Issuu on Google+


C. K. Stead Rizik


C. K. Stead Risk © C.K. Stead 2012 objavljeno u dogovoru s The MacLehose Press, podrunicom Quercus Editions Ltd (UK) C. K. Stead Rizik Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Boièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Boièeviæ Prijevod Lara Hölbling Matkoviæ Urednica Nataša Medved Prijelom Miroslav Kodriæ Ovitak Iva Mandiæ Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-7953-03-4 CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knjinice u Zagrebu pod brojem 847481 Sva prava pridrana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoiti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava. Knjiga je objavljena uz potporu zaklade Creative New Zeland


C. K. Stead

RIZIK Prevela s engleskog Lara Hölbling Matkoviæ

Edicije Boièeviæ Zagreb, 2013.


Prolog Poljski klub, Kensington

Bio je rujan 2002., a jugozapadnu Francusku pogodile su oluje i poplave. Aerodrom u Nîmesu, s kojeg su Sam i Letty trebali letjeti, i dalje je bio zatvoren. Letty je Samova nedavno steèena kæi Francuskinja. Vještija od njega u sluenju internetom, nabavila im je karte za let AirEirea iz Nice za Luton. Sam je rekao da ako ih Lettyna majka Simone (koja Avignon, oni onda mogu vlakom odande u Nicu. No Simone je tvrdila da su je poplave ubacile u stanje pripravnosti, pa da æe ih voziti cijelim putem. To je i uèinila, dovezla ih dobrano navrijeme i sad je tu bilo aerodromskih rastanaka: prvo Simone i Letty, majka i kæi, srdaèno i nekako francuski efikasno – sve nešto cmok cmok, s jedne i s druge strane, i au’voir i ; zatim Sam i Simone, ljubavnici davnih dana, odavna razdvojeni, koji su krenuli svako svojim putem, sada nespretno, èak s nelagodom, i neadekvatno. Bilo je toliko pitanja koja bi rado postavio. A zatim je tu bio i Jean-Claude, odbaèeni deèko u crnoj konatoj monduri, muvao se negdje u vidokrugu saaljevajuæi samog sebe. Hoæe li ga Letty posve ignorirati? Da – do posljednje minute, prije nego što su krenuli kroz osiguranje, kada se malo smekšala i, dok su je roditelji gledali, otišla do njega, poljubila ga prvo u jedan obraz pa u drugi, a jedva ih dotièuæi – nakon èega je Sam prema prijeteæem prstu i kli5


manju glavom zakljuèio da mu govori kako je svršeno meðu njima; ona sad ima svoj ivot i on isto mora imati svoj. Govorilo se da je prednost AirEirea da je jeftin, ali uz taksu za promjenu karte, i zato što je Lettyna prtljaga bila nekoliko grama tea od njihovog nepraktiènog ogranièenja, ispalo je da košta više od redovnog leta. Predvidivo, ali zapravo nije bilo izbora – Letty je morala uzeti što je našla. I tako im je za cijenu neèeg boljeg osigurala da se provedu kao sardine. Sam nije bio nervozan putnik, ali ga je to ipak uznemirilo – toliko ljudi i toliko prtljage nagurano u avion koji je izgledao kao da su ga moda kupili od osiromašene aviokompanije neke propale istoènoafrièke drave i premazali kako bi naznaèili da æe vedrina i boja nadvladati silu teu. Palme banane (moda) postale su predimenzionirane djeteline, nad krilom je stajao i veoma veliki „mali zeleni“ u cilindru, a stih – na otok u moru odletjeo bih s njom W. B. Yeats – bio je na trupu. Dok su se ukrcavali, Sam je preko smrada dizela, ili kroz njega, ili unatoè njemu, osjetio, ili mislio da osjeæa, posljednji miris lavande s breuljaka i moda tek blagi dašak eukaliptusa. Pronašli su svoja mjesta i kad su prošla ritualna upozorenja i upute o „malo vjerojatnom sluèaju opasnosti“, na krasnom irskoengleskom mrmoru, on je izvukao knjigu iz torbe, da smiri misli, da se usredotoèi. Lettres de mon moulin Alphonsea Daudeta. Bio je to dio programa koji mu je Letty odredila kako bi bolje nauèio francuski. Èak je i nagovorila tako da pogledaju slavni Daudetov mlin na kamenitom obronku, gdje je napisao prièe, i da se provezu kroz Tarascon, postojbinu Daudetova donkihotovskog junaka Tartarina. 6


Polijetali su dugo i sporo – kloparava, drhtava vonja pistom koja je trajala i trajala, s morem slijeva i bijelim zgradama u dnu breuljaka zdesna, a onda kasni, gotovo prekasni uzlet, uvis, van, proæ, naginjuæi se ulijevo nad morem, u polaganom širokom luku, stalno uzlazno, golem krug koji je prozore punio plavom i bijelom – plava istoèkana malim plovilima i izbrazdana rezovima pjene – dok se AirEireov let broj 6337 uzdizao i ispravio, na sjever i na zapad prema Londonu. I tu su sad, nekoliko minuta toèno ispod, bila stjenovita lica Primorskih Alpa, mrštila se, urušavala i padala prema Sredozemnom moru i njegovim maglovitim blijedoplavim i tamnotirkiznim prugama; a izmeðu planine i mora, ono terakota priobalje koje èine Nica i Azurna obala. Sam, koji je „imao“ francuski u školi i onda izgubio veæinu onoga što mu je pruio, sjeæao se Daudetove prièe o draga ivotinjica (ton je bio prisan, a koza je teèno govorila francuski) tako svesrdno eljela slobodu, da je preèula sva upozorenja svoga gospodara o vuku i kozama koje je pojeo, pa iz zakljuèane staje pobjegla kroz prozor. Tako je ponovo pronašla slobodu breuljaka i uivala u slasnim travama, zumbulima, napršnjacima i hitrim potocima – dok nije došao vuk. Tada je (sjeæao se Sam iz školskih dana, ali sada pomislio kako je to moda sadravalo upozorenje onima koji bjee iz staje u potrazi za slobodom) hrabra mala bijela koza odbijala vuka nedostatnim rogovima i drala ga podalje sve do zore, kad je naposljetku podlegla, krvava i iscrpljena, pa ju je pojeo. Odabrao je tu prièu. Olakšat æe mu poèetak tog novog teksta. Èitao je polako, provjeravao nepoznate rijeèi u rjeèniku i bilješkama. Došao je do mjesta gdje koza zaèuje nešto iza sebe, „C’était le loup“ – bješe to vuk – i zatvorio oèi. Kad su konaèno slijetali na Luton, više su tresnuli nego glatko uklizili, što je kod sardina izazvalo uplašene povike, nervozan smijeh i tih podsmješljiv pljesak. Dok ih je osoblje, koje je moralo brzo obaviti pripreme za povratak, urno 7


izvodilo iz aviona, Sam se u mislima pripremao za sljedeæu prepreku. Buduæi da on nema putovnicu EU koja æe njegovu kæer Francuskinju pustiti preko crte bez zaustavljanja, morat æe pokazati svoj novozelandski „Uruwhenua“ i suoèiti se s pitanjem: „Koja je svrha vašeg posjeta?“ Jednom je odgovorio: „Posjet je svrha.“ Pitalac je bio Sikh s turbanom boje peèene umbre i jezièav odgovor nije pospješio prolazak. Dobio je uputu da stane na stranu kako bi se poslije njime bavio netko nadreðen. Nije li nekoæ bio neki rat – dva rata – s Njemaèkom, koje pamte još ivuæi (ili tek netom umrli) ljudi? I ako je istina da smo svi „odluèili krenuti dalje“ tako da tada zauzete strane sada više ne igraju ulogu, zašto je onda ona, Nj.V., i dalje Glavna Faca Novog Zelanda? Sve je to veæ prošao s Letty i znao je da æe ga s nervozom išèekivati s druge strane, pokazujuæi – da, eno je, s prstom na usnama i moleæivim izrazom koji govori: „Molim te, nemoj!“ Nije bio trenutak da se prepusti baš toj opsesiji. „Koja je svrha vašeg posjeta, gospodine Nola?“ Pitalac je ovaj put bio bjelokoan, kao i on – èisti blijedi Englez, vjerojatno, ili Anglo-Kelt, neljubak i nekako vuèje fokusiran. Dok je Sam opisivao, mukotrpno i pomirljivim tonom, svoju „trenutaènu situaciju“, da je „u postupku“, da ima „privremeni status“ radi zaposlenja u Interbank America, bilo je tu i neko sjenovito drugo ja koje objašnjava da je pobjegao iz staje gospodina Seguina, kako bi okusio slobodu i planinske travke... No vuk nije slušao. Ubojit pogled veæ je pao na sljedeæe u redu – preplanuo par, napet i uzrujan, s dvoje male djece. „Sljedeæi.“ I peèat udari u Samov uruwhenua. „Dobar vam lov“, dobaci on preko ramena uputivši se onamo gdje je Letty èekala. Obgrlila ga je oko ruke i malo je prijekorno protresla. „Nisam ništa napravio“, reèe odgovarajuæi na to. „Tvoje lice“, rekla je. „Ne mogu promijeniti lice.“ „Da, moeš.“ 8


„Èovjek, oholi èovjek“, citirao je, „zaodjenut u neku malu kratkotrajnu vlast...“1 „Pogledaj ih“, rekla je i pokazala specijalce s podstavljenim prslucima i automatskim orujem. „Oni se moraju brinuti o ozbiljnim stvarima a ti bi radio cirkus oko njihovih nedunih pitanja.“ Istina, prošlo je tek godinu dana od Jedanaestog rujna. „Nisam radio cirkus“, rekao je. „A ako baš inzistiraju na onome što ti zoveš nedušnim pitanjama, trebali bi biti spremni otrpiti moje bezdušne odgovore.“ „Bezdušne?“ Buduæi da nije bila svjesna svog neobiènog izgovora, nije èesto shvaæala njegove šale na taj raèun. Sljedeæi autobus za Marble Arch i Victoriu veæ je brenèao i drhtao pred vratima, eljan pokreta. Sve je bilo navrijeme i toèno. Bilo je jedno od onih divnih kasnih poslijepodneva što se izgleda èesto dogaðaju sada kada se globus zagrijava, kada kraj engleskog ljeta vrije kao što je to nekoæ èinio samo u fikcionalnoj prozi romanopisaca s (uvijek dvama) inicijalima, a ne imenima – P.G., E.M., D.H,. L.P. Predali su prtljagu vozaèu koji je imao estoko crn brk iznad estoko bijelih zuba. Zgrabio ju je, ubacio je dolje uz kanda ljutit zalet i ispalio neku rijeè koju Sam nije ulovio. Sam se okrenuo s upitnim pogledom, a vozaè je, nijem i nezadovoljan, pokazao na stube u autobus. Letty im je izabrala mjesto i izvadila knjigu. Sam se izgubio iza primjerka Guardiana, boreæi se s njim omotanim oko sebe. Vijesti su bile prepune premijerovih najnovijih bojazni o oruju za masovno uništenje i o Saddamovoj nevoljkosti da suraðuje s orunim inspektorima Ujedinjenih naroda. Kada je Sam sljedeæi put pogledao van, vozili su se brzo i glatko kraj polja koja su se, zelena i zlatna, tu i tamo izmjenjivala s mrljama gustih šumaraka, teškog lišæa netaknutog bilo kakvim povjetarcem. Vidio je vozaèa u retrovizoru, jedne ruke na volanu, a prstima druge gladeæi brk, kao da ga smiruje. 1

W. Shakespeare, Mjera za mjeru, prev. Mate Maras.

9


Vozilo se propinjalo i padalo po duini, putnièki – kopneni – brod što sijeèe valove. Sam se vratio Guardianu. Poslije nije bio siguran je li neko vrijeme drijemao; moda su i on i Letty drijemali. U svakom sluèaju, doprla mu je do svijesti neka svaða, neka gnjevna prepirka naprijed u autobusu, netko je prozvao vozaèa zbog neèega – vjerojatno puta kojim je krenuo, ili nije krenuo – uvrede su pale s obje strane, a zatim je odjednom nastala kriza, skrenuli su na izlaz s glavne ceste pa na pokrajnju koja je, pak, vodila na uski put. Sve ih je prvo nagnulo u stranu, a sada su jurili po putu struuæi prvo slijeva pa zdesna. Grmlje, ivice i gustiš grebali su lak i bièevali prozore. Poskakivali su, bacakalo ih je uvis sa sjedala. Èule su se pritube, povici, „No slušajte...“ i „Èujte...“ i „Koji kurac...“ Putnici su se drali za sjedala. Vozaè u retrovizoru bio je ljutit i divljeg pogleda. Put se suavao s obje strane. Sam nije vidio ništa doli ivice i šumske krasuljice visine do ramena. Zatim, u samo nekoliko sekunda, vidik se otvorio slijeva, teren se spuštao prema neèemu što je moda bio potok. Autobus je sada usporio, pribliavao se starim drvenim vratima ograde s pet preèaka, ali se nije zaustavljao. Prošli su kroz njih, preko njih u polje, gotovo kao u usporenoj snimci, drvene preèke èujno su krckale pod kotaèima. Stado mladih bikiæa posrnulo je i rastrèalo se na sve strane, izbjegavajuæi divovskog uljeza, zatim se, kad se zaustavio pod stablom, okrenulo i gledalo s onim inteligentnim zanimanjem koje mladi pokazuju za sve novo. Sada je veæ bilo povika bune i pritube. Vozaè je zgrabio torbicu i jaknu. Zastao je tek onoliko dugo koliko mu je trebalo da ispali i posljednju uvredu svom antagonistu iz prvih redova pa otišao. Kasno sunce bljesnulo je na njegovoj nauljenoj kosi kad se zaustavio da poprèka po nekom prekidaèu vani. Vrata su se zatvorila za njime i on je nestao u smjeru iz kojega su bili došli. „Što je rekao?“ upitao je Sam èovjeka s druge strane prolaza, ali taj je veæ bio duboko u svaði sa svojim mobitelom. Putnici su sjedili i gledali se meðusobno, sretni da je ta bolna vonja gotova. Bilo je indigniranih, ali i zapanjenih, pa 10


èak i nekih natruha veselosti. Sve je to bilo tako daleko od normalnog stanja stvari da nisu znali kako bi reagirali. „Zar nas je zakljuèao?“ pitala je neka ena, a zatim, nešto višim glasom, „Nadam se da nas neæe diæi u zrak.“ Nato su svi koji još nisu bili na nogama, ustali i krenuli prema prednjem dijelu. Trajalo je nekoliko èasaka dok se nije otkrilo kako otvoriti vrata. Glasovi su se povisili, bilo je guranja i laktanja. Kad su se vrata uz uzdah otvorila, na van i u stranu, trkavali su se i gurali na ljupko kasnoposlijepodnevno polje koje je mirisalo na krave i zdrobljenu metvicu. Jedno ili dvoje izvadili su torbe iz prtljanika; drugi su ih ostavili. Osjeæaj panike minuo je tek kada su se svi ponešto udaljili od busa, na vrhu breuljka, odatle se teren spuštao prema potoku. Stali su i okrenuli se, skupina zadihanih ljudi, koji se osjeæaju raznoliko zbunjeni, glupavi, posramljeni. I ljuti. Uskoro æe opet nastupiti indignacija. A bus je ondje stajao, udobno parkiran ispod raskošnog stabla, i goveda su se okupljala oko njega kao da su sljedeæi putnici. Sada su u akciji bili mobiteli. Muškarci su šuštali amo-tamo po suhoj ljetnoj travi, vièuæi si u ruku. ene su nekako ostajale svaka na svom mjestu, èuèale ili se saginjale, ali isto nepotrebno vièuæi. Obaviještene su hitne slube, nazvalo se autobusno poduzeæe. Obitelji, poslovni partneri, ljubavnici primili su obavijest da æe netko zakasniti. Nešto nalik Williamu Hagueu s onom glavom izvanzemaljca iz stripova govorilo je: „Da, draga moja,“ – a to draga moja bilo je prepuno jorkširske ironije – „zapravo jesam. Sâm. Sam s nekoliko desetaka drugih zajebanih jadnika i stadom krava.“ I on je zgasi pritiskom gumba, muškarac koji jednom u ivotu govori nevjerojatnu istinu. Kojeg li zadovoljstva! „To nisu krave“, rekne mu Sam. Izvanzemaljac ga pogleda, dvaput trepne i okrene se. Letty je Sam rekao: „Ovo nisu krave, znaš.“ 11


Posudio je mobitel od nje i nazvao svog prijatelja Charlesa Goddarda. Letty i on su se trebali naæi s Charlesom i još nekima na nekoj knjievnoj veèeri u Galeriji Serpentine, nakon èega bi išli na veèeru. „Zakasnit æemo“, rekao je. Charles, veæ u galeriji, pitao je otkud zove. „Mi smo na polju u srcu... nisam siguran. Vjerojatno okruga Hertford.“ „To je napredak. Je li zgodno?“ Sam pogleda oko sebe. „Je, zgodno je. Neki kutak grude strane, koji zanavijek je Engleska.“2 „Jesi li u Engleskoj ili Francuskoj, Sam?“ „Ne, ne – u Engleskoj, sigurno. Ali to je meni strano. Upravo sam prošao graniènu kontrolu.“ „Moraš si nabaviti europsku putovnicu.“ „Radim na tome.“ „I sad si... na polju. Ozbiljno si to rekao?“ „Neki gnjevni vozaè nas je izbacio bogu iza leða i sada nas je zarobilo stado goveda.“ „O èemu ti to prièaš, Sambo?“ Sam je pokušavao objasniti. Ali gdje da èovjek poène? „Zapravo“, rekao je, „nisam siguran što se dogodilo. Reèeno je nešto provokativno. Reakcija je bila jed.“ „Jed.“ Charles je uivao u toj rijeèi. Smijao se. „Paèe, srdba. Ali bez nasilja. Samo nas je ostavio ovdje. Sjeæaš se one Larkinove pjesme? Ostavio ih je sve za sobom3.“ Charles ga prekine: „Oprosti, Sam. Moram ugasiti. Ulazimo. Èuvat æemo vam mjesta za veèeru. U osam ako stignete. Dobro? Ciao za sada. Ciao-ciao.“ Sam i Letty ostavili su prtljagu u Samovu stanu i taksijem otišli do Exhibiton Roada. Poljski klub bio je lijepa zgrada, s terase se gledalo na vrt odozada, raskošno stubište vodilo je u balsku dvoranu na katu, debelo uokvirene slike, bar i restoran, sa stolovima vani i unutra. 2 3

Rupert Brooke, „Vojnik“. Philip Larkin, „Poezija odlazaka“.

12


Prijatelji, dva para, Charles i Githa, Jake i Jan, sjedili su za stolom u dnu dugaèke sobe s pogledom na vrt, koji se gubio u tami i odsjajima. Saèuvali su dva mjesta, ali su bili zadubljeni u razgovor. „Guzice lau, Charles. Gdje ti je mozak, pizdo?“ To je bio Jake Latimer, glumac s glumaèkom dikcijom i glasom, koji je tutnjio kroz cvijeæe i odzvanjao sa stropnih štukatura. „Lau nam svaki kurèevi dan. Imaju softver za autokorekturu. Ako se zblendaju na sekundu i otipkaju neku istinitu reèenicu, softver ubaci ‘ne’. Tonyju Blairu ni govno nije iskreno.“ A zatim, jer je ugledao pridošlice: „Sjednite. Ovdje – ove stolice...“ Sjeli su. Dvije ene pravile su neke geste dobrodošlice, ali zasad se Jakea nije dalo zaustaviti. Sada se obraæao Samu, dok je pokazivao preko stola. „Naš Charles vjeruje u to jebeno OMU. Za razliku od Blaira, ne vjeruje u Boga – što shvaæam i cijenim – ali vjeruje u Saddamovo oruje za masovno uništenje...“ „Nisam to rekao“, gunðao je Charles. „To su pizdarije. Rekao sam da je sve moguæe i da dok ne znamo sto posto...“ „Trebamo mobilizirati vojsku? Dvije vojske? Deset jebenih vojski?“ „Ne, ali...“ „Znamo gdje je nafta. A gdje je to jebeno oruje?“ Charles uzdahne i nasloni se. „Kako bi bilo da malo otkaèiš za sada, Jake? Pusti to malo.“ Jake pogleda oko stola. Lice mu je izraavalo èuðenje, indignaciju. „Je li ovo aktualna tema ili koji kurac?“ Nastala je tišina. „Upravo sam èitao Guardian“, reèe Sam. „I da, to je aktualna tema.“ „Hvala ti.“ Obranjen, Jake je èekao da netko prihvati njegov izazov o nafti. Buduæi da nije, krenuo je drugim smjerom. 13


„Reci mi,“ rekao je Samu, „buduæi da si bistar momak – zašto bi se narod koji je u stanju iznjedriti Rutherforda i All Blackse prozvao po dlakavom voæu?“ Sam je osjetio kao se roguši. Pa nije li on podrao tog pizduna? „Nismo“, rekao je. „Ili ja nisam. Kivi nije voæe. To je ptica.“ „Apteryx“, rekla je Githa. „Bez krila.“ Githa je Indijka. Vitka i lijepa, iva i inteligentna, krasnih tamnih oèiju i s lijepim lukom pravilnih bijelih zuba. Katkad se Samu èinilo da Githa sve zna. Jake se namrštio. Nije mu bilo vano što je kivi. Bili su mu vani Irak, nafta i ono imaginarno OMU. „Kada smo bili klinci,“ Charlesu se u glasu èulo da eli pomoæi, „ono što sada zovemo kivijem, voæem, onda smo zvali kineski ogrozd.“ Jake je odmahnuo glavom. „Dobro“, reèe. „Odlièno. Hvala ti. Baš sam to elio znati.“ Rastoèio je vino oko stola i podignuo ruku, nikome osobno, veæ opæenito cijeloj prostoriji, da naruèi još. Naèas je izgledao kao neki izgubljeni nogometaš koji tvrdi da ga je netko faulirao. Opet je nastala tišina dok su svi pijuckali. „Kako je bilo na èitanju?“ upita Letty vedro. „Jesmo li propustili nešto hvalevrijedno?“ „Èitanje?“ Sad je vani bilo prilièno mraèno i Janinu pozornost zadrao je vlastiti odraz u prozoru. „Bilo je dobro.“ Zabacila je kosu sa strane. „Zar ne?“ Drugo troje kimnulo je kao da se prisjeæaju neèega što se lani dogodilo. „Da“, potvrdio je Charles. „Bilo je vrlo dobro. Sjajno, zapravo.“ London, razmišljao je Sam, mjesto gdje je toliko toga „sjajno“ da to više ne pamtiš pet minuta nakon što se dogodi – a dotle se dogodilo još pet sjajnih stvari, zapravo. Konobar je bio ugledao Jakeov mig i vrzmao se oko stola. Letty i Sam su naruèili tjesteninu i salatu, a Jake još jednu bocu vina. Githa se obrati Letty: „Sam je rekao Charlesu da ste bili u polju?“ 14


„Istina“, reèe Letty. „Hoteli su nas.“ Muèila se s glasom H. Prièu je valjalo isprièati i Sam je to prepustio njoj. ivopisnije je uza zbrku s H-ovima. Tu i tamo bi se potrudila i ubacila H negdje kamo ne spada. Letjeli su s HairEire; a kada su se vozili busom, krivudali stazom, grebali po grmlju sa strane, bilo je to „hopasno“. „Bio je jako ljut“, rekla je. „Netko mu je naprijed nešto rekao, moda o Kuranu ili o Jedanaestom rujnu... ne znam što, ali on je postao potpuno – znate – isterièan i samo nas hostavio. A onda je neka ena mislila da je postavio heksploziv.“ Sam preuzme. „Èekali smo na polju. Došla je policija – sirene i rotirajuæa svjetla. Poslali su zamjenskog vozaèa. Kompanija se isprièala – trebali smo ispuniti formulare radi povrata novca za kartu. Policajci su proèešljali bus...“ „Proèešljali?“ upitala je Jan. „Da naðu bombu...“ „Naravno“, reèe Jake, glasa teškog od ironije i negodovanja. „Crni brk, tamna koa – muslimanski terorist. Što drugo?“ „Muslimanski teroristi postoje“, reèe Charles. „Zar ne? Nisu to mali zeleni koji su pali s Marsa ili izašli iz leteæih tanjura.“ Jake podigne èašu i zabulji se u nju. „Izmjerih svoj ivot leteæim tanjurima.“ Otpije i malo gustira. „Podvaljuju nam.“ Sve ih je pogledao, jedno po jedno, nukajuæi ih da se ne sloe. „Strah je terorist.“ „Ja to zovem efekt Jedanaestog rujna.“ Ovo je govorio Sam, za doruèkom, objašnjavajuæi Letty, koja je prespavala u njegovoj gostinjskoj sobici, promjenu u svojim prijateljima Jakeu i Charlesu. Prije godinu dana slagali su se u veæini toga, osobito oko politike; sada su jedva uspijevali razgovarati jedan s drugim a da se ne posvaðaju i vièu. „Obojica podupiru laburiste. No Charles je ostao lojalan Blairu. Jake misli – no, èula si ga. Blair je Busheva pudlica.“ „Jake je jako silovit.“ 15


„Glašèina, puno psovki. Izgleda da ga ljuti kad se slaem s njim – ne znam toèno zašto. Moda zbog mog posla – valjda misli da svatko tko radi tako nešto kao ja... A što se tièe Iraka i Blaira, tu naravno ima pravo.“ Letty pogleda na sat. „Moram iæi, mon papa.“ Poljubila ga je u èelo i poèela skupljati suðe. „Ostavi to. Ja imam vremena.“ Opet ga je cmoknula i otišla u svoju sobu. „Pa-pa, au’voir“, doviknula je nekoliko trenutaka poslije s vrata. „Vidimo se u petak naveèer ako ti se sviða ta ideja.“ „Da. Sviða. Vidimo se.“ Nagnuo se i kroz prozor gledao kako izlazi iz kuæe, niza stube, pa skreæe desno i opet desno prema Paddingtonu. Zastala je prije drugog skretanja, popravljajuæi šal. „Tvoja Perdita“, tako ju je Charles bio nazvao.

16


Efekt Jedanaestog rujna


1. Draga Temzo...

Nakon što je diplomirao pravo i humanistièke studije 1978. godine, Sam Nola došao je u London na ono što Novozelanðani zovu svojim PI – prekomorskim iskustvom. Bio je ondje neki skvot – mladi ljudi iz Novog Zelanda i Australije u kuæi u Islingtonu, koja je pripadala Gradu, ali je bila prazna i zatvorena. Ušlo se pomoæu poluge i na vrata je stavljena nova Yaleova brava. Proveli su novu struju, spojili se na brojaè za vodu i petoro ili šestoro prijatelja se uselilo – ne legalno, ali zakon o skvotovima bio je kompliciran, imao si odreðena prava kad si jednom bio unutra, i nisu ih iselili. Nije bilo teško naæi posao ako si bio mlad i fleksibilan, pasoške odredbe nisu bile tako stroge kao što su u meðuvremenu postale i Sam je više od dvije godine ivio i radio u Londonu, putovao po Europi, kao što su svi mladi iz Commonwealtha tada èinili, prelazeæi Kanal amo-tamo u sumnjivom Bedfordovom kamperu koji je jeftino kupio i dijelio s prijateljima. U Londonu je bilo mladih ena u njegovom ivotu, djevojaka, neke dojmljive, za kojima je alio kad bi otišle, a druge je zaboravljao – ili su one zaboravljale njega. Najbolje se sjeæao Simone Sauze i najviše za njom alio. Simone je bila Francuskinja, zaruèena za mladog Parianina Gustava Roberta. Bila je došla u London da bolje nauèi engleski, koji je trebala za posao. Ona i Sam su se sprijateljili i onda su, nakon razdoblja zbunjenosti i nešto sukoba, postali ljubavnici. U onim danima prije AIDS-a, ili prije svijesti o AIDS-u, Sam je pretpostavljao da svaka mlada ena koja je voljna s njim dijeliti krevet pije pilule ili da bi rekla ako ih ne pije, u 19


kojem sluèaju bi on poduzeo potrebne mjere predostronosti. Veæina ih je pila. Ili Simone nije ili je bila nepredvidiva i zaboravljiva u tome. Kada je odjurila natrag u Pariz da bi bila s Gustavom, Sam nije znao (i neæe znati još puno godina) da je trudna. Trebalo mu je to pasti na pamet, ali nije. Njezin odlazak i njihov rastanak bio je pun svaða i pomirbi, boli, ljutnje, suza, od èega ništa nije razumio. Ostavila ga je u osjeæaju neuzvraæene ljubavi, da je bio previše opušten, da nije dovoljno uèinio ili dovoljno brzo ne bi li je zadrao. To je bilo doba kojeg æe se kasnije uvijek sjeæati sa aljenjem. Nakon odlaska, Simone je prekinula sav kontakt. Dvaput je otišao u Pariz da je potrai, ali nije imao uspjeha. Otišla je iz njegova ivota, èinilo se zauvijek. Tako da su njegove uspomene Pariza bile osuðene na to da budu mjesto poraza. No, pamæenje je selektivno, a u sluèaju Sama Nole naginjalo je vedrini. Èak je dobro (a, pomišljao je, katkad posebno dobro) vraæati se mjestima tuge u sjeæanju. Zato što su bila tuna bila su i intenzivna, a zato što nisu bila sadašnja zbilja, mogao si ih proivljavati ili preskoèiti, ovisno o raspoloenju i potrebama u tom trenutku. Pariz kakvog se on sjeæao bio je grad romantike s pokrovom prilièno dostojanstvene melankolije, s finim tunim tonovima glazbe s akordeona, s péniches što prolaze po Seini, s vonjem prašine i mirisom svijeæa u boènim kapelama Sacré-Coeura, sa stolovima kafiæa na ploèniku i pod stablima, s Palaisom i Jardins de Luxembourg i pošljunèanim stazama kroz drvorede, ljupkim kipovljem i Fontanom Medici. Pariz njegova sjeæanja bio je tuan jer ga je Simone ostavila i jer je bila nepronaðiva, bio je lijep jer je to bio Pariz i jer je ivio onim jezikom kojim mu je mrmorila na uho u onim islingtonskim noæima. Krenuo je u potragu za njom bez adrese ili telefonskog broja, a vidjevši na karti Jardins de Luxembourg na par koraka od svog hotela u rue Madame, otpoèeo je svoje traganje ondje samo zato što se sjeæao da je jednom rekla kako je kao djevojèica onamo odlazila na satove tenisa. Danima se 20


ponašao kao turist, lunjao ulicama tragajuæi za njezinim licem, a oèi i uši su mu upijale utoliko više ukoliko nije nalazio, i nikada neæe naæi, ono što trai. Èesto je poslije samom sebi, ili prijateljima ako su slušali i ako je bio povoljan trenutak, pripovijedao prièu o noænom hodanju po kiši od jednog kafiæa ili restorana do drugog, èitajuæi jelovnike i prix fixes, obuzet neodluènošæu koja se mogla razbiti samo ishitrenim, prisilnim (i obièno pogrešnim) izborom; a usred sveg tog melankoliènog bauljanja, negdje u spletu mraènih ulica blizu Saint-Sulpice, trenutak kada su on i neki neznanac istodobno krenuli da æe proæi izmeðu dva parkirana automobila i tako se suoèili jedan s drugim, a kada je dignuo pogled, prepoznao je glumca Marcella Mastroiannija, zvijezdu Fellinijevih La Dolce Vita i 8 1/2. Samovo trenutaèno prepoznavanje, i uitak koji mu je ono pruilo, zacijelo je bilo oèito. Odmaknuo se, odajuæi priznanje bogolikoj pojavi, i pokazao Mastroianniju neka proðe prvi, što je on prihvatio uz osmijeh koji je odledio i trenutak i tu veèer. Bilo je to posebno po tome što ništa nije reèeno. Poèast je bila iskazana i prihvaæena, a Pariz se naèas okupao Fellinijevskom svjetlošæu. No ta svjetlost nije mogla nego biti tek prolazna. Samo dan ili dva poslije, lutajuæi i dalje, susreo se na strmom uskom stubištu metroa na rue de Rennes sa skupinom djece koja je plesala oko njega, tapkajuæi ga po ruci, ramenu, leðima, sva uglas vièuæi, traeæi novac, jedno od njih dralo mu je neke novine pred nosom kao da je ondje nešto što ele da proèita. Dao im je nešto sitniša i više ih nije bilo, ostavivši njega da se pita o èemu je bila rijeè – dok mu nije sinulo da provjeri gdje mu je novèanik pa ni njega više nije bilo. U sumornoj policijskoj stanici toèno na Place de Saint-Sulpice prijavio je nestanak. „Les Yugoslavs“, glasio je umoran odgovor. Bila su to ciganska djeca i njihovi roditelji, ili gonièi, tjerali su ih da tako operiraju, dolazeæi iz kampova na rubu grada, znajuæi da francuski zakon onog doba policiji ne dopušta da hapsi maloljetnike. 21



C.K. Stead RIZIK