Page 1


Vojvoda od Jervaulxa briljantan je, prelijep i opasan. U njegovoj blizini dame se rumene, a neke od uzbuđenja padaju i u nesvijest. U svakom slučaju, nijedna mu nije rekla ne. Njegovi razuzdani dani prepuni rizika naprasno su prekinu kada jedan dan prije dvoboja doživi moždani udar. U uvjerenju da će osta trajno oštećen, njegova ga obitelj šalje u sanatorij. U Christanov život ondje ulazi Maddy Timms, mlada žena drugačija od svih koje je upoznao. Chris anu je ona svjetlo u mraku, a on njoj čovjek zbog kojega će odreći svega u što je do tada vjerovala ... Napeta priča o ultimativnoj moći ljubavi ...


Bio je sklon radikalnoj poli ci i volio vruću čokoladu. Pouzdano se znalo da je pet godina ranije milos va gospođica Lacy-Grey izgubila svijest kad ju je zamolio za ples – primjer one kategorije zgoda koje su njegovi prijatelji smatrali beskrajno zabavnima i rado ih se, do pretjerivanja, prisjećali jekom pijanki. Stalna je pošalica bila da bi prosidba rezul rala trajnom invalidnošću, a neka manje pristojna ponuda ubila je na licu mjesta. Budući da je Chris an sad ležao glave udobno smještene u elegantnoj udolini njezinih leđa, dok su mu prs nehajno klizili između njezine čarape i kože iznad modro-žute podvezice, morao je zaključi da su njegovi prijatelji malčice pogriješili u svojim predviđanjima. Njemu se doimala posve živom. Ljupko prekrižene noge lagano je klatila amo-tamo iznad njega. Dlanom je uhva o njezin guz, poljubio je u rupicu na križima i sjeo oslanjajući se na lakat. »Kad Sutherland dolazi kući?« »Tek za dva tjedna. U najboljem slučaju.« Bivša gospođica Lacy-Grey uz osmijeh se okrenula na leđa i otkrila otežale grudi te lagano nabubrio trbuh. Bili su ljubavnici gotovo tri mjeseca. Chris an je prele o preko h malih promjena i bez riječi podigao pogled ispod trepavica. »Da barem nikad ne dođe«, rekla je ispreplićući prste iznad glave. »Divno je.« »Bolje od čokolade«, reče on. »Doista?« Sje o se nečega i osvrnuo oko sebe. Visoki vrč je čekao; iz čajnika na peći polako se uzdizala para. »Ispričavam se.« Iskočio je iz kreveta. »Vi grozni čovječe.« Na brzinu joj se naklonio i namignuo te prišao čajniku. Ulio je kipuću vodu u hladno mlijeko, u točnom omjeru pola-pola, sasuo naribanu čokoladu i u sve to umetnuo pjenjaču. Snažno je protresao dršku pjenjače – to je trebalo napravi iznad vatre, ne u vrču, no uvje u tuđoj ložnici usred noći nisu uvijek bili idealni – te izlio pjenastu


mješavinu u šalicu. »Ni u snu ne mogu zamisliti kako to možete piti bez mrve šećera«, rekla je. »Ali vi ste moj šećer, moja slatkica«, spremno je odgovorio. Otpio je gutljaj, stojeći gol pored stola. »Kako bih onda?« Pokušala je prezirno napući usta, ali taj je izraz prešao u osmijeh. Ponovno je ispružila ruke iznad glave, uzdahnula i provoka vno izvila leđa, klizeći nogom u čarapi gore-dolje po krevetu. »O, da, nadam se da Sutherland nikad neće doći kući.« »Bolje vam je da dođe kući i spava s vama, draga moja, i to čim prije.« Zapiljila se u svoje ruke, a za m ih spus la. Ponovno je ljupko napućila usta. »Neće mu smetati.« »Možete misliti«, cinično reče Christian. Raširila je dlan preko svoga rastućeg trbuha i postrance mu dobacila pogled. Spus o je čokoladu i nagnuo se preko nje. Poljubio ju je u dojku, zapleo prste u njezinu kosu i poljubio je u vrat. »Isplati li se?« promrmljao joj je na uho. Zagrlila ga je oko ramena i čvrsto ga privila uza se. Njezina ga je mekoća ponovno probudila. Zario je licu u njezinu kožu i, dok se ona poput utopljenice čvrsto držala za njega, iskoris o je trenutak da još jednom ukalja njezin dobar glas. Činilo se da ona uživa u tome. On bogme jest.

Jedna se usamljena svijeća topila u dnu stubišta, bacajući svjetlo na lijevu ruku i halju mramornoga kipa božice Cerere, koja je s naglašenom sen mentalnošću promatrala snop žita u svojim rukama. Chris an se ho, no ne i potajice, spuštao stubama. Prije nekoliko se tjedana pomirio s batlerom jer je uveo jednostavan običaj da, svaki put kad izlazi, pored svjećnjaka ostavi uredno naslagana tri novčića. Upravo ih je skupljao po džepu, pokušavajući ih napipa kroz rukavicu kad je odozdo začuo korake. Zastao je na odmorištu, držeći se za rukohvat. »Edith?« Odozdo se začuo muški glas, praćen tihom jekom kroz predvorje. K vragu sve. Chris an se ukipio. U dnu stepenica ukazao se Leslev Sutherland, koji je upravo otkopčavao svoj zimski kaput. »Eydie?« ponovno se oglasio i, podižući pogled, zagladio svoje crvene zaliske. U predvorju je otkucavao sat. Chris an to nikad prije nije zapazio, ali u tom trenutku potpune šine njegovi su otkucaji zvučali poput drskog, nepovratnog odbrojavanja. Jedan ... dva ... tri ... četiri ... Na če ri se dogodilo. Lagani je osmijeh izblijedio sa Sutherlandova lica. Usne su mu razdvojile. Chris an je očekivao da kroz njih neće proći ni riječ, i tako je i bilo: samo


šina i Sutherlandovo lice koje je postajalo sve bljeđe i bijede, sve dok mu se usta nisu čvrsto zatvorila, a crvenilo sunulo svuda, osim u duboko urezane bore pored nosa i oko usana. Šest ... sedam ... osam ... Chris an je smislio nekoliko stvari koje bi mogao reći. Sve su bile šaljive, i to na njegov račun, osim klasične: Ranije ste se vratili, zar ne? Ipak, držao je jezik za zubima. Sutherland ga je i dalje šokirano gledao. Neugodno bockanje i obamrlost u desnoj ruci pokazali su Chris anu kako snažno steže rukohvat kroz rukavicu. Pus o ga je, ali bockanje je postalo još gore i preplavio ga je neobičan osjećaj, kao da se stuba pod njegovim nogama sama od sebe pomakla. Stegnuo je šaku, zatim je opustio pa opet stegnuo. Činilo se da se Sutherland usredotočio na tu radnju. Zurio je u Chris anovu ruku. »Jervaulx«, rekao je neočekivano blagim glasom. »Ubit ću vas zbog ovoga.« Čak ga je pogrešno zazvao, taj bijedni rogonja; previše se čulo J i X. U jezivoj neravnoteži toga trenutka Chris anov se um besmisleno vr o oko pravilnoga izgovora njegove titule: Šervo-Šervo-Šervo ... Ništa nije rekao; širio je prste, a za m ih opet stezao u šaku. Činilo se kao težak zadatak. Ruka mu se doimala teškom, nekako umrtvljenom, a u kos ma prs ju svrbjelo ga je i bockalo. »Vaši prijatelji«, reče Sutherland malo glasnije, agresivnije. »Navedite svoje prijatelje.« »Durham. I pukovnik Fane.« Bilo je to neizbježno. No iznenadilo ga je što se tako čudno osjeća. Sat je otkucao još deset sekundi dok su se gledali. »Huljo jedna. Gubite se iz moje kuće!« Sutherland je jedva pro snuo taj urlik. Bio je tako crven, tako s snuta grla da je Christian mislio kako bi ga mogla udariti kap. »U redu«, ho reče Chris an. Pošao je niza stube, pored drugoga muškarca, namjerno miran i suzdržan u kretnjama. Sutherland ga je možda želio ubi , na što je imao i pravo, ali Chris an nije imao naročitu želju bi uzrokom njegove nagle smr u vlastitome predvorju. Osim toga, trebalo mu je svježeg zraka. Osjećao se pijano. Desna mu je ruka još uvijek bila mrtva i nespretna kad je povukao vrata. Zatvorio ih je za sobom lijevom rukom i posrnuo. Zateturao je prema željeznom rukohvatu pored ulaznih vrata. Mjesec je bio pun, bacao je svjetlo na tračak magle u dnu ulice: plavičastu izmaglicu koja se polako uzdizala, u kontrastu s crnim redom kuća. Chris an se držao za rukohvat i zurio niz brijeg. Nešto nikako nije bilo u redu s njim. Bilo mu je mučno, vrtjelo mu se u glavi i osjećao se ... čudno. Misli mu je zaokupila luda pomisao da je


otrovan. Eydie? Čokolada. Bi li ga Eydie otrovala? Zašto bi, dovraga, to učinila? Srce mu je divlje tuklo; gutao je slinu pokušavajući ga uspori , pokušavajući razmišljati. Nakon nekoliko trenutaka, pus o je rukohvat. Prohladni zrak kao da mu je ponovno ulio snagu. Duboko je disao i malo se normalnije osjećao. U podnožju stuba pred kućom ležalo je nešto tamno; zaškiljio je i shva o da je riječ o njegovome šeširu. Sišao je niza stube i prošao pored njega, a onda se opet sje o da je to njegov šešir. Kočija ga je čekala dvije ulice dalje. Neodlučno je zurio u šešir, a za m pošao bez njega. Nije se mogao sje zašto bi ga Eydie otrovala. To ga je prilično kosnulo. No sad dok je hodao, osjećao se bolje. Situacija se smirila. Kad je s gao do svoje zatvorene jednoprežne kočije s dva sjedala, njegov je kočijaš požurio dolje sa svoga mjesta i otvorio mu vrata. Cass i Devil1 izjurili su van, radosno mašući čupavim repovima. Chris an se naslonio na kočiju i dopus o psima da skaču po njemu. Jednom ih je rukom pomilovao po ušima, zazvao Devila da prestane njuška šahtove za ugljen u pločniku i popeo se u kočiju. Cass je pompozno legla pored Chris anovih nogu, dok je Devil svoj pjegavi nos ugurao pod njegovu rukavicu i smjestio se na sjedalu. Chris an je setera pogladio po glavi. Kad je kočija krenula, posegnuo je da skine šešir i shvatio da ga uopće nema. Naslonio je glavu na rub sjedala. Sutherland, Sutherland želi zadovoljštinu. Chris an je samo želio spava . Stegnuo je desnu šaku ne bi li odagnao stalnu olovnu težinu i slabost koju je u njoj osjećao. Sneno je pomislio kako je za promjenu zgodno što je ljevak jer inače ne bi mogao podići pištolj.


Još se trudim shva . Nesumnjivo, nikad neću. Kako m ožeš očekiva iskrenu obazrivost od osobe njegova ...« Archimedea Timms je zastala, tražeći prikladnu riječ. »... njegova soja, tata?« »Hoćeš li mi nasu čaja, Maddy?« zamolio ju je otac, i to onim ljubaznim glasom koji bi svakoga razoružao i zaustavio daljnju raspravu. »Kao prvo, vojvoda je«, rekla je preko ramena, krećući odlučnim korakom kroz sporednu blagovaonicu u potragu za Geraldine jer je ivono u salonu bilo u kvaru. Vrijeme koje je provela tražeći sluškinju, puneći čajnik i stavljajući ga na vatru nije bilo dovoljno da izgubi nit. Od vojvode se baš i ne može očekiva da ozbiljno mari za takve stvari – kvadrat je iznad lijeve ruke – što je sad jasno kao dan, s obzirom na to da njegov integral nije gotov već cijeli tjedan.« »Ne budi nestrpljiva, Maddy. U ovakvim stvarima valja bi izuzetno pažljiv. Ne brza s odlukom. Divim mu se zbog toga.« Otac je prs ma napipao izrezbareni drveni broj i umetnuo ga kao eksponent na s. »Ne promišlja on svoju odluku, ni mu je imalo stalo. Skice se po gradu, zabavlja prizemnim druženjima. Nimalo ga nije briga za tvoj dobar glas, a ni za svoj vlastiti.« Otac se nasmiješio zureći ravno preda se dok je tražio znak za množenje te ga dodao u niz drvenih slova i brojeva na stolnjaku od crvene čohe rasprostrtom pred njime. Prs su mu prelijetali djeliće i dodirom svaki provjeravali. »Pouzdano znaš da se bavi prizemnim druženjima, Maddy?« »Dovoljno je pročita novine. Nema društvenog događaja kojemu ovoga proljeća nije prisustvovao. A vaša bi zajednička disertacija trebala bi predstavljena u utorak uvečer! Ja ću bi ta koja će mora sve otkaza , znam to, jer njemu to uopće neće pas na um. Predsjednik Milner bit će vrlo kivan, i to s pravom, jer tko će se pojavi na podiju umjesto Jervaulxa?« »Ti ćeš jednadžbe napisati na ploču, a ja ću odgovarati na pitanja.« »Ako prijatelj Milner dopus «, tmurno će ona. »Reći će da je to posve


neregularno.« »Nitko neće zamjeri . Svakoga mjeseca uživamo u tvome društvu, Maddy. Uvijek si dobrodošla. Prijatelj Milner jednom mi je osobno rekao da lice dame znatno razvedri dvoranu.« »Naravno da ću doći. Zar da te pus m samoga?« Podigla je pogled prema mladoj sluškinji kad je ova unijela poslužavnik. Geraldine je sve spus la na stol, a Maddy svome ocu nasula čaj. Za m mu je dodirnula ruku i nježno je odvela do tanjurića i drške šalice. Prs su mu bili blijedi i meki od svih h godina rada u zatvorenom, a lice unatoč njegovoj dobi još uvijek lišeno bora. Uvijek se doimao odsutno, čak i prije no što je izgubio vid. Is ni za volju, njegove se stare životne navike nisu mnogo promijenile nakon boles koja ga je prije dosta godina oslijepila, jedino se sada oslanjao o Maddynu ruku jekom svojih svakodnevnih šetnji i mjesečnih odlazaka u Anali čko društvo, a u bavljenju matema kom služio se izrezbarenim pločicama i diktiranjem, umjesto vlastitim perom. »Hoćeš li danas ponovno posjetiti vojvodu i podsjetiti ga na diferencijale?« pitao je. Maddy se namrš la. Mogla je to učini jer je Geraldine već bila o šla. »Da, tata«, reče, trudeći se potisnuti uzrujanost iz glasa. »Ponovno ću posjetiti vojvodu.«

Prvo čega se Chris an sje o kad se probudio bio je nedovršeni integral. Zbacio je pokrivače sa sebe, istjerao Cass i Devila iz kreveta i žestoko protresao ruku pokušavajući odagna osjećaj bockanja, izazvan spavanjem na njoj. Psi su cvilili pred vra ma pa ih je pus o van. Neugodna tupa svrbež u njegovim prs ma sporo je prolazila; s skao je šaku dok si je točio vruću čokoladu, a za m sjeo u kućnom ogrtaču da prolista Timmsove i vlastite izračune. Razlika je bila jasno vidljiva: Timms je imao sitan, profinjen rukopis, triput manji od Chris anova oblog šrakopisa. Od prvoga dana u učionici Chris an se suprotstavljao nametnutom pisanju desnom rukom i pisao lijevom, zbog čega je prkosno šuteći trpio redovite udarce po prijestupničkom dlanu, no i dan danas se sramio pisa pred bilo kime. Toga se jutra Timmsov rukopis doimao tako sitnim da je čak bio teško čitljiv; lebdio je preko stranice i Chris ana je boljela glava dok se pokušavao usredotočiti na njega. Očigledno mu je malčice naškodio vinjak koji je pio prethodne večeri. Uzeo je pero, koje je njegov tajnik već zašiljio pod posebnim kutom kakav je iziskivalo Chris anovo nezgrapno, izokrenuto držanje ruke prilikom pisanja, i počeo radi , zanemarujući ono što je već pisalo. Lako je zaboravio sebe i svoje probleme u pametnom, trezvenom svijetu funkcija i hiperboličkih udaljenos . Znakovi su možda


klizali i drhtali na papiru, no jednadžbe u njegovoj glavi bile su poput neprekinute glazbe. Zmirnuo je, namrš o se zbog boli koju je već neko vrijeme osjećao oko desnoga oka i nastavio pisati. Kad je izračunao posljednji diferencijal i h o pozvoni Calvinu da donese doručak, osjećao se kao da se budi iz transa te prepoznaje vlas tu ložnicu: paladijanis čke stupove koji su okruživali postelju, gipsani friz, drvenu oplatu zida i tapete modroga uzorka, odabir dame kojoj se toga časa nije mogao sje imena. Ta ga je pomisao, među m, ugodno podsje la na Eydie pa je rekao Calvinu da joj prije popodnevne užine pošalje jednu orhideju. »U redu, Vaša Milos .« Batler se lagano naklonio. »Gospodin Durham i pukovnik Fane su dolje. Već dulje čekaju da razgovaraju s vama. Da im kažem kako Vaša Milost ovoga popodneva nije kod kuće?« »Izgledam li kao da nisam kod kuće?« Ispružio je noge i zavalio se u naslonjač, zatim prekrižio gležnjeve i bacio pogled na sat. »Zaboga, već je pola dva. Koliko su već dolje? Pošalj'te ih gore, čovječe. Pošalj'te ih gore.« Nije se trudio uredi za Durhama i Fanea; bila su to dvojica njegovih najstarijih i najležernijih prijatelja. Trljajući glavu ne bi li odagnao neprekidan oštar pri sak, samo se zavalio još dublje u naslonjač i na trenutak zatvorio oči. »Blagi Bože, što se ovdje zbiva? Opet se bavite onim svojim škrabo nama?« Durhamov lijeni glas zvučao je pomalo iznenađeno. »I to u ovakvom trenutku. Nema hladnokrvnijeg čovjeka od vas, ha?« Chris an je otvorio oči, a onda ih opet zatvorio. »Neka nam se Bog smiluje, svećenstvo je stiglo.« »U pravom trenu. Izgledate spremno za posljednju pomast, prijatelju.« »Hoćete reći da biste je znali pružiti?« Christian je podigao jednu vjedu. »Mogao bih prolista koju knjigu. Sve za vas, Shev.« Durham je još uvijek oponašao Brummellov2 s l govora i odijevanja, čak jedanaest godina pošto je Beau pred svojim vjerovnicima pobjegao u Francusku, no njegova su plava kosa i odlučne kretnje bili snažna protuteža tome afek ranju. Jedino je tamno ruho odavalo da je riječ o svećeniku, a Chris an je bio njegov jedini pokrovitelj u tome pozivu – vojvode od Jervaulxa su, među dvadeset i devet svećeničkih namještenja nad kojima su imali utjecaj, raspolagali pravom dodjeljivanja župe u St. Ma hews-upon-Gladeu, bogate i darežljive pastve koju je Chris an smatrao dovoljno dobrom da je preda u prijateljeve ruke. Bila je to golema usluga, s obzirom na to da Durham bjelodano nije posjedovao karakterne crte koje se obično očekuju od župnika. Fane i psi slijedili su ga u sobu. Devil se progurao uz Faneove čizme dok je gardist ulazio blistajući u purpurnoj odori ukrašenoj zlatnom čipkom, vrteći cilindar oko prsta. Bacio je šešir prema Christianu.


»Sutherland vam to šalje.« Chris an ga je ulovio. Odgurnuo je Devilove prednje šape sa svoga krila. »Koji ste vrag rekli? Sutherland?« »Tvrde da ste šešir sinoć ostavili na njegovu pragu.« »Tko tvrdi?« »A što mislite?« Fane se bacio u naslonjač mršteći se. »Njegovi prokle sekundarni, eto tko.« Chris an se nacerio unatoč glavobolji. »Oho, zar se vra o? Već me izazvao na dvoboj?« »Vrag vas odnio, Shev, to nikome nije smiješno«, reče Durham. »Sutherland sjajno cilja.« Fane je pogladio Cassie po glavi, a za m podigao crnu pseću dlaku sa svoga crvenog haljetka. »Želi da se borite sutra ujutro. Ovisi o vama, razumije se. Pištoljima, pretpostavili smo – ali mogle bi biti i sablje, kad je riječ o Sutherlandu.« Chris an je zatvorio oči, onda ih opet otvorio. Glavobolja ga je preplavila do neizdrživosti; nije mogao ni jasno misliti. »Gadan peh, onako naletje na njega u njegovome vlas tom predvorju«, tmurno je dodao Fane. »Mogao bih se zakle da nije imao pojma o vama i gospodi Sutherland. Jednostavno loša sreća, ništa drugo. Čovjek bi pomislio da će bijedna budala htje sve zataška , zar ne? Kakvu svrhu vidi u vašoj eventualnoj smr ? Mogao bi završi u dugogodišnjem izgnanstvu na kon nentu ili na vješalima, ne bude li dovoljno hitar u bijegu. Kunem vam se Bogom, Shev – osobno ću ga otkuca ako vas ubije.« Chris an se nelagodno namrš o Faneu. Mislio je da je zacijelo riječ o nekoj dobro smišljenoj spački, a nije bio raspoložen da je prihvati. Međutim, nitko se nije smiješio, a Fane je izgledao upravo ružno sa svojom grčevito stisnutom čeljusti. »Sutherlandovi sekundarni su vas jutros posjetili?« oprezno je pitao Christian. »Posjetnice su stigle u osam«, Durham je odmahnuo rukom. »U devet su već bili na mojim stubama u Albanvju. Sav se zapjenio, Jervaulx. Traži krv.« »Rekli su – da sam bio u njegovoj kući?« »Niste li?« Chris an je zurio u svoje nožne prste. Kad je malo promislio, shva o je da se prethodne večeri gotovo uopće ne sjeća. »Bože. Zacijelo sam bio trešten pijan.« Durham je nestrpljivo uzdahnuo. »Zaboga, Jervaulx – želite reći da se ne sjećate?« Chris an je lagano odmahnuo glavom. Nije se osjećao kao da je pio. Nije se sjećao da je počeo piti. Boljela ga je glava, a i ta ruka ... Jednostavno se osjećao čudno. »K vragu sve«, reče Durham i sjedne. »Kako glupo od vas.«


»Nema veze.« Chris an je prs ma pri snuo korijen nosa. »Želi da to bude sutra? Sutra je prebrzo.« »A kad onda?« »Sutra navečer izlažem rad. Morat će biti u srijedu ujutro.« »Izlažete rad?« poput jeke je ponovio Fane. »Matematički rad.« Pukovnik je samo zurio u njega. »Rad, Fane«, strpljivo je rekao Chris an. »Papir ispisan riječima kojima želim prenijeti važnu poruku. Čitate li vi ikad u vojsci?« »Katkad«, odvrati Fane. »Shev je slika i prilika Isaaca Newtona, znate.« Durham se zavalio u naslonjač i prekrižio noge. »Premda vam to nikad ne bi palo na um kad ga vidite, zar ne? Grozno izgledate, Jervaulx.« »Tako se i osjećam«, reče Chris an. Lijevom je rukom pomilovao Devila ispod vrata i uzdahnuo. »Do đavola. A upravo sam joj poslao prokletu orhideju.«

Bijela, elegantna, nova gradska kuća na Trgu Belgrave Maddy je bila prava uvreda. Sve što je imalo veze s vojvodom od Jervaulxa bilo joj je uvreda. Budući da je od rođenja pripadala Društvu prijatelja3, smatrala je da bi je trebalo bi briga za njegovu dušu, s obzirom na to kako je tra o život na plesove, kocku i dokolicu, no is ni za volju, Božji duh u njoj i nije pokazivao naročito zanimanje za vojvodin duhovni život. Zapravo je osjećala posve zemaljsku odbojnost prema tome čovjeku. U normalnim okolnos ma, ne bi na njega svrnula ni jednu misao; štoviše, Maddy nije ni bila čula za vojvodu od Jervaulxa dok, iz nekih svojih izopačenih razloga, nije počeo pisa pisma Glasniku londonskoga Anali čkog društva i tako polako zauzeo veliko, premda nevidljivo, mjesto u maloj kući Timmsovih u Chelseaju. Oduvijek je ocu čitala svaku riječ iz Glasnika i naravno da je ona bila ta koja je po njegovu diktatu napisala odgovor na vojvodino objavljeno pismo kojim se raspi vao o ta nu članku na temu rješenja jednadžbi petoga stupnja. To je bilo u siječnju. Sad je već gotovo bio lipanj, prozori su bili puni rascvjetalih mirisnih grahorica i kasnih tulipana, purpurnog mora u kontrastu s blijedim zidovima, a Maddy je već odavno postala redovita gošća na Trgu Belgrave. Doduše, samoga Jervaulxa nikad nije vidjela. Ni jedan jedini put nije se pojavio pred njezinim očima. Vojvoda, naravno, ne bi tra o vrijeme na kvekericu skromnoga podrijetla kao što je bila ona, ni bi osobno došao na sastanke Anali čkoga društva; imao je mnogo otmjenije i nedostojnije ak vnos za provođenje svoga vremena.


Archimedea Timms pokucala bi na vrata njegove veličanstvene kuće s primjerkom očeva najnovijeg rada, pedantnom točnošću ispisanog njezinom rukom, batler Calvin bi ga preuzeo, uveo je u malu blagovaonicu za doručak i ponudio je vrućom čokoladom, odnio pomno promišljene hipoteze njezina oca i ostavio je da sjedi ondje, ponekad i po tri i pol sata, da čeka hoće li se batler ponovno pojavi , ovaj put s porukom i nekoliko listova ispunjenih ležernim i razmetljivim potezima pera, recima jednadžbi ispisanih kao da su slova, brojevi i lukovi estetski, a ne matematički podvig. Najčešće bi se Calvin vra o tek s vojvodinim obećanjem da će njegov dio posla bi gotov sutradan. A kad bi sutradan ponovno navra la, obećao bi za sutradan, pa onda opet, sve dok nije posve izgubila strpljenje s m čovjekom. Povrh svega je bilo očevo ho, ali rastuće oduševljenje zajedničkim ciljem. Matema ka je njezinome ocu bila cijeli život, a neoborivi dokaz teorema jedini smisao njegova postojanja – ne zbog osobne slave koju bi mu to donijelo, nego zbog ljubavi prema znanos . Vojvodu je smatrao čudom, nevjerojatnim blagoslovom koji je snašao njegov život, geometriju i cio planet, pa je njegove neredovite poruke čekao s beskrajnim strpljenjem. Ruku na srce, Maddy se pribojavala da je pomalo ljubomorna. Kako bi samo očevo lice zasjalo kad bi se napokon vra la s novim Jervaulxovim jednadžbama i aksiomima; ta n zaprepašteni izraz lica, a za m duboko zadovoljstvo popraćeno kimanjem glave kad bi mu ih čitala, a on u njima otkrio neku naročitu dosjetku, izračun koji je pokazivao posebnu matema čku tankoćutnost ... Ne bi imalo smisla zamjera mu tu radost samo zato što je njoj to bio tek beskrajan niz znakova, poput stranoga jezika koji zna čita i izgovara , ali zapravo ne razumije. Neki su ljudi jednostavno rođeni s darom za matema ku, a Maddy, unatoč nadi koju je otac pokazao nadjenuvši joj ime po Arhimedu, nije bila jedna od njih. S druge strane, vojvoda od Jervaulxa bio je jedan od tih ljudi. Uz to, bio je razuzdan, lakomislen i rastrošan, kicoš, kockar, ženskar, pokrovitelj umjetnos i umjetnika – slikara, glazbenika i romanopisaca – kojega su petparački kuloarski listovi posve razvidno nazivali v. od J., a u kojima se on sa svojim raznim pustolovinama često pojavljivao. Dala si je u zadatak da dozna više o njemu. Bez okolišanja, bio je to razvratnik. Ta bi bilo svejedno i da je bio obični čoban; bitna je bila samo nadarenost. No Jervaulx je bio vojvoda, čega se Maddy morala prisje mnogo češće nego njezin otac – točnije, svaki put dok bi u izbi za doručak čekala da Njegovoj Milos bude zgodno odgovori joj na poruku. A sad, pošto je prije dva mjeseca pristao zajedno s njezinim ocem napisa taj rad i, štoviše, dobrohotno se ponudio na mjesečnome skupu Anali čkoga društva osobno održa prvo izlaganje, Jervaulx je očigledno sve zaboravio i čak se nije udostojao dovršiti posljednji, ključni korak u izračunima. Barem se nadala da je zaboravio jer se pribojavala kako se on možda okrutno šali s


njezinim ocem. Njezin je najveći strah bio da će se Jervaulx pojavi u Anali čkome društvu u pratnji nekolicine svojih skandaloznih prijatelja i djevojčura, možda i pijan, ne bi li njezina oca i sve članove Društva izvrgao javnoj poruzi. Nije imala pravoga razloga vjerova da bi to učinio, ali u najboljem će slučaju vojvodino odsustvo strašno razočara i posrami njezina tatu u očima njegovih kolega matema čara, a sve zbog toga što je taj plemić previše nehajan da odgovorno izvrši svoje obveze prema bilo čemu osim razvratu. Jervauboi je sve to bila tek puka razbibriga. Njezinom je ocu to bilo vrelo života. Odlučno se uspela stubama ispod stupovima okruženog trijema bijele gradske kuće, gotovo misleći uz očev pristojan i smjeran upit vojvodi posla i poruku u kojoj će mu iznije svoje mišljenje. Unatoč tome što ni jedan jedini put u svojoj duši nije smogla hrabros da ustane i progovori u šini svoga vlas tog molitvenog skupa, bila je posve sigurna da je nimalo ne bi uplašilo to što je on vojvoda. Bez ikakva bi mu se ustručavanja obra la – što je samo po sebi, smatrala je, pokazivalo da njezin stav ima punu podršku Boga. Zbog duhovne jednakos svih ljudi, o kojoj je govorila Biblija, držala je da bi smireno i uvjerljivo ukazivanje na njegove opačine vojvodi moglo samo pomoći. Među m, Calvin se smiješio dok ju je uvodio u kuću. Sa stola zdesna u hodniku podigao je plosnate kožne korice i pružio joj ih. »Njegova Milost moli da gospođica Archimedea Timms uruči ovo gospodinu Timmsu i šalje svoje pozdrave«, rekao je. »Vojvoda me upu o da gospodinu Timmsu priopćim kako će Njegova Milost sutra doći na skup Anali čkoga društva u pratnji Sir Charlesa Milnera te da s nestrpljenjem iščekuje skoro upoznavanje.« Maddy je primila kožni fascikl. »O«, reče. »Dovršio ga je.« Calvin nije pokazao da je zamije o njezino iznenađenje, nego je stajao glave nakošene prema blagovaonici za doručak. »Jeste li za vruću čokoladu, gospođice?« »Čokoladu?« Maddy se pokušavala sabra . »Nisam. Zapravo, neću se zadržava . Moram ovo smjesta isporučiti ocu.« »Kako želite, gospođice.« Činjenica da je nemarni vojvoda tako iznenada i neočekivano održao svoje obećanje zatekla je Maddy, i kao da ju je više rasrdila nego razveselila. Taj odvratni čovjek, sve je izbezumio neizvjesnošću, a sad misli da će se za sve iskupi me što će se druži s predsjednikom Milnerom i što je u zadnjem trenu dovršio diferencijale. »Iskreno govoreći, prijatelju«, rekla je strogim glasom koji je namjeravala koris u obraćanju samome vojvodi, »nadam se da je Jervaulx dovoljno dobro pripremio svoje izlaganje. Bojim se da sad neće bi vremena da mu moj otac ponudi bilo kakvu pomoć.«


Calvin ju je ukočeno pogledao. »Njegova Milost nije ni spomenula da ocekuje pomoc gospodina Timmisa.« Naglasio je tulu kao i uvijek, a Maddy je bilo savršeno jasno da me želi iskaza svoje neodobravanje njezina kvekerskog nazivanja vojvode po njegovu posjedu. Maddy to uopće nije diralo. Išla bi još dalje i nazivala ga prezimenom, kao što bi svaki smjerni kveker nazvao bilo koga, no nije znala kako se preziva. Na trenutak je nepomično stajala, ispod suknje nečujno, ali brzo tapkajući nogom. »Mogu li razgovarati s njime?« »Sa žaljenjem vam moram reći da Njegova Milost nije kod kuće.« Maddy je tapkala snažnije. »Tako. Baš šteta. U tom slučaju, prenesi mu da mu moj otac zahvaljuje.« Stavila je kožne korice pod ruku i krenula niza stube. Chris an je ležao na krevetu, s krpom namočenom u smrdljivi kamfor preko očiju. Zagunđao je kao je čuo Calvinovo grebanje po vratima. »Gospođica Archimedea Timms je svratila, Vaša Milosti. Odnijela je papire.« »Fino.«. Zavladao je trenutak šine. »Liječniku ne bi trebalo ni četvrt sata da dode«, reče Calvin, »kad biste mi naložili da ga pozovem, Vaša Milosti.« »Ne treba mi vražji mesar. Proći će za minutu-dvije.« Christian je progutao slinu. Batler je promrmljao u znak slaganja. Vrata su škljocnula za njime. Chris an je strgnuo ustajalu krpu s lica i bacio je na pod. Rukom je pri snuo oči i glavu nagnuo unatrag, pitajući se hoće li umrije od proklete glavobolje prije no što Sutherland uopće dobije priliku da ga ubije.


Večernji skup Anali čkoga društva, održan u utorak, prošao je izvanredno uspješno. Obitelji Timms skup je počeo već u rano poslijepodne, dolaskom napudranoga lakaja u livreji koji je na vrata njihove skromne kuće u Ulici Upper Chevne Row donio poruku pisanu razmetljivim rukopisom kakav je vojvoda od Jervaulxa preferirao. U njoj ih je izvijes o da će po gospodina Timmsa posla kočiju koja će ga, ako je to u redu, u pola devet odves do prostorija Anali čkoga društva. Po završetku skupa, pisao je, bila bi mu čast da se gospodin Timms i kći pridruže njemu i S ir Charlesu Milneru na kasnoj večeri na Trgu Belgrave, nakon koje će ih kući odves njegova vlastita kočija. »Tata!« prestravljeno će Maddy. Saptala je usrdnim glasom kako je lakaj s druge strane vrata salona slučajno ne bi čuo. »Ne možemo!« »Zar?« upita njezin otac. »U tom slučaju, mislim da uopće ne možemo prisustvova skupu, jer čime ćemo ispriča svoje odbijanje večere sajervaukom nakon njega?« Malčice se zajapurila. »Ta večera neće bi ništa doli isprazne dokolice i pus h priča. On je loš čovjek. Znam da se diviš njegovom znanstvenom radu, ali njegov je moralni značaj ... očajan!« »Pretpostavljam da je tako«, nevoljko se složi otac. »No zar ćemo mi prvi baci kamen?« »Sumnjam da bismo bili prvi.« Uz lagani trzaj bacila je vojvodinu poruku prema vatri. Fin, težak papir nije uspio doletje do plamena, nego je po ho zazveckao kad je udario o mjedenu ogradu kamina. »To što se jednostavno ne želimo druži s m čovjekom ne znači da bacamo kamen!« Njezin se otac okrenuo prema zvuku poruke, a za m se usredotočio na njezin glas. »Riječ je o tek jednoj večeri.« »Ti možeš ići. Ja ću se vratiti kući čim skup završi.«


»Maddy?« Otac se napola mrštio. »Bojiš li ga se?« »Nipošto! Zašto bih se bojala?« »Mislio sam da je možda ... Nije te pokušao iskoristiti?« Maddy je diskretno uzdahnula. »Jest! Puštao je da njegove poruke tebi sa ma čekam u glupoj izbi za doručak. Mogu u detalje opisa tapete u toj prostoriji. Rešetkastog su uzorka, zelenog na bijelom, s cvjetovima hibiskusa razbacanim po različi m kutovima. Svaki se cvijet sastoji od šesnaest la ca i tri lista, sa žu m središtem.« Očevo se lice razvedrilo. »Ja sam se bojao da ti je rekao nešto nećudoredno.« »Nikad mi ništa nije rekao, iz jednostavnog razloga što me nikad nije vidio. No možeš mi vjerova na riječ da on predstavlja sve ono najgore u plemstvu. Raskalašen je, samovoljan i bezbožan. Mi smo skromni kvekeri i nemamo zašto večera s njime.« Otac je dugo sjedio bez riječi. Za m je podigao obrve i čeznutljivo rekao: »Ali ja bih želio da večeramo s njime, Maddy.« Prs ma se igrao drvenim slovom Y, neprekidno ga vrteći ukrug po crvenoj čohi. Uljana svje ljka pored njegova lakta nije bila upaljena, premda je u sobu prodirala tek prigušena sjeverna svjetlost oblačnoga poslijepodneva, no otac nije ni znao ni mario za slabu osvijetljenost. Stisnula je šaku o šaku i naslonila bradu na njih. »O, tata!« »Bi li ti to bilo tako grozno, Maddy moja?« Uzdahnula je. Nije više rekla ni riječi, samo je otvorila vrata da izvijes lakaja, koji je i dalje čekao, kako prihvaćaju vojvodin poziv na večeru. Ne bi li prikrila svoje nezadovoljstvo, ostavila je oca u salonu i o šla na kat. Iz ormara je izvadila njegovo odijelo i košulju za molitvene skupove te posložila sve što joj treba da ga obrije. Za m je o šla u vlas ormar. Prije Jervaulxove poruke namjeravala je odjenu svoju haljinu od sive svile, kao što je i doličilo toj prigodi. Sad je bila rastrgana između pokvarene želje da se odjene u odjeću koja će pokaziva da ona i njezin otac redovito večeraju s vojvodama, i poriva da se odjene preskromno i time pokaže kako joj večera na Trgu Belgrave nije ništa privlačnija od rovanja po kanti za smeće. Uz to što je smatrala nemoralnim odjenu se kao da se redovito druži s razvratnim plemstvom, dok je pretraživala svoj mali mračni ormar, jasno je vidjela da joj je i izbor ograničen. Njezina obitelj nije se ubrajala u kvekere svjetovnoga nazora: oduvijek su se držali skromne odjeće i jednostavnog, izravnog govora. Čeličnosiva svilena haljina, sa svojim širokim uškrobljenim bijelim ovratnikom bila je vrhunac njezine garderobe. Bila je skrojena prema strogim vjerskim propisima, s podignu m, demodiranim strukom, i teško da je mogla proći kao išta drugo nego ono što je bila –


najbolja dnevna haljina jednostavne kvekerice, i to četiri godine stara. Promotrila je svoju crnu haljinu, koju je čuvala za zadatke kao što su njega siromašnih bolesnika i odlazak na tržnicu. Bila je uredna i čedna, ali vidno pohabana na laktovima. Ne bi bilo u redu da ta ni suradnici u Anali čkom društvu pomisle kako nimalo nije držala do važnosti te prigode. Naposljetku se odlučila za svilenu haljinu. Ne bi li naglasila svoje mišljenje o vojvodinoj razuzdanos , skinula je bijeli ovratnik, tako da je ostao samo jednostavan V-izrez. Premda u kući nije bilo zrcala, kad je preinačenu haljinu prislonila uza se, bila je zadovoljna što takva, posve lišena bilo kakvog ukrasa, dovoljno odiše strogoćom. Što učini s kosom bila je druga nedoumica. Uobičajeni uš rkani crni šeširić činio se previše pros m za tu priliku. Njezina majka, koja se preobra la na kvekersku vjeru i nakon udaje prekinula kontakte s vlas tom obitelji, ipak je kćeri prenijela ponešto svjetovnih običaja. Maddy je smatrala kako je zapravo njezina obveza nekom sitnicom odati priznanje posebnosti toga matematičkog skupa. Odlučila je nanovo isples pletenicu. Već i samo češljanje nije bilo lak zadatak jer nikad u životu nije šišala kosu – bila je to jedina dika njezine majke, a sad i njezina – sezala joj je sve do visine koljena. Pošto ju je isplela i smotala navrh glave, iz hira je s dna svoje škrinje izvukla malenu kutijicu i iz nje izvadila majčine bisere. Nije se usudila otvoreno nosi nakit oko vrata, ali nakon malo razmišljanja i ponešto eksperimen ranja, otkrila je da savršeno okružuju pletenicu smotanu navrh glave. Zapravo je mislila da se niska bisera uopće ne vidi, što se činilo zgodnim kompromisom između poganstva i revne pobožnosti. Među m, pošto se pobrinula da njezin otac bude prikladno odjeven i u osam i četvrt sišla niza stube, iznenada se pokolebala. Bojala se da biseri zacijelo izgledaju glupo – a nije imala koga pita , osim tate i Geraldine, od kojih ni jedno nije moglo pruži pouzdan savjet. Maddy je podigla srebrni čajnik, bezuspješno se pokušavajući vidjeti u iskrivljenom odrazu, kadli su na stubama odjeknuli očevi spori koraci. U istome se trenu na vra ma začulo žustro kucanje i morala je pojuri navrh kuhinjskih stuba da pozove Geraldine jer je zvono još uvijek bilo pokvareno, unatoč kućegazdinom izričitom obećanju da će ga popravi do toga popodneva. A onda, pošto je pomogla ocu sići niza stube i držala lakaja na oku dok mu je pomagao uspe se u sjajnu, crnu gradsku kočiju – samo na vra ma ukrašenu grbom koji je prikazivao bijeloga feniksa, okruženoga sa šest ljiljana na modroj podlozi – odjednom se zatekla pred lakajevim naklonom i ponuđenom rukom. Nije joj bilo druge nego da je prihvati. Predavaonica Kraljevskoga ins tuta u Ulici Albemarle, golema polukružna sala s kaskadnim klupama prekrivenim mekim jastucima, u koju je stalo i devetsto ljudi, jekom skupova Anali čkoga društva rijetko je bila popunjena. Is nskih pobornika filozofije čiste matema ke, kakvom se bavilo Društvo, bilo je malo, premda su bili


strastveni, i obično bi se nagurali u prva če ri reda u središtu dvorane, oko podija, dok bi ostatak prostorije progutala tmina ispunjena jekom. Među m, dok je kočija polako prolazila Ulicom Albemarle, pločnik je bio prilično zakrčen gospodom koja su čekala da uđu u Ins tut. Maddy se na trenutak strašno prepala da su onamo došli pogrešne večeri – ali ne, eno predsjednika Milnera glavom i bradom, okruglog i veselog. Prišao je vra ma kočije i pridržao njezina oca dok se spuštao na pločnik. Maddy je sišla za njime, a gomila ljudi na pločniku i stubama kimala im je glavom i skidala šešire, sklanjajući se da bi oni mogli proći. »Sluga pokorni, gospođice Timms! Samo ćemo nakratko svra u čitaonicu«, reče prijatelj Milner, pogledavajući preko ramena dok je uvodio njezina oca u predvorje. »Vojvoda je ovdje. Silno vas oboje želi upoznati.« Maddy se suzdržala da prezrivo ne otpuhne jer je itekako sumnjala da vojvoda gaji bilo kakav sličan osjećaj. Na trenutak je izgubila oca i Milnera u krcatome predvorju i oklijevala je usred kaosa koji je vladao ispred garderobe sve dok joj ljubazni gospodin, jedan od redovitih članova Društva, nije pridržao ogrtač. »Ma tko su svi ovi ljudi?« došapnula mu je. »Vjerujem da su došli vidjeti vojvodu matematičara.« Maddy je iskrivila lice. »Je li to nešto poput učene svinje?«4 Zasmijuljio se i primio je za ruku. »Prenesite moje pozdrave gospodinu Timmsu. Radujem se njegovu predavanju.« Maddy je kimnula i okrenula se. Bilo bi pično zajervaubca, mislila je, da sve pretvori u cirkus. Trebala je zna da će tako bi . Cijeli će se grad smija njezinome sirotom tati. Pred zatvorenim je vra ma čitaonice na trenutak zastala, rastreseno pomislivši na bisere u svojoj kosi. Čini se da im nitko nije pridavao pozornost. Prinijela je ruku pletenici da provjeri nisu li slučajno ispali. Još su bili ondje. Vjerovala je da s njima zacijelo izgleda kao budalasta i osebujna usidjelica, što je ionako pretpostavljala da jest – jedna kvekerica, pripadnica izabranoga roda, iz puke je taš ne umetnula bisere u svoju strogo ispletenu kosu. Neobično je uživala u šali na svoj račun: što li će o njoj pomisli taj raskalašeni vojvoda! Pa dobro, neka ga. Prenerazit će ga. Vjerojatno nikad nije morao večera s nekim poput Archimedee Timms. S jedva primjetnim osmijehom u kutu usana otvorila je vrata. Na drugom je kraju slabo osvijetljene prostorije njezin tata, sa svojim niskim šeširom širokoga oboda, sjedio za jednim od stolova na kojem su dnevne novine bile zgurane u stranu da oslobode prostor. Predsjednika Milnera nije bilo. Drugi muškarac pod svjetlošću svijeća bio je nagnut nad hrpom papira. Takvu predanost Maddy je


zadnji put vidjela među učenicima u čijoj je nastavi vjeronauka pomagala. Sjedio je raširenih laktova, a široka su mu ramena napinjala kroj tamnomodroga večernjeg ogrtača. Kad se približila, jednom je rukom nestrpljivo zabacio pramen svoje tamne kose – ostavljao je dojam nekog divljeg pjesnika koji se u potkrovlju posvećuje svojoj umjetnosti. Odjednom, prije no što je s gla do njih, bacio je pero na stol i brzo ustao da je pozdravi, kao da želi sakriti što je dotad radio. Na trenutak ju je pogledao, a zatim se nasmiješio. Revni učenjak, strastveni pjesnik, sve je to nestalo u tome trenutku uvježbane kavalirš ne. »Gospođice Timms«, reče, upravo onako kako bi to rekao jedan vojvoda – mirno i uz lagan naklon. Oči su mu bile modre poput večernjega sutona, nos pravilan i snažan, odjeća savršeno skrojena, a držanje odraz njegova plemićkog odgoja; ipak, unatoč toj uglađenoj fasadi, polazilo mu je za rukom ostavi dojam pravog pravcatog gusara. Upravo ono što je Maddy očekivala – premda je fizički bio manje propao zbog svoga načina života no što je pretpostavila. Ostavljao je dojam čovjeka nabijenog energijom, koji strogo vlada sobom, na njemu nije bilo ni traga oklijevanja ni dekadencije – njegova stasita, veličanstvena figura nije pokazivala nikakvu mekoću. Njezin je otac pored vojvode izgledao smrtno blijed, kao da će se svaki čas rasplinu i nestati. »Moja kći Archimedea«, reče otac. »Maddy, ovo je vojvoda od Jervaulxa.« Izgovorio je to posve drukčije no što su dotad nazivali vojvodu – kao da je njegova tula započinjala glasom »š«, nije se čulo »ks« na kraju, već samo dugo »o«. Osjećala se kao grozna malograđanka; njihov uobičajeni izgovor »Džervolks« nije bio ni približno točan, a najradije bi u zemlju propala koliko je to puta pogrešno izgovorila pred batlerom. Iskreno se nadala da taj podatak duguju prijatelju Milneru, a ne samome Jervaulxu. Nije ga pozdravila, ni mu se naklonila, čak ni kimnula, nego mu je pružila ruku, kao što se i pristoji jednoj kvekerici. Odgojena je da prezire isprazne običaje kao što su pozdravi – zaželjeli nekome dobar dan, a on proživljava loš, značilo je uvrijedi Boga i is nu. Isto tako, nije mogla reći da joj je drago što ga je upoznala jer bi to također bila neistina pa je pribjegla univerzalnom oslovljavanju: »Prijatelju.« Njegov pozdrav nije bio tako škrt. »Svim vam srcem stojim na usluzi, mademoiselle.« Uhva o je njezinu ruku, pridigao je obarajaći oči, a za m je pus o. »Moram se gospođici Archimedei ispriča za sve one sate kad sam je pus o da čeka u mojoj kući. Zadnja dva dana snašla me strašna glavobolja.« Maddy se pitala koja je njegova isprika za sve one dane prije toga, ali otac je samo rekao: »Nadam se da si se oporavio«, pokazujući iskrenu zabrinutost. Njezin je otac


uvijek govorio is nu pa je, naravno, vjerovao onome što mu je taj čovjek rekao. Jadni naivni tata. »Uis nu jesam.« Vojvoda se nacerio i namignuo Maddy, kao da su njih dvoje nekakvi urotnici. »Gospođica Archimedea je sumnjičava, znam.« Njezin se otac nasmiješio. »Da, strašno se brine hoćeš li me tako posrami da se ovdje više nikad neću moći pojaviti uzdignute glave.« »Tata!« U tom je trenutku predsjednik Milner zagrebao po vra ma i ušao, šireći ruke i mašući šakama kao da tjera kokoši. »Gospođice Timms, gospodine Timms – vrijeme je. Dođite i sjednite, a zatim ćemo vojvoda i ja zauzeti svoja mjesta.« »Trebat će mi gospođica Timms«, reče vojvoda i uhva je za ruku dok je kretala prema ocu. »Lijepo molim ...« Pogledao ju je u oči. Maddy je smjesta znala da je taj pogled zacijelo upućivao onim ženama koje su spremno padale pod njegov utjecaj i u njegov zagrljaj. Premda je u svojih dvadeset i osam godina imala samo jednoga prasca, po svemu prosječnoga liječnika koji je njezino odbijanje prihva o s bolnim žaljenjem, a onda se za manje od pola godine zaručio za neku Jane Hu on i napus o kvekersku zajednicu, čak je i ona prepoznavala taj usrdan i pomalo upitan pogled i osjećala moć koja je iz njega trebala proizaći. Stoga je, kad joj je on samo pružio hrpu papira i zamolio je da, dok on govori, ona na ploči bilježi jednadžbe, osje la svojevrstan an klimaks. Spus la je pogled na papire. »Ne želiš to osobno činiti? Ploča je odmah iza podija. Većina govornika ...« »Ne želim«, glatko je odbio. »Hajde, hajde.« Gospodin Milner je otvorio vrata i iz predavaonice se začuo hi žamor. »Uđimo svi zajedno. Gospodine Timms?« Upravo je Jervaulx uhva o njezina oca ispod ruke i poveo ga u dvoranu, niza stube pa sve do njegova mjesta u prvome redu. Predsjednik je mahao Maddy pokazujući joj red stolaca visoka naslona na podiju; vojvoda ju je slijedio, a njihovi su koraci glasno i šuplje odjekivali po drvenoj podlozi. Nježno joj je pridržao stolac dok je sjedala, za m elegantno, opušteno zabacio skute svoga kaputa i sjeo pored nje. U dvorani je zavladala šina kad je predsjednik Milner stao za katedru, pojačao plamen malene plinske svje ljke i nakašljao se. Maddy je zurila u more lica, svako podcrtano bijelim ovratnikom koji kao da je plutao na posve crnoj podlozi. Prisustvovala je brojnim skupovima, što u Anali čkome društvu, što u kvekerskoj zajednici, no ondje je s tatom uvijek sjedila u zadnjim redovima, nikad dotad pred bilo kakvom publikom, a kamoli tako velikom. Govorila je sebi da su svi punu pozornost posve li predsjedniku, koji je otvorio predavanje, počeo predstavlja rad i njezina oca kao njegova suautora, ali znala je da ljudski um i oko lako prelete na druge stvari. Nekolicina gospode u prvim redovima svakako je gledala mimo predsjednika Milnera:


u nju ili u vojvodu, nije mogla sa sigurnošću reći, no u svojoj skromnoj svilenoj haljini i s biserima na glavi osjećala se stravično izloženo pogledima. Isto tako, bila je itekako svjesna koliko se konkretno, krupno i pouzdano pored nje doima Jervaulx, u svome tamnoplavom odijelu, ruku u bijelim rukavicama prekriženih u krilu, bez i najmanjega znaka nervoze ili nemira, što je Maddy navelo da prestane neprekidno steza prste. Činio se vrlo samouvjerenim, opuštenim i nesvjesnim tereta pozornos usmjerene na nj kad je predsjednik Milner izrazio čast koju osjeća njihovo društvo jer je jedan uglednik kao što je Chris an Richard Nicholas Francis Langland, Njegova Milost vojvoda od Jervaulxa, grof od Langlanda i vikont od Gladea, dobrohotno pristao obratiti se londonskome Analitičkom društvu te večeri. Vojvoda je ustao, praćen pljeskom. Nije imao nikakve bilješke jer je sve papire predao Maddy. Trebala je zna da će govori ugodnim, opuštenim glasom, čak i pošto je ozbiljno navijes o kako je to predavanje posvećeno njegovu pokojnom privatnom učitelju, gospodinu Peeplesu, uvaženom i učenom čovjeku, ponosu svoje struke, kojemu njegov učenik duguje vječnu zahvalnost i poštovanje. I vojvoda iskreno žali što mu je jednom prilikom u udžbenik sakrio krepanog gavuna. Svi su se nasmijali, čak i njezin tata. Sjećanje na toga gavuna zaista je mučilo Jervaulxa. Preko gavuna nekako je došao do stranice udžbenika koju je is krasio, a preko stranice do Euklidova paralelnog postulata. Za m se, usred stalnog smijuIjenja publike zbog neke nerazumljive pošalice o njegovoj strastvenoj predanos istraživanju određenih neodoljivih zakrivljenih površina, okrenuo prema Maddy i kimnuo joj s očekivanjem. Maddy je skočila na noge, uzela kredu i počela ispisiva veliku ploču. Bila je navikla na vojvodin rukopis, no bilo ga je teško dešifrira čak i kad je bio najčitkiji. Sad se nije usudila pogriješi , posve se usredotočila da jednadžbe prepiše točnim redoslijedom, precrta kružnice i presiječe ih pravcima na pravim mjes ma. Tijekom bezbrojnih sa rada s tatom stekla je osjećaj za slijeđenje matema čke misli s razumijevanjem; pra la je kad će doći kraj slijeda dok je Jervaulx govorio, prosuđivala kad je vrijeme da krene na iduću formulu i izbriše prethodnu ne bi li oslobodila mjesto. Samo je jednom zapela jer se predugo zadržala na istoj stranici. Trenutak vojvodine šutnje kad se okrenuo prema ploči ukazao joj je na pogrešku; žurno je obrisala pet jednadžbi i prepisala prvu polovicu iduće stranice. Kad je s gla do njegove posljednje bilješke, bila je ispred njega; on je još morao objasni nekoliko koraka u razvoju teorema. No kad je Maddy do kraja prepisala posljednju jednadžbu, i iz čista olakšanja dodala vitku integralu između nule i r, a za m smjesta sjela, u publici je počeo jača žamor. Jervaulx je govorio i dalje. Gospoda u publici polako su počela ustaja – jedan, za m još jedan, za m po dva, tri i pet. Svi su zurili u ploču.


Netko je počeo pljeska . Ostali su prihva li. Zamor se pretvorio u jeku jer je sve više ljudi ustajalo. Pojedinačno pljeskanje pretvorilo se u opći aplauz, a aplauz u tutnjavu u kojoj se više ni riječ nije mogla razaznati. Vojvoda je prestao govori . Usred gromkoga klicanja uz široki se osmijeh okrenuo prema Maddy i diskretno pokazao prema njezinu ocu – ali gospodin Milner već ga je vodio na podij. Prodornost i glasnoća ovacija su se udvostručile; gospoda su počela lupa nogama pa je cijela prostorija vibrirala od zvuka. Maddy je ustala, primila oca za ruku i radosno je s snula. Pomilovao ju je po nadlanici, a jedva primjetan, drhtavi osmijeh u kutu njegovih usana, oduševljenje na njegovu licu, Maddy nije vidjela otkako joj je prije šest godina umrla majka. Oko njih grmjela je čista energija, opipljivo, pulsirajuće odavanje priznanja. Jervalxc je pružio ruku i rukovao se s njezinim ocem. Držao ga je za ruku i dalje jer ga otac nije želio pus . Vojvoda je lagano nakosio glavu uz gotovo samozatajan smiješak: bio je to pogled koji je, premda mu je Maddy odbijala povjerova , gotovo svjedočio o sramežljivos . Na trenutak ga se zamalo moglo zamisli kao nesigurnoga dječaka željnog znanja, punog nedužnoga zanosa – a onda se okrenuo prema njoj, pridigao njezinu ruku i nadvio se nad nju gledajući Maddy u oči pogledom školovanog i iskusnog muškarca: bio je to suges vni znak in mnos po kojemu je na pedeset koraka mogla prepoznati razvratnika. Nagnuo se blizu njezina uha; držao ju je za ruku tako blizu sebe da je osje la njegovu toplinu i lagani miris sandalovine. »Što mislite, gospođice Archimedea?« rekao je, jedva dovoljno glasno da nadglasa buku. Maddy je ustuknula korak i istrgnula ruku. »Što smo to učinili?« »Sto ste učinili?« Predsjednik Milner je prasnuo u smijeh. »Dokazali ste da postoji geometrija koja ne podliježe Euklidovim zakonima, mila moja! Oborili ste njegov paralelni postulat! Stvorili ste posve nov svemir! Bože sve , ako je ovaj teorem besprijekoran kao što se čini ...« Potapšao je tatu i vojvodu po leđima i povikao usred žamora: »Vas dvojica ste čarobnjaci, gospodo! Čarobnjaci!«

»Sve je to tvoja zasluga, prijatelju«, ponovno reče tata. Maddy je bila izbrojala da je to dotad rekao šest puta, ovo je bio sedmi. »Uistinu jest.« Jervaulx je odmahnuo glavom i otpio gutljaj vina. »Glupos , gospodine Timms.« Zločesto se nasmiješio. »Vi ćete obaviti teži dio. Napisati rad.« Njih četvero sjedilo je za okruglim stolom pred isturenim prozorom u ljupkoj, udobnoj sobi s pogledom na mračni trg. Maddy još nikad nije prodrla ovako duboko u


vojvodinu kuću; modri saten s cvjetnim uzorkom i udobni stolci su je iznenadili. Nije ni pomislila da bi si jedan neženja znao urediti tako topao dom. Ipak, izgledao je kao pravi neženja: odgurnuo je stolac od ispražnjenog stola kako bi protegnuo noge i sad je u ruci nemarno ljuljao čašu. Maddy je ukočeno sjedila na svome mjestu i samo bacala skrivene poglede po sobi da vidi kako je namještena. Tata je bio rumen i zadovoljan, malčice rastresen, kao da još uvijek ne može vjerova da se vrhunac večeri doista dogodio: trenutak kad ga je vojvoda od Jervaulxa, dok su jeli egzo čno, ali ukusno jelo od ribe i šparoga, neobvezno pitao bi li razmislio o preuzimanju katedre za matema ku na novom fakultetu koji on i njegovi poli čki suradnici organiziraju, na kojem neće bi vjerskih pitanja na prijamnom ispitu i čija je izričita svrha obrazovanje odraslih na svim područjima moderne znanosti. Pomisao da bi vojvoda mogao čini dobro djelo bila je pomalo šokantna. Među m, tako je pametno i uvjerljivo govorio o tome, i zvučao tako predano, da je čak i prijatelj Milner – koji je bio pravi anglikanac i koji se isprva jako lju o kad bi ga Timmsovi oslovljavali s »prijatelju«, umjesto »Sir Charles«, premda se s vremenom naviknuo – svoju prvotnu sumnjičavost zamijenio gorljivošću i savjetovao ta da ozbiljno razmisli o tom prijedlogu. Maddy je vidjela da tata nije samo razmišljao, nego se posve predao vedrim sanjarenjima. Doduše, kad je vojvoda spomenuo izdašni novčani dar koji je već bio obećao katedri za matema ku, i Maddy je osje la kako u njoj raste op mizam. Nije bilo poželjno za pokrovitelja ima razvratnika o kojemu pišu petparačke novine, ali možda će njihovi odnosi bi vrlo ograničeni, ili nikakvi. Zabavljala se zamišljanjem kuće dovoljno velike da ima vrt i zvono u salonu koje se nikad ne kvari. Usred h ugodnih maštanja prijatelj Milner se ispričao i o šao puši . Ostavio je odškrinuta vrata; za samo nekoliko trenutaka žustro tapkanje psećih šapa po ulaštenu podu najavilo je ulazak setera, čija je svilena bijela dlaka bila prekrivena crnim točkicama, kao da ga je netko poprskao crnom bojom. Vojvodi je uputio tek letimičan pogled i jurnuo ravno prema Maddy te joj naskočio na krilo. Raširenim prednjim nogama stajao joj je na suknji i pružao pjegavu ružičastu njušku da je poliže po bradi. »Devil!« Stroga zapovijed navela je psa da se s upitnim pogledom okrene prema Jervaulxu. I dalje je mahao repom, ne mičući čupave prednje noge s Maddyna krila. Nasmiješila se i pomilovala ga po ušima. »Kakav zločest pas«, promrmljala je ispod glasa, kao da je to tajna koju znaju samo njih dvoje. »Kako si zločest pas.« Devil ju je ponovno pogledao u oči svojim smeđim očima punim obožavanja, razjapljene gubice kao da se raduje toj optužbi. Vojvoda ga je ponovno srdito opomenuo i pas je spus o svoju pjegavu glavu. Namrš vši se kao da se ispričava, Devil se natraške povukao i spus o na pod. Jervaulx ga je prostrijelio dugim pogledom. Trenutak kasnije Devil je spus o rep i po šteno se odvukao iz sobe. Njegov je okrutni


gospodar ustao i zatvorio vrata za njime. Nakon Devilovog izbacivanja u sobi je zavladala šina. Maddy je zurila preda se u snježnobijeli stolnjak dok se vojvoda uz kratku ispriku vraćao za stol. Bojala se da će Jervaulx pomisli kako su Timmsovi vrlo neuglađeni; on i prijatelj Milner morali su ispuni brojne trenutke šine. Maddy nije bila navikla na mlaćenje prazne slame; kao dijete je previše marljivo vježbala onu biblijsku »Štedi svoje riječi« da bi se sada olako predala čavrljanju. Voljela je pse, no nikad nije imala psa, ni je poznavala ijednu vrstu osim mješanaca, pa nije imala što reći o toj temi nekome poput Jervaulxa, koji je najvjerojatnije bio slavni uzgajivač ili takvo što i koji će sigurno misli kako ona, sirotica, nema pojma. Rado bi se bila raspitala koliko stoji lijepa tkanina kojom su presvučeni stolci, no držala je jezik za zubima. Skromni kvekerski domovi nisu imali takve svjetovne ukrase kao što su satenske presvlake s cvjetnim uzorkom ili slike po svim zidovima. Jedina slika u kući Timmsovih bio je prilično nespretan prikaz broda s robovima, koji su starješine odobrile jer podsjeća na patnje naših bližnjih. Dok je zurila u raskošno uokvirenu sliku mrtve prirode iznad stalka za note, koja je prikazivala iznenađujuće smjeran prizor grubo odrezanih ljiljana, nemarno bačenih pored hrpice crvendaćevih jaja, Jervaulx se oglasio. »Koliko ima da ste izgubili vid, gospodine Timms?« pitao je. Maddy se malo ukočila, iznenađena tako otvorenim osobnim pitanjem. Među m, njezin je otac samo blago rekao: »Mnogo godina. Gotovo ... petnaest, je li moguće, Maddy?« »Osamnaest, tata«, tiho je odgovorila. »Ah.« Kimnuo je. »A ti si svih tih osamnaest godina moj blagoslov, Maddy moja.« Jervaulx je opušteno sjedio, odmarajući lakat na naslonu stolca, čeljus naslonjene na šaku. »Znači, niste vidjeli svoju kćer otkako je bila dijete«, promrmljao je. »Smijem li vam je opisati?« Bila je nespremna za takav prijedlog, kao i za sjenku zanimanja koja je prešla očevim licem. Svoj je prigovor prešutjela kad je tata rekao: »Bi li? Bi li zaista?« Jervaulx se zabuljio u Maddy. Dok je osjećala kako joj se lice žari, njegov se osmijeh pretvorio u onaj nepristojni cerek i rekao je: »Sa zadovoljstvom.« Nakosio je glavu proučavajući je. »Zbog nas se već zarumenjela, bojim se – riječ je o vrlo nježnoj rumeni, boje ... oblaka, rekao bih. Onako kako izmaglica u zoru postane ružičasta – sjećate li se na što mislim?« »Da«, ozbiljno će njezin otac. »Njezino je lice ... dostojanstveno, no ne posve strogo. Mekano je, ali ona zna podići bradu tako da čovjek ustukne. Viša je od vas, ali nije neprivlačno visoka. Mislim da je riječ o toj bradi i vrlo uspravnom, mirnom držanju jela. Morate je zapazi . No


doseže mi tek do nosa, znači ... dobrih je dvanaest cen metara niža od mojih sto nu osamdeset i pet«, promišljeno je rekao. »Čini mi se da je dobroga zdravlja, nije previše krupna ni mršava. Ima odličan stas.« »Poput dobre krave muzare!« uzviknu Maddy. »I evo, brada ide gore«, reče Jervaulx. »Možda je malo bliža boji svijedocrvenoga vina, sad kad sam je razdražio. Sve od vrata do obraza – čak i malo niže od vrata, ali ispod toga je savršeno bijela i meka, koliko vidim.« Maddy je smjesta rukom prekrila V-izrez svoje haljine, odjednom osjećajući da je zacijelo preduboko rezana. »Tata ...« Pogledala je oca, ali on je gledao u pod s neobičnim smiješkom na usnama. »Njezina je kosa«, reče Jervaulx, »boje staroga zlata ondje gdje po njoj pada svjetlo svijeća, a gdje ne pada ... boga je je boje, poput svjetlos koja prodire kroz tamno pivo dok ga točite. Isplela ju je u pletenicu i ovila je oko glave. Vjerujem kako ona misli da je to skromna kvekerska frizura, ali nije svjesna kakav učinak njome pos že. Ovako pokazuje zaobljenu liniju svoga vrata i grla pa muškarac poželi rasplesti joj kosu i pustiti da mu pada po rukama.« »Nedoličan si«, blagim ga je glasom ukorio njezin otac. »Ispričavam se, gospodine Timms. Ne mogu si pomoći. Hoćemo li prijeći na njezin nos? Njega bismo mogli nazva – karakternim nosom. Mislim da ne možemo reći da je savršen, malo je previše svinut. Odlučan nos. Djevičanski. Slaže se s uzdignutom bradom. Ali njezine oči ... Bojim se da njezine oči ponovno ruše sliku usidjelice, još naglašenije. I njezina usta. Ima ozbiljna, vrlo lijepa usta, koja se ne smiješe prečesto.« Otpio je gutljaj vina. »A onda opet – budimo pošteni. Svakako sam je vidio kako se smiješi vama, ali mene još ni jednom nije počas la osmijehom. Ta bi ozbiljna usta možda bila nezanimljiva, ali slažu se s divnim dugim trepavicama, lišenima one glupave djevojačke uvijenos . Ravne su, ali tako duge i savijene prema dolje da zasjenjuju njezine oči i pretvaraju njihovu smećkastu boju u zlatnu, a ona kao da me gleda kroz njih. Ne ...« Tužno je odmahnuo glavom. »Gospođice Timms, sa žaljenjem vam moram reći da uopće ne ostavljate dojam usidjelice. Nikad nisam doživio da me neka usidjelica gleda kroz trepavice ovako kako me vi sad gledate.« U njegovoj kući, za njegovim stolom, smatrala je da mu ne može reći što točno misli o njemu i njegovim usidjelicama. Osim toga, njezin se otac doimao ushićeno. »Maddy«, šapnuo je. »Nalikuješ na majku.« »Naravno, tata«, bespomoćno je rekla. »Zar ti to nikad nitko nije rekao?« »Ne. Nitko mi nikad nije rekao.« Rekao je to lišeno nekog naročitog osjećaja. No na svjetlu svijeća vidjela mu je suze u očima. »Tata«, rekla je posegavši za njegovom rukom. Samo ju je odgurnuo, a za m podigao prste i dotaknuo njezino lice. Istraživao ju je polako, usredotočeno,


prelazio preko njezinih obraza i trepavica. Svoje je ruke držala u čvrstom s sku, bilo ju je sram i odjednom je i sama osjetila da bi joj mogle poteći budalaste suze. Nikad joj to nije palo na um: mogla je u svako doba ovako sjedi i pus ocu da je zamisli pomoću dodira. Izgledao je tako sretno. No život je jednostavno tekao, iz dana u dan, i tko bi se sje o da tata osamnaest godina nije vidio njezino lice, ni da bi to možda želio. »Hvala ti, prijatelju«, reče njezin otac okrećući se prema vojvodi. »Hvala ti. Na jednom od najboljih dana u mome životu.« Jervaulx nije odgovorio. Činilo se da ga nije ni čuo. Sjedio je zamišljeno zureći u tamne nabore stolnjaka svojim tamnomodrim očima, a njegova su gusarska usta bila sumorno stisnuta.


Nikakvo rumenilo nije obojilo jutarnju maglu onako kako je to bio opisao prethodne večeri. Bio je to prilično pjesnički opis, pomislio je Chris an, no u stvarnos je sve bilo tek bjeličasto-sivo, trava vlažna i tamna, glasovi sablasno oštri u ranojutarnjoj šini. Čuo je vlas to ujednačeno disanje dok je uzimao pištolj iz ku je koju mu je Durham ponudio. Odmjerio je vitku cijev. Nije mislio da će toga jutra umrije . Nije namjeravao nikoga ubi , to je sigurno. Budući da je bio apsolutno kriv, jedini častan postupak bio je pretrpje paljbu, a za m puca u zrak. Dakle, Sutherland bi ga mogao pogodi . Vjerojatno i hoće. No Christian nije mislio da će umrijeti. Malčice ga je i zabavljalo što je tako siguran u to. Imao je dovoljno godina da zna kakvi su mu izgledi. Prije desetljeća i pol, kad je u neustrašivoj dobi od sedamnaest godina prvi put sudjelovao u dvoboju, moglo mu se opros što vjeruje da je nepobjediv. Ali sada ... Osvrnuo se oko sebe na nebo na kojemu je svitao dan i na mlado lišće – no srce mu je ipak govorilo da je nemoguće kako su ovo njegovi posljednji trenuci. Ozljede od taneta nisu bile nešto čemu se treba veseli . Nije želio unaprijed misli o njima. Osje o je kako mu srce sve brže tuče kad je izišao na travu. Nije ni pogledao Sutherlanda pored sebe. Stali su leđima okrenu jedan drugome i za m počeli odbrojava svoje korake. Chris an je pištolj držao u desnoj ruci jer nije bilo potrebe za preciznošću. To je ostavljalo i bolji dojam: oni koji ga poznaju znat će da od početka nije imao namjeru pucati na Sutherlanda. Durham je svojim bezvoljnim glasom upozorio suparnike da stanu i okrenu se. Christian se okrenuo. Sutherland je već bio podigao pištolj. Chris an je shva o da njegov suparnik ima krvožedan pogled. Odlučio ga je smaknu i bio je dovoljno vješt da mu to pode za rukom. Chris anovo bilo odjednom se ubrzalo, a u ušima mu je počelo prodorno


tutnjati. »Gospodo«, reče Durham podižući rupčić. Bol je Chis ana prostrijelila kroz lubanju, neizdrživa, neobična bol. Zabuljio se u Sutherlanda, dvaput trepnuo i čudio se zašto nije čuo hitac koji ga je pogodio. Durham se ponovno oglasio. Christian nije razumio njegove riječi. Sutherlandovo se lice izobličilo; nešto je vikao Chris anu. Chris an ni njega nije razumio, ali je Sutherland i dalje spremno držao pištolj. Chris an je pokušao podići desnu ruku. Zaškiljio je prema Sutherlandu, pokušavajući nešto razazna jer mu je vid istovremeno bio jasan i zamućen, za m je lice okrenuo u stranu ne bi li ugledao pro vnika. Durham je izgovorio jednu riječ. Iz njegovih je prstiju na tlo kliznuo svijetao komad tkanine. Chris an je čuo hitac i zvižduk, vidio bijeli oblačak dima iz Sutherlandova pištolja i znao da ga je promašio, no Chris anu se učinilo da pada, premda je još stajao. Pištolj mu je ispao iz ruke. Opalio je kad je udario o tlo. Christian je stajao nesigurno lelujajući. Buljio je u do i pokušavao ugledati pištolj. Bio je pogođen. Je li bio pogođen? Durham i Fane dojurili su do njega. Osjećao je da pada, neprekidno, ali nikako da padne na tlo. Riječi njegovih prijatelja zvučale su kao besmisleno blebetanje. Pokušao je ispruži desnu ruku i nasloni se na Faneovo rame, ali nije ju mogao podići. Kad je spus o pogled, činilo mu se da ta ruka uopće nije dio njega. Jedva je išta vidio. Pokušavao je uočiti krv, ali nije ju uspijevao pronaći pa je smeteno zurio u prijatelje. »Sto ne valja?« pitao je. Zvučalo je kao da je rekao ne. Ne, ne, ne, ne. Fane je odmahnuo glavom i nasmijao se te s pobjedničkim držanjem potapšao Christiana po leđima. Durham se smiješio. Chris an je lijevom šakom zgrabio pukovnika za ruku. »Fane«, reče. »Što se dogodilo?« Ne, ne, ne, ne, ne. Čuo je sebe. Prestravljeno je zatvorio usta, pokušao oblikova prave riječi. Dahtao je kroza zube. »Fane!« povikao je. A oni su zurili u njega jer ni sad to nije uspio pravilno izgovoriti. Sčepao je Fanea za ruku. Polovica pukovnikova lica Chris anu se doimala mutnom, kao da se rastače u sivoj magli. Srce mu je bilo golemi bubanj koji je odzvanjao u njegovim ušima. Želio je pus Fanea i pri snu dlanove na uši, ali nije mogao rukama naredi da se pomaknu. Nije mogao ama baš ništa izgovori . Mogao se jedino privući dovoljno blizu da svoju težinu prebaci na prijateljevo rame, dok se svijet prevrtao i klizio u daljinu, a tama preplavljivala njegov mozak, tama koja je


dolazila s rubova njegova vidnog polja i sve odnosila ... Tako krasno jutro moglo je samo još više pridonije zadovoljstvu koje je Maddy osjećala toga dana. Žustrim je korakom prošla Ulicom King's Road i pored novoga zdanja na Trgu Eaton. Čak se uspjela divi arhitekturi palača u izgradnji, dizajniranih u stilu vojvodine kuće na Trgu Belgrave. Toga jutra, za doručkom, ona i tata razgovarali su samo o katedri na budućem sveučilištu. Jervaulx je rekao da bi svoja vrata trebalo otvori iduće godine, i to pod dojmljivim imenom Sveučilišta u Londonu, no dodjela profesura i pripreme moraju poče mnogo ranije, možda već u rujnu. Već su zakupljene prostorije u Ulici Gower pa je Maddy namjeravala, nakon posjeta Trgu Belgrave, o ći u Bloomsbury i pogledati ima li ondje slobodnih kuća. U ovaj posjet nije nosila papire s brojevima, samo pismo koje su ona i otac zajedno sastavili, a u kojem Jervaulxu zahvaljuju na večeri i dobrim namjerama te mu upućuju izričitu pohvalu za govor održan pred Anali čkim društvom prethodne večeri. Nakon kraće rasprave složili su se što je dolična količina zahvalnos i ushita oko katedre za matema ku – Maddy je bila manje sklona davanju oduška svojim osjećajima od oca, ali itekako svjesna da bi izostanak radosti zbog te ponude bio koban. Skrenula je iza ugla na trg i zastala. Obično se oko raskošnih kuća motala nekolicina odrpanaca u nadi da će pronaći izgubljene novčiće, no sad se oko zelene otvorene kočije pred vojvodinom kućom skupljala obična gomila promatrača različitog izgleda. Maddy je čvrsto s snula usta. Po ulici je bila rasuta slama, a kočija, u koju su bila upregnuta dva lijepa zelenka, izgledala je kao da pripada liječniku. Dok je oklijevala na uglu, s druge je strane trga dojurila velika kočija, ukrašena kompletnim heraldičkim znamenjem i obiteljskim grbom s krila com, koju je vukao četveropreg vranaca. Promatrači su se raštrkali, a mladi kočijaš otvorene kočije potjerao svoje konje naprijed da oslobodi mjesto dok se velika kočija naglo zaustavljala pred vratima. Čak i prije no što je lakaj skočio sa svoga mjesta da spus stube, netko je iznutra otvorio vrata kočije. Postarija dama zgrabila je lakaja za ruku i hitro sišla. Podigla je svoju crnu suknju i brzo grabila naprijed oslanjajući se na štap. Maddy je vidjela kako je Calvin pojurio niza stube da joj pomogne; držao ju je pod ruku dok se penjala. U tom je trenu iz kočije izišla i jedna nešto mlada žena. Lakaj joj je pomogao do vrha stubišta, gdje je već naizgled potpuno iscrpla snagu. Klonula je i posve se naslonila na slugu. Ovio je ruku oko nje i uveo je u kuću. Vrata su se zalupila za njima. Mala skupina promatrača i dalje je stajala na trgu i govorila ispod glasa. Maddy nije znala što bi. Njezine su je noge polako odnijele naprijed, korak po korak, kao da je njezin um odluku prepustio tijelu. Na rubu skupine stajao je mali čistač ulica koji je obično meo na uglu. Oslanjao se na ogradu od kovanoga željeza koja je okruživala kuću. Pogledao je Maddy i kimnuo


joj u znak prepoznavanja. Stajala je nesigurno gledajući i trenutak kasnije dječak joj je prišao. »'Jutro, gospođice. Jeste li čuli?« Podigla je pogled. Svi su prozori bili zlokobno zamračeni. A ulica je bila posuta slamom da priguši zvukove kotača, kao da je netko u kući ozbiljno bolestan ... »Ne. Nisam čula.« »Njegova Milost, gospođice. Ustrijeljen je.« »Ustrijeljen?« prošapta Maddy. Dječak je glavom pokazao prema velikoj kočiji. »Pozvali su obitelj«, kratko je rekao. »Prekasno, kaže Tom. Tom radi u staji, vidio ih je kako izlaze još za mraka; a onda je vidio kad su Njegovu Milost donijeli na nosilima. Dvoboj, gospođice. Ubilo ga, kaže Tom. Već su ga mrtvog donijeli.« Slegnuo je ramenima. »Doduše, liječnik je još uvijek ovdje. Valjda čeka obitelj.« Maddy je bez teksta zurila u kuću. Ogovaranje ispod glasa odjednom je prestalo. Svi su slušali zvuk koji ga je zaglušio: udaljeni ženski vrisak – prodorni urlik koji kida srce – visoki, usrdni žalobni vapaj žene koja ne želi prihva is nu, ali polako prelazi u očaj. Maddy se grlo osušilo i s snulo. Iznenada joj se oteo jauk, kao da ga je netko izvan nje potiskivao, a ljudi oko nje značajno su se pogledavali. Grčevito je sklopila ruke. Nije mogla razmišlja . Nije mogla vjerova . Prošle noći, još prošle noći – nikad nije vidjela nikog življeg, nikoga s više duha i osobnosti. Dvoboj. Besmislena, jalova razmjena hitaca. Jedan trenutak i sav je taj život nestao. Kako je to moguće? Njezin se um tome pro vio. Znala je tko je on: razvratnik, okorjeli grešnik – sve do jučer rekla bi: Da, mogu vjerova , vojvoda od Jervaulxa jutros je ustrijeljen u dvoboju. No sad ju je to toliko šokiralo da, kad se okrenula, nije znala kamo da krene ni što da učini. Besciljno je hodala ulicama, stišćući dlanove. On je sinoć znao, razumije se. Sjedio je tamo i smiješio im se, razgovarao o geometriji, opisivao je njezinome ocu. A cijelo je vrijeme znao da će za nekoliko sa morati otići suočiti se sa sudbinom. Njezin um to nije mogao shva . Izgubila je majku i neke prijatelje, ali svi su oni umrli od boles , i bili mnogo stariji – nikad nije doživjela ovako iznenadan obrat stvarnosti. A njegova majka – dragi Bože, kako li se sad zacijelo osjeća! Bila je to dama koja je druga izišla iz kočije, Maddy je bila sigurna u svome srcu. Sjećala se kako je dama lipsala pred vra ma. Oh, ona je to već slu la, znala je prije no što su joj rekli, a kad je saznala sa sigurnošću, ispus la je onaj stravični vrisak. Druga dama – starija, u crnini, koja je odmarširala kao da ide u boj – ona neće pokaza nikakav osjećaj, stajat će


uspravno i ponosno i žalovati u tišini. Maddy je nekako osjećala da bi trebala bi ondje i ponudi im bilo kakvu pomoć. Umjesto toga, našla se u vlas tome salonu, u vlas toj skromnoj kućici. Njezin je otac uz smiješak podigao glavu. »Već si se vratila, Maddy moja?« »O, tata!« rekla je. Osmijeh mu je nestao s lica. Sjeo je uspravno. »Što se dogodilo?« »Zapravo ne znam točno ... ne ...« Tiho je zajecala, držeći se za kvaku. »Mrtav je, tata! Jutros je ubijen u dvoboju!« Njezin je otac nepomično sjedio, ruku nadvijenih nad svoje drvene simbole. Nakon dugog trenutka tišine rekao je: »Mrtav.« Riječ je imala šupalj prizvuk. Maddy je pala na koljena pored njega i spus la glavu u njegovo krilo. »To je ... pravi šok.« Njegovi su prs počivali na njezinoj kosi. Danas nije stavila šeširić; kosu je isplela u iste pletenice kao prethodne večeri. Lagano ju je milovao po za ljku. Dodirnuo joj je obraz i naletio na jednu usamljenu suzu koja joj se otela. Maddy je podigla glavu. »Ne znam zašto ... zašto plačem! Nije mi čak bio ni drag!« »Zar nije, Maddy moja?« nježno je pitao otac. »Meni jest.« Nastavio je milova ju po kosi. Naslonila je obraz na njegovu nogu i zurila u kut sobe. »Ne mogu vjerovati«, prošaptala je. »Nikako ne mogu vjerovati.«


Blythedale Hali Maddy je izgledao poput lijepo ukrašene torte; svijedoružičaste cigle stajale su u kontrastu s ravnim stupovima i zakrivljenim lukovima od bijeloga kamena. Novo utočište rođaka Edwarda uključivalo je i velik dio Buckinghamshirea, s ružičnjakom punim listopadskih cvjetova, krdom jelena lopatara koji su slobodno lutali parkom i crnim labudovima koji su mirno klizili po jezeru. Sve je to bila ostavš na osiromašenoga baruna koji je prodao svoje imanje, a sad su u njegovu blagotvornom miru uživali pacijenti rođaka Edwarda. Ta n rođak, doktor Edward Timms, upravljao je Blvthedaleom najmodernijim i najhumanijim metodama. Svaki je njegov š ćenik imao vlas toga dvoritelja, a vezivani su samo posve neukro vi pacijen , koji su oslobađani spona čim je to bilo moguće. Bio je predan svome poslu; ushićeno je i u detalje opisivao liječenje i vođenje ustanove dok si je rezao slaninu i pozivao tatu da uzme još jednu dimljenu haringu ili još kave. Maddy je čula kako neka žena plače – bio je to vrlo uznemirujući i glasan zvuk – ali rođak Edward kao da to nije primjećivao i nakon nekog vremena plač je polako prestao. Pijuckala je kavu pokušavajući se pripremi za obilazak koji je čeka: bit će to prvi susret s ustanovom i ljudima, a čut će i koji su njezini zadaci. Rođak Edward uvjerio ju je da se njezine dužnos svode na nadgledanje pacijenata i da se od nje ne očekuje težak rad. Iskusan će se dvoritelj brinu za njezina oca dok ona bude zauzeta, i sve u svemu bilo je nemoguće odbi poziv rođaka Edwarda da dođe i preuzme domaćinske dužnos njegove žene dok ona odmara od trećega poroda. Postojala je velika mogućnost da, ako sve prođe zadovoljavajuće, Maddy dobije stalan posao. Ponuda se doimala naročito milos vom nakon razočaravajućeg pisma koje su primili vezano uz katedru za matema ku: pisao im je neki Henry Brougham, koji je izrazio žaljenje što su sredstva najavljena od strane vojvode od Jervaulxa povučena, a novi pokrovitelj katedre, koji želi osta anoniman, na njezinome čelu ne želi gospodina Timmsa, nego nekog drugog kandidata.


I zaista, Buckinghamshire i Blythedale izgledali su savršeno u jesenje jutro, dok je sunčeva svjetlost grijala svježe obojene, poput nevena žute zidove blagovaonice, i svjetlucala na srebrnom priboru za jelo i finim porculanskim tanjurima, koje je za sobom, zajedno sa slikama i namještajem, ostavio osiromašeni barun. Kuća je mirisala po svježemu vosku i novim zastorima. Ništa sumorno nije smjelo osta , istaknuo je rođak Edward. Sve je bilo mirno i ugodno, premda previše raskošno za Maddyn smjerni kvekerski ukus. Među m, zgrada je uređena u skladu s profinjenim ukusom pacijenata rođaka Edwarda. Samo je onaj daleki zvuk plača kvario dojam obilja; ponovno je prodirao kroz zatvorena vrata poput nekog izgubljenog i žalobnog dnevnog duha. »Hoćemo li poče , rođakinjo?« Doktor je obrisao usta i podigao zvono pored svoga lakta. »Janie, pozovi Blackwella da otprati gospodina Timmsa u obiteljski salon.« Sluškinja se brzo naklonila šireći pregaču i nestala. Ta n dvoritelj pojavio se za trenutak; sve se odvijalo kao dobro podmazan mehanizam. Pošto ga je Maddy ispratila, rođak Edward odveo ju je do svoga ureda na prvome katu. »Pošta.« Kimnuo je prema košari na svome stolu. Rođak Edward posjedovao je iste meke, zadovoljne, spokojne crte lica kao njezin otac, no tamne su mu oči bile hitre i pametne, a usta često naškubljena. Nije se strogo pridržavao kvekerskih pravila odijevanja i govora. Premda je nosio kaput bez ovratnika, bilo je jasno vidljivo da je izrađen od skupocjene tkanine. Doimao se zadovoljno samim sobom, a Maddy je pretpostavljala da ima i pravo, budući da je bio najuspješniji član obitelji Timms, sa sjajnom liječničkom karijerom i novim, većim, raskošnim sanatorijem u Blythedaleu. »To će bi jedna od vaših dužnos «, reče. »Razvrstavat ćete poštu čim dode. Moju otvorite i ostavite u košari; sve što je naslovljeno na pacijente valja stavi u njihove dosjee.« Podigla je pogled prema njemu. »Hoćeš reći, valja ih prepisati?« »Nema potrebe. Jednostavno otvorite pisma i stavite ih u dosjee. Smatrate li da sadrže nešto važno ili neobično, donesite ih meni. Povremeno nije loše malo preinačiti poštu pacijenata.« »Opros , nisam sigurna da sam shva la ...« Dotakla je hrpu pošte. »Pacijen ma ne predaješ njihova pisma?« »Od neophodne je važnos da svojim š ćenicima pružimo potpuni mir i šinu za cijeloga boravka ovdje. Prisno dopisivanje s obitelji uvijek ih previše uzbudi. Mi preporučujemo obiteljima da uopće ne pišu, ali, kao što vidite, neki svejedno ustraju na tome.« »Oh«, reče Maddy. »I podsjećam vas da ni jedan od naših trenutnih pacijenata ne dijeli našu vjeru. Moram vas zamoli da im se ne obraćate s » «, kao što je kvekerski običaj. Neki se


pacijen uvrijede zbog takve familijarnos .« Lagano se zarumenio zbog Maddyna mrkog pogleda. »Naravno, međusobno možemo tako razgovara – u to uopće nema sumnje. No možda bi bilo najbolje da to zadržimo samo za trenutke kad smo nasamo u privatnim prostorijama.« »Pokušat ću, ali ...« »Siguran sam da vi to možete. Slijedite moj primjer. Samo da uzmem povijes boles – najprije ćemo vas sa svima upozna . Ovdje smo svi poput obitelji; važno je da uvijek razmišljate na taj način. Ja se osjećam poput oca svakoj nesretnoj duši koja dođe u Blythedale. Primije t ćete da su pacijen uvelike nalik djeci. Smatrajte ih djecom i nećete pogriješiti.« »Dobro«, rekla je. Negdje u kući nekoliko tenora zapjevalo je neku veselu pjesmu, a njihovo su pjevanje istovremeno prekrili nerazumljivi, histerični uzvici nekog muškarca. »Naviknut ćete se«, reče očev rođak uz lagan smiješak. »Neki se oporavljaju, no neki su vrlo bolesni.« »Dobro«, rekla je i duboko udahnula. »Razumijem.«

Trenutno je u Blvthedale Hallu boravilo petnaest pacijenata, petnaest nesretnih dama i gospode koji su ipak imali dovoljno sreće da im obitelji plate smještaj i liječenje u najraskošnijem sanatoriju za duševne boles u cijeloj zemlji. Zbog sjajnoga ugleda doktora Edwarda Timmsa, koji je svojim pacijen ma liječio duh i jelo, Blvthedale je bio ekskluzivniji čak i od sanatorija Ticehurst House doktora Newingtona u Sussexu. Obiteljima se savjetovalo da ne posjećuju Blvthedale, no svatko tko nije imao osobnih veza s pacijen ma u svako je doba slobodno mogao u pratnji bolničara obići sanatorij. Nisu imali što skriva iza svojih zidova, ništa nehumano ni ponižavajuće. U discipliniranoj atmosferi koja je vladala Blvthedaleom primjenjivane su najmodernije metode liječenja, uključujući zdravu prehranu, hladne kupke, umirujuću dnevnu rutinu i blagotvornu razonodu. Dame su šile i šetale po ružičnjaku, igrale badminton, pile umirujuće biljne čajeve, a katkad im je bilo dopušteno i da slikaju na otvorenom. Gospoda su slijedila is režim, samo što su, umjesto šivanja, na raspolaganju imala gimnas ku, šah i izbor knjiga u knjižnici, a mogla su i šeta sve do obližnjega šumarka i skuplja cvijeće i lišće koje bi onda dame slikale. Svi koji su za to bili sposobni svakoga su tjedna mogli prisustvova znanstvenim predavanjima i karta , a bio je ondje i anglikanski vikar koji je održavao bogoslužje za sve, osim za najnemirnije pacijente. Blythedale je bio jedinstven i napredan medu ostalim sanatorijima, obavijestio ju je


rođak Edward, jer su se ondje naročito trudili pomiješa oba spola i održava normalnu društvenu atmosferu, a budući da je svaki pacijent imao vlas toga dvoritelja takav je postupak bio obećavajući i siguran. Najprije ju je odveo u salon, gdje su se pjevači okupili oko flau sta. Ono grozno vikanje je prestalo, no jedan od tenora bio je odjeven u luđačku košulju kojoj su bijeli rukavi bili vezani iza njegovih leđa. Blizu njega stajao je njegov dvoritelj, snažan, mišićav mladić seoskoga izgleda. Kad su Maddy i doktor Timms ušli, pacijent se pun nade zagledao u nju. »Jeste li vi došli da me odvedete kući?« pitao ju je čovjek u luđačkoj košulji. »Danas bih trebao ići kući.« »Danas poslijepodne«, reče rođak Edward. »Kelly će vas odvesti u šetnju.« Počeo se crvenjeti. »Ali moram ići kući! Žena mi umire!« Rođak Edward upu o je kratak pogled dvoritelju. Kelly je rekao: »Hajdemo malo sjesti i odmoriti se, gospodine Johne.« »Zove me. Ja sam pomazanik Isusa Krista!« Čovjek se bacio prema naprijed. Kelly ga je grubo uhva o za vezicu na leđima luđačke košulje i povukao ga prije no što je izgubio ravnotežu. »Ja sam zaista glavni pomazanik našega Gospoda! Moja je žena umrla za mene\ Žrtvovala, je svoj život za menel Ja sam spašen, čujete li me, gospodine? Kažem vam da sam ...« Vikao je sve glasnije, sve brže i prodornije dok ga je Kelly vukao prema vra ma. Ostali pacijen , tri muškarca i pet dama, doimali su se kao da ih se to ne če, osim jednoga od tenora, koji se počeo smija . Neka je djevojka, mlada i prilično lijepa, odjevena u elegantnu opravu, sjedila i bezizražajno zurila kroz prozor, dok se žena pored nje nadvila nad komadić tkanine koji je šila, ljuljala se i šaputala. Tenorov smijeh je utihnuo i ugrizao se za usnu uputivši Maddy pogled kojim se ispričavao. Divlje vikanje i dalje se čulo, u sve većoj daljini, no rođak Edward počeo ju je upoznava sa svakim pacijentom, bez obzira na to bi li dobio kakav odgovor ili ne, a za m i s pacijentovim dvoriteljem. Zapisivao je bilješke u svoju bilježnicu s povijestima bolesti, koju je onda dao Maddy da pročita pojedinosti. »Gospođica Susanna boluje od melankolije«, rekao je. »Duboko pa zbog nje. Kako se danas osjećate, gospođice Susanna?« »Dobro sam«, apatično reče djevojka. »Biste li zapjevali?« »Ne bih, hvala, doktore.« Um je pun bojazni, pročitala je Maddy. Strašno se muči oko običnih tričarija – slab tek, nemiran san – govori o samoubojstvu, pokušala se utopi – ranije je bila sretna i rado je sudjelovala u pičnim ženskim ak vnos ma – melankolija je uslijedila zbog poremećaja u menstrualnom ciklusu, uzrokovanoga preopterećivanjem uma učenjem i intelektualnim naporima, koji su skrenuli protok krvi i naštetili ženskim organima. Nasmiješio se, potapšao gospođicu Susannu po ramenu i krenuo dalje. Upoznao je


Maddy s gospodom Humphrey, koja je pa la od demencije i progresivne slaboumnos . Dama se vedro nasmiješila i pitala Maddy je li ona jedna od Cunninghama. »Nisam«, reče Maddy. »Ja sam Archimedea Timms.« »Vidjela sam vas u Indiji.« Oko gospode Humphrev širio se lagani kiselkas miris, kao kod dojenčeta kojemu nije promijenjena pelena. »Svukli ste mi odjeću.« »O, ne. Ti se ... varate se.« »U pola sedam.« Gospoda Humphrev je kimnula glavom. »Šeširi.« Ne prepoznaje muža ni djecu, pisalo je u povijes boles . Demencija i progresivno propadanje intelekta, pospješeno početkom klimakterične bolesti u žena. »Molim vas, otpra te gospodu Humphrev u sobu i uredite je«, reče doktor njezinome dvoritelju. Lagano se namrš o. »Moram vas zamoli da budnije pazite na njezine higijenske potrebe.« Pacijen u salonu bili su najpitomiji od svih š ćenika Blvthedalea, doznala je Maddy. Gospodin Philip, tenor, osjećao se rastreseno i hrana mu je imala čudan okus. Smijao se čim bi čuo nešto tužno, rekao je Maddy, i to ga je jako uznemiravalo. Smijuljio se dok joj je to govorio. Lady Emmaline odlučno je ustrajala na tome da je siroče, nahoče čiju su obitelj smaknuli na giljo ni, unatoč nježnoj primjedbi rođaka Edwarda da su njezini roditelji lord i lady Cathcarte, koji živi i zdravi obitavaju u Leicestershireu. Ali njezin pupak nestaje, nepokolebljivo mu je priopćila lady Emmaline, kao da to dokazuje njezinu tvrdnju. Svi pacijen osim onih u salonu bili su zaključani u svojim sobama, iza dvostrukih vrata, drvenih izvana i željezne rešetke iznutra. Većina je namještaja uklonjena, osim pacijentove postelje i sklopivoga kreveta za dvoritelja. Manija, pisalo je u povijes boles , opasan i destruk van – poremećenost i živčani slom pospješeni pretjeranim proučavanjem religije. U drugome slučaju: Nasilna epilepsija – nužno stalno vezivanje. U trećemu: Demencija – zbrkan govor – halucinacije – inkon nentan – atrofija svih emocija. Među m, rođak Edward je osobno razgovarao čak i s m pacijen ma i ponavljao je Maddy koliko su stroga dnevna ru na, jednostavna zdrava hrana i ustaljena disciplina blagotvorne za vraćanje samokontrole i odvraćanje oslabljenih umova od nezdravih preokupacija. Maddy mu je pokušavala vjerova . Pokušavala je upi njegov trezven i op mis čan stav, no uglavnom je samo priželjkivala da se može sklupča u svome krevetu u Chelseaju i plaka zbog h jadnih stvorenja. Dotad se smatrala odlučnom i iskusnom njegovateljicom bolesnih i nemoćnih, ali pošto je jekom toga dana upoznala sve te ljude, Blvthedale joj se doimao poput vrlo udobnog, no ipak jezivog


čistilišta. »Ah, brijemo se«, reče rođak Edward gledajući kroz rešetke koje su zamjenjivale vrata na sobama najnasilnijih pacijenata. Zastao je prije no što je otključao vrata te se nagnuo prema Maddy i šapnuo joj na uho: »Ovo je jedan od naših najtragičnijih slučajeva, bojim se. Primjer moralnoga ludila koje je preraslo u maniju.« Ugrizla se za usnu i poželjela da joj nije to rekao. Sad joj je bilo još teže podići pogled i promotriti još jednog nesretnog stanovnika sanatorija. »Dobar dan«, toplo će doktor dok je ulazio. »Kako ste danas, gospodine?« Pacijent ništa nije odvratio pa je njegov dvoritelj rekao: »Nije loš dan, doktore. Nije loše.« Maddy se napokon primorala da uniđe pod dovratak i podigne glavu. Kršan dvoritelj brusio je britvu; izgledao je poput boksača, kose ošišane na milimetar. Nekoliko metara dalje, odjeven u svijede hlače i bijelu košulju, jedne ruke vezane za okvir kreveta, ocrtavao se drugi muškarac, koji je buljio kroz prozor. »Prijatelju«, primorala se da pozdravi što normalnijim glasom. Iznenada se okrenuo. Njegov je nagli pokret prekinuo oštar zveket čelika. Tamna mu je kosa divlje padala preko čela, dok su mu tamno-modre oči blistale posvemašnjim, ledenim gnjevom: bio je to okovani gusar u kavezu, onesposobljena zvijer. Maddy nije mogla pustiti ni glasa. Šutke je zurio u nju. Ni znaka prepoznavanja. Ništa. »Ti!« prošapta Maddy. Malo je spus o glavu i gledao je ispod trepavica. Oprez, gnjev, duboka i snažna strast – sve je to u tom trenu bilo na njegovu licu, dok je usredotočeno i nepravilno disao, usta držao grčevito zatvorena, a slobodnu ruku neprekidno stezao i opuštao. »Zar se ... ne sjećaš?« upitala je s oklijevanjem. »Ja sam Maddy Timms. Archimedea Timms.« »Oh, zar se poznajete?« iznenađeno je pitao njezin rođak. Maddy je skrenula pogled s barbarske pojave pored prozora. »Pa da, tata i ja ... Ovo je vojvoda od Jervaulxa, nije li?« Jedva je uspjela izgovoriti te riječi. »Vidi, vidi. Uis nu je to on. Gospodin Chris an nas je na neko vrijeme došao posjetiti.« Gospodin Chris an buljio je u rođaka Edwarda kao da mu golim rukama želi iščupati grkljan. Rođak se blago nasmiješio pacijentu. »Kakva zgodna slučajnost.« Pokazao je prema Maddy. »Sjećate li se gospođice Timms, gospodine Christiane?« Jervaulx je brzo prebacio pogled s rođaka Edwarda na nju, a onda opet natrag. Zatim se naslonio na prozorsku dasku i položio glavu na rešetke.


»Njegovo je razumijevanje ograničeno«, reče rođak Edward. »Kao u dvogodišnjaka. Kao što rekoh, čini se da već ima povijest moralne ludos , koja je odjednom degenerirala u demenciju. I maniju, pogotovo kad se nalju . Od moždane je kapi dva dana bio u nesvijes , a u početku su mu znakovi života bili toliko smanjeni da su ga proglasili mrtvim.« »Da«, reče Maddy stisnutim glasom. »To je ... Mi smo čuli da je ... da je ubijen.« »Zanimljiva je to priča. Ovo je u strogom povjerenju, razumije se. Ne smijete o ovome nikome govoriti. Događaj koji je izazvao ovakvo njegovo stanje je dvoboj časti. Sukobili su se pištoljima. Nije bio ozlijeđen, no čini se da je napetost zbog toga događaja pospješila udar. Liječnik ga je doslovno proglasio mrtvim i naredio da ga polože na odar, ali vojvodini su psi tako podivljali da ga radnici mrtvačnice nisu mogli ni taknu .« Rođak Edward odmahnuo je glavom. »Čovjek se naježi kad pomisli što bi bilo da te živo nje nisu reagirale. No čini se da je sva ta buka na neki način doprla do njega – uspio se malo pomaknu i bilo se dovoljno osje lo pa je bilo jasno kako je još živ. Naravno, jekom vremena je povra o svijest i pokretljivost udova. Među m, ostao je u ovom stanju manijakalnoga idio zma.« Rođak Edward nešto je zapisao u povijest boles , zamišljeno pogledao Jervaulxa, za m opet nešto napisao. Naglo je zatvorio bilježnicu i predao je Maddy. »Naravno, znate da prepuštanje užicima i manjak moralne discipline često vode do iracionalnos . Vojvoda ne govori, a njime upravljaju primi vni osjećaji. To je posve uobičajeno u takvim slučajevima, u kojima je sve počelo porokom i nastranos ma: dolazi do živčanog sloma i gubitka svakog morala, što oslobađa nagonske ape te i porive i krši sve prijašnje profinjene navike. Tjelesno, on je vrlo snažan – nisam li u pravu, Larkine?« Dvoritelj je potvrdio njegove riječi frknuvši nosom. »Jest, snažan je. Osim desne ruke. Vidite da sam mu svezao samo lijevu – nje se morate čuvati.« Spustio je britvu. »Minimalno vezivanje«, s odobravanjem je kimnuo rođak Edward. »Tjelesno je zdrav i snažan, ali inače je sveden na životinjske nagone.« Larkin je povukao zvono. »Vidjet ćemo kako će danas reagira na brijanje. Jučer smo morali pribjeći luđačkoj košulji i koritu.« Maddy je spus la pogled jer nije to mogla podnije . Nije mogla podnije njegov moćan, nijemi pogled. Osje la se kao da ju je netko srušio na do i prebio. Bila je neizrecivo nesretna. Da je on ovdje ... Radije bi bio mrtav. Bilo je dovoljno da ga pogleda i bude sigurna u to. Privila je bilježnicu s povijestima bolesti uza svoju suknju. »Hoće li se izliječiti?« »Ah ...« Njezin je rođak prevukao donju usnu preko gornje. Podigao je obrve. »Neću se pretvara da njegov slučaj nije težak. Njegova je majka vrlo dobra, dobronamjerna kršćanka koja ak vno sudjeluje u dobrotvornom radu i širenju Božje riječi unutar svoje župe. Napomenula mi je da je njezin sin godinama neobuzdano


udovoljavao svim svojim hirovima i pokazivao svoju buntovnu stranu. Zbog takvih putenih i nediscipliniranih navika ...« Uzdahnuo je. »Ovako, reći ću da ... ako ga ne možemo izliječiti u Blvthedaleu, onda je neizlječivo bolestan.« Maddy je čvrsto privila bilježnicu uza se. »A kojim ga postupcima liječiš ... liječite?« »Najvažniji je, razumije se, redovi dnevni raspored. Njime stječe naviku samodiscipline i unutarnjega mira. Potpuna šina, česta tjelovježba da ga umiri, niz terapeutskih kupki, čitanje naglas, pri čemu biramo knjigu čija će tema potaknu usnuli intelekt i nadahnu umjerenost. Nema slikanja. Čini se da ga pera i pribor za pisanje najviše uzrujavaju i po ču najnasilnije reakcije. Sredstva za smirenje moraju mu se dava na silu. Bojim se da dosad nismo vidjeli nikakav napredak da bismo ga u skorije vrijeme mogli stavi u salon s mirnim pacijen ma, no uskoro će krenu u šetnje s drugim oboljelima od manije kako se ne bi osjećao izolirano.« Jervaulx je prekrižio ruke. Lanac je zazveckao. Maddy je podigla glavu i pogledala ga. Lice mu se opus lo; više se nije vidjelo zatomljeno divljaštvo, nego natruha cinizma. Gledao ju je nakošene glave, malčice se smiješeći. Bilo je zastrašujuće. Ponovno se doimao kao ono što je bio, pribrani plemić; gotovo je očekivala da progovori ili kimne, ali nije učinio nijedno. Samo joj se smiješio, promatrajući je sa zanimanjem koje ju je podsje lo na lupeški pogled kojim ju je proučavao dok ju je one večeri opisivao njezinome ocu. Odjednom je bila sigurna da je se ipak sjeća. »Jervaulx«, rekla je i koraknula naprijed. »Moj je otac također ovdje. John Timms. Ti si ... radili ste s njime na novoj geometriji.« Njegov je osmijeh malčice izblijedio. Napeto je zurio u nju, malo nakošene glave, onako kako bi gledao pas koji pokušava proniknu u tajnu nekog ljudskog ponašanja. Primije la je da joj promatra usta dok govori – no nije bio gluh; trenutno se okrenuo prema zvuku glasa. »Bi li želio da te moj tata dođe posje ?« pitala je. Uljudno je naklonio glavu u znak potvrde. Maddy je osje la nalet uzbuđenja. Nije bilo sumnje, sa savršenim je razumijevanjem reagirao na njezino pitanje. Kratko je pogledala rođaka Edwarda. Doktor je samo odmahnuo glavom. »Pokušava vam ugodi . Manijaci povremeno znaju biti vrlo lukavi. Pitaj ga, istim glasom, je li on španjolski kralj.« Nije to htjela učini ; činilo joj se kao previše je in trik. Nije mogla vjerova da iza h očiju postoji još tek um dvogodišnjaka. Umjesto toga, rekla je: »Nisi mislio da ćeš me naći ovdje, zar ne?« Lanac je ho zazveckao kad se pomaknuo. Pozorno ju je pogledao – i odmahnuo glavom. Kad je to učinio, shva la je da je pitanje postavila u niječnom obliku i me ga


navela da zaniječe. »Ne razumiješ me«, razočarano je rekla. Oklijevao je, napeto je promatrajući, a onda je samo ostao šutke staja , nadurenih usta. »Žao mi je«, naglo je rekla. »Strašno mi je žao što te spopala ova bolest.« Upu o joj je onaj cinični, polovični osmijeh. Stojeći uspravno, ispružio je svoju okovanu ruku kao da želi podići njezinu i nakloni joj se. Maddy ju je automatski prihva la. Nagnuo se – i odjednom je svom snagom privukao sebi, zaokrenuo i pri snuo na svoja prsa, okovanom je rukom zgrabio za grlo, a drugom je grubo privio uza se. »Britva!« povikao je njezin rođak. »Za ime Boga – Larkine!« Dvoritelj se smjesta okrenuo. U rukama je držao vjedro vode koje mu je upravo donijela služavka. Ispus o ga je – tekućina se u valovima izlila po sagu – i jurnuo prema njima. No Jervaulx je ispus o glas od kojega se ledila krv u žilama, grleno je zarežao, dok je držao britvu uz Maddynu čeljust. Larkin se zaustavio na mjestu. Maddy je u kutu oka vidjela Jervaulxov palac na oštrici, Larkina, rođaka Edwarda i služavku na vra ma, sve ukočene kao kipove. Jervaulx ju je čvrsto držao. Svoju joj je ruku nemilosrdno ovio oko struka i siktajući kroza zube disao joj pored uha. »Nemojte se otimati«, mirno je rekao rođak Edward. »Nemojte ništa činiti.« Maddy se nije ni mislila o ma . Boljelo ju je jer ju je tako snažno držao; znala je da se ne može oduprije snazi njegova s ska. Bio je poput napetog, tvrdog, vrućeg, pomičnog zida iza njezinih leda. Njegovo joj se zapešće žarilo u meso dok ju je odvlačio sa sobom onoliko koliko mu je to lanac dopuštao, a za m zakvačio stopalo oko noge stolića za brijanje. Povukao ga je prema njima, pažljivo manevrirajući; pričekao je trenutak kad se učinilo da će se stolić prevrnu , a za m ga opet povukao bliže. Rođak Edward počeo je govori umirujućim glasom, no Jervaubt ga je ignorirao. Maknuo je britvu s Maddyna grla; jednim je širokim zamahom ruke srušio na pod bakreni lavor za brijanje, koji se srušio uz glasan zveket. Lanac je strugao po rubu stolića dok je ravno povlačio oštricu britve posred njegove lakirane površine, ostavljajući svijetli rez. Čvrsto je držao Maddy. Osjećala je kako mu se mišići miču i rade dok je iskretao zapešće i prvu liniju na stoliću križao s drugom. Kad im je Larkin prišao korak bliže, smjesta je vra o oštricu pod Maddyn vrat. Slušala je njegov oštar dah uz svoje uho, osjećala njegovu vrućinu na svojoj koži i otkucaje svoga i njegova srca. »Pustite ga«, promrmljao je rođak Edward. »Pustite ga da dovrši.« Jervaulx je zastao, britve jedva prislonjene uz njezinu kožu. Rođak Edward mu je kimnuo.


»Slobodno nastavite, gospodine Christiane.« Trenutak kasnije Jervaulxova se šaka čvršće ovila oko drška britve i vrh oštrice prislonio je u samo sjecište križa na stolu. Uz velik napor, koji je Maddy osje la u cijelome njegovom tijelu, povukao je ravnomjernu, vijugavu s krivulju duž osi linije. Ispus o je britvu. Glasno je udarila o stolić. Stavio je ruku iza Maddyne glave i prisilio je da spusti pogled na ono što je urezao. Popustio je stisak. Pustio ju je. Maddy je nepomično stajala i zurila u stolić. Okrenula se. Intenzitet očekivanja na njegovu licu, koncentracija ... Ovisio je o tome hoće li ona shva ; nije gledao ni u koga drugog. Nije poznavala tu krivulju. No znala je da je matematička. »Čekajte me ovdje!« Zgrabila ga je za obje ruke. »Čekajte!« Okrenula se prema Larkinu i rođaku Edwardu. »Nemojte ga kazni , nemojte mu naudi !« uzviknula je dok je trčala iz sobe. Oca je pronašla u obiteljskome salonu. Njegov mu je dvoritelj upravo čitao. »Tata!« Pritrčala mu je i uhvatila ga za ruku. »Što je ovo?« Vodeći njegov kažiprst, na glatkoj je površini salonskoga stolića nacrtala križ, a zatim vijugavu liniju duž njega. »To je periodička funkcija«, reče njezin otac. Maddy je glasno dahnula te zgrabila pero i papir. »Koja je definicija?« »Beskonačni niz, to misliš?« »Bilo što! Bilo što o tome. Da ti je netko pokaže, što bi na to odgovorio?« »Da mi je netko pokaže? Što ...« »Tata! Objasnit ću , no moram se vra čim prije. Samo mi reci – periodička funkcija, poput one gospodina Fouriera? Kako se to piše? Započinje sa sinus od x jednako? »Kao niz sinusne funkcije. Ili ti treba kosinus?« »A grafovi su različi , zar ne? Za ovaj ...« Ugrizla se za usnu i zatvorila oči prisjećajući se ureza u laku. »Krivulja počinje ... na križanju osi.« »To bi bila sinusna funkcija. Sinus od x jednako X, minus x na treću kroz faktorijel od tri, plus x na petu kroz faktorijel od pet, minus x na sedmu kroz faktorijel od sedam i tako dalje.« »Da. Da!« Maddy je zapisala poznate simbole, pazeći da budu veliki i čitljivi. »O, tata, nećeš nikad pogoditi! Vratit ću se da ti ispričam!« Otrčala je kroz barokno, mramorno predvorje i uza stube. Podovi prekriveni sagovima škripali su i odzvanjali pod njezinim nogama. Kad je s gla u njegovu golu sobu, vidjela je da su zanemarili njezine molbe. Larkin i još jedan dvoritelj pri snuli su Jervaulxa licem uza zid i tako ga držali dok su mu vezivali rukave luđačke košulje. Kad je Maddy zastala u dovratku, pus li su ga. Nije se okrenuo, pomaknuo ni


počeo o ma , samo je spus o glavu i naslonio je na zid, bijela figura u sjenovitom kutku. »Da mu bar nisi ...« »Rođakinjo Maddy!« Edward se okrenuo. »Jeste li se posve oporavili? Želite li prileći? Kakva strahota! Neopros vo je što mu je Larkin ostavio britvu nadohvat ruke! Kad koris mo minimalno vezivanje, nužna je potpuna razboritost u svakome trenutku. Nisam smio dopustiti da uđete ovamo.« »Sve je u redu. To je sinusna funkcija! O, da mu barem nisi to navukao.« Jervaulx se naslonio ramenom na zid i okrenuo se. Maddy je osje la da je gleda s optuživanjem. »Ono što je nacrtao«, rekla je mašući papirom. »To je sinusna funkcija.« »Da – kao što sam vam rekao – bilo kakav pribor za pisanje previše uzbuđuje njegov mozak. Nemojte očekiva da ćete pronaći neki smisao u onome što je učinio.« »Ali to ima smisla! Ovo je beskonačni niz koji označava ta funkcija!« »Ne. Ne, moram ustraja na tome da ga sad ostavimo na miru. Nemojte ... Rođakinjo Maddy!« Glas mu je postao strog kad je s papirom prošla pored njega. Istrgnuo joj ga je iz ruke i zgužvao ga. »Nemojte mu pokaziva ništa što bi ga dodatno uzrujalo.« Zastala je. Jervaulx ju je promatrao. »To je sinusna funkcija«, rekla mu je, unatoč rođakovu upozorenju. Ako je očekivala reakciju ili razumijevanje, nije ih dočekala. Samo ju je gledao kao da je između njih stakleni zid pa ne čuje što mu govori.


Otišli ... nema ... svi o šli on grubo brije, pas vani, spava soba, nema privatnos , bacili pod ... natjerali hrana grlo ... jedi ili ne. Rodmad. Rod-mad. Postelja, sputana ruka noga vezana ... vezana kao z-z-živo nja, debela, roza ... smotani repić. Riječ nestaje, nestaje, uvijek samo ... daleko. Glava ga je boljela od pokušaja da se sjeti prave riječi. Rod-mad. Pokušavao je to tiho izgovoriti, primorati jezik da oblikuje glasove. Bojao se kako će ta riječ ispasti kad je izgovori. Ne, ne, ne – tako će ispasti. Ne govoriti, odbiti. Gnjev i strah neprekidno su kružili njegovom nutrinom. Svi su oni govorili prebrzo, u tome je bio problem; mumljali su, blebetali, nisu mu htjeli pruži priliku da razumije. Dirali – mene ! Tako Bog, nemali pravo. Glupa zvijer, sirova snaga; smicalica kupka krv, okovi vrt neznanci nadzor; bijes, borba, sram; vezan stolica; odvratno, bučno, luđaci lupetaju – izgubio je prijatelje, kuću, svoj život. Ležao je zureći u tamne sjene finih štukatura na stropu, slijedeći ovalni uzorak do mjesta gdje se spajao sa zidom i gdje ga je grubo presjekla pregrada koja je napravila ovu ćeliju od nekoć zacijelo elegantne prostorije. S druge strane hodnika jedan je od luđaka stenjao. Bio je to zvuk koji je Chris ana užasavao negdje duboko u grlu i grudima, jer bio je to upravo onaj zvuk koji je i on želio ispus , glas očaja koji su zadržavali samo ponos i hladan gnjev. Zaključan ovdje dovoljno dugo ... dovoljno dugo ... luđak. Katkad je pokušavao shva , prepozna tko ga to ovdje drži, tko ga je to poželio naves da siđe s uma. Sjećao se lica; katkad im je mogao pridruži i imena, a katkad se uspijevao prisjetiti istih lica, ali imena nikako. To se dogodilo s Rođ-mad. Pogledao ju je: uštirkana bijela ... stvar ... Izmicala mu je riječ za ono što je nosila na glavi. Govori, reci mi. Znaš,


znaš. Slušaj. Slušaj dobro, dobro, dobro. Rođ-mad zvučalo je dobro i ne baš dobro. Iskreno, što je više razmišljao o tome, to mu se bizarnijim činilo, no kad je pokušao koncentriranije razmisli , kad je pokušao izvući odgovor iz labirinta koji je nastajao i nestajao u njegovoj glavi, osje o je mučninu. Pod je škripao pod nečijim stopama u hodniku, bio je to poznat zvuk, i znak za uzbunu jer nikad nije znao što će mu sad učini . Pojavilo se treperavo svjedo i bacilo krivudave sjenke rešetki s vrata po stropu. Začuo je zvuk otključavanja brave i mukle zvukove njegova dvoritelja kako se budi. Ženski šapat, a za m i njezin profil na svjedos svijeće kad se nagnula nad sklopivi krevet u kutu. Obra la se snenom liku koji se ondje uspravio. Njih su dvoje minutu nerazumljivo blebetali, zatim je Gad ustao i izgubio se iz sobe. Stavila je svijeću na prozorsku dasku i okrenula se prema njemu. Bilo je nepodnošljivo što ga vidi u ovome stanju bijednoga poniženja, ovome posvemašnjem sužanjstvu; zatvorio je oči i hinio da spava, pokušavajući snagom uma sve to odagna od sebe – probudi loznica; psi, ime, ja, riječi! Riječi govori , riječi govori – ovaj će ludi san završiti. »Ervo«, promrmljala je. »Jesbud?« Dodirnula mu je rame. Od srama je s snuo čeljust i odvra o lice od nje; od ponosa je stegnuo šake i jednom, snažno, zatresao spone. Zveket ju je preplašio, trgnula je ruku i nervozno ga pogledala. Osje o je određeno zadovoljstvo zbog njezina straha pa je s drskom zlobom zurio u nju. Oprezno se nasmiješila. »Tsinsa fukcja«, rekla je. »Besknčniniz.« Podigla je papir. Na svjetlosti svijeća tinta je bila tamna i jasna. sin(x) = x – x3/3! + x5/5! – x7/7! + ...

Da! Da, da, da, želio je zavikati. Čuli ste me, shvatili ste; ovdje sam! No nije učinio ništa. Odjednom se bojao pomaknu , bojao da će je preplaši nakon što je to maločas i učinio. Postala je dragocjena, neprocjenjivo vrijedna, dragulj kojemu nema cijene; nije mogao, nije mogao nekim nesmotrenim postupkom to sad ugroziti. Shvatio je da je počeo prebrzo disati. Ispravio je tu pogrešku, počeo se suzdržavati. Uz svjestan napor opus o je ruke i otvorio šake, oslanjajući svoje sputane ruke o postelju. Pogledao ju je u oči i riskirao kratko joj, ali nedvosmisleno kimnuvši.


»Sinsn fncija«, rekla je pomalo naglašeno. »Da?« Da, mislio je. Mislio je da bi mogao izgovori da, ali onda se nije usudio riskira . Oprezno je ponovno kimnuo. »Snsna«, rekla je. »Snsna fnk cja.« Snsnafnkcja. Funcja sinsa. Riječi su mu se okretali po glavi, sisna fija,fcija snsn, sinus fuk sincija, prevrni, okreni, zavrti ... vrtoglavica. »Sinsn fncija«, ponovno je rekla. Klečala je pored njega i glasno mahala papirom. Pogledao je simbole. Znao je što znači taj niz, razumio ga je ... Riječi koje su mu se prevrtale po glavi sad su sjele na svoje mjesto. Sinusna funkcija. Pa naravno. Sinusna funkcija. Lagano se, smeteno zahihotao. Svijeća se topila i kapala, a njezina je svjetlost bacala pulsirajuće sjene po Maddynu licu dok je klečala, usidjelička kapica, zavodničke trepavice, čednost, gospođica. Oblizao je usne. »Sinus«, muklo je rekao. »Da!« »Da.« Riječ je izašla iz njega poput eksplozije, kao da ju je morao izgura , probi zid. »Sinus, da.« Nasmiješila se. Bilo je to kao da je u svom tom mraku odjednom svanulo jutro; srce mu je poletjelo; osjetio se zaljubljeno, razapet strašću. »Sinusna ... funk ... cija«, reče njegova voljena. Dijete, ne dijete, blesava usidjelica, ne dijete ponavljati. »Sekans«, zaškripao je. »Kosekans.« »Ne. Sinus.« »Tangens. Kotangens. Kut.« Lako. Matema ka, trigonometrija. »Paralelni aksiom; kongruencija, koplanarne linije, okomitost.« Bože mili, geometrija je lagana; zašto se nije ranije sje o koliko lagana? Teškom je mukom nešto pokušavao. Zgrabio je lance iznad svojih zapešća boreći se da nešto izgovori. »Ah ...« Bilo je strašno bolno; znao je to, ali jednostavno nije mogao izgovoriti. »Ah ... ona. Ona! Rođ-mad.« Volio ju je. Želio je da ga nikad ne napusti i ne ostavi samoga ovdje. Upitno je nakosila glavu. »Tko?« Njegovi su slobodni prs jedna okrznuli njezine. Pomaknuo je ruku koliko mu je to lanac dopuštao i palcem nježno pomilovao brid njezina dlana. Netremice joj je gledao u oči, pokušavajući joj tako reći. Svaka je riječ bila agonija; drži okreni ode srebrna riba zgrabi – borio se da probije zid. »Ime!« izletjelo je iz njega. »Ime! Ona?« Zgrabio ju je za ruku i jednom je stisnuo. Ponovno se nasmiješila. »Maddy.« Da, tako je. Maddy. Maddymoja. Maddy. sMm ...a, samo je uspio izgovori . Zaškrgutao je zubima od frustracije. »Maddy«, rekla je. Kimnuo je glavom. Bojao se da to nije dovoljno, da ona neće zna da je shva o.


»Sinus, da.« Ponovio je jedine riječi koje je već uspješno izgovorio. »Kosinus. Tangens.« Njegovi su je prs milovali po dlanu. Želio je reći: »Nemoj ići«, no umjesto toga rekao je samo: »Ne ... ne.« Lagano je uzdahnula i počela se pridiza na noge; shva o je da odlazi i žestoko odmahnuo glavom. Nemoj! Ostani ovdje, ne idi još, ne sad! »Ne, ne, ne, ne«, čuo je sebe kako govori. Zašu o je, zabacio glavu i gnjevno zatresao svoje spone. »Mli smrs! Ti h!« Podigla je kažiprst do lica i prislonila ga tako da joj je njegov vrh bio točno ispod nosa. Zurio je u nju. To nešto znači, ta gesta; znao je da nešto znači, ali nije se mogao sje što. Jeka od buke koju je proizveo je zamrla; bila je neznatna u toj kući punoj zvijeri koje zavijaju. Položila mu je ruku na rame. Pomaknuo je glavu, pri snuo svoj obraz uz njezinu nadlanicu. Ostani ovdje, Maddy. Ne ostavljaj me. Sve što je rekao bilo je: »Ne. Mnnh. Ne!« Zastenjao je i okrenuo se od nje. Svojim je hladnim prs ma obujmila njegovo lice. Nježno mu je zagladila kosu s čela. Zatvorio je oči, drhteći iznutra, zadržavajući plimu osjećaja. Mirno je ležao. »Biured«, prošaptala je. »Sveć biu red.« Biu red. Biti u redu. Sveć biti u redu. Sve c'e biti u redu. Nije zapravo razumio; riječi su mu došle pošto je njegov um filtrirao zvukove i naposljetku se poveo intuicijom. Ipak, i to je bilo nešto. Bilo je to nešto čega se mogao drža kad se okrenula i sa sobom odnijela svijeću i papir. Jedna mala plutača koja ne tone dok se on utapa; Maddy je mislila da će sve biti u redu, a on ju je gotovo razumio kad je to rekla.

Maddy je s snula usne i pažljivo presavila brošuru o Blvthedale Hallu u pismo adresirano na neku lady Scull, u kojoj rođak Edward biranim riječima opisuje kakvom se ljubaznom i nježnom ophođenju njezina sestra može nada u Blythedaleu, ali i diskretno spominje da cijena iznosi šest gvineja tjedno, te poziva lady Scull da dođe u posjet kad god joj to odgovara. Na brošuri je bio crtež sanatorija, spokojan prizor parova koji šeću pored vrba, jezera i labudova. Ni u pismu ni u brošuri ništa nije naslućivalo prodornu metalnu tutnjavu koja je odzvanjala hodnicima, a koja je toga jutra sve probudila. Trajala je jekom cijele krute i lju te prodike rođaka Edwarda zbog Maddyne glupos kad je po izmišljenom poslu poslala Larkina iz sobe i potajice posje la vojvodu od Jervaulxa; nastavila se dok je rođak Edward čitao svoju poštu, a ona arhivirala pisma, pa čak i dok joj je dik rao


pismo, a ona bilježila drhtavim prs ma. Bilo su to udarci i snažni povici koji su trajali satima: bum – Tangens! – bum – Udaljenost! – bum – Na kvadrat! – bum – Minus! – bum – Yjedan – bum – X dva – bum – Ma-ona! – bum – Ma-ona! – Ona! Ona! – Ona!, ogorčeni, očajni; nastavljali su se unedogled, sve dok glas koji je odzvanjao nije promuknuo i počeo škripa ; zaklinjao je, tugaljivo vapio, raspadao se na nerazumljive slogove između svakog udarca željezne rešetke na vratima. Prošle noći nije mislila da je lud, no toga je jutra to mislila. Bilo je bjelodano da su upozorenja rođaka Edwarda bila is nita – nije ga smjela uznemirava , nipošto mu nije smjela o ći na takav način. Svi su u kući bili uznemireni, pogotovo drugi pacijen ; Maddy je čula rođaka Edwarda kako govori Larkinu da objasni gospodinu Chris anu da će ga, ako se njegovo ponašanje ne popravi do podneva, veza , odves u samicu i ondje ostaviti. Maddy je već znala za samicu. Predstavljala je vrlo bitan dio moralne terapije koja se provodila u Blvthedaleu. Svrha joj je bila utjeca na ponašanje pacijenata pozivajući se na njihovo dostojanstvo, balansirajući na tankoj granici između ohrabrenja i zastrašivanja, ovisno o situaciji. Rođak Edward joj je dao primjerak knjige Opis Utočišta gospodina Tukea, u kojoj on predstavlja taj čuveni kvekerski sanatorij u Yorku u kojem je prvi put uvedeno humano i moralno ophođenje s luđacima. Dosad je s gla pročita samo neke dijelove, no svi su čuli za Utočište. U brošuri o Blythedaleu naglašena je opsežna obuka i dragocjeno iskustvo koje je rođak Edward ondje stekao jekom osam godina rada pod doktorom Jepsonom. Luđacima se što više trebalo obraća kao normalnim ljudima kako bi se održao i posljednji plamičak razuma. Prema njima se valjalo ophodi nježno i obazrivo, ali im i da do znanja da njihove okolnos i sloboda velikim dijelom ovise o vlas toj samokontroli. Baš poput djece, odvodilo ih se u izolaciju ako se ne bi ponašali pristojno čak i nakon nekoliko pruženih prilika. U pola dvanaest, kad se rođak Edward povukao da posje suprugu, hodnici su još uvijek odzvanjali upornim nabijanjem i divljim glasom koji je sad ostao posve lišen riječi. Bila je to tek grlena, slomljena, živo njska buka sinkronizirana sa zveketom rešetaka. Maddy je zaključila da više ne može izdrža . Bila je to njezina krivica; ako će ga kazni , nije željela živje u blaženom neznanju onoga što je sama izazvala. Zapravo nije znala što bi, osim grdila samu sebe zbog svoga nepromišljenog prekršaja. Zamolila je sluškinju da joj pokaže gdje se nalazi samica. Djevojka ju je odvela do podrumskih stuba. »Treća vrata zdesna, gospođice. Odmah pored nove kupaonice.« Maddy se spus la niza stube. Kako je skretala na putu dolje, tako su divlji zvuči odozgo jenjavali, sve dok nije zakoračila u posve h hodnik. Zrak je bio hladan, no prolaz je bio svježe okrečen, a na drugome je kraju gorjela svje ljka pa je bilo


dovoljno svjetla. Treća vrata zdesna bila su otvorena i pokazivala malenu sobu bez prozora, s drvenim podom i klupom ugrađenom u jedan zid. Nije to bila komora strave kakvu je očekivala. Bila je to obična soba: prilično čista, suha, svježa, ali ne i hladna. Na klupi je ležala Biblija, kao da poziva nekoga da je čita i razmišlja u šini. U toj je malenoj komori Maddy odjednom spoznala kvekera u rođaku Edwardu, nasljeđe od kojeg kao da se znatno udaljio u svakodnevnomu životu. Ta je soba bila poput kvekerske skupš ne. Mjesto šine na kojem valja sluša hi, jedva čujni glas, božansko svjedo u sebi. Dok je stajala usred sobe, pomislila je da će Jervaulxu ondje biti dobro. A onda opet, šina ju je mučila. Velik je dio života provela u šini kvekerskih skupš na i nikad joj nije bila neugodna. Osluškivala bi, čekala i povremeno osje la nešto za što je vjerovala da je is nsko iskustvo unutarnjega božanskog svjetla – premda je nikad nije nagnalo da se oglasi ili povede skupš nu. Unatoč tome što je bilo bogohulno misli da može predvidje takve trenutke, bilo joj je teško zamisli da bi je vjerski doživljaj ikad nagnao na takvo što. Nije bila dostojanstvena i samouvjerena kao što je to bio vojvoda. Dostojanstvena kao što je Jervaulx nekoć bio. Pomislila je na njega. Okovi, bijes na njegovu licu. Slomljeni zvuk ostataka njegova glasa. Prethodne noći uopće nije spavala. Budna je ležala, kao što je budna ležala i one noći kad joj je umrla majka, pokušavajući se primora da prihva nešto što se činilo zauvijek neprihvatljivo. Tišina. Postoje razne šine: otvorena šina ispunjena očekivanjem kakva vlada u kvekerskoj skupš ni; topla šina doma i obitelji u kojoj su riječi nepotrebne; šina praznog vrta, ispunjena pticama i cvijećem. Mjesecima ništa nije bio rekao. Ni riječi. Zapisi koje je rođak Edward tako brižljivo vodio ponavljali su to iz dana u dan: nijem, mrk, nesuradljiv, nasilan. Rođak Edward to je nazivao demencijom, moralnim ludilom, svedenošću na životinjsku prirodu. Pogledala je Bibliju, ali je nije dotakla. Odgojena je da Sveto pismo smatra riječju Božjom, korisnom i potrebnom riječju, ali nipošto važnijom od Božjega vodstva u svome srcu. U muku te prazne sobe u njoj je polako počela nja prava is na; odjednom je shva la da u svojim rukama drži uzde, da onaj čovjek gore, koji se zabija u svoje rešetke, doziva baš nju, i da njemu ta soba neće bi duhovno mjesto, već zatvor, prijetnja usmjerena pro v njega. On nije razumio šinu; nije ju poznavao onako kako ju je ona poznavala. Podigla je glavu. Nije bio dvogodišnjak.


Nije izgubio razum. Nije lud; sluđen je. Ta joj je misao sinula tako jasno da je imala osjećaj da ju je netko izgovorio na glas. Osje la je da je izgubila nešto u sebi, nešto za što nije ni znala da postoji dok nije nestalo. Soba se sad doimala mračnijom; više nije toliko nalikovala na čistu unutrašnjost kvekerske skupš ne, koliko na praznu samicu u hladnim dubinama podruma. Jervaulx nije izgubio razum. Oduzete su mu riječi. Nije mogao govori ni razumjeti ono što su drugi govorili njemu. Njegovo udaranje i povici, njegov gnjev i očaj, odjednom su izgledali zastrašujuće racionalni: nisu to bili postupci manijaka kojega su njegovi silni poroci doveli u stanje ludila, već postupci zdravoga čovjeka izluđena frustracijom. Nije uspio pronaći ni jedan drugi način da se obra drugima osim nasilja. Taj lakoumni vojvoda koji je poznavao periodičke funkcije i Fourierov beskonačni niz, koji je uspio stvori vlas tu geometriju, koji je bio slobodan i rječit, pa čak i velikodušan na svoj autokratski način, sad je bio zaključan u kavez i otjeran u sumanutost zbog svega toga. Maddy se osje la poniznom. Bog joj se još nikad nije tako jasno obra o. Nije bila propovjednica, nije bila jedna od onih muškaraca i žena koji su imali dar govorenja na skupštini i sajmu, samo je iz dana u dan živjela onako kako se činilo da bi trebala. No sad je bilo bjelodano da joj je povjerena obveza. Što je Bog želio navijes me što je Jervaulxu poslao tu bolest, nije ni pokušavala dokuči – premda baš i nije trebala božanska oštroumnost da bi se pogodilo. Nije bila poslana da mu propovijeda ili sudi u njegovoj nevolji. Od nje se tražilo samo jedno: da ga ne napusti u patnji.

Maddy je vrlo dobro znala da se rođaku Edwardu to neće svidje . Izričito joj je zabranio da ulazi u hodnik u kojem su bili smješteni nasilni luđaci. Ponudio joj je brojne razumne argumente protiv onoga što je namjeravala učiniti. Razmišljala je o podivljaloj gomili dok se penjala po stubama i približavala Jervaulxovoj ćeliji, a ritmično udaranje postajalo sve glasnije. Pogriješila je. Nije bila sposobna za takav zadatak. Što je ona znala o ludilu i medicini uopće? Sad se uz udaranje nije čuo nikakav ljudski glas. Ostatak sanatorija bio je neobično h; jučerašnja mumljanja i gunđanja su u hnula kao da svi kao opčinjeni slušaju divlji zveket metala. Zašla je iza ugla. Na pola hodnika, ljuljajući se na stolici, sjedio je Larkin. Ćela mu je blistala ispod kratkih i rijetkih vlasi. Na koljenu je držao džepni sat i nemarno, usklađeno s udarcima iz ćelije, prevrtao njegov lanac.


»Još tri minute«, glasno je najavio nikome naročito. Ritam udaranja nije se prekinuo ni na trenutak. Bacio je pogled prema Maddy i naglo spus o stolac, koji je glasno udario o pod, ali se taj zvuk napola izgubio u tutnjavi. »Prijatelju Larkine.« Podigla je glas da je čuje. »Došla sam razgovara sa Jervaulxom.« Udarci o rešetke su utihnuli. Zastrašujući izostanak buke kao da joj je odzvanjao u ušima. Larkin je pogledao vrata Jervaulxove sobe, a za m opet Maddy. Namrš o se. »Ne biste smjeli bi ovdje, gospođice.« Glas mu je zvučao čudno i šuplje, okružen zamišljenim odzvanjanjem zvuka koji je već zamro. »Unatoč tome, ovdje sam.« »Eh, sinoć ste me uvalili u finu nevolju. To vam više neću dopustiti.« »Slobodno idi i obra se mome rođaku, ako želiš. Nipošto ne želim prouzroči dodatne nevolje.« »Ne mogu o ći, gospođice. Za minutu ga moram odves dolje u samicu. Morat ćete napustiti hodnik.« »Trebao si ga odves dolje samo ako ne u hne do podneva, zar ne?« Pokazala je prema vratima. »Tih je.« Kao da želi potvrdi njezine riječi, sat u predvorju počeo je otkucava podne. Njegov zvon polako je odzvanjao sve do gornjega kata. Larkinu kao da se nije svidio takav obrat. Maddy je krenula naprijed, a on je podigao ruku. »Nemojte, gospođice. Učinite nam svima uslugu i nemojte ga ponovno uzrujati! Ah, gospođice, budite tako dobri ...« Jervaulx je stajao iza rešetke na vra ma, stežući šipke. Čim ju je ugledao, grčevi s sak njegovih prs ju i čeljus je popus o. Usne su mu se odvojile kao da bi nešto rekao, a za m su se naglo opet zatvorile. Odmaknuo se od vrata u mračnoj sobi, formalno se naklonio i kroz rešetke joj ponudio ruku, kao da je ona dama, a između njih nisu metalna vrata. »Nemojte!« Larkin je zakoračio prema njoj. »Mogao bi vas ubi , gospođice! Mogao bi vas zadaviti u trenutku ako vas se dočepa kroz rešetke.« Maddy je vrlo dobro vidjela da je zaista tako. U tom trenutku oklijevanja vidjela je da je Jervaulx prepoznao njezin strah. Njegov se otvoreni dlan zatvorio. Povukao se i leđima okrenuo vra ma. Kretao se poput duha, nečujna lika koji je odlebdio prema prozoru i ondje zastao zureći van. Maddy je shva la da ga je iznevjerila. Larkinov glas bio je glas vraga, glas zla, koji bi joj šaputao argumente i dokaze zbog kojih bi se oduprla vlas toj is ni. Prvo iskušenje i već je posrnula.


Maddy ga je trenutak promatrala, a za m se okrenula prema Larkinu. »Molim te, idi i zamoli moga rođaka da dođe ovamo. Možeš mu reći da sam imala trenutak spoznaje i nužno je da razgovaram s njim.« »Trenutak spoznaje?« Dvoritelj ju je lju to pogledao. »Ne znam što je to, gospođice, ali neću otići odavde i ostaviti vas da učinite neku glupost.« »Sjedit ću ovdje«, rekla je i kimnula glavom prema njegovu stolcu. »Obećavam da neću učiniti ništa više.« »A što ako opet poludi? Sad je tih; vi ćete ga uzrujati.« »Jervaulx.« Maddy je o šla do vrata i podigla ruku, pružajući je kroz rešetke unatoč Larkinovu bijesnom prosvjedovanju. »Hoću li ti smetati ostanem li ovdje?« Pogledao ju je preko ramena. »Na vašu odgovornost, gospođice!« upozorio ju je Larkin. »Neka vam bude, na vašu vlastitu odgovornost. Nakon onoga što je jučer učinio ...« Jervaulx mu je upu o pogled pun prijezira. Trenutak je zurio u Maddy – a za m se okrenuo. Okrenuo je leda njezinoj pruženoj ruci, osorno je i prijezirno odbijajući. Teško da bi je i pljuska više zaboljela. Maddy je spustila ruku. »Molim te, idi i dovedi moga rođaka«, nepokolebljivo je rekla Larkinu. »Nećete ništa izvoditi dok me nema?« Maddy je sjela. »Neću.« »Ne vjerujem da ćete dugo izdrža ovdje, gospođice«, promumljao je dvoritelj i odmahnuo glavom. Okrenuo se i odšetao niz hodnik te nestao iza ugla. Zavladala je tišina. Jervaulx je i dalje buljio kroz prozor. » G ad«, rekao je, eksplozivno izgovarajući taj slog. Bilo je to oslobađanje posvemašnjeg gnušanja i prijezira. Za m, i dalje se ne okrećući, bacio je postranični pogled na Maddy, jedne obrve podignute kao da je diskretno izaziva. »Da«, reče ona i suosjećajno kimnu glavom. »Pravi gad.« Prekrižio je ruke i ramenima se naslonio na rešetke na prozoru. Bila je to njegova pična drska poza, blijedi vitez zarobljen u šini i sumraku. Usta su mu se polagano izvila u osmijeh. Ako je lud, ne može mu vjerova . Jučer se glavom naslonio na rešetke i promatrao ju je stojeći isto ovako opušteno i arogantno, a trenutak kasnije prislonio joj je britvu na grkljan. Budi oprezna, šaptao je vrag. Snažan je; zastrašuje; nije zdrav. Maddy je ponovno pogledala Jervaulxa. Dopus la si je da nakrivi usne. »Gad«, odlučno je ponovila. Njegov polovični osmijeh doimao se poput svjeda u tami njegove male ćelije.


sGad«, reče, zlobno se naslađujući. Maddy je sklopila ruke. »Čini se da se slažemo.« Više ništa nije rekao, samo ju je gledao kroz željeznu rešetku s onim nijemim, ironičnim osmijehom na usnama.

»Bojim se da to ne dolazi u obzir«, reče rođak Edward Maddy. »Na stranu vaše neiskustvo i nedoličnost toga što glumite vojvodinu dvoriteljicu, to je – jednostavno apsurdno. Razmislite u kakvu se opasnost dovodite, rođakinjo Maddy. Zacijelo niste zaboravili jučerašnji incident.« »Nisam zaboravila. Doživjela sam trenutak spoznaje.« »Da, u redu, shvaćam, ali ovo nije skupš na, draga moja. Ovo je sanatorij za psihički bolesne.« Ozbiljno ga je pogledala. »Ne boravi li Bog i ovdje?« Larkin je posprdno frknuo. Rođak Edward lagano se zarumenio i namrš o dvoritelju. »Dakako da je Bog ovdje.« »Doživjela sam trenutak spoznaje«, ponovila je is m tonom. »Povela me Božja ruka.« Rođak Edward s snuo je usne. »Nisam mislio da biste to htjeli, ali ako uis nu želite izravno radi s pacijen ma, mogu vas zaduži da poslijepodne pomažete glavnoj sestri oko dama.« Eto, šapnu joj vrag. Učini radije to. Bit će sigurnije. Lakše. Doličnije. »U drugim bih okolnos ma rado pomagala glavnoj sestri«, rekla je, »ali od mene se traži da pomognem Jervaulxu.« Doktor je postajao ružičast u licu. »Zapanjen sam da vam tako nešto nedolično uopće pada na um, rođakinjo Maddy. Neumjesno je.« »Velik dio života posve la sam pomaganju bolesnima i nemoćnima. Imam iskustva u radu s pacijen ma obaju spolova.« Maddy je pazila da govori ho. »No ne bi bilo bitno i da nemam. Božja ruka me povela da pomognem baš Jervaulxu.« »Ma hajde.« Rođak Edward odmahnuo je glavom i nasmiješio se. »Odakle vam samo takva neobična pomisao?« »Iz samice«, jednostavno mu je odgovorila. »Ondje su mi se očitovale božanska svjetlost i istina.« »Reći ću vam ja riječ-dvije o svjetlos i is ni, gospođice«, uzviknuo je Larkin. »Kad vam slomi vrat, onda ću vam reći!« »On mi neće nauditi«, reče Maddy. »Ne znate vi, gospođice! Redovito udara sve oko sebe, meni je nekoliko puta


gotovo otrgnuo ruku, a ja sam, kao što vidite, krupan momak. Djevojku poput vas šatro bi u trenu.« Kadije ga poslušaj, upozoravao je vrag. On zna o čemu govori. »A ipak«, reče, »Kad je vidio da sam došla razgovarati s njime, utihnuo je.« Larkin se namrš o. »Nema to nikakve veze, gospođice. Ne znate vi takve poput njega. Ovdje ste tek jedan dan. Manijaku nikad ne možete okrenuti leđa!« »Žao mi je što moram reći da je to is na, rođakinjo Maddy. Ne smiju vas zavara naznake tobožnjega razuma u pacijenta poput njega. Mi dajemo sve od sebe da potaknemo razum i civilizirano ponašanje, ali gorka je is na da vojvoda nije u stanju u kojem mu se može vjerovati, niti ga se smatrati ljudskim bićem.« U Maddynoj je skupš ni bila jedna propovjednica – upravo joj je ona rekla sve o vragu i o tome kako razumno i nenametljivo zna uvjerava – koja je imala dar mirno i neobično učinkovito gleda u oči onih koji su zastranili na pogrešan put. Maddy je sad tako gledala rođaka Edwarda, ne trepćući. »To znači ...« Nakašljao se. »Možda sam se nespretno izrazio. Naravno da je on ljudsko biće, jedno od Božje djece, poput svih nas. No ja sam odgovoran za vašu dobrobit.« »Odgovoran si za njegovu dobrobit.« »Draga moja, ne možete ga dvoriti. To je nečuveno. Ne mogu to dopustiti.« Nije se uspro vila. Racionalni argumen i debata neće ga uvjeri . Nije unaprijed smislila što će reći; ako Bog da, prave će riječi same doći. Dok ga je ona gledala bez riječi, zabacio je ramena i premjes o stopala, kao da mu je neugodno u njezinome prisustvu. »Nemoguće je. Bojim se da jednostavno ne razumijete.« »Rođače Edwarde«, rekla je, » si taj koji ne razumije.« S snuo je usne i namrš o joj se. »Sjeti se božanske svjetlosti u sebi«, nježno je rekla. »Zar si je zanemario?« I dalje se mrštio. Ali zapravo nije gledao u Maddy. »Ne znam kakve su to glupos o ›svjetlos ‹«, ratoborno će Larkin, »ali nešto gluplje nikad nisam čuo, doktore. Žao mi je što vam ovime oduzimam vrijeme, ali uporno je ponavljala da dođete ovamo i čujete za taj njezin ›trenutak spoznaje‹.« Rođak Edward bacio je pogled na dvoritelja. Kad je ponovno pogledao Maddy, ona mu je nepokolebljivo uzvra la pogled. Larkin je i dalje pljuvao po božanskoj svjedos , trenutku spoznaje i neukim vjerničkim besmislicama, i svakom je uludo bačenom riječi do srži vrijeđao kvekerska uvjerenja. Rođak Edward nepomično je stajao na hodniku. Prepoznala je trenutak kad je prestao bi bivši kveker kojega iri ra usputni prijezir prema njegovu podrijetlu i počeo gledati, i slušati, nešto drugo.


Larkinovi komentari naposljetku su se sveli na lju to gunđanje. Iz ćelije ih je kroz rešetke promatrao Jervaulx, poput sjene, bijel i nepomičan. Tišina je ispunila kuću, sveobuhvatna tišina ispunjena iščekivanjem. Rođak Edward okrenuo se prema Larkinu i zatražio ga ključ.


Što reći, argument tvrdnja amo-tamo blebetanje lupetanje besmislice. Gad crven u licu a Maddy se ne da smes ; Chris an uopće nije pra o što govore. Iznenadio se kad je onaj glavni, onaj zdepas , blijedi, ulickani, otključao i otvorio vrata. Zaprepas o se kad je ona sama ušla. Izgledala je malo preplašeno. Možda je i imala sasvim dobar razlog za to, ali nije mu se svidjelo. ./Vi? naudi nikad ne naudi ženi dovraga! Nakon trenutka oklijevanja krenula je preko ćelije. Njezina ga je ruka preplašila; kad ju je ispružila, kao da je došla niotkuda – takve su se stvari događale, zaskakivale su ga niotkuda, bum zvuk odjednom napravi buku nije znao – Skrij stvari – Iskoči ondje ne ondje zašto! Lju lo ga je to. Plašilo ga je. Želio je da stvari ostanu na svome mjestu. Pogledao ju je. Rukovanje, kao s muškarcem, desna ruka s desnom rukom – no njegova se nije htjela pomaknu . Stajao je bespomoćno, osjećao se smušeno i poniženo dok je s skao i opuštao prste svoje desne ruke. Spus o je pogled na njezine oči, nerazuman ne maknu , nije mogao objasni , glasno je disao, sav napet dok je pokušavao natjerati svoje tijelo da posluša njegovu namjeru. A onda je ona čvrsto uhvatila njegovu ruku i pomakla je gore-dolje. Opipao je njezine prste u svojima, meke i hladne, i poput magle koja se diže s obzora, znao je što želi učini i u tome je uspio. Želio je nešto galantnije; prinio je njezinu ruku svojim usnama i onamo utisnuo lagani poljubac, nježno joj stišćući prste. Puritanka usidjelica zarumenila uštogljena lijepe oči. Nasmiješio joj se. Ovlažila je usne. Gad je zlokobno mumljao. Chris an je podigao pogled i zagledao se u daljinu, mimo nje i rešetaka, i ugledao je njegov izraz lica, vidio je da je sad već preko svake mjere razljutio svoga čuvara – i da će doći trenutak kad će za to platiti. Onaj drugi, medicinar krv gospodar kost ... krv – onaj drugi samo je stajao ondje, izgledao učeno i držao se poput očinske figure. Chris an je shva o da ga iskušavaju. Vra o je svoju pozornost na Maddy, napeto ju je promatrao, odlučan u namjeri da ne


uprska svoju priliku. Gad je bio vani, ona unutra; bio je to napredak koji je valjalo zadržati pod svaku cijenu. Kad mu je rukom pokazala da sjedne, sjeo je. Kad mu je ponudila vodu, pio je. Kad mu se obra la, zurio je u njezina usta i pokušavao pronaći neki smisao u zbirci zvukova koji su joj se odvajali od usana. Lju lo ga je što mu to ne polazi za rukom. Bio je gnjevan, još otkako je izišao iz mračne i umorne zbrke lišene riječi, lišene njega samoga; jedva je vladao sam sobom – iz trenutka u trenutak obuzdavao je poriv da nešto zgrabi i baci na nekoga. Među m, nije imao što baci ; iz ćelije su iznijeli sve što je mogao pomaknu – Maddymoja gledala ga je s nježnim očekivanjem i na vrijeme se sje o da sad ne smije eksplodirati. Kad je s gao poslužavnik s nepodnošljivom juhom od brave ne i kuhanom rižom, drobljencem i sokom od ječma, dugo je samo sjedio i bijesno buljio u njega, buneći se u sebi, divljajući. Ona je stajala pored njega i napokon podigla žlicu. Ne. Ne, to neće trpjeti. Zamalo je bacio poslužavnik s juhom i svim ostalim na drugi kraj sobe. Zamalo. Umjesto toga, posegao je prema njoj, uhva o je za zapešće i mirno ga držao, samo držao, a za m ga je najmirnije što je mogao pri snuo nadolje, sve dok se žlica ponovno nije našla na poslužavniku. Pus la je žlicu. On ju je podigao i počeo jes njihov plebejski napoj gledaj živo nju zoološki vrt dovragaU ponižen do dna duše, toliko ispunjen gnjevom i gnušanjem da je svaki zalogaj bio borba. No uspio je. Učinio je to da je zadrži ondje i da razljuti Gada na jedini način koji je dotad otkrio. I to je bila kušnja. Uspješno ju je svladao. Prvi put otkako se probudio iz drogiranog mrtvila u kojem su ga onamo doveli, svojevoljno je sjeo i nešto pojeo poput ljudskog bića. Tako će oni na to gledati. Pomislio je na svoj stol i svoga kućnog kuhara, na jela čija su mu imena neobično prolazila kroz glavu, lesfillets ... volaille a la marechale, na čokoladu, na la darne saumon ... souffles d'abricots ...5 Pogledao je masnu juhu od brave ne i zamalo se zagrcnuo od silne mržnje. Među m, Maddy je blistala, što ga je istovremeno ozlovoljilo i odobrovoljilo. Mogao joj je opros , pretpostavljao je, kvekerica sve na ne zna za bolje raženi kruh pivo nabujak. Kvekerica. Da, kvekerica, ali nije to mogao izgovoriti na glas, niti je mislio pokušati. Uspješno je svladao njihovu prokletu kušnju pa su joj dopus li da ostane s njim. Sjedila je ispred njegove ćelije. Drhtav mišić slab ... Iscrpljenost ga je svladala,


onemoćala. Naslonio se na rešetke jer je nije želio izgubi s vidika. Razgovara ... ne mogu ... izgovoriti ... Maddjmoja ... ostani. Ostani. Sve do kasno u noć, kad se Gad vra o. Chris an je bio oprezan s njime, nije mu želio pruži razlog za prisilu pa je ležao na svojoj uskoj postelji poput poslušnog psa. Čekao je pravi trenutak ... I on i Gad su to znali.

Ujutro se vra la s čovjekom za krv razgovor blebetanje piše knjiga; što u knjizi? Laži. Laži. Gleda knjigu. Pustiti krv? Kupka? Bože sačuvaj. Došla su još dva čuvara i znao je da je riječ o kupki. Dobacio je jedan pogled Maddy, samo jedan, i svu je svoju usrdnu molbu ulio u njega. Uputila mu je osmijeh pun ohrabrenja. Ona nije znala. Morao je vjerova da ona nema pojma – a kad je malo promislio, shvatio je da ni ne želi da ona zna što bi mu mogli učiniti. Tri su ga čuvara došla odves , no taj put je obuzdao svoju reakciju, svladao se. Dopus o im je da mu svezu ruke u kožnate rukavice – obično bi mu navukli luđačku košulju, no ostane li miran, neče ima razloga da to učine pred ulickanim medicinarom. Chris an je znao. Postao je stručnjak za razne vrste vezivanja, estet koji je razlikovao crne stupnjeve poniženja, redom prema najgorem: kožnate rukavice, okovi, stolac, luđačka košulja, korito. Nije više vraćao pogled na Maddy. U svome se umu udaljio od toga mjesta; bila je to njegova jedina nada, jedini način da se drži. Pošao je s čuvarima niza stube, u podrum, dopus o im da mu preko lica navuku kožnatu masku, da ga razodjenu, da ga vode vezanih očiju i za m ga ostave da beskonačno čeka, nikad ne znajući kad će početi, sve dok ga ne bi unatraške gurnuli u kadu. Led! Smrznut hladno vruće agonija! Led! Gurnuli su ga pod vodu, više puta, služeći se metalnom šipkom preko njegova vrata da bi ga prisilili da uroni glavu. Treći put šipka ga je držala pod vodom sve dok mu u prsima nije postalo jesno, dok mu se šake nisu počele steza i preplavio ga pravi strah – samo toliko dugo. A kad je izvirio iz vode, Gad se nadvio nada nj i pogledao kroz proreze za oči u maski, kroz ledenu vodu koja je kapala s nje, i nacerio se. Chris an mu je uzvra o pogled. Maska mu je jesno prianjala uz usta i nos, mokra; dahtao je od hladnoće, jelo mu se nekontrolirano treslo. Izvukli su ga van i stajao je ondje drhteći, slušajući kako razgovaraju oko njega, isključen, dok se s njega cijedila voda. Nije vidio ništa osim tračka svjetlosti pred sobom. Gad je rekao nešto odmah iza Chris anovih leđa i prebacio mu ručnik preko


ramena. Chris an je naglo zakoračio unazad, napola se okrenuo i zario svoje rame i lakat u Gadovo jelo. Rub kade imao je is učinak na Gada kao i na Chris ana – čuvar ga je zgrabio za rame pokušavajući održa ravnotežu, ali su mu prs skliznuli po mokroj koži kad se Chris an izmaknuo. Za m povik i pljus, voda je poletjela. Ledene kapi poprskale su Christiana po nogama. Preostaloj dvojici čuvara to je bilo urnebesno. Podrumska je soba odzvanjala od njihova smijeha i zvuka oceana vode koja šljapka. Chris an je mirno stajao i prestao se smiješi iza maske – golem spretan pad kit spotaknuo. Ostao je na mjestu kad je čuo da se Gad zale o prema njemu, dok se voda cijedila i zapljuskivala po kamenom podu. Metalna šipka raspalila ga je po leđima, neizdrživa bol koja mu je izbila dah i od koje je zateturao ne bi li održao ravnotežu – no druga dva čuvara su odvukla Gada i uspjeli spriječiti da ga zatuče. Čuvari su držali jedan drugog pod kontrolom. Imali su vlas , nezgrapni kod čas . Znali su da ga je Gad predugo držao pod vodom. A Chris an je naposljetku bio luđak i imao je pravo na svoje male spačke. Tako se Gad o šao osuši , a Chris anu, koji je sad ponovno bio u svojoj sobi, zaogrnut plavim kućnim haljetkom koji mu uopće nije pripadao i koji mu se gadio, pomagala je Maddy. Odjenut kao kmet. Christian je bijesno zurio u priprostu odjeću koja je pripremljena za njega. »Ne«, reče. Prekrižio je ruke i naškubio usta, čvrsto stegnuo čeljust da mu zubi ne cvokotali, napeo mišiće ne bi li svladao drhtanje koje ga je obuzimalo i bolno mu probadalo leđa. Gad bi bio doveo pomoć, svezao ga i navukao mu luđačku košulju. Chris an je čekao da vidi što će Maddy učini . Pokušavao je prikri drhtaje koji su ga obuzimali pri svakom dubljem, udisaju. Kosa mu je bila mokra; smrzavao se do kos . Nije namjeravao prkosi toliko tla bi riskirao Gadov povratak; očajnički je želio Maddymoju, njezin miran i uspravan lik kako sjedi na stolici ispred njegove ćelije: bijela škrobljena ... kapica ... mir. »Snevlja?« pitala je. Namrštio se. Što nevlja't Što ne valja, to hoće reći? Pristojna odjeća!, želio je zarežati. Ne prokleto ružno loše krojeno smeće! Zgrabio je kaput, želeći ukaza na nespretne šavove i neusklađene rupe za puceta, ali nije mogao. Samo je držao kaput, ponovno smeten, uhvaćen između namjere i njezine provedbe u djelo. U grlu je osjećao vruć glas. Bacio je kaput na pod. Cijelo mu je tijelo zadrhtalo. »Svo?« pitala je. Dodirnula mu je ruku, uhva la je u obje svoje, a on se nije mogao primiri , nije mogao prikri hladne drhtaje ni po snu bol u leđima koja ga je


probadala pri svakom udisaju. Izvukao je ruku i o šao do prozora. Uhva o se za rešetke koje su se pod njegovim smrznutim dlanovima doimale vruće. Dugo je šutjela iza njega. Znao je da je vidjela kako se trese kakve to veze ima? Prislonio je čelo na rešetke i prepustio se drhtanju. Zaškripila je mjedena poluga koja je kontrolirala zvono. Ovdje se zvono nije potezalo baršunas m uzetom jer bi se čovjek prelako mogao objesi o njega. Chris an se toga već sje o, ali oni su bili nekoliko koraka ispred njega. Sve su smislili, godinama su se me bavili; seljačine poput Gada imale su nadnaravnu sposobnost da predosjete i slome svaki otpor. Chris an je bio viši, brži, mladi, a bogme se nadao da je i pametniji – no Gad je znao sve trikove. Britva i onaj incident na kupanju bile su Chris anove prve prave pobjede, ali leda su ga boljela i pulsirala ondje gdje ga je udarila željezna šipka i svaki put kad bi se okrenuo, probola bi ga oštra bol. Čuo je Gadov glas u hodniku i napeo se, što je prouzročilo novi drhtaj u dubinama njegovih mišića. Među m, nije bilo zvuka otvaranja rešetke na vra ma. Maddy je nešto rekla, Gad je oklijevao, a za m pristao, gunđajući. Njegovi su koraci odzvanjali u drugom smjeru. Chris an se okrenuo. Maddymoja ga je gledala, pomalo se mrš la, grizla donju usnu. Kad su im se pogledi sreli, nakratko se nasmiješila. »Palić onj«, reče. Onj? Pokazala je prema praznome kaminu, obgrlila se i zadrhtala. Oganj. Oganj, vatra, da. Nikad to prije nisu učinili, samo bi noću zapalili vatru. Želio joj je zahvali , ali nije to mogao izgovori . Kratko je kimnuo glavom. Podigla je kaput s poda kamo ga je bacio i ponudila mu ga. Kad mu ga je pružila, spus o je ruku na loše sašiven ovratnik, prešao prs ma preko njega i ukazao na nespretne rupe za puceta. »Nrazmjem«, reče gledajući ga s bespomoćnim izrazom na licu. Stegnuo je čeljust i zadrhtao. U redu. Pokušaj ponovno. Dodirnuo je njezin rukav i prešao kažiprstom po donjoj strani njezine ruke, gdje se sitni šavovi nisu ni mogli vidje , uredni i elegantni, premda jednostavni, kao što su jednostavni bili i njezina crna haljina i bijeli ovratnik. Svra la je pogled sa svoje ruke na kaput. Odmahnula je glavom. »Žao mi je«, reče. »Nezam.« Odustao je, istrgnuo joj kaput iz ruke i dao joj znak da ide kako bi se mogao odjenu . Ostala je staja . Primio ju je za jedno rame, okrenuo je i gurnuo prema vratima. »Ne.« Okrenula se prema njemu. »Mraš sedjenut.« Naravno odjeća da, makni ona, žensko dostojanstvo shva . No ona je tvrdoglavo stajala. Gad je došao stvarajući buku, s vjedrom uglja u ruci. Chris an se malo


povukao, podalje od njega, oprezan. Vatra je planula, nešto su blebetali, Gad je slegnuo ramenima i kimnuo na ono što mu je rekla, upu o Chris anu namjerno neutralan pogled i zatvorio drvena vrata za sobom. Hodnik je ostao s druge strane. Chris an je zurio u nju. Ne misli ... za Boga miloga ... nije red odjenu ovdje pred njezinim očima! No ona je svejedno ostala. Prišla mu je i počela brzo otkopčava gumbe na njegovom kućnom ogrtaču, kao da je to svakodnevno činila. Chris an ju je zgrabio za zapešće i odgurnuo je uz gnjevno mumljanje. Pokazao je prema vratima i još je jednom lagano gurnuo. »Hoš lark?« pitala je. Duboko je udahnuo i napeto razmislio pokušavajući odgonetnuti riječi. »Haaa ...« Čini se da ona nije shvaćala koliko joj je sklon – da će se čak potrudi govori , dopustiti joj da ga čuje. »Lark?«, ponovila je, s rukom na poluzi za zvono. Odjednom je shva o da namjerava pozva Gada. »Ne!« Odmahnuo je glavom. »Ne.« »Njegvatlja.« Položila je ruku na grudi. »Pnoskutva.« Zadrhtao je do srži. Držao se na sigurnoj udaljenosti od nje. »Njegvatljic«, rekla je. »Toj. Njegvadjic.« Njegovateljica. Oh, vražja njegovateljica, to hoće reći? Njegova njegovateljica. I samo zato što se smatra njegovateljicom, misli da će joj dopus da ga razodjene poput nekakvog nemoćnog djeteta, je li?

Maddy je potajice osje la olakšanje kad se u kutu njegovih usana pojavio onaj pozna ironični osmijeh. Očito je iskušavao koliko daleko može ići s njom; ako se Larkin i rođak Edward vrate i nađu ga i dalje odjevenog u kućni ogrtač, izgledat će kao da ona ne vlada situacijom. Budući da joj je rođak Edward tek nevoljko odobrio tu novu odgovornost, očajnički je željela izbjeći dojam kako je Jervaulx pod njezinim utjecajem postao još neposlušniji. Bilo je teže no što je očekivala – uvijek ima na umu da njegove reakcije počivaju na zrelom promišljanju koje njoj možda neće odmah ima smisla. Njegovo zanimanje za šavove na njezinoj haljini i vlas tom ogrtaču dok se tresao od hladnoće posve ju je zbunilo. Željela mu je navući čistu toplu odjeću i pus da mu se kosa osuši pred kaminom a kasnije te večeri, nakon što je Larkin zamijeni, namjeravala je istraži pravu prirodu terapeutskih kupki. Kad je ovaj put podigla košulju i krenula prema njemu, Jervaulx je mirno stajao i dopus o joj da mu priđe. Maddy je suću puta odjenula svoga oca. Imala je vlas tu ru nu – valjalo ga je posjes , što je Jervaulx prilično pitomo i učinio kad mu je


pokazala prema postelji, premda je napravio grimasu dok je sjedao. Ponovno mu je počela otkopčava kućni ogrtač. Kad je otkopčala prvi gumb, postala je svjesna da je on napeto promatra, lica blizu njezinoga jer je sagnula glavu. Kad je došla do trećega gumba, vrlo je dobro shva la da taj čovjek nije njezin tata, da čvrsta ramena i mišići ispod ogrtača nimalo ne nalikuju na ta ne. Do šestoga gumba svijest o njegovome toplom i ravnomjernom dahu koji joj je zapljuskivao ruke dok je radila činili su se znatno intimnijim no što bi to bilo pristojno ili prihvatljivo. Podigla je oči. Njegov polovični osmijeh se produbio. Podigao je ruku i kažiprstom prešao linijom njezine čeljus . Uhva o ju je za bradu i malčice je podigao. Oči su im bile u istoj ravnini, udaljene tek nekoliko centimetara. Njegove su bile tamnomodre. Maddy se odmaknula. Uspravila se, a njezine su cipele glasno odjeknule na drvenom podu kad se pomakla. Ustao je. Bez riječi se proglasio vladarom situacije. Malo je podigao obrve kao da je pita želi li nastavi . Maddy je bacila pogled na otvor u ogrtaču, a za m ga odvra la jer je naletjela na nešto što je, neočekivano, nadilazilo njezine sposobnosti. Slegnuo je ramenima. Ogrtač mu je skliznuo s ramena i pao mu pored nogu. Ispružio je ruku prema košulji. Zaista je bila vrlo iskusna u poslu njegovateljice. Okupala je i odjenula mnoge pacijente, i ne samo žene; često su je pozivali kad bi nekom pripadniku kvekerske skupštine trebala pomoć. Uz to, naravno, oduvijek se brinula o ocu ... On nije bio njezin otac. Nije bio dijete, nije bio starac ni bolesnik. Bio je nešto što nikad ranije u životu nije vidjela: muškarac u punome sjaju – morala je to tako nazvati – visok, koščat, snažan mlad muškarac stajao je pred njom kao od majke rođen i pružao ruku da mu doda košulju. Sve je u njoj vrištalo da mu dobaci košulju i izjuri iz sobe. Među m, vidjela je podrugljivi osmijeh i gnjev skriven u njemu. Njegovo je snažno jelo širokih ramena izgledalo impozantno u malenoj ćeliji, bilo je impozantno u njezinim očima i on je to znao. Želio ju je zastrašiti. I jest. Barem se doimalo poput straha, to uzbuđenje ispunjeno sramom. Vidjela je njegovu snagu, no vidjela je i simetriju, nadmoćnu izduženost i oblik mišića. Njezina usplahirena panika miješala se s mrvom običnoga zemaljskog divljenja: da netko može tako stajati, visok, uspravan i drzak, baš kakvog ga je Bog stvorio. A to Božje djelo bilo je zapanjujuće, genijalno. Čudo života udahnuto šaci zemlje. Nije se činilo pogrešnim zapazi njegovu ljepotu, kao što nije bilo pogrešno ni divi se sokolu koji prelijeće polja. Sokol je njoj, koja je cijelo život provela u gradu, bio pravo čudo – a prizor nagoga muškarca pred njom nije joj bio ništa manje nov i dramatičan. Položila mu je košulju u ruku. Prevukao ju je preko glave, ho šišteći između zubi,


zabacujući glavu kako bi mu tkanina prešla preko ušiju. Bijeli pamuk spuznuo mu je sve do bedara. Prošao je pored nje kao da ne postoji i posegnuo za složenim čarapama i hlačama. Maddy se okrenula prema prozoru. Jasno je shva la njegovu poruku. S snula je dlanove i nervozno micala prs ma. Osjećala je poriv da se ispriča, ali bila je previše ojađena da bi pokušala. Nisu je odgojili da poštuje svjetovnu bahatost i zloću, ali iz nekog je razloga bilo prihvatljivo što unatoč tome mjestu, unatoč svojoj boles , unatoč svemu, on otvoreno iskazuje svoj prijezir prema m uvje ma. Nije bio samo ljudsko biće, bio je vojvoda i nikome nije namjeravao dopus da to previdi. Pogotovo ne jednoj neuglednoj kvekerskoj njegovateljici. Pričekala je sve dok šuškanje tkanine iza njezinih leda nije posve prestalo. Baš se namjeravala okrenuti kad je poskočila od straha jer joj je on položio ruku na rame. Bio je odjeven – više-manje. Prsluk, hlače i kaput visjeli su nezakopčani, a rukavi košulje bili su izgubljeni negdje u rukavima kaputa. Lju to joj se mrš o, čeljust mu je titrala. Zatim je uzmaknuo jedan korak i ispružio obje ruke. Bila je to gesta neobične ranjivos , nagla i nevoljka. Spus o je pogled, ne na nju, već na svoje ruke, onako kako bi vladar pogledao svoje neposlušne podanike, istovremeno uvrijeđeno i gnjevno. Maddy je pružila ruke i uvukla prste u rukave kaputa, prvo jedan, onda drugi, povukla rukave košulje i zakopčala manšete. Pogledala ga je. »Ne«, rekao je uz odlučno kimanje glavom. Shva la je da to zapravo znači »da«: dobro je to učinila. Hlače su se kopčale s dvije strane rasporka. Maddy je ovaj put čekala da joj da znak da to učini jer je nešto naučila na svojim pogreškama. Na tren je pokušao lijevom rukom zakopča jedan gumb slijeva, za m je glasno uzdahnuo i uhva o je za zapešće. Zapovjednički ju je povukao pa je prišla korak bliže, brzo mu zakopčala gumbe na obje strane, prevukla pas hlača preko duge košulje i odmaknula se čim je završila. Za svoju je uslugu zaslužila još jedno kimanje glavom. Njegova ležerna arogancija otklanjala je svaku naznaku osobne intimnosti. Podigao je kravatu sa stola i dao joj je. Vezala mu ju je stojeći na prstima dok je on stajao uzdignute brade. Kad je završila, opipao je čvor, jednostavan čvor kakav je vezala svome ocu, i nestrpljivo odmahnuo glavom. »Ne znam drukčije.« Podigla je ispružene dlanove i bespomoćno slegnula ramenima. Na trenutak se prepala da bi se mogao razlju . Njegovo se mrštenje zlokobno pojačalo – no onda je ravnodušno razvukao usta. Pogledao je prema stropu kao da se


istovremeno lju i zabavlja zbog svoje ljutnje. Malčice je trznuo rukom prema prsluku koji je labavo visio. Tražio je da mu i njega stegne. Maddy je poslušala. Prsluk mu nije dobro stajao; bio je loše sašiven i preuzak; gumbi su ga ružno zatezali. Čudila se što on to podnosi, s obzirom na to da je znala kako je izbirljiv u odijevanju. Među m, činilo se da ga prihvaća. Okrenuo se od nje i podigao vlažni ručnik da si obriše kosu. Pored metalnoga umivaonika ležao je češalj: upotrijebio gaje bez oklijevanja. Pošto je desnu stranu glave počešljao lijevom rukom, zastao je. Spustio je češalj na stol i trenutak nepomično stajao gledajući ga. Bacio je pogled na Maddy nelagodno stežući prste. Za m je zatvorio oči, rukom potražio češalj, podigao ga desnom rukom i dovršio i drugu stranu. U tome čudnom ritualu normalnim se činilo jedino to što kao da ga je bilo sram što je to učinio. Ponovno ju je pogledao, prkosno trznuo bradom i bacio češalj na stol. Budući da joj je upu o tako jasno upozorenje, Maddy se ponašala kao da u svemu tome nije vidjela ništa čudno. Pokazala je prema vatri koja je konačno počela učinkovito grijati. »Hoćeš li sjesti i ugrijati se, prijatelju?« Nakon kraćeg oklijevanja koje kao da je karakteriziralo svaki njegov potez, o šao je do stolca, privukao ga kaminu i prebacio jednu nogu preko sjedala. Sjedio je okrenut unazad, jednog lakta podbočenog na naslon, poput nekakvog ćudljivog vratara koji se dosađuje dok u predvorju čeka naredbu. Maddy je otvorila drvena vrata i počela posprema sobu, premda i nije imala bogzna što pospremi . Cista posteljina bila je naslagana odmah pored vrata – bila je to svakodnevna usluga kojom se Blvthedale dičio. Maddy je presvukla krevet. Sramila se zbog remenja i okova koje je morala gurnu ustranu dok je mijenjala plahte. Bila je svjesna da je on promatra. Spone nije uredno položila na prekrivač, kao što je vidjela da obično čine, nego je podigla madrac i gurnula ih ispod njega, što je iziskivalo i ponešto okretanja, istezanja i nimalo gracioznog dahtanja. Kad je ustala, bez daha, i odgurnula pramen kose koji joj je izvirio ispod kape, Jervaulxov se osmijeh rugao njezinome trudu. Čeljust mu se s snula; zaškrgutao je zubima i rekao: »Gad!« Za m je pokušao ponovno progovori , no izgovarao je samo near kulirane zvukove, neprepoznatljiv početak istoga sloga. Naposljetku je frustrirano uzdahnuo, odglumio da rukama povlači nešto s postelje i uzviknuo: »Van!« Maddy se umorno spus la na madrac. Slegnula je ramenima. »Neka onda on to uredi.« Dotaknuo je zamišljeni šešir u znak poštovanja i nacerio se. U tom je trenu izgledao beskrupulozno i vrlo razuzdano. »Želiš li čaja?«


»Čaj«, reče. »Želiš?« Nije ju gledao. »Čaj, čaj, čaj.« Zatvorio je oči. »Čaj. Čaj. Pravci na inverznoj ravnini. Točka je ona koja se ne može dijeli . Pravac je neomeđena dužina. Krajnji dijelovi pravca su točke. Ravan pravac je onaj paralelan sa svojim točkama. Čaj, čaj, čaj.« Otvorio je oči, ovlažio usne i pogledao je. Čeljust mu se ponovno stegnula. »Haaaa ... a!« Glasno je ispuhao zrak iz usta. U nekoj sobi niz hodnik pacijent je počeo vika iz petnih žila, udarao je o nešto metalno i zah jevao da se doktor Timms i Duh Sve dođu hrvati s njime. Jervaulx je čvrsto stegnuo zaobljene ukrase na stolcu i spustio čelo na naslon. Zdrav je, Maddy je tvrdoglavo rekla đavlu. Posve je zdrav. Skupila je posteljinu, kućni ogrtač i vlažni ručnik te o šla do vrata. Usadna brava glasno je zaštropotala kad je okrenula ključ. Rešetke su zazvečale kad je za sobom zatvorila vrata. Nije se pomaknuo, ni podigao glavu, no njegovi su prs bili smrtno blijedi od napora dok je grčevito stezao stolac.

Njegova je mapa sadržavala petnaest pisama od stanovite lady de Marly i šezdeset i jedno od vojvotkinje, njegove majke. Maddy je većinu h pisama preletjela pogledom; vojvotkinja je ama baš svakoga dana pisala sinu, a činilo se da joj riječi samo naviru. Pisala je o svome radu u župi, pobožnos i usrdnim molitvama za njegovo ozdravljenje. Izražavala je potpuno povjerenje u moralnu terapiju doktora Timmsa i kazivala koliku joj utjehu pruža činjenica što je Chris an pod njegovom paskom u Bhthedaleu. Zaklinjala je sina da razmisli o posljedicama svoje razvratnos , da krene putem pravednos , da se pokaje zbog svojih grijeha oholos , taš ne i lijenos , da odbaci zov pu i još mnogo toga sličnog. Bili su to stavovi kojima se nije moglo naći zamjerku, a ipak su uspjeli razljutiti Maddy. Lady de Marly činila joj se razbori jom. Njezina pisma nisu bila upućena Jervaulxu, nego doktoru, a ona u njima traži objašnjenja njegovih izvještaja i prognozu. U četvrtome pismu Maddy je pronašla ono što je tražila: spomen škrinje koja je s gla s vojvodom i priložen popis jesenske garderobe koju je sadržavala. Odnijela je popis rođaku Edwardu u unutarnji ured, gdje je upravo dovršavao svoje dnevne bilješke. »Tih je«, reče doktor. Nije bilo potrebe spomenu o kome govori. »Pogledao sam ga dok ste večerali.« Zavalio se u stolac i uzdahnuo. »Što da mislim? Možda je riječ o običnoj slučajnos , znate. Ne mogu bi opušten dok vas ostavljam izloženu njegovoj


ćudi.« Maddy je smatrala da je najbolje ignorira kolebanje u njegovu glasu. »Završila sam s arhiviranjem i računima. Hoćeš li ... hoćete li me treba da mi nešto izdiktirate?« »I o tome sam želio razgovara s vama. Što je s poslom koji ste trebali radi za mene?« »Radit ću što god treba. Neće mi smeta ni ako radim do večeri, dok me tata ne treba.« »Ne sviđa mi se to. Ne sviđa mi se.« Maddy je stajala bez riječi. »Iznenađen sam – šokiran – što vam je otac to dopus o. Izuzetno sam šokiran, s obzirom na to koliko je to nedolično i opasno po vas.« »Tati je Jervaulx drag.« »Bojim se da Jervaulxa kojega je on poznavao više nema. Mrtav je. Pokušao sam mu to objasniti, no tvrdoglav je poput vas.« Maddy je i na te riječi uzvratila tišinom. »A tek ugled Blythedalea! Da vas ozlijedi muški pacijent – obeščas – znate što hoću reći?« Sad je već bio grimizan u licu. Izvukao je ključ iz džepa svoga prsluka i pomno ga proučio. »Rođakinjo – to bi me moglo uništiti.« »Žao mi je«, iskreno će Maddy. »No kako da ja odvra m lice od svoje kršćanske brige? Nikad nisam pomislila ... nikad prije nisam osje la božansko vodstvo, no ovo je nešto tako duboko i snažno da mi se sve otprije doima ... ispraznim.« Otključao je ladicu svoga stola, posegao u nju i izvukao lulu, koju je napunio i zapalio. Sladak miris ispunio je urednu sobu. »U redu, izvolite onda. Uzmite ovu bilježnicu«, grubo je rekao. »Želim da svakodnevno zapisujete svoja opažanja. Vidjet ćemo kako to ide. Ali budite oprezni, Maddy. Budite vrlo oprezni.« »Obećavam ti da ću biti.« Duboko je povukao iz lule. »Uskoro treba ići u London na svoje sudsko saslušanje.« »Sudsko saslušanje?« plaho upita Maddy. »Na kojem će se utvrdi mora li ima zakonskoga skrbnika. To je uobičajena stvar s pacijen ma iz njegove klase. Imaju značajnu imovinu; poslovni su ljudi. Moraju ga proglasi umno poremećenim i nesposobnim brinu o samome sebi te mu moraju dodijeli skrbnika. Gadna je to gnjavaža. Uvijek ih uspije uzruja do te mjere da se njima apsolutno ne može vlada – zbog načina na koji ih se izvodi u javnost, kako im se dobacuju pitanja pred porotom i slično. Ne radujem se što ću to mora proći s njime, to ću vam reći. Čujem da je jutros bacio Larkina u kadu. Trebalo bi ga kazni zbog toga.« »Bacio gaje?« Maddy se ugrizla za usnu. »Jesi li siguran?« »Naravno da sam siguran. Zar mislite da dvoritelji izmišljaju takve stvari?« »Jervaulxu je bilo vrlo hladno kad su doveli gore. Drhtao je.«


»Takva je priroda hladne kupke.« »Ne mogu vjerovati da je tako ekstremna mjera dobra za njegovo zdravlje.« Rođak Edward udario je lulom o stol da istrese duhan. »A kad ste vi to diplomirali medicinu, rođakinjo Maddy?« Zaključila je da je za ostvarenje njezina krajnjega cilja bolje da ne odgovori na to pitanje. Postoje trenuci kad je vrlo prikladna biblijska uputa o štedljivosti na riječima. Očis o je lulu srebrnom kukom i proračunato je pogledao. »Možda biste nas, ako sve prođe dobro, mogli pra na putu u London. Mislite li da ga možete drža pod kontrolom?« »Da«, odgovorila je i nadala se da je zapravo izgovorila odgovor nekoga čija moć i znanje nadilaze njezine. »U svakom ćemo slučaju povesti Larkina.« Pružila mu je popis koji je pronašla u mapi s pismima. »Njegova je obitelj poslala odjeću. Ono što sad nosi ne pristaje mu.« »Nasilnim pacijen ma ne dajemo skupu odjeću. Previše su skloni tome da je samo strgnu sa sebe.« »Možda zato što im ne pristaje.« Rođak Edward odmahnuo je glavom. »Naučit ćete, draga moja. Naučit ćete da nije tako, bojim se. Odjenite ga u njegovu dragocjenu odjeću.«


U šini praznoga obiteljskog salona, Maddy je bilo čudno i činilo se drskim otvori Jervaulxov sef – kao da njuška po nečijoj kući dok su domaćini vani. Bilo je čudno, i nekako bolno, dodiriva te stvari za koje joj nikad u životu nije palo na um da bi ih mogla dodirnu . U sefu je bio ključ njegove škrinje, zlatni sat s teškim službenim pečatom i povećalom koje je visjelo s njegova lanca, glomazan zlatni pečatnjak, britva s drškom od bjelokosti i par mamuza s kožnatim remenjem i kopčama. Maddy je zaškiljila na prsten, a za m ga prinijela svijeći, zajedno s povećalom. Metalni je obruč bio debeo, a rubovi izglađeni od nošenja. Točno je pristajao njezinome palcu. Ispod grba s ljiljanom i feniksom bio je urezani natpis A bon chat, bon rat. Dobrome mačku dobar štakor. Čak je i Maddyn školski francuski bio dovoljno dobar da to prevede, a za slučaj da značenje nije dovoljno jasno, pisalo je i na engleskom: Osveta je milostiva. Snažna i prilično ratoborna poruka. Spus la je prsten u džep, zajedno s ključem škrinje. Uzela je i mamuze. Gospoda su u gradu posvuda nosila mamuze, neprestano; činilo se da im je to modni dodatak. Na tavanu, medu drugim ku jama i kovčezima, svjetlo svijeće smjesta je zablistalo na elegantnoj, crnoj lakiranoj škrinji s vojvodinom posjetnicom umetnutom u mjedeni utor. Škrinja je bila prepuna najfinije odjeće koju je ikad imala u rukama: košulje od biranoga lana, topli prsluci, meki poput kože ispod njezine brade, kapu od srebrnoga brokata obrubljeni svilom, sedefni gumbi, naramenice za hlače od početka do kraja prekrivene finim vezom. Nije joj se činilo tako osobnim kopa po škrinji, kao što je to bilo sa sefom. Nikad nije dodirnuo ove stvari; sve su bile nove, mirisale su po boji i mirisnim travama s kojima su bile spakirane. Pokušala se sje što je nosio one večeri kad su ona i tata večerali s njime – izabrala je tamnozelen kaput jer joj se činilo da je najsličnije boje ondašnjemu.


Ona se nikad nije odijevala u boje. Sumnjala je u svoj ukus pa je uvijek bila konzerva vno odjevena. Odbacila je prsluk izvezen predivnim ljubičas m i zlatnim tonovima, odlučivši da će u prugastoj kombinaciji bordocrvene, narančastocrvene i bež boje izgleda diskretnije. Naposljetku je uzela najležerniji par čizama te je sve to odnijela dolje, u svoju sobu. Budući da je prepisala dnevni raspored pacijenata iz bilježaka rođaka Edwarda, znala je da nitko ne bi trebao bi podvrgnut terapijskoj kupki zbog izlaska planiranoga za mirne pacijente. Nakon njihova odlaska svakih četvrt sata jedan je od muških pacijenata koji su ostali u kući trebao bi obrijan. U bilješkama rođaka Edwarda za tu je dužnost uz vojvodino ime bio zapisan Larkin. Maddy je umjesto njegova napisala svoje ime. Budući da je doktor išao s mirnim pacijen ma, osjećala se dovoljno sigurnom da to učini, a da ne mora očekivati dug i nepredvidljiv razgovor o toj temi. Među m, kad je s gla do Jervaulxove sobe pošto je pomogla ispra kočije, Larkin je već bio ondje, zajedno s lavorom i ručnikom. I sam se trebao obrija . Maddy se nije obazirala na njegov kiseo izraz lica, već mu je jednostavno uzela lavor iz ruke. Britva u njemu metalno je zazveckala kad je skliznula po njegovome rubu. »Trebat će vam pomoć, gospođice«, rekao je. »Upozoravam vas.« Kap vode ovlažila joj je prst. Spus la je pogled i ugledala odsjaj svih duginih boja u sapunici. »Ovo je prljavo«, rekla je. »Bogme nije! Doktor to neće povjerovati. Obrisao sam ga pošto je Harry završio.« Bacila je pogled na ručnik prebačen preko njegova ramena, vidljivo mokar, pa na oštricu britve. Držak je bio istrošen od uporabe, oštrica nabrušena, ali okrhnuta. U ćeliji Jervaulx je već bio u luđačkoj košulji, preko obaju nadlak ca vezan remenjem koje je bilo pričvršćeno za klinove u zidu. Kad su im se pogledi sreli, njegove su oči bile poput vučjih u špilji: plamteće, mirne, nepokolebljive. Maddy se trudila biti mirna. Vrlo mirna. Za m je naročito smirenim glasom rekla Larkinu: »Donesi vrele vode, molim te. Vraćam se za čas.«

Luđačka ga je košulja izluđivala i Gad je to znao. Budila je mračnu jezu za koju Chris an uopće nije znao da postoji u njemu, strah koji je nadilazio razum i ponos i pokretao vrelo primi vnih nagona zbog kojih se svaki put iznova morao bori , čak i pošto je shvatio da je proklet, čak i pošto je naučio da ne može pobijediti. Grlo ga je boljelo ondje gdje ga je Gad, taj vješ gušitelj života, ovaj put s snuo nečim novim, debelim uzetom od indijske gume, dok je Chris an još bio svezan u postelji. Bacio ga je u nesvijest, čis užas, trenutno crnilo. Chris an se pokušao


podići, dahtao je i refleksivno se opirao, no jedna mu je strana lica bila u snuta u pod, na vratu mu je bilo nečije koljeno, kroz leđa ga je probadala oštra bol, a tri su se čuvara nadvila nad njega dok su međusobno vedro razgovarali o svakodnevnim temama. Povukli su ga na noge dok se on još pokušavao orijen ra i udahnu . Na sebi je otkrio luđačku košulju, onaj nekontrolirani strah, posvemašnju bespomoćnost, nemogućnost održavanja ravnoteže i nemogućnost spasa; bilo je dovoljno da ga lagano gurnu u leđa i već bi padao u kojem već smjeru jer je, dok su mu ruke bile vezane preko jela, svaki pokret bio čudan, zbunjujući. Tijelo mu je izgubilo pravu vezu s umom, udovi su mu otkazivali poslušnost, noge su odbijale zakorači kako bi zauzeo stabilniji položaj – jedan čuvar ga je uhva o prije no što je pao i kratko je, pomalo se smijući, uskliknuo, a zatim ga ramenom pritisnuo o zid. Chris an je pogledao toga čovjeka u oči i čuvar je smjesta odvra o pogled. Pogladio je Chris ana po obrazu i rekao nešto očinskim tonom glasa dok su ostali prikapčali remenje na zid. Dok je Chris an stajao tako, ponižen, svezan, izbezumljen od bijesa, i disao poput razjarenoga bika, dodatni čuvari su o šli i Gad je započeo svoju jutarnju ru nu. Chris ana je to gotovo dovodilo do ludila. Očajnički je priželjkivao da Maddy dođe, a istovremeno je umirao od straha da će ona doći sada, prije no što sve bude gotovo. Među m, Gad je završio, zapisao svoje gados u knjigu, o šao i ostavio ga samog. Christian ga je namjeravao ubiti. Jednom. Jednom. Nije razmišljao kako će to učini . Razmišljao je o izrazu Gadova lica, o tome koliko će uživa u njegovu smrtnom strahu, o tome koliko će mu treba ; jednom je vidio kako su dva čovjeka obješena, a za m raščetvorena – lice drugoga osuđenog izdajnika dok je gledao kako krvnik komada prvoga: taj strah, tu očajničku borbu, dugotrajno ritanje i grčenje, puzanje od straha, jecanje, tu agoniju ljubičastog izobličenog lica, natečenog jezika, mučnu agoniju trzanja i utrobe koja se rasipa po tlu on će priuštiti Gadu. Razmišljao je o tome s jarosnim uživanjem sve dok nije došla Maddymoja. No zasmetala mu je; prijelaz iz noći u dan, iz krvave osvete u svijetlu čistoću, bio je gotovo više no što je mogao podnije . Već je prije znao pomisli da je s gao do granica svojih mogućnos , ali ona bi svakoga jutra došla i sa sobom donijela razum, a za m ga prepus la tmini i Gadu, koji je sad svake noći bio sve gadnije raspoložen. Chris an je počeo uviđa kako mu je život nekoć bio lagodan. Grlo mu je pulsiralo od gumenoga užeta; molio se Bogu da ga obitelj nije zaboravila, da ga njegovo ime š jer bi se lako moglo dogodi da Gad malo predugo drži tu omču oko njegova vrata – vrlo lako. Osjećao se napušteno, odbačeno, razbaš njeno. Nije imao razloga vjerova da u svemiru postoji još išta osim ove ćelije, hodnika i onoga što je vidio kroz prozor.


I Maddy. Maddymoje. Koja je stajala u hodniku sa smjernim bijelim šeširićem na glavi, držala lavor za brijanje i buljila u njega okovanog. Gad ju je mrzio. Chris an mu je to vidio u očima kad bi je pogledao s leđa, vidio je kako njegova mržnja raste sa svakom novom čarkom. Polovica h razmirica vođena je oko stvari koje Chris an uopće nije mogao pra . Bojao se za njezino dobro, želio je da se drži podalje, a ujedno žudio da dođe, sve bez riječi upozorenja – naposljetku, nije bio dovoljno hrabar da se suoči s izgledima da ovdje ostane sam. Izgledala je zaprepašteno, kao kad ga je prvi put vidjela. A onda, kao da je cijeli njezin lik obavila šina i nepomičnost. Već je sanjao njezin glas. Bio je poput govora rijeke koji klizi između mirnih obala; kad je progovorila, zatvorio je oči i zamišljao da je razumije. Voda? Šuma? Povrat? Otvorio je oči i više je nije bilo. Gad ga je gledao kroz rešetke. Samo ga je gledao, bez smiješka, bez mrštenja, dugo ga je i značajno gledao. Za m mu je namignuo, duboko zazviždao, kao psu, i odšetao niz hodnik.

Kad se vra la, nije željela pus Gada unutra. Otključala je vrata, odškrinula ih samo toliko da se može uvući i snažno ih istrgnula iz Gadove ruke kad je pokušao ući za njom s vjedrom vrele vode. Rešetke su se glasno zalupile i neko vrijeme odzvanjale. Chris an je uhva o izraz na Gadovom licu kad ga je voda zapljusnula po nozi i podu. Maddymoja je spustila bakrenu zdjelu na stol i okrenula se prema čuvaru. »Vidšto sičnio!« Gadova žes na je nestala prije no što se okrenula. Upu o joj je povrijeđen pogled. »Idi«, rekla je tako mirnim i kontroliranim glasom da se dojmio čak i Chris ana. »Imš svje zatke.« Gadova su se usta ružno pomicala. Ispus o je vjedro, pri čemu se pola vode prolilo po podu, i otišao. Bez imalo oklijevanja prišla je Chris anu i počela odveziva remenje kojim su mu ruke bile sputane. Nije podigla pogled prema njemu, no svaku je sponu otpus la odlučno i snažno. Kad je bio oslobođen sa zida, držao je ravnotežu stojeći, ali u luđačkoj košulji nije mogao načiniti ni koraka. »Nemgu otvrt kopč«, ogorčeno je rekla. I dalje ga nije gledala. Obrazi su joj plamtjeli od gnjeva. Zatvorio je oči. Budući da je samo to mogao, savio je koljena i spus o se. Prevrnuo se na koljena, duboko udahnuo da izdrži bol koja ga je ošinula ondje gdje ga je Gad udario, i čekao, uspravan, zureći ravno pred sebe.


Trenutak je bila nepomična. Znao je što zacijelo misli; kako joj se čudnim čini. Stisnuo je čeljust. Miči! Gadan zao oduran stvor miči! »Nempotrb za m«, rekla je, kleknula iza njega i otkopčala mu luđačku košulju. Nestao je pri sak kojim su mu ruke bile vezane preko jela. Prevukla mu je košulju preko ramena pa je ostao gol do pasa. Prošlo je nekoliko sekundi prije no što je mogao upravlja rukama. Rastezao je ruke, a onda ga je kroz leda prostrijelila nepodnošljiva bol. Prs na vrhovima njegovih udova ponovno su postajali njegovi, a ne tek predme bez svrhe, koji nisu imali nikakve veze s njime i njegovim namjerama. Čim se osje o sposobnim, pridigao se s poda. Lecnuo se od bola. I Maddy je ustala i sad je luđačkom košuljom otresala prašinu sa suknje. Primio ju je za oba ramena, privukao je i poljubio u usta. Bio je to kratak i žestok poljubac. Smjesta ju je pus o i odgurnuo kako se nagla ukočenost u njezinim leđima ne bi pretvorila u pravi strah. Samo je iznenađena, mislio je dok ju je promatrao, dok je gledao kako joj licem prolaze zaprepaštenost, zatečenost, zgranutost i zlovolja. »Prijatelju!« zbunjeno je rekla. »Prijatelju«, odgovorio je poput jeke. Jednostavno se dogodilo, bez namjere, bez značenja. No pogledao ju je, Maddymoju s njezinim crvenim obrazima, podignutom bradom, uskim usidjeličkim nosom s prkosnom kvrgom na njemu, i premda je nebrojeno puta legao s elegantnijim i pristalijim ženama, nikad nije vidio ništa tako lijepo kao što je bila Maddy u svojoj uš rkanoj stvar-bijela-glava-škrob? – kao što je bila Maddy u toj zatvorskoj ćeliji. »Ljubav«, rekao je. »Ljubav.« Začudio je sebe i nju. Stajali su gledajući jedno drugo. Tanašno jutarnje svjedo upalo je kroz rešetke na prozoru i uhvatilo njezin obraz i putene trepavice. Ona njezina ozbiljna, zamišljena usta izvila su se u strogu, nelagodnu krivulju. Zamahnula je luđačkom košuljom oko prsta. »Lak pljn.« »Prijatelju«, ponovio je uz nesiguran osmijeh. »Maddy. Prijatelju?« »Samo prijatelj?« Tobože uvrijeđeno napućila je usta. »Tabio sim uđvrač!« Udvarač? To nije mogao izgovori . Zapravo nije želio ni pokuša . Obrazi su joj i dalje gorjeli; u njezinome zadirkivanju osjetilo se da je nervozna. Uvrijedilo ga je što se ona sprda s time. Ćudljivo je zagunđao i okrenuo se. »Tvojlđa!« uzviknula je. »Štos dogdil?« Naopako je sjeo na stolac. Svaki ga je pokret bolio; bio je prilično siguran da mu je ... da mu je – što? Unutra, bijeli, tvrdi, zaobljeni, okvir. Bio je ozlijeđen. Krc. Kost.


Prkosno ju je pogledao, bez riječi. »Jesi pao?« pitala je. Stala je iza njega i ispružila ruku prema njegovim golim leđima. Napeo se očekujući njezin dodir, no ona ga je tek ovlaš dotaknula. Prs ma je prešla preko ruba onoga za što je Christian pretpostavljao da je gadna modrica. »Boli?« pitala je. Odmahnuo je glavom. »Ne.« Pomaknula je prste; od sljedećeg je dodira poskočio i glasno izdahnuo kroz zube. »Ah«, rekla je i ponovno prstima prešla duž kosti. »Ovdje?« Kimnuo je glavom. Ponovno ga je takla u bolnu točku pa je kratko zastenjao u znak potvrde. Držao se za stolac i trpio pregled sve dok ga od jednog dodira bol nije prostrijelila kao da mu je netko zario kolac u leđa. Trznuo je glavom; taj ga je nekontrolirani pokret zabolio više od Maddyna dodira. »Prijelom«, rekla je. Srećom, nije ga više dodirnula. »Rođward ćedoć večras. Pao?« Shva o je da je razumije – dovoljno da prokljuvi što mu govori. Mučio se da oblikuje riječ i uspio je u tome. »Pao.« Nije dolazilo u obzir da okrivi Gada. Bilo mu je posve jasno kamo bi ga to odvelo. »Kako pao?« pitala je. Samo ju je gledao. Lagano je stisnula usne, malčice se namrštila. Promatrala ga je. »Gdje?« Slegnuo je ramenima, a za m iskrivio lice od bola zbog toga nepromišljenog pokreta. Nije bila zadovoljna, jasno je to vidio. Željela je nešto učiniti, nekako popraviti sobu, ukloniti neku opasnu prepreku. To je bilo u redu. Glavno da ne optužuje Gada. Zgrabio je naslon stolca i zanjihao ga pod sobom. Odglumio je kako pada zajedno sa stolcem i pritom se opasno nagnuo preko naslona. Kad ga je ponovno spus o na pod, od čega ga je ponovno zaboljelo u leđima, lice joj je zasjalo. Shvatila je. »Aha, stolac! Stolacse prevrno?« Nakosio je glavu. »Mraš bit preza.« Ispružila je ruku i dodirnula mu rame. »Polako. Nagos.« Nagao. I bio je. Nije ju smio poljubiti. Sad ga je bilo sram zbog toga. Pogledajte ga samo, pogledajte ga ovdje, na ovome mjestu, smušenog, nijemog poput živo nje, kako umjesto riječima komunicira gunđanjem i ges kulacijom. Nije mogao ni zakopča vlas te proklete – što, što? Kriste – vidio je na što misli, to na svojim nogama, no riječ mu je jednostavno izmicala. Bilo je to nemoguće. Dovraga. Dovraga k vragu sve sranje dovraga dovraga dovraga! Dovraga! Te je riječi znao. Mogao ih je i izgovori . Pokušao je, kad je bio sam. Iskušao je cijeli niz kletvi na engleskom, talijanskom, njemačkom i francuskom. Bile su poput matematike; bile su nadohvat ruke kad je sve ostalo bilo nedostupno.


Pružila je zdjelu za brijanje prema njemu i prešla prstom po rubu. »Cisto«, rekla je. To je bilo nešto novo. Kimnuo je. O šla je do vrata i otvorila ih. Nagnula se po vjedro. Chris an je odjednom pomislio kako bi bilo lako usta i progura se pored nje, bilo bi lako pobjeći; is čas je bio na nogama. Okrenula se i uvukla vjedro u sobu. Brava je zveknula i zatvorila se. Chris an je buljio u nju i glasno disao. Ona nije imala pojma, nije znala kako bi to bilo jednostavno. Gad mu nikad – nikad – nije pružio takvu priliku. A ona će to i ponoviti jer nije znala. Vrtjelo mu se u glavi od uzburkane nade. Uzbuđenje i neki čudan strah pulsirali su zajedno s njegovim srcem. Kad bi prošao kroz ta vrata, kad bi o šao iz te ćelije – što bi učinio? Kamo bi o šao? Pobjegao. Pobjegao! Da, njegovo je jelo bilo spremno, no mozak mu je bio posve smućen. Lijevo, desno – kamo bi krenuo? Čak ni u to nije mogao bi siguran, a činilo se od presudne važnos . Bilo bi stuba. Stuba, vrata, uglova, vrtova, zidova ... Dovraga! Maddymoja ga je gledala, oprezna i uplašena izraza lica. Shva o je da stoji stegnutih šaka, da mu je cijelo tijelo napeto i spremno eksplodirati. »Šrvo?« Povest će je sa sobom. Trebao ju je. Pomisao na to da sam izađe u svijet bila je zastrašujuća – zastrašujuća i slatka; toliko je to želio da je osje o kako ga iza očiju peče vrela vlažnost. Promatrala ga je, čekala. Teškom mukom spus o je ruku na stolac i ponovno sjeo. Dvaput je izražajno trepnuo. Nasmiješila se. Chris an je pus o dah koji se borio da mu izađe iz grudi. Opus o je ruke. »Evo«, rekla je. »Donjla sati tvju brit.« Zbunjeno ju je pogledao. »Evo.« Pojavila se odjednom, gotovo pod njegovim nosom. Prepao se i trznuo unazad. U njezinoj je ruci bila britva, ne Gadov tupi mesarski nož, nego britva poput njegove, precizno zakrivljena, čelična i ukrašena biserjem. Njegova vlastita britva. I njegov vlastiti – prst, zlato, obitelj ... »Prsten«, rekla je. Njegov prsten. Uzeo ga je u lijevu ruku. Držao ga je. »Sjćalis prstna?« Naravno da ga se sjećao. Bio je to njegov pečatnjak, zlatan i težak na njegovu dlanu. Nije se mogao sje što s njime treba učini . »Nesjćaš?« Posegnula je za njime. »Ne!« Šaka mu se naglo zatvorila. Kad bi mu barem dala vremena – dopus la mu


da promisli. Počeo ga je stavlja . Rukom ga je pridržavao uz nadlanicu druge inke. To nije to. Raširio je prste najviše što je mogao. Stalno je gubio ruku na koju je trebao ići, a za m je opet pronalazio. U svome je umu vidio prsten na svome prstu, samo nikako nije mogao smisliti kako da ga onamo stavi. Možda je uis nu bio lud. Možda je samo mislio da je zdrav. Bilo je to kao da promatra ku ju, zna da se vrlo jednostavno otvara, ali je samo prevrće i ne uspijeva pronaći nikakav otvor. Počeo se ljutiti. Njegov vlastiti vražji prsten! Zatvorio je oči; katkad bi to upalilo kad bi se zbunio, pomoglo bi mu da razbistri misli. Opipao je prsten, vr o ga po lijevome dlanu, i onda ga stavio između dlanova. Okrenuo je desnu ruku, prsten je ispao i zazveckao na podu. Kriste! Buljio je u njega i teško disao kroz nos. Ponovno je osjetio oštro peckanje iza očiju. Maddy je podigla prsten. Načinila je pokret kao da ga namjerava vratiti u džep. Ustao je, zgrabio stolac, zavitlao ga i svom snagom bacio prema stolu i zidu. Otkinuo se komad žbuke; stolac se okrenuo u zraku, trenutak klimao na jednoj nozi, a zatim se prevrnuo na pod. »Ne«, rekao je. Ispružio je otvoreni dlan. »Srvo ...« »Dati!« Bila je vrlo crvena u licu. Podigla je bradu i pokazala prema stolcu. »Nesmjš bac . Vrati.« Prosiktao je kroz zube zbog njezine drskos . Držala je prsten iza leda; nije bio nikakav problem zavinu joj ruku naprijed, a kad se nije mogao posluži drugom rukom da pos gne svoj cilj, s skao joj je zapešće prs ma sve dok nije vrisnula i ispustila i prsten i britvu. Brzo je podigao pečatnjak i položio ga na stol. Rub je pridržavao lijevom rukom, desnu je spus o na stol, a za m pomicao prs ma sve dok prsten nije sjeo na vrh srednjaka. Onda je obruč gurao desnim palcem, a pečat smicao po površini stola te ga je naposljetku uspio prevući preko zgloba. Prsten je sjeo na mjesto. To se nije tako radilo. Postojao je drugi način, no pečatnjak mu je bio na prstu, ondje gdje je i trebao biti, i to je sam učinio. Pobjedonosno je pogledao Maddymoju. Primakla se vra ma i držala za zapešće, koje je neprekidno trljala. Okrenuo se prema njoj, a ona je uzmaknula. To ga je zaustavilo, ostavilo nepomična. Sinulo mu je da joj je nanio bol. Što mu se to događalo? Nije znao što učini . Dugo je tako stajao, palcem prelazeći preko donjega brida prstena. Imala je onaj oprezni izraz lica, najgori izraz; radije bi da je digla bradu i


glumila nametljivu njegovateljicu kao obično, nego ovo. Ponizno se okrenuo i podignuo stolac te ga uspravio. Pronašao je komad žbuke sa zida, koji je pažljivo stavio ispod rupe. Popravio bi zid da je mogao. Britva je ležala na podu ispod prozora, kamo se odbila. Podigao ju je. Maddy je ho dahnula i uhvatila se za vrata iza sebe. U ruci je držala ključ. Kako je bila naivna. Dva koraka – imao bi i nju i ključ i slobodu; Gad mu nikad nije pružao takve prilike. Chris an je držao britvu. Izgledala je krajnje prestravljeno, no nije uzmicala. Nije mu se sviđalo kako ga gleda; nije mu se sviđalo što je tako glupa da pred njime izigrava hrabrost. Što da je stvarno bio lud? Mogao ju je ubi u deset sekundi. Nema šanse da bi dovoljno brzo otključala ta vrata. Gad je to znao; Gad je na temelju toga znanja planirao svaki pokret; zato je i donosio luđačku košulju, uže i lance. Svi ti luđaci ovdje – zašto joj nitko nije rekao da bude oprezna? Namrš o se na britvu. Za m ju je spus o na stol pored bakrene zdjele, natočio mlaku vodu i sjeo na stolac. Pokušavao je izgledati skrušeno. To mu nije bila jača strana. Da je imao riječi, da je imao sebe; da je imao cvijeće, poruke, dijamante, plesove – znao je kako razoružati mušičavu ženu. Dugo ga je, dugo gledala. Za m je malo izvijala zapešće, kao da ga iskušava. Uz svoj je maleni, strogi osmijeh rekla: »Dobr psć, Srvo.« Ma k vragu sve. »To j već višnalk!« rekla je. Čak se i nasmijala, a on je shva o da se njegov pokajnički izraz lica pretvorio u mrgođenje. Među m, njezina je nelagoda nestala. Spustila je ključ u džep i prišla stolu. Sjedio je posve mirno dok ga je brijala. Zbog dobre britve i njezine spretnos brijanje je bilo mnogo bolje od Gadova pokolja, unatoč tome što se voda ohladila – a to je valjda i zaslužio. Sjedio je naopačke na stolcu, naginjao glavu i podizao bradu kako bi ona lakše mogla sve doseći a da se ne mora previše saginjati. Počeo se smiješi u sebi. Njezina kvekerska odjeća, ukrašena jedino ukršteno vezanim bijelim šalom oko vrata, nije bila stvorena da se promatra iz toga kuta. Spuštenih je trepavica mogao vidje prednjicu njezina jednostavna steznika. Bio je to ugodan prizor, uživao je u njemu poput školarca jer je bio sveden na tako malena zadovoljstva. Nije imao namjeru da mu ovo zadovoljstvo izmakne. Završila je prebrzo. Gledao je kako čis britvu i zdjelu urednim, uvježbanim pokre ma, i znao je kako se grovi u zoološkome vrtu zacijelo osjećaju dok gledaju kako topla napast prolazi tako blizu njihova kaveza. Među m, ta je napast bila zapretena u njemu sve dok ona nije skupila pribor za brijanje i iznijela ga van – još jedna prilika, tako jednostavna – i rešetke su se zatvorile za njom.


Ona će to ponovi . Stalno će to ponavlja . Morao je razmišlja . Morao je steći kontrolu nad svojim smušenim mozgom i razmišljati.


Čim je ugledao novu odjeću, Maddy je osje la kako mu se naglo popravlja raspoloženje. Premda ju je samo pogledao i dodirnuo, podignuo i neko vrijeme držao mamuze, izraz očekivanja na njegovu licu kad se okrenuo prema njoj kazivao je da je njemu sve to znatno više od puke košulje i kaputa. Mislila je da će je ponovno zagrli . Ustuknula je, no samo ju je gurnuo u rame. Bio je to mig koji je spremno poslušala. Izašla je na hodnik i za sobom zatvorila drvena vrata. Nakon nekoliko minuta jedan snažan udarac iznutra pozvao ju je da ih otključa. Ispružio je ruke, nestrpljiv dok je ona zakopčavala manšete. Svezala mu je kravatu. Položio je čizmu na stolac i nabio jednu od mamuza na petu čizme, uhva o remen i glavom Maddy dao znak da dođe. Sagnula se, zakopčala kožna remen preko rista, a za m ga zategnula uz predivnu crnu kožu. Podatnu, sjajnu, skupocjenu; te čizme nisu iziskivale mjesece prilagodbe, patnje sa žuljevima, čarape umrljane bojom, ni papir naguran ispred prstiju. Osje la je kako je pozorno motri dok obavlja taj jednostavan zadatak. Kad je pronašla sitnu rupicu za kopču, dodirnuo joj je ruke, bio je to ispi vački dodir, kao što je njezin otac opipavao stvari da bi ih prepoznao. Usporila je svoje kretnje, raširila prste da on vidi što ona radi dok je turala kraj kožnatog remena kroz omču. Zamijenio je noge i namjes o drugu mamuzu. Ruka mu je lebdjela nad remenom koji je visio; položio ga je preko čizme i zurio u njega. »Evo.« Maddy je uzela njegove ruke u svoje, ovila mu prste oko remena i kopče i vodila ih u kopčanju. Bilo je nespretno; pet su puta pokušavali, oboje nagnu nad njegovu čizmu. Maddy mu je pokušavala usmjerava ruke i ignorira njegovo sve brže disanje, rastuću frustraciju koju je opazila u napetos njegovih mišića. Iz takve blizine jasno je osjećala njegovu veličinu i snagu, i zastrašujuću mogućnost da eksplodira. Remen je naposljetku prošao kroz kopču. Uhva la ga je prije no što je iskliznuo,


u snula njegov kraj medu vojvodine prste i savila ga unazad – bilo je to jednostavno i složeno; njegove su ruke bile poput dječjih, nespretne, ali i poput muških, čvrste i snažne, toliko velike da ih nije mogla lako vodi . Pri snula mu je prst na iglu kopče; začudo, iz prve je pogodila rupicu. Ispus o je neki zvuk, grlenu buku kojom je izrazio sreću zbog uspjeha, ali i bijes. Maddy je vodila njegove ruke do kraja: trebalo je još povući omču i kroz nju progura remen. Novi pokušaj, novi neuspjeh. Zastenjao je ispod glasa. Ipak, sveudilj je držao remen i omču, no taj mu je grčevi s sak više odmagao, nego pomagao. Lagano je pri snula njegov prst na izbočinu na kraju remena zbog koje nije uspijevao dovršiti zakapčanje. »Sad ga uguraj«, rekla je. Nije učinio ništa, samo ih je držao. Bacila mu je pogled postrance. Lice mu je bilo blizu njezina. Nikad u životu nije bila tako blizu nekog muškarca, ako izuzmemo njezina oca. Pogledao ju je ispod crnih trepavica. Zatvorio je oči i pomaknuo ruke. Remen je uklizao u omču. »Eto. Uspio si.« Pus la ga je i odmaknula se. Uspravio se, noge i dalje oslonjene na stolac. Oboje su disali kao da su brzo trčali. sIći«, teškom je mukom izgovorio. Nacerio joj se. Tek tada, kad ga je ugledala u visokim čizmama s mamuzama, kožna m hlačama, zelenom fraku, elegantnog i gizdavog poput gospode koja se udvaraju damama u kočijama na Ro en Rowu 6, shva la je što je učinila. Odjenula ga je za jahanje. I on ju je sad gledao, u očekivanju, izgarajući od nestrpljenja. »Ići«, ponovio je tegobno, uz oštar izdisaj. Odmahnula je glavom, bez riječi. Nije imala što reći. Za sve je bilo krivo njezino neznanje i nepromišljeni ushit – zašto je uopće mislila da zna išta o tome što bi on volio odjenu , samo zato što joj se činilo da bi zeleno lijepo pristajalo uz narančastocrvenu i bež. I gdje je ona svakodnevno imala priliku vidje takvu kombinaciju i s l, molit ću lijepo, nego među gospodom koja su jahala svoje iščetkane konje po pomodnim trgovima i ulicama? Njegov je osmijeh u šini nestao. Napeto ju je pogledao, kao da će mu koncentracija biti dovoljna da u njezinome izrazu lica odgonetne ono što bi želio. Čvrsto je s snula usne. Sad nikako nije mogla ispravi svoju glupavu pogrešku. Ponovno je odmahnula glavom. Od razočaranja lice mu je postalo hladno, poput tamnoga leda. Upu o joj je jedan pogled, jedan jedini kojim ju je samo pitao zašto, a za m joj okrenuo leda. Ruka mu je lebdjela iznad zakopčane mamuze. Zurio je u nju. Desnom ju je rukom otkopčao. Podigao je lijevu čizmu na stolac te lijevom rukom strgnuo i nju. Stajao je s mamuzama u rukama i buljio u stolac. Iz profila se vidjelo kako mu se neki nijem, ali snažan osjećaj urezao u usta i obraz.


Više se nije pomicao, samo je nepomično stajao, no Maddy je osje la kako je noge nose unazad, prema vratima i sigurnosti. Posegnula je za ključem u džepu. Pogledao ju je. Čak ni kad bi gledao Larkina, Maddy nikad nije vidjela toliku mržnju i prijezir u njegovim očima. U grlu joj je nastao čvor užasa i sad je samo rastao. Bacila je pogled postrance i ugurala ključ u bravu. Bilo ju je previše strah da bi mu posve okrenula leđa. Naglim je pokretom otvorila rešetke i kliznula kroz njih. Željezna se vrata nikad nisu ho zatvarala; uvijek su sjedala na mjesto uz glasno metalno odzvanjanje. Prišao je vra ma. Ne razmišljajući, Maddy je ustuknula, premda su je š le rešetke. Jednu za drugom podigao je mamuze i bacio ih kroz rešetke. Zazveckale su po metalu, a zatim uz tup udarac pale na pod.

Christian je ležao na postelji i slušao zvukove ludnice. Mrzio ju je. Dvoličnu kvekersku gaduru. Ipak im se priključila; priuš la mu je i vlas te igrice za izludivanje. Ništa tako sirovo poput ledene kupke, ništa što bi očekivao i na što bi se mogao pripremi ; ne, ne – mnogo domišlja je od toga, ali razorno. Pružila mu je nadu. Navela ga je da joj povjeruje. Napravila je od njega budalu, dijete; bespomoćnog, neubrojivog slaboumnika. Mislio je da idu. Kamo, kako, zašto – ništa od toga nije bilo razno. Samo da idu. Samo njegova sloboda. Van iz kaveza s njom u pratnji, kako bi bio siguran da će se vani snaći. Mrzio ju je. Mrzio. Mrzim mrzim mrzim boli hladnokrvna dvolična kuja. S mržnjom se miješala bol, bila je to drukčija bol od one čiste i iskrene koju je osjećao prema Gadu. Gadu je bio samo živi komad mesa, vol kojega treba veza i gura naokolo poput svih drugih ludih i opasnih zvijeri u toj ludnici. Chris an je shvaćao da to nije ništa osobno – sve dok se Maddy nije pojavila i srušila čuvara s njegova trona. Sad je to bilo osobno, a za to je također ona bila kriva. Mrzio ju je. Osjećao se posramljeno. Leđa su ga boljela od Gadove kazne, sada vezana čvrsto bijelo teško disa . Činjenica da su njegove iznevjerene nade i razočaranje bolniji od bilo čega što mu je Gad učinio bila mu je gorko otkriće. Vjerovao joj je, dopus o joj je da vidi njegovu zbunjenost i da ga čuje kako govori, da mu vodi ruke u njihovoj uzaludnoj nespretnos . Donijela mu je njegovu vlas tu odjeću, pomogla mu zakopča mamuze, pretvorila ga u fatamorganu samoga sebe. Zašto, zašto, zašto, Maddymoja?


Zašto mu je ulila tu nadu? Samo da bi mu je onda otela? Samo da hi mogla odmahnu glavom i tako iskaza svoju moć? Da bi ondje stajala s ključem, tako lak plijen, a zatim izašla onamo kamo on nije mogao? Nije mogao. Nije htio. Bojao se ići sam. Prekrio je oči rukama i prošao njima kroz kosu, prkoseći neizdrživoj oštroj boli u leđima. Nikad nije pomislio da će jednoga dana bi kukavica koji se boji onoga što tako žarko želi. Još ju je više mrzio jer mu je pokazala kakav je zapravo – da mu je draže ostati u tome životinjskom kavezu, nego oteti joj ključ i sam izaći. Iskotrljao se iz kreveta, duboko dišući da pobijedi bol. Ustao je i počeo vreba po sobi. Dodirnuo je svaki od malobrojnih predmeta u njoj. Našao je utjehu u stolu, koji se nalazio točno na svome uobičajenom mjestu, i u stolcu smještenom odmah pored rešetke kamina. Svaka promjena u sobi bi ga nalju la. Bojao se da se samo luđaci uzrujavaju oko takvih stvari pa se pokušavao ne uzrujavati, no nije u tome uspijevao. Spus o je pogled na svoje noge u visokim čizmama. Luđak. Sumanuta, nijema, zatvorena živo nja. Uhva o je rešetke na vra ma i snažno ih stresao o čelični okvir. Sobu i hodnik ispunio je metalni zveket. Znaš, Maddjmoja? Čuješ ovo? Razumiješ ne osjeća sebe, nema ponosa, zlo od srama odijelo kaput čizme mamuze ne može ići? Razumiješ? Divljački je drmao rešetke. Znao je da ga čuje. Znao je da sjedi na svome uspravnom stolcu, tik izvan njegova vidokruga. Nije došla. Sjeo je, ustao, ponovno prošao sobom. Sinula mu je pomisao, luđačka pomisao, pomisao kakva mu u njegovu stvarnom životu nikad ne bi pala na pamet. No u Blvthedaleu nije postojala čast. Ondje je postojala samo živo njska snaga i osjećaj, i on će je natjera da shva . Natjerat će je da osje kako je to kad si slomljen i ponižen do besvijes , kad izgubiš i posljednju mrvu samopoštovanja. Namamit će je u njezinu vlas tu sramotu, navest će je da sama uzrokuje svoju nesreću, kao što je i ona njega tako lako zavela na put do krajnjeg poniženja. Uštogljena kvekerska usidjelica čistunka, točno je znao kako će to učiniti.

Nije se vra la. Proveo je dug dan zaključan iza rešetaka i odjeven poput ljudskoga bića. Bilo mu je dosadno i bio je ponižen do bjesnila. Ne samo da je bio zvijer, sad je bio i medvjed koji pleše. Sve je bilo na mjestu: prsluk, biserne manšete i izvezene naramenice. Već se bližio mrak kad ga je zvuk kočije u dvorištu privukao prozoru. Promatrao je


kako iz tri kočije izlaze putnici. Vidio je kako Maddy, Gad i još neki čuvari dijele i uvode skupinu unutra. Kočije su se odvezle, no Maddy i neki mladić zadržali su se na prilazu. Momak joj je nešto ozbiljno govorio, no njegove su riječi bile predaleko da bi ih Chris an čuo i razumio. Prislonio je obraz na rešetke, gledao je kako sluša, vidio kako kima glavom i smiješi se dok se mladić blesavo smijao između rečenica. Još jedan luđak. Chris an je prezirao njezinu dobrohotnu pristojnost; jednako bi se tako smiješila i kimala glavom i njemu, zar ne? Povlađivala je ludoj djeci i životinjama. Ne njemu. O njemu neće razmišljati na taj način. Umjesto Maddy, večeru mu je donio Gad. Čuvaru se žurilo i činilo se da ne primjećuje to što se Chris an ne opire večernjoj ru ni. Tek kad je bez otpora dopus o da mu stavi okove, Gad je zastao i namrš o se. Chris an je njegov promućurni pogled dočekao s hladnom neutralnošću. »Omča natralad razmsli, ha?« Gad se nacerio i gurnuo ga, gotovo prijateljski. Chris an je razmišljao o svim promišljenim, krvavim načinima na koji bi ga mogao ubi . Zurio je u čuvara ne trepćući. Gad nije bio budala pa je zagundao i povukao ruku. Razumjeli su se. Leža okovan u mraku i smišlja zavođenje iziskivalo je moćan bijeg iz stvarnos . Trebalo je mnogo snage i humora da se proguta sva ta nevolja, da se suoči s is nom o samome sebi i za m nastavi kao da je riječ tek o manjoj smetnji: mužu ili ljubavniku, glupo razdvojenim ložnicama u ladanjskoj kući, ljubopitljivoj tetki ili rođakinji, nečemu što treba zaobići na putu prema konačnome cilju. Izazov. Chris an je dobro poznavao žene. Plašio ju je. To će mora popravi . Osim toga, on je bio pacijent. Ona se smatrala njegovom njegovateljicom. Što se toga če ... Sje o se kako ga je gledala dok je nag stajao pred njom. Kvekerska usidjelica kreposna njegovateljica radoznala. Ne vriš trči, ne ona. Šok. Skandal. Neobična. Pogledao je kroz tminu i polako se nasmiješio. Mogao je to. Proklet bio ako ne može. I uživat će pritom.

»Sutra ćemo ga odves na probni izlet. Gore do sela i natrag, kočijom. Jeste li ga vi odjenuli u novu odjeću?« Maddy je stajala pred radnim stolom rođaka Edwarda. »Jesam.« Bacio je pogled na njezine šture rečenice u bilježnici. »Ne ispuštajte pojedinos . Uvijek zapišite takve stvari, uključujući njegove reakcije. Je li dobro podnio odjeću?« Sklopila je ruke, stisnula ih, a zatim razdvojila. »Kako to misliš?«


»Njegova reakcija. Je li pokušao skinuti odjeću? Strgnuti je?« »Ne. Oh, ne. Ništa ... ništa takvo.« »Dakle, uopće nije reagirao?« »Bio je ... teško mu se samome odijeva . Vjerujem da ga to lju . Pomogla sam mu zakopčati mamuze.« »Mamuze?« Zavalio se u naslonjač. »Čemu, pobogu, mamuze, draga moja?« »S čizmama, mislila sam – sva gospoda u gradu – čini se da ih uvijek nose.« »Zaista?« Zagunđao je. »Takva je moda, je li?« Ponovno je spus o pogled na njezine bilješke. »Obrijan ... odjeven ... ništa drugo? Cijeli je dan bio miran?« »Jest. Osim što ... bio je pomalo ...«, pokušavala je pronaći pravu riječ, »... nemiran, ujutro. Kratko je udarao po vratima. Ali nije vikao.« Rođak Edward brzo je zatvorio bilježnicu. »Vjerujem da vaša prisutnost počinje ima umirujući učinak na njega. Rekao bih da mi ovdje gotovo i ne vidimo kakav je nekoć bio. Pred damom osjeća da je njegov ponos više na kocki. To možemo iskoris da ga potaknemo na samokontrolu. Sutra ga odjenite za izlazak. Bilo bi mi mrsko da cijelim putem do Londona bude vezan, no vidjet ćemo kako se ponaša prilikom kraćeg izlaska. Recite Larkinu da krećemo u jedanaest.«

Maddy je ujutro pognute glave ušla u Jervaulxovu sobu, propuštajući Larkina da izađe. Izabrala je odjeću i rano je spus la s tavana. Ostavila ju je uredno složenu na stolcu kraj kojega će Larkin proći, u nadi da će muški dvoritelj uspje odjenu Jervaulxa. Nakon duge molitve i razmišljanja zaključila je da je prešla granice svojega božanskog poziva – prekoračila ovlas koje joj je dalo božansko svjetlo u njoj. Očigledno je Jervaulxa više dražila i hranila njegovu frustraciju, što pokazuje da sad ima manje povjerenja i strpljenja u Božju volju, umjesto više. Dio nje želio se potpuno maknu , dok je dio želio ustraja i ponudi mu sve svoje prijateljstvo. Pola je noći provela u molitvi, ali to joj nije pomoglo da odredi koji je dio bio davao, a koji božanska ruka. Bila je ovdje zato što joj je rođak Edward naložio da Jervaulxa pripremi za izlazak, a ne zato što je bila iole sigurna što Bog od nje očukuje. Larkin je zastao i okrenuo se baš kad su se rešetke zatvorile uza zveket. »Jeste li mu vi ovo stavili, gospođice?« Pokazao je teški pečatnjak. Maddy je kimnula. »Da me udario s me na ruci«, reče Larkin, »ostao bi mi ožiljak do kraja života. A vama – slomio bi vam čeljust kao ljusku jajeta, gospođice.« Ništa nije rekla. »Nemojte mu to stavlja «, reče Larkin. O šao je, noseći zavežljaj posteljine i


odjeće. Maddy se okrenula prema Jervaulxu. Stajao je na svome mjestu blizu prozora, napola u sjeni. Ovaj je put odabrala sivi kaput, ljubičastozlatni prsluk, tamnije hlače i cipele, a ne čizme. Larkin je već zakopčao gumbe i svezao kravatu u jednostavan, četvrtas čvor – no Jervaulx je izgledao kao aristokrat čak i u bolničkoj je inoj, uskoj odjeći. Bez obzira na bezvezni čvor, on je sad bio slika i prilika vojvode. Stoički se zagledao u nju. Zatim joj se lagano naklonio, kao dami. »Prijatelju«, pozdravila ga je Maddy. Malčice se nasmiješio. Prišla mu je bliže. Među m, kad se pomaknuo, zastala je na sigurnoj udaljenosti. Iznenada je kleknuo, polako i oprezno, te posegnuo ispod kreveta i odande izvukao nešto što je izgledalo poput hrapavog bijelog kamena. Maddy se pripremila da jurne prema vratima, no on je samo ustao, ne prijeteći, i pružio joj taj neobrađeni komad. Bio je to dio žbuke koji je izbio iz zida. Oklijevala je pa je prišao korak, podignuo njezinu ruku i odlomljeni joj komad stavio na dlan. Meko je dahnuo kad je prstom dodirnuo njegovu nježnu površinu. Žbuka mu je na dlanu ostavila trag poput praha krede. Maddy je spus la pogled i na površini komada ugledala nešto urezano. Malo ga je nagnula prema svjedu i otkrila da su to jedva vidljive riječi. Unatoč grubim zarezima i nespretno oblikovanim slovima, njegov je rukopis poznavala dovoljno dobro da ga može pročitati. Ljepa Mady Prostit

Zurila je u dar koji joj se drobio na dlanu. »U redu. Da. Žao je.« Skrivala je lice dok je govorila. S komadom odvaljenog zida u rukama, stisnula je usne i prošaptala: »Meni je još više žao.« Dodirnuo joj je bradu i podigao lice. »Tako mi je žao«, rekla je. »Zbog odjeće. Razumiješ li?« Nije mogla razazna . Pogledala ga je u oči, u onu drama čnu tamnu modrinu. Na licu mu se počeo nazirati jedva vidljiv smiješak. Pustio ju je, ali ju je ovlaš pomilovao po obrazu. Maddy je nesigurno ustuknula. »Bi li želio danas otići do sela?« pitala ga je. Njegovo se lice promijenilo na način koji nije mogla protumači , nestao je lagani osmijeh. Napeto je zurio u njezine usne. »Ići«, rekla je. »Provozati se. U selo.« »Ići.«


Kimnula je glavom. »Provozati se u selo.« »Maddymoja – ići?« »Ti. Vi. Jervaulx. Vi ćete ići.« Kimnuo je. Dodirnuo joj je ruku. »Maddymoja ... ići?« »Oh. Da. I ja bih trebala ići. Ako želite.« Široko joj se nasmiješio. Maddy je ovila prste oko onoga komada žbuke. Bilo je vrlo posebno iskustvo bi razlogom toga osmijeha. Uzvra la mu je kratkim i nervoznim osmijehom.

Chris an je izašao u pratnji Gada i medicinara. Nije micao pogleda s čednoga lika Maddymoje pred sobom, njezine crne haljine, bijelog ovratnika i glupave kapice na glavi. Osje o je nemoćno sunce na svome licu i ramenima, čuo je ho rzanje konja, škripu uzda, zvuk nogu na šljunku prilaza. Vanjski ga je svijet ostavio bez daha, sve to svjetlo, otvoreni prostor, travnjaci i jezero, stabla. Ranije je mislio da će pobjeći čim se ukaže prilika, ali borio se da se ne okrene i ne vra u kuću, u ćeliju. Maddy i ponos tjerali su ga naprijed; neće bi luđak bez kičme, ne ovdje, ne sada. Kočija je čekala. Sluga joj je pomogao da se popne unutra. Chris an je ušao za njom. Bol ga je probola kroz leda kad se odgurnuo. S snuo je zube da po sne bolni jecaj. U kočiji je mirisalo po dimu lule i ustajaloj vodici s lavandom, a bila je neukusno tapecirana s previše skupocjenog damasta i ljubičastog baršuna. Chris an je osje o kako ga obuzima panika zbog jednog jedinog razloga: što je vani. Bojao se da će ga netko vidje ; od njega će se očekiva da shvaća što mu govore neznanci koji nerazumljivo blebeću, i da govori. Jednom je rukom zgrabio remen za održavanje ravnoteže u kočiji, a drugom Maddynu ruku i čvrsto ih stegnuo. Okrenula se i pogledala ga. Kad su Gad i medicinar sjeli naprijed, Chris an joj je još jače stisnuo ruku i nije pokazivao nikakvu namjeru da je pusti. Medicinar se dobroćudno nasmiješio. »Malva stra?« rekao je. »Nijpasno. Bute mirn.« Christian je njegovo punašno nasmiješeno lice dočekao s prijezirom. Ako se odlučio drža za nešto što mu se činilo stabilnim, to se ovoga plebejskog skorojevića nije calo. Kako je taj samo smiješno izgledao jutros, u gospodskim hlačama i čizmama s mamuzama – kao da je ikad u svome bijednom provincijskom životu izašao iz svoga seljačkog jednoprega i uzjahao prokletog konja. Uz zvukove uzda i duboko odzvanjanje konjskih kopita kočija je trznula kao i obično i krenula. Christian je pustio da ga trzaj gurne na jastuke, što je prouzročilo tupu bol u


njegovoj ozljedi. Usredotočio se na samokontrolu i promatrao krajolik. Nije se trudio sje kako se zovu stvari koje nije mogao imenova . Kolni je prilaz bio dug i gladak; jedino se on od svih u kočiji držao remena za održavanje ravnoteže kao da mu o njemu život ovisi. Trudio se narediti ruci da pusti, pokušavao se sjetiti da mu je sve to posve uobičajeno: kočija, okoliš, trava, stabla koja upravo počinju mijenja boju lišća jer stiže jesen. Kola su s gla do dveri imanja, izašla i počela krivuda po prolazima omeđenim živicom. Pored blijedozlatne boje žitnih polja pašnjaci su još uvijek bili sjajno zeleni. Buljio je kroz prozor i osjećao nelagodu. Žetva, rad, kmetovi, plaćeni radnici, metalne stvari zamahuju, stalni ritam ... nema! Šokirao se. Odjednom se zastrašujuće živo sje o dvorca Jervaulxa, velških močvara i divljine, nimalo nalik na ovaj ulickani krajolik. Trebao je bi ondje. Zaboravio je na to. Kako je mogao zaboraviti? Ovce vuna ... rad ... kmetovi-kmetovi-kmetovi ... Žetva u Jervalxu – tko ju je nadgledao? Odjednom su došli u selo: nekoliko ožbukanih koliba s crvenim krovovima, crkva, gos onica sa znakom koji je prikazivao crnog bika. Kočija je usporila. Zaustavila se ispred gos onice i zaljuljala kad je lakaj sišao da otvori vrata. Chris an se osjećao iznenađeno, nepripremljeno, zbunjeno. I dalje je pokušavao slijedi novu misao o svome domu i žetvi. Ponovno se uhvatio za remen i čvrsto ga stisnuo, kao i Maddynu ruku. Medicinar je izašao. Stajao je pored stuba i gledao Chris ana s onim blagim smiješkom iščekivanja. Gazda je izašao na vrata točionice i obrisao ruke o pregaču. Dobroćudno i ležerno ih je pozdravio, kao da ih je očekivao. Chris an se nije pomaknuo. Nije imao namjeru izaći ovdje, pokaza se u javnos kao luđak. »Idete?« pitao je medicinar. Christian je bijesno zurio u njega. »Hajde«, rekao je Gad i ustao, saginjući se pod niskim stropom. Rukom je pokazao Christianu da krene ispred njega. Chris an se još čvršće ukopao u naslon sjedala, unatoč boli. Grčevito se držao remena i Maddy i zarežao je negdje duboko iz grla. Nije želio izaći, nije želio ni započe tučnjavu koja će rezul ra još gorim poniženjem. Očajnički je gledao Maddy. Nasmiješila mu se. Bio je to onaj is ohrabrujući smiješak koji je prethodnoga dana upu la veselome mladom luđaku, smiješak strpljive dadilje djetetu. Chris an je odjednom jasno vidio o čemu je riječ: bila je to šarada, igrokaz u kojem svatko zna svoju ulogu. Gos oničar koji dočekuje kočiju, ho selo, Gad pored njega – bio je to privid vanjskoga svijeta, no Chris an zapravo uopće nije bio vani. I dalje je bio


zaključan u ludnici. Samo su malo proširili zidove. Ovdje nije bilo javnos pred kojom bi ga mogli ponizi . Svi su već znali da je luđak. Očekivali su to. Mogao bi poče sumanuto zavija , a oni bi mu se i dalje blago smiješili i bacili ga u lance. Maddyna se ruka vrpoljila u njegovoj, unatoč licu punom ohrabrenja. Chris an je znao da se boji što će on učini : nije to baš vješto skrivala. Upravo ga je to nagnalo da pus njezinu ruku, ustane i siđe iz kočije poput civiliziranog čovjeka – nije želio da ga se ona boji. Želio je da se boji same sebe, bijedna dobrohotna strpljiva kvekerska usidjelica. Kad su izašli iz kočije, ponovno mu se nasmiješila. Chris an je to stoički podnio. Bio je uzoran učenik, pokoran i poslušan. Miran. Bio je jako, jako dobar dečko.

Činilo se da sve protječe u najboljem redu pa se Maddy polako opus la. Jervaulxova početna napetost je nestala; pogledavao je po selu s usputnim interesom, kao da maločas uopće nije bio uzrujan, a nju je još ruka boljela od njegova stiska. »Hoćemo li se prošeta ?« pitao je rođak Edward. »Njezina Milost je zamolila da gospodina Pembera upoznamo s vojvodom. Župni ured je s druge strane općinskoga pašnjaka.« Dok je Maddy zadizala svoju suknju i kačkanu torbicu da joj se ne uprljaju jekom prelaska preko trave, ugledala je trenutak panike u Jervaulxovim očima. Oklijevao je, napeto bacajući pogled oko sebe. A onda se opet zbio jedan od onih obrata koje je Maddy počela prepoznava : prevladao je svoju zbunjenost i sabrao se. Upu o je ironičan pogled rođaku Edwardu, koji je već odlazio, i kavalirski ponudio ruku Maddy. Osjećala se neobično s dljivo zbog tako galantne geste. Prihva o je njezin dlan na svoju nadlak cu kao da je to posve prirodno – možda je njemu i bilo, no Maddy nikad nije tako šetala ni s jednim muškarcem osim svoga oca i tek nekoliko puta, na ulasku i izlasku iz kvekerske skupštine, s onim liječnikom koji ju je snubio. Dakako, Jervaulx je to učinio samo zato što je bio to što je bio, vojvoda i džendmen, i nije namjeravao dopus rođaku Edwardu da to zaboravi. Maddy je to dobro shvaćala. Kad je Jervaulx položio svoju drugu ruku preko njezinih prs ju kako ih ona ne bi izvukla, bila je to predstava za rođaka Edwarda. Ipak, kvekerskoj djevici poput nje to je prilično laskalo, a možda je grešno zamišljala i kako je to bi vojvotkinja – unatoč tome što je ona bila pobožna kvekerica, a njezin vojvoda izgubljena i poremećena duša. Dok se Larkin vukao za njima, prešla je pašnjak zajedno sa Jervaulxom. Iz nekog


razloga nije joj bilo nespretno. Nije morala kra ni produžava korak kako bi pra la njegov, kao što je morala u svojim malobrojnim i kratkim šetnjama sa svojim udvaračem. Nije morala pazi kamo staje; uski utabani put kroz travu bio je samo njezin, dok je Jervaulx hodao po grbavijem, zaraslom dijelu. Koliko je samo dama ovako pra o kad je u tome bio tako spretan i ležeran! Kad su s gli do staze s druge strane općinskoga pašnjaka, zastao je, kao da se nalaze na prometnoj londonskoj ulici i on je želi sigurno preves na drugu stranu. Pred dverima župnoga ureda propus o ju je prvu da uđe i nagnuo se da zadrži vrata koja su se počela zatvara za rođakom Edwardom. Ušla je. Jervaulx je pus o vrata i mehanizam ih je naglo zatvorio. Iza njih su se začuli glasan udarac i Larkinovo gunđanje. Maddy je bacila pogled na Jervaulxa. Podigao je obrvu i pogledao je s izrazom aristokratske ravnodušnosti. Gospodin Pember već je u predsoblju čekao da ih pozdravi. Posjet mu je bio najavljen u pismu koje je rođak Edward nekoliko dana ranije izdik rao Maddy. Bio je jedan od onih župnika o kojima je svojim odgojem stekla najgore mišljenje: ulizica koji uživa u lagodnom životu, s kućom punom tapeciranih kauča, sagova, slatkiša i previše voštanih svijeća i svjetiljaka. Nakon nekoliko minuta razgovora zaključila je da je ljubazan, blag i apsolutno nepodnošljiv. Nije bilo ni čudo što je stara vojvotkinja smatrala da bi župnika trebalo upozna s njezinim sinom: bio je pun upravo onakvih vjerskih stavova o kakvima je ona nadugačko razglabala u svojim pismima. Čim su se upoznali, gospodin Pember je Jervaulxu počeo govori o cijeni poroka i moralnoj iskvarenos . Suosjećajnim i blagim glasom pričao mu je o pravednoj kazni, pogledavao Jervaulxa iza četvrtas h naočala, šmrkao duhan i često posezao za rupčićem. Maddy se nadala da Jervaulx ništa od toga ne razumije; nadala se da misli kako župnik samo ogovara suseljane jer je upravo m tonom iznosio svoje licemjerne stavove o božanskome sudu. Mislila je da Jervaulx ne shvaća riječi gospodina Pembera. Vojvoda je samo gledao svoga domaćina s izrazom pristojne dosade, kao da je već mnogo puta dotad doživio isto. Prihva o je čaj koji je donijela domaćica, pogledavao preko šalice i njezina oblog ramena dok je točila čaj rođaku Edwardu i upućivao Maddy tajni osmijeh, budan i diskretan. Dok je tako sjedila u salonu između župnika i svoga rođaka, Maddy se Jervaulxu osjećala bližom nego dok je bila sama s njime u zaključanoj sobi. Ondje je bila neznanka iz posve drugoga svijeta od njegova, koja ga nije mogla razumje i koju on nije mogao razumje . Ovdje se komunikacija između njih činila savršenom: smjesta su se složili o tome što misle o tome malom skupu i njegovoj iritantnoj paradi pobožnosti.


Jervaulx je podigao svoju šalicu i tanjurić, ustao i pogledao kroz prozor u vrt iza kuće. Župnik je zastao u svojoj propovijedi. Očigledno čak ni on nije mogao nastavi suočen s takvom bjelodanom ravnodušnošću. U tome kratkom trenutku tišine Jervaulx je rekao: »Mačka.« Izraz na licu gospodina Pembera bio je gotovo komičan. Maddy je vidjela kako naglo mijenja svoju prvotnu procjenu o Jervaulxovoj inteligenciji. Župnik je kimnuo glavom i nelagodno se zahihotao. »O, da. Lijepa maca, zar ne?« Jervaulx je pogledao Maddy. Spus o je šalicu na prozorsku dasku i rukom joj dao znak da dode. »O, Bože – je li to normalno?« pitao je gospodin Pember dok je Jervaulx prilazio vratima. »Želi li izaći van?« Vojvoda je zastao pored Maddyna stolca. Okrenuo se prema gospodinu Pemberu i, tonom kojim bi mogao zapovijedati vojsci, izgovorio: »Mačka.« Spustio je ruku na Maddyno rame. Grubo ju je pogurnuo. »Sve je u redu. Izađite s njime, rođakinjo Maddy. Dajte mu da pogleda mačku ako želi. Samo ostanite unutar zidova vrta.« Ustala je, sretna što može udovolji njegovoj želji. Domaćica ih je odvela do stražnjih vrata, iza kojih se nalazila ugodna kuhinja, a za m i uredan vrt okružen visokim zidom od opeke. Čupavi asparagus polako je počeo žutje i stvara sjeme. Mrkve su bile posađene u kratkim, pravilnim redovima. Tek pošto je prošla nekoliko koraka, Maddy je vidjela iza ugla. Ondje, uz postranični zid, rastao je grm georgina i pružao nevjerojatan prizor: golemi sjajni cvjetovi – crveni, narančas i bijeli s natruhom ružičaste – pružali su se puna dva metra u vis i ponosno cvali na vrhuncu svoje ljepote, usred jeseni. Bio je to upravo onakav vrt kakav je Maddy oduvijek priželjkivala – uglavnom prak čan, ali s jednim kutom rezerviranim za nešto živopisno i čudesno, nešto ne baš korisno, ako izuzmemo radost koju izaziva njegova začuđujuća ljepota. Zupnikova mačka, obična žuta prugasta živo nja zakrivljena repa, nestala je iza georgina. Maddy je mislila da Jervaulxa mačka zapravo ne zanima; pretpostavila je da ju je samo iskoris o kao izgovor da pobjegne iz salona, no on se udaljio od nje slijedeći mačku u sjenoviti prolaz iza cvjetova. Maddy je stajala i čekala. Biljke su šuškale dok je prolazio kroz njih. Teški su se cvjetovi veselo njihali, kao da ih pomiče nevidljiva ruka. Mačka se odjednom pojavila navrh zida. Pripremala se na skok. Zasiktala je onamo gdje se Jervaulx skrivao, a zatim skočila na drugu stranu. U vrtu je zavladala šina. Maddy je nagnula glavu. Očekivala je da će on sad izaći, budući da mu je mačka pobjegla. Čula je prigušeni smijeh iz salona i neobičnu, jedva čujnu, škriputavu buku na laganom povjetarcu.


Oprezno je krenula naprijed. Nije bila posve sigurna u Jervaulxove namjere. Ipak, neće iskoči i zgrabi je, u to je bila posve sigurna. Podigla je suknju da se ne vuče po zemljanom puteljku, nagnula se naprijed i zavirila iza gustoga grma georgina, ondje gdje je zid bacao duboku sjenu. Stajao je naslonjen na zid od opeka. U ruci je držao pjegavo mače boje kornjačevine, dok ih je još troje ili četvero puzalo, mijaukalo i posrtalo oko njegovih nogu. Palcem je gladio glavicu toga malenog stvorenja. Iz svoga skrivenog kuta pogledao je Maddy i osmijehom je pozvao da priđe. Oklijevala je.


U uskome prolazu iza georgina sagnuo se da podigne još jedno mače i sad ih je zajedno držao na svome dlanu, pjegavo klupko pored crnoga. Tiho su siktali jedno na drugo, a za m se zajedno sklupčali na njegovu dlanu. Maddy je prišla bliže, pazeći da ne stane na koje mače pored vojvodinih nogu. Držao je mačiće dok je ona kažiprstom gladila njihovu paperjastu dlaku. Gurnuo je pjegavoga mačića prema njoj i ona ga je uzela u ruku. Osjetila je ubode sitnih pandži dok ga je preuzimala. Taj prostor iza grma georgina podsje o ju je na dje njstvo, kad se zavlačila ispod stolnjaka od čohe na stolu u salonu. Ondje bi bila okružena naborima koji su sezali sve do poda i tako tvorili njezinu vlas tu mračnu sobicu. Ovdje i sad njezina je izmišljena soba bila načinjena od biljaka i opeka, a ne čohe. Zeleni zid je šuškao. Nije bilo mirisa proizvedenih ljudskom rukom, slatkih i ispraznih, samo mirisi zemlje i njezinih plodova. Podigla je lice i ispod oboda svoga šeširića pogledala Jervaulxa. Vojvoda je stajao jednim ramenom naslonjen na zid, držao mače u jednoj ruci i ritmično ga gladio po glavici. Na licu mu se i dalje ocrtavao onaj jedva primjetni, znakovi osmijeh. Podigao je crno mače prema njoj i prinio ga nadomak njezina obraza. Njegova je ruka sa svojim malenim teretom skliznula nadolje, tako da ju je mačićeva dlaka pomilovala po licu od sljepoočnice do usana. Osje la je kako se stvorenje pomiče na njegovu dlanu. Njegova dražesna njuškica ju je dodirnula, onjušila. Mače je svojim velikim plavim očima zurilo u njezine s dva cen metra udaljenos . Ispružilo je šapu, podiglo je i zakvačilo se za tvrdi obod njezina šeširića. Bilo je preslabašno da ga povuče, ali spremno na igru. Pokazalo je sićušne zubiće i pandžice te ih pokušalo zariti u kruti obod. Jervaulx je ispus o meki usklik rados . Spus o je dlan. Mače je nezadovoljno mijauknulo svojim tankim glasićem i na trenutak ostalo visje na obodu šešira, koji je skliznuo Maddy preko čela. Ostali su mačići počeli jednoglasno lju to mijauka , no


prije no što bi crno mače palo na tlo, Jervaulx ga je ponovno primio u sigurnost svoga dlana. Maddy je počela namješta šeširić. Gurnula je obod unazad i vra la ga na mjesto. Bila je to šeprtljava radnja jer je mače u njezinoj drugoj ruci počelo puza po njezinoj bluzi. Jervaulx je ispružio ruku. Mislila je da će je spasi od mačeta boje kornjačevine koje joj se neumorno penjalo po haljini, no on je umjesto toga uhva o vrpcu njezina šeširića. Smotao ju je medu prs ma i lagano je povukao. Čvrs se čvor razvezao. Podignuo je šeširić s Maddyne glave i pustio da mu se njiše u ruci. Maddy je privila pjegavo mače o svoju haljinu i spus la pogled. Pokušavala je po snu iznenadan osjećaj ogoljenos , razoružanos . Ispružila je ruku prema šeširiću, no on se ramenima naslonio na zid i sakrio plijen iza sebe. Kad je uhva la njegov pogled, nasmiješio se. Podigao je ruku; zafrkavao ju je. Kad je zavitlao šeširić, Maddy je jednom rukom posegnula za njime, nespretna u svome pokušaju da se ispruži naprijed a da ne ugrozi mačiće pod svojim nogama. Promašila je. Jervaulx je visoko podignuo šeširić. Maddy se protegnula. Jednim je naglim pokretom bacio šeširić preko zida. Pjegavo mače ho je zaskvičalo jer ga je gotovo ispustila i pala na vojvodu. Nije se ni pomaknuo da je pridrži. Nespretno se odgurnula od njegove čvrste ruke i slabina. Uspravila se. Nacerio se; na trenutak su je ošinule njegove ubojite tamnomodre oči i osmijeh. Trenutak kasnije se uozbiljio, poput zločestoga školarca. »Moj šeširić!« Njezina oštra pokuda njegove spačke bila je poput kamena bačena u maglu: mnogo truda, a učinak nikakav. »Pokvaren si!« Bacio je pogled na nju. Vidjela je kako se na trenutak namrš o, za m mu se na lice ponovno vratila ohola neutralnost. Nije razumio riječi, ali nije to želio priznati. »Zao si«, dodala je da pojača dojam. Zagledao se ravno preda se, u zelenu guštaru georgina. Nagnuo je glavu, kao da razmišlja bi li prihvatio tu procjenu. »Podlac«, ustvrdila je. »Nitkov.« To mu se svidjelo, tom bijednom lakoumniku. Jasno je to vidjela. Nježno je držao mače na svome dlanu i palcem ga gladio po crnoj dlaci. Maddy se sagnula i spus la svoje mače na zemlju, dok je druge otrgnula sa svoje suknje. Kad se uspravila i zakoračila unazad, uhvatio ju je za ruku. Nije smjela dopus da je to zaustavi. U prvi se čas mogla jednostavno okrenu i otgrnu mu se iz ruke, pobjeći iz sjenovitoga skrovišta iza cvijeća. No oklijevala je i stisak na njezinoj ruci postao je čvršći. Nije bio grub, ali bio je konkretan. Naslonio se na zid, glave okrenute prema njoj. Crno mače odlučilo inu se pope po kaputu. Maddy je buljila u njega. Osjećala je da ne može podići pogled, da ne može svrnu oči s mačetova nesigurnog putovanja. Jervaulx je uhva o mače slobodnom


rukom i odvojio ga od svojih prsa. Pus o ju je, a za m se odgurnuo od zida. Maddy je palo na pamet da ustukne, ali nije. Promatrala ga je dok je klečao i skupljao mačiće u ruke. Pjegavoga, crnoga, dva žuta prugasta i smiješnoga momčića sa srebrnkas m čupercima na vršcima ušiju. Pet je mačića kiptjelo iz njegovih ruku i vješalo mu se po prsluku slabašno, preplašeno mijaučući dok je ustajao. Jedno se žuto mače oslobodilo i počelo pada . Maddy je dahnula od straha i uhva la ga u suknju. Kad se uspravila, Jervaulx joj je položio crno mače na rame. Kroz haljinu je osje la sitne ubode pandži. Mače boje kornjačevine stavio joj je na drugo rame, drugog žućka ispod jednog, a onoga sa srebrnkas m čupercima ispod drugog uha. Zatim je uzeo mače iz njezine suknje i postavio joj ga navrh glave. Maddy, napola zapanjena, a napola smijući se, hvatala je mačiće dok su posrtali, cvilili i padali. Kad ne bi s gla uhva kojeg, uhva o bi ga on, a onda ga vra o na mjesto. Pritom bi na trenutak privijao njihova topla jela uz njezin vrat. Mače navrh njezine glave nije se micalo, samo je neprekidno cvililo i zabijalo joj pandže u kosu, od čega je osjećala bolno škakljanje. Jedan žućko i ono mače s čupavim ušima napokon su pronašli uporište na njezinim ramenima. Crno mače i ono boje kornjačevine su se prevrnuli, no on ih je podigao i prinio ili njezinome vratu poput mekog šala koji škaklja. Zadržao ih je ondje. Ritmičan, energičan mačji cvilež ispunio joj je uši. Osjećala je njihova malena nemirna tijela i sitne bolne ubode pandži kroz haljinu, kosu i kožu. Njegova su usta lebdjela blizu njezinih. Čak i da je htjela ustuknu , nije mogla a da se mačići ne raspu posvuda. Osjećala se zatočeno, kao da ju je smrznuo na mjestu. Us ma je ovlaš dodirnuo njezine, tako lagano i kratko da je to bio tek dašak, toplina, dodir, a onda se odmah povukao prije no što je ona s gla razdvoji usne i prosvjedova . Smiješio im se, smiješio se njoj. Držao je mačiće pored njezinih ušiju i cvilećim joj živo njicama milovao obraze. Po snula je bolan uzvik kad su joj se pandže žarile u čelo, a mače s vrha njezine glave joj se pokušalo spustiti niz nos. Jervaulx se odmaknuo. Uz nešto nalik smijehu, uhva o je mačića koji je padao. Ruke su mu preletjele preko njegova nemirna krzna. I ostali su počeli pada , uznemireni njezinim naglim pokretom, te su očajnički zabijali pandže u njezinu odjeću ne bi li se zadržali. Maddy je brzo čučnula da ublaži njihov pad. Kiša mačića stuš la se na meko tlo kad je pala na koljena. Jervaulx je kleknuo pored nje i spus o mačiće iz svojih ruku. Dočekali su se na noge i smiješno posrćući pojurili za ostalima, u tminu između debelih stabljika georgina. »Rođakinjo Maddy?« Doktorov glas naveo ju je da se okrene. Istog je trena osje la krivicu budući da su ona i Jervaulx klečali iza cvijeća.


»Rođakinjo Maddy?« Glas je postao oštriji. »Gdje ste?« Ustala je, otresajući prašinu sa suknje. »Evo.« Brzo je izašla iza georgina. »Evo nas natrag.« Rođak Edward je žurno prišao, prošao pored nje i pojurio prema Jervaulxu. »Ima li napadaj? Halucinira li?« »Ne! Čekaj ... nije to ...« Maddy ga je pokušala zaustavi da ne pogazi georgine u onome uskom prostoru. Jervauld je ustao iza doktora, no nije mu mogla vidjeti lice. »Ponaša li se sumanuto?« oštro je pitao rođak Edward, ne mičući pogleda sa Jervaulxa. »Ne! Ništa takvo.« Rođak Edward malčice se opustio. Bacio je pogled na nju. »Je li pokušao pobjeći?« »Mačići su bili ovdje. Igrali smo se s mačićima.« »Ovdje?« Njezin je rođak Jervaulxa neprekidno držao na oku, budno pazeći na svoga pacijenta. »Niste smjeli o ći onamo gdje vas s prozora nismo mogli vidje . Dođite, gospodine Christiane – vrijeme je da se vratimo kući. Može?« Maddy je shva la da joj je njegov laskavi ton glasa odbojan. O šla je po svoj ogrtač i kačkanu torbicu, koje je bila ostavila na stolcu u salonu, i sad je čekala u predsoblju s Larkinom i gospodinom Pemberom. »A vaš šeširić, gospođice?« pitala je domaćica. »Vjetar mi ga je otpuhao preko zida.« »Oh.« Domaćica se doimala pomalo zbunjenom. »Da pošaljem nekoga susjedima?« »Ma nije važno. Ako ga netko pronađe, molim da mi ga pošalje u Blythedale.« Stajala je spuštene glave i uspravnih ramena: slika i prilika he, marljive njegovateljice. S rođakom Edwardom u pratnji Jervaulx je iz vrta ušetao u predvorje. Podignuo je svoj šešir i rukavice sa stolića, besprijekorno se aristokratski naklonio gospodinu Pemberu i okrenuo prema izlaznim vratima. Domaćica je požurila da ih pridrži. Jervaulx je zastao pored Maddy. Nećkala se između svoje uloge njegovateljice i ruke koju joj je ponudio, između opravdanih i ispravnih očekivanja rođaka Edwarda i mačića na svome vratu, dok se Jervaulx ho smijao lica odmah pored njezina. Sad je spus o pogled na nju s očekivanjem na koje je u nekom drugom vremenu i prostoru apsolutno mogao računa : bio je gospodin koji polaže pravo na cijeli život svoje dame – na njezinu ruku na svojoj, njezinu odjeću i njezin šarm, njezino vrijeme, osjećaje i rad. U trenutku otkrivenja Maddy je shva la da je to đavao gleda iz h očiju, modrih poput različka, i da njezin božanski zadatak služenja Jervaulxu nije lišen nekih pravih, opasnih kušnji. Bila je glupava i tašta u svome uvjerenju da je ova bolest božanska lekcija vojvodi


te da ne postoji opasnost da se ona unizi zbog nje. Bilo je lako bi krepostan – i ona se me nesmotreno ponosila – kad ih je dijelio jaz njihovih društvenih položaja: bili su plemić i kvekerska usidjelica iz Chelseaja. Među m, Bog je vojvodu od Jervaulxa spus o ravno na razinu Maddy Timms. S iste te razine đavao se smiješio mačićima i njoj ... Maddy je osje la kako ju je to ubolo u srce, poput mačje pandžice koja ju je bockala pokušavajući se zadržati da ne padne. Nije pokazala nikakvu namjeru da prihva njegovu ruku. Činilo se da mu to polako počinje bi jasno; predugo je stajao tako, a za m je spus o pogled i stavio šešir na glavu. U ruci je držao rukavice. Maddy je znala da ih ne može sam navući. Posegnula je da mu pomogne, no zaustavio ju je mračnim pogledom te, držeći elegantne rukavice od žute kozleće kože u ruci, ispred nje izašao iz kuće.

Rođak Edward stajao je pored svoga stola i glasno srkao čaj dok je čitao bilješke koje je Maddy zapisala toga dana. Kimnuo je glavom, spus o šalicu na stol i bilježnicom udario po njegovoj ulaštenoj površini. Zlaćana tekućina prelila se u tanjurić. »Vjerujem da smo naletjeli na nešto. Zaista vjerujem! Jako se popravio. Nisam ni pomislio da bismo mogli već iz prvoga pokušaja provesti tako uspješan dan s njime.« Maddy je podigla bilježnicu. »Jesam li dobro napravila zapisnik?« »Vrlo dobro. Bolje nego jučer. Morate doda mnogo više pojedinos o tome kako se ponašao jekom vaše šetnje po vrtu. Jasno je da je slijedio mačku do gredice s cvijećem, no mogli biste malo opširnije opisa kakve je namjere gajio prema mačićima. Je li bio agresivan ili nježan prema njima? Je li uopće pokušavao govori ? Je li vam se učinilo da je posebno sklon jednome od mačića? Ako je tako, opišite ga. Takve stvari.« »Shvaćam.« Doktor je otpio novi gutljaj čaja. »Imam neki predosjećaj, rođakinjo Maddy. U vezi s ovim pokusom, vama na mjestu njegove glavne njegovateljice. To je dosad bilo nečuveno – no počinjem uviđa da bi to mogao bi prirodni nastavak naše društvene terapije. Ako je harmonično miješanje spolova korisno u promicanju samokontrole u nenasilnih pacijenata, zašto onda ne bi imalo sličan, pa možda i blagotvorniji rezultat u liječenju toga nasilnog pacijenta?« Glas mu je počeo zvuča monotono. Zagledao se na drugi kraj sobe, malčice podignute brade, kao da zamišlja znanstveni rad koji bi o tome mogao napisati. Ponovno je pogledao Maddy. »Neki su nas klevetali zbog naše poli ke društvenoga miješanja spolova. Vjerujem da je riječ o profesionalnoj ljubomori. Među m, znanstvena studija o korisnos istoga postupka u liječenju vrlo neobuzdanoga


pacijenta – to ne bi ostavilo prostora sumnji. Sutra ga možete odves van. Prošećite oko kuće i po okolnim vrtovima.« Žustro je prstom zakucao po rubu stola. »Mislim da ćemo Larkina ostavi da vas pra s veće udaljenos . Dosad je uvijek bio nadohvat ruke – no to bi izvan vojvodine sobe moglo biti previše upadljivo.« Maddy nije bila sigurna da je spremna snalazi se bez Larkina u blizini. Ugurala je kažiprst medu stranice bilježnice i sad ih njime gnječila. »Možda bi bilo bolje da ga ne odvedem u šetnju vrtovima, nego u posjet mome ocu.« »Odlična zamisao. Počnite s time, posjetom u obiteljskome salonu. »Pokušajte mu da do znanja kako je to velika nagrada. Tek su vrlo, vrlo rijetki pacijen dosad bili pozvani u obiteljski salon, i to samo oni koji se najbolje vladaju. Bude li dobro reagirao, morate ga odmah izves izvan kuće. Važno je smjesta nagradi dobro ponašanje. Kad biste ga prebrzo odveli natrag u njegovu sobu, poništili biste pozitivan učinak.« »Oh.« Pogledao ju je. Maddy se bojala da njezin izraz lica otkriva njezinu sumnju jer je zastao i namrš o se. Sje la se svoga trenutka spoznaje i svoje dužnos prema Jervaulxu. Ovo je bilo za njegovu dobrobit. Nije mu mogla okrenu leda jer ju je odjednom bilo strah ostati nasamo s njime. Rođak Edward otvorio je ladicu radnoga stola. Izvadio je neki srebrni lanac i gurnuo ga prema njoj. »Samo uvijek imajte ovu zviždaljku sa sobom.«

Njegov je ponos sad bio na kocki. Bio je odlučan. Chris an je vidio da je napredovao, ne toliko zbog njezine zbunjene reakcije na mačiće, koliko zbog toga što ga kasnije nije htjela dodirnuti ni pogledati. Neka. Bio je umoran od povrataka na staro, od toga da živi samo od volje. Svi su govorili brže, i to near kulirane zvukove; osje o je kako mu njegovo ionako krhko razumijevanje drugih klizi iz ruke. Zanemario je to, umoran mutan jasno glava boli, blijedi. Ne stalo ponekad, jednostavno ... ne. Kad je svanulo jutro, vra la mu se energija, i Maddymoja. Sa svoga ju je stolca gledao nagnutu nad njegov krevet, kako zaglađuje posteljinu do besmislene savršenos . Sjedio je razmišljajući o užicima, ruku prekriženih nad naslonom stolca. Dok mu je zadovoljstvo bilo nadohvat ruke, dopuštao si je da mašta – bio je to luksuz koji si u Blythedaleu dotad nije priuštio. Neka se pretvara da je njegovateljica koja mu nudi pomoć oko rukavica pred drugima. Jučer se nije uspio svlada u toj situaciji, dopus o je da njegova nagla ćud pobijedi, znao je to. No bila je to tek urođena ženska obrana – prirodni uzmak pred


njegovim prvim potezom. Da su bili u plesnoj dvorani, zamahnula bi lepezom i počela koke ra s drugim muškarcima. Uvijek je bilo tako: dugotrajno vrebanje plijena, a za m njegova reakcija. Bila je to njegova omiljena razonoda i on ju je poznavao do srži. Uspravila se i okrenula prema njemu. Lijeno joj se nasmiješio, što je pos glo upravo ono što je h o: njezinu usplahirenost i usmjeravanje pozornos na neki glupavi zadatak, u ovome slučaju na brisanje prašine s već očišćenoga stola. Danas nije nosila šeširić. Sunce je bacalo dugu na njezinu sjajnu kosu boje tamnoga zlata, svezanu u čvrstu usidjeličku punđu. Dopustio si je maštariju u kojoj joj se kosa rasipa po golim ramenima. Zagladila je suknju. »Bilht utr vidti starga timsa?« Zamišljeni se prizor raspao zbog njegove frustracije. Zgrabio je prečke svoga stolca. »Polako.« Uspio je to izgovoriti, uz mrštenje. »Oac«, rekla je. »Tims.« »Tims«, ponovio je poput jeke, dok joj je zapravo htio reći da govori sporije. »Matmatik. Tims.« Sinulo mu je. Mučio se da izgovori ime. »Ma ... Timms. Euklid ... paralelni postulat je neovisan o drugim euklidskim postulatima. Ne može se izvesti iz njih.« Pogledala ga je kao luđaka. Ali on nije bio lud. Mogao je govori o matema ci, to je bilo sve. »Ići?« pitala je. »Timms?« Ići njezinome ocu? Ispus o je glas začuđenoga pristanka i ustao. Gad ga je ponovno odjenuo u pristojnu odjeću, njegovu vlas tu. Maddymoja mu je zakopčala manšete. Bio je pun nade, ali i nesiguran. Bojao se da će ga naves da se navikne na to da se prema njemu odnose kao prema ljudskome biću, a da će se pokaza da je to bio tek prolazni hir. Otključala je vrata, izašla i pridržala ih. Slijedio ju je. Muškarac s druge strane hodnika lju to je mrmljao dok su prolazili i posezao prema Maddy kroz vrata svoga kaveza. Chris an se bacio prema njemu, no ona mu je već elegantno izmakla. Umjesto nje, luđak je uhvatio Christiana za ruku. Prs su mu se žarili u meso, a onda ga odjednom pus li, pogladili ga po ruci i povukli za košulju. Muškarčev bijesni izraz lice pretvorio se u izraz zbunjenosti, kao da ne razumije zašto Chris an ondje stoji. Neki mu je dvoritelj bio začešljao kosu, no s jedne mu je strane divlje stršala u zrak, kao da ju je stalno povlačio. Počeo je mrmlja nešto što Chris an nije razumio, ponavljao je: »Is-đav, is-đav«, šapućući ispod glasa. Njegove su prazne oči zurile u Chris anove, bio je poput oluje, beživotan i živ u isti čas. I Christian je zurio u njega. Ovako izgledati? Ovako?


Bio je zgranut. Ne ovako ... ne! Upu o je Maddy izbezumljeni pogled i otrgnuo ruku iz luđakova s ska. Želio joj je reći, natjera je da shva kako on nije lud, ali ama baš ništa nije uspijevao izgovori : čak ni one mučne slogove koji su mu u zadnje vrijeme polazili za rukom, ni maloumnu jeku onoga što čuje. Sve je to izgubio, sve ono što se počelo vraća . Kad je Maddy progovorila, njezine riječi nisu imale nikakva smisla; bile su tek nerazumljiva zbrka zvukova. Ne lud ne ne ne ne ne! Nije se mogao pomaknu . Nije njemu govorila. Ništa nije shvaćao, samo je znao da mora po snu to ludilo u sebi. Morao se ponaša poput normalnoga čovjeka; morao je, morao. U tome je trenutku to bila najvažnija stvar pod kapom nebeskom: da nastavi hodati niz hodnik, miran i razuman u svojim postupcima. Broj kvadrata nad hipotenuzom pravokutnoga trokuta jednak je zbroju kvadrata nad katetama. Teorem mu je pružio uporište. Bio je normalan. Bio je svoj. Išao je s njom u posjet njezinome ocu. Zbroj kvadrata projekcija nekoga geometrijskog lika na tri međusobno okomite ravnine jednak je kvadratu površine toga lika. S lakoćom se prisje o Pitagorina teorema, no zaci na područje anali čke geometrije bilo je zahtjevnije. Uspijevao je mirno hoda niz hodnik. Uspijevao je razmišlja dalje od geometrijskih projekcija, razmišlja o onome što je strastveno volio: imaginarnoj geometriji koja ne podliježe Euklidovim postulatima. Kroz točku C, koja leži izvan dužine AB, na ravnini se može povući više pravaca koji ne sijeku tu dužinu. Postojala je: logična geometrija koja je opisivala svojstva fizičkoga svijeta, a koja se izravno kosila s Euklidovim paralelnim postulatom. On nije držao vodu, premda su matema čari još od doba starih Grka pokušavali pronaći uvjerljiv dokaz u suprotno. Znao je za ljude daleko luđe od sebe, ljude koji su protra li svoje živote na potragu za nepobitnim dokazom i pritom upropas li sebe, svoje obitelji i svoje zdravlje. Oni mudriji odustali su od svega – a on i Timms su problem postavili naglavce i pronašli suprotno rješenje. Sjećao se nečega, nečega na rubu strašne zbrke ... Kiša mrak zvuk ... grom! Sjećao se lica, spojenih ruku, pokreta ... Zvuk, zvuk spojenih ruku ... Sjećao se ruku u Analitičkome društvu. Timms. Rad, da. Da. Timms. Chris an je otkrio da hoda bez problema. Kretao se onako kako se luđak nikad ne bi mogao. Očigledno je vladao sobom dok se spuštao stubama te bogato opremljene ladanjske kuće. Timms će shvatiti, a Christian ga je upravo išao posjetiti.


»Tata, evo ga. Vojvoda je stigao.« Maddy je za njima zatvorila vrata salona. Nije s gla učini ništa više, a Jervaulx je već brzim korakom prošao pored nje i prišao očevoj stolici. Spus o je pogled na drvena slova i brojeve rasute po stolu. Trenutak je zurio u precizno raspoređene simbole u trigonometrijskoj jednadžbi. Zgrabio je njezina oca za ruku. »Prijatelju!« rekao je otac. Smiješio se i zračio nekom dubokom toplinom. Nešto se promijenilo na Jervaulxovom licu. »Jako si mi nedostajao.« Vojvoda se spus o na koljena. Držao je starčevu ruku u svojim rukama i na njih prislonio svoje čelo. Klečao je tako, bez riječi. Njezin se otac okrenuo prema njemu. Ispružio je slobodnu ruku i njome prešao preko njihovih spojenih šaka, raširio dlan i pomilovao Jervaulxa po obrazu. »Prijatelju«, ponovio je. Jervaulx je nekako grleno prokrkljao; bio je to dubok živo njski zvuk koji je unatoč tome iskazao više ljubavi i sreće od bilo kojih riječi koje je Maddy čula u životu. Otvorio je oči, ustao i pus o starčevu ruku. Dodirnuo je drvene simbole u formuli. Milovao ih je kažiprstom. Rekao je: »Tangens polovice susjednoga kuta it. X ovdje, nega vni eksponent.« Umetnuo je minus u jednadžbu. »Da?« Pogledao je prema Maddynu ocu. Otac je smjesta opipao izrezbarene simbole da vidi što je vojvoda ispravio. »Da. Slažem se.« »Izračuna za jedan. X je jednako jedan.« Šu o je nekoliko časaka i proučavao prizor na stolu. »Susjedni kut, četrdeset stupnjeva, dvadeset i če ri minute.« Ponovno je netremice gledao oca. »Za rad?« »Ra ...« Jervaulx je s snuo čeljust. »Ra-ah-ad.« Odgurnuo se od stola i počeo koračati po sobi. »Da, da, da. Ra-ah-ad.« »X jednako jedan«, mirno je rekao Maddyn otac. »U radu ću izračunati je li tako.« Jervaulx je zastao kraj prozora. S druge su strane oblaci bacali svoje sjene po kolnome prilazu i travnjaku. Sjene su pale i na njegovo lice, a za m produžile dalje. Činilo se da promatra njihove oblike ili nebo. Bacio je kratak pogled na Maddy. Onda je ponovno prošetao sobom, ovaj put bliže stolu, kao da ga privlači. Opet se zaustavio pored trigonometrijske jednadžbe. »Izračunati u fizičkom prostoru. Ne teoriji. Paralaksa. Primjena. Fizički prostor.« »Na kojem primjeru? Udaljenosti su prevelike.« Jervaulx se mučio da progovori. Ni riječi. O šao je do prozora i gledajući Maddy


pokazao van, prema gore. »Nebo?« riskirala je. Naglo je kimnuo glavom. »Nebo. Mrak.« »Ah«, reče starac. »Zvijezde, znači?« »Zvijezde«, reče Jervaulx.


Laplaceova Mècanique cèleste na francuskom,Gaussova Theoria motus na la nskom, u kojoj se autor poziva na Keplerovo cijelo Astronomia nova i Newtonovo Principia – Maddy je cijelo jutro bila nadvijena nad očeve knjige. Jervaulx očigledno nije mogao čita riječi, ali mogao je izgovara brojeve i matema čke jednadžbe. Mogao ih je čak čita naglas ako je h o, no više je volio uze knjigu iz njezinih ruku, nestrpljivo je prolistati, pronaći tablice koje je tražio i zatim joj je vratiti da pročita tekst dok su on i njezin otac vijećali, slagali i preslagivali jednadžbe paralakse zvijezda i žustro raspravljali o tome je li prikladno objavljivati tako apsurdno goleme udaljenosti. Njezin je otac zauzimao konzerva vni stav da bi se objavom takvih nezamislivih cifri izvrgli ruglu, dok je Jervaulx suprotno mišljenje izražavao udarajući šakom po stolu, tako da su simboli poskakivali. Očekivano, Jervaulx je pobijedio. Nakon jednoga sata, Maddy je pogriješila i predložila mu da se malo vani prošeću. Tim je prijedlogom od oca zaradila rezignirani i zamišljeni uzdah – a od Jervaulxa, kad ju je shva o, rječit pogled pun nevjerice i prijezira i zapovjednički udarac po stranici Gaussove knjige u njezinu krilu. Spustila je glavu i nastavila naglas čitati. Kad je sluškinja došla posluži ocu ručak, matema čari su već zaboravili raniju prepirku i sad su bili zadubljeni u aritme ku svoga izračuna. Ni jedan ni drugi nisu svrnuli ni najmanju pozornost na poslužavnik s jelom, osim što je vojvoda otrgnuo polovicu kruha, sjeo za stol i jeo dok je računao astronomske kvadrate. Maddy je bespomoćno pogledala sluškinju i zamolila je da donese ručak i njoj i Jervaulxu. Sama je pojela svoj objed jer su oba muškarca u tome trenutku bila zauzeta teškim proračunima. Jervaulxa su lju le drvene brojke; nekoliko je puta zatražio Maddy da mu da pero, no ona je hinila da ga ne razumije, imajući na umu pravilo rođaka Edwarda da se vojvodi ne smije dava nikakav pribor za pisanje i crtanje. Bojala se da je to pravilo u načelu već prekršila me što mu je dopus la pristup drvenim simbolima jer je bio vidljivo uzbuđen otkako se njima bavio. Činilo se kao da ih uopće ne želi gleda , nego je cijelo vrijeme pogled odvraćao u stranu dok ih je


slagao po stolu, a ponekad bi, žestoko se mršteći, zatvarao oči i opipavao ih poput njezina oca, prevrtao ih po rukama i tek ih onda nekamo stavljao. Među m, bolje je govorio, uspijevao je izgovori tečne izraze koji katkad nisu ni imali veze s matema kom, i žarko se predao izračunima. Maddy je sumnjala da se ni prije svoje boles nije ponašao znatno mirnije. Imala je iskusno oko i znala je na prvi pogled prepoznati opsjednutost matematikom. Sjedila je na svome stolcu, nekoliko metara od stola, i osjećala čudnu ljubomoru. Oko vrata je nosila zviždaljku upozorenja i zapravo se radovala šetnji oko kuće sa Jervaulxom. Rođak Edward jednom je provirio u sobu. Bilo je to poslijepodne. Maddy je ho ustala i prišla vra ma, ali nije izašla iz sobe. Njihovi hi glasovi kao da nisu ni dopirali do Jervaulxa, premda je njezin otac okrenuo lice prema njima, trenutak slušao, a za m im ponovno okrenuo leđa. Doktor je gledao kako Jervaulx gura brojeve amotamo po stolu, proučava ih i zatim preslaguje. Maddy je znala da njezinome rođaku to izgleda tek kao besmisleni pokret, luđački k. No Jervaulx je bio pribran pa je doktor bio zadovoljan. Rođak Edward se udaljio. Vrata su se zatvorila. Na Maddyno iznenađenje, Jervaulx je iz jednadžbe izbacio simbol za jedan kut i zavalio se u stolac gledajući je. Njezin je otac i dalje radio. Ruke su mu lebdjele iznad drvenih simbola, kao i uvijek kad je bio zadubljen u računanje. Jervaulx je bacio pogled na njega pa na nju, a onda ustao. Otac je malčice okrenuo glavu, prepoznao promjenu, a za m se vra o radu. Vojvoda je odšetao do prozora. Protegnuo je vrat unazad i zauzeo opušteniju pozu. Onda je preko ramena pogledao Maddy. Leđima se naslonila na vrata. »Bi li se želio prošetati?« Ništa nije odgovorio. Zbog toga kako ju je gledao, snažno je s snula kvaku među svojim prstima. Bio je to njegov gusarski pogled, ležeran i razvratan. Krivudao je po sobi i prišao regalu s knjigama. Nakosio je glavu te se na trenutak namrš o naslovima na policama. Za m je produžio dalje, do pisaćega stola i stolića za čitanje. Polako je kružio po sobi, što ga je neminovno dovelo do vrata na kojima je ona stajala. Mogla je izaći iz sobe. Ama baš ništa nije ju priječilo. Mogla je otvori vrata, kao da posve logično pretpostavlja da on želi proći. Umjesto toga, samo je stajala ondje i prstima petljala po kvaki. Njezin se otac nadvio nad svoje brojeve, nedužan u svome neznanju. Maddy nije sumnjala da on može odredi gdje ona stoji sa Jervaulxom. Jervaulx se nije naročito trudio bi h, barem dok nije zastao nadohvat Maddy. Imao je na raspolaganju cijelu sobu, a stao je tako blizu nje, onako blizu kao kad mu je vezala kravatu i zakopčavala


manšete: ovlaš su je dodirivali njegov dah i toplina, kao i onda. Nije imala svoj šeširić na glavi. Tek je u tome trenutku shva la da joj njegov kru , široki obod pruža zaš tu, kako joj je inače uvijek držao lice na sigurnoj udaljenos od vojvode. »Šetnja?« ponovila je jedva čujno. Samo je stajao ondje, nevjerojatno blizu. Modre oči, crne trepavice – i smiješak. Spus o je pogled na zviždaljku koja se njihala iznad njezine bluze. Njegov je osmijeh postao ciničan. Dodirnuo je srebrnu zviždaljku, igrao se njome. Za m ju je podigao i okrenuo. Piskom je ovlaš dotaknuo Maddyne usne. Izazivao ju je. Njezin brzi dah proizveo je jedva čujni zvuk iz zviždaljke, poput udaljenog pijukanja izgubljenoga pileta. Njezin je otac podignuo glavu i oslušnuo. »Maddy moja?« pitao je. Odvratila je usne od zviždaljke. »Da, tata?« »Čini mi se da bi u dimnjaku mogao biti vrabac. Čuješ li ga?« Jervaulx je podignuo ruke i šakama se naslonio na dovratak s obje njezine strane. Lanac zviždaljke skliznuo je i zategnuo se oko njezina vrata jer ga je on i dalje držao u ruci. Imao ju je u šaci. Osmijeh mu se pretvarao u podrugljivo cerekanje. »Ne čujem ga.« Maddy je u snula leda u vrata. »Ja ... zamolit ću podvornika da pogleda.« Činilo se da je otac zadovoljan m odgovorom jer se vra o svojim izračunima. Maddy je bila zapanjena. Nije moguće da stoji s muškarcem koji ju je stjerao u kut – nije mogla vjerovati da ga nije odgurnula, oslobodila se, zazvala tatu. Jervaulx se naslonio na jednu ruku. Zviždaljkom je prešao preko krivulje njezina uha i fascinirano, s neskrivenim zanimanjem promatrao što čini. Prinio je hladno srebro njezinoj bradi, a onda zagrijao metal svojim prs ma. Malom je sviralom iscrtao luk preko njezinih usana, do sredine, a za m na drugu stranu; opet do sredine pa opet na drugu stranu. Nagnuo joj se još bliže. Maddyn dah je ho, neravnomjerno svirao kroz srebrnu zviždaljku. Prinio ju je njezinim usnama, a prste raširio preko njezina obraza i brade. Sagnuo je glavu i pri snuo usta na srebrnu sviralu. Bio je to poljubac koji je njezinu zaštitu uhvatio u klopku i onesposobio. Zviždaljka mu je kliznula iz prs ju. Osje la je kako joj se odbija od grudi kad je usnama dodirnuo njezine. Dotaknuo ju je baš kao i srebrna svirala, ovlaš, ali toplo. Tako joj je lako oduzeo čednost, čast i spasenje. Tako se lako svega toga odrekla. Cijelu ju je preplavio taj osjećaj perolakog dodira njegovih usana na njezinima, njegova daha koji se miješa s njezinim. Činilo joj se da božansko svjetlo u njoj žarko sja i ispunjava je čuđenjem. Ovaj muškarac, zatvorenih očiju, tamnih trepavica tako nepotrebno dugačkih dok su mu počivale na koži – čak su mu i trepavice bile


bezbožne u svojoj raskoši. Jezikom je prelazio po njoj kao da je bombon od đumbira koji treba polako kuša . Uhva o je njezinu donju usnu između svojih zubi, nježno je izazivajući. U jelu joj se rasplamsala čista putena radost. Osje la je kako se u njoj budi želja jednaka njegovoj. Otvorila je usta; smjesta je iskoristio priliku da se još dublje i vatrenije sjedine. Kliznuo je dlanovima po dovratku i još se više privio uz nju, dok se podlak cama oslonio na vrata. Ovio se oko nje. Njegov je poljubac bio čudno iskustvo, bolno i električno. Bespomoćno je otvarao šake, pokušavajući pronaći nešto što nije on sam, no sve je bio on: cjelokupna stvarnost oko njega. Raširio je prste i zagladio joj kosu – nježno je ponavljao tu radnju, kao što roditelj dodiruje dijete – dok ju je istovremeno ljubio i snažno se privijao uz nju. Bio je to silovit odnos njihovih usta i tijela. On je prekinuo poljubac. Odmaknuo se da je pogleda u lice. Oboje su duboko disali, gotovo nečujno – kao što je sve i bilo nečujno u toj sobi, s njezinim ocem dva metra od njih. U ušima joj je odzvanjalo divlje lupanje njezina srca. Počela je shvaća što je učinila. Duša joj se vra la odande kamo je o šla, gdje se izgubila u samovolji i prepustila taštini i putenim užicima. Jervaulx ju je promatrao. Maddy je zurila u njega. On je doista bio đavao – malčice se smješkao, bio je nježan, zračio je toplinom za kakvu nije ni znala da postoji, kakva joj nikad nije pala na um jekom svakodnevnih molitvi Bogu da joj spasi dušu. Nikad nije pomislila da bi joj Sotona gladio kosu, da bi mirisao vrelo, po zemlji ... Nije govorio, nije joj siktao zla obećanja na uho. Uvijek je mislila da će biti ružan i pokvaren te da će ga čedna Archimedea Timms lako prezreti. Pogledao ju je. Toplina u njegovome osmijehu prešla je u usporenu ironiju. Uzeo je jedan njezin uvojak koji se oslobodio i njime je pomilovao ispod brade, a za m se odgurnuo. Pod je zaškripao kad je prebacio svoju težinu. Njezin je otac uzdahnuo i zavalio se u svoj naslonjač. »Ovo je strašna stvar.« Tata je odmahnuo nad astronomskim izračunima. »Nepojmljivo. Ne bih vjerovao rezultatima da nisam sam izračunao.« Jervaulx se okrenuo. Prišao je stolu, rukama se naslonio na rub i nadvio nad računicu, glave nagnute na jednu stranu. »Misliš li da drži vodu?« pitao je njezin otac pošto se Jervaulx dugo mrš o proračunu. Vojvoda je podigao pogled prema Maddy. Prešao je rukom preko formule koju je njezin otac dovršio, u kojoj je udaljenost Zemlje od Sunca bila pomnožena brojevima pola milijuna puta većim od nje same kako bi dosegli domenu njihove nove


geometrije. »Zvijezde«, rekao je, a lice mu je strastveno gorjelo. »Bez ... konaćnost.« I nasmiješio joj se kao da sve to pripada njemu: udaljenost i svemir i zvijezde i beskonačnost ... Kao da i ona pripada njemu.

Tišina, kvekerska skupština. Jednostavni zidovi, jednostavne klupe, sve skromno, šturo, ho, u očekivanju mirnog, hog glasa Božjeg. Žena ispred Maddy, odjevena u sivu vunu, imala je napuknu gumb na vrhu ovratnika. Kad je nagnula glavu, jedan joj je pramen tamne kose pobjegao ispod šeširića. Bio je to mali skup, tek tucet prijatelja koji su nepomično sjedili u četvrtastoj prostoriji. Nitko nije zauzeo mjesto za starješine, nasuprot skupu. Svi su šutjeli. Slušali su i podčinjavali svoju samovolju božanskome duhu u sebi. Maddy je zurila u pramen kose one žene. Osjećala se kako se dotad u skupš ni nikad nije: kao da je medu neznancima. Svi su bili tako hi, predani duhovnome miru, jednostavno odjeveni i ponizni. Kao što je i Maddy trebala bi . Kao što je u prošlos uvijek i bila. Gledala je odbjegli pramen kose i razmišljala o vojvodi s njezinim šeširićem u rukama. Gledala je gole, trezvene zidove i vidjela njegov osmijeh: podrugljiv, nježan osmijeh koji se raduje zvijezdama i beskonačnosti. Beskonačnost. Čak se i ona doimala nekako nemoralnom. Kako se itko osim samoga Boga usuđuje zadira u beskonačnost? Pokušava je zauzda brojevima i položi na stolnjak od čohe? Možda je On zato poslao tu bolest na Jervaulxa – zbog bezbožne oholos , zbog toga što se usuđuje izokrenu svemir naglavačke i izves računicu koja se neće uklopiti u svijet koji je Bog dao čovjeku. Osjećala je moć nove geometrije premda je nije razumjela. Čula je strahopoštovanje u očevu glasu. Brojevi, zvijezde, paralaksa ... beskonačnost. Maddy je shva la da je ustala. Bespomoćno je stajala. Opsjedalo ju je suću riječi i misli, a ni jedna od njih nije bila duhovna, pa čak ni racionalna. Mnogo je puta u životu sjedila u šini skupš ne i vidjela kako netko odjednom ustaje i progovara – no nikad to nije sama učinila. Nikad u životu nije ustala s klupe prije ostalih. Među m, ni jedna od riječi u njoj nije bila Božja. Nije mogla bi . Sve su se riječi vrtjele oko poljupca, muškarčeva osmijeha i one beskonačnos kad se nadvio nad nju i dodirnuo njezine usne svojima, a ona nije odvratila lice. Zvuk njezinih cipela po podu ispunio je prostoriju. Bilo je samo pet koraka od posljednje klupe do drvenih vrata. Otvorila ih je, puštajući da se svjetlost prelije u tminu, škiljeći prema suncu. Ustajali, voštani miris skupš ne izgubio se na hladnome


zraku, među mirisima okrečenih drvenih ploča ugrijanih na suncu i dima. Jedna je krava, crno-žućkasta, pogledala Maddy svojim ozbiljnim, lijepim očima i nastavila pasti na općinskome pašnjaku. Maddy se spus la na najnižu stubu, čvrsto se obavila rukama i presavila preko svoga krila. Skrila je lice ispod oboda šeširića, premda vani nije bilo nikoga tko bi je vidio – u svakom slučaju nikoga tko bi mogao vidje što se skriva iza šeširića, u njezinome srcu.

Christian ju je čekao. Nije došla ujutro. Samo Gad, i ne baš dobro raspoložen. Donio je Bibliju označenu na tri mjesta. Dok je Chris an stajao jedne ruke vezane za postelju, čuvar je bezizražajno čitao biblijske s hove, kao da je riječ o suhoparnim obavijes ma. Chris an se nije ni trudio sluša ga, zvuk blebetanje; umjesto toga, promatrao je vrata i pogledavao kroz prozor tražeći Maddy. Nije došla cijeli dan. Bilo je to okrutno poniženje. Kako ga je mogla tako izbjegava , a on je nije mogao potražiti? Njegov plan da je ponizi obio mu se o glavu. Još gore od toga: probudio je glad u njemu. Donio ga je sa sobom u tu ćeliju; zagrljaj, njezino jelo između njegova i zatvorenih vrata. Donio je nešto što je želio, a nije mogao ima , ne po svojoj volji. A nije bilo ničeg drugog o čemu je mogao razmišlja , nije bilo nečega da mu odvuče pozornost kao uvijek dotad – kako je glupo žudje za ženom koju ne možeš dodirnu ... Inače bi uvijek prešao na neku koja je bila dostupna. No sad nije bilo voljne zamjene. Pra la ga je samo nova žudnja, oštra poput pulsirajuće boli u njegovim leđima. Samo njezina ljupkost kad mu je dopus la da joj to učini i uzvratila mu. Bojao se da se ona neće vratiti. Gledao je, okovan za postelju. Gad je otišao. Spustio se mrak. I dalje je gledao, i dalje nije dolazila.

Tako se sramila. Prvi put kad se vra la, nije ga nijednom pogledala. Ušla je u ćeliju, skinula posteljinu i otišla. To je bilo ujutro. Popodne ga je, prema rasporedu, trebala odves van da prošeće po imanju. Molila je Boga da padne kiša. Bio je to bijedni kukavičluk i samovolja – Bog joj je odlučio ne usliša želju. Dan je bio miran i neobičan za jesen, gotovo topao. Nebo je bilo maglovi spoj oblaka i plavetnila koji su se prelijevali jedno u drugo bez jasnoga


prijelaza. Izašla je iz žarkožute blagovaonice i uspela se stubama na prvi kat. Oklijevala je prije no što je ugledala njegova vrata. Srce joj je snažno tuklo. Još se uvijek možeš vra , šaputao joj je davao; prišla je tako ho da je Jervaulx zacijelo nije mogao ču . Mogla ga je ostavi ondje i dovrši svoje tajničke poslove. Svi su drugi pacijen bili hi – šetali su se po svježemu zraku ili jednostavno zanijemjeli. Nečujno se pomaknula i provirila iza dovratka. Stajao je pored prozora i gledao van, jedne ruke oslonjene na rešetku, prs ju lagano ovijenih oko nje. Odjednom je shva la kako je prijezira vrijedno to što ga je htjela ostavi ondje u toj mračnoj ćeliji, kad joj je dužnost prema Bogu i rođaku Edwardu – i Jervaulxu – bila da ga izvede van, na sunce. Stavila je ključ u bravu. Okrenuo se. Trenutak ju je gledao, nemjerljivim pogledom – među njima je bila beskonačnost. Dužnost nije imala veze s me. Njegove su modre oči bile vruće; trepavice duge i zavijene poput sablji, linija obraza i usta tako jasno definirana i profinjena. Misterij. Beskonačnost i padanje, sve niže i niže i niže, kao u snovima. On je prekinuo taj trenutak, izbrisao ga spuštanjem onih crnih trepavica. Ćudljivo je odvra o pogled. Kad je ušla u ćeliju, ustuknuo je, kao da između njih mora postojati određena udaljenost. »Došla sam da te odvedem u šetnju po vrtu«, rekla je i rukom pokazala prema vratima. Jedva primjetan osmijeh iskrivio mu je usne. Ništa nije rekao. »Šetnja. Vrt.« Držala je otvorena vrata. »Hoćeš li doći?« Kavalirski je ispružio ruku, dajući joj prednost pri izlasku.

Chris an je poštovao njezinu suzdržanost i nije ustrajao na tome da mu se približi. Dopustio joj je da ide ispred njega po šljunčanim stazicama između ruža. Bila je vrlo nemirna: sad bi dodirnula cvijet, sad popravila svoju crnu suknju, sad se pak sagnula da skupi otpalo lišće i iščupa sitni korov. Cvijeće je bilo bujno, u punome cvatu, pada pijuke latice pri dodiru. Mislio je da bi se i ona mogla tako raspas u njegovoj ruci, pretvori se u meku kišu la ca medu njegovim prs ma. Ruže su povijale svoje raskošne glave, kimale, no ona je bila posve uspravna i uštogljena u svojoj crnini, ponovno sa šeširićem na glavi, tako da joj nije vidio lice, osim kad bi se okrenula ravno prema njemu. Ipak, olakšala mu je. Spus la se niz puteljak do sjenice, u kojoj je klupa bila zasuta uvelim la cama crvene ruže penjačice. Nije sjela; proučavala je cvjetove kao da je


riječ o važnoj dužnos koju mora izvrši . Chris an ništa nije trebao poduzima ; samo joj je prepriječio put, dok su ga s obje strane okruživali trnoviti grmovi. Okrenula se. Vidio je da je shvatila. Izgledala je preplašeno, bez daha. Purpurna la ca polako se spus la k do oboda njezina šeširića i sletjela joj na rame. Taj je mali grimizni komadić ostao ondje leža , blizu blijedoga zavoja njezina vrata, između uš rkana ovratnika i čvrste punđe. Chris an je posegnuo i prs ma uhva o laticu. Nepomično je stajala i disala poput preplašene košute. Pustio je da se trenutak razvija. Ruka mu je zastala blizu njezina obraza, ali ga nije baš dodirivala – ne baš, ne baš – samo za dlaku. Bilo je to suzdržavanje intimno poput poljupca. Rumenilo joj je preplavilo obraze. Iščekivanje. Njezine oči, one oči koje bi svoju smećkastu boju zamijenile za zlaćanu ispod gus h trepavica, bile su ispunjene stravom i čuđenjem. Ustuknuo je i oslobodio je. Pognula je glavu, skrila lice u sigurnos svoga šeširića i projurila pored njega. Christian se okrenuo za njom, smiješeći se u sebi. Bila je slobodna ... kad joj je dopus o. Još je uvijek imao takvu moć – još je uvijek mogao ženu zadrža na skrovitom mjestu i poljubi , rasu ružine la ce svojim dodirom.

Nakon toga nije se zadržavala unutar ružičnjaka okruženoga kamenim zidom, već je brzo o šla do ulaza u vrt. Chris an ju je slijedio sporim korakom lovca, držeći se na maloj udaljenos . S druge strane vrata nalazilo se prostrano dvorište s tu i tamo nekim luđakom i njegovim čuvarom. Najbliže vra ma stajao je luđak iz ćelije preko puta Chris anove, onaj koji je stalno mrmljao. Iza njega bio je Gad, koji je luđaka držao na kratkoj uzici prikvačenoj za njegovo rame. Chris anu je dvorište odmah bilo mrsko. Ne cirkuska zvijer, živo nja vuku uzica vježba. Zastao je pored vrata, spreman na prigovor, ali Maddy je nestala. Njegova se hrabrost istopila. Stajao je na mjestu i pokušavao je pronaći. Približio mu se Gad s luđakom na uzici. Zajedno su klipsali po dvorištu. Luđak je odmahivao glavom, povlačio uzicu, us ma oblikovao nečujne riječi. Gad mu se nagnuo nad uho i nešto mu šapnuo. Pacijent je pogledao Chris ana s petnaestak cen metara udaljenosti, prazne oči, tupi pogled, plaši. »Timms!« oštro je rekao Gad dok su prolazili pored Christiana. »Pazna njga!« Chris an je pogledao za čuvarom i na trenutak s druge strane ugledao Maddy. A onda urlik – i udarac koji ga je sus gao niotkuda, srušio ga na zemlju, razapeo od boli.


Ruke su kidale njegov kaput i ovratnik, pri skale mu kravatu na grlo sve dok se nije počeo guši . Luđak je vikao nad njime, iskešenih zuba, i šakama udarao Chris ana po glavi i licu. Chris an se borio; držao je luđaka za čeljust, prs ma ga odgurivao. Brzo se pridigao sa zemlje, no od toga ga je pokreta opet probola neizdrživa bol. Snažno je udario luđaka u lice, no to ga nije zaustavilo. Nesmiljeno je hvatao Chris ana za grkljan, pokušavajući se pridići. Prodorno je vrištao, prs ma stezao Chris anov vrat, povlačio ga dolje, pokušavao zari zube u bilo što. Chris an se na koljenima savio unazad i spojenim šakama odalamio luđaka u čeljust. Od udarca su ga zaboljele ruke sve do ramena, no pri sak na njegovu grkljanu na trenutak je popus o. Chris an je opet udario. Luđak se od udarca onesvijes o. Chris an je ostao na koljenima; i dalje je udarao nepomičan lik pod sobom, dok su ga slabine stravično boljele i teško je disao. Mrzio je luđaka, prezirao ga je, želio je pobjeći iz te noćne more pa i pod cijenu toga da zatuče čovjeka. Među m, Gad je došao – iznenađenje, s sak niotkuda – i grube su ruke Chris ana povukle na noge, dok su ljudi trčali prema njima. Posve je izgubio Maddy. Tijelo mu je gorjelo, boljelo ga. Ostavila me! Četvorica su ga čuvara odvlačila s luđaka. Maddy! Kad se napokon pojavila, novi šok – nije bila ondje, a onda ipak jest. Mogao je jedino zuri u nju pogledom punim predbacivanja o šla nestala napus la me Maddy! Ostavila me ovdje, ostavila živo nju brani se živo nje bore se zubi šaka barbar! Prokleta bila prokleta bila Maddymoja ostavila me!

Maddy je stajala bez riječi. Gledao ju je divljim pogledom punim bijesa, na čeljus je imao dugu ogrebo nu koja je krvarila, košulja mu je sprijeda bile izderana u tri trake i istrgnuta ispod prsluka. Larkin se povukao i pustio druge da Christiana odvuku u kuću. »Dopustili ste mu da se previše udalji od vas, gospođice«, osorno je rekao čuvar. »Oh, Bože«, rekla je. »Poput buldoga je napao moga pacijenta. Ničime izazvan. Jeste li vidjeli kako ga udara?« Maddy nije vidjela kako je sve počelo; odlučnim je korakom bila hodala po dvorištu kad je začula ludakov vrisak, tako prodoran da je ledio krv u žilama. Valjali su se u blatu i da, Jervaulx ga je zaista udarao, premlaćivao, čak i pošto se jadnik već onesvijestio. »Nema potrebe da doktor ovo sazna, gospođice.« Maddy još uvijek nije mogla govoriti. »Ovakve stvari obično zadržimo za sebe, mi dvoritelji. Jedni drugima čuvamo leđa.


Ne dopustite mu da se opet toliko udalji od vas.« »Neću«, prošaptala je dok je gledala kako Jervauhca uvlače kroz vrata. Larkin joj je spus o ruku na rame. »Sad vidite zašto nasilnim pacijen ma ne odijevamo finu odjeću, gospođice.« Nasmiješio se. »Ovdje znamo što radimo, gospođice. Recite mi da nije istina.«

Gospodin William, čovjek kojega je Jervaulx pretukao, ležao je budan i vezan u ambulanti i neprekidno, prigušenim glasom punim žestine, ponavljao: »Isus je davao.« Jervaulx je bio u svojoj ćeliji, okovan. Sjedio je gol do pasa na postelji, odjeven samo u hlače i povezanih rebara, zbog pristojnos . Maddy je za sobom zatvorila drvena vrata i stala pored njega. »Zašto?« pitala je. Pogledao ju je, prekrasan i divlji, kose pune prašine, još uvijek krvava lica. Ovlažila je usne. »Zašto si ga udarao?« Zastenjao je i odmahnuo glavom. »Ubiti!« »Ne. Ne – ne vjerujem ti to. Nemoguće da si ga želio ubiti. Zašto si ga napao?« Zurio je u nju kao da je tek nekakav nestvaran prizor. Za m je opet odmahnuo glavom i spustio pogled. »Razumiješ?« pitala je. Odmahnuo je glavom i još je više pognuo. Maddy je kleknula. »Želim shvatiti«, polako je rekla. »Reci mi zašto.« Stezao je čeljust. »U bi .« Podigao je trepavice i upu o joj kratak pogled zaklinjanja. »Mnn ... mene. « S snuo je šaku i udario se u prsa kao da si zabija nož u njih. Zategnuo je usta u grimasu. Odvratio je lice od nje. Nije znala je li to odgovor ili molba. Nesigurno je ispružila ruku, dodirnula mu sljepoočnicu i zagladila mu pramen koji mu je padao na pognuto lice. Trznuo se kao da ga je iznenadila, a onda se opustio i prepustio njezinoj ruci. »Sve će biti u redu«, prošaptala je. Ispus o je neki zvuk, čudan glas nalik na osmijeh, i ponovno odmahnuo glavom. Njegovo se jelo jedva primjetno ljuljalo, poput snažnoga stabla na vjetru. Bilo je to tiho njihanje, preduboko za riječi. »Očistit ću ti lice.« Nije reagirao. Maddy je ustala i iz limenog vrča nalila vodu u lavor. Ručnik je bio čist – sama ga je donijela. Ponovno je kleknula i počela mu spužvom brisa krv s lica. Zatvorio je oči. Kad je završila s licem, oprala mu je blato iz krvavih ogrebo na po rukama. Ustala je. Okovi su zazveckali kad ju je obgrlio oko bokova i naslonio lice na nju.


Lanac joj se urezao u stražnju stranu noge. Još ju je jače s snuo prs ma pa je osje la i lisice oko njegova zapešća. Spustila je ruku na njegovo rame. Dugo su tako ostali. Možda bi ostali i cijelu noć da ih nije prenulo glasno kucanje na vratima. Larkin je stajao s druge strane rešetaka. »Doktor je saznao«, kratko je rekao. »Moram ga odvesti dolje u samicu. Ostat će do jutra.«

Nakon doručka Maddy je pozvana rođaku Edwardu. Sjedio je za stolom, s otvorenom velikom bilježnicom pred sobom i perom u ruci. »Ovo neće ići«, rekao je. »Razočaran sam.« »Žao mi je.« Bila je očajno, posve iskrena. »Dopus la sam si tla se previše udaljim od njega.« »Sva sreća da gospodin William očigledno nije ozbiljno ozlijeđen. Njegova je obitelj povezana s Hun ngtonima iz Whitehavena, znate. A vojvoda ... hm – u zadnje vrijeme nekako je sklon ozljedama. Sad se pitam nisu li mu ona rebra napukla u nekom sukobu, a ne u nezgodi.« Upu o joj je prodoran pogled, kao da ona nešto skriva. »Oh, ne. Jervaulx mi je sam pokazao kako je stolac pao.« »Može biti, može biti. Ipak ... Larkin me nevoljko izvijestio o ... Riječ je i o vama, rođakinjo. Bojim se da vas oboje moram bolje držati na oku.« Držala je pognutu glavu, ponizno je primala njegov prijekor. Nešto je zapisao u bilježnicu. Nakon stanke ponovno joj se obratio. »Vaša su izviješća pozitivna. Vojvoda vam nijednom nije prije o nasiljem?« Maddy nije podigla pogled. »Nipošto.« »Ne osjećate nelagodu uz njega?« Podigla je glavu. »Nije bio nasilan prema meni.« »Ipak, vjerujem da mu na neko vrijeme moramo ograniči kretanje. I dalje ćete mu služi , ali samo ako je vezan ili je prisutan muški dvoritelj. Vidjet ćemo hoće li to funkcionira . Mislio sam da se stvari odlično razvijaju. Zapravo sam se iznenadio kad su mi rekli da je gospodin Chris an uzrokovao sukob, a ne gospodin William, koji je već zadnja dva tjedna vrlo nasilan.« Ponovno je prodorno pogledao Maddy. »Ja nisam vidjela tko je uzrokovao sukob«, rekla je. »Idući ćete put bolje paziti.« »Hoću. Hoću. Strašno mi je žao.«


Pokušala je objasni Jervauhai kamo idu. Nije imala pojma razumije li je. Imao je onaj nape pogled, lice smrznuta čovjeka koji gori iznutra. Obje su mu ruke, sve do laktova, bile svezane u visokim kožna m rukavicama, grčevito se držao za remen u kočiji i zurio kroz prozor isto onako napeto kao kad se bavio matema kom. Fiksirao se na obične stvari, stog sijena, vodenično kolo. Promatrao ih je u prolazu kao da su neprijatelji koji bi mogli bez upozorenja zaskoči kočiju. Bio je pokretna bomba kojoj samo jedna iskra nedostaje da eksplodira. Maddy je sjedila preko puta vojvode i svoga oca i neprekidno se molila da se to ne dogodi. Larkin se vozio izvana, predaleko da priskoči u pomoć. Kad se jednom upus la u pomaganje Jervaulxu, Maddy je izgubila kontrolu i sad je bila uvučena u niz doktorovih testova i eksperimentalnih kušnji. Vojvoda je zadnja dva tjedna, od tučnjave, bio tako pokoran da mu je rođak Edward odlučio dopus više slobode: samo Maddy u pratnji u kočiji. Trebala je, samim svojim prisustvom, u njemu potaknu pristojno ponašanje, bez obzira na to što nije bila visokorođena dama, već samo obična kvekerica Maddy Timms. Bez obzira na to što su mu navukli spojene kožnate rukavice, a svi su mogli vidje da ga one izluđuju. Bez obzira na to što se, kad su s gli na prvo odmorište, užurbanu poštansku ispostavu s dvorištem punim putnika, konja i glasnih konjušara, zavalio dublje u svoje sjedalo i pro snuo glasan dah kroz zube, odbio izaći iz kočije, pogledao je prestravljeno i Ijutito, grčevito napete čeljusti, a zatim odvratio lice. Maddy je navukla zavjese u kočiji. Kad se rođak Edward pojavio na vra ma, rekla mu je da se vojvoda ne želi ovdje osvježi . Rođak Edward, katkad naivan, a katkad i ne, skrenuo je pogled s nje na mračan kut u kojem je sjedio Jervaulx, koji ga je gledao zlovoljnim i nijemim očima, poput mačjih kad ih u mraku podruma iznenada osvijetli fenjer. »Stat ćemo malo dalje«, reče rođak. Maddy je konačno izdahnula. »Ja ću onda osta ovdje, a bi mogao tatu odves


na čaj.« Kad su ponovno stali, bilo je to u malenom, prastarom selu zgurenom u šumovitoj dolini. Seoska je cesta usred dana bila prazna, a iz gos onice su kroz otvorena vrata dopirali samo šina i mrak. Maddy je pomogla ocu da izađe iz kočije, a za m se okrenula da ponovno uđe, no iznenadila se kad je vidjela da Jervaulx ustaje, nespretan u spojenim rukavicama, ali očigledno spreman slijediti je van. Prezreo je njezinu ponuđenu pomoć pri silaženju iz kočije. Kad se spus o van, bacio je pogled niz cestu. Ciglene kućice, djelomično s drvenim okvirima, naherenim krovovima prekrivenim crepovima i vrtnim zidovima koji kao da su se povijali prema obrisima brežuljka nad sobom, bile su rasute po selu. Nije bilo urednog i ravnog, modernog niza kuća. Jervaulx je ponovno pogledao Maddy. Čeljust mu se napela dok je pokušavao nešto izgovoriti. »Ra ...«, uspio je reći, a zatim: »Izgubljeni.« »Nipošto, nipošto, gospodine Chris ane«, prišao im je rođak Edward. »Nemojte se brinu o tome. Malo smo sišli s glavne ceste, ali točno znamo gdje smo, uvjeravam vas. U Chalfont St. Gilesu.« Jervaulx je Ijutito frknuo. »Izgubljeni.« »Zaista nismo izgubljeni. Nimalo.« »St. Giles ...« Njezin je otac mozgao kao da se nečega ne može točno sjetiti. »Izgubljeni«, kategorički je rekao vojvoda. Rođak Edward ga je umirivao. »Ne, ne. Nismo izgubljeni. Larkine, pobrinite se za vojvodu. Samo pažljivo – malo se brinem zbog njegova raspoloženja.« Jervaulx je stajao iza rođaka Edwarda i otrovno ga gledao odozgo. »Prokle glupane«, jasno je izgovorio. »Izgubljeni!« »Snaći ćemo se«, ravnodušno mu je odgovorio rođak Edward. Kri čnim je pogledom odmjeravao JervauLxa. »Bojim se da nam slili ili manična epizoda. Omalovažavanje i vrijeđanje česti su rani znaci. Nećemo mu skinuti rukavice.« »Hoćete li me slijedi , gospodine Chris ane?« Larkin je uhva o vojvodu ispod ruke. Jervaulx je ustuknuo i istrgnuo ruku. Bacio je pogled na Maddy, jedan jedini mračni pogled, kao da ga je izdala, a za m krenuo prema gos onici dok ga je Larkin slijedio, poput buldoga koji se vuče za punokrvnim konjem. Ovlažila je usne. »Želiš li popiti čaj, tata?« Njezin se otac okrenuo, prenut iz svojih misli. »Čaj? Ne, nipošto. Hoćemo li se malo prošetati da udahnemo svježeg zraka, Maddy moja?« Bilo je gotovo zastrašujuće ču to ime od milja izgovoreno s takvom lakoćom i jasnoćom. Jervaulxova izmučena verzija postala je nekako uobičajenija – ili značajnija: bila je to čista snaga volje da se izgovore slogovi i stoga je svaki od njih bio veličanstven. Uhva la je oca pod ruku. I dalje se osjećala uznemireno. Neko su vrijeme hodali u tišini, sve dok Maddy naposljetku nije uzviknula: »Nadam se da neće podivljati.«


»Podivlja«? Vojvoda?« Nije mu bila rekla za tučnjavu u dvorištu. Poravnala je manšetu svoje bluze, ali je nastavila prevrta njezin rub između prs ju. »Doimao se ... prilično nemirnim. Možda bi rođak Edward pristao da se Larkin vozi s njim u kočiji umjesto tebe i mene.« »Bojiš se?« Njezin je otac bio tako iznenađen da se Maddy osje la pomalo posramljenom. »Ne poznaješ ga, tata. Kad ga uhva zao trenutak, grozan je. Nije razuman. I vrlo je snažan.« »Meni je zvučao posve razumno«, reče otac. »Rođaka Edwarda je nazvao glupanom.« »Tata!« Zastao je i zadržao Maddy neobično se smiješeći. »Gdje smo? Uspeli smo se na brežuljak, zar ne? Nalazi li se slijeva neka koliba od crvene opeke, s dimnjakom prema cesti i mnogo trsova vinove loze prema vrtu?« »Oh. Da – još je jedna kuća na putu do vrha. Jesi li već bio ovdje?« »Na dimnjaku ... ima li neki znak?« Maddy je pogledala. »Miltonova koliba.« Njezin otac ništa nije rekao. Oklijevala je zureći u skromnu seosku kuću. Odjednom je shvatila. Prasnula je u smijeh. »Oh, ne – on je zaista glupan! A i ja sam glupača! Uopće se nismo izgubili, zar ne?« Počela je oponaša Edwardovo umirivanje vojvode: »›Ma, ne brinite, gospodine Chris ane. Točno znamo gdje smo, gospodine Chris ane. U Chalfont St. Gilesu.‹ Izgubljeni raj.« »Upravo ga je u onoj kući Milton napisao. Tvoja smo majka i ja navra li ovamo u posjet prijateljima kvekerima kad si ti bila tek čedo u rukama.« »Kakvim li nas kvanima vojvoda zacijelo smatra! Kako je samo gledao dok mu je rođak Edward uporno ponavljao da se nismo izgubili! Oh, tata ...« Prestala se smija , a glas joj je puknuo. Ugrizla se za usnu. »Oh, tata – kako on mrzi to što mu se dogodilo.« »Treba te, Maddy moja.« Otac je položio svoju ruku na njezinu. »Treba tvoju vjeru. Cak i kad se bojiš.« »Nisam mislila ... nisam sigurna ... molim se. Ranije sam bila jako sigurna, ali sad ...« Čvrsto je zatvorila usta. Njezin je otac stajao u šini, nepomično držeći ruku na njezinoj. Poljubio me, tata. Kako mu je samo željela to reći, ali nije mogla. Zgadila bi mu se toliko da joj nikad ne bi mogao opros . Vojvoda mu je bio prijatelj, a Maddy ... Čak ga nije ni pokušala spriječi . Pomislila je da je zacijelo namamila Jervaulxa, da je đavao ušao i u nju i


natjerao je da u vojvodinom zemaljskom liku vidi ljepotu. Jedna od žena među kvekerskim starješinama prije nekoliko je tjedana nešto govorila, ali tada to njoj ništa nije značilo pa gotovo da je i nije slušala, no sad su joj se te riječi vra le savršeno jasne, kao da Bog želi da ih se sje do zadnje pojedinos : »Sve naše rados , užici, profi – sve ono što godi pu – tek su isprazna taš na i đavolje iskušavanje. Moramo se primiriti, ne odgovarati na izazove i žudnje naših tijela.« Maddy se nije osjećala mirno. U njoj je divljala graja taš ne i užitka i rados i iskušenja; osjećala se pokvareno i slabo, nije prepoznavala samu sebe. Bilo ju je strah. »Ne znam ... ne znam što da radim«, rekla je s bolom u glasu. »Ne znam!« Njezin je otac podignuo glavu. Nakon dugog trenutka šine rekao je: »Zar je tako teško, Maddy moja?« Nije mu mogla reći. Jednostavno nije mogla. »Čini se da je tako«, rekla je i spustila pogled na njegovu ruku na svojoj. »Dakle, želiš se vratiti kući?« Palo joj je na um. Vra se u Ulicu Chevne Row, vra se svome sigurnom i mirnom životu ondje, gdje su sva iskušenja sitna: sklonost grdenju sluškinje i beznačajna zavist prema djevojkama u lijepim haljinama. O ći kući – prepus ga Larkinu, rođaku Edwardu i gospodinu Williamu, tišini, lancima i zatvorskoj ćeliji. »Sigurno bih se najradije vra la kući«, rekla je. »Ali ja ...« Očajnički je uzdahnula. »Ne bih to mogla učiniti.« Pogladio ju je po ruci. »Dobra si ti djevojka, Maddy.« »Oh, tata«, uskliknula je. »Nisam.« Samo se nasmiješio, kao da je ona još uvijek tek nestašno dijete. No Maddy je znala. Nije bila dobra. Bila je vezana za ovaj svijet, đavla i muškarca, i uopće nije bila dobra.

S gli su u London u suton. Smrad velegrada i hrpa ljudi iri rali su Maddy nakon samo mjesec dana na selu. Kočija nije usporavala, nego je prošla pored Hyde Parka i ušla u Ulicu Oxford, gdje se sjaj žarkih plinskih svje ljaka već odbijao od niza lakiranih kočija koje su stajale posred ceste dok su dame i gospoda ulazili i izlazili iz trgovina. Srebrnarnica, prodavaonica alkoholnih pića, draguljarnice, trgovine posteljinom i slas čarnice: bila je to milja divnih stvari i prizora, a sve je bilo osvijetljeno i ulašteno da ostavi najbolji mogući dojam. Vojvoda je gledao trgovine kako prolaze, povremeno bacajući oštar, sumnjičav pogled na Maddy, kao da je ona nekako prizvala taj privid. Već mu je ranije pokušala


objasni , pripremi ga za sudsko saslušanje, no znala je da on nema pojma što mu ona govori. Vidjela je to i po po snutom ushićenju na njegovu licu – mislio je da se zauvijek vraća kući. Kad je kočija skrenula iz Ulice Oxford i počela vijuga po mondenim sporednim uličicama, ispružio je svoje vezane ruke prema njoj. »Dolje«, rekao je. Kočija je izašla na profinjeni trg. Začula je povike lakaja i komešanje dok su prolaznike upozoravali da se maknu s prolaza. »Molim.« Riječ je zazvučala oštro, poput jasne eksplozije koja je odudarala od molbe. Vani su lakaji u livrejama trčali naokolo dok su se kočije zaustavljale ispred kuće na vrhu trga. Zgrada je stajala sama za sebe i nadvisivala susjedne. Bila je bijela i simetrična, djevičanski čista sa svojim korintskim stupovima i elegantnim prozorima. Nije se mnogo razlikovala od vojvodine kuće na Trgu Belgrave, ali bila je veća i hladnija u svojoj izoliranoj savršenos , s malim i negostoljubivim vra ma, samo jednom stubom odvojenima od ulice. Ta su vrata sad bila otvorena i unutra su se vidjela svjeda. Maddy je vidjela batlera Calvina kako se spušta niz onu jednu stubu i staje sa strane. Za m je izašla stara vojvotkinja u crnoj haljini. Prihva la je Calvinovu ruku dok se spuštala niza stubu, a onda požurila prema kočiji rođaka Edwarda. Maddy se nagnula i povukla Jervaubtove ruke u svoje krilo. U mraku se borila s kožna m vezicama i uspjela ih je odriješi upravo u trenutku kad su njezin rođak i vojvotkinja prišli vratima kočije. Rukavice su pale nekamo u tminu na podu. Maddy ih je šutnula u kut. Jervaulx je ispus o zvuk zahvalnos jer nije uspio oblikova pravu riječ. Svjetlo fenjera razlilo se po unutrašnjos kočije kad su se vrata otvorila, a vojvotkinjin glas nadglasao sve ostale. »Chris ane!« Zastala je kao da ne zna kako nastavi . Zurila je u njega s pločnika. Ustuknula je jedan korak i njezina se bogata crna suknja uzbibala oko nje. Lakaj joj se primaknuo kad je zatvorila oči i prinijela ruku grlu. »Ne – maknite se. Neću dopus da me svladaju osjećaji.« Otvorila je oči. »Maknite se, svi vi! Ljudi će bulji u ovo komešanje; netko bi ga mogao prepozna .« Okrenula se rođaku Edwardu i rukom pokazala prema uličici uz kuću. »Provezite se do stražnjega ulaza. Ondje ćemo ga uvesti.« »Ne«, reče vojvoda. Majka ga je pogledala, preplašena kao da je progovorio jedan od konja. Ona i Jervaulx gotovo si uopće nisu bili nalik. Po svemu su se razlikovali: vojvotkinjina prosijeda kosa nekoć je bila plava, a ne crna; koža svijetla, gotovo blijeda; stas vitak i


daleko sitniji od njegova; u njezinim očima tek natruha ponoćne modrine. Među m, kad joj je lice obasjao tračak nade, Maddy je ugledala is žar koji je sjao na vojvodinom licu dok se predavao matema ci; istu tvrdoglavu, usredotočenu gorljivost kad je vojvotkinja jurnula naprijed i uhva la rub vrata kočije. »Chris ane? Jeste li ...« Ponovno se prekinula i pogledala rođaka Edwarda. »U zadnje je vrijeme ponešto napredovao«, reče doktor. »Mislim da će Vaša Milost biti zadovoljna.« Jervaulx je podigao šešir sa sjedala, kamo ga je Maddy bila odložila, i rukom pozvao nju i oca da siđu. Poslušala ga je, pomažući ocu da siđe za njom, dok ih je stara vojvotkinja gledala bez riječi. »Ovo su gospođica Archimedea Timms – i njezin otac gospodin John Timms, Vaša Milos . Gospođica Timms bila je od naročite pomoći vojvodi. U njegovom smo slučaju ustrojili pionirsku metodu liječenja. Prvom ću vas prilikom izvijes o svim pojedinostima, no kao što vidite, naš uspjeh govori za sebe.« Vojvotkinja uopće nije obraćala pozornost na Maddy, ni na njezina oca. Umjesto toga, gledala je svoga sina kako silazi iz kočije. Jervaulx se majci kurtoazno nasmiješio i naklonio. Ništa nije rekao, samo je stajao pored kočije kao da pristojno čeka nekoga da mu pokaže kamo ići. Vojvotkinja je netremice zurila u njega. Činilo se da joj cijelo jelo podrhtava. Odjednom joj se oteo jecaj i prišla mu je u zagrljaj, čvrsto ga stežući uza se. Na trenutak je bio nepomičan. Iznad drhtavoga zagrljaja njegove majke Maddy je vidjela onu bombu, izraz lica koji nagovještava emocionalnu oluju, sve one riječi koje se bore da izađu na slobodu. Lijevu je šaku grčevito stegnuo. Oči su mu srele Maddyne. Njegov se bijes bližio eksploziji; nije mogla vjerova da njegova majka to ne uviđa. Nije mogao govori , preostajalo mu je samo nasilje – i upravo je nasilje lebdjelo, vibriralo nad otmjenim trgom. Maddy je prestravljeno stajala i preklinjala ga bez riječi. Zatvorio je oči. Duboko je udahnuo, podignuo desnu ruku i oprezno je spus o na vojvotkinjinu glavu. Počela je ozbiljno jecati i još ga snažnije privila uza se. Činilo se da trenutak opasnos prolazi. Stajao je, nespretno dodirivao majčinu pomno oblikovanu frizuru, poput čovjeka kojega gnjavi naporno dijete i koji ne zna kako bi s njime izišao na kraj. Među m, lijevu je šaku ustrajno držao stegnutu u znak nijemog neprijateljstva. Vojvotkinja se malo odgurnula, podigla lice i popravila njegov ovratnik svojim nemirnim prs ma. »Chris ane.« Uhva la je njegovu ruku, koja je pala, i prinijela je svojim grudima. »Hvala Bogu. Molila sam se za ovo. To je čudo.«


»Napredak, Vaša Milos «, reče rođak Edward. »Napredak utemeljen na znanstveno smišljenom liječenju. Ipak, još nismo postigli potpuni oporavak.« »To je čudo. Trebali bismo pas na koljena i upu našu zahvalnost nebesima.« Čvrsto je zgrabila sina za ruku. »Vi prije svih, Christiane – jer je sve ono bila posljedica vaših grijeha. Zahvalite Bogu za oproštenje grijeha i spas vaše duše.« Pognula je glavu. »Svemogući Bože, koji nam udahnjuješ i uzimaš život, čijom smo mukom mi ...« Jervaulx se otrgnuo od majke. Okrenuo se i o šao od nje, a Calvin je skočio da mu pridrži vrata. Njegova je majka brzo završila molitvu, koju je nečujno izgovarala samo mičući usnama, i krenula za njime. Nestala je u osvijetljenome predvorju, a rođak Edward pra o ju je u stopu. Calvin je držao vrata i osvrnuo se za sobom. »Gospođice Timms? Gospodine Timms?«

U jednom je trenutku, kad je ušao u predvorje, osje o da je sam. Osvrnuo se kad je začuo korake. Očekivao je Maddymoju, no bila je to njegova majka koja ga je slijedila i dalje pobožno blebećući. Zaboravio je da je tome sklona, napola je zaboravio i nju, sve dok mu se na ces nije rasplakala na prsima i on nije shva o da je zacijelo ona ta koja ga je napustila, koja ga je predala ćeliji i Gadu. U predvorju joj se opet otrgnuo iz zagrljaja. Pokušavao se obuzda i čekao Maddymoju. Osjećao je kako cijeli svijet ispada iz ležišta sve dok se na vra ma nije pojavio njezin skroman kvekerski lik u sivoj haljini. Čim je bio siguran da je ona ondje, mogao je nastaviti: popeo se stubištem od mahagonija držeći se za zavojiti rukohvat. Ovo je bila njegova kuća. Bio je to neobičan osjećaj, uznemirujući, ali i ispravan. Nije imao pojma koliko je vremena prošlo otkako je prošao ovim stubama, ovim predvorjem, ali sve je to bilo njegovo. Svi u kući poslušat će njegove zapovijedi; čak je i njegova majka živjela ovdje samo zato što joj je on to dopustio. Sinulo mu je da on sam ne živi ovdje. Ne sada. Najbolje se sjećao davnih vremena, izmjene godišnjih doba u središtu Londona, balova organiziranih za njegove sestre, odlazaka kući u dvorac Jervaulx ondje je živio – i odjednom je osje o snažnu čežnju za njegovom tamnom srednjovjekovnom siluetom, njegovim spiralnim tornjevima i dimnjacima te beskrajnim sobama. Onamo će otići sad kad je slobodan. Kući, u dvorac Jervaulx. Dvije su njegove sestre čekale u salonu. Zastao je na vra ma i promatrao ih prije no što su shva le da je ondje. Tiho su razgovarale; izgledale su nervozno. Začuvši zvuk drugih koraka na stubi iza njega, okrenule su se. Pogledale su ga kao da nije živ.


Kao da je proziran. Zivi mrtvac. Sok na njihovim licima otkrio mu je još jednu istinu. Znao je što su očekivale. Luđaka kojega nose po stubama i okovanoga pokazuju obitelji. Nije ni čudo da su bile nervozne. Majka je prošla pored njega, uhva la ga za ruku i uvela u salon. Govorila je, neprekidno i tako brzo da se osjećao izgubljeno. Clemen a. Uhva o je to ime u moru majčinih riječi i sje o se Clem. Za m je čuo da spominje Charlo e. Obje su mu pružile ruku i naizmjence ga poljubile u obraz. Bile su odjevene u haljine puf-rukava s hrpom čipke i imale su debeljuškaste ruke kojima su se nježno rukovale s njime, a za m ih povukle. Osjećao se zbunjeno, nije vjerovao njima ni njihovim iznenadnim osmijesima. Haljine su im bile nekako preupadljive i preraskošne, frizure prepune kovrča i vitica. Ponovno je pogledom potražio Maddy, ali našao je samo prokletoga doktora pa je o šao do odmorišta na vrhu stuba. Stajala je dolje u predvorju, zajedno s ocem, još uvijek zaogrnuta i sa šeširićem na glavi. Spus o se niz pola stubišta, a onda zastao. Kad je pogledala prema njemu, ispus o je neki glas. Gledao je kako joj se mijenja izraz lica. Osje o je golemo, naglo olakšanje kad je prinijela ruku mašni na svome ogrtaču i nešto mrmljala Calvinu dok joj ga je uzimao. Otpra la je oca do dna stubišta. Chris an je čekao dok se nisu polako popeli do njega. Nije želio pokušava govori pred svojom obitelji i slugama koji su ga dobro poznavali. Bez riječi je obilazio rubove bijelo-zlatnoga salona dok su ostali razgovarali. Kuča mu je godila. Sve je bilo poznato i na svome mjestu, mramorni stolovi sa svojim pozlaćenim nogama, iden čni stolci prekriveni bogatom zelenom tkaninom, svi stariji od njega samoga, stajali su upravo ondje gdje su bili otkako je znao za sebe. Povremeno se morao okrenu da se uvjeri da je Maddy ondje jer joj se ostali nisu obraćali; nisu čak njoj i ocu ponudili da sjednu. To ga je lju lo. Zapiljio se u Charlo e, pokušavajući je me natjera na malo pristojnos , no ona je samo bacila pogled na njega, problijedjela i zbunila se. »Smje ... smjelon bitslo bdan?« tjeskobno je upitala doktora. Slobodan! Kao da je živo nja iz zoološkoga vrta, koju treba drža pod ključem. Moja kuća! Moja je, i si moja ... Tvoja haljina, čipka, raskoš, zaklada, sve je to moje. Poznavao je te dvije. Upravo je njima trebao Chris anov potpis da se domognu svojega nasljeđa, one su bile te koje su obiteljskim novcem željele višestruko poveća imutak svojih muževa – činjenica koja je tu gospodu dovodila do ludila. Chris an je primije o da njih dvojica nisu pokazala želju pojavi se u kući njegove prve noći izvan bolnice. Sumnjao je da su Clem i Charlo e ovdje upravo zbog toga novca koji im je


redovito isplaćivao – i nije znao što će kad ga konačno pitaju. Sve prije ćelije i Gada bilo mu je u magli; nije se mogao sjetiti koje je tromjesečje, niti je li već odredio što s novcem. Okrenuo im je leda i zagledao se prema kaminu. Ugodna je vatra gorjela iza savršeno čiste rešetke. Zamolit će Maddy da mu pomogne pošto odu. »Jesti ljut?« Clementia je prekinula kratak trenutak tišine. »Chris?« Shvatio je da se njemu obraća. Čvrsto je sklopio ruke iza leđa i iskosa je pogledao. »Jesti ljut?« ponovila je. Pogledao je Maddymoju, koja je i dalje stajala podalje od ostalih. O šao je do ruba sobe, povukao dva pozlaćena stolca i postavio ih da Timmsovi sjednu na njih. Grubo ih je spus o, uz tresak koji nije bilo teško protumači , a za m osobno poveo gospodina Timmsa do njegova stolca. Maddy je oklijevala pa je stao iza prazne stolice, gurnuo je prema njoj i namrštio se. Oborila je oči i sjela. Njegova je obitelj zurila u njega kao da je riječ o nekoj zbunjujućoj zagonetki. Clem je počela govori , a onda naglo zatvorila usta jer joj je pozornost odvra lo poznato udaranje štapa. Bio je to zvuk koji je Chris anu bio urezan u pamćenje – od prije nego što je naučio govoriti – prepoznatljiv nagovještaj njegove tete Veste. Uz sarkas čan je osmijeh postavio stolac i za nju: njezin omiljeni, teški francuski naslonjač s izvezenim p čicama i cvjetovima, s masivnim zlatnim naslonima za ruke i nogama izrezbarenima u obliku zmajevih kandži. Bio je to prijestolje dostojno jedne žene-zmaja. Namjes o ga je blizu vatre, a onda podigao pogled i naklonio joj se. Stajala je n dovratku, blijeda lica u oštrom kontrastu s potpunom crninom u koju je bila odjevena, u koro za ocem, mužem, bratom – možda i za Chris anom, tko zna? – i koju nikad nije skinula. U toj se kući vodila borba između dvije nijanse crne, ahata i ebanovine, između njegove majke i tetke. Sjetio se zašto ne živi ondje.

»Dobro izgledate, Jervaulx«, obznanila je lady de Marly dok mu je prilazila. Maddy ju je smjesta prepoznala. Nije ih trebalo upoznati da shvati da je to autorica onih strogih i smislenih pisama iz vojvodina fascikla u Blythedale Hallu, dama koja je slala besprijekorno skrojenu odjeću umjesto pobožnih floskula, koja je onako odlučno umarširala u kuću na Trgu Belgrave onoga jurta dok je Maddy stajala ispred nje i promatrala što se zbiva. Jedna od profinjenih mladih žena priskočila joj je u pomoć da sjedne i lady de Marly se smjes la u stolac koji joj je Jervaulx ponudio. Obrve su joj bile nacrtane na licu boje uvelih bijelih la ca, a usne i obrazi diskretno, ali vidljivo narumenjeni. Podigla


je jedan mršavi prst. »Ja ću čašu crvenoga vina.« Vojvoda je nagnuo glavu. Trenutak je oklijevao, a za m ispružio ruku i povukao zvono pored kamina. »Pokvarit ćete si probavu, teta Vesta«, reče ona mlada žena. Lady de Marly nije obraćala pozornost na nju. Pogledala je u stranu i obra la se Jervaubai iza sebe. »Dođite ovamo gdje vas mogu vidje , mladiću.« Pozvala je štapom i udarila o pod pored svojih nogu. Ušao joj je u vidokrug. Odmjerila ga je od glave do pete. Maddy je mislila da se naočitijeg i elegantnijeg gospodina ne može ni zamisliti. »Izgledate kao da ste krenuli na večer francuske glazbe s lovačkom kravatom oko vrata. Gdje vam je pečatnjak?« odlučno je zapitala lady de Marly. »Ah!« Rođak Edward je prokopao po svome džepu. »Ponio sam ga, milady. Držao sam da je najbolje da ga osobno čuvam dok ne stignemo.« »Više ga ne morate čuvati.« Prišao joj je, vrlo se udvornički – i posve pro vno kvekerskome učenju – naklonio i predao joj kutijicu. Uzela ju je bez riječi i pružila je Jervaulxu. Maddy nije znala primjećuju li ostali vojvodin prikriveni strah i oprez. Prihva o je ku jicu i pogledao je na svome dlanu. Dok je lady de Marly govorila slugi u dovratku da joj donese vino, Jervaulx je pogledao Maddy. Potajice je s snula šaku, kao da skriva nešto u ruci, i spuznula rukom niz bočni dio svoje suknje. Jervaulx je s snuo prste oko ku jice i potražio bočni džep na svome kaputu, a onda kutijicu ispustio u njega. Uputio je Maddy pritajeni, polovični osmijeh. »Dobro izgledate, Jervaulx«, ponovila je lady de Marly. »Ne libim se reći da sam iznenađena. Kako ste to pos gli, doktore Timms? Iz vašega sam zadnjeg pisma shvatila da gotovo uopće nije napredovao.« »Uvelu smo inova vnu metodu liječenja, milady«, revno reče rođak Edward. »Pokazala se uspješnom kako se nismo usudili ni nadati.« »Inovativna metoda?« Sumnjičavo ga je promatrala. »Kakva je to terapija?« »Riječ je o prirodnom nastavku naše društvene i moralne metode. U Bhthedale Hallu smatramo da nadziran društveni odnos između spolova može bi vrlo učinkovit u po canju samokontrole. Možda se sjećate, milady, govorio sam vam o tome kad sam došao po pacijenta da ga otpra m u Bh/thedale. Naravno, prije no što nasilnoga pacijenta uvedemo u veću skupinu, potrebno je zadovolji minimalne kriterije dobroga ponašanja. Kao što sam vas izvijes o, Njegova Milost nije uspijevala doseći tu razinu odnošenja, već je stalno bio namrgođen, sklon nepredvidljivim napadajima manije prema svim dvoriteljima i meni. Među m, imali smo sreće: prilika nam se ukazala kad je u Bh/thedale s gla moja rođakinja, gospođica Timms. Budući da sam


znao da posjeduje blag i stabilan ženski karakter, da je besprijekorna u moralnom pogledu, pobrinuo sam se da je zadužim za vojvodinu glavnu dvoriteljicu preko dana. Učinio sam to jer sam očekivao da će njezin utjecaj najbolje probudi one posljednje ostatke samokontrole u njemu. Mislim da ćete se složi kako je taj pristup bio izuzetno blagotvoran.« Jako se trudio da suspregne trijumfalni ton u svome glasu i zvuči profesionalno, no ipak nije uspio posve sakriti svoje zadovoljstvo. Lady de Marly nije ga ni pogledala dok je govorio, već je neprekidno promatrala Jervaulxa, čak i dugo pošto je doktor završio. Svoj zapovjednički pogled svrnula je na Maddy. »Vi ste gospođica Timms?« Maddy je ustala. »Jesam. Ovo je moj otac, John Timms.« »Sjednite.« Maddy je osje la kako je tamne oči fiksiraju dok je sjedala. Svoj je pogled držala malčice ispod onoga lady de Marly. Nije pognula glavu kao što bi to učinio netko tko drži do svjetovnih podjela među ljudima, ali nije ni otvoreno pokazala nepoštovanje. »Kad sam zadnji put vidjela nećaka«, reče lady de Marly, »bio je ričuća zvijer. Svezan za postelju, s ranom do kos na dlanu, koju je zadobio razbivši prozor prije no što su ga u tome uspjeli spriječi . Lakaju zaduženome za njega slomio je ruku kad ga je ovaj pokušao spriječi da zadavi svoga šurjaka. Nije se mogao sam hrani . Govorio je poput idiota. Urlao je. Zavijao. Bio je živo nja, gospođice Timms. Vojvoda od Jervaulxa bio je slaboumna, divlja zvijer.« Zurila je u Maddy. »Željela bih ču kako ste postigli ovakvu promjenu.« Maddy je podigla pogled i zagledala se ravno u l a d y de Marly. »On nije slabouman«, mirno je rekla. »Niti je divlja zvijer.« Stara dama dugo ništa nije odgovorila. Za m je uz ironičan osmijeh rekla: »Moram priznati, gospođice, da je mene uspio zavarati.« »Vjerujem ...« Maddy je bacila pogled na rođaka Edwarda, koji se nije doimao baš zadovoljnim njome, no nije rekao da ne smije izreći svoje mišljenje. »Vjerujem da je posve zdrav, i da nije ništa više idiot ... od tebe i mene.« Lady de Marly podigla je obrve. »Ohola mala kvekerica.« »Ne želim biti ohola. Samo ti želim objasniti.« »U moje vrijeme, gospođice, vaš smo način obraćanja nazivali nepristojnim. Vaš rođak ne govori ti osobama višega roda.« Maddy je držala oči u ravnini s plemkinjinim. Nije dala da je ona uvuče u to da počne brani svoj kvekerski govor. Već je ranije sretala stare dame poput lady de Marly – ništa joj se ne bi svidjelo više od dobre, po cajne svađe koja može završi prijekorom sugovornice. Maddy je gajila određene simpa je prema tome pu karaktera: katkad je mislila da će i sama s vremenom posta takva. Sada ju je u tome


sprečavalo samo očevo nježno odbijanje reakcije na bilo kakvu provokaciju. Rođak Edward lju to je uvukao obraze dok ju je gledao i ona se sje la da mu je obećala kako se neće obraća kvekerskim govorom osobama izvan njihova kruga. No sad je bilo prekasno. Uz to, imala je osjećaj da bi se lady de Marly svidjela još manje kad bi se sad povukla i ispričala. »Dakle«, obra la se postarija lady vojvodi. »Gospođica Timms tvrdi da ste posve zdravi.« Jervaulx je samo stajao i gledao je. »Onda, momče? Što imate reći na to?« Malo je okrenuo glavu, onako kao što je uvijek činio kad se na nešto usredotočio, izbjegavajući je izravno pogledati. »Razumijete li me?« Bacio je nelagodan pogled na Maddy. »Ne gledajte nju. Vama se obraćam. Čujete li što vam govorim?« Skupio je usne. Kimnuo je glavom, samo jednom, i to kratko, a za m s velikim zanimanjem počeo promatra stolić. On je svakako zasluživao pozorno promatranje jer njegovu crnu mramornu ploču nisu nosile obične noge, već dvije goleme zlatne p ce raširenih krila, iz kojih kao da su izlazili plamičci. Bio bi to najraskošniji i najkičas ji komad namještaja koji je Maddy vidjela u životu da se sa suprotne strane kamina nije nalazio isti takav. Lady de Marly žustro je štapom udarila o pod. Namrš la se nećaku. »Sad nije trenutak za vašu svojeglavost, momče. Priuš li ste si dvadeset godina jekom kojih ste nas čas li svojom hirovitošću. Bili ste divlji i nepromišljeni poput Indijanca i sad za to plaćate. Nitko mi ne može reći da bi se razuman čovjek uopće upetljao u onu barbarsku razmjenu hitaca, a kamoli da bi se nakon nje probudio u ludnici.« Samo je vojvodina napeta čeljust pokazivala da on uopće shvaća kako se lady de Marly obraća njemu. Zavalila se u svoj naslonjač uz oštar uzdah. »Mlada budalo.« Prikovala je optužujući pogled na Maddy. »Kakav je ovo napredak?« »Možda ako bi govorila sporije«, odvažila se Maddy. »Rekli ste da nije slabouman.« Maddy je ustala. »I nije, ništa više no što bi bila da te stave u Kinu, medu same Kineze. Shvatit će ako budeš strpljiva.« »Gospođice Timms, sutra u deset sati on će stati pred suca. Uspjela sam isposlova da to bude u če ri oka. Porota nije pozvana – još.« Pogledom je ošinula svoje dvije nećakinje. »Među m, lešinari su gramzivi. Predlažem da, ako ne želite da vaš ogledni pacijent bude zakonski proglašen slaboumnim, maksimalno iskoris te svoju moralnu prirodu i stabilan karakter kako biste mu objasnili u kakvoj se opasnosti nalazi.« Njezine su riječi zamrle i zamijenila ih je šokirana, nelagodna šina. Otvorila su se


vrata za služinčad i bešumno je ušao lakaj s crvenim vinom za lady de Marly. Uzela ga je s poslužavnika i otpila gutljaj, ne skidajući oči sa Jervaulxa. Za m je odložila čašu na stolić i izvukla se iz naslonjača. »Gospođica Timms noćas će ostati ovdje. Vi ostali – ostavite nas.« Stara je vojvotkinja izgledala šokirano. »Ali doktor Timms ...« Lady de Marly prekinula ju je u pola rečenice. »Koliko sam shva la, ima smještaj? U Gloucesteru, čini mi se.« »Tako je, milady.« Rođak Edward se naklonio. Dvaput. »Htjela sam razgovara s doktorom«, reče vojvotkinja prilično tugaljivo. »Htjela sam čuti kako Christian napreduje.« »He y, dušo«, hladno će lady de Marly, »ako u proteklih četvrt sata niste sami vidjeli kako napreduje, čovjek vam ne može reći ništa što ne može čeka do sutra. Biste li nam se pridružili na doručku, doktore? U osam sati.« »Bit će mi čast, milady. Samo ću pozva našega noćnog dvoritelja da pacijenta spremi na spavanje«, reče rođak Edward. »Hoće li to biti nužno, gospođice Timms?« Pod zapovjedničkim okom lady de Marly Maddy se očajnički trudila smisli pravi odgovor. »Ja ... mislim da bi to bilo pametno.« »Može bi . Držim krajnje nezgodnim ima noćas dodatne sluge u kući. Nadam se da ste dorasli zadatku.« Bacila je pogled na lakaja. »Recite Pedoeu da prozrači posteljinu za gospođicu Timms. Spavat će u vojvodinoj garderobi.« Maddy je stajala kao ukopana dok se lady de Marly polako bližila vra ma kuckajući štapom po podu. Zastala je i okrenula se. »Zarumenjeli ste se, djevojko. Mislila sam da ste njegovateljica?« »I jesam«, uspjela je prozboriti Maddy. »A on je slabouman, sve dok mi je dokažete da nije tako. Pobrinite se da nam noćas ne priredi nikakve bizarne scene.«


Koliko god Blvthedale Hali bio luksuzan, koliko god se udobnom i raskošnom doimala vojvodina kuća na Trgu Belgrave, Maddy nikad nije mogla ni zamisli da se iza blijedih fasada kuće poput ove kriju prostori koji nadilaze maštu: sluge odjevene poput kraljevića, u snježnobijeli saten obrubljen modrom i srebrnom čipkom; zidovi prekriveni crvenim baršunom, ukrašeni golemim slikama; profinjene štukature obojene bijelo i zlatno; sagovi koji su prigušivali zvuk njezinih koraka; sjajni lusteri na svakome koraku. Kad ju je lakaj u livreji uveo u vojvodinu garderobu, pokušala je prikri svoju zapanjenost, no čim je on o šao i ostavio Maddy samu s njezinom malenom putnom škrinjom, pogledala je strop i nije si mogla pomoći: jedva je prigušila zaprepašteni smijeh. Bilo je apsurdno. Garderoba je bila obojena tamnomodro, s golemim zaba ma omeđenim složenim zlatnim ukrasima iznad vrata. I ne samo to: iznad zabata nalazili su se okrugli portre ozbiljne gospode, okruženi čeznutljivim pozlaćenim kerubinima prebačenim preko okvira sa slikama cvijeća i ukrštenih stjegova, a sve u zlatu. Za m modri baršun sve do bačvastoga svoda, na kojemu je blistalo cijelo čudo ukrasa, pus redovi izbočina i lis ća, sve u još više zlata, koje je naglašavalo svaki detalj. Uska je prostorija gorjela od silnoga zlata. Maddy nije znala kako će spava usred sve te raskoši. Na suprotnome zidu bila su vrata prema vojvodinoj ložnici, koja su sad stajala otvorena. Maddy je odande čula vojvotkinjin glas pa je provirila iza visokih, sjajnih vrata. »Hoćete li bi dobro, Chris ane?« Njegova je majka oklijevajući stajala pored vrata koja su u ložnicu vodila iz hodnika dok je sluškinja brzo namještala posteljinu i navlačila zavjese. Jervaulx ni na jednu od njih nije obraćao pozornost, već je pomno i usredotočeno zvjerao po sobi, kao da je pokušava zapamtiti napamet.


I ta je soba bila modra, no ne tako napadno ukrašena kao garderoba. Bila je pastelne boje koja se Maddy činila vrlo lijepom, unatoč tome što je postelja bila nečuveno raskošna, s uzglavljem koje se uzdizalo sve do stropa, a za m se zakrivljeno prevaljivalo poput golema morskoga vala. Zastori na postelji bili su od damasta i bojom su se slagali sa zidovima. Jedino što je bojom odudaralo od svega ostalog bili su portre u prirodnoj veličini i tamnomodro-zeleni orijentalni sag koji je prekrivao pod od zida do zida. Jervaulx je uhva o svoj odraz u zrcalu na komodi. Zabuljio se u staklo, a za m se okrenuo, tražeći pogledom nešto iza sebe. Maddy se malčice iznenadila kad je shva la da je ona to što vojvoda traži. Nasmiješio se kad ju je ugledao i malo ga je prošla napetost. Ušla je u ložnicu. Stara vojvotkinja bacila je pogled na nju. »Ah. Gospođice Timms. Mislite da nećete treba ...« Zastala je. Izgledala je kao da joj je neugodno. »Pretpostavljam da ne ... da nije izgledno kako će možda ... šetati po noći?« Maddy je shva la da ga se vojvotkinja boji i želi da bude vezan. Premda Maddy ni sama nije bila posve sigurna u to za što je sve on sposoban, iz nekog joj je razloga bilo užasno što je to predložila njegova rođena majka. »Možeš zaključa vrata ako želiš«, reče. »Možda bi to bilo najbolje. Prozori ...« Prekinula je misao. »U redu, pozvonite ako bude problema. Lakaj će cijelu noć bi u predvorju. Ali on se doima ... mnogo bolje. Valjda neće ... mislite da neće pokušati s prozorima?« Maddy je pogledala Jervaulxa. Unatoč tome što ga je u Blythedale Hallu vidjela u okovima, nije mogla zamisli kako se zacijelo ranije ponašao kad je u vlas toj obitelji izazvao takav strah. »Prozori, Jervaulx?« polako je pitala. »Nećeš ih razbi ?« Odmahnuo je glavom. Nije bila sigurna da je razumije jer nije oklijevao, ni pozorno razmatrao riječi, već se činilo da se samo povodi za tonom njezina glasa. »Onda ću vas ostavi «, reče vojvotkinja. »Kuhar će posla užinu.« Upu la je sinu dug pogled. »Laku noć, Christiane. Laku noć.« Lagano se naklonio uz otrovan osmijeh. Sluškinja je prošla pored Maddy i ušla u garderobu. »Molit ću se«, obznanila je vojvotkinja i zatvorila vrata za sobom. Ključ se okrenuo u bravi.

Chris an je sjeo na postelju. Nagnuo je glavu unatrag, sklopio dlanove iza vrata i bacio se na meke perine. Uzdahnuo je od zadovoljstva. Dom.


Bez Gada, bez okova, bez noćnih mora. Nije mu smetalo što ga je žena-zmaj oštro kri zirala. Bio je naviknut na to – uvijek je bila oštra i on je gotovo uživao u tome. A i Maddymoja je bila ovdje, jedino što bi uzeo sa sobom s onoga mjesta da je mogao sam birati. Kakav nevjerojatan izokrenu svijet u kojem ga njegova obitelj zaključava u sobi s mladom i zgodnom ženom. Njegovateljica, rekla je teta Vesta. Chris an se nacerio gledajući u modri luk raskošne tkanine iznad svoje glave. Povukao je nogu gore i naslonio petu na rub postelje. Uživao je u razmišljanju o najluđim mogućnos ma koje mu nudi takav zgodan aranžman u kojem ima na raspolaganju vlas tu milosnicu. Uzdahnuo je. Premda je maštarija bila ugodna, stvari su sad bile drukčije. Ugled mlade kvekerice njegovoj obitelji možda nije pao na pamet – čak i da jest, ne bi ih bilo briga – no premda je ona bila posve prepuštena njemu na milost i nemilost, bio je i odgovoran za nju. Zavođenje više nije bila zgodna lekcija kakvu je očekivao da će joj održa . Iz ove perspek ve previše bi nalikovalo na uvredljive dodire koje muškarac nameće svojoj sluškinji. Zapravo mu se bilo teško sje zašto si je uopće utuvio u glavu da je mora kazni na taj način. Mrš o se dok je o tome razmišljao, a onda je ona izgovorila njegovo ime. Okrenuo je glavu i podigao obrve. »Mormo razgvrat«, rekla je. Ispustio je upitni zvuk. »Razgovor«, rekla je. Chris an se uspravio. Odgurnuo se, oslonio na jastuke i poravnao posteljinu pozivajući je da sjedne. »Razgovor.« Bio je zadovoljan što je tako lako izgovorio tu rijeć. Nije sjela na postelju, već na stolac uspravnoga naslona nasuprot Jervaulxu. »Razmijš štoćse stra dgodit?« »Su ... tra?« »Sluša«, rekla je. »Ja ... slušam«, rekao je. Iri ralo ga je što ona to dovodi u pitanje. »Sa-sluša-nje«, ponovila je. »Pred gospnom scem.« Nije se sjećao gospodina Sca. Chris an je znao da se mnogo toga ne sjeća, no bilo mu je nelagodno razmišljati o tome. »Sac ... Ša ... dos?« pitao je. Zacijelo nije mislila na Buckinghamova sina. Koliko je Chris an znao, markiz od Chandosa nije imao problema sa sluhom, a dobro ga je poznavao. Zajedno su kockali i odavali se svakome zovu pu od Londona do Pariza i natrag. Imao je problema sa svojom nepromišljenom rasipnošću, to da, ali ne sa sluhom. Barem koliko se Christian sjećao.


»Sluša«, ustrajala je. »Sa-sluša-nje.« Morao se potrudi i sje se druge riječi. »Mlad«, reče. Chandos nije mogao bi gluh; Christian i on bili su vršnjaci. Odmahnula je glavom i sklopila ruke. Uzdahnula je. Znao je da joj ne uspijeva da ono što ona od njega želi. Osje o je poriv da udari u nešto, da zabije šake u kamen. Ljutito je zagundao, otkotrljao se s postelje i okrenuo joj leda. Začula je neko grebanje i zvuk brave koja se otključava te je ustala. Ušao je lakaj koji je gurao kolica s užinom. Oprezno je pogledao Chris ana, a za m bez riječi počeo podizati poklopce i točiti čaj. Kolačići od prhkoga jesta punjeni voćnim nadjevom i tanke kriške kruha namazane maslacem činili su se kao pristojna hrana. Chris an je prišao poslužavniku. Šalice su zazveckale kad je lakaj jednu ispustio na tanjurić i okrenuo se prema njemu. Chris an je zastao. Nikad ga u životu neki sluga nije tako sumnjičavo i oprezno gledao, kao da je razbojnik koji se prišuljao čovjeku u mračnoj uličici. Osjećao se kao da ga je netko pljusnuo. Nepomično je stajao, optužen i osuđen jednim nijemim pogledom. »Trbalga vezat, gospdic?« upita čovjek Maddy. Chris an je osje o kako mu gnjev i zapanjenost žare lice. Tko taj drski nitkov? U svojoj bespomoćnoj šokiranos pogledao je Maddymoju. Cak nije imao neko rješenje: nije mogao tu hulju izbaciti sobe i službe. »Ne«, odgovorila je. Barem nešto. Chris an je držao da je lakaja trebala uhva za uho i tako ga izbaciti van. »Nebojt gase?« pitao ju je lakaj. Ne boji li se njega? Maddy je odmahnula glavom, a Chris an je osje o kako ga preplavljuje strastvena zahvalnost prema njoj. Sluga je ponovno podigao čajnik, i dalje gledajući Christiana. Slom rku, bogmje.« Chris an to nije mogao spriječi : kad je čuo tu čudovišnu izjavu, oteo mu se izobličeni prosvjed. »Van!« Prišao je korak bliže. »Prokleti gad bijedni kurvin sin kopile – van!« Shva o je što je rekao u istome trenu kad i lakaj, i to kako je to jasno i glasno izgovorio. Njih su se dvojica pogledala; zatim su obojica pogledala Maddy. Sjedila je u svome šeširiću, isprepletenih prs ju, sumnjičavo skupljenih obrva. Nije imala blagoga pojma koliko je on uvrijedio njezinu nježnu žensku prirodu, to je bilo očito, no ipak joj se kratko naklonio u znak isprike, a onda nastavio gnjevno zuri u lakaja, nemoćan izgovoriti išta osim bestidnosti. »Možd bitrbo ić«, reče Maddy ustajući. Lakaj je spustio čajnik, ukočeno se naklonio i poslušao je. Prišla je kolicima i do kraja natočila čaj. Mirnim i metodičnim pokre ma pripremila


je hranu na tanjuru, a zatim ga stavila na stolić. »Ne ... ruka«, reče Chris an, odlučan da ispravi lakajevu neis nitu izjavu. »Nikad ... vidio.« »Trbo bi jest«, rekla je. Christian je iskrivio lice. Prekrižio je ruke i naslonio se na zid. »Vjerujte!« »Jedi.« Odgurnuo se od zida. »Vjerujte! Maddymoja!« Strogo je s snula je usne. »Nesjećse.« Nije mu vjerovala. Vjerovala je tom cendravom kmetu, a ne njemu. Chris an je šakom udario u zid. Još je čvršće s snula usne. »Ti ... si ... bio ... bolestan«, rekla je vrlo polako i razgovijetno. »Ti ... se ... ne ... sjećaš.« Naglo joj je okrenuo leda i počeo hodati po sobi. »Ne. Ne, ne, ne!« »Jervaulx!« Tako je oštro izgovorila njegovo ime, tako odlučno i naglašeno, da je zastao i zabuljio se u nju. »Sutra. Sdac sluša. Morš pokzat zdrarazm. Razum.« »Tko?«, povikao je. »Ne ... gluh!« »Ni ja«, rekla je podižući bradu. Glasno je uzdahnuo, grčevito s snute čeljus . Kimnuo je da potvrdi njezine riječi. »Tko ... Sac?« pitao je tišim glasom. »Sdac. Sa-sluša-nje.« Osjećao je koliko je to važno jer ga je ona tako napeto gledala. Morao je shvatiti, ona je željela da shvati. »Sdac ... sluša?.« bespomoćno je pitao. »Sa-sluša-nje.« Odmahnuo je glavom, odustao od svega. Sutra je trebao o ći u posjet nekom gluhom starom čovjeku koji pokušava slušati i to je bilo nešto važno.

Zacijelo je spavala jer osje la je kako se budi. Bio je to dug, užasan trenutak straha zbog čudovišnoga izgleda sjajnih očiju koje kao da su lebdjele preblizu njezinoga lica, a onda se sjetila i prepoznala pozlaćeni uzorak na stropu. Brzo se uspravila u postelji. »Jervaulx?« U tamnome je kutu vidjela kako se nešto pomaknulo. Crna silueta odvojila se od tamne mrlje vrata. U njoj se probudio pravi strah i obavio je glasnim otkucajima njezina srca. »Maddy«, reče usred šine i unutarnje grmljavine njezina srca – ali tako nesigurnim glasom da je glasno uzdahnula. Osje la je olakšanje nakon onoga trenutka užasa i mišići su joj klonuli.


»Sto je?« pitala je drhtavim glasom. Bio je jedva osvijetljen zasjenjenom svje ljkom koju je ostavila upaljenu. »Saslušanje.« Na sebi je imao smaragdnozeleni kućni ogrtač, ih zavezan i raskriljen, a ispod njega tek hlače. »Maddymoja. Reći ... sl-sluša-nje. Gospon Sdac. Su ... sudski. Sudski?« Ugrizla se za usnu. »Da. Sudsko saslušanje. O tome jesi li sposoban brinu se za sebe.« Na prigušenome svjetlu njegove su oči bile crne, izraz lica sotonski – a ipak ošamućen. »Spos ... ja?« »Da«, rekla je. Spus o je pogled na nju, a za m na svje ljku i nejasan odsjaj ulaštenoga drva psihe. Malčice je odmahnuo glavom. Ispod suknje je koljena privukla prsima i promatrala ga. Odjednom se njegov pogled usredotočio na nju, demonski pogled na tome čudnom svjetlu. Sklopivi je krevet zaškripao kad ju je zgrabio za ruku, sjeo pored nje i žestoko je fiksirao. sNatrag?«, odlučno je pitao. »Pošalju – natrag?« Boljelo ju je od njegova stiska. Pretrpjela je; jedino mu je to mogla pružiti jer druge utjehe nije imala. »Ne znam.« Zatvorio je oči. »Ne ... natrag ... ludo mjesto.« Otvorio je oči i zapiljio se u nju. »Ne.« Htjela je laga , reći mu da je is na laž. Najbolje što mu je mogla ponudi bilo je da kaže kako ne zna, a čak je i to napola bila laž. Bila je to izjava koju nije obasjavala svjetlost božanske istine i njome je prekršila sve čemu su je cijeli život učili. »Sutra moraš pokaza zdrav razum«, rekla je. »Govori mirno i pokaži zdrav razum.« Držao ju je za ruku; boljelo ju je sve do kosti. »Ti to možeš.« Pogledao je prema vra ma koja su vodila u hodnik. Maddy je smjesta prepoznala njegovu zamisao. Trenutak su oboje bili nepomični, uhvaćeni na rubu njegove namjere. »Brava?« Još je čvršće stegnuo prste. Nije htjela lagati. Ništa mu nije odgovorila. Pus o ju je i prišao vra ma. Kvaka se lako pomaknula pod njegovim dlanom; vrata su se nečujno otvorila jedan centimetar. Držao ih je tako kad ju je ponovno pogledao. sIći«, teče kroza zube. Bespomoćno je sjedila čekajući da on svoj naum provede u djelo. Stajao je s rukom na kvaki. »Dva ... ići.« Pozvao ju je pokretom glave. »Oboje.« »Ne«, prošaptala je. »Ja ne mogu. Ti ne smiješ.« Namrš o joj se, kao da je ona zapreka na njegovu putu. Oprezno je još šire otvorio


vrata, naslonio se na dovratak i provirio van. Zraka svjedos iz hodnika pala mu je na lice i pokazala dijabolične crte. Iskrivio je usta u prijezirni osmijeh. Vrata su se ho zatvorila. »Kost lomi«, reče u tmini. »Ruka.« Oči su joj se ponovno priviknule na mrak. Okrenuo je leda vratima i stajao gledajući je. »Maddymoja«, reče. »Natrag ...« Zastao je, a za m negdje duboko iz grla izvukao: »Smrt.« Nije imala odgovor. Prišao joj je, ponovno sjeo pored nje na krevet i zgrabio je za obje ruke. »Ne ... natrag. Ne!« »Ne odlučujem ja. Nemam pravo glasa.« sIći!« U njegovome se glasu čulo preklinjanje. »Sada.« Gurnula ga je, ne znajući što činiti. »Idi onda! Ja te neću zaustaviti.« Nije ju puštao. Tresao ju je. »Dva. Dva ići.« »Ne«, nesretno je odgovorila. »To je nemoguće.« Chris an je pognuo glavu i ispus o uzvik očaja. »Ne ... jedan ići. Maddy!« Prste je zario u njezina ramena. »Ne može.« Privukao ju je sebi, naslonio lice u udubinu njezina vrata. »Maddy. Maddymoja. Ne jedan. Ne može.« Pri snuo je čelo na nju, čeljus napete u hoj molbi. Raspadao se. Dotle je došlo, nakon zaključanih vrata, čuvara i okova. Da mu je pružila ključ, ne bi mogao išetati na slobodu. Nije imao hrabrosti. Ne sam, jedan, bez druge. Ali vratiti se onamo ... ćeliji, Gadu. Držao se za nju, paralizirana tijela, skamenjen, slamajući se od panike. »Jervaulx.« Dotaknula mu je kosu i progovorila tjeskobnim glasom. »Stra, mraš bitmirn. Zclav raz. Pkaži zdavraz, koštmen pkažeš.« »Maddy«, reče on. Glas mu je bio prigušen jer je tu jednu jedinu riječ koju je smogao izgovorio u njezinu kožu. Odmahnuo je glavom jer drugo nije mogao. Nije imao zdravog razuma, ni je bio psihički zdrav. Morao je o ći, pobjeći, no bio je skamenjen. Cijeli se tresao. Pognula je glavu, pri snula obraz o njegov i lagano ga pogladila po kosi. Okrenuo je lice i u snuo ga u njezino grlo. Ona je bila sve što mu je išta značilo u svemiru, njegovo jedino uporište u stvarnos . Ispus o je usrdan usklik kojim joj je rekao sve ono što riječima ionako nikad ne bi mogao: kolika je njegova potreba za njenom prisutnošću. Osje o je kako je malčice drhtavo uzdahnula, a onda mu je njena suza pala na obraz. Prošaptala je: »Nekmibogprost, Jervaulx – stote vlim.« Što te volim. Te su riječi razbile čaroliju pod utjecajem koje se nalazio. Je li to zaista rekla?


Odgurnuo se i zabuljio u nju. Prigušena svjetlost svje ljke obasjala je vlažnu liniju njezina obraza, no nije joj mogao vidjeti oči. Pogladila ga je po ruci; samo dodir i sve je bilo gotovo. Osjećao se zbrkano, preglupo da shvati. Nije bio siguran je li dobro čuo. Spustila je lice i odmaknula se od njega. Pustio ju je. Ustao je. Izgubila se u tmini, nepomična. Mozak mu je bio nekako ošamućen; želio je o ći nekamo i nasloni lice na hladan zid ne bi li pronašao izlaz iz toga kaosa. Najgore od svega bilo je to što je ona plakala. Lju o se zbog toga – ne samilost kvekerska crkvena milostinja. Je li na to mislila? Je li zato plakala? Zato što je on bio zvijer koja se boji o ći iz kaveza, nije imao riječi kojima bi izrazio što misli, a ni prave misli, već samo kašu glupih, ludih pomisli ? Ostavio ju je ondje i ušao u još veću tamu sobe u kojoj su nekoć na raskošnoj postelji spavali njegov otac, djed i pradjed. Legao je na trbuh, raširenih ruku i pri snuo obraz na svilenu plahtu. Boljela su ga rebra. Da je znao neku molitvu, bio bi se pomolio – baš je bio prava kukavica: sad se sje o traži usluge, a to mu nikad ranije nije palo na um. Nije smatrao da mu Bog išta duguje. Smatrao je da je nekoć sve imao i sve protra o. Plamteća jezera i vragovi koji zavijaju nikad mu se nisu činili tako zastrašujući, te priče jedva da su mogle zaplašiti zločestu djecu. Okrenuo se i zagledao u tminu. Proklet ... Saznao je kako zapravo izgleda pakao.


Ako bi bacio pogled kroz prozor male prostorije, čovjek bi lako mogao zamisli da je Lincoln's Inn7 zapravo provincijski gradić: s dostojanstvenim starim stablima s kojih je polako otpadalo lišće, zelenim tra nama, posvemašnjoj šini koju bi prekinuo prolazak jednog ili dvojice muškaraca čije bi tamne halje lepršale na kasnopopodnevnom suncu i njegovim sjenkama. Ovdje, usred Londona, najglasniji zvuk bila je vrana koja je graktala na obližnjemu stablu, dok su njezine crne družice dostojanstveno koračale preko puteljaka. Maddy je s ocem sjedila na prozoru; s jedne strane stajao je rođak Edward, a s druge Jervaulx, dok je Larkin bio nekoliko koraka dalje. U prostoriji u kojoj su čekali gotovo da je bila gužva. Uz vatru su lady Clementia, lady Charlo e i druge dvije Jervaulxove sestre privukle svoje stolce iza leđa lady de Marly i stare vojvotkinje. Njihovi su se muževi okupili blizu vrata i vrlo ho razgovarali. Katkad bi se obra li čovjeku s vlasuljom na glavi koji je stajao u dovratku i prelistavao papire, ali nije ulazio u prostoriju. Lady de Marly izričito je tražila da Maddy i njezin otac budu prisutni, što je bilo zastrašujuće. Vrlo ozbiljan odvjetnik duboka glasa u odvojenoj je prostoriji već razgovarao s Timmsima. Ispitao ih je sve o vojvodi i njegovu ponašanju. Zapisivao je bilješke i opširno propitao Maddyna oca o matema čkome radu, no kad je Maddy ustala i ispratila oca van, nije baš bila načisto čemu sve to. Odvjetnik je zatim uveo lady de Marly i Jervaulxa, koji se vratio još napetiji, tako da je vidljivo trao ispod mirne fasade. Sad je stajao pored Maddy, besprijekorno uređen. Za to je bio zaslužan sluga koji je Maddy toga jutra bez okolišanja izbacio iz garderobe. Ovaj put nije bio odjeven u lijepi izvezeni prsluk, već ozbiljni bijeli bez ukrasa, bijele hlače i tamnomodri kaput koji je lady de Marly proglasila primjerenim. Doimao se strogo poput kvekera, no pogled poput njegova Maddy nije vidjela na licu ni jednoga prijatelja, osim čovjeka kojega je skupš na odbacila jer ga je svećenik vjenčao za neku svjetovnjakinju.


Upravo je to Jervaulxu htjela učini njegova obitelj – izbrisa ga. Odbaci ga i odreći ga se, zaboravi ga kao da nikad nije bio dio obitelji. Dok su cijelo to dugo poslijepodne čekali u maloj prostoriji Vrhovnoga suda, sve je shvatila premda joj nitko ništa nije rekao: njegova vlas ta obitelj – sestre i njihovi muževi, pa čak i majka – tražila je to saslušanje i samo im se lady de Marly suprotstavljala. S gao je poziv od suca. Lady de Marly je ustala, a s njome i sve druge dame, no sudac je želio vidjeti samo Jervaulxa. Lady de Marly izbacila je svoj štap i ponovno sjela. »Nemojte me iznevjeri «, obrecnula se na vojvodu. Na vra ma je čekao odvjetnik, čovjek uglate brate i bezizražajna lica ispod vlasulje. Jervaulx je dobacio Maddy pogled posvemašnjega očaja. Čvrsto je stegnula ruke. Nije mu mogla reći ono što je željela, ne pred m ljudima, nije mu mogla uli hrabrost i vjeru. »Vaša Milosti?« reče odvjetnik. »Vrhovni sudac vas čeka.« Vojvodino lice polako je prekrio ledeni plamen mržnje. Zbog njega je izgledao zastrašujuće. Pogledao je svoju obitelj, jednog po jednog člana, svaku sestru, svakoga šurjaka, majku – kao da ih označava da im to ne zaboravi. Za m je prišao odvjetniku i vratima.

U jednom od svojih čudnih pomicanja stvarnos Chris an je prepoznao čovjeka za stolom: Lyndhurst8 u halji vrhovnoga suca promijenite vladu, sjećao se toga, sjećao se – Canning.9 Odjednom mu se otvorio velik dio njegova života. Lyndhurst je prestao nervozno kucka prs ma i podigao je pogled s papira koje je držao u ruci. Nemir na njegovu licu zamijenilo je olakšanje kad je vidio Christiana kako stoji u tišini. Lvndhurst je ustao i obišao oko stola te ispružio ruku. Chris an ga je poznavao. Bio je ozloglašeni ženskar, odmetnu vigovac – itekako udaljen od Chris anova malena radikalna kutka u Domu lordova, ali nipošto najgori od svih h staraca. A sad je bio predsjednik Vrhovnoga suda! Fini napredak. Chris an se toga sjećao, premda nesigurno. Kriza medu torijevcima, pregovori i nesigurnos ; osjećao se kao da je u vakuumu, nije imao pojma kad je to sve bilo, ni kako sad stoje stvari s vladom. Barem nije došlo do revolucije – inače netko poput Lvndhursta sigurno ne bi postao predsjednik Vrhovnoga suda. Potapšao je Chris ana po ramenu, uhva o ga za ruku – nestali su oni zbunjujući trenuci kad je Chris an nije mogao podići. Chris an se pomaknuo, postao je ljudsko biće koje može uzvratiti stisak ruke.


»Zgledtobro, gospdne! Jakobro!« Christian je kimnuo glavom. »Dodte, sjete. Nećmugo. Razvaroz ledmarli, znte.« Pokazao je prema stolcu pored vatre i privukao svoj prema njemu. Čipka na njegovoj halji je lepršala. Skinuo je kompletnu službenu odjeću, predao je službeniku koji je kliznuo van i nestao s tom purpurnom raskoši. Lvndhurst je rasklopio naočale i stavio ih na nos. Odvjetnici s vlasuljama stajali su u blizini i šuškali papirima. »Parjestavni pitnja, dasve ščistmo, ha?« Upu o je Chris anu kratak pogled, nešto između nade i nelagode, i nakašljao se. Jedan od odvjetnika dao mu je neke papire. Trenutak se kreveljio proučavajući papire u svome krilu. »Rectesojme, gospne.« Chris an je s snuo ruke oko naslona svoga stolca. Vatra je pucketala. Osjećao je kako mu jako tuče srce. Lvndhurst je podigao pogled. »Ime?« Christian Richard Nicholas Francis Langland. Nije to mogao izgovoriti. Osjećao je kako ga ponovno preplavljuje užas. Riječi nikako nisu izlazile. Počeo je disati sve dublje. Zurio je u Lvndhursta pokušavajući običan izdisaj pretvoriti u zvuk. Jedan od odvjetnika nešto je rekao, no Chris anu je to zvučalo kao beznačajan niz slogova. Stavili su mu u krilo bilježnicu i dali mu pero. Spus o je pero na papir. Ništa se nije dogodilo. Spus o ga je, a za m ga podignuo lijevom rukom. Pokušavao se sje slova, njihovih oblika, kako ih se započinje. Pogledao je Lvndhursta i vidio kako se ovaj naginje prema njemu zabrinuto se mršteći. »Nemžte pisime?« Chris an je pri snuo glavu na naslon stolca. Gad, ono mjesto ponovno će ga ondje zaključa ! Sama ga je pomisao izludila, a riječi su kliznule još dalje, rasule se van njegova dohvata, van svake nade. Odvjetnici su ga ozbiljno promatrali. Kad se zadnji put obra o Domu lordova, ustao je i govorio o obrazovanju, udruženjima inženjera, znanos – sjećao se Lvndhursta u tome trenutku, kako nešto zapisuje i šapuće lordu do sebe, uobičajena torijevska posla. A sad su, poput daljih rođaka okupljenih oko samrtne postelje, vrhovni sudac i njegovi ulizice buljili u vojvodu od Jervaulxa: pristojno, nelagodno, fascinirano. Bio je jedan od njih, odjeven poput njih, nekoć je sjedio u Domu lordova skupa s Lvndhurstom – a ovo mu se dogodilo. Lvndhurst je potezao usnicu sjedeći na stolcu. Odmahnuo je glavom i nešto zapisao. Chris ana je preplavio osjećaj poniženos . Spus o je pogled na bilježnicu u svome krilu i zapisao algebarsku jednadžbu koja iskazuje udaljenost između dvije točke s obzirom na ortogonalnu os.


»Sojet?« Lvndhurst se zabuljio u bilježnicu i posegnuo za njome u Chris anovu krilu. Onaj isti odvjetnik uglata lica nagnuo se i nešto mu šapnuo na uho. »Ah.« Lvndhurst je kimnuo glavom i gurnuo naočale uz nos. Pogledao je Chris ana. »Bisna brojlo dvajs?« Dvadeset? Svi su u iščekivanju gledali u bilježnicu. Chris an je zaključio da treba nešto napisati. Ovaj ga je put ruka slušala. Napisao je broj dvadeset u bilježnicu. »Jendo dvajs, mlim.« Nešto samopouzdanje Christian je napisao broj tisuću dvjesto dvadeset. Lvndhurst je uzdahnuo i ponovno potegnuo usnicu. Chris anovo trenutno samopouzdanje je isparilo. Nije dobro napravio zadano, to je bilo očito. Osje o je kako ga ponovno preplavljuje užas zbog poraza. Onaj je odvjetnik nešto govorio, a Lvndhurst odsutno kimao glavom. Vrata su se otvorila i službenik je uveo Christianovu majku. Chris an je ustao. Nije ga ni pogledala; samo je zastala pored vrata. Kad ju je odvjetnik uglata lica dodirnuo po ruci, okrenula se i izašla. Vrata su se zatvorila. Christian je jedan trenutak smeteno stajao. Zatim je sjeo. »Pozte tudam?« U njemu se probudio gnjev. Njima je to bila obična igra, glupava razonoda kojom ga zbunjuju. »Kća?« Što? »Ime?« tupio je Lvndhurst. Zatvorio je oči. Trudio se. Nije uspijevao. Ništa nije izlazilo. »Neznte?« Ništa! Christian je zurio u Lvndhursta i ljutito disao kroz zube. Jedan od odvjetnika uzeo je svijećnjak s kamina i stavio ga na stol pored Chris ana. Pružio mu je papir sfrkan u tuljac za potpaljivanje svijeća. Tuljac prema svijeći. Papir i plamen. No njegove ruke kao da nisu imale nikakve veze jedna s drugom. Lvndhurst se nagnuo i uzeo mu tuljac. Prinio ga je žeravici dok se nije počeo dimi . Pojao se tanašan plamen. Izvrnuo je papir te ga ponudio Christianu. Chris an ga je oprezno prihva o. Zurio je u modro-žu plamen, s čijeg se vrha odvajao bijeli dim. Netko je progovorio oštrim glasom. Odvjetnik uglata lica nagnuo se i brzim puhanjem ugasio gorući papir. Chris an se namrš o. Moraju mu da vremena, nisu mu davali dovoljno vremena. Izraz lica onoga odvjetnika ga je raspaljivao. Zatvorio je oči i posegao za svijećnjakom. Uhvatio ga je u ruku. Drugom je rukom držao napola izgorjeli tuljac. Bio je odlučan u namjeri da im dokaže kako to može. Pokušao je. Pogledao je


tuljac, prinio ga svijeći, okrenuo glavu da bolje vidi. Njegova desna ruka obrnula je svijeću. Lijeva mu je ruka trljala tuljac iz kojega se pušilo o vosak. Sitne pahuljice čađi raspršile su se po bilježnici i njegovim hlačama, ali to nije bio pravi način. Preokrenuo je svijećnjak i ponovno pri snuo tuljac na svijeću. Tuljac mu se smrvio u rukama i rasuo po podu. Christian je očajnički buljio u njega. Lvndhurst je mrmljao sebi u bradu i nešto pisao. Službenik je nježno oteo izokrenu svijećnjak iz Chris anovih ruku. Za m je skupio snop novčanica i pregršt kovanica sa stola i dao ih vrhovnome sucu. Lvndhurst se ispružio te raširio novac preko bilježnice u Christianovu krilu. »Zbrit.« Chris an je podigao novčanicu od jedne funte. Pogledao je Lvndhursta. Vrhovni sudac uzvra o mu je blagim pogledom. Suosjećajnim pogledom. I u tome strpljivom sažaljenju Christian je pročitao svoju sudbinu. Zgužvao je novčanicu. Ustao je i zavitlao bilježnicu u vatru. Novčići su se rasuli zveckajući o ognjište. »Ne-ne-ne-!« Bilo je to sve što je mogao, ta jedna jedina uzaludna riječ, u beskrajnome ponavljanju. Osjećao se poput zvijeri stjerane u kut, sve su ga njihove uplašene oči promatrale. Luđak, luđak, vraća se ludnici i okovima. Vraća se da umre. Ili, još gore – da živi. Luđak, o, Bože. Provjereni luđak sa službenom potvrdom svoje ludosti. Luđak!

Pozvali su Maddy i rođaka Edwarda da ga umire. O šla je sa srcem u grlu jer je očekivala da je sve porazbijao. Među m, našla je samo Jervaulxa pored prevrnuta stolca te odvjetnike i vrhovnoga suca glavom i bradom. Svi su oni izgledali iznervirano. Jervaulx je ugledao Maddy. Podignuo je ruke, a za m ih ponovno spus o i ispus o žaloban zvuk. Rođak Edward prišao je stolcu i podigao ga. »Hajde, hajde«, mirno je rekao. »Nećete nas primora da pribjegnemo kožna m rukavicama, zar ne, gospodine Christiane? Ne pred Njezinom Milosti i gospođicom Timms.« Jervaulx ga je udario. Rođak Edward je zavitlao rukama, a za m se srušio unazad, na stolac. Odvjetnici su nasrnuli na Jervaulxa prije no što je uspio proći pored njih. Na trenutak je vladala opća zbrka, povici i struganje drvenoga namještaja, a onda se pojavio Larkin, koji je šakom udario vojvodu u lice tako da se ispružio preko stola, dok su mu dva odvjetnika još uvijek visjela na rukama. Papiri su letjeli, prelijevali se na pod u golemim snopovima i zavežljajima. Larkin se bacio na vojvodu i svojim ga grubim rukama uhvatio za grlo. Borba je prestala. Jervaulx je dašćući pus o da mu glava padne na stol. Zatvorio je


oči i odvratio lice od svih ostalih. Larkin se polako odgurnuo od njega. Prevrnuo je gumeni prsten po dlanu prije no što ga je gurnuo u džep. Oba su odvjetnika izgubila svoje vlasulje. Bili su zajapureni i doimali se nelagodno, lju to kad je Larkin rekao: »Uspravite ga i pus te, gospodo. Neće se više boriti.« Povukli su ga na noge. Jervaulx kao da i nije bio svjestan njihova čvrstog s ska na svojim rukama. Stajao je naslonjen na stol, pognute glave. Nije se pokušao pomaknuti kad su ga pus li. Njegov se fini kaput razderao na ramenu pa se sad vidjela bijela podstava. Prišao je rođak Edward s kožna m rukavicama, navukao mu ih i brzo svezao. Njegova je spretnost pokazivala da ima dugo iskustvo. Usnica mu je krvarila, no na Jervaulxu, koji je od Larkina primio puno snažniji udarac, nije bilo ni traga tučnjave. »Sto je ovo?« Glas lady de Marly presjekao je zrak. Vrhovni sudac na trenutak je prestao proučava svoje slomljene naočale. »Milady.« Iza nje su se na vra ma nagužvali stara vojvotkinja i ostatak društva. Gurali su se iza lady de Marly da što bolje vide. Maddy se našla s ješnjena u kut kad ju je jedan od muževa gurnuo s prolaza i pritom joj se neuvjerljivo ispričao. Jervaulx je stajao vezanih ruku i zurio u pod. Razdero na na ramenu kaputa ružno je zjapila zbog neprirodna kuta pod kojim su mu kožnate rukavice stezale ruke. Vrhovni sudac osvrnuo se po članovima obitelji koji su se gurali u sobu. »Dakle«, reče hladno i pomalo iznervirano. »Budući da ste svi ovdje – dopus te da vam priopćim svoju odluku na vaš zahtjev za preispi vanje mentalne ubrojivos Njegove Milosti Christiana Langlanda, vojvode od Jervaulxa.« Lady de Marly zlokobno je štapom udarila o pod. »Lyndhurste ...«, započela je zapovjedničkim tonom. »Milady«, u glasu vrhovnoga suca čulo se upozorenje. »Dopus te.« Sjeo je u prostrani naslonjač pored vatre i rukom dao znak lady de Marly da sjedne na onaj koji su ponovno postavili njemu nasuprot. Ispružio je ruku u iščekivanju. Službenik je požurio da podigne hrpu papira rasutu pod sučevim nogama. Vrhovni ih je sudac uzeo, posložio i prinio oštećene naočale nosu, ali ih nije nataknuo. »Preispitao sam vojvodu, posebice njegovu sposobnost da vodi vlas te poslove. Otkrio sam da ne zna naves svoje ime, ni ga napisa . Ne može broja od jedan do dvadeset. Cini se da ne prepoznaje svoju majku. Nije pokazao nikakvu razumnu reakciju kad smo mu dali da upali svijeću. Kad smo ga zamolili da zbroji novac, bacio ga je u vatru. To su ...« Podigao je glas jer se lady de Marly pripremila da ga prekine. »To su uobičajeni kriteriji kojima se služimo da ustvrdimo je li netko mentalno zdrav, mUady.«


Lady de Marly cijelo se vrijeme naginjala naprijed. Ukrstila je oči s vrhovnim sucem i potonula nazad u naslonjač podignute brade. »Poštovani suče, on je vojvoda od Jervaulxa.« Upu la je sucu tako gadan pogled da bi se od njega smežurao i kamen. »Vojvoda ... od Jervaulxa.« Bili su poput dvoje starješina u home sukobu, dvije snažne volje. Svi i sve oko njih bili su jezivo hi, osim vatre koja je ho pucketala između lady de Marly i vrhovnoga suca. Tako uobičajeni zvuk, dok se Jervaulx nije micao ni podizao glavu. Predsjednik Vrhovnoga suda zašuškao je papirima. Nakašljao se. »U ime Njezine Milos udove vojvotkinje od Jervaulxa, l o r d T ilgate, l o r d Stoneham, gospodin Manning i gospodin Perceval zajednički su – itd., itd. – podnijeli sudu zahtjev – itd. – da se vojvoda od Jervaulxa proglasi slaboumnim – da, mislim da nisam pogriješio.« Bacio je pogled na njihova odvjetnika. »Gospodine Temple, u spisima je pogreška. Trebali ste podnije zahtjev da ga se proglasi ludim, ne slaboumnim. To sam s potpunom sigurnošću otkrio kad sam preispitao vojvodu.« Ravnodušnim je pogledom prešao po publici. »Savršeno mi je jasno da je ovdje riječ o mentalnoj rastrojenos , a ne slaboumnos . Ako vaši klijen žele ispravi i za m ponovno podnije zahtjev, gospodine Temple, ja ću se m predmetom, naravno, ponovno zabavi u doglednom roku.«

Maddy nije mogla shva zašto je lady de Marly tako slavljenički raspoložena. Činilo se da odgodu smatra potpunom pobjedom – i uistinu, žestoki prigovori koje su šurjaci izgovarali ispod glasa otkrivali su koliko su nezadovoljni sučevom odlukom. Dok se lady de Marly polako i uz udarce štapom spuštala kroz predvorje i izlazila prema kočiji, Maddy je slučajno čula jednoga od muževa kako mrmlja: »Blagi Bože, čovječe, ponovno čeka pola godine?« Malo je podigao glas kad je odvjetnika ščepao za ruku. »Imanje će biti u rasulu!« Ostali su ga ušutkali. Maddy je prošla pored njih u predvorju. Vojvodine sestre i njihovi muževi gledali su za njom i stisnuli se uza zid. Maddy je zastala na vrhu stuba. S ješnjen između rođaka Edwarda i Larkina, Jervaulx je prošao kroz špalir promatrača, poput zločinca kojega vode na smaknuće. Ničime nije pokazao da je uopće svjestan ikoga oko sebe; činilo se da u prolazu samo promatra obrube haljina svojih sestara. Pogled je podigao tek kad je došao do Maddy – i ona je u tome trenutku vidjela da njega zapravo više nema. Ničega nije bilo u njemu, ni tuge, ni ljutnje, ni prepoznavanja. Rekao je da će umrije ako ga vrate u sanatorij. Maddy se činilo da je već umro. Gotovo je ispružila ruku prema njemu, ali ... ne.


Ne. Bolje je ovako. Bolje ga je ne dozvati, tako da ne osjeti ovaj trenutak. Obitelj je iza njihovih leda zbila redove; govorili su ispod glasa. Maddy je podigla suknju, okrenula se od vojvode i prva krenula niza stube.

Lady de Marly sjedila je u svome privatnom budoaru, u naslonjaču po običaju privučenome vatri, okružena orijentalnim namještajem premazanim sjajnim crnim lakom. Svaki cen metar prostora bio je prekriven modrim i bijelim porculanskim bočicama, manjim ili većim, jednostavnim ili oslikanim grotesknim zmajevima i mitskim zvijerima. Iz jedne od boca duboko je udahnula miris aroma čnih soli, za m otvorila oči i ovila prste oko bočice. »Gospođice Timms.« Fiksirala je Maddy. »Neophodno je da on shvati ono što mu moram reći. Zato ste ovdje.« »Razumijem.« »Neodgojena balavice. Meni se odgovara s ›milady‹.« »Mi se ne vodimo m načelom«, mirno će Maddy. Lady de Marly podigla je obrve. »Bogme.« Činila se zadovoljnom svojom zajedljivom primjedbom pa je pozornost svra la na vojvodu. Stajao je ruku svezanih kožna m rukavicama i promatrao obje žene poput opasnoga odmetnika u okovima. Lady de Marly ponovno je ponjušila mirisne soli, a onda mahnula bočicom. »Skinite mu te ... okove«, rekla je kao da je već i sama ta riječ vrijeđa. Maddy ju je rado poslušala. Jervaulx je nepomično stajao dok mu je razvezivala rukavice. Kad ga je oslobodila, razmaknuo je šake, raširio prste i pogledao prvo jednu, onda drugu ruku. Zatim je podigao glavu i kratko kimnuo Maddy u znak zahvalnosti. Lady de Marly udarila je štapom u pod da mu svra pozornost na sebe. »Vi, momče – znate li što se danas dogodilo?« »Polako«, savjetovala joj je Maddy. Stara dama ljutito je iskrivila lice. »Jervaulx!« Pogledao ju je. »Slušajte me«, rekla je. »Ono danas bio je fijasko. Fijasko.« Čeljust mu se napela. Počeo je brže disa , trudio se progovori . Maddy je osje la olakšanje kad je vidjela da lady de Marly čeka bez upadica. »Vesta!« naglo je izvalio. »Ne ... natrag. Bože! Ako ... volite. Ako ...« Posegao je i zgrabio Maddy za ruku te je gurnuo prema svojoj tetki. Držao ju je pred sobom. »Reći.« Maddy je osjećala kako mu se prs zabijaju u njezine ruke. Lagano ju je protresao i zarežao duboko iz grla.


»Reći« , ustrajao je. »Ne želi se vra u Blvthedale, lady de Marly«, rekla je. »Vjerujem da je to ono što želi da ti kažem.« »Ah, tako.« Nije ni pogledala Maddy, samo vojvodu iza nje. Jervaulx je zastenjao i odgurnuo Maddy od sebe. O šao je na kraj sobe. »Ubi ... sada.« Okrenuo se prema njima stežući izrezbarene prečke kineskoga stolca od ebanovine. »Ne ... natrag.« Lady de Marly ga je promatrala. Lagano je kimala glavom. »Ali ipak se vraćate onamo. Vaša majka tako želi«, rekla je. Njezin je glas bio tako okrutno miran da je Maddy morala progovoriti. »Možda bi mogla razmisliti ...« »Gospođice Timms!« otresla se lady de Marly. Maddy je ušutjela. »Gospođice Timms, niste spomenuli da može razumno govori .« Lady de Marly uspijevala je čovjeku nabi osjećaj krivice čak i za napredak. »Katkad je znao progovoriti«, reče Maddy, »ali ne često.« »Koliko često? U kojim okolnostima?« »Mislim ... kad je lju t. Kad nešto jako želi. Kad mu je ...« Oklijevala je. »Kad mu je nešto važno.« »Tako.« Lady de Marly ovila je obje ruke oko ukrasa na vrhu svoga štapa. Naslonila je glavu na naslonjač i zatvorila oči. »Jervaulx«, reče stara dama. »Vi ćete se ipak vratiti onamo. Razumijete li?« Držao se za stolac. sNatrag?« Izgovorio je samo tu jednu riječ, tu jednu izmučenu riječ. »Da.« Lady de Marly otvorila je oči. Udarila je štapom o pod. »Osim ako postupite kako vam kažem.« Odgurnula se o štap i osovila na noge. Vojvoda se nije pomaknuo dok mu je prilazila. Sa svakim njezinim skraćenim korakom kruto bi zašuškala svila. Zastala je i cijelom se težinom naslonila na štap. Gledali su se preko stolca od ebanovine. »Ne natrag, Jervaulx. Ne ... natrag ... ako ... « Zapovjednički se zagledala vojvodi u oči. sAko pristanete.« Lice mu je bilo mračno od silnih osjećaja i opreza. »Pri ... stanem?« »Ako pristanete na brak.« Malčice je okrenuo glavu. Maddy je vidjela kako oklijeva. »Brak«, jasno je i glasno ponovila lady de Marly. »Ako se oženite ... osigurate svoju titulu ... nećete ići natrag. Ja ću se za to pobrinuti.« Licem mu je prošao izraz shvaćanja. Shvaćanja i uvrijeđenos – bio je to trenutak aristokratske bahatos , trenutak u kojem se jedan čistokrvni vojvoda čudi što se


netko usudio uvrijedi ga takvim uplitanjem – a onda i izraz dubljega razumijevanja tetkine ponude. Pustio je stolac. »Da«, izvalio je. Pristajem na sve, govorio je taj jedan slog. Na sve, samo da se ne vratim onamo.


»›Uzimam‹«, ponovno je pročitala Maddy. Vojvodini prs stegnuli su se oko drška teškoga pečata, koji se zabio u bugačicu na stolu i ostavio trag kad ga je on pri snuo mučeći se da progovori. Cijeli je dan bila zatvorena s njime u knjižnici i reci rala dijelove vjenčanoga obreda iz molitvenika. Nije ni pogledao bezbroj grbova s feniksom koje je ostavljao po papiru. Nijednom nije skinuo pogled s nje. »Zzzz ... mam«, uspio je reći. »Uzimam«, ispravila ga je. Zurio je u nju preko stola. Usredotočenost je izbrisala ljudski izraz s njegova lica: bio je led i tama, očiju dubokih poput modre zime. Nikakav glas nije izašao. Maddy je ponovno spus la pogled na knjigu. Još se jednom vra la na ispravan niz imena koja valja umetnu , a koja joj je pribilježila lady de Marly, premda ih je odavno zapamtila napamet. »Ja, Christian Richard Nicholas Francis Langland ...« »Christian Richard ... Nn ... klas.« Progutao je slinu i stisnuo zube. »Fra ... Lang.« »Uzimam tebe ...« »Utttb«, rekao je napola stenjući. Nastavila je kao da je uspješno izgovorio, iako se činilo da nikad neće. Lady de Marly prepus la ih je tome zadatku odmah nakon doručka i sada, nakon ručka i užine, Maddy je gotovo očajavala. Ovlažila je usne, ho izdahnula i pročitala ponovno. U glas joj se ušuljala umorna monotonija. »Uzimam tebe, Anne Rose ...« »Uzimam tebe, Anne Rose.« Uspio je to posve jasno izgovori . Zbog nenadane tečnos njegova govora Maddy je podigla glavu. Oboje su bili iznenađeni: vojvodu je njegov uspjeh preplašio kao i nju. Maddy se nasmiješila: »Eto!« Nacerio se, rumeneći se zbog uspjeha. »Uzimam tebe – Anne Rose«, ponovio je. Kimao je glavom pri svakom naglašenom slogu. »Uzimam tebe, Anne Rose Bernice Trotman ...«


Osmijeh mu je iščeznuo s lica. Namrš o se i odmahnuo glavom. »Uzimam tebe, Anne Rose ...« »Ber-nice Trot-man.« »Uzimam tebe, Anne Rose Bernice Trotman.« »Da!« Nagnula se naprijed. »Ja ...« Prekinuo ju je i započeo sa svojim ritmom kimanja glavom. »Chris an Richard Nick'las Langland. Christian Richard Nick'las Langland. Ja ... Chris an Richard Nicolas Langland.« Odgurnuo je stolac unazad i naglo ustao. »Ja, Chris an Richard Nicholas Langland. Langland. Chris an. Ja, Chris an Richard Nicholas Langland. Langland!« Pobjedonosno se, premda hrapavo nasmijao. Zgrabio je pečat i počeo ga zabija na bugačicu sa svakom novom riječi. »Ja, Christian Richard Nick'las Francis Langlandl« Njegovo ju je divlje veselje pomalo plašilo. Maddy je zatvorila molitvenik. »Možda bi sad bilo dosta za danas.« »Ne!« Zaobišao je stol, uzeo joj molitvenik iz ruke i otvorio ga na stolu. »Maddymoja! Uzimam tebe, Anne Rose Bernice Trotman ...« Oklijevala je. Uhvatio ju je za ruku i do boli je stisnuo. Maddy je kimnula. Pustio ju je. Nagnula se nad molitvenik. »› ... za svoju zakonitu ženu.‹« Te je riječi bilo teže uklopi u ritam. Morala im je nametnuti neprirodne naglaske. »Za svoju zakonitu itnu.« »Za svoju zakon ženu.« Zaključila je da je to dovoljno blizu. »Voljet ću te i poštivati ...« » Voljet ću te i po s'tivati ...« U sve dane života svoga, u dobru i zlu, u zdravlju i boles ... Što god se inače moglo predbaci bračnim zavje ma Anglikanske crkve, društvo prijatelja za nju je imalo samo zamjerke, s hovi su bili vrlo podesni jednostavnom, teškom ritmu koji je on mogao ponovi . Izgovor mu je bio daleko od savršenoga, gutao je slogove koji se nisu posve uklapali u ritam, no napredak ga je razveselio. Koračao je po sobi, kimao glavom u tempu i ustrajao na tome da ona neprekidno iznova čita s hove da ih on može ponoviti. Naposljetku je stao iza nje, spus o dlanove na njezina ramena i sam izgovorio cijeli odlomak, »t/zimam. Ja, Chris an Richard Nicholas Irancis Langland.Uzimam tebe, Anne Rose Bemice Trotman. Za svoju zakon ženu. Voljet ću te i po /riva . U sve dane živa svoga. U dobru i zlu. U zdravu i bolesti. Dok nas smrt ne stavi.« Stezao je prste u ritmu. »Skladno Božjem wtom redu. Na to se klinjem. Ha!« S snuo ju je, očigledno ponosan što je uspio prebroditi teške posljednje stihove. Maddy je okrenula glavu u stranu jer ga nije mogla vidje od šeširića. Zapravo se i nije trudila vidje ga. Njezin je šeširić bio ondje kao stvarnost i zaš ta, tampon zona između nje i muškarčeva ushita, njegova predivnog osmijeha i očiju tamnih poput


ponoći. On je bio jedan od svjetovnjaka; oženit će ga neki svećenik za mladu svjetovnjakinju. Oženit će se i neće se vratiti u Bh/thedale Hali. Brzo je zatvorila molitvenik. Otrgnula se od njegova dodira i ustala. »Reći ću lady de Marly da možeš izgovoriti stihove.«

Smjesta su je pozvali pred lady de Marly. Dama je večerala s pladnja u krevetu, sjedeći poput kraljice ispod egzo čnih p ca i orijentalnih figura u toj kineskoj sobi. Maddy je stajala sklopljenih ruku. »Znači, vi vjerujete da on to može?« odlučno je pitala lady de Marly između zalogaja tosta i gutljaja čaja. »Možda će biti bolji uz više rada.« »Šest mjeseci, gospođice Timms. Šest mjeseci, toliko nam je Lyndhurst dao. A možda ni toliko, premda me odvjetnik uvjerava da bi ga iznenadilo kad bi ponovljeni zahtjev bio uzet u proceduru brže od prvotnoga.« Nemarno je ispus la žličicu na pladanj, tako da je zazvonila. »Ne možemo čeka napredak. Najbolje je da to obavimo i da cura ostane u drugom stanju. Ne želim da se zakonitost djeteta dovodi u pitanje. Shvaćate koliko je ovo hitno?« »Misliš, njegov brak?« »Njegov nasljednik, djevojko. On nema nasljednika. Morao je to davno riješi , poput svakoga razumnog čovjeka, ali njegova ga je glupa majka svakog Božjeg dana gnjavila da se pokaje za svoje grijehe i oženi, što je, prirodno, rezul ralo me da ga ni živa duša nije mogla odvući pred oltar. Prkosi joj gdje god s gne. Nije da ga krivim zbog toga, no samo bi sebični kvan koji vjeruje da će živje vječno ostavio tulu neosiguranu. Uostalom, nisam se libila reći mu to. A sad ...« Glas joj je počeo neočekivano drhta . Ušutjela je. Činilo se kao da joj se na pleća odjednom spus la sva težina njezinih godina i ostavila je ranjivu: petljala je rukama tražeći šalicu, zatim dugo, drhtavo otpijala čaj. Šalica je zazveckala kad ju je spustila. Trenutak je zurila u prazno, onda umorno frknula. »No. Kako god bilo, sad kad je to ... što je postao«, nastavila je s oštrom odrješitošću koja je rasla dok je govorila, kao da, kad nešto izgovori, može me ovlada , »moramo spasi što možemo. Ako obitelj nema zakonitoga muškog potomka, vojvodstvo se vraća Kruni. To je ono što je ovdje u igri, draga moja gospođice. On nema nasljednika. Slaboumnik se ne može oženi , zar ne? Ni čovjek koji je proglašen ludim. Ako ga ne uspijemo oženi prije no što se to dogodi – sve je izgubljeno.« Maddy je šutjela. Bila je malčice šokirana. Znala je da se lady de Marly ne bi


svidjelo predavanje o ispraznos svjetovnih ins tucija poput vojvodstva, no činilo joj se nemoralnim što prisiljava nećaka da se oženi zbog tule, što ga ucjenjuje brakom pod prijetnjom povratka u Blvthedale. »Ali ... Anne Trotman?« smjerno je pitala Maddy. »Ona se želi udati za njega?« »On je vojvoda od Jervaulxa, djevojko.« »Unatoč tome što ...« lady de Marly prilično je glasno zazveckala svojom šalicom po pladnju. »Njezin otac i ja još smo prije mjesec dana pos gli zadovoljavajući dogovor. Njezini su sitna vlastela, šljivari. Nekoć davno bili su u rodu s vojvodama od Rudanda, ali nemaju izravno pravo na nasljedne tule. Gospodin Trotman upravo je postao parlamentarni zastupnik nekoga nebitnog okruga u Hun ngdonshireu. Djevojčin miraz iznosi bijednih deset suća fun , u odnosu na, složit ćete se, velikodušnih pet suća dvjesto fun godišnje, koliko će kao vojvodina žena dobiva doživotno. Mislim da se gospođica Trotman može smatrati izuzetno sretnom mladom damom.« »Ona ne zna.« lady de Marly odjednom je pokazala velik interes za svoj tost. Precizno je rezala krišku. »Zna da je već neko vrijeme bolestan. Njezini roditelji i ja procijenili smo da je nećemo nepotrebno zamarati s detaljima. Mladi umovi skloni su prebujnoj mašti.« »lady de Marly, to ne može biti valjan brak pred Bogom.« »Drski ste.« »Govorim iskreno.« »Bezobrazni ste i pros . Valjan brak pred Bogom! Obred u Anglikanskoj crkvi – zar to nije dovoljno da bude valjan pred Bogom? Besmislice, djevojko. O kakvoj ćete idućoj pučkoj zamisli blebeta ? Pregradi u bračnoj postelji? Čednom druženju, kao kod kmetova? Ili bi trebali preskoči držak metle umjesto bračnih zavjeta? Valjan brak, ma hajde. Nemate pojma o tome.« »Znam da se istina nikad ne može temeljiti na oholosti i lažima!« lady de Marly bacila je svoj srebrni nož na pladanj. »Bezobrazna cure no! Nazivate me lažljivicom?« Maddy je tvrdoglavo udahnula. »Najbolje poznaješ vlastito srce.« »I bilo bi vam dobro da to upam te, djevojko. Dosta je vaših sektaških blebetanja. On je vojvoda. Ona će bi njegova vojvotkinja. Ne znam što se tome može prigovori . Pada mi na um samo jedna stvar, loša krv, no u njegovome obiteljskom stablu stoljećima nije bilo ni jednoga slučaja ludila ni slaboumnos – ako zanemarimo onu blesavu gusku od njegove majke. Možete bi sigurni da sam se osobno uvjerila u to. I gospodin Trotman će to učiniti ima li imalo pameti.« Maddy se osjećala utučeno. »Neće ga htjeti kad otkrije. Ponizit će ga.« »Bogme neće!« odrješito će lady de Marly. »Gospođice Timms – uzet ću u obzir


da ste djevojka velika srca – dopus te da budem iskrena poput vas. Naravno, vi niste navikli na naše običaje. Gospođica Trotman će bi plemkinja. Imat će vlas tu kuću – ovu kuću. Vlas te sluge, pristup najvećim ljudima u zemlji, bogatstvo koje neće moći potroši . Tim će savezom bi osigurana poli čka budućnost njezina oca – zapravo budućnost cijele njezine obitelji. A za sve to neće mora s vojvodom ima išta više od obavljanja svoje dužnos . Njezini roditelji to shvaćaju, i dobro im je da shvaćaju. Što god trenutno osjećala, sigurna sam da će gospođica Trotman, kad razmisli, uvidjeti prednosti toga braka.« »A vojvoda?« »Vojvoda više neće biti vaša briga.« »Ali – što ako se rodi nasljednik? Možda se onda poželi riješiti vojvode.« »Ponestaje mi strpljenja s vama, gospođice Timms. Što mislite, zašto sam odabrala baš nju? Dovoljno je poslušna. Vojvodini šurjaci neće joj gospodari . Ni njegova majka. Gospođica Trotman jako dobro zna tko joj je učinio ovu uslugu.« Maddy je stajala bez riječi, i dalje neobično tjeskobna zbog njegove budućnosti. Lady de Marly ju je promatrala. »Gospođice Timms«, reče šim glasom nego dotad. »On je posljednji preživjeli sin moga brata. On je jedini u mojoj obitelji kojega razumijem. Dok ne nadživite muža, djecu i cijeli svoj naraštaj, ne možete zna što to znači.« »Da ga voliš, nikad ga ne bi poslala natrag.« Podigla je svoje nacrtane obrve. »Ah. Ali nisam vam rekla da ga volim. Rekla sam da ga razumijem. Oženit će se, gospođice – ili se vraća u sanatorij. Kunem vam se. Možete ga uvjeri da je tako.« Naslonila se na jastuke. »Pobrinite se da nauči jasno izgovori svoje zavjete, djevojko, ako vam je stalo do toga što će se s njime zbi . A sad maknite ovaj pladanj da mogu spavati.«

Svi su se već bili skupili – Trotmani, lady de Marly i stara vojvotkinja kad je Maddy sa Jervaulxom ušla u salon. Ne ustajući sa stolca lady de Marly reče: »Jervaulx, ovo su gospodin James Trotman i njegova supruga.« Otac, otmjeni, energični gospodin rumen u licu, smjesta mu je prišao preko saga. Ispružio je ruku. Jervaulx je pogledao pruženu ruku, podigao pogled na čovjekovo lice i lagano kimnuo. Trotman je pustio da mu ruka padne. »Gospodine.« Reagirao je dubokim formalnim naklonom, kojim je brzo kamuflirao neugodnost situacije. »Počašćen sam. Dopus te da vam predstavim svoju suprugu ...« Malčice se okrenuo. Gospođa, vrlo svijetla i sitna, brzo se naklonila. »A ovo ... ovo


je moja kći Anne.« Pozvao ju je očinskom gestom. »Annie, ne skrivajte se. Danas je malo s dljiva – možda ćete joj opros , gospodine, zbog okolnos . Dođite, mila, i predstavite se vojvodi.« Anne Trotman je poslušala i spuštene se glave odvojila od majke. Kad je došla do oca, nakratko je podigla pogled, a za m ga opet spus la i duboko se naklonila. Maddy je vidjela kako je mlada. Toga trena bila je blijeda poput lady de Marly, no s is m ružičas m sjajem u obrazima kao njezin otac, preplašenoga izraza lica koje je bilo za dlaku preokruglo da bi ga se moglo nazva lijepim, no ipak posve zgodno. Plavokosa, odjevena u haljinu zelenu poput jabuke, s bijelim vrpcama i naborima, izgledala je poput prestravljena janjeta pred moćnim crnim vukom u liku Jervauixa. Maddy je gledala kako je on proučava, njezinu složenu frizuru, puf-rukave, uzak struk. Tako je mlada, mislila je Maddy. Nije mogla imati još ni sedamnaest godina. Vojvoda je bio ravnodušan. Na njezin je naklon uzvra o besprijekorno uljudnim, iskusnim polunaklonom. Uspravio se, i dalje je promatrajući ispod svojih dugih trepavica. »Vrlo simpa čna djevojka, zar ne, Chris ane? Dobra, pobožna djevojka.« Stara je vojvotkinja dolebdjela do njih. »Gospoda Trotman i njezina kći ak vne su u Društvu za izgradnju crkava.« Lady de Marly ščepala je svoj štap i osovila se na noge. »Mislim da je gospodin Trotman iskazao želju da vidi knjižnicu«, obznanila je. »Pus t ćemo mlade da se zabavljaju. Gospođice Timms, vi ćete ostati. Pozvonite da vam donesu okrepu.« Maddy je bilo drago što je dobila taj sitni zadatak jer ju je zaokupio. Lady de Marly pretekla je vojvotkinjinu nevoljkost da ode ustrajući na tome da se treba osloni na nju pri izlasku iz sobe, dok su Trotmani poslušno izašli. Dok su prolazili pored njega, vojvoda je svakome kimnuo, ironično podignutoga kuta usana. Vrata su se zatvorila. Jervaulx se okrenuo i o šao do prozora. Stajao je ondje i buljio van. Djevojka je također ustala, zajapurenih obraza. Stezala je ruke i zurila u pod. »Hoćeš li sjesti?« pitala ju je Maddy, koja se našla u ulozi domaćice. Anne Trotman le mično ju je pogledala. Bacila je kratak pogled na vojvodu, a onda ga svrnula. »Da«, jedva je prošaptala. Maddy je složila dva stolca pored vatre, ali i jedan za sebe malo u pozadini. Djevojka je smjesta krenula prema onome koji je bio odmaknut od preostala dva. »Molim te«, čvrsto reče Maddy, odlučna u namjeri da se Jervaulx i njegova zaručnica upoznaju što bolje prije no što krenu u zajednički život. »Sjedni ovamo. Pored vatre.« Anne Trotman nevoljko je sjela na stolac koji joj je Maddy pokazala. Sjedila je uspravno, spuštene glave, ruku zgrčenih u bijele šake. Maddy je pogledala prema


Jervaulxu, koji joj je uzvra o tek is m onim sarkas čnim polovičnim osmijehom. Malo mu se namrš la i bradom mu pokazala da sjedne na drugi stolac. Podignuo je obrve i ostao na svome mjestu. Hladno joj je prkosio, posve nijekao svaku obvezu. Maddy je sjela na svoje mjesto. Morala se malo nagnu naprijed da vidi lice Anne Trotman. »Ja sam Maddy Timms«, reče. Djevojka je kimnula glavom. Unezvjereno je pogledala Maddy, a onda opet spus la pogled u krilo. Nasreću, s gla je užina. Nekoliko ih je trenutaka to zaokupilo, dok je Maddy točila čaj i pitala djevojku koliko mlijeka i šećera želi. Mlada dama nije željela tanjur. »Bojim se da ... ne bih mogla jesti«, tiho je rekla. Maddy je pripremila jednu šalicu i odnijela je Jervaulxu. Naslonio se na zavjese. Prihvatio je čaj, ali ničime nije pokazivao da će ga piti. Vra la se na svoje mjesto. Napeta šina nastavila se i dalje. Maddy je požalila što je tako nespretna u čavrljanju. »Vojvoda voli matematiku«, naposljetku reče. Djevojka ju je pogledala kao da je progovorila nekim jezikom iz dubine Crne Afrike. »Zajedno s mojim ocem razvio je novu geometriju«, tvrdoglavo je nastavila Maddy. »U Anali čkome društvu svi su ustali da im zaplješću. Imaš li dara za matema ku, Anne Trotman?« Djevojka je trepnula. »Nimalo.« »Mogu ti dati neke knjige o tome. Bračni drugovi sigurno uživaju kad si međusobno otkrivaju interese, zar ne? Ja radim u vrtu. Što ti voliš raditi?« Anne Trotman je ovlažila usne. »Volim ići na balove«, reče. »I plesa . Doduše, nikad još nisam bila na balu. Nisam još uvedena u društvo. Majka kaže ... da ću sad bi uvedena u društvo kad ...« Uacila je munjevi pogled prema vojvodi. »Poslije.« Malo je podigla glavu. »Predstavit će me na dvoru, u svilenoj opravi sa šlepom. Imat ću perje u kosi, i dijamante.« Maddy je ustala. Prešla je pola puta do Jervaulxa, zastala i jasnim glasom rekla: »Anne Trotman voli plesati na balovima.« Prestao je pomno proučavati svoju šalicu čaja i podigao pogled. »Ples«, ponovi Maddy. »Anne Trotman voli plesati. Voli balove.« Jervaulx je podigao obrve tobože se čudeći toj vijesti. Maddy se vra la mladoj dami pored vatre. »Vojvoda je u zadnje vrijeme – jako bolestan. Ali ako budeš govorila polako i razgovijetno, može razgovarati s tobom.« »Lud je, zar ne?« Anne Trotman odjednom je živnula. »Njegova me sestra jučer posjetila •– rekla mi je da je zamalo ubio lakaja!« »Nije lud.« Djevojka je drhtala. Uzviknula je ispod glasa: »Strpali su ga u ludnicu! Bio je u okovima. Nije li tako?« Maddy je stisnula usne.


»Zaista je tako!« Anne Trotman ispus la je šalicu na poslužavnik i ustala. Okrenula se prema Maddy. »Vidim vam na licu!« Pogledala je prema Jervaulxu. »Užasno. Ne želim razgovarati s njime. Ne želim da me on dira!« »Onda možda ne bi trebala pristati da se udaš za njega«, tiho reče Maddy. Anne Trotman otrgnula je pogled sa Jervaulxa. »Svi mi kažu da moram.« Maddy nije mogla po ca neposluh, ni osporava mudrost djevojčinih roditelja. To bi bilo pokvareno. Mogla se samo nada da će to dijete pronaći vlas put obasjan božanskom svjedošću. »Moram. Bit ću vojvotkinja«, reče djevojka. »Vojvotkinja.« Jervaulx se nasmiješio, polako i prezrivo. Maknuo se od prozora, prošao pored Maddy i počeo se nehajno približava Anne Trotman, koja je uzmicala dok su joj se ružičasti obrazi zažarili poput rubina na bijeloj podlozi. »Nemojte!« Stisnula se uz pozlaćeni stolić. »Ne dirajte me! Gospođice Timms!« Vojvoda ju je prs ma čvrsto uhva o za bradu. Prisilio ju je da ga pogleda u lice i tako je držao dok je ona dahtala od histeričnoga straha. Dodirnuo ju je, raširio dlan preko široke vrpce oko njezina struka. Prs su mu bili snažni i tamni na bijelome satenu. Pomaknuo je dlan prema gore, razvratno istražujući njezino jelo i pritom ignorirajući sve one nabore i vrpce koji su prikrivali očito ravna prsa. Pokušala je izmaknu u stranu, no zgrabio ju je za ruku. Pri snuo ju je cijelim tijelom. Djevojka se otimala i hvatala zrak. »Nedolični ste!« vrištala je. »Pustite me!« Čvrsto ju je držao unatoč njezinoj borbi. »Diram ... kad ... hoću.« Smrznula se od gruboga tona njegovih riječi. Zadržala je dah i zurila u njega poput skamenjene životinje. Maddy je ustala. »Jervaulx«, rekla je. Pus o je Anne Trotman. Brisnula je u stranu, otresajući svoje svilene vrpce i nabore kao da ih je uprljao. Dobacila je nijemi, izbezumljeni pogled Maddy, podigla suknju i pobjegla iz sobe. Vrata su glasno tresnula za njom. »Anne Rose Bemice Trotman.« Desnu je šaku stezao i opuštao u ritmu. Pogledao je Maddy ispod svojih gustih tamnih trepavica. »Namjerno si je prestrašio.« »Kuja«, jasno je rekao. Ružan osmijeh iskrivio mu je usne. Posegao je na kamin i podigao kinesku figuricu mlade djevojke. Ispus o ju je na ognjište. Maddy se prepala od zvuka razbijanja porculana, a onda je zakoračila prema njemu ne bi li ga spriječila da baci još jednu. I druga figurica rasula se na kamenu. Podigao je i treću. Držao iu je u ruci dražeći Maddy. Zastala je. Ispus o je figuricu. Raspala se na komadiće koji su odskočili, a za m pali Maddy


pred noge. »Moje«, reće. »Razbiti.« Bacio je pogled po bogato ukrašenoj sobi. »Razbiti sve.« Maddy se okrenula. »U redu! Ti si vojvoda! Možeš sve razbi !« Pogledala ga je preko ramena. »Ona se sad neće udati za tebe i ideš natrag.« »Anne Rose Banice Trotman«, rugao se dok je čizmom šutao razbijene djeliće. »Poslat će te natrag.« Od uzbuđenja je podigla glas. »Natrag!« To je privuklo njegovu pozornost. Suzio je oči. »Ne.« »Nema braka. Natrag.« Namrštio se. »Ne ... bra ...?« Maddy je pokazala prema vra ma kroz koja je pobjegla njegova zaručnica. »Ona se sad neće udati za tebe!« Dugo je oklijevao, usredotočen na Maddyno lice, a onda se odjednom nasmijao. »Ne?« Odmahnuo je glavom i izvalio se u naslonjač zlatnih nogu. »Lud ... užas ... dira\« Iskrivio je lice u grimasu gađenja i u prazno se odgurnuo rukom, onako kako je to učinila Anne Trotman. Ponovno se nasmijao, gorko. »Maddymoja. Mislite neće ... udati?«

Stara je vojvotkinja posje la Maddy u apsurdno raskošnoj garderobi. Maddy je upravo bila završila s večerom. Vojvotkinja je tražila da zajedno kleknu i mole. U dugom govoru zahvalila je Bogu na gospođici Anne Trotman te na doktoru Timmsu i njegovim pomagačima Larkinu i gospođici Timms, koji su uz dopuštenje blage providnos , bez koje nikakva ljudska pomoć ne može urodi plodom, usmjerili njezina sina na put oporavka. Maddy je shva la da bi to trebala prihva kao osobno priznanje, no zbog toga se osjećala nelagodno i podjarmljeno. Nakon posljednjega .imena, vojvotkinja je sjela na jedinu stolicu u sobi, dok je Maddy sjela na rub svoga sklopivog kreveta. Vojvotkinja je sklopila obje ruke u krilu. »Gospođice Timms, dugo sam razgovarala s vašim ujakom i ne libim vam se reći da me muči što se moj sin neće vra u Bh/thedale. Mislim da znate tko je za to odgovoran, ali nećemo više o tome. Reći ću vam, kao što sam rekla i doktoru Timmsu, da cijelu situaciju smatram pokusom.« Nemirno je kuckala prs ma, kao da nasumce bira pke na nekom glazbenom instrumentu. »Vojvoda bi se trebao oženi , o tome nema govora. To je jedini razlog zbog kojega dopuštam ovaj plan. No pojavi li se i najmanji znak nasilništva, doktor Timms vjeruje, a i ja, da se moj sin treba vra u sanatorij. Ovo vam govorim jer je plan da ostanete s nama dok ne prođe vjenčanje – možda i malo poslije njega. Vjerujem da je gospođica Trotman zatražila da vas se ne otpušta prije no što ona na


to pristane, a mislim da se možemo složi kako je to vrlo pametno od nje. Doima se stabilnom djevojkom za svoje godine, dobrom kršćanskom djevojkom. Naravno, nikad nisam pomislila ... nevjesta moga sina ...« S snula je usne. »Nitko od nas nije za njega zamišljao suprugu takvoga podrijetla, no moramo bi sretni što je imamo, s obzirom na situaciju. Gospođice Timms, ne mogu vam reći kolike sam se noći molila da moj sin uvidi grešnost svojih navika. Ne mogu vam reći ...« Glas joj je puknuo. Maddy je sjedila bez riječi. Vojvotkinja je spus la lice. Nečujne suze slijevale su joj se niz obraze. Naglo je ustala i prišla vra ma koja su vodila u hodnik. »Njegova tetka ...«, rekla je leđa okrenu h Maddy, »... lady de Marly misli samo na tulu, no ja u svome srcu znam da je prerano. Trebao bi se vra . Zaista mislim da i hoće. Bh/thedale nudi najbolju moralnu terapiju. Trebao bi bi ondje na liječenju. Možda bi – pod nadzorom doktora Timmsa – mogao posjećiva suprugu kad to bude prikladno.« Uhvatila je kvaku i pogledala prema Maddy. »Tako bi bilo najbolje za sve.« »Lady de Marly obećala mu je nešto drugo«, reče Maddy. »Ah«, reče stara vojvotkinja, »vidjet ćemo. Vidjet ćemo. Morate me izvještava o stanju njegova uma, gospođice Timms. Lady de Marly ima svoje mušice, ali ja sam mu majka. Znam što je najbolje za njega bolje od svih drugih. Posve sam sigurna da mogu uvjeri gospođicu Trotman da se nakon vjenčanja složi sa mnom. Ona će tada odlučiva o tome. Čak i lady de Marly mora prizna da je tako. A gospođica Trotman je tako dobra, stabilna djevojka.«

Chris an je stajao dok su ga odijevali za vjenčanje: njegovo odijelo za dvor, tamnosmedu jaknu sa srebrnim puce ma, i dugačak, usko skrojen Im »katni prsluk. Za m hlače s izvezenom prednjicom, preko prsiju modru lentu sa srebrnom zvijezdom, znak Viteškoga reda podvezice. Bio je pravi aristokrat, neumoljivo staromodan, sve do dijamantnih kopči na cipelama. Maddy je pogriješila. Djevojka je previše željela biti vojvotkinja da bi odustala. Bolestan, užasan luđak. Proglašen ludim, osuđen i obješen. Sad bi bio njihov, više nije postojao. Svući zadavi kastrira – nemoćan mrtav! – ali nije mogao o tome razmišljati. Ogorčenost ga je još pekla, žigosala mu kožu vrelim sramom. Nije htjela da je on dira, je li? A bila je baš jedna od blesavih liihotavih žutokljunki kakve je najviše prezirao, kojima je samo stalo do haljina, volana, afektacija, bez pame , odgajanima da plešu na balovima i koketno padaju u nesvijest kad se to od njih očekuje. Ona je njegova sudbina, oduvijek.


Razumio je svoju tetku. Ovdje je bila riječ o obitelji, bio je to proračunat posao koji je nadilazio Chris anove osobne želje. Bila je to njegova dužnost, neminovna i neizbježna. Morao je nastavi neprekinutu tradiciju imena Langland, tradiciju dugu sedamsto godina. Ne oženi se značilo bi preda dvorac Jervaulx u ruke neznanaca. Značilo bi vra se u ludnicu, izgubiti sebe, naći se u koritu, luđačkoj košulji i okovima. Dobro je razmislio o tome; razmišljao je cijelu noć i onu prije toga, dok je ležao u postelji svoga oca i djeda. Oženi se, opći sa suprugom, dobi nasljednika: njegova vlas ta krv u Jervaulxu. Nije bio naviknut razmišlja o sebi na taj način, uvijek je to prepuštao ženama u svojoj obitelji, s obzirom na to da su uvijek bile nekako opsjednute time. Pari se s kupljenom kobilom. Zamišljao je kako spava s gospođicom Trotman i primije o igru riječima u njezinu imenu.10 Usta su se izvila u osmijeh: bio je to zlobni humor kojim je obuzdavao divljanje u svojoj duši. Ima i pravo što se boji, žutokljunkavojvotkinja u kasu; ima i pravo što cmizdri. Spavat će s njom, zače sina – Bog će ga zacijelo toliko pomilova – i vra t će se u Jervaulx s dječakom. Ona može osta u gradu i plesa dok ne padne s nogu, glumi vojvotkinju do smrti. A Maddy ... Maddymoju će povesti sa sobom. Nije mogao živjeti bez Maddy. Pružit će joj dragulje, mačiće, poljupce, što god ima da joj da. Pobožna kvekerica ne bi htjela bi njegova milosnica. Ni njemu samome to se nije sviđalo, ali bilo je od presudne važnos . Bilo je nužno. No nije joj h o oduze čast a da joj nešto ne da zauzvrat – sve što poželi. Mogli bi živje s njime u Jervaulxu, ona i njezin otac i njegov nasljednik. Chris an je, pomalo smeteno, mislio da će to bi u redu. Bio bi to zadovoljavajući život. Posve drukčiji od onoga kakav je očekivao: sastojao bi se od polovica, kao što je i on bio pola sebe, ali ništa bolje trenutno nije mogao smisliti. Pokušao se sjetiti svojih bračnih zavjeta, ali nije znao kako započeti. No nema veze. Kad ih čuje, znat će. Osobni sluga počeo mu je četka kaput. Chris an se pogledao u zrcalu. I u njemu je izgledao kao polovični čovjek, nestvaran s desne strane. Osje o je nelagodu i odvratio pogled. Vojvoda. Vojvotkinja. Nije ju želio. Nije ju dovoljno poznavao da bi je mrzio, ali pretpostavljao je da će uskoro doći dan kad će je zamrziti. Poznavao je stotinu muškaraca koji su izvodili sve i svašta samo da ne bi išli kući svojim ženama. Sluga mu je zagladio šavove na ramenima kaputa te spus o četku. Chris an je shvatio da je spreman postati stotinu prvi.


U crkvi je odzvanjalo. Bila je gotovo prazna, a kroz prozore je prodirala sumorna, prigušena svjetlost hladne jutarnje magle. Chris an je prisustvovao vjenčanjima svih svojih sestara. Održana su u uskome krugu jer je takva bila moda, no ovo je vjenčanje bilo tako maleno da se činilo kao da održava u potaji: u župnoj kapelici u koju nikad prije nije ušao, samo njegova majka i tetka sprijeda, nekolicina Trotmana, doktor, Gad – i Maddy, lica trezvenoga kao što je bila i njezina jednostavna siva haljina i crni ogrtač. Sjedila je u klupi u pozadini. Usred šine gospodin Trotman odveo je kćer do gologa oltara. Oboje su izdisali ledene oblačiće u mračni zrak. Ako izuzmemo taj hladni dah i crvene krugove na njezinim obrazima, nevjesta je izgledala neljudski uglađeno, poput kamena kipa. S gla je do Chris ana, sva u svijetloj svili, sa šlepom koji je siktao za njom. Nije ga gledala. Kapelan je počeo govori . Chris an je duboko udahnuo i okrenuo glavu da ga gleda dok čita. Smjesta se izgubio. Nije se mogao snaći u brzom protoku slogova. Stegnuo je šaku. Svećenik je zastao i pogledao preko Chris ana i gospođice Trotman u maleni skup. Trenutak je pričekao, a za m ponovno počeo čita , pogledavajući najprije Chris ana, a onda nevjestu. Chris an je zaključio da je to zacijelo dio u kojem svećenik pita ima li itko prigovora tome braku i spominje strašan posljednji sud. On još ništa nije trebao reći, no njegov se trenutak naglo približavao. Zrak ispred njegova lica postao je bijel od njegova daha. Pokušao ga je kontrolira , gutao je slinu, koncentrirao se, prisiljavao ruku da se otvori, a primije o je da je opet stisnuta u šaku. Svećenik ga je pogledao. Chris an je čuo svoje ime – ali prebrzo, išlo je prebrzo – zvuči su proklizali pored njega poput blebetanja na stranome jeziku i završili upitnim tonom. Crkvom je zavladao muk iščekivanja. Uzimam. Christian je točno znao što treba reći.


Sto nu je puta to rekao pred Maddy. Zamišljao ju je kako kima glavom u ritmu. Disao je dublje i brže trudeći se izgovoriti riječ. Tišina. Ništa. Kapelan ga je uporno gledao. Gospođica Trotman zurila je ravno preda se. Chris an je otvorio šaku. Znao je riječi. Nije mogao govori . Govori . Govoriti! Šaka mu se ponovno stegla od napora. Osjetio je kako ga hvata vrtoglavica. »Jervaulx.« Glas njegove tetke odzvanjao je o cigle i izrezbareno drvo, o prazne, mrtve staklene prozore. »Zavjet – reci ili natrag bhythall!« Ludnica. Svući okovi životinja ne. Ne ne ne ne. Chris an je nije gledao; oči su mu bile prikovane za svećenika. Njezin je gromki glas utihnuo. Neće to učini ; ne bi ga mogla vra onamo; nije joj vjerovao; bila je to pogreška; trudio se, a ona je mislila da joj prkosi. Uzimam, uzimam, ne mogu naći riječi ne natrag o Bože. Mučio se. Tišina ... tišina ... tišina bez riječi. Nije mogao izgovoriti glas rečenica riječ vrisak ništa. Bio je nestvaran poput polovičnoga čovjeka u zrcalu, nemoćan. Gospođica Trotman jezikom je prešla preko usana; osim toga nije se micala. »Razmjš, Jervaulx?« Visoki zašiljeni strop još je više pojačavao žes nu u tetkinim riječima. »Razmjš natrag blvthall?« Okrenuo je glavu. Stajala je. Odande gdje je stajao, vidio je da se trese od bijesa. »Blythall«, rekla je. Riječ je odzvanjala i odzvanjala. Natrag lud-lud-lud-lud-lud ... Gospođica Trotman bila je spomenik, poput kamene biste ili kipa, /ivi mrtvac. Kapelan je podigao svoju knjigu, ponovio Chris anovo Ime i čitao. Drugi je put došao do istoga pitanja, voljpoštusdneživasva? Chris an je pokušavao odgovori . Nije h o ići natrag, no nije mogao oblikova riječi. Bilo mu je mučno od siline njegova truda. U nijemoj izbezumljenos okrenuo se i pogledom potražio Maddy. Nepomično je sjedila, ozbiljna i usredotočena, sa svojim čednim šeširićem i u ogrtaču. Nije mu odgovorila kad se zagledao u nju preklinjući je da mu pomogne da izgovori riječi, da mu zada teški nemuzikalni tempo kojim može vladati. »Vodteg usakrst«, zarežala je njegova tetka dok se teškom mukom vlačila iz klupe. Ustala je i njegova majka. Svećenik se nakašljao i zatvorio svoju knjigu. Chris an je vidio kako mu između klupa brzo prilazi Gad, koji je izgledao komično u unajmljenome kaputu. Chris an se pomaknuo. Ostavio je gospođicu Trotman i krenuo prema čuvaru. Njegova majka i tetka išle su za Gadom. Činilo se da Chris an ide prema njima; prošao je pored čuvara, pored doktora, mirno mirno nema izgovora da ga uhva


spriječi da dođe do tetke. Gotovo je došao do žene-zmaja, ali onda je skrenuo prema klupi u kojoj je stajala Maddy. Uhva o ju je za ruku i lagano je gurnuo moleći je da izađe. Nije Gadu pružio razlog – krenuo je prema sakris ji, gdje je bio prije obreda. Držao je Maddynu ruku ispod svoje, na silu. Ostali su ih slijedili. Njihovi su glasovi odzvanjali u crkvi, pomalo piskutavi, ali ne histerični. Pustio je Maddymoju da prva prođe kroz vrata sakristije. Zatvorio ih je za sobom. Nije bilo ključa. Chris an je povukao zasun. Maddy je uzviknula kad ju je potegao za sobom pored nizova obješenih svećeničkih halja. Postranična su vrata bila zaključana, no ključ je visio obješen o crvenu vrpcu odmah pored dovratka. Uhva o je ukrašeni mjedeni ključ, no desna mu je ruka bila previše nespretna. Bilo je teško pogodi ključanicu – pus o je Maddy da se posluži lijevom rukom, ali onda nije uspijevao prebaciti ključ iz ruke u ruku. Vrata iza njih su se tresla. Muški je glas nešto uzvikivao. Maddy I okrenula prema vra ma. Zasun se ponovno zatresao, a onda je počelo snažno lupanje. Chris an je ispus o ključ koji je pokušavao umetnuli u bravu. Očajnički je uzdahnuo, podigao ga s poda, povukao njezin ogrtač unazad i tutnuo joj ključ u ruku. Imali su samo minutu, moj da dvije, dok ostali ne shvate što on smjera i ne dojure izvana da ga preduhitre. Zgrabio ju je za ruku i povukao prema bravi. »Ne«, viknula je. »Ne mogu!« Objema ju je rukama držao za zapešće i pri skao ga na vrata. Zajecala je od frustracije. Chris an ju je ipak držao i dalje, i sam bi i zu suza. Nije bio stanju ni izgovori njezino ime da je zamoli, da je preklinje za taj jedan tričavi pokret, taj glupavi uobičajeni čin. Obično umetanje ključa u bravu, a njemu je cijeli život ovisio o tome – pao bi na koljena da je privoli na to, ali nije imao vremena. Bacio se ramenom na vrata. Drvena vrata zatresla su se u dovratku. Ponovno se bacio na njih. Razbijao se o debelu, tvrdu prepreku, no ignorirao je pokoru koju čini svojoj ruci i rebrima: radio je to za svoju slobodu. Maddy je vikala, povlačila ga, no oglušio se i na to. Vrata su odzvanjala od njegovih naleta; povici iza drugih vrata su prestali i znao je da sad ima samo nekoliko sekundi. Maddy ga je sve dalje zazivala, no jedva ju je čuo od treskanja vrata. Očajnički ga je uhva la za ruku. »Čekaj!« Njezine izbezumljene riječi napokon su se jasno čule u njegovu umu. »Čekaj, mraš čekati!« Gurala ga je pokušavajući dosegnuti bravu. Chris an je ostao pri snut o vrata i promatrao njezine ruke. U trenutku je umetnula ključ i okrenula ga. Zgrabio je kvaku i gurnuo vrata. Kliznuo je u maleno sporedno dvorište. Uhva o je Maddy i tako je snažno povukao da je posrnula niza stube i pala na njega. U podnožju stuba bile su zaključane dveri.


Jednim je udarcem nogom razbio bravu na njima. Maddy je prestala govori i pokušava se ote . Kad se probio kroz dveri, pošla je za njime, spuštene glave. Bacila je samo jedan pogled na njega. Chris an je zatvorio dveri i skrenuo na staro groblje.

Maddy ga je slijedila skližući se po visokoj travi. Jedan jedini povik ljudi koji su ih tražili visio je tanak i neobičan u zraku, a onda više Ilije bilo ničega osim izmaglice i grobova. Vojvoda je bio tamna figura u ledenoj magli, duh iz nekog drugog stoljeća u svome baršunastom vjenčanom odijelu. Izgledao je kao ljudsko biće samo kad bi se okrenuo da vidi je li ona još uvijek ondje. Kretao se brzo, kao da zna put. Spotaknula se preko napola potonuloga nadgrobnog spomenika dok je pokušavala drža korak s vojvodom. Raskošan, divlji ružin grm, sav trnovit i prekriven srebrnas m umirućim liscem uhva o ju je za suknju. Zastala je da je otrgne, no sad joj se za trnje zapleo i ogrtač. Vojvoda se vra o te i sam divlje povukao tkaninu, ni obazirući se na to koliko ju je poderao. Za m ju je uhva o za ruku držao je pored sebe dok je vijugao medu nadgrobnim spomenicima. Obrub njezine suknje bio je otežao i pleo joj se oko nogu; stopala su joj bila posve mokra od hladne rose, a onda je pred njima iz magle izvirio zid. Skrenuo je i počeo hoda duž zida, izbjegavajući prastare grobove, saginjući se ispod jednog velikog spomenika na kojemu su anđeli slomljeni i okrhnu h krila oborenih očiju gledali epitafe prekrivene mahovinom. Maddy je čula promet s druge strane zida, ulične prodavače i grad – čudan kontrast u odnosu na hladne, vlažne siluete i mokre spomenike na groblju. Bio je to još jedan odbojan klerikalni običaj: obilježavanje grobova i postavljanje spomenika. Daleko su joj draži bili kvekerski čis , neoznačeni grobovi na kojima se nije osjećala prisutnost duhova. Jervaulx ih je doveo do kuta. Ušao je ravno u njega, razgrćući mokro granje zarasloga stabla. S druge strane pokazao se kameni sarkofag nasred svježe čis ne. Popeo se na njega, mrveći lišće pod svojim nogama i ispružio ruku Maddy. Bio je to dječački trik, to joj je bilo jasno. Poznavao je ovo mjesto, slijedio je zemljovid dje njih spački kroz maglu i visoku travu. Kad se i ona popela na sarkofag, povukao se navrh zida i zajahao ga, ne obazirući se na izvezeni kaput ni teški medaljon koji je visio s lente preko njegovih prsa. Ponudio joj je ruku da joj pomogne. Maddy se kolebala i osvrtala. Nestrpljivo je frknuo i posegao prema njoj. Lišće je pucketalo i šuškalo na groblju negdje daleko iza njih. Rođak Edward je dozivao, no ona nije mogla odrediti koliko je blizu.


Vojvoda ju je grubo uhva o za ogrtač, za ruku; boljelo ju je dok ju je na silu povlačio gore. Sumanuto se i nimalo dostojanstveno koprcala, no uspjela se uzvera na vrh. Sjedila je ondje dok su je hrapave opeke greble po nogama i povlačile joj čarape. Šeširić joj se bio nakrivio pa je samo krajičkom oka vidjela koliko je dubok pad do uličice s druge strane zida. Pokušala je namjes šeširić da izgleda koliko-toliko pristojno te zadržati gležnjeve ispod suknje. Jervaulx se nagnuo prema njoj i razvezao vrpcu ispod njezine brade. Bacio je šeširić nazad na groblje. Vrpce su mu se ondje zaplele za slomljenu granu. Nacerio se. Jedan užasan, lakomislen trenutak bila je sigurna da će je poljubi , nju, neuglednu, čudnu Archimedeu Timms, ondje navrh zida, dok ih progone Larkin i rođak Edward, njoj je suknja podignuta do struka, a na kraju uske uličice vide se prolaznici na ulici. Nije ju poljubio. Prebacio je nogu preko zida i spuznuo na pločnik. Maddy se ugrizla za usnu kad je podigao ruke prema njoj. Nije ni znala što čini. Sve se zbilo prebrzo da bi stigla razmišljati. Ponašala se poput neke raspuštene ugljenarove kćeri, prema kojoj vojvoda pruža ruke da je spusti na pločnik uličice koja zaudara po noćnim posudama i lokvama. »Idi!« prošaptala je. »Idi! Neću im dopustiti da te pronađu.« Povukao ju je za suknju, zatim se ispružio i zgrabio je za ruku. Izgubila je ravnotežu. Pokušala se zadrža na zidu, no prevrnula se i po snula vrisak kad su je opeke do krvi izgreble po dlanovima i bedrima. Uhva o ju je. Brada mu se zbog siline Maddyna pada žestoko sudarila s njezinom sljepoočnicom. Maddy je posrnula i oboje su pali. Jervaulx se leđima zabio u zgradu pa je glasno zastenjao, dok mu je rame poslužilo kao jastuk između njezina čela i neumoljivoga zida. Uspravila se na koljena, držeći se za njegov kaput. Tad ju je doista poljubio, dok su sjedili nasred vlažne uličice: bilo je to kratko, bolno drobljenje njezinih usana njegovima, dok ju je privio uza se čvrsto je držeći iza glave. Maddy se otrgnula. Ustala je. Haljina joj je bila u dronjcima, ostala je bez šeširića, kosa joj se napola rasplela i dlanovi su joj krvarili ... A on joj se smiješio, što ju je dovelo na rub suza. Ustao je i otresao jednu stranu svoga kaputa, ignorirajući mokro lišće zalijepljeno po drugoj strani. Jednom je rukom pokušao otkopča srebrnu zvijezdu sa svoje lente, no onda je od toga odustao, lju to mrmljajući. Izgledao je neuredno, poput onih plemića koji pred zoru krivudaju kući pjevajući dok svi pošteni ljudi metu ispred svojih vrata i iznose pepeo. »Sto sad?« Nije mogla potisnuti drhtaj u svome glasu. »Kamo ćemo?« Pridigao je ruku do njezine kose i neučinkovito zgurao pramenove koji su neuredno visjeli. Maddy je lju to dahnula i uhva la pletenicu koja se raspala. Potražila je


olabavljenu ukosnicu te kosu smotala najbolje što je mogla. Dok si je popravljala frizuru, on joj je otresao odjeću, hodao oko nje i skidao joj lišće s ogrtača. Oko mrlja od vode i razdero ne na haljini nije joj mogao pomoći – bila je to njezina najbolja, čeličnosiva haljina – a nju će izgrdi , možda kazni , vjerojatno izbaci iz Društva prijatelja i poslati u zatvor zbog otmice vojvode od Jervaulxa. Maddy nije znala što bi s njime. Nije ga mogla odves natrag: bilo je nemoguće dopus im da ga pošalju nazad u Blvthedale, a nemoralno vidje kako ga prisiljavaju na brak zbog tule. Očigledno nije Božja volja da se on oženi Anne Trotman; ranije je uspijevao izgovori riječi, no u pravome trenutku nije ih mogao reći – Maddy nije mogla zamisli jasnije očitovanje božanske is ne. No nije se mogla sje ničega što bi u tome trenutku mogli učiniti. Vojvoda je jednostavno uzeo njezinu ruku pod svoju, dajući svojoj odluci privid doličnos . Autokratski odlučno povukao ju je sa sobom i izašao iz uličice na glavnu ulicu. Budući da nije imala šeširić, Maddy je preko gole glave navukla kukuljicu, no i dalje se osjećala strašno upadljivo sa Jervaulxom nasred ulice. Nije prepoznavala ulicu jer se nikad nije odvažila posje Mayfair. Zgrade su se u oba smjera pros rale daleko i gubile u magli. Nisu bile otmjene poput Jervaulxove obiteljske kuće, ni one nove na Trgu Belgrave, no ipak daleko iznad onoga na što je Maddy u životu bila navikla. Miris pečenih jabuka provlačio se kroz izmaglicu; od čovjeka koji ih je prodavao nazirao se samo glas. Čuo se muzikalni plač neke žene. Njezin jecaj gubio se u jeci konjskih kopita dok su se dvije kočije, svaka s lakajima u livrejama naprijed i straga, spuštale niz ulicu. Kočije su prošle. Iz magle je izašlo još jedno prometalo: mala kočija s upregnu m kljusetom koje se po kaldrmi otužno vuklo prema njima. Iz nevidljivoga kuta u smjeru crkve počeli su odjekiva povici. Jervaulx je okrenuo glavu. Jače je prs ma stegnuo njezinu ruku. Zakoračio je na cestu, ravno pred kljuse. Konj je trznuo glavom. »Stani!« povikao je kočijaš i povukao uzde kao da sirota životinja ionako nije stala. »Pazite na svoju damu, milos vi gospodine!« Čovjek se osvrnuo preko ramena u galamu koja je dopirala iz magle, a onda ponovno pogledao Maddy i Jervaulxa. »Mogu nekam' odvest' milos vu gospodu?« upitao je pun iščekivanja. »Moja je kočija brza kak' munja, a i udobna je.« Činilo se da se poprilično prestrašio kad je Jervaulx posegao prema vra ma, no smjesta je skočio sa svoga sjedišta i pomogao vojvodi da ude za Maddy. Obasipao ih je komplimen ma dok su se na ulici prekrivenoj izmaglicom sve glasnije čuli povici i odzvanjanje nogu u trku. Kočijaš je bacio pogled u tome smjeru, a za m ponovno pogledao Jervaulxa. »Kam', milordei«


Vojvoda je stegnuo Maddynu ruku tako snažno da je dahnula. Uhva la je dah i rekla: »Chelsea. Ne!« Ne onamo, ljudi su je ondje poznavali. Neki je glas urlao nedaleko od njih, nije imala vremena razmišlja . »Oh – požurite!« Uhva la se prve udaljene četvrti koja joj je pala na um. »Ludgate Hill!« »John Spring bu vas onam' odvel u trenu, bu'te vid'li!« Zalupio je vra ma i za trenutak ga je čula kako je pucnuo bičem prema žalobnome konju. Brzo su se odmicali od progonitelja; više ih se nije ni čulo od škripe i struganja otrcane kočije. Maddy je spus la glavu na jastuke. »Ne bismo smjeli. Ne bismo smjeli!« Prinijela je dlan ustima. »Oh – imaš li ti išta novca?« Jervaulx nije odgovorio, samo se mršteći uhva o za remen. U očima mu je bio izraz napete smetenos , kao da je nije razumio, kao da više ne vlada vlas m postupcima. »Novac!« uzviknula je. Nije mogla suspregnu svoj strah. Pogledao ju je s bjelodanom nesigurnošću. Maddy je tiho zastenjala. »Nemam čak ni šiling u cipeli!« »Cipela«, rekao je. Bilo je to jedno od njegovih refleksnih ponavljanja. Razdraženo je zagunđao, namrš o se i okrenuo od nje. Kljuse je naglo slcrenulo, a oni su se nabili jedno na drugo uz tutnjavu kotača. Oslonio je nogu na sjedalo preko puta i dočekao je na rame. Odjednom se nasmijao. »Maddymoja.« Nagnuo se i otrgnuo kopču sa svoje svečane cipele. »Novac.« Na Ludgate Hillu, ispred trgovina tkaninama, usred zaglušujuće škripe kočija željeznih kotača, Maddy je kočijašu nagnutom na vrata morala objasni situaciju. »Moramo ovo proda «, rekla je pružajući dijamant preko Jervaulxa, »onda tek možemo platiti vožnju. Zao mi je što te zadržavamo.« Kočijaš je držao blistavu kopču i prevrtao je po dlanu u rukavici bez prs ju. Jato golubova sunulo je u nebo zbog iznenadne zvonjave zvona katedrale svetoga Pavla, lepećući krilima u čađavu maglu. »Vi bježite, zar ne, miladyi« Maddy je ovlažila usne, zaprepaštena njegovom pronicljivošću. »Ja nisam lady\ Ne smiješ me tako zvati!« »Cul sam ih kak' se deru za vama, tam' na zapadu. Vi čudno govorite. 'Ste jedna od onih – kak' se zovu?« »Prijatelja«, slabašno će Maddy. »Kvekerica sam.« Podigao je pogled na Jervaulxa. »Bu'te se za ozbiljno oženili za nju, milorde. John Spring ne voli kad se curu vleče za nos.« Vojvoda ništa nije rekao. Njegova zbunjenost je nestala; doimao se samo oholo, mračno u svojoj šutnji. Fiksirao je kočijaša pogledom nezainteresirana prijezira.


»Varaš se«, reče Maddy. »Nećemo se vjenčati.« »Trebali bi'«, progundao je kočijaš. »Trebali bi' ga natjerat' da postupi časno, milady.« »To nije ...« Prekinula se. Nije bilo koris od objašnjavanja. »Znaš li gdje bih ovo mogla prodati?« »One tri kugle obješene iznad onih vrata, to je znak zalagaonice. Vi ostanite ovdje, milady, prosim, tak' da budem siguran da bu se milord vratil i platil mi za vožnju.« »Ne. Ja moram ići. Vo ...« Gotovo je nazvala Jervaulxa po tuli, no onda je zaključila da to nije pametno. »On će čekati.« Skupila je suknju spremajući se sići. Jervaulx je istrgnuo kopču iz kočijaševe ruke. Prije no što ga je Maddy uspjela spriječi , sišao je iz kočije. Nespretno je jurnula za njime, no kočijaš ju je uhva o za ruku kad se spustila na pločnik. »Jedno od vas ostaje sa mnom, milady«, reče. »Ne! On ne smije ići sam. Ne može ...« Vojvoda je već bio usred rijeke ljudi. Ignorirao je i kočijaša i Maddyne prosvjede. Izbjegao je magarca koji se vukao pored njega natovaren dvjema košarama ugljena. Okrenuo se u smjeru suprotnome od zalagaonice, uz brdo prema katedrali. »Moraš me pus !« Maddy je stajala na vršcima prs ju. Užasavala se da će ga izgubi iz vida. »Moram ići s njime!« Premda je iskakao iz gomile, visok čak i bez šešira, crne kose i modre lente kojima je odskakao od običnih prolaznika, svaki će čas zacijelo nestati u masi. »Ne – mislite da vas bu tak' lako ostavil, miladji« Dok je tjeskobno izvijala vrat, kočijaš je pokazao za Jervaulxom. »Pogle te. Ravno na broj 32 o šel moj milos vi gospodin«, reče John Spring zadovoljno. »Rundellu i Bridgeu.«11

Chris an je zastao odmah pored vrata draguljarnice. Činilo se da ga je prodavač koji ga je pozivao da ude prepoznao. Naklonio se u struku i dugo ga pozdravljao mekim glasom. Sve mu je bilo poznato. Chris an je ovamo dolazio prilično često: sjećao se smaragdne narukvice i odgovarajućih naušnica. Kome je to bio kupio? Suvlasnik draguljarnice smjesta se pojavio iz unutarnjih prostorija. Chris an mu je kimnuo; prepoznao ga je, premda mu se nije mogao sje imena, no nije mu ni trebalo. Riječi su bile nepotrebne. Inače bi ga odveli u zasebnu prostoriju da na miru razgleda raznobojne blistave dragulje u baršunas m ladicama, ali sad za to nije imao vremena. Nije si mogao priuštiti da se predugo zadržava ondje gdje ga poznaju. Spus o je svoje kopče na tezgu. Zavladala je šina. Prodavač se povukao nekamo u pozadinu i nestao u tmini. Suvlasnik, dobro ugojen i uljudan, obraza posve skrivenih


iza visokih vrhova kragne, posegao je u džep i izvukao majušno povećalo. Chris an ga je gledao kako proučava dragulje. Bio je brz i profesionalan. Draguljar je spus o kopču. »BI tris blodost, vamisti?« Tristo je bila daleko previsoka cijena; obje su kopče u najboljem slučaju vrijedile upola manje. Chris an se namrš o. Bojao se da nije dobro razumio. Po snuo je paniku, ugušio je u ledenoj ravnodušnosti. »Tris dvajspe«, reče čovjek. Nasmiješio se. »Vamilst bildobr premnam. Dos te davam iskažm kolkvas cjenm.« Prodavač se pojavio iza tezge i sklonio pli cu s prstenjem u ladicu. Zlatni obruči, uredni redovi i redovi njih. Taj kratak prizor zapeo je Chris anu za oko, odvra o mu pozornost. Suvlasnik je nešto upitno promrmljao. Chris an je shva o da je otplovio u mislima. Prikrio je to brzim autokratskim kimanjem glave, kojim je pristao na cijenu. Prstenje je nestalo u ladici. Vjenčano prstenje. Prodavač je podigao ključ na uzici oko svoga vrata i otključao drugu ladicu. Suvlasnik se malo nagnuo preko tezge prema Chris anu. »Navres, vamilst«, vrlo je tiho pitao, »ilu gotvin?« Tihi glas, pitanje – Chris an nije razumio. Osjećao se ošamućeno. Pogledao je čovjeka u lice ispunjeno povjerljivim iščekivanjem. Tišina je trajala zastrašujuće dugo; Chris an se očajnički držao svoje ledene distanciranos , odbijao se nagnu prema suvlasniku i da neki znak da je čuo pitanje. Pokušavao se dosje što je to moglo biti. Suvlasnik je pregledao robu, dogovorili su se oko cijene, a onda ... što? Platit će mu. Na veresiju ili u gotovini. Da. Srce mu je poskočilo. Nije se mogao sje kako da odgovori. Uhva o se za rub tezge – a za m na nju položio svoju ruku u bijeloj rukavici. Okrenuo ju je prema gore i otvorio dlan. »Ured.« Kimnuo je suvlasnik. »Trentk.« Uzeo je kopče i žustro o šao prema stražnjim prostorijama. Chris an je promatrao prodavača kako radi. Izvadio je novu ladicu i preko tezge je primaknuo muškarcu i mladoj ženi u jednostavnoj sivoj haljini. I dok je Chris an stajao tako stegnute šake, dok mu je srce lupalo, dok je potajice promatrao neki par sa sela kako ozbiljno vijeća o svome skromnom izdatku, odjednom je shva o. Bilo je to otkrivenje, odgovor koji je putovao kroz njegov umrtvljeni i samovoljni mozak duže no što je i sam bio svjestan. Maddy. Maddymoja je bila ta za koju se trebao vjenča . Jasnoća te vizije, njezina ljepota, obasjale su ga u svojoj savršenoj slavi. Maddymoja nikad ne bi dopustila da ga


pošalju natrag, Maddymoja ga je razumjela, nije ga ponižavala; njezin je otac bio nadareni geometar; bila je privržena i vjerna – pogledajte samo kako je spremno pošla s njime, unatoč činjenici da je primijenio određenu silu, doduše, vrlo malu. Pošla je gotovo svojevoljno – za Boga miloga, čak ju je vidio kako se suprotstavlja ženi-zmaju, i to vraški dobro. A i bila je rekla da ga voli. Mislio je da je to rekla. Bio je gotovo siguran. Maddymoja je zaslužila da bude vojvotkinja. Priroda je grdno pogriješila što ju je stvorila kao smjernu kvekericu u čednome šeširiću. Suvlasnik se vra o s tankom knjižicom kožna h korica. Položio ju je na tezgu, oprezno. Nije bilo ni traga novčanicama, ali Chris an je znao što je to. Osjećao je snažan, očajnički poriv da pobjegne – teškom se mukom svladao da obuzda tu želju da zgtabi kožnatu knjižicu i nestane. Umjesto toga, prišao je ladici s prstenjem, lagano se u znak isprike naklonio mladoj dami koja ga je razgledavala, otrgnuo jedan prsten sa baršunaste podloge i odnio ga draguljaru. Suvlasnik se nasmiješio svojim bogataškim osmijehom. Spremao se skloni knjižicu s novcima. Christian ju je poklopio rukom. »Račnaravno.« Draguljar nije ni trepnuo. »Samda všoj mis dam kutjcu.« Uzeo je prsten i ostavio knjižicu nedirnutu. Chris an ju je spremio u džep. Mrzio je okus koji mu je ovo ostavljalo u us ma – bio je kradljivac vlas toga novca. Osje o je kako gubi kontrolu. Bio je odbjegla zvijer koja se skriva, luđak sa sudskom potvrdom svoje ludos . Nije imao pravo proda kopče sa svojih cipela, ni kupiti prsten za svoju buduću ženu. Suvlasnik se vra o s ku jicom. Chris an ju je prihva o. Ispra li su ga kao da je to zaista on, kao da je još uvijek vojvoda od Jervaulxa. Kao da je još uvijek čovjek, a ne životinja. Kad se ponovno našao na ulici, osjećao se ošamućeno, usporeno. Imao je osjećaj da se cijeli sastoji od straha obavijenoga mrtvilom. Malo je hodao po pločniku, a onda zastao i naslonio se na zid. Masa ljudi prolazila je pored njega, zbunjujuća i glasna – nerazumljivo blebetanje na nekom nepoznatom jeziku, užasni bezumni zvukovi koji su trebali imati nekog smisla. Ledena mirnoća iz draguljarnice napus la ga je; od zakašnjele reakcije srce mu je prestravljeno počelo glasno lupa – možda nije to učinio kako treba, možda je nešto zaboravio, nije znao. Sve je bilo odbojno i strano. Sto se sve moglo dogodi , kako se možda odao, ispao smiješan, kako se izložio opasnosti da ga ponovno ščepaju i svezu. Čuo je kako ga Maddy doziva. Čuo je svoje ime kroz kaos Jervaulx – stabilna draga jednostavna bez cifranja Maddjmoja. A onda njezine ruke na njegovima, njezine oči – poput trešanja, dekadentno zlatne – koje gledaju ravno u njegove, pune straha i pitanja.


Duboko je udahnuo da suzbije paniku. Uspio se na silu nasmiješi . Bez spuštanja pogleda izvukao je knjižicu s novčanicama iz džepa i gurnuo je u njezine ruke.


Maddy nikad u životu nije imala toliko novca u rukama. Držala je novčanik objema rukama dok su hodali, bojeći se zadjenu ga u haljinu. Sto ne fun dale su biljeg vjerodostojnos njihovome apsurdnom bijegu – trenutačni povratak postao je stvar izbora, ne nužnost. Pošto je pla la kočijašu, Jervaulx ju je pogledao kao da ona zna što bi trebali učini . Neprekidno ju je čvrsto držao za lakat; bila je to neobična mješavina ovisnos i zaš te. Budući da je s njome bio vojvoda, ni jedan od dječaka koji su vukli natovarena kolica nije vikao na nju jer je zapriječila put, ni jedan je prolaznik nije gurnuo u blato, već se radije izmakao cen metar ili dva da je propus . On je bio širokih ramena i uzvišenoga držanja, a oči su mu bile zbunjujuća modra utvara. Izazivale su nemir poput onoga koji čovjeka uhva kad gleda u nebo u posljednjim trenucima sutona, ravno iznad sebe u usamljenu zvijezdu, kad ugodni privid nestane, a čvrs nebeski svod se raspline i pokaže koliko je zapravo vrtoglavo dalek. Osjećala se kao da joj je tako ispario cijeli svijet koji je poznavala. Bilo je teško shva da Archimedea Timms stoji nasred krcatoga pločnika na Ludgate Hillu i pokušava odlučiti što učiniti s vojvodom od Jervaulxa, s obzirom na to da on očigledno nije imao pojma što bi sam sa sobom. Nije imala nikakvu bolju zamisao pa je počela hoda . Sigurno utočište, to je ono što mu mora pronaći. Kakva god je kazna čekala, do večeri se morala vra ocu – zacijelo ludi od brige jer je ona nestala s vojvodom. Nije bila sigurna za kakva će je sve kršenja zakona i zločinačka cijela teretiti, no lady de Marly sigurno će ih sve zna . Maddy uopće nije sumnjala u to. Nije se toliko bojala za sebe, mislila je s krhkom hrabrošću – naposljetku, Jervaulx joj je bio predan na brigu od samoga Boga i morat će istrpje sve patnje koje će je pra na tome putu – no bojala se što će bi s njezinim ocem bude li poslana u zatvor. Pri sak njegove ruke natjerao ju je da stane. Ravno pred njima, uz prodoran zvuk roga, dnevna kočija za Brighton upravo je štropotala ispod znaka Belle Sauvagea12 i


skretala na ulicu dok je njezin pra telj revno trubio da upozori druge kočije na svoje pravo prednosti. Čim je kočija prošla i nestala u tranju prometne gužve i crne izmaglice, Jervaulx ju je povukao prema dverima gos onice. U nadsvodenome prolazu mali je konjušar spretno vitlao grabljama, skupljajući blato i konjski izmet s njihova puta, a onda je brzo skočio unatraške i brzo promrmljao u znak pozdrava dok su prolazili. Putnici su stajali po cijelome dvorištu gos onice. Čekali su pored svojih škrinja, kovčega i hrpa zavežljaja. Ukrcavalo se u još jednu kočiju, žuto-crnu za Newmarket. Konji su bili svježi, zveketali su kopitima po kaldrmi i izdisali ledene oblačiće. Jervaulx je o šao ravno prema prodavaonici karata. Pomogao je Maddy da ude, malo je gurkajući kao da je treba osokoli . Gužva u prostoriji bila je tolika da su se njih dvoje jedva ugurali. Unatoč tome što su Maddy i vojvoda bili vrlo neobično odjeveni, nitko im nije pridao ni najmanju pozornost. Službenici su bili previše zauze bacanjem paketa zamotanih u smeđi papir u nebrojene pre nce iza tezge, dok su putnici izvikivali pitanja ili pokušavali dozvati nekog od nosača. Povukao ju je u jesan kut, okrenuo leđa gomili i nagnuo joj se na uho. sIći«, reče. Želio je šapnu tu riječ, ali nije mu pošlo za rukom, no u sveopćemu metežu to ionako nije bilo važno. Maddy ga je pogledala. »Kamo?« Činilo se da ga je pitanje razdražilo. sIći«, ponovio je. »Dva.« »Ja ne«, odlučno je rekla. Neka dama, koja je svakom rukom držala jednu djevojčicu, progurala se iza njih, probijajući se prema začelju najkraćega reda. Jervaulx je stavio ruku na Maddyno rame. »Dva«, ustrajao je. »Ne mogu.« Zario je prste u nju. »Dom. Ser ...« Stegnuo je čeljust mučeći se oko izgovora. »... vo!« Nije se činilo kao posve besmislena zamisao, samo što ona nije imala pojma gdje bi njegov dom mogao bi , ni bi li mogao onamo sam putova a da mu ne stavi cedulju, kao djetetu ili škrinji – ili slaboumniku. Naježila se već od same pomisli na to. Osim toga, dom mu ne bi poslužio kao zaš ta pred odlukom njegove obitelji da ga pošalje natrag u Bh/thedale. »Dom«, zaklinjao je. »Maddymoja.« »Gdje je to?« pitala je. »Gdje?« Kao da je to pitanje osuje lo njegove namjere. Namrš o se, pus o je i okrenuo se oko osi. Na zidu na koji se naslanjala nalazili su se poštanski nalozi, ali i otrcan, požu o zemljovid Engleske. Na području Londona lak je izblijedio i ispucao od silne uporabe. Položio je dlan na dio koji se gotovo uopće nije pohabao, daleko na zapadu, ondje


gdje se zelenilo Engleske spajalo s crvenilom Walesa. »Ne! Ne možeš tako daleko sam putovati.« Ponovno ju je uhva o za ramena. Osje la je kako se primiče njezinim leđima, gotovo je grleći. Pri snuo je obraz na njezinu kukuljicu, tako da joj je skliznula s kose, i ispus o glas kojim joj je dao do znanja da ne odustaje. Ovio je ruke oko nje i privio njezina leda uza se, usred svih onih putnika. »Dva«, reče joj na uho. »Dom.« Pokušala se iskobelja iz njegova zagrljaja, no nije joj dopuštao. Pus o ju je da se okrene, a onda je zatočio prislonjenu na zemljovid i zid. Nije znala što bi. Neki su ih putnici gledali. Zamišljala je koliko su šokirani i ogorčeni m prizorom, što zacijelo misle o njoj u poderanoj suknji i bez šeširića na glavi, u muškarčevu zagrljaju. Prislonio je usta uz njezino uho. »Maddymoja ... brak.« Još je nekoliko putnika ušlo u prostoriju i u prolazu okrznulo Jervaulxa. Jedan od njih nije skinuo šešir – šešir širokoga oboda, nepogrešiv znak kvekera. Maddy je prestravljeno spus la glavu. Nije uspjela vidje tko je to bio, no svaki kveker u prolazu koji zalazi u London mogao bi je poznava s godišnje skupš ne, a previše njih iz samoga Londona poznavalo ju je i predobro. Zagnjurila je lice u Jervaulxovo rame da se skrije. Privio ju je uza se i nježno, voljno zamrmljao duboko iz grla. Nije se usudila podići pogled. Nije se o mala. Š o ju je od prepoznavanja, bio je dovoljno krupan i snažan da se sigurno sakrije iza njega – kad joj barem ne bi tako stavljao ruku pod kukuljicu, gurao je prema nazad i ovijao svoje prste oko njezina vrata, privlačio je još bliže, oslanjao lice na njezinu kosu. Bila je sigurna da će se svatko u prostoriji okrenu , zaprepašteno đahnu i pokaza na njih osudujućim prstom. Među m, oko njih se nastavio uobičajeni žamor, udarci cipela u prolazu ili na izlasku, dozivi nosača, rog kočije za Newmarket dok su konji skretali na ulicu. Ruka mu je skliznula s njezina struka. Osje la je kako petlja oko nečega u njezinome kaputu. Cijelo to vrijeme nije se odvažila podići glavu i riskira da bude viđena. Zgrabio ju je za ruku i utisnuo joj kutijicu na dlan. Maddy je držala ku jicu u ruci, pognute glave, gledajući malčice u stranu ne bi li vidjela je li neznani kveker već o šao. Jervaulx ju je natjerao da okrene dlan. Nestrpljivo mrmljajući, palcem je nezgrapno gurnuo kutijicu u njezinoj ruci. Poklopac se otvorio. Skrivajući se spuštena lica, ugledala je zlato i raznobojni blistavi sjaj. Prsten – širok filigranski obruč sa sitnim biserima oko opala živih boja – za Anne Trotman? Nespretno je jednom rukom petljao po njemu. Uspio je kažiprst dopola uvući kroz obruč, a onda pus o da ku jica padne. U tome malom kutku, zajedno pognu h glava, stvorili su sićušan vlas svijet. Maddy je zbunjeno gledala kako on premeće prsten


po ruci, a zatim ga pokušava kliznuti na njezin prst. »Brak.« Prislonio je usne na njezino uho. »Maddy ... brak. Dom.« Zurila je u prsten, u njegove prste dok su joj ga stavljali. »Ne!« Strgnula je prsten s opalom i čučnula da podigne ku jicu. Odlučno je prevukla kukuljicu preko glave. »Ti si – to nije – ne! Kako je takva smicalica pala na um?« Gurnula mu je ku jicu na dlan i okrenula se. Kukuljice prevučene sve do lica, progurala se kroz masu putnika i požurila u dvorište. Vani je otrčala nekoliko metara od vrata, a onda stala. Lice joj je gorjelo. Držala je kukuljicu preko usta i nosa. Vojvoda je izašao iz prodavaonice karata. Bila je na čis ni, no on kao da je nije vidio. Zastao je, neobično pristao gospodin usred neuglednoga ambijenta: izgubljeni dvorjanin, bogato odjeven u baršunasto odijelo s teškim ukrasima, tamnomodrom lentom i medaljonom. Bio je izgubljen u vremenu i prostoru, i više od toga. Ljudi su se okretali da ga pogledaju. Maddy je vidjela ukočenu nelagodu u njegovu držanju. Nepomično je stajao na mjestu, kao da če ga jedan korak u bilo kojem smjeru strovali u provaliju koja će mu se otvori pod nogama. Čeljust mu je bila napeta, njegove tamne obrve skupljene. Onesposobljena sila – bio je sam i čudan. Pogledom je prelijetao preko dvorišta. Maddy je stajala vrlo blizu njega, nadohvat njegove desne ruke, no mogla je bi i komad prtljage rasute u gomilama po dvorištu. Uopće nije pogledao u njezinome smjeru. Samo je isijavao opasnu napetost, prijeteću mirnoću – bio je čovjek koji samo što se ne raspadne. Izgovorila je njegovo ime, prigušeno iza kukuljice. Izraz lica mu se promijenio. Okrenuo se prema njoj kao da je razbila čaroliju. Lice mu je zasjalo od olakšanja. Kao da ga je preplašilo što mu je tako blizu; agresivno je zakoračio i posegao da je uhva za obje ruke. »Ne ... napustiti!« očajnički je rekao. »Sam ... ne može! Ostati. Vi ... ostati!« »Ne znam što bih s tobom!« Maddy je zagrizla vunenu kukuljicu koju je prinijela ustima. »Ne mogu ostati s tobom! Ne mogu te vratiti natrag!« »Ser ...« Položio je dlanove na njezina ramena i snažno je odgurnuo. »... vo!« Ponovno ju je gurnuo, od čega je ustuknula. »Dom.« Guranje. »Brak« – guranje – »Maddy« – guranje – »moja!« guranje – »Da!« Pod njegovom je prisilom neujednačeno natraške hodala po dvorištu. »Ne ... ludo ... mjesto! Brak ... Maddy!« »Ne!« rekla je, a onda panično uzdahnula i potegnula kukuljicu najviše što je mogla da sakrije lice. U svome tamnom šeširu i jednostavnom kaputu približavao im se kveker iz prodavaonice karata. Maddy je provirila ispod kukuljice kad je neznanac stavio dlan na Jervaulxovu ruku. »Razmisli trenutak, prijatelju. Nasrtljiv si.«


Jervaulx ga je pogledao kao da mu je upravo pljunuo u lice. Jedan nabijeni trenutak bojala se da bi se mogao okrenu i udari čovjeka, kao što je učinio s rođakom Edwardom. Kveker je bio tek čovjek prosječne građe, ništa stariji od Maddy. Bio je uredno obrijan i jasnih očiju. Nije se sjećala da ga je prije vidjela. Bio je to dobar čovjek, dovoljno odvažan da se suprotstavi Jervaulxu, koji je bio bjelodano lju t i visokoga roda, i na kojemu ništa nije bilo prosječno, ni držanje ni stas. Vojvoda je stresao ruku sa sebe. Upu o je usijan pogled Maddy, kao da od nje očekuje da objasni. »Hvala , prijatelju«, brzo je rekla, pod svaku cijenu želeći umiri Jervaulxa. »No ne treba mi pomoć.« Kveker ju je zapanjeno pogledao. Maddy je osjetila kako joj se srce stisnulo. »Ti hodaš stazama života?« pitao ju je. Gledala je u tlo. Pokvarene laži skakale su joj na usne, nemoralne varke kojima bi poniš la pogrešku što se otkrila drugome kvekeru jasnije no što bi učinila da je nosila kvekerski šeširić i jednostavnu haljinu. Ali nije mogla. On nije bio prijetnja Jervaulxu; lagala bi samo da zaštiti vlastiti ugled u očima jednoga od pripadnika njezine vjere. Jedva je podigla oči. »Tako je.« Jervaulx ju je uhva o za lakat. Bio je to h dodir, ne grub, ali snažan. Oprezno je promatrao kvekera. »Ne dodijava ?« pitao je čovjek. Sreo je Jervaulxov pogled. »Neću dopus da položiš ruke na nju. Hoćeš li se sabrati i hodati mirno?« Bio je to h upit, gotovo blag. Maddy je osje la kako je preplavljuju zahvalnost i sklonost tome čovjeku. Doimao se poput otoka razuma u oluji neizvjesnosti. U svome joj je kvekerskom šeširu širokoga oboda i jednostavnom kaputu bio toliko pozna ji, toliko pouzdaniji od neuračunljivoga, lju tog neznanca u baršunu, s medaljonom i kraljevskom lentom. Činilo se da kvekera muči što mu Chris an ništa ne odgovara. »Nećeš mi odgovoriti kao pošten čovjek?« Jervaulxov pri sak na njezinoj ruci počeo joj je nanosi bol. Maddy je dodirnula kvekerov rukav od gruboga sukna. »Prijatelju«, ho mu reče, ignorirajući Jervaulxov sve jači s sak, njegov nečujni pokušaj da je istrgne iz neznančeva dometa. Smislila je novi plan. »U žurbi izgovorih prazne riječi. Rekoh da mi ne treba tvoja pomoć.« Podigla je glavu i ukrs la oči s mladićem, koji ju je gledao mirno, ali upitno. »Is nski mi treba pomoć. Možeš li mi ti priskočiti?« »Dakako«, odgovorio je, i ta je jedna riječ s Maddynih ramena digla preteški teret.


Dok je Jervaulx veličanstveno namrgođen sjedio na stolcu odgurnutome od stola u gos onici, ispruženih nogu, ruku prekriženih preko lente i zvijezde, Maddy se nagnula prema mladome kvekeru i iznijela mu cijelu svoju nevolju. Richard Gill otpio je gutljaj svijetloga piva te, pošto je završila, zamišljeno pogledao vojvodu. Jervaulx, mračan i prkosan, gnjevno ga je pogledao ispod svojih crnih trepavica. Nije želio doći u gos onicu; pokušao ju je spriječi u tome, no kad mu Maddy nije dopus la da je zadrži, pošao je za njome. Nije je puštao ni stope izvan svoga dosega. Nije govorio, a Maddy nije znala koliko je razumio od onoga što je pričala Richardu Gillu, no čitavim dostojanstvenim držanjem svjedočio je o osjećaju izdanos , kao da ga je uvrijedila tim novim poznanstvom. Richard se nije oglasio; neko je vrijeme vladala ozbiljna, zamišljena šina. Maddy je čekala. Bilo joj je drago što je ponovno s nekim tko ne brza s riječima i djelima, već voli dobro razmisli . Zadovoljno je iščekivala Richardov sud. Mladi je kveker bio naočit, mirnih kretnji i odlučnoga nastupa koji je pobuđivao povjerenje. Njegovome je snažnom licu šešir širokoga oboda i jednostavni kaput pristajao bolje nego mnogim cijenjenim starješinama. Maddy je bila sigurna da nikad nije sudjelovao na godišnjoj skupš ni u Londonu, na kojoj su se kvekeri sastajali da izvrše svoje poslovne obveze, dok su se na manjim, kvartalnim i mjesečnim skupš nama brinuli za stanje svoje duše. Godišnja skupš na okupila bi kvekerske obitelji iz cijele Engleske. Maddy bi se bila sje la da je Richard Gill bio predstavnik svoje zajednice. Nije bilo potrebno izravno prisustvova muškoj skupštini da bi sve žene znale tko je istaknut, a tko nije – i tko je oženjen, a tko nije. Samo se po sebi razumjelo da je mladoj ženi koja se želi uda najbolje sudjelova u godišnjoj skupš ni u Londonu, gdje je jedna od glavnih dužnos ženske skupš ne bila provjeravanje prikladnos zaručnika za brak. Na taj se proces prirodno nastavljala procjena i svih ostalih neženja koji su prisustvovali skupš ni te slaganje is h na ljestvicu poželjnos . Maddy je bila posve sigurna da Richard Gill još ni na koji način – ne samo u pogledu prikladnos za brak – nije dospio pod lupu ženske skupš ne. Nije bila toliko sigurna po kojem je poslu s gao u London. Došao je na odmorište kočija po čvrstu malu ku ju s kojom je vrlo pažljivo postupao. Sad se nalazila na stolu pored njega, označena nizom krugova u kojima su bile ispisane čudne tule poput »Claudiana, a. red, ruža«, »Trafalgarski s jeg, 1. red, biblomani« te »Vojvoda od Clarencea, a. red, bizard«. Konobar je donio pitu od govedine i kuhani kupus. Jervaulx je napravio grimasu na hranu. Otpio je dug gutljaj svoga piva dok je Maddy žurno mazala tri kriške kruha maslacem i posluživala objed za sve troje. Pognula je glavu da se pomoli. Richard je skinuo šešir. Jervaulx se nije pomaknuo, samo ih je zlovoljno gledao, zavaljen u stolac, prekriženih ruku.


Richard je vra o šešir na glavu i počeo jes svoju pitu. Maddy nije poznavala mnogo mladića koji su se tako strogo pridržavali pravila kvekerskoga govora i odijevanja. Divila mu se zbog toga. Priželjkivala je da je i sama u urednijem i doličnijem izdanju, a ne gole glave i u razderanoj suknji. Bacila je pogled na Jervaulxa. Nije jeo. Promatrao ju je. Koliko god Richard Gill bio svjež i naočit, vojvoda joj je bio više od toga. Bio je njezina sjena, neraskidivo vezan za nju. A tek ta njegova profinjena usta koja su je poljubila, te ruke koje su joj milovale kosu. Zarumenjela se. Osjećala se kao lažljivica i foliran ca. Predstavila je Jervaulxa kao svoga pacijenta, a sebe kao njegovu njegovateljicu. Shva la je da je stvorila lažni privid i ta ju je spoznaja snažno pogodila. Koja bi to njegovateljica pobjegla s pacijentom pro vno željama njegove obitelji? Koja bi njegovateljica dopus la pacijentu da je poljubi? Što bi Richard Gill mislio o njoj da to zna? A ne reći mu značilo bi počini grijeh prešućivanja i propusta. To nije bio put obasjan božanskom svjetlošću, nipošto. »Ti ne misliš da je lud?« pitao je Richard. Maddy se prenula jer je nenadano progovorio. Podigla je pogled. »Ne mislim.« »Ne doima se sumanutim. No gurao te, ondje u dvorištu.« Otrgnula je komad kruha uz jedva primjetan kiseli osmijeh. »Vojvoda je. To nije baš isto što i ludilo.« Richard je pojeo još jedan zalogaj. »A vojvode to čine?« Podigao je obrve. »Guraju?« »To još nije ništa, s obzirom na to što je ovaj sve spreman učiniti.« Na svojoj stolici, malčice udaljenoj od stola, Jervaulx je nakosio glavu. Izgledao je kao da se dosađuje. Prebacio je pogled s Maddy na Richarda, onda podigao svoj vrč i otpio. »On ne razumije?« upita Richard. »Ne znam. Mislim da malo razumije.« »Trebala bi ga odvesti natrag obitelji.« Maddy se malo uspravila. »Ne.« Jervaulx ju je pogledao. Više se nije činilo da mu je dosadno. »Nije na tebi da ga držiš u potaji ako oni žele da živi u bolnici. On pripada vlastitome rodu, ne tebi.« »Ne. Njegova obitelj ne razumije. Oni ne znaju kako je ondje.« »To je kuća tvoga rođaka?« »To je ludnica. A on nije lud!« »Ne govori. Kako će živjeti sam na svijetu?« Privukla je ogrtač bliže sebi. »Nije sam. Ne može živjeti sam.«


»A kako će onda? Zar nema drugih prijatelja do tebe?« »Ja ...« Maddy je zastala jer je shva la da ne zna. Pogledala je Jervaulxa. »Prijatelj?« pitala gaje. »Imaš li bliskoga druga?« Prebacio je pogled s nje na Richarda, a onda oprezno natrag. »Ne«, rekla je, »ne mislim na kvekere. Prijatelji/fo. Tvoj. Drug.« Oklijevao je. Za m je ispružio ruku prema njoj. »Jervaulx!« Očaj se uvukao u njezin glas. »Zar nemaš ni jednoga prijatelja koji te voli?« Stegnuo je šaku. Golemi zlatni pečatnjak blistao mu je na prstu. Upu o je Richardu ubojit pogled i zavalio se natrag u stolac. »Možda ... Jervaulx, bi li ostao s njime?« Kimnula je prema kvekeru. »S Richardom Gillom?« »Archimedea ...«, počeo je Richard. »Samo dok odem da ocu kažem da sam dobro«, žurno je rekla. »Ako bi se samo neko vrijeme zadržao ovdje s njime. Nekoliko sati.« »Nije problem u mome zadržavanju. Problem je u tome što bi ga trebalo odves natrag.« »Ne mogu ga odves natrag!« zavapila je naginjući se naprijed. »Ne možeš to shvatiti!« Jervaulx ju je napeto promatrao. Desnu je ruku stezao u ritmu. Lijevu je ovio oko vrča, no nije pio. »Molim te«, rekla je Richardu Gillu. Sitne bore nezadovoljstva namreškale su kvekerovo čelo. Vidjela je neodobravanje u njegovim bistrim sivim očima. »Molim te«, prošaptala je. »Zar nećeš preuzeti tu zadaću?« Bila je to molba koju ni jedan kveker nije mogao olako shva . Richard se namrš o nad svojim jelom. Zatvorio je oči. Maddy je čekala i molila Boga da mu se obra , a znala je da je to pogrešno, da ne smije preklinja da njezina svojeglavost pobijedi, no nije si mogla pomoći. Nije mogla odves Jervaulxa natrag – bila je to jedina božanska istina u koju je bila sigurna. Jednostavno je bilo nemoguće zamisliti ga ponovno u ćeliji u Blvthedale Hallu. Richard je duboko uzdahnuo i pogledao je. »Preuzet ću tu zadaću. Još ću razmisli treba li ga odvesti natrag.« Zapravo nije znala znači li to da će osta ondje s vojvodom ili ne, no nije ni s gla pita , a Jervaulx je već tresnuo svojim vrčem po stolu i ustao. Ritnuo je stolac podalje te povukao Maddy na noge. »Natrag«, uzviknuo je, a oči su mu izgarale. Zatim je stegnuo čeljust i rekao: »Prijatelj!« Odvukao ju je sa sobom držeći je tako čvrsto da se nije mogla ote . Čula je kako


Richard govori nešto za njima, vidjela je konobara kako žuri da mu prepriječi put kad ju je Jervaulx nesmiljenom žestinom gurnuo prema vratima. Maddy se opirala i pokušala se osvrnu . Jervaulx ju je lako nadvladao. Imao je više snage no što je dotad mislila. Pokušala se ukopa na mjestu, no odvukao ju je. Otrgnula se, ali Jervaulx ju je ponovno zgrabio, ovio joj ruku oko vrata i nemilosrdno je prisilio da ide s njime. S sak oko njezina vrata postao je još čvršći kad se pokušala izmaknu ; prs su mu se grubo zarivali u kožu na njezinu vratu i čupali joj vlasi. Bolno je jauknula. »Jervaulx! Richarde! Ne mogu ... Pomozi!« Kroz vrtoglavicu je na trenutak ugledala Richarda i konobara, a onda ih je izgubila. Jervaulx ju je snažno gurnuo pa je zateturala kroz vrata i zamalo pala niza stubu među prolaznike. »Prijatelj!« izvalio je Jervaulx probijajući se kroz gužvu zajedno s njome. »Durml« Zaustavio je malenu kočiju isto kao što je zaustavio i prethodnu – zakoračio je ravno pred nju. Konj se napola propeo, a kopita su mu trenutak kasnije udarila u pločnik tek nekoliko cen metara od vojvodinih nogu. Kočijaš je povikao, a jedna druga kočija zakrivudala izbjegavajući sudar. Jervaulx je zgrabio konjske uzde. »Alban!« zagalamio je, držeći uzde jednom, a Maddy drugom rukom. »Isukrste! U redu, Albany, vi podivljali luđače!« viknuo je kočijaš. »Onda mi pus te konja i ulazite!«

Popločan i natkriven prolaz vodio je u izmaglicu, koja se niotkuda stvarala pred njima i nestajala za njima dok su prolazili između dvostrukoga reda dugačkih svijetlih zgrada u blizini Picadillvja. Vojvodini koraci odjekivali su u šini; činilo se da usred jutra ondje nema ni žive duše, osim čistača cipela koji je projurio pored njih s ku jom i parom cipela u rukama. Maddy je odustala od opiranja. Više nije ništa pokušavala, samo je držala korak sa Jervaulxom. Nije ju puštao, ni joj je dopuštao da zaostane za njime. Prošli su pored nekoga sluge, malenoga čovjeka debela trbuha u crvenom prsluku, koji se sklonio s puta, naklonio vojvodi i promrmljao: »Vaša Milos .« Jervaulx je bez zaustavljanja skrenuo na kameno stubište i uspeo se dva kata s Maddy. Pas je počeo laja prije no što je vojvoda uopće dotaknuo vrata. Pridružio mu se još jedan. Jervaulx se smrznuo s rukom u zraku. »Devil.« Usne su mu se zategnule u nagli osmijeh. Zalupao je po vra ma. Psi s druge strane podivljali su od laveža. »Devil, Devil, Devil!« »Za Boga miloga, zavežite gubicu!« povikao je prigušeni glas negdje duboko iznutra. Na polukatu su se otvorila vrata. Maddy je spus la pogled i vidjela kako ih


promatra zna željno lice nekoga starijeg čovjeka u noćnoj košulji i kapi. Psi su divljački grebli po vra ma. Stubište je odjekivalo od laveža i Jervaulxova žestokog lupanja. Glas iznutra pokušao je u ša pse. »Evo, Cass ... Evo, bijedna džukelo. Zavežite, zavežite – natjerat ćete me da vas ustrijelim, uopće nema sumnje.« Jervaulx je naglo prestao s lupanjem, naslonio se na vrata i prislonio obraz na njih kao što se utopljenik hvata kopna. Psi su i dalje lajali dok je netko iznutra povlačio zasun. Vrata su se otvorila i kroz njih je izle o oblak bijele i crne dlake, ružičas h jezika i našušurenih repova: dva su se psa bacila na Jervaulxa. Maddy je pogledala preko njih u plavokosoga čovjeka snenih očiju koji je stajao u predsoblju, golih pleća, s čarapama na nogama i crtom sapuna za brijanje još uvijek razvučenom preko obraza. Lajanje je prestalo; psi su se bacali po Jervaulxu i u skivali svoje njuške u njega. Vojvoda je kleknuo, raširio ruke te ih pus o da ga ližu po licu i zapliću mu pandže u kosu. »Shev?« reče čovjek u dovratku kao da ga je netko upravo probudio iz duboka sna. Maddy je bacila pogled na starijega čovjeka koji je prisluškivao s polukata. I dalje je gledao što se zbiva, čak se malo i nagnuo da bolje vidi. »Smijemo li ući?« pitala je. Plavokosi muškarac zurio je u Jervaulxa i pse. Kratko je pogledao Maddy. Činilo se da se naglo budi. Ustuknuo je. »Mili Bože«, reče. To je bilo sve, no prebacio je ručnik za brijanje preko ramena i rukom pozvao vojvodu da ude. Jervaulx je krenuo dok su mu se psi zaljubljeno pleli medu nogama. Maddy je brzo ušla i zatvorila vrata za sobom. Njihov domaćin, još uvijek zabezeknut, slijedio ih je u dnevnu sobu. »Shev«, reče. Jervaulx je otišao na drugi kraj sobe i naslonio se na prozorsku dasku. Gledao je van u izmaglicu. Za m se okrenuo te naslonio leđima na zid dok su se njegovi psi oduševljeno gurali oko njega. Na licu mu se pojavio neki težak osjećaj. Zatvorio je oči i spuznuo na pod. Crno-bijeli seter lizao mu je uho. Ovio je ruku oko psa te zagnjurio lice u svilenu bijelu dlaku. Crni je pas zacvilio i pokušao se ugurati između njih. »Mislio sam ... O, Bože, čovječe ... rekli su da umirete. Da ste prak čki mrtvi. Dali su mi vaše pse.« Raščupani je gospodin prišao Jervaulxu, no činilo se da ondje ne zna što bi. Pao je na koljena. »Shev«, bespomoćno je rekao. Jervaulx nije podigao lice. Odmahnuo je glavom, prstiju zarivenih u Devilovu dlaku. Plavokosi se muškarac okrenuo prema Maddy. »Što je s njime? Rekli su mi da umire. Što se dogodilo?« »Ti si mu prijatelj?« »Dakako da sam mu prijatelj! Nema boljega od mene! Na čistac s is nom, ženska glavo – jeste li ga se vi na neki način dočepali?« Ponovno je pogledao Jervaulxa. »Kriste – je li u pitanju opijum?«


»Treba tvoju pomoć.« »Kakvu pomoć? Tko ste vi?« »Zovem se Archimedea Timms. On je bio pacijent u sanatoriju moga rođaka u Buckinghamshireu. Ondje sam bila zadužena za njega. Mi smo ...« Tiho se blesavo nasmijala i raširila ruke. »Moglo bi se reći da smo pobjegli.« Čovjek je zagladio neposlušan plavi uvojak sa čela. Spus o se na pete. »Shev«, ponovno je rekao, istim zbunjenim glasom. Vojvoda je podignuo glavu. Oči su mu bile tamne poput ponoći, pune vlage. Lju m, posramljenim pokretom podigao je ruku i rukavom obrisao jednu stranu lica. »Prijatelj«, reče grubim glasom. »Dnnh, Dunnnrm.« Zastenjao je i ponovno naslonio glavu na zid. »Durm?« upita Maddy. »Tako se zoveš?« »Durham«, odvra plavokosi muškarac i odsutno doda, »Kit Durham, na usluzi, gospodo.« Jervaulx je pogledao prijatelja. Devil mu je prislonio njušku na obraz i sljepoočnicu; od rados je mahao repom. Jervaulx je zagrlio živo nju. »Drrm ... hvala«, reče. »Hvala ... psi.« Durham je buljio u njega. Jervaulx je ispus o još jedan očajni zvuk i odmahnuo glavom izdišući kroz zube. »Aha. Psi. Nema na čemu.« Durham je ustao i primaknuo stolac. »Dignite se s poda, stari moj. Moram razmisliti. Ne mogu razmisliti dok mi sjedite na podu, Shev.« Maddy je držala da je dobro što se ponovno uspostavlja normalnost. Jervaulx je imao vrlo čudan izraz lica – bio je na rubu toga da se raspadne. Ne bi volio da ga prijatelj vidi izvan kontrole. »Možda bi se trebao odjenu do kraja«, predložila je Maddy Durhamu. Nadala se da će to pružiti vojvodi trenutak da se na miru sabere. »O, dobri Bože ...« Durham se počeo brzo povlači . »Ispričavam se. Molim vas, opros te, gospodo – smetnuo sam to s uma! Nisam očekivao ... damu, mislim. Vi ostanite ovdje, Shev! Nemojte otići!« »Nećemo otići«, reče Maddy. Durham je žmirnuo prema njoj, kao da se ne može presta čudi što ona govori umjesto Jervaulxa. Povukao se u drugu sobu i zalupio vratima.

Budući da je prezreo kupus i govedinu, činilo se da je Jervaulx vrlo zadovoljan što može s Durhamom doručkova lososa i svježe kamenice s kruhom i limunom. Durham ga nije ni pitao što bi volio, samo je poslao svoga slugu – istoga onog trbušastog čovjeka koji se vojvodi obra o vani – natrag u kuhinju kako bi Jervaulx


popio vruću čokoladu, a ne kavu. Jervaulx je pijuckao kipuću tamnu tekućinu i davao komadiće hrane psima dok je njegov prijatelj ispi vao Maddy. Tijekom razgovora vojvoda ih je promatrao kroz paru iz svoje šalice. Lice mu je odražavalo nepomućeno zadovoljstvo. Činilo se da drži kako je učinio sve što je mogao i sada sve daljnje odluke radosno prepušta drugima. Durham u svakom slučaju nije imao nikakvih dvojbi da Jervaulxa treba zaš od namjera njegove obitelji. »Ta odurna stara vješ ca«, bilo je njegovo jezgrovito mišljenje o lady de Marly, dok je njegov osvrt na vojvodinu majku uključivao neke izraze koje Maddy nikad u životu nije čula. U najboljem je slučaju njegov s l govora teško razumjela. Oklijevala je kad ju je pitao je li sigurna da nitko nije mogao nanjušiti njihov trag iz crkve. »Nanjušiti trag?« neodlučno je pitala. »Slijediti vas. Nitko nije mogao otkriti kamo ste otišli?« »Ne bih rekla. Do Ludgate Hilla i natrag odvezli smo se unajmljenim kočijama.« »Ludgate Hill!« Prasnuo je u smijeh. »Dobri Bože.« Nacerio se Jervaulxu. »Tko bi rekao da ćeš se uputiti prema suknima, ha?« Vojvoda je malčice okrenuo glavu i uzvra o mu osmijeh. Otpio je gudjaj čokolade. Maddy se činilo da on razumije još manje od nje. »Nitko, bogme«, odgovorio je Durham sam sebi. »Prije bi te tražili ... O, Bože.« Skočio je sa stolca i navukao zavjese. »Doći će ovamo. Mark!« povikao je u susjednu sobu. »Van na stube! Čuvajte stražu! Mene nema kod kuće. Recite im – da sam već rano otišao na burzu.« Sluga se naklonio preko svoje trbušine u grimiznome prsluku. »Gospodine. Neće mi vjerovati.« »K vragu sve, zar čovjek ne može o ći kupi nešto dionica? Upravo sam dobio – nasljeđe od bra ća u četvrtome koljenu, evo potvrde. Šesto fun – ali molim lijepo, ne odvajam se od te svotice za manje od pola krune.« »A što je s pukovnikom, gospodine? Da i njega odbijem?« »Grom i pakao – Fane! Doći će svaki trenutak.« Durham se ugrizao za usnicu. »Bez postotka.« Pogledao je Maddy. »Možemo vjerova Faneu. Ionako nikad ne bi progutao tu priču – mislio bi da sam prolupao što ulažem šesto fun u obveznice. Neće ima pojma što bi; nije umni p. No želite li dobrog, pouzdanog momka da vam čuva leđa, Andy Fane je čovjek za vas.« Maddy je bilo drago da ima bilo koga da joj čuva leda. Durham se doimao pomalo rastreseno, no bilo je očigledno da želi pomoći Jervaulxu. Upravo se spremala spomenu da se mora vra ocu kad su Jervaulx i Durham na zvuk raš mane zviždaljke svrnuli poglede prema prozoru. Vojvoda se nacerio i spustio šalicu. »Prijatelj«, rekao je Maddy.


»S že ranije, za promjenu«, reče Durham dok je elegantan sat na kaminu počeo melodiozno otkucava . Durham je zavirio u predsoblje. »Poslat ću Marka dolje da ga u šini dovede. Staroga generala uzbudila je buka kad ste došli, zar ne? Pus t ćemo mu bubu u uho o onih šesto fun .« Namrš o se Maddy. »Vi ste moja ... hm ... rođakinja u petom koljenu. Siroče. Došli ste ovamo s mojim nasljeđem. Siroče uvijek dolazi s nasljeđem. Odvjetnik vas je dovezao, nije mogao čeka , morao je uhva kočiju da se vra ... nekamo. Sve ono lupanje da me probudite, je li? Lajanje – njegova mašta. Nije dopušteno drža pse. Sam Bog zna kako sam se uspio provući ovako dugo.« Nestao je u predsoblju. Maddy je osjećala nelagodu zbog svih h laži i obmana. Doduše, nije ih sama izgovarala, ali je u njima sudjelovala. Miran, zamišljen pogled Richarda Gilla proganjao ju je poput savjes . S druge strane, tu je bila Jervaulxova čista radost što vidi prijatelje, Durhama i časnika u odori ukrašenoj veličanstvenom zlatnom čipkom i sjajnim obrubima, koji ušavši u sobu vojvodi nije rekao ni riječ. Samo ga je uhvatio za ramena i snažno potapšao po leđima, a zatim ga odgurnuo. Časnik je spus o pogled i gurnuo Devila sa svoga koljena. »Znao sam da je on previše naporan da bismo ga se tek tako riješili«, rekao je psu. »Morate napisa još nekoliko radova ili što?« Zaškiljio je postrance prema Maddy. »Doveli ste i djevojku, tko bi rekao?« »Ovo je gospođica ... ah ...«, Durham je zašu o u iščekivanju. »Timms«, reče Maddy. Vojnik se naklonio. Pritom je pridržao mač rukom u bijeloj rukavici i okrznuo njezinu suknju visokim bijelim perjem na svome časničkom šeširu. »Pukovnik Andrew Fane, na usluzi, srce.« »Odustanite, Fane. Kvekerica je.« Pukovnik Fane izgledao je zatečeno. Ukočeno se uspravio i vojnički privukao pete te se posve zajapurio. »Ispričavam se, gospođo! Gospođica? Onda vas to vaš momak čeka na ulici, zar ne? Onaj kojega je zanimalo – k vragu – raspitivao se o vama, Shev – tako je! Nisam razumio koga đavola govori, ali sad mi je jasno. Pitao je gdje može naći vojvodu. Kojeg vojvodu, pitam ja. Vojvoda ima na desetke ...« »Richard!« Maddy je privila ruke na prsa. »Zacijelo je to Richard Gill.« »Oh«, reče pukovnik Fane. »Kako je samo ...« Ugrizla se za usnu i okrenula Durhamu. »Sigurno nas je slijedio. Razgovarala sam s njime, zamolila ga za pomoć. I rekao je da će pomoći ... Ali čini mi se da misli kako bih vojvodu trebala odvesti natrag obitelji.« »Zna za to?« pitao je Durham. »I sad stoji pred zgradom? Bože, gospođice – zašto ništa niste rekli?« »Nisam znala. Nisam ni pomislila da bi nas mogao slijedi , a kamoli da će to učini .


Međutim, preuzeo je tu zadaću. Trebala sam znati da je neće odbaciti tako lako.« »Koji se bijes zbiva?« pitao je pukovnik. »Skinite tu glupost s glave i sjednite.« Durham je povukao stolac od stola. »Svi se skrivamo zbog Sheva. One beš je koje je dobrohotno nazivao svojom obitelji žele ga spremiti u ludnicu.« »Kako, molim?« »Recite mu, gospođice Timms. Shev nas treba. Recite mu ono što ste rekli meni.«


»On ne može govoriti ?« Pukovnik Fane uputio je Jervaulxu pogled komične nevjerice. Vojvoda mu je uzvra o ledenim osmijehom. Gladio je crnu kuju, Cass. Usta su mu se iskrivila i zgrčila od teškoga napora; prste je zario u crnu dlaku. »Glup ... vi.« Časnik kao da je smjesta shvatio tu opasku. »Nisam glup!« prosvjedovao je. »Ma hajde, Fane.« Durham mu je nasuo kave. »Svi znaju da ste tikvan.« »Nisam glup! Čujte, tko se sjetio toga da Sheva prodamo Uskrisitelju? Ja.« »A tko je onda morao ići i platiti da ga izvučemo?« Pukovnik Fane se nacerio. »Ubijte ga ...« Teatralno se nasmiješio. »Kažem ...« Napućio je usne. »Ubijte ga kad ...« Počeo se smijuljiti. »Ohladite, praznoglavče.« Durham je bio ružičast u licu, koje je pokazivalo kombinaciju gađenja i suzdržanog smijeha. »Ovo je ozbiljno.« »Ubijte ga ...« Pukovnik više nije mogao govori od naleta smijeha. »Kažem, ubijte ga ...« »Ubijte ga kad ga želite«, jasno reče Jervaulx. Nacerio se i zaljuljao na stolcu. Durhamov osmijeh izblijedio je od iznenađenja. Među m, Maddy je uhva la njegov pogled pa ničime nije spomenuo vojvodin govor. Činilo se da pukovnik ništa nije primijetio: gušio se od smijeha i udarao šakom po dlanu. »Bogme je to bila fina gungula, gospođice Timms! Shev je bio baš drven, vidite – prevršio je mjeru. Mortus, trešten ...« »U alkoholnoj komi, gospođice Timms«, ozbiljno je objasnio Durham. »Od žestokih pića.« »Da, to je dobar izraz. Alkoholna koma!« Činilo se da pukovnika veseli taj opis. »Uopće nije bio pri sebi. A mi smo ga morali nosi kući, vidite, nas dvojica, a u njemu ima ... k vragu sve, u njemu zacijelo ima devedeset kilograma! I tko prođe pored nas u tome trenutku nego onaj kojega zovu Uskrisitelj ...« »Noćni kočijaš. Prodaje mrtva jela kirurzima«, preveo je Durham. »Za predavanja iz anatomije.«


»Tako je! I tako, što meni sine – a to je bila isključivo moja ideja, kunem vam se, gospođice. I momak ga je uzeo i ...« Pukovnik Fane značajno je zamahnuo kažiprstom. »I znate, skinuli smo mu odjeću, a onda ga je momak zamotao u plahtu i odvezao starome Brooksu! U Ulicu Blenheim! Odvezao ga je onamo, ravno anatomu pred vrata!« Zabacio je glavu i udario šakom po stolu. »I ponudio ... I ponudio ... ga na ... n ... prodaju!« Pukovnik više nije mogao razgovijetno govoriti od urnebesnoga smijeha. I Maddy je izgubila dar govora. Preneraženo je buljila u časnika. Pukovnik Fane opet je počeo govori i pritom pijucka od smijeha. »I doktor ga pregleda ... i kaže ... kaže ... ›Nitkove jedan, ovaj momak nije – mrtav.‹« Maddy je pogledala ostale. Jervaulx i Durham su promatrali pukovnika Fanea i široko se smiješili u iščekivanju. »A Uskrisitelj kaže: ›Nije mrtav?‹« Pukovnik se uspravio glumeći uvrijeđenost. »›Nije mrtav? E, pa onda ... gospodine ... onda, kažem vam, gospodine ... u-u-u ...‹« Druga dvojica jednoglasno su se uključila: »›Ubijte ga kad ga želite!‹ « Bio je to usklađeni zbor dubokih muževnih glasova. Jervaulx je govorio tečno kao i ostali. Smijuljio se i ponovno ispruženih nogu zaljuljao na stolcu. »Proklet bio«, reče pukovniku. »Pljačka.« »Da, tako je, to je vrhunac cijele priče! Jadni stari Shev, doktoi misli da je riječ o pokušaju pljačke, lažnoj izlici da mu se ude u km u, i počne vika : ›Lopov!‹ Uskrisitelj je odmah zbrisao, no Sheva su zavc zali i poslali u Ulicu Marlborough. Ležao je ondje na ulici cijelu noć, i pola jutra, sve dok Durham nije dovukao odvjetnika s Kaznenoga suda i spriječio da ga odvedu u zatvor. Vojvoda od ...« Ponovno se počeo nekontrolirano ceri . »Vojvoda od ... od Jervaulxa, vidite ... optužen da je pljačkao ... ko ... ko ... kosturnicu!« Na to su svi popadali od smijeha. Brisali su si suze, a kad se veselje napokon smirilo, uzdahnuli. Devil je skočio na noge i bacio se vojvodi u krilo. Jervaulx mu je objema rukama snažno protrljao glavu. Postrance je upu o svoj gusarski osmijeh Maddy; pogledao ju je svojim zločestim očima modrim poput ponoći. »I to vam je to, gospođice Timms«, reče pukovnik. Zadovoljno je zastenjao. »Sve se to zataškalo, no vi ste čuli iz prve ruke.« »Tako«, rekla je jer nije mogla dodati ništa više. »Kakva ludnica. Nisam glup. Zaista nisam. Bog nas blagoslovio, kakva ludnica.« »Možda ... bi se mogao ponovno posvetiti vojvodinoj situaciji«, rekla je. »Ah, da. Tako je. Vojvodina situacija. Ponovno se uvalio u nevolje, ha?« »Imajte obzira, gospođice Timms«, reče Durham. »Fanea držimo zbog snage, ne uma. Mislite li da bismo trebali razgovara s me Richardom Gillom? Koliko on zna? Postoji li mogućnost da bi one koji traže vojvodu doveo ovamo?«


»Rekla sam mu sve ono što sam rekla tebi.« Durham je natočio novu rundu: kavu sebi i pukovniku, vruću čokoladu Jervaulxu i Maddy. »Razmišljao sam. Mislim da imamo malo vremena prije no što nas otkriju. Budući da vas nitko nije vidio kako bježite, možda će im treba cijelo jutro da vas odluče potraži i malo dalje od kapele. Čak i ako im ja uskoro padnem na pamet, mogu se kladi da će prvo samo posla upit – a Mark će ih lako posla na krivi trag. No dugoročno vas ipak moramo oboje prokrijumčariti iz grada.« »Iz grada? Što se vojvode če, da, mislim da je to savršeno razumno. Ali ja se moram vratiti ocu.« »Mislite da je to pametno?« »Nije važno je li pametno – moram.« »Tako. Onda ćemo smisli neku priču. Pokušali ste drža korak s vojvodom, no izmaknuo vam je.« »Ali ...« »To bi trebalo zadovolji čak i toga Gilla, ha? Između vas su se ispriječili konji i ode trag. Krenuo je na St. James, ali izgubili ste ga među guštarama Picadilh/ja. Ostalo prepus te nama. Bogme ste iznimna dama, gospođice Timms, što ste ga izvukli iz toga škripca, ako smijem udijeliti kompliment.« »Hvala , ali – ja ne mogu izgovori te stvari«, prosvjedovala je Maddy. »Zašto ne?« »Nisu istinite.« »Naravno da nisu istinite. Gdje bismo bili da im kažete istinu?« »Ne mogu reći lažna svjedočanstva.« Durham ju je neobično pogledao. »Morate, draga moja. Samo malo lažno svjedočanstvo. Veoma nedužnu laž.« »Ne mogu. Ne mogu lagati.« »Ne možete laga ?« Pukovnik Fane je ponovio poput jeke. On i Durham zurili su u nju kao da je riječ o uznemirujućem prividu koji se upravo pred njihovim očima kristalizirao iz izmaglice. »Ne«, rekla je. Možda joj je na um pala pokvarena pomisao da zavara lady de Marly, možda čak i rođaka Edwarda – ali nije mogla zamisli da laže ocu, ni Richardu Gillu, čije je cijelo držanje svjedočilo o tome da hoda putovima obasjanima božanskom svjetlošću. »Mi tako ne postupamo«, bespomoćno je rekla. »Ne mogu to učiniti.« »Ali ... Što ćete onda reći?« Ugrizla se za usnu. »Ako me pitaju – moram odgovoriti istinu.« »Ne smijete laga .« Durham ju je fiksirao teškim pogledom. »Čak i u ovome slučaju, da spasite čovjeku glavu?«


»Treba bi onako kako bude volja Božja. Kad bih lagala, provodila bih svoju volju. Ipak ... pošto odem, možeš ga nekamo odves , a ja ću moći iskreno reći da ne znam gdje je.« »Pa hvala lijepa. Time perete ruke od svega, zar ne? A kad pitaju gdje ste ga zadnji put vidjeli, mene će lijepo odvući pred suca« Spustila je pogled. »U tedu. Samo ... dajte mi vremena da razmislim. Pus rnc da mislim.« Sklopio je vrške prs ju iznad šalice s kavom. »Morate el smjesta vra . Zašto se morate smjesta vratiti?« »Zbog tate. Ne zna je li mi se što dogodilo. Vjerojatno ne zna čak ni to da sam svojevoljno pošla s vojvodom. Možda vjeruje da san ozlijeđena ili čak ... Svašta može pomisliti!« »Aha. Otac je zabrinut za vas. Gdje je on?« »Zajedno s mojim rođakom Edwardom odsjeo je u hotelu GIoucester.« »Eto. Lijepo ćemo posla nekoga da mu gurne poruku pod vrata. Napišite mu da ste posve dobro, ali se trenutno ne možete vratiti. To je sve istina, zar ne?« »On ne može pročita poruku. Izgubio je vid. Osim toga, ne znam što bi mislio kad bi od mene dobio takvu poruku. Izbezumio bi se. Ne bi li se i ? Uz to, kako se mogu ne vratiti? A kamo bih drugamo?« »O, Bože«, reče Durham i uzdahnu. »Ništa nije jednostavno.« Zamišljeno ju je odmjeravao i trljao si bradu. U sobi je zavladala šina, ako izuzmemo povremeno grebanje psećih pandži po podu dok bi hodali i međusobno se gurali boreći se za vojvodinu pozornost. »Fane«, naglo reče Durham, »budite korisni. Siđite i pozovite gospodina Gilla na ručak.« Pukovnik je poslušno ustao te ponovno čvrsto nataknuo šešir s perjem na glavu. »I pobrinite se da pristane«, dodao je Durham lijeno podižući obrve. Pukovnik Fane se naklonio. Bio je impozantan u svojoj odori i svečanim šeširom na glavi, ruke ležerno oslonjene na zlatno-srebrni halčak svoga mača. »Vrlo sam uvjerljiv kad želim biti. Majka mi je to uvijek govorila.«

Vojvodi nije bilo drago što ponovno vidi Richarda, to je odmah bilo jasno. Skočio je na noge i lju to uzviknuo kad je pukovnik Fane uveo kvekera, koji je i dalje nosio svoju neobičnu ku ju. Jervaulx je prešao na sofu na kojoj je Maddy sjedila; zauzeo je mjesto iza nje. Crna seterica smjesta je zauzela mjesto pored njezinih nogu i počela režati, dok je Devil skočio na sofu pored Maddy te zalajao i zarežao na pridošlicu.


»Shev«, oštro će Durham. »Za ime Boga, ušutkaj ih!« Jervaulx je prosiktao kroz zube. Psi su u hnuli. Devil je stavio šape Maddy u krilo i šćućurio se, napola na njoj, napola dolje, dok je Cass budno motrila, privijena uz Maddyna koljena. Maddy, s ješnjena među psima, upu la je Richardu slabašan osmijeh. »Ljubazan si što si ponovno došao pomoći.« Osvrnuo se po ostalim muškarcima, a za m ho rekao: »Slijedio sam vas. Bojao sam se za tebe, Archimedea. Nije ti se dogodilo ništa nažao?« »O, ne. Ne. Vojvoda nas je ovamo doveo – ovo su njegovi dobri prijatelji, Durham i pukovnik Fane.« Unatoč svome tamnom kvekerskom kaputu i šeširu široka oboda, Richard Gill se na neki neobičan, jedva primjetan način doimao sličnim pukovniku Faneu. Potonji je sav blistao u grimiznoj odori obrubljenoj bijelom, zlatnom i modrom, dok je prvi bio posve jednostavno odjeven, lišen svakog ukrasa. Među m, obojica su odisala nekom snagom, nešto se neočekivano veličanstveno skrivalo ispod njihovih apsurdno različitih fasada i karaktera. Durham nije kvekeru ponudio da sjedne. Spus o je ruke na naslon stolca. »Bit ću otvoren, gospodine Gill. Nemamo nikakvu namjeru da vojvodu vra mo obitelji – s obzirom na okolnos koje nam je opisala gospođica Timms. Natuknula je da vi možda imate drukčije mišljenje. Moram reći da ne vidim da se to vas če, ali nama bi bilo strašno nezgodno da uokolo pričate o ovoj situaciji pa sam zaključio da bi bilo najbolje da ... haj mo reći, da malo porazgovaramo.« Richard ništa nije rekao. Pukovnik Fane stajao je iza njega, ramenom se naslanjajući na dovratak. Nije izgledao tako glupavo sad kad je prepriječio izlaz. »Gospođica Timms zamolila vas je za pomoć«, reče Durham. »Jeste li je spremni pružiti?« »Archimedea čini ono što smatra ispravnim«, neodređeno če Richard. »Ne bih želio bi drzak, gospodine, no rado bih čuo što vi smatrate ispravnim. Koliko čujem, vi ste se osobno angažirali oko ovoga slučaja. Štoviše, čujem da možda čak dijelite stanovište njegove obitelji. Vidite, nema veze što ne biste znali reči na kojoj smo, evo, adresi – kad biste im rekli da je dospio sve do Albanvja, odmah bi shva li kome je došao.« Durham je stegnuo ruke oko naslona i ho dodao: »On je moj prijatelj, gospodine Gill. Želim da to dobro shvatite. Vrlo dobro. Neću dopustiti da ga odvedu u ludnicu samo zbog vašega vjerskog fanatizma.« Metal je lagano zazveckao kad se pukovnik pomaknuo i uspravio. »Bogme ne«, promrmljao je. »Recite mi što da kažem ne bih li vas privolio da šu te o ovome, gospodine Gill.« U Durhamovu se tonu osjetilo malo podrugljivosti.


»Nemaš što reći.« . »Ah. Pretpostavljam da bi vas samo važniji glas od moga nagnao da promijenite mišljenje?« Richard je kimnuo. Durham je podignuo obrve. »Jeste li onda sigurni da niste ovamo dovedeni s nekim zadatkom od Boga? Da ovdje ne postoji nešto što biste trebali naučiti?« »Mislim«, reče Richard, »da imaš spremne neke zgodne riječi kojima me želiš uvjeriti da ovdje ima nešto više.« Durham se nasmiješio. »Riječi? Mislite da nemamo ništa drugo da vas uvjerimo? Dragi momče, zar vam moram nacrtati?« Richardov izraz lica nije se promijenio. Maddy se uis nu ponosila njime, me što nije izgubio moralnu čvrs nu, ni mirnoću, suočen s tom slabašno prikrivenom prijetnjom. »U slučaju vojvode od Jervauxa«, rekao je, »nisam posve uvjeren ni u jedno rješenje.« »Gospodine Gill, ja sam neozbiljan momak, u što ste se zacijelo i sami uvjerili. Volim dobru večeru i dobro vino; sklon sam lijepim damama, kockarnicama i najboljim krojačima. Zapravo nemam ni jednu osobinu kojom bih se mogao podiči . Tu me čak i Fane šiša, koji barem može reći da je u bitkama kod Quatre Brasa i Waterlooa vodio postrojbu u proboj. Ako to izuzmemo, ono najbolje na nama obojici je to što ovoga čovjeka volimo kao vlas toga brata. Baš nas briga za njegovu tulu, obitelj i njihove želje. Radije ćemo umrije , nego gleda kako ga odvode u ludnicu pro v njegove volje. Vidite, i on bi isto učinio za nas, kao što biste i vi za nekog svog. I to je sve, gospodine Gill. Ispucao sam sve zgodne riječi koje sam imao na raspolaganju za ovu temu.« Emajlirani sat na kaminu počeo je odbija ; njegov ljupki zvon razbio je šinu. Devil je ugurao njušku ispod Maddyne ruke i polizao je. Richard ju je pogledao. »Dopus mi da te brižno zamolim da odeš odavde i pus š ih da čine što ih je volja. To su svjetovna posla, ne naša.« »U redu, idite sada«, brzo će Durham prije no što je s gla odgovori . »Idite – ali klonite se oca. Dajte nam malo vremena, gospođice Timms. Nekoliko sa , pola dana, dovoljno da nam osigurate siguran bijeg. Vi niste u opasnos , vra t ćete se ocu. Molim vas, možete li nam toliko pruži ? Malo vremena prije no što se vra te ravno ocu?« Ugrizla se za usnu. Zamišljala je kako joj otac strepi i vagala njegov strah, zajedno s lažima koje bi morala izgovori , u odnosu na omogućavanje Jervaulxova hvatanja. Imala je grozan osjećaj da će zaista izgovori laži, čak i svome ocu, da će – baš poput Durhama i Fanea – učiniti gotovo bilo što. Duboko je udahnula. »Do večeras?«


»To je dovoljno.« Ustala je. Pas je skočio na pod, šmugnuo joj uz noge i obišao sofu prema vojvodi. »Dakle, do večere ću izbjegavati oca. Do sedam.« Durham je brzo kimnuo. »To će bi u redu. Idite, oboje. I ne osvrćite se ili ćemo vas pretvoriti u stupove soli. Kunem vam se.«

Bez obzira na riječi, Chris an je dovoljno dobro razumio način na koji su Durham i Fane komen rali stroge kvekerske navade – Durham podrugljivim osmijehom, a Fane svojim pičnim nezainteresiranim napinjanjem mišića. Njihov postupak imao je Chris anovu punu podršku. Nije mu se sviđalo što je Maddymoja tako brzo stekla povjerenje u toga pa, što mu se obra la a da njega ništa nije pitala glave zajedno šapat pogled procjena razgovor – planovi koje nije mogao razumje , dok nije čuo r ij e č nat rag i vidio kako se Maddy prepire s tmurnim tvrdoglavcem. Kopile nametljivo, da ih se usudio pratiti sve dovde! Durham i Fane će se pobrinu za to. Chris an je zadovoljno gledao i čekao da Magarca izvuku za uho van. I sam bi se bio uključio, no nije želio pokvari Durhamov nastup. Chris an zapravo nije uspijevao pra razgovor; znao je samo da je Durham uglađeno prije o svojim mekim glasom te da mu je Magarac odgovorio šturo i nepopustljivo. Vojvoda bi se osramotio da je nespretno uletio u pogrešan trenutak. Vidio je kako se Magarac obraća Maddy. Dopsmi briž zmolm dođeš davd ip ustših dačin štoh volj. Chris an je čuo Durhama kako na te riječi brzo odgovara vlas tom molbom .... neklko sat? Malvre men? Christian joj nije vidio lice, no njezino ga je oklijevanje uplašilo. Tijelo mu se napelo. Zakoračio je; nešto je pitala Durhama, koji joj je odgovorio: »Dovljno.« Ustala je, a Chris an je is čas krenuo prema njoj. Bila mu je izvan dosega; Durham joj se obraćao oproštajnim tonom – požurivao ju je da ode! Magarac se okrenuo i pošao za njom, psi su se Chris anu ispriječili pred nogama. Odjednom je shva o da nema pojma što se upravo odigralo, ali vidio je da je nitko ne pokušava zaustaviti. »Osta .« Njegov gnjevni glas skamenio je sve prisutne. »Maddymoja! Vi ... ostati.« Sus gao ju je. Bez okolišanja gurnuo ju je natrag prema sofi. Ogrtač je zavijorio oko nje kad je pala na nju. Chris an se nadvio nad nju. »Vi ... ja«, reče. Znao je da je to premalo, no nije uspijevao izgovori riječi kojima bi joj rekao da ne odlazi bez njega te da on nikamo ne ide bez Durhama, Fanea i pasa. A najviše od svega, nipošto ne želi da ga ona ostavi


i ode s Magarcem. Na to joj je naročito svra o pozornost, me što je stao između nje i kvekera, sa psima koji su ga vjerno pra li. Bio je spreman suprotstavi se svakom pokušaju da je kveker odvede. Durham se strovalio na stolac i prekrižio ruke. Upu o je Chris anu pogled koji je govorio da je uprskao pregovore, no Chris ana nije bilo briga. Svaki dogovor koji je uključivao Maddyn odlazak bez njega bio je pogrešan. Magarac ga je ledeno pogledao onim svojim vodenas m sivim očima. Samo se Fane lijeno smješkao, kao da je riječ tek o prepirci oko neke ženskice. Maddy je samo sjedila na sofi, pognute glave, zgrčenih šaka položenih na koljena. Trenutak kasnije prinijela je jednu od s snu h šaka us ma i Chris an je, šokiran, shva o da ona plače. Njegova sigurnost je isparila. Odjednom se osje o upadljivim, kao da je u središtu optužujuće pozornos . On ju je rasplakao. Svi su ga gledali, a on im nije mogao reći zašto je to važno. Morala je osta s njime. Morala je. O ći će s njom kući, oženi je i ... Nije mogao razmišljati dalje od toga. Zašto ona plače? »Maddymoja«, reče napuklim glasom. Odmahnula je glavom, kao da ga brzo odbija. Chris an je Magarca ošinuo pogledom. Mislio je kako je za sve to on kriv, nametljivi nitkov, šulja se o ma u svom kvekerskom kaputu. Chris an je razmišljao o tome da ga zadavi kadli je pred njime prošlo nešto tamno i brzo krenulo prema vratima. Shva o je da je to bila Maddy. Uopće nije vidio da je ustala; mozak mu je opet kasnio – protumačio si je taj lik s kukuljicom tek kad je već prošao pored njega. Još je uvijek pokušavao oblikova neku reakciju u svojoj rastresenoj svijes kad je Fane napustio svoju indolentnu pozu, uspravio se i zapriječio izlaz. »Sevće dastente, gospđce.« Brzo se okrenula prema Chris anu. »Tata!« uzviknula je. »Mramknjem! Ići – njem! Razmješ?« »Ostati.« Bilo je to sve što je Christian uspio izgovoriti. »Jervaulx!« Lice joj je izgledalo strašno dok ga je preklinjala. »Tata mtreb. Bojse zam. Mram ić!« Strah i poricanje s snuli su mu grlo. Njezin otac – slijep star prestrašen. Ali Chris an ju je trebao. »Maddy ...« Stegnuo je čeljust. »Ne mogu.« Mrzio je govori pred drugima: riječi su zvučale kao da ih izgovara tupa zvijer, dok su stare anegdote i opušten razgovor s Durhamom i Faneom nestali u njegovome užasu. »Molim te«, rekla je. »Mrašme pustit didem.« Ne. Ne! Pogledao je mimo nje, prema Faneu. Naglašeno je odmahnuo glavom dajući gardistu znak da ostane na svome mjestu i spriječi njezin bijeg.


Njezin kvekerski magarac dotaknuo ju je po ramenu. »Arkidija. Jać ić tvomcu.« Pogledao je mimo nje i Christiana. »Ja mgu dotvg oca bez sunje. Kvekrsk psla.« Maddymoja se okrenula prema njemu. Lice joj je zasjalo od rados koja je razjarila Christiana. »Bil?« »Nećte nas zdat?« Durhamov oštar glas s gao je s mjesta na koje je Chris an zaboravio. Premjes o je svoj fokus: pronašao je Durhama i pokušavao ga ponovno ne izgubiti. »Ne«, reče Magarac. »Imamli vašrječ?« odlučno upita Durham. »Rekoh. Istna je Božja.« Pobožni magarac, pomisli Christian. Trezveni kveker bacio je pogled na Maddy. »Ostantu doks ne vrat. Ond čem mislit dalj.« Ponizno je kimnula glavom na njegov zahtjev. Magarac, koji uopće nije bio skinuo šešir, okrenuo se prema vra ma. Fane je nepokolebljivo stajao na svome mjestu sve dok mu Durham nije rekao: »Pustite ga.« Maddymoja se okrenula prema Chris anu. Upu la mu je pogled koji ga je sravnio sa zemljom, jedan jedini pogled pun predbacivanja, prošla pored njega i sjela na sofu.

Čekali su cijelo jutro, pa i nakon što je već prošlo podne. Pukovnik Fane je popodne o šao na paradu, no obećao je da će se vra do večere. Maddy se nije micala sa svoga mjesta na sofi. Namjerno nije htjela pogleda Jervaulxa, premda joj je osobno donio šalicu vruće čokolade. Uzela ju je a da mu nije ni zahvalila. Željela mu je da do znanja da nije ostala svojom voljom, već samo zato što joj je on onemogućio da ode, dok je Richard bio tako ljubazan da se ponudi posje njezina oca i upozna ga sa situacijom a da ne spomene kamo je vojvoda otišao. Začudo, činilo se da Jervaulx naslućuje da mu ona nešto zamjera. Dok bi se inače držao aristokratski nezainteresirano, sad je sa ma stajao pored nje ili bi sjeo na drugi kraj sofe, gotovo se ne mičući i ne pokušavajući govori . Donio joj je vruću čokoladu. Doduše, to baš i nije bila isprika, no barem joj je pokazao da je smatra osobom, a ne svojim privatnim vlasništvom. Već je došlo vrijeme večere, a od Richarda još uvijek ni glasa. Među m, za užine su se gadno prepali kad je s gao neki sluga u srebrno-bijeloj livreji i zatražio da ga Durham primi. Mark ga se nije mogao otarasi ; ustrajao je na tome da svoju poruku preda osobno Durhamu. Prepirka pod prozorom postala je zabrinjavajuće glasna: sluge su se svađali oko toga treba li vojvotkinjin čovjek pričeka da se gospodin


Durham vra kući ili ostavi poruku Marku. Kad je postalo izvjesno da on neće o ći dok ne vidi Durhama, ovaj se dosjetljivo popeo na tavan i odande nekako izašao na cestu. Dok su Maddy i vojvoda čekali u ložnici, Durham se vra o u stan kao da ga sve dotad nije bilo i razgovarao s vojvotkinjinim slugom u dnevnom boravku, izgovarajući raznorazne laži. Sluga je o šao natrag vojvotkinji sa spetljanom pričom o Durhamovom pokojnom bra ću u četvrtom koljenu, koju čak ni Maddy, koja je prisluškivala kroz vrata, nije mogla shvatiti. Što se če vojvode od Jervaulxa, Durham je bio zbunjen. Zar momak želi reći da se vojvoda oporavio? Odlične vijes ! Durham je mislio da mu prijatelj umire; vojvotkinja mu je to osobno rekla. A sad se kreće po gradu? Čudesno! Durham se čudio što se vojvoda nije javio svojim prijateljima – pomislio bi da će Jervaulx o ći ravno onamo čim ojača. Zar taj čovjek želi reći ... Ma hajde, Durham zaista ne razumije. Vojvoda je nestao? Oh, nije nestao? E, sad, ako nije nestao, ni je na samr , a ni ne posjećuje svoje prijatelje, kog jarca radi? Mjesecima ga nitko nije vidio. Durhamu je to zvučalo vraški sumnjivo. Smatrao je da bi možda trebalo obavijes policiju, do đavola i skandal. Sluga se u tom trenutku vrlo brzo povukao i o šao. Durham ga je na odlasku usrdno zamolio da mu vojvotkinja javi onoga časa kad nešto saznaju. Maddy se okrenula i u tmini zamračene ložnice ugledala Jervaulxovo lice, poput maske, dok je stajao jednom rukom oslonjen na podnožje Durhamove postelje. Bilo je to arogantno i oprezno lice, poput lica lovca kojega je u kut stjerala vlas ta lovina i koji je ogorčen što se mora skriva . Durham je prišao vra ma i otvorio ih te pus o pse da ujure u ložnicu. Radosno su pozdravili Jervaulxa, kao da ga nisu vidjeli prije četvrt sata, a njegova je oholost isparila kad im se nasmiješio i počeo se s njima igrati. To su bili trenuci koji bi stresli Maddy, iznenadni prijelazi iz zapovjedničke oholos u nježnost. Nije se mogla obrani od njih. Njezin trenutak spoznaje pretvarao se u zbrku. Više uopće nije bila sigurna da je uis nu vodi Božja ruka. Richard nije bio uvjeren da je krenula pravim putem. Maddy je znala da se cijeli život mučila da po sne svoju snažnu samovolju, da izbjegne iskušenja lijepe odjeće i drangulija te nadvlada svoj poriv da deba ra i iskazuje neslaganje sa starijima od sebe. Prečesto je bila neposlušna i buntovna u svome srcu. Netko poput Richarda bolje bi čuo Božji glas koji ga opominje na đavolje lukavštine. Maddy je željela ići kući ocu. Željela je ponovno bi na sigurnom. Vrata su bila ravno pred njom i sad na njima nije stajao kraljevski časnik. Vojvoda je bio zaokupljen svojim psima, dok je Durham vadio čaše i bocu zlatnoga serija.


Vrata su bila ondje. Nije otišla.

Chris an je odlučio posla Maddymoju u postelju. Ionako je zaspala sjedeći, čekajući svoga Magarca. Fane se vra o i ponovno o šao na dužnost. Donio je dobrodošao dašak budalaš ne, a i ležerno je prihvaćao Chris anov otežani govor – vojvodi je bilo žao što mu prijatelj odlazi. Durhamu to nije sjelo tako lako: stalno bi se iznova počeo obraća Chris anu, a onda bi na pola nepromišljene izjave shva o da ga Chris an ne razumije, premda se očajnički trudio da to prikrije. To ih je obojicu dovodilo u neugodu. Chris an se želio obra Maddymojoj za pomoć, no ona je sjedila poput kamena kad bi je pogledao – i dalje se lju la na njega jer joj nije dopus o da ide ocu. Bila je to još jedna stvar koju nikako nije mogao objasni drugima: dubine svoje ovisnos o njezinoj prisutnos . Bilo mu je žao. Među m, cijeli mu je svijet bio prebrz – nove stvari, iznenađenja, zbrka i buka koji su mu još više otežavali razumijevanje. Morala je osta . Ložnica je bila u redu. Bila je u blizini, mogao je vidje vrata i bi siguran da je ona ondje. Probudio ju je samim me što je prošao blizu nje. Devil, koji ga je pra o u stopu, njuškom joj je dodirnuo dlan. Kad je otvorila oči, Christian je ispružio ruku. »Je došo?« bilo je prvo što je izgovorila. Christian ju je samo gledao. »Još ne«, reče Durham. »Postelja.« Christian je ruku držao pruženu. »Da«, reče Durham od stola. »Iteleć, gospđic Timm. Probdit ćem vas čims vrat.« Žmirnula je da odagna san, a onda uzdahnula. Položila je ruku u Chris anovu i ustala. Bio bi je osobno odveo u postelju, no smjesta je ispus la njegovu ruku i okrenula se. Hrpica žeravice srušila se u kaminu kad su se za njom zatvorila vrata ložnice. Durham je u šini sjedio za stolom i proučavao ostatke večere. »Bože«, promrmljao je. »Vrazi kisli kravci.« Chris an je o šao do kredenca i skinuo okruglu kristalnu tešku stvarčicu s vrha boce serija. Natočio si je čašu. »Dakl.« Durham je podigao svoju praznu čašu pa je Chris an natočio i njemu. »A štoćmo sad drug?« Chris an je prinio kažiprst us ma. Tiho. Durham je otpio gutljaj svoga pića. Naslonio je glavu na stolac i zabuljio se u strop. Chris an je pus o da sat otkucava. Nije ga gledao, već samo slušao jer mu je to bilo kao da se gleda u zrcalu, nekako


neobično i iritantno, nestvarno u načinu na koji su brojevi raspoređeni po brojčaniku. Bila je to jedna od ludih stvari koje je radije ignorirao ako je mogao. Otkucao je jednom, za pola sata. Chris an i Durham su šutke sjedili i pili. Durham im je svakom natočio po još jedno piće. Chris an je osje o kako ga polako obuzima ugodna blagost. Bio je to poznat, blažen osjećaj, sjedi ondje kao što su tako često činili. S drugom. Durham je od serija postajao spor. Chris an ga je poznavao. Nakon tri čaše više ne bi bio odlučan kao inače; nakon če ri bi postao strašno pametan i počeo lijeno govoriti. Christian je čekao četvrtu čašu. Spustio je čašu na stol. »Brak.« Pogledao je Durhama. »Maddymoja.« Durham se namrštio. Odmahnuo je glavom. »Žaom, stari. Ne razmjem.« Bilo je mnogo lakše razumje ga sad kad je govorio sporije, nego ranije dok je prebrzo mumljao. »Maddy.« Christian je glavom pokazao prema ložnici. »Da. Ured. Gospđic Timms.« »Ja.« Chris an je ugurao ruku u džep svoga kaputa, pretražio ga i pronašao prsten. Gurnuo je kutijicu na stol te je palcem otvorio. »Brak.« Njegov je prijatelj zurio u prsten. Činilo se da ne shvaća. Chris an se spremao pokušati ponovno kad je Durham tresnuo čašom na stol. »Bož svemći. Jesti pludjel?« »Ne«, odgovori Christian. »Oženi se za curu?« Durham je napola ustao, no kad je Chris an brzo siknuo u znak upozorenja, odmah se spus o natrag na stolac i počeo žustro šapta . »Nist zbiljni?« Christian je podigao prsten, a onda ga opet gurnuo u kutijicu. »Občna njegvatljic.« Durham se nagnuo preko stola. »Kvrag sve, ona je kvekric!« »Oženiti.« S mukom je izvio usne i rekao: »Ići ... kući.« Durham je odmahnuo glavom. »Nemžte, drag moj. Nij sgurno. Odvešć vas, reče.« »Ne!« Chris an je posegnuo preko stola i uhva o Durhama za zapešće. »Ne ... brak. Sin ... zmaj hoće ... dvoljn. Sin.« Činilo se da Durhamu treba trenutak da shva . Brzo je podigao obrve. Protrljao si je usta. »Dobit sljednik?« »Sve.« »Sve što žel?« »Dogovor.« Christian gaje pustio. »Ne ... natrag ... ludnica. Brak.« »Zašse ond ne žente nek drugm vojkom?« Christian je zgađen frkriuo. Durham je obje ruke položio na stalak svoje čaše i sad ga je kotrljao, gledajući kako


se svjetlost svijeće odbija od kristala, kako odražava boju i tminu iz pića. »Va vams viš sviđa?« upita dobacujući mu pogled preko stola. Chris an je otpio gutljaj pića. Položio je vrh palca na usne, poljubio ga, a za m nježno odmaknuo. Nasmiješio se prijatelju. »Pletenica ...« Raširio je prste kao da ih širi u njezinoj kosi. »Rasplesti.« Durham je nuo. S snuo je šaku s podignu m palcem i pružio je prema Chris anu. »Nekva bude. Želte je, starmoj, dobće teje. Ne bio ja vaš zarđeni svećnik akje ne dbijte.«


»Gospođice Timms.« Glas je dopirao iz snova. »Vrijeme je da se probudite, gospođice Timms.« Maddy se smjesta uspravila. »Tata?« Bila je zamotana u svoj ogrtač. U trenutku zbunjenos pomislila je da je riječ o provali – nepoznat muškarac odmicao se od postelje, držeći svijeću tako da mu je vidjela jedino profil u sjeni. Među m, nije bila kod kuće. Uopće se nije mogla sje gdje je sve dok odjednom crno-bijeli pas nije utrčao u krug koji je obasjavala svijeća i prednjim šapama naskočio na rub postelje. Oduševljeno se protegnuo i polizao je po nosu. Maddy se prenula i ustuknula. Zmirnula je da odagna san. »Ovo je došlo za vas.« Durham joj je pružio poruku zapečaćenu neurednom mrljom voska. »Od gospodina Gilla je.« Borila se da oči drži otvorene. Došla je sebi i svega se sje la. Prihva la je poruku, dok je Durham spustio svijeću pored postelje i izašao iz sobe. Rastrgala je vosak, prinijela papir očima i zaškiljila na nezgrapan rukopis. Gospođice Timms, dugo sam razgovarao s tvojim ocem. Slaže se s tobom da vojvodu treba zaš od ove lakrdije i želi da se pobrineš za to. Po če te da se s punim povjerenjem osloniš na vojvodine prijatelje i smjesta ga izvedeš iz opasnos jer vam je potjera za petama. Ostani s vojvodom kamo god išao. Tvoj otac teška srca naređuje da mu se ne vraćaš jer bi te to ugrozilo. Ne mogu osobno doći jer bi me mogli slijedi . Pobudio sam sumnju kad sam posje o tvoga oca. Imaš li neku poruku za njega, pošalji je u Belle Sauvage, a ja ću se pobrinuti da je dobije. Bog te blagoslovio, prijateljice. Richard Gill


»Oh«, prošaptala je Maddy. Prinijela je poruku bliže svjetlu, snažno trepnula i ponovno je pročitala. I dalje je pisalo isto, na isti nezgrapni način. Mora otići sa Jervaulxom. Mora ostati s njime. Njezin tata tako želi. To ju je zbunilo. I razlju lo. Ne smije se vra ta ! Koliko dugo? Koliko velika opasnost može biti? Maddy se uspravila u postelji. Optužit će je za otmicu, nema nikakve sumnje. lady de Marly neće ni trenutka prezati od toga. Zatvorila je oči i brzo se pomolila u sebi. Molila je Boga da joj da snage da se suoči s onime što je čeka. Za m je požurila da pronađe svoje cipele. Dok se saginjala da ih zakopča, če ri je puta morala odgurnu Devila, koji je skakao po njoj. Uzela je svijeću i pošla kroz tminu u dnevni boravak. Jervaulx je bio ondje, zapanjujuće lijep u svojoj raskošnoj svečanoj odjeći, raskuštrane kose. Trebao se obrija . Brzo ju je pogledao, oprezno, kao da napola očekuje da ga ona izgrdi za nešto. Sat je počeo otkucava ; Maddy je prinijela svijeću i vidjela da je tek pola četiri. Iz predsoblja je začula kako se otvaraju vrata i Durham ho razgovara sa svojim slugom. Vrata su se zatvorila. Durham je ušao u sobu, teturajući bosonog, samo u čarapama, noseći lončić s kavom i poslužavnik. »Mark je o šao po kočiju, ako je uspije pronaći u ovo doba. Stoga, popijte kave. Diližansa kreće iz The Swana13 u pet. Zacijelo želite u kupaonicu da se uredite, gospođice Timms, no dopus te da prvo Shevu dam nešto da odjene.« Ni sam nije izgledao ništa bolje od vojvode; obojica su izgledala kao da cijelu noć nisu spavali. Durham je spus o poslužavnik, zijevnuo, za m uzeo svijeću i odvukao se u ložnicu, ostavivši u dnevnome boravku tek slabašni plamičak uljanice da ga osvjetljava. »Shev«, tiho je zazvao. »Dođite, dragi moj, i vidite hoće li vam ovo pristajati.« Vojvoda je još jednom kratko pogledao Maddy, a onda prošao mimo nje na putu prema ložnici. Iznad kamina visjelo je zrcalo. Maddy je vidjela da ne izgleda ništa bolje od muškoga dijela društva pa je pokušala poduze nešto sa svojom kosom, no budući da nije imala četku ni češalj, bio je to beznadan zadatak. Morat će drža kukuljicu preko glave. Natočila si je kave, nadajući se da će ona sredi pospani kaos u njezinome mozgu. Činilo se da Durham ima neki plan: spomenuo je diližansu, što je značilo da ima u vidu brzo putovanje. Jedino bi poštanska kočija bila brža, no prva je odlazila tek navečer. Diližansa će bi hitra, a njihov iden tet ostat će skriven – no kamo će otputova ? Nadala se ne predaleko. A onda opet, ako će je objesi zbog otmice, možda bi se


trebala nadati da idu u Škotsku. Ili Ameriku. Ili na Mjesec.

Pokazalo se da putuju u Bath – ili barem idu glavnom cestom u tome smjeru, i to prekrasnom crno-crvenom diližansom oslikanom grbom s labudom s dva vrata, koja je toga ledenog jutra blistala ispod uličnih svje ljaka. Durham nije želio Maddy otkri krajnje odredište; zapravo joj se pomalo šturo obraćao. Kad je prosvjedovala zbog velike udaljenosti, samo joj je rekao da ne putuju baš u Bath. Jervaulx i njegov prijatelj spavali su u kočiji. Nisu izgledali dolično zajedno: Durham se ispružio preko prednjega sjedala, dok se vojvoda neudobno naslonio na prozor nasuprot Maddy, zamotan u posuđeni kaput, neobrijan i bez šešira jer je Durham iz nekog samo njemu poznatog razloga držao da bi gospodin koji putuje na selo »radi zdravlja« trebao tako izgleda . Maddy se složila da se taj opis vojvodine situacije u bi slaže s is nom, no nije htjela ići tako daleko da ga oslovljava s »gospodine Higgens«, ni da se predstavlja kao njegova sestra. Nije to htjela učini čak ni da bi izbjegla uhićenje ili vješanje. Nije namjeravala ikome samoinicija vno ponudi informacije o vojvodi, no da je itko pita, odgovorila bi da je njegova njegovateljica i da se zove Archimedea Timms. Zbog svoje ustrajnos nije joj bilo dopušteno izlazi iz kočije, osim na najprometnijim odmoriš ma, gdje nitko nije obraćao pozornost na pojedinog putnika usred zveketa konja koje su sedlali, povika pra laca nadolazeće poštanske kočije i putnika diližansi koji su žurili u gos onicu na brzu okrepu, a onda opet van. Čak je i tada izlazila isključivo sama ili s Durhamom. Ustrajao je na tome da njih troje ne smiju vidje zajedno kako bi potjeru smeli s puta. Pla o je punu cijenu kočije, kako u svoju laganu i elegantnu diližansu ne bi morali primi i četvrtoga putnika, neznanca. Nakon prve promjene konja i pra laca nitko nije ni pogledao unutra sve dok se on nije nagnuo kroz prozor da da napojnicu. Čak su i pse ostavili s Markom. Bili su strašno nesretni, no bili bi previše upadljivi u društvu vojvode. Bilo je čudo kako brzo su putovali u svojoj graciozno zaobljenoj kočiji po sjajnoj ces . Pres zali su sve druge diližanse, a katkad čak i unajmljena laka kola. Maddy nije bila sigurna odobrava li diližansu. Činilo joj se da je riječ o izuzetno velikom trudu ulupanom u interesu svjetovnih poslova. Zacijelo je vrlo tašto tako brza kroz ranojutarnju tminu. Konji su galopirali cijelim putem, da bi pola sata kasnije, zapjenjeni, stali i u roku od dvije minute bili zamijenjeni novima. Gospoda su spavala između h zamjena pa je Maddy imala vremena napretek promatra sablasno bijele miljokaze kako jure pored nje i razmišlja o brzini kojom se sunovraćuje u stanje besvijesti.


Kad je zarudjela zora, dugačke modre sjene s drveća pružile su se preko polja blistava od mraza. U daljini je vidjela obrise golema dvorca, utvrđenoga kulama i visokim bedemima. Stjegovi na tornjićima zasjali su na prvim zrakama sunca. Maddy se nagnula da bolje vidi kako kamen pred njima postaje ružičasto zlatan. »Wind-sor.« Vojvodin ju je glas prenuo. Okrenula se i vidjela kako je pospano promatra, ramena nespretno oslonjenih o zid kočije. Kočija je poskakivala po neravnom dijelu ceste, no nije usporila ni najmanje. Maddy se uhva la za remen. Jervaulx je glavom snažno udario u zid, dok se Durham gotovo otkotrljao sa sjedala. Uspio se uhva , opsovao i odgurnuo natrag na staro mjesto, podupirući se jednom nogom o pod i popravljajući šešir preko očiju. Jervaulx je sjeo uspravno. Protrljao je lice objema rukama, za m ga na trenutak zagnjurio medu dlanove, laktova oslonjenih na kaput kojim su mu bila prekrivena koljena. Kočija se ljuljala cestom. Maddy je pomislila da će se on sad možda posve razbudi , ali samo se okrenuo i ponovno legao, ovaj put u suprotnome smjeru. Budući da je bio puno previsok da bi stao na sjedalo, taj je položaj iziskivao da glavu položi Maddy u krilo – što je i učinio, drsko, bez ikakve najave osim dubokoga uzdaha dok se namještao. »Jervaulx«, oštro je rekla. Odgovorio joj je tek polaganim osmijehom. Iz profila, uz sjenu njegove brade, taj je osmijeh djelovao posve neuljudeno, kao da je vojvoda neki lijeni Ciganin, sretan što može odspavati ispod živice. Bilo je neizvedivo cijelim putem drža ruku u zraku pa joj nije preostalo druge nego položi mu je na rame. Tako ju je lagano prislonila onamo da je pri svakoj neravnini na ces poletjela u zrak, sve dok nije posegao i uhva o je za nju, ispreplićući njihove prste, te je prisilio da je cijelom težinom nasloni na njegovo rame. Oboje su bili bez rukavica: Maddy je svoje zaboravila još u kapelici, dok su Jervaulxove elegantne bijele rukavice zaboravljene negdje u žurbi. Maddy je promatrala kako krajolik izranja iz mraka. Dvorac Windsor bio je masivna, nadaleko vidljiva građevina koja se pojavljivala i ponovno nestajala iza brežuljaka i udolina kojima je prolazila cesta. Jervaulx se vrpoljio i pomicao glavu sve bliže Maddy. Slobodnom ju je rukom uhva o za njezinu i položio je tako da su joj sad prs bili naslonjeni na njegovu sljepoočnicu i obraz. Svaki put kad bi se kočija zaljuljala, ruka bi joj dodirnula njegovo lice. Maddy se pretvarala da to ne primjećuje. Da je vojvoda običan pacijent – boležljivo dijete ili bolestan susjed – zacijelo bi mu rado pružila svaku utjehu na tome napornom putovanju. Govorila je samoj sebi da se Jervaulx lako umara te da bi događaji koji su se odigrali u posljednja dvadeset i če ri sata bili dovoljni da iscrpe i najzdraviju osobu. Štoviše, Maddy je i sama osjećala kako treperi


od slabosti uzrokovane manjkom sna i viškom brige. No njegova se ruka na njezinoj doimala tako vrućom i punom života. Prs su im bili čvrsto isprepleteni, njegovo rame u snuto posve blizu nje, jelo ne tako pasivno u Ijuljajućoj kočiji kao što bi trebalo biti. Pospano je promrmljao, pomaknuo se i nakrivio glavu kao da ne može pronaći najudobniji položaj. Koža mu je bila hrapava zbog brade koja je nicala i grebla je po dlanu. Mislila je da on uopće ne spava, a kad su ponovno stali da promijene konje, bila je sigurna u to. Kad se kočija zanjihala i stala usred zvižduka i povika pra laca, Durham se okrenuo i uspravio na sjedalu. Jervaulx se nije pomaknuo. Bacivši kratak pogled na njega i Maddy, Durham je pretjerano temeljito pretresao džepove u potrazi za kesom. Naposljetku ju je pronašao. Dok je izlazio iz kočije, Jervaulx je poljubio Maddyne prste. Smjesta ih je istrgla. Vojvoda je uzdahnuo i još joj se bliže ugnijezdio u krilu a da nijednom nije otvorio oči. Durham se rukom naslonio na prozorski okvir i blijedo joj se nasmiješio. »Pretpostavljam da bih vam trebao donijeti doručak, gospođice Timms?«

Ponekad bi Maddy u svojim sanjarenjima zamišljala vrt. Uz njega nikad nije bila kuća; bio je to samo vrt, s dovoljno prostora za sve ono što bi ona poželjela ondje posadi . Oko svake gredice rasla je lavanda, a s druge strane niskoga zidića pros rao se seoski krajolik. U proljeće bi u vrtu rasli grašak i šparoge, tulipani i zumbuli; lje povrće i vrtni sljez, koko ć, turski karanfil; ujesen bi stabla u kutovima vrta otežala od plodova i nadvila se nad cvjetove jesenskoga zvjezdana i bekovine. Nije bio uštogljen, taj vrt, kao što su uštogljeni bili ravni puteljci i veličanstvene tra ne ispred Bh/thedale Halla, namijenjeni isključivo šetnji i svjetovnim razgovorima. Bio je to radni vrt, s cvijećem posađenim među praktičnijim stvarima. Prvoga jutra kad se probudila i pogledala kroz rešetkasti prozor župnoga dvora u St. Ma hews-upon-Gladeu, vidjela ga je. Njezin vrt – ili barem njegovi sramotni ostaci – blistao je na suncu, bacao sjenke, a suću stabljika krijesilo se dok su se graciozno povijale pod rosom. Bio je to odavno napušten kaos, zbrka korova i prastarih biljaka, kamenih puteljaka jedva vidljivih ispod kuštravih busena trava i uveloga jesenskog lišća – no bio je to njezin vrt. Kameni suhozid okruživao je pola jutra zemlje, s voćkama zasađenima u svakome kutu i jednostavnom urnom za cvijeće u sredini. S druge strane vrta protezao se jarkozeleni pašnjak, koji se spuštao prema selu. Kuće su se širile preko cijele doline, sve izgrađene od istoga stebrnosivog kamena koji je sad blistao kroz


duge prste izmaglice koja se vukla medu drvećem. Župni je dvor bio sramotno zapušten. Durham je bio još gori no što je mislila. Ne samo da se pokazao kao jedan od lažnih svećenika – neprikladnijega slugu Božjeg Maddy nikad nije vidjela, jedino bi sam Jervaulx bio gori, ili eventualno pukovnik Fane – nego je uz to dopus o da ovaj vrt i kuća gotovo posve propadnu. Prethodne su večeri s gli u deset i četvrt, izmoždeni. Vojvoda je bio tako iznuren da se stalno zalijetao u predmete koji su bili savršeno jasno vidljivi. Pošto je Durham otključao mračan župni dvor i širom otvorio njegova vrata kao da je riječ o gostoljubivoj palači, Maddy je pola sata provela u potrazi za plahtama na kojima bi spavali. Večerali su mesne pite, servirane u papiru, i slatka peciva, koja su kupili poslijepodne u Hungerfordu, gdje su se odvojili od ceste za Bath i put nastavili nagurani u maloj privatnoj diližansi namijenjenoj za dvoje. Maddy je drugu noć zaredom spavala u haljini, i to ne baš duboko, s obzirom na očajničku hladnoću kuće i posteljine. A sad ujutro, dok je promatrala napušten vrt na suncu, pretpostavljala je da nema ni ničega prikladnog za doručak. Uredila se najbolje što je mogla bez vode i četke. Sav je namještaj bio prekriven; zastori iznad postelje tmas od prašine. Madrac je izgledao nemarno napravljen od dva sloja plah i nije imao prekrivača. Sa zebnjom je pomislila kako grudica prašine ispod postelje nedvosmisleno ukazuje na postojanje miševa. Unatoč zapuštenos , bila je to udobna kuća. Sišla je niza stube, uzalud osluškujući bilo kakav zvuk komešanja muškaraca u ložnicama u suprotnome krilu. Njezini su koraci odjekivali dok je prolazila kroz izrezbarenu pregradu koja je dijelila stubište od prostranoga popločanog predvorja, u kojemu je jedini komad namještaja bio jednostavan an kni stolić, dugačak, taman i masivan, nogu izrezbarenih u obliku teških drvenih kugli. Nasred stolića ležao je papir iz kojega su večerali, složen ispod ključa. Na vrhu je pisalo njezino ime. Duboko je udahnula, razmotala umrljanu poruku i poravnala joj bridove. Draga moja gospođice Timms, nažalost, moram o ći bez pozdrava kako bih se čim prije vra o u grad. Nadam se da ću do večeri s ći onamo, što bi, u slučaju da sumnja padne na mene, trebalo bi dovoljno da svakoga zbuni o tome koliko smo daleko putovali. Na putu ću obavijes gospodu Digby da sam župni dvor ustupio na korištenje prijatelju lošega zdravlja i zamoli je da se pobrine za to da imate sluškinju na moj račun. Sve mimo toga morat ćete financira novcem koji ste dobili za kopče dok ne dobijem svoju svećeničku plaću idući mjesec, jer ste me trenutno zatekli u bijednoj besparici. Nadam se da ćete se udobno smjes .


Ako sve dobro prođe, vjerujem da ćete neko vrijeme proves ovdje. Budite uvjereni u to da činite pravu stvar, gospođice Timms i molim Vas, na Vašu savjest – koja će možda mora malo i zažmiri – učinite sve što možete ne biste li ga zaštitili. Vaš sluga pokorni, Kit Durham P.S. Lijepo Vas molim, recite mu da ću smisli kako da mu pošaljem pse, osim ako ih prije toga ne ustrijelim. Idući mjesec! Očekivao je da će tako dugo osta ondje? Maddy je složila pismo. Osvrnula se po praznome predvorju. U stezniku je nosila kesu s uglavnom još uvijek netaknu h tristo fun , budući da je Durham pla o cijelo putovanje. Ona i njezin otac od toga bi novca živjeli dvije godine. Na stubama su se začuli glasni koraci. Maddy je podigla pogled upravo kad se vojvoda pojavio na vra ma, raščupan i napeta izraza lica. Bio je odjeven, no ni jedna vezica nije bila zavezana, ni jedan gumb zakopčan. Kad ju je ugledao, licem mu se proširio izraz olakšanja. Uhva o se za dovratak, a za m se cijelim jelom naslonio na njega i glasno dahnuo. »Sam.« Sklopio je oči i odmahnuo glavom. »Ja sam ovdje«, reče Maddy. Glavom je pokazao prema krilu u kojem su on i Durham spavali. »Nije.« »Durham se vratio u grad.« Podignula je zamašćenu poruku. Jervaulx se odgurnuo od dovratka, prišao joj i uzeo poruku. Namrš o se nad riječima i malčice okrenuo glavu. Sjenka njegove brade sad je postala uis nu tamna. Maddy se pitala postoji li u kući pribor za brijanje ili će mora o ći do sela. Bi li se mogli ondje pokaza bez bojazni? Durham je rekao da ovdje nitko neće prepozna vojvodu, no njoj je bilo mrsko iole riskirati. Podigao je pogled i polovično se nasmiješio. »Psi.« Maddy je iskrivila lice. »Da. Tvoji zločesti psi će doći.« Nacerio se. Izgledao je kao kuštravi divljak. Uhva la ga je za zapešće i povukla rukav njegove košulje iz dubina kaputa. »Manšete?« Zagunđao je u znak pristanka i ponovno glavom pokazao prema ložnicama. Maddy je povukla i drugi rukav, a za m posegnula da zaveže kravatu koja mu je bila prebačena preko ramena. Stajao je vrlo mirno, promatrajući je ispod spuštenih trepavica dok je to radila. Kad je podigla pogled, nasmiješio joj se. Tako neobrijan djelovao je začuđujuće dječački. Morala se ugris za usnu da mu ne bi uzvra la osmijeh. Umjesto toga, zauzela je stav stroge učiteljice. »Donesi pucad za manšete.« Dodirnula mu je zapešće i pokazala prema vratima.


Bez oklijevanja se okrenuo da ode. Maddy je primijetila da u ruci i dalje drži pismo. »Jervaulx«, reče. Pogledao ju je. »Možeš li čitati?« Vratio se, bacio papir na stolić i, naslonjen na obje ruke, nadvio se nada nj. »Moja ... Timm. Žalost ... ići ... bez ... pozdrav ... čim prije ... vra o u ... gr ... grad.« Pobjedonosno ju je pogledao. »Citati.« »I prije? Jesi li i prije čitao?« »Matmiku«, reče. Sje la se kako je radio s njezinim ocem. »Samo matema ku«, rekla je. »Samo brojeve.« Slegnuo je ramenima. »Zar mi nećeš donijeti pucad za manšete?« Kratko je kimnuo, odgurnuo se od stolića i o šao iz predvorja. Maddy je gledala za njime. S snula je usne. Prije tjedan dana – prije jedan dan – ne bi bio razumio tako dugačku i složenu rečenicu, pogotovo ne izgovorenu normalnom brzinom, kao što ju je ona sad namjerno izgovorila. Vra o se s pucadi. Maddy ih je uzela. Dok mu je zakopčavala manšete, reče: »Što misliš, što bismo mogli doručkovati?« Uhva o je zamašćeni papir između palca i kažiprsta. Malo je zagundao, a onda ga ispustio. »Pita.« »Jervaulx«, reče ona, »oporavljaš se.« Uputio joj je svoj gusarski osmijeh.

Maddymoja je o šla u selo. Chris an je vrebao po kući, sam i slobodan. Osjećao se nelagodno zbog toga. Ne bi li se nečime zabavio, skidao je zaš tne plahte s pokućstva i ostavljao ih raštrkane po podu u bijelim gomilama. Kad je strgnuo plahtu s okvira obješenoga iznad kamina u salonu, našao se licem u lice sa zrcalom. Zaboga. Izgledao je kao đavao glavom i bradom, kao da je tri dana neprekidno pio. Osim toga, rukavi Durhamova kaputa bili su mu prekratki pa mu je iz jednoga ružno provirio rukav košulje kad je pridigao ruku da si opipa bradu. Čudovišno pristao momak, taj vojvoda od Jervaulxa. Baš ono što bi se jednoj mladoj kvekerici čistunki svidjelo. Od vlas toga se odraza osjećao smušeno – teškom se mukom fokusirao na svoju nestvarnu stranu lica, kao da pokušava zaustavi san a da se ne probudi. Bila je ondje, a opet nekako uporno nije bila. Prenulo ga je glasno kucanje na vra ma. Maddymoja, pomislio je dok je skretao u hodnik, no u zadnjem ga je trenu obuzela sumnja. Zaustavio se ispružene ruke.


Posje telj je prestao kuca , čekao je, ali nakon kraće stanke glasno kucanje se nastavilo. Želio je dozna je li to ona, no riječi su ga ostavile ne cjedilu. Činilo se da to uvijek čine onda kad mu najviše trebaju. Pokušao se smiri , svlada nerazumnu paniku. Nije mogao samo staja ondje i dovijeka odgađa . Naposljetku je uhva o prastaru kvaku i otvorio vrata. U kuću je zastrujao sparan vjetar, neobičan za listopad, topliji od zraka u kući. Olujno vrijeme. Pod strehom od tamnoga kamena djevojka u pregači i s kapom na glavi brzo se naklonila ispod svoga ogrtača. »Mlim ljep, jas brunild digi, slušnja.« Gledali su jedno u drugo. Imala je široko lice tamnih očiju koje je odisalo seoskom lakovjernošću. Bila je toliko naivna da je zurila u njega pogledom koji je govorio da izgleda loše kao što je znao da izgleda. Doimala se dovoljno bezopasnom pa je širom otvorio vrata i pustio je da ude.

Maddy se vra la s kruhom i gos oničkom zdjelom punom pečene brave ne s krumpirima. Unijela je sve to u kuću i upravo je žurila u kuhinju s mlakim jelom kad je začula ženski glas i skamenila se na mjestu. Provirila je iza dovratka u kuhinju. Jervaulx i sluškinja sjedili su jedno nasuprot drugoga za stolom; oboje su držali keramičke šalice iz kojih se pušilo. Maddy nije mogla vidje lice djevojke, koja je bezbrižno čavrljala o svome »momku« i o tome kako on krajem tjedna treba ići u sajmišni gradić na predavanje o »kemijskim predme ma«. Dvaput je to ponovila i još k tome dodala upitno »vite?«, kao da je posve normalno u razgovoru traži od sugovornika da potvrdi kako vas razumije – što je očigledno bio običaj kad bi lokalno stanovništvo razgovaralo s pridošlicama. Jervaulx je spus o šalicu i naglašeno kimnuo u znak potvrde. Bio je usredotočen na sluškinju i činilo se da ne vidi Maddy, premda mu je bila u vidokrugu. »O, da – stvarno je pametan taj moj momak«, reče djevojka. Ispila je šalicu do kraja i odgurnula svoj stolac. »Bogme ne znam kaj da si više mislim o njemu otkad je počel pohadat' onaj Strojarski ins tut i sva ta predavanja i to. Radil bu strojeve. Strojeve, razmete vi to?« Okrenula se prema ormariću s posuđem da odloži šalicu i ugledala Maddy. »Oh! Gospo!« Brzo se duboko naklonila i požurila da preuzme zdjelu iz Maddynih ruku. »Gospon Langland me pozval da sjednem š njim, gospo! Ja sam Brunhilda Digby. Jeste u selu vid'li moju majku? Je 1' vam rekla da ću doć'? Mmm, ovo bogme fino miriše. Da stavim da se grije, gospo?« Ne pričekavši odgovor, spus la je zdjelu na stol i počela se bavi željeznom pećnicom unutar štednjaka. Jetvauk je ustao. Lice mu se opuštalo u onaj ležerni


osmijeh zbog kojega bi Maddy uvijek počela razmišlja o svjetovnim, prolaznim stvarima. Odložila je kruh i još jedan zavežljaj na stol. »Izgledaš kao pravi nitkov«, strogo je rekla. »Kupila sam britvu i četku.« Nakosio je glavu. »Voda je zagrijana, gospo«, ponudila se Brunhilda. Budući da je bila uhvaćena u besposličarenju, činilo se da je naročito željna da ugodi gospodarici. »Da donesem lavor odozgo?« Kuhinja se već zagrijavala; Maddy je pomislila na hladne, vlažne ložnice na katu i kimnula glavom. »Da. Dodi i otkrij mi gdje mogu naći još posteljine.« »Da, gospo.« Djevojka je brzo poslušala, izašla iz kuhinje i idući ispred Maddy prošla kroz predvorje. Na prvoj je stubi zastala i okrenula se. Malo se nagnula i uz smiješak rekla: »Malo je udaren, je 1' da?« Još se šire nasmiješila. »Ali pravo je srce. I tak' gospodski pristao! Bogme mi je jasno zakaj ste se udali za momka poput njega, gospo, bil on bistar ili ne.«

Oluja je nastupila nakon mraka, žestoka i praćena tučom. Bila je tako silovita da se Maddy prepala. U gradu je potajice uživala u grmljavinskim nevremenima; ušuškala bi se u krevet i slušala kako kiša pljuš . Među m, ovo je bilo bješnjenje koje kao da je imalo vlas tu, divlju dušu. U polupraznoj kući grmljavina kao da se skrivala u kutovima i stalno iskakala iz sjenki. Brunhilda je odavno o šla kući. Dok je vatra treperila i njala na jakim nale ma propuha, Maddy je u kuhinji otkopčala vojvodine manšete i gumbe na prsluku. Ustuknuo je kad je završila, s izrazom lica koji nije mogla protumači , no već je vrlo dobro znala da ne smije ustraja na tome da mu pomogne više nego što on želi. Zajedno su se popeli po stubama, Maddy prva sa svijećom u ruci. Zastala je na polukatu gdje su se račvala dva krila kuće. »Hoće li ti biti udobno?« pitala je. Prošao je jedan suspregnu trenutak; on je nepomično stajao, okupan lelujavom zlaćanom svjetlošću svijeće, i gledao je. Upu o joj je lijeni osmijeh. Oči su mu bile modre poput indiga, napola skrivene onim skandalozno dugim trepavicama. Maddy je osje la iznenadan, bolan nalet osjećaja. Obuzeo ju je bez upozorenja; oćutjela je bolnu punoću u grlu, kao kod plača, samo što to nije bio plač, već nešto drugo. Munja je načas sledila sjenke; prasak groma prolomio se točno iznad njihovih glava. Trznula se i ispus la svijeću. Ovila ih je tama dok se zvuk kotrljanja svijećnjaka gubio niz hodnik. Potmula tutnjava zatresla je kuću kao da je živo biće.


»Ajoj«, glupavo je rekla dok je tutnjava zamirala. Još jedan bljesak i glasan prasak proparao je zrak. Svi su Maddyni mišići poskočili kad se grčevito trgnula. Osje la je kako ju je dodirnula vojvodina ruka, okrenula se i ušla mu u zagrljaj usred odjekivanja groma. Bio je to postupak bez razumne odluke i mo va, baš kao i trzaj njezine ruke kad je ispus la svijeću. No njegove su se ruke ovile oko nje i Maddy je smjesta znala da je pogriješila, da je učinila nešto tako slatko i opasno da se ni udar groma s time nije mogao mjeriti. Leđima se naslonio na zid, ruku na njezinoj kosi, u skujući njezin obraz u svoje rame. Osjećala je kako mu se podižu i spuštaju prsa, udisala je topao miris muškarca u kojemu se još osjećala jedva zamjetna natruha cvjetnoga mirisa s njegova vjenčanja. Tresak grmljavine bio je dubok i još je vibrirao. Bilo je to kao da teška kola neprestano prelaze preko drvena mosta. Podigao je ruku i prešao njome po njezinoj sljepoočnici, posve lagano, u izuzetnom kontrastu u odnosu na čvrs nu kojom ju je držao. Prs su mu kliznuli niže, poput pera preko njezina obraza, i ovlaš joj pomilovali usne. Čvršće ju je stegnuo uza se, spuštajući usne na njezinu kosu. »Strah, Maddymoja?« »Ne«, rekla je. Počela ga je odguriva . »Ne, ja ... Sad mi je sasvim dobro. Smirila sam se.« Rekla je to sebi koliko i njemu jer je nije držao na silu. Sad se posramila, sva ustreptala kad se oslobodila. »Svijeća«, reče, osjećajući se užareno i glupo. Sagnula se pokušavajući u mraku pronaći svijeću. Bilo joj je drago što ima neki zadatak, ma koliko beznadan on bio. Pronašla je svijećnjak odmah ispod svojih nogu, no nije mogla upali svijeću. »Žao mi je!« Ispus o je zvuk kao da se zabavlja i stavio svoju ruku ispod njezina lakta, povlačeći je u smjeru njezine ložnice. Udaljene munje pružale su tek neučinkovitu naznaku osvjetljenja, no činilo se da se on u tmini snalazi bolje od nje. Rukom je prelazio po zidu, sve dok Maddy naposljetku nije ugledala slabašan odsjaj vatre kako pada na pod ispred otvorenih vrata njezine ložnice. Naglo se otela od njegova dodira i zakoračila u sobu. Kiša je u nale ma udarala o prozor iza navučenih zastora i štropotala u žljebovima. Usred grozničavoga sjaja vatre prešla je sobu, kleknula i prislonila svijeću uglju dok se nije upalila. »Eto.« Ustala je i pružila je njemu. »Sad možeš vidje kuda hodaš na putu do svoje sobe.« Nije uzeo svijeću. Pogledao je Maddy iznad nje. Slabašna munja pomiješala se s odsjajem vatre i svjetlošću svijeće na njegovu licu. Gospodski pristao, tako ga je Brunhilda nazvala. Maddy je držala da je sve samo ne gospodin. Svjetlost svijeće obasjala mu je obrve i dala mu zločinački izraz, oduzevši mu smetenost koja mu je


ublažavala oči. Kap čistoga voska otkotrljala se niz svijeću. Oboje su se prenuli u is tren; Maddy je nagnula svijeću da se spasi od vrućega voska, dok je u is čas njegova lijeva ruka ščepala njezinu. Vruća kap oslobodila se od svijeće i pala, ali nedovoljno daleko, sletjevši na unutarnju stranu njegova zapešća. Razgovijetno je opsovao. Maddy je uskliknula: »Tvoja ruka! Oh ... Nisi trebao!« Puhnuo je i ugasio plamen. »Oprezno!« oštro je rekao. »Jesi li se opekao?« Ruka joj je i dalje bila s ješnjena ispod njegove. Ironično se nasmijao. »Opekao.« Palcem joj je polako milovao prste. Čvrsto ju je uhva o, a za m je pus o dok mu se lice ocrtavalo u odsjaju vatre i tmini. Promatrao ju je, kao da želi vidje razumije li ga. Ovdje, u ovoj kući, zaključana usred kiše, grmljavine i njegova ustrajnoga pogleda, bojala ga se razumjeti. Spus o je šaku na svoja prsa. »Opekao, Maddymoja«, reče. A onda se okrenuo i ostavio je usred tmine ispunjene treperavom svjetlošću i grmljavinom.


Jutarnje odijevanje raspaljivalo je Chris ana. Bilo mu je dosta Durhamove odjeće; nakon naporna dana na putu čak je i njegovo vjenčano odijelo izgledalo bolje, pogotovo stoga što je Bruhilt oprala rublje. Visoke čarape, uredno smotane, nije bilo previše teško navući, no zakapčajući gumbe na svojim baršunas m hlačama razbjesnio se na sebe, svoj smušeni mozak i ruke koje nije uspijevao koordinira i zbog kojih ga je tako jednostavan čin dovodio do ludila. Nakon beskrajne frustracije upravo je bio zakopčao posljednji gumb kad je začuo kako su se zalupila ulazna vrata. Pogledao je kroz prozor i vidio Maddymoju kako kreće kozjim putem prema vrhu brežuljka, a njezin ogrtač vijori za njom. Nije išla prema selu, već u suprotnome smjeru, hodajući brzo i odlučno – držala se poput nekoga tko odlazi zauvijek. Chris an je opsovao. Ispus o je prsluk koji je držao u ruci. Bez kaputa, nezakopčanc košulje, brzo je izašao iz sobe.

Maddy zapravo nije znala kamo točno ide. Oluja je donijela pravu oštru zimu. Sjeverni vjetar ubadao joj je obraze. Sinoćnji pljusak pretvorio je vrt u blatan, sramotan prizor, no tra na s druge strane ograde elas čno joj se odbijala od nogu. Tek se bila počela smrzava pa je svaki korak odzvanjao hom škripavom vlagom. Podigla je suknju premda to sad ionako više nije imalo smisla: njezina najbolja siva haljina bila je toliko zakrpana i umrljana da riječ »najbolja« više nije odgovarala istini. Na vrhu brežuljka zastala je i okrenula se prema sjeveru. Bilo joj je drago što joj ledeni vjetar puše u lice. Cijele je noći slušala hirovitu oluju; toga je jutra željela samo hladnu, postojanu disciplinu u svome srcu. Bila je to kušnja, to je bilo bjelodano. Ona je bila ta koju se iskušavalo i otkrila je da je sazdana od prostijega materijala no što je uvijek mislila. Čak je i pokuda same sebe bila poput živoga pijeska. Kad bi si rekla da ne valja


uživa u grešnim milovanjima, sje la bi se kako je njegova ruka dodirivala njezinu. Kad bi osudila svoju putenu zemaljsku dušu, pomislila bi na njegovo lice, slabašno obasjano odsjajem vatre, na njegovu žestoku oluju svedenu na šinu – na ponoćnu modrinu i plamen. Začula je nečiji korak iza sebe, a onda i teško disanje; okrenula se i bio je ondje. Zastao je nekoliko metara od nje, sav raščupan od vjetra, samo u košulji. Bio je to p muškarca na koji su razborite starije kvekerice upozoravale djevojke i učile ih da takvog čovjeka ignoriraju ako im se slučajno obrati. »Sto je?« pitala je, namjerno otresito. Malo je zategnuo usta, kao da pokušava nešto reći, a ne može. Odvra o je pogled s nje i spus o ga. Vjetar mu je nosio tamnu kosu. »Vra se. Nasmrt ćeš se prehladiti.« Podignuo je pogled. Oči su mu bile boje najdubljega srca orkanskih oblaka, tamnije modre od neba iznad njega. »Vrati se.« Maddy se okrenula i počela hodati. Hodao je pored nje. Nekoliko metara hinila je da joj je svejedno. Za m je stala. »Želim hoda sama.« Rekla je to lica okrenuta vjetru, ne gledajući ga. »Kamo?« Znala je da je nasilnost u njegovu pitanju posljedica njegove boles , da ta krajnja bahatost nije posve stvarna – no djelomično je bila i na nju se okomila. »Što te briga?« Malo se s snuo, kao što se osjetljiv konj tržne na oštru riječ. Uhva o ju je za lakat, no Maddy se brzo okrenula. »Sto hoćeš od mene?« povikala je. »Sto?« Čeljust mu se napela. Pomaknuo se kao da će je ponovno uhva , a onda je, uz vidljivu samokontrolu, spustio ruku. Uz velik napor izgovorio je: »Prijatelj.« »Ja sam tvoja njegovateljica. To je sve.« Sjena poruge prekrila mu je lice. »Njegovateljica ... osta «, rekao je, lakše nego dotad. Maddy je duboko udahnula. Pobijedio ju je njezinim vlas m oružjem. Bila je prava is na da ni jedna poštena njegovateljica ne bi odlutala u daljinu, ustrajući na tome da se njezin pacijent snađe bez nje. U svojoj zlovolji čvršće se zaogrnula ogrtačem. Lagano se nasmiješio. Znao je da je uspio stvari okrenuti u svoju korist. »Vratiti ... sa ... mnom.« »Ne. Molim te. Ne sad. Jednostavno ... Ne. Želim šetati. Sama.« Njegov se osmijeh pretvorio u izraz nezadovoljstva. »Šeta «, reče i nervozno tržnu bradom. »Vratiti.« Nije ga razumjela, nije shvaćala kakvo je to proturječje dok nije o šao od nje i prišao suhozidu koji je krivudao preko brežuljka. Naslonio se na grubu ogradu.


»Šetati«, rekao je kratko zamahnuvši rukom u daljinu. Sad je bilo beznadno očekiva da će pronaći mir na praznim poljima, no Maddy je tvrdoglavo stegnula svoj široki ogrtač oko sebe, okrenula se i počela hoda . Spus la se u udolinu i uspela na iduće brdašce. Prešla je još jedan vrh i još jednu dolinu, prepavši malo stado ovaca s druge strane. Kad je dosegnula najvišu točku, vjetar je neumoljivo puhao. Uši su je boljele premda je preko glave bila navukla kukuljicu svoga ogrtača. Bio je besmislen taj mali pokušaj bijega. On ju je porazio. Ono što je željela izbjeći bilo je u njoj. Dok je šetala, ni trenutka nije mislila ni na što drugo nego na Jervaulxa. Shva la je da ne može dalje. S obnovljenom odlučnošću da se ponese poput prave njegovateljice i svoga pacijenta skloni s nezdravoga zraka, krenula je putem kojim je i došla, pažljivo zadižući suknju dok je preskakivala uske rječice u dnu svake udoline. Uskoro je ugledala župni dvor i crkvu, ali ne i namrgođenoga vojvodu u bijeloj košulji. Ondje gdje je ranije stajao, sad je bio tek samotni kameni zid. Maddy je zastala – a onda ga ugledala na vrhu brežuljka kako sjedi na s jeni koja je virila iz zemlje. Ustao je kad mu je prišla. Njegova snažna, elegantna silueta ocrtavala se na jutarnjemu suncu. »Dođi«, rekla je držeći se na udaljenos za koju je smatrala da ne odražava nikakav osjećaj doli zabrinutost njegovateljice za svoga pacijenta. »Vrijeme je da uđemo u kuću.« Ispružio je ruku. Svjetlost iza njega obasjala je neočekivane mrlje boje – duge stabljike zvjezdana koje je razbarušio vjetar. Pružio joj je dar bezizražajna lica – lišenoga kajanja, ali i smiješka. Bilo je to toliko neočekivano da ju je oborilo s nogu: neobično žarke boje cvjetova usred turobnoga krajolika, u kasnu jesen kad ih više uopće ne bi trebalo bi , tako svježe unatoč sinoćnjemu bješnjenju oluje. Osjećala se zbunjeno, nije uspijevala dolično reagira , pokaza blagu i neosobnu zahvalnost. Njezini obrazi, vreli od ledenoga vjetra, kao da su se još više zagrijali. »Sto hoćeš od mene?« zavapila je. »Ja nisam neka djevojčura koja će se poda .« Ščepala je cvijeće iz njegove ruke i bacila ih u vjetar. Zapuh ih je odnio, prebacujući ih naglavce, izvijajući stabljike i nezgrapno ih premećući po tlu. »Nemilos vo je od tebe što me opsjedaš svojim ispraznim znacima pažnje!« Oklijevao je, okrenute glave, i mrš o joj se. A za m mu se lice zažarilo: posramio se. »Oprostite ... molim.« Lice mu je bilo zajapureno, kamenoga izraza. »Timms! Drzak ...« Zadnji slog bio je isprepleten s nekim zvukom nalik na gnjevan uzdah i smijeh. Odvra o je pogled, i dalje pokušavajući progovori , ali ne uspijevajući, kao da mu riječi koje želi bježe u polje iza Maddy. Usne su mu se iskrivile i uzviknuo je: »Idiot.«


»Nisi idiot, nisi! Ti si pokvaren, grešan čovjek. Znam to otkad te znam. I postaješ sve gori i gori. Tvoji poljupci i zagrljaji!« Postajala je grozničava. »Odvratan si.« Pogledao je preko krajolika, oči suženih na vjetru koji mu je nosio košulju i kosu. »Između nas toga ne može bi , razumiješ li me?« dodala je prepuštajući se osjećajima. Izgovorila je ono čega bi se trebala posrami i da je samo pomislila. »Ja sam rođena kao kvekerica, Jervaulx. Ti si rođen kao plemić.« Odgovorila joj je samo mrzovoljna tišina. »Znaš li uopće kako bih ja završila? Ne znaš. Ne bi ni pitao.« Glasno je uzdahnula. »Kvekeri bi me se odrekli. Takav je naš običaj.« I dalje nije ništa odgovarao. Imao je onaj svoj izraz ponosne neodređenos na licu: neusredotočeni pogled, onakav kakav je imao na Vrhovnome sudu. »Više ne bih pripadala Društvu prijatelja!« uzviknula je, razljućena izostankom njegove reakcije. »Ostala bih sama!« »Ne«, odjednom je rekao. Okrenuo se i pružio joj ruku, otvorena dlana. Bio je to čin jednostavne muške ponude. »Maddymoja. Sa ... mnom.« Zurila je u njegov dlan. Preplavila ju je oštra, sve jača bol koja joj je sve daljnje riječi, poricanja i objašnjenja zaustavila u grlu. Naglo se okrenula od njega i brzo otrčala niz polje, kližući se petama po skliskoj zelenoj tra ni, gotovo padajući, ali nikad do kraja, osim u svome srcu.

Najgore od svega, naveo ju je da misli na to. Napunio joj je glavu lažnim nadama i maštom. Ne samo da je sanjala o vrtu koji nije njezin, nego i o životu ovdje s njime – samo njih dvoje i tata. Živjeli bi ho, mirno i marljivo. Maddy bi radila po kući i vrtu, dok bi tata i Jervaulx bili nadvijeni nad svojim brojevima i jednadžbama. Katkad je zamišljala onoga Jervaulxa kojega je poznavala tek jednu kratku večer prije njegove boles : rječitog, pribranog Jervaulxa koji ju je zadirkivao. Češće bi zamišljala sadašnjega Jervaulxa, samo što bi ga u svojim maštanjima primila za ruku ili ga dodirnula kad bi se borio s riječima i frustracijom – i ta bi je slika odvela do nejasnih i manje nejasnih zamišljanja od kojih se osjećala uskomešano i razvratno pa bi se posramila. Maddy ga je cijeli dan pomno izbjegavala. Bacila se na provjetravanje ložnica i čišćenje salona prekrivenoga oplatom od hrastovine. Cijelo je vrijeme držala Brunhildu uza se. Jervaulxu se obra la samo jednom kad ga je zatekla u župnikovoj hladnoj i prašnjavoj radnoj sobi kako starim perom po listovima istrgnu ma iz molitvenika piše matema čke bilješke. Nije bilo vatre, a jedino je svjetlo prodiralo kroz prozore prekrivene vinovom lozom. Bila je toliko razdražena što ga vidi u tako


neudobnim uvje ma da ga je prilično oštrim riječima poslala u kuhinju kako bi ona i Brunhilda mogle sobu učiniti podesnom za boravak. Nije ga htjela pogleda dok je izlazio. Kako bi to izbjegla, smjesta se angažirala oko skidanja paučine. Brunhilda je cijelo vrijeme stajala pored vrata, a onda se odjednom okrenula i o šla. Vra la se četvrt sata kasnije i uzela metlu. Bez zastajkivanja je pomela ispod radnoga stola te oko rubova polica s knjigama. »Mogla bi' vam nekaj savjetovat', gospo, ak' hoćete savjet.« »Da?« odgovori Maddy očekujući da će čuti neki trik za održavanje kućanstva. »Ne bi' se smjeli tak' neobazrivo obraćat' svome momku. Ima momaka za koje je tak' svejedno kak' im se obra te, al' nekima jako dobro dode malo ljubavi i ljubaznosti.« Maddy se snažno ugrizla za usnu. Vra la se brisanju prašine. Brunhilda se vra la pometanju. »Al' vi ste stariji od mene, gospo«, napokon je rekla. »Vi najbolje znate. Možda niste vid'li kak' vas je pogledah« Maddy je izravnala list papira koji je pronašla u ladici. Stavila ga je nasred stola, pored upravo zašiljenoga pera. Brunhilda se sagnula. »Jako vas voli«, reče gledajući u lopa cu za prašinu. »Ne bi' se smjeli otresat' na njega bez razloga, gospo.« »Trebaju nam svijeće«, reče Maddy pazeći da joj glas ne oda nikakav osjećaj. »Ima li škara? Želim podrezati bršljen na prozoru.« »Da, gospo«, reče Brunhilda.

Navečer je došla Brunhildina majka sa svježom pastrvom, kolačem i vrhnjem za Jervaulxovu vruću čokoladu. »Zato kaj je gospon Langland naročito voli, veli moja mala.« Seljakinja je sjela i uzbibalo se njezino ružičasto jelo. Počela je čis ribu. »Bu'te išli u crkvu, gospo?« »Brunhilda ti nije rekla da sam ja kvekerica?« »Je, rekla mi je. Znači, u nekonformističku crkvu.« »Postoji li u blizini kvekerska skupština?« »Ima raskošna unitarijanska crkva u Stroudu. Al' da znate, do tam' ima deset kilometara.« Maddy se nasmiješila. »Možda ostanem ovdje. Nisam navikla na vrlo raskošne stvari.« »Baš šteta. Onda ne bu'te vid'li našu novu crkvu u trgovištu. Krasna je, stvarno raskošna. Ima goleme orgulje, sežu sve do strehe. Vojvoda nam ih je poklonik Moral


je, vi'te, kak' bi mu članovi župnog odbora dopus li da osnuje knjižnicu za Strojarski ins tut. Moram reć', ima mudrih ljudi svuda, ali takvih kakvi su ovi naši iz župnog odbora nema nigdje, to svatko mora priznat'. Krasan su vam prizor te orgulje.« Maddy je pažljivo rezala buću. »Koji je to vojvoda?« »Vojvoda od Jervaulxa. Sram me reć', ali pravi fakin vam je to, tak' vele, i jako osoran, al' ja se ne bi' usudila niš' tvrdit'. Sva ova zemlja puna ovaca kaj je vidite, sve je to njegovo. Al' to lju veleposjednike, koji misle da bi oni njome bolje upravljali. Ja ne znam. Ne bi' mi bilo drago da se stvari promijene, ne u mojim godinama. Al' moram reć' da mi je drago kaj se ova stara kuća čis . Velečasni Durham je vaš rođak, gospo Langland?« »On je prijatelj Francisa Langlanda«, odgovori Maddy. »Kak' vi zanimljivo govorite. Vlastitog muža nazivate punim imenom.« Maddy se nadvila nad povrće koje je rezala. »To je javno svjedočanstvo. Ne dijelimo svjetovne komplimente, ne lažemo i ne nazivamo običnoga čovjeka svojim gospodarom kad on to nije.« Starija se žena glasno zahihotala. »Svoga muža ne nazivate gospodarom?« Maddy nije dizala pogled. »Ne«, rekla je prigušenim glasom. »Ma dajte. Moja mala veli da je jako zgodan momak, vrlo gospodski tip.« »Jest«, reče Maddy. »Ali slabouman je.« Maddy je spustila nož. »Nije slabouman. Već je neko vrijeme bolestan.« »Jasno, jasno«, mirno će Brunhildina majka. »Ona moja trapavica, njezin um bi mogel bit' jači. Al' ima dobro srce. Već ga je jako zavoljela, znate. Tol'ko je navalila da sam morala svratit' s vrhnjem čim sam ga obrala s mlijeka.« »Lijepo od tebe.« »Ni' ro niš', gospo Langland. Rado to činim. Župnik dolazi samo jednom godišnje, održi propovijed pilićima udove Small koji odlutaju u staru župnu crkvu i nikome ne smeta. Ak' mu ikak' mogu pomoć', budem.« Maddy ju je nesigurno pogledala. Nije znala govori li to podrugljivo. Među m, žena je radila s ugodnim osmijehom na svome okruglom licu. »Moj William je član župnog odbora«, dodala je, »i veli mi da bi najgore od svega bilo kad bi' imali župnika koji bi nam se plel u poslove. Pogotovo zato kaj je vojvoda strašno pametan čovjek, a on je taj koji određuje župnika. Svi smo bili na iglama, mogu vam reć', al' velečasni Durham nam se jako sviđa.«

Pseći je lavež progonio Maddy u snovima. Postajao je sve glasniji i glasniji, sve dok se nije pretvorio u zvuk glasnog lupanja po nekim udaljenim vra ma. Prevrnula se u


krevetu i otvorila oči. Siva je zora prodirala kroz rešetkaste prozore. Kucanje na vra ma bilo je stvarno. I pas je bio stvaran: jasno ga je čula. Zgrabila je svoj ogrtač i požurila kroz praznu ložnicu s druge strane hodnika kako bi pogledala tko stoji dolje na slabome svjetlu. Zaškiljila je da odagna san, no uspjela je razazna samo laku kočiju s konjima s kojih se dizala para. Među m, izbojak na staroj kamenoj strehi priječio je pogled na putnike. Još se jedan pas pridružio prvome u lavežu. Lupanje po vra ma odjednom je prestalo. Brunhilda, zacijelo – i neki muški glas – Durham? No on je tek nedavno bio o šao; ne bi se s gao već vra . Maddy je istrčala iz sobe i s gla do vrha stubišta kad je crno-bijeli pas dojurio uza stube i počeo joj se plesti između nogu. »Gospođice Timms! Smjesta dođite!« Bio je to Durham. Stajao je u dnu stubišta i dozivao je dok se hladni zrak brzo penjao na kat. »Za petama su mi! Moramo smjesta krenuti!« Jervaulx je već bio dolje, neuredno odjeven u seljački kaput koji mu je Brunhilda kupila kod krojača u trgovištu. Sluškinja je sad stajala u ogrtaču i pregači kao da je upravo s gla; izgledala je onako zbunjeno kako se Maddy osjećala. Durham se uspeo preskačući po dvije stube, zgrabio Maddy za ruku i povukao je za sobom. Sad je morala svu svoju pozornost posve održavanju ravnoteže. Kad su s gli do dna stubišta, ugledala je pukovnika Fanea, u modrom ogrtaču preko svoje grimizne odore, kako stoji na ulaznim vratima kroz koja je ulijetao pršić. Durham ju je gurnuo ravno kroz njih, još uvijek odjevenu u spavaćicu i u cipelama bez čarapa. Pogodio ju je nalet vjetra, oštar i hladan, ali nije imala vremena razmišljati o tome jer ju je pukovnik Fane zgrabio oko ramena i prisilio je da trči s njime, napola je podižući s tla kako bi držala korak. »Sto se zbiva?« zavapila je pokušavajući se obazreti. »Zar su došli po vojvodu?« »Cijela potjera«, povikao je. Vukao ju je dalje, a onda je odjednom podigao u zrak kao da nije ništa teža od vreće perja. »Moramo se dokopati crkve.« Crkva s visokim zvonikom ocrtavala se crna usred hladne zore, s malim čipkas m uzorcima snijega po kamenju i prozorskim daskama. Pukovnik Fane domogao se strehe i spus o Maddy na tlo baš kad su s gli Jervaulx i Durham, a za njima i Brunhilda. Vladala je zbrka ljudi i pasa pred ulazom u crkvu sve dok Durham nije gurnuo teška visoka vrata pa su svi zateturali unutra nošeni naletom vjetra i snijega. Durham je nabio golemu gredu na njezino mjesto i tako blokirao ulaz. Nadsvodeni je prostor odjeknuo od toga teškog zvuka. Blijeda svjetlost zore unutra se pretvorila u boje i tminu: prodirala je kroz proreze u vitrajima koji su sezali do predivne rozete ružičaste, zlatne i modre boje, smještene iznad križa i praznoga stola, a sve ostalo ostavljala u sjeni. Odnekud se začulo pospano pijukanje pilića; jedna je bijela kokoš zaklepetala krilima i dočekala se na rukohvatu u prednjemu dijelu crkve te ih tupo


pogledala. Devil je zurio u nju dok mu je cijelo tijelo titralo od zainteresiranosti. »Gospođice Timms«, reče Durham teško dišući, »jedva su četvrt sata iza nas. Sreo sam Fanea putem – nemam vremena da vam objašnjavam, ali ostaje nam samo jedna nada. Jedna. Gospođice, morate se uda za njega. Sada. Smjesta. Ja vas mogu vjenčati.« Maddy je stajala u svojoj spavaćici i ogrtaču, bez riječi. »Znam da je iznenada. Nadao sam se da ćemo to izbjeći, da ćemo smisli neko drugo rješenje, no otkrili su nas puno prije no što sam očekivao. Gospođice Timms, oni ga mogu odves . Ja to ne mogu spriječi , ne može ni Fane – mi mu pred zakonom nismo ništa. Oni ga mogu poslati natrag.« »Ali ... Zar ga ne možeš sakriti? Odvesti ga nekamo dalje?« »Nema vremena. Nema vremena, gospođice Timms! Čujete li me? Fane, provjerite vrata – navucite zasun na sva! To su oni – njihovi konji!« I uis nu, iznad zavijanja vjetra Maddy je čula zvuk nalik na zveket kopita preko mos ća ispod crkve, no trenutak kasnije više ga nije bilo. Brunhilda je razrogačila oči. »Čujem ih!« prošaptala je. »Molim vas!« reče Durham Maddy. »Za ime Boga, gospođice Timms, samo na vas možemo računa ! Treba samo pet minuta – i vi ćete mu posta najbliži rod pred zakonom. Oni ga neće moći ni pipnuti ako im vi to zabranite.« »Ali ... To je nemoguće! Ja sam kvekerica!« »Baš me briga i da ste vražja hinduistkinja! To nam je jedina nada! O ludnici je riječ, gospođice! Vi ste ta koja ga je izbavila odande. Vi znate kako je ondje bolje od bilo koga.« »Ne razumiješ me! Ne može me vjenča svećenik – u pravoj crkvi! I to samo zbog pukog zadovoljenja zakona! Ne može! Moramo ga pokušati sakriti!« Durham se naglo okrenuo i o šao. Maddy je obgrlila svoje promrzle ruke. Bacila je pogled na vojvodu. Promatrao je prijatelje dok su provjeravali sporedne ulaze. Bacio joj je pogled postrance i oči su im se srele – u njegovima je ugledala neposredne, sirove osjećaje. Cijelo vrijeme nije znala razumije li on što Durham hoće, ali u tome je pogledu pročitala da razumije. Bio je ukočen i ponosan; ništa nije rekao, nije molio, nije zaklinjao da mu pomogne. Bio je hladan prema njoj još otkako ga je bila ostavila na onome brežuljku. Zvuk koji je još prije nekoliko trenutaka bio dalek i nestvaran odjednom je postao vrlo konkretan – začuo se glasan topot potkova na popločanom prilazu crkvi i muški povici. Kokoši su zaklepetale krilima. Devil je zalajao, a Brunhilda uzviknula: »Tko je to?«, kad se veliki zasun zatresao. Međutim, drvena su vrata prigušila vanjske glasove pa se nije moglo razumjeti što govore, premda je bilo jasno da su uzbuđeni i ljutiti. Durham se vratio brzim korakom. »Prekasno!« otresao se. »Dovraga!«


Progonitelji su se maknuli s glavnoga ulaza. Bočna su se vrata zatresla od njihova naleta, a prigušeni glasovi izvana postali su ratoborni. Kuja Cass potrčala je prema vra ma režeći. Činilo se da je progonitelja mnogo: druga su se bočna vrata tresla u isto vrijeme. Pilići su se uspaničili, trčali su po podu i provlačili se ispod rukohvata. Devil se uzvrpoljio i počeo ih naganjati divljački lajući. Brunhilda je dahnula. Maddy se okrenula i vidjela pukovnika Fanea kako prolazi između redova klupa i izvlači mač iz korica. Durham je također izvukao jedan iz svoga štapa, a onda i pištolj skriven u svome kaputu i predao ga Jervaulxu. »Ne!« Maddy u svome užasu nije uspjela izgovori ništa više od te jedne riječi. Pokušala je istovremeno uhva Jervaulxa i Durhama. Vojvoda joj je već bio izvan dometa, no očajnički se držala Durhamu za rukav. »Ne smijete! Ne!« Otrgnuo se. »A što onda predlažete, gospođice?« Jedva ga se čulo od zvukova razvaljivanja vrata i psećega laveža. Zauzeo je položaj kod prednjih vrata, koja su se tresla kao da su živa. Maddy se okrenula: pukovnik Fane branio je lijevi ulaz, dok je Jervaulx klečao iza crkvene klupe, ruke oslonjene na rub, naciljane na stražnja vrata. Devilovo štektanje odjekivalo je usred kokodakanja peradi. Brzim je korakom o šla do prednjega dijela crkve. Kokoši su se razletjele na sve strane kad se uspela na stubu i okrenula. »Ne!« povikala je iz svega glasa. »Bez nasilja – svi vi!« Svi su se okrenuli da je pogledaju. Čak se i Devil iskobeljao ispod klupe, ušutkan, s kokošjim perom koje mu je visjelo s nosa. »Ostavite to – oružje – smjesta. I dođite!« Durham ju je prvi poslušao. Ispus o je mač na pod. Pukovnik Fane svoj je uvukao u korice i slijedio Durhama do podesta uz rukohvat gdje je Maddy stajala. Ona je preko njihovih glava upu la gorući pogled Jervaulxu te je on naposljetku, s oholom ležernošću, ustao i položio pištolj na široki rukohvat klupe ispred sebe. Lupanje po vra ma je prestalo. Čak su se i glasovi izvana u šali, kao da su se povukli da se posavjetuju. »Jervaulx«, povika Maddy, »od Boga sam primila zadatak da te volim. Ti si moj muž, a ja tvoja žena, životna družica, i među nama nema drugoga zakona do ljubavi.« Trojica muškaraca pogledala su je kao da je poludjela. Brunhilda je stajala iza njih; tresla se i pri skala pregaču preko usta, tako da su joj se vidjeli samo crveni nos i goleme oči. »To je sve što trenutno trebam reći.« Maddy je bijesno zurila u ostale. Durhamu kao da je odjednom sinulo što se upravo odigralo. Petljao je po džepu svoga kaputa, iz kojega je izvukao molitvenik, stao na stubu pored Maddy, prolistao knjižicu do označene stranice i počeo čita svećenikov dio obreda vjenčanja. Netko je vani ponovno počeo divljački lupa po glavnim vra ma, ovaj put mnogo glasnije,


nečime tvrdim od ljudske ruke. Devil je čučnuo, zabuljio se prema vra ma i počeo reža . Kad je Durham došao do onoga dijela kad mladoženja mora ponavlja zavjete, Jervaulx je dobacio Maddy pogled pun bijesne, ogorčene arogancije – i ona je na trenutak pomislila da neće ni pokušati progovoriti. »Uzimam!« prezirno je rekao. »Ja ... Chris an .fo'chard Nicholas Fran s Langland ... uzimam tebe ... Maddymoja ... Maddy ... ah ... Are ... ma ... Maddymoja ... Timm ... za svoju ženu ... u dobru ... i zlu ... u zdravlju ... i boles ... foljet ću te ... i poš va ... dok nas smrt ... ne rastavi. Tako mi pomogao Bog!« Durham je prolistao knjižicu. »Hm ... Tako je, stari moj.« Podigao je glas da nadjača ritmično treskanje po drvenim vra ma. »Baš tako. Zaboravili ste je uhva za ruku, ali nema veze. A sada – gospođice Timms, biste li radije ponavljali za mnom?« »Već sam rekla što sam trebala.« Malo se namrš o, a onda slegnuo ramenima. »Pa dobro. Može. Sad dolazimo do prstena. Fane?« Pukovnik Fane dotad je spokojno stajao s rukom na dršku svoga mača. Kad ga je Durham pogledao, vojnikovim se licem proširio neočekivani izraz malodušnosti. »O, Bože sveti, Fane. Zaboravili ste.« »Ne! Samo sad ... Ja dajem.« Jervaulx mu se ljutito namrštio. »Mislite!« Pukovnik je izgledao smeteno, a onda se razvedrio. »Imam papire«, rekao je, izvukao ih i ponudio Durhamu. Prijatelj mu ih je istrgnuo iz ruke. »Beznadni kvane. Morat ćemo se posluži Shevovim pečatnjakom.« Durham je malo čitao iz molitvenika, a onda u iščekivanju pogledao vojvodu. »Trebate ga da njoj. Ona će ga onda da meni i ja ću ga blagosloviti.« Jervaulx je spus o pogled na svoju ruku, gdje je raskošni zlatni pečatnjak bio u kontrastu s njegovom tamnom odjećom. U napadu na vrata zavladala je stanka, a onda se malenom crkvom prolomio iznenadan prasak. Devil je jednom zalajao i potrčao prema izvoru praska. Kokoši su nervozno kvocale i skrivale se ispod klupa. Jervaulx je gurnuo ruku na kojoj je nosio prsten prema Maddy, otvorena dlana. Od hladnoće su joj prs bili nespretni. Dok je pokušavala skinu pečatnjak, njegova se koža doimala toplo na njezinoj, a njegova ruka velika i mirna. Prsten joj je pao na dlan. Bila bi ga predala Durhamu, no Jervaulx ga je uhva o i gurnuo joj ga na prst, na kojem je tako labavo visio da ga je morao držati da ne padne. »Ovim te ... prstenom vjenčavam.« Pogledao ju je oči kao da je izaziva da to ospori. U dnu crkve začulo se kratko štektanje; jedna je kokoš zaklepetala krilima i dočekala se na svijećnjak, dok je Devil ostao staja na stražnjim nogama ne uspjevši je se dočepati.


»Nosit ću ga«, reče Maddy, »jer me Bog zadužio da ga nosim.« »Najprije sam ga trebao blagoslovi «, prosvjedovao je Durham. »To ne može nitko osim Gospoda«, Maddy će. »Pa dobro. Ali tako piše u molitveniku. Držimo se ipak pravila.« Ponovno se začulo lupanje, ovaj put na bočnim vra ma. Durham je podigao glas. »Je li vam prihvatljivo da ja povedem molitvu, gospođice Timms? Znajte da sam ja zaređeni svećenik, ako vam je zbog toga lakše.« Drvena bočna vrata počela su puca uz prodorno krckanje. Oba su psa pojurila prema njima, bijesno lajući i kostriješeći se. »Požuri!« otresla se Maddy. »Joj, požurite!« poput jeke je ponovila Brunhilda. »Svemogući, vječni Bože ... Zaboravite molitvu.« Prešao je prstom po molitveniku. »Hmmm ... hmmm ... aha.« Posegao je i nespretno sklopio Maddynu ruku s vojvodinom, mučeći se da mu istovremeno ne ispadne molitvenik. »Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja.« Opet je morao traži gdje je stao. Bočna vrata pretrpjela su još jedan udarac i puko nu. »Budući da su Chris an ... Dovraga, Shev, kako se sve još zoveš? Chris an Richard, i tako dalje, i tako dalje, vojvoda od Jervaulxa, i Archimedea Timms svojevoljno pristali na sve brak i o tome posvjedočili pred Bogom i ovim ljudima ...« Vrata su ponovno popus la pa je počeo brže govori . »... te su se zavjetovali ...« Opet krckanje drvenih vrata. »... jedno-drugome-i-topotvrdili-prstenom-i-sklapanjem-ruku ...« Vrata su zadrhtala i puknula. »Proglašavamih-vjenčanima-u-ime-oca-i-sina-i-duha-svetoga. Amen!« Kao da je sve to bio tek igrokaz na uličnome sajmu, vrata su popus la. Brunhilda je vrisnula. Njihovi su progonitelji upali u crkvu.


»Oh, gospo!« Brunhilda se kroz hrpu muškaraca u sakris ji probijala prema Maddy, klanjajući se pri svakome koraku. »Oh, milady – da vas tak' zovem? Oh, gospo! Nisam znala! Kunem se da nisam!« Maddy je držala ogrtač jesno oko sebe, prestravljena od pomisli da bi drugi mogli uoči kako je u spavaćici. Osjećala se neobično i nestvarno; potpuna spoznaja onoga što je učinila polako joj se uvlačila u kos . U crkvi se to činilo logičnim činom: potreba za sprečavanjem provale nasilja nadjačala je svaku drugu brigu. Slika Jervaulxa, pištolja naciljanoga na vrata, hladna, nepomična lica – Maddy je znala da će radije umrije , nego vra se u Blvthedale. U jednom nabijenom trenutku pred očima joj je bljesnulo što će se dogodi kad oni ljudi probiju vrata – i sigurno ... sigurno ... je učinila jedino što je mogla da to spriječi. I sad mora ići do kraja. Nije mogla usta i obznani kako je sve to bila samo farsa izvedena u trenutku smrtnoga straha. Morala je bi vojvotkinja od Jervaulxa i pribrano sta uz muža, govori u njegovo ime i ustraja na tome da neće dopus njegovoj obitelji – njegovoj pravoj obitelji – da zanemari njegove i njezine želje. »Nismo ti rekli«, reče sluškinji. »Oprosti. Bila je to pokvarena obmana.« »Ma ne. Nema veze, gospo. Glavno da vas je oženil'. Možda njegovoj plemenitaškoj obitelji ne bu' bilo drago jer ste kvekerica? Ne krivim vas, gospo, kaj ste se udali u tajnos . Moji ujak i ujna isto su tak' živjeli nevjenčani dok nisu skupili novce da se crkveno vjenčaju. A vi ste i spavali odvojeno, mogu dat' svoju riječ da je bilo tak'.« Stidljivo se nasmiješila. »Sad to više ne morate, kad imate tak' zgodnog momka da vas ljubi i grije! Vojvodu! Nemrem vjerovat' da je is na. Gospon Langland bogme nije ono kaj bi si mislili, kaj ne? Svi pričaju da je vojvoda od Jervaulxa pametan čovjek. Jeste ...« Oklijevala je. »Jeste sigurni da je ovo pravi vojvoda, milady.« »Jesam«, reče Maddy. Barem je na to pitanje mogla iskreno odgovori . »Ne smiješ me zvati lady.«


»A kak' da vas zovem, gospo?« »Vaša Milostk«, dometnuo je Durham i u Brunhildine ruke gurnuo dvije krigle piva s pjenom na vrhu. »Gosti su nam žedni.« »Da, gospodine. Donesla bum pladanj.« Uzela je krigle i krenula prema podrumu. Pošto je prekinuo svoju afek ranu lijenost i odjednom se bacio u akciju, Durham nije čovjeku dao vremena misli . Ne samo da je slugama stare vojvotkinje – njih pola tuceta – obznanio da je Maddy nova vojvotkinja od Jervaulxa, nego ih je uspio sve postroji , zajedno s konjima i psima, duž crkvenoga dvorišta i po župnome dvoru, gdje su sada spremno čekali da nazdrave mladencima. Unatoč svemu onom vikanju i lupanju, činilo se da ljudi i nisu naročito zabrinu zbog toga što nisu uspjeli izvrši zadatak. Najava žestokih pića na slavlju kao da ih je uspjela naves da na propali zadatak posve zaborave. U župnome uredu Durham je odmah podučio Maddy i Brunhildu tome gdje će pronaći to vrelo gostoljubivos te su se njih troje popeli iz podruma baš kad je Brunhildina majka uletjela usred svega, obraza zarumenjenih od hladnoće i zapanjena prizorom. Jervaulxa nigdje nije bilo, no pukovnik Fane glasno je obavijes o zaprepaštenu ženu o posebnome povodu toga slavlja: vjenčanju vojvode od Jervaulxa. »Aha, njegovo vjenčanje«, rekla je, čineći se malo manje zbunjeno. »U tom slučaju, nek' im je sa srećom. Poznate ga osobno, gospon?« »Poznajem, draga moja. Vrlo dobro. Ah! Evo je – s dljive nevjeste!« Pukovnik se galantno naklonio s rukom ispruženom prema Maddy, kao da su oni gledatelji na paradi, a on pokazuje na kralja. Seljakinja se okrenula prema njemu smijući se. »Bedastoće! To je samo gospa Langland.« Pukovnik Fane se nagnuo i prošaputao joj na uho. Slušala ga je. Prinijela je palac us ma i buljila u Maddy. Za m je problijedjela, a onda se zarumenjela. Maddy se još tješnje ovila ogrtačem, bolno svjesna da nema šeširič na glavi i da joj kosa visi niz leda, spletena u labavu pletenicu za spavanje. Seljakinja je duboko udahnula; činilo se da se koleba između šoka i negodovanja. »Bogme!« Napokon je odmahnula glavom. »Kak' se čovjek iznenadi. Onda mi je bolje da se primim hrane jer ona moja blesača ne bu' znala kaj sa sobom. Cijelo bu' selo došlo sim prije neg' kaj sunce zajde. Želim vam dug i sretan zajednički život, milady. I mužu.« Brzo se naklonila i krenula prema kuhinji. »A gdje je, dovraga, muž?« Durham je pogledao Maddy. Ona je već znala da Jervaulx nije nigdje u donjoj prostoriji. »Pogledat ću gore«, reče, zahvalna što ima izliku da pobjegne.


Hodnik na katu doimao se ugodno him nakon veselog muškog blebetanja u prizemlju. Pronašla ga je u njegovoj sobi, sa psima pored nogu. Pokušavao se obrija . Bio je odjeven u košulju, raskopčana ovratnika, i svoje baršunaste hlače. Stajao je pred zrcalom obješenim iznad kamina i mrš o se. Lice mu je s jedne strane bilo nasapunano – na drugoj strani bilo je samo nekoliko grudica pjene, kao da se tek tu i tamo sjetio da i ondje nanese sapun. Maddy je izvukla prst ispod ogrtača i provjerila vodu u lavoru. »Trebala bi bi vruća«, reče. Prepao se, pogledao u krivome smjeru u zrcalu, a onda se okrenuo i vidio je. Maddy se nije mogla natjera da ga izravno pogleda. Na trenutak su oboje stajali u nelagodnoj šini; za m je prišao stolcu i naopačke sjeo na njega, kao što je uvijek činio kad bi ga došla obrijati. Bacila se na taj zadatak kao da je riječ o pranju rublja ili brisanju prašine. Bila je žustra i učinkovita. Nije htjela misli na ono što je učinila, nije htjela obra pozornost na to kako je nepomično sjedio, kako ju je promatrao, kako mu je toplo i čisto mirisala koža. A najviše od svega nije ga htjela pogleda u oči jer su bile tako tamnomodre i tako su je napeto promatrale dok se mučila da istovremeno drži ogrtač tijesno pripijen uza se i obrije ga. Završila je. Uhva o je ručnik koji mu je dodala i sam si obrisao lice ustajući sa stolca. Maddy se posve la ravnanju njegova kaputa: skinuo je smeđi baršun, a izvezeni prsluk, modra lenta i zvijezda ležale su pored njega na postelji. Odjednom je shva la kako je on smatrao da su sve te svečane stvari prikladne za tu prigodu. I iz nekog razloga, kao da je upravo to dalo pečat stvarnos , prave stvarnos , njihovu braku. Nije ju oženio u svojoj veličanstvenoj odjeći, ali sada – kao da je znao što je Brunhildina ma predvidjela, da će doći cijelo selo – sad se namjeravao odjenu kao vojvoda. A ona će biti njegova vojvotkinja. Odvraćajući pogled od njega, pogledala je sebe, još uvijek u posuđenoj spavaćici ispod ogrtača, s pletenicom koja joj se niz leđa spuštala do koljena. Smijat će joj se – nevjesta u spavaćici, bez šeširića na glavi. Vojvodina nevjesta. Koju je vjenčao svećenik. U crkvi. Udana – udana – udana ... za njega. Pomalo joj se vrtjelo u glavi. Kad se okrenula, Jervaulx ju je promatrao. Duboko je udahnula, privila ogrtač bliže sebi i pružila mu prsluk. Uhvatio ju je za ruku ispod tkanine. »Žena«, reče. »Ja nisam vojvotkinja.« Nije zapravo ni znala ispričava li se ili prosvjeduje. Napipao je teški obruč pečatnjaka ispod svile i okrenuo ga pečatom prema gore na


njezinome prstu. »Moja.« Istrgla je ruku. »Kao što su psi tvoji? Ja nisam tvoje vlasništvo, Jervaulx, samo zato što nosim tvoj prsten.« Trznuo se, uzeo joj prsluk iz ruke i navukao ga. Jednom je rukom pokušavao zakopča gumbe; išlo mu je teško i sporo, ali nije tražio pomoć. Maddy je napokon uhva la prsluk i počela mu ga zakopčava . Budući da si je morala pridržava i ogrtač, mučila se gotovo jednako kao on. Maddy se dugo uzalud gnjavila sa zakapčanjem te se on razdraženo namrš o. Uhva o ju je za ruke ne bi li pus la ogrtač. Rastvorio joj ga je i izložio je pogledu. Maddy se pokušala ponovno ovi , ali on je bio jači. Brzim i naglim pokretom otvorio je kopču koja je držala ogrtač. Njezin je š t spuznuo s nje. Pogledom je prele o preko spavaćice – a onda se leđima oslonio na stup postelje, nehajno prekrasan u svili i čipki dok ju je polako proučavao. Jedva primjetan osmijeh zavinuo mu je jednu stranu usta. »Dođite«, zapovjedio je i ustao. Nije ga odmah poslušala pa ju je uhva o i grubo povukao za sobom te je nasilu otpra o niz hodnik, pored stubišta pa sve do njezine sobe, dok su psi spokojno trčkarali ispred i iza njih.

Jervaulx je naglo raskrilio vrata ormara. Zagledao se u njega i ondje vidio samo njezinu sivu haljinu. »Sve?« pitao je. Okrenuo se prema njoj podignu h obrva, kao da Maddy zacijelo negdje ima cijelu sobu punu balskih haljina. »Da«, odgovorila je. »Odjenuti ... ženu.« Lagano se naklonio. »Zadovoljstvo.« Maddy je razrogačila oči. Osje la je kako ju je oblio val vrućine. »Sama ću se odjenuti, hvala lijepa. Molim te, idi!« Nakosio je glavu – trenutak zbunjenos – a onda se odjednom nacerio. »Kupiti haljinu ... recimo ... tucet. Stotinu.« »Oh.« Najradije bi bila u zemlju propala. »Ja ... Pogrešno sam te shvatila.« O šao je prema vra ma. Maddy je očekivala da će o ći; umjesto toga, pus o je pse van, zatvorio vrata, okrenuo se i naslonio na njih. Na usnama mu se nije ogledao nikakav osjećaj, no u očima mu je bila sjena njegova gusarskog osmijeha. »Moraš otići«, brzo je rekla. »Ne pristoji se.« Iznenađeno ju je pogledao. »Ne? Pristoji ... njegovateljica ... j a. Ne ... muž ... ienat« »Nismo ... uistinu ... nismo ...« Nije se mogla natjerati da to izgovori. Lice mu se nekako skamenilo, poprimilo novu, nepopustljivu usredotočenost.


»Pred Bogom ... Maddymoja. Uzeo vas ... za ženu.« Okrenula se. »Ne vidim kako bi to mogla bi is na. Sigurna sam da ne može bi . Učinili smo to samo da zavaramo one ljude dolje.« Šu o je. Maddy je pogledala zastore na baldahinu postelje, otmjenu crvenu tkaninu izblijedjelu na svakome naboru, nered razbacane posteljine koju je takvu ostavila u žurbi. Osje la se strašno nesigurno; bila je svjesna svoga jela pod tankom spavaćicom, svoje pletenice koja joj se spuštala niz leđa i bokove. Pod je zaškripao. Osjetila je kako joj je prišao s leda i stao blizu nje. Nepomično je stajala, skamenjena na mjestu. Povukao ju je za pletenicu. Laganu ju je zategnuo i nastavio ravnomjerno poteza . Nije ju boljelo. Zadirkivalo ju je. Mogla se otrgnu dok se polako igrao s pletenicom i nježno je potezao udvarajući joj se, polako je primičući sebi. Znala je to. Stajala je odvraćena lica, gorjela je jer je znala da mu dopušta da to čini. Trznuo je rukom kojom joj je držao pletenicu i tako pokrenuo valić koji je stigao sve do njezina zatiljka. »Maddymoja«, nježno je rekao. U glasu mu se osjećao onaj njegov pokvareni smiješak. Odmahnula je glavom, kao da ju je on nešto pitao i njezin je odgovor niječan. Primaknuo se bliže. Osjećala je njegovu toplinu na svojim leđima. Prebacio joj je pletenicu preko ramena i ovio joj je preko grla. Polako, polako počeo je jače steza . Maddy je prinijela ruku grlu i zgrabila pletenicu pokušavajući spriječi još jače stezanje. Njezini su ga bokovi dotaknuli, njezina leđa. Ukočila se, izbezumila i skamenila na mjestu. Uhva o ju je za ramena. Privio ju je uza se ovladavajući njome, čula je njegov grubi dah pored svoga uha – a onda se njegov snažni s sak pretvorio u milovanje. Skliznuo joj je niz rukave, isprepleo prste s njezinima, prekrio joj nadlanice svojim dlanovima. Neko duboko brujanje, ha glazba nalik na njegov smijeh: zvuk koji je ispus o kad je usnama dotaknuo njezin goli vrat kao da ju je dirnuo u žicu i pretvorio drhtanje u odjek njegove melodije. Podigao je ruke, a s njima i njezine jer su im prs i dalje bili isprepleteni, i prekrižio ih preko njezinih grudi. Pletenica joj je padala preko ramena i njihovih ruku. Igrao se s njezinim krajem. Držao ju je u jednoj šaci i palcem klizio po njoj. Uski pramen kose, koji je čvrsto ovila oko kraja pletenice da je drži, odjednom je popustio i kosa joj se rasplela. Ispustio je neki glas, dubok i vreo. A onda ju je pustio – prije no što se uspjela snaći u njegovu zagrljaju, prije no što je mogla reći kakav je to osjećaj, nego samo da je on snažan i visok, vatren i poguban te da se ona osje la razgolićeno i prazno kad ju je pustio. Prošao je pored nje. Lijeno se naslonio na postelju, držeći je za raspletenu pletenicu. Dok ju je trljao medu prs ma, rasplela se još više i njezina mu se kosa


rasula preko ruke. Sjeo je na rub nenamještene postelje i nasmiješio se njezinoj kosi u svojim rukama. »Kula«, reče. »Djeva ... kula.« »Ne razumijem. Moram se odjenuti.« Raširio je prste i nastavio sve više rasplita pletenicu. »Spus ... svoju kosu. Sjajnu ... kosu.« Odmahnuo je glavom. »Djeva. Ne mogu sjetiti ... djeva.« »Moraš o ći.« Glas joj je bio lagan i drhtav. Sa svakim djelićem cen metra kose koju je raspleo privlačio ju je sve bliže sebi. »Maddymoja.« Neprekidno joj je rasplitao kosu. »Kraljevna ... kula. Ključ. Usamljena. Kraljević ... vani ... bez stuba.« Dodirnuo ju je koljenom. Došao je do pola pletenice; kosa joj je bila raspletena do ispod struka. »Zvao ... usamljena ... vilinska kraljevno ... spus kosu. Divnu kosu. Dugu. Uspni se ... dođi k meni.« Privukao ju je bliže. Sad je stajala između njegovih nogu, još više raspuštene pletenice. Nagnuo se naprijed, puhnuo na kosu ondje gdje je ležala preko njezinih grudi, kliznuo prs ma u nju i provukao ih cijelom duljinom. »Dođi k meni.« Ponovno je puhnuo – a onda je usnama dotaknuo po raspletenoj kosi. Bio je to blag pri sak na vrhu njezine dojke, ukradeni trenutak dodira, tako kratak i delikatan da je zadrhtala i trznula se unatrag kad joj je isto tako lagano poljubio drugu dojku, no njegova ju je ruka držala oko struka i priječila joj da se izmakne. »Maddymoja«, prošaptao je s onim svojim teškim stenjanjem u grlu i zario svoje lice u njezine grudi spuštajući ruke da ih dodirne. »Sjajna ... kraljevna.« Dlanove je držao na njezinim oblinama, crne kose u kontrastu s bjelinom njezine spavaćice. Pokušala se izmaknuti, odbiti ga. »Ne. Ne mogu.« Čvršće je s snuo prste oko njezina struka. Usne su mu prelazile preko njezinih dojki, njezina vrata. »Moja.« Bio joj je tako blizu; raspadala se u njegovim rukama, samu sebe nije prepoznavala. Tijelo joj je pulsiralo i boljelo je, puteno otkriveno njegovim pogledima i dodirima. Pokušala se otrgnuti. »Nisam tvoja. Ono nije bilo pravo vjenčanje.« Izraz njegovih usta se promijenio. Pojačao je stisak. »Da. Pravo.« »Za mene nije.« »Pravo.« »Ne.« Pogledao ju je očima modroga plamena i crnila, posve nepomičan. »Rekla sam «, reče držeći ruke uza se i odguravajući se od njega. »Već sam prije rekla. To je nemoguće.« Glas joj je drhtao. Drhtaji su joj se spuštali niz ruke, koje je privukla još bliže sebi. »Crkva.« Pus o ju je tako naglo da je ustuknula korak da održi ravnotežu. »Crkva ... rekli ... ja muž ... žena. Ja ... rekao ... vjenčavam te. Volje , poš va , smrt. Rekli.«


Ustao je s postelje. »Lagali?« Ovlažio je usne. »Zaboravili?« Usta su mu se prijezirno iskrivila. Okrenuo se. »›Jervaulx ... primila ... od Boga ... zadatak. Volim. Muž ... a ja ... tvoja žena.‹« Prišao je prozoru i rukom se naslonio na rub duboke niše bez zastora. Siva svjedost obasjavala ga je kroz poluotvorene kapke na prozoru. »Ja ... sjećam.« »Bio bi počinio nasilje. Bio bi pucao na one ljude. Bojala sam se ...« Za tebe – ali nije to izgovorila. »Bojala sam se nasilja.« Gorko se nasmiješio. »Lažno svjedočanstvo, Maddymoja? Sve ... lažil« Da je okrenula glavu, vidjela bi da joj je kosa raspletena, da joj se slobodno širi po ramenima poput lepeze koju je on načinio. »Ne znam«, rekla je. »Ne znam! Kako može biti Božja volja da se ja udam za tebe?« Stajao je uz prozor, sav u čipki i zlatu, raskošno odjeven i pristao, tamne kose i trepavica obasjanih svjetlošću izvana, senzualan poput njegovih poljubaca, poput njegovih ruku na njezinoj koži. »Gotovo. Zašto ... ne ... želite?« Jednostavno pitanje – a kod njega ništa nije bilo jednostavno. Ni kod nje više. »Ne znam«, ponovno je prošaptala. »G otovo.« Jednu je ruku naslonio na uzglavlje postelje. »Vjenčani. Žena.« Odgurnuo se i o šao prema vra ma. Prije no što ih je otvorio, osvrnuo se i pogledao je. Bila je to zapovijed, taj pogled, i izazov. Izazivao ju je da se usudi to poreći. »Jervaulx«, polako je rekla, »odgovori mi na jedno pitanje. U crkvi, da sam ja bila stala između tebe i onih ljudi ... Bi li bio zapucao?« »Između«, ponovio je i nakosio glavu napeto je gledajući. »Moje tijelo ... ja ... između tebe i njih.« Lice mu se promijenilo, poprimilo oprezan izraz. »Da sam bila stala između tebe i njih«, ponovno ga je pitala, »bih li te bila spriječila da nekoga ubiješ?« Dugo je šutio. A onda je odsječno rekao: »Da.« Srce joj se spus lo u petu. Postojao je i drugi način. Ipak je pogrešno postupila. »Unatoč ... Unatoč tome što bi te onda bili odveli natrag u Bh/thedale Hali?« »Da.« Pogriješila je. Trebala je nenasilno i pokorno spriječi nasilje, a ne uze odlučivanje u svoje ruke. Samo je jedno zlo zamijenila drugim. Prišao joj je preko sobe, uhva o je za bradu i podignuo je. »Maddymoja«, reče. »Nikad ... stati između. Nikad.« Odvratila je lice. »Ne mogu ti obećati.« »Sad vi odgovori ... meni«, rekao je. »Stajali između ... ne ubio ... dopus li da ... odvedu, Maddymoja?« Ponovno ju je uhva o za bradu i tako je snažno s snuo da ju je zaboljele »Onamo? Božja ... volja?«


Ne. Odgovor je bio jasan, tako iznenada jasan – njezin je unutarnji glas ustvrdio sa sigurnošću. Uzburkana sumnja u njoj s šala se. Ipak je postupila ispravno. Mogla je bira između dva neminovna ishoda: uda se za njega i zadrža ga na slobodi ili samo spriječiti sukob – i dopustiti da ga ščepaju i bace u okove. Znači, postupila je onako kako je Bog želio: udala se za njega prema tome, to mora biti istinski brak. »Ne bih im bila dopus la da te odvedu, Jervaulx, da sam to mogla ikako spriječi «, reče. »To je Božja istina.« Njegov je s sak popus o. Mogla mu je reći više od toga. Mogla mu je reći da je sad sigurna da su riječi izgovorene u crkvi bile nadahnute Božjom voljom i da će ona zbog toga održati zavjet koji je ondje dala. Nije mu rekla. Ali sje la se onoga što je u crkvi izrekla prije njega. Medu nama nema drugog zakona do ljubavi, zarekla se. A Jervaulx, pomislila je, čak i nakon Blvthedale Halla ne priznaje ni jedan drugi zakon osim vlastitoga. Možda je postojao razlog zbog kojega je Bog to tražio od nje. Bila je to velika obveza, koju je morala donije u sekundi. No morat će pričeka da mu objasni jer je Jervaulx bio vojvoda i zemaljsko čeljade te još ne bi mogao shvatiti.

Kasnije toga dana, dok je kočija štropotala preko vrha strmoga uspona u velškim planinama, nabasala je na prvu posljedicu svoga izbora. »Eno«, reče Jervaulx. Maddy ga je već vidjela kroz prozor kočije. Dojmljiv prizor: kao da pluta na grebenu iznad doline – bijeli krug kula; sjajna, neuredna ogrlica od kamena, napola nedodirljiva, golema, a opet bestežinska; oblaci koji plove nebom, sjenke i tornjići stopljeni u snoviđenje, blijedu i blistavu sliku bajkovita viteštva. Bila je to fantas čna građevina iz koje je prosijavalo svjetlo, poput snatrenja koje nestaje, ali iz nekog razloga nikad posve ne iščezava, nego postaje sve konkretnije kako su mu se približavali. Bijeli su zidovi svjetlucali, sto ne prozora na gornjim tornjevima odbijale su kasno sunce dok se kočija spuštala u dolinu ispod dvorca. Durham se s prednjega sjedala nacerio Maddy. Pukovnik Fane protegnuo je noge najviše što je mogao a da ne ispadne nepristojan i pitao: »Kad je večera?« Jervaulx je uskliknuo: »Dom«, glasom koji je odjekivao ljubavlju i zadovoljstvom. Maddy je pogledala dvorac. Bio je prelijep. U kontrastu s nebom i brežuljcima, bio je kao utjelovljena objava: objava moći, bogatstva, naglašene raskoši – no nije to objavljivao vikom, već pjesmom.


Postoji razlog zbog kojeg je Bog traĹžio ovo od nje, ponavljala si je. Postupila je ispravno. Bila je prestravljena.


Chris an je naslonio glavu na izrezbareni naslon stolca koji je njegovu davnom pretku poklonila kraljica Elizabeta. Bilo je to svojevrsno prijestolje, premda načinjeno za nižega čovjeka, s nesretnim izbojkom na grbu s feniksom, koji bi Chris ana uvijek ubo u lijevo uho ako ne bi pazio. Lakaj je odnio njegov tanjur. Promatrao je odsjaj vatre u kaminu kroz svoju čašu vina dok je Fane blebetao o konjima – nespretno odabrana tema, s obzirom na to da je i dama bila u društvu, mislio je Chris an, a onda ga je to podsje lo na činjenicu da je domaćin i mora nešto poduze s me u vezi. Tri i pol stoljeća grofovi i vojvode od Jervaulxa sjedili su na čelu stola u glavnoj odaji. Nalazila se če ri kata iznad stražarnice, pedeset metara iznad podnožja hridi koja se obrušavala u dubinu, s nizom prozora koji su nadzirali granicu trideset i pet kilometara u oba smjera. Mogao se sje toga, no nije se mogao pouzda u vlas jezik da će uspje reći nešto uljuđeno. Maddymoja, koja je sjedila na kraju dugoga stola, imala je spušten pogled. Izgledala je neobično sitno i ponizno. Odlučio je da mora nešto poduze glede, posve muške, teme razgovora. »Umorna ... dan ... Maddymoja?« pitao je prekidajući Fanea u pola rečenice jer nije mogao tempirati riječi, već ih je morao izgovoriti onoga trena kad bi mu navrle. Podigla je pogled. »Malo«, rekla je jedva čujno u toj golemoj prostoriji. »Narav da jest«, reče drugi glas. Chris an se sje o da mu zdesna sjedi Durham pa je pogledao u tome smjeru. Znao je da je Durham ondje, no katkad bi to zaboravio ako povremeno ne bi pogledao. »Dug crpljući put, vrh vjenčanja«, doda Durham. »Neću odbiti portugizac.« »Portugizac«, reče Christian, »salon.« »Sjajna misao«, složio se Fane i mudro kimnuo glavom. »Portugizac salon, dame.« Pročistio je grlo. »Poći ranije leći.« Sva trojica su pogledala Maddy, očekujući da ustane. Uzvra la im je pogled, smiješno malena u stolcu iden čnom Chris anovom, s feniksom koji je širio krila


iznad njezine glave. Durham je shva o prije Chris ana. »Vojvotkinjo, momci ne mogu usta od stola dok vi ne kažete«, ljubazno je rekao. Ustala je, a ostali su je slijedili. I dalje se činilo kao da oklijeva. Chris an je o šao do kraja stola i uzeo je za ruku. Otpra o ju je u susjedni salon, u kojem su kapci na prozorima bili zatvoreni, a zavjese spuštene da zadrže toplinu iz velikoga kamenog kamina. Psi su skočili na noge sa saga pred kaminom i počeli maha repovima u znak dobrodošlice. Oštrim usklikom Chris an im je naredio da sjednu. Činilo se da je Maddy više zaokupljena vršcima svojih nožnih prs ju, nego tapiserijama s prikazima bakanalija i ratova, koje su ukrašavale sve unutarnje zidove. Sjela je na stolac koji joj je ponudio a da nije pohvalila ljepotu tapiserija, kao što je obično bio slučaj. Zapravo, doimala se kao da je njezin novi dom uopće ne zanima. Chris an je bio naviknut gos ma prepričava povijest dvorca; imao je kratku, srednju i potpunu verziju teme, ovisno o tome je li bila riječ tek o čavrljanju poslije večere ili pravome obilasku kuće. Među m, izgledalo je da će bi pošteđen i jednoga i drugoga, što ga je prilično ljutilo, premda je znao da bi iskasapio uobičajene rečenice. »Fane i ja grad sutra«, reče Durham leđima se okrećući vatri. Maddymoja pokazala je prvi znak života otkako su s gli. Okrenula se Durhamu i rekla: »Ćete odnijeti pismo mene?« »Svakako. Ako želite.« »Molim vas. Mome ocu.« »Ocu?« Durham je oklijevao. Uhva o je Chris anov pogled. »Morat ćeš mu čita «, reče Maddy ispričavajući se. »Ako bio tako dobar.« Durham ju je bespomoćno gledao. Vrpoljio se. »Narav – morate zna kratko ostajem ...« »Pisa «, prekinuo ga je Chris an. O šao je do stola, pronašao pera i papir, raširio ih po pisaćem stolu i donio svijeću. »Maddymoja pisa . Durham svra ... Timms.« Značajno je pogledao Durhama. »Pozvati ... Timm dođe ovamo.« Zadovoljstvo i olakšanje na njezinu licu godili su mu. »Oh ... Može ovamo?« »Vaš ... dom. Doći ... živjeti ... želite?« Obraze joj je preplavio ružičasti sjaj. »Otac – živjeti ovdje?« »Da.« Spustila je oči. »Želite?« ponovno je pitao Christian. Podigla je pogled. »Da! Želim ga sebe. Samo ... vrlo čudno. Ovdje? Ne mogu ... naviknuti.« Christian je podigao pero. »Pisati«, reče.


Skupila je suknju i sjela za stol koji je pripremio. Trenutak je stajao pored nje, a onda se udaljio. I sam je želio pisa njezinu ocu, ali bojao se da neće moći. Ne sad. Bilo je dovoljno ponižavajuće potpisa se u knjigu vjenčanih – još uvijek nije bio siguran da je sva svoja imena točno napisao. U žurbi je stalno nešto zaboravljao. U potaji bi pisao, kad bi imao vremena napretek da prokleta pisma sroči kako treba. Vrata prema glavnoj odaji su se otvorila i pojavio se sobar s kavom i portugiscem. Chris an mu je glavom dao znak da posluži Maddy za pisaćim stolom. Nije se želio obraća posluzi ako nije morao. Dotad mu je išlo iznenađujuće dobro – dvorac Jervaulx radio je kao urica: od trenutka kad je kočija prošla ispod stražarnice, mehanizam se sam pokrenuo. Družinu su u predvorju dočekali sobar i domaćica – Chris an je ušetao s Maddy rukom pod ruku i predstavio je sa samo tri riječi koje je ispod glasa uvježbavao od Gloucestera do granice. Vojvotkinja od Jervauhca. Imao je osjećaj da je zaboravio te riječi, no uspio je izgovori što je trebao s primjerenim autoritetom. Glavni su sluge na to smjesta reagirali smjernim naklonima i predstavili se. Sad je Calvin Stariji bez oklijevanja poslušao Chris anovo nijemo kimanje glavom: natočio je Maddy kavu i stavio joj šalicu poreci nje na stol. Chris an je pretpostavljao da se može uzda u to da će obilan doručak bi poslužen u uobičajeno vrijeme sljedećega jutra te da su sobe već spremne za Durhama i Fanea. Nešto mu je sinulo. Kad je Calvin Stariji poslužio portugizac i povukao se prema vratima, Christian ga je slijedio u glavnu odaju. Zatvorio je vrata za sobom. »Noćas ... ložnica«, reče. »Moja ... vojvotkinja ... ložnica.« Nije bilo dobro. Christian je osje o kako mu se žare obrazi. Ne ›moja vojvotkinja‹; h o je reći ›moja ložnica‹. Ona će ondje spava . Nakon dugog trenutka muke i truda izvalio je: »Postelja.« Kriste! Bijedni idiot. »Ložnica ... vojvotkinja. Ona je ...« Nova beskrajna stanka. »Moja.« Sve gore i gore. Odustao je, bijesno zureći u sobara. Calvin Stariji stavio je ruke iza leda i naklonio se. »Kako vi kažete, Vaša Milosti.« Gnjevan i pos đen, Chris an se povukao u salon. Fane se poslužio portugiscem, dok se Durham još uvijek ljuljao na petama pored vatre. »Želite još što grad vas, Shev?« pitao je Durham prihvaćajući čašu od Fanea. Chris an je uzdahnuo. Mučilo ga je, iscrpljivalo, udara o granice svoje slabos , no morao se bori . »Reći.« Očajnički je pokušavao pronaći prave riječi. »Teta Vest. Maddy ... vjenčani.« »Redu«, kao iz topa će Durham. »Spreman filistri navale, ha?« A bogme će navali na njega. Cijela njegova obitelj, počevši od žene-zmaja, čim čuju vijest. Bože sve , njegova ma i sestre će podivIja . Čeljust mu se stegnula u podrugljiv osmijeh. Zavladala je šina. Maddy nije bila svjesna što se događa jer je bila zaokupljena svojim pismom. Fane je neumorno mazio Devila po ušima i pri svakom ga trećem


dodiru odgurivao sa svojih koljena. Durham se lagano zibao ispred vatre. »Igrati biljar mnom, pukovniče?« odjednom upita Durham. »Nego!« Fane je pomisao na biljar očigledno razveselila. »U gvineju?« »Sto, smatrate škrcem?« Durham je već bio na vra ma, s portugiscem u jednoj ruci, dok je drugu držao na kvaki. Lagano se naklonio Maddy. »Ispriča nas, Vaša Milosti?« Pogledala ga je. »Ne smiješ zvati milost.« »Vojvotkinjo«, pomirljivo će on. »Vojvotkinjo, reći.« »Archimedea«, tvrdoglavo je rekla. »Maddymoja«, predložio je Christian blago se smiješeći. »Laku noć«, reče Durham. »Prije zakopam još dublje. Želim sreću, vojvotkinjoArchimedea-Maddymoja. I vama, Shev.« Fane se pridružio dobrim željama, ali se u oslovljavanju Maddy odlučio za »gospodo«. »Psi«, reče Christian. »Van.« Fane je zazviždao. Psi su skočili na noge i kliznuli kroz otvorena vrata za njim. »Durham.« Christian je progovorio dok su se za njima zatvarala vrata. »Hvala ...« Htio je reći više od toga, ali riječi mu nisu dolazile. U sjeni vrata Durham je podignuo prst i nacerio se. Vrata su se zatvorila uz škljocaj.

Christian si je natočio čašu portugisca i sjeo. Zatvorio je oči. Osje o je olakšanje što je sam. U vlas toj kući. Dopus o si je da otplovi u mislima. Desna mu je ruka trnula, teret iscrpljenos . Slušao je neprekidno struganje Maddyna pera i mutno primijetio da joj nije baš lako sastaviti pismo. Sve mu je bilo poznato i zbog toga se osjećao bizarno: dvorac je savršeno funkcionirao premda je on jedva izgovarao svoje naredbe. Osjećao se kao kuće, no istovremeno se osjećao kao varalica – kao da ondje živi neki nestvaran čovjek, dok onaj stvarni – on sam – onaj zbunjeni, preplašeni, ranjeni, pripada u onu golu ćeliju, u onu ludnicu s ostalim slomljenim zvijerima. Među m, ludnica je već izblijedjela u ružan san – opet je bio on, normalan, samo što mu je dio glave bio u nekom mračnom, maglovitom oblaku u kojemu nije mogao do njega. Vraćalo mu se. Dospio je do Jervaulxa, znači, zacijelo mu se vraćalo. Sjećao se sebe u gorem stanju nego što je bio sada, ali i ovo sada ga je sludivalo, a budućnost ... Do toga trenutka nije bio ni pomislio na budućnost pošto s gne do sigurnos svoga doma. Svaki se trenutak raspadao pred njegovim očima, jurio poput konja na utrci,


vratolomnom brzinom, preko neobične zemlje u kojoj se svjetlo gasi i u kojoj ne može učini ništa drugo nego pus joj na volju i moli se – nasmiješio se sam sebi iza sklopljenih očiju – ali tako mu se činilo, sve u žurbi, prepreke i odluke i riječi koje su ga zaskakivale, a onda nestajale, a on bi se spoticao preko njih i padao na dno. Preko njih na dno. Oženjen. Zaboga. Dosad je sve bilo u redu. Sve je bilo onako kako je zamišljao: dom, sigurnost, šina. Odana Maddymoja, koja črčka za pisaćim stolom. Otvorio je oči i pogledao je. Prestala je pisa i sad je pero držala u zraku, milujući se perna m krajem po usni dok razmišlja. Činilo se da je vrlo pažljiva: odande gdje je sjedio, vidio je da ništa na listu nije prekrižila, premda je bilo dovoljno papira da sastavi sve moguće probne verzije. Chris an je uvijek ispisivao kilometre papira da zapiše svoje misli dok se naposljetku ne bi odlučio za konačnu verziju. Odložio je čašu na stolić pored sebe i promatrao je kako oprezno sastavlja pismo. Pretpostavljao je da je riječ o njezinome kvekerskom odgoju, koji ju je naučio štedljivos . Ili je bila takva jer se naučila ekonomičnos u teškim prilikama. Ili je to možda jednostavno bila Maddy, takva kakva jest, rođena škrtica. Odjednom je shva o da on to nije znao, da se oženio tom mladom ženom, urednom, jednostavnom i neuglednom, ako se izuzme njezina kosa i hedonis čke trepavice, a da o njoj gotovo ništa nije znao. Uštogljena i dolična, čedna, oprezna, odana, umjereno hrabra u nekim stvarima, prava lavica u nekolicini situacija, a kad bi je dodirnuo, zadrhtala bi. Bilo je to lijepo, ženstveno drhtanje, smjerno, a opet strastveno. Dok ju je promatrao, prinijela je jezik vršku pera i zamišljeno ga lickala, izgubljena u mislima, nesvjesna da je on gleda – .i u njegovim se stegnima polako, poput tekućine počela širiti vrelina. Nije uspjela posve odagna olovnu težinu iscrpljenos koja ga je pri skala, ali uživao je u zamišljanju. Imao je vremena. Ona je bila njegova žena. Kad god, gdje god on poželi. Ovdje, ako mu se svidi. Nasmiješio se. Zavalio se u naslonjač i zamislio sebe kako ustaje i odlazi da je uzme, kako joj raspušta onu predivnu kosu i pušta da u valovima padne do poda – kako odbacuje bijeli usidjelički ovratnik koji joj je skrivao vrat, kako povlači vezice na njezinoj uš rkanoj haljini i ona joj neuredno pada oko struka te izlaže njezin trbuh, grudi i ramena, sve tako bijelo i mekano – i sva ta kosa ... Duboko je udahnuo, a onda opet izdahnuo. Gotovo se začuo zvuk iz dubine njegovih prsa. Uzet će je ovdje, mislio je, baš ovdje u salonu, svoju vojvotkinju. Zadići će joj suknju do struka i dodirnu je, poljubi je; a ona će za tra poput meke p ce, za tra i uzdahnu i ispruži noge i zavali se u svome stolcu za pisaćim stolom, s odsjajem vatre i medenoga piva u kosi koja seže od luka njezina vrata do


axminsterskoga saga – bosih nogu i prs ju koji će se stegnu i zari u svileni sag kad je on okusi tako slatku – njezine tople tajne kovrčice, svijetle i sočne. A u njoj, Bože, u njoj ... Zamišljao je to ... Kako širi noge pred njime i otvara se poput cvijeta; u njegovoj je glavi haljina nestala i ona je bila potpuno gola u svoj svojoj ljepo , vitka zgodna nimfa u salonu, željna, izvija leda na stolcu i povlači ga u sebe, razdvojenih usana ... Želi ga bliže, želi ga dublje i dublje i jače ...

Vojvoda je ispus o slabašan zvuk. Maddy je napokon spus la pero, poražena. Nije mogla objasni ta , barem ne riječima koje je željela da Durham pročita naglas. Kad je pogledala Jervaulxa, spavao je, glave malčice okrenute prema njoj, opuštena lica, kao da sanja nešto lijepo. Maddy si nije mogla pomoći: morala mu se nasmiješiti. Ruke su mu počivale na izrezbarenim naslonima njegova naslonjača. Na vlas toj je ruci osjećala njegov teški pečatnjak, obješen na njezinome prstu jer je bio prevelik – ali ne prevelik za njega. Njegovi su prs bili snažni i zdravi, lagano su se trzali dok je spavao. Bila je to beznačajna, privatna stvar. Disao je duboko, ho, ne baš ravnomjerno, još uvijek na pragu drijemeža – no dok ga je promatrala, ritam se umirio i prešao u ravnomjerno disanje dubokoga sna. Glava mu je spuznula mrvicu niže ustranu. Osje la je kako je preplavljuju zbunjenost i nježnost. To nije mogla bi is na, jednostavno nije mogla. Ona nije bila njegova žena – kakva apsurdna zamisao, to veličanstveno zdanje, hrana, sluge, bezbrojni svijećnjaci i slike i kristalne zdjele pune voća i cvijeća, golema harfa u kutu salona, beskrajni hodnici – postojao je čak i zahod s vodokotlićem, bogato izrađen od mramora, a po dvorcu ih je bilo još sedamnaest, svi modernoga tipa, kako ju je ravnodušnim glasom obavijestila domaćica. Ona nije mogla bi gospodarica toga dvorca. Nešto će se dogodi što će dokaza da je sve to bio nesporazum. Vjenčanje, izvedeno u onoj žurbi, onako apsurdno – ne može bi zakonito, premda je Durham ustrajao na tome da je posebno dopuštenje koje je pukovnik Fane izvadio po njegovu nalogu posve valjano. Čak i da jest, kvekeri ga neće prihva . Kad doznaju, odreći će je se: vjenčao ju je svećenik, u crkvi, bez dopuštenja njezina oca – a što je najgore od svega – udala se za grešnoga čovjeka. Među m, dok je spavao, nije izgledao tako dijabolično. Svjetovno, da: putena linija njegovih usta, ravan snažan nos, elegantna čeljust, kosa koja mu pada na čelo – i te tamne trepavice, dugačke poput djetetovih, no dječje nevinos koja je u odraslome čovjeku prerasla u razuzdanost. Riječi koje je izgovorila u crkvi čula je na kvekerskim vjenčanjima kojima je


prisustvovala – jesu li to bile njezine riječi ili riječi Boga u njoj, kako da zna? Mogla je razmišlja u oba smjera, kao što je razmišljala i toga jutra: da odbi ga znači osudi ga na Blvthedale Hali, ili, kao što se sad činilo bjelodanim, da ne postoji mogućnost da ga ona može ikako zaštititi, niti imati ikakvih razloga da pripada u taj dvorac. Nikad se prije nije tako kolebala, uhvaćena između onoga što bi rekli kvekeri i onoga što joj je, činilo se, govorilo srce. Dugo ga je gledala kako spava. Kad barem ne bi bilo toga dvorca. Kad bi barem bio običan muškarac. Običan muškarac za običnu Archimedeu Timms. Muškarac kojega bi kvekerska skupš na odobrila, prak čni vrt i zvono koje radi. Vojvoda od Jervaulxa u kvekerskoj odjeći. Kad na vrbi rodi grožđe. Tiho je ustala i povukla ukrašeno uže za zvono, debelu pletenicu od crne svile ukrašenu zlatnim resama. Radilo je. Za samo nekoliko trenutaka otvorila su se dobro podmazana vrata i pojavio se sobar. Odjeven u bijelu satensku livreju, orlovskoga nosa i duge brade, visokih čarapa bijelih poput vlasulje i kaputa, izrazito je nalikovao vojvodinom gradskom batleru. Maddy je pretpostavila da sličnost Calvina Starijega londonskome Calvinu nije puka slučajnost. Jedva primjetno, sramežljivo mu se osmjehnula. »Vaša Milost želi na počinak?« tiho je pitao. Tako kasno, u m okolnos ma, činilo se da nema smisla osporava tulu kojom ju je oslovio. Bacila je nesiguran pogled na Jervaulxa, a zatim kimnula. Calvin Stariji se okrenuo i otvorio joj vrata. Maddy ga je slijedila iz bogate topline salona zagrijanoga vatrom iz kamina i prekrivenoga tapiserijama u ledeni hodnik osvijedjen bakljama, zadimljena svjetlost kojih je obasjavala ulaštene oklope poredane duž zidova poput nijeme vojske. Na kraju hodnika široko kameno stubište spiralno se spuštalo u tminu. Calvin Stariji zaustavio se pored stolića, zapalio svijeću koja je ondje već čekala i krenuo niza stube. Lelujava svjetlost svijeće osvjetljavala je visoki svod iznad njihovih glava dok su se spuštali stubama. U dnu stubišta svod se odjednom izgubio i umjesto njega iznad njih je zavladala beskrajna tama: bila je to dvorana, hladna i ispunjena jekom, a na mutnoj svjetlos svijeće vidjela je da je veća i od najveće kvekerske skupš ne u kojoj je bila, veća i od crkve. Golemi prostor uzdizao se do nedokučivih sfera, ondje gdje su se vrhovi vrtoglavo visokih prozora gubili u tmini. Calvin Stariji prešao je preko dvorane u svojim mekim papučama, no Maddyne teške cipele grubo su klaparale po podu i nikako ih nije mogla u ša . Njihova je buka odjekivala; gotovo se činilo kao da ih netko slijedi preko beskrajnoga poda. Od te su joj se pomisli naježile dlaku na vratu. Na drugome kraju dvorane poveo ju je dva kata uza usko zavojito stubište, neravnih stuba u sredini izlizanih od bezbrojnih noga koje su preko njih prešle. Nije


još s gla ni uhva dah od toga uspona, a već su kroz vrata ušli u novi mrak. Pod je škripao ispod saga. Maddy se prepala kad se pred njom odjednom pojavilo bijelo lice s očima koje su zurile u nju. Calvin Stariji samo je nastavio hoda i njegova je svijeća osvijetlila sjajan oholi lik, portret muškarca u oklopu sa zakovicama i s plaštem na leđima. Iza njega pojavio se još jedan, bombas čna raskoš haljine prekrivene draguljima i frizure posute biserima, a ispod nje blijedo, bezizražajno žensko lice. Maddy je shva la da se nalazi u dugačkoj galeriji, ledenoj, cijelom duljinom koje su se nizali zagledani portre . Njihove su je oči slijedile, pojavljivale se iz sjene, na trenutak zasjale pod svjetlošću svijeće u prolazu, a onda opet izblijedjele u sablasnu tišinu. Digla joj se kosa na glavi. Osjetila je njihov antagonizam kao živu prisutnost. Naposljetku su prošli kroz vrata i još jedan hodnik, a onda je Calvin Stariji otvorio vrata neke sobe. Ozbiljno ju je pogledao. »Vojvotkinjin budoar.« Maddy se činilo da je ni Calvin Stariji ne prihvaća. Dobro su to skrivali, on i domaćica Ellen Rhodes, ali služinčad je zacijelo brujala – možda čak i sumnjala u vojvodin zdravi razum. Maddy je pomislila da bi se i ona sama u m okolnos ma zapitala isto. Ponizno je ušla u sobu. Nije ju trebala zaprepas nakon sve one feudalne raskoši koju je vidjela, ali ipak jest. Svjetlost one jedne jedine svijeće nemirno je padala među goleme sjene: načas bi obasjala zidove prekrivene ružičas m damastom, pa štukature i pozlatu na stropu, pa mnoštvo stolaca i plišanih sofa. Vatra se dimila u otvorenom kaminu, nemoćna da tu veliku sobu zagrije išta bolje od galerije i dvorane. Calvin Stariji je prošao po sobi i otvorio još jedna vrata. »Ložnica, Vaša Milosti.« Maddy ga je slijedila. Ponovno eksplozija raskoši: postelja sa zavjesama od zlatnoga brokata, obrubljenima blijedoružičastom svilom, zidovi ukrašeni tapiserijama i srebrnim svijećnjacima. Počela ju je hvatati malodušnost. Preko tapecirane klupe u podnožju postelje uredno je bila raširena spavaćica; njezina je bjelina bila u kontrastu sa svime drugim u sobi. »Uže za zvono je ovdje, Vaša Milos .« Prešao je preko sobe i posegnuo za uzetom. »Žena će doći da vas posluži.« »O, ne. Ne trebam nikoga. Mogu ... mogu se sama poslužiti.« Naklonio se. »Vojvoda ...« Maddy je neodređeno pokazala rukom. Nakon svih onih dvorana, skretanja i stubišta nije bila sigurna u kojem smjeru treba pokaza . »Hoće li mu netko pomoći?« »Kad ne povede vlas toga slugu, Njegova Milost obično najviše voli sam se spremi na počinak u kasnim sa ma. Služinčad ga ne smije uznemirava . Soba mu je pripremljena onako kako on to obično zahtijeva.« Maddy se morala ugris za usnu. Nije trebalo nagađa što je služinčad ovdje čula o Jervaulxovoj bolesti, ni jesu li išta čuli. Neće to moći dugo skrivati.


Calvin Stariji ozbiljno ju je i upitno pogledao. »Hoće li bi potreban sobar, Vaša Milosti?« Izraz njegova lica kazivao je da je to neuobičajeno, nepoželjno, pro vno prirodnom poretku stvari – i da će sve takve čudnovatos i anomalije u tom trenutku bi pod posebnim povećalom. »Ne«, odgovori Maddy. Naklonio se i povukao. Čim je o šao, Maddy je poželjela da je ostao s njom. Svijeća koju joj je ostavio bacala je slabašno svjetlo i jedini je efekt bio da se postelja doimala dvostruko većom zbog sjene na stropu. Brzo se presvukla u spavaćicu, a svoju haljinu i svijeću odnijela u manju garderobu smještenu uz ložnicu. Dok je odlagala haljinu, začula je neki zvuk iz ložnice. Žurno je izašla. Radovala se svakome društvu i očekivala vojvodu. Nikog nije bilo ondje. Nešto je zaškripalo iza nje. Brzo se okrenula. Vrata garderobe bila su otvorena, a unutra mrak i praznina. Nije se željela vra onamo; nije željela ni da vrata ostanu otvorena poput razjapljenih usta. Zalupila ih je pazeći da ne pogleda unutra. Spus la je svijeću na noćni ormarić, kleknula i usrdno se pomolila za zdravi razum. Pokušala je pronaći božansko svjedo u sebi, ali neobični zvuči – ho šuštanje i disanje – zvukovi kakve nikad nije čula u drugim kućama, stalno su joj odvlačili pozornost od mirne koncentracije. Poželjela je da je Jervaulx ondje. Da su Durham i Fane ondje. Bilo tko. Po pozlaćenim stubama od bambusa uspela se u hladnu postelju. Potonula je pod njom, progutala je. Svjedo svijeće stvaralo je taman odsjaj s donje strane baldahina. Začula je korake. Bili su iznad nje – nečiji lijeni hod prešao je sobu, zastao iznad njezine glave, a onda nastavio dalje. Nije se vratio. Maddy su zasuzile oči. Stisnula se u krevetu. Oh. Ona nije vjerovala u duhove. Nije vjerovala. Kad bi barem Jervaulx došao.

Kad se Chris an probudio, bilo je prohladno. Soba je utonula u sjenu, svijeće su se cijedile, vatra njala crvenim odsjajem žeravice koja se gasi. Bilo mu se teško razbudi ; stalno je tonuo u neobične, odbojne snove, ali po navici se uspio izvući iz naslonjača, žaračem razgrnu žeravicu, ugasi svijeće, pipajući pronaći vrata i iz salona otići u svoju ložnicu. Bio je napola usnuo, nejasno je to shva o kad si nije mogao raskopča prsluk. No bila je to prevelika gnjavaža. U mraku ga je čekala postelja, pripremljena i zagrijana. Bacio je kaput i cipele na pod te se cijelom dužinom ispružio na postelji. Prevrnuo se,


privukao jastuk, ugurao noge ispod pokrivaÄ?a i ponovno kliznuo u dubok san.


Ujutro je Maddy uspjela pronaći put sve do goleme srednjovjekovne dvorane s tamnim gredama i kamenim zidovima. Bila je gotovo jednako odbojna kao prethodne noći, sa svojom zlokobnom visinom i podom koji odjekuje, s nečujnim zrakama svjetlos koje su padale kroz uske proreze prozora. Nasreću, nabasala je na pukovnika Fanea, koji je upravo u tome trenu ušao sa psima u dvoranu, te je uz njihovu prijateljsku pratnju i vodstvo došla do salona za doručak. Durham je već bio ondje i stojeći jeo kašu, gledajući kroz prozor s kojega se pružao savršen pogled na krajolik. »Dobro jutro, gospodo«, vedro je rekao. »Jeste li za kedgeree?14 Indijski ili kineski čaj? Kavu?« Iz nekog ju je razloga posjeo na čelo stola prekrivenoga stolnjakom i osobno je poslužio iz srebrnoga posuda na kredencu, uvjerljiv kao i uvijek u svome ak vnom izdanju. Sjeo je pored nje i rukom dao znak pukovniku Faneu da privuče stolac. »Ovdje možemo nasamo razgovara – služinčad ne dolazi, osim ako im pozvonimo.« Dodao joj je vrhnje. »Kako vam se zasad čini?« »Ne znam«, reče Maddy. »Osjećam se tako ... čudno.« Fane je posegnuo i pogladio je po ruci. »Trema. Brak. Prva je noć uvijek najgora.« Durham se nakašljao. »Zaboga, Fane. Pokažite malo takta.« »Opros te, molim vas!« Pukovnik se zarumenio i zaokupio hranjenjem Devila kobasicom. »Na trenutak sam se zaboravio.« »Što vi uopće znate o braku?« Pukovnik je zurio u pod. »Znam od sestara. Majka im je to rekla. Ispričavam se, gospođo.« »U redu je«, reče Maddy. »Bilo bi mi drago da dobijem savjet tvoje majke. Ja već godinama nemam majku.« »Žao mi je što to čujem, gospodo.« Njegova privremena posramIjenost je nestala. »Baš šteta što moja nije ovdje. Ona bi vas u trenu uputila u sve.«


»Ali nije ovdje«, reče Durham. »Hvala Bogu.« Pogledao je Maddy. »Mislite li da će i Shev uskoro doći?« »Ne znam.« Spus la je pogled na svoju zdjelicu kaše koja se počela s ska . »Pošto ste vi o šli, zaspao je u naslonjaču. Sobar mi je rekao da obično ne želi poslugu kad krene na počinak pa sam mislila da je najbolje da ... Nisam htjela da se još više zapitaju o njegovu stanju ... Pa sam mislila ...« Odgurnula je tanjur. »Pa sam ga ostavila ondje!« odjednom je ispalila. »A nisam smjela! Učinila sam to jer sam se bojala sobara i nisam htjela pita gdje će vojvoda spava pa sam samo o šla onamo kamo me odveo. On se nije vraćao, a ja nisam mogla pronaći put natrag!« Na to je zavladala neugodna šina. Maddy je ustala i o šla do prozora. Kroz valovito starinsko staklo vidjela je preko cijele doline: stabla i polja u jutarnjom sjenci, vijugavi bljesak rijeke među sivim i smeđim tonovima. »Pogledajte samo«, očajnički je rekla. »Pogledajte ovaj dvorac. Nitko nikad neće pomisliti da je meni ovdje mjesto. Oh ... Želim kući!« Pri snula je čelo na prozor. Devil je došao do nje i njuškom je pomilovao po dlanu. Povukla je ruku i zagrlila se. »Archimedea«, reče Durham. »Shev se oporavlja, zar ne?« »Da.« »Primijetio sam razliku. Čak i za samo nekoliko dana.« Zurila je kroz prozor. »Svakim je danom sve bolje. Kad sam ga prvi put vidjela u Blvthedale Hallu, uopće nije mogao govoriti.« »Dakle, možda će uskoro bi dobro. Proći će na njihovom prokletom saslušanju i sve će ovo završiti.« Ništa nije odgovorila. »U neposrednoj nas budućnos čekaju neke prepreke«, obznanio je Durham. »Njegova će obitelj doći čim im kažem. lady de Marly ... Ali već znate kakva je ona. Shev misli da neće ima ništa pro v vašega braka; ja ne znam, ali najbolje je da se pripremite na sve. A ostali ... Nema sumnje. Lagao bih kad bih vam rekao da neće podići vrašku prašinu. No budite čvrs i siguran sam da vam ne mogu ništa. Ništa. Pokušaju li ga nasilu odvesti – e, pa pozvat ćemo kraljeva namjesnika.« »Shev je kraljev namjesnik«, reče Fane. »Zaboga, is na – zacijelo jest. U njegovu je posjedu cijela vražja grofovija. Je li on i mirovni sudac? Nema veze, raspitat ću se. Samo budite hrabri – izvući ćemo vas iz ovoga.« Brzo se okrenula. »Kako ćete me izvući ? Za mene nema izlaza. Ne mogu biti udana za njega. Ne mogu biti vojvotkinja!« Durham ju je napeto promatrao. »Ne želite bi vojvotkinja ... ili ne želite bi udani za Sheva?« »Ne razumiješ!« zavapila je. »Ne mogu! Ne mogu bi ni jedno. Kvekeri će me se


odreći kad doznaju.« Polako je kimnuo glavom. »Tako.« Udahnuo je. »Nisam to znao. Znao sam samo da ste zbog svojih vjerskih uvjerenja pomalo neskloni tome braku.« »Nesklona!« poput jeke je ponovila Maddy. Ponovno se okrenula prema prozoru i ho nasmijala. Devil je skočio na sjedalo uz prozor te se privio uz nju. Nije si mogla pomoći: morala ga je pogladi po glavi. Jedino ga je tako mogla spriječi da joj šapama skoči na ramena i poliže je po licu. »Ovaj brak ...« oklijevao je Durham. »Neće vam bi dovoljna utjeha zbog vašega gubitka?« Obazrivo ju je pitao, no u njegovu je glasu čula sud. Mislio je da bi bogatstvo, dvorac i titula vojvotkinje trebali nadoknaditi bilo što. »Ne shvaćaš«, ho je rekla. »Ne želiš shva .« Pomilovala je psa po svilenim ušima. »Nikad neću pripadati ovamo.« »Morate si da malo vremena. Niste navikli. Ovo je golema kućerina, znam. I vraški hladna. Svi smo se mi znali ovdje povremeno izgubiti.« »Oh«, reče ona drhtavim glasom. »Ja sam upravo sad izgubljena.« »On vas treba.« »Treba? Zar zaista misliš da ja mogu bilo koga u bilo čemu spriječi ? Pogledaj me. Pogledaj ovaj dvorac. Nitko me neće slušati!« Snažno se ugrizla za usnu. Neće si dopustiti da pusti suze slabosti zbog onoga što je već učinjeno. Ali da nije učinjeno, ne istinski ... Progovorila je ne okrenuvši se. »Pitam te ... Postoji li način da se ovaj brak sad poništi? Je li prekasno?« Stanka. »Želite ga poništiti?« »Da.« »Slušajte me«, reče Durham. »Samo na trenutak zaboravite svoju vjeru. Zaboravite sve osim Sheva. Njegova će obitelj dozna da je on ovdje, rekao im ja to ili ne. Kad dođu, Fane i ja možemo da sve od sebe, ali ako on ne može govori , ako još ne može vlada sobom, mogu nas za uho izvući i izbaci van. Ali vi – vojvotkinja od Jervaulxa – vi možete izbaci njih. Možete ga zaš . Po zakonu. Dok ponovno ne bude onaj stari.« »Jesi li siguran u to?« Buljila je u svjetlucavu rijeku dok je oči nisu zaboljele. Devil se odjednom odmaknuo od nje i skočio s prozorskoga sjedala. »Ima smisla, zar ne?« pitao je Durham. »Samo pus te sve kako jest. Barem dok se on dovoljno ne oporavi da se može sam štititi.« »Znači, postoji način da se brak poništi.«


»Možda.« »Moraš mi reći kako.« »Hoćete li obećati da ćete ostati dokle god vas bude trebao?« »Reci mi kako.« »Za Boga miloga, Maddy. Hoćete li ga napustiti?« »Reci mi!« S snula je šake. Od rijeke, tako sjajne i srebrne usred zimskoga krajolika, zasuzile su joj oči. Nije mogla odvratiti pogleda od nje. Durham je progovorio tihim, jednoličnim glasom. »Niste još spavali s njime?« Bila je to tek napola upitna rečenica. Maddy je osje la kako joj obrazi gore. Odmahnula je glavom. »Onda ni nemojte. Nemojte konzumira brak. A kad odlučite da više ne možete podnije činjenicu da ste vojvotkinja i njegova žena, dođite k meni, Vaša Milos .« Glas mu je postao gorak. »A ja ću vam reći sve što još morate zna da biste poniš li zavjet koji ste dali.« Ćula je kako njegov stolac struže po podu. Zatim je tiho opsovao. Okrenula se – i ugledala Jervaulxa, s Devilom i Cass pored nogu, kako stoji na vratima i gleda je.

Chris an bi izlazio na bedeme kad je želio bi sam. Dobro ih je poznavao, pomno održavao i čuvao za sebe, ne dajući nikome drugom ključeve bilo kojeg stubišta koje vodi na krovove. Što više, to bolje – a najviša se kula Jervaulxa uzdizala iznad svega u vidokrugu. Zašuškan u kaput, naslonio se na okrečeni kameni rub puškarnice. Odande je gledao na zatvoreni zid koji je vodio do kule Sablas , najstarije, četvrtaste i zdepaste, graničarske stražarnice. Uz nju stajala je Vitezova kula, a nakon nje kula pod nazivom Feniks. Za m je zid kružio do Sjeverozapadne kule i njezina niza elizabetanskih stambenih prostora koje je obnovio i prenamijenio Christopher Wren15 Onamo su prethodne noći smjes li Maddy, u ložnicu Jervaulxove majke. Slijedile su kule Beauvisage i Mirabile, no nisu se vidjele iza obloga zida kule Belletoile na kojoj je on sad stajao. Poznavao ih je. Obožavao ih je. Kad se toga jutra probudio, uopće se nije sje o da je nešto drukčije, da je on išta drugo doli vojvode od Jervaulxa, gospodara svoga života, ovoga dvorca i svoje sudbine. A onda se pokušao obra lakaju koji mu je donio čaj. Bilo mu je drago što ama baš ništa nije uspio reći. Ispao je mrzovoljan, nema sumnje, ali bolje i to nego slaboumnik. Među m, bilo je to tek odgađanje


neizbježnoga – nije mogao dovijeka ostati nijem pred poslugom. I Maddy. Naslonio se rukama na zid i spustio glavu na njih. Ruku na srce, trebalo mu je neko vrijeme da je se sje . Tek kad je ustao iz postelje i shva o da je posve odjeven, sinulo mu je. Čak ni tada nije bio zaista uznemiren, sam malo ozlovoljen što je zaspao svoje prve bračne noći. Okupao se i odjenuo uz pomoć lakaja, koji je bio prilično dobar – ozbiljan, u skladu s Chris anovom mrkom šinom. Očigledno su ga za taj nenadani zadatak odabrali zbog toga što je imao ambiciju postati sobar. Dok je silazio niza stube, Chris an je razmišljao o tome kako će joj se oduži . Unatoč tome što će vjerojatno zvuča kao idiot, čvrsto je odlučio svima jasno da do znanja gdje njegova žena treba spava . Upravo je mozgao kako da u tome uspije kad je ušao u blagovaonicu i zatekao Durhama kako joj savjetuje da uopće ne spava s njime. Chris an je hinio da ne razumije. Ništa lakše. Samo je stajao ondje i oni su povjerovali da je glup. Nijem. Gluh. Ona ga je gledala očima punim krivice. Među m, on joj se nasmiješio, o šao do kredenca i natočio si vruće čokolade. Razumijem, Maddjmoja. Između bijeloga kamena i neba koje kao da je bilo naslikano vodenim bojama, sivom i modrom, vjetar je strujao oko kule Belletoile i zadizao mu ovratnik. Bilo je to nešto novo, da bi netko ignorirao dvorac Jervaulx. Ne samo ignorirao – odbio. I njega. Taj je dio mogao shva – koliko god bio načet bolešću – no rana ga zato nije manje boljela. Mislio je – pretpostavio je – da ono što nema može i više nego dovoljno nadomjes onime što može ponudi . Dvorac Jervaulx i sve što ide uz njega; nije to bilo malo bogatstvo. Mislio je da kad ona dođe, kad ga spazi, vidjet će u njemu ono što je on vidio. Ali ako ne vidi – ne vidi. Maddjmoja. Hoćeš li onda otići? Zurio je u nebo. Osjećao se nemoćno, ranjeno, ljutito i bespomoćno. Opsovao je i zabio šake u džepove svoga kaputa. Ako ona želi poniš ono što je učinila, neka poniš . Durham ju je zaklinjao da ostane dokle god je on treba, ali Chris an nije tražio čak ni to. Odluku da je oženi donio je iz slabos i smušenos . Ona je bila kvekerica. Nitko i ništa. Kao što je i sama otvoreno rekla, nije joj ondje bilo mjesto. Neka ide. Bilo mu je bolje. Bit će mu posve dobro. Neka ide. Nije trebao ni nju ni bilo kakvu bijednu zaš tu koju mu je mogla ponudi . Neće mu nedostaja . Neće ni zna da je otišla, tvrdoglava mala uštogljena poljubac sladak. Buljio je u zimske brežuljke. Taj je dvorac, svoju baš nu, cijeloga života uzimao zdravo za gotovo. Pokušao je to ne čini , no činio je. Igrao se reformama, vodio


tobožnje bitke u parlamentu, a sve je vrijeme bio siguran u svojoj neosvojivoj kuli. Cijelo vrijeme nije znao kakvu sreću ima. Mogao bi ga ponovno izgubi . Oblio ga je hladan znoj; zeblo ga je sve do kos . Je li sad uopće bio njegov? Ins nk vno je pobjegao u Jervaulx; dvorac se po uvriježenome običaju povijao njegovoj zapovijedi. Među m, na sudu su mu sve oteli. Dođu li ovamo, pokušaju li ga odvesti ... Utamničen, okovan, poražen. Slomljen. Neće dopustiti da se to dogodi. Znao je sve što se o Jervaulxu moglo zna . Znao je da između bedema kule Belletoire i tla ima dvadeset i pet metara. Zadržao je ključ kule.

Zatekao je Maddy samu u vojvotkinjinom jutarnjem salonu kako gleda portret Heroda s glavom Ivana Krs telja. Ispod njega visjelo je raspelo, eksplicitno krvav prikaz raspeća. »Dan«, reče uz trud. Okrenula se i pogledala ga. »Ovo raskošna soba.« »Hval.« Izazivao ju je da kaže kako to nije bio kompliment. Okrenula se prema još jednom portretu, koji je prikazivao dvojicu dječaka kako se naslanjaju na mastifa, višega od obojice. »Ova ugodna.« Lagano se naklonio. »Brat.« »Tvoja braća?« Pogledao je portret. James je bio stvaran; Chris anova strana slike kao da je bila u izmaglici, sve dok se nije usredotočio, podignuo ruku i pokazao dječaka kovrčave kose u kratkoj jakni. »Ja ... i ... brat. Deset. James ... šest Dugo ... nema. Crven ... crven ... šarlah.« Sje o se kako su pozirali za taj portret. O, ta muka, nepomično staja , a vani čekaju igre, polja i žabe krastače. »Pas ... bio ... Killbuck.«16 Nasmiješio se. »Nikad ubio ... taj pas ... ni leptira.« Šutke je zurila u sliku. Toga je jutra bila vrlo ozbiljna, čvrsto skupljene kose, kao da se željela što više razlikovati od dvorca u kojemu se našla. »Želite ... ništa.« Nije mogao tak čnije nače temu. »Brak?« Oštro ga je pogledala i stavila ruke iza leda. »Shvaćam«, rekao je. »Doručak ... Durham poništiti ... brak.« »Vjerujem ... bilo mudro.« Netremice ga je gledala u oči. »Ali ostat ću budeš dovoljno dobro.« »Sada. Dovoljno dobro! Idite ... sada.« »Želiš odmah odem?« Lju to je izbočio čeljust zbog takvoga izokretanja odgovornos . »Ja ... ne kažem.


Vi. Doručak ... Durham ... brak poniš .« Prošao je pored nje. »Ne spavajte.Čuo.« Okrenuo se. »Postelja ... sinoć ... ne. Dakle. Poniš te. Zovite Durhama ... sada ... poništite.« Posegnuo je za uzetom za zvono. »Otišli«, rekla je. »Čekali tebe, ali ne našli.« »O šli.« To ga je zateklo nespremnoga. Odjednom je izgubio mogućnost da ostvari ono što je nakanio, lišen je čina kojim bi se oslobodio gnjeva skupljenog u njemu. Chris an je spus o ruku. »O šli.« Shva o je što to znači. »Prekasno! Oni ...u posjet. Reći vjenčali. Obitelj. Vrag ih odnio!« »Razmišljala.« Sjela je u naslonjač i sklopila ruke u krilu. »Vjerujem trebam osta – bar tvog saslušanja. Ako složiš ...« Ispreplela je i stegla prste. Vidio je obruč svoga pečatnjaka na njezinoj ruci. »Pitam ... složiš ne ... konzumiramo brak ... može poništiti budeš dobro.« Ovlažila je usne. »Tad me ne treba . Bila bih teret i tuga. Nije mjesto u tvome svijetu. Kad opet zdrav, vidjet ćeš.« Želio se spori s njome, ali nije imao argumenata. U sebi je osjećao težak poraz, jad koji nije mogao izrazi riječima. »Ako ... ne dobro?« izjavio je. »Što ako ... nikad zdrav? Otići?« »Ne znam. Mogu samo reći – ostajem do novog saslušanja.« »Do ... novogi« »Tvoga saslušanja. Opet pred vrhovnog suca.« Cijelo mu se tijelo ukočilo. »Opet?« »Da. Opet ćeš ići.« »Kad?« »Nisam sigurna. Ima još nekoliko mjeseci. Lady de Marly sigurno zna.« Brzo joj je prišao dva koraka, a onda stao. »Novo! Zašto?« Njegov agresivni pristup kao da ju je prestrašio. Zavalila se dublje u naslonjač. »Tvoji šurjaci. Ustraju ponovnom suđenju i proglase neubrojivim.« Christian je zurio u nju. Mislio je ... Mislio je da je to već učinjeno. Počeo je brzo disa ; riječi koje su mu jurcale po glavi nije mogao uobliči u pitanje. Naglo se okrenuo, koračao po sobi, a onda se vratio. »Hoćete reći ... brojiv ... sada?« Činilo se da ga ne razumije. »Sada!« povikao je. »Brojiv ... sada?. Slobod ... sada?.« Zgrabio ju je za ramena i nadvio se nad nju. »Recite!« »Do saslušanja«, rekla je, nepomično sjedeći pod njegovim rukama, »pred zakonom isti kao svi drugi.« Buljio je u nju. Nije ju mogao pus , nije se mogao pomaknu . »Kako inače oženio?« pitala je. Naravno. Naravno. Bio je previše smušen, uopće to nije dovodio u pitanje. Mislio


je da su mu oduzeli sva zakonska prava, proglasili ga slaboumnikom. Skrivao se iza Durhama, Fanea, Maddy i samoga dvorca Jervaulxa, glup i zbunjen, kao da bi ga išta od toga spasilo kad bi došli po njega da ga vrate u ludnicu. Novo saslušanje. Nekoliko mjeseci. »Maddy.« S snuo ju je jače. »Pomoći ... mi. Dobro. Zdrav. Želim ... slažem ... nema ... postelja. Ostati i pomoći. Slažem. Onda ići ... kad ja ... zdrav. Saslušanje.« Pogledala ga je oči. »Nećemo konzumitati?« Potražio je njezinu ruku, uhvatio je i stegnuo. »Ne. Saslušanje. Zdrav. Ne kon ... mirati ...postelja. Ništa brak.« Spus la je trepavice, te ero čne trepavice. Pogledao ju je, s snuo joj ruku i požalio to što joj je obećao još prije no što je lagano kimnula glavom u znak slaganja.

Tim je dogovorom između njih zavladala opuštenija atmosfera. Maddy se u dvorcu više nije osjećala tako nelagodno jer je znala da je njezin boravak ondje samo privremen i nema prave obveze. Kad joj je vojvoda predložio da joj pokaže dvorac, spremno je pristala pravi mu društvo. Čak je pristala da jednu od jednostavnijih haljina stare vojvotkinje prekroje za nju jer nije mogla dovijeka nosi svoju pouzdanu opravu od sive svile. Haljina koju je odabrala bila je od tamnomodroga satena. U garderobi nije izgledala pretjerano raskošno u usporedbi s ostalima, pogotovo stoga što je ustrajala na tome da sluškinja ukloni obrub, no kad ju je odjenula i ugledala se u zrcalu na danjemu svjetlu, bogatstvo boje bilo je dramatično. Djevojka je čekala. »Vrlo lijepo, Vaša Milos «, rekla je držeći ku jicu sa šivaćim priborom. Haljina je bila prelijepa. Maddy nikad u životu nije odjenula takvo što. Rukom je zagladila tkaninu žarke boje. »Da«, reče začuđeno zureći svoj odraz. »Ja ... vrlo je lijepa.« Pošto je haljina produžena, obrubi i volani skinu , a preko puf-rukava i otvorenoga dekoltea prebačen šal od indijske bijele svile, Maddy je bila spremna naći se sa Jervaulxom u galeriji. Kad ga je ugledala, na trenutak je oklijevala. Bila je sigurna kako će je on smatrati glupavom jer je odabrala tako raskošnu haljinu, no on ju je pogledao duže no što je trebao, a onda se nasmiješio jednim kutom usana dok je uzimao njezinu ruku. Haljina je bojom odgovarala njegovim očima. »Maddy«, reče. »Žao ja ... pristao ... ne kon.« Pomislila je da ga razumije, no nije htjela ništa pitati. Portre su s neodobravanjem zurili u njih sa zidova galerije. Prošli su je žmarci jer


se sje la jeze koju je ovdje osje la prethodne noći. Zastao je ispred jedne od najimpozantnijih slika: golema prikaza mrkog i oholog čovjeka odjevenog u crvenu odjeću s bijelim nabranim ovratnikom, optočenog draguljima, kraljevskoga držanja, koji je u ruci držao službenu palicu visokoga državnika. »Lord Jervaulx«, rekao je. »Prvi. Vladar ... veliki grof.« »Vrlo je profinjen«, jedva čujno će Maddy. »Oženio sa sedamnaest. Djevojka ... on ... dobio bogatu nasljednicu ... oženio. Ona mu pisala ... prije ... pismo. Imam ga. Piše ... voljeni moj živote ... odlučila ... tražim redovni prihod. Lijepo te molim ... milos va ljubavi ... želim ... dvije suće šesto po kvartalu.« »Oh«, sumnjičavo će Maddy. »Nije bio velik iznos tada?« »Jako ... velik.« Jervaulx se nacerio. »Isto tako ... da budemo načistac ... piše ona ... želim tri vlas ta konja ... dvije dvorske dame ... po konja za svaku ... šestoricu ili osmoricu visokorodene gospode ... dvije kočije ... baršun ... če ri konja svaka ... dva . . . lakaja ... vratara ... šesto po kvartalu za dobrotvorne ... sve to ... on treba namiriti.« »Posve razumno«, reče Maddy počevši se smiješiti. »Isto tako ... godišnje ... želi dvadeset haljina ... osam za ladanje ... šest svečanih ... šest izuzetno svečanih. Isto tako ... šest suća kupi dragulje ... če ri suće biserna ogrlica. Isto tako ... namjes sve kuće ... odaje ... preuredi ... postelje ... stolce ... naslonjače ... ukrasne jastuke, sagove ... draperije ... baldahine. Isto tako ... lijepo moli da ... on pla ... sve njezine dugove. Isto tako ... da kupi zemlju. Isto tako ... da ne posuđuje novac dvorskome komorniku. Isto tako ... lijepo moli ... kad se uzdigne do ... grofa ... dvije tisuće više po kvartalu ... i dvostruko više slugu.« »Sve to je pisalo u pismu?« Maddy je pri kraju toga monologa suzdržavala smijeh. Više nije osjećala takvo strahopoštovanje prema tome sirotom gospodinu kraljevskoga držanja. »Da. Dao«, reče Jervaulx. »Sve. I nikad posudio ... komorniku. Mudar savjet. Umro grof ... vijećnik ... kraljevski rizničar. Bogat. Moćan. Sagradio ... Sjeverozapadnu kulu. Dobra žena.« Napravila je grimasu. »Kako ti zamišljaš dobru ženu!« »Da! Bogata. Lukava. Razmažena. Fina odjeća. Ambicija. Dobra žena.« »Ti si se bogme oženio pogrešnom.« Pomno ju je promotrio. Osje la je kako je oblijeva toplina i požalila što je to rekla. Spus la je pogled, a on ju je uhva o za bradu, nadvio se nad nju i ovlaš je poljubio u usta. Maddy se istrgnula i brzo dahnula. Odmahnuo je glavom kad je počela prosvjedova . Nestašno se smješkao.


»Postelja ... jedino obećanje.« Ponovno ju je uzeo pod ruku i nastavio hodati kao da se ništa nije dogodilo.


Lady de Marly s gla je bez najave pet dana pošto su Durham i pukovnik Fane o šli. Maddy i Jervaulx bili su u predvorju. Maddy je ležala nauznak na podu pored njega i buljila visoko u zrak, u fantas čno izrezbarenu čipku drvenoga krova dok joj je on pokazivao heraldičke zvijeri prikazane ondje, troliste, ljiljane i komplicirane cvjetove i lišće urezane u grede tako visoko nad njima. Dvorac se sa Jervaulxom doimao kao drugo mjesto. Poznavao ga je kao samoga sebe; govorio je o njemu kao što žene govore o svojoj djeci, s beskrajnim zanimanjem za najsitnije pojedinos , s toliko ljubavi i dobre volje da su čak i detalji Maddy bili zabavni. Danju joj se dvorac sviđao. Samo noću, kad bi se morala povući sama u vojvotkinjine odaje, kad bi ležala u postelji i slušala korake po stropu iznad svoje glave – samo bi tada u grlu osje la knedlu panike i požalila što je tražila da spava sama. »Gore ... pet ... kosa greda«, govorio je Jervaulx. Opisivao joj je kamo da gleda jer su odavno zaključili da je njegova sposobnost preciznoga pokazivanja nepouzdana. »Pseće ... lice ... vidite?« »Ivlmm ... Da. Vidim.« »Pas. Zmaj. Zvijeri Henrika Tudora.« »Kojega Henrika?« »Henrik ... sedam. Lilyn.« »Ah.« Sad je već bila dobro upoznata s Elizabeth, onom energičnom ženom Francisa Langlanda, prvoga lorda Jervaulxa. Budući da je muž pokorno pristao na njezine zahtjeve za redovnim kvartalnim prihodima, ona zauzvrat nije oklijevala da pomogne obiteljskim interesima i postane tajna milosnica njihova tajanstvena i pametna kralja. Između Lilvna bogatstva, diskrecije i ljepote s jedne, te proračunate odanos njezina muža vladaru koji je potekao iz is h velških izmaglica s druge strane, dinastija koju je zasnovao Francis Langland uživala je sretan početak.


»Sivi ... pas. Hrt ... zmaj ... gleda u stranu.« Zaokrenuo je glavu na podu. »Ljiljan.17 Vidite?« Pod čvrs m vodstvom njegove ruke Maddy se izvila. »O, da!« Ugledala je ljiljan, skriven među heraldičkim rezbarijama sve dok ga se ne bi pogledalo pod točno određenim kutom. »Henry poslao ... da reže. Čovjeka da reže drvo.« »Rezbara.« »Rezbara.« »Je li to bio tajni trik?« Okrenuo je glavu blizu njezine. »Tajna«, reče. Skliznuo je ruku ispod obline njezina struka. Maddy je ho vrisnula jer ju je njegov dodir škakljao i njezin je glas odjeknuo po golemome predvorju. Brzo se odsklizala po podu, no on ju je uhva o, napola se prevrnuo na nju, jednom je rukom dražio po struku, dok joj je drugu položio na obraz. Maddy se o mala, ali ne previše. Znala je da slijedi poljubac i bilo joj je drago zbog toga. Njegove su usne dodirnule njezine, tople u tome hladnom predvorju, baršunasto nježne u kontrastu s tvrdim kamenom na kojemu je ležala. Prestao ju je škaklja . Tijelo joj se opus lo; sklopila je oči i osje la ga nad sobom. Udisala je njegovu vrelinu u prohladnome zraku, slušala hi zvuk užitka koji je ispuštao dok ju je istraživao. Nije mu uzvratila poljubac, još ne – ali namjeravala je uskoro. Bilo je neobično bi žena i ne-žena, bi slobodan ljubi se i hrva se po podu poput psića. Nije to bilo čedno, dobro je znala. No on je to činio tako slatko, tako zaigrano da se nikad nije našla u situaciji u kojoj bi zah jevala da prestane. »Ne postelja«, obećavao joj je svaki put kad bi se odmakla – i to bi je umirilo. Bilo je tričavo, i ugodno, i premda je bila riječ tek o zemaljskom, putenom užitku, ionako će traja kratko, a ona će onda ponovno posta ona stara, obična, presavjesna Maddy Timms. Uzorna Maddy Timms, s vlas tom tajnom uspomenom koju će čuva , s ljiljanom skrivenim među zmajevima kreposti. Podigla je bradu i uzvratila mu poljubac. On je bio njezin učitelj: znala je kako okusi njegove usne, istraži kutove dok se on umirio i malčice razdvojio usta. Njegovo jelo kao da je reagiralo polaganim napinjanjem, stezanjem nad njom, a ruke je zario u njezinu kožu. Ipak, ležao je nepomično, visio u zraku, dok su mu usta surađivala s njezinima kao da je svu koncentraciju usmjerio na taj osjećaj. Sa svakim su mu se dodirom usta sve više otvarala, omogućujući joj da istražuje dalje – pozivajući je na to. Dodirivala ga je jezikom. Bio joj je stran i poznat, tako blizak, a opet tako nepoznat. Plemić, s bajnim vilama, Velšanima i kraljevima u svojoj povijes , gospodar ovoga predvorja i cijeloga dvorca, ali najčudnije i najmoćnije od svega: muškarac. Sandalovina i snaga, agresivnost koju je, osjećala je, držao pod kontrolom. Njegov se


dah miješao s njezinim, lagan od očekivanja. Maddy je okusila dublje. Uzvra o joj je svojim jezikom, nagonskim zvukom duboko iz prsa i moćnim odgovorom. On je preuzeo glavnu riječ u njihovu zagrljaju. Njegovo se jelo poklopilo s njezinim. Na podu predvorja, cijelom težinom pri snut na nju, poljubio ju je u potpunosti, i sva igra i lakoća su nestale. A ona mu je uzvra la, otvorila je usta preko njegovih. Duboki glazbeni ritam udarao je u nju, neki iskonski zvuk u njegovu grlu. Reagirao je na nju i uzimao ono što je predala s lakoćom, kao da joj čita misli, kao da prepoznaje trenutak kad se njezino tijelo i njezino srce probudilo od njegova dodira. Isprepleo je prste s njezinima i raširio ih po hladnome kamenu. Njegov joj se pečatnjak zabio u prst, s snut između njegove i njezine ruke. Bolno joj se urezao do kos , ali ona je to željela. Željela ga je ondje, kao što je željela i njega. Sve u njoj izvijalo se prema gore, ususret njegovu poljupcu. Bilo je to kao da je dotad bila svezana nitima koje je on raskinuo dodirom. Čula je sebe kako stenje od toga strašnog užitka poput cendrava djeteta. Pomaknula se; nije si mogla pomoći, prihva la je ritam koji joj je on zadao svojim jezikom i izvila se tražeći više. »Jako moralno.« Glas lady de Marly bio je poput slapa ledene vode. Maddy se trznula. Jervaulx se na trenutak ukipio – ali nije odskočio, nego se još više privio uz Maddy i osuje o njezin grčevi pokušaj da se izvuče iz njegova zagrljaja. Ne podižući pogled, poljubio ju je u uho. »Mir«, reče joj glasom prigušenim uz njezinu kožu. »Mir, Maddymoja.« Za m ju je opet kratko poljubio, a onda se podignuo s nje. Brzo se i nezgrapno osovila na noge. Jervaulx je ustao. L a d y de Marly, sa sluškinjom iza i štapom ispred sebe, izgledala je kao bijelo, mrko lice naslikano na crni kip. »Teta Vesta«, reče Jervaulx i lagano se nakloni. Uzeo je Maddy pod ruku. Nije se mogla mica kako je htjela; privukao ju je bliže sebi i povukao naprijed. »Dobrodošli«, reče iznenađujući Maddy svojom staloženošću. Sva njezina pribranost je nestala. »Ugodan ... puti« Maddy je vidjela da je njegov govor upao lady de Marly u oči. Bio je to ugodan predah od njezine usredotočenosti na Maddy. Stara je žena zurila u njega, dugo ga proučavajući ledenim pogledom. »Oporavili ste se«, reče naposljetku. »Bolje«, reče Jervaulx. Pri skom ruke prisilio je Maddy da se pomakne naprijed. »Vojvotkinja Are ... mede. Čast bi ... žena.« Govor mu se opet pogoršao. Kad je bio nasamo s Maddy, već se mogao spretnije izražavati. »Ne mnogo bolje«, trpko će lady de Marly. Bacila je pogled na Maddy. »A vi,


gospođice. Uistinu ste nas sve nadmudrili. Nisam mislila da ste pustolovka.« »Vojvotkinja«, reče Jervaulx, s izrazi m naglaskom koji je bio više upozorenje, nego posljedica njegova truda. »Gdje su dokumenti?« Jervaulx joj se mračno nasmiješio. Ništa nije rekao. »Drsko momče«, otresla se. »Po zakonu«, rekao je. »Dob. Drža ... vljanstvo. Poseban ... papir. Crkva. Svjedok. Knjiga ... potpis. Ne zakonito ... spriječiti.« »Osim možda zbog tvoga duševnog stanja«, odgovorila je, no njezin odgovor je više zvučao kao gunđanje, nego kao prijetnja. »Luđače. Mogli ste uze djevojku koja vam je bila ponuđena i prištedjeti sebi i meni mnogo nevolje.« » Gospođica ... Trothorse.« »Gospođica Trotman. A njezin otac prijeti da će vas tužiti zbog kršenja obećanja.« »Mene!« Prasnuo je u smijeh. »Vi obećali. Vi ... platite.« Po tome kako je isturila čeljust, bilo je jasno da je povukao pravi argument. Udarila je štapom o pod i njegov je oštar zvuk odzvanjao po predvorju. Maddy je primije la da stara plemkinja sada nju gleda očima koje su otkrivale njezino ledeno srce. »Povući ću se da se odmorim. Vi, gospođice ... Vojvotkinjo. Posje t ćete me za jedan sat u mojim odajama.« Nije se moglo izbjeći. Maddy je kimnula glavom. Lady de Marly je uz zvuk škripanja i kuckanja krenula na drugu stranu predvorja. Sluškinja, gotovo jednako stara kao njezina gospodarica, brzo je pogledala Maddy, a onda požurila za lady. Neobično, ali gotovo se činilo da se sluškinja nasmiješila. »Nazvala vas ... vojvotkinja.« Jervaulx je iskosa pogledao Maddy. »Ona će ... pristati.«

Lady de Marly zauzela je cijelo krilo dvorca, jedno od najstarijih. U m je odajama uvijek odsjedala, no sad su bile hladne od neupotrebe. Prekrivena pokrivačima i zamotana do brade, nasadila se na klupu pored divovskoga kamina. Vatra je snažno gorjela, no u većem dijelu sobe i dalje se ledio dah. lady de Marly možda je pristala na to da je Maddy vojvotkinja, no nije se naročito obazirala na tu činjenicu. Obraćajući joj se općenitom tulom »djevojke«, naredila joj je da sjedne na stolac ravnoga naslona koji nije posve ulazio u nišu pored kamina pa joj je uskoro prednjica gorjela, dok su joj se leđa smrzavala. Bez drugoga uvoda lady de Marly reče: »Potrudila sam se da stanem u tome St. Matthewsu na putu ovamo. Brak je zaveden u župnu knjigu vjenčanih.« »Da«, reče Maddy. Potpisala se u nju – bojala se da je to najgori i najkonkretniji od


njezinih prijestupa. »Isto tako, pogledala sam knjigu obavijes na građanskome sudu. Izdavanje posebne dozvole za sklapanje braka vojvode od Jervaulxa i Archimedee Timms propisno je zabilježeno. Cini se da je onako kako je rekao. Sve je u redu.« »Zaista?« Maddy nije znala ništa o proceduralnim formalnos ma izvan Društva prijatelja. Osjećala je neobično olakšanje što je Durham ipak govorio istinu. »To vas tješi, vidim. Zar ste mislili da nešto nije u redu?« Maddy se zagledala u svoju suknju, a za m opet podigla pogled. »Doista, ne bi me iznenadilo da doznam kako nešto nije u skladu sa zakonom. Vjenčanje je ... izvedeno u velikoj žurbi, na Durhamov zahtjev.« »Doista?« Ispod šala su gledale oštre oči lady de Marly. »Da.« Maddy je duboko udahnula. »Ti znaš da će vojvoda učini bilo što da izbjegne povratak u ludnicu. Učinio je to da bih mu ja mogla pomoći i zaš ga od toga. Ja ne bih bila pristala ... Bila bih potražila neki drugi način, ali s pola tuceta tvojih ljudi koji su razvaljivali vrata crkve ...« »Moji ljudi? Razvaljivali vrata? Zabunili ste se, gospođice. Nitko u mojoj službi nije imao nikakve veze s ovim debaklom.« »Ondje su bili ljudi – koji su ga htjeli odvesti.« »Odvesti!« Lady de Marly se zgrbila pod svojim pokrivačem. »Njegova majka je glupača.« Usne su joj se prezirno namreškale. »Kao da je običan kriminalac. Nisam znala za to.« »Durham nam je rekao da su se, kad se vra o u London, plaćenici raspi vali o njemu i vojvodi. Bojao se da će ga slijedi kad krene iz grada, a nije mu na pamet padalo nikakvo drugo rješenje pa je pribavio posebnu dozvolu za slučaj da ga zaista slijede, tako da ih netko može odbiti.« »Glupan! Trebao je doći k meni! Ja sam ih mogla odbi , i to na vrijeme.« Starica se neočekivano zahihotala. »Ali Jervaulx se radije skriva iza ljepšega lica, je li? Njegovi ape nadmašuju njegovu moć rasuđivanja. Oni šakali za koje su se udale njegove sestre ipak će ga se dočepa ne pokaže li više razuma. Pazite, ako su dovedeni plaćenici, možete pogodi tko je tu ideju utuvio vojvotkinji u glavu. Bijedni plebejci. Plaćenici, možete li vjerova ! Što je iduće? Raspisana nagrada za njegovu glavu u novinama? Traži se – ludi vojvoda! Pravi je blagoslov što mu otac nije poživio da ovo vidi, Bog mu dao duši lako.« Duboko je udahnula nad mirisnim solima, a onda joj je ruka opet nestala negdje među pokrivačima i šalovima. »Zahtjev za ponovnim suđenjem već je predan. Je li vas uzeo već prije vjenčanja ili nakon njega?« »Uzeo za što?« pitala je Maddy. lady de Marly prezirno je frknula. »Je li imao odnose s vama, vojvotkinjo?«, ironično reče.


Kao da joj je jelo shva lo prije uma, Maddy je preplavio val topline. Kad joj je sinulo puno značenje pitanja, morala se svjesno potrudi da ostane mirno sjedi na stolcu, premda je on malo zastrugao pored ognjišta od siline njezine reakcije. Bila je itekako svjesna da sluškinja sjedi negdje podalje od vatre dok nju lady de Marly proučava otrovnim pogledom. »Ne prije«, promrmljala je. »Recite mi is nu – i govorite glasnije, djevojko. Ne zanima me koliko ste moralni. Zanima me nasljednik.« Maddy je podigla bradu. »Ne prije«, ponovila je jasnije. »Kad vam je bila zadnja mjesečnica?« »Neumjesna si!« reče Maddy. »Kad postanete vojvotkinjom, draga djevojko, možete očekiva da će vam ljudi postavljati neumjesna pitanja o tim stvarima. Dakle, kada?« Maddy je tvrdoglavo šutjela. »Čudim se vašoj suzdržanos , s obzirom na javne izljeve ljubavi kojima ste me počas li popodne.« lady de Marly zavalila se u naslonjač, odgurnula šal s glave i otkrila crnu kapu i isto takve mašne. »Premda pretpostavljam da je to nagovještaj plodnoga ishoda vašega braka. Pričajte mi o Jervaulxu. Jako se oporavio.« Maddy je laknulo što su prešle na drugu temu. »Jest. Kad je opušten, još je bolje no što si ti imala prilike čuti.« Lady de Marly je kimnula. »Razmišljala sam da dovedem drugog liječnika – ali kakva korist od toga? Dosad smo ih doveli sto nu. Mislim da mu posve dobro ide s vama.« Podigla je jedan bijeli prst, tanak poput grančice. »Nemojte se zavarava , djevojko. Ovaj je brak sramota. Ja bih mu namijenila neku bolju, ali glavno da je sve po zakonu – svaka je rodilja dobra, s obzirom na okolnos .« Slegnula je ramenima. »Čini se da ste njemu dovoljno dragi.«

»Majka vam je poslala pismo«, u salonu je nakon večere obznanila lady de Marly. Izvukla je papir ispod svoga šala i pružila ga Jervaulxu. Upravo ga se spremao uze kad ga je malčice povukla. »Da vam ga ja pročitam?« Iščupao joj ga je iz ruke. »Ja ... čitati.« O šao je s pismom do naslonjača i izvalio se u njega. Držao je zapečaćenu omotnicu objema rukama, a onda je stavio na koljeno. Lady de Marly napeto ga je promatrala kao da želi prosudi hoće li zaista pročita pismo ili se samo pretvarati. Okrenuo je pismo. Gurnuo ga je na drugo koljeno. Naposljetku je ustao, odnio ga Maddy i zapovjedio: »Otvoriti.« Pošto je ona prelomila voštani pečat, vra o se u svoj naslonjač i počeo čita . Dugo


mu je trebalo. Glavu je lagano nakosio udesno kao da ne može dobro razazna slova ako gleda ravno u list. Na kraju je uzdahnuo, okrenuo očima i bacio pismo na stolić pored sebe. Zatim se vragolasto nacerio Maddy. »Ne ... doći.« »Ništa više nije napisala?« upita lady de Marly. Jervaulx je ponovno podigao pismo između prs ju i pus o da se samo razmota. »Moli. Moli. Puno ... moli. Ne ... kroči ... pod is krov s ... mojom ljubavi. Ljubavnicom.« Kratko je pogledao Maddy. »Vama.« Ponovno je prele o pismo. »Sestre ... ne prizna . Nepriroda ... sin.« Zgužvao ga je jednom rukom i s druge strane salona zavidao u vatru. »Ne odobrava vaš izbor«, komen rala je lady de Marly. »Po zakonu«, reče Jervaulx. »Ne ... ljubavnica. Žena.« »Svakako«, reče njegova tetka. »Ali niste se posve osigurali, znate. Tu je pitanje jeste li pri zdravoj pame . Na što ste se ovim brakom obvezali? Je li imetak zaš ćen? Što ako je gospođica Timms manipulan ca koja je jednoga slaboumnika zarobila u svoju mrežu?« »On nije ...« Lady de Marly prekinula je Maddy. »Samo spominjem pitanja koja se mogu postavi , vojvotkinjo. Vaša je pozicija slaba. Ovaj brak može samo bi dokaz pro v njega na saslušanju. Ni jedan razuman čovjek njegova staleža ne bi ga sklopio.« Vojvoda je odjednom ustao. O šao je do pisaćeg stola, podigao pero i pružio ga Maddy. »Ugovor sada. Napisati ... što želite.« »Sto ja želim?« upita Maddy. Lady de Marly frknu. Jervaulx se iznenada nasmiješio. »Voljeni moj živote«, reče on. »Tri vlas ta konja ... dvije dvorske dame ... dvadeset haljina ... sve odaje namjes ... postelje ... jastuke ... sagove ... šestoricu ili osmoricu visokorodene gospode.« Stavio joj je pero u ruku. »Maddymoja. Što želite.« »Ništa ne želim.« Lady de Marly je prasnula u smijeh, kao da se Maddy našalila. Jervaulx je trenutak zurio u Maddy, a onda kleknuo pored njezina stolca. »Ništa?« Bespomoćno je odmahnula glavom. »Naravno da ne želim.« Pogledao ju je u oči, malo nakošene glave. Na usnama mu je trala sjenka nježnoga osmijeha. »Otac?« pitao je. »Ne biste onda ... uzdržavali oca?« »Oh ...« Ugrizla se za usnu u svome bolnom iskušenju. »Ne. To ne bi bilo u redu.« Lady de Marly odjednom je progovorila. »Bolje vam je da ovu svoju zgodnu predstavicu ne tjerate predaleko, djevojko. Da on noćas umre, vama ništa ne bi ostalo. Ne biste dobili ni šilinga, da znate. Navedite neke razumne i promišljene cifre. Sud će ima bolje mišljenje o vama zbog vašega zdravog razuma. Calvin i ja možemo posvjedočiti da ste i vi i vojvoda vlastoručno sklopili bračni ugovor.«


»Ali ...« Maddy ga je pogledala. »Ne želim nikakve cifre. Ti i ja ... Mi nećemo ...« Položio je svoju ruku na njezinu i snažno je s snuo. Dobro je shvaćala što joj želi reći. Na trenutak je u salonu zavladala tišina. »Maddymoja«, rekao je. »Dugujem sada ... sve.« Nasmiješio joj se, takvim osmijehom da ju je srce zaboljelo. »Vratim ... vama ... malo.« »Ništa mi ne duguješ«, prošaptala je. Pus o ju je i ustao. »Koliko ... Trotman?« Pogledao je tetku. »Donijela je deset tisuća«, reče lady de Marly. Nestrpljivo je mahnuo rukom. »Koliko?« »Ostavš na od pet suća i dvjesto po kvartalu. Redovi prihodi isto toliki, plus doživotni udio u dohotku od imanja u Monmouthu, dvadeset i pet posto, nakon vaše smr . Ali pazite, gospođica Trotman sa sobom je donijela deset suća. Pedeset suća kćerima u trenutku njihove udaje, pod uvjetom da se brak sklapa uz roditeljski blagoslov. Sedamdeset i pet suća drugom, trećem i četvrtom sinu. Pedeset suća svim ostalim sinovima, pod istim uvjetima. Ostatak nasljedniku.« Nasmijao se. »Marljiva ... žena.« lady de Marly podigla je svoje tanke obrve i odmjerila Maddy. »Izgleda da je ona odličnoga zdravlja i spremna za taj zadatak.« »Sutra«, reče on, »šaljem po ... Bailey. Vi reći ... ugovor. Napisa isto ... što rekli. Doda ... dvije suće godišnje ... doživotno ... gospodin John Timms. Pažljivo ... greške. Ja mogu ... čitati.« »Ali ...« reče Maddy. »Želim«, prekinuo ju je Jervaulx. »Ja ... želim.« Zavalila se dublje u svoj stolac. Sve je to bila parodija; tako je duboko zaglibila u neis ne da je došlo do sklapanja skandaloznoga dokumenta u kojemu se osiguravaju potomci braka koji neće postoja . Odjednom ju je uhva la srčanost. Ustala je. »Idem na počinak.« Jervaulx se naklonio. lady de Marly čak se nasmiješila. Ispružila je ruku. »Laku noć vam želim, vojvotkinjo.« Maddy ju je prihva la. Stara dama s snula ju je svojim suhim prs ma i okrenula joj jedan obraz. Maddy je oklijevala, no onda se sagnula i kratko je poljubila. lady de Marly počela ju je pušta , ali onda je zgrabila vojvodin pečatnjak i okrenula ga nagore na Maddynu prstu. »Zar niste našli ništa bolje, Jervaulx? Za Boga miloga, momče, nabavite joj pošteni vjenčani prsten.« »Hoću«, složio se. Maddy je povukla ruku kad ju je lady de Marly pus la. O šla je do vrata. Već se nije radovala dugom putu po tmurnim hodnicima i mračnoj dvorani. »Druga vrata, djevojko«, Iju to će lady de Marly. »Ne otvarajte ta – ući će hladan zrak!«


Maddy se lecnula. Bila je posve sigurna da su to prava vrata. »Maddy«, reče vojvoda. Pogledala ga je. Nagnuo je glavu prema ulazu kojim se dotad nije koristila. Poslušno je prešla preko salona i otvorila vrata. Vodila su u prostoriju veličanstvenu poput svih drugih – ložnicu, uređenu u bojama grba s feniksom, bijeloj i modroj. Iznad impresivne, visoke postelje, na vrhu baldahina, nalazila se mala zlatna kruna. Sa zakašnjenjem je shva la što to znači. Zastala je na dovratku. Bila je to Jervaulxova odaja. Okrenula se i izašla. »Radije bih ...« Lady de Marly ju je prekinula. »Besmislice«, reče kao da točno zna što Maddy namjerava reći. »Zašto bi vas on morao lovi preko pola grofovije? Spavajte ondje, djevojko. Bit će godina za vlastitu ložnicu.« Jervaulx ništa nije rekao. Stajao je nasred salona, ruku sklopljenih na leđima, visok i elegantan. Samo ju je pogledao svojim tamnomodrim, tajanstvenim očima. »Bit će godina, djevojko«, ponovila je lady de Marly glasom koji je sad zvučao staro i umorno od vremena. »Zapamtite što sam vam rekla.«

Maddy je uspravno sjedila na pozlaćenome stolcu, čiji je naslon za leđa ukrašen izbočinama i prečkama bio odlično smišljen da onoga tko na njemu sjedi spriječi da zaspi. Vojvodina ložnica odisala je atmosferom prostora u kojemu netko živi više od bilo koje druge prostorije koju je Maddy vidjela u dvorcu. Uz zastrašujuću postelju s krunom, ondje je bio mali regal u kojemu su knjige bile nagnute i nagomilane jedne preko drugih kao da ih se često koris ; hrpe papira i časopisa na pisaćemu stolu ispred prozora svjedočile su o pravome radu, a ne tek o običnoj predstavi za društvo. U ložnici je bila zapaljena uljanica. Maddy se činilo izvjesnim da je za uredno složene hrpe papira zaslužan netko od služinčadi, ne Jervaulx. Sje la se nereda koji je on brzo napravio u radnoj sobi u St. Ma hewsu i osje la sućut za odgovornu sluškinju, koja mora pazi da jekom pospremanja nešto ne zagubi, nesumnjivo uhvaćena između svojih kriterija održavanja kućanstva i vojvodine zbrke, za koju je on sigurno tvrdio da je savršeno organizirana prema nekom opskurnom sustavu. Maddy je bila upoznata s takvim sustavima. Sastojali su se isključivo od toga da sve ono na čemu trenutno ne radi gurne u stranu, na to slaže nove papire, stvara novu hrpu za novi projekt, pomiče ih amo-tamo po potrebi, skida papire s jedne hrpe i stavlja ih na drugu kad mu treba časopis s dna prve hrpe, a onda, kad ne bi mogao pronaći neki potreban papir, okrivljava sluge zbog njihova nedopuštenog miješanja u njegov raspored.


Uglavnom je gledala u stol jer joj je bilo neugodno gleda slike. Bile su oličenje onoga što su kvekeri smatrali najgorim kod ispraznih prikaza zemaljskih stvari. Čak i tobože vjerske slike bile su lascivne – jedan je cijeli zid bio prekriven likom Eve u prirodnoj veličini, s jabukom pored nogu i samo s dljivo položenom rukom preko golo nje. Jedna je oplata prikazivala žene koje se kupaju na potoku dok sa ri vire iz obližnje šume, a druga lady Godivu kako jaše kroz grad na bijelome konju, spuštene kose koja je više skrivala konja nego nju. Jedino djelo koje je Maddy mogla promatra a da se ne zarumeni bila je malena slika mlade žene s nizozemskim pokrivalom za glavu, koja se okrenula prema promatraču koji ju je zatekao dok se gledala u zrcalu u svojoj ruci. Njezin je osmijeh bio kombinacija s dljivos , obijes i dobrodošlice, tako stvaran i s toliko sramežljiva užitka u sebi da je promatraču došlo da se i sam nasmiješi. Maddy je dugo gledala tu sliku, očarana time kako je obična boja i ravno platno dočaralo tako živ lik. Na stoliću pored njezina stolca stajale su boca i čaša te nekoliko minijatura, sve prikazi ženskih likova. Pretpostavila je da je zacijelo riječ o njegovim sestrama, premda nisu naročito nalikovale damama koje je Maddy vidjela. Pored jedne od njih bila je okrugla staklena ku jica za sat, no u njoj nije bilo sata, već uvojak svijetloplave kose. Ni jedna od njegovih sestara nije imala plavu kosu. Ustala je i prišla bliže slici djevojke sa zrcalom, pokušavajući uoči pojedine poteze kista koji su stvorili takav dojam. Visjela je blizu drvene oplate pri dnu zida, tako da se Maddy morala prignu da je pogleda. Dok se naginjala, vrata su se ho otvorila. Maddy se okrenula. Jervaulx je zatvorio vrata za psima, koji su jurnuli naprijed, kratko pozdravili Maddy, a onda skočili na postelju i po staroj se navici sklupčali u podnožju. Jervaulx je trenutak stajao i gledao je. »Sviđa djevojka ... slika?« pitao je. »Vrlo uvjerljiv prikaz«, odgovorila je. »Uvjer ... Rembrandt.« »O, da. Vrlo je slavan, zar ne?« »Pomalo.« Izgledao je kao da se zabavlja. »Ne znam mnogo o slikama«, sramežljivo je rekla. »Mi ih ne smijemo imati.« »Ne?« Prišao je blizu i stao pored nje te pogledao portret. »Zašto?« Malčice se namrš la. »Biblija zabranjuje takve prikaze. Osim toga – grešni su.« Bacila je brz znakovit pogled po sobi. Bilo je teško zamisli grešniju zbirku slika od njegove. »Meni ... sviđaju«, rekao je i nasmiješio se, ovlaš je dodirnuo po obrazu – i poljubio. Maddy je ustuknula i ovlažila usne. »Je li se tvoja tetka povukla na počinak? Trebala bih poći.« »Ne.« Odmahnuo je glavom. »Ostati. Ona ... ondje.«


»Ovo je vrlo nezgodan aranžman.« Maddy je bespomoćno pokazala prema susjednome salonu. »Stara ... moda. Glavna odaja ... salon ... ložnica.« Rukom je nacrtao tri znaka u zraku, poredanih jedan za drugim. »Stari lordovi ... jelo gozba glavna odaja ... pošto jedu ... je ... jeli ... pošto jeli ... onda pozvali ... prijatelje ... povući se ... nasamo ... salon.« Kimnuo je glavom prema salonu. »Bio to ... znak naklonos . Samo dobri prijatelji ... pozvani. Isto ... nikad promijenilo ovdje. Glavna odaja ... pa salon ... pa ložnica. Stara moda ... u Jervaulxu. Sto godina.« »Ipak je sad nezgodno. Možda si umoran i želiš poći na spavanje.« Pus o je da mu kaput spuzne s ramena. »Stari dani ... najbolji prijatelj ... pozvan ... do kraja ... došao ... ovamo.« Kaput mu je pao kad se naklonio. »Velika čast ... vama.« »Trebala bih ići. Postoji li neki drugi put kojim bih mogla ići?« Položio je kaput preko stolca i počeo si raskopčava prsluk, a onda spus o ruku. Pogledao ju je. »Ne mogu ... kopčati.« Jedan je gumb već bio otkopčan. Maddy je s snula usne. »Možeš. Trebao bi se početi truditi.« »Ne mogu«, mirno je rekao. »Vi.« Prišao je i stao pred nju, u bogatoj bijeloj košulji i prsluku fino izvezenom sićušnim srebrnim cvjetovima, koji su stajali u kontrastu sa snažnim muževnim obrisima njegova tijela. Bio je tako neopterećen da se nije mogla osjeća nelagodno. Posegnula je i raskopčala mu gumbe, a za m mu razvezala rubac oko vrata. Bilo je gumba i na njegovim bež hlačama, no ignorirala ih je. Kad je završila, smjesta se odmaknuo i ostavio je s njegovim prslukom i rupcem u rukama. Još se malo opus la. Podigla je njegov kaput i odnijela odjeću u garderobu. Kad se vratila, sjedio je na počivaljci i saginjao se pokušavajući skinuti cipele. Raskopčane košulje i ovratnika, napola odjeven i nonšalantan, ispružio je noge na počivaljku i zavalio glavu. »Umoran«, reče i duboko uzdahnu. »Iscrpila ... žena-zmaj.« Nestao je i zadnji tračak Maddyne nelagode. »Ima čvrsta uvjerenja«, reče pomalo se smješkajući. Ispružio je ruku i privukao stolac. »Vi sjesti ... mene.« Maddy je sjela. Možda je bilo najbolje da ostane malo duže kako bi bila sigurna da je njegova tetka otišla. Sklopila je ruke u krilu. Postrance ju je pogledao. »Uštogljena ... Maddymoja.« Prije no što ga je uspjela spriječi , nagnuo se prema njoj i suknju joj trgnuo u stranu. Pokazale su se njezine glomazne cipele i vunene čarape ispod elegantne haljine od modre svile. »Skinu «, rekao je i uspravio se na počivaljci. Sagnuo se i počeo joj otkopčava cipele. »Ipak možeš otkopčavati«, optužila ga je. Neodređeno je zagundao i primio je za gležanj kad je pokušala izvući nogu.


»Pus «, odlučno je rekao. Ruka mu je bila topla i čvrsta, nepopustljiva. Maddy se ugrizla za usnu i prestala se odupira . Skinuo joj je cipele te ih jednu po jednu bacio u stranu. »Umorna, Maddy?« Dlanovima joj je obavio stopala i podigao ih u svoje krilo. Počeo joj je palcima masirati svodove stopala. Osjećaj je bio tako divan i trenutno okrepljujući da joj je prosvjed zamro na usnama. Pokušala je osta uspravno sjedi , no kombinacija ugodnoga masiranja umornih mišića i kut pod kojim se nalazila nisu joj to dopus li. »Oh. To ... jako opušta.« Ništa nije odgovorio, samo je gledao u njezina stopala dok ih je masirao. Suknja joj se, blistajući poput safira, spus la na pod i malo zgužvala kad joj je pri snuo pete jednu o drugu, a onda kliznuo rukama na stražnju stranu gležnjeva. »Oh«, promrmljala je Maddy i ponovno uzdahnula. Sklopila je oči. Masirao joj je listove, da bi zatim jednu ruku vratio na njezine nožne prste, koje je masirao jedan po jedan. Bio je to izvanredno ugodan, ali i neobičan osjećaj. Malčice se napeto nasmijala, i dalje sklopljenih očiju. »Nisam znala da takvo što ... može bi tako ugodno.« »Mmmm.« Pomaknuo se. Maddy je otvorila oči. Promijenio je položaj i ponovno se ispružio. Pokušala je povući noge, no on ih je držao dok se zavaljivao na počivaljku. Zatvorio je oči i nastavio sa svojom nježnom masažom. »Bi li radije da ja tebi masiram noge?« ponudila se. »Ne.« Gledajući ga mogla je pomisli da spava, samo što je nastavio svojim palcima opisiva čvrste, pravilne krugove po njezinim tabanima, za m po bridu stopala pa po petama. A onda opet po prs ma, jednom po jednom, sve dok joj stopala nisu počela trnuti od užitka. Ponovno je zatvorila oči i umirila se. Prepus la se tome osjećaju. Ognjište u njegovoj sobi bilo je moderno, s podignutom rešetkom odakle je toplina isijavala u kutove. Pustila je da joj svileni šal koji je nosila cijeli dan spuzne s ramena. »Samo Rembrandt ... naslikati vas«, reče vojvoda. Otvorila je oči i vidjela da je gleda. Dlanom joj je lagano prešao preko noge od gležnja do koljena. »Ovakvu ... naslikati ... da pamtim.« Ruke su mu se umirile. U sobi je vladala šina, izuzev sporog, hog šištanja pare iz žeravice. Pod svjetlošću uljanice boga nabori njezine suknje boje indiga i kobalta is cali su se u kontrastu s posvemašnjom bjelinom njezinih čarapa. Njegova je ruka nepomično ležala na njezinoj otkrivenoj nozi. Promatrao je tu nogu, lica mračnog i grubog pod slabom svjetlošću. Podigao je pogled i postrance je pogledao. »Prijateljica?« Ništa nije odgovorila, previše preplavljena osjećajima da bi ih mogla izrazi


riječima. »Prijateljica, vi, Maddy ... uvijek. Ne ... zaboraviti.« »Ne«, prošaptala je. »Neću te zaboraviti.« Iznenada se pomaknuo i odmaknuo njezine noge. Povukla ih je ispod sebe kad je ustao. »Spavati ovdje«, reče. »Ja ... garderoba.« U garderobi je bio sklopivi krevet; Maddy ga je vidjela kad je onamo odnijela njegovu odjeću. »O, ne. To ne bi bilo pravedno. O ći ću kad se tvoja tetka povuče na počinak.« »Otići? Daleko, Maddymoja. Mračno. Neživo. Duh. Ostati ovdje.« »Duh?« upita Maddy. »Žao ... dub.« Pogledao ju je, nevino, a opet gusarski. »Ne rekli?« »Nema duha.« Ispustio je glas iz grla, duboko stenjanje od kojega se ledila krv. Devil je podigao glavu i uzbunjen se osvrnuo sa svoga udobnoga mjesta na postelji, gdje je sklupčan spavao. »Nema duha!« »Jedan korak ... Jedan korak ...« Jervaulx je stajao u polumraku, blistavih očiju. »Dvorana ... hodati ... polako ... uza stube.« Duboko je udahnula, pronašla svoje cipele i gurnula noge u njih. Odlučnim je korakom otišla do vrata. »Vratit ću se s lady de Marly.« »Neće svidjeti. Hoće vi ovdje. Spavati.« Nacerio se. »Odluka. Zmaj ... duh ... ja.« »nema duha!« Nije rekao da ga ima, ni da ga nema. Maddy je zavirila u salon i vidjela da je lady de Marly već o šla. U odaji je bilo mračno i postajalo hladno, samo su posljednje narančaste oči žeravice namigivale i bacale slabašnu svjetlost po sagu. Palo joj je na pamet da pozvoni Calvinu Starijemu, a onda je shva la koliko je već kasno. Uostalom, bilo je smiješno i nekršćanski boja se duhova. Devil je skočio s postelje i prišao joj. »Hoćeš li me ti pratiti?« pitala je psa. Devil je mahnuo repom. Skočio je šapama na njezinu suknju. Lukavo je pogledala Jervaulxa. »Uzet ćemo svijeću.« Naklonio se i otvorio dlan. »S ... Bogom.« »Dođi«, rekla je psu, koji je poslušno ispred nje istrčao kroz vrata.

Ledeni je zrak puhnuo u salon kad je otvorila vrata hodnika. Devil je kliznuo van i odmah nestao u tmini izvan titravoga kruga svjetlosti svijeće. »Vra se!« zasiktala je. Njezine su riječi odjeknule i vra le joj se kao zloslutan šapat.


Pas, čije su pandže kuckale po kamenome podu, vra o se i skočio na nju. Pogladila ga je i krenula dalje. Devil je spuznuo dolje, ponovno potrčao i nestao. Ubrzala je korak, škiljeći u drhtave sjene koje je bacala svijeća. Njezine su nezakopčane cipele grubo odzvanjale po podu. Jednom je zastala. Hodnik je bio pun odjeka koji su zamirali i ostavljali tek hladnu šinu. Ako je u cijeloj toj divovskoj hrpi kamenja postojala još koja živa duša, sad od nje nije bilo ni traga ni glasa. Dah joj se ledio. Osvrnula se. Neki je čovjek stajao ondje. Dahnula je i odskočila, no već je tada shva la da je riječ o jednome od oklopa koji su nepomično stajali u stavu pozor, dok im je nemirno lelujanje svijeće pružalo privid neobične živosti. »Devil!« ho je zazvala s panikom u glasu, prisilivši se da strašnoj figuri okrene leđa. Za trenutak je začula ohrabrujuće kuckanje psećih pandži i Devilov pozna točkas lik pojavio se iz tmine. Ovaj se put malo sagnula i uhva la psa za šišku ne bi li ga prisilila da ostane uz nju. Zajedno su išli do vrha stubišta. Maddy je ondje zastala. Nije čula ništa osim Devilova jezika jer je iskoristio priliku da legne i poliže si šapu. Stube su se obrušavale u širokome luku, kao poziv u tamu. Vra lo joj se sjećanje na vojvodino zastrašujuće stenjanje, tako živo da se ponovno okrenula ne bi li vidjela slijedi li je on da je zadirkuje. Široki je hodnik bio prazan. Maddy se okrenula prema stubištu kadli je Devil naćulio uši. Ustao je i zabuljio se u mrak pred njima. Maddy je osjetila kako je preplavljuju grozni trnci. Oči su joj počele suziti. Pas se nagnuo preko prve stube. Nakostriješio se. Iz grla mu je doprlo duboko, prijeteće rezanje. Maddy kao da je netko odjednom izbio dah. Devil je skočio naprijed lajući i režeći. Maddy se trgnula i potrčala. Jednom si je rukom pridržavala suknju, dok je u drugoj nosila svijeću. Cipele su joj nespretno klaparale i odjekivale kao da je nešto slijedi u stopu. Devil se pojavio pored nje, a onda projurio dalje u mrak. Trknula je brže, sitno jecajući ispod glasa. Osjećala je kako je koraci iza nje sus žu. Kad je vidjela psa kako grebe po nekim vra ma, brzo ih je otvorila, bacila svijeću na kameni pod za sobom i zalupila vrata. Shva la je da se nalazi u vojvodinoj ložnici. Okrenuo se, s košuljom u jednoj ruci. Maddy mu se bacila na gola pleća i zaokrenula ga tako da bude između nje i vrata. »Nešto je ondje« zavapila je. »Pas ... Devil ... Nešto je u dvorani!«


»Maddymoja. Maddymoja.« Čvrsto ju je držao i zibao ho se smijuljeći. »Sve je u redu. Nema ničega. Nema ničega.« U njegovome je naručju njezino grčevito drhtanje popuštalo. Osjećala se glupavo još dok se očajnički privijala uza nj. Nema ničega. Naravno da nema. »Pas je režao«, zavapila je. Glas joj je još bio malčice piskutav i napuknut. »Gledao je niza stube.« Ponovno je zadrhtala. Duboko je udahnula pokušavajući se sabra . Devil je skočio na postelju i sad je ondje sjedio i gledao je, apsurdno nezabrinut. Ovlažili su joj se obrazi. Vojvoda joj je kažiprstom dodirnuo jednu suzu. »Žao mi je!« rekla je. »Znam da ... da nema ničega! Tako sam ... glupa! Noću ... u svojoj sobi ... čujem korake!« Privio ju je bliže uza svoje rame. »Maddymoja. Žao mi je. Ja sam kriv.« Zagrlio ju je. »Dođite. Idemo vidjeti što je to bilo.« »O, ne. Radije ne bih!« Među m, ruke ovijene oko njezina ramena, odveo ju je do vrata. Odmah ispred njih na kamenom hodniku poda ležala je svijeća koju je bacila. Još je gorjela. Podigao ju je ne puštajući Maddy. Vatra se rasplamsala kad je svijeću prinio jednoj od uljanica na zidu i zapalio je. Držao je Maddy uza se dok je išao od jedne do druge svje ljke i palio ih, malo pomalo osvjetljavajući hodnik. Psi su trčali ispred njih, a onda opet natrag. Na vrhu stubišta ugasio je svijeću pri snuvši je uza zid, a onda posljednju uljanicu izvukao iz ležišta. Držeći Maddy ispod ruke, pošli su niza stubište, sada osvijetljeno snažnim plamenom. Koliko god stubište bilo žarko osvijetljeno, tmina u dvorani progutala je svjetlost jedne jedine svje ljke. U dnu stubišta Jervaulx je pus o Maddy, predao joj svje ljku i o šao do goleme ručke na zidu. Oslobodio je kočnicu: začulo se škljocanje mehanizma i uže se počelo odmotavati s kotača.


Svje ljka je osvijetlila sjenu golemih predmeta: dva divovska željezna lustera koja su se teško spuštala sa stropa. Kad su mu se našli nadohvat ruke, ponovno je zategnuo kočnicu, uzeo svje ljku i krenuo od svijeće do svijeće, sve dok nije zapalio sve svijeće na oba lustera. Velika se prostorija polako rasvijetlila. I on je sad bio osvijetljen, zlatni plamen odražavao mu se od gole kože, dok mu je kosa bila tamna poput najdubljih kutaka sjenke. Naposljetku se odmaknuo i podignuo svje ljku. Izgledao je poput poganskoga boga u praznoj dvorani. »Bolje?« pitao je. Maddy se već odavno počela osjeća strašno glupavo. »O, da«, reče jedva čujno. »Hvala ti.« Devil je odjednom zalajao i bacio se za sjenom koja je pala s galerije za muzičare i muklo udarila o stol u dvorani. Oboje su pojurili preko plesnoga podija: mačka je spretno skočila i nestala u niši kraj kamina, ravno pred Devilovim nosom. »Duh«, reče Jervaulx. Smeteni mladi lakaj, odjeven samo u košulju bez kaputa, pojavio se na vra ma u arkadama ispod galerije. Vojvoda je pogledao prema njemu. »Tjeramo ... sablas «, rekao je. Kad je sluga došao u dvoranu, pružio mu je svjetiljku. »Ugasite. Svijeće ... gore ... jutro.« Lakaj je uzeo svjetiljku i naklonio se. Jervaulx je prišao Maddy. »Hvala . Bila sam glupava. Možda ... možda bih sada trebala o ći u svoju sobu«, rekla je. Zagrlio ju je oko ramena i krenuo prema stubama koje su vodile u njegovu ložnicu. Psi su pojurili ispred njih. Maddy je pomislila na mračnu galeriju, dvorane i stubišta koji su je dijelili od odaja stare vojvotkinje. Sje la se koraka. Nije vjerovala u duhove, no na mjestu kao što je ovo, bilo je krasno ima dva psa i krupnog, odvažnog i vrlo snažnog muškarca da uz nju korača niz hodnike koji odzvanjaju.

Duhovi. Chris an je sklopio ruke ispod glave i nacerio se u tamu garderobe. Maddymoja – uštogljena, pravedna, praktična Maddymoja – bojala se duhova. U dvorcu Jervaulx bilo je duhova, naravno. Priličan broj. Morao je itekako laga da bi je umirio. Njemu najdraži bio je duh hrta koji bi na Badnjak spavao ispred veličanstvena kamina u dvorani. Vidio ga je svojim očima, dok je James još bio živ, jedne hladne noći nakon mise. Pomislili su da je riječ o skitnici koji se provukao mimo stražarnice, no kad su ga zažvali, ustao je, protegnuo se i grabeći dugim koracima nestao ravno kroz izrezbarenu drvenu oplatu na zidu. Pričalo se da je pas svoje


počasno mjesto pored vatre zaradio me što je gospodarovo dijete spasio od utapanja te da se njegov duh pojavljuje kao zaš tnik, kao znak da će gospodarica dvorca uskoro rodi i na noge podići još jedno dijete. Jervaulx je smatrao da je ta priča pretjerano srcedrapateljna za svaku sablast koja drži do sebe. No is na je da je njegova najmlađa sestra Katherine bila rođena odmah iduće godine te da je s dvadeset i pet godina još uvijek bila živa i savršeno zdrava – za razliku od manje sretnih trojice braće i dvije sestre. Uzdahnuo je jer se sje o Jamesa. I Clair, i Anne, i miloga Williama Francisa. Njegova se majka s razlogom pretvorila u vjerskćg fana ka. Možda su trebali ostavljati ovčji but da potaknu sablasnoga psa na češće posjete. Nije ispričao Maddy o hrtu. Dopus o si je da joj priopći samo jedan djelić is ne: da se iznad vojvotkinjine ložnice nalazi Šetalište Crnoga stražara. Nije joj ni morao ispričati priču koja je išla uz to; vidio je da je već i samo ime sasvim dovoljno. Nasmiješio se. Odsad će boraviti kod njega.

Maddy se udobno ušuškala na vojvodinoj postelji. Bila je u potkošulji, bez haljine, no ipak joj je bilo toplo i osjećala se sigurno. Devil i Cass ležali su u podnožju postelje i povremeno bi tiho uzdahnuli. Koliko joj god bilo udobno, nije odmah zaspala. Bilo je nekoliko jastuka; gnijezdila se medu njima dok nije pronašla jedan za koji je bila sigurna da je Jervaulxov. Legla je na njega udišući vojvodin miris. Negdje između moralne Archimedee Timms i djevojke koja se bezrezervno predaje putenom iskušenju stajala je neka njoj nepoznata osoba: osoba koja je voljela haljine lijepih boja, masažu stopala i poljupce. I jastuk na kojemu se osje o muškarac koji je spavao u susjednoj prostoriji, dovoljno blizu da joj priskoči u pomoć ako bi joj zaprijetio Crni stražar. Budući da je bila tako zaš ćena, njezin se strah pretvorio tek u sladostrasno drhtanje – izgovor da prizove u pamćenje kako ju je snažno zagrlio kad mu je banula u sobu bezglavo bježeći. Nema duhova. Jervaulx je rekao da ih nema. Devil je režao na mačku, a vojvoda je osvijetlio cijelu dvoranu i otjerao sablas u zaborav svojom svijetlom, opipljivom stvarnošću, jela obasjana svjetlošću uljanice, pod žarkim plamenom dvjesto svijeća. Pokušala ga je ču kako diše u drugoj sobi. Među m, vrata su, razumije se, bila zatvorena – gotovo zatvorena jer ih je ostavio lagano odškrinuta zbog nje. No nije čula ništa osim tihoga disanja pasa. Zabuljila se u mrak prema stropu. A onda je učinila nešto lakoumno. Odgurnula je pokrivače i sišla s visoke postelje. Posljednji tračak vatre bacao je


boju koja ništa nije osvjetljavala, no sjećala se puta do vrata garderobe. Spus la je bose noge na pod i počela pipati put kroz ložnicu. Napipala je zid i dovratak. Zastala je. »Jervaulx?« prošaptala je. Da je spavao, bilo bi to pre ho da ga probudi. Među m, odmah je odgovorio: »Maddymoja?« Udahnula je. »Ja ...« Nije baš mogla laga i reći da ju je još uvijek strah. »Ja ... drhtim.« To je bila istina. Tresla se dok je stajala ondje, od hladnoće i uzbuđenja. Začula je kako je zaškripao njegov sklopivi krevet. Trenutak kasnije vrata su kliznula pod njezinim prs ma i pokazao se on, topla sjena. Dotaknuo ju je, potražio njezinu ruku, pomilovao cijelom dužinom i privio je uza se. »Bojati?« Ništa nije rekla, samo se prepus la zagrljaju. I dalje je bio golih pleća. Osje la je kako je preplavljuje grižnja savjesti što se nije propisno pobrinula za njega. Željela je poljubac, i dao joj ga je – lagan i nježan. Jezikom je na trenutak okusio njezine usne. »S ... vama?« pitao je stišćući se uz nju i vodeći je prema ložnici. Maddy se odmaknula. Nije bila sigurna što želi. Znala je samo za svoju prozirnu izliku za putenim poljupcima. Stajao je blizu nje, ali je nije dodirivao. »Boja ?« pitao je nudeći joj tako jednostavno opravdanje. »Želite ... ostanem s vama?« Ponovno je zadrhtala. Tiho se zahihotao. »Sirota Maddymoja. Doći ovamo.« Bio je tako topao, gol i gladak kad ju je privio u naručje – njegovo rame, njegova koža uz njezin obraz. Kad ju je lagano gurnuo prema postelji, pošla je s njime. U mraku se bolje snalazio od nje: okrenuo se kad su došli do postelje i popeo na njezin visoki okvir. Psi su se uzvrpoljili. Njuškali su Maddy kad joj je Jervaulx pružio ruku i povukao je gore za sobom. sooljea, strogo im je naredio vojvoda, na što su se povukli sve do podnožja. Maddy ga je vidjela samo kao nejasnu siluetu u pokretu koja se ocrtavala na bijeloj posteljini dok se smještao u postelju. Tiho je zagundao od užitka. »Toplo ovdje ... vi ... Maddymoja.« Ona je još uvijek uspravno sjedila medu plahtama, nervozna i sumnjičava zbog toga kako su stvari izmakle njezinoj prvotnoj namjeri. Uhva o ju je i privukao dolje k sebi. Njegovo jelo kao da ju je posve obavilo: leda su joj se privijala uza nj, dok je on podigao nogu u udubinu njezina koljena. Nagnuo se preko nje te je poljubio u rame i vrat. Spuznuo je rukav njezine potkošulje. Prs su mu kliznuli po njezinoj koži sve do grudi. Iza uha, uz rub kose, mazio ju je jezikom. U njegovim je milovanjima bilo odvažnosti i jasne namjere.


»Rekao si ...« Maddy je jedva govorila. »Složio si se ...« Potpuno se umirio. Ruka mu je počivala na njezinoj nadlaktici. Tiho je zastenjao. Na trenutak je zario lice u krivulju njezina ramena, a onda se ponovno bacio na postelju. Maddy je zurila u mrak. Istovremeno je osje la olakšanje i razočaranje, i strah od nekih stvari koje nisu uključivale duhove. Odjednom ju je ponovno privio u zagrljaj i snažno je s snuo, trljajući se obrazom o njezinu kosu. Cijelom se dužinom jela s leđa u snuo u nju. Zaprepašteno je shva la da je posve nag i u stanju životinjske uzbudenosti. Popus o je svoj nadmoćni s sak. Duboko uzdahnuvši počeo ju je nježno ljulja u naručju. Ruka mu je bila ispod njezine glave i isijavala toplinu uz njezin obraz. Dugo su tako ležali. »Jervaulx ...«, rekla je u mrak. »Moje ime.« Njegov joj je dah zagrijao vrat kad je prozborio. »Chris an.« Nagnuo se malo bliže. »Žena.« Bilo ju je sram i osjećala je grižnju savjes . Nije on bio taj koji je tražio da brak ostane nekonzumiran. Nije on bio taj koji je ustao usred noći i došao k njoj. Nije ju više dodirivao. Ništa od nje nije tražio. Samo je ležao na postelji, raspaljen strašću, i grlio je. Znala je što je učinila. Već se predala slabos svoje grešne strane. Odluku je prepus la njemu – a on je, kao častan čovjek, održao svoje obećanje bolje no što je ona održala svoju iskrenost.

Ako je ikad postojao trenutak kad bi njegovi prijatelji mogli posumnja u njegov zdrav razum, mislio je Chris an, to bi onda zacijelo bilo sada, dok je grlio djevojku koju je uzeo za ženu, spreman da je uzme, bolno željan nakon nekoliko dana uzbudljivih dodira – a on to nije učinio. Odlučio je da to neće učini . Osje o je zadimljeno-slatkas miris njezine kose, oblu liniju njezina jela, povjerljivu, nježnu, djevojačku mekoću ispod tanke tkanine – sva je krv u njegovu jelu planula, pulsirala od želje, otkucavala u ritmu moja, moja, moja. Želio ju je, žudio ne tek za pukim ulaskom, već za potpunim zaposjedanjem. I ona je to željela. Osje o je to u njoj: nije bilo ukočenos i povlačenja, nije bilo neprijateljstva. Znao je raspozna kad mu je žena nesklona i kad samo hini zgražanje – ovo nije bilo ni jedno ni drugo. Ovo je bio pravi pakao: da joj može pruži zadovoljstvo prema kojemu ju je vodio zadnjih dana; da je došlo do toga da ga ona


pozove i dopusti mu da legne pored nje; da on ima apsolutno pravo na nju. Apsolutno pravo. Dovraga s njezinom vjerom i njezinim kvekerima. Zar su se zavjetovali nekom drugom Bogu? Zar se udala za nevjernika? Perzijskoga šaha s dvjesto žena? Bio je samo muškarac koji je prilično dobro poznavao svoje grijehe. To što je želio pravo sjedinjenje s vlastitom nevjestom nije bio jedan od njih. Bila je njegova žena. Bila je njegova. Čvršće ju je privio uza se i prislonio lice na nju. »Vi reći ... kada sta «, rekao je prigušenim glasom. »Vi reći ... ne želite.« Plamen u njoj njao je sporo i duboko. Raspirit će ga vatrom u sebi, i on će buknu vatrom koja može spali gradove, katedrale, dvorce i kvekerske skupš ne – i za sobom ostavi svijet u kojem postoji samo on, i samo ona, i ova postelja i jedno tijelo.

Maddy je osje la da je drukčiji prije no što je progovorio. Osje la je kako mu se jelo napelo i uskomešalo, kako su mu se mišići u ruci pod njezinim obrazom počeli mica . A onda ju je pozvao da mu kaže. Reći ... kada stati. Podigao se iznad nje i spustio lice prema njezinome. Reći: prestani me ljubi , prestani mi puteno šaputa , prestani me usnama milova po vratu. Reći: prestani svoju težinu oslanja na mene, prestani me dira po cijelome tijelu, prestani dlanovima kliziti po mojim rukama. Nije mogla. Nije mogla. Reći sta , jer tako dobro poznajem tvoje lice, čak i u mraku, tvoje oči koje traže moje, zbunjene, arogantne. Modre su – tamne, poput oblaka koji prekrivaju zvijezde; smiju se bez riječi. Dosta. Sada stani. Dosta, dosta, dok je visio nad njom, dodirima vreloga užitka klizio joj po bradi, po usnama, pa sve do sljepoočnica i trepavica. Dražeći nježan, opasan. Oh, zaustavi moje ruke da ne drže tvoje lice, da te ne privlače bliže meni u poljubac – tvoje usne na moje – u dubok i strastven poljubac. Stati: to je nemoguće, mi smo nemogući, tek rezultat spleta okolnos u vremenu i prostoru, sudar svjetova. Stani, tako si težak, a opet tako sladak. Tako pokvaren i tako siguran, dok ju je ljubio po bradi i vratu i još niže. Reći stati ... Sada – prije no što je podigao njezinu potkošulju, gole kože o golu kožu, s rukom na njezinu bedru i kliznuo na bok, na struk. I tvrd uz njezinu kožu u svome uzbuđenju


– njezina nagađanja i teorije dobile su potvrdu u stvarnos . Već je vidjela kako se djeca rađaju; njegovala je muške pacijente; slušala je, ho i bez daha kao da je na molitvenoj skupš ni, kad bi udane žene besramno razgovarale, a to bi je samo nagnalo da pomisli što su sve prešutjele. No one za ovo nikad ne bi rekle, ne naglas. Ne za ovo, za njegov jezik na vrhu njezine dojke, za krug koji je ondje polako iscrtavao i od kojega se napinjala. Ne za ovo, za njegovu ruku na njezinu boku, kojom ju je povlačio prema sebi u istome ritmu u kojemu joj je usnama povlačio bradavicu. Raširila je prste na njegovim ramenima i tiho ječala, izvijajući se zajedno s njime. Odgovorio joj je dubokim stenjanjem kad je svoje jelo žestoko pri snuo o njezino. Za m se odmaknuo i kažiprstom kliznuo između njezinih dojki, preko trbuha, pa sve do najintimnijih kovrčica. Stani, o, stani – nemoj još i usnama onamo, nemoj me ljubi i okusi – o, tko bi rekao da znaš za takve bezbožne užitke. Tko bi rekao da ću se ja izvija pod tobom, gorjeti sva. Dahtala je dok ju je tako besramno mučio. Zarila je prste u njegovu kožu, mijesila je i povlačila, molila ga da stane, nijemo preklinjala, stani s poljupcima, stani sada dok ja želim i želim i želim ... Nije stao; odgovorio je njezinome jelu jer cijelo je njezino jelo govorilo da. Skliznuo je prs ma u nju; bio je to neobičan i lascivan, vreo pri sak. Ponovno je nadvio svoje usne nad njezinu dojku. Tijelom joj se proširilo bezglavo uzbuđenje. Iz grla joj se oteo pohotan glas, živo njski glas. To duboko istraživanje bilo je čista bol i požuda, a on, njezin muž, gurao je dalje ne bi li otkrio više, ne bi li joj iz grla iznudio tihe jecaje predaje. Stani ... molim te ... stani. Podigao se iznad nje. Bila je otvorena za njega, sada mora reći, reći dosta, reći ne želim te, neću te, moraš otići i ostaviti me. Ušao je u nju, uz sladostrasno peckanje i još boli; njezin muž – čista vrelina i mračna vatra; njezin razvratni muž, koji je znao za pokvarene zemaljske stvari, koji ju je čvrsto držao i ljubio je i još je ljubio dok je boljelo, koji je napinjao svoje krasno jelo nad njom, nabijao jače, stvarajući bol i istovremeno je ublažavajući, pa još boli, dok nije bolno zavikala na vrhuncu. »O, ne ...«, mrmljao je dok joj je ljubio usne. »O, ne, o, ne, mila Maddy, ne ...« Glas mu je bio pun boli, kao da je i on osjeća. Tiho je i brzo disao; njegov dah dodirivao joj je trepavice i obraze poput milovanja lep ra. Držao se iznad nje, cijeli u njoj, čekajući, s jedva osjetnim drhtajem u rukama. Hvatala je dah. Njezini su napeti mišići tek polako shvaćali da je oštra bol jenjala. Oteo joj se dugi uzdah. Kao da je to bio signal, pognuo je glavu i na njezine usne


spustio poljubac težak i puten kao što je bilo i zaposjedanje njezina tijela njegovim. Počeo se pomica u njoj. Vra la se bol. Maddy je u strahu snažno zarila prste u njegove ruke. Šapnuo joj je nešto, no nije ga razumjela; povukao se u sebe, dodirivao ju je jezikom, sisao joj kožu, kao da je može uvući u sebe kroz usta dok joj se zabijao u tijelo. Boljelo je, no bol je bila zagušena putenom željom – njegovo prodiranje peklo ju je tako duboko da joj je pružalo zadovoljstvo. Podigla je ruke oko njega da primi još. Stenjao je, odmahujući glavom i podižući je sa svakim zamahom. Činilo se kao da je na sto muka, kao da mu ona nije dovoljno blizu. Želio ju je još bliže, želio je da ih svaki zamah spoji u jedno. Izvio se i zabio u nju uz glas koji mu je uz drhtaj prodro negdje duboko iz grudi – dug, pulsirajući zalet, drhtaj u njemu i duboko u njoj – i osje la ga, najdublje što je mogao doprijeti, kako je preplavljuje svojim životom. Čvrsto ga je privijala uza se, grlila ga dok je podrhtavao opet i opet. Rukama ga gotovo nije mogla obavi preko ramena, toliko je bio krupniji od nje, a opet spus o je glavu na nju i nježno se ugnijezdio ispod njezina vrata poput djeteta puna ljubavi. »Maddy«, rekao je između teških udisaja, »biti ... drago. Kunem se.« Pomilovala ga je po ramenima i leđima. Osjećala je kako mu srce tuče. Ponovno je zadrhtao i primakao se još bliže. »Bit će vam drago«, ponovio je. Ugrizla se za usnu i naslonila glavu na njegovu. Još je dublje zario lice u nju. »Crni stražar vam ne može ništa«, rekao je prigušenim glasom. Stani. O, stani, kažem stani, ali prekasno je. Prekasno. Jer, neka mi Bog oprosti, volim tebe više od vlastita života.

Otvorila je oči. Bilo je jutro i osjećala je toplinu njegova zagrljaja. Kosa joj je još uvijek bila podignuta u dvije pletenice od prethodnoga dana. Nepomično je ležala, osjećajući nježno podizanje i spuštanje njegovih pleća pored nje. Njezin muž. Sada se brak više ne može poništiti. Kad se okrenula, on je već bio budan. Tiho je ležao na boku i gledao nekamo preko nje. Na blijedoj jutarnjoj svjetlos koja je prodirala kroz zastore rasuta mu je kosa bila crna na jastuku. Lice mu je bilo mrko i već mu je nicala brada. Njegov daleki pogled vra o se na nju. Ni jedno nije prozborilo. Promijenjeno stanje stvari, potpuni jaz između jučerašnjega i današnjega dana bio je između njih. Odmaknuo se od nje i uzdahnuvši sklopio ruke ispod glave. Za m ju je postrance


pogledao. »Zao?« Tom jednom riječju ju je izazvao. Zavirila je u svoje srce u potrazi za žaljenjem. Za gnjevom, kajanjem. Ničega od toga nije bilo ondje. Samo malodušnos što se prepus la takvoj slabos . Samo rastuće spoznaje o golemom značaju onoga što je učinila. »Prekršio«, rekao je. »Ja ... dogovor.« »Nisam ti rekla da staneš.« Bila je to istina. Okrenuo se na bok. Njegove su modre oči promatrale njezine. »Žena«, rekao je. Ta snažna rečenica, moćnija čak i od o ska njegova jela u postelji, bila je presudna da se ona privuče njemu. Njegovo joj je koljeno dodirnulo list, visoko gore gdje je nitko nikad nije dodirnuo osim nje same. »Da«, rekla je, jedva šapatom. »Uistinu sam tvoja žena.« Uspravio se na postelji, zbacio prekrivače i otjerao pse s njihovih mjesta. Maddy ga je promatrala kako se šulja po raskošnoj sobi, graciozan i divlji poput tapiserija i slika po zidovima. Koža mu je bila umrljana njezinom krvlju. Zastori su zaštropotali kad ih je razmaknuo. Ložnicu je preplavila žarka sunčeva svjetlost, na kojoj se ocrtavala njegova silueta. Budući da se soba nalazila visoko, sve što je vidjela kroz stakla iza njega bili su svjetlost i nebo. Jednom se rukom naslonio na prozor. Zatim je opet pogledao Maddy i nacerio se. »Moja žena«, reče. »Dobro.« Stajao je ondje, opušten, dok se njegov napola zasjenjeni lik ocrtavao na zrakama sunca. Njegova žena. Žmirnula je i odvratila oči jer su je boljele od pogleda na njega.


Dosad je bila nasamo s njime, nije se angažirala u dvorcu ni obraćala služinčadi. Živjela je poput gošće u njegovoj kući, ali ni lady de Marly ni Jervaulx nisu joj više namjeravali dopustiti takvo zanemarivanje dužnosti. »On je vojvoda, a vi njegova vojvotkinja – počnite onako kako mislite i nastavi «, izjavila je njegova tetka. Prema njezinoj upu , Maddy je zatražila kvartalne knjige te sjela s Rhodesovom i Calvinom Starijim da ih pregleda. Pred nju su stavljeni računi za punih šest mjeseci – i Maddy je tad prvi put čula da su, premda se vojvodino odsustvo služinčadi opravdavalo tek dugom bolešću, Rhodesova i Calvin Stariji itekako bili upućeni u prave razloge. Iako nitko nikad nije izus o riječ »sanatorij«, slu la je da su strahovali za svoju budućnost i za to u čijim će se rukama ona naći. Prema Maddy su bili ukočeni, ali ne i nesuradljivi. Prije no što su o šli, Rhodesova je oprezno pitala postoji li mogućnost da se dvorac posve zatvori. »Ne znam«, iskreno će Maddy. »Pitat ću vojvodu. No čini se da se on ovdje osjeća kao kod kuće.« »Molim vas, nemojte ga ništa pita , Vaša Milos ! Zaista nemojte. Bilo je to glupo pitanje.« Calvin Stariji strogo je pogledao Rhodesovu. »Govorite besmislice, gospodo Rhodes. Zašto bi Njegova Milost zatvorila dvorac?« Rhodesova je na pokudu odgovorila napetom tišinom. Maddy je smatrala najboljim otvoreno pristupi toj temi. »Možda ste čuli da se vojvodina sposobnost vođenja poslova dovodi u pitanje?« »Ništa nismo čuli, Vaša Milos , osim da je Njegova Milost bolesna«, odvra Calvin Stariji – bjelodano lažući. »Is na je da je bolestan. Is na je da će se za nekoliko mjeseci održa saslušanje na kojem će se odlučiti o njegovoj ubrojivosti.« Oboje su je stoički pogledali. »Čini li se vama neubrojivim?« pitala je sobara.


»Nipošto, Vaša Milosti.« »Ali ne može dobro govoriti«, rekla je. »Istina; to sam primijetio. No meni se ipak čini posve sposobnim.« Maddy je pomislila kako je to diplomatski – a ne iskren – odgovor, ali barem je pokazao kome je sobar odan. »Da«, rekla je. »Budite strpljivi, dajte mu vremena i dobro slušajte, i vidjet ćete da je posve sposoban.« »U redu, Vaša Milosti.« »Njih ću zadrža i pregleda .« Privukla je knjige sebi. »I molim vas da obavijes te sve sluge dolje da mi se ne obraćaju s ›Vaša Milostk, nego jednostavno s ›gospođo‹. Ja sam ... Odgojena sam prema načelima Društva prijatelja i nelagodno mi je kad me se onako naziva.« »›Gospođo‹, Vaša Milosti?« »Gospođo«, odlučno je rekla. »Samo to.« »Smijem li vas zamoli za uslugu da vas oslovljavam s ›milos va‹?« pitao je Calvin Stariji. »Jer bolje odgovara ugledu ove kuće?« Maddy je pogledala ravno u njega. »Mislim da će ugledu kuće više pridonije ponašanje onih koji u njoj žive, nego riječ kojom se mene oslovljava.« Istoga je trena shva la kako nadmeno pravednički zacijelo zvuči i ugrizla se za usnu. Dodala je: »Ne pretvaram se da išta znam o kućanstvu poput ovoga; trebat će mi vaša pomoć i vodstvo. Ali ... Ja neću bi neiskrena prema vama i očekujem da ni vi ne budete neiskreni prema meni. Vojvoda je u ozbiljnoj opasnos da ga sud proglasi neubrojivim. Ako se to dogodi, ne mogu vam jamči što će se poslije zbiva . Stoga vas nitko neće krivi odlučite li da sada nećete sluša moje naredbe. No budući da sam ja ... Da sam njegova žena, moram odmah čini ono što me u tom pogledu dopada, i to onako kako mi se čini najboljim.« »Da, gospođo«, reče Rhodesova. »Ljudi pričaju – svašta smo čuli o Njegovoj Milos i uznemirilo nas je. Zahvaljujem vam na vašoj iskrenos . Bolje je sazna i najgoru istinu, nego živjeti u neznanju i pitati se.« »Uis nu. Hvala vam ... gospođo.« Calvin Stariji izrekao je tu inferiornu tulu kao da je strana riječ, ali izrekao ju je. Maddy je sastanak sa slugama održala sama u vojvotkinjinu budoaru, no kasnije je lady de Marly sjela s njome u salonu da procijeni točnost i nužnost prikazanih troškova. Posljednji računi koji su prošli kroz njezine ruke bili su ispisani vojvodinim šrakopisom, uglavnom uputama Calvinu Starijem za popravljanje cijevi. Dvorac je imao astronomske troškove. Zapošljavao je lugara i pet lovočuvara, lađare, ljude zadužene za održavanje svje ljaka i svijećnjaka, šesnaest sobarica, tri tesara, tapetara i nekoga tko se u knjigama spominjao kao »gongaš«. Već su i sami troškovi


za svijeće bili dovoljni da se Maddy zavr u glavi: osjećala je grižnju savjes što ih je Jervaulx zapalio toliko ne bi li odagnao duhove u dvorani. Maddy i lady de Marly spremno su se složile da je količina piva popijenoga među služinčadi pretjerana, s obzirom na to da im u goste nije došlo društvo sa svojim slugama. Maddy je brižno odredila dnevnu potrebu za pivom golemoga broja zaposlenih, ali kad se uspro vila potrošnji od trinaest fun za puder za kosu lakaja i sobara, odmah je shvatila da se udaljila od svake moralnosti i kreposti. »Ugled kuće je u pitanju«, ustvrdila je lady de Marly kao da je time stvar sređena. »Ipak«, reče Maddy, »mislim da bi se moglo presta s m običajem osim u posebnim prigodama i kad dođu gosti.« »Ništa ne znate o tim stvarima, neuka djevojko. Bez pudera bi izgledali bijedno.« »Zabilježit ću da kosa uvijek mora bi kratka i uredna.« Maddy je napisala obavijest, kao što je nekoć činio vojvoda, i umetnula je u knjigu računa. »Gluposti! Moraju biti napudrani!« »U posebnim prigodama i kad dođu gos «, reče Maddy i doda tu rečenicu svojoj obavijesti. »Oho, vi ste jedna od onih, je li?« Maddy je upitno pogledala lady de Marly. »Jedna od onih hih, ozbiljnih djevojaka koje si misle svoje i nastavljaju kako su naumile ma što im se reklo.« Malčice se nasmiješila. »Ne. Mislim da sam po prirodi svadljiva i poduzetna, kao i ti. No od oca sam naučila da je tiha tvrdoglavost najbolji odgovor na taj pristup.« »Svadljiva! Kako se usuđujete! Od svih drskih ...« »Vi ... ponositi time«, reče Jervaulx, koji je ušetao u salon iz svoje ložnice. »Tetko.« »Recite ovome šašavom djevojčetu da sluge moraju biti napudrani!« Zastao je. »Sluge moraju ... što?« »Sluge«, reče Maddy. »Puder za kosu. U prethodnome si kvartalu na njega potrošio trinaest funti.« »Sitnica«, uzviknula je njegova tetka. »Moraju bi napudrani. Ti ćeš snosi posljedice, Jervaulx!« »Mogli bi se pudrati u posebnim prigodama«, reče Maddy, »i kad dođu gosti.« »Gos mogu banu bilo kad. Posje telji dolaze u obilazak dvorca bez najave. Ne razumijete kako funkcionira ovako važno mjesto. Jervaulx, preporučujem vam da smjesta dovedete ženu u red.« Pogledao je jednu pa drugu, trezveno, kao da je riječ o nekoj strašno važnoj polemici. »Salomon.« Okomito je povukao ruku nadolje. »Pola puder ... pola ne.« Maddy je brzo prebrojila u glavi. »Sedmorica su. Ne možemo ih ravnomjerno podijeliti.«


Njezin muž nije ni trepnuo. »Napudrati im pola glave.« Trenutak je oklijevala, a onda prasnula u smijeh. Chris an ju je s užitkom promatrao. Uvijek se smijala kao da nikad prije nije osje la kakva je to radost, kao da ju je sam čin iznenadio. Dat će da je naslikaju. Lawrence, pomislio je i požalio što Rembrandt nije živ, smiješeći se u sebi. Nije bila lijepa; bila je poput one male slike – trenutak, prolazna sjenka izraza – volio bi da netko to uhva , onaj trenutak kad ju je pridobio, kad su se podigle one ero čne trepavice i kad se njezina zakopčana uštogljenost prometnula u nešto drugo, kad se slutnja obistinila. Naučio je da je njegov neopterećeni stav opušta, nakon čega je nježno zadirkivanje bilo izuzetno učinkovito. Blesava pošalica bi je razoružala prije no kavalirš na ili strastveno udvaranje. Njezin smisao za humor nije bio profinjen. Što jednostavnija i apsurdnija bila šala, to su bili veći izgledi da će je ona shva . Pitao se smiju li se njezini kvekeri uopće. Imao ju je još čime razveseli . Pružio joj je poruku načrčkanu Durhamovim rukopisom. »Otac ... sada stiže. Možda danas.« Procvjetala je od rados , a onda osje la strepnju. Uzela je papir, brzo ga pročitala i stisnula usne. »Oh«, reče bespomoćno, »što li on zacijelo misli?« »Trebao bi misli da ste se fantas čno pobrinuli za sebe«, mrzovoljno će teta Vesta. »Nisam se smjela uda bez njegova dopuštenja. Nisam to smjela uze u vlas te ruke.« U glas joj se ušuljala natruha panike. Christian je promatrao igru osjećaja na njezinu licu. »On će ... jest ... ljutit?« »O, ne. Nikad se ne bi nalju o. Samo će bi ... bit će tako h! Nagnat će me u plač jer sam trebala biti bolja!« »Bolja?« pitala je lady de Marly. »Udali ste se za najbolju par ju u zemlji, djevojko draga! Reći ću mu to, ako već sam ne shvati.« Maddy je samo zgrčila šake u kojima je držala poruku. Chris an je krenuo nazad u ložnicu, a onda na vra ma zastao i okrenuo se. »Maddymoja«, reče. »Vjenčavam te. Ne ... zaboraviti.« Susreo je njezin pogled. Nije ju namjeravao moli da bude na njegovoj strani. Učinio ju je svojom, zakonskim činom i tjelesnim zaposjedanjem. Bila je njegova. Samo se iz dna duše nadao da je Durham Timmsu održao vraški uvjerljiv govor.

Maddy je ranije tako usrdno priželjkivala da joj otac dode, a sad je gotovo jednako usrdno priželjkivala da ima više vremena prije no što ga vidi. Trebala mu je pisa ,


trebala mu je nekako objasniti. Užasavala se njegova dolaska. Unatoč tome, kad joj je Calvin Stariji donio vijes da se kočija bliži dvorcu, sjurila se do stražarnice i bila već ondje kad su konji utrčali u prvo dvorište. »Tata!« Našla se na prozoru još prije no što je pratilac zaustavio konje. »O, tata.« Durham je doputovao s njime; prvi je ustao i pružio oslonac njezinu ocu. Tata je oprezno sišao niza stube i stao pred nju, sav zamotan u kaput obrubljen krznom, u kojemu se doimao sitno i krhko poput ptičice. »Maddy moja«, toplo je rekao – i znala je da mu je drago što je napokon s njom. Prišla mu je u zagrljaj i čvrsto ga s snula. »O, kako si mi nedostajao. Kako si mi nedostajao.« Poljubio ju je u obraz i uhva o za ruke. »Maddy moja«, ponovio je, kao da je to sve što može reći. Odmaknuo se od nje i pružio ruku da joj dodirne lice, pomalo se smiješeći. »Što si učinila?« Odmahnula je glavom. »Tata, ja ...« Izdao ju je glas. Vrlo snažno je s snula njegove ruke. »Ništa se neće promijeni !« uzviknula je. »Živjet ćeš ovdje s nama, je li Durham rekao? Ovo je ... O, tata, kad bi ga barem mogao vidje ! Ovo je dvorac, s veličanstvenim kulama i dvoranom velikom poput crkve. Ne znam ... Ne znam što sam učinila! Samo sam znala ... Ti si mi naložio da ostanem s njime, i jesam, i ovo je ispalo od toga.« Pomilovao ju je. »Uis nu, Maddy, nisam naložio. Ne bih to nikad učinio. U Chalfont St. Gilesu pitao sam te je li tako teško osta uz njega – a si mi odgovorila da ga ne možeš napustiti.« »Da, ali tvoja poruka ...« »Nema potrebe za zadržavanjem vani«, reče Durham. »Užasno je hladno, zar ne? Vojvotkinjo? Hajdemo ... Ah! Evo Sheva.« Jervaulx im je prilazio preko pošljunčanoga dvorišta. Durham ga je zgrabio za lakat i na trenutak mu se približio. »Kako ste, stari moj? Dosadni oženjeni čovjek, bogme.« Jervaulx je objema rukama uzeo Maddyna oca za ruku. »Timms. Dobrodošli. Uđite ... hladno.« Maddy se našla na začelju dok su ga dva muškarca vodila. Požurila je naprijed. »Stube su, tata. Dva duga stubišta. Evo – sad počinju.« Uz odjeke koraka po kamenu Jervaulx i Durham otpra li su njezina oca gore. »Dojmljive su«, reče mu Maddy s boka. »Zacijelo su tri metra široke i penju se ispod arkada, sa stupovima na polukatu. Na vrhu su golema stara vrata i lakaj koji će nam ih pridržati.« »Na ... pudran«, ozbiljno doda Jervaulx.

»Zasad nema problema s Timmsom«, reče Durham nakon večere dok se s


Chris anom odmarao uz portugizac u glavnoj odaji. »Rekao sam mu da je ljubav nenadano buknula. Oborila vas s nogu i tako dalje. Misliš li da će ona reći nešto suprotno?« Christian se zamislio. Sjetio se Maddy u svojoj postelji, duhova i iznenadna smijeha. Šaku je oslonio o stol i podignuo palac. »Ah. Stvari idu dobro, ha?« pitao je Durham. »Ja sam bio neodređen što se detalja če, ali sumnjam da će uspoređiva različite iskaze. Njemu je jedino bilo bitno da je ona na sigurnom.« »Ne ... ljutit ... vjenčali?« Durham je ubacio krišku sira u usta i zamigoljio prs ma. »Malo je zbunjen svime me, čini mi se. Ne govori mnogo, ni postavlja puno pitanja. Krasan starčić. A nije ni glupan, unatoč onome širokom obodu šešira. Samo je zah jevao da mu se kaže mislite li se vi časno ponije prema njegovoj kćeri. Mislim da ga boli briga za sve ostalo. Ni jednom riječju nije pitao za novac i darove nevjes . Dragi ste mu, to je sukus svega. Smatra vas vražjim genijem.« Christian je ironično zagunđao. »Vražji ... imbecil.« »Jasno je kao dan da ste bolje nego kad sam vas zadnji put vidio. Skoro kao novi.« Durham je podigao svoj portugizac. »Ovo će proći. Mora. Samo se nadam da se tada nećete osvrnuti za sobom i poželjeti da ste postupili drukčije.« »Kao nov ... mislite?« »Pa samo se poslušajte. Za tren oka ćete svojim govorima uspavljiva ostale zastupnike u Domu lordova.« Christian je pokušao zamisliti da ponovno govori u Parlamentu. Bilo mu se ubrzalo. »Lordovi ... ne ... mogu ...« Blokirao se; od same pomisli na javno obraćanje počeo je nerazgovijetno muca . »K vragu!« Odgurnuo se od prozora. Zastao je pored police s knjigama. Uhva o se za dva polustupa i zagledao u kožu, pozlatu i la nske natpise između njih. Za m je spus o čelo na rub police, udahnuo prastari ustajali miris knjiga, osje o tvrdoću drveta pod svojom glavom. »A^i? mogu!« Durham je šutke sjedio. Chris an je stajao leđima okrenut dvorani. Duboko je udahnuo, odgurnuo se od police i okrenuo. »Bojim.« Odmahnuo je glavom i potonuo u naslonjač. »Bojim ... nikad ... Durham.« »Ne vjerujem to. Dovraga, Shev, ne želim vjerovati! Stigli ste ovako daleko!« »Daleko.« Christianu su se usne podrugljivo izvile. »Slušati ... mene.« »Morate se truditi dalje. Možda kad biste imali nekakvog ... nekakvog učitelja.« »Moja glava. Nema! Truditi ... truditi ... ne! Truditi se ... pogoršati. Shvaćati?« »A što onda? Zakopat ćete se ovdje do kraja života? Nećete moći, Shev. Nanjušit će vas, prisili vas da izmilite iz skrovišta. Previše je toga na kocki. Manning svaki dan


posjećuje vašu majku, jeste li to znali?« Chris anove su se ruke zgrčile oko naslona njegova stolca. Manning – muž njegove sestre Charlo e, koji je stajao s odvjetnicima i sucima u onoj sobi. Promatrao. Čekao da ga vidi razodjevenog i okovanog. Probo ga je žestoki nalet gnjeva, u koji su se miješali sram i strava i oduzimali mu moć govora. S skao je naslon, u skujući prste u drvo dok ga nisu zaboljeli. »Novo ... saslušanje«, naposljetku je uspio izgovoriti, najmirnijim glasom što je mogao. »To je njihova prilika. Osobno sam ga posje o, samo da vidim na čemu ste, i mogu vam reći, Shev, sledila mi se krv u žilama. Sav se zapjenio kako ste uvijek bili nepredvidljivi i razvratni; da biste, kad bi vam pus li slobodne ruke, otjerali imetak u propast, a na kocki je budućnost vašega nećaka. Što je najgore od svega, samoga sebe je natjerao da povjeruje u to. Oni neće odusta . A ja vas moram upozori – kad su čuli za ovaj brak, bilo je jasno da slijedi okršaj. Pala im je sjekira u med. Nemojte misliti da, samo zato što od njih još niste čuli ni riječi, ni nećete.« Chris an je zatvorio oči. Nije mogao govori ni da je h o. »Da bi Maddy dobila i novčića – bilo bi to kao da ih žive derete«, reče Durham. »Učinit će sve što mogu da to spriječe.« Christian je kimnuo glavom. »Stoga, ne govorite ›nikad‹. Imate dužnosti. Prema svojoj ženi, ako ništa drugo.« Pomislio je na to – na stranu on, što će se zbi s Maddy ako njega proglase neubrojivim? Ako ga odvedu natrag u ludnicu. Sigurno bi poniš li brak. Njegova ga obitelj nikad ne bi priznala. Jučer to za nju još ne bi bila takva katastrofa. Ali danas ... Leža u ćeliji, leža ondje zaključan i ne zna gdje je ona, što su joj učinili, ne zna čak ni je li živa. Zamislio je to i užas onoga mjesta zašao mu je u dušu, do dubina za koje nije ni znao da postoje.

Maddy je bila prisutna dok se njezin otac smještao, a onda se odmah nakon večere povukla. Dobar dio vremena provela je provjeravajući je li njegova odaja previše zadimljena i je li mu postelja zagrijana. »Ne smiješ previše ostaja sa mnom, Maddy«, nježno ju je korio. »Muž te zacijelo očekuje.« »O, ne – sigurna sam da vojvodi neće smeta .« Shva la je da se posramljeno zarumenjela. »Lady de Marly i Durham su ovdje.« »Unatoč tome – možda bi on radije tebe vidio. Tek ste tjedan dana u braku.« »Ali mislila sam da bismo mogli razgovarati ...« »Idi sada, Maddy moja.« Nasmiješio se. »Umoran sam i moram spavati.«


»Tata«, slabašno je prosvjedovala. Povukao je pokrivače prema bradi i sklopio oči. Maddy je nepomično sjedila. Trenutak kasnije zašuškao je plahtama i okrenuo se od nje.

Kad je Maddy pozvonila lakaju da je kroz tamne prolaze i dvoranu odvede natrag u salon, Durham i vojvoda već su bili ondje nakon popijenoga portugisca. Durham se nije zadržavao. Kad je lady de Marly obznanila da ide, pristojno je ustao i ponudio se da je otprati. Maddy je ostala sama sa Jervaulxom. Istoga ju je trena obuzela očajnička s dljivost, jasno sjećanje na ono što je on sinoć učinio – i ona. Promatrala ga je kako gasi svijeće, za kojima je ostao samo oštar miris ugašenoga s jenja i narančasta svjedost ognjišta. O šao je u svoju ložnicu. Vrata su bila otvorena, a soba vrlo dobro osvijetljena uljanicama, no Maddy kao da je bila vezana za stolac. Tata je ustrajno odbijao iskaza svoje mišljenje o njezinu braku. Nije mislila da ga u potpunos osuđuje – barem se nije doimao razočaranim ili ljutitim – ali bio je zabrinut, to je znala. Sjedila je na stolcu, skupljenih nogu, i u rukama sklopljenima u krilu držala krajeve svoga svilenog šala. Jervaulx se ponovno pojavio na vra ma, odjeven samo u košulju, i njegova se silueta ocrtala na svjetlos koja je dopirala iz ložnice. Žeravica je bacala taman dovoljno svjetla da se može razazna oblik njegova lica i bijeli nabori čipke na njegovoj košulji. Naslonio se na dovratak. Maddy je pognula glavu i još čvršće sklopila ruke na šalu. Ništa nije čula; samo joj je njegova sjena na sagu kazala da je ušao u salon. Prišao joj je s leđa. Počeo joj je spušta kosu, tražio ukosnice i puštao da nečujno padnu na pod. Oslobodile su joj se pletenice. Držala je pognutu glavu dok su joj padale po ramenima. Dok je tako nepomično sjedila, počeo joj je rasplita pletenice. Raširio je krajeve među svojim prs ma i razdvojio ih, a za m joj njima pomilovao obraze, nježno poput pera, škakljajući je, pa dolje duž njezine čeljus , iza uha. Pra o je m čupercima njezin vrat te odgurnuo šal koji je privijala uza se. Šal joj je skliznuo iz prs ju. Pramenovima kose nježno joj milovao gola ramena, u krugovima i lukovima, pa sve do potiljka. Osjećala je kako se njegovi prs bave njezinim gumbima – sasvim su ih dobro otkapčali, ali polako, jedan po jedan prema dolje – ali i povlače kukice na njezinoj haljini. Maddy je povila glavu u svojoj raskopčanoj odjeći. Duboko je disala.


Stao je pred nju i ponudio joj ruku. Ustala je. Očekivala je da će je poves u ložnicu, no umjesto toga, skliznuo je prste u njezine pletenice. Oslobađao je isprepletene pramenove, širio ih, raščešljavao prstima. Bio je posve predan tome zadatku, neobično ozbiljan. Nijednom je nije pogledao u lice. Odsjaj vatre ocrtavao je njegove jagodice i čeljust i blistao mu na trepavicama. Raspleo je njezinu kosu, posve je raspustio, poput ogrtača koji ju je obavio. Spustio je ruke na njezina ramena i spuznuo joj haljinu i donje rublje. Maddy je tiho prosvjedovala. Ne ovdje, u prostoriji za društvo. Chris an ju je čuo, ali nije stao. Nije se sjećao kad je prvi put počeo zamišlja ovo: kosu kako pada oko nje u miomirisnim valovima, njezinu bijelu kožu kako se nazire ispod kose. Bilo je to negdje u snoviđenju; budući da ju je sad imao, da je imao slobodu i razum i ljepotu pred sobom – budući da ju je mogao dodiriva , činit će to na svjetlu, da bude stvarno. Dok je nepomično stajala, povukao joj je kosu naprijed, poput zastora koji joj je prekrio grudi. Dopus o joj je tu obranu, prekrio je sjajem staroga zlata, dok joj je ispod toga svukao svu odjeću do struka, skliznuvši joj haljinu i jednostavnu bijelu potkošulju preko laktova i dlanova. Ponovno se ho oglasila, kao da se želi buni . No ruke joj se nisu o male kad ih je oslobodio haljine. »Ovo nije ...« Uhva la je dah kad je položio svoje dlanove na njezin nagi torzo. »Jervaulx.« »Chris an.« Spus o je čelo na njezino rame i udahnuo njezin oslobođeni miris. »Pred drugima ... Jervaulx. Kad ... sami – Chris an.« Istraživao je ispod valovita slapa njezine kose. Dodirnuo je jednu kukicu koja je još držala odjeću. Otkvačio ju je između palca i kažiprsta. Odjeća joj je poput spruda od svile i prostoga platna pala oko nogu. »Oh«, zacvili od uzbuđena jada. Ispod vrtoglavo dugačke kose, virile su njezine bijele čarape, sve do vrhova nezgrapnih, teških cipela. Chris an se nasmiješio. Jedra Maddy. Bujna Maddy. Slojevi i slojevi, uštogljena, izazovna čistunka Maddy. Kleknuo je pred nju i raskopčao joj cipele, itekako svjestan šuma njezine kose na svojoj sljepoočnici. Okrenuo je glavu te joj kroz gus slap kose poljubio list i koljeno. Ovio je obje ruke oko njezine noge, kližući njima gore-dolje po pletenoj vuni, pritišćući je ispod koljena ne bi li je ponukao da mu priđe bliže. Izgubila je ravnotežu i uhva la ga za ramena. Chris an je obujmio njezinu nogu u čarapi, nježnu i zakrivljenu u luk dok ju je izvlačila iz krute cipele. Brzo ju je izvukla iz njegova stiska, spustila je na pod usred volana i nabora svile te maknula ruke s njega. Dodirnuo joj je i drugu nogu, no nju je svojevoljno izvukla iz cipele – trenutak, bijeli vrh njezinih nožnih prs ju pred njegovim očima – a onda je žurno ustuknula, dok se


kosa u valovima njihala oko nje. Sjeo je na sag ispred vatre i zagledao se u nju. Hram njezine kosu pružao joj je auru djevičanstva – ramena su joj blistala poput bjelokos ondje gdje su se sjajne lasi razdijelile nad njima – bila je poput redovnice, a opet zavodljiva, živa slika od bronce i zlata. »Ne gledaj me!« rekla je nape m, him glasom. »Zašto?« Nije odvra o pogled. »To je ... grešno.« Chris an se zavalio, oslanjajući se laktom na tetkinu tapeciranu klupicu za noge. »Vi ste ... grešno lijepi.« »Ne«, prošaptala je. »Da.« »Tako si zločest!« »Jer kažem ... lijepi? Ne reći ... znači ... laga . Ne mogu laga , Maddymoja. Vi naučili ... ne lagati.« Držala je ruke sklopljene preko grudi. Oči su joj bile zasjenjene i meko su zračile. A onda, neočekivano, bacila se na koljena ispred njegovih nogu. Zabacila je kosu, napola se otkrivši. Grudi su joj se podizale i spuštale disanjem; bljesnule su njezine bradavice. U njemu se probudila snažna želja. Djevičanska slika otpala je poput krinke: ona je bila nimfa od vatre i sjene koja mu se nudila. »Ne«, rekla je. »Ne smijem se pretvara .« Podigla je jednu ruku prema njemu, a onda je pustila da bespomoćno padne. »Ali ne znam ... ne znam što da činim.« Mogao ju je povući na pod i uze , bez pompe, bez obzira prema bilo čemu osim požudi koja mu je strujala kroz vene. Mogao ju je baci pod sebe, pri snu joj sve one valove kose o pod da se ne može mica i snažno se zabi u nju od siline vlas te želje. Među m, od njih dvoje samo je on imao iskustva. Ona mu se neće divi zbog načina na koji je to iskustvo stekao. No nije izostanak živo njske gladi bio taj koji ga je sada držao nepomičnog, nego moć širokoga obrazovanja u ljubavnim finesama. »Činite ... što vas volja«, rekao je. Oklijevala je. Ležao je bez riječi, opušten, i promatrao je. Malo je pognula glavu pa joj je kosa pala preko obraza. Dodirnula je njegovu čizmu. Chris an se nasmiješio dok ju je gledao: putena je nimfa odjednom nestala i iza nje je opet ostala tek neugledna, prak čna Maddy. Prevukla je remenčič koji mu je hlače držao oko čizme preko pete, objema rukama mu uhva la stopalo i spretnim pokretom povukla čizmu, a zatim je i posve skinula, uspješno poput iskusnoga sobara. Zamigoljio je nožnim prs ma prema njoj. Uštogljeno je spus la čizmu na pod. Trenutak kasnije riješila se i druge te je uredno odložila pored njezina para. Sunula je


naprijed nekoliko cen metara, čedno složila kosu, ponovno se spus la na pete i povukla njegove noge u svoje krilo. Chris an je zabacio glavu i od užitka se zagledao u strop. No nije želio da mu taj trenutak prođe uludo, ne kad ima Maddy koju može gleda , zaogrnutu onom fantas čnom kosom, koja mu masira noge kao da je to izuzetno važan i ozbiljan zadatak. Trljala mu je lukove stopala i pete; povremeno bi zastala da jedno stopalo malo okrene, pogleda ga, malčice savije i pažljivo prouči, pretpostavljao je, ne bi li se uvjerila da je dobro obavila posao. Za jedne od h stanki izvio je stopalo i nožnim prstom dodirnuo njezino jelo, malčice razmičući zastor kose. Ispod njezina grla blijeda traka svjetlos obasjala joj je kožu kao središnju ladu neke erotske katedrale. Prethodna je noć bila satkana od osjećaja; ova se sastojala od pogleda na Maddy, kratkih i nepostojanih, tajnih trenutaka. Pus o je da joj kosa padne natrag kad je nastavila sa svojom ozbiljnom masažom. Ponovno je zamigoljio nožnim prs ma ne bi li joj privukao pozornost, koju kao da je posvetila isključivo svome zadatku. Podigla je pogled. Izvukao je stopala iz njezinih ruku te ih spus o na pod, savijenih koljena, kroz koja ju je promatrao. Izazivao ju je: morala je prići bliže njemu ili se posve povući. »Ovo nije pravedno«, tugaljivo je rekla. »Zašto?« »Ti si ... odjeven.« Samodopadno se nasmiješio. »Pokvaren si i grešan«, optužila ga je. Nakosio je glavu i podigao obrve. »Smiješ mi se!« »Ne.« Ispružio je noge s obje njezine strane. »Čekam.« »Zar te ja trebam razodjenu ?« pitala je. »Zar mi je to čini ?« Spojio je stopala oko njezinih bokova, milujući je. »Želite?« Njezine su oči izbjegavale njegove. Spus la je pogled na sag pred sobom. Polako je nožnim prstima prešao preko njezine gole kože i kose. »Bez lažne ... Maddymoja«, nježno je rekao. »Želite?« Duboko je udahnula, za m izdahnula i nadvila se nad njega. Bilo je to sve što je Chris an mogao učini da zadrži kontrolu nad samim sobom. Njezin položaj dok se oslanjala na dlanove živo ju je razotkrio, jedre grudi pod slapom kose obasjane vatrom, nedovoljno tmaste da prikrije njezinu figuru. Pridržavajući se jednom rukom raskopčala je gumbe na njegovim hlačama. Kosa joj je kliznula preko ramena i otkrila njezina leda i oble guzove. Brzo se trznula da je uhva , ustajući, i iznenada se prikazala u punom sjaju: glatki torzo, dojke, linija trbuha i tamna kruna kovrčica.


Chris anova samokontrola je isparila. Uspravio se i oslonio na ruke. Doimala se prestrašeno; pogledala ga je poput nekog plahog šumskoga stvorenja i ustuknula, no uhva o ju je između svojih nogu. Ispružio je ruku i povukao je na sebe. Legao je na sag ljubeći je po vratu, po grudima, dok je posvuda oko njih padala njezina kosa. Među m, nije želio žuri – želio je raskošan, polagan vatromet. Uz napor je opus o ruke i cijelom dužinom pomilovao njezino jelo iznad sebe. Nije se odmaknula, ne nakon toga prvog trena: činilo se da čeka, ne gledajući ga u oči, malo razdvojenih usana. »Znate li ... volim ... lijeno.« Sklopio je ruke ispod glave. »Još ... čekati.« »Ne znam što da činim«, ponovno je tužno prošaptala. »Ne možete ... smisli nešto?« Odsjaj vatre na njezinim usnama zablistao je kad ih je ovlažila. »Ne. Ne mogu.« »Gore«, rekao je. »Gore na ... koljena.« Nije se pomakla pa ju je uhva o za zapešća. Odgurnuo ju je, dlanova prislonjenih na njezine, tako da se uspravila na koljenima. Pokušala je izvući ruke, ali on je znao što bi učinila kad bi joj to dopustio. »Ne skriva .« Čvrsto ju je držao za ruke. »Sjećam ... prve noći vidio vas ... moj stol ... sva uštogljena čedna dolična ... kvekerica ... gospođica Timms.« Nasmiješio se. »O, gospođice Timms. Ja vas vidio ... ovakvu.« Obrazi su joj ružičasto planuli. »Zato što si pokvaren.« »Vi kažete ... pokvaren. Tako loš, Maddymoja?« Zagledala se u njega, očigledno nesvjesna prizora svoga jela i onoga što ono čini vojvodi – barem nije spuštala pogled niže od njegova lica. »Recite ... kad prvi put vidjeli mene ... što mislili.« Tiho se nasmijala. »Mislila sam da si pokvaren čovjek.« »Prezirali.« Podigao je svoja koljena uz nju i prislonio joj ih na bokove. »O šli kući ... molili.« »Malo si mi bio draži kad si tati ponudio matematičku katedru.« »Ambicija«, rekao je. »Dobra žena.« To ju je zaista nasmijalo. Lagano ju je zaljuljao nogama. »Lukava. Ambicija.« Pus o joj je jednu ruku i zabacio joj kosu preko ramena. »Prelijepa.« Počela je brže disa . Dodirnuo ju je, kliznuo prs ma duž njezina struka pa sve do grudi. Kažiprstom je prešao rubom okrugle dojke. »Ovo mi se sviđa«, rekla je ho, neočekivano, brzo. »I meni«, ozbiljno je rekao. Grudi su joj se dizale i spuštale pod njegovim milovanjem. Dirao ju je polako, promatrao, dok se svaki dodir odražavao na njezinu licu. Kad joj je dotaknuo bradavicu, glasno je uzdahnula i zagrizla donju usnu.


Chris an je ho zastenjao. Uspravio se, smanjujući prazninu između njih. Jezikom je ponovno iscrtao put svojih prs ju. Oslonio je ruke na njezin struk, nadvio otvorena usta nad njezinu bradavicu te počeo sisati. Tiho je zacvilila i izvila se prema njemu. Ruke su mu kliznule niže, a palci prešli preko izazovnih kratkih kovrčica. Na Maddy se još uvijek osjećao miris prethodne noći, zasićen od vreline i njegove stras . Mutno je osje o kako se njezini prs zavlače u njegovu kosu i privlače ga bliže. Zario je ruku između njezinih nogu, ponukao je da ih raširi nad njime, da ga širom otvorena zajaši – čedna Maddy, fantas čna, osjećajna, zavodljiva Maddy, kose koja se u slapovima spuštala preko jednoga ramena, zabačene glave i razdvojenih usana, dahtala je. Potrudio se da traje. Potrudio se da traje, oh, jako dugo. Milovao ju je, dražio je, sve dok joj bedra nisu počela drhta , a ona hvata dah svaki put kad bi je dodirnuo. A kad se pomaknuo ispod nje, oštro je zaječala i razrogačila oči. Promatrala ga je dok joj je to činio, dok se opuštao u njoj i povlačio je na sebe. Podigao je glavu sa saga da joj posiše bradavicu. Pomicala se sitnim, nezgrapnim trzajima, izvijala se, sve dok nije nadvio ruke nad njezine guzove i naučio je ritmu, dok se njezina kosa uvlačila između njegovih dlanova i njezine kože. Ljupko, i neočekivano, doživjela je vrhunac – uza sitne ženske jecaje, poput djevojke koja nemirno sanja. Obgrlio ju je i na trenutak je držao privijenu uza se – a onda se, čvrsto je držeći za bokove da ga primi, zabio duboko u nju i oslobodio svu želju koju je držao u sebi. Kad je sve bilo gotovo, držao ju je čvrsto uza se i nijednom nije zatvorio oči – da se uvjeri kako je to stvarnost i otjera noćne more uz odsjaj vatre.


Idućega dana Maddy je jedva mogla pogleda Jervaulxa, premda nije učinio ništa čime bi dao naslu da se sjeća njezine potpune predaje, ni da ju je uopće primije o. Čak joj se činilo da je prema njoj nešto hladniji nego inače, staložen i pribran. Pred drugima ničime nije pokazivao naročitu bliskost s njom i obraćao joj se tek s običnom pristojnošću. Držao se ležerno i rezervirano – ako izuzmemo jedan pogled kradomice dobačen iza tetkinih leđa: onaj iskrivljeni gusarski osmijeh, okretan i tajan, modre oči ispod crnih trepavica, dok su svi stajali u dvorani oko vatre koja je pucketala i raspravljali o planovima za božični objed svih stanara dvorca. Maddy je osje la kako se sva zajapurila; nije mogla čak ni odvra pogled. Jervaulxov smiješak pretvorio se u široki cerek – a onda je posve nestao i on se okrenuo. Durham je predlagao bal na kojemu će se plesa valcer, dok je lady de Marly ustvrdila da su par pečenih volova, dobra večera od tri slijeda – od svakoga barem dvjesto porcija, molit ću – i nadahnjujući koncert duhovne glazbe nakon večere uvijek bili i više nego dovoljni, a tako će bi i ubuduće. Maddyn otac nasmiješio se objema zamislima, dok je Calvin Stariji imao izraz pozornoga i razborita slušanja, kao da je u takvim raspravama već nebrojeno puta sudjelovao, no svojemu položaju duguje da sve argumente razmotri još jednom. Velečasni gospodin Durham nije gubio vrijeme na racionalne prijedloge kojima bi se uspro vio lady de Marly. Samo joj se naklonio, graciozno izbacio nogu i počeo pjevuši istovremeno joj podižući ruku i povlačeći je oko sebe. Štap joj je zaškropotao. Ljutito je uzviknula, no stopala su joj se iznenađujuće hitro pomicala. »Pus te me, besramni momče«, srdito je pro snula o majući se. »Slomit ćete mi kosti!« Pridržavao ju je za jednu ruku da ne padne. I dalje je pjevušio dok je plesao oko nje. »Valcer, milady! Damdam-ta-dammda.Ta-ta-dammm, damdam-ta-damdam ...« Maddy se zatekla jednako nespremna kao lady de Marly kad ju je muž zgrabio oko struka. Njegovo se pjevušenje stopilo s Durhamovim i njihovi su udruženi glasovi


postajali sve glasniji. Maddy nije imala pojma kako se pleše; nespretno je teturala pokušavajući održa ravnotežu, nezgrapno izbacujući noge dok ju je vojvoda vr o po podu. Pjevušenje se pretvorilo u improviziranu glazbu, dam-ta-damdam-ta-dammm, koju su izvodili snažni muški glasovi koji su odzvanjali od zidova dok se cijela prostorija okretala oko nje. Držao ju je lagano, ali dominantno; njegovi su skuti lepršali, a njezina se suknja širila dok su se vrtjeli. Maddy je morala žustro mica nogama ili pas s njih – premda ju je svaki put kad se činilo da će se to dogodi , on povukao u okret koji bi je spasio. Kad bi mu cijelom težinom stala na prste, njegova je jedina reakcija bilo naglašeno ta, umjesto dam, usiljen smiješak i jači stisak oko njezina struka. Vojvoda i Durham s gli su do kraja svoga glazbenog komada. Jervaulx je podigao Maddynu ruku i svečano joj se naklonio. »Vojvotkinjo! Hvala.« Dok je Maddy stajala zajapurena i pokušavala uhva dah, okrenuo se prema ostalima. »Ne zna ... plesati«, reče. »Ne znam kako«, uzviknu Maddy. »Kvekeri ne smiju plesati!« Sve troje ju je pogledalo. Osjećala se strašno nezgrapno u svojim radničkim cipelama, nespretnije čak i od lady de Marly, koju su pritisnute godine. »Ples je isprazna zabava«, rekla je. Lady de Marly je uzdahnula. »Uzmite joj učitelja, Jervaulx.« Calvin Stariji presreo je lakaja koji je oklijevao pored ulaza, a onda se vra o ostalima noseći srebrni poslužavnik s dva pisma. »Pošta je danas ranije s gla, Vaša Milos . Da vam je pošaljem u radnu sobu?« Kratko se naklonio vojvodinoj tetki. »Stiglo je i pismo za lady de Marly.« »Ostavite ga u mome salonu«, rekla je. »Mislite li da je onaj Talijan koji je podučavao djevojke još uvijek u zemlji, Jervaulx?« Vojvoda se uzeo svoje pismo. Otvorio ga je bez pomoći – bilo je to malo postignuće koje kao da nitko osim Maddy nije primijetio, pa čak ni sam Jervaulx. »Rado ću se ponudi za taj zadatak«, javio se Durham, »dok ne uspijete naći učitelja. No trebat će nam netko tko će svirati.« »Ne želim učiti plesati«, reče Maddy. »Neću imati prilike za to.« »Najbolje bi bilo da svira violončelo, no sumnjam da ćemo u selu naći ikog osim neke udovice koja zna svirati glasovir«, reče lady de Marly. »Zaista ne želim ...« »Besmislice«, reče lady de Marly. »Bez vaših sektaških naklapanja, djevojko. Želite li se izuze od plesanja valcera, možete reći da ga ne smatrate doličnim, ali pristojni su plesovi nezaobilazni. Niste bogalj; od vas će se očekiva da zaplešete s vojvodom ili nećete ostaviti nikakav dojam.« Maddy bi se bila prepirala i dalje, no baš kad je zaus la da nešto kaže, pogled joj je


pao na Jervaulxa. Zaboravila je što je htjela reći. Stajao je s pismom u ruci, neusredotočena pogleda, blijeda skamenjena lica. »Sto ne valja?« ispalila je. Čim je to izgovorila, poželjela je da nije. Ostali su je pogledali. Na lice mu se ušuljala sjenka opreza. Ništa nije rekao. »Dajte da vidim«, reče lady de Marly i ispruži ruku da uzme pismo. Pogledao ju je kao da je zaboravio da je ona ondje. Odmahnuo je glavom. »Dajte da vidim.« »Ne. Ništa.« Namrštio se. »Ništa.« »Ne budite glupi, momče«, ustrajala je njegova tetka. »Što piše? Dajte da vidim.« Zgužvao je papir. Ništa joj nije odgovorio; samo je bacio papir u vatru, a onda brzim koracima otišao na drugu stranu dvorane i izašao van. »Mladi glupan«, reče lady de Marly. Maddy se okomila na nju. »Zar mu se ne možeš obraća kao muškarcu, a ne neposlušnome djetetu?« »Obraćam mu se onako kako to oduvijek činim, gospođice. Zašto bi sad bilo drukčije?« »On je drukčiji.« »Ali svijet je is . Nemojte to smetnu s uma.« Udarila je štapom o pod. »Svijet je uvijek s nama – i nemojte ga smetnuti s uma, vojvotkinjo.«

Chris an je stajao leđima okrenut niskome zidiću na vrhu kule, ramenima se oslanjajući na hladni kamen. Vjetar je šibao kroz proreze za strijelce i lijepio mu kosu za po ljak. Jastreb je kružio nad Belletoireom, u vratolomnom se luku dizao iznad kule, a zatim naginjao u stranu i klizio nadolje. Osim njega, nebo je bilo pusto i sivo. Chris an je zurio ni u što. Bio je to glup potez, naravno. Događaji predzadnje noći su ga zaveli, prolazni trenuci kad mu je govor bio intaktan. Mislio je, kad bi se samo koncentrirao ... O šao je sam da bi pisao, no već dok je to činio, znao je da nije posve točno. Vidio je svoje pogreške, no kad ih je pokušao precizno locira , kao da su nestale, da bi se onda ponovno pojavile na rubu vidnoga polja kad je odvra o pogled. Kad je pogledao list naopako i presavio ga, shva o je kako čudno izgleda – sve su se riječi nagnule na jednu stranu. Ipak ga je dao Calvinu Starijemu da ga pošalje. Glup. Glup, glup, glup. Čuo je korake s otvorenoga stubišta. Zacijelo je Maddy; svi su ostali znali da ga onamo ne smiju slijedi . Napola je očekivao da ona dođe, napola se nadao. Ostavio je


odškrinuta vrata da bi ona mogla naći put. Zakoračila je na vrh kule. Bez ogrtača. Vjetar joj je uhva o suknju i nosio joj je oko nogu, otkrivajući glomazne cipele i bijele čarape. Odana-jednostavna-ne-znam-plesa Maddy, koja ga neće ismija . Koja neće misli da mu mora reći ono što mu je već ionako bolno jasno. Koja će zna , ako on kaže da se boji, što mu to ulijeva strah. Ispružio je ruku prema njoj. Oklijevala je, a onda je ipak prihva la. Njezina topla gola koža dodirnula je njegovu. Privio ju je u zagrljaj, štiteći ih oboje od zida dvorca. Ništa nije govorila. Spustio je čelo na njezino rame. Dugo je tako ostao, mirovao, skrivao se. A onda je rekao: »Ja sam ... Pišem ... Bailev. U Monmouthu. Posla ovamo ... pisa ugovore.« Zadrhtao je od hladnoće koja mu se uvlačila u kos . »Bailev ... petnaest godina ... odvjetnik ... vodi ... vodi moje poslove. Brine ... imanja ... kupovina zemljišta ... izbori ... grofovija ... sve. Sve ovdje.« Christian se preko nje zagledao u dugi greben, izbočinu brda na kojoj je stajao dvorac Jervaulx i daleke obronke planina iza njega. »On ... ne dolazi. Piše. Neće ... djelovati.« Christian se kratko zdvojno nasmijao. »Neće djelovati.« Okrenuo je glavu. Njegove su se usne našle uz njezino hladno uho. Čvrsto ju je držao jer je mislio da će zaplakati. Mirno je stajala. Ruka joj je potražila njegovu. Ispreplela je prste s njime. »Moje piše ... moje pismo ... bilo ... loše. Mislim ... bilo loše. Pogreške. Glupo!« »Idući put«, rekla je, »najprije ću ja pogledati tvoje pismo, ako tako želiš.« Ugodan, neupadljiv odgovor, pičan za Maddymoju. Gledala je unaprijed, ne unazad. Idući put. Idući put ćemo postupiti bolje. On je bio odgovoran za nju. On je morao postupa bolje. Znatno bolje. Morao je biti savršen, tako da ne izazove nikakvu sumnju. Tako da mu nitko ne može ukras njegov život, da mu nitko ne može nju uze , da ga nitko ne može dohvatiti i ponovno zaključati u onu ludnicu. »Maddy. Saslušanje ... imam ... ja ...« Frustrirano se prekinuo. Govor mu se raspadao kad bi se najviše trudio ili bi mu netko pridavao naročitu pozornost. To ga je užasavalo najviše od svega: znao je da će, kad ga ponovno budu prosuđivali, njegova želja da se dokaže bi tako strahovita da će mu onemogući govor. »Fijasko. Previše ... trud. Idiot!« »Katkad ...« Zastala je, a onda rekla: »Katkad možeš govoriti.« Zastenjao je i naslonio glavu na zid. »Zašto ne ... sad? Saslušanje ...« Ponovno je zastenjao. »Nikad!« Podigla je ruke i sklopila ih preko njegovih. »Voljela bih da uporno vježbaš, tako bi ti bilo lakše.« Mogao bi pokuša . No nije bilo ničega što bi ga moglo priviknu na pri sak


neočekivanih zahtjeva, tešku muku kritičnih očiju na njemu. Ničega. Pogledao je s kule na pustu dolinu i grebene: Jervaulx, koji je obožavao, koji je poznavao cijeli život – sigurno, a opet neizvjesno utočište. I ondje je bio izložen, ali nije znao što drugo da učini, kamo da ode gdje bi bio na sigurnom. Primila ga je za ruku i obujmila je svojim hladnim prs ma. Okrenuo je lice prema njezinu vratu, poljubio je, grijao je svojim dahom, sagorijevao strah plamenom koji je medu njima neprekidno buktio.

Lady de Marly čekala je u salonu kad su sišli s kule. Ustala je oslanjajući se na štap. »Ovo sam dobila od vašega cijenjenog šurjaka«, rekla je vitlajući nekim papirom. »Od Stonehama. Cini se da je jedan od njih postao preosjetljiv.« Podigla je lornjon i pogledom preletjela pismo. »On shvaća da bi javna priroda saslušanja pred porotom bila uvredljiva prema vama«, čitala je, »i ponižavajuća za obitelj – ha! Ponižavajuća! Kasno se sje o! Nudi vam svoje skrbništvo nad vama, čime bi se izbjeglo da vas sud proglasi neubrojivim. Živjeli biste na imanju u Cumberlandu i imali prihod od če ri suće, dok biste ostatak imetka predali u ruke skrbnika. I pristali da ne dižete nikakav zajam s imetkom kao pologom.« Jervaulx je zaškrgutao. Brzim je koracima prišao tetki i istrgnuo joj pismo iz ruke. Poderao ga je na dva dijela i bacio ih u kamin. »Nisi mi dopus o da završim«, hladno će lady de Marly. »Stoneham nas želi upozna s me da posebice gospodin Manning nije posve uvjeren u to da je tajni skrbnik mudro rješenje i radije će se odluči za čis rez. Želi da vas sud proglasi neubrojivim i zatvori – ›koliko god to, kratkoročno gledano, bilo bolno‹. Vjerujem da je tako to sročio. Među m, Stoneham vjeruje da se ostale može uvjeri u ispravnost njegove zamisli, pod uvjetom da pristanete na crkveno poništenje svojega braka s kvekericom.« Vojvoda je samo zurio u nju, s izrazom ledena, ubilačkoga gnjeva na licu. Njegova se tetka nije ni lecnula. »Vaš vam ponos ovdje neće pomoći«, otresla se. »Razmislite, Jervaulx. Odete li pred porotu i ne uspijete – gubite sve. Ovo je ponuda. Otvoreni su za pregovore.« »Ponuda!« zagalamio je. sDovraga s vražjom bijednom ponudom! Prokleta kopilad! Ne!« »Izađite s protuprijedlogom«, reče lady de Marly. »Živjet ćete ovdje. Skrbništvo može, ali želite trideset suća godišnje. Vaš brak ostaje valjan i tražite od svih svojih rođaka da potpišu izjavu prema kojoj će vaši sinovi imati neosporno pravo na titulu.« Zgrabio je žarač s kamina i zamahnuo njime po intarzijama ukrašenoj površini


škrinje, tako da su se svijećnjaci i kineske posudice uz prasak stuštile na pod. Njegova se tetka zagledala u njihove krho ne i ulubljene ostatke. »Mislim da ste ludi«, reče ledenim glasom. »Ili, još gore, glupi.« »Ne ... ponuda«, izus o je. Zamahnuo je prema čipkastome š tniku od vatre; njegov se pozlaćeni stalak prepolovio, a oba se komada srušila na ognjište. »Ne ... skrbništvo1.« »Neću staja ovdje dok vi oko naših glava rušite dvorac«, izjavila je lady de Marly. Krenula je prema vra ma. »Ponovno ćemo razgovara kad se budete mogli kontrolirati.« Jervaulx kao da je zaboravio da je Maddy ondje. »Ne, ne, ne«, divljački je mrmljao ispod glasa, a onda, kad su se vrata zatvorila za tetkom, žestoko povukao uže za zvono. Pojavio se lakaj. »Calvin!« zarežao je vojvoda. »Poslovna ... knjiga ... u radnu sobu!« Svratio je svoj gnjevni pogled na Maddy. »Vi doći ... sa mnom.«

Knjige su ispunjavale police od poda do stropa duž svih zidova, osim onoga iza pisaćega stola, gdje je ploča na postolju bila prekrivena jednadžbama pisanima kredom. Među m, vojvodinom je radnom sobom dominirao blistavi teleskop – usmjeren prema malom prozorskom kapku poput elegantnog mjedenog koplja naciljanog prema zvijezdama – dug otprilike dva metra, s konjskim uzdama prebačenima preko kotačića kojim se namještao tronožac. Jervaulx se bacio na stolac s kotačićima kao da zna koliko će daleko odskliza prije no što ga je zaokrenuo i počeo krči darmar pred sobom. Nestrpljivo gunđajući, bacao je papire, bilježnice, par iznošenih čizama i tri makete nebeskih jela: dva globusa i jedan prikaz osvijetljene strane Mjeseca – kako bi oslobodio prostor na stolu. Bacio je pogled na Maddy. »Sjesti. Vi ... slušati.« Maddy je morala maknu hrpu casopisa,komad nekekvog stroja i nekoliko maketa topova, obojenih žarkocrveno i crno, kako bi mogla sjes . U sobi je bilo prohladno pa se čvršće ovila šalom. Ušao je Calvin Stariji noseći debelu poslovnu knjigu i kožna zavežljaj vezan smeđom vrpcom. »Neki je dečko ovo upravo donio iz Monmoutha, Vaša Milosti. Nisu imali povjerenja u poštu.« »Bailev?« »Da. Od gospodina Bailevja je, Vaša Milosti.« Jervaulx je otrovno pogledao zavežljaj, a onda mahnuo prema kutu radnoga stola. Calvin Stariji odložio je pošiljku na vrh kutije sa spisima, dok je poslovnu knjigu spustio na čis nu koju je vojvoda upravo oslobodio. Bila je debela i istrošenih, izblijedjelih kutova, i ostavljala je puno ozbiljniji dojam od tankih bilježnica s računima koje su


Maddy dane na pregled. Jervaulx je knjigu otvorio ondje gdje je bila označena. Te dvije jednostavne riječi – Neće djelova – Maddy se nisu činile tako strašnim vijes ma. Povrijedile su vojvodin ponos, suočile ga s okrutnom stvarnošću, no ona u njima nije vidjela ništa više od toga. Promatrala je Jervaulxa kako zuri u stranicu poslovne knjige koju je Calvin Stariji označio. Sobar se nakašljao. »Izuzetno mi je drago što se Vaša Milost vra la u Jervaulx«, reče. Vojvoda ništa nije odgovorio. Samo je gledao u knjigu, ne okrećući listove. Calvin Stariji stajao je čvrsto sklopljenih kvrgavih staračkih ruku, prelazeći palcem amo-tamo preko zapešća. »Zamolio sam gospodina Bailevja za još novca, a on se obratio Londonu, na što smo samo obaviješteni da rizničar ne može djelovati.« Činilo se da Jervaulx uopće ne čita poslovnu knjigu; kao da ga je hipno zirala samo ta jedna stranica. »Budući da nije bilo drugih uputa, naložio sam da dvorac nastavi po starome«, nastavio je Calvin Stariji glasom u kojemu se počelo osjeća staračko drhtanje. »Nadnice su se osiguravale iz fondova za kućanstvo sve dok se oni nisu iscrpili. Uzeo sam si tu slobodu da odgodim isplatu vlas te plaće u zadnjemu kvartalu, Vaša Milos , kako bih uspio održa proračun. Namirnice sam nabavljao na veresiju.« Nije gledao u vojvodu, već u ploču preko njegove glave. »Samo bih želio doda da sam presretan što je Vaša Milost sada odlučila nadgleda situaciju jer postaje sve teže – ah – žao mi što moram reći da očigledno kruže neke glasine ...« Ponovno se nakašljao. »Iritantno je, čudovišno, no velik se broj trgovaca nepotrebno zabrinuo.« Jervaulx je debelu knjigu iznenada gurnuo prema Maddy. Nagnula se da pogleda. Glavna poslovna knjiga imala je tri stupca. U vojvodinu zakučastu sustavu vođenja poslova svi prihodi od Jervaulx – najmovi imanja, zarada od prodaje ugljena, najmovi zemljišta, kamate na zajmove – prolazili kroz ruke Calvina Starijega i odvjetnika u Monmouthu, a za m se slali rizničaru u London. Upravo onome rizničaru koji obavezan dio novca više nije isplaćivao natrag Jervaulxu. Dok je novac iz dvorca curio na svijeće, livreje, sluge i puder za kosu, nikakav iznos nije uplaćivan koji bi nadoknadio te troškove. Dvorac je gomilao dugove dok su se astronomske svote novca slijevale na račun negdje u Londonu. S obzirom na očajnu novčanu situaciju, Maddy nije mogla shva zašto je Calvin Stariji toliko dugo čekao da Jervaulx pokaže zanimanje za financije. Bilo je očigledno da je sobar postao prestar za svoju službu. Među m, njegovo je olakšanje bilo tako opipljivo, njegovo poštovanje tako duboko, a vojvoda ga je prihvatio tako automatski i bez optuživanja, da je bilo očito kako obojica smatraju da je Jervaulx taj koji snosi pravu odgovornost. No vojvodi kao da uopće nije bilo stalo do troškova kućanstva. Svote od kojih se


Maddy vrtjelo u glavi njega su samo lju le. Kratko ih je pregledao s Calvinom Starijim, kimajući glavom dok ga je sobar upoznavao s pojedinostima. Ne, vojvodine usne nisu problijedjele zbog vrtoglavoga duga od tri suće fun , već zbog Bailevjeve pošiljke. Dok je Maddy držala poslovnu knjigu, a Calvin Stariji is cao neplaćena potraživanja, Jervaulx je netremice zurio u zavežljaj kao da je riječ o guji na njegovu stolu. Kad je zavladao trenutak tišine, samo je rekao Calvinu Starijemu: »Još?« »Samo je ovo stiglo za vašega odsustva, Vaša Milosti.« »Dosta.« Vojvoda je odmahnuo glavom i uzdahnuo. »Vi ... ići sada.« Calvin Stariji se naklonio i otišao, pokunjeno poput Devila kad bi ga izbacili iz sobe. »Otvoriti«, reče Jervaulx Maddy kimajući prema kožnatome zavežljaju. Otvorila je pošiljku. Iscurio je svežanj pisama, vezanih crvenom vrpcom. Razvezala je vrpcu i stavila pisma pred njega. Jervaulx je polako pročitao jedno. Zatim ga je predao Maddy. Banka Hoare, u dopisu poslanome mjesecima ranije, duboko žali što okolnos iziskuju neki odgovor u vezi s fondovima i ljubazno moli da joj se isti pošalje. Maddy je podigla pogled s pisma. Vojvoda je držao papir sa šarenim amblemom osiguravajuće kuće Sun Fire. Bezizražajna lica pružio joj je i njega. To je pismo bilo puno novijega datuma. Pisano službenim rukopisom, bilo je ispunjeno brojnim komplimen ma, pretjeranim isprikama i ne tako izravnim spominjanjem »okolnos «. U njemu direktori tvrtke Sun Fire sa žaljenjem obavještavaju da moraju postupi posve neuobičajeno za svoju kuću i zah jeva trenutačnu otplatu ukupnoga vojvodina duga od četrdeset i pet tisuća funti. »Četrdeset i pet tisuća!« dahnula je Maddy. Jervaulx je nepomično sjedio držeći se za čelo. Uopće nije digao pogled. »Maddy«, reče. »Ja pisati. Vi ... gledati ... nema pogrešaka.«

Pismo banci Hoare – Chris an je naposljetku morao odusta i pus Mađdy da prepiše cijelo pismo, osim njegova potpisa – bio je direktan zahtjev da mu se smjesta pošalje pet tisuća funti od novca položenoga na njegov račun. Tvrtki Sun Fire i ostalim vjerovnicima izričito se ispričao i obećao im da će smjesta sredi stvar. Bailevju je šturim riječima uručio otkaz. Prekasno. Chris an je sjedio u radnoj sobi s odgovorom iz banke. Pismo je bilo izuzetno nespretno sročeno i u njemu su se spominjala određena nova pravila i propisi, neočekivane komplikacije, neizbježna odgoda u izvršavanju nedavnih uputa Njegove Milos . Pobožna gospoda Hoare još su spomenula kako mole za Chris anovo


zdravlje i blagosiljaju njegovu dušu, što je sumnjivo smrdjelo na utjecaj njegove majke. Nema novca. Ni šilinga, i to od banke u kojoj je – znao je to vrlo dobro – na računu imao iznos če ri puta veči od onoga koji je tražio. Zurio je u odgovor banke sve dok se riječi nisu stopile u čudno hijeroglifsko ludilo. Chris an je redovito imao dug od šesto suća fun – a to bi se katkad, kratkoročno, penjalo i do sedamsto suća. Delikatni okvir njegova poslovanja i prihoda, zaduživanja i ulaganja, amelioracije i špekulacije i kapitala u složenoj interakciji koju je sam pokretao, iziskivao je neizmjerno marljiv rad i apsolutno povjerenje u njega od strane ljudi koji su svoj novac ulagali u zajedničke projekte. Poput isprepletenih lukova ili prekrasnih višekatnih akvedukata koji mogu staja stoljećima, ali i pas pokošeni jednim jedinim udarom, cijela je konstrukcija počivala na jednoj ključnoj točki. Kamen temeljac bilo je povjerenje, a ono je nestalo. Trebao je zna . Trebao je predvidje što će se dogodi , no živio je u magli koja bi se povremeno razilazila prema vlastitome hiru. Cijela konstrukcija nije mogla dugo opsta bez Chris anove pune pozornos . Među m, nepokretnost njegovih agenata, Stonehamovo pismo, Bailevjeva pošiljka puna zahtjeva poput onoga od tvrtke Sun Fire, nespretan odgovor iz banke Hoare, sve brže približavanje konačnoj propas jasno su pokazivali: uniš t će ga, neće čeka saslušanje, ubit će ga dok se skriva u Jervaulxu. Chris an je cijeli dan hodao u nijemome strahu, s pismom iz banke u ruci. Neprekidno ga je iznova čitao, kao u snu, kao da će idući put kad ga pogleda, ondje pisati nešto drugo. Privid. Sve oko njega bio je tek privid sigurnos – ovaj dvorac, ona slika, aubussonske tapiserije, njegovi sluge. Znao je to, ali nije znao kako da se obrani. Još su ga uvijek mogli posla nazad u ludnicu. Mogli su ga slomi i posla nazad. Maddyne prosvjede smjesta bi ušutkali, zaboravili tetkina obećanja – sve bi progutala izmaglica i sudski papiri. Is na, morali bi čeka saslušanje da ga liše njegovih zakonskih prava, ali bila bi dovoljna fizička prisila da ga ponovno bace u okove i onu noćnu moru. Što će ih spriječi ? Što je ikad ikoga spriječilo da naporne rođake baci u neku zgodnu tamnicu? Osvrnuo se po zidovima svoga dvorca. Mogao bi spus kovana vrata, zabarikadira se, postavi ljude na bedeme, naoruža se za opsadu ... naoruža se za opsadu ... Viteški oklop zurio je u njega na praznome hodniku. Uopće nije znao gdje je.


Njegov mozak, zapleten u svojim labirin ma, uporno se držao te vizije: opsada. Morao se brani , oni će ga ščepa , što će ih spriječi ? Dvorac Jervaulx nikad nije bio osvojen u opsadi ili bitki; u tome nije uspjela ni kuća Lancaster, ni pristaše parlamenta. Tijekom Engleskoga građanskog rata parlament nije ni pokušao napas tamošnji garnizon, koji je pratio glas da je nepobjediv. Jervaulx je zurio u oklop. I odgovor mu je sinuo. Morao je bi vrlo snažan. Morao je ponovno bi vojvoda, pravi vojvoda, ne ovaj smušeni kukavica koji bježi i skriva se, koji nije pravi muškarac. Moć je bila njegova jedina prava zaš ta – moć da na silu odgovori silom – njegovo ime, utjecaj, bogatstvo, vlast. Sve je to izgubio. Nije imao novca, autoriteta, ni poštovanja – mogli su doći ovamo i odvesti ga u onu ludnicu. Izmaglica. Živio je u izmaglici, a ludnica ga je čekala. Durham je uzviknuo: »Blagi Bože, dajte čujte ovo. Fane tvrdi da gradom kruži priča kako uopće niste bili bolesni, nego ste se samo povukli na selo jer ste bankrotirali!« Calvin Stariji je tužno, kroz nos rekao pjevajućim glasom: »Vinar žali što ove godine ne može osigurati pića za večeru zakupaca, Vaša Milosti.« Teta Vesta užasnuto je buljila u londonske novine. »Milos vi Bože na nebesima. ›Propao ili poludio‹ Što se dogodilo Njegovoj Milos ?« Prtljala je tražeći svoje mirisne soli, a onda duboko udahnula sumorna izraza lica. »U novinama. Bože, smiluj nam se, da sam ja morala doživjeti ovaj dan.« Maddy je samo sjedila s njime u radnoj sobi i pisala njegove odgovore na zahtjeve za pozajmicom. Prestala je razrogačenih očiju zuri u svaku cifru koja je prešla preko njegova stola, no primjećivao je na njoj neku novu ukočenost, kreposnu strogoću koja ga je iritirala. Neću djelova , napisao je Bailev. Bila je to bjelodana uvreda. Onda ću ja, mislio je Christian. London. Propali poludjeli slaboumniče, pokušajte se spasiti.

»Sutra se vraćam kući«, vedro će Durham za vrijeme deserta, sastavljenoga od kolačića punjenih ukuhanim voćem, biskvita sa šljivama, voćnih želea i torte od sira. »Cesta mi je već dobro poznata. Vojvotkinjo, hoćete li mi se pridruži i pojes koji od ovih kolača?« Maddy je odmahnula glavom. Bilo joj je teško jes s obzirom na to da je znala kako sve ponuđeno znači novi neplaćeni dug, uključujući kuharičinu plaću. Otkad je saznala koliko su enormni razmjeri Jervaulxovih dugovanja, bilo joj je zlo. Prihodi su mu bili golemi, no zajmovi koje je uzimao nezamislivi. Ukupan zbroj dugova bio je


zastrašujući. Užasan. Nevjerojatan. Kvekericu poput nje, odgojenu da cijeni štedljivost i razboritost, gotovo je hvatao strah od njega, od nepromišljene bahatos koja je mogla nagomila takav teret a da na posljedice nije ni pomislila. Voljela ga je, podala mu se, ogolila se njegovim putenim dodirima – no odjednom je shva la da ga uopće ne poznaje. U takvim okolnos ma nije se mogla bogato gos , ni za jedan obrok. Umjesto kolača uzela je jabuku za koju je znala da dolazi ravno iz domaćega voćnjaka te malo sira. Vojvoda je s drugoga kraja sjajno ulaštenoga stola rekao: »Sutra ... ja ići ... i Maddy ... Trg Belgrave.« Maddy je prestala rezati voćku. »U London?« pitala je lady de Marly. »A koje je svrha toga ludog poteza?« Vojvodina čaša zablistala je kad ju je okrenuo među prstima. »Jer ... hoću.« Njegova se tetka bacila na kolačić s ukuhanim voćem; vilicom ga je rastrgala na sitne komadiće kao da joj je neprijatelj. »Perem ruke od vas, momče. Predajte im se u kandže. Bolje bi vam bilo da pristanete na Stonehamovo skrbništvo i okončate sve.« Jervaulx joj ništa nije odgovorio. Netremice je gledao Maddy. »Sutra«, reče. »Pripremi ... mi ... odlazimo jutro.« Spus la je nož i vilicu. »Mislim da ja neću moći.« Podignuo je obrve. »Zahtijevam.« Maddy je smatrala da nije na mjestu raspravlja za večerom. Prebacila je kriške voća u očev tanjur. »Izvoli, tata. Krasna je jabuka. Hoćeš li i malo sira s njom?«

U vojvodinoj ložnici Maddy je primije la da se netko već počeo bavi pakiranjem. Otvorena škrinja u garderobi sadržavala je košulje i kapute te njezinu haljinu od sive svile, izglačanu i pokrpanu najbolje što je mogla bi . Izvadila je haljinu i vra la je u garderobu. Dok je zatvarala vrata garderobe, u ložnicu je ušao Jervaulx. Maddy mu je kao i uvijek raskopčala prsluk, a onda se odmaknula. Na trenutak ju je pogledao ispod svojih crnih trepavica. »Gladni?« pitao je podrugljivo. »Ne«, odvra la je – još uvijek djelomično is nit odgovor. »Kruh. Voda. Jabuka.« Gorko je rekao kao da je optužuje. »Jedem ono što mi se činim doličnim i dobrim za mene«, odgovorila je i okrenula se. Činilo se da on nema pojma o štednji, ali ni najmanju namjeru da se u njoj okuša. Iskušala je sreću i navela mu neke mogućnos uštede u samome dvorcu, prijedloge koje je on nestrpljivo odbacio. Smanjenje broja zaposlenih, čak i rasprodaja predmeta


iz dvorca, sigurno ne bi znatno utjecali na njegov kolosalni dug, no on nije želio napraviti ni prvi korak. Takvo uporno ustrajanje na luksuzu i raskoši uzbunilo ju je i uvrijedilo. Svaka razborita osoba jasno bi vidjela da sve snage treba upr u ispravljanje njegove nerazumne pogreške. Pus o je da mu kaput spuzne s ramena. Krenuo je da ga prebaci preko otvorena poklopca škrinje, ali onda je zastao. Pogledao ju je. »Haljina?« »Ja sutra ne idem«, rekla je. »Tata nije spreman ponovno putovati.« »Vi doći ... sa mnom. Otac kasnije.« »Tata ne može ...« »K vragu i tata!« Bacio je kaput i bijesno izašao u ložnicu. »Vi ... sa mnom!« Maddy je zatvorila oči. Potražila je unutarnji mir, pokušavajući zanijeka bol koju je osjećala. Kad je uspjela koliko-toliko ovlada svojim osjećajima, o šla je za njime u ložnicu. Sjedio je za radnim stolom, odjeven samo u košulju i čarape, i buljio u vanjsku stranicu preklopljenoga pisma. Svje ljka mu je na lice bacala igru žarkoga svjetla i sjene, u kojoj su mu kosa i obrve bile crne poput Sotoninih. »Mi ići. Mi smo ... vojvoda i vojvotkinja od Jervaulxa. Mi ići ... kazalište. Ples. Vi ima haljine ... boga . Čak ... mislim bal ... prima ... goste. Trošiti novac. Ništa ... loše.« Maddy ga je slušala dok joj se srce spuštalo u petu. »Ne. Ne smiješ. Ne možeš.« »Moram«, reče. »Idi u London. Idi i pobrini se da tvoj agent pla dugove to je ispravno i pošteno, pla , popravi što se popravi da, a onda oprezno barata novcem dok pokušavaš povratiti svoje bogatstvo.« Naglo se okrenuo na stolcu i uspro vio joj se. »Ne ... popravi ! Povra ... ne bogatstvo! Povra ugled, shvaćate? Pouzdanje! Živje ... raskošno. Pokaza im ... pouzdan.« »Čemu?« uzviknula je. »Kad su poslovi u ovako očajnom stanju? Veliko rezanje izdataka, iskren pokušaj smanjenja dugova – to će ih naves da opet imaju pouzdanja u tebe, a možda ti priskrbi i pravo poštovanje.« »Ne!« Zabacio je glavu i zastenjao. »Ne, ne, ne! Glupo ... najgore. .. otpla – izgledati ... nevolja – blesavo ... priprosto ... kveker! Ne shvaćate.« Okrenula se i brzim korakom o šla natrag u garderobu. »Shvaćam da si pun himbe!« uzviknula je, s mukom raskopčavajući haljinu. »Shvaćam da bi prividom kazivao lažna svjedočanstva! Da ništa nisi naučio iz svoje muke! I što ćeš s m ispraznim pouzdanjem bez pokrića? Još se više zadužiti?« »Da«, odgovorio je. Maddy se pojavila na vra ma. Bila je tako zagušena riječima da su se one sve


komešale u njoj i put do njezinih usta našle su samo one koje najviše peku. »Onda bi trebao učini ono što govori lady de Marly: potpisa da pristaješ na skrbništvo i prepustiti boljemu čovjeku da ispravi pogreške tvoje ludosti!« Oči su mu se suzile. Prijeteće ponosno ustao je sa stolca i sučelio se s njom. »Ne ... bolji čovjek. Ja sam ... Jervaulx.« Proždirao ju je pogledom i ona je s užasom shva la da se nije zaogrnula. Brzo je prekrižila ruke preko grudi. Na to je oštro dahnuo i prijezirno se nasmiješio. Navukao je satenski kućni ogrtač koji ga je čekao na postelji, uzeo bocu i čašu, lijeno se i hladno naklonio te otišao.


»Ne bih smjela bi ovdje«, reče Maddy. Strepila je još od trenutku kad su s gli. Sad je lutala kroz modri salon na Trgu Belgrave dok su se iza navučena zastora čuli hi pucnjevi u povodu rane proslave Noći Guya Fawkesa.18 »Nisam smjela ponovno napustiti oca.« Chris an ništa nije odgovorio, samo je nastavio pažljivo sor ra neotvorenu poštu koja se nagomilala u njegovoj gradskoj kući. Na vrhu su stajala potraživanja – uglavnom nova, premda su neka bile prepiske onih koje je dobio u Jervaulxu – za m niz zabrinu h upita o njegovome zdravlju te manji broj uobičajene korespondencije i šest mjeseci starih pozivnica. »Možda zapravo ne trebam ovdje?« pitala je. »Možda bih se ja mogla vra sad kad si se smjestio?« »Ne«, rekao je. Od njezina je obraćanja gubio koncentraciju. Morao je zasta i razmisli čije pismo drži u ruci i na koju ga hrpu treba svrstati. »Durham ti sigurno može pomoći u tim poslovima. Bolje od mene.« Chris an je okrenuo glavu mršteći se pismu. Stafford. Stafford, aha – srdačne želje za brzim ozdravljenjem, bez spomena o hipoteci u iznosu od petnaest suća funta koju je markiz držao nad imanjem u Gloucestetu. Bio je pravi gospodin, no završio je na posljednjoj hrpi, medu pismima koje se bez problema može ignorirati. »Uis nu ne mogu bi ni od kakve koris . Ne znam plesa , ni neobvezno čavrljati.« »Sad ... čavrljate«, reče Chris an ne dižući pogled. »Durham bi mogao pisa u tvoje ime.« Bacio je pismo koje je podigao. Otežavala mu je me što mu se obraćala, me što je željela otići, a već mu je ionako bilo dovoljno teško. »Vi ostati.« »Nisam smjela ostaviti oca.« Udario se šakom u prsa. »Muž!« »Nisi razuman.«


»Ne!« Lju la ga je. Što je bilo razumnije od toga da očekuje njezinu podršku kad mu treba? Sva ta pisma i riječi odjedanput zaboljela ga je glava. Sjela je na stolac preko puta njega, lica u sjeni čednoga šeširića koji je opet počela nositi. »Trebao bi me poslušati.« Gnjevno je pogledao hrpe pisama. Znao je da je nesretna s njime; znao je da je mogao doći u grad s Durhamom, a nju pus da ga slijedi s ocem onda kad starac to bude mogao podnije . Među m, Chris an je ustrajao na tome da ga ona pra . Imao je predosjećaj koji se sad već pretvorio u pravu pravcatu sumnju – naime, da nije sad došla s njime, njezin bi dolazak nekako odgodile, a onda i spriječile nebulozne komplikacije koje nije znao ni naves . Osje o je njezin otpor od trenutka kad je spomenuo London, a on se sa svakim kilometrom puta sve više povećavao. »Vi ... sluša ! Moram bi ... vojvoda. Pokaza ... sve ... sve dobro. Katastrofa, Maddy! Ovo!« Zamahnuo je rukom nad pismima. »Rub ... rub litice! Pasti sve!« »Razumijem to«, rekla je. »Savršeno razumijem da si se zadužio preko svake razumne mjere.« Uspravno je sjedila; njezin glas nije odražavao nikakav osjećaj. Ipak, čuo je neodobravanje u njemu i to ga je razgnjevilo. »Razumijete ... ništal« Mislio je da će ga ona razumje , ona koja je cijelo vrijeme bila uz njega i znala što mu prije ako izgubi. Među m, samo mu je popovala o štedljivos i otpuštanju lakaja te je on na kraju shva o da ona ništa ne razumije. Kao da joj je bilo nemoguće proniknuti u pravila svjetovne moći. Nije joj ih znao objasni . Nije joj mogao iskaza neizmjernost onoga što je sad na kocki, broj ljudi čiji su imeci ugroženi zajedno s njegovim, ljudi koji će se okomi na njega, napas ga kao što vukovi napadaju posrnuloga jelena – ako se ne bude držao kao vojvoda, ako im dopusti da vide njegovu slabost. Već su se spremali za napad: sva ona uljudna pisma, rastući pritisak njihovih potraživanja. Trebao bi im pla , rekla je. Čime? Prodaj ove slike, rekla je. Nedovoljno. Prodaj ovu kuću. Nedovoljno. Frustrirala ga je svojom krutom moralnošću. Čak i da je počeo prodava svoju imovinu, nije li očigledno da bi takva obznana svijetu, kako je sve što posjeduje na prodaju, zacijelo dovela do krize? Nije li očigledno da bi se vrijednost njegove imovine sunovratila? Prodaj dvorac Jervaulx, rekla je – to je i više nego dovoljno, no ta mu je zamisao bila toliko strana da je bila posve besmislena. Ukočeno ju je obavijes o da je dvorac neotuđiva baš na njegova nasljednika. A ona ga je onda nazvala pokvarenim, sebičnim čovjekom koji je vlas tome sinu natovario dugove na vrat prije no što se ovaj uopće rodio. Nije mogao riječima izrazi pojmove poput dionica i financijske poluge, stalnoga duga i zamrznute imovine. Najviše od svega, shva o je da je ne može prenu iz blažena neznanja i prizna joj jednostavnu is nu – da će je povući na dno zajedno sa


sobom ako ne uspije. Vjerovala je da ga š . Bila mu je žena, najbliži rod: Durham joj je to utuvio u glavu – a čista, priprosta, iskrena Maddy vjerovala je takvim tričarijama kao što su zakon i red. »Razumijete ništa.« Udahnuo je duboko i autorita vno. »Maddy ... kad ja punoljetan ... dug ... moj otac ... dvjesto suća imanje ... svaki šiling zadužen!« Čvrsto je stisnuo zube. »Danas. Vrijednost dva milijuna ... prihod ... stotinu tisuća ... čistih.« »A sada i dug zbog kojega se tvoj jadni otac zacijelo okreće u grobu.« »Zajmovi, da!« bijesno je rekao. »Rizik! Ja sam ... vojvoda od Jervaulxa! Svi znaju. Ne ... prokleta udovica.« No pogledao je pisma i pao u očaj; nije mogao ni čita tucta potraživanja brzinom većom od puževe. Trebala mu je pomoć – a radije bi si bio prerezao vrat nego Maddy sada zamolio za nju. »Vi ... ovdje«, ustrajao je, ograničen na te riječi. »Timms ... doći kasnije.« »Voljela bih se barem vratiti u dvorac da ga mogu pratiti na putu ovamo.« »Ne.« Ne bi se vratila kad bi je pustio da ode. Osjećao je to u svojim kostima. »Samo nakratko, dok ne budem tatu mogla dovesti sa sobom.« »Ne.« »Žao mi je što se nećeš složiti, ali moram.« »Ne!« Zakoračio je prema njoj. »Sutra odlazim.« Stao je nasred sobe. »Kažem ... zapovijedam!« Nadvio se nad nju. Obrazi su joj žarko planuli. Nije podigla pogled prema njemu, već je gledala ravno preda se, napola skrivena šeširićem. »Meni ne možeš zapovijedati.« »Da! Muž ... zavjet. Poštovati ... me.« »Nisam se zavjetovala ni na što slično.« Glas joj je bio mrtvački hladan, prkosan. »Ne moram se povinova svakome tvom hiru. Ne sjećaš se što sam rekla.« I dalje nije dizala pogled. »Sumnjam da si me uopće slušao.« Chris ana je odjednom obuzeo osjećaj da je zagazio na nepozna , skliski teritorij. »Sjećam.« Izbacio je čeljust. »Zadatak ... od Boga ... da volim. Muž. Žena.« »Ja sam tvoja životna družica i medu nama nema drugoga zakona do ljubavi«, rekla je. Pomozi mi onda, Maddy! Bojim se. No samo se šutke okrenuo. Budući da je već izrekao zapovijed, neće je sad promijeniti u molbu. Hrpa pisama je čekala, riječi i riječi, da nestanu i tek povremeno zatrepere u njegovoj glavi. Čekala je i njegova grozna, ponižavajuća frustracija zbog teške muke oko tako prozaična čina kao što je pisanje pisama, a o kojemu je toliko toga ovisilo. »Nisam smjela ništa reći.« Ponovno se oglasila. »Nisam uopće smjela sta pred lažnoga svećenika i uda se za tebe.« Glas joj je zvučao dalek i krhak. »Ne mogu sudjelova u takvom grešnom ponašanju. Zaludan je i jalov taj pros put koji si


odabrao.« Obuzeo ga je iznenadan nalet gnjeva. Neće to trpje : neće sjedi ondje dok gospođica puritanka svisoka proučava njegov bankovni račun. Nije je taknuo već tjedan dana, još otkako je počela sa svojim kvekerskim moraliziranjem. Želio ju je ljubi dok je ne bi obuzela bolna žudnja, dok ne bi počela uzdisa i zaboravila svoje prokleto besprijekorno licemjerje i pretvorila se u ženu kakva je bila s njime. No pogledao ju, samo pogledao, a ona je podigla bradu i ukočila se. Zamahnuo je i odgurnuo svu poštu na stolu natrag u srebrnu košaru, ne hajući za svoje pažljivo sor ranje. O šao je od stola i prošao pored svoje žene. Kad ju je već mimoišao, zastao je. Vratio se, povukao mašnu njezina šeširića i skinuo joj ga s glave. »Idite onda!« zarežao je. »Idite!« »Pa i hoću!« uzviknula je i posegnula za šeširićem. Bacio ga je u vatru, izašao i zalupio vrata za sobom. Ako je išta na svijetu mrzio, bile su to pobožne žene.

Maddy je skočila na noge, istrgnula šeširić iz plamena te počela njime udara po mramornome kaminu. »O, !« pro snula je. Bio je rasipan, bahat, nemoguć. Nije željela bi ondje; nije mogla učini ono što je tražio od nje. Plesovi, kazalište: rekao joj je što sve ima u planu. Ona to nije mogla učiniti, ali on je nije slušao. Toliko novca – nije znala kako on može mirno spava . Nije ga zapravo poznavala, bili su nespojivi. Ali zašto ju je tako gledao, pogledom kojim je toliko toga obećavao, ali i prije o, a onda čitavu noć proveo u naslonjaču u salonu? Zašto nije bio trezven, razborit, pravedan čovjek koji pristaje na poniznost i prihvaća ono što mu je Bog namijenio? Ali ne, on je odlučio kraljeva u paklu, poput Sotone u pjesmi, i rekao joj da ona mora bi uz njega, kao žena i vojvotkinja, da opovrgne ono što njegov svijet možda misli o njemu. Dio nje govorio je da bi trebala osta . Dobro je znala da treba nekoga uza se. Nije mogao dugo sam – još je ozbiljno shvaćala zadatak koji joj je povjeren u trenutku spoznaje. No trebala je ići; osjećala je da se nalazi u smrtnoj opasnos – zbog svoje ljubavi i gladi prema njemu, koji je iskretao Božju is nu, zbog svoje razorne vezanos za grešnog, putenog čovjeka. Bila je zapletena u mrežu, rastrgana između bijega i ostanka, i nije mogla razazna božansku svjetlost među svojim samovoljnim, zemaljskim strastima. Kad bi barem mogla pronaći spokoj, staloži se u mirnoj šini svoje duše ... Ali nije mogla. Odjeci njegova povika uznemirili su je, njegova prodorna prisutnost. Sada su


u hnuli, a soba je nakon njih djelovala još praznije nego da u njoj nikad nije ni bilo ničega doli muka. Željela je o ći na molitveni skup. Nije bila tjednima. Htjela je mirno sjedi , sluša – no čak i u toj zamisli skrivalo se nešto novo i užasno. Sad se bojala o ći: bila je vojvotkinja, žena svjetovnoga čovjeka. Sramila se što će je drugi kvekeri gleda svisoka zbog toga što se toliko udaljila od božanske svjetlosti. Šeširić se više nije moglo spasi . Tužno je uzdahnula dok je pregledavala sagorjeli obod. Taj okrutni čovjek! Vratit će se ocu. Durham može doći i ostati s vojvodom. Vatromet je puknuo pred prozorom pa se lecnula. Bespomoćno je zastenjala i bacila šeširić natrag u vatru. Plamenovi su ga progutali, sunuli visoko i obavili njegovu djevičansku bjelinu žutilom, crvenilom, a onda i crnilom.

Vauxhall je bio hladan i vlažan. Izvan sezone sporedni putovi tamošnjega perivoja bili su u mraku: samo je glavni paviljon bio prigodno otvoren, osvijetljen za koncert i vatromet povodom Noći Guya Fawkesa. Chris an je stajao u sjeni. Nije se miješao s gomilom ljudi na središnjemu šetalištu. Nije bio spreman da ga vidi netko koga poznaje, premda se te vlažne jesenske večeri činilo da se i nije baš mnogo pripadnika visokoga društva odlučilo potroši tri šilinga na ulaz u perivoj kako bi vidjeli »Dvije suće svje ljaka u domoljubnim bojama«, »Izložbu pirotehnike«, »Pucanje topa« i »Veličanstveni vatromet«. I bolje. Ako mora napravi budalu od sebe, radije će to učini pred neznancima. Pus o je da ga rijeka ljudi nosi. Blizu paviljona povukao se u mrak, naslonio na stablo i pomislio da proba »barutnu karamelu«. Dok je tražio novčiće, neka ga je koketna ruka uhvatila za skute. »Preux chevalier«,19 reče dama, lica skrivena velom i gotovo nevidljiva u svojoj crnini. »Budite ljubazni i počas te me vrućom jabukovačom, mili, pa hajdemo malo popričati.« Bio je to uljuđen glas, dubok i hrapav. Po izravnos pristupa bilo je nepogrešivo jasno da je riječ o dami iz polusvijeta. Chris an ju je pogledao preko ramena, i dalje naslonjen na stablo. Bijelu ruku koju je izvukla iz mufa od samurovine i dalje je držala na njegovoj. Nakosila je glavu; vidjela joj se samo blijeda brada ispod modernoga šešira i teškoga vela. Činilo mu se da se smješka. Uzvra o joj je osmijeh, ironično, i odmahnuo glavom. »Oooo – ne tražite damu?« Odjednom je počela govori s prilično prozirnim francuskim naglaskom. »Vi, gospodin du meilleur rang20 Vojvoda, u najmanju ruku – a ne možete sirotoj djevojci priuštiti čašicu jabukovače?«


Christianu su se mišići napeli u panici. Oštrije ju je pogledao. Odmaknula se korak, podigla suknju i polako se zavrtjela, kao da ga poziva da je pomnije promotri. Na kraju se okrenula prema njemu te se duboko naklonila. »Još uvijek ne znate, Christiane?« pitala je, pružajući tanašnu nožicu ispod suknje. Okrenuo se i počeo hoda . Nije znao tko je ona, ni ga je bilo briga, pa nije znao što bi drugo. Požurila je da mu se pridruži. »Chris ane!« Uhva la ga je i zabacila veo. »Za Boga miloga! To sam ja.« Zastao je. »Eydie.« Njezino mu se ime otelo s usana. Bila je to jedna od onih riječi koje su se spremno nudile, oko kojih se nije morao muči . Požalio je što nije nastavio hodati. Uzela ga je pod ruku i naslonila se na njega. Dok je skamenjeno stajao, trljala je svoje lice o njegov rukav. »O, Chris ane – Chris ane! Tako vas je dobro vidje !« Glas joj je odjednom puknuo. Grčevito se primila za njega. »Što ... vi ...« Nije uspio izgovoriti ništa više. »Nemojte me koriti!« rekla je. »Jednostavno sam morala izaći! Nisam to mogla više podnosi . Povela sam svoju sobaricu. Iza nas je – eno je, vidite. Znam da ne bih smjela bi vani, ali još osam mjeseci korote – jadna ja, Chris ane! Tako je divno vidje vaše lice!« Okrenula se i pošla držeći ga za ruku. »Ne možete ni zamisliti kako mi je bilo. Leslev me otjeraol Istoga onog jutra kad je saznao. Nisam imala ni trenutka da vam se javim – oh, bio je tako grozan! Plašio me. A tek Škotska! Onaj užasni sumorni štagalj koji njegova obitelj naziva kućom, cijelo ljeto i jesen. Nisam mogla čak ni pisa , a tako ste mi nedostajali! Rekli su mi da se moram odmara nakon takvoga šoka – mislili su da pa m jer je Leslev umro od svoje glupe gripe, ali ja sam pa la za vama. Zbog vas sam proplakale sve one strašne mjesece. Nitko mi ništa nije h o reći o vama – ni na sprovodu, ni nakon njega – ništa. Sve one pokvarene stare kokoši htjele su da mislim kako ste me zaboravili! Tek sam došla u grad, zato me niste mogli naći. Bila sam zaključana poput zatvorenika dok ...« Naglo se prekinula i spus la pogled na njegovu ruku, igrajući se grimiznom podstavom njegova ogrtača. »Christiane ... imate kćerkicu.« Nepomično je stajao. »Rekla sam im«, prkosno je rekla. »Morala sam im reći, inače me nikad ne bi pus li odande! Rekla sam im da nije Leslevjeva. Trebali ste im vidje lica! Onda su me pustili!« Christian je zurio u nju. »Glupačo!« uzviknuo je. »Vi ...« »Ima vaše oči, i kosu crnu poput uglja. Uopće ne nalikuje na Leslevja. Ni na mene, kad smo kod toga.« Chris an ju je zgrabio za oba ramena i odgurnuo. »Sebe ... sebična ... gaduro!


Rekli? A što s ... djetetom?« »Dovela sam je sa sobom.« Šćućurila se od straha. »Christiane, boli me!« Pus o ju je, odgurnuvši je još jednom. »Glupa! Ona ... ona njegova, po zakonu ... Rođena ... u braku!« Zastenjao je i okrenuo se od nje. Leslev Sutherland je mrtav? A Chris an ima nezakonitu kćer, osramoćenu i prezrenu u obitelji drugoga muškarca. Osjećao se smušeno, nije mogao kontrolira svoje mišiće, kao da hoda kroz duboku hladnu vodu. »Molim vas, nemojte se tako lju !« Sitnim ga je pokre ma milovala po rukavu. »Molim vas! Chris ane, ona je vaša i moja. Mislila sam ...« Glas joj se izgubio; bez riječi je petljala po njegovu kaputu i cupkala ga. Odjednom mu je sinulo na što je mislila. Srce mu je počelo žestoko tući. Bože. Pa naravno. »Eydie«, rekao je. »Eydie.« Privila se uz njega poput djeteta, naslonila mu obraz na pleća. »Chris ane. Toliko vas volim.« »Ja sam ...« Morao se strašno potruditi. »Oženjen.« Podigla je pogled. Lice joj je sada bilo oblije, razrogačenih, polu-divljih očiju, i šokirano upitna pogleda. Potvrdno je kimnuo. Odgurnula se od njega i problijedjela. »Nije is na!« »Da.« Čak je i tu riječ jedva prevalio preko usana. »Ne! Ne. Lažete. Mjesecima nisam vidjela novine, ali čula bih. To bih sigurno čula!« Mirno ju je gledao. »Kada? Recite mi kada!« Nije ni pokušao; napustila ga je moć govora. »Nije is na!« Odgurnula ga je. »Ovo ste smislili kad je Lesley umro! Mogli ste onda doći, ali ne! Huljo jedna! Ovom me se laži želite riješiti!« Odmahnuo je glavom. »Uis nu je tako! Pogledajte se. Tko je ona?« Disao je brže pokušavajući prizva riječi. »Pogledajte se – čak vam nikakvo ime na pada na um! To je laž!« Ponovno je odmahnuo glavom. S obje ga je strane uhva la za ogrtač. »Chris ane – nemoguće da ste tako okrutni. Vi me volite. Ja volim vas.« »Oženjen«, rekao je. »Sve sam vam dala! Nikad vas ni u čemu nisam odbila! Chris ane, izbacili su me van, mene i dijete! Kao da jesu! Živim od milos nje na odurnome imanju koje sam naslijedila nakon Leslevjeve smrti! Volim vas, Christiane!« »Razmislim«, rekao je izmičući iz zagrljaja. »Pustiti ... razmislim.«


»O, da.« Kao da je čula očaj u vlas tome glasu. Uspravila se zureći u njega. »Da, ja ... Žao mi je. Ja sam ... samo ste mi strašno nedostajali. I znate ...« ponovno ga je počela gladi po rukavu. »Vaša mi je obitelj uvijek bila sklona – vaša sestra Clemen a, pa čak i vaša grozna stara tetka.« Napola se nasmijala suznih očiju i privila uz njega. »Oh! Zašto sam se uopće udala za Leslevja?« Chris an je dobro znao zašto – zato što je on nikad nije pitao za ruku, a u okvirima pristojnos jasno joj je dao do znanja da ni neće, čak i kad su njegovi mešetarili da ga spoje s njome, kao što su svake sezone mešetarili s trenutno najboljom udavačom. »Idite kući.« Chris an ju je uhva o za lakat i okrenuo prema sluškinji. »Jacu ... razmisliti.« Grčevito ga je zagrlila, a onda se neočekivano podigla na prste i na usne mu utisnula strastveni poljubac. »Ne«, rekao je i odmaknuo je od sebe. Znao je kamo bi ona htjela da to vodi. Osobno ju je odvukao do sluškinje, kojoj je na dlan spus o pola krune. »Kući ... odmah.« »Da, gospodine.« Sobarica je gospodaricu uzela pod ruku. Bila je dobro upoznata s Christianovom darežljivošću. »Kad ćete navratiti?« pitala je Eydie. Stajao je i gledao je. Zatim se okrenuo i otišao u najmračniji dio perivoja.

Chris an je sjeo na klupu daleko od svakoga svjetla. Hladna rosulja pri snula mu je ogrtač na ramena. Misli, reče, no još je uvijek bio u šoku. Kći. Činilo se da mu se cijeli život okrenuo naglavačke i našao u opasnos . Imao je novca, no nije mogao do njega. Imao je vojvotkinju koja je držala da se uopće nije trebala uda za njega i bivšu milosnicu koja je mislila da se ona trebala. Imao je kćer, koja je nosila prezime drugoga muškarca. Uopće nije sumnjao u to da je dijete njegovo. Sutherland je u to vrijeme bio u inozemstvu. Chris an je bio pun ljubavnoga žara i neoprezan; spavao je s voljnom ženom kako mu se prohtjelo i kako se prilika ukazala. Bože, zar je taj čovjek bio on? Tako nepromišljen. Nije da uopće nije mario za posljedice – to ipak ne, samo je bio nonšalantan i siguran da se s njima može nositi. A evo ga sad usred jedne gadne posljedice – bespomoćnog. Da su se stvari odvijale onako kako je on očekivao kad je primije o da je Eydie u blaženom stanju, ona bi spavala sa svojim mužem i lagala, Chris an bi se držao na odstojanju i nitko ne bi


posumnjao u očinstvo. Cak i da je Sutherland posumnjao, ne bi to bilo ništa nečuveno. Ljudi bi mogli nagađa , mogli bi čak bi i sigurni, no bilo bi krajnje netaktično javno izraziti sumnju u očinstvo djeteta rođenoga u zakonitom braku. Vražja Eydie. Nije to smjela obznani Sutherlandovoj obitelji. Da je samo šutjela, prihva li bi dijete kao njegovo i, s obzirom na okolnos , vjerojatno ga držali kao kap vode na dlanu. E, sad – nije slu lo na dobro što su i majku i dijete izbacili iz obiteljskoga sjedišta. Eydie nije bila anđeo od majke – već je imala dva sina koja nikad nisu dolazila iz Škotske i uopće nije spomenula da ih je vidjela dok je bila ondje. Najvjerojatnije će, čim shva da je Chris an neće oženi , dijete posla u Škotsku da ga odgoje kao nahoče. A Chris an ama baš ništa nije mogao učini da to spriječi. Nije mogao prizna dijete – to bi bilo strašno okrutno. U tom bi slučaju djevojčica zaista bila pravo nahoče, u društvu, ali i obitelji. Čak nije mogao ni potajno priloži novac da je osigura – barem ne sada kad nije mogao ni uvjeri banku da mu odobre podizanje sredstava s računa. A ako ga se dočepaju, ako ga pošalju natrag ... nemoćan ... ludnica. Spus o je lice u ruke. Počeo je vatromet i u daljini se začulo praskanje i klicaji. Hladna kapljica spuznula mu je s oboda šešira i pala na šiju, no nije se pomaknuo. Začudo, molio se. Bila je to kratka i jezgrovita molitva. Pomozi mi. Ne mogu ovo više sam.

Maddy je sjedila u mramornome predvorju. Namjeravala ga je čeka da se vra , a onda o ći. Još je uvijek bila odjevena za putovanje, još je uvijek grčevito stezala ruke, još je uvijek slušala masu ljudi i metež koji je cijelu noć vladao vani. Već je prošlo tri ujutro. Molim te, molila se. Molim te, Bože, samo da je na sigurnom. Molim te, Bože, samo da pronađe put. Molim te, Bože, ako je to volja Tvoja, neka dođe kući. Durham ga je o šao traži ondje gdje je mislio da bi Jervaulx mogao o ći. Nisu imali slugu, osim dva lakaja koje su poveli iz dvorca Jervaulx. Maddy je i njih obojicu poslala da ga traže. I sama bi bila pošla, no Durham je ustrajao na tome da se kloni ulice – a ionako nije imala pojma gdje bi ga tražila, medu masom ljudi u noći osvijetljenoj prskalicama, vatrometima i zapaljenim lutkama s likom Guya Fawkesa. Buka i vatromet polako su zamrli, a tutnjava se pretvorila tek u udaljeno pucanje i povike. Ulice su se ispraznile, no on svejedno nije dolazio. Maddy bi se napela svaki put kad bi začula kočiju, no ni jedna se nije zaustavljala. Nadvila se nad krilo i nastavila moli . Kad se brava na ulaznim vra ma otvorila uz


glasan škljocaj, trgnula je glavu uvis. Ušao je tiho. Kad je podigao pogled, vidjela je da nikoga ondje nije očekivao. »Dobro si?« pitala je. Glas joj je zvučao čudno, pomalo piskavo. »Maddymoja«, rekao je. Ogrtač i šešir blistali su mu od izmaglice. Bio je prelijep, visok i taman, a u modrim mu se očima ogledala lagana zbunjenost, kao da se ne može baš sjetiti što ona radi ondje. Ustala je. »Zacijelo si gladan. Imam tanjur tople hrane za tebe. Mogu ga odnije gore ili, ako ti ne smeta, možeš jesti u kuhinji.« Oklijevao je, a onda spustio šešir na stolić. Odložio je i ogrtač. Kliznuo je na pod. Maddy je prišla i podigla ga te stresla njegove vlažne skute. Dodirnuo ju je dok se dizala, ovijajući prste oko njezine ruke. »Maddymoja«, ho reče. Ugrizla se za usnu. Brinula se tako strašno i tako dugo da joj je bilo teško suspregnu suze, koliko god budalaste one bile. Oteo joj se jedva čujni jecaj nalik na štucanje. Uzeo ju je u naručje i čvrsto privio uza se. »Opros !« mrmljala je. »Nisam te mogla ostavi . Nisam mogla.« Još ju je čvršće stisnuo. »Tako sam se bojala!« reče u vlažni rever njegova kaputa. Posve ju je obujmio te naslonio obraz na njezinu kosu. »Ne ... zaslužujem te. Maddy. Pitati Boga ... ja ... ali ja ne ... zaslužujem te.«


Pus o ju je da ode po oca. Ustrajao je na tome. Nije joj rekao koliku će cijenu pla za to, kakav užas mora prebrodi ostavljen sam nadohvat svojih neprijatelja. Strastveno ju je poljubio, a onda je predugo držao za ramena. Pogledala ga je s nanovo probuđenom zabrinutošću. Skupio je svu hrabrost i s naporom se drsko nasmiješio kako ne bi ostala. Poslao ju je s obojicom lakaja privatnom kočijom kojom su došli iz Jervaublx. Chris an je ostao sam na Trgu Belgrave, u zatvorenoj kući u kojoj nije bilo ni žive duše osim njega. Bio je to čudan osjećaj, ne posve neugodan. Maddy se pobrinula da u kuhinji ima hrane hladnoga mesa i kruha – dok se sam pobrinuo da iznad vatre visi vruća čokolada. Durham se ponudio da ostane, čak je poveo svoga sobara, no Chris an je bio odlučan u namjeri da iskuša svoje granice. Ako se nije mogao tjedan dana brinu za sebe, u vlas toj kući, koju je dobro poznavao, onda se nije imao razloga nadati da će se vratiti svojim važnijim poslovima. Pošto je o šla, održavao je vatru u stražnjemu salonu, pijuckao vruću čokoladu i slušao jutarnje zvukove u konjušnicama s druge strane dvorišnoga zida. Nitko mu nije došao na vrata: nije obavijes o obitelj – ne još, dok ne smisli što će. A sad je tu bila i Eydie – još jedna komplikacija. Začudo, uopće nije komentirala njegovu bolest. Ako se izuzme to što ga je optužila da joj laže, kao da uopće nije primije la ništa čudno u njegovu govoru. Previše je govorila, hladno je mislio. Znači, voli ga, je li? Nije mu bilo drago kad bi mu žene to govorile. Nije im ni vjerovao – tu je lekciju naučio kad mu je bilo sedamnaest, i to na teži način. Sje o se Maddy kako blijeda lica budno sjedi u hladnome mramornom predvorju i čeka ga u sitnim satima. Neće je iznevjeri . Nije želio griješi : u tom je pogledu bio spor i metodičan, no smislio je plan. Odjenuo se za izlazak; sve je uspio sredi , osim kravate, od koje je načinio


nevjerojatan kaos. Bio je prisiljen odusta od nje i odluči se za crni ovratnik koji je mogao zakopčati. U zrcalu je izgledao gotovo potpun. Kad se fokusirao, mogao je pronaći sve svoje dijelove, ne baš odjednom, ali dio po dio – desna šaka, desna ruka – samo je bio malčice čudan, ne baš onakav kako je mislio da treba izgleda . Stegnuo je i opus o šaku u bijeloj rukavici: istovremeno se stegnula i opustila rukavica u zrcalu. U zrcalu se iza njega vidio pisaći stol. Gurnuta u stranu, ispod nekolicine papira, stajala je uredno zatvorena drvena ku ja: pisaći stroj koji mu je dao inženjer Mare Brunel,21 a kojim je mogao istovremeno načini nekoliko primjeraka pisama i crteža. Chris an se njime nije često služio. Bilo je to pametno mehaničko pos gnuće – divio mu se zbog toga i držao ga na raspolaganju, no njegov je rukopis bio tako nečitak da nije bilo svrhe reproducirati ga kad je imao tajnika koji je to činio mnogo ljepše. Među m, sad nije imao tajnika. A budući da mu je rukopis bio užasan, morao se poslužiti strojem. On će mu svakako prištedjeti pola muke. Sjeo je i otvorio ku ju. Trebalo ju je malo namjes ; sjećao se kako to treba. Bio je to predivan mali uređaj, savršeno osmišljen. Brunel i njegov sin bili su briljantni. Chris an se već ranije služio njihovim plutajućim dokovima i tunelskim š tovima. Osim toga, veliku je svotu uložio u njihov tunel ispod Temze u Rotherhitheu. Bio je to izuzetno rizičan projekt i činilo se da će Chris an izgubi na suće fun prije no što tunel počne donosi dobit – upravo onakav projekt kakav je bezuspješno pokušao objasni Maddy, kakav su njegovi šurjaci mrzili, koji je njegove prihode i dugove držao u ravnoteži, koji se nipošto nije smio urušiti zbog izostanka svježega kapitala – najvjerojatnije, istina, posuđenog – niti jednostavno otplatiti otpuštanjem nekolicine lakaja. U zanosu ponovno stečene odlučnos umetnuo je papire ispod dvostrukih pera. Nacrtao je nekoliko kružnica i nešto naškrabao da iskuša uređaj, a onda napisao Bože, blagoslovi kralja. Pročitao je to. Bože, blagoslovi kralja. Sve je bilo točno i na svome mjestu. Pogledao je primjerak koji je napisalo drugo pero. Slovima zguranima na jednu stranu lista pisalo je Bož blago slov kralj. Isprva je pomislio da stroj ne radi kako treba, no kad je ponovno pogledao što je napisao, ho je opsovao ispod glasa. Original pisan njegovom rukom bio je istovjetan kopiji: kad bi ga pozorno pogledao, vidio bi is oblik i zguranost slova, premda mu se i dalje sve činilo kako treba ako bi samo bacio letimičan pogled. Ponovno se nadvio nad uređaj i počeo nanovo pisa , ovaj put prateći drugo pero, a ne ono koje je držao u ruci. Noć Gu – uhva o se kako počinje pisa iv, umjesto y, te je slovo ispravno dovršio. Oprezno, mukotrpno je nastavio. Zaustavljao bi se usred pogrešno napisanih, pa čak i potpuno promašenih riječi – Noć Guya Foxa.


Bilo je to zastrašujuće, kao da mu neki fantom vodi ruku, dok je ono što je njome napisao mogao usporedi sa svojom pravom namjerom tek promatrajući sporedno pero. No, činilo se da mu ide, ako se mogao pouzda u ono što je pročitao na kopiji. Uspijevao je ispravi pogreške prije no što bi ih počinio ili bi ih barem prepoznao kad bi doista pogriješio. Pet je sa proveo za strojem. Kad je završio, imao je dva istovjetna lista, oba jednakih margina kad bi ih proučio naopačke. Gospodo, pisalo je, ovime vas želim obavijes da sam sa svojom ženom, Archimedeom Timms Langland, vojvotkinjom od jervauka, sklopio ugovor koji smjesta stupa na snagu, a prema kojemu moja cjelokupna imovina prelazi u njezine ruke i ostaje zauvijek njezina, bez ikakvoga obzira na potraživanja treće strane. Taj će ugovor vrijedi sve dok ne vidim zadovoljavajući dokaz da se moja ubrojivost i sposobnost vođenja poslova prema vlas tom zdravom razumu neće dovoditi u pitanje, ni sad ni ubuduće. Predstavi li mi se takav, meni prihvatljiv, dokaz, možda budem sklon revidirati gore spomenuti ugovor. Christian, vojvoda od Jervaulxa Barem je mislio da je to pisalo. Nadao se da je dovoljno dobro. Moralo je bi . Moralo ih je zabrinu , natjera da zastanu, zamisle se i zapitaju je li on uistinu tako bespomoćan kao što se činilo.

Službenik u Torbvnovu uredu nikad nije vidio Chris ana. Premda nije bio toliko ohol da bi zbog toga odbijao odlaske u City, 22 obično bi posao došao k njemu, a ne obrnuto, i to preko vrlo poniznih i uslužnih službenika. Ovaj je žutokljunac samo podigao pogled s onoga što je prepisivao i rekao: »Dobro jutro. Imate li zakazano, gospodine?« Chris an je skinuo šešir i ogrtač te ih bacio na stol, točno preko jadničkovih papira na koje je sad kapala kondenzirana vlaga. Mladić se zapjenio, a Chris an bacio svoju posjetnicu na hrpu i prošao pored njega. Popeo se po stubama. Trenutak kasnije službenik je glasno uzviknuo i teškim korakom dotrčao za njime. Sus gao je Chris ana na polukatu, naklonio se i dašćući ispričao. Za m se nastavio penja napola unatraške, i dalje se pokušavajući nakloni , no promašio je treću stubu


i ispružio se po podu. Podigao se na noge te se ponovno naklonio. Chris anu ga je bilo prilično žao. Pravi osjećaj zadovoljstva čuvao je za trenutak kad ugleda Torbvnovo lice i nije se razočarao. »Vojvoda od Jervaulxa«, najavio ga je službenik otvarajući vrata. »Njegova Milost!« prekasno je dodao, žarko crven u licu. Chris an je zastao u dovratku, namjerno otežući. Povjerenik za zemljoposjede koji mu je služio kao rizničar baš je bio u pola dik ranja – zibao se na stolcu, ruku sklopljenih preko prsluka, sijed i svadljiv, slika i prilika buldoga koji laje svoje upute upravitelju nekoga dalekog imanja. Nije zatvorio usta. Jedan dugi trenutak Torbvn, službenici i Chris an stajali su nepomično poput slike. Chris an se prvi pomaknuo da zadrži svoju prednost. Cijelim je putem do četvr Blackfriars vježbao jednu te istu rečenicu sastavljenu od svega tri riječi. »Želim ... novac«, zapovjedio je. Nije uspio izgovori sve tri riječi, no izraz Torbynova lica promijenio se iz šokiranoga u puno razumijevanje. Ustao je sa stolca. »Molim vas, sjednite, Vaša Milosti.« Christian se nije pomaknuo. »Odmah. Čekovi.« »Donesite vojvodinu ku ju. Evo broja.« Torbvn je privukao komadićak papira i brzo nešto naškrabao. Predao ga je jednome od službenika. Mladić je klisnuo iza Chris anovih leđa. »Razumijete, Vaša Milos , da su mi bez punomoći ruke bile vezane.« Chris an nikad nije dopuštao isplate iz ovoga ureda bez svoga vlas ta potpisa – stara oprezna navika koju je stekao učenjem na očevim pogreškama. Pravno gledano, Torbvn nije imao pravo raspolaga novcem, no Chris an uopće nije sumnjao da je stari lisac dovoljno lukav da smisli kako održa financijsku konstrukciju, samo da je imao volje pokušati. »Oduševljen sam što vidim da ste se oporavili«, reče Torbvn budući da je Chris an samo šu o. »Po onome što sam čuo od gospodina Manninga, imao sam razloga bi strašno zabrinut.« Na ulici je neki nosač resko zazviždao. Chris an je prišao prozoru i zagledao se van, u promet. »Bez brige«, reče. Odmah ispod prozora dječak koji je zacijelo odgovorio na zvižduk potrčao je preko ceste, istovremeno turajući poruku u džep kaputa. Trenutak kasnije na stubama su se začuli službenikovi koraci. Mladac je ušao u ured i na Torbvnov stol stavio veliku modru ku ju, kakva je obično jednom na mjesec dolazila na Trg Belgrave, gdje bi se onda održavao taj mali


ritual potpisivanja čekova. Povjerenik ju je otvorio i počeo vadi knjige. »Bojim se da ste nas zatekli u besparici. Morat ćemo vam izda čekove. Potrajat će. Bi li Vaša Milost dotle popila sa mnom kavu u salonu?« »Ne.« Chris an nije želio u razgovoru proves ni trenutka duže no što je trebao. Dovraga! Nije računao na ovo – čekovi i kontrolni kuponi uvijek su bili pripremljeni unaprijed, spremni da ih on potpiše. »U redu.« Torbvn je postavio stolac. »Izvolite sjesti ovdje, molim ...« »Ne«, reče Chris an. »Ja ... moram ići.« Osje o je kako gubi kontrolu nad jezikom. »Ja ... drugi ... poslovi.« »Ako bi nam Vaša Milost udijelila nekoliko minuta.« »Kasnije.« Christian je krenuo prema vratima. »Neće dugo! Zaista neće. Zaposlit ću oba momka. Samo četvrt sata.« Torbvnova je nervoza iz nekog razloga upala Chris anu u oči; sje o se zvižduka i maloga glasnika. Zastao je. »Vrag vas odnio!« zarežao je. Bijesno se okrenuo natrag prema Torbvnu. »Poslali po njih!« »Ah ... samo trenutak ... Vaša Milos , uis nu ... mislim da biste trebali razmisli ...« Chris an je počeo baca knjige u ku ju, a povjerenik ga pokušao spriječi . Skamenio se kad ga je Torbvn uhvatio za zapešće. Podigao je pogled. »Usuđujete?« pitao je, ubojito tiho. Torbvn ga je pustio. Christian je ubacio i zadnju knjigu. Nije mislio krenu tako brzo, prije no što bude spreman, ali izvukao je iz džepa kaputa izjavu koju je napisao i stavio je na Torbvnov stol. »Preda ... gospodinu Manningu.« Zatvorio je modru ku ju i podigao je, odlazeći, hodajući brzo i ravnomjerno, suzdržavajući se da potrči.

Sad se nije mogao povući. Ušao je u kuću Jervaulx bez najave; bio je to rizik utemeljen na pretpostavci da je Torbvnov glasnik o šao nekome od njegovih šurjaka, a ne ovamo. Bio je to dan kojim je njegova majka primala goste. To je bilo dobro: gosti su je malo držali na zemlji. Njezin batler mu je niza stube izašao u susret. »Calvin«, tražio je Christian. Čovjek je smrtno problijedio. Chris an je posegnuo i zgrabio ga za ruku prije no što je uspio uzmaknuti. »Reći ... Bdjela


»S Njezinom Milosti, ali ...« Chris an više nije obraćao pozornost na njega, već se počeo uspinjali grabeći po dvije stube odjednom. Obišao je ukrašenu ogradu stubišta na katu i velikim koracima ušetao u salon. Dame su sjedile i razgovarale, uspravne kao da su progutale metlu, sa šeširima prekrivenima perjem i cvijećem. Prišao je majci. Upravo je nekome nešto govorila; šina koju je donio sa sobom i proširio po salonu privukla je njezinu pozornost. Kad je i njezina sugovornica naglo zašutjela poput svih ostalih dama, podigla je pogled i onesvijestila se. Nije to bilo hinjeno. Dame su ho vriskale. Chris an je uhva o majku kad se skljokala prema naprijed. Spriječio ju je da padne te preko nje pogledao Calvina, koji je u dnu salona skupljao šalice na poslužavnik. Njezina je nesvjes ca potrajala samo trenutak. Čim je klonula, počela se slabašno pomica . Calvin i Chris an pomogli su joj da uspravno sjedne. Grčevito je ščepala Christiana za ruku, nemoćno žmirkajući. »Ja sam ... Trg Belgrave«, rekao je. Izvukao je ruku te, dok ga je njegova majka zaklinjala nerazgovjetnim šapatom, uputio dug pogled Calvinu. »Doći?« »Dakako, Vaša Milosti.« I dalje je pridržavao staru vojvotkinju. »Smjesta dolazim.« »Ja ... trebam ljude«, reče Christian. »Pobrinut ću se za to, Vaša Milosti.« Chris an se duboko naklonio majci, uč vo kimnuo šokiranom krugu ženskih lica i otišao.

Prebrzo su s gli na Trg Belgrave: Manning, Stoneham, Tilgate i Perceval, s odvjetnikom i Torbvnom. Bili su brojčano nadmoćni; Chris an se sav napeo u panici. No imao je lijeka i za to, spremnoga u džepu, kojim će se izjednačiti odnos snaga. Calvin još nije došao. Chris an ih je ugledao s prozora modroga salona. Sam, čekao ih je ondje, slušajući kako lupaju po vra ma. Usne su mu se prezirno izvile kad je čuo kako ih na silu otvaraju i počinju pretraživati kuću. Za lažnu gostoljubivost nije bio sposoban, ni je imao volje. Manning je prvi ušao u salon, a za njime Stoneham. Chris an je samo stajao i promatrao ih, podignu m obrvama pokazujući nezainteresirani podsmijeh izrazima njihovih lica kad su ga ondje zatekli. Stoneham je odmah pošao potraži ostale. Chris an se nije pomaknuo kad su ušli, a Manning zatvorio vrata za njima. Prvi je potez prepustio njima. Bio je to priličan an klimaks. Stoneham, kicoški uređen i nervozan, neprekidno je cupkao svoje prebujne zaliske. »Strašno ste preplašili sirotu majku!«


Christian se naslonio na kamin. »Sirota majka«, hladno je rekao. Zavladala je tišina. »Jeste li sami ovdje?« pitao je Manning. »Gdje je ženska?« »Mislite vojvotkinja!« Manning je bijesno o šao do jednoga stolca. Bio je to krupan čovjek crvena lica, vlastelinskog, lovačkog držanja. »Neće vam smetati ako sjednemo?« Christian je malčice izvio usta. »Mogu li vas spriječiti?« Manning je mahnuo ostalima da sjednu. Odvjetnik, neki gospodin Bacon, spus o je smotani svežanj papira na stolić pored sofe. »Gospodin Torbvn kaže da ste odnijeli čekove i poslovne knjige imanja«, reče Manning. »Mislim da vam to nije bilo pametno, Jervaulx.« Christian je ostao stajati, sklopljenih ruku. »Tražimo da ih vratite.« Christian je dopustio svome gorkom osmijehu da se razvuče. »Kopile.« Manning je duboko udahnuo. Nagnuo se naprijed na stolcu. »Pokušavamo učini ono što je najbolje za vas.« Christian je pustio njegovu rečenicu da visi u zraku. »K vragu sve, pokušavamo spasi što se spasi dade! No vi i vaša tetka to nam vraški otežavate.« Zavalio se u stolac. »Taj ›ugovor‹ koji ste sklopili – ne mislite valjda da bi ga priznao bilo koji sud u ovoj zemlji?« Christian je nakosio glavu. »Vi ... doznajte.« »Morate se suoči s me, Jervaulx. Sve što sada činite, sve otkako vas je napus o um, upitno je. Uključujući ovu sprdnju od braka. Razumijete li to? Mislim da ne razumijete. Činite se ... Vaša je tetka rekla da ste lucidni, no povremena lucidnost neće bi dovoljna da održavate imetak kako treba. Kad se nastavi proces za utvrđivanje ubrojivos , kao što je trebao još prije mjesec dana, donesena presuda odnosit će se na sve vaše postupke u tome razdoblju.« »Ako«, nasmiješio se Christian. sAko.« Manning je podigao glas. »Nema akol Proces će se nastaviti!« »Ali, Manning ...« Stoneham je ispružio ruku. »Možda – ako se smijem obra «, pomirljivim će tonom odvjetnik. »Vaša Milos , donio sam prijedlog gospodina Percevala i lorda Stonehama, kojim vam nude tajno skrbništvo. Bilo bi mi zadovoljstvo zajedno s vama proći kroz točke toga prijedloga.« Chris an je pružio ruku. Odvjetnik je skočio na noge te razvezao svežanj papira i predao mu ih. »Na prvoj je stranici samo uvod i iskazivanje dužnoga poštovanja prema vama«, reče gospodin Bacon. »Dakle ...« Christian je izvukao prvu stranicu i bacio je u vatru. »Naravno ...« Čovjek je izgledao zbunjeno. »Obra te li pozornost na drugu stranicu ...«


Chris an je i drugu stranicu bacio u vatru. Podigao je treću, upitno se smiješeći odvjetniku. »Za Boga Miloga, pa on je imbecil!« Manning je ustao. »Ne možete od njega očekiva racionalno razumijevanje.« Krenuo je kao da će mu iz ruke istrgnu preostale papire. Chris an je cijeli svežanj ispus o u kamin. Papir se skvrčio i pocrnio te uz tanašni oblak dima žuto planuo. »Nema ... skrbništva«, rekao je. »Ovo je besmisleno«, otresao se Manning. Pružio je ruku prema Chris anu. »Stoneham! Držite ga!« Bilo je to ono čega se Chris an bojao i što je napola očekivao. Ipak, kad je zaista došlo do toga, doimalo se nestvarnim. Manning ga je divljački zgrabio; Chris an se oteo i povukao pištolj. Stoneham, koji se tek bojažljivo primakao, ukopao se na mjestu. Torbvn je agresivnije pristupio: skamenio se ni pola metra od Chris ana, dok se odvjetnik šćućurio iza njega. Chris an im je naumio reći da se gube iz njegove kuće, no krv mu je tutnjala u ušima. Nije uspijevao pro snu ni riječ. Željeli su ga: odvest će ga ako budu mogli. Osjećao je da je opasnost nadohvat ruke – da će se probudi u luđačkoj košulji, okružen Gadom, gumenim uzetom i ludilom. »Oprezno«, reče Torbvn. »Oprezno, gospodine Manning.« Manning je polako spustio ruku. »Poludio je«, prošapta Stoneham. Chris an se gnjevno nasmijao. »Seprtlje ... amateri!« Gad će ga se dočepa i nadoknaditi sve propušteno. Osjećao je mučninu i bijes u grlu. »Spus te ga«, reče Manning uz lagani pokret glavom. »Spus te ga na kamin, Jervaulx. Ovako ćete samo još više pogoršati situaciju.« »Van«, reče Christian. »Ovdje smo da vam pomognemo«, odgovori Manning glasom punim iritantnoga uvjeravanja. Nije ni znao u kakvu se smrtnu opasnost time dovodi. »Van«, zarežao je Christian. »Spustite pištolj«, bio je uporan Manning. Chris an je vidio da će njegov šurjak igra do kraja. Manning ili nije imao pojma što je pravi luđak u stanju učiniti ili je računao na to da je Chris an dovoljno lucidan da shva očigledno: da ne može počini ubojstvo u vlastitome salonu i izvući se kao razuman čovjek. »Spustite ga«, reče Manning. »Nikoga nećete ustrijeliti.« Chris an je znao da je trebao pričeka . Trebao je uza se ima Durhama. Nije im smio dopus da ga ovako samog stjeraju u kut. Njegov je šurjak mogao računa na razum. Chris an je mogao računa na ludnicu, gubitak novca i Maddy, ali i zdrave


pameti. Radije će se odlučiti za vješanje. Usmjerio je pištolj, opaku kratku cijev kojoj nije trebao savršen strijelac da obori najbližega čovjeka, a možda i više njih. Zategnuo je usta i Manning je odjednom shvatio. Iz lica mu je nestala i posljednja kap krvi. »Ne.« Nije to rekao Manning. Bio je to Maddyn glas, jasan i visok, koji je poput trublje proparao ledenu šinu. Stajala je na vra ma, zračeći strogoćom, doličnošću i razumom u svojoj sivoj haljini, dok su se iza nje poredali Calvin i trojica lakaja. Christian je dugo, nečujno izdahnuo od olakšanja. Polako se nasmiješio šurjacima. Maddy se odmaknula i podigla ruku. »Vi ćete sada o ći. Vojvoda želi da smjesta napustite njegovu kuću.«


Sjedio je i praznio pištolj. Polako je i oprezno rukovao njime, malo zakrenute glave da bolje vidi, naročito pazeći na udarac. Kad je sigurno ispraznio naboj, odložio je jedno i drugo te joj iskosa dobacio pogled. »Vi trebali ... biti ... kod ... tate.« »Sto smo dalje odmicali, to sam više mislila – tebi sam potrebnija nego njemu.« Spustila je trepavice. »Ja sam tvoja zaštita. Nisam te smjela ostaviti.« Pus o ju je u tom uvjerenju. Nije joj rekao da bi kao zaš tu uvijek radije odabrao pištolj, Calvina i tri kršna lakaja. Zalio je što se uopće našla ondje u tako nepredvidljivome trenutku. Znao je kako će sve završi : odmjeravanjem snaga dviju strana. »Htjeli su te odvesti?« »Manning ... skoči. Stoneham, Perceval ... ne tako sigurni. Vi ... Calvin ... predomislili.« Trpko se nasmiješio kad joj je to priznao. »Drago da došli.« »Da. Neću te više ostavlja .« Djelovala je potreseno nakon svega. »Zapam t će oni to. Nije to bilo pametno od tebe, Jervaulx – pištolj.« Slegnuo je ramenima. »Obrana.« »Miroljubivo ophođenje tvoja je najbolja obrana.« Glas joj je sada osjetno drhtao; bila je to zakašnjela reakcija. »Lako ... reći!« Ustao je i u stranu joj podigao ruke. »Golema zvijer ... poput vas. Gledajte! Plaši ... malu djecu. Psi rep dolje ... kad prolazite. Zemlja trese. Lako bi ... miroljubiv ... vi!« Progutala je slinu i s snula usne. Humor je počeo nadjačava njezinu uznemirenost. »Vole jedan.« Bilo mu je drago što je vidi. Bilo mu je jako drago što je vidi. »Is na. U mojoj glavi ... vol.« Skupio joj je ruke i poljubio je u prste. » Ostalo ... funkcionira.« S snula je šake, no on je nije puštao. Usne su joj se jedva vidljivo, s dljivo smiješile; njezine su duge ravne trepavice bile poput zlatnoga vela iznad zelenila njezinih očiju.


Malo ju je privukao sebi; olakšanje i popuštanje napetos , a prije svega njezina neočekivana prisutnost, probudili su glad u njemu. Još je uvijek bio slobodan i živ. Poljubio ju je, usisao joj usne kao da može upi njezin dah, te je čvrsto privio uza se. Bez riječi ju je podignuo. Vrata i predvorje, njezina usta, njezino jelo u njegovim rukama njegova postelja. Nije gubio vrijeme na uljudan uvod: uzeo ju je sirovom snagom, uzimajući nazad što je njegovo, dok je ona ovijala ruke oko njega i povlačila ga na sebe istom žestinom.

Ujutro, za doručka, vojvoda je Maddy dao zadatak da napiše znakovito pristojan poziv partneru u banci Hoare's da se neodgodivo pojavi u njegovom salonu. Rado mu se posve la jer su u međuvremenu živjeli od dvjesto osamdeset i sedam fun , koliko je preostalo od prodaje Jervaulxovih kopči. Ta joj se svota više nije činila astronomskom, već zastrašujuće nedostatnom da pokrije vojvodine troškove. Čim je poruku sročila kako je Jervaulx želio, morala je napisa oglas za novine u kojemu se navodi da vojvoda od Jervaulxa razrješava gospodina Torbvna, zemljišnoga povjerenika, dužnos vođenja njegovih poslova. Sve buduće upite valja upu izravno na Trg Belgrave te više nikakav izdatak ne može bi ostvaren bez vojvodina osobna dopuštenja. Nakon toga se mogla odmori , dok je vojvoda o šao gore da ga obriju i odjenu. U stražnjemu salonu, udobnoj sobi svoj u žutome, s pogledom na jalov vrt i zid konjušnica, uživala je u svojoj drugoj šalici čaja. Započela je pismo ocu, znajući da će vjerojatno imati premalo vremena kad se Jervaulx vrati. Bila je usred druge stranice kad se u salon ušuljao Calvin. Nosio je srebrni poslužavnik i zatvorio vrata za sobom. Maddy je nevoljko podigla pogled. Batler se naklonio. »Vojvoda nije s vama, Vaša Milosti?« Osjećala je da ni ona ni londonski Calvin ne znaju kako bi se ponašali jedno prema drugome. Bili su svojevrsni bivši pro vnici koji su se prethodne noći nedvojbeno našli na istoj strani; sad je između njih vladalo primirje, koje se lako moglo prometnu u mir ili rat. Maddy je iskreno priželjkivala mir. Stoga, kad ju je oslovio s »Vaša Milos «, gotovo ništa nije prigovorila. Ta joj je svjetovna tula postajala pravi križ, što ju je uvjerilo da mora snositi posljedice njezina nijekanja. »Želim da me zoveš ›gospodo‹, Calvine«, rekla je najprijaznije što je mogla. »Ako se sjećaš, ne mogu upućivati ni primati takve komplimente poput drugih.« Očekivala je da će se ukoči i pogleda je svisoka niz svoj dugi nos – koji je bio baš poput nosa Calvina Starijeg. Znala je da je to što je izrekla dovoljno da ih zauvijek


stavi na suprotstavljene strane. Među m, njegova dostojanstvena čeljust kao da se mrvicu smekšala. »Sjećam se, gospodo«, reče. Iznenadio ju je tako brzom kapitulacijom. »To te ne vrijeđa?« »Bilo bi drsko od mene da me vrijeđa bilo što što vi tražite, gospođo.« Maddy je sumnjičavo spustila bradu. Naklonio se. »Pošto ste ranije osporavali dolično oslovljavanje Njegove Milos , sada bi me uvrijedilo da se smatrate vrednijom te tule od njega. Među m, budući da ste samo dosljedni, moram iskazati poštovanje vašoj pouzdanosti.« Grickala je kraj svoga pera. »Voliš li puder za kosu?« Uhva la ga je nespremnog, jasno je to vidjela. Spus o je poslužavnik. »Nisam razmišljao o tome volim li ga ili ne. Pretpostavljam ... Kosa ostaje neugodno kruta nakon nanošenja. Osim toga, valja ga ispira svaku večer, što katkad uzrokuje prehladu.« »Pa, ako ga ne voliš, ne moraš ga stavlja . Jervauhcu to nije bitno, a meni se čini kao bacanje novca.« Calvin se naklonio. Maddy je prikrila smiješak. »Ne bi mi se smio ni klanjati«, reče. Napola se naklonio, a onda shva o što je učinio. »Kako vi kažete, gospođo.« Uspravio se. »Vojvoda je, koliko sam shvatio, otišao gore?« »Jest. Mogu li ja kako pomoći?« »Ne trebate se gnjaviti, gospođo. Riječ je tek o ranom posjetu Njegovoj Milosti.« »Ajoj.« Srce joj je potonulo u petu. »Stara vojvotkinja?« »Nipošto. Nju nikad ne bih zamolio da čeka u predvorju!« Malo je podigao poslužavnik. »Mogu još spomenu «, dodao je povjerljivim tonom, »da vojvoda, koliko znam, ne poziva majku da ga posjećuje u ovoj kući. On ide k njoj.« »Tako.« Taj izostanak gostoljubivos prema majci činio joj se kao izraz nepoštovanja, ali možda ne i posve neopravdan. Maddy se ugrizla za usnu. »Pretpostavljam ... mislim da možda ... Jervaulx želi da ja primim posje telja.« Ustala je. »Možda bih mu trebala zaželje dobrodošlicu. Uvedi ga k meni dok se vojvoda ne spusti.« Calvin se nakašljao. »Bilo bi dobro da u ovome slučaju pitate Njegovu Milost što on želi da učinite, gospođo. Smijem li otići i pitati ga u vaše ime?« »U ovome slučaju?« »U ovome slučaju, da.« Čvrsto je zatvorio usta, s izrazom čovjeka koji je rekao sve što je mislio reći. »Oh. Nadam se ... Ti ne misliš da je nepristojno ostaviti posjetitelja da čeka?« »Obavijes t ću vojvodu, gospođo.« Ponovno se naklonio, opet na pola puta shva o što čini i zatvorio vrata.


Ostavio ju je zbunjenu. Nije znala ima li Calvin neku zamjerku prema tome posje telju ili se boji da će Maddy već prvom prilikom osramo i sebe i kuću. Pitala se zašto Calvin tu osobu nije uveo u malu blagovaonicu za doručak, gdje je nekoć Maddy uvijek čekala. Činilo se kao namjeran bezobrazluk ostavi je da stoji u predvorju. To – i Calvinov čudan stav – navelo je Maddy na zaključak kako je posjetitelj upitnijega ugleda od nje. Baš dok je oprezno donosila taj sud, vrata su se odškrinula. »Chris ane«, reče razigrani ženski glas. »Ja sam, Eydie.« Vrata su se široko otvorila. »Hajde, znam da ste ovdje ...« Posje teljica je zastala na pragu, odjevena u raskošnu crnu haljinu, još uvijek u koro , zabačenog vela koji je otkrivao nježne crte lica i žarkožute kovrče koje su joj se spuštale niz obraze. Na trenutak se činilo da se ta Eydie lecnula; odmjerila je Maddy od glave do pete. Zatim joj se licem proširila ravnodušnost. »Ah«, reče. »Želim razgovarati s vašim gospodarom.« »Vojvoda je gore.« Maddy se trudila govori mirnim glasom, odlučna u namjeri da ne upropas već prvi susret s nekim iz njegovih krugova. »Ja sam Archimedea Timms – hoću reći ... Ja sam njegova žena.« Pružila je ruku posjetiteljici. Žena je gledala u svoju torbicu; u istome trenu kad je Maddy pružila ruku, posje teljica je digla svoju. »Odnijet ćete mu ovo ...« Dama je podigla pogled i skamenila se s ceduljom i jasno vidljivih pola krune ispod rukavice. »Što ste rekli?« »Ja sam Archimedea.« Maddy se bezuspješno pokušala prisili na smiješak. »Vojvodina žena. Iznenađujuće, znam.« Činilo se da je Eydie vijest i više nego iznenađujuća, štoviše, urnebesna. Zabacila je glavu i prasnula u piskutavi, nervozni smijeh. »Ovo je šala«, reče. »Nije«, reče Maddy. Cedulja i novčić skliznuli su na pod. »Pla o vam je! Pla o vam je da sjedite ovdje dok ja ne dođem i onda mi to kažete. To je šala.« »Nije. Bojim se – da nije šala.« Eydie je odmahnula glavom. »Jest. Jest, jest, jest. Šala je.« Calvin se pojavio u dovratku. Bio je ukočen poput kamena kipa, lišen svakoga izraza na licu. »Njegova Milost nije kod kuće, milos va«, rekao je posje teljici. Eydie se zabuljila u njega. »Nije kod kuće«, čvrstim je glasom ponovio Calvin. Počela se ružno hihota i strovalila na stolac poput lutke koju je ispus o neki nepažljivi lutkar. »To je šala!« Zavalila se u stolac i nastavila tako čudno smijulji . Postajala je sve uzrujanija. »Okrutan trik.« »Gospođo Sutherland, moram vas smjesta ispratiti van«, reče Calvin. »To je okrutno\« zavrištala je i zabacila glavu. Skočila je na noge i projurila mimo


Calvina u predvorje. »Chris ane!« Njezin glas i koraci odjekivali su po mramornome stubištu. »Christiane, ovo je okrutno! Čujete li me? Okrutno je!« Maddy je požurila za njome i ušla u predvorje baš kad se Eydie žurnim korakom uspela do pola zavojitoga stubišta. »Čujete li me?« vriskala je, podižući suknju dok je trčala po stubama. »To je laži Vi niste oženjeni!« Dok je njezin prodorni glas odzvanjao kućom, Jervaulx je odlučno izašao na vrh stubišta. Bio je odjeven u košulju i čizme. Čvrsto se uhva o za pozlaćenu ogradu od kovanoga željeza, prstiju bijelih od snage stiska. »Chris ane!« Zastala je ispod njega. »To nije is na.« Jervaulx se nije pomaknuo. Stajao je i gledao je, posve nepomičan. Grčevito se primila za rukohvat, ovila prste oko njega, spus la glavu na ispružene ruke i pogledala ga poput psića koji puzi pred vlasnikom i preklinje za malo ljubavi. »Molim vas, nemojte prema meni ovako. Molim vas, recite mi.« »Is na«, rekao je him glasom koji je cijelo predvorje ispunio svojim prigušenim zvukom. Eydie je pus la rukohvat i srušila se na stube. Ponovno je prasnula u onaj is histerični smijeh. »Ali sve sam vam dala. Ch-Christiane!« Njezini jecaji kroz smijeh odjekivali su od mramora. Maddy je shva la da Jervaulxov sobar stoji na katu iza njega; sva tri lakaja bila su u predvorju, dok su sobarica i kuharica došle na vrata sporednoga stubišta. Svi su paralizirano zurili. Maddy je podigla suknju i uspela se po stubama. Čula je kako je Jervaulx ispus o glas bez riječi, no svejedno je prišla uplakanoj dami i kleknula na stubu pored nje. »Dođi«, reče. Primila je Eydie za ruku u crnoj rukavici i podigla je s hladnoga kamena. »Dođi, ne smiješ navući prehladu.« Eydie je bila mlitava; hvatala je zrak. Maddy se spus la na stubu, ovila ruku oko nesretne dame, privukla Eydie na svoje rame i nježno je ljuljala. »Žao mi je. Nije smjelo ispasti ovako. Žao mi je.« Eydie je sad ozbiljno plakala u divljim nale ma između kojih bi hvatala zrak, poput razmaženoga djeteta kad radi scenu. Maddy je uhva la Calvinov pogled i glavom mu dala znak da makne ljude iz predvorja. Izgledao je kao da je upravo nazočio strašnoj nesreći kad se ukočeno, šokirano pomaknuo da posluša njezinu naredbu. »Ja ... ga ... mrzim«, mumljala je Eydie. »Mrzim ga. Mrzim vas!« Maddy ju je pus la da govori, zagledana u vlas ta koljena i bogatu čipku Eydiene crne oprave. Obod njezina šešira bolno se utisnuo Maddy u vrat. Eydie je cmizdrila, ispuštala dug, bolan glas svoje nesreće. »To sam trebala bi ja. To sam trebala biti ... ja.« »Znam«, ho reče Maddy. Pogledala je Eydiene žarkožute kovrče i sje la se uvojka u stakalcu za sat pored Jervaulxove postelje. »Sigurna sam da si to trebala biti ti.«


»Sto?« Eydieno se jelo zgrčilo od prezirnoga jecaja. »Zar ga ne želite ... sad kad ste ... sad kad ste ...« Ponovno je zastenjala, otrgnula se i nadvila nad svoje krilo, čvrsto se zagrlivši. »Zar ga ... sad ne želite?« pitala je između suza i gorkoga smijeha. »Htjedoh reći – da nismo baš slični«, reče Maddy. »Slični!« Dami su se zatresla ramena. Spustila je lice u krilo i zaplakala. Maddy ju je gladila po ramenu. Osjećala je duboke zadihane jecaje ispod finoga satena. Eydie je prokopala po torbici u potrazi za rupčićem, a onda ga prinijela us ma. »Vi ste jedna od onih kvekera«, reče kroz platno. »Da, odgojena sam tako.« Eydie se zibala. »Ne vjerujem. Ne vjerujem to. Mrzim vas, Chris ane.« Podigla je glas sve do vriska. »Mrzim vas, čujete li me?« Nije dobila odgovor. Maddy nije pogledala je li on još ondje. Eydie je ponovno počela plaka , ovaj put še, rupčića pri snuta na lice. Zbacila je Maddynu ruku s ramena. »Kako vam je to pošlo za rukom?« odjednom je pitala. Maddy je sjedila na stubi, ispreplićući prste oko koljena. »Pošlo za rukom?« »Kako ste ga stjerali u stupicu? I ne pričajte mi glupave laži«, vapila je Eydie. »Njegova je sestra moja prijateljica. Ona će mi reći sve po is ni.« Odjednom je skupila suknju i krenula niza stube, kao da ju je to nagnalo da prestane žalova i počne djelova . U dnu stubišta je zastala, a onda bacila kratak pogled unatrag, iznad Maddy. Trenutak kasnije navukla je veo preko lica i nestala na trijemu. Ulazna vrata zatvorila su se uz tresak koji je odjeknuo po cijelome predvorju. Maddy je sjedila na stubama. Morala je misli na svaki udah dok je susprezala drhtaje koji su joj se iz trbuha širili sve do udova. Kad joj se učinilo da vlada sobom, ustala je. Okrenula se, no već je znala da on nije ondje: vidjela je to na Evdienu licu. Calvin je sa sporednoga stubišta ho ušao u predvorje. »Ja sam kriv, gospođo«, reče. »Nisam je smio pustiti u kuću.« »Calvine«, rekla je drhtavim glasom koji joj je gotovo izmicao kontroli. »Treba mi ogrtač.« »Gospođo ...« »Moram izaći. Nužno moram izaći.« »Vrt je ...« »Ne.« Krenula je prema ulaznim vratima. »Moram otići odavde.« »Trenutak, gospođo. Njegova Milost zacijelo to želi znati.« Otvorila je vrata. Hladan, vlažan zrak prelio se u kuću. Godio joj je na vrućim obrazima. Nije čekala ni Calvina ni ogrtač, već je ho zatvorila vrata, spus la se niz djevičanski bijele stube i krenula kući.


Chris an je čuo kako su se ispod njegove garderobe zalupila vrata. Nije se pomaknuo, ni pogledao na ulicu da vidi kako Eydie odlazi. Stajao je sam usred sobe, dok mu je njezin prodorni glas još uvijek odzvanjao u ušima. Dugo je tako stajao. Bilo je bizarno i nestvarno promatra kako njegova žena ide tješi njegovu uplakanu milosnicu. A budući da je bio pokvarena mustra, pomislio je: ona uopće ne shvaća. Shvaćala ili ne, njezina neposredna sućut zarežala ga je poput noža, pokazala mu tko je on zapravo. Bio je bijesan zbog Evdiene drskos da mu dođe u kuću, toliko gnjevan da se sledio na mjestu zbog scene koju je napravila, spreman baci je na ulicu – a Maddy, o, Maddy, natjerala ga je da osjeti kako je povrijedio drugu osobu. Nisam h o da tako ispadne – odurno cendranje svakoga nepromišljenog vraga nakon što je sve već svršeno. Nisam h o, ne bih to učinio da sam znao, da sam mogao predvidjeti, da sam razmislio, da sam, da sam, da sam ... Calvinovo tiho kucanje po vratima navelo ga je da se okrene. Sirom ih je otvorio. Batler je izgledao kao čovjek pred galgama. »Vaša Milosti ...« počeo je. Chris an je njegovo puzanje sasjekao u korijenu. Bilo bi odvratno krivi slugu zbog nečega što je on svojom glupošću sam skuhao i sam sebi namaknuo na vrat. »Gdje?« oštro je pitao. »Gospođa Sutherland?« pitao je batler. »Dovraga i Sutherland! Vojvotkinja ... gdje?« »Vaša Milos – izišla je van. Prije nekoliko minuta.« Kad je Chris an uzviknuo i krenuo kroz vrata, Calvin je brzo dodao: »Vaša Milos , mislio sam da je tako najbolje, izgledala je odlučna u svojoj namjeri. Poslao sam čovjeka za njom, da joj odnese ogrtač, prati je izdaleka i javi ako se ona smjesta ne vrati.« Chris an je zastao. »Da. U redu.« Pus je neka se smiri. Daj joj vremena. Daj joj vremena i prostora. »Da. Dobro ste ... postupili.« Batler se nakašljao i nevoljko rekao: »Gospodin Hoare vam je došao u posjet, Vaša Milosti. Odveo sam ga u knjižnicu.« Dovraga – tako brzo! Chris an nije bio spreman; namjeravao je ima Maddy uza se, spremnu uskoči ako mu zatreba pomoć. Hoare je bio ključan kotačić; ako Christian uprska stvar s njime, mrtav je. Kroz zube je pro snuo dah i podignuo kaput. Nije imao izbora. Kotačići su se okretali. On je bio taj koji je pokrenuo mehanizam i sad se morao nositi s time.


Chris an je ušao u dvoetažnu knjižnicu odozgo, s galerije, odakle je imao pogled na donju prostoriju. Zastao je usred poznatoga mirisa kožnih uveza i ho opsovao kad je pogledao dolje i vidio dva muškarca, nalik izgubljenim pogrebnicima, kako sjede na kauču još uvijek presvučenom tkaninom s crvenim ljetnim prugama. Njegovom pozivu odazvao se upravo onaj partner s kojim je Chris an najmanje želio pregovara . Stariji od ta dva perspek vna člana obitelji Hoare bio je razmjerno ugodan, no njegov je mladi rođak bio pobožan – a to nije bila osobina koja bi mu osvjedala obraz u Christianovim očima, kao ni obrnuto. Obitelj Hoare bili su bankari vojvoda od Jervaulxa već cijelo stoljeće. Chris an to nije mijenjao, premda mu je često palo na um kad bi mu partneri pristojno, ali čvrsto ukazali na njegova ulaganja nepromišljena ili vizionarska, ovisno o tome tko je taj čas odlučivao. Među m, banka Hoare's bila je uz obitelj jekom desetljeća golema duga njegova oca pa im je Chris an ostao vjeran, premda nije imao strpljenja s njima. Sad mu je bilo žao što im je bio tako odan. Sje o se njihova odgovora na njegov zadnji zahtjev za podizanjem novca. Molit će za njegovo zdravlje, je li? Licemjerna kopilad. Dat će on njima razloga za molitvu. Glasno, nepristojno koračajući sišao je niza stube i okrenuo se prema njima. »Gospođo«, reče bez pozdrava. »Objasnite.« Obojica su ustala i promrmljala: »Dobro jutro.« Pobožni gospodin Hoare prišao mu je kao da se želi rukovati. Christian se nije pomaknuo. Čovjek je usporio i zastao nadomak njega. »Ja ... čekam«, reče Christian. »Objasnite.« »Ako mislite na odgodu ...« »Odgodu!« Chris an je prekinuo bankara u pola njegova dostojanstvena govora. Nije se usudio dopus da se razvije racionalni dijalog. »Ja sam ... moji osjećaji ... tako uzburkani ...« Odgurnuo se od rukohvata stubišta. »Jedva ... govorim ... gospodine!« Nije želio pretjerano izigrava gnjev zbog kojega nerazgovjetno govori jer bi ih me naveo da posumnjaju u njegov zdrav razum. Stoga se zaustavio pored radnoga stola i sjeo. Ovo je barem s gao pripremi : novi zahtjev za isplatom već je bio ispisan i odložen ispod praznoga lista te prigodno postavljenom hrpom knjiga zaklonjen od njihovih pogleda. Podigao je pero i počeo pisa po praznome listu – Bog zna kako je to ispalo, no on nije zastao da provjeri – a onda ga zamijenio onime koji je Maddy provjerila. Ustao je i pružio im ga. »Pokušajte ponovno.« Bankari su od početka djelovali kao da im je nelagodno. Stariji Hoare je zakoračio da uzme zahtjev, no njegov partner reče: »Bojim se da bi ipak moglo biti odgode.« »Zašto?«


»Uveli smo neka nova pravila.« Christian se naslonio na stol. »Moj novac ...« prijeteći reče. »Vi ste ga ... izgubili?« »Nipošto!« oglasio se stariji. »Da budemo posve iskreni, Vaša Milos «, uštogljeno će mladi gospodin Hoare, »vaša nam je obitelj dala razloga za brigu što se če ...« Zaglibio je preduboko pa je raširio noge da zauzme čvršći stav. »Što se če odobravanja isplata s vašega računa u ovome trenutku.« »Ah.« Chris an se nasmiješio. »Nema pravila.« Usna mu se izvila. »Samo obični ... lopovi.« »Ma gledajte! Samo iskazujemo dužnu zabrinutost, kao što bi svatko razuman od nas očekivao u ovako nesigurnoj situaciji.« Chris an se zavalio u stolac te jednom rukom podigao primjerak novina The Times. Pažljivo se zagledao u njega. »Pljačka banke. Hoare's ukrao ... depozit.« S odobravanjem je nakosio glavu. »Zgodan naslov.« Stajali su kao da su ih zaskočili drumski razbojnici. Chris an je spus o novine i apologetski se nasmiješio. Stariji gospodin Hoare presavio je zahtjev i spremio ga u džep. »To, naravno, neće bi potrebno«, reče glasom šim od bra ćeva. »Mi smo shva li da Vašoj Milos nije dobro te da zahtjevi koji navodno dolaze od vas možda nisu posve zakoni . Želimo postupa razborito, kao što se od nas i očekuje. U svoje ću ime reći da se nadam kako se Vaša Milost nije zbog toga uvrijedila. Ako jest, moramo vam se duboko ispričati – zar ne, rođače Hoare?« Njegovome mlađem rođaku to se nije svidjelo. U glasu mu se i dalje čula natruha prkosa. »Naravno, strogo ćemo vodi vaš račun, za slučaj da s gne upit s Vrhovnoga suda.« »Svakako«, reče Christian. »Novac ... kada?« »Poslat ću teklića još ovoga jutra«, reče stariji. Chris an je pozvonio Calvinu. Pus o ih je da stoje i pačaju se na laganoj vatri njegove nepomirljive tišine sve dok batler nije došao. Izašli su uštogljeno mu poželjevši dobro zdravlje, na što je tek otresito kimnuo glavom. Kad su otišli, Christian se strovalio na stolac. Ruke mu nisu bile posve mirne. Pobjeda. Posve sam, pobjeda. Istovremeno se želio naceri i zajeca . Želio je s nekime podijeli taj pobjedonosni ushit. Želio je Maddy pored sebe.


Pozivi ladara oko rijeke bili su jedino stvarno ondje – pozivi i spori tok vode uz obalu, gdje je širila riječnu travu, srebrna površina koja se gubila u izmaglici nekoliko metara dalje. Magla je visjela nad Chelseajem cijeli dan, gutala nizove kuća iza njega i prigušivala zvukove prometa. Maddy se naslonila na ogradu uz rijeku, šćućurena pod ogrtačem. Lakaj s Trga Belgrave i dalje je bio s njom, strpljiva silueta ispod platnene tende s druge strane ulice, na samome rubu izmaglice. Svjetlost je počela blijedje . Znala je da uskoro mora nešto učini . Nije mogla zauvijek ostati ondje. Neki je ladar izvukao svoj čun na obalu, zavezao ga i iz njega izvadio košaru. Gledala ga je kako zadiže hlače i spretno skače na drveno stubište. Popeo se. »Zive jegulje, gospo?« veselo je pitao. Maddy je odmahnula glavom. Prošao je pored nje, podigao košaru prema kočiji koju je Maddy čula kako dolazi niz ulicu iza njezinih leđa. »Žive jegulje!« viknuo je. »Žive živcate!« Ravnomjerno kuckanje konjskih kopita polako se približavalo. Maddy se okrenula i vidjela kako kočijaš uz zveckanje ormi obuzdava svoje konje. Lađar je pun nade podignuo svoje jegulje prema sjajnoj crnoj kočiji. Na vra ma je imala blistav, poznat grb. Vidjela je kako njezin sjenovi lakaj izlazi iz izmaglice i prilazi kočiji. Vrata su se otvorila. Jervaulx je izašao na cestu; njegov se ogrtač raširio i bljesnuo je grimiz. Stao je gledajući prema Maddy. »Pet i pol, milorde«, navede lađar svoju skandalozno visoku cijenu. »Zive živcate. Pogledajte.« Počeo je otvarati košaru. Jervaulx ga je pogledao, a za m kratko kimnuo lakaju. Sluga je preduhitrio ushićenoga ladara da vojvodi pokaže svoju robu i odvukao ga prema stražnjemu dijelu kočije. Jervaulx je prišao Maddy. Stao je ispred nje. »Dosta«, tiho je rekao. »Dođite ... kući.« Kući, mislila je. Ali ovo je bio njezin dom, ovo selo i rijeka, ova stabla, ovi čamci; sve ih je poznavala, mogla ih pronaći u izmaglici, pa i zatvorenih očiju. Cijeli je život provela ovdje. Odvra o je pogled s nje i zagledao se u rijeku. Za m je zamahnuo rukom, dajući kočiji znak da ide. »Šetnja?« Ponudio joj je svoju ruku. Bez riječi se okrenula te lagano prislonila prste na njegov rukav. Bio je topao pod njezinim hladnim rukama. Nadvio je svoju ruku u rukavici preko njezinih prs ju, štiteći ih od hladne magle. Uvijek je bilo tako lako šeta s njime. Nije bilo nezgrapnos , osjećala je da njegov


korak prirodno odgovara njezinome. Hodali su sve dok Maddy više nije čula ho dahtanje vojvodinih konja i neprekidno lupkanje njihovih kopita. »Jesi li bio zaručen za nju?« pitala je. Mišići u njegovoj ruci malo su se napeli pod njezinim dlanom. Bio je to jedini znak promjene u njemu. »Ne.« »Rekla je – da je to trebala biti ona.« Ništa nije odgovorio. »Pored postelje si imao uvojak njezine kose.« Napeto je zurio u pločnik pred sobom, čvrsto stegnu h usta. Nije nijekao, ni se kajao. »Voliš li je onda?« napokon je pitala. Stao je i uhvatio je za obje ruke. »Ne, Maddy. Ne.« Izvukla je ruke, zagrlila se i zagledala u rijeku. »Ako je to is na, a svejedno si prihvatio znak njezine ljubavi, onda si uistinu pokvaren čovjek.« »Da«, rekao je, pun neke žestine koju nije mogla prepoznati. Promatrala je bijelu mačku, njezin blijedi nejasni oblik kako se šulja medu čunovima na obali. Rijeko je tiho mrmorila ispod njih i stapala se sa sutonom. »Dođite«, rekao je. »Mrak.« Nije se pomaknula. Mačka je spus la šapu na pramac jednoga čuna, za m brzo nečujno uskočila u njega i nestala ispod sjedala. »Meni si ti neznanac«, bolno reče. »Zapravo te ne poznajem, niti znam kakav si.« Jervaulx je progovorio prigušenim glasom. »Ja ... sramim se ... Maddy. Iz ... dna ... duše. Sve što mogu ... reći. Ne mogu natrag. Ne mogu ... promijeniti.« Bijela je mačka izvirila na krmi. Popela se na smotano uže, legla i sklupčala se. Maddy je iza svojih leđa osjećala Jervaulxa, nepomičnog. »Dođite kući«, rekao je. »Maddy.« Nesretna Eydie – što je dala uvojak kose jednome razvratniku. Što se zaljubila u njega i završila beznadno plačući na njegovu stubištu. Bilo je to poput priče iz knjige propovijedi. Maddy je iz toga mogla izvući pravu moralnu pouku. »Bojim se«, prošaptala je. »Bojim se što ćeš učiniti mojoj duši i mome srcu.« »Vaše srce ... mi je ... dragocjeno«, tiho je rekao. Pognula je glavu. Okrenula se ne gledajući ga i uzela ga pod ruku.


»Volite ... operu?« pitao ju je pridržavajući je za ruku dok je izlazila iz koćije na Trgu Belgrave. »Nikad je nisam gledala.« »Večeras«, reče. »Nosit ćete ... modro.« Calvin ih je dočekao na vra ma. Uzeo je Maddyn ogrtač, krenuo se nakloni , a onda stao. »Pobrinuo sam se da vas dočeka fina vatra, gospođo. Poslat ću vam čaj i užinu u sobu. Volite li džem od jagoda i vrhnje u čaju? Upravo sam iz smočnice donio i marmeladu, ako vam je ona draža, a mogu i ...« Odjednom se prekinuo, kao da je shva o koliko zdvojno zvuči, te je ukočeno kimnuo Maddy. »Želio bih vam se ponovno ispričati, gospođo, zbog svoje nesmotrenosti.« »Nisi nizašto kriv«, reče Maddy. Činilo se da batlera to baš i nije utješilo, no više ništa nije rekao. Kad je o šla gore, sva je služinčad smjesta prionula na svoje dužnos ; sobarica, koju je Maddy dotad jedva vidjela, sramežljivo je rekla da joj je u postelju stavila toplu ciglu, za slučaj da gospoda želi prileći prije večere. Maddy je zahvalno legla, još uvijek promrzla od izmaglice. Bila je to vojvodina ložnica, no on je ostao dolje: sama je uživala u njezinoj grešnoj raskoši, ako izuzmemo njegov lagani miris koji ju je okruživao sa svih strana.

Kad je otvorila oči, već je bio pao mrak. Uza svjetlo zasjenjene svijeće Jervaulx je sjedio pored postelje i promatrao je. Bio je elegantno odjeven; sobar ga je svog uredio u modrome i bijelome, onako kako Maddy to nikad nije polazilo za rukom. »Opera.« Pridigla se osje vši lagani nalet straha. Kazalište, plesovi, fina odjeća, sve što je činilo njegov svijet – došlo je vrijeme da se suoči s njima. »Večera ...« Kimnuo je prema velikome poslužavniku, već postavljenome na stolu pored vatre. »Za m haljina.« Spus o je ku ju na prekrivač pored nje. Ustao je i


o šao prema vra ma, a onda zastao s rukom na kvaki i kimnuo prema ku ji. »Za vašu kosu«, reče i ode. Maddy se uspravila na postelji te otvorila ku ju. Bila je to niska bisera, poput majčinih, samo većih i blistavijih na svjetlos svijeće, s dijamantom između svakoga bisera. S snula je usne. Takvo što tašto, isprazno, skupo – blještavo, lijepo. Pokušavala je bi na oprezu, ogradi se od njega, no on je nepogrešivo otkrivao njezine slabos . Nije to bio sam dar, ne. Ni njegova raskoš, pa čak ni neočekivana ljepota dragulja. Za njezinu kosu, rekao je. Sjećao se toga i me je s lakoćom srušio sve njezine ograde.

S gli su kasno. Chris an je tako uredio. Ulica Havmarket bila je sjajno osvijetljena, ali pusta za jedno poprište društvenoga događaja. Svjetlost plinskih svje ljaka blistala je po redovima kočija koje su čekale, njihovim malim fenjerima i konjskim ormama. Pošto je s gao novac iz banke Hoare's, trebalo je manje od pola sata da se skupe konji i na njegovu gradsku kočiju postavi lakaj u livreji. Svijet mu se ponovno otvorio. Počeo je dijeli novčiće poput Kreza; takvo je olako postupanje s novcem bilo proračunato da se dojmi i najsumnjičavijega vjerovnika. Nije otplaćivao previše svojih starih dugova – samo je gotovinom kupovao nove stvari kako bi im dao povoda za razmišljanje. Poslao je Calvina Rundellu i Bridgeu po biserje, a lakaja srebrnaru s dvjesto fun koje je valjalo potroši . Kuharici je naložio da se istroši u robnoj kući Harrod's i kod vinara, dok je preko Calvina dogovorio poseban posao s vrtlarom – plaćen unaprijed. Maddy je stavila bisere. Nije bio posve siguran da hoće. Nije znao kako da se ophodi prema njoj, kako da probije auru rezerviranos koja ju je još uvijek obavijala. Slatke riječi i skupi darovi bili su sve čega se mogao sje , a znao je kako će ih ona vjerojatno protumači : kao licemjerne i nemoralne. Bilo bi bolje da je imao više vremena, no nije ga imao uopće. Maddy mu je trebala još večeras. Svjetlost se s kazališnoga trijema ukrašenoga korintskim stupovima prelila na Maddy dok se spuštala na pločnik, te je njezina jednostavna toaleta zasjala bogatstvom boje: modrinom haljine i kosom bojom piva, na kojoj je prigušeni sjaj biserja stajao u kontrastu s blještavilom dijamanata. Plijenila je pozornost, mislio je, premda je nitko ne bi mogao opisa kao klasičnu ljepo cu. Zračila je krepošću i spartanskim duhom, a ne iskričavom ružičastom dražes . Nije to bila Afrodita, već razborita Atena – s mudrom sovom i zlatnom uzdom kojom je ukrotila Pegaza.


Gotovo prazno predvorje, mračni hodnici, pa čak ni sve glasnija glazba, nisu pripremili Maddy na eksploziju svjetlos i boje koja ju je zabljesnula kad je ušla u vojvodinu ložu. Ušiju punih pjesme, mogla je samo zuri u silne katove crveno-zlatnih loža koje su se uzdizale sve do krova, pune ljudi koji su se naginjali svojim pra ocima ili naprijed preko ograde te pogledavali na pozornicu i masu ljudi u parteru. A na pozornici – Maddy je bacila jedan pogled i brzo odvra la oči! Ljudi koji su plesali po daskama nisu bili odjeveni! Iz gledališta se počeo širi sve glasniji žamor usred glazbe i pjevušenja publike. Ljudi u parteru, dva kata ispod njih, izvijali su vratove i pogledavali gore; gledaoci u ložama nasuprot njihovoj zurili su i očima prinosili dvoglede – svi su gledali ložu u kojoj su ona i Jervaulx sami sjedili. Spus la je pogled u krilo. Nikamo nije mogla pogleda : ni u nemoral na pozornici, niti u publiku. »Bradu ... gore«, reče Jervaulx ne okrećući se prema njoj. Podigla je bradu. »Hvala«, rekao je. »Gledajte ... predstavu. Pozornicu.« »Ja ... oni su ... o, Bože«, rekla je, no ipak ga poslušala, zgranuta prizorom djevojaka u visokim ružičas m čarapama, posve izloženih gležnjeva i listova, nogu jasno vidljivih kroz eterične suknje. »Ovo je strašno.« »Gledajte«, rekao je. Gledala je, ne bez stanovite mračne fascinacije. Razodjevene figure naizmjence su skakale i izvijale se po pozornici, a onda bi dostojanstveno stale i zapjevale iz svega glasa. Maddy gotovo ništa nije znala o glazbi, osim nekoliko božičnih napjeva i uličnih pjesama koje je čula, no iz onoga što je pročitala u novinama shva la je da je opera uzvišena grana umjetnos . Svakako je bila glasna – i činilo se da mnogi gledatelji neopterećeno razgovaraju za vrijeme izvedbe. Štoviše, čula je glasove kroz zastor u pozadini njihove lože. Ondje je Jervaulx ostavio lakaja koji je čvrsto ustrajao na svome u ne baš hoj raspravi o tome treba li posje telje pus da udu u ložu. Jervaulx se nije ni trznuo, premda je i on to zacijelo jasno čuo. Maddy si nije mogla pomoći. Nije mogla gleda nemoral na sceni, već je spus la pogled u parter. Ondje ju je zatekao novi šok. Polako je shva la da muškarci bez pratnje šeću i sjedaju pored žena koje očigledno ne poznaju, drže ih za ruku pa čak i grle preko ramena. Jedan joj je grimizni časnički kaput zapeo za oko kad je vojnik ustao. »Eno pukovnika Fanea«, rekla je. Kad je progovorila, pukovnik se okrenuo i pogledao ravno u njihovu ložu. Nasmiješio se i naklonio, privlačeći pozornost svih koji su sjedili u blizini.


Jervaulx mu je odgovorio kimanjem, jedinim znakom pozdrava koji je bilo kome upućivao. Časnik je otišao sa svoga mjesta i počeo hodati kroz prolaz između sjedala. Nekoliko trenutaka kasnije vojvoda je ustao i osobno povukao zastor. Pukovnik Fane ušetao je u njihovu ložu. »Gospo!« Nacerio se i naklonio Maddy, podižući joj ruku. »Zadovoljstvo vas je ponovno vidje , i to ovako lijepu! A vi, Shev – vrag vas odnio, zašto mi niste rekli da ste se vratili u grad?« »Nisam ... dugo«, odgovori Jervaulx. »Smijem li vas posje , gospo?« upita Fane sjedajući pored Maddy i naginjući se prema njoj. »Dobrodošao si.« Odmahnuo je glavom uz smiješak. »Kunem vas se, obožavam vaš način govora.« Pogledao je preko njezine glave u Jervaulxa. »Još ću posta njezin cicisbeo23 upozoravam vas.« Vojvoda je podigao obrve. »Moj cici ...? Što je to?« Pukovnik Fane je ustao podižući joj ruku u poljubac. »Pa vaš milosnik, gospo. A sad moram ići, prije no što mi prepukne moje jadno srce – ili me vaš suprug izazove na dvoboj. Zbogom, ozbiljna moja Heleno. Umirem za vama.« Maddy još nije uspjela ni probavi taj izuzetni govor, a on je već o šao. Spus la je lice, svjesna da ih gledaju ljudi sa svih strana kazališta. Kradomice je dobacila Jervaulxu pogled iz kuta oka. Mrko ju je pogledao, a onda se nasmiješio. Bio je to in man pogled koji joj se nemilosrdno urezao u srce. »Moram ga ... ubiti?« Duboko je udahnula i podigla glavu. »Ne moraš se brinu «, ho je rekla. »Ne igram se s ljubavlju, Jervaulx.« Lice mu se uozbiljilo. Maddy je odvra la pogled i usredotočila se na rasplesane glumice koje su jurcale amo-tamo po pozornici, cvrkućući poput razdraganih ševa. Pružio je ruku prema njoj i ustao. »Dovoljno dugo. Idemo.«

Dok je bio neženja, Chris an se nije previše gnjavio službenim posje ma njegovoj kući. Češće je on bio taj koji je išao u posjet, pristojno se odazivajući pozivima na večere i zabave, njegujući svoje interese poslovne i ine – prepuštajući se flertu ili odajući poštovanje kao što se očekivalo. No toga se jutra na srebrnome poslužavniku u predvorju skupila hrpa posjetnica. Kočije su se na Trgu Belgrave zaustavljale jedna za drugom, samo na trenutak, a onda odmah odlazile kad bi gos iz njih bili otpravljeni s vrata kuće. Svakoga je sata Calvin u knjižnicu odnosio novu hrpu posjetnica.


Maddy je sjedila preko puta Chris ana za njegovim radnim stolom i naglas čitala ime na svakoj posjetnici. Za m bi, ovisno o tome je li kimnuo glavom, posjetnicu spuštala u jednu od dviju is h zdjela od nefrita, samo za tu priliku skinu h sa stolića uza zid. Između naleta novih posjetnica, pisala je čekove i pisma po njegovu diktatu, dok je on proučavao poslovne knjige. Svakih bi pola sata Calvin ulazio s novim buketom cvijeća za nju. Počeo je prije doručka, taj stalni priljev tulipana, sunovrata, miomirisnih zumbula, karanfila i šarenih klinčića, jaglika – odrezanih, u loncima, u košarama, svaki buket malo veći od prethodnoga, sve dok se knjižnica nije pretvorila u vrt, a cvijeće prelilo u susjedni salon. Na vojvodin užas, činilo se da Maddy to uopće nije impresioniralo. Cijeli je dan bez riječi prihvaćala cvjetne darove, ho upućujući Calvina da ih odloži u stranu. No kad su dvojica lakaja i vrtlarski kalfe, koje je najavio profinjeni miris južnih klima, na kolicima dovezli dvije goleme tegle sa stablima naranči u punome cvatu, napokon je prinijela ruke ustima i zatvorila oči. »Sto to smjeraš?« povikala je kroz prste. »Ima i poruka, gospođo.« Calvin je izvukao papirić. »Vrtlar će navra kad vama odgovara te se raspita koje biljke želite posadi u stražnji vrt i oranžeriju koju će za vas ondje napraviti.« Tiho je zastenjala iza ruku i okrenula oči Christianu. Nije bio posve siguran je li to uspjeh ili katastrofa. Pošto su sluge izašli iz sobe, prišao je jednome od stabala i ubrao cvijet, Gledala ga je preko ruku; bilo ga je nemoguće dokučiti. Duboko je, puteno udahnuo miris cvijeta, zavr o ga u prs ma i polako odšetao do nje. Zastao je, kao da razmišlja što učini s cvijetom, a za m ga zadjenuo za vlas to uho. »Lijep?« Prinio je ruku glavi i okrenuo je da mu se bolje vidi uho. Zahihotala se; bio je to žaloban zvuk, kao da ga je netko is snuo iz nje, a ona to nije mogla spriječi . Sirota priprosta Maddymoja, kad se može tome nasmija . Siro vol Chris an, kad je na to spao. Imao je veliko iskustvo, no shva o je da je, unatoč tome, manjkavo jer nije znao kako bi umirio uzrujane osjećaje jedne puritanske dame. »Znam što radiš«, rekla je. »Lickam se ... da budem lijep.« »Salijećeš me darovima. Daješ mi dragulje i cvijeće.« Stresao je cvijet s uha i pustio ga da mu padne u ruku. »Uspješno?« Obraze joj je prekrila ružičasta rumen. Spustila je pogled. »Što je uspješno?« »Uspješno ... ispadam ... mio.« »Čemu?«


Slegnuo je ramenima. »Da ne moram ... spavati ... u garderobi.« Osvrnula se po cvijeću koje je prekrivalo svaki stol i ormarić. »Sav taj trošak ... samo čemu?« Cvijetom koji je držao između srednjaka nježno ju je milovao po nadlanici. »Samo?« Žarko se zarumenila. »Ovo je tvoja kuća. Nijednom nisam rekla da trebaš spava ovdje ili ondje. Nije na meni da ti to kažem.« »Na vama da kažete ... želite me ondje.« Polako je la cama kružio po njezinoj koži. »Uza se.« »Oh.« Disanje joj se uzburkalo. »Je li?« »Vi recite. Recite mi da ... me želite.« Promatrala je cvijet. »Ne znam«, nesretno je rekla. »Ne znate, Maddymoja?« tiho je pitao. »Oh, zašto si tako ... tako puten?« Istrgla je ruku. »Ne smijem!« Chris an je smjesta osje o kako mu se popravlja raspoloženje. Evo nečega dobro poznatog – dama koja ne smije, ali vjerojatno hoće. Shva vši to, strateški se povukao. Mogao se strpje . »U redu«, dostojanstveno je rekao i ostavio je te ponovno sjeo za stol da prouči poslovne knjige. Nadvio se nad knjige. Nakon nekoliko minuta šine, podigao je pogled. »Još jedna stvar. Još nešto. Idući ćemo mjesec ima ... bal za petsto ljudi.« Gurnuo je zdjelu s više posjetnica prema njoj. »Pozivnice ... ovima.«

Nije joj došao te noći, kao ni prethodne. Maddy je ostala sama u ložnici, prepuštena razmišljanju o balu za petsto ljudi i onome za što je rekao da je na njoj da kaže. Željela se lju na njega zbog h novih, skandaloznih izdataka. Cvijeće, dragulji – bili su to lukavi svjetovni trikovi. Iskreno je to priznao, s narančinim cvijetom za uhom – Uspješno? – oduzimajući joj zaštitu kreposnoga zgražanja. Osjetila je kako gubi kontrolu i klizi u njegovu mrežu. Sljedećega su jutra ponovno sređivali njegove poslove u knjižnici ispunjenoj cvijećem. Usredotočenost s kojom je radio bjelodano ga je iscrpljivala; kad je otkucalo podne, govor mu je već nazadovao te je on nestrpljivo zalupio knjige. »Možda bi se trebao odmori «, rekla je pošto je triput morao izračunava iznos jedne uplate. »Teško je to za tebe.« »Ne ... teško!« Zavalio se dublje u stolac. »Jednostavno. Ali ... odlazi ... nestaje. Kao da ... pokušavam radi i ... slušam razgovor. Ne mogu ... oboje.« Zabacio je glavu i prekrio oči rukama. »Nisam ... glup.«


»Nisam ni rekla da si glup«, promrmljala je Maddy. Teško je uzdahnuo i spus o ruke, i dalje zagledan u strop. »Osjećam se ... glupo.« Zastenjao je. »Prokleti slaboumnik.« Sjedila je gledajući u prijenosni stolić u svome krilu. Igrala se uglom papira, frkala ga, a za m ravnala. »Chris ane«, reče gledajući si prste. »Hoćeš li večeras, molim te, doći?« Na trenutak ništa nije učinio. Za m je skupio prste i podigao glavu s naslona svoga stolca te naslonio bradu na vrškove prstiju napeto je gledajući. »Zašto čekati?« Nasmiješio se. »Sad sam ... ovdje.« Maddyne oči su se raširile. Nesigurno je pogledavala papir pa njega. »Baš si šašav.« Nasmijao se, duboko i ho. Maddy je držala razbori m odloži prijenosni stolić. Krenula se dići, slažući papire na uredne hrpe. Dok je tako šeprtljavo ustajala, zamalo joj je ispala tintarnica. Uhva o ju je iz njezinih prs ju i spus o je na sigurno. »Šašav?« pitao je kao da se zabavlja. »Vjerujem da je Calvin pripremio ručak ...« »Kasnije.« »Vrijeme je za jelo, Jervaulx. Bijeli je dan. Nisam rekla ...« Izgubila je nit kad joj je prišao s leđa i poljubio je u šiju. »Želite me, Maddymoja?« promrmljao je. Zadrhtala je od njegovoga delikatnog vrelog škakljanja. »Bijeli je dani« uzviknula je slabašnim visokim glasom. Ponovno se nasmijao onim raskošnim, mekim smijehom; osje la je njegov topli dah na svojoj koži. »Nisam pitao ... doba dana.« Kliznuo je prstom niz njezin vrat, sve do gumba na vrhu haljine. Maddy je osjetila kako je brzim pokretom raskopčao prvi. »Calvin!« očajnički je rekla. »Doći će!« Otkopčao je još jedan gumb i spustio poljubac na njezin otkriveni vrat. »Umoran si!« Kao ukopana, osjećala je kako se njegovo električno milovanje stapa s vrelinom na putenim dijelovima njezina jela – bradavicama i niže, niže. »Trebao bi ... moraš se ... odmarati.« »Još nema odgovora«, rekao je. Sad joj je već raskopčao sve gumbe i razvezao sve vrpce na korzetu. Tražio je otvor u njezinoj potkošulji. »Želite me, Maddy?« »Ti si ...« Tiho kucanje na vra ma navelo ju je da ispus hi bespomoćni jecaj panike. »Da?« reče Jervaulx prema vra ma. Prisilio ju je da miruje oslanjajući joj se na oba ramena, palcima joj pridržavajući haljinu da ne padne. Calvin je stao u dovratku. »Ručak, Vaša Milosti.« »Poslužite ovdje«, bezizražajno reče Jervaulx. Spus o je jednu ruku i sad je prstom


prelazio gore-dolje po koži ispod raskopčane haljine. Bio je to snažan erotski doživljaj duž njezine kičme. Maddy se zarumenila. Zurila je u Calvina; nije se mogla pomaknu ni progovori . Batler se samo naklonio. »Smjesta, Vaša Milosti«, rekao je i povukao se. »Eto«, reče pokušavajući povući haljinu gore dok ju je Jervaulx povlačio s njezinih ramena. »A sad pokaži malo razboritos ! On će se vra za nekoliko minuta. Ne! Ne, ne smiješ – ne ovdje!« Gornji dio njezine haljine pao je na pod. Jervaulx je privijao Maddy uza se, ljubeći joj oblo rame kroz tanku pamučnu potkošulju. Ruka mu je putovala prema gore ispod njezina otkopčana korzeta te kliznula preko pamuka. Njegov joj je dlan okrznuo bradavicu kroz tkaninu: osje la je slatki udar užitka. Izgubila je dah. »Želite?« promrmljao je blizu njezina uha. »Doći će«, stenjala je. »Doći će, doći će.« Čvršće ju je stegnuo. »Želite me?« Buka iza zatvorenih vra la probudila je paniku u njoj. Počela ga je odguriva , no on ju je držao još čvršće. Povukao ju je u duboki uski usjek između regala i ormarića, napola skriven. Za m ju je pus o i ostavio je da stoji besramno razodjevena. Kad su se vrata otvorila, stao je ispred nje i izvukao knjigu s police. Stajao je i listao po njoj, leđima okrenut ostatku prostorije, zas rući joj pogled na sluge. Čula je zveckanje poslužavnika i posuđa, na trenutak ugledala bljesak bijele čarape kad je lakaj prošao pored usjeka u kojem se ona skrivala usred bijela dana. Bojala se da je zacijelo jasno vidljiva, premda sama nije vidjela ništa iza Jervaulxovih širokih ramena. Okrenuo je list. »Evo«, reče kao da je upravo pronašao odlomak koji je tražio. Pogledao ju je očima punim smijeha. »Hamlet. ›Gospo, da vam legnem u krilo?‹« Maddy se s snula uza zid, skupila usne i krajnje mu se strogo namrš la. Sad ju je, pak, promatrao pretjerano nedužno. »›Hoću reći, da vam položim glavu u krilo?‹« »Nemoj!« bijesno je šapnula. Nacerio joj se. »Evo ovdje ... u drami. Ja sam ... pročitao.« Čula je kako su se vrata otvorila, a onda i zatvorila. Jervaulx je dugo stajao i promatrao je, držeći je zatočenu s dom i svojim jelom. Zapriječio joj je put za bijeg. Maddy je pokušavala razazna neki zvuk, a onda us ma nečujno oblikovala riječi Jesu li otišli? Okrenuo je glavu i pogledao preko ramena u jednom pa u drugom smjeru, teatralno. Zatim se opet okrenuo prema njoj. »Ne znam. Radije ostanite ... ovdje.« Gurnula ga je. Knjiga mu je kliznula iz ruke; bacio ju je iza sebe i pus o da padne uz lepršanje stranica i tupi udarac dok se naginjao naprijed da poljubi Maddy u usta. Uhva o je njezino jelo u svoje ruke, palcima joj izazivački prelazio preko dojki,


milujući joj bradavice. Osje la je vlažnost, izvila se i dahnula kad su joj se svi mišići stegnuli i bacili je prema njemu. »Želite me?« razvratno je pitao. Bio je to davao koji joj je usred bijela dana šaputao na uho – u liku muškarca koji ju je čvrsto držao svojim elegantnim rukama, promatrajući je modrim očima ispod pre-divnih, dugih, tamnih trepavica. Okrenula se leđima prema njemu, u skujući svoj gorući obraz na glatku hladnu kožu zida knjižice. Milovao je golu kožu na njezinim leđima i odgurivao joj donje rublje. Prele o je rukama preko njezina torza, sve do ispod ruku, izazivajući nasladu i posramljenu agoniju dok ona nije mogla zaustavi drhtaje užitka. »Dan je«, stenjala je, skrivajući lice, utiskujući ga u zid presvučen kožom. »Ne bi smio.« Prestao ju je dodiriva po nagome torzu, no nije se odmaknuo: prišao joj je bliže i pri snuo je uza zid. Osjećala je zgnječenu čipku njegove košulje na svojoj koži. Njegov se miris pomiješao s mirisom kože. Počeo joj je zadizati suknju. »O, ne«, prigušeno je zavapila. »Ne, ne – nedolično je! Christiane!« Ugrizao ju je za rame, još se žešće privio uz nju i svojim je jelom pri snuo na zid. Pokušala se odgurnu , no samo mu se još više primakla. Ljubio ju je cijelom dužinom vrata i ramena; ljubio joj, grickao i sisao kožu. Povukao joj je ruke sa zida tako da su sad bespomoćno mlatarale bez oslonca. Suknja joj je bila uhvaćena između njihovih tijela: osjećala se besramno izloženo, nogu otkrivenih sve do podvezica. No on se nije zaustavio na tome. Povukao joj je podsuknju i suknju još više te joj golim rukama obujmio bokove i guzove. Ispus o je grub, gorljiv glas pored njezina uha. Grizao ju je, nanosio joj bol, gnječeći joj jelo svojim dlanovima, no bila je to slatka bol i grešna ekstaza. Osje la je kako je raskopčao vlas te gumbe; njegova tvrda muškost gurala ju je i pri skala. Počela je uzdisa u očajničkome uzbuđenju ispunjenom osjećajem krivice. Poput kamena koji se topi, jelo joj se opus lo, a njezine mu noge dopus le da ude između njih. Zvuk njegova daha bio je oštar, zvučao kao živo njski stroj koji joj svojom vrelinom zapuhuje golo nju. Snažno ju je i grubo uhva o za bokove, pritisnuvši njezine noge oko svoga uda. Ugurao je ruke između njezina jela i zida te joj sprijeda zadigao suknju. Uhva o ju je za zapešća. »Dirajte me.« Odveo joj je prste između nogu, do njezine vrele vlage i glatkoga vrha svoga uda. »Da«, stenjao je, odjednom se odlučno privijajući uz nju. »Da-da-Maddy!« Stajali su isprepletenih ruku, pribijeni o zid, kadli je prs ma kliznuo u njezinu najin mniju točku, masirao je, dražio i duboko pri skao, u ritmu s nale ma svoga jela na nju. Njegova se muškost pomaknula između njezinih nogu: nezamisliv užitak, osjećaj koji ju je preplavio sve do dojki, tako da su joj bradavice nabrekle i postale vrlo osjetljive, poput plamena naslonjenog na hladnu kožu zida. Vruća rosa prekrila im


je prste; obujmila je vrh njegova uzbuđena uda, duboko i razvratno uživajući u uzdasima koje je to u njemu izazvalo. »Želite me?« Glas mu je bio neumoljiv, ustrajan, krajnje napet. »Maddy ... u sebi.« Ugrizla se za usnu, lica postrance okrenuta prema zidu. »Želim te«, reče uz jecaj. »Želim te.« A onda joj je pokazao kako. Kako se sagnu i pokori mu se, predana mu na milost i nemilost, usred bijela dana. Zajedno su potonuli na koljena, on duboko u njoj, preko nje i oko nje, ruku preko njezinih grudi, usta na njezinome vratu. Bila je izgubljena u njemu i svome sjedinjenju s njime. Na vrhuncu je povikala od divlje rados , i njezin se glas pomiješao s njegovim muževnim stenjanjem. Njih dvoje bili su poput svake životinje kojoj je Bog udahnuo život da kroči ovom Zemljom.

Kupio joj je kočiju. Zapravo, dvije kočije: jednu sa zapregom od če ri dorata u bijelim čarapama te drugu s dva bež ponija – za park, rekao je, kao da će se ona ikada ići onamo voziti. Maddy mu je rekla da ne želi takve stvari. Ustrajala je na tome da odustane od svojih nepromišljenih kupnji i darova. Kupio joj je an kni ormarić ukrašen intarzijama, jedan od nekoliko koje je trgovac dopremio na izbor na Trg Belgrave, i počeo uređiva stražnji salon, izuzetno elegantnu i udobnu prostoriju koja se gotovo uopće nije koris la, a sad se pretvarala u nestvarno skup budoar prepun pozlate i crvenoga satena. Maddy ga je korila zbog rastrošnos . Kupio joj je malenog, veličanstvenog Rembrandta, pandan onome iz njegove ložnice u dvorcu Jervaulx. Bio je to prikaz ozbiljnoga mladca koji je izgledao kao da bi mogao bi brat one nestašne djevojke. Maddy je kasnije u novinama pročitala kako je vojvodina ponuda bila tako velikodušna da je spriječila već predviđenu dražbu u kući Chris e's, što je izazvalo bjesomučnu ljubomoru kod ostalih ljubitelja umjetnosti. Živjela je u jadu i rados u malome svijetu vojvodine kuće. Za posje telje nikada nisu bili kod kuće, ni su izlazili, osim u suton, kad bi ih kočija odvezla na neki poljski put na osami izvan grada, gdje bi Jervaulx protezao svoje duge noge šetnjom tako brzom da je Maddy morala gotovo trča da hoda ukorak s njime. Iza ugla, ili pored otrcane živice, dok bi tmurni jesenski suton bacao sjenke preko otpalog, smrznutog lišća, zastao bi i poljubio je – a katkad i više od toga. Često ju je dodirivao: pogledao bi je preko stola u knjižnici s osmijehom koji je kazivao da zna previše o njoj. Osjećala se u potpunos zaposjednuta njime. Darovi nisu bili ništa; njezina ju je vlas ta glad zarobila – željela je da je dodiruje, da je uzme, bilo kako, bilo gdje i bilo kada, ne


mareći za krepost i dolično ponašanje. Željela ga je samo gleda . Svaka rasprava o njegovim izdacima bila je dvostruko bolna jer se on sad uopće nije h o svađa . Ili bi o šao, sam u kočiji, i ostavio je shrvanu usred sve te raskoši, ili bi je zaveo. Poput Eydie, i ona je izgubila glavu za njime – samo još gore, zbog svoje gladi, zbog toga kako mu se posve predala. Učinila bi sve na što bi je naveo, i još bi pritom uživala. Bila je prestravljena zbog moći koju je imao nad njom, a ipak mu ju je pružala, presretno i nesretno istovremeno. Bila je bespomoćna. Sje la se Eydie na stubama. Njegova dražeća, spretna milovanja, njegova svjetovna profinjenost: pomislila je da zacijelo ima i drugih i bit će drugih, uvojaka kose, minijatura i boli. Trebala bi o ći. O ći iz te kuće. Svatko bi mogao radi poslove koje je ona obavljala za njega, poslove službenika i tajnika. Trebala bi pobjeći, o ći ocu i spasi se dok još ima dovoljno srama da shva u što se pretvara. Ipak, bila je odgovorna. Baš je toga jutra dobila pismo od lady de Marly. Pročitala ga je, a za m spalila da ga sakrije od Jervaulxa, da on ne vidi što je njegova tetka napisala. Njegova je ma željela da ga se smjesta ponovno zatvori te da se slomi moć one opake djevojčure koja tvrdi da je njegova žena. Odvjetnik lady de Marly još je uspio uvjeri staru vojvotkinju da odgodi odvođenje Jervaulxa u ustanovu pro v njegove volje, kako bi se izbjegla galama koja bi vjerojatno postala ponižavajuće javna, a možda čak i skandalozna – ako bi se pokušalo u ludnicu zatvori čovjeka kojega sud još nije proglasio neubrojivim. Među m, kao posljedica toga, pri sak za ponovnim saslušanjem postao je neizdrživ. Odvjetnik je teškom mukom sprečavao određivanje konkretnog datuma. Obitelj je bila izvan sebe zbog vojvodinih izdataka i otpuštanja povjerenika za zemljoposjede koji mu je godinama vodio poslove. lady de Marly nije se libila reći kako Maddy smatraju isključivim krivcem za takvo bacanje novca te da je po uredima i hodnicima Vrhovnoga suda nesmiljeno opisuju kao pohlepnu, koristoljubivu rospiju koja u potpunos gospodari slaboumnom ruinom vojvode od Jervaulxa. Ta je slika bila toliko suprotna pravoj is ni da joj se oteo grozan smijeh. Među m, nije ju iznenadila. Ni sama nije bila nimalo sigurna je li Jervaulx sposoban vodi svoje poslove – nije bilo sumnje kako njegovo ponašanje zacijelo djeluje nekome izvana. Dakako da bi se moglo racionalno pretpostavi kako je ona kriva za njega. Smatrala je kako je to još jedan razlog da ga ostavi, no lady de Marly naložila joj je – zapravo je preklinjala – da učini sve u svojoj moći kako bi izdatke sveo na razumnu mjeru, navodeći cifru koja bi se Maddy prethodnoga mjeseca činila astronomskom, no sad se doimala vrlo skromnom. Očajavala je jer nije znala kako da to učini. Jervaulx čak nije otplaćivao svoje dugove – premda je svim vjerovnicima poslao uljudna pisma, namirio je samo


potraživanja onih koji su mu najočajnije prije li. Bez obzira na sve one sate koje je proveo nad poslovnim knjigama, Maddy nigdje nije vidjela nikakav napredak. Odnedavno je sumnjala da on zapravo kradomice gomila novac, dok istovremeno ne plaća dugove, tako da su mu prihodi sad još veći nego ranije. Baš su se toga jutra ponovno svađali o tome – barem se Maddy svađala; Chris an se samo mrš o prema njoj, sve dok nije izgubio strpljenje, ustao od stola i počeo je ljubiti. Nasreću, s gao je Durham i prekinuo ga učinkovi je no što bi ona ikad mogla. Nije bila pozvana da se pridruži Jervaulxu i njegovome prijatelju u planiranoj prvoj rundi posjeta odabranim kućama. Bio je to aristokratski običaj koji ju je izuzetno strašio. Činilo se da Durham nema pojma o njezinome stavu pa joj se ispričao što je ostavljaju kod kuće. »Nećete se ni snaći, a već ćete naveliko ići u posjete«, op mis čno je predvidio. »Čim na balu službeno debitirate.« »Oh«, reče Maddy. Bacila je pogled na Jervaulxa. »To mu je svrha?« Naklonio se. »Predstaviti svoju vojvotkinju.« »Oborit ćete ih s nogu«, reče Durham. »Nema drugog načina. Glavom kroza zid. Držat će vas živci. Nije vrhunac sezone, ali ništa se drugo ne zbiva pa će vam se svi dovući. Ni u lovu nema sreće pa će možda čak i Meltoni propus dan-dva zbog ovoga.« »Žrtva!« ironično će Jervaulx. »Shev ne voli ići u lov na lisice«, povjerio je Durham Maddy. »Nije mu dovoljno moderan. Više voli lov s puškom, smatra ga više znanstvenim.« Činilo se da je vojvodu zaboljela ta tema. »Više ne«, reče. »Sad ne bih mogao ... pogoditi ni štagalj.« »Proći će«, ustrajno će Durham. »Vidite kako se oporavljate.« Jervaulx na to ništa nije odgovorio, samo je stajao na vra ma, mrkog pogleda, i čekao da se njegov prijatelj rukuje s Maddy. Dok su izlazili, rekao je: »Nećemo osta ... samo pet minuta. Vraški kratko, Durham. Razumijete? Tako da ne moram ... govoriti.« Calvin se pojavio nekoliko trenutaka pošto su o šli. »Vojvoda mi je naložio da vam pomognem oko pozivnica, gospodo, kako biste ih do sutra mogli posla . Papirničar je poslao materijale.« Spustio je paket na stol i izvukao sitne škarice da prereze uže. Maddy je uzdahnula. Koliko god bio nadaren za grešne stvari, strpljenje očigledno nije bila jedna od vojvodinih vrlina. Činilo se kao da su prošli sa , a Maddy su boljeli ruka i leđa od prepisivanja pisama ujutro i pozivnica popodne, kad je lakaj zakucao na vrata. »Vrtlar, gospodin Butterfield, i njegov pomoćnik, gospodin Hill«, najavio je.


Unatoč cvijeću koje je i dalje ispunjavalo knjižnicu, a svaki dan pris zalo i svježe, Maddy je posve zaboravila na posjet vrtlara koji je dogovorio Jervaulx. Među m, Calvin je ustao sa stolca, a lakaj je dvojicu muškaraca već uvodio u sobu. Drugi od njih nosio je kvekerski šešir i jednostavni kaput. »Pogrešno si izgovorio moje ime«, reče, okrećući se od lakaja prema Maddy. »Zovem se Richard Gill.«


Maddy je osje la kako je preplavljuje snažan osjećaj poniženos . Sjedila je na svome stolcu kao ukopana, bez daha, kao da stoji na galgama i sluša kako se javnos naglas nabrajaju njezini prijestupi. Gospodin Bu erfield duboko se naklonio te se vedro nasmiješio dok je uspravljao svoje omašno jelo. »Čast je bi vam na usluzi, Vaša Milos . Nadam se da su cvijeće i biljke bili zadovoljavajući?« Kimnula je glavom. Ustala je poput škriputave drvene lutke i pružila Richardu ruku. »Prijatelju«, reče. »Archimedea«, odgovorio je. Jedva joj je dotaknuo ruku, a za m je brzo ispus o, dok je vrtlar iznenađeno gledao. »Već se poznajemo«, reče mu Maddy. »Ja sam ...« Nije rekla da je kvekerica. Nije mogla, ne sada. Nije imala pravo na to. »Već sam upoznala Richarda Gilla.« Gospodin Butterfield opet se široko smješkao. »Kakva slučajnost. Gill tek kratko radi za mene, no možda znate da je došao ravno od gospodina Loudona,24 Vaša Milosti?« »Ne«, automatski će Maddy. »Nisam to znala.« »Ah. Ali upoznati ste s radom gospodina Loudona?« »Gospodin Loudon ...« Iz kutka pame iskopala je podatak. »Priručnik za ureBenje vrta?« »Upravo tako, Vaša Milos . Vodeći hor kulturist našega doba autor Priručnika za ureBenje vrta i ladanjske kuće, Enciklopedije vrtlarstva i časopisa Vrt – dostojan nasljednik Browna i Reptona,25 vjerujte. A Gill dolazi s najvišom preporukom gospodina Loudona za svoj rad dekoratera i cvjećara. Stručnjak je za botaniku i može nam pomoći da arboretum i vrt najmodernije osmislimo, tako da bude ugodan za oko, poučan za um i, najvažnije, oplemenjujući za dušu. Nadam se da smo vam mi prihvatljivi?« Richard ju je samo pogledao, mirno i bistrih očiju, ubijajući je izostankom svake


osude. Maddy ga je jedva, na trenutak, pogledala u oči. »Da. Prihvatljivi. Sigurna sam da je Richard prihvatljiv.« Čim je to izgovorila, pomislila je na Jervaulxa, koji ga vjerojatno neće smatra nimalo prihvatljivim. No nije to mogla reći, ni pronaći riječi kojima bi odbila nasmiješenoga Bu erfielda i cijeli raskošni projekt. Vrtlar je bio vidljivo razdragan zbog toga posla. »No onda ...« Bu erfield se okrenuo prema Richardu te od njega uzeo bilježnicu i blok za risanje. »Hoćemo li pogledati što to imamo ovdje?«

Prostor između kuće i konjušnica nije bio ništa veći od njezina vrta u Chelseaju, popločen, sumoran i nov. Među zidovima koje nisu smekšavale povijuše ni stabla nije bilo nikakvoga ukrasa osim klupe od kovanoga željeza. Bu erfield je kri čki napućio usta. »Ispod pločnika je podrum?« »Da.« Maddy je od prvoga dana svoga života ondje s vojvodom bila upoznata s kuhinjom i podrumima, i kukavički sretna što ima nešto neosobno o čemu može s njime razgovarati. »Proteže se sve do konjušnica.« »Morat ću pogledati temelje prije no što počnemo. Neće dugo trajati. Gille, vi ćete se posve vojvotkinji. Molim Vašu Milost da mu spomene koje biljke posebno voli. Ne, ne – ne dajte se uznemiravati! Netko će mi već pokazati put do podruma.« Žurno je o šao natrag u kuću prije no što je Maddy shva la da će ih ostavi nasamo. Podigla je ruku, no već je ušao. Gledala je u lijepa francuska vrata kroz koja je nestao u kuću. U uličici iza staja netko je zviždao. Nepomično je stajala u tišini koja je zavladala u golome dvorištu. »Zašto?« pitao je Richard. Maddy se morala okrenu prema njemu, pognute glave. Zurila je u neravno popločeni puteljak. »Je li te prisilio? Archimedea ...« U glasu mu se osje la zastrašujuća natruha osjećaja. »Mogla si doći k meni. Sigurno si to znala.« Brzo je odmahnula glavom; nije mu mogla objasniti. O šao je do zida. »Gospod mi je naložio da pazim na tebe i duša mi sad žaluje što sam Ga iznevjerio u tome.« »Ne, Richarde – nisi ti nikoga iznevjerio.« Njegov se lik širokih ramena ocrtavao na svijetlome kamenu, okrenut prema zidu, mračan i ozbiljan u kontrastu sa žarkom bjelinom. Kad se okrenuo, Maddy je ponovno odvratila pogled jer ga nije mogla pogledati u oči. Prišao joj je bliže. »Bez obzira na to što je legao s tobom«, ho reče, glasom koji je gorio od


napetosti, »bio bih tražio dopuštenje kvekerske skupštine da te uzmem za ženu.« »Za ženu!« Podigla je pogled i zapiljila se u njega. »I dalje sam spreman to učini , Archimedea, ako se odrekneš ove strašne pogreške.« Pod sjenom svoga šešira lice mu je imalo izraz čistoće i staloženos – gotovo nevinos , činilo se, u usporedbi s ukaljanom uzburkanošću njezina duha. »Ja sam kriv.« »Predobar si«, očajno je rekla. »Vrati se sa mnom. Otiđi. Ostavi ovo pokvareno mjesto i idi sad.« Maddy je ustuknula od njega, osjećajući kako joj brže kuca srce. Znala je da tone u močvaru grijeha i putene ljubavi – ali nije shva la koliko je duboko potonula dok joj on nije ponudio svoju ruku da je odande izvuče. »Udala sam se za njega«, nesigurno reče. »Za nevjernika. Bezbožnika. ›Vojvotkinjo‹, zovu te! ›Vaša Milos ‹!« Zgadeno se namrš o. »Udala se. O, Archimedea, zar to možeš tako nazva ? Kako si se to udala? Ne obasjana božanskom is nom, božanskom svjetlošću, bez dopuštenja skupš ne i svoga oca. To nije brak. Njemu si tek obična kurva!« Oteo joj se tihi krik kad je ovila šal čvršće oko sebe i odvratila lice. »Ne – to nije bilo pravedno od mene.« Spus o je dlan na njezinu ruku. »Sramota nije na tebi. Na meni je. O šao sam – i oni su te odveli. Otad si svakoga dana, svake noći«, strastveno reče, »predbacujem što sam te ostavio jedan sat, jednu minutu. Znao sam da nisi na sigurnom!« »Ali – moj je otac tako htio.« »Tvoj otac! Neka mu Bog opros ako je h o takvo što.« Napola se okrenula. »Ti si mi to napisao! Da tata želi da idem sa Jervaulxom!« »Nikad nisam napisao takvu besmislicu!« žestoko je rekao. »Ni bih napisao, čak i da sam uspio doći do tvoga oca i da mi je on naložio da to učinim!« »Čak i ako ...« Maddy je grčevito stezala krajeve svoga šala. »Ali – vidio si ga.« »Nisam. Nije bio ondje kad sam došao, ne u hotelu. Trebao sam se odmah vra tebi, no dokasna sam ga čekao da ...« »Richarde!« Prinijela je šal obrazima i u snula ga u njih. Odjednom se okrenula te se odmakla tri koraka od njega. »Reci mi ...«, prozborila je s očajničkom odlučnošću, okrenuta mu leđima. »Onoga si dana o šao mome ocu i usred noći poslao poruku u kojoj me upućuješ da ... da odem kamo god nas vojvodini prijatelji pošalju da ga skrijemo.« Richardova šutnja kao da je bujala i pretvorila se u grmljavinu u njezinim ušima. Maddy se okrenula prema njemu. »Reci mi! Jesi li ti to napisao?« Polako je odmahnuo glavom. Osje la je kako je obuzima slabost. Um kao da nije mogao shva to saznanje, no


jelo joj je već počelo drhta . Richard ju je primio za ruke. »On je davao!« uzviknu. »Morašpoći ...« Iz kuće su se začuli glasovi: vrdarov i Durhamov. Otvorila su se staklena vrata i Jervaulx je izašao van, okrećući se od ostalih iza sebe. Kratka jeka srdačnih glasova je zanijemjela, osim Bu erfieldova bezbrižnoga monologa: »... primjeren oslonac za gredice, a imam zamisao kako da podignemo cijevi te paru iz kotla iskoris mo za zagrijavanje staklenika. Ako Vaša Milost ...« Glas mu je utihnuo kad je shvatio da nitko ne gleda u njega. Richard nije puštao njezine ruke. Držao ih je još čvršće. »Pođi sad sa mnom, Archimedea«, reče mirnim i sigurnim glasom. »Otiđi odavde.« Jervaulx im je prišao dugim koracima. Maddy je preplavio užas; očajnički je pokušavala prozbori nešto, ote ruke iz Richardova s ska, no bilo je prekasno. Jervaulx je zgrabio Richarda i odgurnuo ga od Maddy. Poletjela je vojvodina šaka u kožnatoj rukavici. Maddy se bacila naprijed da spriječi udarac. U snažnom zamahu Jervaulxovo ju je rame pogodilo punom žes nom. Zbacio ju je s nogu: Richardove su se ruke istrgle iz njezinih. Čula je njegov bolni kašalj i udarila u tvrdi kamen. Kroz glavu i ruku sunuo joj je vruć, mračan osjećaj. Vid joj se zamu o. Ležala je ošamućena, sklupčana od iznenadne boli. Jervaulx se bacio na koljena pored nje. »Maddy ... Maddy«, mumljao je, naginjući se nad nju s takvim izrazom lica da je uspjela smoći zraka da progovori. »Nemoj. Dobro sam.« Pokušala je sjesti. »Calvine«, povikao je, podmećući ruku ispod njezine glave. Nadvio se nad nju. »Mir, mir ... Maddy ... ozlijeđeni.« Durham je bio ondje, i vrtlar. Preko Jervaulxova ramena vidjela je kako se Richard diže s tla i malo posrće. Durham ga je pridržao da ne padne, a onda pus o i nagnuo se nad Maddy. »K vragu sve – je li ozbiljno ozlijeđena?« »Ne!« Maddy se ponovno pokušala uspravi , no ruka bi je svaki put izdala. »Ne. Samo ... izbio mi je dah.« Calvin je pritrčao. »Liječnika«, otresao se Jervaulx. Ovio joj je ruku oko ramena i privio je uza se. »Ne treba mi liječnik.« Pokušala se izvući iz zagrljaja, no napus o ju je i zadnji atom snage. Nikako nije mogla uhva dah. Kad bi pomakla ruku, neizdrživo bolni grč prožeo bi je od zapešća do ramena. Obuzela ju je mučnina. Usprkos najboljoj volji, morala se oslanjati na Jervaulxa. Milovao ju je po čelu i spus o lice pored njezina. Ništa nije rekao, no u svakome dahu kao da se naslućivala riječ: njezino ime i oprostite, oprostite, oprostite. »Richarde?« Pokušala se još malo uspravi , oslanjajući se na drugu ruku. Glas joj je bio posve drhtav. »Jesi li ozlijeđen?«


Ušao joj je u vidokrug. »Dovoljno sam dobro«, pro snu. Bio je blijed u licu i jednu je ruku držao preko trbuha. Jervaulx je digao pogled prema njemu. »Gubite«, reče. »Vidim vas opet ... bič.« Richard se nije ni pomaknuo. »Neću je ostavi samu s tobom.« Maddy je osje la kako se Jervaulxovo tijelo napinje. »Vaša Milos !« reče Bu erfield bacajući se naprijed. »Moje najdublje isprike zbog neizrecive drskos ovoga čovjeka. Nisam imao pojma o odvratnoj prirodi njegova karaktera, ama baš nikakvog pojma. Od ovoga trenutka Richard Gill više nije moj zaposlenik, ni će dobi preporuku – od mene i bilo koga drugog ako to mogu spriječiti!« »Ne«, zastenja Maddy. »Molim te.« S mukom se otrgla Jervaulxu, držeći ruku uza se. Bolio ju je kuk. Neozlijeđenu ruku pružila je Durhamu, koji se smjesta sagnuo da joj pomogne. »Sjednite ovamo, gospo«, reče. Dok je Maddy šepesala prema vrtnoj klupi između njega i Jervaulxa, sobarica je donijela bočicu sa smrvljenim jelenjim rogom. »Hvala «, zahvalno reče Maddy. Oštar miris kao da joj je malo raščis o glavu. Sjedila je zibajući svoju ozlijeđenu ruku. »Bu erfielde«, reče, podižući bradu najodlučnije što je mogla, »želim staklenik. Vojvoda mi ga je obećao, a ne dolazi u obzir da mi ga osmisli i izradi itko osim Richarda Gilla.« Richard reče: »Neću kročiti u ovu kuću dokle god ti ostaješ u njoj, Archimedea.« Pogledala ga je i ugrizla se za usnu da zaustavi njezino drhtanje. »Pođi sa mnom«, rekao je. »Ne«, reče Jervaulx. Richard ga je ignorirao. »Ako možeš hodati do klupe, možeš i otići odavde.« »Ne!« Jervaulx je prišao korak bliže. Kveker se okrenuo. »A što ćeš učini da je spriječiš? Izvući bič?« Govorio je him glasom, posve lišenim zlobe. Unatoč tome, na Jervaulxa je djelovao baš poput udarca bičem. Skamenjeno je stajao. Za m se jednim ramenom naslonio na zid. Na trenutak je djelovao ležerno, kao slika i prilika nehajnoga plemića – dok nije lice okrenuo zidu i prislonio čelo na kamen. Maddy je zatvorila oči. Neće plakati. Ne, ne, neće. »Dođite, Gille.« Bu erfieldov hi glas oštro je odjeknuo po dvorištu, no ona nije otvorila oči. Nitko se nije pomaknuo. Maddy je čvrsto žmirila. »Gille!« zarežao je Butterfield. Richard je izgovorio njezino ime, čvrsto i tiho. Znala je da je to posljednji put. Lažljivac, zločinac, oholi nasilni bezobzirni grešni čovjek. Postajao je sve gori, umjesto bolji. Richard ju je molio da ga napus , nudeći svoju čvrstu volju da zamijeni


njezinu, iščezlu. No nije se mogla pomaknu . Ni najmanji, najnesigurniji pokret nije mogao pobjeći njezinu sledenu tijelu. A onda je začula zvuk Richardovih koraka, kako se okreću i odlaze. Sve dok nije začula kako su se vrata zatvorila za njime, nije otvorila oči. Kad je podigla pogled, dvorište je bilo prazno, izuzmemo li Jervaulxa i Durhama, koji je stajao s rukom na vratima. »Mislim da biste trebali ući, gospo, i prileći.« »Prevarili ste me«, reče Maddy. »Nije bilo nikakve poruke od Richarda. Moj mi otac nikad nije rekao da ostanem s tobom.« Jervaulx se odgurnuo od zida, gorko se osmjehnuvši. »Kopile ... Gill.« »Bila je to moja zamisao«, brzo će Durham. »Moram preuze punu krivicu i zamoli vas za oprost, gospo, iz dubine svoga srca. Bilo je to pokvareno, vrlo pokvareno. Ali ...« Bio je grimizan u licu sve do kose. »Dopus te da vam pomognemo da uđete, ondje će vam biti udobnije!« Maddy je ustala. U trbuhu joj je još uvijek vladala čudna slabost. Ruka kao da je bila načinjena od gume. Kad bi je pomaknula mrvicu previše, hvatala bi dah od probadajuće boli. »Maddy«, reče Jervaulx oštrim glasom, kao da je lju t na nju. Ovio joj je ruku oko struka s nježnošću koja je to poricala, pazeći da joj ne dodirne ozlijeđenu ruku. Prije la joj je crna vrtoglavica pa se brzo uspela po stubama i prošla kroz vrata u stražnji salon, gdje joj je Durham žurno namjes o jastuk na sofi. Lakaj i sluškinja vrzmali su se ondje, a iz predvorja je došao i Calvin. »Poslao sam po liječnika.« Donio je pokrivač i još jedan jastuk. Maddy je iskrivila lice dok ih je namještao oko nje. »Evo, gospodo, nema potrebe da sjedite uspravno. Ruku držite posve mirno.« »Idi«, slabašno će Maddy. »Dobro sam.« Calvin se nije uvrijedio. »Evo soli, nadomak su vam ruke.« »Idi«, ponovila je. »I vi ostali.« »Da, gospodo. Samo nas zazovite ako nas budete trebali.« Batler se povukao s ostalim slugama. Durham se naklonio i žustrim korakom otišao za njima. »Idi«, reče Maddy. Jervaulx se nije pomaknuo s mjesta. Stajao je ruku sklopljenih na leđima, zureći u pusto dvorište. »Molim te«, rekla je. Okrenuo je glavu kao da ju je čuo. Ali nije otišao.


»Riječ je samo o gadnom uganuću«, rekao je doktor, imobilizirao joj ruku i stavio je u povez oko vrata. Naložio je da je prebace u postelju te joj dao lijek za spavanje. Dok ju je pregledavao u stražnjemu salonu, nije ispus la ni glasa, bez obzira na njegovo izokretanje ozlijeđene joj ruke, sve dok je nije pitao kako se to dogodilo. »Pali ste po stubama?« vedro ju je pitao. »Vani«, odgovorila je muklim glasom. »Spotaknuli ste se, znači? Kako ste pali?« Maddy nije odgovarala. la sam kriv, mislio je Chris an i osje o kako se raspada iznutra. »Možda vam se malo zavrtjelo u glavi?« Toga liječnika Chris an nikad prije nije vidio; bio je od onih dobroćudnih, koji podsjećaju na učitelja. Činilo se da voli zabada nos. »Osjećate li kakvu slabost u zadnje vrijeme?« »Jednostavno sam ... pala«, rekla je. »Morate pokuša bolje pazi na sebe«, rekao je. »Pretpostavljam da niste dugo u braku? Ovakva naizgled nevažna nezgoda katkad može ima ozbiljnije posljedice. Sad moram biti malo indiskretan i pitati postoji li mogućnost da ste u blaženome stanju?« O, Bože. Christian je zatvorio oči. Maddy nije odgovorila. Liječnik je preko naočala zavirio prema Chris anu, obrva podignutih u znak nijemog muškog pitanja. Christian je kratko kimnuo. Liječnik ju je pogladio po neozlijeđenoj ruci. »Mislim da ćemo vas u tom slučaju prebaci u postelju, djevojko, i pra kako se stvari razvijaju.« Nasmiješio se. »Ma hajde – nemojte sada plaka , mila, nakon što ste sve ono moje pipkanje i bockanje podnijeli tako hrabro! Dosad nisam vidio nikakvog razloga za brigu. Nikakvog. Siro ce – napa li ste se, zar ne? Odvest ćemo vas gore da se fino naspavate.« Pozvao je Calvina i lakaja da je zajedno odvedu gore. Kad se liječnik vra o, Christian si je točio treći konjak. Okrenuo se kad su se vrata otvorila. Liječnik je ušao i bez okolišanja sjeo sa svojom torbom te iz nje izvukao bilježnicu. »Ruka je pretrpjela jednostavno uganuće ligamenta. Čini se da kost nije ozlijeđena. Bit će itekako bolno, ali vrijeme i mirovanje učinit će svoje.« Izračunao je i namrš o se cifri koju je dobio. Za m je pogledao Chris ana. »Sjednite, gospodine. Želim razgovarati s vama. Biste li za svoju ženu rekli da je po prirodi nervozna?« Chris an je sjeo. Pomislio je na Maddy – stamenu Maddymoju. Ne nervozna. Ne. Odmahnuo je glavom. »Njezino trenutno emo vno stanje je nestabilno. Lako je moguće da je to posljedica ozljede, premda je pregled podnijela izuzetno hrabro. Opros te mi na izravnos – emocionalna labilnost može bi i rani znak trudnoće, a to me brine, s obzirom na ovaj pad. Nije htjela ništa reći ni o padu, ni o svome ciklusu. Jeste li bili prisutni u trenutku nezgode?«


Christian se zagledao u orijentalni sag između svojih nogu i kimnuo. »Je li vam se doimala blijedo ili nekako slabo?« Ustao je i počeo hodati. Nikamo nije išao, samo je hodao po sobi. »Gospodine, ja sam liječnik«, jednolično reče čovjek. »Razumijem da se te stvari čine ...« »Ja ... sam kriv.« Christian je stao pored prozora i zagledao se van. Nastupila je kratka šina. »Vi ste uzrokovali njezin pad?« Okrenuo se prema liječniku. »Da.« Čovjek je polako kimnuo, ne skidajući pogleda s Chris ana. »Razumijem.« Lice mu je postalo još ozbiljnije. »Dakle, ne smatrate da je padu pridonio njezin gubitak ravnoteže?« »Ne«, reče Christian. »Rekla mi je da ste u braku tek nekoliko tjedana?« »Mjesec.« »Od ono malo podataka koje sam uspio izvući iz nje, izračunao sam da joj tek vrlo kratko kasni mjesečnica. Rado bih da se pad nije zbio u takvo doba. Prokrvari li, nećemo zna je li riječ o neuspjeloj trudnoći ili je jalova, no ne libim se reći, gospodine – moj mi liječnički instinkt govori da ste otac.« Christian je otpio poveći gutljaj konjaka. Liječnik je ustao. »Svra t ću večeras. Usput, moje ime je Becke . Tek sam se prošloga tjedna doselio u ovu četvrt. Bojim se da me vaš čovjek pozvao tako žurno da nisam pravo ni čuo kako se zovete.« »Jervaulx.« Pružio mu je ruku. »Pa, gospodine Červo.« Nemilosrdno je Chris anu s snuo ruku. »Neću okoliša . Savjetujem vam da nježnije postupate sa svojom ženom i ne uzrokujete joj nove padove.«

Maddy nikad u životu nije bila ozbiljno bolesna. Lju la se na liječnika, koji je digao takvu strku. Kad se navečer vra o, bio je još gori. Tad ju je već počeo zva »Vaša Milos «, zabrinuto bdijući nad njom poput kvočke nad piletom jedincem. Korio ju je što nije popila lijek za spavanje koji joj je ostavio, što je ustala iz postelje i sjela, što se uopće micala – ne da bi joj zaš o ruku, nego da bi spriječio neizbježnu tragediju za koju je očigledno bio uvjeren da će ih pogoditi. Ozlovoljilo ju je što je te noći doista prokrvarila. Malo je spavala – uspravno oslonjena na jastuke da joj pridrže ruku. Svoj loše pogođeni trenutak nije mogla skri od liječnika kad je toga jutra ponovno došao. S izrazom turobnoga žaljenja odmahnuo


je glavom i propisao joj strogo mirovanje iduća tri tjedna. Nije ju ni pitao za ruku prije no što je izašao. Maddy je izgurala noge ispod pokrivača. Držala je svoju bolnu ruku uza se u povezu, uspravila se na rubu postelje i spustila noge na njezine stube. Neuki čovjek! Diže takvu halabuku ne bi li povećao svoj honorar, a zapravo je riječ tek o istegnuću mišića. Otvorila su se vrata ložnice. Ugledala je Jervaulxovo blijedo, očajno lice. »Nije is na!« povikala je. Čvrsto je privila ozlijeđenu ruku uza se. »To se zbiva svakoga mjeseca – nisi ti kriv za to, čuješ li me?« Povisila je glas. Bez ikakvoga razloga počela je plaka . Gledala je kako se njegovo napeto lice zamućuje sve dok ga više uopće nije vidjela. Žestoko je odmahnula glavom i pružila svoju slobodnu ruku. »Christiane, nisi ti kriv.« Prišao joj je. Objema ju je rukama uhva o za njezinu i zagledao se u nju. Izvukla ju je. »Čuješ li me?« Gutala je suze i neprekidno odmahivala glavom. »Prerano je, ne može on to znati. Drukčije bih se osjećala. Nisi ti to prouzročio.« Nije ju pogledao. Nepomično je stajao pored postelje. Srdito je puhnula. »Sve su to glupos . Ne bi mu trebao pla ni za što, osim za to što mi je povezao ruku.« Podignuo je trepavice. Dugo joj je proučavao lice, a za m se okrenuo i naslonio na jedan od bijelih stupova u podnožju kreveta te se zagledao kroz prozor. »Ja ...« Mišići u čeljus su mu se zgrčili; zabacio je glavu i zapiljio se u strop, glasno izdišući kroza zube. Odmahnuo je glavom. Nije ga mogla pogleda . Šmrcala je i grubo si o rala oči, no nije mogla zaustavi te glupave suze. »Otići«, odjednom je rekao. »Želite?« Napeto ju je promatrao. »Ne mogu o ći«, nemoćno je rekla. »Vjenčani smo. Ti ne možeš bi sam. Moram ostati s tobom.« »Želite otići?« »Ruka me boli. Želim spavati.« »Gill?« protisnuo je kroza zube. »Gill?« Suze su samo navirale. Lju to je zajecala. »On je barem čovjek na mjestu! Nije lažljivac, rastrošnik, ni divljak.« Jervaulx je ovio ruku oko stupa, pridržavajući se za njega. Kratko se, ružno nasmijao. »Divljak ... slaboumnik.« Bilo joj je drago što je ruka tako gadno boli da je ne može pruži prema njemu kao odgovor na gorko kajanje na njegovu licu. Zgranula je samu sebe: trebala je o ći s


Richardom, no samo je sjedila ondje, skamenjena, kao da će netko drugi odluči umjesto nje. »On u svakom slučaju ne udara ljude«, otresla se. »I ne organizira besmislene balove za petsto uzvanika.« »On je pobožni ... magarac. Vi nikad ... ne biste otišli ... s njime.« »Voljela bih da me ostaviš na miru!« »Nikad ne biste otišli s njime«, ponovio je, još izraženije. »Odlazi!« »Kvekerski ... dosadni ... kreposni ... magarac.« »Sto znaš o tome?« zavapila je. »Bolji je čovjek od tebe! Što znaš o onome što je dobro i ispravno?« »Znam ... vas«, rekao je. Bacila se natrag na jastuk i sklupčala oko svoje ozlijeđene ruke, skrivajući lice od njega. »Ostavi me na miru«, jecala je. »Odlazi i ostavi me na miru.«


Bez podizanja velike strke – iskradanja i zaključavanja vrata Chris an je Brunelov pisaći stroj prebacio u sobu za biljar i iskoris o priliku da usavrši svoje vješ ne. Nakon sedam dana Maddy je već bila na nogama, pro vno liječničkim uputama, no Chris an je sumnjao da bi čak i žena koja prezire smrtni grijeh lijenos pronašla nešto zanimljivo u partiji biljara. Prvi put je čak naciljao kuglu ili dvije, pokušao izvesti nekoliko poteza prije no što je odustao, deprimiran. Još jedan užitak izgubljen zbog njegovoga zbrkanog mozga. Njegov krasni stol i najdraži štap od bjelokos nisu mu mogli pomoći kad bi mu, pošto bi se usredotočio na kuglu, iz vidnoga polja nestala rupa u koju tu kuglu mora gurnu . Bio je to onaj osjećaj da je nešto ondje i nije ondje, neobičan i zastrašujući, i ne naročito blagotvoran za precizno ciljanje. Uzdahnuo je i razbacao kugle te spus o štap na stol. Zgurao je boce žestokih pića, a iza njih postavio svoj pisaći stroj, tako da se ne vidi s vrata. Činilo se da je Eydie bila odlučna u namjeri da stvori što veće probleme, a da sama ne upadne u neprilike. Ne, neće prihva nikakvu zakladu za dijete; dobro je znala što je to i nije joj padalo na pamet da joj odvjetnici otužna lica stalno vise u kući zabadajući nos u njezine privatne stvari. Da, svakako će posla djetešce natrag u Škotsku ako joj bude tako odgovaralo. Ne, nije joj se svidjela zamisao o diskretnom dogovoru sa Sutherlandima kako bi se zaš la djetetova dobrobit. Zašto, tugaljivo je pisala, ne bi novac jednostavno poslao ravno njoj? Sve joj se činilo da joj ne vjeruje! I nije joj vjerovao. Njegovo suosjećanje isparilo je zbog takvih tvrdoglavih istupa. Možda ju je povrijedio, no ona je poznavala pravila igre jednako dobro kao i on. Nitko je nije prisilio da igra. Christian se sad upuštao u neugodnost, ali ne zbog nje. Nešto mu se neobično i bolno dogodilo. »Otac ste«, rekao je liječnik, a Maddy mu je pružila ruku i plakala. Premda nije mogao prepozna kakva je logika tu na djelu, Chris an je ozbiljno odlučio ispravno postupi prema toj svojoj neviđenoj, neželjenoj kćeri.


Bila je to delikatna stvar. Zapravo joj nije mogao ponudi ništa osim financijske pomoći, a u ovome času čak ni to u nekoj značajnijoj mjeri. Njegovi su prihodi odlazili na puno hitnije probleme, a svakoga je tjedna za nju već ionako odvajao određeni iznos u gotovini – za kućanske troškove i dojilju jer se Eydie žalila da si je inače ne može priuš . Čovjek bi pomislio da dame u njezinu položaju ne mogu pla nekome da preuzme njihov dio posla, cinično je mislio. Među m, njegove misli nije zaokupljalo samo uzdržavanje djeteta, već dugoročno opskrbljivanje kakvo je zamislio – dadilja, guvernanta, obrazovanje, debi u društvu i pozamašna dota. Sve je to iziskivalo da se promijene dotadašnji ugovori koji su tere li njegov imetak, dakle, da se stvori siguran i skriven izvor prihoda koji njegova obitelj ne bi mogla iskopa u slučaju da on prerano otegne papke. U tome je i bio problem. Ništa što je sad imao nije odgovaralo toj svrsi, a uz to je morao biti u mogućnosti financirati nove projekte. Bilo je to teško dok su se oko njega širila šaputanja o sudskome saslušanju poput koncentričnih krugova na površini ribnjaka. A usudi li se čekati dotad ... ako izgubi ... Ako izgubi, sve je gotovo. Zurio je u pisaći stroj. Bio je siguran dokle god je mogao kontrolira svoj bankovni račun. Čuo je kako ispod prijekora u Maddynu glasu raste panika i shvatio bolje od nje da se igra s vatrom. Svaki novčić koji sad potroši, na Vrhovnome će sudu svjedoči protiv njega – a i protiv nje. Pokušao je živje u skladu s trenutnom situacijom, osje kako je to bi ovdje i sad, na slobodi, živ. Više nije bio is kao nekoć. Katkad bi ga ono što je izgubio dočekalo poput pljuske. Sitnice su boljele jednako kao velike stvari: prkos njegovih bankara ljutio ga je; zbunjeno krivudanje biljarskih kugli tjeralo ga je u plač. Durham mu je rekao da se oporavlja. Chris an se držao h riječi poput pojasa za spašavanje, no istovremeno im nije vjerovao. Bilo mu je bolje, is na. No je li mu bilo dovoljno dobro, nije znao. Sta pred suca, suoči se s kušnjom, a zna da sve – sve – ovisi o njegovu nepouzdanu umu ... Bože. Kakvi god bili njegovi izgledi, cijena u slučaju poraza bila je previsoka. Nije se namjeravao kladi u svoj oštećeni mozak. Nije se namjeravao podvrgnu nikakvom saslušanju. Sve što je činio – posje , opera, izdaci, vrtoglavi iznos gotovine koju je uspio skupi pomno smišljenom preraspodjelom isplate dugova – sve će kulminira na balu, na kojemu će visokome društvu predstavi svoju vojvotkinju. I, još važnije, zauvijek se osigurati da ga neće poslati natrag u ludnicu. Među m, priprema za bal gotovo da je bila previše za njega. Nije to mogao sam: pisanje i čitanje, odabir tapeta, računi za dobavljača hrane, sanduci pjenušca, njegov račun koji je svakodnevno fluktuirao, dostupna gotovina podignuta do limita. Sve je to


pokušavao drža u glavi jer se bojao pisa bilješke, u svojoj bijednoj smušenoj glavi koja bi se jedan tren razbistrila, a drugi već zamaglila, i po kojoj bi prekapao u potrazi za riječima i namjerama koje su mu izmicale i ostavljale ga izgubljenog. Maddy je uporno tvrdila kako ništa ne zna o takvim svjetovnim opačinama kao što su balovi te mu je odbila pomoći oko bilo čega osim otplate dugova, a Chris an je već bio platio sve što je mislio platiti. Nije si mogao priuštiti da odvoji više od toga – što je bio još jedan razlog trzavica među njima. Njezina ga je ozljeda natjerala da bal odgodi dva tjedna od predviđenoga termina. Koliko je znao, to mu nije stvaralo objek vne probleme, samo je više odisalo Chris anovim s lom no dotad, a napeto iščekivanje bujat će još dva tjedna. Durhamu je dao u zadatak da proširi vijest o Maddynoj nezgodi kao ispriku za svoje rijetke izlaske u javnost. Još je dvaput o šao u operu, jednom sam, jednom s Durhamom i Faneom, te obavio nekoliko posjeta s njima dvojicom, u prilikama za koje je znao da neće iziskiva mnogo razgovora. Pažljivo je dozirao svoja pojavljivanja i činilo se da je zasad uspješan u tome. Durhama je to zbunjivalo. Došao im je na doručak te ih počas o najnovijim vijestima. »Nešto fantas čno«, reče, točeći Maddy još čaja iz čajnika na kredencu. »Hoću reći, pomislili biste da se Lord Byron digao iz mrtvih samo da bi ondje stajao napeta pogleda i mudro šutio.« Dodao joj je šalicu. »Mlijeka, draga moja?« »Da, molim te. Ne bi me smio tako zvati.« Durham i Fane počeli su se nadmetati u izrazima odmila kojima su obasipali Maddy, budući da su preživjeli njezinu blagu pokudu zbog incidenta s krivotvorenim pismom. Chris an je ponio teret njezina zamjeranja – nepravedno, mrzovoljno je mislio, s obzirom na to da je znala koliko se malo on sjeća te lukavš ne. Noć njihova bijega njemu je bila tek nepovezana zbrka. Durham je sve smislio, no jedino je Chris ana u lice nazvala lažljivcem. A onda opet, h je dana sve nekako bila njegova krivica, barem prema mišljenju pobožne, škrte gospođice Archimedee Timms. »Morat ćete dobro drža dame na oku kad je ovaj momak u pitanju«, savjetovao joj je Durham i udobno se zavalio u stolac. »Zaista?« pitala je spuštajući pogled na čaj. Prs su joj se nemirno micali, neprekidno zaglađujući držak porculanske šalice. Chris an ih je promatrao, pokušavao ih upamtiti. Izgubi li, pošalju li ga natrag – nje neće biti. »Cini se da ženske to obožavaju.« Durham je odmahnuo glavom. »Taj vatreni, tajanstveni pogled, glasine o opasnoj sklonos divljanju za vrijeme punoga mjeseca, jednostavno ›da‹ ili ›ne‹ kao odgovor na svako pitanje – Gospode, i sam namjeravam iskuša taj pristup. Padat će ničice preda mnom. Sam Bog zna da padaju ničice pred


njime. Što vi mislite?« Fane je ušao, a onda se ukopao na mjestu. »Što je njemu?« Durham je prekinuo svoju nadurenu pozu. »Vježbam pogled pun sputane strasti.« »E, pa nemojte.« Pukovnik se nadvio nad Maddy i podignuo njezinu ruku. »Kako ste jutros, anđele?« »Ne bi me smio tako zva «, rekla je, kao i uvijek. »Mnogo sam bolje. Mogu mica prstima bez ikakve boli, a sinoć sam spavala bez poveza.« Fane je ozbiljna lica slušao taj izvještaj. »Znači, u vrhunskoj ste formi. Hoćete li se onda ići provozati sa mnom po parku?« »Nakon ... bala«, reče Christian. »Uvijek morate sve pokvariti«, gunđao je Fane. »Pravi pravca čangrizavac«, reče Durham. »Vrag me odnio, nema ničeg goreg od ljubomornog muža.« Chris an se prigodno ironično nasmiješio, no zaista je bio ljubomoran, premda bi se radije udavio, nego to priznao prijateljima. Bio je ljubomoran na njihovu opuštenost u njezinu društvu, na lakoću s kojom su joj mogli poljubi prste – dodirnu je. Bilo je to nešto što on nije učinio od onoga dana kad je sjedila na rubu postelje, povezane ruke i u bolovima jer joj je on to priskrbio. A bio je i ludo ljubomoran na Richarda Gilla, na njegovu fantomsku prisutnost između njih dvoje. Chris an je progutao sav svoj gnjev i ponos te pozvao vrtlara Bu erfielda kako bi ga uvjerio da ne otpus toga pobožnog magarca. Za incident je okrivio univerzalnu i uvjerljivu pojavu, »nesretan nesporazum«. Učinio je to za Maddy i pobrinuo se da ona čuje za to. Očekivao je nagradu, čvrsto vjerujući da je i zaslužuje zbog toga što je popio tako gorku pilulu – što je ostavio Magarca nekažnjenog nakon što je ovaj otvoreno nagovarao njegovu ženu da ga ostavi, i to u njegovome vlas tom vrtu. Bio je to njegov prvi svjesni pokušaj da postane bolji čovjek, a sve što je zaradio bilo je: »Onda si postupio dobro.« Chris an je s snuo zube. Pomislio je da mu se ne sviđa kako je to bi bolji čovjek. Ako uskoro ne uspije otjera svetu utvaru Richarda Gilla, naglo će se promijeni nagore.

Jervaublx je odabrao tkaninu i kroj njezine balske oprave. Maddy je vrlo dobro znala da je mora ima . No zbog naopake reakcije na radost koju je u sebi osje la pri pomisli na posebnu haljinu te straha koji je osjećala prema samome balu, krojačku je primila vrlo nevoljko i odbila izrazi bilo kakvo mišljenje vezano uz materijale i uzorke


po njezinu ukusu. Činilo se da Jervaulxa to ne brine. Prisustvovao je susretu u stražnjemu salonu, proučavajući crteže i lutke poput majstora zanata. Maddy je potajice bila sklona živim bojama, poput paunova perja, na opravi od zelene svile obrubljenoj ljubičastom, lijepoj poput egzo čnoga cvijeta i jednako tako raskošnoj, koja je na slici bila prikazana s tri reda volana na porubu, puf-rukavima i prozirnom, ljubičastom pernatom stolom, ali to, naravno, nikad ne bi rekla. Ionako se nije mogla zamisli u njoj – no držala ju je vrlo privlačnom. Krojačica je bila pametna pa je tu sliku pokazivala nekoliko puta, nudeći uzorke mogućih tkanina, ali Jervaulx nije ni oka svrnuo na njih. U ruci je držao komadić bezbojne tkanine i nestrpljivo listao crteže sve dok nije došao do dna hrpe te se zavalio u stolac. Francuskinja se vra la ljubičasto-zelenoj kombinaciji. Prinijela ju je Maddynome licu, malo se namrš la i odmahnula glavom. »Ne«, reče. »Neće ići. Progutat će je cijelu.« Maddy se držala rezervirano. Nije bila razočarana. Dani provedeni nasamo u postelji, dok ju je ozljeda štitila od njegovih iskušenja, pružili su joj priliku da razmisli o svojoj slabos . Izbrisala je taj dio sebe, dio koji su privlačile boje, isprazno veselje i on. Jervaulx je podignuo jednu od modnih lutaka i prevrnuo je u ruci. Odjednom je uzeo škare i počeo rezucka uz obrub, ne obazirući se na hi uzvik krojačice. Volani su otpali i oprava je sad bila jednostavna poput kvekerske, izuzev širokog, dubokog dekoltea. Izvorno je on bio obrubljen širokom čipkom, no Jervaulx ju je izrezao u sredini i ostavio jedino svojevrsni čipkani šal preko punih rukava. Položio je bezbojnu krpicu na lutku i predao je krojački. Trenutak ju je proučavala, suženih očiju pogledavajući Maddy. Zatim je čvrsto stisnula usne i podigla visoko obrve. »Ako tako želite«, reče. Jervaulx je samo kimnuo i ostavio ih da krojačica uzme Maddyne mjere. Bilo je to dok joj je ruka još bila posve nepokretna te je uzimanje mjera bilo nespretno i bolno. Sad kad joj je ozljeda dopuštala veću slobodu pokreta, Jervaulx ju je za doručkom izvijestio da krojačica traži još jednu probu. Maddy se nevoljko pojavila u dogovoreno doba. Bezbojna tkanina koju je odabrao u njoj je ugasila jedini tračak rados oko oprave – ona je sada bila tek konkretan podsjetnik na njegovu nekontroliranu neumjerenost i njezine nadolazeće muke na balu. Krojačka pomoćnica pomogla joj je da svuče svoju dnevnu haljinu jer ju je ruka još uvijek previše boljela da bi se njome normalno služila. Tiho negodujući, krojačica je otkopčala Maddyn steznik i potkošulju.


»Previsoko je rezana – vidjet će se.« Maddy nije ni shva la o čemu žena govori, a ova ju je već svukla do pasa. Maddy je uhva la dah i prekrižila ruke preko grudi – i od svih trenutaka Jervaulx je baš tada morao ući u sobu. Bacio je pogled na nju i uhva o njezin užasnu pogled bez ikakve reakcije. Dok su joj vezale žičanu podsuknju, smjes o se na stolac, opušten, poput nezainteresiranoga znalca koji promatra žene dok se odijevaju.

Navukli su joj opravu preko glave. Nije to očekivala; bila je obuzeta sramom zbog njegova ulaska i boli uzrokovanom brzim pokretom kojim je prekrila gole grudi. Tiho je zaječala kad ju je pomoćnica uhvatila za ruku pokušavajući joj navući rukav. »Oprezno!« oštro reče Jervaulx. Krojačica i pomoćnica počele su se ispričava ispod glasa. Dalje su radile s više nježnos , dopuštajući Maddy da ruku prilagodi prolasku kroz rukav. To je iziskivalo da posve otkrivenih grudi stoji pred Jervaulxom, a on nije imao toliko pristojnos da barem na trenutak odvra pogled. Kad je oprava konačno bila namještena, Maddy je sva gorjela od srama. Pomoćnica joj je haljinu čvrsto s snula na leđima i fiksirala je pribadačama, budući da nije imala steznik. »Spus te ruku, gospođo, ako biste mogli pokuša «, zatražila je krojačica. Maddy je polako spus la ruku u laktu, grizući se za donju usnu. Jervaulx je malčice nagnuo glavu, prislonio usta na nadlanicu i prvi put spustio pogled. »Ah.« Krojačica se odmaknula. Lagano je, kiselo izvila usta. »Vidim na što mislite, Vaša Milosti.« Jervaulx je podigao oči. Odmjerio je Maddy od glave do pete, polako je procjenjujući. Krv joj je sunula u obraze. Kimnuo je glavom. Pomoćnica je požurila da pred Maddy postavi zrcalo i ona se prvi put vidjela. Bila je zaprepaštena. Bezbojna tkanina, fini tvrdi materijal koji ju je pikao i grebao po goloj koži u zrcalu je svjetlucao svim bojama poput prigušene prizme. Metalne su niti isprepletene sa svilom tvorile srebrno tkanje koje je hvatalo i zadržavalo svjetlost, poput prozirnoga plamena. Jednostavan kroj oprave, bez volana, samo s ušivenim šalom od mletačke čipke, privlačili su oko smjesta na dekolte: od ramena pa sve do niskoga ruba haljine iznad njezinih grudi, bujnih, a opet suzdržanih. Rukavi su podsjećali na njezine priproste haljine, sežući tek do iznad lakta, no bili su puni i blistavi i zračili svjetlost. Bila je bogohulna ta namjerna transformacija kvekerske haljine u svjetlucavu


izazovnu raskoš. »Ne mogu ovo nositi!« uzviknula je. »Gospo«, tiho će krojačica, »veličanstvena je.« Maddy je pogledala Jervaulxa. »Ne mogu. Ti to znaš!« Nasmiješio se bez riječi – onim svojim sveznajućim osmijehom koji kao da je govorio da je poznaje bolje od nje same i tjerao je u ludilo. »Ne mogu!« Krojačica se sagnula da poravna nabor suknje. »Ako se gospodi ne sviđa, odnijet ću je natrag. Mogu se ovog časa sjetiti pola tuceta klijenata koji će ...« »Ne natrag«, reče Jervaulx. »Nosit će je.« Posegnuo je ispod kaputa i izvukao kutiju kakvu je Maddy u međuvremenu i predobro poznavala. »O, ne«, reče gledajući u draguljarevu ku ju. »Ne želim to. Ne želim te ukrase. Zar ne možeš to shvatiti?« Jervaulx je ustao. Otvorio je ku ju, a Maddy je unezvijereno zastenjala. Krojačica i njezina pomoćnica nisu bile tako nezahvalna publika: dahnule su od nepatvorene zadivljenos koju je u njima pobudila blještava dijadema s tri dragulja veličine palčićevih jaja. Blistala je svim bojama koje je Maddy potajno priželjkivala: zeleni plamen smaragda uokvirivale su zavojite vitice ametista, bisera i dijamanata. Maddy je dotad već bila naučila ponešto o novcu i što se njime može kupi – a ovo, odmah je znala, nije bio usputan dar poput niske bisera ili čak oranžerije. Ovo je bilo nešto čime bi se moglo otkupi otetoga kraljevića ili uresi kraljičinu glavu. Već je i sama veličina dragulja svjedočila o kraljevskoj časti. Ustuknula je kad je Jervaulx podignuo dijademu da joj je smjes u kosu. »Gdje si to našao?« Nadala se da je riječ o obiteljskome nakitu, baš ni njegove vojvodske dinas je koju će njegova vojvotkinja nosi na svome društvenom debiju, no samo je rekao: »Kupio. Mislite da sam ... ukrao?« »Jervaulx!« povikala je. »Zar ponovno? A ionako si ...« Prekinulo ju je upozorenje u njegovu pogledu iskosa. Ponovno je zacvilila kad joj je namjes o stebrni češalj ispod smotanih pletenica. »Zašto, zašto, zašto?« vapila je. »Zacijelo znaš da prezirem takve stvari. Gdje ti je pamet?« »Sitan dar«, odgovorio je. »Sitan! Oh, besraman si! A trebao bi plaćati ...« Spus o je kažiprst na njezine usne i zagladio ih svojim putenim dodirom. Brzo je odvra la lice. Nije mu mogla dopus da je dira, nije se mogla prepus naletu ljubavi i žudnje koji je on smjesta probudio u njoj. Spus o je trepavice i povukao se. »Možda vam se ne sviđa.« U glasu mu se sad čula hladna, podrugljiva zapovijed. »No iskazat ćete ... poštovanje ... Njegovome


Veličanstvu.« Nepomično je stajala. »Kome?« Odmaknuo se i sjeo na stolac te ispružio noge. Kri čki ju je promatrao, a za m se okrenuo krojačici. »Vaše mišljenje?« Zena je odmjerila Maddy svojim oštrim, stručnim pogledom. »Neobično, Vaša Milosti.« Polako je kimnula. »Nezaboravno.« »Kralj?« jedva čujnim će glasom Maddy. »Zar govoriš o kralju?« Pružio je ruku; krojačica je požurila da dijademu skine iz Maddyne kose i puna poštovanja mu je vrati. Dragulji su nestali natrag u kutiju. Vojvoda je krenuo prema vratima. »Jervaulx«, drhtavim glasom reče Maddy. »Želiš reći – da kralj dolazi na tvoj bal?« Okrenuo se prema njoj i slegnuo ramenima. »Možda«, reče. Vrata su se zatvorila za njime. »Quelle chancel«26 Krojačica je pljesnula rukama. »O, gospo«, uzdisala je. »To je coup de main.27 Njegovo Veličanstvo dolazi na vaš debi!«

Chris an je samo jednom natuknuo da kralj dolazi na bal i glasine su se odmah proširile. Nije riskirao s novim pojavljivanjima u javnosti. Durhamu i Faneu dao je u zadatak da mu budu glasnici i dojavljuju što je tko rekao. Sam Bog je znao je li m zadnjim potezom sam sebi prerezao vrat. Iziskivao je svu gotovinu koje se mogao dočepati: sve njegove tekuće prihode i račun u banci Hoare i, a priskrbio mu je i još jedan posjet gospodina Manninga i prijatelja, kojima je ulaz prepriječio Calvin s nekolicinom lakaja pažljivo odabranih zbog dojmljive visine i robusne konstitucije. Siro stari kralj Juraj godinama je diskretno pokušavao nekome proda dijademu, davni dar Bonapartea carici Mariji Lujzi, i to za skandaloznu cijenu od pedeset suća fun . Nije bilo ponuđača: Njegovo Veličanstvo bilo je poznato po svojoj kraljevskoj hirovitos , koja nije pobuđivala povjerenje ni u poli ci, pa nitko nije smatrao dijademu vrijednom toga novca. No Christian je platio cijenu. Sa završetkom paviljona u Brightonu probudila se kraljeva strast prema stvaranju go čkih divota u Windsoru pa je Chris an pretpostavljao da će pritok gotovine kralju bi itekako dobrodošao te se odlučio novac uložiti u dijademu, a ne isplatiti još jednog dosadnog vjerovnika. Mnogi su uzvanici već potvrdili svoj dolazak na bal, no mogućnost da će se Njegovo Veličanstvo – možda – pojavi ondje bila je poput igre s vatrom. Kralj je možda bio smiješan, debeo i načet gihtom, sve se više povlačio u osamu i bio je laka meta poruge – no bilo je dovoljno da naslu da bi se mogao udostoja pojavi na jednom društvenom skupu, cinično je mislio Chris an, da se zavodljivi stari miris kraljevskoga dostojanstva pokaže ne tek blijedim daškom povjetarca.


Bila je to moć. Ako uspije na sebe u snu taj utjecajni pečat, njegovi će se šurjaci zateći u posve pogrešnom društvu. Bilo je neprihvatljivo javno ustraja na tome da Njegovo Veličanstvo njeguje prijateljstva sa slaboumnicima i luđacima. Nasilu gura saslušanje za utvrđivanje Chris anove ubrojivos u tom bi slučaju bio gaf epskih proporcija. Juraj ih je mogao zaustaviti jednom jedinom riječju, ako bi je izgovorio. U klubu White's otvorena je knjiga oklada o tome hoće li se kralj pojaviti, a Durham je tvrdio da je u klubu Brooks's prisustvovao trosatnoj deba : s jedne strane is cani su Jervaulxovi tvrdoglavo progresivni poli čki stavovi, kojima se kralj oštro pro vio, a s druge činjenica da se dvadese h godina Chris an uspro vio vlas toj stranci i javnome mišljenju i podržao Jurja u namjeri da se riješi svoje nečasne kraljice, kad su čak i torijevski zastupnici pokunjeno spustili glave. Christianov je pravi motiv za taj čin bila oklada da će to učini i ipak ušeta u Parlament a da ga ne gađaju trulim jajima – koju je izgubio – no nitko osim njega, Fanea i Durhama nije znao za to. Osim toga, premda to nikad ne bi priznao, Chris anu je Juraj uvijek bio drag. Trebalo ga je osobno poznava da bi se prepoznala iskrenost, dobro srce i istančani humor ispod silne samoljubivos , da bi se vidjelo čovjeka u njegovoj tužnoj ljušturi. Imao je ćud razmaženog djeteta i bio vrlo rastrošan, nije se znao obuzda , ni mudro procijeni situaciju. Ipak, svojim je elegantnim ukusom promijenio lice Londona te podijelio mirovine posve različi m ličnos ma, od pjesnika Coleridgea do vojnikinje Phoebe Hessel. Njegovi su ministri proučavali popise kažnjenika u potrazi za onima bez vlas toga odvjetnika, kako bi se on osobno posve o njihovim molbama za pomilovanje. Svoju je knjižnicu, za koju je ruski car ponudio sto suća fun , poklonio narodu. Juraj je imao svojih trenutaka; Chris an se samo duboko nadao da će jedan od h biti i njegov. Unatoč tome što su mu pomagali Calvin i novi tajnik, kojega je uglavnom slao kao teklića, na kraju svakoga dana bio je gotovo posve iscrpljen od napora oko priprema, umoran, lju t i usamljen kad bi se suočio s noći u svome samotnom sklopivom kreveru u garderobi. On i Maddy sad uopće nisu razgovarali. Nije mogao odredi kad se to točno dogodilo; barijera šine kao da je polako rasla među njima dok je njoj zarastala ruka, a bal se sve više bližio. Za doručkom su Durham i Fane vodili razgovor; u vrijeme ručka Christian bi s poslužavnikom odlazio u knjižnicu raditi. Večera, kad bi s njom bio sam za stolom, bila je prava agonija. U glavi si je zadavao matema čke jednadžbe kako bi se nekako zaokupio jer bi inače samo mogao gleda nju kako prebire po hrani poput nesretne ptice u kavezu. Gubio ju je. Polako je odlazila. Njezino je jelo bilo ondje, no njegova Maddymoja,koja se smijala glupim salama,koja ga je gledala ispod ero čnih trepavica, nestajala je pred njegovim očima, pretvarajući se u grozno ozbiljnu sivu sablast.


Nije ju ni dotaknuo. Nije ni pokušao. Isprva zato što je nije želio ponovno ozlijedi , no otkad je ozdravila, bila je hladna i uštogljena. Odmaknula bi se kad bi joj prišao. Paralizirala ga je; sve što joj je mogao ponudi bila je ledena pristojnost. Neće bi divljak. Umjesto toga je radio, pokušavao uživa u prolaznim trenucima samostalnos i čeznuo za barem jednim satom bez riječi, bez budućnos , bez ičega osim njezina i njegova tijela u sirovoj, iskonskoj sjedinjenosti.

Ujutro prije bala Durham ih je upozorio kako je vijest o tome da kralja muči vodena bolest promijenila omjer oklade u Brooks'su u jedan naprema sedamdeset. Chris an je pokušao ne razmišlja o tome. Nije bio siguran hoće li Maddy bi uz njega. Za doručkom je izgledala gotovo bolesno; prebirala je po hrani dok su Chris an i drugi tajnik prolazili kroz detalje. »Oprava?« pitao ju je. »Ovdje i pristaje?« »Da«, odgovorila je zureći u pečena jaja, kao da u njima velikim slovima piše p-r-op-a-s-t. »Rukavice?« »Da, imam rukavice.« Nakosio je glavu. »Vaša ruka ... boli?« Premetala je jaja širokim nožem. »Ne. U redu je.« Maddy, želio je zaklinjati, nemojte mi ovo raditi. Sad mi trebate. No bilo je nemoguće. Napetost među njima dosegla je kri čnu točku. Ostavila ga je bez ičega. Nije ju mogao dodiriva , nije mogao ovisi o njoj; mogao je računa samo na sebe samoga. Odjednom je podigla glavu. »Jervaulx«, reče s držanjem osobe koja je donijela neopozivu odluku. Čvrsto je stisnuo šake i pogledao je. »Moraš shva da se ne mogu pokloni pred kraljem, ni ga oslovljava ispraznim svjetovnim tulama«, izjavila je. Dobacila mu je pogled kao da očekuje sukob, a onda je ustuknula, odgurnula stolac i jurnula iz sobe. O, sjajno, pomislio je Christian i zabacio glavu na naslon stolca. Veselim se tome.

Večera će bi poslužena u ponoć u blagovaonici. Chris an je namjeravao postavi glazbeni kvartet na galeriju knjižnice da zabavlja kartaše. Modri salon raščis o je za ples i orkestar. Neki od najboljih komada namještaja odande premješteni su u


stražnji salon u prizemlju. Ta je prostorija sada, nakon preuređivanja, bila neprepoznatljiva; od najležernije sobe u kući pretvorila se u najraskošniju, namještenu čistom bjelinom i zlatom, proširenu zrcalima, naglašenu sagom živih boja, crvene i modre, te porculanskim zmajevima koji su se ovijali oko visokih svijećnjaka smještenih na oba kraja nove grimizne sofe. Sofa se doimala zlokobno praznom kad je Chris an došao provjeri kakvo je ondje stanje. Bilo je jasno vidljivo čemu je služila: besramnom ulagivanju kralju koji se nije mogao uspe uza stube – pa se na taj način bal spuštao k njemu. Bio je ondje i stolac za njegovu milosnicu, lady Convngham, kao i za miljenika mu, doktora Knightona, te dovoljno prostora za sve kojima će Njegovo Veličanstvo iskaza čast i pozva ih da se spuste iz balske dvorane njemu u posjet, ali i za još jednu skupinu glazbenika, koji će čeka u susjednoj izbi za doručak dok se – ako se – Njegovo Veličanstvo pojavi, na što će zasvirati talijanske melodije. Chris an se naslonio na dovratak. Iza njega lakaj se uljudno naklonio. Chris an se okrenuo. Prihva o je ponuđenu poruku, skrivajući da mu se dodatno spus lo raspoloženje kad je prepoznao izdajnički pečat. Uzdahnuo je, o šao na drugu stranu predvorja i ušao u sobu za biljar. Natočio si je rani konjak te slomio pečat. Vaša Milosti, pisala je Eydie, vjerojatno sarkastično, poštom sam primila bračnu ponudu od gospodina Neivdigatea iz Bombaja. Uzimajući u obzir njegovu postojanu odanost meni, koja da ra još iz vremena prije moga braka, njegov znatni imetak i velikodušnost njegove ponude, ali i spoznaju da više ne mogu očekiva dostojno ponašanje onih od kojih zaslužujem nešto više – riječ »više« triput je podvukla – voljna sam prihva njegovu ponudu. Stoga smjesta krećem za Callais. Gospodin Neivdigate ljubazno mi plaća cijelo putovanje, među m, nije svjestan da postoji paket koji, prema tome, moram ostavi za sobom jer nemam nikakvih sredstava da ga prebacim u Škotsku. Budući da ste pokazali živo zanimanje za taj paket, ostavljam ga vama da s njime činite ono što vam se čini najbolje. Iskreno se nadam da vas vaša mala kvekerska njegovateljica neće strašno osramo na zabavi, dragi moj. Vaša mi sestra kaže da vam nije dobro – čudim se da ste se uopće odlučili pozvati goste. Mislite li da je to baš pametno? Zbog drskoga je tona njezina pisma zaškripao zubima. Sjajno što si je Eydie odnekud iskopala bogataša, ali on sad za to nije imao vremena. Morat će se osobno pobrinu da djetešce vra u Škotsku jer bilo je očigledno da Eydie ni prstom neće maknu . Barem se nije činilo da dijete želi odvući u Indiju – očito se bogatuna ne smije


zamarati takvim dosadnim sitnicama kao što su duboka korota ili dojenčad. Postavio je pisaći stroj i napisao štur odgovor, prateći drugo pero da izbjegne pogreške. Pismo je bilo tako kratko da ga je teško mogao uprska , čak i iz prve. Izvukao je list i poslao joj ga.


Maddy je stajala u kućnome ogrtaču i apa čno zurila kroz prozor gos nske sobe u kojoj se trebala odjenu kad je čula kako se pred ulazom zaustavlja fijaker. Vrata kočije su se otvorila i ona je užasnuto dahnula ugledavši kvekerski šešir i tamni kaput. Sluškinja je već pripremala srebrnu opravu. Maddy je požurila od prozora, snažno lupajući prozorskim kapcima. »Brzo – nešto ...« Njezina dnevna haljina ostala je dolje. »Pomogni mi da je odjenem!« Podigla je balsku opravu i dobacila je prestrašenoj sluškinji. Minutu kasnije, jedva zakopčana, Maddy je jurila niza stube. Došla je u predvorje baš kad je preopterećeni lakaj spus o poslužavnik s čašama da odgovori na zvono na vra ma. »Za mene je«, rekla je, očajnički razmišljajući gdje bi ga mogla skri – zašto li je Richard došao baš sada! U stražnji salon nikako se nije moglo, izba za doručak bila je puna talijanskih glazbenika, vinski podrum do stropa ispunjen sanducima pjenušca – otvorila je vrata sobe za biljar. »Uvedi ga ovamo.« Ušla je i zatvorila vrata za sobom. U predvorju se začuo prigušeni razgovor, a onda je lakaj otvorio vrata. »Gospodin i gospoda Li le, gospodin Bond, gospodin Osborne.« Maddy je osje la čudnu napetost. Nije bio Richard. Dočekala je starješine svoje kvekerske skupš ne, dok joj se srce s skalo u grudima. Lakaj je zatvorio vrata. Maddy je razdvojila usne, no nikakav zvuk nije izašao. »Archimedea Timms«, reče Elias Litde, »došli smo u velikoj brizi što čujemo da živiš u kući jednog nevjernika.« Ostalo troje stajalo je mrkih izraza lica i gledalo je u srebrnoj balskoj opravi koja se rugala jednostavnoj kvekerskoj haljini. Elias se tiho oglasio. »Pitamo te, jesi li se udala za toga čovjeka?« Znala je da će se to dogodi , da će joj doći reći što imaju, no nije znala kako će se osjeća . Nije znala kako će to bi suoči se s njima, m ljudima koje je voljela, koji


su joj bili kao obitelj. Constance Li le već je plakala, bez glasa, kršeći ruke u svojoj pregači. Maddy je žmirnula. Odvratila je lice. Bez riječi je kimnula glavom. »O, Madyv«, prošaptala je Constance. Kao da dotad nisu mogli posve vjerova u ono što su čuli. Elias se osvrnuo po bogato uređenoj prostoriji, punoj kože i pozlate. Zurio je u stol za biljar, dok mu se ljubazno lice nabralo od jada. »Prijateljima je to prava tuga«, rekao je svojim moćnim, mekim glasom koji je tako često slušala nedjeljom. »Skupš na nas je poslala da te posje mo i dovedemo pame da uvidiš svoju pogrešku. Prema dobrome poretku božanske is ne, kveker se ne smije neraskidivo veza uz svjetovno čeljade, ni stupi u brak bez odobrenja i pristanka skupš ne.« Elias je ispružio ruku, dodirujući joj zapešće, i progovorio nježnijim glasom. »Archimedea, to nisu bezrazložni propisi, nego zaš ta za tebe, da ne utrčiš u neprijateljevu stupicu. Mlada osoba može bi nagla i zaluta s puta svjetlos ; stoga se slučaj iznosi pred skupš nu i objavljuje prijateljima, koji je mogu sagleda u svjetlu božanske mudros te odluči je li riječ o putu pravednos . Shvaćaš li to kao božansku istinu?« Progutala je slinu. »Da.« O, da. Shvaćala je. »A ipak se nisi vodila njome. Nisi slušala Gospoda, ni prijatelje, nego samo vlas tu samovolju.« Napola je otvorila usta, a onda čvrsto stisnula usta. Nije progovorila. »Budući da sve to shvaćaš, zacijelo znaš zašto smo došli.« Maddy je tiho zastenjala od jada. Okrenula im je leđa. Začulo se tiho šuškanje papira. Elias se nakašljao. »Archimedea Timms, budući da si odmalena s ocem dolazila u skupš nu, posve la se pronošenju glasa o božanskoj is ni i ponijela ime kvekerice, te budući da si pobjegla s puta is ne i udala se za svjetovnoga čovjeka, dužnost nam je podnije ovo svjedočanstvo pro v tebe, da više ni u kom pogledu ...« Na to ga je izdao njegov duboki, meki glas. »... da više ni u kojem pogledu nisi jedna od nas.« Potekle su joj suze, vrele slane suze žalosti, i počele joj se cijediti sve do brade. Elias je duboko udahnuo. »Nadalje, budući da je mnogima poznato da nosiš kvekersko ime i odjeću te da te svjetovni ljudi nazivaju kvekericom, s ciljem očuvanja sigurnos i ugleda Društva prijatelja, tražimo od tebe da javno kažeš is nu i sastaviš izjavu kojom objavljuješ da te na tvoj nejednaki brak nisu nagovorili prijatelji, ni su ga blagoslovili. Tu ćeš izjavu sastavi u tri primjerka: jedan ćeš dostavi skupš ni, gdje će bi pročitana, jedan onome koji se naziva svećenikom, a koji te vjenčao, a treći novinama, kako više ne bi pod kvekerskim imenom zavaravala svijet.« Maddy je zatvorila oci. Novine! Bilo je to zbog Jervaulxa,zato što je on bio vojvoda


pa svi moraju zna . Obrisala je oči i brzo se okrenula. »Dajte da to onda odmah riješim.« Da je pričekala – da je zastala i razmislila – bojala se da ne bi imala hrabros . Bacila je unezvijereni pogled po sobi, odvraćajući oči od Constancinih suza. Eno vojvodinog pisaćeg stroja – otvorila je malu ladicu na zatvorenoj ku ji i pronašla pero i ntu. Nije bilo papira; otvorila je kutiju i uhvatila komadiće koji su izletjeli van. Gornji je već bio ispisan: na njemu je Jervaulxovim nesavršenim rukopisom bilo naškrabano Pošaljite paket meni. Maddy je tako utisnula pero da mu se vrh odlomio. »Archimedea«, reče Elias, »ne bi smjela pisa obuzeta neumjerenošću. Tvoje riječi moraju biti prihvatljive skupštini.« Maddy je ispus la pero. Spus la se na klupu. »Nisam to smjela učini .« Lice joj se nabralo. Nije mogla suspregnu suze, ni duboko žalobno jecanje u grlu. »Želim se vra .« Zibala se plačući, a onda podigla pogled. »O, Constance, želim kući! Zar više ne mogu kući?« Constance joj je žurno prišla, uzela je za ruke i kleknula ispred nje. »Maddy, želiš li se vra ? Možeš doći k meni! Javno reci is nu i dodi živje pod svjetlom božanske istine.« Maddy je preko nje pogledala u Eliasa, puna iznenadne žarke nade. »Znaš da nikome ne priječimo dolazak u skupš nu, Archimedea«, rekao je. »No ne možeš se predstavlja kao kvekerica i bi udana za toga svjetovnog čovjeka. Kod takvih stvari ne možemo biti popustljivi.« »Ali mogla bih se vratiti?« »Ne mogu govori u ime skupš ne«, reče Elias. »Na nama je samo da kažemo kako moraš sastaviti izjavu.« Pognula je glavu. »Da. Da, ja ću ...« Vrata sobe za biljar odjednom su se otvorila. Maddy je skočila na noge, stežući Constancine ruke. Jervaulx je zastao s izrazom zatečenos na licu. Činilo se da se tek polako usredotočuje; dugo je samo zurio u Eliasa Littlea. Za m je pronašao Maddy. Pogledao je njezine ruke u Constancinima i razbacane papire. Na licu mu se pojavio oprez. Maddy je polako izdahnula jer je shva la da on neće eksplodira . Izvukla je ruke. »Jervaulx«, reče podižući bradu, »ovo su prijatelji koji su došli razgovarati sa mnom.« Ništa nije rekao, samo je stajao oprezno ih gledajući. »Ovo je moj muž«, ho reče Maddy. Bio je odjeven u svečani kaput i crne hlače; košulja mu je na prsima bila sva prekrivena čipkom, a u njezinim naborima blistala je smaragdna igla. Bio je visok i miran, pomalo sotonskoga izgleda: slika i prilika grešnoga hedonista. »Sto govorili?« pitao je s natruhom drskosti.


»Došli smo posvjedoči da Archimedea više nije jedna od nas«, tmurno će Elias, »jer je skrenula s puta istine i udala se za tebe.« Jervaulx je pogledao Maddyno uplakano lice, a onda opet Eliasa. »Vi naveli ... na plač.« »To je naša teška zadaća.« Vojvoda je iznenadio Maddy. Nije bijesno planuo, već samo rekao: »Završili?« Starješina je kimnuo. »Rekli smo što smo morali.« Jervaulx se odmaknuo i otvorio vrata. Constance se okrenula. Brzo je zagrlila Maddy. »Dođi k nama«, promrmljala je prije no što je mimo vojvode požurila iz sobe. Ostali su je sporije slijedili. Nitko se nije osvrnuo ni išta rekao. Maddy je ostala na istome mjestu, suočena s njime. Prišao je stoliću te podigao slomljeno pero i papire. Sve ih je skupio i spremio, zatvorio ku ju i zgužvao papir po kojemu je škrabala. Iskosa ju je pogledao. »Nije mi žao ... Maddy«, reče hladno i prkosno. »Vi plačete ... ali meni nije žao.«

U suton je pogledao kroz prozor knjižnice i ugledao je u praznome dvorištu kako kleči blizu zida, pognute glave, kao da se moli. Bez riječi je zamumljao prema svome tajniku te izašao iz sobe. Našao ju je u dvorištu, na ledenoj hladnoći, odjevenu u staru, bezbojnu kvekersku odjeću. Nok ma je čupala sitno korijenje duž podnožja zida. »Maddy«, rekao je, odjednom zastavši od ljutnje, zatečen njezinim čudnim zadatkom. »Što radite?« Spus la se na pete i kratko ga pogledala, a za m se vra la svom pomnom plijevljenju. »Želim nekako biti korisna.« Stajao je i promatrao je. »Ne sad. Vi ... odjenite se. Ne morate biti ... korisni.« Sagnula se bliže tlu, kopajući po žbuci svojim golim prstima. »Nemojte«, oštro reče Jervualx. Nije mu se sviđalo što je vidi kako se bavi takvim poslovima. »Ne dopuštaš mi?« »Ne. Maddy ...« Ustala je i sjela na željeznu klupu, pogleda spuštena u krilo. Što ne valja, što ne valja?, želio je pitati, no grozio se njezina odgovora. »Željela bih nešto radi «, rekla je. Dah joj se ledio dok je govorila. »Nisam navikla na dokolicu.« »Bal ...«


»O, da«, vedro će ona. »Jesi li i to zapisao medu svoje račune? ›Jedna vojvotkinja u balskoj haljini, postavljena na vrh stubišta da prima goste.‹« Odmahnula je glavom. »Nisam ja nikakva vojvotkinja. Nikad mi ovdje neće biti mjesto.« »Maddy.« Ispružio je ruku da dodirne, no ona je odjednom ustala i otišla. »Nije mi mjesto ovdje«, reče okrenuta mu leđima. »Trebam vas ... Maddy. Želite li nešto ... zadatak ... bal ...« »O tome ne znam ništa!« Glas joj je bio kivan, ali pokoran, napola izguljen dok je sveudilj gledala u tlo. »Imaš tajnika. Ne trebam ja.« Cupkala je rub svoga poveza. Glas joj se podignuo i puknuo. »Ne trebam ti ja.« Zurio je u nju suzdržavajući se. »Što želite ... onda?« Malo je pognula glavu; ništa nije odgovorila. »Kvekera?« tiho je pitao. »Gilla?« »Ne želim zaboraviti tko sam«, neobično je usrdno rekla. »Ne želim.« Tijelo mu se napelo. Stezao je i opuštao šaku. »Moja žena. Trebam sada ... večeras ... da stoji uz mene.« »Večeras!« prezirno je rekla. »Na ovome svijetu ima i drugih stvari osim tvoga ispraznoga bala. Ima i drugih stvari osim tvoga pokazivanja da si opet veliki vojvoda!« Gubio je kontrolu; tiho je izdisao kroza zube. »Gdje vam je oprava?« »Neću ići«, reče. Podigla je prst u znak neuvažavanja. »To je grešna zabava.« »Zabava?« žestoko je ispljunuo. »Mislite da to činim ... zbog zabave?« Uhva o ju je za ruku i trznuo je prema sebi. »Što će bi ... kad ne budem vojvoda?« Zgrabio ju je još čvršće. »Što će bi ... s vama ... kad ja opet ... budem ondje?« Tresao ju je i vikao: »Luđak! Luđak, Maddy! Mislite da možete spriječi ? Ne možete. Ni ja. Kralj! Kralj može spriječi , ako želi.« Ispus o je duboki gnjevni uzvik i pus o je. »Nikad natrag ... Neću izgubiti ... vas! Izgubiti sve! Ja – ću – biti – vojvoda!« Odgurnuo se, okrenuo i ostavio je u praznome dvorištu. Na vra ma je zastao i osvrnuo se. »Spašavam nas. To je ono ... što činim ... Dijadema ... kralj ... isprazni bal. Spašavam nas!« Trgnuo je glavom prema kući. »Vi želite ... korisni. U redu! Korisni. Jedna vojvotkinja! Primajte goste! Srebrna oprava! Shvaćate?« Buljila je u njega, nepomično, kao da ga nikad u životu nije vidjela. Bijesno joj je uzvratio pogled. Ovlažila je usne. »Bal služi ... da te spasi?« pitala je. »Oboje. Vas i mene. Idite ... oprava«, otresao se i zalupio vratima.

Na vrhu stubišta, u predvorju koje je mirisalo na zimzelen i damske miomirise, tako punom buke da se zvuk doimao gotovo opipljivim, Chris an se rukovao s gos ma. Nije bilo potrebe da bilo što kaže, ionako nitko nije mogao ču što govori. Lakaj u


podnožju stuba uzvikivao je imena gostiju dok su se penjali, no ni njega nitko nije čuo. Maddy je stajala pored Chris ana. Njezina je dijadema zasjala zelenim plamenom svaki put kad bi pomakla glavu. Vra la se u život, njegova Maddymoja – i dalje je bila ozbiljna, no katkad bi ga pogledala ispod trepavica, tjeskobno i upitno, kao da želi provjeriti uspijevaju li u onome što čine. Vidio je da je ozlijeđena ruka boli. Držala ju je uza se, kradomice je pokušavajući pridrža , nesumnjivo jednako svjesna kao on da je u svakome trenu pod lupom bezbrojnih očiju. Chris an je pričekao kratku stanku koja je zavladala kad je neka dama zastala na stubama da podigne haljinu. Uhva o je Maddy za lakat i odveo je iz predvorja, u kojemu su stajali već cijeli sat, u modri salon. Gužva gos ju čarobno se razmicala dok su prolazili, uzmičući iz središta prostorije, odakle su uklonjeni sagovi, očigledno očekujući da on i Maddy otvore bal. Među m, nije to mogao, ne dok ne s gne kralj. Chris an je prošao ravno pored orkestra koji je čekao i počeo obilaziti sobe. Shva o je da su banalni izrazi uljudnos jednostavni, tako urezani u njega da ih je mogao izgovara bez oklijevanja, poput riječi stare pjesme, toliko poznate da više nemaju značenja. Buka je bila od pomoći: kvartet u knjižnici jedva se čuo od razgovora. Nigdje se nije zaustavio duže od onoga koliko je bilo potrebno da primi automatske čestitke, strpljivo podnoseći znatiželju i razmjenu pogleda za koje je znao da ih prate. Bila je to još jedna kocka, čeka kralja da se može otvori ples. Svake mu je minute iza ponoći to bilo sve jasnije. Do pola, odlučio je – toliko dugo može čeka . Ako Njegovo Veličanstvo dotad ne stigne, sve je stavio na kartu koja gubi. Barem njegovi šurjaci nisu bili ondje da to uživo vide. Pozvao je obitelj – no oni, naravno, nisu došli, ni odgovorili na poziv. Ne dok je Maddy u njegovoj kući, ne dok ga njihovi odvjetnici pokušavaju lišiti svega. Hodala je pored njega, srebrna Galateja, živa djevojka pretvorena u kip umjesto obrnuto. Imala je čudan učinak sa svojom suzdržanom ozbiljnošću – posramljivala ih je. Chris an je to vidio. Došli su joj se ruga – bila je dovoljna ona jedna noć u operi da se tvornica glasina pokrene: pustolovka, kvekerica, uzdignuta dama iz polusvijeta. Mogli su samo nagađati, a ona im nije pružila nikakav konkretan trag. Nabasao je na Fanea pri kraju obilaska i ukrao ga njegovoj vojnoj kliki te ga odvukao u otvorenu garderobu, u kojoj su cvjetovi i nekoliko stolaca tvorili mirnu, premda javnu, nišu usred polagane rijeke gos ju. »Odmorite se.« Približio je Maddy naslonjaču. Na trenutak se držala za njega – jedini znak njezine malodušnos – a onda se naklonila. »Čaša«, obećao je. »Fane će ostati.« »Bit će mi čast«, spremno će Durham. Christian je potražio lakaja da ih posluži te otišao provjeriti ima li vijesti o kralju.


»Čudovišno ste pristali večeras, srce«, reče pukovnik Fane klanjajući se Maddy. Neki je par zastao pored njih. »Uis nu! Iznimno ste lijepi«, složio se muškarac i brzo se naklonio. »Vaša je oprava – tako neobična, vojvotkinjo«, reče njegova pra lja, tonom koji je mogao značiti kompliment, ali i uvredu. »Devevjica?« »Devevica?« ponovila je Maddy. Žena joj se nasmiješila s omalovažavanjem. »Madame Devey. Na Trgu Grosvenor.« Hladila se pernatom lepezom. »Baš je zanimljiva ova nova zamisao o odgađanju plesa. Cini mi se jako kasno! Je li već prošla ponoć?« Pukovnik je prokopao po džepu ispod svoga sjajnog grimiznog kaputa. Kopao je sve dublje, pomalo se mršteći. »Prošla je prije dvadeset i pet minuta«, reče drugi muškarac pogledavši na svoj sat. »Hoćemo li uskoro započe , vojvotkinjo?«, slatko je pitala žena. »Ne znam«, reče Maddy. »Ah! No! Ne smijemo vas ljubomorno čuva samo za sebe, gospo.« Uz kratak smijeh žena se naklonila i povukla. »Predivni ukrasi.« Dok se par polako udaljavao, pukovnik Fane se nacerio. »Ženska zajedljivost na djelu.« Držao je svoj sat, no i dalje je kopao duboko po svome džepu. »Dovraga, pogledajte što sam pronašao. Evo!« Izvukao je ruku i otvorio dlan. »Zapeo je u podstavi, tako mi svega!« Maddy je ugledala vrlo poseban filigranski prsten ukrašen opalom i biserjem. »Vaš vjenčani prsten, gospo«, ponosno je obznanio. Namrštila se. »Vrag me odnio bedastog – nije ni čudo da ga nisam imao na obredu. Ovaj kaput cijelo je vrijeme bio u Londonu.« Podigao je njezinu ruku, spus o joj prsten na dlan i sklopio prste oko njega. »Eto. Radije ga stavite da ga ne izgubite.« Maddy je odavno odustala od nošenja Jervaulxova prevelikog pečatnjaka. Ugrizla se za usnu, a za m nataknula prsten s opalom na prst, na koji je, začudo, savršeno sjeo.

Od dijademe ju je strašno boljela glava. Maddy nije mogla shvatiti što itko vidi u tome neugodnom obliku razonode: bila je to uzavrela, jesna gomila pretjerano uređenih ljudi koji nisu imali što radi nego razgovara iz svega glasa i pi . U smijehu se sad već osje la pripitost gos ju; ljudi su se žalili. Pet su je puta pitali očekuju li Njegovo


Veličanstvo i iskreno je odgovorila da ne zna. Činilo joj se da gosti žele pitati puno više od toga, no u svakom su trenutku uz nju bili ili pukovnik Fane ili Durham, a katkad i obojica, pa su najneugodnije upite odbijali svojom jedinstvenom mješavinom besmislica i humora. Pomno je slušala što joj je Durham govorio pa se trudila bi što saže ja u razgovoru. Činilo se da njoj to ne ide baš onako dobro kao što je on tvrdio da ide Jervaulxu – ljudi su je vrlo neobično pogledavali – no ponavljala si je da joj ionako nije stalo. Nije imala želju svidje im se, sprijatelji se s njima, što je bilo u redu, jer nisu ni imali tu namjeru. Supijana žena u ljubičastoj haljini posrnula je iza Maddynih leda i pala na nju. Dama se rukama u rukavicama uhva la za Maddynu ozlijeđenu ruku, dok su se njezina našminkana usta otvorila i nasmiješila preblizu Maddyna lica. »Opros te!« povikala je dama. »Baš sam nespretna!« Uhva la je Maddy za ruku. »Krasan bal, draga. Kad će početi ples?« »Ne znam«, reče Maddy, no dama je već nestala ostavivši presavijenu poruku utisnutu na njezin dlan. Razmotala ju je. Gore, bilo je sve što je pisalo nepravilnim, neurednim rukopisom. Maddy nije znala zašto Jervaulx nije mogao sam doći po nju, nego je poslao pijanu damu kao glasnika, no ipak je pukovniku Faneu rekla da mora ići. Prijazno je kimnuo glavom, i sam malo načet pjenušcem, te je kroz gužvu otpra o do sporednoga stubišta.

U četvrt do jedan s gli su lešinari. Calvin je obavijes o Chris ana da su gospodin Manning i lord Stoneham nenajavljeno ušli. Došli su likova , pomislio je Chris an. Bio je svjestan da zadnjih nekoliko minuta gos polako počinju odlazi . Nije ih ni mogao krivi . Dobili su ono po što su došli – vidje njega i Maddy – a ples još nije počeo. Ponoćna večera je čekala, a ljudi su počeli pogledava prema njemu i govori ispod glasa. Durham je dolebdio kroz gužvu. Nasmiješio se držeći čašu pjenušca iznad pernatog ukrasa na glavi grofice koja je Christianu blebetala o svojoj kćeri koje se on uopće nije mogao sjetiti. Durham ništa nije rekao. Vrlo diskretno je odmahnuo glavom. Christian je odustao. Naklonio se grofici i otišao potražiti svoju ženu.

Maddy se sama uspela sporednim stubištem. Na katu se glazba s galerije puno glasnije čula, dok su glasovi gos ju izblijedjeli u prigušeni tutanj. Zastala je u


predsoblju, a zatim prišla otvorenim vratima gostinske sobe gdje se odjenula. »Jervaulx?« Provirila je iza vrata. Ugledavši dvojicu vojvodinih šurjaka Maddy se brzo osvrnula po sobi tražeći Jervaulxa, no nije ga našla. »Gospo. Uđite, molim vas. Željeli bismo razgovara s vama.« Sirom je otvorila vrata. »Gdje je on?« Onaj rumeni uhva o ju je za zapešće i uvukao u sobu. »Jervaulx? Valjda je dolje sa svojim gos ma. Mislim da nas nikad nisu propisno upoznali.« Zatvorio je vrata. »Ja sam Manning. Ovo je lord Stoneham.« Maddy je bacila pogled na drugoga muškarca, koji je neprekidno gladio svoje bujne zaliske. Brzo se naklonio. »Dopustite da budem izravan«, reče Manning. »Došli smo se dogovoriti s vama.« Maddy je stajala bez riječi. »Dođite, gospođice Timms.« Sarkas čno je naglasio njezino prezime. »Sad već sigurno znate da od toga očajničkog potezanja kralja neće biti ništa.« I dalje ništa nije govorila. »On neće doći, gospo. Uzalud ste kupili tu prostu dranguliju na svojoj glavi, ako ste mislili da skupa s njome kupujete i zaš tu Njegova Veličanstva. On je ozloglašeno nepouzdan, draga moja. Bio je to lukav potez i možda vas je mogao spasi – ali bojim se da neće.« Polako se spustila na stolac, fascinirano ga promatrajući. »Spasiti mene?« »Ako ste se mislili osigura gušeći i zadnju nadu da će doći do novoga saslušanja – uis nu – da se kralj udostojao pokrenu večeras, bili biste spašeni, zar ne? No nije se udostojao.« Sklopila je ruke u krilu, zureći u njih, osjećajući težinu dijademe na svojoj glavi. »Možda ... još dođe.« »Teško. Orkestar vam uzalud besposleno sjedi. Ali ne moramo sad o tome razbija glavu. Okrenimo se poslu. Nosite dijademu znate koliko vrijedi. Možete je dobiti.« Držala je pognutu glavu. »Ne razumijem.« »Gospođice Timms, izložit ću vam činjenice. Istražili smo to takozvano vjenčanje i otkrili vašu smicalicu. Zapravo farsu – jer samo bi čovjek koji je izgubio zdravu pamet mogao pasti na štos s nekolicinom seljačića plaćenih da lupaju po vratima.« Maddy je naglo digla bradu. Manning se nasmiješio. »O, da. Otkrili smo to, vidite.« »Plaćenih – da lupaju po vratima?« začuđeno je pitala. »Poštedite nas svojih glumačkih bravura, gospođice Timms. Možemo te momke doves pred sud. Koliko shvaćam, onaj prokle Kit Durham je do grla upleten u ovo skupa s vama, no ono što morate shva , gospo, jest da braka nema. Zakon iziskuje odobreni obred u Anglikanskoj crkvi, i to pod uvjetom da nema prisile. Na stranu sad


Jervaulxova neubrojivost i lažna potjera, imamo svjedoka koji može posvjedoči da je sam obred nepropisno izveden. Sve to gadno smrdi, gospođice Timms. Vrlo gadno. Za varku koju ste pokušali izvesti zakon predviđa teške kazne.« »Nikome nisam platila«, reče Maddy. »Ja ...« »Nemojte misli da ćete svu krivnju uspje prebaci na gospodina Durhama. Možda je obavio prljavi posao umjesto vas, no ja ću se pobrinu – osobno ću se pobrinu , gospođice Timms – da vas snađe zaslužena kazna, budete li me na to primorali.« »Manning«, tugaljivo reče onaj drugi. »Pus te mene da razgovaram s njome. Pokušajte shva , gospođice – ovaj – gospo. Strašno smo uzrujani. Grozno nam je što ovo moramo povlači kroz blato, no zaista biste trebali načas razmisli . Zato smo ovdje, vidite – ne želimo tjera mak na konac, no vi nas svim m izdacima i balovima prisiljavate da zauzmemo ovu neugodnu poziciju. Molim vas, razmislite.« »O čemu želite da razmislim?« »O rezanju svojih troškova, gospo«, oštro će Manning. »I naših«, doda Stoneham. »Nemojte nas tjera da pribjegnemo javnome saslušanju. Obiteljsko ime je na kocki, gospo! Imajte malo milos . Samo ga vra te nama, tako da ne moramo s time na sud.« »Na kojemu ćete sve izgubi , gospođice Timms. Sve – čim ga proglase neubrojivim. A ne libim se reći da ste upravo vi najteži dokaz pro v njegove zdrave pame : njegov brak sa ženom vašega soja, sumanu postupci koje je izveo pod vašim utjecajem, otpuštanje Torbvna, onaj pištolj, dijadema, hrpa dugova, ovaj bal, gospo, u ovakvome trenutku! Priznajem da bi možda zavarao običnoga promatrača, no sve će to doći na sud, a onda ste gotovi. Ostajete bez ičega. Osim možda osiguranog mjesta na kažnjeničkom brodu.« »Ali mi ne želimo da do toga dođe«, molećivo ju je uvjeravao Stoneham. »Spremni smo biti darežljivi. Vrlo darežljivi. Sve ćemo učiniti ne bismo li izbjegli saslušanje.« Odmahnula je glavom pokušavajući shva . »Ali ... zar želite reći da ... ne želite saslušanje?« »Naravno da ne želimo saslušanje! I pla t ćemo vam za to. Dijadema, kao što Manning kaže. Uzmite je.« »Zašto?« Bila je zaprepaštena. »Gospođice Timms, molim vas da ne tra te naše vrijeme praveći se blesavom«, reče Manning. »Složite li se da se nećete pro vi poništenju braka, spremni smo vam dopustiti da zadržite dijademu.« Maddy je nepomično sjedila zureći u njega. »Brak se može poništiti?« »Dakako. I bit će poništen, sviđalo se to vama ili ne. Na vama je samo da odlučite hoćete li se ponije razumno i uze što vam se nudi ili ćete nas primora da vam sve


nasilu uzmemo.« »Mislila sam da ne ...« Buljila je u prazno. Glas joj se s šao. »Ali ... zar se može poništiti ...« Ovlažila je usne. »Nakon ...« »Ah! Dama se zarumenila«, neugodno će Manning. »Onda ste samo još veća glupača. Zar ste mislili da će vas konzumacija braka zaš ? Brak je nezakonito sklopljen. Do njega je došlo na prevaru. Vojvoda nije bio pri sebi. Može se poništiti.« »Ali, vidite, možete nas poštedje ulaženja u takve detalje budete li voljni surađiva «, reče Stoneham. »Pristanete li na poništenje, recimo, na temelju toga što brak nije konzumiran, sve je mnogo jednostavnije. Neće doći do toga neugodnog saslušanja.« »A ako ste noseći, a za vaše se dobro iskreno nadam da niste«, dodao je Manning, »za dijete se može osnova tajna zaklada. To je bolje od onoga što ćete dobi ne pristanete li na našu pogodbu.« Odjednom je ustala i o šla od njih, od njihovih laži, uvjeta i manipulacija. Vidjela se u zrcalu i zagledala u srebrni, nepozna lik u njemu. »Znači, ne želite saslušanje«, reče. Neznanka u zrcalu doimala se mnogo samopouzdanijom i profinjenijom od naivne Maddy Timms. »Tražite li stanovitu sigurnost od ruke zakona, gospo?« Zurila je u srebrni lik, a onda se okrenula. »Pristanem li na poništenje, moram zna da neće biti saslušanja. Nikad.« »Imate našu riječ«, revno je priskočio Stoneham. Maddy je pogledala njega i krupnog, ratobornog Manninga. Nisu bili kvekeri, nije im mogla vjerovati. »Nisam sigurna. Razmislit ću«, rekla je. Balska oprava zašuškala je oko nje kad se okrenula da ode. Manning ju je uhva o za ruku. »Nemate mnogo vremena, gospo«, reče. »Moje se strpljenje s vama gotovo posve istrošilo.« Istrgnula je ruku i krenula prema vratima. »I neka vam slučajno ne padne na pamet ponovno ga pokuša odves u nepoznato«, reče Manning iza nje. »Upozoravam vas – ovaj će vam se put obi o glavu.«

Chris an nije mogao pronaći Maddy. Dok je zaobilazio zapričani par zamičući u nišu pored prozora, zastao je. Spustio je pogled na muškarca koji je stajao na ulici, obasjan svjetlošću ulične svjetiljke. Chris anu se ruka grčevito stegnula oko zavjese. Otrgnuo se od prozora i zabio u gosta iza sebe. Čovjek se počeo ispričava , no Chris an je samo zamumljao,


odgurnuo ga i krenuo u gomilu ljudi. Bio je to Gad ondje na ulici. Chris an je teško disao. Gurao se kroz goste, ignorirajući njihovo komešanje. Na vrhu stubišta zgrabio je lakaja. »Vani! Čovjek ... obrijan ...« Sluga je zbunjeno žmirkao. »Vaša Milosti!« »Riješite!« Gurnuo je čovjeka prema stubama. Nesigurno gledajući, lakaj se naklonio. Okrenuo se i sišao niza stube. Chris an ga je gledao kako izlazi, a za m se kroz gužvu probio natrag do prozora. Pogledao je na ulicu. Sluga u livreji stajao je i razgovarao s kočijašem jednoga gosta. Čovjek je slegnuo ramenima. Nikog drugog nije bilo na pločniku. Na Chris anovo rame spus la se nečija ruka. Trgnuo se i brzo okrenuo prema napadaču, spreman da ga udari – ugledao je kolegu iz parlamenta i jedva zaustavio udarac na vrijeme. Čovjek se nasmiješio i mahnuo svojom čašom pjenušca te blagoglagoljivo započeo razgovor o katoličkoj emancipaciji. Chris an je zurio u njega. Nije mogao prozbori ni riječi. Pogledao je mimo poli čara i ugledao doktorova leđa, njegov pozna , omraženi kvekerski kaput – zastao je kod vrata na drugome kraju salona, a onda prošao kroz njih i izgubio se u gomili ljudi. Poli čar je prestao govori i zaškiljio prema Chris anu. »Bogme izgledate jako čudno, stari moj. Da vam otvorimo ovaj prozor?«


U hladnoj tmini vojvodine konjušnice red od osam posve is h oblika is cao je navlake na stražnjim nogama nove zaprege. Konji su se pomaknuli, budno zveckajući i duboko dašćući. Osjećali su uljeza. Maddy je zastala, prilagodavajući se toj dubokoj tmini nakon balske buke i sjenki u dvorištu. Ono malo svjetla što je bilo u konjušnici odrazilo se od materijala njezine oprave i zabljesnulo. Podignula je suknju i o šla do kočije u dnu prolaza, a za m se okrenula i vra la natrag, pokušavajući se uvjeri , pronaći božansku svjetlost i stanovite odgovore. Činjenica da je tako teško pos zala unutarnji mir, da je jedva čula svoj hi glas, bila je samo još jedan pokazatelj koliko je zastranila. Izgubila je osjećaj za to; dugo nije bila na molitvenome skupu, ni se molila: znala je da zapravo nije ni pokušala. Sve one zabrinute noći bile su upravo to – noći ispunjene zabrinutošću, jadom i priželjkivanjem da stvari stoje drukčije. Sve je to bio samovoljni, tvrdoglavi otpor božanskoj istini. Nije joj ondje bilo mjesto. Ostala je – zašto? Richard ju je preklinjao da ode, njezini su starješine natuknuli da bi se mogla vratiti, no ona je i dalje bila ondje. Zato što ju je Jervaulx trebao. Zato što su brak učinili neopozivim. Ali on je nije trebao, niti je brak bio neopoziv. Šilja prozori koji su gledali na uličicu polako su poprimali svoj oblik. Stražnjice bež ponija is cale su se kao prigušeni svijetli oblici iza njih dva su boksa bila mračna i prazna. Kako joj se vid izoštravao, vidjela je slabašni odsjaj gradske kočije i još jedne malo dalje. Nešto joj se očešalo o suknju; poskočila je, no to je bila samo mačka, koja je glasno prela. Brak koji to nije bio – vjenčanje koje je bila farsa, smicalica. Preplavio ju je gnjev. Skinula je prsten s opalom s prsta. Cijelo je vrijeme bio u Londonu, priznao je Fane –


a Maddy se živo sjećala da joj je Jervaulx rekao kako ga je baš prije obreda dao pukovniku. Same laži i neis ne. Seljačići plaćeni da lupaju po vra ma! Da je navedu na pomisao kako je vojvoda u opasnos , da je iskoriste, unište joj život jer on nije mislio ni na koga i ni na što osim sebe samoga. Tada mu je trebala, i to toliko. Zastala je pored prozora i zagledala se u staju. Ondje gdje je stajala bio je mrak, jedino nejasno svjetlo padalo je na kaldrmu s kata, iz stanova konjušara. Brak se može poniš . Možda može ići kući. Možda mu čak učini uslugu me – izbrisat će groznu mrlju braka s kvekericom koja je bacila sumnju na njegov zdravi razum. Obećali su joj da do saslušanja nikad neće doći ako ga ostavi. Osje la je mržnju u Manningu – možda taj gnjev uspije odvući sa sobom, kao što lisica odvlači lovce od svojih mladunaca. Ponovno je prošla kroz prolaz između boksova, pored stamenih konjskih zadnjica. Nije mogla vjerova m ljudima. Nije ih mogla drža za riječ. To je dobro naučila promatrajući Jervaulxov svijet – pa i samoga Jervaulxa. Sje la se one noći kad ga je ostavila, kako ju je nemir sa svakom novom miljom hvatao sve više, sve dok nije ocu okrenula leda i vra la se ovamo da bi Jervaulxa zatekla stjeranog u kut. Zacijelo je ta uznemirenost bio jasan Božji glas u njezinu srcu, koji joj je govorio što joj je činiti. Ne bude li ovdje ona, njegova zakonita žena, što će ih spriječi da to opet pokušaju? Međutim, ako mu nije zakonita žena, što će ih spriječiti ovako ili onako? Kako bi ga ikad mogla ostavi znajući što mu mogu učini silom, zakonom ili lukavštinama? Kako bi mogla ostati ? Pri snula je prsten objema hladnim rukama, a onda ih pridigla do usta. Kako joj se to dogodilo – da ga voli mimo svakoga razuma i prava? Elias Li le mogao joj je odgovori na to pitanje. Bilo je to zato što je s puta is ne zastranila u samovolju i putena iskušenja. Nije se obra la kvekerima, nije poslušala Richardov savjet u putničkoj gos onici; oduvijek je stajala na strani toga pokvarenog, grešnog čovjeka. Ali on ju je trebao. Ali nije. Vani je zasjala nova svje ljka i uz glasno škripanje vrata konjušnica preko puta je živnula. Glasovi su se slili u uličicu, a široka su vrata stajala otvorena, otkrivajući prazno spremište za kočiju. Dotad nevidljivi lik iskočio je na svjetlo, a onda se opet povukao u sjenu. Bila je to silueta žene zamotane u šal, s kukuljicom na glavi. Maddy je na trenutak gledala kroz prozor. »Što želite?« doviknuo je sjenci jedan od konjušara, no kao odgovor dobio je samo


prigušeno »Ništa«. »Onda se maknite«, rekao je. »Naša kočija se vratila.« Na trgu je uvijek bilo odrpanaca i prosjaka; bila je to jedna od bolnih ironija toga mjesta i nešto s čime se Maddy nije izravno razračunala. Sad je bolno osjećala svoj propust, prigodnu sljepoću u kontrastu s balom, prepunom trpezom i pijanim smijehom. Željezne potkove odjekivale su u uličici. Kočija je vraćajući se klaparala niz kaldrmu, što je izazvalo ho komešanje konja. Svjetlost svje ljki na njoj odražavala se na prozorskim staklima na katu, a onda je kočijaš iskusnom spretnošću potegnuo uzde i zaustavio svoj dvopreg. Kad se kočija napola primakla vra ma, odostraga je skočio lakaj. Uzeo je svje ljku iz ležišta ne bi li bolje posvijetlio konjušarima koji su isprezali konje. Ledeni oblačci njihova daha miješali su se s parom koja se dizala s konja. Jedan po jedan, oba su zelenka odvedena. Konjušari su se vra li da zgrabe rudo, a za m su uz tihe povike i snažan zalet zajedno ugurali kočiju u spremište. Lakaj je sa svje ljkom brzo provjerio je li sve u redu, na trenutak obasjavši hi lik prosjakinje. Činilo se da je ne primjećuje. Dah mu je kratko zablistao kad se okrenuo unutra i uhvatio kvaku. Teška su se vrata zatvorila uz tutnjavu. Uličica je utonula u mrak i šinu; samo je žamor sa zabave lebdio preko puste kaldrme. Maddy je stajala na prozoru. Sva krv uzavrela od koračanja po konjušnici sad se rashladila; drhtala je premda je stajala u zaklonu staje. Premda trenutno nije vidjela prosjakinju, bila je itekako svjesna da ona stoji u sjeni. Maddy je duboko udahnula trljajući si hladne ruke. Povukla je zasun na vra ma staje i izašla na uličicu. Žena je ustala i smjesta joj prišla, kao da ju je čekala. »Što trebam učini ?« pitala je. Maddy je zastala. Lecnula se što joj se žena tako smiono obra la. »Jesi li gladna?« pitala je metar-dva udaljena od nje. Lik pod kukuljicom prišao je bliže. Zastala je s jednako šokiranim izrazom lica: bila je to djevojka znatno mlađa no što je Maddy očekivala, punih svježih obraza i očiju okruženih crvenilom. »Oh«, reče i brzo se nakloni. »Opros te, gospo. Nisam htjela ... mislila sam da vi ... rekli su mi da čekam ovdje. Opros te.« Ponovno je krenula u mrak, čvrsto privijajući zavežljaj koji je nosila u rukama. »Jesi li gladna?« ponovno je pitala Maddy. »Hoćeš li ući u kuhinju?« »O, ne, gospo! Rekli su mi da ne ulazim!« Maddy joj se primakla, zbunjena. »Ne trebaš me se boja . Ja sam ... gospodarica ove kuće. Ako ja kažem da možeš ući, onda možeš.« Djevojka se odjednom prestala povlači . »O, gospo – vi ste domaćica?« uskliknula


je s golemim olakšanjem. Ponovno se naklonila i prišla bliže. Pružila je Maddy cedulju, i dalje privijajući svoj zavežljaj čvrsto uza se. »Molim vas, gospo, rekli su mi da dođem ovamo i kažem Njegovoj Milosti da je paket od gospođe Sutherland stigao.« Maddy je uzela poruku. Nije bila zapečaćena; djevojka joj ju je pružila razmotanu da joj pokaže što piše. Pošaljite paket meni, pisalo je njegovim prepoznatljivim rukopisom. »Oh«, reče Maddy. »Onda dobro. Možeš ga unije . Nema potrebe da čekaš vani ...« Iz zavežljaja u djevojčinim rukama začuo se hi plač. Podigla ga je na rame, ho pjevušeći i pogledala Maddy s osmijehom isprike. Maddy je na trenutak nepomično stajala. Osjećala se kao da visi na rubu duboke provalije – nije razmišljala, niti disala. Zatim je prošaptala: »Od gospode Sutherland?« Djevojka se naklonila. »Da, gospo.« Maddy se počela tres . Odjednom ju je obuzela hladnoća. Čvrsto se zagrlila. »Paket? Je li to taj paket?« Glas joj je snažno drhtao. »Je li to – taj paket?« »Da, gospo.« Ponovno se nasmiješila, uz natruhu tuge. »Nisu li plemići grozni što to tako zovu? To je mila djevojčica. Ja sam dojilja – svoga sam sina izgubila prije dva mjeseca.« Taj jednostavni razgovor razbio je snoliku usporenost koja je držala Maddy. Započeo je njezin pad, pravi pad, mučno sunovraćenje u potpuno shvaćanje. Eydie. Gospoda Sutherland. Bili su ljubavnici. Imali su dijete. »Jeste li dobro, gospo?« pitala je djevojka. Maddy je žmirnula. Nije mogla zaustavi drhtaje koji su je potresali. Krenule su joj suze. Vidjela je djevojku kroz mrlje svjetlos i tame. »Dobro sam«, odgovorila je užasnim glasom. Pročistila je grlo. »Dobro sam.« Imali su dijete; on je s njom – s Eydie ... Svi njegovi poljupci. Previše je znao, sve je znao. A Maddy, očarana, opčinjena, mislila je da je pokvareno od njega čuvati uvojak kose i minijaturu. Bila je slijepa. Bila je slijepa i smetena i posve izgubljena. Čula je krhko kmečanje djeteta i umjesto pravednička gađenja osje la samo provalu ljubavi, bola i tuge koji su je preplavili – zato što je dijete bilo njegovo, zato što je pripadalo njemu, a ona je voljela čak i sramotu i nemoral ako su potjecali od njega. »Vama je, gospo, još hladnije nego nama kad tako drhtite. Hoćemo li onda ući?« »Ja ...« Uz zveket nalik na požarnu uzbunu zvono na konjušnici počelo je luđački tući. Maddy i djevojka su odskočile kad su se pojavili fenjeri, a konjušari se ustrčali naizgled sa svih strana. Dijete je počelo plaka . Iza djevojke, na kraju uličice bljesnulo


je oštro svjetlo. Dva su konja u kasu dojurila ispod luka; njihovi jahači skroz u grimizu i zlatu, s bakljama u ruci, kao predvodnici kočije koja je elegantno skrenula u uličicu. Kočijaš je sjedio na sjedalu presvučenom raskošnom modroljubičastom tkaninom. Nosio je vlasulju i epolete na kaputu; bio je uređen kao da je sišao s dvora. Kralj je došao.

Na glavnome ulazu Chris an je bio uzburkanih osjećaja, ushićen i rastresen. Pomagao je Njegovome Veličanstvu na njegovu bolnom putu od kočije do stuba. Chris an ga je pridržavao s jedne, a Wellington28 s druge strane. Wellington, za Boga miloga. Chris an se našao usred poli ke – on može iskoris kralja pa i kralj može iskoris njega. Chris an nije puno čitao novine jer mu je koncentracija ionako bila ograničena, no dovoljno je pra o da zna kako su se pojavile snažne struje koje će vjerojatno sruši aktualnu vladu. A nije bilo boljega načina za javno pomirenje Jurja i Čeličnoga vojvode, nego osigura Wellingtonu dužnost premijera. Odlučili su upravo na Chris anovom balu izaći s m u javnost. Bila je to neviđena sreća, no nije sad imao vremena razmišlja o tome. Nije imao pojma kamo je Maddy nestala – trebala je bi uz njega i pozdravi kralja dok izlazi iz kočije – trebala bi sad biti tu na vratima – trebala bi biti ovdje – k vragu sve, gdje je ona? Juraj je jednu natečenu nogu podignuo na stubu i snažno ščepao Chris ana za lijevu ruku. Sad je bio red na Wellingtona da pridrži kraljevo jelo itekako dojmljivih proporcija. Snažan miris ulja za kosu izdizao se iz sjajnih kovrča na Jurjevoj smeđoj vlasulji i miješao s teškim parfemom s njegova džepnog rupčića. Chris an je odvra o lice da kradomice udahne svježega zraka, a za m podigao pogled. Preplavilo ga je posvemašnje olakšanje. Stajala je ondje na otvorenim vra ma, s Calvinom i dvojicom visokih lakaja iza sebe. Njezina je dijadema blještala; obrazi su joj bili dva crvena kruga na bjelini lica, usne lišene i zadnje kapljice krvi. Iz sveg se srca nadao da se ona neće onesvijestiti. Nacerio se da je osokoli, a onda spus o pogled na kralja ne čekajući njezinu reakciju. Kraljevi pra telji nagrnuli su naprijed pa ju je Chris an izgubio iz vida kad su stigli do vrata, a Juraj ušao u kuću. Kralj je Christiana pomilovao po ruci. »Hvala, hvala, dragi momče. Odavde mogu sam, ha? Gdje mi je štap?« Kralj se oslonio na svoj štap. U predvorju je bilo gos ju – oni koji su znali da imaju pristup brzo su se bili spus li s kata. Juraj se rukovao na sve strane, djelujući razdragano, dok su ga Calvin i lakaji diskretno usmjeravali prema sobi pripremljenoj za njega.


Chris an je čuo reakciju na Wellingtona. Dizala se sa stubišta poput plimnoga vala; potmuli žamor polako se pretvarao u tutnjavu. Vrag ih odnio. Vrag ih odnio sve – Gada i doktora i Manninga i njegovu obitelj. Wellington se odmaknuo od kralja dok je Njegovo Veličanstvo razgovaralo se drugima. Chris an, kojega taj visoko pozicionirani torijevac i slavni vojskovođa nije simpa zirao, osjećao je kako ga hladno odmjeravaju te slavne, sjajne modre oči kojima je nekoć u jednome trenu mogao sagleda cijelo bojno polje. Čelični vojvoda se naklonio. »Njegovo Veličanstvo zapovjedilo mi je da ga večeras pra m. Nadam se da se ne namećem?« Chris an mu je pružio ruku. »Čast ... mi je«, rekao je, i iskreno je to mislio. Vidio je kako je Wellington odmah zamije o njegov govor. »Drukčiji sam«, neuvijeno je rekao, procijenivši da Wellington, koji je imao svoje ljude na visokim mjes ma, zacijelo zna za Chris anov debakl na Vrhovnome sudu. Lagano se, hladno nasmiješio. »Vi barem ... znate ... vatreno krštenje ... mijenja.« Wellington mu je uputio nepopustljiv, upitan pogled dok su se rukovali. Christian ga je pretrpio. Odnio je pobjedu nad svojim vlas m paklom – držao je da ne mora odvratiti pogled zbog svojih političkih stavova. Wellington je podignuo obrve. »Ima li nade da promijenite svoje liberalne stavove?« Christian je slegnuo ramenima. »Pogrešna vatra.« Vojskovođa je prezirno frknuo. »Barem ste ostali vjerni sebi. To vam moram priznati.« Mrko se nasmiješio. »Visage de fer.29 Jedini izbor u životu, zar ne?« Chris an je otvorio šake i pokazao bal oko sebe – svoju vlas tu masku. Wellington nije bio glupan pa je nakosio glavu u znak priznanja. Spus o je ruku na Chris anovo rame i čvrsto ga stisnuo prije no što se okrenuo kralju. Juraj je konačno dospio do salona. Spus o se na sofu uz škripu žica u svome stezniku. Pozvao je Chris ana, smiješeći se poput debeloga kerubina ružičas h obraza. »Zar nam nećete dovesti svoju vojvotkinju?« Chris an se okrenuo. Maddy je cijelo vrijeme stajala blizu vrata, napola zaklonjena gostima i dvorjanima koji su smještali lady Conyngham i Knightona. Ispružio je ruku. Maddy ga nije pogledala, već je prišla i stala pred kralja. Žamor u prostoriji je utihnuo. »Archimedea«, reče Christian. »Vojvotkinja od Jervaulxa.« Pružila je ruku, bez kimanja glavom i naklona. »Dobro nam došao«, ozbiljno reče. Juraj je prasnuo u smijeh. »Bože sve ! Uis nu kvekerica! Rekli su mi, ali nisam mogao vjerova .« Primio je njezinu ruku, poljubio je i zadržao. »Jako su mi dragi vaši ljudi, doista jako dragi. Dobri, ljubazni, pošteni ljudi. Škole. Biblije. Klupe. Služite im na čast.«


Tihim, mirnim glasom rekla je: »Moram reći da više ne pripadam cijenjenom Društvu prijatelja.« Pogladio ju je po ruci. »Zbog vašega braka, zar ne? Ah, vjerska su načela ponekad pravi teret, zar ne? No utjehu možete pronaći u svome sjajnom mužu.« Pogledao je Chris ana. »Nemojte zaboravi da sam vam prijatelj, dragi momče. Na usluzi sam vam kad god me odlučili posjetiti.« Chris an se naklonio. Morao se suzdrža da se naglas ne nasmije od ushita. Kralj ... i Wellington. Vrag ih odnio – neka ga se sad pokušaju dočepati.

Otvorio je bal tek odvevši Maddy na čelo salona, naklonivši se gos ma i njoj te davši maestru znak da počne. Neće bi nikakvih isprika ni objašnjenja. Neka cijeli svijet misli što želi o vojvotkinji koja ne pleše. U jednome trenutku dok su odlazili s plesnoga podija, na kojemu su se plesači skupljali u plesne formacije, Chris an i njegova žena zatekli su se sami u predvorju na katu. Tako ga je ponio njegov uspjeh da ju je zgrabio za ledenu ruku, povukao je k sebi i poljubio usred zvukova glazbe. Udahnuo je noćni zrak, taj otok čiste svježine u teškome zraku ispunjenom miomirisima. Nijednom nije pogledala ravno u njega, no nije ga bilo briga. Sad se osjećao ludo neranjivo, osjećao je da ništa ne može poći po zlu. Jedan užasan trenutak činilo se da je pogriješio. Bila je ukočena i odbila ga je naglim povlačenjem. Odmaknula se te ga pogledala, njegova Maddymoja, njegova blistava mudra Atena, srebrna i njemu lijepa čak i u svojoj strogoći. Zurila je u njega ispod trepavica koje su njezine zelene oči pretvarale u zlatne, istovremeno čedna i putena. Krv mu je brže potekla. »Volim vas«, rekao je ispod glasa. Njegove je riječi odnijela glazba. Znao je da ih nije mogla ču . Nije ni želio da ih čuje. Nije želio da mu odgovori na njih, ne večeras, ne njegove noći, kad je sve bila pobjeda, uključujući njega, nesavršenog. »Hoćeš li sada bi siguran?« pitala je stojeći daleko od njega. Chris an se nije primaknuo. »Gad ... ovdje«, reče. Stegnula je šake. Grčevito je koraknula prema njemu, a onda zastala. »Gad«, ponovio je. »Doktor ... iz ludnice. Calvin ih našao ... kopilad ... šuljali se ... među gostima.« Tijelo joj je bilo napeto, a šake od stezanja bijele uz njezinu srebrnu haljinu. Lukavo se nasmiješio. »Sada uhićeni. Ometali posjed. Lopovi.«


»Uhićeni?« Zaprepašteno je razrogačila oči. »Rođak Edward – dao si ga uhi kao lopova?« »U okovima ... bačeni u pritvor.« Usne su mu se zadovoljno izvile pri samoj pomisli. »Da vidimo kako ... će im se svidje .« Vidio je da nije baš oduševljena. Zurila je u njega s izrazom koji nije znao protumači . Slegnuo je ramenima. »Možda sutra ... možda idući tjedan ... povučem optužbe. Ja sam bolji čovjek. Zbog vas. Pustiti ih.« Nešto joj se promijenilo na licu. Nestala je ona strogoća. Pružila je ruke prema njemu, zagrlila ga, privila ga čvrsto uza se i podigla svoje usne prema njegovima. Chris an je ispus o uzvik uzbuđenja i rados te joj uzvra o poljubac. Ušla mu je u zagrljaj sa spremnošću koja ga je šokirala, razdvojila usne i mahnito ga ljubila, kao da to nikad prije nije učinila i više nikad neće, kao da ih nema tko vidje , tko zuri . Zaboravio je bal i glazbu, izgubio se u njezinu dodiru. Privijala se uz njega s neodgodivom željom; bilo je to obećanje čije mu je ispunjenje bilo teško pričekati. »Maddymoja, Maddy ...« Prisilio se da je odmakne od sebe. Osjećao je kako se glupavo smješka, no nije si mogao pomoći. Bilo mu je drago i bio je sretan kao nikad u životu otkad pamti. Ugrizla se za donju usnu, napeto ga promatrajući. Izgledala je gotovo bolesno, tako blijeda s gorućim obrazima. »Uskoro«, rekao je dodirujući joj vrelo lice. »Prvo ... riješi se kralja.« Kliznuo je prstom po njezinu nosu i poljubio njegov vršak. »Onda samo vi ... i ja.« Spus la je trepavice. Bez riječi je izvukla ruku iz njegove i okrenula se da siđe niza stube.

Njegovo Veličanstvo, vrag ga odnio, ostalo je sve do šest. Chris an je tada već sve gledao kroz vrtoglavu izmaglicu umora. Bio je razdragan, gotovo euforičan: nije bio siguran da išta može izves kako treba, no ipak se nekako provlačio iz minute u minutu. Maddy ga je začudila. Sto nu ju je puta pogledao i pomislio kako je lijepa. U svojoj srebrnoj jednostavnos , svojoj trezvenoj dražes , prikovala je njegov pogled na sebe. Ponosio se njome: nije se naklonila kralju, nije se odrekla svojih uvjerenja – nije iznevjerila svoje poštenje, ni samu sebe. Bože sve , čak je pola sata provela razgovarajući s Wellingtonom – nesumnjivo ga upozoravajući na prepreke u bavljenju poli kom na koje nailaze nekonformis . Njih su dvoje bili par, oboje tako dostojanstveni i ozbiljni – Christian se morao nasmiješiti. Mogao se osvrnu oko sebe i ugleda hrpu žena koje je mogao oženi , no ni jednu od njih nije mogao zamisli kako stoji uz njega u ovakvom trenutku. K vragu i to što


ne može plesati. To je samo čini još više jedinstvenom. Neprekidno je motrio hoće li se odnekud pojavi Manning i Stoneham, no nijednom ih nije vidio. Nije bilo važno; samo bi mu bilo drago vidje njihova lica. U zoru, kad su se i zadnje kočije odvezle u ledeno jutro, a kuća ostala ispunjena mirisima ustajaloga vina i parfema, želio je samo leći i pus da ga obuzme blaženi san. Gledao je kako Calvin zatvara vrata i saginje se da podigne slomljeno pero s poda. Maddy je već ranije nestala – nije joj zamjerao. Jedva je vidio vlas te ruke, toliko je bio umoran. Uspeo se po stubama te prošao pored salona u kojemu je dodatno unajmljeno osoblje već počelo pometati. Činilo mu se gotovo nemogućim popeti se još jedan kat, ali garderoba u kojoj je spavao zadnji mjesec bila je puna stolaca i cvjetova. Njegov se sobar pojavio sa stražnjega stubišta. Chris an je odmahnuo glavom odbijajući njegovu pomoć. Naslonio se na glavni stup stubišta i podigao pogled. I Maddy će bi ondje, u gos nskoj sobi. Želio je leći pored nje i zaspa . Dosta je bilo te čudne distance medu njima. Onaj poljubac. Bilo mu se ubrzalo, a krv zagrijala. Večeras ... Zapravo je bilo jutro. Nasmiješio se sam sebi, razvezao rubac oko vrata i popeo se po stubama. U predvorju na katu jutarnja se svjetlost kroz otvorena vrata gos nske sobe poput lepeze prosula po sagu. Oklijevao je pred vra ma, pokušavajući se sabra . Odjednom mu se učini neugodnim samo joj tako doći u sobu nakon toliko vremena. Možda bi se mogao pretvara kako je zaboravio slugama naloži da pripreme dvije gos nske sobe. Možda bi je mogao jednostavno opet poljubiti – uzbudljiva pomisao – spustiti je na postelju i poljubiti. Duh je u svakom slučaju bio voljan. Iz sobe je začuo ho žensko mumljanje. S mukom se ponovno pokrenuo, odgurnuvši se od zida. »Maddymoja?« Zavirio je kroz vrata, pomalo plaho, bez isprike i opravdanja – teško da bi mogao proći kao poslovični Bog i batina ove kuće. Gos nska soba, uređena prema istančanom ženskom ukusu, bila je sva u toplom ružičastom satenu, neokaljanom bilo kakvom upotrebom. Iza malenoga izbočenja tapeciranoga naslonjača sjedila je djevojka koju Christian nikad ranije nije vidio. Držala je dojenče – izvor mumljanja – koje je svojim nezgrapnim ručicama udaralo po mašnama na djevojčinoj kapi. Na trenutak ga je obuzeo čudan osjećaj da je nekako ušetao u pogrešnu kuću. Soba mu nije bila poznata, ni djevojka, a djetešce ... Zapiljio se u njih. »Dovraga!« uzviknuo je i zašao dva koraka u sobu. Na postelji je ležala tkanina


blistava metalnog sjaja, Maddyna balska oprava, a na njoj dijadema i zapečaćena poruka. Brzo se okrenuo prema djevojci. »Što znači ... ovo?« Čuvši njegov glas, djetešce je u hnulo. Djevojka, koja se nije ni pomaknula, ovlažila je usne i rekla: »Gospođa mi je rekla da ovdje čekam Vašu Milost.« Ustala je, namještajući dijete uz svoje rame, i naklonila se. »Ovo je ta djevojčica, gospodine. Gospođa Sutherland je jučer otputovala i naložila mi da je dovedem k vama.« Chris an je zgrabio poruku i razderao pečat. U desnoj ruci imao je neki čudan osjećaj, drhtala je. Poderao je papir po sredini i sad nikako nije uspijevao složi komade. Njegov mozak nije mogao dešifrira znakove. Čuo je sebe kako ispušta zvukove očaja i progutao knedlu boreći se protiv panike. Nadvio se nad toaletni stolić, poravnao list, no riječi su samo klizale i krivile se kad bi ih pogledao. Christiane. Pročitao je svoje ime. Vidio je slova koja su izricala nešto što nije želio ču . Sad te moram ostaviti. Bilo je to pogrešno. Tvoj svijet, vjenčanje, nezakonito, poništiti. Tvoja kći. Zatvorio je oči i objesio glavu nad porukom. Ostao je bez daha, kao da ga je netko šakom pogodio u prsa. »Idite ... van«, reče. »Druga soba. Idite. Van.« »Da, gospodine.« Djevojka je brzo prošla pored njega. Čuo je kako se vrata otvaraju i zatvaraju. Maddy, mislio je. Maddy, Maddy ... Chris an je povukao uže za zvono. Ići će za njom. Dovest će je natrag. Objasni . Požurio je iz sobe prema stubama lupajući vratima za sobom. U drugoj sobi djetešce je istoga trena počelo plaka . Od toga se zvuka ukopao na mjestu. Pala mu je na pamet luda pomisao da je sve to zabuna, da ga Maddy mora posluša ako joj kaže da je zabuna. Dijete pripada Eydie; ona ga je trebala uze , no došlo je do nesporazuma nesretnog – nesretnog – nesporazuma. Otvorio je vrata sobe. Djevojka je preplašeno pogledala kad ga je pogodilo djetetovo jecanje. »Opros te!« Pomakla je dijete u svome krilu. »Neću joj dopus da plače! Jako je dobra, Vaša Milosti!« Od njezina prestravljenog pogleda zastao je u dovratku. Jednako naglo kao što je i počeo, plač je u hnuo. Djevojka je napola podigla dijete uza se i provirilo je maleno lišće. Djetešce je ho cvililo. Dva okrugla, suzna oka zagledala su se u Chris ana, tjeskobno ga fiksirajući. Djetetovo se čelo nesigurno, upitno nabralo, poput čela putnika koji je upravo sišao iz kočije i shvatio da je zaglavio na pogrešnoj stanici. I u jezivom naletu prepoznavanja, otkrivenja, Chris an je ugledao samoga sebe. Ne u okruglom, bezobličnom dječjem licu, ni u bezbojnom čuperku kose; ne u djetetovu fizičkom obličju koje je moglo pripada bilo kojemu djetetu u bilo kojoj


zipci. Ono što je Chris an prepoznao bila je ona zabrinuta smetenost: polako shvaćanje da je svijet nepoznato i hirovito mjesto, pomalo glupav osjećaj bespomoćnosti onoga tko je možda upravo ugazio u živi pijesak. Poznavao je taj osjećaj. Otvorio je dlan. Pus o je vrata i prišao korak bliže. Okrugle su oči netremice pra le svaki njegov pokret; u njima se ogledala usrdna zbunjenost. Djetešce je zurilo u njegovu košulju i crni kaput, promatrajući ga kao da je riječ o predmetu velike, ali nedokučive važnosti. Djevojčica ga je pogledala u lice. A onda joj se lice razvuklo u iznenadan, radostan osmijeh, poput osmijeha ljubavnika u masi ljudi. Tu si! Njezina ju je nečujna poruka obasjala poput svijeće te smjesta obuzela i njega. Napokon si tu! Zamahnula je ručicama i počela uzbuđeno guguta . Chris an je uzmaknuo, šokiran osjećajem koji ga je obuzeo. »Vrag vas odnio«, ho reče, a djetešce mu se nasmija. »Gospodine?« Sobarev glas iza leda ga je prenuo. Naglo se okrenuo i usredotočio na čovjeka. »Vojvotkinja ...« Shva o je da cijela kuća već zna. Preplavio ga je bijes. »Kad otišla! Saznajte.« »Vaša Milos – kuharica kaže da je gospoda izašla kroz kuhinju prije dva sata i svima zabranila da je slijede.« Chris an je znao kamo je o šla. Svojim kvekerima – mračnim trezvenjacima koji su jučer bili ondje. Ili Richardu Gillu. U njemu je nečujno, ali žestoko eksplodiralo. Neka onda ide! Neka ide, neka je on ima. Chris an je svom snagom zalupio vra ma, tako da su se od siline udarca odbila od zida. Djetešce je opet počelo plakati. »Sšš, ššš«, ponavljala je djevojka, no ono je vrištalo sve glasnije. Ustala je i podigla ga na rame. Dijete je sveudilj zavijalo. »U šat će se kad je polegnem«, reče djevojka pokušavajući nadglasa djetetov plač. »Kad bih je samo mogla nekamo spus . Nosim je cijelu noć.« »Onda spustite!« Christian je mahnuo prema postelji. »Onamo.« Posegnuo je za zvonom dok je činila kako joj je rekao. Ovo dijete, ovo prokleto dijete – Richard Gill – Maddy ... Maddy ... Neće mora odgaja Magarčevu kopilad, zar ne ? Pobožni bijednik, on neće znati kako ... Christian se zajapurio od gnjeva; sledio se pri samoj pomisli. Njegova; bila je njegova žena. Neće dopus da je Gill dotakne. Povukao je uže za zvono. »Ogrtač«, otresao se na sobara. »Pozovite kočiju.«


Ispod lukova jedne od izložbenih dvorana u Bu erfieldovom rasadniku u Lambethu, okružen redovima lončanica, Chris an je stajao i čekao, noge podignute na rub klupe. Naslanjao se na koljeno, lagano kuckajući bičem po nozi kad mu se kveker počeo približavati s drugoga kraja staklenika. Gill je zastao. Christian se nije uspravio, samo ga je iskosa pogledao. Posljednji odjeci vrtlarevih stopa zamrli su niz dvoranu. Na Chris anov pogled odgovorio je suzdržanim, pomalo upitnim izrazom lica – lišenim trijumfalnos , lišenim prkosa – i Christian je shvatio da ona nije ondje. Oborio je pogled i olabavio s sak prs ju oko biča. Njegovim je vrškom gurnuo cvjetove ružičasto-bijelih karanfila, nijemo zureći u la ce. Osje o je snažan poriv da zamahne bičem i otkine cvjetove svim biljkama u dometu. Nije to učinio. Spus o je glavu i protrljao si oči. »Napustila te«, reče Gill. Kroz prste Chris an je vidio samo crnu svilu svoga svečanog odijela na podlozi veselih prugas h la ca. Pomaknuo je bič i uzbibao lišće. Pomislio je kako će ga od mirisa vlažne zemlje i karanfila svaki put do kraja života zapeći sram i bijes. »Meni nije došla«, reče kveker. »Znaš li u koju je skupštinu odlazila?« Christian je odmahnuo glavom. »Mogu saznati«, reče Gill. »Obavijestit ću te je li na sigurnom, ako želiš.« Chris an se osjećao kao da stoji ispred visokoga zida, dok mu trezveni likovi u tamnim kaputima čvrsto zatvaraju vrata. Maddymoja, bespomoćno pomisli. Maddy. Svojevoljno je o šla i ostavila ga. Nije mogao nauči njezine običaje, nikad nije mogao posta čovjek kojega bi cijenila; imao je i čvrs dokaz za to, koji je sad iz petnih žila plakao u njegovoj gos nskoj sobi. Njegov joj se život gadio. Ovaj ozbiljni vrtlar ispunjen strahom Božjim, ovakva jednostavna, umjerena krepost – to je bilo ono što je željela. Pogledao je Gilla i pomislio: ti je nikad nećeš nasmijati, zar ne? Bit ćeš ljubazan, pouzdan i pametan – pametniji od mene – i poštovat će te. Proklet bio. Proklet bio. Bolji čovjek. Chris an je zabacio ogrtač i uspravio se. Okrenuo se, a za m zastao na vra ma, držeći bič i šešir u ruci. »Boji se grmljavine«, reče. Bilo je to nešto što Gill sam možda nikad ne sazna. I duhova, pomislio je dok je izlazio na jutarnju studen – no to Richardu Gillu nije rekao.


Pravo jutarnje sunce probijalo se kroz prorez između zavjesa u gos nskoj sobi i bacalo žarki tračak svjetlos po postelji i jastucima koji su okruživali dijete. Chris an se jednom rukom naslonio na stup baldahina. Bacio je pogled na djevojku, koja je sjedila u kutu, i tek sad primije o kako se doima vrlo iscrpljeno. »Jela?« tiho ju je pitao. »Podojila sam je i presvukla prije pola sata, gospodine.« Toga se uopće nije sjetio. »Vi ... mislio sam.« Tiho je odgovorila: »Sinoć. Gospođa me pozvala da nešto pojedem kad smo ušle.« »Idite sad dolje.« »O, gospodine – ne mogu je ostaviti samu.« »Ja sam ovdje.« »Vi, gospodine?« U zamračenoj je sobi djelovala vrlo nesigurno. »Deset minuta«, rekao je. »Jedite!« Brzo se naklonila i požurila prema vratima. Chris an ih je zatvorio. Prišao je podnožju postelje i pogledao djetešce koje je ondje ležalo na leđima. Probudio ga je; sitne su ručice mlatarale, a hi jecaj prije o da se pretvori u pravi plač. Sve dogovori . Škotska. Morat će pisa Sutherlandima. Sama pomisao na pokušaj pisanja ga je umorila. Umorilo ga je i samo ustajanje sa stolca. Djevojka se doimala odgovornom; možda bi joj mogao pla da otpra dijete. Njegovo ho kmečanje pojačalo se, poput škripavih vrata. Dijete je počelo ozbiljno plakati. Odgurnuo se od postelje i o šao do zastora te ih navukao do kraja, tako da je nestao žarki tračak svjetlos . U većoj tmini dijete je i dalje plakalo; nije urlikalo, nego nekako očajno blejalo, poput ovce izgubljene na brežuljcima. Bilo je prekriveno samo djevojčinim šalom. Pomislio je kako je u sobi hladno jer nije gorjela vatra te je skinuo svoj kaput. Dok je pokrivao djetešce, okrugle su se oči okrenule prema njemu. Plakanje je prestalo i zamijenilo ga je ono zbunjeno, zabrinuto mrštenje. Odmaknuo se i dijete je opet počelo jecati. Bilo je nahranjeno, presvučeno i pokriveno: nije znao koga bijesa dojenče još treba. Možda da ga se podigne – premda tako daleko nije namjeravao ići. Trebao je pozvati drugu sluškinju; želio je leći prije nego mu se i tijelo i duh slome od umora. Pomislio je da ostavi dijete samo u sobi – činilo se da je na sigurnom. Mogao bi prileći u susjednoj sobi. Djevojka će se vratiti za nekoliko minuta. Ono je sveudilj plakalo: dugim, ranjivim, nesretnim jecajima. Nadvio se nad njega, pokušavajući ustvrdi nedostaje li mu nešto uis nu ili je riječ o nekoj ženskoj smicalici koju sve znaju još od kolijevke. Dijete ga je pogledalo, plačući kao da je svijet jednostavno previše grozan za


podnijeti. Postelja je popustila pod njegovom težinom i on je potonuo na svoj lakat. Djetešce je zatvorilo usta, zureći u njega puno nade i tiho štucajući. »Isuse«, rekao je. Legao je na postelju, privukao si jastuk pod glavu, a za m cijeli zavežljaj, sastavljan od kaputa, šala i djeteta, privio na svoja prsa. Sićušna ručica čvrsto je uhva la čipku na njegovoj košulji. Oteo se jedan jecaj, a onda se na pola puta pretvorio u tihi uzdah. Žene, podrugljivo je mislio, tonući u posteljinu, dok mu je mozak tonuo u san. Pomaknuo je jedan prst i osjetio obraz mek poput paperja. Kako se zovete? Pitati djevojku. Sjetiti se da ... Maddy ... Bilo je to pogrešno. Sad te moram ostaviti. Ne plačite. Ne plačite, djevojčice ... Tako sam umoran. Nisam vas zaslužio, zar ne ? Maddy ... ali volio sam vas. Oduvijek sam vas volio.


Elias Li le vra o je njezina oca kući. Smatrali su kako nije preporučljivo da Maddy ide na put ili dolazi u bilo kakav do caj sa svijetom koji je napus la. Pokorila se mudros skupš ne i povučeno živjela s Li leovima u Kensingtonu dok ne istekne podnajam njihove kuće u Chelseaju, da se ona i tata mogu vra kući, jer bilo je posve jasno da kod rođaka Edwarda više nikad neće bi dobrodošli, sad kad je napokon pušten nakon svoga sramotnoga boravka u pritvoru. Njezin je otac bio vrlo povučen. Nekoć bi Maddy bila pomislila da mu nije dobro, tako je h bio, no znala je da ga zapravo muči kaos koji je napravila od njegova i svoga života. Čak se ni Eliasu nije puno obraćao, gotovo kao da su se našli na suprotnim stranama nakon što su cijeloga života bili poput braće. Kad je odvjetnik došao na dogovor oko poništenja braka, Elias i Constance bili su koji su bili uz nju za njezina mučnog objašnjavanja. Tata nije ni ušao u sobu. Najteže od svega bilo je to što nije mogla postupi po želji Jervaulxovih šurjaka i reći da brak nije konzumiran. Slučaj se morao temelji na nepravilnos u sklapanju samoga braka i činjenici da se ni jedna strana ne pro vi poništenju. Maddy je bila svjesna silnih pisama koja su se slala i angažiranih odvjetnika, no sama ih nikad nije vidjela. Elias i starješine vodili su svjetovni dio posla; ona je imala samo jedan zadatak – sastaviti izjavu kojom osuđuje svoje postupke. Bilo je to najteže što je u životu učinila. Nije plakala, još otkako je o šla s Trga Belgrave – no kad je sjela s perom i papirom, sve joj se zamu lo pred očima i nije mogla ništa napisa . Nekoliko je puta pokušavala: čekala je trenutak kad će bi pribranija, povlačila se u osamu u kasno poslijepodne da ga napiše, ustajala u ranu zoru – čak je jednom pokušala pisa odmah po povratku s he molitve u skupš ni, ali na kraju je zgužvala papir plačući kao ljuta godina. Te je večeri Elias rezao pečenku. »Danas me posje o odvjetnik«, rekao je stavljajući komad mesa na Maddyn tanjur, koji joj je za m dodao. »Dobio je konkretnu potvrdu da vojvoda od Jervaulxa neće stvara nikakve prepreke na putu


ispravka pogreške.« Tako su oni to nazivali, »pogreška«. Maddy je spus la pogled na hranu u svome tanjuru. Nitko ništa drugo nije rekao. Uzela je staru čeličnu vilicu s bijelim rožna m drškom i nabola komad mesa. No nije mogla jesti. Kvekerski život, jednostavno štovanje šine i Boga – tako se lako opet uklopila u njega. Pomagala je Constance oko rublja, odlazila na molitvu, išla sa starijom članicom u posjet bolesnima i nesretnima. Sve je bilo jednostavno: bilo je ispravno ustaja rano, naporno radi , malo govori ; bilo je pogrešno bi lijen, neiskren, grešan. Bilo je pogrešno razmišljati o njemu. Osjećala se kao kod kuće, a opet tako daleko od kuće. Nisu joj nedostajali sluge, kočije, pozlata i raskošne prostorije. Nisu joj nedostajale čak ni lijepe haljine kad bi se sje la kako je glupo u njima izgledala, u usporedbi s damama koje su plesale na Trgu Belgrave. Nedostajalo joj je samo jedno: komadić duše koji je ondje ostavila. U nekim neobičnim, iracionalnim trenucima zatekla bi se u zamišljanju da mu mora pomoći da zakopča prsluk, da želi da napiše pisma umjesto njega – stvari koje nije trebala radi još otkako joj je ruka ozdravila. Začula bi stope na stubama i podigla glavu – no nikad nisu bili dovoljno odrješi , nikad dovoljno nestrpljivi. S snula bi prste preko filigranskog prstena – maloga ukradenog blaga, svoga jedinog pljačkaškog plijena. Setala bi uz živicu, a onda zastala i čvrsto se zagrlila, lica okrenuta prema zimskome sutonu i prema njemu – kao da je ondje, kao da ga ponovno može osje , još samo jednom. No on neće stvara nikakve prepreke na putu. Stavila je zalogaj pečenke u usta i prisilila se da proguta. Nekoć ju je trebao, sada više ne. Jedno su se kratko vrijeme njihovi životni putovi presijecali u vremenu i prostoru, a onda se opet razišli. On je bio vojvoda od Jervaulxa. Ona je bila sramota svoje skupš ne. Dolazila je na molitvene skupove praćena oblakom osude; bila je jedna od njih i nije to bila, njezino je ime bilo predmet javnoga zanimanja u novinama, što je nanosilo gorko poniženje Društvu prijatelja. Bila je zahvalna što su se Elias, Constance i neki drugi ugledni kvekeri zauzeli za nju, svjedočeći kako je zalutala s pravoga puta, no vra la se na njega i odsad pa nadalje hodat će obasjana božanskom svjetlošću. Svi su iščekivali izjavu kojom će samu sebe osudi . Nitko to nije naglas rekao, ali budu li njezine riječi dovoljno snažne, pokažu li iskrenu i potpunu čežnju za čistom božanskom istinom, možda će biti moguće uvjeriti kvekere da popuste u svojoj osudi i ponovno je kao ravnopravnu članicu prime u Društvo. »Kako napreduje tvoj posao, Johne?« pitala je Constance Maddyna oca. Protrljao si je bradu. »Sporo. Zadnjih dana ide sporo.« Maddy reče: »Nisi želio da


ja pišem.« »Nisam siguran želim li da taj rad bude objavljen.« Okrenula se prema njemu. »Nećeš ga objaviti?« »Maddy moja«, tiho reče, »znaš da nisam samo ja zaslužan za njega.« »Nisi samo ti, ali ...« Zastala je. »Zar da ga objavim navodeći i njegovo ime? Mislio sam da se to neće svidje .« Nasmiješio se svojim milim, tužnim smiješkom. »A da iskreno kažem, u dokazu sam nabasao na komplikaciju koja nadilazi moje sposobnosti.« Pognula je glavu nad tanjurom. Nije bilo pravedno. Tata je tako dugo i tako marljivo radio. Ne smije sve biti uzalud zbog njezinih pogrešaka. »Jesi li za malo kelja, Johne?« Constance je promijenila temu i poslužila tatu. »Prijatelj Gill jutros nam ga je donio. Kaže da se na tržnici pojavio morski kupus, šiling i šest penija košara.« »Kad bi nam barem pronašao malo šparoga«, reče Elias. »Ili ga uzgojio pored onih svojih cvjetova.« Constance se malčice nasmiješila. »Archimedea ga mora pita . Za nju će to učiniti.« »Hajde, hajde, Constance«, nježno ju je opomenuo. »Trčiš pred rudo.« Constance je stavila malo kelja u Maddyn tanjur i neskrušeno nastavila: »Sve će to sretno završiti. Osjećam to u srcu.« »Jesi li nastavila pisati svoju izjavu, Archimedea?« pitao je Elias. »Jesam«, rekla je, besciljno premećući kelj po tanjuru, neprekidno ga sjeckajući. »Nisam završila.« »Večeras ćemo se zajedno moli «, reče. »Možda to pomogne da pronađeš pravi put.« »Da«, reče Maddy. Pogreška će biti ispravljena. On neće stvarati nikakve prepreke na putu. Sjećala ga se u onome posljednjem trenutku – nikad ga neće zaboravi – lukavo samopouzdanje, sjaj i autoritet; zvijezde i beskonačnost, nedosežan svijet. A bon chat, bon rat, ispod grba s feniksom. Staložen, smion, krvožedan u svojoj osve . Poput pravoga mačka, lijenog i razigranog, moćnog i nepomirljivog, preokrenuo je igru u svoju korist i šatro svoje mučitelje: bacio ih u zatvor, zamalo ih izbavio, povukao, a za m obnovio optužbe, suočio ih s istražnom porotom prije no što ih je opet oslobodio kad mu se tako prohtjelo. Siro rođak Edward, mislila je Maddy, nikad više neće biti debeljuškasti štakor, siguran u svojoj rupi. On je bio vojvoda od Jervaulxa. Imao je milosnice. Vlas tom je snagom pobijedio svoju bolest. Dođite, toliko joj je puta rekao. Gotovo mu je mogla čuti glas.


Među m, ta posljednja nit koja ju je vezivala uz drugi život blijedjela je čak i u njezinoj mašti. Napisat će svoju izjavu. Vrijeme je. Nakon večere je s Eliasom i Constance sjedila u šturom salonu i slušala starješinin duboki, zvučni glas u molitvi. Ćula je sve ono što bi trebala napisa . Nakon molitve je to i napisala, bez suza.

Chris an je sjedio razvrstavajući poštu. Pozivnice je jednu po jednu bacao u vatru. Zastao je kad je došao do pisma iz Škotske i odložio ga u stranu. Promatrao ga je neotvorenog na stolu. Zatim je slomio pečat i pročitao ga. Ustao je i otišao gore. U žutoj sobi zipka je stajala na najtoplijemu mjestu, pažljivo zaklonjena od vreline ognjišta. Jilly je podigla pogled. »O, Vaša Milos – upravo se probudila i spremno vas čeka!« Kimnuo je glavom. Djevojka se naklonila i otišla, tiho zatvarajući vrata za sobom. Chris an nije prišao kolijevci. Umjesto toga, naslonio se na postelju i promatrao je iz daljine. Diana ga nije primije la: ležala je na leđima odgurujući svoju dugu lanenu košuljicu i igrajući se svojim nogama. Sad je imala bijelu izvezenu kapicu i sićušne šlapice prekrivene mašnama, ovratnike i podbradnjake, srebrnu zvečku, meku četku i češalj s drškom od bjelokos – sve što treba, kako su ga izvijes le Jilly i razne sluškinje. »Djevojčice malena«, tiho reče. Okrenula se začuvši mu glas. Bilo je to nešto što je tek nedavno naučila. Čelo joj se zbunjeno namrštilo dok je tražila odakle je glas stigao. Chris an je prišao zipci. Počela se smješka prije no što je s gao do nje, a kad se nadvio nad nju, počela je mahnito lamatati rukama i nogama. Ushićeno je zacvilila kad je svojim nosom protrljao njezin. Njezine su ga šake udarale po obrazu i čeljus . Izvinuo bi glavu i jauknuo svaki put kad bi ga pogodila, i činilo se da je ta igra oduševljava. Uspravio se nad njom, nudeći joj svoje kažiprste. Smjesta ih je zgrabila i izvila glavu unatrag da ga može vidjeti. »Hladno u Škotskoj?« pitao ju je. Upitno je namreškala čelo. »Topla odjeća«, obećao je. »Poslat ću. Haljine. Novac. Neke lijepe stvari.« Igračke za rođendan. Pitao se hoće li joj ih da . Neće joj moći pisa , ni ima bilo kakvih vijes o njoj. To su mu jasno dali do znanja. Treba samo potajno plaća uzdržavanje i ne činiti ništa što bi obitelj dodatno osramotilo. Bilo je to najbolje, naravno. Najbolje za nju.


Povući se bez riječi, kao što se povukao kad se potegnulo pitanje poništenja njegova braka. I to je bilo najbolje. Cini se da su ga se svi nekako sramili. Izvukao je prste iz djetetova s ska i o šao do vrata. Okrenula je glavu prateći ga. Nesigurnost i briga smračili su joj lice. Najbolje. Pogledao ju je s izrazom tupog očaja i nečujno zatvorio vrata.

Tri kralja došla su i prošla, bez kolača i igara. Smislio je razloge da odgodi Dianin odlazak: blagdani, vrijeme, nužna nabavka još nekoliko komada tople odjeće. Imala je garderobu na kojoj bi joj pozavidjela svaka fatalna žena, a koju joj je odabrala vlas ta krojačica, rođakinja kuharičine sestre, u suradnji s kuharicom i Jilly. Calvin je pridonio komadom izvezena muslina koji mu je nekako uskočio u košaru kad je naručio proljetne livreje. Durham je donio modre vrpce, da joj idu uz oči. Chris an se noću polako vozio Ulicom Oxford da bi onda zaustavio kočiju i nastavio pješke ispod plinskih svjetiljaka. Kupovao joj je šalove, vunu i baršun. Želio je da joj ne bude hladno. Više od svega želio je da joj ne bude hladno. Kad mu je postalo jasno da jedno dojenče ne može iskoris svu tu odjeću, Jilly je spakirala tkanine u kovčeg. Chris an je želio naruči diližansu i pratnju za putovanje na sjever, no nije uhvatio priliku. Jednoga siječanjskog dana Calvin je u knjižnicu uveo raskuštranoga dječaka, koji je nervozno kršio ruke u rukavicama bez prs ju dok je batler svečano najavljivao: »Dječak iz kvekerske škole želi razgovarati s vama, Vaša Milosti.« »Lijepo molim, gospodine«, reče dječak prije no što je Chris an s gao učini išta više od podizanja obrva. »Ja sam dežurni učenik. Prijatelj Timms naš je učitelj aritme ke. Prenosim vam njegovu poruku ...« Zatvorio je oči da točno izreci ra. »›Molim te za trenutak vremena da sa mnom sagledaš jedan problem. Smijem li doći k tebi?«‹ Dječak je otvorio oči. »Ako vojvoda odbije, moram se ispriča u ime prijatelja Timmsa i smjesta o ći, a ako pristane, trebam mu reći da prijatelj Timms ima u srijedu nastavu do dva pa nakon nje može svra na Trg Belgrave. Jedino tada može doći sam, a vojvoda zna zašto. I to je sve, gospodine.« Ispus o je dah i opus o ruke. Chris an je samo nepomično sjedio i gledao prazni zid u dvorištu. U njemu se probudila sitna gorko-slatka iskra. »Otiđite u spremište za kočije«, reče dječaku. »Pogledajte kočiju. Zapam te je. U srijedu u dva ... čekat će kod škole. Vi ćete je potraži . Odvedite gospodina Timmsa do nje ... ona će ga dovesti k meni.«


»Da, gospodine!« Dječak je trznuo glavom.

Chris an je bio uzbuđen poput šiparice kad je Calvin uveo Timmsa u knjižnicu i udobno ga smjes o. »Dobro ste?« pitao je, rezervirano stojeći u pozadini nakon batlerova odlaska. Ispod niskoga oboda svoga šešira od dabrovine Timms se okrenuo u smjeru Christianova glasa. »Tjelesno sam dobro«, ravnodušno je rekao. Christian nije mogao odrediti čuje li optužbu u njegovu tonu. Istezao je prste na svojoj desnoj ruci. Soba kao da je otežala od tišine. »A Maddy?« pitao je vrlo tiho. Njezin se otac jedva zamjetno nasmiješio i odmahnuo glavom. »Ne znam.« Chris an je prišao pisaćemu stolu za kojim je Timms sjedio te privukao stolac s druge strane. »Koji problem ... želite da proučim?« Timms nije donio nikakve papire ni izrezbarene simbole. Ukratko je objasnio jednadžbu, tako jednostavno da je Chris an uopće nije morao zapisa . Predložio je očito rješenje: redefiniciju problemske varijable. »Ah.« Timms se ponovno slabašno nasmiješio, kao da je taj odgovor više ironičan nego zadovoljavajući. »Naravno.« Christian je čekao da starac iznese pravi problem. Timms ništa nije rekao. »Niste došli ... samo zbog toga«, naposljetku reče Chris an. »Mislio sam da će malo duže potrajati«, ironično će Timms. Da barem jest, pomisli Christian. Pitao je: »S radom inače ... nema problema?« »Nisam napredovao«, reče Timms. »Bojim se da me osvojila tvoja krasna matematička knjižnica u dvorcu pa sam joj se neumjereno predao.« »Hoćete li ostati na večeri?« »Ne mogu. Moja kći ne zna da sam došao ovamo.« Chris an se odjednom odgurnuo od stola. O šao je do prozora. »Ona bi se ... ljutila.« »Možda se ne bi baš ljutila. Ne želim joj prouzročiti dodatnu bol.« »Bol?« Zatvorio je oči. »Sutra je mjesečna skupš na. Od nje se očekuje da ondje pročita svoju izjavu. Skupš na je tražila da primjerak pošalje i novinama te tvome prijatelju Durhamu, koji je vodio obred vjenčanja.« Christian je okrenuo glavu. »Izjava?« pitao je. »Kakva izjava?« Timms je ustao, ruku lagano oslonjenih na rub stola. »Dođi na skupš nu, prijatelju«, reče, »pa ćeš čuti.«


Maddy je svakoga jutra s Constance odlazila u ubožnicu, noseći hranu za starice i djecu. I toga je jutra išla kao i svakog drugog, premda je to bio dan njezine sramote, dan kad će je osuditi u skupštini. Njihov je put prolazio duž ruba sela, pored polja i rasadnika. S druge strane komada zemlje poharane zimom već su izdaleka ugledale neobičan prizor, na uglu gdje je puteljak skretao u dvorište ubožnice. Jedna je krava bila zavezana za golo drvo i žvakala sijeno: svakodnevan prizor na tome mjestu. No danas su posred blatnoga puteljka pored krave stajala dva lakaja u bijelim livrejama, s vlasuljama na glavi, uokvirujući bizarnu pojavu lady de Marly na pozlaćenu stolcu, stopala pažljivo položenih na odgovarajuću klupicu. Malo dalje stajala je zatvorena kočija i potpuno blokirala put. Constance je samo rekla: »Što li je ovo?«, i nastavila hoda prema trojcu koji je čekao. Maddyne su noge hodale sve sporije i sporije. Napokon je stala, dvadeset metara od barikade. »Mislim da se moram vratiti.« Constance – okruglog, mekog lica smirenog poput lica one krave – pogledala je Maddy. »To su samo svjetovni progonitelji«, reče tako mirno da je osokolila Maddy. »Jednostavno ćemo nastaviti dalje.« Krenule su i toliko se približile lady de Marly da je Maddy jasno vidjela bočicu mirisnih soli u krilu stare dame. »Baš dirljivo.« Njezin stari glas jasno je i odsječno zazvonio u praznome zraku. »Posvećeni smo dobrotvornome radu, je li?« Maddy ništa nije odgovorila. Počela je obilazi trojac, no lakaj joj se ispriječio na putu. »Mi ćemo razgovara , vojvotkinjo«, reče lady de Marly. »Ovdje i sada ili na nekom drugom mjestu i u drugo vrijeme, ali svakako ćemo razgovarati.« Maddy se odmaknula od lakaja. »Ja nisam vojvotkinja.« »Ne. Čini se da ste obična kukavica.« Vojvodina tetka bila je zamotana u raskošne šalove, krila prekrivenog finim vunenim pokrivačem, ruku skrivenih u mufu od samurovine. »Dođi, Archimedea«, reče Constance okrećući se u stranu. »Zašto je ne pus te da posluša?« upita lady de Marly. »Ako sam ja davao koji ju je došao dovesti u napast, nije li dovoljno snažna da se othrva?« »Ti nisi đavao, već samo još jedna muka za nju«, reče Constance. »Danas je već ionako čeka dovoljno teškoća.« »Ne.« Maddy je podbola izjava da bi bilo što što bi lady de Marly mogla ponudi


kao iskušenje moglo bi dovoljno da nadjača njezin poziv predane kvekerice. »Pus je neka onda govori. Ne može reći ništa što bi me uznemirilo.« »Jervaulxu nije dobro«, promrmljala je lady de Marly. Maddy se brzo okrenula. Grlo joj se stegnulo. »Nije mu dobro?« Lady de Marly se zahihotala. »I još kažete da vas ne mogu uznemiri .« Krv je navrla Maddy u obraze. Osje la je kako joj je navalila u cijelu glavu; planula je jasno vidljivom groznicom. »Archimedea je zbog božanske milos u sebi zabrinuta za dobrobit bližnjega svoga«, reče Constance. »Uis nu?« komen rala je lady de Marly ironično se smiješeći. Sagnula se i popravila šal iza sebe u svome pozlaćenom stolcu. »Dovoljno mu je dobro, djevojko – dovoljno dobro da me pošalje k vragu što se miješam. Morala sam vas pronaći preko vlas h izvora. Znate što mene zanima.« Fiksirala je Maddy svojim prodornim pogledom. »Možemo li se čemu nadati?« Maddy ju je shva la. Pomislila je na »paket«, zavežljaj u djevojčinu naručju, njegovu vlas tu krv koju je pus o da čeka na uličici. No takvo dijete neće zadovolji prohtjeve lady de Marly. »Ne«, reče šturo. Apsolutno sigurno. Starica je dugo netremice gledala u nju. Za m je s snula usne i uzdahnula. »No onda. To je valjda to.« »Pozvana sam da posvjedočim o božanskoj is ni«, reče Constance odlučnim glasom. »Premda tebi i tvojima iskreno želim svaki blagoslov, moram reći kako je taj brak zlo. Užasno je što ste Archimedeu prisilili da se uda izvan svoje vjere. Moraš znati koliko je hrabrosti trebalo, i još će trebati, da ona obnovi svoj savez s Bogom.« »A, da.« Lady de Marly kimnula je prema njihovim košarama. »Nosite svoje kruhove i ribe siromašnima.« »Rugaš se onome što ne razumiješ.« »Vi nesumnjivo bolje poznajete Boga od mene«, odvra lady de Marly, »no ja vrlo dobro poznajem vašu Archimedeu. Nije ona nikakva neustrašiva sve ca.« Pogledala je Maddy. »Jeste li, djevojko? Nipošto. Samo se bojite pravoga zadatka koji je Bog izabrao stavi na vaša leđa.« Izvukla je ruku iz mufa, zgrabila štap i njime gurnula Maddynu košaru. »Ovo baš i ne iziskuje mnogo razmišljanja, zar ne? Ljubazna je to gesta, istina – no hoće li dati posla muškarcima?« »Namijenjeno je djeci i starcima. Nemam tu moć da muškarcima dam posla«, reče Maddy, »jer bih inače to učinila.« »O, budalasta djevojko. Budalasta djevojko. Ne znate što ste imali. Previše ste se bojali skinu ruke s očiju i pogleda .« Oprezno je spus la noge na zemlju i uspravila se. Lakaj je brzo priskočio te joj pomogao na putu do kočije. Zastala je i okrenula se


prema Maddy oslanjajući se na štap. »Nahranit ćete ih – koliko? Deset, sudeći po m košarama. Razmislite, djevojko. A mogli ste ih nahrani deset suća, da ste samo imali hrabrosti.«

»Hoćete li s nama u Brooks's?« Durham se penjao preskačući stube. U ruci mu se njihalo sićušno zrcalo na vrpci. »Za čarobnu Dianu.« Dao ga je Chris anu te ušao za njime u gos nsku sobu. »Dame se vole rano posve toale . Što kažete? Fane će se naći sa mnom čim završi sa službom.« Christian je iskušao učinak zrcala na Dianu. Zagugutala je i zgrabila ga. Malo se igrao potezanja s njome. »Ne danas«, reče. »Kada?« upita Durham. Polako je prišao prozoru, naslonio se na njega te pogledao van. »Jedan dan, što kažete?« U njegovoj ležernos jasno se čulo kako Durham drži da to neće moći dovijeka odgađati. »Ne danas«, ponovio je Chris an. Pogledao je u stranu. »Durhame. Dobili ste pismo od Maddy?« Njegov je prijatelj prestao nemirno kucka šakom po kapku prozora. Nije se okrenuo. »Nešto ... jesam – mislim da sam nešto dobio«, neodređeno je rekao. »Nešto?« »Nekakvo pismo. Ne znam. Sigurni ste da ne želite u Brooks's, stari moj?« »Recite mi ... što je pisalo.« Durham je i dalje gledao kroz prozor. »Mnogo duhovnih naklapanja. Vrlo kvekerski. Zapravo ga nisam previše pozorno pročitao.« »Kvekerski?« »Slušajte, bilo je to nevažno pismo. Idem sad, ako ne mislite sa mnom.« »Danas će ga čitati kvekerima. Izaći će i u ... novinama.« Durham se okrenuo od prozora. »U tom slučaju, stari moj, toplo vam preporučujem da ne kupite novine.« Izraz njegova lica pobijao je njegov neozbiljni ton. Zabio je ruke u džepove te išetao iz sobe. »Ako se predomislite, dođite u klub.«


Chris an je ušao ne znajući pravo što da očekuje: inkviziciju, sudenje, nekakav hi molitveni skup. No ondje je zatekao svojevrsni suzdržani poslovni sastanak bez predsjedatelja. U prostranoj goloj prostoriji sjedili su na klupama i nisu glasali. Činilo se da svi mogu slobodno govori : podne su daske i krov odjekivali dok su vjernici jedan po jedan ustajali da iskažu svoje osjećaje. Za m bi netko dugo iznosio izjavu koja bi naišla na opće odobravanje i ušla u zapisnik. Chris an nije sjeo, već je ostao kod vrata. Red muškaraca koji su sjedili na povišenom podiju na čelu prostorije poprijeko ga je pogledao kad je ušao. Ni jedan se nije pomaknuo da ga izbaci, no jedan ga je sveudilj strogo gledao – prepoznao je vođu tmurne skupine koja ju je posje la u njegovoj kući. Chris an mu je uzvra o pogled ne mičući se. Bila je prisutna samo jedna žena. Sjedila je sama na jednoj od prednjih klupa, odmah ispod podija, okrenuta prema naprijed – s bijelim šeširićem i šalom preko crnine, anonimna. Naposljetku je u skupš ni zavladalo za šje; čula se samo škripa tajnikova pera dok je bilježio i najsitniju pojedinost. »Je li Archimedea Timms prisutna?« pitao je tihi glas. Chris an je osje o kako gubi dah kad je ustala. Nije joj vidio lice, no drhtala je. Vidio je to odande gdje je stajao. Stala je pognute glave, leđima okrenuta prostoriji. »Archimedea Timms«, započeo je jedan od muškaraca sprijeda, »pozvana si ovamo zbog svoga braka sa svjetovnim čovjekom, braka koji je sklopio svećenik, te stanovi h drugih prijestupa. Prijatelji su od tebe tražili da skineš ljagu s is ne i napišeš izjavu kojom osuđuješ svoje postupke.« Među vjernicima se začuo tihi žamor odobravanja. »Tražim da sada naglas pročitaš svoju izjavu«, reče netko iz redova klupa. Christian je grčevito zgrabio dovratak iza sebe. I dalje pognute glave, podigla je papir u svojim rukama i počela čita , drhtavim


him glasom. Ništa nije razumio, osim zvuka njezina glasa, zvuka tako poznatog i milog da je osjetio gotovo tjelesnu bol. »Prijateljice«, glasno se požalio čovjek u zadnjim klupama, »okreni se i govori razgovijetno.« Trenutak je nepomično stajala. Za m se okrenula prema ostatku prostorije. »Nimalo ne sumnjam ...«, reče spuštena pogleda. A onda je, kao da je odlučila da se uistinu suoči s njima, podigla oči. Preko glava vjerskoga skupa njezin se pogled smjesta ukrstio s njegovim. Rastvorila je usne da progovori, ali nije. Svjetlost s visokih okruglih prozora pala je na nju, na njezin nepomični blijedi lik bez kapi krvi u licu. Prkosno ju je pogledao. Recite, pomislio je. Recite to meni, ako već možete njima. Činilo se da se izgubila. S oklijevanjem je spus la pogled s njega. Bacala je nemirne poglede preko redova klupa između njih, poput progonjene zvijeri, kao da nešto traži; kao da misli da će nešto ugledati, kao da se ne može sjetiti što joj je činiti. »Archimedea«, prozborio je krupni čovjek duboka glasa koji ju je bio posje o. »Moraš nastaviti.« Držala je papir u jednoj od svojih mlitavih ruku, položenih na crnu suknju. Podigla ga je. Zatresao se poput slomljena p čjeg krila kad je slijepo pogledala u njega. »Nimalo ne sumnjam ...«, reče drhtavim glasom. »Nimalo ne sumnjam ... u to da je pravedno da trpim i ja ... sam me zadovoljna ...« Podigla je glavu i glas joj se jasnije čuo. »... jer grozno mi je što, premda sam hodala među prijateljima, nisam bila jedna od njih. Jer da sam bila, nikad ne bih učinila takvo što – i da sam poslušala savjet Gospoda ili prijatelja, ne bih to učinila.« Ovlažila je usne. Glas joj je zadrhtao novom visinom. »Kad sam u crkvi stajala pred lažnim svećenikom, rekla sam da sam od Boga primila zadatak da ga volim i nazvala sam ga svojim mužem, no to je bilo pro vno božanskoj is ni. Isto tako, ondje sam rekla da sam ja njegova žena, što je također bilo pro vno božanskoj is ni.« Sad je zurila u daleki kut prostorije, daleko od papira, daleko od njega. Suze su joj se počele slijeva niz obraze. »Znala sam, kad sam to učinila, da sam učinila nešto užasno«, reče, »i da se trebam toga odreći, i to sam mu rekla, no nisam imala hrabros djelova čak i kad me božanska svjetlost odozgo upozoravala na to. Božja je opomena bila snažna, no moja je volja bila još snažnija. Ja ...« Zastala je. Plakala je ne skrivajući suze, stojeći pred svima njima, njezin usamljeni lik sam pred ostalima, s papirom koji se polako raspadao u njezinim nemirnim rukama. Čvrsto je s snula usne. Pogled joj je odlutao do stropa, pa do poda, posvuda samo ne do bilo koga tko ju je gledao. »O šla sam«, reče tanašnim glasom, »u njegovu kuću i ondje živjela kao žena


izgubljena ...« Chris an je ispus o glas, odmaknuo se od dovratka i zakoračio naprijed, ali nije stala. »... među raskoši i sebičnim, zemaljskim rados ma i udobnos ma. Premda sam znala da nisam udana u svjetlu božanske is ne, tonula sam u kaljužu bludnoga grijeha i putenih užitaka, a nisam mogla i nisam htjela pokori se riječi evanđelja, već sam sve dublje zalazila u neprijateljevu stupicu, i vra la sam mu se čak pošto sam se uspjela osloboditi povlačeći se svome ocu.« Chris an je odmahivao glavom. Gledao ju je, pokušavajući je nagna da mu uzvra pogled, drhteći i odmahujući glavom. »Mnogo sam puta u svome srcu rekla da ga volim, i da to mora biti božanska istina, no bio je to privid moje mašte ili đavolji šapat, a ne blagoslovljeni utjecaj Duha Svetoga«, nepopustljivo je nastavljala onim visokim drhtavim glasom, »a znam da je tako jer sam imala osjećaj da činim nešto što ne bih smjela, a kad sam kasnije vidjela prijatelje, sramila sam ih se pogleda .« Stajala je oblivena suzama. »I žao mi je. Nedostojna sam. Odričem se toga što sam učinila i preklinjem prijatelje da me ne odbace jer njemu sam okrenula leđa.« Žmirnula je, praznoga pogleda usmjerena ni u što. »Duboko me boli slabost moje prirode.« Pognula je glavu. »A sada želim – potonuti u svjetlost i živjeti u skladu s božanskom istinom.« »Istinom!« uzviknu Christian. Riječ je glasno zazvonila u tišini. Napokon ju je natjerao đa ga pogleda, i ona i svi ostali. Čvrsto je stajao pred vra ma, bodući u oči – pogrešno odjeven, lju t, ponižen. Samo su on i Maddy bili ljudska biča usred svih tih redova trezvenih lica. Na podiju je ustao onaj čovjek duboka glasa. »Prijatelju«, reče Chris anu, »spram tebe osjećamo nježnu sućut, no moramo te izvijes da živiš izvan božanske svjetlosti i da si uljez na ovoj skupštini.« Ustao je još jedan čovjek, ovaj put iz redova klupa. Bio je to Richard Gill. »Želimo da odeš.« Chris an se mahnito nasmijao. Prošao je središnjim prolazom i istrgnuo raskupusani papir iz Maddynih ruku. »Tko je ovo napisao?« Stavio joj ga je pod nos. Pogledala ga je kao da je on tek neka obmana, kao da govori nekim suludim jezikom koji nije razumjela. Izraz na njezinu licu ga je razgnjevio. Tupa preplašena bol, glupa, slaba, ne vi, ne Maddymoja, laži, laži, laži! Gnjevno je zurio sa zgužvanim papirom u ruci. Osjećao je kvekere iza svojih leđa, vidio nju pred sobom, kako stoji ondje i laže, kako drži prijetvorni pobožni govor! Pogrešno! Pogrešno! Morao joj je to reći. Pokušao joj je reći i nale o na zid – rešetke, luđačka košulja i okovi, i riječi zagušene prije no što su uopće s gle do


njegova grla, riječi zatočene u njegovu mozgu. Dogodilo se; izgubio je riječi. Znao je da će se to dogodi kad mu budu najviše trebale. Oni su zurili u njega kao u cirkusku nakazu nestaje gubi se ne može govori luđak kvekeri osuda pobožni pogled! No u svome gnjevnom očaju nije uzmaknuo. Stajao je ondje, pulsirajući od srama i divljega bijesa, dišući poput živo nje iz džungle, bijedni ludi slaboumnik pred svima njima. Kvekeri! Kvekeri pobožni Richard Gilll »Bolje!« Riječ je provalila iz njega, povik. Raširio je ruke. »Pogleda ! Mene! Ne može govori grešnikl« Glas mu je udario o gole zidove kad je pokazao na Gilla. »Misli on ... boljp.« Prezirno se podsmjehnuo Magarcu. »Misli vi ... tako sve ... zaslužili ... moju ženu?« Okrenuo je leda i podigao papir prema ozbiljnim muškarcima na podiju. »Tko ovo napisao? Vi?« Mahao je papirom pred trezvenim licima. »Ili vi? Ona ne. Ona ne ... reći da ja ... neprijatelj.« Chris an je odmahnuo glavom i zastenjao u nevjerici. »Maddy ... ›bludni grijeh‹?« Bio je na pola puta između smijeha i suza. »Ja to zvao ... ljubav prema vama. Pred Bogom ... ljubav ... čast ... moja žena ... poš va dok nas smrt ne rastavi. Ja rekao. Još istina, Maddy. Još istina ... za mene, i zauvijek.« Buljila je u njega, uspravno, nepomično stojeći. Suze su joj klizile niz lice. »Životna družica!« povikao je na nju, na tupu uplakanu fasadu iza koje se krila. »Bog ... zadatak ... volim\ Nema zakona do ljubavi! Vojvotkinjo!« Usne su joj se pomakle. Ovlažila ih je. »Misli ... ne?« odlučno je pitao. »Misli vi pokorna mala kvekerica?« Njegov divlji smijeh odjeknuo je sve do stropnih greda. »Tvrdoglava ... samovoljna ... ohola nepopustljiva lažljivical Ne htjeli se nakloniti kralju, prokle bili! Ušli u luđačku ćeliju – glava gore ... bez straha ... Mogao vas ubiti, Maddy. Mogao stoput vas ubiti.« »Bio je to trenutak spoznaje«, prošaptala je. »Bili to ... vi«, rekao je. »Vojvotkinjo. Vi ... odveli odande. Vi udali za ... vojvodu. Vi rekli ... ne puder lakajima.« Pokazao je prema podu. »Reći sada – na koljena, i ja to učinim. Đavolji dar.« Usta su mu se izvila. »Ne biseri, cvijeće ... oprave. Nešto uis nu bezbožno. Da vam ... ja sebični baha gad ... ono što jesam, sve što mogu. Da vam ... svoju kćer ... jer je zadržim ... jer joj okaljam ugled da udovoljim sebi ... jer samo vi – samo vi, vojvotkinjo ... shvaća zašto činim. Jer samo vi ... moći nauči je dovoljno hrabros ... nauči je da ne haje ... za prijezir ... za ono što kažu. Samo vi ... moći nauči je da ... bude poput vas. Vojvotkinja.« Otvorio je šaku i pus o papir da padne na pod. »Vojvotkinja iznutra!« Jednim je razornim pogledom prele o preko redova punih kvekera, a onda se okrenuo i brzo krenuo niz prolaz. Zastao je na vra ma i osvrnuo se. »Ja čeka vani ... pet minuta!« zarežao je. »Vi ...


doćil Ili nikad!«

Preko puta kvekerske skupš ne, u sjeni malenoga groblja – na kojemu se nalazilo samo jedno stablo i nekoliko starih grobova s snu h između zgrada – Chris an se držao za ogradu. Još se uvijek tresao: bila je to reakcija koja ga je pogodila čim je izašao, zakašnjeli odgovor na ono što je proživio. Bijes i strava kolali su mu kroz vene. Na ulici je vladala prometna buka. Samo su sićušno groblje i skupš na beživotno, nepomično stajali, okrenu jedno prema drugom poput dva otoka šine usred previranja. Čekao je mnogo duže od pet minuta. Čekao je, sa sve manjom nadom, cijeli sat, pa dva, znajući da bi trebao ići, znajući da je njegov glupi ul matum bio uzaludan, naposljetku znajući da, glupavo, čeka tek da je ugleda – samo još jednom prije no što sklizne izvan njegova dometa. Grčevito stežući ogradu, promatrao je kako prolazi promet na ulici, svatko po svome poslu, poput rijeke. Protutnjala su kola prekrivena seljačkim suknom, koja su vukla dva vola, ne žureći, već uporno grabeći naprijed. Kad su kola prošla, ugledao ju je kako stoji na stubama skupštine. Željezne zakovice ograde bolno su mu se zabile u palce. Nitko drugi nije izašao. Namrš o se; nije znao protumači izraz njezina lica ispod šeširića, samo je bio siguran da je sama. Činilo se da nešto traži, pogledavala je gore-dolje po ulici. Vidio je kako se spus la niza stube i krenula prema njemu. Oduzeli su mu se udovi. Samo ju je gledao; nije se mogao pomaknu ni progovori kad je zastala na rubu pločnika, čekajući da prođe lagana kočija. Podigla je suknju i prešla ulicu. Zario je dlanove na oštre zakovice. Kovano željezo u njegovoj koži odvojilo ga je od nje kad je zastala na pločniku. Podigla je lice. Bilo je uplakano, ali lišeno tuge. U laganoj tmini groblja bijeli obod njezina šeširića kao da je upijao svjetlost, kao da je sjajila. Preplavila ga je grozna nesigurnost. Pus o je ogradu i odmaknuo se nekoliko metara dalje na groblje. Nije želio zna . Nije želio ču da je razlog toga sjaja dogovor koji je postigla s kvekerskom skupštinom. »Dijete.« Glas mu je grubo, poput tuđega, odjeknuo uskim grobljem. »Evdieno i moje.« Pogledao ju je izvijenih usta, ali ne u osmijeh. »To se zove ... ›bludni grijeh‹.« »Da«, rekla je, i dalje stojeći s druge strane ograde. Osje o je silnu potrebu da joj kaže sve, da joj prizna sve svoje prljave tajne, tako


da mu više nikad ne može reći da je prijetvoran. Spus o je pogled na izblijedjela slova na mramornoj ploči. »Sutherland ... obitelj zna ... da je moja. Nije im drago, ali će je ... uze .« Slegnuo je ramenima. »Službeno ... je njegova. Ne mora nikad ... sazna .« Bijesno se nasmiješio nadgrobnoj ploči. »Budem li ... anonimni dobročinitelj.« Nije ju mogao pogleda . Bilo je preteško. Njegova sramota njegove pogreške – njegovi grijesi. Njima ju je otjerao još dugo prije no što ju je uopće upoznao. Ona je zračila svjetlost i mirnoću kao da nije s ovoga svijeta. Od njezine aure spokoja krvario je u sebi. »Zadržat ćeš je?« »Moja kći«, gorko reče. »Moja nezakonita kći. Kopile. Kao da je žigošem ... imenom.« »Da«, rekla je. »Ali ćeš je zadrža ?« Pognuo je glavu. Neočekivan, čudan osjećaj stegnuo ga je u prsima. Lišajevi na nadgrobnoj ploči počeli su se pretvara u slova. Zmirnuo je i nasmiješio se. »Samo mislim ... bit će joj hladno, a njih neće bi briga.« Ondje gdje je stajao, zvuk prometa bio je poput udaljene tutnjave, čudno smekšan, kao da dopire iz nekog drugog svijeta. »Nisam znao ... da će biti tako teško.« Dlanovima si je otro oči. »Maddy!« Povukla je zasun na dverima i ušla. Prišla je stablu te stala pred njega, ozbiljna i uspravna, poput krasnog, nemilosrdnog anđela. Naravno da mu je morala doći reći. Ne bi se toga libila, niti se pokušala izvući samo da ga poštedi boli. »Dopus t će vam ... da ostanete kvekerica?« muklo je pitao. »Prihva li su ... vašu izjavu?« »To nije bila božanska istina«, jednostavno je rekla. »Pa sam došla k tebi.« Zvuk svega ostaloga s šavao se i dalje, blijedio i nestajao. »K meni?« tupo je ponovio. Usne su joj se lagano, vragolasto izvile. »Ti si moj muž, a ja tvoja žena, životna družica, i medu nama nema drugog zakona do ljubavi.« Dotaknula mu je rukav, lagano, poput učiteljice koja nježno upozorava nestašnog učenika. »Taj ću zadnji dio ponavljati svakoga jutra.« Snažno ju je uhva o za ruku. Riječi u njemu bile su poput p ca koje se zabijaju u staklo. »Ako me još hoćeš«, napokon plaho reče u šini. »Moja izjava – ostala sam da je ponovno napišem i ponovno pročitam, da kažem pravu is nu – da nemamo drugog izvora doli našega Gospoda koji se svojim Sve m Duhom obraća našim dušama, i samo On može odluči kako ćemo Mu služi – i kada, gdje i na koji način.« Stezala je prste u njegovim rukama. Podigla je trepavice. »Trajalo je duže od tvojih pet minuta.« Još uvijek nije vladao sobom. Nije joj mogao nikako odgovori pa se spus o na


koljena i u snuo lice u njezino jelo uz uzdah koji je govorio D a i Da, i Volim vas, i Jeste li sigurni? Osje o je njezine prste u svojoj kosi. Spus la se, sjela na mramornu ploču, držeći njegovo lice objema rukama. Gledala ga je ravno u oči. »Ne Gill?« pitao je s bolom u glasu. »Ne ... bolji čovjek?« Promatrala je svoje ruke, koje su mu zaglađivale kosu. Ništa nije odgovorila pa je duboko bolno zastenjao i lagano je zatresao. »Zar još nisi pogodio?« Nasmiješila se. »Bojim se da sam dovoljno dobra samo da budem tvoja vojvotkinja.« »Vi ... me činite ... boljim.« »O, trudit ću se.« Igrala se uvojkom na njegovoj sljepoočnici. »No si vojvoda, zao i pokvaren čovjek, a ja te previše volim da bih te pretvorila u nešto drugo.« »Zao pokvaren ... slaboumnik«, vragolasto reče. »Ne«, rekla je. »Zvijezda koju sam samo mogla gleda na nebu i divi joj se. Ti vidiš moju pravu, pohlepnu prirodu – drago mi je da si pao i da te mogu drža u rukama.« Promuklo se nasmijao. »Zvijezda ... od aluminija.« Spus o je pogled u njezino krilo. »Ne zavređujem vas, Maddy, ali sam ... previše pokvaren da bih vas pustio.« »Eto«, rekla je. »Jednaki smo u svojoj grešnoj sebičnosti.« Ponovno se nasmijao, ironično. »Ne baš. Ne baš, Maddymoja.« Shvatio je da su mu prsti isprepleteni s njezinima, dok mu se u prsima i očima iznenada širila oštra vrelina. Nakon kraće šutnje Maddy upita: »Kako ti se zove kći?« »Diana.« Progutao je slinu i nakašljao se. »Diana Leslie Sutherland. Njezina obitelj ... krs la je.« Odmahnuo je glavom, sveudilj zagledan u njezino krilo. »Maddy. Shvaćate kako će to bi ? Ljudi će ... svisoka je gleda . Ogovara je. Vas. Ljudi će ... biti okrutni.« Prezirno je pucnula prs ma. »Naučit ću je kako se treba nosi s takvim svjetovnim ispraznostima.« Podigao je glavu. »Hoćete?« »O, da«, reče s mirnom sigurnošću. Oteo mu se usiljeni osmijeh. »Naglavačke, Maddy. Vi okrećete moj svijet ... naglavačke.« Spus la je oči. Njezini su prs ponovno pronašli njegove i kliznuli medu njih. »I moj.« Držala ga je za obje ruke. »Bojala sam se toga. Da ću od tvojih poljubaca posta neumjerena. I ljubomorna – da ću se boja da ih nećeš sve čuva samo za mene.« Pogledao je njezine ružičaste obraze i zabrinutu donju usnu koju je zagrizla. Vidio je


da je ozbiljna. Nagnuo se naprijed i približio usne njezinima. »Maddy«, prošaptao je. Okrznuo joj je kut usana. Snažno ga je s snula za ruke. Okrenula je glavu i primila njegov poljubac iznenadnom, pohlepnom lakoumnošću, neiskusnom, ali vatrenom. Privukao ju je sebi; jela su im se priljubila i njezine su se noge ovile oko njega. Jezikom je istraživao duboko po njezinim us ma i osjećao njezinu usrdnu reakciju. Bila je jednako žestoka u svojim strastima, kao i svojim vrlinama, mala kvekerska vojvotkinja. Morao se nasmiješi – težak zadatak usred izuzetno ero čnog poljupca. Morao se otrgnuti i spustiti lice. Ukočila se. »Smiješ mi se!« reče pokušavajući izvući ruke iz njegova stiska. »Volim vas.« Nije joj dopus o da ih izvuče i cerio joj se. Za m ju je počeo nježno poput lep ra jezikom dodiriva po mekoj liniji njezine brade i obraza ispod šeširića. »Ljubim vas.« Uhva o je vrpcu i razvezao je te odbacio uš rkanu kapicu. »Ljubavi moja.« Držao joj je obraze između svojih dlanova. »Voljeni moj živote. Tri vlas ta konja – dvije kočije – baršun – odaje – jastuci – postelja ... moji poljupci. Svi moji poljupci. Svi će biti ... samo za vas.«


Budući da su prethodne godine propus li svoj božićni objed, stanari dvorca Jervaulx bili su odlučni u namjeri da ove godine proslava bude dvostruko raskošnija, a vojvoda je to spremno utrostručio. Dva dana prije Božića u velikoj se dvorani – kamenoga poda prekrivenoga daskama – gos lo, pilo, pjevalo, plesalo, zabavljalo i ljubilo od podneva do pola sata iza ponoći. Čak je i Maddy morala zaplesati, unatoč prosvjedima izgovorenima kroz smijeh, kad su je odnijeli na sredinu podija i okrenuli prema Jervaulxu, koji je ondje čekao. Poveo ju je kroz dostojanstvene korake kvadrile s Durhamom i lady de Marly, praćenima glazbom i bučnim veseljem – no bio je to prijateljski smijeh, koji se pretvorio u grohot kad ju je Jervaulx uhva o za rame i vrh glave te okrenuo u pravom smjeru. Na kraju joj se naklonio. Maddy je, s dljivo se smiješeći, ispružila ruku. Ozbiljna je lica prihva o ruku, a za m povukao Maddy i poljubio je usred dvorane, među svim m ljudima, dok su im u ušima odzvanjali mahnit pljesak i glazba. Bio je to dug, strastven, žigošući poljubac, samo njihov otok vrele tišine u moru buke. »A sada ćemo«, promrmljao joj je na uho, »dostojanstveno otići.« Poljubila je tatu; čak su je i vojvodina majka i sestre ovlaš poljubile u obraz, dok se lady de Marly otresla kako je krajnji čas da se vojvoda i vojvotkinja povuku: Maddy je dopus la da se te besmislice previše otegnu. Ostavili su je da udara štapom u ritmu glazbe i govori Maddynu ocu da je prestar i da bi trebao otići na počinak. »Dođite«, reče Chris an Maddy odvodeči je od stubišta na drugome kraju dvorane. Maddy ga je spremno poslušala. Svi su prolazi bili osvijetljeni plamtećim bakljama, zadimljeni i blještavi, a onda su ona i Chris an došli do hih odaja predviđenih za dječju sobu. Tiho je otvorio vrata. Jilly je sjedila u predsoblju sa zasjenjenom svje ljkom, odjevena i puna nade. Skočila je na noge i naklonila se. Chris an joj je kimnuo, na što se ona nacerila i ponovno naklonila, žureći iz sobe da se priključi zabavi. Pošto je otišla, Maddy ga je vidjela kako kroz otvorena vrata gleda u zamračenu ložnicu.


Tijekom protekle je godine pokušala živje u skladu s pravilima božanske svjetlos , čak i usred sve te raskoši – i shva la da je lady de Marly itekako imala pravo kad je govorila o hrabros . S malim prihodima nije bilo naročito teško zna što je ispravno. Zadržala bi za sebe i tatu dovoljno za život, dok bi ostatak – a bio je skroman priložila za milodar u skupštini. Sad kad je imala toliko puno, bila je to svakodnevna odluka: što je nužno, a što tričavo. Mogli su otpus polovicu lakaja, no kao što je Jervaulx kiselo primije o, onda bi im morali isplaćivati podršku preko župe. Siva je zona bila tako velika – gotovo ništa nije bilo crnobijelo. Te je godine više vremena provela propitujući svoj život na putu božanske is ne, no što je to učinila u cijelom svom životu dotad. Imala je vlas te projekte i one koje je natovarila Chris anu – njegova dobra djela, kako ih je zvao, namigujući joj dok je ispisivao čekove na tako astronomske iznose da bi joj od tereta takve odgovornosti zadrhtala koljena. Među m, nije u svemu bila tako nesigurna. U jedno je bila posve sigurna: svim je srcem znala da je jednu stvar učinila upravo onako kako se od nje očekivalo. Što god budućnost nosila, koliko god ljudi upirali prstom – Diana je bila dar, i bude li odrasla znajući kako izgleda Chris anovo lice dok je usnulu promatra, uvijek će to vjerovati. Pritvorio je vrata i vra o se Maddy. Rastreseni pogled nestao je iz njegovih očiju negdje jekom protekle godine, tako postupno da nije mogla odredi kad se to zbilo. Više nije bio ono što je bio nekoć, što je u njemu izazivalo bolno nestrpljenje: a to je značilo, zajedljivo je mislila Maddy, da mu sad trebaju dvije sekunde za ono za što mu je nekoć trebala jedna, te da se odjednom može posve samo jednoj temi. Među m, gledao ju je s punim razumijevanjem. Činilo se da ga više uopće ne zbunjuje kad joj je pažljivo skinuo biserje iz kose i raspleo joj pletenice. Lagano je prs ma prele o preko njezinih obraza i golih ruku. »Već sam vidio ovu haljinu«, promrmljao je. »Jedna balska oprava je sasvim dovoljna«, odlučno je rekla dok joj je raskopčavao kukice na srebrnoj haljini. »Ali sjetite se gladnih švelja.« »Ne bi se smio rugati. Istina je da su mnogi gladni.« »Onda ne naručujte novu haljinu«, reče usana pri snu h na njezino oblo rame. »Samo im pošaljite ... nešto moga novca.« Privila je svoju ruku uz njegov obraz, osje la njegov čvrs obris. »Radije se obra vladi i donesi zakon koji će im osigurati pravednu plaću.« Podignuo je glavu. »Naravno. Donijet ću ... zakon. Baš jednostavno ... u zemlji slobodnoga tržišta.« Nasmiješila mu se, prateći pomalo hrapav utor mišića između njegova obraza i


usta. »Imam neke cifre od ...« Spustio je lice na njezin vrat i zastenjao. »Sutra ćemo o tome«, rekla je. Ponovno je zastenjao, kliznuo rukama ispod njezinih dojki i odgurnuo je unatrag. Jillvna postelja bila je uska i meka. Kad ju je poljubio, zaboravila je oprave i zakone. Kad je ušao u nju, čvrsto ga je privila uza se – to je bilo njezino i izuzeto od svjetovnih briga. Bilo je to slatko jedinstvo i bliskost, njezin zadatak ljubavi, cijeli prožet snažnom, prevelikom radošću.

Na Badnjak u zoru velika je dvorana bila u kaosu: razbacane klupe, izgorjele svijeće, izblijedjela imela i razvezane crvene vrpce. Božična cjepanica još je gorjela u divovskome kaminu i grijala napuštenu prostoriju. Chris an se nasmiješio Maddynu lju tu licu kad je ugledala Devila navrh dugačkoga stola. Glodao je kost od šunke čvrsto je držeći prednjim šapama. Cass je staloženo lizala led iz velike srebrne posude za hlađenje vina, koja je stajala nasred dvorane. Zazviždao je. Cass je došla, no Devil ga je samo pogledao i vratio se na posao. »Koji je ono pas?« iznenađeno upita Maddy. Chris an se okrenuo. Pred ognjištem je ležao golemi hrt, čija se gruba siva dlaka gotovo posve stapala sa osunčanim srebrnkastim kamenom poda. Primio ju je oko struka i poveo prema srubištu. »Tek jedan pas.« »Nikad ga još nisam vidjela.« »Ne ulazi često u kuću.« »Oh.« Krenula je uza stube obazirući se. »Valjda ga je netko sinoć pus o. Bogme je velik.« »Dobar pas«, reče Christian slijedeći je. »Nikad ne grize. Voli djecu.« »Ah. Možda kad Diana malo naraste ...« Zijevnula je. »Mogao bi joj posluži umjesto ponija.« Chris an je zastao i privukao je k sebi. Leđima se naslonio na zaobljeni zid stubišta. Kad je spus o glavu da poljubi ženu, pogledao je prema ognjištu. Hrt je ustao. Protegnuo se i na trenutak ga pogledao. Zatvorio je oči i prepus o se poljupcu. Kad je podigao pogled, jedan je čupavi rep nestajao s vidika: Devilov ili Cassin, ili zamišljen – bilo je nemoguće reći. No Chris an je znao. Maddy je stajala u njegovu zagrljaju, rumenih obraza, zamišljena i pospanih očiju. Spustila je glavu na njegova pleća i ponovno zijevnula. Nasmiješio joj se. Znao je. Možda je bio vol i pokvarenjak – ali znao je prepozna čudo pred svojim očima.


[1] Đavao (op. prev.) [2] George Bryan »Beau« Brummell (1778. – 1840.), engleski kicoš i začetnik modernoga muškog odijela (op. prev.) [3] Kvekerima (op. prev.) [4] Svinja koja je u Londonu krajem 18. stoljeća izazvala senzaciju jer je biranjem karata s točnim rješenjima navodno rješavala matematičke zadatke (op. prev.) [5] Fileti, piletina na maršalski, lososov odrezak, nabujak od marelica (op. prev.) [6] Neasfaltirani put u Londonu, nekoć mjesto susreta viših krugova (op. prev.) [7] Sklop zgrada jednoga od londonskih sudova (op. prev.) [8] John Singleton Coplev, prvi barun od Lvndhursta (1772. – 1863.), britanski pravnik i poli čar, triput odradio mandat predsjednika Vrhovnoga suda Velike Britanije (op. prev.) [9] George Canning (1770. – 1827.), britanski premijer (op. prev.) [10] Eng. trot = kas (op. prev.) [11] Rundell and Bridge, u 18. i 19. stoljeću čuvena londonska draguljarnica (op. prev.) [12] Nekoć poznata londonska gostionica i odmorište kočija (op. prev.) [13] Londonska gostionica (op. prev.) [14] Jelo od kuhane ribe, riže, tvrdo kuhanih jaja, curryja i vrhnja (op. prev.) [15] Christopher Wren (1632. – 1723.), engleski arhitekt i znanstvenik, najpozna ji po svome remek-djelu, katedrali sv. Pavla u Londonu (op. prev.) [16] »Ubojica srndaća« (op. prev.) [17] Lily (eng.) = ljiljan (op. prev.) [18] Guy Fawkes (1570. – 1606.), engleski katolički revolucionar koji je tzv. »Barutnom zavjerom« želio dići u zrak zgradu Parlamenta u Londonu i pritom ubi kralja. Zavjera je razotkrivena, a Fawkes osuđen zbog veleizdaje i smaknut. Svake se godine u Velikoj Britaniji 5. studenoga slavi kao Noć Guya Fawkesa, koja se uvijek obilježava vatrometima (op. prev.) [19] Dični viteže (op. prev.) [20] Najvišega ranga (op. prev.) [21] Mare Isambard Brunel (1769. – 1849.), engleski inženjer francuskoga podrijetla, najpoznatiji po projektiranju tunela ispod Temze (op. prev.) [22] Poslovno središte Londona (op. prev.) [23] Muškarac koji javno iskazuje naklonost prema udanim ženama iz visokoga društva (op. prev.) [24] John Claudius Loudon (1783. – 1843.), škotski krajobrazni arhitekt (op. prev.) [25] Lanceloc »Capabilitv« Brovm (1715. – 1783.) i Humphrv Repton (1752. -


1818.), engleski krajobrazni arhitekti (op. prev.) [26] »Kakva sreća!« (op. prev.) [27] As iz rukava (op. prev.). [28] Arthur Wellesley, prvi vojvoda od Wellingtona (1769. – 1852.), poli čar i vojskovođa, britanski premijer (1828. – 1830.), poznat pod nadimkom Čelični vojvoda (op. prev.) [29] Željezno lice (op. prev.)