Page 11

11

Javne politike

Utorak, 14. travnja 2015.

PISMA IZ HRVATISTANA

Zašto volim najgori posao na svijetu Na odgovorne i uređivačke pozicije zasjeli su ljudi zalutali u novinarstvo. To su upravo oni koji su se, ne znajući ništa drugo, idiotizaciji najbrže prilagodili...

Piše: Branko Detelj

P

rema recentnom istraživanju CareerCasta, koje je obuhvatilo čak dvjesto različitih zanimanja u više kategorija, na ljestvici najgorih poslova prvo mjesto zauzima posao novinara. U obzir su, između ostalih, uzeti sljedeći kriteriji: radni okoliš, zarada, stres i izgledi za gubitak posla. Da stvar bude zanimljivija, u top deset najgorih su i novinarstvu srodna zanimanja; televizijski i radijski voditelj te novinski fotograf. A da stvar bude još zanimljivija, osim što je prvo na popisu najgorih, novinarstvo je vrlo visoko i na popisu najomraženijih zanimanja. Paralelna sociološka istraživanja pokazuju, naime, da ljudi, pored političara, bankara i menadžera, najmanje vjeruju upravo novinarima. Ne treba

stoga čuditi što me svaki put oštro presiječe poprijeko između ramena i kuka kada me nadobudni gimnazijalci ili još nadobudniji brucoši novinarstva spopadnu s pitanjima o ljepoti pisanja za novine. Riječ je o nekakvom romantičarskom, upravo verterovskom sukobu ideala i stvarnosti. Ponekad je zaista teško pronaći odgovore i objasniti nekome zašto već godinama uporno mrčim hartiju, zašto sam ustrajao u tome čak i onda kada je pisanje i objavljivanje u bilo kojem smislu značilo samo poraz za porazom, i zašto mi, na kraju krajeva, baš nikada, čak ni onda kada sam završavao na sudu ili prijavljivao prijetnje policiji, nije došlo da podvijem rep i dignem ruke od svega. ko se kojiput i dogodi da Werther posegne za drškom Albertova pištolja, iza ugla već spremno čeka plemeniti Don Quijote, a pred očima mu nepregledno polje vjetrenjača. Svaki put kada na ulici ili u kafiću sretnem nekoga od mlađih kolega, koji se tek kreću ozbiljni-

A

je baviti ovim poslom, na pamet mi padne misao – mogli ste vi, jebiga, i bolje proći u životu. I baš svaki put, to je vjerojatno ta zadnja linija obrane, kada me nakon toga pitaju zašto onda ja radim isto, sjetim se Stanka Kosa iz Hadžićeva ‘Novinara’ i njegove antologijske replike – ‘od alkohola i novinarstva se ne može pobjeći’. eško je to, kažem, objasniti nekome. I ne valja trošiti riječi. To se osjeća ili ne osjeća. Treće ne postoji. Novinarstvo je danas prezren i ahasverski posao. Više je razloga tome. Jedan je, čini mi se, posebno važan, a taj je da novinar ne živi od svog proizvoda, od svog teksta, već ovisi o nekom drugom, ovisi o marketingu. Klasična je i već pomalo ofucana ona usporedba s proizvođačem cipela koji cipelu proizvede, naplati i od te zarade živi. Što je kvaliteta cipele bolja, cijena joj je veća, a obrt uspješnije posluje. Istovremeno, novinar piše tekst, ali od svog teksta ne živi, nego ovisi o tome koliko će marketing prodati

T

reklama. I tu onda dolazimo do potpuno poremećene situacije: da bi broj reklama bio veći i da bi im cijena bila veća, novinarski tekst nužno mora biti što gluplji. Drugim riječima, da bi firma uspješnije poslovala, finalni proizvod onoga koji piše nužno mora biti sveden na razinu imbecila. To je, uostalom, jedan od dva glavna razloga zašto su nam se novine pretvorile u šarene slikovnice i glupave fotogalerije. Drugi je taj što su na odgovorne i uređivačke pozicije zasjeli ljudi zalutali u novinarstvo. To su upravo oni koji su se, ne znajući ništa drugo, spomenutoj idiotizaciji najbrže prilagodili. anašnje novine odbacile su svoja osnovna sredstva. Najprije su odbacile mozak, čitaj tekst, zatim su odbacile duh, čitaj ideju, da bi naposljetku odbacile i muda, čitaj muda. Šteta. Stvari su zapravo vrlo jednostavne. Postoji samo jedno pravilo kojeg se treba držati – novinaru i piscu koji želi pošteno raditi svoj posao ništa, ali baš ništa, ne smije biti sveto.

D

Profile for eTjednik

etjednik br134  

Nikad ispričane priče iz Varaždinske županije

etjednik br134  

Nikad ispričane priče iz Varaždinske županije

Profile for etjednik
Advertisement