Issuu on Google+


ROSAMUND LUPTON

U TIŠINI S engleskoga prevela DADO ČAKALO


Posvećeno Tori Orde-Powlett


It is deep January. The sky is hard. The stalks are firmly rooted in ice. It is in this solitude, a syllable, Out of these gawky flitterings, Intones its single emptiness, The savagest hollow of winter-sound. (Odmakao siječanj. Nebo je tvrdo. Stabljike su čvrsto ukorijenjene u led. Tu u ovoj samoći, jedan glas, Usred nespretnog lepetanja, Pjeva svoju jednu praznu notu. Najsvirepiju šupljinu zimskog zvuka.)1 Wallace Stevens


Moje je ime oblik, a ne zvuk. Izgovaram ga rukama i prstima, a ne jezikom i usnama. Odrasla sam na 10 prstiju - ja sam djevojÄ?ica sastavljena od slova R - u - b - y A ovo je moj glas.


1. POGLAVLJE Riječi bez zvuka @Rijeci_bez_zvuka - 1 h 650 sljedbenika UZBUĐENJE: Ima okus pršteće svemirske prašine, a osjećaj tupog udarca pri slijetanju aviona. Izgleda poput velike krznene kapuljače tatine parke kakvu nosi pleme Inupiaq. LEDENO je hladno; kao da je zrak načinjen od krhotina stakla. Hladnoća u Engleskoj su okrugli snjegovići i “hua-haj, pao je snijeg!”. Hladnoća koja te jutrom prijateljski pozdravlja. Ali ova je hladnoća zla. Tata kaže da su dvije stvari važne za Aljasku: Kao prvo) tamo je stvarno stvarno hladno i Kao drugo) super je tiho jer je snijeg tisućama milja uokolo a ljudi jedva nešto. Sigurno misli na sjever Aljaske, a ne na ovaj aerodrom u Fairbanksu, gdje automobilske gume bruje na cesti, a ljudi vuku putne torbe koje se drmusaju na kotačićima dok avion reže nebo. Tata jako voli tišinu. Kaže da to nije zato što sam ja gluha, već zato što ju mogu čuti. Mama me ne pušta od sebe, kao da me može umotati u još jedan topli sloj sebe, pa se kutrim uz nju. Ona misli da se tatin snježni skuter pokvario i da je zato propustio aviotaksi. Kaže da mu je vjerojatno iscurila baterija na satelitskom telefonu jer bi nam se inače sigurno javio. Tata nas je trebao dočekati na aerodromu. Umjesto njega, dočekala nas je policajka, koja samo govori: “Žao mi je, ništa vam ne mogu reći”. Sad grabi pred nama kao da smo na školskom izletu, a muzej samo što se nije zatvorio, pa cure viču za njom: “Može još pet minuta za suvenirnicu?!”, ali kad netko tako grabi jasno je da neće usporiti. Nosim zaštitne naočale i masku za lice. Tata je tu bio superodlučan što ćemo ponijeti sa sobom - pravu opremu za Arktik, Kljunašiću - a s ovim zrakom od slomljena stakla nisam požalila što sam ga poslušala. Ja nikad ne plačem, barem ne kad me drugi mogu vidjeti, jer ako si dopustim tu slabost onda stvarno mogu na sebe staviti i ružičastu


baletnu haljinicu. Ali plakanje ispod zaštitnih naočala se ne broji kao plakanje u javnosti jer me nitko ne vidi. Tata kaže da ti se na sjeveru suze mogu zamrznuti. Držeći kćer za ruku, Yasmin zastane na putu prema zgradi aerodromske policije, zbog čega se mlada pozornica namršti, ali samo nakratko, dok ne shvati što se događa. Oko njih je napadao snijeg, novi na stari, pokrivši i ono malo što je ostalo svojim jednobojnim, ujednačenim premazom. Scena kao da je napravljena od pariške štukature. Pored svojih stopala u snijegu je ugledala sitne otiske ptičjih nožica i shvatila da bulji u pod. Natjerala se podići pogled, zbog Ruby, i iznenadila se blještavilom oko sebe. Snijeg je prestao padati, a zrak je bio blistav, svijetao i zapanjujuće jasan poput kristala. Dovoljan bi bio samo jedan okret na pojačalu svjetline, pa da se oštro vidi svaki atom u zraku. Činilo se kao da cijela scena lebdi, preoštra da bi bila stvarna. Policajka je maknula novine sa stola, kao da sam malo dijete koje ne smije čitati novine, pa sam joj pokazala svih deset prstiju da vidi koliko mi je godina, ali me ne razumije. - Viši policijski službenik će vam reći što se događa - kaže ona mami. - Zato mu valjda nosi novine - pokaže mi mama rukama. Ljudima često promakne mamin humor, kao da ljudi koji su lijepi poput filmskih zvijezda ne znaju biti smiješni, a to uopće nije fer. Mama rijetko sa mnom koristi znakovni jezik, stalno me tjera da čitam s usana. Nasmiješim se i ja njoj, ali su naši osmijesi samo prazne torbe; u sebi se ne osjećamo smjehutljive. Mama kaže da će se brzo vratiti i da odem po nju ako mi što treba. Pokažem joj O. K., tako da okrenem palčeve prema gore. Ovim se znakom služe i oni koji čuju, što je valjda razlog zašto mi mama sad ne kaže “SVOJIM RIJEČIMA, RUBY”. Kad kažem “rekla sam” mislim “pokazala sam”, što je znakovni govor rukama, ili “natipkala sam”, što je također neka vrsta govora rukama. Ponekad koristim američki znakove, što je isto kao kad ljudi koriste američke riječi kad govore ustima. Ovdje je signal 3G, ali provjerila sam; nema e-maila od tate. Bilo je glupo uopće nadati se jer:


Kao prvo) laptop mu se potrgao prije dva tjedna i Kao drugo) čak i da je posudio prijateljev, na sjeveru nema signala za mobitel ni wi-fija, a on je sigurno tamo jer su mu se pokvarile motorne saonice, pa će se morati poslužiti satelitskim terminalom da mi pošalje e-mail, a to je superteško na onoj smrzavici. Kljunašić je naziv za bebu kljunaša. Tata snima dokumentarce o prirodi i obožava kljunaše. Ali na Aljaski kljunaš ne bi preživio ni dvije minute, beba još manje. Treba ti posebno krzno da te grije, poput onoga u polarne lisice, i stopala koja ne propadaju kroz snijeg, kakva ima sjevernoamerički zec, ili moraš biti poput mošusnog goveda s velikim kopitima kojima možeš probiti led i domoći se hrane i vode. A ako si čovjek, onda ti trebaju zaštitne naočale i polarne rukavice s palcem i posebna odjeća i polarna vreća za spavanje, a tata ima sve to. Pa čak i ako je zapeo tamo na sjeveru gdje ti se i suze smrzavaju, bit će njemu dobro, baš kao što je polarnoj lisici i mošusnom govedu i sjevernoameričkom zecu. U to uopće ne sumnjam. A onda će nas doći potražiti. Znam da hoće. Na letu iz Engleske, a to je TRAJALO i TRAJALO, stalno sam zamišljala što sad tata radi. Mislila sam: Tata sad odlazi iz sela, pa, tata sad vozi motorne saonice, pa tata sad dolazi na avionsku pistu. “Usred ničega, Kljunašiću. A usred ničega je jako lijepo i prazno jer ga samo rijetki uspiju pronaći.” Tata sad čeka aviotaksi. “To ti je kao pismo za poštara; moraš biti tamo na vrijeme ili te poštar neće preuzeti.” Spavala sam cijelu vječnost, a kad sam se probudila, pomislila sam: Tata je sad na aerodromu u Fairbanksu i čeka nas! Pa sam tvitala o Uzbuđenju koje izgleda poput velike krznene kapuljače tatine parke kakvu nosi pleme Inupiaq i tupog udarca pri slijetanju aviona, mada još nismo bili sletjeli, ali sam pretpostavila da je to najsuperkul osjećaj - taj udarac i to što je tata tako blizu. Onda mi se počeo približavati onaj dosadni stjuard, i znala sam da će mi reći da ugasim laptop, što bi mamu razveselilo, jer mrzi “taj prokleti laptop”. Zamolila sam mamu da mu kaže da sam ga stavila u sigurni mod za let. Nisam bila sigurna da će me poslušati, jer bi ona bila presretna da ga moram ugasiti, ali je stjuard primijetio da govorim s mamom znakovnim jezikom i shvatio da sam gluha, pa se, kao i svi drugi kad to shvate, sav raspekmezio. Tata misli da je to zbog


dvostrukog efekta prekrasne mame i drage gluhe curice (mene!), kao u filmu koji se prikazuje nedjeljom popodne. Taj pekmezasti stjuard nije ni provjerio jesam li stvarno stavila komp u sigurni mod, a onda mi je još dao i Twix čokoladicu. Samo se nadam da među teroristima nema nijedne gluhe desetogodišnjakinje, jer će i njima dijeliti slatkiše. Ja nemam ništa s curicama u tim slatkastim filmovima, a ni mama nije filmska zvijezda, jer je previše pametna i duhovita, ali je tata zato baš kao Harrison Ford. Znate ono, kao tip koji će razoružati terorista kad treba, ali ti svaku večer čita priču prije spavanja. Uvijek mu je zabavno kad mu to spomenem. I premda u stvarnom životu nikad nije razoružao terorista - a što ste vi mislili? - uvijek kad je doma čita mi priče, čak i sad kad imam deset i pol godina, a ja obožavam zaspati dok mi njegovi prsti pred kapcima pokazuju riječi. Onda smo zaista sletjeli uz tupi udarac kotača o pistu i ja sam bila superkul uzbuđena i povezala se na besplatni wi-fi i poslala tvit, pa smo uzeli svoju prtljagu s pokretne trake i požurile prema Dolascima s još uvijek čudnim osjećajem u nogama od dugoga leta. Ali umjesto tate dočekala nas je policajka koja zna reći samo “Žao mi je, ništa vam ne mogu reći” i dovela nas ovdje. Viši je policijski službenik kasnio, pa je Yasmin otišla provjeriti kako je Ruby. Ona i Ruby su trebale s Mattom provesti božićne blagdane koji su tek za četiri tjedna, ali nakon što se čula s njime prije osam dana odlučila je suočiti se s njime licem u lice čim prije. Čim prije, s obzirom da je dijete u školi, da netko treba čuvati psa i mačka, a treba kupiti i odjeću za Sjeverni pol. Brinulo ju je što mora izvući Ruby iz škole, ali otkad je umro Mattov otac, Ruby nije htjela da ju itko čuva. Pogledala je prema Ruby kroz staklo na vratima i promatrala njezinu neravno ošišanu kosu kako joj pada preko lica dok se naginje nad laptop. Ruby ju je sama odrezala prošle srijede uvečer kad ju je spopala želja da bude sama svoj majstor. Doma bi joj Yasmin već rekla da ugasi laptop i vrati se u stvarni svijet, ali ju je ovdje zasad odlučila pustiti na miru. Ponekad, dok bi tako gledala svoju kćer, Yasmin se činilo da je zapela u vremenu, dok bi svim drugima oko nje vrijeme i dalje teklo. Katkad bi joj promakli i cijeli razgovori. Činilo joj se kao da su joj se trudovi nastavili i nakon poroda u nekom drugom obliku, ali ne i manje bolni, i pitala se ima li kraja tome. Hoće li se tako osjećati i kad Ruby


navrši dvadesetu? Kad zađe u četrdesete? Bi li se i njezina majka tako osjećala? Pitala se koliko ti dugo može nedostajati majčina ljubav. Mlada joj se policajka primakla oštrim korakom - ta očito ne zna hodati sporo - i rekla da je očekuje poručnik Reeve te da joj je prtljaga smještena na sigurno u nekom uredu, kao da logistika prtljage ima jednaku važnost kao i ono što joj ima za reći poručnik Reeve. Ispratila ju je do poručnikova ureda. On je ustao i ispružio ruku. - Što se dogodilo s Mattom? Gdje je on? Zvučala je ljutito, kao da krivi Matta što se nije pojavio. Bila je toliko ljuta na njega da je zaboravila prilagoditi ton novoj situaciji, kakva god ona bila. - Htio bih provjeriti s Vama neke stvari - kazao je poručnik Reeve. Imamo podatke o stranim državljanima koji rade na Aljaski. Otkad su Ruby dijagnosticirali potpunu gluhoću (što je prava rijetkost, rekli su, kao da je gluhoća u novorođenčeta neka vrsta orhideje), Yasmin je zvuk doživljavala kao valove. Budući da je fizičarka, mogla ih je tako doživljavati i ranije, ali tek je s Ruby shvatila činjenicu da je zvuk materijalan. Ponekad kad nije željela čuti što joj drugi govore - logopedi ili neuviđavni prijatelji - zamišljala se kako surfa na valovima njihova glasa ili zaranja u njih, ne dopuštajući im da joj udaraju o bubnjiće i postanu razumljive riječi. Ali sad ga je morala saslušati. Znala je da mora. - Prema tim podacima - nastavio je poručnik Reeve - Vaš suprug boravi u Anaktueu. Premda je u početku boravio u Kanatiju? - Da, tamo je bio ljetos; proveo je četiri tjedna u jednoj Arktičkoj istraživačkoj stanici snimajući dokumentarac o životinjskom svijetu. Onda je sreo dvoje ljudi iz Anaktuea, koji su ga pozvali da boravi u njihovom selu. Prihvatio je poziv i ponovno je otišao na Aljasku u studenome. Odgovor je bio predug i predetaljan, ali se poručniku Reeveu nije žurilo, kao da ni on nije htio da se ovaj razgovor nastavi. - Bojim se da je Anaktue stradao u katastrofalnom požaru - rekao je. Katastrofalnom. Riječ za nesagledivo razaranje, za vulkane i potrese i meteorite koji su pali na Zemlju, a ne za sićušno selo Anaktue, zaselak zapravo. Osjećala se glupo jer je ovamo došla da se posvađa s njim, kako bi mu dala do znanja što će učiniti ne posluša li ju. Prešla je pola zemaljske kugle da mu kaže da se vrati kući odmah i sad, kako mu ne vjeruje da se između njega i one žene iz plemena Inupiaq ništa više


neće dogoditi i da ona neće s druge strane svijeta mirno promatrati kako im ta žena razara obitelj. Ali već zbog same pomisli da mu ta druga žena i ona uvjetuju vjernost i određuju sudbinu, Matt joj se doimao poput kakva slabića i kukavice, što ju je toliko razbjesnilo da je, pakirajući se, samo bacala i trpala Rubyne i svoje stvari u torbu do točke kada će sve eksplodirati u oblaku paperja i Gore- Texa kad stignu na Aljasku. - Mislimo da su u jednoj od kuća eksplodirale plinske boce za peć ili štednjak - nastavio je poručnik Reeve - i da se požar proširio do spremišta goriva za motorne saonice i generator, što je dovelo do druge, puno veće eksplozije i strašnoga požara. U selu nitko nije preživio. Moja sućut. Osjetila je oštru bol i ostala bez zraka, kao da joj je ljubav zabila nož u leđa. Taj joj je osjećaj bio nekako poznat. Bila je to snažnija verzija boli koju je osjećala u početku njihove veze, mnogo prije braka i djeteta, prije nego što je postojao opipljivi zalog da će ostati s njom. Vrijeme je prestalo teći pravocrtno, već se izvilo u petlju koja se sastaje s onim što je bilo ranije, tako da joj je onaj mladić kojeg je tako strasno voljela bio jednako blizak kao i ovaj sadašnji muž s kojim se prije osam dana posvađala. Sjetila se kako zrake niskoga zimskog sunca prodiru kroz prozor, tihog i usporenog predavanja profesora filozofije i graktanja ptica prigušenog debelim zidovima predavaonice. Kasnije joj je objasnio da su to bili čvorci i popići. Sjedio je blizu nje, tek nekoliko praznih mjesta dalje. Dotada ga je vidjela dvaput i svidjela joj se njegova krutost, njegov žustar hod i zamišljenost, kao da mu misli određuju ritam koraka. Svidjelo joj se i njegovo lice ravnih ploha koje se susreću pod oštrim kutom. Pogled mu je privukao zvuk njezinih pletaćih igala i činilo im se kao da se odnekud poznaju. Onda je skrenuo pogled, da ona ne pomisli kako joj zamjera zbog pletenja. Kad je predavanje završilo, prišao joj je, a ona je zbunjeno odložila pletaći pribor. - Je li to mrežica za zmiju? - Ogradu. Kasnije joj je priznao kako je pomislio da joj fali daska u glavi, ali joj je htio dati priliku da objasni. - Ti si ćaknuta, jel’ da? Znači, tako ti zamišljaš pružiti nekom priliku da objasni? - Astrofizičarka - odgovorila je. Mislio je da se šali, ali ga je jedan pogled razuvjerio.


- Astrofizičarka koja na satu filozofije plete pletivo za ogradu? - Pohađam metafiziku kao dio fizike. Na Oxfordu možeš završiti dvopredmetni studij. A ti? - Zoologiju. - Pa što ti onda radiš na predavanju iz filozofije? Osim što izražavaš sumnju u moje pletenje? - Filozofija je važna. - Kome? Životinjama? - Nama. Kako razmišljamo o životinjama. O nama samima. O svom okolišu i našem mjestu u njemu. - Zaustavio se, malo posramljen. Obično ne započinjem s teškim temama. Barem ne odmah. - Odmah s teškim temama, u tome sam daleko dogurala. Škola koju je prije pohađala bila je brutalno lagana. Preživjela ju je tako što se skrivala i pazila da bude bezlična. Srećom, upale jagodice lica i male grudi nisu bih na cijeni kod momaka. Tajnu da je pametna čvrsto je držala u sebi, namjerno podbacujući na provjerama znanja, sve do mature, kad je rasturila na A-razini izvukavši iz šešira četiri blistave petice umjesto musavih trojki i dvojki. Godinama je skrivala činjenicu da je štreber, a sad se proslavila. Odložila je dugačko pletivo. - Vidimo se večeras u osam pred faksom, pa ću ti pokazati. Poručnik Reeve se nagnuo prema njoj, pa se prenula i shvatila da oboje sjede za stolom sučelice. Uopće se nije sjećala trenutka kad je sjela. Pružao joj je nešto. - Ovo je našao policajac iz Prudhoea na mjestu nesreće. Donio je ovamo da Vam pokažemo. Inicijali ukazuju na to da bi moglo biti Matthewovo. Uzela je taj topli komad metala koji je bio njegov vjenčam prsten i pogladila ga. S unutrašnje strane nalazili su se Mattovi inicijali. I polovica prve rečenice njihova zavjeta. Drugu je polovicu osjećala utisnutu u mekani dio svojega prstenjaka. - Da, to je njegovo - rekla je. Skinula je svoj vjenčani prsten i zamijenila ga Mattovim, koji je bio prevelik za njezin prst. Zatim je vratila svoj kako Mattov ne bi skliznuo, nadajući se da će ga on jednoga dana ponovno htjeti nositi. Ne može biti mrtav, ne s ovim oštrim bolom koji ju probada, ne dok Ruby sjedi u susjednoj prostoriji. Nije mogla - nije htjela - vjerovati da je to moguće.


Primijetila je kako joj poručnik Reeve promatra ruke. - On skine prsten kad je na poslu i spremi ga na sigurno. Tako joj je rekao Matt kad je prije nekoliko tjedana primijetila goli prst na fotografiji koju je e-mailom poslao Ruby. Hvala bogu da ona nije primijetila. Poručniku Reeveu nije priznala da ne vjeruje Mattovom objašnjenju. Nekoliko sati nakon predavanja iz filozofije već je bilo mračno, i njih su dvoje prošetali od povijesnog dijela grada, u kojem su živjeli studenti i turisti, do parkirališta trgovačkog centra na rubu rezidencijalne četvrti. Sjene na bezličnom asfaltu i betonu bile su prijeteće. Tada je ugledao pletene mrežice omotane oko stupova prometnih znakova i ograda i stalka za bicikle. Nisu ga dakle opčarale samo te svjetlucave oči, vretenasti udovi i široki osmijeh, već i meka vuna oko tvrdog metala, trake i uzorci šarenoga pletiva koje je davalo boju aluminiju i čeliku. Priznala mu je da pripada skupini vrtlara gerilaca, koji pod plaštem noći pretvaraju betonske kružne tokove u sićušne cvjetne poljane, ali da to već neko vrijeme nije radila. - Šta, nestašica kružnih tokova? - upitao je. - Krivo doba godine za sadnju - odgovorila je - a i ne stigne se kad su predavanja. - To je dakle tvoja skrivena strast? - Pletenje vune za ogradu, misliš? Srećom, nije. - Onda? Nije mu još dovoljno vjerovala da mu pokaže. Poručnik Reeve krenuo je položiti svoju ruku na njezinu u znak utjehe, ali je nesigurno zastao. Djelovala je tako dostojanstveno; ni traga uobičajenom izljevu emocija. Makar nije u redu da to zove izljevom. Mislio je na osjećaj s kojim se nije znao nositi - s tugom. - Jučer popodne su iz aviona primijetili požar - rekao je, misleći da želi čuti pojedinosti. On bi, na njezinom mjestu. - Neki je pilot preletio Anaktue netom prije oluje. Policajci okruga North Slope i spasilačke službe odmah su se dali u akciju spašavanja, usprkos oluji i očajnim uvjetima za letenje. Nisu stali s pretraživanjem do ranih jutarnjih sati, ali nažalost nisu našli nijednog preživjelog. - Jučer popodne? - ponovila je.


- Da. Nažalost, ne znam pojedinosti, budući da su na mjestu nesreće bili policajci i spasilačka služba. - Jučer me nazvao. Matt. U pet popodne po aljaškom vremenu. Znala je da je živ, a sad ima i dokaz. Dok je policajac obavljao telefonski razgovor, prisjetila se djelića njihova razgovora kad su se vraćali na fakultet i kako se cijelo to vrijeme odvijao jedan sasvim drugi razgovor, onaj u kojem se on njoj približavao i naginjao prema njoj, a ona podsvjesno uskladila korak s njegovim. Tada je primijetila kako mu iz izblijedjela ovratnika karirane košulje viri vrat s ispupčenom Adamovom jabučicom, kao da je još uvijek u razvoju, još uvijek dječak. A on je promatrao njezino čelo i obraze i usta pod grubim uličnim svjetlom i vidio ženu kakvom će postati za deset godina i to je bilo to, kasnije joj je priznao. Bam! Mađioničarski trik. Čudo. Žena s kojom želim biti. Ona nije dijelila njegovu vjeru u budućnost. Ipak, dok su se šetali, osjetila je kako njezino samotno postojanje - život u kojem je ona otklon od pravila kao jedina u obitelji, u školi i naselju koja pohađa fakultet -polako postaje dio prošlosti.


2. POGLAVLJE U zabačenoj sjevernoj zajednici zaljeva Prudhoe satnik David Grayling sjedio je sam u uredu, slomljen od umora. Zabljesnut svjetlošću električnih žarulja, žudio je za nježnom svjetlosti dana. Još dva mjeseca do jutra. To nagriza dušu. Razmišljao je o Timothyju. Je li on bio razlog zbog kojeg se prema svojim podređenim mlađim kolegama ponaša tako očinski kao što svi misle? Uvijek se radije zamišljao kao vozača zaprege koju vuče skupina mladih, zanesenih haskija. S uzdama u rukama vodi ih u pravom smjeru, a na saonicama platnena nosila za pse; da se nađu pri ruci ako se koji od njih ozlijedi i treba ga odnijeti na sigurno. Ali u Anaktueu nije bio ni vozač ni očinski lik. Ljudi su ga vidjeli kako povraća, ne jednom, već sa svakim nagorjelim tijelom koje su našli. Iznad pocrnjela sela bjesnjela je oluja, tako da su jedva sletjeli helikopterom, a vjetar ih je ujedao za lice poput izgladnjele životinje. Pušite vjetrovi da obrazi vam prsnu.2 Postavili su svoje zasljepljujuće reflektore i uperili ih u spaljene kuće, osvijetlivši neprepoznatljive ostatke tjelesa muškaraca, žena i djece. Satniku Graylingu se mrak izvan tih snopova svjetla činio beskonačnim. Stavljali su tijela u vreće, fotografirali i zapisivali u tišini, cijela ta njegova ekipa, za Graylinga mahom dječaci, ne izustivši ni riječi makar šale ili dosjetke da se odmaknu od te grozote. Vi munje sumporne i brze poput misli... čuo je u mislima Learove riječi, ali u usporedbi s Anaktueom, olujna je vriština bila lakše rješenje, a munje brze poput misli vrijedile su samo za mrtve. Živi koji su sad prekapali po spaljenom stratištu imali su i previše vremena za misli. Prije mnogo godina, jedan cijeli radni vijek ranije, Grayling je htio studirati književnost, ali je njegov otac htio da radi nešto korisno, a ne da “guguće o poeziji”. Ta je primjedba pala na plodno tlo. Mislio je, ako već mora raditi nešto korisno, onda neka to bude nešto korisno za njegovu ljubljenu Aljasku. Neko se vrijeme nadao medicini, ali nije mogao svladati kemiju za upis, pa je odlučio postati teritorijalni policajac. Tako je postao jedini vježbenik kojemu je to bio drugi izbor.


Nakon tri tjedna priprema shvatio je da nema um potreban za policajca, budući da mu je bio ispunjen svakojakim nevažnim podacima i idejama, pa ga je odlučio očistiti i riješiti se suvišne prtljage (bilo je potpuno bespredmetno razmišljati hoće li mu ikad više trebati). Kada su shvatili razmjere ove stravične nesreće i kad je oluja dovoljno oslabila, poslali su im još policajaca i pripadnika javne sigurnosti. Grayling je vodio potragu za preživjelima. Osvjetljavajući teren reflektorom s helikoptera, radili su koncentrične krugove oko sela, šireći ih postupno, ali nisu našli nikoga. Grayling je dobio informaciju da u selu živi dvadeset i troje ljudi. S potragom su prestali kad su policajci u selu izbrojali ostatke dvadeset i četiri tijela. Graylingu je jedino preostalo da sazna tko je dvadeset i četvrta žrtva. I konačno je ova mučna rabota bila privedena kraju. Njegov je helikopter otišao posljednji, povezavši sa sobom reflektore. Anaktue je iza njega nestao u crnilu. Kasnije tijekom dana čekale su ga izjave za novinare u njihovim toplim i svijetlim TV i radijskim studijima. Njih neće moriti snovi. Zazvonio je telefon i netko ga je spojio s poručnikom Reeveom iz Fairbanksa. Radilo se o Matthewu Alfredsonu, njegovoj dvadeset i četvrtoj žrtvi, kojega su identificirah zahvaljujući podacima o vizi u računalnoj bazi. Filmaš koji snima dokumentarce o divljini, čiji je svjetlucavi vjenčani prsten Grayling ugledao među ruševinama. Sve osim tog prstena bilo je uništeno vrelinom, uključujući izvitopereni metal, a samo je prsten sačuvao svoj vječni oblik. Zahvaljujući svojem kratkom izletu u kemiju, Graylingu je bilo poznato da platina podnosi izrazitu toplinu, ali mu se ovaj neoštećeni prsten činio gotovo pa čudom. Nisu ga pronašli pored nijednog tijela, pa je Grayling zaključio da premda je njegova kružnica ostala sačuvana, njegov je brak bio slabije sreće. Nadao se da je u pravu, jer bi to moglo ublažiti bol. Ali jučer u pet, dok su oni prekapali ostatke Anaktuea, ovaj je čovjek nazvao svoju ženu. Kako je to uopće moguće? Zar je taj čovjek doista negdje, živ? Morao je razgovarati s njegovom ženom. Yasmin je satnik Grayling zvučao kao arhetip teritorijalnoga policajca. Glas mu je bio dubok i samopouzdan. Zamišljala ga je širokih ramena i gruba lica koji idu uz takav glas. - Je li Vam suprug rekao gdje se nalazi? - pitao je Grayling.


- Nije, ali mislim da je bio na pisti i čekao aviotaksi. Poručnik Reeve mi je rekao da je jučer popodne bila oluja i da se nije moglo letjeti, pa pretpostavljam da se avion nije pojavio. Možda je još uvijek tamo. - Pretražili smo široko područje, uključujući i pistu. - Ali pretpostavljam da je bilo mračno i nepregledno. Možda vam je promakao? U glasu joj je čuo nadu, to hvatanje za slamku, i preplavio ga je mučan osjećaj suosjećanja. - Pista je ravna i prilično pregledna - odgovorio je. - Imali smo snažne reflektore i sve smo detaljno pregledali. Nije joj rekao da je upravo on prelijetao tu pistu šest puta ne bi li se uvjerio da nikoga nema. - Ima li Vaš muž motorne saonice? - pitao ju je. Anaktue je bio kilometrima udaljen od bilo čega, a teren je bio praktički neprohodan, pa mu je to svakako bila jedina mogućnost, ali je pitao za svaki slučaj. - Ima. Grayling je već od svoje ekipe zatražio da pokušaju sastaviti rastopljene dijelove motornih saonica. Oni su se dosad već potpuno smrzli. Yasmin se uto sjetila kako je Matt njoj i Ruby rekao da je kupio motorne saonice od seljanina koji je htio noviji model. Tada joj se činilo neobičnim da pripadnici plemena Inupiaq sobove love motornim saonicama, ali Mattu to uopće nije bilo čudno. - Znate li koliko je motornih saonica bilo u selu? - upitao je satnik Grayling. - Tri - odgovorila je. Mattov, onaj noviji model I jedan koji je pripadao seljaninu koji je radio na bušotinama u zaljevu Prudhoe. To je bio jedan od onih bezazlenih razgovora između nje i Matta koje su vodili pred Ruby. Pričekala je da satnik Grayling nešto kaže, ali joj je već i sama tišina rekla da su pronašli sva tri vozila u selu, zapravo ono što je od njih ostalo. Znači da sad nije sa skuterom i nije zdrav i čitav stigao već nadomak Fairbanksa i da neće svaki tren banuti i zagrliti Ruby i da mu neće moći kazati da ga voli. Ionako bi bilo apsurdno vjerovati da bi


motornim saonicama stigao sve do Fairbanksa. Samo je bila nestrpljiva da ga opet vidi. - Možda je otišao psećom zapregom - rekla je. Nekoliko tjedana ranije pohvalio se Ruby e-mailom da on i jedan muškarac iz plemena Inupiaq idu u divljinu saonicama koje vuku haskiji. Nije joj bio jasan taj njegov entuzijazam jer nije mogla razumjeti da bi itko htio putovati saonicama na takvoj polarnoj hladnoći, ali možda je doista to i mislio. - Požar je uništio i štenaru - rekao je satnik Grayling. - Možda je baš u to vrijeme snimao u divljini zajedno sa psima. - Snimao usred zime? - začudio se Grayling. - U onom mraku? - On snima filmove o životu aljaške divljine po zimi. Anaktue mu je služio kao baza. Nije mu htjela priznati koliko i sama sumnja da je to razlog za Mattov boravak u Anaktueu niti da ga je već suočila sa svojom sumnjom. Možda je ipak govorio istinu. - Čak i da je bio na snimanju - odgovorio je Grayling - sigurno bi se već vratio do Anaktuea ili aviopiste da vas stigne dočekati u Fairbanksu? - Mora da se nešto dogodilo sa zapregom ili psima - odvratila je. - Rekli ste da Vam muž nije javio gdje je kad Vas je nazvao. - Nije. - Možete li uopće pretpostaviti? - Ne mogu. - Možete li mi reći što Vam je točno rekao? - Nismo razgovarali. - Molim? - Prije nego što smo si išta uspjeli reći veza je pukla. - Znači, uopće niste razgovarali? - Ne. Kao što sam već rekla... - Pa kako onda znate da je to bio on? - Bilo je dva ujutro u Engleskoj, a on je jedini koji me zove u to doba. Veza nam se često prekida. Ima satelitski telefon, pa mu za vezu treba da je na nekoj čistini. A možda mu je baš u tom trenutku iscurila baterija. Budući da nije ponovno nazvao, mislim da se upravo to dogodilo. - Zar Vas nije mogao nazvati netko drugi? Krivi broj, možda? - Ne. To je bio on. Nije priznala satniku Graylingu koliko ju je taj poziv iznenadio.


Izuzev onoga groznog razgovora od prije osam dana, prestao ju je nazivati, ali se zato stalno dopisivao s Ruby. Za jednoga od rijetkih razgovora otprije mjesec dana napala ga je da ga više nije briga, a on joj je rekao da ju ne može dobiti iz Anaktuea, da mora prtiti četiri kilometra kroz snijeg i popeti se na ledenu liticu da dobije satelitsku vezu. I da, upravo sad dok razgovara s njom, vani je mrkla zimska noć i minus dvadeset i osam Celzijevih stupnjeva. Nije mu htjela natrljati na nos da to isto mora napraviti svaki put kad šalje e-mail Ruby, što je bilo često. Bilo joj je drago da se uopće javlja. Jučer je tamo bjesnjela oluja. Vjerojatno mu je bilo još teže proći sav taj put da dobije vezu. Voljela bi vjerovati kako se njihov odnos može nekako vratiti unatrag, kako god, jer bi to značilo da je hodao četiri kilometra po polarnome mraku i hladnoći samo da se čuje s njom, ali je znala da to nije bio pravi razlog. Koji je pravi razlog, to nije znala, napose i zato što su Ruby i ona trebale za nekoliko sati krenuti na put i sresti se s njime licem u lice. - Čije satelitske usluge koristi Vaš muž? - upitao je satnik Grayling. Aha, hoće provjeriti njezinu tvrdnju s Mattovom telefonskom kompanijom. Dala mu je ime tvrtke, nadajući se da to neće produžiti potragu. Nadala se i olakšanju, ali ga nije osjetila. Nakon sve ove tjeskobe i napetosti, morala bi ga doista i dotaknuti da osjeti olakšanje. Nije još pitala ni poručnika Reevea ni satnika Graylinga je li i Corazon među žrtvama požara. Nije mogla prevaliti njezino ime preko usana. Riječi bez zvuka @Rijeci_bez_zvuka - 12 m 650 sljedbenika TJESKOBA: izgleda kao šahovska ploča na kojoj se polja brzo premještaju; znojna je i drhtava; ima okus peckavog sladoleda. Obično mi ne ide s logopedima, ali ima jedan, jako mlad, mislim da je još učio za doktora, i on me pitao vidim li riječi, jer je jasno da ih ne mogu čuti. Mama ne voli kad govorim “Đuro, genije”, ali je tati smiješno. A smiješno je bilo i mladom kao-doktoru. Nikome to prije nisam rekla osim njemu, ali da, stvarno mogu vidjeti riječi, i dotaknuti ih i okusiti. Znam da je to čudno, ali se moj kao-doktor nije čudio. Rekao mi je da tvitam o tome, a ja sam mu rekla “Ta ti je dobra,


Batman!” (jer sam znala da voli kad spominjemo likove iz stripova u razgovoru). On mi je bio prvi sljedbenik, a sad ih imam na stotine, što je čudno - (ČUDNO - izgleda psihodelično i ima okus puc-puc bombona od šerbeta). Sjećate se onoga tvita o “Uzbuđenju” koji sam poslala kad sam mislila da nas tata čeka na dolascima? S njim je smiješno to što sam rekla da riječ “Uzbuđenje” izgleda kao krznena kapuljača njegove Inupiaq parke, ali sam u listopadu kad je otišao na Aljasku napisala tvit o “Tuzi”, a i nju sam opisala da izgleda kao njegova krznena kapuljača od parke. Tako da mislim da način na koji vidiš neku riječ ovisi o kontekstu i vremenu, baš kao i što ona znači u nekoj rečenici. U školi nikad ne bih upotrijebila riječ “kontekst” jer bi ljudi mislili da pohađam program za naprednu djecu, što je jednako čudno kao i program za djecu s posebnim potrebama, jer su oba superčudna, ali ne kao puc-puc bomboni od šerbeta. Obično mi je lakše kad tvitam o nekoj riječi koja opisuje osjećaje. Ali ovaj put nije. Dok je policajka provjeravala Yasminine podatke za kontakt u ured je ušao poručnik Reeve. Poručio joj je da satnik Grayling želi s njom razgovarati na telefon u njegovom uredu. Krenula je za njim i uzela slušalicu u ruke. - Oprostite - rekao je Grayling - napravili smo strašnu pogrešku. Glas mu je bio blag. Lice mu je postalo mekše, a tijelo nekako manje goropadno, barem u njezinoj glavi. - Jedan od mladih članova potrage pronašao je pored jedne od izgorjelih kuća satelitski telefon. S njega je nazvao zadnji broj u popisu poziva. Nadao se da će dobiti nekoga preživjelog. - Ne razumijem. - Onaj koji Vas je nazvao bio je naš službenik sigurnosti, a ne Vaš muž. Uspio je dobiti vezu na sekundu-dvije. Žao mi je. Na mjestu nesreće se svašta događalo, a on je mlad i neiskusan. Trebao me je odmah izvijestiti o tome. Naravno, zbog ovoga će biti ukoren, to mu se nije smjelo dogoditi. - Matt je živ - odvratila je ona satniku Graylingu. - Bez obzira nazvao me on ili nije. - Gospodo Alfredson... - Sigurno mu je telefon ispao dok se izvlačio iz požara.


- Ali, potraga je bila bezuspješna. - Sigurno je otišao potražiti pomoć. Takav je Matt. Vjerojatno je sam pokušao nešto napraviti, ali nije mogao, pa je otišao potražiti pomoć. I nije primijetio da mu je ispao telefon. Mora hodati kilometrima da nađe dobar signal i... - Žao mi je, gospođo Alfredson, ali... - Ili to, ili je otišao snimati, kao što sam Vam rekla - prekinula ga je a telefon mu je ispao prije nego je otišao... Sad je bio red na satnika Graylinga da se ubaci. To mu je tako teško padalo. - Na mjestu nesreće pronašli smo dvadeset i četiri tijela. U selu je u trenutku požara živjelo njih dvadeset i troje. To je podatak od jučer, a danas sam ga ponovno provjerio. - Kako možete biti toliko sigurni da je to točna brojka - zabrzala je Yasmin, svjesna očaja u svome glasu i odmjerene uvjerenosti u njegovome. - Anaktue je trebao dobiti nove generatore, pa je napravljen upitnik za svako kućanstvo. Proveden je i upitnik kojim se utvrđivala potreba za novom školom na jeziku Inupiaq. Važno je bilo znati točan broj seljana koji tamo žive i u koje doba godine. Riječi satnika Graylinga imale su smisla i bile su pune razumijevanja. Primijetila je da ju poručnik Reeve promatra. Mora da je prije toga i sam razgovarao s Graylingom. Već joj je natočio i času vode. Satnik Grayling je nastavio govoriti, a zvučni su se valovi njegovih riječi odbijali o njezine bubnjiće i dobivali značenje. - Od dvadeset i sedmero seljana, četiri su mladi pripadnici plemena koji u to doba rade na bušotinama u zaljevu Prudhoe, baš kao i svake zime, što znači da ih je ostalo dvadeset i troje. A ponavljam, pronašli smo dvadeset i četiri tijela. - Ali niste identificirali Matta, je li tako? - rekla je. - Vi ste rekli poručniku Reeveu da je vjenčani prsten njegov. - Ali ga nije nosio, zar ne? A vi još niste napravili forenziku, niste ju već mogli napraviti. Rekli biste mi da jeste. Graylinga je preplavilo suosjećanje s ovom ženom, prijeteći da potpuno izgura balast žalosti koji ga je uvijek pritiskao i kojeg je jedva kontrolirao. Kad bi barem postojao neki nježan način da joj kaže. - Požar je bio veoma snažan - rekao je. Neka od tijela više nisu nalikovala na ljudska, a kamoli da bi se mogla prepoznati osoba s imenom i prezimenom. Neke vjerojatno neće moći identificirati ni prema zubnom kartonu.


- Volio bih da nisam ja taj koji Vam mora reći lošu vijest, ali Vaš suprug je mrtav. Strašno mi je žao. Poručnik Reeve će se pobrinuti za Vas. Zatim je poklopio slušalicu. Mattov je telefonski poziv Yasmin bio tek materijalni dokaz za ono što je znala od početka, ono što je prvo bio tračak sunca, a sada je jasno kao dan - Matt je živ. Istinu govoreći, nije ju iznenadilo da telefonski poziv nije bio za nju, iznenadilo bi ju da ju je doista nazvao. Nadala se tome, ne zato što bi to bio znak da ju ponovno voli, već zato što bi joj policija morala povjerovati i ne bi sada bila u aerodromskoj zgradi aljaške policije bez ikakve ideje što joj je sad činiti. Upravo je ušla mama. Čučnula je pored mene, pa joj je lice odmah do mojega da mogu lako čitati s njezinih usana. Kaže da je tata dobro. Da je došlo do zabune, ali da će to ona riješiti. Izgleda jako napeto, kao kad promašiš kegle kuglom na špagi, pa se ona omota oko stupa. Pravim se da to ne primjećujem i smiješim joj se. Kaže da je tata izgubio telefon i da je to razlog zašto ne zove i ne šalje poruke. Neki stariji policajac je došao i zove mamu da pođe s njim. Kaže mi da će se brzo vratiti. Dok odlaze, stariji joj policajac pruži ruku, ali je spusti prije nego što ju dodirne. Mnogi ljudi ne znaju kako se ponašati prema mami jer ih zbunjuje njezina ljepota, a tako je očito da joj treba zagrljaj. U svom uredu je poručnik Reeve pokušao nagovoriti Yasmin Alfredson da sjedne, ali je ona odbila. - Matt nije mrtav - rekla je. - Onaj policajac sa sjevera, satnik Grayling, mora ga potražiti. Poručnik Reeve je negdje pročitao da postoje četiri faze žalovanja, a prva je nijekanje. - Žao mi je, ali on misli da nema nikakvog smisla. - I što, samo će tako odustati? Zar je toliko teško otići i potražiti čovjeka? Reeve se pobojao da će joj glas puknuti i pretvoriti se u vrisak ili


jecaj, pa je pokušao govoriti smireno i odlučno. - Da je satnik Grayling smatrao da postoji i najmanja šansa da ga pronađe, sigurno bi otišao. Osobno je helikopterom bio u Anaktueu, usprkos oluji. U to vrijeme čak nije bio ni na dužnosti, ali je svejedno otišao. A mjesto nesreće napustio je posljednji. Proveo je u potrazi dvanaest sati na minus trideset i pet. Policajci u Fairbanksu smatrali su ga svojeglavim jer je tamo na sjeveru vodio stvari kao da se radi o njegovom dvorištu, često zanemarujući stroga pravila. Ali uvijek bi si dao dodatnoga truda, nikad ne prekidajući potragu dok postoji makar i najmanja nada. Ljudi pričaju da je takav otkad mu je sin poginuo u Iraku. Yasmin je ušutjela. Ustala je i napustila ured bez riječi. Podrhtava mi narukvica, a to znači da je negdje velika buka. Dođe mi kao kakva naprava Jamesa Bonda za gluhe, tako da znam ako netko puca na mene (tako je rekao čovjek u specijaliziranom dućanu, a meni se činilo baš smiješno). Svrha joj je da te upozori kad dolazi auto, ako zaboraviš pogledati na obje strane. Ulazi mama s prtljagom. Valjda mi je narukvica zadrhtala kad su se za njom zalupila vrata. Ne smiješi mi se. Inače se uvijek nasmiješi kad me vidi, čak i ako se nismo vidjele pet minuta, ono kao, smiješi se jer joj je superdrago da me ponovo vidi. Neki misle da je umišljena. Pročitala sam im to s usana. Zlobne je riječi lakše pročitati s usana od toplih i nježnih. Mislim da bi bolje vidjeli kakva je zapravo da nije tako lijepa. Kaže mi da je tata dobro, ali da je u Anaktueu bio strašan požar. Kaže da su policajci blesani i joze sporaćoze, pa ćemo ga same morati potražiti. Napustile su policijsku postaju vukući za sobom prtljagu po utabanom snijegu. Sad im se hladnoća činila još oštrijom. Ispod svojih polarnih rukavica ona i Ruby nosile su i podrukavice. Na lica su navukle maske. Gdje je on? Morala je o svemu dobro razmisliti, smireno i racionalno, kao znanstvenica, za što se nekoć i školovala. Satnik Grayling pročešljao je pistu uzduž i poprijeko, a to bi trebao biti otvoren i ravan prostor, pa na njemu nije teško nekoga uočiti. Satnik Grayling je vjerojatno bio u pravu kad je rekao da Matta tamo


nije bilo. Pa onda, gdje je? Razmišljaj. Logično. Zaboravi hladnoću i Rubyno lice koje te promatra. Usredotoči se. Ako je Matt i bio u Anaktueu kad je izbio požar, što bi učinio? Pokušao bi pomoći i kad bi vidio da ne može otišao bi po pomoć. U žurbi, zamislila je, telefon mu je iz džepa ispao u snijeg, koji je prigušio tresak. Budući da nije toga bio svjestan, prešao je pješice kroz oluju tri, četiri kilometra i popeo se na ledeni brijeg da uhvati satelitski signal. A onda? Posegnuo je rukom u džep za satelitskim telefonom i shvatio da ga nema. Možda je krenuo nazad da ga pronađe, ne znajući da mu je ispao još u selu. Koliko dugo ga je tražio? Možda je zatim odlučio potražiti pomoć pješice. Mora da je bio očajan. U selu je bilo i djece. I Corazon je bila tamo. Ako je hodao prebrzo, oznojio se, i znoj mu se ohladio na koži, pa je promrzao. Ali on je bio svjestan opasnosti koju donosi hipotermija. Od njezine brige nema mu koristi. Usredotoči se. Umjesto toga, vidjela je njegove oči i u njima onaj trenutak spoznaje da nema kud otići, ni grada, ni sela, ni kuće - ničega uokolo stotinama kilometara, ali ne staje kao da će time nešto promijeniti, prije nego što se pomiri s uzaludnošću. Poželjela mu je prisloniti svoj topli dlan na lice. Usredotoči se. Cijelo je to vrijeme policija pretraživala Anaktue i pistu, po onom mraku i oluji, i njihovi reflektori ga nisu mogli pronaći jer ga nije ni bilo tamo. Koliko mu je trebalo da se vrati u Anaktue i shvati d je prazan i da je policija otišla? Osjetila je kako ju Ruby tapše po ruci; kovčeg joj je zapeo u smrznutoj barici na rubu pločnika. Yasmin joj pomogne da ga uspravi. Postoji bolje objašnjenje. Otišao je snimati, baš kao što je rekla satniku Graylingu. Životinjskih vrsta za snimanje ima koliko hoćeš, aljaška ih je divljina prepuna. S pravom mu je vjerovala. A onda ga je nešto zadržalo. Mogao je to biti ozlijeđeni pas ili potrgane saonice. Nije bitno. Bitno je da u trenutku kad je izbio požar nije bio ni blizu Anaktuea. Jednako je bitno da bi sa sobom ponio i paket prve pomoći. A telefon? Ispao mu je u snijeg, naravno opet bez zvuka, kako to obično biva, dok se spremao otići s haskijima. Ako je bio na saonicama, teško je mogao čuti prigušeni zvuk telefona koji pada u snijeg uza sav onaj zveket ormi i sve sile stvari na koje moraš misliti. A onda? Onda se vratio u spaljeno i napušteno selo, možda sinoć ili čak jutros. Yasmin je studirala fiziku i astrofiziku, a ne medicinu, pa nije mogla znati koliko se dugo može tako preživjeti. Nije namjeravala prihvatiti Graylingovu logiku prebrojavanja


žrtava. Njegov dokaz nije se mogao potvrditi. Bio je pogrešan. Sigurno je bio pogrešan. I to je bila ona temeljna nelogičnost na kojoj je Yasmin odlučila izgraditi ostatak svojih racionalnih pretpostavki. Morao je biti živ, jer ona ga voli, a ta emocionalna istina, tako snažna i apsolutna, ne popušta ni milimetra pred nekim razumnim objašnjenjem. Pomažući Ruby s kovčegom, otputila se prema zgradi aerodroma. Uzet će njih dvije let za sjevernu Aljasku i pronaći ga. Kad su stigle na terminal primijetila je da se jako smračilo otkad su sletjele, da je zasljepljujuće dnevno svjetlo brzo otišlo. Znala je da ovdje imaju riječi koje jasno razlikuju stupnjeve od sumraka do večeri. Matt i ona razgovarali su o tome na telefonu čim je stigao na Aljasku. To je bio lijep razgovor, jedan od rijetkih. Izraz za ovo svjetlo je “nautički sumrak”, kad se sunce nalazi između šest i dvanaest stupnjeva ispod obzora. Uskoro će sunce potonuti između dvanaest i osamnaest stupnjeva ispod obzora, i to će se zvati “astronomskim sumrakom”. A onda će biti crni mrak.


3. POGLAVLJE Riječi bez zvuka @Riječi_bez_zvuka - 4m 650 sljedbenika BUKA: Izgleda poput bljeskova svjetlosnih signala, neonskisvijetlih, daje osjećaj krhotina koje se urušavaju, ima okus izdahnutog zraka drugih ljudi. Ovdje je grozno. Hrpe i hrpe ljudi s kovčezima i kolicima. Pišem mamin broj mobitela i e-mail adresu na vizitku i stalno me netko trka. S druge strane vizitke piše ime taksi službe, ali mama kaže da je ona otvorena samo ljeti. Kaže da ćemo dati vizitku svakome tko nam može pomoći. Malo me je zabrinulo to što su policajci joze sporaćoze, ali sad mislim da je to zapravo dobro, jer to znači da će mama otići po tatu, i onda će on vidjeti koliko ga voli. On to sad možda ne zna, jer se to ne vidi od tolike njezine ljutine. Yasmin je zamolila petero ljudi u redu za letove North Airlinesa da ju puste preko reda, a oni su očito vidjeli koliko je očajna jer su se samo uklonili. Za pultom se suočila s namrgođenom službenicom. - Znate li kako mogu do Anaktuea? - Stanite u red, gospođo. - Ali... - Gospođo, pričekajte svoj red. Yasmin stane sa strane. Bilo joj je jasno da će ovu netrpeljivost ublažiti jedino vrativši se u red. Znakovima je upitala Ruby kako napreduje s vizitkama, a Ruby joj je pokazala da je gotova. Ovaj se nijemi razgovor odvio s jedne strane bučnog hodnika na drugi. Dala je Ruby da radi nešto kako bi se osjećala korisnom, ne htijući osim toga propustiti makar i najmanju mogućnost da će netko tko poznaje Matta i Anaktue doista uzeti vizitku. Spazila je popis na koji se moglo prijaviti za izlet na Arktički krug za one koji žele vidjeti polarnu svjetlost. Na trenutak joj je to zapelo za


oko, a onda se sjetila da je Anaktue stotinama kilometara sjevernije, a izleti ionako nisu bili predviđeni u zimskim mjesecima. Prima: Matthew.Alfredson@mac.com Predmet: Dolazimo!! Šalje: Ruby.Alfredson@hotmail.co.uk Zdravo tata, mama te dolazi pronaći, a dolazim i ja. Mi smo na aerodromu i mama nam kupuje aviokarte. Mama te stvarno želi vidjeti. I ja jedva čekam da te vidim. Voli te ogromenjski tvoj Kljunašić

Znam da je tatin laptop pokvaren, ali mu satelitski prijamnik i dalje radi, pa će samo morati od nekog drugog posuditi laptop. Ako je tata okej, onda su sigurno okej barem neki od njegovih prijatelja iz sela, a oni su sigurno ponijeli laptop. Ljudi iz plemena Inupiaq nisu zapeli u prošlosti kako neki ljudi misle. Oni love karibue i prave aputiate, ali isto tako imaju motorne saonice i laptope. Ne radi se tu o ili-ili. Zato je netko sigurno uzeo svoj laptop kad je pobjegao od požara. Ja bih to učinila. Prvo bih uzela Bosley, koji je naš pas, i Tronošca, našeg mačka, a onda i laptop. Tako će tata moći pročitati e-mailove. Tata i ja mislimo da ću kad krenem u više razrede biti prestara da me zove Kljunašić, jer je to ime za malu djecu. Ali se slaže da me neće moći zvati Kljunaš kad odrastem, pa još uvijek smišljamo kako će me zvati. Kad sam tati slala e-mail vidjela sam da sam primila mailove od ljudi iz škole, a kad sam u školi, većina njih neće ni razgovarati sa mnom. UOPĆE nije kul razgovarati s “gluhačom”, što oni izgovaraju kao da mi je to ime. Tanya, glavna među curama, je gadnija od svih. S usana joj mogu jasno pročitati kad kaže “Gle, dolazi nam ona gluhača na trač”. A sad je počela stavljati roza sjajilo za usne, i to je ono što mi odvlači pogled dok se cure smiju. A onda joj ja kažem: “Zašto bih htjela tračati s tobom? Pa ti imaš karakter koliko i toster! Osim toga tračanje je grozno”. One se i dalje smiju jer ne razumiju znakovni jezik, pa misle da je smiješno to što radim čudne stvari s rukama. Ali Jimmy razumije znakove i smije se jer mu je “karakter koliko i toster” smiješno.


(GADAN: ima osjećaj bodljikave žice, izgled zeca kojemu je noga zaglavila u klopci, a okus sjajila za usne koje šapuću.) Kad se nekom javljam e-mailom ili Facebookom, ljudi koji ne poznaju znakovni jezik odmah shvate moje šale. I ja isto tako odmah shvatim njihove šale, a to je važno za šalu. (Ne govorim o ljudima poput Tanye, već o onima s kojima se dopisujem e-mailom ili Facebookom.) A ljudi mi se i povjeravaju. Max, koji je sa mnom u razredu od primanja u školu, ljuti se što nam je ostalo samo dva i pol polugodišta u osnovnoj školi Wycliff. Jako ga brinu viši razredi, baš kao i mene. Ali u školi nikad ne razgovaramo. Kao da se radi o dva potpuno različita svijeta, onome tipkanom (kao što su e- mailovi i Facebook i Twitter i bloganje) i onome “stvarnom”. Isto tako postoje dvije mene. A meni bi bilo draže da je stvarni svijet onaj tipkam, jer u njemu mogu biti ona prava ja. Laptop sam dobila od tate. Mama ga mrzi i otpočetka zove prokletilaptop. Uvijek sijeva očima prema njemu, kao da on može sijevati prema njoj, a da ga ona može pobijediti u tom natjecanju. Mama misli da bi sve bilo bolje kad bih mogla govoriti. Kaže mi to skoro svaki put kad se vraćamo iz škole. Ja se ne svađam, već je držim za ruku. Ali nekad i dignem glas, svoj ručni glas, pa je onda ne mogu držati za ruku, i kažem joj ovo: “Ne, ne bi” ili “Ti ne razumiješ!” Zato jer: Kao prvo) nikad ne bih zvučala kao ostali. Kao drugo) tako bih se još više isticala; bila bih gluhača s glupim glasom, kao da biti gluhača nije dovoljno loše i bez ovog drugog. Radije bih bila ona napuhana razmaženka, ona sveznajuća štrepsa, bilo što od toga, jer takve stvari možeš promijeniti, ako želiš i daš si truda. Ili ne. Ovisi o tebi. Ali ne mogu promijeniti to da sam gluha. Mama to ne razumije, ali ja nisam sigurna ni da bih htjela, čak i kad bih mogla. To je samo moj svijet, svijet tišine koji gledam i diram i ponekad kušam, ali ne čujem. Tata kaže da je tišina prekrasna. Prema tome, moj bi svijet mogao biti ljepši od svijeta drugih ljudi. A možda bi stvaranje zvukova u mom tihom svijetu sve pokvarilo. Maxa stvarno brine prelazak u novu školu. Zbog toga ga boli trbuh i sve. I mene brine, ali mi je trbuh O.K.. Yasmin je stigla na red, pred onu netrpeljivu ženu. - Moram stići u Anaktue.


- Ne znam gdje je to, gospodo. - Oko osamsto kilometara na sjever. - Tamo ne letimo. - A do najbližega grada? Mislim da se zove Deadhorse. Sjetila se da je tamo letio Matt kad je išao za Anaktue, a zatim uzeo aviotaksi. - Kažem Vam, gospođo, ne pokrivamo to područje. - Možete li mi barem reći kako da stignem do tamo. Lijepo Vas molim. - Ja radim za North Airlines, a ne za putničku agenciju. Neki muškarac priđe Yasmin. Imao je oko četrdeset, odjeven u kombinezon i šiltericu s natpisom “Am-Fuels” i značkom “9/11”. - Vi trebate zrakoplovnu kompaniju Arctic Airways - rekao je. Međutim, njihov je posljednji let otišao prije deset minuta. Osjetila je kako ju hvata panika, a on je to izgleda primijetio jer ju je promatrao blagim očima. - Možda bih Vas mogao ubaciti na let za Deadhorse - dodao je. - Iz Deadhorsea možete naći aviotaksi za skoro sva mjesta na sjeveru. Ušutio je na trenutak, pa nastavio: - Nije li Anaktue upravo bio na vijestima? - Pretpostavljam da je. Nije mu htjela reći ništa drugo, a on nije inzistirao. - Možete li pričekati dok ne ispratim kćer na avion? - pitao je. Iza njega je stajala djevojka od svojih osamnaest-devetnaest godina s ruksakom na leđima. Izgledala je uzbuđeno, pogledavala uokolo i smiješila se svako toliko. Mama dijeli one vizitke po kojima sam pisala i raspituje se zna li itko išta o Anaktueu, a ljudi je čudno gledaju. Neki prostaci samo bace vizitku u koš nama pred očima. Ja ispišem još nekoliko poleđina vizitki neke druge taksi službe. Malo me brine što će joj se ljudi javljati ili slati mailove misleći da je taksi. I dalje mi se u misli vraća ona gadna banda cura iz škole i njihovo tračanje. Tata mi je pričao o onom filmu u kojem svećenik kaže ljudima da je ogovaranje grozna stvar. Kaže da kad kažeš neki trač isprazniš svoj jastuk s perjem kroz visoki prozor u vjetar, pa ako želiš povući taj trač moraš pronaći sve do zadnjeg pera, a to je nemoguće. Ali bilo bi dobro da to vrijedi za mamine vizitke i da one stignu posvuda, jer će se naći


netko tko zna nešto što će nam pomoći da brzo pronađemo tatu. Petnaest minuta kasnije, Yasmin ugleda muškarca sa šiltericom kako se probija prema njoj kroz rijeke ljudi. Učini joj se napetim. - Jack Williams - predstavi se, ispruživši ruku. - Oprostite što ste čekali, ali sam htio ispratiti kćer do izlaza za odlaske. Ovo joj je prvi put da odlazi od kuće. Premda samo na tjedan dana. Yasmin se svidjelo što je napet. - Freedman Barton Fuels prebacit će hrpu nas radnih ljudi do bušotina južno od Prudhoea, i to preko Deadhorsea - nastavi Jack. Radi se o čarteru. Poznajem pilota, pa sam ga nazvao. Ako se želite ubaciti, on nema ništa protiv. Naravno, to vjerojatno nije baš po zakonu, ali on nema namjeru trubiti uokolo. Ima još par slobodnih mjesta. - Hvala Vam - odgovori Yasmin. On se nasmiješi Ruby: - Kad bi barem sve kćeri ostale u tvojim godinama, a ne narasle i otišle na putovanje. Yasmin nije bila sigurna koliko je toga Ruby pohvatala, ali je Jack govorio razgovijetno i nije usta prekrivao dlanom, tako da je vjerojatno pohvatala veći dio. - Pođite za mnom, pokazat ću Vam. Jesu li ovo vaši kovčezi? Ne sviđa mi se ovaj čovjek. Nisam mu povjerovala ni sekunde. Pravi pritvorica. Uzeo je naše kovčege, a rukav mu se nabrao, pa možeš vidjeti da nosi sat Omega. Tata ima takvoga, zapravo vrlo sličnog, kojeg mu je ostavio djed. Kaže da je predragocjen da ga se nosi svaki dan, pa zašto ga onda ovaj nosi na ovako običan dan? Primijetio je da buljim u njega. Yasmin je također primijetila da Ruby gleda sat, onako podozrivo. Nije ni čudo da je Jack primijetio. - Prije sam kupovao poklone ženi - kazao je. - Kad radiš na bušotinama, posao zna biti gadan i prljav, pa ti dođe želja za nečim lijepim na kraju smjene. Kupovao bih joj lijepe stvari. Taman prije dvadesetogodišnjice braka odnijela je hrpu nakita nazad u dućan i zamijenila ga za ovo. To je bio njezin poklon.


Znači, žena mu je umrla, pomisli Yasmin, pa sad stalno nosi njezin sat. Osjetila je takvo suosjećanje s jadnikom kakvo joj je do tog trenutka bilo nezamislivo. Krenuli su za Jackom niz hodnik i zašli u malenu čekaonicu za odlaske. Tamo je bilo petnaestak, dvadeset muškaraca, većinom u kombinezonima i s FBF kapama, a neki su nosili kape Am-Fuels. Yasmin uhvati Ruby za ruku. Strepila je kada će doći taj dan da ovakvi više neće na Ruby gledati kao na dijete. Srećom, muškarci ih nisu ni primijetili. Pažnja im je bila usmjerena na sitnog muškarca u odijelu koji je Yasmin i Ruby bio okrenut leđima. Svijetla mu je kosa blistala pod umjetnim svjetlom. Yasmin je osjetila njihovu netrpeljivost prema tom plavutanu u odijelu, grubu poput šmirgl papira na koži. - Jebeni drvoljubac - obrati mu se jedan od radnika. - Zar ti nitko nije rekao da gore u Sjevernoj Aljaski nema drveća? dobaci drugi. Svjetlokosi je njihove napade dočekao svisoka. - Zar vas se uopće ne tiče ili vas barem ne zanima s čime to radite? S kancerogenima koji uzrokuju rak, s radioaktivnim kemikalijama... Radnik s tetoviranim licem ga prekine, nadvivši se nad plavutana. Jel’ ti mi izgledamo bolesno? - Okrene se prema drugima - Dolazi svaki kurčev tjedan recitirati svoju pjesmicu i izvesti točku. Yasmin je sad mogla vidjeti svjetlokosog, pa ju je iznenadilo blijedo lice pedesetogodišnjaka sivih obrva. Tetovirani je nastavio: - Sve smo to već čuli, prijane. Znaš li ti od čega je kratica FBF? Od “frakiraj, bejbi, frakiraj”. Sarah Palin - to je žena s vizijom. Svjetlokosi se i dalje držao nadmeno. - Sad vas je preuzeo American Fuels, pa vam štos više ne vrijedi. Yasmin primijeti da im Ruby čita s usana i da ju plaše ti ljudi i ono što govore. - Rekao je “frakiraj bejbi, frakiraj” - objasni ona Ruby, slovkajući prstima “frakiraj”. Zamoli ju da prestane čitati s usana. Bude li nešto važno, ona će joj reći. Muškarci sad počnu buljiti u nju. Jack joj se približi. - Ova gospođa i njezina kći lete s nama do Deadhorsea - objasni im. Jedan se radnik nasmije: - Šta, otvorili su šoping centar? - Idemo u Anaktue - odgovori Yasmin. - U Deadhorseu ćemo uzeti aviotaksi. - Zar ne slušate vijesti? - obrati joj se neki mišićavi muškarac. Totalno je spaljen, zajedno sa svima u njemu. - Pogledao je ostale. -


Tako vele na vijestima. Glupi kreteni su čuvali gorivo odmah pored kuća. - Požar je moglo uzrokovati i hidrauličko frakturiranje - ubacio se plavutan, čije je bljedunjavo lice živnulo na te riječi. - Anaktue je samo šezdesetak kilometara sjevernije od bušotina Am-Fuelsa u Tukapaku. - Ne znam ništa o tome - odgovorio je mišićavko - ali rekao bih da se radi o šezdesetak kilometara kurčevog snijega. - Ljudi su se znali zapaliti i vodom iz slavine - nije se dao svjetlokosi. - Aha, baš - odgovori mišićavko. - Nije se zapalilo gorivo kako vele u vijestima, već su nestali u buktinji vode. - Mogle su se zapaliti pare - odgovori plavutan. - Taj rizik uvijek postoji. - O, zaboga - ubaci se Jack, a Yasmin primijeti da se suzdržava zbog nje i Ruby. - Sad nam tvrdite da su pare iz bušotine prešle šezdeset i toliko kilometara sjevernoaljaške vjetrometine na minus trideset i pet i došle sve do Anaktuea da ga spale? Same od sebe? - Moguće je - odgovori plavutan. - To je hrpa pizdarija i Vi to znate - odvrati mu Jack. Promatrao je lice ovog čovjeka u odijelu kao da ga čita, red po red. - Isuse! Vi zapravo želite da se radi o nesreći zbog frakiranja. Jedva čekate da se takvo nešto dogodi. - Okej, imate pravo - odgovori svjetlokosi. - Hidrauličko frakturiranje je nesreća na pomolu, zapravo katastrofa na pomolu. Bolje malo selo u Aljaski nego neko napučeno područje. Zato ako će razaranje seoceta zauvijek zaustaviti hidrauličko frakturiranje, da želim. Yasmin se ovo zgadilo, ali je htjela razgovarati s njime jer je znao da se Anaktue nalazi, “samo šezdesetak kilometara sjevernije od bušotina Am-Fuelsa u Tukapaku”. Anaktue je tek seoce, pa kako je mogao to znati? Prišla mu je, ne puštajući Rubynu ruku. Nije joj se svidjelo kako ju netremice gleda u oči, kao da prodire u njezinu intimu. - Silesian Stennet - predstavio se, ispruživši bucmastu desnicu prošaranu staračkim pjegama. Nije se rukovala. - Radio sam za kompaniju koja se bavi frakturiranjem kao direktor financija - nastavi Silesian ne odvajajući očiju od njezinih - ali mi savjest nije dozvolila da nastavim, nakon svih spoznaja o rizicima. Pa ipak, neki ne žele ni čuti upozorenja.


- Kako znate gdje se nalazi Anaktue? - upitala ga je Yasmin. Poznajete li tamošnje ljude? Je li Vam se koji od njih javio? - Kao što sam rekao, radio sam za kompaniju koja se bavi hidrauličkim frakturiranjem. Anaktue leži na škriljevcu vrijednom stotinama tisuća barela nafte. Udaljen je samo pedeset i šest kilometara od Transaljaškog naftovoda, tako da mu je sva infrastruktura za odvoz sirove nafte gotovo pri ruci. Sve kompanije koje se bave hidrauličkim frakturiranjem znaju gdje se nalazi Anaktue. Vjerojatno su već uzeli uzorke škriljevca, 3D seizmiku i podatke potrebne za bušenje. Promatrajući Yasmin sa Silesianom Stennetom, Jack se pitao treba li ju upozoriti na toga gada, reći joj da je već osuđen zbog sabotaže crpilišta te da samo pukom srećom nitko nije stradao. Budući da je gotovo deset centimetara viši od Silesiana, mogao mu je vidjeti razdjeljak prošaran sijedim pramenovima sa svake strane. Koliko god htio biti mladac koji se bori za pravu stvar, Stennet je bio sredovječni fanatik s opsesijama. Nitko ne otvara usta, nitko ne govori, a mama je opet kao loptica na špagi. Zaboravlja mi prenijeti što je tko važno ili zanimljivo rekao. Plavokosi mi čovjek pokazuje znakovima: - Želiš li da ti prepričam što se događa? Stvarno je superkul kad netko zna znakovni jezik mada nije gluh. To je kao kad predsjednik Obama pokaže “hvala” nekome tko mu se obratio znakovima, kao da je to normalna stvar. Mama čak ni ne primjećuje jer sluša sve što se govori. Plavokosi čovjek mi sriče prstima “Najava”, a sad mi pokazuje nešto o mrtvom konju.3 Misli na neko mjesto; mjesto kamo idemo da potražimo tatu. Znak za konja na američkome znakovnom jeziku je taj da se prisloni ruka uz glavu i maše kao da mašeš uhom, poput konjske lutke u Putu rata. U britanskome znakovnom jeziku glumiš da držiš uzde dok galopiraš, Što je puno zabavnije. Razmišljam o priči oko znaka, a ne o onome što znači, jer me brine da znači nešto loše. Plavokosi je čovjek izvadio mobitel i nešto mi tipka da pročitam. Približim mu se, ali se ne odmaknem daleko od mame, da se ne zabrine. Pročitam što piše:


Na aerodromu u Deadhorseu je pao teretni avion i rasuo teret. Nema slijetanja dok se pista ne raščisti. To može biti sutra ili preksutra. Mučno mi je. Baš kao u avionu dok sam hodala između sjedala i razmišljala kako su ispod avionskog poda kilometri neba. Plavokosi mi čovjek kaže “Zašto idete u Anaktue?”, a Anaktue sriče prstima. - Da nađemo tatu - pokažem mu. - U Anaktueu? - pokazuje mi nasmiješen, kao da mu je to smiješno. - Da. Ne sviđa mi se biti u njegovoj blizini. Kad mi je primaknuo mobitel da pročitam što je napisao, ruke su mu smrdjele na pokvarenu ribu. Sjećate se da sam spomenula kako mi je onaj Jack jeziv? Zapravo i nije. Samo mi je išlo na živce što je s nama, kad bi s nama trebao biti tata. Išlo mi je na živce i to što nam pomaže, što je glupo, jer nam treba njegova pomoć da dođemo do tate. Zato premda mi je plavokosi Čovjek jeziv, neću se pouzdati u svoj jeza-radar. Približim se mami. Neki čovjek joj nešto govori, ali ona i dalje zaboravlja prenijeti mi ako je nešto važno, pa mu čitam s usana. Ne uspijevam pročitati svaku riječ, ali razumijem većinu. Kaže da manji aviotaksiji i dalje lete iz Deadhorsea jer im ne treba glavna pista. Znači, može se do tate! Tu je još jedan čovjek s mnogo tetovaža, koji nešto govori o putovanju u Deadhorse, ali mu teško čitam s usana jer mumlja. A tu je još jedan koji se smiješi kao da je stvarno smiješno. - I kako će to učiniti? - pita taj, a onda načas zašuti kad me ugleda. Sjest će na ‘určev bus? Onda se okrene mami i govori joj nešto što ne mogu pročitati s usana, a onda kaže: - Ne možete se odvesti do tamo. Radi se o osamsto kilometara zaleđene ceste. Povlačim mamu za rukav da me pogleda. - Što ćemo? - pitam ju. Kako ćemo do tate? Kaže mi da se malo strpim. Plavokosi mi se čovjek približi i pokaže mi mobitel: Zašto tvoja mama nosi dva vjenčana prstena? Pogledam na maminu ruku. Uvijek na njoj nosi vjenčani prsten, a ponekad i zaručnički ili onaj koji joj je tata dao kad sam se rodila,


napravljen od kamena koji se zove peridot, koji je zelen i znači radost, a mama kaže da ima boju mojih očiju, pa ga može zagledati kad me nema i jasno vidjeti moje lice, ali tata kaže da on isto tako znači da baš nije bio pri novcima kad joj ga je kupio. Ona ne nosi i tatin prsten, jer ga nosi on. Ne razumijem. Imam dojam kao da je avionski pod od raskvašenog papira i da propadam kroz njega. Mama dohvati čovjekov mobitel i ljutito ga ugasi i gurne mu ga u ruke. Sagne se nada mnom, unijevši mi se u lice. - Kad radi, tata skine svoj prsten - kaže mi. - Zato ga je policija i našla. A ja mu ga sad čuvam. - To mi govori ustima i još mi isto pokazuje. - Tata je dobro. Plavokosi ju čovjek promatra dok pokazuje, i čini mi se kao da mi nešto krade. Vukući jednom rukom kovčeg, a drugom držeći za ruku Ruby, Yasmin se udaljila od čekaonice za odlaske i produžila dugim hodnikom prema izlazu. Ruby ju je pokušavala pratiti, boreći se s kovčegom na kotačićima. Mora smisliti neki plan. Mora postojati neki plan. Mora. Ako ne smisli neki plan, neće li joj netko reći da je vrijeme da se suoči sa stvarnošću? A tko bi to mogao biti? Neki policajac? Netko iz Engleske? Dokle god ga bude tražila, Matt će biti živ. Ne radi se tu samo o nekom bolnom inatu gonjenom njezinom potrebom, već ako prestane vjerovati da je živ, ako dopusti ljudima i njihovim činjenicama da ju zaguše, on će ostati sam u polarnoj divljini i onda stvarno neće preživjeti. Mama kaže da je vrijeme za timski sastanak. Tata je obično vodio timske sastanke dok nije došao ovamo, a onda ih preuzela mama. Doma mama kaže da su ona i Bosley “Rubyn tim”, i to je vrijeme kad se sve pusti iz sebe, jer nije dobro držati stvari u sebi, i ja se trebam dobro isplakati ako želim (umjesto da se izlažem ruglu i plačem u javnosti). A kada plačem, Bosley maše repom i lupa me njime i tako mi prenosi malo repomahne sreće. Ponekad se tu nađe i Tronožac umjesto Bosleyja, i on prede drhtavom srećicom u mome krilu, što je isto lijepo, ali obično je tu Bosley. Mama kaže da idemo u hotel, a ja sam mislila da idemo pronaći


tatu. Kaže da bi u dobrom hotelu trebali imati čuvanje djece. U početku mi nije bilo jasno o čemu govori. A onda sam shvatila, pa sam joj rekla: Ne! Dosad me nikad nije ostavljala s dadiljom. Kaže da je to samo nakratko i da će se pobrinuti da dadilja bude draga. Plavokosi nas čovjek prati u stopu i promatra što si pokazujemo. Opet krade, a da nisam toga bila ni svjesna. Bit će da je trčao za nama, jer mu se lice bljeska, a plava mu je kosa prošarana ljepljivim pramenovima potamnjelim od znoja. Stane ispred nas i prepriječi nam put niz hodnik. Bulji u mamu bez riječi. Već mu sam pogled govori “OMG!4 Ona je tako LIJEPA! Pretvorit ću se u potpunog balvana buljeći u nju.” Ali takvi kao on uvijek izgledaju kao balvani kad samo šute i šute. Mama ni ne primjećuje. Tata to zove “mamine pregažene žrtve”. - Ona ti je kao vozač koji gazi i bježi. - Ne, nije, jer nije ni svjesna da ih je pregazila - kažem mu ja, a tata se smije. To izgleda kao da se mama i tata stalno zafrkavaju, ali se to zapravo jako rijetko događa. Plavokosi čovjek sada nešto govori i mogu mu čitati s usana. - Mogu vam pomoći da nađete dobar hotel - kaže. - Ne treba, hvala - kaže mama, ali ne misli ono “hvala”. Uzima me za ruku i nastavljamo hodnikom što dalje od njega. Ali on se ne da. Pruža ruku da je dodirne, kao da se već dobro poznaju, kao da mu je žena ili cura, ali mu ona ne dopušta jer joj se ni ne sviđa. - Ali ovdje ste prvi put - kaže on - postoje mjesta na kojima će vas opelješiti. Yasmin je pokušala odmaknuti Ruby od Silesiana Stenneta, ali joj on prepriječi put. - Trebate dadilju, zar ne? Ja ću se pobrinuti za djevojčicu. Pričuvat ću Vam ju. - Rekla sam Vam da ne treba. - Nije mi nikakav problem. Ja živim tu u Fairbanksu. Samo blok kuća dalje. Profesionalna služba za čuvanje bi Vam bila preskupa. Ja ću Vam je rado pričuvati besplatno. - Zatim ju zgrabi za ruku. - Bez ikakvih obaveza. Uto im žurno priđe Jack i Silesian joj pusti ruku. - Jeste li dobro? - upita Jack, a ona kimne. Jack se obrati Silesianu. -


Pustite ovu gospođu i njezinu kćer na miru, jel’ Vam jasno? - Hvala. - Yasmin će Jacku. Okrene se prema Ruby. - Sve u redu? Ruby kimne i one nastave vući svoje kovčege prema izlazu iz zgrade. Jack tijelom prepriječi put Silesianu da krene za njima, a Yasmin osjeti zahvalnost. Požali što nije Ruby ostavila doma u Engleskoj, ali budući da su Mattovi roditelji umrli, nije nikome htjela povjeriti dijete, a Ruby se bojala biti izvan kuće. Malo tko je znao razgovarati s Ruby i razumjeti što želi, pa su se znale dogoditi nenamjerne okrutnosti poput toga da joj ugase noćnu lampicu tako da Ruby nije mogla znati govore li joj nešto po izlasku iz sobe i jesu li joj zaželjeli laku noć, što joj je bilo važno. Pa kako će ju onda ostaviti ovdje u ovom nepoznatom gradu na drugoj strani svijeta sa strancima i ovim zastrašujućim čovjekom u blizini? Stigle smo do velikih vrata aerodroma. Svaki put kad netko uđe, vrata se otvore i s njima uđe takva zima da boli lice. Brine me da će onaj plavokosi čovjek krenuti za nama. Mama zna što mislim jer kaže: - On ti je ljigavac, a ljigavci nas ne trebaju brinuti. Znak za “ljigavca” sam joj pokazala još davno. Sama sam ga smislila i malo je fuj jer se gurne prst u nos. Ovo je prvi put da ga je mama pokazala. Znam da me hoće nasmijati. - Ja stvarno ne bih ostala u hotelu s dadiljom kažem joj. Mama kimne kao da razumije. Mislim da je i ona malo zabrinuta zbog onog ljigavca. Da me ne dođe potražiti. Onda neko vrijeme ne kaže ništa. Kroz vrata prođu četiri hrpe ljudi s kolicima punim prtljage i svaki put s njima uđe ledeni vjetar. Mama kaže da je smislila dva scenarija, prstima sriče scenarije. Sad vidim da smo postale pravi tim. Ovo su ti scenariji: jedan) tata se izvukao iz sela da nađe pomoć, ali dok se vratio sva je policija otišla i vratila se kući. dva) bio je vani na snimanju koje je trajalo duže nego što je htio, i kada se vratio u Anaktue bilo je strašno jer je cijeli izgorio, a policija je otišla. I u prvom i u drugom scenariju on je sad u Anaktueu i samo čeka da ga mi pokupimo. Super sam sretna zbog onoga “mi”, jer sam sad sigurna da me neće ostaviti ovdje.


Mama kaže da ako se radi o scenariju dva, tata se možda dovezao na saonicama koje vuku haskiji, i ja se nadam da je tako, jer onda neće biti usamljen. On mi je svašta ispričao o tim haskijima. Jedan se zove Pamiuqilavuq, što znači Repomah, a meni jako nalikuje na Bosleyja. Nadam se da je Repomah s tatom. Došli smo do mjesta gdje stoje taksiji. Mislila sam da ćemo uzeti taksi sve do tate, ali mama kaže da to ne možemo, jer auti ne voze po Aljaski kad je zima. Mama je na telefonu, što znači da ima 3G vezu, pa mislim da radi na našem planu. Gore na sjeveru, satnik Grayling spustio je slušalicu svojeg uredskog telefona nakon razgovora s Yasmin Alfredson. Sudeći po okolnim zvukovima jadna ga je žena nazvala s mobitela negdje kod zračne luke Fairbanks. Rekla mu je da postoje dva scenarija kojima se uvjerava da joj je muž živ. Zatim je od njega tražila da ponovi potragu. Shvatio je što čini, jer je i on učinio isto kad su mu rekli za Timothyja - odbio je prihvatiti istinu, jer ju nije mogao podnijeti. Nijekanje je ledena kora koja se topi, ali se i dalje grčevito držiš za nju. Morao ju je gurnuti u more da potone, reći joj jasno i glasno da su našli dvadeset i četiri tijela, od kojih su dvadeset i tri pripadala ljudima iz sela, da su na zgarištu našli mobitel i prsten njezina muža, da su pročešljali sve uzduž i poprijeko i da nisu našli preživjele, jer ih nije ni bilo. Ona je tad zašutjela i prekinula vezu. Nadao se da će brzo uhvatiti let za povratak u Englesku i da će se njezini prijatelji i rodbina pobrinuti za nju. Sad joj je bilo potpuno jasno: jedino ona može pronaći Matta. Nitko drugi. Dugo potisnuto sjećanje isplivalo je s vonjem viskija i neoprane odjeće poput vlažne trave u zasjenjenom dijelu groblja čija hladnoća probija kroz potplate cipela. Imala je dvanaest kad je posjetila mamin grob. Kako bi rado da je mogla samo pritisnuti prekidač i upaliti svjetlo vani. Otac je izvadio bocu iz džepa na kaputu i tamo, kod nadgrobne ploče, potegnuo iz nje. Dok ga je odvukla do auta već su zatvarali parkiralište. Sjela je na vozačko mjesto. Onako pijan, tata nije ni primijetio. Kružni tokovi Elephant i Castle, tri cestovne trake - previše toga kretalo se prebrzo i prebučno - auti u lošem stanju poput njihova love


slobodno mjesto i ne daju joj skrenuti. Samo trube i trube. Promatrala je ona oca kad je vozio u bolnicu i iz bolnice. Promatrala ga je kako ne bi razmišljala o tome što se događa s mamom. Niz ulicu Old Kent Road nagruvale su se stambene zgrade prošarane grafitima, a ona je napola stajala da dosegne pedale. Auto se ugasio. Trubili su joj. Neki je čovjek pišao na pločniku. Na semaforu se upalilo crveno. Prestravljeno je plakala i tresla se, ali ih je dovezla kući. Pokušala je potisnuti taj događaj i bilo ju je sram reći ga bilo kome, čak i Mattu. Ali sve je ovisilo o njoj i uspjela ga je dovesti kući. Rukom je obgrlila Ruby da ju zaštiti od goropadne hladnoće. Ulična rasvjeta kod aerodroma uz pločnike i ceste bola je u oči dok je iz zgrada dopirala blaža svjetlost. Sutra će ovdje svanuti dan, a u ostacima Anaktuea neće biti nikakva svjetla. Tamo daleko na sjeveru vladat će polarna noć još barem dva mjeseca, i Matt će biti u mraku sve dok ga ne pronađu.


4. POGLAVLJE Mama kaže da ćemo se kamionom dovesti do tate i zato smo sada na mjestu s DREADNAUTUS MEGATRON kamionima. Kladim se da se noću svi pretvore u ogromne pametne robote. Tu su cisterne dugačke kao naša cijela ulica u Londonu. Jimmy bi za ovo mjesto rekao MRAKAČA! (Moj prijatelj. Bar je bio. Imali smo svoje riječi za stvari.) Mama kaže da skoro svi kamioni voze do naftnih bušotina u zaljevu Prudhoe, a Deadhorse je odmah prije njega, pa im je na putu. Na prva dva mjesta gdje smo bili mama je pitala čovjeka na ulazu hoće li nas neki od vozača odvesti do Deadhorsea. NE! NIJE DOPUŠTENO uzimanje putnika! Zamislite taj dio podvučen crvenim jer su im takva bila i lica. Kao da još kažu “Zar ste tako GLUPI da uopće pitate”. Onda je razgovarala s nekim vozačima i oni su joj odgovorili isto, ali umjesto da to podcrtaju crvenom oni bi se nasmiješili i jedva prevalili preko usana. Nudila im je novce koje su joj ostavili djed i tata, ali nije pomoglo. Mislim da bi trebala vozačima objasniti koliko dobro zna fiziku. Obično ne govori takve stvari, ali kad bi znali, shvatili bi koliko bi im mogla biti od koristi ako se kamion pokvari. Umjesto toga, ona im dijeli one moje vizitke. Još malo pa nestalo. Sad smo odlučile otići u radionicu za popravke. Kaže da vozačima s kamionima na popravku trebaju novci više nego drugima i da će nas oni prije uzeti, makar to nije dopušteno. Radionica je mirisala na dizel, prštale su varnice iz aparata za varenje, a nafta je natopila nabore na betonskome podu. Svirala je pop glazba. Sudeći po reklamnom kalendaru tvrtke na prijamnom pultu i po glazbi, radionica se mogla nalaziti bilo gdje u svijetu. Jedino po čemu si znao da si na Aljaski bila je hladnoća koja je prodirala izvana. Dok je vukla njihove kovčege po naboranom betonu praćena pogledom baš svih muškaraca, Yasmin se sjetila kako su ljudi o njoj mislili da je hrabra i neovisna. Divili su joj se što je sama sebi dovoljna i tako svoja. Kao da je nakon drugog razreda osnovne škole imala izbora.


Mnogim klincima iz škole očevi su radili negdje vani, ali je samo Yasmin bila bez majke. Zbog tog nedostatka središta, centrifugalna ju je sila bacala na marginu, gdje je bila drukčija i odvojena od svih. Promatrala bi sa žudnjom, omamljena od vrtnje, kako majke dočekuju drugu djecu na izlasku iz škole, da ju im užinu i grle ih, dok se ona morala vratiti u svoj prazan i tihi stan, makar je ponekad tako glasno sviralo kao da pripada obitelji tinejdžera. To je uljepšana verzija. Russel je prije devetnaeste završio u zatvoru, Davey je trajno izbačen iz škole, a tata je mozak utapao u alkoholu i tuzi. Svako jutro kad bi se spustila u prizemlje iz svoje sobe osjetila bi vonj sinoćnjih ostataka hrane koju nitko nije bacio u koš već bi se skorila na tanjurima. Sve bi oprala i zatim si napravila doručak. Žudjela je za time da ju doručak dočeka na stolu, jer bi to značilo da joj je netko već pregledao zadaću, da joj je odjeća oprana i da je dobila priču za laku noć. Djevojčice koje su sanjale o staklenoj cipelici i prinčevom poljupcu koji bi ih probudio iz sna nisu imale prevelike školske papuče već mame koje ih poljube za laku noć. Zapravo, nisu imale pojma. Sve te godine prije nego što je srela Matta, osjećala se kao da pluta u bestežinskoj usamljenosti. Dva vozača u radionici su ju odbila. Njihova su vozila pripadala tvrtki za tegljenje i nisu morali plaćati popravke iz vlastita džepa. Izgledali su poput ostalih vozača s pivskim trbuhom, plaćenika koji jedva čekaju da kažu ne, ali im prvo treba ženska publika za tu mačističku izvedbu, kao da odlaze raketama u intergalaktički rat, a ne da voze po cesti. Sad joj je i treći govorio da ju neće uzeti. Dok ga je slušala - makar nije imalo smisla, ali nije htjela odustati do konačnog ne - neki se mladić izvukao ispod kamiona, ležeći na nečemu poput skejtborda. - Vi ste već drugi koji traže prijevoz. Budući da je aerodrom u Deadhorseu izvan funkcije, pretpostavila je da se još netko sjetio ovdje potražiti prijevoz. Makar, kad razmisli, radnicima na aerodromu bilo je drago što će ostati još par dana u Fairbanksu. - Pitajte Adeeba Azizija - reče joj mladić. - Eno ga tamo. Ima svoj kamion. Adeeb obično nije pušio, ali bi katkad zanemario rizik od raka zbog nikotinskog šuta. Bio je dovoljan jedan udarac u kamen da mu podere


karter od ulja i nabije sedamsto dolara troška. Osiguranje mu je pokrivalo samo totalku. Nadao se da će morati obaviti još samo šest rundi do Deadhorsea ove zime, ali sad će morati još jednu. Pravi kliše, zar ne, da tata štedi za školarinu djeci, a da bi ga ona zaboravila? Zapravo je htio da ga zaborave. Htio je da mu sinovi nestanu s vidika u svojim hibridnim vozilima koja ne dime i odu u svijet bolji od njegova. Kako ono kažu? Prva generacija drži dućan (ili u njegovom slučaju vozi kamion jer se bolje plaća zbog rizika), druga se bavi bankarstvom, a treća poezijom? Njegovi bi unuci mogli pisati poeziju. Kakva divna pomisao. Problem je bio taj da će njegovi sinovi uskoro postati tinejdžeri, a on je već u četrdeset i petoj imao povišen rizik od moždanog udara zbog visokog krvnog tlaka. Kamo god se okrenuo, vrijeme mu je istjecalo. Sedamsto dolara. Uto je ugleda elegantnu, vitku ženu kako mu prilazi s djetetom. Izgledala je pribrano, ali je bila svjesna da ju gledaju svi mehaničari i kamiondžije. Na pola puta se sagnula prema djevojčici i nešto joj rekla. Djevojčica joj je odgovorila pokazujući rukama. Približile su mu se, pa je na licu te elegantne žene prepoznao strah ali i odlučnost, kao da izaziva. Nešto mu je govorilo da se ne boji muškaraca, već nečega mnogo većeg. - Mogu li Vam kako pomoći? - upitao ju je. - Moram otići na sjever s kćeri da vidimo polarnu svjetlost. Krenule smo s grupom turista, ali smo zakasnile. Pričekat će nas tamo u centru za posjetitelje. Tko zna postoji li uopće takav, razmišljala je Yasmin. Ma mora biti. Sigurno ima nešto za turiste. Pa čak i ako se ne organiziraju izleti usred zime, zašto bi to ovaj vozač znao? A nakon što odmaknu, već će ga nekako uvjeriti da nastave putovanje s njim. Adeeb pomisli kako ova napeta žena uopće ne zna lagati. Ipak, htio joj je pomoći. Stariji sin bi mu znao reći da je slab na “gospođice u nevolji”. “Dame” ispravila bi ga njegova žena Visha. - Mislim da se kaže dame -rekla bi, smiješeći se. - Nema centra za posjetitelje na polarnom krugu - odgovorio je. - Ali odmah prije ima jedno odmorište za kamione s kafićem. Možda ste to imali na umu? - Da, bit će da je to - rekla je. - Onda, hoćete li nas povesti? Samo do polarnog kruga? Nema ni, što, dvjesto kilometra? Vitezovi na bijelom konju ne moraju međutim brinuti uzimaju li odgovarajuću dozu lijeka i koliko košta da to liječnik utvrdi.


- Nisam dobro već neko vrijeme. Što ako mi se nešto dogodi po putu... - pokuša joj objasniti. - Pa netko će već stati i pomoći? - ne oklijevajući će Yasmin. Zašto je tako očajna da nađe prijevoz, upita se Adeeb. I da, netko bi već stao i pomogao. On možda nikad nije pripadao tom drugarskom ozračju, barem ne u svakodnevnim uvjetima, ali bi svaki vozač pomogao drugome u nevolji, pa čak i njemu, a tu bi još bile ova žena i njezino dijete. Netko bi ih sigurno vratio nazad u Fairbanks, pođu li stvari po zlu. Ponovno ju je promotrio. Vjerojatno bi se potukli tko će to učiniti. - Istina - rekao je. - Onda, hoćete li nas povesti? - pitala ga je. Trebao bi joj reći ne. Uza sve drugo, još su predvidjeli i oluju. Ali to je tek možda, a čak i da bude, to je tek nakon polarnoga kruga. A u očima joj vidi strah i očaj, koliko god se trudila sakriti ih. - Platit ću Vam četiri tisuće funti - rekla je. Uzeo bi ih i besplatno. - Odvest ću vas do odmorišta za kamione, taman prije polarnog kruga, ne dalje od toga. - Hvala Vam - rekla je i nasmiješila se. Taj njezin ženski osmijeh ozario je ovo hladno, naftom umrljano mjesto sjećanjem na lice njegove žene Vishe. Mama i ja smo sad u kamionskoj kabini gospodina Azizija. Jimmyju bi se kamion strašno svidio. Sigurno bi ga nazvao mrakačom. Blistavo je crven sa srebrnim cijevima za ispuh koje vire poput slonovskih kljova i ima ogroman potumplani nos i srebrna rešetkasta usta, kao morski pas koji se kesi. Ovdje je stvarno visoko, pa smo se morale uspeti uza stepenice da uđemo. Kamion prevozi montažne kuće za radnike na naftnom polju. Gospodin Azizi kaže da smo kao kornjače s kućom na leđima, ali ipak brži. Ili kao brzi divovski puž. Govori razgovijetno i pazi da je licem uvijek okrenut prema meni. Mama mi uopće nije trebala pojašnjavati. Mora da ima prijatelja koji čita s usana. Naša kuća ima puno tona, što je dobro, kaže gospodin Azizi, jer kad si težak zalijepiš se za cestu. Prislonio je dlan uz dlan i pravio se kao da ih pokušava odvojiti. Kaže da cijevi nisu dobar teret jer se njišu kao kad plešu Škoti. I to je pokazao. Sada nas upoznaje s kamionom, poput turističkog vodiča. Kazaljki i sklopki ima sva sila, kao da si u avionu. Iznad naših sjedišta je krevet.


Gospodin Azizi spava u vreći, a na njoj su naši kovčezi. Mama i ja se moramo stisnuti na jednom sjedištu, ali je ono prilično veliko, pa stanemo. Ali ima samo jedan remen, pa me mama natjerala da ga ja zakopčam. Ima i putna tuta. Ali mi ćemo morati negdje stati. Nema šanse da sjedim na tuti. Imamo i radio za koji kaže da ga imaju svi vozači kamiona, jer se cesta kojom idemo sužava na mjestima i nema rasvjete uz cestu, pa si vozači tako dojavljuju gdje se nalaze kako se ne bi sudarili. Yasmin je bilo drago što su s Adeebom, jer je uviđavan i pažljiv i sigurno će voziti pažljivo. Proučila je kartu koju joj je dao. Rekao joj je da je namijenjena ljetnim hodačima, a ne zimskim vozačima, ali da ima samo jedna glavna cesta od Fairbanksa do Deadhorsea, tzv, Ehott, koja se spaja s cestom Dalton. Na karti je pronašla Anaktue, gotovo sedamsto kilometara od Fairbanksa i šezdeset kilometara istočno od ceste Dalton. Nadala se da postoji manja cesta koja povezuje Dalton s Anaktueom, ali na karti nije bilo ničega, niti pješačkoga puta. Znači nema načina da tamo dođu vozilom. Morat će u Deadhorse, a zatim uzeti aviotaksi do Matta, kao što je prvotno i namjeravala. OMG! Na kamionu imamo i satelit! Gospodin Azizi ga upravo povezuje s laptopom! Nikad ne kažem “OMG”, mada se lako sriče prstima, jer ne volim riječi s uskličnikom. Izgledam stvarno glupavo kad iskrivim lice u uskličnik. Tata kaže da je to lakše glasom - trebaš samo škripati glasom dok govoriš “OMG”, kao tinejdžerice, koje to najčešće i čine. Kad on kaže “škripati”, ja kažem “kao noktima po školskoj ploči?” i on kaže “upravo tako”. Premda ne mogu čuti škripanje, imam neku ideju kakav je to jeziv osjećaj. Ali satelit je OMG na onaj kul, a ne škripavi način, jer tata mi može odgovoriti na e-mail i kad izgubimo mobilnu i bežičnu vezu. Gospodin Azizi kaže da će biti jako mračno kad napustimo Fairbanks. Pokazuje mi lampice koje mogu upaliti kad hoću razgovarati s mamom, tako da si možemo vidjeti ruke i usne. Jeste li znali da se najglasnija ptica na svijetu zove veličanstvena lira? Ne zezam se! Ja mislim da neki ljudi - nema ih mnogo - isto trebaju imati “veličanstven” uz svoje ime: Veličanstveni gospodin Azizi! Htjela bih da mu se mama zahvali i u moje ime, ali bi mi ona rekla


da se zahvalim sama “SVOJIM RIJEČIMA, RUBY”, pa se umjesto toga samo nasmiješim gospodinu Aziziju, i on to razumije jer mi se nasmiješi nazad i slegne ramenima kao da kaže “nema na čemu”. Izlazi iz kamiona da ga provjeri još jednom prije nego što krenemo. Mama ga promatra kroz vjetrobran. Sva je napeta kao hrt, znate ono, prije nego počne utrka? Svi su mu mišići napeti i spremni poletjeti za lažnim krznenim zecom brzinom od stošezdeset na sat. Mislim da se boji da će se gospodin Azizi predomisliti. Ja sam sigurna da neće. Djeluje mi tako smireno, kao oni što naprave ono što kažu. Mama je isto takva, ali nije tako smirena. Moraš ju dugo poznavati da ti to postane jasno. U blještavo osvijetljenom dvorištu radionice, Adeeb je ugledao muškarca kako obilazi svaki kamion, kao da nešto ili nekoga traži. Bio je to onaj Silesian Stennet, bez kape usprkos hladnoći, a plava mu se kosa bljeskala pod snažnim reflektorima. Sa sobom je nosio sanduk da se može popeti na njega i gnjaviti kamiondžije visoko u svojim kabinama. Nešto mu se kod tog čovjeka nije sviđalo, ali nije znao što, i bilo mu je krivo jer bi mu se zapravo trebao diviti zato što redovito dolazi i penje se na svoju mini pozornicu upozoriti vozače cisterni koji voze bog-zna-što na naftne bušotine i nazad. Vozači bi ga bez iznimke izvrijeđali zbog tih njegovih napora. Baš kao i Adeeba, ovaj bi ih čovjek uznemirio, i to je vjerojatno razlog zašto su ga ismijavali. Adeeb je okrenuo leđa Silesianu Stennetu i provjerio satelitski prijamnik iznad kabine. Postavio ga je čovjek koji mu je prodao kamion, tvrdeći da je namijenjen za brodove i da prima signal s bilo koje točke na Zemlji. Adeeb je uz prijamnik dobio i satelitski telefon. Nije želio preuzeti tu skupu obavezu, ali ga je Visha natjerala. Na sjeveru Aljaske nema signala za mobitel niti bežične veze stotinama kilometara. Rekla mu je da mora znati je li dobro. Rekla je da ne pravi frku. Ustobočila se, naslonivši svoje elegantne ruke na bokove, pa hajde, neka joj se suprotstavi. On ju je samo zagrlio, što je ispalo čudno, jer je ona i dalje držala ruke na bokovima. - Ja sam ti zdrav k’o dren, ništa mi ne fali - rekao joj je. (Njegova majka, koja ga je naučila engleski, obožavala je idiome.) - Onda ćeš svaki dan morati biti zdrav k’o dren i ništa ti neće faliti odgovorila mu je. Svaku večer ju je zvao na satelitski telefon. Razgovor je trajao


taman koliko treba da uvjeri Vishu kako je sve u redu i da zaželi laku noć dečkima. Gore na dalekom sjeveru to mu je pomagalo da razlikuje noć od dana i tješilo ga da negdje još postoji ta razlika. Prije povratka u kabinu još je jednom sve provjerio: lance za snijeg, rezervne gume, dizalicu za zamjenu guma, alate za popravak i zamjenu crijeva, žica, vodova i filtara. Danas je on Amundsen koji triput provjerava svoj balon prije odlaska na Sjeverni pol, a ne sredovječni izbjeglica iz Afganistana s prvim znakovima opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Sumnjao je da se posebni alati i signalne rakete, pribor za prvu pomoć, ma sve zajedno, mogu uopće nositi s nezamislivom snagom sjeverne Aljaske, ali će Yasmin i Ruby prevesti samo do polarnog kruga bez obzira na pravi razlog - i ni koraka dalje. Mama se malo okrenula na drugu stranu, kao onda kad igra ajnc i pokušava sakriti lice, tako da tata i ja pomislimo da ima asa i kralja. Ne vidim joj oči, koje ju obično odaju. Nježno je potapšem po ruci da se okrene prema meni. Oči su joj suzne. - Tata mi je jednom ispričao priču kako se lovac iz plemena Inupiaq našao na zaleđenom moru - kažem joj, misleći da će ju to oraspoložiti. Odgovori mi ustima: - Možeš li mi ju ispričati svojim riječima? Obično bih okrenula glavu da joj ne mogu čitati s usana. Onda bi ona stala pred mene i mi bismo odigrale svoj mali kružni ples. Ali u kamionu gospodina Azizija to ne možemo. - Pa koristim svoje riječi - kažem joj rukama. Ona odmahne glavom, kao da sam ju rastužila. Smiješno je da mama sve drugo razumije. Draga je i zabavna i predivna, superkul predivna. Ponekad u školi, kad sam žalosna, pomislim na nju i imam osjećaj kao da me grli - dovoljno je samo da pomislim na nju. A onda, tu je i taj grubi dio, poput kamenčića u grudi snijega. I to je gadno jer se radi o jedinoj gruboj stvari kod nje koja mi doista smeta. Šteta zbog priče jer mislim da bi joj se zaista svidjela. Gledam kroz prozor tražeći tatu kao da će se sad tu stvoriti! Znam da je glupo, nismo ni krenuli iz Fairbanksa, nismo još izašli ni iz dvorišta radionice. Još je prerano da gledam. Ionako je u Anaktueu i čeka nas tamo. Samo ga strašno želim vidjeti. Gospodin Azizi pokušava izvesti kamion iz dvorišta na cestu, ali stalno ulaze hrpe kamiona i ne daju nam da prođemo. Na većini piše


“AMFUELS” ili “FBF”, što znači “Frakiraj, bejbi, frakiraj”, kako je rekao onaj čovjek na aerodromu, ali mama kaže da se šalio. Neki kamioni voze kuće poput ove kakvu mi imamo. Mama postavlja gospodinu Aziziju pitanja, na primjer, čime sprječava da se smrzne gorivo. Niti ne pokušavam pročitati odgovore s njegovih usana jer sam sigurna da to nećemo raditi na satu prirode. Prošli smo tjedan stavili mliječni zub u kokakolu i gledali što će se dogoditi (dobili smo ga od đaka iz male škole nakon što ga je pokupila Zubić Vila, budući da većina nas iz četvrtog razreda više nema mliječne zube). Tako sam, umjesto da čitam njihov razgovor s usana, opet gledala kroz prozor da vidim tatu. PRAS - pored mene se na prozoru stvorio onaj ljigavi čovjek. Valjda stoji na nečemu jer mu je lice odmah do mojega. Vidim mu vrh glave. Ima odvratan sivi razdjeljak kao štakor. Pokušam se odmaknuti od njega, ali ne mogu jer sam zavezana i mama sjedi pored mene. Mama ga nije vidjela jer se opet okrenula na drugu stranu i vjerojatno skriva svoje suzne oči od mene. Ljigavac skida svoje velike rukavice s palcem. Zašto to radi kad je tako hladno? Okreće prema meni dlan i stavlja dva prsta na njega, što znači “mama”. To je MOJ znak za nju. Gospodin Azizi ga isto ne vidi jer gleda ravno pred sebe dok čeka da izađe na cestu. Ljigavac miče polako svoje prste po licu, što znači “lijepa”. Njegovim bucmastim rukama je sad sigurno hladno jer su poplavile kao one ružne ljubičastoplave meduze. Pokazuje mi: - Pozovi mi mamu. Pokazuje na nju jednim od svojih groznih prstiju. Onda se otvori prolaz i gospodin Azizi izveze kamion iz dvorišta na cestu, a ljigavac stane trčati za nama, ali nas nikad neće uloviti. Ne znam da li da kažem mami za njega. Potapšem je po ruci i ona se okrene prema meni sa svojim suznim očima, što sam već unaprijed znala. Ne želim je još više uznemiravati. Ionako ga više nikad nećemo vidjeti. Već sada smo kilometrima daleko od njega. Riječi bez zvuka @Rijeci_Bez_Zvuka - 6m 651 sljedbenik JEZIV: Izgleda kao ruke koje se pretvaraju u meduzu, i ma okus kolača koji je oživio i osjećaj da je preblizu.


5. POGLAVLJE Vani je bilo nezamislivo mračno. Yasminine se oči nisu mogle naviknuti na to crnilo. Vozili su se već satima, pa je odustala od pokušaja da vidi titrajuća svjetla udaljenih mjesta, jer ih nije ni bilo. Oblaci su prekrili Zemlju, pa se nisu vidjele ni zvijezde ni mjesec, ništa što bi probilo ovaj preteški mrak. Samo farovi kamiona. Adeeb joj je objasnio da mogu obasjati četiristotinjak metara naprijed, što se Yasmin činilo kao svjetlo reflektora u beskrajnom mračnom oceanu. Čovjek nestane u takvim omjerima. Sjetila se svojega straha od mraka kad je bila dijete, kako bi prestala disati. To je imalo veze s njezinim izlijetanjem na marginu, s prazninom u središtu njezina života, tamo gdje je nekad bila njezina majka. Otac i braća mislili su da je neustrašiva. Sviđalo im se kad bi podigla šake spremna za borbu, njezine modrice i ugrizi. Mala je imala muda. To je bio jedan od načina da se uklopiš u obitelj u kojoj su bili samo muškarci. Ali lako je biti neustrašiv od fizičkog svijeta. Nakon što joj je umrla majka, čega se više trebala bojati? Osam navečer one veljače kad su izlazih iz bolnice. Pokušala je izaći iz auta, ali je tata stavio sigurnosnu bravu za djecu. Metalna kvaka zabila joj se u prste, smrdjelo je na otpatke iz restorana brze hrane, na ustajao dim cigareta. Njezine ruke devetogodišnjakinje u jeftinoj felpi nisu imale dovoljno snage da otvore vrata i da spasi mamu. Nisu ih mogle zaustaviti da ju ne spreme u mračnu kutiju i zabrave čavlima. Mrak je bio smrt i tuga, ali je ona skrivala svoj strah pred svima i sama se nosila sa stravom koju donosi noć. A onda, jedne noći, deset mjeseci od smrti njezine majke, razmaknula je zavjese u svojoj sobi, odlučna da se suoči sa svojim demonima, sa svojim strahovima. Ugledala je zvijezde, poput tisuća i tisuća sitnih noćnih svjetiljki. Zvijezde su joj postale utjeha kroz cijelo djetinjstvo, ne samo zato što su svijetlile u mraku, već i zato što bi, dok ih je promatrala, zamišljala sebe daleko od boli i tuge kojima su prožeti njezin stan i


ulica i sva mjesta na kojima je bila s majkom, čak i ona koja je s njom vidjela na TV-u. Toliko daleko da tuga nije mogla za njom. Ta je utjeha zvijezda kasnije postala opčinjenošću na intelektualnoj razini. Studij uopće nije smanjio tu opčinjenost, baš naprotiv. Cesta joj je ulijevala strah, ona beskonačna traka leda u mraku, ali se pokazala manje opasnom nego što se pribojavala. Osjetila je kako joj se Ruby čvršće privinula, pa ju je zagrlila. Svoju odlučnost da pronađe Matta nije crpila samo iz ljubavi prema njemu već i prema Ruby. Nije mogla podnijeti da Ruby prolazi kroz istu strahotu gubitka roditelja, tugu koja te razdire. Sjetila se kako je, kad je stavila Mattov prsten u policiji, znala da je živ, ne samo zato što ga voli, već zato što je u susjednoj sobi sjedila Ruby. Ova je cesta napravljena od leda i mi se vozimo po njoj! Kunem se! Pod farovima je sve bijelo i ističu se prljavi dijelovi. Izvan farova je mrak, kao da se voziš u tunelu strave i ne vidiš mu kraja. Gospodin Azizi mi je rekao da zimi zaliju šljunčanu cestu trilijunima milijuna galona vode i puste da se zamrzne. Rekao je da je led jedina stvar koja ne puca pod ovim velikim kamionima jer je jako, jako tvrd. Mislim da me je htio ohrabriti, ali mu je lice govorilo da to baš i nije dobro. Pričao mi je o ledu prije nego što smo napustili Fairbanks, dok sam mu još mogla čitati s usana. Tata još nije odgovorio na e-mail. Ali sad mu je stvarno teško čitati mailove. Njegov je satelitski prijamnik puno kompliciraniji od ovog gospodina Azizija, jer ga mora nositi sa sobom. Mama i ja smo tu došle za Božić, koji je za samo četiri tjedna, a tata i ja ćemo zajedno pisati blog - tjedannaaljaskiblog.com - o svim životinjama i pticama koje vidimo. Tata mi je nabavio posebnu navlaku za laptop da ga mogu držati na hladnoći, i sad sam ju baš stavila jer mislim da moramo početi pisati blog čim budemo skupa. Adeeb pogleda u retrovizor. Učinilo mu se da ih posljednjih dvadesetak kilometara prate plavičasta svjetla farova, poput dvije plave akvarijske ribice. Ksenonska svjetla bila su prava rijetkost na cesti Dalton. Izgledalo je kao da ih kamion doista prati; ubrzavao bi i usporavao kad i on. Znalo se i prije dogoditi da za njim ide neki vozač nevježa, čineći sve isto što i on da nauči, pa je Adeeb pazio da se nađe pri ruci. Ali ovo


sada nije bio nevježa. A nije mogao biti niti prijatelj koji bi pazio na njega i obrnuto. Adeeba je pratio glas da se drži po strani, glas koji ga je počeo pratiti i prije nego što ga je zaradio. Označen kao samotnjak, doista se osjećao usamljenim na svojim putovanjima na sjever. Za nekoliko minuta stići će na prvu strmiju padinu, pa je čvršće primio volan, kao da se drži za njega, a ne da upravlja njime. Strepio je od opasnosti koje ih čekaju, a led ga je plašio. Prije nego što je njegov prijatelj Saaib doživio nesreću, mislio je da je led krhak, baš kao i staklo, valjda zbog te njegove prozirnosti zbog koje se doimao kao da nije očvrsnuo do kraja. Pitao se kako će led podnijeti svu tu težinu kamiona. Kad je Saaib stigao u Ujedinjeno Kraljevstvo, dobio je posao u ljevaonici stakla. Prema Saaibovim riječima, bila je to ogromna prostorija s potpuno ravnim podom na koji se posebnim strojem pažljivo izlijevalo vrelo, tekuće staklo, koje bi zatim očvrsnulo i postalo savršeno ravna ploča na ravnome podu. Zatim bi se rezalo. Ali jednoga je jutra stvar krenula po zlu s tim posebnim strojem, i tekuće je staklo počelo kuljati takvom snagom i brzinom da je prokuljalo kroz prozore i vrata i zapalilo sve što mu se našlo na putu. Samo je ljevaonica, koja je bila od mramora, mogla izdržati tu vrućinu. Ostale zgrade i urede progutao je plamen. Saaib je pretrpio teške opekline. Otada Adeeb staklo i led ne smatra samo čvrstima, već i opakima, štoviše ubojitima, a njihova zavaravajuća prozirnost samo prikriva tu moć. Yasmin zatvori usta da spriječi krik kojim bi odala svoj strah pred Ruby. Ponirali su u mračni ponor. Promatrala je kako Adeeb prebacuje diferencijal na zadnju osovinu da prenese silu na svaki kotač, ali to izgleda nije pomoglo jer su se spuštali prebrzo niz strmoglavu padinu. Svakako prebrzo. Međutim kad su stigli do dna, ta ih je brzina iznijela na vrh uzbrdice. Tresla se od adrenalina. Okrenula se prema Ruby, koja joj se nasmiješila, dajući joj do znanja da ju nije strah, kao da se radi o pustolovini. Bila je uzbuđena što idu tati, bila je uzbuđena i zbog ceste, ne shvaćajući koliko je to opasno, jer kako bi te majka koja te tjera da svaki dan pojedeš pet obroka voća i povrća i stavlja raspored tvojih zadaća na frižider mogla dovesti u takvu opasnost? - Oprostite ako sam Vas preplašio - kazao je Adeeb Yasmin. - Morao sam se zaletjeti da se uspnemo na drugu stranu. Prespora vožnja


jednako je opasna kao i prebrza. Trebao sam Vas upozoriti na cestu prije nego što smo napustili Fairbanks. Problem je što nekad zaboravim koliko je teška dok se opet ne nađem na njoj. - Ja sam Vas zamolila da nas povezete - odgovorila je Yasmin. - Želite li se vratiti? Jer, mogu vas vratiti. Toplomjer u kabini pokazivao je da je vani temperatura minus dvadeset i četiri, što je hladnije nego u Fairbanksu. U Anaktueu prosječna zimska temperatura pada na minus trideset, a zna doseći i minus četrdeset i sedam, i to bez vjetra. Sad joj je postalo jasno da je ova cesta opasna i zažalila je što Ruby nije negdje na sigurnom, ali ako sad odustane od Matta, ne samo da je postojala opasnost da će promrznuti, već je bilo sto posto sigurno da će umrijeti, apsolutno sigurno. - Ne, idemo dalje - odgovorila je. Stalno mislim da ćemo proklizati, pa se hvatam za mamu kao kad si na rolerkosteru. Farovi osvjetljavaju ogromenjsku cijev koja ide odmah uz cestu. Izgleda kao velika metalna žila u bijelom tijelu, a unutra je topla bljuzgava nafta koja teče. Stisnula sam se uz mamu i ona me je zagrlila i baš mi je udobno. Obično to ne radim jer se spremam postati jedanaestogodišnjakinja i odrasla i spremna za više razrede i sve to. Voljela bih da kaže gospodinu Aziziju da hoćemo da nas od veze sve do Deadhorsea, jer sam sigurna da bi on pristao i onda se ona ne bi toliko brinula. Nadam se da ćemo kad zaspem i kad se ponovno probudim biti blizu tate. Dok je Adeeb provlačio kamion kroz uske zavoje i padine koje su više sličile na skijaške staze negoli na cestu, Yasmin je razmišljala o osovinama i zračnome kvačilu i kako se sila prenosi na gume bez diferencijala, što svakom kotaču daje onoliki obrtni moment koliko to dozvoljava cesta. Inženjerska strana fizike joj nikad nije bila bliska, ali ovdje, u ovome kamionu, bila joj je draga spoznaja da Adeeb drži stvari pod kontrolom i da je Ruby u sigurnim rukama, barem zasad, jer je znala kako stvari funkcioniraju. Ruby je zaspala, umorna od dugoga leta, traume kroz koju je prošla na dolasku i tjeskobe jer moraju pronaći tatu. Naravno da je bila iscrpljena. Glava joj se malo objesila, pa bi se nakratko probudila kad bi


se zatresli i onda ponovno zaspala. Yasmin ju je gladila po kosi i pokušavala zadržati glavu da ne padne. Postane li preopasno za nju, znala je da će zamoliti Adeeba da okrene kamion i vrati ih u Fairbanks. Zasada, međutim, nastavljaju po planu. Dok je Ruby spavala, Yasmin se naprezala razaznati svijet onkraj ledene trake od ceste. Adeeba je aljaško prostranstvo plašilo. Milijun i pol četvornih kilometara, a jedini ljudski trag civilizacije su ledena cesta i Transaljaški naftovod pored nje. Bili oni tehnološka čuda ili ne, Adeebu se nisu činili ni ljudskima ni civiliziranima. Na početku puta, razgovarao je s Yasmin o mehanici vožnje kamiona. Rekla je da je donekle upoznata s mehanikom kroz studij fizike, ali da se nije posebno zanimala za nju. Umjesto toga, izabrala je astrofiziku. Adeeb pomisli kako je žena koja studira astrofiziku jedna od definicija slobode. Većinu puta, međutim, nisu razgovarali, svakako ne o onome što ju muči i što ju je natjeralo da mu laže i dovlači ovo dijete na polarni krug usred zime. Pretpostavio je da mu se ne želi povjeriti, a ispitivati nije htio. Nadao se samo da joj može pomoći, otvori li mu se sama. Farovi su osvijetlili pet smreka na rubu ceste, bijelih od snijega i leda. Premda se radilo o stogodišnjim stablima, nisu bila viša od metra. Ovo je mjesto bilo preokrutno za rast. Čitao je nešto o sjevernoj Aljaski nakon svog prvog putovanja za Deadhorse i naftne bušotine u zaljevu Prudhoe, nadajući se da će već samim prepoznavanjem mjesta ona postati pitomija, nekako mekša, ali se dogodilo upravo suprotno. Sada je znao da se ledenoj cesti približava nekih tridesetak metara klizišta sa smrznutom zemljom i kamenjem i posušenim drvećem koje putuje brzinom od nekoliko centimetara na dan. Klizište je putovalo sve brže i brže, noseći sve pred sobom. Kao da je taj surovi teren, baš poput hladnoće, odlučio krenuti u napad. Ipak, od svih opasnosti na cesti i hladnoće i usamljenosti, najteže mu je padalo to što nema boja. Ili je sve bio bijeli snijeg pod njegovim farovima ili potpuni mrak. U ovom monokromatskom krajoliku žudio je za bojama kao što je žudio za toplinom. Sjetio se pjesnikinje Leyle Serahat Roshani i pitao se je li imala na umu usamljenog afganistanskog vozača kad je napisala stihove:


Gledam u zrcalo / ne bi li se pojavio znak / malen i zelen / i proglasio / vječnost proljeća. Ali on ovdje nikada nije ugledao ništa zeleno, a proljeće, kada dođe, bit će kratko. Ljubav prema poeziji, baš kao i znanje engleskoga, podarila mu je mati, učiteljica iz Zabula prije nego što su je Talibani prekinuli u naporima. Primijetio je da posljednjih pedeset kilometara Yasmin bulji kroz vjetrobran kao da nešto traži, a sa svakim kilometrom njezina napetost raste. Htio joj je reći da nikad ništa nije ugledao vani. Možda je previše pazio na cestu, ali je vjerovao da se nema što tražiti, nema što vidjeti tek jalovu pustoš od snijega i leda. Čak su se i vučji čopori koji čekaju u zasjedi, oni zbog kojih su vozači uvijek nosili sa sobom nabijene puške, doimali nestvarnima kao iz priča. Mimoišli su se s kamionom koji je išao u suprotnom smjeru prema Fairbanksu. Bljesak njegovih farova na trenutak je ispunio kabinu, osvijetlivši Ruby i Yasmin. Pogriješio je što ih je povezao sa sobom. Nije dobro promislio. Bio je previše sebičan da dobro promisli. Sad mu je bilo jasno da to nije učinio iz nekog viteštva, već is sebične potrebe za društvom na putu. Njegova glavobolja, koja ga je blago mučila u Fairbanksu, sada se pogoršala. Farovi su osvjetljavali tek nit ogromne divljine, ali dovoljno da Yasmin shvati koliko je gola i pusta. Matt joj je rekao da tu ide snimati film o divljim životinjama. Ispričao je Ruby sve o životinjskome svijetu zimi. Yasmin se već onda činilo da u najbolju ruku pretjeruje, ne bi li od Ruby sakrio pravi razlog za svoje izbivanje od kuće. Nikad ga nije suočila s time, jer je vjerovala da ih ta laž štiti od bolne istine, ne one koja se tiče Corazon - tada za nju još nije ni znala - već od istine da ga guši taj život u kući, da ga guši ona i da se mora maknuti. Preobziran da se formalno odvoji, previše zaljubljen u kćer da joj nanese bol, iskoristio je aljašku zimsku divljinu kao nužan bijeg u fikciju. Ta se fikcija sad razvlači pustopoljinom -kilometar za kilometrom - i napokon je pukla. Sjetila se podužih stanki tijekom telefonskog razgovora od prije osam dana, vremena potrebnog da njezine bijesne riječi dođu do njega


i njegovih da se vrate s druge strane zemaljske kugle: - Poljubio sam ju jer si mi nedostajala. To joj nije imalo smisla. Ali joj je sad bilo jasno zašto se vratio na Aljasku po ovoj zimi. Grozničavo se nadala da je u krivu. Ne zato što bi, ako zanemari onaj poljubac, to značilo da joj je Matt vjeran - iz perspektive života i smrti, to doista, i na njezino čuđenje, uopće nije bilo važno - već zato što je, ako joj je rekao istinu da ide snimati životinje na Aljaski, postojala stvarna šansa da se zadesio vani na snimanju u trenutku kad je izgorjelo selo, a to bi značilo da je sa sobom ponio svoju opremu za preživljavanje i da sad nije tamo negdje na ubojitoj hladnoći bez ikakve zaštite. Dva mjeseca prije njihove pletaće ekspedicije, zamolila ga je da ju dočeka na stanici u Cambridgeu. Kad ju je ugledao na peronu, imala je na sebi velingtonke i nosila veliku putnu torbu neobična oblika, a kasnije joj je priznao da se bojao kako ju neće uvijek bezrezervno voljeti. Na posljednjoj stanici vlaka u King’s Lynnu su uzeli zadnji lokalni autobus te večeri i vijugavom cestom stigli na obalu po mraku kao jedini putnici u pomorsko selo Cley. Išao je za njom po mokrom šljunku uz more koje se valjalo i povlačilo. - Gledaj - rekla mu je, pokazujući prema gore. Pogledao je prema ogromnom nebeskom svodu nad norfolškim morem. Neka se kozmička tegla sa šljokicama prevrnula i rasula po njemu. Izvadila je teleskop i tronožac iz putne torbe, zabila tronožac u šljunak i namjestila teleskop. - Pogledaj sad. Mislio je da će mu pokazati Mjesec izbliza, ili neki planet, da će vidjeti prstenove ili satelite ili što se već vrti oko planeta. Uopće nije bio spreman na ono što je ugledao. One tisuće zvijezda koje je vidio golim okom postale su stotine tisuća zvijezda, a bile su ondje cijelo to vrijeme. Zvijezde onkraj zvijezda. Zaspali su na prostirci prostrtoj po kvrgavom šljunku uz ritmično bubnjanje i uzdahe mora. Kad se probudila, zora je već obasjala nebo i sakrila zvijezde. Matt je bio budan. Dlanovima joj je obuhvatio lice. - Što je...? - upitala ga je. - Vidim te - rekao je, a činilo se kao da je ugledao zemlju nakon


preduga putovanja morem. Stisnula sam se uz mamu i osjećam kako joj srce stvarno brzo kuca, poput one rovčice koju je uhvatio Tronožac (makar ima samo tri noge, Tronožac ih zna uloviti). Znam da sad razmišlja o tati. Nije primijetila da sam budna, pa ju mogu promatrati. Gleda kroz prozor i grize usnu, kao da se suzdržava da ne zaplače. Imam osjećaj kao da ju špijuniram, pa se malo promeškoljim da zna da sam budna. Zagrli me poput harmonike. Nisam smjela zaspati. Mislila sam da će gospodin Azizi paziti na nju, ali on mora voziti kamion, a ne pozna mamu dovoljno da vidi kad je uznemirena. Odaju je stvari koje dosad nije činila, poput grizenja usana i suzdržavanja od plača. Mislim da ju brine scenarij broj jedan i da tata nema ništa sa sobom. Ali ja znam da će on biti okej. Njegovi prijatelji iz plemena Inupiaq su ga naučili kako da napravi aputiak, a to je neka vrsta iglua. Nije onaj veliki, sa sobama i svim tim, već onaj kakav prave kad idu u lov, privremeni, dok mama i ja ne dođemo po njega. Tako da sam sigurna da si je napravio aputiak i da nas sad čeka da dođemo. Rekao mi je da je unutra jako ugodno. - Kako to može biti kad je napravljen od SNIJEGA? - pitala sam ga. - Snijeg je sjajan izolator, s mnogo zračnih jastučića, pa ne da hladnoći da uđe. A toplina tvog vlastitog tijela ga drži toplim. - Toplim? - Toplim. A Inupiaqi ponekad koriste i qulliq, što je neka vrsta lampe i grijalice u jednom. To ti je kamena zdjela u kojoj zapale salo pa miriše na prženje. Hoćeš čuti još nešto zanimljivo? Dobro zna da uvijek hoću čuti nešto zanimljivo. - U kasno proljeće aputiak se jednostavno otopi. Iza njega ne ostane ni okvira, ni humka ni temelja. Ne ostane čak ni hrpice smeća koja stane u kantu ili košaru. Sve samo ode nazad u zemlju. Mi za neke stvari imamo samo svoje znakove. Tako za “aputiak” imamo slovo A, a zatim rukama ocrtamo obli krov. Tata je naučio znakove kad sam još bila beba. Kaže da mu je trebala cijela vječnost da nauči neki znak i onda bi ga pokazao meni, a meni je trebalo deset sekundi da ga naučim. Kaže da sam ja umjesto ustima, kao druge bebe, tepala rukama. Uvijek kad to priča usta razvuče u veeeliki osmijeh. Odmaknem se malo od mame da oslobodim ruke, pa joj kažem da je


tata sigurno napravio aputiak, što joj sročim prstima, jer mama ne zna tatin i moj znak za njega. Pokažem joj i taj poseban znak i kažem joj da su mu njegovi prijatelji pokazali kako se pravi i da je unutra jako ugodno. Mislim da ju je to oraspoložilo jer mi se smiješi. - Što misliš, je li Bosley okej? - pitam ju. Znak za Bosleyja je kad mašeš prstom kao repom, što svi u obitelji znaju da je poseban znak za Bosleyja. - Sigurno mu je jako lijepo. Gospođa F ga je razmazila - kaže mama. - Jesi li mu spakirala krevet? - Naravno. I sve njegove igračke. O Tronošcu ne moram brinuti, jer gospođa Buxton ga dođe nahraniti svaki dan. Mama kaže da je Tronožac kao tinejdžer koji jedva čeka da bude sam. Zamišljam ih sve kako udobno spavaju: Tronošca na kauču, gdje ne smije, Bosleyja u njegovom posebnom krevetu i tatu u svom aputiaku. Vani je sve prekriveno crnim čarobnjakovim plaštem, a iza njega su sve te životinje i ptice i ribe i kukci. Tamo je karibu i los i snježna sova i polarni zec i vidre, i svi su budni osim medvjeda koji spavaju zimski san u svojim jazbinama, ali se i oni miču i prevrću u snu, a pod ledom koji prekriva rijeke ima žaba koje su se sklonile na dno, jer je tamo najtoplije. Znam da sam čudna jer volim karibue i mošusna goveda. Tanya i ostale cure iz bande najviše vole ponije, a onda mačiće i štence. U redu je da ti se sviđaju i hrčci i zamorci. Karibui i polarne pčele smatrale bi se jednako čudnima kao i ja. A zapravo su superkul! Pomislili biste da pčela ne bi preživjela ni minute na ovoj hladnoći, ali ona drhti i njezini sitni mišići proizvode toplinu koja se zadržava ispod njezina toplog krzna. Meni najdraže životinje su riječne vidre, a njihovi mladunci sad imaju pet mjeseci. Tata ih je vidio kako se igraju lovice i još su se igrale i skrivača. Kunem se da je to istina! Tanya i njezina banda me ne bi voljele ni da čujem i da mogu razgovarati s njima. Ja ne volim sjajila za usne sa šljokicama ili opravice za lutke, a riječne vidre volim više od ponija. Mama me i dalje stišće uza se, malo prejako, ali mi ne smeta. Gledam kroz prozor na rub ceste umjesto daleko naprijed i pokušavam vidjeti čega sve ima. Mislim da polarne pčele sad hiberniraju ili su možda vani i lete pored nas. Moram napraviti neki zvuk jer me i mama i gospodin Azizi gledaju. Pokazujem prstom, pa gospodin Azizi provjerava da netko nije iza nas prije nego što zaustavi


kamion na samoj cesti, jer ionako neće nikoga zaustaviti. Malo ispred nas, na samome rubu ceste, snijeg i led svjetlucaju jer se nitko tuda ne vozi. Pod svjetlom fara izgledaju kao da su posuti dijamantnom prašinom. U tom svjetlucavom snijegu od dijamanata vidi se oblik krila, kao da je neki anđeo pao na njega i ostavio otisak krila, a možda je normalno sletio na noge, pa je onda odlučio leći na snijeg. - Što je to? - pita mama. Rukama napravim krila, što je znak za anđela, a to je kao da u ogledalu ocrtavam otiske krila u snijegu. Nasmiješim se tako da zna da se samo šalim da mislim na anđela. - Mislim da se radi o otiscima krila alpske kokoši. Tata mi je pokazao slike, zato znam. Alpska je kokoš kao anđeo, čak i bolja. Ali mama ne zna za alpske kokoši. - To ti je nevjerojatna ptica - kažem ja mami. - Ona ti prezimi na Aljaski. Perje joj zimi pobijeli tako da ju ne možeš vidjeti na snijegu. Jimmy bi sad rekao MRAKAČA, i zaista je tako. PREKRASNI su ti savršeni otisci krila u snijegu posutom dijamantima osvijetljenim farovima gospodina Azizija kao reflektorima, a uokolo sve mrak. Tata mi je ispričao da se alpske kokoši zalijeću u nanose snijega kad se žele odmoriti, tako da im grabežljiva ne vide otiske nogu. Riječi bez zvuka @Rijeci_Bez_Zvuka - 1m 657 sljedbenika MRAKAČA LIJEPO: kao da dodirneš crnu pjegu na gepardovom krznu; more limunade s pjenušavim valovima; otisci krila alpske kokoši u snijegu.


6. POGLAVLJE Četiri mjeseca nakon njihova prvog promatranja zvijezda na plaži kod Cleya, posjetila je s Mattom Močvare kod Speysidea. Bio je siječanj, bilo je vlažno i hladno i padala je sumorna kiša. Stajala je pored njega u čeki za promatranje ptica koja je vonjala po mokrim parkama. - To je dakle praćenje ptica? - pitala je. - Ili promatranje. - Zvuči jednako nastrano. Sve to skrivanje u čekama i motrenje kroz dvoglede. Nasmijao se, a onda joj pokazao divlju gusku i žutokljunog labuda koji prezimljavaju u ovim naplavljenim močvarama. Obožavala je njegovu strast i znanje i način na koji je ovu vlažnu šaku jada pretvorio u nešto sasvim drugo. Ispitivala ga je, željna znanja, željna da ju očaraju i šljuka i patka zviždara i crvenonoga prutka i veliki pozvizdač. Namjeravali su se vratiti ljeti da promatraju vivke. - Šta, tebe je tata jedne noći pronašao u kupusu? - pitao ju je. Tada ih je već bio upoznao, i oca i braću, i to na vlastito inzistiranje. - U granama murve. Leje kupusa daju samo američke lutke. - A tako. Udaš se za mene? Farovi kamiona osvijetlili su znak pored ceste: SAMO ZA VOZILA SOAGIL ENERGY. - Kamo vodio ovaj put? - upitala je Yasmin Adeeba. - Najvjerojatnije do bušotine - odgovorio je. - Sad već počinju frakirati unutrašnjost Aljaske. Ponekad naprave sporednu cestu od šljunka, a ponekad koriste rijeku. - A rijeke su smrznute? - ponovno će ona. - Da. Prirodna cesta od leda. Makar ga tu i tamo treba ojačati. Pogledala je na Adeebovu kartu okrenuvši je prema kabinskoj lampici. Na njoj nije bilo nikakve oznake ceste za Soagil Energy. Možda postoji riječna cesta za Anaktue. Pronašla je rijeku Alatnak, koja izvire južno u planinama Brooks i


izlijeva se u Arktički ocean na sjeveru. Četiristo šezdeset i pet kilometara na sjever od njihova trenutnog položaja rijeka Alatnak zavija prema cesti Dalton i zatim ide nekih pedeset kilometara sve do Anaktuea. Možda bi se moglo rijekom doći do Matta, ali ne može to tražiti od Adeeba. Barem ne zasada. Još mu nije priznala koje je njihovo pravo odrediste. Nije smislila kako ga uvjeriti da ih preveze do tamo i bio ju je strah da će ih odbiti -obzirno i s puno suosjećanja, ali ipak odbiti - a to joj je jedini način da dođe do Matta. - Udaš se za mene? - ponovio je pitanje, za slučaj da ga prvi put nije čula. - Morat ćeš pitati tatu, budući da sam njegovo vlasništvo i sve, prije nego što postanem tvoje. - Ali on te samo našao na stablu. A ako te lijepo zamolim? - Ne još - odgovorila je. Adeeb je opet u mraku retrovizora ugledao plavičasta svjetla iza njih. Uključio je radio, kao da traži vijesti i vremensku prognozu za svaki sat, ali je pravi razlog bio taj što su na radiju puštali klasičnu glazbu. Slušajući ju, Adeeb bi se u mislima vratio u djetinjstvo, u svoju rodnu kuću u Zabulu. Promatrao bi polje pored kuće, redove badema koji cvjetaju ružičastim cvjetovima u proljeće poput balerina. Promatrajući ga, Ruby primijeti da tapka prstima po volanu. Razmišljam o cvjetanju - objasni joj, izgovarajući polako svaku riječ. - I slušam Chopina. - Zatim svrne pogled nazad na cestu kao da je vjetrobran cvjetna ružičasta leća koju je stvorila glazba. Gospodin Azizi se okrenuo prema meni i rekao da sluša Chopina, kao da ja to razumijem. OSIM TOGA, ne pita me hoću li da pojača radio na JAKO GLASNO i ne pita me sviram li bubnjeve. Stvarno je Veličanstven taj gospodin Azizi! Većina ljudi misli da volim kad je GLASNO i kad BUBNJA, tako da mogu osjetiti vibracije, kao da ću im biti zahvalna ako zvuk ipak nekako dopre do mene takav kakav je. Stalno mi guraju u ruke bubnjarske štapove i kažu mi da lupim po nečemu (ali ne po njima!). To što je Evelyn Glennie glazbeni genij ne


znači da sam i ja samo zato što sam gluha. Misle da bih baš voljela naučiti svirati bubnjeve ili činele ili pling-ding-plong metalofon (Jimmy kaže da radi pling-ding-plong). Ali ja sam grozna u tome. Na zadnjem koncertu u školi morala sam svirati zračni metalofon5 - pred svim roditeljima. Tata je umirao od smijeha. Mama se trudila sakriti osmijeh, ali nije ni čudo, jer se nadala kako će mi se svidjeti udaraljke i da ću se uklopiti u orkestar i ići na putovanja i biti dio nečega (svijeta koji čuje, a u kojem ja lupam po nečemu u ritmu sa svim ostalima). Mama, lupati po nečemu ne znači uklopiti se - rekla sam joj (ono “uklopiti” sam joj pročitala s usana jer je to stalno govorila tati), a onda mi je bilo žao jer sam je rastužila. Odmah zatim u školu je došao svirač harfe da “nadahne buduće harfiste”, a ja zbog mame koja je bila prisutna nisam htjela raditi probleme, pa sam jedan dio koncerta držala ruku na harfi. Smetalo mi je to, ali sam je htjela usrećiti, pa sam samo stajala s rukom na harfi. Svi drugi su se dosađivali. Premještali se s noge na nogu, brbljali među sobom. Nijednog budućeg harfista na vidiku, ali je bilo zgodno. To nisu bile vibracije kao kod lupanja, već više kao krila koja mašu jako brzo, kao u kolibrića; tako brzo da ni ne vidiš da idu gore-dolje. Ili kao kad sam uzela u ruku onu rovčicu koju je ulovio Tronožac. Srce joj je lupalo superbrzo i bila je jako krhka, ali i tako živa. Ako već mogu birati instrument, onda bi to bila harfa. Nisam međutim sigurna da s takvim instrumentom možeš na putovanje s orkestrom, jer ne stane u bus. Mama i gospodin Azizi imaju ukočen izraz lica. Jako su koncentrirani i ne mislim da se radi o glazbi jer mama nikad nije spominjala da voli glazbu. Glavna vijest na radiju odnosila se na Anaktue. Premda je ton već bio dovoljno glasan, Yasmin se nagnula prema radiju da bolje čuje. - Ovdje u studiju imamo guvernerku Aljaske, Mary-Beth Jenston najavilaje radijska voditeljica - a na telefonskoj liniji nam se pridružio satnik David Grayling, vođa policijske spasilačke ekipe koja je bila u Anaktueu. Voditeljica je govorila neutralnim glasom, a Yasmin je pomislila kako bi vijesti trebalo čitati kao dramu, dati i glasom do znanja da se radi o ljudskim životima, da nečija žena sluša te vijesti, da je s njom u kamionu njihovo dijete na opasnoj cesti jer ju majka nije imala kome ostaviti na sigurnome.


- Satniče Grayling, prvo da pitam Vas, imate li najnovije spoznaje o situaciji u Anaktueu? To joj se događalo i kad je mama bila bolesna. Um bi joj se prebacio u neku suludu brzinu, neprekidno izbacujući komentare poput emocionalnog štita riječima, kojeg nije mogla isključiti. Čas bi iznjedrio okrutnu nadu, a čas tjeskobu. - Nažalost mogu tek potvrditi da je u požaru stradalo dvadeset i tri pripadnika plemena Inupiaq, uključujući troje djece - odgovorio je satnik Grayling. - Među stradalima je i jedan Britanac, koji je snimao film o divljini. O događaju smo obavijestili svu rodbinu. Yasmin primijeti da ju Adeeb promatra i tek onda shvati da su joj i lice i dlanovi mokri od znoja. Adeebu je bilo potpuno jasno da je Yasmin uznemirena i da to pokušava sakriti. Smanjio je grijanje. - Nije li to neobično, satniče Grayling, da požar tako brzo bukne? upitala je radijska voditeljica. - Požar je zahvatio zalihe goriva za motorne saonice i dizela za generator, što je dovelo do eksplozije - odgovorio je Grayling. - To je svakako moglo u kratkom vremenu dovesti do razornog požara. - Ali, što ga je izazvalo? Tamo na snijegu gorivo se sigurno ne može tek tako zapaliti? - Vrlo je vjerojatno da je do požara i manje eksplozije došlo u nekoj od kuća - pojasnio je Grayling. - Vjerujemo da se radi o plinskoj grijalici ili štednjaku uslijed greške na elektrici ili nemara, a vatra se zatim proširila na gorivo za motorne saonice i dizel za generator, što je dovelo do velike eksplozije. - Ali zar Vam se ne čini sumnjivim da cijelo selo nestane u požaru na minus trideset i pet? - Ne - odgovorio je Grayling. - Kao što sam upravo rekao, takve se stvari događaju ako kuhate na bocama iz kojih curi plin i ako držite zalihe goriva preblizu kućama. Već smo upozoravali lokalno stanovništvo i naseljenike diljem Aljaske da spremaju gorivo barem dvadeset metara od kuća. Molim i vaše slušatelje da to učine. - Hvala Vam na javljanju, satniče Grayling. Sada ćemo se obratiti guvernerki Jenston. - Dobra večer. Željela bih izraziti svoju iskrenu sućut obiteljima i prijateljima žrtava ove strašne tragedije.


- Hvala Vam što ste se odazvali pozivu da dođete u našu emisiju. - Hvala Vama na prilici da budem ovdje. - Možete li mi pomoći oko nekih činjenica vezanih uz Anaktue? upitala je voditeljica, i dalje ravnodušnim glasom. - Leži li Anaktue, tj. sada već možemo govoriti u prošlom vremenu, na stotinama tisuća barela nafte iz škriljevca? - Doista ne vidim zašto je to važno - odgovorila je guvernerka. - Imala sam prilike vidjeti izvještaj geologa - nastavila je voditeljica. -Zemljište ispod Anaktuea ima tri sloja škriljevca, stijene iz koje se crpe ogromne količine nafte i plina i prostiru se sve do zaljeva Prudhoe i rijeke Kuparuk. - Došla sam ovdje izraziti sućut svojim sugrađanima, a ne razgovarati o geologiji. - Nisu li mnoge naftne kompanije specijalizirane za hidrauličko frakturiranje, uključujući Soagil Energy Incorporated htjele frakirati zemljište u okolici i ispod Anaktuea? - To nema apsolutno nikakve veze s ovom strašnom tragedijom. - Nije li istina da je Soagil Energy htio postaviti dvadeset i dvije bušotine u radijusu od manje od kilometra oko sela? - To nema nikakve veze s... - A kad su stanovnici odbili tu mogućnost, nije li ih Soagil Energy pokušao natjerati da dopuste eksploataciju - nije se predavala voditeljica. - Nitko nikoga ni na što nije tjerao - odgovorilaje guvernerka. - Mi smo sto posto podržali njihovu odluku. Mi duboko poštujemo lokalno stanovništvo plemena Inupiaq i činimo sve da ih podržimo u njihovom načinu života. Mi nismo kao ostatak SAD-a da odvodimo Prvi narod u rezervate. Mi poštujemo njihovo pravo da žive i love na svojoj vjekovnoj zemlji. Samo činimo sve što možemo da im pomognemo. U planu je bilo postavljanje novih generatora u Anaktueu, a stanovnicima su podijeljeni kuponi za hranu i dobili su neograničeno pravo na lov. - Vi ste članica upravnog odbora jedne od naftnih kompanija koje se bave hidrauličkim frakturiranjem, zar ne? - Povukla sam se iz odbora kad sam izabrana za guvernerku, ali sam ponosna na svoje članstvo i to što i dalje pružam potporu ovim kompanijama. Rudarske kompanije, uključujući kompanije koje se bave hidrauličkim frakturiranjem nisu zlikovci već poslodavci. Oni daju kruh u ruke lokalnom stanovništvu Aljaske, uključujući pripadnike plemena Inupiaq. A svi stanovnici Aljaske, uključujući pleme Inupiaq, imaju


koristi od mineralnoga bogatstva naše države kroz Stalni aljaški fond. Svi mi uživamo u godišnjoj dividendi od dobiti na ulaganja u rudarske dionice. Energetske tvrtke su zalog naše budućnosti. Osim toga, zahvaljujući njima američki su domovi obasjani svjetlom. - Ona je iznosila manje od tisuću dolara. - Molim? - Prošlogodišnja dividenda. Devetsto dolara. Ne baš puno u usporedbi s milijunima koje ostvaruju energetske kompanije. Maloprije ste rekli “mi”, guvernerko. To i, citiram: “Mi smo sto posto podržali njihovu odluku”. Jeste li pritom mislili na sebe i vladu Aljaske ili na sebe i ostatak uprave Soagil Energy? - Kao što sam rekla, ja više nisam članica uprave. Ali sam isto tako rekla da su rudarske kompanije dobre za Aljasku i ostatak Amerike. - I što sada, guvernerko Jenston? Hoće li Soagil Energy dobiti prava na frakiranje zemljišta stanovnika Anaktuea? - Koliko znam, Soagil Energy je odustao od svojih interesa na ovom području. Iz poštovanja prema stanovnicima sela. - A što je s ostalim kompanijama koje se bave frakiranjem? - To ne znam, ali pretpostavljam da će se ostale naftne kompanije povesti za primjerom Soagil Energvja. Gledajte, ako već tražite zlikovca, onda ga tražite drugdje. Jedine osobe koje se ponašaju kao kriminalci u energetskom biznisu su takozvani eko-ratnici. Ti su ljudi već ranije znali sabotirati bušotine i rezervoare kondenzata, znali su pucati na cjevovode. I, usput budi rečeno, ono propucavanje je dovelo do izlijevanja četvrt milijuna galona sirove nafte i umalo do ekološke katastrofe. Uopće ne sumnjam da će jednoga dana podmetnuti požar i pokušati okriviti hidrauličko frakturiranje, premda je poznata činjenica da hidrauličko frakturiranje dosad nije izazvalo nijedan požar, niti jedan, čak i kad tekućina prolazi kroz nečije dvorište, što sigurno nije slučaj u Aljaski. Mama i gospodin Azizi cijelo vrijeme ne otvaraju usta, što znači da šute, ali gospodin Azizi stalno pogledava na mamu. Ona se uopće ne miče. Cijelo tijelo joj je napeto, kao da bi joj, da pomakne samo malo bradu, nešto promaklo, što god to bilo. Mislim da to ima veze s tatom. Povučem ju za rukav i ona se okrene. Ne kaže mi ništa u početku, ali ja znam da razmišlja hoće li mi reći ili ne, a ja ne želim da zaboravi da smo mi tim, ja i mama, i da mi mora


reći. Poslije vijesti uslijedila je lokalna vremenska prognoza, koju je Yasmin čula tek ovlaš. - Na radiju su rekli vremensku prognozu - kazala je kćeri. - Sprema se oluja, ali još nisu sigurni kada. Mrzila je kad se služi Rubynom gluhoćom da od nje skriva istinu. Ona i Matt to nikad nisu činili, nikad nisu odvraćali lica od nje da im ne može čitati s usana. Bolje da pročita riječi koje ju mogu povrijediti ili da šute nego da iskorištavaju njezinu gluhoću. Ovo s prognozom, međutim, nije bila potpuna laž. - Stići ćemo do tate prije oluje, zar ne? - pitala je Ruby. - Aha. Sigurna sam u to. - Jesi li već rekla gospodinu Aziziju? - nastavi Ruby. - Još nisam. Doručak u vlažnoj sobi s tankim zidovima pansiona u Speysideu. Zvala je Russelova djevojka. Osuđen je na pet godina za dilanje. Yasmin se brzo spakirala i rekla Mattu da ne ide s njom, da je to vjerojatno najjednostavnije i najbolje. Ali Matt je ipak pošao s njom. Vlak za London se njihao, a ona je gledala kroz prozor. Smeđa polja puna kišnih lokava polako su ustupala mjesto gradskome sivilu. Osjećala je toplinu njegova tijela. Ne, nije on bio njezin oslonac u uobičajenom smislu. Taj put nije s njome posjetio Russela, kao ni mnogo puta kasnije, niti je s njom posjetio dom u kojem su joj smjestili oca. Nije joj davao savjete niti ju hrabrio riječima. Ali stajao bi vani i čekao ju, često noseći sa sobom teleskop u autu, bocu vina u prtljažniku i vreće za spavanje na plaži. Neumorno joj je davao do znanja da njezina prošlost ne znači i nesretnu budućnost.


7. POGLAVLJE Prelazili su mostom preko beskrajno široke, zamrznute rijeke Yukon. Most je stajao na betonskim stupovima, ali se u onome mraku nije vidjelo gdje završavaju. Adeeb je znao za otiske stopala dinosaura na obalama Yukona, koji su ostali sačuvani i fosilizirani u blatu. Bilo mu je lakše zamisliti ta prethistorijska bića kako tumaraju ispod njih nego bilo koju živuću životinju. Plavičasta svjetla kao da su malo zaostala za njima. Neću da mama opet čuje nešto na radiju ili preko radija za dojavljivanje gospodina Azizija, a da ja o tome saznam tek kasnije. Zato ću upotrijebiti svoju “Čaroliju glasa”. Tako to zovemo, kao da kažem: “Tada, čujem i govorim!”. Radi se o programu koji imam na laptopu, a pretvara glas u riječi na ekranu. To je čarobni dio, a budući da je ekran upaljen, to je i moje tajno oružje, s kojim mogu čuti i u mraku. Makar, nije uvijek zgodno nositi laptop sa sobom. Osim toga, ne radi kad govori puno ljudi jer zbrčka sve glasove. Ali ako je samo jedna osoba, onda stvar radi, pa mogu zamisliti kako mi neki dečko u mraku guguće o ljubavi, a ja ga natjeram da pričeka dok ne izvadim laptop iz svoje ogromne ženske torbe. To je šala! Nemam takvu torbu i nemam dečka. IMAM DESET GODINA i mislim da je stvarno blesavo da klinci u četvrtom razredu imaju dečke ili ženske torbice. Nečarobni dio je što program pretvara moje tipkanje u glas. Puno mi se više sviđa kad netko pročita što sam napisala, pa glas iz stroja koristim samo kad je velika frka. Kad sam ga dobila, mogla sam izabrati glas koji hoću, kao što je i mama kad je dobila svoj satelitski navigator, pa jezik, pa hoćeš li američki ili britanski engleski, pa muški ili ženski glas, mladi ili stariji (što mama nema na navigatoru). Znam da glasovi dječaka postanu dublji kad malo odrastu, ali sam uvijek mislila da glasovi djevojčica ostanu isti. Tata mi je rekao da glas mlade osobe zvuči jasno kao praporac, kao da lupkaš žličicom po metalnom čajniku. S godinama glas postane dublji, ali kad ostariš postane krhak i


lomljiv, kao da je od finog porculana. Ljudi iz “Čarolije glasa” ne govore tako starim glasovima jer valjda misle da nitko ne želi zvučati kao fini porculan, ali ja mislim da bi to moglo biti baš kul da zvučiš kao vaza iz dinastije Ming. Kad sam birala svoj glas, mislila sam kako bi bilo zabavno da zvučim kao američki muškarac. Budući da to ionako nije moj glas, mislila sam da bih tako samo naglasila da nije, ali se mama činila jako uzrujanom kad ga je čula, a to nije ono što sam htjela. Pa sam glas promijenila u onaj djevojke iz Velike Britanije. Jimmyja poznajem otkad smo bili bebe, i on je naučio jako puno znakova, a da toga uopće nije bio svjestan. Kako bilo, ja i Jimmy smo onda kad smo bili prijatelji - imali svoje omiljene riječi poput “kornjače”. Koja čudna riječ. Pa bi jedno drugome govorili “kornjača” i tako se smijali da bi Jimmy prdnuo, pa smo to zvali prdabavno. Jednom nam je omiljena riječ bila “isprazno”. Cijeli smo dan proveli govoreći da je sve isprazno -ljudi, banane, wc-role, šiljila. Rekao je da riječ “isprazno” dolazi od toga kad isprazniš usisivač, koji je pun mrvica i mucica. Znala sam da ta riječ znači da nema ničega unutra, jer mi je mama tako rekla, ali mi se Jimmyjeva vreća s mucicama više sviđala. Tog sam istog tjedna izabrala glas britanske djevojke, a Jimmy, koji je JEDINA osoba kojoj sam dopuštala da ga čuje osim mame i tate, je rekao da djevojka zvuči isprazno. Tako da kad god pokrenem taj program znam da zvučim kao vreća od usisivača s mucicama. Ali želim zahvaliti gospodinu Aziziju što nas je povezao, a ne mogu zamoliti mamu da to učini u moje ime jer će mi reći “SVOJIM RIJEČIMA, RUBY”, što znači da moram govoriti ustima, a to je još gore nego da koristim “Čaroliju glasa”. Osim toga - a to je onaj dio s velikom frkom želim ga zamoliti da nas odveze sve do Deadhorsea. Kad su na radiju izvještavali o Anaktueu, Adeeb je u kabini osjetio Yasmininu napetost. Nije mu se činilo vjerojatnim da je u srodstvu ili prijateljica sa seljanima, ali mu se onaj dio s britanskim snimateljem divljine činio smislenim. Već je na početku puta primijetio dva vjenčana prstena na njezinoj ruci, pa je pretpostavio da joj je muž umro. Nije znao gdje se Anaktue točno nalazi, ali je pretpostavio da je negdje blizu polarnoga kruga. Možda je ovo bila neka vrsta hodočašća nje i Ruby na mjesto gdje je čovjek umro. A onda je čuo neobičan elektronički glas: - Hvala Vam što ste nas


povezli. - Pogledao je prema Ruby i vidio da nešto tipka. - Jako mi je drago da jesam - odgovorio je polako i vidio svoje riječi kako niču na ekranu. - I hvala Vam što ste mi laptop povezali sa satelitskim prijamnikom. Trebao bi naučiti znakovni jezik. Cijeli bi ga svijet trebao naučiti. U njemu nema stranog naglaska koji te obilježava, a ako želiš prekinuti grubosti koje ti upućuju, samo se okreneš na drugu stranu ili zatvoriš oči. A kad bi svi znali znakovni jezik, kad bi ga on znao, tada ova sjajna djevojčica ne bi morala koristiti čudan glas iz stroja već samo svoje ruke. Premda ga baš i ne bi mogao koristiti i pratiti što mu pokazuje dok vozi. - To znači da mi tata može poslati e-mail - čuo je elektronički glas i vidio Ruby kako je razvukla usta u široki osmijeh. Znači da joj je otac živ i da je njegova pretpostavka da se radi o britanskom filmašu kriva. Međutim, Yasmin i Ruby si nešto pokazuju i očito su napete, a Ruby izgleda sve uznemirenija. Radio je ponovno svirao klasičnu glazbu. Adeeb je lupkao u ritmu prstom po volanu, praveći se kao da ne primjećuje njihovu tihu svađu. Nakon deset taktova konverzacija je završila. Ruby je izgledala nesretno, a Yasmin još napetijom. Osim toga, izgledala je iscrpljeno. - Hoćete li malo odspavati? - upitao ju je. - Ova dionica nije tako loša, a ja ću Vas probuditi kad stignemo blizu odmorišta s kafićem. Majka i djevojčica razmijene poglede, bez pokazivanja znakova. - Hvala Vam - odgovori ona. Bio je uvjeren da je zažmirila, samo da ju ništa više ne pita. - Hoćeš da ti kažem nešto zanimljivo o Aljaski? - upitao je Ruby, a njegove su se riječi pojavile na ekranu. - Da - čuo je opet onaj neobičan glas. - Aljasku su Rusi prodali Amerikancima. - Koliko je koštala? - Oko deset centi po hektaru. - To nije mnogo. - Nije. Ne moraš im svaku večer držati sat iz povijesti, znala bi mu reći Visha kao da ga moli. Ali su dečki baš htjeli da im priča. Pa nisu mu valjda samo htjeli udovoljiti, premali su bili za to. - Mislim da je naziv Dalton za cestu predosadan, zar ne? - rekao je. Kad pomisliš kako su ju samo mogli nazvati. - Cesta vlaka strave? - predložila je.


- Cesta vlaka strave rolerkostera? - Cesta vlaka strave rolerkostera na ledu. - Upravo tako. Ima toliko dobrih imena, a oni ju zovu po čovjeku imena James Dalton. A znaš li ti što je on učinio? - Što? - Postavio je špijunske satelite oko cijeloga arktičkog kruga, tako da upozore Ameriku ako ju netko napada. Vjerojatno Rusi koji hoće vratiti svoju zemlju. Nasmiješila se, i to mu je bilo drago. Pitao se, međutim, je li to bio razlog zašto mu se sjeverna Aljaska činila toliko surovom. Nije se radilo samo o neljudskoj hladnoći, turobnosti i mraku. Ovo je mjesto bilo divlji zapad na kojem doseljenici ne postavljaju ukrug kola već špijunske satelite. Guvernerka je govorila o eko-teroristima, ali je Adeeb čuo da je čovjek koji je pucao na cjevovod bio običan pijani kriminalac i ništa više. Oni su se međutim bojali i napada običnih terorista, ljudi koji su vjerojatno jako sličili na njega. Čuo je za planove da se duž ceste Dalton postave kontrolni punktovi i angažiraju posebne protuterorističke jedinice kako bi čuvale jednu od najvećih infrastrukturnih vrijednosti u Americi. I što bi onda pomislili da njega, afganistanskog izbjeglicu, zaustave na nekom od tih punktova? Jedino što je u životu raznio bio je dječji balon, ali tko bi mu vjerovao na riječ? Već je otprije naučio da ne ide u šetnje prirodom s ruksakom na leđima, niti da nosi napuhanu jaknu. - Znaš li zašto je cjevovod postavljen ovako visoko? - pitala ga je Ruby preko računala. Pored ceste protezao se cjevovod postavljen na visoke stupce. Primijetio je da se smješka i bilo mu je jasno da uživa u ulozi ispitivača koji zna odgovor. Isti su bili i njegovi dečki. - Nemam pojma. Znaš li ti? - Zato da se ispod njega mogu provući karibui kad migriraju - rekla je - jer tako ne moraju mijenjati put kojim su išli tisućama godina. Adeeb pomisli kako za karibue ne postoje špijunski sateliti i kontrolni punktovi. - Ali tata kaže da frakiranje tjera neke ptice da sele na krivu stranu, pa se izgube. Nitko još nije shvatio zašto se to događa. - To je baš tužno. - Da. Gledala je kroz prozor svojim ogromnim zelenim očima koje su se jedva nazirale pod kabinskom lampicom. Izgledala je kao u transu. Vani je stvarno nevjerojatno, zar ne? - rekla je. Da joj nije vidio oči,


pomislio bi da se šali. - Da budem iskren, nisam baš lud za ovim vani - rekao je. Da ovisi o njemu, vratio bi tu zemlju Rusima gratis. - Premalo je tu boja za moj ukus - nastavio je. - Sjećaš se kako sam maloprije slušao Chopina? - Da. - Pomaže mi da se zamislim negdje drugdje. - Gdje ima cvijeća? - Da. I na drugim mjestima. - Naučio se prepoznavati ljepote u svom novome domu u Oregonu. - Kad je sunčano, iziđem u park, a tamo su orasi, ogromni orasi, a ne kao ova sićušna drvca ovdje. Kada ljeti zalazi sunce, lišće na vrhovima njihovih krošnji promijeni boju iz zelene u žutu, kao da se pretvori u zlato. Mama kaže da ne može reći gospodinu Aziziju kamo stvarno želimo ići. Obećala je da će mu sama reći, i to uskoro. Zato mu pričam o mome drveću doma, kao što je on meni pričao o svom. - Ljeti - kažem mu svojom “Čarolijom glasa” - vani je još uvijek dan kad idem u krevet. Kroz prozor vidim drveće. Ne znam koje je vrste, ali je jako visoko i dodiruje se granama. Ne vidim im donji dio ni vrhove, samo sredinu. Samo grane obrasle lišćem. Ponekad zamišljam da ono između grana nije zrak već voda, pa plivam kroz njih i izvijam se da prođem kroz obasjane prolaze između lišća. Nikome još nisam rekla za to moje plivanje kroz drveće, ali mi je on rekao za svoje orahe, pa mislim da je osjećaj sličan. A i lijepo je sjetiti ih se, naših zelenih ljetnih krošnji, jer je stvarno čudno stalno biti u mraku. Evo novih riječi na ekranu: - Koju muziku najviše voliš? Nitko me NIKAD to nije pitao. Kao da je to najgluplje pitanje na svijetu. Možda je mislio na bubnjeve, ili metalofon. - Rahmanjinovljev drugi koncert za klavir - kažem mu. - Brahmsa i Beatlese. “Čarolija glasa” zna ova imena jer sam ih već rekla, ali samo sebi i nikome drugome. Gospodin Azizi kimne glavom kao da ga to uopće ne čudi. - A kako bi bilo da malo odspavaš? - pita. - Izgledaš mi jako umorno. Istina je, jako sam pospana. Kao da mi je san za leđima i sad će me


oteti tako što će mi baciti deku preko glave i odvući me. - Ne brini, ja ću ti pričuvati mamu - kaže on, a ja kimnem i zatvorim oči, ali sam previše napeta da zaspem, makar me san otima pod debelom dekom. Zato mislim na Brahmsovu prvu simfoniju, jer mi ponekad pomogne zaspati. S njime me upoznala gospođa Branebury, učiteljica koja je organizirala onaj koncert s harfom. Održala je sat samo za mene prošlo polugodište. Rekla je da je naučila neke osnove znakovnog jezika, pa mi nije trebao prevoditelj, što mi se jako sviđa jer je smiješno kad je potrebno dvoje odraslih za mene samu. Gospođa Branebury je sigurno marljivo učila znakovni jezik. Puno mi je toga napisala na papiru, ali je i puno toga rekla znakovima. Rekla je da vidi kako mi se ne sviđaju udaraljke i da je zračni metalofon (taj dio je napisala) bio “zabavan, ali ne i dugoročno glazbeno rješenje”. A onda mi je rekla da glazba nije samo ritam, ako me to brine. A je, brinulo me je. Rekla je da je glazba i kadenca i melodija i harmonije i visoke i duboke note. Rekla je da glazba crta slike i priča priče i da svatko može zamisliti vlastitu. Rekla je da će mi ispričati svoju priču u slikama o Brahmsovoj prvoj simfoniji, a da joj ja onda mogu ispričati svoju ako želim. Rekla je da je to veličanstveno glazbeno djelo, pa da ona vidi planine s mnogo grmljavine, koja je prekrasna i strašna istovremeno. Hoću li ja sad probati? Rekla sam joj da bili prije zamislila bojni brod u oluji, a ne planine, jer mislim da je bojni brod uzbudljiviji. A ona mi je pokazala: - Hvala ti, Ruby. Odsada ću i ja vidjeti tu sliku. Mama ponekad kaže “velik kao bojni brod”. Ne znam nikoga drugog da tako govori. I tako razmišljam o Brahmsovoj prvoj simfoniji i vidim taj veliki bojni brod, siv i silan, kako se probija kroz divovske valove, a iznad njega vise svi ti mrki oblaci koji izgledaju kao vojska koja okuplja svu svoju snagu na rubu neba. Vidim i nekoliko galebova koji rade što galebovi normalno rade, ganjaju brod, pa onda odlete visoko u nebo. Galebovi su visoke note, one koje proizvodi pisak na puhaćim instrumentima, jer sliči na trsku u kojoj neke ptice žive. Dok smo još bih prijatelji pitala sam Jimmyja koja mu se muzika najviše sviđa, osim popa, jer je on jako muzikalan i uči svirati klavir i čelo, pa mi je rekao Rahmanjinovljev drugi koncert za klavir. Rekao mi je da zvuči kao da hvataš vjetar srebrnim lasom. A ja mislim da me je morao voljeti da mi kaže takvo što.


8. POGLAVLJE Snijeg je napadao s obje strane ceste, sužujući ju na jednu traku. Yasmin je imala osjećaj da će ih mrak progutati. Dvaput je umalo zaspala, ali se uspjela natjerati da ostane budna. Čula je Adeeba kako s Ruby razgovara o glazbi, pa se trgnula, jer joj se to učinilo bezosjećajnim. Ali Ruby mu je odgovorila na onoj groznoj spravi i Yasmin je ostala bez daha. Ruby je sada spavala, pa ju nije mogla pitati što sve zna o toj glazbi. U posljednje dvije godine Ruby nikome nije dopustila da ju čuje kako govori. Odlučno bi to odbila svaki put. Yasmin je pokušala sve i stalno joj je visjela za vratom, mada se zbog toga mrzila i bila je bijesna na Matta što ide linijom manjeg otpora i pušta ju na miru. Jedan za drugim, svi su logopedi nalijetali na isti zid šutnje. Jedan od njih uspio je pridobiti Ruby da se registrira na Twitter, i svaki put kad bi tvitala Yasmin bi osjetila bol u srcu jer, eto, sad hoće razgovarati sa strancima. Bila je sigurna da bi imala prijatelje, samo kad bi znala govoriti ustima. Dirnulo ju je kad je Ruby rukama uobličila anđeoska krila. Vozeći se kroz ovu tamu, razmišljala je o znaku za zoru, krugu uobličenom palcem i kažiprstom koji izranja iz ruke koja glumi horizont. Jasno se sjeća Rubyna uzbuđenja nakon sata engleskog za napredne. - Učili smo o onomatopeji! -obznanila joj je Ruby čim ju je dočekala pred školom. Yasmin nije bilo jasno zašto joj se lice toliko ozarilo zbog “riječi koje zvuče kao stvari koje opisuju”. - Znakovni jezik je cijelo vrijeme onomatopeja, mama. Vizualna onomatopeja! Bilo je to pravo prosvjetljenje za nju. Međutim, većina ljudi, gotovo svi, ne poznaju znakovni jezik, pa koliko god bio lijep i vizualno onomatopejski znak za “anđela”, Ruby mora naučiti izgovoriti tu riječ uz pomoć nepca, usta, jezika i usana. Nije Yasmin toliko bilo stalo da Ruby nauči govoriti koliko da je se čuje. - Jeste li dobro? - tiho ju upita Adeeb, znajući da je budna. Učinilo joj se da ima nečega namjernog u tome što ne gleda u nju


već pred sebe, premda joj je bilo jasno da mora paziti na cestu dok vozi. - Vaš muž, je li to on bio u Anaktueu? Glas mu je bio blag, što ju je zbog njezinih laži samo učinilo napetijom. - Da - odgovorila je. - Filmaš koji snima život u divljini? - upitao je Adeeb. Rubyn je programčić za prepoznavanje glasa i dalje bio uključen i njegove su se riječi pojavile na ekranu. Yasmin je zaklopila laptop. - On nije mrtav. U forsiranom joj se glasu čuo strah. - Ali ga nitko ne traži - nastavila je. - Požar je sve progutao, pa se nema kamo skloniti. U najbolju ruku u šator, a možda čak ni to, a možda je i ozlijeđen. Ovdje je minus dvadeset i dva Celzijeva stupnja, a tamo je mnogo hladnije i ne znam koliko će još izdržati. Adeeb nije znao što bi rekao ili učinio. Policajac je na radiju rekao da je filmaš mrtav. - Policija... - zaustio je. - Varaju se - prekinula ga je. - Hoćete li nas povesti do Deadhorsea? Tamo ćemo uzeti avion za Anaktue. Do Deadhorsea se trebalo voziti još gotovo petsto kilometara. - Prema sjeveru cesta je sve opasnija - rekao je. - Poslije odmorišta s kafićem, kamo uskoro stižemo, nema ničega sljedećih sto kilometara sve do Coldfoota. Nekih šest kilometara niže je jedno seoce koje se zove Wiseman, ali nije na cesti Dalton već se silazi s nje nekih pet kilometara, a ta je cesta zatvorena već tjednima. Poslije toga je dvjesto četrdeset kilometara ničega, gore od ničega. Nema nikakve bolnice ili prve pomoći. Pokvari li se kamion i uhvati nas oluja, nećemo nikoga moći pozvati upomoć jer nitko neće moći do nas. - Volimo ga. Yasmin primijeti da Adeeb pogledava na Ruby, koja je spavala. - Ona i njezin otac su povezani na poseban način. Ne znam kako bih to opisala. Bez njega ona bi se potpuno pogubila. Adeeb kimne, i Yasmin pomisli da mu ta bol gubitka roditelja nije strana, taj užas, ti valovi užasa koji samo dolaze i ništa ih ne može zaustaviti. - Najradije bih da ju nisam povela sa sobom, da to nisam morala, ali


nisam imala izbora. Adeeb je osjetio veliko divljenje prema njezinoj odlučnosti i ljubavi prema mužu i prema njezinoj hrabrosti. A i sam se mogao uvjeriti koliko obožava i štiti svoje dijete. Bio je svjestan da se nije olako upustila u ovu avanturu. Ipak... - Da se radi o Vašoj ženi - rekla je - što biste učinili? Sve mu je bilo jasno. Naravno da bi se povezao sa strancem ne mareći koliko je opasno na putu, dečki bi bili s njim ako moraju i ne bi stao sve dok ju ne nađe. Ništa ga ne bi moglo odgovoriti od toga. Prema prognozi, oluja bi trebala doći tek nakon što oni stignu u Deadhorse. Njegova se glavobolja nije pogoršala, premda ju uzrokuje briga koju uvijek osjeća kad vozi ovom cestom. Adeeb je bio jedan od onih iskusnih vozača, možda i najoprezniji među njima, jer je sam morao brinuti za svoj kamion, a usto je i po prirodi bio neurotičan. Ako ih itko može tamo odvesti bez opasnosti, to je bio on. - Provjerit ću najnoviju vremensku prognozu - rekao je. - Ako stižemo u Deadhorse prije oluje, odvest ću vas tamo. - Hvala Vam. Nasmiješio joj se. - Jako biste se svidjeli mojoj mami - rekao je. Što bi ona mislila o ženi koja je studirala astrofiziku? Koja bi s djetetom putovala sjevernom Aljaskom po zimi zbog ljubavi prema mužu? Digla bi ruke u zrak tako da bi joj zazveckale narukvice, raširenih očiju u čudu. Umrla je tri mjeseca prije nego što su napustili Afganistan i došli u SAD tražiti azil. Da je bila živa, mislila bi da je zato što traži azil lud poput likova iz Dickensovih romana. I ne bi mnogo pogriješila, s obzirom na to kako su se odnosili prema njemu onda kad se nisu bojali da će ih raznijeti bombom. Njegovoj bi majci to bilo nezamislivo. Stali smo, i upaljeno je veliko kabinsko svjetlo. Odmah sam otvorila “Čaroliju glasa”. Mama gospodinu Aziziju pokazuje kartu i razgovaraju o Anaktueu. Znači da mu je rekla i da je gospodin Azizi pristao! Znala sam da hoće! A mama sad izgleda drukčije. Mama kaže da za nekih tristotinjak kilometara rijeka zavija skoro do ceste. Prati rijeku prstom na karti. - I onda ide na sjever nekih pedeset i pet kilometara sve do Anaktuea. - Prst joj lagano dotakne Anaktue, kao da je dragulj. Gospodin Azizi kaže da je trebalo sagraditi cestu koja spaja rijeku i cestu Dalton. A rijeka-cesta koju smo prešli


služila je naftnoj kompaniji, pa su sigurno provjerili je li sigurna. Bilo bi preopasno da mi idemo rijekom- cestom koju nitko nije provjerio. I stalno govori “mi” i “nas”, pa sam sretna jer čak i ako ne možemo voziti rijekom i ići prečicom, on će nam već nekako pomoći da dođemo do tate. Kaže da ćemo se zaustaviti kod kafića i uzeti zalihe hrane i vode. Sada znam da će sve biti u redu, pa zaklopim oči da ponovo zaspem. Sve što je Matt trebao učiniti je reći “Hoćeš li...?” da Yasmin zna kraj i kaže mu “Ne još”. On bi se pobunio da ju je samo htio pitati “Hoćeš li... mi dodati pivo / prestati toliko bučiti / pogledati ovo prekrasno nebo / prestati otimati pokrivač / me poljubiti”, ali su ga mjesta gdje su se nalazili uvijek odavala, i svaki put kad su bili na pikniku na plaži ili pili kavu u čeki ili buljili u noćno nebo, plavo ili bilo kakvo drugo, i gotovo uvijek kad su vodili ljubav, ona je znala da će ju pitati “Hoćeš li... ?” Njezino “ne još” ga ne bi shrvalo; ne bi ga čak ni razočaralo. Prošla su ga ljubavna iskustva učinila otpornim, tako da nije obraćao pažnju na odbijanje. Vjerovao je da ga prvo želi bolje upoznati, što je bilo u redu. Morala je saznati sve o osobi za koju će se udati prije nego što se obaveže za cijeli život, ne shvaćajući da je stvar upravo obrnuta. Znala je da se želi udati za njega još od onog trenutka kad joj je lice obuhvatio dlanovima i rekao “Vidim te”. Željela je da učini baš to, da ju gleda u oči i kaže joj da zna to što vidi. Bojala se međutim da to nije moguće. Adeeb je zaustavio kamion na parkiralištu pored kafića Portakabin dok je Ruby još spavala. Kafić je ove zime otvorio mladi vozač kamiona kojemu je poznata potreba vozača za malo društva prije nastavka dugog i samotnog putovanja na sjever odnosno za mjestom gdje će razmijeniti svoje ratne priče na povratku kući u Fairbanks. Vraćajući se kući, Adeeb se nikad nije zaustavljao. Dobro bi mu došao odmor od vožnje. Posljednjih osam kilometara mu se počelo mutiti pred očima. Očito je bio umorniji nego što si je htio priznati. Pitao se da li da iziđe iz kamiona, ali to bi mu samo pogoršalo glavobolju. Kad bi jeli sladoled, njegovi bi dečki znali zajaukati “Smrz’o mi se mozak!”, hvatajući se rukama za glavu. Hladnoća je loša za glavobolju. Na parkiralištu su se nalazila dva kamiona Soagil Energyja koja su


prevozila cijevi, jedna cisterna FBF-ja i tri Am-Fuelsova kamiona s montažnim kućama. Sudeći po kućama, koje su izgledale kao da su neko vrijeme bile na Aljaski, Adeeb je pretpostavio da se Am-Fuelsovi kamioni vraćaju u Fairbanks. Pretpostavka se pokazala točnom, jer dok se parkirao, u kamione su sjeli vozači i odvezli se u smjeru Fairbanksa. Rekao je Yasmin da će on paziti na Ruby dok ona obavi WC i kupi hranu. Prije nego što iziđe iz kamiona, Yasmin je navukla svoju polarnu parku i masku za lice i rukavice. Pa ipak, hladnoća ju je presjekla. Imala je osjećaj kao da je uronila u jezero, a ne izišla na zrak. Nosnice joj je ispunio miris hladnoće i shvatila je da se zapravo radi o nedostatku bilo kakvog mirisa. Pitala se je li to zato što joj dišni putovi ne rade kako treba - osjetila je naime kako joj se smrzavaju nosne dlačice - ili zato što na ovoj hladnoći nema tih molekula koje će lebdjeti zrakom. U kafiću je bilo toplije, s oštrim vonjem kave i znoja. Unutra su za dva plastična stola sjedili kamiondžije, i vidjeli su se tragovi njihovih čizama na podu. Yasmin je bila svjesna njihovih pogleda dok je kupovala napitke i sendviče od sramežljivog mladića za pultom. Dok joj je spremao robu u vrećicu, pitala ga je za informacije o Anaktueu. Možda ovdje nešto znaju o njemu. - Mislite na ono mjesto koje je bilo na vijestima? Ono selo plemena Inupiaq koje je izgorjelo? Kažu da su držali gorivo odmah pored kuća. Kamiondžija s ogromnom trbušinom okrene se prema njoj. - Ne nalazi li se to mjesto na velikom ležištu škriljevačke nafte? Muškarac za drugim stolom se pak okrenuo njemu i oni započnu razgovor: - Čuo sam da su svima podijelili MacBook Air laptope samo da mogu pročitati dokumentaciju o Soagilu. - I ja sam to čuo - dodao je drugi muškarac. - I to da su mogli dobiti sto hiljada. Dovoljno da si kupe cijelo kurčevo stado karibua. - Svejedno im nisu htjeli dopustiti frakiranje? - pitala je Yasmin. - Tako je - odgovorio je jedan. Onaj sramežljivi mladić se radije obratio kamiondžijama nego Yasmin. - Prije par mjeseci sam sreo jednog momka iz plemena Inupiaq koji je živio u Anaktueu, ali je radio na Soagilovim bušotinama u zaljevu Prudhoe. Kaže da bi ga otpustili da njegovi iz obitelji ne potpišu. Pogledao je uokolo, iznenađen brzinom svoga jezika.


- Znači, oni rade na bušotinama u Prudhoeu da zarade nešto gotovine? - pitala je Yasmin, samo da nastavi razgovor. - Aha, mnogi još love za hranu i dosta su samostalni, ali im treba novac za motorne saonice, gorivo i slično. Pa onda zimi rade. - Guvernerka je rekla da naftne kompanije neće frakirati u Anaktueu, sad kad se ovo dogodilo - nastavila je Yasmin. - Iz poštovanja prema seljanima. Čovjek s trbušinom se nagnuo naprijed. - Aha. Baš tako. A turisti se dolaze sunčati na Aljasku. Uto su se zalupila ulazna vrata i Yasmin se okrenula. Bila je to Ruby, sva u suzama, očajničkog izraza na licu, raskopčane parke. Dotrčala joj je i stala ju vući prema vratima. Yasmin primijeti da su kamiondžije krenuli za njima. Jedan je Ruby zakopčao parku i navukao masku, da ju zaštiti od hladnoće. Jedino što je dobro navukla bile su rukavice. Kad su došli do kabine, vidjeli su da se Adeeb savio preko volana, gotovo u nesvijesti. Dva su ga vozača uspjela izvaditi iz kabine i uvesti u kafić. Adeebu se smračilo pred očima i nije se nikako mogao sabrati, a onda mu se zavrtjelo i nije mogao progutati slinu. Osjetio je dječje ruke kako ga grle, ali se sjetio da su mu dečki tisućama kilometara daleko. Pokušao je otvoriti usta, ali nije mogao govoriti. Sjetio se je zašto mrzi ovu ledenu cestu. Zašto mu ulijeva strah u kosti. Zato što je to bio njegov kraj - turobna cesta u mračno ništavilo. Zato je žudio za bojom. A onda su ga obuhvatile neke mnogo snažnije ruke i iščupale ga na hladnoću. Zatim je opet bilo toplije. Obraćala mu se neka žena. Nadao se da je Visha. Rekla mu je da ide u bolnicu u Fairbanks, da će ga odvesti neki vozač. Ali Fairbanks je u krivom smjeru. Onda se sjetio one vitke, elegantne žene i njezine curice i znao što će učiniti. Moraju upozoriti na olujne vjetrove i ubojitu hladnoću i reći joj da im prijeti opasnost od lavine, čak i kad se kamion kreće, i da je čovjek nesretna raščetvorena živina čak i kad se nalazi u grdosiji od četrdeset tona na osamnaest kotača. Da je preopasno za nju i djevojčicu. Sve je to htio reći, ali nije mogao otvoriti usta. Čuo ju je kako mu govori da mu je u jaknu stavila ček za slučaj da se nešto dogodi s kamionom, da mu pokrije troškove. Onda je osjetio


njezine usne na čelu, ili mu se barem tako učinilo, kao da ga je poljubila. Sjetio se svoje nježne, pametne i hrabre majke. Majke koja zveckala narukvicama kad je uzbuđena, njezine blagosti, njezine poezije, koju su Talibani batinama istjerali iz razreda. Odrastao je mrzeći Talibane jednakim žarom kakvim je ljubio poeziju. Bilo mu je potpuno prirodno da postane prevoditelj za američku vojsku. Ali nije razmišljao o posljedicama. Morali su brzo pobjeći. Bilo mu je lakše jer je majka već bila mrtva, pa ju nije morao ostaviti. Grozno je da ti je drago što ti je mater mrtva. Oko njega su se skupili muškarci zabrinutih izraza na grubim licima. Ipak su ljubazni i nude mu utočište. Probudila sam se jer se gospodin Azizi skoro prevalio preko mene. Bio je tako bijel u licu, a oči su mu bile zatvorene. Utipkala sam u “Čaroliju glasa” da se probudi, ali nije čuo, a ja nisam mogla pojačati laptop. Pokušala sam vikati, pokušavajući osjetiti vibracije zvuka u grlu kako me učila logopedica, ali nije pomagalo, a nisam znala je li to zbog mene jer ne mogu glasno govoriti ustima ili zato što me nije mogao čuti. Onda sam ga zagrlila i pokušala se uspraviti, pokušala mu pomoći, ali nisam imala snage. Brzo sam navukla parku i rukavice, ali nisam mogla zakopčati parku. Otvorila sam vrata, koja su stvarno teška, i otrčala da pronađem mamu. Dva čovjeka nose gospodina Azizija u kamion, a jedan nosi deku i sad ga je omotao njome. Imam osjećaj kao da smo do maloprije stoljećima bili sami nas troje, ja i mama i gospodin Azizi, a sad više nismo, a ljudi za koje bih pomislila da su grubi jer tako izgledaju, uopće nisu takvi, nimalo. Kamion s gospodinom Azizijem sad odlazi. Vraća se u Fairbanks. Mama kaže da će on biti okej čim dođe u bolnicu. Misli da je imao manji moždani udar, ali se oporavlja. Ja mislim da je u pravu jer je prije nego što je otišao podigao ruku kao da bi mi mahnuo, a to nije bio u stanju kad je bio sa mnom u kamionu, pa mislim da se već pomalo oporavlja. Na parkiralištu nema svjetla. Tako je hladno, kao da je led okovao sve oko mene ogromnim rukama. Mama mi je rekla da ju čekam u kafiću, ali ja hoću biti sigurna da je gospodin Azizi dobro. Stražnja svjetla na kamionu u kojem je sad su crvena, i ja ih pratim pogledom sve dok ne nestanu u mraku. Uopće nisam pomislila na tatu. Mislila sam na gospodina Azizija, a ne na tatu. Na tatu isto moram


misliti. Više na tatu, jer gospodin Azizi će sad biti dobro, otići će u bolnicu i sad je u toploj kabini, umotan u vunenu deku, dok je moj tata možda sam i ne znam ima li deku. I moramo ga naći. Ali kako ćemo to učiniti bez gospodina Azizija? Vratili smo se u kafić da se zgrijemo, ostali vozači i mama i ja, pa čekam da mama zamoli nekoga da nas odveze do tate. Ustala sam da joj mogu čitati s usana. Kaže im da čekamo svoju turističku grupu s kojom ćemo nastaviti za polarni krug. Pa zašto to govori? Jedan vozač izgleda kao da joj ne vjeruje, pa ju nešto pita, a ona nešto odgovara i on sad izgleda kao da joj vjeruje. Vozači odlaze i ja potrčim za njima na onu hladnoću jer nas netko od njih mora odvesti do tate. Mama trči za mnom. Hvata me i ne da mi dalje. Obgrlivši Ruby rukama, Yasmin je promatrala kamion kojeg vozi onaj čovjek s trbušinom kako napušta parkiralište i priključuje se na cestu u smjeru juga. Ostali vozači su upalili svjetla prije polaska. Svi su joj rekli da se vraćaju kući. Mora nekako nastaviti do Matta, ali kako da zamoli te ljude koji se vraćaju kući da povezu i Ruby sa sobom? U glavi joj se ponavljalo retoričko pitanje kako da ostavi Ruby na brigu nekom strancu kad Ruby ne zna zamoliti za pomoć? Ne bi mogla nazvati ni vlastitu mamu da ju treba. Ne bi ni ona nju mogla nazvati da provjeri je li sve u redu? Ruby je morala ostati s njom. Odlaze svi kamioni, par za parom crvenih svjetala odlazi nazad otkud su oni upravo stigli. Zato znači mama nikog nije pitala da ih poveze do tate. Ostao je samo kamion gospodina Azizija. Sad kad su nestala sva kamionska svjetla, vani se čini još hladnije. Čovjek u kafiću je ostao unutra, a mi smo vani same. Mama se popne na stepenište kamiona gospodina Azizija i pruži mi ruku da se popnem za njom. Kabina mu nije zaključana, pa mama uđe i ja za njom, pa zatvorimo vrata. Gospodin Azizi je ostavio ključeve, i ona skine rukavice i pokrene motor. Lica nam zapuhne topli zrak. Skinem svoje velike rukavice da mogu tipkati. Na laptopu mi je i dalje otvorena “Čarolija glasa”, još otkad sam pokušala probuditi gospodina Azizija.


- Kako ćemo doći do tate? Mama sjedi na mjestu gospodina Azizija i povlači neku polugu, pa njezino sjedište skoči naprijed. - Ja ću nas odvesti - kaže mama. Mislim da se šali, ali već pali svjetla. Mama doma vozi Toyotu Auris, koja je prilično mala i jedva ima mjesta za nabavku u supermarketu, a sad kaže da će voziti DREADNAUTUS MEGATRON kamion s cijelom kućom na sebi. To joj uopće nije slično. Obično je prava cjepidlaka i pedant oko stvari kao što su peglanje moje školske uniforme ili pisanja zadaće na vrijeme ili da je sve uvijek uredno. Lice joj ima neki izraz koji još nisam vidjela, kao da to više nije moja mama. Sad ubacuje u brzinu, i ja se smijem jer ćemo vidjeti tatu, sad odmah! Možda se od vežemo sve do Anaktuea i onda će tata vidjeti mamu kako vozi i mislit će da je ona stvarno nevjerojatna! Mama veličanstvena! - Tata neće vjerovati svojim očima - kažem joj razjapivši usta u a! jer se to ne može reći “Čarolijom glasa”. - Hoće li se gospodin Azizi ljutiti što smo mu uzele kamion? - pitam ju. - Mislim da će razumjeti - kaže mama. Yasmin provjeri je li Ruby zavezana, pa pritisne nogom pedalu od gasa ispruživši se koliko god može da ju dohvati, čak i sa sjedištem do kraja pomaknutim naprijed. Izveze se s parkirališta i iziđe na cestu Dalton u pravcu sjevera. To je samo cesta. Do Deadhorsea je samo petsto kilometara. Ja to mogu, razmišljala je. Ovo je posebno prilagođeni kamion s grijanjem goriva i alkoholom u zračnim kočnicama i s posebnim filtrima, a Yasmin nije bila nepoznata mehanika same vožnje kamiona. Znala je da je Adeeb u Fairbanksu natočio dovoljno goriva da stignu do Deadhorsea. Nisu imale telefon, onaj satelitski je ostao kod Adeeba, ali su i dalje imale satelitski prijamnik povezan s Rubynim laptopom, dakle i internet, a imale su i radio za dojavljivanje. Vlasnik kafića bio je jedina osoba koja ju je mogla vidjeti da uzima kamion, ali je bila prilično sigurna da nije čak ni pogledao kroz prozor, s obzirom na to da nije izišao ni kad se odvijala sva ona drama s


Adeebom. Kamion je pripadao Adeebu, pa nije postojala prijevoznička tvrtka koja bi ga tražila. Možda joj čak uspije da isporuči montažnu kuću do odredišta u Deadhorseu prije nego što njezini vlasnici shvate da je slučajno uzela i nju. Ako je uopće moguće zamisliti da netko slučajno uzme cijelu montažnu kuću. Očito da je moguće. Treba biti realistična. Samo je pitanje vremena kad će netko primijetiti i prijaviti ju policiji. Policija će ju uhapsiti zbog krađe kamiona i robe ili za vožnju bez odgovarajuće dozvole ili već za neki drugi prekršaj, a da ih je prekršila barem nekoliko, u to nije bilo sumnje. To si ne može dozvoliti. Barem dok ne stigne do Matta. Onda neka ju hapse, trpaju u zatvore, rade što hoće. Samo da stigne do njega. Zaručili su se dvije godine nakon što ju je prvi put zaprosio. Dan ranije bila je s njime u njegovom stanu pored rijeke, kojeg su mu roditelji pomogli kupiti. Oni su bili praktični, razumni pravnici, pravi pripadnici srednje klase, i Yasmin je smatrala da su sjajni, ali je svejedno zadirkivala Matta: - Znači i tebe su našli među granama duda? - Bila je to izvrsna godina za dud. Toga su subotnjeg jutra šetali pločnikom posutim lišćem. Na zidovima nije bilo grafita niti policijskih poziva svjedocima da se jave. Jedina je smetnja bila buka aviona koji su slijetali na Heathrow. Kupili su si užinu u dućanu s delikatesama i hodali prema kiosku s novinama kad se neki auto - od onih kakvi ovdje ne pripadaju: jeftin i izubijan - survao niz usku cestu, a za njim dojurile policijske sirene. Auto se dokoturao do pločnika ravno prema Yasmin, a Matt ju je odgurnuo, postavivši se između nje i automobila. Srećom, najvećim je dijelom dohvatio stup ulične rasvjete, tako da se Matt izvukao tek sa slomljenim ramenom i napuklim rebrima. Sutradan je Yasmin u džepu njegove jakne pronašla zaručnički prsten koji je stalno nosio sa sobom. Mirisao je na mentol bombone i cigarete i, što je čudno, na tintu penkale. I stavila ga je na ruku. Svi su mislili da je razlog tome Mattov junački čin, poput onoga kad je Albert zaustavio metak namijenjen kraljici Viktoriji i dobio mjesto za svoj stol do njezina. U prvoj godini braka pratila ga je na njegovom prvom snimanju, a on bi s njom obilazio promatračnice i dijelio njezin zanos i trudio se


razumjeti o čemu govori u svojoj doktorskoj disertaciji. U tome su stanu pored rijeke tulumarili s prijateljima do kasno u noć, vodili ljubav, budni se rano ujutro za posao. A onda je došao novi posao i ona je zatrudnjela, i činilo se kao da im je život ispunjen do maksimuma. Yasmin je tada imala osjećaj da je njihova ljubav narasla i zgusnula se poput metalne kugle u središtu Zemlje, šest i pol tisuća kilometara ispod pločnika i plaža i močvara kojima su hodali. Ta je ljubav bila njezino sidro. I više nije lebdjela kao usamljeno perce.


9. POGLAVLJE Prvih nekoliko kilometara nosili su ju adrenalin i drskost i valjda osjećaj pustolovnosti, ali kako ih je sve više gutala nepregledna polarna divljina, Yasmin je sve više osjećala strah i nervozu. Čekalo ju je gotovo petsto kilometara leda po kome je morala upravljati ovim ogromnim vozilom. Upravo je izvezla jedan oštar zavoj, kad su ju iznenada iz onog crnila zaslijepili farovi kamiona koji je išao ravno u njih tom jedinom trakom na cesti. Desno od njih bila je provalija. Čula je Ruby kako pušta neki glas poput vriska. Čula je i oštar zvuk grebanja metala o metal, i kamion se stresao, ali je onaj drugi ipak nekako prošao pored njih. Puls joj je jurio poput divlje životinje. Pored nje, Ruby je povraćala. Vozač joj se javio na radio, glas mu je kuhao od bijesa. - Tko si ti, idiote? Zašto nisi javio svoj položaj na radiju. Tome radio služi. Yasmin je čula Adeeba kako javlja svoj položaj na radio, ali je zaboravila i sama to učiniti. Okrenula se prema Ruby. - Žao mi je, ljubavi. Stat ćemo čim nađemo gdje, pa ćeš se presvući. Mislila sam da će nas taj ogromenjski kamion pogoditi, pa mi je pozlilo i sad smrdi u kabini. Otvorim prozore samo malčice i unutra se sjuri ledeni zrak poput osa. Vidim pored ceste veliku čistinu. Mama skrene na nju i upali svjetlo u kabini da se možemo bolje vidjeti. Dohvati moj kovčeg, koji je na krevetu iznad naših sjedišta. - Stvarno mi je žao - kaže. - Moja greška. Daj da te presvučemo. Grijači upuhuju topli zrak. Nisam skinula donje rublje jer je ono okej, ali ću morati obući onaj novi kombinezon od felpe koji tata zove “vuneni medo”. Sreća je da se mama sjetila ponijeti rezervni. Ona uvijek pazi na te stvari. - Ako hoćeš na putnu tutu, sad je najbolji trenutak - kaže mama. Makar se radi samo o mami, nekako mi je neugodno. Ona navlači


skijaške hlače i parku preko svega drugog. - Mislim da ćemo morati zamoliti policiju da ode po tatu - kažem joj, jer da je onaj ogromenjski kamion udario u nas, ne bi bilo nikoga da dođe po tatu. To s policijom joj nisam prije htjela spominjati jer sam mislila da će mama otići po njega i da će on onda shvatiti koliko ga voli, jer ja znam da ga voli, ali on to možda i ne vidi jer je jako ljuta na njega. Ako ništa drugo, uvijek mu možemo reći da smo pokušale. Nije mamina krivica što se gospodin Azizi razbolio, pa smo morali nazvati policiju. A tata će i dalje znati da ga voli. Mama nikad nije vozila ovako veliki kamion. Znam da je superpametna, ali ovo je zaista teško voziti. - Ne možemo zvati policiju da ode po tatu - kaže mama. - Ali oni će prije stići do njega. Vjerojatno imaju i helikopter ili avion i... - Oni misle da je tata poginuo u požaru. Vani je crno. Sve je crno. Kao da mi je netko stavio na glavu crnu plastičnu vreću. - Policija je u krivu, Ruby. Hoću da me tata zagrli i brblja sa mnom i pročita mi priču i da mi kaže da ću jednoga dana imati hrpu prijatelja, zato jer će me bolje upoznati. - Život ti je pomalo nalik na brod, i ponekad ti se može činiti da ploviš sama, ali zapravo nisi, jer sam ja s tobom. Mama isto tako. A onda ćeš jednoga dana imati cijelu posadu prijatelja i vlastitu obitelj. Bit ćeš poput prekooceanskog broda, poput Queen Mary. Ali ja samo hoću tatu. - Tata nije mrtav - pokaže mi mama rukama, baš u trenutku kad joj ja pokažem isto: - Tata nije mrtav. - Znak za mrtav je kad uperiš prste kao da su pištolj, pa izgleda kao da pucamo jedna u drugu. Sada plačem. Pokušavam da ne plačem. Nije istina ono što sam rekla o pokazivanju rukama u isto vrijeme. Ona je ipak pokazala malo prije mene. - Mi ćemo otići po njega, jel’ da mama? Ruby se sav užas od pomisli na gubitak oca vidio na licu. - Da - odgovorila joj je Yasmin. - Otići ćemo po tatu. Ali ćemo ovaj put biti puno pažljivije i javljati svoj položaj na radiju.


Stavila je svoje zaštitne naočale i navukla polarne rukavice preko podrukavice i izišla, brzo zatvarajući vrata za sobom da se kabina ne ohladi. Kako je samo mogla biti tako glupa, tako nepromišljena? Dovela je Ruby u opasnost bez ikakve potrebe. Odsada će držati uključen radio za dojavljivanje i raditi sve što i Adeeb. Mama je izašla baciti moju smrdljivu odjeću, a ja tati pišem e-mail. Prima: Matthew.Alfredson@mac.com Predmet: JAVI SE! Šalje: Ruby.Alfredson@hotmail.co.uk Dragi tata, Molim te javi se molim te. Napiši bilo što. Da znamo da si O. K.. Mama i ja dolazimo po tebe kamionom. Voli te ogromenjski tvoj Kljunašić

Yasmin je ostavila prednje farove da gore, osvijetlivši tako ovo priručno parkiralište. Koliko je bizarno da se nalazi ovdje u ovoj snježnoj divljim. Ugledala je znak “POLARNI KRUG”. Znači, to bi moralo biti mjesto kamo turisti dolaze ljeti, makar je sumnjala da ih bude mnogo na ovom mjestu. Već godinama nije razmišljala o svemiru, ali ovdje ga je bilo nemoguće ignorirati, tu gdje zemljopisna širina označava ulaz na kapu svijeta. Stavila je Rubynu ispovraćanu odjeću u kantu za smeće. Zbog nje se toliko prepala. Rubyna ranjivost potpuno ju je razgolitila i Yasmin se sjetila koliko je izgledala bespomoćno kad se rodila. Koliko je bila prestravljena da se neće moći brinuti o njoj, da je potpuno nesposobna za to. A kad su joj rekli da je beba gluha, samo se još više prepala. U onom mraku ovo joj se sjećanje odvrtjelo kao na kino-platnu. Cijelo jedno desetljeće joj to nije palo ni na pamet, a činilo joj se kao da se netom dogodilo. Yasmin je uvijek pratio osjećaj da vrijeme nije pravocrtno, već da se svija unazad, tako da sadašnji osjećaji imaju svoje blizance u prošlosti. Kasna je noć. Yasmin u spavaćoj sobi hrani dva tjedna staru Ruby.


Kosa joj je paperjasta, a tijelo još koma, još se nije istegnulo. Matt spava u krevetu pored njih. Yasmin razmakne zavjese i pogleda kroz prozor. Zbog svjetlosnog zagađenja u gradu zvijezde su blijede i napreže se da ih vidi. Sjetivši se majke, odjednom osjeti oštar bol i strese se, uplašivši Ruby, koja stane mahati svojim ručicama i nožicama poput morske zvijezde. Pritisne Ruby uza se i promatraju kako svoje minijaturne prste obavija oko palca. Rastvori svoju kućnu haljinu i obgrli ju njome, dok joj prastara bol poput koščeve kose para svoj put u sadašnjost. Ne može si pomoći. Tu u polarnome mraku ispod ništice sjetila se mekoće svoje vunene kućne haljine, kapi mlijeka na Rubynoj bradi dok ju je uljuljkivala u san, Mattova ujednačenog disanja i osjećaja da pluta nekamo sve dalje i dalje od sreće i sigurnosti, odvezana i bez sidra, a Matt je više ne može vratiti. Dotaknem maminu parku, kao da sam dotakla kockice leda. - Jesi okej? - pita me i ja kimnem, ali nisam okej jer tata nije odgovorio na e-mail. - Ti si moja hrabra cura - kaže mi mama. Onda skine rukavicu i podrukavicu i pruži ruku prema mojoj, pa ju nježno stisne. Kao da mi prstima želi reći nešto lijepo i bez riječi. To me obično oraspoloži. Čak i kad se u školi događaju grozne stvari, kao kad se djeca prave da mi nešto govore da vide hoću li ih prozrijeti, mama me pokupi iz škole i drži me za ruku na putu do kuće, i ja se osjećam bolje. Ne potpuno bolje, ali okej, jer sad idemo kući i ne moram više razmišljati o tome. Osjećam kako mi se njezino prstenje malo utisnulo u dlan. Yasmin uključi radio za dojavljivanje, pa se odlučno pripremi za nastavak vožnje u mraku. Izveze kamion s parkirališta za posjetitelje polarnog kruga i krene prema sjeveru. - Mogu pogledati tvoje mailove, mama? - upita ju Ruby svojom “Čarolijom glasa”. - Možda ti se tata javio. - Nije, mila. - Ali možda je od nekoga posudio laptop. On da svojim prijateljima da koriste njegov terminal, pa možda ima na laptopu pravi softver. A terminal je sigurno ponio sa sobom.


- Provjerila sam mailove prije nego što smo krenuli. Dok su čekale da krenu iz Fairbanksa u Adeebovom kamionu, pregledala je ulazni pretinac za poštu, ali naravno da nije bilo ničega od Matta. Ostale je poruke sve prebacila u pretinac za smeće. Dotada nije ni primjećivala koliko bi vremena trošila na stvari koje su zapravo bile smeće. - Ali otada je prošlo puno sati, mama. Mogu li? - To nam neće pomoći. - Molim te? - Okej. Pristala je samo zato jer joj Ruby neće povjerovati dok ne vidi i sama. Upravo su se popele na vrh jedne strmine. Nije imala pojma do kuda se spušta jer je podnožje bilo obavijeno tamom. Krenula se spuštati po ledu, i makar bi najradije puzala sve do dna i stiskala kočnicu, bila je svjesna da mora dovoljno ubrzati da bi se mogla uspeti na drugu stranu, a ne odsklizati unatrag. Svako klizanje unatrag je opasno. I tako, dok je vozila strmom nizbrdicom, prisiljavajući se da ide brže nego što bi htjela, sjetila se Mattova lica koje ju promatra dok pegla ubruse, razdraženog i tužnog. Zatim je naglo okrenuo glavu na drugu stranu. On je kućanske poslove smatrao apsurdnima i nepotrebnim, ne shvaćajući da se ne radi o peglanju, pranju, zdravoj prehrani, već o stvaranju reda, o stabilnosti, o osjećaju sigurnosti koji je imao uporište u sitnim stvarima poput ispeglanih prugastih ubrusa. Prvo ju je zezao da se pretvorila u spoj Marte Stewart i gospođe Tiggy- Winkle, u novo kućno božanstvo, a onda je postao ozbiljan i zabrinut. Predložio joj je da će se on brinuti za Ruby, tako da ona može nastaviti s poslijedoktorskim studijem iz astrofizike, ali je Yasmin htjela da ona brine o Ruby i više nije gledala u zvijezde. Jednom joj je rekao da je to neka njezina vrsta kompenzacije za Rubynu gluhoću, ali to nije bila istina i naljutilo ju je što tako misli. U mraku je čula njihove svađe, gomilu sitnih svađa razdvojenih šutnjom. Većinu vremena bila je toliko ljuta na njega, i to zbog beznačajnih stvari. Sad kad se sjeti sebe, ta joj je ljutnja bila kao neki bezličan plašt preko njezine samoće. Nije se radilo o njezinoj staroj usamljenosti koju je osjećala nakon majčine smrti niti o odrasloj inačici te usamljenosti, već o drugačijoj, okrutnijoj usamljenosti.


I dalje su se spuštale niz strminu kad je Yasmin pomislila da su postigle pravu brzinu, ako ne i malo veću od toga, pa je pritisnula kočnicu. Umjesto da uspori, kamion kao da je padao. Pritisnula je kočnicu jače, uzalud, jer je četrdesetotonaš samo dobio na momentu, ubojitom zakonu fizike zbog kojeg su ubrzavale. Ustala je i pritisnula pedalu kočnice svom snagom, ali kao da se ništa nije dogodilo. Kamion je bio izvan kontrole, a ona svjesna njegova ubrzanja. Ili će prevaliti brdo ili se razbiti, mislila je. Dohvatila je radijski dojavljivač i viknula u njega: - Ne mogu se zaustaviti! - S druge strane javio joj se smireni glas: - Pumpaj. Pumpaj kočnicu. Pritisnula je pedalu kočnice, pa pustila, pa ponovno pritisnula, pa opet. Kamion je usporio. Usta su joj se osušila od straha. Vrativši kontrolu nad vozilom uspjela se uspeti na drugu stranu padine. Za to vrijeme Ruby se pokušavala ulogirati u njezin e-mail i uopće nije bila svjesna opasnosti. Mirni glas na radiju se ponovno javio: - Gospođo, jeste li dobro? - Jesam. Hvala Vam. - Glas joj je bio napet. - Morate osušiti kočnice, ili Vam neće raditi. - Hvala Vam - ponovila je. Ponovila bi to sto puta nepoznatoj osobi, ako treba. - Nema na čemu. Učinio joj se poznatim taj razgovijetan, miran glas. Nije li to onaj kamiondžija iz jednog od dvorišta koja su posjetile, koji ih nije htio povesti. Sad joj je bilo jasno zašto su joj se kamiondžije i dispečeri nasmijali u lice kad je zamolila da povezu nju i Ruby ovom cestom. Zapravo su reagirali sasvim pošteno i, reklo bi se, pristojno. Nisu bili ni okrutni ni bezobzirni, već samo realistični. - Čuvajte se na cesti, okej? - Hoću, hvala. Onda se još jedan glas javio na radiju: - S kim to razgovaraš, Coby? - Nismo se još upoznali - odgovorio je vozač Coby svojim odmjerenim, uviđavnim glasom - ali sudeći po naglasku, pretpostavljam da se radi o Engleskinji, pa pretpostavljam da je to ona gospođa koja je popodne tražila prijevoz za Deadhorse...? Yasmin je šutjela. - Je li Vam netko iznajmio kamion? - upitao je Coby prigušeno se smijuljeći. - Tko bi to pomislio? - Valjda ima dozvolu? - pitao je drugi kamiondžija. - Morala bi odgovorio je Coby.


Ne znajući što bi rekla, Yasmin je šutjela, i to je pojasnilo stvar. - Isuse Kriste - rekao je drugi vozač. - Ako niste obučeni za vožnju kamiona, odmah se zaustavite na nekom sigurnom mjestu. Čujete li me, gospođo? - Zamislila ga je s vatrenom crvenom kosom i pjegicama na licu, ljutog i zabrinutog, ali ne i agresivnog. - Ja moram stići do Deadhorsea. Nestao mi je muž i moram ga pronaći. - Nije li to posao policije? - upitao je Coby. Yasmin ne odgovori. - Stradat ćete na ovoj cesti - rekao je vatreni, crvenokosi vozač. - Ili ćete ubiti nekoga. Morate se zaustaviti. - Ne - odlučno će Yasmin. - Sve dok ne nađem muža. - Gospođo, ne razumijete - nije se dao crvenokosi. - Vi ste opasnost na cesti, za sebe i za nas ostale. Izazvat ćete nesreću. Ili će Vam se kamion pokvariti i sve ćete nas zaglaviti na cesti sad kad dolazi oluja. A i to je opasno. - Žao mi je, stvarno. Ali netko mora stići do mog muža, a jedino sam ostala ja. - Činite mi se kao žena-zmaj - javi se Coby svojim uviđavnim glasom. -Najmanje što možemo učiniti je dovesti Vas do Deadhorsea u jednom komadu. Gdje se nalazite? Yasmin pogleda na oznaku pored ceste na kojoj su pisale milje od početka ceste Dalton. - Miljokaz 117 - rekla je. - Najbolje da Vas odmah upoznam s osnovnim pravilima na cesti rekao je Coby. - Prije svega, veći kamion ima prednost. Šta Vi vozite? Nije mu htjela priznati da vozi Adeebov kamion, da ga zapravo nije unajmila, jer bi to značilo da je potpisala i neke papire i osiguranje. - Četrdesetotonaša, osamnaest kotača - rekla je, ponovivši ono što joj je rekao Adeeb. - Okej, to je veliki kamion, ali ima i većih na cesti i morate im pustiti prednost. Osim toga, prednost imaju oni koji idu na sjever. Neka Vam farovi i štop-svjetla budu uvijek čisti od snijega i prljavštine. Svako toliko trebate stati i očistiti ih. Što sam zaboravio? - Nikad se ne zaustavljajte na nepreglednom mjestu - dodao je crvenokosi vozač. - Na mostovima, zavojima, vrhu brda. Stalno gledajte u retrovizor, i ako je netko iza Vas, nemojte naglo kočiti. - Ako se kamion pokvari, maknite se s ceste i upalite signalnu raketu. Na radiju se javi i treći glas: - Imate li pušku? I taj joj je glas bio poznat, ali se nije mogla sjetiti otkuda. Nije toliko poznavala američke naglaske da bi ih mogla i povezati s licem.


- Nemam. - Okej. Ako se kamion pokvari, ostanite u kabini, vidite li vukove. Ja ih dosada još nisam vidio. - Stalno pratite vremensku prognozu - rekao je Coby. - Naš dispečer nas stalno obavještava o promjenama i ja ću Vam ih prenositi preko radija, može? Prema nama ide jak vjetar - to je oluja, okej? Mogla bi biti snažna. Zato držite uši naćuljene. - Hoću. Hvala. Odložila je aparat, zahvalna na prijateljskim glasovima u mraku. Više se nije osjećala tako usamljenom i preplašenom. Imala je osjećaj kao da joj je svanulo. Toliko je puta naglasila “moj muž”, kao da ju ljubav prema mužu goni da toliko riskira i dođe do njega. Kao da svaka godina braka daje na težini ovome putovanju. Kao da bračni zavjet opravdava opasnost. I njoj je sad bilo lakše tako razmišljati, ali je dobro znala da se radi o samo jednoj od njihovih dvanaest godina braka i da ju goni zimsko sunce na prozoru, jato gusaka u močvari i njezino licu među njegovim dlanovima. Ruby ju je potapšala po nozi, ozarena lica. - Imaš e-mail! Nada joj poput struje strese tijelo. Ali nije bio Mattov, naravno da nije. Provjerila je u retrovizor. Samo plavičasti farovi u daljini. Zaustavila je kamion na ravnom dijelu ceste ne gaseći svjetla, tako da ih se vidi, i uzela laptop iz Rubynih ruku.


10. POGLAVLJE Ekran je ispunila fotografija velike, okrutno ubijene životinje. Nedostajalo joj je jedno oko, a jedna joj je noga bila otkinuta od tijela. Samo je virila bijela kost. Yasmin se instinktivno sagnula nad Ruby da ju zaštiti od okrutnog napadača koji vreba iz mraka. Pošiljatelj je bio neki Akiak@alaska.account.com. - To je mošusno govedo - sročila je Ruby prstima. A tko je taj Akiak? Otkud mu njezina e-mail adresa? Zašto je poslao ovu sliku? Razdijelila je posjetnice svima koji su ih htjeli uzeti, ne razmišljajući ni trenutka da to možda i nije najpametnije. - Možemo reći policiji da je tata živ. - To nije od tate. - Je! Od tate je! Tata sto posto ima prijatelja koji se zove Akiak i koji mu je posudio svoj kompjutor, baš kao što sam i mislila. - Tata nam nikad ne bi poslao ovo. Pogledala je van u mrak. Imala je osjećaj da ih netko promatra, ali se nije htjela prepustiti tom osjećaju. Mislila je da juriša na vjetrenjače obavijene mrakom, ali ju osjećaj nije napuštao. Akiak zvuči kao ime iz plemena Inupiaq. Možda ga Matt ipak poznaje. Nije da se ikad raspitivala o lokalnom stanovništvu. Ljuta i povrijeđena što je odlučio ostati na Aljaski još tri mjeseca nakon što je obavio posao, trudila se biti nezainteresirana i ne postavljati pitanja kojima bi samo podržala njegovu odluku. Možda se nadala da će njezina nezainteresiranost prijeći i na njega kakvom emocionalnom i intelektualnom osmozom, pa da će se vratiti. U predmetu je pisalo: DSC_10023. Odmah ispod fotografije pisalo je 68950119 149994621. Ništa od toga joj nije imalo smisla. - Je li ti tata ikad spominjao tog Akiaka? - obratila se Ruby. - Mislim da nije. Ali posudio je od njega kompjutor, pa su očito prijatelji - odgovorila je. Ne može biti da Ruby vjeruje kako je Matt poslao ovakvu sliku? - Mislim da ju je tata htio poslati na posao - nastavila je Ruby - ali koristi Akiakov laptop, pa nema svoje kontakte u njemu. A tvoju adresu


zna napamet. Ruby se toliko trudila smisliti neku uvjerljivu priču koja bi objasnila zašto fotografija dolazi od Matta, pa je Yasmin shvatila da što god kaže kćeri, ova to neće uzeti zdravo za gotovo. Rekla je da je Matt živ, ali to nije dovoljno, pa smišlja vlastite dokaze. Yasmin stane proučavati sliku u nadi da će naći ključ pomoću kojeg će saznati tko je taj Akiak i gdje se nalazi. Iskasapljeno mošusno govedo leži na snijegu osvijetljeno snažnom baterijskom lampom, tako joj se barem činilo, a oko njega mrak. Kliknula je na sliku kako biju povećala. Nije se vidjela krv, ali moglo ju je prikriti gusto krzno, ili je životinja iskasapljena nakon smrti. Možda je taj čovjek, Akiak, jednostavno naletio na mošusno govedo, ali kako joj to pomaže? I dalje ne objašnjava zašto ga je fotografirao i zašto je fotografiju poslao njoj. Pokušala je na slici pronaći neki orijentir, ali nije bilo ničega osim strvine na bezličnome snijegu. E-mail je poslan prije pet minuta. Mama ne misli da je to e-mail od tate. Slika je grozna, ali se grozne stvari ponekad događaju u divljini. Tata kaže da životinje trebaš gledati onakvima kakve jesu, a ne kao iz Disneyja. Ovo je mošusno govedo nekako čudno. Valjda je to i razlog zašto tati treba za posao. - Mošusna goveda ti napadaju vukovi - kažem mami. - Stvarno je teško naći hranu po zimi, pa pojedu sve na što naiđu. Oni ga sigurno ne bi samo tako ostavili. To je ono što je strašno i čudno. Nije ubijeno za hranu. A čudno je još nešto, barem mislim da je. Izgleda kao veliko mlado, ali odraslo govedo, jer su mu rogovi veliki i široki. Yasmin nije promaklo kako se Ruby nosi s grozotom sa slike, pokušavajući biti uvlas ista kao njezin otac i gledati na divljinu otvorena uma, a ne kao razmažena gradska curica. - Potreban je cijeli čopor vukova da ubiju mošusno govedo - nastavi Ruby. - Jer mošusna su goveda jako velika. Vukovi ih okruže i pokušaju izdvojiti jedno, obično najslabije, što znači mlado govedo ili bebu. Zato mislim da je tata snimio ovu fotku, jer su vukovi ubili odraslog mužjaka i onda ga samo tako ostavili. Što da joj Yasmin odgovori? Bolje da razmišlja o vukovima koji se čudno ponašaju nego o nekom nasilnom sadistu. Ako je Akiak vani u divljini, sigurno ima motorne saonice ili one


koje vuku haskiji. Drugih prometala na ovakvom terenu nema. Otvorila je prozor da oslušne - ledeni zrak umrtvio joj je obraze - ali jedino što je mogla čuti bio je vjetar. Koliko bi se blizu trebale primaknuti motorne saonice prije nego što ih čuje ili vidi njihova svjetla. Pseću zapregu ne bi ni čula ni vidjela. Akiak ionako vjerojatno nije pravo ime, jer tko god da je poslao ovu sliku sigurno nije htio otkriti svoj identitet. Nije se mogla sjetiti nikoga tko bi joj želio zlo. Možda je postojao neki razlog za ovo, ali je bila preumorna da ga vidi. Žarko je željela da joj se um razbistri. Kad bi joj se bar misli posložile, možda bi prepoznala nešto važno, ali misli su joj se sudarale i odbijale jedna od druge umjesto da se spoje u širu sliku. Nije spavala već više od dvadeset i četiri sata. Prvi joj je instinkt bio da zaštiti Ruby. Sljedeći instinkt, a možda i duboko usađeno uvjerenje, bilo je da kaže policiji. Ali onda bi saznali da je uzela Adeebov kamion i uhapsili je ili bi ih došli zaštititi. Kako bilo, ne bi joj dopustili da dođe do Matta. Plavičasta svjetla iza nje nisu se povećavala. Kao da se ne miču. Znači i on se zaustavio. Možda su taj vozač i onaj čovjek koji sebe naziva Akiakom bili ista osoba, makar ta pomisao nije držala vodu. Nitko ne bi ubio i iskasapio mošusno govedo, slikao ga i poslao sliku e- mailom i k tome vozio ledenom cestom. Prije si je rekla da će ako postane preopasno zamoliti Adeeba da se okrene ili zamoliti nekog od kamiondžija da ih povezu sa sobom natrag u Fairbanks. Sad to može učiniti jedino ona. A ona to nije bila spremna učiniti, ne još. Ipak, osjećala je da se približava trenutak kad će morati odlučiti i da će onda prevagnuti njezina briga za Rubynu sigurnost. Nije ni htjela zamisliti što bi to značilo za Matta, ali nije mogla odagnati strepnju poput mračne figure u sjeni. Ponovno je pokrenula kamion. Svjetlo njezinih farova kao da je oslabilo; jedva se probijalo kroz tamu. Kao da ih je prekrio neki poklopac. Znam da nam je to tata poslao e-mail. Ali policija bi vjerojatno rekla isto što i mama: “To je od nekoga tko se zove Akiak”. Možda tata hoće da već sad pokrenemo zajednički blog. Volim zamišljati tatu u njegovoj krznenoj Inupiaq parki kako nam šalje e-mail. Tata se onda pretvori u Supermana, a parka u Supermanovu majicu, i on gleda stisnutih očiju prema suncu. To mi je


sjećanje tako svijetlo i toplo da odmah poželim ući u njega. Kad smo planinarili na Mount Cairngorm mama je rekla da sam sigurno u prethodnom životu bila divokoza, a tata je dodao kratkodlaka divokoza, jer sam na sebi imala kratke hlače i majicu, ali to je bilo zato jer smo hodali stvarno brzo i bilo mi je vruće. Za doručkom je tata rekao da bi htio da zajedno uvježbamo objavljivanje na blogu koji smo namjeravali otvoriti zajedno za Božić. Poklonio mi je posebnu navlaku za laptop i skinuo softver za satelitski terminal, tako da sam mu postala pravi partner. Rekao je da ćemo se na Aljaski morati penjati na brdo da uhvatimo satelitski signal, pa bi bilo dobro da i to uvježbamo. Stigli smo na vrh Cairngorma pa mi je pokazao kako spojiti laptop sa satelitskim terminalom. - Zatim ga upališ - rekao je tata. - Ma stvarno? - rekla sam, ali je tata rekao da s tehnologijom moraš biti pedantan, a mama je rekla da riječ “pedant” dolazi od grčkog i znači “rob koji prati djecu u školu” i da uopće nije bilo zabavno biti pedant, pa da moram biti obzirna prema tati. Onda su se oboje nasmijali. Vidjelo se da su si jako dragi, makar samo na trenutak, kao najbolji prijatelji koji se smiju istoj stvari. Kao ja i Jimmy kad se smijemo riječi “kornjača”. - Jesi li znala da se grupa satelita zove sazviježđe? - rekla je mama, a ja sam rekla: - To mi se sviđa! Tatu sateliti nisu zanimali. Rekao je da je zadovoljan i ako napravi ono što mu piše na deklaraciji. Tata nam je kupio posebne polarne rukavice za ljude koji moraju raditi petljave poslove na velikoj hladnoći. Kaže da su rukavice s palcem toplije nego ove rukavice jer su prsti kao deset malih radijatora, ali da se s njima ne možeš potpisati. Htio je da vježbamo raditi s ovim posebnim rukavicama kao da se radi o probi s kostimima. S posebnim smo se rukavicama mogli potpisati, ali nismo mogli tipkati, pa smo ih morali skinuti. Pokazao mi je kako učitati fotografiju na stranicu našeg bloga. Bio je jako uzbuđen zbog toga, ali se mama više nije smiješila. Nije uopće znala za naš blog. Mislila je da mi samo pokazuje svoj satelitski terminal. Nije bila tu za doručak. S usana sam joj uspjela pročitati ponešto od onog što je rekla, a puno je puta ponovila “pravi”: “pravi prijatelji” i “neću da naša kći živi u virtualnom, već u pravom svijetu”. To su samo neki primjeri. I rekla je nešto o samoći i usamljenosti, ali više joj nisam čitala s usana.


Mama je otišla i ja sam se zabrinula da će mi tata reći kako nema ništa od bloga, ali mi je on nastavio pokazivati što da radim. Kad dobiješ vezu pojavi se sličica satelita koja treperi. U Škotskoj nam je trebala jedna minuta. Tata kaže da se iznad Europe nalazi toliko satelita da im trebaju semafori i policajci s lizalicama da se ne sudare, ali da ih iznad Aljaske ima jako malo, pa bi viknuo “Hura!” kad bi ugledao sličicu, što radi koristeći američki znak, a to je da se jednom lupiš šakom po prstima i onda ju digneš u zrak - HURA. Premda nisam bila tamo, znam da viče znakovnim jezikom jer stvarno voli taj znak. Onda je upisao maminu e-mail adresu i njegova je kutijica poslala fotku u svemir, pa zatim nama. U Škotskoj nisam bila svjesna koliko je superkul taj satelitski terminal, a zapravo je svjetsko čudo, jer u ovom ogromnom mračnom i hladnom mjestu bez kuća i žica ili ičega tatina se kutijica povezala sa svemirom i on nam je poslao e-mail. To je kao i onaj mekušac star 507 godina koji je živio još u doba Henryja VIII. Mekušac iz dinastije Tudor! Neke su stvari toliko fantastične da te ostavljaju bez daha. Zaustavili smo se na nekom ugibalištu jer mama mora očistiti svjetla. Stavlja na sebe svoju polarnu odjeću, što traje čitavu vječnost jer ima toliko slojeva, i dok to radi ja tati pošaljem još jedan e-mail: “Molim te reci nam da si to ti! MOLIM TE!” Pritisnem odgovori, tako da poruka sjedne na Akiakovu ulaznu poštu. Tata ne gura nos svuda, pa možda ni neće pregledati prijateljevu ulaznu poštu. One moje druge emailove nije primio jer bi se morao ulogirati na svoj račun, što je petljavo, jer bi morao skinuti svoje rukavice - a to bi isto trajalo cijelu vječnost - i tipkati samo u podrukavicama i tako dobiti ozebline. Tako da znam da to neće učiniti. Ako ostane bez prstiju neće moći razgovarati sa mnom. Ja sam sigurna da je ona slika za tatin posao, a ne za naš blog. Ipak ću je za svaki slučaj uploadati. Neću je još objaviti, ne bez tate, jer je to naš zajednički blog. Mamu je stvarno uzrujala tatina slika. Nisam joj trebala reći koliko je čudna, ali što mogu kad znamo toliko sjajnih stvari o mošusnom govedu. - Mošusna goveda izgledaju ljutito s onim velikim rogovima kažem joj. - Ali uopće nisu. Oni su nježni vegetarijanci. Imaju dugu dlaku što izgleda kao brada... - Možeš li to reći svojim riječima Ruby, molim te? Pa to i činim! Pokazujem joj svoje riječi.


Yasmin pričeka da Ruby okrene glavu na drugu stranu, kao što uvijek čini. Svejedno joj neće popustiti. Neće popustiti u odluci da Ruby nauči govoriti, da ju jednoga dana čuju. Odbijala je biti prestrašena od jednog e-maila. Pronaći će Matta i on će biti dobro i Ruby će govoriti vlastitim glasom, a ako ih čovjek koji im je poslao e-mail promatra iz mraka, onda samo neka gleda kako se sve to ostvaruje. Obukavši svu polarnu odjeću, navukla je radne rukavice koje im je svima kupio Matt. Rukavice s palcem previše su nespretne za držanje strugalice za led. Izašla je iz kabine, brzo zatvorivši vrata za sobom da Ruby ne bude hladno. Udahnula je, i ledeni je zrak jurnuo u njezina pluća, koja su se zgrčila. Udahnula je opet poput utopljenika i novi ledeni zrak jurnuo je u pluća. Navukla je potkapu preko usta i ponovno udahnula. Ovaj je put zrak u pluća stigao topliji. Pažljivo dišući, počela je čistiti ogromna stražnja svjetla strugalicom, dok joj se izdahnuti zrak uhvaćen unutar potkape smrzavao na koži. Hladnoća je bila grabežljivac, a ona njegov topli plijen. Iza nje se pusti zimski krajobraz zacrvenio od stražnjih svjetala. Dok je čučeći strugala led i prljavštinu, potražila je pogledom plavičaste farove, nadajući se da će ih ugledati. Ni traga od njih. Odbacila je pomisao da su vozač i pošiljatelj e-maila ista osoba jer to nije bilo fizički izvedivo. Prije će biti da je vozač s plavičastim svjetlima njihov zaštitnik jer čovjek koji sebe naziva Akiakom se neće usuditi napasti ih u njegovoj prisutnosti. Zrak joj je ledio obrve i trepavice, ali ju je i razbudio i razbistrio joj misli. Ako ih taj čovjek doista želi napasti, zašto bi se uopće trudio zastrašiti ih e-mailom? Poanta je očito u strahu. Hoće da se stalno osvrće. Misli su joj dolazile u stakatu, kao popis stvari. Kao da mentalni procesi, baš poput tjelesnih, na ovoj temperaturi ispod ništice zahtijevaju strogu ekonomičnost. Zašto biju itko htio spriječiti da dođe do Matta? Nije imao neprijatelja ili mračno zaleđe. On je tek snimatelj divljine i najgora


stvar koju je u životu učinio bila je da je poljubio ženu koja nije bila njegova. Možda ju je čovjek koji je poslao prijeteći e-mail htio spriječiti da ode u Anaktue, a ne da stigne do Matta, ali kako bi ona mogla otkriti nešto što policija već nije. Jedina stvar koja joj je imala smisla bila je da Matthew zna nešto, najvjerojatnije o Anaktueu, i da ovaj čovjek ne želi da ga ona spasi jer će se onda saznati i ta tajna, što god ona bila. Strugalica joj isklizne na pod i ona ju podigne. Nije dobro zakopčala rukavicu na lijevoj ruci, pa joj je ušao led, paleći joj kožu poput kiseline. Što je to Matt mogao otkriti? Još od aerodroma, otkad ju nije tamo dočekao, upijala je sve što je netko rekao, kao da se radi o životu i smrti. Čisteći stražnja svjetla okovana snijegom i ledom počele su joj se vraćati te rečenice. - Sve kompanije koje se bave hidrauličkim frakturiranjem znaju gdje se nalazi Anaktue. Vjerojatno su već uzeli uzorke škriljevca i podatke potrebne za bušenje. - Anaktue leži na škriljevcu vrijednom stotinama tisuća barela nafte. - Prije par mjeseci sam sreo momka iz plemena Inupiaq koji je živio u Anaktueu, ali je radio na Soagilovim bušotinama u zaljevu Prudhoe. Kaže da bi ga otpustili da njegovi iz obitelji ne potpišu. - Naftne kompanije neće frakirati u Anaktueu, sad kad se ovo dogodilo. Iz poštovanja prema seljanima. - Aha. Baš tako. A turisti se dolaze sunčati na Aljasku. Svi ti glasovi s različitih mjesta i vremena povezali su se poput niti u zajedničku temu. Pa valjda bi policija otkrila da je požar podmetnut kako bi se ljudima otela zemlja. Sigurno bi otkrili da se radi o paleži. Na ovoj joj je hladnoći, kad je izazov sastrugati led i sa svjetala kamiona, postalo međutim jasno koliko je nemoguće istražiti zločin. Struže ta svjetla na minus dvadeset i osam, a hladnoća ju nemilosrdno vreba kao kobac. Možda ju polarna odjeća sada štiti, ali kako će biti u Anaktueu, koji je na sjeveru? A ta neopisiva tama! Policija je morala raditi pod umjetnim svjetlom, namještati ga, birati što će osvijetliti i nemati pojma što su ostavili neosvijetljenim. Kakvi su to uopće uvjeti da se dođe do istine, napose kad ne sumnjaš na ništa drugo osim na ljudsku pogrešku s katastrofalnim posljedicama?


Sjetila se Akiaka. Možda to ime i nije pseudonim već stvarno ime. Možda je htio omogućiti naftnoj kompaniji da frakira. Čovjek u kafiću je rekao da su im nudili sto tisuća dolara. Temperatura ispod ništice upekla je prljavštinu na stražnjim svjetluma tako da je morala okrenuti strugalicu i zariti dršku u nju kako biju odlomila. Koljena su ju boljela od čučanja, a lijeva ruka probadala od bola. Može li uvjeriti policiju da se radi o požaru podmetnutom da bi se otela nečija zemlja, da misli kako je Matt znao za to, da ju netko želi preplašiti i natjerati da odustane? Radi se samo o nagađanju i ona nema ništa čime bi to potkrijepila. Tek bi se izložila riziku da ju policija spriječi da stigne do Matta, a ne bi se dali nagovoriti da odu umjesto nje. Sad kad je vani na ovoj ubojitoj hladnoći još ju je veći strah za njega. Čak i da je ponio opremu i zalihe za nuždu, pitanje je koliko još dugo može izdržati. Ruby je izišla van da joj se pridruži. Yasmin se uznemirila, ali se brzo smirila kad je vidjela da se dobro obukla. Stavila je svu polarnu odjeću i sjetila se navući potkapu preko usta i dobro zategnuti rukavice. Svjetlo iz kabine bilo je dovoljno jasno da si mogu pokazivati rukama. - Je li ti tata išta govorio o naftnoj kompaniji koja želi frakirati na zemlji koja pripada Anaktueu? - pitala ju je. Rubyje kimnula, što je zbunilo Yasmin. - Oni to nisu htjeli - nastavila je Ruby. - Sve ih je organizirala Corazon. Na svjetlu kabine Yasmin je mogla vidjeti kako Ruby prstima sriče “Corazon”. Pod žućkastim svjetlom počele su plesati pahulje. - Rekao ti je za Corazon? - pitala je Yasmin. Ruby kimne. - Tata je rekao da je superpametna. Ne mogu vjerovati da mama i ja brbljamo na ovoj ledenoj mrakači. Izgledamo kao sićušni ljudi koji razgovaraju na dnu ledenice u kojoj svijetli samo žućkasta lampica, ali je poklopac zatvoren. Samo što ja znam zašto. Zato što tu vani razmišljaš o velikim stvarima. A ja mislim da je to velika stvar za mamu, jer Corazon i njezin brat blizanac Kaiyuk su ovdje tatini najbolji prijatelji. Najbolji prijatelj je onaj koji ti ne da da


budeš usamljen. Dok tako pričamo na dnu ledenice želim joj reći da sam tužna što se nikad nije raspitala za tatine prijatelje, jer ga nikad ništa ne bi pitala o Anaktueu ili Corazon i Kaiyuku kad bi bio doma, a Kaiyuk i ja znamo da bi njemu bilo superdrago da ga je pitala. Mama mi pokazuje da mora ugasiti farove da bi ih mogla očistiti. Toliko bliješte da poslije ne bi ništa vidjela. Kaže mi da se vratim nazad u kabinu, ali ja samo uzmem bateriju koju je zabila u snijeg i okrenem ju tako da može vidjeti put nazad do kabine jer je prekriven ledom. Ona ugasi farove, i sad se uopće ne vidi cesta, i izgleda kao da je ovaj tračak svjetla iz kabine jedini ostao na cijelome svijetu. I dalje držim bateriju da vidi izići. Ona trese glavom jer ju nisam poslušala i vratila se u kamion, ali vidim da se smiješi, premda ima masku na licu. Idem s njom do prednjeg dijela kamiona i držim joj lampu, a ona se sagne i počne strugati led s tih ogromnih farova. Teško je imati potkapu navučenu preko usta jer mi se dah pretvara u vlagu, a onda u led. Tata kaže da parke plemena Inupiaq imaju velike krznene kapuljače zato da se ledeni zrak zagrije prije nego što ti uđe u nos i usta, kao da imaš topli jastuk na licu, pa kad dišeš dah ti se ne ledi na koži. Ipak kaže da to ne vrijedi na motornim saonicama jer ti hladni zrak prebrzo udara u lice. Moja parka nije ni blizu takva, kupljena je u dućanu za planinarenje. Nadam se da je tata s Corazon i Kaiyukom. Rekao je da se prvo sprijateljio s Kaiyukom, a onda upoznao Corazon i da je to bilo kao da je upoznao žensku verziju Kaiyuka. Tata bi ponekad htio da ima blizanca i pitao me poželim li i ja ponekad to. Rekla sam mu da ne jer, da budem iskrena, jedna ja je sasvim dovoljna svima, a on se nasmijao i rekao da to uopće nije istina, ali da nikad ne bi moglo biti dvije mene. Corazon i Kaiyuk poznaju neku staru ženu, mislim da je to njihova pratetka, koja je, kad je bila mlada, pomogla zaustaviti testiranje nuklearne bombe na mjestu gdje je njihovo selo lovilo ribu. Čovjek iz vlade je rekao da bi im selo trebalo biti zahvalno na luci i da su oni tako dobri u bacanju nuklearnih bombi da bi im mogli izdubiti luku u obliku polarnog medvjeda. Onda mu je pratetka rekla ovo: Kao prvo) ne treba im luka, i Kao drugo) radije bi imala pravog polarnog medvjeda. Tata i ja mislimo da je ona superkul. Mama šuti i samo čisti svjetla, a onda se okrene prema meni. Pod


svjetlom baterije joj mogu vidjeti lice i ruke. - Je li ti tata još što govorio? - pita me. - O naftnoj kompaniji? Onda uzme bateriju od mene da mi može vidjeti ruke. - Rekao je da je nafta nastala od biljaka i životinja koje su umrle u prastarim morima - kažem joj. - Trebaju milijuni i milijuni godina za to, a mi smo pljačkaši i huligani i krademo budućnost. Bio je jako uzbuđen i ljut. - Buše samo tri kilometra odavde - tri kilometra! - i onda ulaze u stijenu bočno i lome ju u komadiće otrovima da istjeraju plin ili naftu, a znaš li ti što mi radimo s plinom i naftom kojima su trebali milijuni godina da nastanu duboko dolje pod zemljom? - Vrtimo sušilicu za veš na sunčan, vjetrovit dan? - odgovorim mu, znajući da mora biti takvo nešto. Tata stvarno ne voli električne sušilice za veš. - Upravo tako. Ili dajemo gas na ravnome dijelu ceste. Milijuni godina... - digao je obje ruke u zrak - nestanu u četrdeset sekundi. Mama mi pridržava bateriju da vidim put nazad do kabine. Penjući se, Yasmin još jednom baci pogled ne bi li ugledala plavičaste farove. I dalje im nije bilo ni traga. Bit će da su se okrenuli i vratili nazad. Pridružila se Ruby u kabini. Odjeća im se sva zaledila. Dok su ju skidale, topli zrak im je vrijeđao kožu i topio odjeću. Yasmin je našla ručnik i to onaj za plažu prošaran suncima, i obrisala ledenu vodu. Ruke su joj bile ukočene od struganja i kao da nisu bile njezine, a koža na lijevoj ruci izgledala je oprljeno. Ruby joj je morala pomoći da skine jaknu. Sleđena maska za lice joj se zalijepila za kožu, pa ju je morala otrgnuti, zbog čega joj je zabridjelo lice. Grijač je puhao topao zrak, svjetlo u kabini bilo je jasno i imale su osjećaj kao da su u skloništu. Ali s toplinom se vratio umor. Prije ili kasnije morat će se negdje zaustaviti i malo odspavati, ali još ne. Uključila je radio dojavljivač, provjerila u oba smjera dolazi li kakvo vozilo i zatim se izvezla na cestu u smjeru sjevera. Farovi su sad osvjetljavali jasnije i dalje, stvarajući tunel od kojih četiristotinjak metara, prošaran pahuljama.


11. POGLAVLJE Vjetar je sad ojačao i zapuši snijega su lelujali po cesti poput velova od šifona. Yasmin je pomicala glavu lijevo-desno, istežući vrat da ga odmori. Pogledala je opet u retrovizor, ali i dalje nikoga nije bilo iza njih. Bilaje toliko ponosna na Ruby što joj je pomogla s lampom na onoj groznoj hladnoći bez ijedne pritužbe. Malo tko je bio svjestan koliko je Ruby hrabra, bistra i zabavna jer ni s kim nije razgovarala. Ali jednoga dana hoće, i onda će svi to znati. Ona i Matt su se stalno svađali hoće li dozvoliti Ruby da koristi znakovni jezik ili da govori glasom. Svađali su se i oko laptopa i interneta, a posljednjih godinu dana i oko velike odluke u koju će školu Ruby krenuti u rujnu. Viši razredi u običnoj školi imali su odličan odsjek za potporu u učenju, ali im Matt nije vjerovao. - Tamo će biti dijete s “posebnim potrebama” - rekao je. - Znaš li ti da tako zezaju jedni druge? - Ti si “posebna”. Da, Yasmin je toga bila svjesna. I nisu zezali jedni druge, već Ruby. Kimnula je glavom i izbjegla njegov pogled, jer su kao roditelji zakazali. Nisu zaštitili svoje dijete. Yasmin je smatrala da će viši razredi biti bolji od nižih. U to ih je uvjeravao učitelj s kojim su razgovarali, ali se Matt nije dao. - Mora naučiti preživljavati u stvarnome svijetu - rekla je Yasmin. Zašto to ne razumije? - Ako sad odradi teži dio, dok smo mi još s njom da joj pomognemo, onda... - To zasad ne funkcionira - prekinuo ju je Matt. - Možda sad ne, ali... - To sa stvarnim svijetom, to su gluposti. Svijet je velik i Ruby će sigurno naći mjesto za sebe. Ruby se u tom trenutku spustila niz stepenište i prekinula ih, ali se svađa nastavila s prekidima, a da se nisu pomakli ni naprijed ni nazad, jer kad su raspravljali o djetetu nijedno nije htjelo popustiti ili odustati od svojih uvjerenja. Yasmin je duboko u sebi željela biti nježna prema Ruby. Željela je


odustati od nagovaranja da priča glasom i pustiti ju da koristi znakove i izvući ju odmah sad - iz ove škole za normalne u kojoj je bila tako nesretna. Ali da je to učinila bila bi kukavica. Morala je smoći hrabrosti da gleda u budućnost, kad Ruby bude imala osamnaest, dvadeset i pet, kad bude stara kao ona, kad joj roditelji ne budu pri ruci sve vrijeme kao što je Yasmin sada. Morala je učiniti ispravnu stvar za dijete, makar ju ona zamrzila, jer to čini iz ljubavi prema njoj. Opet je provjerila u retrovizor i ugledala plavičasta svjetla. Nije im bilo ni traga kad je čistila stražnja svjetla ili se vratila na cestu s ugibališta. Bila je sigurna da se kamion okrenuo. Međutim, on je ugasio svoja svjetla i čekao, skriven u mraku, da ponovno krene. Sjetila se muškarca s aerodroma s obojanom plavom kosom, Silesiana Stenneta, i toga kako nije htio maknuti pogleda s nje, kako ju je pratio niz hodnik, kako ju je uhvatio za ruku. Nije vjerovala da se takva opsjednutost rađa u tako kratkom vremenu, ali se sjetila njegove svijetle ofarbane kose prožete trakama znoja, njegove ponude da pričuva Ruby, želje da mu bude dužna, makar tvrdio suprotno. Bez ikakvih obaveza. Bilo je i drugih muškaraca, svi redom jako osjećajni, koji bi se, vidjevši ju, zaklinjali u čuda, oko nje bi sijevale ljubavne munje, ali ona toga ne bi bila svjesna sve dok joj netko ne bi ukazao na to. Onaj glas koji ju je pitao ima li pušku, da nije to bio Silesian Stennet? Nije se mogla sjetiti njegova glasa s aerodroma s tolikom sigurnošću da ga poveže s ovim, ali doista bi mogao biti on. Ono što je ipak znala jest da je taj glas već negdje čula. Alib Silesiana Stenneta nije vidjela još od aerodroma, pa kako je mogao znati da je na ovoj cesti. Ponovno je provjerila u retrovizorima. Plavičasta svjetla nisu se ni primicala ni zaostajala, već su ostala na istoj udaljenosti. Dohvatila je radio odašiljač. - Miljokaz 150 u smjeru sjevera. Može li mi vozač iza mene koji vozi na sjever reći tko je? Tišina. Tišinu prekine topao, valjajući Cobyjev glas. - Drčna gospo, čujem li ja to ponovo Vaš glas na radiju? - Jeste li to Vi iza mene? - upita ona Cobyja, očajnički se nadajući da jest. - Ja sam na miljokazu 170. Trenutno ne vidim nikoga ispred sebe odgovorio je. Znači da je nekih 30 kilometara sjevernije od nje.


- Upravo sam dobio zadnje vijesti o oluji - nastavi Coby. - Je li ih još netko dobio? - Veliki vjetar - javi se netko. - Jebeno jaki vjetar. - Kažu da je snage uragana - nadoveže se Coby. - Minus 45. Ne znaju točno kad će naletjeti. Za nekih osam sati, misle. - Čuo sam da postoji opasnost od lavine kod Atigunskog prijevoja javi se drugi vozač. - Nisu stigli očistiti jučerašnji snijeg. - Koje sranje - javi se neki vozač, a ostali mu se pridruže u psovanju. - Lavina je prije tri tjedna zatrpala jedan kamion - objasni Coby Yasmin ovo psovanje. - Kad zapuše sjeverac treba mu manje od sata da zatrpa padinu doda drugi vozač. - Trenutno nitko ne kreće iz Fairbanksa niti iz Deadhorsea - javi se drugi glas. - Barem ne iz Northern Haulagea, a mislim da je isto i s drugim kompanijama. Preskupo im je riskirati da izgube kamion u oluji. - Čujete li Vi to, drena gospo? - obrati se Coby Yasmin smirenim glasom. - Da. - Možemo li prijeći na ti? - Yasmin. Uto primijeti da je Ruby pored nje uključila “Čaroliju glasa” i da sve prati. - Kažeš da si sad si na miljokazu 150? - upita Coby. - Da. - Okej. Predaleko od Fairbanksa da bi se vraćala. Najbolje je da nastaviš prema Coldfootu, kojih četrdeset kilometara dalje. Cesta je teška, ali ništa što već nisi prošla. Tamo se ukopaj i pričekaj da ovo prođe. Ja ću tamo stići prvi i sačekati te s kavom. - Izgleda da će se tamo napraviti cijela kolona - javi se drugi vozač. Svi koji se ne mogu vratiti u Deadhorse ili Fairbanks će tamo pričekati. Sluša li ih uopće vozač s plavičastim svjetlima. Bila je prilično sigurna da sluša. Adeeb je rekao da svi vozači slušaju radio za dojavljivanje. - Vidimo se tamo - odgovorila je. - Ako imaju motel, mogla bih i prenoćiti. Zatim je prekinula vezu. - Ne možemo stati - ubaci se Ruby. “Čarolija glasa” zvučala je jednako bezlično kao i prije, ali se umjesto njega tresla Ruby.


- Nećemo stati - odgovorila je Yasmin. Pred njima je osam sati vožnje do Deadhorsea, možda tek nešto više, i dok su vozači razgovarali među sobom na radiju, ona je izračunala prosječnu brzinu i udaljenost i shvatila da će stići prije oluje. - Znači, ipak idemo po tatu? - Da. Jednom kad stignu u Deadhorse, već će nekako uvjeriti pilota da ih odveze do Matta. Minus četrdeset i pet. Olujni vjetrovi. Mora stići do njega. Bilo ju je strah za Ruby, to da, ali možda si umišlja i opasnosti kojih zapravo nema. Plavičasta svjetla su ih i dalje slijedila, ali to ne znači da iza toga postoji namjera. Ovom trasom voze deseci vozača. Možda se samo zaustavio da se odmori i ugasio svjetla. Ili je i on možda čistio svjetla, pa ih je ugasio kao i ona. Mailovi više nisu pristizali, Bogu hvala. Možda je to samo neki jednokratni spam. Možda ju iscrpljenost čini paranoičnom, a u ovoj divljini se čovjek lako preplaši. Vozeći dalje, sjetila se svog prvog susreta s Mattom. Nije tu bilo nikakvih ljubavnih munja. Kasnije joj je rekao da ju je znao vidjeti na faksu, ali da je imao svoje neopravdane sumnje kad se radi o ženi toliko nestvarno lijepoj. A možda, dodao je, možda se radilo o nekakvom darvinskom instinktu za samoočuvanjem, jer je suparništvo bilo prejako i nije htio lomiti svoje kljove ili rogove ili što već. A onda joj se obratio i upoznao ju i zaljubio se u nju i bio prestravljen zbog tih osjećaja, to priznaje. Ali, što je - tu je. Tu je i on. Pokošen. Nema mu spasa. Ona je pak osjećala da su srodne duše čak i u svome strahu od ljubavi. Kao fizičarka, znala je izračunati kinetičku energiju predmeta koji pada s visine, ali za njezino padanje na njega nije bilo logičnog objašnjenja ni izračuna. Kod opsesije se radi o vlasništvu, o narcisoidnoj projekciji na drugu osobu. Sad joj je međutim postalo jasno da je strast ljubav dovedena do krajnosti, poput ove ljubavi koja te natjera da se usred zime probijaš kroz arktičku divljinu, a ovo ovdje i sad jest kamo te takva ljubav može dovesti. Odjednom je tamu proparalo svjetlo. Snažan je vjetar rastvorio oblake i svjetlo je obasjalo planine. U tom polumraku je spoznala na kolikoj su uzvisini i koliko je duboka provalija tek metar ulijevo od ceste. Radije bi da je ostala u mraku umjesto da je shvatila koliko je surov ovaj krajolik, poput scene iz gotičkog romana. Ničega mekog i gostoljubivog. Shvatila je koliko je beskrajno malena. Pogledala je prema noćnome nebu kao onda kad se kao dijete


osjećala malenom i preplašenom. Vidjela je tri mjeseca. Stvarnost kao da se poigravala njome. Shvatila je da su dva od tri mjeseca zapravo paraselene. To je rijetka i prelijepa pojava koju nikad prije nije vidjela svojim očima. Pokazala je prstom prema nebu da vidi Ruby. - Tamo su tri mjeseca - rekla je Ruby svojom “Čarolijom glasa”. - To se zove lažni ili sporedni mjesec. - Zašto ih ima ovdje? Zašto ih nema doma? - To nisu pravi mjeseci. To ti je od mjesečine. - Kako? Reci mi! Yasmin zaustavi kamion. - Tamo gore, visoko u oblacima se nalaze kristalići leda. Mjesečina se odražava od njih i stvara lažne mjesece. Oni se još zovu paraselene. Prstima joj sroči “paraselene”. Pomisli kako je jedina važna stvar koju je pokušala naučiti Ruby bila ta da govori. Sad ju je iznenadila spoznaja da joj je važna i paraselena. - Paraselene - ponovi Ruby sričući prstima. Oblaci su međutim već ponovno prekrili nebo i paraselenu, i ponovno je bio mrak. Yasmin nastavi voziti. Sat na komandnoj ploči pokazivao je tri ujutro. Crno srce noći, pomisli Yasmin, ali ova noć nije imala srca jer nije bilo dana koji će ju prekinuti. Ponovno je sniježilo. Pahulje su se vidjele samo pod farovima, kao da niču iz tame. Yasmin su ruke i noge bile poput olova od umora. Vani je temperatura bila minus trideset Celzijevih stupnjeva. Ruby ju potapše po ruci. Stigao je još jedan e-mail. Htjela je spriječiti Ruby da vidi fotografiju, ali je ona već otvorila sliku. Yasmin baci pogled na retrovizor. Plavičasta su svjetla i dalje bila veoma daleko za njima, pa zaustavi kamion. Ekran je prekrila mrtva ptica sjajnog metalno crnog perja. Čak su joj i kljun i noge bili crni, a oči jezivo izbečene. Yasmin se stresla koliko je izgledala demonski. To ju je sjetilo školskog izleta na londonski Tower, onih groznih slika gavranova koji žderu kekse natopljene krvlju i trgaju cijeloga zeca. Druge su cure vrištale, a ona je zgroženo šutjela. Gavranovi su kroz povijest zapadne literature povezivani sa smrću. Lešinari koji se hrane na leševima palih u bitkama. Proučila je fotografiju, tražeći neki znak koji će odati njezinog


autora i gdje se nalazi. Ptica je bila osvijetljena baterijskom lampom, ali ne dovoljno jasno da se vidi kako je ubijena. Na bijelome snijegu nije se vidjela krv. Od nekakvih orijentira ništa. U predmetu je pisalo: DSC_10021, a pod slikom 69051605 150116989. Primijetila je da su se plavičasta svjetla iza nje također zaustavila. Više nije mogla odbaciti ijednog od ova dva čovjeka kao tvorevine svojega iscrpljenog, paranoičnog uma. Sad bi stvarno trebala otići na policiju. Netko nije htio da ona stigne do Matta i do Anaktuea, a to znači da je živ. Ali koji su joj dokazi? Jezive slike lešina koje je poslao čovjek koji se možda zove Akiak, a možda i ne. Policija bi lako mogla odbaciti ove e-mailove kao spam nekog s bizarnim ukusom. Osim toga, ovo je jedina cesta sjeverne Aljaske i kako će dokazati da su svjetla iza nje prijetnja, a da ne zvuči kao prolupala neurotičarka? Ipak bilo joj je kristalno jasno da su Ruby i ona u opasnosti. Ne nađe li načina da uvjeri policiju da je Matt živ i spasi ga, neće više moći odlagati svoju tešku odluku. Užas koji ju je opsjedao pri pomisli da će ga napustiti postao je fizička prisutnost koja ju čeka dalje niz ovu mračnu cestu. - Reci policiji da je tata živ! - trgnula ju je Ruby “Čarolijom glasa”. To je već drugi njegov e-mail. - Ruby... - Tata obožava gavranove. Oni su superkul. - Zar nije primijetila da je gavran mrtav? - Postoji jedna sjajna priča o gavranu u plemenu Inupiaq. Prestrašena i iscrpljena, Yasmin više nije mogla slušati taj mehanički glas. Bilo joj je dosta toga da Ruby odbija makar pokušati govoriti svojim glasom. Bilo joj je dosta toga da je pred Ruby usamljena budućnost. - Molim te, djevojčice, molim te govori svojim glasom. Pokušaj samo. Molim te. Ruby je samo okrenula glavu na drugu stranu. Mama još uvijek ne vjeruje da nam te e-mailove šalje tata. Ne bi ni policija povjerovala. Ali ja ZNAM da je to on. Posvetit ću blog gavranovima jer ću imati osjećaj da je tata sa mnom, makar malo. Mislim da će mu biti drago što sam ga sama započela, a onda kad budemo skupa, moći ćemo ga zajedno objaviti. Zato sada stavljam na


stranicu fotku i sve brojeve jer su sigurno važni, čim ih je tata poslao. Odlučili smo napraviti blog taman prije nego što smo krenule na praznike u Škotsku jer se tata poslije Škotske trebao odmah vratiti na Aljasku. Plakala sam na krevetu, a Bosley me je pokušao utješiti mašući repom, ali bez uspjeha, a ja sam mu samo pomočila krzno. Onda je ušao tata. - Škola? - pitao je i sjeo do mene. Kimnula sam glavom. - Nije baš sjajan početak četvrtog razreda? - Nije. - Prijatelji ili dušmani? Tata zna da je teže kad su prijatelji zlobni prema tebi nego neprijatelji. - Prijatelj - odgovorila sam. - Jimmy. - Šta, on je bio zloban prema tebi? - pitao je tata, stvarno začuđen, jer mi je Jimmy bio najbolji prijatelj, oduvijek. - Nije zapravo. Možda malo - rekla sam. - Ispričaj mi što se dogodilo - rekao je. Ja sam samo nastavila maziti Bosleyja i kao fol ga vući za uši, što mu se stvarno sviđa, pa je tata rekao “Bolje van nego unutra”, što je naša šala, jer je to prvi put rekao kad mi je bilo zlo od hrane i zvučalo mi je odvratno i smiješno u isto vrijeme. Otada svaki put to kaže kad misli da nešto držim u sebi, da me oraspoloži. Prestala sam maziti Bosleyja, makar nije micao glavu s moga krila, i rekla tati da su klinci zafrkavah Jimmyja da sam mu ja cura. Zato više nije htio da ga vide sa mnom. - Zar Jimmy želi imati curu? - pitao je tata. - Čisto sumnjam. Ne razgovaramo o takvim stvarima. - Možda bi ga bilo sram da ljudi pomisle kako ima curu? - Možda. - Mislim da se samo radi o tome da ne voli kad ga zezaju. Većina ljudi to ne voli - rekao je tata, i činilo mi se da je jako pažljivo razmislio o tome. - Naročito za curu. Bilo koju curu. To uopće nema veze s tobom. Ponovno sam počela maziti Bosleyja jer čak i ako to nema nikakve veze sa mnom, muči me što je Jimmy bio moj prijatelj, a sad više nije. Muči me i to što ga volim, kao prijatelja, a sad ga više ne mogu voljeti, a ipak ga volim. I zato što ne znam kako da mu kažem da nekoga možeš voljeti a da ti nije dečko ili cura, i to zato jer mi ne razgovaramo o takvim stvarima.


- Nije li to prerano za dečke i cure - pitao je tata - kad imaš deset godina? - Deset i pol, i puno ih ima - rekla sam mu. - Oprosti, malo sam izašao iz štosa. Stvar je s tatom da te on pusti da sama počneš govoriti. Bosleyjev je rep mahao jako brzo, ali me nije uspio oraspoložiti. - Tata, ja ti nemam drugih prijatelja. Dok sam to govorila, nisam ga mogla pogledati. To ne treba govoriti. - Znaš li da ćeš ovaj Božić doći k meni na Aljasku? - rekao je. Kimnula sam. Pa ja sam ta koja je htjela otići i biti s tatom na Aljaski, radije nego da on dolazi kući, ali to se činilo tako dalekim. - Ne moramo biti samo u Fairbanksu i nikud se ne micati. Možemo otići nekamo na pravo pravcato istraživanje. I ti i ja možemo zajedno napraviti blog o svim životinjama koje vidimo. To je bila superkul ideja i tata je znao da to želim. - Možemo raditi fotke i stavljati ih na blog i zajedno smisliti tekst. Možeš tvitati link na blog. Postat ćemo trenderi. Otkad sam počela tvitati tata zna sve o tome, pa tako zna i da je blesavo reći da ćemo postati trenderi, jer su to samo filmske i popzvijezde i slični ljudi, ali je bilo zabavno to zamisliti. Onda smo počeli smišljati svoj blog, i tata mi je pokazao svakakve životinje i ptice na svom iPadu koje možemo staviti na blog. A onda smo otišli u Škotsku i zajedno se pripremali za blog. I ja znam da e-mailovi dolaze od njega. Znam sto posto. Kad zažmirim mogu jasno vidjeti tatu u Škotskoj: njegovu Superman majicu i osmijeh i neobrijano lice s čekinjama. Isto tako ga mogu vidjeti kako nam šalje ove fotografije. Zamišljam ga u onoj Inupiaq parki s krznenom kapuljačom, ali kad mu pogledom potražim lice ne vidim ga. Valjda zato što nosi zaštitne naočale. Ali nije to. Ne vidim mu lice pod kapuljačom i naočalama zato što to nije tatino lice, već neko strašno lice. To je lice onog jezivog ljigavca s plavom kosom i sijedim razdjeljkom i rukama meduze. Mama kaže da te strašne misli zaskoče kad si preumoran da ih otjeraš. To kaže navečer prije škole. Ja mislim da je u pravu. Jer čak i ako mu ne mogu zamisliti lice, znam da nam to tata šalje ove slike. Iza nas su neka plava svjetla, kao da nas prate u ovom mraku.


Vani je temperatura pala na minus trideset i tri, a snijeg je sve jače padao. Yasmin je vapila za snom. Da bar može leći i zažmiriti, makar na par minuta. Bit će beskorisna ako je budu mučili. Nakon dvije noći bez sna i dnevnoga svjetla, sve će priznati. Blještava žarulja kao sprava za mučenje činila joj se privlačnim rješenjem. Coby ju je nazvao “drčnom gospom”. Prošlo je već dosta vremena otkad ju je bilo tko smatrao drčnom. Ali sad je osjetila promjenu u sebi. Čula ju je u svome glasu dok je razgovarala s Cobyjem i drugim vozačima. Taj glas, ta ona, nije to bilo nešto novo, u tome i je stvar. Poznaje ona dobro taj osjećaj. Prepoznala je sebe onakvu kakva je nekad bila: odlučna, tvrdoglava, čak i hrabra i više nego malo luda. Zgrozilo ju je kad je shvatila koliko je postala bezlična i dosadna u međuvremenu, čak i samoj sebi. Ljudi oko nje bih su izgrađene ličnosti, njihovi karakteri bili su jasno ocrtani, ali ne i njezin. Ona je imala svoje svakodnevne poslove i ljubav prema Ruby, ogromnu ljubav, ali kako bi sebe opisala nekome? Negdje putem izgubila je sliku o sebi. Vidjela se ponovno u kuhinji na drugoj strani svijeta i taj kontrast između one žene u kuhinji i ove ovdje bio je vrtoglav. Iz perspektive ove nepregledne aljaške divljine mogla je pojmiti klaustrofobičnost njihove kuće, nje same. Znala je da se osjećala usamljenom ne zbog tuge koju je još osjećala za davno pokojnom majkom ili zbog udaljenosti između nje i Matta, figurativne i doslovne, već zbog toga što joj je nedostajala ona osoba kakvom je nekad bila. I tek je sad u ovoj jednobojnoj pustopoljini na vrhu svijeta počela shvaćati sebe. Kao da joj je trebalo toliko se daleko odmaknuti da pojmi vlastitu priču. Htjela je to reći Mattu. Objasniti mu. Poljubio sam ju jer si mi nedostajala. Jače je pritisnula papučicu gasa. Doći će pa će mu reći.


12. POGLAVLJE Plava svjetla su i dalje iza nas. Mama ih promatra u retrovizoru. Stalno to čini. Brine me da se radi o onome ljigavcu i da sam ja za sve kriva. Mama ne zna da ju je on vidio u dvorištu s kamionima u Fairbanksu. Trebala sam joj to reći, jer dok smo još bile u Fairbanksu s nama je bio gospodin Azizi i mnogo drugih ljudi, a ovdje smo prepuštene same sebi. Njegovo je lice bilo tako blizu mojega. Dijelilo nas je samo staklo. Uključila sam “Čaroliju glasa”. - Iza nas su plava svjetla - kažem joj i vidim da je iznenađena što sam ih svjesna. - Znaš li tko je to? - pitam ju. Pitam, jer se iskreno nadam da zna. Ili da ju baš briga. Ona odmahne glavom i vidim da je zabrinuta, premda to pokušava sakriti. Moram joj reći. - Mogao bi biti onaj ljigavac - kažem i zaguram prst u nos, tako da se sjeti na koga mislim. - Slažem se da je jeziv - kaže ona - ali nije on iza nas. Nemaš brige, to je samo vozač. Znam da me samo pokušava ohrabriti. - Kad smo bili u onom kamionskom dvorištu s gospodinom Azizijem, tamo je bio i taj ljigavac - kažem joj. - On je bio tamo? - Da. - Misliš da nas je vidio kad smo odlazili? - pita. - Da. Vidio nas je. Htio je razgovarati s tobom, ali ja nisam htjela da brineš. Dovoljno ti je brige zbog tate. - To je jako, jako ljubazno od tebe - kaže ona. A zapravo je ona ljubazna, jer sigurno bi voljela da sam joj rekla. - On je samo ljigavac kaže mama i zagura prst u nos kako bi me nasmijala - a o ljigavcima ne trebamo brinuti. Spavaj sad. Stvarno želi da spavam, pa zatvorim oči. Razmišljam o Škotskoj i svima nama na toplom i sigurnom i kako smo sretni. U mislima vidim veliko busenje trave koja poskakuje kao trambulin i hrpe ljubičastoga


vrijeska, kao da je netko prstima rasprskao ljubičastu boju posvuda. Vidim i mamu i tatu kako se smiješe. Yasmin je već razmišljala o Silesianu Stennetu, ali joj je pomisao da ju prati zbog neke svoje mračne opsjednutosti izgledala sve nategnutijom kako su odmicale prema sjeveru ovom opasnom cestom. A možda je ipak nekako povezan s požarom. Ako Matt zna nešto o požaru u Anaktueu, možda je upravo Silesian Stennet, a ne naftna kompanija, taj koji ju hoće spriječiti da dođe do njega, jer nešto skriva. Odmah je znao gdje se nalazi Anaktue, i da, objasnio je kako, ali svejedno. Za požar je okrivio frakiranje, nesvjestan koliko je apsurdna ta teza da je vatra preskočila kilometre snijega i leda na ledenom vjetru. Sad kad se uvjerila vlastitim očima kako to izgleda, ideja joj je zvučala još smješnijom. Problem je u tome što Silesian Stennet nije smiješan, već jeziv. - Bolje malo selo u Aljaski nego neko napučeno područje. Zato ako će razaranje seoceta zauvijek zaustaviti hidrauličko frakturiranje, da želim. Izgledao je kao da ga to rajca, i to joj se zgadilo. Možda je on podmetnuo požar, jer misli da idealistički cilj opravdava stravična sredstva. Ali nije ispalo kako je naumio. Nitko mu nije vjerovao da bi frakiranje moglo uzrokovati požar koji je progutao selo. Da je otišao na policiju ili se obratio medijima ismijali bi ga baš kao i oni ljudi na aerodromu. Bit će da to nije predvidio. Policija je svoju istragu radila u potpunome mraku i mogli su joj promaknuti tragovi paleža. Zato i nisu mogli znati da se radi o umorstvu i koji su mu motivi. Stennet je radio za naftnu kompaniju, i to kao direktor. Sigurno još poznaje ljude i mogao se povesti s nekim kamiondžijom ili čak sam krenuti na put. Sjetila se njegove ponude da se on pobrine za Ruby: - Ja ću se pobrinuti za djevojčicu. Pričuvat ću Vam ju. Je li to učinio da ima Ruby kao taoca u slučaju da stvari krenu po zlu? Ruby je spavala pored nje. Vidjela je kako joj se tijelo nadimlje i spušta u ritmu. Iscrpljenost ju je napadala u valovima. Mislila je na sve one obalne gradove u Engleskoj sa stamenim viktorijanskim valobranima i poželjela da je i ona tako čvrsta jer ne smije zaspati, barem ne zasada. Žudjela je za zorom ili barem idejom da će ona doći i da neće vječno


voziti u tami. Plavičasta svjetla su nestala s vidika. Valjda se odmakla od kamiona, ali je i dalje bila sigurna da ju prati. Vozila je uza strminu, a desna noga ju je boljela od napora da ju drži na papučici pod neprirodnim kutom. Koliko još dugo? Osjeti dodir Rubyne ruke koja je u snu nešto pokazivala. Jedino što ju je držalo budnom bio je adrenalin. Na vrhu uzbrdice ugledala je halo, kao od izlazećeg sunca. Znala je da ne može biti, da je to nešto poput pustinjske fatamorgane, da joj se zbog iscrpljenosti i primordijalne potrebe za suncem pričinja kako sviće. Stigla je na vrh, a pod njom se prostrla skupina kuća osvijetljenih narančastim svjetlima, reflektorima i treperavim neonom. Coldfoot. Kad je stigla u Coldfoot, Ruby je još spavala. Bilo je to malo mjestašce s jednostavnim prizemnicama nanizanima duž ceste. Vozila je pored njih puževim korakom. Kroz prozore im se na snijegu odražavala svjetlost medene boje, kao da zovu unutra, svaka na svoj način. Kao da kažu tu ćete biti sigurne i u društvu. Bila je tu i benzinska postaja okupana jarkim svjetlom pod kojom su se vidjele pumpe napravljene baš za kamione, a iza nje primitivno parkiralište. Ugledala je i kafić i motel u kaubojskom stilu, sagrađene od iste montažne jedinice kakvu su one vozile. I premda je cijeli život provela u jednoj od najvećih svjetskih metropola, tek je sad osjetila što znači civilizacija. Možda bi ovdje mogla ostaviti Ruby. Možda bi ovdje bila na sigurnom. Ali doći će za njom ona plavičasta svjetla i potražiti ju. U mislima je vidjela kako ju taj vozač traži po kafiću, ali umjesto nje pronađe Ruby. Znala je da bi se Coby pobrinuo za Ruby, a ima i drugih pristojnih ljudi koji bi ju zaštitili. Međutim onda bi ga morala pitati i provjeriti može li se pouzdati i u ostale, a oni bi ju spriječili da ode dalje čim bi ju ugledali. Uopće nije sumnjala u to. Nije mogla pustiti Ruby da sama pronađe Cobyja, jer kako bi ga ona našla? Tko bi uopće razumio njezin znakovni jezik u ovoj vukojebini? Bila bi potpuno nezaštićena. Ipak se odvezla prema parkiralištu. Dvosmjerni su put osvjetljavale slabašne ulične svjetiljke između kojih je bio mrak. Na parkiralištu je već bilo petnaestak kamiona, a jedan je upravo ulazio ispred nje. Izgleda da se svi sklanjaju od oluje. Napravila je krug oko parkirališta i krenula nazad na glavnu cestu. Zaustavila je kamion u mraku između uličnih svjetiljki. Odavde ga može vidjeti kad dođe. A jednom kad prođe pored nje, samo će


šmugnuti. Nadala se da će se dovoljno dugo zadržati tražeći ju da ona stigne odmaknuti. Ugasila je sva svjetla. I ono u kabini. Jedino je grijanje ostavila uključenim. Pahulje su se bešumno i uporno zabijale u bočni prozor, a njihovi rojevi jurišali na ogroman vjetrobran. U ovoj toploj tami lice joj se objesilo od umora. Spustila je prozor za prst tako da ju mlaz ledenog zraka drži budnom. Osam minuta kasnije ugledala je plavičasta svjetla kako se približavaju parkiralištu s druge strane ceste. Napravila je strašnu pogrešku. Budući da dolazi iz suprotnog smjera, osvijetlit će ih farovi u kabini. Ispružila se preko Ruby, uzaludno se pokušavajući sakriti. Trenutak prije nego što su ih osvijetlili farovi kamiona, njihov vozač ih je ugasio. Valjda je htio prikriti ta prepoznatljiva svjetla. I dalje ležeći preko Ruby, Yasmin nije mogla vidjeti vozača koji je prošao tik do njih. Jedino što je vidjela jest da se radi o cisterni. Pokrenula je motor i odvezla se, uključivši svjetla tek kad se priključila na glavnu cestu. U retrovizoru se nisu vidjela plavičasta svjetla cisterne. Tek zamiruća svjetla Coldfoota. Adeeb joj je rekao da je Coldfoot dobio ime po tragačima zlata koji su išli na sjever, stigli sve do tu, a onda se ustrtarili i vratili nazad. To s trtom joj je potpuno razumljivo. Ostavljajući Coldfoot iza sebe imala je osjećaj kao nateže konopac od barke zavezane uz sigurnu obalu koji svaki čas može puknuti i pustiti barku da ju more odvuče na pučinu. Ljudi koji su sagradili Coldfoot znali su da je ovo najsjevernija točka do koje razumna osoba ima što tražiti. Osjećala je kako ju žmirkava svjetla vuku nazad u toplinu i sigurnost. Ali je nastavila. Svjetla Coldfoota su polako nestajala, a nakon jednoga zavoja ih više nije bilo. Kad je pogledala u retrovizor, iza nje je bila samo tama. Znala je da će se vozač cisterne zadržati u Coldfootu samo toliko koliko mu bude trebalo da shvati kako je tamo nema, a onda će krenuti za njom. Prisluškivala je radio za dojavljivanje, ali nitko ju nije spominjao. Valjda su svi koji su čuli njezin razgovor s Cobyjem pretpostavili da je na putu za Coldfoot ili je već tamo stigla i sad čeka da prođe oluja. Iz suprotnoga smjera naišao je kamion iza zavoja. Svjetla farova prigušili su snijeg i tama, ali su bila dovoljno blještava da im osvijetle kabinu u prolazu, a onda su nestala, žureći prema Coldfootu. Opet su bile same. Bilo je šest ujutro. Yasminino tijelo i um, naučeni na cirkadijurni ritam, bili su zatočeni u ovom vječnom mraku kao u vremenskoj


crvotočini. Odsada nadalje više neće biti svjetla naselja da donesu umjetnu zoru. Prošla je pored miljokaza; još dvjesto trideset i četiri milje do Deadhorsea, dakako bez ikakve pomoći na putu. Vozila je brzo, koliko joj je hrabrost dopuštala, gutajući kilometre mraka, zamišljajući kako je iza njih ona cisterna i kako ih sustiže. Ruby se protegnula pored nje. - Je li već jutro? - pitala je. - Da. - Hoćemo li uskoro stići do tate? - Ima još puno. Nastavila je voziti kroz mračno jutro, pogledavajući na osvijetljeni brojač prijeđenih kilometara dok su se ovi pretvarali iz jedinica u desetice: deset... dvadeset... trideset. Snijeg je bio sve gušći, a vjetar sve žešći, najavljujući oluju. Osjećala je kako joj nedostatak sna otupljuje reflekse i usporava udove. Posljednjih petnaestak kilometara brojke na mjeraču su joj postale mutne jer joj se očni mišići više nisu mogli prilagoditi. Učinilo joj se da se mrak oko njezinih farova pomiče poput bića s tetivama i bilom. A onda se to biće naglo razlilo oko njih poput crne vode. Nekoliko metara ispred sebe ugledala je ugibalište i uspjela skrenuti kamion na njega. Nije računala da će se zaustavljati dok ne stignu do Matta, ali više ni fizički nije mogla dalje. Zamolila je Ruby da ju probudi za petnaest minuta. Zatvorila je oči. U mraku i tišini sjetila se svog prvog posjeta Cleyu s Mattom, šuma mora koje zapljuskuje obalu. Skinuli su odjeću u mraku i tad je shvatila da joj se njegov miris i boja njegova glasa sviđaju jednako koliko i njegov izgled i lakoća kojom govori o važnim stvarima. Rekao je da je upravo nevjerojatno da su se sreli, budući da su oboje bili na predavanju iz predmeta koji nisu slušali. Koja slučajnost! Odgovorila mu je da su prije otprilike četiri i pol milijarde godina kometi bombardirali Zemlju donoseći led, koji se rastopio u vodu. Imaš li dokaz za to? - upitao ju je. - Sateliti zdrobljeni u komete i izmjerena količina vode – odgovorila je. - I? - Bombe od milijardu litara vode u svemiru -odgovorila mu je. - Komete su se zabijale u Zemlju, vulkani eksplodirali ispuhujući vrelu paru koja se pretvarala u oblak. Kiša je padala tisućama godina. Ljudi se prepiru oko točnoga iznosa vode i otkud je došla, ali bez obzira na to kako je došla - evo je... – rekla je pokazujući na more. Rekla je da su izgledi za nastanak planeta s


dovoljno vode da se začne život bili trilijune trilijuna naprama jedan, tako beskrajno mali da se to ne da ni zamisliti. To se zove čudo. To što su se oni našli četiri i nešto milijardi godina kasnije na predavanju koje ne slušaju bila je daleko izglednija stvar. Sjetila se topline njegovoga tijela pod dekom na neravnom šljunku, a zatim je osjetila kako propada u krutu jezgru Zemlje i Matta.


13. POGLAVLJE Ruby je spavala pored nje. Upalila je svjetlo u kabini i ugledala u odrazu vjetrobrana svoje lice kao da je oslikano tehnikom chiaroscuro. Pritisnula je prekidač da upali farove, ali se ništa nije dogodilo. Mrak je bio gust poput krutine. Uz tijelo joj je uspuzao njezin prastari strah od toga da bude živa zatvorena u lijes i zakopana pod zemlju. Disala je plitko i pritiskala sve moguće tipke. Brisači su razmaknuli snijeg s vjetrobrana poput ralica. Snopovi svjetla s farova obasjali su gust snijeg nošen preko ceste zapusima olujnoga vjetra. Pogledala je na sat u kabini. Spavala je dva sata. Brzo je pogledala na retrovizor, ali nije bilo ni traga od plavičastih svjetala. Štap za mjerenje visine snijega uz cestu pokazivao je da je palo tridesetak centimetara dok je spavala. Termometar je pokazivao vanjsku temperaturu od minus trideset i sedam. Uključila je radio za dojavljivanje. Čula je vozače iz spremišta u Fairbanksu i Deadhorseu kako razgovaraju s onima na odmorištu u Coldfootu. Nitko od njih nije vozio. Na Rubynom se laptopu pojavio još jedan e-mail. Poslao ga je dok je spavala. Jedino što se na fotografiji vidjelo bio je snijeg. Koje olakšanje. Svjetlost baterijske lampe bila je slabija nego na prethodnim fotografijama, a snijeg se stapao s tamom oko njega. Nesigurno je kliknula da poveća sliku i ugledala crne mrlje. Radilo se o životinjama dopola ukopanima u snijeg. Bijela su im se krzna stopila s njim, ali su ih odavale crne linije oko njihovih mrtvih očiju i crni vršci njihovih njušaka. Ukupno je bilo pet životinja, ali moglo je biti i više. Pokušala je vidjeti jesu li ubijene, ali nije bilo krvi niti ozljeda. Možda je svjetlo lampe bilo preslabo. Zar ju je htio upozoriti da će tako i one završiti - nestati bez traga pod snijegom? U predmetu je pisalo: DSC_10025, a pod fotografijom 68945304 149992659. Pojačala je svjetlinu na ekranu laptopa na maksimum. U donjem


desnom uglu fotografije uočila je mračnu figuru haskija i slabi odbljesak svjetla lampe na dijelu uzde, možda s kopče. Dakle, tko god da je taj čovjek, putuje zapregom u tišini i mraku. Koliko im može biti blizu? Svjetlo ekrana probudilo je Ruby. Baš se spremala zaklopiti laptop kad je Ruby ugledala fotografiju. - Polarni vukovi - rekla je. Mislim da je tata poslao ovu fotku da nam pokaže što rade krivolovci. Jer vukove ubijaju samo ljudi. Ali još imaju svoje prekrasno, gusto, bijelo krzno, a krivolovci bi im ga oderali. Valjda su ostali zakopani u mećavi. Možda se na njih urušio snijeg s padine ili ih čak zatrpala lavina. - Moramo reći policiji da je tata živ - kažem mami, jer sad već imamo TRI njegova e-maila i mama je valjda shvatila da su od tate. Ali mama ništa ne govori i ja znam da mi i dalje ne vjeruje, pa onda ne bi ni policija, a ja ne znam kako ih uvjeriti. Pred našim farovima padaju ogromne plahte snijega poput utvara koji mijenjaju oblik i proganjaju cestu. Yasmin se vrati na cestu. Gusti je snijeg brzo udarao u vjetrobran, pa je stavila brisače na najbrže. Odjednom su se farovi ugasili i vozili su u potpunom mraku. Yasmin odmah uspori, pazeći da ne proklizi i moleći se da ne slete s ceste. Uto je s vjetrobrana otpao debeo komad snijega. Izgleda da se nakupio na krovu kabine dok su spavali i sad je pao na vjetrobran, zaslijepivši ih poput poveza preko očiju. Uto je čula Cobyjev glas na radiju. Ovaj put nije zvučao tako smireno. -Je li netko dosad vidio onu ludu ženu? Znači od drčne je postala luda. Pošteno, pomislila je. - Tu sam - javila se. - Isuse, Yasmin. Stvarno si me zabrinula. - Zaspala sam. - Jesi li još u kabini? Upravo sam pretražio sve kamione. Htjela mu je reći istinu, ali ju vozač cisterne možda još uvijek traži po Coldfootu, pa bi ju mogao čuti.


- Yasmin? Ipak, dosad bi već shvatio da nisu u Coldfootu i već bi krenuo za njima. Dok je razbijala glavu što da kaže, Cobyje izgleda sam shvatio što se događa. - Otišla si dalje? - pitao je. Ona je šutjela. - Isuse. Oluja dolazi za tri sata. Tri sata. Nema šanse da dotada stigne do Matta. Neće stići ni na pola puta do Deadhorsea. - Tako brzo? Jesi li siguran? – rekla je. - Užasno se brzo približava. Moraš se vratiti. - Muž mi je tamo vani. Neće preživjeti. - Jako mi je žao zbog toga, gospođo - priključio se drugi vozač - ali nećete stići do Deadhorsea, a prije njega nemate se gdje skloniti. Kad prijeđete planine naći ćete se na sjevernoj padini arktičke ravnice, a tamo nema drveća da uspori vjetar. Oluje tamo kose sve pred sobom. Radi se o dvjesto dvadeset i osam tisuća kvadratnih kilometara ničega. Znate li Vi koliko je to? Cijela država Utah, čak i više. - Jednostavno nemate izbora - pridruži se još jedan glas. - Vjetar će Vas prevrnuti kao keglu i zatrpat će Vas snijeg. Nećete moći iz kamiona da popravite kočnice, cijevi, bilo što. Ako Vam crkne motor, smrznut ćete se u kabini. Onda se ponovo javi Cobyjev smiren i nježan glas: - Yasmin, naprosto nemate dovoljno vremena da stignete do Deadhorsea. Čak i da vozite turbo kamion i da je srpanj. Shvaćate? Morat ćete pričekati u Coldfootu. Muž će Vas morati pričekati. Bez zaštite na ovakvoj oluji? Ako se čak i iskusni vozači u svojim toplim kabinama divovskih kamiona sklanjaju od oluje? Kroz zatvorene prozore mogla je čuti hučanje vjetra. - Okrenite se i vratite se nazad, čujete li me? - rekao je Coby. - Ali prvo morate staviti lance za snijeg. Nevrijeme se brzo približava i postat će sklisko. Sklisko. Takvo nešto bi rekla djevojčica za ulašteni parket pod njezinim čarapama. Zbog ovog ublaženog opisa odmah ga je zavoljela. - Zato Vam trebaju lanci. Čak i ako se želite ubiti vozeći dalje trebat će Vam lanci. Znate li kako ih staviti? Shvatila je da će joj reći kako da ih stavi i onda je pokušati uvjeriti da se vrati. Išao je korak po korak, strpljivo i nježno. - Ne znam. - Okej. Lanci se nalaze pored kotača, ispod kamiona. Rasprostrite ih


ispred kotača, pa ih navežite na njih i zakopčajte. - Okej. - Onda potražite mjesto gdje se možete okrenuti. - Hvala Vam. Prekinula je radijsku vezu i pogledala u retrovizor. Nikoga iza nje. Zaustavila je kamion. Ruby je uključila svoju “Čaroliju glasa” i slušala cijelo vrijeme. - Svejedno ćemo potražiti tatu - rekla je. - Isto si im rekla da ćemo stati u Coldfootu, pa nismo, znači i dalje idemo po tatu. To je bila tvrdnja, a ne pitanje, jer joj je bilo nezamislivo da ga prepuste polarnoj oluji. Užas koji je obuzeo Yasmin da će napustiti Matta, prvo u njezinoj glavi, a zatim kao neka prisutnost na cesti, sada je bio u mraku ravno ispred njih. Zasada će se usredotočiti na stavljanje lanaca, jer što god sljedeće da učini, trebat će joj lanci. Dok je navlačila polarnu odjeću, sjetila se kako je prije toliko godina šetala osunčanim pločnikom posutim lišćem iz dućana s delikatesama prema novinskom kiosku. Sjetila se izudaranog automobila kako se penje na pločnik i kako ju Matt odguruje s njegove putanje. Kroz hučanje arktičkoga vjetra čula je metalni udarac automobila o uličnu svjetiljku i trubu koja je besmisleno glasno blejala upomoć pritisnuta tijelom vozača savijenim preko volana. Imao je tek šesnaest godina. Te su noći ona i Matt razgovarali, i njoj je postalo jasno zašto se mogu oženiti. Ne zato jer je stao između nje i automobila, već zato što su razgovarali o dječaku: što ga je natjeralo da učini što je učinio, iz kakvog doma i obitelji dolazi, kakvo mu je obrazovanje, koji ga je očaj gonio. Zato jer je Matt pokušao razumjeti što se zapravo dogodilo. I zato što dok su njihovi plitki susjedi razmjenjivali bijesne emailove o obijesnom delikventu kojeg je snašlo što zaslužuje i “hvala Bogu da nije stradao nitko nedužan”, Matt je duboko žalio tog dječaka. Zato što je sutradan našao njegovu majku pored svjetiljke kako u ruci drži karanfile umotane u celofan i kupio traku za pakiranje na kiosku i pomogao joj pričvrstiti cvijeće na stup. - Ti si moj prinčev poljubac - rekla mu je. - I pusa za laku noć i staklena cipelica koja pristaje na nogu i s tobom ne postoji zrakoprazan prostor u prirodi, a više niti u meni, i ja te volim.


Snijeg je poput guste mrežaste zavjese koja visi od neba sve do zemlje. Slojevi i slojevi zavjese. Mama navlači svoju polarnu odjeću jer mora staviti lance za snijeg. - Pomoći ču ti - kažem joj. Odmahuje glavom. - Mogu ti ponovno posvijetliti baterijom - kažem - a ako mi bude prehladno, lako ću se vratiti nazad. - Hvala ti - kaže ona - ali bih stvarno više voljela da ne izlaziš van, okej? - Okej. - Obećaješ? - Okej. Mama me i dalje gleda i čeka. - Okej, obećajem. Nije htjela opet pustiti Ruby van. Djeca se brže ohlade od odraslih. Navukla je svoje radne rukavice preko podrukavica i izišla, pazeći da odmah za sobom zatvori vrata. Svirepost kojom ju je dočekala hladnoća potpuno ju je iznenadila. Mislila je da je boja zime bijela poput snijega, ili možda plava, poput plave za hladnu vodu, ali ovakva hladnoća mogla je nastati samo na ovako mračnom mjestu i bila je crna. U njoj nije bilo ni svjetla ni boje. Zrak je proparao zaglušujući vrisak, i trebalo joj je da shvati da je to vjetar koji huji preko svježe napadalog snijega koji je prekrio nabijeni snijeg. Bijele utvare koje jure preko ceste i pustopoljine. Upalila je Adeebovu baterijsku lampu i pronašla lance. Pokušala ih je otkopčati, ali nije to mogla držeći lampu. Zato ju je zabila u snijeg i osvijetlila podvozje. Lanci su izgledali kao zavareni ledom za kuke koje su ih pridržavale. Bilo ih je teško čvrsto uhvatiti. Nakon tri pokušaja to joj je uspjelo. Povukla je iz sve snage i oslobodila ih. Sad je morala preseliti lampu da osvijetli kotače. Ispred njih je položila lance. Snijeg oko kotača postao je blijedoplav. U mraku iza kamiona ugledala je farove. Shvatio je da nisu u Coldfootu i krenuo je za njima. Njezin razgovor s Cobyjem preko radija samo mu je potvrdio da je otišla dalje. Odavde nije mogla procijeniti koliko je blizu. Nešto joj je govorilo da su vozač cisterne i čovjek koji joj šalje fotografije u dosluhu i da se spremaju napasti.


Vjetar je zavijao poput sirene, sve jače i jače. U mraku je ugledala prestravljeno dječakovo lice. Umro je prije nego što su stigli do njega. Zaštitne su joj se naočale zamaglile od hladnoće. Pipala je kamo hoda i uspjela se popeti u kabinu, ali nije mogla napipati dršku da zatvori vrata. Stavim rukavice, nagnem se preko mame, dohvatim vrata i povučem da se zatvore. Ispod onih zaštitnih naočala ne vidim mamine oči, što znači da ni ona ne vidi kroz njih. Pomognem joj da ih skine i obrišem joj ih. Ona pomakne kamion naprijed jako polako, pa stane. Onda opet stavi svoju masku i naočale i izađe van. Gledam ju kroz prozor ako joj zatreba moja pomoć. Čučeći pored kamiona, Yasmin je promatrala farove cisterne. Nisu postajali sve veći i veći, što znači da se i ona zaustavila. Izgleda da se vozaču ne žuri. Vrisak vjetra pretvorio se u duboko zavijanje, koje se vrtložilo oko kamiona. Ostavila je lampu zabijenu u snijeg i uperenu u kotače, ali ju je već prekrio snijeg. Počela ga je razmicati da ju osjeti pod rukom, ali su joj rukavice bile predebele za to, pa ih je skinula da napipa lampu. Nakon dvije minute ju je našla i brzo navukla rukavice, a zatim ju upalila. Pod svjetlom lampe vidjela je da su kotači promašili lance za nekoliko centimetara. Morat će sve ispočetka, i to brzo, makar ne postoji način da se to brzo napravi. Vrijeme je letjelo sa svakim zapuhom snijega. Neće joj uspjeti stići do Matta prije oluje. Počeo ju je snažno gušiti strah, pojačan dubokim zavijanjem vjetra i cisternom iza njih. Digla je pogled prema kabini i pod jantarnim svjetlom ugledala Rubyno lišce na prozoru. Gledala je u onu mrklinu i vidjela iskasapljeno mošusno govedo i gavrana i zakopane vukove i slušala kako oluja postaje sve jača. Sa stravičnom jasnoćom je shvatila što mora učiniti; izbor je bio očit -tu ispred nje. Mora se okrenuti i vratiti. Drugog izbora više nije bilo. To bi joj rekao i Matt - osjećala je to i bez razmišljanja. Rubyn je život bio važniji od svega drugog. O Mattu će razmišljati kad Ruby bude na sigurnom. Bude li razmišljala o njemu sada, neće biti u stanju staviti lance za


snijeg, vratiti se u kabinu i voziti. Neće biti u stanju ni disati, ni treptati, ni gutati. Trebala su joj još dva-tri pokušaja da pogodi kotačima lance i napokon ih zakopča. Cisterna se u međuvremenu nije približavala. Samo je čekala. Kad je ponovno pokušala naći lampu u snijegu osjetila je kako joj se tanka koža na prstu zalijepila za metal njezina i Mattova prstena kao kad se usne zalijepe za smrznutu čeličnu prečku. Matt joj nije lagao kad je govorio da mora skinuti prsten s ruke dok radi. Sjetila se kako je držala njegov prsten u policijskoj stanici i kako je bio topao među njezinim prstima.


14. POGLAVLJE U posljednjih petnaest minuta temperatura je pala za dva Celzijeva stupnja. Yasmin je napokon uspjela staviti lance. Popela se nazad u kabinu. Kroz prozor je vidjela Ruby kako se trese i kako joj je lice blijedo, pa je požurila unutra. Dočekao ju je novi otvoreni e-mail na laptopu. Na slici se vidjela mrtva polarna lisica blago zaobljenih ušiju i velikih očiju uronjenih u mekano bijelo krzno. Yasmin je u njoj željela vidjeti plišanu igračku, nestvarno mekanu i privlačnu, a ne nešto što je nekad bilo živo biće, ali su je dječja ranjivost životinjice i njezina mekana ljepota toliko podsjetile na Ruby da je zaustavila dah. Na fotografiji je bilo osvijetljeno samo mladunčevo lice. Usta su mu bila umrljana krvlju. U predmetu je pisalo: DSC_10027, a pod fotografijom 68733615 149695998. Poslana je prije četiri minute. Ruby je bila shrvana, ali nije bilo vremena da ju tješi. Mora ju odvesti na sigurno. Hitro je pokrenula motor i stala voziti, tražeći mjesto gdje se može okrenuti. Plakala sam s Bosleyjem i onda je ušao tata, pa smo razgovarali o školi i Jimmyju i on je rekao da možemo zajedno pokrenuti blog. Pokazao mi je slike prekrasnih životinja i ptica na svom iPadu. Tamo je bila i slika mladunca polarne lisice. Tata mi je rekao da kad god bi ugledao polarnu lisicu i vidio njezino ljepuškasto lice u njemu je jasno vidio i moje lice. Baš kao što bi me mama vidjela u peridotu na prstenu. Na fotografijije mladunče bilo mrtvo. Tata nikad ne bi mami poslao ovu fotografiju. Ovi e-mailovi nisu od njega. Kad sam mislila da nam on šalje e-mailove vjerovala sam da je na sigurnom jer ima sa sobom laptop i satelitski terminal i da je dovoljno dobro da nam može tipkati i slati poruke. Snijeg toliko pada da pahulje izgledaju kao vojska safari mrava.


Svaki mrav-pahulja može te ozlijediti, a milijuni i milijuni njih ubijaju sve pred sobom, čak i ljude. Tata vjerojatno nema ništa sa sobom. Ni laptop, ni deku, pa čak ni nož. Što ako ga napadne snijeg, a on se nema gdje sakriti? Naš znak za tatu je da prstima oblikuješ slovo T, a taj me je oblik sada rasplakao, makar se jako trudim da ne. Ionako nema smisla jer me mama ne vidi što pokazujem dok vozi, pa uključim “Čaroliju glasa”. - Tati treba nož da napravi aputiak - kažem joj. - Možda ga nema sa sobom. - Mislim da je ipak ponio opremu za preživljavanje - kaže mama. - I sigurno ima sa sobom sav alat koji mu treba. Čitam što govori, pa opet i opet. Kad bih barem opet bila u maloj školi pa da joj mogu povjerovati da je tata na sigurnom. Ali ja idem u četvrti razred. A u rujnu ću u više razrede. Promatram kroz prozor safari mrave-pahulje kao da ću ih otjerati pogledom budem li ih dovoljno dugo gledala, ali umjesto toga oni navaljuju u sve većim rojevima. Mama mi je nešto rekla, jer vidim nova slova na “Čaroliji glasa”: - Moramo se vratiti u Coldfoot i tamo pričekati da prođe oluja. To ne može biti istina. - Nastavit ćemo čim oluja prođe, obećajem ti. Odmah ćemo potražiti tatu. - Ne! Ne možemo ga ostaviti! Pokušavam vikati, ali “Čarolija glasa” ne viče. - Mogao bi umrijeti! Mama, molim te! To nije moj glas. To je glupi, mekani glas vrećice iz usisavača. - Ostat ću sama! Natipkam joj nešto da pročita moj glas i guram joj laptop pred lice. Ona nas vozi na neko veliko odmorište i sada znam da će se okrenuti i ostaviti tatu samog. Mama zaustavi kamion, ali motor i dalje radi. Znam to jer bruji ispod mene. - Tata je dobro - kaže mi. - Sigurno si je napravio sklonište. Mučno mi je od njezinih riječi i tresem glavom. - Scenarij dva, Ruby. Tata je otišao na teren i sa sobom uzeo svoju opremu za preživljavanje. Ali ona zapravo ne vjeruje da postoji scenarij broj dva. Samo želi vjerovati u njega. Tako je bilo već na aerodromu, već prvi put kad je govorila o scenarijima. Ja nisam o tome razmišljala u riječima, samo


sam to osjetila. I nije me smetalo jer sam uvijek mislila da tata stalno sa sobom nosi važne stvari poput svog terminala, i prijateljevog laptopa i noža. - Prije sam se samo pravila da vjerujem kako tata ide snimati - kaže mama. Mene to tako iznenadi da sam u sebi napravila salto. - Pravila sam se pred policijom, pred tobom, čak i pred sobom. Ali sad sam vidjela slike mošusnog goveda i polarnih vukova i lisice i gavrana i otiske krila alpske kokoši i bog zna kojih sve bića iz ove divljine. - I riječnih vidri i snježnih sova i sjevernoameričkog zeca - kažem. Puno, puno toga. - Upravo tako - kaže mama. – Tata je otišao snimiti sve te životinje, i ja mislim da je bio vani na snimanju kad je planuo požar u selu. Zato sa sobom ima svoju opremu za preživljavanje i sve što mu je potrebno. Smiješi mi se i po licu joj vidim da doista vjeruje u to što govori. - Rekao mi je da aputiak ima dobar oblik za oluju - kažem ja njoj. Jer je zaobljen i vjetar samo prohuji preko njega. - To je točno. O tome uopće nisam razmišljala. E pa onda sigurno u svojoj opremi ima alat za izradu aputiaka i sad se udobno smjestio u njemu. Kad su joj se njezin i Mattov vjenčani prsten zaljepili za prst sjetila se Matta onakvog kakvog je voljela, njegove dobrote i poštenja koji su ju osvojili. Nije lagao za svoj vjenčani prsten i nije lagao da je ovdje zbog životinja. Da, plašili su ju ovi prijeteći e-mailovi i vozač cisterne za njihovim petama, ali su također hranili njezino uvjerenje da je živ, jer netko očito nije htio da dođe do njega. Odvest će Ruby u Coldfoot i zamoliti Cobyja da ju pričuva, a onda će ga sama ići potražiti. Ako je oni ljudi tamo pokušaju spriječiti da ode, već će se nekako osloboditi. Prebacila je ručicu mjenjača u brzinu i provjerila u retrovizor prije nego što pokuša okrenuti kamion. Odjednom su ju zaslijepila bliješteća svjetla iza nje tako da na trenutak nije ništa vidjela. Cisterna joj je bila za petama pod dugim svjetlima. Samo što se ne zabije u njih. Morala je dati gas da se izvuče, tako da su nastavile prema sjeveru. Morala je samo dovoljno odmaknuti da se stigne okrenuti, jer će sigurno biti još dovoljno širokih mjesta za to. Ali čak i da se uspije okrenuti, morat će proći pored cisterne koja


dolazi iz suprotnoga smjera. Vozač cisterne nije im želio dobro, to joj je sad bilo jasno. Mogao bi ih natjerati da skrenu s ceste, a budući da su bili u planinama, mogle bi se survati niz provaliju. Hitro je uhvatila Ruby za ruku i stisnula je prije nego što je dohvatila radio dojavljivač. - Coby, jesi li tamo? - Yasmin, drago mi je da te čujem. Vraćaš li se u Coldfoot? - Nisam se mogla okrenuti. Neka se cisterna pokušala zabiti u naš kamion kad sam usporila i probala se okrenuti. - Isuse. - Prati me već kilometrima. Možeš li nazvati policiju? - Naravno. Pričekaj, ne prekidaj vezu, okej? Policija će se javiti na ovome kanalu. Pogledala je u retrovizor. Cisterna je sad spustila duga svjetla i stala. Bit će da vozač sluša na radiju što se događa. Sigurno ne želi da ga policija zatekne blizu nje. To joj je omogućilo da se i ona zaustavi. Preplavio ju je osjećaj olakšanja što ne mora voziti. - Žao mi je, mama - kazala je Ruby. - Nisam to mislila. Yasmin je bila svjesna da se Ruby prestravila zbog cisterne i čudila se koliko je čvrsto to dijete da još ima snage biti ljubazna. Znala je da misli iskreno. Sjetila se kako je pričala Adeebu da bi Ruby bila izgubljena bez oca i samu je sebe zatekla tim riječima, kao da joj je tu istinu u lice sasuo netko drugi, a ne da ju je cijelo ovo vrijeme držala u sebi. Izgubljena bez oca, to da. Shrvana. Očajna. Sve to da. Ali sama, to ne. Na radiju se javi muški glas: - Gospođo Alfredson? Ovdje poručnik Reeve. Sjetila ga se iz Fairbanksa. Izgleda da mu je poziv proslijeđen čim ju je Coby spomenuo policiji. - Zar ste na Daltonu? - upitao je zgroženim glasom. - Da. - Gdje Vam je dijete, gospođo Alfredson? - Sa mnom je. Vozač cisterne ih sigurno prisluškuje. Ako se radi o Silesianu Stennetu, on ionako zna da je Ruby s njom, ali netko drugi to možda i nije znao. Bi li ga to odgovorilo od napada? Ili bi mogao iskoristiti njezinu ranjivost? S druge se strane nitko nije oglasio. Pomislila je kako su ljudi koji


slušaju užasnuti njome. I sama je bila užasnuta sobom. Kakva to majka dovodi vlastito dijete u ovakvu opasnost? - Rečeno mi je da se netko pokušao zabiti u vas? - nastavio je poručnik Reeve. - Pokušao nas je spriječiti da se okrenemo i vratimo. Prati nas već nekih sto šezdeset kilometara, a možda i od samog Fairbanksa. - Vozite li Vi to Azizijev kamion? - javio se neki drugi glas, koji joj se učinio poznatim. - Da. On... - Ja sam na miljokazu 181 u smjeru juga. Prošao sam Azizijev kamion prije trideset i nešto kilometara. Nitko ne ide za ovom gospođom. Sad je bila sigurna da je to onaj isti čovjek koji ju je pitao ima li pušku sa sobom. - Prošlo je još dvadeset minuta prije nego što sam vidio još jedan kamion da ide u smjeru sjevera - nastavio je čovjek. – To je bila cisterna. Kao što sam rekao, nema nikog iza nje. - Lažete - kazala je Yasmin. - To ste vi, jel’ tako? Vi vozite cisternu s plavim farovima. I idete na sjever, a ne na jug. Meni za petama. - Hej, gospođo, gubite razum, saberite se. Poručnik Reeve se opet javi: - Napravit ćete sljedeće, gospođo Alfredson. Probajte naći neko sigurno mjesto gdje možete stati, a mi ćemo poslati spasilački helikopter po vas. Okej? Govorio je vrlo smireno i razumno, kao da samoubojicu pokušava odgovoriti da se vrati s prozorske izbočine, pomisli Yasmin. - Da. Htjela mu je reći za e-mailove i sumnju da je požar podmetnut da bi se uzela zemlja i za Silesiana Stenneta, ali tko bi joj u ovome trenutku vjerovao - njoj poludjeloj udovici koja je ukrala kamion, dovela dijete u opasnosti i umislila da ju goni neka cisterna. Ali kad helikopter bude prelijetao preko ceste Dalton vidjet će cisternu iza nje. I onda će znati tko laže. Onda će ju morati saslušati i ona će ih uvjeriti da je Matt živ, da vjerojatno zna nešto o Anaktueu, i da je to razlog zašto ju netko pokušava spriječiti da stigne do njega. U međuvremenu su se plava svjetla primaknula. Na jednome ravnom dijelu od nekoliko stotina metara cesta se pred njima proširila na dvije trake, nedovoljno da se ogromna cisterna okrene, ali dovoljno da ju pretekne. A ako to učini, reći će da nikad nije bio iza nje. Nastavila je voziti, pokušavajući pod naletima snijega održati


udaljenost između kamiona. Ne preostaje joj drugo nego da ide dalje dok ne dođe policija. Premda su ogromni brisači moćno strugali guste rojeve pahulja s vjetrobrana, jedva je vidjela kamo ide. Stigle su na strmi i suženi dio ceste koji je vijugao uz planinu. Tu nije bilo mjesta za pretjecanje, pa je usporila i napokon stala. Vozaču cisterne nije preostalo drugo nego da stane i on. Tu će pričekati policiju. Pred sobom je ugledala dvije patuljaste smreke kako se savijaju pod naletima vjetra. - Za sve sam ja kriva - javi se Ruby. - Zato što sam zaspala. - Ti nisi kriva ni za što. - Ali da sam te probudila pobjegle bismo ovom čovjeku iza nas i bile bliže tati. - To ne bi ništa promijenilo. Ruby odmahne glavom. - Vjeruj mi. Apsolutno ništa. Sve do ovog strašnog putovanja Yasmin nije shvaćala koliko je Ruby velikodušna prema njoj, a sad još i preuzima svu krivnju na sebe, a zapravo za sve - baš sve - je ona kriva. Na radiju se ponovno javi poručnik Reeve: - Čuo sam se sa svojom spasilačkom ekipom. Nažalost, helikopter ne može letjeti po ovakvom vremenu. Ne gubeći ni trenutka, Yasmin odmah nastavi voziti, znajući da će vozač cisterne, koji je slušao sve ovo, sad krenuti u lov. - Čak i da mogu do vas, a to je upitno - nastavio je poručnik Reeve ne bismo riskirali prevesti vas helikopterom po ovakvom vjetru. Sad već postiže brzinu od osamdeset kilometara na sat, a bit će i gori. Predviđaju uragansku jačinu. - Odmah iza nas je cisterna s plavim svjetlima. Pokušava nas izgurati s ceste. - Provjerili smo sve prijevozničke tvrtke i nijedna nema kamion vani. Njihovi vozači čekaju u Deadhorseu, Fairbanksu ili Coldfootu da prođe oluja. Nitko osim Vas ne vozi po ovakvom vremenu. - Molim Vas, morate mi vjerovati. - Doći ćemo po vas čim to bude moguće. - Kako ste onda mogli poslati helikopter da potraži preživjele u Anaktueu - pitala je Yasmin - makar je bila oluja? - Vjetar nije bio tako jak. Postojao je rizik, ali nije graničio sa samoubojstvom. Danas to nije slučaj. Bit ćete sigurniji ako pričekate u kabini da prođe oluja.


Plavičasta svjetla iza nje nisu se približavala, što znači da je vozač držao udaljenost. Možda bi mu mogla pokušati pobjeći. Cesta je međutim bila strma i varljiva, a vjetar je udarao sve žešće, donoseći sa sobom sve gušći snijeg. Idemo jako jako sporo jer se jedva vidi kroz snijeg, a čovjek iza nas ide isto jako jako sporo. Kao da nas lovi na usporenoj snimci, ali i dalje lovi. Tu je neki znak na kome piše: NAJSJEVERNIJE DRVO SMREKE ZABRANJENA SJEČA. Pored znaka je mrtvo drvo, potpuno bijelo od snijega i leda, kao da se sastoji od sitnih kostiju. Najsjevernije živo drvo smo prošli prije mnogo kilometara. Yasmin u retrovizoru primijeti da su plava svjetla naglo skrenula u jednu stranu, a zatim se vratila na sredinu ceste. Bit će da je kamion proklizao. Možda se vozač nije zaustavio da stavi lance. Možda će skliznuti niz vražju provaliju i to će biti to. Ili će, što nije tako dobro, morati stati da stavi lance, a bude li mu hladno za ruke kao njoj trebat će mu sat vremena, pa će mu ona odmaknuti. Kroz snijeg je uspjela ugledati miljokaz koji je pokazivao 242. Sjetila se da je na Adeebovoj karti to blizu prijevoja Atigun, najvišeg planinskog prijevoja na Aljaski. S njegove druge strane prostire se beskrajna obalna tundra sjeverne padine. Gustu tamu i snijeg probijali su tek njezini farovi i plavičasti farovi cisterne za njom. Osim njih kroz mrak ju je pratila krivnja što je Ruby dovela u ovakvu opasnost, a zatim i jedna prigušenija krivnja: - Ostat ću sama.


15. POGLAVLJE Kamion se probijao kroz snijeg kojeg je vjetar bacao vodoravno na vjetrobran. Yasmin nije uspijevala raspoznati rubove ceste već se oslanjala na smjerokazne stupiće s narančastim mačjim očima. Njezin se ogromni kamion ljuljao pod naletima vjetra. Isključila je radio nakon razgovora s poručnikom Reeveom i nije ga ponovno uključivala. Premda je žarko željela čuti Cobyjev glas, bojala se da će čuti glas vozača cisterne. Glas čovjeka kojeg nikad nije upoznala i vjerojatno ni neće. Vidljivost je toliko oslabjela da više nije mogla procijeniti koliko cisterna zaostaje za njima. Prošlo je pola sata otkad je posljednji put vidjela njezine farove. Vozač cisterne skriva se u snijegu i mraku iza nas, ali ne znamo gdje. Mama zaustavi kamion. Zamoli me da izvadim svjetlonarančastu tuniku gospodina Azizija, koja se nalazi u pretincu na mojim vratima. Izgleda kao ona koju me tjera nositi kad vozim bicikl. Gospodin Azizi ju je nosio kad je pripremao kamion za put u Fairbanksu. Mama se približi rubu ceste, odmah do provalije i otvori prozor. Kamion se zanjiše kao da je vjetar gurnuo prste kroz prozor i baci snijeg unutra, hrpu snijega, koji sleti mami na krilo takvom brzinom da bi se pretvorila u snjegovića da ostavi prozor još malo duže otvorenim. Mama baci narančastu tuniku kroz prozor. Dohvati ju vjetar i odnese, a ona me zamoli da izvadim odjeću gospodina Azizija iz kovčega i ja ju poslušam, pa onda baci van i nju. Ali ne baci njegovu parku, valjda zato što su polarne parke superskupe. Onda zatvori prozor. Obje tražimo plava svjetla u mraku, ali ih i dalje ne vidimo. Mama se odmakne od ruba ceste, pa se onda opet približi provaliji. Onda opet napravi isto, i meni postane mučno. Kaže da hoće napraviti jako duboke tragove guma tako da ih snijeg ne prekrije.


Yasmin je bila majka koja je mijenjala priču iz bajki, koja je cenzurirala psihotične maćehe, koja nije dozvoljavala Ruby da gleda bilo kakve filmove koji nisu za djecu, a sada joj govori kako će vozač cisterne vidjeti onu odjeću i njihove tragove i pomisliti da su se survale niz liticu. A najstrašnija je stvar da je to bila jedina utjeha koju je mogla pružiti kćeri. - Ali vidjet će naše tragove koji idu dalje - rekla je Ruby. - Neće jer neće biti toliko duboki, pa će ih snijeg brzo prekriti. - Ali vjetar bi mogao otpuhati onu narančastu stvar niz planinu. - To bi bilo dobro. Zato što će vozač pomisliti da su mrtve. Što god da im se dogodi, bila je svjesna da će ovo putovanje predstavljati kraj Rubyna djetinjstva. Cesta je tako strma. Ponekad se s jedne strane vide planine kao divovski konji koji su se odmah tu pored tebe propeli na stražnje noge. Kao da će te zdrobiti svojim kopitima. S druge strane je samo crnilo, a to je još strašnije, jer se možemo survati ravno preko ruba planine. Gospodin Azizi mi je rekao da se prijevoj Atigun nalazi na uzvisini od četiristo metara. To mi je rekao dok još nije znao da ćemo voziti preko prijevoja ili da će biti oluja i čovjek koji nas lovi. Mislim da mi ne bi to govorio da je znao. Uz rubove ceste ide ograda, za koju mama kaže da ti ne da da odeš preko ruba. Ja sam uspjela vidjeti samo komadić ograde i čini mi se slabašnom. Ne vjerujem da može zaustaviti ovakav kamion s kućom na sebi kakav mi imamo. Ponekad farovi osvijetle neke male znakove. To su samo strelice za desno ili lijevo i govore mami kako da okrene volan jer bismo inače odletjele u prazno i padale četiristo metara u ponor. Nemam pojma koliko bi to dugo trajalo. Snijeg je padao u takvim količinama da su imale osjećaj da će ih zagušiti. Yasmin je jedva uspijevala pratiti smjerokazne stupiće uz cestu i paničarila bi kad bi joj se učinilo da bi stupić na desnoj strani trebao biti na lijevoj i da će sletjeti s ceste, jer ih ograda neće zadržati. Nesigurna što je zemlja a što nebo, što lijevo a što desno, je li dan ili noć, taj joj se fizički osjećaj dezorijentacije u mraku prenio polako i na um, pa na trenutke nije znala od koga i zašto bježi. Možda su ona


plavičasta svjetla u mraku bila neka utvara, slika njezinoga straha za Matta koji ju proganja. Ali to ne može biti istina, jer je nju proganjala krivica što je tako loša majka. A nije se mogla ni okrenuti i suočiti s utvarom, barem ne dok ne preveze Ruby preko planine. Nije mi jasno kako mama zna kuda da vozi. Da ja vozim, ne bih znala ni gdje je cesta. Oni stupići bijesnu narančastom bojom kad ih osvijetle farovi, ali su tako sitni. Mislim da se ovako osjećaju piloti aviona kad lete noću, znate ono kad se spuštaju iz mraka i jedino što vide su mala svjetla koja ih navode? Ali ta svjetla postanu sve veća kako se približavaju i ravna su, a ova svjetla su uvijek sitna i stalno zavijaju po planini. Zatresla se moja narukvica i cijeli kamion, tako da osjećam vibracije i u kostima, kao da smo harfe, mama i ja, i sviđa mi se tako nas zamišljati, ali ne znam je li uzrok neki loš zvuk jer mama izgleda jako uplašeno. Isprva je Yasmin pomislila da je nešto eksplodiralo, ali je buka trajala predugo, kao da su se zemlja i kamenje i led sručili uz grmljavinu. To se iza njih survala lavina, ali nije znala koliko blizu, širi li se i hoće li zahvatiti i njihovu putanju. Stisnula je gas koliko god se usudila, samo da ih odveze što prije što dalje. A onda se buka utišala i stala. Jedini zvuk bilo je bijesno hučanje vjetra, kao da će svaki tren gurnuti još jednu snježnu magmu niz padinu. Mama kaže da je to bila lavina. Kaže da ima dobre i ne tako dobre vijesti. Ne tako dobra vijest je da je lavina zatrpala cestu iza nas, pa se ne možemo vratiti u Coldfoot niti itko iz Coldfoota može doći do nas. Ja mislim da to uopće nije loše jer hoću da stignemo do tate. - A koja je dobra vijest? - pitam ju. - Mislim da je cisterna ostala s druge strane lavine. - A možda ju je i zatrpala! Obje se nekako nasmijemo jer iako je cesta visoko i puna zavoja pa se jedva vidi, ono što nas je najviše plašilo bio je vozač cisterne, a sada ga možda više nema. Ne pričamo mnogo jer se mama mora koncentrirati na cestu. Zato


nismo razgovarale o čovjeku koji je poslao e-mailove, barem ne otkad sam shvatila da to nije tata. Mislim da se radi o vozaču cisterne ili nekom njegovom prijatelju. Mama je skinula pojas da se može nagnuti naprijed. Lice je skoro prislonila na šajbu. Prsti joj čvrsto drže volan, kao da nas rukama drži na cesti. Vjetar je dosegao snagu uragana, tako da je snijeg svom silinom udarao o vjetrobran, kao da se Yasmin zalijeće u nanos. Bojala se da je cisterna ipak uspjela proći prije lavine i da im je za petama. Razmišljala je da uzme Rubyn laptop i pošalje poziv u pomoć ili ju zatraži preko radija, ali je već razgovarala s policijom, koja joj ne može pomoći dok oluja ne jenja. Žarko je željela da može razgovarati s Cobyjem ili nekim od vozača, ali ju je brinuo vozač cisterne. Ako je izbjegao lavinu, čut će je. Još je postojala nada, nikakva ali neumoljiva, da je njezina varka uspjela, i da je vozač povjerovao da su se survale niz liticu planine. Osjetila je kako kabina ponire i shvatila da su stigli na vrh i da počinje spust. Dođe li do još jedne lavine, ovaj put neće moći ubrzati jer bi se stvarno survali niz liticu. Dvaput su proklizali nekoliko metara, pa je morala napumpati kočnice da uspori kamion. Jedino što se vidjelo bili su stupići, a katkad bi joj se od njihova narančastog odbljeska pričinilo kao da vidi sirene koje ju vabe u stijene i ponor dubok stotine metara. Čula je Rubyno plitko i ubrzano disanje i bila potpuno svjesna koliko je prestrašena, ali ju nije mogla utješiti, jer je morala ostati koncentrirana na cestu. Naposljetku su ipak stigle u podnožje planine. Farovi su osvijetlili plimni val snijega koji juri kroz arktičku tundru. Za leđima su im ostale planine koje dijele Aljasku na dva dijela, poput visokog zida, dugačkog tisuću i nešto kilometara. Ne mogu se vratiti nazad i prijeći ga, niti ga mogu zaobići. A pred njima je dvjesto sedamdeset kilometara ceste do Deadhorsea i Arktičkog oceana. Sjetila se vozačeva glasa preko radija: - ...nema drveća da uspori vjetar. Oluje tamo kose sve pred sobom. Radi se o dvjesto dvadeset i osam tisuća kvadratnih kilometara ničega...


Vjetar je snažan kao MEGATRON. Snijeg ovdje pada još jače, kao da je nebo snježni strop i urušava se na nas. Kamion se trese i ja mislim da je to zbog vjetra, ali mama kaže da nije vjetar taj koji nas trese. Kaže da nam se led uhvatio na kotačima pa se ne okreću kako treba i da mora izaći van i potući led s njih. Ne kaže da će nas inače sustići onaj čovjek, ali ja znam što hoće reći. Tko zna je li ga lavina zaustavila. A mamin plan s odjećom gospodina Azizija možda isto nije upalio. Znate ono kazalište na otvorenom koje imaju u Rimu? Ono u kojem su imali roba i onda bi pustili van lava? E pa, mi smo kao u takvom kazalištu, samo što je ogromno i mračno i hladno, a vani nije lav taj koji nas hoće ozhjediti već čovjek koji je ubio mošusno govedo i gavrana i vukove i mladunče polarne lisice, koji mu nisu ništa krivi. Yasmin se žurila navući svoju polarnu odjeću, ljuteći se koliko joj za to treba. Sad podstave, pa srednji sloj, pa vanjski sloj. Prsti su joj se borili s patentnim zatvaračima i trakama na čičak. Dok ona ovako gubi vrijeme cisterna im je možda sve bliže. Vani je pak minus četrdeset i jedan, a s ovim vjetrom je temperatura i puno niža, tako da mora navući sve što može ili će pasti u hipotermiju i dobiti ozebline, a onda više nitko neće moći spasiti Ruby. Dok se oblačila, lijevaju je ruka još boljela od ozebline od prstena, ali je to smatrala dobrim znakom jer bol znači da je živac još uvijek čitav. Zagurala je čekić iz Adeebove kutije za alat u džep od parke, a u desnu ruku uzela baterijsku lampu. Htjela je staviti i rukavice s palcem, ali onda ne bi mogla čvrsto uhvatiti čekić, pa je umjesto njih stavila podrukavice i polarne radne rukavice. Ostavila je grijanje da radi i izašla iz kabine. Natjerala je Ruby da se i ona bolje obuče kako ne bi ozebla od navale hladnoće kad otvori vrata. Stigla je do najniže stepenice kad ju je bacilo nazad na kamion tako da je prvo u njega udarila licem, a potom odletjela na pod. Ležeći u snijegu, u bolnom se grču okrenula prema napadaču, misleći da se radi o vozaču cisterne, ali tamo nikog nije bilo. Napadač je bio uraganski vjetar. Urlao je kao ništa što je dotada čula u prirodi, kao da mlažnjak leti kroz tundru. U desnoj je ruci i dalje čvrsto držala lampu; valjda joj je instinkt za samoodržanjem bio da sačuva svjetlo umjesto da se sačuva od pada. Hvala bogu na silnim slojevima odjeće koji su ga ublažili. Snijeg je padao tako gusto da joj se činilo kao da je sve oko nje kruta


tvar. Puzeći na rukama i nogama, a potom i na trbuhu, podvukla se pod kamion. Oči su ju pekle kao da joj u njih ulazi vreli pepeo. Žarilo ju je s unutrašnje strane kapaka. Kad je pala spuznule su joj zaštitne naočale. Jedva je mogla treptati, kao da su joj se slijepile trepavice. Osjetila je kako ju opkoljava zima, poput grabežljivca sačinjenog od tame. Puzala je s čekićem u parki, koji joj se snažno utiskivao u tijelo. Izvukla ga je i gurnula u podvozje, koje je pružalo zaklon od polarnog uragana. Oči su joj se slijepile od leda i više ih nije mogla otvoriti. Pokušala je nekoliko puta otrti led s lica rukavom, ali bez uspjeha. Jedino što je još bilo toplo bio je njezin dah. Navukla je potkapu preko očiju, tako da joj oči i usta budu u istom mikrookolišu i polako izdišući grijala kapke sve dok se nisu odledili. Kad je ponovno otvorila oči navukla je zaštitne naočale, ali joj nisu dobro sjele na lice jer se oko njihovih rubova napravio led. Lampom je osvijetlila kotače. Baš kao što se bojala, bili su okovani ledom. Udarila je čekićem po njemu, ali je bio čvrst poput čelika i nije popuštao. Nije se predavala, ali joj je sa svakim novim udarcem bilo sve teže držati čekić. Sjetila se putovanja autobusom s Martom na obalu, u Cley prije mnogo godina. Prva je postaja bio Holme-next-the-Sea, zatim Thornham, Titchwell, Brancaster, Brancaster Staithe. Sa svakim udarcem o led sjetila bi se sljedeće autobusne postaje: Burnham Deepdale, Burnham Market, Burnham Overy, Holkham, Wells, Cley. Nakon dvadesetoga udarca o led, više se nije mogla sjetiti sljedećega priobalnog sela po redu, a niti su ruke više mogle držati čekić. Gubitak pamćenja i slabost u rukama rani su znakovi hipotermije. Mora se odmah vratiti nazad u kamion. Uperila je baterijsku lampu prema tmini. Izgledalo je kao da su se nebo, zemlja i snijeg stopili u jednu vanzemaljsku beskrajnu cjelinu. Pomislila je da tako izgleda žalost. Tako je izgledao njezin um kad joj je umrla majka. Beskrajna turobna samoća. Negdje u toj samoći nalazio se Matt. Iz petnih žila kriknula je njegovo ime u tamu, ali premda su usta oblikovala zvuk, a pluća ga snažno istisnula, krik je progutao vjetar, tako da uopće nije bila sigurna je li ikakav zvuk izašao iz nje. Činilo joj se kao da je oko sebe stvorila vakuum u kojem je i sama nestala. Krenula se penjati do kabine, boreći se s vjetrom. Stopala su joj odrvenila.


Budući da su farovi još gorjeli, s gornje je stepenice desetak metara ispred sebe ugledala gole stijene koje izviru iz snijega, nešto više od kamiona, i cestu kako prolazi između njih. Tu bi mogle potražiti sklonište dok se ne smiri oluja. Osvrnula se iza sebe ne bi li ugledala cisternu. Lako se mogao sakriti u onoj tami i snijegu, a od vjetra se ionako ništa drugo ne čuje. No onda ni vozač ne može vidjeti ni čuti njih. A ni on niti one ne mogu voziti po ovakvom vremenu. Morat će pričekati da se smiri, baš kao i one. Mama se vraća unutra. Lice joj je prošarano crvenim flekama, a tamo gdje su joj utisnute zaštitne naočale curi krv. Kao da ju je izgrizla zima. Skidam joj rukavice, koje su potpuno sleđene. Grijač puše na maksimumu. Pokrenula je kamion; vozi samo desnom rukom jer mislim da ju lijeva previše boli. Koliko snijega. Kao da smo zatrpane njime. Naš se kamion i dalje trese, i to gadno, tako da skačem po sjedalu, dok mi se pojas urezuje u tijelo. Mama zaustavi kamion i sad mogu vidjeti kroz snijeg. Ovo je dobro mjesto da sačekamo da prođe oluja - kaže mama. Ovdje nas vjetar neće izgurati. Oko nas su same stijene, tako da nas ne može dohvatiti rukama kako spada. Mama mi se nasmiješi: - Čak i da se vozač cisterne probio preko planine, ovdje nas neće pronaći. Toliko sam bila uplašena zbog oluje i vozača cisterne i velikog tamnog kazališta s čovjekom koji nam šalje e-mailove da sam se zaboravila bojati za tatu. Pokažem mami znak T. Mama me zagrli. I dalje ima parku na sebi, a rukavi su prekriveni ledom. Skine parku da ja ne bih počela drhtati. - On se sklonio u svoj aputiak - kaže. - Bit će njemu dobro. Inupiaqi se već stoljećima nose s ovakvim olujama. Vidim da stvarno vjeruje u to što govori. Aputiak je svakako bolji od šatora, jer bi vjetar učas otpuhao šator. Yasmin je sad znala da joj Matt nije lagao za vjenčani prsten i da je otišao usred zime snimiti film o divljini i da je rekao Ruby da zna


napraviti aputiak. Sada mu je vjerovala za sve to. A vjerovati mu značilo je da ima šanse preživjeti. Bila je i prestravljena za njegov život. Taj strah bio je u njoj poput živoga bića, ali nije si mogla dozvoliti da sad razmišlja o njemu, još ne. Sada je bilo najvažnije i jedino što se dalo učiniti da sačuva Ruby od oluje.


16. POGLAVLJE Mama vadi sve iz naših kovčega i stavljamo na sebe svu našu odjeću. Krenule smo s najužim stvarima pa idemo prema širima i širima, jedan komad preko drugog. Najteže je s rukama, pa mi mama pomaže da navučem rukave preko rukava, makar se ne može normalno koristiti lijevom rukom jer ima ozeblinu od leda. Pomaže mi navući i parku gospodina Azizija preko svega. Ima miris sapuna od limuna, isti kakvim miriše gospodin Azizi, samo što to nisam primijetila sve dok nisam namirisala limun i sjetila se njega. Kažem mami da ona stavi tu parku, ali neće. Ugasili smo farove i sad se vani ništa ne vidi. Ponekad imam osjećaj da se mičemo, ali to je samo vjetar koji puše po nama. Izgleda da se mami pričinja da nešto čuje jer se svako malo ukoči, kao da se igra “crvene kraljice”. Mama kaže da kad po nas dođe policija u helikopteru, da će ih ona uvjeriti da je tata živ i NATJERATI ih da ga potražimo u Anaktueu. Kaže da će oteti usrani helikopter ako bude morala. Ovo je prvi put da sam s njezinih usana pročitala “usrani”, ali tata to često govori o svemu i svačemu, poput prometne gužve. Sviđa mi se kako oblikuje usta dok to kaže, kako joj se na kraju zatvore usne na “N” - usraNi - kao da tu nema šale. Omotava me u vreću za spavanje gospodina Azizija, a i ona miriše na limun. Kaže da trebam spavati, jer onda vrijeme puno brže prođe. Kad sam bila mala, govorila mi je da je spavanje kao putovanje svemirom. Nema te nakratko, a onda se vratiš na zemlju i shvatiš da te dugo nije bilo. Zatvorim oči. Yasmin je bilo drago da Ruby ne može čuti to urlanje vjetra. Taj polarni vir koji se s visina stratosfere spustio na zemlju u obliku uragana tresao je cijeli kamion i nosio vodoravno lavine snijega prijeko tundre. Toplom jer u kabini pokazivao je da je vani minus četrdeset i dva, ali na ledenome vjetru bilo je još i niže. U kabini je bilo plus deset


Celzijevih stupnjeva. One se jesu zaštitile sa što više slojeva odjeće, ali Yasmin nije bila sigurna koliko dugo mogu preživjeti ako motor prestane raditi. Uključila je radio u nadi da se policija ipak ohrabrila potražiti ih po ovom uraganu i oluji, premda je bila svjesna da bi to bilo suludo. Na radiju su se međutim čuli samo glasovi kamiondžija koji su zapeli u Deadhorseu, Coldfootu i Fairbanksu i žalili se na kašnjenja i izgubljenu nadnicu. Bez obzira na to, došli su joj kao melem na ranu, pa je ostavila radio uključen. Ruby je već zaspala pored nje. Yasmin se sjeti kako je problijedjela i počela se tresti kad je ugledala polarnu lisicu na e-mailu i shvatila da nije od oca. Ruby je tada pomislila da tata sa sobom nije ponio opremu za preživljavanje i da nije našao zaklon. Sjetila se kako je tražila mjesto gdje će se okrenuti i vratiti. - Ne! Ne možemo ga ostaviti! A kad je ugledala to mjesto... - Mogao bi umrijeti! Mama, molim te! Ruby joj je gurala laptop pod nos dok je skretala na okretište. - Ostat ću sama! A cisterna im je bila za petama, njezini farovi su ju zaslijepili, tako da je morala nastaviti tom varljivom, strmom i zavojitom cestom, nemajući vremena da razmisli o onome što je rekla Ruby ili da pročita ��to je napisala na računalu. Tek je osjećala kako je loša majka i taj je osjećaj zajedno s njom odlazio dalje u tamu. Otvorila je posljednji dokument na Rubynom laptopu.


Ovo su moje rijeÄ?i, mama. Ovo sam ja kad govorim.


Ovo sam ja kad se

DEREM!


To je moj glas.


To sam ja.


Mattu je to bilo jasno, i ona ga je zbog toga obožavala. Pokušala je zagladiti nabor na felpi od Rubyne maske za lice, kao da će joj tako otkloniti umor i tjeskobu s njezinog prekrivenog lica. Otvorila je Rubyn blog. tjedannaaljaskiblog.com Bole, ovo je blog o našem vremenu provedenom na Aljaski, autora Matta Alfredsona, filmskog snimatelja divljine, i Ruby Alfredson. (Tata, misliš li da je ovako dobro? Ti ćeš sigurno napisati nešto puno bolje, ali meni UOPĆE neće smetati ako što promijeniš. Neću ništa objavljivati dok i ti ne budeš tu. Zasada ću prvo staviti samo sliku mošusnoga goveda. Ove ćemo dijelove obrisati prije objavljivanja!) Ruby je učitala fotografiju iskasapljenog mošusnoga goveda i pedantno prepisala sve brojke. (Tata, je li to za tvoj posao? Nadam se da je, jer će se nekim ljudima koji budu čitali naš blog smučiti od ove slike. Mislim da si napravio tu fotku jer se radi o mošusnom govedu, a vukovi obično ne napadaju velike primjerke. Je li bilo bolesno ili ozlijeđeno? Ali mi ćemo vidjeti živo mošusno govedo, jel’ da? Tako ću ja nešto napisati o mošusnim govedima, pa ćemo poslije staviti drugu fotku, a ti možeš dopuniti tekst onim što ja nisam rekla.) Yasmin se sjeti Rubyna lica dok je pokušavala onu grotesknu sliku smjestiti u prirodni svijet, onakav kakvim bi ga vidio njezin otac. Shvatila je da Ruby više ne uzima zdravo za gotovo ono što joj ona govori. Da sama pronalazi dokaze da joj je otac živ. Preplavila ju je srdžba i tjeskoba što se Ruby dala prevariti, makar i samovoljno, da su te fotografije očeve. Što je s tim uvjerenjem tako pedantno stavila na blog ono što joj je poslao taj čovjek. Mošusna goveda doista izgledaju ogromno i zastrašujuće, ali su nježni vegetarijanci, kojima snažna kopita služe samo da razbiju led i dođu do vode ili da mogu hodati po snijegu, a da ne potonu. Inupiaqi mošusno govedo zovu umingmak, što


znači “bradonja”. Yasmin se sjeti kako joj je Ruby opisivala mošusna goveda, ali ju je ona prekinula tjerajući ju da govori svojim riječima, želeći samo da Ruby govori ustima. Ruby je očito shvatila da ju to što priča ne zanima. Je li se uopće potrudila prikriti? Tek je sad pročitala ono što bi joj Ruby bila rekla da joj je dopustila govoriti. Mošusna su goveda veoma hrabra. Vukovi ih napadaju u čoporima i uvijek ubijaju najmanja (skoro uvijek). Pa kad mošusna goveda vide čopor vukova, odrasla goveda naprave krug oko beba i djece. Okrenu svoje stražnjice prema unutra, a rogove prema van da izgledaju opako. Prije oko stotinu godina ljudi su ih lovili, i mošusna su goveda tako radila krug oko beba i nisu se micala, pa su ih lovci jednostavno ubijali i ubijali. A kad bi neko od goveda bilo ranjeno, onda bi ga ostala goveda okružila da i njega zaštite. Lovci su mislili da su mošusna goveda glupa, a zapravo su bila veoma hrabra. Yasmin je dirnuo ovaj je Rubyn opis mošusnih goveda, a zatim i njezino znanje. Kliknula je na sljedeću stranicu bloga. Ruby je učitala fotografiju mrtvoga gavrana i pedantno prepisala sve brojeve. (Puno si mi pričao o gavranovima, pa ću napisati što znam, a ti možeš dopuniti onime što nisam rekla.) Gavranovi su najveća vrsta ptica pjevica i glasaju se na različite načine. Pjevaju kad su preplašeni, a ponekad i kad međusobno razgovaraju. Grakću i proizvode zvukove kao kucanje, ali uglavnom najviše vole pjevati. Gavranovi si izaberu muža ili ženu i ostanu zajedno do kraja života. Jako su odani. Neki dožive i trideset godina. Kada lete, rade lupinge i valjke. Ponekad dok lete nose štapiće ili perje i dodaju ih jedni drugima kao da se dobacuju u zraku. Yasmin je znala čuti kako Matt govori Ruby o gavranovima i sjeća se njezina oduševljenja. Mogla je osjetiti toplinu između njih dvoje.


Nakon što se rode bebe gavranovi, one ostaju s roditeljima godinu dana. Ponekad se nađe i treći gavran, kao neki kum, koji roditeljima pomaže pronaći hranu za mlade i učiti ih svačemu. Gavranovi su superkul imitatori i znaju zbijati šale. Znaju imitirati druge životinje, pa čak i ljude. Gavranovi ostanu na Aljaski cijelu zimu. Ako je brdo prekriveno snijegom, vole se spuštati niz njega kao niz tobogan. Stoje jedan iza drugoga i čekaju svoj red. Osim toga, znaju se igrati i s drugim životinjama, čak i s vukovima i medvjedima. Nije li to nevjerojatno? Je, pomisli Yasmin, nevjerojatno je. Ponovno pogleda na fotografiju i umjesto da vidi demonsku pticu iz zapadnjačke literature, ružni simbol s Londonskog tornja, ugleda raspjevane ptice koje se spuštaju niz tobogan i imaju partnera za cijeli život. Nije ni čudo da se Ruby toliko sviđaju. Ili Mattu. Već je prije znala da ovdje postoji divljina koju Matt želi snimiti, ali sad je počela uviđati i zašto. Ruby joj je htjela ispričati priču o gavranu koju pričaju u plemenu Inupiaq, a ona ju je tjerala da govori svojim glasom. A kad je Ruby odbila govoriti ustima, pomislila je da priče zapravo i nema. Kliknula je na sljedeću stranicu bloga. Na njoj je fotografija mrtvih vukova, gotovo zatrpanih snijegom. Ponovno je primijetila odbljesak orme u donjem desnom kutu s jedva vidljivim haskijem. Ruby joj nije ništa rekla o vukovima. Nijednu jedinu stvar. Nije čak ni pokušala. Koliko je često tako uspjela ušutkati Ruby, a da nije bila ni svjesna toga? (Zašto si snimio ovu fotku, tata? Je li to zato što su jadni vukovi zapeli u snijegu? Ja sam mislila da su životinje na Aljaski dovoljno spretne da ne zapnu u snijegu. Mislim da ove fotke nisu za naš blog, već za tvoj posao. Ti ćeš mi reći kad se vidimo. Ja bih ipak htjela i dalje pisati blog, jer kad ga pišem imam osjećaj da si sa mnom. A vidjet ćemo i vukove, zar ne? Žive vukove s debelim krznima? Onda je bolje da sad nešto napišem o tim vukovima koje ćemo zajedno vidjeti.)


Yasmin se učini da čuje svoje ime na radiju. - Okej, Yasmin, kladim se da slušaš radio. Uključila je radio prije četvrt sata da joj glasovi na njemu rade društvo. Sada ga je pojačala. Bio je to Coby. - Ako si me već ranije čula da te zovem - ono nekih desetak puta oprosti što sam dosadan. A ako me bilo tko, BILO TKO, prekine na radiju jer mu je dosta svega ovoga, odgovarat će mi za to. Čekam ga u Coldfootu. Yasmin je to zvučalo kao da rasbješnjela mećava govori mirnim glasom. - U redu onda. Znači, dijete je s tobom - nastavio je Coby. Sigurno ju prezire zbog toga, ali mu je glas i dalje blag. - Moramo se pobrinuti za nju, jel’ tako? Dobro ju utopli, tako da obje progurate kroz ovu oluju. Razgovarao sam s dečkima ovdje u Coldfootu i napravili smo šalabahter sa stvarima koje bi se još dale napraviti. Pomislila je kako će se, kad sve ovo bude gotovo, s osmijehom prisjećati šalabahtera za preživljavanje polarne oluje usred arktičke tundre. Slušajući Cobyjev glas, mogla je povjerovati da će i to doći. - Dakle, prva stvar koju moraš napraviti je da stavite na sebe svu moguću odjeću koja vam je pri ruci. Ako imate tri kape, stavite sve tri, kapiraš? Umotajte se u vreće za spavanje, ručnike, bilo što takvoga. Imala je osjećaj kao da će joj Coby na kraju predati pohvalnicu i htjela se pohvaliti kako je već napravila upravo to što joj je rekao da napravi. - Pretpostavljam da ste grijanje stavili na maksimum, jel’ tako? Ali moraš provjeriti da ti iz ispuha u kabinu ne ulazi ugljikov monoksid. Yasmin je znala za ljude koji bi zapeli u automobilima i otrovali se ugljikovim monoksidom jer im je snijeg začepio ispuh. Ali ispuh na kamionu je vrlo visoko, pa ne postoji takva opasnost. - Možeš li vidjeti što izlazi iz ispuha? - nastavio je Coby s pitanjem. Ako možeš, izgleda li čudno, kao gusti dim? To bi značilo da se nešto oštetilo. Znači, nije problem začepljenje već oštećenje. Ali kako će vidjeti ispuh u ovom mraku i po ovom snijegu? Čak i da ga vidi, vjetar je toliko jak da bi ga odmah raspuhao. - No, pretpostavljam da sad vjetar opako brije, pa se sjeti jesi li čula neke zvukove u podvozju kamiona prije nego što je vjetar počeo zavijati. Nešto kao glasno krčanje ili tutnjavu. Obično se ona čuje zbog


rupa. Yasmin nije primijetila nikakav čudan zvuk, ali joj je možda i promakao zbog svega ostalog što joj se vrtjelo glavom. Vidjela je kotače okovane ledom tvrdim poput čelika. Možda je led mogao napraviti rupe u ispušnoj cijevi. A ako su rupe nastale na dijelu ispod kabine, doista bi unutra mogao curiti ugljikov monoksid. Grijanje je radilo i onda kad je nakratko zaspala nakon što su prošle Coldfoot, ali je kamion otada prošao svašta. Navukla je vreću za spavanje preko Ruby i zatim ugasila motor. Grijanje je odmah prestalo raditi i ugasilo se svjetlo. I dalje je u mraku čula Cobyjev glas. - Pretpostavimo najgori scenarij, tj. da je kamion oštećen. U tom slučaju dok motor radi drži prozore malo otvorenima sa svake strane tako da ulazi zdravi zrak i ne da otrovnome plinu da se nakupi. Brady je tu sa mnom i kaže da pustiš motor da radi deset minuta svakih sat vremena, pa pretpostavljam da će biti okej i ako ga pustiš da radi pet minuta svakih pola sata. Yasmin pogleda na Rubyn laptop, čija je baterija bila puna. Poslužit će joj da mjeri vrijeme i svakih pola sata upali motor. - Adeeb sigurno ima kutiju s alatom u kabini - nastavi Coby polagano, smirenim glasom. - Najvjerojatnije je u srednjem odjeljku, ako mu je kabina kao moja. U kutiji ćeš sigurno pronaći nož. Njime zareži sjedišta i izvadi podstavu van. Onda se njome ogrnite. I glave također. Yasmin pregleda odjeljke i pronađe nož marke Stanley, snažnu ljepljivu traku, odvijače i maleni šiljak za led. Izvadi nož. - Ne znam jesi li čula da ti policija šalje poruke? - nastavio je Coby. Javljaju ti da nikako ne izlaziš iz kabine. Barem dok ne prođe oluja. Bez obzira na razlog. Pričekaj malo, sad mi govore da sam ti nešto zaboravio reći. Yasmin je u glavi imala sliku vozača kako sjede oko stola kafića u Coldfootu s toplim kavama pred sobom i topću nogama da im bude toplije, jer je čak i unutra hladno. Nemaju pojma je li uopće živa, a kamoli sluša li ih. Ta njihova upornost ju duboko dirne. - Okej, slušaj, Yasmin. Ovo je jako važno. Moraš ostati budna jer trebaš svako toliko ugasiti grijanje. Ako ti postane hladno, miči rukama i nogama koliko god možeš da sačuvaš cirkulaciju. Znam da kabina nije velika, ali se gibaj koliko god možeš. Yasmin je dotle već nožem zarezala u sjedište i otkrila podstavu.


Napravi li dugačak rez, moći će izvaditi dovoljno dugačak komad podstave da umota Ruby u još jedan zaštitni sloj. - Gabe kaže da kad bude dovoljno sigurno izaći, zavežeš nešto šareno na antenu od radija. Mislim da će vas helikopter vidjeti i bez toga, jer ste sami na cesti, pa se nemoj previše zamarati time. - Zatim je ušutio, a Yasmin se zabrinula da je otišao. - Znam da mi ne možeš odgovoriti preko radija - nastavio je Coby. Da misliš kako bi ti onaj psihopat još mogao biti za petama. Ne znam za to, ali pretpostavimo da je tako. Ti se nemoj javljati i odati se, okej? Ja ću nastaviti govoriti i ponavljati svoju rutinu sve dok oluja ne popusti. Dogovoreno? U redu. Kad bi mu barem mogla reći hvala. Vani je temperatura pala na minus četrdeset i tri. Unutra je i dalje bilo plus deset. Yasmin se pitala koliko još ima vremena dok temperatura u kabini ne padne na nulu. Kad padne, probudit će Ruby i natjerati ju da se giba i sačuva cirkulaciju. Onda nastavi čitati Rubyn blog, privinuvši dijete uza se. Znam hrpu ljudi koji se boje vukova jer misle da su to vukovi iz Crvenkapice - gadne živine koje vole ubijati. Ili zato što rade te strašne zvukove. Ali vukovi uopće nisu takvi, a posebno ne polarni vukovi. Oni su stvarno prelijepi, s tim debelim bijelim krznom koje ih štiti od hladnoće. Osim toga, polarni vukovi nisu tako veliki. Mislim da je glavni razlog zašto ljudi ne vole vukove taj što se kreću u čoporima i tako opkole životinju, kao što opkole krdo mošusnih goveda, pa onda izvuku maleno mošusno govedo i ubiju ga. Ali vukovi su toliko manji od mošusnih goveda i zato moraju napadati u čoporu. A moraju i jesti, jer bi inače umrli. I nemaju toliko snage za lov, jer već je veliki posao sačuvati toplinu tijela na Aljaski, pa napadaju one životinje za koje im treba najmanje energije da ih ulove. Osim toga, i mi jedemo janjce, zar ne? Nitko ne želi jesti bravetinu. Mada mislim da vukovima nije jako važno kakvog je okusa mošusno govedo. Yasmin si je mogla zamisliti Matta kako se smiješi i uživa dok čita ovaj brbljavi Rubyn blog. Ruby se poistovjetila s vukovima, a Yasmin je potpuno imalo smisla ono s energijom i preživljavanjem.


Mislila je da je Ruby na laptopu jer se osjeća usamljenom, da bježi od stvarnoga svijeta u onaj virtualni, napučen strancima. Sad joj je međutim postalo jasnije da u tom svijetu postoje i neki intimniji svjetovi. Sjetila se ponovno Škotske, svoje ljutnje što će Ruby pisati blog, ne shvaćajući da se tu radi o Mattu i Ruby, da je to njihovo mjesto susreta i bliskosti. Jedno od mnogih takvih mjesta. I ona je mogla, i trebala, naći takvo mjesto s Ruby. Na blogu je ostala još jedna stranica. Sjetila se Rubynog lica kad je ugledala mrtvo mladunče polarne lisice, to lišce zamrljano krvlju. U tom je trenutku konačno shvatila da fotografije ne šalje njezin otac i onda je prestala s blogom. U kabini je temperatura padala velikom brzinom. Skinula je rukavicu sa svoje desne ruke i opipala Rubyno lice, kao i bezbroj puta prije toga kad bi bila bolesna. Čelo joj je bilo toplo, pa ju je pustila da još malo odspava. Zatim je pročitala i posljednju stranicu. (Danas sam vidjela nešto superkul, tata! Hoću da ovo bude o svim fantastičnim stvarima na Aljaski i nadam se da se slažeš. Nemam sliku, ali možda ću to moći uslikati kad budemo svi skupa.) Vidjela sam tri mjeseca! Istina je, kunem se! Bio je tamo onaj normalni i još dva druga mjeseca, svaki s jedne strane. Njih zovu lažni ili sporedni mjeseci. Mama mi je sve ispričala o njima. Njihovo pravo ime je paraselene. Stvara ih mjesečina koja se odbija od kristalića leda. Prekrasni su. Ta tri mjeseca kao da su si podijelila nebo. U kabini je sad već bilo minus dva Celzijeva stupnja, a vani minus četrdeset i tri. Još petnaest minuta dok ne pokrene motor i uključi grijanje. Otvorila je novi dokument na Rubynom laptopu i utipkala


•


17. POGLAVLJE Iz usta nam se vidi dah kao dim. Više se ne osjeća limunasti miris gospodina Azizija. Ne osjeća se više nikakav miris. Zagušila ga je zima. Vjetar nam ljulja kamion kao da smo bojni brod na olujnome moru. Mama kao časnički namjesnik kaže da moramo navući sve na sebe SVE, Ruby. Tako da smo sad već povadili krpice za brisanje lica i gurnuli ih pod kape da napravimo još jedan sloj, a kad ponovno zatopli kosa će mi mirisati na pastu za zube. U školi me za vrijeme polugodišta puste na put s roditeljima samo ako donesem zadaću, pa sad trgam stranice iz svojih knjiga da napravim još jedan sloj. To će biti najbolji izgovor IKAD: morala sam poderati zadaću jer bih inače pala u hipotermiju! U jaknu od felpe sam ugurala kartu gospodina Azizija. Pažljivo sam ju presavila, jer se na njoj nalazi Anaktue, a tamo je moj tata, pa ju ne želim poderati. Mama pogledava na toplomjer. Unutra je minus šest, a vani minus četrdeset i četiri. Jedino svjetlo u kabini je malena lampica koja je ostala gorjeti i “Čarolija glasa”, a mama i ja imamo na rukama tatine posebne rukavice tako da si još uvijek možemo pokazivati znakove. Da ne možemo, bilo bi me strah. Mama misli da smo sad u samom oku oluje. Gledam kroz vjetrobran ne bih li ugledala to zlo oko kako nas promatra, poput onoga Sauronovog u Gospodaru prstenova, ali vidim samo odraz naših lica. Zapravo ne izgledaju kao naša lica, jer imamo zaštitne naočale i maske i puno kapa na glavi. Sada lupamo nogama o pod i mašemo rukama, a mama kaže da moramo ostati i BUDNE. Kaže da je naš posao, posao svake od nas, da držimo jedna drugu budnom. To znači da ćemo jedna drugoj morati reći nešto zanimljivo. Ja sam prva na redu, ali ne znam što bih rekla mami. Mislim da vidi da ne znam. - Hoćeš li mi ispričati priču o lovcu iz plemena Inupiaq kad se našao na zaleđenom moru? - pita me. Htjela sam joj je ispričati još davno, dok je još s nama bio gospodin Azizi, jer je to jedna stvarno sretna priča, a ja sam ju htjela oraspoložiti.


Ali onda ju nije zanimala. - Stvarno to želiš? - pitam je. - Apsolutno - kaže ona, i ja vidim da se široko nasmiješila pod onom maskom za lice. - Okej. Sjedio neki lovac sam samcat iznad rupe u ledu na zaleđenom moru... - krenem ja. - Kako je led bio jako debeo, uopće nije izgledalo kao da je na moru, već na obali. Ona mi kimne da nastavim, kao da ju stvarno zanima. - Morao je nad tom rupom sjediti jako mirno. Satima i satima i satima. Za to je vrijeme vjetar postajao sve snažniji, poput ovoga sada, mislim. Otrgnuo je led od obale i led je otplutao dalje prema moru. Lovac, kao prvo, uopće nije znao da se led odlomio. Nije znao ni da ga od obale dijeli duboko more. I tako je jadni lovac plutao sve dalje i dalje na svom ledu. Tata kaže da su se lovci znali utopiti ili umrijeti od smrzavanja, ali da su se njihove obitelji uvijek ufale da će se oni vratiti. Tako kaže tata - ufale. Ja bih radije rekla da su se nadale. Nada je jedna topla stvar koju želiš držati blizu sebe. - Ruby? Rekla si da se obitelj ufala? Preplašila se da nisam BUDNA, ali ja samo razmišljam o nadi. - Da, jer je taj čovjek bio isiqsuruk - to joj sročim prstima - što znači “snažan i izdržljiv lovac”, a on ti je stigao sve do Sibira na tom svom komadu leda. Sljedeće se zime vratio obitelji preko zaleđenog mora. Mama se smiješi, ali joj vidim suze u očima kroz naočale i mislim da je malo peku, jer su joj oči sad crvenije. - To je sjajna priča, Ruby. I ja to mislim, ali bih voljela da ju je tata ispričao, jer ju on priča puno bolje od mene. Sad opet lupamo nogama o pod u svojim velikim čizmama, koje su sad tijesne jer smo stavili puno čarapa na noge. Pravimo se da marširamo na paradi ispred Buckinghamske palače i da nas slikaju turisti, a ja si još zamišljam da je ispred Buckinghamske palače snijeg i da su vojnici s krznenim kapama prestali marširati i počeli se grudati, pa ja kao trčim k njima i mašem rukama i pravim se da i ja bacam grude. Mama kaže da mi strašno dobro ide. Njoj je teže nego meni jer se mora saginjati, praveći se da maršira i izbjegava grude. Toplomjer gospodina Azizija sad pokazuje minus osam unutra i minus četrdeset i pet vani. Ja sada skačem, a skače i mama, makar je to neki skvrčeni skok, pa onda mašemo rukama kao da je netko koga poznajemo dobio utrku, pa


se onda dogovorimo da je to Bosley dobio utrku pasa, makar bi Bosley prije otrčao u publiku i mahao repom, moleći da ga netko pogladi. Ruke nam se stalno sudaraju, pa ne možemo jako mahati njima. Mama kaže da sam ja jedna od onih ljudi na aerodromu koji mašu zastavicama i govore avionima gdje da parkiraju, a ja sam dobila pilota velikog mlažnjaka koji je kratkovidan, pa moram posebno jako i široko mahati. - Jesi li rekla gospodinu Aziziju da voliš glazbu? - pita me, pa prstima sroči Brahmsa. Nisam ni znala da je slušala dok sam razgovarala s gospodinom Azizijem. - U njegovoj simfoniji je bojni brod u oluji - kažem joj i ona se smiješi. Mislim da i ona može osjetiti kao da smo u simfoniji. - Kakvu još glazbu voliš? - pita me, ali je sad njezin red da ispriča nešto zanimljivo. - Daj Ruby, baš me zanima. - Volim i pop-glazbu - kažem joj. - Najviše Beatlese zbog slika u njihovim pjesmama. - “Žuta podmornica”? - pita mama. - Tu obožavam. - Da, i “Hobotničin vrt”. Meni se najviše sviđa “Lucy na nebu s dijamantima”. A jako mi se sviđa i Rihannina pjesma s dijamantima i zvijezdom. Naporno je pjevati. Imam osjećaj da su mi ruke pretrčale dalek put. Na vjetrobranu se više ne vide odrazi naših lica. Iznutra se nakupio led poput nekih vitica. Na nekim je mjestima puno deblji nego na drugima. - Ruby? Jel’ još uvijek razgovaramo o glazbi? - Ponekad volim plesati na glazbu, ako je na jako glasnom - kažem joj. Koristim američki znak za ples, a to je da mi lijevi dlan bude plesni podij, a dva prsta desne ruke se njišu po njemu. Pogledam mamu i vidim joj po očima iza naočala da joj je jako drago, pa poželim da sam joj to rekla i ranije. - Mogu osjetiti muziku na podu, ako nema tepiha, a onda i kroz cijelo tijelo. I znam imitirati drugog plesača, a super je ako mi još pokazuje i riječi pjesme. Jimmy mi je jednom rekao da sam mrakača gala plesačica. (Gala je bila naša riječ tog tjedna, i zamišljali smo ju kao ljubičaste hipi hlače sa zvonastim nogavicama.) - A gdje to plešeš? - pita mama. Jako me je htjela voditi na balet u


školi, ali se meni balet ne sviđa. - Kod Jimmyja - odgovorim joj. - Njegova mama se stalno dere na njega da stiša muziku, ali ju on ne sluša. Rekla je da će oglušiti, a Jimmy i ja smo skoro umrli od smijeha. - Svaka čast, Jimmy - kaže mama. - Imam sjajnu ideju. I mi možemo plesati! Zrak štipa za nos i grlo kad ga udišeš, kao da su safari mravi sa svojim oštrim kljovama. Mislim da bi mi se koža zalijepila za kvaku ako bih ju primila golom rukom. - Ja ću pjevati - veli mama. - Rihannu! Iskezim joj se, makar mi ne može vidjeti lice jer nosim masku. Ali ona to vidi i smije se. - Okej, onda ću biti John Lennon, a ne Rihanna - kaže, a oči joj se smiješe iza naočala. Povuče otvor maske za lice prema dolje, tako da joj mogu čitati s usana kako pjeva “Lucy na nebu s dijamantima”. U isto vrijeme mi pokazuje riječi rukama. Tata kaže da je pjevanje lijepo zbog zvuka koji nastane, čak i ako ne razumiješ riječi. I ja to isto mislim, da je lijepo samo zbog sebe. Pjevanje i pokazivanje koriste ista slova. Mama pokazuje i pjeva o drveću mandarina i nebu od marmelade. Lijepo ih je zamišljati jer zaboraviš na hladnoću i strah. Mamine su riječi kao bijeli oblačići i smiješno je da riječi tako izgledaju. Možeš vidjeti da su napravljene od daha. Pitam se ima li svaka riječ vlastiti oblik. Logopedi su mi objasnili to sa zvukovima i zrakom, a sad mogu i vidjeti vlastitim očima. Možda bih da smo živjeli negdje gdje je hladno naučila čitati riječi prema njihovom obliku u zraku. Mama sad pjeva Rihanninu pjesmu o dijamantima i zvijezdi padalici. Obje nas tjera na smijeh kad pokazuje “zvijezdu padalicu”. Ovo još nikome nisam rekla, ali mi je mama prošlo polugodište pričala o seksu, jer, kao, sljedeće ću godine krenuti u više razrede, pa moram znati odrasle stvari. Rekla mi je da je znak za zvijezdu jako sličan znaku za “vaginu”, pa moram paziti kako pokazujem znak za zvijezdu. Onda bismo se smijale bez prestanka, pa bi mama rekla da je zvijezda lijepo ime. Tako da se sad smijemo kad pokazuje riječ “zvijezda” u Rihanninoj pjesmi, ali smijanje boli jer ti safari mravi uđu duboko u grlo. Mama kaže da zvijezda padalica zapravo ne postoji. To su samo komadići prašine ili stijene koje izgore kad uđu u Zemljinu atmosferu.


Ja mislim da bi to onda bila još bolja pjesma, jer je stvarno uzbudljivo, a i nema straha da ćeš pobrkati vaginu i zvijezdu padalicu. Nije da stvarno plešemo. Samo se pomičemo koliko možemo i pravimo se da plešemo. Onda mama prestane pjevati i plesati, a oči joj se više ne smiješe ispod naočala. - Više se ne družiš toliko s Jimmyjem? - pita. Znali su nam pjevati jednu pjesmicu u kojoj Jimmy i ja kao sjedimo na drvetu i ljubimo se, a još se i ne rimuje slovima, makar kažu da se rimuju G i drvo. Jimmy and Ruby sitting in a tree K-I-S-S-I-N-G Što je najbolje, mi uopće nemamo drvo na igralištu. A i da ga imamo, ne bismo sjedili na njemu već bismo se PENJALI ili napravih logor na njemu. Ta je pjesmica najobičniji pling-ding-plong. - Ruby... ? - kaže mama. Yasmin pričeka da joj Ruby odgovori, ali ona to ne učini. Matt joj je već rekao da Jimmy i Ruby više nisu bliski i to ju je uzrujalo, ali je pomislila da će ju to natjerati da nađe i druge prijatelje. Ruby se uopće nije pomakla. U tom njezinom ukočenom tijelu, Yasmin prepozna strašnu usamljenost. - Okej onda, mala moja, idemo još plesati! Nije ju trebala pitati za Jimmyja. Moraju se gibati. Kad bi barem mogle hodati, trčati i skakati, ali su ovdje zatvorene kao u malom smrznutom kavezu sve dok se ne smiri oluja. Maska joj je još bila povučena s lica da joj Ruby može čitati s usana. Usto joj je pokazivala rukama, sve samo da je drži budnom. Toplomjer je sad pokazivao minus dvanaest u kabini i minus četrdeset i šest vani. Trebale bi čekati još osam minuta da pokrene motor, ali više nije bila sigurna da Ruby može toliko čekati. Teško mi je disati. Pluća mi se pune mravima i nema više mjesta za zrak. Tamo negdje vani je čudovište od leda, tvrdo kao rubnik na ulici. Približava nam se iz mraka i reže staklo na vjetrobranu i prozorima i


jedino oružje protiv njega je toplina, a mi je nemamo. Pokušavam plesati da ga otjeram. Držim mamu za ruku, ali ne mogu plesati - noge me ne slušaju. Čudovište mi je sve bliže i kezi prema meni svoje zube, redove i redove zuba oštrih poput škara. Sprema se izrezati me na sitne komadiće pa znakovima vičem mami “Upomoć!” i ona pokrene motor, ne čekajući više ni trenutka. Grijač sad radi tri minute i mama je upalila pravo svjetlo u kabini i laptop se puni. Morale smo otvoriti prozor, makar samo prst. Led na vjetrobranu je još uvijek gust i vitičast i još uvijek vidim dah, ali zrak više ne grize kao prije kad ga udišeš, a čudovište je nekamo otpuzalo. Nije otišlo, gleda nas negdje iz mraka. Mama otvori moju stranicu na blogu. Voljela bih da ju zatvori. - Koliko još imamo vremena? - pitam mamu. - Dvije minute. Pokušavam se ne bojati trenutka kad ćemo ponovno ugasiti grijanje. - Blog ti je sjajan, Ruby. Pročitala sam ga dok si spavala. Odmahnem glavom, jer sam ljuta. Kako sam mogla biti tako glupa da mislim da su e-mailovi od tate? - Napisala sam ti nešto. Nije blog. Nešto što će te zanimati. Pogledam na laptop, pa odem na svoj blog i vidim da je utipkala •. Na cijeloj stranici je samo ta točka. - Što je to? - Reći ću ti za minutu. Bit će ti zanimlijivo. Minuta je prošla i čudovište opet kruži oko nas, grebući pandžama po staklu vjetrobrana, tražeći put u kabinu. Mama je očito toga svjesna jer me hvata za ruku i stišće je. Onda odmakne ruku da mi može pokazivati i kaže: - Oluja će stati i sve će biti dobro. - Pokušavam biti kao ona. Hrabra. - Sad opet moram ugasiti motor. Nažalost. Dok je motor radio, kabina se zagrijala na minus dva. Temperatura nije došla ni do nule, a već će se opet strmoglaviti. Yasmin se bojala da bi ovaj put mogla pasti još niže. - Okej, ti parkiraj avion, a ja ću ispričati jednu zanimljivost. - O onoj točki? - upita Ruby, pokazujući mnogo sporije nego inače.


- Da. Ruby ustane i gotovo izgubi ravnotežu. Nije se dovoljno ugrijala. Yasmin pomisli kako će morati ponovno upaliti motor vrlo skoro, ali će to odgoditi koliko god bude mogla. - Kad bi ovu stranicu ispisala na papiru, bijeli bi prostor bio svemir, a točka bi odgovarala veličini zemaljske kugle - kaže mama. Pogledam na • i pomislim kako i mama i ja i tata živimo na • i kako uopće stanemo u nju. - Ovo baš nije jako točno - kaže mama. - Ta bi se točka morala nalaziti u cijeloj knjizi praznih stranica, zapravo ne u jednoj knjizi već stotine tisuća knjiga iz tisuća knjižnica. Pogledam opet na •. Mi smo toliko sićušni, mići, mali. Kao da uopće nismo važni. Mama se smiješi. - A znaš li što je fantastično? - pita me, i ja odmahujem glavom. - Da ta točka uopće postoji! Da postoji taj fantastični planet Zemlja, s vodom i atmosferom potrebnima za život. I da smo mi na njoj. Što misliš kakvi su izgledi za to, Ruby? Pokušam joj se nasmiješiti, ali me umara izvijati usta u osmijeh. - Maši rukama - kaže mama, ali ja ne mogu. Moj će se veliki mlažnjak zabiti u avion pored sebe. - Pričaj mi o svome posjetu školi za gluhe - kaže. Zna da će me to razbuditi, ali ja bih više voljela da mi priča o planetu točki. Ionako je na njoj red da priča o zanimljivim stvarima. - Stvarno me zanima - kaže. Kad su se Ruby i Matt vratili kući, Yasmin se sjeti da je Ruby rekla: - To je samo škola, mama. - Osjetila je olakšanje što Ruby ne moli da krene u tu školu. Međutim samo škola je značilo jako mnogo. Njezina normalna škola bila je samotna, naporna i često okrutna. Nikad samo škola. Ruby joj je sad nešto pokazivala, ali su joj pokreti bili mlitavi i Yasmin nije razumjela što joj pokazuje. Htjela sam mami reći da ja nisam neka gluha curica, već Ruby. Ali kad joj pokušam pokazati, prsti me ne slušaju. Želim joj reći da u školi za


gluhe možeš biti dobar za raditi glupave face i biti koma za matku, ali zamisli samo koje sve sjajne igre možeš igrati za vrijeme odmora i koje ogromenjske laži možeš ispričati, ali se nitko ne ljuti jer su smiješne i svi kuže tvoju foru i hoće te upoznati. Pa čak i ako ne skuže otprve, doći će im. A najbolja je stvar da ako i krivo skuže, to možeš promijeniti. Curice se i tamo najvjerojatnije pale na ponije i mačiće više nego na riječne vidre, ali ti im možeš ispričati koliko su vidre superkul. Misli mi lete kao onaj lažni zec oko trkaće staze, a prsti kao psi koji ih pokušavaju uloviti i pretvoriti u riječi, ali prsti su mi prespori i ne uspijevam mami ništa pokazati. Osjećam kako se i zec umorio i sve je sporiji i sporiji, i onda legne. Ošamutio me san, a znam da moram OSTATI BUDNA, RUBY, ali u snu je toplo. Glava mi je teška i osjećam se kao coflek na kapi, kao da sam cijela samo glava, a ostatak tijela je načinjen od gume. Mama me tapše i pokazuje: - RUBY, MORAŠ OSTATI BUDNA! Tu je, odmah iza mene. Noge su mi preteške i ne mogu ih pomaknuti. Ne mogu pobjeći. Čudovište škljoca svojim raljama oko moga lica, ruku i nogu i njegovi zubi grizu svaki moj dio. Ruby je gubila svijest. Yasmin počne petljati oko ključa i upali motor. Ako i postoji rizik od trovanja ugljikovim monoksidom, ne ugrije li ju umrijet će od hipotermije. Temperatura u kabini pala je na minus petnaest i pol, a vani na minus četrdeset i osam. Ruby je sad već bila u nesvijesti. Grijač je radio već deset minuta, a u kabini je temperatura bila minus tri. Yasmin skine Ruby masku s lica i primijeti koliko je blijeda. Prisloni usne na Rubyno lice i počne puhati topli zrak na njezinu hladnu kožu. Htjela je vrištati i probuditi ju udarcima zvučnih valova o njezine bubnjiće u uhu, tako blizu mozga. Ali jedino što je imala na raspolaganju bio je dodir. A dodirom ju nije mogla probuditi. Kako je to mogla učiniti svojoj kćeri? Više se nije ni sjećala što je sve dovelo do toga da sad Ruby leži u nesvijesti pored nje. Nije se mogla sjetiti svojih razloga i opravdanja. Ali nije smjela sad trošiti snagu na mržnju prema samoj sebi. To će ostaviti za kasnije. Sad treba spasiti Ruby da ne umre. Znala je što treba učiniti, ali nije znala otkuda to zna. Nije bila


sigurna da je dobro zapamtila. Činilo joj se suprotno onome što joj govori želudac, ali se skinula, petljajući bolnim prstima. Topli je zrak grijača uspio smanjiti obamrlost njezina tijela, tako da je imala osjećaj da joj hladnoća dere kožu. Skinula je i Ruby, pokušavajući ju ne otkrivati ispod vreće za spavanje i pazeći da joj ne spuzne maska za lice i kapa. Onda se zavukla u vreću s njom. Ruby joj se činila sitnijom nego inače. Kao da joj je hladnoća uzela tjelesnu težinu. Ruby se snažno tresla u Yasmininom zagrljaju. Yasmin je osjetila kako se njezino tijelo hladi i nadala se da ta toplina odlazi u Rubyno tijelo. Hladnoća joj je prije izgledala kao grabežljivac načinjen od tame. Kao živo biće. Sada ju je međutim doživjela kao nešto bezlično, ogromno i okrutno. Ledeni mrak koji te samo proguta. Osjetila je kako joj ispunjava tjelesne šupljine i smješta se poput ledene srži u njezine kosti. Svijest je curila iz nje u polarno crnilo.


18. POGLAVLJE Ruby se više nije tresla. Yasmin prožme čista strava. Čula ju je međutim da diše, lijepo i ravnomjerno, i osjeti kako joj je koža topla. Toplomjer je pokazivao da je temperatura u kabini narasla na gotovo dvanaest, a vani na minus dvadeset i šest. Spavala je gotovo dva sata i cijelo je to vrijeme motor radio. Sva je sreća da ništa nije bilo pokvareno u ispušnom sustavu pod kabinom, pa nije curio ugljikov monoksid. Ali i zaslužile su tu mrvu sreće. Led koji se napravio s unutrašnje strane vjetrobrana sada se otopio u lokvice vode. Mama me budi smiješeći se, i ja se osjećam sretnom, makar ne znam zašto. Oluja je stala! VIŠE NIJE HLADNO! Čudovište od leda se otopilo na komandnoj ploči i ja mami natačem pjenušac i pucam iz praskalica i osjećam se živom poput srebra, kao da je svaka stanica u meni živa i radosna i baca petardice kroz prozor na snijeg. Kabina se više uopće ne ljulja. Uopće. I stvari su opet počele mirisati. Kosa mi miriše po pasti za zube! Mama mi pokazuje da će po nas uskoro doći policija. Ja joj odgovorim: - I onda ćeš ih natjerati da odu po tatu usranim helikopterom? - A ona kaže apsolutno! i da ne psujem, već da se obučem. Trebalo bi mi biti čudno što nemam ničega na sebi, ali nije. Kaže mi da sam ja njezina hrabra cura. Kad su po oluji došli na ovo mjesto, Yasmin je jedva uspjela razabrati nekoliko metara ispred sebe, a sada su farovi otkrili snijegom prekriveno prostranstvo koje se protezalo dokle god su dopirali farovi i dalje u mrak sve do Arktičkog oceana. Znala je da tamo ima životinja i ptica koje mogu preživjeti ovu tamu i hladnoću, i ta je spoznaja ublažila surovost ovoga pustog krajobraza i dala mu puls i toplinu. - Što ako je stvarno teško oteti policijski helikopter i odvesti se do


tate? - upita ju Ruby. - Ne vjerujem da ćemo morati pribjeći otmici. Mislim da smo zaslužili njihovo poštovanje time što smo prešle planinski lanac, zbrisale lavini i preživjele polarnu oluju usred tundre. Mislim da će nas ovaj puta poslušati. Ruby se nasmije: - To! Policija će joj sigurno povjerovati i za cisternu, jer tko bi lud vozio preko Atigunskog prijevoja po polarnoj oluji zbog nekakve utvare. - Ali što ako pomisle da smo se survale niz planinu? - upita Ruby. - Ono kad smo kroz prozor bacile van odjeću gospodina Azizija i napravile tragove guma? Snijeg ih je prekrio, a oluja razmjela. Ne brini, policiji neće dugo trebati da nas pronađe. Jedno vrijeme šutimo, i ja sam se prepustila osjećaju sreće i topline, a onda mi mama pokaže: - Zašto ne voliš koristiti usta da govoriš? Ne bih voljela da mi zamjera, da sam zakazala, kao što uvijek zakažem. Ali nije to. Vidim da nije. Stvarno želi znati. - Kad vidim znak ili slova vidim iste riječi kao i onaj s kime pričam kažem joj. - Kao na primjer sada. Vidim svoje ruke i ti ih isto vidiš i zajedno vidimo riječi. Ali kad pričam ustima, onda ih čuje samo onaj kome govorim. Ja ne. Ušutim jer sam veliko razočaranje, ali joj ipak kažem: - Strah me je kad govorim glasom iz usta. Mama me ne zagrli, što je dobro, jer neću da me grli. Gleda me stvarno ozbiljno kao da želi čuti više. - To je kao da me više nema - kažem joj. - Kad govorim glasom iz usta, nestanem. Mama kimne. Vidim da me razumije. Yasmin se sjeti kako je vikala Mattovo ime u oluji, ali koliko god su joj usta i jezik pravilno uobličavala njegovo ime i pluća istiskivala zvuk najsnažnije što je mogla, zvuk je zagušio uragan tako da uopće nije bila sigurna je li ga izgovorila. Osjećala se izgubljeno i ranjivo, kao da je oko sebe stvorila zrakoprazan prostor. Koliko god Ruby istisnula zraka iz svojih pluća, koliko god savršeno uskladila jezik i usne i nepce, ona svoj zvuk neće čuti i svijet oko nje će i


dalje biti nijem. Od svoje treće godine Ruby je htjela imati ogledalo u svakoj sobi. Yasmin je tek sad postalo jasno da je to zato da se uvjeri kako je tamo. Prije nego što su izišle iz kabine, navukle su svoju polarnu odjeću. Hladnoća više nije bila ubojito olujna. Bilo je minus dvadeset i pet Celzijevih stupnjeva i, naravno, mračno. Izašle smo iz kabine super ukočene, kao da smo lutke spakirane u premalu kutiju. Kladim se da sad tata čini isto što i mi jer aputiak nije ništa veći od kabine, pa se sad proteže i radi slonovske korake. Tražim pogledom životinje, ali se u mraku malo toga vidi. Ionako ne želim previše tražiti jer me je strah da bih mogla ugledati onoga čovjeka koji ih ubija, makar nam već dugo nije poslao nijedan e-mail, a mama misli da je napokon odustao. Osim toga, uskoro će doći policija. Mama me lagano potapše po ramenu. Pod farovima mi njezine ruke pokazuju da pogledam uvis. Pa to je SUPERKUL-MRAKAČA-PRELIJEPO!!! Gore, gdje god da pogledaš, svijetli milijarde zvijezda. Cijeli se nebeski svod bliješti od njih. Nije to kao kad kod kuće vidiš zvijezde, jer ovdje je tako mračno. Mrak je posvuda. Mrak, mrak, mrak. Ali na tom ogromenjskom nebu rasuli su se dijamanti i laserske svijetle točke i tisuće djelića sunaca koja su zapela na nebu. Presijava se poput baršuna i kristala i sve je čarobno i sve je stvarno! Mama gleda u nebo, zabacila je glavu i vidim kako razmišlja: “SUPERKUL-MRAKAČA-PRELIJEPO!!!” Yasmin nikada prije nije vidjela ovako lijepo, jasno i savršeno nebo. Nema tu svjetlosnog zagađenja, a zrak je kristalno čist. Dok je bjesnjela oluja, držala ju je vjera da je Matt na sigurnom. Pogled na ovo nesvakidašnje nebo samo ju je ojačao. Preživio je i policija će ga pronaći i opet će biti zajedno. Potražila je pogledom zvijezdu Sjevernjaču. Još od trinaeste godine pretraživala je noćno nebo, prvo dvogledom, zatim i teleskopom, a onda i pravim teleskopima na promatračnicama i svaki put bi prvo potražila Sjevernjaču kao orijentir za sve ostale zvijezde. Sjevernjača je uvijek bila konstanta, putokaz prema sjeveru. Yasmin osjeti bliskost s mornarima i istraživačima koji su stoljećima prije nje plovili vođeni


ovom zvijezdom. Sjevernjaču je našla visoko iznad sebe. Na samom vrhu planeta. Tražimo pogledom po nebu ne bismo li ugledali helikopter i dok to činimo mama mi pokazuje Velikog Medvjeda i kako od njega potražiti zvijezdu koja se zove Sjevernjača i koja pokazuje smjer za sjever. - Je li to isto kao i Polarna zvijezda? - pitam ju. - Je. Ruby, mi smo sada na vrhu svijeta. Cijeli se svijet okreće oko nas. Ja se nasmijem, ali me ona uvjerava: - Ne lažem ti! Zamisli nevidljivu strunu koja prolazi svemirom i ulazi u Zemlju baš tu gdje mi stojimo i izlazi kroz nju na drugom kraju, na Južnom polu. Zemlja ti se okreće oko te strune, što znači da se okreće i oko nas. Uf, to mi se sviđa. Mama ne prestaje promatrati nebo, ali joj se lice uozbilji. - Trebam tvoj laptop, može? Uđe u kamion i ja krenem za njom jer joj želim reći nešto što možda ne zna. Tata mi je rekao da kad ptice sele gledaju gdje je Polarna zvijezda. Tako nalaze put kući po mraku. Malene ptičice gledaju noću zvijezde tako da ih zapamte. Kunem se da govorim istinu! Mislim da bi ona i tata trebali usporediti svoje bilješke o ovoj superkul Polarnoj zvijezdi. Mama je otvorila laptop i sad gleda fotku onog jadnog, rastrganog mošusnoga goveda i spušta sliku na dno gdje piše: 68950119 149994621. - Mislila sam da su ti brojevi povezani s brojevima u predmetu poruke, onima koji počinju s DSC, ali nisu - kaže. DSC će biti ime koje dokumentu dodjeljuje kamera zajedno s brojevima, ali su ovi brojevi duži i drugačiji. Vidi da me zbunila, pa mi pokazuje polako i pažljivo. - Zemlja ti je podijeljena na dijelove kao oguljena mandarina - kaže mi. - Crte koje ju dijele zovu se meridijani i označavaju zemljopisnu dužinu. Svi se meridijani sastaju na Sjevernom polu, jako blizu nama, odnosno na Južnom polu, tamo gdje nevidljiva struna izlazi iz Zemlje. Zatim otvori fotku jadnih vukova. Makar vidim da joj se žuri, trudi mi se sve objasniti rukama.


- Osim toga postoje i nevidljivi krugovi oko zemlje kao hula-hopovi koji se zovu paralele i označavaju zemljopisnu širinu. Jedan od stvarno važnih hulahopova je Sjeverni polarni krug. Njegova je zemljopisna širina šezdeset i šest cijelih pedeset šest i još nešto sitno, pet dva, ako se dobro sjećam. Južni polarni krug je ista stvar, samo je na jugu i označava se slovom “S” na kraju. Pokaže mi na brojke ispod slike s vukovima: 68945304 149992659. - Decimalni zarez u prvom nizu brojeva označava zemljopisnu širinu, nešto sjevernije od Sjevernog polarnog kruga - kaže. Ništa ju ne razumijem, ali nije ni važno jer izgleda da pokazuje rukama samoj sebi. Tata je to isto znao raditi, ali mamu još nisam vidjela takvu. Onda napiše 68,945304. - Onda to isto napravimo sa sljedećim nizom brojki, ali stavimo znak minus jer sam prilično uvjerena da se radi o oznaci za zemljopisnu dužinu zapadno od nultog meridijana. Onda napiše -149,992659, a meni i dalje ništa nije jasno. Zatim otvori sve e-mailove i zapiše njihove brojeve na poleđini karte gospodina Azizija. Meni da zadatak da pazim hoće li se pojaviti policijski helikopter. Yasmin je svojedobno mislila da su zemljopisna širina i dužina, osim što su domišljato sredstvo za snalaženje u prostoru, način na koji je čovječanstvo objavilo vlasništvo nad planetom Zemljom. Uvijek su joj te nevidljive oznake bile draže od svojevoljnih i krvavih crta koje su dijelile države. Sveobuhvatna narav tih linija koje se presijecaju, njihova nepristrana matematička logika i znanstvena preciznost činile su joj svijet sigurnijim mjestom. Također joj se svidjelo da taj povijesni način označavanja planeta služi ovom našem jednoličnom modernom svijetu u svakodnevne svrhe poput vožnje automobila s pomoću GPS-a, a da uopće nismo svjesni da se ravnamo prema koordinatama dužina i širina dobivenim triangulacijom satelitskih signala iz svemira. Možda upravo zato što je oduvijek dužine i širine povezivala s osjećajem sigurnosti i reda nije odmah prepoznala one brojke. Zavarao ju je njihov smještaj uz nazive onih grotesknih fotografija i zato su promakle njezinom znanstvenom umu. Ili je razlog možda taj što su joj pažnju odvukle te strašne slike. Onako prestrašena i umorna nije bila dovoljno pribrana da ih prepozna. U pokušaju da umiri tjeskobno uzbuđenje, otvorila je Google Earth.


Brojke će pokazati na točno mjesto gdje se taj čovjek nalazi, metar više ili manje. Tako će postati i tjelesno prisutan na točno određenome mjestu u ovome mraku. U dijaloški okvir za pretraživanje ukuca brojeve ispod slike unakaženoga mošusnog goveda dodavši decimalne zareze i negativni predznak: 68,950119, -149,994621. Na ekranu se prvo pokaže zemaljska kugla, a zatim se ona zakrene prema sjeveru: Rusija, Kanada i Aljaska. Potom se uveća prikazavši samo Aljasku pa nastavi zumirati dok se ne zaustavi. To je dakle mjesto gdje je ubijeno i usukano mošusno govedo. Mišem označi to mjesto na karti i stavi kursor preko njega te poveća sliku. Na karti se prikaže Anaktue. S pomoću alata koji služi kao ravnalo izmjeri udaljenost između iskasapljenog goveda i Anaktuea. Trinaest kilometara. Zašto joj je poslao tu lokaciju? Sigurno nije bilo namjerno. Palo joj je na pamet da satelitski terminal s kojeg je poslana poruka ima ugrađen GPS koji je automatski označio fotografiju, što pošiljatelj nije primijetio. Zatim je u okvir za pretraživanje unijela brojke koje su došle sa slikom gavrana: 69,051605, -150,116989. Gavran se nalazio baš u Anaktueu. Je li Matt vidio tog čovjeka? Nije bila sigurna odgovara li vrijeme između e-mailova prijeđenome putu između točaka, ali sigurno je bilo tehničkih problema s odašiljanjem e-mailova s tako udaljenoga mjesta. Zatim je utipkala brojeve koji su došli sa slikom vukova: 68,945304, -149,992659. Ponovno je označila lokaciju i izmjerila udaljenost. Vukovi su niti kilometar udaljeni od mošusnoga goveda. Naposljetku je upisala i brojeve iz posljednjeg primljenog e-maila s mladunčetom polarne lisice: 68,733615, -149.695998. Dvadeset i devet kilometara od vukova. Odmaknuo je od Anaktuea. Yasmin sad otvori svoj e-mail klijent. Stigla je i najnovija poruka prije sat vremena, dok su spavale. Ovo je najgroznija slika dosad. Obitelj riječnih vidri. Majka, otac i tri mladunca. Riječne su vidre jako plahe, ali kad nitko ne gleda onda se igraju svakojakih igara. Skrivača i lovice. Odrasle vidre isto. A sjajni su


plivači i grade superkul jazbine s jako malim otvorom da budu na sigurnom. Ali ovaj put nisu bile. Mama me zamoli da unesem koordinate u Google Earth. Mislim da mi želi skrenuti pažnju s jadnih vidri, ali vidim ih jasno i kad ne gledam na fotografiju. Yasmin iziđe iz kabine. S gornje stepenice pogleda u nebo tražeći helikopter, ali ne ugleda nikakvo drugo svjetlo osim zvijezda. Oslušne, ali isto tako bez uspjeha. Vladala je nepomična tišina. Učini joj se da čuje disanje i korak. Sigurno joj se mašta poigrava pameću. Zatim čuje Ruby kako udara rukom o staklo kabine. Još jedan email. Ekran laptopa preplave zvijezde poput bliještećih rupica u mraku. To je ovo isto nebo kakvo je iznad njih upravo sada. Yasmin se odjednom osjeti izuzetno ranjivom, kao da je gola pred tim čovjekom. Kako je mogao znati što će joj poslati? Otkud zna njezine najskrivenije zakutke uma? Ruby je u međuvremenu unijela koordinate vidri u Google Earth. Pošiljatelj se sad udaljio petnaest kilometara od mladunca polarne lisice i još više odmakao od Anaktuea. Slika zvijezda napravljena je koji kilometar od vidri, još uvijek se udaljavajući od Anaktuea. Čini se kao da bježi. Pomislila je da je fotografija zvijezda konačni čin zastrašivanja, ali umjesto prijetnje odao je svoju lokaciju. Tako će moći reći policiji gdje se točno nalazi. Uzela je radijski prijamnik u ruku. Tišina. Uporno je pokušavala uspostaviti vezu, ali bez uspjeha. U kosti joj se počeo uvlačiti strah. - Evo što ćemo učiniti - pokazala je prema Ruby. - Ti ćeš pokušati uspostaviti vezu s policijom preko e-maila i reći im da dođu čim prije. Reci im da smo izgubili radijsku vezu. Hoćeš li? Ruby kimne glavom. - Moja cura. Ja idem skinuti led s kotača. Ne želim da kamion gospodina Azizija ostane ovdje. Neka bude spreman da mu ga policija može dovesti. Nadala se da Ruby nije primijetila njezinu varku. Mora ih što prije odvesti odavde. Zakopčala je rukavice, izvadila šiljak za led iz


Adeebove kutije za alat i izašla van. S gornje je stepenice ponovno oslušnula neće li čuti korake i disanje, ali nije. Uragan je nosio snijeg preko ceste i preko tundre, ali nije zatrpao kamion kako se bojala da hoće. Zavukla se pod kamion držeći u ruci Adeebovu baterijsku lampu. Postavila je lampu da osvijetli podvozje i izvadila šiljak za led. U lijevoj, ozebloj ruci i dalje je osjećala oštar bol dok se oslanjala na nju i desnom polako lomila komadiće leda. Mama i tata mi ne daju da sama guglam na internetu, a učitelji nam uvijek kažu na koje web-stranice smijemo ići za zadaću, pa mi je ovo prvi puta da radim nešto takvo. Upisala sam u tražilicu “aljaška policija” i dobila hrpu linkova, ali ne znam koji je pravi. Mislila sam da sam našla stranicu koja će nam pomoći, ali je ona bila samo za one koji traže posao. Upisujem “policija u Fairbanksu” jer je to jedini grad za koji znam, osim Deadhorsea, ali ne znam ima li tamo uopće policije. Evo stranice! Pišu telefonski brojevi, ali mi nemamo telefon. Tražim i tražim tu e-mail adresu, mora biti negdje, ali je nema i ne znam što da radim. Odjednom mi počne vibrirati narukvica i u istom tom trenutku se prekine internetska veza. Mama trči prema meni i brzo se penje u kabinu. Pogleda me i lice joj se ozari osmijehom, ali mi izgleda jako zabrinutom. Kaže mi da se zakopčam, ali prije nego što sam navukla pojas ona je već krenula. Moja narukvica vibrira samo kad je velika buka. Mama jako brzo diše, vidim to kroz svu njezinu odjeću. Bit će da je uspjela skinuti led jer se kamion više ne trese. Uključim “Čaroliju glasa” jer sad kad vozi više si ne možemo davati znakove. Za “Čaroliju glasa” ne treba internet. - Jesi li javila policiji? - pita me. - Oprosti - kažem joj. Ona vozi i ne skida pogled s ceste. Nakon kratkog vremena valjda primijeti da mi je krivo, pa se okrene prema meni i nježno mi kaže: Sve je u redu, mila. Policija je ionako već na putu prema nama. Yasmin je taman skinula najveći komad leda s kotača kad se kroz zaleđenu tišinu prolomio pucanj i nešto je zveknulo na kamionu. Zatim


je vidjela kako se srušio satelitski prijamnik. Otrčala je prema Ruby i ugledala baterijsku lampu kako se udaljava niz cestu. Na trenutak je pod njezinim svjetlom bljesnuo metal s cisterne. Znači sve ovo vrijeme čekao je da prođe oluja s ove strane lavine, a zatim im se prišuljao u mraku, otkinuo radijsku antenu i hicem skinuo satelitski prijamnik. Vjerojatno mu je cilj bio nešto gore od toga, ali se prvo htio pobrinuti da ne pozovu pomoć preko radija ili satelita. Yasmin je sad vozila brzo i već je dvaput izbjegla nanose snijega na cesti. - Kakva je to bila buka? - pitala ju je Ruby. Nije znala što da joj kaže. - Mama? - Netko je razbio satelitsku antenu. Tko god to bio, mislim da ne želi da s ikim više razgovaramo. Ali policija će doći svaki čas. Policija će ih lako primijetiti. Ovdje nije bilo ni drveća ni grmlja, a, osim toga, prevozili su ogromnu montažnu kuću. Što bi još trebalo da ih uoče? Ostale su bez radija. Bez satelitske veze. Najbliža kuća bila je udaljena skoro dvjesto kilometara. Trebala sam poslati e-mail nekome iz škole. Jimmyju. Njegov e-mail znam napamet. Palo mi je to na um, ali sam pomislila da je sad noć u Engleskoj i da ionako ne bi vidio e-mail sve do jutra, a onda bi bilo prekasno. Ali zapravo ne znam je li sad kod kuće noć. Ne znam nije li ovdje. Čini se kao da je noć svugdje u svijetu. Kao da je noć progutala dan. Gledam kroz prozor jer se nadam da ću ponovo ugledati otiske krila alpske kokoši, ali nema ničeg osim snijega i mraka. Odjednom se sjetim što sam trebala napraviti i bude mi muka. - Trebala sam tvitati - kažem mami. - Ništa nisi mogla napraviti. Stvarno nisi. Vjerojatno misli da je to glupa ideja. Ali nije. A sad je prekasno. Prije nego što je tata otišao na Aljasku rekao je da hoće provjeriti da nema trolova među mojim sljedbenicima na Twitteru, poput onoga u priči “Tri jarca i trol”, u kojoj sam ja jarac. Tad mi je rekao: - Tvoji te sljedbenici retvitaju ko’ ludi. Kao da imaš šesto gladnih trošibih pećinarki u gnijezdu. Rekao je da je to zato što se samo tek izlegle ptičice tako glasaju, tvit-tvit, a pećinarke su stvarno jako glasne, pa je i glasanje njihovih


ptića glasno. - Makar - nastavio je tata - neki ljudi kažu da je veličanstvena lira još glasnija. Nasmijala sam mu se jer mi se strašno sviđa to “veličanstvena” u nečijem imenu. Onda je rekao: - Što misliš da te počnem zvati Veličanstvena Ruby? Uh, kako bi me bilo sram. Onda je još rekao: - Jesi vidjela ovo? Imaš sljedbenike posvuda: iz obiju Amerika, Australije, Japana, Kanade, cijele Europe, od svuda. Pa onda negdje mora biti dan i netko je mogao vidjeti moj tvit upomoć i biti odrasla osoba i znati što treba učiniti. Ali sad je prekasno. Mama mi stisne ruku. - Sve je u redu - kaže. - Stvarno. Ja ne mislim tako. - Okrenuo se natrag - kaže mama. Ne vidim svjetla iza nas. Nema ih već jako dugo. Okrenem se da provjerim, i ima pravo. Iza nas je samo crnilo. Gledam dugo iza nas i ne vidim ništa. - Zna da nas traži policijski helikopter, pa ne želi da i njega pronađu -kaže mama. - Bježi, baš kao i čovjek koji nam je poslao e-mailove. Ja pokažem znak za “bura”, pa se mama nasmije. Vozimo se već jako dugo, i ja stalno provjeravam ima li koga za nama. Ruby potapše Yasmin po ruci. Iz snijega pored ceste virio je znak, zapravo raskomadani komad drveta koji je još jedini ostao od znaka. Pored znaka bilo je mjesto za skretanje. Da Ruby nije pogledala kroz prozor i upozorila Yasmin, ona ga ne bi ni primijetila. Sjetila se provjeriti na Adeebovoj karti u nadi da postoji cesta po smrznutoj rijeci koja vodi do Anaktuea. Vidjela je da rijeka Alatnak zavija blizu njihove ceste. To je to mjesto. Adeeb joj je rekao da se može voziti po riječnoj cesti samo ako postoji neki put koji ju povezuje s cestom Dalton. To mora biti taj put. Vjerojatno je Soagil Energy već počeo graditi potrebnu infrastrukturu. Anaktue je sad bio udaljen tek pedeset i šest kilometara. Ako je led čvrst stići će do Matta za manje od dva sata. Policijski helikopter ih i dalje može uočiti jer nisu daleko od Daltona, a njihov je kamion ogroman. Štoviše, mogla bi dovesti policiju do Matta.


Zato siđe s glavne ceste na sporedni put za rijeku.


19. POGLAVLJE Sporedni put ulazio je na rijeku pod pravim kutom. Anaktue je bio u smjeru sjevera. Led na rijeci u tome smjeru nije bio označen stupićima i nije bilo nikakvoga znaka da onuda prolaze vozila. Nekih tridesetak metara dalje rijeka je oštro zavijala i Yasmin nije vidjela što je iza zavoja. U suprotnome smjeru rijeka je bila označena markacijama uz rubove i bilo je jasno da se koristi kao cesta. Yasmin je pretpostavila da je tim putem iz Anaktuea pobjegao i onaj ubojica životinja koji im je poslao e-mailove. Preopasno je voziti do Matta zaleđenom rijekom bez markacija i tragova drugih vozila. Bolje da se vrati nazad. Počela se okretati, ali je shvatila da kamionu treba puno više manevarskoga prostora da to izvede isprve. Morat će ga okrenuti u tri poteza. Prvo će skrenuti desno na cestu s markacijama, pa u rikverc u smjeru Anaktuea, pa zatim natrag na sporedni put. Bez problema je skrenula desno na označeni dio ceste i krenula unazad. Kad su se stražnji kotači našli na ledu koji je prekrivao rijeku u smjeru Anaktuea, kamion se zatresao, pa se Yasmin uplašila da je led pretanak. Pomaknula se naprijed, tako da je sad cijeli kamion bio na cesti označenoj markacijama. U rikverc se nije mogla popeti na sporedni put jer je kut ulaza bio preoštar. Morat će jednostavno pričekati ovdje. Otvorila je prozor, ugasila motor, i naćulila uši ne bi li čula helikopter. Umjesto helikoptera čula je kako pucketa led. Usprkos markacijama, njihov je kamion bio pretežak. Ova riječna cesta očito nije bila namijenjena za tako teške kamione. Kad bi barem znala kako da otkopča prikolicu, pa da budu lakši. Bojala se i probati zbog lošeg iskustva s lancima za led. Čak i kad zna što radi, a u ovom slučaju nije imala pojma, sumnjala je da može to brzo obaviti na temperaturi ispod ništice. Ne preostaje joj drugo nego da lagano pomiče kamion naprijed na sljedeći komad leda. Policijski helikopter će ih lako uočiti. Cesta Dalton je tu blizu, a


riječna cesta jasno vidljiva. Zamislite ogromnu rijeku. Zatim zamislite da su ju prekrili led i mrak. A mi se vozimo po njoj! Mama kaže da je led tako debeo da nećemo propasti kroz njega i da drugi ljudi voze po njemu jer postoje markacije - tako zovu te stupiće. Čudno mi je i pomisliti da su ispod nas možda žabe, na dnu rijeke, jer je tamo najtoplije. Ima i puno svakojakih riba, ali o njima malo znam. - Hoćemo li nastaviti pričati jedna drugoj o zanimljivostima? - pita mama. Možda je i nju malo strah. - Da. - Hoćeš ti prva? - Okej. Sjećaš se kad si me pitala za školu za gluhe? Mama kimne. Dok je bila oluja bilo mi je prehladno pričati o njoj, ali sad mogu. - Jedna mi je cura iz škole rekla da ti zajednica gluhih ponekad da i ime u obliku tvog vlastitog znaka. - ”Zajednica gluhih” zvuči nekako službeno, ali je Anna, to je ta simpatična cura, rekla da je kul. Ja sam rekla “superkul?”, a ona mi je odmah odgovorila, “da, superkul!” - Kakvo ime? - pita mama. - Anna se mnogo smije, pa je njezin znak za ime Hihotica. I Annin se tata strašno nasmijao na vic koji mu je prijatelj ispričao u pabu. Ana kaže da se svi u njezinoj familiji mnogo smiju, ali kad se tata nasmijao, pivo mu je izletjelo na usta, pa ga sad zovu Pljuca. - Pljuca? Stvarno? - Da. Ali mnogi nemaju smiješna imena. - Koje bi bilo tvoje ime? Ime ne biram ja, već ga dobijem. Mama mi izgleda nekako tužno. - Ja bih i dalje bila Ruby - kažem joj - ali bi mi se svidjelo i neko drugo ime. Mogu ostati ja i biti još nešto. Mama šuti neko vrijeme, pa pomislim kako joj se to uopće ne sviđa, jer su mi ona i tata izabrali ime Ruby. - Mislim da je to sjajno - kaže napokon. I ja isto, samo da nije Pljuca. - Kakvu bi zanimljivost htjela čuti? - pita me. - Neku o svemiru. - Okej. Jesi li znala da je u svemiru posve tiho? Čak i kad eksplodiraju zvijezde ništa se ne čuje.


- Znači, u svemiru svi čuju kao ja. - Da. Volim zamišljati koliko je tiho tamo gore. Milijarde i milijarde svjetlosnih godina tišine. I meni se to sviđa. Yasmin odluta u mislima u tišinu svemira. Seminar iz filozofije koji je provela pletući bavio se pitanjima poput: “Ako se drvo sruši, a nitko to ne vidi, je li se drvo zaista srušilo?”. Istina, problem je bio formuliran malo -ali ne previše - ozbiljnijim jezikom teorije svežnja i subjektivnog idealizma. Nakon što su Ruby dijagnosticirali gluhoću, za Yasmin je to pitanje postalo: “Ako se drvo sruši i samo je Ruby tamo, je li drvo proizvelo zvuk?”. Razmišljala je da ako zvučni valovi ne pogode bubnjić i ne pretvore se u živčani impuls koji putuje do mozga, onda postoje kao vibracija u šumskome zraku, blagi drhtaj iznad mahovine, deblo koje se ljulja, list koji nježno u padu dodirne lice njezine kćeri. - Sad je opet tvoj red - obrati se Yasmin Ruby. - Okej. Jesi li znala da Inupiaqi koriste znakovni jezik kao dio svojeg svakodnevnog jezika? Da je to njima sasvim normalna stvar? - Pojma nisam imala. Pa to je sjajno. - Tata je svima u selu pričao o meni i tamo je jedna starica koja će me naučiti neke njihove znakove. Još nije rekla Ruby da su svi u selu stradali u požaru. Kako da joj kaže? - Tata kaže da ako je vani ledeno i puše vjetar, a lice ti je zamotano u šal, onda je teško odgovarati na pitanja glasom iz usta, pa moraš dignuti obrve, što znači “da” ili stisnuti oči, što znači “ne znam”. A imaju oni znakove i za kompliciranije stvari. Morat će joj reći, uskoro. - A imaju i stvarno super riječi za stvari. Imaju riječ koja znači “gost očekuje hranu”. Tata kaže da je to jako korisna riječ. A... stani! Moramo se zaustaviti! Mama je zaustavila kamion i ja iskočim iz kabine na led. Tamo je obitelj vidri. Mladunci i roditelji skutrili su se zajedno na ledu. Nije kao na onoj fotki. Vidim im mokro krzno i otvorene oči i brkove. Dodirnem jednu vidru, kao da ju mazim i primijetim da nema jednu nogu.


Odjednom se na ledu pojave sve te boje. Ružičaste, zelene i plave, pa dignem pogled i vidim kako svjetlo pleše na nebu i mrzim ga. Podsjeća me na neki kičasti Disneyjev film. Ali da je kičasti film, onda ova obitelj vidri ne bi bila mrtva. Eno ga i haski. I on je mrtav. Bit će da pripada nekome jer haskiji nisu divlje životinje. Svjetla i dalje plešu kao da je sve dobro i lijepo, kao da je bal na kraju Uspavane ljepotice s vilama koje stalno mijenjaju boju Trnoružičine haljine, sad u plavo, sad u ružičasto, a ja samo želim da to PRESTANE i da opet bude mrak. Niz Rubyno nepokriveno lice kotrljale su se suze. Yasmin je sad prvi put vidjela svoje dijete da zaista plače. - Kako je netko to mogao učiniti? - vikala je Ruby rukama. - Zašto? Yasmin ju obujmi rukama jer joj nije znala njima odgovoriti. Primijetila je da joj se suze lede i lijepe za obraze. Nebo je iznad njih bilo prošarano zelenim i ružičastim svjetlom koje se talasalo. Čula je i led kako puca, snažnije nego prije. Požurila je Ruby da se čim prije vrate u kabinu i onda je tik do kamiona ugledala duboku pukotinu u ledu. Promašili su ju za manje od pola metra. S druge strane kamiona vidjela je savršeno okruglu rupicu u ledu iz koje su se širile sitne pukotine. Činilo se kao da ju je napravio metak ili bušilica. Pitala se je li osoba koja je otkinula znak također pokušavala oslabiti led i uništiti zaleđenu cestu. A ona je ni ne znajući provezla kamion između tih dvaju rupa. Vratile su se nazad u kabinu. Mjesto na kojem je napravljena fotografija vidri nalazilo se tek deset kilometara od njegovoga posljednjeg položaja. Počela je voziti, gmizati zapravo, pomičući se tek toliko da stalno prenosi težinu kamiona na svježi komad leda. Bude li dovoljno sporo vozila, policija će ih pronaći prije nego ga sustignu. Oko njih je bliještala polarna svjetlost, zasljepljujući ih. - Ovo je jako lijepo, zar ne? Ali Ruby nije odgovorila. Ako ti se nešto čini groznim zato jer je lijepo, onda više i nije lijepo, zar ne? - Aljaska je poznata po aurori borealis, polarnome svjetlu - kaže mama. - Ljudi dolaze iz svih krajeva svijeta samo da ju vide.


Ne želim da mi priča o polarnoj svjetlosti jer je to vjerojatno neka varka. Reći će mi da ona zapravo nije stvarna, da ju radi nešto drugo, baš kao i paraselene. - Gore iznad planeta Zemlje je pravi rat - kaže mama. Ruby se okrene prema njoj. Yasmin je bilo jasno da Ruby sada treba neku kozmičku protutežu mrtvim životinjama na ledu, da su sada dobro i zlo izmiješani u njezinoj glavi i da je njezin skučeni dječji svijet zauvijek nestao. - Sunce na nas baca svoje solarne vjetrove. Oni lete prema nama milijunima kilometara na sat. Ponekad zavitla prema nama i svoje izboje iz korone. To su milijarde tona plazme, što odgovara stotinama tisuća bojnih brodova, a jedan izboj koronalne mase može biti širok i pedeset milijuna kilometara. A svi ti izboji znače da solarni vjetar juri na nas brže od zvuka. Ruby kimne glavom. Sad je podigla pogled i promatra svjetlost. - Zemlja je sva umotana u magnetski štit poput nevidljivog balona. On se zove magnetosfera. Kad solarni vjetar udari u štit onda vidimo ova svjetla. Tako štit čuva naš planet. Dok je Ruby promatrala nebo, Yasmin je razmišljala o metalnoj srži Zemlje koja stvara magnetsko polje kako se Zemlja okreće i to polje putuje tisućama kilometara u svemir da ih zaštiti. Otkad su ovdje, nebo je prvi puta živnulo bojama. Svi oni e-mailovi s fotografijama životinja i ptica su, usprkos prijetnji, dali Yasmin priliku da povrati povjerenje u Matta, a Rubyn joj je blog pomogao razumjeti zašto želi biti na Aljaski. Ali sad kad je i sama vidjela nenadmašnu ljepotu noćnoga neba, kad je vidjela Sjevernjaču i shvatila da je na Zemljinoj osi, kad je ugledala ples aurore borealis u kozmičkoj bitci na nebu iznad nje, osjetila je svu Mattovu strast prema ovom mjestu. Morala je prijeći pola svijeta usred zime da to shvati, da očvrsne njezina vjera u Matta. A onda je ples svjetla stao i ponovno su bile u mraku. U retrovizoru je ugledala dva mala plavičasta mjeseca. Pomislila je da se radi o optičkoj varci, jer to ne može biti moguće. Ne može im biti za petama. Ali su jasna plavičasta svjetla bez sumnje bila za njima. Zašto bi taj čovjek riskirao da ga uhvate tako blizu njih? Sigurno je prisluškivao radio i čuo policiju kako kaže da će potražiti nju i Ruby poslije oluje. Zaboga, pa on se i sam javio na radio i razgovarao s


policijom. Sjeća se njegovih laži, tog poznatoga glasa potpunoga stranca koji tvrdi da ide na jug, a ne na sjever, da je prošao pored nje prije pedesetak kilometara i da ju nitko ne prati. Čak je dao i svoju lažnu, ali preciznu lokaciju - miljokaz 181. U tome trenutku nije razmišljala koliko je zapravo pedantan. Tu nešto smrdi. Bilo ju je strah da će ako upregne mozak otkriti nešto zastrašujuće, ali nije imala drugoga izbora nego da dobro promisli. Dakle, javio im je svoj položaj, miljokaz 181. To tada nije izgledalo posebno važno, tek pojedinost u cjelokupnoj laži. Zatim je rekao da ih je prošao prije nešto manje od pedeset kilometara. Uz malo računanja, što je policija svakako učinila, dolazi se do zaključka da je njezin položaj u tome trenutku bio na miljokazu 201. Zaustavila se na trenutak, ne duže od deset sekundi, da provjeri na Adeebovoj karti. Miljokaz 201 bio je barem 65 kilometara južnije od njihova točnog položaja u tom trenutku. Dakle, nije lagao samo o svome položaju, već i o njihovome. Ali policija je tada već sigurno znala gdje se nalaze. Pa sigurno su je pitali za lokaciju. Ali nisu, jer su mislili da je već znaju zahvaljujući onom susretljivom vozaču cisterne. A ona je bila previše zabrinuta i preplašena da bude pribrana. Sjetila se da je baš u tom trenutku kad je lagao policiji snažan vjetar zaljuljao njezin kamion i snijeg udario u vjetrobran. Sat vremena kasnije udario je punom snagom. Policija je pretpostavila da u takvim uvjetima nije prešla ni dvadeset kilometara. Nije im ni palo na pamet da su možda prešle Atigunski prijevoj. To znači da ih policija sad traži negdje južno od gorja Brooks. Da ih ovdje u sjevernoj tundri nitko neće potražiti. Čovjek s cisternom je opet iza nas, ali uskoro će doći policija, pa će ga uhvatiti i strpati u zatvor. Prvo će ih mama natjerati da nas odvedu do tate. Sad nakon polarne svjetlosti sve izgleda mračnije, kao da je iza sebe ostavila još jedan sloj mraka. Riječna se cesta sužava, a meni to pomalo sliči odrastanju. Ne možeš se okrenuti i vratiti, čak i ako te je strah i stvarno se želiš vratiti. Više nikad nećeš ići u malu školu. Vani je sve hladnije. Toplomjer gospodina Azizija pokazuje da je minus dvadeset i osam.


Yasmin je razmišljala kako da sačuva Ruby od vozača cisterne, ali što je više ubrzavala to su bile bliže čovjeku koji im je poslao one e-mailove. Ona i Ruby nisu stavile sigurnosni pojas. Propadne li kamion kroz led pitanje je koliko će im trebati da se izvuku iz njega. Znala je međutim -Adeeb joj je to rekao da ako potoneš puno ćeš prije umrijeti od hipotermije negoli od utapanja. Suočena s prijetnjom iza i ispred sebe, pogledala je prema zvijezdama, ali ju više nisu mogle utješiti i ohrabriti. Samo je postala svjesna svojega kukavičluka. Upravo je zbog tog kukavičluka Ruby bila u ovakvoj opasnosti. Otkad joj je onaj policajac u Fairbanksu rekao da je Matt mrtav nije se usudila zaustaviti, već je samo srljala naprijed, ne mareći ni za koga, riskirajući Rubyn život, samo naprijed Mattu ususret, jer se previše bojala da stane i suoči se s činjenicama. Nije se radilo samo o tome da ju Matt treba da ga spasi, već je ona očajnički trebala njega i nije imala hrabrosti zamisliti život bez njega. Dok je bjesnjela oluja, vjerovala je da se Matt sklonio na sigurno u aputiak. Otkud joj dokaz za to? Jedino što je imala, što je ikada imala, bila je vjera, a u samoj je naravi vjere da nema dokaza koji bi ju poduprli. Vjera se sastoji od ljubavi, nade i povjerenja, ničega drugog. Kad je primila one grozomorne slike odlučila je vjerovati da je to zato što je Matt živ, a ovaj čovjek ne želi da ga nađe. Sada se međutim pitala kakva joj je to logika. Mama me je natjerala da obučem svu svoju polarnu odjeću. Ona se isto oblači dok vozi, pa joj pomažem. Navlačim masku za lice i zaštitne naočale, ali mama još ne stavlja svoje jer ne bi vidjela kuda vozi. Kamion se odjednom zaustavio. Yasmin jače pritisne papučicu gasa, ali se ništa ne dogodi. Osjeti kako ih nešto vuče unazad i pogleda kroz prozor. Zatim začuje snažno škripanje metala i kabina se zanjiše. Njihov je teret probio led i počeo tonuti. Uzela sam baterijsku lampu kako mi je rekla mama, ali i laptop. Zagurala sam ga ispod parke i skočila na led. Mama baca van vreću s


hranom i spušta se, dok u ruci drži signalnu raketu i vreću za spavanje gospodina Azizija. Kuća se nagnula i napravila veliku rupu u ledu. U nju upadne naša vreća s hranom, pa onda polako i naša kuća, kao u usporenom filmu. Moja se narukvica trese, što znači da kamion radi veliku buku dok tone. Farovi sad svijetle gore prema nebu poput reflektora. A onda i oni potonu u rupu. Mama i ja trčimo jer led puca svuda oko nas i preskačemo pukotine. Sada je sve postalo plavo. Pogledam iza sebe i vidim da je to od farova cisterne. Rijeka izgleda jako duboka jer se više ne vide ni kuća ni naša kabina. Plavo svjetlo blijedi jer su farovi cisterne sve dalje. Izgleda da bježi u rikverc. Mislim da se uplašio da će led još više popucati i da će propasti i onda će sve biti jedna ogromna rupa s njim u njoj. Mama me drži za ruku i bježimo preko leda što dalje od cisterne. Boli me slezena i mama je to očito primijetila jer sad samo hodamo držeći se za ruke, ali to traje kratko, jer opet trčimo, pa opet hodamo. Kad su iskočile iz tonuće kabine, Yasmin je čula pucanj, ali Ruby nije bila svjesna da ih to gađa vozač cisterne. Potjerala je Ruby što dalje od pukotina u ledu. Zaustavila se tek nakon što su, prema njezinoj procjeni, prešle gotovo kilometar. Sad su izvan dometa puške, a led oko njih je čvrst. Kleknula je na njega i pokušala raspakirati Adeebovu signalnu raketu dok joj je Ruby svijetlula da vidi što radi. Ali u rukavicama nije mogla raskinuti tanki omot, pa ih je skinula i radila samo s podrukavicama. Uspaničarila se kad je shvatila da nema šibice, ali je onda otkrila da poklopac rakete može poslužiti kao podloga o koju se kresne suprotni kraj signalne rakete kako bi se zapalio. Uspjelo joj je tek iz šestoga pokušaja. Raketa je odletjela u nebo, osvijetlivši ga grimiznom bojom i ostavljajući grimizni trag iza sebe. Yasmin brzo nazad navuče rukavice. Ona i Ruby promatrale su crvenu raketu kako lebdi na noćnom nebu, kao da se pridružila zvijezdama. Možda je policija proširila područje pretrage, pa će ju vidjeti, a možda ju ugleda i neki avion, ako su ponovno počeli letjeti. Raketa se ugasila i ostale su samo zvijezde. Yasmin je pretpostavljala da je čovjek koji im je poslao e-mailove kojih kilometar naprijed i da je i on vidio signalnu raketu. Ipak je


morala pokušati dozvati pomoć. Bez skloništa i topline, Ruby neće još dugo izdržati. Imale su Rubyn laptop, ali bez satelitskog terminala od njega nije bilo nikakve koristi. Čučnuvši, Ruby skine rukavice i otvori laptop. Tipkala je prstima zaštićenima tek svilenim podrukavicama: Hoćeš da ti ispričam priču o gavranu? Onu u koju vjeruju Inupiaqi? Voljela bih ju čuti. Zašto ne pokušaš tipkati onim posebnim rukavicama koje nam je dao tata? Ne mogu tipkati u rukavicama. Bit će dobro i s podrukavicama neko vrijeme, mama. Stavit ću ih kad mi se ohlade prsti. Na početku vremena, Gavran stvori svijet mašući krilima. Onda ima jedan dugi dio o vrapcu, ali ću njega preskočiti jer to nije najbolji dio. Okej. Gavran je volio sve ljude i životinje koje je stvorio i htio je saznati više o njima. Jednoga dana Gavran je veslao u svome kajaku i ugledao kita, a kad je kit zijevnuo, zaveslao je u njegova usta. Kit je zatvorio usta i postalo je jako mračno. Gavran je nastavio veslati sve dok nije došao do kitovih bijelih rebara, koja su se dizala oko njega. Tata kaže da su kitova rebra poput stupova od bjelokosti. A u sredini se nalazila prelijepa djevojka koja je plesala. Sad moram staviti rukavice. Ruby je navukla rukavice pa su obje šetale u širokim krugovima i mahale rukama. Yasmin posvijetli Adeebovom baterijskom lampom da vide kuda idu, pa ju odmah ugasi. Trebalo je čuvati bateriju da se ne potroši. Trebala se sjetiti ponijeti nešto da zapali vatru, koliko za svjetlo toliko i za toplinu. Stavila je ruku na Rubyno rame da ju uspori. Treba održavati cirkulaciju, ali se ne smiju znojiti, jer znoj isparava na kožu i hladi ju, čime ubrzava hipotermiju. Bojala se posljedica znojenja


još otkad su ona i Ruby bježale od vozača cisterne i popucaloga leda i zato nisu samo trčale, već i hodale. Neprestano je promatrala nebo, nadajući se da će ugledati svjetla aviona ili helikoptera koji su primijetili njihovu signalnu raketu, ali ništa takvoga nije ugledala. Ruby je opet čučnula i počela tipkati u podrukavicama. Zašto nema policije? Mislim da nećemo još dugo čekati. Netko je sigurno vidio našu signalnu raketu. Sviđa mi se tvoja priča. Možeš li mi ostatak ispričati rukama? Onda bismo morali upaliti lampu da mi vidiš ruke, pa bismo potrošile bateriju. Gavran primijeti neke niti oko ruku i nogu lijepe plesačice. Te su niti išle sve do kitova srca. Gavran se zaljubi u djevojku, pa skine kljun i pokaže svoje ljudsko lice. Htio je izvući kul lijepu djevojku iz kita i oženiti ju, ali mu je djevojka rekla da ne može ostaviti kita jer je ona njegovo srce i duša. Hladno mi je za prste. Ruby prestane pisati i vrati na ruke rukavice. Zatvori laptop i nastane mrak. U mraku Yasmin začuje Rubyn glas. - Lijepa je djevojka plesala u kitu. Gavran primijeti da bi kit plivao brže kad bi ona plesala brže i plivao sporije kad bi ona plesala sporije. Rubyn glas iz usta bio je tih, ali jasan i Yasmin predivan, U glasu joj je osjetila hrabrost. - Gavran zaboravi da djevojka ne može napustiti kita već ju prebaci preko ramena i jurne van. Uopće mi se to ne sviđa, to oblikovanje usta i ti sitni pokreti jezikom, zubima i usnama u nadi da ću pogoditi prave glasove koji će se pretvoriti u riječi, ali to je jedini način da razgovaramo u mraku. Mama me čvrsto drži za ruku. To je jedna od prednosti govorenja ustima da se možemo držati za ruke dok govorimo. Ali ja ne mogu čuti što mi mama


odgovara. Možda me zato drži za ruku. Vježbala sam s “Čarolijom glasa” i jednim drugim programom “Dragon Dictate”. Ja bih nešto rekla i provjerila što izađe na ekranu pa bih uvježbavala izgovarati. Koristim se i ogledalom kako me uputio logoped, pa stavim dlan na grlo da osjetim treperenje i drugi na usta da osjetim dah kako izlazi iz usta. Ima dana kad su mi riječi na ekranu čista žvrljotina, ali i drugih dana kad stvari budu bolje. Sviđalo mi se to, bez publike, i mogla sam vježbati kad god sam htjela bez da me itko čuje kako griješim. Ili ne griješim. Hoću da moj glas iz usta bude moj izbor. Nadam se da mama razumije što joj pričam. - I dok je tako Gavran letio uvis s lijepom djevojkom, niti su pukle kažem joj svojim glasom iz usta. - Kit u moru bivao je sve sporiji i sporiji. Yasmin pomisli kako je godinama čekala ovaj trenutak, a Ruby je zapravo koristila svoj glas otkad je naučila znakovni jezik, samo što ju Yasmin nije slušala. - Kada je umro, djevojka u Gavranovom naručju počela se smanjivati sve dok nije potpuno nestala - nastavi Ruby. - Onda je Gavran shvatio da sva živa biča na svijetu imaju srce i dušu. Ruby zašuti i nastane takva tišina da se Yasmin trgne. Naćulila je uši, ali je snijeg upijao sve zvukove. Zapiljila se u tamu, ali je ona upila sve svjetlo i boje. Nema smisla ići još puno naprijed jer ih tamo čeka čovjek koji im je poslao e-mailove. Nisu se mogle okrenuti i vratiti nazad jer bi mogle doći na domet puške vozača cisterne. Našle su se zarobljene ovim jezivim preprekama iza kojih su se nalazile nepremostive prepreke gorja Brooks i Arktičkog oceana. Kao kutija u kutiji. Dokle god ga bude tražila, Matt će za nju biti živ i moći će pobjeći činjenicama. Ali sad su ju sustigle, kao da ju gone još iz ureda poručnika Reevea u Fairbanksu. Tu su je okružile, u ovoj ledenoj divljini. Matt joj nije lagao za vjenčani prsten i životinje, to da. Nije joj dakle lagao ni za Corazon, ali to ne znači da je živ. Ni to što ga voli nije značilo da je živ. Zapela je ovdje i ne može mu prići bliže, a ne može ni pobjeći od svojih strahova. Njezinu je nepomičnost zasjenila ledena nepomičnost puste tundre. Nametnuta nepomičnost unutar još veće nepomičnosti.


Iznad nje treperile su nedostižne zvijezde udaljene svjetlosnim godinama. U tami i tišini konačno se morala suočiti s istinom. Mrtav je. Poginuo je onoga ponedjeljnog popodneva kad su Ruby i ona još bile u Londonu. Vrisnula je od bola, lomeći tišinu poput stakla, i Ruby je to sigurno osjetila kroz kožu, taj čudovišni zvuk. Iz tame je čula kako joj se vraća njezino ime. Znala je da to ne može biti. Onda ga je ponovno čula. Zazvao ju je Matt.


20. POGLAVLJE Mama trči i drži me za ruku, tako da moram superbrzo trčati da ne zaostajem, ali je led klizav i ona me malo pridržava da ne padnem. U drugoj ruci drži lampu gospodina Azizija tako da se njezino svjetlo njiše dok trčimo. Prema nama ide neko svjetlo. Strah me je da je to onaj ubojica životinja. Svjetlo se brzo približava. Valjda trči prema nama. Netko mi je uperio lampu u lice i sad ništa ne vidim. Privuče me k sebi i zagrli me tako da osjetim topli zrak iz njegove krznene kapuljače i ugledam mu lice. Bacim se na njega kao da želim nestati u njemu. Tata me čvrsto drži u naručju i gleda mamu. - Kako ste se vi našle ovdje? - pita ju. - Kako je moguće da ste ovdje? Yasmin ga je morala dodirnuti da povjeruje da je živ. Krenuo je prema njoj držeći Ruby za ruku. Ona skine masku s lica želeći osjetiti njegovu kožu na svojoj. Prisloni lice na njegovo i poljubi ga. Osjeti njegovu toplinu i dah i usne i miris tijela i poželi da su mu okus i miris snažniji tako da se svim čulima uvjeri da ga je našla. Mislila je da je ova zemlja tame i leda njezin Had prožet prijetnjom, a bio je njezin zavjet da ako prebrodi strah i stavi sve na kocku da će ga vratiti iz mrtvih. Dok ju je ljubio, ona ga zagrli ne puštajući ga, kao da će joj ga uzeti. Matt joj se zagleda u lice i shvati koja je bila cijena ovog susreta. Koža joj je bila natečena i krvava, podočnjaci tamni od umora. Tako veličanstveno i nemoguće hrabra. Skinuo je rukavicu i prstima joj prešao po obrazu, dopustivši si vjerovati da je tu s njim i da mu je opet u naručju. Osjeti kako im se Ruby primakla. Mora ih odvesti na toplo. Mama i tata se gledaju kao da su vidjeli mađioničarski trik, ali mnogo


ljepše. Kao da je lice jednoga onom drugome mrakača čudo. U meni se napuhala sreća kao ogromni balon. Ako izađe iz mene sve će prsnuti od svijetlih boja. Nema šanse da i dalje bude mračno i hladno. Ali ja ne želim da izađe iz mene. Želim da ostane baš tu, s tatom i mamom. Tatin je aputiak najudobnije mjesto koje si možete zamisliti. Uspjeli smo se svi zavući, i mama i tata i ja, a tu je i qulliq koji nam daje svjetlo i toplinu. Ulaz u aputiak je prilično dugačak tunel čiji je otvor prekriven kožom karibua kao nekom zavjesom. Na stropu je rupica kroz koju izlazi dim iz qulliqa. Mama mi kaže da se uvučem u vreću za spavanje koju je uzela iz kabine gospodina Azizija. Meni je i ovako toplo, ali ona kaže “za svaki slučaj”. Prostora ima koliko hoćeš da se protegneš. Tata kaže da ga je sagradio i za haskije, tako da ih može držati na oku, ali ja mislim da se oni vani hlade. Haskijima je vruće čak i kad je vani ledeno hladno. Tata kaže da je potrošio sve zalihe još jučer i da će qulliq grijati još nekoliko sati. Bit će da je to razlog zašto je mama rekla “za svaki slučaj”. Vani pored našeg aputiaka tata je zapalio lomaču, ali kaže da ni ona neće više dugo. Izgleda mi jako zabrinut, ali ja se uopće ne brinem. Više ne. Tata ima bradu, sva je u inju, i sad se to inje topi zbog qulliqa. Kaže da je vidio našu signalnu raketu i potrčao da vidi o kome se radi. Nije mu ni palo na pamet da bismo mogle biti mi, ali je onda čuo mamu. Tati još nije jasno kako smo uopće došle do tu, a mama se sva trese i plače, pa mu ja kažem da nas je kamionom povezao gospodin Azizi, ali se onda razbolio, pa je mama sama vozila. - Preko sjeverne Aljaske? pita tata u nevjerici. Ja mu kažem da je, i vidim koliko je ponosan na nju -Super Mamu! - Zar ste bile u onoj velikoj oluji? - pita me i ja kimam glavom. - Mora da si se jako preplašila - kaže. - Bilo mi je zima. - Uopće ne sumnjam. - Mama i ja smo plesale da nam ne bude zima. Kažem mu i za onog vozača cisterne, ali dodam da se ne mora više brinuti zbog njega jer nas je prestao goniti kad nam je kamion propao kroz led. Dok mu to govorim on uzme maminu ruku u svoju, valjda da provjeri je li stvarno okej i da je stvarno tu. - Ti si nam slao one e-mailove, jel’ da? - kažem tati. - Jesam, ali nisam ni pomislio da... - prsti mu se prestanu micati, kao


da ne zna što bi rekao. - Mislio sam da ste na sigurnom u Fairbanksu ili da ste se vratile u London. Nisam ni sanjao... Prsti su mu opet ostali bez riječi. Izgleda tako umoran i bolan. To mi je prije promaklo. Bit će da mi je balon bio prevelik da bih vidjela. Sad vidim da su mu usne popucale i krvave. - Jesu li svi mrtvi? - pita ga mama. - Jesu. Misli na cijelo selo, sve svoje prijatelje, onu staricu koja me trebala naučiti znakove plemena Inupiaq. Baš sve. Ali tata nije umro. - Corazon? - pita mama. Vidim da je jako tužna. On kimne. Gledaju se kao da pričaju jedno s drugim, a ja mislim da je to jezik koji samo njih dvoje razumiju. Počne micati ruke, polako, kao da ga bole riječi. - I Kaiyuk, njezin blizanac. Svi. Trebao sam biti tamo. Krene nešto reći, ali se zaustavi, a na mojoj ruci zabruji narukvica. Vani nešto zabljesne tako da i zidovi aputiaka dobiju neku ledenoblijedu zlatnu boju. Mama i tata stavljaju zaštitne naočale i žure van, tako da se i ja iskobeljam iz vreće za spavanje i krenem za njima. Kad sam ispuzala nešto me je prevrnulo, kao da me povukla neka pijavica. U oči mi bliješti snažno svjetlo koje izgleda kao sunce, a zubi mi cvokoću od buke. Onda se blještava svjetla ugase i prestane tandrkanje. Trepnem nekoliko puta jer sam još zaslijepljena i polako se priviknem na mrak. Mama drži baterijsku lampu pa vidim da je na snijegu helikopter. Izgleda kao ogromni vilin konjic koji maše krilima sve sporije dok potpuno ne prestane. Na boku helikoptera piše: “Aljaska teritorijalna policija”. Iz njega izlazi neki čovjek. Na licu mu je crna gumena maska i zaštitne naočale, pa i on izgleda kao kukac. Na rukavu ima značku na kojoj piše “Aljaski teritorijalni policajac”. Okrene se da zatvori vrata za sobom. Očito ih je snažno zalupio jer se moja narukvica opet zatresla. Prilazi nam. Satnik Grayling ugleda skupinu na snijegu, roditelje i djevojčicu, cijelu obitelj u ovoj ledenoj divljini. Umalo se sruši od olakšanja. - O, Bože, hvala ti, hvala. Jeste li dobro? A kći, je li i ona dobro? - Je - odgovori Yasmin Alfredson. Satnik Grayling se sagne na Rubynu visinu, ali se ona odmakne od njega. Onda on skine masku: - Oprosti, gadna maska, zar ne?


Ruby se i dalje držala podalje, i on osjeti krivicu. On je bio razlog zašto su se majka i ona upustile na ovaj opasan put u arktičku divljinu. Nije ih zaštitio. Nije ni čudo da djevojčica ne želi imati ništa s njime. Divio se njezinome duhu. Primi Matthewa Alfredsona za ruku. To je više bio zagrljaj nego rukovanje. - Kako da se ispričam čovjeku kojega sam smatrao mrtvim? Satnik Grayling bio je stariji nego što ga je Yasmin zamišljala, a lice mu je bilo profinjenije i brižnije. Ušao je s njima u aputiak, pužuči kroz ulazni tunel. - Jeste li vidjeli cisternu? - pitala ga je. - Jesam. Vozač je u helikopteru. Izgleda da mu baš i ne ide rikverc. - Znate li tko je on? - Zasada drži jezik za zubima, ali već ćemo mi izvući istinu iz njega. Zašuti na trenutak, i Yasmin primijeti da ga grize savjest. - Krenuo sam u potragu čim sam saznao da ste na cesti Dalton rekao je. - Ali onda me je uhvatila oluja i nisam mogao upravljati helikopterom. Ponovno sam vas počeo tražiti čim je vjetar dovoljno oslabio da mogu letjeti. Pretražio sam svaki kilometar Daltona južno od Atigunskog prijevoja, ali vas tamo nije bilo. Onda sam tek krenuo na sjever. Yasmin pomisli kako je povjerovao lažnoj lokaciji koju je dao vozač cisterne, tako da je pretraga tundre bila zadnja slamka nade, više nego logična pretpostavka. - Oluja je oslabjela i vidljivost je postala puno bolja - nastavio je. Onda sam ugledao vašu signalnu raketu i krenuo prema njoj. Zatim sam našao cisternu, a onda i vas. Olujni vjetar mi je oštetio elisu. Uspio sam doći ovamo, ali nije sigurno ponovno uzletjeti. Zato sam preko radija pozvao spasioce da nas sve pokupe. - Koliko će im trebati da dođu? - pitao je Matt. - Jedan sat, možda nešto više. Veliki je to put, čak i za helikopter. Satnik Grayling primijeti da Yasmin Alfredson razgovara s djevojčicom rukama i tek tada mu sine da je gluha. Ta njezina ranjivost ga potpuno prenerazi. - Ljutiš sa na mene, jel’ da? - obrati se djetetu. - I ja se ljutim na sebe.


Yasmin joj prevede na znakovni jezik, ali se Ruby i dalje držala po strani. - Trebao sam vjerovati tvojoj mami - nije se dao Grayling. - Ja sam kriv što ste prešli ovaj strašan put. Trebao sam sam potražiti tvoga tatu. Yasmin joj ponovno prevede, a Ruby ovaj put kimne, i tijelo joj se opusti. Zatim nešto pokaže mami. - Znate li kako je Adeeb Azizi? - upita ga Yasmin. On kimne sa smiješkom i napravi znak O. K., jedini koji poznaje. - Zapravo Vas jesam tražio - obrati se Grayling Mattu. - Preletio sam cijelo područje oko Anaktuea bogzna koliko puta, ne bih li Vas ugledao. - Kad je to bilo? - upita ga Matt. - Od ponedjeljka popodne sve do duboko u noć. - Tada sam već bio skoro pedeset kilometara dalje - odgovori Matt. Tata priča glasom iz usta policajcu, a meni pokazuje rukama. To uvijek čini kad je s nama netko tko ne poznaje znakovni jezik. To je stvarno teško, jer je gramatika znakovnog jezika drukčija, a moraš koristiti i lice. A tata izgleda jako umorno. - Dvaput sam odlazio iz Anaktuea - kaže. - Prvi put prošlu srijedu. To je prije barem tjedan dana, zar ne? Satnik Grayling kimne, ali ja ne znam koji je danas dan. Meni se čini kao da smo vozile samo jednu dugu noć, ali to je zato što je noć progutala dane. Yasmin je imala toliko pitanja za Matta, ali je znala da prvo treba saslušati njegovu priču o proteklim danima, čuti sve sitne pojedinosti, baš kao što će on trebati saslušati nju, jer se u ovih nekoliko dana raspala i ponovno sastavila u neku drugu osobu. - Rekli ste da ste otišli iz Anaktuea prošlu srijedu? - ponovi satnik Grayling.


21. POGLAVLJE Matt se toga jutra probudio rano nakon neprospavane noći, koju je proveo na kamperskoj ležaljci. Čekao ga je put. Corazon je spavala u svojoj sobi, ali je njezin brat blizanac Kaiyuk već hranio svoje haskije. Matt je čuo njihov lavež kroz ranojutarnju tišinu i Kaiyukov glas kako im nešto govori. On i Kaiyuk su razgovarali dugo u noć, pa je Kaiyuk izgleda odlučio da uopće ne ode spavati. Navlačeći atikluk preko svoje atigi parke, izašao je van i kao i svakog jutra bio zbunjen zvijezdama i mjesecom koji kao da ne mare što je došlo jutro. Hladni zrak grubo je strgnuo i zadnju koprenu sna s njegova lica. Zaputivši se prema štenari, prošao je pored skupine drvenih kuća i koliba te zgrade iz koje je brujao generator. Odavde su se vidjele dvije nakrivljene drvene kuće čiji su temelji donedavna bili u vječnome ledu, a koji se posljednjih nekoliko godina počeo topiti. Kaiyuk je već upregao pse, spojivši svakoga psa na središnji remen zasebnom uzdom. Ovo će Mattu biti tek drugi izlet da je sam s haskijima, i to na dulje vrijeme nego prvi puta. Kaiyuk mu uputi nekoliko završnih savjeta o tome da je vozač glavni u čoporu i da to psima uvijek da do znanja. Zatim mu pruži kamenu lampu isklesanu u oblik polumjeseca -vlastiti qulliq. - Kad već ideš kao mi... - uruči mu ga uz osmijeh. Zatim se njih dvojica zagrle kao stari, dobri prijatelji. Matt nije htio nikoga drugog buditi da se pozdravi prije puta. Nije bilo potrebe. Pogledao je prema Yasmin i Ruby pored njega u aputiaku, a zatim prema satniku Graylingu. Tko zna koliko već dugo šuti, ali se činilo vrlo kratko. Sjećanja kao i snovi traju onoliko koliko su tu, ali objektivno, to je jako malo vremena. - Selo sam napustio rano, oko šest ujutro - rekao je. - Još su gotovo svi spavali. Noć ranije smo imali proslavu za Akiaka, koji se vratio kući. - Akiak Iqua? - pitao je Grayling.


- Aha. - Prema našim informacijama on je trebao biti na bušotini u Prudhoeu - rekao je Grayling. - Nije to bio službeni dopust. Akiak se htio vratiti prije nego što ga Soagil Energy otpusti. Jednostavno nije gadovima htio pružiti to zadovoljstvo. - Akiak je vidio da mi je laptop pokvaren, pa mi je na zabavi dao svoj. Rekao mi je da je to poklon od Soagil Energyja dok su još podmićivali, ali sad su već prešli na prijetnje, a on nije htio imati ništa ni s jednim niti s drugim. Matt je uzeo taj MacBook Air, ali budući da nije bio zaštićen navlakom bojao se da neće raditi na temperaturama debelo ispod ništice. Zato je prije nego što ga je stavio u ruksak stavio navlaku od starog računala koja veličinom nije odgovarala. - Jeste li išli motornim saonicama? - pitao ga je Grayling, iz čega je Yasmin zaključila da više ni u jednu od svojih informacija nije siguran. - Ne, psećom zapregom. Kaiyuk je držao svoje pse za utrke, kao i svi ostali u selu, i mislio je da je Matt malo lud kad ne koristi motorne saonice za svoju ekspediciju, ali mu je svejedno ponudio svoje haskije. Matt se izgovarao da ne želi preplašiti snježnu sovu koju se nadao pronaći, a svi su bili dovoljno uviđavni da mu ne kvare veselje činjenicom da će se sova jednako preplašiti pasa baš kao i motornih saonica. Kad je otišao iz sela ugledao je Kaiyuka s Akiakom. Još ih je držalo dobro, supijano raspoloženje sa sinoćnje zabave i obojica su mu mahali. Čuo je i glas djece koja se igraju u snijegu prigušen brujanjem staroga generatora. Četiri je sata Matt pomno upravljao psima i trudio se ne pasti sa saonica. Imao je dojam da mu jedan od dva lidera, inteligentna kuja s imenom Puqik, jednostavno dopušta da bude vođa čopora. Kad je prvi put stigao u Anaktue nosio je posebnu terensku odjeću koju je nabavio preko specijaliziranog internetskog dućana. Sada je međutim nosio atikluk i atigi podstavljen krznom od karibua, a umjesto snježnih čizama na nogama je nosio mukluke od tuljanove kože. Zbog toga ga nitko nije zezao da “ide kao oni”. Zvijezde i mjesec su bili na nebu baš kao i kad je legao prethodne noći, što mu je davalo osjećaj da živi u beskrajnome trenutku, da se na


dalekom sjeveru vrijeme rasteže unedogled. Razmišljao je o grenlandskome leptiru koji četrnaest zima provede kao gusjenica da bi pravim leptirom bio samo nekoliko dana. Grenlandskome je leptiru svaki sat tih ljetnih dana vjerojatno izgledao kao godina. Pod svjetlom čeone lampe vidio je samo snijeg i leđna krzna svojih pasa. Jedini zvukovi bili su njihovo energično dahtanje i šuštanje saonica po snijegu. Da je putovao ovim krajobrazom prije tisuću godina vidio bi isto. Nosio je istu odjeću, putovao na isti način, i ta mu je spoznaja stavila stvari na svoje mjesto, napose predodžbu o samome sebi. Trebalo mu je to, jer je već predugo igrao glavnu ulogu u svome životu, a to nije samo slabićki i egocentrično, već i u neravnoteži sa svijetom. U arktičkoj je tundri bilo nemoguće osjećati se važan, ali je bilo jednostavno osjećati se povezanim s nečim što ne ograničuju ni vrijeme ni prostor. Uspio je uhvatiti ritam sa psima, više nesvjesno nego svjesno, i sad su mu se misli mogle neometano posvetiti Corazon. Bilo mu je jasno da je njihova bliskost povezana s njegovom intirnnošću i ljubavlju prema Kaiyuku, njezinom blizancu, i da se tu nije radilo o romantičnim osjećajima, već o dubokome prijateljstvu koje ga je vezalo za oboje. A vjerojatno je želio sudjelovati u ljubavi između brata i sestre, koliko god ona bila isključivo i samo njihova. Corazon ga je poljubila kao prijatelja, pomislio je, kao da je osjećala što mu treba i pokušala mu to na trenutak dati. Nije htjela ništa više od toga. A da je htjela, on bi to zaustavio ili se barem tako nadao. Ipak i takav, taj poljubac je bio čin prevare. I to je zapravo bio razlog zašto je otišao u divljinu sam. To je bio pravi razlog njegova putovanja. Da se suoči sa sobom i prizna si da je prevario svoju ženu. Promatrao je tu ogromnu tundru osakaćenu hladnoćom i osjetio ledeni mir. Pomislio je kako se ovdje lakše mirno suočiti s velikim stvarima u svome životu. Nebo iznad njega bilo je beskrajno, preplavljeno zvijezdama. Prošlo je četiri dana od poljupca s Corazon. Dva otkad je razgovarao s Yasmin. Ali ono što je bilo živo u toj zimskoj tišini oko njega nije bio telefonski razgovor već sjećanje na šljunak koji škripi pod nogama, na tenisice natopljene morskom vodom. Promatrao je teleskopom noćno nebo te večeri na obali mora i ona mu je pokazivala sazviježđa. Ali zapravo je promatrao nju, a ne zvijezde - tu prekrasnu djevojku koja se nije izvlačila na izgled, dapače on ju je smetao, već je privlačila svojim


intelektom. Gerilska pletilja pogleda okrenutog zvijezdama. Nadarena, strastvena, zabavna, ranjiva. Nemoguće stvarna. Od toga trenutka bio je i ostao zaljubljen u nju. Volio ju je jednako ovdje u aljaškoj tundri kao i one noći dok mu je ležala u naručju na plaži kod Cleya. Mislio je međutim da je zaljubljen u djevojku koje više nema, kao što više nema onih ugaslih zvijezda o kojima mu je pričala, a čije svjetlo još svijetli ne zato što mi živimo u njihovoj budućnosti već zato što gledamo u njihovu prošlost. - Poljubio sam ju jer si mi nedostajala. To što se uhvatio za bliskost s Corazon bio je naprosto kukavičluk, makar je znao da nitko ne može ispuniti prazninu koju mu je ostavila Yasmin. S druge strane, imao je obavezu prema ovoj ženi Yasmin tu i sada, i prema Ruby, obavezu da uživa u njihovom životu zajedno, a ne bez njega. Koliko god ga je Aljaska privlačila svojom posebnošću, bilo je vrijeme da im se vrati. Provest će još tri dana na putu, a onda se spakirati u Anaktueu i vratiti se kući. Prvotna mu je namjera bila provesti još osam tjedana snimajući ptice i životinje koje ne sele, već ostanu i preguraju ovu hladnoću. Ponio je svoju kameru, satelitski terminal i Akiakov laptop, tako da može slati fotografije svojoj produkcijskoj kući e-mailom, ali ih na kraju nije ni izvadio iz ruksaka. Sada to više nije ni imalo smisla. Nahranio je haskije, podigao šator i zapalio qulliq koristeći suputi, vrstu polarne suhoperke, kao fitilj, baš kako mu je pokazao Kaiyuk. Toplina koju je qulliq isijavao ga je toliko iznenadila da ga je ugasio, bojeći se da ne zapali šator. Provirio je iz šatora da promotri to surovo i beskrajno prostranstvo, znajući da se ispod snijega krije tundra puna sitnih biljčica. Bio je to osjetljiv ekosustav kojega je lako uništiti i nemoguće obnoviti. U sjevernoj ruskoj tundri još su se mogli vidjeti tragovi vozila iz Drugoga svjetskog rata. Iz ove perspektive London je izgledao kao frenetično mjesto čije ulice i kuće mahnitaju i vrište pretrpane stvarima koje vape za pažnjom. Na takvome slikarskom platnu ne ističe se nitko. Na Aljaski međutim, puno se jasnije razaznaju ljudi. Međutim, odnedavna je i selo postalo glasnije i nemirnije uslijed rasprave kako spriječiti Soagil Energy da frakira njihovu zemlju. Corazon je koordinirala naporima da se suprotstave tvrtki i ujedinila seljane. Ponekad bi koristila njegov terminal da ode na internet. Kad krene nazad u Englesku ostavit će joj


ga. Ovaj neposredni dodir sa zemljom omogućio mu je da jasnije vidi i osjeti njezinu magnetsku privlačnost. Neumrljana ljudskim prisustvom, ova je zemlja imala vlastito ja, svoju dušu i biće, i sad je razumio zašto Inupiaqi vjeruju da sve stvari imaju dušu. Jednoga jutra, bilo je još rano, susreo se oči u oči sa snježnim krajobrazom. Gledao ga je bistrim očima, ali tek kad se snijeg pomaknuo shvatio je da su to krila bijele alpske kokoši koja svija gnijezdo na korak od njega. Dok je bio ovdje ljeti, alpske su kokoši imale perje žutosmeđe boje, zečevi smeđe krzno, lisice su bile zlatnosmeđe-sive, a vukovi sivosmeđi. Sada su svima perje i krzna bili bijeli kao sam snijeg. Posljednje je večeri ugledao snježnu sovu u letu. Onako raskriljena preko metar i pol, izgledala je kao da je izrezana iz mrkloga neba. Čistoća i nesaglediva samoća ove zemlje, ta karmonija djelića i cjeline, davali su mu osjećaj da se nalazi u pjesmi, a ne na nekom mjestu. Posljednje je noći na terenu nebo bilo bez oblačka, i puni je mjesec obasjao snježni kraj opalno plavom bojom. Sjetio se kako mu je Yasmin pričala da je mjesečina odsjaj sunčeve svjetlosti pomiješane s malo svjetla zvijezda i Zemlje. Rekla mu je da to svjetlo zapravo nije plavo, već se radi o Purkinjeovom efektu - nedostatku ljudskoga oka da se odmak potpuno prilagodi na tamu. Matt je pomislio kako je ono što znamo uvjetovano našim nedostacima, a ponekad je i puno ljepše zahvaljujući njima. Pogledao je Yasmin pod svjetlom qulliqa i prepoznao onu djevojku koju je toliko volio. Vratila mu se zajedno s iscrpljenom, nesvakidašnjom ženom koja je sada. Hrabra u ljubavi prema njemu. Obujmio joj je lice dlanovima. Satnik Grayling promatrao je kako Matt rukama pokazuje Yasmin. Iznenadila ga je ta njihova duboka i bistra ljubav. Našao je Mattov prsten među izgorjelim ostacima sela i pomislio kako je brak kojemu je bio simbol propao. Njihova ga je sad bliskost međutim bolno dirnula. On i žena su se razdvojili godinu dana nakon smrti njihova sina. Beznadni, bez buke. Primijetio je da se djevojčica okrenula i prestala


pratiti očeve znakove, puštajući roditelje na miru. On je međutim morao čuti ostatak Mattove priče. - I što se onda dogodilo? - upitao ga je. Matt mu se okrenuo: - U petak ujutro počela je ledena oluja. Pričekao sam da se smiri prije nego što krenem nazad u Anaktue. Kiša se ledila na svemu što je dotakla, prekrivši ledom pseće orme, uzde i njegov šator. Sastrugao je led i krenuo na put, veseleći se što će ponovno vidjeti prijatelje, čavrljati i prepucavati se s njima na večeri. Reći će im da se vraća u Englesku, makar je bio siguran da ih je ionako iznenadio njegov dolazak usred zime. Uživat će prepričavajući Kaiyuku svoju pustolovinu sa psima i pohvaliti se kako je dobro upravljao zapregom. Prije nego što je otišao iz sela, Corazon i on su se bez mnogo problema i nelagode vratili nazad u svoje prvotno prijateljstvo. Ona mu je dala nož da ga ima pri ruci na svojoj suludoj pustolovini na saonicama. Nije to bio neki prastari, već moderan nož, baš kao i ona tako mu je rekla. Sad će joj morati priznati da mu nije trebao. Morat će također priznati da je koristio šator i polarnu vreću za spavanje. Na kraju krajeva, ipak nije bio lovac kao oni, vješt u preživljavanju u divljini. Zamišljao je kao će mu se nasmijati u brk. - Kad sam stigao u Anaktue bilo je podne - nastavio je Matt. Dok se približavao selu, jedan od haskija se pokušao otrgnuti, a on ga je natjerao da nastavi vući. - Bio je mrak i bilo je tiho. Pomislio sam da je ponoć i da mi je stao sat. Doista, bio je mrak i zvijezde su treperile na nebu, ali tako je bilo dan i noć. Vrijeme je ovdje poput gole, snijegom pokrivene tundre bez orijentira. Posumnjao je međutim da je podne, jer do njega kroz ledeni zrak iz kuća nije dopro nijedan tračak svjetla, nijedan glas ni zvuk otvaranja vrata ili kuhanja. Naćulio je uši. Tišina. Ovdje nikad nije bilo tiho. Ako ništa drugo, usred noći bi se čulo mehaničko zujanje i brujanje dizelskoga


generatora. da je stao, ljudi bi to odmah primijetili i netko bi ga već pokrenuo. Ovdje je temperatura u kasnome studenom prebrzo padala da bi to bilo kome promaklo. Anaktue je bljesnuo pod snopom svjetla iz njegove baterijske lampe. Ledena je oluja i ovdje očito udarila, prekrivši selo monolitnim komadom leda. Svaka kuća i koliba izgledale su kao prelivene staklom. Pa ipak, netko bi hodao i po ledu, netko bi otvorio vrata ili prozor i napravio pukotinu u tom monolitu. Selo je međutim izgledalo kao da je na njega netko bacio čini ili prokletstvo. Potrgavši ledeni pečat, Matt je otvorio vrata prve kolibe do koje je došao, a u kojoj je živio njegov prijatelj Hiti s obitelji. Usprkos žestokoj hladnoći, u kolibi se osjetio miris proljeva i češnjaka. Posvijetlio je lampom po kolibi. Hiti je ležao na podu kuhinje držeći svog dvanaestogodišnjeg sina umotanog u deku. Ruke su mu bile poplavile kao da ih je umočio u tintu. Od deke nije vidio djetetovo lice. Žena mu je ležala nadomak, držeći u naručju mlađe dijete, također zamotano u deku i prekrivenog lica. Matt pomisli da su djeca umrla prva i da su ih roditelji umotali prije nego što su i sami umrli. Zatim je čuo buku iza sebe i iznenađeno se okrenuo. U kolibu je ušla velika ptica. Valjda je ušla za njim. Njezina je tamna sjena mahnito mahala, a zatim projurivši pored njega izletjela van. Trčao je od kolibe do kolibe. Svugdje isti vonj. Svugdje mrtvaci. Nedostajali su samo Kaiyuk i Akiak. Budući da su obojica bili mladi i snažni momci, Matt se ponadao da su uspjeli pobjeći od zla koje je zadesilo ovo mjesto, što god ono bilo. Našao ih je međutim kako leže pedesetak metara dalje od sela. Izgleda da su krenuli po pomoć. Corazon je ležala u kolibi svojeg starijeg susjeda. Valjda mu je krenula u pomoć. Kao i ostalima, dlanovi su joj bili plavi, a pod umrljan proljevom. Kroz napregnuto mu je tijelo prostrujao adrenalin tjerajući ga u trk. Misli su mu očajnički divljale u nastojanju da potraži pomoć. Onda je snop s lampe osvijetlio mrtvu crnu pticu na bijelome snijegu. Bio je to gavran. Stao je kao ukopan. Pomoć im je trebala dok su još bili živi. Sada više ništa nije mogao učiniti za njih. Onaj beskrajni trenutak koji je osjetio u divljini stravično je i jednako točno vrijedio za žaljenje i smrt. Vratio se u Hitijevu kolibu i ponovno prekrio lice njegova sina s puno pažnje. Ugledao je na zidu obješenu dječakovu omiljenu kožu


karibua. Bio je to njegov anjungaun, njegov prvi ulov. Dječak ga je ulovio zajedno s Hitijem u rujnu i povjerio se Mattu da je plakao kad ga je ubio, da se osjećao kao čudovište. Onda je s ocem zarezao đušnik životinje da joj oslobodi dušu. Zajedno su ju rasjekli na komade i njegova majka ih je zaledila za varivo koje će spremati cijelu zimu sve do proljeća. Loj će iskoristiti za qulliq, a koža će poslužiti kao prekrivač ili za odjeću. Međutim, budući da je to bio njegov anjungaun, ova će završiti kao trofej na zidu. Preko ljeta će ju smjeti ponijeti sa sobom u noćni lov i pokriti se njome u svom aputiaku. Otac mu je govorio da će jednoga dana sigurno postati isiqsuruk, stamen i moćan lovac. Dječak je pak rekao da je ponosan na svoj prvi ulov zato što su oslobodili dušu životinje i zato što nisu bacili niti djelić njezina tijela. Matt skine karibuovu kožu sa zida. Držeći ju u rukama, nije mogao prestati plakati.


22. POGLAVLJE U tišini aputiaka, Matt se sjeti zavijanja Kaiyukovih pasa. Zavijali su u crno nebo bez zvijezda, zakrivenih oblacima. Zvučalo je kao bolna tužbalica. Yasmin mu je čvrsto stisnula ruku, kao da je ona bila tamo. Prešutio je rukama ove detalje jer nije htio da ih Ruby zamišlja i jer nije htio da zna kako je iznevjerio prijatelje. - Nisu mogli dozvati pomoć - rekao je - jer sam ja odnio satelitski terminal. A nisam ga ni koristio. - Nisi ti kriv - rekla je Yasmin. - Matt, slušaj me, molim te. Nisi ti kriv. Kako si mogao znati? Lice satnika Graylinga objesilo se od užasa kojeg mu je Matt ispričao. - Mislite da je to bila bolna smrt? - Matta je iznenadila ljudskost u ovome policajčevom pitanju. - Je. Ali to onda nisam znao. - Znači, pronašli ste ih prošli petak? - ponovio je Grayling. - Da. - Policija je mislila da su svi stradali u požaru - objasni Yasmin. - Ne razumijem. - Izbio je strašni požar - doda Grayling. - Selo je izgorjelo do temelja. Nije bilo nijednoga znaka da su umrli već ranije. - Znači, netko je zapako selo? - upita Matt, zgrožen. - Možda je bila nesreća - odgovori Grayling, kao da želi u to povjerovati. - Možda je ostala gorjeti neka pećica ili štednjak i nastao je požar koji se proširio. Yasmin se sjeti da je Grayling vodio spasilačku ekipu u Anaktue. Mora da je prizor bio užasan. Bilo joj je jasno zašto odbija pomisliti da je požar podmetnut. Bilo bi to kao da ih je netko dvaput ubio. - Pretpostavio sam da će ih policija naći - rekao je Matt. - Možda ne odmah, ali nakon nekog vremena.


Stanovnici Anaktuea imali su prijatelje i rodbinu i izvan sela. Možda je ono bilo usamljeno, ali ne i potpuno izolirano. Dolazili su tamo ljudi aviotaksijem, a i seljani su išli na put. Pretpostavljao je da će ih netko prije ili kasnije pronaći i nazvati policiju. Yasmin se obrati satniku Graylingu: - Da ste ih otkrili prije požara znali biste da je Matt živ. Znali biste da među mrtvima nema tijela zapadnjaka. Grayling samo kimne. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pribere. - Saznat ćemo uzrok požara - rekao je Mattu - ali bih volio znati što se doista dogodilo u Anaktueu prije njega. Možete li mi pomoći u tome? Tata je skinuo svoje posebne čizme. Iz stopala mu curi krv i neki su mu prsti crni, kao da su namazani kremom za cipele. Kažem tati da i ja hoću znati što se dogodilo i da ću mu čitati s usana. Ne želim da se zamara pokazivanjem rukama jer mi se čini užasno umoran. Kažem mu da ću okrenuti glavu ako je nešto strašno. Stavim mu svoju vreću za spavanje preko onih jadnih nogu da ih malo ugrije, a on mi se nasmiješi baš kao nekad. - Vani kod jedne kuće vidio sam još jednog mrtvoga gavrana - kaže tata glasom iz usta, ali i pokazujući rukama, makar sam mu rekla da ne treba. Je li im već rekao za gavrana ili je samo tako upamtio jer mu se ta slika toliko duboko usjekla u pamćenje? Ponovno je počelo sniježiti i pahulje su prekrivale crno tijelo ptice. - Uslikao sam ga. Nije to učinio zato što je mislio da je to neki trag ili dokaz, već zato što je taj mrtvi gavran bio poput epitafa seljanima, simbol koji je govorio mnogo više nego što bi on ikad znao reći. - A onda sam napustio selo po drugi put. Prvo je namjeravao otići do piste jer je vjerovao da će u sljedećih nekoliko dana sigurno preletjeti neki avion. Ponio je sa sobom svoj šator i namirnice za sebe i haskije koji su ostali još od prvoga putovanja saonicama. Kaiyuk mu je ostavio dvostruku zalihu za slučaj da zapne u oluji. Imao je dovoljno zaliha da dočeka prvi avion, kad god da se pojavi.


Psi nisu htjeli otići. Morao je upotrijebiti sav svoj autoritet i snagu da ih pokrene. Kuja Puqik, jedan od lidera, kao da je shvatila da se moraju maknuti i konačno su i drugi psi krenuli za njom. Kako je izašao iz Anaktuea tako je snijeg počeo sve jače padati. Uskoro je selo nestalo u snijegu i mraku. Ostao je samo osjećaj da ih je napustio. Psi su vukli dalje, snijeg je postajao sve gušći, i napokon više nije znao što je sprijeda, što ispod, a što iznad njega. Našao se u jednodimenzionalnoj bjelini u kojoj je bilo svejedno putuje li nebom ili zemljom. Nakon dvanaestak kilometara puta snijeg više nije bio tako gust i ponovno su se vidjele plohe. Vratio se u trodimenzionalni svijet. Pod svjetlom baterijske lampe ugledao je crne konture u snijegu. Kako im se približavao, zapahnuo ga je isti vonj kao u kolibama u selu. Užegao vonj usprkos ledenoj hladnoći. Bilo je to krdo mrtvih mošusnih goveda. Ona manja snijeg je već skoro zatrpao. Jedan veliki mužjak bio je dijelom pojeden, a sudeći po tome što nije bilo krvi u snijegu, vjerojatno nakon smrti. Onda je ugledao odbljesak svoje lampe u nečemu. Ne tako daleko bila je rupa u snijegu i voda koja je tekla, bljeskajući se pod snopom svjetla. Bila je to smrznuta rijeka koju je prekrio snijeg. Mošusna su goveda vjerojatno ovdje probila led gdje je bio najtanji da dođu do vode. Pogledao je u rupu. Rijeka je tekla jako brzo pod ledom. Za krhotinu leda zapeo je Ophiodon elongatus od gotovo pola metra. Škrge su mu se bile dopola razgradile. Nije vjerovao svojim očima. Nije htio ni pomisliti da je ova krhka i djevičanska priroda, poezija bjeline u kojoj je do jučer živio, otrovana do srži. Nije si htio priznati ni da je vonj mrtvih mošusnih goveda ono što ih povezuje sa seljanima. Bilo je pregroteskno, prejadno da ima ikakve veze s ovdašnjim ljudima ili životinjama. Nekih gotovo kilometar uz rijeku naišao je na čopor mrtvih vukova. Većinu je već prekrio snježni zapuh. Pomislio je da su oni izjeli mrtva mošusna goveda ili također pili iz rijeke. Seljani su znali uzeti dvodnevne zalihe vode iz rijeke i čuvati ih u tankovima. Posao njezina vađenja obično je zapadao najsnažnije žene i muškarce. Akiak i Kaiyuk su baš odlazili po vodu kad je Matt krenuo na svoje prvo putovanje. Akiak nije bio na dužnosti, budući da nitko nije očekivao da će se vratiti, ali se velikodušno ponudio da pomogne


prijatelju. Ali seljani su uvijek kuhali vodu prije nego što bi ju pili. Snijeg je i dalje padao, nježno prekrivajući tijela životinja. Matt je Yasmin i Graylingu rekao kako je snimio fotografije mošusnih goveda i vukova, koristeći svoj satelitski terminal da odredi njihovu točnu lokaciju. Veza sa satelitom nije trajala dovoljno dugo da terminal spoji s laptopom, ali je uspio zapisati zemljopisnu širinu i dužinu olovkom u notes. Kemijska nije radila jer se smrznula. - Koristio si decimalne koordinate - rekla je Yasmin. - Tako je bilo brže. Mislio sam kasnije upisati decimalne zareze. Yasmin je zamislila koliko je potrebno fizičke i mentalne izdržljivosti da stojiš na minus trideset, snimaš fotografije, spajaš se na terminal i pišeš olovkom. Naravno da je pisanje sveo na najbržu i najkraću mjeru. Sigurno je zapisivao noseći samo podrukavice, a nije htio riskirati da zaradi ozebline jer onda ne bi mogao razgovarati s Ruby. - Umjesto da krenem na istok prema avionskoj pisti, otišao sam na jugozapad slijedeći rijeku i mrtve životinje i ptice uz obalu. Išao sam uzvodno prema izvoru. Yasmin je razumjela Mattovu potrebu da se oduži seljanima tako što će zabilježiti što se dogodilo i otkriti istinu, ali mogao je isto tako otići do piste i pričekati prvi aviotaksi, pa bi netko drugi - policija obavila taj posao. Matt kao da osjeti pitanje koje još nije stigla ni izgovoriti. - Snijeg i mećava su prijetili da će sve prekriti; mošusna goveda i vukovi su već bili gotovo zakopani pod snijegom. Još jedan jači snijeg i nestalo bi traga koji bih mogao slijediti. Yasmin kimne i pomisli kako se nadao da će policija otkriti seljane i krenuti u potragu za njim. Jasno, nije mogao znati za požar i da su ga smatrali nastradalim u njemu. Nije ni sanjao da će biti potpuno sam tako dugo. Kaiyukovi su haskiji bila jedina živa spona s Anaktueom. Zazivao ih je po imenu, nadglasavajući se s fijukom vjetra, baš kako ga je Kaiyuk naučio. Naprijed je bila Puqik, što znači Mudra, a do nje Umialik, što


znači Kralj. Iza njih su bih Quakliq - Poglavica i Nuturuk - Čvrsti Snijeg pa Siku - Led -i Koko - Čokoladaa na začelju Qannik - Pahuljica - i Pamiuqilavuk, za kojega je Kaiyuk rekao da znači Repomah, ali Matt nije bio siguran zafrkava li ga ili ne. - Puqik, jedan od dvoje lidera, našla je neku strvinu pored rijeke i pojela ju prije nego što sam ju stigao zaustaviti. Ostao je s njom dok nije uginula, zažalivši po prvi puta u svome radnom vijeku da sa sobom nema pušku. Bila je to bolna smrt za njegove prijatelje. Bez Puqik je ostale pse bilo teško dovesti u red i trebalo mu je mnogo truda da uspostavi autoritet. Jedino svjetlo bila je njegova baterijska lampa na navijanje. Pustio je da se potroši gotovo do kraja, jer je navijati morao bez rukavica, samo u podrukavicama. Tu i tamo bi mu se učinilo da je izgubio tok rijeke, ali bi onda ugledao tamne figure uz obalu i znao da se radi o otrovanoj životinji ili ptici. Uslikao bi ju i zapisao koordinate pa bi nastavio dalje kroz izranjavanu zemlju tragom otrova. - Zar se to dogodilo i tvojim prijateljima, tata? - pitala ga je Raiby. Zar su i oni otrovani? Zar su umrli od otrova, a ne od požara? Matt kimne, pomislivši kako Ruby i nije morala znati za ovo, ali joj je ipak pokazivao jer ga je pitala što se dogodilo. On i Yasmin su se složili da nikad, ama baš nikad, neće iskorištavati njezinu gluhoću, čak ni da ju zaštite. - Sljedeće sam noći ostao bez parafina za kuhalo - nastavio je Matt. Vjetar mi nije dao da zapalim qulliq. Imao sam još hrane za haskije, ali nisam imao čime otopiti snijeg da se napiju vode. Sljedeća dva dana palio je qulliq kad god bi mu vjetar dozvolio i topio snijeg za pse i za sebe. - Do nedjelje uvečer prešao sam četrdeset kilometara. Haskije sam vezao za klin od šatora. Bili su gladni jer sam im prepolovio obroke kako bi zalihe potrajale. Sutradan ujutro dva su psa nestala. - Koja dva? - pitala je Ruby. Rekao joj je sva njihova imena već nakon prvog izleta saonicama s Kaiyukom. - Pamiuqilavuq i Nuturuk. Nuturuka sam našao pored otrovanog polarnog zeca. I on je bio bolestan. - Tata. Što se dogodilo? - Našao se na tankom ledu na rijeci i propao. Uginuo je jer je voda bila jako hladna. - Ali on ima posebno gusto krzno, tata. Ti si mi to rekao. Rekao si da


je haskijima prevruće čak i dok je vani ledena zima. - Bio je bolestan, pa se jako brzo hladio. Taj dio rijeke kroz koji je prošao sa psima bio je donekle plitak, ali je rijeka tekla brzo. Matt ga nije ni pokušao spasiti, već je pustio da ga bujica odnese. Smrt od utapanja ili hipotermije bila je blaga spram trovanja. - A što je bilo s Pamiqilavuq? - pitala je Ruby, napravivši znak “P” i mašući prstom kao repom. - Nisam ga uspio pronaći. Mislim da je i on propao u vodu. Sigurno se nije dugo patio, Kljunašiću. - Da. - Nastavio sam dalje nekih sedam kilometara uzvodno. Stopala i vanjske hlače bili su mu mokri kad je propao kroz led. Makar je nosio tri sloja kao lovci plemena Inupiaq, hladnoća je ipak prodrla do kože. Ozebline su mu probadale stopala i potkoljenice poput sitnih strujnih udara. Noge su ga sve teže nosile, a stopala odrvenjela, tako da mu je bilo teško održavati ravnotežu na saonicama. I dalje se nadvikivao s vjetrom zazivajući poimence pse, ali je polako počeo zaboravljati njihova imena. Postao je svjestan da pada u hipotermiju i da će umrijeti ako se ubrzo ne zagrije. Zaustavio je zapregu. Mokra mu je odjeća izvlačila i ono malo preostale tjelesne topline, a nije bilo načina da ju osuši. Nije imao čime zapaliti vatru. Ni grančice, a kamoli drveta. Vjetar je brijao poput žileta kroz ovu pustoš, tako da nije mogao ni qulliq zapaliti, a kamoli održavati njegov plamen. Nije se imao čime zagrijati. Tata kaže da je znao da dolazi oluja jer je vjetar puhao sve jače i bilo je sve hladnije. Pokušao je podignuti šator, ali je tlo bilo pretvrdo da čvrsto zabije kolce. A onda je došao takav vjetar da je odnio cijeli šator kao neku maramicu. Krenuo je za njim, ali je šator nestao. Kaže da je probao privezati haskije da ne pobjegnu i otruju se, ali jednostavno nije mogao zabiti kolac u zemlju. Meni je strašno i zamisliti tatu samog na toj hladnoći i tvrdoj, tvrdoj zemlji. - Zašto nam nisi poslao e-mail, javio da si to ti i zatražio pomoć? pitam ga. - Htio sam, Kljunašiću, ali se Akiakov laptop potpuno smrznuo -


odgovori mi sa smiješkom. - Doslovce tako. Ja mu uzvratim svojim osmijehom prazne torbe, ali sam u sebi žalosna. - Nije se htio ni uključiti - kaže tata. - Moja ga navlaka nije dovoljno zaštitila, pa mislim da mu je bilo prehladno. A i ekran je imao nekoliko napuklina. Pogleda prema mami svojim novim pogledom koji je samo za nju, pa zaključim da joj želi nešto reći, vjerojatno rukama da ga policajac ne razumije, ali ga policajac uto prekine. Mama mi prevodi što kaže: - To se moralo dogoditi u ponedjeljak. Onda kad smo Vas tražili u oluji. Ipak, sagradili ste ovo. - Ne isprve - odgovori tata i nasmiješi mi se pravim osmijehom. Bio sam grozan, Kljunašiću. Nikad prije nisam napravio aputiak, već sam samo gledao Kaiyuka i Corazon kako ga prave. Oni su ga mogli napraviti u dvadeset minuta. Meni su trebali sati. A ni onda nije ništa valjao. Previše je mislio glavom Londonca, a ne kao Inupiaq. Želi li preživjeti morat će misliti kao oni. Uzeo je Corazonin snježni nož i pomalo šeprtljavo isjekao blokove snijega s nanosa. Neki su se blokovi raspali, pa je morao napraviti nove. Kad ih je napravio dovoljno, počeo je graditi aputiak. Sve to vrijeme dok ga je gradio tresući se od zime i trpeći oštru bol u stopalima od ozeblina, razmišljao je o Yasmin i Ruby. U mraku je gotovo mogao vidjeti njihova lica kao na kraju nekoga tunela i zamišljao si je da ako sagradi aputiak, stići će do njih. Sjetio se Kaiyukova glasa koji mu je kroz fijuk vjetra strpljivo objašnjavao: - Ne red na red, veću spiralu, a onda zapuniš spojeve i rupe snijegom. Glas mu je bio živ, kao da stoji pored Matta na snijegu. Koliko god se Matt zabrinuo da halucinira, toliko mu je taj glas došao kao melem na ranu. Kad je završio s gradnjom, zavukao se unutra. Bilo mu je neizrecivo hladno. Tek je iz desetoga pokušaja uspio zapaliti qulliq. Njegova ga je toplina iznenadila. Zatvorio je rupu na vrhu snijegom i skinuo vlažnu odjeću da se osuši. Izvadio je bateriju iz Akiakova laptopa i stavio oboje pored qulliqa, nadajući se da će na toplini proraditi. Onda je zaspao. Budio bi se i ponovno padao u san, dok je qulliq bacao svjetlo po snježnim zidovima aputiaka.


Probudio ga je osjećaj da se guši. Aputiak je bio ispunjen dimom iz qulliqa, pa je uzeo nož da napravi rupu i pusti dim van. Nije se međutim više tako strašno tresao od hladnoće. Sljedećega je jutra primijetio da mu je koža na stopalima pocrvenjela i da je dobio plikove od ozeblina. Dva haskija, Umialik i Qannik su potrgali uzde i nestali. Noć prije im je dao posljednje ostatke obroka, pa su valjda otišli tražiti hranu. Ostali su samo Koko, Qaukliq i Siku. I prije nego što je osjetio tugu zbog pasa, osjetio je olakšanje što se sjetio njihovih imena. Zgadio se sam sebi zbog toga. Sljedeći aputiak je sagradio da u njega stanu i psi. Vratio je nazad bateriju u Akiakov laptop i uključio ga. Nakon prvih pet sekundi, tipkovnica se zaglavila, a ekran iznutra zamaglio zbog kondenzacije. Zamotao je laptop u kamperski ručnik, nadajući se da će on upiti vlagu i spremio ga nazad u ruksak. Zatim je izašao iz svog nevješto sagrađenog aputiaka i krenuo četiri-pet kilometara uzvodno. Stopala su mu krvarila i pocrnila od ozeblina. Preostala tri psa vukla su saonice bez njega. Sa sobom je ponio tek baterijsku lampu. Njezina je svjetlost bila tako sitna u neizrecivom crnom prostranstvu da je imao osjećaj kao da je jedini čovjek na nekoj tamnoj i ledenoj planeti. Onda je snop svjetla uhvatio markacijski stupić. To je bio prvi trag civilizacije u protekla gotovo četiri dana, i shvatio je da je sve bliže izvoru otrovanja. Slijedile su nove markacije kao da je rijeka postala cesta. Teturao je još nekih dva i pol kilometra po riječnoj cesti kad je čuo prigušeno pucketanje leda pod zapregom. Usmjerio je lampu prema izvoru zvuka i ugledao rupu u ledu iz koje su se širile pukotine na mjestu gdje su saonice prešle preko nje. Proširio je rupu nožem. Ispod leda je stijena cijepala brzu riječnu struju. Pod snopom svjetla ugledao je debelo naslagana poluraspadnuta trupla riba i žaba. Napravio je par koraka i osjetio nešto mekano pod nogama. Lampom je osvijetlio mrtve riječne vidre na ledu. Snimio ih je. Fokus na kameri nije radio, pa se morao odmaknuti četiri- pet metara da dobije oštru sliku. Izgleda da je snijeg ušao u mekanizam objektiva. Mora nekako staviti ove fotografije na internet, gdje ih neće uništiti hladnoća, ali je sumnjao da će Akiakov laptop proraditi. Pomislio je kako je čudno to što je toliko lakše razmišljati o problemima s kamerom i laptopom negoli o mrtvoj obitelji riječnih


vidri. I Qannik je bio tamo s njima. Tata kaže da je vidio i riječne vidre i da ih je uslikao. Mislio je da se približava izvoru otrovanja. Ja mu kažem da sam plakala kad sam vidjela tu sliku vidri, a on mi kimne, jer zna kako sam se osjećala. Imam osjećaj kao da nam se priče ovdje spajaju, tatina, mamina i moja, i da smo opet jedna priča. Kad sam vidjela haskija pored vidri, mislila sam da ga je onaj zli čovjek pustio da umre, ali sada znam da ih je tata pokušao sačuvati. Qannik znači Pahuljica. On možda izgleda mekano i nježno, ali je bio snažan i prilično divlji. Tata je hodao riječnom cestom baš kao i mi, a kad je došao ovamo, shvatio je da je našao otrov. Kaže da je išao pogledati još uzvodnije, ali da tamo nije bilo mrtvih riba i životinja. Kaže da otrov dolazi odavde. Svi se sad oblačimo i izlazimo iz aputiaka. Tata mi kaže da ostanem na toplom, ali nema šanse da ga više ispustim iz vida, čak ni na minutu. Lomača gori supersnažno tako da mogu vidjeti mamine i tatine ruke. Plamenovi izgledaju kao duhovi koji pokušavaju pobjeći u mrak. - Gorjelo je i kad sam stigao ovdje - kaže tata policajcu. - Ne znam što su pokušali uništiti. Ja sam održavao vatru, nadajući se da će ju vidjeti netko iz aviona. Policajac nešto odgovori, pa mi mama prevede: - Ovuda ne idu redovni letovi. Policija isto, osim ako ne postoji neki razlog. Znam da hoće reći da je on tražio mamu i mene i da je zato ugledao našu signalnu raketu, a raketa ide mnogo više u zrak od lomače. Naša je raketa izgledala kao crvena zvijezda. Tatu nitko nije tražio, osim mame i mene. Tata stavi nekakvu dasku na vatru i napravi nove plamenove. Kako koji duh pobjegne u mrak tako postane narančast. Ugledam divovsko metalno čudovište koje se diže do neba od marmelade. - To je bušotina za frakiranje - kaže tata. Krenuo je prema buktinji koja je obasjala toranj od kojih četrdeset metara, nalik srednjovjekovnom trebušeu, ali od metala, koji napada


zemlju. Osvijetlio ga je lampom. Pod tankim snopom ugledao je ogromni kompresor, spremnike i glave od pumpi za frakiranje. Pored njega se nalazila napola rastavljena kućica za generator, a na podu su ležali razbacani reflektori. U radijusu od manje od dva kilometra pronašao je dvadeset i dvije bušotine. Nalikovale su Mjesečevim kraterima veličine jezera. Bile su tu i jame koje su vjerojatno služile za odlaganje otpada. Čak i na onoj hladnoći osjećao je jak vonj kemijskog otrova koji mu je grebao nosnice i ždrijelo. Usprkos temperaturi debelo ispod ništice, tekućina u jamama nije se skrutnula u led, a svjetlost njegove lampe, umjesto da se odbije od površine nestajala je u njezinoj mutnoj i masnoj gustoći. Tisućama kilometara uokolo prastara je tundra bila prekrivena snijegom koji je štitio osjetljivi i netaknuti ekosustav. Ovdje je on međutim bio izranjavan čelikom i kraterima i cijevima za frakiranje koje su se poput krvnih žila protezale tri i pol kilometra duboko pod zemlju i lomile ju. Stanovnici Anaktuea upravo su se toga i bojali: da će frakiranje zatrovati njihovu zemlju i vodu i uništiti njihov tradicionalni način života. Bojali su se da će oboljeti. Matt je s Corazon istraživao na koje sve načine frakiranje može biti opasno. Strašna je ironija to što seljane nije pobilo frakiranje u njihovoj blizini već bušotine šezdeset i nešto kilometara dalje. - Znate li kako je zagađena rijeka? - upitao je satnik Grayling. - Mogla je puknuti neka od cijevi pa je iscurila tekućina za frakiranje -odgovori Matt. - A možda su drobeći stijene oslobodili neki otrov iz podzemlja. Ili je netko jednostavno ispustio u rijeku otrovni otpad. Načina ima koliko hoćete. Policajac je skinuo svoju masku pa mu na licu vidim kako se zgrozio nad ovim mjestom. Možda ju je skinuo i zato jer misli da je se bojim, a možda i zato što je vruće pored lomače. - I onda si napravio ovaj stvarno dobar aputiak? - pokažem tati naš poseban znak za njega. - Da. - S rupom za dim i vratima od kože? - kažem. - Upravo tako. Naučio sam na teži način, Kljunašiću.


Kad je zgotovio aputiak, zapalio je qulliq i približio mu Akiakov laptop omotan ručnikom. Nakon četiri sata grijanja ekran je napokon zablistao i više se nije osjećao tako usamljenim. Možda nije bio u selu kad su ga njegovi prijatelji najviše trebali, ali će sada barem moći svjedočiti o onome što se dogodilo. Prikopčao je kabel od kamere u Akiakov MacBook Air, čime se automatski pokrenuo program iPhoto. Pritisnuvši mišem na ikonu “uvezi sve” prebacio je slike na laptop. Zatim je otvorio prvu sliku i počeo utipkavati koordinate mjesta na kojem je snimljena u kućicu s opisom. Međutim, ekran je počeo titrati pa se pobojao da nema još puno vremena prije nego potpuno krepa. Pretipkavao je olovkom zapisane brojeve uza svaku sliku što je brže mogao, ne mareći više za bilo što drugo. Koordinate za Anaktue je znao napamet, pa je njih upisao uza sliku s gavranom. Napravio je i fotografije bušotina za frakiranje i jama, mutno osvijetljenih lomačom, i uzeo njihove koordinate, ali se njima nije mogao dokazati nikakav otrov. Dokaz su bile slike životinja i ptica. Morao je nekako poslati slike na internet na kojem ovi svjetlosni zapisi neće ovisiti o hirovima leda, vlage i ekstremne hladnoće, ali će se prvo javiti e-mailom Yasmin. Nekako artikulirati svoju ljubav u misli i riječi. Baš kad je utipkao njezinu adresu, ekran je opet zatreperio i zamro. Zamotao je laptop u ručnik i stavio ga pored qulliqa. Sat vremena kasnije, ekran se probudio. Slika je bila blijeda. Radio je samo touchpad. Tipkovnica je bila mrtva. Pritisnuo je sva slova, jedno po jedno, ali ništa. Osjećao se kao da je nijem. Pomislio je kako se osjeća Ruby kad ljudi ne razumiju da su njezini znakovi riječi i kako je hrabra ta curica. Možda ipak uspije poslati slike i koordinate. Adresa je već bila upisana, a touchpad je radio. Izašao je iz aputiaka. - E-mailove sam slao odonuda - veli tata i pokaže na brdo koje se crnjelo u pozadini narančaste vatre lomače. - Morao sam naći mjesto gdje je dobra veza sa satelitom. - Mora da su te jako boljela stopala - kažem mu, jer sam u aputiaku vidjela njegove bolne crne prste. - Malo jesu, ali ne previše - kaže on. - Ozebline nisu toliko problem


sa stopalima. U najgorem ću slučaju izgubiti prst ili dva, a s tim se može živjeti. To kaže samo meni, pokazujući rukama. Ja ga primim za ruke i pregledam mu pažljivo sve prste. On se nasmiješi i pokaže mi da je s prstima apsolutno sve u redu. Popeti se na brdo nije bilo lako na stopalima odrvenjelim od ozeblina. Tlo je bilo neravno i posuto ledom. Kad je stigao na vrh pokušao je zabiti bateriju u snijeg da mu osvijetli dok ukapča kabel od terminala u laptop, ali se baterija stalno prevrtala i padala u snijeg. Da je ekran laptopa bio svjetliji, stvar bi bila jednostavnija, ali je bio mutan i napukao i nije davao dovoljno svjetla. Matt je skinuo svoje rukavice na palac. Samo u podrukavicama, vrhovima je prstiju napipao utor za kabel i ukopčao ga. Nakon što je spojio terminal s laptopom, terminal je počeo tražiti satelit. S pomoću touchpada, Matt je otvorio iPhoto i kliknuo na fotografiju mošusnoga goveda, pa na opciju “podijeli” i naredbu “email”. Kliknuo je na kućicu kutije s opisom slike i tako su se koordinate učitale zajedno s fotografijom. Yasminina e-mail adresa bila je utipkana još prije nego što je tipkovnica zaglavila, pa je s pomoću touchpada, samo kopirao i zalijepio adresu primatelja. Polje s predmetom automatski je preuzelo broj fotografije s digitalne kamere. Prije nego što je pritisnuo ikonu za slanje, ponovno je provjerio radi li tipkovnica jer je očajnički želio nešto napisati Yasmin. Tipkovnica je i dalje bila smrznuta. Terminal je našao vezu sa satelitom i poslao sliku mošusnoga goveda, ali kad je pokušao poslati sljedeću fotografiju veza je nestala, pa je morao sve ispočetka. Bio je svjestan da može poslati tek mali dio slika koje je snimio. Svakih pet minuta navukao bi nazad rukavice s palcem sve dok se ruke ne bi ugrijale. Nakon pola sata ekran se potpuno ugasio. Morao se vratiti u aputiak i pričekati da opet oživi, pa se ponovno popeti na ledeni brijeg. Iscrpljenog uma i mlitavoga tijela, potpuno je zaboravio koje je vrijeme. Samo se nadao da će tipkovnica proraditi, makar toliko da upiše svoje inicijale, kako bi Yasmin znala da je on pošiljatelj. Osjećao je kako se sprema oluja. Vjetar je bivao sve oštriji, a snijeg padao sve brže i gušće, dok na kraju više nije mogao ni gledati kroza nj. Posljednji put kad se spuštao niz brdo morao je ići četveronoške jer mu je ledeni vjetar trgao svu toplinu s tijela. Vražja hladnoća; toliko hladna,


a tako intimno okrutna. Više uopće nije znao koji je dan i razmišljao je kako ovdje nema dana, kako se Zemlja ne okreće prema suncu, već postoji samo tamna noć duše u kojoj bjesne oluje i trgaju vrijeme na komadiće. Kad se uvukao u aputiak iznenadilo ga je što qulliq i dalje gori. U svome je skloništu razmišljao o Kaiyuku i Corazon, koji su ga učili svojim vještinama. Tata ništa ne govori o Quakliqu, Kokou i Sikuu, makar su mu oni jedini preostali psi. - Jesu li Quakliq, Koko, i Siku bili s tobom u aputiaku kad je bila ona megatronska oluja? - pitam ga. Vidim da je tužan i znam da se nešto strašno dogodilo. Kaže mi da nisu bili tamo kad se vratio s brda s kojeg je slao e-mailove. Kaže da su izgubili svog pravog vozača zaprege i pse lidere i da su bili gladni, pa su vjerojatno podivljali i malo poludjeli. Otišli su u oluju, a on ih nije mogao otići potražiti. Ne želim da je tužan, ne želim da razmišlja o psima. - Poslije oluje, jesi li vidio zvijezde? - pitam ga. - Nevjerojatne su, zar ne? - kaže on. To si kažemo znakovima, tako da je razgovor privatan. - Poslao si neku sliku mami - kažem. - Nisam znao da će ih stvarno vidjeti - odgovori mi on sa smiješkom. -Otkad si ti tako odrasla? - pita me. Mislim da je svjestan kako ga pokušavam oraspoložiti. - Uspio si držati ruke na toplom - kažem. - Imao sam qulliq i svoje zadimljene rukavice. - Jesi li mislio da će te netko doći spasiti? - pitam ga. - Iskreno? - Iskreno. - U početku sam mislio da možda i hoće, ali sam s vremenom počeo gubiti nadu. Mislim da hoće reći kako je bio uvjeren da ga nitko neće spasiti. - Čak i s tvojim koordinatama? - pitam ga, jer premda su koordinate pokazivale gdje se nalaze mrtve životinje i ptice, isto su tako pokazivale gdje je on. - Mislio sam da su previše enigmatične - kaže, a ja znam da “enigmatičan” znači nešto kao iz križaljke. - Osim toga, nitko ne bi znao


da sam to ja - doda. - Ja sam znala - kažem mu. - Većinu vremena. Tata me primi za ruku, pa na kratko ne mogu govoriti. - Nije ti ostalo ništa hrane - kažem mu. - Nešto malo. - Rekao si da će qulliq još kratko gorjeti i da će se i lomača uskoro ugasiti. - Da, uskoro bi moglo postati vrlo mračno - kaže. Bilo bi mu jako strašno samome u toj tami i hladnoći. - Ali mama je skopčala koordinate - kažem ja. - I to dok je vozila Aljaskom - kaže tata s izrazom lica “!!”. - A onda si vidio našu signalnu raketu - kažem ja opet. - I čuo mamu kako se dere. - A onda si se i ti počeo derati? - Jesam. Onda sam ugledao tebe i mamu kako trčite prema meni. Vas dvije ste najnevjerojatniji ljudi koje sam ikad sreo... Odjednom mi se zatrese narukvica, a tata više ne pokazuje riječi rukama. Kroz tamu je zaurlala sirena. Yasmin se učini da zvuk dolazi od helikoptera, koji je stajao nekih dvjestotinjak metara iza njih. - Zar ga niste vezali lisicama - upita Matt policajca. - Nisam, jer nema kamo otići - odgovori satnik Grayling. - On više nije prijetnja, uvjeravam vas. Idem ušutkati tu vražju galamu. Slušajući Mattovu priču Yasmin su i previše zaokupile misli o opasnostima s kojima se suočavao na putu da bi razmišljala o vlastitima, tako da je potpuno zaboravila na vozača cisterne. Kada je pogledala u tamu okrenula se prema aputiaku iz čije je unutrašnjosti dopirao nježni sjaj, a ne prema helikopteru. Sada ga je opet osjećala za petama, opako blizu. Nije ga mogla zamisliti kao osobu s licem, više kao plavičasta svjetla u stalnoj potjeri, koja urlaju poput sirene. Policajac je otišao do helikoptera da ugasi buku, pa smo kod lomače ostali samo mama, tata i ja. Oni preda mnom uvijek pokazuju ili mi daju da im čitam s usana, ali sad mi se čini da hoće razgovarati nasamo. - Idem ja u aputiak - kažem im. - Malo mi je hladno. I spava mi se.


To nije potpuna laž. Aputiak zove kroz snježne zidove svojim toplim žućkastim svjetlom poput udobne pećinice. - Ja ću te otpratiti kaže tata. - Pa tu je, tata. Dovoljno sam odrasla da mogu ovo malo prehodati i sama. - To je istina - kaže on i pruži mi svoju bateriju. Yasmin navuče masku preko lica. Vatra s lomače polako je gasnula. - Ona fotografija zvijezda... - krene. - To je bio moj način da se oprostimo... - prekinuo ju je Matt. Nakon te strašne oluje, vedro nebo posuto zvijezdama bilo je čarobno, pa je pomislio na Yasmin i uslikao ga. Sjetio se koliko se morao usredotočiti na tehnikalije; na slikanje, ukopčavanje kamere u laptop, petljanje po touchpadu da bi ukucao koordinate fotografija bušotine za frakiranje. Izgledi da će Yasmin shvatiti kako ova fotografija zvjezdanog neba dolazi od njega i da će dešifrirati koordinate bili su slabašni i to nije bio razlog zašto je poslao tu fotografiju. - Opraštanje mi zvuči pesimistično - odgovori mu Yasmin. Čak i pod maskom se vidjelo da se smiješi. - Zericu možda - priznao je. - To nije bio prvi put da sam pomislio kako ću otići na vječna lovišta. - Vječna lovišta? - Malo uljepšavam. - Dobro ti ide. Kad si to prvi put pomislio? Kod prve oluje? - Aha. Kad mi se šator otkoturao niz tundru, laptop smrznuo, a meni još nije bilo sinulo da napravim aputiak. Nisam mogao pribrano razmišljati. - Ohladio si se, dobio ozebline i bio si iscrpljen. Nije ni čudo da nisi mogao razmišljati. Sirena prestane zavijati. Izgleda da je satnik Grayling stigao do helikoptera. - Ali sam uspio razmišljati o tebi - rekao je. Yasmin ga poljubi. - Moram vidjeti tko je u helikopteru, ili...? - pitala ga je. - Ne moraš. - Zato si pustio Ruby da ode u aputiak? - Ne, ali sam znao da moramo razgovarati o tome. Poznavala je njegov snažan zaštitnički poriv i bila mu je zahvalna


što ne skreće pažnju na sebe, što nije odjurio do helikoptera da zaprijeti tipu, što nije njezin strah zatomio svojom agresijom. - Ipak, morat ću ga vidjeti prije ili kasnije - rekla je. - U sudnici. Kad bude okružen krupajlijama koji ga čuvaju. - Aha. Toliko dugo joj je bio za petama, puhao za ovratnik. Morat će se okrenuti i suočiti s njime. Približila sam se aputiaku kad je moja lampa osvijetlila neki smeđi komadić krzna u snijegu. Znala sam da je to Siku. On je jedini haski sa smeđom trakom na leđima. Mislim da se vratio umrijeti kod tate. Pokušala sam ga podignuti, ali je pretežak, pa ga vučem po snijegu. Neću ga ostaviti. Znam da više ništa ne osjeća, ali svejedno neću da je sam na snijegu. Uspijem ga ugurati u aputiak. Onda se malo isplačem zbog svega što mi je tata ispričao. Pedeset metara od mjesta gdje je stajao helikopter Yasmin i Matt se ponovno sastanu sa satnikom Graylingom. - Znate li tko je on? - upita ga Yasmin. - Jeste li što saznali? - Ime mu je Jack Deering. On je vlasnik i generalni direktor AmFuelsa. To je kompanija za hidrauličko frakturiranje. - Znači, ove su bušotine njegove? - upita Matt. - Jesu. - Yasmin se pokuša sjetiti gdje je već vidjela ime Am-Fuels. Tamo na odmorištu za kamiondžije gdje se razbolio Adeeb; na parkiralištu su bila tri Am-Fuelsova kamiona s montažnim kućama. Sva tri su baš tada išla za Fairbanks. A u Fairbanksu, još prije nego što su krenuli na put, morali su pustiti Am-Fuelsove kamione u dvorište da bi mogli izići. - Želim ga vidjeti - rekla je Yasmin. Bila je prilično sigurna da zna o kome se radi, tako da je nastavila hodati prema helikopteru. Kabina helikoptera bila je osvijetljena. Približila mu se i kroz prozor ugledala vozačev profil. On nju još nije primijetio. Sjetila se aerodroma i svojeg očajničkog nastojanja da dođe do Matta. Buka i frenetičnost njezinog očaja stapali su se s bukom i


frenetičnosti aerodroma. Predstavio se kao Jack Williams, a ne Jack Deering. Rekao joj je da je posljednji avion već odletio i ponudio joj pomoći. Djelovao je pristojno. Ispraćao je kćer. Kad razmisli malo, Jack Deering i ona djevojka u redu uopće nisu komunicirali; ona mu je bila samo uvjerljivi izgovor da se nađe na tom mjestu. Vjerojatno ih je pratio još otkad su stigle iz Engleske. Sjetila se da je većina muškaraca u čekaonici za odlaske nosila kape s natpisom FBF, a tek nekolicina, uključujući Jacka, kape Am-Fuelsa. Silesian Stennet je rekao da je Am-Fuels preuzeo FBF. Nitko nije poznavao Jacka, što i nije čudno, jer koliko se šefova druži sa svojim radnicima? Vjerojatno je samo u toj čekaonici preko zvučnika objavljena vijest o padu teretnog aviona na pisti u Deadhorseu. Jackov prezir prema zelenome aktivistu Silesianu nije bio hinjen, ali ni motiviran time da ih zaštiti. Pratio ih je, dakle, kako bi se pobrinuo da im Silesian ne kaže još nešto, jer izgleda da je Silesian bio na pravom tragu. Samo što se nije radilo o otrovnim plinovima iz Am-Fuelsovih bušotina, već o rijeci koja je odnijela otrov do šezdeset kilometara udaljenog Anaktuea. Jacku nije bio problem uzeti cisternu. Vjerojatno je cijela kamionska flota bila u njegovom vlasništvu. U tom se trenutku Jack okrenuo prema njoj. Nije svrnula pogled. Ipak se radi o čovjeku i ni o čemu više. Pogled je svrnuo on. - Strpat će ga u zatvor - rekao je Matt. - U Americi. Tisućama kilometara daleko od tebe i Ruby. - Da. Prošetali su nazad do lomače, otkud se vidjela topla svjetlost iz aputiaka u kojem je Ruby bila na sigurnom. Grayling se vratio u kokpit da sazna kad će stići novi helikopter. Nekoliko je pahulja polako u tišini sjelo na tlo. Gladim Sikua i MRZIM čovjeka koji ga je ozlijedio. Znam da je on u helikopteru. Neka zna što je učinio Sikuu i drugim životinjama. Želim mu reći DA GA SE NE BOJIM i da nas nije spriječio da nađemo tatu. Želim biti hrabra kao mama i tata. Oprostim se od Sikua i izađem iz aputiaka. Malo sniježi i pahulje me bockaju za lice poput iskrica, pa navučem masku. Obilazim lomaču da me mama i tata ne mogu vidjeti. Oni stoje jedno pored drugoga, držeći se za ruke. Mamino je lice u


tatinoj kapuljači od parke, pa sam uvjerena da se ljube. Onda je i bolje da ih ostavim na miru. Približavam se helikopteru. Mama i tata su kod lomače, daleko iza mene. Mama mi je rekla da se znala jako bojati mraka, ali da se jedne noći natjerala dignuti zavjesu u spavaćoj sobi i pogledati van. Umjesto crnila ugledala je milijarde zvijezda. Izvana se vidi unutrašnjost helikoptera jer je unutra upaljeno svjetlo. Čovjek se okrene prema meni i ja odmah ugasim bateriju. Mislila sam da će to biti neki čovjek sa smrdljivim rukama, ali je umjesto njega onaj pritvorica sa superskupim satom koji nosi za svaki dan. Unutra je još jedan čovjek. To je policajac. Malo se približim da im obojici vidim lica pod svjetlom, ali mi se čini da oni mene ne vide vani u mraku. Policajac nema masku na licu. Pritvorica izgleda nekako ljut i kaže “Dovraga, Davide...”, pa nešto što ne vidim, a onda mu pritvorica odgovori: “Našli smo ga...” i još mnogo toga, ali ne vidim dovoljno jasno da budem sigurna što mu kaže. Policajac izlazi iz helikoptera. Izgleda mi ljut, a onda navuče masku na lice. Trčim prema mami i tati kod lomače, ali nisam uključila bateriju pa se spotaknem. Policajac prođe pored mene, ne primijetivši me. Sad je s mamom i tatom pored lomače. Plamen osvjetljava njegovu crnu gumenu masku. Stojim malo iza njega i sa strane, tako da me ne vidi, ali se nadam da mama i tata hoće. Onda me mama ugleda i ja stavim prst na usta pssst. Mama se iznenadi, ali ništa ne kaže policajcu. Pokazujem joj : Onaj zli čovjek je nazvao policajca David. - Ime mu sročim prstima. - A onda je on njemu rekao “Našli smo ga.” Mama gleda u policajca kao da je superzainteresirana za ono što govori, tako da on ne primijeti kako mi prstima nisko kod struka sriče: -Odmah bježi u aputiak. - Ne želim ostaviti mamu i tatu, ali ću ju poslušati. Napravila je tatin i moj znak za aputiak, pa je to sada i njezin znak. Matt primijeti da mu Yasmin daje znakove. Pomislio je da mu želi reći nešto intimno što nije za satnika Graylinga, a izgleda da je to pomislio i Grayling, jer se nasmiješio, pomalo očinski. - Jesi li me pokušao nazvati na mobitel? - upita ga znakovnim


jezikom i odmah doda: - Odgovori mi znakom. - Jesam, još za prve oluje, kad mi je odletio šator i kad sam se pogubio u glavi. Htio sam čuti tvoj glas. Njegov je satelitski telefon bio na dnu ruksaka, ispražnjen još od početka prvog putovanja s kaskijima i potpuno beskoristan kada je zatekao mrtve seljane. Ali za te prve oluje, onako ozebao i očajan, sjetio se nečega što je ranije odbacio kao pustu priču. - Stavio sam telefon pod odjeću i prislonio ga ravno na kožu pokaže Matt. - Nadao sam se da ću ugrijati bateriju svojim tijelom i izvući malo struje iz njega. Trčao sam. Popeo sam se na neko brdo što sam brže mogao. I onda sam te nazvao. Dok ju je nazivao razmišljao je kako je to besmisleno, ali je okružen tamom i hukanjem vjetra na nekoliko sekundi ipak uspio uspostaviti vezu s drugim kontinentom s onu stranu oceana. - Veza je pukla prije nego što sam ti se uspio javiti. Yasmin je pokušala sakriti osjećaje i pokazala Mattu: - Rekao mi je da je našao tvoj telefon u selu. Pomislila je koliko su blizu ove spoznaje bili maloprije i pitala se hoće li im to dati dovoljno vremena ili neku prednost. Nije baš vjerovala u to. Bili su usred divljine, bez načina da pobjegnu, sakriju se ili prežive. - Gdje je Ruby? - pitao je Matt. - U aputiaku. Yasmin je bila svjesna da ih satnik Grayling gleda, ali više ne očinski. Odmaknula se malo od njega i to ju je vjerojatno odalo. - Nije ono što mislite - rekao je satnik Grayling. - Pokušavam napraviti ispravnu stvar. Pored njih je bila ogromna otpadna jama iz koje se kroz ledeni zrak širio smrad otrova. - Ni u jednom trenutku vas nisam htio dovesti u opasnost nastavio je. - Morate mi vjerovati. Tražili smo samo priliku da vam objasnimo. Da shvatite zašto se ne smije pročuti o ovoj nesreći. Pročuje li se, moglo bi doći do stalne zabrane hidrauličkoga frakturiranja u cijelim Sjedinjenim Državama. A to znači da ćemo vječno biti taoci ratova na Bliskom istoku. To ne smijemo dozvoliti. - Otkud Vi poznajete Jacka Deeringa? - upitao je Matt. - Rođaci smo. Namjeravao vam je ponuditi veliki iznos novaca.


- Zar doista mislite da postoji cijena za ovo? - upitao je Matt. - Ne. Ne mislim - odgovorio je Grayling. Yasmin osjeti kako joj se grči želudac od bijesa. - Rekli ste da ste tražili Matta. - Jesam. Mislio sam doista da je izbio strašni požar i da se netko pokušao spasiti. Odustao sam od potrage tek kad smo našli dvadeset i četiri tijela, jedno više nego što je bilo seljana. Podaci za vizu jasno su govorili da se Matthew Alfredson nalazi u Anaktueu. Našao sam i prsten s njegovim inicijalima. Yasmin pomisli kako je nekad vjerojatno bio pristojno ljudsko biće i u njegovom su se glasu još čuli tragovi te ljudskosti. - Jack me nazvao tek kasnije te noći - nastavio je Grayling. - Rekao mi je da je došlo do grozne nesreće na bušotini za hidrauličko frakturiranje i da je potplatio jednoga od svojih ljudi da podmetne požar u selu kako bi prikrio tragove. Vatra lomače zahvatila je komad obojanoga drveta, čije su iskre prskale u mračno nebo i padale ugašene po Yasmininoj masci za lice. - Stanovnici Anaktuea već su bili mrtvi - nastavio je. - To je strašna nesreća, ali je ništa više ne može promijeniti. Mislim da nisam pogriješio što sam pokušao spriječiti još veću katastrofu koja bi iz toga nastala. Ušutio je, tako da se čulo samo siktanje plamena koji guta pahulje snijega. - Jack mi je rekao da se radi o nevjerojatnom spletu okolnosti zbog kojega je zakazao sigurnosni sustav. Složio sam se s njim da bi bila još veća tragedija da ovakva gotovo nemoguća nesreća zaustavi frakiranje u cijeloj zemlji, vjerojatno zauvijek. Imao je pravo što je razmišljao o širim razmjerima. Možda je stvarno progutao tu priču, pomisli Yasmin. A možda se pak samo vješto prikazao u uljudnijem svjetlu. - Rekli ste mi da ste našli i Mattov telefon - rekla mu je bijesno, i učinilo joj se da se malo trgnuo. - Bio sam siguran da je mrtav. Mislio sam da biste se samo još više patili kad biste povjerovali da je telefonski poziv od njega. - Lagali ste iz dobrote srca? - Telefon je bio sredstvo da Vam pomogne prihvatiti činjenice. Učinilo joj se da joj iz mraka prilazi nešto gadno. - Sudjelovali ste u ovom zataškavanju i lagali mi da zaštitite sebe odbrusila mu je.


- Nisam. Tada još nisam znao tko Vas je nazvao, ali sam bio uvjeren da ne može biti on. - Jeste li uopće svjesni što ste učinili? - rekla je. Htjela je u njegovom glasu čuti kako puca taj lak pribranosti i razuma, htjela je čuti onog pravog njega. - I ja moram preuzeti dio odgovornosti za to - čuo se Jack. Prilazio im je u svojoj crnoj polarnoj odjeći, gotovo nevidljiv u mraku. Samo su mu se vidjeli odbljesci narančaste vatre u zaštitnim naočalama. Stao je pored Yasmin i rekao mirnim glasom: - Preplašili ste ga svojom pričom da Vas je nazvao muž. Odmah mi se javio. Jackov je glas sad bio drugačiji. Izgleda da je na aerodromu i na radiju prikrio svoj pravi naglasak. - Rekao sam mu da je radnik kojemu sam platio da podmetne požar vidio nekog bijelca među mrtvima - nastavio je Jack. - Da mu to nisam rekao, angažirao bi sve svoje policijske prijatelje i službu spašavanja da traže Vašega mužića. Izvukao bi sve igračke iz ormara: sirene i svjetla i on bi vodio tu paradu. Morao sam mu proširiti vidik. Yasmin pokaže Mattu da misli kako bi im Grayling ipak mogao pomoći, jer možda nije potpuno pokvaren. Jack ju čvrsto primi za obje ruke da ju prekine. - A onda ste se javili na radiju i počeli cmizdriti kako vas progoni neka cisterna - rekao je. - Davey je to čuo. Brzo je povezao konce. Nazvao me na satelitski telefon i morao sam mu priznati da nisam bio potpuno iskren s njim. Nije baš bio sretan, je li, Davey? Još uvijek je mislio da smo balavci i da me može samo tako otkantati. Yasmin je istrgla ruke iz njegovih. Svjetlo lomače je već toliko oslabjelo da neće moći davati znakove Mattu. - Kad sam ga uspio dovoljno smiriti da me posluša - nastavi Jack objasnio sam mu da vas ne progonim, već pratim. Dao sam mu do znanja da mislim kako Matthew Alfredson vjerojatno već zna za nesreću. I da se namjerava ponovno javiti ženi. Pustio sam Vas da nas odvedete k njemu, tako da možemo razgovarati s oboje i objasniti vam što je sve na kocki bez da nam za vrat puše hrpa teritorijalnih policajaca. Yasmin pomisli kako Jack uživa u svojoj nadmoćnosti, ali ne nad njima, već nad Graylingom.


- Ali da me je Matt ponovno nazvao, onda bih znala da ste mi lagali rekla je Graylingu. - Krivo - ubacio se Jack. - Mislili biste da Vam je lagala teritorijalna policija, a ne Davey. Ne biste znali kome vjerovati. To bi nam išlo u korist. A nije ni daleko od istine. Frakiranje ima svoje pobornike na visokim mjestima. - Zašto ste onda dovraga igrali ovu igru s nama? - upita Matt Graylinga. Po ponašanju do ovoga trenutka činio mu se kao pristojno ljudsko biće i bilo mu je teško povezati ga s ovim čovjekom koji tu sad stoji pred njim. - Tražio sam priliku da vam objasnim kako stvari stoje - rekao je Grayling. - Mislio sam da je važno da vidite širu sliku stvari. Da je to za neko veće dobro. Morao sam u to vjerovati. - Bila je oluja - ubacila se Yasmin - i mi smo se našle u njoj jer nam niste dali da se vratimo. - Rekao sam mu da ću se ja pobrinuti za vas na cesti - odgovorio je Jack. - Pobrinuti se da vam se ništa ne dogodi. Yasmin se nije činilo da pokušava opravdati Graylinga. Ne, htio je samo pokazati koliko je nadmoćniji. - I Vi ste mu povjerovali? - okrene se Yasmin Graylingu. Grayling je šutio. - Jer smo se uklapale u Vaše ciljeve. Jer biste se inače kompromitirali? - Tražio sam vas - odgovorio je Grayling. - Tražio sam vas sve dok je helikopter mogao letjeti. A čim je oluja to dopustila, ponovno sam se dao u potragu. Nikome nisam htio nauditi. Vjerujte mi. I nitko vam ni sada neće nauditi. - Je li onda helikopter pokvaren ili nije? - upitao ga je Matt. Grayling zastane prije nego što će odgovoriti. - Kao što sam rekao, tražio sam priliku da razgovaram s vama, da vam objasnim... Matt ga prekine: - Jeste li dojavili nekome preko radija da nas pokupi? Dolazi li itko po nas? Grayling ne odgovori. Vjetar je raspuhivao pepeo s lomače, koji se dizao uvis, ususret pahuljama. - Ja sad idem kako bih bio s kćeri - rekao je Matt i krenuo prema aputiaku, okrenuvši leđa Graylingu i Jacku. Yasmin pomisli kako mu dopuštaju da ode samo zato jer nemaju kamo pobjeći i potražiti


pomoć. - Koju našu lokaciju ima policija? - upitala je Graylinga. On ne odgovori. - Onu koju je dao Jack, južno od Atigunskog prijevoja? - nastavi Yasmin s pitanjima. Grayling je i dalje šutio. Sad joj se već smučio. - Nisam vas pokušavao uloviti - rekao je Jack Yasmin. Glas mu je zvučao nekako mekano u onoj tami. - Samo ste me trebale odvesti do svog muža. Ionako je već pretpostavila zašto joj nije dopustio da se okrene, a kad se spustila na rijeku očito mu je postalo jasno kamo smjera. Tek je tada pucao na Ruby i na nju. Okrenula im je leđa i krenula za Mattom. Dok je hodala prema aputiaku kroz mračni i ledeni krajolik nije razmišljala o Jacku ili Graylingu ili onome što se događa sada, već o Mattovoj fotografiji zvjezdanoga neba koju joj je poslao, o tome kako je prozebao trčao s telefonom pritisnutim na kožu samo da bi čuo njezin glas. Matt je upravo izlazio iz aputiaka. Po tome kako je stajao, a zatim i po njegovom licu, znala je da se dogodilo nešto strašno. Držim svoj laptop otvorenim i koristim njegovo svjetlo da si osvijetlim put jer sam bateriju ostavila mami i tati. Zbog toga snijeg i led izgledaju zelenkasti, pa gledam u zelenkasti snijeg, a ne u mrak. Stavila sam tatin ruksak s terminalom na leđa, tako da je na suhom i sigurnom, a na laptop sam stavila tatinu posebnu navlaku s prozirnom plastikom preko ekrana. Sniježi, ali ne puno. Jedna debela pahulja sleti ravno na sredinu ekrana, ali ju ja obrišem svojom rukavicom s palcem. Sada sam prilično visoko, jer odavde vidim samo lomaču, i to kao malenu narančastu točku. Pored nje je aputiak kao neko sitno žućkasto svjetlo. Ako budem držala narančastu točku i sitno žućkasto svjetlo uvijek iza leđa i stalno se penjala, a ne spuštala, onda ću ići u pravom smjeru i stići na vrh. Oko njih je mračno prostranstvo, a negdje u njemu je Ruby. Djevojčica od deset godina. Na gotovo minus trideset. Sa sobom je uzela laptop i terminal. Ako za to saznaju Jack i Grayling, Bog zna što će joj učiniti.


Oboje su zanjemili od užasa, povezani nečim što je bilo veće od ljubavi. Krenu li za njom, Jack i Grayling će primijetiti da je nema, ali što bi drugo trebali učiniti? Yasmin se digao želudac od užasa, kao da će povraćati. Ruby je bila u opasnosti da dobije ozebline i padne u hipotermiju. Što ako ju ne pronađu? Umrijet će sama. Uto su ugledali obrise kako im se približavaju iz mraka. Prvi se pojavio Jack i skinuo masku za lice. U ruci je držao pušku. Iza njega je stajao Grayling. Matt se sjeti Siku u aputiaku. Samo bi dijete učinilo nešto takvo, pomislio je. Samo bi dijete išlo spašavati mrtvoga psa i dovući ga unutra da ga čuva. I samo bi dijete navuklo vreću za spavanje preko psa tako da izgleda kao da ona spava u njoj. Teško da će ih to prevariti. Strašno kolika je njezina nevinost u odnosu na ove ljude. - Gdje Vam je laptop s fotografijama? - upitao je Jack Yasmin. - Bio je u kamionu kad smo propali kroz led. - Loše Vam ide laganje - kaže Jack i obrati se Mattu: - A Vaš terminal? Je li i on u igluu? - Pokvario se na zimi, pa sam ga ostavio - odgovori mu Matt. Jack je krenuo prema aputiaku, ali mu je Yasmin prepriječila put. - Pustite nam kćer da spava - rekla je. - Prestrašena je i iscrpljena. Možda im je trebala reći istinu, pa da je svi odu potražiti, jer Ruby njima nije bila nikakva prijetnja. Kakva im prijetnja može biti desetogodišnja, mršava djevojčica? Čak i da joj je uspjelo pokrenuti laptop i terminal, što sigurno nije, barem ne u mraku na minus trideset. Ali čak i da jest, kome bi poslala e-mail? Koga bi pozvala u pomoć? Je li uopće znala nečiju e-mail adresu? - Želim Vas saslušati - obratio se Matt Graylingu. - Rekli ste da nam želite objasniti kako stoje stvari. Pa, evo, slušam. Mislio je da je jedini način da spasi Ruby taj da ne dopusti ovim ljudima da krenu za njom. Da ih zapriča. Yasmin je jednako tako razmišljala. Čak i da Ruby nije prijetnja, oni ne bi riskirali već bi krenuli za njom. - Okej - prihvati Grayling. - Bolje da razgovaramo uz lomaču i da pustimo dijete da spava. Činilo se kao da ovom malom gestom misli ispraviti svoj grozni postupak. Obrati se Jacku. - To nam je oduvijek i bila namjera. Da im objasnimo. Otišli su do lomače na kojoj je izgarao i posljednji komad drveta.


- Pa što se onda zapravo ovdje dogodilo? - upitao ja Matt. - Pukla je oplata od zaštitnih cijevi bušotine - odgovorio je Jack. Došlo je do zagađenja komore za povratne tekućine, vjerojatno arsenom. Izljev je otišao niz rijeku. - Glas mu nije odavao uznemirenost, dapače, govorio je gotovo nehajno. - Moj je predradnik počeo histerizirati zbog mrtvih životinja i riba. Sasvim je normalno naići na mrtve životinje tamo gdje se frakira, ali je ovo bilo drukčije. Znao sam da nizvodno žive Eskimi, pa sam poslao jednog od svojih radnika da ode pogledati selo. Rekao sam mu što da učini. Mattu se učini da je ugledao obris u mraku. Zjenice su mu se suzile da bolje vidi, ali se radilo o sjeni koju su bacali posljednji plamenovi s lomače. Ništa više od toga. - Ljudi u Anaktueu su kuhali svoju vodu prije nego što bi ju pili rekao je Matt. - Kuhanjem se samo povećava koncentracija arsena u vodi odgovorio je Jack bezličnim glasom. - Ima li još ljudi koji... - Samo jedno eskimsko selo za koje nitko nikad nije čuo. - Znači, uništili ste sve dokaze? - Platio sam čovjeku da podmetne požar. Ostalo je napravio snijeg. - A ovdje? - Moj se predradnik uspaničario, koji kreten, i počeo sve razmontiravati. Onda je zapalio lomaču. - Što, nije se trebao ni truditi? - upita ga Matt. - Ništa nije odavalo da je došlo do problema. Ova rijeka teče brzo, osam do šesnaest kilometara na sat. Do testiranja vode u rijeci izljev bi već stigao do Arktičkog oceana i rijeka bi bila čista. No, kao što sam rekao, budala se uspaničila, sve je natjerao da se spakiraju i odu. Uništili su čak i jebenu cestu. Yasmin je pogledom pretraživala mrak ne bi li ugledala Ruby. Znala je da se Matt strašno trudi da to ne čini, već da gleda u Jacka. - Svi tankovi s otpadom su puni - rekao je Matt Jacku. - Jesu li bili puni prije curenja arsena? - Ljudi se ne drže uvijek sigurnosnih mjera kako bi trebali. - Znači, ispustili ste otrovnu povratnu tekućinu u rijeku? - Kao što sam rekao, ljudi se ne drže sigurnosnih mjera kako bi trebali. Neki su jednostavno prelijeni. - Ako je rijeka tekla brzinom od šesnaest kilometara na sat, trebalo


je četiri sata da izljev s arsenom dođe do sela. - Nitko se nije sjetio upozoriti ih - ubacio se Grayling. Yasmin se učini da čuje iskrenu tugu u njegovom glasu. Pokušala ga je pogledati u oči ne bi li u njima prepoznala sućut, ali se u zaštitnim naočalama odražavalo tek umiruće svjetlo lomače. - Problem s kojim smo sada suočeni - nastavi Jack - je taj da se ovdje ne radi o curenju koje je zagadilo neki bunar ili spremište vode, kao što je slučaj s većinom nesreća kod frakiranja. Ljudi koji kreiraju energetsku politiku nisu krpa seljačina koji vodu crpe s vražjeg bunara. Lomača je bila na izdisaju. Platforma i ostaci pogona za frakiranje nestali su u mraku. Yasmin se bojala da će Ruby uskoro ostati bez orijentira za povratak. Međutim, bilo bi još gore da ovi ljudi krenu za njom. - Rekli ste da postoji dobar razlog da se za ovo ne pročuje - obrati se Matt Graylingu. - Nisam ga još čuo. - Rijeka nije isto što i bunar ili spremište vode - odgovori Grayling. Rijeke teku. Dođe li do nesreće, otrovat će se svi nizvodno. Veliki postotak pitke vode dolazi iz rijeka i potoka. Ljudi bi se počeli bojati da će im otrov početi teći iz pipe. Bojali bi se i ljudi koji vode energetsku politiku. Oni koji nisu imali mišljenje o frakiranju, sada bi bili za njegovu zabranu, a oni koji su se borili protiv frakiranja bi se u svakoj prilici pozivali na ovu nesreću. - Zar ne mislite da se trebaju bojati? - upita ga Matt. - Ne mislim - odgovori Grayling. - Ovo što se tu dogodilo je jedan tragičan, ali usamljeni slučaj. Koješta se događa što se ne bi smjelo dogoditi, a ovdje se radilo o spletu nesretnih okolnosti zbog kojih je zakazao sigurnosni sustav. Slušajući Graylinga, Yasmin se ponadala da možda ipak postoji šansa da ne laže. Da će ih, nakon što im objasni širu sliku stvari, pustiti na miru, pa da mogu potražiti Ruby. - Svaka energija ima svoju cijenu - nastavio je Grayling. - Na nama je da izaberemo onu čija je cijena najmanja. Hidraukčkim frakturiranjem dobivamo gorivo iz naše zemlje. Ne možemo si dopustiti da budemo taoci goriva. Ne moramo zbog njega voditi ratove. - Trebate razumjeti - ubaci se Jack - da Aljaska čuva ostatak Sjedinjenik Država. Uvijek ih je čuvala. Prvo protiv komunjara, a sada protiv Arapa. Mi smo Ameriku opskrbljivali naftom, prvo iz običnih bušotina, a sada i frakiranjem. Unutrašnjost Aljaske ima ogromne rezerve na raspolaganju pod zemljom koja ničemu drugome ne služi.


Dvije milijarde barela iskoristive nafte, dvije cijele tri milijarde kubičnih metara prirodnoga plina. Nećemo valjda dopustiti da nam šačica Eskima sve to sjebe. Mattu dakako nije promakao Jackov ratoboran, agresivan stav. Ovaj se čovjek ne povlači iz borbe ili svađe. Možda bi tu njegovu narav mogao iskoristiti da ga drži podalje od Ruby. Jack krene prema aputiaku. - Pod “mi” mislite na SAD? - dobaci mu Matt. - Druge me zemlje ne zanimaju - odbrusi Jack. - I Vi mislite da ste domoljub? Jack se zaustavi. - U to uopće ne sumnjam. Frakiranje je izvuklo ovu zemlju iz recesije. Učinilo nas neovisnima. Snažnima. Ne možeš biti vođa slobodnoga svijeta ako se oslanjaš na tuđu energiju. Onda nastavi hodati. - Kad su astronauti prvi put otišli u svemir - ubaci se Yasmin snimili su zemaljsku kuglu. Tada je svima bilo jasno da je to jedan planet, jedan prekrasan plavi planet u mraku svemira. - Životinje i ptice ne poznaju državne granice - doda Matt. - Neke migriraju tisućama kilometara, preko cijelog svijeta. I njima je to jedan i jedini planet. - Sad ste još i kurčevi drvoljupci? - obrecne se Jack, ali se zaustavi. - Samo Vam govorimo da postoji i šira slika od vaše - odgovori Matt i okrene se Graylingu: - Osim toga, niste me uvjerili. Još ne. - Stvar je u tome, bolje reći stvarnost, da ipak postoje zasebni teritoriji - odgovori Grayling. - A ljudi se bore jedni s drugima zbog nafte. I mi šaljemo svoje najbolje momke da ginu tamo preko oceana. - Zar mislite da će frakiranje zaustaviti ratove? - upita ga Matt. Čuo je neki zvuk iza sebe i okrenuo se da primi Ruby i ispriječi se između nje i ovih ljudi, ali je to bio samo vjetar koji je zanjihao neke kontejnere za otpad. Stigla sam ravno na vrh, jer kad sam napravila par koraka dalje počela sam se spuštati, pa sam se vratila natrag ovdje. Vjetar mi šamara lice PLJAS! PLJAS! Ne vidim zvijezde, već samo mrak i snijeg koji ne prestaje padati kao mutne bijele latice. Gore otkuda padaju te latice nalaze se sateliti. Sjećam se tate u Škotskoj, koji mi je objasnio što trebam učiniti.


Izvadim tatin terminal iz ruksaka i pojačam ekran laptopa na najsvjetlije, ali se i dalje slabo vidi kamo da ukopčam kabel od laptopa u terminal. Pipam rupice rukavicama, ali je to jako šeprtljavo, pa skinem rukavice i pipam samo u tankim podrukavicama. Povezala sam ih i napravila kako mi je tata pokazao. Moja se tipkovnica nije smrznula zahvaljujući posebnoj navlaci. Terminal sada traži satelit u svemiru. Na ekranu piše “Tražim...”. Otvorim tatin i moj blog s fotografijama i koordinatama s mjestima gdje su sve one uginule životinje uz rijeku. Kada terminal pronađe satelit, objavit ću blog, makar ima u njemu bedastoća o mome razgovoru s tatom jer sad nemam vremena da ih obrišem. Nadam se da se tata neće ljutiti jer je ovo izvanredno stanje. Prsti su mi se jako ohladili. Na ekranu i dalje piše “Tražim...”. Mama je jednom rekla da se skupina satelita naziva sazviježđem, baš kao i zvijezde. Ja ipak mislim da iznad ovog mjesta neće biti više od jednoga ili dva satelita. Lomača više nije gorjela. Ostao je samo žar koji tu i tamo nije prekrio pepeo. Yasmin se grčio želudac od želje da bude s Ruby. Prsti su joj sami tražili dijete kojeg nema pored nje. Matt se raspravljao s Graylingom i Jackom, skrećući pozornost na sebe. Govorio im je kako će se sljedeći ratovi voditi zbog čiste vode. Yasmin pomisli kako je Jackovo domoljublje tanko i krhko poput kore jajeta. Njega više pali pohlepa i moć, i svakoga će trenutka prekinuti ovaj razgovor, otići do aputiaka i otkriti da Ruby nije tamo. Jack bi ih ubio bez milosti i grižnje savjesti, u to uopće nije sumnjala, ali postojala je šansa da ga Grayling spriječi. - Znate li koliko treba vode za frakiranje jedne jedine bušotine? nastavi Matt. - Devetnaest milijuna litara. Vode koja se legalno zagađuje otrovnim kemikalijama da bi bila tekućina za frakiranje. I nitko nema pojma što poslije s njom. Uopće ne govorim o curenju u podzemne vode, vodonosnike i rijeke. Govorio je to bez pretvaranja, na temelju spoznaje iz kampanje koju su provodili seljani, ali je i dalje bio usredotočen na tamu, nadajući se da će makar krajičkom oka ugledati Ruby, bude li pažljivo promatrao. - Jednoga dana čista će voda biti jednako dragocjena kao nafta sada -nastavi Matt. - Čak i dragocjenija, budući da se potreba za energijom


može smanjiti. Bude li tako loše, uvijek ćemo se moći vratiti na vremena prije nego što su izmišljeni struja ili automobili. Živjeti kao Inupiaqi. Ali voda je nužna za život svuda u svijetu. Ratovi za vodu neće se voditi zbog moći kao što se vode sada, već da bi se preživjelo. - Dosta sam slušao ova sranja - odbrusi Jack. Okrene se Graylingu: Ja ću pokrenuti helikopter. Ti uzmi terminal i laptop. Grayling se ne pomakne. Jack će svakako odletjeti helikopterom, pomisli Yasmin, ali pitanje je hoće li sa sobom povesti i Graylinga. - Ne možemo ih ostaviti - usprotivi se Grayling. - Nemaju se gdje skloniti ni zagrijati. - Svejedno ćeš ih ostaviti, Davey. Baš kao što nisi rekao svojima gdje su zapeli u oluji. - Mislio sam da ću ih sam pronaći i... - Svejedno. Nisi im rekao, jel’ tako? Dok je Grayling šutio, Jack se zaputi prema aputiaku. - Davey je najstariji od nas jedanaest bratića. On je, kao, glavni. Voli da se ljudi ugledaju na njega, uvijek je to volio. Još kao dječak morao je biti obožavan. Dobri dječak, dobar momak, aljaški policajac. Čak mu je i sin poginuo za domovinu. To je tvoj imidž, zar ne, Davey? Grayling je i dalje šutio. Stigli su do aputiaka iz čije je unutrašnjosti svijetlio qulliq. Žućkasto blijedo svjetlo im se odražavalo u naočalama. Matt primijeti odbljesak metala. Jack uperi pušku u aputiak. Dakako, on i Grayling su još uvijek mislili da je Ruby u njemu. - Ovo nikad nisam namjeravao učiniti - rekao je Jack bijesno - ali niste mi ostavili kurčevog izbora. Kroz snijeg se čuo pucanj i nastala je rupa u snježnome zidu. Yasmin je vrisnula. - Puno je milosrdnije obaviti to brzo - rekao je Jack. Matt pomisli kako ovaj luđak doista vjeruje da brza smrt umanjuje zločin. Kad je opalio ponovno u aputiak, Yasmin se ponadala da će buka biti dovoljno snažna da protrese Rubynu narukvicu, tako da se ona skrije. Ispalio je i treći hitac, koji je Yasmin zazvučao kao deblo koje pada, kao blagi drhtaj iznad mahovine, list koji nježno u padu dodirne lice njezine kćeri. Te su je misli smirivale, barem se trudila zbog Ruby, kao da će joj to pomoći. Smočen propucanim snijegom qulliq se u aputiaku ugasio. Jack upali baterijsku lampu. Njezina svjetlost odbljesne od značke na Graylingovoj ruci. Zatim ju uperi Graylingu u lice. Nije reagirao.


Jack uđe u napola razoreni aputiak, ali ne nađe djevojčicu. Umjesto nje, unutra je ležao haski izmasakriran mecima. Ta ga je slika razjarila. Zašto mu treba toliko? Razmišljam o ljubičastom vrijesku u Škotskoj i tatinoj smiješnoj Superman majici i kako mi je toplo, ali sve je crno oko mene i tako je hladno. Razmišljam i kako se tata ovdje popeo, sam samcijat. Izgleda da sam i ja hrabra kao on. Pojavila se žmirkava slika satelita!!! Naš blog se upravo objavljuje na Internetu. Sve slike i sve koordinate. Baš sve! Ali još nemamo sljedbenika za blog. Nijednoga. Nitko još ni ne zna za njega. Nitko da ga vidi i pomogne. Više ne vidim žućkastu svjetlost aputiaka niti narančastu točku od lomače. Kako ću se vratiti mami i tati? Jack natjera Matta i Yasmin da skinu svoje kapute, maske za lice i zaštitne naočale. Dok je spremao njihovu zaštitnu odjeću u helikopter oni su otrčali prema brdu, jer su bili uvjereni da je Ruby tamo otišla, na mjesto otkud je Matt slao svoje e-mailove. Bez polarne odjeće brzo su se počeli hladiti i mišići su im oslabili, tako da nisu mogli brzo trčati. Reflektor helikoptera obasja tamu. Jack je tražio Ruby. Uperio je svjetlo prema brdu i osvijetlio siluetu djeteta kroz snijeg koji je padao. S podnožja brda vidi se blještavo svjetlo, jako, jako blještavo. Voljela bih da su to tata ili mama koji me traže, ali mislim da nisu. Otvorim Twitter. Moram jako pažljivo tipkati jer ako pogriješim adresu bloga nitko nam neće moći pomoći. Prsti me užasno bole, kao da ih čupam iz bodljikave žice, ali ne mogu tipkati u rukavicama. Sjetim se što mi je rekla mama. Riječi bez zvuka @Rijeci_bez_zvuka - 1m 653 sljedbenika Upomoć! Odi na aweekinalaskablog.com. Stanovnici Anaktuea mrtvi u požaru, dugački brojevi su dužina i širina, dodaj decimalne zareze i minus. Požuri!


Ne znam je li sad noć ili dan tamo doma, ali negdje u svijetu je sigurno dan, na onome dijelu koji se okrenuo na niti da ga obasja sunce. A netko će već biti budan i pročitati moj tvit i bit će odrastao i znat će što treba učiniti. Ono se blještavo svjetlo ugasilo i ponovno je mrak. Yasmin je držala baterijsku lampu, a pored nje je išao Matt. Čula je Graylinga kako ih zaziva, ali se nije zaustavljala, već je nastavila teturati po snijegu i ledu. Jack je protrčao pored njih držeći u rukama pušku i baterijsku lampu. Yasmin je već bila obamrla od hladnoće i osjećala kako joj se mrači um. Samo je jedna misao ostala nepomućena: da zaštiti Ruby. Uto ju je sustigao Grayling i pružio joj njihove kapute i zaštitne maske i naočale. Brzo su ih navukli na sebe. Grayling je pojurio dalje. Imam čudan osjećaj u prstima. Kao da su mi odrvenjeli ali me i dalje bole. Na blogu se ne vidi gdje se nalazimo jer to piše na zadnjem e-mailu koji je poslao tata, a ja nisam stavila zvijezde na naš blog. Otvorim mamine e- mailove i prekopiram brojeve ispod fotografije zvijezda. Tata dobro zna koliko ona voli zvijezde. Onda se prebacim na Twitter i zalijepim brojeve. Pokušam dopisati minus i decimalni zarez, baš kao mama, ali mi ne uspijeva jer me prsti ne slušaju. Grayling je dosta odmakao od Yasmin i Matta jer je već bio dobro odjeven. Ugasio je reflektor na helikopteru kako bi usporio Jacka u lovu na djevojčicu. Sada ga je međutim ugledao pod snopom baterijske lampe nekih stotinjak metara pred sobom. Zaletio se prema njemu preko snijega i leda dok su mu pluća gorjela od ledenoga zraka koji je udisao. Kad mu je Yasmin rekla da djevojčica spava u aputiaku znao je da laže. Vidio im je lica i prepoznao njihov užas. I on je osjećao isto dok se Timothy borio u Iraku. Iz dana u dan, iz sata u sat, strepio je nad njegovim životom. Zato je znao sve to vrijeme da dijete nije unutra, da


ne znaju gdje je. Grayling je bio dobar detektiv kojemu nije bio problem prozreti pokušaje roditelja da skrenu pažnju na sebe prepirući se s njim i Jackom, samo da ne krenu za njihovom kćeri. Sada ga je sustizao. Između njega i Jacka ostalo je dvadesetak metara. Od samoga početka ponio se nečasno i odlučio zariti glavu u pijesak, povjerovati Jacku da im neće nauditi, ne zato što je Jack dobra osoba, već zato što bi u suprotnome sudjelovao u nečemu pokvarenom. Ali kad je Jack ispalio hitac u aputiak misleći da puca u djevojčicu, više nije bilo dvojbe da je Jack gad i da on nije sukrivac. Pod mecima koji su probili snježni zid aputiaka rasprsnula se i njegova šira slika. Od ovoga nije bilo većeg zla, pa prema tome niti višeg cilja koji će ga opravdati. Nešto se u njemu napokon probudilo i uspravilo. Jack se zaustavio nekoliko koraka ispred njega. Svjetlo lampe obasjalo je dijete dvjestotinjak metara dalje i on je uperio pušku prema njoj. Grayling se ispriječi kako bi tijelom zaštitio dijete od metka. Narukvica mi se trese. Smeta mi i hoću je skinuti. Hoću da čujem tišinu. Čučnem da me zli čovjek ne može vidjeti. Prsti me ne slušaju, ali sam tvit uspjela natipkati. Riječi bez zvuka @Rijeci_bez_zvuka - 1m 653 sljedbenika 69,602132, -147,680371 nalazimo se na brdu pored bušotine za frakiranje pomozite mislim da ima pušku Ležeći u snijegu, umjesto bola Grayling je osjećao neobičnu toplinu. Po licu su mu slijetale pahulje, a pod tijelom je osjećao zemlju svuda oko sebe. Yasmin je imala pravo što ga je optužila da štiti sebe i svoje interese. Jer je on na neki izvrnuti način vjerovao da ako mu bude dovoljno stalo da spriječi rat za naftu, ako prekrši sve zakone i pravda, da će onda netko, neki otac, poput njega deset godina ranije, isto tako dovoljno mariti i da će rat završiti ranije i da će Timothy još biti živ i nasmiješen dok ocu nešto objašnjava do pojedinosti, a ne zatvoren u lijes, neprepoznatljiv. Naravno da stvari tako ne funkcioniraju; zakoni


stvarnosti se ne povinuju niti mijenjaju zbog neke iracionalne, emocionalne istine. Možda je samo nekoga drugog roditelja htio spasiti boli, boli koja poput kiseline iz akumulatora nagriza jednjak i crijeva i kapke kad legneš spavati. Nije htio da više ijedno ljudsko biće osjeti tu bol. A ti ni daha nemaš.6 Zato je odlučio vjerovati Jacku, odlučio vidjeti širu sliku, a ne grozotu utkanu u njezin nastanak. Timothyjevo prelijepo lice. Jack je iskoristio njegovu ljubav prema sinu i prema domovini, dvije ljubavi koje su ga definirale kao čovjeka. A njegova se ljubav izopačila u nešto sasvim drugo. Osjećao je pod sobom ranjenu zemlju kako krvari otrov. Čekam i čekam da se objave moji tvitovi. Negdje u svemiru iznad mene ipak je neki satelit. A tatina kutijica je kao onaj mekušac iz dinastije Tudor koji te ostavlja bez daha i ja ću sigurno uspostaviti vezu i sve će biti O. K., jer internet je kao magnetosfera koja obavija cijeli svijet. Mattu i Yasmin nije promakla svjetlost Jackove lampe kako se penje uz strminu. Nije bilo načina da stignu do Ruby prije njega. Yasmin je znala da im nitko neće priteći u pomoć. Nitko se neće pojaviti i nitko neće znati. Mogu proći godine, desetljeća, pa čak i stoljeća, a da nitko ne dođe. Tvitovi su na postu!!! Uspijem napraviti znak za “hura”, ali uopće više ne osjećam ruke. Čak me ni ne bole. Više bih voljela da me bole. Približava mi se neka baterija iz mraka. Voljela bih da su mama i tata, ali ne vjerujem u to. Na ekranu laptopa je neka životinja, stvarno blizu. To je polarni zec s blistavim očima, kao da ga zanima moj laptop. Netko mi je već tvitao nazad! Onda još netko, pa još netko! Ovo je mrakača brzo! Superkul nevjerojatno! Oni su pilići veličanstvene lire i ptići trošibe pećinarke! Zečić se ukipi na mjestu i vidim da je prestrašen. Možda tvitovi proizvode zvuk, nešto kao PING, koji ga plaše, ali tata je ugasio ton na mom laptopu. Baterija je sad jako blizu. Ne znam kamo da pobjegnem.


Tu je. Okrenem ekran prema njemu da ga mogu vidjeti. Ima pušku. Uzeo mi je laptop. U jednoj ruci drži pušku, a u drugoj laptop. Čita tvitove. Vidim mu odbljesak ekrana u zaštitnim naočalama. Nadam se da ih je sve više jer će onda nastaviti čitati i neće uperiti pušku u mene dok mama i tata ne stignu. Bacio je laptop u snijeg. Hoću pročitati tvitove, ali on puca iz puške u njega, opet i opet, a moja se narukvica trese i trese, tako da me prolaze trnci kroz ruku kao da će se razboljeti. Laptop se rasuo u tisuću komadića po snijegu. Mislim da će sada pucati i u mene. Okrenuo mi je leđa. Svjetlost baterije sve je manja i manja. Pretvorila se u špenadlu i onda potpuno nestala. Otišao je! Mislim da je shvatio da su tvitovi kao perje iz trača, nikad ne možeš sve vratiti nazad u jastuk. Ostala sam u potpunom mraku, bez svjetla od ekrana laptopa. Crni, crni mrak. Razmišljam o noći koja je progutala sve dane i sviđa mi se ta pomisao jer to je kao kad je kit progutao Gavrana, a u njegovoj mračnoj nutrini je djevojka koja pleše. Njegovo srce i duša. Približava mi se neko svjetlo. Ide gore-dolje jer netko trči prema meni i sad vidim da su to mama i tata. Tata se saginje prema meni i grli me, a mama skida svoje velike rukavice s palcem i stavlja mi ih na ruke. Ispod naočala joj vidim smrznute suze. Upuhuje mi topli zrak u rukavice. Želim im reći da su moje riječi jače od njegovih metaka. Još im želim reći da su se pilići veličanstvene lire i ptići trošibe pećinarke pobrinuli da svi znaju o jadnim ljudima iz Anaktuea i životinjama i da nam zovu pomoć. Snijeg pada s neba, žmirkajući pod svjetlom tatine baterije, i ja pomislim kako njihove tvitane riječi uopće nisu kao perje već kao pahulje koje su došle do nas i padaju svuda oko nas. Pahulje su nečujne. Čekamo tako nas troje stisnuti jedno uz drugo beskrajno dugo. Iznad nas su zvijezde, i ja pomislim na malene ptičice koje proučavaju noćno nebo kako bi se znale vratiti kući. Na nebu se sad pojavilo još jedno svjetlo, poput zvijezde padalice koja ide prema nama. Ali ja znam da zvijezde padalice nisu zvijezde. Mama i dalje puše topli zrak u moj rukavice, koje su jako tople.


Najednom se pokrene gruda snijega, a za njom još jedna i još jedna. To se polarni zečevi izvlače iz snijega i skakuću negdje u mrak. Ponovo osjećam prste. Vratio mi se moj glas. SVRŠETAK


I baš tu, u ovome zlu, dosežemo posljednju preostalu čistoću spoznaje dobra.7 Wallace Stevens


Zahvale Htjela bih se zahvaliti sljedećim ljudima što su sa mnom velikodušno podijelili svoje znanje. Sve greške u tekstu isključivo su moje: Jacobu Tompkinsu, hidrologu i liječniku iz Waterwisea, strastvenom i sjajnom zagovorniku važnosti čiste vode. Jimniyju Stottsu, predsjedniku aljaškog ogranka Vijeća Inuita polarnoga kruga. Doktoru Sebastianu Hendricksu, savjetniku za pedijatrijsku audiovestibularnu medicinu (specijalistu za djecu s poteškoćama sa sluhom i ravnotežom). Doktoru Amiru Satnu, docentu na Imperial Collegers i savjetniku za endokrinologiju. Doktoru Robu Scottu, fizičaru s trenutnim zaposlenjem u Britanskoj svemirskoj agenciji te u Odsjeku za istraživanje zemlje i njezine atmosfere Laboratorija Rutherforda Appletona. Gerryju Gillespieju, inženjeru za aeronautiku i izvoru fantastičnih priča o strojevima. Jamesu Holmesu iz aljaškog odsjeka za lov i ribolov Wildlife Information Centra. Jean Straus, novinarki i recenzentici aktivističke organizacije Action on Hearing Loss. Farnhamskom astronomskom društvu. Također bih se htjela zahvaliti sljedećim ljudima za kreativnu pomoć s ovim romanom: Prije svega, Felicity Blunt iz izdavačke kuće Curtis Brown, koja je bila pokretač ovoga romana. Nikad ga ne bih napisala bez njezine maštovite kritike, pameti i podrške. Zahvaljujem i Emmi Beswetherick i Davidu Shelleyju iz kuće Little. Brown Book Group na strastvenoj i kreativnoj reakciji na knjigu. Pravo je zadovoljstvo raditi s njima. Hvala Lindsay Sagnette iz kuće Crown Publishing na sjajnom uređivačkom poslu. Posebna hvala ide izvanrednoj i jedinstvenoj Alice


Lutyens, mojoj agentici za audio-knjige i jednoj od prvih čitateljica. Hvala Susani de Soissons iz kuće Little, Brown za svu pomoć da ova knjiga vidi svjetlo dana, Ceari Elliot za prekrasnu i izražajnu naslovnicu kao i Kate Doran, Felice Howden, Clari Diaz i Poppy Stimpson, Sandri Ferguson, Amber Burknson i Rebecci Lee. Joanna Kramer, hvala ti što si mi velikodušno dopustila da unesem ispravke u roman putem žice. Od srca se zahvaljujem Deborah Schneider iz agencijske kuće Gelfman Schneider Literary Agents Inc., Vivienne Schuster i Kate Cooper iz Curtis Browna, ne samo zato što su bile sjajne agentice, već i na čitanju rane verzije i vrijednim komentarima. Hvala i Emmi Herdman što si mi odmah odgovorila na silna pitanja i na korisnim mišljenjima. Hvala Jennifer Wilson, Sari Talbot, Fabiji Ma, Rachael Hum, Jenni McCann i cijeloj ekipi na vašoj energiji i entuzijazmu. Posebno hvala Benu Goddardu i Sarah Shrubb. Zahvaljujem i Grace Menary-Winefield, Dominicu Wakefordu, Alexu Silcoxu, Evi Papastratis i Ugonni Hosten. Nini Calabresi i Bobu Oldshueu hvala što ste me u prekrasnome Maineu upoznali s poezijom Wallacea Stevensa. Kao šećer na kraju, hvala Karin Lewiston, Anne-Marie Casey, Lynne Gagliano, Claire Merryweather, Claire Fuller, Maerisni Hole i mojim roditeljima Kitu i Jane Orde-Powlett na vašoj podršci. Hvala i vama, Cosmo i Joe, koji ste udahnuli brižnost, velikodušnosti i pamet mojoj Ruby. I konačno, najviše se zahvaljujem mome neustrašivom i predivnom mužu Martinu što je sa mnom podijelio iskustvo Aljaske i dugo putovanje kroz ovaj roman. Svoju zahvalnost dugujem i mnogim knjigama, člancima, fotografijama, videozapisima i web-stranicama, od kojih izdvajam sljedeće: William L. Iggiagruk Hensley, Fifty Miles from Tomorrow: A Memoir of Alaska and the Real People (New York: Sarah Crichton Books, 2009) Debby Dahl Edwardson, My Name Is Not Easy (Skyscape, 2012) Dan O’Neill, The Firecracker Boys: H-bombs, Inupiaq Eskimos and the Roots of the Environmental Movement (New York: BasicBooks; London: Perseus Running [distributor], 2008) Nick Jans, The Last Light Breaking: Living Among Alaska’s Inupiaq Eskimos (Oregon: Alaska Northwest Books, 1993) Bernd Heinrich, The Homing Instinct: Meaning and Mystery in Animal Migration (London: HarperCollins, 2014)


Sara Wheeler, The Magnetic North: Notes from the Arctic Circle (London: Jonathan Cape, 2009) Pat Forgey, ‘“Fracking” for oil likely to grow in Alaska’ (JuneauEmpire.com, 2012) Margaret Kriz Hobson, “Shale Oil: Geologist’s Alaska Gamble Could Turn into America’s Next Big Shale Play”, Energy Wire (Washington: E & E Publishing, 2013) Maureen Clark, “State considers checkpoints, restrictions on Dalton Highway traffic in response to attacks” (Peninsula Clarion, 2001) Kyle Hopkins, “Frozen Landslide Threatens to Devour Dalton Highway” (Alaska Dispatch News, 2012) Doug O’Harra, “On the Dalton Highway - Just How Bad Can It Get?” (Anchorage Daily News, 2001) “Compendium of Scientific, Medical and Media Findings Demonstrating Risks and Harms of Fracking (unconventional gas and oil extraction)” (Concerned Health Professionals of NY, 2014) “Alaska Native Villages Annual Report 2012” (United States Environmental Protection Agency) Također sam zahvalna na sljedećim web-stranicama: www. Inupiaqheritage.org www.iccalaska.org www. alaskacenters. gov www.inuitcircumpolar. com www.adfg.alaska.gov dec.alaska.gov www.nationalgeographic.com www. world wildlife.org/ www. ecowatch.com www.handspeak.com www.britisk-sign.co.uk www. actiononkearingloss.org.uk www.ndcs.org.uk Britansko društvo za djecu s gluhoćom (National Deaf Children’s Society) vjeruje da svako dijete s gluhoćom treba cijeniti i uključiti u društvo da ima jednake prilike kao i svako drugo dijete. Više o društvu potražite na njegovim web-stranicama. Prvi dokumentarac koji sam vidjela o hidrauličkom frakturiranju bio je Gasland (Plinozemlje) Josha Foxa. Otada sam pročitala, pogledala


i poslušala mnogo članaka, izvještaja, govora i blogova o frakiranju, ali mi je Gasland i dalje prvi. Dokumentarci Josha Foxa The Sky is Pink (Nebo je ružičasto) i Gasland mogu se naći na Vimeou i YouTubeu. Fotografije i videozapisi koji pokrivaju gotovo svaki kilometar ceste Dalton dostupni su na Google Earthu i YouTubeu. Tamo ćete naći blogove vozača, turista i motociklista koji su prošli Dalton i stavili na post svoje dnevničke zapise s fotografijama. Njima sam zahvalna na svome književnom viđenju tog iskustva. Korisnima su mi se pokazale i sljedeće aplikacije: British Sign Language Reference Dictionary app British Sign Language finger-spelling app Inupiaq dictionary app - mnoge riječi za snijeg odražavaju zemlju u kojoj se govori ovaj jezik. Prva riječ za snijeg je apiqammiaq, koja znači novi snijeg, a onda slijede riječi za različite vrste snijega kroz cijelu abecedu sve do uupkaagnaq, koja znači nabijeni snijeg na vrhu i meki snijeg ispod njega. Rječnik svaki dan izabire i riječ na jeziku plemena Inupiaq za taj dan. Večeras dok ovo pišem, to je qailliaqsruk - valić na namreškanoj vodi; (i) mreškati se, remetiti se.


1 stihovi iz pjesme “No Possum, No Sop, No Taters” Wallaces Stevensa, slobodan prijevod 2 Blow winds and crack your cheeks. William Shakespeare. Kralj Lear, II. čin, 2. scena 3 engl, dead horse 4 krat. od “oh, my God”, uobičajena za SMS, tvitove, Faccbook, op. prev. 5 ironična asocijacija na zračnu gitaru (airguitar), op. prev. 6 William Shakespeare, Kralj Lear, V. čin, scena III. (slobodan prijevod). 7 stihovi iz pjesme “No Possum, No Sop, No Taters” Wallaces Stevensa, slobodan prijevod


U tisini rosamund lupton