Issuu on Google+


Legenda - u srednjem vijeku, pobožno štivo, najčešće životopis nekog sveca, koji se čitao u crkvi ili samostanskoj blagovaonici za vrijeme jela (u našim krajevima takvi su se tekstovi obično nazivali čtenija, čtenja, štenja ). Kao književna vrsta legenda je pripovijest u prozi ili stihovima, u kojoj je osnova povijesno-biografskih podataka (ili elemenata sa historijskom namjenom) isprepletena fantastičnim(basnoslovnim, natprirodnim, pustolovnim) pojedinostima.

Mit- priče nastale u raznim kulturama širom svijeta koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda, i drugih živih bića, te bogova i heroja kulture, kao i nastanka civilizacije i cjelokupnog svemira. Mitovi mogu biti vezani uz religiju i rituale, o raznim herojima kulture koji su donosioci civilizacije, o bogovima ili su povijesnog karaktera, koji govore o seobama plemena. Prenose se s koljena na koljeno, usmenom predajom. Najpoznatije mitologije su grčka i rimska.


Stojdraga je poznata po legendi o nesretnoj ljubavi dvoje mladih. Na temelju njihove ljubavi legenda kaže da je mjesto dobilo ime. Naime, na Žumberku su,na dva susjedna brda bila naseljena dva sela između kojih je vladalo neprijateljstvo koje je trajalo desetljećima. Jednog su se dana, na potoku koji je razdvajao sela, susreli djevojka i mladić koji su se odmah jedno u drugo zaljubili, ne pitavši odakle je koji. Tajna njihove ljubavi ubrzo se saznala te je svako selo za njih izmislilo svoju kaznu. Kada su se sljedećeg dana mladić i djevojka uputili na potok, naišli su na zapreku. Sa svake je strane potoka bila povučena crta od pruća( šiblja) uz koju su stajali naoružani seljaci. Prijeći crtu značilo je ići u smrt. Djevojka je ipak potrčala prema mladiću ne mareći za granicu koju nije smjela prijeći. Mladić zaprepašteno poviče: - Stoj, draga!, znajući da će je seljaci, kada prijeđe crtu ubiti. U taj čas seljaci su zapucali prema djevojci i ubili je. Vidjevši mrtvu djevojku, u zavađenim seljacima se probudila savjest te su se pomirili nad njenim tijelom i tako zaustavili višegodišnje sukobe. A mjesto gdje je djevojka izgubila svoj mladi život prozvaše Stojdragom. ( Stoj,draga!)


Godinama su se žumberački uskoci sudili sa susjednim Kranjcima( Slovencima) oko granice na vrhu Žumberka. Kako bi jednom stali na kraj tim svađama, dogovorili su se da će granica prolaziti onuda gdje u jutro na blagdan svetog Marka, 25. travnja, sunce zatekne dvojicu mladica – jednog uskoka i jednog Slovenca. Kako je uskok bio ranoranilac, uranio je još više. Prošao je gorjanskim livadama i potrčao nizbrdice,preko slovenske granice, gdje je zatekao Slovenca, pospanca, kako se polako penje. Slovenski suci, koji su već bili tamo, uplašili su se da ce uskocima pripasti više zemlje, te su odlučili pogubiti oba mladica i pokopati ih na vrhu brda, da nitko ne sazna gdje su se sastala dva mladica. Dok su kranjski suci pogubljene mladiće spuštali u jamu, za uskokom dotrči njegova zaručnica koja se od žalosti za svojim momkom bacila u tek iskopanu raku. Slovenski su suci na grob navalili veliki kamen iz kojeg su probile tri kapi krvi koje se na kamenu i danas vide. Tako je ovaj cijeli predio dobio ime – Krvavi kamen. Sam kamen ugrađen je u zidine katoličke kapelice svete Gere (ili Jere), kako je zovu Slovenci.

Ostaci kapelice svete Gere ili Jere


Uskočki kapetan Petar Hranilović nakon pobjede nad Turcima dao je uklesati u kamen 1687.godinu.Na livadi 45 minuta od vrha Svete Gere, preko zaštićene šume Pragost, stoji usamljena stijena – oveći kamen piramidalnog oblika,visok oko 1 metar. Taj se predio Žumberačke gore na raskrižju puteva i planinarskihstaza, naziva Krvavi kamen.

1.Skupina od 500 Turaka, nakon izguljene bitke kod Beča 1687. godine, povlačila se preko Žumberačke gore. Pod vodstvom žumberačkog kapetana Petra Hranilovića uskoci dočekaše Turke na jednom šumskom proplanku i u ljutom boju sve ih pobiše. U znak pobjede uskoci uklesaše u jedan kamen godinu 1687. koja se još i danas vidi. 2. Turci su na svom ratnom pohodu prema Beču, godine 1687., na kamenu ispod vrha Svete Gere sjekli glave svojim izdajnicima koji su pobjegli uskocima. Zbog toga se još i danas vide crvene mrlje na kamenu.


Jedan je lijepi seljanin prolazeći samoborskim gorjem zastao kraj špilje Plačnik kako bi kratko predahnuo. Tu su ga vidjele vile koje su živjele u špilji, te su ga silom odvele u prekrasno ukrašenu špilju. Po dolasku u špilju, vile su mu naredile da jednu od njih izabere za svoju ljubav. Seljaninu ništa nije pomogla činjenica da je oženjen već se morao obvezati kako će onu koju odabere posjetiti barem jednom svakih osam dana. Nakon dva dana "zatočeništva" u špilji, seljanin je iskoristio priliku kada su vile po mjesečini otišle na polje žito plesti i pobjegao. Kod samostana svetog Lenarda uhvatio ga je veliki vjetar kojeg su podigle vile, no unatoč tome sretno je stigao kući. Od tada je zaobilazio špilju Plačnik, iako ga je uvijek tamo nešto mamilo. Isto tako, jednom je prilikom neki čovjek jašući na svom konju samoborskim gorjem jako ožednio. U potrazi za vodom, susreo je vilu koja mu je rekla da ide do zelenog jezera gdje će se moći napiti vode. Upozorila ga je da u jezeru spava vila brodarica, odnosno vila podvotkinja, i ako je probudi, uzet ce mu tešku brodarinu: "Obje oči crne, a konju sve četiri noge". Čovjek se nije uplašio nego je otišao do jezera i napojio najprije sebe, a potom i svoga konja. Čim je vodu zamutio, odjezdio je dalje, a vila se probudila. Vidjevši mutnu vodu, ulovila je četiri zmije i jelena, zauzda ga zmijom, od dviju zmija napravi uzde, a četvrtu si uzme za šibu. Nakon što je dostigla čovjeka koji joj je zamutio vodu, počne se s njim boriti. Hrvali su se do podneva, i tek što je čovjek stao klecati pred vilom, u pomoć mu je pristigla vila Oblakinja,te tako uspije ubiti podvotkinju i spasiti sebe i konja.


Okić-grad izdaleka vidimo kad prolazimo samoborskim, plješivičkim krajem. To je stara, hrvatska građevina koja se spominje još u 12. stoljeću.

Turci su došli pod Okić-grad kako bi zauzeli kulu na pećini, u blizini Plješivice. Zauzeti Okić, za Turke je značilo nadgledati cijeli taj kraj. Ali, okićki branitelji, vješti junaci, uspješno su odbijali turske napade. I tako, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, nakon tri godine, ponestalo okićkim braniteljima hrane, a pomoći nije bilo niotkuda. Ostali su na 25 mjerica žita, svjesni da im je bez hrane otpor uzaludan. I dok su oni tako vijećali što učiniti, pojavi se pred njima planinska vila s Plješivice pa im reče: "Na stran suze, na stran gorkost jada. Već vi šijte vreću za žito. U nju vrzte ( stavite) preostalo što je. I niz zide spustite to svito ( zamotano)." To reče vila i nestade. Branitelji Okića poslušaše vilu i sašiju vreću koju napune preostalim žitom pa je spuste niz zidine grada. U isto to vrijeme, i Turci su vijećali što učiniti jer im je bilo dosta neuspješnih juriša na Okić. Kad su vidjeli vreću koju su branitelji spustili niz zidine, ponadali su se da je u njoj pismo kojim junaci predaju Okić-grad. Kad su u pašinom šatoru otvorili vreću i ugledali žito, zaključili su kako branitelji imaju toliko hrane da je čak i njima spuštaju niz zidine. Stoga su odlučili napustiti opsadu i vratiti se kući.


Milan Lang je u svom Zborniku za narodni život i običaje iz 1914. godine zabilježio legendu vezanu uz odluku cara Josipa II., o ukidanju brojnih muških i ženskih samostana. Poznato je da je car odlukom od 29. studenog 1781. godine u Habsburškoj Monarhiji ukinuo više od 700 samostana, čime je bilo pogođeno oko38 000 redovnika i redovnica. Ukinuti su i brojni samostani u Hrvatskoj, osim samostana sv. Leonard u Kotarima, selu južno od Samobora na obroncima Plješivice.. Prema legendi, taj je samostan ostao sačuvan zahvaljujući mudrosti okićkog školnika, te ujedno i objašnjava kako je nastalo "veliko okićko vedro". Nakon što je car Josip II. u putovanju Hrvatskom pohodio i samostan sv. Leonarda u Kotarima te obavijestio gvardijana o svojoj odluci, uplašeni gvardijan stade moliti cara da poštedi barem taj samostan. Car pristade, pod uvjetom da mu se odgovori na tri pitanja: Gdje mi sunce izlazi? Koliko ja vrijedim? I što mislim?, davši mu rok od tri mjeseca da dođe u Bec s odgovorima. Gvardijan je mislio, ali nikakav odgovor nije smislio sve dok ga onako potištenog i žalosnog nije pohodio okićki školnik. Dogovoriše se njih dvojica kako ce školnik umjesto gvardijana poći u Beč te dati caru odgovore na postavljena pitanja. "Dakle gvardijane, jeste li razmišljali o onim pitanjima" – upita car školnika nakon što je ovaj pristigao u njegovu palaču, te mu postavi prvo pitanje. "Veličanstvo,sunce izlazi Vama u Beču, a meni u sv. Leonardu", reče tobožnji gvardijan. Car se nasmiješi te postavi i drugo pitanje, koliko on vrijedi. "Isus kao Bog je bio prodan za 30 srebrnjaka. Vi ste car, dakle 29 srebrnjaka". Car se nasmiješi te postavi i treće pitanje – što misli. "Veličanstvo, to je najlakše. Vi mislite da sam ja gvardijan, ali nisam. Ja sam okićki školnik". Cara je to iznenadilo, pa reče da je posve zadovoljan odgovorima te mu je ponudio nagradu. Školnik je rekao kako kao orguljaš umjesto plaće u jesen ubire svoj dio, od svake kuće malo vedro. Zamolio je cara da odredi da umjesto malog to bude veliko vedro. Car pristade i otpusti školnika, a od tada u samoborskoj okolici vrijedi – veliko okićko vedro.


Navalili Turci na tvrdi grad Samobor, napadaju, a nikako da ga osvoje. Branitelji čvrsti, odvažni i hrabri. Stoga turski paša odluči okupiti još veću vojsku. Kada je osvojio Budim( dio današnje Budimpešte), kako ne bi osvojio jedan Samobor. Za novu tursku opasnost saznaše i Samoborci. Znali su da se takvoj sili neće moći oduprijeti. Stoga smisliše lukavstvo. Kod gradskih vrata sagradiše od šiblja i kamenja veliku branu iznad koje su usmjerili vodu svojih potoka. Kako su se sakupljale vode, tako su se okupljali i Turci. Sve više i više. Noć prije nego će velika turska vojska napasti grad, odlučiše branitelji razvaliti branu u zoru dok Turci još spavaju u svojim šatorima. Snažna bujica poplavi turski logor. Mnogi se turci utopiše, a umalo i sam paša. Spasilo ga neko staro korito koje je nosila voda. Paša se uhvati za korito i tako sačuva živu glavu. Kada je voda prošla, pribraše se Turci. Tek što im je paša naredio da se povuku, opali top sa zidina samoborskoga grada i ubi pašu. Nato Turci pobjegoše glavom bez obzira proklinjući grad kojeg nazvaše – “ Korito varoš.”

Od izvora do ušća u drugu rijeku, jezero ili more, rijeke primaju vodu od pritoka i svojim tokom stvaraju riječno korito.

korito


Ljutiti Turci, ne mogavši osvojiti Samobor, odlučili su se na gatanje, da saznaju hoće li ili neće osvojiti grad. Na to je pitanje odgovor trebao dati pijetao. Naime, uhvatili su Turci pijetla te mu rekli: "Mi ćemo te zaklati i ispeći. Ako ti pečen zakukuričeš, bit ce nam to znak da moramo odavde otići. Ako ne,ostat ćemo i osvojiti Korito varoš". Prema legendi, Bog je dao da pečeni pijevac zakukuriče. Turci su se na to prepali i smjesta krenuli iz Samobora, put Turopolja. Vidjevši to Samoborci dojaviše onima iz Okića i Podsuseda te svi zajedno udariše topovima po Turcima. Okićki grof iz svog je topa pogodio turski tabor (logor), a tane je udarilo samog pašu. Jedino što je stigao izustiti bilo je: "E ti kleti Korito varoš, nikad više doći pod tebe". Turska se vojska tako prepala te je pobjegla u Turopolje gdje su ih Turopoljci lako pobijedili nakon što im je okićki grof ubio pašu.


Nekad davno u vrlo stara vremena vila ,vilenjaka i čarobnjaka ,u Samoborskom gorju živjeli su divovi kojima je ime bilo Hajdi. Bili su tako veliki da bi ima današnji ljudi bili tek do koljena. Tako su bili snažni da su mogli iščupati hrast zajedno s korijenom i njime se služiti kao batinom. Živjeli su u spiljama i gustim dijelovima šuma. Zna se da se njihovo groblje nalazilo na brdu Hajdovčaku. Sagradili su kapelu Sv.Križa u Otruševcu , a kada su je gradili nisu im bile potrebne ni ljestve ni dizalice . S vremenom su u samoborski kraj stigli obični ,mali ljudi , ali u tolikom broju da su istjerali Hajde. Da bi se obranili od napada , Hajdi su se ograđivali ogradama od velikih stabala i stijena, a kad su ljudi vidjeli da su dobro zaštićeni , počeli su štititi svoje kuće gradeći ograde oko njih. S obzirom na sve veći broj malih ljudi, Hajdi su se pred njima povlačili s brijega na brijeg i posljednji od njih živjeli su samo na jednom brijegu koji se po njima nazvao Hajdovčak i gdje se i danas pronalaze velike kosti na starom groblju.


Dogodilo se to na putu iz Metljike(Metlike) u jedno žumberačko selo u zapadnom dijelu Žumberka i to prije 60 godina. Jedna se žena sa magarcem uputila na sajam u Metljiku. Mislila je kupiti malo prase i staviti ga u košaru te ga ponijeti na magarcu. Prasci su bili preskupi,a ljutita što nije mogla ništa kupiti ode u gostionicu da malo popije. Popila je ona tako malo više i jedva našla svoga magarca,a kako je bila pijana i nije mogla pješačiti uzjaši magarca. Svijet se smijao,a ona nije primijetila da je glavu, prsa i trbuh okrenula prema magarčevu repu koji ju je sa repom, od vremena do vremena tukao po koljenima. Magarac je znao put i sitnim, ali brzim koracima odmicao sve dalje i dalje od Metlike. Ženi se čudno vidjelo kako tako dugo gleda Metljiku,pa reče: “Majko, Metljiko, ne idi za mnom, a što sam pojela i popila sve sam pošteno platila”.


Za kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

Stjepan Držislav je bio hrvatski kralj. Vladao je od 969. do 996./ 997.godine..


˝Narod priča da se u gori poviše Jakovlja prostirala pećina koju nazivaju Vilinskom špiljom za koju kažu da su u njoj nekad prebivale vile. U to da se vrijeme pred pećinom nalazilo vrelo (izvor) u kojem bi se vile ujutro kupale. Kad su vile otišle, onda je i vrelo presušilo.˝

Legenda govori da je nekoć postojao mladi i plemeniti vitez Juraj. Jako je volio pomagati ljudima, a posebno je volio životinje. Juraju je bila draga sva priroda i cvijeće, i drveće, i male, i velike životinje. Često je jahao na svom konju diveći se čarima šuma, polja, potočića i svega što ga je okruživalo. Jednoga dana Juraj je čuo da je u nevolji neka daleka zemlja. Zemlju je napao veliki zmaj koji je uništavao sve što su stanovnici te zemlje radili - trgao im je cvijeće, gazio sa svojim velikim stopama po pšenici, tjerao im je životinje i jako su ga se bojali. Ono što ih je najviše uplašilo bilo je to što im je oteo princezu koju su jako voljeli. Juraj im je odlučio pomoći. Otputovao je na svom konju do te zemlje i pronašao strašnog zmaja. Prvo ga je lijepo zamolio da ne uništava ono što su drugi ljudi stvorili zajedno s prirodom, ali zmaj ga nije želio slušati nego je još i vatru rigao na njega. Kad je Juraj vidio da je život mlade princeze u opasnosti, snažno je bacio koplje na zmaja i ranio ga tako da je ovaj netragom ( bez traga) nestao iz zemlje koja je ponovno postala sretna. Ljudi su jako voljeli Juraja koji je postao junak. -


Ispod Sljemena je selo Jakuvle (Jakovlje, u sastavu Zaprešića), bliže Podsuseda, i tamo je jedan brijeg. Tu je i velika rupa, gdje su zmije. U toj rupi je kralj od zmija sa zlatnom jabukom. Tko bi tu jabuku uzeo, postao bi bogat. Ali bi morao kroz devet zatvorenih vrata bježati i za sobom zaključavati da ga ne ulovio kralj zmijski. Išao je jedan vojnik u Zagreb kroz Sljeme. U Jakovlju su njihove vojarne. I sjeo je na panj da se odmori. Došla mu je na krilo jedna zmija. Imala je krunu na glavi. I digla je glavu da ju vojnik poljubi. A on se je uplašio i poljubio je nije. Ona je zaplakala i spustila se je dole na zemlju i kaže: ˝Badava sam kraljeva kći, nisam spašena. Opet ću puzati sto godina dok ne dođe taj dan i taj sat koji je bio danas.˝ I ona je pošla u šumu, a vojniku je bilo žao da je nije poljubio i da je nije spasio kad je čuo njen glas. Ljudi su je prokleli jer je kralj zlo s narodom radio. A gdje je ona, tu je zakopano blago. I da ju je poljubio, s nje bi pala koža zmijska, bila bi postala princeza i blago bi bilo otkrito.˝


Gorske ili planinske vile lutaju planinama i pjevaju s vjetrovima pjesme koje omamljuju ljude. One lebde oko svojega planinskoga svijeta i čuvaju ga. Tu su posebno brižne biokovske vile. Priča već stoljećima govori da su uklete na sto godina (Što vila zna što je to stotinu godina!). Odozgo su lijepe, ali donji im je dio tijela ružan: umjesto nogu imaju konjska kopita. Ipak, planinari, ne zaboravite: za biokovske se vile priča da su najzgodnije gorske vile. Ali su i opasne! Znaju biti dobre, ali i vrlo pakosne. Kad bi ljudi pošli na Biokovo brati ljekovite trave pa bi ih ugledali, one bi ih bacale s litica u ponor! Jer, one svoju moć nad ljekovitim travama ne žele podijeliti ni sa kime! I drugdje po planinama vile beru "rosno cvijeće" koje ima ljekovitu, nadnaravnu moć: pomaže kod ozdravljenja, iscjeljuje rane, pomaže kod raznih tegoba. Takve se vile zovu i "biljarice" ili "vidarice". Vile utjelovljuju djelovanje prirodnih sila. Život svake od njih vezan je uz određeno drvo, biljku, planinu, izvor, rijeku ili jezero gdje ona djeluje i živi. Nema mjesta gdje vila ne bi mogla živjeti i načiniti si vilinske dvore. Vrijedi spomenuti da za svoje dvore često odabire i špilje. Ući unutra možeš samo ako su te vile pozvale. Inače nikada više nećeš izaći. A unutra je prekrasan drugi svijet kojeg samo odabrani vide. Pred većinom se posjetitelja pretvara u labirint stijena iz koga nema izlaza. Naše najpoznatije špiljsko stanište vila bile su Vilinske jame u Samoborskom gorju. Legenda pripovijeda da su u njoj živjele lijepe djevojke raspletenih kosa. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su noću obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su glazbu, a mrzile buku. Zbog buke koju je u ove krajeve donijela civilizacija otišle su u neke tiše krajeve.


Nekada davno su se cijelim kontinentom prostirale divovske hrastove šume. Najsvetije stablo bio je hrast, simbol snage i mudrosti koji povezuje nebo i zemlju. U hrastovim šumama su ljudi ložili vječnu vatru, a bile su ograđene i zaštićene plotom. Stablo hrasta bilo je posvećeno gromovniku Perunu ( bog groma i munje). U stara vremena su pod starim hrastovima vijećali starješine o potrebama svoga roda. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je osobito štovao. U mnogim slavenskim zemljama, još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi prije ozdravili. U našim krajevima u Hrvatskoj je najrašireniji običaj da se u Badnjoj noći u kuće unosi badanj - gorući komad hrastovog drveta. Štovanje hrasta postoji i danas u mnogim krajevima, primjerice Grablju u Dalmaciji, gdje mještani vjeruju da se hrastovo stablo ne smije posjeći. U Slavoniji se u nekim selima vjerovalo da se u krošnji hrasta skupljaju vile, a u nekim područjima smatraju ga sretnim drvetom. Hrastove šume još se nazivaju dubravama jer se hrast još naziva i dub. Tako je po hrastu (dubu) i grad Dubrovnik dobio ime. Hrast se spominje i u našoj himni "...dok mu bura hrašće vije...".


Jednog su dana Jankićevi odlučili skupljati sijeno, tamo daleko, na Poljani. Vjerujte mi, i Jankiću se išlo s njima. A njegovi ga tata i mama nisu htjeli uzeti jer se do tamo dugo putuje pa bi Jankić bio cendrav, a opet, kako da ga ostave doma? Onda se njegov tata sjetio i rekao: ''Jankić, košulja ti nije čista, ne možeš u prljavoj košulji sa nama, idi pa se presvuci!'' Dok je Jankić brže otrčao po stepenicama da se presvuče, za to je vrijeme tata bičem ošinuo konje. Konji su potegnuli i za čas su izašli iz dvorišta na put. Dok je Jankić sišao dolje, već su njegovi daleko odmaknuli., a dok je došao do pruge, njegovi su već bili na Beloj cesti (Tako se nekada zvala cesta Zagreb-Sisak jer je bila šodrana pa se puno prašila, a na one mraclinske je obično bilo blato pa se nije prašila i zato nije bila bijela) Jankič je vidio da su njegovi na toj Beloj cesti skrenuli lijevo prema Vukovini pa je i on za njima otrčao u Vukovinu. Da, al tamo više nije bilo lako, jer ceste idu na sve strane i to kroz šumu pa mali Jankič više nije znao kuda. Ipak se sve jedno nije vratio nazad, jer, znate, on je bio pravi dečko i ni tako lako popuštao. Pošao je prema Starom Čiču, a dok je tuda išao, kod neke je kuće čuo tamburaše. Skrenuo je da vidi tko to svira i tko je to tamo. A kad ono, tamo je bila svadba! I koga je na svadbi vidio? Svog ujaka koji mu se jako začudio i rekao: ''Jankič, pa otkud ti tu, zar si i ti došao na svadbu? No, dobro, i sjedni i nešto pojedi!'' Odmah je ujak pozvao žene z kuhinje da mu donesu zdjelu žganaca ( palente, pure) i rekao Jankiču: ''E, bogme sad to moraš sve pojesti!'' Jankič je uvijek rado poslušao što su mu stariji rekli, posebno kad je jelo bilo u pitanju. Zato je odmah počeo jesti. Jeo je, jeo i jeo. Ali nije mogao pojesti cijelu zdjelu žganaca, a ujak mu je rekao da baš mora pa nije znao što da radi. Ali dok je ujak s tamburašima pjevao nije gledao što mali radi, Jankič je žgance stavio u košulju. Brzo se ujak vratio i pred dječakom je vidio praznu zdjelu.'‘Stvarno si sve pojeo! Zato sad idemo plesati!''- veselo mu je viknuo. Ujak je Jankiča primio za ruke, al kako je bio puno viši od njega, Jankič je morao visoko podići ruke. I kad ih je podigao, košulja mu se izvukla iz hlača, a svi oni žganci su se prosuli po podu. Kad je to ujak vidio počeo je vikati! ''Pa ti si mene htio prevariti! Ti si mene osramotio! Nećeš ti više na svadbe!'' I tako ga je istjerao sa svadbe kući. Njemu stvarno nije bilo druge, već se vratiti kući. Dobro je on znao put, kroz šumu, ali pomalo se počela spuštati noć. Nije se on bojao mraka, ali se bojao vuka. Znate, onda su sve oko Mraclina bile velike šume pa je bilo i puno vukova. Jankiča je počelo mučiti kako da se skrije jer je za ići kući već bilo jako kasno. Onda je Jankič našao veliki šuplji hrast s rupom odozgo.

Nastavak - klikni


Brzo se popeo gore i spustio se u hrast. Sad je bio na sigurnom i tu mu strašni vuk nije ništa mogao. Bogme je vuk i došao jer je nanjušio da tu nekoga ima. Kružio je oko hrasta, al nije mogao do onoga koji je bio unutra. Tako je Jankič tamo mirno prespavao. Prije nego se probudio, u šumu su došla dva Vukovinca( stanovnici Vukovine) koji su za bunar tržili šuplji hrast. I baš su izabrali onaj u kojemu je Jankič spavao. Uzeli su pilu i malo po malo počeli piliti hrast. Jasno, Jankič se odmah probudio, ali kakav je već i bio fakin, nije se htio javiti, jer će ih poslije ljepše uplašiti. Dok je pila išla kroz drvo, on je samo prekoračio na drugu stranu preko nje. Vukovinci nisu ama baš ništa primijetili, nego su i dalje, onako sporo kako su znali, cio dan samo pilili. Kad je pila prešla kroz cijeli hrast, hrast je pao a Jankič je iz panj samo iskočio i viknuo: ''A ja sam tu!!!'' Kad su ga oni dva Vukovinci čuli i vidjeli, tako su se uplašili da su ostavili i hrast i pilu i sjekire i pobjegli u Vukovinu. Kako je rušenje rasta teško išlo, to je dugo trajalo i opet je došla noć. I opet će doći vuk, a hrast je prepiljen, a Jankič nije našao drugi gdje bi se sakrio. Sva sreća da je tuda išao neki čovjek na kolima. Čim ga je vidio, Jankič je izašao iz šume i htio zamoliti čovjeka da bi ga na kolima odvezao kući u Mraclin. Ipak mu nije išlo sve po planu. Taj se čovjek nije bojao niti mraka, ni vuka, ali se bojao razbojnika. Zato, kad je vidio da netko iz šume ide baš prema njemu, uplašio se i ošinuo konje koliko je god jako mogao. Bačva mu je pala sa kola. Kako je to jako lupilo, čovjek se još više uplašio i nije se htio ni okrenuti za sobom da vidi tko je to. Čim je Jankič vidio bačvu, odmah se dosjetio da se u nju sakrije od vuka. Odmah se zavuče u bačvu i zatvori vrata. I vuk je došao. Opet je kružio oko bačve, ali Jankiču nije mogao blizu. Jedino što je vidio bio je lijevak kroz koji se vino nalijeva pa je probao kroz to njušku gurnuti, ali nije prošla. Jedino je išao rep. Ooo, a kad je Jankič u bačvi vidio vučji rep, čvrsto ga je uhvatio i više nije puštao. Vuk se tako uplašio ,da je počeo vući i bačvu i Jankiča da se sve prašilo. vukao ga je prema Mraclinu, sigurno je htio u Dubravu, gdje su u ono vrijeme bili najveći hrastovi. (Dubrava je bila šuma prema Buni, ali danas je nema, sve su posjekli.) A da bi se prošlo kroz Mraclin, mora se preći i preko pruge, a dok je vuk tamo prolazio, bačva je lupila u šinu tako jako da su obruči popustili i bačva se je raspala. Čim je Jankič vidio da je kod kuće, u Mraclinu, pustio je rep, a vuk je pobjegao u Dubravu. Jankič se vratio kući gdje su ga njegovi mama i tata veselo dočekali i sve mu oprostili. Nakon ove dogodovštine cendravi, zločesti, sitni Turopoljac odjednom se preobrazio u pravog anđela.

Legende su preuzete sa Lukinog portala, Turističke zajednice Samobor te iz knjige Legende puka hrvatskog Tomislava Đurića


Zagrebačka županija legende i priče