Issuu on Google+


Grad srastao sa svojim RADOSTAN JE TO DAN za puk dubrovački. Dan je to ki dohodi jednom nami na godište, a značenje Feste našeg nebeskog zaštitnika Svetoga Vlaha za građane ovog grada nije se promijenilo stoljećima. Kameni Grad 1040. put slavi dan svog Parca, a Dubrovčani se s posebnom radošću pripremaju za dan kada, barem jednom u godini, dišu svi kao jedan. Iako crkvenog karaktera, Festa nije samo to. Ona je puno šira od vjere, ona je poveznica svih nas koji smo u Gradu i s Gradom srasli i odrasli.

- Ono što vrijedi nikad ne blijedi! U punom smislu to vrijedi za našu Festu sv. Vlaha. Redovito nas ova Festa razveseljuje jedanput u godini - rekao je rektor Crkve svetog Vlaha don Toma Lučić 2009. godine, kada je naša Festa proglašena festom čovječanstva.

GLAS SE PRONIO SVIJETOM Na to smo svi jako ponosni jer se glas o našem Parcu i našoj povezanosti s njim pronijela svijetom. Ovdje ne treba zabo-

raviti niti iseljene Dubrovčane koji diljem svijet na gube tu vezu sa sijedim Starcem, već ga i daleko od svoje domovine i grada slave tamo u bijelom svijetu. - (...) Imamo zemlju koju, ne bez osnove, zovemo „Lijepa Naša“. Imamo čisto more, bistre rijeke i djevičanski čiste gore. Imamo pravilo koje nam je zlatno: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Matej 7, 11). Imamo životne ideale i vodilju koja je stoljećima održala ovaj narod: „Sloboda se ne prodaje za sva blaga svijeta“. Imamo načelo prema kojem treba urediti javne i držav-

ničke poslove: „Zaboravite osobni, a brinite se za zajednički probitak“. Imamo duše koje su odgajane i grijane na festama svetoga Vlaha. Samo iz duše hranjene svetinjama i obasjane odozgor mogla se roditi pjesma: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô“. Ulazimo u svijet s Festom našega Parca kao vrednotom i baštinom cijeloga čovječanstva. Ona više nije samo ni crkovna, ni gradska, ni biskupijska, ni hrvatska, ni europska, nego svjetska, ekumenska, Zemljina, planetarna. A svjetska ne može biti i neće biti ako istodobno


FOTOGRAFIJA IZ ARHIVA CRKVE SVETOG VLAHA

im Parcem ne bude i crkvena, i dubrovačka, i dijecezanska, i nacionalna i kontinentalna. Kršćanska, vjernička prije svega. To su njezini korijeni; to je njezin sadržaj, identitet, čar; njezina dražest, milina, ljepota, životnost i privlačnost.

OČITOVANJE VJERE Festa je zapravo očitovanje naše vjere koju je sveti Vlaho posvjedočio životom. Festa simbolizira naš hod ovim životom pod Vlahovim stijegom, za Krista. Festom prvenstveno sla-

vimo svemogućega i milosrdnog Boga koji je Evanđelje objavio jednostavnima, malahnima. On je Vlahu dao razboritost da se skloni pred progoniteljima, on je Vlahu dao snage da izdrže muke i mučenja, on po Vlahovu zagovoru uzdržava ovaj Grad i njegove stanovnike. Zato se na svetoga Vlaha mogu primijeniti riječi kojima je Juda Makabej opisao svoje snoviđenje nebeskog zagovornika: „Čovjek vremešan i častan, čudesna i veličanstvena dostojanstva... Ljubitelj svoje braće koji se mnogo moli za narod i za

sav grad“ (Druga Makabejcima 15, 13-14). Kao sudionici dara Vlahove vjere ponosni smo, ali nismo preuzetni; zahvalni smo, između ostalog, upravo festama svetoga Vlaha koje nas iz godine u godinu odgajaju da sami budemo uvjerljivi svjedoci Radosne vijesti, bolji ljudi i zauzetiji kršćani. Osnaženi mučeničkim svjedočenjem svetoga Vlaha i važnim

priznanjem za našu Festu bez straha idemo naprijed. Blagoslovna molitva svetoga Vlaha zaštita nam je i sigurnost u neizvjesnostima života. Po zagovoru svetoga Vlaha, biskupa i mučenika, oslobodio nas Bog bolesti grla i svakoga drugoga zla - riječi su don Tome, koje zapravo ponajbolje opisuju sve ono što sveti Vlaho znači Dubrovčanima.


Mala obljetnica vel PUK MOLI I VJERUJE ZAGOVORU SVOGA PARCA. DUBROVNIK JE NEMOĆAN. MOLBE IDU DO ZAGREBA I BEOGRADA. I STIŽE VIJEST: DOPUŠTENO JE. JAVNO, NA OTVORENOM, NA NAJSVEČANIJI NAČIN SLAVI SE TISUĆGODIŠNJE ŠTOVANJE SV. VLAHA U JEDINSTVENOM GRADU PO MJERI ČOVJEKA - U DUBROVNIKU „SVE JE NA SVIJETU nestal-

Parca svetog Vlaha. Na gradskim

no i promjenjivo; ali je jedna stvar

mirima i značajnim građevinama

stalna i nepromjenjiva, a to je: da

kao vojnik stoji ili pak kao knez

će, dok traje Dubrovnik, trajati i

sjedi Svetac. Sa smiješkom prima

neograničena ljubav Dubrovčana

one koji dolaze, a uzdignutom de-

prema svome milome i svetome

snicom blagosivlje one koji izlaze

Parcu, a ufamo da će i njegova

iz grada. Državni barjak, pečat i

obrana stalna ostati na dobro i

novac obilježen je njegovim likom.

na spas svijeh Dubrovčana“ (ka-

Na trgovačkim brodovima vijorila

nonik Antun Ljepopili: List dub-

se njegova zastava. Knežev prs-

rovačke biskupije br. 2 1916., str.

ten, s njegovim likom, stavljen na

30.)

ruku davao je punomoć kneževoj

U ovoj 2012. godini je 40.-ta

moći. Ljubav prema Parcu stoji u

se po drugim hrvatskim gradovima

stvena manifestacija vjere u ovom

obljetnica od one velike i najsve-

kamenu, lebdi u zraku, počiva u

skromno i u strogo zatvorenim cr-

dijelu svijeta. Nije baš sve išlo bez

čanije proslavljene tisućgodišnji-

dušama Dubrovčana i njegovih

kvenim prostorima slavili sv. Duje,

prepreke, ali je radost bila neus-

ce štovanja sv. Vlaha u Dubrovni-

štovatelja. Privrženost Dubrovča-

sv. Stošija, sv. Vid, Gospa od ka-

poredivo veća od muke. Tako je

ku. Dubrovnik, uostalom, kao i svi

na svome zaštitniku smetala je

menitih vrata, dubrovačkim ulica-

došla značajna 1972. godina - ti-

drugi gradovi ima svoje svijetle i

Mlečanima i Turcima, Austriji,

ma pobožno i ponosno, uz maso-

sućljetnog štovanja Sveca, koji

manje svijetle povijesne stranice.

Francuzima i komunističkim vla-

vnu nazočnost puka, uz pjesmu je

svoj grad na ruci drži i srcem grije.

na svakoj od tih stranica, bez obzi-

stodršcima. Dubrovčani se nisu

hodila procesija sv. Vlaha. Bila je

Tiha priprava slavlja trajala je

ra kakva bila, otisak je voljenog

dali zastrašiti, ni smesti. Dok su

to svakogodišnja, javna i jedin-

tri godine. Kako se slavlje primi-


PIŠE: DON TOMA LUČIĆ, REKTOR CRKVE SVETOG VLAHA

elike obljetnice moznog Karađorđeva. U gradu

komu se dostojno prisjetiti 40.-te

priprema ne jenjava. Održavaju

obljetnice. Anonimni pjesnik Du-

se akademije u Crkvi sv. Ignacija,

brovčanin s ponosom pjeva:

Stog otaca vjeran vjeri sveđer

Male braće, Dominikanaca, Kate-

„Koliko se puta na te nadvi

Dubrovniče, Vlaha ljubi, časti!

drali i u Crkvi sv. Vlaha. Bile su to

Bura bijesna u prah te sori,

Tad će sunce vjek ti sreće sjati

akademije na zavidnoj akadem-

Toliko te vijenaca ovjenča,

Blagoslovom sve ti vijekom cvasti.“

skoj visini. Oblaci tamni, a u dušama vedro. Biskup Severin poziva na pojačanu molitvu. Od nadležnih vlasti traži dopuštenja za slavlje na otvorenom. Čuli su se komentari „ovo je nerazumno, pa čak i neozbiljno od jednog biskupa“. Puk moli i vjeruje zagovoru svoga Parca. Dubrovnik je nemoćan. Molbe idu do Zagreba i Beograda. I stiže vijest: dopušteno je. Javno, na otvorenom, na najsvečaniji način slavi se tisućgodišnje štovanje sv. Vlaha u jedinstvenom gradu po mjeri čovjeka - u Dubrocalo tako se priprava pojačavala.

vniku. Slavlju predsjeda drugi čo-

U Ordinarijatu su se pripremali

vjek Vatikana kardinal Franjo Še-

povijesni, propovjednički i molit-

per.

veni materijali, te slali po župama

Bio je to veliki korak, ne samo

i samostanima. U vjerničkim zaje-

za Dubrovnik i Hrvatsku, nego i

dnicama diljem biskupije moli se,

za Svijet. Bio je to idejni početak

propovijeda i organizira veliko sla-

rušenja Berlinskog zida, koji će se

vlje. Vremena teška, olovna. Šut-

za nepunih 20 godina srušiti kao

nja nakon Hrvatskog proljeća i fa-

kula od karata. To je bio događaj

Jer s’nesavladiv junak za te bori!

TISUĆLJETNU FESTU PREDVODIO JE KARDINAL FRANJO ŠEPER


Festanjuli 1040 BITI IZABRAN ZA FESTANJULA FESTE SVETOGA VLAHA IZNIMNA JE ČAST, KAKO ZA POJEDINCA, TAKO I ZA NJEGOVU OBITELJ. SLAŽU SE S TIME I OVOGODIŠNJI FESTANJULI, POMORAC MIHO TROJANOVIĆ IZ TRSTENOG I OBRTNIK STJEPO AKSIĆ IZ ROŽATA

MIHO TROJANOVIĆ Miho Trojanović rođen je 1955. u Trstenom, sin je Nika i Marije rođene Bošković, a srednju i višu pomorsku školu završio je u Dubrovniku. - Dvadeset tri godine plovio sam na Atlantskoj plovidbi te slijedećih dvanaest godina po stranim firmama. Već 15 godina zapovjednik sam broda i plovim na stranom brodarugovori o sebi i svom profesionalnom putu Miho Trojanović kojemu je izbor za festanjula Feste Svetoga Vlaha izuzetna čast. -Izuzetna je čast da ste odab-

rani, kao i to da ste član toga lijepog društva. To vam ostaje u sjećanju cijelog života, ali je i velika obveza kako bi sve prošlo u najboljem redu. Nadamo se da će uz Božju pomoć tako i biti - zaključuje Trojanović. I članovima njegove obitelji iznimna je čast što je njihov suprug i otac izabran za festanjula. - Suprugom Lucom oženio sam se 1986. godine. Imamo dvoje djece, kćer Nikolinu, koja ima 21 godinu, inače studenticu i sina Domagoja koji ima 19 godina, inače maturanta. Supruga Luce po zanimanju je trgovac, ali dugo godina ne radi - priča Miho Trojanović.


0. Feste STJEPO AKSIĆ Stjepo Aksić, rođen je također 1955. u Majkovima, sin je Antuna i Ane rođene Kraljević, a osnovnu školu završio je u Majkovima i u Slanome, a kasnije i Obrtničku školu u Dubrovniku. Po zvanju je mehaničar brodostrojarskog smjera, a po zanimanju obrtnik u istom zvanju. - Oženjen sam Nikicom Kristović iz Rožata i otac sam četvero djece. Najstarija kćer Marijana rođena je 1979.godine, završila je Ekonomski fakultet za turizam i vanjsku trgovinu. Kćer Zrinka je rođena 1981. , a radi na dubrovačkom sudu kao sudski zapisničar - refer-

ent. Kćer Antonija rođena je 1991. i radi u frizerskom salonu sa suprugom u hotelu Petka. Najmlađi sin Hrvoje rođen je 1993. godine i trenutačno je nezaposlen - priča o svojoj obitelji Stjepo Aksić, koji je ponosni djed dviju djevojčica: - Imam dvije unučice, mlađa ima oko mjesec dana, ime joj je Loreta, a starija Karmen, učenica je sedmog razreda osnovne škole - naglašava i dodaje kako je za cijelu obitelj velika čast što je upravo on izabran za festanjula. - Velika mi je to čast i ponosan sam što sam izabran. Potvrda je to da je moj životni pravac ispravan i da radim pravu stvar – zaključuje Aksić.


FESTANJULI SU SVJETOVNI domaćini Feste, predstavnici građana. Biraju se iz redova pomoraca i obrtnika. A taj izbor festanjula baš između pomoraca i obrtnika uspomena je na kršćanski i slobodarski duh Dubrovačke Republike, koja je pod zaštitom svetoga Vlaha uživala samostalnost i blagostanje od rada prvenstveno tih uslužnih i proizvodnih zanimanja. Glavno mjerilo kojim se članovi Bratovštine vode pri izboru novih festanjula jesu čestitost i stručnost; da su u svome zvanju radišni i odgovorni, da ih prati dobar glas ljudskoga i kršćanskog ponašanja, ugledni na poslu, u obiteljskom i osobnom životu; da su vjernici ne samo po izjašnjenju nego i po onome što sve čine, govore i kamo idu nedjeljom.

Dužnosti Prva obveza novoizabranih festanjula jest sastavljanje proglasa u kojem pozivaju sav puk na Festu. Tijekom siječnja su dužni osobno pohoditi sve župe od Vitaljine do Stona i pozvati tamošnje župljane i župnike da dođu na Festu zaštitnika Grada i Dubrovačke biskupije, koja je 30. rujna 2009. proglašena i nematerijalnom baštinom cijeloga čovječanstva, duhovnom vrijednošću ljudskoga roda. Župnim i samostanskim crkvama, školama i drugim institucijama predaju tiskane proglase i programe Feste. Na Koločep, Lopud, Šipan i Mljet festanjuo kapetan šalje proglas i program po kolegi zapovjedniku broda, koji povezuje te otoke s Gradom. Župama u Pelješkome i Korčulanskom dekanatu proglas i program šalju se poštom. Isto tako posjete vojsku i policiju. Pred samu Festu idu na predavanja gdje uče cijeli protokol - kad prate barjake, gdje ostavljaju biskupa, kad stoje uz njega, kad idu u procesiji. Osim što sastavljaju proglas za godišnju Svečanost svetoga Vlaha, festanjuli se skrbe za priređivanje i tijek proslave, a i sami postaju njezini čuvari kad u procesiji gradskim ulicama prate najveću dubrovačku svetinju, moći glave svetoga Parca. U povelji o imenovanju ističe se da će služenje ovih gospara u časnoj ulozi

Čuvari


i Feste

festanjula biti prepoznatljivo po njihovoj usmjerenosti prema djelatnom kršćanskom životu što je osobito aktualno u ovoj Godini Caritasa Dubrovačke biskupije.

Prvi festanjuli Riječ festanjuo (nekad se čuje i festanjo) znači voditelj svečanosti, svetkovnik. U sakristiji zborne crkve Svetoga Vlaha čuva se popis festanjula od 1874. do danas s tim da nisu bili imenovani za Feste 1917., 1918., 1942. do 1944. i 1949. do 1969. Prvi pisani trag o festanjulima potječe dakle upravo iz te daleke 1874. godine kada su za festanjule bili izabrani kapetan Jozo Rešetar i zanatlija Antun Vučetić.

Monture Odijela za Parčevu proslavu moraju nabaviti sami festanjuli. Monturu čine - bijela košulja, bijeli šal, bijela kravata i bijele rukavice, crno odijelo, crne cipele, crni mantel i crni klobuk.

Kako postati festanjulom Bratovština svetog Vlaha osnovana je 2001. godine, a njeni članovi biraju festanjule, i to tajno u suradnji s rektorom Crkve svetog Vlaha don Tomom Lučićem. Novi svjetovni domaćini Feste biraju se tako da stari festanjuli predlažu tko bi mogao biti festanjul nove Feste: Naravno jedan kandidat mora biti predstavnik pomoraca, a drugi obrtnika. U trenutku kad se čitaju imena potencijalnih kandidata svi mogu dati svoj komentar, ali i od predlagača tražiti objašnjenje iz kojeg razloga nekoga predlaže. Tada se u kutiju ubacuju glasovi bez potpisa jer je izbor tajan, a nakon što se zbroje glasovi dobiju se imena novih festanjula. No, festanjulom se postaje tek nakon što se im biskup dodijeli dekret o imenovanju.


Popis festanjula o 1874. Antun Vučetić, Jozo pl. Rešetar

1904. Miše Lujak, Viktor Miloslavić

1875. Božo pl. Rešetar, kap. Antun Šuletić

1905. Nikša Svilokos, Niko Mirošević

1876. Niko Svilokos, kap. Antun Lucijanović

1906. Jozo Karaman, Gjuro Savinović

1877. Abele pl. Serragli, knez Lujo Vojnović

1907. dr. Ivo de Giulli, Luko Bogdan

1878. Brnja Drašković, Jozo Flori

1908. dr. Ivo de Giulli, Mato Kesovija

1879. Pero Kosović, kap. Tomo Kosović

1909. Luko Bogdan, Pero Lujak

1880. Božo Mičić, Niko Ucović

1910. Luko Bogdan, dr. Ivo de Giulli

1881. Niko Gjivanović, Antun Pugliesi

1911. dr. Niko Ghetaldi, Andro Puljizević

1882. Božo Mičić, dr. Baldo Podić

1912. Mirko Drobac, Josip Pavlović

1883. Vice Beuta, Ivo Pasarić

1913. dr. Frano Kulišić, kap. Vicko Miloš

1884. Gjuro Pasarić, Vice Beuta

1914. Karlo Dešković, Melko Stanković

1885. Antun Pugliesi, dr. Baldo pl. Gradi

1915. Ferdinad Ghetaldi, Božo Glavić

1886. grof Brnja Caboga, Vito pl. Gozze

1916. Rinalco Gjurić, Zvonimir Stojković

1887. Niko Srinchich, Andro Puljizević

1917. nema vanjske proslave

1888. mr. Luko Bona, dr. Jero Pugliesi

1918. nema vanjske proslave

1889. Vicko Svilokos, Niko Gjivović

1919. Inje Pitarević, kap. Miho Stanković

1890. Božo Čulić, Vicko Svilokos

1920. Frano Pitarević, kap Ivo Bronzan

1891. Ivo Pitarević, kap. Stijepo Golunović

1921. Antun Pitarević, kap. Niko Baule

1892. Miho Knego, Frano Svilokos

1922. Frano Linardović, Marko Rusko

1893. Andro Svilokos, Stijepo Stolić

1923. mr. Miho Bona, Jerko Spaventi

1894. Niko Srinchich, Mato Gracić

1924. dr. Pero Šapro, kap. Cvijeto Jakšić

1895. Antun Krekić, Rajmund Negrini

1925. Vicko Grbić, Nikša Baletin

1896. Antun Krekić, Rajmund Negrini

1926. Ivo Gracić, Mirko Gjaja

1897. Pero Barac, Jozo Mičić

1927. dr. Frano Dabrović, kap. Luko Vidak

1898. Lujo Gremović, Diego Vuletić

1928. Nikša Gracić, dr. Mato Šimunković

1899. Mato Harlović, Pavo Bakara

1929. ing. Pero Zec, Pero Vukić

1900. dr. Ivo de Giulli, kap. Ivo Rosić

1930. dr. Veljko Smolčić, kap. Josip Surić

1901. Antun Dražić, Marin Krile

1931. ing. Jozo Dražić, Tonko Vernaza

1902. Frano Oberster, Ramiro Bujas

1932. dr. Mato Podić, kap. Mirko Gjurašić

1903. Miće Mičić, Čedomil Medini

1933. ing. Milan Baletin, kap. Lujo Domjan


od 1874.-2012. 1934. dr. Ivo Bianchi, kap. Nikša Šapro

1985. Vlaho Pendo, kap. Ivica Župan

1935. Antun Rajčević, kap. Zvonko Gojić

1986. Antun Brailo, kap. Tonči Vlatko

1936. Nikša Gozze, kap. Mirko Ucović

1987. Đuro Bagović, Frano Simoni

1937. dr. Miho Škvrce, Rugjer Bracanović

1988. Dubravko Kovačević, Teo Grabovac

1938. dr. Miho Škvrce, Roko Mišetić

1989. Mato Kolendić, Zvonimir Skansi

1939. dr. Miho Škvrce, Roko Mišetić

1990. Berislav Bačić, kap. Vlaho Arseta

1940. dr. Antun Poković, kap. Mladen Poljanić

1991. Jakov Rašica, kap. Matko Tomić

1941. Ivo Duzbaba, kap. Ivo Šišević

1992. Vedran Alborghetti, kap. Drago Vojvodić

1942.-1944. nema vanjske proslave

1993. Mladen Glavinović, kap. Nikola Treščec

1945. Lukša Gozze, kap. Antun Obuljen

1994. Matko Vierda, kap. Miho Haklička

1946. Ivo Falkoni, kap. Božo Margaretić

1995. Andro Đurović, kap. Maro Dabelić

1947. dr. Ivo Kalčić, kap. Lujo Šoletić

1996. Perica Deranja, Nikola Beusan

1948. Ivo Drobnić, kap. Pero Portolan

1997. Antun Petrović, kap. Pero Domaćin

1949.-69. nisu bili imenovani

1998. Ivo Obradović, kap. Vedran Sandri

1970. dr. Vlaho Burgjelez, kap. M. Miloslavić

1999. Antun Kraljić, kap. Zdravko Prohaska

1971. Pajo Mitrović, kap. M. Zuanić

2000. Antun Knego, kap. Pero Kraljević

1972. Zvonko Kisić, kap. Livio Ive

2001. Vlaho Gandolfi, kap. Niko Baća

1973. Tonči Krasovac, kap. Maro Krile

2002. Mario Pasqualicchio, kap. Ivo Maš-

1974. Tonči Krasovac, kap. Livio Ive

ković

1975. Antun Bašić, kap. Fridrih Švegler

2003. Čedomil Lukšić, kap. Niko Srabotnak

1976. Andro Dimnić, kap. Đuro Stanić

2004. Ivica Prkoča, kap. Frano Pitarević

1977. Jurica Šeparović, Ivo Kraljić

2005. Mirko Pavlović, kap. Pero Jakobušić

1978. Pero Glavinić, kap. Ivo Margaretić

2006. Marko Matić, kap. Davor Božinović

1979. Ivo Pavlina, kap. Ivo Foretić

2007. Ivica Grbić, kap. Ivica Ljuban

1980. Miro Bratoš, kap. Mladen Galinović

2008. Vlaho Kovačić, kap. Pavo Šišević

1981. Stijepo Pavlović Kalifo, kap. Miho

2009. Antun Soko, kap. Marko Stjepović

Sjekavica

2010. Nikola Kristović, kap. Jakša Marga-

1982. Pero Lise, Mato Krile

retić

1983. Hrvoje Kaznačić, Božo Pongrac

2011. Nikola Miloslavić, kap. Vlaho Kulušić

1984. Ivo Deranja, kap. Stijepo Milovčić

2012. Stjepo Aksić, kap. Miho Trojanović


Tradicija obitelji Ma potom i njihova djeca, naši sugovornici.

OBITELJSKA TRADICIJA

KRIŽARSKA MUZIKA -MANDALJENA 1938. GODINE: DJED ANTUN MACAN NA ČELU GLAZBE FESTA SVETOGA Vlaha ne bi bila ono što jest bez Dubrovačkih trombunjera. Noseći prepoznatljiva odijela, a na ramenu kratke široke „puške“ trombune čiji pucanj upozorava da se u Gradu događa nešto značajno, neizostavni su

dio Feste. Biti trombunjer častan je i odgovoran zadatak, slažu se dugogodišnji članovi Dubrovačkih trombunjera, braća Tomislav i Krešimir Macan, u čijoj se obitelji njeguje duga tradicija štovanja Feste svetoga Vlaha,

za što je najzaslužniji njihov djed Antun, koji je dugo godina bio član Dubrovačkih trombunjera. On je aktivno održavao obiteljsku tradiciju štovanja Feste Svetoga Vlaha, koju su nastavili njegova djeca, a posebice sinovi Hrvoje i Marko, te

- Dugi niz godina sam išao za barjakom, a 1994. ušao sam u Dubrovačke trombunjere. Krešo je u njima od 1989., dok je djed nakon Domovinskog rata zbog visokih godina prestao biti aktivni član. Rođaci, sinovi dunda Marka, također su nastavili tradiciju. Najstariji Antun je još uvijek trombunjer, a Maro i Ivo danas nose barjak Gospe od obrane. I brat pokojnog djeda Antuna, Tomislav, dugo godina je pratio Festu, vodio kronologiju i imao veliku zbirku fotografija Feste, koja je tijekom rata stradala. Ono što se sačuvalo objavila je Matica hrvatska pod nazivom „Vlasički zapisi Tomislava Macana“ priča Tomislav Macan. Njegov brat Krešimir koji je trombunjer još od 1989. godine, premda ga je životni put od-


Macan veo u Zagreb, već punih deset godina uspijeva doći na Festu svetoga Vlaha. I on rado pamti djeda Antuna s Dupca, u čijoj je pratnji, dok je bio dijete, išao na Festu svetoga Vlaha: - Godine 1983./4. bio sam mu asistent, nosio sam mu trombun. To je za mene bila velika

TOMISLAV I KREŠIMIR MACAN SA MAJKOM MILKOM I OCEM HRVOJEM

čast, posebno onda kada bi mi dozvolio da opalim iz trombuna. – ističe TOMISLAV SA SUPRUGOM Krešimir. DAVORKOM I KĆERIMA - Kad smo ANOM I PETROM bili mlađi, velika je festa bila kada bi ti stariji trombunjer dao da opališ iz trombuna. Naime, da bi postao trombunjer moraš napuniti 18 godina, jer ipak je riječ o vatrenom i opasnom oružju dodaje Tomislav.

Priče o trombunima Većina Dubrovačkih trombunjera danas ima svoje trombune, a pokojni djed naših sugovornika, Antun Macan, neke je i održavao: - Trombune je izrađivao pokojni Vlaho Kovačić sa Osojnika. Njegov sin i dalje nastavlja tu tradiciju izrade trombuna i na Festi ima puno trombuna koje je izradila upravo njegova obitelj. U društvu imamo zalihu starih trombuna koji su ljevani tridesetih godina prošlog stoljeća - naglašavaju braća Macan. Ističu kako su Dubrovački trombunjeri vrlo živa udruga koja ih obogaćuje. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su Dubrovački

trombunjeri

dio

Saveza

povijesnih

postrojbi

Hrvatske vojske te Povijesnih postrojbi Europe još od 2005. - Vrlo smo životna udruga, živimo s Festom, a taj se duh osjeća i kad pođemo na gostovanja po Hrvatskoj ili pak izvan Hrvatske, a posebno na vojno hodočašće u Lourdes, gdje idemo svake godine. Tamo smo jedne godine imali posebnu čast, jer smo bili postrojba koja je vodila i usmjeravala glavni protokol procesije, dakle čuvali smo kip Gospe Lourdske i bili na čelu procesije. To je nešto što vam ostaje u pamćenju cijelog života - zaključuju braća Tomislav i Krešimir Macan.


Tko nam stiže u goste Društvo dubrovačkih trombunjera danas čini 55 aktivnih članova, te nekoliko umirovljenih i potpomažućih. Društvo ima Statut te tijela društva koje obnašaju predsjednik Antun Knego, zapovjednik Stjepan Masle i tajnik Ivan Grbić, a tu su izvršni odbor i stegovna komisija radi donošenja bitnih odluka društva. Trombunjeri imaju godišnje oko 25 nastupa i od toga 15 u

dio vas. Kad ne bi slavili Svetoga Vlaha ne bi bili bogati duhom, a bogati smo upravo zato što smo iz Grada, što ga volimo i što s ponosom to možemo reći, jer nas naš grad obogaćuje svojom postojanošću, bitnošću, kulturnom i povijesnom tradicijom – ističe Tomislav.

gradu i 10-ak izvan grada gdje odlazimo na feste u pojedine gradove ili na hodočašća. Obvezno je gostovanje u Kostelu i Požegi s kojim društvima imamo prijateljske odnose, te i oni

OKUPLJANJE UZ FESTU

LUMBARDANJE

dolaze k nama na Festu sv. Vlaha, što je već postala tradicija. Ovo godine na Festu, pored Keglevićeve straže iz Kostela i Požeške gradske straže, dolaze i povijesne postrojbe Hrvatski sokol iz Vinkovaca te jedina ženska povijesna postrojba u Europi Križevačka djevojačka straža, koje će zasigurno uljepšati procesiju ove godine. Bit će tu i povijesna postrojba iz Poljske s kojima će doći i dopredsjednih povijesnih postrojbi Europe.

I jedan i drugi se slažu kako im je upravo zbog obiteljske tradicije, štovanje Svetoga Vlaha, pa kasnije i priključenje

Dubrovačkim trombunjerima, usađeno još od ranog djetinjstva. - Kroz obitelj Festa postane

OBITELJ MACAN: MILKA I HRVOJE I NJIHOVA DJECA: KATARINA, KREŠIMIR I TOMISLAV

pravo je moja veza s Gradom. Avionske karte rezerviram unaprijed da se ne bi slučajno dogodilo da ne stignem. Proslava Feste svetoga Vlaha gradi se od malih nogu, postaje dio tebe. Stoga mi nije problem naći vremena, sjesti u avion i doći, da zajedno s ostalim trombunjerima budem dio Feste svetoga Vlaha –ističe Krešimir Macan.

A koliko je jaka ova obiteljska tradicija, dovoljno govori i činjenica da njihova sestra Katarina koja se udala i živi u Italiji, svake godine nastoji doći za Festu svetoga Vlaha u Grad, a sam Krešimir koji živi i radi u Zagrebu, također je svake godine u Gradu za vrijeme Feste. Jedno je nedvojbeno, biti trombunjer izuzetna je čast i odgovornost. - Za svaku Festu dolazim u Grad. Ona je tradicija, posebnost Grada, kao što je i sama Himna Svetoga Vlaha. Stoga je biti trombunjer čast i odgovornost jer mi otvaramo i zatvaramo Festu - nadovezuje se Krešimir, kojemu je Festa zapravo veza sa Gradom i prijateljima. - Znam da će me tad propuhat, znam i da ću se umorit, ali to je prije svega veliko zadovoljstvo. Festa svetoga Vlaha za-

- Trombunjeri imaju posebnu funkciju, jer lumbardalo se i za svadbe, krstitke, svece i proslave. Lumbardanje obilježava Festu svetoga Vlaha kao jutarnja budnica, kada se plotunom najavi njen početak, a uvečer pozdravnim plotunom, nakon poklona barjaka i završetak toga dana. Na Kandeloru (tijekom otvaranja Feste) puca se na Velikom mulu dok odzvanjaju zvuci Feste sv. Vlaha, a na dan Sv. Vlaha od Gorice trombunjeri predvode procesiju iz Grada do Gorice i natrag, te na kraju pucaju za festanjule, opet na mulu - naglašava Tomislav i ističe kako su trobunjeri, osim zvučne kulise Feste, sa svojim odorama koje je osmislio Marin Gozze 1997. i njena vizualna kulisa te svojom pojavom i bukom daju svo-


jevrstan šarm Festi. U njihovoj obitelji posebno se čuva svileno zlatno odijelo, koje su braća nosila na davnim Festama svetoga Vlaha. - Ta je zlatna roba pukom srećom došla u obitelj Macan. Bila je namijenjena Rudolfu, sinu cara Franja Josipa kojeg su pronašli mrtvog na austrijskom dvoru, pa je ta roba ostala na dubrovačkom području. Na javnoj dražbi kupila ju je obitelj Bašić, a u drugoj polovini 20. stoljeća moj je djed Antun, inače vrsni klesar i marangun, obitelji Bašić izgradio nadgrobni i grobni spomenik i kao naknadu su mu poklonili tu zlatnu robu - prisjećaju se braća Macan. Tomislav je zlatno odijelo nosio davne 1989. godine, a Krešimir 2005: - Te 2005. godine Krešimir je nosio zlatno odijelo, ja sam bio u trombunjerima, a sestra Katarina u župskoj nošnji dodaje Tomislav kako je mama bila presretna što na takav način proživljava festu. Treba spomenuti kako je obitelj Macan tek jedna od brojnih dubrovačkih obitelji u kojima se naraštajima njeguje slavljenje Svetoga Vlaha. Tako su mnoge naraštaje Dubrovačkih trombunjera, osim obitelji Macan dale i obitelji Knego, Kristović, Tošić, Bilić, Masle, Mitrović, Milat, Gleđ, Gverović, Muhoberac te brojne druge.

Barjaktari PARČEVU FESTU u gradu bilo bi nemoguće zamisliti bez barjaka gradskih i okolnih bratovština. Običaj njihova klanjanja seže u daleku prošlost, same početke proslave svetog Vlaha. Barjaci se susreću dan prije blagdana, na Kandeloru, kada poslijepodne barjak sv. Vlaha okuplja gradske barjake, njih sedamnaest, ispred parčeve Crkve. Sutradan već rano ujutro gradski barjaci kreću ispred Crkve sv. Vlaha na Ploče dočekati barjake s istočne strane, te s njima idu na Pile pri-

čekati barjake sa zapadne strane. Zajedno ulaze u Grad pokloniti se Svečevoj crkvi i sudjelovati u procesiji. Gradski barjaci se ponovno opet okupljaju u prvu nedjelju po blagdanu i ujutro iz grada kreću prema Gorici sv. Vlaha, kupeći uz put barjake župa Sveti Andrija, Sveti Petar, Sveti Križ i Gospe od milosrđa, odakle se nakon mise ponovno vraćaju ispred Crkve sv. Vlaha i tako obilježavaju kraj Feste. Danas u glavnoj procesiji sudjeluje oko 150 barjaka. Nekad

ih je bilo manje, nekad više. Časna je to dužnost koja se uglavnom u obitelji prenosi generacijama. Iako je ovo običaj iz davnina uvijek ima mladih koji nastavljaju tradiciju. Izvijanje barjaka uči se s godinama, u početku je teže, no kasnije se stekne vještina. Ima nekih barjaka koji su toliko teški i veliki da ih je nemoguće izvijati. Iako sami barjaktari, kao i građani, vole izvijanje, bit je da barjaci uđu u Crkvu, poklone se parcu i tako izraze štovanje, kako su to radili naši preci stoljećima prije.


Kandelora KANDELORA ILI SVIJEĆNICA,

nošnjama prinose darove na bla-

počinje i ‘’grličanje’’, odnosno ud-

toličkoj vjeri predstavlja dan kada

dan uoči Feste svetog Vlaha, u Du-

goslov, a biskup iz košarice pušta

jeljuje se blagoslov grla. Svećenik

su Marija i Josip unijeli malo dijete

brovniku je zapravo uvod u samu

bijele golubice mira. Odlete li one

s dvjema svijećama pristupi vjer-

Isusa u hram, da bi ga po židovs-

Festu. Poslijepodne barjak sv. Vlaha

na istok, prema Pločama, predaja

niku i moli: “Po zagovoru sv. Vla-

kom zakonu, kao prvorođenca,

okuplja gradske barjake ispred

kaže, bit će rata, a dolete li prema

ha, biskupa i mučenika, oslobodio

prikazali Bogu. Tada je starac Ši-

parčeve Crkve, nakon čega slijedi

Crkvi Male braće, bit će mir.

te Bog od bolesti grla i od svakoga

mun rekao proročke riječi da je to

otvorenje Feste. Dubrovački biskup

Na kraju ceremonije festanjuli,

drugoga zla!”. Taj se blagoslov te-

dijete svjetlo naroda. Zato danas

čita Laus, tradicionalni tekst kojim

uz zvukove Himne sv. Vlahu, podi-

melji na prastaroj predaji po kojoj

kršćani u crkvi blagoslivljaju svi-

počinje otvaranje, a koji završava

žu parčev barjak na Orlandov

je sv. Vlaho svojim blagoslovom

jeće, čuvaju ih za trenutak svoje

usklikom ‘’živio sveti Vlaho!’’. Re-

stup, nakon čega se drži i svečana

spasio dječaka kojemu je u grlu

smrti, kako bi kroz mrak i nepoz-

ktor Crkve potom čita čestitke i poz-

večernja sveta misa u Katedrali.

zapela riblja kost.

nanicu smrti uz svijetlo ušli u sigu-

drave za Festu, djeca u narodnim

Na Kandeloru u Crkvi sv. Vlaha

Blagdan Svijećnice, inače, u ka-

rnost vječnog života.


Prinošenje darova i golubice SVEČANO OTVARANJE FESTE prati i tradicionalno prinošenje darova biskupu na blagoslov. Prinose se dvije svijeće preko kojih ide milost i blagoslov za pomoć ljudima u bolesti. Potom se nose smokve, kolačići, ulje i vino kao darovi života. Uz to se prinose i bijele golubice, koje biskup pušta iz košića kao simbole mira. Bijele golubice za potrebe Feste uzgaja već dugi niz godina gospar Pasko Nadramija s Brgata. Let golubica ima i svoju simboliku - ukoliko polete prema istoku, bit će rata, dok će let prema zapadu donijeti mir.

Grličanje PROSLAVA SVETOGA VLAHA obilježena je brojnim događajima i običajima, koji su u velikoj većini ostali nepromijenjeni. Jedan od tih običaja je i grličanje, odnosno dijeljenje blagoslova grla po svim crkvama za vrijeme proslave. Svećenik s dvjema svijećama pristupa vjerniku i moli: “Po zagovoru sv. Vlaha, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i od svakoga drugoga zla!” Ovaj se blagoslov zasniva na staroj predaji iz života Svetog Vlaha prema kojoj mu je u nezgodno doba dana, pretpostavlja se uvečer ili po noći, dotrčala majka s malim djetetom kojemu je u grlu zapela riblja kost. Majka je znala da je sveti Vlaho po profesiji liječnik, a kako je bio na glasu kao vrlo dobar čovjek i svetac, dotrčala je tražiti od njega pomoć. Sveti Vlaho se pomolio nad djetetom i na licu mjesta je kost jednostavno iskočila iz usta. Majka je sveca pitala što mu je dužna, a sveti joj je Vlaho rekao da ide u prvu crkvu i zapali dvije svijeće u znak zahvalnosti Bogu. Iz te je priče proizašlo da je sveti Vlaho zagovornik u bolesti grla.


Neobičan spoj Grada i Parca DUBROVAČKIM iseljenicima, pomorcima i svima koje će Festa sv. Vlaha zateći izvan Grada i Domovine! Drage Dubrovkinje i Dubrovčani, poštovani pomorci i svi vi koje će Festa sv. Vlaha – ‘dan ki dohodi jednom nami na godište’ – zateći izvan Dubrovnika, poštovanje vam i pozdrav u Gospodinu! Čast mi je što vam kao Dubrovački biskup mogu čestitati Festu sv. Vlaha i zaželjeti vam njegov moćni zagovor i obilje Božjeg blagoslova. Ovu čast dodatno povećava spoznaja o

neobičnom spoju između Dubrovnika i sv. Vlaha. O tom neobičnom spoju govori prošlost ovoga Grada i njegova tradicija, crkva sv. Vlaha i njezini zavjetni darovi, zidine Grada ukrašene likom sv. Vlaha, barjaci koji se izvijaju njemu u čast, procesija koja je postala svjetska nematerijalna baština, pjesme i molitve. Uz sve to i još više od toga o toj povezanosti govore ljubav i ponos, radost i zahvalnost koju na njegov spomen iščitavamo s ozarenih lica Dubrovkinja i Dubrovčana, kako u Domovini tako i u tuđini. Taj

neobičan spoj Grada i sveca koji nikad nije živio u ovom Gradu i na ovim prostorima, ali se u jednom kasnijem trenutku čudesno uključio u njegovu povijest i osigurao mu blagoslovljenu budućnost čiji smo i mi dionici, nisu mogle i ne mogu prekinuti nikakve udaljenosti, ma kako ponekad bile bolne i teške. Dok budemo slavili euharistiju i častili moći našeg Parca sv. Vlaha, uputit ćemo i skrušenu molitvu Bogu da sve vas po zagovoru sv. Vlaha obdari svakim nebeskim blagoslovom i

milošću. Molit ćemo također da vam spomen sv. Vlaha ozari lica i bar na trenutak tuđinu pretvori u dom. Uz iskrene čestitke za ovogodišnju Festu sv. Vlaha, želim i molim da onu sljedeću, kojom ćemo slaviti 300. obljetnicu naše katedrale, zajednički proslavimo u Dubrovniku. Na sve vas zazivam obilje Božjeg blagoslova i molim zagovor Gospe od Porata i sv. Vlaha, našeg Parca i zaštitnika. U Gospodinu odani †Mate Uzinić dubrovački biskup


Crkva Svet U ZNAK ZAHVALNOSTI zbog obrane Grada, Dubrovčani su biskupa iz Sebaste izabrali za svog zaštitnika. U njegovu čast izgradili su i crkvu pored bivšeg ženskog benediktinskog Samostana svete Klare. Ta je crkva srušena u 13. stoljeću tijekom izgradnje zapadnog gradskog bedema i kule Puncijela. Nova crkva u njegovu čast građena je od 1349.-1352. na mjestu današnje. Za razliku od nje, stara je crkva bila okrenuta u smjeru istok - zapad, s glavnim portalom smještenim prema Ulici Zeljarici. Izgrađena je temeljem odluke Velikoga vijeća od 26. veljače 1348., kod općinskog pločnika i kuće Martinusija Menčetića od koje je imala biti udaljena dva sežnja. Kamen temeljac postavio je dubrovački nadbiskup Ilija Saraka, markantna osobnost dubrovačke crkvene povijesti. Ta je crkva stradala u velikom požaru 1706. Vatra je u noći između 24. i 25. svibnja progutala sve, a jedino je ostao sačuvan kip Svetoga Vlaha. Istoga se dana sastalo Vijeće

umoljenih koje je zaključilo crkvu obnovit. Mletački kipar i graditelj Marino Gropelli (1644. - 1723.) pozvan je iz Mletaka sa zadatkom da podigne novu crkvu na ruševinama stare. Radovi na njezinoj gradnji trajali su do 1715. godine. Crkva sv. Vlaha središnja je građevina s tlocrtom u obliku kvadrata i upisanim križem jednakih krakova, poput svih ostalih crkava posvećenih mučenicima u dalmatinskim gradovima. Na pročelju crkve Marino Gropelli izvodi kipove anđela te kipove sv. Vlaha, alegoriju Vjere i Nade. Današnja crkva posvećena je Svetom Vlahu 1715. godine. Kako bi se ukazalo na njegovu zemaljsku prisutnost, na cijelom teritoriju Dubrovačke Republike niču Crkve posvećene Svetome Vlahu. Do 15. stoljeća bilo ih je desetak, od katedrale u Stonu, do crkve franjevačkog samostana u Konavlima. Sveti Vlaho i Grad postaju izjednačeni pojmovi, krijući u sebi simbol porijekla, slobode i nebeske zaštite.


etog Vlaha


Potreba za stv DUBROVAČKI SVETI VLAHO I NJEGOVO ŠTOVANJE NAJBOLJI SU PRIMJER SUKLADNOSTI IZMEĐU SREDNJOVJEKOVNIH KRŠĆANSKIH VREDNOTA I POLITIČKE IDEOLOGIJE HUMANIZMA. SVETI VLAHO ZAPRAVO JE IZABRAN ZA PARCA KAKO BI SE OSIGURALA POTVRDA CRKVENE NEZAVISNOSTI

OD STVARANJA legende o pomoći Svetog Vlaha u obrani Grada, Sveti Vlaho i Dubrovnik postaju jedno združeno tijelo. Treba reći kako je Dubrovnik u to doba prije svega trebao obranitelja i biskupa, a tek onda iscjelitelja i liječnika. Odabir Svetoga Vlaha za zaštitnika imao je vjersko-političke razloge, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da ovog sveca slave sve kršćanske zemlje, i na Istoku i na Zapadu, što je bilo važno u vođenju vanjske politike

Dubrovačke Republike. Dubrovnik je tada uživao zaštitu Bizanta pa je novi zaštitnik morao potjecati s područja Carstva. Dubrovački Sveti Vlaho i njegovo štovanje najbolji su primjer sukladnosti između srednjovjekovnih kršćanskih vrednota i političke ideologije humanizma. Sveti Vlaho zapravo je izabran za parca kako bi se osigurala potvrda crkvene nezavisnosti i orijentacija prema Bizantu, pod čijom je zaštitom u to vrijeme Du-

brovnik bio. Stoga je zaštitnik trebao biti ni više ni manje nego biskup. Svjetovna vlast zapravo je isticanjem crkvene autonomije željela ostvariti svoje, prije svega političke ciljeve, te je sama inicirala kult nebeskog zaštitnika, njime je upravljala, stvarajući tako jedno homogeno tijelo koje je također povezuje s pukom. Legenda o spašavanju Grada od Mlečana, pretvorila je Svetoga Vlaha u glavni simbol težnje za slobodom. On je postao obilježje grada-države i uporištem vlasti. U tom smislu svetac, grad i sloboda postali su izjednačeni pojmovi. Izbor Svetoga Vlaha za zaštitnika vezan je i za potvrdu nadbiskupije 1022. godine. U to doba neki je svetac mogao steći patronat nad nekim

gradom ako mu je taj grad mjesto rođenja, ako je u njemu boravio ili ako taj grad posjeduje neku od važnijih moći dotičnog sveca. 1026. Dubrovnik ispunjava ovaj treći uvjet - tada je, u vrijeme nadbiskupa Vitala, a po svjedočenju Milecijevih Heksametara, u Dubrovnik donesena glava Svetoga Vlaha Ovaj događaj povezuje se i sa stjecanjem statusa nadbiskupije. Iako je papa Benedikt VIII 1022. potvrdio dubrovačku nadbiskupiju, ona je tada ugrožena presizanjima metropole Splita i neposlušnošću novih sufragana. Zato Dubrovniku treba novi ugledniji zaštitnik - biskup. U tom smislu važno je posjedovati i moći zaštitnika, što ima presudno političko značenje, a ujedno predstavlja i međunarodni ugled. Tako su Dubro-


tvaranje kulta včani noćnim prepadom stekli moći glave Svetoga Vlaha. I naravno, nije slučajno novi zaštitnik bio upravo biskup. Njegovim ugledom trebalo je obraniti dotadašnje političke uspjehe i tek nedavno izborenu crkvenu neovisnost. Iz tog procesa pretvorbe dubrovačke komune u političko neovisnu državu, izrasla je i potreba za stvaranjem kulta Svetoga Vlaha. Istodobno, taj kult morao je postati i državotvorni kult. Kult parca - zaštitnika doveo je do stvaranja i posebnog ceremonijala i svečanosti na parčev dan. Najstariji pergamen o proslavi Svetoga Vlaha potječe iz davne 1190. Već tad je ustanovljena i “Sloboda Svetoga Vlaha” prema kojoj se svi osuđenici i dužnici, osim zločinaca, mogu slobodno kretati po Dubrovni-

ku. Svečanost Feste svetoga Vlaha simbol je sjedinjena crkvenog, pučkog i političkog života. Sve to dovest će da ni zabrane proslave zaštitnika Grada od strane Francuske i Austrije, a kasnije i ne biranje festanjula, nije oslabilo vjeru Dubrovčana u nebeski zagovor njihova zaštitnika. U aristokratskoj republici kojom je vladao samo jedan stalež-dubrovačka vlastela, izgradnja takvog kulta koji spaja, a ne razdvaja vladajuće od puka, bila je od iznimne važnosti za izgradnju svijesti o pripadnosti Republici. Naime, mnogi su drugi znakovi Grada izravno podržavali vlasteosku ideologiju, no biskup i mučenik iz Sebaste nije bio simbol jedne vladajuće elite, već čitavog Grada i njegova puka.


Širenje štovanja GODINE 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hram posvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius - Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje i u Dubrovniku. Štovanje zaštitnika Sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna. On je ujedinjavao Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže jer nije moguće drukčije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtaja moćnih, pohlepnih

i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracatu), jer je vrhovni glavar bio Sv. Vlaho. Knez je vladao samo mjesec dana - da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovao se novac s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poklisari u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nedaće i zločine.


LEGENDA KOJA i danas živi među stanovnicima Dubrovnika jest ona o Svetome Vlahu, parcu-zaštitniku Grada. Današnja Festa korijene vuče iz davne legende prema kojoj je Sveti Vlaho, biskup i mučenik iz Sebaste, spasio Dubrovnik od Mlečana. Prema dubrovačkom Anonimu s kraja 14. stoljeća, mletačko brodovlje se na svom proputovanju za Levant, usidrilo pred Lokrumom i Gružom. Dubrovčani su ih lijepo ugostili ne sluteći njihove namjere o osvajanju Grada. No, u noći, Sveti Vlaho ukazao se svećeniku tada stolne Crkve svetog Stjepana-Stojku, i upozorio ga da Mlečani žele na prijevaru zauzeti Dubrovnik. Kako opisuje Se-

rafin Razzi, sijedi biskup u pratnji oružane vojske, rekao je svećeniku Stojku da je poslan s neba da zaštiti Grad od Mletaka, koji su tu večer potajno došli do gradskih bedema, kako bi ih preskočili uz pomoć lantina sa galija. No, Sveti Vlaho uz pomoć nebeske vojske, odbacio je Mletke sa zidina Dubrovnika. Anonim ovaj događaj datira u 971. godinu, kao i većina povjesničara. Prema tvrdnji Ivice Prlendera, Dubrovčani su Svetog Vlaha izabrali za svog parca između polovice 10. stoljeća i 1190. godine. Neovisno o različitim datacijama, legenda o Vlahovoj obrani od Mletaka postala je podloga za izgradnju kulta o svecu zaštitniku, a njeni motivi postali su utkani u kolektivnu memoriju Grada, sve do današnjih dana.

Himna koja se od polovice prošlog stoljeća pjeva u misnom slavlju na dan feste Svetog Vlaha Sad razvijmo barjak, pred oltar kleknimo svi, Prošlosti slavne nek nam danas ožive dni. Kad Dubrave hridi Slobode bile su hram Zanosnu pjesmu Svecu spjevo je val o kam, Čuj Sveti Vlaho naš Molitve glas, Dubrovnik čuvaj svoj, Čuvaj sve nas. Uz barjaka vijor i zvona svečanih zvuk Himnu Slobode davne pjeva Ti harni puk (Vilić- monsenjer Ivelja)

Legenda o Svetom Vlahu


Moćnici sv. TIJEKOM STOLJEĆA DUBROVNIK je razvijao kult moći, a dubrovački kroničari isprepleli su stvarnu povijest čudesima moćnika i sv. Vlaha. Natprirodno obilježje moći okovanih u zlato davalo je prizvuk nečeg maglovitog i izvanvremenskog. Donosimo izbor iz prebogate dubrovačke prvostolne riznice – Moćnika.

MOĆNIK GLAVE SV. VLAHA Taj najpoznatiji moćnik u gradu Dubrovniku - Caput s. Blasii, teško je stradao 1667. godine, pa ga je popravio udomaćeni mletački zlatar Francesco Ferro 1694. godine. Po dubrovačkoj predaji ovaj se moćnik nalazi u gradu Dubrovniku od 1026., i najdragocjeniji je Moćnik dubrovačke prvostolnice. Pri restauraciji Francesco Ferra poštovao je stari oblik bizantske krune kotlasta oblika. Od starog moćnika ostalo je 16 kružnih zlatnih medaljona poredanih u tri niza.

MOĆNIK LIJEVE RUKE SV. VLAHA Moćnik lijeve ruke sv. Vlaha, dar je Tome de Vitianisa, davnog 5. srpnja 1346. Darovan je Gradu u vrijeme velikog dubrovačkog nadbiskupa Ilije Sarake, koji je tada ustanovio spomendan, kao ljetni blagdan “lijeve ruke sv. Vlaha”. Moćnik je 1667. bio ukraden i odnesen u Genovu, a potom vraćen uz najviše počasti. U toj avanturističkoj epizodi stradao je sav nakit ruke, izuzevši gotički emajlni reljef. Djelo je mletačkog zlatara udomaćenoga u Dubrovniku - Franesca Ferra iz 1712. godine.

MOĆNIK GRKLJANA SV. VLAHA Zanimljiv je domaći rad pokaznice moćnika s jasnim srednjoeuropskim utjecajem. Guttur s. Blasii darovao je Stjepan Marinov iz Ulcinja 1428. u vrijeme nadbiskupa Antuna I. iz Reate. Moćnik je


Vlaha izrađen u obliku gotičke monstrance i zanimljiv je primjer filigranskog emajla, omiljenoga u mletačkom i mađarskom gotičkom zlatarstvu XV. i XVI. stoljeća.

MOĆNIK NOGE SV. VLAHA Izrađen je u obliku noge do iznad koljena, obložene zlatnim limom sa zlatnim filigranom biljnog ornamenta. Stari moćnik očito je bio stradao u velikoj trešnji 1667. godine, i 1684. je Republika kod Francesca Ferra naručila novi moćnik, o čemu svjedoči natpis i grb na bogatom emajliranom reljefu na presjeku noge: ”SANCTVS. 1684. BLASIVS”. Vidljiv dio nožne kosti prekriven je zlatnom mrežom. Krupni florealni filigranski preplet poput tekstilnog uzorka pokriva cijelu površinu moćnika.

MOĆNIK DESNE RUKE SV. VLAHA Drugi moćnik desne ruke sv. Vlaha, a nekad je postojao i treći, pripadao je Samostanu sv. Klare i poslije je pridružen onome u Moćniku. Treći, izgubljeni, prispio je u Dubrovnik 1459. godine, u vrijeme nadbiskupa dubrovačkog Jakova II. de Racaneto, kao dar despota Moreje Tome Paleologa dubrovačkom građaninu Jurju Radovanoviću Chresmanu. Sačuvani moćnik desne ruke sv. Vlaha spominje se prvi put 1421. u Samostanu sv. Klare, gdje se nalazio i Svečev oltar. Gotički moćnik izradio je isti iznimno kvalitetni zlatar. Na dnu moćnika nalazi se eliptični medaljon sa stiliziranim akantusovim listom i natpisom: ”+BRAZO DE. S.BLASIVS+”.


Sveti Vlaho: Čašće TRIDESET GODINA OD POČETKA POTRAGE CALEBA IVESA BACHA ZA SV. VLAHOM, KRUG SE ZATVARA, JER ĆE MNOŠTVO NJEGOVIH FOTOGRAFIJA U BOJI CRKAVA, KIPOVA, SLIKA I OBIČAJA U VEZI SA SV. VLAHOM S RAZLIČITIH KONTINENATA BITI NAPOKON OBJAVLJENO DVIJE GODINE nakon objave knjige „Sveti Vlaho, biskup iz Sebaste“, Europski dom Dubrovnik za ovogodišnju Festu objavljuje novu knjigu o međunarodnoj popularnosti dubrovačkoga parca, ovaj put na engleskom jeziku. Riječ je o monografiji na 128 strana „Saint Blaise: Veneration without boundaries“ (Sveti Vlaho: Čašćenje bez granica), za koju je predgovor napisao dubrovački biskup Mate Uzinić. Knjiga na hrvatskom bila je objavljena u suradnji s dubrovačkim ogrankom Matice hrvatske. Namijenjena je prvenstveno domaćoj publici kojoj se na jednostavan način i uz mnoštvo fotografija s različitih lokaliteta željelo predstaviti štovanje sveca diljem svijeta, ali i u ostalim dijelovima Hrvatske. Monografiju „Saint Blaise: Veneration without boundaries“ Europski dom Dubrovnik objavSV. VLAHO NA VRHU PROCESIJSKOG ŠTAPA. CRKVA SV. BLAŽA, VODNJAN. FOTO: DANILO DRAGOSAVAC

ljuje samostalno, a Adriani Kremenjaš-Daničić, koja je bila urednica hrvatskog izdanja, ovaj se put u uređivanju knjige pridružio PLAKAT BRATSTVA SVETOGA VLAHA IZ VALDERASA (ŠPANJOLSKA) POVODOM SVETOGA TJEDNA 2011. BRATSTVO JE OSNOVANO 1820. GODINE


ćenje bez granica SV. VLAHO NA MICHELANGELOVOJ FRESCI POSLJEDNJI SUD (1536-1541). SIKSTINSKA KAPELA, VATIKAN

američki povjesničar umjetnosti Caleb Ives Bach.

AGENT BLAS Čitatelji hrvatskog izdanja sjetit će se da je početkom 80-ih godina prošloga stoljeća upravo Bach započeo svojevrsnu međunarodnu potragu za sv. Vlahom. Kao agent CIA-e tada je ENGLESKE KOVANICE S LIKOM SV. VLAHA (18. STOLJEĆE). BILE SU U OPTJECAJU U GRADOVIMA S JAKOM INDUSTRIJOM VUNENIH TKANINA


studiju, stupa s njime u kontakt i moli za dostavu podataka o lokalitetima koje sam nije uspio pronaći ili posjetiti. Bach Tchouhadjianu šalje čitav rukopis i dopušta mu da se njime koristi pri pripremi vlastite knjige na francuskom. Nakon toga, Tchouhadjian objavljuje dvije knjige o svecu - jednu veću, drugu manju, koja je izdavačima iz Dubrovnika poslužila kao polazište za pripremu knjige „Sveti Vlaho, biskup iz Sebaste“. Tada je uspostaIKONA IZ 1898. U ŽUPNOJ CRKVI SV. VLASIJA U SELU LOŽANI U MAKEDONIJI (OPĆINA STRUGA)

ODBOR SV. VLAHA I SV. ROKA IZ GRADIĆA TARANTA PELIGNA U ABRUZZU (ITALIJA) UTISKUJE NA PECIVA ŽIG S PRIKAZOM SV. VLAHA KAKO SPAŠAVA DJEČAKA NA MAJČINIM RUKAMA, A PRATI IH SV. ROK S PSOM

boravio u raznim zemljama i usput pisao romane i proučavao umjetnička djela. Nakon što je u novinama pročitao članak o meksičkome gradu San Blasu, odlučio je glavni lik svoga novog romana nazvati Eric Blas. No, agent ne bi bio agent, kada ne bi počeo istraživati što riječ Blas zapravo znači. Ova se potraga pretvorila u Bachov životni pothvat pa je nakon petnaest godina istraživanja (i odlaska iz CIA-e) priredio bogato ilustriranu studiju od skoro 500 stranica, ali nije uspio pronaći izdavača u SAD-u, zemlji u kojoj postoje samo tri crkve posvećene sv. Vlahu. Računalnu verziju rukopisa tada je samoinicijativno poslao velikim knjižnicama diljem svijeta. Upravo u to doba Armand Tchouhadjian, Francuz armenskoga podrijetla, i sam se bio upustio u potragu za svetim Vlahom. Na to ga je potakla supruga upitavši ga zna li da je sveti Vlaho zapravo njegov zemljak, Surp Vlas? Priznavši da o svecu zna malo ili ništa, Tchouhadjian odlučuje o njemu napisati knjigu. Pronašavši u bazi podataka Francuske nacionalne knjižnice Bachovu


NALJEPNICA ZA BOCE VINA. DOMAINE SAINT BLAISE, JUŽNA FRANCUSKA

vljen i kontakt s Calebom Ivesom Bachom, koji je odmah izrazio spremnost za buduću suradnju. Sada, trideset godina od početka njegove potrage za sv. Vlahom, krug se zatvara, jer će mnoštvo Bacho-

vih fotografija u boji crkava, kipova, slika i običaja u vezi sa sv. Vlahom s različitih kontinenata biti napokon objavljeno.

OMILJENOST I STATUS Čašćenju sv. Vlaha u Hrvatskoj posvećena je skoro trećina knjige. Tekstovi i fotografije različitih autora međunarodnu će publiku zasigurno uvjeriti u svečevu omiljenost i status koji taj svetac uživa posebice

SV. VLAHO NA VRHU PROCESIJSKOG ŠTAPA (18. STOLJEĆE). CRKVA SV. VLAHA U HARTSMANNSWILLERU, FRANCUSKA (ALZAS)

U COAMU (PORTORIKO) SVAKE SE GODINE POČETKOM VELJAČE ODRŽAVA MARATON SV. VLAHA

u srcima građana Dubrovnika, čime se želi dodatno popularizirati Festa sv. Vlaha kao dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine. Gost predstavljanja monografije, koje će se u suradnji s udrugom Festa održati 1. veljače u 19.30 sati u samostanu sv. Klare, bit će upravo Caleb Ives Bach, kojemu će ovo biti prvi izravni doživljaj Feste. Nakon nje, sigurno će i on klicati zajedno sa svima nama „Živio sveti Vlaho!“, baš kako glasi naslov njegova predgovora monografije „Saint Blaise: Veneration without boundaries“.


1039. FESTA


Prilog Festa svetog Vlaha oblikovao i priredio du


o dulist d.o.o., tiskanje omogućili:


PROSLAVA 1000. OBLJETNICE FESTE SVETOG VLAHA (1972. GODINA)


duList #18 prilog sv. vlaho