Klub Brbljivica
Dvadeset treće poglavlje
C
aitrinu iznenada probudi zvuk kretanja podno njezina prozora.
Bože, koliko je sati? Par puta se prevrnu po krevetu i navče jastuk preko glave, pokušavajući utišati žamor. Pospanost ju je mamila da nastavi spavati,
ali iščekivanje koje joj je lebdjelo na rubovima svijesti, prisili je da se razbudi. Otvori oči u sobi koja je još uvijek bila zasjenjena tamom. Ali nije joj trbalo svjetlo da zna da je sama. Ponekad bi osjetila da ga je toliko svjesna, kao da je postao dio nje, neophodan kao zrak i hrana. A kad je bio odsutan, to je osjećala jednako snažno kao da je ostala bez ruke ili noge. Namršti se, pitajući se što ga je odvuklo iz kreveta tako rano. Protegnu ruke iznad glave i vrati ih natrag u krilo, upijajući ugodnu toplinu pokrivača. Studen zore uvukla se u debele zidove kamenog tornja i neće se tako lako predati. Baci pogled na kamin i uvidje da je vatra odavno zgasnula. Poodavno je otišao. Lijen, zadovoljan osmijeh proširi joj se licem dok se prisjećala noćašnjih događaja. Jamie je obično bio vrlo neumoljiv; strahovala je da ga neće moći uvjeriti da ne odvede Nialla u Dunoon. No u konačnici, pobijedila je ljubav. Topot konja i povišeni glasovi, opet joj svrnuše pozornost na ono što joj je poremetilo san. Nešto se događalo dolje u dvorištu. Ležala je na leđima i na trenutak proučavala drveni strop, ali njezina znatiželja nadjača udobnost. Duboko udahnuvši, odgrnu tople pokrivače, prebaci bose noge preko ruba kreveta i pripremi se na šok. No to nije pomoglo. Poskoči i mrvicu zacvili dok je posezala za potkošuljom, a zatim odjuri po papuče preko drvenih dasaka, koje su bile tople i primamljive poput ledenog jezera.
295