Page 1

GIGA

Julie Garwood ÄŒast

Naslov izvornika HONOR'S SPLENDOUR


GIGA

PRVO POGLAVLJE 'Uostalom, braćo, što je god istinito, štogod časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala — to nek vam je na srcu.' Novi zavjet, Poslanica Filipljanima, 4:8 Naumili su ga ubiti. Stajao je nasred čistine ispred zamka, ruku čvrsto svezanih na leñima. Bezizražajna pogleda zurio je pred sebe, posve ignorirajući svoje neprijatelje. Pustio je da ga svuku do pojasa, a da nije izgovorio ni riječ ili pružio bilo kakav otpor. Njegov zimski, krznom podstavljen plašt, žičana tunika, košulja, čarape i čizme, bili su bačeni u hrpu, na smrznutu zemlju nedaleko od njega. Nije dvojio o namjeri svojih neprijatelja. Namijenili su mu smrt, ali da ne ostave svjež ožiljak na njegovu tijelu, po kojem bi svakome tko bi ga pronašao odmah bilo jasno daje ubijen. Jednostavno će stajati i polako umirati od hladnoće, pogleda uprta u svoju odjeću. Dvanaest muškaraca s bodežima u rukama, zbog čega su se jamačno osjećali puno jači i hrabriji nego što su uistinu bili, obasipalo gaje psovkama i uvredama, cupkajući na mjestu u pokušaju da zagriju svoja obuvena stopala. Ipak, nijedan mu se nije usudio približiti. Očito su zaključili kako je bolje ostati na sigurnoj udaljenosti, u slučaju da se njihov, naizgled miran i pokoran zarobljenik, uspije osloboditi konopca i napasti ih. Nisu ni najmanje sumnjali u njegove sposobnosti. Svi su čuli priče o njegovoj izvanrednoj snazi. Medu njima je bilo i onih koji su imali prigodu vidjeti ga u bitki. Uspije li se osloboditi, morat će ga probosti, ali ne prije nego što trojicu ili četvoricu njih pošalje u smrt. Voña skupine jedva je mogao vjerovati vlastitoj sreći. Zarobio je Vuka i uskoro će svjedočiti njegovoj smrti. Njihov zarobljenik načinio je glupu pogrešku. Duncan, barun od Wextona, ujahao je u neprijateljski zamak potpuno sam i bez ikakva oružja. Sigurno je bio prilično naivan ako je vjerovao da će Louddon, plemić s kojim je bio u zavadi, poštovati dogovoreno primirje. Vjerojatno je računao na vlastiti ugled, zaključio je voda. Bio je uvjeren kako je nesavladiv, kao što se pričalo. Zato je i djelovao toliko umišljeno, kao da ga situacija u kojoj se našao ni najmanje ne zabrinjava. Ipak, promatrajući zarobljenika, nije se uspio oduprijeti osjećaju nelagode. Svukli su ga i tako lišili svih obilježja njegova plemićkoga položaja, poput prepoznatljiva plavo-bijela grba koji je svjedočio o njegovu ugledu i zaslugama. Barun Louddon želio je da zarobljenik umre bez časti i dostojanstva. Ipak, iako je bio gotovo nag, ponosno je stajao pred njima, očito se odbijajući pokoriti željama baruna Louddona. Nije se ponašao poput čovjeka koji zna da ga čeka smrt. Nije molio da ga poštede, niti je preklinjao da mu skrate muke. Najgore od svega, uopće nije izgledao poput nekoga tko se smrzava. Prokletstvo, unatoč hladnoći, nijednom nije zadrhtao. Nije bio blijed, a koža na njegovu široku poprsju, umjesto da poplavi od hladnoće, bila je glatka i brončana. Jest, svukli su plemića, ali ispod slojeva otmjene odjeće, nalazio se ponosan ratnik, snažan i neustrašiv, kako se i pričalo. Vlastitim očima mogli su se u to uvjeriti. Povici i psovke polako su utihnuli. Sve što se moglo čuti bilo je zavijanje vjetra u krošnjama ogoljela drveća. Voña je polako svrnuo pogled na skupinu svojih vojnika. Zbijeni jedan uz drugoga, stajali su nedaleko od zarobljenika, gledajući u zemlju. Nijedan se nije usudio baruna Wextona pogledati u oči. Nije ih mogao kriviti zbog kukavštine. I samom mu nije bilo lako ukrižati pogled s njegovim. Barun Duncan od Wextona bio je najmanje za glavu viši od najviših vojnika koji su ga čuvali. Usto, nakon pogleda na njegovo krupno tijelo širokih ramena, mišićavih ruku i dugih snažnih nogu, bilo je doista teško oteti se dojmu da bi ih sve mogao poubijati... ako bi htio.

2


GIGA

Mrak se brzo spuštao, a počelo je i sniježiti. Vojnici su ispod glasa počeli negodovati. — Moramo li stajati ovdje i smrznuti se zajedno s njim? - promrmljao je jedan. - Neće tako skoro umrijeti — dodao je drugi. - Barun Louddon otišao je prije više od sata. Neće znati jesmo li ostali vani ili ne. Ostali su se hitro složili s njim. Žamor odobravanja stigao je do ušiju njihova voñe. Kratko je svrnuo pogled na njih. Kimali su glavama, pogledavajući u njegovu smjeru. I sam je morao priznati da ga hladnoća počinje živcirati. No više od svega živciralo gaje što mora priznati da barun Wexton nije poput drugih ljudi. Bio je uvjeren da će se dosad slomiti i pasti na koljena moleći za milost. Njegova bahatost doista gaje razljutila. Prokletstvo, izgledao je kao da se dosañuje. Morao je priznati da gaje podcijenio, a to mu je prilično teško palo. Njegova stopala, iako u vojničkim čizmama debela potplata, već su se smrzavala, a barun je stajao bos na goloj zemlji i nije se ni pomaknuo otkad su ga svezali za drvo. Po svemu sudeći, bilo je puno istine u onome što se o njemu govorilo. Prokleo je svoju praznovjernu narav i naredio ljudima da se povuku u zamak. Kada se i posljednji vojnik izgubio s vidika, provjerio je konopce na Wextonovim rukama pa stao ispred njega. — Priča se da si snažan poput vuka, no čovjek si kao i svaki drugi, i tako ćeš i umrijeti. Louddon nije htio da na tvojem tijelu ostanu tragovi noža. Ujutro ćemo tvoje truplo odnijeti daleko odavde i baciti ga u neku jamu. Nitko neće moći tvrditi da Louddon ima svoje prste u tome - prosiktao je, srdit što ga zarobljenik nije ni pogledao. – Da je po mojemu, izvadio bih ti srce i završio s tim — dodao je, pona-davši se da prokletnik neće ostati hladan na njegove uvrede. Cim mu ih uzvrati, sa zadovoljstvom će mu pljunuti u lice. Barun Duncan polako je spustio pogled na svog neprijatelja. Što god daje vidio u njegovim očima, mora da gaje prestravilo, jer voda je naglo ustuknuo. Oštro je udahnuo pa hitro učinio znak križa, pokušavajući se zaštititi od mračnog obećanja koje je prepoznao u njegovu pogledu. Brzo se okrenuo i požurio prema zamku, uvjeravajući se kako je samo činio svoju dužnost. Skrivena iza debelih zidina zamka, Madelyne je promatrala zbivanja na čistini. Nekoliko dugih minuta pričekala je da se uvjeri kako se vojnici njezina brata neće vratiti, moleći Svevišnjeg da joj podari dovoljno snage i hrabrosti za uspješnu provedbu njezina nauma. Znala je da stavlja na kocku sve što ima. No, nije imala izbora. Nitko drugi nije ga mogao spasiti. Svjesno se suočila s tim izborom, kao i s mogućim posljedicama. Ni trenutka nije dvojila da joj, bude li otkrivena, slijedi smrt. Ruke su joj podrhtavale, no korak joj je bio brz i siguran. Sto prije završi stoje naumila, to bolje za mir u njezinoj duši. Imat će dovoljno vremena razmisliti o svemu kad oslobodi tog luñaka. Budući daje bila odjevena u dugi crni ogrtač s kapuljačom koji ju je pokrivao od glave do pete, barun nije opazio kako mu prilazi. Vidjevši kako stoji pred njim, iznenadio se. Nalet vjetra otpuhao joj je kapuljaču s glave i masa crvenkaste kose rasula joj se niz ramena. Maknula je neposlušan pramen s lica i zagledala se u zarobljenika. Na trenutak, Duncan je pomislio da se um poigrava s njim. U nevjerici je odmahnuo glavom. Začuvši njezin glas, shvatio je da žena koja je stajala pred njim ipak nije plod njegove mašte. Oslobodit ću vas — prošaputala je. - Nastojte biti tihi dok se ne udaljimo. Nije mogao vjerovati stoje upravo čuo. Glas njegove izbaviteljice zvučao je blago i melodično poput zvončića na proljetnom povjetarcu. Zatvorio je oči i prisilio se ne prasnuti u smijeh zbog tog čudesnog prevrata. Trenutak je razmišljao bi li uzviknuo bojni poklič i završio s tom komedijom, pa odustao. Znatiželja je bila prejaka. Odlučio je pričekati i otkriti što smjera. Naizgled nezainteresirano gledao je kako izvlači mali nož ispod ogrtača. Noge mu nisu bile svezane, a pokaže li se da je lagala i pokuša li mu zabosti nož u srce, pomest će je. Madelyne nije bila svjesna opasnosti u kojoj se našla. Želeći što prije izvršiti svoj naum, posve mu se približila i počela rezati konopac. Duncan je osjetio kako joj ruke podrhtavaju,

3


GIGA

no nije bio siguran dršće li zbog straha ili hladnoće. Miris ruža dopro je do njegovih nosnica. Udahnuvši ga, pomislio je da mu je hladnoća zasigurno pomutila um. Miris ruža usred zime, anñeo u predvorju pakla... ništa od toga nije imalo nikakva smisla. Ipak, mirisala je na ruže i izgledala poput anñela. Ponovo je u nevjerici odmahnuo glavom. Naravno, znao je tko je ona. Opis koji je dobio odgovarao je do posljednje pojedinosti, no svejedno je bio netočan. Rečeno mu je da je Louddonova sestra vitka, smeñe kose i plavih očiju. I oku ugodna, prisjetio se. Da, taj dio bio je pogrešan, zaključio je. Sestra tog ñavola nije bila oku ugodna. Nije bila ni lijepa. Bila je čarobna. Uže je napokon bilo prerezano. Bio je slobodan. Djevojka gaje obišla, stala pred njega i nasmiješila mu se, a zatim se hitro sagnula i pokupila njegovu odjeću sa zemlje. Strah ju je učinio nespretnom. Kad je zakoračila prema njemu, spotaknula se. Brzo se pribrala i mahnula mu. - Slijedite me — šapnula je. Nije se ni pomaknuo. I dalje ju je bez riječi promatrao. Madelyne se kratko namrštila, nezadovoljna njegovim oklijevanjem. Mozak mu se zasigurno smrznuo pa ne može razmišljati, zaključila je. Jednom rukom privila je naramak njegove odjeće uz sebe, a drugom ga obujmila oko struka. — Oslonite se na mene - prošaputala je. — Pomoći ću vam, ali moramo se požuriti — dodala je, pogleda uprta u vrata zamka. Glas joj je bio ispunjen strahom. Udovoljio je njezinoj želji. Na trenutak je dvojio bi li joj rekao da se ne moraju skrivati jer se njegovi momci upravo uspinju uza zidine, no predomislio se. Što manje zna, to bolje za uspjeh njegova pothvata. Dosezala mu je jedva do ramena, a ipak se silno trudila da mu pomogne koračati. — Idemo u sakristiju — objasnila mu je. — Posljednje što bi im palo na pamet bilo bi da vas traže u kapelici. Nije obraćao pozornost na njezine riječi. Pogled mu je bio uperen na sjeverni zid. U blijedom svjetlu polumjeseca vidio je siluete svojih vojnika kako se bešumno spuštaju niz zidine. Osmjehnuo se. Louddonovi vojnici bili su glupi koliko i on. Snijeg i hladnoća natjerali su čuvare da napuste položaje na bedemu. Povukli su se u zamak i prepustili neprijatelju da iskoristi njihovu slabost. Ta glupost koštat će ih života. Svom težinom oslonio se o njezino rame, trudeći se daje uspori. Ramena i ruke bili su mu ukočeni, no u stopalima nije imao nikakva osjeta, što je bio loš znak, no znao je da ovoga trenutka s tim u vezi ništa ne može učiniti. Začuvši kratak zvižduk, brzo je podigao ruku, dajući vojnicima znak da ostanu na svojim položajima. Svrnuo je pogled na djevojku, spremajući se da joj dlanom hitro prekrije usta pokuša li viknuti. No pogled joj je i dalje bio uperen u zemlju. Pognuta pod njegovom težinom, očito nije bila svjesna opsade svog doma. Kada su stigli do kapelice, šapnula mu je da se osloni o kameni zid i drhtavih ruku pozabavila se otvaranjem vrata. Budući daju je želio ostaviti u uvjerenju kako je preslab da bi mogao stajati, poslušao ju je. Sljedećih nekoliko trenutaka šutke je promatrao kako se trudi skinuti ledeni lanac istodobno i dalje čvrsto držeći uza se naramak njegove odjeće. Napokon je uspjela. Masivna drvena vrata zaškripala su i rastvorila se. Čvrsto ga je primila za ruku i povukla ga u mračnu unutrašnjost. Oštar ledeni zrak oplahnuo im je lica dok su brzali dugim vlažnim hodnikom u smjeru drugih vrata. Hitro ih je otvorila i mahnula mu da ude. Soba u kojoj se našao bila je bez prozora, no pod svjetlom svijeća mala prostorija poprimila je topao ugañaj. Zrak je bio težak i ustajao, pod prašnjav, a grede prekrivene paučinom. Na kukama zabijenima u vrata visjelo je nekoliko mantija kojima su se služili svećenici kada bi svratili održati misu, a uza zid nasuprot vratima bila je položena slamarica s dva debela pokrivača.

4


GIGA

Madelyne je zaključala vrata i uzdahnula od olakšanja. Napokon su bili na sigurnom, barem zasad. Svrnula je pogled na Duncana i pokazala mu da sjedne na slamaricu. — Kada sam vidjela što su vam naumili učiniti, pripremila sam ovu sobu — rekla je i dodala mu odjeću. Ime mije Madelyne i ja sam... — naglo je zastala, odlučivši kako će biti bolje da mu ne spominje svoje srodstvo s Louddonom. — Ostat ću s vama sve do zore, a tada ću vam pokazati tajni prolaz kroz koji ćete izaći. Čak ni Louddon ne zna za njega. Barun je sjeo na slamaricu, prekrižio stopala i posegnuo za košuljom. Navlačeći je, pomislio je kako je svojim odvaznim činom upravo zamrsila situaciju. Odjednom je shvatio da se pita kako će Madelyne reagirati nakon što shvati njegov pravi naum. Unatoč svemu, odlučio gaje provesti i tu, doista, nije bilo pomoći. Madelyne je pričekala da se odjene i navuče žičanu tuniku, pa uzela jedan od pokrivača i prebacila mu ga preko leda. Potom se hitro spustila na koljena, naredila mu da ispruži noge i pozorno se zagledala u njegova stopala. Izraz lica bio joj je zabrinut. Duncan je posegnuo za čizmama, no spriječila gaje u namjeri da ih navuče. - Stopala se prvo moraju ugrijati — objasnila je. Duboko je uzdahnula smišljajući najbrži način da vrati toplinu u njegove smrznute udove. Glava joj je bila pognuta, a lice skriveno od Duncanova budna pogleda. Uzela je drugi pokrivač, omotala ga oko njegovih nogu, pa očito promijenila mišljenje. Odmahnula je glavom i maknula ga u stranu. Bez riječi je svukla plašt pa izvadila bodež što gaje bila zataknula za pojas načinjen od upletenih kožnih traka i spustila ga na slamaricu tik do Duncanove ruke. Razvezavši pojas bacila gaje u stranu pa polako podigla ta-mnozelenu haljinu, zajedno sa svilenom podsuknjom boje marelice nekoliko centimetara iznad koljena. Začuñen njezin neobičnim ponašanjem, Duncan je šutke čekao da objasni što smjera. No Madelyne je i dalje uporno šutjela. Duboko je udahnula, zgrabila njegova stopala i hitro, prije nego što stigne još jednom razmisliti, priljubila ih uz svoj trbuh. Osjetivši ledeni dodir njegove kože na svojoj, ispustila je kratak i oštar uzdah pa naglo povukla haljinu preko njegovih stopala, čvrsto je omotala oko njih i obgrlila ih rukama. Opazivši kako joj ramena podrhtavaju, Duncan je na trenutak pomislio kako bi se mogla smrznuti nastavi li upijati njegovu hladnoću. Bio je to najnesebičniji čin koji je ikada doživio. Ubrzo mu se osjet vratio u stopala. Tabani su ga pekli poput žeravice, a bol koji se pritom javio bio je toliko jak da više nije mogao mirno sjediti. Pokušao je izvući noge ispod njezine haljine, ali nije mu dopustila. Umjesto toga pojačala je stisak. - Bol je dobar znak — prošaputala je. — Uskoro će nestati. Usto, trebali biste biti sretni što išta osjećate — dodala je. Zvuk ukora u njezinu glasu nije mu promaknuo. Iznenañen, podigao je obrve. Madelyne je podigla pogled i susrela se s njegovim. - Ne biste se našli u tom položaju da niste bili toliko lakomisleni - požurila se objasniti. — Nadam se da ste iz toga izvukli dobru pouku. Sljedeći put neću vas moći spasiti - dodala je blažim tonom. Čak se i pokušala nasmiješiti, no bio je to, u najmanju ruku jadan pokušaj. — Znam da ste pomislili da će se Louddon ponašati časno. No pogriješili ste. Louddon ne zna stoje čast - nastavila je. — Budete li to ubuduće imali na umu, možda ćete poživjeti dovoljno dugo da dočekate starost. Skrenuvši pogled, pomislila je na cijenu koju će morati platiti zbog njegova osloboñenja. Louddonu neće trebati dugo kako bi shvatio daje upravo ona umiješala prste u bijeg njegova zarobljenika. Hvala Bogu stoje njezin brat napustio zamak prije nego stoje očekivala, ostavivši joj dovoljno vremena da se pozabavi pripremama za provedbu svog nauma. Prije svega, pobrinut će se da se taj luñak sigurno udalji od zamka, a nakon što ode svojim putem, razmislit će o posljedicama svoga djela. Nije željela sada o tome razmišljati. -Stoje, tu je — prošaputala je, pokušavajući prikriti prizvuk očaja u glasu. Duncan se nije potrudio odgovoriti na njezinu primjedbu, pa je zašutjela. Nastupila je mukla

5


GIGA

tišina. Madelyne je osjetila kako je preplavljuje nelagoda. Poželjela je da Duncan kaže nešto, bilo što, da olakša napetost. No i dalje je uporno šutio. Pomisao da drži njegova gola stopala priljubljena uz svoj trbuh, nije joj ni najmanje godila. Ako bi mu palo na pamet da ih podigne, dotaknuo bi joj grudi. Licem joj se razlilo rumenilo. Plaho je podigla pogled, pokušavajući dokučiti što barun misli o neobičnu načinu na koji gaje odlučila zagrijati. Čekao je da to učini. Dugi trenutak zurili su jedno u drugo. Oči su joj plave poput neba i bistre poput gorskog jezera, zaključio je. I nimalo nalik na oči njezina brata. No izgled umije biti varljiv, podsjetio se, unatoč tomu što gaje njezin otvoren i bezazlen pogled doista opčarao. Nije si mogao dopustiti da postane neoprezan. Madelyne je bila sestra njegova neprijatelja, ništa više i ništa manje od toga. Lijepa ili ne, nije bila ništa više od pijuna kojim će tog demona natjerati u klopku. Madelyne je pomislila kako su mu oči sive i hladne poput čelika. Lice mu je bilo kao od kamena isklesano, jednako hladno i bezosjećajno. Kosa mu je bila tamnosmeña, duga i blago kovrčava, no to nije ni najmanje ublažilo dojam odsutnosti toplih osjećaja. Usnice su mu bile pretvrde, čeljust prečvrsta, a u kutovima očiju nije imao ni jedne jedine bore. Nije izgledao kao čovjek koji se umije smijati. Ne, s nelagodom je pomislila, izgledao je upravo onoliko kruto i hladno koliko je njegov položaj zahtijevao. Prije svega, bio je ratnik, a tek potom plemić. Pretpostavila je da pri takvu poretku u njegovu životu nema mjesta smijehu. Odjednom je shvatila da nema ni najmanjeg pojma o tome što se odvija u njegovu umu. To, što ni uz najbolju volju ne može dokučiti što misli, prilično ju je uznemirilo. Kratko se nakašljala pokušavajući prikriti nelagodu. Bi li pokušala nastaviti razgovor? Možda će joj, ako progovori, izgledati manje hladno i kruto. — Jeste li doista pomislili da biste se mogli sami suočiti s Louddonom, barune? — upitala je. Čekala je da joj odgovori, no budući da nije, njezina napetost se pojačala. Uzdahnula je. Jednako je tvrdoglav koliko i nepromišljen, ogorčeno je pomislila. Spasila mu je život, a nije se potrudio ni jednom riječi zahvaliti joj na njezinu hrabru činu. Bilo je očito da ni najmanje ne drži do pravila lijepa ponašanja. Posve u skladu s njegovim izgledom i glasom koji gaje pratio, zaključila je. Bojala ga se. Shvativši tu činjenicu, odjednom se razljutila i istog trenutka prekorila zbog takva budalasta ponašanja. Nebesa, nije rekao ni riječi, a ipak je drhtala pred njim poput djeteta. To je zato stoje tako velik i jak, zaključila je. Sobičak u kojemu su se nalazili činio se premalenim za njega. Barun je ispunio prostor svojom pojavom i zato se pred njim osjećala toliko sićušnom. - Kada odete odavde, ne pomišljajte na povratak — nastavila je. — Bila bi to kobna pogreška. Sljedeći put Louddon neće propustiti priliku da vas ubije. Nije joj odgovorio. Umjesto toga, polako je izvukao noge ispod njezine haljine, namjerno klizeći površinom stopala po glatkoj koži njezinih bedara. Madelyne je, spuštena pogleda, ostala klečati pred njim. Ispod oka promatrala je kako navlači čarape i čizme. Kad je završio, polako se sagnuo, podignuo njezin kožni remen i pružio joj ga. Nasmiješila se i posegnula za njim, pomislivši kako joj tim potezom upravo daje do znanja da ipak umije biti pažljiv i ljubazan. Bila je to izvjesna ponuda mira, i ona će je, dakako, prihvatiti. Nakon toga sigurno će joj se zahvaliti. Djelovao je brzo poput munje. Zgrabio ju je za lijevu ruku, stegnuo joj remen oko zapešća pa hitro posegnuo za desnom. U tili čas, prije nego što je stigla shvatiti što se zbiva, obje ruke bile su joj svezane.

6


GIGA

Zaprepaštena, zurila je u vlastite ruke, pa polako podigla pogled ne trudeći se prikriti smetenost. Vidjevši izraz njegova lica, stresla se od jeze. U nevjerici je odmahnula glavom. Napokon je progovorio. — Nisam tu zbog Louddona. Došao sam po tebe, Madelyne.

7


GIGA

DRUGO POGLAVLJE "Moja je osveta, ja ću je vratiti..." Novi zavjet, Poslanica Rimljanima 12:19 Jeste li sišli s uma? — šapnula je. Zvučala je istinski preneraženo. Nije joj odgovorio, no iz načina na koji ju je pogledao shvatila je da njezino pitanje smatra posve izlišnim. Primio ju je za ramena i pomogao joj da se osovi na noge. Da nije, pala bi nazad na koljena. Čudno, ali bio je prilično nježan za čovjeka njegove veličine. Ta spoznaja još ju je više zbunila. Ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti što izvodi. On je bio zarobljenik, a ona njegova izbaviteljica. Ne može biti da nije svjestan te činjenice. Spašavajući njega, stavila je na kocku vlastiti život. Nebesa, svojim tijelom ugrijala je njegova smrznuta stopala. Učinila je sve stoje mogla, najviše što se usudila. Bez riječi ju je promatrao, pogledom koji je više dolikovao divljaku nego plemiću, posve u skladu sa svojom reputacijom. Moć i samosvjesnost koja je zračila iz njega bila je toliko snažna da se pred njim osjećala posve bespomoćnom. Očajnički se trudila izdržati njegov ledeni pogled, no znala je da ne može prikriti drhtanje. Pogrešno je shvatio njezinu reakciju. Sagnuo se, podigao njezin plašt, prebacio joj ga preko ramena pa spojio krajeve na njezinim bujnim grudima, pritom ih ovlaš dotaknuvši. Nije imala dojam daje to namjerno učinio, no nagonski je ustuknula. Izraz njegova lica postao je još mračniji i zagonetniji. Bez riječi zgrabio ju je za ruke, povukao je prema vratima i dalje, niz dug mračan hodnik. Morala je trčati da bi održala korak s njim, u protivnom bi je vukao za sobom. — Zašto se želite sukobiti s Louddonovim vojnicima kad je to posve nepotrebno? Nije odgovorio, no odlučila je ustrajati. Zaboga, išao je u susret vlastitoj smrti. Morala gaje zaustaviti. — Molim vas, ne činite to. Stanite i slušajte što vam govorim, barune. Mora da vam je hladnoća pomutila um. Ubit će vas — u dahu je izgovorila i svom snagom pokušala oduprijeti se njegovu čeličnom stiska. Uzalud. Nije čak ni usporio korak. Doñavola, ostane li tako tvrdoglav, kako će ga spasiti? Stigli su do masivnih drvenih vrata. Otvorio ih je nogom, toliko silovito da su krila udarila o kameni zid i raspala se u komadiće. Zakoračio je u dvorište i povukao je za sobom. Osjetivši nalet ledenog vjetra na licu, Madelyne je pomislila kako je upravo dobila žestoku pljusku. Njezino čvrsto uvjerenje da je plemić sišao s uma u tili čas pretvorilo se u prah i pepeo. O ne, nije bio lud. Dokaz je bio posvuda oko nje. Pred sobom je ugledala više od stotinu vojnika, a još njih spuštalo se sa zidina, brzo poput vjetra i tiho poput lopova. Svi do jednoga bili su odjeveni u plavo bijele odore baruna od Wextona. Madelyne je bila toliko zaprepaštena prizorom da nije opazila kako je Duncan više ne drži. Tek kad je u hodu udarila u njegova leña i nagonski se uhvatila za njegov plašt da ne padne, shvatila je daje više ne vuče za sobom. Mirno je stajao pred svojim vojnicima, ničim ne pokazujući daje svjestan njezine nazočnosti, kao ni toga da ga čvrsto drži za plašt kao da joj život ovisi o tome. Madelyne je iznenada shvatila da bi mogao pomisliti kako se pokušava sakriti iza njegovih leda ili, što je bilo još gore, da traži njegovu zaštitu. Istog trenutka pustila je njegov plašt i hrabro stala uz njega tako daje svi mogu vidjeti. Vrh njezine glave dosezao je do visine njegovih ramena. Prkosno se ispravila, pokušavajući oponašati njegovo bahato držanje. Iskreno se nadala da njezin strah nije toliko vidljiv. Nebesa, bila je prestravljena. Pravo rečeno, nije se bojala smrti. Više od svega strahovala je od načina na koji će umrijeti. Hoće li smrt doći brzo ili polako? Od pomisli na umiranje u

8


GIGA

mukama zamalo joj je pozlilo. Kako će to podnijeti? Uložila je puno vremena u učenje samokontrole i nije se željela slomiti. Ipak, hoće li se u posljednji trenutak pretvoriti u kukavicu? Ta pomisao toliko ju je uznemirila da se jedva uspjela suzdržati da istog trenutka ne vrisne kako želi biti prva koja će na vratu osjetiti ledenu oštricu mača. No preklinjanje za brzu smrt takoñer bi bio kukavički čin, zar ne? I najgore od svega, riječi njezina brata u tom bi se slučaju u potpunosti obistinile. Barun Wexton nije imao pojma o mislima koje se vrzmaju glavom njegove zarobljenice. Kada je nakratko spustio pogled na nju, spokojan izraz njezina lica prilično gaje iznenadio. Djelovala je posve mirno, gotovo bezbrižno. Ipak, bio je siguran da će se njezino uzvišeno držanje uskoro promijeniti. Postat će svjedokom njegove osvete, koja će započeti potpunim razaranjem njezina doma. Nijednog trenutka nije dvojio da će ga u suzama preklinjati za milost prije nego što završi. Jedan od vojnika probio se naprijed i stao pred baruna. Ma-delyne je na prvi pogled opazila kako prilično nalikuju jedan na drugoga i zaključila da su sigurno u rodu. Vojnikova kosa bila je jednake tamnosmeñe, gotovo crne boje i bio je jednako mišićav, no ni približno toliko visok poput baruna. Bilo kako bilo, potpuno ju je ignorirao i obratio se izravno barunu. — Duncane? Hoćeš li napokon narediti napad ili ćeš nas ostaviti da stojimo tu do jutra? Duncan. Zvao se Duncan. Čudno, ali to stoje saznala njegovo ime na neki ju je način umirilo. Duncan... doista, sada joj je djelovao malo više poput čovjeka. — Dakle, brate? - ustrajao je vojnik. Saznavši u kakvu su rodu, Madelyne je napokon shvatila zašto barun dopušta da mu se vazal obraća tako drskim tonom. Vojnik, koji je sudeći po mladenačku izgledu i nedostatku ožiljka iz bitaka morao biti njegov mlañi brat, napokonje svrnuo pogled na Madelyne. Po izrazu njegova lica bilo je jasno daje prezire. Izgledao je kao da bije najradije pljusnuo. Čak se i odmaknuo korak dalje od nje, kao daje gubava. — Louddon nije ovdje, Gilarde — blago je odvratio Duncan tonom koji je Madelyneino srce ispunio novom nadom. - Tada ćete se vratiti kući, gospodine? — upitala je pogledavši ga. Nije joj odgovorio. Zaustila je da ponovi pitanje, no vazal ju je preduhitrio obasuvši je nizom uvreda. Pravo rečeno, većina riječi koje je izgovorio bila joj je posve nepoznata, no po načinu na koji je rigao vatru i po munjama koje su pritom sijevale iz njegovih očiju zaključila je da su grešne. Duncan mu je upravo namjeravao narediti da prekine svoj djetinjasti ispad, no osjetivši kako gaje Madelyne čvrsto primila za ruku, bio je toliko zaprepašten daje potpuno zaboravio na brata. Priljubila se uz njega i cijelim tijelom drhtala, no unatoč tomu, izraz lica bio joj je miran. Bez riječi zurila je u Gilar-da. U nedoumici je odmahnuo glavom. Znao je da njegov brat nema pojma koliko je prestrašena. U stvari, i daje znao, dvojio je bi li mu uopće bilo stalo. Gilardovo ponašanje odjednom gaje počelo živcirati. Madelyne je bila njegova zarobljenica i ništa više od toga. Louddon je bio njegov neprijatelj, a ne ona, i što prije Gilard shvati kako se treba ponašati prema njoj, to bolje. — Dosta -naglo je izgovorio. — Louddon je otišao. Tvoje kletve neće ga vratiti. Naglo je izvukao ruku iz njezine, zaštitnički je obgrlio oko ramena i privukao je k sebi žestinom koja ju je zamalo oborila s nogu. Zapanjen tim očitim izrazom naklonosti, Gilard je otvorenih usta zurio u njega. — Louddon je vjerojatno krenuo na jug, Gilarde. U protivnom bismo ga opazili - zaključio je Duncan. Madelyne se nije mogla suzdržati od upletanja. — I sada ćete poći kući? — upitala je, nadajući se da ne zvuči kao da ih gorljivo pokušava nagovoriti na to. - Možete se s njime sukobiti drugi put - predložila je, trudeći se potaknuti ih da razmišljaju razumno. Obojica su se okrenula i bez riječi se zagledala u nju. Nijedan se nije potrudio odgovoriti joj,

9


GIGA

no izrazi njihovih lica jasno su govorili kako misle da se rastala s pameću. Madelyne je osjetila kako je ponovo preplavljuje strah. Od barunova ledena pogleda zadrhtala su joj koljena. Hitro je spustila pogled, srameći se do dna duše zbog slabosti svoga karaktera. — Nisam luda — promrmljala je. -Još uvijek stignete otići prije nego što vas zarobe. Duncan se nije osvrtao na njezine riječi. Zgrabio je remen kojim su joj ruke bile svezane i povukao je prema drvetu uz koje je bio svezan prije nego što gaje oslobodila. Pokušavajući slijediti njegov dugi korak, dvaput se spotaknula u hodu. Koljena su joj klecala od straha. Kad ju je napokon pustio, oslonila se o drvo, čekajući što će biti dalje. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao. Shvatila je da joj šalje nijemo upozorenje da ostane gdje jest. Tada se polako okrenuo i uperio pogled u vojnike. Široko raskrečenih bedara i ruku položenih na bokove, mirno je čekao da privuče njihovu pozornost. Cijelim tijelom zračio je oholim samo-puzdanjem. - Ona je moja — zagrmio je glasom od kojeg se ledi krv u žilama. Nitko je neće ni pipnuti. Madelyne je hitro svrnula pogled na zamak. Duncanov glas bio je toliko snažan da su ga vojnici u unutrašnjosti morali čuti. No, budući da se nitko nije pojavio na vratima, zaključila je da gaje snažan vjetar ipak prigušio. Kad je zakoračio u namjeri da se udalji, zgrabila gaje za nadlakticu pokušavajući ga zaustaviti. Oštre spojke njegove žičane tunike usjekle su joj se u dlanove. Iskrivila je lice od nelagode, iako nije bila sigurna je li to zbog bola ili njegova bijesna pogleda. Stajao je toliko blizu nje da su im se grudi dodirivale. Morala je zabaciti glavu posve unatrag da bi ga mogla pogledati u oči. — Ne razumijete, barune - naglo je izgovorila. - Kad biste barem htjeli slušati što vam želim reći, shvatili biste koliko je vaša zamisao suluda. — Moja zamisao je suluda? — ponovio je Duncan, jednako preneražen time što ga se usudila zaustaviti kao i sadržajem njezine izjave. Nije mogao shvatiti zašto uopće želi slušati o čemu ta luda žena trabunja. Dodavola, upravo gaje grubo uvrijedila. Da se radilo o muškarcu, dosad bi već bio mrtav. Ipak, sudeći po bezazlenu izrazu njezina lica i usrdnoj molbi koju je začuo u njezinu glasu, zaključio je da nije svjesna što je upravo učinila. Madelyne je pomislila kako izgleda kao da bi je najradije sastavio sa zemljom. Svom snagom trudila se da ne obori oči pod njegovim prijetećim pogledom. - Ako ste došli po mene da biste se osvetili mom bratu, uzalud ste gubili vrijeme - tiho je prozborila. — Pokušavate li reći da niste vrijedni truda? — odvratio je. -Jasno da nisam. Mom bratu nije nimalo stalo do mene. Ne značim mu ništa i sigurna sam da se to neće promijeniti - objasnila je. Duncan nije sumnjao kako doista vjeruje u to. - Započnete li bitku, svi ćete do jednoga izginuti. Bit ćete najmanje dvostruko nadjačani. U podrumu zamka su prostorije u kojima spava još stotinu vojnika. Čim čuju zvuk bitke, pridružit će se ostalima. Sto kažete na to? - izazovno je upitala. Duncan ju je bez riječi promatrao. Izraz lica bio mu je zagonetan. Madelyne je uputila tihu molitvu Svevišnjem da ga prosvijetli, nadajući se da će ga novosti koje je upravo čuo natjerati da shvati ludost svoga nauma. Nadala se uzalud. Njegova reakcija nije bila ni približno onakva kakvu je očekivala. Jednostavno je slegnuo ramenima. Shvativši kako ga se njezine riječi nisu ni najmanje dojmile, razljutila se. Je li moguće daje toliko glup da svjesno srlja u smrt? - Uzalud sam se ponadala da biste mogli postupiti razumno, zar ne? Ne mogu vas uvjeriti da odustanete — zaključila je. - Ne - odvratio je. Iskra koja je na trenutak zasjala u njegovim očima uvelike ju je iznenadila. No nestala je prije nego što je stigla razmisliti o tome što je vidjela. Vjerojatno se zabavlja na njezin račun, zaključila je. Možda bi ga i upitala misli li doista daje ovo najbolji trenutak za šalu, da se usudila. Ali nije.

10


GIGA

Dugi trenutak nastavio je zuriti u nju. Zatim je polako odmahnuo glavom, okrenuo se i pošao prema zamku. Očito je zaključio daje protratio dovoljno vremena na razgovor s njom. Ako već ništa drugo, barem je nije ostavio u dvojbi oko svojih namjera. Po mirnu izrazu njegova lica i sporu, gotovo lijenu koraku, zaključila je da ni najmanje ne drži do njezinih upozorenja. No ona je znala bolje. Od strepnje koja ju je iznenada obuzela osjetila je kako joj se želudac steže u užareni čvor. Po-mislivši da će povratiti, duboko je udahnula i prisilila se potisnuti žuč koja joj se skupila u grlu. Istodobno, mahnito se trudila razvezati čvor na rukama. Panika koja ju je obuzela kad je shvatila daje zamak pun slugu, učinila je taj pokušaj nemogućim. Sumnjala je da će Duncanovi vojnici obraćati pozornost na nenaoružane. Vojnici njezina brata sigurno ne bi pravili razliku. Ubili bi svakoga tko bi im stao na put. Znala je da će uskoro umrijeti. Napokon, bila je Louddo-nova sestra i sigurno je neće poštedjeti. No ako bi prije toga uspjela spasiti nevine ljude od smrti, ne bi li to dalo svrhu njezinu kratku životu? Nebesa, kad bi spasila samo jedan život, to bi doista bilo važno... nekome. Pogleda uprta u baruna i dalje je pokušavala olabaviti konopac na zapešćima. Došavši do podnožja stuba ispred zamka, Duncan se polako okrenuo i pogledom okružio svoje vojnike. Izraz njegova lica nije ostavljao ni najmanjeg mjesta dvojbi o njegovim namjerama. Oči su mu plamtjele od gnjeva. Polako je podigao mač visoko u zrak. Taj put Madelyne je bila sigurna da u zamku nema osobe koja ga nije čula. - Bez milosti — zagrmio je. Začuvši zvuke bitke, Madelyne je u agoniji nakratko sklopila oči i brzo ih otvorila, shvativši da njezin um i protiv njezine volje proizvodi jezive slike ubijanja koje se upravo odvijalo unutar zidina zamka. Nikad dosad nije svjedočila bitki i jedino stoje o tome znala, čula je iz priča vojnika koji su se naveliko hvastali svojim junačkim pothvatima i pobjedama. No nijedan od njih nije govorio o ubijanju, i kada se bitka proširila izvan zamka, pružajući joj pogled na prizore iz najdubljeg pakla, sledila se. Louddonovi vojnici padali su kao pokošeni pred njezinim očima, plaćajući vlastitom krvlju odanost svom gospodaru. Iako su bili brojčano nadmoćniji, vojnici njezina brata nisu bili ni približno toliko dobro osposobljeni za bitku poput Duncanovih. Promatrala je kako jedan od njih podiže mač na baruna i gubi život prije nego stoje njime stigao zamahnuti. Drugi je u žaru bitke uperio koplje u njega i u tili čas ostao zaprepašteno zuriti u ono što mu je ostalo od ruke. Stravičan krik proparao joj je uši kada se srušio na zemlju natopljenu vlastitom krvi. Promatrajući prizore jeziva masakra, ponovo je osjetila kako je obuzima slabost. Zatvorila je oči pokušavajući potisnuti slike užasa koji se odvijao pred njom, no nije pomoglo. I dalje su je proganjale. Momak, za kojeg je pretpostavila daje Duncanov štitonoša, dotrčao je do nje. Bio je plavokos, nizak i mišićav, pomalo zdepast. S bodežom u rukama stao je ispred nje. Nije se osvrnuo daje pogleda. Cijelo vrijeme nije skidao pogled s baruna. Madelyne je zaključila kako je zasigurno dobio naredbu daje čuva. Malo prije vidjela je kako mu je Duncan nešto kratko izgovorio. Postrance je promatrala štitonošu. Grizao je donju usnicu, no nije mogla dokučiti čini li to iz straha ili zato stoje uzbuñen. Odjednom je skočio i u trku je napustio jednako brzo kao što je i došao. Pogledavši Duncana, opazila je daje ispustio štit. Momak je pojurio da ga podigne i u hitnji da što prije izvrši taj zadatak, ispustio vlastiti bodež. Madelyne nije oklijevala. Potrčala je, brzo ga podignula i požurila se natrag. Kleknula je na zemlju i pognula se tako da joj plašt sakrije ruke i počela rezati remen. Oštar miris paljevine ispunio joj je nosnice. Podigavši pogled, ugledala je kako iz prozora zamka izbijaju plameni

11


GIGA

jezici. Služinčad je bezglavo nahrupila prema vratima i u pokušaju da spasi goli život, pomiješala se s vojnicima. Simon, stari Sas, probio se do nje. Suze su se slijevale niz njegove naborane obraze. Snažna ramena bila su mu pognuta od očaja. — Mislio sam da su vam presudili, gospo — šapnuo je i pomogao joj da se osovi na noge. Uzeo je bodež iz njezinih ruku i presjekao čvor. Istog trenutka čvrsto gaje primila za ramena. — Bježi, Simone. Ovo nije tvoja bitka. Požuri, tvoja obitelj te treba. — Ali, ne mogu vas ostaviti... - Poñi, prije nego što bude kasno - požurivala gaje. Glas joj je bio promukao od straha. Simon je bio bogobojazan čovjek zlatna srca koji joj je nebrojeno puta dokazao naklonost i odanost. Cijeli život proveo je na imanju. Pravo na posjed i sve stoje na njemu sada je pripadalo Louddonu, i to je za sirotog čovjeka samo po sebi bila kazna. Bog nije mogao biti tako okrutan da zahtijeva još i njegov život. — Poñite sa mnom, gospo — preklinjao je. — Sakrit ću vas. Madelyne je odlučno odmahnula glavom. - Ne — rekla je. - Ne bismo daleko stigli. Barun bi pošao za mnom. Molim te, poslušaj me — brzo je dodala vidjevši kako je zaustio da joj protuslovi. — Idi — viknula je i lagano ga gurnula naprijed. — Neka vas Bog čuva - prošaputao je starac. Stavio je bodež u njezine ruke, kratko ih stisnuo i požurio prema golemim dverima u bedemu. Nije daleko stigao. Duncanov brat, u jurnjavi za novom metom na kojoj će iskaliti svoj bijes, žestoko se zaletio u njega. Omamljen, starac se srušio na koljena. Začuñen, Gilard je naglo zastao. Pomislivši kako se pred njim nalazi još jedan neprijatelj, podigao je mač. Glasno vrisnuvši, Madelyne je potrčala prema njima i stala ispred Simona štiteći ga od Gilardove ubojite oštrice. - Makni se - prosiktao je Gilard ne spuštajući mač. - Neću - odbrusila je visoko podigavši bradu. — Morat ćeš prvo mene ubiti. Gilard je istog trenutka podigao mač još više u zrak, dajući joj da znanja da će upravo to i učiniti. Lice mu je porume-njelo od bijesa. Madelyne je odjednom shvatila daje savršeno sposoban ubiti je bez imalo grizodušja. Duncan je krajičkom oka spazio što se dogaña i pojurio prema njima. Gilard je bio na glasu po vatrenom temperamentu, no unatoč tomu bio je siguran da njegov brat neće nauditi Madelyne. Znao je da bi ga to koštalo života. Duncan je bio barun od Wextona, stoga su imanje i titula pripadali njemu. Bio on njegov brat ili ne, Gilard je bio samo vazal. Morao je poštovati to pravilo. Duncan nije mogao biti jasniji. Madelyne pripada njemu. Nitko je neće ni pipnuti. Nitko. Preostali sluge, njih tridesetak, takoñer su svjedočili dogañaju. Umjesto da pobjegnu i dokopaju se slobode, stali su iza Simonovih leña, kao nijema potpora. Madelyne nije ustuknula pred Gilardovim bijesnim pogledom. Spokojnim izrazom lica uspješno je prekrivala duboki nemir koji je osjećala u sebi. Duncan je stigao do njih upravo u trenutku da se svojim očima uvjeri u najbizarniji potez kojemu je ikada svjedočio. Njegova zarobljenica polako je podigla ruku i odmaknula gomilu gustih kovrča s vrata. Nagnuvši glavu u stranu, mirnim glasom predložila je Gilardu da joj na tom mjestu prereze vrat, i pritom ga zamolila da bude barem toliko ljubazan da to učini brzo. Gilard je bio preneražen njezinom reakcijom na njegov očiti blef. Posve smeten, polako je spustio mač. Čim je krvava oštrica nestala s njezina vidika, Madelyne je svrnula pogled na Duncana. Izraz lica i dalje joj je bio spokojan. - Proteže li se vaša srdžba na Louddona i na njegove sluge, barune? — upitala je. - Hoćete li ubiti nedužne žene i muškarce samo zato što ih zakon prisiljava da služe mojemu bratu? Prije nego stoje Duncan stigao odgovoriti, okrenula mu je leña, pružila ruku Simonu i

12


GIGA

pomogla mu da ustane. — Govori se daje barun Wexton častan čovjek, Simone. Stani uz mene, zajedno ćemo se suočiti s njim, dragi prijatelju. Okrenula se prema Duncanu i pogledala ga ravno u oči. — Sada ćemo se uvjeriti je li barun uistinu častan ili nije ništa bolji od Louddona. Iznenada je shvatila da u ruci još uvijek drži bodež. Skrila ga je iza leña, rasparala podstavu plašta i pustila da padne unutra, moleći se da porub bude dovoljno čvrst i ne popusti pod njegovom težinom. Istodobno je nastavila govoriti nadajući se da barun nije opazio što čini. — Svi ovi dobri ljudi koji upravo stoje pred vama, učinili su sve što su mogli da me zaštite od moga brata. Radije bih umrla nego dopustila da im itko nanese zlo. Izbor je na vama. Kad je napokon progovorio, Duncanov glas bio je ispunjen prezirom. - Za razliku od vašega brata, gospo, ja se ne iživljavam na slabijima od sebe. Idi, starce, slobodan si. Povedi i ostale sa sobom. Sluge nisu oklijevali poslušati ga. Madelyne je promatrala kako se žure prema zidinama u želji da se što prije domognu slobode. Morala je priznati da ju je Duncanov dokaz milosrña iznenadio. - Barune, imam još jednu molbu — rekla je svrnuvši pogled na njega. - Molim vas, ubijte me odmah. Znam daje kukavički što to tražim od vas, ali doista mije teško čekati. Učinite što morate i završimo s tim. Vjerovalaje daje namjerava ubiti. Duncan je ponovo ostao zatečen njezinim riječima. Gospa Madelyne bila je najčudnija žena koju je ikada sreo. - Nemam vas namjeru ubiti, gospo — kratko je izgovorio i otišao, ostavivši je da zbunjeno gleda za njim. Val olakšanja prošao je njezinim tijelom. Vjerovalaje daje rekao istinu. Izgledao je doista iznenañeno kad gaje zamolila da učini što mora... U stvari, nije li joj time upravo izrazio svoje priznanje i zahvalnost? Prvi put u životu osjetila se poput slavodobitnice. Spasila je život baruna Wextona i stoga ju je odlučio poštedjeti. O da, napokon je dobila njegovo priznanje i poživjet će dovoljno dugo da može o tome pričati. Bitka je bila završena. Prije nego što su staje pretvorili u vatrenu buktinju, vojnici su istjerali konje iz njih i potjerali ih na čistinu izvan zidina za slugama koji su već odmaknu-li prema svojim kućama. Madelyne nije mogla reći da joj se srce para od žalosti što dom njezina brata nestaje u plamenu. To nikada nije bio njezin dom. Nije bilo sretnih uspomena koje bije vezale uz njega. Ne, ni najmanje nije žalila za njim, niti je bila ljuta zbog razaranja. Duncanova osveta bila je zaslužena kazna za grijehe njezina brata. Te mračne i hladne noći barbarin u plemićkom ruhu pravdu je uzeo u svoje ruke, i to je, prema njezinu mišljenju, bio nadasve hrabar čin. Jer, ruku na srce, nije bilo puno ljudi koji bi se usudili ignorirati moćno prijateljstvo njezina brata s engleskim kraljem. Što je Louddon učinio barunu Wextonu da zanemari tu činjenicu? I kakvu će cijenu morati platiti za taj brzoplet potez? Hoće li William II, kad čuje što se dogodilo, tražiti njegovu glavu? Kralj će, po svemu sudeći, biti sklon udovoljiti Louddonu, bude li on tako želio. Louddonova veza s kraljem bila je, uljudno rečeno, neuobičajena. Madelyne je već prije čula da su »osobito bliski prijatelji«, ali tek prije tjedan dana shvatila je pravu prirodu njihova bliskog prijateljstva. Marta, konjušarova žena, imala je velik udio u rasvjetljavanju te zagonetke. Jedne večeri, kada je popila gutljaj više vina, razvezao joj se jezik. U prvi trenutak Madelyne je odbila povjerovati joj. Poru-menjela je do korijena kose i rekla joj da sigurno griješi. Louddon se nije nikada oženio jer je mlada dama kojoj je poklonio srce, na njegovu nesreću, preminula. Marta se nasmijala naivnosti svoje gospodarice i natjerala je da barem prizna da je takvo što moguće. Do te večeri Madelyne nije imala pojma da muškarac može biti intiman s drugim muškarcem, a spoznaja da je jedan od njih njezin brat, a drugi engleski kralj, cijelu priču učinila je još odvratnijom. Pomisao da bi to mogla biti istina bila joj je toliko odbojna daje povratila cijelu

13


GIGA

večeru. Naravno, cijeli prizor bio je popraćen salvom Martina smijeha. - Spalite kapelicu. Začuvši Duncanovu odrješitu naredbu, Madelyne se mislima vratila u sadašnjost. Istog trenutka podigla je rub svoje haljine i pojurila prema kapelici, nadajući se da će imati dovoljno vremena da iz nje pokupi malu torbu sa svojim stvarima, prije nego što vojnici izvrše njegovu naredbu. Nitko na nju nije obraćao pozornost. Duncan ju je presreo netom prije ulaza. Položio je ruke na zid s njezine lijeve i desne strane, spriječivši je da nastavi. Kratko je vrisnula i okrenula se da ga pogleda. — Ne postoji mjesto na kojemu se možeš skriti od mene, Madelyne - blago je rekao. Zaboga, zvučao je kao da se dosañuje. - Ne skrivam se ni od koga — odvratila je, trudeći se otkloniti ljutnju iz svoga glasa. - U tom slučaju, vjerojatno želiš izgorjeti zajedno s kapelicom? — upitao je. - Ili si naumila poslužiti se tajnim prolazom koji si mi spomenula? — Nijedno ni drugo — odvratila je. — Sve moje stvari su unutra. Pošla sam po njih. Budući da si rekao da me nećeš ubiti, pomislila sam da će mi trebati, dodala je, iznenada odlučivši da nakon svega što su zajedno prošli, može prijeći na intimniji način oslovljavanja. Budući daje i dalje šutio, odlučila je ponovo pokušati. Doduše, nije bilo lako sastaviti suvislu rečenicu dok ju je netremice promatrao. — Nisam tražila da mi daš konja s kojim bih mogla pobjeći, želim samo torbu koju sam skrila iza oltara. — Nisi tražila? - tiho je ponovio. Madelyne nije mogla odlučiti zbunjuje liju više njegovo pitanje ili način na koji se osmjehnuo. — Očekuješ li da doista povjerujem kako si živjela u crkvi? Poželjela je imati više hrabrosti pa da mu kaže kako ju nije briga što će vjerovati. Nebesa, zbilja je bila kukavica. Ipak, trud koji je tijekom godina ulagala u sebe, sada se pokazao korisnim. Način na koji je naučila uspostaviti nadzor nad svojim osjećajima, bio je bolan ali isplativ. Pogled koji mu je uzvratila bio je posve miran. Uspjela je potisnuti ljutnju. Čak je i slegnula ramenima. Duncanu nije promaknuo bljesak srdžbe u njezinim plavim očima. Kao ni izraz poruge koji se kratko pojavio na njezinu licu i nestao takvom brzinom da ga sigurno ne bi opazio da ju nije tako pažljivo promatrao. Vještina kojom je kontrolirala osjećaje bila je doista zapanjujuća, i posve neobična za ženu. - Odgovori mi, Madelyne. Očekuješ li kako ću povjerovati da si živjela u crkvi? — Nisam živjela u crkvi — odvratila je, shvativši da više ni trenutka ne može izdržati njegov uporan pogled. — Samo sam sakrila svoju torbu unutra, tako da mogu pobjeći čim svane zora. Duncan se namrštio. Drži li ga toliko blesavim da misli kako će doista povjerovati u tako nevjerojatnu priču? Nema žene koja bi napustila sigurnost svoga doma u ova nesigurna vremena. I kamo bi, uostalom, pošla? Odlučio ju je pustiti da učini što želi, samo da bi vidio kako će reagirati kad se ispostavi daje lagala. - Možeš otići po svoju torbu. Madelyne nije imala namjeru dalje se prepirati s njim. Brzopleto je zaključila kako joj dozvolom da uzme torbu ujedno daje i dozvolu da napusti imanje. Ipak, željela je biti sigurna da ga nije pogrešno razumjela. — I nakon toga mogu napustiti imanje? — naglo je upitala. Doñavola, nije uspjela prikriti podrhtavanje glasa, no u vezi s tim sada se više ništa nije moglo učiniti. — Naravno, Madelyne, napustit ćeš imanje — s osmijehom je odvratio. Začuñena tom iznenadnom promjenom, pozorno se zagledala u njega, pokušavajući mu pročitati misli. Dakako, bio je to uzaludan pokušaj. Duncan je dobro prikrivao osjećaje, predobro da bi iz izraza njegova lica mogla zaključiti što misli. Sagnula se ispod njegove ruke i potrčala u kapelicu. Duncan ju je slijedio u stopu. Torba je bila točno tamo gdje ju je dan prije ostavila. Hitro ju je podigla i stisnula uz sebe, pa

14


GIGA

svrnula pogled na Duncana. Zaustila je da mu zahvali, no vidjevši iznenañen izraz njegova lica, predomislila se. — Nisi mi vjerovao? — upitala je. Sudeći po tonu njezina glasa, nije bila ništa manje iznenañena od njega. Umjesto odgovora, ponovo se namrštio. Bez riječi se okrenuo i zaputio prema izlazu. Madelyne ga je slijedila. Ruke su joj se toliko tresle da je jedva držala torbu u naručju. Zaključila je kako je sav užas kojem je svjedočila napokon svom snagom prodro u njezin um, prijeteći daje slomi. To-liko krvi, toliko smrti. Želudac joj se ponovo zgrčio i pretvorio u užarenu loptu, i sve čemu se nadala, bilo je da će uspjeti održati prisebnost dok se Duncan i njegovi vojnici ne udalje. Kratko nakon njihova izlaska kapelica se pretvorila u vatrenu buktinju. Plameni jezici koji su nahrupili kroz prozore i vrata u tili čas progutali su maleno zdanje, poput zvijeri koja žudi što prije utažiti glad. Madelyne je bez riječi promatrala kako kapelica nestaje u plamenu, posve nesvjesna da čvrsto drži Duncanovu ruku. Shvativši što čini, brzo ju je pustila. Okrenuvši se, vidjela je kako je većina vojnika već uzjaha-la. U tišini su čekali barunovu naredbu za polazak. Nasred čistine stajao je najčudesniji pastuh kakvog je ikada vidjela. Bio je najmanje za dvije širine dlana viši od ostalih konja, i bijel poput snijega. Plavokosi štitonoša očito je imao problema s obuzdavanjem jogunaste životinje. Madelyne nije ni trenutka dvojila da pastuh pripada Duncanu. Tako velik i jak, posve mu je odgovarao i stasom i rastom, a o naravi da se i ne govori. Pokretom ruke Duncan ju je pozvao da ga slijedi. Na-mrštila se na njegovu naredbu, ali ipak je nagonski pošla za njim. Sto se više približavala golemom pastuhu, njezin strah postajao je sve veći. Odjednom, strašna sumnja probila se na površinu njezina uma. Nebesa, barun nema namjeru pustiti je da ode svojim putem. Duboko je udahnula pokušavajući se smiriti. Doista je previše uznemirena da bi mogla bistro razmišljati. Naravno daje neće povesti sa sobom. Zašto bi učinio takvu ludost? Napokon, što bi s njom? Nije mu bila ni od kakve koristi. Ipak, morala se u to uvjeriti. — Nemaš me namjeru povesti sa sobom, zar ne? - naglo je upitala, svjesna da joj glas zvuči pretjerano napeto. Ni uz najbolju volju nije uspjela prikriti strah. Okrenuo se, uzeo torbu iz njezinih ruku i dobacio je šti-tonoši. Upravo je dobila odgovor koji je tražila. Zapanjeno je promatrala kako se penje u sedlo i pruža joj ruku da joj pomogne uzjahati. Odlučno je zakoračila unatrag. Tako joj Boga, nema šanse da ga posluša. Jedno je bilo sigurno: prihvati li njegovu ponudu i uzjaše tog vražjeg konja, osramotit će se kao nikada u životu. Ili će se onesvijestiti ili će, što je bilo još gore, početi vrištati. Iskreno rečeno, radije bi umrla nego doživjela takvo poniženje. Nije se bojala njega, nego konja. Žalosno ali istinito, nedostajalo joj je osnovno znanje jahanja. Uspomene na nekoliko mučnih lekcija kojima se Louddon tijekom njezina odrastanja poslužio kao oružjem da bije prestravio, još uvijek su je povremeno proganjale. Iako je bila potpuno svjesna da se radi o nerazumnom dječjem strahu, nije ga mogla prevladati. Povukla se još korak unatrag. Polako je odmahnula glavom, dajući mu do znanja da odbija njegovu ponudu. Nije ni najmanje dvoumila oko svoje odluke. Ako je to ono što želi, može je i ubiti, ali neće se popeti na tog pastuha. Bez razmišljanja okrenula mu je leda i počela hodati, nemajući pojma kamo ide. Noge su joj toliko drhtale, da se nekoliko puta spotaknula. Panika ju je posve zaslijepila i jedino o čemu je mogla razmišljati, bilo je da učini idući korak. Došavši do osakaćena tijela jednog od Louddonovih vojnika, naglo je zastala. Lice mu je bilo izobličeno u stravičnu grimasu. Odjednom se sledila. Bez riječi stajala je na mjestu tog

15


GIGA

stravičnog pokolja, pogleda uprta u mrtvog vojnika. Odjednom, učinilo joj se kako čuje jezive krikove umirućih. Pokrila je uši da ih ne čuje, ali nije pomoglo. I dalje su nadolazili, obrušavajući se na nju poput bujice. Madelyne se napokon slomila. Njezin prodoran vrisak pomiješao se s njihovima u dugoj, mučnoj agoniji. Začuvši njezin vrisak, Duncan je naglo podbo konja. Stigavši do nje, hitro se sagnuo i podigao je u sedlo. Osjetivši njegove ruke na svom tijelu, Madelyne je prestala vrištati. Poput djeteta, stisnula se uz njega naslonivši lice na njegovu žičanu tuniku. Bez riječi je podigao kapuljaču njezina ogrtača i pokrio joj glavu, očito u namjeri da njezino glatko lice zaštiti od prstena koji bi ga mogli izgrepsti. Zatim je skinuo plašt i omotao je njime. Nije preispitivao vlastitu potrebu da joj ugodi. Prisjetio se kako je klečala pred njim trudeći se ugrijati njegova smrznuta stopala. Bio je to nesebičan čin, i najmanje stoje mogao bilo je da joj jednako nesebično uzvrati. Napokon, samo on, i nitko drugi, bio je kriv za sve njezine patnje. Duboko je uzdahnuo. To se više nije moglo promijeniti. Dodavola, sve je trebalo biti tako jednostavno. Dopusti ženi da se uplete, i sve će se zamrsiti. Stvari su sada bile posve drugačije. Iako je znao da Madelyne toga nije svjesna, uprskala je njegov plan. Ipak, sviñalo mu se to ili ne, pronaći će način da s time izañe na kraj. Jer, unatoč tomu što nije mogao odlučiti ljuti li ga taj čudesni prevrat ili oduševljava, u jedno je bio siguran: neće je moći pustiti od sebe. Čvršće ju je privio u naručje i napokon dao znak za pokret. Pričekao je da kolona proñe pokraj njega, a kad je i posljednji vojnik nestao izvan zidina, svrnuo je pogled na poprište bitke. Gilard i mladi štitonoša šutke su stajali uz njega. Osjetivši kako ga Madelyne netremice promatra, polako je spustio pogled. Dugi trenutak bez riječi gledali su jedno u drugo. - Oko za oko, Madelyne. Čekala je da nastavi, nadajući se da će joj reći stoje njezin brat učinio da pobudi toliku žudnju za osvetom, no nije. Šutke ju je promatrao, kao da očekuje da shvati. Bilo je očito da nema namjeru objašnjavati razloge svog okrutnog postupka. Ipak, mogla je to razumjeti. Pobjeda ne zahtjeva opravdanja. Polako je svrnula pogled na zgarište. Prisjetila se jedne od priča o punskim ratovima, koju joj je njezin ujak, otac Berton često ponavljao. U davna vremena vodilo se mnogo ratova, a unatoč tomu što sveta crkva nije blagonaklono gledala na takvu poduku, otac Berton odlučio ju je uputiti u povijesna zbivanja, iako je znao da po strogim crkvenim pravilima takvo što nipošto ne bi smio. Činjenica da riskira kaznu crkvenih starješina ako bi do njihovih ušiju dopro samo nagovještaj o tome što radi, nije ga u tome ni najmanje omela. Posljedice strašnog razaranja kojima je upravo svjedočila podsjetile su je na priču o Kartagi. Nakon trećeg, posljednjeg rata izmeñu dviju moćnih sila, pobjednici su Kartagu pretvorili u prah i pepeo. Ono što nije bilo spaljeno, do temelja je razoreno, tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Na kraju, plodno tlo posuto je solju tako da na njemu više ništa ne može rasti. Povijest se ponovila te noći. Sve stoje Louddon posjedovao do temelja je razoreno i pretvoreno u prah i pepeo. - Delenda est Carthago *— prošaptala je, ponavljajući čuvene riječi kojima je rimski senator Cato završavao svaki govor u senatu. Duncan je bio iznenañen njezinom primjedbom. Pitao se gdje je to mogla naučiti. -Jest, Madelyne — odvratio je. — Sve što pripada Louddonu moralo je biti uništeno. Baš poput Kartage.

Kartaga mora biti uništena (prim.prev.)

16


GIGA

- A ja... pripadam li i ja Loudd... Kartagi? - upitala je ne želeći izgovoriti bratovo ime. - Ne, Madelyne, ti ne pripadaš Kartagi. Kimnula je, pa zatvorila oči i skupila se u njegovu naručju. Polako je skinuo kapuljaču s njezine glave i podigavši joj bradu, primorao je da ga pogleda u oči. — Više ne pripadaš Louddonu, Madelyne. Nego meni. Razumiješ li? Umjesto odgovora, ponovo je pognula glavu. Vidjevši kako je prestravljena, odustao je. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao, pa polako vratio kapuljaču na njezinu glavu. Udobno smještena u privremenu sigurnost, makar to bilo i njegovo naručje, Madelyne se promeškoljila. — Radije ne bih pripadala nijednom muškarcu — šapnula je, govoreći više sebi negoli njemu. Čuo ju je. Tromo se osmjehnuo. To što Madelyne želi ili ne želi, bilo je posve nevažno. Sviñalo se to njoj ili ne, bila je njegova. Sama je odredila svoju sudbinu. Ugrijala je njegova smrznuta stopala.

17


GIGA

TREĆE POGLAVLJE "Bolje nepravdu trpjeti negoli je činiti." Platon, Gorgija Ostatak noći i veći dio sljedećeg dana kretali su se prema sjeveru kao da ih goni stotinu bijesnih vragova. U stvari, barun je bio taj koji ih je nemilosrdno tjerao naprijed, dopustivši da zastanu samo dvaput, da bi se konji odmorili od žestokog tempa. Madelyne je dobila dopuštenje da se nakratko povuče u samoću, no leda i noge toliko su je boljele da se jedva uspjela pobrinuti za osobne potrebe. Prije nego stoje stigla protegnuti bolne mišiće, Duncan ju je ponovo podigao u sedlo. Budući daje tako bilo sigurnije, plemić je odlučio zaobići glavni put. Put kojim su krenuli bio je, najblaže rečeno, loš i neodržavan, pretežno obrastao travom i niskim grmljem, a često je prolazio kroz šikare. Veći dio vremena vitezovi su jahali podignutih štitova, braneći se od udaraca šiblja. Ipak, Madelyne se nije imala razloga požaliti jer je bila dobro zaštićena Duncanovim plaštem i njegovim golemim tijelom. Bilo kako bilo, barunovi vojnici bili su od glave do pete dobro opremljeni za put poput tog, pa za razliku od onih koji bi njime krenuli golih ruku i glava nezaštićenih kacigama, nisu trpjeli nikakve posljedice, niti su sporije napredovali. Sve do večeri nastavili su jahati jednako žestokim tempom. U smiraj dana Duncan je najavio da će provesti noć u maloj udolini koju je opazio u daljini. Do tog trenutka Madelyne je već bila čvrsto uvjerena da plemić nije ljudsko biće. U više navrata čula je kako ga vojnici zovu vukom, i u potpunosti je razumjela zašto. Uočivši konture te divlje zvijeri na njegovu plavobijelom grbu, pomislila je kako majka tog čudovišta mora biti demon iz najdubljeg pakla, a otac velik i ružan vuk, u protivnom ih ne bi tako nemilosrdno gonio. Kada su napokon stali, umirala je od gladi. No vojnici su se prije svega morali pobrinuti za svoje konje. Mogla je to razumjeti. Vitezu je briga oko konja bila na prvom mjestu. Bez njega je bio nemoćan. Shvativši da će se morati strpjeti, sjela je na kamen. Nakon toga, zapalili su vatre. Bilo ih je najmanje trideset, s osam vojnika okupljenih oko svakog plamena. Madelyne je promatrala obrise njihovih pognutih leña. Momci su očito bili iscrpljeni od duga i naporna jahanja. Napokon je podijeljena i hrana, oskudan obrok koji se sastojao od komada suha kruha i sira. Bilo je i piva, oštra kiselkasta okusa, no Madelyne je opazila da vojnici piju umjereno. Bilo je očito da se ne žele napiti. Oprez je nadjačao njihovu želju da se opuste. Boravkom na otvorenom nalazili su se u ranjivu položaju i u slučaju napada morali su imati bistre glave. U takvoj situaciji uvijek je postojala opasnost od prepada odmetnika, šljama koji je živio od pljačke i razbojstva. Takvi su često poput ptica grabljivica u zasjedi čekali da im žrtve padnu u kandže, a gusta šuma takoñer je bila puna divljih životinja s istim nakanama. Duncanov štitonoša dobio je zadatak da se pobrine za Ma-delyneine potrebe, no po izrazu njegova lica zaključila je da nema pojma kako bi izvršio tu dužnost. Zaključivši kako trenutačno više ništa ne može učiniti, tješila se pomišlju daje sa svakom prijeñenom miljom bliže svom tajnom odredištu na sjeveru. Prije nego što se barun upleo i onemogućio provoñenje njezina nauma, planirala je pobjeći u Škotsku k svojoj roñakinji Edwyth. Ipak, u meñuvremenu je shvatila koliko je bila naivna kad joj je takvo što moglo pasti na pamet. Doista, bilo je nadasve glupo pomisliti da bi više od dana uspjela preživjeti u toj divljini, prepuštena samoj sebi. Usto, jedina kobila iz štale njezina brata koje se nije plašila, bila je već toliko stara da ne bi imala snage za tako dugo i naporno putovanje. Bez snažnog konja i prikladne odjeće, poći na putovanje poput tog bilo bi ravno samoubojstvu. Usto, plan puta koji joj je stari Simon na brzinu nacrtao po sjećanju, zacijelo prilično manjkavom, odveo bi je u posve pogrešnom smjeru.

18


GIGA

Ipak, unatoč tomu što se očito radilo o ludoriji, Madelyne nije željela odustati od svog sna. Tračak nade kako bi se ipak mogao ispuniti, bio je sve za što se tog trenutka mogla uhvatiti. Duncan sigurno živi u blizini škotske granice. Zaključila je kako njegov dom ne može biti daleko od doma njezine roñakinje. Možda bi mogla čak i pješice poći k njoj? Bilo kako bilo, neće dopustiti daje pomisao na poteškoće slomi i prisili na odustajanje. Potisnula je razum i počela razmišljati što joj sve treba za bijeg. Prije svega, bio je to podoban konj, zatim hrana i napokon božji blagoslov. Ipak, kada joj je pogled slučajno pao na Duncana, zaključila je da će morati promijeniti redoslijed i staviti Božji blagoslov na prvo, a podobna konja na zadnje mjesto. Jer, sviñalo se to njoj ili ne, upravo je on bio njezina najveća prepreka do slobode. Nije ni najmanje sumnjala da će joj taj napola čovjek, napola vuk stvarati smetnje na svakom koraku. Duncan nije rekao ni riječi otkad su napustili Louddonov posjed. Svaki put kada bi se prisjetila njegove grozne izjave, kako ona sada pripada njemu, obuzela bije mučnina. Što bi to trebalo značiti? Poželjela je imati hrabrosti da ga upita, no držanje mu je bilo toliko hladno i distancirano da nije znala kako bi započela. Nebesa, doista je bila iscrpljena. Nije mogla sada o tome razmišljati. Kad se odmori, pronaći će način za bijeg. Napokon, to je ono što zarobljenici redovito čine, zar ne? Bila je svjesna da joj posve nedostaje gradivo o stvarima poput tih. Kakve koristi od toga stoje naučila čitati i pisati? To ionako nitko nikada neće saznati, budući da se držalo kako ženskom stvorenju takvo što ne samo da nije potrebno nego je i krajnje neprihvatljivo. Napokon, većina plemića nije se znala čak ni potpisati. Kad je trebalo štogod napisati, prepuštali su svećenicima da umjesto njih obave takve, po njihovu mišljenu, banalne zadatke. Ipak, Madelyne nije mogla okrivljavati ujaka zbog rupa u svom obrazovanju. Dragi svećenik učio ju je onome što je znao, a osobito je uživao u pričanju drevnih priča. Više od svega, voljela je priču o Odiseju. U glavi male uplašene djevojčice kakva je bila, mitološki junak postao je njezinim zaštitnikom, poglavito za dugih hladnih noći, kada je zamišljala kako sjedi uz njezinu postelju i čuva je. Maštanje o njemu uvelike joj je pomoglo da se riješi straha od pomisli kako će Louddon doći po nju i odvesti je kući. Louddon! Od same pomisli na njegovo mračno ime želudac bi joj se zgrčio. Naravno, on je bio kriv zbog njezina kroničnog manjka vještina prijeko potrebnih za preživljavanje. Nebesa, nije znala čak ni jahati. Dakako, njegovom zaslugom. Istina, kad joj je bilo šest godina, nekoliko ju je puta poveo na jahanje. Još uvijek se živo sjećala tog užasnog iskustva, kao da se jučer dogodilo. Napokon, napravila je budalu od sebe, barem je tako Louddon rekao. Toliko je urlao od smijeha daje zamalo ispao iz sedla. A kada je shvatio koliko je uplašena, svezao ju je za sedlo i potjerao konja u trk. Naslañivao se njezinim strahom, no tada to nije mogla razumjeti. Potrajalo je dok nije naučila prikriti strah pred njim, i time spriječiti njegovo sadističko iživljavanje. Od najranijeg djetinjstva znala je daje otac i brat ne vole, unatoč tomu što se na sve moguće načine trudila zadobiti barem mrvicu njihove ljubavi. U njezinoj osmoj godini poslali su je u kratak posjet ocu Bertonu, starijem bratu njezine majke. Srećom, kratak posjet pretvorio se u nekoliko dugih, lijepih i mirnih godina. Otac Berton bio je jedini živući član majčine obitelji. Svećenik je dao sve od sebe daje podigne na noge, neprestano joj ponavljajući, sve dok zamalo u to nije i sama povjerovala, kako su njezin otac i brat ti koji nemaju previše pameti, a ne ona. Jest, ujak je doista bio dobar i pošten čovjek, tople osobnosti koja se uvelike odrazila na njezinu osobnost. Naučio ju je mnogo toga, doduše, ništa korisnog i opipljivog, no barem ju je volio kao što bi otac trebao voljeti vlastitu kćer. Rekao joj je da Louddon iz dubine duše prezire žene, no Madelyne je znala da to nije istina. Njezinu bratu stalo je do Clarisse i Sare, njegovih sestara. Obje su dobile najbolju moguću poduku iz svega što bi djevojke plemenita roda trebale znati prije udaje, a usto i pozamašan miraz, iako je samo Clarissa bila udana.

19


GIGA

Ujak joj je takoñer rekao kako otac ne želi imati nikakve veze s njom jer ga previše podsjeća na svoju majku, ljepoticu blage i plemenite naravi. Okoristio se svim mogućim sredstvima da dobije njezinu ruku, no jedva što su izrekli bračne zakletve, nije ju više želio ni pogledati. Ujak nije znao uzrok te neobične promjene ponašanja, no vjerovao je da krivnja mora biti na njegovoj zloj duši. Madelyne se nejasno prisjećala vremena koje je provela s majkom, no svaki put kad bi pomislila na nju, obuzeo bije osjećaj topline. Zaštićenoj majčinom ljubavlju, Louddon je rijetko dobivao priliku mučiti je svojim izrugivanjem. Njezin brat bio je jedini koji je znao odgovore na brojna pitanja koja su je mučila. Jednog dana možda će joj sve ispričati, i tada će shvatiti. Napokon, razumijevanje donosi ozdravljenje, zar ne? Nebesa, morala bi prestati razmišljati o svim tim groznim stvarima. Odlučno je ustala i uputila se prema rubu čistine, daleko od muškaraca. Kratko se osvrnula provjeravajući slijedi lije tko. Budući da su svi i dalje mirno sjedili uz vatru, ušla je u šumu u namjeri da obavi osobne potrebe. Na povratku, u blizini je opazila potočić. Doduše, površina je bila zaleñena, pa se morala poslužiti kamenom da razbije led. Spustivši se na koljena, hitro je umila lice i oprala ruke. Voda je bila toliko ledena daje pomislila kako će joj se prsti smrznuti, no osjećaj svježine na licu bio je predivan. Odjednom je osjetila kako netko stoji iza nje. Okrenula se toliko brzo daje zamalo izgubila ravnotežu i pala u potok. Bio je to Duncan. — Doñi, Madelyne, vrijeme je za počinak. Nije joj ostavio vremena da mu odgovori. Pružio je ruku i pomogao joj ustati. Stisak mu je bio istodobno i čvrst i nježan. Poveo ju je prema čistini, ne ispuštajući njezinu ruku iz svoje sve dok nisu stali ispred njegova šatora. Budući da se nikada nije susrela s nečim takvim, Madelyne je u čudu promatrala neobičan zaklon načinjen od čvrstih grana prekrivenih kožama divljih životinja. Zemlja unutar šatora bila je prekrivena debelim krznom, koje je zasigurno imalo poslužiti kao ležaj. U odsjaju obližnje vatre unutrašnjost je djelovala toplo i ugodno. Šutke joj je pokazao da uñe. Bez prigovora gaje poslušala. Ipak, ni uz najbolju volju nije se mogla opustiti. Zemlja je bila toliko hladna da ni krzno nije moglo spriječiti hladnoću da joj ne prodre do kostiju. Ubrzo je pomislila kako će se pretvoriti u ledenu grudu. Ruku prekriženih na prsima, Duncan je promatrao njezine uzaludne pokušaje da zauzme položaj u kojemu bi mogla zaspati. Pogledavši ga ispod spuštenih trepavica, Madelyne je zaključila kako se sigurno dobro zabavlja na njezin račun. Prisilila se zadržati miran izraz lica, zaklevši se da će prije umrijeti nego se požaliti na hladnoću. Odjednom, ponovo ju je povukao na noge i pritom ozbiljno zatresao šator koji im se zamalo srušio na glavu. Skinuo je ogrtač s njezinih ramena, spustio se na koljeno i pažljivo ga raširio po krznu. Madelyne gaje u čudu promatrala, pitajući se što izvodi. Do tog trenutka bila je uvjerena da su šator podigli za nju, no vidjevši Duncana kako se udobno smjestio posred krzna i ispružio noge, shvatila je daje u zabludi. Ljutita, okrenula se prema izlazu. Nije mogla vjerovati daje uzeo njezin ogrtač samo zato da bi mu bilo ugodnije. Ako ju je želio pustiti da se smrzne, mogao ju je ostaviti na Louddonovu posjedu, umjesto što ju je dovukao ovamo. Nije stigla ni vrisnuti kad ju je zgrabio i brzinom munje povukao na sebe. Zaustila je da se pobuni, no jedva stoje uspjela uhvatiti zrak, obuzela ju je nova navala bijesa, budući da se Duncan okrenuo na bok, povukavši je za sobom. Držeći je i dalje čvrsto uza se, pokrio ih je svojim plaštem. Lice joj je bilo stisnuto uz njegov vrat, a bradom se oslonio na njezinu glavu. Madelyne se istog trenutka pokušala izvući iz njegova zagrljaja, užasnuta dodirom njihovih tijela. Svom snagom pokušala gaje odgurnuti od sebe, no bilo je to isto kao da pokušava odgurnuti stijenu. — Ne mogu disati — promrmljala je.

20


GIGA

— Možeš — odvratio je. Učinilo joj se da u njegovu glasu čuje natruhe smijeha. To ju je razljutilo gotovo jednako kao i njegovo tiransko ponašanje. Kako se usuñuje zaključivati može li disati ili ne? Bila je previše ljuta da bi se uplašila. Odjednom je shvatila kako su joj ruke još uvijek slobodne i počela ga udarati po prsima sve dok je dlanovi nisu zapekli. Srećom, prije ulaska u šator svukao je žičanu tuniku, i sve stoje imao na sebi, bila je pamučna košulja. Tanka tkanina tijesno je prianjala uz njegova široka prsa i ramena, ocrtavajući obrise bujnih mišića. Madelyne je mogla osjetiti snagu koja je isijavala ispod nje. Nebesa, nije imao ni trunke sala za kojeg bi ga mogla uštinuti. Koža mu je bila jednako nefleksibilna kao i njegova nepopustljiva narav. Ipak, postojala je jedna razlika. Grudi su mu bile tople, a vrućina koja je isijavala iz njih mamila ju je da se privine uz njega. Usto, sviñao joj se miris njegove kože. Prestala se odupirati. Napokon, stoje drugo mogla? Bila je doista iscrpljena. Naravno, bio je to jedini razlog za takvo što. Ipak, srce joj je lupalo kao da će joj iskočiti iz tijela. Njegova blizina doista je čudno djelovala na nju. Sve je to samo zato stoje toliko umorna, uvjeravala se. Osjetivši njegov topao dah na vratu, preplavio ju je osjećaj ugode. Kako je to moguće? Ništa više nije imalo nikakva smisla. Odmahnula je glavom, pokušavajući razbistriti misli. Ne smije se prepustiti tom primamljivom osjećaju i utonuti u san. Zgrabila gaje za košulju i počela je potezati. Duncanu je njezina upornost počela ići na živce. Duboko je uzdahnuo pa posegnuo za njezinim rukama i gurnuo ih pod košulju. Dlanovi su joj sada bili priljubljeni uz njegova prsa. Osjetivši dodir gustih dlačica na površini njegove tople kože, kratko je zadrhtala. Kako joj može biti toliko toplo kad je vani toliko hladno? Njegova blizina pobudila je u njoj neobične, putene osjećaje, za koje nije znala da postoje. Naravno, tjelesne pobude poput tih bile su nesumnjivo grješne, a način na koji su ležali jedno uz drugo, bio je bez sumnje bestidan. Kukovi su mu bili pritisnuti uz njezine, i mogla je osjetiti njegovu tvrdoću. Haljina koju je imala na sebi bila je slaba zaštita od dodira s njegovom muškosti, a neiskusna kakva je bila nije se unijela nositi s tim nepoznatim, zbunjujućim osjećajima koji su je obuzeli u njegovoj blizini. Ne bi li joj njegov dodir trebao biti odbojan? Ne bi li joj od njega trebalo pozliti? Ali, ne, njegov dodir nije joj bio odbojan, niti joj je pozlilo, jedino je ostala bez daha. Odjednom, strašna pomisao prošla joj je kroz um. Glasno je uzdahnula. Nije li to položaj u kojem muškarac drži ženu kada se namjerava sjediniti s njom? Dugi trenutak razmišljala jeo tome i napokon zaključila da nema razloga za strah. Prisjetila se da žena pritom mora ležati na leñima, pa iako nije bila posve sigurna što bi to točno trebalo značiti, vjerovala je da nije u opasnosti. Načula je kako Marta s drugim sluškinjama naklapa o tim stvarima, a priču o bludnim doživljajima uvijek je započinjala primjedbom kako je noć provela na leñima. Doista, kad je govorila kako ju muž prevalio na leña, bila je posve jasna, s olakšanjem je zaključila Madelyne, po-žalivši što nije iskoristila nijednu prigodu da čuje i ostatak tih bestidnih priča. Nebesa, i na tom području manjkalo joj je znanja. Odjednom se razljutila na samu sebe, shvativši kako mladoj dami ne doliči razbijati glavu stvarima poput tih. Naravno, sve je to bila Duncanova krivnja. Je liju tako čvrsto stisnuo uz sebe samo zato što gaje njezina nelagoda zabavljala? Pokušavši izravnati ukočene noge, osjetila je kako je snažno pritisnuo svoja čvrsta bedra uz njezina. Mogao bije zdrobiti kada bi htio. Zamislivši takav razvoj dogañaja, kratko je zadrhtala i istog se trenutka prisilila ostati mirna. Bolje je ne izazivati divljaka, zaključila je. Ako već ništa drugo, grudi su joj barem bile zaštićene rukama. Zahvalila je nebesima na tome, no sreća joj nažalost nije bila duga vijeka. Duncan se promeškoljio pa je morala pomaknuti dlanove. Grudi su joj sada bile priljubljene uz njegove, a na njezinu sramotu, bradavice su joj se ukrutile.

21


GIGA

Iznenada, ponovo se pomaknuo. — Doñavola, što... — ljutito se proderao tik do njezina uha. Nije imala pojma što gaje razljutilo, no pouzdano je znala da će ostati gluha do kraja života. Naglo se podigao i oslonio na lakat, mrmljajući riječi koje se nijedna pristojna dama ne bi usudila ponoviti. Nije ih mogla ne čuti, no iskoristila je prigodu i odmaknula se od njega. Krajičkom oka promatrala je kako rukom opipava površinu na kojoj je ležao. Tek kad gaje izvukao, sjetila se bodeža koji je sakrila u podstavu svog ogrtača. Namrštila se. Duncan se osmjehnuo. Iznenañena, zamalo mu je uzvratila osmijeh. Tada je opazila da mu je pogled hladan poput komada čelika koji je držao u ruci i shvatila kako će biti pametnije da ostane ozbiljna. — Od plaha stvorenja poput tebe čovjek ne bi očekivao takvu domišljatost, Madelyne. Zvučao je prilično blago pa nije mogla dokučiti je li to bio kompliment ili joj se samo izruguje. Kako bilo, odlučila je da mu neće reći kako je posve zaboravila daje sakrila oružje u porubu. Sigurno bi pomislio daje blesava kad bi mu takvo što priznala. — Zarobio si me — podsjetila gaje. — Ako sam tim postupkom dokazala svoju domišljatost, to je samo zato što mi čast nalaže da pobjegnem. Nije li to obveza svakog zarobljenika? Namrgodio se. - Smatraš li moju iskrenost uvredljivom? - upitala je. -U tom slučaju, bilo bi bolje da sam šutjela. Ako nemaš ništa protiv, rado bih se vratila na spavanje — hitro je dodala. — Ne brini se, pretvarat ću se da te nema. U potvrdu svojih riječi čvrsto je sklopila oči. - Madelyne, otvori oči. Njegove kratke, oštro izrečene naredbe zaista su joj počele ići na živce, zaključila je, osjetivši kako joj se želudac zgrčio od nelagode. Ponovo mu je uspjelo prepasti je. Doista joj je već bila muka od toga. Dokazat će mu da ga se ne boji. Otvorila je oči. Iskreno rečeno, nije znala zašto gaje uopće poslušala, ali jest. Vidjevši oštricu bodeža pred svojim licem, shvatila je da ga se ipak boji. Stvarno sam kukavica, pomislila je i hrabro mu uzvratila pogled. Štoviše, oslonila se na lakat i još mu se više prima-knula. Lica su im sada bila samo centimetar udaljena. —Jesi li napokon zadovoljan? — izazovno gaje upitala. Pretpostavila je da nije, budući daju je naglo prevalio na leda i nadvio se nad nju. Kratak bljesak koji je vidjela u njegovim sivim očima doista ju je zabrinuo. Čula je kako se govori da se duša zrcali u očima, no po njegovu pogledu nije se dalo ništa zaključiti. To ju je takoñer zabrinulo. Bez riječi je zurio u nju pokušavajući dokučiti bi li njezine ispade smatrao zabavnima ili iritantnima. Znao je da ga se boji. Ipak, nije ustuknula pred njim, niti ga preklinjala za milost. Gospode, bila je prelijepa. Sitne pjege na njezinim obrazima izgledale su mu doista neodoljivo. A tek usnice! Pitao se kakav bi osjećaj bio ljubiti ih, i istog trenutka osjetio kako se uzbudio. - Misliš li cijele noći zuriti u mene? — upitala je. - Možda - odvratio je. — Bude li me volja - dodao je ne uspjevši prikriti osmijeh kad je vidio kako gaje prostrijelila pogledom. - U tom slučaju, i ja ću cijele noći zuriti u tebe — odvratila je. - Zašto bi to učinila? - promuklo je upitao. - Ako si pomislio da bi me mogao iskoristiti dok spavam, pogriješio si. Izgledala je prilično ozlojeñeno tom mišlju. — Kako bih te mogao iskoristiti, Madelyne? To stoje tada ugledala na njegovu licu, doista je bio osmijeh. Pogled mu više nije bio leden. Požalila je što nije šutjela. Nebesa, još će mu usaditi razvratne misli u glavu. - Radije ne bih o tome — naglo je izgovorila. — Bi li bio toliko ljubazan da zaboraviš sve što sam rekla? - zamolila gaje.

22


GIGA

- Ne bih — odvratio je. —Je li ti možda palo na pamet da bih mogao poželjeti zadovoljiti žudnju i obljubiti te dok spavaš? Glave su im bile toliko blizu daje mogla osjetiti njegov dah na licu. Vidjevši kako je porumenjela, zamalo je prasnuo u smijeh. Napeto gaje promatrala, mirna poput košute koja pokušava procijeniti je li došlo vrijeme za uzmak. - Nećeš me ni pipnuti - naglo je izgovorila. - Zasigurno si preumoran da bi razmišljao... o tome. Napokon, spavamo na otvorenome i... ne, ne bi to učinio — završila je. — Možda. Stoje to, zaboga, trebalo značiti? Izraz lica bio mu je nedokučiv. Uživa li u njezinu strahu? Jedno je bilo sigurno: neće mu se predati bez žestoke borbe. Ne bi li dokazala odlučnost, stisnutom pesnicom raspalila gaje posred lijevog oka. Bio je to nesumnjivo dobar udarac, zaključila je, no nažalost, njoj je priuštio više bola nego njemu. Glasno je zajaukala. Za razliku od nje, Duncan nije ni trepnuo. Nebesa, vjerojatno je polomila kosti ni za što. — Kao da sam udarila u kamen - promrmljala je, nadajući se daje nije čuo. — Zašto si to učinila? — upitao je. Zvučao je istinski znatiželjno. — Zato da bih ti dala do znanja kako ću se boriti do smrti, ako me pokušaš iskoristiti — promucala je, diveći se vlastitoj hrabrosti. Ipak, glas joj je podrhtavao, stoje nesumnjivo pokvarilo ukupan dojam. Obeshrabrena, uzdahnula je. Duncan se ponovo osmjehnuo. - Do smrti? Po izrazu njegova lica Madelyne je zaključila kako tu zamisao drži prilično ugodnom. — Uživaš u tome - zgroženo je izjavila. — Prebrzo donosiš zaključke — odvratio je. — To ti je nesumnjivo mana. — Prepoznala sam prijetnju u tvojim očima — odbrusila je. - To je još veća mana. — Ne — protuslovio joj je. — Sama si započela o tome. —Ja sam sestra tvog neprijatelja — podsjetila gaje. Vidjevši kako se namrgodio, srce joj je poskočilo od radosti. — Ne možeš izmijeniti tu činjenicu — dodala je, vjerujući kako ga je napokon ubila u pojam. Napetost u njezinim ramenima naglo je popustila. Trebala gaje prije podsjetiti na to, zaključila je. — Budem li zatvorio oči, bit će mi svejedno jesi li njegova sestra ili nisi — rekao je. — čuo sam glasine da si živjela sa svećenikom kojemu su oduzeli pravo na službu. Uzdržavao te kao kurvu. No u mraku mi to neće smetati. Sve su žene iste u mraku. Poželjela gaje ponovo raspaliti. Kako je itko mogao širiti tako opake glasine? Bila je toliko srdita da su joj se oči od bijesa ispunile suzama. Poželjela je vrisnuti kako ocu Bertonu nije nikada oduzeto pravo da služi svetoj crkvi. Osim toga, bio je njezin ujak. Jedina osoba iz njezine obitelji kojoj je doista stalo do nje. Jedini koji ju je volio. Odakle mu pravo da kalja njegov ugled? - Tko ti je to ispričao? — upitala je promuklim glasom. Nije mu promaknulo koliko je povrijeñena. Njegove sumnje upravo su se potvrdile. Kao što je i pretpostavljao, priče su bile lažne. Madelyne nije mogla odglumiti bol uzrokovanu njegovim riječima. Usto, dosad je već shvatio daje naivna i neiskusna. Madelyne je bila toliko pogoñena time stoje upravo čula da je posve izgubila nadzor nad sobom. — Očekuješ li da ću pokušati zanijekati te zlobne glasine, griješiš — u hipu je izgovorila. — Takvo što ne pada mi na pamet. Nije me briga što ćeš misliti. Ako misliš da sam kurva, u redu, misli to i dalje. Bio je to prvi pravi ispad srdžbe koji je imao priliku vidjeti od trenutka kada ju je zarobio. Oči su joj postale tamne poput olujnog neba, a munje koje su sijevale iz njih doslovce su ga opčinile. U redu, doista je bila u stanju obraniti svoju čast, pomislio je. Odlučio je prekinuti tu komediju i poštedjeti je daljnjeg uzrujavanja. — Lezi i spavaj —

23


GIGA

odrješito joj je rekao. - Kako bih mogla zaspati ako se bojim da ćeš me iskoristiti dok spavam? - Doista misliš da bi to mogla prespavati? — upitao je, glasa ispunjena nevjericom. Nebesa, upravo gaje uvrijedila, no ipak, bila je prenaivna da bi to znala. Polako je odmahnuo glavom. — Ako te odlučim iskoristiti, kako ti to nazivaš, dajem ti riječ da ću te prije toga probuditi. Dakle, slobodno mirno spavaj. Privukao ju je k sebi, natjerao je da se okrene i zagrlio je. Kuka mu je sada bila prebačena preko njezinih punih dojki. Trenutak je ostao tako, pa prebacio plašt preko njihovih tijela, odlučivši je izbaciti iz misli. Bilo je to lakše odlučiti nego provesti u djelo. Blagi miris ruža draškao mu je nosnice, a tijelo joj je bilo neodoljivo meko i toplo. Od njezine blizine osjećao se pijanim. Znao je da mu san neće brzo doći na oči. — Kako bi ti to nazvao? — upitala je. Glas joj je bio prigušen, no jasno je razaznao svaku riječ. Morao se ponovo prisjetiti cijelog razgovara da bi shvatio što ga pita. — Iskorištavanje? — upitao je, pokušavajući razjasniti što je zapravo zanima. Osjetio je kako je kimnula. - Silovanje — polako je izgovorio. Začuvši tu gnusnu riječ, naglo je podigla glavu, zviznuv-ši ga pritom posred čeljusti. Duncanovo strpljenje bilo je pri kraju. Shvatio je kako nije trebao ni ulaziti u taj glupi razgovor s njom. — Nikada nisam silom uzeo nijednu ženu, Ma-delyne. Nemaš razloga biti zabrinuta za svoju krepost. Hoćeš li sada napokon zaspati? - Nikada? — prošaptala je. - Nikada — glasno je odvratio. Povjerovala mu je. Čudno, ali sada kada je znala da joj neće nauditi, osjećala se posve sigurnom u njegovu naručju. Njegova blizina počela joj je ponovo goditi. Ubrzo je osjetila kako tone u san i još mu se više približila. Začuvši njegovo promuklo mumljanje, nakon što se počela vrpoljiti u pokušaju da se bolje namjesti, začuñeno se upitala što mu je sad. Zgrabio ju je za bokove i prisilio da se smiri, pa je pretpostavila kako gaje njezino meškoljenje probudilo. Cipele su joj spale s nogu pa je polako provukla stopala izmeñu njegovih potkoljenica. Pripazila je da se ne meškolji da ga ne bi opet probudila. Njegov vreli dah grijao joj je vrat. Sklopila je oči i uzdahnula. Znala je da bi morala odoljeti iskušenju, no njegova toplina bila je previše primamljiva. Uljuljana u njegov zagrljaj, prisjetila se priče o Odiseju i njegovoj pustolovini sa sirenama. Doista, Duncanova toplina na nju je djelovala jednako neodoljivo kao i zavodljiva pjesma kojom su nimfe Odiseja i njegove ratnike dovele u iskušenje, mameći ih u propast. Ipak, Odisej ih je nadmudrio zapovjedivši vojnicima da stave vosak u uši i tako otklone opasnost. Poželjela je imati Odisejevu mudrost i lukavost. Vjetar je zavijao u granama drveća, no Madelyne je bila posve zaštićena u rukama muškarca koji ju je zarobio. Sklopila je oči i odjednom se suočila s istinom. Za razliku od Odiseja, ona nije odoljela iskušenju. S tom mišlju utonula je u san. Probudila se samo jednom. Straga joj je bilo toplo, no sprijeda se smrzavala. Oprezno se okrenula pazeći da ne uznemiri Duncana, pa položila glavu na njegovo rame, a ruke uvukla pod njegovu košulju. Iako snena, osjetila je kako je protrljao bradu o njezino tjeme. Zadovoljno je uzdahnula i još mu se više približila. Dlačice njegove neobrijane brade škakljale su joj nosnice, pa je zabacila glavu i polako otvorila oči. Gledao ju je. Izraz lica bio mu je blag, a pogled nježan i topao. Ipak, usnice su mu i dalje izgledale kao od kamena isklesane. Pitala se kakav je osjećaj poljubiti ih. Ni on ni ona nisu rekli ni riječi, no kada je spustio glavu daje poljubi, na pola puta susreo je njezine usnice.

24


GIGA

Okus njezinih usana bio je upravo onoliko sladak koliko je znao da će biti. Nebesa, bila je tako topla i podatna. Pretpostavio je daje previše snena da bi bila svjesna što čini, no usnice joj nisu bile dovoljno otvorene da bije mogao poljubiti kako treba. Palcem ih je rastvorio i jezikom prodro unutra, ne ostavivši joj vremena da shvati što namjerava. Madelyn je naglo udahnula. U odgovor, Duncan je promuklo uzdahnuo. Osjetivši kako jezikom plaho dodiruje njegov, prevalio ju je na leda i smjestio se izmeñu njezinih nogu. Dlanovima je obujmio njezino lice, prisilivši je da ostane mirna pod njegovim nježnim napadom. Ruke su joj bile zarobljene pod njegovom košuljom. Kao u groznici, prstima je lagano milovala njegova prsa, nesvjesno ga dovodeći do ludila. Bila je toliko znatiželjna i podatna daje poželio nastaviti i istog trenutka zadovoljiti vlastitu žudnju i znatiželju. Poljubac je postao vruć i pohotan. Duncan je bio svjestan kako se nalazi u opasnosti da izgubi nadzor nad sobom. Usnicama je žudno prelazio preko njezinih, opet i ponovo. Nebesa, nije je se mogao zasititi. Bio je to najčudesniji poljubac koji je ikada iskusio, i sumnjao je da bi se uspio zaustaviti da nije osjetio kako podrhtava u njegovu naručju. Začuvši njezin tihi jecaj, zamalo je izgubio razum. Kada se naglo odmaknuo od nje, Madelyne je bila previše iznenañena da bi reagirala. Zatvorenih očiju ležao je na leñima, i jedini znak da se izmeñu njih nešto dogodilo bilo je njegovo brzo, neravnomjerno disanje. Nije znala što bi sada trebala učiniti. Nebesa, kako se mogla tako sramotno ponašati? Što ju je, zaboga, spopalo? Bila je raskalašena poput bludnice. A sudeći po mračnu izrazu Duncanova lica, to mu se nije ni najmanje svidjelo. Poželjela se rasplakati. — Duncane — prozborila je glasom koji je zvučao kao da se već rasplakala. Nije joj odgovorio, no po načinu na koji je uzdahnuo znala je daju je čuo. — Zao mije. Bio je toliko iznenañen njezinom isprikom da se okrenuo na bok da bije pogledao. Bol što ga je osjećao u preponama bio je toliko jak da se nije mogao prestati mrgoditi. - Zbog čega? — upitao je, ljutit što mu glas zvuči grublje nego stoje želio. Istog trenutka okrenula mu je leda. Vidjevši kako joj ramena podrhtavaju, shvatio je da ju je prestrašio. Posegnuo je za njom daje ponovo uzme u naručje, i u pola pokreta zastao, začuvši njezin glas. - Zbog toga što sam bila tako napasna. Licem mu se razlio široki osmijeh. Zaboga, najradije bi prasnuo u smijeh, no nije želio povrijediti njezine osjećaje, budući daje toliko vodila brigu o njegovim. Bilo kako bilo, suzdržao se. Nije mogao shvatiti zašto je želi zaštititi, ali želio je. Umorno je uzdahnuo. Madelyne to, naravno, nije pro-maknulo, pa je po običaju brzopleto zaključila kako joj time daje do znanja da se doista gnuša njezina ponašanja. — Dajem ti riječ, Duncane, da se to više neće ponoviti. Položio joj je ruku na struk i privukao je k sebi. — A ja tebi dajem riječ, Madelyne, da hoće. Zvučalo je poput zakletve.

25


GIGA

ČETVRTO POGLAVLJE Zao je onaj čovjek koji je upoznao čast i odbacio je. Barun Louddon bio je manje od pola dana jahanja udaljen od mjesta na kojemu su Duncan i njegovi vojnici noćili. Sreća je bila na njegovoj strani budući daje mjesec bio pun i svijetao, pa se bez poteškoća mogao kretati po noći. Kad je prije Wextonova napada izjahao iz zamka, sa sobom je poveo stotinu najodanijih vojnika. Nijedan nije prigovorio iznenadnoj promjeni plana. Nakon stoje od pomahnitalog sluge koji ih je sustigao saznao što se dogodilo, vratili su se na posjed. Svi do jednoga svjedočili su strašnoj poruci baruna Wextona. Čistina ispred zamka bila je prekrivena unakaženim tijelima, kao jedinim čuvarima Louddonova doma. Obuzeti gnjevom i željom za osvetom, momci nisu mogli dočekati da se dočepaju Duncanove glave. Svaki od njih zakleo se da će ga ubiti. Ipak, bili su svjesni da za takvo što neće dobiti priliku. Osveta nad Wextonom pripadala je njihovu barunu. Louddon nije ni trenutka oklijevao da poñe za Duncanom. Za takvo što postojala su dva dobra razloga. Prije svega radilo se o ostvarenju njegovih osobnih planova da uništi baruna Wextona. Ako to ne bi učinio na častan način, proglasili bi ga kukavicom i postao bi predmetom podsmijeha cijeloga dvora. Nije dvojio da će Duncan izvijestiti kralja o noćašnjem dogañaju, kada ga je razodjevenog ostavio pred svojim zamkom da se nasmrt smrzne. Iako mu je William Rufus, koji je zbog svog uvijek rumenog lica i vatrene osobnosti prozvan Crvenim, bio prilično naklonjen, zacijelo bi bio prisiljen zahtijevati da se baruni jednom za svagda obračunaju na viteški način. Iako je njihove nesuglasice držao beznačajnim razlikama u mišljenju, prilično su ga živcirale. No Louddon je znao da će, bude li se s Wextonom suočio u dvoboju, izaći kao gubitnik. Duncan je bio na glasu kao nepobjediv, stoje već nebrojeno puta dokazao. Naravno, dobije li priliku, neće oklijevati da ga ubije. Louddon je bio vješt u mnogim stvarima, ali bilo je područja u kojima se nije mogao mjeriti s Duncanom. No imao je utjecaja na dvoru. Obnašao je dužnost kraljeva savjetnika i u tom se smislu bavio različitim pitanjima. Budući da nije znao čitati i pisati, prepuštao je dvojici svećenika koji su živjeli u krugu palače da se umjesto njega pozabave tim banalnim dijelom posla. Njegov glavni posao bio je olakšati kralju upravljanje tako što će razlučiti koji mu se od podanika mogu a koji ne mogu izravno obratiti. Bio je to prilično moćan položaj, a Louddon je bio vješt manipulator. Umio je uliti strah plemićima nižeg ranga koji su mu nerijetko dobrovoljno nudili novac u zamjenu za razgovor s kraljem. Njihov put do vladara izravno je ovisio o količini zlata koju je utrpao u svoje džepove. Općenito, Louddona su držali prilično naočitim. Guste, blago kovrčave plave kose i sjajnih očiju boje lješnjaka, bio je visok i vitak. Usnice su mu bile savršena oblika, a kad bi se osmjehnuo, nije bilo dvorske dame koju ne bi uhvatila lagana omaglica. Njegove sestre, Clarissa i Sara imale su istu boju kose i očiju i bile jednako popularne medu muškim svijetom. Budući da nije bio oženjen, Louddon je bio na glasu kao najpoželjniji bračni kandidat u cijeloj zemlji. Nije bilo žene koja nije bacila oko na njega, no on nije želio nijednu od njih. Želio je Madelyne. Njegova polusestra bila je drugi razlog zbog kojeg je odlučio poći za Duncanom. Kada se prije dva mjeseca vratila kući, ostao je zatečen njezinim izgledom. Budući da je godinama nije vidio, a još manje razmišljao o njoj, jedva se pribrao od iznenañenja. Zaboga, bila je tako ružno dijete. Velike plave oči progutale su veći dio njezina lica. Donja usnica bila joj je vječito isturena, a izraz lica naduren. Bila je toliko mršava daje izgledala bolesno. Noge su joj bile duge i koštunjave, a svaki put kada bi se pokušala nakloniti, spotaknula bi se o vlastita stopala. Jest, bila je doista žalostan prizor.

26


GIGA

Po svemu sudeći, pogrešno je prosudio njezin potencijal. Dok je bila djevojčica, u njezinu izgledu nije bilo ni traga naznaci da bijednoga dana mogla nalikovati na svoju majku. Na njegovo iskreno čuñenje pretvorila se u pravu ljepoticu. U stvari, izgledom je čak i zasjenila svoje polusestre, a one su doista bile lijepe. Tko bi pomislio da će se takvo što dogoditi? Bilo je to ravno čudu. Neugledna gusjenica pretvorila se u prekrasnog leptira. Plemići su redom ostajali bez daha kada bi je ugledali. Morcar, njegov najbolji prijatelj, preklinjao gaje za njezinu ruku nudeći mu gomilu zlata ako udovolji njegovoj molbi. Ipak, Louddon je oklijevao. Nije ju želio prepustiti drugom muškarcu. Bila je toliko slična svojoj majci. Čim ju je ugledao, uspalio se. Godinama nije tako reagirao na neku ženu, i to gaje doista zateklo. Njezina je majka jedina imala takvu moć nad njim. Rachel, ljubav njegova života. Nju više nije mogao imati; zbog svoje naprašite ćudi, ostao je bez nje. Bio je uvjeren daje njezinom smrću ta opsesija nestala. Sada je shvatio da je bio glup i naivan. Opsjednutost njome i dalje je živjela u liku njezine kćeri. Madelyne. Njegova polusestra mogla bi biti njegova nova prilika da se dokaže kao muškarac. Bio je na mukama. Nije se mogao odlučiti izmeñu pohlepe i požude. Želio je Madelyne za sebe, ali želio je i zlato koje bi mu mogla donijeti. Možda bi, bude li dovoljno lukav, mogao imati oboje. Madelyne se probudila u najgorem mogućem položaju koji je mogla zamisliti. Ležala je preko Duncana. Lice joj je bilo na njegovim prsima, noge prepletene s njegovima, a rukuje uglavila izmeñu njegovih nogu. Budući daje bila mamurna od sna, nije odmah shvatila gdje je ugurala ruku. Duncan je bio tako topao... i čvrst. Nebesa, ruka joj je bila na njegovu... na onom mjestu. U trenutku je bila posve budna. Osjećala se kao da bi najradije iskočila iz kože. Nije se usudila čak ni disati. Daj, Bože, da spava, usrdno se molila i počela polako izvlačiti ruku izmeñu njegovih nogu. — Napokon si se probudila. Shvatio je da ju je prepao kad se naglo trgnula i pritom ga koljenom raspalila po preponama. Muklo je zastenjao i pomislio kako će od njega zasigurno napraviti eunuha ako joj pruži još jednu priliku za takvo što. Madelyne se prevrnula na svoju stranu ležaja i kratko ga pogledala ispod trepavica. Trenutak je razmišljala bi li mu se ispričala zbog udarca, no tada će znati da ona zna gdje je držala ruku, zar ne? Nebesa, mogla je osjetiti kako joj lice plamti od rumenila. Duncan je ponovo bio smrknut i ozbiljan. Nije joj djelovao kao da bi imao volje slušati njezinu ispriku, pa će biti najbolje da se time prestane zamarati. Izgledao je ljutito. Brada mu je preko noći još malo porasla i sada je doista bio više nalik na vuka nego na čovjeka. Usto, zurio je u nju pogledom zbog kojega se osjećala prilično nelagodno. Još uvijek ju je držao u naručju. Prisjetila se kako ju je cijele noći držao uz sebe. Mogao ju je iskoristiti, ali nije. Pokušala se uvjeriti da ne postoji razlog zbog kojega bi ga se bojala. No bila je dovoljno poštena da prizna kako je istina zapravo posve drugačija. Bojala ga se, ali ne onako kako se bojala Louddona. Jutros, prvi put od dana kada se vratila u bratov dom, nije se probudila s osjećajem da joj je želudac zgrčen od straha. Znala je i zašto —jer Louddon nije bio u blizini. Duncan nije bio ni najmanje sličan njezinu bratu. Čovjek koji bi joj htio nanijeti zlo sigurno je ne bi preko noći privio k sebi daje zagrije. Usto, održao je riječ. Nije ju iskoristio... Ali... nebesa, poljubila gaje. Prisjetivši se noćašnjeg doživljaja, srce joj je počelo lupati kao da će iskočiti iz grudi. Hvala Bogu stoje naučila prikriti osjećaje. Bila je sigurna kako Duncan po izrazu njezina lica ne može dokučiti o čemu upravo razmišlja. Doista se ponosila tom sposobnošću.

27


GIGA

Duncan se, u stvari, odlično zabavljao promjenama koje je opazio na njezinu licu. Oči su bile te koje su je odavale. U zadnjih nekoliko minuta u njima je vidio strah, sram i napokon olakšanje. Bio je vješt u čitanju osjećaja s lica. Ratniku poput njega ta sposobnost uvelike je koristila u različitim situacijama. Spoznajom o tome što njegov suparnik misli, u pravilu bi stekao veliku prednost. Takoñer je naučio otkriti do čega je njegovu suparniku najviše stalo. I tada bi to uzeo. Razmišljao je poput borca, no ta sposobnost proširila se i na njegove osobne veze. Nije bilo moguće odvojiti jedno od drugoga. Iako je znao kako Madelyne toga nije svjesna, upravo mu je pokazala dragocjene naznake svoje osobnosti. Bila je žena koja je uvelike cijenila saniokontrolu. Obuzdavanje osjećaja očito joj je bilo prilično važno. Otkad ju je sreo, shvatio je da nisu sve žene iste. Madelyne je unijela dobro upravljati sobom. Tijekom razaranja njezina doma žestoko je reagirala samo jednom, i to nakon stoje vidjela unakazeno tijelo jednog od Louddonovih vojnika. Prisjetivši se zvuka njezina jeziva vriska, dvojio je da je uopće znala što čini. Po svemu sudeći, Madelyne je bila prava riznica tajni, a kako ih je otkrivao, Duncan je bio sve zbunjeniji. I kvragu sve, ali doista mu se sviñala. Naglo se odmaknuo od nje, u protivnom više ne bi mogao obuzdati želju daje poljubi, koja je iz trenutka u trenutak postajala sve većom. Odjednom je shvatio kako silno želi što prije stići kući. Znao je da se neće moći opustiti sve dok Madelyne ne bude na sigurnom, unutar zidina njegova zamka. Ustao je, protegnuo se i izašao iz šatora pokušavajući je izbaciti iz misli. Pogledavši u nebo, vidio je kako sunce upravo zamiče za oblake. Zemlja će, dakle, ostati smrznuta. Pred njima je bio dug dan, pa iako je još uvijek bilo prilično hladno, vjetar barem više nije bio toliko oštar, što će im, sve u svemu, ipak olakšati putovanje. Madelyne je znala daje došlo vrijeme za polazak. Navukla je cipele, poravnala haljinu i prebacila ogrtač preko ramena. Bilo joj je jasno da izgleda kao da je upravo izašla iz bitke. Morala je po tom pitanju nešto učiniti. Izašavši iz šatora, pogledom je potražila Ansela. Ugledala ga je kako osedlava Duncanova pastuha. Uputila se prema njemu, pa zastala, i sa sigurne udaljenosti upitala ga za svoju torbu. Kad ju je uzeo sa zemlje i predao je u njezine ruke, od srca mu je zahvalila. Zaista nije imala hrabrosti približiti se tom golemom konju. Namjeravala se samo umiti, no čista voda bila je prevelik izazov. Posegnula je za mirisnim sapunom koji je takoñer spremila u torbu i na brzinu se oprala. Nakon toga presvukla je haljinu. Nebesa, zrak je doista leden, pomislila je. Do trenutka kad je završila s odijevanjem, cijelim tijelom podrhtavala je od hladnoće. Obukla je svijetlo žutu podsuknju i haljinu boje zlata čiji su rukavi bili obrubljeni tamnoplavom vrpcom. Vratila je stvari u torbu pa kleknula uz potok i počela raščešljavati uvojke. Sad kad se naspavala i riješila straha, mogla je na miru razmisliti o svemu i isplanirati što će dalje. Više od svega željela je znati zašto ju je Duncan poveo sa sobom. Rekao je da mu pripada. Nije razumjela što bi trebalo značiti, a nije se ni usudila pitati. Podigla je pogled upravo u trenutku kad je Gilard krenuo prema njoj u namjeri da joj kaže da se požuri. - Vrijeme je za polazak — povikao je toliko glasno daje zamalo pala u potok. Srećom, u posljednji trenutak uhvatio ju je za ruku i tako spasio poniženja. - Moram uplesti kosu, Gilarde. Čim završim, pridružit ću vam se — odvratila je. — Doista nema potrebe da se derete — dodala je. - S mojim je sluhom sve u redu. - Pridružit ćete nam se... kad napravite frizuru? — zaprepašteno je upitao i uputio joj pogled iz kojeg je mogla zaključiti kako je uvjeren daje sišla s uma. - Nebesa, vi ste naša zarobljenica — ljutito je promucao.

28


GIGA

- Toliko sam i sama shvatila — odvratila je. Glas joj je bio miran i ugodan poput proljetnog povjetarca. — Znači li to da se ne mogu počešljati prije nego što krenemo? - Pokušavate li me izazvati? — zagrmio je Gilard. — Gospo, niste u situaciji da biste si takvo što mogli dopustiti. Nadam se da ste dovoljno pametni da to možete razumjeti. Madelyne je u čudu odmahnula glavom. — Vjerojatno ste ljuti na mene kada se toliko derete zaključila je. -Je li to zbog toga što sam Louddonova sestra? Ili je to vaš uobičajeni način govora? Nije joj odgovorio, no opazila je kako mu se lice osulo crvenim pjegama. Znala je da ga je razbjesnila i bilo joj je žao zbog toga, no nije željela odustati. Gilard se po svemu sudeći teško suzdržavao i uspije li ga dovoljno izazvati, u ljutnji će joj sigurno reći sve stoje zanima. Za razliku od Duncana nije umio prikriti osjećaje. Bude li dovoljno strpljiva i pametna, izvući će iz njega sve što želi. - Zašto ste me zarobili? — naglo je upitala i zatreptala očima ne vjerujući vlastitoj gluposti i brzopletosti. Stoga se još više iznenadila kad joj je odgovorio. - Vaš brat bio je taj koji se u ovome ratu odlučio služiti svim sredstvima, gospo - rekao je. — Znate to jednako dobro kao i ja. - Nažalost, ne znam — odvratila je. — Biste li bili toliko dobri da mi objasnite što ste mislili pod tim? Voljela bih shvatiti. — Ne pravite se naivni - odbrusio je Gilard. — Svi znaju što se dogañalo zadnjih godinu dana. — Ne svi, Gilarde - protuslovila je Madelyne. — Došla sam na bratovo imanje tek prije dva mjeseca. Dotad sam dugo živjela u prilično izoliranom području. — Istina — frknuo je Gilard uputivši joj preziran pogled. — Priča se da ste živjeli s bivšim svećenikom. Madelyne je osjetila kako je mir naglo napušta. Poželjela je vrištati od muke. - Postoji li u ovoj zemlji itko tko nije čuo taj odvratni trač? — U redu - rekao je Gilard. Činilo se da ga se njezina ljutnja nije ni najmanje dojmila. — Reći ću vam istinu i tada se više nećete moći pretvarati kako niste znali. Louddonovi vojnici napali su imanja dvojice Duncanovih odanih vazala. U oba slučaja poklali su sve koje su ondje zatekli, uključujući žene i djecu. K tomu, vazali nisu imali pojma što se sprema, jer je vaš brat glumio prijateljstvo sve dok nije proveo u djelo svoj prljavi naum. — Zastoje to učinio? Stoje mislio time postići? — promucala je, smetena time stoje upravo čula. Očajnički se trudila prikriti zgranutost. Nije ni trenutka posumnjala daje njezin brat sposoban za takvo zlodjelo. Ipak, nije mogla shvatiti zašto. -Morao je znati da će se Duncan osvetiti — rekla je. — Napokon, kao njihovu gospodaru, to mu je i dužnost, zar ne? -Jest, gospo, vaš brat upravo se tomu i nadao - odvratio je Gilard. — Tako bi imao priliku ubiti ga — objasnio je. — Louddon žudi za time da stekne potpunu moć. Na njegovu putu do tog cilja stoji samo jedan čovjek: Duncan. Jednako su moćni, jer unatoč tomu što svi znaju daje kralj sklon Louddonu, Duncanovim vojnicima nema ravnih u cijeloj zemlji. U kraljevim očima odanost moga brata jednako je važna kao i njegovo prijateljstvo s Louddonom. — Ipak, očito se nije obazirao na Louddonovu podmuklost - zaključila je Madelyne. — William odbija suditi bez dokaza — odvratio je Gilard. Glas mu je bio ispunjen gnušanjem. — U toj stvari ne želi stati ni na čiju stranu. No jedno vam mogu sa sigurnošću obećali, gospo. Kad se vrati iz Normandije, neće više moći izbjegavati taj problem. — Želite li reći da se Duncan nije mogao osloniti na kraljev utjecaj da bi zaštitio svoje vazale? - upitala je. —Je li to razlog /bog kojega je razorio posjed moga brata? — Naivni ste ako vjerujete da se Duncan ne bi osvetio, gospo. Cinije saznao što se dogodilo, protjerao je lupeže s posjeda njegovih vazala. -Je li bio milosrdan, Gilarde? — prošaputalaje. -Je li poštedio žene i djecu? -Jest — kratko je odvratio Gilard. — Žene i djeca bili su pošteñeni. Mi, Wextonovi, nismo

29


GIGA

koljači, gospo, premda vam je Louddon time vjerojatno napunio uši. Usto, naši ljudi ne prerušavaju se u tuñe vojnike kad idu u napad. — Louddon mi nije rekao ni riječi - pobunila se Madelyne. - Zaboravili ste da nisam ništa više od njegove sestre. Drži do mene kao do lanjskog snijega. Ne vrijedim dovoljno da bi mi se povjeravao — objasnila je. Nebesa, bilo je toliko toga o čemu je morala razmisliti. - Što će se dogoditi vašem bratu ako kralj stane na Louddonovu stranu? Gilardu nije promaknuo prizvuk straha u njezinu glasu. Čudno, ali djelovala je kao daje zabrinuta za Duncanovu sudbinu. S obzirom na činjenicu daje bila njegova zarobljenica, to dosta nije imalo nikakva smisla. Gospa Madelyne zbilja gaje zbunjivala. — Duncan nije poznat po strpljenju i onog trenutka kad se Louddon drznuo napasti nekog iz naše obitelji, odredio je svoju sudbinu. Moj brat nema namjeru čekati da se kralj vrati u London i naredi im da meñusobne probleme riješe na viteški način, borbom na život ili smrt. Ubit će tog kurvinog sina s kraljevim blagoslovim ili bez njega. — Što ste mislili reći time da se drznuo napasti nekog iz vaše obitelji? — upitala je Madelyne. -Jeste li imali još jednog brata kojeg je Louddon ubio? — O, sada se pretvarate da ne znate ništa ni o Adeli, zar ne? Doista se poigravate mojim strpljenjem, gospo — grubo joj je odvratio. Vidjevši njegov pogled, Madelyne je zadrhtala od jeze. — Molim vas — prosaptala je pognute glave. — Recite mi. Tko je Adela? — Naša sestra. Naglo je podigla glavu. — Zaratili ste se zbog... sestre? Izgledala je krajnje zaprepašteno. Gilard nije znao što bi o tome mislio. - Za vrijeme dok je naša sestra boravila na londonskom dvoru, Louddon je iskoristio priliku kada je bila sama i silovao je. Nakon toga, toliko ju je brutalno pretukao da je pravo čudo što je preživjela. Tijelo joj se s vremenom oporavilo, gospo, ali um joj je ostao slomljen. Madelyne više nije uspjela zadržati mir. Naglo se okrenula pokušavajući sakriti suze. — Žao mi je, Gilarde - prosaptala je. — Vjerujete li da sam vam rekao istinu, gospo? - hrapavim glasom upitao je Gilard. Želio se uvjeriti da Madelyne više neće moći reći kako nije ništa znala. — Djelomice - rekla je Madelyne. - Louddon je sposoban nasmrt pretući ženu. Nisam sigurna može lije silovati, no ako vi kažete daje bilo tako, vjerujem vam. Moj brat je oličenje zla. Nemam namjeru stati u njegovu obranu. — Što onda ne vjerujete? — povišenim tonom upitao je Gilard. Strpljenje mu je očito bilo pri kraju. — Naveli ste me na pomisao da vam je stalo do vaše sestre — odvratila je Madelyne. — To me prilično zbunjuje. — Za ime Boga, o čemu govorite? —Jeste li me oteli zato da se osvetite Louddonu stoje okaljao ime vaše obitelji ili doista volite svoju sestru? Gilard se više nije mogao suzdržati. Naglo ju je zgrabio za ramena i okrenuo je prema sebi. Iz očiju su mu sijevale munje. - Naravno da volim svoju sestru — povikao je. — Oko za oko, gospo. Uzeli smo vašem bratu ono do čega mu je najviše stalo. Vas! Doći će po vas, a onda će umrijeti. — Dakle, ja sam odgovorna za grijehe svoga brata? — Vi ste mamac koji će tog demona natjerati da padne u klopku. — Vaš plan ima veliki nedostatak — prošaptala je Madelyne. - Louddon neće doći po mene. Ne značim mu ništa. — Louddon nije budala — odvratio je Gilard, iznenada raz-Ijućen spoznajom kako doista misli to stoje rekla. Ni Madelyne ni Gilard nisu opazili Duncana, sve dok nisu začuli njegov snažan glas.

30


GIGA

— Miči ruke s nje, Gilarde. Odmah! Gilard je smjesta spustio ruke s njezinih ramena i odmaknuo se na pristojnu udaljenost. Dugi trenutak Duncan gaje bez riječi promatrao pogledom koji je zahtijevao odgovor zastoje Madelyne tako uzrujana. Nije bilo sumnje da kipti od bijesa. Madelyne je hitro stala izmeñu njih. — Nije mi učinio ništa nažao — rekla je, pogledavši Duncana. — Samo mije objasnio čemu imam poslužiti. To je sve. Vidio je kako su joj oči ispunjene bolom, ali prije nego što ju je stigao išta upitati, okrenula se i podigla svoju torbu. - Vrijeme je za polazak — rekla je i uputila se prema logoru. Duncan je šutke promatrao kako joj se Gilard hitro miče s puta. Mladi brat izgledao je prilično zabrinuto. — Želi nas uvjeriti u svoju nedužnost — promrmljao je. -Je li rekla daje nedužna? — Nije — odvratio je Gilard slegnuvši ramenima. — Nije se pokušavala obraniti, Duncane, ali djelovala je tako prokleto nedužno. Dodavola, ne mogu to shvatiti. Čini se da ju je prilično iznenadilo što volimo svoju sestru. Rekao bih da nije glumila. Čak me i upitala je li nam doista stalo do nje. - I stoje rekla kada si joj odgovorio? -Još se više zbunila. Ne ide mi u glavu zašto — promrmljao je. - Što prije završimo s tim, to bolje - dodao je. — Sestra tog ñavola posve je drugačija nego što sam očekivao. -Jest - složio se Duncan — sve je to prilično zagonetno. I ja sam stekao dojam da nije svjesna svoje vrijednosti — dodao je. Trenutak je šutio razmišljajući o tome, pa duboko uzdahnuo. — Poñimo — rekao je. — Vrijeme leti. Ako se požurimo, stići ćemo kući prije noći. Rame uz rame, uputili su se prema čistini. Na putu do logora Madelyne je odlučila da neće ići nikuda. Stajala je nasred čistine, rukama čvrsto stišćući krajeve ogrtača. Ansel joj je uzeo torbu i privezao je za sedlo. Nije se željela prepirati s njim. Briga je što će njezina prtljaga otići s Duncanom. Tako joj svega, nije je više bilo briga nizašto. Sve stoje željela bilo je daje puste na miru. Duncan je krenuo prema štitonoši koji je strpljivo čekao da mu pomogne obući bojnu odjeću. Pokretom ruke pokazao je Madelyne da uzjaše pastuha i produžio. Krajičkom oka vidio je da se nije ni pomaknula. Naglo je zastao i uputio joj dug prijeteći pogled. Madelyne je niječno odmahnula glavom. Jedva je mogao vjerovati vlastitim očima. Odbila gaje. Ponovo je to učinila. Duncan je bio toliko zaprepašten tim novim pokušajem otpora da u prvi trenutak nije reagirao. Lice mu se smračilo poput neba pred oluju. Madelyne je ponovo odmahnula glavom. Naglo se okrenula i uputila natrag prema šumi. - Madelyne! Začuvši njegov povik, nagonski se okrenula moleći se za hrabrost da mu se ponovo usprotivi. - Penji se na konja. Odmah! Dugi trenutak bez riječi su gledali jedno u drugo. Madelyne je iznenada shvatila da su sve oči uprte u njih. Duncan neće popustiti dok vojnici promatraju svaki njegov pokret. Iz načina na koji ju je gledao, to je barem bilo potpuno jasno. Podigla je rub svoje haljine i požurila se k njemu. Neka bulje u njih koliko ih volja, ali bude li dovoljno tiho govorila, neće moći čuti što govori njihovu gospodaru. - Ne idem s tobom, Duncane. Kad ne bi bio toliko tvrdoglav, shvatio bi da Louddon neće doći po mene. Cijeli tvoj trud je uzaludan. Ostavi me ovdje. - Misliš da bi preživjela sama u ovoj divljini? - odvratio je. Glas mu je bio jednako tih i blag kao i njezin. — Ne bi izdržala ni sata. - Preživjela sam i gore od toga — odvratila je Madelyne naglo ispravivši ramena. — Odlučila sam. Neću poći s tobom. - Madelyne, da se koji od mojih vojnika usudio zanemariti moju zapovijed kako si ti to upravo

31


GIGA

učinila, ne bi poživio dovoljno dugo da se stigne time pohvaliti. Kada nešto zapovjedim, očekujem da se to bez pogovora izvrši. Savjetujem ti da me poslušaš, u protivnom ću te sravniti sa zemljom. Bio je to glup i neukusan blef, shvatio je, i istog trenutka prekorio se što mu je jezik bio brži od pameti. Zgrabio ju je za ruku, no iako mu to nije bila namjera, stisak je očito bio prejak. Vidjevši kako je iskrivila lice od bola, odmah ju je pustio. Ipak, ni trenutka nije dvojio daje ozbiljno shvatila njegovo upozorenje. Sigurno će brzinom vjetra pojuriti izvršiti što joj je rekao. Nije se ni pomaknula. Pogled joj je bio miran, držanje staloženo, a kada je progovorila, glas joj nije ni najmanje podrhtavao. — Naviknula sam na takav postupak pa slobodno izvrši svoju prijetnju. A kad ustanem, možeš me opet sravniti sa zemljom ako je to ono što želiš. Njezine su ga riječi istinski uznemirile. Znao je da govori istinu. Namrštio se, razljućen mišlju da se netko usudio tako postupati s njom. Louddon, zaključio je, taj gad sposoban je za takvo što. No morao se uvjeriti. — Zašto bi tvoj brat... - Nije važno — rekla je Madelyne prije nego stoje stigao završiti pitanje. Bilo joj je žao stoje o tome progovorila. Nije željela njegovu samilost ni suosjećanje. Sve što je željela bilo je da ode i ostavi je na miru. Duncan je uzdahnuo. — Uzjaši konja, Madelyne. Sva njezina s mukom prikupljena hrabrost u trenutku se istopila kad je vidjela kako mu se čeljust ukrutila, a mišići na licu podrhtavaju. Pokušavajući izbaciti nagomilanu ljutnju, Duncan je ponovo duboko uzdahnuo pa polako podigao ruku, položio je na Madelyneino rame i lagano je gurnuo naprijed prema mjestu na kojemu je stajao njegov konj. — Upravo si mi dala još jedan razlog da ubijem tog skota promrsio je. Okrenula je glavu da ga upita stoje mislio pod tim, no vidjevši njegov pogled, zaključila je kako mu je strpljenje pri kraju. Po svemu sudeći, izgubila je još jednu bitku. Duncan će je povesti sa sobom, ma što ona rekla ili učinila. Ispustila je dug, umoran uzdah i uputila se prema pastuhu. Pogledi većine vojnika još su bili uprti u nju. Trudila se zadržati mirno i dostojanstveno držanje, no srce joj je toliko jako lupalo daje pomislila kako će iskočiti iz grudi. Istina, bojala se Duncana, no taj strah trenutačno nije bio ni približno toliko važan kao strah od goleme životinje kojoj je išla ususret. Jedno je biti uhvaćena i bačena u sedlo, a nešto posve drugo uzjahati bez ičije pomoći. - Kakva sam ja kukavica - promrmljala je, prisjetivši se kako joj je otac Berton jednom prigodom rekao da samoga sebe ohrabruje tim riječima uvijek kad mora učiniti nešto čega se boji. Uspjela se čak i nasmiješiti toj dragoj uspomeni. - Oče Bertone, kad bi me sada vidio, sigurno bi se postidio moga glupog ponašanja — prošaptala je. — Moram uzjahati tog vraškog konja, a ne znam kako ću to učiniti a da se ne osramotim. Ironija cijele situacije odjednom joj je prodrla u um. Njezin strah da će se osramotiti bio je posve suvišan. Duncanov konj ionako će je raspaliti kopitom čim mu dovoljno blizu priñe. Što ju briga budu li svi mislili daje kukavica? Ionako Će biti mrtva. Ta pomisao pomogla joj je da se donekle opusti. Nažalost, samo nakratko. Golemi pastuh gledao je ravno u nju i nije izgledao kao da mu se sviña to što vidi. Prednjim kopitom loptao je po zemlji, čak je i glasno zanjištao. Glupi konj pobrao je sve odbojne crte osobnosti svoga gospodara, zaključila je. Skupila je hrabrosti i stala mu uz bok. Njezina blizina očito mu se nije svidjela, jer ju je pokušao odgurnuti stražnjim krajem. Uhvatila se za sedlo, no toliko je glasno zanjištao da je odskočila unatrag. Ozlojeñena, položila je ruke na bokove. — Veći si od mene, ali sigurno nisi pametniji — ljutito je izgovorila. Kratko ju je pogledao, pa iako je znala da ne može razumjeti što mu je

32


GIGA

rekla, bilo joj je drago stoje privukla njegovu pozornost. Prisilivši se na osmijeh, oprezno gaje zaobišla i stala ispred njega. Polako je posegnula za uzdama, prisilila ga da spusti glavu, pa približila usnice njegovu uhu i tihim blagim glasom počela mu povjeravati svoje strahove. - Nikada nisam naučila jahati i to je razlog zbog kojeg te se bojim. Tako si velik i jak da bi me u trenutku mogao pregaziti. Ne znam kako te gospodar zove, ali da si moj, nazvala bih te Silen. To je ime jednog od meni najdražih bogova iz drevnih priča. Silen je bio jednako moćan i snažan poput tebe, i jednako neukrotiv. Jest, to ime savršeno bi ti odgovaralo. Završivši monolog, pustila je uzde. - Tvoj gospodar naredio mije da te uzjašem, Silene. Molim te, budi miran, jer nemam pojma kako ću to učiniti. Duncan, koji je netom završio s oblačenjem, stajao je nasred čistine ne vjerujući vlastitim očima. Madelyne je razgovarala s njegovim konjem! Nebesa, što sad izvodi, zaprepašteno se pitao vidjevši kako ga pokušava uzjahati s krive strane. Zaustio je daje upozori, no riječi su mu zapele u grlu kad se trenutak poslije udobno smjestila u sedlu. Učinila je to na potpuno pogrešan način, no nekim čudom, uspjela je. Duboko je uzdahnuo. Napokon je shvatio zašto se tijekom puta toliko čvrsto držala za njega. Bojala se njegova pastuha. Ili možda svih konja? Jogunasta životinja nije pomaknula ni uhom daje slučajno ne bi omela u njezinu nespretnom pentranju u sedlo. I kvragu... naposljetku se još i sagnula i ponovo mu nešto šapnula. — Vidiš li što i ja? — upitao je Gilard zastavši kraj njega. Duncan je kimnuo. Pogled mu je i dalje bio uperen u Madelyne. Kutovi usana razvukli su mu se u osmijeh. — Tko ju je, pobogu, učio jahati? - nastavio je Gilard, u nevjerici odmahujući glavom. — Čini se da nema blagog pojma ni o čemu. — Nitko je nije učio — odvratio je Duncan. — To je barem očito, Gilarde. Čudno, ali mom konju to po svemu sudeći ni najmanje ne smeta — dodao je. Slegnuvši ramenima, uputio se prema predmetu njihova razgovora. Ansel, mladi štitonoša, hitro je prišao Madelyne cereći se od uha do uha, zbog čega je njegovo pjegavo lice izgledalo još okruglije. — Uzjahali ste konja s krive strane, gospo - započeo je predavanje o njezinu jadnom pristupu, istodobno je primivši za ruku, kao da želi da se spusti na zemlju kako bi mogla ponoviti postupak i uzjahati kako treba. No ugledavši Duncana, pastuh se propeo pa je mladić u letu pao ravno na stražnjicu. — Daje se više nisi usudio pipnuti - zagrmio je Duncan. Siroti mladić brzo je skočio na noge i još brže kimnuo. Izgledao je toliko prestrašeno da se Madelyne sažalila nad njim. - Tvoj me štitonoša samo ljubazno pokušao upozoriti da sam uzjahala s krive strane — rekla je. — Želio mije pomoći sjahati, tako da to mogu ponovo pravilno učiniti. Ansel ju je zahvalno pogledao pa ponovo pognuo glavu pred svojim gospodarom. Duncan je kimnuo i otpustio ga, očito zadovoljan njezinim objašnjenjem. Shvativši da Duncan namjerava uzjahati, čvrsto je zatvorila oči, sigurna da će onog trenutka kada se on uspne u sedlo, ona izletjeti iz njega. Vidjevši kako je zatvorila oči pa brzo okrenula lice na drugu stranu, Duncan je zbunjeno odmahnuo glavom pitajući se koji joj je vrag. Sto god bilo, nije se time zamarao. Hitro je uzjahao i privio je k sebi. Prije nego stoje shvatila daje opasnost prošla, Madelyne je već bila umotana u njegov plašt i ugodno smještena u njegovu naručju. - Nisi nimalo bolji od Louddona — šapnula je. — Misliš li da nisam opazila koliko si se samo žurio napustiti imanje mog brata da nisi htio gubiti vrijeme na ukop svojih poginulih vojnika? Ali, opazila sam. Jednako si nemilosrdan poput njega. Sposoban si ubiti bez i trunke žaljenja optužila gaje. Duncan se svim silama trudio da je ne zgrabi za ramena i ne protrese ne bi li u nju ulio mrvicu

33


GIGA

razuma. — Madelyne, nismo pokopali mrtve jer nijedan od mojih vojnika nije poginuo. Bila je toliko iznenañena time daje naglo podigla glavu i pritom ga njome ponovo raspalila po čeljusti. Ipak, nije se ni pokušala ispričati. — Tijela su bila posvuda po zemlji, Duncane. — Tijela Louddonovih vojnika — istaknuo je. - Ne mojih. — Očekuješ li da ću povjerovati kako su tvoji vojnici doista toliko nadmoćni da... - Očekujem da prestaneš izazivati moje strpljenje — odvratio joj je Duncan. Znala je da ozbiljno misli kad joj je kapuljačom pokrio glavu. Bio je to jasan znak da ne želi više razgovarati. Ipak, Madelyne nije mogla prestati razmišljati o njemu. Doista je bio grozan. Očito nije imao srca, u protivnom ne bi mogao tako lako oduzeti život drugom čovjeku. Madelyne takvo što nije mogla ni zamisliti. Život kakav je vodila uz oca Bartona i dvojicu njegovih družbenika nije ju ni najmanje pripremio na osobe poput Louddona ili Duncana. Naučila je da poniznost vrijedi zlata. U bratovoj nazočnosti bila je krotka i pokorna, no iznutra ju je izjedala srdžba. Usrdno se nadala da nema mračnu dušu poput Louddona. Napokon, imali su istog oca. Željela je vjerovati daje naslijedila samo majčine dobre osobine, a ne i očeve zle. No možda se zavaravala? Uskoro je postala preumorna da bi o tome dalje razmišljala. Dio puta koji su od jutros prevalili pokazao se znatno težim od prethodnoga. Cijelo vrijeme Madelyne je bila napeta poput strune, toliko daje u jednom trenutku pomislila da više ne može izdržati. Čula je kako je jedan od vojnika rekao da više nisu daleko od kuće, i možda baš zato što je pomislila kako će mučenju uskoro doći kraj, svaki sat činio joj se dvostruko dužim. Težak planinski teren usporio im je kretanje. U takvim okolnostima Duncan nije mogao nametnuti uobičajeno brz tempo jahanja. U nekoliko navrata Madelyne je bila uvjerena da će se golemi pastuh strmoglaviti u ponor i većinu vremena provela je zatvorenih očiju stisnuta u Duncanovu naručju. Napetost ju je posve iscrpila jer se činilo da Silen izaziva sudbinu hodajući po samom rubu ponora. Jedan od vojnika napokon je povikao da su stigli na Wextonov teritorij. U odgovor, glasni poklici odobravanja odjeknuli su brdima. Madelyne je odahnula. Napetost u njezinim ramenima konačno je popustila. Bila je preumorna da bi razmišljala što će biti kada doñu u Duncanov zamak. Pomisao da bi uskoro mogla sjahati sa Silenovih pleća činila joj se poput prave blagodati, barem zasad. Kako je dan odmicao, postajalo je sve hladnije, a vjetar sve oštriji. Minute su se odužile i pretvorile u sate, a njezino nestrpljenje sve je više raslo. Činilo se da beskrajno dugo prolaze Wextonovom zemljom, a zamak još uvijek nije bio na vidiku. Danje svjetlo polako je iščezavalo kad je Duncan naredio odmor. Gilard je bio taj koji gaje na to nagovorio. Po tonu kojim su izmijenili nekoliko rečenica Madelyne je zaključila da Duncan time nije presretan. Takoñer je opazila kako Gilarda ni najmanje ne vrijeñaju oštre primjedbe njegova brata. —Jesi li slabiji od naše zarobljenice? — upitao je Duncan kada je Gilard tražio nekoliko minuta odmora. — Više ne osjećam vlastite noge - odvratio je Gilard i slegnuo ramenima. — Gospa Madelyne nije se žalila - rekao je Duncan nakon stoje podigao ruku dajući vojnicima znak da stanu. — Tvoja zarobljenica zanijemjela je od straha — nasmijao se Gilard. - Skriva se ispod tvog plašta, a oči su joj sigurno pune suza. — Ne bih rekao - odvratio je Duncan pa svukao kapuljaču s njezine glave. - Vidiš li ijednu suzu na njezinu licu, Gilarde? Gilardje odmahnuo glavom i glasno se nasmijao. Znao je da ga Duncan želi učiniti manje vrijednim od žene koju je držao u naručju, no nije mario. Zelja da protegne noge i popije velik gutljaj piva bila je prevelika da bi se obazirao na šale na svoj račun. Usto, mjehur mu je bio toliko pun daje mislio da će se raspuknuti.

34


GIGA

— Tvoja zarobljenica možda je previše praznoglava da bi znala za strah — dodao je, vraćajući mu milo za drago. Duncan tu primjedbu očito nije smatrao zabavnom. Prostrijelio je Gilarda pogledom tako daje istog trenutka začepio, a zatim polako sjahao. Promatrao je kako Gilard nestaje u šumi, a zatim se okrenuo prema Madelyne u namjeri da joj pomogne sjahati. Oslonila se dlanovima na njegova široka ramena i čak se pokušala nasmiješiti. Nije joj uzvratio osmijeh. Kako bilo, činilo se daje prošla cijela vječnost prije nego što ju je spustio na zemlju. I kad napokon jest, ruke su mu i dalje ostale stegnute oko njezina struka. Bol koji je Madelyne osjetila kad je stala na noge bio je toliko jak da se nije mogla suzdržati da ne zastenje. Podigavši pogled vidjela je kako se cijelo Duncanovo lice pretvorilo u osmijeh. Smijao se njezinoj muci. Došlo joj je da ga zadavi vlastitim rukama. Doista je umio pobuditi njezine najgore nagone. Cime bi inače mogla objasniti tu iznenadnu potrebu? Jest, u njegovoj blizini očito su izlazile na vidjelo sve mračne strane njezine osobnosti. Nebesa, pa ona nikada nije podigla čak ni glas na drugu osobu, a kamoli ruku. Bila je blaga i nježna, uvijek uljudna i samozatajna. Otac Berton često je govorio kako ima lijepe karakterne crte, koje su u Duncanovoj blizini prema svemu sudeći nestajale. Način na koji je reagirala na njegovu porugu bio je dovoljan dokaz. Ipak, neće dopustiti da se to dogodi. Duncan je neće natjerati da izgubi živce, ma koliko se podsmjehivao njezinom bolu i slabosti. Pogledala gaje ravno u oči, odlučivši da ovoga puta neće ustuknuti. Pogled mu je bio napet, kao da pokušava dokučiti rješenje neke zagonetke koja ga uporno kopka. Polako je spustio pogled na njezine usnice. Pitala se zašto, sve dok nije shvatila da i sama zuri u njegove. Osjetila je kako joj se lice oblijeva rumenilom. — Gilard je pogriješio. Nisam praznoglava. Prokletstvo, vraški osmijeh na njegovu licu još se više proširio. — Možeš me pustiti - oholo je izjavila. Barem se tomu ponadala. - Past ćeš ravno na nos ako to učinim — odvratio je. — Hoće li te i to veseliti? — rekla je, svim silama se trudeći tla joj glas zvuči jednako tiho i blago poput njegova, kada je izrekao taj sramotni komentar. Slegnuo je ramenima i pustio je. Doñavola, doista je bio grozan. Znao je što će se dogoditi, ;i ipak ju je pustio. Pala bi ravno na stražnjicu da ga u posljednji trenutak nije uhvatila za ruku. Njezine noge u potpunosti su odbile poslušnost i jednostavno je nisu željele držati. — Nisam naviknula satima jahati — prozborila je. Pomislio je kako uopće nije naviknula jahati, no nije to rekao. Nebesa, doista gaje zbunjivala. Madelyne je bila najzagonetnija žena koju je ikada sreo. Hod joj je bio otmjen, držanje graciozno, no, s druge strane, bila je nevjerojatno nespretna. Toliko se puta glavom sudarila s njegovom daje bio siguran da joj je na tjemenu već izbila kvrga. Madelyne nije imala pojma o čemu Duncan razmišlja, no osmjehivao se, i to ju je zabrinjavalo. Napokon je uspjela čvrsto stati na vlastite noge. Okrenula mu je leña i nesigurnim korakom uputila se u šumu. Znala je da se u hodu klima poput starice i jedino čemu se nadala bilo je da Duncan ne gleda za njom. Po povratku, odlučila je prošetati livadom ne bi li otklonila ukočenost iz bolnih leda i nogu prije nego što bude prisiljena ponovo sjesti na konja. Stigavši do ruba trokutasta terena, stala je i zagledala se u dolinu. Duncan nije izgledao kao da mu je stalo da što prije nastave put. Madelyne je pomislila kako je to doista čudno, budući da je preko volje prihvatio Gilardov prijedlog da se nakratko odmore. Sada je djelovao kao da ima pred sobom cijelo vrijeme ovoga svijeta. U nedoumici je

35


GIGA

odmahnula glavom. Duncan je bio najzagonetniji muškarac kojega je ikada srela. Ovako ili onako, nije joj bilo žao što se odmor produžio. Bila je zahvalna stoje dobila još nekoliko dragocjenih minuta da na miru razmisli o svemu i pokuša se sabrati. Danje bio na izmaku. Jarko rumene zrake zalazećeg sunca prošarale su nebo, koso se spuštajući na zemlju u nekoj udaljenoj točki. Divila se tom veličanstvenom prizoru pomislivsi kako i zima ima svojih ljepota; svako godišnje doba ima svojih čari. Pokušavajući ignorirati glasove iza svojih leda, usredotočila se na ljepotu prizora pred sobom, kad joj je pozornost iznenada privukao kratak bljesak koji se probio kroz gustu borovu šumu u daljini. Trenutak potom, nestao je. Znatiželjna, pomaknula se malo udesno sve dok ga ponovo nije ugledala. Čudno, no ovoga puta bljesak se pojavio na suprotnoj strani šume. Svjetlost se iznenada umnožila kao da je stotinu svijeća istodobno počelo treperiti. Udaljenost je bila velika, no u odsjaju sunčevih zraka cijeli taj čudesan prizor činio se bližim. Izgleda poput odbljeska vatre, pomislila je, ili metala. Odjednom je shvatila. Jedino ljudi koji u rukama nose štit mogu proizvesti taj učinak. A bilo ih je na desetke.

36


GIGA

PETO POGLAVLJE 'Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni, a pravednici su neustrašivi kao mladi lav.' Stari zavjet, Mudre izreke 28:1 Nebesa, bit će napadnuti. Madelyne je bila previše zgranuta da bi se pomaknula s mjesta. Tijelom joj je prošao kratak drhtaj. Shvativši kako lako gubi nadzor nad sobom, razljutila se. Naglo se ispravila, duboko udahnula i prisilila se razumski razmišljati. Tako će lakše odlučiti što dalje, zaključila je. O, kako bi voljela daje hrabra, kao što, naravno, nije. Odjednom je shvatila kako stišće rubove svog ogrtača toliko čvrsto da su joj zglavci na prstima pobijeljeli. Odmahnula je glavom, moleći Svevišnjeg da joj pomogne odlučiti što sad. Kao zarobljenici, sigurno joj nije bila dužnost obavijestiti Duncana o opasnosti koja im prijeti. Mogla bi šutjeti i pričekati da se bitka razbukta, a zatim pobjeći. Shvativši kako će u tom slučaju biti još žrtava, brzo je odbacila tu mogućnost. No ako bi mu rekla što se sprema, mogli bi se na vrijeme udaljiti i tako izbjeći bitku. Napokon, nije li spašavanje tuñih života važnije od njezina bijega? Odlučila je spriječiti bitku. Hitro je podigla rub haljine i požurila se pronaći Duncana. Doista je ironično što će ga upravo ona izvijestiti o predstojećoj opasnosti, pomislila je. Ugledala gaje nasred livade, okruženog vojnicima. Gilard je stajao uz njega. Madelyne se probila do baruna i stala mu iza leña. — Moramo porazgovarati - rekla je. Glas mi je previše tih i napet, i to je nedvojbeno razlog što ne obrata pozornost na mene, zaključila je. Sigurno me nije čuo. — Moramo razgovarati - ponovila je, ovoga puta znatno glasnije. Čak gaje i lagano potapšala po ramenu. Duncan ju je nastavio ignorirati. Madelyne ga je ponovo potapšala po ramenu, ovoga puta malo jače. Duncan je povisio ton i nastavio govoriti vojnicima. O čemu god je bila riječ, Madelyne je znala da ne može biti ni približno toliko važno u usporedbi s onim što mu je željela reći. Nebesa, doista je bio tvrdoglav. Madelyne je prekrižila ruke na prsima i uzdahnula. Vrijeme je prolazilo, a neprijatelj je svakim trenutkom bio sve bliže i bliže. Odjednom ju je preplavila ljutnja. Nije više mogla mirno čekati da skrene pozornost na nju. Svom snagom raspalila gaje po gležnju. Bio je to doista dobar udarac, i vrlo precizan, zaključila je. No samo na trenutak. Shvatila je glupost svog poteza čim joj je oštar bol prostrijelio stopalo. Nožni prsti sigurno su joj bili slomljeni od udarca, i jedina utjeha u toj jadnoj situaciji bila je što napokon uspjela privući njegovu pozornost. Okrenuo se prema njoj brzinom vuka spremnog da zaskoči svoju žrtvu. Izgledao je više začuñen nego ljutit. Ruke su mu bile položene na bokove, šake stisnute. Nije to mogla ne primijetiti. Noga ju je toliko boljela da se morala ugristi za usnicu i istog trenutka shvatila kako je jednako bolno gledati Dunca-na u oči. Pokušavajući olakšati nelagodu, svrnula je pogled na Gilarda. Pomoglo je. Vidjevši zapanjen izraz njegova lica zamalo je prasnula u smijeh. - Možemo li nakratko popričati? - upitala je skupivši najzad hrabrosti da ga ponovo pogleda. Prizvuk panike u njezinu glasu pobudio je njegovu znatiželju. Kratko je kimnuo, zgrabio je za ruku i poveo na drugu stranu livade. Dvaput se spotaknula u hodu. Duncanje uzdahnuo - samo jednom, no bio je doista dug i umoran uzdah. Naravno, čula gaje. Znala je da ga živcira poput kamenčića u cipeli, ali nije ju bilo briga. Kad čuje što mu ima

37


GIGA

reći, sigurno više neće misliti kako je dosadna i naporna. Možda će joj čak biti i zahvalan. Ipak, teško daje sposoban za takvo što. Nije važno, zaključila je. Mora spriječiti pokolj, i to je jedino važno. Potaknuta tom mišlju skupila je hrabrosti i pogledala ga ravno u oči. — Četa vojnika jaše dolinom. Idu prema nama — rekla je. Očekivala je da će odmah reagirati, ali nije. Bez riječi ju je promatrao, ledena izraza lica. Pomislila je da ne razumije. — Vojnici jašu prema nama — nestrpljivo je ponovila. — Vidjela sam odsjaj njihovih štitova na suncu. Imaš li osjećaj da bi trebao učiniti nešto u vezi s tim? Hoće li proći vječnost prije nego što odgovori? Čekajući njegovu reakciju, Madelyne je pomislila da vjerojatno hoće. I dalje je bez riječi zurio u nju. Madelyne je osjetila kako je obuzima nelagoda. Izraz njegova čvrstog koščatog lica bio je krajnje zagonetan. Ipak, mogla bi se okladiti da je vidjela natruhu ironije u tim sivim, hladnim očima. Zaključila je kako pokušava odlučiti bi li joj vjerovao ili ne. — Nikada u životu nisam izrekla nijednu laž — rekla je. — Podeš li sa mnom, pokazat ću ti. Tako ćeš se vlastitim očima uvjeriti da govorim istinu. Duncanje morao priznati da se divi načinu na koji ta lijepa mlada žena ponosno stoji pred njim. Pogled njezinih velikih plavih očiju bio je ispunjen povjerenjem. Uvojci crvenkaste kose lepršali su joj oko lica, a obraz joj je bio zamrljan. — Zašto si mi to rekla? - napokon je upitao. — Zašto? Zato da možemo što prije otići odavde — odvratila je, mršteći se zbog njegova čudna pitanja. — Ne želim novi pokolj. Duncan je kimnuo. Na trenutak se zamislio nad njezinim odgovorom, pa pogledom potražio Gilarda. Naravno, bio je tu, odmah iza njegovih leña, trudeći se čuti svaku izgovorenu riječ. — Gospa Madelyne upravo je shvatila da nas slijede — rekao je. Gilard je raširio oči od iznenañenja. Nije imao pojma da netko ide za njima. - Slijede nas? Koliko dugo to već znaš, Duncane? — Od podneva - odvratio je Duncan slegnuvši ramenima. —Jesu li to razbojnici? - upitao je Gilard, trudeći se da mu glas zvuči mirno poput glasa njegova brata, a u sebi se grizao od muke što Duncan sve dosad o tome nije rekao ni riječi. Ipak, više od svega zanimalo gaje zašto ih je Madelyne upozorila. Bilo je to doista neobično. — Ne, Gilarde, nisu razbojnici. Dugi trenutak bez riječi su se promatrali. Gilardovim licem napokon je prošao izraz razumijevanja. - Dakle, štakor je pošao za vukom — nasmijao se. — Akobogda, on će osobno ovoga puta predvoditi svoje vojnike - odvratio je Duncan. Gilard se osmjehnuo. Duncan je kimnuo. - Mislio sam da ćemo se sukobiti bliže domu, kod Creek Crossinga, ali što se mene tiče, možemo i u brdima. Reci ljudima da se pripreme. Gilard se okrenuo i požurio preko livade, uzviknuvši naredbu da uzjašu. Madelyne je bila previše zaprepaštena da bi mogla izustiti i riječi. Njezin plan da upozori Duncana i time spriječi sukob pretvorio se u prah i pepeo onog trenutka kad je začula Gilardov smijeh. Nije razumjela ni riječi od njihova šašava razgovora. Govorili su o štakorima i vukovima, i ništa od toga nije imalo nikakva smisla. — Dakle, bila sam u pravu — naglo je izgovorila. — Doista nisi nimalo bolji od mog brata. Duncan se nije obazirao na njezin izljev srdžbe. - Uzjaši moga konja, Madelyne. Zajedno ćemo poći u susret tvom bratu. Madelyne je bila previše srdita da bi se prepirala. Trebala je znati da Duncan neće okrenuti leda pred progoniteljima. Nije to učinio ni kad ga je pokušala nagovoriti da napusti Louddonovo imanje, no ta lekcija očito joj nije bila dovoljna pa ju je morala ponoviti.

38


GIGA

Prije nego stoje shvatila što čini, našla se na Silenovim leñima. Bila je toliko ljutita daje posve zaboravila na strah. Nije se mogla čak ni sjetiti s koje strane je uzjahala. Duncan joj je prišao, uzeo joj uzde iz ruku i poveo konja preko čistine. Madelyne se uhvatila za sedlo kao da joj život ovisi o tomu. Ramena su joj se pognula od napora da održi ravnotežu. Nogama nije mogla dosegnuti stremene, a stražnjica joj je skakala gore dolje sa svakim novim korakom. Bila je toliko nevjesta daje zasigurno bila žalostan prizor. Zahvalila je nebesima što Duncan ne gleda u nju. — Kako zoveš svog konja? — upitala je. - Konj — odvratio je Duncan preko ramena. — Budući da je konj, tako ga i zovem. - Tako sam i mislila — rekla je Madelyne. — Toliko si hladan i bezdusan da čak nisi u stanju razmisliti o tome da bi tvoj vjerni konj trebao imati ime. Ja sam mu nadjenula ime. Prozvala sam ga Silen. Što misliš o tome? Duncan je šutio. Daje situacija bila drugačija, sigurno bi ga živciralo stoje Madelyne palo na pamet da njegovu pastuhu nadjene ime, no trenutačno je imao drugih briga. Pokušavao se usredotočiti na predstojeću bitku. Madelyne se nasmiješila, zadovoljna što gaje podbola. Malo zatim, Ansel se pojavio pokraj nje, s drugim konjem, pastuhom sive dlake posute pjegama, koji je izgledao puno pitomije od Silena. Osmijeh na njezinu licu naglo se zaledio kad joj je Duncan gurnuo u ruke Silenove uzde. Odjednom joj je došlo do svijesti kako on doista očekuje da sama upravlja njime. Pastuh je jamačno osjetio njezin nemirjer počeo je toptati kopitima po zemlji snagom koja ju je uzasnula. Madelyne je iznenada požalila što se toliko uspješno pretvarala da zna jahati. Gilard je brzo podbo svog smedeg konja i natjerao ga da stane Silenu uz bok, uspješno ga spriječivši u daljnjem jogunjenju. -Još su daleko - rekao je Gilard pogledavši brata. - Hoćemo li ih ovdje čekati? — Ne — odvratio je Duncan. — Sastat ćemo se s njima na pola puta. Vojnici su nestrpljivo čekali Duncanov znak za pokret. — Ostat ću ovdje dok se ne vratite — naglo je izgovorila Madelyne, znajući da zvuči poput očajnice. Duncan ju je kratko pogledao, odmahnuo glavom i svrnuo pogled na dolinu. — Ostat ću ovdje — tvrdoglavo je ponovila Madelyne. — Nećeš - odvratio je Duncan i ne pogledavši je. — Ako se bojiš da ću pobjeći, možeš me svezati za drvo -predložila je. — Ali, gospo, ne biste valjda svom dragom bratu uskratili pogled na vaše lijepo lice, zar ne? — upleo se Gilard. — Mogu vam obećati da će to biti zadnje što će vidjeti — s osmijehom je dodao. — Vi i vaš brat doista uživate u ovome, zar ne? — zgranuto je rekla Madelyne, glasa koji je podrhtavao od ljutnje. — Što se mene tiče, sigurno ću uživati - odvratio je Gilard slegnuvši ramenima. — Jednako ste ludi kao i vaš brat, Gilarde — rekla je Madelyne. — Poznato vam je da imamo dobar razlog što želimo Louddonovu glavu - rekao je Gilard. Osmijeh je polako nestao s njegova lica. —Jednako kao što biste i vi nas, gospo, sigurno željeli vidjeti mrtvima — dodao je, glasa ispunjena podsmijehom. Madelyne je kratko pogledala Duncana, pokušavajući dokučiti što misli o njihovu razgovoru, no nije izgledao kao B obraća pozornost na njih. Svrnula je pogled na Gilarda. — Razumijem zašto želite ubiti Louddona — polako je izgovorila. — I ne, ne želim da vi ili vaš brat poginete u tom sukobu, Gilarde — dodala je. — Zašto mislite da bih to htjela? Gilard ju je zbunjeno pogledao, smrknuta lica. - Smatrate li me budalom, gospo? Želite li me doista uvjeriti da niste na Louddonovoj strani? Napokon, on je vaš brat. - Nisam ni na čijoj strani — odvratila je Madelyne. — Ne želim da itko izgubi život. — Tako dakle - bijesno je odvratio Gilard. — Napokon razumijem što ste naumili. Pričekat

39


GIGA

ćete da vidite tko je pobijedio, i tada ćete izabrati. To je vrlo lukavo od vas. - Mislite što želite — odvratila je Madelyne. — Isti ste kao i vaš brat. Kad se nasmijao, shvatila je da mu je dala kompliment. — To nije bio kompliment, Gilarde - požurila se objasniti. - Upravo suprotno. Dokazali ste kako ste jednako nemilosrdni i svojeglavi poput Duncana. Vjerojatno uživate i u ubijanju poput njega. Madelyne se zgrozila nad samom sobom i načinom na koji gaje pokušavala izazvati, no, tako joj Bog pomogao, nije se mogla suzdržati. — Možete li me pogledati u oči i iskreno mi reći da me ne mrzite? — upitao je Gilard. Madelyne je opazila kako su mu se žile na vratu napele od ljutnje. Izgledao je kao da bije najradije udario. - Ne mrzim vas — odvratila je. — Priznajem da bih to željela, ali ne mogu vas mrziti, Gilarde. - Zašto ne? - ustrajao je. — Zato jer volite svoju sestru. Gilard je upravo zaustio da joj kaže kako nikada u životu nije sreo tako praznoglavu ženu, kad je Duncan podigao ruku dajući znak za pokret. Istog trenutka izbacio je Madelyne iz misli pa podbo konja i stao uz bok svoga brata. Madelyne se uspaničila. Bila je toliko prestravljena da se čak nije mogla prisjetiti nijedne molitve. Hoće li to biti borba na život i smrt? Dovoljno je poznavala Duncanov karakter — bio je spreman na sve. Pokušala je, ali nije mogla prebrojiti vojnike koji su im dolazili ususret. Izgledali su poput jata skakavaca. Nebesa, Duncan je ponovo u brojčano slabijem položaju. Doći će do pokolja, pomislila je, a sve samo zbog toga što će se Duncan boriti časno, a Louddon ne. Bio je to jednostavan zaključak, no barunu je ipak promaknuo. Očito je zaboravio kako gaje Louddon prevario držeći ga u uvjerenju da će poštovati njihovo privremeno primirje. Tako se i dogodilo da gaje zarobio —jednostavno gaje namamio u zamku. Madelyne je poznavala Louddona bolje nego Duncan. Njezin brat borit će se poput zvijeri ako nanjuši miris pobjede. Pokušala se uvjeriti kako je nije briga tko će pobijediti. Ako se žele meñusobno poubijati, neka im bude. Bio je to njihov izbor, ne njezin. - Nije me briga — prošaptala je, i u mislima nastavila ponavljati te riječi poput beskonačne litanije. Ipak, koliko ih god puta ponovila, nije se mogla uvjeriti.

40


GIGA

ŠESTO POGLAVLJE Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.' Novi zavjet, Prva poslanica Korinćanima 3:19 Barunu Wextonu očito nije stalo do toga da u bitku uključi faktor iznenañenja. Njegov bojni poklič odjeknuo je dovoljno glasno da probudi medvjede iz zimskog sna. Zvuk trube dodatno je izvijestio neprijateljske vojnike o napadu, a kao da to nije bilo dovoljno, niz padinu su se sjurili konji u gromovitom topotu. Madelyne je jahala izmeñu Duncana i njegova brata. Oba muškaraca visoko su podigla štitove daje obrane od udaraca granja drveća koje je raslo uz stazu. Pojedine grane bile su toliko debele i kvrgave da bije zasigurno izbacile iz sedla. Na rubu proplanka Duncan je naglo posegnuo za Silenovim uzdama i izrekao kratku zapovijed. Pastuh je istog trenutka stao kao ukopan. Desnom rukom čvrsto je primio Madelyne za bradu i prisilio je da ga pogleda. Oči su mu bile tamne poput olujna neba. - Da se nisi usudila maknuti odavde. Prije nego sto je sklonio ruku, Madelyne ju je zadržala. — Ako pogineš, nemoj misliti da ću plakati za tobom — šapnula je. Na njezino čuñenje, osmjehnuo se. — O da, hoćeš - blago je odvratio. Koje li bahatosti, pomislila je. Nije joj ostavio vremena da mu odgovori. Podbo je konja i sjurio se prema čistini žureći se da što prije započne bitku. Madelyne se odjednom našla potpuno sama na rubu proplanka, gledajući kako i posljednji vojnici u bijesnom trku jure pokraj nje. Buka je bila zaglušna. Zvuk sudara brojnih štitova parao joj je uši miješajući se s jezivim kricima i pobjedničkim poklicima. Madelyne je bila predaleko da bi mogla razaznati lica, no pogled je prikovala uz Duncanova široka leda. Njegov sivi konj isticao se meñu ostalima i nije ga bilo teško uočiti. Promatrajući kako vješto rukuje mačem, pomislila je kako mora biti daje u milosti bogova: premda okružen neprijateljima, nijedan ga nije stigao ni okrznuti a već bi bio izbačen iz bitke njegovom ubojitom oštricom. Nakratko je zatvorila oči, a kad ih je ponovo otvorila, sivog konja više nije bilo na vidiku. Pogledom je panično pretraživala poprište bitke tražeći Duncana i Gilarda. No bezuspješno. Bitka pred njezinim očima iz trenutka u trenutak postajala je sve žešća, a da stvar bude gora, približavala joj se. Nije joj palo na pamet da pogledom pokuša pronaći svog, brata. Predobro je znala da neće biti u središtu sukoba. Za razliku od Duncana koji je predvodio svoje vojnike, Louddon je bio posljednji koji bi podigao svoj mač na neprijatelja. Bio bi to prevelik rizik za njega. Njezin brat previše je cijenio vlastiti život. Duncan se, pak, ponašao kao da mu do njegova nije ni najmanje stalo. Louddon je prepustio bitku ljudima koji su mu se zakleli na odanost, a budu li poraženi, prvi će napustiti poprište. - Ovo nije moja bitka — vrisnula je iz svega glasa i posegla za uzdama, odlučna da što prije napusti poprište. Nije više ni trenutka željela gledati to klanje. Jednostavno će otići i ostaviti ih da se poubijaju. — Idemo, Silene - rekla je, kratko potapšavši konja kao što je to činio Duncan. Pastuh se nije ni pomaknuo. Snažno je povukla uzde, odlučna natjerati tvrdoglavu životinju da se pokrene. Vojnici su se već uspinjali kosinom i više nije bilo vremena za oklijevanje. Duncan je kiptio od srdžbe. Nigdje nije bilo ni traga Lo-nddonu. Pobjeda nad njegovim vojnicima neće ni upola biti loliko slatka ako mu je on ponovo umaknuo. Kratko je pogledao prema Madelyne i ostao zaprepašten vidjevši kako joj se sukobljeni vojnici približavaju. Kvragu, žudnja da se dokopa Louddona toliko gaje obuzela daje propustio pobrinuti se za njezinu sigurnost. Naravno, trebao je zadužiti nekoga da je čuva. Shvativši to, prokleo je

41


GIGA

svoju ludu glavu. Bacio je štit na zemlju i oštro zazviždao, moleći se da zvižduk dopre do uha njegova pastuha. Kao sumanut pojurio je prema rubu proplanka. Srce mu se iznenada spustilo u pete. Bila je to logična reakcija, uvjeravao se. Budući da je Madelyne njegova zarobljenica, odgovoran je za njezinu sigurnost. Naravno, razum je bio taj koji gaje natjerao da joj pojuri ususret, usput ričući poput razljućenog medvjeda. Sto bi drugo bilo? Začuvši zvižduk, pastuh se napokon pokrenuo. Možda bi i dopustio Madelyne da misli kako je preuzela kontrolu da joj uzde nisu ispale iz ruku kad je naglo pojurio naprijed. U trku je preskočio dvojicu vojnika koji su se upravo uspinjali uz brijeg okrznuvši im glave stražnjim nogama. Naravno, obojica su se uz vrisak ponovo otkotrljala do podnožja. Madelyne se odjednom našla okružena vojnicima na konjima koji su se žestoko borili za goli život. Duncanov pastuh više nije mogao ni naprijed ni natrag. Rukama gaje obgrlila oko vrata moleći se za brzu smrt. Nedaleko od sebe odjednom je ugledala Gilarda. Bio je na nogama, u lijevoj ruci držao je štit braneći se njime od napada s lijeve strane, a u desnoj krvavi mač kojim se upravo borio s neprijateljem koji gaje napadao zdesna. Jedan od Louddonovih vojnika pojurio je prema Madelyne s podignutim mačem u ruci. Pogled mu je bio ispunjen ludilom, i u tom kratkom trenutku Madelyne je bila sigurna da nije svjestan što čini. Naumio ju je ubiti. Vrisnula je Duncanovo ime, premda je znala da joj život tog trenutka ovisi jedino o vlastitoj snalažljivosti. Nije imala kamo pobjeći, osim baciti se na zemlju. Hitro je prebacila tijelo u stranu, ali nije bila dovoljna brza. Oštrica je pronašla metu, zasjekavši je duž lijevog bedra. Vrisnula je od bola, no krik se ugušio u njezinu grlu onog trenutka kad je tresnula o zemlju. Dugi trenutak borila se da doñe do zraka. Ogrtač, koji joj je prilikom pada skliznuo s leda i ostao prebačen preko sedla, polako se spustio na njezina ramena. U stanju potpunog šoka podigla se na koljena i počela se oma-tati njime, sporim i usredotočenim pokretima, kao daje to što upravo čini trenutačno najvažniji posao na svijetu. Bol u njezinu bedru bio je toliko jak daje pomislila kako će zasigurno umrijeti. Odjednom, posve je nestala. Cijelo njezino tijelo i um bijahu lišeni bilo kakva osjećaja. Zahvalna na tom iznenadnom blaženstvu, polako je ustala pa jače stisnula krajeve ogrtača preko grudi. Omamljena, promatrala je bitku koja se odvijala oko nje. Duncanov pastuh lagano ju je gurnuo njuškom izmeñu lopatica i zamalo je ponovo srušio na zemlju. Kratko je posrnula pa uspostavila ravnotežu i oslonila se o njega. Shvativši daje konj nije udario kopitom kad je pala na zemlju, odahnula je. Sada joj je, pak, služio poput štita, čuvajući je od napadača. Niz obraze su joj se slijevali potoci suza. Ni uz najbolju volju nije ih mogla zadržati. Zrak je bio ispunjen mirisom smrti. Vidjela je Gilarda kako joj nešto dovikuje, no nije mogla razumjeti što. Zbunjeno je gledala kako se probija prema njoj. Ponovo je viknuo, očito glasnije, no riječi su se pomiješale s glasnim uzvicima i sudarom metala. Madelynein um usprotivio se pokolju. Zakoračila je prema Gilardu, vjerujući daje to ono što želi od nje. U hodu se dvaput spotaknula o tijela ubijenih vojnika, koja su raširenih udova ležala na zemlji poput beživotnih krpenih lutaka. Sve o čemu je razmišljala bilo je da stigne do Gilarda, jedinog poznatog lica koje je prepoznala u paklu smrti i uništenja. U pozadini njezina uma živjela je nada da će je odvesti k Duncanu. I tada će biti sigurna. Stiglaje na nekoliko koraka od Gilarda, kada je napadnut s leda. Hitro se okrenuo prema protivniku, no leña su mu sada ostala nezaštićena. Madelyne je ugledala jednog od Louddonovih vojnika kako juri prema njemu s podignutim mačem. Očito je odlučio iskoristiti priliku i smaknuti ga s leña. Pokušala je vrisnuti da ga upozori, no sve stoje izašlo iz njezina grla bio je jedva čujan šapat. Nebesa, jedino je ona bila dovoljno blizu da mu pomogne i tako promijeni neizbježno. Nije

42


GIGA

oklijevala. Brzo se sagnula i izvukla oružje iz zgrčenih prstiju jednog od ubijenih vojnika. Bio je to težak i glomazan buzdovan sa šiljcima prekrivenima krvlju. Čvrsto gaje zgrabila objema rukama i napola ga noseći a napola vukući po zemlji, postavila se iza Gilarda. Leña su im se gotovo dodirivala. Hrabro je podigla pogled i suočila se s izazivačem, čekajući da napadne. Vojnik, dakako, nije kanio ustuknuti pred ženom. Bio je to bijedan pokušaj u odnosu na njegovu snagu i naoružanje. Lica obasjana pobjedničkim osmijehom uzviknuo je bojni poklič i pojurio prema njoj. Oštrica njegova ubojita mača sjekla je zrak ne ostavljajući mjesta dvojbi o njegovoj ubojitoj nakani. Madelyne je pričekala do posljednjeg trenutka, a tada naglo podigla buzdovan i zavitlala njime prema vojniku. Strah joj je ulio snagu, pa premda je namjeravala samo odbiti njegov napad, pogodila gaje posred tijela. Oštri šiljci rasparali su njegovu žičanu tuniku i zaboli se duboko u meso. Gilard, koji je upravo završio borbu sa svojim protivnikom, hitro se okrenuo kako bi provjerio gdje je Madelyne, i zamalo je srušio na zemlju. Vidjevši kako Louddonov vojnik s krikom na usnama pada na zemlju od njezina ubojitog udarca, na trenutak se ukipio od zaprepaštenja. Htio je nešto zaustiti, no glas mu je zapeo u grlu. Madelyne je tiho zastenjala. Ispunjena bolom i tjeskobom, prekrižila je ruke preko struka i pala na koljena. Istog trenutka počela je povraćati. Gilard je pomislio daje možda ranjena i brzo se sagnuo položivši joj ruku na rame. Madelyne je bila toliko obuzeta užasom da nije bila ni svjesna njegove nazočnosti, kao ni ičeg drugog oko sebe. Sto se nje tiče, bitka više nije postojala. Duncan je takoñer vidio što se zbilo. Hitro je uzjahao svog pastuha i pojurio prema njima. Jednim zamahom ruke odgurnuo je brata s puta pa zgrabio Madelyne oko struka i podigao je u sedlo. Srećom, Bog se smilovao njezinoj muci pa joj je lijevo bedro ostalo pošteñeno sraza s njegovim konjem. Bitka je po svemu sudeći bila gotova. Louddonovi vojnici upravo su se povlačili jureći pronaći zaklon pred svojim progoniteljima u gustom šumskom raslinju. — Dovrši bitku — povikao je Duncan bratu pa zgrabio uzde i usmjerio konja prema brdima. Pastuh je brzo poput vihora pojurio preko bojnog polja, galopom koji je Madelyne ostavio bez daha. Ubrzo su se ponovo našli na strmom brdskom putu. Duncan, koji je tijekom bitke ostao bez plašta i štita, služio se rukama da zaštiti Madelyne od udaraca grana koje su im se ispriječile na prolazu. Nije željela njegovu obzirnost. Odmaknula se od njega koliko je mogla, trudeći se natjerati ga da stane i pusti je da sjaše s konja. Radije bi hodala nego i dalje trpjela njegovu odbojnu blizinu. Zbog njega je ubila čovjeka. Duncan se nije trudio umiriti je. Njezina sigurnost tog trenutka bila je na prvom mjestu, sve ostalo bilo je manje važno. Nastavio je tjerati konja da se kreće najbrže što može po takvu terenu, sve dok se nisu dovoljno udaljili od opasnosti. Kada su stigli do malog šumarka, stao je. Bilo je to mirno i posve sigurno mjesto, gustim granjem zaštićeno od pogleda izvana. Bio je ljutit na sebe što ju je doveo u takvu opasnost. Svrnuvši pogled na Madelyne, vidio je kako joj se niz lice slijevaju potoci suza i ogorčeno udahnuo. Morao ju je umiriti. - Možeš prestati plakati, Madelyne — rekao je. - Tvoj brat nije meñu poginulima. Sačuvaj suze za drugu prigodu - dodao je. Sve dok nije začula njegove riječi, Madelyne nije bila svjesna da plače. Shvativši sto je rekao, toliko se razljutila stoje potpuno krivo shvatio razlog njezine uznemirenosti da od bijesa nije mogla ni progovoriti. Doista je bio gad. Obrisala je suze pa udahnula zrak duboko u pluća i potom ga izbacila, zajedno s navalom

43


GIGA

srdžbe. — Sve dosad nisam znala što je mržnja. No danas sam napokon shvatila pravo značenje te riječi. Tako mi Boga, mrzit ću te do posljednjeg dana svog života — u dahu je izgovorila. — Ionako sam osuñena na pakao. A sve to zbilo se samo zbog tvoje tvrdoglavosti — dodala je toliko tiho daje Duncan morao pognuti glavu prema njoj da bije čuo. Očito bulazni, zaključio je. - Nisi li čula što sam rekao? - odvratio je, trudeći se da mu glas zvuči jednako tiho poput njezina. Osjetivši kako su joj se ramena ukrutila od napetosti, znao je daje na rubu sloma. Odlučio je ustrajati u pokušaju daje utješi. Želio je biti pažljiv prema njoj, stoje za njega bio posve nov i nepoznat osjećaj, no uvjeravao se daje to samo zato stoje odgovaran za nju. — Upravo sam ti rekao daje tvoj brat na sigurnome, Madelyne. Zasad - dodao je, ne želeći je ostavljati u pogrešnom uvjerenju. - Ti si taj koji ne sluša — odvratila je. Suze su joj ponovo navrle na oči, prekidajući je u govoru. Zastala je da ih obriše. - Zbog tebe sam oduzela jedan ljudski život. To je smrtni grijeh, a tvoja krivnja nije ništa manja od moje. Da me nisi odvukao sa sobom, ne bih nikada ubila čovjeka. — Uzrujana si što si ubila čovjeka? — upitao je Duncan ne uspjevši prikriti zaprepaštenost u tonu svoga glasa. Tada se podsjetio daje Madelyne ipak samo žena, a slabiji se spol po svemu sudeći često uzrujava zbog njemu nevjerojatnih razloga. Ipak, zadnja dva dana za nju su bila previše teška, zaključio je. —Ja sam ubio puno više ljudi — rekao je, pokušavajući umiriti njezinu svijest. Naum mu je neslavno propao. — Nije me briga ni da si poubijao cijelu legiju — odvratila je Madelyne. - Nemaš dušu i zato nije važno koliko si života oduzeo. Duncan nije znao što bi joj na to odgovorio. Zaključio je da je posve besmisleno upuštati se u bilo kakvu daljnju raspravu s njom. Madelyne je bila previše uzrujana da bi mogla razumno razmišljati. Usto, bila je i previše iscrpljena. Napokon, nije bila čak ni u stanju povisiti ton na njega. Duncan ju je jače privio uza se i pojačao stisak sve dok se nije prestala odupirati. - Što ću s tobom? - umorno je uzdahnuo, govoreći više sebi nego njoj. Ipak, Madelyne ga je čula. — Nije me briga što ćeš sa mnom — brzo je odvratila, zabacivši glavu unatrag i pogledavši ga ravno u oči. Odjednom je opazila duboku posjeklinu ispod njegova lijeva oka. Rubom rukava haljine počela je blago otirati krv koja se cijedila iz nje, no zato riječi J kojima mu se obratila nisu bile nimalo blage. — Možeš me ostaviti ovdje ili me ubiti — izvijestila gaje, brišući rubove rane. — Svejedno mi je. Nisi me ni trebao voditi sa sobom, Duncane. — Tvoj brat pošao je za tobom — istaknuo je Duncan. — Nije — odvratila je Madelyne. - Pošao je za tobom zato što si razorio njegov dom. Nije ga briga za mene. Kad bi me samo htio slušati, znam da bih te mogla uvjeriti u to. No ti si pretvrdoglav da bi ikoga slušao. S tobom je besmisleno razgovarati. Besmisleno! Kunem ti se da s tobom više neću progovoriti ni jednu jedinu riječ. Bujica riječi iscrpila je posljednje zalihe njezine snage. Završivši s čišćenjem rane, klonula je u njegovo naručje dajući mu do znanja daje razgovor završen. Madelyneje doista puna suprotnosti, zaključio je Duncan. Kako može istodobno biti toliko nježna i oštra? Pitao seje li uopće bila svjesna što čini kada se posvetila njezi njegove rane. Odjednom se prisjetio kako se bila suočila s Gilardom na Louddo-novu posjedu. Jest, doista je bila puna suprotnosti. Mirno je primila sve njegove uvrede, no Duncan je znao daje prestrašena. U protivnom ga ne bi čvrsto primila za ruku. Sada se, pak, ljutila na njega, i istodobno se trudila pomoći mu. Ponovo je duboko uzdahnuo. Naslonio je bradu na njezino tjeme, pitajući se kako, za ime Boga, tako plemenito stvorenje može biti u srodstvu s ñavlom?

44


GIGA

Nakon stoje iz sebe izbacila svu nagomilanu srdžbu, Madelyneje osjetila kako je ponovo razdire bol. Njezin ogrtač pokrivao je ranjeno bedro, i znala je da Duncan nije svjestan njezine rane. Čudno, ali ta činjenica priuštila joj je izvjesno nastrano zadovoljstvo. Bila je to posve nerazumna reakcija, no Madelyne se trenutačno nije mogla prisiliti razumski razmišljati. Odjednom je bila toliko umorna od svega, gladna i iscrpljena, i noga ju je toliko boljela, da nije bila u stanju razmišljati ni o čemu. Vojnici su im se ubrzo pridružili pa su napokon mogli nastaviti put. Idućih sat vremena Madelyne se svim silama trudila čvrsto stisnuti zube da ne doñe u napast požaliti se na sve veći bol. Kad je Duncan slučajno dotaknuo njezino ranjeno bedro, malo je nedostajalo da ne vrisne. Ipak, uspjela se suzdržati. Naglo je odgurnula njegovu ruku, no bol uzrokovan njegovim dodirom postao je još jači. Rana ju je sada pekla poput otvorena plamena. Osjetila je da će joj pozliti. - Moramo nakratko stati -mirnim glasom rekla je Duncanu, iako bi najradije vrištala i plakala i zavijala od muke. Budući da se zaklela kako neće uništiti ono malo dostojanstva što joj je ostalo, nije učinila ništa od toga. Znala je daju je čuo. Kimnuo je, no ipak je nastavio jahati. Nekoliko dugih minuta prošlo je u agoniji prije nego što je shvatila daje odlučio ignorirati njezin zahtjev. Kakva li nečovjekal Doista se ponaša poput zvijeri, zaključila je. Iako je u tome nalazila malo utjehe, u mislima mu je počela | pripisivati najgore izraze koje je ikada čula. Izbor joj je, doduše, bio ograničen, jer nije ih čula puno. To ju je privremeno zadovoljilo, dok nije shvatila kako se time zapravo spušta na njegovu razinu. Prokletstvo, ostat će dama ma koliko je to stajalo. Iako bi mu najradije sasula u lice sve što ga ide. Želudac joj se odbio smiriti. Prisjetila se kako se zaklela da neće s Duncanom više progovoriti ni riječi, no okolnosti su je prisiljavale da promijeni mišljenje. - Ako ne staneš, povratit ću po tebi — rekla je. Ta se prijetnja pokazala učinkovitom. Duncan je istog trenutka podigao ruku, dajući vojnicima znak da se zaustave. Prije nego stoje stigla trepnuti, sjahao je i pomogao joj da se spusti na zemlju. — Zašto smo stali? — upitao je Gilard nakon stoje i sam sjahao. — Samo što nismo stigli kući. — Gospa Madelyne — odvratio je Duncan bez daljnjeg objašnjenja. Madelyne je već započela mučan put prema šumi, no za-čuvši Gilardovo pitanje, zastala je. — Ostanite gdje jeste i čekajte me, brzo ću se vratiti. Zvučalo je poput zapovijedi. Začuñen, Gilard je podigao obrve i svrnuo pogled na brata. Vidjevši kako namrštena pogleda ispraća Madelyne u šumu, zaključio je kako je vjerojatno srdit zbog načina na koji im se obratila. — Prošla je pravi pakao - brzo je izgovorio pokušavajući je opravdati u Duncanovim očima, u slučaju da joj odluči uzvratiti istom mjerom. Duncan je polako odmahnuo glavom. Pogled mu je i dalje bio uprt u Madelyneina leda, sve dok nije zamaknula iza drveća. - Nešto nije u redu — promrmljao je pokušavajući dokučiti što gaje uznemirilo. Gilard je uzdahnuo. - Vjerojatno joj je pozlilo. -Jest, no ponaša se kao da... Nije završio misao nego se požurio za Madelyne. Gilard je krenuo za njim i uhvatio ga za nadlakticu pokušavajući ga zaustaviti. — Ostavi je malo nasamo, Duncane. Vratit će se — Kkao je. — Ionako se nema gdje skriti — dodao je, pozivajući se na razum. Duncan je odgurnuo bratovu ruku i produžio. Pred očima mu je lebdio bolan izraz Madelyneina lica. Usto, držanje joj je bilo prekruto i ukočeno. Instinkt mu je govorio da želučane tegobe nisu glavni uzrok. U hodu se naginjala na desnu stranu, kao da želi poštedjeti lijevu. Uostalom, kad bi morala povratiti, sigurno bi trčala u šumu, a ne se došetala do nje.

45


GIGA

Ne, nešto nije bilo kako treba, i on će saznati što. Ugledao ju je kako stoji leñima oslonjena o čvornato hrastovo stablo. Naglo je zastao ne želeći je ometati. Niz obraze su joj se slijevale suze. Promatrao je kako polako svlači ogrtač i pušta ga da padne na zemlju. Istog trenutka shvatio je pravi uzrok njezina čudnog ponašanja. Lijeva strana njezine haljine bila je rasparana do poruba i natopljena krvlju. Duncan je postao svjestan svog razjarenog uzvika tek kad je vidio kako se Madelyne prestravljeno trgnula. Ipak, nije imala snage ustuknuti niti odgurnuti njegove ruke sa svoga ranjenog bedra kad je kleknuo pred nju kako bi ga promotrio. Madelyne je primijetila kako mu ruke podrhtavaju od srdžbe dok je pokušavao odvojiti površinu njezine haljine od rane uz koju se slijepila. Skorjela krv učinila je taj mučan zadatak još težim. Ruke su mu bile velike i nespretne, no unatoč tomu, trudio se biti što nježniji. Rana je bila duga, duboka i prekrivena prljavštinom. Morat će se očistiti, a po svemu sudeći, i zašiti. — O, Madelyne - ogorčeno je uzdahnuo. — Tko ti je to učinio? Glas mu je bio topao i ispunjen suosjećanjem. Madelyne je znala da neće moći susprezati suze bude li i dalje ljubazan prema njoj. Nije to mogla dopustiti. U protivnom će se slomiti, baš poput jedne od suhih grančica za koju se upravo uhvatila. Ne, ne može to dopustiti. - Ne treba mi tvoje suosjećanje, Duncane — rekla je odlučnim glasom i uspravila se. - Miči 1 ruke s mog bedra. Ne doliči se da me tako dodiruješ — dodala je oholo ga pogledavši. Duncan je bio toliko iznenañen njezinim autoritativnim tonom da se zamalo nasmijao. Podigavši pogled, vidio je kako joj iz očiju sijevaju munje. Znao je što pokušava. Ponos je bio njezina jedina obrana. Dosad je već u više navrata primijetio koliko joj je stalo zadržati nadzor nad sobom. Svrnuvši pogled na njezinu ranu, shvatio je da se ovoga trenutka u vezi s tim ne može mnogo učiniti. Tada je odlučio igrati prema njezinim pravilima. Ustao je, istodobno se prisilivši da na lice navuče ledenu masku. — Ne suosjećam s tobom, Madelyne — hladno joj je odbrusio. —Ja sam poput vuka, ne poznajem ljudske osjećaje. Nije mu odgovorila, no oči su joj se raširile od zaprepaštenja. Osmjehnuo se i ponovo kleknuo ispred nje. — Ostavi me na miru. — Neću - kratko je odvratio pa izvukao nož i počeo rezati njezinu haljinu. — Uništavaš moju haljinu — promrsila je. — Nebesa, Madelyne, haljina ti je već uništena — rekao je. Izrezavši dugu usku vrpcu, počeo ju je polako omatati oko njezina bedra. Kad je pokušao zavezati krajeve u čvor, odgurnula gaje. — Boli me — zajaukala je. — Previše si stegnuo zavoj — dodala je. Prokletstvo, još će se i rasplakati. - Nisam — odvratio je i nastavio vezati čvor. Ljutito je uzdahnula i odlučila da se neće rasplakati. Kako usuñuje tvrditi joj suprotno? Valjda ona zna kako joj je. - Rana će se morati zašiti — rekao je. Vidjevši kako je slegnuo ramenima, ponovo gaje ljutito odgurnula. - Neću dopustiti da itko s iglom u ruci pride mojoj nozi. - Doista si puna suprotnosti, Madelyne — rekao je, sagnuvši se po njezin ogrtač. Prebacio joj gaje preko ramena i zatim je pažljivo uzeo u naručje. Madelyne gaje nagonski zagrlila oko vrata, istodobno razmišljajući kako bi mu najradije iskopala oči zbog načina na koji se odnosio prema njoj. - Ti si taj koji je pun suprotnosti, I Duncane. Blage sam naravi, ali bojim se da će se to promijeniti nastaviš li iskušavati moje strpljenje. Kunem ti se daje ovo zaista posljednje što ti govorim. - Doista? Budući da držiš do časti, pretpostavljam da nećeš prekršiti tu zakletvu - zaključio je.

46


GIGA

- U pravu si, neću - odvratila je istog trenutka. Zatvorila je oči i naslonila se na njegovo rame. — Možda je točno da razmišljaš poput vuka, no znaš što? Vukovi imaju jako malo mozga u glavi. Bila je preumorna da bi podigla glavu i provjerila kakav je učinak izazvala njezina uvreda. Kosa joj se dizala od njegova ponašanja prema njoj, no tada je shvatila da bi u stvari trebala biti zahvalna stoje tako hladan i bezosjećajan. Napokon, srdžba joj je pomogla zaboraviti bol. Usto, nedostatak suosjećanja pomogao joj je da se pred njim ne slomi i ne rasplače. To bi doista bila ponižavajuće - plakati pred njim poput djeteta. Ovako su i njezino dostojanstvo i ponos ostali dobro zaštićeni maskom koju je oduvijek nosila. U protivnom bi se osramotila, a to je nedvojbeno bilo posljednje što bi poželjela. Zadovoljno se osmjehnula, sigurna da ionako ne može vidjeti izraz njezina dobra raspoloženja. Doista je blesav, pomislila je. Svojim ponašanjem spasio je njezin ponos, a nije imao pojma o tome. Duncan je duboko uzdahnuo. Madelyne je upravo prekršila svoju zakletvu kad mu se obratila. Nije mu se žurilo da je na to podsjeti, no doista gaje oraspoložila. Cijelim putem nije se mogao prestati osmjehivati. Želio je čuti kako se dogodilo da bude ozlijeñena i tko ju je napao. Nije mogao vjerovati da bi tko od njegovih ljudi učinio takvo što, no opet, Louddonovi vojnici takoñer je ne bi ozlijedili, zar ne? Odlučio je potisnuti srdžbu i pričekati s pitanjima. Prije svega, morao se pobrinuti da Madelyne dobije propisnu pomoć i njegu. Nije mu bilo lako ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Meñusobno bockanje bilo je simpatično, no Duncan nije bio naviknuo suzdržavati se. Kada bi bio izazvan, napao bi. Ipak, nije mu promaknulo koliko je Madelyne blizu sloma. Prepričavanje tog mučnog doživljaja sigurno bije ponovo uznemirilo. U nastavku putovanja Madelyne se skutrila u Duncanovu naručju, položivši obraz na njegova prsa. Bol u nozi takoñer je uminula. Ponovo se osjećala sigurnom. Njezina reakcija na njegovu blizinu doista ju je zbunjivala. Nagonski je znala da Duncan nije nimalo nalik na Louddona. Ipak, oklijevala je to priznati. Na kraju krajeva, bila je njegova zarobljenica, ništa više od pijuna kojim se mislio poslužiti da bi njezina brata natjerao u klopku. Unatoč tomu, nije ga mogla mrziti. Jedino stoje Duncan želio bilo je osvetiti se Louddonu, a stjecajem okolnosti, ona se našla izmeñu njih dvojice. — Pobjeći ću. Nije bila svjesna daje glasno izgovorila te riječi, sve dok nije začula Duncanov odgovor. — Ne, Madelyne, nećeš. — Stigli smo — povikao je Gilard. Pogled mu je bio uperen u Madelyne. Nije mogao dobro vidjeti njezino lice, no djelovala je kao da spava. Bilo mu je drago zbog toga. Pravo rečeno, nije znao kako bi se nakon svega što se dogodilo ponašao prema njoj. Htio to priznati ili ne, našao se u vrlo neugodnu položaju. Ponašao se prema njoj s krajnjim prezirom, ,i kako mu je ona to vratila? Spasila mu je život! Nije mogao shvatiti zastoje to učinila. Ipak, nije mu se osobito žurilo da je upita. Imao je snažan osjećaj kako mu se njezin odgovor ne bi ni najmanje svidio. Stigavši nadomak zamku, Gilard je podbo konja i potjerao ga na čelo kolone. Po ustaljenom običaju, Duncan bi uvijek puštao svoje vojnike da prije njega uñu na posjed zaštićen debelim kamenim zidinama. Vojnici su voljeli taj ritual. Znali su kako im gospodar time daje do znanja da stavlja njihov život ispred vlastitoga. Iako se svaki od njih zakleo na odanost barunu Wextonu, rado i voljno su mu služili. Napokon, svaki od njih ovisio je o njegovoj zaštiti. Bio je to dobar savez, velikim djelom temeljen na časti i slavi. Postati jednim od vojnika baruna Wextona bilo je velik privilegij. Duncanovi ljudi bili su najbolji vojnici u Engleskoj. Barun je prosuñivao sposobnost svakog pojedinog vojnika stavljajući ga pred zadatke koje običan čovjek ne bi mogao izvršiti.

47


GIGA

Odabirao je samo najbolje, i oni bi tada prolazili tešku četr-desetodnevnu obuku. Ipak, bilo ih je više od šest stotina, a njihova moć bila je nadaleko poznata. O snazi i izdržljivosti njegovih vojnika pričale su se priče u kojima nije bilo potrebe za pretjerivanjem. Istina je sama po sebi bila dovoljno zanimljiva. Svaki od njegovih vojnika posjedovao je odlike svoga gospodara, čovjeka koji je toliko vješto rukovao mačem da mu u tome nije bilo ravna. Duncan od Wextona sijao je strah u svojim protivnicima. Njegovi neprijatelji odustali su od pokušaja da otkriju njegove slabosti. Po svemu sudeći, nije ih imao. Nisu ga zanimale ni opipljive ponude. Za razliku od pojedinaca istog ranga, koji su poput bludnica zlatom naplaćivali svoje usluge, Duncan je bio nepotkupljiv. Odavao je dojam da nema Ahilovu petu. Bio je čovjek od čelika, hladan i bezosjećajan, bez srca i duše, ili se tako barem vjerovalo. Madelvne jedva daje znala išta o njegovoj reputaciji. Zaštićena u njegovu naručju, promatrala je kolonu vojnika kako prolazi pokraj njih, pitajući se što Duncan čeka. Svrnula je pozornost na zamak. Golema grañevina uzdizala se na vrhu strme litice, bez ijednog drveta koje bi ublažilo dojam surovosti. Bila je okružena masivnim kamenim bedemom dužine dvjestotinjak metara. Madelvne nikada u životu nije vidjela ništa toliko golemo i čudovišno. Zid je bio dovoljno visok da dotakne mjesec, ili se njoj barem tako činilo. U daljini se nazirala kula, toliko visoka da joj je vrh bio skriven u tamnim oblacima. Put do pokretnog mosta bio je strm i zavojit, probijen kroz surov planinski teren. Kad je i posljednji vojnik prešao preko planki spuštenog mosta, Duncan je napokon podbo konja i krenuo za njima. Pastuh je kratko zanjištao i počeo se šepiriti, očito željan što prije stići na odredište. Od njegova nemirna koraka Madelvne je ponovo prostrijelila bol u bedru. Iskrivila je lice i zagrizla usnicu da ne zastenje, posve nesvjesna daje čvrsto stisnula Duncanovu ruku. Znao je daje razdire bol. Vidjevši izmučen izraz njezina lica, namrštio se. — Izdrži još malo Madelvne, samo što nismo stigli — šapnuo je, glasa promuklog od zabrinutosti. Kimnula je i zatvorila oči. Kada su stigli na čistinu ispred zamka, Duncan je hitro sjahao i uzeo Madelvne u naručje. Čvrsto je stisnuvši uza se, uputio se prema ulazu u svoj dom. Vojnici su ih bez riječi promatrali. Gilard je s dvojicom muškaraca stajao pred vratima zamka. Madelvne je iz daljine opazila smeteni izraz njegova lica, no nije razumjela što gaje toliko zbunilo. Tek kad su mu se približili, shvatila je da ne gleda u nju, nego u njezino bedro. Svrnuvši pogled, vidjela je da su se rubovi njezina ogrtača rastvorili. Haljina, koja je izgledala poput usparane krpe, nije mogla sakriti pogled na povoj prekriven osušenom krvlju. Gilard se požurio rastvoriti krila vrata, toliko golemih da je u odnosu na njih izgledao poput patuljka. Toplina koja je strujala iznutra oplahnula je Madelyneino lice. Ušli su u široko predvorje prekriveno daščanim podom. Na desnoj strani bio je dug i uzak hodnik koji je očito vodio I prostorije predviñene za smještaj vojnika. Široke zavojite stube koje su vodile u gornje prostorije bile su postavljene uz lijevi zid. Bilo je nešto neobično u vezi s tim, no Madelyne nije shvatila što, sve dok se nisu počeli uspinjati. - Stube su na pogrešnoj strani — izlanula je. - Nisu, Madelyne, upravo su ondje gdje i trebaju biti — odvratio je Duncan. Madelyne je pomislila kako zvuči kao da ga njezina primjedba zabavlja. - Nisu ondje gdje bi trebale biti - odvratila je. - Stubište se uvijek gradi uz lijevi zid. To je valjda svakome poznato — oholo je dodala, ljutita što Duncan ne želi priznati očiti propust u gradnji svoga doma. —Jest, gradi se uz lijevi zid, osim ako namjerno nije drugačije odreñeno — rekao je Duncan, namjerno ističući svaku izgovorenu riječ, kao da se obraća maloumnu djetetu. Zastoje Madelyne tu temu uopće smatrala važnom, ostalo je izvan domašaja njegova

48


GIGA

shvaćanja. Ipak, očito se zaklela se da će njezina biti zadnja. - Onda je riječ o glupoj odredbi — rekla je kratko ga oši-nuvši pogledom. Na njezinu žalost, Duncan nije gledao u nju, pa ga nije mogao vidjeti. - Nevjerojatno si tvrdoglav. - Ti si tvrdoglava — s osmijehom je odvratio, očito zadovoljan tim zaključkom. Gilard, koji se uspinjao iza njih, nije mogao vjerovati što čuje. Ipak, bio je previše zabrinut da bi se nasmijao njihovu šašavom razgovoru. Misli su mu bile usmjerene na nešto posve drugo. Znao je da će ih Edmund, njihov srednji brat, čekati. Sigurno je u velikoj dvorani, zaključio je. Adela će možda takoñer biti s njim. Odjednom je shvatio daje zabrinut zbog Madelyne. Nije želio da doživi bilo kakve neugodnosti. Nadao se da će imati dovoljno vremena da Edmundu objasni kako je ona jedna dobra i plemenita duša. Njegova zabrinutost privremeno je nestala kada je Duncan, nakon što su stigli na prvi kat, produžio pokraj velike dvorane i nastavio prema stubama koje su vodile u kulu na vrhu zamka. Stubište kojim su se sada uspinjali bilo je puno strmije i zavojitije, a stube znatno uže od prethodnih, što ih je prilično usporilo. Soba u kuli na vrhu zamka bila je ledena. Nasuprot vratima bio je veliki prozor. Sirom rastvoreni kapci lupali su pod naletima snažna vjetra. Uz lijevi zid nalazio se kamin, a uz desni široka postelja. Stoje pažljivije mogao, Duncan je položio Madelyne na pokrivače, pa se požurio prema prozoru i zatvorio ga. Uputivši se prema kaminu da potpali vatru ispod naslaganih cjepanica, svrnuo je pogled na Gilarda. - Reci Gerty da donese pladanj hrane za Madelyne i poñi potražiti Edmunda. Reci mu da uzme što treba. Morat će sašiti njezinu ranu. - Možda će se usprotiviti — rekao je Gilard. - Svejedno će poslušati — odvratio je Duncan. - Tko je Edmund? - tiho je upitala Madelyne. Duncan i Gilard istodobno su se okrenuli prema njoj. Pokušala se podići u sjedeći položaj i shvativši da ne može, srušila se natrag na leda. Zubi su joj cvokotali od hladnoće. - Edmund je naš srednji brat - rekao je Gilard. - Koliko vas zapravo ima? - upitala je Madelyne, zbunjena tim otkrićem. — Ukupno petero — rekao je Gilard. - Catherine je najstarija, zatim Duncan, pa Edmund, pa Adela, pa napokon ja s osmijehom je dodao. — Edmund će se pobrinuti za vašu ozljedu, gospo. Razumije se u liječenje i uskoro će vam biti jednako dobro kao i prije. — Zašto? — Kako to možete pitati, gospo? - zbunio se Gilard. — Zašto se uopće trudite oko mene? — upitala je Madelyne, očito zbunjena. Gilard nije znao što bi joj odgovorio. Pogledom je potražio brata, očekujući njegovu pomoć. Nagnut nad kaminom, Duncan je upravo raspirivao vatru. — Učini što sam ti rekao — naredio je, ne potrudivši se okrenuti. Iz tona njegova glasa nije bilo teško zaključiti kako ne očekuje oklijevanje. Gilard je bio dovoljno mudar da ga posluša. Uputio se prema vratima prije nego stoje Madelyne uspjela trepnuti okom. — Čekajte - povikala je. — Ne treba mi pomoć vašega brata. U stanju sam se sama pobrinuti za sebe. Gilard je na trenutak zastao. — Kreni — rekao je Duncan. Vrata su se zalupila za Gilardom. Duncan je napokon svrnuo pogled na Madelyne. — Za vrijeme dok si tu, nećeš protusloviti nijednoj mojoj naredbi. Jesi li razumjela? Sporim, odmjerenim korakom približio se postelji, ne skidajući pogled s njezina lica. — Ništa više ne razumijem — prošaptalaje. —Ja sam samo mamac za vašeg neprijatelja, zar ne? Prije nego što ju je stigao zastrašiti, zatvorila je oči i prekrižila ruke na prsima.

49


GIGA

— Pusti me da umrem u miru - dramatičnim glasom je dodala. Osjećala se doista jadno. Ako dopusti Duncanovu bratu da pokuša sašiti njezinu ranu, bol će biti će još strasnija. — Ne mogu podnijeti više bola. Nemam snage za to. — Naravno da imaš, Madelyne. Glas mu je sada zvučao blago, no Madelyne je bila presr-dita da bi na to obraćala pozornost. — Zašto se uvijek moraš protiviti svemu što izgovorim? m ljutito je promrmljala. Kucanje na vratima prekinulo je daljnju raspravu. — Naprijed — povikao je Duncan i uputio se prema kaminu. Naslonio se na kamenu policu ne skidajući pogleda s Madelyne. Znatiželja ju je primorala da otvori oči. Vrata su zaškri-pala i otvorila se, propuštajući debeljuškastu ženu sijede kose i zabrinutih očiju. U jednoj ruci nosila je pladanj, u drugoj vrč pun vode, a preko podlaktice dva debela pokrivača. Kratko je pogledala Madelyne i nespretno se naklonila pred gospodarom. Madelyne je zaključila da ga se boji. Gledajući kako se pokušava nakloniti balansirajući stvarima koje je držala u rukama, sažalila se nad njom. Kako bilo da bilo, Duncan se nije trudio skratiti joj muke. Kratko je kimnuo i glavom pokazao u Madelyneinu smjeru. Nije joj rekao nijednu lijepu riječ, niti se potrudio ikakvom gestom iskazati ljubaznost. Služavka je očito bila brza na nogama, jer je istog trenutka pojurila prema postelji, usput se dvaput spotaknuvši. Spustila je pladanj na postelju pokraj Madelyne i ponudila joj da popije gutljaj vode. — Kako se zoveš? — upitala je Madelyne. — Gerty - odvratila je žena. Odjednom se sjetila da su joj pokrivači još uvijek prebačeni preko ruke. Uzela je pladanj, premjestila ga na škrinju pokraj kreveta pa pokrila Madelyne do brade. Vidjevši kako joj se zahvalno nasmiješila, počela je gurati krajeve pokrivača ispod njezinih nogu. — Smrzavate se, gospo - šapnula je. — Ubrzo ćete se ugrijati. Gerty nije imala pojma o Madelyneinoj ozljedi i pokušavajući je utopliti, nehotice joj je nanijela bol. Madelyne je naglo zažmirila, no nije izustila ni glasa. Duncan je shvatio što se dogodilo. Zaustio je da prekori sluškinju, pa zatvorio usta. Sto je bilo, bilo je. Oštra bol očito je prošla jer Madelyne je ponovo otvorila oči. Gerty je uzela pladanj, nutkajući je da jede. - Hvala, Gerty, vrlo si ljubazna. Duncan je bio istinski zaprepašten njezinom ljubaznosti. S izrazom nevjerice na licu zurio je u svoju zarobljenicu. Polako je odmahnuo glavom. Umjesto da služavku obaspe pogrdama, zahvalila joj je. Vrata su se naglo otvorila, dvaput tresnuvši o kameni zid prije nego što su se smirila. Madelyne je u strahu raširila oči. U dovratku je stajao muškarac velik poput diva, smrknuta lica i ruku položenih na bokove. Duboko uzdahnuvši, zaključila je da to mora biti Edmund. Gerty se požurila prema vratima pa u široku luku izašla iz prostorije. Gorostas je prišao postelji. Kolona služavki ušla je za njim noseći posude s vodom i plitice pune bočica čudna oblika. Položile su ih na škrinju, brzo se naklonile Duncanu i izašle. Sve do jedne izgledale su prestrašene poput kunića. Kako i ne bi kad su u sobi bila dva vuka, zaključila je Madelyne. Nije li to dovoljno da prestravi bilo koga? Edmund se još uvijek nije nijednom riječju obratio bratu. Duncan je odlučio da mu neće dopustiti da ga isprovocira. Sukob bi mogao uznemiriti Madelyne, a to je bilo posljednje što je želio. Ne, neće si dopustiti da se razljuti. Ipak, neće se ni povući. - Nadam se da ćeš poželjeti dobrodošlicu bratu, Edmunde? –upitao je. Manevar je uspio. Edmund je izgledao iznenañen tim pitanjem. Ljutnja na njegovu licu donekle se ublažila.

50


GIGA

— Zašto mi nisi rekao ni riječi o namjeri da otmeš Louddonovu sestru? Upravo sam čuo da je Gilard to otpocetka znao. — Vjerujem da ti se time upravo pohvalio? - rekao je Duncan, odmahujući glavom. -Jest. — Gilard po običaju pretjeruje, Edmunde. Nije imao pojma o mom naumu. — Zašto nije, Duncane? - upitao je Edmund. - Zašto si to tajio od nas? — Svañali biste se sa mnom — rekao je Duncan i osmjehnuo se, kao da nalazi zadovoljstvo u pomisli koliko bi uživao u tom sukobu. Madelyne nije promaknula promjena u njegovu držanju. Bila je istinski očarana. S osmijehom na licu, Duncan je djelovao nevjerojatno privlačno. Tako joj svega, napokon je izgledao poput ljudskog bića. Odjednom se prekorila i prisilila uozbiljiti se. Posljednje o čemu je trenutačno trebala razmišljati bio je njegov izgled. — Otkad se ti bojiš dobre svañe? — zagrmio je Edmund. U nekoliko trenutaka Madelyne je pomislila da će se zidovi srušiti od grmljavine njihovih glasova. Htjela to ili ne, morala se upitati imaju li braća problema sa sluhom. Sada, kada su stajali jedan uz drugoga, shvatila je daje Edmund ipak malo niži od Duncana. No bio mu je više sličan od Gilarda. Kad bi se namrštio, izgledao je jednako opako. Obojica su imala jednako izražajne crte lica, čak su im i izrazi bili isti. Edmundova kosa, doduše, nije bila crna nego smeña, bujna i rahla poput brazda tek uzorane njive. Kad je nakratko svrnuo pogled na nju, učinilo joj se daje vidjela bljesak osmijeha u tim tamnim smeñim očima. No ubrzo su ponovo postale hladne poput leda. — Ako se namjeravate derati i na mene, Edmunde, moram vam reći da vas neću slušati — rekla je. Edmund je polako prekrižio ruke na prsima i bez riječi se zagledao u nju dugim i upornim pogledom. Duncan je napokon prekinuo tišinu i rekao mu da pogleda njezinu ozljedu. Kad je Edmund zakoračio prema postelji, Madelyne je osjetila kako je ponovo preplavljuje strah. - Bilo bi mi draže da me ostavite na miru — drhtavim je glasom izgovorila. - To što bi vama bilo draže, gospo, ni najmanje me ne zanima — odvratio je Edmund. No barem više nije vikao. Glas mu je zvučao blago i mirno. Naložio joj je da mu pokaže ozljedu. Madelyne je shvatila kako je prekrupan da bi mu se pokušala oduprijeti. U protivnom bije mogao prisiliti. Jedino stoje mogla bilo je prikupiti snagu za mučenje koje je očekuje i učiniti što od nje traži. Edmundov izraz lica nije se nimalo promijenio nakon što je odmaknula pokrivače. Doduše, otkrila je najmanje stoje mogla. Kako bilo da bilo, stalo joj je da zadrži čednost, i bit će najbolje da mu to od samog početka jasno stavi do znanja. Duncan im je prišao i stao na suprotnoj strani postelje. Vidjevši kako je Madelyne iskrivila lice od bola kad je Edmund počeo pregledavati ozlijeñeno bedro, smrknuo se. - Morat ćeš je čvrsto držati, Duncane - tihim glasom progovorio je Edmund pogleda uperena u ranu. - Ne! — vrisnula je Madelyne naglo se propevši u postelji. — Duncane? Oči joj je preplavila panika. - Ne nužno — odvratio je Duncan kratko pogledavši Madelyne. — Bude li potrebno, držat ću je. Madelyne je ponovo legla. Kratko je kimnula i navukla na lice miran izraz. Duncan je bio siguran da će je morati obuzdati. Edmund u protivnom neće moći očistiti ranu i zašiti je. Znao je da će bol biti strašna, no Madelyne će je morati izdržati. Očekivao je da će vrištati, no budući daje žena, neće se time osramotiti. Edmund je posložio pribor pa očima zatražio bratov pristanak, pričekao da mu kimne i svrnuo pogled na Madelyne. To stoje vidio, toliko gaje opčinilo daje dugi trenutak ostao posve

51


GIGA

nepokretan, zagledan u te čarobne plave oči koje su ga promatrale s neopisivim povjerenjem i iskrenošću. Nije u njima mogao vidjeti ni trunke straha ili otpora. Gilard nije nimalo pretjerao kada je tvrdio daje predivna, zaključio je. — Možete započeti, Edmunde - tiho je prozborila, mah-nuvši rukom poput kraljice koja čeka da bez pogovora izvrši njezino nareñenje. Morao se primorati da prikrije osmijeh pred tim očitim znakom autoriteta. — Ne bi li bilo jednostavnije zatvoriti ranu usijanim nožem? — upitala je. Hladan i krajnje razuman ton njezina glasa prilično gaje iznenadio. Prije nego stoje stigao odgovoriti, nastavila je. — Ne želim vas učiti vašemu poslu — rekla je. — Molim vas, nemojte to smatrati uvredom, no šivanje rane djeluje mi kao prilično barbarski postupak. — Barbarski? Po izrazu Edmundova lica dalo se zaključiti kako nema pojma što mu pokušava reći. Madelyne je uzdahnula. Zaključilaje daje previše iscrpljena da bi imala živaca pokušavati mu objasniti stoje mislila. — Spremna sam — rekla je. — Smijete početi. — Smijem? — upitao je Edmund pa svrnuo pogled na Dun-cana, pokušavajući dokučiti što njegov brat misli o načinu na koji mu se njegova zarobljenica obraća. Duncan je bio previše zabrinut da bi se nasmijao njezinu oholom stavu. Pogled koji je uzvratio Edmundu bio je čvrst i hladan poput leda. — Prava ste oštrokondža - rekao je Edmund i nasmiješio se, pokušavajući ublažiti prijekor. — Počni — rekao je Duncan. - Otezanje produžuje muke. Edmund je kimnuo i usredotočio se na zadatak, izbacivši iz uma sve suvišno. Duboko udahnuvši, pripremio se na vrisak čim započne s čišćenjem njezine rane. Ni u jednom trenutku nije ispustila ni glasa. Nesvjestan što čini, Duncan je sjeo na rub postelje. Istog trenutka Madelyne je okrenula lice prema njemu. Osjetivši kako je snažno zarila nokte u njegovo bedro, znao je da bol mora biti strašna. Unatoč tomu, sumnjao je da uopće zna što čini. Madelyne je bila sigurna da više neće moći dugo izdržati bol. Bila je zahvalna Duncanu stoje ostao uz nju, iako nije mogla shvatiti zašto se tako osjeća. Trenutačno nije mogla o tome razmišljati, no Duncan je bio poput sidra za koje se čvrsto uhvatila da ne izgubi nadzor nad sobom. U protivnom bi se sigurno slomila. U trenutku kada je bol postala nesnosna, osjetila je kako joj igla probada kožu. Spasonosna omaglica preplavila je njezin um i uskoro više ništa nije osjećala. Osjetivši kako se naglo opustila, Duncan je shvatio da se onesvijestila. Polako je maknuo njezinu ruku sa svoga bedra. Svrnuvši pogled na njezino lice, vidio je daje obliveno suzama. Vrhovima prstiju nježno ih je obrisao. — Mislim da bi mi bilo milije daje vrištala — rekao je Edmund pažljivo šivajući ranu. — Bilo bi ti lakše — zaključio je Duncan, pa ustao i stao uz brata, čekajući da završi. Šutke je promatrao kako povija njezino bedro pamučnim zavojem. — Prokletstvo, Duncane, čemu sve to? Ionako će vjerojatno umrijeti od vrućice — rekao je Edmund, smrknuta lica. Duncana je njegovo predviñanje prilično razljutilo. — Neće! — naglo je izgovorio. - Neću to dopustiti, Edmunde. Edmund je bio zaprepašten njegovom silinom. — Čini se da ti je stalo do toga da preživi, brate. —Jest — odvratio je Duncan. — Stalo mije. Edmund nije znao što bi o tome mislio. Otvorenih usta promatrao je kako Duncan izlazi iz sobe. Umorno je uzdahnuo, pa polako ustao i izašao za njim. Duncan je izašao iz zamka i krenuo prema jezeru koje se nalazilo iza mesarove kolibe. Oštar zimski zrak nije mu ni najmanje smetao. Dapače, pomagao mu je da pročisti misli od pitanja koja su ga proganjala.

52


GIGA

Noćno kupanje u jezeru s vremenom se pretvorilo u običaj kojim se Duncan služio da bi ojačao tijelo i duh. Napokon, svladavanje nelagode bio je izazov, a on je volio izazove. To stoje volio plivati, bilo je manje važno. Jedino stoje bilo važno, bila je disciplina, i Duncan je stoga ustrajao u plivanju, bilo ljeto ili zima. Svukao je odjeću i skočio u ledenu vodu nadajući se da će ga hladnoća otrijezniti i pomoći mu da barem nakratko izbaci Madelyne iz misli. Po povratku u zamak pridružio se Edmundu i Galardu za večerom, što je doista bilo neobično s obzirom na to da je inače najčešće jeo sam. Mlaña su se braća u razgovoru dotaknula mnogih tema, no nijedan se nije usudio spomenuti Madelyne. Duncanova šutnja i mrk izraz njegova lica nisu bili dobra podloga za razgovor o tome. Da gaje tko pitao, Duncan ne bi znao odgovoriti stoje večerao. Odlučio je poći u postelju, no kad je napokon legao, Madelyneina slika nastavila gaje proganjati. Zaključio je da je to samo zato što se putujući s njom naviknuo na njezino tijelo uz svoje. To je doista jedini razlog zbog kojega sada ne može zaspati. Ta će potreba ubrzo uminuti i sve će se vratiti na staro. Prošao je sat, pa i dva, a Duncan se i dalje prevrtao po postelji. Oko ponoći odustao je od bitke. Promrsivši tihu kletvu, naglo je ustao i uputio se prema njezinoj sobi, uvjeravajući se kako jedino želi provjeriti je li mu slučajno odlučila prkositi i umrijeti. Dugi trenutak stajao je u dovratku, sve dok nije začuo kako jeca u snu. Hitro je zatvorio vrata, ubacio u kamin nekoliko cjepanica i polako prišao postelji. Spavala je na boku, haljine čvrsto omotane oko bedara. Duncan je pokušao, ali nije uspio dovesti njezinu odjeću u red na način koji bi ga zadovoljio. Razljućen, uzeo je bodež i rasporio tanku tkaninu. Nije prestao dok je nije potpuno oslobodio i haljine i podsuknje, uvjeravajući se kako će joj tako biti udobnije. Sada je bila samo u bijelom korzetu. Duboki izrez kroz koji su se nazirale njezine pune dojke bio je obrubljen predivnim sitnim vezom s uzorkom proljetnog cvijeća, načinjenim od tankog crvenog, žutog i zelenog konca. U izrañuje očito bilo uloženo puno truda. Pomisao daje provela duge sate strpljivo se posvetivši tom zadatku, govorila je nešto o Madelyne, a to mu se doista svidjelo. Bila je osobita, lijepa i ženstvena poput cvijeća izvezenog na njezinu korzetu. Nježna i plemenita. I predivna. Koža joj je bila glatka i savršena, a pod treperavim svjetlom vatre iz kamina presijavala se u zlaćanim nijansama. Nebesa, bila je tako dražesna i privlačna! Prokletstvo, pomislio je, bez haljine koja skriva pogled na svu tu ljepotu, ona je jednostavno čarobna! Vidjevši kako drhti, odlučio joj se pridružiti u postelji. Napetost koju je dosad osjećao, u njezinoj blizini polako je popustila. Bit će da se doista naviknuo imati je uza se, i to je razlog zbog kojeg se sada osjećao toliko smireno. Legao je do nje i povukao pokrivač preko njihovih tijela. Kanio je prebaciti ruku preko njezina struka i privući je bliže k sebi, no Madelyne je bila brža. Privila se uz njega, pritisnuvši stražnjicu u udubinu izmeñu njegovih bedara. Duncan se osmjehnuo. Madelyne se, po svemu sudeći, takoñer naviknula na njegovu blizinu. Razlog za njegov samouvjereni osmijeh bio je posve jednostavan: znao je da toga ni sama nije svjesna... zasad.

SEDMO POGLAVLJE 'Blag odgovor ublažava jarost.'

53


GIGA

Stari zavjet, Mudre izreke, 15:1 Madelyne je spavala cijelu noć i cijeli sljedeći dan. Kad je napokon otvorila oči, soba je bila preplavljena sjenama, s posljednjim sunčevim zrakama koje su prodirale kroz čvrsto zatvorene prozorske kapke. Sve u što bi pogledala, bilo je maglovito i nejasno. Nekoliko dugih trenutaka provela je pokušavajući se sjetiti gdje je, no to se pokazalo posve neuspješnim. Pokušala je sjesti, nakreveljila lice od bola i zavalila se natrag u postelju, napokon se prisjetivši svake proklete pojedinosti. Nebesa, osjećala se grozno. Nije bilo jednog mišića u tijelu koji je nije bolio. Kao da ju je netko premlatio i još joj pri-slonio usijani komad željeza na bedro. U želucu joj je krulilo, ali nije željela jesti, nego piti. Morila ju je strašna žed, a usto joj je bilo toliko vruće daje mislila kako će izgorjeti. Sve stoje željela bilo je strgnuti odjeću sa sebe i stati pred otvoreni prozor. Zamisao je zvučala predivno. Pokušala je ustati, no bila je toliko slaba da nije uspjela odgurnuti čak ni pokrivače s postelje. Nastavila se truditi sve dok nije shvatila da nije u svojoj odjeći. Netko ju je skinuo, pa iako je ta spoznaja bila pravi udarac njezinoj čednosti, nije bila ni približno toliko strašna kao činjenica da se toga ne sjeća. Bila je u bijeloj pamučnoj košulji, bez sumnje krajnje neprikladnoj i nepristojnoj, budući da joj je jedva dosezala do koljena. Rukavi su bili predugi. Kad ih je pokušala zavrnuti, sjetila se gdje je vidjela taj odjevni predmet. Naravno, bila je to muška košulja, a sudeći po veličini i širini, očito je pripadala Duncanu. Izgledala je upravo poput one koju je imao na sebi kada su prošle noći spavali u njegovu šatoru... ili možda pretprošle? Bila je previše pospana da bi mogla bistro razmišljati. Sklopit će oči samo nakratko... Sanjala je divan san. Ponovo joj je bilo jedanaest godina i živjela je sa svojim dragim ujakom Bertonom. Otac Robert i otac Samuel došli su u Grinsteade u posjet njezinu ujaku, ali i da prenesu izraze duboka poštovanja barunu Mortunu, starom plemiću na čijem je imanju Madelyne živjela s ujakom. Uz sluge i kmetove koji su obrañivali ono malo zemlje koliko je barun Morton imao, Madelyne je bila jedino dijete koje je živjelo na posjedu. Dragi i ljubazni svećenici, dovoljno stari da bi joj mogli biti djedovi, postali su njezino jedino društvo. Budući daje Claremont, samostan u kojem su otac Robert i Samuel dotada živjeli, bio prenapučen, barun Morton ponudio im je trajni smještaj unutar svog posjeda. Obojica su po naravi i sklonostima bila veoma nalik na oca Bertona. Odlično su igrali šah i uživali u barunovim pričama o prošlim vremenima, pa nije ni čudo stoje stari vlastelin takoñer uvelike uživao u njihovu društvu. Dragi starci obožavali su Madelyne i držali je najpametnijim malim stvorenjem na svijetu. Naizmjenično su je učili čitati i pisati, no sjećanje koje je Madelyne ponovo proživljavala u snu osobito se odnosilo na predivne večernje sate kada bi sjela za stol i »ujacima« čitala njoj najdraže priče. U kaminu je redovito gorjela vatra i cijela prostorija odisala je toplim i mirnim ugoñajem. Priče koje bi im najčešće čitala bile su o pustolovinama njezina najdražeg heroja, Odiseja. Na neki neobjašnjiv način znala je da i sada stoji uz nju i čuva je dok spava, jednako kao stoje to činio u doba njezina djetinjstva. Kad se sljedeći put probudila — stoje prema njezinu mišljenju bilo nekoliko trenutaka nakon što je nakratko zaspala -Madelyne je shvatila da su joj oči prekrivene oblogom. - Kako se usuñuju ovako se ponašati prema meni? - ljutito je promrmljala, ne misleći ni na koga osobito. Usto, oblog je bio mokar. Naglo gaje strgnula izgovarajući psovke dostojne seoske bludnice. Čudno, ali učinilo joj se da se netko glasno nasmijao. Pokušala se usredotočiti na zvuk, no um joj je bio previše smušen da bi ga mogla jasno razaznati. I dodavola sve, ali mokri oblog ponovo je bio na njezinu čelu. To doista nije imalo nikakva smisla. Nije li ga upravo skinula? U nedoumici je odmahnula glavom.

54


GIGA

Začula je kako joj netko govori, no nije mogla razumjeti što. Kada bi prestao šaptati i jasno izgovarao riječi, možda bi ga i shvatila. Mora daje riječ o nekoj vucibatini koja se ne zna ni propisno izražavati, zaključila je, glasno izrekavši mišljenje. Odjednom, netko je preko nje prebacio još jedan pokrivač, i više nije mogla razmišljati ni o čemu drugome osim o tome kako joj je vruće. Više od svega na svijetu željela se dokopati prozora i udahnuti malo svježeg, hladnog zraka. Kad ne bi znala daje takvo što moguće, mislila bi daje u paklu. No ona je bila dobra djevojka i to, dakle, nije bilo moguće. Dobre djevojke odlaze u raj i, prokletstvo, upravo će tamo i otići. Zašto ne može otvoriti oči? Osjetila je kako joj je netko stavio ruku pod zatiljak i podigao joj glavu nudeći joj vodu. Hladna tekućina bila je pravi melem za njezine suhe usnice. Pokušala je popiti veliki gutljaj, no jedva stoje stigla srknuti, voda je nestala. Netko se sa mnom okrutno poigrava, zaključila je, trudeći se mrštenjem dati do znanja koliko je ogorčena, što joj, s obzirom na okolnosti, nije osobito uspijevalo. Odjednom, sve joj je postalo savršeno jasno da jasnije ne može biti. Napokon je znala gdje je. Naravno, bila je u Ha-dovu podzemnom svijetu, izložena nemilosti istih onih demona i čudovišta koji su pokušali izigrati Odiseja. Dakako, neće im to dopustiti. Pomisao na demone nije ju ni najmanje uznemirila. Dapače, razljutila se. Njezini su joj ujaci lagali. Priče o Odiseju nisu bile samo izmišljena predaja koja se prenosila s koljena n.i koljeno. Čudovišta su doista postojala. Mogla ih je osjetiti svuda oko sebe, samo su čekala da otvori oči kako bi... Nebesa, gdje je Odisej? Kako se usuñuje ostaviti je da se sama bori s demonima? Zar ne zna što mu je dužnost? Nije moguće da do njega nije stigao glas o njegovoj slavi i pobjedama? Osjetivši kako joj netko dodiruje bedro, prenula se iz zbrkanih misli. Ponovo je strgnula oblog koji joj je prekrivao čelo i oči pa okrenula glavu da pogleda tko je uznemiruje. Vidjevši uza se jednooko čudovište izobličena lica, nagonski je vrisnula, a zatim se hitro podsjetila kako nije prestrašena nego ljutita. Dakle, zaključila je, to je zasigurno jedan od Kiklopa, možda čak i sam Polifem, najgori od svih, došao po nju i sigurno će je progutati ako mu to dopusti. Stisnute šake uputila mu je snažan udarac. Gañala je ravno u nos, no to stoje promašila i zveknula ga posred lijevog oka, bilo je jednako dobro. Borba s Kiklopom toliko ju je izmorila da se morala zavaliti natrag u jastuke. Začuvši Polifemovo jecanje, zadovoljno se osmjehnula. Okrenula je glavu od njega, odlučivši ignorirati čudovište koje je zurilo u njezinu nogu. I tada gaje ugledala. Stajao je pokraj kamina. U odsjaju vatre izgledao je veličanstveno. Bio je prava gromada od čovjeka, puno viši i snažniji nego stoje mislila da će biti, i znatno naočitiji. Naravno, on je ipak mitološki lik, podsjetila se, i bilo bi suludo očekivati da će izgledati poput običnog smrtnika. - Bilo je doista krajnje vrijeme da se pojaviš — s olakšanjem je uzdahnula, ne skidajući pogled s njega. Nije bila sigurna mogu li mitološki likovi razgovarati s ljudima, no trenutak potom zaključila je da ovaj zasigurno neće ili ne može jer je bez riječi nastavio zuriti u nju. Ogorčeno je uzdahnula shvativši daje živcira. Uredu, pomislila je, možda ne može razgovarati sa mnom, ali sigurno nije slijep. Nebesa, uz nju je bio Kiklop! Zar ne shvaća da ovdje ima posla za njega? — Sto čekaš? — povikala je. — Sredi ga, Odiseju. Prokletstvo, nije se ni pomaknuo. Izraz lica bio mu je zbunjen. Uza sve svoje goleme proporcije, nije se pokazao osobito pametnim. — Hoćeš li me doista ostaviti da se sama borim s njim? — povikala je toliko glasno da su joj žile na vratu iskočile od napora. Suze su joj iznenada nahrupile na oči i zamaglile joj pogled. Slika njezina junaka iznenada se zamutila. Pokušava li je napustiti u ovakvu trenutku? Kakva li ružnog postupka! Nije mu mogla dopustiti da nestane. Praznoglav ili ne, bio je njezina jedina nada. Morala gaje

55


GIGA

prisiliti da ostane. — Oprostit ću ti što nikada nisi spriječio Louddona da me povrijedi, ali ako me sada napustiš, to ti neću oprostiti. Odisej nije djelovao kao da mu je stalo do njezina opro-štenja. Njegov je lik sve više blijedio pred njezinim očima, i sada se već jedva razabirao. Znala je da će uskoro nestati. Morat će se poslužiti jačom prijetnjom, nekom koja će ga doista natjerati da joj pomogne. — Ako me sada ostaviš, Odiseju, znaj da ću poslati nekoga da te nauči pameti — u hipu je izgovorila. — O, da, itekako hoću - dodala je, želeći mu staviti do znanja daje savršeno ozbiljna. — Poslat ću za tobom najjačeg i najhrabrijeg ratnika kakva dosad nisi susreo. Čekaj, pa vidi što će se tada dogoditi! Ako još uvijek oklijevaš... — rekla je pa zastala, poslavši značajan pogled u Kiklopovu smjeru — poslat ću Duncana da s tobom sredi račune. Zadovoljno je uzdahnula i sklopila oči. Nije ni najmanje dvojila daje napokon uspjela utjerati strah u kosti jednom od najhrabrijih ratnika svih vremena, veličanstvenom Odiseju. Ni moćan Zeus ne bi to bolje učinio, zaključila je. Bila je doista mudra kad se dosjetila pretvarati se da će poslati Duncana da s njim sredi račune. Podigla je trepavice tek toliko da ispod njih može provjeriti učinak i pobjedonosno se osmjehnula. Odisej je izgledao zabrinuto. Ipak, to je nije posve zadovoljilo. Namjerava li se boriti s Kiklopom, trebao bi biti srdit. Štoviše, treba biti gnjevan! — Moraš znati da je Duncan pravi vuk, i rastrgat će te na komade budem li to tražila od njega - rekla je. — Učinit će sve što budem željela — nastavila je. - Samo tako - dodala je pokušavši zapucketati prstima. Doduše, to joj baš nije pošlo za rukom. Ponovo je zatvorila oči, osjećajući se kao daje upravo odnijela pobjedu u značajnoj bitki. I sve to učinila je blago i uljudno, služeći se lijepim riječima. Uopće nije bilo ni najmanje potrebe za primjenom sile. —Ja sam ipak jedna nadasve dobro odgojena mlada dama — naglo je izgovorila. — Prokletstvo, naravno da jesam. Tri duga dana i noći Madelvne je vodila borbu s čudovištima iz podzemnog svijeta. Odisej je neprestano bio uz nju i pomagao joj da ih se riješi kad god bi to od njega zatražila. S vremena na vrijeme jogunasti je div čak i pričao s njom. Volio ju je ispitivati o prošlosti, i u trenucima kada bi shvatila stoje pita, odgovarala bi mu. Po svemu sudeći, Odiseja je više od svega zanimalo njezino djetinjstvo. Tražio je da mu priča o razdoblju kada je njezina majka umrla i Louddon preuzeo skrbništvo nad njom. Mrzila je odgovarati na takva pitanja. Željela je pričati samo o vremenu koje je provela uz oca Bertona. Ipak, nije htjela da se Odisej razljuti i ode, stoga je strpljivo govorila o svemu što ju je pitao. — Ne želim razgovarati o njemu. Istog časa kada je začuo njezin siloviti uzvik, Duncan je bio potpuno budan. Nije imao pojma o čemu bulazni, no brzo je prišao njezinoj postelji. — Smiri se — šapnuo je nježno je uzevši u naručje. — Spavaj. - Nakon što me primorao da napustim oca Bartona i vratim se kući, bilo je jezivo. Svake noći ušuljao bi se u moju sobu i stao pokraj kreveta. Osjećala sam kako zuri u mene. Pomislila sam, ako otvorim oči... Strašno sam se bojala. - Prestani misliti o tome — rekao je Duncan. Začuvši kako jeca, legao je uz nju i zagrlio je. Iako se svim silama trudio prikriti osjećaje, unutar sebe kiptio je od bijesa. Znao je da Madelyne ne razumije što mu je rekla, no on je i predobro razumio. Umirena njegovom blizinom, ubrzo je ponovo utonula u san. Malo zatim, kada se ponovo probudila, vidjela je daje još uvijek budan i daje čuva. Kad je bio uz nju, nije se ničega bojala. Odisej je bio tako snažan i moćan, doduše, i prilično ohol, no tko bi mu to mogao zamjeriti? Ipak, imao je dobro i plemenito srce. Po svemu sudeći, volio se zabavljati, a najomiljenija zabava bila mu je mijenjanje izgleda. To

56


GIGA

bi se redovito dogañalo toliko brzo da Madelyne nije stigla ni trepnuti. Jednog trenutka bio bi Odisej, a već sljedećeg postao bi Duncan, pa opet Odisej. Jednom, usred duge mračne noći kada se jako prestrašila, čak se pretvorio u Ahila. Znala je daje to učinio samo zato da bije zabavio. Po običaju, sjedio je uz njezinu postelju, na stolcu ravna naslona koji se činio premalenim za njega. Izraz lica bio mu je zagonetan. Ahil na nogama nije imao cipele. To ju je prilično uznemirilo pa gaje hitro upozorila da ih obuje. Izgledao je zbunjen njezinim zahtjevom, zbog čega gaje morala podsjetiti kako gaje njegova majka kao maleno dijete sve do pete uronila u rijeku Stiks, učinivši ga time neranjivim. - Majka te je držala za petu - rekla je - zato nije mogla i nju smočiti. To je tvoje jedino ranjivo mjesto. Razumiješ li što ti govorim? Sudeći po smetenu izrazu njegova lica, nije ju razumio. Možda njegova majka doista nije našla vremena da mu to kaže? Koje li štete, pomislila je Madelyne pa duboko uzdahnula i uputila mu dug, suosjećajan pogled. Znala je što će mu se dogoditi, no nije imala srca reći mu o strijeli koja će probosti njegovu petu. Ionako će to i sam uskoro shvatiti. Vidjevši kako su joj se oći ispunile suzama zbog njegove tužne sudbine, Ahil je ustao i sjeo na rub postelje. No odjednom više nije bio Ahil - nego Duncan. Uzeo ju je u naručje i počeo je tješiti. Čudno, ali njegov zagrljaj bio je jednako topao kao i Odisejev. Rekla mu je da legne u postelju pokraj nje. Nakon što joj je udovoljio, naglo se okrenula i legla na njega. Podigla je glavu i pogledala ga ravno u oči. — Moja kosa je poput zavjese - rekla je. - Lice ti je potpuno skriveno i samo gaja mogu vidjeti. Sto misliš o tome, Duncane? - Dakle, opet sam Duncan? — upitao je. — Ne znaš što govoriš, Madelyne. Imaš vrućicu i bulazniš. To je ono što mislim. - Hoćeš li mi pozvati svećenika? — upitala je. Od te pomisli, oči su joj se ponovo ispunile suzama. — Želiš li da ga pozovem? — upitao je Duncan. - Nipošto — naglo je izgovorila. — Vidim li svećenika kraj sebe, znat ću da umirem. Nisam spremna umrijeti, Dunca-ne. Toliko je toga što još moram učiniti. - Što bi sve željela učiniti, Madelyne? — upitao je Duncan, ne trudeći se prikriti osmijeh zbog ljutita izraza njezina lica. Madelyne se odjednom sagnula i protrljala nos o njegovu bradu. - Mislim da bih te željela poljubiti. Ljutiš li se zbog toga? — Madelyne, moraš ležati — rekao je Duncan. Pokušao ju je prevaliti natrag na postelju, no držala se za njega poput čička. Nije ju želio nehotice ozlijediti, pa je odustao. Pravo rečeno, sviñalo mu se daje tu gdje jest. — Želim samo jedan poljubac i onda ću leći - obećala je. Nije mu ostavila vremena da odgovori. Dlanovima je obujmila njegovo lice i spustila usnice na njegove. Tako joj svega, doista gaje poljubila. Bio je to dug i vlažan poljubac, toliko pohotan da se Duncan nije mogao suzdržati da joj ga ne uzvrati. Ruke su mu polako kliznule na njezin struk. Osjetivši vruću kožu pod prstima, shvatio je da joj se košulja podigla. Milovao je njezine kukove i stražnjicu i uskoro i sam pao u groznicu. Ljubila gaje poput raskalašene divljakuše, bez i trunke su-sprezanja. Usnicama je klizila preko njegovih, jezikom gladno prodirući u njegova usta, sve dok nije ostala bez daha. - Kada te ljubim, ne želim prestati. To je grijeh, zar ne, Duncane? — upitala je. Opazio je da ne izgleda pretjerano pokajnički i zaključio kako je groznica zasigurno jedini uzrok njezina ponašanja. — Sada si poda mnom, Duncane, i mogu s tobom činiti što želim. Duncan je nestrpljivo uzdahnuo, no uzdah se pretvorio u promuklo mrmljanje kad je uzela njegove ruke i položila ih na svoje grudi.

57


GIGA

- Ne, Madelyne - nerazgovijetno je šapnuo, no nije maknuo ruke s njezinih grudi. Nebesa, bila je tako vruća. Osjetio je kako su joj se bradavice ukrutile kada je palcem nagonski prešao preko njih. — Nije vrijeme za to. Nisi svjesna što mi činiš, zar ne? — rekao je. Prokletstvo, glas mu je bio oštar poput vjetra koji je nemilice šibao izvan debelih zidova zamka. Istog trenutka oči su joj se ispunile suzama. — Duncane? Reci mi da ti je stalo do mene. Čak i ako je to laž, ipak mi reci. — Jest, Madelyne, stalo mije - odvratio je. Položio joj je ruke na struk i prevalio je natrag na leda. — To je istina. Znao je da bi se morao odvojiti od nje, u protivnom će izgubiti bitku sa slatkim mučenjem pred koje gaje stavila. Ipak, nije mogao odoljeti daje još jednom ne poljubi. Po svemu sudeći, to ju je umirilo. Prije nego što je stigao ponovo doći do daha, zaspala je. Spoznaja da joj je groznica može pomutiti um, promijenila je Duncanove ustaljene navike. Više se nije usuñivao ostaviti je nasamo s Gilardom ili Edmundom. Kad njezina strastvena ćud ponovo izañe na površinu, nije želio da počne ljubiti jednog od njih. Nipošto, on će biti jedini koji će je utješiti i umiriti u tim nesigurnim trenucima. Tijekom treće noći demoni su napokon napustili Madelyne. Kada je ujutro, četvrtog dana, otvorila oči i pogledala oko sebe, osjećala se iscijeñeno poput jedne od vlažnih krpa razbacanih po podu oko svoje postelje. Duncan je sjedio na stolcu pokraj kamina. Izgledao je toliko izmoždeno daje Madelyne pomislila kako je vjerojatno bolestan. Zaustila je da ga upita je li mu dobro, no opazio je daje budna i brzo poput vuka skočio na noge. U dva koraka našao se pred njezinom posteljom. — Bila si u groznici — rekao je. Zvučao je prilično osorno. — Dakle, zato me toliko boli grlo - odvratila je Madelyne. Nebesa, glas joj je bio toliko hrapav da gaje jedva mogla prepoznati. Pogledom je kružila po sobi s izrazom nevjerice na licu. Zbunjeno je odmahnula glavom. Prostorija je izgledala kao da se u njoj odvijala bitka. Svrnula je pogled na Duncana i zaustila da ga upita odakle sav taj nered, no vidjevši kako se osmjehuje, zatvorila je usta. — Boli te grlo? - upitao je. — Smatraš to smiješnim? — promrmljala je, razljućena njegovim ponašanjem. Odmahnuo je glavom pokušavajući zanijekati njezinu optužbu, no budući da se i dalje osmjehivao, nije mu vjerovala. Nebesa, tog jutra doista je izgledao osobito pristalo: bio je odjeven u crno, boju koja pojačava dojam ozbiljnosti i autoriteta, no kada se smiješio, nije djelovao ni najmanje hladno i odbojno. Dugi trenutak netremice gaje promatrala pokušavajući se prisjetiti na koga je podsjeća. Bila je sigurna da ne bi zaboravila muškarca koji bi mu bio imalo nalik, da gaje srela. Ipak, nije se mogla riješiti tog čudnog, nejasnog prisjećanja... — Sada kada si pri sebi, poslat ću služavku koja će se pobrinuti za tvoje potrebe — rekao je Duncan prekinuvsi je u daljnjem razmišljanju. — Nećeš izaći iz sobe sve dok ne budeš posve zdrava, Madelyne. -Je li mi bilo jako loše? - upitala je. —Jest — priznao je. Naglo se okrenuo i uputio prema vratima. Madelyne se učinilo da mu se previše žuri izaći. Pogleda uprta u njegova leda, odmaknula je s lica vlažan i zamršen pramen kose. — Nebesa, mora da izgledam jezivo — promrmljala je. — U pravu si — nasmijao se Duncan i produžio. Doista je neuljudan, pomislila je Madelyne, namrštivši se. — Koliko sam dugo bila u groznici? — Duže od tri dana — odvratio je i okrenuo se, provjeravajući njezinu reakciju. Izgledala je zaprepašteno. - Ne sjećaš se ničega, zar ne? - upitao je.

58


GIGA

Polako je odmahnula glavom. Vidjevši kako su mu se usnice ponovo raširile u osmijeh, jedva je mogla vjerovati vlastitim očima. Mora daje nastran, pomislila je, u protivnom ga ne bi veselile takve stvari. — Duncane? — Da? — nestrpljivo je odvratio ne ispuštajući kvaku. Madelyne se nakostriješila. Kamo se toliko žuri? —Jesi li cijelo vrijeme bio sa mnom u sobi? — naglo je upitala. Bez riječi je otvorio vrata i izašao u hodnik. Trenutak prije nego što ih je zatvorio, kratko se osvrnuo i okrznuo je pogledom. — Nisam - odlučnim je glasom odgovorio. Vrata su se zalupila za njim. Madelyne je bila uvjerena da nije rekao istinu. Nije se mogla sjetiti ničega od onoga što se u proteklom vremenu zbivalo, no nagonski je znala daje bio uz nju. Zastoje to zanijekao? — Doista si nemoguć — prošaptala je. No lice joj se ozarilo osmijehom.

OSMO POGLAVLJE 'Sve provjeravajte i prihvatite stoje dobro.'

59


GIGA

Novi zavjet, Poslanica Solunjanima, 5:21 Madelyne je sjela na rub postelje, pokušavajući vratiti snagu u obamrle udove. Nekoliko trenutaka potom začula je tiho kucanje. Na njezin poziv, mlada sluškinja, tanka poput pergamenta i držanja kao daje progutala metlu, plašljivo je stupila u sobu. U naručju je držala njezinu torbu, I sudeći po bori urezanoj posred čela, Madelyne je zaključila da je prilično zabrinuta. Što se više približavala postelji, korak joj je bivao sve sporiji i nesigurniji. Izgledala je kao da bi joj dobro došla potpora, u protivnom bi se mogla srušiti. Madelyne je iznenada shvatila da se sirota žena boji. Neprestano se osvrtala i pogledavala prema vratima, kao da bi najradije pobjegla glavom bez obzira. Madelyne se nasmiješila, pokušavajući joj olakšati nelagodu. Ipak, njezina plahost prilično ju je iznenadila. — Donijela sam vam vaše stvari, gospo - tiho je prozborila sluškinja. — To je doista lijepo od tebe - odvratila je Madelyne. Po izrazu služavkina lica zaključila je da joj kompliment godi. Sada je izgledala manje napeto, a više zbunjeno. — Ne razumijem zašto me se bojiš — rekla je Madelyne ciljajući u srž problema. - Neću ti nauditi, to ti mogu obećati. Je li barun Wexton ili koji od njegove braće rekao o meni nešto što te uplašilo? Otvorenost se pokazala korisnom jer se žena iznenada opustila. - Nitko nije rekao ništa, gospo, ali nisam gluha. Vaše ur lanje čulo se sve do kuhinje. - Urlala sam? — upitala je Madelyne, zaprepaštena takvom mogućnošću. To ne može biti istina, uvjeravala se, žena je sigurno pogriješila. - Itekako - odvratila je služavka. - Znam da ste bili u groznici i niste znali što činite — dodala je. — Gerty će vam začas donijeti hranu. Ako želite, mogu vam pomoći da se presvučete. - Istina, gladna sam - rekla je Madelyne pa spustila stopala na pod i pokušala ustati. — I slaba poput malog djeteta — dodala je. — Kako se zoveš? - Nazvali su me Maude, po kraljici — odvratila je služavka. — Naravno, mislim na pokojnu kraljicu, budući da se kralj William još nije oženio. Madelyne se osmjehnula. - Maude, što misliš, bih li se mogla okupati? Sva sam ljepljiva i znam da neugodno mirišem. - Želite kupku, gospo? — upitala je služavka, očito zaprepaštena takvom zamišlju. - Usred zime? - Naviknula sam kupati se svaki dan, Maude, a čini se da je prošla vječnost otkad... - Svaki dan? Zaboga, čemu to? - Volim biti čista - odvratila je Madelyne. Dugim pogledom odmjerila je služavku od glave do pete i zaključila da bi i njoj dobro došlo kupka. Ipak, suzdržala se od komentara. Žena je bila ljubazna i nije ju željela uvrijediti. - Misliš li da bi mi gospodar dopustio tu raskoš? Maude je slegnula ramenima. — Možete dobiti što god želite, jedino ne smijete izaći iz sobe. Gospodar ne želi da se umarate i ponovo padnete u postelju. Pronaći ću bačvu i zamoliti muža daje ponese uza stube. - Udana si? - Jest, za dobra čovjeka. Imam i sina, malog divljaka koji će uskoro navršiti pet godina. Maude je pomogla Madelyne da ustane i doñe do stolice pokraj kamina. — Zove se William — nastavila je. — Doduše, nazvan je po pokojnom kralju, ne po ovom koji sada vlada objasnila je. Kucanje na vratima prekinulo je njezin monolog. Još jedna sluškinja plašljivo je stupila je u sobu. Bila je to Gerty. U rukama je nosila pladanj natrpan hranom. — Ne boj se, Gerty — rekla je Maude. - Gospa Madelyne nije sišla s uma, kao što smo

60


GIGA

mislili. Gerty se nasmiješila. —Ja sam kuharica — rekla je i odmjerila Madelyne od glave do pete. — Lijepi ste, kao što se i priča, ali premršavi. Pojedite sve do zadnjeg zalogaja. Izgledate kao da bi vas vjetar mogao otpuhati. — Želi se okupati - rekla je Maude. Gerty je u čudu podigla obrve. - Pretpostavljam da joj moramo udovoljiti. Neće biti naša krivnja ako se prehladi. Dvije žene nastavile su čavrljati jedna s drugom dok su pospremale sobu. Očito su bile veoma bliske. Kako bilo, Madelyne je uživala slušajući njihove šale i naklapanja. Pomogle su joj da se okupa, a do trenutka kad su bačvu odnosili iz sobe, Madelyne je već bila posve iscrpljena. Oprala je i kosu, no činilo se daje potrebna cijela vječnost da bi se posušila. Madelyne je sjela na krzno, rasprostrto ispred kamina, i počela raščešljavati svoje duge zamršene pramenove sve dok je ruke nisu zaboljele. Zijevnula je nimalo damski i ispružila se na krznu, namjeravajući samo nakratko otpoči-nuti. Budući daje odbila obući se dok joj kosa ne bude posve suha i počešljana, na sebi je imala samo jednu od svojih tankih košuljica koja joj je jedva prekrivala koljena. Kad je Duncan ušao u sobu, bila je u duboku snu. Ležeći na boku ispred kamina, izgledala je neopisivo zavodljivo. Rukama je obujmila svoje duge noge, privivsi koljena na prsa, a masa gustih kovrča prekrila je veći dio njezina lica. Licem mu se nehotice razlio osmijeh. Tako skupljena, izgledala je poput male umiljate mačkice. Jest, izgledala je vraški zavodljivo, no ne poduzme li ubrzo nešto s njom, z sigurno će se smrznuti. Nije ni trepnula kad ju je uzeo u naručje i odnio u postelju. Samo je duboko uzdahnula i privila se uz njega. Osjetivši kako opet lijepo miriše, osmjehnuo se. Položio ju je u postelju i pažljivo je pokrio. Pokušao se suzdržati, ali nije mu uspjelo daje ne pomiluje po obrazu. Nebesa, koža joj je bila tako glatka i meka. Izgledala je tako ranjivo, i to je zasigurno bio jedini razlog zbog kojega ju nije mogao napustiti. Potreba daje zaštiti posve gaje preplavila. Bila je tako nedužna i puna povjerenja. Negdje duboko u sebi znao je da nikada neće moći dopustiti da se vrati bratu. Bila je anñeo, i nije joj bilo mjesto pokraj tog demona. Otkad se pojavila u njegovu životu, sve se isprevrtalo. Uznemiren tom spoznajom, duboko je uzdahnuo i uputio se prema vratima. Prokletstvo, pomislio je, ni samoga sebe više ne prepoznajem! I sve to samo zahvaljujući njoj, zaključio je. Doduše, nije ju mogao zbog toga okrivljavati. Dovodila gaje do ludila i kad god bi se našao pokraj nje, nije više bio sposoban razmišljati. Nema mu druge nego se držati podalje od nje, zaključio je. Tako će se napokon sabrati. No čim je odlučio da će je ubuduće izbjegavati, raspoloženje mu se naglo pomračilo. Kroz zube je promrsio tihu kletvu i polako zatvorio vrata za sobom. Madelyne u početku nije smetala prisilna izolacija. Ipak, nakon dva dana, tijekom kojih nije vidjela nikog osim Maude i Gerty, a i njih samo povremeno, počela se osjećati kao u zatvoru. Ne znajući što bi sa sobom, bez prestanka je kružila po sobi, od kamina do postelje i od postelje do prozora. Budući da od toga nije bilo osobite koristi, dovela je sluškinje do ludila ustrajući u obavljanju njihovih priprostih poslova: čistila je pod, uklanjala pepeo iz kamina i redovito sama ureñivala postelju. Ipak, ni to joj nije osobito pomoglo. I dalje se osjećala poput životinje zatvorene u kavez. Dugi sati sporo su prolazili u očekivanju da se Duncan napokon pojavi, no na njezino razočaranje, to se nije dogodilo. Uvjeravala se kako bi mu trebala biti zahvalna stoje zapostavlja. Napokon, naviknula je biti zapostavljena, zar ne? Nakon što su prošla još dva duga dana, bila je spremna baciti se kroz prozor samo da razbije ustaljenu rutinu. Toliko se dosañivala da bi najradije vrištala od muke. Nije bila sigurna da će

61


GIGA

se uspjeti suzdržati. U smiraj dana zastala je kod prozora i zagledala se u daljinu. Misli su joj poletjele k Duncanu. Mora daje njezina želja da ga vidi bila dovoljno snažna da ga prizove, jer su se vrata naglo otvorila, a Duncan stupio u sobu. Izgledao je divlje i neustrašivo i sve u svemu previše naočito da bi mogla ostati hladna u njegovoj blizini. Tako joj svega, mogla bi ostatak noći zuriti u njega. - Edmund će ti sada skinuti zavoje — rekao je. Promatrajući kako je zastao ispred kamina, ruku prekriženih na prsima, Madelyne je zaključila kako izgleda kao da se beskrajno dosañuje. Njegovo hladno držanje prilično ju je povrijedilo, no odlučila je ne pokazati mu to. Navukla je na lice miran izraz, nadajući se da djeluje dovoljno nezainteresirano. Nebesa, doista je bila prekrasna! Na sebi je imala bež haljinu i plavu tuniku preko nje. Pojas načinjen od upletenih plavo-bijelih vrpca naglašavao je njezin uzak struk i ženstvene obline. Kosa joj je prekrila ramena, a pojedini neposlušni pramenovi pali su u udubinu izmeñu njezinih grudi. Kakva li prizora za oko, pomislio je Duncan diveći se toj predivnoj masi gustih i sjajnih kovrča boje samurovine, mjestimice prošaranih crvenkastim pramenovima. I meka je i svilenkasta pod prstima, prisjetio se. Shvativši kako gaje njezina blizina opet uznemirila, nam štio se. Odjednom je shvatio da to što ne može prestati zuriti u nju može značiti samo jedno: ipak mu je nedostajala. Doduše, nije mu bilo ni nakraj pameti da to prizna, no nije to mogao ni zanijekati. Tada mu je postalo jasno da Madelyne nosi njegove boje. Osmjehnuo se. Dvojio je daje toga uopće svjesna, i kad mu misli ne bi bile zauzete razmišljanjem kako bije najradije poljubio, rekao bi joj to, samo da vidi njezinu reakciju. Madelyne je shvatila da ne može duže gledati u Duncana. Uplašila se da bi u njezinim očima mogao vidjeti koliko joj je nedostajao. A tada bi se doista imao razloga naslañivati. — Voljela bih znati što namjeravaš sa mnom, Duncane — rekla je, naglo oborivši pogled. Nastavi li zuriti u njega, zaboravit će što je htjela reći. Prokletstvo, njezina sposobnost razmišljanja redovito bi postala ugrožena u njegovoj blizini. Nije razumjela zašto, nq| htjela-ne htjela, nije to mogla zanijekati. Bio je u stanju izbaciti je iz ravnoteže, a da ne progovori ni jednu jedinu riječ. U njegovoj blizini gubila je mir. Smućivao ju je. Kada je bio uz nju, željela je da ode. A čim bi otišao, nedostajao joj je. Okrenula mu je leña i zagledala se kroz prozor. — Imaš li namjeru držati me ovdje zatvorenu ostatak života? Začuvši napetost u njezinu glasu, Duncan se osmjehnuo. — Madelyne, vrata nisu zatvorena. — Šališ se? - upitala je. Naglo se okrenula i pogledala ga s izrazom koji je odavao krajnju nevjericu. - Želiš li reći da vrata, otkad sam tu, ni u jednom trenutku nisu bila zatvorena? Nebesa, sada je doista bila u iskušenju da počne vrištati od muke - Mogla sam pobjeći? — Ne baš - odvratio je Duncan. — Ali, mogla si izaći iz sobe. — Ne vjerujem ti — ljutito je izjavila i prekrižila ruke na prsima, oponašajući njegovo bahato držanje. — Sigurno lažeš samo zato da bih se osjećala glupom. To je prilično nepoštena igra, Duncane. Za razliku od tebe, ja nikada ne lažem. Stoga zaključila je — odbijam sudjelovati u njoj. Edmund se pojavio na vratima, pa zastao i zagledao se u Madelyne. Izraz lica bio mu je uobičajeno namrgoñen. — Ovaj ćeš je put držati, Duncane — rekao je. Madelyne je brzo pogledala Duncana. Vidjevši njegov osmijeh, opustila se. - Madelyne više nije u groznici, Edmunde — rekao je. — Bit će mirna. Svrnuvši pogled na Madelyne, rekao joj je da legne na postelju tako da Edmund može skinuti

62


GIGA

zavoj. Kimnula je. Znala je da se to mora učiniti, no stidljivost je bila jača od razuma. - Molim vas, izañite nakratko iz sobe tako da se mogu pripremiti - tiho je prozborila. - Pripremiti? - upitao je Duncan. —Ja sam ipak jedna nadasve dobro odgojena mlada dama - prkosno je izjavila. - Neću dopustiti da ijedan od vas vidi išta osim moje ozljede. Stoga se moram pripremiti. Rumenilo na njezinu licu bilo je dovoljno uočljivo da uvjeri Duncana kako ozbiljno misli sve stoje izgovorila. Edmund se kratko nakašljao. Duncan je nestrpljivo uzdahnuo. — Ovo nije najbolji trenutak za čednost, Madelyne. Usto... već sam vidio tvoje noge. Madelyne je naglo uspravila ramena, prostrijelila ga pogledom i uputila se prema postelji. Uzela je jedan od pokrivača, omotala ga oko tijela pa ispod njega uvrnula haljinu sve do bedara. Legavši na postelju, otkrila je ozlijeñeno bedro, a ostatak tijela ostavila pokrivenim. Edmund je sjeo na rub postelje i šutke se primio posla. Madelyne je odjednom opazila tamnu modricu ispod njegova lijevog oka i pitala se kako ju je zaradio. Braća su se sigurno potukla, brzopleto je zaključila, stoje nije začudilo s obzirom na to da su svi redom bili divljaci. Ipak, Edmund se pokazao prilično nježnim u skidanju zavoja i uklanjanju konaca kojim je rana bila zašivena. — Vrlo ste pažljivi, Edmunde — rekla je. — Ne osjećam ništa drugo osim laganog štipanja. Duncan je prišao postelji. Izgledao joj je napeto, poput vuka spremnog na skok vidi li da se pomaknula. Uz dvojicu muškaraca koja su šutke zurila u njezino bedro, Madelvne se osjećala kao da bi najradije propala u zemlju od nelagode. Morala je pronaći način kojim bi Duncanovu pozornost svrnula na nešto drugo, pa je izvalila prvo što joj je palo na pamet. — Zašto su okovi s obje strane vrata? Duncan ju je blijedo pogledao, očito se pitajući o čemu trabunja. — Okovi za zasun kojim se zatvaraju vrata — objasnila je. — Zašto su postavljeni s obje strane? — upitala je kao daje riječ o sadržaju koji je tog trenutka zanima više od svega na svijetu. Kako bilo da bilo, upalilo je. Duncan se okrenuo, kratko se zagledao u vrata pa svrnuo pogled na nju. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao, očito zaboravivši njezino razgoli-ćeno bedro. — Dakle - ustrajala je. -Jesi li bio toliko zbunjen da se nisi mogao odlučiti s koje će se strane vrata zatvarati? — Madelvne, učinio sam to iz istog razloga zbog kojeg je stubište sagrañeno s lijeve strane — odvratio je. Glas mu je zvučao kao da se obraća malom djetetu, a oči su mu nakratko bljesnule. Madelvne je stekla dojam da bi najradije bio prasnuo u smijeh. Bilo je očito daje zadirkuje. Ipak, ovako opušten, djelovao je puno privlačnije. — Još uvijek mi nisi rekao koji je to razlog - podsjetila ga je, iznenada shvativši kako se i protiv volje nasmiješila. — Tako mi se više sviña. — Bijedna li razloga — zaključila je. Prisilila se da se uozbilji i svrnula pozornost na Edmunda koji je upravo ustao i uperio pogled u Duncana. — Rana je lijepo zacijeljela — rekao je. - Bit će u redu. Duncan, koji nije vidio rezultate Edmundova rada, nagnuo se naprijed i posegnuo za rubom pokrivača. Madelyne je hitro odgurnula njegovu ruku i pritisnula pokrivač o bedro. -Kekaoje daje sve u redu, Duncane. Duncan se očito želio sam uvjeriti u to. Madelyne je oštro uzdahnula od iznenañenja kada je primio rub pokrivača i naglo otkrio njezino bedro. Hitro gaje prekrila haljinom, no zgrabio ju je za zapešće i ponovo je otkrio. Ovoga puta učinio je to sasvim polako. Nedvojbeno, samo zato da bi je izazivao, zaključila je Madelyne.

63


GIGA

- Nema ni traga gnoju — rekao je Edmund, koji je cijelu predstavu promatrao vireći iza Duncanova ramena. - Jest, bit će u redu - složio se Duncan zadovoljno kim-nuvši. Cinije pustio njezinu ruku, Madelyne je hitro pokrila raz-golićena bedra. — Ne vjeruješ čak ni vlastitom bratu? — zgranuto je upitala. Duncan i Edmund izmijenili su pogled koji Madelyne ni uz najbolju volju nije mogla protumačiti. — Naravno da mu ne vjeruješ — promrmljala je. — Ta modrica koju ima na oku sigurno je tvoja zasluga — dodala je ne skrivajući gnušanje. — Ne čudim se što se meñusobno mlatite. Drugo i nisam očekivala od vas. Duncan je razdražljivo uzdahnuo i uputio se prema vratima. Stigavši do dovratka, okrenuo se i šutke pogledao brata, čekajući da mu se pridruži. Edmund je dugi trenutak zurio u Madelyne, a zatim se polako okrenuo i uputio prema izlazu. - Znam da ste to učinili samo zato što vam je tako bilo nareñeno, ali svejedno vam želim zahvaliti na trudu oko moje ozlijede, Edmunde - rekla je Madelyne, sigurna kako će taj neotesani grubijan odbiti njezinu zahvalu i uzvratiti joj uvredom. Neovisno o tomu, odlučila je okrenuti drugi obraz. Edmund je samo kimnuo ne rekavši ni riječi. Madelyne je bila razočarana. Kako će Wextonovima dati do znanja daje ona ipak jedna nadasve dobro odgojena mlada dama ako za to ne budu pružili priliku? - Večera će biti poslužena za sat vremena, Madelyne. Možeš nam se pridružiti. Gilard će doći po tebe — rekao je Duncan i nestao s vidika. Trenutak potom začula je njegove korake na stubama. Edmund je oklijevao poći za njim. Ponovo se zagledao u nju, kao da dvoji bi li joj štogod rekao ili ne. - Tko je Polifem? - napokon je upitao. Madelyne nije mogla prikriti čuñenje. S obzirom na trenutak, bilo je to u najmanju ruku neobično pitanje. -Jedan od Kiklopa, jezivo ružan div kojeg je Homer opisao u svojoj Odiseji — rekla je. — Nasred čela imao je jedno veliko oko. Svakoga dana pojeo bi nekoliko Odisejevih vojnika - objasnila je i u nedoumici slegnula ramenima. Edmundu se njezino objašnjenje nije ni najmanje svidjelo. — Za ime Boga — promrmljao je. - Ne izgovarajte Božje ime uzalud — podučila gaje Madelyne. - Zašto vas to uopće zanima? Edmund se okrenuo i produžio prema izlazu, iz čega je zaključila da joj nema namjeru odgovoriti. Ipak, njegova neuljudnost nije joj mogla pomutiti raspoloženje. Skočila je iz kreveta i glasno se nasmijala. Nebesa, napokon će izaći iz te proklete sobe. Nijednog trenutka nije povjerovala da cijelo vrijeme nije bila zatvorena. Duncan joj je to rekao samo da bije uzrujao. Naravno, pokušava dokazati kako je praznoglava, ali neće mu to dopustiti. Posegnula je za svojom torbom. Poželjela se presvući za večeru, a zatim shvatila veličinu vlastite gluposti. Prokletstvo, bila je Duncanova zarobljenica, a ne njegova gošća. Nije joj trebalo više od pet minuta da se spremi. Čekajući Gilarda, nervozno je kružila po sobi, a zatim prišla vratima kako bi se uvjerila da su izvana zatvorena zasunom. Čim ih je gurnula, otvorila su se. Trenutak je stajala kao skamenjena, jedva vjerujući vlastitim očima. Pribravši se, zaključila je kako ih Duncan sigurno namjerno nije zatvorio, samo da bi od nje napravio budalu. Prisjetivši se daje čula kako silazi niz stube, morala je odbaciti tu teoriju. Zvuk glasova iz prizemlja privukao joj je pozornost. Izašla je iz sobe i nagnula se nad stubišnu ogradu pokušavajući razabrati riječi, ali bez uspjeha. Napokon je odustala i uputila se natrag. Tada joj je pogled pao na dugu drvenu letvu oslonjenu o kameni zid. Nagonski ju je zgrabila i uvukla u sobu. Sakrivši je ispod kreveta, nasmiješila se. Bilo je to doista mudro od nje. — Možda ću se sama poželjeti zatvoriti iznutra, Duncane, umjesto da ti dopustim da me zatvoriš izvana -prošaptalaje. Ako si takvo što uopće budem mogla dopustiti, pomislila je. Nebesa, očito je bila predugo

64


GIGA

zatvorena u toj sobi, i to je zasigurno jedini razlog zbog kojega su joj misli toliko smušene. Gilardu je trebala cijela vječnost da doñe po nju, i Made-lyne je ponovo brzopleto zaključila kako joj je Duncan sigurno lagao. Dakako, činio je to samo zato stoje uživao biti okrutan prema njoj. Začuvši korake na stubama, s olakšanjem se osmjehnula i potrčala prema prozoru. Hitro je prošla prstima kroz kosu, poravnala haljinu i navukla na lice miran izraz. Gilard, za promjenu, nije bio namrgoñen. U ruhu toplih tamnozelenih tonova izgledao je prilično pristalo. - Gospo Madelyne, želio bih s vama razgovarati prije nego što siñemo rekao je umjesto pozdrava. Glas mu je zvučao blago i obzirno. Kratko je pogledao Madelyne, prekrižio ruke na leñima i počeo koračati gore-dolje ispred nje. - Adela će nam se vjerojatno pridružiti za večerom. Zna da ste ovdje i... - To joj se ne sviña? - I više od toga. Nije rekla ni riječ, ali njezin pogled jasno je govorio što misli o tome. — Zašto mi to govorite? -Ja... osjećam da vam dugujem objašnjenje, tako da se možete pripremiti. — Zbog čega ste zabrinuti za mene? Jeste li možda promijenili mišljenje o meni? Po svemu sudeći, jeste — rekla je Madelyne. -Je li to stoga što sam vam pomogla tijekom bitke? — Ah, pa... naravno - promucao je Gilard. — To je doista žalosno. — Žao vam je što ste mi spasili život? - zaprepastio se Gilard. — Niste me razumjeli, Gilarde. Žao mije što sam bila primorana oduzeti nekome život da bih spasila vaš - objasnila je Madelyne. — Gospo, protuslovite samoj sebi - odvratio je Gilard. Izgledao je prilično smeteno. Naravno da ne može shvatiti. Previše je nalik na svoga brata, zaključila je Madelyne. Naviknuo je na okrutnost i jasno da ne može razumjeti sram koji je osjećala zbog svog nedjela. Nebesa, za njega je ona vjerojatno heroina. — Čini se da ste zaključili kako sam učinila dobro djelo, i stoga ste promijenili mišljenje o meni. — Bojim se da vas ne razumijem — rekao je Gilard slegnuv-ši ramenima. — Znam da me ne razumijete - odvratila je Madelyne. Glas joj je zvučao toliko tužno da ju je Gilard poželio utješiti. — Neobična ste žena. — Trudim se ne stvarati neprilike, ali to mi često nije lako uzmete li u obzir što sam sve prošla zadnjih dana... — To je bio kompliment - odvratio je Gilard ne uspijevajući prikriti osmijeh zbog prizvuka kajanja u njezinu glasu. Po svemu sudeći, zaključila je kako misli daje čudakinja. Odmahnuo je glavom i poveo je prema stubama, upozorivši je da pazi kako hoda jer su strme i mjestimice skliske. Tijekom silaska nastavio je pričati, no Madelyne je bila previše živčana da bi ga slušala. Više od svega zabrinjavao ju je mogući susret s Adelom. Na ulazu u veliku dvoranu Gilard je zastao i ponudio joj i ruku. Odbila je njegovu galantnu gestu pomislivši kako njegovoj braći ne bi bilo drago vidjeti koliko je ljubazan prema njoj. Polako je odmahnula glavom i zavirila u dvoranu. Nebesa, bila je doista golema! Nasuprot ulazu nalazio se veliki kamin. Desno, na dovoljnoj udaljenosti od kamina, ugledala je masivni drveni podij, a na njemu stol, dovoljno dug da za njime može sjediti najmanje dvadeset ljudi. Većina stolaca bila je oštećena, a neki su bili i prevrnuti. Neobičan miris ispunio joj je nosnice. Nije joj trebalo dugo tla shvati njegov izvor. Otrcana staza neprepoznatljivih boja koja je prekrivala pod bila je toliko dotrajala daje nalikovala na staru istrošenu krpu. Vatra u kaminu pojačavala je ustajali miris koji se širio prostorijom, a ako to nije bilo dovoljno da joj se prevrne želudac, zadah tuceta prljavih pasa koji su jedan

65


GIGA

preko drugoga ležali nasred prostorije, svakako jest. Madelvne je bila zgrožena time što je vidjela, no odlučila je zadržati vlastite misli za sebe. Ako Wextonovi žele živjeti u svinjcu, neka im bude. To sigurno nije njezin problem. Kad ju je Gilard lagano gurnuo da krene, uputila se ravno prema podiju. Edmund je već sjedio za solom, leña oslonjenih o zid. Gledao je u nju, no činilo se da se trudi gledati kroz nju, jednako kao što se sama trudila djelovati bezbrižno, premda nije bila. Nakon što su Madelyne i Gilard sjeli za stol, vojnici su nahrupili u dvoranu i hitro zauzeli preostale stolce. Mjesto na čelu stola, koje je nedvojbeno pripadalo Duncanu, glavi njihove obitelji, ostalo je prazno. Madelyne je upravo zaustila da upita Gilarda kada će im se njegov brat pridružiti, kadli ju zaustavi njegov glasan povik. — Gerty - proderao se. — Dolazimo - slijedio je jednako glasan odgovor iz smjera kuhinje koja se nalazila zdesna. Istog trenutka Gerty se pojavila na vratima žonglirajući s gomilom drvenih tanjura u jednoj i pladnjem punim mesa u drugoj ruci. Dvije mlade služavke s istim asortimanom slijedile su je u stopu, dok je treća, i posljednja u povorci, nosila dva pladnja natrpana štrucama svježe pečena kruha. Ono što se zatim dogodilo bilo je vrijedno svake sablazni. Madelyne je bila i više nego zgrožena. Gerty je s treskom spustila pladanj i tanjure nasred stola. Služavke su slijedile njezin primjer. Drveni tanjuri počeli su letjeti duž stola poput diskova na igralištu, sve dok svaki od vojnika nije dograbio svoj. Slijedili su ih vrčevi puni piva. Čim su se muškarci predvoñeni Edmundom bacili na hranu, hrpa pasa skočila je na noge i poredala se duž stola. Madelyne nije mogla shvatiti razlog za takvo neobično ponašanje, sve dok prva kost nije poletjela preko ramena jednog od vojnika. Hrt, zamalo dvaput veći od svoje subraće, pojurio je za njom. Dakako, odbačena kost istog trenutka postala je predmetom žestoke rasprave. Slijedilo je oštro rezanje sve dok otpaci hrane nisu počeli dolijetati sa svih strana, a psi se ustrčali da ih dohvate, mahnito ih grabeći i proždirući, baš poput muškaraca za stolom. Madelyne je u nevjerici zurila u vojnike. Cak i daje htjela, nije mogla prikriti gnušanje. No jedno je barem bilo sigurno: izgubila je volju za jelom. Nije čula nijednu lijepu ni uhu ugodnu riječ, samo nerazumljivo mrmljanje koje je više sličilo roktanju nego razgovoru, isprekidano oštrim rezanjem pasa. U prvi trenutak pomislila je da se radi o podvali smišljenoj daje iživcira, no kada su muškarci nastavili proždirati hranu sve dok i posljednji od njih nije do vrha napunio želudac i zadovoljno se podrignuo, morala je odbaciti tu zamisao. - Ne jedete, gospo — obratio joj se Gilard, usta punih hrane. Napokon je opazio da Madelyne nije ni pipnula meso s pladnja postavljenog ispred njih. — Niste gladni? - Izgubila sam tek — odvratila je. Vidjevši kako Gilard ispija velik gutljaj piva i otire usta rukavom košulje, preokrenula je očima. — Recite mi nešto, Gilarde - tiho mu se obratila. Zašto niste čekali Duncana? Pomislila bih da će to očekivati od vas. - Ah ne, on nikada ne jede s nama — odvratio je Gilard, pa od debele štruce odlomio komad kruha i ponudio joj da s njim podijeli komadić. Odmahnula je glavom. - Duncan nikada ne jede s vama? - Ne otkad je otac umro, a Mary se razboljela - objasnio je Gilard. - Tko je Mary? - Mary je bila naša domaćica — naglasio je i kratko se podrignuo. — Ima tomu već nekoliko godina kako je umrla — nastavio je, tona preležerna za Madelynein ukus. - Uvijek sam mislio da će nas sve nadživjeti. Adela nije htjela ni čuti za to daje zamijeni. Rekla je da ne želi povrijediti njezine osjećaje. Pred sam kraj, Mary je toliko slabo vidjela da bi najčešće promašila stol. Posegnuo je za vrčem, popio još jedan dugi gutljaj piva pa bacio još jednu kost psima. Madelyne se morala izmaknuti daje izbjegne, što ju je ponovo uzrujalo.

66


GIGA

- Kako bilo — nastavio je Gilard — Duncan je glava kuće, no rijetko sudjeluje u obiteljskim okupljanjima. Mislim da više voli jesti sam. - U to ni najmanje ne sumnjam — promrmljala je Madelyne. I sama bi radije jela u svojoj sobi. -Jedu li vojnici uvijek toliko pohlepno? — upitala je. Po Gilardovu blijedu pogledu i načinu na koji je slegnuo ramenima zaključila je da gaje njezino pitanje zbunilo. — Nakon napora kojima su izloženi tijekom dana, prilično su gladni. Kada je Madelyne pomislila da više neće moći izdržati pogled na njih a da ne povrati, vojnici su jedan po jedan počeli ustajati od stola, glasno podrigujući i tapšući se po pretrpanim trbusima. Kad cijeli taj oproštajni ritual ne bi bio toliko odbojan, bio bi smiješan, zaključila je Madelyne promatrajući ih kako napuštaju dvoranu. Psi su takoñer počeli napuštati svoje položaje uz stol, sve dok se i posljednji od njih nije posložio u novu piramidu u blizini kamina. Htjela-ne htjela, Madelyne je morala priznati da su bolje odgojeni od gospodara. Nijedan nije podrignuo za oproštaj. — Niste okusili ni komadića — opazio je Edmund. -Jeste li prenapeti da bi večerali s nama? — Vi biste to nazvali večerom? — odvratila je Madelyne ne uspijevajući suspregnuti ljutnju. — Kako biste vi to nazvali? — upitao je Edmund. — Žderanjem. — Ne razumijem. Što ste time mislili reći? — rekao je Edmund. — U tom slučaju bit će mi drago da vam objasnim — odbrusila je Madelyne. - Vidjela sam životinje koje se ljepše ponašaju pri jelu. Pristojni ljudi drže do ponašanja za stolom, Edmunde. Ovo čemu sam upravo svjedočila nije dostojno čovjeka. Bila je to hrpa barbarina koja je proždirala hranu ponašajući se poput divljih životinja. Razlika je samo u tomu što su bili odjeveni u ljudsko ruho. Jesam li sada bila dovoljno jasna? Edmundovo se lice oblilo tamnim rumenilom. Izgledao je kao da se sprema na skok preko stola kako bije zadavio. Madelyne je bila presrdita da bi marila. Izbacivši iz sebe dio ljutnje, osjećala se nadasve dobro. — Vjerujem da ti je tvoj položaj sasvim jasan, Edmunde. Jesam li u pravu? Nebesa, bio je to Duncanov glas, a po smjeru iz kojega je dolazio Madelyne je zaključila da joj prilazi s leda. Ipak, nije se usudila okrenuti i provjeriti. U protivnom bi izgubila svu svoju novostečenu hrabrost. Više je osjetila nego znala da je stao iza nje. Nagnuvši se unatrag, leñima je dotaknula njegovo bedro. To ju je, doduše, samo podsjetilo kako je snažno i tvrdo. Moć koja je zračila iz njega bila je gotovo opipljiva, i možda bi doista trebala pripaziti na svoj dugi jezik. Odlučila gaje zbaciti s podija. Naglo je ustala, okrenula se i našla se oči u oči s barunom Wextonom. Nije odstupio ni milimetra. Dakle, nije bilo druge nego obići ga. Podigla je rub haljine i brzo sišla s podija. Nažalost, napravila je kobnu pogrešku i okrenula se. Željela je prije odlaska sasuti mu u lice što misli o ponašanju njegovih ljudi za stolom, no trenutak predugo ostala je zagledana u njegove oči. Zacijelo dovoljno dugo da izgubi hrabrost za to. Doista je nevjerojatno, pomislila je, kako mi uglavi naglo nastane propuh u njegovoj blizini. Činilo se da nad njom ima neku tajanstvenu moć i, kvragu, upravo se njome uspješno služio. Tako joj Bog pomogao, nije se uopće mogla sjetiti što mu je htjela reći. Bez riječi se okrenula i polako uputila prema izlazu. Zaključila je kako će se morati zadovoljiti tom malom pobjedom, jer najradije bi trčala. Na pola puta zaustavio ju je njegov glas. - Madelyne, nisam ti dao dopuštenje da se udaljiš sporo je izgovorio, ističući svaku izgovorenu riječ. Stala je kao ukopana. Kada se okrenula, na licu joj je titrao pobjednički osmijeh. - Nisam ga ni tražila — istim tonom je odvratila. Prije nego što mu je ponovo okrenula leda, stigla je vidjeti preneražen izraz njegova lica. Nastavila je hodati, mrmljajući si u bradu kako ona ionako nije ništa više od zarobljenice. Normalno je da se zarobljenik neće previše truditi izvršavati naredbe onoga tko gaje zarobio,

67


GIGA

zar ne? Napokon, doista nije zavrijedila da se tako ponaša prema njoj. Ipak je ona jedna nadasve dobro odgojena mlada dama. Budući daje bila zauzeta mrmljanjem sebi u bradu, nije čula njegove korake. Mora daje u skoku došao do nje, baš poput vuka, zaključila je, osjetivši njegovu ruku na ramenu. Lagano gaje stisnuo u namjeri daje zaustavi, no to doista nije bilo nužno. Ciniju je dodirnuo, napetost je u njezinim ramenima popustila. Kad se primaknula bliže k njemu, osjetio je kako je zadrhtala. No njegove iluzije da dršće od straha pred njim u trenu su se istopile. Uopće se nije obazirala na njega. Ukočena pogleda gledala je prema ulazu u dvoranu. U Adelu.

DEVETO POGLAVLJE 'Mrzite zlo. Zalazite se za dobro.'

68


GIGA

Novi zavjet, Poslanica Rimljanima 12:9 Madelyne je bila užasnuta izgledom žene u koju je upravo gledala. Istog trenutka znala je da to mora biti Adela. Djevojka je bila veoma nalik na svojega brata Gilarda. Imala je istu boju kose i očiju, no bila je niža, premršava i nezdrave boje kože, prema kojoj nije bilo teško zaključiti kako nije dobro. Bila je odjevena u haljinu koja je bila toliko prljava da se boja jedva mogla raspoznati. Duga kosa bila joj je tolika zamršena i jednako prljava kao i haljina, da se Madelyne morala upitati kakva li su sve stvorenja našla smještaj u njoj. Ipak, nakon prvog šoka, shvatila je daje njezin izgled ne odbija na način da bi poželjela maknuti pogled s nje. Na djevojčinu licu prepoznala je izraz ranjene životinje. Pogled joj bio pun bola i očaja. Madelyne bi se najradije rasplakala od jada. Nebesa, njezin joj je brat to učinio. On je bio jedini krivac i zbog toga je zaslužio dovijeka boraviti u paklu. Duncan je prebacio ruku preko Madelyneina ramena i grubo je privukao k sebi. Nije imala pojma zašto je to učinio. Niti se mogla prisiliti da prestane drhtati. - Ubit čuje, Duncane — viknula je Adela. Edmund se požurio prema sestri, uzeo je za ruku i poveo prema stolu, usput joj nešto govoreći, no toliko tiho da Madelyne nije mogla razaznati riječi. Što god bilo, činilo se da ju je umirilo. Držanje joj je postalo manje napeto, a nekoliko puta šutke je kimnula, stoje bio očit znak da se slaže. Sjela je uz Edmunda i kada je Madelyne već pomislila da je najgore prošlo, Adela ju je ponovo prostrijelila pogledom. - Ubit ću je, Duncane — povikala je. — Imam pravo na to. Oči su joj bile pune mržnje i Madelyne bi zasigurno ustuknula daje imala kamo. No Duncan ju je toliko čvrsto držao da se nije mogla ni pomaknuti. Na trenutak je ostala bez riječi. Zatim je polako kimnula, dajući Adeli do znanja kako je razumjela njezinu prijetnju. Odjednom je shvatila kako bi to moglo izgledati kao da se slaže. Morala je pod hitno razjasniti stvar. - Slobodno pokušaj, Adela — povikala je. Po svemu sudeći, Adeli se njezin odgovor nije ni najmanje svidio jer se tada doista rasrdila. Skočila je na noge, toliko brzo i žestoko daje stolac na kojem je sjedila odletio s podija i tresnuo o kameni pod. — Pripazi na leda, jer čim se okreneš... - Dosta! Duncanov glas odjeknuo je dvoranom. Nastupila je potpuna tišina. Adela je spustila ramena. Madelyne je Adela izgledala kao da će uvenuti pred njihovim očima. Edmundu se nije svidjelo kako se Duncan obratio njihovoj sestri. Uputio mu je dug i smrknut pogled, pa vratio stolac na mjesto i pomogao Adeli da sjedne. Duncan je kroz zube promrsio tihu kletvu pa čvrsto primio Madelyne za ruku i izveo je iz dvorane. Morala je trčati da uhvati njegov korak, u protivnom bije vukao za sobom. Stisak njegove ruke popustio je tek pred vratima njezine sobe. - Kako ste mogli dopustiti da se Adela toliko zapusti? — naglo je upitala Madelyne. — Tvoj brat je kriv za to — odbrusio je Duncan. Znala je da neće moći dugo zadržati suze. Ispravila je ramena i pogledala ga ravno u oči. — Vrlo sam umorna, Duncane. Voljela bih poći na spavanje. Otvorila je vrata i ušla u sobu, nadajući se daje neće slijediti. Začuvši njegove korake na stubama, shvatila je daje otišao. Polako je zatvorila vrata i bacila se na postelju, očiju punih suza. Duncan se vratio ravno u dvoranu. Odlučio je braći reći što je naumio s Madelyne. Dakako, očekivao je njihovu potpunu suradnju. Edmund i Gilard još su bili za stolom, no Adela se, nasreću, povukla u svoju sobu. Čim se Duncan zavalio u stolac, Gilard je pred njega stavio vrč piva. Edmund nije oklijevao s

69


GIGA

napadom. - Očekuješ li od nas da ćemo štititi Louddonovu sestru na štetu naše vlastite? — Gospa Madelyne nije učinila nikakvo zlo Adeli - rekao je Gilard. — Nije nimalo slična svom bratu i ti to prokleto dobro znaš, Edmunde. Ružno smo se ponašali prema njoj, a ipak se nije nijednom riječju pobunila. — Zaboga, nemoj opet započinjati o njezinu junaštvu — odvratio je Edmund. —Jest, hrabra je — priznao je, slegnuvši ramenima. - Znam da ti je spasila život tijekom bitke. Tako mi Boga, toliko si puta ponovio tu priču da već svaku riječ znam napamet — dodao je, pa svrnuo pogled na Duncana. - Ipak, ne radi se o tomu. Njezina nazočnost uznemiruje Adelu. — U pravu si — rekao je Duncan. - I to me raduje. — O čemu, zaboga, govoriš? — zaprepastio se Edmund. — Edmunde, prije nego što izgubiš živce, reci mi jedno: kad je Adela zadnji put razgovarala s tobom? — U Londonu, nakon što ju je Louddon silovao — odvratio je Edmund. Zvučao je prilično uzrujano, no Duncan se nije na to obazirao. — A tebi, Gilarde? Kada ti se sestra zadnji put obratila? — Kada i Edmundu — rekao je Gilard, namrštena čela i mračna pogleda. — Rekla je što se dogodilo i to je bilo sve. Znaš i sam da otada ni s kim nije progovorila ni riječi. — Sve do večeras - podsjetio ih je Duncan. - Obratila se Madelyne. — I to je, po tebi, dobar znak? — upitao je Edmund. -Jest, progovorila je, ali prijetila je ubojstvom, brate. Zaboga, za-klela se da će ubiti Madelyne. Meni to ne izgleda kao da joj se stanje popravilo. — Ipak jest — proturječio je Duncan. — Adela nam se vratila, barem nakratko. Njezin um sada je obuzet srdžbom, no vjerujem da bi se uz Madelyneinu pomoć mogla početi oporavljati. Edmund je odmahnuo glavom. — Kada joj je Catherine došla u posjet, Adela je nije htjela čak ni pogledati. Zašto misliš da joj Madelyne može pomoći kad joj ni vlastita sestra nije mogla? Duncanu je bilo doista teško objasniti vlastite osjećaje. Nije naviknuo s braćom razgovarati o važnim stvarima jer on je bio taj koji je izdavao zapovijedi i očekivao da se bez pogovora izvrše. Prema članovima svoje obitelji postupao je jednako kao i prema svojim vojnicima. U tome je bio veoma nalik na svojega oca. Jedina iznimka od tog svetog pravila bio je način na koji je podučavao svoje vojnike, istodobno djelujući kao sudionik i učitelj. Od svakog pojedinca zahtijevao je da postigne ono što je sam već postigao. Ipak, ovo nisu bile uobičajene okolnosti. Njegova braća zaslužuju znati što namjerava učiniti. Napokon, Adela je bila njegova koliko i njihova sestra. Stoga su imali potpuno pravo reći svoje mišljenje. — Predlažem da opet pozovemo Catherine — tvrdoglavo je ustrajao Edmund. — To neće biti potrebno - usprotivio se Duncan. — Madelyne će pomoći Adeli. Sve što trebamo učiniti jest daje malo poguramo - dodao je, trudeći se prikriti osmijeh. — Ona je jedina koja zna što se dogaña u Adelinoj glavi. Siguran sam da može situaciju okrenuti u njezinu korist. - Naravno, Duncane, to će se i dogoditi. Čim se okrene, Adela će joj zabiti nož u leña. Na nama je da poduzmemo sve da se to ne dogodi. - Ne bih želio da Madelyne bude na bilo koji način ugrožena — rekao je Gilard. - Bilo bi bolje daje ostavimo po strani. Louddon će sigurno zahtijevati daje vratimo. Madelyne nije Duncanova, Edmunde. Svi smo jednako odgovorni za nju. - Ne, Gilarde — odvratio je Duncan. — Madelyne jest moja. Ja ću se pobrinuti za nju — dodao je. Ton glasa bio mu je blag, no izazov je bio jasno izrečen. Dugi trenutak zagledao se u brata čekajući njegovu reakciju. Gilard je oklijevao. Edmundu se, pak, nije nimalo svidjelo što si Duncan uzima isključivo

70


GIGA

pravo odlučivati o tome što će biti s Madelyne. Situacija u kojoj se našao bila je pomalo neuobičajena s obzirom na to da su on i Gilard najčešće imali suprotne stavove o zamalo svim pitanjima. No sada se za promjenu morao složiti s njim. - Možda bi doista bilo bolje Madelyne ostaviti po strani -rekao je, namjeravajući dodati kako bi trebali razmisliti o tome daje što prije vrate Louddonu. No Duncan je shvatio na što cilja. Pljesnuo je dlanovima o stol toliko snažno da bi se vrč piva sigurno prevrnuo da ga Gilard nije uhvatio. - Madelyne ne ide nikamo, Edmunde. Nemam namjeru više raspravljati o tome. Dakle, jesi li sa mnom ili si protiv mene? Dugi trenutak prošao je u potpunoj tišini. - Znači, tako stoje stvari - napokon je rekao Edmund. Duncan je kimnuo. Gilard ih je bez riječi promatrao, posve smeten. Očito mu je nešto promaknulo, no nije mogao dokučiti što bi to moglo biti. -Jest, tako stoje stvari - priznao je Duncan. — Namjeravaš li se usprotiviti mojoj odluci? Edmund je duboko uzdahnuo pa polako odmahnuo glavom. - Ne, Duncane. Na tvojoj sam strani, ali moram te upozoriti na probleme koje će tvoja odluka izazvati. — To me neće pokolebati, Edmunde. Budući da Duncan očito nije imao namjeru objasniti o čemu je riječ, Gilardje zaključio kako će morati pričekati da se s Edmundom nade nasamo i tada ga pitati što se dogaña. Usto, želio je razjasniti nešto drugo. - Duncane, što si mislio time da Madelyne trebamo malo pogurati da pomogne Adeli? — naglo je upitao. Duncan je napokon svrnuo pogled na najmlañeg brata. Bio je prilično zadovoljan stoje uspio dobiti Edmundovu potporu i raspoloženje mu se stoga prilično popravilo. — Madelyne ima odreñenih iskustava na temelju kojih može pomoći našoj sestri. Predlažem da ih dovedemo u situaciju da se viñaju što je moguće češće. Edmunde, ti ćeš se pobrinuti za to da Ade-la svaki dan side na večeru. Gilarde, ti ćeš dovesti Madelyne. Ima povjerenja u tebe. — Znači li to da u mene nema povjerenja? - zgranuto je upitao Edmund. Duncan se nije trudio odgovoriti mu. Pogledom mu je jasno dao do znanja kako ne uživa kad ga se prekida u govoru. - Nije važno želi li bilo koja od njih sići na večeru ili ne. Bude li potrebno, dovucite ih silom. Jest će zajedno, htjele to one ili ne. — Adela sigurno neće biti pitoma i uljudna poput Madelyne — pobunio se Gilard. — Kladim se da će je početi vrijeñati činije ugleda. Madelyne ima preblagu ćud da bi imala ikakve šanse protiv... — Madelyneina ćud blaga je poput oluje, Gilarde - nestrpljivo je odvratio Duncan. — Trebamo je samo potaknuti da je pokaže. — Kako možeš govoriti takvo što? — zapanjeno je povikao Gilard. — Gospa Madelyne prava je dama. Nikada ne bi povisila glas... Začuvši kako je Edmund prasnuo u smijeh, zašutio je. -Ima i blagi udarac, Gilarde. A svi smo imali prigodu čuti koliko je pitoma i uljudna. Vikala je dovoljno glasno daje čuje cijela Engleska. Groznica joj je pomutila um. Rekao sam ti, trebalo joj je odrezati kosu da demoni izañu, Duncane. Vikala je jer nije bila pri sebi. Čak i ne zna daje raspalila Edmunda po oku. Duncan je odmahnuo glavom. — To i sam znam, Gilarde. Ne moraš se truditi opravdati njezino ponašanje. — Dakle, što namjeravaš s njom? — svadljivim tonom upi-l.io je Gilard. - Pružiti joj sigurno utočište u našem domu - odvratio je I )uncan pa ustao i uputio se prema izlazu. Bio je to nedvojbeno znak daje razgovor završen. - To neće biti moguće sve dok Adela ne doñe k sebi - povi kao je Edmund za njim. - Za Madelvne će to biti pravo mučenje.

71


GIGA

— Ništa manje nego za sve nas — odvratio je Duncan. — Ako Mog da, uskoro će završiti — dodao je i izašao iz dvorane. Uputio se ravno prema jezeru, i dalje razmišljajući o Madelvne. Čudno ali istinito, ironijom sudbine Madelvne nije posjedovala mračne crte osobnosti svog brata. Karakter joj je bio čvrst poput stijene. Znao je da nije svjesna svoje snage i odlučnosti, i pomislivši na to, morao se osmjehnuti. Napokon, sam se u to uvjerio. Morala je pasti u groznicu da bi njezina strastvena narav izašla na površinu, no iako ju je potiskivala, nije ju uspjela sakriti. Njezina snažna volja jednako mu se sviñala kao i njezina razuzdana putenost. Napokon, možda će Adela pomoći njoj, jednako kao i ona Adeli. Njegova sestra mogla bi joj i nesvjesno pomoći da se riješi svojih unutarnjih zapreka. Ledena voda napokon gaje primorala da izbaci Madelvne iz glave. Kad završi s plivanjem, poći će k njoj. Ta pomisao bila je dovoljna da mu vrijeme u okrutnom treniranju samodiscipline proñe brže nego inače. U svojoj sobi, Madelyne je upravo bila rastvorila prozorska okna i zagledala se u daljinu. Vidjevši Duncana kako se približava jezeru, nemalo se iznenadila. Zapanjeno je promatrala kako svlači sa sebe sve do posljednjeg komada odjeće. Čudno, ali pogled na njegovo golo tijelo nije ju nimalo uznemirio. Možda bi se doista trebala stidjeti, no bila je previše zaprepaštena time što taj ludi čovjek kani učiniti da bi se rumenjela zbog njegove golotinje. Napokon, ionako gaje mogla vidjeti samo s leda. Nije mogla vjerovati da će zaista skočiti u vodu. No skočio je na glavu i uronio u hladno jezero, bez i trunke oklijevanja. Pun mjesec omogućio joj je da ga prati pogledom sve dok nije preplivao jezero po širini i vratio se natrag. No kad je počeo izlaziti iz vode, njezina ju je pristojnost prisilila da zatvori oči. Pričekala je dovoljno dugo dok nije zaključila da se odjenuo, i ponovo ih otvorila. Stajao je uz rub jezera. Na sebi je imao samo hlače. Visok i uspravan, izgledao je veličanstveno, moćno i nesavladivo, poput jednog od Zeusovih sinova. Nije se trudio navući košulju. Nemarno ju je prebacio preko ramena i uputio se natrag. Zar je doista neosjetljiv na hladnoću? Madelyne se smrzavala samo od hladna zraka koji je ulazio kroz prozor. Ipak, Duncan se ponašao kao daje topla proljetna noć. Nije čak ni ubrzao korak da se što prije skloni na toplo. Kad se približio, srce joj je počelo ubrzano lupati pri pogledu na njegov uzak struk i široka ramena. Doista je bio savršeno grañen. Nadlaktice su mu bile snažne i mišićave, kao i njegova glatka, napeta prsa. Čak i s te udaljenosti mogla je osjetiti kako moć i samosvjesnost isijavaju iz njega, i to ju je jednako plašilo koliko i uzbuñivalo. Odjednom je stao i podigao pogled. Nagonski je podigla ruku da mu mahne i brzo je spustila. Nije mogla vidjeti izraz njegova lica, no pretpostavila je da se ne smiješi. N.ipokon, uvijek je bio smrknut i ozbiljan, pa zašto bi sada bilo drugačije? Hitro se okrenula i legla u postelju zaboravivši zatvoriti prozor. Ljutnja je još uvijek nije napustila, a svaki put kad bi joj pred očima iskrsnula Adelina slika, poželjela je vrištati. Umjesto toga, ponovo se rasplakala. Idućih sat vremena provela je otirući suze s oteklih vjeña. I sve to samo zbog Adele. Srce joj se paralo od pomisli na muke koje je ta sirota djevojka morala preživjeti. Madelyne je znala kakav je osjećaj biti izložen tuñoj milosti i nemilosti. Znala je sve o njezinoj potisnutoj srdžbi i svim je srcem suosjećala s njom. Istodobno, ljutnja na Duncana i njegovu braću rasla je iz trenutka u trenutak. Umjesto da poprave situaciju, učinili su je još gorom. Kako su mogli dopustiti da se sirotica toliko zapusti? Tog trenutka odlučila je pobrinuti se za Adelu. Pomoći će joj ne zato što je smatrala svojom dužnošću umanjiti posljedice zlodjela koje je počinio njezin brat — nije željela Loud-donovu krivnju nositi na svojim leñima, niti se osjećati odgovornom zbog njegova čina — nego zato

72


GIGA

što je bila toliko ranjiva i izgubljena. Bit će pažljiva i ljubazna prema njoj, i Adela će s vremenom sigurno prihvatiti njezinu utjehu. Nebesa, opet se rasplakala. Osjećala se kao daje upala u zamku. Bila je toliko blizu granice i doma svoje roñakinje, no nije mogla pobjeći. Ne sada. Adela je trebala njezinu ljubav i potporu. Njezina braća, ti divljaci, nisu joj mogli pružiti nijedno ni drugo. Nema joj druge nego ostati dok Adela ponovo ne doñe k sebi. Skutrila se ispod pokrivača i jače ih stisnula uza se pokušavajući se ugrijati sve dok nije shvatila daje prozor ostao otvoren. Skočila je iz postelje, omotala se pokrivačem i požurila zatvoriti okna. Kišilo je. Vrijeme savršeno odgovara mojem raspoloženju, zaključila je. Pogledala je prema jezeru samo da se uvjeri kako Duncan više nije ondje, pa svrnula pogled na obližnju uzvisinu. Na vrhu je ugledala životinju. Bila je toliko iznenañena što je vidi da se podigla na vrhove prstiju i nagnula kroz prozor, plašeći se da će velika zvijer nestati ako samo na trenutak skrene pogled s nje. Činilo se da gleda ravno u nju. Madelyne je bila sigurna daje sišla s uma, baš poput Adele. Zaboga, zvijer je izgledala baš poput vuka, zadivljujuće snažno i čarobno. U nevjerici je odmahnula glavom, istinski zadivljena prizorom. Vidjevši kako je podigao glavu visoko prema nebu, pomislila je da vjerojatno zavija, no zbog udara vjetra i kišnih kapi po zidovima zamka, nije ga mogla čuti. Dugo je stajala uz otvoren prozor ne skidajući pogled s velike životinje. Na trenutak je zatvorila oči, a kad ih je ponovo otvorila, vuk je i dalje bio ondje. — To je samo pas — uvjeravala se. — Veliki pas. Kad bi bila praznovjerna, kao što nije, sigurno bi zaključila kako je riječ o predznaku. Napokon je zatvorila prozor i vratila se u postelju. Ipak, ni uz najbolju volju nije joj uspijevalo izbaciti iz glave sliku velike divlje životinje. Kako bilo, tvrdoglavost je ipak prevladala. Posljednja misao prije nego stoje pala u san bila je da to nipošto nije bio vuk. Usred duge mračne noći probudila se dršćući od hladnoće. Istog trenutka osjetila je kako je Duncan prebacio ruku preko njezina struka i privukao je k sebi. Pomislivši kako zasigurno sanja, nasmiješila se i ponovo zapala u san.

DESETO POGLAVLJE 'U ona su vremena na zemlji živjeli divovi.'

73


GIGA

Stari zavjet, Knjiga Postanka 6:4 Bude li poživjela dovoljno dugo da doživi starost, Madelyne se zaklela da nikada neće zaboraviti tjedan koji je uslijedio nakon njezine odluke da pomogne Adeli. Svijet zasigurno nije vidio većih čudesa otkad je vojvoda William krenuo u osvajanje engleskoga prijestolja, zaključila je, no budući da se tada još nije rodila, to se vjerojatno ne računa. Dogañaji koji su se zbili bili su jedan luñi od drugoga, i Madelyne se nije mogla oteti dojmu kako se našla usred urote kojoj je glavni cilj bio razoriti njezinu blagu narav i zdrav razum. Kako joj se pomisao da se liši jednog ili drugog nije ni najmanje svidjela, odlučila ih je oboje zadržati. Napetosti kojima je bila izložena i sveca bi dovele u kušnju da izgubi mir i počne škrgutati zubima. Dakako, sve to samo zahvaljujući Wextonovima. Prije svega, Madelyne je od Duncana zatražila i dobila dopuštenje da izañe iz zamka nahraniti životinje ostacima hrane. S jednim od vojnika, kojemu je bilo nareñeno daje prati poput sjene, uputila se ravno prema vratima u zidinama. Srećom, mladić je čuo da joj je dopušteno izaći, pa se umjesto nje uputio u raspravu s čuvarem zaduženim za podizanje i spuštanje mosta. S vrećom punom ostataka mesa, peradi, kruha i povrća uputila se prema strmoj uzvisini nedaleko od zidina. Budući da nije imala pojma što divlji psi najradije jedu, ponijela je pomalo od svega. Njezina sjena, pristao mladi vojnik po imenu Anthony, nezadovoljno je mrmljao sebi u bradu. Predložio joj je da jašu, no odbila je rekavši da će im šetnja doista više goditi, i tako mu nije preostalo drugo nego da hoda za njom. Madelyne bi u stvari rado jahala, no nije mu željela priznati da tu vještinu nikada nije uspjela svladati kako treba. Po povratku u zamak naletjela je na Duncanov i više nego neljubazan doček. — Nisi dobila dopuštenje da izañeš izvan zidina - ljutito je rekao čim ju je ugledao. Anthony je istog trenutka stao u njezinu obranu. - Dopustili ste joj da pode nahraniti životinje - podsjetio je svo*; ga gospodara. — Točno, dopustio si mi — rekla je Madelyne i slañahno mu se nasmiješila, znajući da gaje nadmudrila. Izaći iz zamka ili izvan njegovih zidina nije bilo jedno te isto, no tko mu je kriv što nije pitao gdje namjerava hraniti životinje? Duncan je duboko uzdahnuo i zagledao se u nju, čekajući objašnjenje. Po izrazu njegova lica nije bilo teško zaključiti daje srdit. Madelyne je pomislila kako bi joj bilo draže daje vikao na; nju. No nije. Nikada nije podizao glas ni na koga. Nije ni morao, jer pogled na njegovo veliko i snažno tijelo bio je dovoljan da ljudima utjera strah u kosti, a kad bi se namrštio, kao što upravo jest, učinak je bio potpun. Ipak, nije ga se bojala. Nažalost, morala se na to neprestano podsjećati. Još nije skupila hrabrosti pitati ga stoje mislio kad je rekao da ona sada pripada njemu. Samu sebe neprestano je zavaravala kako nije najbolji trenutak da ga to pita, no to je bila laž. Istina je bila da se bojala njegova odgovora. Usto, uvjeravala se kako mora pričekati da Adela doñe k sebi. Tek nakon toga raspravit će s Duncanom pitanje svoje budućnosti. — Pošla sam samo na uzvisinu - napokon je objasnila. — Nisi valjda mislio da ću produžiti do Londona? — Zašto si se penjala na uzvisinu? - upitao je, zanemarujući njezinu primjedbu o bijegu. Očito ju je držao preblesavom da bi na nju odgovorio. — Željela sam ostaviti hranu za vuka. Izraz Duncanova lica napokon se promijenio. Na njezino zadovoljstvo, nije uspio zadržati svoj dobro poznati mir. Bio je zaprepašten. Madelyne nije mogla prikriti osmijeh. — Možeš se smijati ako želiš, ali sigurna sam da sam vidjela vuka. Dužnost mi nalaže da ga hranim barem dok se vrijeme ne popravi. Naravno, to bi moglo značiti da ću mu cijelu zimu

74


GIGA

morati ostavljati hranu, ali čim doñe proljeće, s prvim toplim povjetarcem sigurno će biti u stanju sam loviti. Duncan se bez riječi okrenuo i udaljio. Madelyne se osjećala kao da bi najradije prasnula u smijeh. Nije joj zabranio da izlazi izvan zidina, a ta mala pobjeda bila je dovoljna da joj se raspoloženje prilično popravi. Iskreno rečeno, bila je uvjerena da vuk više nije u blizini. Svake noći gledala je kroz prozor, ali više ga nije vidjela. Jednostavno je nestao, i dok bi noćima, skutrena ispod pokrivača razmišljala o njemu, često se pitala je li ga doista vidjela ili je ta slika bila samo plod njezine pretjerano razigrane mašte. Ipak, nije to priznala Duncanu. U stvari, nalazila je izvjesno nastrano zadovoljstvo u tome što svakodnevno može izaći izvan zidina zamka. Hrana koju bi dan prije ostavila na proplanku, uvijek bi nestala, stoje značilo da u okolici ipak ima životinja koje ju jedu, pa njezina misija ipak nije bila uzaludna. To ju je veselilo, no više od toga veselilo ju je stoje znala da tim postupkom živcira Duncana. Činila je to namjerno. A po načinu na koji ju je izbjegavao, znala je daje uspjela. Jedino što joj je moglo pokvariti raspoloženje bila je pomisao na večeru. Svaki put kada bi se toga prisjetila, postala bi napeta i zlovoljna. Ostajala je vani stoje duže mogla, neovisno o kiši ili hladnoći. Gertyjoj je dala Catherineinu staru odjeću. Bila joj je prevelika, no Madelyne je bila vješta s iglom i koncem. Ishod je bio posve zadovoljavajući. Nije je bilo briga što odjeća nije pomodna. Bila je iznošena ali čista i, stoje najvažnije, topla. Takoñer, svakog popodneva uputila bi se prema stajama sa šakom šećera za Duncanova pastuha, bijelog ljepotana Silena. Zadnjih dana njih dvoje postali su pravi prijatelji. Čim bije ugledao, pastuh bi počeo udarati kopitima o drveni pregra-dak unutar kojega je bio zatvoren. No istog trenutka kad bi mu se obratila, smirio bi se. Madelyne je razumjela njegovu potrebu za šepirenjem i uvijek gaje hvalila, govoreći mu kako je srčan i divan. Unatoč snazi i veličini, Silen se pokazao vrlo nježnim. Uživao je kad bi ga gladila po glavi i tapšala po leñima, a kad bi nakratko prestala, gurao bije njuškom da nastavi. Konjušaru se njezini posjeti Silenu nisu ni najmanje sviñali i svoje mišljenje o tome izgovarao je dovoljno glasno da gaje Madelyne mogla čuti. Bio je uvjeren da će razmaziti Duncanova pastuha, čak je prijetio da će reći gospodaru što s njime izvodi. Ipak, bile su to samo prazne priče. Konjušar je u stvari bio zadivljen načinom na koji je postupala sa Silenom, jer je on sam uvijek bio prilično napet kad bi ga trebao osedlati, no žensko stvorenje poput nje tog se golemog konja, za razliku od njega, nije ni najmanje bojalo. Nakon tri dana konjušar joj se napokon obratio. Prije kraja tjedna Madelyne se uspjela i s njime sprijateljiti. Bio je to James, Maudein muž. William, njihov sin, još uvijek se držao za majčinu suknju, a James nije mogao dočekati da odraste kako bi ga počeo naučavati. S ponosom je objasnio da će dječak slijediti tradiciju i postati konjušar. - Silen bi vam dopustio da ga jašete i bez sedla, gospo — rekao je James, nakon što su izašli iz štale. Madelyne nije mogla prikriti osmijeh. James je prihvatio ime koje je nadjenula Duncanovu konju. — Nikada ne jašem bez sedla — odvratila je. — Iskreno rečeno, James, jedva da uopće znam jahati. — Kad kiša prestane lijevati, možda biste mogli početi učiti - sa smiješkom je predložio. Madelyne je kimnula. — Pitam se, ako ne znate jahati, kako ste prelazili udaljenost od jednog mjesta do drugog? — čudio se James. — Hodala sam — odvratila je Madelyne i glasno se nasmijala vidjevši iznenañen izraz njegova lica. — Pretpostavljam da to nije grijeh — dodala je.

75


GIGA

— Imamo mirnu kobilu s kojom biste mogli početi vježbati — predložio je. — Ne, mislim da to ne bi išlo — odvratila je Madelyne. — Sumnjam da bi se Silenu to svidjelo. Sigurno bi se uvrijedio, a to ne možemo dopustiti, zar ne? — Ne možemo? — zbunjeno je upitao James. — Snaći ću se sa Silenom. Nas dvoje sasvim se dobro slažemo. — Želite jahati gospodarova pastuha, gospo? - zgranuo se James. — Znam kome pripada - rekla je Madelyne. - Sve će biti u redu — dodala je, vidjevši kako je promatra s izrazom krajnje nevjerice. — Silen mi neće učiniti ništa nažao. Već sam gajahala. — Ali, ne možete to učiniti bez gospodarova dopuštenja. — Dobit ću ga, Jamese — s osmijehom je odvratila. Dugi trenutak James ju je bez riječi promatrao, a zatim polako kimnuo. Naravno, dobit će gospodarovo dopuštenje, odjednom je shvatio, zagledan u te velike plave oči koje su ga promatrale s toliko povjerenja. Nije u to ni najmanje sumnjao. Madelyne je napustila staje s čuvarom koji ju je pratio poput sjene, neprestano je podsjećajući kako nije gošća nego zarobljenica. Ipak, ponašao se prema njoj prilično prijateljski i, po svemu sudeći, dužnost njezina pratitelja nije ga ni najmanje živcirala. Prema načinu na koji su ga vojnici pozdravljali u prolazu, shvatila je da ga stvarno cijene. Bio je visok i jak, vedra dječačkog osmijeha zahvaljujući kojem je djelovao puno mlade. Madelyne nije mogla shvatiti zašto mu je dodijeljena dužnost njezina pratitelja; takvo što više bi odgovaralo nekome poput Ansela ili nekom drugom vojniku nižeg ranga i ugleda. Njezina znatiželja sve je više rasla i naposljetku nije mogla odoljeti da ga ne upita. —Jesi li čime razljutio gospodara? Anthony ju je blijedo pogledao, očito ne shvaćajući o čemu zbori. - Nije mi promaknulo kako sa zavišću promatraš druge vojnike kada se vraćaju s obuke. Sigurna sam da bi radije vježbao s njima nego hodao uokolo za mnom. - Nije mi teško hodati za vama, gospo — usprotivio se Anthony. - Ipak, ne razumijem zašto ti je dodijeljen taj zadatak, osim ako se ne radi o nekakvoj kazni — ustrajala je Madelyne. - Ozlijeñen sam, pa ne mogu vježbati dok ozljeda ne zacijeli — nevoljko je odvratio. Madelyne je opazila kako mu se lice oblilo rumenilom i pomislila kako je doista čudno što se stidi svoje ozljede. —Ja sam takoñer ozlijeñena — rekla je, pokušavajući mu olakšati nelagodu. — I to prilično ozbiljno - hvalisavo je dodala, no samo zato stoje željela da Anthony shvati kako se nema čega stidjeti. — Vjerojatno ne bih preživjela da se Edmund nije pobrinuo za mene. Imam strašan ožiljak duž cijelog bedra. Anthony je i dalje izgledao kao da bi najradije zaobišao tu temu. - Ne bi li se vojnici trebali ponositi ranama iz bitaka? -upitala je. - U pravi ste, gospo, najčešće se i ponose - odvratio je i ubrzao korak. Madelyne je odjednom shvatila kako mu je vjerojatno neugodno zbog mjesta na kojemu se nalazi njegova ozljeda. Ruke i noge izgledale su mu zdravo, prema tome ostala su jedino prsa i... - U redu — hitro je izgovorila. — Nećemo više o tome -dodala je, osjećajući kako joj lice plamti od rumenila. Vidjevši kako je Anthony naglo usporio korak, znala je daje u pravu. ()zljeda se nalazila na nezgodnomu mjestu. Iako nije nikada s Anthonyjem razgovarala o tome, ipak je bila znatiželjna zašto vojnici toliko vremena tijekom dana provode u vježbanju. Prema svemu sudeći, obrana njihova gospodara nije bila lak posao. Sigurno ima puno neprijatelja, pretpostavila je, vjerujući kako to zasigurno nije brzoplet zaključak. Duncan nije bio osoba koja lako osvaja simpatije; nije bio obdaren s puno takta ili diplomacije. Mogla se okladiti kako na Williamovu dvoru ima manje prijatelja nego neprijatelja. Nažalost, imala je i više nego dovoljno vremena razmišljati 0 Duncanu, i to ju je prilično

76


GIGA

živciralo. Madelyne nije naviknula ne raditi ništa. Kad nije hodala uokolo izluñujući Anthonyja, izluñivala je Gerty i Maude prijedlozima kako Dun-canov dom učiniti toplijim i ugodnijim mjestom za život. Maude se pokazala puno pristupačnijom od Gerty. Koristila je svaki slobodan trenutak kako bi posjetila Madelyne i malo popričala s njom. Mali Willie, njezin petogodišnji sin, bio je jednako brbljav kao i njegova majka. Otkad gaje Madelyne odučila od sisanja palca, nije zatvarao usta. Kako bi se dan bližio kraju, čvor u njezinu želucu sve bi se više stezao, a glavobolja pojačavala. To, dakako, nije bilo nimalo neobično jer večere s Wextonovima bile su iskušenje od kojega bi i sam Odisej pobjegao glavom bez obzira. Kako bilo, Madelyne nije mogla pobjeći. Istina, bila bi spremna na koljenima moliti za dopuštenje da večera u svojoj sobi, no Duncan joj to svejedno ne bi dopustio. Kakva li drznika! Zahtijevao je da večera u krugu obitelji, a sam bi se redovito udaljio od tog odvratnog rituala. Uvijek je jeo sam, a nakratko bi im se pridružio u dvorani tek nakon što bi vojnici ustali od stola, a nered koji su ostavili za sobom bio raščišćen. Adela je bila zadužena za nadahnutu konverzaciju. Za vrijeme dok su muškarci dobacivali psima kosti preko ramena, dobacivala joj je uvrede preko stola, jednu goru od druge. Madelyne nije bila sigurna da će se još dugo moći suzdržavati. Osmijeh, koji se uvijek trudila zadržati na licu, iz dana u dan postajao je sve kiseliji. Sedme je večeri naposljetku izgubila živce na način koji je toliko zaprepastio nazočne da se u prvi trenutak nitko nije uspio snaći, svakako ne dovoljno da bi se upleo. Dobivši Duncanovo dopuštenje da se udalji, ustala je od stola i uputila se prema izlazu iz dvorane. Glava ju je toliko boljela daje mislila kako će puknuti. Sve stoje željela bilo je što prije maknuti se od Adele. Znala je da ne bi izdržala još jednu rundu njezinih uvreda. Nažalost, Adela joj nije imala namjeru pružiti prigodu da se izvuče. Požurila se za njom. Madelyne se kratko osvrnula i iza Adelinih leña ugledala malog Willieja kako joj se smiješi stojeći kraj kuhinjskih vrata. Istog trenutka zastala je da nakratko popriča s njim. Dijete je reagiralo na njezin osmijeh i potrčalo joj u susret upravo u trenutku kad je Adela skočila pred nju i naglo za-mahnula rukom daje zaustavi. Nažalost, Willie se našao na putu njezine ruke pa gaje snažno raspalila posred obraza. Srušio se na pod i udario u glasan plač. Gilard je nešto po-vikao, a Madelyne zavrištala toliko snažno i ljutito da su nekoliko vrijeme svi ostali skamenjeni. Čak je i Adela bila zgranuta izljevom njezine srdžbe. Naglo je ustuknula stoje, sve u svemu, bio prvi put da se povukla. Gilard je pokušao ustati, no Duncan gaje primio za nadlakticu i primorao da ponovo sjedne. Mlañem bratu to se nije osobito svidjelo. Zaustio je da se usprotivi, no vidjevši Dun-canov pogled, predomislio se i zatvorio usta. Madelyne se sagnula, uzela dječaka u naručje i počela ga tješiti. Poljubivši ga u tjeme, odnijela ga je k majci koja se, začuvši djetetov plač, zajedno s Gerty pojavila na kuhinjskim vratima. Nježno ga je položila u njezine ruke i vratila se k Adeli. Možda bi se i uspjela suzdržati da je Duncanova sestra pokazala i mrvicu žaljenja. Ali nije. Štoviše, Madelyne je čula kako ispod glasa mrmlja daje mali obično razmaženo derište. I tada je posve izgubila samokontrolu. Tek stoje izgovorila uvredu na djetetov račun, Madelyneina ruka poletjela je prema mjestu gdje je Adela najviše zavrijedila udarac. Snažno ju je pljusnula preko usta. Njezina protivnica bila je toliko iznenañena napadom daje posrnula i pala na koljena, dajući Madelyne prigodu za novi nasrtaj. Prije nego što se stigla osoviti na noge, Madelyne ju je čvrsto zgrabila za kosu i povukla joj glavu unatrag tako da se nije mogla ni pomaknuti. — Ovo je bio posljednji put da si izgovorila pogrdnu riječ, Adela. Jesi li shvatila? Svi pogledi bili su uprti u nju. Edmund se prvi pribrao. -Miči ruke s nje — povikao je.

77


GIGA

Madelyne se nije ni najmanje obazirala na njega. — Ostani po strani, Edmunde - odbrusila je. — Budući da me smatrate odgovornom zbog onoga što se dogodilo vašoj sestri, odlučila sam stvari uzeti u vlastite ruke. Počevši od ovog trenutka. Duncan nije rekao ni riječi. -Ja te ne smatram krivom — rekao je Edmund. - Pusti je. Adela ne zna što čini. Um joj je slomljen. - Ne, Edmunde. Nije slomljen nego je pun govana. Ono što njezinu umu treba zapravo je jedno dobro čišćenje — odbrusila je Madelyne, pa svrnula pogled na Maude i Gerty koje su i dalje stajale u dovratku. — Rekla bih da će nam trebati dvije bačve tople vode da skinemo svu prljavštinu s ove jadne spodobe. Pobrini se za to, Gerty. Maude, ti poñi pronaći čistu odjeću za svoju gospodaricu. — Dvije bačve? — upitala Gerty sumnjajući daje dobro čula. -Jest, dvije - odvratila je Madelyne pa spustila pogled na Adelu. — Ubuduće ću ti oprati usta sapunom svaki put kad čujem da si izgovorila ijednu pogrdnu riječ — obećala je i snažno je povukla za nadlakticu da ustane. Adela ju je pokušala odgurnuti, ali Madelvne nije popuštala. Srdita, postala je snažna poput Herkula. - Viša si od mene Adela, ali ne i jača, a sada sam toliko ljuta da nemaš šanse protiv mene. Budem li te morala odvući u svoju sobu, učinit ću to — u hipu je izgovorila i gurnula je prema izlazu. — Budeš li se odupirala, s užitkom ću te vući za kosu uza stube - dodala je dovoljno glasno da Adelina braća mogu čuti. Adela je briznula u plač, no Madelvne je odlučila ostati neumoljiva. Neće dopustiti daje Adela upeca na suosjećanje. Edmund i Gilard i nehotice su nanijeli štetu svojoj sestri time što su je previše sažalijevali. Ono stoje Adeli istinski trebalo, bila je čvrsta ruka. Čudno, ali Madelvne je iznenada shvatila daje glava više ne boli. — Plači koliko hoćeš, Adela, suze ti neće pomoći. Usudila si se malog Willieja nazvati razmaženim derištem, a sama se ponašaš kao razmaženo derište. Obećavam ti, to će se sada promijeniti. Cijelim putem do sobe u tornju Madelvne nije zatvorila usta. Adela nije imala namjeru predati se bez borbe i morala ju je doslovce vući uza stube kako bi joj dokazala da nema namjeru odustati od svog nauma. Kad su bačve do vrha napunili toplom vodom, Adelin otpor je popustio. Gerty i Maude pomogle su joj svući Adelu. — Baci to u peć. Sve do zadnjeg komada — rekla je Madelvne, gurnuvši naramak prljave odjeće u Gertyne ruke. Nakon što su je natjerali da ude u bačvu, Adela je, po svemu sudeći, odlučila glumiti Lotovu ženu, zaključila je Ma-delyne, gledajući je kako potpuno ukipljena sjedi u bačvi, pogleda uprta u daljinu. Ipak, izraz njezina lica bio je druga priča. Bilo je i više nego očito da kipti od srdžbe. — Zašto nam trebaju dvije bačve vode? — upitala je Maude, zabrinuto pogledavajući Adelu koja je upravo promijenila taktiku pa zgrabila Madelyne za kosu i počela je vući kao da joj želi iščupati sve uvojke iz tjemena. Madelyne nije oklijevala uzvratiti: nadasve dobro odgojena mlada dama, kakvom ju je Maude smatrala, gurnula je Adelinu glavu pod vodu. Zaboga, namjerava li utopiti barunovu sestru? - Ne bih rekla da gospa Adela može disati pod vodom -plašljivo je izgovorila Maude. - Ni pljunuti mi u lice, takoñer - oštro je odvratila Madelyne. - Nisam ni sanjala da biste mogli biti tako... - u dahu je izgovorila Gerty i pojurila prema vratima. Maude je znala kako se požurila barunu Wextonu reći što se dogaña u sobi. Gerty je uvijek bila u tijeku dogañaja i redovito bi prva prenosila vijesti. Pravo rečeno, Maude bi rado pojurila za njom. Pogled na ljutitu gospodaricu doista ju je plašio. Nikada ne bi pomislila da može biti toliko bijesna i okrutna. Ipak, nije se ni pomaknula. Gospa Madelyne stala je u obranu njezina sina i najmanje što može učiniti jest da ostane uz nju.

78


GIGA

- Trebamo dvije bačve vode zato jer jedna nije dovoljna da s Adele skinemo svu prljavštinu rekla je Madelyne. Maude nije bila sigurna je li dobro čula, jer Adela se opet počela svom snagom otimati. Voda je prskala na sve strane, najviše po Madelyne. Haljina joj je već bila potpuno mokra. - Maude, dodaj mi sapun — rekla je i nastavila se boriti s Adelom. Sljedećih sat vremena pretvorilo se u mučenje vrijedno prepričavanja barem do proljeća. Gerty je svako malo provirivala u sobu ne bi li provjerila kako napreduju i odmah zatim jurila niz stube predati izvještaj Edmundu i Gilardu. Kad je predstava najzad završila, bila je prilično razočarana. Gospa Adela mirno je sjedila uz kamin puštajući Madelyne daje počešlja. Bilo je očito da više nema snage za bitku. Obje služavke izašle su iz sobe čim su momci iznijeli bačvi-. Adela i Madelyne napokon su ostale potpuno same. Nijedna nije progovorila ni riječ. Malo zatim, Maude je ponovo pro virila kroz vrata. — Želim vam zahvaliti što ste pomogli mom sinu, gospo - tiho je prozborila. Madelyne je zaustila da joj odgovori, no služavka ju je pretekla. — To ne znači da sam zamjerila gospi Adeli na onome stoje učinila. Znam da si ne može pomoći. No vi ste stali u Williamovu obranu i zahvalna sam vam na tome. - Nisam ga željela udariti. Bila je to prva pristojna rečenica koja je te večeri izašla m Adelinih usta. Maude i Madelyne izmijenile su poglede i osmjehnule se. Cinije Maude izašla iz sobe, Madelyne je uzela stolac, sjela nasuprot Adeli i šutke se zagledala u nju. Oborena pogleda, Adela je uporno zurila u ruke sklopljene u krilu. Madelyne se nije žurilo. Bez riječi ju je promatrala, čekajući da progovori. Sada, kada je sva prljavština nestala s njezina tijela, Adela je izgledala i više nego pristalo. Duge smeñe kose s pokojim plavim pramenom i očima boje badema, bila je prava ljepotica. Nije bila osobito nalik na Duncana, izuzev uroñene svoje-glavosti koja je očito pripadala njihovim karakternim crtama. Madelyne je duboko uzdahnula i prisilila se ostati strpljiva. Morala je čekati dugih sat vremena da Adela napokon podigne pogled. - Sto želiš od mene? upitala je. - Želim da mi ispričaš što ti se dogodilo - odvratila je Madelyne. Adelino lice naglo je porumenjelo. - Želiš li čuti sve pojedinosti? To će ti pričiniti zadovoljstvo? — upitala je, uvrćući remen čista i mirisna kućnog ogrtača. - Ni najmanje - tužno je uzadahnula Madelyne. — Ali moraš to glasno izgovoriti, Adela. U tebi je mnogo otrova kojeg se moraš osloboditi. Mogu ti obećati da ćeš se nakon toga puno bolje osjećati. Želim da ta predstava koju izvodiš pred svojom braćom napokon završi. Adeline oči naglo su se raširile. — Otkud znaš što... — naglo je izustila pa zašutjela, shvativši kako je upravo rekla više nego stoje namjeravala. Madelyne se osmjehnula. — Svakodnevno se susrećemo u prolazu i tada šutiš. Znam da me ne mrziš. Morala bih stvarno biti glupa kad ne bih opazila kako me vrijeñaš jedino u nazočnosti svoje braće. — Mrzim te. — Ne mrziš — rekla je Madelyne. — Nemaš razloga za to. Nisam te ničim povrijedila. I ti i ja smo nevine žrtve sukoba naše braće. —Ja više nisam nevina — odvratila je Adela. — A budući da Duncan svaku noć provodi u tvojoj postelji, sumnjam da si i ti — dodala je. Madelyne je bila istinski zaprepaštena njezinim riječima. Nebesa, zašto Adela misli da Duncan provodi noći u njezinoj postelji? Naravno, bila je u krivu, no sada nije željela o tome raspravljati s njom. Razgovor o njezinoj nevinosti morat će pričekati do neke druge prigode. — Ubila bih tvog brata bez razmišljanja, da sam mogla — rekla je Adela. — Zašto me ne pustiš na miru? Bilo bi mi draže da sam mrtva. — Kani se grješnih misli - odvratila je Madelyne. — Kako ti mogu pomoći ako...

79


GIGA

— Zašto bi mi pomogla? Ti si Louddonova sestra. — Nisam odana svom bratu. Odavno sam izgubila povjerenje u njega. Sam ga je uništio objasnila je Madelyne. — Gdje si ga upoznala? - ležernim tonom je upitala, kao da razgovara o nečem posve nevažnom. — U Londonu — odvratila je Adela. — I to je sve što ćeš čuti. — Razgovarat ćemo o tome, htjela ti to ili ne, Adela. Ne boj se, znam čuvati tajnu. — Tajnu? Nema tu nikakve tajne, Madelyne. Svi znaju što se dogodilo. — Želim to čuti od tebe — ustrajala je Madelyne. — Ako treba, spremna sam čekati cijelu noć da progovoriš. Dugi trenutak Adela se zagledala u nju, očito pokušavajući odlučiti što će dalje. Iznenada ju je obuzeo snažan osjećaj da će joj se glava rasprsnuti na tisuće sitnih dijelova. Nebesa, bila je umorna od svih laži. I tako nevjerojatno usamljena. - Sigurno ćeš ispričati Louddonu svaku riječ čim mu se vratiš -jedva čujno je prošaptala. — Nikada mu se neću vratiti - odvratila je Madelyne. -Nakanila sam pobjeći u Škotsku. Ondje živi jedna moja roñakinja. Ne znam kako ću to izvesti, ali pronaći ću je, makar morala cijelim putem pješačiti. — Vjerujem ti da nećeš ništa reći Louddonu. No što je s Duncanom? Hoćeš li njemu reći? — Neću nikome ništa reći, osim ako mi ti ne dopustiš -odvratila je Madelyne. — Upoznala sam tvog brata dok sam bila na dvoru - prošaputala je Adela. - Vrlo je naočit i odmah me je privukao. Rekao je da me voli i da će zatražiti moju ruku - dodala je. Oči su joj se naglo ispunile suzama. Nekoliko dugih minuta prošlo je prije nego stoje smogla snage nastaviti. — No, već sam bila obećana barunu Geraldu. Naš brak bio je dogovoren još dok sam bila djevojčica. Nisam se tome protivila sve dok nisam upoznala Louddona. Geralda nisam vidjela od svoje desete godine i, tako mi svega, nisam bila sigurna da bih ga uopće prepoznala i da jesam. Duncan je tada odlučio poslati me na dvor u pratnji Edmunda i Gilarda, da bolje upoznam budućeg supruga prije našeg vjenčanja koje se trebalo održati na ljeto. Stvar je u tome stoje Duncan bio uvjeren da je Louddon u Normandiji, zajedno s kraljem, u protivnom me ne bi pustio ni blizu dvoru — rekla je pa duboko udahnula skupljajući snagu da nastavi. - No, Gerald nije bio u Londonu. Imao je dobar razlog za odsustvo - nastavila je. — Imanje jednog od njegovih vazala je napadnuto i morao je poći u protunapad. Ipak, bila sam prilično ljutita i razočarana — s uzdahom je dodala. Madelyne se sagnula i dlanovima čvrsto obujmila njezine. -I ja bih na tvom mjestu bila razočarana — tiho je prozborila. - Sve se dogodilo tako brzo, Madelyne. Za manje od dva ijedna. Znala sam da Duncan ne podnosi Louddona, ali nisam znala zašto. On i ja potajno smo se sastajali pazeći da Edmund i Gilard ništa ne opaze. Ah, Madelyne... Louddon se uvijek lijepo ponašao prema meni. Svidjela mi se njegova pažnja. Nije nam bilo teško skrivati se. Duncan je ostao kod kuće i nije nas mogao spriječiti. - Louddon je vješt u smicalicama - rekla je Madelyne. -Okoristio se tobom u namjeri da povrijedi Duncana. Lijepa si, ali ne vjerujem da se doista zaljubio u tebe. Nije sposoban voljeti nikoga osim sebe. U to sam i više nego sigurna. - Louddon me nije ni pipnuo - naglo je izgovorila Adela. Na trenutak je nastala potpuna tišina. Madelyne je bila zgranuta. Duboko je udahnula trudeći se zadržati mir. — Molim te, nastavi — tiho je prozborila. - Dogovorili smo sastanak u jednoj od soba u krilu zgrade u kojem nisu boravili gosti. Znala sam što činim, Madelyne, kad sam pristala sastati se s njim u sobi. Mislila sam da ga volim. Sada znam da sam pogriješila, ali bilo je to jače od mene. Nebesa, bio je tako privlačan! Nisam mu mogla odoljeti. Duncan bi me sigurno ubio kad bi saznao za to.

80


GIGA

- Prestani samu sebe mučiti takvim mislima, Adela. Neće saznati ništa, osim ako mu ti to ne kažeš. - Kada se pojavio, Louddon nije bio sam - nastavila je Adela. - Doveo je i prijatelja i on je bio taj koji me... silovao. Sav trud uložen u održavanje nadzora nad vlastitim osjećajima napokon se isplatio, jer Madelyne nije ničim pokazala da ju je priznanje Duncanove sestre šokiralo. Dugi trenutak Adela ju je napeto promatrala iščekujući kako će na njezinu licu ugledati znakove ljutnje i prezira. Uzalud. — Ne ljutiš se? - napokon je upitala. — Nastavi - kratko je odvratila Madelyne. I jest. Riječ po riječ, Adela je počela pričati što se zbilo, prvo polako i s oklijevanjem, a zatim sve brže, dok otrovna bujica nije posve izašla iz nje u nizu isprekidanih jecaja. Madelyne je pričekala da se smiri. — Tko je čovjek kojeg je Louddon nagovorio da te siluje? Reci mi njegovo ime. — Morcar. — Poznajem tu propalicu — prosiktala je Madelyne, ne uspijevajući prikriti srdžbu. Vidjevši Adelin prestrašeni pogled, primorala se da se smiri. - Zašto si zatajila Duncanu što se zapravo dogodilo? Mogla si prešutjeti dio o svojoj odluci da se sastaneš s Louddonom i reći mu samo za Morcara. — Nisam mogla - odvratila je Adela. - Strašno sam se stidjela. I bila sam toliko pretučena da sam mislila da ću ionako umrijeti. Louddon je bio odgovoran za to, koliko i Morcar... Ne znam, tada zaista nisam bila pri sebi. Čim sam izgovorila i Louddonovo ime, Gilard i Edmund nisu htjeli više ništa slušati — rekla je i ponovo briznula u plač. Madelyne joj je hitro stisnula ruke, pokušavajući je umiri-ti. Sto je, tu je, pomislila je. — U redu — rekla je. — Slušaj me. Tvoj je jedini grijeh što si se zaljubila u pogrešnog muškarca. Voljela bih kad bi Dun-canu rekla za Morcara, no to moraš sama odlučiti. Čuvat ću tvoju tajnu dokle god budeš željela. — Vjerujem da hoćeš — odvratila je Adela. - Cijeli sam te tjedan promatrala. Nisi poput Louddona. Čak i ne nalikujete jedno na drugo. — Hvala Bogu na tome — odvratila je Madelyne s toliko iskrena zadovoljstva da se Adela morala osmjehnuti. — Imam još jedno pitanje, Adela - rekla je Madelyne. -Zašto si se ponašala kao da si izgubila razum? Jesi li to namjerno činila? 164 I__________________________________________________Čast Adela je šutke kimnula. — Čemu to, zaboga? - začudila se Madelyne. - Po povratku kući shvatila sam da neću umrijeti. A zatim s.iin se počela brinuti da nosim Morcarovo dijete. Duncan bi me primorao na brak, a... - Ne misliš valjda da bi te Duncan doista primorao da se udaš za Louddona? — naglo je upitala Madelyne. - Ne, ne bi — odvratila je Adela. - Ali pronašao bi nekoga iko bi se mnome oženio. Znam da bi to učinio u najboljoj namjeri, ali... - I, jesi li noseća? — upitala je Madelyne, iznenada shva-livši da joj se želudac okreće od pomisli na tu strašnu mogućnost. - Ne znam. Nisam još dobila mjesečnicu, ali ne osjećam se nimalo drugačije. Ni prije nisam imala redovite mjesečnice — dodala je i naglo porumenjela sve do korijena kose. - Možda je prerano da bismo mogli znati — zaključila je Madelyne. - No, ispostavi li se da si noseća, kako to misliš sakriti od Duncana? Tvoj brat ima stotinu mana, ali sigurno nije slijep. - Namjeravala sam ostati u svojoj sobi i skrivati trudnoću dokle god bude moguće. Sada i meni samoj to zvuči prilično glupo, ali nisam mogla o tome bistro razmišljati. Pouzdano znam

81


GIGA

jedino to da bih se prije ubila nego dopustila da me primoraju na brak. - Sto je na kraju bilo s barunom Geraldom? — upitala je Madelyne. - Dogovor o našem braku više ne vrijedi — rekla je Adela. - Nisam više djevica. Madelyne je uzdahnula. -Je li se to dogodilo na njegov zahtjev? - Nije, ali Duncan je rekao kako on više ne mora poštovati tu obvezu. Madelyne je kimnula. -1 sada te više od svega muči pomisao da će te Duncan primorati na brak s nekim drugim? — Da — uzdahnula je Adela. — Tada ćemo se usredotočiti na taj problem. Ne brini se, to se može lako riješiti. — Doista? Začuvši promjenu u njezinu glasu i vidjevši kako su joj oči nakratko bljesnule, Madelyne se zadovoljno osmjehnula. Napokon je uspjela probuditi Adelu iz mrtvila. Naglo je ustala i počela koračati gore-dolje po sobi. — Ne vjerujem da bi Duncan mogao biti toliko okrutan i primorati te da se udaš protiv svoje volje — rekla je. Vidjevši kako je Adela zaustila da joj protuslovi, naglo je podigla ruku. — Ipak, moje mišljenje nije važno. Sto ako od Duncana uspijem dobiti obećanje da možeš ostati živjeti ovdje koliko god želiš, bez obzira na okolnosti? Hoće li ti tada biti lakše? — Bi li mu morala reći da sam možda noseća? Madelyne je šutke nastavila hodati razmišljajući kako će, za ime Boga, uspjeti natjerati Duncana da joj išta obeća. — Naravno da ne — napokon je odvratila, zaustavivši se ispred Adele. — Prvo ću se potruditi dobiti njegovo obećanje. Ako si zaista noseća, to će ionako saznati, zar ne? Adela se osmjehnula. — Vraški si lukava, Madelyne. Jasno mije što si naumila. Ako ti Duncan obeća da mogu ostati ovdje dokle želim, neće pogaziti riječ. Ali, bit će ljut na tebe ako shvati da si ga izigrala - dodala je i naglo se uozbiljila. — Ionako je neprestano ljut na mene — odvratila je Madelyne slegnuvši ramenima. — Ne bojim se tvog brata, Adela. Njegova je ljutnja poput oluje - doñe i proñe. Sigurna sam da se ispod njegove grube površine krije meko srce — rekla je, nadajući se daje u pravu. - Radije mi obećaj da se nećeš mučiti razmišljanjem jesi li noseća. Preživjela si strahote i to može biti uzrok izostanka mjesecnice — objasnila je. — Znam sve o tome jer Frida, drvodjeljina žena, bila je u sličnoj situaciji kad se njezin sin toliko napio daje pao i sav se stukao. Tjednima nije mogao ustati iz postelje. Hvala Bogu, naposljetku se oporavio, ali čula sam kako se Frida žalila drugoj služavki da već dva mjeseca nema mjesečnicu. Tada joj je ta mudra žena, čijeg se imena nažalost ne sjećam, rekla da to može biti posljedica straha koji je pretrpjela. Ispostavilo se daje bila u pravu, jer Frida je ubrzo zatim dobila mjesečnicu. Adela je kimnula. - Ipak, ako si doista noseća — nastavila je Madelyne - moći ćemo se nositi s time. Nećeš mrziti dijete, Adela, zar ne? upitala je ne uspijevajući prikriti zabrinutost. — Ono nije ništa skrivilo. — Bojim se da bi imalo dušu svoga oca — rekla je Adela. — Istu zlu krv. — Ako je tako, ja sam takoñer zla, jer mi je Louddon brat. - Ne, ti nisi zla — usprotivila se Adela. - Jednako tako ni tvoje dijete ne bi bilo poput Morcara. ' Ti bi se za to pobrinula. - Kako? - Pružajući mu ljubav i usmjeravajući ga na čestite odluke kad bude dovoljno staro da može razumjeti što čini — objasnila je Madelyne. Duboko je uzdahnula pa odmahnula glavom. Pustimo to. Ionako možda uopće nisi noseća. Sigurno si umorna, a budući da se tvoja soba mora očistiti, spavaj noćas u mom krevetu. Ja ću spavati negdje drugdje. Otpratila je Adelu do postelje i pričekala da legne. - Kada ćeš razgovarati s Duncanom? — upitala je njezina nova prijateljica. — Sutra - odvratila je Madelyne. — Znam koliko ti je važno znati na čemu si. Ne brini se,

82


GIGA

neću to smetnuti s uma. — Neću više nikada dopustiti nijednom muškarcu da me pipne — rekla je Adela. Zvučala je toliko ogorčeno da se Madelyne ponovo zabrinula za nju. — Smiri se — odvratila je pa brzo popravila jastuk pod Ade-linom glavom i pokrila je do brade. — Spavaj. Sve će biti u redu. Adela se osmjehnula zbog Madelyneina majčinskog ponašanja. — Žao mije što sam se ružno ponašala prema tebi — rekla je. — Ako ti to može pomoći, zamolit ću Edmunda da razgovara s Duncanom o tvom putu u Škotsku. Madelyne je primijetila kako nije rekla da će razgovarati izravno s Duncanom. Prema svemu sudeći, Adela ga se boji, zaključila je. — Iako, ne sviña mi se pomisao da bi nas uskoro mogla napustiti — namrštila se Adela. — Bila sam tako usamljena. Misliš li daje to strašno sebično od mene? — Ne, samo iskreno — odvratila je Madelyne. — Iskrenost je odlika koju najviše cijenim — dodala je. - Nikada u životu nisam izrekla laž. — Nijednu? Začuvši Adelin smijeh, Madelyne se oraspoložila. — Nijednu - rekla je. - Dajem ti riječ da ću ostati ovdje dokle god ti budem potrebna. Pomisao na putovanje po ovako lošem vremenu ionako me ni najmanje ne privlači. — Madelyne, kada odeš odavde, sigurno ćeš biti na lošem glasu. Svi će misliti... — To su gluposti — odvratila je Madelyne. - Ni ti ni ja nismo krive zbog onoga što nam se dogodilo. Obje imamo čisto srce i obraz. To mi je jedino važno. — Doista si neobična — rekla je Adela. - Bila sam uvjerena da nas mrziš. — Ah, tvoja braća doista nisu ljudi koje je lako zavoljeti, Adela - priznala je Madelyne. - Ali, ne mogu reći da ih mrzim. Znaš li da se ovdje osjećam neobično sigurnom? Zarobljenica sam, a ipak se ne osjećam ugroženom. Iskreno, ne mogu se tome prestati čuditi. Dugi trenutak Madelyne je razmišljala o svom glasno izrečenu priznanju. — To je nešto o čemu ću morati razmisliti — dodala je, govoreći više sebi nego Adeli. Hitro je potapšala Adelu po ruci i uputila se prema vratima. — Nećeš učiniti neku ludost u vezi Morcara, zar ne? — upitala je Adela. - Zaboga, kako ti je to sada palo na pamet? - začudila se Madelyne. - Zbog izraza koji si imala na licu kada si čula njegovo ime rekla je Adela. — Nećeš ništa poduzeti u vezi s njim, zar ne? - napeto je upitala. - Imaš bujnu maštu, Adela — odvratila je, pokušavajući je umiriti. - To nam je zajedničko dodala je, vješto izbjegavajući odgovor. Trik je uspio, jer Adela se ponovo osmjehnula. - Mislim da ću noćas napokon spavati bez noćnih mora. Doista sam umorna. I ti vjerojatno jedva čekaš leći, zar ne? Naspa-vaj se, Madelyne. Trebat će ti snage za sutrašnji razgovor s I )uncanom. - Bojiš li se da bi me mogao odbiti? - Zapravo, ne — odvratila je Adela. - Možeš natjerati Duncana da ti obeća što god poželiš. Nebesa, Adela ju je doista zbunjivala. Boji li se ishoda njezina razgovara s Duncanom ili ne? - Vidjela sam kako te Duncan gleda — nastavila je Adela. — Usto, spasila si Gilardu život. Čula sam kako je o tome pričao Edmundu. Bude li trebalo, podsjeti Duncana na to, i neće ti moći ništa odbiti. - Spavaj, Adela - blago je odvratila Madelyne pa otvorila vrata i izašla u hodnik. Trenutak prije nego što ih je zatvorila, začula je Adelin glas. — Duncan nikada ne gleda gospu Eleanoru kao što gleda tebe. Ni uz najbolju volju Madelyne nije uspjela odoljeti izazovu. - Tko je gospa Eleanora? — upitala je trudeći se ne zvučati previše zainteresirano. Vidjevši Adelin osmijeh, zaključila je da joj to nije najbolje uspjelo.

83


GIGA

- Žena s kojom bi se Duncan trebao vjenčati. Madelyne je uspjela zadržati miran izraz lica. — U tom slučaju, doista je žalim — odvratila je. - Imat će pune ruke posla baveći se njime. Ne zamjeri mi, Adela, ali tvoj brat prilično je umišljen. Uvjerenje da se cijeli svijet okreće samo oko njega. — Rekla sam da bi se Duncan s njom trebao vjenčati, Madelyne. Ali neće. Madelyne je bez riječi tiho zatvorila vrata i požurila se niz stube. Svim silama trudila se zadržati suze.

JEDANAESTO POGLAVLJE 'Muke stvaraju junake.'

84


GIGA

Archidomus, spartanski kralj Madelyne nije željela daje itko vidi kako plače. Izašavši iz sobe, nije točno znala kamo će, jedino je željela pronaći mirno mjesto na kojem se može do mile volje isplakati. Pošla je prema velikoj dvorani, no približivši se ulazu, začula je kako Gilard razgovara s nekim. Produžila je prema stubama i žurno se spustila u prizemlje pa s vješalice u blizini vrata zgrabila svoj debeli zimski ogrtač. Otvorila je glomazna ulazna vrata tek toliko da se provuče kroz njih i izašla iz zamka. Zrak je bio dovoljno hladan da se i medvjedi smrznu u brlozima. Čvršće je stisnula skute ogrtača oko sebe i ubrzala korak. Mjesečina je bila dovoljno jaka da joj obasja put pa nije morala zastajkivati. Došavši do bedema, leñima se oslonila o njega i napokon se prepustila osjećajima. Plakala je poput malog djeteta, glasno i nezadrživo, no to joj nažalost nije osobito pomoglo. Nije se osjećala nimalo bolje. Naposljetku, ne samo da joj je glava pucala od bola, a oči je pekle toliko daje jedva mogla gledati nego je počela i štucati. Još uvijek je bila srdita. Kad je Adela napokon počela pričati, nije se više mogla zaustaviti i Madelyne je doznala svaku pojedinost njezina strašnog iskustva. Iako ni u jednom trenutku nije to pokazala, srce joj se paralo od boli. Morcar! Taj prokletnik bio je jednako kriv kao i njezin brat. A nitko to nije znao. - Sto radiš ovdje? Madelyne je zamalo vrisnula kad joj je Duncan prišao i zagledao se u nju. Nije imala pojma otkuda se pojavio. Pokušala gaje mimoići, no spriječio ju je. Primivši je za bradu, prisilio ju je da podigne glavu pa se zagledao u njezine oči. Morao bi biti slijep da ne vidi da sam plakala, pomislila je Madelyne. Pokušavajući se osloboditi njegova stiska, istog trenutka ponovo se rasplakala. Duncan ju je bez riječi privukao u naručje. Činilo se daje spreman, bude li trebalo, čekati i cijelu vječnost da se smiri. Očito je upravo završio s plivanjem, jer bio je gol do struka. Kako bilo, Madelyne mu nije pomogla da se osuši jer su njezine suze sada obilno natapale dlačice na njegovim prsima. — Smrznut ćeš se nasmrt hodajući po ovakvoj hladnoći napola gol - napokon je promucala. — I da znaš, ovoga puta nemam ti namjeru ugrijati stopala. Ako joj je i odgovorio, nije ga čula. Lica pritisnuta uz njegovo rame, vrhovima prstiju milovala je njegovo široko poprsje. Duncan je zaključio kako sigurno nema pojma što čini, a još manje razumije kakav učinak njezin dodir ima na njega. Odjednom, pokušala se odmaknuti od njega. Naglo je podigla glavu i tresnula ga njome posred čeljusti. Promrmljavši ispriku, napravila je pogrešku: trenutak duže nego stoje trebalo zagledala se u njegove oči. Usnice su mu bile preblizu njezinima. Nije ih mogla ne vidjeti niti se ne prisjetiti kako ih je požudno ljubila one noći koju su proveli u šatoru. Željela gaje ponovo poljubiti. Kao da joj čita misli, Duncan je polako spustio usnice tik do njezinih. Namjeravao ju je samo ovlaš poljubiti, tek toliko da bi je smirio i utješio. No kad mu je ovila ruke oko vrata i ponudila mu svoje poluotvorene usnice, nije se mogao suzdržati, još manje kad je osjetio kako se njezin jezik sastao s njegovim. Nebesa, doista ga je izluñivala. Mogla ga je uspaliti u trenutku. Usto, nije mu dopustila da bude imalo suzdržljiv. Njezin čulni, duboki jecaj otklonio je i posljednju primisao o utješnoj prirodi njihova poljupca. Osjetivši kako dršće, prisjetio se gdje su. Nevoljko je prekinuo poljubac nadajući se da će se Madelyne tomu usprotiviti. Naravno, u tom slučaju morat će joj udovoljiti i još jednom je

85


GIGA

poljubiti. Spustio je usnice na njezine prije nego stoje njegova vatrena dragana stigla izraziti svoj zahtjev. Madelyne je osjetila kako cijelim tijelom gori, ali nije ima-l;i snage prestati, sve do trenutka kada je Duncan dlanovima ovlaš dotaknuo njezine grudi. Svidjelo joj se - i previše. Shvativši kamo bi ih to moglo odvesti, odmaknula se od njega. - Poñi u zamak prije nego što se pretvoriš u hrpu leda -promuklim je glasom izgovorila. Duncan je uzdahnuo i pomislio: Eto ti ga na, opet to čini. Pokušava mi nareñivati. Brzo ju je podigao u naručje. Oglušivši se o njezine proteste, uputio se prema zamku. -Je li ti Adela povjerila što joj se dogodilo? — upitao je čim se uspio pribrati. -Jest — odvratila je Madelyne. — No neću ti reći ni riječi, ma koliko me nagovarao. Možeš me i mučiti, ako želiš, svejedno neću... - Madelyne — duboko je uzdahnuo i prekinuo njezinu govoranciju. - Obećala sam da nikome neću reći ni riječi, osobito ne tebi. Adela te se boji, Duncane. To je doista i više nego žalosno - dodala je. Bila je uvjerena da će ga njezina tvrdnja razljutiti i iznenadila se kada je kimnuo. — Tako i treba biti — rekao je. —Ja sam glava obitelji. Svatko mora znati gdje mu je mjesto. Red se mora poštovati. - Nisi u pravu — usprotivila se Madelyne. — Ne treba tako biti. Članovi obitelji trebali bi biti prisni. Trebali bi svakodnevno sjediti zajedno za stolom. Umjesto što se svañate, trebali biste... — Prokletstvo, otkud ti znaš kako bi se obitelj trebala ponašati? - naglo je upitao Duncan, očito razdražen. — Živjela si s ujakom - dodao je, odmahujući glavom. — To ne znači da ne znam ništa o tome — odbrusila je. — Madelyne, ne preispituj moje postupke - odvratio je tonom iz kojeg se dalo zaključiti kako neće dopustiti da mu i dalje soli pamet. — Zašto si plakala? - upitao je, očito u namjeri da promijeni temu. — Zbog onoga što je moj brat učinio Adeli — prošaptala je i naslonila glavu na njegovo rame. - Zbog toga će gorjeti u paklu. —Jest — odvratio je Duncan. — Igra se s vlastitim životom - nastavila je. — Ne mogu te okrivljavati što ga želiš ubiti, Duncane. —Je li ti zbog toga lakše? — upitao je. Posumnjala je da se zabavlja na njezin račun, ali nije mogla biti sigurna. — Promijenila sam mišljenje o osveti. Plakala sam zato što sam shvatila kako više nisam spremna opraštati - rekla je šapćući. — I zbog onoga što ću morati učiniti. Čekao je da nastavi, no ušutjelaje. U meñuvremenu su stigli do glomaznih ulaznih vrata. Na njezino čuñenje, Duncan ih je otvorio jednim potezom, ne ispuštajući je iz naručja. Njegova snaga ponovo ju je zadivila. Njoj su trebale obje ruke da ih samo odškrine toliko da se može provući, a on je to učinio bez imalo napora. — Sto je to što ćeš morati učiniti? — upitao je ne uspjevši prikriti znatiželju. — Ubiti čovjeka. Budući da su se vrata s treskom zalupila za njima, Duncan nije bio siguran je li ga sluh prevario. Odlučio je pričekati dok ne doñu u njegovu spavaonicu. Tada će na miru porazgovarati s njom. Ne obazirući se na njezin prosvjed kako može sama hodati, nastavio ju je nositi uza stube. Prošao je pokraj velikedvorane i produžio prema stubama koje su vodile u kulu. Madelelyne je bila uvjerena daje nosi u njezinu sobu, no kada su stigli do odmorišta na vrhu, skrenuo je desno i nakon nekoliko metara ušao u hodnik koji je bio toliko mračan i uzak da ga nije prije opazila. Uspio je probuditi njezinu znatiželju, pa je zašutjela. Nakon što je otvorio vrata u dnu hodnika

86


GIGA

iza kojih se, očito, nalazila njegova soba, Madelyne je i protiv volje morala priznati daje doista lijepo od njega što joj želi ponuditi svoju postelju da noćas prespava u njoj. Prostorija je bila topla i ugodna. Odsjaj vatre iz kamina ublažio je oštrinu golih kamenih zidova. Jedan jedini prozor nalazio se u niši nasuprot vratima. Ispod njega bila je drvene klupa prekrivena krznom. Golema postelja uza zid nasuprot kaminu i škrinja postavljena do nje bili su jedini komadi namještaja. Soba je bila besprijekorno čista, a ugoñaj gotovo spartanski. Madelyne nije mogla prikriti osmijeh. Iz nekog, njoj posve nedokučivog razloga bilo joj je drago što Duncan ne voli nered ništa manje od nje. Ako je tako, kako je mogao dopustiti da se velika dvorana pretvori u onakav svinjac? Budući daje bio toliko uredan, to doista nije imalo nikakva smisla. Odlučila ga je to priupitati prvom prigodom kad ga ulovi u dobru raspoloženju. Shvativši da bi mogla dočekati starost dok se takvo što ne dogodi, ponovo se osmjehnula. Duncanu se izgleda nije osobito žurilo pustiti je iz naručja. Prišao je kaminu, oslonio se leñima o kamenu policu i počeo se trljati o nju, kao da gaje iznenada napao neizdrživ svrbež. Madelyne se privila uz njega, plašeći se da je ne ispusti iz ruku. Nebesa, daje barem navukao košulju! pomislila je. Ipak, nema ničeg nedoličnog u tomu što joj se sviña osjećaj njegove gole kože pod njezinim prstima, uvjeravala se. Bilo je to kao da dodiruje brončanu skulpturu, s jedinom razlikom stoje Duncanova koža bila topla, a splet njegovih napetih mišića poigravao je pod njezinim dlanovima. Voljela bi kad bi mogla shvatiti zašto tako djeluje na nju, Napokon, htjela to priznati ili ne, srce joj je lupalo kao ludo, Podigavši pogled, susrela je njegov. Zaboga, zašto mora biti toliko privlačan? Bilo bi joj lakše daje ružan i neugledan. - Misliš li me ovako držati ostatak noći? — ljutito je upitala. Slegnuo je ramenima i napravio pokret kao da će je ispust i ti. Začuvši njegov smijeh, shvatila je daje to namjerno učinio kako bi ga rukama čvrsto primila oko vrata. - Pustit ću te čim mi odgovoriš na jedno pitanje — rekao je. - Uvijek odgovaram na sva tvoja pitanja - odvratila je. -Jesam li dobro čuo da namjeravaš ubiti nekoga? -Jesi — odvratila je Madelyne i oborila pogled. Nekoliko dugih trenutaka prošlo je u potpunoj tišini. Madelyne je duboko uzdahnula pomislivši kako će joj sada nedvojbeno održati predavanje o njezinoj nesposobnosti za takvo što. No ono što ni u snu nije očekivala bio je njegov smijeh, najprije tih, a zatim sve glasniji, sve dok nije pomislila da će se zasigurno ugušiti ako ne prestane. S mojim je sluhom ipak sve u redu, zaključio je Duncan. Dakle, Madelyne namjerava nekoga ubiti. Ta gaje izjava u prvi trenutak toliko zaprepastila daje pomislio kako se samo šali. No ozbiljan izraz njezina lica uvjerio gaje da doista misli to stoje rekla. Vidjevši njegovu reakciju na tako ozbiljnu stvar, Madelyne se prilično ozlovoljila. Tako mu svega, nije se mogao prestati smijati. Ispustio ju je iz naručja, no i dalje ju je držao uza se i nije se mogla ni pomaknuti. - Pa, tko je nesretnik koga namjeravaš ubiti? - upitao je hvatajući zrak. — Netko od Wextonovih, pretpostavljam? Madelyne gaje naglo odgurnula od sebe. — Ne, ali iskreno rečeno, da imam zlu dušu, vi biste mi prvi pali na um, moj gospodine. - Doista? — nasmijao se Duncan. — U redu, ako ne nekoga od nas, koga ste onda imali na umu, draga moja gospo? - upitao je prihvativši uvrnuti način njezine konverzacije. — Napokon, niste li vi jedna nadasve dobro odgojena mlada dama? Takvo što čovjek doista ne bi očekivao od vas. -Jest, Duncane, ja sam doista jedna nadasve dobro odgojena mlada dama i krajnje ti je vrijeme da to shvatiš — odbrusila je ne trudeći se zvučati nimalo umiljato. Podignute glave, uputila se prema postelji, sjela, poravnala haljinu i prekrižila i uke u krilu. Bila je istinski zgrožena što može tako mirno i.izgovarati o ubojstvu. Ipak, čovjek kojeg je naumila ubiti nije zavrijedio

87


GIGA

živjeti, zar ne? - Neću ti reći njegovo ime, Duncane. To je samo moj problem i nema nikakve veze s tobom. Duncan se s time ne bi nipošto složio, no odlučio je daje zasad neće prisiljavati da mu otkrije taj podatak. - Kada ga ubiješ, hoćeš li opet izbaciti iz sebe sve što si pojela? Nije mu odgovorila, pa je pomislio daje napokon shvatila ludost svog nauma. - I hoćeš li se zatim rasplakati? - dodao je, podsjećajući je na njezinu žestoku reakciju nakon stoje ubila čovjeka koji je namjeravao napasti Gilarda. - Neću jesti prije nego što ga ubijem, pa mi neće pozliti, a budem li plakala, učinit ću to daleko od bilo čijih očiju. Nadam se da si sada zadovoljan — rekla je, pa duboko udahnula trudeći se zadržati miran izraz lica. Nebesa, i sam razgovor o ubojstvu bio je dovoljan da se osjeća poput grjesnice. — Smrt se ne smije uzimati olako — rekla je. — No pravda mora biti zadovoljena. Začuvši kako je Duncan ponovo prasnuo u smijeh, razljutila se. — Željela bih poći na spavanje. Molim te, izañi iz sobe. —Jesi li mi upravo rekla da izañem iz svoje sobe? — upitao je, tona toliko ozbiljna da se Madelyne nije usudila pogledati ga. —Jesam - priznala je. — Nisam te željela uvrijediti i žao mi je ako si to tako shvatio. No poznato ti je da nikada ne lažem. Doista je ljubazno od tebe što si mi ponudio svoju postelju i ne bih željela da pomisliš kako to ne cijenim. Sutra ujutro, čim Adelina soba bude pospremljena, vratit ću se u svoju -u dahu je izgovorila. - Lijepo je čuti da je netko za promjenu iskren — odvratio je Duncan. - Zbog iskrenosti često upadam u nevolju — uzdahnula je Madelyne, pogleda uprta u dlanove. Začuvši tup udarac, krajičkom oka pogledala je što se zbiva, upravo na vrijeme da vidi kako Duncan izuva drugu čizmu i baca je na pod. - Nije li dovoljno nepristojno što paradiraš preda mnom bez košulje? Namjeravaš li svući i ostatak prije nego što se udaljiš? Tu predstavu možeš slobodno zadržati za gospu Eleanoru, jaje ne želim gledati. Osjetivši kako joj se licem razlilo rumenilo, naglo je oborila pogled. Neće se obazirati na njega. Ako se želi uokolo šepiriti napola gol, neka mu bude. Ona će jednostavno zatvoriti oči. I neće mu više reći ni jednu jedinu riječ. Ipak, znatiželja je bila jača od nje. Vireći ispod spuštenih trepavica, promatrala je kako se Duncan spušta na koljeno i ubacuje cjepanicu u kamin. Zamalo mu je zahvalila na pažnji, no onda se sjetila kako je odlučila da se neće obazirati na njega. Nebesa, zaista ju je zbunjivao. Ustao je i pošao prema vratima. Prije nego stoje Madelyne stigla shvatiti stoje naumio, zatvorio je vrata zasunom. Oči su joj se raširile od zaprepaštenja. Bila je zatvorena u sobi, no problem je bio u tome stoje Duncan bio s pogrešne strane vrata. Nema mlade dame, ma koliko naivna ili neiskusna bila, koja ne bi znala što to znači. Ljutito uzviknuvši, skočila je s postelje i pojurila prema vratima. Na umu joj je bilo samo jedno: izaći iz sobe, što dalje od Duncana. Dugi trenutak Duncan je promatrao kako se Madelyne bori sa zasunom. Uvjerivši se da neće nikada shvatiti neuobičajeni način zatvaranja, mirno se uputio prema postelji. Iz obzira prema njezinoj čednosti, nije svukao hlače. I bez toga izgledala je dovoljno uzrujano. — Doñi u krevet, Madelyne — rekao je, legavši na pokrivače. — Neću spavati u istoj postelji s tobom — odlučno je izjavila Madelyne. — Spavali smo zajedno... — Samo jednom, u šatoru, a i tada zato jer nije bilo druge mogućnosti. — Ne, Madelyne. Spavao sam s tobom svake noći otada — rekao je Duncan. Naglo se okrenula i zaprepašteno ga pogledala. - Nisi!

88


GIGA

— O da, itekako jesam — odvratio je, široko se osmjeh-nuvši. — Kako se usuñuješ drsko mi lagati u lice? — rekla je i ponovo se okrenula prema vratima pokušavajući ih otvoriti. Kao nagradu za uloženi trud, zaradila je špranju u palcu. — K vragu — srdito je zajaukala, zabrinuto zureći u prst. — Eto što mi se dogodilo zahvaljujući tebi. Duncan je duboko uzdahnuo. Čula je izraz njegove mrzovolje, ali ne i daje ustao, pa kad ju je iznenada zgrabio za ruku, toliko se iznenadila daje naglo podigla glavu i tresnula ga njome posred čeljusti. — To je zato što si došao do mene u jednom skoku, baš poput vuka — rekla je umjesto isprike. -1 prestani se smijati. To nije kompliment. Duncan se nije obazirao na njezino ljutito mrmljanje. S police iznad kamina uzeo je malen, oštar bodež. Cim gaje približio njezinu palcu, Madelyne je čvrsto zatvorila oči, odlučivši da neće gledati što čini, no osjetivši lagani ubod, naglo ih je otvorila, uvjerena da će joj, ne bude li gledala, zasigurno odrezati palac. Budući da od njezine pognute glave nije mogao dobro vidjeti, spustio je čelo do njezina. Nije se ni pomaknula. Kao ni on. Zaboga, kako je lijepo mirisao. Kvragu, mirisala je po ružama. Spranja je začas bila odstranjena iz njezina palca. Madelyne nije rekla ni riječi, no gledala je u Duncana s toliko iskrena povjerenja da se jedva suzdržao daje ne poljubi. Doñavola, ogorčeno je pomislio, jedan njezin pogled dovoljan je da počnem razmišljati kako bih je najradije bacio u postelju i obljubio. Ljutio je odložio bodež na policu i povukao Madelyne prema postelji. - Nisi bila u stanju podnijeti pogled na bodež ni dok sam ti vadio špranju iz palca, a ubila bi čovjeka — promrmljao je. - Neću spavati s tobom - srdito je izjavila, odlučno zastav-ši pokraj postelje. Tako mi svega, pobjeda te ovoga puta biti moja! — Ti si najbahatije i najtvrdoglavije stvorenje koje sam ikada srela. Strpljenje mije pri kraju, Duncane. Savjetujem ti da me više ne izazivaš — u dahu je izgovorila. Nažalost, prekasno je shvatila da stoji preblizu postelji. Naglo ju je zgrabio i trenutak poslije našla se ispružena na njemu. Prevrnuo ju je na bok i hitro joj položio ruku preko struka, spriječivši je da ustane. Zatvorio je oči, dajući joj do znanja daje razgovor, što se njega tiče, završen. Madelyne je mislila drugačije. — Previše me mrziš da bi spavao sa mnom. Lagao si, zar ne? Nismo spavali zajedno. Toga bih se zasigurno sjećala. - Spavaš kao klada — odvratio je Duncan. Oči su mu još uvijek bile zatvorene, no osmjehivao se. - I ne mrzim te. — Naravno da me mrziš — ustrajala je Madelyne. — Nemoj se truditi tvrditi da si promijenio mišljenje. Nekoliko dugih trenutaka čekala je da progovori. Budući da nije, nastavila je govoranciju. — Stvari stoje doista žalosno. Spasila sam ti život. A kako si mi se odužio? Dovukao si me ovamo, bogu iza nogu. I cijelo me vrijeme izazivaš, a tako mi svega, ja sam doista strpljiva. Usto, očito si namjerno smetnuo s uma da sam i Gilardu spasila život. Nebesa, voljela bi kad bi otvorio oči da može vidjeti što misli o tome. — Naposljetku, sada se još moram pobrinuti i za Ailclu. Počinjem se pitati jesi li to otpočetka planirao? Kratko se namrštila razmišljajući o tome. - Dosad ti je moralo postati jasno da sam ja u svemu tome nevina žrtva - nastavila je. - Izigrana sam. Kad pomislim što sam sve prošla... Začuvši njegovo hrkanje, naglo je zašutjela. Odjednom se toliko razljutila daje poželjela vrištati. Možda bije onda napokon čuo? - Trebala bih te mrziti - promrmljala je sebi u bradu pa poravnala haljinu i legla na leña. — Sva je sreća što sam već ranije isplanirala što ću. U protivnom bih bila dosta srdita što si sve

89


GIGA

učinio da me dovedeš na loš glas, Duncane. Nema tog časnog čovjeka koji bi mi sada ponudio brak. To je barem jasno kao dan. Doduše, Louddon je taj koji time najviše gubi, a ne ja. Ionako me je mislio prodati onome tko će mu ponuditi najviše novca. Tako mije barem rekao. Sada me može još jedino ubiti, ako mi uspije prići dovoljno blizu — zaključila je. - I sve to samo zbog tebe - zajedljivo je dodala. Umorno je uzdahnula, posve iscrpljena od tako duga monologa. — Kako mije moglo pasti na pamet da bih od tebe ikada mogla dobiti ikakvo obećanje? Ipak, dala sam riječ Adeli da ću razgovarati s tobom — zastenjala je. Duncan se odjednom nadvio nad nju, tako brzo da se nije stigla ni pomaknuti. Njegovo snažno bedro pritisnulo ju je uz postelju. Na licu je osjećala njegov vreli dah. Nebesa, bila je na leñima. — Namjeravaš li me iskoristiti, pronaći ću način da gospa Eleanora sazna za to - u dahu je izgovorila. Duncan je svrnuo oči prema nebu. - Madelyne, doista bi mogla prestati razmišljati o tome kako ću te... Hitro mu je dlanom prekrila usta. - Ne usuñuj se izreći tu ružnu riječ — odvratila je. — I zašto bi inače legao na mene ako me nemaš namjeru... Oboje su duboko uzdahnuli. - Pokušavaš me učiniti ludom — optužila gaje. - Već jesi luda — odvratio je. - Silazi s mene. Težak si kao konj. Duncan je premjestio težinu na lakte i duboko se zagledao u njezine oči. Kukovi su mu bili položeni na njezine. Mogao je osjetiti kako je vruća. - Kakvo si obećanje željela dobiti od mene? - upitao je. Madelyne gaje zbunjeno pogledala. Adela — podsjetio ju je. - Ah, to - uzdahnula je Madelyne. - Namjeravala sam ujutro porazgovarati s tobom o Adeli. Nisam znala da ćeš me primorati da zajedno provedemo noć. Nadala sam se da ću te uloviti u boljem raspoloženju... - Madelyne — naglo je izgovorio, tonom iz kojeg se bez dvojbe moglo zaključiti da mu je strpljenje pri kraju. Ako je to nije dovoljno uvjerilo, pogled na njegovu stisnutu čeljust zasigurno jest. - Željela sam od tebe dobiti obećanje da Adela može ostati živjeti ovdje koliko god dugo bude željela. I daje nećeš primorati na brak, bez obzira na okolnosti — u dahu je izgovorila. — To je sve. Nadam se da sam bila dovoljno kratka i jasna za tvoj ukus - ironično je dodala. Duncan se namrštio. — Sutra ću porazgovarati s njom — rekao je. - Adela neće htjeti s tobom razgovarati o tome. Boji te se. No ako joj prenesem tvoje obećanje, to će je umiriti. Sigurna sam da će se njezino stanje nakon toga umnogome popraviti. Sva je u strahu, Duncane. Sto se prije riješi tog bremena, bit će joj bolje. Duncan se svim silama trudio prikriti osmijeh. Madelyne se prema Adeli ponašala poput majke, upravo kako je i pretpostavljao. Bio je doista zadovoljan kako se njegov plan odvijao. - U redu - rekao je. — Reci Adeli da ima moju riječ. Doduše, morat ću Geraldu objasniti kako stoje stvari — dodao je, kao da se toga upravo prisjetio. — Barun Gerald morat će pronaći drugu ženu za brak — odvratila je Madelyne. — Adela ionako vjeruje kako dogovor o njihovu braku više ne vrijedi jer više nije djevica, i Gerald je sigurno više ne želi. Moram priznati dami zbog toga nije osobito simpatičan. — Kako možeš suditi o čovjeku kojeg uopće ne poznaješ? - razdražljivo je odvratio Duncan. Madelyne se namrštila. Bio je u pravu, no nije mu to imala namjeru priznati. — Zna li Gerald što se dogodilo Adeli? — Postoji li itko tko ne zna? — odvratio je Duncan. - Naravno da ne postoji — dodao je. — Louddon se za to pobrinuo.

90


GIGA

— Moj brat je zao čovjek. — Misli li i ujak Berton tako? — Odakle znaš ime mog ujaka? — začudila se Madelyne. — Sama si mi rekla. — Kada? Imam izvrsno pamćenje i sigurno bih se toga sjetila. — Pričala si o njemu dok si bila u groznici. — Ako i jesam, ne sjećam se toga. Ružno je od tebe što si slušao što govorim. — Nije te bilo moguće ne čuti - nasmijao se Duncan. -Vikala si na sav glas — objasnio je. Naravno, želio je izazvati njezinu znatiželju. Kada bije ulovio nespremnu, izraz njezina lica bio je osvježavajuće bezazlen. - Sto sam još rekla? — sumnjičavo je upitala — Puno toga. Više ili manje, sve — odvratio je Duncan. — Sve? — zgranula se. Nebesa, pomislila je osjećajući kako rumeni, što ako sam mu rekla da mi se sviñaju njegovi poljupci? Vidjevši kako su mu oči nakratko bljesnule, pomislila je daje zadirkuje. To joj se nije osobito svidjelo. Tako mi svega, skinut tu mu taj osmijeh s lica. — Sigurno sam ti rekla i imena svih muškaraca koji su bili u mojoj postelji, zar ne? Dakle, što se mene tiče, igra je završena - uzdahnula je. — Tvoja igra bila je završena onog trenutka kad smo se sreli, Madelyne — blago je odvratio Duncan. I protiv volje, tijelom joj se razlila toplina. - Sto bi to trebalo značiti? — zbunjeno je upitala. Duncan se osmjehnuo. - Previše pričaš — rekao je. - To je još jedna mana na kojoj bi trebala poraditi. — Govoriš gluposti — odvratila je. — Cijelog tjedna jedva da sam s tobom progovorila i riječ. I da sam htjela, nisam mogla. Držao si se kao da me nema. Kako mi možeš takvo što nabijati na nos? — Nikada ne govorim gluposti - odvratio je Duncan. - To što sam rekao je činjenica — odvratio je Duncan i pozorno se zagledao u nju, čekajući da ga prostrijeli pogledom. Naravno, to je i učinila. Bilo ju je lako izazvati. Znao je da bi trebao prestati, no previše je uživao u tome. Dakako, kao stoje i pretpostavljao, bezazlena ovčica u trenutku se pretvorila u divlju mačku. — Ne sviña ti se kad iznosim svoje mišljenje? — naglo je upitala. — Želiš li reći da bi mi bilo pametnije da šutim? Kimnuo je. Prokletstvo, doista je nitkov, pomislila je vidjevši kako joj se nacerio. Doduše, prilično zgodan nitkov, zaključila je, trudeći se odoljeti napasti da odmakne pramen kose koji mu je pao na čelo. — U tom slučaju, kunem ti se da s tobom više neću progovoriti ni riječi. Nadam se da će te to usrećiti -naglo je izgovorila. Ponovo je kimnuo, no ipak malo sporije nego prije. Do-ñavola, taj bi čovjek i sveca natjerao na kletve. Madelyne je duboko udahnula, pripremajući se da mu kaže što misli o njemu, no kad je pognuo glavu i usnicama ovlaš dodirnuo njezine, odlučila je daje došlo vrijeme za primirje. Dakako, samo privremeno. Nije ju trebao primorati da rastvori usnice. Jezikom je milovao njezin, sporo i razbludno. Nebesa, mogao je osjetiti kako se strast u njoj razbuktava poput plamena. Promuklo uzdahnuvši, zapleo je prste u njezine bujne kovrče. Prokletstvo, nije je se mogao zasititi. Poljubac je iz trenutka I trenutak postajao sve pohotniji, sve dok Duncan nije pomislio da će izludjeti ako ne zadovolji žudnju medu njezinim bedrima. Znao ja da se mora zaustaviti, no osjetivši kako vrhovima prstiju miluje njegova leña, dodirom isprva nježnim i laganim poput dodira leptirovih krila, a potom sve žešće i smjelije,

91


GIGA

odustao je od borbe i ponovo potonuo u slatkoću njezinih usana. Začuvši njezin tih, žudnjom ispunjen jecaj, nevoljko je prekinuo poljubac. Znao je da nije smio započeti nešto što ne može završiti. Oči su joj bile zamagljene strašću, a njezine vrele i nabrekle usnice otvoreno su ga mamile da ih nastavi ljubiti. Pritisak koji je osjećao u preponama bio je toliko jak da mu je bio potreban nadljudski napor da se odvoji od nje. Došlo mu je da počne zavijati od muke. Umjesto toga, razočarano je uzdahnuo, okrenuo se na bok i prebacio ruku preko njezina struka. Madelyne bi se najradije bila rasplakala. Nije mogla shvatiti zašto mu uporno dopušta daje ljubi. I što je još gore, zašto se ne može suzdržati da mu ne uzvrati poljubac. Umjesto toga, ponaša se raskalašeno poput bludnice. Bilo je dovoljno daje dotakne i sve njezine ograde u trenutku bi se porušile. Srce bi joj lupalo kao da će iskočiti iz grudi, dlanovi bi se oznojili i umjesto da ga odgurne od sebe, čeznula je daje nastavi ljubiti. Začuvši kako je razočarano uzdahnuo, zaključila je kako mu poljubac ne znači ni približno toliko koliko njoj. Nebesa, zaista joj je išao na živce. Odlučila je da se neće obazirati na njega, i u znak protesta okrenula mu leña. Doduše, umjesto da se odmakne od njega, počela se meškoljiti u namjeri da se udobno smjesti u njegovu naručju. Duncan je oštro odahnuo pa hitro položio ruku na njezin kuk i primorao je da se smiri. Bože, doista je bio nemoguć. Nije li mu palo na pamet da joj je teško pronaći dobar položaj za spavanje dok na sebi ima haljinu? Ponovo se promeškoljila, no osjetivši kako mu se tijelo napelo, naglo se umirila. Po svemu sudeći, bio je prilično ljutit i bit će pametnije da ga ne izaziva. Bila je preumorna da bi se dalje zamarala razmišljanjem o njegovoj teškoj naravi. Široko je zijevnula i malo zatim utonula u san. Duncan se, bez sumnje, našao pred teškim izazovom: počne li se Madelyne opet meškoljiti, izgubit će bitku sa samim sobom. Nikada nije želio nijednu ženu kao što želi Madelyne. Sklopio je oči i duboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. Osjetivši kako je opet pomaknula stražnjicu, počeo je brojiti do deset nadajući se da će, kad dosegne tu magičnu brojku, uspjeti uspostaviti nadzor nad sobom. Znao je daje prenaivna i neiskusna da bi bila svjesna opasnosti u kojoj se našla. Cijelog proteklog tjedna, svaki puta kad bije ugledao, nije mogao skinuti pogled s nje. Prisjetivši se načina na koji se kreće, nesvjesno njišući bokovima, ponovo je duboko uzdahnuo. Doista gaje izluñivala. Je li i na druge djelovala jednako kao na njega? Naravno da jest. Nije mu promaknulo kako je njegovi vojnici gutaju očima dok prolazi pokraj njih. Čak i Anthony, njegov najodaniji vazal, potpuno se promijenio u njezinoj blizini. Iako je u početku nerado prihvaćao dužnost njezina pratitelja i šutke hodao za njom, Duncan je primijetio kako zadnjih dana uživa u razgovoru s njom. I sam bi to rado činio. Nije mogao okrivljavati Anthonyja stoje podlegnuo njezinu šarmu. Kao ni Gilarda. Ipak, njegov brat bio je malo teži slučaj. Prema svemu sudeći, Madelyne ga nije samo šarmira-la. Problem je bio u tome što se zaljubio u nju. Kad se počela opet vrpoljiti. Duncan je pomislio da će iskočiti iz kože. Shvativši kako je njegova čežnja daje uzme dostigla granicu izdržljivosti, naglo je skočio iz postelje. Madelyne se nije ni pomaknula. — Zaista spava kao klada - promrmljao je brzajući prema vratima. Spuštajući se prema jezeru, shvatio je da će mu plivanje ovoga puta zaista pričinjavati zadovoljstvo. Iako Duncan po naravi nije bio osobito strpljiv, ipak će se morati strpjeti prije nego što Madelyne učini svojom. Dotad će, očito, morati češće nego inače odlaziti na plivanje. Bio je

92


GIGA

to jedini način da ugasi vatru u preponama. Promrmljao je tihu kletvu i naglavačke skočio u ledenu vodu.

DVANAESTO POGLAVLJE Cvijet potrganih latica, anñeo potrganih krila...

93


GIGA

Katkada, ako bi dijete bilo roñeno s uočljivom manom, Spartanci bi ga bacili s vrha najbliže klisure da ga se riješe samo zato jer su željeli da njihova djeca izgledaju besprijekorno. Znam da to zvuči jezivo, Adela, ali ujak Berton nije ni najmanje pretjerivao kad mije pričao o strahotama koje su se zbivale u drevna vremena. Smatrao je svojom dužnošću da mi prenese sve do u sitnice. — Kakve su bile njihove žene? Je li ti ujak rekao što o njima? — znatiželjno je upitala Adela i sjela na rub postelje u namjeri da se svojoj novoj prijateljici makne s puta. Madelyne je, naime, upravo premještala pokućstvo u njezinoj sobi. Adela je dosad već shvatila kako je potpuno uzaludno pokušavati je uvjeriti da ne bi trebala obavljati poslove koji su inače bili namijenjeni njihovim slugama. Od Adelina sukobila s Madelyne prošla su tri tjedna. Otkad joj se povjerila, osjećala se puno bolje. Bol i ljutnja su nestali, kao i osjećaj krivnje. Madelyne je bila u pravu kad je tvrdila da će se to dogoditi. To što nije pokazala daje šokirana pričom, takoñer je pomoglo. Suosjećala je s Adelom, ali nije ju sažalijevala. Adela se nakon svega prepustila njezinu vodstvu, vjerujući da zna stoje najbolje za nju. Shvatila je da se prošlost ne može promijeniti i trudila se ostaviti je iza sebe, upravo kako joj je Madelyne savjetovala. Naravno, bilo je to lakše reći nego učiniti, ali uz njezinu nesebičnu pomoć, Adela se počela polako kretati u pravom smjeru. Prije tjedan dana napokon je dobila mjesečnicu, što je svakako bilo veliko olakšanje. Madelyne je Adeli otvorila cijeli jedan novi svijet. Pričala joj je predivne priče. Adela je bila zadivljena širinom i bogatstvom njezina znanja i svaki dan nestrpljivo čekala da čuje novu priču. Promatrajući Madelyne, Adela nije mogla prikriti osmijeh. Vrh nosa bio joj je prašan, a pojedini pramenovi njezine bujne kose, premda čvrsto povezane plavom vrpcom, oslobodili su se i pali joj niz vrat i lice. Madelyne je nakratko prestala mesti prašinu iz kuta i oslonila se o držak metle. — Vidim da sam probudila tvoje zanimanje — rekla je pa odmaknula pramen kose s lica i pritom napravila novu mrlju na obrazu. — Uvjerena sam da su Spartanke bile prilično okrutne i bezdušne, baš poput svojih muževa. Kako bi ikada pristale imati djecu s njima, ako nisu...? Zvuk Adelina smijeha zagrijao joj je srce. Promjena njezina ponašanja bila je doista zadivljujuća. Pogled joj više nije bio ukočen, a lice joj je poprimilo vedar izraz. — Sada kada imamo novog svećenika, morat ćemo pripaziti što pričamo u njegovoj nazočnosti — rekla je Adela šapćući. — Nisam se još susrela s njim — odvratila je Madelyne. — Ipak, drago mije stoje tu. Krajnje je vrijeme da se netko od Božjih ljudi pozabavi dušama tvoje braće. — Imali smo svećenika — rekla je Adela. - No otkako je otac John umro, a kapelicu zahvatio požar, nitko se time nije osobito zamarao — objasnila je, kratko slegnuvši ramenima. — Pričaj mi još o Spartancima, Madelyne. — Dakle, djevojkama su vjerojatno počeli rasti trbusi već u trinaestoj godini ili tako nekako, iako je to samo moje mišljenje. Ujak Berton nikada o tome nije pričao. Ipak, znam da su dijelile postelju s više muškarca. Začuvši Adelin zaprepašten uzdah, kimnula je, istinski zadovoljna njezinom reakcijom. — S više njih istodobno? — šap-tom je upitala Adela, porumenjevši do korijena kose. Madelyne je zagrizla usnicu razmišljajući o toj mogućnosti. — Ne bih rekla — napokon je progovorila. Budući daje bila leñima okrenuta vratima, a Adela nije skidala pogled s nje, nijedna od njih nije opazila da Duncan stoji u dovratku. Zaustio je da objavi svoju nazočnost, no Madelyne gaje preduhitrila pa je zatvorio usta. — Mislim da nije moguće ležati na leñima s više od jednog muškarca nad sobom — ustanovila je.

94


GIGA

Adela je ponovo prasnula u smijeh, Madelyne je slegnula ramenima, a Duncan zakolutao očima. Madelyne je oslonila metlu o zid i kleknula ispred Adeline škrinje. — Morat ćemo je isprazniti prije nego što je pregura-mo na suprotni kraj sobe — rekla je. — Hoćemo, čim završiš priču — odvratila je Adela. — Tvoje priče doista su nevjerojatne, Madelyne. Duncan je ponovo zaustio da ih prekine i naglo se preño- si mislio. Znatiželja je očito bila jača od njega. — Spartanci nisu živjeli u celibatu. Takvo što smatralo se zločinom. Horde nevjenčanih žena izašle bi na ulicu u potrazi ! za neoženjenim muškarcima, i kad bi ih našle, napale bi ih. — Napale bi ih? — Jest, napale bi te jadnike i pretukle ih na mrtvo ime — odvratila je, glave duboko uronjene u škrinju. — To je čista istina- dodala je. — Što su još činili? - znatiželjno je upitala Adela. — Možeš li zamisliti da su se muškarci zatvarali u mračne sobe sa ženama koje ih nikada nisu vidjele pri danjem svjetlu? Morale su s njima... znaš već što — rekla je. Prije nego što je nastavila, duboko je udahnula, kihnula i nadlanicom otrla prašinu s nosa. — Neke žene rodile su djecu a da nisu ni vidjele lica svojih muževa — rekla je pa naglo podigla glavu i udarila njome u poklopac škrinje. Vrpca kojom je svezala kosu razvezala se i pala na pod, a masa gustih uvojaka rasula joj se po ramenima. — Znam da to zvuči grozno, ali iskreno rečeno, kad pomislim na tvog brata Duncana, čini mi se da bi se i gospi Elea-nori više svidjela mračna soba. Dakako, bila je to šala, no začuvši Adelin prestrašen uzdah, Madelyne je pomislila da ju je njezina prijateljica pogrešno razumjela. Adela je, u stvari, upravo postala svjesna Duncanove nazočnosti. — Šalim se - hitro je objasnila Madelyne. — Duncan je tvoj brat, ali je i glava vaše obitelji i doista nije lijepo što zbijam šale na njegov račun. Nadam se da ćeš mi oprostiti tu nesmotrenost. — Oprošteno ti je. Začuvši Duncanov glas Madelyne je toliko naglo podigla glavu daje njome ponovo tresnula o poklopac škrinje. — Koliko dugo već stojiš ovdje? - upitala je, osjetivši kako joj se licem razlijeva rumenilo. Polako je ustala i zagledala se u njega. To što ju je bez riječi promatrao pojačalo je njezinu nelagodu. Pokušavajući je umanjiti, počela je otirati prašinu s haljine. Opazivsi veliku mrlju ispod struka, brzo je sklopila ruke ispred sebe. Dugi pramen kose pao joj je preko lijevog oka, no podigne li ruku da ga odmakne, Duncan će vidjeti u kakvu je stanju njezina haljina, zar ne? Morala se podsjetiti da nije ništa više od njegove zarobljenice. Kakve veze ima izgleda li uredno ili ne? Otpuhnula je pramen s lica i hrabro mu uzvratila pogled. Bio je to posve neuspio pokušaj prikrivanja osjećaja, zaključio je Duncan i osmjehnuo se, zadovoljan spoznajom da joj to sve teže uspijeva. Osjećala se jadno, i to se i vidjelo. Promatrajući je ovako raskuštranu, nije se mogao prestati smiješiti. Sigurno se ruga njezinu izgledu, zaključila je Madelyne, vidjevši kako mu se usnice sve više šire dok ju je polako odmjeravao od glave do pete. - Poñi u svoju sobu, Madelyne, i čekaj me ondje - napokon je progovorio. - Smijem li prvo završiti posao koji sam započela? — upitala je, trudeći se zvučati dovoljno pokorno. -Ne. - Duncane, Adela želi da uredimo njezinu sobu tako d.\ bude više poput... Shvativši da se zaletjela, naglo je zašutjela. Nebesa, zamalo je rekla kako Adela želi sobu koja će biti lijepo ureñena poput njezine. Duncan ne smije znati što je učinila od svoje sobe. U

95


GIGA

protivnom je nadrapala. Krajičkom oka pogledala je Adelu. Ruku čvrsto prekriženih na grudima sirota djevojka zurila je u pod. - Adela, zaboravila si pozdraviti brata - podsjetila ju je Madelvne. - Dobar dan, gospodine - brzo je prošaptala Adela ne podižući pogled. - Ime mu je Duncan — odvratila je Madelvne. — Bio on glava ove obitelji ili ne, prije svega je tvoj brat — u dahu je izgovorila i svrnula pogled na Duncana, nijemo ga upozoravajući da mu ne padne na pamet podići glas na sestru. Vidjevši njezin uporan pogled, Duncan je zbunjeno podigao obrve pa u nedoumici slegnuo ramenima, ne znajući što očekuje od njega. Shvativši daje ne razumije, Madelvne je glavom pokazala prema Adeli. — Dakle? — nestrpljivo je upitala. - Hoćeš li sestri napokon uzvratiti pozdrav? Udahnuo je, toliko glasno i duboko daje Madelvne pomislila kako je u sebe zasigurno usisao sav zrak u sobi. — Pokušavaš li me učiti lijepu ponašanju? - naglo je upitao. Izgledao je prilično ljutito. Madelvne je mirno slegnula ramenima. — Ne bi trebao plašiti svoju sestru - rekla je, prije nego što se uspjela zaustaviti. Duncan je zamalo prasnuo u smijeh. Unatoč Edmundovoj sumnji, Gilardje bio u pravu kad je tvrdio kako je Madelyne hrabrija nego što izgleda. Očito je preuzela ulogu Adeline zaštitnice. Jest, katkada je bila plaha poput srne, no ovog trenutka, sudeći po plamenu u njezinim očima i načinu na koji je prikrivala srdžbu, više je bila nalik na divlju mačku spremnu na skok. Polako ju je odmjerio od glave do pete dajući joj do znanja što misli o njezinu zapovjedničkom ponašanju, pa svrnuo pogled na Adelu. — Dobar dan, Adela. Osjećaš li se dobro danas? Adela je hitro kimnula, pa napokon podigla pogled i nasmiješila mu se. Dugi trenutak Duncan ju je začuñeno promatrao, iznenañen da obična ljubaznost može izazvati takvu promjenu. Polako se okrenuo u namjeri da se što prije udalji od svoje krhke sestre i njezine zaštitnički nastrojene prijateljice, svakako prije nego što joj padne na pamet da mu razbije još jednu iluziju. - Bi li Madelyne mogla ostati sa mnom dok... - Adela, ne preispituj naredbe svoga brata — rekla je Madelyne, strahujući kako je Duncanovo strpljenje pri kraju. - Mogao bi pomisliti da ga ne poštuješ — dodala je, pa brzo podigla rub haljine i požurila se za Duncanom. - Sigurno ima dobar razlog za to — rekla je šapćući prije nego stoje izašla. Uputivši Adeli osmijeh ohrabrenja, zatvorila je vrata njezine sobe. Morala je trčati da ga sustigne. - Zašto se moram vratiti u svoju sobu? — upitala je čim je postala sigurna da ih Adela više ne može čuti. Nije odgovorio sve dok nisu stigli do prvog odmorišta na stubištu. Polako se okrenuo prema njoj. Bio je toliko ljutit da bije najradije zgrabio za ramena i dobro je protresao, no ugledavši mrlju na vrhu njezina nosa, ljutnja gaje naglo napustila. - Lice ti je prljavo, Madelyne — rekao je, brišući palcem prašinu s njezina nosa. — Ne izgledaš ni približno besprijekorno. Misliš li da bih te trebao baciti s vrha najbliže litice da te se riješim? Dugo gaje bez riječi promatrala dok nije shvatila o čemu govori. - Spartanci nisu bacali zarobljenike s vrha litice, nego djecu koja prema njihovim mjerilima nisu bila dovoljno savršena — odvratila je. — Bili su hrabri ratnici, no srca su im bila okrutna — dodala je. - Vjerovali su da moraju biti čvrste ruke - rekao je Duncan, palcem milujući njezinu donju usnicu. Nije se mogao prisiliti da prestane. — Samilost su smatrali slabošću. Madelyne se jednostavno nije mogla odmaknuti od njega; zurila je u njegove oči, pokušavajući se usredotočiti na razgovor.

96


GIGA

- Slabošću? -Jest, tako i mora biti. - Ne mora — prošaptala je. - Mora — ustrajao je Duncan. — Povijest je to dokazala. Bili su nepobjedivi. —Jesi li vidio kojeg od njih negdje, Duncane? — upitala je. Slegnuo je ramenima, zbunjen njezinim šašavim pitanjem. - Možda i jesu bili nepobjedivi, no začudo, svi su izumrli. Nebesa, glas joj je podrhtavao. Nije ni čudo, jer Duncan se duboko zagledao u njezine oči i polako je privlačio bliže k sebi. Nije ju poljubio. To je doista bilo razočaravajuće. Uzdahnula je. - Madelyne, neću se više moći dugo suzdržavati — rekao je jedva čujno. Glava mu je bila pognuta, a usnama je gotovo dodirivao njezine. - Ne? - bez daha je upitala Madelyne. - Ne — promrmljao je. Zvučao je prilično ljutito. Madelyne je zbunjeno odmahnula glavom. - Duncane, dopustit ću ti da me poljubiš - rekla je. - Ne moraš se suzdržavati. Umjesto odgovora, naglo ju je zgrabio za ruku i poveo je stubama prema njezinoj sobi u kuli. - Nećeš više dugo biti zarobljenica — rekao je. - Priznaješ li da si pogriješio dovevši me ovamo? - upitala je. Nije mu proniaknuo prizvuk straha u njezinu glasu. - Nikada ne griješim, Madelyne — odbrusio je. Bez riječi nastavili su se uspinjati. Stigavši pred njezinu sobu, stavio je ruku na kvaku. — Sposobna sam samoj sebi otvoriti vrata — rekla je Madelyne i hitro se progurala ispred njega, sprečavajući ga da ude. - Vjerovao ili ne, ipak činiš pogreške — nastavila je. -Ja sam tvoja najveća pogreška. Prokletstvo, jezik joj je opet bio brži od pameti. Namjeravala je uvrijediti njega, a ne sebe. Duncan se osmjehnuo. Njezin propust očito mu nije proniaknuo. Odlučno ju je odgurnuo s puta i otvorio vrata. Madelyne se požurila unutra i pokušala mu ih zalupiti pred nosom. Nije joj dopustio. Stoje, tu je, pomislila je Madelyne, pripremivši se na izljev njegove srdžbe nakon što vidi stoje učinila od svoje sobe. Duncan je jedva mogao vjerovati vlastitim očima. Madelyne je od hladne jazbine napravila ugodno i toplo utočište. Kameni zid bio je ukrašen velikom tapiserijom s prizorom bitke kod Hastingsa. Boje su bile tople i živahne, s vojnicima odjevenima u crvene i plave odore. Crtež je bio jednostavan, no oku vrlo ugodan. Postelja je bila prekrivena plavim pokrivačem. Uz kamin su stajale dvije udobne fotelje, obje s crvenim jastučićima, a ispred njih bile su klupice za noge. Preko jedne fotelje bio je prebačen nezavršen goblen. Pozornije se zagledavši u njega, shvatio je što predstavlja. Bio je to vuk. Onaj kojega je vidjela ili je mislila da jest. Stisnutih čeljusti kružio je pogledom po sobi. Madelync nije bila sigurna je li to što šuti dobar ili loš znak. Ukipljena, čekala je da joj počne čitati bukvicu. Nije rekao ni riječi. Jednostavno se okrenuo, izašao i zatvorio vrata za sobom. Miris ruža pratio ga je dok se spuštao niz stube. Stigavši do ulaza u veliku dvoranu ugledao je Gilarda kako mu brza ususret. -Je li tko došao u posjet gospi Madelyne? — znatiželjno je upitao Gilard. Duncanova kletva odjeknula je od podruma do krova. Edmund je izjurio iz svoje sobe upravo na vrijeme da vidi Dun-cana kako se udaljava hodnikom. — Sto gaje toliko razljutilo? — upitao je Gilard. — Ne što, nego tko, Gilarde — odvratio je Edmund. — Ne razumijem. Edmund se nasmijao i potapšao brata po leñima. - Ni Duncan, ali kladio bih se da će uskoro saznati.

97


GIGA

TRINAESTO POGLAVLJE 'Osim toga, vidjeh pod suncem: ne dobivaju trku hitri, ni boj hrabri.'

98


GIGA

Stari zavjet, Propovjednik 9:11 Nakon Duncanova odlaska, Madelyne je sjela u fotelju i nastavila vesti goblen. Ipak, nije se mogla usredotočiti na rad. U misli su joj se neprestano vraćale Duncanove riječi kako neće više dugo biti njegova zarobljenica. Što bi to, zaboga, trebalo značiti? Znala je da će uskoro morati s njim porazgovarati. Ponašala se poput kukavice, no barem je bila dovoljno iskrena da to prizna. Bojala se njegova odgovora. Začuvši kako se vrata naglo otvaraju, podigla je pogled. Adela je žurno ušla u sobu. Vidjevši je izbezumljenu, Madelyne se prilično iznenadila. Sirota djevojka bila je na rubu suza. — Sto se dogodilo? - upitala je Madelyne pa ustala i požurila joj se ususret. Sigurno ju je Duncan uznemirio, po običaju je brzopleto zaključila. Adela više nije mogla zadržati suze. Madelyne je brzo zatvorila vrata pa prebacila ruku preko Adelina ramena i povela je do fotelje. — Sjedi i smiri se — rekla je. — Sigurno se nije dogodilo ništa toliko strašno da s time ne bismo mogli izaći na kraj — tješila ju je, nadajući se daje u pravu. — Reci mi zašto plačeš. Ne brini se, sve će biti u redu. Ja ću se za to pobrinuti. Adela je kimnula, no činiju je pogledala, ponovo se rasplakala. Madelyne je sjela na klupicu do njezinih nogu i strpljivo čekala da se smiri. - Došao je glasnik, Madelyne. Tvoj brat je poslao vojnike po tebe. Duncan je dopustio glasniku da ude. To je bio razlog zbog kojeg ti je naredio da se vratiš u šfoju sobu. Nije želio da te vojnik vidi. - Zašto? Svi znaju da sam zarobljenica, feoiaddon... - Ne razumiješ — prekinula ju je Adela. — Edmund je rekao Gilardu da Duncan vjerojatno ne želi da glasnik vidi kako se prema tebi lijepo ponašamo — objasnila je. Nakratko je zastala da obriše kutove očiju rubom rukava svoje haljine. - Misliš li i ti tako? Lijepo se ponašamo prema tebi, zar ne? - Zaboga, i zato si se rasplakala? - upitala je Madelyne. — Naravno da se lijepo ponašate prema meni. Pogledaj oko sebe, Adela — dodala je i blago se osmjehnula. - Ne izgleda li moja soba dovoljno ugodno? - Znam da nisam smjela prisluškivati što glasnik govori Duncanu, ali morala sam čuti, Madelyne. Gilard i Edmund takoñer su bili ondje. Duncan im nije naredio da odu. Ne brini se, sigurna sam da me nitko nije vidio. - Tko je poslao glasnika? Kralj ili moj brat? - upitala je Madelyne. Bila je istinski prestravljena, no znala je da mora prikriti strah, jer ako to ne učini, Adela bi se mogla slomiti. Djevojka je ovisila o njezinoj snazi i ne smjjg dopustiti da se< još više uznemiri. - Ne znam. Nisam čula početak njihova razgovora. - Ispričaj mi što si čula — rekla je Madelyne. - Glasnik je rekao Duncanu da te mora odmah izručiti. Namjeravaju te odvesti u London, na dvor, čak i ako si... uprljana - promucala je Adela i nekoliko puta duboko udahnula pokušavajući se smiriti. Madelyne je snažno zagrizla donju usnicu, trudeći se svim silama da ne zgrabi Adelu za ramena i protreseje ne bi lije natjerala da ubrza. - Čim doñeš u London, udat će te. - Tako, dakle - prošaptala je Madelyne. — Znali smo što se sprema, Adela. Znali smo da Louddon neće odustati. Jesi li čula za koga bih se trebala udati? Adela je kimnula. — Za Morcara -jedvaje čujno prozborila pa dlanovima naglo prekrila lice i počela nezadrživo jecati. Madelvne više ni uz najbolju volju nije mogla zadržati miran izraz lica. Bila je sigurna da će joj pozliti. - Stoje s Duncanom, Adela? — upitala je, čim se uspjela pri-brati. — Sto on kaže na sve to? Je li se složio da me izruči? - Nije rekao ni riječi. Kada je glasnik izdeklamirao stoje imao, pustio gaje da se vrati vojnicima izvan zidina.

99


GIGA

- Koliko ih je? - Ne znam - šapćući je odgovorila Adela. - Edmund i Gilard počeli su se glasno prepirati čim je glasnik otišao. Duncan je i dalje bez riječi stajao ispred kamina, ruku prekriženih na leñima. - Nije se želio upletati. - Ne razumijem. - Duncanova uloga je dvostruka, Adela. Ujedno je glava obitelji i vaš brat. Nije mi teško zamisliti oko čega su se Edmund i Gilard prepirali. Edmund se sigurno zalagao da me što prije predaju Louddonu, a Gilard je bio protiv toga jer sam mu spasila život tijekom bitke. Adela je počela odmahivati glavom i prije nego stoje Madelvne završila. - Ne, Edmund je protiv toga da te Duncan izruči Louddonu. - Zauzeo se za mene? — začudila se Madelvne. —Jest — odvratila je Adela. - I predložio je da privremeno boravim kod Catherine. Zabrinut je da bi sve to moglo biti previše za mene. Ne želim ići nikamo, Madelvne. Catherine je puno starija od mene, a njezin je muž pravi čudak. Madelvne je ustala i polako se uputila prema prozoru. Rastvorila je okna i zagledala se u daljinu, pokušavajući uspostaviti nadzor nad srdžbom koja je sve više rasla u njoj. —Jesi li znala da su Spartanci oduzimali mušku djecu majkama dok su još bila malena i odvodili ih da žive s vojnicima? Činili su to zbog toga da što prije očvrsnu. To se smatralo prilično mudrim potezom. — Madelyne, o čemu, zaboga, zboriš? Kako ti je to sada palo na pamet? Madelyne se okrenula ne trudeći se prikriti suze. Adela je bila zaprepaštena. Nikad dotad nije ju vidjela uplakanu. — Nalazim utjehu u pričanju drevnih priča. To me smiruje i pomaže mi da pročistim misli. Moram se smiriti kako bih mogla odlučiti što ću dalje — objasnila je. Ponovo se okre-nuvši prema prozoru, zagledala se u obližnju uzvisinu. Tko će hraniti njezina vuka kada nje više ne bude tu? Čudno, ali odjednom je pomislila na Duncana. On je taj koji bi se trebao pobrinuti za njega, zaključila je. Ta divlja životinja više pripada njemu nego njoj. To doista nema smisla, pomislila je — ta suluda potreba da ga natjera da se ponaša onako kako bi ona željela. — Kao dijete, često sam s ujakom navečer sjedila uz kamin. Volio je slušati kako sviram citru i kada ne bi bio preumoran, pridružio bi mi se s violinom. Rado se prisjećam tog mirnog vremena. — Zar ondje nije bilo nikog mlañeg, Madelyne? — upitala je Adela. — Uvijek kad se prisjećaš prošlosti, pričaš samo o starim i umornim ljudima. — Ujak Berton proveo je skoro cijeli život na barunovu imanju. Robert i Samuel, svećenici koji su nam se pridružili, takoñer su bili stari. Voljeli su igrati šah, pa su i mene tome naučili. Katkada bih zaigrala pokoju partiju i s barunom Mortonom. Strašno se ljutio kad bi izgubio i znao je biti jako zajedljiv. Ujak Berton rekao je da to nije grijeh, samo obična staračka mrzovolja. Madelyne je zašutjela, pogleda uprta u daljinu. Dugi trenuci prolazili su u potpunoj tišini. — Moramo pronaći način da se izvučeš iz ovoga — šaptavo je rekla Adela, zamišljeno zureći u vatru. — Budem li primorana vratiti se u London, svi moji planovi padaju u vodu. Namjeravala sam otići u Škotsku. Edwythe bi mi sigurno pružila utočište u svom domu. — Madelyne, moja sestra... Namjeravala je reći kako Catherine živi u Škotskoj otkako se udala za jednog od roñaka Škotskog kralja, no nije stigla. — Nebesa, zašto se uopće brinem zbog toga što će moji planovi propasti? — u dahu je izgovorila Madelyne. - Louddon bi me ionako prije ili poslije pronašao. Ako me ne bi odmah ubio, predao bi me Morcaru. Tada bi me on ubio - zaključila je i glasno se nasmijala zvukom

100


GIGA

od kojega se Adela naježila od tjemena do nožnih prstiju. - Ipak, teško mije povjerovati da sam mu važna toliko da bi se sa mnom zamarao. Kad je krenuo za Duncanom, nakon stoje vidio stoje učinio od njegova doma, pretpostavila sam da ga želi ubiti. No sada je poslao vojnike po mene — rekla je, u nedoumici odmahujući glavom. — Ne mogu shvatiti zastoje to učinio. Prije nego stoje Adela stigla odgovoriti, Madelyne se naglo okrenula i uputila prema vratima. — Madelyne, moraš ostati u sobi — povikala je Adela. — Duncan ti nije dopustio... — Moram naći nekoga tko će me zaštititi, Adela - dobacila joj je Madelyne preko ramena. — Duncan mi izgleda posve podoban za takvo što. — Što si naumila? — Uvjerit ću tvog brata da otjera Louddonove vojnike. Objasnit ću mu kako će to učiniti odvratila je Madelyne i izašla iz sobe. Adela je pojurila za njom. - Madelyne, nećeš valjda podučavati mog brata o tome što mu je činiti? - zaprepašteno je upitala. — Hoću - odvratila je Madelyne i pojurila niz stube. Zgranuta, Adela je gledala za njom. Mora daje sišla s uma, zaključila je promatrajući je kako juri niz stube. Kao daje goni stotinu vragova, pomislilaje. Odjednom je shvatila da joj mora pomoći. Bez obzira na strah, suočit će s Duncanom i stati na njezinu stranu. Možda čak uspije prozboriti koju riječ u njezinu korist. Stigavši do ulaza u veliku dvoranu, Madelyne je nakratko zastala da uhvati dah. Edmund i Gilard sjedili su za stolom, jedan nasuprot drugome. Duncan je stajao uz kamin, pogleda uprta u vatru. U trenutku kada je Madelyne kročila u dvoranu, Edmund je upravo završavao svoje izlaganje. Sve stoje Madelyne čula bilo je nekoliko posljednjih riječi. — Dakle, slažemo se oko toga da ćemo Madelyne predati u... Madelyne je po običaju brzopleto zaključila kako je žele predati u Louddonove ruke. — Nećete me nikome predati — povikala je. Duncan se polako okrenuo i pogledao je. Dugi trenutak Madelyne gaje bez riječi promatrala, a zatim svrnula pogled na njegovu braću. Gilard je očito bio dovoljno drzak da njezinu upadicu smatra zabavnom jer se prema svemu sudeći teško suzdržavao da ne prasne u smijeh. Edmund se, za razliku od njega, mrštio. Duncanov izraz lica ostao je nedokučiv. Madelyne je podigla rub haljine i polako se uputila prema njemu. — Postala sam tvojom zarobljenicom protiv svoje volje, Duncane - rekla je. — Sada te izvješćujem da svojevoljno želim da tako i ostane. Jesam li bila dovoljno jasna? Oči su mu se naglo raširile od iznenañenja. Madelyne je bila i više nego zadovoljna. Napokon je bila sigurna daje pravilno shvatio svaku njezinu izgovorenu riječ. Budući daje nastavio zuriti u nju, pomislila je kako je možda želi zastrašiti. Ovoga puta to mu neće uspjeti, uvjeravala se. — Dobio si što si tražio - rekla je. — Zaglavio si sa mnom, Duncane. Ne možeš se iz toga izvući. Prokletstvo, glas joj je podrhtavao. Zvuk povlačenja stolca privukao je njezinu pozornost. Pogledavši prema stolu, vidjela je Edmunda kako ustaje. Polako se uputila prema njemu, ruku oslonjenih o bokove. — Prestani se mrštiti Edmunde, jer tako mi Boga, odalamit ću te. Gilard nije mogao vjerovati vlastitim očima. Nikada je nije vidio tako srditu. Je li moguće daje pomislila kako će je predati u Louddonove ruke? Shvativši da jest, ponovo se nasmijao. Očito dovoljno ne poznaje njegova brata. Jadnica uopće nije svjesna vlastite vrijednosti, zaključio je. Sva je uspaničena. Nebesa, tko bi to očekivao od tako blaga i pažljiva stvorenja? Kako se samo suočila s Duncanom! Da se u to nisam uvjerio vlastitim očima, teško bih u to povjerovao, zaključio je i prasnuo u smijeh. Madelyne je naglo svrnula pogled na njega. — Smatraš to smiješnim, Gilarde?

101


GIGA

Kimnuo je. Dakako, bila je to velika pogreška. Madelyne je zgrabila vrč vina sa stola i zavitlala ga u smjeru njegove glave. Vidjevši kako se hitro odmaknuo, istog trenutka posegnula je za drugim. No prije nego što gaje stigla baciti, Edmund ju je primio za zapešće. Raspalila gaje nogom posred koljena. Izgubio je ravnotežu i možda bi uspio spriječiti pad da nije nogom zapeo za stolac. Trenutak potom odletio je unatrag i pao ravno na stražnjicu. Madelyne je bez riječi promatrala kako ustaje, pa svrnula pogled na Gilarda. — Da mi se nikada više nisi usudio smijati u lice — zaprijetila mu je. — Madelyne, doñi ovamo — rekao je Duncan. Lakta oslonjena o policu iznad kamina, izgledao je kao da se beskrajno dosañuje. Prešla je pola dvorane prije nego stoje shvatila da ga je bez oklijevanja poslušala. Naglo je stala i odmahnula glavom. — Neću više slušati tvoje naredbe, Duncane. Čini što te volja. Možeš me i ubiti, ako želiš. I to mije draže nego da me predaš u Louddonove ruke. Osjetivši kako joj ruke nekontrolirano podrhtavaju, duboko je zabola nokte u dlanove. Duncan ju je i dalje uporno promatrao. - Edmunde, Gilarde, izañite iz dvorane — blago je rekao, no to svejedno nije bila zamolba, nego naredba. — Povedite i sestru sa sobom. Adela je stajala uza zid tik do ulaza u dvoranu. Začuvši bratove riječi, požurila se unutra. — Voljela bih ostati, Duncane. Madelyne me možda treba. — Izaći ćeš sa svojom braćom — odvratio je Duncan, ovoga puta prilično oštro, očito dajući do znanja daje rasprava završena. Gilard je prišao Adeli i primio je za ruku u namjeri daje povede prema izlazu. Oklijevala je. Madelyne, ako želiš da ostanem... — Ne proturječi svom bratu, Adela — naglo ju je prekinula Madelyne, glasom koji je zvučao grublje nego stoje željela. Adeline su se oči istog trenutka ispunile suzama. Shvativši da ju je nehotice povrijedila, Madelyne joj je brzo prišla i potapšala je po ramenima. Ipak, nije se uspjela nasmiješiti. -Poñi i ne boj se, neću se udati za Morcara — rekla je. — Niti i za koga drugog - dodala je. — O da, hoćeš — odvratio je Duncan i osmjehnuo se. Madelyne se osjećala kao da ju je upravo pljusnuo. Zakoračila je prema njemu, žestoko odmahujući glavom. — Neću se udati za Morcara — odlučno je ponovila. — Ne, nećeš. Njegov odgovor privremeno ju je smirio. Ali i zbunio. Pokušavajući dokučiti što se krije u njegovoj glavi, pozorno se zagledala u njega. Bezizražajna lica promatrao je kako Adela u pratnji braće izlazi iz dvorane. Vukli su se prema vratima kao da pred sobom imaju cijelo vrijeme ovoga svijeta. Kao da na nogama imaju okove, pomislio je. Očito su pokušavali načuti što više od njegova razgovara s Madelyne. Duncan je takvo buntovničko ponašanje izravno pripisivao Madelyneinu utjecaju. Dok se nije pojavila, njegove naredbe izvršavale su se hitro i bez pogovara. A sad... Otkad je stupila u njihov dom, sve se preokrenulo. Duncan nije volio promjene, no bio je svjestan da stvari više neće ostati kakve su bile. Nije trpio otpor, ali znao je da će ga biti. Osobito od Gilarda, Madelyneina najvećeg saveznika. Pomislivši na to, duboko je uzdahnuo. Više mu se sviñala dobra, otvorena bitka nego natezanje s članovima obitelji. - Edmunde, pronañi svećenika i dovedi ga ovamo — naglo je povikao. — Odmah - dodao je, vidjevši kako mu se brat okrenuo i iznenañeno ga pogledao. Naredba je bila izrečena dovoljno glasno i oštro da se ozbiljno shvati, no Madelyne očito nije tako mislila. — Edmunde... — zaustila je. - Da se nisu usudila savjetovati mu da me ne posluša jer, tako mi Boga, Madelyne, začepit ću ti usta tom tvojom vraški crvenom kosom. Začuvši njezin ljutiti uzdah, Duncan je bio i više nego zadovoljan. Pomislio je kako ju je njegova prijetnja napokon natjerala da shvati svoj položaj. Napokon ju je natjerao na

102


GIGA

povlačenje. Jest, to mu je i bila namjera. Želio ju je mirnu i pitomu. Kad je zakoračila prema njemu s ubojitim pogledom u očima, shvatio je svoju zabludu. Nije djelovala ni najmanje mirno i pitomo. - Kako se usuñuješ vrijeñati me? Vraški dobro znaš da nisam crvenokosa — povikala je. — Crvena kosa nosi zlu kob. Moja je boje mahagonija. Više je smeña nego crvena. Duncan je jedva mogao povjerovati vlastitim ušima. Po svemu sudeći, poricanje svega što on izgovori prešlo joj je u naviku. Zaustavila se na jedva korak od njega. Dovoljno blizu daje zgrabim, pomislio je. Bila je hrabra, ali i bezazlena, i zato joj nije mogao uzeti za zlo što se tako ponašala. Izvan zidina nalazilo se više od stotinu Louddonovih vojnika koji su prijetili napadom ako im do jutra ne bude izručena. To je ono zbog čega bi trebala bjesnjeti umjesto što se s njime prepire o boji svoje kose. Uostalom, bila je više crvena nego smeña, a činjenica da to nije htjela priznati, doista je bila izvan svake pameti. - Tvojim uvredama nema kraja — rekla je i neočekivano se rasplakala. Odjednom se osjećala posve jadnom i napuštenom, i to je zasigurno bio jedini razlog zbog kojega mu je dopustila daje uzme u naručje. - Nećeš se vratiti Louddonu, Madelyne — promuklim glasom izgovorio je Duncan. - U tom slučaju, ostat ću ovdje do proljeća — izjavila je. Edmund se pojavio na ulazu i kratko se nakašljao u namjeri da privuče Duncanovu pozornost. - Otac Laurance je ovdje — rekao je. Madelyne se hitro izvukla iz Duncanova zagrljaja. Pogledavši svećenika, začudila se njegovoj mladosti. Izgledao joj je poznato, no nije se mogla sjetiti gdje gaje već srela. Mladi svećenici rijetko su posjećivali ujaka Bertona. U nedoumici je odmahnula glavom. Vjerojatno se prevarila, zaključila je. Duncan joj je naglo stavio ruku oko struka i privukao je k sebi. Budući da su stajali blizu kamina, Madelyne se uplašila da će joj vatra zahvatiti haljinu. Pokušala se odmaknuti, no Duncan je prebacio ruku preko njezina ramena i stisnuo je toliko čvrsto uza se da nije mogla nikamo. Čudno, ali njegova ju je blizina umirila. Prekrižila je ruke ispred sebe i navukla na lice miran izraz. Svećenik je izgledao nervozno i zabrinuto. Nije bio osobito pristao. Lice mu je bilo rohavo i općenito je djelovao zapušteno. Malo zatim, pridružio im se i Gilard. Nije se više osmjehivao. U stvari, izgledao je prilično ratoborno. Edmund je bio taj čije je lice, za promjenu, bilo nasmiješeno. Wextonovi su zaista čudni, zaključila je Madelyne. - Duncane, ako se netko mora vjenčati s Madelyne, voljan sam podnijeti tu žrtvu - izjavio je Gilard, porumenjevši do korijena kose. Dakako, namjerno je istaknuo daje riječ o žrtvi kako Duncanu slučajno ne bi palo na pamet daje zaljubljen u Madelyne. — Napokon, spasila mi je život — dodao je, kad mu Duncan nije odmah odgovorio. Ipak, Duncan je prozreo njegovu namjeru. Gilardje bio proziran poput stakla. — Ne trudi se, Gilarde — odvratio je. - Donio sam odluku i očekujem od tebe daje poštuješ. Razumiješ li? - rekao je liho ali odlučno. Gilardje duboko uzdahnuo. Bilo je očito da teško prikriva ogorčenost. — Pokorit ću se tvojoj odluci - napokon je rekao i polako pognuo glavu. — Vjenčanje? - zgranuto je prošaputala Madelyne. — Žrtva? - povikala je, ne vjerujući vlastitim ušima.

ČETRNAESTO POGLAVLJE 'Tako i vi, muževi, živite u razboritost zajedno sa svojim ženama,

103


GIGA

kao sa slabijim spolom, vazda im iskazujući štovanje.' Novi zavjet, Prva Petrova poslanica, 3:7 Neću se udati ni za koga —jedva čujno promucala je Madelyne, iako joj to nije bila namjera. Najradije bi vrištala od muke. Ipak, nije si mogla pomoći. Shvativši Duncanovu namjeru, bila je previše zaprepaštena. Gilard će se možda pokoriti njegovoj odluci, no ona zasigurno neće. Duncana njezino protivljenje po svemu sudeći nije ni najmanje zbunilo. Kad se pokušala oteti, jače ju je stisnuo uza se, primoravši je da ostane gdje jest. Pokretom ruke pozvao je svećenika da im pride i kratko mu kimnuo, dajući mu znak da može započeti obred. Otac Laurance bio je toliko uzbuñen da se nije mogao prisjetiti većine uobičajenih fraza, no Madelyne je bila prezauzeta deranjem na čovjeka koji ju je čeličnim stiskom držao uz sebe da bi na to obraćala pozornost. Začuvši kako Duncan potvrdno odgovara na svećenikov upit uzima lije za ženu, žestoko je odmahnula glavom. Svećenika to očito nije ni najmanje omelo, jer je odmah zatim upitao nju uzima li Duncana za muža. — Naravno da ne -povikalaje. Duncan se nije ni najmanje obazirao na njezino protivljenje. Stisak njegove ruke na njezinu ramenu pojačao se toliko daje pomislila da će joj smrviti kosti. - Pokušaj ponovo, Madelyne — predložio je. Vidjevši njegov pogled, zamalo je promijenila mišljenje. — Prvo me pusti - zahtijevala je. Vjerujući da gaje dovoljno ozbiljno shvatila, olabavio je stisak. - Pitaj je ponovo — rekao je izbezumljenom svećeniku. Otac Laurance izgledao je kao da će se onesvijestiti. Brzo je ponovo promucao pitanje. Madelyne je šutjela. Sto se nje tiče, mogu ostati stajati ovdje do jutra. Nije ju briga. Nitko je neće primorati na tu smijuriju od braka. Doduše, nije računala s Gilardovim upletanjem. Vidjevši ubojit izraz njegova lica i kako je prijeteći zakoračio prema Duncanu položivši ruku na balčak svog mača, naglo je udahnula od zaprepaštenja. Nebesa, napast će Duncana! - Uzimam Duncana za muža - u dahu je izgovorila ne skidajući pogled s Gilarda. Svojevoljno — brzo je dodala vidjevši kako je sumnjičavo promatra. Gilard je spustio ruku s balčaka. Madelyne je s olakšanjem spustila ramena. Adela se probila naprijed i stala izmeñu Edmunda i Gilarda. Smiješila se. Edmundovo lice takoñer je bilo ozareno osmijehom. Madelyne je ponovo poželjela vrištati od muke. No nije se usudila. Gilard je još uvijek izgledao pomalo mahnito. Svećenik je nesuvislo izgovorio nekoliko završnih riječi i u svojoj nespretnosti naopako ih blagoslovio. Zatim se brzo ispričao i požurio se iz dvorane. Lice mu je bilo potpuno zeleno. Madelyne je bila sigurna da će mu pozliti. Očito je umirao od straha pred Duncanom, zaključila je. Mogla je to razumjeti. Čim ju je Duncan oslobodio stiska, okrenula se prema njemu i napala ga. — Ovaj brak je obična smijurija — tiho je izgovorila pazeći daje Gilard ne čuje. - Svećenik nas čak nije ni blagoslovio kako treba. Bio je dovoljno drzak daje gleda u oči i smije joj se u lice. — Rekao si da nikada ne griješiš, Duncane — podsjetila ga je. - Ovoga puta zasigurno si pogriješio. Uništio si vlastiti život. I čemu sve to? Tvojoj želji za osvetom mom bratu doista nema kraja. — Madelyne, vjenčanje je pravovaljano. Idi u moju sobu i čekaj me ondje, ženo. Uskoro ću ti se pridružiti. Namjerno ju je nazvao ženom. Zaprepaštena, Madelyne je zurila u njega. Vidjevši topli bljesak u njegovim očima, još se više začudila. Je li rekao da pode u njegovu sobu? Osjetivši ruku na ramenu, naglo se okrenula. — Ne boj se, sve će biti dobro — s osmijehom je prozborila Adela. Lako tebi, pomislila je Madelyne, ti nisi udana za vuka. Morat tu pronaći

104


GIGA

način kako umaknuti tim luñacima. Svi su bili ludi. Podigla je rub svoje haljine i polako se uputila prema izlazu. Edmund ju je zaustavio i blago je zagrlio. — Dobro došla u obitelj - rekao je. Izgledao je kao da to ozbiljno misli. Madelyne nije mogla odlučiti ljuti lije više njegova izjava ili ozaren izraz njegova lica. Više joj se sviñao kad se mrštio. — Prestani se smijati, Edmunde, ili ću te raspaliti. Tako mi svega, hoću. Zaprepašteno ju je pogledao. To je već bolje, zaključila je. — Nisi li netom rekla da ćeš me raspaliti ako se ne prestanem mrštiti? Nije imala pojma o čemu priča. Niti ju je bilo briga. Imala je pametnijeg posla. Morala je o svemu na miru razmisliti. Promrmljavsi kako se nada da će mu za večerom zapeti kost u grlu tako da će mu prisjesti smijanje, progurala se pokraj njega i izašla iz dvorane. Gilardje pošao za njom, no Edmund gaje zaustavio. — Madelyne je sada Duncanova žena, Gilarde. Nemoj to smetnuti s uma — upozorio gaje ispod glasa, pazeći da ga Duncan ne čuje. Doduše, nije izgledalo da na njih obraća pozornost. Stajao je uz kamin, zagledan u vatru. — Mogao sam je usrećiti, Edmunde. Sirotica se toliko napatila u životu. Zavrijedila je da bude sretna. -Jesi li uistinu slijep, Gilarde? Zar ne vidiš kako je Duncan gleda? I kako ona njega gleda? Zaljubljeni su jedno u drugo. — Griješiš, Edmunde — odvratio je Gilard. — Madelyne mrzi Duncana. — Madelyne ne mrzi nikoga. Nije sposobna za takvo što — s osmijehom je odvratio Edmund. - Odbijaš se suočiti s istinom. Što misliš, zašto sam bio toliko ljut na nju? Prokletstvo, otpočetka mije bilo jasno što se dogaña. Duncan se nije micao od nje dok je bila u groznici. — Samo zato jer se osjeća odgovornim za nju — rekao je Gilard, očajnički se trudeći prikriti srdžbu. Ipak, počeo se pitati nije li Edmund možda u pravu. — Duncan se vjenčao s Madelyne jer je to želio — nastavio je Edmund. — I to je doista zadivljujuće. U današnje se vrijeme rijetko tko ženi iz ljubavi. Nije se njome oženio zbog zemlje, položaja ili miraza. Nema od nje nikakvu materijalnu korist. Sve što će dobiti tim brakom bit će samo problemi. Kralj će biti prilično nezadovoljan kad čuje za to. — Duncan ne voli Madelyne - promrmljao je Gilard. —Jest, voli je — odvratio je Edmund. — Samo što to još ne zna. Odsutna duha, Duncan je i dalje stajao pokraj kamina, zagledan u vatru. Razgovor njegove braće nije ga ni najmanje zanimao. Prisjetivši se prijetnje Louddonova glasnika kako će ih napasti ako im Madelyne ne bude izručena do zore, zamalo se nasmijao. Bio je to puki blef, zaključio je, ne bez razočaranja. Rado bi odnio pobjedu u još jednoj bitki protiv Louddonovih vojnika. Ipak, ta jadna skupina koja se upravo nasmrt smrzavala ispred zidina njegova zamka, više je nalikovala na prosvjednike nego na vojnike. Nijedan se od njih ni snagom ni vještinom nije mogao mjeriti s njegovim ljudima. Uostalom, bilo ih je premalo. Louddon ih je vjerojatno poslao k njemu samo zato da bi mogao stati pred kralja i reći mu daje pokušao doći do svoje sestre bez njegova upletanja. Budući daje bilo suvišno dalje se zamarati time, skrenuo je misli na promjene koje ga očekuju. Koliko će Madelyne trebati vremena da ga prihvati kao supruga? Nevažno, zaključio je. Ipak, što prije shvati svoju ulogu u njegovu životu, to bolje za nju. Imao je veliku potrebu zaštititi je, i ta se potreba prije svega ticala njegove časti. Uvjerio se u njezinu hrabrost i poštenje. Usto, znao je da mu vjeruje. Nije joj mogao okrenuti leña. Naravno, čast i osjećaj dužnosti bili su jedini razlozi njegove nagle odluke da se vjenča s njom. Poslati je Louddonu bilo bi jednako kao zatvoriti dijete u kavez s divljom zvijeri. - Prokletstvo — promrmljao je. Otpočetka, od prvog trenutka kad ju je dotaknuo, znao je daje neće moći pustiti od sebe. — Ta me žena doista izluñuje — glasno je izgovorio, ne mareći

105


GIGA

jesu li ga braća čula ili ne. Najgore od svega, doista mu se sviñala. Odjednom je postao svjestan koliko mu je život bio pust i prazan prije nego što ju je susreo. Bilo je dovoljno da ga pogleda i odmah bi izgubio nadzor nad sobom. Ako je ne bi želio zadaviti, želio bije do besvijesti ljubiti. Nije bilo važno stoje Louddonova sestra. U njezinoj duši nije bilo ni trunke zla. Srce joj je bilo čisto i velikodušno, a njezina sposobnost pružanja ljubavi iz temelja je uzdrmala sva njegova ironična uvjerenja. Pitajući se kako će ga dočekati kad doñe k njoj, osmjehnuo se. Hoće li biti prestrašena ili će mu uputiti jedan od svojih staloženih pogleda? Hoće li se ponašati poput umiljate mačkice ili tigrice? Izašavši iz dvorane, potražio je Anthonyja i nakon što mu je vazal čestitao na vjenčanju, uputio gaje da pojača noćnu stražu. Odmah zatim krenuo je na jezero. K Madelyne će poći tek nakon što obavi svoj uobičajeni večernji ritual. Odlučio je da se neće žuriti. Ostavit će joj dovoljno vremena da se pripremi za njega. Vrativši se u zamak, zaključio je da je prošlo više od sata kako je Madelyne izjurila iz velike dvorane. Smatrajući daje to i više nego dovoljno vremena, požurio se uza stube preskačući po dvije istodobno. Znao je da mu se neće lako podati. Ipak, neće je uzeti silom, ma koliko iskušavala njegovo strpljenje. Trebat će vremena, no kad mu se poda, učinit će to rado i svojevoljno. Odluka kako će biti pažljiv i strpljiv očito je bila na slabim nogama, jer kada je došao do svoje sobe i vidio da Madelyne nije u njoj, smračilo mu se pred očima. Ogorčeno je uzdahnuo i uputio se prema njezinoj sobi. Je li doista mislila da se može sakriti od njega? Bilo je to doista smiješno. Kako bilo, osmijeh na njegovu licu naglo je izblijedio kad je pokušao otvoriti vrata te shvatio da su iznutra zatvorena zasunom. Madelyne je još uvijek bila prilično napeta. Po povratku u sobu bila je na rubu sloma živaca, a to što je morala tako dugo čekati da se okupa, nije nimalo pridonijelo poboljšanju njezina stanja. Maude i dvojica slugu nikada nisu bili sporiji. Potrajalo je cijelu vječnost dok nisu donijeli bačvu i napunili je vodom. Cijelo vrijeme umirala je od straha da će Duncan doći prije nego što se stigne zatvoriti. Letva je bila točno gdje ju je sakrila, ispod svojega kreveta. Istog trenutka kad ju je provukla kroz okove na vratima, odahnula je. Ramena su je boljela od napetosti, a koliko god se trudila, nije više mogla pronaći odgovor ni na jedno jedino pitanje. Je li se Duncan oženio njome samo zato da bi rasrdio Louddona? Sto je s gospom Eleanorom? Ušla je u vodu i duboko uzdahnula pokušavajući se opustiti. Srećom, prošle večeri oprala je kosu pa se sada barem time nije morala zamarati. Komadom vrpce svezak je bujne kovrče navrh glave, no pojedini pramenovi svejedno su pobjegli niz vrat i namočili se. No topla voda nije joj nimalo pomogla da se opusti. Još je bila prilično zabrinuta. Najradije bi vrištala od srdžbe. Ili plakala. Jedini razlog što nije učinila nijedno ni drugo bio je što se nije mogla odlučiti što će prije. U trenutku kad je izašla iz kupke, začula je Duncanove korake. Hitro je posegnula za kućnim ogrtačem i opazila da joj se ruke tresu. Samo zato stoje u sobi tako hladno, uvjeravala se. Koraci su utihnuli. Znala je da stoji pred vratima. U iznenadnu, nezadrživu naletu straha potrčala je u kut. Cijelim tijelom drhtala je poput djeteta. Jest, bila je kukavica i sramila se toga, no nije si mogla pomoći. Pojasom je mahnito svezak kućni ogrtač. Zaboga, čemu tolika panika, pomislila je. Duncan ne može vidjeti kroz zidove. Doista bi se morala pribrati. — Madelyne, makni se od vrata. Glas mu je zvučao prilično blago. To ju je iznenadilo. Očekivala je da će vikati. Ili prijetiti.

106


GIGA

Zašto, pobogu, želi da se odmakne od vrata? Nije morala dugo čekati na odgovor. Kad je nogom razvalio vrata, toliko je naglo odskočila daje leñima udarila u zid. Debela letva koja mu je priječila ulaz raspala se na dva dijela poput obične iverice. Daje mogla razdvojiti ukrižane dlanove, Madelyne bi se sigurno prekrižila. Vrata su snažno lupila o kameni zid i raspala se u komadiće. Duncan je bio spreman, bude li potrebno, odvući je u svoju sobu, no vidjevši kako dršće u kutu, sažalio se. Usto, pobojao se da ne skoči kroz prozor prije nego što stigne do nje. Izgledala je dovoljno uplašeno za takvo što. Nije želio da ga se boji. Duboko je uzdahnuo i ležerno se naslonio o dovratak. Čekajući da se Madelyne pribere, uspio se čak i osmjehnuti. Bit ću blag i strpljiv, podsjetio se. To joj je ovog trenutka najviše trebalo. - Mogao si pokucati, Duncane. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Madelyne ne samo da više nije drhtala u kutu nego je stajala pred njim, smrknuta čela i pogleda iz kojeg su frcale iskre. Nije izgledala kao da se namjerava baciti kroz prozor. Prema načinu kako gaje gledala, prije bi se reklo da razmišlja o tome da njega gurne niz stube. Suzdržao se da ne prasne u smijeh shvativši kako je potreba da zadrži ponos jednako važna njoj, koliko i njemu. Prokletstvo, nije želio da ustukne pred njim. — Bi li otvorila vrata da sam pokucao, ženo? — upitao je, ne pokušavajući prikriti porugu u tonu svoga glasa. — Ne zovi me svojom ženom, Duncane. Primorao si me na brak. I pogledaj što si učinio od mojih vrata. Zahvaljujući tebi, provest ću noć na propuhu. - Je li? Znači li to da bi ipak otvorila vrata da sam pokucao? — upitao je, cereći se od uha do uha. Morao je priznati da uživa u ispadima njezine srdžbe. Edmund je bio u pravu. Doista je bila oštrokondža. Njezina vrata, kako da ne! Ništa manje uživao je i u pogledu na nju. Bujni uvojci koji su joj se rasuli niz ramena, u odsjaju vatre presijavali su se u crvenkastim tonovima. Visoko podignute brade i uspravna poput koplja, s rukama položenima o bokove, izgledala je poput božice. Ogrtač joj se razdvojio, pružajući mu lijep pogled na udolinu izmeñu njezinih grudi. Pitao se kada će joj napokon sinuti da nije primjereno odjevena. Ogrtač koji je imala na sebi nije bio osobita zaštita i dosad je već shvatio da ne nosi ništa ispod njega. Spustivši pogled, ugledao je njezina gola koljena. Osmijeh je polako nestao s njegova lica. Oči su mu naglo potamnjele. Sve na stoje mogao misliti bila je želja daje uzme u naručje. Vidjevši kako se izraz Duncanova lica promijenio, Madelyne se zbunjeno zagledala u njega. Što mu je? Pogled mu se smračio poput neba pred oluju. Nebesa, kad barem ne bi bio tako privlačan, pomislila je. — Naravno da ti ne bih otvorila vrata, Duncane — rekla je. - Ipak, to nipošto ne znači da nisi trebao pokucati — brzo je dodala. Osjećala se poput glupače. Zasigurno bi se sjetila nekog pametnijeg odgovora da nije tako napeto gledao u nju, kao daje želi... — Doista nikada ne lažeš? — upitao je Duncan vidjevši kako je naglo raskolačila oči od straha. Začuvši njegovo pitanje, vidljivo se opustila. Očito je zaključila da je pogrešno protumačila moje namjere, pomislio je Duncan i s uzdahom zakoračio u sobu. — Uvijek govorim istinu, koliko god neugodna bila — odvratila je. - Dosad si to i sam već mogao shvatiti - predbacila mu je, prijekorno ga pogledavši. Duncan je mirno stajao nedaleko od bačve čekajući njezin sljedeći potez. Nije se prevario. Odlučno je zakoračila prema njemu, očito u namjeri da mu održi predavanje, no u prevelikoj žurbi zaboravila je podići rub svog predugog ogrtača. Spotaknula se, i da je Duncan nije na vrijeme uhvatio, pala bi naglavačke u vodu. Zgrabio ju je oko struka, no budući daje mlatarala rukama, raspalila je nadlanicom po rubu

107


GIGA

bačve i istog trenutka bolno zajaukala. - Čim se pojaviš u mojoj blizini, ozlijedim se — ljutito je promrmljala. — Ne bih te nikada ozlijedio — pobunio se Duncan. — Očito je da sam u tvojoj blizini ugrožena — zaključila je Madelyne i odjednom shvatila da je još uvijek drži oko struka. — Pusti me - ljutito je dodala. — Želiš li da te prebacim preko ramena i odnesem u svoju sobu ili ćeš dobrovoljno poći sa mnom kao svaka prava nevjesta? — upitao je Duncan. Okrenula se i dugi trenutak bez riječi ga promatrala pa polako spustila pogled. Blago ju je primio za bradu i primorao da ga ponovo pogleda. - Zašto me ne možeš pustiti na miru? — tiho je upitala. — Pokušao sam, Madelyne. Glas mu je bio topao i ugodan poput proljetnog povjetarca. Palcem je polako prelazio rubom njezine brade. Kako je tako malen, beznačajan dodir mogao izazvati takvu buru osjećaja u njoj? - Namjerno me dovodiš u iskušenje - rekla je šaptom, no nije se odmaknula ni kad je palcem počeo milovati njezinu donju usnicu. - Ti si ta koja mene dovodiš u iskušenje — promuklim šaptom je odvratio. Madelyne je iznenada osjetila kako joj srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Jedva je mogla doći do daha. Vrškom jezika ovlaš je polizala njegov palac. To je sve što će si dopustiti, samo taj maleni užitak, uvjeravala se, osjetivši kako joj se trnci spuštaju tijelom sve do nožnih prstiju. Je li rekao da ona njega dovodi u iskušenje? Ta pomisao pričinila joj je jednako zadovoljstvo kao i pomisao na njegov poljubac. Željela je daje poljubi. Samo jednom, uvjeravala se, a tada će mu reći da ode. Izgledalo joj je kao da Duncan namjerava mirno stajati uz nju cijelu vrašku noć. Osjećala je kako joj nestrpljenje sve više raste. Odgurnula je njegove ruke pa stala na prste i spustila malen poljubac tik ispod njegovih usana. Kako je i dalje ostao miran, postala je odlučnija i spustila dlanove na njegova ramena. To što ju je netremice promatrao djelomice ju je ohrabrilo, no osjetivši kako mu se tijelo ukrutilo, oklijevala je. — Poljubit ću te za laku noć — rekla je, jedva prepoznavši zvuk vlastita glasa. Volim te ljubiti, Dun-cane, no to je sve što ću dopustiti. Nije se ni pomaknuo. Madelyne se mogla okladiti daje prestao disati. Do trenutka kad je usnicama dotakla njegove, nije čak bila sigurna ljuti li ga ili usrećuje njezino priznanje. Začuvši njegov uzdah, shvatila je da ga usrećuje. Nije preuzeo inicijativu. Pričekao je da jezikom potraži njegov, i tada joj je uzvratio poljubac, žestoko i strastveno, upravo onako kako je voljela. Nije željela daje prestane ljubiti. Shvativši to, naglo se odmaknula od njega. Duncanove ruke mirno su počivale na njezinim kukovima. Polako je podigao glavu, znatiželjan što će Madelyne dalje poduzeti. Bila je doista nepredvidljiva. Oborila je pogled, očito se srameći svoje smjelosti. Obrazi su joj bili prekriveni rumenilom. Naglo ju je podigao u naručje. Vidjevši kako je zgrabila rub ogrtača i hitro pokrila razgolićena koljena, osmjehnuo se. Zamalo je rekao kako je njezina čednost suvišna, jer već je imao prigode vidjeti je bez odjeće dok je bila u groznici, no osjetivši kako se ukočila, zaključio je kako bi bilo bolje ne potezati tu temu. Na pola puta do njegove sobe Madelyne se odjednom dosjetila da nije pripremljena za noć u njegovoj postelji. — Nisam uzela spavaćicu - rekla je. —Jedno je spavati u haljini, ali ovaj je ogrtač toliko velik i debeo da... — Neće ti trebati spavaćica — prekinuo ju je Duncan. — Hoće — ustrajala je. Nije joj odgovorio. Umjesto toga naglo je otvorio vrata svoje sobe, unio je unutra i s treskom ih zatvorio. Spustio ju je na postelju, a zatim se uputio prema vratima i zatvorio ih zasunom. Polako se okrenuo i osmjehnuo joj se.

108


GIGA

Nije mogla ne opaziti neodoljive jamice u njegovim obrazima. U stvari, kad se uzme u obzir njegova snaga i veličina, smiješno je zvati ih jamicama, pomislila je. Ratnici nemaju jamice u obrazima. Ponovo s osjećala smućenom. Zahvaljujući njemu, dakako. Neprestano ju je zbunjivao. Napokon, stajao je ondje i bez riječi zurio u nju. Osjećala se poput malenog miša kojeg je gladni vuk stjerao u kut. — Želiš li me prestrašiti? — upitala je, očito prestravljena. Duncan je odmahnuo glavom, iznenada shvativši daje njegov osmijeh postigao posve suprotan učinak. - Ne želim — odvratio je. Polako je prišao postelji i stao ispred svoje žene. - Bilo bi mi draže da se ne bojiš, Madelyne, iako mogu razumjeti kako je djevici poput tebe pomisao na prvi put sigurno nelagodna. Ako je to trebao biti pokušaj utjehe, propao je. Duncan je to shvatio istog trenutka kad je vidio kako je Madelyne skočila na noge. — Prvi put? - povikala je. — Duncane, izbij si iz glave da ću ti se podati. — Hoćeš - odvratio je. — Ako već moram s tobom spavati u postelji, zapamti da je to sve što ćemo ti i ja činiti ove noći! — Madelyne, sada smo u braku. Normalno je da muž i žena vode ljubav prve bračne noći. —Je li normalno i ženu primorati na brak? — upitala je. Slegnuo je ramenima. Madelyne je izgledala kao da će se svakog trenutka rasplakati. To mu se nije svidjelo. Odlučio ju je razljutiti. Više mu se sviñala ljutita nego uplakana. - Bilo je nužno. — Nužno? Tim nazivom opravdavaš svoje smicalice? Reci mi, Duncane, hoćeš li me takoñer primorati na odnos s tobom zato jer je i to nužno? Nije mu ostavila vremena da joj odgovori. — Nisi se čak ni potrudio objasniti mi razloge za naš brak. Vjerojatno to smatraš gubitkom vremena. To je doista neoprostivo. — Očekuješ da ti objašnjavam razloge svojih poteza? — zagrmio je i istog trenutka požalio vidjevši kako je Madelyne ustuknula i ponovo sjela na rub postelje kršeći ruke. Duboko je udahnuo pokušavajući se smiriti. Uputio se prema kaminu pa sporim, odmjerenim pokretima počeo skidati košulju, čekajući da Madelyne podigne pogled. Trudila se ne gledati u njega, ali nije uspjela. Koža mu je bila brončana, a pri odsjaju vatre iz kamina presijavala se u zlačanim tonovima. Kada se sagnuo da izuje čizme, vidjela je kako mu napeti mišići poigravaju na nadlakticama. Tako mi svega, voljela bih ga zagrliti! Odmahnula je gla vom, zbunjena tom iznenadnom željom. Zagrliti ga, kako da ne. Ono stoje doista htjela bilo je da Duncan izañe iz sobe i ostavi je samu. No shvativši da to nije istina, duboko je uzdahnula. — Uvjeren si da sam bludnica — naglo je izgovorila. — Nisi li to sam tvrdio? Živjela sam s bivšim svećenikom - podsjetila gaje. — Sigurno ne želiš bludnicu u svojoj postelji. Molila se daje u pravu. Duncan je zamalo prasnuo u smijeh zbog načina na koji gaje željela pokolebati. — Bludnice svakako imaju izvjesnih prednosti nad djevicama. Siguran sam da razumiješ što pod tim mislim, zar ne, Madelyne? Ne, naravno da ne razumije na što pod tim misli, no ne može mu to reći, zar ne? Pokušaj njezine obmane doista je bio na staklenim nogama. — Ne bih rekla da imaju izvjesnih prednosti - promrmlja-laje. - Nemate? Odustala je. Nije bila bludnica i znala je da i on to zna. Kako mu nije odgovorila, Duncan je shvatio da će biti primorana lagati nastavi li je izazivati. — Bludnice znaju kako zadovoljiti muškarca, Madelyne. - Nisam bludnica, i ti to dobro znaš.

109


GIGA

Osmjehnuo se. Njezina iskrenost doista mu se sviñala. S vremenom se naviknuo na različite prevare i izdaje, no što se Madelvne tiče, bio je spreman staviti ruku u vatru da mu nikada neće lagati. Svukao je ostatak odjeće i legao u postelju. Madelyne je i dalje sjedila na rubu, leñima okrenuta prema njemu. Ramena su joj bila ukočena i djelovala je napeto poput srne spremne na bijeg na najmanji sušanj. Okrenuo se na bok, utrnuo svijeću i glasno zijevnuo. Da je Madelyne slučajno gledala u njega, znala bi da glumi. Po njegovu napetu udu čak i stidljivoj djevici poput nje bilo bi jasno da mu san nije ni u primisli. Bit će ovo duga noć, zaključio je. — Madelyne. Mrzila je način na koji bi izgovarao njezino ime u trenucima kad gaje živcirala, naglašavajući posljednje slogove, tako da je zvučalo kao da se zove Line. — Ne zovem se Line — promrmljala je. — Legni u krevet. — Nisam umorna - brzo je odvratila. Bila je to glupa primjedba, no Madelyne je bila previše uplašena da bi za to marila. Prokletstvo, trebala je slušati Martine priče. Sada je bilo prekasno. Nebesa, zasigurno te mipozliti, pomislila je, osjetivši kako joj se želudac uskomešao. Bude li povratila pred njim, propast će u zemlju od srama. — Ne znam što treba činiti. Začuvši tjeskobu u njezinu glasu, Duncan se sažalio nad njom. — Madelyne, sjećaš li se noći koju smo proveli zajedno u šatoru? — upitao je, glasa jednako tiha i prigušena poput njezina. Madelyne je stekla dojam daje želi umiriti. — Tada sam ti dao riječ da te neću uzeti na silu. Jesam li ikada prekršio išta što sam ti obećao? Neko je vrijeme šutjela, a zatim se plaho okrenula i pogledala ga. Bila je to pogreška jer se Duncan nije bio pokrio. Bio je gol poput vuka. Naglo je zgrabila pokrivač i bacila ga prema njemu. — Pokrij se, Duncane. Ne doliči se da mi pokazuješ svoj goli... trbuh. Lice joj je ponovo bilo obliveno rumenilom. Duncan nije bio siguran hoće li još dugo moći zadržati ravnodušan izraz lica. - Želim te, Madelyne, ali ne preko tvoje volje. Natjerat ću te da me moliš da te uzmem, makar potrajalo i cijelu noć. — Neću te moliti. — Hoćeš. Zagledala se u njegove oči pokušavajući dokučiti što smjera. Neuspješno. Izraz lica bio mu je nedokučiv. — Nećeš me prisiljavati? - upitala je, zabrinuto zagrizavši donju usnicu. —j Obećavaš? Ne uspijevajući prikriti ozlojedenost, duboko je uzdahnuo i preko volje kimnuo. Večeras će joj oprostiti uvredu, no prvo što će sutra učiniti bit će objasniti joj da više nikada ne dovodi u pitanje njegova obećanja. - Vjerujem ti — rekla je šapćući. - I sama se tome čudim, ali tako je. — Znam — odvratio je. Čudno, ali njegova bahata primjedba izmamila joj je smiješak. Uzdahnula je od olakšanja. Ponovo se osjećala sigurnom. — Budući da mi nisi dopustio da uzmem spavaćicu, morat ću pronaći nešto u čemu ću spavati — rekla je. Ne čekajući njegovo dopuštenje, otvorila je škrinju i počela prekapati po njoj, sve dok nije pronašla jednu od njegovih košulja. Nije znala gleda li u nju ili ne, no skinula je ogrtač i brzo navukla košulju. Vidjevši kako joj ne doseže ni do koljena, požurila se u postelju. Da se nije toliko žurila, sigurno bi pripazila da im se tijela ne dotaknu. Nadala se kako je Duncan shvatio da joj to nije bila namjera. Potrajalo je cijelu vječnost dok se nije udobno namjestila. Pomislila je kako se sigurno ne

110


GIGA

doliči tražiti ga daje zagrli. Voljela je njegovu blizinu. Napokon, sada je njezin muž. Uzdahnula je. Nadala se da gaje njezino nećkanje dovoljno iscrpilo da izgubi volju za bračne dužnosti. Iskreno, voljela bi daje zgrabi i privuče k sebi. Samo nebo zna daje već naviknula na to da je vuče uokolo protiv njezine volje. Iskreno rečeno, to joj se sviñalo. Svaki put završila bi u njegovu zagrljaju, osjećajući se ugodno i sigurno. I voljeno. Bila je to puka zabluda, dakako, no zašto se ne bi barem nakratko pretvarala daje tako? Nije grijeh maštati, zar ne? Duncan nije imao pojma što joj se mota po glavi. Potrajalo je duže nego stoje očekivao samo daje nagovori da ude u postelju. Njegov uobičajeni večernji ritual plivanja u ledenoj vodi bio je ništavan u odnosu na ogled snage i izdržljivosti s kojim se upravo suočio. Ipak, nagrada je bila vrijedna muke. Podsjetivši se kako to ne smije smetnuti s uma, naslonio se na lakat i pogledao svoju ženu. Susrevši njezin pogled, iznenadio se. Očekivao je da će se pokriti preko glave. — Laku noć, Duncane — prošaptala je i osmjehnula se. Duncan je ipak želio nešto više od njezina osmijeha. - Poljubi me za laku noć, ženo. Zvučao je prilično bahato, no Madelyne to nije ni najmanje smetalo. — Nisam li to već učinila? — upitala je, u čudu raširivši oči. — Nije moguće da si zaboravio? - dodala je. Izaziva li me? Da, izaziva, zaključio je Duncan, upravo to Uni, i to samo zato što se osjeća sigurnom. I nadmoćnom. Dakako, imala je povjerenja u njega, i ma koliko mu to godilo, sve veća napetost u njegovim preponama zasigurno nije. Nije mogao svrnuti pogled s njezinih usnica, niti se suzdržati da ne spusti svoje tik do njezinih. Rukuje prebacio preko njezina struka, sprečavajući je da se u posljednji trenutak povuče. Nije ju želio primorati na poljubac, tek zadržati uz sebe dok ne promijeni mišljenje. Nije se ni pomaknula. Jezikom je bez otpora prodro u njezina usta, gladno i nestrpljivo žudeći da se sastane s njezinim. Želio je da uživa u poljupcu jednako kao i on, i osjetivši kako mu uzvraća, jednako strasno i pomamno, znao je daje uspio. Madelyne je doista uživala u poljupcu. Voljela je njegovu blizinu. I njegov čvrst i topao zagrljaj. Ovila je ruke oko njegova vrata i jače se privila uz njega. Začuvši kako je uzdahnuo u odgovor na njezinu smjelost, nasmiješila se. Podigao je glavu i pogledao je. Usnice su joj bile vlažne i nabrekle, no ono što mu je doista zagrijalo srce bio je sjaj u njezinim očima. Odjednom je shvatio da se i sam osmjehuje, iako nije znao zašto. Osjetivši kako Madelyne prstima nesvjesno mrsi pramen kose na njegovu zatiljku, nije se mogao suzdržati daje ponovo ne poljubi. Usnama je obuhvatio njezinu donju usnicu i nježno je zagrizao. Nasmijala se, očito oduševljena tom malom erotskom igrom. Poljubac je uskoro postao vruć i vlažan. Dlanovima je obuhvatio njezino lice i potpuno se prepustio vihoru obostrane požude. Madelyne je uzdahnula i još se više privila uz njega, uguravši stopala izmeñu njegovih. Osjetivši kako se opustila, koljenom je razdvojio njezina bedra. Ni u jednom trenutku nije ju prestao ljubiti. Činilo se da se ne može zasititi njezinih usana. Rukama je milovao njezina leña i ramena, razbludnim i neukrotivim pokretima. Osjetivši kako podrhtava od užitka, shvatio je da ne želi da prestane. Madelyne je pomislila da se rastaje s pameću. Ni uz najbolju volju nije se mogla pribrati i reći mu da prestane. Niti je to željela. Njegov ju je dodir opijao, otkrivajući joj osjećaje za koje nije ni sanjala da postoje. Odjednom je shvatila da žudi za njim. Unatoč strahu i oprezu, sve je teže odolijevala želji da mu se potpuno preda. Obuzeta ljubavnom groznicom, izvila je leña i još mu se više primaknula. Osjetivši njegov napeti ud kako je pritišće, oštro je udahnula i pokušala se odmaknuti, no Duncanov pomaman poljubac slomio je taj kratki pokušaj otpora. Vrelina u njezinu tijelu postala je neizdrživa. Njezin um i dalje se bunio protiv intimnosti, no sve je više gubio bitku s njezinim tijelom. Nagonski je stisnula Duncanov napeti ud izmeñu svojih bedara. Kad se počeo polagano pomicati, trljajući se o nju, pokušala gaje zaustaviti rukama ga snažno primivši za kukove. No

111


GIGA

to je, zacijelo, izazvalo posve suprotan učinak. Duncan je muklo uzdahnuo i nastavio svoju razbludnu igru. Nije dugo potrajalo da Madelyne shvati kako time što upravo čini, Duncan sve više raspaljuje njezinu žudnju, dovodeći je do usijanja. Dlanovima je obuhvatila njegovu stražnjicu i jače se privila uz njega. Duncan je znao da postoji opasnost da se Madelyne ponovo uplaši bude li previše oklijevao, no nije ju želio uzeti dok ne bude posve spremna. Obujmio je njezinu stražnjicu i odlučnim, gotovo grubim pokretom podigao njezine bokove i priljubio ih uz svoje, dopustivši joj da ga potpuno osjeti. Za-čuvši dubok, promukao, primitivan zov mužjaka iz dubine njegovih njedara, nije mogla odoljeti da ga ne privuče k sebi. Ovila je ruke oko njegova vrata i poljubila ga divlje i raskalašeno, bez i trunke suzdržanosti. Vidjevši njezinu reakciju, Duncan je zamalo izgubio razum. Naglo je prekinuo poljubac i spustio usnice na njezin vrat. Suzdržavanje je imalo svoju cijenu. Bol u njegovim preponama postala je neizdrživa i tog je trenutka jedino želio uroniti u nju i učiniti je svojom i duhom i tijelom. Naravno, odolio je toj napasti. Znao je daje prerano. Želio joj je ostaviti još malo vremena, no njegove ruke i usnice odbile su slušati zahtjeve njegova uma. Jednostavno ju nije mogao prestati milovati. Miris njezine kože dovodio gaje do ludila. Nikada u životu nije osjetio takvu požudu. Pomisao da ga čeka još veći užitak zamalo gaje odvela preko ruba. Madelyne je znala da mu mora reći da prestane. Duboko je udahnula, očajnički se trudeći uspostaviti nadzor nad sobom. To se, dakako, pokazalo nemogućim. Duncan je jezikom klizio niz njezin vrat, istodobno joj šapućući smjele, bestidne riječi koje su joj potpuno pomutile um. Rekao je daje prekrasna i nastavio šaptati, govoreći što bi joj sve želio učiniti. Rekao je i daje mahnit od žudnje za njom, a po načinu na koji su mu ruke drhtale kad je odmaknuo kosu s njezina lica i poljubio je u čelo, vjerovala je da je to istina. Znala je da može lako slomiti njezin otpor. Ipak, nije se bojala njegove snage. Sve stoje trebala učiniti bilo je reći mu da prestane. Ne bije uzeo protiv njezine volje. Duncan je uvijek imao nadzor nad sobom, u svakom trenutku kada je bio s njom, svaki put kad bije dotaknuo. Nije se žurio, niti je dopuštao da žudnja vlada njegovim postupcima. Njegove metode zavoñenja nisu bile ni najmanje nasilne. Želio je da ga želi onoliko koliko je on želio nju. Kad bi barem smogla snage da se barem nakratko odvoji od njega, tek toliko da može razmisliti o svemu. Duboko je udahnula i legla na leda, oslobodivši se njegova zagrljaja. Slijedio ju je. Odjednom je shvatila kako su pokrivači spali s njih. Sve što ju je pokrivalo bila je tanka košulja izmeñu njihovih tijela. Nogu isprepletenih s njezinima, polako je uklonio i tu, posljednju zapreku. Košulja je spala s nje i, prije nego što se stigla pobuniti, otkrila njezine gole grudi. Ruku na srce, još mu je i pomogla daje svuče. Osjetivši njegove gole grudi na svojima, Madelyne je zaboravila da se htjela nakratko odvojiti od njega i mirno razmisliti o svemu. Njegove guste dlačice škakljale su njezine bradavice na način koji ju je izluñivao. Uzdahnula je od užitka. Dah mu je bio oštar i neravnomjeran, jednako glasan i čeznutljiv kao i njezin. Podigao je glavu i zagledao se u njezine tamne, zamagljene zjenice. — Uživaš li u ljubljenju, Duncane? Zaustio je da joj odgovori i shvatio da ne može doći do glasa. — Uživam, Madelyne — odgovorio je promuklim šap-tom i osmjehnuo se. -Jednako kao i ti. - Istina - rekla je tiho. - Dosta uživam - dodala je i vrhom jezika oblizala donju usnicu. Duncan je oštro udahnuo i na trenutak zatvorio oči, trudeći se da ne izgubi razum. Izluñivala gaje. Znao je da mora biti strpljiv. Prokletstvo, očajnički ju je želio, i želio ju je odmah. Ipak, nije još bila spremna. Moram pronaći snage i izdržati to slatko mučenje, makar me naposljetku i ubilo. A to te se vjerojatno i dogoditi, zaključio je. Duboko je uzdahnuo i spustio niz malih poljubaca na njezino čelo, nos i obrve. Nije zaboravio

112


GIGA

ni sitne pjege na njezinu licu, iste one za koje bi vjerojatno tvrdila da ih nema. Madelyne je zadržala dah čekajući da stigne do usana. Kad ju je umjesto toga nastavio ljubiti po vratu, nestrpljivo je uzdahnula. — Zelini te ljubiti, Duncane — šapnula je. Znala je da se ponaša poput bestidnice. Jest, igrala se vatrom. Bila je istinski zatečena vlastitom smjelosti. Uvjeravala se daje razlog tomu stoje nitko nije pripremio na takvo što. Nitko joj nikada nije rekao kako muškarac i žena jedno drugome mogu pružiti toliko strasti i užitka. Bilo je to doista izvan mogućnosti njezina poimanja. Madelyne je iznenada shvatila kako cijelo vrijeme pokušava zavarati samu sebe. Bitka koja se vodila u njoj bila je puko samozavaravanje. Pokušavala je primorati Duncana da donese odluku umjesto nje. Tada će jedino on biti odgovoran za čin njezina predavanja. Ona će i dalje ostati nedužna, zahvaćena vrtlogom užitka na koji ju je primorao. Shvativši to, posramila se. Duncan je nije ni na što primoravao. —Ja sam obična kukavica — rekla je šaptom. — Ne boj se - blago je odvratio, očito shvativši što se zbiva u njezinoj glavi. Željela mu je toliko toga reći, ali nije znala kako. Željela mu je reći da mu želi pripasti, da želi biti njegova, barem tu jednu jedinu noć. Nije vjerovala da bije doista mogao voljeti, no ove noći željela se pretvarati da vjeruje bračnim obećanjima koje joj je dao. Kad bi se barem mogao pretvarati da su istinita, bilo bi dovoljno da nakratko povjeruje u njih. - Zagrli me, Madelyne — rekao je, nježno joj milujući grudi. Kad ih je potpuno obuhvatio dlanovima, uzdahnula je od užitka. Palčevima je trljao njezine bradavice sve dok nisu postale tvrde i uspravne, a zatim spustio usnice na jednu od njih i počeo jezikom kružiti oko nje, grickajući je i usisavajući sve dok Madelyne nije pomislila da će izludjeti od navale vreline koja ju je obuzela. Kratko je zajecala i izvila leda, nutkajući ga da nastavi to slatko mučenje. Kada je završio, obje njezine dojke bile su jednako nabrekle i posute rumenilom. Prekrio ih je svojim tijelom i ponovo je poljubio dugim vlažnim poljupcem koji ju je ostavio bez daha. Nije više mogao čekati. Iz pozadine njegova uma probila se misao da još nije dobio njezin pristanak. Podigavši glavu, vidio je da su joj oči ispunjene suzama. — Želiš li da prestanem? — upitao je i istog trenutka posumnjao u svoj zdrav razum. Kako bi joj, zaboga, mogao udovoljiti? Sumnjao je da bi se ikada uspio podičiti tim zgoditkom u borbi sa samim sobom. — Reci mi zašto places, Madelyne - rekao je, vrhom palca brišući suzu s njezina obraza. Nije mu odgovorila. Čvrsto joj je upleo prste u kosu. — Podaj mi se, Madelyne. Znam da me želiš. Reci mi to - u dahu je izgovorio, žestinom koja je odražavala svu njegovu žudnju. Mogao je osjetiti kako joj tijelo gori. Znao je daje spremna za njega, ali morao je to čuti. Promeškoljila se, očito nestrpljiva koliko i uznemirena. - Znam da to ne bih smjela, ali istina je — šaptom je rekla. — Želim te, Duncane, toliko da ću izludjeti. — Ti i ja sada smo u braku, Madelyne — odvratio je Duncan. - U tome što činimo nema ništa loše - dodao je, i ponovo spustio usnice na njezine, požudno je ljubeći. Uzvratila mu je jednako požudno. Osjetivši njezine nokte u svojim leñima, naglo je prekinuo poljubac. — Reci mi da me želiš u sebi, Madelyne. Reci mi to — ponovio je, duboko se zagledavši u njezine oči. Polako je razdvojio njezina bedra i legao izmeñu njih. Prije nego što je Madelyne shvatila što smjera, položio je dlan na njezine meke kovrče. Nježno ih je milovao i mrsio sve dok nije osjetio kako je vlažna i skliska od žudnje za njim. Cijelo vrijeme nije skidao pogled s njezina lica. Oči su joj i dalje bile mutne od strasti. Prstom je polako prodro u nju. Madelyne je nagonski izvila leña od užitka. Vidjevši njezinu reakciju, Duncan je pomislio da će umrijeti. Bila je tako neopisivo lijepa, vruća i podatna. I cijela mu je pripadala. - Prestani me mučiti, Duncane - šapnula je. - Uzmi me. Šaptom je izgovorio njezino ime i ponovo spojio usnice s njezinima. Milovao je njezina

113


GIGA

svilena bedra pa položio ruke na njezine kukove, podigao ih i počeo polako prodirati u nju. Bez imalo sustezanja izvila je leña, potičući ga da nastavi. Osjetivši njezin himen, zaustavio se. — Obgrli me nogama - promuklo je izgovorio, lica uronjena u udubinu njezina vrata. Čim gaje poslušala, naglo je prodro u nju. Madelyne je zajecala od bola i istog se trenutka pokušala odmaknuti. -U redu je, ljubavi — tiho joj je rekao, pokušavajući je utješiti. Bol će ubrzo proći. Želio je pričekati da se smiri, no žudnja za njom postala je neizdrživa. Počeo se pomicati, najprije polako, a zatim sve brže i jače. Ugurao je ruku izmeñu njihovih spojenih tijela, pronašao njezinu najosjetljiviju točku i počeo je trljati. Nije mu dugo trebalo da ponovo raspali njezinu strast. Madelyne je potpuno zaboravila na bol. Visoko je podigla kukove puštajući ga dublje u sebe. Osjetivši kako se pomiče zajedno s njim, Duncan je muklo zastenjao i nasrnuo, strašću i žestinom koja ju je potpuno omamila. Osjećala se veličanstveno. Sada su potpuno pripadali jedno drugome — tijelom, duhom i umom. Snaga njegove samokontrole istinski ju je zadivila. Sama je bila divlja i razuzdana, osloboñena svih ograda i mahnita od požude za njim, no Duncan je bio taj koji je i dalje vodio igru, ne dopuštajući pomami da ga svlada. Čula je kako joj šapće bestidne riječi, no ubrzo je bila previše omamljena da bi ih razumjela. Njezino tijelo preuzelo je vlast nad njezinim umom zahtijevajući od nje konačnu predaju. Vrhunac je bio toliko snažan i čaroban daje i protiv svoje volje glasno vrisnula njegovo ime. Osjećala se posve ispunjenom. Sigurnom. I voljenom. Trenutak potom Duncan je promuklo zastenjao i prepustio se vlastitom vrhuncu. Čvrsto je držeći u naručju, izgovorio je njezino ime. Duboko uzdahnuvši, srušio se na nju, bez prestanka ga ponavljajući. Tijela su im bila mokra od znoja. Miris ljubavi lebdio je oko njih, podsjećajući ih na upravu proživljenu strast. Made-lyne je vrškom jezika polizala njegovo rame, uživajući u slanom okusu njegove kože. Duncan je bio uvjeren da u njemu više nema ni mrvice snage potrebne da se pomakne. Sto se njega tiče, mogao bi zauvijek ostati u njoj. Nikada nije doživio tako snažan i potpun vrhunac. Pri-bravši se dovoljno da može razmišljati, oslonio se o lakte i pogledao svoju ženu. Oči su joj bile zatvorene, a obrazi rumeni. Ponovo je izgledala poput plahe djevice. Osmjehnuo se. Nebesa, kako može biti toliko stidljiva netom što se uvjerio koliko može biti raskalašena? Ramena su mi zasigurno puna tragova njezinih noktiju, pomislio je. Vjerojatno će proći najmanje tjedan dana dok ne izblijede. —Jesam li te povrijedio? - tiho je upitao. —Jesi —jedva čujno je odvratila. -Je li te jako boljelo? — zabrinuo se. - Ne, samo malo. - Znači, ipak si uživala? — zamijetio je. Maldelyne je napokon otvorila oči i susrela se s njegovim samouvjerenim osmijehom. -Jesam - priznala je. - Samo malo? Odmahnula je glavom i nasmiješila se. Odjednom je shvatila kako Duncan želi čuti da ju je zadovoljio, jednako kao što i ona to želi čuti od njega. — Beskrajno, Duncane. Kimnuo je, istinski zadovoljan. Iako je znao daju je doveo do vrhunca, njezina iskrenost doista mu je godila. - Strastvena si žena, Madelyne. Ne trebaš se zbog toga stidjeti — rekao je i poljubio je dugim i snažnim poljupcem. Pogledavši je u oči, bilo mu je drago što vidi daje njezina sramežljivost nestala. Oči su joj ponovo potamnjele. Nebesa, mogao bi se opet izgubiti u njoj. Odjednom se osjetio ranjivim. Nije mogao dokučiti razlog tom čudnom osjećaju, potpuno

114


GIGA

nepoznatom njegovoj naravi. Ne bude li pazio, Madelyne bi ga mogla pretvoriti u Sam-sona. Po svemu sudeći, bila je joŠ i veća zavodnica od Dalile. Jest, mogla bi ga lišiti njegove snage bude li joj dopustio. Namrštivši se, legao je na leda pa stavio ruke iznad glave i zagledao se u strop. Opazio je da Madelyne pokušava izvući pramen kose ispod njegova lakta, ali nije mario. Misli su mu tog trenutka bile previše usredotočene na pokušaj otkrivanja što se zbiva s njim. Predugo je zanemarivao činjenice. Jedini trenuci u kojima je bio potpuno iskren bili su oni provedeni u njezinoj blizini. Tada bi potpuno gubio nadzor nad sobom, ma koliko se trudio da se to ne dogodi. Bilo je očito da mu Madelyne znači više nego što je mislio. Moć koju je imala nad njim, zabrinula gaje. A Duncan, nedvojbeno, nije bio čovjek koji bi olako prelazio preko bilo čega što bi ga zabrinjavalo. Ležeći na leñima, Madelyne se pokrila do brade. Krajičkom oka pogledala je supruga pa se, vidjevši kako je smrknut i zamišljen, usplahirila. Je li ga ipak razočarala? Znala je da je zasigurno bila pomalo prestrašena, stidljiva i nespretna. — Jesi li razočaran, Duncane? - s oklijevanjem je upitala i brzo zatvorila oči, plašeći se njegova odgovora. - Nipošto - naglo je izgovorio. Zvučao je grubo, oporo i, prema njezinu sudu, ni najmanje uvjerljivo. Sva ljepota njihova ljubavnog čina odjednom je nestala i umjesto radosti i ispunjenja, Madelyne se odjednom osjećala povrijeñenom i poniženom. Srce joj se ispunilo neopisivom tugom. Prokletstvo, bila je toliko očajna da nije mogla zaustaviti suze. Duncan se nije imao vremena obazirati na njezine osjećaje, jer je upravo imao problema sa svojima. Suočivši se s istinom, bio je istinski preneražen. Svojeglava i nepredvidljiva žena koja je upravo ridala dovoljno glasno da probudi mrtvace, osvojila je njegovo srce. Odjednom se osjećao ranjivim poput Ahileja, o kojemu mu je Madelyne pričala. Ahilej sigurno nije bio presretan saznavši daje peta njegovo ranjivo mjesto. Sigurno je bio ljutit i ogorčen, baš poput njega. Duncan trenutačno nije imao pojma kako bi se mogao zaštititi od njezina utjecaja. Morat će o tome na miru razmisliti. Daleko od Madelyne, dakako, jer u njezinoj blizini mozak mu ionako nije najbolje radio. Kvragu, doista gaje živcirala. Duboko je uzdahnuo, dovoljno glasno da i ona čuje. Znao je što želi od njega, što joj je ovog trenutka potrebno. Kratko je zastenjao pa odmaknuo pokrivače i uzeo je u naručje. Rekao joj je da prestane plakati, no zanemarila je njegovu naredbu i počela još glasnije ridati. Madelyne je imala najozbiljniju namjeru reći mu da ga prezire i da više neće progovoriti ni riječi s njim, jer umišljeno i bezosjećajno stvorenje poput njega drugo nije ni zaslužilo, no trenutno to nije mogla. Prije svega morala se smiriti i prestati plakati. U protivnom će zvučati jadno umjesto ljutito. — Je li ti žao što si mi se podala, Madelyne? - upitao je, pomislivsi kako ni trenutka više ne može slušati njezino ridanje. Kimnula je, ponovo ga tresnuvši glavom posred čeljusti. -Jest - priznala je. - Očito sam te razočarala. Znam da jesam, jer inače ne bi bio tako namrgoñen i odbojan. Željela sam te usrećiti, ali jednostavno nisam znala što bih trebala činiti, Duncane. Nebesa, doista je bila nepredvidljiva. Plakala je zato što misli da ga nije zadovoljila. Shvativši to, morao se osmjehnuti. — Ne želim da me ikada više dotakneš - u dahu je izgovorila i naglo se izvukla iz njegova zagrljaja. Bila je toliko ljutita daje zaboravila daje gola. Sjela je u postelju i privukla noge k grudima. Duncanov pogled nagonski se spustio s njezina lica na njezine oble, bujne dojke. Izgledale su toliko čarobno da im nije mogao odoljeti. Posegnuo je za jednom i palcem počeo kružiti oko bradavice. Ukrutila se prije nego stoje Madelyne stigla reagirati i odgurnuti ga.

115


GIGA

Hitro je povukla pokrivač preko grudi, no Duncan gaje naglo potegnuo i ponovo je otkrio. Kad je ponovo posegnula za njim, uhvatio ju je za ruku i povukao je na sebe. Zarobio je njezine ruke iznad svoje glave, no nije računao s nogama. Široki osmijeh na njegovu licu naglo je nestao kad je njezino koljeno pogodilo metu izmeñu njegovih nogu. Bolno je zastenjao pa zarobio njezine noge izmeñu svojih stopala. Ipak, oslobodio joj je ruke i nježno povukao njezinu glavu na svoja prsa. Srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz grudi i više nego išta na svijetu želio ju je poljubiti, no kad je vidio njezino uplakano lice, predomislio se. - Slušaj me, ženo. Nisi bila nespretna, samo neiskusna. I jest, zadovoljila si me više nego što sam sanjao. Dugi trenutak Madelyne je bez riječi zurila u njega. Oči su joj se ponovo ispunile suzama. — Govoriš li istinu, Dun-cane? Doista sam te zadovoljila? Duboko je uzdahnuo i kimnuo, razdražen njezinim propitkivanjem. Drugi put te večeri zakleo se da će joj odmah ujutro održati predavanje o tome da nikada ne preispituje njegove izjave. Doista je bila nemoguća. No barem ju je uspio umiriti. — I ti si mene zadovoljio -rekla je šaptom. — Znam da jesam, Madelyne — rekao je i obrisao joj suze s obraza. - Prestani se time zamarati — dodao je. — Kako znaš da si me zadovoljio? — Zato što si vrisnula moje ime i molila me... — Nikada ne molim, Duncane — prekinula gaje. — Pretjeruješ. Vidjevši njegov samouvjereni osmijeh, zaustila je da mu kaže kako je bahat i nemoguć, no usnicama je prekrio njezine, učinkovito ugušivši daljnje prijekore. Poljubac je bio dug i vruć. Ubrzo je osjetila kako se ponovo napeo. Pritisnula je kukove uz njegove i počela ih pomicati, još više ga dražeći. Zaustavio ju je. - Lezi i spavaj, Madelyne. Previše bi te boljelo kad bismo ponovo vodili ljubav. Dugim poljupcem zaustavila je njegov protest. Voljela je biti na njemu i to mu je stidljivo šapnula. Osmjehnuo se i ponovio joj da legne i spava. — To je naredba — dodao je. — Ne želim spavati — odvratila je, vrhom jezika ližući njegov vrat, zbog čega je nakratko zadrhtao. — Lijepo mirišeš -dodala je, grickajući njegovu usnu resicu. Duncan je shvatio kako je krajnje vrijeme da stane na kraj njezinoj maloj igri prije nego što bude prekasno. Ne zaustavi lije, znao je da se uskoro više neće moći suzdržati daje ponovo ne uzme. Nije joj želio nanijeti bol, no Madelyne je bila previše neiskusna da bi razumjela u što se upušta. Morao joj je pokazati koliko bi joj još jedan odnos mogao biti neugodan. Ugurao je ruku izmeñu njezinih bedara i prstom prodro u nju. Madelyne je tiho zajecala i zabola nokte duboko u njegova ramena. -Jesi li sigurna da me želiš? — upitao je, glasa promukla od žudnje. Polako se protegnula, poput umiljate mačkice. Bol i užitak stopili su se u jedno. Protrljala je dojke o njegova prsa. — Želim te, Duncane — šapćući je rekla. Duncanova samokontrola u trenutku je ishlapjela. Osjećao se kao daje upravo osvojio svijet. Kada se Madelyne odmaknula od njega u namjeri da legne na leda, spriječio ju je, lagano odmahnuvši glavom. - Želiš li doista da te preklinjem, Duncane? - upitala je, ne zvučeći nimalo pokorno. Tako mi svega, pomislio je Duncan, bio je to zahtjev, a ne molba. Glas joj je podrhtavao od žudnje. Umjesto odgovora, poljubio ju je i počeo polako prodirati u nju. Madelyne je široko razdvojila bedra i uzela ga u sebe. Njezina posljednja jasna misao prije nego što se potpuno predala užitku, bila je pravo otkriće. Žena tijekom ljubavnog čina ne mora biti na leñima.

116


GIGA

PETNAESTO POGLAVLJE 'Doista, gdje vam je blago, ondje te vam i srce biti.'

117


GIGA

Novi zavjet, Evanñelje po Luki, 12:34 Duncan je oduvijek o sebi mislio da je jednostavan i praktičan. Jest, bio je tvrdoglav i naviknuo da sve bude po njegovu, no nije to smatrao manom. Volio je svoj ustaljeni dnevni raspored i rutina mu nije ni najmanje smetala. Dapače, predvidljivost je bila temelj njegove sigurnosti i udobnosti. Kao glavi obitelji dužnost mu je nalagala da održi red i disciplinu. Bez čvrste ruke i dobro urañena plana, sve bi se pretvorilo u kaos. Kaos. Ta je riječ Duncana neodoljivo podsjećala na njegovu slatku lijepu ženicu. Iako je to mišljenje zadržao za sebe, Madelyne je riječi pomutnja dala novo značenje. Bog mu je svjedok da se cijeli njegov život, otkad se njome oženio, pretvorio u jednu veliku zbrku. Morao je priznati, doduše jedino sebi, daje odluka o njihovu vjenčanju bila prva nepromišljena stvar koju je ikada učinio. Doista je vjerovao da će se njegov život nastaviti uobičajenim tijekom. Mislio je da će moći ignorirati Madelyne jednako kao što je ignorirao njezino protivljenje prije nego što su se vjenčali. Nažalost, oba uvjerenja pokazala su se pogrešnima. Madelyne je bila neusporedivo tvrdoglavija nego što je očekivao. Jedino je time mogao objasniti njezino ignoriranje njegova autoriteta. Duncan je mrzio promjene. Bio je uvjeren da Madelyne to zna, iako se na to nije obazirala. Svaki put kad bi je pozvao na red, pogledala bi ga onim svojim bezazlenim pogledom koji je govorio kako nema pojma sto je zgriješila. I umjesto da se urazumi, odmah zatim pronašla bi način da se uplete u nešto drugo. O, njegova lijepa žena i dalje je bila prilično stidljiva u njegovoj blizini. Barem je tako djelovala. Obrazi bi joj se zarumenjeli zbog svake sitnice. Bilo bi dovoljno da je pogleda, dugim i intenzivnim pogledom, i pocrvenjela bi do korijena kose. To ga je prilično zbunjivalo. Ipak, kad ne bi obraćao pozornost na nju, činilo se da nije ni najmanje stidljiva. Promjene koje je učinila bile su sve, samo ne male. Žalosno ali istinito, no najveća i najuočljivija od svih odnosila se na veliku dvoranu. Bez pitanja je naredila da se iznese masivno drveno postolje. Stari glomazni stol takoñer je završio u podrumu, a na njegovo mjesto došao je novi, manji. Izradio ga je stolar kojega je unajmila za taj posao, takoñer bez njegova dopuštenja. Služavke je dovela do ludila svojim zahtjevima za čistoćom. Vjerojatno su mislile da je sišla s uma, iako se to nijedna od njih nije usudila glasno izgovoriti pred njim. Ipak, Duncanu nije promaknulo kako se žure izvršiti svaku njezinu zapovijed. Izgledale su sretne što joj mogu udovoljiti. Podovi su bili izribani do neprepoznatljivosti, zidovi nanovo oličeni i urešeni tapiserijama. Nova, čista i mirisna staza bila je postavljena na pod, a velik, tamnoplavi goblen s grbom Wextonove obitelji, izvezen bijelim koncem, visio je iznad kamina. Ispred kamina stavila je dvije udobne fotelje. Velika dvorana sada je umnogome nalikovala na njezinu malu sobu u kuli. U stvari, više i nije djelovalo toliko golemo jer ju je Madelyne prividno smanjila na nekoliko zasebnih cjelina s foteljama i stolićima. Zašto bi itko želio sjediti u velikoj dvorani, bilo je izvan domašaja Duncanova poimanja. Iako je cijeli prostor sada djelovao puno toplije i ugodnije, dvorana bi trebala biti mjesto na kojem ljudi objeduju ili eventualno nakratko stanu uz kamin da se ugriju, a ne da bi netko u njoj dangubio. Ipak, činilo se da njegova žena nije sposobna shvatiti tu jednostavnu činjenicu pa ju je pretvorila u sobu savršenu za opuštanje i ljenčarenje. Duncan je takoñer primijetio da vojnici više ne ulaze u, prljavim čizmama u dvoranu. Nije se mogao odlučiti sviña li mu se to ili ne. Kako bilo, Madelyne je čak i njegove ljude uspjela natjerati da se drže njezina nametnutog reda. Psi su se, ipak, pokazali njezinim najvećim izazovom. Stalno ih je tjerala iz dvorane, no uporno su se vraćali. Naposljetku je riješila i taj problem. Svakodnevno bi povela kolonu pasa

118


GIGA

niz stubište tako da bi uzela komad ovčetine i mahala njime pred nosom najvećem od njih. Ostali su ga slijedili sve do predvorja. Uskoro su psi naučili da im je mjesto ondje pa se više nisu vraćali u dvoranu. Istodobno, time je nestala i potreba za bacanjem kosti preko ramena. Gilard je ispričao Duncanu kako je Madelyne jedne večeri stala na čelo stola i uljudnim glasom objasnila vojnicima kako će odsada jesti kao pristojni ljudi ili uopće neće jesti. Nitko se nije pobunio. Činilo se da joj vojnici rado ugañaju, kao i sluge. Jest, Madelyne je doista bila više tigrica nego umiljata mačkica. Ako je stekla dojam da se tko od slugu ne odnosi s dovoljno poštovanja prema bilo kome od Wextonovih, držala bi mu predavanje do iznemoglosti. Sada, kada je o tome razmišljao, Duncan je shvatio kako i njemu voli propovijedati. Doduše, u razgovoru s njim trudila se obuzdati, no ipak je izražavala mišljenje češće nego stoje trebalo. A to se, najčešće, svodilo na kritiku. Prisjetio se kako je samo dan prije, slušajući njegov razgovor s Gilardom o kralju Williamu i njegovoj braći Robertu i Henriku, jedva dočekala da se Gilard udalji iz dvorane kako bi obrazložila svoj stav. Tonom u kojem se mogla naslutiti povelika količina autoriteta, izjavila je kako je Williamov odnos s braćom zabrinjava s obzirom na to da su obojica stavljena u prilično podreñen položaj. Prema njezinu mišljenju, zato će se Robert i Henrik sigurno udaljiti od Williama i stvarati mu probleme. Naravno, nije imala pojma o čemu priča. Kako bi se žena uopće mogla razumjeti u politiku? Unatoč tomu, Duncan se potrudio strpljivo joj objasniti kako je Robert, najstariji brat, nakon očeve smrti postao vojvodom od Normandije i kao takav pokazao se prilično neodgovornim jer je Henri-ku već prodao neke posjede da bi namaknuo novac za Križarske ratove. Madelyne je ignorirala njegove logičke argumente i ustrajala u mišljenju da se i on ponaša upravo poput kralja Williama, jer svoju braću isključuje iz donošenja svih važnih odluka. Nastavila mu je propovijedati rekavši kako će se uskoro Gilard i Edmund jamačno osjećati jednako uskraćenima poput kraljeve braće. Naposljetku mu nije preostalo drugo nego daje uzme u zagrljaj i strastveno poljubi. Bio je to jedini način daje ušutka—i prilično uspješan. Najmanje deset puta na dan morao se podsjetiti da problemi s voñenjem kućanstva nisu nešto čime bi se on trebao zamarati. Imao je pametnija posla. Poput onoga da od svojih vojnika učini moćne ratnike. Iz tog se razloga nastojao držati podalje od svoje braće i sestre, a osobito od svoje tvrdoglave neposlušne žene. Ipak, teorija je bila jedno, a praksa nešto posve drugo. Možda se i mogao ograditi od problema s kućanstvom i ukućanima, ali ne i od onih s Madelyne. Morao je neprestano paziti na nju. I ne samo on. Svi njegovi vojnici neprestano su strepili nad njom. Nikada nijednom riječi nije pokazala da imje zahvalna na tomu, ali ne zato stoje bila neuljudna. Istina je zapravo bila puno gora. Madelyne jednostavno nije bila svjesna opasnosti u koje se dovodi. Jednog dana toliko joj se žurilo da što prije stigne do staja da se uputila posred poljane na kojoj su vojnici vježbali gañanje lukom i strijelom. Jedna od strijela promašila ju je za dlaku, a siroti vojnik koji ju je odapeo, od šoka se srušio na koljena i primio se za glavu. Zahvaljujući noj, ostatak dana ruke su mu se toliko tresle da više nije bio u stanju pogoditi metu. Madelvne uopće nije bila svjesna opasnosti u kojoj se našla. Jednostavno je produžila, nemajući pojma o kaosu koji je izazvala. Dogañaja koji su graničili s tragedijom bilo je previše da bi ih Duncan mogao prebrojiti. Svake večeri, dok bi slušao Anthonyjev izvještaj, došlo bi mu da iskoči iz kože. Odani vazal izgledao je krajnje izbezumljeno, i premda se nikada nije žalio, Duncan je znao da bi više volio potući se s nekim nego trčkarati za njegovom ženom.

119


GIGA

Potrajalo je dok nije shvatio zastoje Madelvne toliko bezbrižna i nepažljiva. Razlog je, zapravo, bio posve jednostavan, i kad gaje otkrio, morao je priznati da mu je drago zbog toga. Madelvne se osjećala sigurnom. Dok je bila u groznici, saznao je sve o njezinu djetinjstvu. Bila je mirno i poslušno dijete koje se, stoje više moguće, trudilo biti nevidljivo. Majka ju je štitila od oca i brata, no dvije godine koje je nakon njezine smrti provela izložena njihovoj okrutnosti nedvojbeno su bile prilično bolno iskustvo. Madelvne je brzo naučila kako se ne smije smijati ni plakati, niti pokazivati bilo kakve druge osjećaje kojima bi privukla njihovu pozornost. Iako je desetogodišnji boravak uz ujaka Bertona bio pravi blagoslov za nju, Duncan je dvojio da se Madelvne u tom razdoblju mogla ponašati poput svojih vršnjaka. Život uz svećenika bio je povezan s različitim ograničenjima. Nestašnost doista nije bila poželjna, a boležljivi starac poput njega vjerojatno je više ovisio o njoj, nego ona o njemu. Svećenik je bio taj koji je Madelvne naučio samokontro-li, a Duncan je znao daje to učinio za njezino dobro. Želio joj je pomoći da preživi, a budući daje znao da njezin brat u bilo kojem trenutku može doći po nju, potrudio se naučiti je prikrivati osjećaje. Ni on ni Madelvne nisu mogli znati da im Louddon godinama neće doći čak ni u posjet. Iz tog je razloga Madelyne živjela u neprestanu strahu da će se njezin brat jednog dana pojaviti na svećenikovu pragu i zahtijevati daje odvede kući. Strah je neminovno doveo do opreza, a sada, kada se osjećala sigurnom, oprez je nestao. Kao i sva ograničenja. Duncan je razumio Madelyne bolje nego ona samu sebe. Cesto je djelovala nespretno, no bilo je to samo zato stoje toliko silno željela što prije upiti u sebe svako novo iskustvo da nije imala vremena za oprez. Dužnost da pazi na nju stoga je pripala njezinu suprugu. Madelvne je bila poput zdrebice koja iskušava svoje prve korake. Bila je radost Duncanovu oku i noćna mora njegovoj duši. Ono što Duncan nije mogao razumjeti bili su njegovi osjećaji prema njoj. Pošao je u Louddonov zamak s jedinom namjerom daje zarobi. Motiv je bila osveta: oko za oko, zub za zub. S obzirom na okolnosti, to je zvučalo prilično razumno. Sve dok nije ugrijala njegova stopala. Od tog trenutka sve se promijenilo. Duncan je bio siguran daje sudbina uplela prste u njihov susret. Nije ju mogao pustiti od sebe. I zato se njome oženio. Jutro nakon njihova vjenčanja Louddonovi su vojnici napustili položaje uz zidine njegova zamka. Otada je Duncan iz dana u dan pronalazio nove razloge zbog kojih je, suprotno svojim načelima, donio brzopletu odluku da se oženi Madelyne. Svaki od njih zvučao je posve razumno. U ponedjeljak je zaključio da se njome oženio zato što joj je želio pružiti sigurno utočište, mjesto na kojem će moći živjeti bez straha za svoju budućnost. Nesebičnim činom grijanja njegovih stopala zavrijedila je da joj jednako nesebično uzvrati. U utorak je zaključio da se njome oženio jer ju je želio obljubiti. Dakako, požuda je savršeno dobar razlog za brak. U srijedu je promijenio mišljenje i zaključio da se vjenčao s Madelyne zato jer je bila tako slaba i nezaštićena. Za razliku od nje, on je bio jak i savršeno sposoban preuzeti brigu o njoj. Jest, Madelyne je bila poput jednog od njegovih vazala, i premda nije kleknula i zaklela mu se na vjernost, dužnost mu je bila zaštititi je. Napokon, bio je to čin milosrña. U četvrtak se prisjetio još jednog razloga. Nije se oženio Madelyne samo da bije zaštitio, nego i zato da bi joj pokazao koliko doista vrijedi. Osjećaj manje vrijednosti bio je toliko duboko usañen u nju daje doista vjerovala kako nije vrijedna pažnje. Dvije duge godine, prije nego što ju poslao k ocu Bartonu, Louddonju je okrutno vrijeñao i ismijavao nazivajući je pogrdnim

120


GIGA

imenima. Nakon toga jednostavno je zaboravio da postoji, i to je, srećom, bio jedini razlog zbog kojeg je provela deset mirnih godina. Dajući joj svoje ime, Duncan joj je zapravo pokazao koliko vrijedi. Nažalost, nije se uspio u to uvjeriti pa je potkraj dana morao potražiti novi razlog. Tvrdoglavo je odbijao suočiti se s istinom. Bio je uvjeren da će noću moći strastveno voditi ljubav s njom, a danju je izbaciti iz glave. To mu je zvučalo posve razumno. Napokon, nije li se uspješno držao podalje od svoje braće i sestre? Dužnost glave obitelji nalagala je takvo ponašanje. Bio je to posve jednostavan i učinkovit sustav. To što mu je stalo do njih ne znači da će dopustiti da ga ometaju u njegovim dužnostima. Stalo mu je i do Madelyne, no to ne znači da će joj dopustiti da se pača u njegov način života. Cijeli tjedan odbijao je suočiti se s istinom. Sljedeći tjedan sve je krenulo ispočetka. Duncan se nastavio ponašati poput čovjeka koji unatoč zdravu razumu zvuk grmljavine u daljini ne pripisuje nadolazećoj oluji. Stoga nije bilo nimalo čudno što se u petak, četrnaest dana nakon njihova vjenčanja, osjećao kao da gaje pogodio grom iz vedra neba. Bilo je to, sve u svemu, prilično bolno iskustvo. Duncan je upravo zakoračio na poljanu na kojoj su vojnici vježbali gañanje kad je začuo Edmundov povik. Okrenuvši se, vidio je Madelyne kako brza prema stajama. Vrata odjeljka u kojem je boravio njegov pastuh bila su širom otvorena, i Silen je upravo pognute glave jurio prema Madelyne. Duncan je mogao čuti grmljavinu njegovih kopita. Golemi pastuh upravo je bio na putu daje sravni sa zemljom. James je bezglavo jurio za njim, vičući mu da stane, kao i Anthony, no on je iz sveg glasa vikao gospodarici da se pastuhu makne s puta. Duncan je zaključio da od grmljavine pastuhovih kopita Madelyne zacijelo ne čuje njihove glasove jer se nije čak ni pokušala zaustaviti. Duncan je bio siguran da korača ravno u smrt. — Ne! — povikao je iz dubine duše i pojurio za njom. Srce mu je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Sve o čemu je mogao misliti bilo je da na vrijeme stigne do nje i spasi je — kao i ostali koji su pojurili za njim. No to se pokazalo posve nepotrebnim. Madelyne je bila posve nesvjesna meteža koji je izazvala. Pogled joj je bio uperen u Silena. Upravo je bila krenula prema stajama kad je vidjela kako je izjurio iz pregratka i pojurio joj ususret. Bilo je očito da se veseli njezinu dolasku, zar ne? Silen se zaustavio tik do nje, toliko naglo da je podigao oblak prašine. Mahnula je rukom da je otkloni, no konj je bio nestrpljiv. Njuškom je pogurao njezinu ruku tražeći svoj komadić šećera. Svi su stali kao ukopani. Bez riječi su promatrali kako golemi pastuh nestrpljivo topta kopitom, njuškom gurkajući njezin dlan kao daje pokušava udobrovoljiti. Madelyne se glasno nasmijala, očito oduševljena izrazom njegove naklonosti pa otvori dlan i napokon mu ponudi žudenu poslasticu. Kad se zasladio, potapšala ga je po glavi. Spazivši Jamesa i Anthonyja kako bez daha stoje nedaleko od nje, iznenadila se. Anthony se oslanjao na Jamesovo rame, kao da mu je potrebna potpora. - Anthony, jesi li dobro? - zabrinula se. - Izgledaš mi pomalo blijed - dodala je. Anthony je u nevjerici odmahnuo glavom. Svrnuvši pogled na Jamesa, vidjela je njegov ukočeni pogled pa je u nevjerici odmahnula glavom. Što im je? -Je li moje janje konačno probilo vrata svog pregratka? - i upitala je Jamesa. - Ne čudim se, već dugo to pokušava. Budući da joj James nije odgovorio, svrnula je pogled na pastuha. — Doñi, Silene, James je prilično ljut na tebe — rekla je pa polako posegnula za njegovim uzdama i povela ga natrag prema štali. Naravno, krenuo je bez ikakva otpora. Golema životinja nastavila je cupkati

121


GIGA

pokraj nje poput malenog psića, cijelim putem slušajući njezin raspjevan, umirujući glas. Duncan je odlučio poći za njom i zadaviti je vlastitim rukama zato što ga je nasmrt prestrašila. No prvo je morao pričekati da mu noge prestanu drhtati. Dovraga, morao se osloniti na zid da se ne sruši. Snaga ga je posve napustila. Osjećao se poput starca kojeg će svakog trenutka izdati srce. Edmund je bio u sličnom stanju. Klečao je na zemlji nedaleko od njega. Duncan je znao da to ne čini zato što mu se tako prohtjelo. Anthony se prvi uspio pribrati. Prišao je svom gospodaru i znakovito zviznuo, glavom pokazavši u smjeru njegove žene. Duncan je i njega poželio zadaviti, pogotovo nakon što mu je suosjećajno položio ruku na rame. Nije znao je li to izraz sućuti što se oženio Madelyne ili pokušaj utjehe zbog prizora kojemu su upravo svjedočili. Sto god bilo, nije mu se svidjelo. - Morao bih vam nešto reći, gospodaru — tiho je rekao Anthony. Zvučalo je kao da oklijeva. Duncan se sumnjičavo zagledao u njega. - Što? - Vaša žena odlučila je jahati Silena. - Samo preko mene mrtvog — uzviknuo je Duncan. Anthony je naglo spustio glavu pokušavajući sakriti osmijeh. — Nije lako paziti na vašu ženu, barune — rekao je. —Kad nešto naumi, ništa je ne može zaustaviti. - Razmazila je mog konja - uzviknuo je Duncan, istinski zgrožen. - Istina - složio se Anthony, teškom se mukom suzdržavajući da ne prasne u smijeh. — Doista jest. Duncan je u nevjerici odmahnuo glavom. — Nebesa, mislio sam da sam je izgubio — rekao je promuklim glasom. Spustio je pogled na svoje ruke, vidio da se još uvijek tresu i istog trenutka ponovo se razljutio. - Zadavit ću je. Tako mi svega, možeš se u to uvjeriti vlastitim očima ako želiš. Anthony je vidio daje barun doista ljutit, no i dalje je izgledao kao da se odlično zabavlja. Zašto? — upitao je i nemarno se oslonio rukom o zid. - To bi ti moglo popraviti raspoloženje. Anthony se napokon glasno nasmijao. — Nisam vas htio pitati zašto bih želio gledati kako davite vlastitu ženu, barune, nego zašto biste je uopće željeli zadaviti. Duncan nije bio oduševljen njegovim smijehom. — Možda bih ti trebao pronaći novu dužnost — rekao je. — Kako bi ti se sviñalo da postaneš vodonoša? Misliš li da je zabavno po cijele dane nositi vjedra vode u kuhinju? Dakako, bio je to prilično uvredljiv prijedlog za osobu Anthonyjeva položaja. Duncan je bio uvjeren da će se vazal istog trenutka uozbiljiti i pokazati malo više poštovanja. Ipak, to se nije dogodilo. Anthony nije izgledao ni najmanje uplašen njegovom prijetnjom. - Posao vodonoše prilično je opasan, barune — rekao je. — Slobodno pitajte Ansela o tome. Jadnik stalno nosi glavu u torbi. - O čemu, zaboga, trabunjaš? - začudio se Duncan. - Vaš se štitonoša nedavno zamalo utopio. Upravo je bio vadio vodu iz bunara kad ga je straga pogodila lopta u glavu. Izgubio je ravnotežu i malo je nedostajalo da... Duncan je naglo podigao ruku. Nije želio čuti više ni riječi od te priče. Zatvorio je oči i duboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. Iako nije čuo sve, imao je nepogrešiv osjećaj da njegova draga ženica stoji iza te nezgode. Napokon, opazio je kako zadnjih dana provodi vrijeme u dvorištu zamka učeći djecu novoj igri s loptom. Edmund im je prišao i začuñeno ih pogledao. — Sto je toliko smiješno, Anthony? — upitao je, i sam još uvijek u šoku. To sto je Madelyne za dlaku izbjegla smrt, nije mu se činilo osobito duhovitim. — Barun namjerava zadaviti svoju ženu — rekao je Anthony. — Za ime Boga — razdražljivo je odvratio Edmund. - Pogledaj ga - dodao je, ne uspijevajući prikriti osmijeh kada je vidio kako njegovu bratu podrhtavaju ruke. — Ne bi mogao nauditi ni janjetu.

122


GIGA

Prokletstvo, to je bilo doista ponižavajuće. Edmund je zasigurno čuo kad je Madelyne njegova pastuha nazvala janjetom. Vjerojatno su svi čuli, a ako nisu, Edmund će se nedvojbeno pobrinuti za to. — Anthony, rekao bih da su se uloge promijenile. Naša zarobljenica zarobila je Duncana. — Nisam raspoložen za tvoje podbadanje, Edmunde - promrmljao je Duncan. — Ne želiš priznati da je voliš. Pogledaj u kakvu si stanju, Duncane, i sve će ti biti jasno — odvratio je Edmund pa polako odmahnuo glavom i udaljio se. — To nije nešto čega biste se trebali stidjeti, barune — rekao je Anthony kad su ponovo ostali sami. — Ženu poput nje nije teško zavoljeti. — Nije? — odvratio je Duncan i preokrenuo očima. Anthony nije imao pojma o čemu priča. Njih dvoje bili su doista nemoguć spoj. On je bio čvrst poput stijene. Ona je bila hirovita poput vjetra. Ipak, od trenutka kad je ugrijala njegova stopala, nikada nije oklijevao... Odjednom, osjećao se kao da gaje pogodio grom iz vedra neba. Nebesa, doista je voli. — Ne želim metež u svom životu i neću ga imati — vatreno je izjavio Duncan, kao da polaže svečanu prisegu. — Možda, s vremenom sve doñe na svoje mjesto. -Jest, kad Madelyne bude toliko stara da neće moći ustati iz postelje — odbrusio je Duncan. — Tada ću ponovo imati svoj mir. — Mir može biti dosadan — rekao je Anthony i osmjehnuo se. - Vaša žena unijela je živost u vaš dom, barune — rekao je Anthony, pokušavajući ga utješiti. Nadao se da će barun prihvatiti njegovo viñenje situacije. Nadao se uzalud. Duncan je izgledao kao da ga je upravo pogodio grom iz vedra neba. Možda je barun upravo shvatio koliko mu Madelyne znači, pomislio je Anthony. Ako je tako, bit te da mu to nije najbolje sjelo, zaključio je. Odlučio je kako će biti bolje da ga ostavi na miru. Kratko se naklonio i udaljio. Duncanu nije bilo krivo stoje napokon ostao sam. Prizor kako pastuh u galopu juri prema njegovoj dražesnoj ženi još ga je proganjao. Znao je da će mu se ta slika urezati u pamćenje do kraja života. Osvojila je njegova konja, jednako kao stoje i njega. I protiv volje morao se osmjehnuti. Edmund je bio u pravu. Uloge su se promijenile. Zarobila ga je. Čudno ali istinito, odjednom se osjećao kao daje s leña skinuo golem teret. Četrnaest dana borio se sa sobom, i taj rat napokon je bio dokončan. Ne mora više ignorirati Madelyne. Umjesto toga, mogao bi početi uživati u njihovu braku. Usto, bilo je krajnje vrijeme da pokaže čvrstu ruku. Krenuo je prema njoj, odlučivši da će joj prvo prirediti paprenu jezikovu juhu, a zatim je poljubiti. Još uvijek je bio ljutit. Njezinom zaslugom, dakako. Nasmrt gaje prepala. I to mu se nije ni najmanje svidjelo. Ništa više od toga nije mu se svidjelo ni otkriće daje voli. Duncan nije bio naviknuo na ljubavne tričarije. Prvo će prevladati, no što se tiče drugog, morat će se pronaći način da izañe nakraj s tim. Povik iz smjera kule na južnoj strani zidina prekinuo gaje u razmišljanju. Stražar Fergus najavio je da se netko približava zamku. Sudeći po bojama zastave koja je lepršala na vjetru, bio je to barun Gerald u pratnji nekoliko vojnika. Samo mi je još to trebalo pa da mi se raspoloženje do kraja pokvari, pomislio je Duncan. Prokletstvo, poslao je Geraldu glasnika s objašnjenjem Adelina stanja. Pretpostavio je da će mu Gerlad takoñer poslati glasnika s viješću da pristaje na poništenje dogovora o vjenčanju. No to očito nije bio slučaj. Gerald se ne bi uputio na tako dugo putovanje daje problem mogao jednostavnije riješiti. Dodavola, morat će biti oprezan. Adela bi se mogla ponovo slomiti kad čuje daje njezin prosac došao u posjet.

123


GIGA

Odjednom je shvatio da donosi brzoplete zaključke. Razlozi za Geraldov posjet mogli su biti svakojaki. Nebesa, Ma-delyne je djelovala na njega više nego stoje mislio. Počeo je poprimati njezine mane. Neprestano je ometala njegovu koncentraciju. Prije dva dana dogodilo se daje bio usred važna predavanja svojim vojnicima, kada je njegova slatka ženica odlučila prošetati dvorištem. Gledajući je kako prolazi ljuljajući bokovima, zaboravio je stoje govorio. Prisjetivši se kako su vojnici zurili u njega, začuñeno i s iščekivanjem, osmjehnuo se. Nije ni čudo, jer vjerojatno je izgledao prilično glupo dok je stajao ondje, prazne glave i pogleda uperena u svoju ženu, sve dok Gilard nije istupio i podsjetio ga o čemu je pričao. Začuvši kako je Fergus povikao da su posjetitelji stigli, naredio je da spuste most i otprate baruna u zamak. Madelyne je upravo izlazila iz staje kad ju je Duncan presreo. - Poñi k Adeli, Madelyne, i reci joj daje barun Gerald ovdje. Poruči joj kako očekujem od nje da nam se pridruži za večerom. Madelyne je raširila oči od iznenañenja. — Zasto je došao? Jesi li ga možda pozvao, Duncane? — Nisam — mrzovoljno je odvratio, ozlovoljen što nije odmah podigla rub svoje haljine i potrčala izvršiti njegovo nareñenje. No stajala je dovoljno blizu daje poljubi i ta pomisao istisnula je iz njegove glave sve druge misli. - Poñi i učini kako sam ti rekao — blago je dodao. — Uvijek činim sve što tražiš od mene — s osmijehom je odvratila. Polako se okrenula i uputila prema zamku. — Dobar dan i tebi, Duncane - dobacila mu je preko ramena. Bilo je doista bezobrazno od nje što gaje na takav način podsjetila na njegovo neuljudno ponašanje. Duncan je pomislio kako je prava šteta što sada više nema vremena zadaviti je. — Madelyne. Istog trenutka stala je kao ukopana. — Doñi ovamo - naredio je. Poslušala gaje, začuñena što mu glas zvuči prilično blago. - Da, Duncane? — upitala je, gledajući ga u oči. Kratko je pročistio grlo i namrštio se. — Dobar dan - rekao je. Prokletstvo, nije to bilo ono stoje namjeravao reći. Gledajući njezin osmijeh, sve se više mrštio. Naglo ju je privukao k sebi i spustio usnice na njezine. U prvi trenutak bila je previše zaprepaštena da bi reagirala. Duncan je tijekom dana nikada nije ni pipnuo. U stvari, potpuno ju je ignorirao. Kako bilo, sada to nije činio. Strastveno ju je ljubio naočigled svih koji su se našli u blizini. I nije mislio prestati. Poljubac je ubrzo postao prilično vruć. I tek što se pribrala, završio je. Duncan je podigao glavu i osmjehnuo se. - Da se nisi usudila ikada više mog konja nazvati janjetom. Jesi li me razumjela? Zurila je u njega, očito zbunjena. Prije nego što mu je stigla odgovoriti, okrenuo joj je leda i uputio se prema svojim vojnicima. Brzo je podigla rub haljine i potrčala za njim. Sustigavši ga, čvrsto ga je uhvatila za ruku i prisilila da stane. Kada se okrenuo, vidjela je da se i dalje smiješi. —Je li ti dobro, Duncane? — zabrinuto je upitala. —Jest — odvratio je. — Zašto se onda smiješiš? — začudila se. Duncan je polako odmahnuo glavom. — Madelyne, molim te, poñi k Adeli i reci joj o Geraldovu dolasku. — Moliš me? - zaprepastila se. - Je li moguće da si me zamolio... — Madelyne, učini kako sam rekao — odvratio je. Kimnula je, ali nije se ni pomaknula. Bez riječi je gledala kako se udaljava od nje. Bila je previše zaprepaštena da bi ponovo pošla za njim. Duncan je oduvijek bio predvidljiv. Što mu se odjednom dogodilo? Razmišljajući o tome, zatekla se

124


GIGA

kako u čudu odmahuje glavom. Daje bio vruć ljetni dan, pomislila bi da mu je sunce spržilo mozak. No bio je siječanj i stoga nije mogla shvatiti razlog ovako iznenadne promjene njegova ponašanja. Morat će na miru razmisliti o tome. Duboko je uzdahnula i pošla potražiti Adelu. O Duncanu ću razmišljati poslije, odlučila je. No to se pokazalo nemogućim. Po svemu sudeći, lakše bi bosa hodala po čavlima nego prestala misliti na njega. Ipak, Adelajoj je pomogla da ga privremeno izbaci iz glave. Duncanova sestrica bila je u svojoj sobi. Sjedila je na krevetu i češljala svoju dugu kosu. — Imamo posjetitelja, Adela — veselo je najavila Madelyne činije ušla. Adeli je bilo drago stoje vidi, sve dok nije čula tko im je došao u posjet. — Ostat ću u sobi dok ne ode — naglo je izgovorila. — Duncan mije dao riječ da me ni na što neće prisiljavati. Kako gaje mogao pozvati? Dakako, uplašena je, zaključila je Madelyne promatrajući kako Adela čvrsto stišće dlanove u krilu. Spuštenih ramena, odjednom je izgledala sićušno poput ptičice. — Nije ga pozvao. Smiri se, Adela. Znaš i sama da Duncan ne bi nikada prekršio obećanje. Vjeruješ mi, zar ne? Adela je kimnula. — Možda će Gerald, budem li se pravila da sam sišla s uma kao što sam prije činila, biti toliko zgrožen da će odmah otići. — Govoriš gluposti — rekla je Madelyne, ugasivši iskru nade u Adelinim očima. — Sve što će Gerald u tom slučaju pomisliti jest da si jadna. Time ćeš mu samo dati do znanja da još nisi prevladala ono što ti se dogodilo u Londonu - objasnila je. — No budeš li izgledala najbolje što možeš i dolično ga pozdravila, shvatit će da nisi luda nego da se jednostavno ne želiš udati za njega. Usto, Duncan je taj koji će mu to objasniti, a ne ti. — Ali, Madelyne, ne mogu se suočiti s njim. Jednostavno ne mogu — zajecala je Adela. — Gerald zna što mi se dogodilo. Umrijet ću od srama. — Gospode Bože — odvratila je Madelyne trudeći se zvučati dovoljno ozlojeñeno, premda je cijelim srcem suosjećala s Adelom. — To se nije dogodilo tvojom krivnjom i Gerald to zna. Adela nije djelovala kao da joj je odlanulo. Vidjevši kako je napeta, Madelyne je odlučila bolnu temu ostaviti po strani. — Pričaj mi o barunu Geraldu. Kako izgleda? — Koliko me sjećanje služi, crnokos je, s očima boje lješnjaka — odvratila je Adela slegnuvši ramenima. — Bi li ga nazvala naočitim? - upitala je Madelyne. — Ne znam. — Kakve je naravi? Je li drag i dobrodušan? — Plemići nisu dragi i dobrodušni. — Zašto ne bi bili? - začudila se Madelyne i prišla postelji da pomogne Adeli uplesti kosu. — Zato jer ne moraju — odvratila je Adela. — Kakve veze ima je li Gerald pristao ili ne? upitala je, okrenuvši se prema Madelyne. - Ne budeš li mirno sjedila, neću ti moći isplesti vjenčić -prekinula ju je Madelyne. — Znatiželjna sam, i to je sve. - Ne mogu sići. Jednostavno ne mogu — tiho je rekla Adela. Malo zatim ponovo se rasplakala. Madelyne je duboko uzdahnula. - Ne moraš učiniti ništa što ne želiš, Adela. Ipak, Duncan ti je dao riječ da te neće prisiljavati da se udaš, i ako mene pitaš, najmanje što možeš učiniti jest da mu pokažeš zahvalnost tako što ćeš stati uz njega i ponašati se prema Ge-raldu kako dolikuje njegovu položaju. Adela nije popuštala pa ju je morala još neko vrijeme uvjeravati. Naposljetku je ipak uspjela slomiti njezin otpor. — Hoćeš li poći dolje sa mnom? I cijelo vrijeme biti uz mene? -upitala je. - Naravno da hoću - odvratila je Madelyne. - Prisjeti se, Adela. Zajedno se možemo suočiti s

125


GIGA

bilo kojim izazovom. Vidjevši kako je Adela napokon kimnula, Madelyne se s olakšanjem osmjehnula. — Bojim se da vjenčić na tvojoj glavi nije najbolje upleten. Visi ti preko lijevog uha - rekla je pokušavajući je oraspoložiti. — Morat ćeš to popraviti. Kad završiš, pronañi neku lijepu haljinu i obuci je - dodala je i kratko je potapšala po ramenu. Odjednom je shvatila da joj ruke i samoj podrhtavaju. Dakako, zbog Adele. Znala je daju čeka još jedna mučna situacija, i stoga nije mogla ostati ravnodušna. - Idem - rekla je Madelyne i uputila se prema vratima. -Moram se s kuharicom dogovoriti oko večere i zatim i sama pronaći neku lijepu haljinu koju ću odjenuti — s osmijehom je dodala. Uspjela je zadržati osmijeh sve dok nije za sobom zatvorila vrata. Silazeći prema kuhinji, naglo se uozbiljila. Uperivši pogled prema nebu, počela se tiho moliti da se dogodi čudo.

ŠESNAESTO POGLAVLJE 'Ljubav sve pobjeñuje, slavimo ljubav.'

126


GIGA

Vergilije, Ekloge Nakon što je do zadnje sitnice raspravila s Gerty što će i kako skuhati za večeru, Madelyne se uputila u svoju sobu u kuli. Prije tjedan dana Duncan je umjesto starih vrata, koje je razvalio, dao načiniti nova, no ta su bila bez zasuna. Zasigurno je želio biti siguran da se više neću zatvoriti u sobu i onemogućiti mu ulaz, s osmijehom je pomislila. Ušavši u sobu, izvadila je sve haljine iz škrinje i napokon se odlučila za tamnoplavu, jer je lijepo padala niz tijelo i isticala njezine obline. Preko nje odjenula je tanku svilenu tuniku bijele boje, dužine malo iznad koljena. Izbor nije bio slučajan - bile su to boje grba Wextonove obitelji. Napokon, sada je bila Duncanova žena. Usto, budući daje bila njegova domaćica, htjela se barunu Geraldu pokazati u najboljem svjetlu. Željela je da Duncan bude ponosan na nju. Četkala je kosu toliko dugo dok nije bila sigurna da joj kovrče savršeno padaju niz grudi i ramena. Budući da joj je preostalo i više nego dovoljno vremena, sjela je na postelju i od tri duge plave vrpce isplela remen. Labavo ga svezavši oko struka, pustila gaje da sklizne na bokove jer je to bilo »po najnovijoj modi«. Barem je Adela tako tvrdila, a ona se u te stvari razumjela puno više od nje. Poželjela je imati zrcalo u kojem bi se mogla ogledati, i istog trenutka prekorila se zbog vlastite oholosti. Takva ekstravagancija bila je doista suvišna. Na pola puta do Adeline sobe iznenada je zastala, zgroženu mogućnošću koja joj je upravo pala na pamet. Hoće li se barun Gerald odnositi prema njoj kao prema Duncanovoj ženi ili Louddonovoj sestri? Sam Bog zna daje imao i više nego dovoljno razloga mrziti njezina brata. Louddon je uništio njegovu budućnost s Adelom. Proteže li se Geraldov bijes i na nju? Pred očima su joj se počeli redati različiti prizori, jedan gori od drugoga, a nakon stoje zamislila kako je Gerald hvata za vrat i pokušava je zadaviti, primorala se da prestane. Istina, bojala se, ali dosad je već naučila prevladati strah, zar ne? Duboko je udahnula i navukla na lice miran izraz. Bilo je i gorih situacija, podsjetila se. Ta ju je misao osnažila. Usto, bez obzira na to kako se Gerald odnosio prema njoj, Duncan mu neće dopustiti daje povrijedi. Ušavši u Adelinu sobu, zatekla ju je spremnu za silazak. Duncanova sestrica bila je u ružičastoj haljini preko koje je nosila tuniku, nijansu svjetlije boje. Kosa joj je bila lijepo upletena u vjenčić. Izgledala je doista pristalo. — Adela, dušo, predivna si — oduševljeno je izgovorila. Adela se nasmiješila. — Obraćaš mi se kao djetetu, a savršeno dobro znaš da sam skoro dvije godine starija od tebe. — Stvarno bi morala naučiti primiti kompliment — odvratila je Madelyne zanemarivši njezinu primjedbu o razlici u godinama. Napokon, Adela jest starija, ali ni približno toliko iskusna. Ona je puno hrabrija i odlučnija od nje. I udana je. — Hvala ti na komplimentu — rekla je Adela. - Ti takoñer izgledaš prekrasno. Vidim da si se odlučila za boje naše obitelji. Moj brat neće moći skinuti pogleda s tebe. — Vjerojatno neće ni primijetiti da sam s njim u istoj prostoriji — odvratila je Madelyne. — O da, itekako hoće — nasmijala se Adela. —Još uvijek si ljuta na njega? - upitala je i sjela na postelju, kao da imaju cijelo vrijeme ovoga svijeta da se do sita napricaju. Madelyne ju je zgrabila za ruku i povukla prema vratima. — Iskreno rečeno, ne znam što bih mislila o njemu. Tek Što steknem dojam da bi naš brak mogao uspjeti, Duncan se potrudi razuvjeriti me. Sigurna sam da bi me se rado riješio. Nisam glupa, Adela. Znam zašto se mnome oženio. — Misliš da je to učinio da se osveti tvom bratu? - upitala je Adela i namrštila se. Željela je dodati kako Duncan ne bi nikada takvo što učinio samo iz osvete, no Madelyne ju je preduhitrila. — Bilo bi glupo nadati se da će se Duncan s vremenom priviknuti na mene. Znam daje naš

127


GIGA

brak samo privremen. Kralj će jamačno zahtijevati poništenje od crkve. Adela je kimnula. I sama je o tome već razmišljala. - Čula sam kako Gilard govori da se kralj neće tako skoro vratiti iz Normandije. Pokušava ugušiti tamošnju pobunu. — Tako sam i ja čula — odvratila je Madelyne. — Sto si mislila reći time da bi se bilo glupo nadati da će se Duncan priviknuti na tebe? — Adela, jasno mi je da se tvoj brat žrtvovao kad se oženio mnome umjesto gospom Eleanorom. Ne želim da bude nesretan... — Gledaš na to kao na žrtvu? — zaprepastila se Adela. - Zar ne shvaćaš koliko si nam svima postala važna? Madelyne je šutke nastavila koračati prema dvorani. — Voliš li mog brata? — naglo je upitala Adela. — Nisam luda — odvratila je Madelyne. — Uvijek izgubim sve koje volim. Usto, ne namjeravam pokloniti ljubav jednom vuku. Sve što želim jest miran suživot dok smo u braku. Adela se nasmiješila. - Duncan nije vuk, Madelyne. Nego muškarac. I, mislim da ne govoriš istinu. — Uvijek govorim istinu - odvratila je Madelyne, zgrožena što Adela može pomisliti takvo što. — U redu, onda lažeš samoj sebi i nisi toga čak ni svjesna - zaključila je Adela. - Možda to ne želiš priznati jer se pokušavaš zaštititi od razočaranja ako ga izgubiš, ali sigurna sam da ga svejedno voliš. U protivnom te ovaj razgovor ne bi toliko uznemirio. — Nisam ni najmanje uznemirena — odbrusila je Madelyne i istog trenutka požalila zbog svoga grubog tona. — Ah, Adela, nije to tako jednostavno kako se tebi možda čini. Gotovo da žalim Duncana. Morao je promijeniti vlastite planove za budućnost samo zato da zadovolji žudnju za osvetom mom bratu. I evo ga, odjednom me ima na vratu. Sigurna sam da je požalio svoju brzopletu odluku, no previše je tvrdoglav da bi to priznao. — Duncan nikada u životu nije brzopleto donio nijednu odluku - odvratila je Adela. — Uvijek postoji prvi put. — Maude vas je vidjela kako se ljubite pred zamkom — ispod glasa rekla je Adela. — I to ti je odmah dotrčala reći? — Naravno — odvratila je Adela i glasno se nasmijala. — Maude i Gerty natječu se koja će prije prenijeti najnovije tračeve. — Iskreno rečeno, bilo je to doista čudno, Adela. Duncan me je poljubio pred svima, usred bijela dana — rekla je Madelyne i uzdahnula. - Vjerojatno mu je hladnoća pomutila um. Stigle su do stuba kojima se silazilo u dvoranu. Adela je zastala. — Nebesa, umirem od straha, Madelyne. — I ja, Adela — priznala je Madelyne. — Doista? Ne izgledaš ni najmanje uplašeno - iznenañeno je odvratila Adela, toliko zbunjena priznanjem svoje prijateljice daje na trenutak zaboravila na vlastiti strah. — Zašto se bojiš? — Zato jer me barun Gerald zasigurno mrzi. Napokon, ja sam Louddonova sestra. Večera će sigurno biti pravo mučenje. — Duncan ne bi dopustio Geraldu da vrijeña njegovu ženu, Madelyne. Madelyne je kimnula iako nije bila ni najmanje uvjerena I to. Osjetivši kako ju je Adela čvrsto primila za ruku, uzvratila joj je stisak i nasmiješila se. Na samom ulazu u dvoranu ponovo su zastale. Stisak Adeline ruke postao je bolan. Razlog je bio očigledan. Duncan i Gerald stajali su jedan pokraj drugoga ispred kamina i zurili u njih. Čudno, ali Madelyne su obojica izgledala zgranuto. I ni najmanje ljutito. Madelyne se nasmiješila barunu Geraldu pa svrnula pogled na svog supruga. Duncan je i dalje bez riječi zurio u nju, ozbiljna izraza lica. Porumenjela je i protiv svoje volje. Izraz koji je upravo imao na licu bio joj je poznat. Imao gaje uvijek kada bije želio poljubiti. Budući da nitko nije progovorio ni riječi, situacija je postala nelagodna. Madelyne je bila prva koja se prisjetila pravila lijepa ponašanja. Naklonila se, ponukala Adelu da učini isto i uputila

128


GIGA

se prema gospodi. Adela ju je slijedila u stopu. Izraz lica bio joj je miran. Vidjevši kako hoda, visoko podignute glave, očito se pretjerano trudeći djelovati oholo i uzvišeno, Duncan je istog trenutka znao da nešto nije u redu. Pošao joj je u susret i zaustavio je prije nego što je stigla do sredine dvorane. - Čega se bojiš? — jedva čujno je upitao, zastavši toliko blizu, da su se gotovo dodirivali. Madelyne je bila istinski iznenañena njegovom pronica-vosti. — Zna li barun Gerald da sam ja Louddonova sestra? — šaptomje upitala. Shvativši sto je muči, Duncan je kratko kimnuo i zatim joj bez riječi položio ruku na rame i poveo je prema Geraldu. Predstavljanje je, unatoč Madelyneinu strahu, prošlo bez problema. Gerald nije izgledao ni najmanje zgrožen što je vidi. Toplo joj se osmjehnuo i naklonio se. Bio je doista naočit, no ni približno poput Duncana. Nje-zin je suprug bio neusporedivo zgodniji. Sto jest, jest, u Engleskoj nedvojbeno nije bilo muškarca kojeg ne bi mogao zasjeniti izgledom. Svrnula je pogled na supruga namjeravajući ga zamoliti da pomogne Adeli, šaptom naravno, tako daje Gerald ne može čuti, no opet je učinila pogrešku i trenutak predugo zagledala se u njegove oči. Nije se mogla čak ni nasmiješiti. Oči su mu bile tako čarobne boje. I tako su neodoljivo iskrile... — Prestani me tako gledati - šapnuo je Duncan. Usnice su mu bile dovoljno blizu njezinih daje poljubi. — Kako te gledam? - bez daha upitala je Madelvne. Znala je kako joj se lice dovoljno rumeni da Duncan može pogoditi njezine misli. Vidjevši kako je miran izraz nestao s lica njegove žene, Duncan se zadovoljno osmjehnuo. Odjednom je poželio zgrabiti je u naručje i ponijeti uza stube, ravno do spavaonice. Najradije bi vodio ljubav s njom do jutra, umjesto... U trenutku kada se Edmmund pojavio na ulazu, zatekao je čudan prizor. Adela je zurila u pod. Gerald je zurio u Adelu, a Madelyne i Duncan su kao začarani zurili jedno u drugo. — Dobra večer! Edmundov glas odjeknuo je dvoranom. Istog trenutka svi su se pokrenuli. Trgnuvši se, Madelyne je tresnula Duncana čelom posred nosa. Duncan je ustuknuo, zatim joj prišao i primio je pod ruku. Adela se naglo okrenula i nasmiješila Edmundu. Gerald gaje pozdravio naklonom glave. — Radujem se što te vidim, Geralde - rekao je Edmund. - Tako mi svega, pretvorio si se u olupinu otkad smo se posljednji put sreli — dodao je, glasno se nasmijavši. Duncan se naglo pribrao. Još uvijek je više od svega želio odvući svoju ženu u sobu, no ipak će najprije morati objedovati. — Vrijeme je za večeru - rekao je pa uhvatio Madelvne za ruku i poveo je prema stolu. Madelyne nije mogla shvatiti čemu tolika žurba. Očekivala je da će prije večere provesti malo vremena u ugodnu razgovoru. Zaustila je da upita Duncana o tome, no vidjevši njegov pogled, zatvorila je usta. Duncan je sjeo na čelo stola, a Madelyne njemu slijeva. Vidjevši kako se Ansel iznenada pojavio i stao s njegove desne strane u namjeri da ga posluži, Duncan nije mogao prikriti iznenañenje. Iako je običaj nalagao da štitonoša tijekom večere poslužuje gospodara, Duncan to od njega nije nikada tražio. Bila je to još jedna od stvari u koju je njegova draga žena uplela svoje prstiće. Dakako, bez njegova dopuštenja. U nevjerici je odmahnuo glavom, kimnuo Anselu da nastavi i znakovito se zagledao u Madelyne, tek toliko da ne bi bila u dvojbi kako nije svjestan njezina upletanja. Umjesto da ozbiljno shvati njegovo nijemo upozorenje, usudila mu se čak i nasmiješiti. — Znaš li, Duncane, daje ovo prvi put što jedemo zajedno za stolom? — rekla je šaptom, očito se trudeći odvući njegove misli od spačke koju mu je priredila sa štitonošom. Duncan nije izgledao kao da joj ima namjeru odgovoriti. U stvari, tijekom večere jedva daje

129


GIGA

prozborio i riječ. Sigurno je ljutit što nam se Gilard pridružio nakon stoje večera već bila poslužena, zaključila je Madelyne, vidjevši kako se mršti. Ipak, bilo joj je drago što ga nije prekorio u nazočnosti gosta. Otac Laurance nije sišao na večeru, i Madelyne je bila jedina koju njegova nenazočnost za stolom nije iznenadila. Ni trenutka nije povjerovala u Edmundovu priču kako se svećenik ne osjeća dobro. Bila je to puka izlika. Otac Lawrence umirao je od straha pred Duncanom i to je, prema njezinu mišljenju, bio pravi razlog za njegov izostanak. Nije ga mogla zbog toga okrivljavati. Bio je premlad i previše neiskusan da bi se Duncana usudio savjetovati o sadržajima koji su se odnosili na Boga i crkvu. Srećom, Edmund i Gilard pobrinuli su se da razgovor za stolom ne utihne, zapitkujući Geralda o svemu što se dogodilo tijekom protekle godine, otkad se nisu vidjeli. Madelyne je u prvi tren bila prilično zaprepaštena lakoćom kojom su se meñusobno vrijeñali i podbadali, no po vedrim izrazima njihovih lica ubrzo je shvatila daje to uobičajeni način njihova razgovora. Čudno, ali činilo se da tako izražavaju naklonost i prijateljstvo. Da se nju pita, sva su trojica slučajevi za promatranje. Barun Gerald očito je bio dobar obiteljski prijatelj. Svidio joj se zvuk njegova smijeha. Kad gaje Edmund nazvao trapavim, podsjetivši ga kako je tijekom važne bitke ispustio mač iz ruke, Gerald je prasnuo u smijeh i uzvratio mu istom mjerom, jednom od priča o njegovoj nespretnosti. Adela je sjedila nasuprot Madelvne, pretežno zureći u stol. Ipak, Madelvne je opazila da se nekoliko puta nasmiješila budalastim primjedbama kojima su se Gerald i njezina braća meñusobno dobacivali. Gilard se tijekom večere nije nijednom riječju obratio Adeli, no svako malo pogledavao je prema njoj, a budući da je Edmund sjedio izmeñu njih, Madelvne je pomislila da će siroti barun sigurno istegnuti vrat u pokušaju da uhvati Ade-lin pogled. Edmund se napokon smilovao Adelinu takozvanom ili samozvanom proscu pa je ustao i krenuo natočiti si vina iz vrča koji je stajao na stoliću za posluživanje kraj kuhinjskih vrata. Bila je to prilično prozirna varka kojom nije uspio zavarati nikog, pa ni Adelu. Naime, vrč pun vina stajao je ispred njegova tanjura. - Kako si, Adela? - uljudno je upitao Gerald, odlučivši iskoristiti ponuñenu prigodu. — Zao mi je što se nismo sreli u Londonu dok si boravila na... Shvativši daje nehotice dotakao osjetljivu temu, naglo je zašutio i porumenio, no ipak manje od Adele. Nastala je mrtva tišina. Duncan je duboko uzdahnuo i svrnuo oči prema nebu. — Adeli je takoñer žao što se niste sreli u Londonu, Geral-de. Adela? Gerald te nešto pitao podsjetio ju je. Rekao je to tako blago i s toliko razumijevanja daje Madelvne odjednom pomislila kako je Duncan čovjek kojega doista nije teško voljeti. Nebesa, je li moguće da ga voli, samo je pretvrdoglava da bi to priznala? Ta pomisao doista ju je zabrinula. Glasno je uzdahnula i istog trenutka požalila zbog tako napadnog izražavanja osjećaja jer je Duncan okrenuo glavu prema njoj i namignuo joj. — Hvala na pitanju, Geralde, dobro sam — odvratila je Adela. — Nema na čemu, Adela, doista lijepo izgledaš. — Hvala na komplimentu, Geralde. Vidjevši kako je Duncan ponovo svrnuo oči k nebu, Madelyne se mogla okladiti kako sav taj razgovor o lijepu izgledu i dobru zdravlju drži skroz-naskroz uvrnutim. — Madelyne, večera je bila nadasve ukusna - rekao je Gerald, skrenuvši njezinu pozornost s Duncana na sebe. — Hvala na komplimentu, Geralde. — Doista sam uživao u jelu — odvratio je Gerald i ponovo pogledao Adelu. — Bi li poslije

130


GIGA

večere pošla sa mnom na kratku šetnju? — upitao je, pa pogledao u Duncana. — Dakako, ako tvoj brat nema ništa protiv — dodao je. Prije nego stoje njegova sestra stigla uljudno odbiti, Duncan se složio. Adela je hitro pogledala Madelyne tražeći pomoć. Madelyne nije imala pojma kako bi joj mogla udovoljiti, no morao je postojati način kojim bi natjerala Duncana da se predomisli, zar ne? Lagano ga je udarila nogom ispod stola. Budući da nije ni pogledao, udarila ga je još jednom, ovoga puta znatno jače. I dalje se ponašao kao daje nema. Doista izaziva njezino strpljenje, zaključila je Madelyne i iz sve snage raspalila ga po gležnju. Nažalost, sve stoje postigla bilo je da joj je cipela odletjela pod stol. Iako se i dalje pretvarao daje ne zamjećuje, Duncan se sagnuo, zgrabio je za gležanj i stavio njezinu nogu u svoje krilo. Madelyne je bila zgrožena njegovom drskosti. Srećom, nitko od nazočnih nije primijetio kako se čvrsto uhvatila za rub stola kad je počeo uvrtati njezino stopalo. Pokušavajući se osloboditi njegova stiska, zamalo je pala sa stolice. Pritom se sudarila s Gilardom koji je sjedio do nje. Zbunjeno ju j« pogledao i pomogao joj uspostaviti ravnotežu. Lice joj se naglo oblilo rumenilom. Adela ju je i dalje uporno promatrala očekujući njezinu pomoć. Bilo je krajnje vrijeme da preuzme kontrolu. Duncan je možda može spriječiti da ga ponovo raspali po nozi, no ne može je spriječiti da govori. — Kakve li krasne zamisli — rekla je, pogledavši svog supruga. — Duncan i ja rado ćemo vam se pridružiti u šetnji — dodala je i pobjednički se nasmiješila. — Zar ne, mužu moj? Možda Duncan misli da drži konce u rukama, no sve što trenutno drži je moja noga, pomislila je Madelyne. Neće se usuditi odbiti moj prijedlog pred gostom. Svrnula je pogled na Adelu i osmjehnula se. Adela je izgledala kao da joj je laknulo. — Ne, nećemo — odvratio je Duncan. Adela i Madelyne istodobno su se namrštile. — Zašto ne? -upitala je Madelyne i pokušala mu se nasmiješiti, znajući da ih Gerald pozorno promatra. Duncan se takoñer osmjehnuo. Kako bilo, njegove oči bile su druga priča. Vjerojatno bi me najradije bacio kroz prozor, pomislila je Madelyne. Dosad je već shvatila kako mrzi kad preispituje njegove odluke. Sigurno ga ta njezina osobina prilično živcira, sa zadovoljstvom je zaključila, znajući da će nastaviti preispitivati njegove odluke svaki put kad je bude volja. Duncan će se s time jednostavno morati pomiriti. Na njegovu žalost, nije si mogla pomoći. — Zato, Madelyne, što čim završimo s večerom, želim razgovarati s tobom. — O čemu? — mrzovoljno je upitala Madelyne. — O muškarcima i njihovim konjima. Edmund je kratko zahihotao. Gilard je prasnuo u smijeh. Madelyne ih je obojicu prostrijelila pogledom i okrenula se prema Duncanu. Dakle, muškarci i njihovi konji. Poruka je bila jasna. Želio ju je zauzdati. Rado bi mu jednako drsko uzvratila, no nije se mogla dosjetiti nijednog dovoljno pametnog odgovora. Odlučila je kako će biti bolje da ga zasad prestane izazivati. Naposljetku bi još mogao reći nešto zbog čega će je biti sram. Odlučila gaje ignorirati i napadno okrenula glavu od njega. Takva gruba neuljudnost pokazala se pogreškom jer je zaboravila da joj je noga zarobljena u njegovu krilu i Gilard ju je morao ponovo pridržati da ne padne. Duncanu je bilo jasno da ga Madelyne pokušava ignorirati. S osmijehom na licu izmijenio je pogled s Geraldom. Barun je izgledao kao da se suzdržava da ne prasne u smijeh. — Imam poklon za tebe, Adela - rekao je Gerald. - Ako Duncan nema ništa protiv, rado bih ti ga uručio. — Doista? — Adela je bila iznenañena njegovom pažnjom. - Ah, ne mogu prihvatiti poklon od tebe, Geralde, no dosta je lijepo što si mislio na mene. — Što si joj donio? - upitao je Gilard. Dakako, bilo je to krajnje neuljudno od njega, no

131


GIGA

Gerald nije djelovao kao da se uvrijedio. Nasmijao se i odmahnuo glavom. — Dakle? - ustrajao je Gilard. — Glazbalo - rekao je Gerald. - Citru. — Catherine takoñer ima jednu — rekao je Gilard i svrnuo pogled na Madelyne. - Ali nikada nije naučila svirati na njoj kako treba. Hvala Bogu što ju je uzela sa sobom kad se udala. Bilo je dovoljno da počne svirati i svi bismo dobili želju pobjeći iz kuće — s osmijehom je dodao i okrenuo se prema Geraldu. — Lijepo od tebe, Geralde, no to će glazbalo ovdje samo skupljati prašinu. Počne li i Adela natezati žice, neka nam onda Bog pomogne, pogotovo ako ju Catherine dode podučavati. — Madelyne zna svirati citru — prekinula ga je Adela, sjetivši se kako joj je Madelyne pričala kako je svake večeri svirala ujaku. Bilo joj je prilično neugodno zbog načina na koji je njezin brat pokušao obezvrijediti Geraldov poklon. - Mogla bi me naučiti. Učinila bi to, Madelyne, zar ne? — Naravno da bih - odvratila je Madelyne. — Doista je lijepo od vas što ste donijeli takav poklon Adeli, barune - dodala je. —Jest — požurila se Adela. - Hvala. — Dakle? — upitao je Gerald pogledavši Duncana. Duncan je kimnuo, Adela se nasmiješila, Gerald joj je uzvratio osmijeh, a Madelyne je uzdahnula. — Donijet čuje — rekao je Gerald i ustao od stola. — Možda bismo mogli nagovoriti Madelyne da nam odsvira pjesmu ili dvije prije nego što poñemo u šetnju, Adela — rekao je. — Naravno, ako Duncan misli da njegov razgovor o muškarcima i konjima može malo pričekati — dodao je i uputio se prema izlazu. Duncanov smijeh pratio gaje sve do vrata. Gilard je takoñer ustao od stola. — Kamo ćeš? — upitao je Edmund. — Donijet ću Madelyne drugu stolicu - odvratio je Gilard. — Čini se da s ovom na kojoj sjedi nešto nije u redu. Stalno pada s nje. Madelyne je polako svrnula pogled na Duncana. Progovori li i riječ, tako joj svega, gurnut će ga naglavačke kroz prozor. Adela je bila oduševljena zamišlju o svirci. Pravo rečeno, pristala bi na bilo što ako bi to odgodilo njezinu šetnju s Ge-raldom. Svrnula je pogled na Madelyne i počela je nagovarati da pristane. — Ah, Adela, mislim da doista nije najbolji trenutak... — Nije moguće da žudiš naći se što prije nasamo sa svojim mužem - šapnuo je Duncan. Madelyne gaje prostrijelila pogledom i za nagradu dobila neodoljiv osmijeh. Kao začarana zagledala se u jamice na njegovim obrazima. Namignuo joj je. Pred svima. Doista nema ni trunke srama, zaključila je Madelyne. Oborivši pogled, dugo je promatrala njegove ruke. Nebesa, otkad ih drži na stolu? Osjećala se poput zadnje glupače. Istog trenutka maknula je nogu iz njegova krila. - Što ako pjevam poput žabe, Duncane? Mogla bih te osramotiti. — Ti si moja žena, Madelyne. Nema toga čime bi me mogla osramotiti — blago je odvratio. Bilo je to doista lijepo od njega. Madelyne se zagledala u njegove oči ne znajući što bi mu odgovorila. Zabavlja li se na njezin račun ili je ozbiljan? — Kako to misliš? — tiho je upitala. — Zato što sam te odabrao —jednako tiho je odvratio. — To doista nije teško shvatiti, čak i nekome poput tebe, ma koliko bila... — Ako me nazoveš praznoglavom, kunem ti se da ću ti razbiti o glavu Adelino glazbalo. Po svemu sudeći, vlastita ju je prijetnja više zaprepastila nego Duncana. Prebacio je ruku preko njezina struka i privukao je k sebi. — Prestani me pipkati - tiho je rekla. - Nismo sami — dodala je, hitro pogledavši društvo

132


GIGA

okupljeno oko stola. No čini se da nitko nije obraćao pozornost na njih. Gilard je upravo pričao jednu od svojih zabavnih pustolovina, a Adela i Edmund napeto su ga slušali. — Neću. — Ne uživam u tome, Duncane - upozorila gaje. -Jasno da uživaš, Madelyne — odvratio je. — Čim te dotaknem, rastopiš se od užitka i počneš uzdisati i preklinjati me... Hitro mu je rukom prekrila usta. Obrazi su joj porume-njeli poput vatre u kaminu. Duncan je prasnuo u smijeh. Sve glave naglo su se okrenule prema njima. Gilard je u pola rečenice zašutio, očito se pitajući što se zbiva. — Stoje toliko smiješno? — znatiželjno je upitao Edmund. Madelyne je zadržala dah i počela se moliti. Duncan je izgledao kao da bi mogao odgovoriti. Ipak, vidjevši kako je slegnuo ramenima i promijenio temu, ponovo je počela disati. Odjednom je opazila kako Adela popravlja nabore svoje haljine. Zatim je rukom dotaknula kosu. I tada joj je sinulo. Bože, doista je bila glupa, kad to prije nije shvatila. Tako mu svega, Duncan je u pravu. Adela se željela svidjeti Geraldu. Sudeći po tome kako se vrpoljila na stolici stalno pogledavajući prema ulazu, to je barem bilo i više nego očito. Najbolje od svega, shvatila je i daje Gerald još uvijek zagrijan za Adelu. U protivnom je ne bi cijelo vrijeme tako gutao očima. Pomisao kako barun unatoč svemu još uvijek želi Adelu, zagrijala joj je srce. Odmah joj je postao neusporedivo simpatičniji. Istog trenutka počela se brinuti. Adela nije željela napustiti obitelj. A Duncan joj je dao riječ da može zauvijek ostati s njima. — Izgledaš zamišljeno, Madelyne — zamijetio je Gilard. -O čemu razmišljaš? — O tome kako život s godinama postaje sve zamršeniji — odvratila je. — Ne možemo zauvijek ostati djeca — rekao je Edmund sle-gnuvši ramenima. Madelvne se osmjehnula. Njegova mudra primjedba umnogome ju je podsjetila na ujaka Bertona. — Kladila bih se da ti i tvoja braća u djetinjstvu niste bili anñeli — našalila se Madelvne. Edmund se namrštio, očito stekavši dojam kako ga pokušava prekoriti, no začuvši kako se nasmijala, opustio se. — Ne pamtim puno od svog djetinjstva, ali zato se i više nego dobro sjećam Gilardova — rekao je. - Neprestano je upadao u nevolje. Doista je bio prava štetočina. —Jesi li i ti kao djevojčica bila nestašna? — upitao je Gilard, u namjeri da svrne pozornost s vragolija koje je činio u djetinjstvu. Bilo bi mu doista neugodno da Madelyne čuje o njegovim brojnim psinama. Nije želio da misli loše o njemu. Madelyne je odmahnula glavom. — Ah, ne, nipošto. Bila sam vrlo mirno i poslušno dijete rekla je. - Nikada nisam učinila ništa čime bih zaslužila prijekor. Začuvši kako su se svi, uključujući i njezina muža, glasno nasmijali, zamalo se uvrijedila, no istog trenutka shvatila je kako vjerojatno zvuči poput svetice. - Ipak, imam pokoju manu - naglo je dodala. - Ti? Jasno da nemaš - sa smiješkom je odvratio Edmund. Porumenjela je. Nije bila sigurna kako bi trebala shvatiti Edmundovu primjedbu. Još nije dovoljno dobro poznavala Duncanovu braću da bi znala kada se šale, a kada su ozbiljni. Zbunjena, svrnula je pogled na Duncana. — Prestani joj se rugati, Edmunde - upozorio ga je Duncan. — Vidiš da joj je neugodno. — Hajde, Madelyne, priznaj nam barem jednu manu — nagovarala ju je Adela. - Znam da vam je teško u to povjerovati, ali kao dijete bila sam toliko nespretna da me je bilo strašno gledati. Čudno, ali nitko nije ni najmanje posumnjao u to. Duncan je polako odmahnuo glavom i pogledao prema nebu. Gilard je razrogačio oči od pokušaja da ne prasne u smijeh. Edmund se,

133


GIGA

začuvši njezino priznanje, zagrcnuo gutljajem vina i počeo kašljati. Adela je jedina glasno hihotala, istodobno lupajući Edmunda po leñima. Uto se vratio barun Gerald, noseći citru u rukama. Prišao je Adeli i stavio je na stol ispred nje. Glazbalo trokutasta oblika bilo je načinjeno od glatka blijeda drveta. Imalo je dvanaest žica, i kad je Adela palcem prešla preko njih, Madelyne je morala priznati da joj zavidi na tako krasnu poklonu. — Tražit ćemo od oca Laurancea da ga blagoslovi — rekla je Adela. -Jest, mogao bi to učiniti na sutrašnjoj misi - odvratio je Gilard. — Duncane, rekao sam mu da može služiti misu svakog jutra u dvorani dok ne obnovimo kapelicu. Duncan je kimnuo pa ustao, dajući znak daje večera završena. Društvo za stolom istog trenutka slijedilo je njegov primjer. Složno su se uputili prema kaminu. Madelyne je takoñer ustala, no odlučila je pričekati da se svi udalje prije nego što krene u potragu za cipelom. No Duncan je bio brži. Hitro se sagnuo i izvukao je ispod stola. S pobjedničkim osmijehom na licu okrenuo se prema svojoj ženi. Zgrabivši je oko struka, posjeo ju je na stol, pa kleknuo ispred nje i obuo joj cipelu. — Zašto se ljutiš na mene, Madelyne? — upitao je, vidjevši kako se mršti. — Mogu i sama obuti cipelu — promrmljala je. — Ljutim se zato što me neprestano zadirkuješ, Duncane. To mi se ni najmanje ne sviña. — Zašto? — upitao je Duncan ponovo je primivši oko struka da joj pomogne spustiti se na zemlju. To stoje zadržao ruke na njezinu tijelu ometalo ju je više nego što se usudila priznati. — Sto? - upitala je, pomislivši kako bi se doista morala sabrati. Nije se mogla sjetiti što mu je htjela reći. Njegovom krivnjom, dakako, jer ponovo ju je gledao kao daje želi poljubiti. Kako bi, zaboga, mogla razmišljati o bilo čemu, osim o tome da bi i ona njega rado poljubila. — Zašto ne voliš da te zadirkujem? — upitao je Duncan pri-bliživši lice njezinome. — Zato jer tada postaješ nepredvidljiv — odvratila je. — Ti si poput grane ogoljela drveta usred zime, Duncane. Čvrst i hladan, jednostavno krut — rekla je i pokušala odstupiti korak unatrag, no Duncan je pojačao stisak oko njezina struka i privukao je bliže k sebi. - Kada se smiješ i zadirkuješ me, postaješ poput grane drveta u proljeće, a to je pogrešna slika jer ti... Izgledala je toliko ozbiljno da se nije usudio nasmijati. — Nikada ne bih pomislio da ćeš me usporediti s granom drveta u bilo koje godišnje doba — rekao je. - Bilo bi mi draže da se prestaneš izražavati u slikama i kažeš mi istinu, ako te takvo što mogu zamoliti. — Ako me možeš zamoliti? — zgranula se Madelyne, jedva vjerujući vlastitim ušima. Kada je Duncan ikada ikoga išta molio? — Duncane, ne volim kada si ovakav zato jer to me tjera na pomisao kako si drag i ljubazan. Više mi se sviñaš kada si ljutit i mrzovoljan. Mora daje luda, pomislio je Duncan, i tome se ne bih trebao čuditi. Žene je, po svemu sudeći, teže shvatiti nego Stoje mislio. — Ne želiš da budem drag i ljubazan prema tebi? — upitao je istinski zaprepašten. — Ne - odvratila je jednako zgranuto. — Prokletstvo, zašto ne? — glasno je izgovorio, posve nesvjestan kako nisu sami u prostoriji. Sve o čemu je mogao razmišljati bila je ta nemoguća žena u njegovu naručju. I o tome kako bije rado odvukao u sobu i vodio ljubav s njom. Madelyne je šutjela. Nije mu željela odgovoriti. Znala je da neće moći lagati. — Stajat ćemo ovdje sve dok mi ne odgovoriš, Madelyne — upozorio ju je. — Ako treba, i cijelu noć — dodao je. — Smijat ćeš mi se. — Madelyne, nasmijem li se, tada ću prema tvojoj slikovitoj poredbi biti poput grane drveta u proljeće, a ti tvrdiš da nisam takav. Stoga, dvojim da ću se nasmijati. — Ah, neka ti bude — uzdahnula je. — Kada si drag i ljubazan prema meni, pomislim kako te nije teško voljeti. Jesi li sada zadovoljan?

134


GIGA

Jest, bio je zadovoljan. Da se Madelyne slučajno usudila pogledati ga u oči, vidjela bi koliko. Nebesa, mogla bi umrijeti od srama. Najradije bi se rasplakala. Duboko je uzdahnula i oslonila se na njegove grudi. — Kad bih te zavoljela, sigurno bi mi slomio srce — rekla je tiho. — Pripazit ću da to ne učinim — odvratio je. Začuvši njegov bahati odgovor, razdražljivo gaje pogledala. Prokletstvo, usnice su joj bile preblizu njegovima. Po svemu sudeći, i Duncan je to zamijetio. Ni uz najbolju volju nije se mogao suzdržati daje ne poljubi. - Za ime Boga, Duncane, čekamo da nam Madelyne počne svirati - povikao je Edmund prekinuvši idilu. Duncan je razočarano uzdahnuo i prekinuo poljubac. Palcem je lagano pomilovao njezinu donju usnicu. — Zaboravio sam da nismo sami — tiho je izgovorio. - I ja - priznala je Madelyne pokušavajući doći do daha. Lice joj je ponovo bilo obliveno rumenilom. Duncan ju je primio za ruku i poveo je prema jednoj od fotelja pokraj kamina, pa sam sjeo u drugu. Drhtavih ruku Madelyne je uzela glazbalo i stavila ga u krilo. Doista je mrzila biti u središtu pozornosti. To ju je činilo prilično nervoznom. Ne bi imala ništa protiv da ostane neprimjetna. Tako se puno bolje osjećala. Gerald je, ruku prekriženih na leñima, stajao iza Adelina stolca. Gilard i Edmund stajali su pokraj kamina. Svi su bez riječi napeto gledali u nju, čekajući da počne. - Odavno nisam svirala — rekla je Madelyne spustivši pogled na citru. - Usto, svirala sam samo ujaku i njegovim prijateljima, a to i nije bogznašto. - Sigurna sam da su bili oduševljeni tvojom svirkom - rekla je Adela, pokušavajući je ohrabriti. - Naravno da jesu - priznala je Madelyne i osmjehnula se. - No, ne smiješ zaboraviti da su bili napola gluhi. Duncan je naglo podigao ruku, spriječivši ih da se nasmiju. Barun Gerald kratko se nakašljao. Edmund i Gilard okrenuli su lica prema kaminu i zagledali se u vatru. Madelyne je pomislila da su umorni od čekanja da započne. - Možda bih mogla otpjevati jednu od balada... - Znaš li neku o granama drveća? - upitao je Duncan. — Zimskim ili proljetnim, svejedno — dodao je. Madelyne ga je zgranuto pogledala. Namignuo joj je. — Zimske grane moguće je slomiti, a proljetne je moguće svinuti - slañahnim glasom je odvratila. — Kako bilo, i s jednima i s drugima moguće je izaći na kraj. — O čemu vi, zaboga, pričate? - upitao je Gilard, očito zbunjen. — O poeziji — odvratio je Duncan. — I predvidljivosti — dodala je Madelyne. — Volio bih kad bi nam pjevala o Polifemu — predložio je Edmund. — Tko je Polifem? — upitao je barun Gerald. -Jedan od Kiklopa, mitskih divova — rekla je Madelyne. - Znaš li priče o Odiseju i njegovim pustolovinama? - upitala je Edmunda. — Samo poneke — rekao je Edmund, ne spominjući da sve što zna, zna iz razdoblja dok je Madelyne ležala u groznici. — Madelyne zna puno prekrasnih priča, Geralde - rekla je Adela i u oduševljenju položila ruku na njegovu. — Prvi put čujem za Odiseja - rekao je Gerald. - Kako je to moguće? Madelyne se nasmiješila. Gerald je zvučao prilično nezadovoljno, kao da se stidi svoje neupućenosti. — Ne trebate se zbog toga stidjeti, barune — odvratila je. — Jeste li možda čuli za Gerberta

135


GIGA

d'Aurillaca? — Fratra? - upitao je Gerald. Madelyne je kimnula i svrnula pogled na Adelu, sigurna kako Duncanova sestra ne zna o kome je riječ. — Od njegove smrti prošlo je puno godina, sigurno stotinjak — rekla je. - Napustio je samostan u kojem je boravio radi studiranja u Španjolskoj. Po povratku u Francusku bio je učitelj u katedralnoj školi u Reimsu i tijekom tog razdoblja prenio je svojim učenicima neke od drevnih priča koje je preveo. Bile su to priče čovjeka koji se zvao Homer, o moćnom ratniku Odiseju. Gerbert ih je preveo s grčkoga na latinski. -Jesu li Homer i Gerbert bili prijatelji? - upitala je Adela. — Nisu - odvratila je Madelyne. - Homer je živio u drev na vremena u Grčkoj. Umro je stoljećima prije Gerbertova roñenja, no njegove priče ostale su sačuvane. Na pojedine od njih crkva ne gleda blagonaklono, ali ne mislim da iskazujem nepoštovanje kada ih prepričavam. To su samo priče i bilo bi doista naivno vjerovati da u njima ima ičeg stvarnog. Očito je privukla njihovu pozornost, jer svi su je napeto promatrali. Madelyne je pogledala Duncana, pričekala da joj kinine i počela svirati. U početku je proizvela nekoliko jezivih zvukova, a zatim se, budući daje Edmund tako želio, usredotočila na priču o Odisejevu susretu s Polifemom. Pogleda uperena u glazbalo pretvarala se da svira svom ujaku. Samozavaravanje je uspjelo, jer su joj ruke ubrzo prestale podrhtavati. Glas takoñer. Madelyne se posve unijela u priču kako se Odisej sa svojim ljudima našao zatočen u špilji jednookog diva. Nakon što su ušli u nju, Polifem je ulaz zatvorio velikim kamenom, a svakog dana pojeo bi nekoliko Odisejevih vojnika. Ipak, budući daje div svake večeri zatvarao ovce u špilju i ujutro ih puštao van, Odisej se dosjetio kako će ga nadmudriti. Uz pomoć svojih ljudi oslijepio je diva, a zatim im pokazao kako će se privezati ispod ovaca i tako pobjeći iz špilje. Ujutro je div maknuo kamen s ulaza da bi ovce pustio na ispašu. Budući daje bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, pa je opipao ovce provjeravajući jesu li ih zajahali. Odisejev naum pokazao se uspješnim. On i njegovi vojnici uspjeli su pobjeći strašnom divu. Madelyne je uspjela stvoriti magičan ugoñaj. Svi su je promatrali kao opčinjeni. Duncan, čovjek koji nije bio sklon do-količarenju, zavalio se duboko u fotelju, očito uživajući. Pomislio je kako joj glas zvuči uistinu čarobno. Upravo u skladu s ljepoticom koja je sada moja supruga, zadivljeno je zaključio. Kad je završila, svi su bili oduševljeni. Jedni drugima počeli su prepričavati najomiljenije dijelove priče. — Bilo je doista briljantno što se Odisej dosjetio reći Poli-fsmu da mu je ime Nitko — rekao je Gilard. —Jest - složio se Gerald. - Kad su ostali Kiklopi čuli njegovo zapomaganje i dojurili mu u pomoć vidjevši daje oslijepljen, pitali su ga tko je to učinio, a on je odgovorio: »Nitko.« Tako su pomislili daje poludio ili je žrtva bogova, pa su otišli. Madelyne se nasmiješila, zadovoljna njihovom reakcijom. I'olako je svrnula pogled na supruga. S osmijehom na licu zamišljeno je gledao u vatru. Doista je imao prekrasan profil. Gledajući ga, osjetila je kako je preplavljuje toplina. Napokon se sjetila na koga je podsjeća. Naravno, na Odiseja. Duncan je bio umnogome nalik na moćnog ratnika o kojem je maštala dok je bila djevojčica. Odisej je postao njezin prijatelj, zaštitnik i spasilac. Njemu je mogla povjeriti sve svoje strahove. Kada bi se osjećala usamljenom i uplašenom, voljela se pretvarati da će Odisej doći po nju i odvesti je sa sobom. Borit će se za nju i spasiti je od Louddona. Sve to učinit će iz ljubavi prema njoj. Dakako, s vremenom je zaboravila ta dječja maštanja, no promatrajući supruga, odjednom je shvatila da su se njezini snovi ispunili. Duncan je bio njezin Odisej. Bio je njezin ljubavnik, prijatelj i zaštitnik koji ju je spasio od Louddona. Nebesa, bila je zaljubljena u njega.

136


GIGA

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

137


GIGA

'Bolje je steći mudrost nego biserje.' Stari zavjet, Job, 28:18 Madelyne, što ti je? Osjećaš li se dobro? — zabrinuto je upitala Adela požurivši se prema njoj. Madelyne je izgledala kao da će se onesvijestiti. Sva boja naglo je nestala s njezina lica, a da ga Adela nije na vrijeme uhvatila, glazbalo bi palo na pod. Madelyne je polako odmahnula glavom i pokušala ustati, pa odustala, shvativši da joj noge previše drhte da bi na njima mogla stajati. Nije mogla doći k sebi od vlastita otkrića. Nebesa, zaljubljena je u Duncana. - Dobro sam, Adela — promucala je. - Samo sam malo umorna. Ne brini se, sve je u redu. - Bi li nam mogla još nešto otpjevati? — upitala je Adela i istog trenutka osjetila se krivom što to traži od nje. Ipak, ako je to bila ikakva isprika, očajnički je trebala njezinu pomoć. Prvom će joj se prilikom odužiti. Sutra ujutro donijet će joj doručak u postelju. Madelyne je znala da Adela želi izbjeći šetnju s Geraldom. Suosjećala je s njom, no doista nije imala ni najmanju ideju kako bi joj pomogla da se izvuče. Vidjevši kako se Gerald pridružio Adeli, svrnula je pogled na njega. — Poklonili ste Adeli krasno glazbalo, barune — rekla je. — Vidi se da ste ga pažljivo birali. Barun se osmjehnuo. — I Duncan je pažljivo birao. Madelyne je bila smetena tom čudnom primjedbom, no nije imala vremena razmišljati o njoj jer su Edmund i Gilard u isti glas hvalili njezino umijeće, govoreći kako su oduševljeni izvedbom. Slušajući ih, porumenjela je od nelagode. Iskreno rečeno, nije naviknula na pohvale. Sto se toga tiče, Wextonovi su doista neobični, pomislila je. Prosipali su komplimente kao iz rukava. Očito nisu smatrali da ih to na bilo koji način čini manje vrijednima, zaključila je. Nikada je nitko nije nazvao ljepoticom, sve dok nije došla u njihovu kuću. Svaki od njih ponovio joj je to nekoliko puta, u različitim prigodama. Činilo se da doista tako misle. — Nastavite li tako, umislit ću se - odvratila je, kad se Gi-lard ponovo počeo diviti njezinoj izvedbi. Jedino Duncan nije rekao ni riječ. Moj muž doista nije pri sebi, zaključila je, prisjetivši se kako ju je poljubio ispred zamka, naočigled svih koji su se ondje zatekli. I to još nije sve, jer se tijekom večere cijelo vrijeme šalio. Da ga već ne poznaje tako dobro, pomislila bi da ima smisla za humor. Dakako, to je puka besmislica. To mu ni najmanje ne nalikuje. Gerald je napokon uzeo Adelu za ruku i poveo je prema izlazu iz dvorane. Vidjevši kako joj prijateljica preko ramena dobacuje molećiv pogled, Madelyne je duboko uzdahnula. — Nemoj ostati dugo vani, Adela - viknula je. - Prehla-dit ćeš se. Bilo je to najbolje što se tog trenutka mogla dosjetiti. Adela je kratko kimnula, a prema izrazu njezina lica Madelyne je zaključila daje posve zadovoljna njezinim spasonosnim prijedlogom. Gilard i Edmund takoñer su napustili dvoranu. Odjednom se našla posve sama s Duncanom. Pokušavajući nečim zaposliti ruke, poravnala je haljinu. Više od svega željela je poći u svoju sobu u kuli i provesti nekoliko minuta nasamo. Nebesa, bilo je toliko toga o čemu je htjela na miru razmisliti, toliko odluka koje je morala donijeti. Na sebi je osjećala Duncanov uporni pogled. — Želiš li razgovarati sa mnom o muškarcima i njihovim konjima, Duncane? — upitala je. — Mislim, prije nego što podeš na plivanje — dodala je. — Što? - zbunjeno je upitao. — Rekao si da ćeš poslije večere porazgovarati sa mnom o muškarcima i njihovim konjima — podsjetila ga je. - Nije moguće da si zaboravio? — Ah, da — odvratio je Duncan i osmjehnuo se. — Priñi bliže, Madelyne, tako da mogu započeti. Namrštila se, pomislivši daje dovoljno blizu. - Doista se čudno ponašaš, Duncane — rekla je,

138


GIGA

prilazeći njegovoj fotelji. — Izgledaš prilično opušteno. Kao da nisi pri sebi — dodala je. Zagrizavši donju usnicu, pozorno se zagledala u njega i dlanom mu opipala čelo. — Nemaš vrućicu — izjavila je. Duncan je pomislio kako zvuči prilično razočarano tim zaključkom. U protivnom se zasigurno ne bi toliko mrštila. Naglo ju je primio oko struka i povukao je k sebi u krilo. Madelyne je poravnala haljinu i sjela pristojno koliko je mogla, ruku prekriženih u krilu. — Zašto si toliko namrštena? Muči li te štogod? — upitao je, opazivši kako i dalje grize donju usnicu. Naravno da ju je mučilo. Duncan se ponašao poput stranca. Ne bi li to bilo kojoj ženi bio dovoljan razlog da se zabrine za svog supruga? Duboko je uzdahnula pa podigla ruku kako bi maknula jednu neposlušnu kovrču s lica i pritom Duncana laktom udarila u nos. Odmah se ispričala, zgrožena svojom nespretnošću. Kimnuo je, očito pomiren sa sudbinom. — Nemaš glas poput žabe — rekao je. Osmjehnula se. Bio je to najljepši kompliment koji je ikada dobila. — Hvala ti, Duncane rekla je. - Hoćeš li me sada podučiti kako stoje stvari izmeñu muškarca i njihovih konja? — predložila je. Duncan je kimnuo. Rukomje lagano milovao njezina leda, pokretima toliko ugodnima da su joj tijelom prošli trnci. Zatim ju je polako privukao k sebi, položivši njezinu glavu na svoja prsa. — Mi, muškarci, u osobito smo prisnom odnosu s našim konjima, Madelyne - započeo je. Glas mu je bio blag i topao, ugodan poput vatre iz kamina. Madelyne se lagano promeškoljila u njegovu naručju, udobno se namjestila, pa zijevnula i zatvorila oči. — Radi se o tome da ovisimo o njihovoj poslušnosti. Vitez se tijekom bitke ne može usredotočiti na borbu ako mora gubiti vrijeme na obuzdavanje svog konja. Ako se životinja ponaša jogunasto, mogli bismo izgubiti život zbog njezina neposluha. Duncan je bez zastoja nastavio govoriti nekoliko minuta. — No ti si, draga moja, opčinila mog pastuha i time ga udaljila od mene. Trebao bih se zbog toga ljutiti na tebe. Kad malo bolje razmislim, i jesam ljutit — promrmljao je. Razmišljajući o počinjenoj šteti, morao se osmjehnuti. —Jest, razmazila si Silena i učinila od njega svog ljubimca — nastavio je. — Možeš se buniti koliko želiš, no odlučio sam ti ga pokloniti. Zato ću sada najprije saslušati tvoju ispriku što si ga razmazila, a zatim zahvalu što sam ti ga poklonio. Nije dobio nijedno. Madelyne se nije ispričala, niti mu zahvalila. Namrštena lica, spustio je pogled na nju, ljutit zbog njezine tvrdoglavosti. Zaspala je. Vjerojatno nije čula ni riječi od onoga što sam govorio, zaključio je Duncan. Trebao bi se ljutiti zbog toga. Bilo je to u najmanju ruku nedolično, a o nedostatku poštovanja da se i ne govori. Umjesto daje probudi, spustio je lagan poljubac na njezino čelo. Madelyne se promeškoljila i zagrlila ga oko vrata. Edmund je ušao u dvoranu upravo u trenutku kada je spustio još jedan poljubac na njezine usnice. — Madelyne je zaspala? - upitao je. — Od moje propovjedi uhvatila ju je nesvjestica — suho je odvratio Duncan. Edmund se glasno nasmijao pa brzo stavio ruku na usta, prisjetivši se da bi se trebao stišati. — Ne brini se, Edmunde, spava kao klada. — Imala je naporan dan - tiho je rekao Edmund. — No večera je doista bila izvanredna i to samo zato što Madelyne traži savršenstvo od svog osoblja. Ne znam kada sam zadnji put toliko pojeo - priznao je. —Jesi li znao daje uputila Ger-ty da pripremi hranu po njezinim receptima? — Njezino osoblje? - upitao je Duncan umjesto odgovora. —Jest, sada je njezino — rekao je Edmund. — I mogu ti reći da su joj svi prilično odani. —Jesi li joj i ti odan, Edmunde?

139


GIGA

— Dobro znaš da mije poput sestre, Duncane — odvratio je Edmund. — Dao bih život za nju - pomalo uvrijeñeno je dodao. — Ne dvojim da bi, Edmunde — pomirljivo je rekao Duncan. — Kako onda možeš pitati takvo što? — odvratio je Edmund i privukao stolac pa sjeo sučelice bratu. —Je li Gerald donio vijesti koje imaju veze s Madelyne? Duncan je htio kimnuti, ali čim je podigao glavu, Madelyne je ugnijezdila svoju ispod njegove, pa nije mogao. Osmjehnuo se. —Jest - odvratio je. — Kralj je još uvijek u Normandiji, no Louddon okuplja saveznike. Gerald će stati na našu stranu, naravno. -Ja bih se za tri tjedna morao vratiti barunu Rhineholdu — rekao je Edmund. — Budući da sam njegov vazal, dugujem mu odanost. Znaš i sam da se redoslijed mora poštivati. Prvo kralj, pa ti, pa barun Rhinehold. Zato mi i je i dopustio da ostanem tu koliko god treba. — Rhinehold će takoñer stati na našu stranu, bude li potrebno. Zbrojimo li njegove, Geraldove i moje vojnike, to je više od tisuću ljudi. — Zaboravio si na savez sa Škotima — rekao je Edmund. — Catherinein muž može okupiti osamsto vojnika, a vjerojatno i više. — Nisam zaboravio, no ne želim Catherineinu obitelj uvlačiti u taj sukob — odvratio je Duncan. — Sto ako kralj stane na Louddonovu stranu? — Neće. — Kako možeš biti siguran u to? — O kralju kolaju kojekakve priče, a malo se toga pouzdano zna, Edmunde. Borio sam se rame uz rame s njim puno puta. Cesto se govori kako se lako razjari, no jednom prigodom, tijekom bitke, jedan od njegovih ljudi slučajno gaje srušio s konja. Vojnici su odmah okružili Williama spremni na jedan njegov znak ubiti nesretnika. No kralj se samo nasmijao, raspalio vojnika po ramenu i pozvao ga da mu dovede konja kako bi ga mogao ponovo uzjahati. Edmund je dugo šutke razmišljao o tome. - Priča se da Louddon ima velik utjecaj na njega. Čini se da mu je kralj sklon povlañivati. — Sumnjam da bi kralj ikome dopustio da mu pomuti zdrav razum. — Nadam se da si u pravu, brate. — Postoji još nešto o čemu bih htio razgovarati s tobom, Edmunde. O Falconovu imanju. — Što s njim? - zbunjeno je upitao Edmund. Falconovo imanje nalazilo se južno od Wextonova posjeda. Bilo je u Duncanovu vlasništvu i prilično zapušteno, premda je zemlja na kojoj se nalazilo bila plodna. — Želio bih da ga preuzmeš, Edmunde. Sagradi utvrdu na njemu, a ja ću se pobrinuti da ga darovnicom prenesem na tebe, bude li moguće. Kralj neće biti oduševljen time i teško da će pristati, osim ako u svemu ne prepozna osobnu korist — rekao je Duncan pa zašutio, razmišljajući o načinu na koji bi mogao riješiti taj problem. Edmund je bio zaprepašten bratovom ponudom. - To je doista neobičan naum - u dahu je izgovorio. Prvi put u životu ostao je bez riječi. Zvučalo je nevjerojatno i, doista, bilo je teško izvedivo, no trunka nade ipak mu je zagrijala srce. Posjedovati vlastitu zemlju, biti sam svoj gospodar... bilo je to više nego što je ikada očekivao. — Kako ti je to palo na pamet? — upitao je. — Madelyne je zaslužna za to. — Ne razumijem. — Čula je kako sam s Gilardom razgovarao o kraljevoj braći i nakon njegova odlaska izrazila je mišljenje da su svi problemi u njihovoj obitelji nastali zbog razjedinjenosti. Uvjerena je da nije učinjena pravedna podjela. — Za ime Boga, Robert je dobio Normandiju - rekao je Edmund. —Jest — odvratio je Duncan i osmjehnuo se. — No kraljev najmlañi brat od očaje dobio

140


GIGA

samo zlato i malo, beznačajno imanje. Jasno mije da se mora osjećati uskraćenim. Roñeni je voña, a nasljednim pravom nije mogao doći do položaja koji je zavrijedio. — Što zapravo želiš reći? Ima li to sličnosti s našom situacijom? — upitao je Edmund. — Madelyne me potaknula na razmišljanje. Moj si vazal, takoñer i Rhineholdov, i to se mora poštovati. Ipak, uspijemo li dobiti kraljevo dopuštenje, mogao bi preuzeti Falconovo imanje i učiniti od njega unosan posjed. Sposoban si jedan novčić pretvoriti u deset, Edmunde. Edmund se osmjehnuo, počašćen komplimentom. — U slučaju da kralj ne udovolji našem zahtjevu, ipak možeš sagraditi sebi dom na imanju i živjeti ondje kao nadglednik. Kralj će rado ubirati desetinu i neće ga biti briga koji od braće pridonosi ukupnom prihodu. — Rado ću pristati na tvoj prijedlog — rekao je Edmund s osmijehom od uha do uha. — Gilard će uskoro završiti obuku kod baruna Thormonta - rekao je Duncan. — Naš najmlañi brat ima sposobnosti voñe i uvjeren sam da će uskoro postati Thormontov prvi podreñeni, kao stoje Anthony tebi - odvratio je Edmund. — Prije toga morat će naučiti kontrolirati svoju žestoku narav — istaknuo je Duncan. Edmund je kimnuo. —Još mi nisi rekao kakve je novosti Gerald donio u vezi s Madelyne podsjetio gaje. — Gerald je uvjeren da bi se Henrik mogao uplesti u moj sukob s Louddonom. Dakako, preostaje mu odabrati stranu. To će jamačno biti ona u kojoj će prepoznati osobnu korist. Znaš li da se želi sastati s Geraldom? — Kada? Gdje? — Henrik se uskoro namjerava sastati s de Clareom. Gerald očekuje da će ga Henrik pozvati da i on bude na tom sastanku, no zasad još ništa pouzdano ne zna. — Misliš li da bi Henrik mogao upitati Geralda može li računati na njega u slučaju pobune protiv kralja? - upitao je Edmund. — Kakav je tvoj stav o tome? Bi li stao na stranu pobunjenika? — Ne bih, i Gerald to zna — odvratio je Duncan. — Sto misliš, hoće li ipak doći do ustanka? — Nisam uvjeren u to, no bude li tako, spreman sam dati život za kralja. Dužnost mi nalaže da štitim njegove interese i časno ću je izvršiti. Edmund je šutke kimnuo, zadovoljan njegovim odgovorom. — Gerald kaže da se pobunjenici množe kao gljive poslije kiše. Po svemu sudeći, kuju se i zavjere o kraljevu ubojstvu. Ne čudim se, i njegov otac imao je puno neprijatelja — nastavio je Duncan. — Gerald pretpostavlja da će ga Henrik pozvati da se pridruži pobunjenicima. Vrlo vjerojatno računa i s njegovim utjecajem na mene. Takoñer, čini se da želi znati bih li ga priznao kao kralja u slučaju Williamove smrti. — Dakle, preostaje nam čekati da vidimo kako će se stvari razvijati. —Jest, preostaje nam jedino čekati. — Situacija je prilično zamršena - rekao je Edmund, odjednom prilično natmuren. — Puno je tu različitih interesa. — Pričaj mi o tome, Edmunde — uzdahnuo je Duncan. -Nego, je li Gilardjoš uvijek zagrijan za Madelyne? — upitao je, odlučivši promijeniti temu. Edmund je slegnuo ramenima. — Rekao bih daje prošlo dovoljno vremena da se privikne na činjenicu da si se ti njome oženio - rekao je. - Vjerujem daje prevladao tu djetinjastu zaljubljenost. Madelyne mu je i dalje draga, no voli je kao sestru. Usto, neprestano ga zove bratom, a to gaje svakako moralo otrijezniti. Čudi me da si opazio daje zagrijan za nju — dodao je. — Gilard nije sposoban prikriti osjećaje. Sve mu se vidi na licu - odvratio je Duncan. — Jesi li vidio kako se mašio za mač tijekom svadbenog obreda kada je pomislio da prisiljavam Madelyne da se uda za mene? — Bio je u pravu — nasmijao se Edmund. — Prisiljavao sije. No da, vidio sam. Madelyne

141


GIGA

takoñer, i rekao bih daje to bio jedini razlog što se naglo predomislila. — Dobro zapažaš, Edmunde — odvratio je Duncan. — Madelyne uvijek pokušava zaštiti slabije. Uplašila se za Gilardov život — rekao je, milujući je po leñima. Promatrajući ga, Edmund je pomislio kako njegov brat nije ni svjestan što čini. — Bi li Madelyne željela da Gilard i ja što prije odemo iz kuće? - upitao je. — Nipošto, Edmunde. Bit će prilično uznemirena kad čuje da odlazite, i istog trenutka svalit će krivnju na mene — rekao je Duncan. — Ne razumije kako ti obveza nalaže služiti barunu Rhineholdu, a ne samo meni. Edmund je šutke kimnuo. — Uvjeren sam da Madelyne misli kako mije namjera tebe i Gilarda držati pod kontrolom do kraja života - nastavio je Duncan. — Sigurna je kako vam ne dopuštam da razmišljate svojom glavom i donosite vlastite odluke. — Primijetio sam da ima bube u glavi — nasmijao se Edmund. — Ipak, moraš priznati da nam se život umnogome promijenio otkad se pojavila. Nikada do sad ti i ja nismo vodili ovako dug razgovor ni o čemu. Imam dojam da nas je Madelyne sve nekako zbližila. Duncan je polako kimnuo. Edmund je ustao u namjeri da pode. - Krivo mije samo zbog jednoga - rekao je. — Zbog čega? — upitao je Duncan. — Sto nisam prvi naletio na nju. — Zahvali Bogu što nisi — nasmijao se Duncan. -Jer bih je morao preoteti od tebe. Madelyne se probudila upravo u trenutku kad je izrekao posljednju rečenicu. Naglo se podigla u sjedeći položaj, stidljivo se osmjehnula suprugu i podigla ruke da popravi frizuru. Duncan je hitro zabacio glavu da ga laktom ponovo ne pogodi posred nosa. v

— Sto si htio preoteti svom bratu, Duncane? — pospanim glasom je upitala. — Ništa zbog čega bi se ti trebala zabrinjavati, Madelyne — odvratio je Duncan. — Ne smiješ biti sebičan — podučila gaje. — Moraš sve što imaš podijeliti sa svojom braćom. Začuvši njezinu primjedbu, Edmund je prasnuo u smijeh. Duncan je svrnuo oči k nebu. Daljnja rasprava o tome ionako je bila nemoguća, jer je u dvoranu utrčala Adela. Vidjevši Madelyne, briznula je u plač. — Gerald je uvjeren kako dogovor o našem vjenčanju još uvijek vrijedi, Madelyne. Što ću sad? Želi se sa mnom vjenčati. Madelyne je hitro skočila iz Duncanova krila. Adela joj se bacila u naručje. Duncan je ozlojeñeno uzdahnuo zbog sestrina histeričnog ispada. —Ja sam taj s kim bi trebala razgovarati o tome, Adela — rekao je i povukao Madelyne da poñe za njim. Pritom je, dakako, zanemario to što joj Adela visi oko vrata, ridajući kao daje netko umro. — Ne mogu ostaviti tvoju sestru u ovakvu stanju — pobunila se Madelyne, shvativši da je to što se dogaña doslovce povuci-potegni. — Duncane, slomit ćeš mi ruku ako me nastaviš vući — povikala je. Ulazak baruna Geralda u dvoranu prekinuo je Duncana u namjeri da Madelyne napokon odvuče u sobu, za čime je cijelo vrijeme čeznuo. Adelinim problemom namjeravao se pozabaviti ujutro, no sada je to bilo nemoguće. Budući da nije bio raspoložen za dugu raspravu, odlučio je stvar riješiti po kratkom postupku. — Želiš li se još uvijek oženiti Adelom? — upitao je Geralda prije nego što je ovaj stigao zucnuti. — Želim — odlučno je odvratio Gerald. Zvučao je prilično ratoborno. A i držanje mu je bilo takvo. - Bit će moja žena — ljutito je dodao. — Obećao sam Adeli da može ostati ovdje koliko god bude željela, Geralde. Gerald je porumenio od ljutnje. Duncan se osjećao kao da bi najradije zavijao od muke. Pogriješio sam - rekao je. Bilo je to doista zapanjujuće priznanje. Duncan, čovjek koji nikada

142


GIGA

nije priznao da je i u čemu pogriješio, upravo je to učinio u nazočnosti svoga brata, Madelyne, Adele i Geralda. Svi su bili i više nego zgranuti. — Tvoja opsjednutost istinom očito me zarazila — ispod glasa rekao je Duncan okrenuvši se prema Madelyne. - Zatvori usta, draga — dodao je. — Sve će biti u redu. Madelyne je polako kimnula i nasmiješila se suprugu, dajući mu do znanja da mu vjeruje. Duncan je bio zadovoljan njezinom reakcijom. Kad je svrnuo pogled na Geralda, osmijeh mu je i dalje titrao na licu. Gerald je dovoljno dugo i dobro poznavao Duncana da ne bi znao da treba pričekati njegovo objašnjenje prije nego što ga napadne. Napokon, njegov prijatelj bio je čovjek od riječi. — Adela - rekao je Duncan — prestani cmoljiti i reci barunu Geraldu što sam ti obećao. Po tonu njegova glasa moglo se zaključiti da neće trpjeti protivljenje. Adela je brzo obrisala suze i ispravila se. – Rekao si da mogu ostati ovdje do smrti ako je to ono što želim — izjavila je. Gerald je naglo zakoračio prema njoj, no vidjevši kako ga je Duncan prostrijelio pogledom, stao je. - Geralde? Bi li rekao Adeli što sam tebi obećao? — blago je upitao Duncan glasom koji je zvučao kao da se dosañuje. — S kraljevim blagoslovom, pristao si mi dati Adelu za ženu - uvrijeñeno je odvratio Gerald. Edmund više nije mogao šutjeti. - Zaboga, kako misliš poštovati oba obećanja? - zgranuto je upitao Duncana. — Geralde — rekao je Duncan, ignorirajući Edmundovu upadicu — podsjećam te da sam obećao Adeli da može ostati ovdje koliko želi. Dakle, samo o tebi ovisi hoćeš lije uvjeriti da promijeni mišljenje. — Želiš li reći da... - Možeš ostati u mom domu koliko god te volja, Geralde — odvratio je Duncan. Zaprepaštenje na Geraldovu licu polako je zamijenio pobjednički osmijeh. - Adela, budući da ne želiš otići, preostaje mi ostati ovdje s tobom — rekao je svrnuvši pogled na Adelu. - Ti ćeš... što? — vrisnula je Adela, no Madelyne u njezinim očima nije mogla vidjeti strah. Samo srdžbu i nevjericu. — Ostat ću ovdje — ponovio je Gerald. — Kao sto je tvoj brat rekao, koliko god bude trebalo da te uvjerim da promijeniš mišljenje i udaš se za mene. Čuješ li me? Naravno da te je čula. Sto se toga tiče, vikao si dovoljno glasno da su te vjerojatno čuli i stražari na bedemu, pomislila je Madelyne. Zakoračila je prema Adeli ne bi li je zaštitila od Geraldove ljutnje, no Duncan ju je čvrsto primio za ruku i povukao natrag. Zaustila je pobuniti se, no pojačao je stisak pa je zaključila kako će biti bolje da zasad ne prosvjeduje. Adela je bila toliko srdita da nije mogla govoriti. Hitro je podigla rub svoje haljine i prišla Geraldu. — Dočekat ćeš starost, Geralde, prije nego što promijenim mišljenje. — Podcjenjuješ moje sposobnosti, Adela - s osmijehom joj je odvratio. — Ti si najtvrdoglavije stvorenje na cijelom svijetu — povi-kala je Adela. — Ti... običan si plebejac - dodala je i pojurila iz dvorane. Bit će to sve kako treba, zaključila je Madelvne. Adela je bila samo srdita, nipošto prestrašena. — Stoje plebejac? - upitao je Edmund, zbunjeno pogledavši Madelvne. -Je li to još jedan od tvojih čudnih izraza? —Jest — priznala je Madelvne. —Jednako odbojan kao i Polifem? — upitao je Edmund. Madelvne je odmahnula glavom.

143


GIGA

Edmund se nasmijao. — Adela te je barem počastila blažom uvredom nego Madelvne mene, Geralde - rekao je. Madelvne nije imala pojma o čemu Edmund trabunja, no nije ga stigla zamoliti da joj razjasni o čemu je riječ, budući daje Duncan poželio svima laku noć i povukao je prema izlazu. Ni on ni ona nisu rekli ni riječi sve dok nisu ušli u Dunca-novu spavaonicu. Kad joj je Duncan otvorio vrata i propustio je ispred sebe, zaboravila je raspravu o Adeli ili Edmundu. Soba je bila potpuno preureñena. Stvari iz njezine sobe u kuli sada su bile tu. Ispred kamina stajale su dvije fotelje, iznad njega visjela je njezina tapiserija, a postelja je bila prekrivena plavim prekrivačem. Maude joj se naklonila i rekla daje njezina kupka spremna, pa izašla. Čim su se za sluškinjom zatvorila vrata, Madelvne se okrenula prema suprugu. — Ne mogu se kupati pred tobom, Duncane. Bi li pošao na plivanje dok... — Dosad sam te već puno puta vidio bez odjeće, Madelvne - rekao je Duncan pa odvezao pojas njezine haljine, bacio ga preko naslona fotelje i nastavio je svlačiti. — No, uvijek u postelji, Duncane, kada sam bila pokrivena i... Duncan se nasmijao. — Poñi se okupati prije nego što se voda ohladi. - Ti plivaš u ledenoj vodi — podsjetila gaje Madelyne, obo-rivši pogled dok joj je polako svlačio haljinu. — Zašto to činiš? - upitala je, osjetivši kako joj se obrazima razlijeva rumenilo. - Uživaš li u tome? Naravno, pokušavala je skrenuti njegovu pozornost sa svoga golog tijela. Ipak, Duncan je očito bio sposoban svlačiti je i istodobno odgovarati na pitanja. — Ne osobito — odvratio je, pa kleknuo ispred nje i počeo joj polako svlačiti čarape. Ustavši, pozabavio se razvezivanjem vrpca na njezinu korzetu, očito željan što prije riješiti svoju ženu odjeće koja je skrivala pogled na njezinu ljepotu. Osjetivši dodir njegovih dlanova na svojoj goloj koži, Madelyne je čeznutljivo uzdahnula. - Zašto onda to činiš? - promuklim je glasom upitala. — Da bih očvrsnuo tijelo i duh — rekao je Duncan i maknuo ruke s njezina tijela. Madelyne je bila razočarana. - Postoje lakši načini za jačanje tijela — rekla je šaptom pokušavajući kosom prekriti gole grudi. Nažalost, nije bila dovoljno duga, pa ih je prekrila dlanovima. Duncan joj nije želio dopustiti da se skriva pred njim. Nježno ju je primio za ruke i spustio ih, pa dlanovima obujmio njezine bujne dojke. Palcima je polako kružio ružičastim bradavicama. Madelyne se nagonski nagnula unatrag, tražeći još. - Ako te sada poljubim, Madelyne, pouzdano ćeš propustiti kupku. Vidim žudnju u tvojim očima. Znaš li koliko te želim? - prozborio je glasom koji je treperio od žudnje. Madelyne je polako kimnula. -1 ja tebe želim, Duncane — jedva je čujno izgovorila. Primoravši se odmaknuti od njega, uputila se prema bačvi. Duncan se svim silama trudio skrenuti pogled s nje. Samome sebi dao je riječ da se ove noći neće žuriti. Neovisno o žudnji koja gaje tjerala daje što prije baci na postelju i divlje je obljubi, odlučio je biti nježan i pažljiv. Ovoga puta ljubav će voditi polako, šapćući joj nježne riječi. Želio ju je natjerati da mu kaže koliko ga voli. Sada, kada je samome sebi priznao daje voli, osjećao se prilično nelagodno. Morao je čuti da i Madelyne voli njega. Natjerat će je da ga voli. Imao je dovoljno samopouzdanja; vjerovao je da to može. Kad mu to prizna, neće mu više moći odbiti nijednu želju. Duncan se samopouzdano osmjehnuo. Njezina opsjednutost istinom poslužit će mu za ostvarenje cilja. Svukao je košulju pa kleknuo ispred kamina i stavio u njega još jednu cjepanicu. Madelyne se trudila što brže oprati, strahujući da će se Duncan okrenuti i vidjeti je kako se pere. Odjednom je shvatila koliko je njezina nelagoda smiješna i glasno se nasmijala. Duncan joj je prišao, naslonio ruke na bokove i zagledao se u nju. - Stoje smiješno? - upitao

144


GIGA

je. Bio je gol do pojasa. Madelyne je osjećala kako joj srce tuče kao da će iskočiti iz grudi. Na vlastito čuñenje, ponovo je ostala bez daha. Doista je nevjerojatno kako ju je lako mogao uspaliti. — Spavam pokraj tebe svake noći potpuno gola. Zaista se ne bih trebala stidjeti. To je ono čemu se smijem — rekla je slegnuvši ramenima. Polako je ustala i pogledala ga ravno u oči, odlučivši da se više neće sramiti. Kapljice vode klizile su njezinim tijelom. Kosa joj je bila vlažna i nakovrčana na krajevima. Izraz lica bio joj je zagonetan. Duncan se sagnuo i poljubio je u čelo. Nije si mogao pomoći. Izgledala je tako čarobno dok se trudila visoko držati glavu, očito se jako trudeći prevladati nelagodu. Vidjevši kako je zadrhtala, uzeo je jedan od ručnika koje je Maude ostavila na fotelji i omotao je njime, a zatim je uzeo u naručje i odnio do kamina. Madelyne se ubrzo opustila. Toplina vatre godila joj je jednako kao i njegov zagrljaj. Osjećaj ugode toliko ju je obuzeo da se nije pobunila kad joj je laganim pokretima počeo brisati leda. Završivši, privukao ju je u naručje i usnicama žudno potražio njezine. Jezikom je snažno prodro u njezina usta, kušajući i istražujući ponuñeno blago. Pustio je ručnik da klizne na pod pa dlanovima obujmio njezinu stražnjicu i pritisnuo je uz sebe. Uzdahnula je od užitka i žarko mu uzvratila poljubac, milujući njegova leña i ramena. Kada je vrhovima prstiju krenula ispod pojasa, naglo ju je odmaknuo od sebe. - Uzmi me, Duncane — zamolila gaje, nudeći mu usnice daje nastavi ljubiti. Duncan je odmahnuo glavom. — Polako, Madelyne — promuklim je glasom tiho rekao, spuštajući poljupce na njezin vrat i grudi. — Prekrasna si. Želio ju je cijelu okusiti. Milujući jednu dojku, usnicama je obujmio bradavicu druge i sisao je sve dok nije osjetio kako je otvrdnula. Jezik mu je bio poput baršuna. Madelyne je osjetila kako joj noge podrhtavaju od užitka. Kad je kleknuo pred nju i počeo spuštati vruće i vlažne poljupce duž njezina trbuha, duboko je udahnula i na trenutak zaboravila disati. Dlanovima je nježno milovao vanjsku stranu njezinih bedara pa polako prešao na unutarnju, dovodeći je do ludila. Vrhom jezika klizio je kožom duž njezina ožiljka, istodobno milujući njezine meke kovrče. Čvrsto ju je primio za kukove pa spustio usnice na njezin vrući brežuljak. Madelyne je osjetila kako joj koljena klecaju, ali Duncan joj nije dopustio da se pomakne. Jezikom je prodro u njezinu vlažnu unutrašnjost. Bila je slatka poput meda i opojna poput vina. Pomislila je da će umrijeti od užitka. Tiho je zajecala i zabila mu nokte duboko u ramena. Začuvši njezine erotske uzdahe, Duncan je zamalo izgubio razum. Polako ju je polegnuo na pod. Usnicama je potražio njezine. Kada je, milujući njezine vlažne latice, prstima lagano prodro u nju, Madelyne je izvila leda i ponovo zajecala od užitka. Valovi neopisive vrućine razlili su se njezinim tijelom. Duncan ju je privio bliže k sebi šapćući joj riječi ljubavi u uho. Pomislila je da će se rastopiti u njegovim rukama. Željela mu je reći koliko uživa, no nije mogla odvojiti svoje usnice od njegovih. Duncan se odmaknuo od nje i brzo svukao ostatak odjeće. Ispružio se na leña i povukao Madelyne na sebe. Bio je na rubu da izgubi nadzor nad sobom. Razdvojio je njezine noge, trudeći se da se ne žuri, i kad gaje zajahala, počeo ju je ponovo milovati. Madelyne je šaptom izgovorila njegovo ime, usnama i rukama preklinjući ga da završi to slatko mučenje. Podignuo je njezine bokove i zabio se u nju. Bila je i više nego spremna za njega... nevjerojatno vruća, vlažna i uska. Pustio je da ga cijelog uzme u sebe. Izvila je leda i počela se pomicati, sporim nagonskim pokretima koji su ga izluñivali. Osjećao se istodobno slabim poput štitonoše i jakim poput vojskovoñe. Čvrsto ju je primio za

145


GIGA

kukove i primorao na brži ritam. Postigao je vrhunac prije nje, no začuvši njegovo muklo stenjanje i osjetivši kako mu tijelo podrhtava, Madelyne se takoñer predala blaženstvu. Onemoćala, srušila se na njegova prsa. Duncan je kratko zaječao, no bila je previše iscrpljena da bi mu se ispričala. Nekoliko dugih minuta prošlo je prije nego stoje ijedno od njih smoglo snage progovoriti i riječ. Madelyne je odsutno mrsila dlačice na Duncanovini prsima. Koža mu je bila vruća, glatka i napeta. I tako je divno mirisala. Duncan ju je polako prevrnuo na leña, a zatim legao na bok. Oslonivsi se na lakat, ležerno je prebacio bedro preko njezina i zagledao se u nju. Madelyne je pomislila kako djeluje doista pretjerano samozadovoljno. Na usnicama mu je titrao samouvjereni smiješak, ;i nestašan pramen kose pao mu je na čelo. Podigla je ruku da ga vrati na mjesto... — Volim te, Madelyne. Ruka joj se sledila u zraku. Vidjevši kako je raširila oči od iznenañenja, Duncan je shvatio daje glasno izgovorio svoje misli. Nije to tako zamišljao. Ona je trebala njemu reći da ga voli, zar ne? Shvativši da se zaletio, osmjehnuo se. Stoje, tu je, pomislio je, odlučivši strpljivo pričekati da se Madelyne oporavi od šoka i prizna mu kako i ona njega voli. Madelyne nije mogla vjerovati stoje čula. Ipak, prema ozbiljnom i dostojanstvenom izrazu njegova lica nije bilo teško zaključiti daje to doista mislio. Oči su joj se ispunile suzama. Duncan ju je zbunjeno promatrao. — Plačeš li zato što sam ti rekao da te volim? Madelyne je odmahnula glavom. — Ne - rekla je šaptom. — Zbog čega si onda uznemirena? Nisam li te upravo usrećio time što sam ti rekao? Zvučao je prilično zabrinuto. Madelyne je hitro obrisala suze. - Naravno da si me usrećio — priznala je. — Prestravljena sam, Duncane. Ne bi me smio voljeti. Duncan je uzdahnuo. Ipak, odlučio je biti strpljiv. Pričekat će još nekoliko minuta da se Madelyne smiri i objasni mu što je muči. Glas joj je previše podrhtavao da bi mogla razumljivo govoriti. Uzeo ju je u naručje i odnio u postelju vjerujući kako će, čim je pokrije i privije uza se, početi pričati. Ipak, to se nije dogodilo. Madelyne je i dalje šutjela. — Čega se bojiš? - napokon je upitao. — Što je tako strašno u tome što te volim? Glas mu je bio toliko blag i ispunjen nježnošću da se Madelyne istog trenutka ponovo rasplakala. — Nema nade za nas, Duncane. Kralj će... - Kralj će nam dati svoj blagoslov, Madelyne. Morat će. Zvučao je kao daje prilično siguran u to stoje rekao. Njegova samosvjesnost utješno je djelovala na nju. — Reci mi zašto si tako uvjeren u to. Voljela bih razumjeti. Ne želim živjeti u strahu. Duncan je uzdahnuo. - Kralj i ja poznajemo se od djetinjstva. Ima mnoštvo mana, ali dokazao se kao sposoban vladar. Znam da ga ne voliš zbog priča koje si o njemu čula od svog ujaka, no njegovo mišljenje o kralju odraz je crkvenog stava. William je izgubio potporu klera onog trenutka kada je ispraznio samostanske riznice. Usto, nije se osobito trudio pokoriti se crkvenim pravilima. Svećenici su mu stoga okrenuli leda. - Ali, zašto misliš... - Ne prekidaj me dok govorim — rekao je Duncan i nježnim stiskom ublažio žestinu svog zahtjeva. — Možda će to zvučati kao samohvala, no pomogao sam kralju pri ujedinjenju Škotske i postizanju mirnog suživota. William je svjestan moje vrijednosti. Moji vojnici na glasu su kao nesavladivi, i jasno mu je da u slučaju potrebe može računati na moju odanost.

146


GIGA

Ne bih ga nikada iznevjerio. To mu je takoñer poznato. - Ali, Duncane, Louddon je s njim u osobito prisnom odnosu - prekinula gaje Madelyne. Čula sam to od Marte, no čini se daje to svima poznato. - Tko je Marta? —Jedna od služavki mojega brata — rekla je Madelyne. - O, onda je sigurno dobro obaviještena poput pape — odvratio je Duncan. — Slažeš li se s tim? - Naravno da ne — promrmljala je Madelyne, pokušavajući se okrenuti na bok, no Duncan je nije pustio. Uzdahnula je i spustila ramena natrag na postelju. - Louddon se često pred svima hvali kako ima moć nad Williamom. - Reci mi, Madelyne, što si mislila pod time daje tvoj brat u osobito prisnom odnosu s kraljem? Madelyne je naglo odmahnula glavom. — Ne mogu izgovoriti tu riječ. Bio bi to grijeh. Duncan je razdražljivo uzdahnuo. Odavno je znao sve o kraljevim sklonostima, a nije mu bilo osobito teško zaključiti i da mu je Louddon više od običnog podanika. Ipak, bio je iznenañen time što njegova naivna žena zna išta o tome. — Morat ćeš mi vjerovati na riječ kada ti kažem daje veza izmeñu kralja i mog brata grješna — rekla je Madelyne. - To je posve nevažno — odvratio je Duncan. - Budući da te to uznemiruje, nećemo o tome više razgovarati. Znam što si mislila pod njihovim osobito prisnim odnosom, Madelyne. Ipak, kralj neće iznevjeriti svoje plemiće. U ovom sukobu čast je na mojoj strani. - Govorimo li o istom časnom odnosu na temelju kojeg si se našao svezan ispred zamka mog brata? — upitala je Madelyne. — Nije li te upravo čast natjerala da vjeruješ kako će Louddon poštovati vaše primirje? — Bila je riječ o pomno smišljenu naumu — oštrim šapatom odvratio je Duncan. — Nikada nisam vjerovao tvom bratu. — Mogao te je ubiti prije nego što bi tvoji ljudi uspjeli ući u zamak, Duncane — rekla je Madelyne. — I kad smo već kod toga, mogao si se nasmrt smrznuti — dodala je. — Naravno, da te nisam spasila, to bi se i dogodilo. Čast ima malo veze s tim. Duncan se nije želio prepirati. Madelyne nije bila u pravu, no tog trenutka nije osjećao potrebu dokazivati joj kako su njezine pretpostavke pogrešne. - Louddon će se okoristiti mnome da ti naudi. To doista nije imalo smisla. - Madelyne, nema plemića u Engleskoj koji nije čuo o onome što se dogodilo Adeli. Bude li kralj zanemario istinu, napravit će glupu pogrešku. Ima plemića koji će stati na moju stranu. Svakome od njih, kao i meni, čast je služiti kralju, no kralj takoñer ima dužnost časno se odnositi prema nama. U protivnom, zavjet naše odanosti više ne vrijedi. Vjeruj mi, Madelyne. Louddon ne može izaći kao pobjednik iz ovoga sukoba. Možeš biti sigurna da znam što radim. Neko je vrijeme Madelyne šutke razmišljala o tome. — Uvijek sam ti vjerovala — tiho je rekla. —Još od noći koju smo zajedno proveli u šatoru. Kada si mi obećao da me nećeš ni taknuti, vjerovala sam ti. Duncan se nasmiješio. —Jesi li napokon shvatila koliko je smiješno bilo pomisliti da se ne bi probudila u slučaju da sam te pokušao obljubiti? Madelyne je kimnula. — Prilično čvrsto spavam, Dunca-ne — našalila se. — Madelyne, neću ti dopustiti da skreneš s teme — odvratio je Duncan. - Izjavio sam ti ljubav. Imaš li što reći na to? — Hvala ti, mužu moj. — Hvala? - povikao je Duncan. Strpljenje gaje potpuno napustilo. Prokletstvo, trebala mu je reći da i ona njega voli. Kako je moguće da to ne zna? Madelyne se odjednom našla na leñima; njezin se suprug nadvio nad nju, smrknuta lica.

147


GIGA

Čeljust mu se ukrutila, što je nedvojbeno bio znak daje prilično ljutit. Izgledao je potpuno spreman na obračun. Nije ju uspio prestrašiti. Slegnula je ramenima i dlanovima počela milovati njegove nadlaktice. Tijelo mu je bilo kruto i napeto. Pod prstima je mogla osjetiti kako mu mišići na rukama poigravaju. Cijelo vrijeme gledala gaje u oči. Unatoč snazi i odlučnosti, u njegovu pogledu prepoznala je ranjivost. Bio je to pogled koji nikada prije nije vidjela, no ipak je znala da gaje pravilno protumačila. Duncan je ujedno izgledao nesavladivo i krhko. Vidjevši njezin osmijeh, opustio se. Način na koji su joj oči nakratko bljesnule bio je dovoljan da ga umiri. — Zbijaš šale na moj račun, zar ne? — upitao je. — Ne — odvratila je Madelyne. - To što si mi rekao doista je predivno, Duncane. Ne mogu ti opisati koliko si me usrećio. Duncan je strpljivo čekao da nastavi. - Ti si jedini muškarac koji mije ikada u životu izjavio ljubav - rekla je sapćući. Kako bih ti mogla ne uzvratiti? Izgledala je kao daje upravo shvatila tu činjenicu. Duncan je ozlojeñeno uzdahnuo pomislivši kako bi joj najradije počupao svu kosu s glave. — Prokletstvo, čini se da imam sreće što ti Gilard nije prvi izjavio ljubav. — I jest — odvratila je Madelvne. — Ipak, to se ne računa, jer nije bila riječ o pravoj ljubavi. Nego o djetinjastoj zalu-denosti. Odjednom ga je zagrlila i spustila mu malen poljubac na usnice. — Ah, Duncane, već odavno te volim. Bila sam glupa što to nisam prije shvatila. Večeras, dok smo sjedili pokraj kamina, odjednom mije postalo jasno što mi značiš. Pokazao si mi da nisam nevažna, Duncane. Sve dok se nisi pojavio, mislila sam da nisam dovoljno vrijedna. Duncan je odmahnuo glavom. - Nikada nisi imala razloga misliti tako o sebi, Madelvne. Nikada. Oči su joj se naglo ispunile suzama. -- To što me voliš doista je čudesno. Napokon, zarobio si me samo radi osvete mome bratu, zar ne? -Jesam — priznao je Duncan. — Iz istog si se razloga i vjenčao sa mnom — rekla je Madelvne, iznenada se namrštivši. — Jesi li me već tada volio? — Mislio sam daje to požuda - odvratio je Duncan. — Želio sam te obljubiti — s osmijehom je dodao. — Osveta i požuda - polako je ponovila Madelvne. - Krasni razlozi za ženidbu. — Zaboravila si suosjećanje — rekao je Duncan. — Suosjećanje? Želiš li reći da si se sažalio nada mnom? — Ijutito je upitala Madelvne. — Nebesa, tvoja se ljubav temelji na samilosti? — Draga moja, upravo si ponovila sve o čemu sam i sam razmišljao. Mije se obazirala na njegov smijeh. - Ako se tvoja ljubav temelji na požudi, samilosti i osveti, onda... — Madelyne - prekinuo ju je Duncan. - Sjećaš li se što sam ti rekao kada smo napustili imanje tvog brata? — Govorio si o osveti i... — Upitala si me pripadaš li Louddonu — podsjetio ju je. -Sjećaš li se što sam ti odgovorio? —Jest, iako to nisam mogla shvatiti — odvratila je. — Rekao si da pripadam tebi. — I to je bila istina - rekao je Duncan i spustio poljubac na njezino čelo, pokušavajući je osloboditi sumnjičavosti. — Ipak, još uvijek ne razumijem — ustrajala je Madelyne. — Ni ja — odvratio je Duncan. — Znao sam da te neću moći pustiti od sebe, no u to vrijeme nisam razmišljao o braku. Iskreno rečeno, Madelyne, tvoja nesebičnost odredila je tvoju

148


GIGA

sudbinu. — Doista? - upitala je Madelyne očiju punih suza. — Od trenutka kad si ugrijala moja stopala, postali smo nerazdvojno povezani. Ipak, trebalo je proći neko vrijeme da to shvatim. — Rekao si da sam praznoglava — optužila gaje Madelyne i osmjehnula se. Oči su joj ponovo bljesnule razdraganim sjajem. Duncan je znao da nije više ljuta. Ipak, pretvarao se daje uvrijeñen samo da bije oraspoložio. - Nikada te nisam nazvao praznoglavom. Mora daje to bio netko drugi. Reci mi tko, i za kaznu ću mu izbiti sve zube. Madelyne je prasnula u smijeh. —Jest, bio si to ti. Ne brini se, već sam ti oprostila tu nesmotrenost. I sama sam te nazvala mnogim uvredljivim imenima. — Doista? Kada? — začudio se Duncan. — Kada si bio dovoljno daleko od mene da me ne možeš čuti. Ponovo je izgledala poput nevinašca. Duncan se nasmiješio. — Tvoja potreba da govoriš istinu jednog će te dana uvaliti u nevolje — rekao je i nježno je poljubio. - No ja ću biti tu da te zaštitim. — Kao što ću i ja uvijek štititi tebe — rekla je Madelyne. - Što mi je i dužnost, kao tvojoj ženi - dodala je. Vidjevši zgranut izraz njegova lica, glasno se nasmijala. — Nisam više uplašena — naglo je izgovorila. — Sada, kada znam da me voliš, ništa me više ne može uplašiti. Pomislio je da zvuči prilično ponosno. — Znam - odvratio je. Madelyne se nasmijala svečanom tonu njegova glasa. — Želio bih još jednom čuti da me voliš - rekao je. — To je doista prilično oholo od tebe — šapnula je. — Volim te svim srcem, Duncane — rekla je, ovlaš poljubivsi njegove usnice. - Umrla bih za tebe, mužu moj - dodala je, prešavši vrhom jezika preko njegove donje usnice. - Voljet ću te zauvijek. Duncan je uzdahnuo. Srca ispunjena zadovoljstvom, spustio je usnice na njezine. Tijela su im se uskoro ponovo spojila, ovoga puta nježno i polako, bez ikakve žurbe. — Duncane? — Da, ljubavi? — Kada si shvatio da me voliš? — Spavaj, Madelyne. Uskoro će zora. Nije željela spavati. Željela je da ova noć potraje cijelu vječnost. Namjerno se meškoljila u Duncanovu naručju izazivajući ga. Ugurala je stopala izmeñu njegovih. - Reci mi kada se to točno dogodilo? Duncan je uzdahnuo. Znao je da neće zašutjeti dok joj ne odgovori. —Jučer. — Tako, dakle - odvratila je. — Dakle, što? — upitao je Duncan. — Sada napokon sve ima smisla - objasnila je. — Sto? - zbunjeno je upitao Duncan. — Cijelog dana čudno si se ponašao. Iskreno rečeno, bila sam se zabrinula za tebe. — uzdahnula je. — U kojem se trenutku to dogodilo? -Što? — U kojem si trenutku shvatio da me voliš? — ustrajala je Madelyne. — Kada sam pomislio da će te moj pastuh ubiti. — Silen? Pomislio si da bi mi Silen mogao nauditi? - zaprepašteno je upitala. Duncan se osmjehnuo i poljubio je u tjeme. Očito nije imala pojma o strahu koji mu je priuštila. — Duncane? Sviñao mu se način na koji je izgovarala njegovo ime kad je htjela nešto od njega. Tih, laskav i nevjerojatno zavodljiv. — Razmazila si mog pastuha. To sam ti već pokušao objasniti, no

149


GIGA

zaspala si dok sam govorio. — Nisam ga razmazila - usprotivila se Madelyne. — Samo sam lijepo postupala s njim. Iskazivanje naklonosti ne može nikome nanijeti štetu. — Nastaviš li mi i dalje iskazivati naklonost, ujutro ću biti mrtav umoran - odvratio je Duncan i široko zijevnuo. — Pretvorila si se u nezasitnu bludnicu — rekao je i zadovoljno se osmjehnuo. — Isisat ćeš svu snagu iz mene. -1 to mije hvala — rekla je, pretvarajući se daje uvrijeñena. — Možeš uzeti Silena. Tvoj je. — Silen? Moj? — u dahu je izgovorila, oduševljena poput djeteta. — Začarala si ga i sada ti je privržen više nego meni. Pretvorila si ga u obično janje. Nisam siguran da ću ti to ikada oprostiti. — Sto se tu ima oprostiti? Zanemario je njezino pitanje i dugo se zagledao u nju. — Slušaj što ću ti reći, ženo. Nećeš ga jahati sve dok te ne podučim. Jesi li razumjela? — Zašto misliš da bi mi trebala poduka u jahanju? - upitala je. Naravno da joj je trebala, no bila je uvjerena daje uspjela od Duncana sakriti nedostatak tog znanja. Ipak, čini se daje bio pronicaviji nego stoje mislila. — Nije važno. Obećaj mi — zahtijevao je. — Obećavam - rekla je pa zagrizla donju usnicu, iznenada obuzeta sumnjom. — Ujutro nećeš promijeniti mišljenje, zar ne? — Naravno da neću. Silen je tvoj. — Nisam mislila na Silena. — Nego na što? - upitao je Duncan, čudeći se zabrinutu izrazu njezina lica. — Nećeš promijeniti mišljenje o tome da me voliš, zar ne, Duncane? — Nikada — odvratio je i nježno je poljubio kako bi joj dokazao da ozbiljno misli stoje rekao, pa legao na leda i zatvorio oči. Bio je doista iscrpljen. — Noćas nisi pošao na plivanje. To je doista čudno — zaključila je Madelyne. Budući daje šutio, nastavila je. — Zašto nisi? — Zato stoje tako prokleto hladno. Za nekoga poput Duncana bio je to doista neobičan odgovor. Madelyne se nježno nasmiješila. Nebesa, kako gaje voljela. — Duncane? Je li ti se svidjelo voditi sa mnom ljubav pored vatre? Znaš, kada si me ljubio... tamo dolje? Zvučala je prilično sramežljivo, no ujedno i znatiželjno. -Jest, Madelyne. Ukusna si i slatka poput meda. Prisjećajući se njezina okusa, ponovo se uspalio. Količina požude koju je osjećao prema svojoj ženi bila je doista zaprepašćujuća. Madelyne se okrenula na bok i pogledala ga. Oči su mu bile zatvorene, no izgledao je prilično zadovoljno. Prislonila je dlan na njegov trbuh. - Sto misliš, bi li se i meni svidio tvoj okus? — šaptom je rekla. Prije nego što je Duncan stigao odgovoriti, Madelyne se sagnula i spustila poljubac na njegov pupak. Vidjevši kako su mu se mišići na trbuhu istog trenutka napeli, nasmiješila se i nastavila ga ljubiti, spuštajući se sve niže i niže.

Kad je dlanom obuhvatila njegov napeti ud, Duncan je zaustavio dah. — Tako si čvrst, Duncane. I vruć — rekla je. - Želim osjetiti tvoju vatru. Duncan je zaboravio da mu se spava. Dopustio je svojoj ženi da ga opčini čarolijom svojih

150


GIGA

usana. Pomislio je kako je doista najbogatiji i najsretniji muškarac na cijelom svijetu. 1 sve to samo zbog njezine ljubavi. A onda više nije mogao ni o čemu razmišljati.

OSAMNAESTO POGLAVLJE 'Dopušteno je upotrijebiti silu protiv tiranina.'

151


GIGA

Platon, Republika Uslijedili su bezdušno hladni zimski dani. Zima je, prema svemu sudeći, odlučila držati ih u ledenu zagrljaju cijelu dugu vječnost prije nego što se povuče pred proljećem. Ipak, s prvim toplim sunčanim zrakama okrutni vjetar koji je, razjapljene čeljusti, bjesomučno zavijao pustom smrznutom zemljom, izgubio je oštrinu iznenada se pretvorivši u blag i ugodan povjetarac. Grane drveća gizdavo su se okitile pupoljcima. Proljeće je, poput tašte djevojke, navuklo zavodljivo ruho, kočopereći se u svojoj ljepoti. Sjeme novoga života izniklo je iz zemlje u neopisivoj raskoši boja i opojnih mirisa. Madelyne se osjećala kao da se našla usred čarolije. Srce joj je bilo ispunjeno radošću zbog Duncanove ljubavi. Saznanje daje voli bilo je doista čudesno. Ipak, prvih nekoliko tjedana bila je prilično nemirna, vjerujući kako će mu ubrzo dosaditi. Iako se svojski trudila ugañati mu, sukob je, čini se, bio neizbježan. Dakako, kao što to često biva, jedne večeri Madelyne je bila iscrpljena, a Duncan loše raspoložen, pa je i sitnica bila dovoljna da izazove buru. Pravo rečeno, Madelyne se više nije mogla sjetiti zbog čega su se počeli prepirati. Sjećala se samo daje Duncan urlao na nju. Istog trenutka navukla je na lice svoju uobičajeno staloženu masku, no Duncanu nije trebalo dugo da razori njezin prividni spokoj. Briznula je u plač i pojurila u sobu, vičući kako je očito više ne voli. Slijedio ju je. I dalje je vikao, no sadržaj se sada odnosio na njezinu nemoguću naviku donošenja brzopletih zaključaka. Kada je napokon shvatila daje srdit zbog toga stoje pomislila kako je više ne voli, njegovo urlanje odjednom joj je prestalo smetati. Napokon, vikao je daje voli. Te večeri naučila je važnu lekciju. Nema ništa loše u žestokoj prepirci. Otkad je upoznala Wextonove, njezini stavovi o životu prilično su se izmijenili. Shvatila je da se emocije ne moraju prikrivati. Ta vrata njezine osobnosti sada su bila otvorena, pružajući joj slobodu da se na sav glas smije kada joj se smije, ili viče kada joj se viče. Nije se više morala suzdržavati. Ipak, koliko je takvo što bilo moguće, trudila se ostati dobro odgojenom mladom damom. Usto, shvatila je kako je poprimila i neke osobine svog supruga. Predvidljivost joj se počela sve više sviñati, kao i nesklonost promjenama. Kada je došlo vrijeme da Gilard i Edmund napuste dom i podu služiti svojim plemićima, cijeli zamak odzvanjao je od izraza njezina nezadovoljstva. Duncan ju je pokušao umiriti rekavši joj da se ponaša posve nelogično. Budući da se nedavno zdušno zauzimala za samostalnost i slobodu njegove braće, bilo je očito da protuslovi samoj sebi. Kako bilo, Madelyne ga nije željela slušati. Ponašala se poput kokoši koja piliće želi zadržati pod svojim krilima. Duncan ju je mogao razumjeti bolje nego ona samu sebe. Edmund, Gilard i Adela postali su članovi njezine obitelji. Madelyne nikada nije imala obitelj, i kada je napokon otkrila kako je lijepo biti okružen ljudima kojima je stalo do nje koliko i njoj do njih, nije bila spremna pustiti ih od sebe bez borbe. Njegova supruga, medu ostalim, pokazala se kao velika mirotvorka. Neprestano se upletala u sve njihove razmirice, u pravilu štiteći slabijeg. Ipak, i dalje je bila prilično začuñena kad bije tko od njih pokušao zaštititi. Još uvijek je mislila daje nevažna. Bilo joj je doista teško razumjeti da je svima, a osobito njemu, stalo do nje. Duncan nije bio čovjek koji je rado ili lako izražavao osjećaje, no ubrzo je shvatio kako svojoj ženi mora često ponavljati daje voli. Madelyne je još od ranog djetinjstva patila od nedostatka samopouzdanja i stoga se pomirio s time da će joj trebati vremena kako bi stekla vjeru u svoje sposobnosti. Dani njihova zajedništva mogli bi se nazvati idiličnima da Adela nije dala sve od sebe kako bi ih izludila. Duncan se svim silama trudio pokazati razumijevanje prema sestri, no istina je bila

152


GIGA

da bije najradije zadavio. Nažalost, učinio je kobnu pogrešku rekavši supruzi kako bi Adeli najradije ugurao čep u usta jer više ne može slušati njezine ispade, i odmah požalio zbog svog brzopletog jezika. Madelyne je bila zgrožena. Istog trenutka stala je na Adelinu stranu i optužila ga daje bezosjećajan. Dodala je da bi zaista morao poraditi na suosjećanju. Zašto bi, zaboga, želio suosjećati s Adelom, ostalo je izvan mogućnosti njegova poimanja. Uostalom, bilo je posve netočno da nije sposoban suosjećati. Itekako je suosjećao s Geraldom. Njegov prijatelj bio je strpljiv poput Joba i čvrst u svojim namjerama poput komada kovanog željeza. Adela je učinila sve što je znala i unijela ne bi li ga obeshrabrila. Izazivala gaje, vrijeñala, vrištala i plakala. Gerald je ostao nepokolebljiv. Duncan je napokon zaključio daje njegov prijatelj ili tvrdoglav poput magarca ili glup poput vola. A moguće i oboje. Morao je priznati da mu se divi. Takva upornost doista je bila hvalevrijedna, osobito ako se uzme u obzir daje siroti Gerald, kao nagradu za svoje strpljenje, trebao dobiti Adelu, tu oštrokondžu. Duncan bi najradije, da se njega pitalo, izbjegao cijeli taj cirkus, kao i sve ostale obiteljske razmirice, no Madelyne mu to nije dopustila. Uporno gaje tjerala da se uplete u svaki sukob, govoreći kako mu je dužnost srediti stvari. Nastavila gaje uvjeravati kako je moguće ujedno biti brat i glava obitelji, a njegovo hladno i distancirano ponašanje proglasila je običnom glupom navikom koju mora smoći snage prevladati. Tvrdila je kako se ne mora bojati da će izražavanjem nfl klonosti izgubiti autoritet. Naprotiv, time će učvrstiti položaj i zadobiti još veće poštovanje. Duncan je napokon odustao od prepirke s njom. Sam Bog zna da glede toga dosad nije uspio pronaći nijedan valjani argument kojim bi joj dokazao da nije u pravu. Jest, bila je u pravu, no nije mu-se žurilo to priznati. Znao je da će, učini li tako, Madelvne istog trenutka pronaći neku njegovu novu lošu naviku koje se mora riješiti. Počeo je redovito objedovati u krugu obitelji, pa iako je to u početku činio samo zato da bi udovoljio svojoj supruzi, ubrzo je, na vlastito čuñenje, otkrio kako u tome doista uživa. Razgovori koji su se vodili za stolom u pravilu su bili živahni i zanimljivi, a način na koji su njegova braća razmišljala o odreñenim stvarima, takoñer je bilo pravo otkriće. Duncan je ubrzo shvatio kako prilično drži do njihova mišljenja i prijedloga. Prepreke koje je podigao pokušavajući se distancirati od svoje obitelji polako su se rušile jedna za drugom. Nije zbog toga žalio. Trud uložen u njihovo uklanjanje svakako se isplatio. Njegov otac bio je u krivu. Duncan u to nije ni najmanje dvojio. Krutost njegova oca vjerojatno je proizlazila iz želje da zaštiti svoj položaj. Možda je mislio kako ga djeca neće poštovati bude li im izražavao naklonost. Iako nije mogao pouzdano znati stoje njegovu ocu bilo na umu, Duncan je znao da se ne mora ponašati poput njega. Na tome je mogao zahvaliti jedino svojoj ženi. Podučila ga je da strah i poštovanje nužno ne moraju ići ruku pod ruku. Ljubav i poštovanje jednako su dobar par, čak i bolji. Ironijom sudbine, Duncan je Madelyne poklonio obitelj koju nikada nije imala, a Madelyne je Duncana zauzvrat vratila njegovoj. Napokon je imao mjesto u vlastitu domu. S Edmundom, Gi-lardom i Adelom bio je bliskiji nego ikada. Jest, Madelyne ga je postavila ravno u središte njegove obitelji. Duncanov dnevni raspored ostao je isti, jedino je svakog dana odvojio sat vremena tijekom kojih je svoju ženu podučavao jahanju. Brzo je učila i uskoro je bila sposobna izjahati izvan zidina zamka. Duncan ju je, naravno, redovito pratio na njezinim izletima na okolne brežuljke. Pritom je nerijetko gunñao zbog njezine uporne navike da ostavlja hranu svom izmišljenom vuku. Madelyne je željela znati zašto je jedna strana brijega ogoljena, a na drugoj raste drveće.

153


GIGA

Duncan joj je objasnio daje drveće na strani brijega koja je okrenuta prema zamku porušeno kako bi stražari na zidinama mogli lakše vidjeti tko se približava. U protivnom to ne bi mogli, sve dok konjanici ne bi sišli na čistinu ispred zidina. Usto, ako bi se radilo o neprijatelju, na raščišćenom prostoru bio bi laka meta, budući da nije bilo šume koja bi mu pružila siguran zaklon. Madelyne je bila zadivljena njegovim riječima; činilo se da je sve što Duncan čini na odreñeni način povezano sa zaštitom. Kimnuo je, odvrativši kako je pitanje sigurnosti i zaštite jedna od njegovih glavnih dužnosti prema obitelji i vojnicima. Duncan je znao daje Madelyne zabrinuta za njihovu budućnost. Opazio je kako izbjegava razgovor o svom bratu, pa gaje prestao spominjati. Kako je nije mogao uvjeriti da će sve biti u redu, jednostavno je zaobilazio tu temu. Proljeće je za Duncana doista bilo vrijeme buñenja i preporoda. Morao je napustiti Madelyne na skoro mjesec dana zbog poslovnih stvari, a kad se vratio, njegova je žena plakala od sreće. Ostali su budni cijelu noć, pričajući i vodeći ljubav, a kako se činilo, vjerojatno bi i cijeli idući dan proveli u postelji da su si takvo što mogli dopustiti. Madelyne je mrzila kad bije Duncan ostavljao samu. Ni njemu se to nije ništa manje sviñalo, pa iako joj to nikada nije rekao, jedva je čekao da se vrati i uzme je u zagrljaj. Prpošni proljetni dani polako su ustupili mjesto raskoš nu ljetu. Budući daje ljeti bilo znatno lakše putovati, Duncan je znao kako je samo pitanje vremena kada će ga kralj pozvati k sebi. Nije želio opterećivati Madelyne tim brigama, no 1 tišini se nastavio pripremati. Barun Gerald vratio se na imanje Wextonovih potkraj srpnja ne bi li još jednom pokušao dobiti Adelin pristanak na brak. Duncan gaje dočekao u dvorištu. Obojica su bila nestrpljiva da izmjene najnovije vijesti. Duncan je netom prije Geraldova dolaska primio pismo s kraljevim pečatom. Iako Madelyne o tome nije imala pojma, barun Wexton umio je čitati, a sadržaj pisma koje je upravo pročitao, učinio gaje pomalo napetim. Bio je previše rastresen da bi Geralda dočekao kako se pristoji. Gerald je djelovao jednako napeto i rastreseno. Sjahavši, dodao je uzde Anselu i požurio se ususret svom prijatelju. — Na povratku sam od de Clarea - tiho je prozborio. Duncan je mahnuo Anthonyju da im pride. — Puno je toga o čemu moramo raspraviti i želio bih da Anthony to čuje - objasnio je. Gerald je kimnuo. — Upravo sam rekao Duncanu kako sam se vratio sa sastanka kod de Clarea - ponovio je. — Hen-rik, kraljev brat, takoñer je bio ondje. Podosta se raspitivao o tebi, Duncane. Sva trojica polako su se uputila prema velikoj dvorani. -Mislim da pokušava dokučiti što ćeš učiniti u slučaju da on zasjedne na prijestolje. - Rekao si da se raspitivao o meni - podsjetio gaje Duncan. — Što je želio znati? - Bio je to čudan razgovor. Henrik je djelovao prilično oprezno. Stekao sam dojam kao da svi osim mene znaju nešto što ja ne znam. Ne zvučim previše smisleno, zar ne? - Misliš li da bi Henrik mogao napasti Williama? - Ne — odvratio je Gerald. — Ipak, nisam uspio dokučiti što se zbiva. Nisi bio pozvan, a cijelo vrijeme razgovaralo se o tebi. - Zanima li Henrika jesam li odan kralju? - Nije to rekao, ali činjenica je da zapovijedaš najboljom postrojbom u Engleskoj, Duncane — odvratio je Gerald. — Ako bi želio, mogao bi ustati protiv kralja. —Je li moguće da Henrik doista misli da bih ustao protiv svog vladara? — zaprepašteno je upitao Duncan. - Ne, svima je poznato koliko držiš do časti, Duncane -odvratio je Gerald. — Ipak, sve to jednostavno nema smisla — dodao je, slegnuvši ramenima. — Cijeli sastanak protekao je u

154


GIGA

prilično napetu ozračju. Po svemu sudeći, Henrik te prilično cijeni, no i više je nego očito da ga nešto zabrinjava. Sam Bog zna što bi to moglo biti. Trojica muškaraca stigla su do vrata velike dvorane. Ma-delyne je stajala kraj stola slažući suncokrete u vazu. Tri mala dječaka sjedila su na podu do nje, svaki s komadom voćne pite u rukama. Začuvši kako se približavaju, Madelyne je podigla pogled. Ugledavši Geralda, nasmiješila se. - Večera će biti poslužena za sat vremena — rekla je, uljudno mu se naklonivsi. — Drago mije što vas vidim, barune — dodala je. — Adela će biti oduševljena, zar ne, Anthony? Sva trojica prasnula su u smijeh. - Doista ne znam čemu se smijete. Rekla sam istinu -ustrajala je Madelyne pa svrnula pogled na dječake. — Pojedite pitu vani, djeco. Willie, mogu li te zamoliti da potražiš gospu Adelu? Reci joj da joj je barun Gerald došao u posjet. Možeš li izvršiti tu važnu dužnost? — upitala je. Dječaci su skočili na noge i pojurili prema izlazu. Willie se iznenada okrenuo, potrčao natrag i obgrlio Madelyne oko nogu. Duncan je promatrao kako se njegova žena rukom naglo primila za stol, pokušavajući zadržati ravnotežu, a drugom pomilovala dječaka po glavi. Njezina blagost zagrijala mu je srce. Djeca su je, bez iznimke, obožavala. Neprestano su je slijedila u stopu ma kamo krenula. Voljela su joj udovoljavati, žudeći za njezinim osmijehom i riječima pohvale. Nikada ih nije razočarala. Znala je ime svakog djeteta, što je doista bilo zadivljujuće, s obzirom na to da ih je na imanju bilo više od pedeset. Willie se napokon odvojio od Madelyne i potrčao prema izlazu. Spustivši pogled, vidjela je da joj je haljina zamrljana ostacima pite s njegovih usana. Uzdahnula je pa svrnula pogled na dječaka. — Willie - pozvala gaje. — Zaboravio si se nakloniti gospodaru. Dječak je naglo stao, okrenuo se i nespretno se naklonio. Duncan je kratko kimnuo. Willie se osmjehnuo i potrčao prema vratima. — Čija su to djeca? - upitao je Gerald. — Naših slugu - odvratio je Duncan. — Stalno su joj za petama. Razgovor je uskoro bio prekinut glasnim vriskom. Duncan i Gerald istodobno su uzdahnuli. Willie je očito Adeli prenio poruku o Geraldovu dolasku. — Ne mrštite se, barune - rekla je Madelyne. - Adela je bila prilično razočarana nakon vašeg posljednjeg odlaska. Cijelo vrijeme bezvoljno se vukla po kući. Zar ne, Anthony? Po izrazu njegova lica, Duncan bi rekao da se njegov vazal s time ne bi složio. — Ako vi tako tvrdite, gospodarice — uljudno je odvratio Anthony. Duncan je prasnuo u smijeh. Gerald se nevoljko osmjehnuo. — To je doista bio prilično diplomatski odgovor, Anthony - rekao je. — Ne želim razočarati gospodaricu - odvratio je vazal. — Nadam se da ste u pravu, gospo — uzdahnuo je Gerald pa sjeo sučelice Duncanu i Anthonyju. Madelyne mu je prišla i natočila mu vrč vina. Gerald gaje hitro prinio ustima i popio dug gutljaj. -Jesu li Edmund i Gilard kod kuće? — upitao je. Duncan je odmahnuo glavom i posegnuo za vrčem koji mu je Madelyne ponudila, pa na trenutak zadržao njezinu ruku u svojoj. Osmjehnula se tom malom izrazu bliskosti. — Duncane, otac Laurance napokon će nam održati misu -rekla je, pa svrnula pogled na Geralda. — Svećenik je opekao ruke — objasnila je. — Čini se prilično jako, jer siroti čovjek sve dosad nije mogao služiti misu. Doduše, nije objasnio što se točno dogodilo. — Trebao je dopustiti Edmundu da se pobrine za njegovu ozljedu pa bi dosad već bio zdrav — rekao je Anthony. - Poslije je ionako bilo kasno za takvo što. Edmund je otišao — dodao je, slegnuvši ramenima. — Jedva čekam da prozborim s njim riječ-dvije - promrmljao je Duncan. — Ne sviña ti se? - upitao je Gerald. -Ne. Madelyne je bila iznenañena izjavom svog supruga. — Duncane, jedva ga poznaješ. Kako

155


GIGA

možeš tvrditi da ti se ne sviña? — Madelyne, čovjek ne obavlja svoju dužnost. Po cijele dane skriva se u kapelici. Za moj ukus, previše je bojažljiv i povučen. — Nisam znao da si toliko religiozan — rekao je Gerald. — I nije - odvratio je Anthony. — Duncan samo želi da svećenik obavlja svoju dužnost - rekla je Madelyne i ponovo napunila Anthonyjev vrč vinom. — Njegovo ponašanje me vrijeña — rekao je Duncan. —Jutros je stigao glasnik s porukom iz njegova samostana. Tražio sam da ga zamijene s nekim drugim. Madelyne je napisala žalbu — objasnio je, glasa ispunjena ponosom. Madelyne gaje udarila po dlanu, zamalo mu izbivši vrč iz ruke. Duncan je znao daje uznemirena stoje rekao da umije čitati i pisati. To što se stidi svoje darovitosti, izmamila mu je osmijeh na lice. — Sto su odgovorili? — upitala je Madelyne. — Ne znam - odvratio je Duncan. — Imao sam važnija posla, Madelyne. Takvo što može pričekati dok završimo s večerom. Ljutiti vrisak ponovo ih je prekinuo u razgovoru. Adela je očito bila izvan sebe. - Madelyne, zaboga, poñi i smiri je -rekao je Duncan. — Geralde, moram priznati da me počinje hvatati jeza od tvojih posjeta - dodao je. — Moj muž nije želio zvučati neuljudno, barune — hitro je izgovorila Madelyne. - Puno je toga o čemu mora voditi brigu, pa je pomalo napet. Duncan je uzdahnuo, dovoljno glasno da privuče pozornost svoje supruge. — Ne moraš se truditi ispričati se Geraldu zbog mog ponašanja, Madelyne. Radije se požuri i pobrini za Adelu. Madelyne je kimnula. — Poći ću i do oca Laurancea i pozvati ga da nam se pridruži za večerom. Sumnjam da će pristati, no svejedno ću ga pitati. Ako se kojim slučajem ipak pojavi, molim te, budi pristojan prema njemu za vrijeme jela. Prekoriti ga možeš i kasnije. Dakako, izrekla je to kao zamolbu, no zvučalo je kao naredba. Duncan ju je šutke prostrijelio pogledom. Umjesto odgovora, nasmiješila mu se i uputila se prema izlazu. — Kralj se vratio u Englesku - tiho je rekao Gerald činije izašla. — Spreman sam za susret s njim — odvratio je Duncan. — Poći ću s tobom kada te pozove - rekao je Gerald. Vidjevši kako Duncan odmahuje glavom, nastavio je. -Jasno ti je da kralj neće olako prijeći preko tvog braka s Madelyne. Zahtijevat će da mu objasniš razloge tog postupka. Ne možeš reći da me se cijela ta situacija ne tiče, Duncane. Imam razloga mrziti Louddona jednako kao i ti. Vjerojatno i više. Najradije bih ubio to kopile. — Kao i polovica engleskih plemića — dobacio je Anthony. — Poziv od kralja već je stigao - rekao je Duncan, toliko tiho daje dvojici muškaraca trebalo neko vrijeme da shvate značenje njegovih riječi. — Kada? — upitao je Gerald. — Netom prije tvog dolaska. — Kada polazimo? — upitao je Anthony. — Kralj zahtijeva da odmah poñem na put - odvratio je Duncan. — Krenut ću sutra ujutro. Anthony, ti ostaješ ovdje - dodao je. Vazal se nijednom riječju nije usprotivio odluci svoga gospodara. Ipak, bio je prilično iznenañen s obzirom na to da je u pravilu pratio Duncana kamo god pošao. — Hoćeš li povesti i Madelyne? — upitao je Gerald. — Ne, ovdje će biti sigurnija. — Namjeravaš je poštedjeti kraljeva gnjeva? Ili se bojiš da bi joj Louddon mogao nauditi u Londonu?

156


GIGA

— Upravo tako. Kralj bije uzeo u svoju zaštitu. — Imaš više povjerenja u kralja nego što gaja imam — uzdahnuo je Gerald. Duncan je šutke svrnuo pogled na Anthonyja. - Moje najveće blago sada je u tvojim rukama, Anthony. Imaj u vidu daje ovo možda zamka. — Kako to misliš? — upitao je Gerald. — Louddon ima pristup kraljevu pečatu. Sumnjam daje zapravo on napisao pismo, a ne kralj. Moramo biti oprezni. — S koliko ćete ljudi poći na put, gospodaru? — upitao je Anthony. — Mora ih ostati dovoljno za obranu — dodao je. — Moguće je daje riječ o Louddonovu planu da vas izmami iz zamka pa da može napasti. Zna da nećete povesti njegovu sestru sa sobom. Duncan je kimnuo. - To sam i sam zaključio. — U mojoj pratnji je stotinu vojnika — rekao je Gerald. — Ostavit ću ih ovdje s Anthonyjem, ako se slažeš, Duncane. Gerald i Anthony nastavili su razgovor o broju vojnika potrebnih za obranu zamka. Duncan je ustao i prišao kaminu. Okrenuvši se, ugledao je Madelyne kako brza prema kapelici. Očito je bila na putu da pozove oca Laurancea na večeru. Willie je po običaju trčkarao za njom, trudeći se da je dostigne. Duncan je zaboravio na svoju ženu kad su mu se Gerald i Anthony pridružili pokraj kamina. Uskoro su sva trojica utonula u žestoku raspravu o obrani zamka. Desetak minuta proletjelo je kao u trenu. Odjednom, Willie je utrčao u dvoranu. Ugledavši Duncana, naglo je zastao. Oči su mu bile raširene od straha; Duncanu je izgledao kao daje upravo vidio sablast. Willie mu je s oklijevanjem prišao, pa zastao i stavio palac u usta. — Što je, mladiću? — upitao je Duncan. — Želiš li razgovarati sa mnom? - blago je dodao, trudeći se da ga još više ne prestraši. Vidjevši kako je Anthony zaustio da izrazi još jedan stav o obrani, Duncan je podigao ruku. Polako je svrnuo pogled na dječaka i mahnuo mu da pride. Lica oblivena suzama, dijete je stalo ispred njegovih koljena. Sišući palac, i dalje je bez riječi zurio u gospodara. Duncanovo strpljenje bilo je pri kraju. Vidjevši njegov pogled, Willie je naglo izvadio palac iz usta. — Udario ju je — rekao je šaptom. Duncan je tako naglo skočio na noge da se fotelja u kojoj je sjedio prevrnula. Prije nego što su Gerald i Anthony shvatili što se zbiva, bio je na polovici velike dvorane. - Što se dogaña? — zbunjeno je upitao Gerald. - Gospa Madelyne je u opasnosti - povikao je Anthony preko ramena jureći za Duncanom. Gerald je naglo ustao i pojurio za njima, izvukavši mač iz korica prije nego stoje stigao do izlaza. Duncan je prvi stigao do kapelice. Vrata su iznutra bila zatvorena zasunom. Bez oklijevanja ih je razvalio i ušao unutra. Zvuk probijanja vrata upozorio je oca Laurancea na neželjena posjetitelja. Kad je Duncan došao do sakristije, svećenik je naglo povukao Madelyne ispred sebe i stavio joj nož pod grlo. Duncan je jednim pogledom obuhvatio prizor i naglo zastao. Prodornim pogledom zagledao se u mahnitog svećenika. — Ne prilazi — zaprijetio je. — Prerezat ću joj vrat - dodao je i ustuknuo korak, povukavši Madelyne za sobom. Duncan mu je nastavio polako prilaziti. Svećenik je nastavio uzmicati sve do stolića na kojem su gorjele svijeće. Kratko je svrnuo pogled s Duncanova lica, očito ocjenjujući udaljenost koja ga dijeli od vrata. Bio je to trenutak koji je Duncan čekao. Brzo poput munje zgrabio je svećenika za ruku, prisilio ga da okrene bodež prema sebi i zabio ga u njegov vrat. Otac Laurance bio je mrtav prije nego što je pao na zemlju. U padu je prevrnuo stolić sa svijećama. Plamen je istog trenutka zahvatio drveni pod.

157


GIGA

Duncan se nije obazirao na vatru. Nježno je podigao Madelyne u naručje. Naslonila je glavu na njegovo rame. -Koliko ti treba da se pojaviš? — promucala je, lica oblivena suzama. Duncan je duboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. —Jesi li dobro? — upitao je, shvativši kako mu je glas još uvijek promukao od srdžbe. — Imala sam i boljih trenutaka — šapnula je Madelyne. Smirilo gaje to stoje imala snage šaliti se. No kad je spustio pogled na njezino lice, ponovo se rasrdio. Sva je bila u modricama. Lijevo oko već joj je nateklo, krv se u tanku mlazu spuštala s kuta njezinih usana, a vrat joj je bio pun ogrebotina. Iznenada je požalio što svećenika nije raskomadao. Volio bi to učiniti. Madelyne je osjetila kako su mu se mišići napeli. Pogled mu je bio pun gnjeva. Vrhovima prstiju pomilovala gaje po obrazu. — Gotovo je, Duncane — tiho je rekla. Gerald i Anthony utrčali su u sakristiju. Vidjevši plamen, Gerald je odmah potrčao potražiti pomoć u gašenju požara. Anthony je ostao stajati uz svoga gospodara. Kad se Duncan uputio prema izlazu, požurio se ispred njega i podigao jedno od krila razvaljenih vrata kako bi mu olakšao prolaz. Madelyne je vidjela daje srdit. Pogled mu je bio jednako mračan kao i Duncanov. Željela gaje nekako umiriti, dati mu do znanja daje sada sve u redu. — Anthony, jesi li primijetio kako moj muž voli prolaziti kroz vrata, umjesto da lijepo pokuca? — našalila se. Dugi trenutak Anthony ju je zaprepašteno gledao, a tada se glasno nasmijao. Duncan se bez riječi sagnuo, prošao ispod dovratka i ponio je prema zamku. Lica oslonjena o njegovo rame, odjednom je shvatila da joj je pogled mutan od suza. To je zacijelo posljedica pretrpljena straha, pomislila je i kratko zadrhtala prisjetivši se opasnosti u kojoj se našla. Do trenutka kad ju je Duncan unio u spavaću sobu, cvo-kotalaje od jeze. Duncan joj je prebacio pokrivač preko leda pa zapalio vatru u kaminu. Uzevši je u naručje, sjeo je u fotelju i vrhovima prstiju nježno dodirnuo modrice na njezinu licu. Znojio se od vrućine, no to ga nije omelo daje nastavi tetošiti. — Duncane? Jesi li vidio njegov mahniti pogled? — tiho je upitala Madelyne te ponovo zadrhtala od jeze. — Bio je spreman... Duncane? Bi li me i dalje volio da me silovao? - Smiri se, ljubavi — odvratio je Duncan. — Voljet ću te zauvijek. Prestani postavljati tako šašava pitanja. Zvučao je prilično oporo, no njegov odgovor svejedno ju je umirio. Šutke je naslonila glavu na njegovo rame. Nekoliko minuta prošlo je u potpunoj tišini. Željela mu je toliko loga reći, no nije imala snage za to. Duncan je pomislio daje zaspala. Začuvši njezin glas, shvatio je da se prevario. - Poslali su ga da me ubije - naglo je izgovorila. Podigla je glavu i zagledala se u njega. Vidjevši izraz njegova lica, ponovo se zgrozila od straha. - Netko gaje poslao da te ubije? - tiho je prozborio, očito se silno trudeći potisnuti srdžbu. Trudio se uzalud, jer srdžba u njegovim očima bila je i više nego vidljiva, no Madelyne mu to nije rekla. - Kad sam ušla u kapelicu u namjeri da ga pozovem na večeru, bilo je očito da sam ga ulovila posve nespremnog. Nije bio u mantiji, nego u običnim hlačama i košulji, no to si valjda i sam opazio. Usto, ruke mu nisu bile u zavojima. - Nastavi - rekao je Duncan kad je zastala i zagledala se u njega. - Na rukama nije imao nikakvih ožiljaka. A s obzirom na to da ih je opekao, trebalo ih je biti, zar ne? Napokon, rekao je da ne može služiti misu jer su mu ruke jako opečene. Duncan je šutke kimnuo. - Ipak, ruke su mu izgledale posve normalno. Nisam mu dala do znanja da sam to opazila. Namjeravala sam ti to kasnije spomenuti — objasnila je. — Bilo kako bilo, rekla sam mu da smo primili pismo iz njegova samostana i dodala da poslije večere želiš razgovarati s njim. To

158


GIGA

je po svemu sudeći bila velika pogreška, no tada to nisam znala - dodala je. — Nakon stoje to čuo, strašno se razbjesnio. Rekao mije da gaje Louddon poslao k nama, s nareñenjem da me ubije ako kralj odobri naš brak. Duncane, kako Božji čovjek može imati dušu ñavla? Otac Laurance nije smio dopustiti da ga Louddon uplete u svoje prljave igre. Rekao je da će otići odavde, ali ne prije nego što me ubije. Duboko je uzdahnula i ponovo oslonila glavu na Dun-canovo rame. - Plaši li te pomisao na ono što stoji iza svega toga, Duncane? - Nisam od onih koje je lako uplašiti — odbrusio je Duncan, toliko ljutit da je jedva mogao disati. - Oprosti - rekla je Madelyne i osmjehnula se — Trebala sam pitati jesi li zabrinut zbog toga. - Sto? — zgranuo se Duncan pa polako odmahnuo glavom, trudeći se smiriti. — Zabrinut? Prokletstvo, Madelyne, ljutit sam. - To sam i sama primijetila - uzdahnula je Madelyne. -Kad si vrebao svećenika, podsjetio si me na mog vuka. Duncan joj je nježno podigao glavu i spustio joj lagan poljubac na usnice. Bile su previše natekle da bije strasno poljubio. Ustao je, odnio Madelyne do postelje pa hitro skinuo košulju. Bila je mokra od znoja. Sjeo je do svoje žene, obgrlio je oko ramena i privukao bliže sebi. Sve stoje želio bilo je reći joj koliko je voli. Nebesa, njemu je bilo potrebnije izgovoriti te riječi više nego stoje njoj bilo potrebno čuti ih. - Madelyne, jesi li se jako uplašila? — upitao je. - Samo malo — odvratila je, pokušavši slegnuti ramenima, no težina njegove ruke nije joj to dopustila. Pognute glave, vrhom prsta kružila je njegovim bedrom, pokušavajući mu odvući pozornost. - Samo malo? - Znala sam da ćeš doći, pa se nisam jako uplašila. Ipak, postala sam prilično napeta kad se nisi odmah pojavio. Kad mije pokidao haljinu... - Mogao te ubiti — rekao je Duncan glasom koji je podrhtavao od srdžbe. - Ne, ti mu to ne bi dopustio - odvratila je Madelyne. Nebesa, njezino povjerenje u njega doista je bilo bezgranično. Duncan je na trenutak ostao bez riječi. Krugovi koje je vrhom prsta radila na njegovu bedru opasno su se približili udubini izmeñu njegovih nogu. Duncan ju je čvrsto zgrabio za ruku i tako primorao da prestane. Moja je žena vjerojatno toliko izvan sebe da nema pojma što čini, ni kako to na mene djeluje, zaključio je. — Nebesa, zaista je prevruće — šapnula je. - Zašto si zapalio vatru u kaminu po ovako toplu vremenu, Duncane? — Zato jer si drhtala - podsjetio ju je Duncan. — Sada mije puno bolje. — U tom slučaju, najbolje da poñem po pismo koje su mi poslali iz samostana. Doista me zanima što u njemu piše. — Ne želim ostati sama - rekla je Madelyne. Duncan se istog trenutka zabrinuo. - Morala bi se odmoriti sat-dva — rekao je. — Ne želim se odmarati - odvratila je. - Bi li mi pomogao svući haljinu? — upitala je tonom toliko bezazlenim daje Duncan odmah postao sumnjičav. Stala je izmeñu njegovih nogu, dopuštajući mu daje svu-če a da nije ni prstom maknula da mu pomogne. — Što te je potaknulo da doñeš u kapelicu? — odjednom je upitala, kao da joj je to tek sada palo na pamet. — Mali Willie vidio je kada te je taj kurvin sin udario i dotrčao mi to reći. — Nisam znala daje ušao za mnom u kapelicu. Očito je uspio izaći prije nego što je svećenik zasunom zatvorio vrata. Jadno dijete, zasigurno je bilo prestravljeno. Samo mu je pet ljeta.

159


GIGA

Moraš ga nagraditi za hrabrost. — Prokletstvo, sve je to moja krivnja - rekao je Duncan. -Da sam se bavio time što se zbiva u zamku, kao što se bavim svojim vojnicima, to se ne bi dogodilo. Madelyne mu je položila ruke na ramena. — Briga o osoblju i kućanstvu zapravo su moje dužnosti, Duncane. Jasno, ništa od toga ne bi se dogodilo da... Začuvši Duncanov uzdah, zašutjela je. — Znam da se to ne bi dogodilo da sam se na vrijeme pobrinuo za tvoju zaštitu, kao što sam trebao. Glas mu je bio ispunjen tjeskobom. Madelyne je odmahnula glavom. — Nisam to mislila reći. Ne bi smio donositi brzoplete zaključke, Duncane. To ti je doista mum. Usto, bilo bi suvišno očekivati da možeš misliti na sve. — Ipak, tvoja sigurnost važnija mije od bilo čega — samol prijekorno je odvratio Duncan. - U stvari, namjeravala sam ti reći da se to ne bi dogodilo da sam se znala obraniti. — O čemu govoriš? — začudio se Duncan, blijedo je pogledavši. Trenutak potom osmjehnuo se. Napokon je shvatio što Madelyne pokušava reći. — Otac Laurance nije bio puno veći od mene — rekla je. -Kao ni Ansel, zar ne? - Sto moj stitonosa ima s tim? — upitao je Duncan. - Naučio si ga obraniti se, zar ne? — odvratila je Madelyne. —Jednako tako možeš naučiti i mene. Nije li to posve logično? Duncan se ne bi s time složio, no odlučio je da se trenutačno neće prepirati s njom. — Razgovarat ćemo o tome nekom drugom prigodom — rekao je. Madelyne je kimnula. — U redu — rekla je. - A sada se moraš pobrinuti za moje potrebe. To je nareñenje. Prema zvuku njezina glasa Duncan je znao da ga zadirkuje. — Usuñuješ mi se nareñivati? - s osmijehom je odvratio. -Dakle, što želiš od svog supruga? Madelyne je šutke razvezala vrpcu svog korzeta i pustila ga da joj sklizne niz ramena. Duncan je polako odmahnuo glavom, pokušavajući je razuvjeriti. — Tijelo ti je prepuno modrica, Madelyne. Previše ih je da bi razmišljala o... — Uvjerena sam da ćeš se snaći — prekinula gaje. — Znam da ovoga trenutka ne izgledam osobito privlačno. Sigurno ti je teško gledati me. - I jest - nasmijao se Duncan. - S tom ružnom modricom na oku izgledaš poput Kiklopa. Madelyne je prasnula u smijeh. Znala je da se šali. Pokušavao ju je odgovoriti, istodobno joj svlačeći korzet. - U tom slučaju, morat ćeš voditi ljubav sa mnom zatvorenih očiju — savjetovala mu je. - To će mi doista teško pasti — odvratio je. -Još uvijek osjećam na sebi njegov dodir, Duncane — rekla je Madelyne drhtavim glasom. Želim osjetiti tvoje ruke na sebi. Tada ću se ponovo osjećati čistom. Možeš li to shvatiti? Umjesto odgovora, Duncan ju je poljubio i privio je u naručje. Madelyne je ubrzo zaboravila na sve i strastveno mu uzvratila poljubac. Bila je u zagrljaju svog supruga. Ništa više nije bilo važno. Duncanova ljubav iscijelila je njezinu dušu i tijelo.

DEVETNAESTO POGLAVLJE 'Spoznat ćete istinu i istina će vas oslobodili.'

160


GIGA

Novi zavjet, Evanñelje po Ivanu 8:32 Ironijom sudbine, bolno iskustvo koje je Madelyne proživjela pomoglo je da Adela i Gerald uspješno izglade meñusobne nesporazume. Madelyne je inzistirala da side na večeru. Kad je u Dunca-novoj pratnji ušla u dvoranu, Adela je već sjedila za stolom. Gerald je nemirno koračao ispred kamina, očito izgubljen u vlastitim mislima. Duncan je uzdahnuo, jasno stavivši Madelyne do znanja kako nije raspoložen za neki od ispada iz Adelina bogata re-portora. Madelyne je zaustila da mu kaže neka bude strpljiv, no predomislila se. Ni ona nije bila raspoložena za rasprave. Ugledavši Madelyne, Adela je zgranuto uzdahnula i istog trenutka zaboravila na Geralda. — Sto ti se dogodilo? Je li te Silen zbacio iz sedla? — naglo je upitala. Madelyne je svrnula pogled na supruga. — Ako se ne varam, kada smo izlazili iz sobe rekao si da izgledam sasvim dobro - rekla je šaptom. — Lagao sam — s osmijehom je odvratio Duncan. — Trebala sam se pogledati u Adelino zrcalo — zaključila je Madelyne. - Adela izgleda kao da će joj pozliti. Nadam se da zbog mene nećete izgubiti tek. Duncan je odmahnuo glavom. —Ja neću. Upravo sam iskoristio svu snagu pokušavajući zadovoljiti tvoj... Gurnula ga je laktom da zašuti s obzirom na to da su bili dovoljno blizu Adele. - Trebao mi je tvoj dodir — tiho je rekla. — Pomogao si mi da zaboravim svećenika. Samo zato bila sam tako... smjela. — Smjela? - zagrcnuo se Duncan. — Madelyne, ljubavi, pretvorila si se u... Ponovo gaje gurnula laktom u rebra upozoravajući ga da zašuti pa svrnula pogled na Adelu i Geralda. Gerald je napokon bio taj koji je objasnio Adeli što se zapravo dogodilo. - O, Madelyne, izgledaš doista grozno — suosjećajno je izjavila Adela. - Grijeh je lagati — tiho je prozborila Madelyne, okrznuvši pogledom Duncana. Duncan je predložio da tijekom večere više ne spominju oca Laurancea. Svi su se složili. Adela je nastavila ignorirati Geralda. Kad su ustali od stola, Gerald joj je uputio kompliment, no drsko mu je uzvratila, pa je zašutio. Duncanovo strpljenje je nestalo. — Želim razgovarati s tobom i Geraldom - oporim je glasom izgovorio. — Odmah. Adela je izgledala uplašeno. Izraz Geraldova lica bio je znatiželjan. Madelyne je, pak, djelovala kao da će prasnuti u smijeh. Šutke su pošli do kamina. Duncan je sjeo u jednu od fotelja, no kad je Gerald prišao drugoj, Duncan gaje zaustavio. -Geralde, stani uz Adelu - rekao je pa svrnuo pogled na sestru. — Vjeruješ li da znam stoje najbolje za tebe? - upitao je. Adela je polako kimnula. Oči su joj velike poput tanjura, pomislila je Madelyne. — U tom slučaju, dopusti Geraldu da te poljubi. — Što? - zgranuto je upitala Adela. Duncan se namrštio nad njezinom reakcijom. — Nakon Lauranceova napada, moja mi je žena rekla da joj je potreban moj zagrljaj kako bi zaboravila na ono što joj se dogodilo. Adela, nikada nisi bila u zagrljaju muškarca koji te voli. Predlažem da dopustiš Geraldu da te poljubi i nakon toga odlučiš odbija li te ili privlači njegova blizina. Madelyne je pomislila kako je to dosta prekrasna zamisao, Adela je porumenjela od nelagode. — Pred vama? — upitala je. Zvučala je kao da se guši. Gerald se osmjehnuo i primio je za ruku. — Spreman sam te poljubiti pred cijelim svijetom, ako mi dopustiš — rekao je.

161


GIGA

Duncan je pomislio kako Gerald doista pretjeruje pitajući Adelu za dopuštenje, no zadržao je to za sebe. Usto, to ionako nije bilo važno jer se Gerald primio posla. Nagnuo se prema Adeli i spustio malen poljubac na njezine usnice. Duncanova sestra smeteno gaje pogledala. Gerald nije oklijevao. Ponovo je spustio usnice na njezine. Budući da su mu ruke cijelo vrijeme bile prekrižene na leñima, mogla se odmaknuti. Ali nije. Njegov ju je poljubac zarobio. Madelyne se osjećala nelagodno buljeći u njih. Prišla je Duncanovoj fotelji, sjela na naslon i zagledala se u vatru. Kad je Gerald prekinuo poljubac, svrnula je pogled na Adelu. Lice Duncanove sestre i dalje je bilo rumeno, no izgledala je prilično uzbuñeno. I zaprepašteno. — To je posve drugačije nego kad me Mor... — započela je i naglo zasutjela. Sva boja nestala je s njezina lica. Zagledala se u Madelyne, tražeći pomoć. — Gerald mora znati, Adela. Gerald i Duncan izmijenili su upitan pogled. Bilo je očito da nemaju pojma o čemu Madelyne govori. - Ne mogu mu reći — šaptom je rekla Adela. - Bi li ti to učinila umjesto mene? Preklinjem te, Madelyne, ja doista ne mogu... — Smijem li reći i Duncanu? Adela je plaho pogledala brata. Bilo je očito da se boji njegove reakcije. Kratko je kimnula i svrnula pogled na Geralda. - Kada čuješ što mi se doista dogodilo, nikada me više nećeš poželjeti poljubiti. Zao mije, Geralde. Trebala sam... Briznulaje u plač. Gerald ju je pokušao zagrliti, no ustuknula je. - Volim te, Geralde, i sada znam da nisam trebala... Doista žalim zbog toga... — promucala je i potrčala prema izlazu iz dvorane. Madelyne nije ni najmanje uživala u pomisli na zadatak koji je morala obaviti. Znala je da će zadati bol obojici muškaraca. I Duncan i Gerald voljeli su Adelu i stalo im je do njezine sreće. - Geralde, molim vas, sjedite i poslušajte me — zamolila je Madelyne. U glasu joj se osjećala napetost. - Duncane, obećaj mi da se nećeš ljutiti na mene kad čuješ cijelu priču. Adeli sam obećala da ću čuvati njezinu tajnu. - Neću se ljutiti — rekao je Duncan. Madelyne je kimnula i počela pričati, pogleda uprta u pod. Nije smogla snage podići pogled na muškarce, strahujući da ne vidi bol u njihovim očima. Istaknula je kako je Adela bila strašno razočarana time što Gerald nije došao u London tijekom njezina boravka na dvoru. Stoga je postala laka meta Louddonove obmane. - Mislim da vas je željela kazniti — rekla je, napokon pogledavši Geralda. - Iako to ni sama nije razumjela. Vidjevši kako je kimnuo, svrnula je pogled na Duncana. Potom je ispričala ostatak, sve do posljednje pojedinosti. Otkrivši tajnu o Morcarovu zlodjelu, očekivala je da će oba muškarca pobjesnjeti. Nijedan nije rekao ni riječ. Po završetku njezine priče, Gerald je ustao i polako napustio dvoranu. - Kamo je pošao? Sto će sad? - upitala je Duncana. Odjednom je shvatila da joj je lice obliveno suzama. Brzo ih je obrisala i kratko se trgnula dotaknuvši modricu na oku. - Ne znam - odvratio je Duncan. Glas mu je bio tih. I gnjevan. - Ljutiš li se na mene što ti to prije nisam rekla? Duncan je odmahnuo glavom. Odjednom mu je kroz glavu prošla neobična pomisao. — Morcar je čovjek kojeg si namjeravala ubiti, zar ne? Madelyne ga je zbunjeno pogledala. - Rekla si da moraš nekoga ubiti. Sjećaš li se? Mislila si na Morcara, zar ne? Kimnula je. — Nisam mogla dopustiti da se izvuče s tim zlodjelom, no morala sam poštovati Adelinu želju da nikome ne otkrijem njezinu tajnu — tiho je odgovorila. — Dunca-ne, nisam sigurna što mije sada činiti. Kazna bi trebala biti u Božjim rukama. Znam to, no svejedno ga

162


GIGA

želim ubiti. I hoću, tako mi Bog pomogao, doista hoću. Duncan ju je uzeo u naručje i nježno privio uz sebe. Mogao je razumjeti njezinu srdžbu. Neko vrijeme nisu progovorili ni riječi. Madelvne se pitala što će Gerald sada učiniti. Hoće li odustati od braka s Ade-lom ili će je nastaviti nagovarati? Duncan je iskoristio tišinu ne bi li uspostavio nadzor nad svojim osjećajima. Nije mogao kriviti Adelu zbog njezine za-luñenosti Louddonom. Njegova sestra bila je mlada i naivna. Louddon je iskoristio njezinu bezazlenost. -Ja ću se pobrinuti za Morcara — rekao je. — Ne, nećeš. Uzvik je došao iz smjera ulaza u dvoranu. Okrenuvši se, Duncan i Madelyne ugledali su Geralda kako brza prema njima. Bio je prilično srdit, toliko daje cijelim tijelom podrhtavao od gnjeva. —Ja ću ga ubiti, a tebe ću zadaviti vlastitim rukama usudiš li se osporiti mi to pravo. Madelvne je duboko udahnula i pogledala Duncana. Prema izrazu njegova lica nije mogla zaključiti je li uvrijeñen ili ljutit. Duncan je bez riječi zurio u Geralda. Zatim je polako ki-mnuo. —Jest, Geralde, to je tvoje pravo. Stajat ću na tvojoj strani kada ga izazoveš na dvoboj. - Kao što ću i ja stajati na tvojoj strani kad izazoveš Louddona — odvratio je Gerald, vidljivo se opustivši. Više ni je djelovao ratoborno. Mirno je sjeo u fotelju sučelice Duncanu i svrnuo pogled na Madelyne. - Gospo Madelyne, biste li poručili Adeli da želim razgovarati s njom? Madelyne je kimnula i požurila se udovoljiti njegovoj želji, no prije nego što je stigla do Adeline sobe, morala je zastati i duboko udahnuti da se smiri. Osjećala se kao da će joj pozliti. I dalje nije znala što barun namjerava. Adela je bila sigurna da će je Gerald ostaviti i otići svojim putem. — I bolje je tako prozborila je izmeñu dvaju jecaja. - Ljubljene je jedno, no to je sve na što sam spremna. Nikada ga ne bih mogla pustiti u svoju postelju. - Otkud znaš bi li mogla ili ne bi? - odvratila je Madelyne. - Adela, neće biti lako, ali Gerald je strpljiv čovjek. - Svejedno — nastavila je Adela. — Ionako će me napustiti. Nije bila u pravu. Gerald ju je čekao u podnožju stuba. Kad je sišla, uzeo ju je za ruku i poveo prema izlazu iz zamka. Kada su nestali s vidika, Duncan se okrenuo prema Madelyne i podigao je u naručje. Izgledaš iscrpljeno, draga. Vrijeme je za počinak. - Radije bih pričekala da se Adela vrati. Možda ću joj biti potrebna - usprotivila se. - Ovog trenutka potrebnija si meni — rekao je Duncan i nastavio se uspinjati stubama. Vidjevši kako je kimnula, nastavio je. — Madelyne, sutra ujutro moram poći na put. Brzo ću se vratiti - dodao je, prije nego što gaje stigla prekinuti. - Kamo ideš? - upitala je. - Radi li se o nečem osobito važnom? — dodala je, trudeći se zvučati zainteresirano umjesto razočarano. Znala je da ne može očekivati od Duncanu da s njom provodi svaku minutu. Napokon, bio je čovjek od položaja, zar ne? —Jest, riječ je o važnoj stvari — odvratio je, namjerno izbjegavši objašnjenje. Madelyne je pretrpjela dovoljno uzbuñenja za jedan dan i nije ju želio opteretiti dodatnim brigama. Kaže li joj o pismu koje je primio od kralja, znao je da cijele noći neće oka sklopiti. Na odmorištu su naletjeli na Maude. Rekla je da je upravo pošla pobrinuti se za gospodaričinu kupku, no Duncan je odmahnuo glavom, odvrativši da će se on za to pobrinuti. - Maude, tvoj sin danas je pokazao veliku hrabrost – dodao je. Maude se hitro naklonila i porumenjela od zadovoljstva. Posluga je već naveliko pričala o hrabru činu njezina sina, Maude i njezin muž pucali su od ponosa. Napokon, ne bez razloga. Njihov sin spasio je gospodaričin život. - Moram smisliti kako ću ga dostojno nagraditi — rekao je Duncan.

163


GIGA

Maude je bila previše uzbuñena da bi mogla govoriti. Još se jednom naklonila i napokon uspjela promucati zahvalu. — Hvala vam, gospodine. Moj Willie obožava gospodaricu. Neprestano je slijedi u stopu, no njoj to, čini se, ni najmanje ne smeta. Uvijek ima poneku lijepu riječ za njega. - Pametan je on dječak - rekao je Duncan. Bilo je doista neobično čuti kako barun nekoga hvali. Maude je pomislila da će se onesvijestiti od sreće. Osjećala se nadasve polaskanom. Još jednom mu je zahvalila, pa podigla rub haljine i pojurila niz stube. Jedva je čekala da ispriča Gerty svoj razgovor s gospodarom; naravno da neće propustiti prigodu daje o tome odmah izvijesti. Madelyne gaje nježno pomilovala po licu. - Tako si dobar, Duncane — šapnula je. — To je još jedan razlog zbog kojeg te toliko volim. Duncan je slegnuo ramenima, primoravši je da mu stavi ruke oko vrata kako bi zadržala ravnotežu. — Samo sam činio svoju dužnost - rekao je. Madelyne se nasmiješila. Njezin suprug izgledao je jednako smeten komplimentom kao i Maude. — Uskratio si mi kupku - rekla je. — Namjeravaš li me možda povesti sa sobom na plivanje? - našalila se. — Mislim da je to odlična zamisao. Mogli bismo plivati zajedno. — Šalila sam se — brzo je odvratila Madelyne. - Ne želim plivati u jezeru. Kratko je zadrhtala pa nastavila. - Kad sam bila mala, skočila sam u potok. Znala sam plivati, a potok nije bio osobito dubok, no stopala su mi upala u blato, a moja se haljina natopila vodom i postala je teška poput kamena. Jedva sam se izvukla na obalu. Nakon toga mije stvarno bilo potrebno još jedno kupanje. Imala sam blata čak i u kosi. Duncan se nasmijao. - Prije svega, moje jezero nema pješčano dno — rekao je. - Usto, nisam mislio da ćeš plivati u haljini, Madelyne. Pravo je čudo što se nisi utopila. Madelyne nije vjerovala da je jezero dovoljno sigurno. — Što ako na dnu ima blata? - upitala je. — Nema, Madelyne - odvratio je. — Voda je bistra poput suze. Vidi se sve do dna, pa možeš i sama provjeriti - dodao je. Po ulasku u sobu, Madelyne se svukla i ušla u postelju rekavši Duncanu kako će biti budna dok se on ne vrati s plivanja. — Ne želiš poći sa mnom? — s osmijehom je upitao. — Ne - odvratila je. — Vani ima vojnika. Nebesa, Gerald i Adela takoñer su izašli prošetati. Bilo bi doista nedolično paradirati ispred njih bez odjeće. Ne znam kako ti može pasti na pamet da mi predložiš nešto tako... — Madelyne, noću nitko ne odlazi na jezero. Usto, mjesečina je večeras toliko slaba da... Njezin zgranuti uzvik prekinuo gaje u daljnjem objašnjavanju. — Duncane, što izvodiš? Bilo je očito što, čak i njoj. Duncan je stajao kraj postelje s njezinim ogrtačem u rukama. — Omotaj ga oko sebe — rekao je. - Odnijet ću te do jezera. Madelyne je neodlučno zagrizla usnicu. Rado bi pošla na plivanje. Noć je bila vruća i vlažna. Ipak, što ako ih tko vidi? Duncan je strpljivo čekao da se odluči. Pomislio je kako upravo izgleda neopisivo privlačno. Tijelo joj je bilo omotano tankom plahtom, toliko tankom da su se kroz nju nazirale njezine napete bradavice. — Rekao si da izgledam iscrpljeno - napokon je progovorila - Možda... — Lagao sam. — Grijeh je lagati - podsjetila ga je pa ustala, čvrsto pridržavajući rubove plahte na grudima. — Moj sapun je u tvojoj škrinji. Željela ga je nečim zaposliti tako da se može omotati ogrtačem dok ne gleda u nju. Još se uvijek stidjela biti gola pred njim. Duncan se široko osmjehnuo i krenuo prema škrinji. Madelyne je pokušala istrgnuti ogrtač iz

164


GIGA

njegovih ruku, ali nije bila dovoljno brza. Trenutak potom stao je ispred nje. U jednoj ruci držao je sapun, a u drugoj zrcalo. — Tvoja modrica podsjeća me na Edmundovu kada si ga raspalila po oku — rekao je, dodavši joj zrcalo da sama pogleda. — Nikada nisam Edmunda raspalila po oku - odvratila je. - Otkud ti to? Uzela je zrcalo, pogledala se u njega i vrisnula. Duncan je prasnuo u smijeh. — Doista izgledam poput Kiklopa — naglo je izgovorila, bacila zrcalo na krevet i počela kosom pokrivati ozlijeñenu stranu lica. — Kako si me ovakvu uopće mogao poljubiti? upitala je. — Oko mije modro i nateklo i... Zvučala je kao da će se svakog trenutka rasplakati. Osmijeh na Duncanovu licu polako je izbhjedio. Rukama je obujmio njezino lice i primorao je da ga pogleda. Bio je posve ozbiljan. — Zato što te volim, Madelyne. Ti si sve što sam oduvijek želio, i puno više od toga. Misliš li da pokoja modrica može to promijeniti? Misliš li daje moja ljubav toliko plitka i površna? Madelyne je odmahnula glavom pa polako odmotala plahtu s tijela i pustila je da sklizne na pod. Stajala je pred svojim suprugom posve gola. I nije se više stidjela. Duncan ju je volio. To je jedino bilo važno. - Rado bih pošla s tobom na plivanje, Duncane — rekla je. - No radije se požuri, prije nego što te počnem preklinjali da sa mnom vodiš ljubav. Duncan je spustio lagan poljubac na njezine usnice. - O da, Madelyne, vodit ću ljubav s tobom. Itekako hoću. Madelyne je osjetila kako joj se tijelom razlila vrućina. Vidjevši kako su Duncanove oči potamnjele od strasti, duboko je uzdahnula od žudnje. Prebacio je ogrtač preko njezinih ranjena, omotao je njime i podigao je u naručje. Bez riječi iznio ju je iz sobe. Na putu do jezera nisu sreli nikoga. Duncan je bio u pravu. Mjesečina je doista bila preslaba da bi ih itko vidio. Usto, odnio ju je do uvale koja se nalazila dalje od mjesta na kojem je obično plivao. Madelyne je sjela na obalu, stavila noge u vodu i zaključila kako je za njezin ukus prehladna. Duncan je odvratio da će se ubrzo priviknuti. Umotana u ogrtač, promatrala je kako svlači košulju i hlače. Smjesta je zaronio ispod površine. Kad je izronio i stao ispred nje, shvatila je da mu voda dopire malo iznad pupka. Pružio joj je ruku, pozivajući je da mu se pridruži. Dakako, poslušala gaje. Doduše, ušla bi u vodu u ogrtaču da joj ga nije naglo svukao s ramena i bacio na obalu. Potrajalo je nekoliko minuta dok se nije priviknula na hladnoću, no tada je počela uživati. Bilo je doista uzbudljivo plivati bez ičega na sebi. — Osjećam se prilično raskalašeno — stidljivo je priznala Duncanu. Umjesto odgovora, nasmijao se. Uzela je sapun i hitro se oprala. Oprala je i kosu, pa zaronila u vodu daje ispere. Nakon trećeg izranjanja, ugledala je Duncana ispred sebe. Želio je samo razgovarati s njom, no smiješila se i gledala u njega onim svojim čarobnim pogledom. Voda joj je dosezala do grudi. Bradavice su joj bile ukrućene. Nije mogao odoljeti da ih ne prekrije dlanovima. Zabacila je glavu pozivajući ga daje poljubi. Tko bi tome odolio? Snažno ju je privio u naručje i gladno potražio njezine usnice. Jezikom je prodro duboko u njezina usta, divlje je ljubeći. Posve predvidljivo požudno, pomislila je Madelyne. Namjeravao ju je samo poljubiti i zatim odnijeti u postelju, gdje će nastaviti voditi ljubav, no Madelyne mu nije dopustila da prestane. Osjetivši kako je dlanom smjelo obuhvatila njegov napeti ud, čvrsto ju je privio uza se. Mahnito su se ljubili, izgarajući u obostranoj požudi. Madelyne je bila jednako gruba i odlučna poput Duncana. Osjetivši kako je divlje zarila nokte u njegova ramena, podigao ju je i spustio usnice na njezinu bradavicu. Začuvši kako je zajecala, posve je izgubio razum.

165


GIGA

Rekao joj je da ga obujmi nogama i počeo polako prodirati u nju. Čvršće se privila uz njega i zarila mu nokte dublje u ramena. — Duncane — nestrpljivo je zajecala. Nježno ju je poljubio u čelo. — Trudim se biti pažljiv s tobom, Madelyne — promuklo je šapnuo. — Poslije, Duncane — promrmljala je. — Budi pažljiv poslije. Duncan joj je udovoljio. Snažno se zabio u nju, pružajući joj užitak za kojim je čeznula, ništa manji negoli sebi. Vidjevši kako je, postigavši vrhunac, izvila leña, usnicama je prekrio njezine. Zudno upijajući njezine jecaje, ispustio je sjeme u nju. Osjetivši drhtaje njegova tijela, Madelyne je ponovo zajecala od užitka. Trenutak potom, opustila se u njegovu naručju, onemoćala od strasti, zadovoljna i ispunjena. Duncan je na vratu osjećao njezin vreli dah. Zadovoljno se osmjehnuo. — Prava si divljakuša, Madelyne. Glasno se nasmijala, oduševljena njegovim komplimentom pa rukom naglo pokrila usta, očito se sjetivši gdje su. - Nebesa, Duncane, misliš li da nas je netko možda vidio? Zvučala je istinski zgranuto takvom mogućnosti. Uronila je lice u udubinu njegova vrata. Duncan se zamalo zagrcnuo od smijeha. — Ne boj se, ljubavi, nitko nas nije vidio -šapnuo je. -Jesi li siguran? — Naravno. Mjesečina je preslaba da bi se išta vidjelo. — Hvala nebesima na tome — uzdahnula je. Bilo je očito da joj je pao kamen sa srca, sve dok Duncan nije nastavio. — Bila si dovoljno glasna da probudiš i mrtvace. Ljubavi, što se više uspaljuješ, to glasnije stenješ. — O, Bože — odvratila je Madelyne i pokušala zaroniti ispod površine. Duncan joj nije dopustio. Nasmijao se, tihim i dubokim zvukom koji je obožavala. — Nije mi krivo zbog toga rekao je. — Sve dok sam ja taj zbog kojega glasno stenješ. Namjeravala mu je reći daje grijeh biti toliko umišljen, no primio ju je za ramena i potopio. Jedva je stigla uhvatiti dah. Ponovo ju je poljubio pod vodom. Shvativši da gubi dah, uštipnula gaje daje pusti. Madelyne se kao dijete nije nikada igrala u vodi, pa nije znala kako se to čini. Kad ju je potopio, odmah je izronila i počela se braniti. Duncan joj je morao reći da bi i ona njega zauzvrat trebala potopiti. Pomislila je daje to doista šašava igra, no nakon nekoliko pokušaja, smijala se na sav glas. Na kraju gaje pokušala potopiti stopalom. Pritom je izgubila ravnotežu i potopila samu sebe. Kad joj je Duncan izvukao glavu ispod vode, pljuvala je, kašljala i istodobno mu pokušavala održati bukvicu. Ostali su u jezeru više od sat vremena. Duncan ju je učio kako pravilno plivati, budući da je shvatio da joj i na tom području nedostaje znanja. — Kad plivaš, izgledaš kao da se utapaš rekao je, započevši poduku uvredom. Nije mu zamjerila, čak gaje i poljubila da mu dokaže kako nije povrijedio njezine osjećaje. Kada ju je napokon uzeo u naručje i ponio prema zamku, bila je posve iscrpljena. Duncan je, za razliku od nje, bio raspoložen za razgovor, S rukama prekriženima pod zatiljkom ispružio se na postelji, promatrajući Madelvne kako četka svoju dugu kosu. Oboje su bili posve goli i nije im zbog toga bilo nimalo nelagodno. — Madelyne, kralj me pozvao k sebi — rekao je, trudeći se zvučati kao da se ne dogaña ništa osobito. — To je razlog zbog kojeg ujutro moram poći na put. — Kralj te pozvao k sebi? — ponovila je Madelyne, nesvjesno ispustivši četku iz ruke. — Jest - priznao je Duncan. — Rekao bih ti to ranije, ali nisam te želio uzrujati. -Ja sam takoñer dio te priče, zar ne? - ljutito je odvratila. — Duncane, neću ti dopustiti da me guraš u stranu i ponašaš se kao da me se to ne tiče. Imam prava znati što se dogaña. — Ne guram te u stranu niti se ponašam kao da te se to ne tiče - odvratio je Duncan. — Samo se trudim zaštititi te što više. — Prijeti li nam opasnost? — upitala je. — Naravno da prijeti — rekla je, ne ostavivši mu

166


GIGA

vremena da odgovori. — Kada polazimo? — Ne mi, Madelyne. Ja odlazim, a ti ostaješ ovdje. Tako je najsigurnije. Vidjevši kako je zaustila da mu protuslovi, odlučno je odmahnuo glavom. — Budem li se morao brinuti za tvoju sigurnost, to će me pouzdano omesti. Odlučio sam Madelyne. Ostaješ ovdje. — Hoćeš li mi se vratiti? Bilo je to doista čudno pitanje. — Naravno da hoću. — Kada? — Ne mogu ti odgovoriti koliko ću se dugo ondje zadržati, Madelyne. — Tjednima, mjesecima, godinama? Izgledala je prilično uplašeno. Prisjetivši se pustih godina njezina odrastanja, privukao ju je u naručje i nježno poljubio. — Naravno da ću ti se vratiti, Madelyne. Nebesa, ti si moja žena. — Tvoja žena - tiho je ponovila Madelyne. - Svaki put kada se toga prisjetim, prestanem se bojati budućnosti. Duncan se osmjehnuo. Madelyne više nije izgledala uplašeno. - Dopustiš li da te ubiju, pronaći ću tvoj grob i tada si doista nastradao, Duncane — zaprijetila je. - Znam - s osmijehom je odvratio. - Potrudit ću se da se to ne dogodi. — Obećavaš? — Obećavam. Dlanovima je nježno obujmila njegovo lice i duboko mu se zagledala u oči. - Moje će srce uvijek biti s tobom. Ionako si ga zarobio, ljubavi moja. - Ne, Madelvne. Ti si ta koja je zarobila moje srce — rekao je i privukao je k sebi. Zaspali su zagrljeni, umorni od voñenja ljubavi. Duncan je bio potpuno odjeven prije nego stoje svanula zora. Naredio je da pozovu Anthonyja pa sišao u veliku dvoranu. U trenutku kada se vazal pojavio, upravo je potrgao pečat s pisma koje je stiglo iz samostana. Anthony je šutke sjeo za stol sučelice njemu. Trenutak potom, ušla je Gerty s pladnjem kruha i sira. Vazal se primio jela i do vrha napunio želudac prije nego stoje Duncan završio s čitanjem. Novosti, po svemu sudeći, nisu usrećile njegova gospodara. Gurnuo je svitak od sebe i snažno lupio dlanom po stolu. - Vijesti su loše, gospodaru? — upitao je Anthony. — Kao što sam i pretpostavljao. Otac Laurance ne postoji. — Ali, čovjek kojeg ste ubili... — Louddon gaje poslao k meni — rekao je Duncan. - To mi je već bilo poznato, ali ipak sam mislio daje svećenik. — Na kraju krajeva, barem niste ubili Božjeg čovjeka - zaključio je Anthony slegnuvši ramenima. — Usto, Louddon od njega nije mogao ništa saznati. Otkad je došao, nije izašao iz zamka. Znao bih da jest. — Ne mogu si oprostiti što nisam na njega obratio pozornost. Trebao sam razmisliti o njegovu čudnu ponašanju. Taj propust mogao je moju ženu stajati života. — Ona vas zbog toga ne okrivljuje - rekao je Anthony. -Sve to zapravo i nije tako strašno kako je moglo biti, gospodaru. Zamislite što bi se dogodilo da smo mu se ispovijedali — dodao je, odmahnuvši glavom nad tom opscenosti. — Osim što Madelyne i ja nismo vjenčani — rekao je Duncan i ponovo lupio dlanom o stol. Svitak je poskočio i otko-turao se do podnožja vaze sa suncokretima. — Nebesa, to mi uopće nije palo na pamet. — Ni mojoj ženi, takoñer - odvratio je Duncan. — Sazna li, dobit će živčani slom, to je barem sigurno. Šteta što nemam vremena pronaći svećenika i oženiti se njome prije nego što odem.

167


GIGA

— Trajalo bi tjednima... Duncan je šutke kimnuo. -Jeste li joj rekli kamo idete? - upitao je Anthony. -Jesam, ali nemam namjeru reći joj išta o tom podlacu. Na povratku ću potražiti svećenika i dovesti ga sa sobom. Čekat ću do zadnjeg trenutka da joj kažem kako nismo vjenčani, a tad ćemo se ponovo vjenčati. Prokletstvo, kakve li zbrke! Anthony se osmjehnuo. Barun je bio u pravu. Gospa Madelyne doista bi dobila živčani slom. Duncan se prisilio prestati razmišljati o Lauranceovoj varci i usredotočio se na razgovor o obrani zamka u vrijeme njegova odsustva, pokušavajući predvidjeti svaku mogućnost. - Anthony, jasno ti je da u tebe imam najviše povjerenja - rekao je kada su završili. - Najbolji si i najsposobniji od svih mojih ljudi — dodao je, pokušavajući samoga sebe utješiti. Osobno je podučavao Anthonyja i znao je koliko je sposoban. Vazal se osmjehnuo. — S toliko vojnika koliko ostavljate ovdje, mogli bismo osvojiti Englesku — rekao je. —Jesi li vidio Geralda? Anthony je odmahnuo glavom. — Vojnici se okupljaju na tratini ispred staja — rekao je. — Vjerojatno je ondje, s njima. Ustali su od stola i uputili se prema stajama. Duncan je stao pred skupinu vojnika koja je čekala da podu na put i upozorio ih kako postoji mogućnost daje poziv koji je dobio lažan. Možda je riječ o smicalici, smišljenoj da ih natjera u stupicu. Zatim se okrenuo prema vojnicima koji ostaju u zamku. - Takoñer je moguće da Louddon čeka da napustim zamak kako bi napao — rekao je. Završivši, vratio se u zamak. Na putu do velike dvorane susreo je Madelyne. Čim ga je ugledala, nasmiješila se. Uzeo ju je u naručje i nježno je poljubio. - Ne zaboravi da si mi obećao da ćeš paziti na sebe — šapnula je. - Ne brini se, neću zaboraviti — odvratio je. Prebacio joj je ruku preko ramena i poveo je van. Na putu do staja morali su proći pokraj kapelice. Duncan je kratko zastao, proučavajući štetu od požara. - Po svemu sudeći, morat ću je potpuno obnoviti — rekao je. Razgovor o kapelici podsjetio je Madelyne na pismo. — Duncane, imaš li vremena pokazati mi pismo koje je stiglo iz samostana? Moram priznati da sam znatiželjna što piše o ocu Lauranceu. - Već sam ga pročitao. - Znaš čitati! Tako sam i mislila, ali nikada se time nisi pohvalio. Tek što pomislim da te poznajem, iznenadiš me. — Dakle, ipak nisam toliko predvidljiv koliko si mislila? -s osmijehom je upitao. Kimnula je. — U odreñenim stvarima posve si predvidljiv, Ah, kad bi barem mogao ostati. Željela bih da me naučiš samoobrani. Kad bih se mogla zaštititi, vjerojatno bi me poveo sa sobom. — Ne bih — odvratio je Duncan. - No mogu ti obećati da ću se pozabaviti time kad se vratim — rekao je, pokušavaju ći je umiriti. Napokon, možda to i nije bio tako neraziman zahtjev. Doista je postojalo nekoliko trikova koje bi svaka žena trebala znati. Madelyne nije bila osobito jaka, ali bila je iznenañujuće smjela. Budući da Gerald još nije bio sišao, Duncan je odlučio iskoristiti poklonjene minute. — Imamo dovoljno vremena za kratku lekciju — rekao je. - Budući da si dešnjakinja, uzmi mali bodež i stavi ga u pojas s lijeve strane tijela. — Zašto? — Zato jer ćeš ga tako puno lakše izvući. Ponekad je važna svaka sekunda. — Dakako! — uzviknula je Madelyne. — To je razlog zbog kojeg nosiš mač s desne strane tijela. Opazila sam da se najčešće služiš lijevom rukom. Stube! Duncane, jesu li zato postavljene uz lijevu stranu zida umjesto uz desnu? Kimnuo je. - Moj otac takoñer je bio ljevoruk. U slučaju napada, neprijatelj dolazi odozdo, a

168


GIGA

smještajem stuba uz lijevu stranu zida stječe se dodatna prednost. Moj otac shvatio je kako bi se u tom slučaju mogao desnom rukom osloniti o zid i tako zadržati ravnotežu za vrijeme borbe, što njegov napadač ne bi mogao. — Bio je doista mudar — odvratila je Madelyne. - Ljudi se većinom služe desnom rukom. Kakve li krasne zamisli sagraditi dom tako da odgovara njegovim potrebama. — U stvari, moj otac duguje tu zamisao jednom od mojih stričeva — rekao je Duncan, zadovoljan sto je uspio skrenuti njezinu pozornost sa sadržaja pisma. Nakratko, jer Madelyne se nije dala samo tako smesti. — Sto piše u pismu, Duncane? - Ništa osobito — odvratio je. — Laurance je napustio samostan kad mu je nareñeno da pode služiti Louddonu. Mrzio je što joj mora lagati. Ipak, činio je to u najboljoj namjeri. Svim srcem želio ju je poštedjeti briga. - Vjerojatno je bio dobar i pošten čovjek dok ga se moj brat nije dočepao - uzdahnula je Madelyne. - Pobrinut ću ic da njegovo tijelo bude odneseno u samostan. Sigurno ga žile propisno pokopati. - Ne - naglo je izgovorio Duncan i istog se trenutka primorao sniziti ton. — Već sam se za to pobrinuo. Madelyne je bila zbunjena njegovom žestinom. Srećom za Duncana, ugledala je Geralda kako im prilazi pa nije ustrajala na objašnjenju. - Adela i ja odlučili smo se vjenčati čim se vratim — rekao je. — Nadam se da će dotle isplakati sve suze. Duncan je iznenada uzeo Madelyne u zagrljaj i strasno je poljubio. — Nadam se da ti nećeš stići ni pomisliti na plakanje prije negoli se vratim - rekao je. Madelyne se usiljeno nasmiješila, trudeći se zadržati suze. Uostalom, nije imala namjeru sramotiti se pred vojnicima. Suhih očiju promatrala je kako njezin suprug napušta za-mak. Anthony je stajao do nje. — Vratit će se — rekla je šaptom. — Obećao mi je da hoće, Anthony. - Barun je čovjek od riječi, gospo. Morate mu vjerovati. - Morat ću pronaći nešto čime ću se zaposliti dok ga nema - rekla je. — Duncan je rekao da će me podučiti metodama samoobrane kada se vrati. - Metodama samoobrane? - zbunjeno je ponovio Anthony. - Jest. Želi biti siguran da ću se u slučaju potrebe moći obraniti - objasnila je, svjesna daje pomalo zaobišla istinu. Znala je da će Anthonyja lakše natjerati na suradnju bude li vjerovao kako je to Duncanova zamisao. Uostalom, nije bila posve neiskrena. - Možda bi me ti mogao podučiti nečem korisnom - predložila je. - Što misliš o tome? Bi li mogao odvojiti sat ili dva dnevno za poduku o samoobrani? Poduku o samoobrani? Anthony je u prvi trenutak bio toliko zgranut da nije mogao doći do riječi. Zurio je u nju, ne vjerujući da ozbiljno misli to stoje rekla. Madelyne se nije dala smesti. Doista nije vidjela ništa ćud no u svom zahtjevu. - Poći ću do Neda i zamoliti ga da mi napravi jedan lijepi luk i nekoliko strijela. Brzo učim, i ako mi pokažeš kako se gada, sigurna sam da ću u tili čas svladl ti taj dio gradiva. Anthony je iznenada dobio silnu želju prekrižiti se. Nije, dakako, jer njegova gospodarica gledala je u njega očima punim nade i povjerenja. Budući daje bio meka srca, nije ju mogao odbiti. —Ja ću se pobrinuti da Ned izvrši taj zadatak — rekao je. Madelyne mu je oduševljeno zahvalila. Anthony se naklonio i pošao svojim putem, razmišljajući kako gaje Madelyne upravo opteretila s još jednim problemom s kojim će morati izaći na kraj. Njegova glavna dužnost bila je pobrinuti se za njezinu sigurnost. No, kako stvari stoje, morat će se pobrinuti i za zaštitu svojih vojnika od gospodarice. Uroñeni smisao za humor spasio gaje od očaja. Putem do kovačnice prasnuo je u smijeh. Tako

169


GIGA

im Bog pomogao. Mogao bi se okladiti da će za manje od tjedna svaki od njegovih vojnika trčati uokolo sa strijelom u stražnjici.

DVADESETO POGLAVLJE 'Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.'

170


GIGA

Novi zavjet, Evanñelje po Mateju, 7:2 Duncan je, prvi od svih, nanjušio opasnost. Podigao je ruku i zaustavio kolonu. Vojnici su se polako poredali uz njega. Nitko nije progovorio ni riječ. Čim je zvuk kopita uminuo, zavladala je potpuna tišina. Barun Gerald bio je s njegove desne strane. Kao i njegovi ljudi, šutke se pokorio Duncanovoj prosudbi. Reputacija baruna Wextona bila je neupitna. Gerald je u prošlosti imao prigode vidjeti ga u bitki i na vlastite oči uvjeriti se u njegove sposobnosti. Iako su bili približno istih godina, osjećao se poput njegova učenika. Kad je Duncan drugi put podigao ruku, nekoliko vojnika izdvojilo se iz skupine i pošlo u izvidnicu. - Pretiho je - rekao je Duncan. Gerald je kimnuo. — Ipak, ovo nije mjesto na kojem bih postavio zasjedu, Duncane — rekao je. — Upravo tako — složio se Duncan. — Zbog čega si onda toliko sumnjičav? Vidiš li koga? Ja ne. - Osjećam da su ondje - odvratio je Duncan. - Pritajili su se u šumi. Kratak zvižduk začuo se na lijevoj strani proplanka. Duncan se hitro okrenuo u sedlu i zapovjedio vojnicima da se podijele u skupine. Vojnik koji ih je upozorio zviždukom dojahao je natrag i stao ispred Duncana. — Koliko ih je? — upitao je Duncan. — Ne znam točno, uočio sam samo odsjaj nekoliko štitva, gospodaru. — Pomnoži to sa stotinu i dobit ćeš točan broj — rekao je Duncan. — Rekao bih da se skrivaju duž ruba šume — izjavio je mladić. Duncan je kimnuo pa isukao mač iz korica. Gerald ga je primio za nadlakticu. - Ne zaboravi, Duncane, ako je Morcar s njima... — Tvoj je — odvratio je Duncan. — Ti se možeš pozabaviti Louddonom - rekao je Gerald. Duncan je odmahnuo glavom. — Neće ga biti. Kurvin sin skriva se na Williamovu dvoru. Bio sam u pravu, Geralde. Louddon se okoristio kraljevim pečatom da me na prevaru izmami iz zamka. Ovo je posljednja podmuklost koju ću mu dopustiti. Dovoljno dugo igrali smo se skrivača. Šutke je promatrao kako se prve tri skupine vojnika rasporeñuju u polukrug duž zapadne strane kosine, a druge tri skupine duž istočne. Posljednja skupina ostala je uz njega i Geralda. U njoj su bili najbolji vojnici odabrani za izravan napad. Gerald je bio i više nego zadovoljan Duncanovom strategijom. - Ostat će zarobljeni u vlastitoj klopci - zadivljeno je zaključio. — A sad ćemo nas dvojica zatvoriti krug — rekao je Duncan. — Uzvikni bojni poklič, Geralde. Gerald je znao da mu je namjerno prepustio tu čast. Okrenuo se u sedlu, visoko podigao mač i uzviknuo bojni poklič. Zvuk njegova glasa odjeknuo je okolnim brdima. Vojnici koji su u polukrugu Čekali duž kosine, naglo su krenuli naprijed. Mreža se zatvorila. Bio je to Duncanov dan. Ni trenutka nije posumnjao u pobjedu. Vojnici, skriveni iza stijenja i gustoga grmlja postali su žrtvom vlastite prepredenosti. Duncan je ponovo dokazao svoju nadmoćnost. Svaki njegov vojnik borio se hrabro i srčano poput lava. Bez milosti prema protivniku. U sveopćem metežu potkraj bitke Gerald je napokon spazio Morcara. Dugi trenutak ukrizali su poglede. Morcar mu se tada podrugljivo nacerio u lice. Okrenuvši leda Geraldu, potrčao je

171


GIGA

prema mjestu gdje je svezao konja, očito procije-nivši kako ima dovoljno vremena za bijeg. Gerald se posve izbezumio. Ljutit poput zvijeri, počeo je mačem krčiti put do svog neprijatelja, ne gledajući ni lijevo ni desno, a kamoli iza sebe. Duncan je bio prisiljen posjeći mačem nekoliko vojnika koji bi njegovu prijatelju zacijelo proboli leda da nije na njega pazio. Cijelo vrijeme urlao mu je da smiri, no Gerald ga nije slušao. Duncan je bio izvan sebe od bijesa. Od svojih ljudi zahtijevao je apsolutnu disciplinu, jednaku onoj koju je i sebi nametnuo. Unatoč tomu, upravo Gerald, koji je i sam zapovijedao vojnicima i nedvojbeno bio dobro upućen u pravila ratovanja, posve je izgubio nadzor nad sobom. Gerald zapravo uopće nije čuo nijedno Duncanovo upozorenje. Oči su mu bile preplavljene mržnjom. Srdžba je preuzela vlast nad njegovim razumom. Morcar je uzjahao konja i pogledom potražio Geralda. Nije se žurio pobjeći. Napokon, Gerald je bio na nogama. Kako bi ga mogao dostići? Preziran osmijeh na njegovu licu pretvorio se u glasan podrugljiv smijeh nakon stoje vidio kako se Gerald spotaknuo i srušio se na koljena. Morcar je odlučio iskoristiti ponuñenu priliku. Podbovši konja, nagnuo se u stranu i uperio mač prema Geraldu. Gerald je odglumio slabost. Oslonjen na koljeno, pognute glave čekao je Morcara da mu se približi. Moracar je zamahnuo mačem. Gerald je naglo skočio u stranu i plosnatom stranom mača zbacio ga iz sedla. Našavši se na leñima, Morcar se hitro pokušao okrenuti na bok i dohvatiti ispušteni mač, no Gerald mu to nije dopustio. Stopalom mu je prikliještio ruku. Podigavši pogled, Morcar je vidio Geralda iznad sebe; vrhom mača držao ga je prikovanog za zemlju. Čvrsto je stisnuo vjede i zajecao. - Ima li u paklu žena koje ćeš silovati, Morcaru? — upitao je Gerald. Morcar je raskolačio oči od zaprepaštenja. Umro je sa spoznajom da Gerald zna stoje učinio Adeli. Duncan nije svjedočio njegovu obračunu s Morcarom. Zajedno sa svojim vojnicima odbio je posljednji pokušaj otpora i potjerao preostale neprijatelje dublje u šumu, a zatim se vratio na mjesto netom završenog okršaja, raspitujući se o broju mrtvih i ranjenih. Kad je napokon krenuo tražiti Geralda, sunce je zamicalo za planine. Našao ga kako sjedi, oslonjen o stijenu. Obratio mu se, no Gerald mu nije odgovorio. Smeten, odmahnuo je glavom. — Prokletstvo, Geralde, što ti je? — upitao je. — Gdje ti je mač? — dodao je, odjednom shvativši daje njegov prijatelj nenaoružan. Gerald je napokon podigao pogled. Oči su mu bile nate-kle, a lice podbuhlo. Iako ničim nije pokazao daje to opazio, Duncanu je bilo jasno da to može biti samo posljedica plača. — Tamo gdje mu je i mjesto — odvratio je Gerald, glasa lišena bilo kakva osjećaja. Duncan je slegnuo ramenima i udaljio se. Malo zatim, kad je pronašao Morcarovo tijelo, postalo mu jasno o čemu je Gerald govorio. Njegov je mač bio zaboden u Morcarov vrat. Odlučili su prenoćiti na grebenu iznad mjesta na kojem se odvila bitka. Duncan i Gerald šutke su pojeli oskudan obrok. Sve do mraka nisu progovorili ni riječi. Gerald je vrijeme iskoristio da se u tišini riješi srdžbe. Duncanova srdžba u tišini je sve više rasla. Kada je napokon progovorio, Gerald je bio pun gnušanja. - Cijelo vrijeme bio sam u zabludi, Duncane. Bio sam ljutit na Morcara zbog onoga stoje učinio Adeli i zakleo sam se da ću ga ubiti. Bila je to odluka mog razuma. Ali, kada sam ga vidio, sve se promijenilo. Nešto se u meni slomilo i više nisam mogao razumno razmišljati. Kurvin sin nasmijao mi se u lice... — Ne moraš se opravdavati zbog toga — tiho je odvratio Duncan. — Ipak, imam osjećaj da bi me najradije zadavio golim rukama. - Ponašao si se poput budale, Geralde. Da nisam bio ondje i čuvao ti leda, bio bi mrtav. Žudnja za osvetom zamalo te stajala života — rekao je i zašutio, dajući Geraldu vremena da

172


GIGA

razmisli o njegovim riječima. Odjednom je shvatio da njegova ljutnja na Geralda prelazi granicu razuma. U njegovu karakteru uočio je manu koju je i sam imao. I to gaje rasrdilo. — Jest, bio sam budala — priznao je Gerald. — To je sve što ću priznati. Zao mi je zbog toga, ali to je sve zbog čega žalim. Duncan je znao da Geraldu nije bilo lako priznati pogrešku. - Ne tražim tvoju ispriku, Geralde. Nisam nimalo bolji od tebe. I ja sam bio zaveden žudnjom za osvetom. Madelyne je ranjena u bitki zato što se ondje našla mojom krivnjom. Mogla je izgubiti život. I ti i ja ponašali smo se poput budala, bez imalo razuma u glavi. - Istina je - uzdahnuo je Gerald. — Ipak, nemam namjeru to priznati ikome osim tebi, Duncane. Da je Madelyne poginula, nikada ne bi upoznao čaroliju njezine ljubavi. Ne bi ni znao što si izgubio. - Čaroliju njezine ljubavi? — ponovio je Duncan, začuñen pjesničkim načinom izražavanja svoga prijatelja. To nije bilo nimalo nalik na njega. — Ne mogu to drugačije objasniti — odvratio je Gerald porumenjevši od nelagode. - No istina je da si lud za njom. Ne čudim se, jer Madelyne je neodoljivo iskrena i neukaljana, Sigurno si požalio što si je zarobio, no meni je drago zbog toga. Ona mije vratila Adelu. — Žao mi je jedino stoje Madelyne upletena u moj sukob s njezinim bratom, i to je sve zbog čega žalim — odvratio je Duncan. — Ah, moja draga Adela - uzdahnuo je Gerald. — Mogao sam poginuti. Adela bi zauvijek ostala zakinuta za čaroliju moje ljubavi. Duncan se osmjehnuo. — Nisam posve siguran bi li te oplakivala ili slavila zbog tvoje smrti. Gerald je prasnuo u smijeh. — Reći ću ti nešto, no ako o tome samo zucneš, budi siguran da ću ti jezik odrezati. Prije nego stoje pristala udati se za mene, morao sam joj nešto obećati. Duncan se zagledao u njega, očito zainteresiran. Gerald je kratko pročistio grlo. — Morao sam joj obećati daje neću uzeti u postelji. Duncan je zgranuto odmahnuo glavom. — Uživaš li u mučenju samoga sebe, Geralde? Namjeravaš li održati to obećanje? — Naravno — odvratio je Gerald. Duncan nije mogao vjerovati što čuje. — Živjet ćeš s njom poput svećenika? - zaprepašteno je upitao. — Ne. Učim od tebe, Duncane. — O čemu, zaboga, govoriš? — Obećao si Adeli da može ostati živjeti u tvom zamku dokle god želi, sjećaš li se? A zatim si mi rekao neka je uvjerim da promijeni mišljenje. Bilo je to prilično mudro od tebe. Stoga se tako i ponašam. — Razumijem. Gerald se nasmijao. — Ne, ne razumiješ — rekao je. - Obećao sam Adeli daje neću uzeti u postelji. Naravno, sve dok sama ne promijeni mišljenje. Duncan se osmjehnuo. Napokon je shvatio stoje Gerald naumio. — Znam da će za to trebati vremena - rekao je. - Adela me voli, ali još uvijek nema povjerenja u mene. Pristao sam na njezin zahtjev samo zato jer sam siguran da neće moći odoljeti mom šarmu. Duncan je prasnuo u smijeh. — Trebali bismo poći na počinak — predložio je Gerald. — Hoćemo li ujutro nastaviti prema Londonu? — Ne, poći ćemo k barunu Rhineholdu. Njegov utjecaj presudan je za provoñenje mog nauma. — Kojeg nauma? — Moram okupiti saveznike, Geralde. Igra je završena. Zamolit ću Rhineholda da o tome izvijesti ostale plemiće. Bude li sve kako treba, svi zajedno naći ćemo se u Londonu za dva ili

173


GIGA

najviše tri tjedna. — Hoćeš li tražiti da doñu tamo u pratnji svojih vojnika? -upitao je Gerald. Bio je svjestan da Duncan može bez poteškoća okupiti masu ljudi. Iako su se plemići često meñusobno sukobljavali boreći se za moć, prevlast ili povlastice, svi su se s jednakim poštovanjem odnosili prema barunu Wextonu. Svaki od njih redovito mu je slao svoje najbolje vitezove na vojnu poduku. Nijedan mu ne bi okrenuo leña. Ovisili su o njemu u mnogo čemu. Duncan od njih nikada do sad nije tražio uslugu. Stoga se s velikom sigurnošću moglo pretpostaviti da će mu složno pružiti potporu. — Ne — odvratio je Duncan. — Nemam namjeru dizati ustanak. Jedino želim da budu nazočni u Londonu. Ne želim izazvati kralja, samo se suočiti s njim, licem u lice, zajedno s ostalim plemićima. To je razlika, Geralde. -Ja ću svakako biti na tvoj strani, no to sigurno i sam znaš — rekao je Gerald. — Louddon je odigrao svoju zadnju prljavu igru. Ne vjerujem da kralj zna koliko je pokvaren. Kako bilo, namjeravam ga prosvijetliti. Tada više neće moći ignorirati taj problem, Pravda mora biti zadovoljena. — Prosvijetlit ćeš našeg vladara u nazočnosti plemića? —Jest, učinit ću to. Svaki od njih zna što se dogodilo Adeli - rekao je Duncan. — Mislim da bi možda trebali saznati i ono što smo nas dvojica tek nedavno saznali. — Zašto? — upitao je Gerald. Zvučao je prilično tjeskobno. — Hoće li Adela takoñer morati stati pred kralja i reći... — Ne. Adela će ostati kod kuće. Nema nikakve potrebe da ponovo prolazi sve to. Gerald se istog trenutka oraspoložio. - Zbog čega onda... — Želim da kralj čuje za stoje sve Louddon sposoban. I želim da to čuje pred svojim plemićima. — Očekuješ li da će časno postupiti? — To je ono što ćemo uskoro saznati, Geralde. Mnogi vjeruju kako kralj nije sposoban za takvo što. Ja nisam jedan od njih — istaknuo je. — Prema meni se uvijek časno odnosio. Ne bih ga olako osudio. Gerald je šutke kimnuo. - Madelyne će morati poći s nama, zar ne? — Da, morat će. To je neizbježno. Prema izrazu Duncanova lica Geraldu nije bilo teško zaključiti kako time nije ni najmanje oduševljen. Duncanu se pomisao da Madelyne poñe na dvor nije sviñala ništa više nego njemu, kada se radilo o Adeli. — Madelyne će morati svjedočiti o tome što se dogodilo. U protivnom će biti moja riječ protiv Louddonove. — Želiš li reći da ishod ovisi o njezinu svjedočenju? - upitao je Gerald. Lice mu je bilo namrgoñeno poput Duncanova. — Naravno da ne - odvratio je Duncan. — No obojica smo se koristili njome da bismo jedan drugome naudili. Nije mi to lako priznati, Geralde. — Ipak, spasio sije od Louddona kada sije odveo od njega — istaknuo je Gerald. — Adela mije ispričala ponešto o njezinu životu. Duncan je kimnuo. Bio je umoran od neprestanih sukoba s Louddonom. Sada kada je pronašao ljubav, želio je svaki trenutak provoditi s Madelyne. Shvativši da oponaša Odiseja, njezina heroja, osmjehnuo se. Madelyne mu je pričala kako je hrabri ratnik bio primoran izdržati sve nevolje prije nego što se vrati voljenoj ženi. Proći će još dva duga tjedna prije nego stoje bude mogao ponovo uzeti u zagrljaj. Duboko je uzdahnuo pa shvatio kako se ponaša prilično patetično. - Ako ništa drugo, kad se vratim kuti, prije odlaska u London svakako tu... - Što? - upitao je Gerald. Začuvši njegovo pitanje, Duncan je shvatio kako glasno mrmlja

174


GIGA

vlastite misli. — Svakako ću se njome oženiti — rekao je i krenuo na počinak, ostavivši Geralda da se pita o čemu to, zaboga, govori. Ljudi koji su boravilu u Duncanovu zamku bili su prisiljeni donekle promijeniti svoje ustaljene navike za gospodarova odsustva. Bila je riječ o prijeko potrebnim mjerama opreza, a svaka od njih bila je usko vezana uz gospodaricu. U prijepodnevnim satima u dvorištu se više nije moglo sresti žive duše. Iako su sluškinje ljeti imale običaj prati rublje i plesti prostirke izvan zamka, sada su radije ostajale u njemu. Kao i svi drugi, čekale su popodne da izañu van i udahnu malo svježeg zraka. Točnije, čekale su da Madelyne završi svoju vježbu gañanja lukom i strijelom. Madelyneina odlučnost da svlada tu vještinu dovela je Anthonyja na rub živaca. Doista se trudio podučiti je pravilno gañati, no prema svemu sudeći, trudio se uzalud. Ipak, morao je priznati da se divi njezinoj upornosti. Kako bilo, preciznost je bila druga priča. Neprestano je gañala barem metar i pol ili dva iznad mete. Anthony je to stalno isticao, no Madelyne je ostala gluha. Bio je prisiljen tražiti Neda da joj napravi novu zalihu strijela. Najmanje pedeset njih odletjelo je preko bedema prije nego sto je shvatila da ne smije tako visoko gañati. No sada je barem mogla pokupiti strijele iz grmlja, drveća, baraka ili rasprostrtog rublja i ponovo se njima služiti. Anthony je odlučio biti strpljiv. Razumio je što njegova gospodarica želi postići. Istina, htjela je naučiti samoobranu, ali željela je i da njezin suprug bude ponosan na nju. Nije to bilo puko nagañanje. Sama mu je to neprestano ponavljala. Činila je to samo zato jer je bila toliko loša učenica i bojala se da će Anthony odustati od poduke. Vazal to, dakako, ne bi učinio. Ionako joj nije mogao odbiti nijednu zamolbu. Jednog kasnog popodneva u zamak je stigao glasnik s porukom od kralja Williama. Anthony ga je dočekao u velikoj dvorani, očekujući da mu usmeno prenese poruku. No glasnik mu je uručio svitak. Uzeo ga je, pa pozvao Maude i naredio joj da se pobrine da glasnik dobije hranu i piće. Madelyne je ušla u dvoranu u trenutku kada je vojnik krenuo za Maude u kuhinju. Istog trenutka spazila je svitak. - Stoje novo, Anthony? Je li nam Duncan poslao vijesti? — upitala je. - Nije - odvratio je Anthony. — Pismo je od kralja — dodao je i uputio se prema škrinji, smještenoj uza zid nasuprot kuhinji, na kojoj je stajala lijepo izrezbarena duguljasta drvena kutija. Madelyne je bila uvjerena kako služi samo za ukras, sve dok Anthony nije podignuo poklopac i stavio svitak u nju. Stajala je dovoljno blizu da vidi kako u kutiji ima još svitaka. Očito se radilo o kutiji u kojoj Duncan drži svoja pisma i dokumente. — Nećeš ga pročitati? — upitala je nakon stoje Anthony spustio poklopac. - Morat ćemo pričekati da se barun Wexton vrati da bismo saznali što kralj želi od nas — rekao je. Prema izrazu njegova lica Madelyne je zaključila kako ga to ni najmanje ne veseli. Možda bih mogao poslati nekoga da dovede fratra, ali to bi potrajalo - dodao je. —Ja bih ga mogla pročitati — rekla je Madelyne. Anthony ju je zaprepašteno pogledao. Madelyne je osjetila kako joj u obraze navire vrućina. Znala je daje porumenjela. - Istina, znam čitati, ali Anthony, doista bih voljela kada hi to zadržao za sebe. Ne želim postati predmetom ismijavanja — dodala je. Anthony je šutke kimnuo. - Prošla su već dva tjedna od Duncanova odlaska - podsjetila ga je Madelyne. — A mogao bi proći i cijeli mjesec prije nego što se vrati. Sam si mi to rekao, zar ne? Ima li smisla čekati svećenika da nam pročita kraljevu poruku? — Naravno da nema — odvratio je Anthony pa otvorio kutiju, izvadio svitak i stavio ga u

175


GIGA

njezine ruke. Sjeo je za stol, položio ruke na njega i šutke čekao da Madelyne započne čitati. Pismo je, po običaju, bilo pisano službenim latinskim jezikom. Madelyne nije bilo teško pročitati ga, niti Anthonyju prevesti što u njemu piše. Glas joj ni u jednom trenutku nije zadrhtao, no ruke jesu. Kada je završila s čitanjem, toliko je podrhtavala daje zamalo ispustila svitak. Pismo nije bilo napisano lijepim i uljudnim tonom. Od prve do posljednje riječi kralj se nije trudio prikriti srdžbu. Zahtijevao je da se Madelyne odmah pojavi pred njim. To ju zapravo nije ni približno toliko uznemirilo koliko najava da će poslati četu vojnika daje dovede. — Dakle, poslat će vojnike po vas — tiho je prozborio Anthony, glasom koji je podrhtavao od napetosti. Madelyne je znala da se Anthony našao u rascjepu. Bio je odan Duncanu i zakleo se da će izvršavati njegove zapovijedi, no i Duncan i Anthony bili su kraljevi vazali. Williamova zapovijed bila je iznad svih. I stoga se morala poštovati. - Piše li još štogod? - upitao je Anthony. Madelyne je polako kimnula. Podigla je pogled sa svitka i slabašno mu se osmjehnula. Nadala sam se da nećeš pitati — rekla je šaptom. — Po svemu sudeći, Anthony, kralj je zaključio kako je sukob izmeñu dvojice njegovih plemića nastao zbog njihovih sestara. Želi da zavada prestane i predlaže, jest, uporabio je upravu tu riječ... predlaže da se svaka sestra vrati svome bratu. Oči su joj se naglo ispunile suzama. — Predlaže i drugu mogućnost—promucala je. — A to je da se Duncan mnome oženi, — Kralj očito ne zna da ste već vjenčani — rekao je Anthony. Mračan izraz njegova lica još se više pomračio zato što je bio primoran gospodaricu držati u zabludi. — Jest, samo... ako Duncan pristane na to, Adela se mora udati za Louddona. — Tako nam Bog pomogao — tjeskobno je izgovorio Anthony. — Ne smijemo joj reći ni riječi o tome — hitro je odvratila Madelyne. — Reći ću joj samo da kralj zahtijeva da se pojavim pred njim. Anthony je kimnuo. — Znate li pisati, gospo? — naglo je upitao. — Znam — odvratila je Madelyne. — U tom slučaju, ako kralj još nije poslao svoje vojnike po vas, možda bismo mogli dobiti na vremenu. — Vrijeme za što, Anthony? — Za povratak vašega supruga, gospo — odvratio je i hitro se uputio prema škrinji, uzeo duguljastu kutiju i stavio je pred Madelyne. - Unutra ćete naći sve potrebno — rekao je. Madelyne je izvadila papir i pribor i pripremila se za pisanje. Anthony je ustao i pognute glave počeo koračati duž stola, pokušavajući smisliti sadržaj poruke. Madelyne je u kutiji opazila svitak s pečatom Lauranceova samostana. Znatiželja je bila jača od nje. Odlučila je iskoristiti vrijeme da ga pročita. Anthony je podigao pogled na Madelyne u trenutku kad je završila s čitanjem. Prepoznavsi pečat pisma koje držala u ruci, shvatio je daje daljnje pretvaranje uzaludno. — Barun vas je želio poštedjeti briga, gospo - rekao je i položio joj dlanove na ramena, pokušavajući je utješiti. Madelyne nije rekla ni riječ. Polako je podigla pogled i zagledala se u njega. Anthony je bio zgranut izrazom njezina lica. Djelovala je mirno i uzvišeno. Istog trenutka shvatio je koliko je prestravljena. Bio je to izraz koji je imala na licu prvih tjedana otkad je postala Duncanova zarobljenica. Želio ju je umiriti, ali nije znao kako. Pokuša li joj objasniti kako se barun namjerava vjenčati s njom čim se vrati, možda će pogoršati situaciju. Oboje su znali da joj je lagao. Gospo, imajte na umu da vas suprug voli - rekao je, žaleći što mu ništa drugo nije palo na

176


GIGA

pamet. - Nije mi suprug, zar ne, Anthony? — rekla je. - Što bi želio da napišem kralju? — dodala je, naglo svrnuvsi pogled na stol. Glas joj je bio blag, nadasve uljudan. Anthony je odustao od daljnjih objašnjenja. Morat ću to prepustiti barunu, zaključio je, pokušavajući se usredotočiti na sadržaj poruke. Na kraju, bilo je to kratko pismo s porukom da je barun Wexton odsutan i stoga ne može biti izviješten o kraljevu zahtjevu. Anthony je tražio da mu Madelyne dvaput pročita napisano i zatim zadovoljno kimnuo. Pričekao je da se tinta posuši, pa smotao pismo u svitak i predao ga kraljevu glasniku s naredbom da se požuri dostaviti ga vladaru. Madelyne je ustala i pošla u sobu spakirati najnužnije stvari. Bila je svjesna da kraljevi vojnici mogu svakog trenutka doći po nju. Ostatak popodneva provela je u razgovoru s Adelom. Dakako, nije joj rekla sve. Namjerno je izostavila dio kraljeve poruke koji se odnosio na mogućnost njezine udaje za Louddona. Madelyne je znala da bi prije umrla nego dopustila da se to dogodi. Takoñer, nije joj bilo ni na kraj pameti staviti Duncana u položaj da mora birati. Preskočila je večeru i pošla ravno u svoju sobu u kuli. Više od sat vremena stajala je uz prozor, zagledana u daljinu. Sada, kada je bila sama, napokon se mogla prepustiti osjećajima. Lauranceova prevara doista je morala biti ranije otkrivena. Nije se mogla prestati okrivljavati što nije obratila pozornost na njegovo čudno ponašanje. Tada je počela okrivljavati Dun-cana. Da tijekom vjenčana obreda nije bila toliko prestravljena, primijetila bi da nešto nije u redu. Nijednog trenutka nije posumnjala daje Duncan znao za tu obmanu. Bila je sigurna daje i on vjerovao da su vjenčani. Ipak, nije joj zbog toga bilo nimalo lakše. I dalje je bila srdita. Namjerno joj je lagao o sadržaju pisma iz samostana. Znao je koliko drži do istine, a ipak je to učinio. Nikada mu nije lagala, a čime joj je uzvratio? — Čekaj dok te se dočepam promrmljala je. - Adelino vrištanje bit će pjesma za tvoje uši prema onome što ću ti prirediti. Napadaj srdžbe nije joj pomogao da se smiri. Naposljetku se rasplakala. Oko ponoći bila je posve iscrpljena od suza i zbrkanih osjećaja. Nagnula se kroz prozor i uprla pogled u mjesec. Bio je pun i svijetao. Obasjava li i Duncana? Spava li negdje na otvorenom ili je u nekoj od soba na dvoru? Svrnula je pogled na obližnju uzvisinu. Krajičkom oka uočila je kretanje. Pozornije se zagledavši, vidjela je vuka kako se uspinje prema vrhu. Bio je to doista vuk, zar ne? Možda isti kojeg je već vidjela. Izgledao je jednako veliko i snažno. Požalila je što Duncan nije uz nju da mu može dokazati kako vuk nije plod njezine bujne mašte. Promatrala je kako uzima ostatke mesa koje mu je ostavila i zamiče u šumu na suprotnoj strani brda. Zaključila je kako je vjerojatno preumorna i iscrpljena da bi mogla vjerovati tome stoje vidjela. Sigurno je riječ o običnom psu, uvjeravala se. Doista bih morala obuzdati svoju bujnu maštu. Duncan je bio njezin vuk. I volio ju je. Nijednog trenutka nije posumnjala u to. Jest, lagao joj je u vezi s pismom, ali bila je sigurna da nije lagao kada je rekao daje voli. Ta pomisao prilično ju je utješila. Duncan je previše držao do časti da bi se poslužio takvim sredstvima. Legavši u postelju, pokušavala je zaspati, no strah joj to nije dopuštao. Nebesa, otkad je Duncan preuzeo brigu o njezinoj budućnosti, osjećala se posve mirnom i sigurnom. I sve to samo zato jer je vjerovala da su vjenčani. Sve do danas. Sada je ponovo bila preplašena. Kralj je zahtijevao da doñe na dvor. Ponovo će se s sresti s Louddonom. A on će zahtijevati da mu se vrati.

177


GIGA

Sklopila je ruke i počela se moliti. Molila se Bogu da čuva Duncana. Molila se za Adelinu i Geraldovu budućnost. Prisjetila se Edmunda i Gilarda pa se i za njih pomolila. Na kraju se pomolila za sebe. Molila je Boga da joj udijeli hrabrosti. Hrabrosti da se suoči s ñavlom.

DVADESETPRVO POGLAVLJE 'Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, da se ne bi učinio sam sebi mudar.'

178


GIGA

Stari zavjet, Mudre izreke 26:5 Duncan je znao da nešto nije kako treba istog trenutka kada je stigao do zidina zamka. Anthony mu nije došao u susret. Ni Madelyne. Obuzet strašnim predosjećajem, naglo je podbo pastuha i preko spuštena mosta pojurio u dvorište. Adela je dotrčala u dvorište u trenutku kada je Gerald sjahao. Kratko je zastala, pogleda uprta u dvojicu muškaraca pa potrčala prema Geraldu i bacila mu se u naručje. Niz obraze su joj se slijevale suze. Nekoliko dugih minuta Duncan je nestrpljivo čekao da Adela doñe k sebi i kaže što se dogodilo. Robert, njegov drugi podreñeni, krupan čovjek, žurno im je prišao odlučivši se uplesti. Dok je Gerald smirivao Adelu, ispričao je Duncanu kako je gospodarica bila prisiljena napustiti zamak u pratnji kraljevih vojnika. —Je li na pismu koje je glasnik donio bio kraljev pečat? — upitao je Duncan. Robert gaje zbunjeno pogledao. - Ne bih znao, barune. Nisam ga vidio. Usto, gospodarica je ustrajala da ga uzme sa sobom — rekao je, pa naglo snizio ton. — Nije željela da netko vašoj sestri pročita sadržaj. Duncan nije bio siguran kako bi to protumačio. Napokon je zaključio da je u pismu zacijelo pisalo nešto što se odnosilo na Adelu. Madelyne ju je po običaju željela zaštititi od suvišnih briga. Sumnjao je da kralj doista ima namjeru ugroziti njegove interese. Ne, kralj se prema plemićima u pravilu odnosio časno. Duncan je stoga bio uvjeren da vladar neće donositi nikakvu odluku dok ne čuje obje zavañene strane. Sve je to bila Louddonova spačka. Kladio bi se u vlastiti život da jest. Istog trenutka zapovjedio je vojnicima da se pripreme za nastavak putovanja. Bio je toliko gnjevan da je jedva mogao razmišljati. Jedinu utjehu našao je u činjenici da je Anthony pošao s Madelyne u London. Odani vazal poveo je nekolicinu njegovih najboljih vojnika sa sobom. Robert je rekao da nije želio povesti veći broj vojnika, da kralj ne bi posumnjao u njegove namjere. — Znači li to da Anthony vjeruje kako je pismo doista došlo od kralja? - upitao je Duncan. — Nije mi to povjerio, pa ne znam — odvratio je Robert. Duncan je zatražio da mu dovedu odmorna konja. Vidjevši konjušara kako se približava sa Silenom, začudio se. Bio je siguran daje Madelyne odabrala pastuha za svoj put do Londona. James, nenaviknuo da mu se gospodar izravno obraća, teškom mukom promucao je odgovor. — Bojala se da bi njezin brat mogao nauditi konju ako shvati da je vaš, gospodaru. Točno tako je rekla. Duncan je kratko kimnuo. Bilo je posve tipično za njegovu ženu da se brine za sudbinu konja. — Tražila je da jaše jednog od kraljevih konja — objasnio je James. Adela ih je počela preklinjati da je povedu. Duncan je bio posve spreman za polazak, no morao je pričekati nekoliko dragocjenih minuta da Gerald smiri njezin histerični napadaj. Nakon što joj je objasnio da ne može poći s njima, njegov siroti prijatelj morao se zakleti grobom svoje majke da će joj se vratiti živ i zdrav. Bila je to najblesavija zakletva koju je Duncan ikada čuo s obzirom na to da je Geraldova majka bila živa. Ipak, nije mu bilo ni na kraj pameti prosvjećivati svoju sestru u njezinoj zabludi, budući daju je zakletva umirila, pa je napokon pustila Geralda iz zagrljaja. — Hoće li nam se gospa Madelyne vratiti, barune? — upitao je James. Svrnuvši pogled na konjušara, Duncan se sažalio vidjevši koliko je zabrinut. — Kasnimo više od tjedna - blago je odvratio. - No, ne brini se, dovest ću gospodaricu natrag, Jamese. Bilo je to sve što je rekao. Sljedeći put progovorio je tek kad su nakratko zastali, na polovici puta do Londona. Da konjima nije bio potreban odmor, Gerald je bio siguran da uopće ne bi

179


GIGA

stali. Duncan se izdvojio i stao po strani. Nakon nekoliko minuta, Gerald mu je prišao da porazgovara s njim. - Nešto bih ti savjetovao, prijatelju - rekao je. Dunacan se okrenuo i bez riječi ga pogledao. — Sjeti se moje reakcije kad sam ugledao Morcara. Ne dopusti da srdžba ovlada tobom. Ipak, što god se dogodilo, čuvat ću ti leda, to ti mogu obećati. Duncan je kimnuo. - Smirit ću se čim ugledam Madelyne. U Londonu je već najmanje tjedan dana. Bog zna što joj je Louddon učinio. Kunem se svime na svijetu, Geralde, ako ju je samo pipnuo... — Louddon je prelukav da bije ozlijedio, Duncane. Treba njezinu potporu, nije mu u cilju razljutiti je. Ne, na dvoru je previše ljudi koji bi tome mogli svjedočiti. Ponašat će se prema njoj kao prema voljenoj sestri. — Nadam se da si u pravu — odvratio je Duncan. —Ja... zabrinut sam za nju. Gerald gaje potapšao po ramenu. — Prokletstvo, čovječe, prestravljen si. Bojiš se daje ne izgubiš, jednako kao što se i sam bojim da ne izgubim Adelu. — Prave smo muškarčine - rekao je Duncan. — Bez brige, neću se rasrditi. Čim vidim Madelyne, bit će sve u redu. — Ako ti tako kažeš - rekao je Gerald. - No ima još nešto. Adela mi je rekla o pismu koje si primio iz samostana. — Odakle, pobogu, ona zna za to? — začudio se Duncan. — Madelyne joj je rekla. Po svemu sudeći, našla ga je i pročitala. Duncanova ramena naglo su se spustila. Njegove brige upravo su se podvostručile. Nije bio siguran što će poduzeti u vezi s tim. —Je li Adela rekla kako je Madelyne reagirala na tu vijest? Sigurno je bila ljutita? Nebesa, nadam se da jest. Gerald je smeteno odmahnuo glavom. — Zašto se nadaš da se razljutila? — Lagao sam joj, Geralde, i bilo bi mi lakše daje ljutita nego... Ne bih želio da pomisli kako sam je prevario, da sam se vjenčao s njom samo zato daje uvučeni u svoju postelju — tiho je rekao. Bilo mu je doista teško pretočiti osjećaje u riječi. - Kada smo se sreli, pokušavala me uvjeriti daje Loud-don neće tražiti. Rekla je da mu nije stalo do nje. Nije me pokušavala zavaravati, Geralde. Tako mi svega, doista je vjerovala u to. Louddon je, dakako, glavni krivac što Madelyne nema ni trunke samopouzdanja. Dvije godine uporno ju je zlostavljao. — Dvije godine? —Jest, otkad je njezina majka umrla. Nakon toga poslao ju je k ujaku. No dvije godine bila je pod njegovom paskom, a i sam znaš koliko može biti okrutan. Otkad je sa mnom, postala je druga osoba, ali još uvijek je prilično... ranjiva. Gerald je kimnuo. — Znam da si joj želio reći da Lauran-ce nije svećenik, no razmisli što bi se dogodilo da nije pročitala to pismo. Bila bi posve nepripremljena. Louddon bi to sigurno iskoristio. — Jest, daje to morala saznati od njega, sigurno bi se slomila - priznao je Duncan. — Znaš li daje tražila daje naučim samoobrani? Nažalost, nije bilo vremena za takvo što. Ne mogu si oprostiti što mi to nije prije palo na pamet. Ako joj se išta dogodi... Osjećaj krivnje posve gaje obuzeo. Duboko je uzdahnuo, pokušavajući odagnati strašne slike koje su mu se redale pred oćima. Madelyne je bila toliko mila i bezazlena. A sada je bila u ñavoljim rukama. Gerald nije znao što bi mu rekao kako bi mu olakšao muke. — Mjesec je pun — rekao je. — Ima dovoljno svjetla da nastavimo put. — Bilo bi glupo ne iskoristiti tu prednost - odvratio je Duncan. Ostatak puta više nisu progovorili ni riječi. Madelyne je pokušavala zaspati. Nalazila se u sobi do Clari-ssine, a zidovi su bili tanki poput papira. Rukama je pokrila uši trudeći se ne čuti Louddonov razgovor sa sestrom, no to je bilo

180


GIGA

nemoguće. Dosad je već dovoljno čula; za njezin ukus i previše. Slušajući njihov razgovor, pozlilo joj je. Glava joj je pucala od bola. Louddon se ponašao posve predvidljivo. Dočekao ju je ispred dvorca i čim je sjahala, zagrlio ju je i poljubio u obraz. Naravno, ponašao se prema njoj kao prema voljenoj sestri. Bilo je očito kako mu je osobito stalo da Anthony stekne takav dojam. No čim su se našli nasamo, u njezinoj sobi, njegovo se ponašanje stubokom promijenilo. Obasuo ju je bujicom pogrda i zatim je tako snažno udario daje pala na pod. Udario ju je po istom obrazu koji je netom bio poljubio. Istog trenutka požalio je zbog toga jer joj je lice počelo na-ticati. Budući daje znao kako njegovim neprijateljima neće trebati dugo da shvate što se dogodilo, zaključao ju je u sobi i proširio vijest daje njegova sestra proživjela pakao za vrijeme boravka kod baruna Wextona, stoga joj je potrebno nekoliko dana da bi se oporavila. Za razliku od Louddona koji je bio posve predvidljivo podmukao, Clarissa je za Madelyne bila pravo razočaranje. Nakon stoje razmislila o svemu, Madelyne je shvatila kako je o svojoj starijoj polusestri stvorila nestvarnu sliku, temeljenu na vlastitim željama i očekivanjima. Željela je vjerovati kako je Clarissi stalo do nje, iako se nikada nije potrudila odgovoriti joj ni na jednu poruku koju joj je bila poslala. Kao ni Sara. Ipak, Madelyne je uvijek nalazila isprike za njihovo ponašanje. Sada je napokon shvatila istinu. Clarissa je bila jednako sebična i samoživa koliko i Louddon. Sara se čak nije ni pojavila u Londonu. Clarissa je objasnila njezino odsustvo time što se nedavno udala za baruna Ruchiera i nije ga željela ostaviti samog. Za Madelyne je to bila potpuna novost. Dotad nije imala pojma čak ni da se Sara zaručila, a kamoli udala. Madelyne je napokon odustala od pokušaja da zaspi. Clarissa je bila glasna poput piljarice. Ili narikače. Bila je nadarena za jadikovku i upravo je na sav glas kukala Louddonu o sramoti koju im je Madelyne priredila. Dijelovi razgovara jasno su dopirali kroz vrata izmeñu njihovih soba. Clarissa je govorila o Rachael. Glasom ispunjenim gañenjem redala je klevete na njezin račun, jednu goru od druge. Madelyne je znala da Louddon mrzi njezinu majku, no nikada joj nije palo na pamet da i njegove sestre osjećaju jednaku mržnju prema njoj. — Želio si tu kuju od prvog trenutka kad sije ugledao -izjavila je Clarissa. Madelyne je ustala i tiho odškrinula vrata, tek toliko da proviri kroz njih. Ugledala je Clarissu kako s vrčem vina u ruci sjedi na jastucima obloženoj klupici pod prozorom. Louddon je stajao sučelice njoj. U ruci je takoñer držao vrč vina. — Rachael je bila prava ljepotica - grubo je odvratio Louddon. - Kad joj je otac okrenuo leña, bio sam oduševljen. Poznato ti je da ju je prisilio na brak. U protivnom bi se udala za baruna Rhineholda. Clarissa se prezirno nasmijala pa popila dug gutljaj vina. Nekoliko kapljica guste crvene tekućine palo je na njezinu haljinu, ali to joj, očito, nije smetalo. Posegnula je za velikim vrčem na stolu i ponovo napunila svoj. Louddonova sestra bila je jednako privlačna poput njega, iste svijetloplave kose i očiju boje lješnjaka. Izraz njezina lica, kada je bila srdita, bio je jednako ružan i odbojan poput njegova. - Rhinenhold nije imao šanse protiv našeg oca — rekla je. - No otac je na kraju ipak ispao budala, zar ne? Rachael gaje izigrala. Pitam seje li Rhinehold znao da nosi njegovo dijete kada se udala za našeg oca? — Nije mogao znati — odvratio je Louddon. - Nakon udaje, Rachael ga više nije vidjela. Kada se Madelyne rodila, otac je nije želio ni pogledati. Kao ni svoju ženu. Rachael je bila propisno kažnjena za svoju ludost. — Nadao si se da ćeš ti biti taj koji će je utješiti, zar ne, Lo-uddone? — upitala je Clarissa. Vidjevši kako ju je prostrijelio pogledom, glasno se nasmijala. - Bio si zaljubljen u nju -

181


GIGA

podbola gaje. — Nažalost, gadio si joj se. Da nije bilo tog kopileta, sigurna sam da bi se ubila. Sam Bog zna da sam joj dovoljno puta to predložila. Znaš li, dragi moj, da često mislim kako se nije slučajno poskliznula i pala niz stube. Možda ju je netko gurnuo. — Oduvijek si bila ljubomorna na nju, Clarissa — povikao je Louddon. —Jednako kao što si ljubomorna i na njezinu kći, bila ona zakonita ili ne. — Nisam ljubomorna ni na koga — vrisnula je Clarissa. — Nebesa, jedva čekam da se sve ovo završi. Kunem ti se da ću onda reći Madelyne sve o Rhineholdu i njezinoj majci. Možda ću joj reći i da sije ubio. — Nećeš joj reći ni riječi o tome - srdito je promrsio Louddon i izbio joj vrč iz ruke. — Glupa si kao noć, sestro. Nisam ubio Rachel. Poskliznula se i pala niz stube. — Vjerojatno je pokušavala pobjeći od tebe — prezirno je odvratila Clarissa. — Neka ti bude - bijesno je odvratio Louddon. — No zapamti da nitko nikada ne smije saznati da Madelyne nije naša sestra. To bi nas dovelo na loš glas. — Hoće li mala kuja učiniti ono što tražiš od nje? Jesi li siguran da će pred kraljem svjedočiti u tvoju korist? Ili možda neće? — Učinit će sve što budem tražio od nje — oholo je odvratio Louddon. — Oduvijek je bila i ostala kukavica. Usto, našoj sestrici mora biti jasno da ću ubiti njezina ujaka bude li neposlušna. — Prava je šteta stoje Morcar ubijen - rekla je Clarissa. — Platio bi pozamašnu svotu za Madelyne. Sada je više nitko neće htjeti. — U zabludi si, Clarissa. Jaje želim. Neću nikome dopustiti da se njome oženi. Začuvši Clarissin razbludni smijeh, Madelyne je polako zatvorila vrata. Klimavim korakom uputila se do posude za umivanje i u posljednji trenutak ispustila sadržaj želuca u nju. Suznih očiju bacila se na postelju i zabila glavu u jastuk. Njezina majka ušla je brak noseći dijete drugog muškarca. Bila je istinski zgranuta. Odjednom, bljesak istine prodro je iz pozadine njezina uma. Suze žalosnice pretvorile su se u radosnice. Upravo je shvatila da nije u krvnom srodstvu s Louddonom. Prisjetila se kako je Duncan pričao o Rhineholdu i njihovu savezništvu. Pitala seje li barun takoñer na dvoru. Voljela bi ga vidjeti. Je li se ikada oženio? Ipak, Louddon je bio u pravu: nitko nikada ne smije saznati... Istog trenutka shvatila je daje to glupost. Naravno da će reći Duncanu. Sigurno će biti jednako sretan poput nje kad sazna istinu. Napokon se uspjela pribrati. Morala je dobro razmisliti o svemu i pronaći način da spasi oca Bertona i Duncana. Louddon je vjerovao kako će svojevoljno pristati izdati jednog da bi spasila drugog. Adelina budućnost takoñer je bila na kocki, no nije se željela time dodatno opterećivati. Gerald i Adela uskoro će se vjenčati, a kada se to dogodi, svi planovi o njezinoj udaji za Louddona ionako će pasti u vodu. Veći dio noći provela je smišljajući plan, a prije nego što je zaspala, kratko se pomolila da Louddon ostane predvidljiv kakav je bio. Pomolila se i za Duncana, sa željom da mu nj ništa ne dogodi i na kraju zamolila Boga da joj udijeli dovoljno hrabrosti za njezin naum. Prije sna, zatvorila je oči i ponovo se prepustila svojini dječjim maštarijama. Svaki puta kad se kao djevojčica bojala da će Louddon doći po nju i odvesti je kući, zamislila bi da Odisej stoji uz njezinu postelju i čuva je. Dječja maštarija ipak se donekle promijenila. Umjesto Odiseja, sada je uz njezinu postelju stajao Duncan. Jest, našla je nekog moćnijeg od svog mitskog ratnika. Vuka. I vuk će je zaštititi. Sljedećeg popodneva Madelvne je u pratnji svoga brata bila pozvana pred kralja. Ispred hodnika koji je vodio u Willia-move odaje Louddon je zastao i osmjehnuo joj se. — Računam na tvoju iskrenost, Madelvne — rekao je. - Sve što trebaš učiniti je reći kralju što se dogodilo tvom domu i tebi. Ostalo ću mu sam objasniti. — I time ću sama potpisati Duncanovu presudu, zar ne? To je ono s čim računaš? — upitala

182


GIGA

je. Osmijeh na Louddonovu licu naglo je izblijedio. Nije mu se svidio ton kojim mu se njegova sestra obratila. - Čini se da si u meñuvremenu previše digla nos, Madelvne. Sjeti se svog dragog ujaka. Svakog trenutka mogu poslati svoje momke da ga posjete. Neće oklijevati da mu prerezu vrat. — Otkud znam da to već nisi učinio? — odbrusila je. — Tako sam i mislila — dodala je kad ju je naglo ščepao za ruku. — Ne možeš kontrolirati svoju opaku narav, Louddone. Nikada to nisi mogao. Otkud znam da moj ujak već nije ubijen? Kao stoje i očekivala, Louddon se pokazao posve predvidljivim. Snažno ju je pljusnuo. Prsten s brušenim kamenom koji je nosio na ruci ogrebao joj je usnicu i tanak mlaz krvi potekao joj je niz bradu. — Pogledaj na što si me natjerala — bijesno je promrsio. Podigao je ruku i zamalo je još jednom pljusnuo, no Anthony je naglo izašao iz sjene i leñima ga pritisnuo uza zid. Rukama ga je čvrsto stegnuo za vrat. Prema izrazu njegova lica Madelyne nije ni najmanje sumnjala da gaje posve spreman zadaviti. Namjerno je izazvala Louddona nadajući se kako će izgubiti vlast nad svojim postupcima. Dovraga, doista nije imala nikakva razloga biti zahvalna Anthonyju što se upleo u njezin plan. — Anthony, pusti ga — uzdahnula je. Shvativši da zvuči prilično grubo, blago mu je položila ruku na rame. — Molim te, Anthony. Vazal je nevoljko odmahnuo glavom i pustio ga. Louddon je istog trenutka pao na koljena i počeo kasljati, pokušavajući doći do zraka. Nekoliko trenutaka vazal gaje mirno promatrao pa svrnuo pogled na Madelyne. — Imam plan — šapnula je. — Bez obzira na to što kažem ili učinim, nemoj se upletati. Moram zaštititi Duncana. Anthony je kratko kimnuo, premda bije najradije bio upitao je li dio njezina plana izazvati Louddona daje ubije. I zašto, zaboga, misli daje Duncanu potrebna zaštita? Prema njegovu sudu, zaštita je trebala njoj, no čini se daje to bilo posljednje što ju je zabrinjavalo. Vidjevši kako pomaže Louddonu da se osovi na noge, morao je duboko udahnuti da se svlada. Nije želio doticati tog lupeža. — Louddone, ne vjerujem da već nisi naudio ujaku Berto-nu — rekla je kad ju je brat pokušao odvući od Anthonyja. — Neću napraviti ni koraka dalje dok to ne riješimo. Louddon je bio zaprepašten njezinom smjelosti. Nije djelovala ni najmanje plaho ni prestravljeno. - Kako ćeš kralju objasniti tragove udaraca na mom licu, Louddone? - upitala je. - Ne ideš pred kralja — ljutito je odvratio. - Odvest ću te natrag u sobu, Madelyne. Porazgovarat ću s njim u tvoje ime. Madelyne je iščupala ruku iz njegova čvrsta stiska. — Time nećeš ništa postići — rekla je. — Prije ili poslije, htjet će me vidjeti. Danas, sutra ili sljedećeg tjedna. Svejedno je, Louddone, nećeš to moći izbjeći. I, znaš li što ću tada učiniti? - Reći ćeš mu istinu — prezirno je odvratio. — Što bi drugo? I time ćeš pokopati baruna Wextona - dodao je i glasno se nasmijao. — Ne možeš si pomoći, Madelyne. -Jest, budem li govorila pred kraljem, reći ću mu istinu. No, što ako ne kažem ni riječ, Louddone? Sto ako se umjesto odgovora na kraljeva pitanja jednostavno zagledam u tebe? Tako mi Boga, Louddone, to je ono što ću učiniti. Razljućen njezinom prijetnjom, zamalo ju je ponovo udario. No vidjevši Anthonyjev prijeteći pogled, predomislio se i spustio ruku. - Poslije ćemo to raspraviti — rekao je, znakovito pogledavši Anthonyja. — Čim budemo sami, Madelyne, promijenit ćeš mišljenje. To ti mogu obećati. Madelyne je duboku udahnula trudeći se prikriti strah. - Ne, Louddone - rekla je. — Odmah ćemo to raspraviti. U protivnom, Anthony će poći do kralja i reći mu da si me j! udario. - Misliš li da će William mariti?

183


GIGA

- Upletena sam u tvoj sukob s barunom Wextonom pa bih rekla da hoće, Louddone — odvratila je. — Takoñer, reći ću Anthonyju da mu prenese moju zabrinutost vezanu uz tvoje planove o ubojstvu ujaka Bertona. Sumnjam da će mu se svidjeti pomisao na sukob s crkvom zbog toga što je njegov plemić ubio njihova svećenika. - Kralj neće povjerovati u to. Osim toga, prokleto dobro znaš daje tvoj dragi ujak živ. No, ustraješ li u svojoj tvrdoglavosti, uskoro više neće biti. Izazivaj me i dalje, kujo, i... — Poslat ćeš me k njemu. To je ono što ćeš učiniti, Louddone. Louddonu je krv naglo navrla u obraze. Sirom otvorenih očiju zurio je u Madelyne. Nije mogao vjerovati koliko se promijenila. Stajala je pred njim, uzdignute glave, i gledala ga ravno u oči. I to pred svjedokom. Odjednom se zabrinuo. Cijeli njegov pakleni naum počivao je na tome daje privoli na suradnju. U protivnom nije mogao uvjeriti kralja da se okrene protiv Duncana. Prokletstvo, računao je s tim da će mu Madelyne reći kako je Wexton razorio njegov dom i zarobio je. — Očekuješ od mene da govorim samo istinu, zar ne? — upitala je Madelyne. - Sto ako kažem kralju kako si pokušao ubiti baruna Wextona? — Govorit ćeš samo ono što te se pita — srdito je odvratio. — Radije razmisli o mom zahtjevu, Louddone — savjetovala mu je. Pusti me da odem k ujaku. Ostat ću ondje i prepustiti tebi da se snañeš s barunom Wextonom kako znaš i umiješ. Madelyne bi najradije vriskala od jada stoje to morala izgovoriti. Nije željela Louddonu pružiti priliku da se bez njezina svjedočenja suoči s Duncanom. Znala je koliko može biti podao. — Kunem ti se, Louddone, stanem li pred kralja, gotov si. Istina je možda porazna za Duncana, no moja će šutnja biti porazna za tebe. — Kada ovo završi... — Ubit ćeš me, zar ne? - odvratila je, mirno slegnuvši ramenima. — Nije me briga, Louddone — hladno mu je odbrusila. - Učini što te volja. Louddonu nije trebalo dugo da shvati moguće posljedice njezine prijetnje. Zaključio je kako je najpametnije da se odmah riješi njezine nazočnosti na dvoru. Stvar je bila jednostavna. Nije imao dovoljno vremena uvjeriti je da pristane na suradnju. Prekjučer je čuo daje zasjeda koju je Moracar postavio Duncanu neslavno propala. Moracar je mrtav, a Duncan bi mogao svakog trenutka stići u London. Možda bi joj trebao udovoljiti. Njezin odlazak mogao bi mi ići u korist, zaključio je. — Za sat vremena otići ćeš odavde, ali u pratnji mojih ljudi, Madelyne, a ne Wextonovih — dodao je, kratko pogledavši Anthonyja. — Nema nikakva razloga da idu s tobom. Na Wextonu je da se pobrine za svoju sestru, a sada kada si se vratila, ja ću se pobrinuti za tebe. Madelyne se složila prije nego što je Anthony stigao izustiti i riječ. Vidjevši njezin uporni pogled, vazal je nevoljko kimnuo. Ipak, nije mu bilo ni na kraj pameti da poštuje njihov dogovor. Slijedit će Madelyne ma kamo išla. Diskretno, naravno, tako da Louddonovi ljudi ne opaze da ih slijedi. - U tom slučaju, vratit ću se u zamak — glasno je izgovorio, nadajući se da će mu Louddon povjerovati. — Moram s kraljem izmijeniti nekoliko riječi — promrmljao je Louddon. — Reći ću mu da se ne osjećaš dobro, Madelyne, no oboje znamo da će doći vrijeme kada ćeš morati stati pred njega. — Odgovorit ću na njegova pitanja — odvratila je Madelyne. — Onako kako očekuješ nevoljko je dodala, vidjevši njegov sumnjičavi pogled. Izgleda da joj je povjerovao. - U redu - rekao je. — Možda posjet tvom ujaku i nije tako loša zamisao. To će te, nadam se, podsjetiti kako je starac prilično krhka zdravlja. Maloj kuji doista je trebalo osvježiti pamćenje, zaključio je Louddon. Očito je zaboravila kako je svećenik star i slab, i posve nemoćan obraniti se. Jest, dobro će joj doći da ga ponovo vidi. Tada će zasigurno spustiti nos. Više se neće usuditi biti toliko drska. Ponovo ću je imati u šaci.

184


GIGA

— Usto, možda mi uspije pobrinuti se za Duncana prije tvog povratka na dvor — dodao je. — Poñi u sobu i spakiraj svoje prnje, Madelyne. Vojnici će te čekati u dvorištu. Madelyne je odlučila odglumiti poniznost. Pognula je glavu i zahvalila mu. — Doista se osjećam prilično izmučeno — rekla je. - Nadam se da se kralj neće protiviti tvojoj molbi da nakratko posjetim... — Mojoj molbi? - nasmijao se Louddon. - Neće ni znati za to. Nisam u položaju da ga moram išta moliti niti zamarati takvim sitnicama — umišljeno je dodao i okrenuo joj leda. Madelyne je šutke promatrala kako ulazi u hodnik koji je vodio prema kraljevim odajama. Polako se okrenula i uputila prema svojoj sobi. Anthony ju je slijedio u stopu. - Previše riskirate, gospo nezadovoljno je promrmljao. - Vašem se suprugu to ni najmanje neće svidjeti. — Oboje znamo da Duncan nije moj suprug — odvratila je. - Moraš shvatiti da se ne smiješ upletati, Anthony. Louddon ne smije posumnjati u moje motive. — Gospo, znam da želite zaštititi Adelu, no to je Geraldova dužnost i... — Nisi u pravu, Anthony — prekinula ga je. — Trenutačno jedino želim dobiti na vremenu, stoga moram poći k ujaku. On mije poput oca. Louddon će ga zasigurno ubiti ako mu se usprotivim. Ne mogu to dopustiti. Moram ga zaštititi. — Prije svega, trebali biste se pobrinuti zaštititi sebe - odvratio je Anthony. — Ne možete zaštititi cijeli svijet. Gdje vam je bila pamet? Je li vam uopće jasno u kakvu ćete se ranjivom položaju naći čim napustite dvor? — Tu gdje jesam znatno sam ranjivija - tiho je rekla i za utjehu potapšala Anthonyja po ruci. — Bit ću u ranjivom položaju sve dok Duncan ne riješi taj problem. Reci mu kamo sam otišla kako bi mogao odlučiti što će dalje. — Što bi dalje? - upitao je Anthony. — Mora odlučiti hoće li doći po mene ili neće. — Nije moguće da dvojite... Madelyne je duboko uzdahnula. - Ne, zapravo ne dvojim — polako je izgovorila odmahnuvši glavom. - Duncan će doći po mene i nakon toga neću više biti zabrinuta za ujaka. Ostavit će svoje vojnike da paze na njega. Nadam se da ga neću morati dugo čekati. Anthony je shvatio daje ne može nagovoriti da odustane od svog suludog nauma. — Poći ću za vama i držati vas na oku, gospo - rekao je. — Krene li nešto po zlu, samo viknite i... - Moraš ostati ovdje i prenijeti Duncanu moju poruku -odvratila je. — Naći ću nekoga da se pobrine za to — rekao je Anthony. — Obećao sam gospodaru da ću čuvati njegovu ženu — dodao je istaknuvši posljednju riječ. Iako to nije željela priznati, Madelyne je bilo drago što se može pouzdati u Anthonyjevu pomoć bude li potrebno. Spakiravši svoje stvari, požurila se u dvorište. U pratnji trojice Louddonovih vojnika uputila se prema kraljevoj ko-njušnici. Stigavši pred ulaz, Madelyne je odlučila nakratko ostati sama na svježem zraku dok muškarci pronañu konje i osedlaju ih. Bilo joj je drago što u meñuvremenu nije naletjela na Cla-rissu. Louddonje, po svemu sudeći, još uvijek razgovarao s kraljem, i punio mu uši lažima o Duncanu. Skupina ljudi nedaleko od nje znatiželjno je promatrala njezin odlazak. Modrice na njezinu licu još su bile vidljive i Madelyne je htjela-ne htjela morala čuti njihove sumnjičave komentare. Visoka, otmjeno odjevena crvenokosa žena odvojila se iz skupine i požurila se prema Madelyne. Bila je prava ljepotica, profinjenih crta lica i kraljevskoga držanja, no pogled koji joj je uputila nije bio prijateljski. Dugo su bez riječi gledale jedna u drugu. — Pretpostavljam da želite razgovarati sa mnom — napokon je progovorila Madelyne. — Osjećam se prilično nelagodno što vam se ovako obraćam - odvratila je žena. — Imajte u vidu da moram misliti na svoju reputaciju.

185


GIGA

— Želite li reći da biste zbog razgovora sa mnom mogli doći na loš glas? - upitala je Madelyne. Žena je djelovala iznenañena njezin pitanjem. - Naravno — priznala je. — Vjerujem da vam je poznato da više niste na najboljem... — Recite što imate i idite — prekinula ju je Madelyne. —Ja sam gospa Eleanora - predstavila se. — Dakle, čuli ste za mene? - nastavila je, vidjevši kako ju je Madelyne iznenañeno pogledala. — Možda vam je barun Wexton spomenuo... —Jest, čula sam za vas — drhtavim glasom prošaptala je Madelyne. Nije si mogla pomoći. Stojeći u svojoj staroj, izno-šenoj putnoj haljini pred tom lijepom, raskošno odjevenom ženom, osjećala se posve sićušnom i beznačajnom. Žena koja je trebala postati Duncanova supruga bila je sve što Madelyne nije. Suzdržana, uzvišena i neopisivo samouvjerena. Madelyne je sumnjala daje ikada bila nespretna, čak i kao djevojčica. — Moj otac očekuje da će uskoro s barunom Wextonom dogovoriti datum našega vjenčanja. Jadno dijete, željela sam vam samo izraziti svoje žaljenje povodom ove situacije. Ne mogu reći da svoga budućega supruga okrivljujem zbog toga stoje učinio. Htio je samo vratiti milo za drago. Ipak, pitam se je li vas barun Wexton ugrozio tijekom... Začuvši sumnju u njezinu glasu, Madelyne se razljutila. — Ako me takvo što morate pitati, očito je kako ga uopće na poznajete — odbrusila je. Okrenuvši joj leña, uzjahala je konja kojeg je jedan od vojnika doveo pred nju. Smjestivši se u sedlo, ponovo je svrnula pogled na nju. — Barun Wexton nije me ni na koji način ugrozio. Ako nemate ništa protiv, rado bih vas nešto upitala. Gospa Eleanora kratko je kimnula. — Volite li baruna Wextona? Nakon duge minute koja je prošla u tišini, postalo je očito da joj gospa Eleanora nema namjeru odgovoriti. Ipak, podigla je obrve, a iz njezina oholog, prezirnog pogleda Madelyne je zaključila kako takvo pitanje smatra nadasve glupim. — Pogriješili ste kada ste me nazvali jadnicom - rekla je Madelyne ne trudeći se prikriti srdžbu. - Duncan nema namjeru oženiti se vama. Ako vaš otac očekuje dogovoriti s njim datum vašega vjenčanja, očekuje uzalud. Kada bi to učinio, barun Wexton morao bi se odreći svoga najvećega blaga. — A to je? - tiho je upitala gospa Eleanora. — Mene — odvratila je Madelyne. -Ja sam njegovo najveće blago. A čak i vi vjerojatno znate da Duncan nije glup — dodala je i naglo podbola konja. Gospa Eleanora morala je odskočiti u stranu da joj se makne s puta. Trenutak potom lik njezine suparnice nestao je oblaku prašine koju su podigla kopita Madelyneina konja. Gospa Eleanora više nije djelovala ni najmanje oholo i nedodirljivo. Bilo je očito daje izvan sebe od bijesa. Madelyne je bila i više nego zadovoljna. Osjećala se kao daje upravo pobijedila u važnoj bitki. Istina, bila je to djetinjasta pobjeda, temeljena na grubosti i neuljudnosti. No ipak - pobjeda je pobjeda.

DVADESETDRUGO POGLAVLJE 'Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.'

186


GIGA

Novi zavjet, 2. poslanica Korinćanima 5:7 Ispričala mu je sve, do posljednje riječi. Za to su joj bila potrebna skoro dva dana. Dragi svećenik zahtijevao je da mu Madelyne svaku situaciju opiše do u sitnice. Želio je da mu dočara svaki osjećaj, svaki izraz lica, svaki ishod. Ugledavši Madelyne na ulazu svoje male kuće smještene iza kapelice, oči oca Bertona ispunile su se suzama radosnicama. Prvi dan stalno je ponavljao kako mu je nedostajala. Činilo se da ne može izaći na kraj s plimom osjećaja. Slušajući je, bez prestanka je uzdisao i otirao suze iz kutova očiju. Madelyne, naravno, takoñer nije mogla prestati plakati. Ujak ju je uvjeravao kako je posve u redu prepustiti se osjećajima. Napokon, bili su sami. Svećenici s kojima je dijelio kuću otišli su u posjet prijatelju koji se razbolio. Tek u vrijeme večere, kada su jedno sučelice drugome sjeli za stol, Madelyne je započela pripovijedati o proteklim dogañajima. Namjeravala gaje samo ukratko izvijestiti o svemu, no ujak joj to nije dopustio. Želio je čuti svaku pojedinost. Poticao ju je da govori, upijajući svaku izgovorenu riječ. Madelyne to nije smatrala neobičnim. Budući da se bavio skupljanjem i prevoñenjem starih priča, njezin se ujak naviknuo biti strpljiv i pedantan u svemu što je činio. Čim ga je ugledala, Madelyne se zabrinula za njegovo zdravlje. Prema svemu sudeći, svećenik se pomalo zgurio od njihova rastanka. Ramena su mu bila malo više spuštena, leda malo više pogrbljena, i sve u svemu, više nije mogao toliko brzo hodati. Ipak, pogled mu je bio jednako bistar, a um jednako brz. Otac Berton bio je i oštrouman kao prije. Kada je spomenuo kako se njegovi prijatelji vjerojatno neće vratiti kako bi posljednje godine svog života proveli s njim, Madelyne je zaključila da su promjene koje je opazila na njemu vjerojatno posljedica usamljenosti, a ne bolesti. Bila je uvjerena kako će Duncan uskoro doći po nju. Ipak, kada se nakon tri za nju duga dana nije pojavio, njezina vjera počela je hlapiti. Povjerila je ujaku svoje bojazni. - Možda se predomislio nakon stoje ponovo ugledao gospu Eleanoru. — Govoriš gluposti — odvratio je otac Berton. — Sudeći prema onome što si mi ispričala, barun Wexton nije imao pojma da Laurance nije svećenik. Bio je uvjeren da ste vjenčani, a kad čovjek poduzima takav korak, čini to iz istinske želje za sjedinjenjem, dijete moje. Rekla si mi da ti je izjavio ljubav. Nije moguće da mu ne vjeruješ. - Naravno da mu vjerujem - odvratila je Madelyne. — Znam da me voli, oče. Svim srcem vjerujem u to, no pomisao da se varam ipak mi ne da mira. Svake noći budim se u strahu pitajući se što će dogoditi ako ne doñe po mene. Sto ako je promijenio mišljenje i više me ne želi? - Bio bi budala kada te više ne bi želio - rekao je otac Berton i osmjehnuo se. - Drago moje dijete, radije mi još jednom ispričaj što si točno rekla lijepoj crvenokosoj ženi kraljevskoga držanja - predložio je s nestašnim bljeskom u očima. Shvativši daje gospu Eleanoru opisao istim riječima koje je sama uporabila, Madelyne se osmjehnula. - Rekla sam joj da sam ja Duncanovo najveće blago. To baš nije bilo osobito skromno od mene, zar ne? — Rekla si istinu, Madelyne. Tvoje srce zna daje tako, no umuje potrebno malo uvjeravanja našalio se. — Duncan nije čovjek koji bi se ponašao budalasto — čvrstim glasom odvratila je Madelyne. — Znam da me neće zaboraviti — dodala je. Zatvorenih očiju naslonila je glavu na naslon fotelje. Toliko se toga dogodilo u tako kratkom vremenu. Ipak, sjedeći u sobi uz svog ujaka, odjednom ju je obuzeo dojam kako se ništa nije promijenilo. Stari strahovi ponovo su je preplavili. Najradije bi se bacila na postelju i plakala nad sobom do zore. Ipak, neću to učiniti. Potreban mije odmor, zaključila je. Očito sam previše

187


GIGA

iscrpljena od svega i zato se tako ponašam. — Nisam manje vrijedna — naglo je izgovorila. - ZaŠto mi je trebalo toliko dugo da to shvatim? — Nije važno koliko dugo ti je trebalo — odvratio je otac Berton. - Nego to da si napokon shvatila. Iz daljine je dopro zvuk grmljavine. Otac Berton ustao je i približio se prozoru, no na nebu nije bilo ni oblačka. - Čini se da se sprema oluja — rekao je. — I to prilična - pospano je šaptom rekla Madelyne. - Nadam se da nam neće otpuhati krov s glave. Otac Berton zaustio je da kaže kako se i on tome nada, pa naglo zatvorio usta. Zgranut prizorom koji je ugledao, rukama se hitro oslonio o prozorsku klupčicu, strahujući da se ne sruši na koljena. Grmljavina je naglo utihnula. Istina, na nebu nije bilo bljeska koji bi najavio oluju, no bljesak je svejedno postojao, i bio je toliko snažan daje otac Berton na trenutak morao zatvoriti oči od straha da će oslijepiti. I dopirao je sa zemlje. Zrake zalazećeg sunca odbijale su se od brojnih srebrnih kaciga i štitova stvarajući dojam da munje sijevaju posvuda oko njih. Cijela četa ponosnih ratnika mirno je stajala pred ulazom u njegovu kuću. Otac Berton duboko je udahnuo, posve očaran tim čudesnim prizorom. Pogleda uprta u ratnika koji je dostojanstveno sjedio u sedlu veličanstvenog bijelog pastuha, široko se osmjehnuo i polako udaljio od prozora. Mirno se vratio u fotelju trudeći se prikriti osmijeh. - Madelyne, mislim da imamo posjet — rekao je. - Bi li pošla otvoriti vrata? Ja sam preumoran da bih ponovo ustao — dodao je, nadajući se da zvuči dovoljno mrzovoljno. Madelyne gaje začuñeno pogledala. Nije čula kucanje. Sigumo ga je sluh prevario, pomislila je. U želji da mu udovolji, ustala je i uputila se prema vratima. - To je zacijelo Marta -preko ramena je dobacila. - Vjerojatno nanije donijela svježa jaja i ustajale tračeve. Ocu Bertonu toliko se svidjela njezina šala da se gotovo zagrcnuo od smijeha. Madelyne je pomislila kako djeluje prilično živahno za nekoga tko je netom izjavio daje preumoran da bi ustao iz fotelje. Slegla je ramenima i napokon otvorila vrata. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati u što gleda. Bila je toliko zgranuta da se nije mogla ni pomaknuti. Ruku spuštenih niz bokove nepomično je gledala u Duncana. Ipak je došao po nju. Bila je to prva pomisao koja se pojavila u njezinu umu nakon što se pribrala od iznenañenja. I nije bio sam. Iza njegovih leda bilo je više od stotinu vojnika. U veličanstvenim bojnim odorama, ponosno su sjedili u sedlima svojih konja. I svi do jednoga gledali su ravno u nju. Odjednom, kao po nekoj nečujnoj zapovijedi, svi su istodobno isukali mačeve i visoko ih podigli u zrak. Bio je to najčudesniji izraz odanosti koji je Madelyne ikada doživjela. Bila je posve očarana. Nikada se nije osjećala toliko voljenom, obožavanom... i vrijednom. Odjednom je shvatila zbog čega je Duncan poveo sa sobom tako sjajnu pratnju. Želio je pokazati što mu znači. Želio joj je dokazati njezinu vlastitu vrijednost. Cijelo vrijeme Duncan se nije ni pomaknuo. Posve mirno sjedio je u sedlu, pogleda uprta u svoju prelijepu ženu. Znao je daje zabrinuta i nesigurna, no tako mu svega, mogao bi ostatak života nepomično zuriti u nju. Opazivši kako joj se niz lice slijevaju suze, napokon je progovorio. — Došao sam po tebe, Madelyne. Je li bila puka slučajnost što je ponovio prvo što je bio izgovorio kada su se prvi put sreli? Madelyne je bila sigurna da nije. Prema izrazu njegova lica znala je da se sjeća. Madelyne se naglo ispravila, prebacila kosu preko ramena i oslonila ruke na bokove. —

188


GIGA

Doista je bilo krajnje vrijeme da se pojaviš, Duncane. Učinilo joj se da se osmjehnuo, no nije mogla biti sigurna. Bio je toliko brz da nije stigla vidjeti izraz njegova lica. Jednog trenutka bio je u sedlu, a idućeg ju je već držao u naručju. Kada je približio lice njezinu, ovila mu je ruke oko vrata i čvrsto se privila uz njega. Trenutak potom usnice su im se spojile u dug i strastven poljubac. Osjetivši kako je jezikom snažno i posesivno prodro u njezina usta, Madelyne je zadrhtala od žudnje i uzvratila mu poljubac, jednako divlje i pohotno. Opijeni silinom uzajamne strasti, zaboravili su na sve oko sebe. Zvuk glasova iza njegovih leña polako je prodro u Dun-canov um. Nakratko je prekinuo poljubac, no izazov je bio prevelik. Istog trenutka ponovo je gladno posegnuo za njezinim usnicama. Madelyne je takoñer čula glasove. Kad ju je Duncan napokon prestao ljubiti, shvatila je da vojnici, svi do jednoga, glasno kliču u svojim sedlima. Nebesa, kako je mogla zaboraviti da nisu sami? Znala je daje porumenjela, ali nije marila. Duncan nije izgledao ni najmanje smeten. Ipak, budući da mu je lice bilo prekriveno prašinom, a takoñer je bilo očito da se najmanje tjedan dana nije brijao, teško daje mogla dobro procijeniti njegov izraz lica. Nakon što ju je ponovo poljubio, kratko i žestoko, nedvojbeno u želji da joj pokaže kako ne mari zbog publike, naslonila je lice na njegovo rame i čvrsto ga zagrlila oko struka. Uzdahnuo je, oduševljen njezinom smjelosti. Začuvši tiho kašljucanje iza svojih leña, Madelyne se napokon prisjetila pravila lijepa ponašanja. Bilo je krajnje vrijeme da Duncana predstavi svom ujaku, no problem je bio u tome što nije mogla doći do glasa. To što joj je Duncan upravo šapnuo daje voli, svakako je otežalo stvar. Sada nije mogla govoriti od suza. Duncan je vojnicima dao dopuštenje da sjašu pa svrnuo pogled na oca Bertona. —Ja sam barun Wexton — rekao je. — Tomu sam se usrdno nadao - odvratio je otac Berton. Nasmijavši se vlastitoj šali, pokušao se nakloniti mladom plemiću, no Duncan gaje zaustavio. —Ja sam taj koji bi se vama trebao pokloniti — rekao je. -Počašćen sam što sam vas napokon upoznao, oče. Svećenik je bio dirnut njegovom pažnjom. — Došli ste po svoje najveće blago, zar ne, barune? - rekao je gledajući u Madelyne. —Jest — priznao je Duncan. — Zauvijek ću biti vaš dužnik, oče — odao je. — Čuvali ste ga za mene sve ove godine. —Još uvijek nije vaše - rekao je otac Berton. Vidjevši kako gaje Duncan iznenañeno pogledao, blago se osmjehnuo. - Ne brinite se, barune, predat ću vam Madelyne, no bit će vaša tek kad vas vjenčam. Sto prije, to bolje za mir u mojoj duši. — U tom slučaju, možete nas vjenčati sutra ujutro — rekao je Duncan. No s obzirom na strastveni poljubac kojem je svjedočio, otac Berton nije bio siguran da vjenčanje može pričekati do jutra. — Morate znati da ne možete provesti noć zajedno pod mojim krovom ako niste vjenčani — rekao je. — Nastavit ću čuvati Madelyne, kao i dosad, barune. Svećenik i barun izmijenili su dug, uporan pogled. Duncan se napokon osmjehnuo. Bio je to prvi put nakon dugo vremena da se povukao pred nekim. Shvatio je da svećenik neće popustiti. — U redu — rekao je. — Vjenčajte nas večeras. Madelyne je šutke promatrala njihovu malu bitku. Znala je o čemu govore i pomislila da će propasti u zemlju od stida. Ujak Berton otvoreno je dao do znanja Duncanu da više neće dopustiti da njih dvoje žive u grijehu. Nije joj bilo ugodno što zna daje spavala s njim. — Voljela bih da se večeras vjenčamo, ali mislim da ... Vidjevši Anthonyja kako im se

189


GIGA

približava, zašutjela je. — Ujače, ovo je vazal o kojem sam ti pričala - rekla je, blago se nasmiješivši Anthonyju. — Onaj koji je zamalo zadavio Louddona kada te je udario? — upitao je svećenik, čvrsto primivši Anthonyja za ruku. —Jest, ja sam taj — rekao je Anthony. — Louddon te udario? — zgranuo se Duncan. — Nisi li trebala biti pod kraljevom zaštitom? — Nije to bilo ništa osobito - hitro je odvratila Madelyne. — Mogao ju je ubiti — rekao je svećenik. —Jest, želio ju je slomiti — dodao je Anthony. Madelyne je osjetila kako se stisak Duncanove ruke oko njezina struka pojačao. — Bila je to obična sitnica - rekla je. — Samo mala pljuska... — Od koje još uvijek ima modrice na licu — rekao je otac Berton. Madelyne gaje prostrijelila pogledom. Ne može li se suzdržati od komentara? Zar ne vidi kako je Duncan uzrujan? — Neće me više nikada udariti, Duncane - rekla je, nakon što je podigao njezino lice i prodornim pogledom zagledao se u modrice. — To je jedino važno. Uostalom, Anthony je bio ondje i zaštitio me — dodala je, pa svrnula pogled na oca Bertona. — Ujače, bi li prestao dražiti Duncana? Zar ne vidiš daje srdit? — Takoñer ima modrice na leñima i ramenima, barune — rekao je svećenik, ne obazirući se na njezino upozorenje. — Ujače! — Niste mi rekli ni riječ o tome, gospo - ljutito je rekao Anthony. — Zaslužio je da ga... - Dosta! - povikalaje Madelyne. - Predobro te poznajem, ujače. Sto pokušavaš izvesti? - Počela si govoriti kako se želiš večeras udati za baruna, dijete, ali nisi završila rečenicu, zar ne? Stvar je u tome što moja nećakinja želi odgoditi vjenčanje — rekao je svrnuvši pogled na Duncana. - Nije li tako, Madelyne? - upitao je, blago joj se osmjehnuvši. - Vidiš, dijete, poznajem te bolje nego što misliš. —Je li to istina? - upitao je Duncan, mračna izraza lica. -Tvoji osjećaji prema meni nisu se promijenili, zar ne? Madelyne je zaustila da odgovori, no nije stigla. — Nije važno — nastavio je Duncan. — Pripadaš meni, Madelyne, i tako će zauvijek ostati, htjela to ili ne. Madelyne je bila istinski zaprepaštena njegovom nesigurnosti. Odjednom je shvatila daje Duncan jednako ranjiv poput nje. Činilo se da mu je potrebno često ponavljati ljubavne riječi da bi u njih povjerovao. Jednako često koliko i njoj. - Volim te, Duncane - rekla je dovoljno glasno da su to svi mogli čuti. - Znam — samopouzdano je odvratio. No stisak njegove ruke oko njezina struka ipak je popustio. Bilo je očito da mu je pao kamen sa srca. - Vrijeme leti — rekao je Anthony. - Morao bih razgovarati s vama nasamo, barune — dodao je. - Sigurno ste gladni - rekao je svećenik. — Bolje da potražim služavku i kažem joj da vam spremi nešto za jelo - dodao je i uputio se prema vratima. - Prije svega želio bih se oprati — rekao je Duncan pa ovlaš poljubio Madelyne i krenuo za svećenikom. - Ne možemo se vjenčati. Prerano je za to - rekla je Madelyne. Začuvši njezine riječi, Duncan je naglo zastao i okrenuo se. Anthony i otac Berton takoñer su zastali. Prema izrazima njihovih lica Madelyne je zaključila da su sva trojica na rubu živaca. Ruku sklopljenih na prsima zagledala se u Duncana. Morala gaje uvjeriti daje posluša. — Duncane, molim te, budi razuman - u dahu je izgovorila. — Pričekajmo da se Adela i Gerald vjenčaju. Louddon tada neće moći... — Znao sam — promrmljao je Anthony, zakolutavši očima.

190


GIGA

— I dalje pokušava spasiti cijeli svijet. Barune, to je jedna od stvari o kojima sam želio s vama porazgovarati - rekao je, svrnuvši pogled na Duncana. — Madelyne se uvijek trudi zaštititi slabije — rekao je svećenik. — To se neće promijeniti. — Ne razumijete — odvratila je Madelyne i ponovo se zagledala u Duncana. - Duncane, ako se sada vjenčamo, kralj će zahtijevati da se Adela uda za Louddona. Tako je pisalo u pismu koje... Vidjevši Duncanov pogled, naglo je zatvorila usta. No nastavila je kršiti ruke. Dugu minutu Duncan je bez riječi zurio u nju, no Madelyne nije mogla zaključiti je li srdit ili se samo dosañuje. — Imam samo jedno pitanje, Madelyne — napokon je progovorio. — Imaš li povjerenja u mene? Nije morala dugo razmišljati o odgovoru. -Jasno da imam - odvratila je. Duncan je kratko kimnuo, očito zadovoljan. Prišao joj je, poljubio je u čelo i uputio se prema vratima. — Vjenčat ćemo se večeras - odlučno je rekao. Polako se okrenuo i pogledao je. Madelyne je znala da čeka njezin pristanak. — Hoćemo, Duncane, vjenčat ćemo se. Napokon su dočekali pravi odgovor, zaključila je Madelyne, vidjevši kako se ujak zagrcnuo od smijeha, Anthony kratko zazviždao, a Duncan zadovoljno kimnuo. Izraz lica bio mu je ozbiljan, no to joj nije smetalo. Odjednom je shvatila daje Duncan nikada nije zaprosio. Jedino što je tražio bilo je da potvrdi njegovu odluku. I ništa više. Sljedeći sat proletio je u pripremama. Duncan i Anthony sjeli su za stol i navalila na hranu, a zatim se pošli okupati u obližnjem jezeru. Otac Berton pošao je barunu Mortonu objasniti što se zbiva. Barun Morton još se držao na životu, no bio je prestar i ne moćan da bi imao snage nazočiti obredu. Rekao je da će mu biti drago da ga Duncan nakratko posjeti nakon vjenčanja. Madelyne je pošla u svoju sobu da se presvuče i počešlja. Odlučila je kosu ostaviti raspuštenu jer se Duncanu tako više sviñalo. Odjenula je, naravno, haljinu bež boje s tamnoplavim vezom oko dekoltea i rukava. Skoro mjesec dana sitnim je bodom strpljivo vezla zamišljeni uzorak, trudeći se dovesti ga do savršenstva. Kada je završila, maštovit vitičasti vez s konturama njezina imaginarnog vuka bio je pravo malo umjetničko djelo. Duncan ga vjerojatno neće ni primijetiti, pomislilaje. Ratnici nemaju vremena obazirati se na takve pojedinosti. — Nije važno — glasno je izgovorila. — Ionako bi mi rekao da smirim bujnu maštu. — Tko? - upitao je Duncan, zastavsi u dovratku. Madelyne se okrenula i nasmiješila se. — Moj vuk — odvratila je. - Duncane, mislim da si promašio odjeću za ovu prigodu - hitro je dodala. — Iz sata u sat sve si ljepša — nježno je šapnuo, zadivljen njezinim izgledom. — Nisi ni ti loš - našalila se. — Iako se pitam zašto je moj budući suprug odjenuo crno ruho za vjenčanje? Nije li ta boja prikladnija za sprovode? — upitala je. — Nije moguće da unaprijed oplakuješ svoju sudbinu, dragi moj? — To je jedino što sam ponio sa sobom kada sam pošao u London - odvratio je, slegnuvši ramenima. - Nije važno, barem je čisto — dodao je i zakoračio prema njoj. Po načinu na koji se zagledao u nju, nije dvojila o njegovim namjerama. — Kada te poljubim, jamčim ti da ćeš zaboraviti kako nisam prikladno odjeven. Madelyne je skočila i stala sa suprotne strane stola. — Ne možeš me poljubiti dok se ne vjenčamo - rekla je, trudeći se da ne prasne u smijeh. - Zašto se nisi obrijao? — Poslije - odvratio je, pokušavajući je uhvatiti. — Poslije? — upitala je i ponovo mu umaknula. -Jest, Madelyne, poslije — odvratio je. Njegov uspaljen pogled zbunio ju je jednako kao i

191


GIGA

njegova čudna primjedba. Napokon ju je uhvatio i brzo privukao k sebi. Tik stoje spustio usnice na njezine, prekinulo ih je kratko kašljucanje. Otac Berton stajao je u dovratku. — Sve je spremno za vjenčanje — rekao je. — Doduše, postoji još jedna sitnica... — Sto? - upitala je Madelyne, naglo se izvukavši iz Dun-canova zagrljaja. — Volio bih te osobno predati mladoženji, no ne mogu obaviti oba zadatka. Dakle, tko će mladenku dovesti do oltara? — Ne biste lije mogli dovesti do oltara i zatim stati pred nas i obaviti obred? - upitao je Duncan. — A kad upitam tko predaje mladenku, onda bih trebao ponovo stati uz nju i odgovoriti na vlastito pitanje? Zamislivši taj prizor, Duncan se glasno nasmijao. — Doduše, ako je to ono što želite, mogu to izvesti — rekao je otac Berton. -Jest da će biti pomalo čudno, ali... — Anthony će zacijelo biti oduševljen da preuzme taj zadatak — rekao je Duncan. — Slažete li se, oče? — Dakako — odvratio je otac Berton. - Poñite sada, barune, i čekajte nas kod oltara koji sam uredio ispred kapelice. Odlučio sam vas vjenčati vani, pod mjesecom i zvijezdama. Kapelica je premala da bismo svi stali u nju. Ne bi bilo u redu da vaši ljudi ne svjedoče obredu, barune, zar ne? — U pravu ste, oče - osmjehnuo se Duncan. — Poñimo i završimo s tim — dodao je. Madelyne je u nevjerici odmahnula glavom pa se požurila za Duncanom i uhvativši ga za ruku, primorala ga da stane. — Završimo s tim? — zlovoljno je upitala. Vidjevši njegov pogled, shvatila je da se našalio. — Postali smo nerazdvojno povezani na samom početku, Madelyne -blago je odvratio. - Ti i ja pripadamo jedno drugome. Bogu je to savršeno jasno, kao i meni, a i tebi bi bilo kad bi to željela priznati. Nerazdvojno smo vezani, i unatoč tomu što Lauranceov blagoslov nije vrijedio ni pišljiva boba, svejedno smo vjenčani. — Od trenutka kad sam ugrijala tvoja stopala - šaptom je rekla Madelyne, prisjećajući se njegovih riječi. —Jest, od trenutka kad si ugrijala moja stopala. Oči su joj se ispunile suzama. Nebesa, u kakvo li se osjećajno stvorenje prometnula moja žena, pomislio je Duncan. Morat tu je nasmijati, zaključio je, u protivnom te joj biti nelagodno što plače pred njim. — Kad malo bolje razmislim, trebala bi biti sretna što nije bilo ljeto - rekao je. Dugi trenutak smeteno gaje promatrala. Odjednom, oči su joj kratko bljesnule. Nasmijala se, glasno i nesuzdržano, zvukom koji mu je zagrijao srce. - Dakle, zima nas je spojila? — rekla je. — Daje bilo ljeto, ne bi bilo potrebe da mi ugriješ stopala — odvratio je i kratko joj namignuo. Doista si neopisivo bahat, sa smiješkom je pomislila Madelyne. — Ni najmanje ne sumnjam da bi u tom slučaju smislio neki drugi razlog - odvratila je. Duncan je zaustio da joj odgovori, no otac Berton pogurao gaje prema vratima. - Ljudi čekaju vani, barune. Cinije Duncan izašao, svećenik se okrenuo prema Madelyne i nekoliko sljedećih minuta proveo upućujući je u dužnosti supruge. Završivši predavanje, nastavio je govoriti iz srca, rekavši joj kako je ponosan stoje predaje u Duncanove ruke u ime njezine obitelji. Na kraju, pružio joj je ruku i poveo je prema vratima. On je bio taj koji ju je krstio, gledao kako raste i volio je poput oca. A sada će je i vjenčati. Nije mogao poželjeti ništa ljepše od toga. Obred je bio predivan, a kada je završio, Duncanovi vojnici kleknuli su ispred Madelyne i

192


GIGA

zakleli joj se na odanost. Dan je bio dug i naporan, a Duncan posve iscrpljen i željan da se što prije nade nasamo sa svojom ženom. Pošao je u kratak posjet barunu Mortonu i za manje od pola sata vratio se u svećenikovu kuću. Otac Berton već se povukao u svoju sobu. Madelyneina soba bila je tik do njegove. Duncan ju je našao kako mirno sjedi na rubu uske postelje. Još je bila u haljini koju je nosila na vjenčanju. Hitro se svukao, odmaknuo pokrivače i legao, pa privukao Madelyne sebi na prsa. Pohotno ju je poljubio i predložio joj da se svuče i pridruži mu se u postelji. Madelyne se nije žurila izvršiti taj zadatak. Namjerno je oklijevala, svako malo napeto osluškujući čuju li se iz sobe njezina ujaka ikakvi zvukovi. Napokon se svukla i oprezno sjela na rub postelje. Tihim glasom obratila se Duncanu rekavši kako su doista trebali pronaći neko drugo mjesto na kojem bi prespavali. Napokon, bila je to njihova prva bračna noć, a prošlo je puno vremena otkad se nisu ni dotaknuli. Usto, i sam dobro zna kako posve izgubi nadzor nad sobom čim je počne ljubiti. Nebesa, svjesna je daje glasna, ali doista si ne može pomoći, a zid izmeñu njezine i ujakove sobe toliko je tanak da će ih svećenik zasigurno čuti. Duncan nije rekao ni riječi. Kad se okrenula i pogledala ga, shvatila je da se doista nije trebala truditi održati mu cijelu tu govoranciju. Njezin muž spavao je kao klada. Čvrsto stisnuvši zube od ljutnje, legla je na rub uske postelje i zatvorila oči, pokušavajući zaspati. Začuvši zvuk koraka u sobi do njihove, Duncan se probudio. Istog trenutka obuzeo gaje čudan osjećaj. Nešto nije bilo kako treba, no nije shvatio što, sve dok nije ustao iz postelje i zamalo se spotaknuo o Madelyne. U blijedom svjetlu zore ugledao je svoju suprugu kako spava na podu, pokrivena tankom plahtom. Zamalo se glasno nasmijao. Situacija je doista bila apsurdna. Nebesa, prespavao je njihovu prvu bračnu noć. Sjeo je na rub postelje i zagledao se u svoju uspavanu ljepoticu. Malo zatim začuo je zvuk otvaranja vrata svećenikove sobe, a ubrzo potom i zvuk otvaranja ulaznih vrata. Hitro je ustao iz postelje i prišao prozoru. Otac Berton koračao je putem prema kapelici. Bio je odjeven u svećeničku halju, a u rukama je nosio mali srebrni kalež. Vratio se do Madelyne, kleknuo i polako je podigao u naručje pa smjestio u postelju. Istog trenutka raširila se posred kreveta i odmaknula plahtu s tijela. Nebesa, bila je gola. Pod zrakama izlazećeg sunca koža joj je poprimila zlaćani odsjaj. Veličanstvene crvenkaste kovrče rasule su se po njezinim bujnim grudima. Nije joj mogao odoljeti. Sjeo je na rub postelje i vrhovima prstiju počeo milovati njezino predivno tijelo. Madelyne je uzdahnula i polako otvorila oči. Protegnula se i sneno se zagledala u supruga. Kad je Duncan položio dlanove na njezine grudi, tiho je zastenjala. Bradavice su joj se istog trenutka ukrutile. Ovila mu je ruke oko vrata i podigla bokove, pozivajući ga da je uzme. Duncan je polako odmahnuo glavom. — Strpi se, Madelyne - prosaptao je. - Dat ću ti što želiš, i puno više od toga — obećao je. Prije nego što mu je stigla odgovoriti, sagnuo se i počeo joj sisati bradavicu. Dlanom je istodobno nježno milovao njezin trbuh. Madelyne je počela stenjati, glasno i divlje, zvukom koji je dolazio iz dubine njezina grla. Začuvši koliko uživa, Duncan se osmjehnuo. I on je uživao u okusu njezina tijela, ništa manje od nje. Polako je spustio ruku izmeñu njezinih bedara. Prstom je lagano prodro u nju i zamalo izgubio razum kad se počela bestidno pomicati, tražeći još. Želio ju je cijelu okusiti, upiti u sebe sve njezine sokove. Naglo se okrenuo na bok. Madelyne se okrenula prema njemu i naslonila glavu na njegovo bedro.

193


GIGA

Osjetivši njegove vruće poljupce na pupku, pomislila je da će izludjeti od žudnje. I dalje ju je dražio prstima, produžujući njezine slatke muke. Kad je razdvojio njezina koljena, ponovo je zajecala. Znala je što želi učiniti i pohotno mu se prepustila, preklinjući daje ljubi tamo. Duncan je spustio glavu izmeñu njezinih bedara i požudno je obujmio usnicama. Osjetivši kako je vruća i vlažna, potpuno se izbezumio. Mahnito ju je lizao, stružući bradom niz njezinu glatku kožu. Željela gaje okusiti. Cijelog. Nije ga upozorila na to što kani učiniti: spuštajući se sve niže i niže, nije ga ni poljubila jednostavno je podigla glavu i uzela ga u usta. Ljubeći ga i milujući, ponovo je zastenjala od užitka. Njezine ruke i usnice bile su jednako spretne kao i Duncano-ve. I pružale mu jednako snažan užitak. Kratko je zadrhtao i sklopio oči, a zatim ju je naglo odmaknuo od sebe, legao izmeñu njezinih bedara i snažno prodro u nju. Malo zatim ispustio je sjeme u nju, u vrhuncu koji se činio beskonačnim. Obuzeta žestinom njegove potpune predaje, i Madelyne je doživjela vrhunac. Bila je preslaba da se pomakne. Nije imala snage čak ni spustiti ruke s njegovih ramena. Duncan je takoñer bio u sličnom stanju. Želio ju je poljubiti, reći joj koliko gaje usrećila, no nije se mogao pomaknuti. Posve mirno ležali su u zagrljaju nekoliko minuta. Madelyne se uspjela pribrati prije Duncana. Odjednom se sjetila gdje su. Osjetivši kako joj se tijelo iznenada ukrutilo, pogodio je njezine misli. — Otac Berton otišao je služiti jutarnju misu u kapelicu — rekao je tiho. Istog se trenutka opustila. - Naravno, bila si dovoljno glasna da te čuju svi moji vojnici dodao je. — Ni ti nisi bio osobito tih — šaptom je odvratila. - Čim ustanem, obrijat ću se - rekao je. — Napokon razumijem što si mislio kada si rekao da ćeš se poslije obrijati - nasmijala se. — Znao si da ćeš me time izlu djeti, zar ne? Duncan se okrenuo na bok i pogledao je. —Jesi li svjesni koliko me usrećuješ, Madelyne? — Jesam — šapnula je. — Volim te, Duncane. Zauvijek ću te voljeti. — Jesi li me voljela i kad si shvatila da Laurance nije svećenik? -Jesam, ali poželjela sam te zadaviti što mi to nisi rekao. Nebesa, bila sam doista ljuta. — Drago mije što to čujem — rekao je Duncan. — Bojao sam se da ćeš pomisliti da sam ti sve lagao. — Nikada nisam pomislila kako si lagao da me voliš, Duncane — odvratila je. — Ipak, bojala si se da neću doći po tebe — podsjetio ju je. — Doista misliš da tako malo vrijediš, Madelyne? — Ne više — rekla je ispod glasa i poljubila ga, a zatim ga zamolila da ponovo vodi ljubav s njom. I jest. Znatno polakše nego prvi put, ali jednako zadovoljavajuće. Otac Berton vratio se u kuću kad su već oboje bili odjeveni. Barun je sjedio za stolom ne skidajući pogleda sa svoje predivne žene koja je upravo pripremala zajutrak. — Moram pronaći svećenika koji će se brinuti za duše stanara mog zamka, oče - rekao je Duncan. — Ako ste voljni, pisat ću vašim nadreñenima i zamoliti ih da vam dopuste preseliti se k nama. Madelyne je bila toliko oduševljena njegovim prijedlogom daje kratko pljesnula dlanom o dlanom i zavrtjela se oko sebe. Otac Berton se osmjehnuo i polako odmahnuo glavom. — Predugo sam ovdje da bih sada napustio baruna Mortona. Naviknuo se na mene i bilo bi mu teško da me netko drugi zamijeni. Ne mogu to učiniti. Madelyne je znala da njezin ujak previše drži do časti da bi postupio suprotno svojim

194


GIGA

uvjerenjima. — Predložila bih ti da doñeš k nama kad barun Morton ispusti dušu, no tako mi svega, uvjerena sam da će nas sve nadživjeti. - Madelyne! Nije lijepo od tebe što tako govoriš o barunu — upozorio ju je svećenik. Madelyne se istog trenutka pokajala. — Nisam željela biti drska, oče. Stidim se zbog svog brzopletog jezika. Razumijem da ne možeš otići. Duncan je kimnuo. — U tom slučaju, posjećivat ćemo vas, a kad više ne bude potrebe za vašom službom ovdje, doći ćete k nama. Prema svemu sudeći, Duncan je imao znatno više smisla za diplomaciju od nje. Madelyne je opazila kako se njezin ujak nasmiješio i kimnuo. - Koliko ostajemo ovdje? — upitala je svog supruga. - Odlazimo već danas. - Mogli bismo ostati do kraja ljeta — predložila je prije nego što se stigla zaustaviti. - Odlazimo danas! Vidjevši Duncanov pogled, Madelyne je uzdahnula. Izgledao je kao daje želi sastaviti sa zemljom. — Dakle, onda danas—rekla je. Otac Berton ispričao se nekim, navodno, neodgodivim poslom pa ustao i izašao iz kuće. Čim su se za njim zatvorila vrata, Madelyne je prišla suprugu. — Moraš mi dopustiti da izrazim svoje mišljenje, mužu moj. Neću se uvijek pokoravati tvojim zapovijedima. Duncan se nasmijao. — Znam da nećeš, Madelyne. Jasno mije da, kao moja žena, želiš da zajednički donosimo odluke, no tvoj prijedlog da ostanemo ovdje zaista je... - Nerazuman — s uzdahom je zaključila Madelyne. Sjela je u Duncanovo krilo i zagrlila ga. — Pokušavam odgoditi neizbježno. Trebao bi znati istinu o svojoj ženi. Prava sam kukavica. Duncanu se, izgleda, njezino priznanje učinilo prilično smiješnim. Glasno se nasmijao ne mareći za njezine, očito povrijeñene, osjećaje. Napokon se pribrao i pogledao je. -Madelyne, hrabrija si od svih mojih vojnika zajedno. Tko se usudio osloboditi neprijatelja svog brata? —Ja, ali... - Tko je stao iza Gilardovih leda i spasio mu život? —Ja, Duncane, ali umirala sam od straha i... - Tko je na sebe preuzeo zadatak da se pobrine za moju sestru? Tko je Silena pretvorio u janje? Tko... - Dobro znaš da sam to bila ja — rekla je Madelyne, pa dlanovima obujmila Duncanovo lice i zagledala mu se u oči. -Ipak, moraš razumjeti kako sam pritom svaki put bila prestravljena. Bojim se čak i kad moram stati pred tebe i... Uzeo je njezine ruke u svoje i poljubio je, dugim nježnim poljupcem. — Strah nije znak kukavštine, ljubavi — rekao je. — Ljudski je bojati se. Samo se budale ne boje — dodao je i ponovo je poljubio. - Moraš mi reći što da radim kad se vratimo na dvor, Duncane. Ne želim te razočarati. Kažem li pred kraljem nešto što ne bih trebala, sigurno ćeš se razljutiti. Ispitivat će me, zar ne? Prepoznavši strah u njezinu glasu, Duncan je polako odmahnuo glavom. - Madelyne, ništa što kažeš ne može me razočarati ni razljutiti. Reci istinu i sve će biti u redu. To je sve što očekujem od tebe. - To mije i Louddon rekao — promrmljalaje. — Uvjeren je kako je istina porazna za tebe. - To je moja bitka, Madelyne, a ne tvoja. Reci istinu i ostalo prepusti meni. Madelyne je uzdahnula. Bio je u pravu. Duncan je odlučio popraviti joj raspoloženje. - Prije nego što krenemo, moram se obrijati — rekao je i osmjehnuo se. Madelyne je naglo porumenjela. - Gotovo da bih poželjela da se nikada više ne obriješ, Duncane. Počela sam... cijeniti tvoju bradu, dragi moj. Duncan je bio oduševljen iskrenošću svoje žene, a s obzirom na to kako ju je poljubio, to je barem bilo savršeno jasno. Dva dana poslije Madelyne i Duncan došli su u London. Gi-lard, Edmund i Gerald dočekali

195


GIGA

su ih na dvorskim dverima, sa širokim osmijehom na licima. Nakon stoje izgrlio i izljubio Madelyne, Edmund je rekao Duncanu da su ostali plemići već stigli i smjestili se u dvorcu. Kad je napokon na njega došao red da pozdravi Madelyne, Gilardu se očito nije žurilo daje ispusti iz zagrljaja. Najzad je nevoljko svrnuo pogled na svog brata. - Dakle, večeras ćeš razgovarati s kraljem — rekao je, zadržavši ruku na Made-lyneinu struku. Duncan je zaključio kako Gilardova djetinjasta zaluñenost prema njegovoj ženi još nije dokraja nestala. — Razgovarat ću s njim istog trenutka — rekao je i privukao Madelyne k sebi. — Louddon je uvjeren daje Madelyne još uvijek kod ujaka, Duncane — rekao je Gerald. — Siguran sam da će se prilično iznenaditi kad čuje daje stigla, a to će vjerojatno biti uskoro, budući da ovdje ništa ne može dugo ostati tajnom. Imaj u vidu da dobro zna da vas dvoje niste vjenčani. — Sada jesmo — rekao je Duncan. — Otac Berton vjenčao nas je u nazočnosti mojih vojnika i Anthonyja kao svjedoka, Geralde. Gerald se osmjehnuo, očito zadovoljan tom viješću. Edmund se, za razliku od njega, namrštio. — Kralj će sigurno biti ljutit — rekao je, odmahujući glavom nad svojim mračnim predviñanjem. — Mogao bi to shvatiti kao grubo kršenje prava s obzirom na to da problem izmeñu tebe i Louddona još nije riješen. Možda čak i kao osobnu uvredu. Duncan je zaustio da mu odgovori, no pozornost mu je privukla skupina kraljevih vojnika predvoñena Henrikom, Williamovim bratom. Stupali su ravno prema njima. Henrik je naredio vojnicima da stanu. — Moj brat šalje svoju gardu da otprati gospu Madelyne u njezine prostorije — rekao je, obrativši se Duncanu. — Ovog trenutka poći ću porazgovarati s Williamom, Henriče. Ne želim da Madelyne ide ikamo bez mene. Pri posljednjem boravku doživjela je prilične neugodnosti, premda je trebala biti pod kraljevom zaštitom - rekao je Duncan ne trudeći se prikriti ljutnju. — Dvojim daje kralj uopće znao daje tu, Duncane. Loud-don... - Neću dopustiti daje Louddon ponovo zaskoči nasamo, Henriče — prekinuo gaje Duncan. - Duncane, budete li vas dvoje zajedno kada naletite na Louddona, bit će to povuci-potegni. Sto ćete onda, natezati se oko nje? To je ono što ćeš dopustiti? — odvratio je Henrik. — Poñimo nakratko prošetati — dodao je, prije nego što je Duncan stigao odgovoriti. - Zelo bih s tobom nasamo porazgovarati. Duncan je kratko kimnuo i pošao s Henrikom do mirnog kutka u dvorištu kraljeve palače. Promatrajući ih izdaleka, Madelyne je opazila kako Henrik pretežno vodi glavnu riječ. Prema izrazu lica svog supruga zaključila je da nije pretjerano sretan s tim što čuje. Razgovor nije dugo potrajao. Vrativši se, Duncan je pogledom potražio njezin. - Madelyne, poñi s Henrikom. Pobrinut će se za tebe. - Hoćemo li biti zajedno u sobi, Duncane? — zabrinuto je upitala. — Smjestit ću vas u zaseban odjeljak, gospo — rekao je Henrik prije nego stoje Duncan stigao odgovoriti. — Osobno ću se pobrinuti da vas nitko ne ometa. Dok se problem ne riješi, ni Louddonu ni Duncanu neće biti dopušteno približiti vam se. Moj je brat raspaljive naravi i bit će najbolje da zasad ne pokušavamo dodavati cjepanice u vatru. Pričekat ćemo s time do večeri. Madelyne je šutke pogledala Duncana. Vidjevši kako joj je kratko kimnuo, svrnula je pogled na Henrika. — U redu — rekla je. Odjednom, Duncan ju je povukao u stranu i šapnuo joj na uho nekoliko riječi. Uspjeli su probuditi znatiželju jer je Madelyne po povratku u skupinu izgledala prilično ozareno. Gilard je promatrao kako Madelyne prihvaća Henrikovu ponuñenu ruku i s njim odlazi prema ulazu. — Sto si joj rekao da se iznenada toliko oraspoložila, Duncane? Izgledala je kao da će se rasplakati, a odjednom je mirna i nasmiješena?

196


GIGA

— Podsjetio sam je na svršetak jedne priče — odvratio je Duncan slegnuvši ramenima. Bilo je očito kako ne namjerava ništa dodati. Edmund mu je zatim predložio da se pode presvući i možda malo prileći. Duncan je njegov prijedlog da ode malo prileći smatrao doista šašavim, no pomisao da presvuče košulju zvučala je doista primamljivo. — Poći ću za Madelyne - rekao je Edmund. - Vjerojatno ću naći Anthonyja kako stražari ispred njezine sobe i ostati s njim do večeri. Duncan je kimnuo. — Pazi da Henrik ne pomisli da sumnjaš u njegovu gardu - upozorio gaje i udaljio se. — Možda ćemo uspjeti izbjeći sukob — rekao je Gilard pogledavši Geralda. — Duncan će poći k Williamu i zahtijevati da donese pravednu odluku. — Time se neće ništa riješiti — odvratio je Gerald. — Prava bitka tek predstoji. Plemići će večeras stati uz Duncana, a i Henrik se upleo. Vjerojatno očekuje protuuslugu. Jednog dana Duncan će mu se morati revanširati. — Cime? Sto bi Henrik mogao tražiti od Duncana? — upitao je. — Duncanovu odanost — odvratio je Gerald. — Hajde, Gi-larde, poñimo nešto popiti. Vrijeme je da nazdraviš mom vjenčanju s Adelom. — Znači, napokon je pristala? — iznenadio se Gilard. — Jest. Morat ću se njome oženiti prije nego što promijeni mišljenje. Začuvši Gilardov smijeh, Gerald je bio zadovoljan. Uspio je svrnuti njegovu pozornost s razgovora o Henriku. Nije želio da Girald sazna išta o njihovu tajnu sastanku, niti o tome kako se Henrik raspitivao o Duncanu. Razlog je bio jednostavan. Gilard bi tada mogao početi razgovarati s pogrešnim ljudima i tako nenamjerno izazvati mnogo nepotrebnih nevolja. Wextonovi su i bez toga imali dovoljno problema. — Čim nazdravimo tvom vjenčanju, pridružit ću se Ed-mundu - rekao je Gilard. — Prema svemu sudeći, bit će poprilična gužva ispred vrata njezine sobe — zaključio je Gerald. - Pitam se što će Louddon učiniti kad čuje da se Madelyne vratila? Skupina plemića otišla je, bez pitanja, u lov u kraljevu šumu. Louddon se vratio u dvorac tek kasno popodne. Čim je saznao o povratku svoje sestre, razjario se. Bez oklijevanja, pošao ju je potražiti. U trenutku kada se Louddon pojavio u hodniku, Anthony je bio sam pred vratima Madelyneine sobe. Gilard i Edmund pošli su se presvući prije večere. Vidjevši Louddona kako brza prema njemu, naslonio se na dovratak i prezirno se osmjehnuo. Louddon se nije obazirao na njega. Odlučno je pokucao i povikao da mu otvore. Henrik je otvorio vrata, uglañeno pozdravio Louddona i izvijestio ga kako nikome nije dopušteno razgovarati s gospom Madelyne. Prije nego što je Louddon stigao odgovoriti, zalupio mu je vrata pred nosom. S izrazom nevjerice na licu, Madelyne je promatrala prizor. Nije znala što bi mislila o Henriku. Otkad su ušli, kraljev brat ostavio ju je samu samo pet minuta, koliko joj je bilo potrebno da u spavaćoj sobi presvuče haljinu. Ostatak vremena nije se micao od nje. - Lice vašeg brata neodoljivo me podsjetilo na Williamovo, gospo. Jednako je rumeno — rekao je Henrik. Prišavši joj, uzeo ju je za ruku i poveo prema prozoru, podalje od vrata. - Zidovi imaju uši — povjerljivo je šapnuo. Njegova ljubaznost prilično ju je iznenadila. Shvatila je daje došlo vrijeme da prestane stvarati zaključke o njemu temeljene na brojnim glasinama koje čula. Henrik nije bio osobito pristao. U usporedbi s Duncanom, bio je nizak. Govorilo se daje pohlepan i da žudi za moći te daje sklon manipulacijama. Navodno je vodio prilično razbludan život i imao više od petnaestero izvanbračne djece. Ipak, Madelyne je odlučila da ga neće unaprijed osuñivati. - Željela bih vam još jednom zahvaliti na pomoći koju ste pružili mom suprugu — rekla je,

197


GIGA

pokušavajući prikriti nelagodu s obzirom na to da je Henrik gledao u nju s izrazom punim iščekivanja. - Moram priznati da me cijelo popodne nešto kopka — rekao je Henrik. — Ako nije riječ o nečem osobnom, volio bih znati što vam je suprug rekao prije nego što ste se rastali. Djelovali ste prilično ozareno. - Rekao mi je da ne zaboravim da se Odisej vratio kući. Budući da nije nastavila, Henrik ju je zamolio da objasni o čemu je riječ. Doduše, zvučalo je više poput zahtjeva nego zamolbe, no to joj nije smetalo. - Odisej je ratnik iz drevnih priča. Dugo vremena proveo je daleko od supruge, a kada se napokon vratio kući, našao je dom pod opsadom prosaca koji su se željeli dokopati njegove žene i spiskati njegovo bogatstvo. Nakon brojnih peripetija uspio je izbaciti uljeze iz kuće i nastaviti život sa svojom ženom. Tom pričom Duncan mije želio poručiti da će se pobrinuti za Louddona. — Čini se da vaš muž i ja dijelimo iste nazore, gospo - rekao je Henry. — I ja bih se složio da je došlo vrijeme da se kuća raščisti od uljeza. Madelyne nije razumjela što joj time želi poručiti. —Bojim se da Duncan ne razljuti kralja — rekla je tiho. -1 sami ste spomenuli kako bi trebao pripaziti da ga ne raspali, zar ne? — Volio bih znati mogu li računati na vas, gospo — naglo, glasom odlučnim poput čelika, izgovorio je Henrik. Madelyne se trudila zadržati smirenost. -Jeste li na strani mog supruga? — upitala je. Henrik je šutke kimnuo. — U tom slučaju, učinit ću sve da vam pomognem — odvratila je. —Jednako ste lojalni kao i Duncan - zadovoljno je zaključio Henrik. - Zauzmem li se za vas i vašeg supruga pred kraljem, hoćete li učiniti sve što bude potrebno, čak ako to bude značilo da se oboje morate udaljiti iz Engleske? Madelyne gaje zbunjeno promatrala ne znajući što bi odgovorila. — Time biste mogli spasiti život svom suprugu — rekao je Henrik. — Nema toga što ne bih učinila za njega — odvratila je Madelyne. — Morat ćete mi vjerovati, jednako kao što vjerujete i njemu — upozorio ju je Henrik. Madelyne je kimnula. - Moj suprug misli da ste najpametniji medu svojom braćom - naglo je izgovorila pa zašutjela, shvativši da se zaletjela. Henrik se nasmijao. — Veselim se što to čujem — odvratio je. Madelyne je osjetila kako joj se obrazima širi rumenilo. — Učinit ću sve stoje u mojoj moći da spasim život svog supruga. Spremna sam i umrijeti za njega bude li potrebno. — Doista ste spremni na svaku žrtvu — osmjehnuo se Henrik. — Ipak, mislim da se Duncan s time ne bi složio. — Sve je tako zamršeno — uzdahnula je Madelyne. — Rekli ste da mi vjerujete, zar ne? Ne zaboravite, na vašoj sam strani, draga moja. Madelyne je kimnula i naklonila mu se, a zatim odlučila kako to nije dovoljno. — Od srca vam zahvaljujem na pomoći — tiho je izgovorila, spustivši se na koljena pred njim. — Ustanite, Madelyne. Ja nisam vaš kralj. — Voljela bih da jeste — priznala je Madelyne, pa ustala, prihvativši njegovu ispruženu ruku. Henrik je šutke prešao preko njezine izdajničke primjedbe i uputio se prema vratima. Položivši ruku na kvaku, osvrnuo se. Dugi trenutak zagledao se u Madelyne. - Želje se ostvaruju, gospo — rekao je. Madelyne gaje smeteno promatrala, ne znajući što bi mislila o toj čudnoj primjedbi. — Nakon što uñemo u dvoranu, ne priklanjajte se nijednoj strani, Madelyne. Pustite neka ljudi nagañaju o vašim motivima sve dok vas kralj ne pozove da se izjasnite pred njim. Zapamtite, bit ću na vašoj strani — rekao je i izašao.

198


GIGA

Prošla su dva duga sata prije nego što se vratio po nju i rekao kako je došlo vrijeme da siñu u dvoranu. Madelyne je šutke pošla za njim, ukočenih leña i udova. Nadala se da izgleda dovoljno smireno. Pomislila je da će umrijeti ako uskoro ne vidi Duncana. Morala gaje vidjeti. Čim ga ugleda, smirit će se. Po ulasku u dvoranu shvatila je da su zakasnili na večeru. Većina uzvanika ustala je od stola, a služavke su već počele odnositi posuñe. Svi do jednoga zurili su u nju, otvorenim, znatiželjnim pogledom. Nije se na to obazirala. Pogledom je polako kružila prostorijom tražeći Duncana. Odlučila je da im neće pružiti užitak da vide kako je uznemirena. To je, dakako, bilo lakše odlučiti nego provesti u djelo jer je potraga za Duncanom u masi nepoznatih ljudi bila jednaka traženju igle u plastu sijena. Duncan je, s Gilardom i Edmundom, stajao uza zid na suprotnoj strani dvorane. Ugledavši Madelyne, zaključio je da izgleda smireno i uzvišeno poput princeze. I bila je prelijepa. Na sebi je imala haljinu koju je nosila na njihovu vjenčanju. Prisjećanje na te predivne trenutke podsjetilo gaje da mora biti strpljiv. U protivnom bi odmah pojurio prema njoj. — Izgleda poput princeze — prošaputao je Gilard. — I nije ni najmanje smetena — dodao je Edmund. — Prestravljena je — zaključio je Duncan i zakoračio u namjeri da joj pode u susret. Gilard i Edmund istog trenutka prepriječili su mu put. — Strpi se, Duncane - rekao je Edmund. — Prepusti Henriku da se pobrine za nju. Ugledavši Louddona kako joj prilazi, Madelyne se na trenutak ukočila od straha. Henrik je bio kraj nje, no razgovarao je s postarijim plemićem. — Zabit ću ti nož u leda ako napraviš samo korak prema barunu Wextonu — tiho je zaprijetio Louddon. — Preporučujem ti da ne zaboraviš svog dragog ujaka. I on će dobiti nož u leda ne budeš li pazila što govoriš. —Je li? - upitala je, zaprepastivši Louddona načinom na koji gaje prostrijelila pogledom. — Namjeravaš li zabiti nož u leda i Duncanu i svim njegovim saveznicima? Nije se uspio suzdržati. Čvrsto ju je zgrabio za zapešće i unio joj se u lice. — Ne izazivaj me, Madelyne. Moćniji sam i od koga u Engleskoj. — Uključujući i kralja? — upitao je Henrik. Louddon se naglo okrenuo prema njemu, srdita izraza lica. — Njegov sam pokoran sluga, Henriče. Tvoj brat razumije vrijednost mojih savjeta, i to je sve. Henrik se nije trudio prikriti prezir. Odgurnuo je Louddona od Madelyne, primio je za ruku i dugi trenutak zagledao se u tragove njegovih prstiju na njezinu zapešću. Polako je podigao pogled na Louddona. — Predstavit ću tvoju sestru nekolicini odanih prijatelja - rekao je glasom punim gnušanja. Prepoznavši prizvuk prijetnje u njegovim riječima, Louddon se povukao. Ipak, prije nego stoje odstupio, prodorno se zagledao u Madelyne šaljući joj nijemo upozorenje. — Sto je htio od vas, gospo? — upitao je Henrik nakon što su ponovo ostali sami. — Prijetio je da će me ubiti ako napravim samo korak prema Duncanu. — Blefira. Ne može ništa učiniti pred ovolikim skupom. A sutra će biti prekasno. Vjerujte mi, znam o čemu govorim. Clarissa, koja je očito iz prikrajka svjedočila cijelom prizoru, požurila se prema njima trudeći se ostaviti dojam kako želi pozdraviti Madelyne. — Gospa Madelyne i ja upravo odlazimo na kratku šetnju — rekao je Henrik. — Želim joj pokazati kraljeve glasovite vrtove. — Oh, i ja bih ih rado vidjela — rekla je Clarissa. Njezin naum da ostane uz Madelyne bio je doista providan. — Svakako to učinite, draga moja — odvratio je Henrik. - Ali nekom drugom prigodom - dodao je. Clarissa nije uspjela prikriti srdžbu. Uperila je u Madelyne pogled pun mržnje, a zatim se bez riječi okrenula i udaljila.

199


GIGA

Henrik je poveo Madelyne prema terasi. - Tko je čovjek koji upravo razgovara s Edmundom? - upitala je. — Ridokos, s pjegama? Henriku nije trebalo dugo da shvati o kome govori. — Mislite na baruna Rhineholda? Jest, to je on — dodao je, napokon ga spazivši u mnoštvu. — Je li oženjen? Ima li obitelj? - raspitivala se Madelyne, nadajući se da ne zvuči pretjerano znatiželjno. — Nikada se nije oženio — odvratio je Henrik. - Zašto se toliko zanimate za njega? — Poznavao je moju majku — odvratila je, trudeći se u prolazu uhvatiti Rhineholdov pogled. Napokon joj je uspjelo. Dugi trenutak Rhinehold se zagledao u nju. Osmjehnula mu se. Iako je znala da to nije moguće, poželjela je nakratko popričati s njim. Napokon, on je ipak bio njezin otac, zar ne? 1 glavni razlog stoje muškarac kojeg je sve donedavno smatrala svojim ocem, okrenuo leña njezinoj majci. Dakle, bila je nezakonito dijete. I nije se toga ni najmanje sramila. Ionako nitko nikada neće saznati za to. Izuzev Dun-cana, naravno... Nebesa, zaboravila mu je reći! — Drži li Duncan baruna Rhineholda svojim prijateljem? — upitala je. — Da - odvratio je Henrik. — Zašto pitate? Madelyne nije znala što bi odgovorila pa je naglo odlučila promijeniti temu. — Voljela bih nakratko porazgovarati s Duncanom. Sjetila sam se nečega što bih mu željela reći. — Sreća je na vašoj strani, gospo. Luddon je upravo napustio dvoranu zajedno sa svojim pristašama. Sigurno je pošao iskoristiti posljednji pokušaj da razgovara s kraljem i navede vodu na svoj mlin. Pričekajte Duncana na terasi, Madelyne. Poći ću po njega. Nije morala dugo čekati. — Madelyne, ne brini, uskoro će sve biti završeno — rekao je Duncan požurivši joj se u susret. Nježno ju je privikao k sebi i poljubio. - Strpi se još malo, ljubavi. Vjeruj mi, sve će biti u redu... — Vjerujem ti, Duncane. A znam da i ti meni vjeruješ — šapnula je. — Zar ne? — Naravno — odvratio je Duncan. — Poñimo, Madelyne. Stani uz mene. Zajedno ćemo se suočiti s kraljem. Madelyne je odmahnula glavom. - Louddon vjeruje da će moj iskaz biti porazan za tebe. Henrik smatra da gaje najbolje ostaviti u tom uvjerenju stoje duže moguće. Stoga ne mogu stati uz tebe. Ne proturječi mi, Duncane — dodala je vidjevši njegov smrknuti pogled. Uskoro će sve biti završeno. Željela sam te vidjeti iz posve drugog razloga. Imam prekrasne vijesti za tebe. Napokon sam saznala istinu tijekom svog posljednjeg boravka u Londonu. Rekla bih ti i prije, ali kad sam te ugledala, jednostavno sam zaboravila na sve i... — Madelyne. U pravu je, shvatila je Madelyne. Doista bih trebala skratiti priču. -Ja sam nezakonito dijete, Duncane. Sto kažeš na tu novost? Iznenañeno ju je pogledao. —Jest, kopile sam. Jesi li sretan što to čuješ? Tako mi svega, ja jesam. To znači da nisam s Louddonom ni u kakvu rodu. — Tko se usudio nazvati te kopiletom? — razljutio se Duncan. Glas mu je bio blag, no iz pogleda su mu sijevale munje. — Nitko, Duncane. Čula sam Clarissin razgovor s Louddonom. Oduvijek sam se pitala zašto moj takozvani otac i brat nisu mogli podnijeti moju majku. Napokon znam zašto. Nosila je dijete drugog muškarca kada se udala. Mene, Duncane. Duncan ju je dugo, namrgoñen, bez riječi promatrao. Madelyne je pomislila kako mu istina možda i nije najbolje sjela. — Znači li ti išta činjenica da sam kopile? - upitala je. — Prestani se tako nazivati - odvratio je Duncan i polako odmahnuo glavom. No napokon se nasmiješio, i Madelyne je znala daje sve u redu. — Ti si valjda jedina žena na svijetu koja je u

200


GIGA

stanju biti oduševljena takvim novostima - dodao je, pokušavajući se suzdržati da ne prasne u smijeh, no bez uspjeha. — Louddon će šutjeti o tome — rekla je tiho. - Oslobodio me, a da to i ne zna. Je li ti važno što nisam zakonita? — Kako me takvo što uopće možeš pitati? — Zato što te volim — uzdahnula je Madelyne. - Nije mi svejedno što ćeš misliti. Moraš me zauvijek voljeti, mužu moj. To si mi obećao. — Jest, Madelyne — odvratio je Duncan. — Zauvijek ću te voljeti. Zvuk truba prekinuo ih je u daljnjem razgovoru. Duncan se hitro sagnuo i poljubio je. — Znaš li tko ti je otac? – upitao je, vidjevši kako su joj se oči ispunile strahom zbog najave kraljeva dolaska. - Rhinehold - odvratila je. Vidjevši Duncanov široki osmijeh, zadovoljno je kimnula. — To te veseli, zar ne? - Itekako - rekao je Duncan. - Rhinehold je dobar čovjek. Henrik se požurio prema njima. — Vrijeme je — rekao je. Madelvne, poñite sa mnom. Kralj samo što nije ušao. Duncan je osjetio kako je zadrhtala. Kratko ju je stisnuo pa pustio od sebe. Gledajući kako odlazi, panično je tražio riječi kojima bi otjerao njezine brige. Madelvne je već bila na samom izlazu kada se sjetio, m Rhinehold je crvenokos, Madelvne. Kosa mu je crvena poput plamena. Nije se okrenula. — Boje mahagonija je, Duncane. Više je smeña neko crvena. Svatko to može vidjeti — odvratila je. Začuvši njezin smijeh, znao je da će sve biti u redu.

DVADESETTREĆE POGLAVLJE 'Pravednikov je spomen blagoslovljen, a opakom se ime proklinje.'

201


GIGA

Stari zavjet, Mudre izreke, 10:7 William je u potpunoj tišini koračao prema prijestolju koje je bilo smješteno na visoku postolju. Čim je sjeo, svi su pognuli glave. Madelyne je izgubila volju za smijehom. Odjednom je ostala posve sama. Henrik se probio naprijed kako bi s bratom progovori riječ-dvije prije suočenja. Prema svemu sudeći, kralju njegove riječi nisu najbolje sjele. Madelyne je promatrala kako William žestoko odmahuje glavom. Na kraju mu je pokazao da se udalji. To, očito, nije bio dobar znak. Nakratko je zatvorila oči moleći se za hrabrost. Henrik joj je rekao da će Louddon biti pozvan da se izjasni prvi. Zatim će Duncan iznijeti svoju verziju, a ona će govoriti zadnja. Pogledom je potražila Duncana i vidjela kako se polako probija prema njoj. Očito je shvatio daje prestravljena i želio joj je uliti malo svoje snage. Bez riječi je stao pred nju i dugo se zagledao u njezine oči. Podigla se na prste i spustila malen poljubac na njegove usnice. Znala je da ih svi mogu vidjeti, ali nije marila. Nebesa, doista ga voli. Tako je snažan i samouvjeren. Čak joj je i namignuo kad su ga pozvali da pristupi kralju. — Ostani ovdje dok te ne pozovu — rekao je i pomilovao je po obrazu prije nego što se udaljio. Nije ga poslušala. Pošla je za njim, ali nije daleko stigla. Odjednom se našla potpuno okružena posve nepoznatim ljudima, predvoñenima Edmundom, Gilardom i Geraldom. Gomila se razdvojila da propusti Duncana i Louddona na njihovu putu do kralja. Ubrzo su zastali na desetak metara udaljenosti, jedan nasuprot drugome. Kralj se obratio skupu. Izrazio je svoje nezadovoljstvo sukobom dvojice plemića, ljutnju i žaljenje zbog brojnih palih žrtava i frustriranost činjenicom što je čuo toliko različitih verzija dogañaja. Završio je govor zahtjevom da se napokon sazna istina, pa mahnuo Louddonu da mu priñe. Louddonje započeo napadom, tvrdeći daje nevin. Optužio je Duncana za podmuklu izdaju, rekavši kako mu je u vrijeme njihova dogovorena primirja do temelja razorio dom i ubio više od dvjesto njegovih odanih vojnika, oteo mu sestru i slomio je, iskoristivši je za svoje ciljeve. Zatim je prešao u obranu rekavši kako ga Duncan smatra krivim za zlostavljanje Adele, njegove sestre, što nipošto nije istina, jer je to zlodjelo učinio drugi muškarac. Glumeći iskrenost i odanost, nastavio je plesti mrežu laži tvrdnjom kako nije imao pojma da ga barun Wexton namjerava napasti. Kako bi to i mogao znati kad je u vrijeme Duncanova podmukla napada na njegov dom bio na dvoru? Napokon, postoje osobe koje to mogu posvjedočiti. Završio je svoje prijetvorno izvješće istaknuvši kako Duncan nema nijedan valjani dokaz kojim bi mogao potkrijepiti tvrdnje o njegovoj krivnji, dok o gnjusnim postupcima baruna Wextona postoji izobilje dokaza. Dodvoravao se kralju vješto poput jegulje, bezočno mu la-žući u lice poput djevojčure. Naposljetku, usudio se pozvati na pravednost rekavši kako razumije daje kralju teško odlučiti kome bi vjerovao. Stoga je pozvao tri svjedoka koji će potvrditi istinitost njegovih tvrdnja. Nakon stoje kralj pristao saslušati ih, svaki od trojice kleknuo je pred njega i potvrdio istinitost Louddonovih riječi. Madelyne nije vidjela njihova lica, no jedno je barem bilo sigurno: svi su imali isto ime -Juda. Kad je i posljednji svjedok ispričao svoju, očito dobro naučenu, priču, Madelyne je čvrsto zgrabila Edmunda za nadlakticu. Svrnuvši pogled na nju, polako je spustio njezinu ruku i zadržao je u svojoj. Gilard joj je prišao i primio je za drugu ruku. Nudili su joj svoju snagu i potporu. Nijedan od njih nije očekivao da će kralj dopustiti svjedočenje. Obojica su bila lju-tita i zabrinuta, i silno se trudila da Madelyne to ne opazi. Louddon je ponovo stupio pred kralja, naklonio mu se, izrekao još nekoliko prljavih laži pa završio dramatičnom molbom da pravda bude izvršena.

202


GIGA

Došlo je vrijeme da se barun Wexton izjasni pred kraljem. Kralj je očito bio blizak sa svojim vazalom budući da mu se pri pozivu da mu pristupi obratio imenom, a ne titulom. Duncan nije bio čovjek od puno priče. U nekoliko riječi iznio je činjenice, rekavši kako je Louddon oskvrnuo ugled njegove sestre i zatim ga pokušao ubiti. Stoga mu je morao uzvratiti istom mjerom. Oko za oko, zub za zub. Svima u dvorani bilo je savršeno jasno da Duncan ne moli za pravdu - nego je zahtijeva. - Postoje li svjedoci koji mogu potvrditi istinitost tvojih riječi, Duncane? - upitao je kralj. - Istina je moj jedini svjedok - odvratio je Duncan. - Drugi mi ne treba. -Jedan teretite drugoga - rekao je kralj. - Situacija i dalje nije razjašnjena. Puno je toga o čemu moram razmisliti prije nego što donesem konačnu odluku. - Našao se u procijepu - šaptomje rekao Gilard. Edmund je kimnuo. Dvojica muškaraca doista su teretila jedan drugoga. Edmund je imao osjećaj da kralj vjeruje Dun-canu. Napokon, nebrojeno se puta uvjerio u njegovu iskrenost i odanost. Ipak, nije mogao zanemariti svjedočenje ljudi koji su govorili u Louddonovu korist. Edmund je bio u pravu. Kralj se našao u procijepu. Medu ostalim, dobro je znao da mora voditi računa i o tome da je Duncan sposoban uzdrmati njegovo prijestolje ako stekne dojam da gaje izdao. Dakako, bilo je ravno uvredi tražiti od Duncana da drugi svjedoče o istinitosti njegovih riječi. Rekao je istinu i prepustio kralju da odluči hoće li mu vjerovati ili neće. Pomislivši kako Duncan neće popustiti, Edmund je duboko uzdahnuo. Njegov je brat pretvrdoglav, na svoju štetu, naravno. Cast mu je važnija od svega. Uvijek se ponašao časno, i očekivao je da kralj vjeruje kako i dalje to čini. Ipak, Louddonovi dokazi, premda lažni, nisu se mogli sa-, mo tako odbaciti. Usto, Duncan se oženio Madelyne bez kraljeva dopuštenja. To bi se, doduše, moglo smatrati manjim prekršajem, no razaranje doma drugog plemića i masakr nad njegovom vojskom bila je ozbiljna optužba. Duncan je istaknuo da ga je Louddon pokušao dvaput ugroziti, no to nije mogao dokazati. Gilard bi, teoretski, mogao svjedočiti o jednom napadu, no čak ni on nije mogao dokazati da Louddon stoji iza njega. Gerald bi takoñer mogao svjedočiti u Duncanovu korist, pozivajući se na stupicu koja im je bila postavljena na putu do Londona, no Louddon bi u tom slučaju krivnju prebacio na Morcara. Začuvši kako je Madelyne pozvana da govori pred kraljem, prenuo se iz razmišljanja. Uspravnih ramena i mirna izraza lica, uputila se prema prijestolju. Stigavši do visokog postolja, kleknula je pred kraljem i naklonila mu se. — Vaš me brat uvjerio kako ste previše propatili da biste imali snage ponovo o tome govoriti - rekao je kralj. - Stoga sam vas odlučio poštedjeti daljnjih muka. Smatrajte se osloboñenom te dužnosti. Madelyne je ustala i zaprepašteno se zagledala u njega. Napokon je shvatila zastoje Louddon izgledao toliko samosvojno. Očito je, u posljednji trenutak, uspio uvjeriti kralja daje poštedi svjedočenja. - Čast mije služiti svom vladaru - rekla je. Vidjevši kako se sumnjičavo zagledao u nju, shvatila je kako je privukla njegovu pozornost. — Iako nemam vojsku vazala kojima bih vam dokazala svoju odanost u ratu, učinit ću sve što je u mojoj moći kako bih vam služila. Rado ću odgovoriti na sva vaša pitanja. Kralj je istog trenutka kimnuo. - Čini se da niste izvan sebe, kao stoje tvrdio vaš brat — rekao je. — Bi li vam bilo draže da ispraznim dvoranu prije nego što mi ispričate što vam se dogodilo? - tiho je upitao sagnuvši se prema njoj. Madelyne je bila iznenañena njegovom pažnjom. - To doista nije potrebno - rekla je šaptom. - U redu — odvratio je. - Započnite.

203


GIGA

Duboko je udahnula kako bi se smirila. U dvorani je nastala takva tišina da se mogla čuti muha u letu. - Počela bih od noći kad je razoren dom moga brata, ako vam tako odgovararekla je. - Dakako - složio se kralj. - Znam da vam nije lako ponovo se prisjećati svega što ste preživjeli, draga moja, no siguran sam da ću nakon vašeg svjedočenja imati bolji uvid u situaciju. Madelyne je poželjela da kralj nije tako dobrodušan prema njoj. Njegova joj je ljubaznost predstojeći zadatak učinila još težim. - Moj muž tvrdi da ste nadasve časni i pošteni - rekla je toliko tiho da ju je samo William mogao Čuti. S osmijehom na licu zavalio se u prijestolje. - U pravu je -jednako tiho je odvratio. - Trudim se prema svakome odnositi časno i pošteno, osobito prema damama koje nemaju vojsku koja bi ih štitila. Začuvši njegove riječi, Madelyne mu se zahvalno nasmiješila. - Započnite svoju priču - rekao je kralj, dovoljno glasno da ga svi mogu čuti. - Te večeri kad je sve počelo, na putu u svoju sobu čula sam kako je jedan od vojnika rekao Louddonu da barun Wexton želi razgovarati s njim. — Louddon je, dakle, bio u zamku? - upitao je kralj. —Jest - odvratila je Madelyne. — Rekao je vojniku da pusti Duncana unutra. Naravno, iako su dogovorili primirje, bila je to zamka. Cinije Duncan ujahao u dvorište, zarobili su ga. Moj brat rekao je svojim vazalima da će iskoristiti priliku da se zauvijek riješi baruna Wextona. U tu svrhu smislio je plan koji je očito držao veoma pametnim. Odlučio je ostaviti ga da se nasmrt smrzne. Louddon je ispod glasa promrmljao kratku kletvu i zakoračio prema Madelyne, no opazivši kako je Duncan stavio ruku na mač, povukao se. — Moja sestra ne zna što govori — povikao je. — Um joj je pomućen od svega stoje preživjela. Nije u stanju svjedočiti. Kralj je naglo podigao ruku zahtijevajući tišinu. Louddon je duboko udahnuo i zatvorio usta tješeći se mišlju da će ostatak njezine priče ići njemu u korist. — Neću trpjeti prekidanje - rekao je kralj odlučnim glasom. Polako je svrnuo pogled na Madelyne. — Budite ljubazni pa nastavite gdje ste stali. Rekli ste daje vaš brat nakanio baruna Wextona ostaviti da se smrzne. Nije mi jasno što ste pod time mislili. — Louddon nije želio na tijelu baruna Wextona ostaviti tragove ubojstva. Stoga gaje odlučio ostaviti da se smrzne i poslije se riješiti njegova trupla tako što će ga ostaviti na nekom udaljenom mjestu, sve dok ga netko slučajno ne pronañe ili ga proždru divlje zvijeri. Svukli su odjeću s njega i svezali ga za drvo na čistini ispred zamka. Zastala je, pa duboko udahnula. - Moj je brat tada otišao u London. Naredio je nekolicini vojnika da ostanu uz Duncana, no bilo je toliko hladno da su ga ubrzo ostavili i povukli se u zamak. Tada sam izašla i oslobodila ga. -Jesu li njegovi vojnici tada krenuli u napad? — Ušli su u zamak preko zidina — rekla je Madelyne. — Dužnost im je nalagala da zaštite gospodara. — Razumijem. Madelyne nije bila sigurna što bi to trebalo značiti. Kratko je pogledala Louddona, vidjela kako se usiljeno smijulji pa svrnula pogled na Duncana. U znak ohrabrenja, kimnuo je. — Dakle, ušli su u zamak preko zidina — rekao je kralj nakon duge minute šutnje. — Nakon toga došlo je do bitke - rekla je Madelyne. — U kojoj ste zarobljeni - dodao je kralj. — Zapravo, točnije bi bilo reći da sam bila osloboñena. Moj brat loše se odnosio prema meni. Bog mije svjedok da mije dozlogrdilo njegovo zlostavljanje. Zamor se proširio gomilom. Ljudi su, bez dvojbe, bili zgranuti time što su upravo čuli. — Barun Wexton poveo me sobom — nastavila je Madelyne. — Bojala sam se Louddona, i

204


GIGA

mogu vam se zakleti da sam se uz Duncana prvi put u životu osjećala sigurnom. Ponašao se prema meni nadasve časno. Nikada me ničim nije povrijedio. Nikada. Kralj se dugi trenutak zagledao u Louddona, pa svrnuo pogled na Madelyne. — Tko je do temelja spalio Louddonov dom? Ili ćete, možda, i to zanijekati? — upitao je, opasno povisivši glas. — Duncan gaje spalio - povikao je Louddon. — Tišina — zagrmio je kralj. - Ne želim čuti više ni riječi, Louddone. Odgovorite, gospo — dodao je, pogledavši Madelyne. — Louddon je uništio vlastiti dom onog trenutka kad je prekršio primirje — rekla je Madelyne. Kralj je uzdahnuo. Odjednom je izgledao vrlo umorno. — Onda, smijem li pretpostaviti da ni vaša krepost nije bila ugrožena? — Nikada. Ni u jednom trenutku — naglo je izgovorila Madelyne. Zamor se ponovo proširio gomilom. Svi su napeto iščekivali da nastavi svoju neobičnu priču. Do tog trenutka Madelyne u stvari nije izrekla nijednu laž. — Duncan nije ni u jednom trenutku ugrozio moju čast, no obećala sam da ću govoriti istinu i zato moram priznati da sam ga poticala. Istina je, željela sam ga zavesti. Iz gomile su se začuli iznenañeni uzvici. Madelyne se učinilo daje čula kako je Duncan promrsio tihu kletvu. Kralj je izgledao kao da će iskočiti iz vlastite kože. Odjednom, Duncan je bio kraj nje, s rukom preko njezinih usana. Pretpostavila je da bi to trebalo značiti kako želi da zašuti. Laktom gaje gurnula u rebra pa je maknuo ruku i prebacio je preko njezina ramena. — Razumijete li da se izvrgavate ruglu, draga moja? — po-vikao je kralj. — Volim Duncana - odvratila je. - Uostalom, ionako ga nisam uspjela dovesti u napast sve dok se nismo vjenčali. Kralj je ponovo pogledom prostrijelio Louddona. — Tvoja tvrdnja daje čast tvoje sestre uprljana, upravo je oborena. Dovoljno je da pogledam u njezine oči da bih vidio da govori istinu. — Sto kažete na tvrdnju svojeg supruga da je Louddon uprljao čast njegove sestre? — upitao je, svrnuvsi pogled na Madelyne. — Moj suprug rekao je istinu - odvratila je. — Adela mije povjerila što se dogodilo. Morcar je bio taj koji ju je napastovao, no Louddon je tome svjedočio. Bio je to njegov naum, i prema tome, jednako je odgovoran. — Razumijem — rekao je kralj. Izgledao je prilično srdito. Nastavio ju je ispitivati cijelu dugu vječnost, ili se Madelyne tako barem činilo. Nijednog trenutka nije izrekla laž, samo istinu, onako kako ju je ona vidjela i doživjela. — Moj suprug nikada se nije služio prevarama, za razliku od Louddona - rekla je i privila se uz Duncana. — Imaš li što reći na to? - upitao je kralj, pogledavši Louddona. Lice njezina brata pocrvenjelo je od ljutnje. Bilo je očito da toliko kipti od bijesa da je jedva mogao govoriti. - Moja sestra laže — povikao je. —Je li to ista ona sestra za koju si tvrdio kako uvijek govori istinu? - upitao je kralj. Louddonje šutio. Kralj gaje dugo bez riječi promatrao pa svrnuo pogled na Madelyne. — Cijenim vašu odanost suprugu, gospo. No, pitam se, govorite li istinu ili ga pokušavate zaštititi? Prije nego stoje Madelyne stigla odgovoriti, kralj se okrenuo prema Duncanu. — Imaš li ti što reći na sve to? — Jedino to da se radilo o uzajamnom zavoñenju - rekao je Duncan. — S uspješnim ishodom, na obostrano zadovoljstvo, dakako. Iz gomile su se začuli uzvici odobravanja. Kralj se napokon osmjehnuo, pa ustao i podigao

205


GIGA

ruku zatraživši tišinu. — Louddone, izdao si moje povjerenje. Od ovog trenutka razrješujem te tvojih dužnosti i povlastica. Pristup dvoru bit će ti zabranjen - rekao je i polako se okrenuo prema Duncanu. — Henrik, moj brat, misli da ti je potrebno odreñeno vrijeme da se ohladiš i na miru o svemu razmisliš, te da bi bilo najbolje da se privremeno udaljiš iz Engleske. Prilično sam nezadovoljan tvojim načinom rješavanja sukoba. Razorio si Louddonov dom i puno ljudi pritom je izgubilo živote. Ipak, mogu razumjeti da si bio voñen željom za osvetom zbog ukaljane časti tvoje sestre. Rekao bih da će mjesec dana u Škotskoj biti dovoljno da smiriš uzavrele strasti. Madelyne je osjetila kako se Duncanovo tijelo naglo ukru-tilo. Primila gaje za ruku i čvrsto je stisnula u znak da ostane miran. — Budeš li nakon povratka i dalje želio Louddona izazvati na dvoboj, udovoljit ću ti. Izbor je na tebi. Duncan nije rekao ni riječi, no Madelyne je znala da mu se kraljeva odluka ne sviña. Nije želio Čekati da Louddona izazove na dvoboj. Osjetivši kako Madelyne cijelim tijelom dršće od straha, duboko je uzdahnuo i odlučio se pokoriti. — Otići ću na put. Odmah. Kralj je kimnuo. — Razriješio sam Louddona svih njegovih dvorskih dužnosti, Duncane — rekao je. -Jasno ti je da sam mu time upravo poklonio mjesec dana da se sakrije od tebe — priznao je. — Pronaći ću ga. Kralj se osmjehnuo. — U to ni najmanje ne sumnjam. Vidjevši kako se Duncan naklonio, Madelyne je odahnula. Obračun je bio završen. Bez riječi, promatrala je kako kralj izlazi iz dvorane. Louddon je potrčao za njim pokušavajući ga sustići. — Ti i ja za početak ćemo malo popričati, ženo — prozborio je Duncan. Madelyne se nasmiješila, no vidjevši izraz Duncanova lica, uozbiljila se. Nije bila sigurna je li ljutit ili se pokušava našaliti s njom. - Vrlo sam umorna, Duncane. Usto, nisi li rekao kralju da ćemo odmah poći na put? -Mi? — Ne bi valjda otišao bez mene? — zgranuto je upitala. — Ni u ludilu. — Prestani se šaliti sa mnom — promrmljala je. — Doista sam izmučena. Uto im je prišao Barun Rhinehold i prekinuo ih u daljnjem razgovoru. — Tvoja supruga odvažna je poput tebe, Duncane — rekao je. — Cijelo vrijeme gledala je kralja ravno u oči. Čak joj ni glas nije zadrhtao. — I što mu je zapravo rekla? — tiho je zapitao Duncan. Barun Rhinehold se osmjehnuo. — To se i ja pitam — priznao je. — Slušao sam njezino izlaganje, no i dalje mi nije jasno tko je što razorio, ni tko je koga napao, a tko se branio... Iskreno rečeno, nemam pojma što se u stvari dogodilo. — Upravo si savršeno opisao moj život s Madelyne - odvratio je Duncan pokušavajući izigravati patnika. Svrnuvši pogled na svoju ženu, opazio je da netremice gleda u baruna. - Zaboravio sam ti predstaviti svoju ženu - rekao je pa hitro ispravio taj propust. — Koliko sam shvatio, poznavao si njezinu majku? Barun je kimnuo. - Tvoja žena veoma joj je slična - rekao je. - Veselim se što sam vas upoznao, gospo. Osmijeh mu je bio neodoljiv, a pogled topao i iskren. Ma-delyne je osjetila kako joj se tijelom razlijeva toplina. - Voljela bih porazgovarati s vama o mojoj majci, barune - s osmijehom je odvratila. — Nadam se da ćete, kad se vratimo iz našeg privremenog egzila, pronaći malo vremena da nas posjetite.

206


GIGA

- Počašćen sam vašim pozivom, gospo — odvratio je. Vrijeme za razgovor s barunom očito je isteklo budući da su Duncanovi saveznici već brzali prema njima u želji da izraze svoje zadovoljstvo ishodom. Madelyne je stajala uz Dunca-na držeći ga za ruku. Svi su joj čestitali na odvažnu držanju, no njezin ju je suprug i dalje ignorirao. Ubrzo im se pridružio i Gerald i rekao da će za sat vremena sve biti spremno za polazak. - Duncane, morala bih poći po svoje stvari - rekla je Madelyne. - Ne prije nego što te isprašim po stražnjici - odvratio je. - Dakle, ipak se ljutiš na mene? - s uzdahom je zaključila. Napokon ju je pogledao. Zagrizla je donju usnicu, očito se trudeći da ne zaplače. Polako je odmahnuo glavom. - Zavodila si me? Nebesa, rekla si kralju da si me svjesno zavodila. Lagala si mu u oči bez imalo srama - prekorio ju je. Ipak, lice mu je bilo ozareno osmijehom. - Nisam mu lagala - odvratila je. - Sviñali su mi se tvoji poljupci i nisam željela da prestanu, Duncane. Sjeti se prve noći kada si me poljubio. Uzvratila sam ti poljubac i željela sam da me ponovo poljubiš. Ako to nije dovoñenje u napast, onda ne znam što jest. - Da si rekla istinu, onako kako je trebalo, sada bih mogao izazvati Louddona na dvoboj — istaknuo je Duncan. - O, i predobro znam što bi iz toga nastalo — odvratila je. — On je bio optužio tebe, a ti njega, i kralj naposljetku nije znao kome bi vjerovao. Preostalo mu je jedino da vam o vrat sveže mlinski kamen i baci vas u jezero, pa čeka hoće li koji od vas isplivati. Naravno, Duncane, bio bi mrtav, ali čast bi ti ostala neokaljana, pa to onda nije važno. No tek toliko da znaš, ne želim svake noći lijegati u postelju s tvojom časti kao utjehom. Zelini te uz sebe, živog i zdravog. Misli o tome što hoćeš, ali tako je — u dahu je izgovorila. Unatoč trudu, nije uspjela zadržati suze. Duncan je dugi trenutak zaprepašteno zurio u nju. - Madelyne — uzdahnuo je čim se uspio pribrati. — Na ratnicima se ne provode takvi pokusi da bi se utvrdila istina. Crkva je ta koja se služi tim metodama — rekao je. - Doista? — rekla je, smeteno gaje pogledavši. Jedva se suspregnuo da ne prasne u smijeh. Umjesto toga, nježno ju je privio k sebi. - Stvarno sam izmoždena — pro-mrmljalaje. - Imaš zlatno srce, Madelyne — rekao je. — Doñi, ženo. Moramo se požuriti. Jedva čekam da me opet dovedeš u napast. Madelyne je morala priznati da nema ništa protiv. Nakon četiri sata jahanja stali su da prenoće na maloj čistini u šumi. Madelyne je bila posve iscrpljena. Clarrissa ju je presrela netom prije odlaska i uvrede kojima ju je obasula još su joj odzvanjale u ušima. Čekajući da Duncan rasedla konja i uputi vojnike u redoslijed stražarenja, uputila se prema obližnjem potoku. Duncan joj je zabranio da ide daleko, no morala se oprati. Znala je da će sve dok Louddon bude živ, strahovati za njezinu sigurnost. PronaŠavši malu uvalu okruženu gustim grmljem, oprala se koliko je mogla i polako krenula natrag. Duncan je upravo završio s podizanjem malog šatora, nedaleko od šatora vojnika koji su putovali s njima. — Hoće li otac Berton biti siguran? Misliš li da si trebao ostaviti više vojnika da paze na njega? — upitala je. — Ne brini se, ljubavi — rekao je Duncan. — Posve je siguran. Ostavio sam svoje najbolje ljude da ga čuvaju. Kimnula je. — Sjećaš li se prve noći koju smo zajedno proveli u šatoru? — Kako bih je mogao zaboraviti? — Šator je bio blizu vatre. Zabrinjavalo me da bi se mogao zapaliti.

207


GIGA

— Uvijek nañeš nešto oko čega ćeš se brinuti — odvratio je Duncan pa odvezao pojas s njezine haljine i bacio ga u stranu. - Cijele noći spavala si u haljini. — Štitila sam svoju krepost. Tada još nisam znala da te želim dovesti u napast — rekla je. Vidjevši njegov prijekoran pogled, nasmijala se. —Ja sam štitio tvoju krepost — istaknuo je. Madelyne je ušla u šator i sjela na krzno. Noć je bila vedra i ugodna. Puhao je lagan povjetarac, a nebo je bilo prepuno zvijezda. — Svući se, Madelyne — rekao je Duncan izuvši čizme. Potom je svukao i košulju. Istina, Madelyne bi ga rado poslušala, no zabrinjavali su je vojnici koji su bili u blizini. - Ne možemo noćas voditi ljubav, Duncane - rekla je šapćući. - Vojnici bi nas mogli vidjeti. Duncan je odmahnuo glavom. — Nitko nas ne može vidjeti. Želim te, Madelyne. Odmah rekao je, i da bi dokazao kako to doista misli, naglo ju je privukao k sebi i počeo ljubiti. Čeznutljivo je uzdahnula i ovila mu ruke oko vrata. Otvorivši usta, jezikom je potražila njegov i jače se privila uz njega. — Znaš da si preglasan - šapnula je. — Ti si ta koja vrištiš — odvratio je, grickajući njezinu usnu resicu. — Za razliku od tebe, ja se znam kontrolirati — dodao je. Osjetivši kako dršće od užitka, zadovoljno se osmjehnuo. — Jesi li siguran u to? - upitala je, i vrhom prstiju lagano prešla preko vidljive izbočine na njegovim hlačama. Duncan je zaboravio o čemu su govorili. Zarobio je njezine usnice svojima pa podigao rub njezine haljine i rukom prokr-čio put do njezinih vlažnih svilenih stidnih dlačica. Osjetivši kako je vruća, znao je da ga želi. Prstom je ušao u nju, a kada je izvila leña od užitka, nije se više mogao suzdržati. U trenutku su odbacili odjeću. Ovoga puta Duncan se nije trudio obuzdati. Želio ju je, i to odmah. Sudeći prema njezinoj vatrenosti, nije joj stalo do nježnosti i odugovlačenja. Željela je daje uzme. Sto prije, to bolje. Jedino je tako mogla zaboraviti sve ružno što im se dogodilo. Utišao je njezine tihe jecaje prekrivši joj usnice svojima, pa razdvojio njezina bedra i snažno prodro u nju. Začuvši kako je uzdahnula od užitka, zamalo je istog trenutka ispustio sjeme u nju, no uspio se suzdržati. Ne zadugo, jer kad je nastavila tiho stenjati i zarila mu nokte u leña, ugurao je ruku izmeñu njihovih spojenih tijela i pomagao joj da postigne vrhunac, a zatim se i sam predao. Na trenutak je čvrsto stisnuo zube, trudeći se da ne zaste-nje od siline užitka, pa prigušio njezine jecaje prekrivši joj usnice svojima. — Volim te, Madelyne - prošaptao je čim je uspio doći do daha. — I ja tebe, Duncane - odvratila je, glave oslonjene na njegovo rame. Nekoliko dugih minuta ostali su zagrljeni, u tišini. —Jesam li te osramotila, Duncane? Stidiš li se što sam pred svima rekla da sam te željela zavesti? Duncan se tiho nasmijao. Okrenula je glavu da ga pogleda u oči i pritom ga, po običaju, raspalila čelom posred čeljusti. — Ne stidim se, Madelyne — odgovorio je samopouzdano. — Žene su te koje se stide. — A muškarci? Što oni osjećaju? — s osmijehom je upitala. — Umor — odvratio je. - Nakon što ih žene dovedu u napast. — Želiš li reći da si pospan? — Jest - priznao je. — U tom slučaju, pustit ću te da spavaš, no prije toga moraš mi odgovoriti na još jedno pitanje - rekla je. Čula je kako je uzdahnuo, no odlučila je to zanemariti. — Tko su bili ljudi koji su lagali u korist mog brata? — Bili su to donekle utjecajni ljudi s kojima se Louddon urotio protiv mene. — Mogu li te napasti ako se udruže? Imaju li dovoljno vojnika?

208


GIGA

Nekoje vrijeme Duncan oklijevao odgovoriti. — Ne, Madelyne, ali postoji mnogo ljudi bez morala i skrupula koji bi im se mogli pridružiti ako u tome pronañu svoj interes. Louddon, srećom, nema dovoljno zlata kojim bi ih platio. Začuvši njegov odgovor, Madelyne je odahnula. Sada je napokon mogla biti mirna. Duncane, kad doñemo u Škotsku, mogli bismo potražiti Edwythe, moju roñakinju. Znaš li da sam, prije nego što smo se sreli, namjeravala pobjeći k njoj? — Iskoristit ćemo boravak da upoznaš Catherine i njezina muža — pospano je odvratio Duncan. — Naravno, njezin muž je Škot - rekla je Madelyne, kao da se toga tek sada prisjetila. Možda i on... — Ne, Madelyne, nema crvenu kosu - prekinuo ju je Duncan. — Nisam te to htjela pitati — nasmijala se. — Samo se pitam poznaje li slučajno Edwythe. Začuvši Duncanovo mirno, ujednačeno disanje, shvatila je daje zaspao. Naslonila je glavu na njegovo rame pa i sama zatvorila oči. Te noći sanjala je prekrasne snove. Napokon je bila sigurna. Nitko joj više ne može nauditi.

DVADESETČETVRTO POGLAVLJE Ljubav i čast vrijede više od svega.

209


GIGA

Sljedeći mjesec Duncanu je doista poslužio kako bi smirio uzavrele strasti. Madelyne se osjećala kao u snu. Škoti su je istinski oduševili. Bila je uvjerena da na svijetu nema ratnika koji bi im bili ravni - osim njezina muža, dakako. Svojim izgledom i držanjem umnogome su je podsjetili na Spartance. Bili su jednako čvrsti, odlučni i odani. Odnosili su se prema Duncanu kao prema članu svoje obitelji. Duncanova sestra i njezin muž dočekali su ih s dobrodošlicom i ustrajali da za boravka u Škotskoj ostanu u njihovu domu. Catherine je bila prava ljepotica i, prema svemu sudeći, ludo zaljubljena u svog muža. Madelyne naposljetku ipak nije uspjela vidjeti Edwyth. Ispostavilo se da njezina roñakinja živi na visoravni, daleko od Catherineina doma. U stvari, predaleko čak i za posjet. Ipak, Catherine je obećala da će joj prvom prigodom poslati pismo u kojem će je pozdraviti u njezino ime. Budući da su napokon imali dovoljno vremena, Duncan je odlučio ispuniti obećanje i podučiti Madelyne samoobrani. Sve u svemu, bio je prilično strpljiv, sve dok se nije dohvatila luka i strijele. Nije dugo potrajalo i ostavio ju je da se snalazi kako zna i umije, jer da je i minutu duže morao gledati kako stalno ponavlja istu pogrešku, izgubio bi živce. Neprestano je gañala najmanje metar iznad mete. Iako mu je Anthony to spomenuo, doista nije vjerovao da može biti toliko nespretna, dok se sam u to nije uvjerio. U Englesku su se vratili potkraj kolovoza, i tek tada čuli vijest o smrti kralja Williama. Oko toga se puno naklapalo; čini se da je štošta s tim u vezi bilo nejasno, no ipak, svjedoci koji su vidjeli što se dogodilo bili su suglasni da je doista bila riječ o nesreći. William je s bratom i prijateljima pošao u lov. Jedan od sudionika odapeo je strijelu na jelena, no William se, navodno, našao na putu. Bio je mrtav prije nego što je pao s konja. Službena verzija, u koju je istodobno bilo najteže povjerovati, došla je iz usta svjedoka koji se zakleo da je vlastitim očima vidio što se zbilo. Izjavio je kako je točno da je siroti čovjek odapeo strijelu na jelena, no tada se ñavolja ruka pomolila iz zemlje. Sotona je, osobno, uhvatio strijelu u letu i preusmjerio je prema kralju. Crkva je to svjedočenje proglasila valjanim i naredila da se zapiše u službene knjige. Sotona je, dakle, bio odgovoran za kraljevu preranu smrt, stoga se nikoga za to ne može okriviti. Henrik je odmah preuzeo kontrolu nad kraljevskom riznicom i proglasio se kraljem. Nitko, dakako, nije vjerovao da je ñavao doista upleo prste u Williamovu smrt, i nitko, takoñer, nije želio glasno izreći da Henrik možda jest. Iako Madelyne nije bila osobito upućena u politiku i političke spletke, sjetila se kako je upravo Henrik predložio Wi-lliamu da Duncan provede mjesec dana u Škotskoj. Bila je uvjerena da je želio udaljiti Duncana iz Londona, a budući daje znao da je njezin muž odan kralju, time mu je vjerojatno spasio život. Kako bilo, zadržala je vlastite misli za sebe i nikada s Duncanom nije o tome progovorila ni riječi. Gerald i Adela vjenčali su se prve nedjelje u listopadu, netom što je otac Berton došao k Wextonovima kako bi ubuduće obavljao dušobrižničku dužnost. Barun Morton umro je pet dana nakon Madelyneine udaje za Duncana. Duncan je razaslao vojnike po Engleskoj u potragu za Louddonom, no činilo se da je brat njegove žene propao u zemlju. To, zapravo, i nije bilo čudno uzme li se u obzir to da se Henrik, koji je u meñuvremenu zasjeo na prijestolje, nije trudio prikriti antipatiju prema Louddonu. Madelyne je bila uvjerena da Louddon više nije u Engleskoj. Duncan se nije želio prepirati s njom, no bio je siguran da se njezin brat skriva i čeka priliku za osvetu. Jednog zimskog prijepodneva stiglo je pismo s kraljevim pečatom. Kralj je tražio da Duncan dode u London, gdje će mu službeno prisegnuti na odanost. Duncan, dakako, nije mogao odbiti njegov zahtjev, no pomisao na put bila mu je odbojna. Nije želio Madelyne ostaviti

210


GIGA

samu. Kad je Madelyne napokon sišla na doručak, našla je supruga kako sjedi u fotelji pokraj kamina, pogleda uperena u pismo u svojim rukama. Izgledao je prilično zamišljeno. Prišla mu je i osmjehnula se, pa stala uz kamin. Zadnjih dana bilo je prilično hladno pa joj je godila toplina vatre. Duncan joj je pružio ruku i povukao je k sebi u krilo. Zaključio je kako njegova žena izgleda prilično odmorno i naspavano, no znao je da će odmah iza ručka poželjeti malo otpočinuti. Zadnjih dana brzo se umarala, a premda je to pokušavala sakriti od njega, nisu mu promaknule njezine jutarnje mučnine. Nije zbog toga bio ni najmanje uznemiren. Mirno je čekao da shvati kako nosi njegovo dijete. — Duncane, moram razgovarati s tobom — rekla je. — Uskoro će podne, ali doista nisam bila u stanju ranije ustati. Ne bih željela da se zabrineš, ali mislim da sam bolesna. Jučer sam zamolila Maude da mi donese travaricu. — I, je li ti udovoljila? — upitao je, trudeći se ostati ozbiljan, što nije bilo lako jer je Madelyne izgledala kao da se bliži smak svijeta. — Nije — sjetno je odvratila Madelyne, pa zabacila kosu preko ramena. Jedan pramen pogodio gaje ravno u oko. — Samo se nasmijala i otišla. Ne znam što bih o tome mislila. Duncan je uzdahnuo. Htio-ne htio, morat će joj je reći. -Hoćeš li se jako uzrujati ako naš sin bude crvenokos? - upitao je. Madelyne je u čudu raširila oči i nagonski položila dlan na trbuh. — Naša kći imat će kosu boje mahagonija, poput svoje majke - drhtavim glasom je progovorila. - Duncane, bit ću najbolja majka na svijetu — s osmijehom je dodala. Glasno se nasmijao i poljubio je. - Ugledala si se na mene po aroganciji, ženo. Rodit ćeš mi sina, zato što sam ja tako rekao. Tu se više nema što raspravljati. Madelyne je kimnula, pretvarajući se kako se slaže, istodobno zamišljajući kako u naručju drži prelijepu malu djevojčicu. Bila je toliko sretna da bi se najradije rasplakala. - Ne smiješ više ostavljati hranu za divlje životinje na obronku. Ne želim da izlaziš izvan zidina zamka. - Duncane, ne ostavljam hranu divljim životinjama, nego svom vuku - odvratila je Madelyne i osmjehnula se. Još mu nije priznala da već dugo vjeruje daje ipak riječ o velikom psu. — Učinit ću to još samo danas, i nakon toga više neću izlaziti iz tvrñave — obećala je. — Slažeš li se? - U čemu je razlika? - upitao je Duncan. — Zašto još danas? - Zato što se danas navršava godinu dana otkad sam stigla u tvoj zamak. Ako želiš, možeš se pridružiti meni i Anthonyju kad krenemo na obronak — rekla je pa duboko uzdahnula prikrivajući smijeh — Nedostajat će mi moj vuk. Neću mu više ostavljati hranu samo zato što ti tako želiš — dodala je. Duncanu nije promaknulo kako su joj oči nakratko za-bljesnule. — Ne trudi se uvjeriti me u to, ženo. Pokoravaš se mojim željama samo kada i tebi tako odgovara - rekao je, pa dodao da će se pridružiti njoj i Anthonyju čim završi s dnevnim dužnostima. Madelyne je popodne provela vježbajući gañanje. Kad je sunce počelo zamicati iza planina, a Duncan se još nije bio pojavio, rekla je Anthonyju kako je krajnje vrijeme da poñu, pa pokupila strijele i stavila ih u tobolac. Zamolila je Ant-honyja da ponese torbu s hranom, pa uzela luk rekavši kako će se usput potruditi uloviti zeca za večeru. Anthony je uperio pogled prema nebu, no nije rekao ni riječi. Po dolasku na vrh brda, raširila je komad platna i složila hranu na hrpu, na čiji vrh je stavila veliku mesnatu kost. Budući da je to posljednji put da im ostavlja hranu, željela je da životinje uživaju obilan obrok. Anthony je prvi čuo neobično šuštanje iz šume koja se nalazila na padini iza njihovih leda. Okrenuvši se, počeo je očima pretraživati teren. Trenutak potom strijela gaje pogodila u rame. Dok je padao na koljena, spazio je skupinu ljudi kako se skriva u gustom grmlju.

211


GIGA

Stražar je podigao uzbunu čim se Anthony srušio na zemlju. Vojnici na zidinama podigli su svoje lukove, spremni odapeti strijele čim se neprijatelj pokaže. Duncan je već bio u sedlu jer je upravo bio uzjahao konja u namjeri da ode po Madelyne. Začuvši stražarev uzvik, kao sumanut je pojurio prema vrhu brda. Odjeci njegova bijesna urlika odbijali su se od zidina zamka. Muškarci su pojurili prema konjima i krenuli za njim. Madelyne je znala da nema vremena za bijeg. Skupina od dvadesetak muškaraca polako je izranjala iz šume, no strijelci na zidinama neće ih vidjeti sve dok ne doñu na vrh. Nije imala izbora. Posegnula je za strijelom, stavila je u luk i napela ga, pažljivo ciljajući u smjeru najbližeg muškarca. Bio je to jedan od trojice koji su pred kraljem svjedočili protiv Duncana. Shvatila je daje Louddon u blizini. Ta ju je spoznaja više razljutila nego prestrašila. Odapela je strijelu i posegnula za drugom prije nego što se čovjek srušio na zemlju. Duncan se nije popeo na vrh. Krenuo je putem koji je vodio na suprotnu stranu brda, mahnuvši vojnicima da ga slijede. Namjera mu je bila napasti neprijatelja s leña. U tili čas Duncanovi su vojnici preuzeli kontrolu nad bitkom. Madelyne je ispustila luk i pohitala pomoći Anthonyju. Vazal se otkoturao niz padinu, no ustao je i šepajući joj krenuo u susret. - Gospo, bježite - povikao je Anthony. Začuvši njegov uspaničeni glas, nakratko se osvrnula. Vidjevši Louddona kako joj se približava, vrisnulaje i pokušala pobjeći, no njezin je brat bio brži. Čvrsto ju je primio oko struka i grubo privukao k sebi. Pogled mu je bio ispunjen ludilom. Madelyne se istog trenutka prisjetila Duncanovih savjeta o samoobrani. Žestoko je nagazila Louddonovo stopalo, a kad je izgubio ravnotežu, raspalila gaje koljenom u medunozje. Od bola se srušio na zemlju, povukavši je za sobom. Odgurnula gaje od sebe i pokušala ustati, no podigao se na koljena i jednom je rukom zgrabio za vrat, a drugom snažno raspalio posred čeljusti. Madelyne bi možda podnijela pljusku, no udarac šakom bio je prejak da bi ga izdržala. Pred očima joj se zamaglilo i trenutak potom izgubila je svijest. Louddon je hitro skočio na noge i pogledao prema šumi. Njegovim ljudima nije bilo ni traga. Napustili su ga bježeći pred Duncanovim gnjevom. Ugledavši ga kako izlazi iz šume, shvatio je da mu ovoga puta neće moći umaknuti. Iako Duncan više nije bio na konju, neće mu trebati dugo da stigne do njega. - Gledaj kako je ubijam — bijesno je vrisnuo i sumanutim pogledom počeo pretraživati zemlju u potrazi za bodežom koji mu je u padu ispao iz ruke. Zabost će ga u Madelyneino srce prije nego što Duncan stigne do njega. Ugledavši ga na vrhu hrpe hrane koju je Madelyne ostavila životinjama, luñački se nacerio i požurio se da ga uzme. Bila je to velika pogreška. Nije smio dirati hranu. Tek stoje stavio ruku na držak bodeža, začuo je tiho, prijeteće rezanje. A potom se rezanje pretvorilo u bijesan, razdražen urlik. I Duncan ga je čuo. Vidio je kako Louddon odbacuje nož i rukama zaklanja lice, a zatim golemu životinju kako brzinom munje skače na njega i zubima mu trga vrat. Louddon se srušio na leña i zahroptao, gušeći se u vlastitoj krvi. Duncan je naglo podigao ruku dajući svojim vojnicama znak da se ne miču. Pogleda uprta u vuka, polako je podigao svoj luk. Zvijer je i dalje stajala iznad Louddona. Iskesivši zube, ponovo je zarežala, tiho i pobjednički. Duncan se molio da Madelyne ostane u nesvijesti. Polako je zakoračio naprijed, tražeći položaj s kojeg može naciljati zvijer. Vuk je odjednom podigao glavu i pogledao prema Madelyne. Duncan je prestao disati. Životinja je kratko onjušila zrak, pa odustala i okrenula se prema hrani. Miris moje žene očito

212


GIGA

mu je poznat i blizak, zaključio je Duncan, promatrajući kako zvijer uzima u zube veliku mesnatu kost i nestaje u kamenjaru odakle je i iskočila. Bacio je luk i strijelu, pojurio prema njoj i nježno je uzeo u naručje. Polako je otvorila oči, budeći se iz nesvjestice, pa rukom oprezno dotaknula čeljust. Mogla je njome micati, no vraški ju je boljela. Trenutak potom sjetila se što se dogodilo. - Gdje je Louddon? Je li pobjegao? — šapnula je. I daje htjela, nije mogla glasno govoriti. Duncan ju je toliko čvrsto držao uza se da je jedva uspijevala disati. - Mrtav je - odvratio je Duncan. Sklopila je oči i pomolila se za njegovu grješnu dušu. Doduše, nije bila uvjerena da će od toga biti osobite koristi. - Gdje je Anthony? — naglo je upitala. - Moramo se pobrinuti za njega — dodala je pokušavajući se izvući iz Dunca-nova naručja. — Strijela mu je probola rame. Duncan se opustio. Budući daje toliko brbljala, znao je da je dobro. Za nekoliko minuta posve će se oporaviti. - Gotovo je, zar ne? — upitala je. Uspjela se čak i nasmiješiti. —Jest, Madelyne, gotovo je — odvratio je. — Tvoj vuk spasio ti je život. - Znam da jesi, ljubavi. Uvijek me štitiš — odvratila je. — Madelyne, nisi me razumjela - rekao je Duncan. - Tvoj vuk ubio je Louddona. U nevjerici je odmahnula glavom. Duncan doista ne bi trebao u ovakvu trenutku zbijati šale na račun njezine mašte. Znala je da je želi oraspoložiti, ali ipak. — Možeš li stajati? - upitao je. - Osjećaš li ikakve bolove... — Dobro sam — odvratila je. - Obje smo dobro — dodala je, dlanom lagano potapšavši trbuh. —Još se ne pomiče, ali znam da je dobro. Čim je stala na noge, pokušala je prići Louddonovu truplu. Duncan joj je naglo prepriječio put. - Ostani gdje jesi, Madelyne — rekao je. — Pogled na njega mogao bi te prilično potresti — dodao je. Louddonov vrat bio je potpuno rastrgan, i znao je da Madelyne ne bi tako skoro mogla zaboraviti taj strašan prizor kad bi ga vidjela. Srećom, vidjevši Anthonyja kako im se približava, preskočila je prepirku sa svojim mužem. Vazal je izgledao prilično zgranuto. U prvi trenutak pomislila je da još ne može doći k sebi zbog napada koji su doživjeli. — Anthony, tvoje rame... — Sve je u redu. Strijela je probola meso — objasnio je. — Gospo, pogodili ste jednog od njih ravno u srce — zaprepašteno je dodao. Duncanove oči raširile su se od čuñenja. — To je bila njezina strijela? —Jest — odvratio je Anthony. Obojica su se u nevjerici zagledala u Madelyne. Slegla je ramenima, pomalo iživcirana nedostatkom njihova povjerenja u njezinu streljačku sposobnost. Kratki trenutak bila je u iskušenju da im ne kaže istinu. Ipak, nije izdržala. - U stvari, gañala sam ga u potkoljenice — priznala je. Obojica su istodobno prasnula u smijeh. Duncan ju je podigao u naručje i počeo se spuštati niz padinu. — Madelyne, vuk ti je doista spasio život — rekao je, istinski se trudeći natjerati je da mu povjeruje. — Znam, dragi. Znao je da mu ne vjeruje. - Madelyne, pobrinut ću se da tvoj vuk i dalje dobiva hranu. Zadužit ću nekoga da mu je redovito ostavlja. Zaslužio je da odsad živi lagodnim životom. — Bi li prestao zbijati sa mnom šale, Duncane? — mrzovoljno je upitala. Odustao je. Prije ili poslije, uvjerit će je u to. Ovog trenutka očito je tvrdoglavo željela vjerovati daje on njezin spasilac. Vidjevši kako je naslonila obraz na njegovo rame i začuvši kako je ljutitim glasom počela prigovarati zbog nove modrice koju će danima nositi na licu,

213


GIGA

osmjehnuo se. Stvarno je bila prava oštrokondža. I najdivnije stvorenje koje hoda pod kapom nebeskom. Zureći se daje što prije odnese u svoj dom, sjetio se Odiseja i svih muka koje je prošao da bi naposljetku pronašao sreću u zagrljaju voljene žene. No Odisej je sreću pronašao na kraju, a oni su bili tek na početku. Cijela budućnost bila je pred njima. I izgledala je sjajno. Madelyne gaje voljela zvati svojim vukom, no Duncan je ipak bio samo čovjek. Ipak, snažniji i moćniji od samog Odiseja. Iako običan smrtnik, postigao je nešto što njezin mitski junak nikada nije, ni u jednoj od svojih veličanstvenih pustolovina. Zarobio je anñela. Madelyne.

SVRŠETAK

214

Julie garwood cast %281%29  
Julie garwood cast %281%29  
Advertisement