Page 1


Stephanie Laurens

BLUDNIKOVA PROSIDBA Prevela s engleskoga

Lidija Toman

Scan by один Obrada dexdex

ZAGREB, 2018.


Mojoj četverogodišnjoj unučici Alexi, koja mi je bila vizualna inspiracija za Elise


1. poglavlje

1. ožujka 1820. Newmarket, grofovija Suffolk

N

eograničena sloboda! Pobjegao je.

Harold Henry Cynster, znan svima – pa čak i vlastitoj majci u trenucima slabosti – kao Demon, spretno je zaustavio kočiju u stražnjem dvorištu svoje konjušnice u Newmarketu. S arogantnim smiješkom, zakoračio je na popločanu stazu pa je dobacio uzde svojem konjušaru Gilliesu, koji se u tren oka stvorio iza kočije da ih uhvati. Vedro raspoložen, nježno je pogladio sapi svog sjajnog konja pa se ponosno, kao pravi veleposjednik, osvrnuo po svojem imanju. Na pomolu nije bilo nijedne majke koja spletkari, nijedne bogate udovice koja sve vidi i sve zna. Još je jednom nježno potapšao svoga konja pa se zaputio prema stražnjem ulazu u konjušnicu. Krenuo je iz Londona oko podneva, neočekivano zadovoljan što će slatkasti parfem jedne pohotne grofice ishlapjeti i nestati na povjetarcu. Štoviše, bio je presretan što iza sebe ostavlja plesne dvorane, zabave i bezbroj zamki što su ih majke koje traže muževe za svoje kćeri postavljale gospodi poput njega. Nije da je inače imao poteškoća s izbjegavanjem takvih klopki, ali u posljednje je vrijeme u zraku osjećao opasnost koju nije mogao ignorirati. Najprije je pokleknuo njegov rođak Devil, onda njegov vlastiti brat Vane, a sada i njegov najbliži rođak Richard – koga će idućeg od njihove šesteročlane družine, poznate kao Cynsterov klub, sudbina namamiti u naručje žene? Tko god bio, to neće biti on. Zastao je ispred otvorenih vrata konjušnice i osvrnuo se oko sebe, a sunce mu je udaralo u oči pa je morao škiljiti. Nekoliko njegovih konja kaskalo je tratinom, u prisutnosti konjušara. Na polju iza konjušnice mogli su se vidjeti i konji drugih konjušnica, koji su vježbali pod budnim okom svojih vlasnika i trenera.


Prizor je bio ispunjen isključivo muškarcima. Činjenica da se osjećao kao svoj na svome – da, doista se osjećao kako se opušta – Demonu se učinila malko ironičnom jer on voli žene i istinski uživa u njihovom društvu. Uz to, nikad se nije morao pretjerano mučiti da ih osvoji i morao je priznati samome sebi da mu taj lov pričinja golemo zadovoljstvo. Naposljetku, on je jedan Cynster. Nasmiješio se. Da, sve je to točno. Međutim... Dok su se ostali članovi Cynsterova kluba, kao bogata gospoda uglednog porijekla, pomirili s činjenicom da će poštivati tradiciju i osnovati obitelj, on se zakleo da će biti drugačiji. Zakleo se da se nikada neće oženiti i izazivati sudbinu pred kojom su pokleknuli njegov brat i rođaci. Nije imao ništa protiv ženidbe kojom bi se zadovoljila društvena obveza, ali brak iz ljubavi bio je prokletstvo svakog muškog Cynstera, do dana današnjega. Da, to je zaista bilo prokletstvo za ratničku rasu kojoj je on pripadao – bilo je prokletstvo pasti na milost i nemilost jedne žene u čijoj se tanašnoj ruci nalazi vaše srce, duša i budućnost. Od te pomisli problijedio bi i najsnažniji ratnik. Ne, to se njemu neće dogoditi. Bacivši još jedan pogled na besprijekorno čisto dvorište, zadovoljan pometenim podom i čvrstom ogradom, okrenuo se i ušao u glavnu konjušnicu u kojoj su se nalazili njegovi trkaći konji. Popodnevne su vježbe već započele, a on će ih promatrati zajedno sa svojim iznimno sposobnim trenerom Carruthersom. Demon je namjeravao poći na svoju farmu pastuha koja se nalazila pet kilometara južno od trkališta, na brežuljkastom području na granici s Vrištinom. Počinjala je takozvana sezona1 i trenutačna atmosfera u Londonu stvarala mu je nelagodu; njegove tete, a i majka, razmišljale su samo o novim vjenčanjima, potencijalnim suprugama za svoje sinove i potomcima koji bi mogli doći na svijet. A on, kao čovjek koji je naumio izbjegavati brak do kraja života, odlučio se stoga pritajiti i promatrati sezonu sa sigurne udaljenosti, na farmi pastuha, u bezopasnom društvenom okruženju gradića Newmarketa. Sudbina ga ovdje naprosto ne može zaskočiti. Gledajući u pod kako bi izbjegao balegu svojih miljenika, polako je hodao glavnim prolazom. Boksovi na obje strane prolaza trenutačno su bili prazni. Vrata na drugom kraju konjušnice bila su otvorena, a 1

»Sezona« označava društvena zbivanja koja su se odvijala u raskošnim kućama engleskih aristokratskih obitelji u 19. stoljeću. Sezona je počinjala nakon Uskrsa i trajala do kraja lipnja, uključivala je razne zabave i balove, a ženama je pružala priliku da pronađu muževe.


pogled se pružao na Vrištinu. Bio je divan dan i lagani povjetarac poigravao se konjskim grivama i dugačkim bujnim repovima. Svi Demonovi konji bili su vani i radili su ono što im je išlo najbolje – galopirali su. Nakon što je proveo posljednjih nekoliko sati na suncu, zatvoreni prostor konjušnice nije mu odgovarao. Hladnoća mu je iznenada obavila ramena pa se razlila niz cijela njegova leđa i on je zadrhtao. Namrštio se i protresao ramena. Nastavio je prolazom, sve do prostora za osedlavanje konja, a zatim se zaustavio i podigao pogled. Ugledao je poznat prizor – vješt jahač upravo je zajahao jednoga od njegovih šampiona, prebacujući nogu preko sjajnih konjskih leđa. Konj je bio okrenut stražnjicom, ali Demon je odmah prepoznao svojeg trenutačnog favorita, irskog rasnog konja koji će zasigurno odlično trčati u nadolazećoj sezoni. Međutim, Demonu je nešto drugo privuklo pažnju, nešto zbog čega je ostao stajati kao ukopan. Mogao je vidjeti samo jahačeva leđa i tu jednu nogu koju je prebacio preko konjskih leđa. Jahač je nosio platnenu kapu koju je navukao do polovice čela, pohabanu jaknu i samterice koje su vrećasto padale. Točnije, vrećasto su padale svugdje osim na jednom mjestu – stražnjici. Carruthers je stajao pokraj konja i davao upute. Jahač se spustio u sedlo, gurnuo stopala u stremene pa se još jednom namjestio, a hlače su se opet napele na stražnjici. Demonu je zastao dah. Usredotočio je pogled. Ozbiljna izraza lica zakoračio je naprijed. Carruthers je pljesnuo konja po sapima, a jahač je kimnuo glavom te polaganim kasom izveo Mighty Flynna na sunce. Dok mu je Demon prilazio, Carruthers se okrenuo i proškiljio prema njemu. »Oh, pa to si ti.« Unatoč kratkom, hladnom pozdravu, Carruthersove stare oči bile su pune topline. »Došao si vidjeti kako napreduju, je li?« Demon je kimnuo glavom, ali pogled mu je i dalje bio uprt u nepoznatog jahača. »Tako je.« Obojica su pošli za Mighty Flynnom, koji je posljednji izišao iz konjušnice. Demon je u tišini promatrao svoje konje. Mighty Flynn se razgibavao – najprije korak, pa kas, pa opet korak. Iako je pratio što rade i drugi konji, Demonov se pogled nije udaljavao od Mighty Flynna.


Carruthers je stajao pored njega i pozorno motrio krdo. Demon je pogledao u njegovo naborano lice, u te stare smeđe oči koje su budno proučavale svaki korak, svaki okret. Caruthers nikad nije vodio nikakve bilješke niti mu je trebao podsjetnik o tome koji je konj izveo koju vježbu. Točno je znao kako koji napreduje i što je još potrebno da konj bude u najboljoj formi. Carruthers je bio najiskusniji trener u Newmarketu i poznavao je svoje konje bolje nego što je poznavao vlastitu djecu. Upravo je zbog toga Demon toliko navaljivao i nagovarao ga, sve dok ovaj nije pristao trenirati samo njegove konje. Pogleda uprtog u Flynna, Demon je promrmljao: »Ovaj dečko koji jaše Flynna... on je novi, je li?« »Je«, odvratio je Carruthers, ne odvajajući pogled od konja. »Došao je iz Lidgatea. Ickley je zbrisao, barem mi se tako čini. Jednog se jutra nije pojavio i otada ga nitko nije vidio. Otprilike tjedan poslije pojavio se mladi Flick u potrazi za poslom. Dao sam mu da zajaše jednoga od nemirnijih«, rekao je Carruthers, gledajući u Flynna koji je mirno kaskao za ostalim konjima, a tanašna figura na njegovim leđima s lakoćom je njime upravljala. »Zajahao ga je bez problema. Nikada nisam vidio da se konj tako brzo preda. Dečko, bez sumnje, ima dara. Odlične ruke i stabilna stražnjica.« Demon se u sebi složio s njime. »Stabilna«, međutim, nije pridjev koji bi on upotrijebio. Ma ne, zacijelo se vara... Carruthers je bio odan član muškoga bratstva, nema šanse da bi doveo jednu ženu da radi za njega, i to da jaše Flynna. Ipak... Nešto ga je kopkalo, neki uporan šapat u njegovom uhu, nešto snažnije od sumnje koja mu je prolazila glavom. Uostalom, na jednoj razini – razini u kojoj su vladala njegova čula – znao je da se ne vara. Ne, nijedan muškarac nema takvu stražnjicu. Ta je misao ponovno stvorila slasnu viziju pred njegovim očima, pa se promeškoljio i opsovao u sebi. Prošlo je tek nekoliko sati otkako se rastao s groficom, demoni požude u njemu trebali bi sada spavati, a ne dizati glave. »Taj... Flick...« Dok je izgovarao to ime, kao da mu je zazvučalo poznato. Ako je mladić odavde, možda ga je već susretao. »Kad je stigao k nama?« Carruthers je i dalje gledao u konje, koji su se sada morali malko ohladiti prije nego što se vrate u staju. »Bit će dva tjedna.« »Je li dobar radnik?«


»Zaposlio sam ga samo na pola plaće – zapravo mi ne treba još jedan par ruku za stajske poslove. Treba mi jahač, za vježbanje galopa. Pokazalo se da momku to odgovara, jer majka mu nije dobro. Dojaše ovamo, obavi jutarnje poslove u staji, a zatim se vrati u Lidgate da joj pravi društvo. Poslijepodne opet dođe i kratko radi u stajama.« »Hm.« Prvi konji polako su se vraćali. Demon se povukao u staju i stao s Carruthersom sa strane dok su stajski radnici uvodili konje. Poznavao je većinu tih mladića. Dok je s njima razmjenjivao pozdrave i pokoju novost, pomno je pratio kolonu, ne gubeći Flynna iz vida ni na trenutak. Flick je hodao na kraju niza. Kratko je kimnuo i izmijenio tek nekoliko riječi s ostalim momcima; u ozračju sveopćeg drugarstva Flick se doimao poput usamljenika. Međutim, nije se činilo da i ostali tako misle jer su prolazili pored njega kao i pored bilo koga drugoga; ni po čemu im se činio drukčiji. Flick je koračao uz snažnog dorata i tapšao mu dugački svileni vrat, a sudeći po tome kako su se konju veselo trzale uži, očito mu je i nešto šaptao – nešto besmisleno, ali slatko. Demon je ponovno opsovao u sebi i ponovno se zapitao je li moguće da griješi. Flynn je posljednji ušao u staju. Demon je stajao pokraj Caruthersa, ali smjestio se u sjenu, koja je sada postala još dublja zbog blještavila zalazećeg sunca koje je iznenada doprlo u staju. Flick je dopustio doratu da se još jednom propne prije nego što ga umiri i uvede u staju. Kad je konj konačno zakoračio u staju i začuo se prvi teški udarac kopita o kameni pod, Flick je podignuo pogled. Najprije je nekoliko puta trepnuo da se privikne na polutamu staje, a zatim je pogledao u Demona. Zauzdao je konja, ali je i dalje gledao u Demona. Ovaj neobični jahač i Demon nekoliko su trenutaka netremice zurili jedan u drugog. Flick je zategnuo uzde, a zatim je okrenuo konja i dobacio Carruthersu uplašen pogled. »Još je nemiran – odvest ću ga van da se još malo istrči.« Rekavši to, u tren oka je nestao s Flynnom. Iza njih je ostao samo lagani zapuh vjetra. »Što? Dovraga...!« Carruthers je krenuo naprijed, ali odmah je stao jer je shvatio da je potjera uzaludna. Zbunjeno se okrenuo prema Demonu. »Nikad nije učinio takvo što.« Psovka je bila jedini Demonov odgovor. Istog trena krenuo je niz prolaz između boksova. Zaustavio se kod prvog otvorenog boksa, gdje je jedan od momaka upravo počeo skidati kolan s konja.


»Pusti to.« Demon je ramenom odgurnuo momka u stranu pa je jednim trzajem iznova učvrstio kolan. Popeo se u sedlo i polako krenuo iz boksa. Carruthers se morao pomaknuti u stranu dok je ovaj prolazio s konjem. »Ma prepusti to meni. Ja ću srediti tog malog«, rekao mu je Carruthers. Demon je sumnjao da je Carruthersu jasno o čemu je ovdje zapravo riječ, ali nije namjeravao stati i objašnjavati. Ne sad. Mrmljajući nešto sebi u bradu, dao se u potjeru. Čim je konj izišao iz staje, Demon ga je podbo petama pa je iz kasa prešao u galop. Odmah je uočio svoju metu, daleko naprijed; nestajala je u sjenama šumarka. Da je izišao trenutak poslije, bio bi je izgubio. U početku se mučio sa stremenom, dok je konj jurio svom snagom, a vjetar je za njima raznosio njegove psovke. Napokon, namjestio je stremen na ispravnu duljinu, smjestio se u sedlu kako treba, i tek je tada započela prava potjera. Figura koja je poskakivala na Flynnovim leđima kratko se osvrnula, ali je odmah svoj pogled ponovno usmjerila naprijed. Flynn je naglo promijenio smjer i ubrzao korak. Demon je skrenuo u stranu i počeo jahati dijagonalno, s namjerom da presiječe put i smanji razmak, ali našao se na terenu prekrivenom šipražjem te zamalo izgubio kontrolu. Bio je prisiljen usporiti, a kad je podignuo pogled, vidio je da je Flick iznenada jurnuo drugim smjerom. Umjesto da se smanji, udaljenost između njih samo se povećala. Stisnutih čeljusti i bijesnog pogleda, Demon se usredotočio na jahanje i prestao psovati. Naime, već u prve dvije minute shvatio je da neće uspjeti dostići svoju metu. Sada je samo htio držati tu prokletu ženu na oku. Jahala je poput demona – čak i bolje od njega. Nije se činilo mogućim, ali... Demon je bio izuzetan jahač, vjerojatno najbolji od svih. Mogao je jahati sve što ima četiri noge, grivu i rep, bilo gdje, preko svakog terena. Međutim, ovo ga je dobrano izmučilo. Problem nije bio u tome što je Demonov konj bio umoran, niti u tome da je Demon tjerao svog konja više nego ona svog; i Flynn je bio umoran, a ona ga je tjerala još jače nego Demon svoga konja. Međutim, činilo se da su ona i taj konj jedno


biće, kao da su srasli na način koji mogu razumjeti samo vrhunski jahači. Demon je to razumio. I bio je zadivljen, premda je znao da nema šanse da je sustigne. Ona. Više nije bilo sumnje u to. Muškarci nemaju nježna ramena, labuđe vratove i šake koje su tako malene i fine, čak i dok su prekrivene kožnatim jahačkim rukavicama. A što se tiče njenog lica, ono malo što je uspio vidjeti iznad vunenog šala omotanog oko nosa i brade, više je nalikovalo Bogorodici nego muškarcu. Žena po imenu Flick. Negdje duboko u njegovom umu pojavilo se sjećanje, ali bilo je previše maglovito da bi se zadržalo. Trudio se da ga izvuče na svjetlo, ali uzalud. Na kraju je zaključio da ne poznaje ni jednu ženu po imenu Flick. Ona je i dalje bila dobrih četiristotinjak metara ispred njega i tu je razdaljinu održavala s lakoćom. Jahali su prema zapadu, prema onim dijelovima Vrištine gdje je rijetko tko zalazio. Prohujali su pokraj nekolicine ljudi koji su uvježbavali konje. Ljudi su ih začuđeno promatrali. Demon je vidio kako se Flick opet osvrnula, a zatim je brzo skrenula. S mračnom odlučnošću, Demon je lagano pritvorio vjeđe, štiteći se od bljeska zalazećeg sunca, i krenuo za njom. Možda je neće moći dostići, ali jahat će za njom do vječnosti ako treba. Flick je ubrzo shvatila da Demon neće odustati. Promrmljavši nekoliko nepristojnih primjedbi na račun Londonskih kicoša koji dolaze na svoje konjičke farme bez najave i smetaju svojim radnicima, dekoncentriraju ih, zbunjuju i uznemiruju, Flick je uzrujano razmotrila svoje opcije. Nije ih bilo mnogo. Dok je ona lako mogla jahati još jedan sat, Flynn neće moći još dugo. A neće ni konj kojega je jahao Demon. Unatoč golemoj panici u trbuhu, nije vidjela nikakav smisao u bijegu. Ovako ili onako, sada ili poslije, morat će se suočiti s Demonom. Nije znala je li je prepoznao, ali u onom nelagodnom trenutku u staji, kad su je prostrijelile njegove plave oči, imala je dojam da zna tko je ona, iako se prerušila. Štoviše, imala je dojam da je mogao vidjeti kroz njezinu odjeću – a to je bio vrlo uznemirujući osjećaj. Čak i da Demon nije shvatio da je ona zapravo žena, ovom impulzivnom reakcijom privukla je neželjenu pažnju. Bježala je. Morat


će mu to objasniti. Kako da to izvede a da pritom ne otkrije svoj identitet? Duboko dišući, pogledala je iza sebe; Demon je još uvijek bio ondje i tvrdoglavo ju je slijedio. Ponovno je pogledala naprijed, da procijeni gdje se nalaze. Prvo je bila odjurila na zapad, pa je nastavila na jug, zaobilazeći konjušnice i obore uz rub trkaćih staza, a potom još dalje na otvorenu vrištinu. Pogledala je prema suncu. Bilo je još sat vremena do sumraka. Svi su se već vratili u staje i spremali su konje za noć pa je taj dio vrištine bio prazan. Shvatila je da treba pronaći prikladno mjesto za susret koji se sada činio neizbježnim. Iskrenost joj je bila jedini izlaz. Zapravo, to joj je bilo draže, jer laži i okolišanje nisu bili njezin stil. Stotinjak metara dalje ugledala je živicu i sjetila se što je iza. Flynn je bio sve umorniji pa se nagnula i pogladila njegovu sjajnu grivu šapćući mu u uho riječi hvale i ohrabrenja. A zatim ga je uputila prema živici. Flynn ju je preletio, s lakoćom se dočekavši na noge. Flick je ublažila njegov doskok i skrenula lijevo prema šumarku koji je pružao duboke sjene. Na čistini između živice i šumarka, koju ju je zaklanjao s tri strane, zauzdala je konja i čekala. I čekala. Nakon pet minuta zapitala se je li Demon u onom bitnom trenutku okrenuo glavu pa tako nije vidio kamo je otišla. Prošla je još minuta. Nije čula da tlo odjekuje topotom pa se namrštila i uspravila u sedlu. Upravo se spremala skupiti uzde i krenuti u potragu za svojim progoniteljem, kad ga je ugledala. Nije preskočio živicu. Usprkos želji da je uhvati, prevladala je mudrost – morao je paziti na svog umornog konja. Išao je duž živice dok nije pronašao prolaz. Sad je jahao laganim kasom, kroz kasno poslijepodne. Jahao je širokih ramena, opuštenih dugih nogu i uzdignute glave dok su se zrake sunca zlatile na njegovim glatkim kovrčama. Lice mu je bilo poput mračne maske dok je prelazio pogledom preko polja i pokušavao spaziti svoju bjegunicu. Flick se ukočila. Bila je u iskušenju – i to velikom – da ostane nepomična. Da ga se nagleda do mile volje i pusti ga da prođe mimo nje; bila je u iskušenju da ga obožava iz daljine kao što je to činila godinama, da pusti sva svoja čula da se slade, dok ona ostaje skrivena na sigurnom. Ako bude tiha, vjerojatno je neće vidjeti. I neće se morati suočiti s njime... Međutim, znala je da se ne može izvući, i zato se


uspravila, obuzdala svoje neposlušne osjećaje i podignula bradu. »Demon.« Naglo se trgnuo i okrenuo, i tada ju je ugledao. Čak i na toj udaljenosti njegov ju je pogled prostrijelio. Vidljivo zadovoljan, Demon se najprije osvrnuo oko sebe, a zatim podbo svog sivca. Kad joj se približio, naglo je usporio. Nosio je elegantni kaputić plave boje, koji je savršeno pristajao uz boju njegovih očiju. Njegova vretenasta bedra kojima je stiskao konjske sapi bila su odjevena u uske hlače od jelenje kože. Košulja i marama krem boje i sjajne čizme savršeno su dopunjavale sliku. Izgledao je upravo onako kako savršen primjerak Londonskog kicoša treba izgledati. Flick ga je netremice gledala, i žarko je željela da je barem malko viša: što se on više približavao, to se ona osjećala nižom i sve više nalik djetetu. Flick više nije bila dijete, naravno, ali bila je dijete kad je prvi put vidjela Demona. I sada joj je bilo teško osjećati se samouvjereno. Lice joj je bilo u sjeni kape, a preko brade i nosa omotala je šal, pa nije mogla ni zamisliti kakvom je on sada vidi – nije znala vidi li je kao djevojčicu s pletenicama ili kao mladu damu koja se nekoć silno trudila da ga izbjegne. Da, nekoć je bila jedno i drugo, ali sada više ne. Sada je bila u problemima, takvim problemima da joj je trebala njegova pomoć. Ako joj je on pristane pružiti. Stisnula je usne pod šalom, isturila bradu i susrela njegov tvrdi pogled. Demon je premetao po svojim sjećanjima, uvodeći konja u sjenu šumarka. Zazvala ga je imenom »Demon« – dakle, poznaje ga. Polako su mu se u misli vraćale slike iz prošlosti. Ondje je bilo dijete; djevojčica koja mu se nije mogla obratiti a da pritom sva ne porumeni. Djevojčica koja je znala jahati – o da, uvijek je znala jahati, ali kad je postala ovakav virtuoz? Djevojčica kod koje je odavno uočio nešto što je Carruthers nazivao »stabilnom stražnjicom«. Djevojčica koju je krasila srčanost – ali i nepromišljenost. Kad se njegov konj konačno zaustavio uz Flynna, Demon je dobro znao tko je ona. Ne zove se Flick. Zove se Felicity. Najprije ju je kratko promatrao, a potom je povukao šal koji joj je skrivao lice. I našao se zagledan u Botticellijevog anđela.


Osjetio je kako se utapa u bistrim plavim očima, svjetlijim od njegovih. Nije mogao skinuti pogled sa savršeno oblikovanih usnica, najnježnije ružičaste boje koju je ikad vidio. Tonuo je. Brzo. I nije se opirao. Duboko je udahnuo i natjerao se da dođe k sebi, čudeći se vlastitoj reakciji. Kad se oslobodio te neobične čarolije i ljutito se obratio uzroku svoje pomutnje. »Što, dovraga, izvodiš?«


2. poglavlje

I

sturila je bradu – profinjenu, šiljatu malu bradu. S takvim stavom, doimala se izrazito tvrdoglavom. »Prerušila sam se u stajskog radnika, i došla u tvoju konjušnicu, pa sam...« »To je bila vrlo glupa šala! Koji ti je vrag...«

»To nije šala!« Njezine plave oči naglo su bljesnule, a lice je poprimilo ratoboran izraz. »Radim to za Generala.« »Za Generala?« General Sir Gordon Caxton bio je Demonov susjed i mentor i Felicityn – »Flickov« – skrbnik. Demon je bijesno upitao: »Nije valjda da General zna za ovo?« »Naravno da ne zna.« Flynn se uznemirio. Stisnutih usnica, Demon je strpljivo čekao da Flick umiri tog snažnog dorata. Flick je najprije odmjerila Demona, ljutito ali pažljivo, a zatim se zagledala u njegovo lice. »Zapravo, sve je ovo zbog Dillona.« »Zbog Dillona?« Dillon je bio Generalov sin. Flick i Dillon bili su otprilike iste dobi. Demon je dozvao u pamćenje tamnokosog mladića kojeg je nedavno vidio kako se kočoperi po Hillgate Endu, u Generalovoj kući. Dillon se volio praviti važan i često si je pripisivao tuđe zasluge. »Dillon je u nevolji.« Demonu je bilo jasno da je htjela dodati »opet«, ali se suzdržala. »Upleo se u namještanje utrka.« »Što?« glasno je rekao Demon, a zatim je morao umiriti svog konja. Sav je protrnuo od riječi »namještanje utrka«. Flick mu je uputila mrk pogled. »To je kad se jahačima plati da uspore ili da uzrokuju prekid utrke, ili...« Bijesno ju je pogledao. »Znam što znači namještati trke. Ali to ne objašnjava kako si ti umiješana.« »Nisam umiješana!« Ljutnja je obojila njezine obraze. »Zašto onda glumiš dečka?«


Njezine nježne plave oči ponovno su bljesnule. »Kad bi me prestao prekidati, mogla bih ti reći.« Demon je obuzdao svoj temperament, stisnuo zube i čekao. Nakon trenutka tišine, plave oči ponovno su susrele plave oči, a Flick je kimnula glavom i podigla svoj lijepi nosić. »Prije nekoliko tjedana Dillonu je prišao nepoznat čovjek i zamolio ga da prenese džokeju poruku o prvoj trci sezone. Dillon nije vidio razlog da to ne učini, pa je pristao. Pretpostavljam da je mislio da se radi o nekoj psini – ili je mislio da će na taj način biti bliže događanjima oko utrka – pa je pristao prenijeti poruku, a onda to nije učinio. Nije mogao. Gadno se prehladio pa smo gospođa Fogarty i ja inzistirale da ostane u krevetu – uzele smo mu odjeću pa nije imao izbora. Naravno, nije rekao zašto se protivi. Ne tada.« Udahnula je. »Dakle, poruka nije bila prenesena... a kako se radilo o uputi za lažiranje utrke, tako utrka na kraju nije bila namještena, razumiješ? Čini se da čovjek koji je bio pristupio Dillonu radi za nekakvo udruženje. Očekivali su da će utrka biti namještena pa su uložili i izgubili mnogp novca. Ubrzo su došli tražiti Dillona. Izgledali su opasno. Srećom, nisu se dopali Jacobu i gđi Fogarty. Rekli su im da Dillona nema. I sada se on skriva i boji se za svoj život. Demon je duboko udahnuo. Znao je da ti nezgodni tipovi koji lažiraju utrke mogu itekako biti razlog za brigu. Pogleda je u Flick. »Gdje se skriva?« Ona se uspravila, i pogledala ga ravno u oči. »Ne mogu ti reći – osim ako nam ne odlučiš pomoći.« Demon joj je uzvratio oštrim i vidljivo uzrujanim pogledom. »Naravno da ću vam pomoći!« Pa što ona misli o njemu? Opsovao je ispod glasa. »Pa kako bi General prihvatio da mu je sin jedinac optužen za namještanje trka?« Flick je osjetila olakšanje, a to se i vidjelo na njezinom licu. Demon je znao da je rekao prave riječi. Naime, Flick je štitila starog Generala i bila mu je privrženija nego što bi bila rođena kći. Duboko ga je poštovala, a i on nju. Pogledala je u Demona i kimnula glavom. »To je, na žalost, ono što nas plaši, jer je čovjek koji je angažirao Dillona sigurno znao da je on Generalov sin.« Demon je stisnuo zube. General je bio vrhunski autoritet kad je riječ o engleskim i irskim čistokrvnim konjima i cijenili su ga svi koji se bave utrkama. Gangstersko udruženje koje drži Dillona u šaci očito je sve dobro isplaniralo. »Dobro, gdje se Dillon skriva?«


Flick ga je još jednom ispitivački odmjerila. »U onoj staroj kućici u najudaljenijem dijelu tvog posjeda.« »Skriva se na mojem posjedu?!« »To je bilo sigurnije nego da se skriva na posjedu Caxtonovih.« Demon je nevoljko priznao da je to istina – posjed Caxtonovih sastojao se samo od kuće i perivoja. General se bavio financijskim ulaganjima i nije mu trebala farma da ga ometa. Prodao je zemlju već odavno – Demon je čak otkupio komad zemlje od njega. Pogledao je u Flick, koja je udobno sjedila na Flynnu. »Moji konji, moja zemlja – čime si se još poslužila?« Flick se lagano se zarumenila, ali nije odgovorila. Demonu nije promaknula njezina fina koža, savršena i fina poput porculana, koja je sada, nakon jahanja, bila nježne ružičaste boje. Flick je bila san svakog slikara; i Boticcelli bi uzdisao za njom. Prisjetio se slikarevih anđela odjevenih u fine prozirne haljine i u trenutku je zamislio Flick odjevenu na sličan način. U njegovom umu se pojavilo zanimljivo pitanje: kako bi ta porculanska put – jer kladio se da je cijelo njezino tijelo poput porculana – izgledala kad je obuzme strast? Naglo se trgnuo. Dragi Bože – pa o čemu to on razmišlja? Flick je bila Generalova štićenica, praktički dijete! Koliko joj je uopće godina? Namršteno ju je pogledao. »Sve što si rekla još uvijek ne objašnjava što radiš ovdje, ovako odjevena, i zašto treniraš mog najnovijeg šampiona.« »Nadam se da ću pronaći čovjeka koji je kontaktirao Dillona. Dillon se s njim susreo noću – nije ga vidio dovoljno dobro da bi ga prepoznao ili opisao. Sad kad Dillon ne može poslužiti kao glasnik, taj čovjek će sigurno pristupiti nekom drugom, nekome tko je u kontaktu s džokejima.« »Znači, motaš se po mojim konjušnicama ujutro i poslijepodne u nadi da će ti taj čovjek prići?« Demon je zaprepašteno zurio u nju. »Ne, ne mislim da će prići meni. Prići će jednom od momaka koji poznaju džokeje. Ja samo motrim i pokušavam nešto načuti.« Demon je nastavio zuriti u nju i razmišljao o svim rupama u njezinoj priči. Morat će ih popuniti, kad-tad. »Kako si, pobogu, uspjela nagovoriti Carruthersa da te zaposli? Zar on ne zna?« »Naravno da ne zna. Nitko ne zna. Ali nije bilo teško dobiti posao. Čula sam da je Ickley nestao. Dillonu su rekli da je Ickley pristao biti glasnik za ovu sezonu, ali na kraju je Ickley promijenio mišljenje pa su se obratili Dillonu. I tako sam saznala da Carruthersu nedostaje radna snaga.«


Demon je stisnuo usnice. Flick je nastavila. »Prikladno sam se odjenula«, širokim je pokretom ruke pokazala na svoju odjeću – »i otišla razgovarati s Carruthersom. Svi u Newmarketu znaju da Carruthers ne vidi dobro pa sam znala da neću imati problema. Sve što sam trebala učiniti jest jahati pred njim i on me zaposlio.« Demon je odlučio prešutjeti svoj komentar. »A što je s drugima – s drugim dečkima i džokejima? Nisu svi poluslijepi.« Pogled koji mu je Flick uputila bio je savršen primjer ženske superiornosti. »Jesi li ikad bio u staji i vidio koliko često muškarci – stajski momci ili treneri – gledaju jedni u druge? Oni gledaju konje, ali jedva da bace pogled na ljude s kojima rade. Svi me oni vide, ali zapravo me nikad ne gledaju. Ti si jedini koji je gledao.« Njezin ga je ton optuživao. Demon joj je htio reći da je jedino mrtvi ne bi pogledali, ali se zaustavio. Htio joj je reći i to da bi mu trebala biti zahvalna što je to učinio. Nije bila svjesna u što se upetljala u tom svom budalastom pokušaju da raskrinka gangstersko udruženje koje namješta utrke. Te bande su bile opasne. Vodili su ih ljudi kojima tuđi život, poput Ickleyeva, ne znači mnogo. Demon je odlučio da mora otkriti što se dogodilo s Ickleyem, a ni najmanje mu se nije svidjelo što je Flick zauzela njegovo radno mjesto. Zapravo, dok je promatrao njezino odlučno lice, zamalo joj je rekao da njezino zaposlenje prestaje istog trenutka. Međutim, sjetio se njezine slatke, prkosne brade i načina na koji ju je maloprije onako tvrdoglavo isturila, pa je odustao. Ta lijepa mala brada, tako fino oblikovana... Bilo je tu još toga što nije znao, što tek treba otkriti. Konji su se umirivali, a sunce je lagano tonulo. Demon je uzdahnuo. »Krenimo natrag; ja ću potražiti Dillona.« Flick je kimnula glavom i potjerala Flynna. »Idem s tobom. Moram se presvući i zamijeniti konje.« »Zamijeniti konje?« Oprezno ga je pogledala. »Ne mogu se pojaviti na poslu jašući Jessamy – tako bi me sigurno primijetili.« Demon se sjetio da je Jessamy mala kobila izvanredne loze. General ju je kupio prošle godine, očito za Flick. Pogledao ju je. »Pa...?« Flick je uzdahnula i oborila pogled. »Pa onda posudim onog starog, zdepastog konja kojeg puštaš da slobodno pase na livadi. Ne


jašem brzo, najviše laganim kasom. Jako ga pazim.« Ponovno je podignula glavu. Demon je prodorno gledao u nju. »Ima li još nešto što si posudila?« Njezine velike plave oči uplašeno su ga pogledale. »Mislim da ne.« »U redu. Vratit ćemo konje, a ti onda odjaši na starom. Ja ću uzeti kočiju i otići kući, a zatim ću se vratiti na konju i pridružiti se tebi. Sastat ćemo se kod onog raskoljenog hrasta na cesti za Lidgate.« Flick je kimnula glavom. »Dobro. Moramo požuriti. Hajde.« Nagnula se naprijed i s lakoćom potjerala Flynna, najprije u korak, zatim u kas, pa u galop. Demon je ostao gledati za njom. Tiho je opsovao, a zatim je podbo svog konja i krenuo za njom. *** Kad se ona pojavila, jašući sredinom ceste na konju čiji su najbolji dani već odavno bili prošli, Demon je već bio nešto odlučio. Odlučio je da odsad nadalje on preuzima odgovornost, bez obzira na to što se bude događalo s Dillonom. Flick je zatražila njegovu pomoć, i ona će je dobiti, ali pod njegovim uvjetima. On će preuzeti vodstvo, a ona ga može samo slijediti. Dok se Flick približavala, pogled joj je kliznuo na Demonova konja, velikog preponaša znakovitog imena Ivan Grozni. Bila je to ponosna, aristokratska životinja, podmuklog, opasnog i potencijalno smrtonosnog temperamenta. Dok se njen konj približavao, Ivan je prezirno zamahnuo glavom i udario kopitom o tlo. No Flickin konj je bio toliko star da nije obraćao pozornost na njega. Međutim, Flick je podignula obrve i procjenjivačkim okom promotrila Ivana. »Dobro znam da ovog konja još nisam vidjela.« Demon nije odgovorio. Čekao je da Flick prestane proučavati njegova konja. Kad je konačno podignula pogled, nasmiješio joj se. »Kupio sam ga krajem prošle godine.« Flickine oči najednom su bile prikovane za Demonovo lice. »Aha«, rekla je i brzo oborila pogled. Jahali su jedno uz drugo. Stari konj se tvrdoglavo vukao, a Ivan je koračao nemirno i s prezirom. »Što si rekao Carruthersu?« Flick je upitala i oprezno ga pogledala. Kad su se maloprije vraćali u staju, Flick je ulazila prva. Carruthers je stajao na vratima, s rukama na bokovima, a Demon mu je tiho dao znak, iza Flickinih leđa, da se makne. Carruthers je


zbunjeno gledao, ali kad se Flynn približio, Carruthers je stao u stranu i propustio ih bez ikakvih pitanja. U tom trenutku svi stajski momci već su bili otišli, a Carruthers i noćni čuvar, jedan umirovljeni džokej, jedini su ostali u staji. Demon je predao svog konja noćnom čuvaru da ga rasedla, a zatim je otišao umiriti Carruthersa. »Rekao sam mu da te znam kao klipana iz Lidgatea, i da si se bojala da ću ti, čim sam te prepoznao, dati otkaz.« Bilo je sve mračnije, a oni su jahali onoliko brzo koliko je stari konj mogao potegnuti. »Međutim, kad sam vidio kako jašeš i kad sam se uvjerio da silno želiš raditi s mojim konjima, odlučio sam ti pustiti da ostaneš.« Flick se namrštila. »Ali on samo što me nije potjerao. Rekao je da će sam srediti Flynna i da odmah odem kući.« »To je zato što sam mu rekao i to da poznajem tvoju bolesnu majku, koja se jako brine. Objasnio sam mu da ti ubuduće ne daje poslove koji će te držati ovdje dokasna i rekao da trebaš otići kući dovoljno rano da stigneš prije mraka«. Iako je promatrao krajolik i nije gledao u Flick, Demon je ipak osjećao njezin sumnjičavi pogled na sebi. I zato je zaključio da joj ne treba govoriti o ostalim uputama što ih je maloprije dao Carruthersu. Srećom, Carruthers nije bio od onih pričljivih i znatiželjnih, pa je samo pogledao u Demona, slegnuo ramenima i kimnuo glavom. Skrenuli su s ceste na utabanu stazu koja se protezala između dvaju polja. Stari je konj nanjušio svoj dom i večeru pa je ubrzao korak. Ivan ga je bio prisiljen pratiti, i dalje mrzovoljan. Svakih nekoliko metara prkosno je zabacivao glavu i potezao uzde. »Očito mu nedostaje vježbe«, primijetila je Flick. »Istrčat ću ga poslije.« »Čudim se da uopće dopuštaš da se konj tako ponaša.« Demon joj je htio nešto odbrusiti, ali se suzdržao. »On je ovdje, a ja sam u Londonu, a nitko osim mene ga ne može jahati.« »Aha, shvaćam.« Flick je podignula glavu pa se zagledala preda se, u stazu koja je skretala u mali šumarak, a zatim je stala promatrati drveće. Demon ju je motrio postrance. Toliko je pomno proučila njegova konja maloprije da je vjerojatno zapamtila svaku pojedinost. Međutim, Demona gotovo nije ni pogledala. Ivan je uistinu bio krasna životinja,


kao i svi Demonovi konji, ali Demon nije bio naviknut da bude na drugom mjestu, i to iza vlastitog konja. To je možda djelovalo bahato, ali on je dobro poznavao žene – i djevojke i dame – ženska bića bilo koje vrste. Nije se radilo samo o tome da ga nije gledala. Njegova osjetila, izoštrena tijekom godina što ih je proveo u lovu na žene, nisu na njoj mogla detektirati ama baš ništa; bilo je kao da ona uopće nije svjesna njegove pojave. A to mu je bilo čudno, zaista čudno. Bio je svjestan činjenice da je njezina nezainteresiranost znatno pojačavala njegovu. I to ga nije previše iznenadilo; pa on je bio rođeni lovac. Čim bi ugledao nezaštićen plijen, on, to jest onaj dio njega koji se vodio najprije nagonom, a tek onda razumom, vidio bi to kao izazov. Ali to je u ovom slučaju bilo besmisleno i smiješno. Zašto bi djevojka poput Flick, koja je mirno rasla na selu, bila svjesna, u seksualnom smislu, gospodina poput njega? Uostalom, poznavala ga je od djetinjstva. Demon se namrštio i zategnuo uzde jer je Ivan pokušao jurnuti. Taj snažni sivac bijesno je frknuo, a Demon se jedva suzdržao da ne učini to isto. Još uvijek nije znao koliko Flick ima godina. Potajno ju je odmjerio i potvrdio pojedinosti koje je uočio još prije. Oduvijek je bila sitna, toga se sjećao premda je posljednjih nekoliko godina nije viđao. Sada ju je vidio samo dok sjedi na konju, ali pomislio je kako mu njezina glava sigurno neće sezati više od ramena. Njezin stas zasad je bio misterij, osim ženstvene stražnjice, glatko zaobljene, klasičnog oblika naopakog srca. Sve ostalo bilo je dobro skriveno ispod odjeće stajskog momka. Nije mogao vidjeti je li omotala grudi trakama, kao što to čine predane jahačice, ali bilo je očito da su njezine proporcije bile skladne. Vitka, elegantna – čini se da bi mogla biti vrlo privlačna. Kad su se maloprije vraćali u staje, Flick je bila navukla šal preko brade i nosa pa joj je većina lica bila skrivena. Kosu je pak bila potpuno zavukla pod kapu pa se nije vidjelo kakvu frizuru nosi. Vidio je samo to da su joj vlasi blistavo plave, kakvim ih je i pamtio: nekoliko uvojaka kliznulo joj je niz vrat i sjalo poput zlata. Pogledao je pred sebe i namrštio se. Nije ga brinulo samo to što toliko stvari o njoj ne zna, nego ga je mučila činjenica da uopće želi znati. Naime, to je bila Flick, Generalova štićenica. General Gordon Caxton naučio je Demona svemu što se tiče konja. Demon ga je upoznao kad mu je bilo šest, kad je došao u posjet


svojoj prateti Charlotte. Otad se trudio da provede što više vremena s Generalom; dolazio je kad god bi bio u okolici i naučio sve što je mogao o punokrvnim konjima. Zahvaljujući Generalovoj nesebičnosti i znanju što ga je ovaj tako velikodušno dijelio, Demon je postao jedan najboljih uzgajivača rasnih konja u Velikoj Britaniji. Mnogo je dugovao Generalu. To je činjenica koju ne može zaboraviti. Tješio se tom mišlju dok je jahao pokraj Flick, kroz šumarak iza kojega se nalazila stara kuća. Nekoć je to bio dom jednog seljaka koji je zakupio tu zemlju za obrađivanje, a sada je bila gotovo ruševina. Sve na njoj ostavljalo je dojam da nije prikladna za stanovanje: od razrovane zavojite staze pa sve do iskrivljenih i naherenih vrata. Tek se izbliza moglo vidjeti da je krov nad glavnom prostorijom donekle netaknut i da se četiri zida te sobe još uvijek nekako drže. Flick je Demona povela iza kuće, zapovjednički zamahnuvši rukom. Demon je zakolutao očima pa je krenuo za njom preko proplanka okruženog drvećem. Dočekalo ih je glasno rzanje. Demon je tada ugledao Jessamy, lijepu kobilu svijetle grive, zlaćane dlake i najljepšeg repa koji je ikad vidio. Bila je vezana na dugačkom užetu. Ivan je također vidio Jessamy i potpuno se slagao s Demonovom ocjenom. Još uvijek na kratkoj uzdi, Ivan se propeo i snažno zarzao. Zahvaljujući svojim izvrsnim refleksima Demon je izbjegao pad. Opsovao je u sebi i umirio Ivana, a zatim ga je potjerao u drugu stranu proplanka, ne obazirući se na malko uvrijeđene poglede koje su mu uputili Flick, Jessamy i stari konj. Kad je sjahao, zavezao je Ivana dvostrukim čvorom za veliko stablo. »Lijepo se ponašaj«, zapovjedio mu je, a onda se okrenuo i ostavio pastuha da podignute glave i potpuno zaokupljen zuri u drugu stranu proplanka. Flick je skinula sedlo sa starog konja na kojemu je dojahala i spustila ga na obližnji panj, a zatim je prišla Jessamy i pogladila je. Vidjelo se da je Jessamy obožava. A zatim je još jednim zapovjedničkim pokretom ruke dala Demonu znak da pođe s njom iza kućice. Međutim, kad je došao iza kućice, Flick nije bilo na vidiku. Ugledao je nekakvu pomoćnu prostoriju nadograđenu na stražnji zid. Prostorija je bila u još gorem stanju nego sama kuća; vanjski zid se urušio i nedostajalo je pola krova. Flick je očito ušla kroz otvor na zidu – jer nije bilo vrata. Demon je začuo njen glas pa se sagnuo ispod


oronulih greda i provukao se kroz uski prolaz. Oprezno koračajući kroz te ruševine, ušao je u prostoriju. Flick je stajala pokraj Dillona Caxtona, koji je sjedio za trošnim stolom, s dekom prebačenom preko ramena. Stajala je nagnuta nad njim, a kad je Demon ušao, uspravila se, držeći ruku na Dillonovu čelu. »Nema ni traga groznice.« Dillon nije odgovorio, a njegove krupne tamne oči dugačkih trepavica netremice su gledale u Demona. Nakašljao se, pogledao u Flick, pa ponovno u Demona. »Dobar dan... Uđi! Bojim se da je ovdje prilično hladno. Ali ne usuđujemo se zapaliti vatru.« Demon je u sebi pomislio da je kućica njegovo vlasništvo, ali nije ništa rekao, samo je kimnuo. Na tako ravnom terenu dim bi se lako vidio, a kako se to područje smatra nenastanjenim, sigurno bi privukao pozornost. Uzvratio je Dillonu pogled pa je u nekoliko koraka došao do drugog kraja stola i stolca koji se činio dovoljno čvrstim da izdrži njegovu težinu. »Flick mi je rekla da ovuda kruže ljudi čije društvo nastojiš izbjeći.« Dillonovi blijedi obrazi naglo su porumenjeli. »Ah... da. Flick je rekla da si pristao pomoći.« Svojim dugačkim prstima maknuo je uvojak guste tamne kose s čela, u savršenoj imitaciji Byrona, i srdačno se nasmiješio. »Ne mogu ti reći koliko sam zahvalan.« Demon je na trenutak zadržao pogled na nevjerojatno nevinom izrazu Dillonova lica, a zatim je privukao stolac i sjeo. Nije mu htio reći da se upustio u ovu nezgodnu priču samo zbog Generala i Flick, i da bi najradije, kao vlasnik trkaćih čistokrvnih konja, sve ovo najradije prepustio sudu. Dillon je pogledao u Flick, a ona je pak namršteno gledala u Demona. »Ne znam koliko ti je Flick ispričala...« »Dovoljno da shvatim što se događa.« Demon je položio ruke na stol, pogledao u Dillona, a nije mu se svidjelo što vidi. Naime, to što se Flick tako zaštitnički nadvija nad njim nije imalo previše značenja – mnogo više govorila su mu sjećanja o Dillonu i zapažanja što ih je prikupio tijekom godina. Mnogo su mu otkrivale i gole činjenice ove nevolje u koju se Dillon uvalio, a to su činjenice koje naivna Flick nije primijetila. Demon je znao da mu je Flick vjerno prenijela ono što je njoj bilo rečeno i predstavljeno kao istina. Međutim, bio je svjestan toga da je prava istina mnogo gora.


Njegov je smiješak imao tek onoliku količinu muškog drugarstva koja je potrebna da se dopadne mladiću poput Dillona. »Volio bih čuti i tvoju stranu priče. Počnimo s time kako si susreo tog čovjeka koji te zamolio da preneseš poruku.« »Što želiš znati?« »Kako, kada i gdje. Sve.« »To je bilo prije tri tjedna, baš prije prve godišnje trke.« »Baš prije nje?« Dillon je kimnuo. »Dva dana prije.« »Dva dana?« Demon je podigao obrve. »To je vrlo kratak rok da bi se namjestila utrka, ne misliš li tako? Općenito se zna da ta kriminalna udruženja počnu kovati svoje planove mnogo ranije. Moraju tako, s obzirom na broj kladioničara i raznih drugih ljudi koji su uključeni u to.« Dillon je malko problijedio. »A da?« A zatim je živnuo, hineći da se nečega sjetio. »Zapravo, čovjek je rekao da su imali drugog glasnika, Ickleya, on je prije radio u tvojoj konjušnici. On je trebao obaviti taj posao, ali se predomislio pa su trebali nekog drugog.« »I onda su došli do tebe. Zašto?« Dillon se malko trgnuo zbog Demonove oštrine, a zatim je slegnuo ramenima. »Ne znam, pretpostavljam da su tražili nekoga tko poznaje to okruženje, nekoga tko poznaje džokeje i ljude kojima se treba obratiti.« Flick se smjestila na stolac. Sve se više mrštila, ali sada je taj mrki pogled bio upućen Dillonu. »A što misliš, zašto te taj čovjek jednostavno nije pitao da ga uputiš nekom džokeju s kojim bi mogao razgovarati?« Dillon je nabrao čelo, pa je zbunjeno odmahnuo glavom. »Ne razumijem.« »Pa sigurno si se pitao zašto tom čovjeku uopće treba glasnik?« Demon se zagledao u Dillona. »Ako su poruke bile nevine, zašto je trebao angažirati tebe, ili bilo koga drugoga, da ih prenese?« Dillon je nabacio lažni osmijeh. »Da, ali... Znaš, poruke nisu bile nevine.« »Shvaćam«, potvrdio je Demon. »Ali ti to nisi znao u tom trenutku... ili?« »Pa... nisam.« »A zašto onda nisi rekao tom čovjeku gdje može pronaći džokeja?«


»Pa... zato što... Valjda sam mislio da čovjek ne želi biti viđen... Da, tako je.« Demon je uhvatio Dillonov pogled. »Koliko su ti platili?« Dillon je problijedio, a pogled mu je najednom postao taman i divlji. »Ja... nemam pojma o čemu govoriš.« Demon ga je prikovao pogledom. »Ovo nije dobar trenutak za laganje. Koliko su ti platili?« Dillon se zarumenio. Flick je naglo ustala. »Uzeo si novac?« Stolac je tresnuo na kameni pod. »Uzeo si novac da preneseš poruku o namještanju trke?« Od njezinog glasa, prepunog optuživanja, ustuknuo bi i sam vrag, ali Dillon je ostao hladnokrvan. »Samo za dva ponija – u jednoj poruci. Nisam to više htio raditi. Zato su uzeli Ickleya.« »A poslije?« Flick je zurila u njega. »Kako to misliš, ‘poslije’?« Dillonovo lice poprimilo je tvrdoglavi izraz. Flick se oslonila o stol objema rukama i prostrijelila ga pogledom. »Dillone, koliko dugo? Koliko dugo uzimaš novac za prenošenje tih poruka?« Dillon se pokušao oduprijeti njezinom oštrom tonu i prezirnom pogledu, ali nije uspio. »Od prošlog ljeta.« »Od prošlog ljeta!?« Flick se uspravila i bijesno odgurnula stol. »Pa koji ti je vrag?« Demon je šutio. Flick je izgledala poput anđela osvete, a bila je u prednosti nad Dillonom. Dillon je ozlojeđeno ustao. »Radio sam to zbog novca, naravno.« Pokušao se osmjehnuti, ali to nije smekšalo njezin opravdani gnjev. »General ti daje vrlo velikodušan džeparac, zašto ti treba više?« Dillon se gorko nasmijao i oslonio rukama o stol. Izbjegavao je Flickin bijesni pogled. Međutim, njezina ljutnja nije jenjavala. »Ako ti je trebalo više, znaš da si samo trebao pitati. Ja uvijek imam dovoljno...« Najednom je utihnula, a oči su joj sijevnule. »Ponovno se kladiš na borbe pijetlova, je li?« Iz njezinih riječi izbijao je prezir i čisto gađenje. »Otac ti je zabranio, ali ti se toga nisi mogao ostaviti. A sad...« Flick gotovo nije mogla govoriti od bijesa.


»Borbe pijetlova nisu tako loše«, usprotivio se Dillon, pomalo uvrijeđen. »Nije to nešto što druga gospoda ne rade.« Pogledao je u Demona. »Ne gledaj mene«, odgovorio je Demon. »To uopće nije u mom stilu.« »To je odvratno!« Flick se zagledala ravno u Dillona. »I ti si odvratan.« Okrenula se poput furije i zgrabila hrpu odjeće koja je stajala na staroj komodi. »Idem se presvući.« Demon je vidio tek rub plave jahačke odore dok je Flick brzim korakom odlazila u drugu ruševnu prostoriju. Nastupila je tišina u prostoriji, ali Demon je namjerno pustio tu tišinu da potraje. Promatrao je Dillonovu nelagodu. Kad je procijenio da je pravi trenutak, tiho je rekao: »Mislim da je bolje da nam ispričaš cijelu priču.« Dillon je drhtavo uzdahnuo, zagledao se u izgrebeni stol i stao prstom crtati zamišljene krugove po njemu. »Prenosio sam poruke cijelu jesen. Mnogo sam dugovao tipu koji vodi borbe pijetlova u Bury St. Edmundsu – rekao mi je da moram platiti do kraja godine ili će sve reći Generalu. Morao sam negdje nabaviti novac. A onda me pronašao čovjek koji donosi poruke.« Zastao je, ali nije podizao pogled. »Uvjeren sam da je baš taj tip iz Bury St. Edmundsa poslao tog čovjeka k meni, da bude siguran da ću moći platiti dug.« I Demon je pomislio da je to moguće. Dillon je slegnuo ramenima. »U svakom slučaju, bilo je jednostavno, i mislio sam da će to biti lako zarađen novac.« Iz susjedne prostorije začuo se zvuk srdžbe. Dillon je posramljeno porumenio. »I bilo je lako, prošle godine. A zatim, kad mi je čovjek donio poruku za posljednje tjedne utrka, rekao sam da to više neću raditi. A on je meni rekao: ‘Vidjet ćemo.’ I tako je završilo. Mislio sam da ga više neću vidjeti, ali dva dana prije prve ovogodišnje utrke opet me pronašao. Na borbi pijetlova.« Ponovo se začuo isti zvuk, samo je ovaj put bio pomiješan s nevjericom i frustracijom. Dillonu se od muke iskrivilo lice. »Rekao mi je da se Ickley povukao i da to moram ja obaviti dok ne pronađu prikladnu zamjenu. Upravo se tako izrazio.« Zastao je, a zatim nastavio. »Mislim da im je to značilo da moraju naći nekog drugog koga mogu imati u šaci, jer je sasvim otvoreno rekao da će me, ako odbijem, prijaviti zbog svega što


sam radio i da će se pobrinuti da svi znaju da sam Generalov sin. I zato sam prenio još jednu poruku i uzeo novac. A onda sam se razbolio.« Demon se gotovo ražalio nad njim. Gotovo. Problem je ipak bio General i Flickino razočarano šmrcanje koje se čulo iz susjedne prostorije. Dillon se umorno uspravio. »To je sve.« Pogledao je u Demona. »Kunem ti se, istina je. Vjeruj mi.« Demon nije odgovorio. Naslonio se podlakticama na stol i spojio vrhove prstiju. Bilo je vrijeme da preuzme kontrolu. »Kako to ja vidim, imamo dva cilja: prvo, sakriti te tako da te ne pronađu. A drugo, otkriti tko je taj čovjek, pronaći njegove nalogodavce i svima razotkriti barem jednog od njih. Nakon toga trebamo dovoljno dokaza da se možeš obratiti vlastima, objasniti da si bio poput pijuna bez pameti kojega su uvukli u veliku igru, i moliti da budu blagi prema tebi.« Dillon je problijedio, ali je izdržao Demonov oštri pogled. Na kraju je progutao knedlu i kimnuo glavom. »Dobro.« »Dakle, moramo otkriti tko je čovjek koji ti je prišao. Flick kaže da ga nisi dobro vidio.« Dillon je odmahnuo glavom. »Uvijek je pazio; prišao bi mi dok sam odlazio s borilišta pijetlova, kad bi već bio mrak, ili bi se pojavio u sjeni.« »Koliko je visok i kako je građen?« »Srednje visine, krupan.« Dillon se najednom razvedrio. »Jednu stvar sam dobro zapamtio, a to je njegov glas. Ima neobično hrapav glas, kao da mu je grlo izgrebano, i govori londonskim dijalektom.« Demon je kimnuo i razmišljao. Zatim se nanovo usredotočio. »Flickina zamisao je jedini pravi put: morat ćemo motriti trkalište i staje i gledati tko sve prilazi džokejima. Time ću se sam pozabaviti.« »Ja ću pomoći.« Čulo se to iza njegovih leđa. Demon se okrenuo, a zatim je sasvim spontano ustao. Srećom, Flick je u tom trenutku hladnim pogledom odmjeravala Dillona i to mu je dalo vremena da se pribere prije nego što se ona okrene prema njemu. Kad ga je konačno pogledala, uspio se pribrati i izgledan nezainteresirano. Bio je u pravu; njezina je glava jedva dosezala njegova ramena. Sjajne, zlatne kovrče tvorile su aureolu oko njezine glave, a bez onog šala i kape vidio je sve i ostao bez daha. Očarala ga je njezina figura, elegantna u plavom baršunu. Bila je dotjerana i vitka, s čvrstim


oblinama na svim pravim mjestima. Demon se sada mogao okladiti u to da je prije bila stegnuta grudi trakama. Naime, grudi su joj ispunjavale pripijenu haljinu na vrlo ženstven način. Krenula je naprijed, dražesna i samouvjerena, a zatim je zastala i spustila svoju mušku odjeću na komodu. Demon je trepnuo i duboko udahnuo zrak, koji mu je sada očajnički trebao. Da, to je i dalje vrlo ljutiti anđeo. Ignorirala je Dillona i okrenula se Demonu. »Nadgledat ću tvoju konjušnicu, a ti možeš motriti druge staje i mjesta na koja ja ne mogu ići.« »Nema potrebe...« »Što više očiju motri, to ćemo ga lakše uočiti. Uostalom, ja mogu čuti stvari koje ti kao vlasnik ne možeš.« Odlučno je dočekala njegov pogled i nastavila. »Ako su angažirali Ickleya, postoji mogućnost da će onesposobiti jednog od tvojih trkača, a ti imaš priličan broj favorita u ovogodišnjoj sezoni utrka.« Na primjer, Flynna. Demon ju je netremice gledao, gledao je tu čvrstu, prkosnu bradu i tvrdoglav sjaj u njezinim očima. »Tako je«, složio se Dillon. »Treba obuhvatiti široko područje Newmarketa, a dečki su već prihvatili Flick kao jednoga od svojih.« Demon ga je oštro pogledao, ali Dillon je samo slegnuo ramenima. »Ona nije ni u kakvoj opasnosti – ja sam taj kojega žele.« Da mu je bio bliže, Demon bi ga bio šutnuo. Zaista je bio u napasti da to učini. Suzdržao se samo zato što nije znao kako Flick gleda na Dillona. Možda smatra da samo ona ima pravo šutnuti Dillona, a možda bi čak i skočila u njegovu obranu. Dillon je pogledao u Flick. »Možda bi mogla jahati za neku drugu konjušnicu.« Flick ga je pogledala s visoka. »Jahat ću za Demonovu, a Demon neka motri na druge.« Glas joj je bio hladan i bezbojan, a Dillon je na to svadljivo slegnuo ramenima. »Ne moraš pomoći ako ne želiš.« Brzo je oborio pogled i tako izbjegao bijes koji je sijevao iz njezinih očiju. »Da se razumijemo«, rekla je odlučno, »pomažem ti samo zbog Generala – samo zato što bi ga silno povrijedilo da dozna da si se umiješao u kriminalne poslove. Eto zato ti pomažem.« Visoko podignute glave, okrenula se na peti i ponosnim korakom izišla.


Demon je zastao i pogledao u Dillona, koji je pak zlovoljno, piljio u stol. »Ostani ovdje«, rekao mu je. »Ako ti je stalo do života, pazi da te nitko ne vidi.« Dillon je razrogačio oči. Demon mu je samo kratko kimnuo i krenuo za Flick u duboki sumrak. Našao ju je kako sedla Jessamy brzim i gipkim pokretima. Nije ponudio svoju pomoć; pretpostavljao je da bi to mogla napraviti i vezanih očiju, a čak mu se i učinilo da ona uopće ni ne gleda što radi. Iz nje je zračila bol i ljutnja; razočaranje ju je obavijalo poput oblaka. Demon se ramenima naslonio na stablo i pogledao preko proplanka na kojem je Ivan stajao u istoj pozi kao i prije sat vremena – zaljubljeno gledajući svoju novu ljubav. Ponovno se okrenuo prema Flick, i oči su mu zasjale. Bila je tek nešto viša od Flynna. Promatrao je tu zlatnu aureolu oko njezine glave, i te nježne crte lica. Bila je bijesna na Dillona, povrijeđena što joj nije rekao istinu i šokirana detaljima te istine. Ali kad je jednom ljutnja prođe, što će se onda otkriti? Ona i Dillon su slične dobi i zajedno su odrasli. Demon se pitao koliko je istine u njezinoj posljednjoj rečenici. Je li riskirala svoj dobar glas samo zbog Generala? Ili i zbog Dillona? Promatrao ju je, ali nije mogao ništa dokučiti. Ali kakav god odgovor bio, on će je štititi najbolje što može. Pogledao je u zvijezde, koje su se tek pojavile na nebu i začuo šmrcanje koje je odmah prestalo. Dugo joj je trebalo da namjesti remenje. »Mlad je.« Nije znao zašto je imao potrebu opravdavati Dillona. »Stariji je od mene samo dvije godine.« Koliko onda ona ima godina? Demon je zaista htio znati. »Što misliš, što se dogodilo Ickleyu?« upitala ga je. Demon je razmišljao; znao je da Flick očekuje odgovor. »Ili se sklonio na sigurno, a u tom slučaju ne bismo ga ni trebali tražiti, ili... ili nećemo nikad saznati.« Flick se iz grla oteo tih, prigušen jecaj. Demon se odmaknuo od stabla. U sve dubljem mraku nije mogao jasno vidjeti njezino lice.. »Možeš zasad nastaviti raditi u mojoj konjušnici – dok ne otkrijemo tko je Dillonov kontakt.« Da je postojala druga mogućnost, on bi maknuo Flick ne samo iz svojih staja nego i iz samog


Newmarketa, sve dok ne prođe opasnost. Ali... njezina tvrdoglavost bila je gotovo opipljiva. Okrenula se prema njemu. »Ako me pokušaš otjerati, naći ću posao u nekoj drugoj konjušnici. Ima ih dovoljno u Newmarketu.« Ali nijedna nije bila tako sigurna kao njegova. »Carruthers će te zadržati, sve dok ne dobije drukčije upute od mene.« A dobit će ih čim otkriju tko je Dillonov kontakt. »Ali moraš se držati samo jahaće staze, ujutro i poslijepodne.« »To i jest jedino vrijeme koje je važno. Tada se nepoznate ne gleda sumnjičavo ako se nađu na vrištini.« Bila je u pravu. Demon joj je htio pomoći da se popne u sedlo, ali umjesto toga obujmio ju je rukama oko struka i podignuo. Požuda je potekla njegovim žilama poput tekuće lave, požuda koja ga je ostavila gladnim. Morao se prisiliti da je mirno spusti na sedlo, da je pusti iz ruku, i da pridrži stremen dok je u njega stavljala svoje nježno stopalo. Morao se svladati da je ne povuče u zagrljaj. Želio ju je u svom krevetu. Ta ga je spoznaja snažno ošinula i bilo je kao da ga je kopitom ritnuo jedan od njegovih rasnih konja pa je sada ostao bez zraka i sav u boli. Zadrhtao je iznutra. Potražio je njezin pogled – i ona ga je gledala, onako svisoka. Namrgodila se, protresla uzdama i potjerala konja. »Idemo.« Okrenula je Jessamy i odjahala s proplanka. Demon je opsovao. Prešao je proplanak u tri koraka, trgnuo Ivanove uzde, a onda se sjetio da je vezao dvostruke čvorove. Morao je stati da ih razveže, a zatim se bacio u sedlo. I odjahao za njom.


3. poglavlje

I

dućeg jutra Demon je ustao prije zore i odjahao do staje da pogleda jutarnje vježbe svojih konja – i da baci oko na Flick i njezinu stražnjicu. Nije mu bilo drago što mora ustati tako rano, ali... čim je pomislio na nju, na anđela u plavom baršunu, kako jaše uokolo odjevena kao mladić, uza sve opasnosti koje vrebaju iz prikrajka, više nije mogao spavati. I sada je stajao pored Carruthersa, obavijen jutarnjom maglom, i promatrao svoje konje kako galopiraju. Tlo se treslo, i zrak je podrhtavao; ovi odjeci konjskih kopita bili su mu poznati poput otkucaja vlastitog srca. Ovaj prizor bio je dio njega samoga, i on je bio dio tog prizora – a i Flick je bila u njemu. Doslovce je proletjela pored njega, tjerajući Flynna, potičući ga da trči još brže i ostavi sve druge konje za sobom. Demonu je zastao dah; osjetio je njezino uzbuđenje, vatreni osjećaj trijumfa u njoj prostrujio je i njegovim tijelom i s lakoćom ga uzdignuo. Morao se prisiliti da gleda drugamo, u druge jahače koji su vježbali njegove konje. Fina maglica slijegala se na ramenima njegova kaputa, a njegovu svijetlu kosu činila je tamnijom. Sve je to Flick primijetila dok je, usporavajući Flynna, gledala prema mjestu na kojem je Demon stajao. On je u tom trenutku bio okrenut u drugom smjeru, naravno, jer inače ne bi riskirala da je uhvati kako ga potajno motri. Bila je svjesna da je Demon promatra otkad je stigao na Vrištinu. Opsovala je ispod glasa, a to je, srećom, odgovaralo njezinoj krinki mladića. Međutim, morala se potruditi da zatomi sve ostale znakove nervoze, da ne bi uznemirila Flynna. Sjećala se kako bi joj uvijek zastao dah kad bi ugledala Demona pa je i očekivala da će i sada osjećati barem malko nelagode kad ga vidi, kao ostatak njezine dječje zaluđenosti njime. Ali nije očekivala ovo – ovu napetost zbog njegove blizine, ovaj golicavi osjećaj u trbuhu. Otjerala je onu pomisao da to ima nekakve veze – da to itekako ima veze – s onim trenutkom šoka kad ju je podignuo i smjestio u sedlo prethodne večeri. Posljednje što joj sad treba jest da Flynn počne nešto izvoditi pred Demonovim


stručnim okom. Demon bi to mogao protumačiti kao znak da promijeni mišljenje i razriješi je njezinih dužnosti. Međutim, pod Demonovim budnim okom jahačka staza pokazala se kao mnogo veći izazov nego kad je Carruthers bio ondje sam, unatoč činjenici da je to staro gunđalo bio najzahtjevniji trener na cijeloj Vrištini. U Demonovu je pogledu bilo nečeg prodornog, nečega čega nije bilo u Carruthersovim očima; kako je njezina nervoza sve više rasla, tako se počela pitati radi li to Demon namjerno – pokušava li je namjerno izbaciti iz ravnoteže i navesti je da počini neku glupu grešku i dâ mu razlog da je pošalje kući. Srećom, godine iskustva u jahanju naučile su je da dobro skriva svoje emocije; ona i Flynn odradili su svoj nastup fantastično. Na kraju se zaputila s tim snažnim doratom u staju. Demon je zadovoljno kimnuo glavom kad je uvela Flynna u staju. Zaustavila se što je dalje mogla od Demona i Carruthersa pa je izvukla stopala iz stremena i kliznula s konja. Jedan od naučnika požurio je prema njima; zgrabio je uzde prije nego što se ona snašla, prije nego što je uopće stigla trepnuti okom, te je odveo Flynna u njegov boks. A Flick se najednom našla licem u lice s Carruthersom, pored kojeg je stajao Demon. »Bilo je odlično.« Demonove plave oči prodorno su gledale njezine. »Vidimo se poslijepodne. Nemoj kasniti.« Flick se jedva svladavala da nešto ne kaže; sve dosad ona je skidala uzde i sedlo s Flynna, ona ga je četkala. Međutim, njezina krinka zahtijevala je poslušnost i zato je samo oborila glavu. »U redu«, promrmljala je pa se okrenula i, sjetivši se u posljednji tren da mora paziti kako hoda, odšetala poput mladića do boksa u kojem je drijemao njezin stari konj. Smjestila se u sedlo i brzo izišla, bez osvrtanja – prije nego što dođe u iskušenje da pogleda u Demona još jednom. Dok je izlazila, čula je kako Demon razgovara s Carruthersom – ali je svejedno osjećala njegov pogled na svojim leđima. Nakon što se uvjerio da je Flick otišla kući i da je sve u redu, Demon se zaputio u Newmarket, u gradsku kavanu. To je bilo omiljeno mjesto Kluba džokeja. Gosti kavane pozdravili su ga čim je zakoračio preko praga. Uzvrativši pozdrave svima, došetao je do šanka, naručio obilan doručak, a zatim se pridružio grupi ljudi koja se uglavnom sastojala od uzgajivača rasnih konja.


»Razmjenjujemo predviđanja o nadolazećoj sezoni«, Patrick McGonnachie, upravitelj konjušnice vojvode od Beauforta, okrenuo se prema Demonu čim je ovaj sjeo. »Naravno, u ovom trenutku imamo pet puta više pobjednika nego što imamo utrka.« »Čini se da imamo svježe meso, ha?« uzvratio je Demon. »General će imati posla.« McGonnachie je najprije zbunjeno ušutio, a zatim je shvatio što Demon misli – ako u pobjednički krug uđu konji koji dosad nisu pobjeđivali, General će morati istražiti njihov pedigre. McGonnachie se promeškoljio. »Ah, da, imat će posla.« Sada je već izbjegavao Demonov pogled, ali Demon ga je odlučio pustiti na miru. McGonnachie, koji je bio dobro upućen u sva zbivanja u Newmarketu, znao je koliko su Demon i General bliski. Ako kruže ikakva govorkanja koja se na bilo koji način tiču Generala, Patrick McGonnachie ih neće prenijeti Demonu. I zato je Demon doručkovao u miru i slušao razgovore za stolom; tu i tamo bi se uključio. I naravno, bez imalo uzrujavanja izdržao je sve šale na račun njegovih aktivnosti u Londonu. »Moraš promijeniti stil života, ako misliš uhvatiti kakvu priliku«, rekao je stari Arthur Trumble, jedan od najcjenjenijih uzgajivača rasnih konja. »Poslušaj moj savjet: manje vremena posvećuj podizanju haljina londonskih dama, a više svom poslu. Što tvoj konj bude imao bolje šanse, to će ti biti zahtjevnije.« Zastao je da povuče dim iz lule. »Čuj, rekao bih da imaš velike šanse osvojiti ovogodišnji Kup uzgajivača.« Dvojica za stolom se pak nisu slagala s takvim predviđanjem, ali Demon nije osjećao potrebu da im odgovori. Samo je slušao, ali nije zapazio nijedan drugi znak da bi gradom mogle kružiti glasine o Generalu, osim McGonnachiejevog kolebanja od maloprije. »Mister Figgins se vratio, jeste li čuli?« Bufly Jeffers se nagnuo naprijed. »Sawyer ga je trenirao prošle godine i nije mogao dočekati da vidi je li još tako dobar. Pokazalo se da jest. To znači da će tvoj Mighty Flynn imati pristojnu konkurenciju.« »A je li? Demon je čavrljao s Buffyjem o Flynnovim šansama, ali um mu je bio drugamo. Pitao se kako je Dillonova kriminalna družina namjeravala namjestiti utrku. Naime, prije početke proljetne sezone održavale su se predutrke u kojima bi se procjenjivali konji, uglavnom oni koji su se tek počeli utrkivati. Ako su htjeli da određeni konj stigne prvi, onda su


morali utjecati ne samo na njegovu trku, nego i na trku barem nekoliko drugih konja. Potplaćivanje više džokeja zathtijeva više novca i stvar postaje mnogo rizičnija, nego da se odluče za drugi način namještanja utrke. Međutim, ta druga metoda zahtijeva vrhunskog trkača – drugim riječima, zahtijeva glavnog favorita utrke. »Reci mi«, upitao je Demon kad je konačno zastao da dođe do daha, »je li Mister Figgins pobijedio? Ništa nisi rekao.« »Ma potukao je svih kao od šale«, odvratio je Bufly. »Doslovce im je zbrisao.« Demon se nasmiješio i pustio ih da čavrljaju. Sada je znao kako gangstersko udruženje djeluje; očito su proklinjali Mister Figginsa. Nema sumnje u to da je Mister Figgings bio konj na kojeg se ona poruka, ona koju Dillon nije prenio, odnosila. Ljudi su se masovno kladili na Figginsa, a banditi su uzimali njihov novac i podignuli ulog, uvjereni kako će Figgins izgubiti, i na kraju su pretrpjeli goleme gubitke. To je, dakle, bio jedini nedostatak ove metode – ako utrka nije namještena kako treba, to jest ako mito ne stigne na pravo odredište, višestruko vam se obije o glavu. A to je objašnjavalo zbog čega je Dillon u tako velikoj nevolji. Nakon doručka, u društvu ostalih, Demon je pošao u Klub džokeja, koji se nalazio preko puta gradske kavane. Poznavao je ovo »sveto do« kao vlastiti dom; idućih sat vremena proveo je šetajući prostorijama Kluba, čavrljajući s upraviteljima imanja, džokejima i trkačkom elitom – gospodom koji su bili slični njemu i koji su činili kremu engleskog konjičkog svijeta. U tih sat vremena više je puta osjetio nekakvu napetost, kolebanje – nekakvo izbjegavanje nevidljive istine. Mnogo prije nego što je naišao na Reginalda Moleswortha, Demon je bez sumnje znao da gradom kruže glasine. Reggie, stari prijatelj, nije čekao da mu Demon postavi pitanje. »Imaš li malo vremena?« rekao je čim su razmijenili uobičajene pozdrave. »Pođimo na kavu. U Twig & Boughu je sad već mirno.« Pogledao je Demona ravno u uči i dodao: »Moram ti nešto reći.« Demon je kimnuo glavom, bezbrižnim stavom skrivajući znatiželju. On i Reggie zajedno su izišli iz Kluba i pošli dalje ulicom. Lagano pognuvši glavu, prvi je ušao u Twig & Bough, kavanu koja je više bila mjesto za uglađenu gospodu, a ne za one koji se bave konjskim utrkama.


Njihova pojava ostavila je obje konobarice bez teksta; otvorenih usta su gledale za njima, ali vlasnica se brzo snašla pa im je prišla dok su se oni smještali za stol uza zid. Nakon što je primila njihove narudžbe, žena je kimnula glavom i udaljila se. Demon i Reggie najprije su čavrljali o nevezanim stvarima i banalnim događanjima u Londonu, kao prema nekakvom prešutnom dogovoru, sve dok sitna konobarica nije donijela kavu i kolače i otišla. Reggie se nagnuo preko stola. »Mislio sam da bi te ovo moglo zanimati.« Glas mu je više zvučao poput zavjereničkog šapata. »Kruže nekakve glasine o imanju u Hillgate Endu.« »Kakve glasine?« Demon je i dalje hinio nezainteresiranost. »Postoji sumnja da se utrke ne vode kako bi se trebale voditi. Dobro, uvijek se svi čude kad neki favorit izgubi, ali ovo što se zbiva u posljednje vrijeme...« Reggie je miješao svoju kavu. »Prošle godine Trumpeter i Trojan, zatim Big Biscuits, pa Hail Well, pa Unicom i Doncaster. Da ne spominjem Primea u Ascotu. Nema ih toliko puno, istina, ali čovjek ne treba biti genijalac da poveže dva i dva u ovoj priči. Mnogo je novca bilo u igri, a omjeri oklada u svakoj od tih utrka... natjera da te da se zapitaš. Pazi, to je bilo samo u jesenskoj sezoni.« Demon je kimnuo glavom. »Je li to službeno?« Reggie je slegnuo ramenima. »I da i ne. Odbor misli da je stvar u svakom slučaju sumnjiva, i traže se odgovori. Trenutačno se promatra samo situacija od protekle jeseni i sve se drži u tajnosti, zbog toga možda nisi ništa čuo dosad.« Demon je odmahnuo glavom. »I nisam. Ima li razloga da misle kako je i u proljetnoj sezoni bila ista situacija?« »Mislim da da, ali nije jasno hoće li se to pomnije istražiti, jer nema dokaza.« »Zna li se koji je idući potez Odbora?« Reggie je pogledao u Demona. Reggiejev otac je bio jedan od članova tog odbora. »Da. I zato sam mislio da bi trebao znati što se zbiva. Naravno, džokeji koji su u to upleteni šute kao zaliveni. Bit će to vraški teško dokazati. Međutim, čini se da je mladi Caxton bio viđen na ključnim mjestima i izgleda da je razgovarao s upletenim džokejima. Kako ga prije nikad nisu viđali u društvu jahača, ubrzo je bio zamijećen. I sada Odbor, naravno, želi razgovarati s njim. Problem je u tome« – Reggie se počešao po uhu – »momak je otišao u posjet prijateljima. Uzevši u obzir da je on Generalov sin, a nitko ne želi


nepotrebno uznemiravati starog gospodina, Odbor je odlučio pričekati da se Caxton mlađi vrati te razgovarati s njim nasamo.« Reggie je uzdahnuo i nastavio. »To nije bio loš plan, naravno, ali kad su ga smislili, smatrali su da će se vratiti unutar tjedan dana. To je bilo prije dva tjedna, a njega još nema. Odboru ne bi bilo ugodno otići u Hillgate End i pitati Generala gdje mu je sin – i zato će čekati koliko mogu. Međutim, proljetna sezona je sve bliže i oni neće moći čekati dovijeka.« Demon je pogledao u Reggiejeve lažno nevine oči. »Razumijem.« I zaista je razumio. Poruka koju je upravo dobivao nije dolazila od Reggieja, pa čak ni od njegova oca, nego od svemoćnog Odbora. »Pretpostavljam da ti ne znaš ništa o tome, je li?« »Ne«, rekao je Demon nakon nekoliko kratkih trenutaka. »Ali razumijem što Odbor misli.« »Hmm.« Reggie mu je uputio pogled pun suosjećanja. »Nije teško razumjeti, ha?« »Ne, nimalo.« Dovršili su kavu, platili i izišli na ulicu. Demon je zastao na pločniku, a Reggie je stao pokraj njega. »Kamo si se zaputio?« Demon mu je dobacio pogled. »U Hillgate End, kamo bih drugo?« Čelo mu se namreškalo. »Moram vidjeti što se ondje zbiva.« »Oni misle da ja ne znam.« General Gordon Caxton je sjedio za svojim radnim stolom. »Ali pratim rezultate utrka bolje nego većina ljudi. Istina je da u posljednje vrijeme ne odlazim često u konjušnice, ali kad odem, sluh me dobro služi.« Puhnuo je. Demon je stajao pokraj dugačkog prozora i gledao svog dugogodišnjeg prijatelja i mentora kako poravnava papire na stolu koji su zapravo već bili poravnati. U Generalovu je kuću stigao prije petnaest minuta i, kao i uvijek, zaputio se ravno u biblioteku. General ga je dočekao s oduševljenjem. Međutim, Demonovo vješto uho zapazilo je da Generalova srčanost zvuči forsirano. Nakon što su izmijenili tople pozdrave, Demon je upitao svog prijatelja kako je. Generalova površinska bezbrižnost naglo je isparila, i on je počeo govoriti. »Glasine, ali i više od glasina. O Dillonu, naravno.« General je lagano oborio glavu i dugo gledao u sliku svoje pokojne žene koja je stajala na jednom kraju stola. Uzdahnuo je i ponovno se zagledao u poravnate papire. »Namještanje utrka.« Te riječi bile su izgovorene s prezirom. »Naravno, postoji šansa da je nedužan, ali...« Ponovno je


uzdahnuo, ovaj put drhtavo, i odmahnuo glavom. »Ne mogu reći da sam iznenađen. Taj momak nikad nije imao karaktera – a to je i moja krivnja, ne samo njegova. Trebao sam biti čvršći, stroži. Ali...« Nakon dugačkog trenutka šutnje, ponovno je uzdahnuo. »Nisam ovo očekivao.« U njegovim tihim riječima bilo je toliko boli, zbunjenosti i patnje. Demon je stisnuo šake; osjetio je strašan poriv da zgrabi Dillona i izbije mu mušice iz glave, i doslovno i metaforički, bez obzira na Flick i njezine osjećaje. General je bio dobroćudan i nježan čovjek, unatoč krupnoj vanjštini, gustim obrvama i vojničkom držanju. Bio je velikodušan i imao je golemo srce, a poštovali su ga svi koji su ga poznavali. Demon ga je redovito posjećivao u ovih dvadeset pet godina, i sjeća se kako Dillonu nikad nije nedostajalo ljubavi i nježnog, pravednog odgoja. Što god General mislio, Dillonova situacija nipošto nije nastala njegovom krivnjom. General je bolno iskrivio lice. »Felicity, ta draga djevojka, gospođa Fogarty i Jacobs pokušavaju to zatajiti od mene. Nisam im rekao da nema potrebe da to čine. Samo bi se još više uzrujali kad bi znali da ja znam.« Gospođa Fogarty je bila Generalova domaćica više od trideset godina, a Jacobs, batler, radio je za Generala još i duže. Poput Felicity, i oni su bili krajnje odani Generalu. General je pogledao u Demona. »Reci mi, jesi li čuo išta više od ovih glasina?« Demon ga je kratko gledao. »Ne. Nisam čuo ništa više od ovoga«, rekao je, pa mu ukratko ispričao što je saznao tog jutra u Newmarketu. General je razočarano odmahnuo glavom. »Kao što rekoh, ne bi me iznenadilo da je Dillon upleten u to. Trenutačno ga nema, otišao je k nekim prijateljima. Dobro je ako je Odbor spreman čekati dok se on ne vrati. Nema potrebe da ga pozivamo natrag. Iskreno, da pošaljem nekoga po njega, ne bih bio siguran da on ne bi zbrisao«, rekao je. »Znaš, nikad mi nije bilo jasno kako je Dillon mogao ispasti takav slabić, a odrastao je uz Felicity. Ona je tako...« General je zastao, a zatim se kratko nasmiješio. »Riječ ‘kreposna’ je prvo što mi pada na pamet. Ona ima svoj put, i nema šanse da je ikad navedeš da skrene s tog puta. Oduvijek je bila takva.« Razdragano je uzdahnuo. »Nekoć sam to pripisivao činjenici da su joj roditelji bili misionari, ali razlozi su dublji. Ona je istinski snažnog duha, nepokolebljiva i čvrsta. To je moja Felicity.« Smiješak mu je polako nestao s lica. »Da je barem Dillon pokupio malo njezine iskrenosti. I makar dio njezinog razuma. Ona mi nikad


nije zadavala brige. A Dillon? Čak i kao dječak neprestano je upadao u nevolje. Problem je bio u tome što je uvijek očekivao da ga Felicity izvuče – a ona ga je uvijek i izvlačila. Sve je to bilo u redu dok su bili djeca, ali Dillonu su sada dvadeset dvije. Trebao je sazrijeti, trebao je prerasti te proklete ludorije.« Dillonove ludorije sada su postale pravi zločin, pomislio je Demon, ali nije ništa rekao. Obećao je Flick da će joj pomoći; to je trenutačno značilo da će štititi Dillona i pustiti ga da se skriva u onoj trošnoj kolibi. Time, naravno, štiti i Generala. I premda nema sumnje u to da će se idućih dana sukobljavati s Flick zbog raznih pojedinosti – na primjer, pojedinosti vezanih za njezinu uključenost u ovu istragu – bio je kao i ona svom dušom predan tome da poštedi Generala daljnje boli. Kad bi General znao gdje se Dillon skriva, neovisno o drugim detaljima priče, bio bi rastrgan. S jedne strane bila je njegova odanost djelatnosti kojoj je služio desetljećima i obaveza da preda Dillona vlastima, a s druge je bila očinska ljubav. Demon je znao kako je to biti rastrgan, ali odlučio je pustiti sav taj teret na svojim leđima, gdje je trenutačno i počivao, umjesto da prebaci problem na svog starog prijatelja. Okrenuo se prema prozoru pa se zagledao u besprijekorno pokošen travnjak i stabla koja su pravila sjene. »Mislim da je najpametnije pričekati da se Dillon vrati. Tko zna što se uistinu dogodilo? Možda postoje još neke pojedinosti, neke olakotne okolnosti. Najbolje je da pričekamo.« »U pravu si, naravno. I sam Bog zna da imam o čemu razmišljati i bez toga.« Demon se okrenuo i vidio kako General ponovno namješta papire na stolu. »Što to čujem, da ti i tvoji kompanjoni u posljednje vrijeme nabavljate samo irske konje? Morat ću naučiti galski.« Demon se nasmiješio. Začuo se zvuk gonga. Obojica su pogledala prema vratima. »Vrijeme je za ručak. Hoćeš li ostati? Upoznat ćeš Felicity pa ćeš mi znati reći slažeš li se s mojim mišljenjem o njoj.« Demon je oklijevao. General ga je često pozivao na ručak, ali proteklih godina nije prihvaćao njegove pozive, a to je vjerojatno bio razlog zbog kojeg nije viđao Felicity pa nije ni znao da je u međuvremenu odrasla. Cijelu prethodnu večer proveo je premećući po svojim sjećanjima, trudeći se da izvuče bilo kakav prizor, koliko god taj prizor bio sitan i beznačajan. Pokušavao je povratiti ravnotežu u svoj uzdrmani svijet i


otkriti kakva bi trebala biti njegova uloga, njegova pozicija, naspram ove nove Felicity. Pokušavao je procijeniti koliko joj je godina; sudeći po izgledu, moglo bi joj biti između osamnaest i dvadeset pet, ali, s druge strane, zračila je snažnim samopouzdanjem i zrelošću. Stoga je zaključio da joj je dvadeset tri. General mu je upravo rekao da su Dillonu dvadeset dvije, i ako je Flick dvije godine mlađa od njega, onda joj je samo dvadeset. Pogriješio je za tri godine, ali s obzirom na ono što mu je General rekao o njoj, moglo joj je vrlo lako biti dvadeset tri. Da joj je dvadeset tri, situacija bi bila jednostavnija, uzevši u obzir da je njemu trideset jedna. Ali kad pomisli na nju kao na dvadesetogodišnjakinju, osjeća se kao da je on starac, a ona dijete. Još uvijek mu nije bilo jasno kako to da je nijednom nije vidio u proteklih pet godina. Posljednji ju je put vidio kad je kupio svog prvog irskog pastuha pa je došao Generalu reći kakve je rezultate taj konj postigao. Ona mu je otvorila vrata – niska i mršava školarka, krupnih očiju i dugačkih pletenica. Jedva ju je pogledao, ali svejedno se sjeća. Nakon toga bio je ondje još mnogo puta, ali više je nije vidio. Doduše, već godinama nije ostao kod Generala na ručku. Demon se okrenuo od prozora. »Može, zašto ne?« Generalu neće biti čudno što ostaje; pripisat će to Demonovoj brizi za njega, a jednim dijelom će biti u pravu. Dakle, ostao je na ručku... I imao je to zadovoljstvo da vidi Felicity kako gracioznim hodom ulazi u blagovaonicu. Kad ga je ugledala, zamalo se spotaknula od šoka. Nije znala kako da reagira. To je bilo u redu, jer ni Demon nije znao kako da reagira na nju. Ili, točnije, nije znao kako da ne reagira na nju na način na koji su to nalagali njegovi nagoni. Na koncu, ona je još uvijek Generalova štićenica. Koja je nekim čudom odrasla. Pri punom svjetlu, odjevena u haljinu od muslina boje bjelokosti, prošaranu finim zelenim listićima, izgledala je kao proljetna nimfa koja je došla ukrasti srca smrtnika. Njezina kosa, uredna i počešljana, sjala je poput uglancanog zlata i bogato je uokvirivala njezino upečatljivo lijepo, anđeosko lice. Upravo ga je njezino lice očaralo, zarobilo. Meko plavetnilo njezinih očiju, poput jutarnjeg neba, povlačilo ga je k sebi i poticalo da se izgubi u njezinim nježnim dubinama. Nos joj je bio pravilan, čelo


široko, put besprijekorna. Njezine usnice kao da su molile da ih se ljubi – senzualno svijene, meke ružičaste boje, pune; usnice koje su bile stvorene za to da ih prekrivaju muške usne. Njegove usne. Ta pomisao, koja mu se tako jasno stvorila u glavi, šokirala ga je i smela. Naglo je udahnuo i oslobodio se čarolije. Ako je pogleda još jednom, ako samo na trenutak odmjeri njezin stas, ponovno će biti zarobljen. Uspio se oduprijeti. Sama spoznaja da je prvi put u svom životu bio toliko očaran nekim bila je dovoljna da se natjera da dođe k sebi. Sa svojim uobičajenim smiješkom prišao joj je i pružio joj ruku. Flick je trepnula i brzo istrgnula svoju ruku iz njegove. Demon se odupro porivu da prinese te fine prste svojim usnama. Umjesto toga, nasmiješio se još šire. »Dobar dan, draga moja. Nadam se da ti ne smeta ako vam se pridružim na ručku?« Flick je ponovno trepnula i kratko pogledala u Generala. »Naravno da mi ne smeta.« Porumenjela je, neprimjetno; Demon se prisilio da ignorira taj uzbudljivi prizor. Graciozno ju je poveo do stola. Flickino je mjesto bilo lijevo od Generala. Demon joj je pridržao stolicu, a zatim je pošao na drugu stranu stola i sjeo s Generalove desne strane, točno nasuprot njoj. Pozicija nije mogla biti savršenija; dok čavrlja s Generalom, bit će posve prirodno da njegov pogled skreće prema njoj. Prema tom labuđem vratu, slatko zaobljenim ramenima, svilenoj koži i živahnim grudima koje su se nadimale u uskoj haljini širokog otvora. Bila je savršeno čista, savršeno prikladna – i savršeno zanosna. Demonu bi potekle sline svaki put kad bi pogledao u nju. Flick je bila itekako svjesna njegova pogleda, ali zbog nekog misterioznog razloga dodir tog pogleda bio je topao. Poput suncem obljubljenog povjetarca koji dotiče njezino tijelo – lagano, primamljivo. Trudila se da to ne pokaže; na koncu, nije ju iznenadilo da Demon primjećuje koliko se promijenila. Prošli put kad ju je vidio bilo joj je petnaest; bila je neugledna mršavica s dugačkim pletenicama koje su joj visjele niz leđa. Tog dana gotovo nije ni obratio pažnju na nju – a ona je njega gledala i gledala, i nije mogla prestati. To je bio posljednji put da si je to dopustila. Nakon tog dana dobro je pazila da nestane s vidika svaki put kad je znala da on dolazi. Čak i


kad bi ga spazila, natjerala bi se da ode u drugom smjeru, upravo zato što su je nagoni vukli k njemu. Bila je previše ponosna da si dopusti da zuri u njega poput budalaste, zatelebane školarke. Unatoč tome što se ona uz njega doista osjećala kao budalasta, zatelebana školarka – ipak je on bio njezin san toliko godina – nije si htjela dopustiti da uzdiše nad njim. Bila je prilično uvjerena da Demon dobiva pregršt takvih uzdisaja i od zatelebanih djevojaka i od zatelebanih dama. Nipošto nije imala namjeru pridružiti se njihovim redovima. Natjerala se da ostane pribrana i da pridonese razgovoru o konjima i nadolazećoj sezoni utrka. Budući da je odrasla u Hillgate Endu, znala je i više nego dovoljno o ovim temama pa je mogla ravnopravno sudjelovati u razgovoru. Demon ju je dvaput zamalo nazvao »Flick«, zaustavio bi se točno na vrijeme, a ona se muški svladala da ga ne ošine pogledom kad se to dogodilo i drugi put. Pogledi su im se nakratko susreli; Demon je podignuo obrvu i nasmiješio se u kutu usnica, kao da je zadirkuje, a ona je stisnula usnice i stala zuriti u svoj tanjur. »Možeš li mi dodati ocat, draga«, rekao je General. Flick je pogledala prema mjestu gdje su stajali ulje i ocat, a Demon je već dohvatio bočicu s poslužavnika i pružio je njoj. Ona ju je uzela i tada su njezini prsti dodirnuli njegove. Njezinim tijelom prostrujio je šok; zamalo joj je ispala bočica, ali uspjela ju je uhvatiti na vrijeme. Oprezno ju je dodala Generalu, a zatim je ponovno uzela nož i vilicu i vratila se svom tanjuru. I polako disala, da se smiri. Osjećala je Demonov pogled na svom licu, na svojim ramenima. Nakon nekoliko trenutaka Demon se ponovno okrenuo prema Generalu. »Mightly Flynn je lijepo ojačao. Očekujem još dvije pobjede od njega ove sezone.« »Zbilja?« General je istog trena bio zaokupljen tom temom, a Flick je malko odahnula. Demon je nastavio razgovor o konjima, što mu nije bilo teško. Mnogo mu je teže bilo odvojiti pogled od Flick. Naravno, nije u tome uspijevao. Bio je smiješan samome sebi – pa njoj je tek dvadeset godina, zaboga. Ali bila je ondje, ispred njega, savršena i božanstvena. I taj kontrast između pravedničke Flick, koja se odijevala u stajskog momka i koja je sama krenula u razotkrivanje gangsterskog


udruženja koje lažira utrke, i nježnog, prelijepog Boticellijevog anđela... Taj kontrast je morao privlačiti njegovu pažnju. »Možda bi Felicity htjela obići livade?« upitao je kad su svi završili s ručkom i ustali. Namjerno je tako postavio pitanje da ga General podrži. Ali nije bilo potrebe; Flick je podignula glavu i pogledala ga u oči. »Bilo bi mi drago«, rekla je, a zatim je pogledala u Generala. »Ako me ne trebate, gospodine?« »Ne, ne«, General se nasmiješio. »Ja se moram vratiti svojim papirima, a slobodno idite.« Dao im je znak da krenu prema vratima, a Demon se još jednom okrenuo prema njemu. »Navratit ću ako bilo što čujem.« Generalove oči kao da su potonule. »Navrati, svakako.« A zatim je pogledao u Flick i ponovno mu se na lice vratio smiješak. Kimnuo je glavom i zaputio se prema dvostrukim francuskim vratima. Flick je ostala stajati pokraj svoje stolice, zureći u Demona. »Hoćemo li?« Flick je pošla prema vratima, ali nije zastala pored Demona, nije pričekala da joj ponudi ruku. Samo je produžila ravno i izišla kroz otvorena vrata. Demon je najprije u čudu gledao za njom, pa je odmahnuo glavom i izišao. Flick je nakratko zastala na verandi; čim se Demon pojavio, krenula je niz stepenice. Zahvaljujući svom dugačkom koraku Demon ju je brzo sustigao i sada su hodali pomno pokošenim travnjakom jedno uz drugo. Demon je pokušavao dokučiti koji bi potez najbolje djelovao kod takvog anđela. Prije nego što je stigao odlučiti, Flick je počela govoriti. »Kako bih mogla čuti što se zbiva u konjušnicama i vidjeti da netko prilazi jahačima kad ne provedem ni minute ondje?« Dobacila mu je ljutit pogled. »Kad sam jutros došla, Flynn je već bio osedlan. Carruthers me istog trena poslao van da istrčim Flynna, da ne bi bio nemiran, a čim sam dojahala natrag, ti si me isprašio iz staje.« »Mislio sam da se trebaš vratiti ovamo.« Nije to mislio, ali poslužilo mu je kao izlika. Ispitivački ju je pogledao. »Kako uspijevaš opravdati svoja odsustva rano ujutro i poslijepodne?« »Često odlazim jahati rano ujutro pa ovi moji odlasci nisu ništa neobično. Ako Jessamy nije u staji, svi pretpostave da jašem u blizini i


uživam u jutru. Najvažnije je da se vratim do ručka. Tako nikome ne padne na pamet da se brine.« Ubrzo su se našli u sjenama drveća koje je okruživalo travnjak pa su usporili. »Poslijepodneva su malko teža«, nastavila je Flick, »ali nitko me ne pita kamo idem. Pretpostavljam da Foggy i Jacobs znaju da Dillon nije išao u posjet prijateljima, nego se negdje skriva, ali ako ništa ne pitaju, tako ne mogu ništa ni reći u slučaju da ih netko bude ispitivao.« »Shvaćam.« Demon je razmišljao bi li je primio pod ruku i na taj način primorao da hoda uz njega, a ne ispred njega. Ali sjetio se kako se sva napela kad joj je maloprije dodirnuo ruku i kako je zamalo ispustila bočicu s octom. Suspregnuo je smiješak i odlučio se da će ipak biti suzdržan. »Nema razloga da se malko ne zadržiš nakon jutarnjih galopa. Dobro je da nemaš dodatnih poslova oko staje nakon istrčavanja konja, tako imaš više slobode.« Demon nije imao namjeru povući upute što ih je onog dana dao Carruthersu. »Međutim, poslijepodne se nemaš što zadržavati. U to vrijeme džokeji i radnici već odlaze u taverne.« »Nema razloga se malko ne zadržim dok oni ne odu.« Demon se mrštio u sebi. Njezin ton bio je pun neobične tvrdoglavosti, a stav joj je odisao krutom odlučnošću; toga maloprije, za ručkom, nije bilo. Maloprije je bila Felicity, a sada je ponovno Flick. Flick je bio nepokolebljivi ratnik, a Felicity je bila Boticellijev anđeo. Usporivši korak, Demon je promotrio red sunovrata. Njihove krimiće gibale su se na povjetarcu. Okruglolisni zvončići tvorili su proljetni sag ispod stabala i blistali na suncu. »Prekrasno, zar ne?« rekao je kimnuvši glavom prema cvijeću. Anđeo bi trebao reagirati na prirodnu ljepotu. Ali Flick gotovo da nije ni pogledala u to čudo prirode. »Hmm. Jesi li saznao što novo?« Pogledala ga je u oči. »Jutros si išao u grad, zar ne?« Demon je dobio poriv da se namršti, ali se suzdržao. »Da i da.« Flick je zastala i gledala u njega, očekujući da nastavi. »I?« Frustriran, i Demon je zastao i okrenuo se prema njoj. »Odbor čeka da se Dillon vrati. Žele razgovarati s njim u vezi prošlosezonskih utrka u kojima glavni favorit, na kojeg su ljudi stavljali velike uloge, nekim čudom ne bi pobijedio.« Flick je problijedila. »Oh.«


»Da. Budala nije bila svjesna činjenice da će ljudi primijetiti da se najednom mota oko jahača, a nikad prije to nije radio.« »Ali...« Flick se namrštila. »Nijedan nadzornik ga nije došao tražiti.« »Ne, ovaj put nisu u pitanju nadzornici. Njihova pomoć nije bila potrebna. Kladim se da je netko iz Odbora posjetio Generala proteklih tjedana. Na taj su način lako mogli saznati je li Dillon ondje.« »Istina...« Flick je najednom raširila oči. »Nisu valjda nešto rekli Generalu?« Demon se zagledao na drugu stranu. »Ne. Odbor ne vidi razloga da nepotrebno uzrujava Generala. Osim toga, još nemaju nikakvih dokaza, imaju samo sumnje.« Ponovno je pogledao u Flick, a ona je s olakšanjem uzdahnula. »Ako mogu pričekati s time dok se Dillon ne vrati...« »Čekat će dokle god mogu«, prekinuo ju je Demon, »ali neće čekati zauvijek. Dillon će se morati vratiti, što prije – čim dobijemo dovoljno informacija da možemo dokazati postojanje tog gangsterskog udruženja.« »Dakle, moramo ostvariti bilo kakav napredak u našoj istrazi. Jesu li se glasine o namještanju utrka već posvuda proširile?« »Ne. Proširile su se među vlasnicima i trenerima konja, ali šira javnost još ništa ne zna. Pojedini džokeji i radnici vjerojatno sumnjaju da se nešto zbiva, ali ne vjerujem da će raspravljati o tome, čak i među sobom.« Flick je nastavila hodati. »Ako nitko ne govori o tome, ako ne kruže nikakve glasine, onda je manja vjerojatnost da će nekome nešto izletjeti.« Demon nije odgovorio na to, ali Flick to nije primijetila. Štoviše, činilo se da uopće nije svjesna Demona – činilo se da ga gleda kao dobroćudnog strica ili kao neko drugo biće koje je jednako dobroćudno i bezazleno. A to je bilo toliko daleko od istine da je bilo smiješno. I iritantno. Ovaj Boticellijev anđeo koji je maloprije sjedio u blagovaonici, onaj koji je tako nježno zadrhtao kad su njegovi prsti dodirnuli njezine, naprosto više nije bio ovdje. Pogledala je u njega. »Možda bi trebalo početi od džokeja čiji su konji zakazali prošle sezone. Ako su jednom primili mito, onda je velika vjerojatnost da će ga htjeti primiti opet?«


»Inače da. Međutim, ako su ih nadzornici ispitivali, makar okolonaokolo, sigurno će paziti da drže jezik za zubima. Nijedan se džokej neće dovesti u situaciju da izgubi licencu.« »Sigurno postoji nešto što ti možeš učiniti dok ja motrim na konjušnice.« Demon se u posljednji tren svladao da joj nešto ne odbrusi i ne otkrije joj više informacija nego što trebala znati. »Ti ne brini za mene. Ja ću sam pronaći područje koje ću istraživati.« Demon je već znao na kojim mjestima treba tražiti, ali nije imao ni najmanju namjeru da to podijeli s njom. »Smislit ću nešto prije nego što poslijepodne dođem u konjušnice.« »Možeš istražiti tko se sve mota oko drugih konjušnica.« »Istina.« Demon si nije mogao pomoći – odlučnog pogleda, naglo se okrenuo prema njoj i stao. I Flick se naglo zaustavila, a malo je nedostajalo da se ne sudari s njim. Podignula je pogled i začuđeno zurila u njega, a njezine plave oči kao da su bile još krupnije. Demon joj se nasmiješio. »Motrit ću i tebe.« I dalje je gledao u nju. »Nemoj misliti da neću.« Flick je samo trepnula i na Demonovo razočaranje, u njezinim mekim plavim očima nije bilo bi trunčice svijesti o onome što je Demon pokušavao izazvati u njoj. Umjesto toga, vidjela se samo zbunjenost. Pogledala je u njega kao da očekuje odgovor, a zatim je samo slegnula ramenima, zaobišla ga i nastavila hodati. »Kako hoćeš, iako ne vidim razloga za to. Dobro znaš da mogu izaći na kraj s Flynnom. I Carruthers je svaki put zadovoljan.« Demon je opsovao u sebi, pa se okrenuo na peti i ponovno pošao za njom. Nije ga zabrinjavao Flynn; zabrinjavalo ga je to što Flick nimalo ne trza na njega. Bilo je očito da ga smatra bezopasnim. Nije da ju je htio zaplašiti, ali htio ju je odvesti u krevet, a to je u njoj, prema njegovu mišljenju, trebalo izazvati barem tračak nervoze, barem tračak opreza. Ali ne – Flick je bila hladnokrvna. Felicity je osjećajna i razumna. Felicity zna da treba biti na oprezu s njim. Felicity posjeduje nagon za samoočuvanjem. Flick, po svemu sudeći, nema svijest o ničemu. Flick čak nije shvatila ni to da Demon nije dobroćudni stric, a još manje tip muškarca koji dopušta da mu zapovijeda jedna mlada drznica. »Znaš«, nastavio je Demon, uhvativši korak s njom, »nije Flynn taj kojeg ću motriti.«


Flick je podignula glavu i pogledala ga u oči, mršteći se još više. »Nema potrebe da motriš mene – ja već godinama praktički ne izlazim iz sedla.« »Čak i da je tako«, rekao je Demon nježno, »od gospodina poput mene se i očekuje da te motri – moram pomno pratiti tvoju tanašnu figuru dok jaše na jednome od mojih šampiona.« »Čak i da je tako«, odvratila je Flick, »vrlo je glupo da motriš mene kad možeš motriti ljude koji se motaju oko konjušnica. To znači propuštene prilike.« »Za mene ne.« »Hm.« Flick se zagledala preda se. Demon je namjerno bio tako težak – mogla je osjetiti njegovu frustriranost, premda ju je dobro skrivao. Nije imala pojma što je izazvalo takvo njegovo ponašanje, niti je razumjela zašto Demon govori više besmislica nego Dillon. I zato je samo nastavila hodati. Pokušala je ignorirati treperenje u svom trbuhu, lagano podrhtavanje svih svojih čula, i sve ostalo što se u njoj javljalo kao posljedica njezine opsesije njime dok je bila djevojčica. On je bio njezin idealan muškarac još otkad joj je bilo deset, kad je u biblioteci pronašla knjigu Michelangelovih djela. Ondje je vidjela skulpturu koja je utjelovljavala njezinu viziju zgodnog muškaraca. S time da je da Demon bio i zgodniji od toga. Ramena su mu bila šira, prsa snažnija i finije oblikovana, bokovi uži, noge duže, mišićavije i općenito ljepše definirane. Što se tiče ostatka, zaključila je prema njegovoj reputaciji da je i dolje bogato obdaren. Njegova otvorenost i prijaznost, ljubav prema konjima i uključenost u svijet utrka činila ga je još privlačnijim. Međutim, nije htjela samoj sebi dopustiti da misli kako bi taj osjećaj privlačnosti mogao biti obostran. Pa on je bio jedanaest godina stariji od nje i mogao je birati između najljepših i najsofisticiranijih dama u zemlji; bilo bi krajnje budalasto da uopće pomisli da bi je on ikad pogledao. Ali jednog će se dana i ona udati – i to ubrzo; bila je spremna voljeti i biti voljena. Napunila je dvadeset i čekala je, nadala se. Bude li kako ona želi, udat će se za gospodina posve nalik Demonu, a Demon će ostati samo nedostižan ideal, nešto što je posve izvan njezinog dosega. »Taj čovjek koji je prišao Dillonu...« rekla je, gestikulirajući. »Vjerojatno nije odavde. Možda bi bilo dobro provjeriti hotele i svratišta...« »Već radim na tome.«


»Oh.« Podignula je glavu i pogled joj se susreo s njegovim; njegove oči su na trenutak bile prodorne, oštre, a zatim je nastavio gledati u daljinu. »Provjerit ću sve, ali ne vjerujem da ćemo tu išta naći. Na koncu, ovo je Newmarket, mjesto prepuno hotela, taverni i svratišta koja privlače svakojake sumnjive tipove, a većina tih tipova nije odavde.« Flick je uzdahnula i ponovno se namrštila. Polako su hodali kroz vrtove, a staje su se prostirale u daljini, uokvirene nizom drvenih lukova preko kojih su se penjale glicinije. Zakoračivši na stazu koja se protezala duž lukova, Flick je rekla: »Taj čovjek... tko bi on mogao biti? Je li on član tog udruženja ili je samo netko sa strane?« »Ne vjerujem da je njihov član.« Demon je hodao pored nje; korak mu je bio dugačak i lijen, a ruke je, što je bilo malko neobično, držao u džepovima. Uperio je pogled u šljunak pod svojim nogama. »Tko god to bio, ti gangsteri sigurno neće riskirati da ih se otkrije. Stoga pretpostavljam da su ga samo unajmili. Ili im je možda trajni zaposlenik – to bi bilo bolje za nas.« »Dakle, čim otkrijemo tko je, postoji velika šansa da će nas on odvesti do svojih gospodara?« Demon je kimnuo glavom. A zatim je podignuo pogled i stao. Stigli su do kraja staze nadsvođene drvenim lukovima. I Flick je podignula pogled. Zasmetale su joj sunčeve zrake koje su joj preko Demonova ramena sjale ravno u lice. Demon je gledao u nju; nije mu mogla vidjeti lice, ali osjećala je taj pogled, svakom je porom osjećala njegovu tjelesnu prisutnost. Bila je naviknuta raditi s krupnim konjima, a sada, dok je stajala pored njega, on ju je podsjećao na njih – iz njega je izbijala čista tjelesna snaga koja bi, ako je izazvana, mogla biti opasna. Srećom, ni konji ni Demon nisu za nju predstavljali nikakvu opasnost. Ljuteći se na vlastita čula, podignula je ruku i zaklonila oči. I pogledala u njegove. Zastao joj je dah u grlu; na trenutak je bila posve dezorijentirana – nije bila sigurna ni tko je ona, ni tko je on, niti je znala kako stvari stoje. A zatim se nešto u tom snu pomaknulo; trepnula je i natjerala se da se sabere. Međutim, on je i dalje gledao u nju – gledao ju je netremice i u očima mu je bio izraz koji ona nije mogla ni prepoznati ni razumjeti.


Htjela je podignuti obrvu i namrštiti se, kad ju je on, i dalje ne skidajući pogled s nje, upitao: »Sad kad znaš cijelu priču o Dillonovoj upletenosti, jesi li požalila što mu pomažeš?« »Požalila?« Flick se zamislila. »Mislim da ne. Oduvijek sam mu pomagala – moglo bi se reći da je upadanje u nevolje njegov posao.« Slegnula je ramenima. »Ali uvijek sam mislila da će on to jednog dana prerasti. Ali još nije.« Demon je promatrao njezino lice, njezin izraz, iskrenost u tim mekim plavim očima. Međutim, te oči mu još nisu rekle ništa o tome što ona zapravo osjeća prema Dillonu; sudeći po otporu koji mu cijelo vrijeme pruža, Demon se morao zapitati je li Dillon možda razlog tome. Kad su ona i Dillon zajedno, ona je ta koja dominira – uzde su u njezinim rukama. Očito je naviknuta da Dillon ovisi o njoj – moguće je čak da joj se to sviđa. Nema sumnje u to da ova djevojka voli biti glavna. Što uopće nije loše, ali... »Dobro«, pogledala je u njega, »što bi se moglo dalje događati? Što misliš?« Demon je podignuo obrve. »Ne vjerujem da će se događati mnogo.« Barem ne u prostorima njegovih konjušnica, pomislio je. »Ali ako išta čuješ, očekujem da ću biti obaviješten istog trena.« »Naravno.« Spustila je ruku, a potom krenula u smjeru konjušnica. »Gdje ćeš biti?« »Pošalji poruku na farmu – Shepardovi uvijek znaju gdje me mogu naći.« »Dobro, poslat ću poruku ako išta čujem.« Zastala je na rubu vrta i pružila mu ruku. »Vidimo se u stajama za nekoliko sati.« Demon je primio njezinu ruku. Podignuo je pogled i zagledao joj se u oči – i utonuo u plavetnilo. Njezini prsti, mirni i puni povjerenja, počivali su u njegovoj ruci. Razmišljao je o tome da ih prinese usnama, da utisne u njih nježan poljubac, razmišljao je o tome da... Sukobili su se ludilo i nesigurnost. Trenutak je prošao. Pustio je njezinu ruku. Elegantno je kimnuo, okrenuo se i odlučno krenuo prema stajama, a sa svakim je korakom bio sve više svjestan svoje demonske želje da osvoji ovog Boticellijevog anđela – i odvede ga u krevet.


4. poglavlje

I

dućih nekoliko dana prošlo je bez ikakvih događaja; Flick je zatomila svoju nestrpljivost i uporno motrila, predano slušala. Jahala je i ujutro i poslijepodne, svaki dan; nakon jutarnjeg jahanja motala se oko staja dokad je mogla, a nakon poslijednevnog ostajala je sve dok ne bi otišao i posljednji stajski radnik. U tri dana zapazila je samo jednog muškarca koji je djelovao sumnjivo; to je bio rođak jednog od zaposlenih momaka, a dolazio je sa sjevera. Jedine sumnjive informacije koje je u ta tri dana čula ticale su se aktivnosti jedne crvenokose konobarice. Kao što je i obećao, Demon je pomno pratio situaciju na trkaćim stazama – a pomno je pratio i nju. A ona je postajala sve više svjesna njegova pogleda. Odahnula bi s olakšanjem kad bi ga čula kako govori Carruthersu da će provesti poslijepodne oko drugih konjušnica i nadgledati konkurenciju. Svakog dana u tri poslijepodne, odjevena u plavi baršun, ostavila bi Generala zaokupljenog papirima i knjigama, smjestila se na Jessamy i zaputila se prema kolibi, i svakog dana bila je sve hrabrija, sve više sigurna u sebe. Više se nije bojala onoga što bi je moglo dočekati u stajama. Dillon je bio na čistini ispred kućice kad je ona dojahala. Njezin stari konj stajao je u blizini i mirno žvakao. Zaustavila je Jessamy, kliznula sa sedla, okrenula se na peti i pošla ravno u kolibu – nije ni pogledala u Dillona. Dok ona iziđe, on će već pripremiti starog konja te skinuti sedlo i uzde s Jessamy. Nije progovorila ni riječ s njim otkad je saznala cijelu istinu. Svaki put kad bi došla, Dillon bi joj pokušao uhvatiti pogled, nasmiješiti se i iskupiti. Gunđala je dok se razodijevala. Dillon je bio krajnje pažljiv i oprezan u nježnoj prisutnosti – i htjela je da tako i ostane još neko vrijeme. Nije mu oprostila što joj je lagao, a nije oprostila ni sebi što je bila tako naivna. Trebala je pretpostaviti kakva je situacija; znala je da više nije tako nevin, ali nije joj bilo ni u primisli da bi mogao biti tako beskrajno glup.


Zagladila je kovrče i navukla kapu preko glave. Bila je već umorna od toga da ispravlja Dillonove greške i izvlači ga iz nevolja, ali... Uzdahnula je. Nastavit će štititi Dillona ako će time štititi Generala od uzrujavanja. Stres mu čini loše, dr. Thurgood mu je to jasno dao do znanja. Uostalom, briga o njegovu zdravlju i smirenosti jedan je od načina da mu se oduži za sve što joj je pružio. General joj je pružio dom. Pružio joj je toplo, sigurno mjesto na kojem je mogla odrastati. Pružio joj je stabilnu ruku, još stabilnije srce i beskrajno čvrsto povjerenje. Došla je u Hillgate End kao zbunjena sedmogodišnja djevojčica, koja se najednom našla posve sama na svijetu. Njezina teta Scroggs, s kojom su je roditelji ostavili u Londonu, nije više htjela da Flick bude s njom, čim je saznala da joj se roditelji više nikad neće vratiti. Nitko je nije htio uzeti k sebi, sve dok se nije pojavio General, daleki rođak njezinog oca. On joj se toplo nasmiješio i primio je u svoj dom. U dom koji se nalazio na selu, u prirodi, gdje je ona voljela provoditi vrijeme; pokraj konja, koje je obožavala. Dolazak u Hillgate End zauvijek je promijenio njezin život, i to nabolje. Tko zna gdje bi završila da nije bilo Generalove velikodušnosti i brige? Zahvaljujući Generalu, ona je završila ovdje, živi sretnim životom u kojem joj se pružaju svakojake prilike. Mnogo mu je dugovala. Duboko je udahnula i izišla iz kućice. Dillon je čekao pokraj panja koji joj je inače služio kao potpora da se uspne na konja i držao konja za uzde; konj je bio osedlan i spreman za pokret. Flick je promatrala Dillona dok mu je prilazila preko dvorišta, ali pazila je da im se pogledi ne sretnu. Unatoč ljubavi što ju je osjećala prema Generalu, prema Dillonu je bila posve ravnodušna. Sjela je na konja, skupila uzde i odjahala bez riječi. Barem je Demon uspio uzvući istinu iz njega. Iako se osjećala kao budala što nije uočila nedosljednosti u Dillonovoj priči, bila je zadovoljna Demonovom intervencijom. Otkad im je pristao pomoći, unatoč njegovom smiješnom inzistiranju na tome da je motri, Flick je osjećala kako više ne mora sama nositi taj teški teret. Sada je on bio ovdje, preuzeo je dio tereta na sebe, i činio je, poput nje, sve što može da poštedi Generala patnje. Bez obzira na sve ostalo, bilo je to golemo olakšanje.


Kad je stigla do ceste, potegnula je uzde da konj uspori. Flynn je već bio osedlan i spreman kad je ona došla; provjerila je kolan, a zatim se, uz pomoć momka koji je osedlao Flynna, uspela u sedlo. Konj se već bio navikao na nju i na zvuk njezinog glasa; dovoljan je bio samo mali poticaj i već je kaskao prema vratima. Carruthers je stajao ondje i čekao. »Najprije neka dugo hoda, pa lagani kas, barem šest krugova, i na kraju opet hod. Nakon toga ga dovedi natrag.« Flick je kimnula glavom i pucnula uzdama. Poslijepodnevni trening je uvijek bio lagan; neki treneri se čak nisu ni trudili dolaziti. Paradirala je sa svojom skupinom i osluškivala što jahači oko nje govore, istodobno pretražujući pogledom rubove Vrištine gdje su vrebali lešinari koji prikupljaju informacije za kladioničare. Kao i inače, posljednja je uvela svog konja u staju jer je htjela vidjeti hoće li kakav uljez prići jednom od jahača. Međutim, nije bilo nikakvih uljeza; nitko nije prišao nijednom jahaču iz Demonove skupine, niti je tko prišao jahačima iz obližnjih konjušnica. Razočarana, počela se pitati hoće li ikad vidjeti ili čuti išta korisno. Sišla je s konja i pustila jednog od stajskih radnika da ga uvede unutra, a nakon nekoliko trenutaka ušla je za njima. Pomogla je radniku da rasedla Flynna i pustila njega da očisti boks, a ona je za to vrijeme otišla po hranu i vodu. Nakon toga momak je prešao u drugi boks za koji se trebalo pobrinuti. Flick je uzdahnula, a Flynn je okrenuo svoju veliku glavu prema njoj i nježno je pogurkao. Flick mu se nasmiješila i pomilovala mu njušku, a zatim se, kao i inače, popela na zid boksa i sjela ondje, leđima naslonjena na vanjski zid konjušnice. Tako je mogla vidjeti ostale boksove i osluškivati mrmljanja i razgovore – uglavnom između stajskih radnika i konja. Flynn joj je njuškom gurkao noge; ona ga je pogledala i tiho mu zapjevušila, a konj je veselo puhnuo i kimnuo glavom. »Daj, nestani odavde! Ne želim slušat’ što mi imaš za reć’, stari, i zato odjebi!« Flick se tako naglo uspravila da je zamalo pala sa zida. Riječi su zvučale tako bistro – shvatila je da se čuju s druge strane zida na koji je bila naslonjena. Prepoznala je i taj melodičan ton; bio je to jedan od njihovih najboljih džokeja. »Ma daj me prvo saslušaj, a onda...«


»Rek’o sam ti već! Neću te slušat’. Briši odavde ili ću poslat’ starog Carruthersa na tebe!« »Tvoj gubitak.« Džokejev sugovornik imao je hrapav glas. Zvučalo je kao da se udaljava. Flick je brzo skočila sa zida i pojurila kroz staju, zaobilazeći stajske radnike koji su nosili kante vode i hrane za konje. Svi su psovali za njom, ali ona se nije zaustavljala. Došla je do vrata i provirila van. Krupan čovjek u vunenom kaputu hodao je uz rub Vrištine, s rukama u džepovima, i polako se udaljavao. Preko lica mu je bila navučena pamučna kapa. Flick je uspjela vidjeti više nego Dillon. Čovjek je hodao u smjeru grada. Flick je nekoliko sekundi stajala u dvorištu i razmišljala što da učini. Na kraju se okrenula i utrčala natrag u staju. Demon je stigao u svoje staje na kraju radnog dana. Stajski momci upravo su zatvarali boksove, iz kojih se čulo tiho rzanje i puhanje. Posvuda se osjećao vonj konja, ali Demon nije ništa primjećivao. Vidio je samo da je Flickin stari konj drijemao u jednom kutu. Pored njega je bila hrpica sijena i kanta vode. Demon je pogledao lijevo i desno pa nastavio prolazom. Zaustavio se kod Flynnova boksa; krupni dorat je zadovoljno žvakao. Demon je nastavio hodati i naišao na Carruthersa. »Gdje je Flick?« Carruthers ga je pogledao. »Već je otišao. I to u velikoj žurbi. Ostavio je konja ovdje – rekao je da će doći po njega poslije«, rekao je i nastavio pregledavati kopito jednog od konja. Demon se namrštio. »Je li još nešto rekao?« »Nije.« Carruthers je vješto izvadio kamenčić iz kopita. »Sigurno nije mogao dočekati da ode u Swan i popije pivo, k’o i ostali momci.« »Swan?« »Ili Bells.« Carruthers je spustio nogu konja pa se uspravio. »Tko će znati s današnjim mladićima?« Gledao je kako konj iskušava kopito iz kojeg mu je upravo izvadio kamenčić. »Dakle, Flick je otišao u grad?«


»Da, rekao sam ti već. Obično se tiho pokupi i ode kući, u Lidgate, ali ovaj put je odjurio u grad.« »Kad je otišao?« Carruthers je slegnuo ramenima. »Prije dvadesetak minuta.« Demon je progutao psovku, okrenuo se na peti i odjurio iz staje. Nije pronašao Flick ni u Swannu ni u Bellsu. Pronašao ju je u zadimljenom Fox & Henu, koji je za razliku od respektabilnog Swanna i Bellsa bio zadimljena krčmetina, a nalazio se u jednoj pokrajnjoj uličici. Držeći u rukama vrč s pola litre piva, sjedila je u kutu, okružena neuglednim pivopijama koji su bili triput veći od nje. Vidjelo se da pokušava izgledati što neprimjetnije. Srećom, u tijeku je bila igra pikada, mnogo gostiju tek je pristizalo i rulja je općenito bila zaokupljena drugim stvarima pa još nije krenula u potragu za žrtvama na koje će se okomiti. Demon je uzeo pivo za šankom i krenuo prema njoj. Zahvaljujući svojoj visini i građi, koja se još više isticala zbog teškog vunenog kaputa, bez problema se progurao kroz gužvu. Ondje je bilo još gospode slične njemu – družili su se s pukom, umirovljenim vojnim časnicima, kladioničarima i otpadnicima koji vole kružiti oko konjskih trkališta – pa njegova pojava nije privlačila neželjenu pažnju. Kad je stigao do stola u kutu, ignorirao je Flickin zgranuti pogled. Glasno je odložio svoj vrč na stol i smjestio se nasuprot njoj. Tek tada ju je pogledao u oči. »Kojeg vraga radiš ovdje?« Flick ga je znakovito pogledala, pa kratko pokazala očima na susjedni stol. Demon je ležerno podignuo svoj vrč i otpio gutljaj piva, bacivši pogled na nekoliko susjednih stolova. Za najbližim stolom sjedila su dvojica muškaraca, obojica nagnuta naprijed, a pred svakim je stajao vrč od pola litre piva. Na trenutak su podignuli glave i zagledali se u igru pikada koja se odvijala malo dalje; kad se Demon okrenuo, vratili su se svom razgovoru. Ponovno je pogledao u Flick, a ona je razrogačila oči. Nagnula se prema njemu i prošaptala: »Slušaj ih.« Demonu je trebalo nekoliko sekundi da izoštri sluh u tom žamoru, ali čim je to uspio, čuo je sve što je trebao čuti. »O kojem konju i utrci govorimo?« Muškarac koji je govorio bio je džokej kojeg je Demon poznavao iz viđenja. Demon je pretpostavio da


ovaj ne može znati tko je on, osim možda po imenu, ali svejedno je pazio da mu lice ostane skriveno. »Čujem da jašeš Rowenu na Nell Gwyn Stakesu za dva tjedna.« Drugi je glas bio dubok i hrapav i bilo ga je lako raspoznati u toj buci. Demon je podignuo glavu i pogled mu se susreo s Flickinim; Flick je kimnula, a zatim je ponovno usmjerila pažnju na susjedni stol. Džokej je otpio pozamašan gutljaj piva i spustio vrč na stol. »Da, to je istina. Ali gdje si to čuo? Još nije ništa objavljeno.« »Nije bitno gdje sam čuo. Bitno je to da, zahvaljujući tome što sam čuo, ti dobivaš jednu priliku.« »Priliku, ha?« Džokej je otpio još jedan gutljaj. »Koliko?« »Stotka nakon što odradiš stvar.« Erupcija povika i klicanja oko ploče za pikado primorala je obojicu da podignu pogled i okrenu se prema gomili. Demon je pogledao u Flick. Raskolačenih očiju gledala je u čovjeka kojega su tražili, čovjeka koji je vrbovao Dillona. Demon ju je lagano šutnuo u nogu ispod stola. Pogledala ga je, a on se nagnuo prema njoj. »Prestani zuriti u njega ili će te primijetiti.« Flick mu je dobacila ljutit pogled, ali oborila je glavu i zagledala se u svoje pivo koje je i dalje bilo netaknuto. Začuo se još jedan val povika s mjesta gdje se igrao pikado i svi su pogledali u tom smjeru, čak i Flick. Demon je iskoristio priliku pa je brzo zamijenio njihove vrčeve – uzeo je njezin, a njoj je dao svoj poluprazni jer ga je ona ionako samo držala u rukama. U jednom gutljaju iskapio je polovicu vrča; pivo u Fox & Henu nije bilo bog zna što, ali sjedenje u kutu pred netaknutim vrčem piva dulje od pet minuta moglo bi privući neželjenu pažnju. Igra pikada je završila. Povici su se stišali i svi su se vratili piću i razgovorima. Džokej je gledao u svoj vrč, kao da ondje traži nekakav savjet. »Sto dvadeset pet.« »Sto dvadeset pet?« Čovjek se čudio. »Bogami si pun sebe, dečko.« Džokejev izraz lica naglo se uozbiljio. »Sto dvadeset pet. Ja sam taj koji jaše na Roweninim leđima, a ona je glavni favorit. Ulozi su masni, vrlo masni. Ako je želiš izvan pobjedničkog kruga, morat ćeš mi dati sto dvadeset pet.« »Hm.« Sada je ovaj drugi tražio nadahnuće u vrču piva. »Sto dvadeset pet? Ako hoćeš sto dvadeset pet, moraš izvesti da potpuno zaostaje.«


»Nema šanse.« Džokej je odmahnuo glavom. »Nadzornici će mi početi visiti nad vratom, a čak ni petstotka nije vrijedna toga. Ne namjeravam izgubiti dozvolu zbog tebe. Mogu je dovesti na drugo mjesto, to je sve, a i to mogu izvesti samo zato što Cynster ima vrhunsku ždrebicu u utrci. Rowena je bolja, ali mogu je dovesti iza Cynsterove ždrebice i nitko neće ništa posumnjati. Osim ako nema još dobrih konja, koje još nismo vidjeli, njih dvije su jedine moguće pobjednice. Nikako ne mogu izvesti da Rowena bude među posljednjima.« Čovjek s hrapavim glasom se mrštio, a potom je iskapio svoj vrč. »U redu.« Pogledao je džokeja u oči. »Sto dvadeset pet da ne pobijediš, je li dogovoreno?« Džokej je nakratko oklijevao pa je kimnuo glavom. »Dogovoreno.« »Aaaaaa!!« Kroz žamor se iznenada prolomio ratni poklič. Svi su se okrenuli točno na vrijeme da vide bijesnu mrgu kako razbija vrč o glavu svog sugovornika. Vrč se razletio u tisuće komadića, a žrtva se skljokala na pod. Odnekud se pojavila šaka i oborila napadača s nogu. I tučnjava je počela. Svi su već bili na nogama; lomile su se stolice, vrčevi su letjeli u zrak. Tijela su se odbijala jedna od drugih, neka su uz prigušen tresak završavala na podu. Tučnjava je rasla iz sekunde u sekundu, jer su neprestano ulijetali novi sudionici. Demon se naglo okrenuo natrag prema Flick, koja je stajala stisnuta u kutu. Opsovao je pa je pobacao vrčeve s njihovog stola i izvrnuo ga da stoji bočno. Posegnuo je prema Flick i zgrabio je za rame. »Sagni se!« rekao je i smjestio je iza te improvizirane barikade. Stavio je jednu ruku na njezinu kapu. »Ostani dolje!« Ali čim je maknuo ruku, njezina glava je provirila iznad stola. Demon je ponovno opsovao i ponovno joj spustio glavu. Okrenuo se točno na vrijeme da se izmakne teškoj šaci. Ta šaka mu je dotaknula bradu – i raspalila živce. Povrativši ravnotežu, udario je svog napadača najprije u trbuh, a zatim ga je pošteno opalio u čeljust. Krupni siledžija zateturao je u stranu, a zatim unatrag, i na kraju je pao u razjarenu gomilu. »Demone!« Sagnuvši se, Demon je odgurnuo svog idućeg napadača, a izveo je to tako da ovaj odleti u zid iznad Flick i ne padne na nju.


Sada je prema Demonu teturao i jedan kočijaš koji se oslobodio iz meteža. Međutim, kad je pogledao Demona u oči, stao je, zaljuljao se na peti, a potom se okrenuo i jurnuo natrag u hrpu neobuzdanih tijela i šaka. »Prestanite, idioti!« vikao je barmen, koji se u međuvremenu popeo na šank, mašući metlom oko sebe. Ali nije bilo koristi. Nijedan huligan nije mu bio nadohvat ruke, a svi su bili posve zaokupljeni tučnjavom. Demon se osvrnuo oko sebe. Jedini izlaz koji je bio udaljen od te gužve nalazio se poprečno od njihova kuta, a trebalo je proći kroz sve žešću tučnjavu. Zid koji se protezao s njihove lijeve strane imao je dva klizna prozora. Odgurnuvši stolove i stolice u stranu, Demon je došao do prvog prozora, okrenuo ručkicu i pokušao ga otvoriti. Nakon početnog otpora, staklo je kliznulo prema gore i prozor je bio otvoren. Demon se zatim vratio po Flick, zgrabio je za ovratnik i doslovce odvukao iz njezina skrovišta. Kad su došli do prozora, Flick se pokušala popeti, s namjerom da oprezno siđe na drugu stranu, ali Demon ju je zgrabio i počeo gurati. Ona je na to nešto prosiktala i pokušala odgurnuti njegove ruke, koje su je uporno grabile i gurale. Kad je bila već napola vani, počela je razmišljati kamo će staviti koju nogu; Demon ju je na kraju uhvatio za stražnjicu i izbacio van. Nimalo elegantno, tresnula je u travu. Udahnula je kroz zube i jezik ju je pekao koliko je psovki htjela izgovoriti, ali nije imala dovoljno zraka. Uz to, boljela ju je stražnjica; osjećala je kao da gori. Okrenula se i vidjela da je i Demon već napola vani. Tiho je opsovala, a zatim je ustala i obrisala ruke o prednji dio bedara – nije se usuđivala ni pipnuti stražnji dio. Otvorio se i drugi prozor, kroz koji je izletjelo još nekoliko gostiju krčme. Demon se brzo stvorio pored nje; zgrabio je za lakat i stao vući što dalje od tog mjesta jer su sada i ostali počeli upotrebljavati njihov prolaz za bijeg. Niz padinu nedaleko od krčme protezao se nekakav voćnjak – s Demonom za petama, Flick je kliznula među drveće. Bio je već sumrak, a nebo je postajalo sve tamnije. Iza sebe su čuli povike koji su dopirali s prozora krčme, a nakon toga se začuo prodoran zvižduk stražara. Flick se još jednom osvrnula. Vidjela još gostiju kako izlaze kroz dva otvorena prozora i žure da što prije nestanu niz padinu. »Hajde!« Demon ju je zgrabio za ruku i preuzeo vodstvo. Produžio je korak tako da je ona sada morala lagano trčati da ne bi zaostajala. Pokušala je izvući svoju ruku iz njegove, ali on joj je samo uputio


mrgodan pogled, stisnuo je još jače te počeo hodati još brže. Flick je opsovala; sigurno ju je čuo, ali nije se obazirao. Vukao ju je, jurio, gotovo trčao, sve do kraja voćnjaka, gdje im je zid visok dva metra zapriječio put. Pustio ju je kad su im se pridružili i ostali bjegunci, koji su se odmah stali penjati. Flick je pogledala u zid, a zatim se primaknula bliže Demonu. »Postoje li negdje vrata?« Demon ju je pogledao, a zatim je pogledao u rulju koja se očajnički penjala preko zida. »Ne bih rekao.« Nakon nekoliko trenutaka, prišao je korak bliže zidu. »Hajde, ja ću ti pomoći da se popneš.« Naslonivši se jednim ramenom na zid, sklopio je dlanove. Flick se jednom rukom pridržala za zid, a drugom za njegovo rame, pa je stavila stopalo u njegove dlanove. Demon ju je podignuo, a očekivao je da će biti lako; naime, Flynnova leđa su visoka gotovo koliko i taj zid. Međutim, vrh zida je bio vrlo uzak i tvrd, a ne gladak i sklizak kao sedlo. Flick se gornjom polovicom tijela uspjela prebaciti preko zida, ali obje noge su joj i dalje visjele prema Demonu. Duboko je udahnula, čvrsto se uhvatila rukama za zid i uspravila leđa pa pokušala čizmom opipati nekakvo uporište za nogu. Morala je paziti da se ne uspravi previše, jer tako bi mogla pasti natrag, na Demona. Ali ako se ne uspravi dovoljno, neće moći opipati uporište za nogu, koje joj je potrebno da se prebaci na drugu stranu. I sada se njihala, poput klackalice, na vrhu zida. Ispod sebe je začula dugačak, frustriran uzdah. I ponovno osjetila Demonove ruke na svojoj stražnjici. Podignuo ju je, a ona je, ponovno sva rumena i zbunjena, brzo prebacila jednu nogu preko zida i sjela. I pokušala doći do daha. Demon se uhvatio za zid pored nje i podignuo se s lakoćom. Kad je i on sjeo, kratko ju je odmjerio pogledom, a potom je prebacio i drugu nogu preko te skočio na stazu koja se protezala s druge strane zida. Flick je udahnula pa je i ona prebacila nogu; brzo je skočila da se Demon ne bi ponovno osjetio pozvanim da joj pomogne. Ustala je, otresla dlanove, itekako svjesna njegova pogleda na sebi. Podignula je glavu i pogledala ga ravno u oči, spremna na rat. Ali on je samo rekao »hm« i produžio stazom. Ona ga je odmah sustigla i zajedno su pošli prema cesti. Oko njih je bilo previše ljudi pa nisu mogli razgovarati. Kad su konačno izišli na


cestu, Demon ju je nježno primio za lakat i kimnuo prema uličici koja je vodila u Ulicu High. »Ostavio sam kočiju ispred Kluba džokeja.« Zaputili su se u tom smjeru, ostavivši druge iza sebe. »Trebala si mi poslati poruku čim si nešto čula.« Ton mu je bio ubojito mek, opasno suzdržan. »I poslala bih ti poruku«, odbrusila je, »čim bih ulovila priliku. Ali koga sam mogla poslati da te nađe? Carruthersa?« »Drugi put, ako ne bude nikoga koga možeš poslati, sama mi donesi poruku.« »Pa da propustim priliku da saznam nešto više, kao danas?« »Ah, da, kao danas... A što misliš, kako bi preživjela ono sve da ja nisam došao?« Flick je proučavala kućice uz cestu i šutjela. »Hmm, da vidimo...« Njegov glas, koji je zvučao kao meko predenje, sada je bio još dublji i zavlačio joj se duboko pod kožu. Oduprla se porivu da se sva strese. »Prvo se trebamo zapitati, neovisno o tučnjavi, kako bi izbjegla da te primjete, s obzirom na to da si naručila pola litre piva, a nisi popila ni kap? Tvoja krinka brzo bi se raspala, otkrivajući svima da se Generalova štićenica, gospođica Felicity Parteger, smuca po krčmama Newmarketa odjevena kao muško.« »To je taverna, a ne krčma.« »Za jednu damu to nije bitno.« Flick je frknula nosom. »A što da si nekako i preživjela tučnjavu i naletjela ravno na stražu? Bog zna što bi poslije bilo s tobom.« »E, pa nikad nećemo ni saznati«, Flick je odbrusila. »Najvažnije je da smo otkrili tko je Dillonov kontakt. Jesi li možda vidio kojim je putem otišao?« »Ne.« Zastala je. »Možda bismo se trebali vratiti...« Ali Demon se nije zaustavljao; samo je posegnuo rukom, zgrabio je za nadlakticu i povukao naprijed tako da je morala marširati pored njega. »Ti ne ideš nikamo, ni za kim.« Pogled koji joj je uputio, iako poluskriven tamom koja se spustila oko njih, bio je oštar do boli. »U


slučaju da nisi primijetila, slijediti takvog čovjeka na mjesta na koja on obično zalazi može biti opasno za jednu ženu.« Oštrina u njegovu tonu dala je tim riječima još veću snagu. Kad su zašli u Ulicu High, Flick je konačno maknula šal s brade. »Dobro si ga vidio, kao i ja. Sad ga možemo vrlo lako pronaći, a zatim saznati za koga radi i počistiti sav ovaj nered. Ovo je naš prvi pravi trag.« Nakon nekoliko trenutaka Demon je uzdahnuo. »Da, u pravu si. Ali idući korak prepusti meni – ili Gilliesu. Reći ću mu da pretraži konačišta i taverne – naš čovjek je sigurno odsjeo u jednoj od njih.« Podignuo je pogled dok su prelazili cestu prema kočiji; pred njima se prostirala zgrada Kluba džokeja. Demonovi konji bili su vezani za stablo i čekali su pod budnim okom portira. »Upadaj. Odvest ću te do staje.« Flick je prišla kočiji i popela se unutra. Demon je najprije otišao pozdraviti portira, a zatim je odvezao uzde, sjeo i jednim glatkim pokretom ruke potjerao konje u lagani kas. »Obavijestit ćeš me čim Gillies bilo što otkrije?« upitala je Flick dok su se vozili. Demon je pucnuo bičem, zaškakljavši svog glavnog konja po uhu. Njegovi dorati odmah su se ubrzali, a snaga je izbijala iz svakog njihovog koraka. Kočija je pojurila. Flick se uhvatila za ogradicu i zatomila psovku. Ponovno se začulo pucketanje biča, a kočija je pojurila poput vjetra. Demon je vozio natrag u staje, ne rekavši ni jednu riječ.


5. poglavlje

N

akon večere Demon se povukao u svoj salon kako bi mogao u miru razmisliti o svemu što su otkrili. Koračao je ispred kamina, u kojem je veselo plesala vatrica. Ali njegove misli nisu bile vesele.

Bio je duboko u razmišljanju, kad se najednom začulo kucanje na prozoru. Pomislivši da je to bio kukac ili zalutali vrabac, Demon se nije obazirao. Međutim, kucanje se začulo opet, ali ovaj put bilo je glasnije i upornije. Demon je prestao koračati. Podignuo je glavu, a zatim je opsovao i pošao prema prozoru. Naglo povukavši zavjese, pogledao je dolje i ugledao lice koje ga je proganjalo u snovima. »Dovraga, što radiš ovdje?!« Flick ga je najprije namršteno pogledala, a zatim joj se s usana moglo pročitati: »Pusti me unutra!« Dala mu je znak da podigne prozorsko staklo. Demon je najprije oklijevao pa je promrmljao nešto sebi u bradu i otvorio prozor. Ugledao je njezinu ruku u rukavici. »Pomozi mi da se popnem.« Postupajući protivno razumu, Demon joj je pružio ruku. Bila je odjevena u jahačke hlače – to nisu bile hlače u kojima je dolazila na posao kao stajski momak, nego hlače koje su očito nekoć pripadale Dillonu i koje je on odbacio. A pristajale su joj toliko dobro da se Demon opet morao svladavati. Popela se preko prozorske klupice i ušla u sobu. Demon joj je pustio ruku, zatvorio prozor i brzo navukao zavjese. »I za Boga miloga, budi tiha. Tko zna što bi gospođa Shepard pomislila da te čuje...« »Ali neće me čuti.« Ležerno odmahnuvši rukom, Flick je prišla divanu i sjela na rukohvat. »Ona i gospodin Shepard su u kuhinji – provjerila sam.« Demon je zurio u nju – ona je prkosno uzvratila pogled. Morao je gurnuti ruke u džepove kako bi se odupro iskušenju da joj ne priđe i ne stavi ih na nju. »I inače trčkaraš noću ovako odjevena?«


»Naravno da ne. Ali nisam znala hoću li moći doći do tebe a da ti ne kucam na vrata. Srećom, spazila sam tvoju sjenu kroz zavjese.« Demon je odlučio šutjeti; nije imalo smisla da joj objašnjava kako ne bi bilo pametno kucati u ovo doba na njegova vrata i tražiti od njegove domaćice, dostojanstvene stare gospođe, da je odvede k njemu u salon. Flick bi mu samo proturječila. Okrenuvši se na peti, krenuo je natrag do kamina. Ako ništa drugo, barem može stati malko dalje od nje. Kad se ponovno našao ispred kamina, okrenuo se prema njoj i oslonio se ramenom na policu iznad kamina. »A čemu dugujem ovaj posjet?« »Došla sam razgovarati o ovoj situaciji, naravno.« Demon je podignuo jednu obrvu. »Situaciji?« Flick ga je nekoliko trenutaka gledala u oči, a zatim je spustila glavu i, polako i strpljivo, skinula rukavice. »Meni se čini da ovo što smo danas saznali povlači za sobom mnogo toga.« Odloživši rukavice na bedro, podignula je dlanove i stala brojati na prste dok govori. »Prvo i osnovno, ako je u tijeku namještanje još jedne utrke, zar ne bismo trebali obavijestiti nadležne? Međutim« – pokazala je na drugi prst – »postoji mogućnost da, ako obavijestimo nadzornike, oni bi mogli upozoriti našeg tipa i on bi naprosto mogao nestati, a s njime će nestati i svi tragovi koji bi nas mogli dovesti do gangstera koji stoje iza svega. Ako se to dogodi, izgubit ćemo svaku priliku da spasimo Dillona. Ili još gore« – sada je pokazala na treći prst – »ako obavijestimo nadzornike i oni ispitaju tog čovjeka, može se dogoditi da on navede Dillona kao pokretača cijelog plana i na taj način zaštiti gangstere.« Podignula je glavu i pogledala na drugu stranu sobe, gdje je njegova dugačka, vitka figura stajala naslonjena pored kamina. Ako je maloprije gajila ikakve nade da će joj on dopustiti da ostane uključena u ovu istragu, njegov trenutačni stav sve ih je raspršio; otpor je izbijao iz njega u valovima. Njegove oči i njegova pažnja bile su uprte u nju, fiksirane, ali nije pokazivao ni najmanju namjeru da joj odgovori. Prkosno je isturila bradu. »I? Hoćemo li obavijestiti nadležne?« Demon ju je nastavio promatrati, pozorno, intenzivno, ali nije ništa govorio. Flick je stisnula usnice i podignula obrvu. »Onda?« »Nisam još odlučio.«


»Hm.« Flick je ignorirala njegov kratki, odrezani ton. »Taj čovjek je ponudio džokeju sto dvadeset pet funti – to je pravo malo bogatstvo za jahača. Čini mi se da se taj džokej neće predomisliti.« Demon je nešto progunđao; Flick je to shvatila kao slaganje s ovom njezinom izjavom. »A to znači da je gotovo sigurno da će tvoj konj pobijediti.« Uhvatila mu je pogled. »To te stavlja u prilično nezgodan položaj, nije li tako?« Demon se uspravio; prije nego što je stigao išta reći, Flick je nastavila. »Strašna situacija – s jedne strane je Dillon kojeg treba spasiti, a s druge su tvoje odgovornosti prema Klubu džokeja. Pretpostavljam da je to sukob između odanosti i časti.« Istim ravnodušnim tonom, upitala je: »Što ćeš odabrati?« Demon je gurnuo ruke u džepove, pa je nekoliko trenutaka samo zurio u nju, zatim je oborio pogled i stao koračati ispred kamina. »Ne znam. Upravo sam razmišljao o tome kad si se ti pojavila.« »Došla sam pomoći.« Demon je na to prezirno puhnuo, ali ona je to ignorirala. »Trebamo staviti neke stvari na vagu, razmotriti mogućnosti.« »Ja ne vidim nikakve mogućnosti.« Nastavio je koračati, pogleda i dalje uprtog u pod. »To što je jedan od mojih konja dio te priče je nebitno – točnije, to samo pogoršava stvar. Nakon što sam saznao da je u tijeku namještanje utrke, moja je dužnost, kao člana Kluba džokeja, da obavijestim Odbor.« »Koliko je obvezujuća ta dužnost?« Uperio joj je oštar pogled. »Najviše što može biti, naravno. Nikad ne bih mogao pustiti da se utrka lažira.« »Hmmm. Slažem se u tome da se ne smije dopustiti da se održi utrka koja je namještena – to je neupitno. Ali...« Pustila je rečenicu nedovršenu, namjerno. Demon je zastao i pogledao u nju. A zatim je podignuo obrvu. »Ali ja mogu...« naglo je utihnuo, i dalje gledajući u nju, pa je malčice nakrivio glavu. »Mi možemo pričekati s otkrivanjem te informacije sve dok se utrka ne približi, i na taj si način osigurati još malo vremena da slijedimo tog čovjeka i saznamo što nas zanima.« »Tako je. Utrka je tek idući mjesec. A nadzornici je mogu otkazati i ako im kažemo pred sam početak.«


»Ne baš, ali ako im kažemo tjedan dana prije utrke, ostaje nam pet tjedana za potragu.« »Pet tjedana? Imamo zbilja dovoljno vremena.« Demon je htio nešto progunđati, ali se suzdržao. Flick je bila ozarena i premda je razlog tog njezinog zadovoljstva djelomice bio na njegovu štetu, nije sada imao namjeru kvariti joj raspoloženje. Maloprije, kad se pojavila na njegovu prozoru, on je razmišljao isključivo u jednini, a sada je govorio u množini. A to je ona i htjela; zato je i došla. I sada je sjedila na rukohvatu njegova divana, pobjedonosno, sa zadovoljnim smiješkom u očima. Njezino razumijevanje časti i odgovornosti koja ide s njegovim položajem zaista ga je zadivilo. I ne samo to; razumjela je i svijet utrka, bratstva i trkačkih tradicija – to je nešto što nijedna druga žena nije razumjela. Ali bilo mu je čudno raspravljati o svemu tome sa slatkom, nevinom djevojkom. A pogotovo tako kasno navečer, u njegovu salonu, bez pratnje. Nastavio je koračati – ali ovaj put je koračao u njezinom smjeru. »I?« – Flick samo što nije poskakivala od uzbuđenja – »kako ćemo pronaći tog čovjeka kojeg smo večeras vidjeli? Zar ga ne bismo već trebali tražiti?« Zastao je pored nje, a pogled mu je i dalje počivao na njezinu licu. »I tražimo ga. Točno u ovom trenutku trojica mojih ljudi hodaju gradom i pretražuju taverne i konačišta.« Flick se nasmiješila od uha do uha. »Izvrsno! A zatim?« »A zatim...« Posegnuo je za njezinom rukom, a ona ju je spremno predala. Polako ju je povukao da ustane. »Zatim ćemo ga pratiti« – ne skidajući pogled s nje, govorio je nježno i duboko – »sve dok ne saznamo sve što trebamo znati.« Zarobljena u njegovu pogledu, s rukom u njegovoj, Flick je lagano rakolačila oči. »Aha«, prozborila je nečujno. Demon se zadovoljno smješkao. Svojim prstima je obujmio njezinu ruku i čekao, tek djelić sekunde, da ona zadrhti. »Pronaći ćemo tog čovjeka i pratit ćemo ga...« Pogled mu je polako kliznuo na njezine usnice, meke, sočne, ružičaste. »...Sve dok nas on ne odvede do gangstera. A nakon toga ćemo sve reći nadležnima.


Dok je govorio u množini, Demon pod time nije mislio na sebe i nju – nije ju namjeravao uključiti u tu potragu, ali reći će joj to sutra. Nije bilo potrebe da joj kvari večer. Ponovno joj je gledao u oči i uživao u tom bistrom plavetnilu. Stajali su tik jedno uz drugo, fiksiranih pogleda; njezina ruka počivala je u njegovoj, a njezino tijelo bilo je zarobljeno između njega i divana. Nesvjesno je pomaknuo prste, kliznuvši po njezinima. Flick je sada još više razrogačila oči, a i usnice su joj se lagano razmaknule. U grlu joj je zastao dah... A zatim se prenula, drsko ga pogledala i otrgnula svoju ruku iz njegove. »Sada te ostavljam.« I Demon se prenuo iz transa i pustio joj ruku. Flick je krenula prema prozoru. Demon je krenuo za njom; bio joj je točno za petama. Ona se okrenula i ponovno se našla licem u lice s njim. Ubrzano je disala. »Pretpostavljam da ću te vidjeti sutra u stajama.« »Hoćeš.« Drhtavim rukama pokušala je razmaknuti zavjese. Na kraju je to učinio Demon, posegnuvši rukama iznad nje. Nakon toga je stala potezati ručkice da otvori klizni prozor. Ali nije bilo uspjeha. Demon je stao točno iza nje i uhvatio ručkice, od kojih je svaka bila na drugoj strani donjeg prozorskog okvira. Zarobio ju je uz prozor; opkolio ju je svojim tijelom i rukama. Njegovi prsti dodirnuli su njezine, koji su još držali ručkice prozora. Ona je naglo udahnula i brzo maknula ruke. A zatim je ostala posve nepomična kad je shvatila da je tako opkoljena. Vrlo polako, Demon je podignuo prozorsko staklo, sve do kraja. Kad se uspravio, uspravila se i ona. Oprezno se okrenula prema njemu i pogledala ga u oči. »Želim ti laku noć«, rekla je, oštro i hladno. A zatim mu je ponovno okrenula leđa i sjela na prozorsku klupicu, spremna da se spusti. A on ju je i dalje prodorno gledao i smješkao se. Prebacila je noge preko i kliznula u tamu. »Doviđenja.« Za njom je ostao lelujati njezin glas, a ona je u nekoliko sekundi postala tek sjena, među brojnim drugim sjenama, a zatim je posve iščeznula. Demon se sada smješkao još i više; smješkao se pobjedonosno, kao ona maloprije. Ipak nije imuna na njega – znakovi su bili ondje, bili su jasni kao dan. Nije znao zašto je onako naglo istrgnula ruku, zašto se


oslobodila njegova dodira, ali bit će mu lako ponovno je privući u svoju mrežu. A zatim... Stajao je uz prozor punih pet minuta, s osmijehom iščekivanja na usnama; zurio je u tamu i sanjario – dok ga stvarnost nije zapljusnila i ohladila. I vrlo efikasno ugasila njegovu vatru. Ponovno ozbiljan, stajao je nasred salona i pitao se koji je to vrag ušao u njega. Ustao je prije zore i obišao trkaće staze, svoje staje i Carruthersa, koji nije bio nimalo sretan što čuje da gubi najboljeg jahača kojeg je ikad imao. Prvi put odbivši ostati i gledati svoje konje kako treniraju, Demon je ostavio Carruthersa da gunđa i potjerao svoju kočiju dalje, cestom koja je vodila prema njegovoj farmi. Ista cesta vodila je i do one trošne kolibice. Fina maglica obavijala je gustiš i prekrivala livade; kako se zora razlijevala nebom, tako je maglica poprimala zlaćanu boju. U daljini, u toj zlatnom oblaku, pojavila se Flick na svom starom konju, u ruhu pospanog stajskog momka. Bila je spremna za novi radni dan. Demon je povukao uzde i zaustavio kočiju te pričekao da mu se ona posve približi. Kad se konačno zaustavila uz njegovu kočiju, na licu joj je bio mrk izraz; u očima joj je sjala sumnja. Demon je kimnuo. »Da, predao sam tvoju ostavku Carruthersu – on ne očekuje da će te više vidjeti.« Flick se još više namrštila; srećom, nije postavljala nikakva pitanja. »Ali...« »Stvar je vrlo jednostavna. Da nisi dala ostavku, ja bih te morao sam otpustiti.« Uhvatio joj je pogled i podignuo obrvu. »Mislio sam da bi radije sama dala ostavku.« Flick mu je gledala u oči, proučavala mu lice. »Očito je da nemam izbora.« U kutu Demonovih usnica pojavio se smiješak. »Nikakvog.« »Što si rekao Carruthersu?« »Da je tvoja bolesna majka umrla i da odlaziš teti u London.« »Dakle, ne bih smjela ni biti u blizini?« »Upravo tako.«


»Hm«, rekla je, ali nije izgledala kao da se previše ljuti. Pronašli su čovjeka koji je bio prišao Dillonu pa je ona već razmišljala unaprijed. »Jeste li identificirali tog čovjeka? Jesu li tvoji ljudi išta iskopali?« Pomno ga je promatrala; uočila je njegovo oklijevanje – vidjela je da važe opcije. »Otkrili smo gdje se nalazi. Gillies ima čast razgovarati s njim. Ako ćeš se prikladno odjenuti, možda bismo mogli porazgovarati u malko normalnijem okruženju?« Flick je upitno podignula obrve. Demonu se na licu pojavio smiješak – bio je to smiješak koji zadirkuje, koji poziva na flert. »Pođi kući i presvući se. Doći ću po tebe u jedanaest pa ćemo se prošetati stazama.« »Odlično. Tako ćemo moći razgovati o daljnjim planovima bez straha da će nas netko čuti.« Flick je okrenula starog konja i potjerala ga natrag prema kolibi. »Bit ću spremna u jedanaest.« Demon je gledao kako se udaljava. Sa zadovoljnim smiješkom, pucnuo je uzdama i pokrenuo kočiju. Kao što je obećala, čekala ga je spremna; kad je zaustavio je kočiju na prilazu Hillgate Enda, ona je već bila ondje, poput vizije u raskošnom muslinu, sa suncobranom koji joj je štitio finu put. Privezavši uzde, Demon je sišao s kočije, a ona mu je veselo prišla, s mekim smiješkom na usnama. Bila je previše vitka i sitna da bi proizvodila ikakav zvuk dok hoda – njezini pokreti više su bili poput elegantnog klizenja. Gledao ju je kako mu se približava; sva čula su mu se napela i bio je posve zarobljen u čaroliji. Srećom, ona to nije znala – ona nije imala pojma. Zaštićen tim njezinim neznanjem, uzvratio joj je osmijeh. Primio ju je za ruku, lagano se naklonio i pomogao joj da se popne. Kad je i on pošao sjesti, spazio je sluškinju na stubištu kuće. »Dovest ću gospođicu Parteger poslijepodne – kažite to Jacobsu.« »Da, gospodine.« Sluškinja se naklonila. Kad se popeo i sjeo pored nje, vidio je da ga ona začuđeno gleda. »Gospođa Shepard nam je pripremila košaru s hranom pa se ne moramo vraćati na ručak.« Flick se ponovno začudila, ali kimnula je glavom. »Dan će biti prelijep, piknik je zaista dobra ideja.«


Pucnuvši uzdama, Demon je potjerao konje u lagani korak. Nije joj htio otkriti da je piknik zapravo bio njegova ideja. Kad je skrenuo s prilaza na cestu, Flick je nakrivila suncobran i pogledala u Demona. »Dakle, tvoji ljudi su pronašli našeg sumnjivca?« Demon je kimnuo glavom, vješto skrenuvši prema Dullinghamu. »Da. Odsjeo je u Ox & Ploughu.« »Ox & Plough?« Flick se nježno namrštila. »Mislim da nisam nikad čula za to mjesto.« »Nije bilo ni razloga da čuješ. To je prljavo, zapušteno konačište na sporednoj cesti malo izvan Newmarketa.« »Znamo li čovjekovo ime?« »Odaziva se po neuglednom imenu Bletchley.« »Iz Londona je?« »Sudeći po naglasku, čini se da jest.« Demon je usporio konje kad se pred njihovim očima ukazalo maleno selo po imenu Dullingham. »Gillies kaže da govori pravim koknijem.« »A to bi moglo značiti«, rekla je Flick, impulzivno se okrenuvši prema njemu, »da je i gangstersko udruženje iz Londona.« »Da, tako se čini od samog početka. London je pun takve pohlepne gospode.« »Hmm.« Kako Flick više ništa nije rekla, Demon se okrenuo prema njoj. Gledala je u daljinu, odsutna izraza lica. Nije bilo teško pogoditi o čemu razmišlja. Razmišljala je o gangsterskom udruženju, i o mogućnosti da se zapute u London da ih razotkriju. Demon ju je pustio u njezinim mislima, zadovoljan načinom na koji je zaključivala. Kad su kolibice Dullinghama ostale iza njih, usporio je konje, pogledom tražeći stazicu uz cestu kojom je davno prolazio. Pojavila se s njegove lijeve strane; ponovno je usporio i usmjerio konje na stazu. Staza je bila vrlo neravna; unatoč jakim oprugama na kočiji, poskakivanje je malko uplašilo Flick. Zgrabila je prednju ogradicu i osvrnula se oko sebe. »Dragi Bože. Kamo – oh! Kako lijepo!« Demon se nasmiješio. »Da, zaista je lijepo mjesto.« Zaustavio je konje na livadi i svezao uzde. »Pustit ćemo kočiju ovdje.« Kimnuo je glavom prema mjestu gdje su se grane vrba, obasjane suncem, svijale prema uzburkanom potoku. Žuborenje vode ispunilo je


seosku tišinu; sunčeve zrake igrale su se u kapljama i bljeskale, bacajući duge visoko u zrak. Između vrba protezala se meka, raskošna livada i bilo je kao da ih poziva. »Možemo prostrti deku uz potok i uživati u suncu.« »Oh, da! Nisam ni znala da ovakvo mjesto postoji.« Sišao je iz kočije te pomogao njoj da siđe, a zatim je iz kočije izvadio dobro opremljenu košaru za piknik i veliku vunenu deku. Flick mu je pomogla i uzela deku, a zatim pošla s njim uz travnatu obalu potoka. Spustila je suncobran na do i prostrla deku. Demon joj je pomogao da izravna rubove i pružio joj ruku da sjedne. Pričekao je da se ona smjesti, a zatim se ispružio – dugačak, vitak, tako elegantno lijen – tik pored nje. Znala je čuti Generalove sluškinje kako govore da im zbog nekakvog mladića srce počne preskakati. Uvijek je mislila da su to gluposti. Ali sada je i ona znala što je to. Srce joj je preskakalo dvostruko. Posegnula je za košarom koju je Demon maloprije odložio pokraj njihovih mogu pa ju je privukla bliže. Točnije, ugurala ju je između njih dvoje. To je bila smiješna reakcija – jer znala je da je s njime sigurna – ali ta čvrstoća i stabilnost košare ipak je činila da se osjeća još sigurnijom. Najprije je izvadila lanene ubruse koje je gospođa Shepard složila na vrh, a potom je izvadila pečeno pile, kriške govedine i prhko, svježe pecivo. Morala je pročistiti glas prije nego što je progovorila: »Što bi radije, batak ili prsa?« Podignula je pogled; oči su joj se susrele s Demonovim, koje su kao da su gorjele. Trepnula je pa je ponovno pogledala u njega, ali on je već bio odvratio pogled, mimo vadeći bocu koja je virila iz košare. »Može prvo batak.« Glas mu je zvučao nekako... napeto. Sakrivši zbunjenost, promatrala ga je kako vadi pluteni čep iz boce. Boca se otvorila uz tihi prasak, a Demon je podignuo pogled. Međutim, njegove oči i izraz lica nisu odavali ništa, osim činjenice da čovjek naprosto uživa u trenutku. Ispružio je ruku prema njoj, dajući joj znak da izvadi čaše; ona je otjerala sve svoje nesigurnosti i zavukla ruku u košaru. Pronašla je dvije uske staklene čaše s nogicom i pružila ih Demonu; ubrzo se u njima pjenušalo vino. Flick je uzela čašu koju joj


je Demon dao i stala proučavati sićušne mjehuriće kako se uzdižu uvis kroz prozirnu tekućinu boje sijena. »Šampanjac?« »Aha.« Demon se prisilio da makne pogled s njezinih usnica – sjajne i oble, kao da su ga molile da ih kuša. Mršteći se u sebi, uzeo je batak koji mu je ponudila; oko kosti je pažljivo bio omotan ubrus. Dodirnuli su im se prsti; Demon je osjetio kako je zadrhtala – bio je svjestan, sve do svoje srži, tog drhtaja što je prostrujio njome. Usredotočio se na piletinu, duboko zagrizao u meso, a potom usmjerio svoj pogled u livade iznad potoka. Flick se pak zaokupila – odnosno smirivala – slaganjem hrane na deku. Tek kad je ona duboko udahnula, otpila gutljaj šampanjca te počela jesti, Demon je ponovno pogledao u nju. »Kako je Dillon?« Flick je slegnula ramenima. »Dobro.« Nakon nekoliko trenutaka, nastavila je: »Zapravo, nisam razgovarala s njim od one večeri kad smo saznali istinu.« Demon je ponovno odvratio pogled i zagledao se u potok, kako bi sakrio svoje zadovoljstvo; bio je presretan što njezina svađa s Dillonom još nije minula. »Tko još zna da je ondje?« Ponovno je pogledao u Flick i namrštio se. »Pa tko mu donosi hranu?« Flick je upravo bila dovršila svoju piletinu; Demon je gledao kako je polizala prste – vidio je njezin mokri ružičasti jezik kako klizi uokolo. A zatim je oblizala usnice. I pogledala u njega. Jedva se svladao da ne zadrhti – da uopće ne reagira. »Jedina osoba koja, osim nas dvoje, zna da je Dillon u kolibi jest Jiggs. On je naš lakej. Radi u Hillgate Endu već... hm, najmanje deset godina. Jiggs nosi Dillonu hranu svaki drugi dan. Rekao mi je da u smočnici uvijek ima ostataka pečenke ili pite.« Namreškala je nos. »Ali čini mi se da i Foggy sluti da je Dillon negdje u blizini.« »Vrlo vjerojatno.« Jeli su i pijuckali u tišini, a žuborenje potoka i cvrčanje cvrčaka tvorili su pravu simfoniju oko njih. Sit, Demon je obrisao ruke, a zatim se svom dužinom ispružio na deki. Prekrižio je ruke iznad glave i zatvorio oči. »Jesi rekla Dillonu išta o onome što smo otkrili?« »Nisam mu ništa rekla.« Kroz trepavice je promatrao Flick kako skuplja mrvice i počinje spremati stvari natrag u košaru. »Odlučila sam da je bolje da mu ne kažem da smo našli njegovog čovjeka, da mu slučajno ne bi palo na pamet da učini nešto nesmotreno


– na primjer, ode u grad i sam potraži tipa. Ne bi bilo dobro da ga prepoznaju i odvedu na ispitivanje, baš sada kad smo ostvarili napredak.« Demonu je došlo da se cinično nasmije, ali se suzdržao. Dillon nije bio usijana glava; on je bio lijen i pasivan. Flick je bila ta koja, očiju širom otvorenim, juri onamo gdje se mudri boje kročiti; ona je ta koja vjeruje u svoje sposobnosti da nešto učini – da pokrene stvari. Da razotkrije gangstere. Odanost, posvećenost – i dobra stražnjica. To je ono po čemu je prepoznatljiva. Posve ga je zaokupila misao o njezinoj stražnjici. Pažnja mu je sada bila usmjerena samo na ovog maskiranog anđela. Podižući vjeđe još malčice, nastavio ju je proučavati; u ovom trenutku bila je anđeo – biće iz njegova nedavnog sna. Sunčeve zrake pretvarale su njezinu kosu u veličanstveno zlato, i uokvirivale njezino lice toplim plamičcima. Obrazi su joj bili blago rumeni – od toplog dana i šampanjca. Dok je promatrala livade, njezine oči, nježno plave, krupne i širom otvorene, odisale su živahnom inteligencijom. Pogled mu je kliznuo niže, na njezin vitki vrat, na čvrste obline koje su raskošno punile gornji dio njezine čedne haljine; tkanina joj je skrivala struk, obavijala se oko njezinih bokova i bedara, ali kako ju je toliko puta vidio u jahačkim hlačama, tako mu nije ni trebalo više informacija da dočara njezinu golu viziju u svojoj glavi. Sa zadovoljnim smiješkom, ponovno je zatvorio oči i opustio se na deki. Čekao je da ona završi sa spremanjem stvari; ubrzo je sjela, obgrlila koljena, s napola punom čašom u jednoj ruci, i uživala u pogledu. »Znaš, razmišljao sam«, rekao je tiho, »budući da smo identificirali Bletchleya i počinjemo ga ozbiljno slijediti, a ti više ne moraš ujutro i poslijepodne mijenjati odjeću i konje, bilo bi pametno da uopće više ne odlaziš u kolibu – u slučaju da Bletchley, ili netko od njegovih kompanjona, ne bi nešto posumnjao i počeo slijediti nas. Ključni dio našeg plana je da Dillon ostane dobro skriven. Posljednje što nam treba jest da dovedemo gangstere k njemu.« »Da, istina.« Flick je razmislila. »Poslat ću mu poruku preko Jiggsa.« Gledajući u potok, nastavila je: »Reći ću mu da nema smisla da više radim u stajama – da se bojimo da se netko od gangstera mota onuda i da ne želimo ugroziti njegovu sigurnost.« Kimnula je glavom. »To bi ga trebalo držati u kolibi.«


Pijuckala je šampanjac i napustila svaku misao o Dillonu. Dillon je bio u kolibici, na sigurnom, i može ostati ondje sve dok ona i Demon ne riješe ovu zavrzlamu u koju ih je Dillon sve uvukao. U ovako divnom poslijepodnevu, naprosto je odbila dalje razmišljati o tom nepromišljenom mladiću. Ispunio ju je osjećaj neobičnog užitka. Neka čudna toplina, poput one koja dopire s udaljene vatre, obavijala joj je udove. To nije bio topao povjetarac, jer se njezine kovrče nisu njihale, niti su to bile sunčeve zrake, jer nisu jednolično padale na nju; preplavilo bi je poput toplog vala i ostavljalo opuštenom i punom slatkog iščekivanja. Iščekivanja čega? Nije imala pojma. Ništa je nije zabrinjavalo – uz Demona, ovako dugačkog, fizički moćnog, ništa joj na svijetu ne bi moglo zaprijetiti. Trenutak je bio savršen, spokojan – i neobično uzbudljiv. Nešto je bilo u zraku – osjećala je to svakom porom. To joj je bilo čudno jer inače nije bila tip djevojke koji tako umišlja. Međutim, bila je tip djevojke koji je beskrajno znatiželjan – a u ovom slučaju, bila je beskrajno zainteresirana za to što se zbivalo. Što god to bilo, to nešto što je visjelo u zraku, što je poput vilinske čarolije svjetlucalo na sunčevim zrakama, što gotovo pripada ovom svijetu ali nije dovoljno opipljivo da bi ga oči običnog smrtnika mogle vidjeti – što god to bilo, ona je htjela znati, htjela je razumjeti. Što god to bilo, ona je to osjećala. Zujanje pčela, žuborenje potoka, i to nešto, nedefinirano i uzbudljivo, držalo ju je u slatkom ropstvu. Demon se polako pridignuo i posegnuo za košarom. Flick se okrenula prema njemu i vidjela ga kako izvlači bocu, koja je bila već gotovo prazna. Pogledao ju je u oči pa se nagnuo i natočio to malo vina što je preostalo u njezinu čašu. Pjenušalo se; ona se nasmiješila i otpila gutljaj. Mjehurići su joj ušli u nos. Kihnula je. Demon je pogledao u nju; ona je samo odmahnula rukom. Otpila je još jedan gutljaj, ovaj put malko opreznije, a on je vratio bocu u košaru. Nakon toga se ponovno ispružio; jednom se rukom podbočio, a u drugoj je držao čašu. »Dakle«, otpočela je Flick, namjestivši se tako da bude okrenuta prema njemu, »kako ćemo pratiti Bletchleya?« Zagledan u potok, Demon je otpio još jedan gutljaj šampanjca, a zatim je okrenuo glavu i pogledao u Flick. Svim se silama trudio da ne


gleda u finu, svijetlu kožu, u vruće obline što su se nadimale u haljini i obećavale svakojake zemaljske užitke – obline koje su sada stajale tako blizu njegova lica. »To neće biti težak zadatak. Gillies i dvojica konjušara se izmjenjuju u stražarenju. Ovo je mali grad, sada kad znamo kako izgleda i gdje je odsjeo, bit će lako motriti na njega.« »Ali«, Flick se lagano namrštila, pogleda uprtog u najbližu vrbu, »ako ne saznamo nešto ubrzo, neće li on nešto primijetiti? Bude li neprestano viđao istog konjušara u svojoj blizini, sigurno će postati sumnjičav. Konjušari u Newmarketu nemaju toliko posla.« Toplina se širila njezinim ramenima, obavijala joj grudi. Pogledala je u Demona; on je gledao u svoju čašu i vjeđe su mu zakrivale oči. A zatim je pogledao u potok. »Ne moraš se brinuti. Vjerojatno će biti na Vrištini ujutro i poslijepodne – a ja ću ga motriti ondje i u Ulici High.« Iskapio je čašu. »Gillies i ostali konjušari pratit će ga po tavernama i krčmama – u gužvi neće biti toliko primjetni.« »Hmmm. Možda.« Flick je protegnula noge prema suncu. »I ja ću pomoći. Motat ću se oko staza i Ulice High.« Osjetila je Demonov pogled pa se okrenula prema njemu. »Mlada dama neće izazivati sumnju.« Demon je nekoliko trenutaka samo zurio u nju, kao da je izgubio nit razgovora, a potom je promrmljao: »Da, vjerojatno neće.« I dalje zagledan u nju, podignuo je jednu ruku. »Ostani tako.« Flick se tako ukopala u mjestu da je čak prestala i disati. Nešto ju je stezalo u plućima, srce joj je žurilo, preskakalo, pa opet žurilo. Sjedila je mimo i napeto, a njegovi su prsti kliznuli u njezine kovrče iznad uha i premetali po uvojcima... nešto je izvlačio iz njezine kose. Kad je povukao ruku i pokazao joj dugačak list, odbacivši ga na travu, ona je duboko udahnula i slabašno se nasmiješila. »Hvala ti.« Njegov se pogled susreo s njezinim. »Bilo mi je zadovoljstvo.« Te su riječi bile zvonke, duboke, i nešto je u njoj zatitralo. Pogleda zarobljenog u njegovom, osjetila je kako je hvata slatka panika. Oborila je glavu i otpila pozamašan gutljaj šampanjca. Mjehurići su ponovno nasrnuli na njezina čula; ovaj put se zagrcnula. Suznih očiju, odmahnula je rukom ispred svog lica i udahnula zrak koji joj je očajnički trebao. »Nisam baš naviknuta na ovo.« Podignula je čašu. »Sve mi je ovo novo.« Demon ju je fiksirao pogledom. U kutu usnica pojavio mu se smiješak. »Da, znam.«


Flick je osjećala slatku toplinu i laganu vrtoglavicu. U Demonovim je očima vidjela neobičan sjaj, neko nepoznato značenje. A on je pak vidio kako u njezinim očima raste zbunjenost – odvratio je pogled jer nije znao koliko njegove oči otkrivaju njegovu želju, njegovu novopronađenu opsesiju nevinošću. Pokazao je na krajolik što ih je okruživao i pribrao se. »Ako nikad nisi bila ovdje, to znači da se nisi ni prošetala uz potok. Hoćemo li?« »Oh, da. Idemo.« Uzeo je njezinu gotovo praznu čašu, iskapio ostatak pa odložio obje čaše natrag u košaru. A zatim je ustao i ispružio ruke prema njoj. »Dođi. Malo ćemo istraživati.« Flick mu je pružila ruke; on ju je povukao na noge, a potom ju poveo prema mjestu gdje je tik uz potok krivudala utabana stazica. Šetali su zajedno, ona pored njega, katkad malko ispred njega, podižući suncobran svaki put kad bi joj zaklonio pogled na njegovo lice. Demon je bio zahvalan na tome, jer taj mu je suncobran smetao, zaklanjao mu je pogled na njezino lice – na nju. Ugledali su majku patku s jatom pačića, koji su žustro plivali za njom; Flick je pokazala prstom i uskliknula, i oduševljeno se smiješila. Sjajna pastrva provirila je iznad površine, u lovu na debelu muhu; rječni vodomar zalepršao je krilima iz sjene, očaravši ih svojim veličanstvenim šarenim perjem. Flick je od uzbuđenja primila Demona za podlakticu, pa je razdragano uzdahnula kad je ptica odletjela niz potok. »Eno vilin konjic.« »Gdje?« Pogledom je pretraživala obalu. »Ondje.« Nagnuo se prema njoj; i ona se nagnula prema njemu, još bliže, prateći njegov prst koji je pokazivao vilin konjica kako lebdi nad rogozom. Posve zaokupljena, duboko je udahnula zrak i zadržala ga u plućima; i on je učinio isto. Njezin miris, sladak i svjež, ispunio ga je cijelog; bio je to posve drukčiji parfem od onih na koje je bio navukao i na koje je bio imun. Njezin miris bio je lagan, prozračan i podsjećao ga je na lavandu, na jabukov cvijet, na samu srž proljeća. »Ah.« Vilin konjic je odletio i Flick je uzdahnula. Vrtjelo joj se u glavi. Okrenula se prema njemu; stajali su toliko blizu da je njezina suknja dodirivala njegove čizme. Ako još jednom duboko udahne, svojim će grudima dotaknuti njegov kaput. Njegova ju je blizina iznenadila; podignula je pogled k njemu, a usnice su joj se razmaknule u tihom uzdahu. Njegove oči ponovno su se susrele se s njezinima – i


on je na trenutak ondje vidio njezino buđenje. A zatim je nastupila zbunjenost. Vidio je sve to, ali morao se boriti s vlastitim željama, morao je svladati vlastite nagone. U proteklih nekoliko sati uživao je u njoj – u njezinoj nevinosti, u krhkoj ljepoti netaknute, još neprobuđene žene. Vidio je, i osjetio, prve znake njezine svijesti – svijesti o njemu, i o sebi, i njihovoj zajedničkoj senzualnosti. Senzualnost je bilo nešto s čime je on svakodnevno živio već više od deset godina; sada, kad iznova doživljavao senzualnost, kroz njezine nevine oči, pojačala se njegova žudnja – koja je bila daleko od nevine. Gledao ju je u oči, a oko njih je cvalo proljeće. Pulsiralo je posvuda oko njih, osjećao je to u svojim kostima, u svojoj krvi. U svojim preponama. I ona je to osjetila, ali nije znala što to znači. Kako on nije ništa govorio, tako se ona opustila, malčice, i nasmiješila se, oprezno, ali ipak bez straha. »Možda bismo trebali krenuti natrag.« Demon ju je samo gledao, a zatim se prisilio da kimne glavom. »Možda bismo trebali.« Glas mu je zvučao dublje, promuklije; Flick mu je uputila malko zbunjen pogled. On je ignorirao taj pogled, primio je za ruku i poveo natrag stazom. Kad su se vratili na svoje mjesto na livadi, Flickina je zbunjenost još više narasla. Odsutna pogleda, pomogla mu je da složi deku, a zatim je podignula svoj suncobran i pošla za njim prema kočiji. Demon je pošao spremiti košaru i deku, a ona je stala pored kočije i čekala, zamišljeno zagledana u travu na kojoj su maloprije sjedili. Kad se on ponovno stvorio pokraj nje, podignula je pogled. Nije ništa rekla, ali u očima joj je još uvijek bio zbunjen izraz. On ga je vidio, i mogao je pročitati sva njezina neizgovorena pitanja s lakoćom. Dobro je znao što ona osjeća – tu uznemirujuću nesigurnost, titravu zbunjenost. Flick je bila tako puna povjerenja, tako otvorena, da joj nije bilo teško pokazati ranjivost pred njim. On je dobro znao kakva joj se pitanja roje glavom – pitanja koja ona još ne može sročiti. A znao je i odgovore. Flick je čekala, gledajući u njegove oči, vidljivo se nadajući nekom znaku, nečemu što joj moglo objasniti osjećaje koji su je tako iznenada obuzeli. Gledala ga je kao da zahtijeva, ali istodobno i moli, za odgovor – iz nje je izbijala goruća želja da sazna.


Lice joj je bilo lagano nagnuto prema njemu; njezina fina bradica stajala je čvrsto i nepokolebljivo. Njezine pune usne, obojene nježnom ružičastom, kao da su molile. Da je zastao i razmišljao, nikad se ne bi usudio riskirati. Njezina mreža nevinosti posve ga je zarobila – i uvjerila ga da je sve to jednostavno i lako. Fiksirajući je pogledom, polako je dignuo ruku i nježno je primio za bradu. Flick je zastao dah; svjesno i promišljeno, i dalje se krećući hipnotički polako, kliznuo je palcem duž njezine donje usnice. Taj dodir ju je posve opčinio – opčinio je i njega; instinktivno je obuzdao svoje demone. Gledali su se o oči, a njezine su bile pune znatiželje. Kratko je udahnuo i polako spustio glavu, dajući joj tako dovoljno vremena da se odmakne, bude li htjela. Ali osim što je još čvršće stisnula svoj suncobran, Flick se nije ni pomaknula. Pogled joj je pao na njegove usnice; duboko je udahnula, ali dah kao da je zapeo u njezinom grlu. Trepavice su joj zatreperile, pa se spustile; oči su joj se same zatvorile kad su njegove usne dotaknule njezine. Bio je to najnježniji poljubac koji je Demon ikad iskusio – bilo je to slatko zajedništvo usnica, ništa drugo. Njezine su bile meke, delikatne, izrazito ženstvene. Dodirnuo ih je svojima, jedanput, dvaput, a potom ih je prekrio, pojačavši pritisak tek malčice, tek na tren, bolno svjestan njezine mladosti. Taman se htio povući, privesti ovo nježno milovanje kraju, kad su se njezine usnice pomaknule pod njegovim, u slatkom, instinktivnom odgovoru i povukle ga u dubine. Uzvratila mu je poljubac – nježno i oprezno, ispitivački, kao što su i njezine oči maloprije ispitivale. Bez razmišljanja, on je uzvratio, primivši je čvršće za bradu, držeći joj lice dok se primicao bliže i produbljivao poljubac. Njezine usnice su mu se otvorile, razmaknule su se pod njegovim, tek malčice, dovoljno da je okusi. Klizio je jezikom po njezinoj donjoj usnici, milovao meko tkivo s unutarnje strane, dodirnuo joj jezik, draškao osjetila, koja su već drhtala, napeta i nestrpljiva. Ona je nježno zadrhtala, a zatim mu je prišla još bliže, tako da je grudima dodirivala njegova prsa, bokovima njegova bedra. Sva puna povjerenja, privila se uz njega, predala se njegovoj snazi. Demonu se strašno zavrtjelo u glavi; srce mu je divljački udaralo. Potreba da obavije svoje ruke oko nje, da ju pripije čvrsto uz svoje tijelo, da se stopi s njom, bila je jača od ičega. Ali ona je bila tako mlada, tako nevina, tako nova u ovoj igri.


A njegovi demoni su zavijali i zahtijevali svoje – borio se s njima posljednjim trunkama razuma što su u njemu još bile ostale. Borio se čak i dok je klizio sve dublje u poljubac. Nesvjesna njegovog problema, Flick je uživala u iznenadnoj toplini koja ju je preplavila, u vrtoglavom osjećaju muške snage koja ju je obavijala, u postojanom dodiru njegovih usana, u senzualnom klizenju njegova jezika među svojim usnicama. Ovo je bio poljubac o kakvom su sluškinje govorile uz hihot, poljubac koji probudi cijelo tijelo. Vikarov sin ju je jednom poljubio – to jest, pokušao je. Ali to nije bilo nimalo slično ovome. Nije bilo te blistave magije u zraku, nije bilo treperenja čulima. I nije bilo ni trunčice uzbuđenja koje je sada polako bujalo u njoj, kao da je sve ovo tek početak, a ne kraj. Zaintrigirala ju je ta ideja, ali Demonove usne, čvrste, snažne, nepokolebljive, usne koje su sijale toplinu, s lakoćom su odvukle svu njezinu pažnju, uskrativši joj svaku sposobnost razmišljanja. Primičući se sve bliže njemu, jedino u što je sada bila sigurna bila je njezina zahvalnost prema njemu – zahvalnost na tome što joj pristao pokazati što se sve može kriti u jednom poljupcu i što sve može sadržavati jedno veličanstveno poslijepodne čistog užitka. Užitka kakvo mogu dijeliti samo muškarac i žena, ako muškarac zna što radi. Bila je beskrajno zahvalna što joj je objasnio, što ju je uputio, što je prosvijetlio njezino neznanje. Sada, i u budućnosti, znat će što traži – znat će gdje treba postaviti standarde. A danas, danas je naprosto uživala u njegovoj lekciji, uživala je u poslijepodnevu – i ovom poljupcu. Uživala je beskrajno. Njezina nesputana, otvorena zahvalnost oborila je Demona s nogu. Drhtao je u sebi od silnog napora što ga je morao uložiti da svlada one moćne nagone koji su već dugo dio njega, i tek je tada shvatio da mu je ruka kliznula s njezine brade na njezino rame. Podignuo je i drugu ruku pa ju je primio i za drugo rame pa nježno, najnježnije, odmaknuo od sebe. A zatim, oprezno i s oklijevanjem koje mu je razdiralo dušu, prekinuo je poljubac. Disao je prebrzo. Gledao je kako joj vjeđe trepere, pa se polako dižu i otkrivaju oči koje su sada bile sjajnije i modrije nego prije. Te oči gledale su ravno u njegove i on se molio da ne pročitaju što mu se mota po glavi. Pokušao se nasmiješiti. »Eto, sada znaš.« Flick je trepnula. Prije nego što je stigla išta reći, okrenuo ju je prema kočiji. »Dođi. Trebali bismo se vratiti u Hillgate End.«


Odvezao ju je ravno kući. Na njegovo iznenađenje, nije bila ni zbunjena ni uznemirena; spokojno je sjedila pored njega, s otvorenim suncobranom, i sa slatkim je smiješkom promatrala suncem okupani krajolik. Ako je itko bio zbunjen, to je bio on. I dalje je bio dezorijentiran, sve je u njemu poskakivalo i trzalo se. Kad su konačno stigli pred Hillgate End, mrštio se u sebi, čak se osjećao malčice tužno. Nije mogao odrediti što se to točno zbilo tog poslijepodneva, a pogotovo nije znao tko ili što je pokrenulo cijelu tu priču. Njegov je naum bio da provede ugodno poslijepodne u prirodi s anđelom, ali nije se mogao sjetiti da ju je planirao zavesti. Stvari se nisu odvile prema njegovim planovima. To ga možda ne bi trebalo iznenaditi – u ovoj domeni bio je pravi amater. Nikad se nije spetljao s tako mladom ženom, tako netaknutom, tako prokleto nevinom. A u tome je dijelom i bio problem – dijelom ga je upravo zbog toga toliko privlačila. Ona je bila svjež zalogaj na njegovom već izlizanom nepcu; probuditi njezina čula bilo je nevjerojatno zadovoljstvo, slatki užitak. Međutim, zavesti nevino biće za sobom je povlačilo odgovornost – tešku, neizbježnu odgovornost koju je vješto zaobilazio sve ove godine. Nije se želio promijeniti – nije imao ni najmanju namjeru da se mijenja. Bio je sretan sa svojim životom upravo ovakvim kakav jest. Njezin okus – jabuka i slatki začini – vratio mu se u misli i najednom se sav ukrutio. Progutao je psovku i zaustavio konje pored stubišta koje je vodilo u kuću. Svezao je uzde i spustio se iz kočije pa je otišao na drugu stranu i pomogao Flick da i ona iziđe. Flick je poravnala haljinu, a potom se uspravila i nasmiješila – veličanstveno, otvoreno, posve iskreno. »Hvala ti na divnom poslijepodnevu.« Demon je zurio u nju, do bola svjestan svog demonskog poriva da je ponovno okusi. Morao je upotrijebiti svu snagu volje da ostane ravnodušan, da je primi za ruku, nježno stisne – i pusti. Kimnuvši glavom, okrenuo se natrag prema kočiji. »Obavijestit ću te o svemu što saznam. Prenesi moje pozdrave Generalu.« »Hoću, naravno.« Gledala ga je kako odlazi, a na usnicama joj je blistao smiješak. Dok je nestajao u sjenama prilaza, Demonovo se lice neznatno mrštilo. Mrštilo se i kad je stigao kući.


6. poglavlje

T

e večeri, nakon podužeg traženja, Demon je pronašao Gilliesa u prepunom Swanu; sjedio je s vrčem piva u ruci i neumorno motrio Bletchleya. Njihov je sumnjivac bio dio vrlo raspoložene skupine koja je zauzela cijeli jedan kut. Demon je sjeo na klupu pored Gilliesa. »Ima li što novo?« »Ne. Poslijepodne se vratio u Ox & Plough, išao je provjeriti poštu. Dobio je neko pismo. Čini se da ga je očekivao.« »Je li ga ostavio ondje?« Pogledavši u Bletchleya, Gillies je odmahnuo glavom. »Ima ga sa sobom. Drži ga u unutarnjem džepu prsluka. Očito se boji da ga ne izgubi.« Demon je otpio gutljaj piva. »Što je radio nakon što je uzeo to pismo?« »Sav je živnuo pa je ponovno odjurio van. Zaputio se ravno na Vrištinu, promatrati popodnevne vježbe.« Demon je kimnuo glavom. »Vidio sam ga ondje. Čini se da je bacio oko na Robinsonove konje.« »Da, i meni se tako čini.« Gillies je otpio još jedan dugačak gutljaj iz svog vrča. »Robinson ima barem dva favorita u Spring Carnivalu.« »Ali ja nisam vidio Bletchleya da prilazi ijednom jahaču.« »Ni ja.« »Je li pokušao razgovarati s kime od okupljene gospode?« »Ne, barem ne koliko ja sam vidio. A motrim ga otkad je jutros sišao niz stube svog konačišta.« Demon je kimnuo, a u glavi mu je bilo Flickino upozorenje. »Sutra ostani na farmi. Cross ga može slijediti prije podne, a ja ću preuzeti nakon toga.« »U redu.« Gillies je ispio svoje pivo do kraja. »Ne bi bilo dobro da mu moje lice postane poznato.« Tijekom iduća tri dana, uz pomoć Crossa i Hillsa te još dvojice konjušara, Demon i Gillies pomno su motrili Bletchleya. Kako se bližio Spring Carnival tako su se aktivnosti na Vrištini pojačavale – Demon


je sada imao dovoljno razloga da provodi sve svoje dane oko staja i trkaćih staza. Naime, trebalo je promatrati i vlastite i protivničke konje. Na leđima Ivana Groznog, imao je dobar pogled na ravna i otvorena područja koja su okruživala Vrištinu, tako da je veći dio dana upravo on nadzirao Bletchleya. Gillies, Cross i Hills izmjenjivali su se u tom poslu ujutro i navečer, počevši od trenutka kad bi Bletchley sišao na doručak, do trenutka kad bi uzeo svijeću i pošao stubama na počinak. Bletchley je bio potpuno nesvjestan njihova nadzora, a to njegovo neznanje djelomice se moglo pripisati prevelikoj usredotočenosti na posao kojim se bavio. Morao je paziti da bude neprimjetan dok se približava džokejima, a često bi provodio sate samo u promatranju i pisanju bilješki. Četvrtog dana, Flick je potražila Demona. Od onoga dana kad ju je ostavio pred stubištem Hillgate Enda, nije se nijednom javio, nije nijednom pokušao stupiti u kontakt s njom da joj kaže što se zbiva, što su on i njegovi ljudi otkrili. I zato je sada, skrivajući svoju ljutnju i vrteći otvoren suncobran u ruci, odlučno koračala između ograđenih livada, pogleda čvrsto uperenog u njega. Bila je dvadesetak metara dalje od njega kad se on okrenuo i pogledao ravno u nju. Stajao je naslonjen na ogradu i promatrao ljude koji su se okupili da gledaju vježbe njegovih i susjedovih konja. Tako naslonjen, i još s rukama u džepovima te jednom nogom podignutom na donju prečku ograde, izgledao je malčice opasno. Flick se, međutim, nije ničega bojala. Bila je nestrpljiva – htjela je nešto raditi, a ne sjediti kod kuće i čekati da se netko udostoji reći joj što se zbiva. Srećom, odrastala je uz Dillona i Generala pa je znala kako treba postupati s muškarcima. Pokazivanje ljutnje i nestrpljenja neće je nikamo dovesti. Stoga se vedro nasmiješila te prišla Demonu, ignorirajući mrštenje u njegovim očima. »Divno poslijepodne, zar ne?« »Istina.« Ova jedna jedina riječ koja je izišla iz njegovih usta zvučala je tako suzdržano, tako kiselo; njegov mrgodni pogled kao da je postao još tamniji i zasjenio je plavetnilo u njegovim očima. Smiješeći se i dalje, Flick se osvrnula i pogledala u okupljene promatrače. »Gdje je Bletchley?« upitala je. Demon se uspravio, pogledao u nju i tiho uzdahnuo. »Ispod hrasta nalijevo. Nosi grimizni rupčić.« Flick je pronašla Bletchleya i sada ga je proučavala; protiv svoje volje, Demon je proučavao nju. Ponovno je bila odjevena u muslin


prošaran uzorcima – ovaj put su sićušni plavi listovi paprati bili razasuti po čistoj bjelini. Doduše, Demona nije zanimala haljina; zanimalo ga je ono što je u haljini, zaokupilo je njegovu pažnju, zarobilo njegovu svijest. S tim mekim oblinama i mliječnom puti izgledala je tako dobro da ju je mogao pojesti – i upravo se zato mrštio. Čim se pojavila, u njemu se stvorila neobuzdana, divlja požuda. I to ga je preplašilo jer njegovi nagoni inače nisu tako neovisni i svojeglavi, nisu toliko odvojeni od njegova razuma. Dok ju je gledao, dok ju je upijao očima, nježni povjetarac veselo se poigravao njezinim uvojcima i mreškao joj haljinu: tkanina se zavodljivo obavijala oko njezinih bokova, bedara, vitkih nogu... stražnjice u obliku srca. Odvratio je pogled i namjestio se drukčije, kako bi si olakšao zbog iznenadne punoće što ju je osjetio u preponama. »Je li prišao kome od gospode? I je li tko od njih možda prišao njemu?« Ponovno potraživši pogledom Bletchleya, Demon je odmahnuo glavom. »Čini se da se njegov zadatak ovdje – zadatak koji je Dillon trebao odraditi – sastoji u tome da prilazi džokejima i nagovara ih da pristanu na plan njegovih gospodara«, rekao je, pa je nakon nekoliko sekundi nastavio. »Prije nekoliko dana primio je nekakvo pismo, koje ga je očito potaknulo na još veću aktivnost.« »Misliš li da su to naredbe?« »Vjerojatno. Ali sumnjam da će se javiti svojim gospodarima pismenim putem.« »Vjerojatno ni ne zna pisati.« Flick je pogledala u Demona preko ramena. »Dakle, još uvijek postoji šansa da se netko iz tog gangsterskog udruženja pojavi ovdje.« »Tako je. Doći će, ako radi ničeg drugog, onda radi toga da vide kako Bletchley napreduje.« »Hm.« Flick je gledala u Bletchleya. »Ja ću ga promatrati ostatak poslijepodneva.« Pogledala je u Demona. »Ti sigurno imaš druge poslove kojima se trebaš pozabaviti.« Demon joj je uzvratio pogled. »Bez obzira na to imao ja posla ili ne...« »Kao što sam već rekla, on neće očekivati da ga prati jedna mlada dama, to je savršena krinka.«


»Možda neće misliti da ga promatraš, ali jamčim ti da će primijetiti da ga slijediš.« Flick se okrenula tako da ga je sada gledala ravno u oči; Demon je odmah primijetio kako je isturila bradu. »Kako god bilo...« »Ne.« Ova kratka riječ, izgovorena tiho i odlučno, prilično ju je zatekla. Bijesno ga je pogledala, a on se nadvio nad njom, ne nudeći ispriku. »Nema nikakvog razloga da se ti uplićeš u ovo.« Iz njezinih očiju, inače tako bistrih i mirnih, sada su frcale iskre. »Ovo je bio moj pothvat – ja sam pozvala tebe da mi pomogneš. ‘Pomoć’ ne znači da me degradiraš na položaj obične ništice.« Demon joj je uzvratio oštrim pogledom. »Ti nisi obična ništica...« »Onda dobro!« Kratko je kimnula glavom pa se naglo okrenula prema Vrištini. »Pomoći ću ti u Bletchleyevu nadziranju.« Uzmaknuvši kako bi izbjegao oštar zamah njezinog suncobrana, koji mu je zamalo odrubio glavu, Demon je tiho opsovao. I sad se odmaknuo pola koraka te zurio u njezina leđa, i oblu stražnjicu, dok je ona i dalje tvrdoglavo stajala ondje. »Flick...« »Gledaj! On odlazi.« Demon je podignuo pogled i vidio kako Bletchley napušta svoj položaj pored hrasta. Trudeći se ostaviti ležeran dojam, što mu nije baš polazilo za rukom, zaputio se prema jednoj od susjednih staja. Demon je pogledao u Flick, koja je bila već spremna na to krene u potjeru za Bletchleyem. »Budući da si tako odlučna u tome da mi pomogneš...« Zakoračivši s njezine desne strane, primio je njezinu ruku i smjestio je na svoju podlakticu – i sada je stajala tik uz njega. Ona ga je začuđeno pogledala. »Što trebam činiti?« U glasu joj se istodobno osjetila zahvalnost i uzbuđenost. »Ako mi želiš pomoći u motrenju Bletchleya, onda mi moraš pomoći u kreiranju naše krinke.« Pogledao ju je i podignuo obrve. »Samo drži taj suncobran sa strane, što je dalje moguće, i neka tvoje lice bude uvijek okrenuto prema meni.« »Ali kako ću onda gledati Bletchleya?« Demon je počeo hodati pa je i ona bila prisiljena hodati. Sa samodopadnim smiješkom na licu, pogledao ju je ravno u oči. »Ne trebaš gledati u njega cijelo vrijeme. Poanta je u tome da vidimo s kime će se sastati.« Jedan kratki pogled prema Vrištini bio je dovoljan da vide kako se Bletchley zaputio iza staje koja je, sudeći po tome što su svi njezini


konji bili vani, navjerojatnije bila prazna. Budući da mu je Flick ponudila pomoć, Demon je planirao stvoriti sliku ljubavnog para koji zaljubljeno šeće i koji nema nikakve veze s Bletchleyem. Zarobljena pod njegovim pogledom, pod čvrstim dlanom koji je držao njezine prste, omamljena snagom koja je tako spontano izbijala iz njega, Flick se silno trudila da održi krinku smirenosti, da uspori svoje disanje i umiri svoje ustreptalo srce. Da opusti kralježnicu, koja se najednom bila sva stisnula, te da nastavi hodati s gracioznošću – gracioznošću kakva odgovara vragolanu pokraj nje. Demonov pogled usmjeren u daljinu, pogled koji je pratio Bletchleya, govorio joj je da je njegov naum uistinu bio slijediti zlikovca i vidjeti s kime se on sastaje. Njegova namjera nije bila da uznemiri sva njezina čula. Ono je bila tek slučajnost, neočekivana reakcija. Srećom, on nije ništa primijetio, a ona se borila svom snagom volje da pribere svoje misli i obuzda osjetila. »Što misliš, s kime se sastaje?« prošaptala je. Pluća joj još nisu radila kako treba. »Nemam pojma.« Pogledao ju je, a njegove spuštene vjeđe činile su da mu oči izgledaju tamnije. Glas mu je zvučao duboko, gotovo mazno. »Nadajmo se da je to netko iz njegova udruženja.« Taj njegov mekani ton i snen izraz lica nisu joj nimalo pomagali da povrati pribranost. Demon je podignuo pogled. Bletchley se zaustavio kod jednog kuta staje pa se osvrnuo oko sebe. U jednom trenutku pogledao je u njih dvoje. Glatko i smireno, Demon se vragolasto nasmiješio pa je kliznuo pogledom po Flickinu licu. »Nasmiješi se«, rekao joj je. Ona se nasmiješila, slabašno, on je uzvratio još širim osmijehom pa je podignuo ruku i stražnjom stranom prstiju joj pomilovao lice. Njoj je posve zastao dah – malčice se odmaknula od njega i sva se zarumenjela; on ju je s lakoćom, i sa širokim osmijehom, privukao natrag k sebi. »Samo se igram«, promrmljao je. »Ovo je gluma.« »Znam«, odvratila je Flick, ali srce joj je svejedno divlje tuklo. Naime, on je igrao igru koja njoj nije bila poznata. Davala je sve od sebe da izgleda opušteno, da se veselo smješka. Nakon nekoliko trenutaka, Bletchley više nije gledao u njihovom smjeru. Nakon što je bacio još jedan detaljan pogled po Vrištini, okrenuo se i otišao iz staje. Više nije bio na vidiku. Flick je razrogačila oči i istog trena ubrzala korak. Demon ju je povukao natrag k sebi. »Ne.« Na to je ona pogledala u njega, spremna


da nešto odbrusi, ali on joj se primaknuo pa je to sve izgledalo kao slatka igra zavođenja. »Mi još ne znamo«, prošaptao joj je uz sljepoočnicu, »s kime se sastaje. Ne znamo ni gdje su. Možda su točno iza nas.« »Oh.« Poslušno reagirajući na pritisak njegove ruke na svojoj, i sa smiješkom na usnama, Flick je skupila hrabrost i privila se uz njega; njezino rame stisnulo se uz njegova topla prsa. A zatim, s istim slatkim smiješkom, nastavila je tako hodati uz njega. Nakon nekoliko trenutaka – nakon što je uspjela doći do daha – podignula je pogled prema njegovim nasmiješenim očima. »Što planiraš učiniti?« Na njegovim usnicama titrao je smiješak. »Pridružiti se Bletchleyu i njegovu prijatelju, naravno.« Stigli su do ugla staje i nastavili hodati; Bletchley se nije zaustavljao, hodao je prema čistini iza staje, omeđenoj drvenom ogradom. Čim su zamakli iza ugla, Flick je podignula pogled. Demon je pustio njezinu podlakticu, a zatim je kliznuo rukom oko njezina struka, privukao je k sebi i poljubio. Flick je zamalo ispustila suncobran. »Ne gledaj u njega. Primijetit će.« Demon je prošaptao ove riječi tik uz njezine usnice, a potom ju je ponovno poljubio. Flick se zavrtjelo u glavi. Morala je duboko udahnuti. »Ali...« »Nema ‘ali’. Samo radi što ja radim i moći ćemo čuti sve – i vidjeti sve.« Nježno ju je okrenuo u smjeru Bletchleya te rekao, tihim i dubokim glasom: »Ako me ne budeš slušala, morat ću ti ponovno ovako odvući pažnju.« Flick je zurila u njega. A zatim je pročistila glas. »Što želiš da učinim?« »Usredotoči se na mene, kao da uopće nisi svjesna toga da Bletchley i njegov kompanjon uopće postoje.« Flick je držala svoj pogled prikovan za Demonovo lice. »Je li taj prijatelj stigao?« Nije uspjela vidjeti prije nego što ju je Demon poljubio. »Nije još, ali mislim da netko ide u ovom smjeru.« Namjestivši joj suncobran, Demon joj se nasmiješio pa ju je polako okrenuo, držeći dlan na njezinu struku. Gledajući se u oči, polako su šetali, naizgled besciljno. Bletchley je zastao uza stražnji zid staje, očito je nekoga čekao. Krajičkom oka Flick je primijetila kako ih mrko gleda. Demon se


nagnuo prema njoj i puhnuo joj u uho; ona se promigoljila i zahihotala, posve spontano. Naravno, Demon je to ponovio. Kako nije imala izbora nego se prepustiti toj njihovoj igri, Flick se hihotala i meškoljila i migoljila. Demon se smijao i privijao je čvršće uza se, a zatim ju je zavrtio, i vrtio, i vrtio, sve dok se nisu zaustavili uz ogradu; njezino tijelo pripilo se uz njegovo, a on se opako smješkao i oči su mu vragolasto sjale. Flick je naglo udahnula, a na licu joj je bio budalast smiješak. »Što sad?« prošaptala je. Suncobranom skriven od Bletchleyeva pogleda, Demon joj je gledao u oči. »Stavi ruku na moje rame, propni se na prste i poljubi me.« Flick ga je začuđeno pogledala, a on je samo nevino podignuo obrve. »Pa već si to radila.« I jest, radila je, ali tada je bilo drukčije. On je to bio započeo. Tada nije bilo ovako teško. Kratko zakolutavši očima, Flick je stavila ruku na njegovo široko rame i propela se na nožne prste. Čak i tako, Demon je morao malko spustiti glavu. Flick je vješto balansirala na vrhovima prstiju i nagnula se prema njemu, grudima dodirujući njegova snažna prsa, približavajući svoje usne njegovima. Poljubila ga je – bio je to jednostavan, nježan poljubac. Kad se htjela odmaknuti, njegove ruke primile su je čvršće; jednu je obavio oko njezina struka, a drugom je zarobio njezine prste koji su stiskali suncobran. Držao ju je i nije ju puštao, dok su njegove usne prekrivale njezine. Nagnuvši i nju i njezin suncobran pod savršenim kutom, Demon ju je privijao uza se, krajičkom oka motrio je što se zbiva ispod čipkastog ruba suncobrana. Deset metara dalje, Bletchley je gledao u njihovu smjeru; sigurno je mislio da je Demon razuzdani momak koji zavodi slatku seosku djevojku. Međutim, premda je gledao u njih, nije bio zainteresiran. Najednom, naglo se uspravio. Netko mu je prišao. Prekinuvši poljubac, Demon je opsovao. Flick je trepnula, ali on se nije ni pomaknuo, nije ju puštao. »Ne, nemoj se okretati«, prosiktao je kad je ona htjela okrenuti glavu. »Tko je to?«


Njegove usne, trenutačno prislonjene na njezinu sljepoočnicu, lagano su se stisnule. »Jedan od džokeja.« U njegovu tonu osjetilo se razočaranje. »Možda mu nosi poruku od gospodara.« »Šššš. Slušaj.« Čvrsto pripijena uz njega, Flick je naćulila uši. »Da vidimo jesam li dobro razumio.« To je sigurno bio džokejev glas, jer bio je čist, nije bio hrapav kao Bletchleyev. »Dat ćeš mi sedamdeset pet prije utrke, pa još pedeset dan poslije utrke, ako dovedem Cyclonea među posljednjima. Je li?« »Da, takav je dogovor«, odvratio je Bletchley. »Uzmi ili ostavi.« Džokej je nakratko utihnuo; očito je razmišljao. Demon je pogledao u Flick, a zatim ju je čvršće primio oko struka. »Opusti se«, šapnuo je. Njegove usne dodirnule su njezine, kao u najdelikatnijem milovanju. Nakon toga ponovno se začuo džokejev glas. »Uzimam.« »Dogovoreno.« »To je naš znak«, rekao je Demon tiho. Iduće sekunde, glasno se nasmijao; čvrsto je držeći, zavrtio ju je, podignuo pa ponovno spustio. Nasmiješio se. »Dođi, draga. Ne bi bilo dobro da se lokalni lajavci počnu pitati kamo smo otišli i što smo radili.« Govorio je dovoljno glasno da ga Bletchley i džokej mogu čuti. Flick se zarumenjela i potpuno ignorirala publiku; čvrsto primivši svoj suncobran, okrenula se i zaputila natrag prema Vrištini, a haljina joj je pritom zašuškala. Demon se nasmijao još jednom – nasmijao se pobjedonosno – pa je položio svoj dlan na njezina leđa, malko niže od razine struka i poveo je natrag u sigurno okrilje trkališta. Čim su ponovno zašli iza ugla staje, Flick je pokušala izvući svoju ruku iz njegove. Ali to je samo pojačalo njegov stisak. »Još ne smijemo prestati glumiti.« Demonov meki šapat probudio je kovrče iznad njezinog uha i one su se lagano zanjihale. »Bletchley je iza nas. Premda nas ne može vidjeti, moramo nastaviti svoju igru.« Flick mu je uputila sumnjičav pogled; stražnjica joj je postajala sve toplija. Demon joj se nasmiješio, a pogled mu je bio sav vražji. »Tko zna? Dobro uhodana krinka možda nam posluži i u narednim danima.«


Narednim danima? Flick se nadala da ne izgleda unezvjereno kao što se osjećala; taj smijeh, to zadirkivanje u Demonovim očima govorilo joj je upravo suprotno. Na njezinu žalost, Bletchley se vratio na isto mjesto pored hrasta, gdje je i prije stajao, pa je nastavio promatrati vježbe konja, koje su potrajale još čitav sat. I tako su ga oni promatrali; Demon je pokazao svu prirodu svog nadimka i usavršavao na njoj svoje talente: koristio je svaku priliku da razbije njezinu smirenost, da je natjera da sva porumeni, da bunca, da se ponaša kao pijana gospođica. Flick nije znala je li to zbog njegovih vještina, ali bilo joj je sve lakše i lakše izgledati kao pijana gospođica. Opustiti se i smijati se i smješkati. I rumenjeti. Demon je točno znao na koji je način treba zadirkivati, znao je kako joj treba uhvatiti pogled i natjerati je da se smije – da se smije njemu, sebi, njima dvoma. Znao je kako je treba dodirnuti – lagano, delikatno, tako da sva njezina čula zatrepere, a njezino srce počne galopirati brže od bilo kojeg konja na Vrištini. Kad se Bletchley konačno zaputio natrag prema gradu, nakon što je bezuspješno pokušao razgovarati s još jednim džokejem, Flick se zarumenjela kao nikad dotad. Držeći suncobran kao da joj je to oružje, i njezina posljednja obrana, pogledala je Demona u oči. »Sad ću te ostaviti. Uvjerena sam da ćeš ga moći sam pratiti ostatak poslijepodneva.« Njegove oči netremice su gledale u njezine, a ona ih nije mogla pročitati; u jednom trenutku pomislila je da u njegovim očima vidi neslaganje – neslaganje s time da sada napuste svoje uloge. »Ne trebam ga pratiti.« Demon je pogledao prema kraju Vrištine i podignuo ruku. Gillies, koji je stajao naslonjen na stup i smijao se, kimnuo je glavom i krenuo za Bletchleyem. Demon je ponovno pogledao u Flick. »Dođi. Odvest ću te kući.« Pogleda zarobljena u njegovom, Flick je pokazala na obližnju cestu. »Naš konjušar je ovdje s dvokolicom.« »Njega možemo poslati kući.« Podignuo je jednu obrvu i posegnuo za njezinom rukom. »Zar bi radije išla u dvokolici koju vuče staro kljuse nego u mojoj kočiji koju vuku snažni konji?« Kao netko tko zna što je dobar konj, brzo je odlučila. Pristala je na njegov plan i pustila ga da je drži još malo uza se – da uživa u njezinoj svježini – još samo malčice.


Demon je sjedio u svom naslonjaču, pokraj kamina, i zurio u plamen. U njemu je promatrao njezino anđeosko lice, njezine tople plave oči i onu neobičnu svjetlost koja s vremena na vrijeme zasja u njima, kad je najednom ponovno začuo kucanje na prozoru. Stisnuo je usnice i nije se ni trudio psovati – samo je ustao, odložio konjak koji je držao u ruci i prišao prozoru. Ovaj put, kad je razmaknuo zavjese, vidio je da nije odjevena u hlače, već u haljinu za jahanje. Podignuo je klizni prozor. »Zar nikad ne koristiš vrata?« Flick ga je na to samo ošinula pogledom. »Došla sam te pitati da me otpratiš u posjet Dillonu.« »Mislio sam da smo se dogovorili da ga nećeš uopće viđati.« »To je bilo prije. Sad znamo da je Bletchley bio njegov kontakt i da šeće Vrištinom. Trebali bismo upozoriti Dillona i reći mu što se zbiva, da on ne bi učinio nešto nepromišljeno.« Ali Demon je znao da se Dillon baš i ne bi pretrgnuo. Bilo mu je na vrhu jezika da to kaže, ali se svladao. Nije mu se ni najmanje svidjela ideja da Flick jaše po noći sama, ali znao je da će biti uzalud da je pokuša odgovoriti od toga. Razmišljajući o tome gdje je ostavio jahačke rukavice, krenuo je zatvoriti prozor. »Naći ćemo se kod staje.« Flick je kimnula glavom i nestala u sjenama. Demon je zatvorio prozor i otišao obavijestiti Shepardove da će izbivati nekoliko sati. Flick je sjedila na Jessamy i čekala kod glavne staje. Demon je otvorio vrata te u tami, koju je razbijala tek mjesečina Što je dopirala kroz vrata, pronašao svoju jahačku opremu i pošao prema Ivanovu boksu. Krupni se pastuh iznenadio što ga vidi, a još se više začudio kad je vidio da mu Demon stavlja sedlo i vodi ga van. Srećom, prije nego što je stigao razmisliti i pobuniti se, Ivan je ugledao Jessamy. Primijetivši zaljubljeni pogled svog konja, Demon je tiho progunđao i vinuo se u sedlo. Barem neće morati primjenjivati svoj autoritet dok budu jahali na mjesečini – Ivan će samo slijediti Flick. Naravno, Flick je jahala prva. Jahali su preko njegovih polja, dok ih je noć obavijala poput crnog baršuna. Kolibica je izgledala napušteno, poput hrpe dasaka u tamnim sjenama drveća. Flick se zaustavila na čistini iza kolibe i sjahala s Jessamy. Sjahao je i Demon, pa je pošao privezati Ivana što dalje od Flickine kobile. U blizini je zapucketala grančica.


Flick se okrenula, gledajući prema kolibi. »To smo mi. Demon i ja.« »Aha«, začuo se drhtav glas iz tmine. Nakon nekoliko sekundi, Dillon je rekao: »Hoćete li ući?« »Naravno.« Flick je krenula prema kolibi kad ju je Demon sustigao; hodao joj je točno za petama. »Mislili smo«, rekla je, sagnuvši se i ušavši u kućicu, »da bi možda volio čuti što smo otkrili.« Dillon je podignuo pogled. Lice mu je bilo osvijetljeno svjetlošću fenjera. »Jeste li identificirali nekoga iz tog udruženja?« Ton mu je bio ispunjen nadom. Flick se smjestila na stolac pored stola i odmahnula glavom. »Ne – ne još.« »Oh.« Dillon se snuždio u stolici na drugom kraju. Skidajući rukavice, Demon je proučavao Dillona. Uočio je njegovo bljedilo i bore što su mu se urezale u obraze tijekom proteklog tjedna. Bilo je kao da realnost ove situacije, koju Dillon sada shvaća u potpunosti, te neprestana briga i strah da će biti otkriven, izjeda njegovu djetinju samoživost. Ako je zaista bilo tako, onda je bilo i nečega dobrog u svemu ovome. Izvukavši posljednju pohabanu stolicu, Demon je sjeo. »Otkrili smo tko je tvoj kontakt.« Dillon je podignuo pogled, a u očima mu se pojavila nada. Demon je pogledao u Flick, pitajući se je li ona možda sama to htjela reći Dillonu. Ali ona je samo kimnula glavom, dajući mu znak da nastavi. Demon je ponovno usmjerio pažnju na Dillona. »Tvoj čovjek se zove Bletchley. Iz Londona je.« Ukratko ga je opisao. Dillon je kimnuo glavom. »Da, to je on, čovjek koji me angažirao. Donosio mi je popise konja i džokeja.« Flick se nagnula prema njemu. »A novac?« Dillon ju je pogledao. Zacrvenio se, ali nastavio ju je gledati u oči. »Da. Uvijek je imao moju nagradu spremnu.« »Ne, mislim na novac koji je bio namijenjen džokejima. Koliko im je plaćao? Je li ti Bletchley davao novac za njih?« Dillon se namrštio. »Ne znam koliko su plaćali džokeje – u to nisam bio uključen. Stvari nisu funkcionirale na taj način kad sam ja bio u tome.« »Kako si onda organizirao priču?« upitao je Demon.


Dillon je slegnuo ramenima. »Bilo je jednostavno. Na popisu džokeja pisalo je i koliko moram ponuditi svakome. Napravio bih kako mi je rečeno. Ako bi džokeji pristali, ja bih prenio poruku. To je sve. Nisam sudjelovao u isplati nakon utrke.« »Nakon utrke«, ponovila je Flick za njim. »A što je s isplatama prije utrke?« Dillon je sada bio još zbunjeniji. »Prije?« »Da, kao polog«, objasnio je Demon. Dillon je odmahnuo glavom. »Nije bilo nikakvih isplata prije utrke – samo isplata nakon što se posao odradi. I netko je drugi to rješavao, ne ja.« Flick se mrštila. »E sad su promijenili pravila.« »To je razumljivo«, rekao je Demon. »Trenutačno ciljaju na utrke u sklopu Cravena, a to je jedan od najvažnijih susreta u godini. Oklade u tim utrkama dosežu vrtoglave iznose – dovoljna je jedna ili dvije namještene utrke i masno će zaraditi. To je nešto što svi džokeji znaju. Znaju i to da postoji golema šansa da će ih nadzornici ispitivati – mnogo se više pažnje posvećuje glavnim utrkama u velikim susretima.« Sad se Dillon mrštio. »Ali prošle godine nisu pokušali namjestiti ni jednu važniju utrku.« »Moguće je da su se pripremali za ovu sezonu – ili su možda postali hrabriji i samouvjereniji pa su spremni i više riskirati kako bi ubrali što veću nagradu za sebe. Ipak, džokeji koji jašu na Spring Carnivalu sigurno bi tražili više novca da zauzdaju svoje konje.« Demon je pogledao u Dillona. »Čuli smo da nude sto dvadeset pet funti, u dvjema utrkama.« »Sto dvadeset pet?« Dillon se začudio. »Meni su rekli da ponudim sedamdeset pet.« »To znači da je cijena narasla, a sada pokušavaju obvezati džokeje tako da ponude dio prije utrke, a ostatak poslije. Čim se prvi dio isplate prihvati, džokeji postaju manje-više obvezani provesti stvar do kraja, a to je manji rizik za gangstere. Rekao bih da im odgovora davati polog jer na taj način pokušavaju spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo u prvoj utrci ove godine.« Dillon je polako kimnuo. »Da, razumijem. Ovako je namještanje manje-više sigurno.« »Hm.« Flick se namrštila. »Jesi li ikad od džokeja čuo išta o tome kako ih isplaćuju?«


Dillon je problijedio. »Da, čuo sam od jednog, na početku prošle sezone.« Pogledao je u Demona. »Džokej nije bio previše zadovoljan – novac je bio ostavljen u kolibi njegove majke. Nije mu se svidjelo što ti razbojnici znaju gdje živi njegova stara majka.« Demonu se nije svidjelo što čuje. To gangstersko udruženje očito je imalo inteligentne članove – tako zao, nemilosrdan i inteligentan protivnik bio je najgori. Predstavljao je veći izazov, ali bio je daleko opasniji. To bi inače samo po sebi pobudilo njegove apetite, uzburkalo Cynsterovu krv. Međutim, sada je ovdje bila Flick; dovoljno je da samo jednom pogleda u nju pa da počne proklinjati to vražje gangstersko udruženje. Kako se situacija odvijala, zadatak da se obračuna s njima past će na njega, a istodobno će morati štititi anđela od mogućih posljedica njezina sudjelovanja u toj borbi. Demonova krv ovaj put nije uzavrela zbog razbojnika; uzavrela je zbog Flick. Ona ga je dirnula na način koji mu je bio posve nepoznat. To nije bila samo požuda. Naime, on je demona požude vrlo dobro poznavao. I on je bio ovdje, među ostalim demonima, ali nipošto nije bio najglasniji. Najglasniji je ovaj put bio njegov poriv da zaštiti Flick; nešto u njemu tjeralo ga je da je sveže, odvede u najviši toranj, u kojem postoje samo jedna vrata, s golemim, čvrstim lokotom, i da je drži ondje zatočenu sve dok on ne ubije strašnog zmaja – zmaja kojeg je ona naumila otjerati. Nažalost... »Trebali bismo ići.« Uzela je svoje rukavice i ustala, a njezin stolac je zagrebao pod. Demon je ustao sporije; pratio je interakciju između Dillona i Flick. Dillon je gledao u Flick s iskrenim izrazom u očima; ona je navukla svoje rukavice i kratko pogledala u njega. »Obavijestit ćemo te o svemu što otkrijemo. Dotad je najbolje da ostaneš skriven.« Dillon je kimnuo glavom. Ispružio je ruku prema njezinoj i nježno je stisnuo. »Hvala ti.« Ona je izvukla svoju ruku iz njegove, ali u tom pokretu nije bilo ljutnje. »Rekla sam ti da činim ovo zbog Generala.« U toj izjavi, međutim, nije bilo one hladnoće i silovitosti kao onog dana kad ju je prvi put izgovorila; Demon je pomislio kako sama sigurno ne vjeruje u to.


Dillonove usnice tužno su se objesile. »Svejedno ti hvala.« Pogledao je u Demona i ustao. »Dugujem ti toliko da ti nikad neću moći vratiti.« Ravnodušna izraza lica, Demon ga je pogledao. »Smislit ću nešto, ne boj se.« Dillon je kimnuo glavom, a Demon se okrenuo prema Flick. Flick je još jednom pogledala u Dillona. »Navratit ćemo za nekoliko dana.« A zatim je izišla. Demon je izašao za njom u tamu i duboko udahnuo. Pogledao je u nebo i ugledao crnu koprenu – gusti oblaci posve su progutali mjesec. Svjetlost fenjera što je dopirala iz kolibe polako se ugasila. Kad su mu se oči malko privikle na mrak, Demon se osvrnuo oko sebe i pogledao preko čistine; nigdje u blizini nije bilo ni jednog ljudskog bića – samo njih dvoje, sami u noći. Flick nije čekala njegovu pomoć, sama se uspela u sedlo. Odvezavši Ivanove uzde, i Demon je brzo sjeo u sedlo, držeći svog pastuha mirnim dok se Flick približavala na Jessamy. »Odjahat ću kući kroz park. Vidimo se sutra na Vrištini.« »Ne.« Flick je iznenađeno zurila u njega. Prije nego što se stigla pobuniti, Demon je pojasnio: »Jahat ću s tobom. Prošla je ponoć – ne bi smjela jahati sama.« Flick se nije mrštila, ali Demon je osjećao njezin otpor. Pogledala ga je, a potom je otvorila usta, očito spremna da mu proturječi, kad je iznenada zapuhao vjetar od kojeg su sva stabla zadrhtala. Hučao je, meko i jezivo, svijajući grane, a zatim je polako zamro, poput glasnika smrti koji nestaje u noći, ostavljajući za sobom samo šuštanje lišća. Flick je brzo zatvorila usta i kimnula glavom. »Da, dobro.« Lagano je zamahnula uzdama i krenula, a Demon je izgovorio svoju već običajenu psovku te potjerao Ivana kako bi je sustigao. U tren oka stvorio se pored nje i sada su jahali zajedno preko posljednjeg polja koje je bilo u njegovu vlasništvu. Iza živice koja se protezala duž polja nalazio se park koji je nekoć pripadao Hillgate Endu. Na jednom mjestu živica je bila rjeđa; oboje su znali gdje je to mjesto pa su se provukli tuda i našli se na konjskoj stazi nad kojim su se nadvijala stabla. Flick je jahala prva. U tom parku bilo je staza koje su bile dobro održavane, staza na kojima su jahači i jahačice poput Flick mogli neometano jahati.


Međutim, ova staza nije bila među takvima – sa svake strane staze pružalo se bodljikavo grmlje, a grane stabala udarale su ih u lice. Morali su zauzdati konje da koračaju polako – i obično kaskanje sada je bilo previše opasno. Staza je bila prekrivena gustim slojem vlažnog lišća; ponegdje je do posve utonulo, što je predstavljalo još veći rizik za konje. Oboje su instinktivno čuvali svoje dragocjene životinje, i bili su svjesni svake promjene u hodu, ravnoteži i pokretu mišića svojih zvijeri. General nije bio ljubitelj lova pa je park s vremenom postao utočište svakojakim divljim živinama. Pored njih je tako prošao jazavac, njuškajući i pušući; malo poslije začuli su šuškanje lišća i glasanje lisice. »Nisam znala da će biti ovako...« Flick se sagnula ispod jedne niske grane. Demon je progunđao. »Mislio sam da je to put kojim si uvijek dolazila i odlazila iz kolibe. Ali očito nije.« »Inače sam išla putem na istočnoj strani, ali taj put dvaput prelazi preko potoka. Nakon sinoćnje kiše nisam htjela riskirati da Jessamy gazi do koljena po tim blatnim obalama.« Demon joj je htio reći kako već sada riskira da Jessamy ugazi do koljena u nešto – nalazili su se duboko u parku, dok su im se stoljetna stabla nadvijala nad glavama i tvorila neprobojni krov. Jedva da je vidio Flick ispred sebe, a kamoli neravnine na stazi koja se pružala pred njima. Oboje su se morali osloniti na svoje konje i vjerovati im da će moći pronaći sigurno tlo pod nogama. Nakon nekog vremena, Demon je upitao: »Zar nije da i ova staza prelazi preko potoka?« »Da, ali tu je negdje mostić«, rekla je Flick, ali se ubrzo ispravila. »Točnije, tu je negdje bio mostić kad sam prošli put prolazila ovuda.« Demon je samo stisnuo usnice i nastavio dalje; nije ju htio pitati kad je to ona prošli put prolazila tuda. Pozabavit će se oronulim i vrlo moguće bivšim mostićem kad budu došli do njega. Međutim, prije nego što su u tome uspjeli, počelo je kišiti. Najprije je to bilo tek sitno kapanje po lišću nad njihovim glavama. Međutim, rominjanje se polako pojačavalo i ubrzo se kroz grane stala cijediti voda. Flick je zadrhtala kad se niz kišnih kapi spustio na njezina leđa. Instinktivno je potjerala Jessamy brže. »Ne!« Demon je viknuo u tamu. »Drži je. Previše je opasno da ide brzo – dobro to znaš.« Flickina šutnja davala mu je do znanja kako joj


sve itekako jasno. Polako su nastavili dalje, sve više mokri i sve više promrzli. Iznad njih, iznad stabala, počeo se uzdizati vjetar. Počeo je žviždukati i stenjati i mrsiti lišće. Stisnutih usnica, demon se pokušavao prisjetiti terena, pokušavao je procijeniti koliko im je još preostalo do Hillgate Enda, ali nikad prije nije bio na ovoj stazi. Nije znao na koji način vijuga i nije mogao odgonetnuti gdje završava. Međutim, uzevši u obzir da staza prelazi potok na samo jednom mjestu i sudeći po tome da nisu prešli mnogo puta... Nije mu se svidjela vlastita procjena. Činilo se da ih čeka dalek put do Generalova imanja. Ubrzo su se našli na mjestu gdje su stabla bila malko rjeđa i pred sobom su ugledali potočić preko kojeg je prelazio drveni mostić. Na čistini s druge strane bila je ugljenarova koliba. To je bilo jedino što je Demon prepoznao. Opsovao je ispod glasa. Kao da odgovora, nebo se prolomilo; kiša je počela lijevati još jače. Suočene s iznenadnim pljuskom – koji je poput zavjese padao između njih i mosta – Jessamy i Flick su ustuknule. Demon je ponovno opsovao – izgovorio je cijeli niz svakojakih prostota – pa se spustio s konja. Privezao je Ivana za stablo, a činilo se da taj snažni pastuh uopće ne primjećuje kišu. Uzdignute glave njuškao je po zraku i gledao prema mostiću. Mostiću koji bi se, ako nije u dobrom stanju, mogao vrlo lako urušiti pod njegovom težinom. »Ne mrdaj!« demon je naredio Flick. Prošao je pored Jessamy i zaputio se ravno na mostić. Ignorirajući kišu, temeljito je provjerio kontrukciju mosta, na kraju je čak stao točno na sredini te počeo skakati gore-dolje. Drvene grede nisu nisu popuštale; činilo se da je most dovoljno čvrst. Trčeći natrag lagano pognute glave, dao je Flick znak, a zatim je odvezao Ivana i ponovno se uspeo na sedlo. Unatoč pljusku, nije bio toliko mokar; mostić je bio zaklonjen krošnjom golemog hrasta koji je rastao na suprotnoj obali potoka. Flick ga je upitno pogledala. On joj je ponovno kimnuo. »Ti prijeđi prva.« Flick je kimnula glavom i potjerala Jessamy naprijed; mirno i staloženo prešli su na drugu stranu. Demon je zamahnuo Ivanovim


uzdama, a Ivan nije čekao – nije htio ni sekunde biti odvojen od svoje kobile. Njegova teška kopita zveckala su po drvenim daskama; u nekoliko koraka prešao je cijeli mostić. Flick je čekala pod gustim granama velikog hrasta; Demon se zaustavio pored nje i uputio joj pogled koji joj je unaprijed govorio kako neće biti pametno da mu proturječi. »Ne možemo jahati do Hillgate Enda po ovakvom vremenu.« Flick ga je gledala širom otvorenih očiju, a zatim se okrenula prema čistini koja se pružala pred njima i koja je upravo postala dom tisućama sitnih vijugavih potočića. »Ovo će ubrzo prestati – ovakve nevere uvijek brzo dođu i brzo prođu.« »Točno. I upravo zato moramo stati i pričekati dok se ne smiri.« Flick je promatrala kolibu i odmah je pomislila na prašinu, paukove mreže i paukove. Možda ima i miševa. Ili štakora. A zatim je pogledala u kišu koja je gusto i nepokolebljivo padala. Uzdahnula je. »Dobro, valjda se možemo skloniti na sat ili dva.« Demon je pritegnuo uzde. »Na drugoj strani je malena staja – krenimo ravno tamo.« Flick je slegnula ramenima, zamahnula uzdama i krenula. Sekundu poslije, Demon je pošao za njom. Malena staja bila je dovoljna tek za dva njihova konja; kako su i njih dvoje sada bili unutra, jer trebalo je skinuti sedla i opremu, nije bilo moguće da se ne sudaraju. Ruke su slučajno dodirivale grudi, laktovi su udarali u prsa. Tražeći remen koji se odvezao, Flick je nehotice prešla rukom po Demonovu bedru – brzo je povukla ruku i užasnuto procijedila »oprosti«. Njezina isprika dočekana je u mukloj tišini. Minutu poslije, pipajući rukom prostor ispred sebe i praveći mjesta da slučajno ne bi udario Flick dok skida sedlo s Ivana, Demon je shvatio da su mu se prsti obavili oko njezine dojke. Sav u mukama što mora maknuti ruku s tog slatkog mjesta, jedva je uspio promucati nekakve riječi isprike. Flickina jedina reakcija bio je prigušen uzdah. Napokon, završili su s rasedlavanjem konja. Konji su sada zadovoljno stajali jedno pored drugog, Ivan minimalno svezan. Flick se pridružila Demonu na vratima, zgurivši se iza njega, tražeći zaštitu u njegovim širokim ramenima.


On se kratko okrenuo prema njoj pa je ponovno pogledao naprijed, prema ulazu u kamenu kućicu. »Bog zna kakvo je stanje unutra.« »Ugljenari dolaze svake godine.« »Da, ujesen«, Flick je odvratila, uz kiselu grimasu. Demon je uzdahnuo. »Idem baciti oko.« Ponovno je pogledao u nju. »Žališ li pričekati ovdje? Vrlo je moguće da neću moći proći dalje od vrata.« Flick je kimnula glavom. »Ostat ću ovdje dok ti ne provjeriš – zovi me ako je sve u redu.« Demon je ponovno pogledao u kućicu pa se dugačkim korakom zaputio prema vratima. Trenutak poslije Flick je začula zvuk drvenih vrata kako klize po kamenom podu. Čekala je, promatrajući kišu i osluškujući kapljice u tišini Iza nje su se promeškoljili konji, a zatim su se umirili. Više nije mogla čuti ništa nego njihovo ujednačeno i disanje i meko kuckanje kiše. I jedva primjetno, potmulo šuškanje koje je dopiralo iz stražnjeg dijela staje. Flick se sva ukočila od straha. Divljačkog pogleda, okrenula se prema zvuku. U glavi joj se stvorila slika štakora sa zlim crvenim očima. Brzo je istrčala i pojurila prema kućici. Vrata su bila pritvorena; ona se bez razmišljanja provukla unutra. »Stani.« To je bio Demonov glas, »Pronašao sam fenjer.« Flick je ostala stajati kod vrata. Pokušavala je umiriti svoje srce, koje je divlje tuklo. Demon je velik, pomislila je, ima velika stopala. Hoda ovuda barem tri minute – dosad su se svi glodavci sigurno razbježali. Zvuk šibice i kresiva razbio je tišinu; svjetlo je bljesnulo, a zatim se smekšalo, bacajući topao sjaj po cijeloj kolibi kad je Demon vratio staklo fenjera na mjesto. Ispustivši dah koji je dugo držala, Flick se osvrnula oko sebe. »Nije loše!« »Zaista.« Demon je također proučavao unutrašnjost kolibe. »Podsjeti me da pohvalim ugljenare kad ih idući put vidim.« Kućica je bila uredna i, osim neizbježnih paukovih mreža, vrlo čista. Vrata su bila čvrsta, prozori sigurno zatvoreni; nijedan neželjeni posjetitelj nije pokušavao ući u ovaj privremeni dom ugljenara.


Međutim, nije bilo ni hrane, kako ne bi privukla štetočine. Lonci, zdjelice i čajnik putovali su s vlasnicima. Bilo je samo drva. Suhe i uredno posložene, cjepanice su stajale u kutiji za drva. Demon je pogledao u Flick pa je prišao ognjištu. »Mogao bih zapaliti vatru.« Oboje su bili mokri. »Hm.« Flick je zatvorila vrata pa se obgrlila rukama i ušla dublje u kućicu. Dok je Demon čučao ispred kamenog ognjišta, birajući cjepanice i grančice koje će mu poslužiti za potpalu, Flick je proučavala namještaj. Ondje je bio samo jedan naslonjač – bio je to stari naslonjač iz Hillgate Enda. Malo dalje nalazila su se tri uska ležaja, a na svakom je bio stari kvrgavi madrac. Sagnuvši se, primila je nogu najbližeg ležaja i povukla ga dok jedan njegov kraj nije bio smješten uz ognjište. Zadovoljna, legla je na njega. I udahnula kad je osjetila kako joj se ramena opuštaju. Demon se osvrnuo i pogledao u nju, pa je kimnuo s odobravanjem. Iduće sekunde vatrica se zapalila i on je stao mahati da se još više rasplamsa. Flick je sjedila i promatrala kako plamičci rastu, kako njihovi bijeli jezici vijugaju i penju se tamnim drvom. Demon je strpljivo potpirivao vatru, stavljajući grančicu na grančicu sve dok plamen nije postao jači. Toplina se stala širiti kućicom; Flick je osjetila kako je obavija, kako je cijelu prožima, kako tjera hladnoću koja se zavukla u njezinu vlažnu odjeću. Preplavilo ju je zadovoljstvo; uzdahnula je i malko protegnula ramena, prvo jedno, onda drugo, pa se udobno smjestila i promatrala Demonove ruke, sigurne i smirene, kako stavljaju cjepanice u vatru. Njegove ruke bile su poput ostatka njegova tijela – velike i vitke. Njegovi dugački prsti u svakom su trenu znali što rade. Njegov stisak bio je snažan i postojan. Njegovi pokreti, primijetila je, bili su štedljivi; nikad nije trošio više energije nego što je potrebno, a to je dodatno pojačavalo osjećaj kontrole i smirene snage koja je zračila iz svakog njegova čina. Kad bolje promisli, Demon je bio muškarac koji doista ima sve pod kontrolom. Tek kad su platneni jezici stali proždrljivo gutati dvije goleme cjepanice, Demon je ustao. Protegnuo se, a zatim se okrenuo; visok i neopisivo muževan, stajao je ondje i gledao u Flick. Flick je zurila u plamen, ali znala je da je Demon promatra. Osjetila je njegov pogled na svom licu, a bio je vrući nego plamen.


Odvratila je pogled s plamena i zagledala se u kutak pored ognjišta, skupljajući snagu da podigne glavu i pusti da se njezine oči susretnu s njegovima. U tamnom kutu spazila je djelić pokreta, sitan trzaj brkova. Šiljasti nos i par ružičastocrvenih očiju. »Aaaaaaahhh!« Njezin prodorni vrisak zaparao je tišinu. Još je jednom uzviknula pa je skočila na noge, ravno u Demovo naručje. Demon je instinktivno obavio ruke oko nje. »Što je bilo?« »Štakor!« Očiju prikovanih za tamni kutak, Flick se držala za Demona, a prsti su joj utonuli u njegove mišiće. Pokazala je bradom prema kutu. »Ondje – pored ognjišta.« Snažno je prislonila lice uz njegova prsa. »Učini da nestane!« Njezina molba zvučala je poput uspaničenog mrmljanja. Demon je gledao u malog poljskog miša kako se stišće uz kameni zid. Htio je glasno uzdahnuti, ali se suzdržao. »Flick...« »Je li otišao?« Ovaj put je zbilja uzdahnuo. »To je samo poljski mišić kojeg je privukla toplina. Brzo će otići.« »Reci mi kad ode.« Demon je proškiljio dolje prema njoj. Vidio je samo krunu od njezinih kovrča. Nakrivivši malko glavu u stranu, pokušao joj je vidjeti lice, ali ona ga je zarila u njegova prsa. Nekako je uspjela zavući ruke pod njegov kaput i sada ga je držala, objema rukama, kao da joj život ovisi o tome. Bila je doslovno prilijepljena za njega, od čela pa sve do koljena. I drhtala je. To blage, drhtave vibracije putovale su njezinom kralježnicom. Demon je instinktivno još čvršće obavio svoje ruke oko nje, a zatim je malko popustio stisak, kako bi je mogao pomilovati po leđima. Spustio je glavu prema njezinoj i prošaptao joj u kovrče: »Sve je u redu. Otići će za minuticu.« Mogao je osjetiti njezino uspaničeno disanje, njezin dah kako joj preskače u grlu; ona nije ništa rekla, samo je kimnula glavom da pokaže kako ga je čula. I tako su stajali, spojenih tijela, pored vatre, i čekali da se prestravljeni mišić pomakne. Demon je mislio kako će moći čekati strpljivo, stoički, ali nakon što je prošla još jedna minuta zaboravio je što ta riječ uopće znači.


Ugrijao se još prije, dok je palio vatru, a Flick je bila još uvijek promrzla kad mu je skočila u naručje. I sada je njegovo tijelo grijalo njezino. Grijalo je njezine grudi, čvrsto pritisnute o njegova prsa, grijalo je njezine bokove, prikovane za njegova bedra. I ona je grijala njega – još malo pa najveći plamen u ovoj sobi neće biti plamen u ognjištu, već negdje drugdje. Stišćući zube, rekao je samome sebi kako to može izdržati. Sumnjao je da je Flick svjesna kako utječe na njega; moći će izaći na kraj s ovime. Međutim, vrućina između njih dvoje dosegnula je novi vrhunac; miris njezina parfema dolelujao je do njegovih nosnica pa je mamio i draškao njegova čula, čineći ga još svjesnijim njezine gipke mekoće, tih toplih grudi što su mu se privijale uz prsa, nježne podatnosti koja je topila njegova osjetila, i ženske snage u rukama koje su ga obavijale. Duboko je udahnuo – i upio njezino biće u duboko u svoju dušu. Zatvorio je oči, stisnuo vilicu i pokušao spriječiti svoje tijelo da reagira na nju. Ali to je bilo uzalud. Kruto je postalo još kruće, tvrđe, napetije. Neumoljivo, u svoj toj nevinosti, ona je pokretala sve njegove senzualne kotačiće. U očaju, pokušao ju je malko odmaknuti od sebe – ona je energično odmahnula glavom i još se više stisnula u njegovu zagrljaju. Ponovno stišćući zube, ipak ju je uspio pomaknuti, tako da je stajala malčice u stranu. Sada više nije bilo opasnosti da Flick sazna u kojoj mjeri, u tjelesnom smislu, utječe na njega. Bio je sav u boli i bio je bespomoćan da išta poduzme. Plaćao je za svoje grijehe što se uopće spetljao s njom, što ju je dražio, što je uživao u njoj. Ali nije požalio zbog toga ni na trenutak – ni onda, ni sada. Ova ga je spoznaja smela, zbunila, i na trenutak ga je odvukla iz ovih tjelesnih muka. Zahvalan na tom malom olakšanju, u mislima je pratio ovu spoznaju, pokušavajući dokučiti zbog čega ga je Flick tako misteriozno privlačila. Nipošto nije mislio o njoj kao o još jednoj dami s kojom bi se volio družiti, kao o nekoj koja je poput svih ostalih. Nijedna druga žena nije u njemu budila takav zaštitnički nagon; nijedna nije u njemu potaknula takvu bujicu emocija. Mogla ga je uzbuditi s takvom lakoćom – što mu je bio šok – ali ovdje se pojavila još jedna emocija, emocija koja je strujala njegovim tijelom paralelno s požudom. I ta emocija bila mu je tako nova, tako primamljiva da je postao ovisan.


Uistinu je bilo drukčije – to je bilo nešto što nikad prije nije iskusio. Bilo je kao da ona, u toj svojoj nevinosti, može posegnuti duboko u njegovu dušu i dodirnuti ondje nešto što je također nevino – nešto novo, nešto blistavo, nešto za što nije ni znao da postoji u njemu. Nešto što nitko drugi prije nje nije dodirnuo... Namrštio se i pokušao se još malko pomaknuti, ali ona ga je još čvršće zgrabila. Demon je uzdahnuo u sebi – njegovi zaštitnički nagoni bili su u punom pogonu i nije ju mogao pustiti. Možda bi trebao misliti o njoj onako kako misli o blizankama. To je bilo nemoguće. Ipak... Neustrašiva Flick boji se miševa. Morao je priznati da mu je to simpatično. Ipak, bila je toliko prestravljena da je taj mišić vrlo lako mogao biti i zmaj. Pitanje je bilo kako ga pobijediti – kako pobijediti strah, a ne nedužnog mišića, naravno. Duboko udahnuvši, Demon je primio Flick za nadlakticu i malko je odmaknuo od sebe. »Flick – draga – samo pogledaj tog miša. To je bezopasni mišić, ne može te pojesti.« »Ali mogao bi pokušati.« »Ne dok sam ja ovdje.« Prislonio je usne uz njezinu sljepoočnicu, pokušavajući pridignuti njezino lice sa svojih prsa. »Dođi, pogledaj ga. Tako je malen.« Flick je oprezno odmaknula lice od Demonovih prsa; i dalje tijelom pritisnuta o njega, pogledala je u sićušnog glodavca. »Tako je. Samo ćemo ga gledati dok ne ode.« Prošla je cijela minuta dok su u tišini promatrali poljskog mišića, koji je, i dalje ukopan na mjestu, nervozno trzao njuškicom. Demon se nije mogao pomaknuti da ga otjera, ne dok ga Flick tako čvrsto drži – ne bi joj se svidjelo da je samo pusti pored tog zmaja. Konačno, ohrabren njihovom mirnoćom i tišinom, mišić se počeo primicati bliže. Flick se još više ukočila. Izvirio je iz svog kutka, grleći sjene koje je bacao rub ognjišta, a zatim zastao. Najednom je zapucketalo drvo u vatri i nekoliko iskrica poletjelo je u zrak. Mišić je poskočio i odjurio natrag u svoje skrovište u kutku ognjišta, ravno u maleni otvor između dva kamena. Ugurao se unutra i u sekundi nestao. »Brzo!« Flick je konačno pustila Demona. »Začepi rupu!« Demon je iskreno sumnjao u to da će se mišić vratiti, ali zgrabio je grančicu iz kutije za drva, brzo ju je savio i ugurao u rupu. »Eto. Sad si sigurna.« Ustao je i okrenuo se prema njoj. Flick je stajala tek deset


centimetara dalje od njega. Bila ga je slijedila i virila mu preko ramena – htjela se uvjeriti da je dobro zapečatio rupu – i sada je stajala ispred njega, još uvijek zadihana. Demonu se pogled zaustavio na njezinim grudima, koje su se uzdizale i spuštale od silnog uzbuđenja. Samo izvrsni refleksi spasili su ga od reakcije – zaključao je svaki mišić, stegnuo sve uzde. A zatim, polako, podignuo je pogled k njezinu licu. Flick je dočekala taj pogled s drhtajem – samoj je sebi rekla da je to ostatak onog straha od miša. Ali sjaj u njegovim potamnjelim očima – kao da su u tom plavetnilu izgarale žeravice – prekinuo je dotok zraka u njezina pluća. Zavrtjelo joj se u glavi i osjetila je poriv da se vrati u njegov zagrljaj, ne radi potrage za sigurnošću, nego radi toga da ugodi svojim čulima. Sirom otvorenih očiju, lagano razmaknutih usnica i rumenih obraza, doslovce se ljuljala na rubu indiskrecije. Najednom je oborila pogled, spustila vjeđe da se zaštiti od vrućine što je isijavala iz njegovih očiju; bolna svjesnost njegova tijela postrujila je njezinom kožom, od grudi pa sve do nožnih prstiju. Sva su joj čula poskakivala i treperila; trnci su joj prolazili tijelom, preplavila ju je vrućina. Naglo je udahnula. On se napola okrenuo i pokazao na ležaj i naslonjač. »Što bi radije?« Flick je trepnuula, pokušavajući se pribrati i obuzdati svoja raspomamljena čula. Ponovno je udahnula. »Ja ću uzeti ležaj – ti možeš dobiti naslonjač.« Demon je kimnuo glavom; ne gledajući je u oči, dao joj je znak da zauzme ležaj. Posve nesigurna u išta – u njega, u sebe, u ono što je treperilo u zraku – ona je sjela na ležaj, pa je podignula noge na rub, tako da je nijedan glodavac ne može dosegnuti. Obgrlila je koljena, spustila bradu i stala zuriti u plamen. Demon je još malo raspirio vatru pa se smjestio u naslonjač. I on se zagledao u rasplesani plamen, boreći se s porivom da pogleda u Flick, da je promatra, da se pita... Onaj trenutak neočekivana buđenja zamalo ga je potukao, zamalo je slomio sve obrane što ih je podignuo između sebe i nje, između njezine nevinosti i svojih demona. Spasila ih je samo njezina nevinost – njezina nevina zbunjenost, isprepletena jednako nevinom i jednako otvorenom znatiželjom – koja je zračila iz njezinih plavih očiju.


Ta mu je nevinost dala snagu da se odupre. Međutim, iscrpio se, i u njemu je ostala bolna želja, još intenzivnija nego prije. I sada je sav drhtao iznutra, kao da se njegova snaga spustila na opasno nisku razinu. A to je značilo da je u nevolji – da su stvari između njih otišle mnogo dalje nego što je mislio. Dalje nego što je bio svjestan. Čak i sada, unatoč tome što je prepoznao opasnost, barem polovica njegova uma razmišljala je o tome kako bi bilo imati anđela ispod sebe. U tom maštanju, zamišljao je kako izgleda njezina nježna koža kad porumeni. Ali njegove misli o njoj nisu više bile samo senzualne prirode – sada su bile i posesivne. I bile su intenzivne, i potreba je bila tako snažna da nije znao kako da si olakša. Doduše, postojao je samo jedan način... Sama pomisao na to natjerala ga je da zadrhti. Brak nije bila riječ koju je rado upotrebljavao, pa čak ni u mislima. Šuškanje haljine privuklo je njegov pogled k njoj; gledao je kako se ona, umornih očiju, okreće na bok. Zavukla je noge pod suknju i udobno se namjestila, pogleda i dalje uprtog u vatru. Demon je natjerao svoje oči da i one gledaju u plamen. I trudio se, silno se trudio, da ne razmišlja o ničemu. Vani se još čuo zvuk kišnih kapi kako udaraju o do, postojano i nepokolebljivo. Kad su mu misli počele lutati, pokušao je procijeniti koliko je otprilike sati, ali nije znao koliko su dugo jahali onom stazom kroz park. Možda jedan sat? Ili manje? Tih uzdah ponovno je odvukao njegov pogled k njoj – a nakon toga, Demon ga više nije odvraćao. Jer sada je Flick spavala. Ležala je podmetnuvši ruku pod obraz, a njezine dugačke trepavice mirno su počivale, poput smeđih polumjeseca, na porumenjeloj koži. Njezine usne, lagano razmaknute, kao da su svjetlucale; te fine, pune linije bile su najslađe moguće iskušenje. Svjetlost iz ognjišta zlatila joj je obrise i činila da joj kosa svjetluca. Demon je gledao, i gledao – gledao je kako se plima i oseka njezinog disanja odražava na pokretima njezinih prsa, obavijenih plavim baršunom; gledao je kako se uvojci što su joj kliznuli niz vrat uzdižu i spuštaju. Nije bio siguran što ona osjeća prema Dillonu, ali nije uočio nijedan znak senzualne svjesnosti između njih. U početku se pitao jesu li možda oboje naprosto premladi, previše nevini da razviju


takvu svjesnost, ali sada kad je malo bolje upoznao Flick, znao je da je ona itekako sposobna to osjećati. A to ga je natjeralo da se zapita kako ona gleda njega... Promatrao ju je kako spava i razmiťljao. I nije bilo ni najmanje potrebe da odvrati pogled.


7. poglavlje

T

oliko je puta vidio njezino lice u svojim snovima da nije ni primijetio kad je zaspao. Njezino lice bilo je posljednje što je bilo pred njegovim očima kad su mu se vjeđe zatvorile – i bilo je prvo što je vidio, kroz prigušenu svjetlost, kad se probudio. Mršteći se, Demon je protegnuo svoj ukočeni vrat i pogledao u vatru – ondje nije ostalo ništa osim hrpe ohlađenog pepela. Brzo se okrenuo prema prozoru. Teški kapci bili su zatvoreni, ali tanašan sloj svjetla prodirao je kroz svaki otvor. Opsovao je ispod glasa i pogledao u Flick. Ona je još čvrsto spavala, poput anđela na oblaku. Stisnute vilice, ustao je i tiho otišao do vrata. Čim ih je otvorio, potvrdio je svoj najveći strah – zora je već bila svanula. Otvorio je vrata još šire i duboko udahnuo. Miris vlažne šume ispunio mu je nosnice; zadržao je taj udah u sebi, a zatim je polako izdahnuo. Začuo je zvuk iza sebe pa se okrenuo; ne odmičući se od vrata, gledao je kako se Flick budi. Nije naprosto otvorila oči, nego se budila polako – novi dan lagano se zavlačio u njezine crte lica, budeći joj obrve, oživljavajući joj pune usnice. Očiju i dalje zatvorenih, tiho je zastenjala. Duboko je udahnula, zbog čega su joj se uzdignule grudi, a zatim se lijeno protegnula, ispružila kralježnicu, pa se ponovno opustila. Tek su joj tada zatreperile vjeđe. Tek je tada otvorila oči, oprezno i malčice. Pogledala je ravno u njega, pa je trepnula, pa je otvorila oči širom. U njima, međutim, nije bilo ni trunčice zabrinutosti. Umjesto toga, usnice su joj se razvukle u snen i topao osmijeh. »Je li već jutro?« Hrapav zvuk njezina glasa, još opijen snom, dotekao je k njemu, pa se mu se zavukao pod kožu i zarobio ga. Nije mogao govoriti, nije mogao misliti – mogao je samo željeti. Željeti vatrenom željom koja ga je razdirala, željeti apsolutnom, posesivnom potrebom od koje su mu klecala koljena. Svladavanje te sile što ga je ščepala, to obuzdavanje,


kontroliranje, toliko ga je iscrpilo da se nije mogao pomaknuti. Samo je drhtao. A ona se i dalje smiješila, dalje je čekala odgovor; shvativši da mu nije mogla vidjeti lice, niti bilo što drugo, jer je bio uokviren svjetlošću koja je doprla kroz otvorena vrata, Demon je skupio posljednje kapi snage i rekao: »Skoro.« Glas mu je bio hrapav i neujednačen; nije čekao da ona vidi njegovu reakciju, nego se okrenuo tako da joj uskrati svaku priliku da ga dalje proučava i vidi dokaze njegove neobuzdane želje. Pretvarajući se da gleda čistinu pred kućom, pročistio je glas. »Pripremit ću konje.« Rekavši to, otišao je. Naravno, već za nekoliko minuta ona se stvorila pored njega da mu pomogne. Ivan je bio mrzovoljan i razdražljiv; Demon je to iskoristio kao ispriku da ne gleda u Flickinu smjeru. Osjetio je njezin zbunjeni pogled, ali stisnuo je vilicu i ignorirao ju je. Nije se čak ni usudio pomoći joj da osedla Jessamy – ako ponovno stavi ruku na njegovo bedro, neće moći jamčiti da će se svladati. Čim je stavio Ivanu kolan, zgrabio je uzde i poveo nemirnog pastuha van iz tog uskog prostora. Ugljenarova kućica bila je izgrađena baš na toj čistini zato što su čak četiri staze prolazile tuda. Jedna staza bila je ona kojom su sinoć dojahali, a druga je vodila prema Hillgate Endu. Treća je presijecala park i spajala se s istočnom stazom koju je Flick koristila kad je odlazila u staru kućicu. Demon je zaustavio Ivana nasred čistine i pogledao prema četvrtoj stazi, koja se nastavljala na malenu seosku cesticu sa zapadne strane parka. I ugledao je Hugha Dunstablea, sredovječnog čovjeka koji je radio kao upravitelj Generalova imanja, kako prilazi kućici. Demon se sledio. Dunstable ga je već vidio; smiješeći se, primio se za šešir. »Ah! Dobro jutro, gospodine.« Demon je kimnuo glavom, pristojno, ali ni živu glavu nije mogao izvući osmijeh. Misli su mu jurcale glavom, a Dunstableova kobila kaskala je sve bliže. »Sigurno vas je zatekao sinoćnji pljusak.« Zaustavivši konja pored Demona, Dunstable se široko nasmiješio. »Bio je obilan, nema što. I mene je zatekao, spustio se tako brzo. Bio sam kod Cartera, igrali smo karte – taman sam krenuo kući kad je udarilo. Kad sam stigao kući, bio sam mokar kao miš.«


»Da...« Demon je poskrivečki pokušao vidjeti što se zbiva u staji. »Bilo je previše riskantno jahati dalje kroz šumu.« Dunstable je puhnuo. »Na ovim stazama? Da, riskirali biste da se nešto dogodi ovoj finoj životinji.« Fina životinja odabrala je upravo taj trenutak da zarže i propne se, a pritom je ramenom udario Dunstableovu kobilu. Demon je opsovao i zauzdao Ivana. Umirivši svoju kobilu, Dunstable se kratko nasmijao. »Ah, jahati tog konja mora biti prava pustolovina. Sad vidim kako ste dobili svoj nadimak.« Demon nije dobio svoj nadimak zbog vještina u jahanju čistokrvnih konja, nego zbog nečeg drugog, ali nije ništa rekao. Bio je previše zaokupljen moljenjem Boga. Ali nije pomoglo. Njegove molbe Svemogućemu da ulije u Flick dovoljno razuma da ostane skrivena nisu bile uslišene; Flick se pojavila upravo u tom trenutku, izvodila je Jessamy van i ozareno se smiješila Dunstableu. »Dobro jutro, gospodine Dunstable.« Pogledala je u nebo pa nije primijetila izraz na Dunstableovu licu – najprije teški šok, a zatim užas i nevjerica, pa nagađanje i na kraju ponovno užas i nevjerica. Kad je Flick konačno spustila pogled i veselo rekla: »Čini se da će jutro biti doista krasno«, Dunstableove crte lice već su se bile okamenile i izraz mu je bio posve ravnodušan. Promrmljao je nešto o divnom jutru, ali kad se ponovno okrenuo prema Demonu, pogled mu je bio pun neodobravanja. Demon je reagirao na jedini način koji je mogao – bezobrazno. S hladnom drskošću u očima, oštro je pogledao Dunstablea; s tako krutim izrazom lica, podignuo je obrvu. Dunstable, koji je već dugo radio za Generala, bio je tek jednu stepenicu iznad sluge i nije znao kako da reagira na to. Demonu je bilo žao što je morao tako grubo pokazati starcu gdje mu je mjesto, ali nije htio da itko makar na tren pomisli da je Flick indiskretna. Na njegovo olakšanje, Flick je bila zaokupljena stremenima pa nije primijetila ovu razmjenu emocija među njima dvojicom. »Čini se da su se oblaci razbježali. Usudila bih se reći da će do ručka biti prilično toplo.« Uspravila se i pogledala oko sebe, tražeći kakav panj koji bi joj mogao poslužiti kao oslonac da uzjaše. Demon je


spustio uzde i prišao joj. Primio ju je za struk, podignuo i nježno smjestio na Jessamyna leđa. To joj je itekako privuklo pažnju; duboko je udahnula i kratko ga pogledala, a potom je brzo namjestila noge i suknju. »Hvala.« Podigavši glavu, pogledala je svojim plavim očima u Dunstablea. »Ne mogu vjerovati koliko je ovaj park obrastao u gustiš. Moramo reći Hendricksu da to malo posiječe. Jedva se vidi nebo, na ovako divno jutro. Čak mislim da...« Nastavila je čavrljati, posve nesvjesna činjenice da je, s obrazima još rumenim od sna, razbarušene kose i izrazito zgužvane haljine, predstavljala savršenu sliku mlade dame koja je do maloprije uživala u vrlo energičnoj jutarnjoj ševi. Naravno, ona je jahala prva i povela je stazom prema Hillgate Endu. Dunstable je jahao iza nje i premda mu je lice i dalje bilo skamenjeno, pristojno je odgovarao na Flickine hvalospjeve jutru. S rukama na bokovima, Demon je gledao kako se udaljavaju, a zatim je udahnuo kroz stisnute zube. Vratio se u kućicu, dobro zatvorio vrata pa je uzjahao Ivana. I zastao. Nekoliko dugih trenutaka samo je zurio u stazu, u Flickina i Dunstableova leđa. A zatim, odlučna izraza lica, pretresao je Ivanove uzde i krenuo za njima. Kad je ova tročlana skupina stigla pred Hillgate End, Demon je već bio shvatio kakva je situacija. Nije bilo sumnje u to da je kompromitirao Flick, makar to bilo na posve nevin način. Sustigao je nju i Dunstablea, točno u trenutku kad mu je veselo objašnjavala kako su se sklonili u kućicu točno kad je počela kiša. Tako da je Dunstable znao da su njih dvoje bili u kućici, zajedno, sami, čitavu noć, sve do zore. Naravno, Flick je bila usredotočena na to da ne oda Dillona, pa nije rekla ni riječi o razlogu zbog kojeg je bila u društvu s jednim plejbojem, duboko u šumi, usred noći. Nije bilo teško zamisliti što se Dunstableu mota po glavi. Uistinu, nije bilo goreg scenarija za mladu neudanu damu od onoga da bude otkrivena u zoru kako odlazi s noćnog randevua s bludnikom najgore vrste. Demon je imao dovoljno vremena da razmisli o svakom detalju noći koju su proveli ondje sami, svakom trenutku, svakoj mogućoj


posljedici – njihovo putovanje u Hillgate End bilo je sporo, tlo je bilo vrlo mokro i meko pod kopitima njihovih konja. Polako su kaskali naprijed, Flick na čelu, Dunstable u sredini, a Demon na začelju. Demon je šutio i u glavi vrtio opcije – a njih nije bilo mnogo – dok je Flick zabavljala Dunstablea svojim veselim ćeretanjem. Opisivala mu je malu staju, naglašavajući svoje zadovoljstvo što su Ivan i Jessamy ostali suhi, a svako toliko bi zastala da se divi čudima jutra. Nije, međutim, ni spomenula miša – sjetivši se koliko je dugo ostala njegovu naručju upravo zbog tog miša, Demon je zaključio da je bolje da nije ništa rekla Dunstableu. Sam Bog zna kakvu bi sliku jadni Dunstable zamislio da je Flick započela o toj temi. Napokon, stigli su na područje Hillgate Enda; desetak minuta poslije ujahali su u dvorište gdje se nalazila staja. S uzdahom olakšanja, i slikom vruće kupke na pameti, Flick je zauzdala Jessamy. Otpetljala je suknju sa sedla i taman se htjela spustiti kad se Demon stvorio pored nje. Ponovno ju je primio za struk, podignuo je i spustio na noge točno ispred sebe. Flick je brzo povratila dah – bila je već gotovo naviknuta na učinak njegova dodira, na iznenadno stezanje u plućima – pa se vedro nasmiješila i pružila mu ruku. »Od srca hvala što si se sinoć zažalio nada mnom i pratio me kući. Istinski to cijenim.« Demon ju je pogledao, ali ona u njegovim očima nije mogla pročitati ništa. Primio je njezinu ruku, ali umjesto da je stisne i pusti, obavio je svoje prste oko njezinih i rekao: »Otpratit ću te do vrata.« Flick je zurila za njim. Htjela je izvući ruku i pobuniti se, ali Dunstable, koji se tek sada spustio s konja, još je bio ondje. Demon je počeo hodati, točnije, stupati. Flick nije imala izbora; preko ramena je uputila Dunstableu vedar osmijeh i požurila za Demonom. Odlučnim korakom Demon se zaputio šljunčanom stazom, sagnuo se pod granama glicinija i prošao ispod starog drveća, a zatim presjekao put preko tratine sve do verande. Nije položio njezin dlan na svoju podlakticu i smireno hodao; umjesto toga, držao je njezinu ruku stisnutu u svojoj i praktički je vukao Flick za sobom. Flick mu je pokušala dobaciti bijesan pogled, ali on se nije ni okrenuo prema njoj. Izraz lica bio mu je čvrst i ozbiljan, kao da je nešto naumio. Što je naumio, Flick nije imala pojma. Osvrnuvši se za sobom, vidjela je Dunstablea kako stoji ispod luka i gleda za njima. Ponovno mu je uputila smiješak i pitala se koji je vrag spopao Demona.


Demon se nije zaustavljao sve dok se nisu našli na verandi, pred otvorenim prozorima dnevne sobe. Pustivši joj ruku, dao joj je znak da uđe u kuću. Flick ga je čudno pogledala i prešla preko praga. Zamahnuvši skutima svoje teške haljine, okrenula se prema njemu čim su oboje ušli. »Zašto već nisi na putu za Vrištinu? Trebao bi motriti Bletchleya.« Zaustavivši se točno ispred nje, Demon ju je pogledao s visoka i namrštio se. »Gillies i ostali će ga pratiti dok ja ne stignem i preuzmem stvar. Trenutačno imam važnijih problema koje treba riješiti.« Flick je trepnula. »Zbilja?« Demon je stisnuo zube. »Moram razgovarati s Generalom.« Flick je raširila oči od čuđenja. »O čemu?« Nije znala zašto, ali najednom je počela osjećati nelagodu. Demon je primijetio njezin izraz lica – vidio je da ona uopće ne razumije. Opsovao je u sebi. »Moram razgovarati s njim o našoj trenutačnoj situaciji.« »Situaciji? Kakvoj situaciji?« Stisnute vilice, Demon je zakoračio i htio ju zaobići, ali ona mu je prepriječila put. »O čemu govoriš?« Demon ju je pogledao u oči pa se još više namrštio. »Govorim o protekloj noći, koju smo proveli zajedno, sami.« Izgovorio je ove dvije posljednje riječi s posebnom težinom; Flick je najednom shvatila. A zatim je trepnula i namršteno ga pogledala. »Pa što? Nije se dogodilo ništa – ništa indiskretno.« »Nije«, složio se Demon, kontroliranim, odlučnim glasom, »ali samo ti i ja to znamo. Ostatak društva vidjet će to kao znak da se dogodila nekakva indiskrecija, i to će biti jedino što se računa.« Zvuk koji je ispustila odavao je posvemašnju nezainteresiranost i bezbrižnost, kao da ne zna o čemu on govori. Pogleda uprtog u nju, Demon je pomislio da bi joj mogao zavrnuti vratom ako se usudi dovesti u pitanje ono što je sinoć strujalo između njih. Ljuljao se na samom rubu, a ona je to vidjela u njegovim očima. Nakon što mu je proučila izraz lica, okrenula je ploču. »Ali nitko ne zna. Dobro«, odmahnula je rukom, »zna samo Dunstable, a on nije ni pomislio da se dogodilo išta skandalozno.« Demon je zgranuto gledao u nju. »Reci mi, ima li Dunstable uvijek tako kiseo izraz lica?«


Flick se zamislila. »Hm, može se reći da je prilično rezerviran. Obično ja uvijek govorim.« »Da si jutros malo bolje gledala, primijetila bi da je bio šokiran od glave do pete.« Ponovno ju je htio zaobići i ona mu je ponovno prepriječila put. »Što ćeš učiniti?« upitala ga je. Nije htio staviti svoje ruke na nju i maknuti je – nije htio riskirati nikakav dodir u stanju u kojem je trenutačno bio. I zato ju je samo prostrijelio pogledom. »Razgovarat ću s Generalom i objasniti mu što se točno dogodilo.« »Reći ćeš mu za Dillona?« »Ne. Samo ću reći da sam naišao na tebe kako jašeš preko mojeg polja, a kako je bilo već kasno, inzistirao sam na tome da te otpratim kući.« Zakoračio je prema njoj; kako bi jasno vidjela njegovo lice, Flick je uzmaknula korak. »A tebi ću prepustiti da mu objašnjavaš što si radila na konju usred noći.« Flick ga je šutke gledala; on je iskoristio svoju prednost pa je ponovno zakoračio prema njoj. Uzmaknula je, opet, a da toga nije bila ni svjesna. Njezine oči, širom otvorene, gledale su u njega. Prije nego što je stigla išta reći, on je nastavio: »General će odmah vidjeti, neovisno o tome što se zaista dogodilo u toj kućici, da će cijelo društvo – svaka ugledna gospođa u Newmarketu – vjerovati da smo ti i ja provela dobar dio noći stišćući se na jednom jedinom ležaju u ugljenarovoj kolibi.« Flick su se zarumenjeli obrazi; pogled joj je zatreperio, pa se opet usredotočio na Demona. »To je smiješno«, tvrdoglavo je odvratila. »Pa ti me nisi pipnuo ni prstom...« Najednom je utihnula i problijedila. »Nisam te pipnuo ni prstom?« Demon se kiselo nasmijao. »Ne, nego sam te pipnuo sa svih deset.« Uhvatio joj je pogled. »Možeš li poreći da si bila u mojem naručju?« Usnice su joj se stisnule, izraz lica postao je buntovnički, brada se isturila čvrsto poput stijene. Njezine oči, ti meki krugovi, sada su sijevale. »To je bilo zbog miša!« »Razlog nije bitan. Što se društva tiče, zato što si provela noć sa mnom, sama, tvoja čednost i tvoj ugled dovedeni su u pitanje. Pravila ponašanja nalažu da ti ponudim zaštitu svog prezimena.« Flick je prvo zurila u njega, a zatim je odlučno odmahnula glavom. »Ne.« Demon ju je pogledao pa začuđeno podignuo obrve. »Ne?«


»Ne, to je beskrajno glupo.« Odmahnula je rukama, okrenula se i počela koračati dalje od njega. »Napuhao si sve ovo do neviđenih razmjera. Društvo neće reći ništa zato što ne znaju ništa o tome. Dunstable neće nikome ništa reći.« Ponovno je koračala natrag. »Razgovarat ću s njim i objasniti mu...« Podignula je glavu i vidjela da je Demon gotovo na vratima. »Ne! Čekaj!« Požurila je preko sobe k njemu. Mogla ga je uhvatiti, ali on se okrenuo i uhvatio nju. Njegove ruke bile su na njezinim ramenima. Pokušavao ju je maknuti od sebe. I ljutito ju je gledao. »Nema smisla da raspravljamo o ovome. Idem razgovarati s Generalom.« Tvrda odlučnost bila je urezana u njegove oči; Flick je to jasno vidjela. Uznemirena, ovlažila je usnice. »On je sada na doručku.« Kliznula je pogledom s njegovih očiju na njegovu zgužvanu odjeću. I on je pogledao dolje pa se namrštio. Ispružio je nogu i progunđao kad je vidio tragove blata na svojim čizmama. I opsovao. Maknuo je ruke s njezinih ramena pa je dobro promotrio svoje neugledno stanje. »Ne mogu ići k njemu ovakav.« Flick ga je i dalje gledala, širom otvorenih očiju i nevino, i šutjela. Šutjela je i kad se njegov odlučni plavooki pogled – a pogotovo tada – vratio na njezino lice. Nakon nekoliko sekundi, stisnutih usnica, kimnuo je glavom. »Otići ću kući i preodjenuti se. Ali nakon toga se vraćam.« Prodorno ju je pogledao. »I tada ćemo razgovarati o ovome kako treba – s Generalom.« Flick je samo podignula obrve i diplomatski šutjela. Demon je još kratko oklijevao, pogledao je u oči, a zatim je kimnuo glavom i izišao. Flick je gledala za njim, a zatim se pomaknula do francuskih vrata da ga gleda i dok prelazi travnjak. Tek kad je nestao u sjenama stabala ponovno se okrenula prema sobi. Stišćući zube i šake, ispustila je frustriran krik. »On je nemoguć! Ovo je nemoguće.« Nakon nekoliko trenutaka, lice joj je poprimilo odlučan izraz. »On je poludio.« Rekavši to, izjurila je iz sobe, s namjerom da riješi stvar. Dva sata poslije Demon je zauzdao svoje konje na prilazu Hillgate Enda. Pod njegovim stručnim vodstvom, kočija se s lakoćom zaustavila točno ispred stubišta. Dodao je uzde konjušaru koji je već bio dotrčao k njemu i izišao iz kočije. Skidajući rukavice, pošao je prema vratima kuće.


Bio je besprijekorno odjeven, u plavi dugački sako i hlače boje bjelokosti, s kravatom i košuljom također u boji bjelokosti te elegantnim prslukom na crne i plave prugice. Njegove čizme – obuo je drugi par – savršeno su blistale. Njegov izgled bio je, prema njegovu mišljenju, u skladu sa zadatkom koji je došao obaviti. Jacobs mu je otvorio vrata. Demon mu je uzvratio pozdrav tako da je kratko kimnuo glavom i zaputio se ravno u biblioteku. Bio je pomalo iznenađen što je došao sve do vrata a da nije naišao na Flick; očekivao je da će ona pokušati još jednom pomutiti njegove planove – njegov naum da se žrtvuje na oltaru pristojnih i čednih. Okrenuo je kvaku, otvorio vrata i ušao. Brzo je pogledom pretražio sobu ne bi li ugledao trag anđela. Nije bila ondje. General je, kao i obično, sjedio za svojim radnim stolom, zadubljen u hrpu papira. Podignuo je pogled kad je Demon zatvorio vrata i nasmiješio mu se toplo i s oduševljenjem. Demon se približio i vidio kako oči njegova mentora svjetlucaju. Opsovao je u sebi. General je podignuo ruku prije nego što je Demon stigao išta reći. »Znam«, izjavio je, »znam što je bilo.« Demon se naglo zaustavio, okrenut prema Generalu. »Flick«, rekao je stisnuvši šaku. »Ha? Oh, da, Felicity.« General se široko nasmiješio i naslonio u stolici, dajući Demonu znak rukom da sjedne na stolicu pored stola. Premda je Demon krenuo u tom smjeru, nije mogao sjesti – radije se zadržao pored prozora. General se nasmijao. »Ne moraš se brinuti. Da, mogao je nastati kaos, ali Felicity je sve riješila.« »Aha, shvaćam.« Držeći svoje reakcije pod kontrolom, Demon se okrenuo prema Generalu i podignuo jednu obrvu. »Vrlo lijepo od nje.« Čak je i sebi samome zvučao ledeno. »Kako je to uspjela?« Ako je General i bio svjestan Demonove napetosti, nije to pokazivao; malko je odgurnuo stolicu unatrag da ima bolji pogled na njega. »Došla je ravno k meni, naravno, i objasnila što se dogodilo – kako je osjetila potrebu za malko svježeg zraka pa je otišla jahati kasno navečer. Zaboravila je na vrijeme i završila na tvojim poljima.« Generalovo zadovoljno lice najednom se malko smrknulo. »Moram priznati, dečko moj, da nisam baš oduševljen što je jahala sama, ali obećala mi je da to više neće ponoviti.« Njegov širok osmijeh ponovno mu se vratio na lice. Podignuo je pogled. »Barem nešto dobro u svemu ovome, ha?«


Demon nije ništa govorio; General se nasmiješio i nastavio: »Srećom, ovaj put je naišla na tebe – drago mi je da si inzistirao da je otpratiš kući.« »Činilo mi se da je to najmanje što sam mogao učiniti.« Osobito zato što je te večeri išla k njemu. »Nepromišljeno od nje što je išla tom starom stazom – Hendricks je već davno odustao od nje. A što se tiče kiše, ne mogu ti reći koliko sam sretan što si bio ondje s njom. Ona je zaista pouzdana mlada gospođica, ali ipak je mlada, i malčice tvrdoglava. Tvoja odluka da stanete i pričekate u kućici dok kiša ne prođe bila je vrlo pametna. Nakon toga, naravno, nitko nije kriv ni za što. Uopće se ne čudim da ste zaspali.« General je podignuo pogled i namrštio se – ovo je bio prvi put da mu je uputio tako ozbiljan pogled. »I nemoj misliti da me moraš uvjeravati kako se ništa nije dogodilo. Poznajem te – poznajem te još otkad si bio dječak. Znam da se nije dogodilo ništa nedolično. Znam da je moja Felicity sigurna uz tebe.« Ta neočekivana ozbiljnost u Generalovim očima Demona je ostavila bez riječi; zadovoljno kimnuvši glavom, General se ponovno naslonio. »Eh da, rekla mi je i za miša. Ona se boji najvećih gluposti – oduvijek je tako bilo. Baš kako sam i očekivao – bio si dovoljno obziran i nisi joj se smijao, nego si je tješio. U tome nema ničeg skandaloznog.« Pogledavši u stol, General se namrštio. »Gdje smo stali? Ah, da. Dunstable. To što si ga jutros sreo nije nikakav problem – on je stari prijatelj i, srećom, nije lajavac. Flick je inzistirala na tome da razgovara s njim nakon mene, a on je bio ovdje baš prije pola sata. Došao mi je reći da se ne moram brinuti i da nikad ne bi rekao ništa što bi moglo naštetiti našoj Felicity.« Smiješeći se, General je podignuo pogled. »Dunstable me također zamolio da ti prenesem njegove isprike zbog toga što je donio neke pogrešne zaključke na prečac.« Demon je pogledao u Generala. Flick je popunila svaku rupu, ugasila je svaku moguću raspravu prije nego što je uopće započela. »Dakle«, rekao je General, zaključnim tonom, »nadam se da vidiš da sam posve uvjeren u to da nema razloga da se žrtvuješ. Budući da nisi naštetio Felicitynu ugledu ni na koji način, nema potrebe da joj išta nudiš, zar ne?« Demon ga je i dalje gledao, ali nije ništa odgovorio. General se nasmiješio.


»Sve je bilo vrlo nevino – i sada ćemo prestati o tome, ha?« Povukao je snop papira natrag k sebi. »A sad mi reci. Malko sam proučavao ove berberske konje. Jesi li čuo što o onom ždrebetu Enderbyju?« Kao da mu se želi iskupiti, General je pozvao Demona na ručak. Demon je prihvatio poziv. Ponudio se da sam prenese Jacobsu da ostaje na ručku, pa je izišao i pustio Generala da se vrati svojim papirima. Zatvorio je vrata biblioteke i zastao u hodniku, u tišini. Pokušao je još jednom povratiti osjećaj ravnoteže. Razumio je što se dogodilo; racionalno, logički, znao je da je sve u redu. Nažalost, nije se osjećao kao da je sve u redu. Bilo je kao da je lišen nečega. Kao da je dugo priželjkivani predmet, predmet beskrajne važnosti, najednom kliznuo iz njegovih prstiju. Točnije, bilo je kao da mu ga je netko oduzeo, ščepao iz ruke, baš u trenutku kad je htio zatvoriti šaku. Mršteći se, otišao je potražiti Jacobsa. Pronašao ga je u smočnici; prenio mu je poruku pa se vratio u predvorje. Ne čekajući previše, zaputio se pronaći Flick. Osjećao se poput gladnog leoparda; vrebao je po svim prostorijama na donjem katu. Bila je negdje blizu, bio je uvjeren u to; morala je biti, jer je postojala šansa da Demon kaže Generalu nešto nepredviđeno, zbog čega će General poslati po nju. Pronašao ju je u stakleniku. Podrezivala je stabljike cvijeća i stavljala ih u vazu. Pjevušeći, nakrivila je glavu na jednu stranu, pa na drugu, i proučavala svojih ruku djelo. Demon ju je promatrao punu minutu, upijajući njezinu pojavu, njezinu haljinu od batista, njezinu kosu, fino počešljanu, koja joj je poput zlatne krune uokvirivala lice. Nakon što se nauživao gledajući, odmaknuo se s vrata i tihim joj korakom prišao. Flick je podrezala stabljiku različka i razmišljala kako da ga smjesti u vazu. Podignula ga je i gledala, kad su najednom dugački prsti uzeli taj cvijet iz njezine ruke. Naglo je udahnula, ali i prije nego što joj se pogled susreo s njegovim, znala je da je to on. Poznavala je njegov dodir – poznavala je snagu koja je zračila iz njega. »Jesi li vidio Generala?« upitala je brzo, očajnički pokušavajuči smiriti svoje srce.


»Hmm.« Napola zatvorenih očiju, Demon je lijeno proučavao stabljiku, a zatim ju je ugurao u vazu. Promotrio je svoje stvaralaštvo pa se, očito zadovoljan, okrenuo prema njoj. »Da, vidio sam ga.« Njegov lijeni, nezainteresirani – sneni – izraz lica nije ju nimalo zavarao; ispod tih umornih vjeđa, njegove su oči bile prodorne, njegov je pogled bio odlučan. Podignula je bradu i dohvatila vrtne škare. »Rekla sam ti da nema potrebe za dramatiziranjem.« Njegove usnice razvukle su se u neznatan smiješak »Da, rekla si mi.« Flick je htjela frknuti nosom na taj njegov ton, ali se suzdržala. Očekivala je njegovu zahvalnost, jer on nije stigao ni razmisliti o tome što bi njegova ponuda zapravo značila. Pretpostavljala je da će se on jednog dana oženiti, ali bila mu je tek trideset jedna godina i sigurno se nije htio oženiti njome. Ali Demon nije više ništa rekao. Samo se lijeno naslonio na zid i nastavio gledati kako ona slaže cvijeće. Tišina je potrajala pa je Flick pomislila da on misli kako premalo cijeni žrtvu koju je on bio spreman podnijeti. »Nemoj misliti da nisam zahvalna«, rekla je. Nije skidala pogled sa svojih cvjetova. Njezina izjava je uspjela omekšati djelić njegove krutosti. Osjetila je kako se najednom usredotočio. »Zahvalna?« Flick je nastavila reckati stabljike i stavljati ih u vazu. »Na tvojoj velikodušnoj ponudi da spasiš moj ugled. Razumijem da bi to za sobom povuklo velike žrtve s tvoje strane – srećom, nije bilo potrebe za time.« Njegov pogled počivao je na njezinu profilu. Demon se borio da ostane gdje jest – i da je ne povuče u svoje naručje i počne je ljubiti samo da je ušutka. »Žrtve? Zapravo, nisam razmišljao da te uzmem za ženu radi toga.« »Nisi?« iznenađeno je pogledala u njega, a zatim se kratko nasmiješila i okrenula se cvijeću. »Rekla bih da ipak jesi, čim si razmišljao o tome.« Demon je u čudu zurio u nju. Nikad se u životu nije osjetio tako... odbačenim, ignoriranim. »Srećom, nije bilo razloga za brigu. Odmah sam ti rekla.« Srećom za nju, nijedno od njih nije moglo saznati što bi on iduće rekao, i učinio; na vratima se pojavio Jacobs s podatkom da ih ručak čeka u blagovaonici. Flick je krenula prva. Demon nije ni očekivao da će biti drukčije pa se nije ni trudio da je sustigne – sudeći po tome


kakvo je bilo njegovo trenutačno raspoloženje, vjerojatno je i bilo najbolje da mu ostane izvan dosega. Ručak nije prošao dobro. Kako je objed prolazio, tako je Flick postajala sve razdraženija gostovom prisutnošću. Gost nije pridonosio razgovoru ni na koji način, osim što je odgovarao na pitanja koja bi mu postavio General. Zamišljen i napet, samo ju je promatrao i proučavao, kao da je ona neko čudno biće koje mu se nimalo ne sviđa, i puštao je da čavrlja i hini dobro raspoloženje sve dok je konačno nije zaboljela glava od toga. Kad je ručak konačno završio, a svi ustali sa svojih stolica, Flick je već bila spremna prasnuti na njega – ako joj da priliku. »Dobro, dečko moj, javi mi ako otkriješ kakvu manu kod tih konja.« General se rukovao s Demonom, a zatim se sa smiješkom obratio Flick: »Draga, otprati Demona do staje, hoćeš li? Dan je prekrasan.« Pokazao je prema francuskim vratima koja su vodila na verandu pa im je uputio još jedan dobroćudni smiješak. »Uživajte u ovom divnom vremenu dok možete.« Na drugoj strani stola, Flick je uhvatila Demonov ravnodušni pogled. Pratiti ga do staje bilo je posljednje što je htjela učiniti – strahovito joj je išao na živce zbog svog ponašanja. Kao da mu je nešto uskraćeno, za Boga miloga. On se zbilja durio! A sve zbog toga što stvari nisu išle onako kako je on zamislio – ona je preokrenula njegov veliki plan pa nije dobio priliku odigrati svoju velikodušnu ulogu. Ulogu herojske žrtve. Duboko je udahnula, stisnula usnice i pogledala ga izazivački, buntovnički. A on je samo podignuo jednu obrvu – još buntovnije, još prkosnije. Zakoračivši unatrag, pokazao je rukom prema verandi. Flick se osjećala kao da je Demon izaziva na dvoboj. Ponosno je podignula glavu, zaobišla stol i zaputila se prema vratima; ne čekajući ga, spustila se niz stepenice i požurila preko travnjaka. Pravila je žustre, nervozne korake, i prešla je već polovicu travnjaka kad je shvatila da Demon nije pored nje. Naglo se zaustavila i okrenula se da vidi gdje je. Demon je bio daleko iza nje; hodao je lijeno i opušteno, bez imalo žurbe. Zaškrgutala je zubima i čekala, i čekala, da je on sustigne. Kad se konačno stvorio pored nje, ona se ponovno okrenula, podignula nos u visine koje su odgovarale njezinom bijesu pa je uskladila svoj korak s njegovim – sada je hodala brzinom puža, točno ispred njega.


Međutim, kad je napravila dva koraka, toplo rumenilo preplavilo joj je kožu na golom vratu. Taj neobični osjećaj kliznuo je niže, proširio se preko njezinih ramena i spustio se na kralježnicu. Malko je zastao u njezinoj utrobi, a zatim se prelio niže, pa još niže... Duboko je udahnula i brzo zastala da popravi imaginarne nabore na suknji. Čim ju je Demon ponovno sustigao, uspravila se i nastavila hodati – ovaj put pored njega, a ne ispred – moleći se da njezino rumenilo više nije vidljivo. Zagrizla je jezik kako ne bi izgovorila čitav niz neprikladnih riječi, a napeta tišina među njima se nastavila. Demon je smireno koračao pored nje i namjerno joj nije davao povoda da prasne na njega. Konjušari su ih spazili kako se približavaju pa su požurili po Demonove konje. Kad su se zaustavili u dvorištu staje, Flick više nije mogla šutjeti. »Ne razumijem zašto nisi zahvalan«, prosiktala je, ali nije gledala u njega već u konjušare koji su pripremali Demonove konje za polazak. »Ne razumiješ? Možda u tome i jest problem.« »Nema nikakvih problema.« »Ne bih se složio.« Zastao je, pa je dodao: »Pored svega ostalog, ti bijesniš.« Flick se okrenula i ošinula ga pogledom. »Bijesnim na tebe.« »Primijetio sam.« »Ti si nemoguć!« »Ja?« Na trenutak je u njegovim plavim očima mogla vidjeti čuđenje – doista je pomislila kako on to ne hini. »Reci mi«, otpočeo je tiho, pogledavši u konjušare koji su stavljali uzde na njegove konje, »misliš li se jednog dana udati za Dillona?« »Za Dillona?« Flick je zurila u njega, nesvjesna činjenice da su joj usta širom otvorena od šoka. »Udati se za Dillona? Pa ti si sišao s uma. Misliš da bih se udala za tog... tog nitkova... tog nepromišljenog dječarca. Čovjeka bez istinskog sadržaja... tog glupana! Tog...« »U redu, zaboravi da sam išta pitao.« »Za tvoju informaciju, nemam se namjeru udavati ni za koga, osim ako to istinski ne budem željela. A nipošto se ne mislim udavati za nekoga samo zbog besmislenih društvenih pravila.« Glas joj je bio promukao od silnog napora da viče šapatom. Duboko je udahnula i


nastavila: »A što se tiče tvoje ponude – moglo bi se reći da bih se u tom slučaju udala zbog miša!« Demonovi konji su stigli, u pratnji žustrog konjušara. Demon mu je kratko zahvalio i primio uzde. Uspeo se u kočiju, sjeo i pogledao u Flick. Ona mu je uzvratila pogled i prkosno rekla: »Ne razumijem zašto nisi zahvalan – kad dobro znaš da se zapravo ne želiš oženiti mnome.« Demon ju je pogledao, kamena izraza lica, očiju poput tvrdih plavih dijamanata. Dugo ju je tako gledao, a zatim je duboko udahnuo. »Ti nemaš pojma«, promrmljao je, hladno i odrješito, »što ja želim.« Pucnuo je uzdama i konji su krenuli. Izišao je iz dvorišta staje i ubrzo ga više nije bilo na vidiku.


8. poglavlje

J

esi li možda za vožnju kočijom?« Flick je naglo udahnula i okrenula se; velika vaza u njezinim rukama se zaljuljala i zamalo joj kliznula iz ruke – Demon ju je na vrijeme uhvatio, a njegovi su prsti dodirnuli njezine.

Flick je drhtala. Povukla je ruke, puštajući Demona da drži vazu. Stajala je obasjana sunčevim zrakama koje su dopirale kroz prozor galerije i zurila u njega. Nije znala što da kaže. Htjela je prasnuti na njega što ju je tako zaskočio – ponovno. Htjela ga je strijeljati pogledom, ili se barem namrštiti – još mu nije bila oprostila za njegovo jučerašnje ponašanje. Htjela ga je pitati što je mislio s onim svojim komentarom na rastanku. »Vožnju?« Još joj se vrtjelo u glavi. Demon je slegnuo ramenima, oči su mu bile lagano zakrivene vjeđama. »Da, vožnju. Proći ćemo krug oko staza, vratit ćeš za pola sata.« Flick je polako udahnula. Prošlo je dvadeset četiri sata otkad se bio odvezao u svojoj kočiji – dvadeset četiri sata unutar kojih nije mislila ni na što osim na njega. Okrenula se prema prozoru. Vani je bio prekrasan proljetni dan. Najednom je osjetila rumenilo, na koje se već bila naviknula, kako joj se širi vratom i leđima. »Puše topao povjetarac. Neće ti trebati jaknica.« To je bila dobra vijest, jer Flick nije imala nijedan džemper koji ne bi izgledao užasno u kombinaciji s tom haljinom – bijeli muslin prošaran zlatnim i ljubičastim tratinčicama. Kimnula je glavom, osjećajući kako joj se vraća odlučnost. »Bilo bi lijepo malko se provozati.« »Gdje želiš da stavim ovo?« Okrenula se prema njemu – on je još uvijek držao vazu. »Stavi je na onaj stol u kutu, a ja ću otići po suncobran. Nađimo se u predvorju.« Nije pričekala da Demon kimne glavom, samo se zaputila u svoju sobu. Koraci su joj bili brzi i energični i srce joj je preskakalo, premda ga još nije pogledala u oči. Moraju riješiti ovaj smiješni problemčić u


svojem prijateljstvu, moraju prijeći tu prepreku koja je jučer iskrsnula među njima. Stoga je vožnja bila dobar početak. Dobar početak čega? Naime, Flick više nije bila sigurna ni u što kad je Demon zaustavio svoje konje na prilazu kući. Mislila je kako će biti sve po starom, kako će se njihovo bezbrižno prijateljstvo nastaviti – očekivala je da će, čim ta početna, neizbježna nelagoda prođe, ponovno ugledati onu razigranu svjetlost u njegovim plavim očima. Međutim... Nagnuvši svoj suncobran, proučavala je Demonovo lice dok je on zaustavljao kočiju na prilazu. Sjene obližnjeg drveća malko su mu zakrivale lice, ali nisu nimalo omekšavale patrijarhalne linije njegove brade i nosa. Imao je četvrtastu bradu, dugačke obraze na kojima su se isticale jagodice i široko čelo. To strogo i ozbiljno lice krasile su izrazito senzualne, tanke usnice i vječito sneni izraz očiju. Flick ga zapravo nikad nije ovako promatrala, ovako detaljno i duboko. Mislila je da je on muškarac čije lice dobro poznaje. Ali sada više nije bila toliko sigurna. Ponovno je namjestila suncobran i gledala ispred sebe. Krenuli su, ostavljajući iza sebe i drveće i travnjak i prilaz. Flick je pokušavala shvatiti kamo je nestao njegov uobičajeni pogled, onaj koji je pun zadirkivanja i smijeha, jer sada mu je pogled bio intenzivniji, izravniji, unosio je nemir u njezino biće. Uz to, pokušavala je shvatiti kamo je vodi. Demon je najednom okrenuo konje i kočiju i vratio se pred kuću. Svezao je uzde i sišao s kočije, skrivajući svoj zadovoljni smiješak. Bio je svjestan zbunjenog pogleda koji mu je upućivala Flick. Odšetao je do druge strane kočije i pomogao joj da siđe; pustivši joj ruku, otpratio ju je uz stepenice, a zatim ju je pogledao, blago i ležerno. »Budi tako ljubazna i kaži Generalu da provjeravam konje koje je jučer spomenuo. Posjetit ću ga sutra.« Flick ga je pogledala u oči i kimnula glavom. »Hoću, naravno.« Demon se blago osmjehnuo. »Nadam se da si uživala u našoj vožnji.« »Oh, da. Bila je vrlo ugodna. Hvala ti.« Njegov osmijeh se produbio. »Ne trebaš zahvaljivati, dovoljno mi je znati da si uživala.« Posegnuo je rukom iznad nje i pozvonio na vrata.


Još ju je jedan trenutak gledao u oči, a zatim se pristojno naklonio. »Sada te ostavljam. Doviđenja.« Okrenuo se i krenuo niz stepenice. Iza sebe je čuo njezin glas koji ga zbunjeno pozdravlja. Vrata kuće otvorila su se upravo u trenutku kad je on sjeo u kočiju i primio uzde; kad su njegovi konji krenuli, još ju je jednom kratko pogledao: ona je stajala na stepenicama, s otvorenim suncobranom, i gledala za njim. Usnice su mu se razvukle u zadovoljan smiješak. Nije bilo teško zamisliti izraz na njezinom licu – to zbunjeno mrštenje u njezinim plavim očima. Smiješeći se još šire, pucnuo je uzdama i zaputio se na Vrištinu. Vratio se u Hillgate End idućeg jutra u jedanaest, pod izlikom da želi vidjeti Generala. Jacobs mu je otvorio vrata. Demon je ušao u predvorje i shvatio da je u tijeku nekakvo propovijedanje. Naravno, bila je to vikarova žena, gospođa Pemberton, energična i velikodušna dama. Njezina publika bili su gospođa Fogarty i Jacobs. Demon je primijetio da je Jacobs ostavio vrata otvorena pa je zaključio da je gospođa Pemberton na odlasku. Pokazalo se da je njegov dolazak izazvao pomutnju jer se gospođa Pemberton malko pogubila. Međutim, tada ga je prepoznala. »Gospodine Cynster! Savršeno!« Demon se lagano trznuo. Gospođa Pemberton mu je brzo prišla. »Upravo sam pitala za Generala. Rekli su mi da je izričito tražio da ga se ne ometa.« Dobacivši oštar pogled gospođi Fogarty, gospođa Pemberton je stavila ruku na Demonovu podlakticu. »Imam vrlo važnu poruku za njega – bilo bi vrlo lijepo od vas da mu to prenesete kad ga idući put budete vidjeli.« Gospođa Pemberton nije bila glupa, dobro je znala kako će dobiti ono što želi. Pružila je ruku Demonu. »Bit će mi zadovoljstvo, gospođo.« Naravno, Demon je nije mogao odbiti. »Izvrsno. Dakle, želim mu reći ovo...« Pogledala je u gospođu Fogarty. »Hvala vam, neću vas više gnjaviti, gospođo Fogarty.« Fogartyjeva je uputila Demonu znakovit pogled, a zatim se naklonila i otišla.


Nakon toga, gospođa Pemberton je oštro pogledala u Jacobsa. »Gospodin Cynster će me otpratiti do vrata. Molim vas, prenesite moje pozdrave gospođici Parteger kad se vrati.« Jacobs se samo naklonio pa se i on povukao. Gospođa Pemberton je uzdahnula i pogledala u Demona. »Znam da oni pokušavaju zaštititi Generala, ali zbilja! On se ne može neprestano zavlačiti u svoju biblioteku – tã on je skrbnik mlade dame!« Demon joj je elegantno pokazao na pojastučeno sjedalo na prozoru u stražnjem dijelu predvorja. Gospođa Pemberton je pristala sjesti. Položila je ruke na svoju čipkastu torbicu, a zatim je pogledala u Demona koji je sjeo pokraj nje. »Svrha mog današnjeg posjeta jest osvijestiti Generala o njegovim dužnostima vezano za gospođicu Parteger. Dosad je sve bilo u redu, ali ona je sada dospjela u dob kada on mora preuzeti malo aktivniju ulogu.« Demon je podignuo obrve i kimnuo glavom, hrabreći je time da nastavi govoriti. Gospođa Pemberton je zabrinuto napućila usnice. »Toj djevojci je sigurno devetnaest, a gotovo da ne izlazi iz kuće, barem ne u onom društvenom smislu. Mi – dame iz ovog okruga – činimo sve što možemo i neprestano šaljemo pozivnice u Hillgate End, ali General se uopće ne želi potruditi.« Isturila je bradu, a s njome i podbradak. »I bojim se da to neće biti dobro. Bit će prava šteta da tako lijepa djevojka propadne i pretvori se u usidjelicu samo zato što General ne želi izići iz te svoje biblioteke i obaviti svoju dužnost skrbnika.« »Hmm«, odvratio je Demon, pazeći da mu izraz lica ništa ne odaje. »Danas sam posebno htjela razgovarati s njim zato što priređujem ples u vikarijatu – to će biti ples samo za mlade ljude iz okolice, a bit će održan za tri dana. Mi – druge dame i ja – smatramo da je apsolutno nužno da se General malko potrudi oko društvenog života gospođice Parteger. Kako će inače ta jadna djevojka pronaći muža?« Raširila je ruke i očajnički pogledala u Demona, ali, srećom, nije očekivala odgovor. »Taj ples u vikarijatu bit će idealan način da se situacija pokrene – neće biti previše ljudi pa se jadna djevojka neće uplašiti. Hoćete li prenijeti moju poruku Generalu? I možda biste mogli dodati da bi zbilja trebao obratiti više pažnje na budućnost gospođice Parteger?« Demon ju je obazrivo pogledao i odlučno kimnuo glavom. »Vidjet ću što mogu učiniti.«


»Izvrsno!« Gospođa Pemberton se ozareno smiješila dok ju je Demon pratio do vrata. »Odoh sada. Ako je vidite, spomenite gospođici Parteger da sam navratila.« Demon se lagano naklonio, uzevši u obzir ovo posljednje što je gospođa Pemberton rekla. Odlučio je da će reći gospođici Parteger da je gospoda Pemberton bila ovdje, ali ne odmah. Najprije se zaputio u knjižnicu. Pola sata poslije pronašao je Flick u stražnjem salonu. Bila je udobno smještena na sofi, među mnoštvom jastučića, a noge je podvukla pod suknju. Na stoliću ispred nje stajala je zdjelica s očišćenim lješnjacima. Čitala je knjigu, i bila je posve zaokupljena njezinim sadržajem. Demon ju je gledao kako poseže rukom prema zdjelici i, ne odižući pogled s knjige, uzima lješnjak; ne propuštajući ni slova, ubacila je lješnjak u usta i nastavila čitati. Dok su mu riječi gospođe Pemberton odzvanjale u glavi, Demon je proučio plavu haljinu koja je trenutačno skrivala draži gospođice Parteger. Njezina garderoba nije bila raskošna i skupa, ali u Demonovim očima te jednostavne haljine bile su savršene. Upravo je ta njihova jednostavnost naglašavala i podcrtavala ljepotu tijela koje ih je nosilo. A to tijelo, pomislio je, bilo je baš po njegovu ukusu. To tijelo, ta ljepota, i te njezine jednostavne haljine... Lagano se odgurnuvši od okvira vrata, zakoračio je u sobu. Flick se prenula i pogledala ga. »Oh! Zdravo.« Htjela se nasmiješiti, onim svojim nevinim osmijehom dobrodošlice, ali kad je Demon stao ispred nje, bilo je kao da je došla k svijesti i njezin ton se naglo promijenio. Nasmiješila se, ali njezine su oči bile na oprezu, njezin smiješak je bio suzdržaniji. Demon je uzvratio smiješak, zadovoljan što ga je ona konačno počela gledati drukčije. »Završio sam svoj razgovor o konjima s Generalom. Pozvao me na ručak i ja sam prihvatio. Vani je lijepo pa sam se pitao bi li mi se možda pridružila u šetnji dok se ne oglasi zvono za ručak?« Stajao je ondje, pred njom, glavom i bradom, i Flick je shvatila da nema izbora. Jedan dio nje gorko je primijetio tu činjenicu, ali drugi dio se veselio, jedva je čekao da istraži taj njihov novi odnos. Bio je to odnos koji je donosio veliko uzbuđenje i koji joj je istodobno ulijevao nesigurnost. Nije ga razumjela – još nije otkrila što on želi. Ali htjela je saznati što prije. »Da, svakako, prošetajmo.«


Pružila mu je ruku i ustala sa sofe. Nekoliko minuta poslije, već su šetali travnjakom, jedno pored drugoga. »Ima li novosti s Bletchleyem?« Demon je odmahnuo glavom. »I dalje pokušava pristupiti džokejima.« »Ništa drugo?« Demon je ponovno odmahnuo glavom. »Čini se da ga zanima utrka Craven, ali to je još tjednima daleko. Pretpostavljam da su gangsteri dali Bletchleyu vremena da sve pripremi i moguće je da se oni još neće pojavljivati ovdje.« »Misliš da neće dolaziti prije Cravena?« »Da. Doduše, ne vjerujem da će čekati baš sâm početak utrka. Ipak treba malo vremena da se svi igrači poslože.« »Hm.« Razmišljajući o tome, i o činjenici da će Dillon vjerojatno morati ostati u onoj kolibici još nekoliko tjedana, Flick se namršteno zagledala u daljinu. »Jesi li ikad bila Londonu?« »Londonu?« Flick se zamislila. »Da, boravila sam kod tete nakon što su mi roditelji umrli, ali mislim da sam bila ondje tek nekoliko tjedana.« »Moram priznati da me čudi što nikad nisi pokleknula pred porivom da zabljesneš u našem glavnom gradu.« Flick se okrenula prema njemu i pogledala ga; na njezino iznenađenje, on je nije zadirkivao – pogled mu je bio ozbiljan, izraz lica otvoren – otvoreniji nego ikad. »Pa...« Slegnula je ramenima. »Zapravo nikad nisam razmišljala o Londonu. Tako je dalek i nepoznat. Uostalom, ne znam što misliš pod ‘zabljesnuti’.« Demon se nasmiješio. »Biti primijećen u društvu na temelju izgleda ili poduhvata.« »Ili osvajanja?« Smiješak mu je postao još širi. »Da, i to.« »Ah, razumijem. To objašnjava moju nezainteresiranost. Ne zanimaju me takve stvari.« Demon nije mogao zatomiti osmijeh zadovoljstva. »Mlada dama koju ne zanimaju haljine i osvajanja – draga moja, slomit ćeš srce onim gospođama koje djevojkama poput tebe traže muževe.«


Flickin izraz lica dok je slijegala ramenima govorio je da nju ni najmanje nije briga za to. »Međutim«, Demon je nastavio, »čudi me da ne voliš plesanje. Većina dama koje uživaju u jahanju obično uživaju i u vrtnji na plesnom podiju.« Flick je zakolutala očima. »Rijetko plešem. Znaš, ovdje baš i nema balova.« »Ali postoje plesne večeri. Sjećam se kako me moja prateta nagovarala da odlazim na takve zabave.« »Da, dobro, povremeno bude takvih zabava i balova. Dobijemo i pozivnice. Ali General je uvijek tako zaposlen.« »Pogleda li on uopće te pozivnice?« Flick je pogledala u Demona, ali u njegovim izrazito plavim očima nije mogla pročitati ništa. Ipak... »Obično ja otvaram svu njegovu poštu. Nema smisla da ga maltretiram s takvim stvarima. On nikad nije odlazio na takva okupljanja.« »Hm.« Demon joj je pogledao lice – u ono što je mogao vidjeti ispod njezine zlatne aureole. Bez ikakvog upozorenja, posegnuo je za njezinom rukom; zakoračivši naprijed, primio ju je u svoju. Nije se iznenadio što je ona, premda zatečena, toplo prihvatila tu njegovu gestu. Polako se zaustavila, njezina haljina je zašuškala, a on joj je pogledao u krupne plave oči. »Zbilja mislim«, rekao je tiho, spuštajući njezinu ruku, »da bi uživala u plesu.« Flick se zapitala što pod time misli, što se tu krije. Prije nego što je stigla išta reći, oglasio se gong za ručak, odjekujući preko travnjaka. Demon joj je ponudio ruku. »Hoćemo li se pridružiti Generalu?« Ubrzo su svi sjedili za stolom u blagovaonici; General joj je sjedio s desne strane, a Demon točno nasuprot, kao i obično. Flick je bila opuštenija; proteklih dana je bila napeta svaki put kad je Demon bio u blizini, ali sada je ta napetost popustila. Govorila je sa svojom uobičajenom živahnošću i osjećala se malko sigurnijom, kao da ima sve pod kontrolom. Sve dok General nije odložio vilicu i ozbiljna izraza lica pogledao u nju. »Jutros je navratila gospođa Pemberton.« »A da?« Flick je znala da je gospođa Pemberton bila ondje – zato se i sakrila u stražnji salon. Ali iznenadila se što General zna za to;


ona, Foggy i Jacobs već su odavno sklopili dogovor da neće maltretirati Generala s posjetima lokalnih gospođa. Pogledom je pretražila sobu, ali Jacobs se već bio povukao. Je li gospođa Pemberton silom probila sve njihove obrane? »Hm«, General je nastavio. »Čini se da priređuje ples za lokalnu mladež. Mi stariji smijemo doći i promatrati.« Pogledao je u uplašenu Flick. »Mislim da bismo trebali doći, što kažeš?« Flick nije tako mislila. Ona je u svojoj glavi vidjela niz komplikacija. Uključujući i to da bi General tako mogao saznati za niz takvih poziva koje mu ona nije prenijela. Pogledala je u Demona, i u tom trenutku se sjetila što da kaže. »Zaista nemam što odjenuti.« General se nasmijao. »I mislio sam da ćeš to reći, zato sam razgovarao s gospođom Fogarty. Rekla mi je gdje možemo naći najbolju krojačicu u gradu. Ona će poći s tobom pronaći haljinu.« »Oh.« Flick nije znala što da kaže. General joj je uputio osmijeh, a u očima mu se vidjelo kako se nada potvrdnom odgovoru. »Uh... hvala.« General ju je zadovoljno potapšao po ruci. »Zaista se veselim tom plesu. Nisam izašao godinama. Uživao sam u takvim okupljanjima dok je Margery bila živa. Sada sam prestar za ples, ali radujem se što ću moći biti ondje i gledati tebe kako plešeš.« Flick je zurila u njega; preplavila ju je krivnja što ga je godinama lišavala takvih trenutaka, ali nije mogla vjerovati da bi on u tome uživao. Nije bio osoba koja se voli družiti. Uz to, jasno im je dao do znanja što misli o lokalnim gospođama i njihovim zabavama. I zato sada nije razumjela što ga je spopalo. »Ali...« Pokušavala se uhvatiti za posljednju slamčicu. »Ne poznajem nijednog gospodina ondje.« »Oh, ne moraš se brinuti zbog toga. Demon se ponudio da nas prati. On će plesati s tobom, naučit će te poneki korak. To je upravo ono što ti treba.« Flick se nije složila s time. Pogledala je u Demona. On joj je uzvratio pogled, a u očima mu je vidjela smiješak koji je govorio više od riječi. Tada je shvatila da je on bio taj koji je utuvio sve ovo u Generalovu glavu. Flick je bila bijesna. Demon joj očito nije dao izlaz – koliko god se ona trudila izvući iz ovoga, General je bio čvrst u svojoj namjeri da je odvede na ples. Ispod te smirene vanjštine, on se zapravo brinuo zbog njezinog manjka društvenog iskustva. Flick se stoga zatekla kako sa


smiješkom pristaje na ovaj aranžman, premda je u sebi kipjela od bijesa. A njezin mučitelj, naravno, strateški se povukao čim je osigurao svoj cilj: Flick će morati učiti plesati, s njim. Pod izlikom da mora ranije doći na Vrištinu, Demon je otišao i ostavio njih dvoje za stolom. Sva njezina ljutnja nestala je čim je Demon otišao. Ležerno je čavrljala s Generalom, ali je zato u glavi napravila važnu zabilješku: reći će svome zaštitniku što misli o njegovim manipulacijama, a osobito o njegovu potpirivanju Generalove zabrinutosti, prvom prilikom kad bude s njim nasamo. Prilika da bude s Demonom nasamo nije se dogodila sve do večeri kad je održan ples u vikarijatu. Flick je stajala uzdignute glave i nježno sklopljenih ruku, a General je sjedio u stolici pokraj nje. S njezine druge strane stajao je Demon, visok, vitak i bezobrazno elegantan. Pogledi koji su bili upereni u njih malko su je uznemiravali, ali nisu je previše iznenadili. Naime, i samu je sebe očaravala svojim izgledom. Nije učinila mnogo – samo je odjenula novu haljinu i stavila ogrlicu i naušnice od akvamarina koje joj je poklonio General za prošli rođendan, i vizija koju je ugledala u zrcalu posve ju je ostavila bez teksta. Bez pogovora zaputila se s Foggy, koja je najednom postala velika zagovornica plesa, u grad u krojački salon. Krojačica, po imenu Clotilde, bila je iznenađujuće spremna staviti na stranu sav drugi rad kako bi izradila prikladnu haljinu za Flick. Na Clotildeino inzistiranje, pod »prikladnim« se podrazumijevala svila svijetloplave boje koja je savršeno pristajala uz boju Flickinih očiju. Flick je pomislila na cijenu pa je pokušala odbiti, predlažući finu pamučnu tkaninu, ali Clotilde nije htjela ni čuti. Dala im je cijenu koju je bilo nemoguće odbiti i Flick je pristala na svilu – i ponovno se iznenadila. Haljina je doslovce šaputala oko nje, klizila je njezinim tijelom sasvim drukčije od finog pamuka na koji je ona bila navikla. Obavijala ju je, nježno padala, lepršala; bila je hladna, a istodobno topla. A što se tiče njezinog izgleda u njoj – Flick zamalo nije prepoznala tu vitku zlatokosu ljepoticu krupnih plavih očiju koja ju je promatrala u odrazu zrcala. Boja haljine isticala joj je oči i one su sada izgledale još veće, još otvorenije, a njezina tekstura naglašavala je obline na koje Flick inače nije obraćala pažnju.


Demon je pak itekako obraćao pažnju – na nju, na njezine obline, na njezine oči. Kad se spustila stubama u predvorje, on ju je već čekao. Najprije ju je samo gledao, previše prodorno za njezin ukus, a zatim se nasmiješio. Prišao joj je, pružio joj je ruku pa ju je zavrtio kako bi je pogledao sa svih strana. Kad je stala, zarobio joj je pogled, podignuo njezinu ruku i usnicama dodirnuo vrhove njezinih prstiju. »Vrlo lijepo«, rekao je, tihim, dubokim glasom, a njegove plave oči su zasjale. Flick se osjećala kao desert u koji će on upravo zagristi. Srećom, u tom trenutku pojavio se General i Flick je požurila k njemu. Njihova vožnja u Lidgate bila je ispunjena uobičajenim razgovorima o konjima, ali čim su stigli u vikarijat, tema je prešutnim dogovorom ostavljena za druge prilike. Gospođa Pemberton ih je dočekala vedro raspoložena, a posebno se obradovala kad je ugledala Demona. Flick je krajičkom oka pogledala u njega; on je opušteno promatrao sobu koja se polako punila gostima. General je inzistirao na tome da budu točni pa su stigli među prvima. Međutim, ostali gosti samo su dolazili; otkako su zauzeli svoju poziciju, Flick, Demon i General uopće više nisu imali prilike čavrljati jer su bili zauzeti pozdravljanjem gostiju. Gosti su kimali glavama i zurili u njih. Polovica je zurila u Fick, a ostatak je zurio u Demona. Što uopće nije bilo čudno. Bio je odjeven u crno, u boju koja je činila njegovu svijetlu kosu još sjajnijom, a plave oči još plavijim. Ozbiljan kroj kaputića, satenski prsluk i hlače naglašavali su njegovu visinu, široka ramena i dugačke, snažne noge. Demon je uvijek izgledao elegantno, ali na onaj lijeni, nemarni način. Večeras je, međutim, bio pravi londonski zavodnik, predator koji je privremeno napustio gradske dvorane za balove kako bi vrebao plesnim podijem seoskog vikarijata. Flick se nasmiješila u sebi na tu pomisao. Kao da je osjetio da ga promatra. Demon ju je pogledao. Podignuo je obrvu. Flick je htjela nešto reći, ali General je bio previše blizu pa nije mogla prekoriti Demona što ju je uvalio u sve ovo – što ju je doveo u ovu sobu, u ovu haljinu, u ovu situaciju. Uputila mu je oštar pogled pa je prkosno podignula bradu i zagledala se na drugu stranu.


U tom trenutku pred njima se stvorila gospođa Pemberton. »Dopustite mi da vam predstavim gospođu March i njezinu obitelj iz Grangea.« Gospođa March je kimnula glavom na Flickin naklon, pristojno se nasmiješila Demonu, koji se također naklonio, a zatim se okrenula Generalu i počela čavrljati s njim. »A ovo je gospođica March, koju svi poznajemo kao Kitty.« Mlađa djevojka u bijeloj haljini izrazito se zarumenjela i naklonila se. »I njezina prijateljica, gospođica Avril Collins.« Druga mlada dama, brineta u žutom muslinu, naklonila se mnogo samouvjerenije. »I Henry, koji večeras prati svoju sestru i gospođicu Collins.« Henry je očito bio March; bio je svijetao poput sestre. I on se izrazito zarumenio, dok je izvodio najukočeniji naklon koji je Flick ikad vidjela. »V-v-veliko mi je zadovoljstvo, g-gospođice Parteger.« Gospođa Pemberton se okrenula da pođe dalje; sekundu poslije, s gospođom March je povela Generala prema mjestu gdje su se stariji gosti i gošće okupljali u čavrljanju i tračanju. »Recite mi, dugo živite u ovom kraju?« Flick se okrenula i ugledala Henryja Marcha kako je promatra. I njegova sestra, koja je upravo prestala proučavati njezinu svilenu plavu haljinu, gledala ju je sa zanimanjem i čekala odgovor. Avril Collins, međutim, bila je posve zaokupljena gledanjem u Demona. »Da, veći dio svog života«, odgovorila je Flick, gledajući u lice Avril Collins. »Živim u Generalovoj kući u Hillgate Endu, južno od trkališta.« Avriline napućene usnice – s kojih se već izbrisao ruž – razvukle su se u sitan smiješak. »A ja znam«, rekla je uz hihot, stavljajući prst na Demonov kaputić, »da vi živite u Londonu, gospodine Cynster.« Flick je pogledala u Demona. On se smiješio, ali taj osmijeh nije bio onakav na kakav je ona bila naviknuta, nego je bio hladan, pristojan i distanciran. »Zapravo, živim u Londonu tek dio godine. Ostatak vremena živim u blizini Hillgate Enda.« »General pomno prati trkaće konje, zar ne?« Henry March se ponovno obratio Flick. »To mora biti uzbudljivo. Pomažete li mu kad u tome?«


Flick se nasmiješila. »Da, zanimljivo je, ali ne pomažem mu baš. Naravno, tema svih razgovora u kući su konji.« Henryjev oduševljeni izraz lica govorio je kako je takva kuća za njega raj na zemlji. »Ah, konji!« Avril je namreškala nos i uputila pogled Demonu. »Ne mislite li da su to najdosadnija bića?« »Ne, ne mislim.« Demon joj je uzvratio pogled. »Ja ih uzgajam.« Flick je gotovo osjetila sažaljenje prema Avril Collins – Demon je namjerno pustio da se neugodna tišina nastavi još nekoliko trenutaka, a potom se okrenuo prema Henryju Marchu. »Posjedujem farmu konja zapadno od ceste za Lidgate. Navratite koji put ako vas zanima. Ako me nema, upravitelj mog imanja će vas provesti uokolo. Samo spomenite moje ime.« »H-hvala«, promucao je Henry. »J-jako bih to volio.« Gospođa Pemberton se vratila s još jednom grupicom mladih ljudi. Nova upoznavanja pružila su Kitty priliku da odvede svoju zarumenjelu prijateljicu odande. Kitty je povukla i brata za rukav, ali on se samo namrštio i ponovno je usmjerio svoju pažnju na Flick. U tom njegovom divljenju pridružila su mu se još dvojica mladića, dva mlada gospodina s obližnjih imanja. Flick se trudila održavati razgovor što hladnijim i racionalnijim, ali momci su bili prilično budalasti. To, međutim, nije bilo ništa u usporedbi s ispraznošću njihovih sestara. Flick nije bila sigurna tko je od prisutnih više zamara. »Ne, ne pratim svaku utrku. Klub džokeja šalje Generalu sve rezultate.« »Dajete li vi imena svakom novom ždrebetu?« Jedna od pridošlih mladih dama zurila je u Demona širom otvorenih očiju. »Da, valjda«, odvratio je Demon malčice umorno. »Oh! To mora biti krasno.« Mlada dama oduševljeno je prislonila ruke na prsa. »Smišljanje slatkih imena za sva ta divna ždrebenca, koja teturaju uokolo na svojim mladim, drhtavim nogama.« Flick se ponovno obratila svojoj grupici. »Dolazi li tko od vas u Newmarket gledati skorašnje utrke?« Izrazito se trudila pronaći teme u kojima će oni moći barem malčice pridonijeti. Većina tih tema ticala se utrka, konja i kočija. Nakon nekoliko minuta u razgovor se uključio i Demon i ubrzo je spojio svoju i Flickinu grupicu ljudi. Dame su u tom razgovoru ostale malko zapostavljene i nezadovoljne, ali nisu se udaljavale.


To je bilo nezgodno, jer se vratila gospođa Pemberton, dovodeći još obožavatelja, i za Flick i za Demona. I sada je Flick stajala okružena petoricom mladića, dok je Demon također imao pune ruke posla, figurativno rečeno, sa šest mladih dama. I jednom koja nije bila tako mlada i tako nevina. »Divno je iznenađenje, gospodine Cynster, pronaći gospodina vaše reputacije na ovakvom okupljanju. U slučaju da ste propustili čuti moje ime, ja sam gospođica Henshaw.« Grlati glas ove gospođice natjerao je Flick da se okrene. »Vi jašete onu lijepu malu kobilu, zar ne? Onu s bijelim gležnjevima.« Flick se prenula i ponovno se okrenula prema jednom od novopridošlih mladića. »Da. To je Jessamy.« »Preskačete li prepone?« »Ne, ne baš.« »Trebali biste. Viđao sam životinje takve građe kako preskaču svakojake zamke. Ona bi bila izvrsna, pazite što vam kažem.« Flick je odmahnula glavom. »Jessamy nije...« »Usudio bih se reći da vi ne znate, jer ste žensko, ali vjerujte mi na riječ – ona ima dobre noge i veliku snagu.« Ovaj bahati mladić, sin lokalnog vlastelina, smiješio joj se od uha do uha. Bio je pravi primjer muškarca koji misli da je najpametniji na svijetu. »Ako želite, mogu vam pronaći džokeja i trenera.« »Da, ali«, uključio se drugi mladić, »ona živi s Generalom, a General vodi knjige o konjima.« »Pa?« Bahati mladić je podignuo obrvu. »Kakve veze s ovime imaju prašnjave stare knjige? Mi govorimo o pravom konju.« Iz Demonova smjera začuo se grlati smijeh. Flick je zaškrgutala zubima. »Za vašu informaciju«, njezin ton zaustavio je svaku daljnju raspravu, a bahati mladić je samo treptao, »Jessamy je investicija. Njezino porijeklo jedno je od najplemenitijih u cijeloj zemlji. Možete biti sigurni u to da neću riskirati da se ozlijedi u preskakanju nekakvih prepona.« »Oh«, bilo je sve što je bahati mladić uspio procijediti. Flick se okrenula prema grlatoj gospođici Henshaw – i ugledala crnokosu ljepoticu kako se smiješka i smije, opasno se naginjući prema Demonu. Bila je mnogo viša nego Flick pa je tako i njezino lice bilo mnogo bliže Demonovu, kao i njezine usnice.


»A sada, dragi moji!« Sve su se glave u sobi okrenule, svi su pogledali prema mjestu gdje je stajala gospođa Pemberton. »A sada«, ponovila je pljesnuvši rukama, »vrijeme je da pronađete partnera za svoj prvi ples.« Nastupio je trenutak tišine, a zatim su se svi mladići uskomešali. Zrak je iste sekunde bio ispunjen pozivima i prihvaćanjima, a Flick se zatekla ispred tri vrlo gorljiva mlada gospodina – onog bahatog mladića su izgurali sa strane. »Draga gospođice Parteger, ako biste htjeli...« »Mlada damo, volio bih...« »Ako biste me počastili ovim plesom...« Flick je samo zbunjeno gledala u njihova lica – svi su izgledali tako mlado. Nije trebala pogledati u Demonovu smjeru, već je znala da zavodljiva gospođica Henshaw trepće svojim dugačkim trepavicama pred njim. Nije trebala pogledati u njegovom smjeru, ali htjela je to. Htjela je... »Zapravo«, dubok mazni glas zapjevušio joj je pored uha, »prvi ples gospođice Parteger pripada meni.« Demonova ruka obavila je njezinu; Flick je podignula pogled i vidjela kako se nadmoćno nasmiješio njezinim mladim obožavateljima. Nije bilo ni najmanje šanse da se oni usprotive. Flick je osjetila beskrajno olakšanje, iako nije točno znala zašto. Srećom, nije trebala razmišljati o tome. Demon ju je pogledao i podignuo jednu obrvu. Ona se graciozno naklonila, a on je stavio njezinu ruku na svoju podlakticu i poveo je na plesni podij. Svi okupljeni kao da su nestali u tom trenutku. Prvi ples bio je kotiljon. Dok ju je Demon vodio na podij, Flick je šapnula: »Znam ovaj ples u teoriji, ali nikad ga nisam plesala.« Demon joj se nasmiješio. »Samo oponašaj ono što rade druge dame. Ako odlutaš u pogrešnom smjeru, ja ću te povući.« Flick je tješilo to njegovo obećanje, iako to nije pokazala. Zauzeli su svoja mjesta i glazba je zasvirala; unatoč svojoj zabrinutosti, Flick je brzo uhvatila ritam. Nakloni, njihanja i okreti uglavnom su se ponavljali pa nije bilo teško držati korak s ostalima. A Demonov dodir pružao joj je samopouzdanje – svaki put kad su se njegovi prsti spojili s njezinim, on bi je primio čvršće, čak i onda kad nije gubila ravnotežu.


Kako je ples odmicao, Flick se osjećala sve sigurnijom – bila je dovoljno sigurna da se prestane mrštiti. Sada bi se nasmiješila svaki put kad bi im se pogledi susreli. Kad bi ju zavrtio, ona bi ga pogledala preko ramena i nasmijala se, a zatim bi elegantno pognula glavu kad bi se on naklonio. Demon se pitao je li ona svjesna koliko joj sjaje oči, je li svjesna koliko je nesputana i veličanstvena, koliko je slobodna u svojim pokretima. Toliko se razlikovala od ostalih djevojaka ondje, koje su sve dobro pazile na svoje riječi, svoje izraze lica. A ona je bila tako spontana i tako je otvoreno pokazivala svoje oduševljenje. Gradske dame rijetko su to činile. Pokazivanje uzbuđenja, makar ono bilo iskreno, nije bio način na koji se pripadnica društvene elite ponaša. Bio je to Flickin način – njezin široki osmijeh i vesele oči natjerale su i njega da se smiješi, jednako iskreno. »A sada«, rekao je, a morao je duboko udahnuti kad joj se primaknuo bliže i pogledao joj u oči, »moramo se vratiti svojoj dužnosti.« Flick se nasmijala. »A koja je to dužnost?« Dužnost o kojoj je Demon govorio odnosila se na ples s ostalim mladim ljudima koji su se upravo radi toga okupili u vikarijatu. Nisu se stigli ni vratiti na svoje mjesto kad je Flick osjetila nečiju ruku na svojoj i dobila poziv za drugi ples. Njezina druga ruka i dalje je počivala na Demonovoj. Pogledala je u njega, a on joj se nasmiješio, hrabreći je. Nježno joj je stisnuo prste pa je pustio njezinu ruku. Dok se okretala prostorijom, Flick je bacila pogled prema Demonu. Vidjela je da se i on okreće, s vikarovom kćeri. Nakon toga se okrenula svome partneru, Henryju Marchu i toplo se nasmiješila. Nakon svakog plesa uslijedio bi drugi, ali bilo je dovoljno vremena između da plesači stignu i porazgovarati – i da stignu upoznati svoje partnere. U tome je, na koncu, i bio smisao cijele večeri. Stariji članovi društva sjedili su u stražnjem dijelu prostorije, smješkajući se i kimajući glavama, razdragano gledajući mlade kako se druže. Gospođa Pemberton zadovoljno je sjela pored Generala. Njezina dužnost domaćice ovog plesa bila je obavljena. Srećom, General je bio zadubljen u razgovor s vikarom, a gospođa Pemberton ih nije prekidala. Flick je osjetila kako se Demon promeškoljio pored nje. Podignula je pogled i vidjela da je on promatra. Uzvratila mu je pogled, pa je ponosno podignula glavu i trudila se ignorirati trnce koju su prošli njezinim tijelom kad je njegova ruka slučajno dodirnula njezinu.


Plesovi koji su uslijedili pokazali su se kao pravi test za nju. Bilo joj je sve teže usredotočiti se na korake. Što se tiče njezinih očiju, one su rijetko počivale na partneru s kojim bi plesala. Dok se vrtjela, neprestano je bacala poglede na gomilu, na tu masu ljudi koja se neprekidno kreće. Gledala je, tražila... Pronašla je Demona – plesao je s Kitty March. Odahnula je s olakšanjem. Idući ples, međutim, plesao je s gospođicom Henshaw. U tom trenutku sudarila se s jednom damom i zamalo završila na stražnjici. »Mislim da bi bilo bolje«, rekla je drhtavim glasom, a nije morala glumiti, zaista je drhtala, »da malko sjednem.« Njezin partner, gospodin Drysdale, bio je itekako spreman pomoći joj da se udalji s plesnog podija. Do trenutka kad se Demon ponovno stvorio pored nje, kao što bi činio nakon svakog plesa, Flick se već bila pribrala. Samu je sebe prekorila kao nikad dotad. To je bilo smiješno! Koji joj je vrag? Gleda u njega kao da je ljubomorna. Pravi budalu od sebe. Molila je Boga da Demon nije ništa primijetio, u protivnom će je nemilosrdno zadirkivati. A ona će zaslužiti da je zadirkuje. Jer nema ničega između njih dvoje, ničega! Suzdržano mu se nasmiješila i odmah odvratila pogled. Njegovi prsti pronašli su njezine – i nježno ih povukli. Morala je podignuti pogled. On ju je gledao u oči. »Jesi li dobro?« Tko zna što je vidio u njezinim očima. Flick je zadržala dah i poželjela da može odvratiti pogled s njegova lica. Ali nije mogla. »Malo sam se spotaknula. Ah nisam pala.« Demon je stisnuo usnice i uputio joj ozbiljan pogled. Kimnuo je glavom i vrlo polako pustio njezinu ruku. »Budi pažljivija. Na koncu, ovo je tvoj prvi izlazak na ples.« Da se osjećala normalno, nešto bi odvratila, ali na prstima je još uvijek osjećala njegov dodir. Njezina sigurnost odlepršala je u vjetar. Ništa? Ako je to ništa – ta svjetlost koja čini da iz njegovih očiju isijava vatra, taj osjećaj zaštite i snage koja izbija iz njega, to zastajkivanje daha u njezinim plućima, ta žudnja za njim koja postaje sve jača, iz dana u dan – ako je to ništa, kako bi onda izgledalo nešto? Sve više svjesna divljih otkucaja vlastitog srca, uzdizanja i spuštanja svojih grudi, oborila je pogled. Dok se vrtjela u idućem plesu, osjećala je njegov pogled na sebi. Bila je svjesna, od glave do pete, tih plavih očiju koje ništa ne


propuštaju, ne propuštaju nijedan njezin korak, nijedan njezin okret. Čekao je da završi njezin ples s trenutačnim partnerom; čim ju je mladić vratio, Demon je zauzeo njegovo mjesto. Njegov pogled klizio je njezinim licem, ali nije ništa govorio. Sve dok glazba nije ponovno zasvirala. »Ovaj ples je moj.« Njegov ton nije ostavljao mjesta raspravi. Flick se dražesno poklonila i kimnula glavom, kao da je očekivala to njegovo zaposjedanje. Možda i jest? Već je drugi put plesao s njom, pored toliko dama koje još nisu dobile svoju priliku. To je učinilo ovaj trenutak još posebnijim – Demon ju je očito izdvajao od ostalih. Unatoč tome što joj je manjkalo društvenog iskustva, on ju je izdvajao i ona je, kao i on, toga bila itekako svjesna. To je bio jednostavan ples u kojem su cijelo vrijeme bili partneri jedno drugom; nisu se miješali s drugim plesačima i nije bilo potrebe da gledaju ni u koga, osim jedno u drugo. Čim je glazba započela i njihovi se prsti spojili, njihov fokus bio je fiksiran. Flick je jedva čula glazbu. Kretala se instinktivno, prilagođavajući se njemu, reagirajući na promjene u pokretima tako lako, da joj se činilo da pleše prema vlastitim čulima. Njegove oči cijelo su vrijeme gledale njezine. Njegov pogled, veličanstveno plav, poput ljetnog neba, obavijao ju je svojom toplinom. Ona je znala, znala je da joj se udvara, namjerno, ciljano. I bio je odlučan, onako kako samo on može biti. Doista joj se udvarao – iako joj se pomisao činila toliko ludom i nemogućom, i njezin je um nije mogao pojmiti, njezina čula su to osjećala. Njezin prvi poriv bio je da se odmakne, da pobjegne na sigurno, na mjesto odakle će moći sve razmotriti i shvatiti. Međutim, dok ju je vrtio na tom plesnom podiju, i dok su im pogledi bili zatočeni jedan u drugome, nije bilo nijednog sigurnog mjesta, nije bilo skrovišta na kojem se mogla skriti od strastvenog žara u njegovim očima – bijeg je ionako bilo posljednje što je htjela učiniti. Njegove oči gledale su je s lakoćom i netremice, ali bez ikakve prisile. Flick je bila facscinirana i samo je to bilo dovoljno da se prepusti njegovoj vrtnji. Nježno klizenje njegovih prstiju po njezinima svaki put kad bi se njihove ruke spojile i rastale, svaki njegov nježni dodir dok bi je okretao na podiju – sve je bilo pomno isplanirano i sve je bilo izvršeno


s ciljem. U tom plesu on je pleo mrežu oko nje – mrežu koja je oku bila nevidljiva, ali zato su je osjetila sva čula. Njezinim tijelom prolazili su trnci i sva se napela; svaki otkucaj srca pojačavao je njezinu svijest. Sve dok svaki njegov dodir nije počeo sadržavati kušnju i obećanje. Njihala se sve bliže njemu, gledajući ga u oči dok ju je on povlačio k sebi, i došla je u iskušenje da se preda. Da se preda onome što joj on poručuje, da se prepusti i vjeruje da je on želi učiniti svojom ženom. Da želi da bude njegova. Ples se nastavio, ona se odmicala, sve dok im se prsti ponovno nisu nježno spojili. I tada je čula njegovo obećanje, neizgovoreno: ako mu se prepusti, osjetit će sva tjelesna zadovoljstva. Demon je bio vješt u slanju te svoje poruke, bio je stručnjak u pobuđivanju želje, i to njegovo obećanje sjalo je i mamilo poput zlaza. Glazba je prestala. A oni su se prestali kretati. Međutim, želja i obećanje još su sjali u njegovim očima. Flick se osjećala kao Pepeljuga kad ju je primio za ruku i nježno kliznuo usnicama po vrhovima njezinih prstiju.


9. poglavlje

K

ad je započeo idući ples, Demon i Flick su se zatekli na suprotnim stranama sobe. To je bilo maslo gospođe Pemberton; čim je završio prethodni ples, a oni napustili podij, vikarova žena stvorila se pored njih. S izrazitom upornošću inzistirala je na tome da upozna Demona s ostatkom društva. »Ostatak društva« činile su stare gradske dame. Demonu je laknulo kad je shvatio da žele razgovarati s njim kako bi ga suptilno ohrabrile i potaknule u udvaranju Flick. »Ona je prelijepa, i vrlo samopouzdana«, rekla je gospođa Wallace, iz obitelji Hadfield-Wallace iz Dullinghama. »Imate iskustva pa ste sigurno primijetili da nije obična djevojka.« Demon se nasmiješio, zadovoljno ih puštajući da ga uvjeravaju u ispravnost njihovog cilja. Naravno, njemu nije trebalo ničije uvjeravanje, ali njegovim nastojanjima neće nimalo škoditi to što ima podršku lokalnih gospođa. Zahvaljujući svojoj visini mogao je bez problema uočiti Flick i njezinu zlatnu kosu. Kako su se komentari starih gospođa nastavljali, tako je on postajao sve nestrpljiviji. Razumio je razloge njihovih reakcija – ti razlozi rojili su se oko Flick poput pčela oko meda. Naime, njihovi sinovi pravili su budale od sebe pred njom, a njihove brižne majke vrlo su dobro znale kako će priča završiti. Stoga je u njihovom najboljem interesu bilo da Demon obori Flick s nogu i otpleše s njom što dalje od njihovih raspomamljenih sinova, tako da se ti dragi sinovi mogu što prije oporaviti i pripremiti se za nadolazeću društvenu sezonu – i pronaći sebi prikladne supruge. Flick je, naravno, bila itekako prikladna, ali ove su dame prihvatile činjenicu da njihovi sinovi nisu u igri, isto kao što su prihvatile činjenicu da njihove kćeri nemaju ni najmanju šansu da uhvate Demonov pogled. Prema tome, za sve prisutne bilo je najbolje da spare njega i Flick te tako uklone sve nedoumice, prije nego što njih dvoje pomute ovim dobrim damama sve planove.


Eto, to je bila njihova strategija. Budući da su njihovi planovi odgovarali njegovima, Demon im je vrlo rado otkrio svoje namjere. »Njezino znanje o konjima je nevjerojatno.« Rekao je to onako usput, ali se pobrinuo da pokaže koliko to cijeni. »I naravno, ona je Generalova štićenica.« »Zaista«, gospođa Wallace je žustro kimala glavom, »vrlo je prikladna.« »To je vrlo sretna okolnost«, složila se gospođa Pemberton. Vidjevši da se ove dame savršeno dobro razumiju, Demon im se elegantno naklonio i udaljio se. Hodao je rubom prostorije i promatrao plesače. Nigdje nije vidio Flick. Zastao je i malko bolje pogledao – zaista je nije bilo. Uočio je Generala, čavrljao je s grupicom starije gospode, ali Flick nije bila s njim. Zatomio je psovku i požurio prema mjestu gdje ju je posljednji put vidio, na drugom kraju prostorije. Pitao se što joj je došlo u glavu. Nije valjda da njezin nestanak ima veze s Bletchleyem i gangsterskim udruženjem? Prestravila ga je pomisao da su je možda otkrili, slijedili i nekamo odvukli. Ali to nije bilo moguće, to je sve umislio. Otjerao je tu misao. Uostalom, nije mogla izići na glavna vrata jer su ta vrata bila točno iznad mjesta gdje je maloprije stajao s gospođama. Ali jedini drugi izlazi nalazio se dublje u kući. Kamo je, dovraga, otišla? Ponovno je stao pogledom pretraživati gomilu, kad mu je najednom nešto privuklo pažnju. Čipkasti zastor koji je prekrivao dugački prozor njihao se na povjetarcu. Usko staklo, koje je sezalo od visine glave do otprilike trideset centimetara iznad poda, bilo je napola otvoreno. Demon ne bi mogao tuda proći. Flick je, međutim, bila mnogo sitnija od njega. Trebalo mu je pet minuta da prođe kroz gomilu do glavnih vrata; cijelo se vrijeme morao smješkati, kimati glavom i izbjegavati pozive na čavrljanje. Kad se konačno našao u predvorju, kliznuo je kroz vrata i zaputio se prema bočnoj strani zgrade vikarijata. Vrt na koji je dugački kutni prozor gledao bio je prazan. Mjesec je bio pun; postojana srebrna svjetlost padala je na stazicu i bujne cvjetnjake koji su omeđivali uredno pokošen travnjak. Demon je pogledom pretraživao sjene, ali nije bilo nijedne klupice, nijednog


skrovitog kutka – nije bilo nijednog anđela u svijetloplavoj svili koji razgovara s noćnim nebom. Cijeli je vrt bio utonuo u tišinu, a zvukovi glazbe što su dopirali iz kuće bili su tek sitni valovi na površini duboke noći. Strah mu se penjao kralježnicom, gmizao je prema njegovom srcu. Taman se htio okrenuti i vratiti istim putem kako bi provjerio da se Flick nije vratila u sobu za ples, kad mu je pogled pao na živicu koja je obrubljivala jednu stranu travnjaka. Uz živicu se protezao puteljak. Živica je bila vrlo visoka pa Demon nije mogao vidjeti preko. Tiho je tiho hodao, ispitujući svaki djelić živice. Nije znao sjeća li se dobro ovog dvorišta... Konačno je ugledao otvor u živici; bio je zakriven sjenama. Zakoračio je kroz taj otvor. I ugledao nju. Cijeli taj omeđeni prostor imao je oblik kvadrata, s uzdignutim središnjim dijelom na kojemu je stajalo staro stablo magnolije. Magnolijine grane spuštale su se k malenom jezercu. Flick je koračala amo-tamo ispred jezerca; mjesečina je isprala svu plavu boju s njezine haljine, učinivši je nestvarno srebrnom. Demon ju je promatrao kako hoda, očaran njihanjem njezinih bokova, tom jednostavnom, nevinom gracioznošću. Sve do tog trenutka nije bio svjestan koliko su ga snažno ščepali oni neimenovani strahovi od maloprije, kad je mislio da je nestala; spoznao je kolika je ta napetost bila tek sada kad je popustila, i kad ju je zamijenilo olakšanje. Flick je osjetila nečiji pogled, pa je podignula glavu i zastala, ali opustila se kad je vidjela da je to on. Nije rekla ništa, samo je podignula obrvu. »U toj haljini, na ovoj mjesečini, izgledaš poput srebrne vile.« Koja je došla ukrasti srce ovog smrtnika. Glas mu je bio hrapav i očaravajuće dubok. Flick je pogledala u svoju haljinu, pipajući prstima tkaninu. »Ova plava boja vrlo je nježna. Baš mi se sviđa.« I Demonu se sviđala – to je bila ista nježnoplava boja koja je krasila i njezine oči. Haljina je vrijedila novca koji je platio za nju. Naravno, Flick nikad neće saznati da je on pokrio veći dio troškova. Clotilde je bila vrhunska krojačka; Demon je pomislio kako joj mora poslati nekakav simbol zahvalnosti. Oklijevao je... Ipak, zatekli su se ovdje, sami na mjesečini, uz violine koje su zvučale kao daleki šapat u mraku. Zakoračio je prema njoj. Hodao je polako i cijelo ju je vrijeme promatrao.


Flick je gledala kako joj prilazi, visok, elegantan, opasan. Mjesečina se presijavala na njegovoj kosi i činila njegovo lice još strožim. Četvrtaste linije činile su se oštrijima, izgledale su poput svijetlog kamena, a oči su mu bile duboko zasjenjene njegovim snenim vjeđama. Kako je njegova pojava mogla biti tako ugodna i očaravajuća, a opet tako uznemirujuća, Flick nije mogla objasniti. Postajala je sve napetija. Žudnja koju je osjećala dok su maloprije plesali zajedno vratila joj se poput bujice. Došla je ovamo kako bi pronašla malo mira i tišine, kako bi udahnula svježeg zraka i pustila da ta svježina hladi njezin pregrijani um i rumenu kožu. Došla je ovamo kako bi mogla razmišljati. O njemu. Dio nje se pitao je li ga dobro pročitala. A drugi dio nje znao je da jest. Ali nije se mogla natjerati da u to povjeruje. Jer to je bilo poput bajke. I sada je bio ovdje, pred njom. Sjetila se odjednom da bi se trebala ljutiti na njega. Prekrižila je ruke na prsima i isturila bradu; kako se on približavao, tako ga je ona sve opasnije gledala. »Udružio si se s gospođom Pemberton – Foggy mi je rekla da je ona poslala poruku Generalu preko tebe.« Demon se zaustavio ispred nje. »Gospođa Pemberton ima viziju da ćeš se ti pretvoriti u staru usidjelicu – a to ne zvuči dobro.« Njegov duboki, lijeni glas klizio je njezinim tijelom, zavlačio joj se pod kožu, s lakoćom tjerao svu njezinu ljutnju. Flick se trudila da ne zadrhti. »Ne vidim kako večer poput ove išta mijenja.« Pokazala je prema kući. »Ovdje sigurno neću pronaći muža.« »Ne?« »Pa vidio si ih. Tako su mladi!« »Ah – oni.« Glas mu je sada bio još dublji; Flick je osjetila kako je obavija njegova čarobna mreža. Demonove usnice su se razvukle u sitan smiješak, toliko sitan da se vidio tek u kutovima usnica. »Ne«, nastavio je, duboko i baršunasto. »Slažem se, nipošto se ne bi trebala udati za jednog od njih.« Uslijedio je trenutak tišine, a zatim su se njegove vjeđe podignule i on se zagledao duboko u njezine oči. »Postoji, međutim, još jedan izbor.« Nije rekao ništa više, ali znalo se što misli. To je bilo ispisano na njegovu licu, u njegovim očima. Gledao ju je, prodorno i netremice, dok


ih je obavijala meka tama, tama koja je bila puna života, ali ujedno i tako tiha da je Flick mogla jasno čuti otkucaje svog srca. A zatim se zrak ispunio glazbom. Upečatljiva melodija lebdjela je nad travnjakom, protjecala kroz živicu. Uvodne note valcera doprle su do njih. Demon je lagano nakrivio glavu, ne skidajući pogled s njezina lica, a zatim je ispružio ruku. »Dođi. Pleši valcer sa mnom.« Mreža se stegnula – Flick je osjetila njezin svjetlucavi dodir dok ju je cijelu obavijala. Međutim, Demon nije vukao. Njezina je odluka bila hoće li zakoračiti prema njemu i pristati. Flick nije znala može li skupiti hrabrost. Sva njezina čula pružala su ruke prema njemu – dobro je znala kako je to kad se nasloni na njegova topla prsa, kad je obavijaju njegove snažne ruke, kad se njezini bokovi smjeste uz njegova bedra. Ali... »Ne znam kako.« Njezin glas bio je iznenađujuće smiren; u kutu njegovih usnica ponovno je zatitrao smiješak. »Ja ću te naučiti« – sada je u njegovu osmijehu bilo i malko nestašluka – »svemu što trebaš znati.« Flick je uspjela kontrolirati drhtanje. Dobro je znala da nisu govorili samo o valceru, to nije bio samo poziv na ples. Taj stav, te ruke, to tijelo – Flick je znala što joj nude. I duboko u sebi znala je da nikad ne bi mogla otići a da ne kuša, da ne dodirne. Da ne sazna. Zakoračila je prema njemu, podižući ruke, naginjući lice prema njegovom. On ju je privukao k sebi, jednu ruku je posesivno obavio oko njezinog struka, a drugom je primio njezinu desnu ruku. Privio ju je uza se, toliko da su se dodirivali tijelima. Demonov osmijeh postao je intenzivniji. »Opusti se. Neka tvoja stopala klize kamo žele.« Demon je zakoračio unatrag, pa u stranu; prije nego što je postala svjesna, Flick se već vrtjela. U početku su njegovi koraci bili sitni, a poslije, kad je ona uhvatila ritam, počeli su se vrtjeti, njihati, zarobljeni u glazbi, poneseni prozračnom energijom plesa. A zatim, raspoloženje glazbe se promijenilo. Ritam se usporio, pa su usporili i oni. Demon ju je privukao još malo bliže sebi i ona je sada naslonila glavu na njegova prsa. »Zar ne postoji neko pravilo koje govori da ne smijem plesati valcer ni s kim dok ne dobijem odobrenje?« »To se odnosi samo na formalni bal. Uz to, mlade dame moraju znati plesati valcer.«


Flick je htjela frknuti nosom – pa nije mu nijednom stala na prste. Nastavili su se okretati polako, uz meke i tihe tonove glazbe. Ovaj put Flick je bila ta koja se primaknula još bliže; fasciniralo ju je trljanje svile između njihovih tijela. I fascinirala ju je njegova vrućina. Demon se nije odmaknuo. Njegovi prsti obavili su se čvrsto oko njezinih. Njegova ruka privila ju je snažnije, a dlan je kliznuo ispod struka; sada su stajali tako blizu da su se doista kretali kao da su postali jedno. Njegov dlan kao da je gorio, a gorjela su i njegova bedra dok su se pritiskala o njezina u laganim okretima. Njezine grudi stajale su čvrsto uz njegov kaputić, njezin obraz počivao je uz njegova prsa. Osluškivala mu je srce. Nakon nekog vremena, glazba je dosegnula svoj vrhunac i utihnula. Njihovi koraci su najprije usporili, a zatim su i oni zamrli; nekoliko dugih trenutaka samo su stajali, zajedno. I zatim je ona podignula glavu i pogledala mu u lice. Njegovo obećanje, njegova kušnja, sve je to bilo oko nje poput svjetlucave koprene, poput sjaja koji joj obavija kožu. Flick je znala da to ne umišlja; nije imala toliko iskustva da može stvarati tu sliku u svojoj glavi. Naprosto je znala što je ondje, što je bilo i što bi moglo biti. Jedino nije znala zašto. I zato je naprosto pitala, gledajući ga ravno u snene oči: »Zašto ovo radiš?« On ju je kratko gledao, pa je podignuo obrvu. »Mislio sam da je to očito.« Nakon kraćeg trenutka, dodao je: »Udvaram ti se.« »Zašto?« »Kako misliš, zašto? Zato što želim da mi budeš žena.« »Zašto?« Demon je oklijevao, a zatim je pustio njezinu ruku. Umjesto odgovora, nježno ju je primio za bradu, podižući njezino lice k sebi. I tada je osjetila njegove usnice na svojima. Započelo je kao nježan dodir. Ali taj dodir nije zadovoljio ni njega ni nju. Nije moguće reći tko je od njih dvoje produbio taj poljubac – njegove usnice odjednom su postale snažnije, odlučnije, zahtjevnije; njezine su pak postale još mekše, još su više zavodile, još su više mamile.


Nježno i hrabro, razmaknula je usnice, najprije tek malčice, a potom još više, uzbuđena od glave do pete kad je on preuzeo igru. Najprije ju je okusio, a zatim je, poput osvajača, naprosto uzeo još. Ona je drhtala, i davala, i primala ga u sebe; njegove ruke grlile su je sve čvršće, utiskujući svoje čvrsto tkivo u njezinu mekoću. Uzdahnula je i osjetila kako je upija – njezin dah postao je njegov, a njegov je postao njezin; kako se poljubac nastavljao, tako se njoj sve više vrtjelo. Ponovno je ona bila ta koja napravila idući korak; upravo je ona, u svoj toj nevinosti, ispružila ruke i obavila ih oko njegova vrata, pa se stala privijati još čvršće. Osjetila je grmljavinu u njegovim prsima, stenjanje koje nije dospjelo do njegovih usta. Njihov poljubac je strastven, vatren. Gladan. Njegove usnice žarile su njezine; njegova glad je harala, lizala i mamila. Osjetila ju je vrlo jasno – krila se ispod te glatko kontrolirane vanjštine, ispod te elegantne fasade. Hrabra kao i uvijek, posegnula je za njom, a Demon se topio. Iduće sekunde, ona je stajala na drhtavim nogama, a hladan zrak strujao je oko njih. Njezine grudi bolno su vapile za nečim, njezina koža kao da je gorjela. Pogledala je u njega – on je disao brzo i isprekidano kao i ona. Jedino što se on oporavljao brže; njezin se svijet još uvijek vrtoglavo okretao. Njegove ruke su kliznule s nje; bilo je nemoguće pročitati što mu piše u očima. »Trebali bismo se vratiti.« Prije nego što je stigla o ičemu razmisliti, prije nego što se stigla pribrali, ponovno su bili u plesnoj dvorani i družili se s ostalim gostima. I dok je ona pokušavala pronaći čvrsto tlo pod nogama, dok su joj usnice još gorjele, dok joj je dah još bio plitak, on je stajao pored nje, uobičajeno elegantan, hladan i odbojno suzdržan. Osjećala se kao da joj je nešto uskraćeno. Idućeg jutra, s gomilom knjiga pod rukom, Flick je izišla na bočna vrata i, ne gledajući kamo ide jer je navlačila rukavice, zaletjela se u zid. »Uh!« Sav zrak nestao joj je iz pluća. Srećom, zid u koji se zaletjela bio je prekriven snažnim mišićima i imao je ruke koje su se obavile oko nje, spriječivši tako da ona i njezine knjige padnu na tlo. Duboko je udahnula, a njezine su se grudi pritom prislonile uz Demonov topli kaput, pa je otpuhnula kovrče koje su joj bile kliznule na oči. Taj njezin dah dopro je do njega i uznemirio plave uvojke iza njegova uha.


Ukrutio se. Od glave do pete. Tako ukočen, maknuo je ruke s njezina struka pa ju je primio za ramena i nježno odmaknuo od sebe. Gledali su se u oči; on se namrštio. »Kamo si krenula?« Njegov ton, ton koji govori kako on ima pravo znati kamo ona ide, digao joj je živac; uzdignula je nos, zaobišla ga i nastavila hodati. »U knjižnicu.« Demon je progutao psovku, okrenuo se na peti i požurio za njom. »Odvest ću te u svojoj kočiji.« Uopće nije zatražio dopuštenje! Da stvar bude gora, nije rekao ni »dobro jutro, kako si?« Eto, toliko o onome što je bilo sinoć! Posve nezainteresirana, Flick je gledala ravno preda se, nemilosrdno zatomivši poriv da pogleda u njega. »Savršeno sam sposobna sama vratiti i posuditi svoje romane, hvala lijepo.« »Sigurno jesi.« Njegov je ton bio tvrdoglav koliko i njezin. Flick je otvorila usta, spremna na svađu, kad je ugledala dva vranca privezana za njegovu kočiju. Lice joj se smekšalo, oči ozarile. »Oh, kakvi ljepotani!« Glas joj je bio prepun divljenja – ti konji, koji su nestrpljivo udarali kopitima po šljunku, nisu ni zaslužili ništa manje od toga. Bili su savršeni. »Jesu li novi?« »Da.« Demon je koračao iza nje dok je ona kružila oko dvaju prekrasnih vranaca i oduševljeno nabrajala sve njihove prednosti. Kad je zastala da udahne zraka, Demon je ležerno dodao: »Htio sam ih malko izvesti, da se priviknu na gradski promet.« Flick je stajala raskolačenih očiju, uprtih u sjajne sapi ovih konja, i nije obraćala pažnju ni na što drugo. Demon je iskoristio trenutak pa ju je primio za ruku i pomogao joj da se uspne u kočiju. »Tako ponosno drže glavu...« Smjestila se na sjedalo. »Kakvi su im rezultati?« Ne čekajući odgovor, nastavila je govoriti o temi koju je dobro poznavala. Kad joj je konačno ponestalo pitanja i usklika, već su se udaljavali prilazom. Demon je držao pogled na svojim konjima, čekajući da se Flick konačno prene i počne ga kritizirati što je iskoristio njezinu nepažnju. Međutim, ona je samo odložila knjige na sjedalo između njih, naslonila se i meko uzdahnula. Kako se tišina neočekivano nastavila, Demon se okrenuo prema njoj i pogledao je. Flick je opušteno sjedila, držeći se jednom rukom za ogradicu, a pogled joj je bio uprt ne u konje, već u Demonove ruke. Promatrala ga je kako drži uzde, kako mu prsti klize po kožnatim


remenima. U očima joj je bio neobičan sjaj, a na licu čeznutljiv izraz. Demon se ponovno zagledao u cestu pred sobom. Trenutak poslije, stisnuo je vilicu. Nikad u svom životu nije dao ženi da vozi njegovu kočiju. Vranci, premda novi, bili su već uhodani i dosad su se pokazali kao vrlo pouzdani. Uz to, on će sjediti pored nje. Ako to učini jednom, ona će očekivati da to ponovi. Kad je jahala, Flick je držala uzde finije i delikatnije nego on. Kad su odmakli od prilaza Generalove kuće, Demon je usmjerio kočiju prema Newmarketu. Duboko je udahnuo i okrenuo se prema Flick. »Želiš li malko primiti uzde?« Izraz na njezinu licu bio je dovoljna nagrada za njegove brige – iznenađenost je brzo ustupila mjesto uzbuđenju i radosti. »Ali...« Flick je pogledala u njega, a oči su joj bile pune nade, ali i spremnosti na razočaranje. »Nikad prije nisam upravljala dvama konjima.« Demon se prisilio da ležerno slegne ramenima. »Nije mnogo drukčije od upravljanja jednim konjem. Evo, pomakni knjige i sjedni bliže.« Flick je to brzo učinila – sjela je tik uz njega, tako da je njezino bedro dodirivalo njegovo. Ignorirajući vrućinu koja je iznenada jurnula ravno u njegove prepone, Demon je stavio uzde u njezine male ruke, a pustio ih je tek kad se uvjerio da ih ona čvrsto drži. »Ne«, rekao je i stručno položio uzde preko njezinog lijevog dlana. »Drži ih ovako, na taj način paralelno kontroliraš oba konja jednom rukom.« Flick je kimnula glavom, a bila je toliko uzbuđena da se Demon zapitao može li ona uopće govoriti. Naslonio se, spustivši jednu ruku na sjedalo iza nje, spreman da je uhvati ako išta pođe po krivu i gledao u nju. Povremeno je pogledavao i cestu, ali oboje su je dobro poznavali. Flick je imala manjih poteškoća s usmjeravanjem konja u zavoj; Demon je zaškrgutao zubima i svladao se da ne stavi ruku na njezinu. Ali ubrzo se prilagodila i kako su polja odmicala pred njihovim očima, tako su oboje bivali sve opušteniji. Demon je otkrio da postoji zanimljiva prednost kad kočiju vozi dama – dama kojoj vjeruje da ih neće odvesti ravno u jarak. Mogao je neometano gledati u nju – u njezino lice, u njezinu figuru, besprijekornu u haljini od batista. Njezina kosa, te divne zlatne kovrče, neprestano su vijorile na vjetru, čineći živi okvir za njezino nježno lice.


Lice joj je bilo rumeno od užitka, od uzbuđenja koje je on dobro razumio. Bila je oduševljena, presretna. A on se samozadovoljno smješkao. Kad su se pred njihovim očima ukazale prve staje i trkalište, dobacila mu je nesiguran pogled. Ovdje će biti još konja, ljudi, pa čak i pasa, a vranci bi na to mogli neočekivano reagirati. Demon je kimnuo glavom; uspravio se u sjedalu i vješto primio uzde iz njezinih ruku. Namjestio ih je u svojim rukama, dajući vrancima do znanja da ponovno on upravlja kočijom. Flick se naslonila, uz ekstatičan uzdah. Oduvijek je htjela upravljati kočijom. A Demonovi vranci! To je bio najsavršeniji par mladih konja koje je ikad vidjela. Nisu bili snažni kao njegovi pobjednički dorati, ali bili su tako elegantni, s tim vitkim nogama i dugačkim, sjajnim vratovima. I ona je njima upravljala! Nije mogla dočekati da to kaže Generalu. I Dillonu – on će pozelenjeti od zavisti. Ponovno je uzdahnula; sa zadovoljnim smiješkom, gledala je uokolo. Tek se u tom trenu sjetila svog razgovora s Demonom – tek tada je shvatila da je oteta. Da je namamljena u kočiju mladog gospodina i odvedena u grad. Oštro je pogledala u svog otmičara. On je gledao u cestu, a iz njegova izraza lica nije se moglo pročitati ništa. Nije bilo ničega što bi otkrivalo da je on to sve pomno isplanirao – da je namjerno doveo vrance kako bi je smeo. Ali ona se mogla okladiti u to. Nažalost, nakon što je toliko uživala, bilo je nepristojno prigovarati. I zato se naslonila i još malo uživala; promatrala je Demona kako vješto upravlja konjima kroz sve gušći promet i spretno se zaustavlja ispred knjižnice. Kao i obično, prizor veličanstvenih konja odmah je privukao lokalne dječake. Nakon što je pomogao Flick da siđe na pločnik, odabrao je dvojicu dječaka, dao im stroge upute i ostavio vrance njima na brigu. To je začudilo Flick, ali nije ništa rekla, samo je uzela svoje knjige i zaputila se prema vratima knjižnice. Demon je hodao točno iza nje; kad su došli do vrata, posegnuo je rukom preko njezinog ramena i otvorio vrata. Flick je ušla u poznato joj okruženje. Ondje je bio dugačak stol za kojim su sjedila dvojica starijih gospodina, dremuckajući nad


povijesnim knjigama, te niz uskih prolaza koji su s obiju strana bili omeđeni policama prepunim knjiga. »Dobar dan, gospođo Higgins«, Flick je tiho pozdravila krupnu, simpatičnu ženu koja je sjedila za pultom pored ulaza. »Vraćam ovo.« »U redu.« Namjestivši svoj binokl na nos, gospođa Higgins je pogledala u naslove. »Ah, da. Je li General uživao u bojnikovoj biografiji?« »Da, jako. Zamolio me da provjerim ima li još takvih knjiga.« »Pronaći ćeš sve što imamo u drugom redu, draga, otprilike u sredini...« Gospođa Higgins je polako podignula ruku i maknula binokl s lica kako bi bolje vidjela tko to šeta po njezinom dvorcu. »Gospodin Cynster me je dopratio«, objasnila je Flick. Okrenuvši se prema Demonu, pokazala je na stolice u prednjem odjeljku knjižnice. »Hoćeš li me pričekati ovdje?« Demon je pogledao u dva stara gospodina, a potom u nju, pa je rekao: »Radije idem s tobom.« Flick je koračala kroz redove knjiga, a Demon je hodao iza nje. Pokušavala ga je ignorirati i usredotočiti se na knjige, ali romani i književni junaci nisu se mogli nadmetati s muževnom pojavom koja je vrebala iza nje. Što ga je više pokušavala isključiti, to joj je on sve više ulazio u misli, zavlačio joj se pod kožu. A to je bilo posljednje što je htjela. Ionako je bila već dovoljno zbunjena u vezi njega. Nakon što je cijelu noć prevrtala po glavi njihov drugi ples, iznova proživljavala onaj njihov valcer u vrtu, i vrtjela sve što su si rekli na mjesečini, sišla je na doručak i odlučila da će ostaviti sve to iza sebe – i čekati da vidi što će se događati dalje. Čekati njega da napravi idući potez i vidjeti hoće li taj potez imati više smisla nego onaj prethodni. Imala je snažan dojam da je, zbog svog manjka iskustva, sve pogrešno protumačila, da je u njegovim riječima i djelima vidjela nešto čega zapravo nema. Demon je naviknut na očijukanje sa sofisticiranim damama. Nema sumnje u to da je njihov drugi ples, pa onaj valcer i njegove tople riječi na mjesečini – i naravno, poljubac – bio tek pomodno udvaranje, način na koji se današnje dame i gospoda navečer zabavljaju. To je bio oblik njihove sofisticirane igre. Što je više razmišljala o tome, takvo objašnjenje činilo joj se vjerojatnijim. A u tom slučaju, ne bi smjela tome pridavati ikakvu važnost.


Odlučno je stala ispred police koja je sadržavala njezine omiljene romane – one koje su pisale gospođica Austen i gospođa Radcliffe. Ignorirajući »hm« što ga je čula iza sebe, tvrdoglavo je pregledavala police. Demon se jednim ramenom naslonio na policu, gurnuo ruke u džepove i promatrao Flick, pomalo razdražen. Ako je htjela romantiku, zašto, dovraga, čeprka po knjigama? To se, naime, nije poklapalo s njegovim planovima. Gledao ju je kako vadi knjige s polica, neke vraća, neke uzima, i pitao se postoji li način da pojača svoja nastojanja. Nažalost, ona je bila mlada i nevina – i vrlo, vrlo tvrdoglava. A to je značilo da, bude li previše navaljivao, ona bi mogla postati jogunasta i teška. A to bi pak moglo još više usporiti stvar. Ukrotio je dovoljno tvrdoglavih konja da zna koja je vrijednost strpljenja. Naravno, ovaj put nije bilo sumnje u to da će uspjeti – stavit će joj taj prsten na ruku ma koliko god to dugo trajalo. Ovaj put nije htio ni pomisliti na mogućnost neuspjeha. Prošli put, kad se pojavio u Generalovoj kući, spreman da ponudi sebe na svadbenom oltaru, nije znao s čime ima posla. Nije stao da razmisli – reagirao je instinktivno na situaciju koja se zbivala oko njega. Ostao je zatečen kad je otkrio da je Flick sve riješila i da nema potrebe da se njih dvoje vjenčaju. Ostao je osupnut, ali ne od radosti. Naprotiv, bio je izrazito razočaran, i postao je još nezadovoljniji kad je shvatio koliko je razočaran. To ga je u svakom slučaju navelo na razmišljanje. Proveo je iduća dvadeset četiri sata samo u razmišljanju; pomno je razmatrao vlastite želje i otkrio da ga one nisu prevarile. On se doista htio oženiti tom djevojkom – nije važno zašto – a to što ju je kompromitirao one noći u šumi poslužilo je kao prikladan izgovor, kao idealan način kojim će dobiti ono što želi. Razočaranje koje je uslijedilo bilo je toliko oštro da je istinski osjetio bol, a to ga je još više izluđivalo. Nijedna ga žena nije učinila ovoliko nesigurnim u samoga sebe, nijednu nije toliko želio – želio ju je toliko da ga je boljelo, a olakšanja nije bilo na vidiku. Njegova iznenadna nemoć, njegova potreba za anđelom, bilo je nešto što je htio riješiti što prije. Kad joj jednom stavi prsten na ruku i odvede je u svoj krevet, ponovno će se osjećati bolje, ponovno će biti onaj stari, samouvjeren i moćan.


I zato je odlučio da će je pratiti u stopu sve dok ona ne pristane udati se za njega. Mogao se samo moliti da to ne potraje predugo. Noseći u rukama tri knjige, Flick je konačno odustala od zurenja u policu i zaputila se dalje. Odgurnuvši se od svog mjesta uz police, Demon je pošao za njom. Zastala je da odabere kuharicu, a on se nagnuo da vidi naslov. Talijanski renesansni recepti. »Planiraš ugostiti kakvog grofa iz Italije?« Flick ga je pogledala. »To je za Foggy – ona voli čitati recepte.« Knjiga je bila velika i teška pa ju je pokušavala namjestiti u svojim rukama da joj bude lakše nositi. »Daj«, rekao je Demon i posegnuo za knjigom. »Oh, hvala.« Flick mu se zahvalno nasmiješila i dala mu knjigu recepata i sva tri romana. Stisnutih usnica, Demon je uzeo sve knjige, govoreći samome sebi kako nitko od njegovih poznanika, pa čak ni Reggie, neće ući ovamo i zateći ga kako luta za nekakvim anđelom među policama s knjigama, natovaren kuharicama i ljubavnim romanima. Flickina iduća stanica bila je polica s biografijama. »General voli čitati o gospodi koja imaju veze s konjima. Posljednja knjiga koju sam mu donijela govorila je o konjičkom bojniku.« Proučavala je policu. »Znaš li možda što bi ga još zanimalo?« Demon je pogledao u kožnate uveze. »Ne čitam mnogo.« »Zbilja?« Flick ga je pogledala i podignula obrvu. »A što onda radiš navečer kad je sve tiho?« Demon ju je prodorno gledao. »Više volim biti aktivan.« Flick se namrštila. »Katkad se moraš malo opustiti.« S laganim smiješkom, Demon se zagledao u nju još intenzivnije, a glas mu je postao još dublji. »Aktivnosti kakve ja volim itekako te ostave opuštenim.« Flick se lagano zarumenjela; nekoliko trenutaka ga je gledala i oči, a zatim je drsko podignula obrvu i odvratila pogled. Smješkajući se u sebi, Demon je ponovno usmjerio pažnju na knjige. Barem ga više ne gleda kao dobroćudnog strica. »A ova?« Posegnuvši iznad njezine glave, izvukao je podeblju knjigu. »Pukovnik J. E. Winsome: Memoari konjičkog zapovjednika«. Flick je pročitala naglas dok je uzimala knjigu u ruke. Otvorila ju je i letimično pročitala opis na koricama. »Oh, da! Ovo je savršeno. Radi se u konjici u Španjolskom ratu za neovisnost.« »Odlično.« Demon se uspravio. »Možemo li sada ići?«


Na njegovo olakšanje, Flick je kimnula glavom. »Da, gotovi smo.« Povela je prema prednjem dijelu knjižnice. Gospođa Higgins je s neodobravanjem napućila usnice kad je Demon odložio knjige na stol. Čini se da Flick to nije primijetila; neopterećeno je čavrljala dok je gospođa Higgins bilježila njezine odabire na kartončić. Demon se odmaknuo korak i još jednom bacio oko na knjižnicu – nema šanse da ikad više dođe na ovo mjesto. Jedan od dvojice starih gospodina za dugačkim stolom konačno se probudio; uputio je sumnjičav pogled u Demonovu smjeru i lagano se mrštio ispod gustih obrva. Okrenuvši se opet prema Flick, Demon ju je oslobodio hrpe knjiga koje je upravo posudila. »Dođi, odvest ću te kući.« Flick se nasmiješila, pozdravila gospođu Higgins te pošla prva prema vratima. Demon je hodao za njom, pogleda uprtog u njezine bokove, a u glavi je kovao planove kako da je izliječi od svih njezinih budućih potreba za izmišljenom romantičnom stimulacijom.


10. poglavlje

T

aj odlazak u knjižnicu bio je za Flick početak jednog vrlo neobičnog tjedna. Demon ju je odvezao natrag u Hillgate End najdužim mogućim putem, pod izlikom da proučava korak svojih vranaca. Međutim, budući da joj je ponovno dao uzde u ruke, suzdržala se od ikakvih komentara o njegovoj drskosti – ionako kod kod kuće nije imala pametnijeg posla. U svakom slučaju, nijedan posao nije se mogao usporediti s osjećajem koji joj je pružala vožnja kočijom, dok joj je povjetarac mrsio kosu, a uzde se stezale u njezinim rukama. Cisto uzbuđenje što ga je osjetila dok je upravljala Demonovom kočijom, građenom za velike brzine, s prelijepim vrancima, izvelo je svoju čaroliju – Flick je doslovce bila opijena. Kad su se zaustavili pred kućom, smiješila se tako vedro da joj je bilo posve nemoguće išta mu prigovoriti. A to je, sudeći po sjaju u njegovim očima, bilo upravo onako kako je on i planirao. Vratio se već idućeg jutra, premda ovaj put nije tražio nju, nego je došao u posjet Generalu kako bi razgovarao s njim o konjima koje je General istraživao. Naravno, General ga je pozvao da ostane na ručku, a Demon je prihvatio. Poslije ručka Flick je šetala s njim do staje. Čekala je, ali osim što je dobacio vrlo lukav i dosjetljiv komentar kako uživa u pogledu – dan je bio svjež i haljina joj je lepršala i uzdizala se na povjetarcu – nije rekao više ništa. Njegove oči, međutim, bile su neuobičajeno sjajne, pogled neobično intenzivan; unatoč povjetarcu, Flick nije bilo nimalo hladno. Iz dana u dan njegovi su se posjeti nastavljali, a svaki je bio drukčiji od prethodnog. Flick nikad nije znala gdje i kada će se on pojaviti i zato je neprestano osluškivala ne bi li čula njegove korake. Nije samo njegov pogled bio pun pažnje. Povremeno bi je dodirnuo, nježno bi stavio ruku na njezina leđa, ili kliznuo prstima s


njezina dlana na njezino zapešće. Ti dodiri ostavljali su je bez daha – i zbog njih se rumenjela na posve neobičan način. Najteži trenutak stigao je jednog poslijepodneva, kad je Demon navratio i nagovorio je da mu se pridruži u promatranju konjičkih vježbi na Vrištini. Demon je i dalje motrio Bletchleya u prijepodnevnim i poslijepodnevnim satima. »Hills i Cross odrađuju većinu posla ovih dana. Oni su manje uočljivi nego Gillies ili ja.« Stajali su uz Vrištinu; Flick je objema rukama čvrsto držala svoj suncobran. »Je li Bletchey uspio postići još kakav dogovor? Je li namjestio još koju utrku?« Demon je odmahnuo glavom. »Počinjem se pitati...« Kako nije nastavio, Flick ga je potaknula. »Što?« Pogledao ju je, pa uzdahnuo i zagledao se preko tratine, u mjesto gdje su vježbali njegovi konji. Bletchley je stajao ispod svog omiljenog hrasta, odande je mogao vidjeti tri skupine konja kako treniraju. »Počinjem se pitati«, Demon je zamišljeno nastavio, »planira li on uopće namjestiti još utrka. Istina, on cijelo vrijeme razgovara s džokejima, ali u posljednje vrijeme to čini radi toga da se poveže s njima. Osim one tri utrke za koje znamo, a sve se odnose na Srping Carnival, nije dogovorio ništa novo.« »A to znači?« »To znači da je moguće da su sve namještaljke koje je to gangstersko udruženje zacrtalo dogovorene – dakle, samo te tri. Uzevši u obzir koje su to utrke, sasvim je sigurno da će zaraditi silan novac, novac koji bi zadovoljio i najpohlepnije. Možda Bletchley naprosto čeka da njegovi gospodari stignu u kontrolu, a dok oni ne dođu, ispunjava svoje vrijeme u razgovorima s džokejima, u kojima pokušava prikupiti što više informacija za idući krug namještanja. Ako se zbliži s džokejima, njegovi novi pothvati – koje vjerojatno planira za srpanjske utrke – bit će lakše izvedivi.« Flick je promatrala Bletchleya. »Misliš li da traži slabe točke? Nešto što će mu pomoći da drži pojedine džokeje u šaci?« »Hmm. Moguće.« One sekunde kad se Demonov pogled pomaknuo s Bletchleya na nju, Flick je znala da on više ne misli o utrkama... nego o njoj. Nježno ju je povukao za uvojak i ona se okrenula prema njemu. I otkrila da se njegovo lice približilo njezinom. I bilo je sve bliže... i bliže...


»Prestani tako očito zuriti u njega – primijetit će nas.« »Ne zurim u Bletchleya.« Flick je zapravo zurila u Demonove usne. Lagano su se smješkale i primaknule se još malo bliže... Flick se zarumenjela, pa trepnula i podignula pogled k njegovim očima. »Možda bi bilo dobro da nastavimo šetati.« Nije imala ništa protiv očijukanja, ali nije se namjeravala upustiti u jedan od njegovih vrtoglavih, opojnih poljubaca – ne na Vrištini, pred svačijim pogledom. Njegove usnice su zatitrale, ali kimnuo je glavom. »Da, možda bi bilo dobro.« Držeći njezinu ruku na svojoj podlaktici, Demon ju je poveo dalje. Šetali su uz rub Vrištine, a ona se ponadala da će on preuzeti svoju uobičajenu incijativu i pronaći praznu staju. Na njezino razočaranje, to se nije dogodilo. Idućeg jutra odveo ju je u grad, da kuša kolače u Twig & Boughu za koje je tvrdio da su izvrsni. Nakon te male gozbe, prošetali su glavnom ulicom, gdje ih je iz kočije ugledala gospođa Pemberton. Ozareno im se nasmiješila i radosno ih pozdravila. Flick je pomislila kako je vikarova žena nikad nije gledala s tako očitim odobravanjem. A to ju je, više od ičega – daleko više od inzistiranja njezinih šašavih čula i zaluđenog uma – navelo da se zapita što Demon planira. Što zaista planira. Jahala je rasne konje cijeli svoj život; već je odavno naučila kako uznemirujuće misli i emocije staviti na stranu. Vješto je ignorirala sva pitanja koja su se u njoj javljala zbog njegovih neprestanih posjeta. Međutim, nakon susreta s gospođom Pemberton, više nije mogla ignorirati činjenicu da zaista sve upućuje na to da joj se on udvara. Zapravo. Baš kao što je i rekao. Je li ona mjesečina pomutila njegov ili njezin razum? To pitanje zahtijevalo je dogovor, ponajviše zbog toga što ju je njegova uporna prisutnost činila sve napetijom. A budući da to pitanje kruži njezinim mislima već tjedan dana, očito joj je preostalo samo jedno. Na koncu, to je Demon; poznaje ga cijeli svoj život. Nije se ustručavala zamoliti ga za pomoć u vezi Dillona, i on ju je velikodušno i dao. Prema tome...


Čekala je s tim pitanjem do idućeg jutra, kad su se pošli provozati obližnjim stazama. Plan je bio da ona nastavi uvježbavati svoje vještine upravljanja kočijom. Prije nego što je preuzela uzde Flick je upitala: »Zašto se ovako ponašaš – zašto provodiš ovoliko vremena sa mnom?« Demon se naglo okrenuo prema njoj i lagano se namrštio. »Rekao sam ti. Udvaram ti se.« Flick ga je pogledala; oluja koja se nakupljala u njegovim očima nije ju nimalo hrabrila. Ipak, odlučila je sve razjasniti. »Da, razumijem«, rekla je oprezno. »Ali to je bilo samo...« Odmahnula je rukom. Demon se sada namrštio malo više i usporio konje. »To je bilo samo što?« »Pa...« Flick je slegnula ramenima. »To je bilo samo one večeri. Na mjesečini.« Demon je zaustavio kočiju. »A proteklih dana? Prošao je već cijeli tjedan.« Demon se istinski čudio, zgražao. Opsovao je, i to ne samo ispod glasa, pa je svezao uzde i okrenuo se prema njoj. »Nemoj mi reći« – pogledao ju je u oči – »da nisi primijetila. Da nisi obraćala pažnju.« Flick je zurila u njega, a kako je poruka u njegovim očima bila sve jasnija, tako su njezine oči bile sve krupnije i sve šire otvorene. »Pa ti si ozbiljan.« Njezino neskriveno čuđenje bilo mu je poput pljuske. »Ozbiljan?« Jednu je ruku stavio na prečku ogradice ispred nje, a drugu na sjedalo iz nje. Pogledao ju je ravno u oči. »Naravno da sam ozbiljan! Pa što misliš, čemu sve ovo proteklih dana?« »Pa...« Osjetivši ljutnju koja je vibrirala u njegovu glasu, Flick je odlučila da je bolje da ništa ne kaže. Demon nije vikao – ali ona je gotovo poželjela da jest. Naime, njegove odrješite, silovito izgovorene riječi nekako su joj zvučale strašnije od vikanja. »Baš i nemam naviku pratiti mlade djevojke na ples samo radi njihovih nevinih osmijeha.« Flick ga je gledala. »Pretpostavljam da nemaš.« »Budi sigurna da nemam.« Vilica mu se stegnula pa je izgledala ozbiljno kao i ostatak njegova lica, a oči su mu sijevale. »Pa što si onda mislila?« Da je bilo načina da izbjegne to pitanje, ona bi ga izbjegla, ali pogled u njegovim očima govorio joj je da on ne namjerava odustati od te teme. Uostalom, ona je prva to spomenula i još uvijek je htjela znati.


Gledajući ga u oči, oprezno je rekla: »Mislila sam da je to obično koketiranje.« »Koketiranje?« »Da, način da ispuniš vrijeme.« Raširila je ruke pa slegnula ramenima. »Tko zna, možda je udvaranje dami na mjesečini standardna praksa, uobičajeno ponašanje...« Naglo je ušutjela. Pogledala je u njega, a on se nasmiješio – vragolasto, predatorski. »Uobičajeno ponašanje razvratnika poput mene?« »Da! Otkud bih ja mogla znati što ti je u glavi?« Proučavao joj je lice, a iz očiju mu je i dalje sijevalo. »Ako ti kažem da ti se udvaram, onda je to istina.« Ponovno se okrenuo prema naprijed i počeo odvezivati uzde. Flick se uspravila. »Da, dobro. Ali još mi nisi rekao zašto.« Gledajući u konje, Demon je uzdahnuo kroz stisnute zube. Otpustio je kočnicu. »Zato što se želim oženiti tobom, naravno.« »Da, ali upravo to ne razumijem. Zašto se želiš oženiti mnome?« Demon je pomislio kako će je zadaviti na licu mjesta ako ne prestane sa svojim »zašto«. Kruta izraza lica, pucnuo je uzdama i potjerao konje. Osjetio je njezin ljutiti pogled na sebi. »Ne možeš očekivati da ti vjerujem da si se najednom odlučio vjenčati sa mnom. Nisi ni znao da postojim – doduše, poznavao si me samo kao derište s dugačkim pletenicama – sve dok me nisi uhvatio kako jašem Flynna.« Okrenula se prema njemu. »Zašto?« Približavao se zavoj pa je Demon zategnuo uzde i usporio konje. »Želim se oženiti tobom zato što si ti prava žena za mene.« Želeći preduhitriti njezino iduće »zašto«, nastavio je objašnjavati: »Ti si idealna osoba, dobrog si porijekla, imaš prikladna poznanstva. Generalova si štićenica, odrasla si ovdje, i posjeduješ nevjerojatno znanje o konjima. Sve u svemu, mi smo idealan par.« Oštro ju je pogledao. »Što primjećuju svi osim tebe.« Flick je gledala u cestu pa se i Demon ponovno okrenuo svojim konjima. Nije bio siguran je li dobro čuo, ali učinilo mu se da je frknula nosom. U svakom slučaju, prkosno je isturila bradu. »To mi zvuči tako hladnokrvno«, rekla je. Hladnokrvno? Zaista ju je htio zadaviti. Sama pomisao na to koliko bi mu se uzburkala krv, kako sve u njemu ključa već tjedan dana, kako se u njemu javi vruća potreba svaki put kad mu se ona


približi, a tek oni trenuci kad mu se našla u naručju, meka, podatna, privijena uz njegovo tijelo... Stisnuo je zube, a imao je osjećaj da mu vilica puca. Njegov glavni konj je malko požurio pa ga je morao lagano zauzdati; nakon što je ponovno uspostavio pravu brzinu, polako je uzdahnuo. »Želim se oženiti tobom i zato što...« – izgovorio je ovo napet, stisnute čeljusti – »...zato što te želim.« Osjetio je njezinu smetenost, njezin nevino znatiželjni pogled. Nije se usudio okrenuti prema njoj jer to je bio pogled prepun pitanja, pogled koji ga je pozivao da joj sve pokaže, da je svemu nauči. Usavršila je taj pogled toliko da ga je sada mogla namamiti i u najdublje vode. I zato se usredotočio na svoje konje i na cestu pred sobom. »Što točno...?« Duboko je udahnuo. »Želim da griješ moj krevet.« Želio je da grije njega. »Ali činjenica da te želim onako kako muškarac želi ženu ovdje je sporedna. To je samo dodatni element zbog kojeg ti se udvaram, i dodatna dimenzija u našem potencijalnom braku.« Brzo je promijenio smjer razgovora i usredotočio se na aspekt koji je nju vjerojatno najviše zbunjivao – ona je bila izravna i otvorena, vjerojatno je pogrešno protumačila njegovu suptilnost i okolišanje. Ona je tu suptilnost poistovjetila s igrom, zadirkivanjem i koketiranjem, a to samo po sebi nikad nije ozbiljno. »S obzirom na tvoju dob i nedostatak iskustva, ako se želim oženiti tobom, određeno razdoblje udvaranja smatra se obaveznim. Tijekom tog razdoblja ja se moram ponašati prema društveno propisanim obrascima.« Sada je već vozio opasno brzo. Nije htio usporiti, ali ipak je malko zategnuo uzde i uspostavio sigurniji ritam. Išao je obilaznim putem pa nije bilo potrebe stajati i okretati se da bi se vratili u Hillgate End. A to je bilo dobro. Naime, s obzirom na njegovo trenutačno raspoloženje i njezinu trenutačnu znatiželju, stajanje ne bi bilo pametna odluka. Flick ga je pozorno slušala, a on je pak osjetio mrštenje u njezinu tonu kad ga je ponovila: »Društveno propisanim obrascima...« »Društvo diktira da ti se udvaram, ali ne previše otvoreno, a pogotovo ne silovito. To ne bi bilo dolično. Moram biti suptilan, a to znači da ti ne smijem odmah reći što osjećam – tako se naprosto ne radi. Ne smijem se sastajati s tobom potajno, ne smijem te poljubiti, a ni u kojem slučaju ne smijem spomenuti da te želim – ne smijem ti to čak ni natuknuti. Ti ne bi smjela znati ništa o želji i požudi.«


Malko je usporio konje jer je slijedio zavoj, a zatim je ponovno pucnuo uzdama. »Zapravo, cijeli ovaj razgovor nije se trebao dogoditi. Gospođa Pemberton i njezine prijateljice bez sumnje bi ga svrstale u izrazito nedolično ponašanje.« »Pa to je smiješno! Kako ću znati ako ne pitam? I ne mogu nikoga pitati o tome – jedino tebe.« Demon je osjetio tračak nesigurnosti u njezinu glasu; napetost ga je odjednom napustila, a zamijenila ju je bujica emocija na koju se već bio navikao – emocija koje je samo Flick mogla izazvati i koje su među ostalim obuhvaćale i potrebu da je zaštiti. Uzdahnuo je, ali nije gledao u nju – nije bio siguran je li uspio u potpunosti preuzeti kontrolu nad sobom, nije bio siguran može li odoljeti tom njezinom zbunjenom pogledu. »Možeš me pitati što god želiš, pod uvjetom da smo sami. Možeš mi i reći što god želiš, ali moraš paziti da ne dopustiš da to o čemu razgovaramo utječe na tvoje ponašanje prema meni kad nismo sami.« Flick je kimnula glavom. Mogućnost da joj on zabrani da ga ispituje, osobito o temama kao što je požuda, malčice ju je potresla – na trenutak se uplašila da bi on mogao podići zid između njih. Srećom, to se nije dogodilo. Ipak, još nije sve u potpunosti razumjela. Bilo joj je teško shvatiti da se on zaista želi oženiti njome. Da se želi oženiti njome zato što je želi – to je bilo izvan njezina poimanja. Mislila je da je ona u njegovim očima još uvijek djevojčica. Ali očito nije. I dok su se vozili dalje, počela je razmišljati o požudi. Čitav koncept toga, u općenitom i konkretnom smislu, istinski ju je intrigirao. Dobro se sjećala njegove svjetlucave mreže koju je bacio a nju, sjećala se iskušenja, sjećala se obećanja na mjesečini. Osim onoga što je doživjela s njim, ona nije imala nikakvog iskustva – sve što je znala otprije saznala je prisluškujući sluškinje koje su međusobno uspoređivale svoje doživljaje. Međutim... postojalo je nešto što je ostalo neobjašnjeno. Duboko je udahnula, gledajući, kao i on, u cestu što se prostirala pred njima, i upitala: »Ako me želiš« – osjetila je kako joj obrazi rumene, ali je ipak nastavila – »onako kako muškarac želi ženu, zašto se sav ukočiš kad se dodirnemo?« Budući da joj nije odmah odgovorio, Flick je pojasnila: »Kao one večeri u dvorištu vikarijata, kad smo se ljubili – naglo si prestao.


Je li to zbog društvenih pravila« – konačno se usudila pogledati ga – »ili zbog nečega drugog?« Demon je ponovno postao napet, ukočen, a ona je to i vidjela i osjetila. Osjetila je iznenadno stezanje u njegovu želucu, kao da je njezin vlastiti, vidjela je kako mu se mišići ruku napinju ispod rukava. A njegovo lice – kad je podignula glavu i pogledala u njega, otkrila je da je tvrdo poput kamena. Začuđena, podignula je ruku i kažiprstom bocnula njegovu nadlakticu – bilo je kao da dira stijenu. »Baš ovako.« Namrštila se. »Jesi li siguran da to nije averzija?« »Ne – to nije averzija.« Demon je jedva uspio ovo izgovoriti. Ruke su mu stiskale uzde toliko snažno da se molio da njegovi konji ne odaberu baš ovaj trenutak da se uznemire. »Vjeruj mi«, naglasio je, boreći se da udahne zraka, »to nije averzija.« Nakon nekoliko trenutaka, Flick je ponovno upitala: »Onda?« Rekao joj je da ga može pitati sve što želi. Ako se oženi njome i ne odvede je u krevet što prije, ona će ga ubiti tim svojim pitanjima. Uzdahnuo je; prsa su mu bila napeta poput bubnja. Posegnuvši duboko u sebe kako bi pronašao malo snage, zauzdao je svoje unutarnje demone. Glas mu je gotovo drhtao od silnog napora da se svlada. »Te večeri na mjesečini«, objasnio je, »da se nisam zaustavio, da te nisam odveo natrag u sobu za ples, napastovao bih te usred tog dvorišta, ispod magnolije.« »Oh?« U njezinom tonu osjetilo se čuđenje, ali i fasciniranost. »Čak sam i razradio kako ću to izvesti. Polegao bih te na zidić koji omeđuje stablo i zadigao ti suknju – ti me ne bi spriječila.« Usudio se pogledati u nju; lagano se zarumenjevši, Flick je slegnula ramenima. »To nikad nećemo znati.« Htio joj je nešto odvratiti, ali se suzdržao. Umjesto toga, samo ju je gledao. Ona je podignula pogled k njemu i još se više zarumenjela. Brzo se okrenula i zagledala u cestu. Nakon nekoliko trenutaka, promeškoljila se u sjedalu. »Dobro. Razumijem za dvorište, ali zašto se to događa – zašto ste tako zamrzneš – sada? Tako je bilo i jučer na Vrištini, kad smo se slučajno sudarili.« Mršteći se, ponovno je pogledala u njega. »Sigurno me ne želiš napastovati svaki put kad se vidimo.«


Oh, da, želi. Demon je zaškrgutao zubima i pustio konje da ubrzaju. »Požuda je poput bolesti – kad te jednom uhvati, svaki je idući susret pogoršava.« Flick nije ništa rekla na to, zbog čega je Demon bio vrlo zahvalan. Gledala je naprijed, ali nakon nekog vremena osjetio je kako je krajičkom oka bacila pogled na njega. »Neću se slomiti, znaš. Neću dobiti histerični napad, niti ću...« »Da, vjerojatno nećeš«, odvratio je hladnim tonom. »Hm. Još uvijek ne razumijem. Ako se svejedno želiš oženiti mnome...« Demonu nije promaknula njezina neizrečena poruka – okrenuo se prema njoj i u plavetnilu njezinih očiju vidio je njezinu znatiželju, njezin otvoreni poziv... Progutao je vrlo sočnu psovku i ponovno se zagledao u cestu. Objašnjavanje će samo pogoršati stvar. Dosad je uspijevao obuzdati svoje demone, ali što ako sada ona uzme bič u svoje ruke? Oh, ne, ne, ne, ne, ne. Znao je gdje stoji on, a gdje stoji ona; između njih je bila beskrajna razdaljina. Njoj će trebati godine – ili barem intenzivnih šest mjeseci – da se samo približi razumijevanju seksualnog znanja koje je on posjedovao. Ali mogao je pogoditi što joj se mota po glavi i kojim su putem njezine nevine misli krenule. Morao ju je preusmjeriti, morao je suzbiti svaku njezinu misao o tome da bezglavo skoči u to more. To se naprosto ne smije dogoditi na taj način. Barem ne s njim. Na njegovu žalost, ona više nije bila na oprezu s njim, više ga nije gledala kao strica, nego kao nekoga ravnome sebi. A ni to nije bilo dobro. Cijela vilica ga je boljela, kao i cijelo tijelo. A njegov um – naprosto je patio. »To se neće dogoditi na taj način.« Umarala su ga nastojanja da objasni nešto o čemu se trudio ne misliti. »Oh?« Toliko je usavršila to svoje »oh« da je ono postalo prava mala umjetnost. Taj »oh« uvijek ga je tjerao da nastavi objašnjavati. »Požuda vodi prema tjelesnom zavođenju, ali u tvojem slučaju – u našem slučaju – to se neće pretvoriti u valjanje na brzaka u nekakvom dvorištu.« Čekao je njezin »oh«, ali ona je umjesto toga rekla. »Zašto?« Zato što ju je on namjeravao obučiti da bude njegov vlastiti pali anđeo. Brzo je otjerao tu misao. »Zato što...« Pokušavao je pronaći riječi. Da nije u tom trenutku upravljao kočijom, podignuo bi ruke u zrak, u znak poraza. Posegnuo je za bičem. »Zato što si nevina, i zaslužuješ bolje od toga. I ja znam bolje od toga.« Oh da, sve ovo pogađalo je i


njegov ego. »Zavest ću te onako kako zaslužuješ biti zavedena – polako. Nevinost nije nešto što bi trebala odbaciti kao staru cipelu. To je tjelesna vrijednost – strastvena vrijednost – samo po sebi. Usredotočio je pogled na svoje konje. »Nevinost se ne smije ukaljati, ne smije se zgaziti. Treba je pustiti da cvjeta. Ja to znam.« Ovo posljednje nije zvučalo samo kao uvjeravanje, nego i kao spoznaja. »Treba vremena da nevinost procvjeta, to traži pažnju i iskustvo.« Glas mu je postao dublji. »To traži strast, predanost i posvećenost tome da se nevinost zavede, da je se pretvori iz pupoljka u cvijet i potakne da buja punom snagom, a da se pritom nijedna latica ne povrijedi.« Govori li on još uvijek o njezinoj nevinosti, ili sve ovo znači nešto više – nešto u čemu je i on nevin baš poput nje? Na njegovo olakšanje, Flick nije rekla ništa, samo je sjedila i tiho razmišljala. I on je razmišljao – razmišljao je o onome što želi, razmišljao je o sveobuhvatnosti svoje požude. Bio je bolno svjestan nje dok sjedi tako blizu njega. Mogao je osjetiti vlastite otkucaje srca, koje je tuklo u njegovim prsima, pulsiralo u vršcima prstiju, tutnjalo u njegovim preponama. Nekoliko dugih trenutaka jedini zvuk koji su se čuo oko njih bio je ujednačeni topit kopita i kloparanje kotača. Nakon nekog vremena, ona se promeškoljila. Kratko ju je pogledao i vidio da se mršti, i da otvara usta da nešto kaže. Brzo je vratio pogled na cestu. »Za Boga miloga, da se nisi usudila pitati zašto.« Osjetio je kako ona zuri u njega; vidio je krajičkom oka kako je podigla nos u zrak, zatvorila usta i drsko prekrižila ruke na prsima. A zatim se zagledala u krajolik, namjerno izbjegavajući pogled. Demon je stisnuo usnice i pucnuo bičem, a konji su pojurili. Kad su stigli pred kapiju Hillgate Enda, Demon je pribrao dovoljno da se sjeti što je htio reći Flick tijekom njihove vožnje. Pogledao je u nju i zapitao se koliko bi joj trebao otkriti. Unatoč svojoj opčinjenosti njome, nije zaboravio na to da ganjaju ono gangstersko udruženje. A znao je da nije ni ona zaboravila. Stvar je o tome da je postajao sve nemirniji. Već nekoliko tjedana prate Bletchleya i nisu saznali ništa o tim kriminalcima, osim toga da


su izrazito dobro organizirani. U takvim okolnostima, nije bio zadovoljan što su usmjerili sva svoja nastojanja samo na Bletchleya. Stoga je odlučio istražiti druge mogućnosti. Najprije je razmišljao o tome da potraži pomoć od ostatka Cynsterova kluba, ali još se nije nikome obratio. Vane i Patience su bili u Kentu, Gabriel i Lucifer u Londonu, ah morah su paziti na blizanke. Richard je, prema Demonovim posljednjim saznanjima, bio prilično zauzet svojom vješticom u Škotskoj. A Devil je vjerojatno zaokupljen proljetnom sadnjom. Doduše, Devil je bio u Somershamu, što je prilično blizu. Ako situacija postane teška, otići će k Devilu, ah kako su utrke i konji ipak bih njegovo stručno područje, nije mu imalo smisla odmah pozivati ljude u pomoć. Najprije treba uočiti neprijatelja, a tek će tada pozvati konjicu. I zato... Vješto je zaustavio kočiju pred stubištem kuće. Primio je Flickinu ruku i pomogao joj da siđe, a zatim je pošao s njom prema stepenicama. »Sutra idem u London – imam nekog posla ondje.« Zastao je u podnožju stepenica. Flick je bila već na drugoj kad joj je ovo rekao. Brzo se okrenula i pogledala ga, a u očima joj je bio niz pitanja. »Vratit ću se prekosutra, vjerojatno kasno navečer.« »Ah... što ćemo s Bletchleyem?« »Ne brini o njemu.« Zarobio joj je pogled. »Gillies, Hills i Cross će motriti na njega.« Flick je pogledala u njega. »Ali što ako se nešto dogodi?« »Sumnjam, ali ako se i dogodi, Gillies će znati što treba činiti.« Flick nije imala toliko povjerenja u Gilliesa kao što je imala u njegova gospodara. Ali samo je kimnula glavom. »Dobro onda.« Pružila mu je ruku. »Želim ti sretan put.« Demon je primio njezinu ruku i podignuo obrvu. »I brz povratak?« Flick ga je bahato pogledala. »Vidimo se kad se vratiš.« Demon joj je ponovno zarobio pogled. Kliznuo je svojim prstima po njezinu dlanu – prinio je njezinu ruku svojim usnama, pa ju je okrenuo i nježno poljubio u zapešće. Flick se naglo ubrzao puls i dah joj je zastao u grlu. A Demon se vragolasto nasmiješio. »Računaj na to.« Pustivši njezinu ruku, elegantno se naklonio i odšetao natrag do svojih konja koji su ga strpljivo čekali.


Flick je gledala kako spretno sjeda u kočiju, a potom s nenadmašnim autoritetom pokreće svoje konje niz prilaz. Gledala ga je sve dok nije nestao s vidika, dok ga nisu progutale sjene stabala. Lagano se mršteći, okrenula se i nastavila se uspinjati stubama. Vrata su bila otključana; ušla je i zatvorila ih za sobom. U predvorju je susrela Jacobsa i pozdravila ga s odsutnim smiješkom, pa se zaputila kroz ostatak kuće. Izišla je na verandu, a s verande je zakoračila na travnjak – travnjak po kojemu je u posljednje vrijeme tako često šetala s Demonom. Da joj je netko prije tri tjedna rekao da će je rastužiti sama pomisao na to da puna dva dana neće vidjeti određenog gospodina, nasmijala bi se. Ali sada se nije smijala. Neće, doduše, pasti u stanje beživotne letargije, jer imala je mnogo posla. Na primjer, morala je odlučiti što misli o požudi. Razmišljala je o tome dok je prolazila ispod drveća i zaputila se stazom natkrivenom glicinijama. Stavila je ruke iza leđa i polako koračala šljunkom. Demon se htio oženiti njome – namjeravao se oženiti njome. Očekivao je da će ona pristati – čvrsto je vjerovao u to da će ona pristati. Nakon ovog poslijepodneva i njihova iskrenog razgovora, barem je znala na čemu je. Htio se oženiti njome zbog svih društveno prihvatljivih razloga, i zbog toga što ju je želio. To znači da pred njom stoji jedno golemo, neizbježno pitanje. Hoće li ga ona prihvatiti za muža? To nije bilo pitanje koje je očekivala čuti. Nikad, ni u najluđim snovima, ne bi pomislila da će se on, njezin idol, njezin idealni gospodin, htjeti vjenčati s njom. Da će pogledati u nju, u djevojčicu s pletenicama, i osjetiti želju. Jedini razlog zbog kojeg je mogla razmišljati o tome s nevjerojatnom smirenošću jest taj što još uvijek nije sasvim vjerovala u to. Sve joj je još uvijek izgledalo kao san. Ali... Znala je da on misli iskreno. Kad je stigla do kraja staze, pogledala je na sat iznad luka staje. Imala je još sat vremena do ručka; sve oko nje bilo je tiho, nikoga nije bilo na vidiku. Okrenula se i počela ponovno koračati amo-tamo, pokušavajući posložiti misli u donekle razuman redoslijed.


Prvo što je trebala razmotriti bilo je vrlo očito. Voli li ona Demona? Na njezino iznenađenje, odgovor je bio jednostavan. »Potajno sam zaljubljena u njega već godinama«, promrmljala je. Ovo priznanje ostavilo joj je neobičan osjećaj u želucu. Bila je toliko smetena, toliko zatečena kad je shvatila da je njezino srce već odavno odlučilo, a nije joj reklo. »Drugo, voli li on mene?« Odgovor joj nije dolazio. U glavi je vrtjela sve njihove razgovore, ali nije bilo nijedne njegove riječi koja bi mogla rasvijetliti to važno pitanje. Uzdahnula je. »A što ako me on ne voli?« Odgovor na to bio je jasan. Ako je on ne voli, ne može se udati za njega. Njezina odlučnost po tom pitanju bila je snažna, duboko usađena u nju. Prema njezinu mišljenju, ljubav i brak idu zajedno. Znala je da društvo ne gleda tako na to, ali to je bio njezin stav koji se formirao na temelju njezinih promatranja. Njezini roditelji beskrajno su se voljeli – to se vidjelo na njihovim licima, u njihovom ponašanju, kad god su bili u istoj prostoriji. Bilo joj je samo sedam kad ih je posljednji put vidjela; mahali su joj s broda koji se polako udaljavao s pristaništa. Premda su joj njihove crte lica izblijedjele tijekom godina, svjetlost koja je postojala među njima nije nestala – još uvijek je jarko sjala u njezinu sjećanju. Ostavili su joj bogatstvo, i ostavili su joj uspomene – bila je zahvalna na bogatstvu, ali još je više cijenila uspomene. Znanje o onome što ljubav i brak mogu biti bilo je neprocjenjivo, bezvremensko naslijede. Naslijeđe kojemu nikad neće okrenuti leđa. I ona je htjela posjedovati takvu svjetlost. Odrasla je s takvim očekivanjem. Prema onome što je znala o Generalu i njegovoj ženi, Margery, i njih su dvoje bili blagoslovljeni. Ponovno se sjetila Demona. Namrštila se i nastavila koračati, razmišljajući zbog čega se on želi oženiti njome. Razumjela je društveno prihvatljive razloge što ih je on naveo, ali ti su razlozi bili površni i nebitni. Može ih se zanemariti i odbaciti. To znači da je ostala požuda. Jedna minuta bila joj je dovoljna da sažme sve što je znala o toj temi. Na pitanja poput »uključuje li požuda ljubav?« i »uključuje li


ljubav požudu?« nije mogla odgovoriti. Sve do prošlog tjedna nije ni znala što je to požuda i premda je sada znala kakav je to osjećaj, njezino iskustvo u tome još uvijek je bilo zanemarivo. A njihov posljednji razgovor naglasio je tu činjenicu. Očito je bilo još mnogo toga što mora naučiti o požudi – neovisno o ljubavi. Idućih pola sata samo je koračala i razmišljala; do trenutka kad se oglasio gong za ručak, došla je do jednog vrlo jasnog zaključka, a taj je zaključak za sobom povlačio jedno vrlo jednostavno pitanje. Dok je hodala natrag prema kući, zaključila je da je ipak ostvarila golem napredak. Njezin zaključak bio je apsolutan, čvrst, neoboriv: udat će se isključivo iz ljubavi, ili se nikad neće udavati. Htjela je voljeti i htjela je biti voljena – bit će ili tako ili nikako. A što se tiče njezina pitanja, ono je bilo jasno i nužno: je li moguće započeti s požudom – vatrenom požudom – i napredovati k ljubavi? Podignuvši lice prema suncu, zatvorila je oči. Osjećala se bolje, jer sada je znala što želi; znala je kako se treba suočiti s onime što dolazi. Ako se Demon želi oženiti njome, ako želi da mu kaže »da« kad zatraži njezinu ruku, morat će je naučiti više o požudi i uvjeriti je u to da i njezino pitanje može dobiti potvrdan odgovor. Otvorila je oči i podignula rub haljine; zaputila se u kuću na ručak.


11. poglavlje

D

emon je krenuo u London nedugo nakon što je svanula zora.

Cijelo je vrijeme požurivao svoje konje kako bi što prije stigao u glavni grad te što prije potražio Heathcotea Montaguea, čovjeka s kojim su Cynsteri poslovno surađivali. Nakon što je duže vrijeme razmišljao, dosjetio se drugih metoda pomoću kojih bi mogao identificirati članove gangsterskog udruženja. Prije odlaska u London posjetio je Dillona, što Flick nije znala, te izvukao iz njega podatke o svim utrkama koje je ovaj namjestio. Nakon toga je obišao sve znance u Newmarketu koji su mu dugovali uslugu te od njih dobio potrebne brojke, uključujući i izračune koeficijenata raznih kladioničara. Ti izračuni služili su mu za procjenu ukupnog iznosa zarađenog u tim namještaljkama. Okvirna procjena prilično ga je zatekla – iznos je bio toliko visok da je postojala mogućnost da Montague uđe u trag tom novcu. Čak je i djelić tog iznosa morao ostaviti nekakav trag u gradskom protoku kapitala. Vrijedilo je pokušati. Tri sata poslije, odjevena u svoju baršunastu haljinu za jahanje i smještena u sedlu na Jessamynim leđima, Flick se zaputila na Vrištinu na jahanje. Naravno, očekivala je da će vidjeti Bletchleya kako lješkari ispod hrasta i promatra jutarnje galopiranje, kao što je činio cijeli protekli tjedan. Međutim, Bletchleya nije bilo. Nije bilo ni Gilliesa, ni Crossa, ni Hillsa. Sjedeći uspravno u sedlu, pogledom je pretražila cijelu Vrištinu, uzduž i poprijeko. Ali uzalud. »Tipično!« Skupila je uzde i potjerala Jessamy ravno u grad. Bez ikakve ideje o tome što da radi ondje, Flick je povela Jessamy jednom od glavnim ulica. Većina ljudi koja se zatekla ondje pripadala je trkačkom bratstvu – stajski radnici, konjušari, treneri, džokeji. Neki su je poznavali i pristojno kimali glavama, a svi su promatrali Jessamy vještim, profesionalnim okom. Flick to gotovo nije ni primijetila.


Pitala se gdje li je ono Bletchley odsjeo. Nije se mogla sjetiti imena tog konačišta. Demon je rekao da se ne nalazi u Newmarketu, nego negdje sjeverno od grada. Ali što se dogodilo s Gilliesom i ostalima? Cijelo su vrijeme motrili Bletchleya i dosad nije bilo problema. Nije ih valjda otkrio i... Što? Flick nije znala što da misli. Zaputila se u Ulicu High, s namjerom da se raspita u svim konačištima koja se protežu prema sjeveru. Ubrzo je stigla pred Rutland Arms, krčmu i konačište u kojem su se obično okupljali treneri. Ispred glavnih vrata stajala je poštanska kočija, a nalikovala je na golemog crnog kukca. Flick je pogledala u putnike koji su čekali da se ukrcaju. Krajičkom oka spazila je nešto grimizno. Brzo je potegnula uzde i zaustavila Jessamy. Iza sebe je začula psovku pa se okrenula u sedlu. »Oh, oprostite.« Porumenjevši, povukla je Jessamy u stranu kako bi propustila niz trkaćih konja kojima je zapriječila put. Taj dugački red konja i njihovih jahača pružili su joj dobar zaklon; skrivajući se iza njih, provirila je prema drugoj strani ulice. »Da!« Ugledala je Bletchleya i njegov zaštitni znak – grimizni rupčić. Upravo se ukrcavao u kočiju, to jest, smjestio se na njezin krov. Flick se namrštila. »Zašto ide u Bury St. Edmunds?« Vozač kočije je puhnuo u zviždaljku, a iduće sekunde kočija je krenula. S nekoliko vrlo glasnih i očito pripitih ljudi na krovu, polako se udaljavala ulicom. Flick je gledala za kočijom. Nije imala pojma radi čega Bletchley odlazi u Bury St. Edmunds, ali znala je da kočija vjerojatno neće nigdje stajati na putu onamo. Morala je brzo pronaći Gilliesa i saznati što se dogodilo njemu i ovoj drugoj dvojici. Okrenula je Jessamy i zaputila se prema jugu, gdje je bila Demonova farma pastuha. U tom trenutku, desetak metara dalje, spazila je Gilliesa na konju. Pošla mu je ususret. »Jesi li vidio?« Zaustavila je Jessamy točno pored njega. »Bletchley se upravo ukrcao na kočiju koja vozi u Bury St. Edmunds.« »Jesam.« Gillies je gledao u cestu kojom se kočija upravo odvezla. »Trebali bismo ga slijediti«, rekla je Flick, umirujući Jessamy. Gillies se naglo okrenuo prema njoj. »Slijediti?« »Da.« Flick se namrštila. »Zar nije to tvoj posao?« Gillies nije ništa rekao. »Gdje su Hills i Cross?« Flick je nestrpljivo upitala.


»Hills je na farmi – on je posljednji bio na straži. A Cross je ondje.« Pokazao je bradom. »On je pratio Bletchleya cijelo jutro.« Flick je uočila Crossa, obješenog i tmurnog, kako stoji točno preko puta. »Bletchley je u pokretu, stoga se moramo organizirati i pratiti ga.« »Moramo?« Flick je zurila u Gilliesa. »Što je tebi? Zar ti Demon nije dao naredbu da pratiš Bletchleya?« Gillies joj je uzvratio pogled, a potom je odmahnuo glavom. Flick je sada bila još zbunjenija; nije joj bilo jasno što se događa, jer Gillies i Cross su zbog nekog razloga bili ovdje. »Kakve ste naredbe dobili?« Gillies je uzdahnuo, a pogled mu je bio kao u tužnog španijela. »Da slijedimo vas, gospođice, i da pazimo da ne upadnete u nevolju.« Jedino činjenica da su se nalazili na javnom mjestu, okruženi ljudima, spriječila je Flick da ne kaže Gilliesu što misli o drskosti njegova gospodara. I njegovoj iritantnoj umišljenosti. I smiješnom muškom egu. U njoj je još sve kuhalo kad je, u Gilliesovoj i Crossovoj pratnji, stigla na praznu Vrištinu. »Ne zanima me kakve vam je naredbe dao na odlasku; nije smio previdjeti činjenicu da bi Bletchley mogao otići. Ali Bletchley je otišao i sada moramo improvizirati.« Gillies je problijedio. »Gospodar je bio vrlo jasan, gospođice. Rekao nam je da čuvamo stražu ovdje i da ne poduzimamo ništa nepromišljeno. Uostalom, nema potrebe da slijedimo Bletchleya u Bury St. Edmunds. Čak i slučaju da poželi otići u London, mora proći ovuda u kočiji.« »Nije u tome stvar!« rekla je Flick. »Nije?« Cross, koji je stajao pored njih, uključio se u razgovor. »Ja sam mislio da je naš posao da ga pratimo kroz Newmarket i gledamo s kime razgovara ovdje.« »Ne samo ovdje.« Flick je duboko udahnula da se smiri. »Moramo pratiti s kime razgovora kamo god se kreće. Možda odlazi u Bury kako bi se sastao sa svojim gospodarima.« Cross ju je pogledao. »Ma ne, on je sigurno...« Gillies se odjednom zakašljao; točnije, uhvatio ga je zbilja žestok napadaj kašlja, toliko da su ga Flick i Cross zabrinuto gledali. Trepćući,


odmahnuo je glavom, pa rukama. »Sve je u redu«, obratio se Flick, ali su njegove oči, bistre i oštre, bile uprte u Crossa. Cross je problijedio. »Oh. Aha. Dobro.« Flick se namrštila. »Moramo se organizirati kako ćemo pratiti Bletchleya kad stigne u Bury. Kočiji treba nekoliko sati do tamo, što znači da imamo vremena.« »Ah – to nije tako jednostavno, gospođice.« Gillies i Cross su izmijenili poglede. »I Cross i Hills imaju svoje dužnosti na farmi – ne mogu tek tako otići u Bury.« »Oh.« Flick je pogledala u Crossa. Cross je kimnuo glavom. »Tako je, ne možemo pustiti mlade bez nadzora.« Flick je zakolutala očima. Bilo je proljeće, što znači da je na farmi pastuha vrlo živahno; odvesti dva starija konjušara odande, u ovo doba dana, bilo je neizvedivo. A pogotovo kad je riječ o farmi koja pripada Demonu. Zamišljena pogleda, umirila je Jessamy – kobila je mahala repom i postajala sve nestrpljivija. Kad je ponovno podignula glavu, vidjela da su Gillies i Cross izmijenili poglede koje nije mogla protumačiti; izgledali su vrlo zadovoljno. »Dobro«, rekla je, »budući da ne možemo pustiti Bletchleya da luta okolo bez nadzora, otići ću u Bury sama.« Izraze na Gilliesovu i Crossovu licu bilo je lako pročitati – obojica su raskolačila oči i zinula. Gillies se prvi pribrao. »Ali... ali... ne možete ići sami.« Pogled mu je bio malčice unezvjeren. Flick se namrštila. »Znam, ali ne želim voditi svoju sluškinju.« Pogledala je u Gilliesa. »Ti ćeš morati sa mnom.« Cross je odmahnuo glavom. »Ne želite valjda sada ići u Bury.« Molećivo ju je pogledao. Flick se nije dala smesti. »Budući da je Bletchley otišao, vi biste trebali vratiti na farmu.« »Da, trebao bih«, rekao je Cross. Stisnutih usnica, Gillies je kimnuo glavom. Kad se Cross udaljio, Flick se ponovno okrenula prema Gilliesu. S vojničkim sjajem u očima, prodorno ga je pogledala. »Moramo smisliti plan kako ćemo motriti Bletchleya kad dođemo u Bury St. Edmunds.« Gillies se uspravio. »Gospođice, zbilja ne mislim da...«


»Gillies.« Flick nije povisila ton, ali njezin stav prekinuo je svaku raspravu. »Ja odlazim u Bury motriti Bletchleya. A ti samo trebaš odlučiti hoćeš li ići sa mnom ili nećeš.« Gillies ju je pogledao, a zatim duboko uzdahnuo. »Možda bi bilo dobro da najprije porazgovaramo s gospodinom Dillonom. Kad je već sve ovo zbog njega.« Flick se sada mrštila još više. Gillies je zadržao dah od muke. »Tko zna? Možda gospodin Dillon zna što bi Bletchley mogao tražiti u Buryju?« Flick se zamislila, a zatim podignula obrve. »U pravu si. Dillon bi mogao znati – ili bi barem mogao pretpostaviti.« Osvrnula se oko sebe. Bilo je vrijeme ručka; Vriština je bila prazna. »Moram otići kući na ručak jer će primijetiti da me nema. Nađimo se na početku staze koja vodi do kolibe. U dva.« Poražen, Gillies je samo kimnuo glavom. Flick je također kimnula glavom, pa je otpustila uzde, podbola Jessamy petama i odjurila kući. *** Nakon što je sa slašću pojeo kasni ručak u White’su, Demon se povukao u čitaonicu, sa šalicom kave i novinama iza kojih se mogao sakriti. Naime, nakon Edwarda Ralstrupa, starog prijatelja koji mu se pridružio na ručku, nije htio više nikoga sresti. »Večeras je malo okupljanje u Hillgarth’su. Uobičajeno društvo, naravno.« Sjajnih očiju, Edward mu je dobacio vragolast osmijeh. »Nema ničeg poput čistokrvnih izazova da pripremi čovjeka za sezonu.« »Izazova?« Demon je istog trena pomislio na Flick. Edwardu se na licu moglo vidjeti slatko iščekivanje. »Dame Onslow, Carmichael, Bristow... trebam li dalje nabrajati? Naravno, ti se nećeš morati pretrgnuti – ne dok je grofica ondje.« »Grofica?« Demon je nevoljko odvukao misli s Newmarketa i usredotočio se na ženu od koje je pobjegao kad je prošli put bio u Londonu. »Mislio sam da se vratila u Europu.« »Ne, ne.« Edward je namignuo. »Čini se da joj se jako sviđa sve što je englesko. Colston joj se pokušao približiti – govorkalo se da si ti otišao na neodređeno vrijeme – ali izgleda da se ona odlučila čuvati za... ‘nešto više’, kako je sama rekla.« »Oh.« Demon je sada istinski čeznuo za Newmarketom.


Edward nije primijetio njegov manjak entuzijazma. »Nakon Hillgarth’sa, ako još budeš mogao stajati na nogama, tako reći, idemo na zabavu kod gospođe Melton. Uvjeren sam da će ondje biti puno akcije. A sutra...« Demon je pustio Edwarda da govori, a svoje je misli ponovno usredotočio na Newmarket, na anđela zlatne kose koji ga ondje čeka, i koji ne zna ama baš ništa o senzualnim stvarima, a kamoli o »nečemu više«. »Onda? Što kažeš? Da te pokupim u osam?« Demon se morao istinski potruditi kako bi uvjerio Edwarda u to da ga ništa od toga ne zanima, ni grofica, ni mnogi drugi užitci koji će mu se nuditi po gradu. Na kraju se izvukao tako što je objasnio Edwardu da mora otputovati već u zoru i da ne želi riskirati da mu konji budu budni cijelu noć. Kako je njegova briga i ljubav prema konjima bila općepoznata, Edward je konačno prihvatio da Demon misli ozbiljno. »Eh, da«, Demon je dodao, osjetivši inspiraciju, »možeš proširiti riječ među našima da ne polažem više nikakva prava na groficu.« »Oooh!« Edward se razveselio na tu vijest. »Svakako ću to učiniti.« Demon se tome itekako nadao. Grofica je bila naporna i zahtjevna žena. Premda mu je njezino raskošno tijelo pružilo privremeni otklon od svakodnevnih zbivanja, znao je da je njegovo zanimanje za nju bilo upravo takvo – privremeno. Doista, izblijedjelo je istoga dana kad je krenuo na sjever, u Newmarket. Smjestivši se u dubokom naslonjaču i raširivši novine ispred sebe tako da su tvorile zid, pijuckao je kavu i razmišljao o svojem otkriću da život kakav je poznavao – život plejboja u luksuznom gradskom okruženju – više nema nikakvih čari. Istina, mogao se zamisliti kako i dalje odlazi na balove i zabave – ali samo pod uvjetom da pored sebe ima određenog anđela. S užitkom bi je upoznao sa svijetom londonskih zabava, samo da vidi izraz u njezinim očima. Ali London bez Flick? Bilo koje mjesto na svijetu bez Flick? Otpio je dugačak gutljaj kave. Evo što se dogodi, pomislio je, kad se sudbina uhvati Cynstera u svoju mrežu. Sjedio je usred Londona, grada koji je vrvio ljepoticama, koje bi mu rado pokazale svoje draži – a njega to nije zanimalo. Nisu ga zanimale ni ljepotice, ni njihove draži, gole ili kakve god.


Jedina žena koja ga je zanimala bila je Flick. Sjetio se kako je prije mislio da se to njemu nikad neće dogoditi – mislio je da se nikad neće moći skrasiti s jednom ženom. Ali sada je mogao. Jedina žena za njega bila je Flick. A ona je bila u Newmarketu. Nadao se da se ponaša kako treba. Da stavlja cvijeće u vazu, čita svoje romane i vrti palčevima. I misli o požudi. Promeškoljio se, pa se namrštio. Bez obzira na okruženje u kojem ju je zamislio, prizor strpljive Flick, Flick koja mirno sjedi i čeka, naprosto mu nije dolazio u glavu. Deset minuta poslije, spustio se stepenicama White’sa, razmišljajući o tome kako se konjušnica u kojoj su trenutačno bili njegovi konji nalazi točno pored konačišta u kojem je odsjeo. Nije bilo razloga da ne krene iz Londona odmah. Tog se jutra sastao s Montagueom, proveo je sat vremena objašnjavajući mu sve pojedinosti vezane za namještanje utrka u Newmarketu. Montague je obavio nekoliko brzih izračuna i složio se s Demonovom procjenom. Iznos koji je gangsterska skupina prikupila bio je enorman – i mora se negdje pojaviti, kad-tad. Montague je imao veze i poznanstva o kojima Demon nije htio znati. Ostavio je ovog znanca radoholičara, koji je uživao u financijskim zagonetkama, sa sjajem u očima. Ako postoji ijedan način da se praćenjem novca uđe u trag tim mafijašima, Montague će ga pronaći. A to je značilo da Demon može slobodno otići natrag u Newmarket i vratiti se svojim poslovima: motrenju Bletchleya i udvaranju Flick. Pogledao je u svoju odjeću – hlače, kaputić i cipele. Nije bilo potrebe da se preodijeva. Sumnjao je da će Flick uopće primijetiti, a kamoli praviti problem od činjenice da se nije preodjenuo prije nego što je dojurio natrag k njoj. »Bury St. Edmunds?« Dillon je začuđeno pogledao u Flick, a potom sjeo na stolicu, na čelo oronulog stola. »Zašto tamo?« Flick je također privukla stolac, pokazavši rukom Gilliesu da uzme drugi. Poželjela je da je Demon ovdje umjesto njega. »Nadali smo se da bi ti mogao znati. Ali očito ne znaš.« Dillon je odmahnuo glavom. Bio je doista iznenađen. »Ne znam kakve bi se atrakcije mogle pronaći u Buryju, pogotovo kad je riječ o tipu poput Bletchleya.«


»Dakle«, rekla je Flick, vrlo poslovnim tonom, »morat ćemo otići u Bury i saznati kakve su to ‘atrakcije’. Ni ja ne vidim nijedan razlog radi kojeg bi Bletchley otišao tamo, osim ako nije radi sastanka s gospodarima.« Gillies, koji je pozorno slušao, a još pozornije odmjeravao Dillona, pročistio je glas. »Sutra ujutro se u Buryju održava boksačka borba. Gotovo je sigurno da je Bletchley otišao onamo radi toga. Trenutačni prvak Engleske borit će se u ringu s najnovijim izazivačem.« »Zbilja?« Dillonova letargija najednom je nestala. Ponovno se pretvorio u živahnog mladića. »Boksačka borba«, rekla je Flick, tonom osobe kojoj je konačno svanula zora. Mršteći se, Gillies je gledao čas u nju, čas u Dillona. »Da. A to znači da će ondje biti svakojaki grubijani i opasni tipovi iz Londona – grad će biti prepun takvih!« »Dovraga!« Dillon se naslonio, nezadovoljan. Gillies je uzdahnuo s olakšanjem. »Zamisli, u mojoj blizini se održava boks, a ja ne smijem nosa promoliti.« Dillon je uzdahnuo i pogledao u Flick, očekujući njezino suosjećanje. Ali ona nije gledala u njega. Ozarena, pljesnula je rukom po stolu. »To je to!« Gillies je poskočio. »Što?« »Boks, naravno! To je savršeno mjesto za Bletchleyev sastanak s njegovim gospodarima.« S pobjedničkim sjajem u očima, raširila je ruke. »Pa očito je – ovi gangsteri mogu doći iz Londona a da pritom ne napuštaju svoje uobičajene uloge, svoje navike, mjesta na kojima inače provode vrijeme. Boksakča borba je idealna za to.« Gillies je problijedio. »Ne, ne – ja ne bih...« »Znaš«, uključio se Dillon i prekinuo ga, »mislim da si u pravu.« »Naravno da sam u pravu.« Flick je odložila svoje jahačke rukavice na stol. »Sada moramo smisliti kako ćemo motriti Bletchleya dok smo u Buryju, s obzirom na to da ćemo ondje biti samo Gillies i ja.« I Flick i Demon su se zamislili. Gillies je samo zurio u njih, očito nezadovoljan. »Gospodin Demon sigurno ne bi htio da odete na nekakav boks.« Obraćao se Flick, a zatim je pogledao u Dillona. Dillon je namreškao nos. »Bit će to komplicirano, ali i ja se kladim da je to mjesto na kojem će se Bletchley sastati sa svojim gospodarima. Netko ga mora pratiti.«


Gillies je duboko udahnuo. »Idem ja.« Dillon je pogledao u Gilliesa i odmahnuo glavom. »Ne želim umanjivati tvoje vještine, Gillies, ali jednoj osobi je preteško cijelo vrijeme motriti metu u takvoj gomili.« »Istina.« Flick se mrštila. »Osim toga, što ako se sastanak bude odvijao u konačištu, u privatnoj sobi? Ja mogu otići gore.« Okrenula se prema Gilliesu. »A ti ne možeš.« »Čuj«, ubacio se Dillon, »nećeš ni ti moći budeš li išla odjevena kao stajski momak.« »Ne idem odjevena kao stajski momak.« Dillon i Gillies su zurili u Flick – Dillon sa zanimanjem, a Gillies s laganim strahom. Flick se odlučno nasmiješila. »Idem kao udovica – tako ću moći dobiti sobu gore i ostati cijelu noć.« »Cijelu noć?« ponovio je Dillon. Gillies je samo zurio, bez riječi. »Većina gledatelja iz Londona stići će u Bury večeras, nije li tako?« Flick je pogledala u Gilliesa. »Da.« Gilliesov glas zvučao je slabašno. »Dakle, ako će se taj sastanak održati, održat će se ili večeras ili sutra – to će onda biti nakon borbe.« Flick se zamislila. »Kad bih ja morala organizirati takav susret, dogovorila bih ga za večeras. Sigurno će se mnogi okupljati na piću kako bi im brzo prošla večer – to što će se neka skupina odlučiti okupiti u salonu neće izazvati nikakvu sumnju. Ali ako se sastanu sutra, nakon borbe, to će biti malko čudno, zar ne?« Pogledala je u Gilliesa. »Pretpostavljam da će većina Londončana krenuti kući odmah nakon meča?« Sav drven, Gillies je kimnuo glavom. »Onda dobro.« Flick je kratko kimnula glavom. Najpoznatiji pansion u Buryju je Angel’s – svi će najvjerojatnije ići onamo. I zato ću odsjesti ondje – neka to bude naš stožer. Gillies i ja ćemo zajedno moći držati Bletchleya na oku.« »Angel’s će sigurno biti pun«, pobunio se Gillies. »Nema šanse da ondje dobijete sobu.« Flick ga je samo oštro pogledala. »Ne brini – ja ću dobiti sobu.« »Rekla si da ideš kao udovica«, Dillon ju je pogledao. »Zašto baš kao udovica?«


Flick se nasmiješila, samouvjereno i odlučno. »Prvo, muškarci uvijek smatraju da mlade udovice trebaju posebnu zaštitu, a to će mi pomoći da dobijem sobu. Drugo, udovice mogu nositi vela koja im skrivaju lica, a da pritom ne izazivaju sumnju. I treće, udovice mogu putovati same – ili mogu u pratnji imati samo svog kočijaša.« Pogledala je u Gilliesa. »Ako ćeš radije ostati ovdje i čekati svog gospodara, mogu zamoliti Jonathona da me odveze.« Jonathon je bio glavni kočijaš u Hillgate Endu. Gillies je vrlo odlučno odmahnuo glavom. »Ja ću ići s vama.« Promrmljao je, ispod glasa: »To je naredba koju sam dobio. I ovako će biti problema, a kamoli da ne odem s vama.« Pogledao je u Dillona posljednji put. »Gospodaru se ovo neće svidjeti.« Ni Flick nije mislila da će Demon ovo odobravati, ali nije htjela isticati ono što je ionako očito. Međutim, Dillon jest. »Šteta što Cynster nije ovdje.« »Ali on nije ovdje. Točka.« Flick je pokupila svoje rukavice i ustala. »Dakle, sve je na nama«, rekla je pogledavši u Gilliesa. »Dođi u staju u Hillgate End – hoću krenuti za jedan sat.« U Generalovoj brzoj kočiji putovanje iz Newmarketa u Bury St. Edmunds nije trajalo dugo. Stigli su u grad kad su se na nebu gasili i posljednji tračci dana. I pridružili se dugačkom redu kočija, prikolica, kola i dvokolica, koje su doslovce gmizale glavnom gradskom ulicom. Provirivši kroz prozorčić, Flick se iznenadila tolikom broju kočija koji su zakrčile inače praznu cestu. Zrak je bio ispunjen topotom konjskih kopita, pucketanjem bičeva i sočnim psovkama. Pločnici su vrvjeli muškarcima – radnicima u smeđesivom suknu, seoskim mladićima u tvidu te gospodom svake vrste – od lijepo obučenih jahača i elegantnih kicoša pa sve do onih neotesanih veseljaka koji očijukaju sa svakom ženom koja im se stvori na vidiku. Flick se ponovno naslonila, zadovoljna što nosi gust veo. Ne samo da će joj sakriti lice, nego će sakriti i njezino rumenjenje. Da je barem uspjela pronaći »udovičkiju« haljinu, pomislila je. Haljinu s visokim ovratnikom i širokim skutima, po mogućnosti dosadne, crne boje. Naime, u onoj žurbi navukla je jednu od svojih dnevnih haljina, otvorenog vrata i visokog struka, od šifona u boji lavande. U njoj ni najmanje nije izgledala kao udovica – izgledala je samo vrlo mlado.


Morat će paziti da joj ogrtač bude čvrsto zakopčan kad god bude izlazila iz sobe. Srećom, ogrtač je bio savršen – voluminozan, težak i taman, s dubokom kapuljačom. U staroj škrinji na tavanu, koju nije otvarala od djetinjstva, pronašla je crni čipkasti veo. Možda je bio staromodan, ali bio je upravo ono što joj je trebalo prekrivao joj je cijelu glavu, i kosu i lice, te skrivao sve njezine prepoznatljive linije, a da joj pritom nije drastično zaklanjao pogled. Mora moći dobro vidjeti kako bi mogla dobro odigrati svoju ulogu. S velom preko lica, i kapuljačom navučenom preko glave, koje je dodatno pričvrstila dvjema ukosnicama, bila je posve sigurna da je nitko neće prepoznati. Dokle dok drži ogrtač čvrsto zamotan oko tijela, sve će biti u redu. Stiskajući u rukama svoju crnu pletenu torbicu, koju je također izvukla iz stare škrinje, nestrpljivo je čekala da ugleda Angels’ov znak. Kočija se ljuljuškala, pa zastala, pa opet ljuljuškala, pa zastala. Začulo se škripanje kotača – Flick je brzo pokrila uši da ne čuje psovke koje su uslijedile. Zureći u unutrašnjost svoje kočije, brzo je u glavi prevrtjela cijeli plan. Dosad je sve izvela dobro, zaključila je. Generalu je rekla kako je dobila nenadan poziv da posjeti prijateljicu, Melissu Blackthorn, koja je, srećom, živjela nedaleko od Buryja. U proteklih deset godina ona i Melissa su se često međusobno posjećivale, bez posebnih formalnih dogovora. General je uvijek bio kod kuće, a obitelj Blackthorn također, stoga nikad nije bilo opasnosti da će djevojke naići na zatvorena vrata. I zato je Flick rekla da ide u posjet Melissi i da će, kao i obično, ondje i prenoćiti. I General i Foggy prihvatili su ovu njezinu odluku spremnije i radosnije nego što je ona očekivala. Generalov osmijeh prepun razumijevanja i nježno tapšanje po ruci ostavilo je kod Flick dojam – za koji je bila sigurna da je točan – da General smatra kako je njezin posjet Melissi potaknut Demonovim odsustvom. Da je njegovo odsustvo uzrok njezina nemira. Flick nije bila sigurna što da misli o tome – da, to joj je smetalo, ali na vrlo neobičan način. Mršteći se, ponovno je provirila kroz prozorčić i brzo se uspravila. Prolazili su ispred glavnog dvorišta Angel’sa, a ondje je već bilo more mladića i muškaraca. Većina posjetitelja još uvijek je tražila mjesto gdje će prenoćiti; Flick se molila da uspije izvesti idući dio svog plana. Sekundu poslije, njezina je kočija ušla u dvorište konjušnice koje je pripadala pansionu Angel’s. A ondje je vladao opći kaos.


Gillies je zaustavio konje, a dvojica momaka, radnika iz pansiona, požurili su prema kočiji. Prvi je otvorio vrata i spustio stepenice, a drugi je požurio prema prostoru s prtljagom. Flick je dopustila ovom prvom da je primi za ruku i pomogne joj da siđe, a drugi, otkrivši da nema prtljage, snuždeno se vratio. »Moja torba je unutra.« Glas joj je bio smiren i ujednačen, a ona ga je još produbila i razvukla pojedine riječi kako bi zvučala starije i autoritativnije. Činilo se da to djeluje; momci su dohvatili torbu i zauzeli poslušan stav. U tom trenutku, nakon što je predao konje konjušarima, pojavio se i Gillies. Flick je raširila ruke, kao da se čudi cijelom prizoru, pa se dramatično okrenula i otpočela sa svojom glumom. »Za Boga miloga, Giles! Pogledaj ovu gomilu ljudi! Što li se to zbiva?« Gillies je gledao u nju i šutio. Jedan od momaka se promeškoljio. »Boksačka borba, gospođo. Sutra ujutro.« »Boksačka borba!« Prislonivši ruku na prsa, Flick je zakoračila unatrag. »Oh, pa to je strašno!« Osvrnula se oko sebe, a zatim pogledala u pansion. »Nadam se da imaju slobodnu sobu – ne bih mogla izdržati više vožnje.« Oštro je gledala u Gilliesa, čekajući da on reagira. Nakon nekoliko trenutaka, Gillies »Razumijem, gospojo«, rekao je, sav drven. Barem se sjetio osloviti je s »gospojo«.

se

konačno

trgnuo.

»Dođi, Giles, moramo hitno razgovarati s vlasnikom!« Dramatično pokazujući rukom prema glavnom ulazu u pansion, podignula je rub haljine i krenula. Njezin visoki ženski glas, koji je zvučao vrlo uznemireno, natjerao je mnoge glave da se okrenu prema njoj. Međutim, baš kao što je i očekivala, Gillies, kojega je upravo prekrstila u Giles, i momci iz pansiona raskrčili su joj prolaz do vrata. Recepcija se nalazila odmah iza vrata. Za dugačkim pultom stajale su tri izmučene osobe – vlasnik te njegova žena i brat, a s druge strane, duž cijelog pulta, nagomilali su se ljudi. Kroz taj zid muških ramena Flick jedva uspijevala vidjeti tko stoji iza pulta. Prošlo je nekoliko godina otkad je bila ovdje, u Angel’su, ali prepoznala je vlasnika i pošla ravno prema njemu, zahvaljujući nebesima što je njegova žena, koja jako dobro pamti i zapaža, u tom trenutku bila na drugom kraju pulta. Momci iz pansiona, vidjevši da


Flick neće moći proći kroz gomilu, mahnuli su njezinom torbom i povikali: »Napravite mjesta za damu.« Flick je došlo da ih poljubi. Sve muške glave okrenule su se na spomen riječi »dama«; odmah su opazili njezin crni veo i tamni ogrtač pa su se s poštovanjem maknuli u stranu. Gillies i momci doveli su je do pulta, a zatim su se pristojno odmaknuli, ostavivši je okruženu gospodom. Gospodom koja su je promatrala s priličnim zanimanjem. Vlasnik je zabrinuto pogledao u nju. »Izvol’te, gospojo?« Flick je prikupila hrabrost. »Ljubazni gospodine« – učinila je da joj glas drhti – »upravo sam stigla u vaš krasni gradić i vidjela sve ove ljude ovdje.« Odložila je svoju crnu pletenu torbicu na pult i stavila obje ruke preko nje, tako da vlasniku ne promakne golemi prsten s topazom. To nije bio pretjerano skup kamen, ali bio je impresivan veličinom i načinom obrade; vlasnik je raskolačio oči. Uznemireno se ogledavajući oko sebe, Flick je nastavila: »Danas sam prevalila ogroman komad puta – i ne mogu dalje. I moji konji isto...« Pustila je da joj riječi zamru, kao da je ta situacija naprosto previše za nju. Ponovno se okrenula prema vlasniku, pogledala ga ravno u lice i molećivo ispružila ruku. »Oh, dragi gospodine, molim vas, recite da imate sobu za mene?« Čuvši tu njezinu molbu, svi su utihnuli. Vlasnik je napućio usnice. »Hmm.« Podignuo je obrvu pa dohvatio svoju knjigu i stao pregledavati popis soba, za koje je Flick već znala da su zauzete. Kuckajući olovkom po stolu, pogledao je u nju. »Samo ste vi, i nitko drugi?« Flick je duboko udahnula. »Da.« Izgovorila je tu riječ slabašno, tugaljivo. »Ja...« Ponovno je udahnula, duboko, i čvrsto stisnula svoju torbicu; topaz je bljesnuo na svjetlu. »Nedavno sam postala udovica... Prije šest mjeseci, točnije... I sada putujem, znate, radi zdravlja.« Govorila je tiho, pomalo zadihano, u nadi da je ostavila dojam ranjene žene. Vlasnik je kimnuo glavom i spustio pogled na knjigu. Flick je bila presretna što joj je lice skriveno ispod vela; vlasnikove oči nisu bile jedine oči koje su kalkulirale. »Znate što, Hodges«, uključio se jedan od muškaraca koji je stajao pored Flick, »morat ćete pronaći sobu za ovu damu – pa ne možete je poslati van, u mrklu noć.« Začuo se tihi žamor odobravanja, sa svih strana. »Barem u ime časti Bury St. Edmundsa«, dodao je netko drugi.


Vlasnik, koji je sada križao i iznova upisivao imena na svoje popise, uputio im je mrgodan pogled, što se nije svidjelo pojedinoj gospodi koja su čekala s druge strane. »Na stranu čast ovog grada – što je s čašću ovog pansiona?« Uputivši joj zavodnički smiješak, jedan vrlo smjeli kicoš naslonio se na pult pored nje. »Zbilja, Hodges, stari druškane«, rastezao je, »ne želiš valjda da se pročuje da je ovo pansion koji odbija primiti bespomoćne udovice?« Flick je zaškrgutala zubima i potisnula poriv da udari ovog kicoša nogom u cjevanicu. Hodges se sad već opako mrštio. Srećom, to mrštenje je bilo usmjereno na kicoša. »Nema potrebe za takvim mnom, gospon. Već sam pronašao ovoj dami sobu – pa valjda znam svoj posao.« Glasno je zatvorio knjigu pa se okrenuo prema drvenoj ploči na kojoj je visio niz ključeva. Flick se uznemirila kad je vidjela da se sva prisutna gospoda naginju ne bi li vidjeli broj njezine sobe. Shvatila je da si je upravo na vrat natovarila velik broj junaka od kojih su neki očito očekivali nagradu. Međutim, kad se vlasnik okrenuo prema njoj, držeći ključ u rukama, osjetila je takvo olakšanje što je dobila sobu da više nije marila ni za što drugo. »Pođite sa mnom, gospojo.« Mahnuo je rukom prema kraju pulta, odakle se prostiralo dugačko stubište. A zatim se okrenuo prema gomili. »Draga gospodo, nadam se da ćete se moć’ malo strpit’ dok ne smjestim ovu damu.« S osmijehom od uha do uha, koji je bio dobro skriven ispod vela, Flick je pošla stubama za njim. Hodges je očito znao kako se radi posao. Gillies joj je ponovno prišao. »Idem pronaći Bletchleya«, rekao je kratko pa je nestao u sve većoj gomili. »Ovuda, gospojo.« Pet minuta poslije, Flick je dopraćena, s pažnjom koja joj je izazvala osjećaj krivnje, u najbolju sobu u cijelom pansionu. Hodges joj je to rekao nakon što je zadivljeno promotrila veličinu sobe i vrhunsku kvalitetu namještaja kojim je bila opremljena. Hodges je još predložio da joj donesu večeru u sobu, kako bi izbjegla gužvu dolje. Ona je to spremno prihvatila, a Hodges je nakon toga otišao. Flick je ispustila uzdah olakšanja, a zatim je ponovno prišla vratima i povukla zasun. Nakon toga je sjela na krevet, izvadila ukosnice i skinula kapuljaču i veo. I pobjedosno se nasmijala.


Uspjela je! Večer uoči boksačkog meča, dobila je sobu u najpoznatijem pansionu u gradu. I sada joj je preostalo samo to da pronađe Bletchleya – i slijedi ga do njegovih gospodara. *** Demon se iz Newmarketa zaputio prema jugu, a već je bio prošao pored trkališta, svojih staja i prazne Vrištine. Poškakljao je svog glavnog konja po uhu pa pucnuo bičem; polako su zamrle i posljednje sunčeve zrake na zapadu. Spuštala se noć, približavala se na tihim krilima, nošena sjenama koje su se prostrle Vrištinom kako bi je cijelu zavile u tamu. Pred njim je u daljini stajala njegova farma pastuha, a ondje ga je čekao njegov udobni salon i slasna večera koju je pripremila gospođa Shepard. A između njega i tog raja stajao je Hillgate End. Bilo je vrlo kasno za posjet, ali i prije nego što je smislio dobru izliku, uputio je svoje konje u smjeru Generalove kuće. Flick će biti drago što se vratio ranije – moći će mu reći je li se što dogodilo za njegova odsustva. Naravno, to mu može reći i Gillies, ali radije bi to čuo od Flick. Ostat će samo nekoliko minuta, čisto da se uvjeri da je sve u redu. Zaustavio je kočiju pred stubištem, a kotači su glasno zaškripali na šljunku. Konjušar ili neki od stajskih momaka – nije mogao vidjeti u tami – već je krenuo prema njemu. »Zadržat ću se samo nekoliko minuta«, doviknuo je penjući se stubama u kuću. Nekoliko minuta mu je dovoljno da vidi Flickin osmijeh – i da joj vidi iščekivanje u očima. Jacobs mu je otvorio vrata. »Dobra večer, Jacobse.« Prešao je prag i skinuo rukavice. »Je li gospođica Parteger u blizini?« »Bojim se da nije, gospodine.« Jacobs je zatvorio vrata i okrenuo se prema njemu. »Otputovala je ovog poslijepodneva, u posjet prijateljici. Mislim da se vraća sutra.« Demon se htio namrštiti, ali se suzdržao. »Prijateljici?« »Gospođici Blackthorn, gospodine. Ona i gospođica Parteger često posjećuju jedna drugu.« »Aha... dobro.« Demon naprosto nije mogao povjerovati u to da je Flick napustila svoju dužnost – dužnost koju si je sama zadala – i bezbrižno otputovala u posjet prijateljici ili bilo kome. Međutim, Jacobsov izraz lica odmah mu je poručio da je to sve što zna; Demon je


stoga pristojno kimnuo glavom i prišao vratima. »Recite joj da sam navratio.« Jacobs je otvorio vrata. »A General?« Demon je zastao. »Nemojte mu smetati – doći ću sutra.« Brzo je sišao stubama i zaputio se prema svojoj kočiji. Svaki se njegov instinkt uznemirio, svaki je živac titrao. Odsutna pogleda primio je uzde i smjestio se na sjedalo. Podignuvši uzde, spreman na pokret, pogledao je u konjušara. I smrznuo se. »Čekajte malo, zar niste vi kočijaš ovdje?« upitao ga je, mršteći se. Čovjek je kimnuo glavom. »Jesam, gospodine.« Pokazao je glavom prema staji. »Momci su već otišli kućama, ostali smo samo ja i stari Henderson.« »Ali... ako ste vi ovdje, tko je odvezao gospođicu Parteger?« Čovjek ga je zbunjeno pogledao. »Pa vaš radnik, Gillies.« Demonu je sada sve bilo jasno – i to nije mu se nimalo svidjelo. Stisnute vilice, kimnuo je kočijašu. »Razumijem. Hvala.« Pokrenuo je konje. Kad je stigao na cestu, već su galopirali. Demona na farmi nisu dočekale dobre vijesti. Zaključio je da se Gillies planira vratiti do sutra navečer, ali nije znao kamo su otišli, gdje provode ovu večer i kojeg vraga uopće rade ondje. Točnije, kojeg vraga Flick radi ondje – dobro je znao da nije Gillies bio taj koji je smislio cijeli pothvat. Međutim, dao je svome vjernom radniku jasne upute da ne ispušta Flick iz vida – čini se da je čovjek slijepo pratio te upute. A to je bila barem neka utjeha. Nakon što je porazgovarao sa Shepardsom, koji nije imao pojma o ničemu, zastao je tek toliko da preda konje i kočiju glavnom konjušaru, a zatim se vinuo na Ivanova leđa i odjahao u noć. I Hills i Cross živjeli su u kolibama sjeverno od Vrištine – bude li potrebno, potražit će ih, ali najprije će otići k Dillonu. Ako se nešto dogodilo za njegova odsustva, moguće je da se Flick išla posavjetovao s Dillonom. Štoviše, možda je događaj i imao veze s Dillonom – možda je upravo Dillon razlog zbog kojeg je Flick trebala kočiju. Cijeli niz mogućih scenarija, od kojih mu se nijedan nije sviđao,


proletio mu je glavom. Potjerao je Ivana da najbrže što se usudio ići neravnom stazom koja je vodila do stare kolibe. Kad je stigao na čistinu ispred kolibe, spazio je blagu svjetlost unutra; ta je svjetlost nestala onog trenutka kad je sjahao. »Hej, ja sam – Demon.« Svjetlost se vratila i usmjerila ga u oronulu kućicu. Dillon je stajao pored stola i držao ruke na svjetiljci; kad je ugledao Demona, lice mu se ozarilo. Demon ga je pogledao u oči. »Gdje je Flick?« Dillon se nasmiješio. »Otišla je ganjati Bletchleya.« Sjeo je u svoju stolicu i rukom dao znak Demonu da i on sjedne. »Ovaj put je uvjerena da se Bletchley išao sastati s ostalim gangsterima.« Demon se doslovce smrznuo. Ignorirajući Dillonov poziv da sjedne, ostao je stajati pored stola. Pogledao je u Dillona. »A što ti misliš?« Dillon je razrogačio oči. »Ovaj put mislim da je u pravu.« Trznuo se kad su Demonove rukavice tresnule o stol, ali se odmah nasmiješio. »Šteta što nisi bio ovdje, ali Flick je otišla onamo kako bi...« Iz Demonova se grla začuo zvuk nalik režanju. Zgrabio je Dillona za košulju, podignuo ga sa stolice, potresao kao štakora, a zatim ga je snažno gurnuo u zid. Stolica se slomila, a zvuk je odjeknuo u tišini. I zidovi su zadrhtali. Raskolačenih očiju, i posve bez daha, Dillon je samo zurio. U Demonove bijesne oči. Dillon je bio tek pet ili šest centimetara niži, ali je zato bio znatno slabiji. Uz to, bio je i devet godina mlađi od Demona, a tih devet godina moglo se izmjeriti u mišićima. Demon je znao da bi mogao zdrobiti Dillona jednim udarcem – a sudeći po izrazu u Dillonovim očima, i Dillon je to znao. »Gdje je ona?« Izgovorio je to tiho, polako i vrlo jasno. »Gdje bi se taj sastanak trebao održati?« »U Buryju«, procijedio je Dillon uplašeno. Prsa su mu se nadimala od pokušaja da udahne malo zraka. »Bletchley je otišao onamo, a ona je krenula za njim. Pokušat će uzeti sobu u Angel’su.« »Pokušat će?« Demon je znao je da je Angel’s vrlo velik pansion. Dillon je nervozno ovlažio usnice. »Ondje se održava boksački meč.« Demon nije mogao vjerovati svojim ušima. »Boksački meč?«


Dillon je pokušao kimnuti glavom, ali nije mogao. »Flick je pomislila da će se Bletchley sigurno sastati ondje sa svojim gospodarima. Doći će gomila svakakvih ljudi iz Londona – i ološ i gospoda. Čuj« – Dillon je sada već hroptao – »mislim da ima logike u tome.« »Što je Gillies rekao?« Dillon je pogledao u Demonove oči pa je još više problijedio. Oborio je glavu. Budući da nije odgovorio, Demon ga je još jače stisnuo. Dillon je uspio na brzinu udahnuti. »Nije htio da ona ide ikamo – rekao je da se to vama neće svidjeti.« »A ti, što si ti rekao?« Dillon je pokušao slegnuti ramenima. »Pa... činilo mi se da je to dobra ideja...« »Ti smatraš da je dobra ideja pustiti nježnu, fino odgojenu dvadesetogodišnju djevojku da odluta i provede noć u pansionu prepunom muškaraca koji su došli gledati boks?« Dillonovo je lice poprimilo lagano razdražen izraz. »Pa netko je morao ići. Moramo saznati...« »Bijedna kukavico!« Demon nije zdrobio Dillonu vrat, ali ga je zato podignuo, potresao i ponovno njime tresnuo o zid. Žestoko. Tek ga je tada pustio na miru. Dillon se stropoštao na pod, kašljajući i duboko dišući. Demon ga je pogledao kako leži pored njegovih čizama. S gađenjem i bijesom, odmahnuo je glavom. »Kad ćeš, dovraga, odrasti i prestati se skrivati iza Flickinih skuta?« Okrenuvši se, dohvatio je svoje rukavice. »Da imam vremena, prebio bih te onako kako zaslužuješ...« Još jednom se osvrnuo prema njemu; kad je Dillon omamljeno podignuo glavu, Demon ga je pogledao ravno u oči. »Smatraj to još jednom kaznom od koje te je Flick spasila.« Rekavši to, odjurio je u noć. Vinuo se na Ivanova leđa i zaputio se u Bury.


12. poglavlje

F

lick nikada u životu nije vidjela toliko muškaraca na jednom mjestu. Stajala je uz prozor svoje sobe i promatrala more ljudi koji su preplavili dvorište pansiona Angel’s. Bila je u pravu kad je zaključila da će se gomila koja je došla gledati borbu okupljati kod Angel’sa. Rulja je postajala sve brojnija; neki su prilazili s ulice, dok su drugi pak ulazili u krčme, a izlazili s vrčevima i čašama u rukama. Dvorište pansiona Angel’s očito je bilo mjesto na kojem su svi željeli biti. Posvuda po dvorištu bile su upaljene baklje; njihov treperavi sjaj bacao je dovoljno svjetlosti da Flick sa svog prozora vidi lica. Prije nego što je stala uz prozor i sakrila se među zavjese, ugasila je sve svijeće u sobi. Srećom, prozori su imali i čipkaste zavjese i teške zastore pa je mogla stati tik uz staklo i motriti sve što se dolje zbiva, bez straha da će je netko opaziti. Buka je bila strašna. Slojevit žamor i vika uzdizali su se k njoj u kakofoniji dubokih, nespojivih tonova. Tu i tamo eruptirao bi nečiji grlati smijeh – dolazio je čas iz jedne, čas iz druge skupine ljudi. Sa svojeg povišenog mjesta, promatrala je cijeli prizor poput kakvog božanskog lutkara. Promatrala je gomilu već gotovo jedan sat. Krčma u sklopu pansiona radila je punom parom; Flick je bila zahvalna osoblju što je pronašlo vremena da joj donese večeru na poslužavniku. Pojela je što je brže mogla, a zatim se služavka vratila i odnijela poslužavnik. I otada je stajala na prozoru i promatrala Bletchleya. Flick je imala savršen pogled na njega; stajao je u sredini dvorišta, u svojem starom teškom kaputu. Grimizni mu je rupčić, kao i inače, bio zataknut u prednji džep, zbog čega ga je Flick mogla raspoznati među ostalim staromodno odjevenim muškarcima. Ondje su se miješali svakojaki, i oni moderno odjeveni, oni u staromodnoj odjeći, jer je njihov zajednički interes nadilazio sve društvene barijere. Bletchley je stajao raširenih nogu kako bi mogao balansirati svu svoju


težinu, pio pivo i kimao glavom dok je njegovo društvance iznosilo svoje teorije. I Gillies ga je promatrao. Bletchley je dvaput ušao u pansion, a Gillies ga je oba puta slijedio unutra, odvojivši se od skupine ljudi s kojom se sprijateljio. Kad je Bletchley ponovno izišao, s novim vrčem piva u ruci, izašao bi i Gillies. Flick je prekrižila ruke, premještajući se s noge na nogu. Bila je već umorna od stajanja, ali ako sjedne, neće moći vidjeti dvorište. Razgovori koji su se dolje odvijali postajali su sve glasniji, a u mnogim se grupicama mahalo novcem. Ondje je bilo mnoštvo gospode, fino odjevene, s dugačkim aristokratskim crtama lica, na kojima se vidjelo koliko su bogati. Flick je proučavala razna lica i pitala se je li tko od njih član gangsterskog udruženja koje je namještalo utrke. Možda je to skupina neodgovornih mladića? Flick je čula priče o nevjerojatno visokim okladama, možda ti ljudi trebaju gotovinu pa ne mare ni za kakve skrupule. Ali tko bi to mogao biti? Tko? Njezin je pogled klizio po gomili, pa se vratio na Bletchleya, točno u trenutku kad je on gledao na svoj džepni sat. Vratio ga je u džep, pa je ispio svoje pivo do kraja, povukao poslužitelja za ovratnik i dao mu prazan vrč. Pozdravio se sa svojim društvancem i zaputio se kroz gomilu. Flick se naglo uspravila. Bletchley je nekamo krenuo. Probijajući se kroz gomilu i zaobilazeći grupice, Bletchley je hodao prema drugom kraju dvorišta. Flick je pogledala dalje, izvan dvorišta i baklji, u brežuljak Angel. Znala je da taj dugački brežuljak vodi do samostana, iako ga sada nije mogla vidjeti. Svjetlost baklji sezala je samo dokud seže i dvorište; brežuljak Angel sada je bio zavijen u tminu. »Dovraga!« Flick je pogledom pratila Bletchleya. Još uvijek se probijao kroz gužvu. Potražila je Gilliesa i ubrzo je spazila i njega; i on je vidio da je Bletchley nekamo krenuo i već mu je bio za petama. Flick je uzdahnula s olakšanjem, a zatim se prestravila. Netko je zgrabio Gilliesa. Gillies se borio da se istrgne iz nepoznatih ruku, ali u tom trenu oko njega se stvorilo još muškaraca, a svi su se smijali i smiješili. Uspjela je uhvatiti i Gilliesovo lice – i on se smijao i smješkao. Ali je uz to i bio očajan, vidjelo se na njemu. Jedan čovjek zagrlio ga je oko ramena, drugi ga je povukao za kaput u prijateljskoj šali i počeo veselo čavrljati s njim. Flick je vidjela


da se Gillies ogledava oko sebe – vidjela je da se pokušava okrenuti i otići, ali ga prijatelji naprosto nisu puštali. »Oh, ne!« Užasnuta, shvatila je da je Bletchley stigao do kraja dvorišta, gdje je raslo gusto grmlje. Pogledala je u Gilliesa, ali on je još uvijek bio zarobljen među prijateljima i posve bespomoćan u cijeloj toj gomili. S mjesta gdje je stajao, Gillies nije mogao vidjeti u kojem je smjeru Bletchley otišao. Gillies nije znao ni to da je Flick vidjela Bletchleya s prozora. Da je barem pogledao u njezinu smjeru, ona bi mu mogla pokazati rukom. Gillies je izgubio Bletchleya iz vida i nije bilo nijednog načina da mu ona pokaže gdje je – nije se mogla pojaviti na prozoru i vikati mu odande. Podignuvši pogled, Flick je vidjela da Bletchley napušta dvorište. Nije zastajao, nije se osvrtao. Zakoračio je u gusto grmlje i izišao na drugu stranu, u mrklu noć – išao je ravno prema brežuljku Angel. Sastat će se sa svojim gospodarima! Flick je bila posve uvjerena u to. Zatomivši vrisak, brzo se okrenula i zgrabila ogrtač. Veo je poletio i kliznuo preko ruba kreveta, a ukosnice su pale na pod. Flick nije imala vremena da ih pokupi. Obukla je ogrtač i navukla kapuljaču preko glave tako da joj je lice bilo u sjeni. Svezala je vezice ogrtača kako bi se uvjerila da je čvrsto obavijen oko nje, a zatim je povukla zasun i išuljala se van; zastala je samo da zaključa vrata za sobom. Žureći kroz slabašno osvijetljen hodnik, pokušavala se sjetiti svega što je znala o tom pansionu. Trenutačno se nalazila se na prvom katu. Dugački hodnik koji je presijecao njezin vodio je do sporednog stubišta. To stubište je pak vodilo do vrata koje izlaze bočno od dvorišta. Kad je stigla do mjesta gdje su se sjekla dva hodnika, skrenula je i požurila dalje. Većina gostiju pansiona bila je dolje pa putem nije nikoga srela. Flick se nadala da će je sreća i dalje služiti. Stigla je do sporednog stubišta; držeći se sjene, brzo je sišla. Maleni hodnik pored vrata bio je prazan. Flick je zakoračila. Vrata s njezine lijeve strane otvorila su se uz tresak. Ušle su dvije sluškinje s poslužavnicima prepunim praznih vrčeva i čaša. Kratko su pogledale u Flick, koja je stajala prilijepljena uza zid, ali nisu se zaustavljale – požurile su dalje hodnikom. Flick je duboko udahnula, pustila svoje srce da se smiri, a potom je odlučno prišla vratima. Otvorila su se s lakoćom.


Vrata su izlazila na uzak, popločan prostor koji se nalazio bočno od dvorišta. S lijeve strane dopirao je žamor i povici koji su se gubili u noći; treperava svjetlost baklji nije imala velikog utjecaja na tamu koja se prostirala nad pansionom. Zatvorivši vrata za sobom, Flick se okrenula prema brežuljku. Nažalost, uski popločan prostor služio je za odlaganje sanduka i bačava. Vodio je prema brežuljku, ali završavao je visokim zidom. Jedini način da dođe do brežuljka i krene za Bletchleyem bio je skrenuti lijevo i proći uz rub dvorišta koji je bio osvijetljen bakljama. A to je značilo da mora riskirati da je netko – na primjer, neki muškarac u dvorištu – vidi. Flick se kolebala. Leđima okrenuta vratima, umotana u svoj tamni ogrtač i skrivena u sjenama, pomislila je na Demona i Dillona, i na gangstere koji namještaju utrke. A zatim se sjetila Generala. Duboko je udahnula, uspravila se i odmaknula od vrata. Nije se osvrtala – nije htjela riskirati da joj svjetlost baklji osvijetli lice ili ruke. Hodala je brzo i tiho; zaobišla je živicu što je rasla uz rub dvorišta i zakoračila na najnižu padinu brežuljka. Bez zastajkivanja, hodala je dalje, čak i nakon što su svjetla baklji već zamrla. Tek kad ju je progutala noć, a buka iz dvorišta izblijedjela. Flick je stala. Duboko je udahnula, da dođe do prijeko potrebnog zraka, pa je izdahnula s olakšanjem. A zatim, podignuvši rub haljine i zahvaljujući svojim anđelima čuvarima, požurila je gore za Bletchleyem. Nakon što je dogovorio s umornim i izmučenim konjušarima Angel’sa da se Ivan smjesti u staju, Demon je prošao ispod luka koji je odvajao dvorište pansiona od dvorišta staje. Zastao je i pogledom pretražio prostor; točno u tom trenutku Flick se pojavila pod slabašnim svjetlom baklje, na suprotnoj strani dvorišta, i nestala. Da nije tražio baš nju, da ona nije potpuno zarobila njegovo srce i um, ne bi vidio ništa drugo osim siluete u dugačkom ogrtaču, ništa osim tamne sjenke u još tamnijim sjenicama noći. To što je vidio bilo mu je dovoljno da zna da je to Flick. Nije znao kamo je krenula, ali nije bilo teško pogodite Suzdržao se od psovki – čuvao ih je za poslije – zakoračio je u gomilu. I istog je trena počeo psovati. Nije mogao potrčati za njom.


Ondje je bilo mnoštvo njegovih prijatelja – znao je da se ondje održava boksački meč i vjerojatno bi i on došao da nije bio toliko zaokupljen Flick i potragom za gangserskim udruženjem. Njegovi prijatelji su, naravno, mislili da im se došao pridružiti. »Demone!« »Kasno si stigao. Gdje si odsjeo?« »Na koga si se kladio?« Zauzevši svoj ležerni, uobičajeni stav, Demon im je svima odgovorio na pitanja. Da ga prijatelji vide kako odlazi u noć, možda bi ga slijedili, iz dosade ili iz puke znatiželje. Tu je, međutim, postojala još i veća opasnost. Mnogi mladići smatrali su Demona čovjekom čije ponašanje treba oponašati. Vide li ga kako trči uz brežuljak, možda bi pomislili da je netko u nevolji pa bi pojurili za njim, a Flick bi se našla u ulozi lisice koja bježi od čopora bijesnih pasa. Divno. Ovaj put Demon se zakleo da će je zadaviti. Učinit će to nakon što je spasi iz opasnosti u koju je tako tvrdoglavo srljala. Zaškrgutao je zubima pa se zaputio na drugu stranu dvorišta, tek nakon što je objasnio svom društvancu da se mora sastati s još jednim prijateljem. U gužvi je spazio Gilliesa; odmah mu je bilo jasno da je i njegov odani radnik u sličnim problemima. Razmišljao je da mu priđe, ali znao je da će biti teško odvući Gilliesa od društva a da pritom ne privuče pažnju. Osim toga, nije bilo ni vremena. Flick je već odavno nestala. Kad je konačno stigao do živice na drugoj strani dvorišta, zastao je i pogledom pretražio gomilu. Kolebao se kojim će putem krenuti; na kraju se namrštio i zakoračio u živicu. Nadao se da nije privukao pažnju – ako ga netko jest vidio, vjerojatno je pomislio da mu je pun mjehur i da se naprosto morao olakšati. Hodao je, odlučno, ali bez panike, te izišao iz kruga što ga je stvarala svjetlost baklji. Zastao je čim se našao okružen mrakom. Osvrnuo se iza sebe, ali nije primijetio da je privukao ičiju pažnju, niti da ga je itko slijedio. Zadovoljan, ponovno se okrenuo prema brežuljku i uspavanom samostanu na njegovom vrhu. Negdje ispred njega penjala se Flick, a pretpostavljao je da je ispred nje Bletchley.


A ispred Bletchleya... Stisnuo je usnice i počeo koračati brže. Malo dalje na brežuljku, Flick je već bilo ponestalo psovki. To i nije bilo toliko loše jer je morala štedjeti dah. Penjala se brežuljkom Angel bezbroj puta u djetinjstvu, ali nikad nije išla tuda po mraku. Na dnevnom svjetlu riječ je o blagom usponu koji se svlada bez problema, ali noću se očito pretvarao u pravu lekciju iz izbjegavanja prepreka. Uspon je cijelim putem bio ujednačen, ali teren nije – bio je prepun udubljenja, brazdica, rupa veličine stopala i iznenadnih izbočina, a činilo se da se sve pojavljuje pod njezinim nesigurnim nogama upravo u trenutku kad ona to najmanje očekuje. A da situacija bude još gora, na brežuljak se spustila maglica. Prije nego što je izišla iz pansiona, Flick je primijetila da je noć izrazito tamna, ali tek kad je napustila ugodnu svjetlost dvorišta shvatila je da je vani zapravo mrkli mrak. Teški oblaci zakrili su mjesec; nije bilo ni zvijezda koje bi joj pokazivale put. Njezine jedine vodilje bili su samostan i toranj katedrale; njihove tamne siluete čučale su na vrhu brežuljka, pod nebom crnim poput tinte. Nažalost, kako je odmicala od gradića i sve se više približavala vrhu, tako su oblačci magle postajali sve gušći, skrivajući zelene obronke. Što se više penjala, to joj je magla sve više zaklanjala pogled na samostan. Srećom, pokrov od oblaka nije cijelo vrijeme bio iste gustoće – povremeno bi se kroz njega probile mjesečeve zrake i pružile joj priliku da se orijentira. Za jednog takvog osvjetljenja, ugledala je Bletchleya kako se uspinje prema vrhu, a bio je u prednosti od gotovo dvjesto metara. Flick je zahvaljivala nebesima što ga nije izgubila. Nastavila je dalje, ali morala je usporiti kad je mjesec ponovno nestao iza oblaka. Uz to, zakoračila je u još jedan magleni prsten. Mjesec je uskoro ponovno provirio; Flick je mahnito pretraživala pogledom teren ispred sebe; ponovno je odahnula kad je vidjela Bletchleyevu tešku siluetu. Bletchley se sada nalazio na mnogo višem dijelu i približavao se samostanu. Srećom, pri vrhu brežuljka magla je bila rjeđa i sada ga je Flick mogla jasno vidjeti. Odmah je bilo jasno da njegov cilj nije samostan, već gusta živica koja je okruživala tri velika stabla, malko niže od zapadnog zida samostana.


Flick je sada malo lakše disala. Bletchleyev susret s gospodarima potrajat će više od nekoliko minuta. Nije bilo potrebe da žuri i riskira da je čuju. Bolje je da se približi u potpunoj tišini. Oblaci kao da su surađivali s njom; razmaknuli su se dovoljno da vidi Bletchleya kako obilazi živicu i nestaje s vidika. Prije nego što su oblaci ponovno ponovno prekrili mjesec, Flick nije vidjela da je Bletchley izišao iz živice. Također, dok je bilo svjetla, iskoristila je priliku i pogledom pretražila padinu ispod živice, ali nije vidjela nikoga drugog. Uvjerena kako je Bletchley na drugoj strani živice, trudila se da se penje pažljivo i što tiše, a zatim je kliznula u sjene živice. Naćulila je uši i osluškivala. Nakratko je čula promukli glas, ali nakon toga ponovno ništa. U tom trenu promolio se mjesec i obasjao cijelo područje. Flick je to shvatila kao znak. Skupila je hrabrost – došla je predaleko da bi se sada povukla – i približila se mjestu odakle će moći imati bolji pogled na prostor iza živice. Pomno je pazila da ne stane na kakvu grančicu, suho lišće ili ne napravi bilo što drugo čime bi upozorila Bletchleya na svoju prisutnost. Bila je uspješna – Bletchley i osoba s kojom se sastao uopće nisu bili svjesni da je ona ondje. Doduše, oni vjerojatno ne bi primijetili ni laku konjicu da prolazi onuda; Bletchley i dotična osoba bili su vrlo zaokupljeni nečim. Flick je virila iza ruba živice i promatrala taj sastanak, najprije u šoku, a zatim u užasnutoj fascinaciji. Osoba s kojom se Bletchley došao sastati bila je žena; ležala je na leđima, suknje zadignute skroz do struka, pokazujući punašna bedra koja su se obavijala oko Bletchleyeve jednako punašne stražnjice. Spomenuta stražnjica se uzdizala i spuštala u staccato ritmu; poskakivala je, napinjala se i podrhtavala poput želea dok se Bletchley nabijao u ženino tijelo. Unatoč svojoj nevinosti, Flick je znala što rade. Znala je kako se pare životinje, ali nikad nije vidjela ljude u tom činu. Dugo je promatrala taj prizor, netremice, užasnuta i istodobno fascinirana. Zvukovi koji su dopirali do nje nisu imali nikakve veze ni s utrkama ni konjima – a pogotovo ne s imenima koja se nadala saznati. Cijeli razgovor sastojao se samo od uzdaha, promuklog režanja i stenjanja.


Zgrožena, ali toliko u šoku da nije mogla ni opsovati, stisnula je usnice, zaškrgutala zubima i okrenula se da ode. Pogleda uprtog u do, zaputila se nizbrdo, prema pansionu. Sav taj posao – i svi rizici koje je poduzela! Čak je htjela povikati od bijesa, u nadi da će zvuk omesti Bletchleya baš u onom najnezgodnijem trenutku, ali se suzdržala. Muškarci! Zakoračila je u prvi oblak maglice – i sudarila se s muškarcem. Zaletjela se nosom ravno u njegova prsa i u njegovu meku kravatu. Udahnula je kako bi mogla glasno vrisnuti – i prepoznala miris. Muškarčeve ruke su je snažno obujmile, zarobile je poput željeznih okova, ali čim se malko opustila, on je popustio svoj stisak. Podignula je pogled k njemu. A on je ljutito zurio u nju. »Gdje si...« »Šššš!« Oslobodivši se iz njegova zagrljaja, pokazala je glavom prema živici iza sebe. »Bletchley je ondje.« Demon joj je gledao u lice. »Zbilja?« Ne uzvraćajući mu pogled, Flick je kimnula glavom i nastavila hodati nizbrdo. »S nekom ženom je.« Demon je pogledao prema grmlju, a zatim ponovno u Flick, koja je već odmicala padinom. »Ahaaa.« Usnice su mu zatitrale, ali samo na trenutak. Požurio je za njom. »Znaš«, otpočeo je, ljutito, »nisam došao ovamo da bih saznao čime se Bletchley bavi.« Flick nije odmah odgovorila. Nastavila je hodati. »Slijedila sam ga ovamo. Ti si bio u Londonu. Trebao si se vratiti tek sutra.« »Promijenio sam planove – i dobro da jesam. Da sam se vratio sutra, Bog zna u kakvu bi se nevolju uvalila dotad.« Ove njegove riječi, oštre i silovite, sadržavale su jasno i nimalo suptilno upozorenje. Flick, međutim, nije pokazivala ni trunke žaljenja. Samo je frknula nosom i pokazala prema živici. »Bletchley očito nije došao ovamo kako bi se sastao s gangsterima, a to znači da ne bih upala ni u kakvu nevolju.« »Nije Bletchley taj zbog kojega se moraš brinuti«, prosiktao je Demon. »On nikad nije ni trebao biti izvor tvojih problema.« Vrlo neobičan drhtaj prostrujio je Flickinom kralježnicom. Demon ju je primio za lakat. Htjela se otrgnuti, ah tada je osjetila njegove prste kako se stežu još jače oko njezine ruke. Odlučivši kako će


biti najbolje da ga ignorira, i njega i njegov stisak, prkosno je podignula bradu i pustila da je otprati niz brežuljak. Hodali su u tišini, a kako su se približivali dvorištu pansiona, tako je napetost sve više rasla. Zvukovi gomile sada su bili grublji, žešći, razuzdaniji; mnogi muškarci ljuljali su se na nogama. To doista nije bilo mjesto za fino odgojenu damu. Demon je zastao ispred područja osvijetljenog bakljama. »Kako si izišla?« »Na sporedna vrata.« Flick je pokazala gdje su. Demon joj je navukao kapuljaču sve do brade. »Drži glavu dolje.« Primio ju je rukom oko struka i poveo je kroz zonu opasnosti, pa kroz sjene prema vratima. Flick nije stigla ni podignuti pogled, a već ju je ugurao kroz vrata pa prema stubama. On je hodao odmah iza nje. »Gdje ti je soba?« šapnuo je kad su se popeli na prvi kat. Flick je pokazala. »Točno iznad glavnog ulaza u pansion.« Htjela je krenuti prva, ali njegova ruka ponovno je obujmila njezin struk i naglo ju povukla natrag. Demon ju je privio čvrsto uza se. Flick je odlučila da se neće prepirati. Niti se pokušavati osloboditi. Izraz na njegovu licu koji je uočila maloprije, dok su ulazili u pansion, učinio je nešto čudno njezinim čulima. Njegovo je lice uvijek bilo ozbiljno, ali trenutačno je izgledalo kao da je istesano iz kamena. Nepopustljivo, to je bila prva riječ koja joj je pala na pamet. Na stubama su se začuli zvukovi pjesme i veselja. Hodnik koji je vodio do soba na prednjoj strani pansiona počinjao je točno ispred tih stuba. Demon se sav napeo. Flick je vidjela četvoricu muškaraca kako teturaju uza stube; bili su prilično pijani, glasni i razuzdani. Instinktivno se privila uz Demona. Demon je usporio, stao, a potom se okrenuo prema njoj, štiteći je. Pljesnuvši jedan drugoga po leđima, četvorica muškaraca uz glasan su se smijeh zaputili na suprotnu stranu hodnika. Izgleda da nisu vidjeli Demona i Flick. Na stubama se začulo još glasova. Demon je opsovao sebi u bradu pa je privio Flick čvršće i potaknuo je da požuri. Točnije, gotovo ju je tjerao da potrči. Flick je čvrsto stisnula usnice. Htjela se pobuniti, ali je odustala. Znala je da ne smije ni pisnuti jer će je Demon samo prebaciti preko


ramena i odnijeti. Ubrzo su se pred njima ukazala vrata njezine sobe. Uz tihi uzdah olakšanja, Flick je zavukla ruku u džep i izvadila ključ. Demon joj ga je zgrabio iz ruke. Gurnuo ga je u bravu, otključao, a vrata su bila širom otvorena prije nego što je ona stigla trepnuti. Brzo ju je uveo unutra. Flick je čvrsto zatvorila usta, prkosno podignula bradu i zakoračila u sobu. Krenula je ravno prema kaminu, a zatim se okrenula prema njemu, ponosno poput kraljice. Prekrižila je ruke, uspravnih leđa i uzdignute glave i uputila svom samoprozvanom zaštitniku ljutit pogled. Demon je ušao za njom i zatvorio vrata, ali je zastao s rukom na kvaki. Njegove plave oči odmjerile su je od glave do pete, a potom su se usmjerile, onako oštre i prodorne, na njezino lice. Nije pokazala ni trunke uznemirenosti – Demon je to primijetio s dozom olakšanja. Nije znao kave je Bletchleyeve pothvate u grmlju imala prilike vidjeti, ali bilo je očito da se nije pretjerano uzrujala. Štoviše, njezina je pažnja bila usmjerena na njega, a to je bilo mudro. Naime, Demon je trenutačno bio veća prijetnja za nju nego što će Bletchley ikada biti. Uhvatio joj je pogled. »Ostani ovdje, a ja se idem pobrinuti za to da Bletchley ne ode iz zagrljaja svoje družice na sastanak s nekim drugim.« Čak je i samome sebi zvučao opasno. »Uz to«, dodao je, »moram razgovarati s Gilliesom.« Flick osjetila kako joj krv navire u obraze. Ponovno je isturila bradu, a u očima joj je zasjao prkos. »Ideja da dođemo ovamo bila je moja. Gillies je samo bio dobar pa me pratio.« »Znam da je to bila tvoja ideja.« Demon je čuo svoje riječi i začudio se što su zvučale tako smireno, jer je u sebi kipio. »Gillies ne bi nikad bio takav idiot da te dovede ovamo – točno među rulju koja je došla gledati boks.« Sada je iz njegovih riječi izbijala ljutnja; on ju je brzo zatomio. »Gillies nije ništa kriv, on je samo slušao moju naredbu da bude uz tebe djelo vrijeme. Nisam ga mislio koriti.« Pogledao ju je ravno u oči i tiho rekao: »Nije Gillies taj na koga se ljutim.« Još je nekoliko sekundi samo gledao u nju, a potom se okrenuo prema vratima. »Brzo ću se vratiti.« Otvorio je vrata, izišao, pa ih zatvorio i – zaključao. Flick je začula škljocaj brave. Zinula je od čuda i ostala zuriti u zatvorena vrata. Sad se tek razbijesnila. Nevjerojatno! Bila je zaključana u sobi, dok on... Stisnula je šake, zatvorila oči i ljutito vrisnula.


Demon se vratio dva sata poslije. U slabašno osvijetljenom hodniku ugledao je dva vrlo mlada momka, očito pijana, kako stoje pred Flickinim vratima i pjevaju serenade. Prije nego što su se snašli, Demon se već stvorio iza njih – od svoje pjesme nisu čuli njegove korake. Poskočili su kao dvije oparene mačke. »Ooooh!« »Aaaah!« A zatim su pogledali u Demona i blesavo se nacerili. »Iza ovih vrata je jedna dražesna udovica.« »Pokušavamo je namamiti da iziđe i igra se s nama, kužiš.« »Ti si nam se došao pridružiti?« upitao je prvi, gledajući u njega, trepćući i škiljeći kao da je kratkovidan. Demon im je odmah dao do znanja da nije zbog toga došao; potjerao ih je, opalivši ih nogom u stražnjicu, a oni su oteturali povrijeđenih ega. Išao je za njima sve do stubišta, a potom se vratio do vrata Flickine sobe. U toj tami nije mogao pogoditi bravu, ali nakon nekoliko je pokušaja uspio. Uspravio se, okrenuo ključ, povukao kvaku i ušao. Samo zahvaljujući svojim munjevito brzim refleksima, uspio je uhvatiti teški glineni vrč koji je jurio prema njemu slijeva. Flick, propeta na nožne prste, čvrsto stišćući vrč, naglo se zaustavila kad je shvatila da je to on. »Ah, to si ti.« Ostavila je vrč u njegovim rukama i odšetala na drugu stranu sobe. Zastala je ispred kamina, ispred veselih plamičaka, pa se ponovno okrenula prema njemu, prekriženih ruku. Demon ju je pogledao, vidio kako je zauzela uvrijeđen, buntovnički stav, i zatvorio vrata. Čekala je da Demon zaključa i odloži vrč na obližnji stolić, a zatim je započela sa svojom paljbom. »Zaključao si me ovdje i ostavio na milost i nemilost onim...« Dramatično je zamahnula rukom, a oči su joj sijevale. »Morala sam otrpjeti dva sata neprekidnog zavijanja! Ah, da, ne smijem zaboraviti ni pjesme. Kako bih mogla zaboraviti te pjesme? Bile su užasne! Nisu se čak ni rimovale.« Bila je istinski bijesna. Demon ju je promatrao.


»Uglavnom...« Najednom je odustala od svoje ljutnje i nestrpljivo pogledala u njega. »Kamo je Bletchley otišao?« Unatoč svojim mukama s loše sročenim stihovima, Flick je očito bila sasvim dobro. »Na još jedno piće, a zatim u svoju sobu.« Demon je odložio rukavice na stolić pa pokazao gore. »Soba mu je na tavanu.« Skinuo je kaput i prebacio ga na stolicu. U tom trenutku primijetio je da je soba prepuna upaljenih svijeća. Flick je očito trebalo mnogo svjetlosti – i sigurnosti. Flick je ponovno prekrižila ruke i uputila mu namrgođen pogled. »Je li razgovarao s kim?« Demon se osvrnuo oko sebe i primijetio da je soba prostrana i udobna te opremljena pristojnim namještajem. Krevet je bio dugačak i širok, a posteljina besprijekorno čista. »Nije bio nikoga od onih koje tražimo. Čavrljao je društvancem uz pivo, to je sve.« »Hmm.« Mršteći se, Flick je gledala kako joj Demon polako prilazi. »Možda je zaista došao ovamo samo radi boksa.« »Čini se da je tako.« Njegov pogled ponovno je bio usmjeren na njezino lice. Zastao je točno ispred nje, zarobivši je tako ispred kamina. Ona ga je mrko pogledala, premda joj izraz lica uopće nije bio mrk. Demon ju je gledao u tišini. Nakon nekoliko trenutaka, Flick ga je upitala: »O čemu razmišljaš?« O tome kako bih te volio skinuti, poleći te na krevet i... »Pitao sam se«, rekao je, »što je potrebno da utuvim u tvoju tvrdoglavu glavu da ne možeš vrludati uokolo i ganjati zlikovce. Neovisno o tome gdje se u tom trenutku nalazim ja ili bilo tko drugi.« Flick je prkosno digla nos. Demon je na to podignuo ruku i primio je za bradu, nježno ali čvrsto. Flick je raširila oči, iz kojih je zatim počelo sijevati. »Imam pravo, kao i ti, vrludati uokolo i ganjati zlikovce. I ti ne možeš ni reći ni učiniti ama baš ništa u vezi toga.« Demon je podignuo obrvu, a zatim joj se zagledao u usne. »Ma nemoj?« »Da!« Usnice su mu se izvile u blagi smiješak, ali ne zato što je mislio da je nešto smiješno, nego zato što mu se svidjelo kako ga Flick izaziva. Bio je itekako spreman prihvatiti taj njezin izazov. Nježno joj je


podignuo bradu i spustio glavu prema njezinu licu. »Možda bismo trebali to preispitati.« Promrmljao je ove riječi tik uz njezine usnice, pa je na trenutak zastao da ih njegov topli dah oživi – a potom ih je prekrio svojima. Flick je u prvi mah bila ukočena, ali zatim se predala. Njezina napetost je popustila i usnice su joj se smekšale pod njegovima. Premda joj je sve ovo bilo još novo – ljubljenje, davanje usnica, on – bila je voljna i željna; njezine su reakcije bile nagonske, instinktivne. Možda nije imala vještinu kakvu imaju iskusne žene, ali je zato imala svjež entuzijazam, nevinu poletnost koja je očaravala Demona. Demon je dobro znao što radi – odvlačio je njezinu pažnju što dalje od zlikovaca, od Bletchleya i gangsterskog udruženja i davao joj nešto drugo o čemu će misliti. Htio je udahnuti život u njezino biće, potaknuti njezinu znatiželju, tako da ona sve vrijeme misli samo na njega, i ovo što trenutačno rade, a ne na nekakve kriminalce. Nježno je obavio ruku oko njezina struka i povukao je k sebi. I produbio poljubac. Ona je reagirala slatko, dražesno; lagano je zabacila glavu, razmaknula usnice, primala ga u sebe. Kad ju je njegova ruka obujmila čvršće i priljubila njezino tijelo čvrsto uz njegovo, ona se spremno privila; njezine prpošne grudi pritiskale su se u njegova prsa, bokovi su joj se stapali s njegovim bedrima. On je udahnuo, obuzdao svoje unutarnje demone i razmaknuo joj usnice još više, vješto harajući po njezinim mekim ustima, uzimajući ono što je ona tako spremno nudila. Njezin uzbudljivi okus – tako lagan, tako svjež, tako očaravajuće zavodljiv – dopro je ravno u njegov um i uzburkao mu sva osjetila. Njegovi demoni opasno su potezali uzde. Ponovno ih je obuzdao, snažno i odlučno, i još se više prepustio jednostavnim užitcima koje mu je Flick pružala. Nije ga gonila ljutnja, niti ga je tjerala želja da joj nametne svoju volju i inzistira da se drži podalje od opasnosti. Poriv koji je kolao njegovim venama bio je čista želja – ništa drugo. U protekla dva sata što ih je proveo u motrenju Bletchleya i razgovoru s Gilliesom, Demonova je ljutnja izblijedjela; njegov blagi bijes zbog rizika kojima se Flick izložila sada se povukao. Njegovo je znanje bilo golemo, a prizori koje je stvarao u svojoj glavi čvrsto utemeljeni; ti prizori, čak i sada, izazivali su u njemu strašnu ljutnju. Međutim, u ova dva sata stigao je razmisliti o njezinim motivima i


shvatiti njezinu perspektivu. Njezin dolazak ovamo nije bio jedino rješenje, ali ona se osjećala dužnom poduzeti taj potez. Mogao ju je razumjeti. Naravno, još uvijek nije odobravao to što je učinila, ali to je bilo nešto drugo. Njegova je ljutnja zamrla, ali napetost nije. Ljutnja je bila tek simptom jedne dublje emocije – emocije koja je bilo vrlo nalik strahu. Strah je bilo nešto što nijedan muški Cynster nije dobro podnosio. Demon nije imao mnogo iskustva sa strahom – i nimalo mu se nije svidjelo što je u tom trenutku proživljavao. Bilo je posve jasno da je uzrok tog straha bila Flick, ali u ovom trenutku nije htio ispitivati zbog čega je to tako. Da je znao da će mu odluka da se oženi donijeti sve ove strahove, razmislio bi dvaput. Triput čak. Ali, nažalost, sada je bilo prekasno. Pomisao da odustane od Flick, da odustane od svoje odluke da se vjenča s njom, bila mu je strašna. Shvatio je koliko bi mu takva odluka bila nezamisliva one sekunde kad je odvojio svoje usnice od njezinih da uzme zraka. Taj zrak je bio ispunjen njezinim mirisom – jabukov cvijet i lavanda – mirisom tako nevinim da ga je dirao ravno u dušu, tako jednostavnim da je srušio sve njegove obrane, zarobio i usmjerio njegovu želju samo na Flick. Živjeti bez ovoga – bez nje – to je bila definicija nezamislivog. Kliznuo je rukom s njezine brade prema njezinoj kosi – zavukao je prste u te kovrče i gotovo zadrhtao kad je osjetio čistu svilu na svojem dlanu. Usne su mu ponovno zarobile njezine, još snažnije; lagano je nakrivio glavu, zavlačeći prste dublje u njezinu kosu i držeći je tako da može činiti s njom što želi, da može još više produbiti poljubac. Da je može povesti u prostranstva kakva ona nikad nije iskusila, voditi je putovima kojima ona nikad nije kročila. Međutim, mislio je da će on imati kontrolu nad svime. I zato je bio šokiran kad je osjetio da mu uzde klize iz ruku, kad je osjetio kolika je njegova glad. Pokušao se pribrati, prisilio se da prekine to opojno stapanje usnica. Dovoljno dugo da udahne zrak koji mu je očajnički trebao. Nije se mogao sjetiti kad mu se posljednji put toliko vrtjelo u glavi. »Mmmm...« Trepnuo je. »Ostat ćemo ovdje do dva. A onda idemo. Odvest ću te kući.« Sve je isplanirao maloprije, dok je promatrao Bletchleya. Flick je podignula vjeđe tek toliko da ponovno pronađe njegove usnice. Kimnula je glavom, posegnula rukom i primila ga za lice, zatim


je povukla njegovu glavu natrag k svojoj. Dobro je znala zašto je on ljubi – htio ju je kontrolirati, htio ju je učiniti slabom, popustljivom i pokornom. Ona može biti slaba, može biti popustljiva, ali pokorna? Samo zato što njezino tijelo i um izgube svako uporište čim on privije svoje tijelo uz njezino, čim njegove usnice pronađu njezine, ne znači da će i njezina volja izgubiti svoj put. Drugim riječima, što se nje tiče, Demon je može ljubiti koliko god mu srce želi. Ako je odlučio da imaju vremena do dva ujutro, nije vidjela razloga da gubi dragocjene minute. Njegovi poljupci bili su neopisivo lijepi, beskrajno ugodni. Dodir njegovih usnica bio je čaroban, a klizenje njegovog jezika po njezinom luđački uzbudljivo. Taj poljubac budio je nešto divlje u njoj, nešto nemirno i razuzdano. I to je sve što je znala. Drugo je znao on; njegovo je iskustvo bilo ondje – u njegovim usnicama, u njegovim rukama koje su je grlile s takvom lakoćom – i ono ju je mamilo, pozivalo, uzbuđivalo. Ona mu je ponudila usnice i on ih je ponovno uzeo, a uzimao je i njezina usta. Ipak, osjetilo se njegovo suzdržavanje. Osjetilo se suzdržavanje u njegovim pokretima, u njegovoj želji; ili, točnije, činilo se kao da on želi sakriti puninu svoje želje. Ali ona ju je svejedno osjetila, osjetila ju je u njegovim nemilosrdno krutim mišićima, u napetosti koja ga je cijelog obavijala. Međutim, to njegovo suzdržavanje bilo je postojano, stajalo je poput prepreke između nje i njegova golemog iskustva. Ona nije mogla odoljeti da ne pokuša slomiti tu prepreku. Na koncu, ona više nije djevojčurak koji je tek napustio školske klupe, ma što god on mislio. Hrabro se privila uz njega i uzvratila mu poljubac, bludno i strastveno – iskušavala je čas ovo, čas ono, tražeći što bi ga moglo smekšati. Kad je zatvorila svoje usnice oko njegova jezika i stala ga sisati, postigla je svoj prvi uspjeh – njegova pažnja naglo se fokusirala, a njegov otpor znatno oslabio. Obavila je ruke oko njegova vrata i protegnula se prema njemu, uz njega, o njega... Demon je naglo podignuo glavu i snažno udahnuo. Netremice ju je gledao. »Je li ti vlasnik pansiona vidio lice?« Glas mu je bio hrapav, a pogled lagano omamljen. »Nije.« Utonula je dublje u njegov zagrljaj, zavlačeći prste u njegovu kosu. »Skrivala sam se ispod vela cijelo vrijeme.« »Hmm.« Demon je spustio glavu i usnicama nježno dodirnuo njezine. »Otići ću dolje i platiti sobu, ali malo poslije, kad sve utihne. Netko će biti na recepciji cijelu noć. Nakon toga možemo otići.«


Flick se nije trudila kimnuti glavom. Ruke su joj kliznule na njegove ramena, a on je ponovno zarobio njezine usnice i jezici su im se ponovno sastali. Flick je pomislila kako bi mogla provesti cijelu noć u ljubljenju s Demonom. Mogla se cijelu noć pritiskati o njegovo tijelo. Ta ju je misao potaknula da to i učini, ali nije mu mogla prići bliže nego što je već prišla – već su bili čvrsto spojeni, sasvim priljubljeni jedno uz drugo. Ipak... Demon je zastao, kao da se koleba, a zatim su se njegove usnice pomaknule na njezinima. Vrtlog njihova poljupca povukao ju je još dublje, u nevjerojatne užitke, užitke koji su je dražili još i više. Potreba da mu bude još bliže rasla je u njoj, nadimala se, naticala. Smetao joj je njegov otpor. Ako će se udati za njega – i ako se on želi vjenčati s njom – onda joj on mora pokazati više. Flick se namjerno protegnula prema njemu, besramno ga mameći, strastveno ga ljubeći, izazivajući ga najbolje što zna. Njegove ruke su sada bile na njezinim leđima – ruke snažne i mišićave, nježno su klizile uz njezin struk, pa na bokove, pa oko stražnjice. Obujmio ju je, čvrsto stisnuo, i te dvije obline ispunile su njegove dlanove. I tada ju je podignuo. Podignuo ju je i pritisnuo u svoje tijelo, tako da je njegova erekcija počivala uz njezin meki trbuh. Htjela je ispustiti uzdah, ali ne od šoka, nego od čistog užitka, užitka koji joj je bio posve nov – ali on je tada nasrnuo na njezine usnice, s iznenadnom silinom, sa željom koju je ona osjetila sve do nožnih prstiju. Pustošio je njezina usta, uzimao sve što je nudila i tražio još. Najednom se pojavila glad dovoljna za dvoje, vruća i vrtoglava, obavijala ih je oboje. Flick je zarila prste u njegova ramena i čvrsto se držala – uzbuđena do bola jer je užareno postalo još užarenije, a kruto još kruće. Potreba, želja i požuda preplavile su je cijelu – a zatim ju je pomela strast. I zarobila je. Uzbuđenje – veće i slađe od onoga kakvo pruža pobjeda u utrci – iščekivanje toliko snažno da se osjećala kao da će izgubiti svijest sada je potresalo njezine... Kuc, kuc, kuc! Kuc, kuc, kuc! Ovo oštro kucanje oboje ih je preplašilo i prekinulo njihov poljubac. Plitko dišući, zurili su u vrata.


Demon se uspravio i tiho opsovao. Tko god to bio, morat će otvoriti vrata. Možda se radi o Bletchleyu. Spustio je Flick, i kad su njezina stopala dodirnula pod, nevoljko je pustio njezinu sočnu stražnjicu pa ju je nježno primio oko struka. Doista nije vjerovao da ona u ovom vrućem trenutku može stajati bez potpore. Osvrnuo se oko sebe. Pogled mu je pao na čvrst toaletni stolić koji je stajao uza zid između kamina i kreveta. Brzo je poveo Flick prema stoliću. »Ostani ovdje – ne miči se.« Dok je stajala tako stisnuta uz stolić, nitko je nije mogao vidjeti s vrata. Demon ju je pustio i pošao prema vratima. Kad je ugledao svoj odraz u zrcalu pored vrata, tiho je opsovao i zastao, pa je povukao svoj prsluk prema dolje, namjestio kaputić i manšete te provukao prste kroz kosu. A zatim je posegnuo za kvakom. Pretpotstavljao je da je to Gillies, ili netko od osoblja pansiona. U svakom slučaju, namjeravao se riješiti te osobe što prije. Okrenuo je ključ u bravi i otvorio vrata. Elegantni gospodin koji je stajao na pragu, s uglađenim smiješkom, nije bio član osoblja pansiona. Nažalost, Demon ga je poznavao. Demon je opsovao u sebi. Požalio je što nije ugasio neke od svijeća koje je Flick poslagala po cijeloj sobi. Ali barem ona nije bila na vidiku. Držeći vrata tek napola otvorena, Demon je podignuo obrvu. »Dobra večer, Selbourne.« »Cynsteru.« U glasu lorda Selbournea osjetilo se razočaranje; u pogledu mu se vidjelo nezadovoljstvo. Njegov je izraz lica, međutim, ostao uglađen i pristojan. »Ja...« Selbourne je iznenada pogledao negdje iza Demonova ramena – i raskolačio oči. Demonu je pozlilo; toliko je stisnuo čeljust da je mislio da će puknuti. Međutim, nije se okrenuo da vidi kamo Selbourne gleda. Lord Selbourne je znakovito podignuo obrve, a zatim je još znakovitije pogledao u Demona. I nasmiješio se. »Shvaćam.« Ova jedna jedina riječ sadržavala je more značenja; Demon je itekako bio svjestan što slijedi. Ozbiljna izraza lica, kratko je kimnuo. »Tako je. Bojim se da ćeš morati naći drugo mjesto na kojem ćeš prenoćiti.«


Selbourne je uzdahnuo. »Pobjednik dobiva sve.« Još jednom je pogledao iza Demonova ramena pa se okrenuo. »Onda doviđenja, dragi mladiću.« Zatomivši psovku – i to prilično žestoku – Demon je tiho zatvorio vrata, iako ih je zapravo htio snažno zalupiti. Stavio je ruke na bokove i zagledao se u prazno; nakon nekoliko trenutaka, napetost u njegovim ramenima je popustila. Polako je posegnuo rukom prema kvaki i okrenuo ključ. Zvuk zaključavanja vrata tiho je odjeknuo sobom – taj nježni škljocaj nagovijestio je ono neizbježno. Demon se okrenuo prema Flick. I uvjerio se da Flick doista nije mogla izdržati da ne proviri s druge strane kamina, da vidi tko je na vratima. Selbourne ju je sasvim dobro vidio – razbarušene kose, zgužvane haljine, usnica ružičastih i nabreklih od ljubljenja. Što je najvažnije, nije nosila ni ogrtač ni veo. Demon ju je ljutito pogledao. A ona je mu je uzvratila isti takav pogled. »Tko je to bio?« Demon ju je nekoliko trenutaka samo gledao, a zatim se ponovno okrenuo prema vratima i izvadio ključ. »Sudbina. Zamaskirana u lorda Selbournea.«


13. poglavlje

F

lick ga je gledala. »Zar ga poznaješ?«

»Oh, itekako.« Demon je gurnuo ključ u džep svog prsluka i krenuo prema njoj. »Svi u gradu znaju tko je Klepetalo Selbourne.« »Klepetalo?« Demon je stao točno ispred nje i pogledao joj u oči. »Jezik mu neprekidno radi.« Flick ga je pogledala, a zatim je oborila glavu. »Oh.« »A to znači«, nastavio je Demon, »da će na svim sutrašnjim balovima najsočnija vijest biti slatka mlada ‘udovica’ koja mi je pravila društvo u Bury St. Edmundsu.« Flick je problijedjela, ali se brzo pribrala. Sjevnula je očima. »Nemoj opet počinjati s time. To što me vidio ne znači da sam kompromitirana. On ni ne zna tko sam ja.« »Ali će saznati.« Demon ju je nježno dodirnuo kažiprstom po nosu. »Klepetalo na taj način osigurava sebi pozivnice za balove – to je niša koju je sam sebi izdubio u londonskom društvenom životu. Iskopa sve moguće indiskrecije koje počinimo mi ostali i šapuće ih na uho respektabilnih i utjecajnih gospođa.« Netremice ju je gledao i nastavio govoriti. »Saznat će tko si – ti si poznata u Newmarketu, a to će biti prvo mjesto na kojem će tražiti. Gillies je opisao scenu koju si napravila kako bi dobila ovu sobu, a ti ne znaš da je upravo to način na koji se ponaša dama koja živi blizu, ali ne u ovom gradiću, koja očajnički traži sobu za sastanak s ljubavnikom.« Flick je prekrižila ruke i tvrdoglavo isturila bradu. »Nisam kompromitirana.« »Jesi.« Demon nije ni trepnuo. »Već one sekunde kad te Selbourne uočio, bila si kompromitirana.« Flick ga je prkosno pogledala. »Čak i ako jesam, teoretski, to ništa ne mijenja«, rekla je nakon nekoliko trenutaka.


»Naprotiv, to sasvim mijenja stvar.« »Ma nemoj? A kako?« Demon je posegnuo prema njoj i povukao je za nadlakticu. Ona je pustila da njezine prekrižene ruke padnu uz tijelo. On ju je primio za obje i podignuo ih na svoja ramena, privukavši je bliže sebi, a zatim ju je zagrlio oko struka. Ona je brzo kliznula rukama niže, na njegova prsa. »Što radiš?« Demon ju je pogledao u oči, pa spustio glavu. »Pokazujem ti koliko su se stvari promijenile.« I tada ju je poljubio, i ljubio, i nije prestajao. Nije ju ljubio silovito, nego uporno, kao da je nagovara; to nije bilo nemilosrdno, ali je bilo nepopustljivo. Sve dok se ona nije potpuno predala. Kad se priljubila uz njega, on je čvrsto obavio svoje ruke oko nje – i nastavio je ljubiti. Flick je reagirala kao i prije: spremno, nestrpljivo, uzbuđeno. Polako ih je vodio prema točki na kojoj su stali maloprije, sve dok i jednom i drugom disanje nije postalo isprekidano, sve dok njezini bokovi nisu bili pripijeni uz njegove, sve dok vrućina nije stala lizati njihova čula, a strast lebdjeti u zraku. Tek je tada Demon podignuo glavu. Flick ga je držala za revere. Oči su joj sjale ispod teških vjeđa. »Ti se ne želiš vjenčati sa mnom, ne zapravo.« Flick je ovo rekla vrlo neuvjerljivo; čvrsto privijena uz njega, dok je njegovo uzbuđenje pulsiralo uz njezino tijelo, zaista nije mogla reći da ne zna što on želi. Dobro je znala što on želi i to joj je bila motivacija da se preda. Ali nije htjela da to bude jedini razlog radi kojeg se on želi oženiti njome. Htjela je da postoje i drugi razlozi – barem još jedan. Važniji od ovoga. Demonovo je lice preplavila napetost, ista napetost koja se mogla pročitati i na njezinom licu. Gledao ju je, netremice, nepokolebljivo. Flick je osjećala kako joj usnice pulsiraju. Pogled joj je pobjegao na njegove usnice – pametne usnice, snažne i elegantne, baš poput njega samog. Te usnice su se sada spustile prema njezinim i ovlaš ih dodirnule. »Vjenčat ću se s tobom.« Ponovno ju je poljubio, a poljubac je postao strastven, pun gladi. Vruć. Flick se mogla nositi sa strašću, ali vrućina – taj sve intenzivniji osjećaj gorenja – posve ju je porazila. On je utiskao svoju vrućinu u nju, a ona ju je upijala svim svojim porama; vrućina je potekla njezinim venama, udovima, umom.


Gorjela je, kao i on. Vatre je bilo u njegovom dodiru, u njegovim usnama, i unatoč toj sveobuhvatnoj vrućini, Flick se nije mogla zasititi. I dok su joj se udovi topili i odlučnost nestajala, pokušavala je zadržati barem djelić svog razuma – i psovala u sebi. Kako da ga zaustavi? Kao da je čuo njezine misli, Demon je intenzivirao poljubac, a njoj se zavrtjelo u glavi. Gubila je čvrsto do pod nogama i sada je tonula dublje u njegovo naručje, u njegovu snagu. U njegovu vrućinu. »Sanjao sam da smo se vjenčali.« Te njegove riječi bile su tek hrapavi šapat. Pomaknuo ju je malko unatrag tako da je sada bokovima bila naslonjena na toaletni stolić. »Jesi?« Zadihana, s mukom je otvorila oči. »A-ha.« Nježno ju je pritisnuo o stolić, a zatim se malko odmaknuo. Ta iznenadna praznina i gubitak što ih je osjetila kad njegovo tijelo više nije bilo čvrsto priljubljeno uz njezino posve su je dezorijentirali. Duboko je udahnula, gledajući Demona kako svlači kaputić i prsluk i baca ih na prvu stolicu. Ponovno se okrenuo prema njoj i kliznuo rukama uz njezin struk. »Sanjao si naše vjenčanje?« Flick je bilo teško povjerovati u to. Njegove usnice razvukle su se u blagi, vragolasti smiješak. »Moji snovi su više imali veze s našom prvom bračnom noći.« Privukao ju je k sebi. Raširenih očiju, vrlo sigurna u ono što je vidjela u njegovim, Flick je stavila ruke na njegova prsa, pokušavajući ga odgurnuti. »Ne. Dobro znaš što mislim o ženidbi iz takvih pobuda.« Demon ovaj put nije slomio njezin otpor, nije ju povukao u zagrljaj. Umjesto toga, lagano je spustio glavu i stao utiskivati sitne poljupce duž njezine vilice, sve dok ušne školjke. A zatim su njegove usnice kliznule dalje, i milovale osjetljivu kožu ispod njezina uha. Ona je zadrhtala. »Zar bi ti udaja za mene predstavljala takvu muku?« Izgovorio je te riječi u njezino uho, uz šapat, a zatim se odmaknuo tek toliko da joj može pogledati u oči. Lica su im bila toliko blizu da im se miješao dah. Širom otvorenih očiju Flick je gledala duboko u njegovo plavetnilo, i u to savršeno ozbiljno lice. »Ne.« Demon se nije pomaknuo, nije ju pobjedonosno i ponosno zgrabio. Samo je čekao. Ona je gledala u njegove oči, proučavajući ih, pa mu je


pogledala u lice i plitko udahnula. Zrak oko njih je svjetlucao, burkao se, bio je prepun naboja. Flick je osjetila njegovo iskušenje, njegovo obećanje i još mnogo toga. Podignula je ruku k njegovu licu i klizila prstom od jagodične kosti pa sve do kuta usnica. Udahnula je još jednom pa se nagnula prema njemu i prislonila svoje usnice na njegove. To je bilo ludilo – slatko, žestoko, kompulzivno ludilo – ta iznenadna potreba koja ju je cijelu razdirala, poticala, pokretala. Bio je to nagon, čist, iskren i moćan; Flick nije imala pojma kamo će je taj nagon odvesti. Ali ljubila ga je, mameći ga, dražeći, izazivajući. Utonula je u njegov snažni zagrljaj, sasvim se prepustila i njegovim rukama i njegovim usnama. Taj poljubac ju je podignuo i vinuo u visine, i oboje su se ponovno našli u plamenu. Demon je znao da je ona sada podbola svoje konje, znao je da ona sada jaše na vjetru, divlje i nesputano, bez posebnog cilja. To mu je bilo dovoljno. On je bio dovoljno stručan da jaše s njom, da nježno stavi ruku na njezine uzde i vodi je kamo on želi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da razradi pojedinosti – da smisli gdje i kako. Zbog njezine strasti, njezinih sve nesputanijih poljubaca, već ga je počelo boljeti u preponama od želje, ali to nije bila njegova glavna briga. Naime, on nikad nije vodio ljubav s nevinom ženom, a ova je izgledala kao da će staviti i njegovo iskustvo i njegovu kontrolu na kušnju. Pustivši njezine bokove, primio ju je za struk i posjeo na stolić, zahvaljujući nebesima što je stolić bio idealne visine. Flick ga je iznenađeno pogledala. U ovom novom položaju lice joj je bilo više u ravnini s njegovim. Osjećala je kako joj se grudi nadimaju. U tom trenutku shvatila je da su joj koljena razmaknuta i da joj se zadigla haljina pa je brzo skupila noge i poravnala skute. Razbarušenih kovrča i nabreklih usnica, divlje je zurila u njega. »Što...? Morala je stati i ponovno udahnuti. »Što smjeraš?« Demon joj je uputio smiješak koji je govorio da će sve biti u redu; međutim, nije mogao obuzdati vatru u svojim očima. Ne skidajući pogled s nje, zakoračio je naprijed i prislonio bokove uz njezina koljena, ne dajući joj tako da se pomakne. Pogledao joj je u grudi i posegnuo za prvim gumbom na njezinu korzetu. »Vodit ću ljubav s tobom.« »Što?« Flick je pogledala dolje točno u trenutku kad joj je otkopčao prvi gumb. Njegovi prsti uhvatili su i drugi gumb – ona je naglo udahnula i primila ga objema rukama za zapešća. »Ne budi smiješan.«


Flick uopće nije razmišljala toliko daleko. Zahvaljujući Demonu, um joj bio bio sasvim pomućen, mozak pregrijan. Nije mogla misliti ni o čemu u ovom trenutku. Potegnula ga je jednom, pa je potegnula još jače, ali njegove se ruke nisu pomaknule. Nastavio je otkopčavati njezin korzet. »Budući da će do sutra navečer cijeli London misliti da sam proveo noć u tvom krevetu, nema razloga da to i ne učinim.« Zavodljivo ju je pogledao, a oči su mu sjale prigušenim, strastvenim sjajem. U njima se vidjelo i iskušenje i obećanje; taj prizor ulijevao je Flick utjehu. Utjehu? Očito je izgubila razum. »Uostalom«, nastavio je, istim tonom, dubokim, lijenim i grešnim, »jasno si mi dala do znanja da ti moram pružiti više od zadovoljenja društvenih pravila ako se želim vjenčati s tobom.« Otkopčao joj je i posljednji gumb pa ju je pogledao ravno u oči. »Ovo što slijedi bit će moj odgovor na to.« Primio je njezino lice u dlanove i privukao njezine usne svojima. Flick se pripremala na to da ga odbije – neće dopustiti da je svlada silom. Međutim, u njegovom poljupcu nije bilo sile. On je grickao, ljubio, dovodio do ludila, dražio; ona ga je zgrabila i uzvratila poljubac. Osjetila je njegovo zadovoljstvo, njegov trijumf, ali nije marila – u tom trenutku samo je trebala njegove usne, trebala je ponovno osjetiti vatru i plamen, htjela je znati, nije mogla živjeti bez tog znanja. I znala je da je on može – i hoće – naučiti. Kao da joj potvrđuje, Demon ju je uvukao dublje u svoj plamen, igrao se njome – dražio je. Palio je. Sve dok je nije obuzela divlja strast, strast toliko vruća da je ljudsko tijelo nije moglo obuzdati. Malko se odmaknuo. I dalje ju je ljubio, ali usne mu više nisu bile toliko zahtjevne, više nisu bile usredočene isključivo na njezine usne. Ruke su mu kliznule s njezinog lica i polako se spuštale niz vrat, pa su se razlile preko njezinih ramena. A zatim, bez imalo žurbe, njegovi dugački prsti spustili su se niže i u najnježnijem se dodiru raširili preko njezinih grudi. Njezina koža je živnula. Živčani završetci su se propinjali, izvijali – tako uzbuđeni, izgarali su od iščekivanja. Demon je prekinuo poljubac. Flick je i dalje držala oči zatvorenima i pokušavala disati. Polako i promišljeno, Demon joj je milovao gornji dio dojki, a zatim donji, a sve kroz meku tkaninu njezine


haljine. Nakon toga, prsti su mu stali lagano kružiti njezinim vršcima. Bradavice su joj sada bile bolno krute. Tiho je zastenjala, a njegove usne brzo su se vratile na njezine da upiju taj zvuk. Njegove ruke sada su čvršće primile njezine dvije obline. Nježno, ali nepokolebljivo – i krajnje posesivno – sasvim ih je prekrio svojim dlanovima. Flick je zastao dah u grlu; njegove usnice klizile su po njezinim, milovale ih, ljubile. Flick je osjetila kako su joj grudi nabrekle, osjetila je vrućinu u krutost u njima, toliko da ju je boljelo. I Demona je boljelo, ali je to ignorirao. Flickine dojke bile su malene i prpošne – i savršeno su pristajale njegovim dlanovima. Palcem i kažiprstom draškao joj je bradavice, a ona je stenjala i polako se izvijala. Ne skidajući usnice s njezinih, igrao se njome, izluđivao je, milovao, davao joj vremena da se navikne na njegov dodir, a istodobno se silno trudio da obuzda svoj poriv da strgne svu odjeću s nje i izloži je svojim osjetilima. Napokon, Flick je tiho zastenjala u njegova usta, a u njezinu tijelu pojavila se napetost kakvu je Demon dobro poznavao. Flick se budila. Kontroliranim pokretom prstiju, nježnim stiskanjem i milovanjem, vodio ju je sve dalje na putu prema ispunjenju. Njezinom. I svojem. Kad joj je pustio usnice i grudi, i počeo joj skidati korzet, Flick ga nije spriječila. I ona je posegnula za njegovim prslukom, iako se malko kolebala. Oboje su disali plitko i brzo; bili su vrući od strasti, ali još uvijek su imali kontrolu nad svojim čulima, oboje su bili vrlo svjesni svega. Demon je osjećao pulsiranje u svojoj krvi, osjećao je strast koju se trudio obuzdati. Polako je udahnuo, odupro se porivu da sa svime požuri i čekao. Njezin pogled bio je usredotočen na njegov vrat; duboko je udahnula, zadržala je dah i pogledala mu u oči. Demon nije znao što ona vidi ondje, nije znao što njezin živahni, znatiželjni pogled otkriva; samo je gledao u nju i molio se da ona ne odustane od ovoga. Ali ona je bila još odlučnija; usne su joj se izvile u smiješak koji je zračio ženskim samopouzdanjem – a istodobno je otkrivao i njezinu


nevinost. Gotovo čednom gestom, oborila je pogled i širom otvorila svoj raskopčani korzet. Demon se topio iznutra. Lagano se odmaknuo i pustio je da se razodjene. Njezin osmijeh u kombinaciji s ovim činom razodijevanja potpuno ga je ostavio bez daha. Očaran, zarobljen, gledao ju je kako se migolji, kako razgolićuje prvo jedno rame, pa drugo, pa izvlači ruke iz uskih rukava. Pogledala je u njega sramežljivo, a zatim je podignula obrvu; Demon je udahnuo i ponovno preuzeo kontrolu. Povukao je haljinu dolje, do njezina struka, pa je zastao da je gleda – da upija to glatko prostranstvo njezine mliječnobijele kože iznad čedne potkošulje, da uživa u ljepoti njezinih golih ramena, finih ruku i nježnoga vrata. Njegovi bludni instinkti bilježili su sve točke koje će poslije istražiti – točku gdje joj je titrao puls, u podnožju njezina vrata, točku gdje joj je počinjalo rame, i gornji dio dojki. Same dojke ostale su skrivene, premda ne sasvim; ukrućene bradavice napinjale su se pod tankom potkošuljom. Demon im nije mogao vidjeti boju, ali znao je da su savršeno ružičaste. Osjećao se poput utopljenika koji pokušava uhvatiti dah. Ponovno ju je primio za lice i poljubio. Flick je utonula u taj poljubac. Vrućina se širila posvuda, a ona ju je dočekala; prepustila se struji, puštala je da je odvuče i uzdigne na svojoj plimi. Odlučila je. Flick je znala da je Demon očajnički želi – to se vidjelo na njegovu licu, na toj snažnoj čeljusti, u vatri koja je gorjela u njegovim očima. Njegova je želja bila opipljiva, bila je živo biće – vruća poput sunca posezala je za njom. Instinktivno ju je osjećala – nije joj trebao tumač da joj objasni što je to. Želio ju je kao što muškarac želi ženu. I ona je željela njega. Što se tiče braka, Demon joj još uvijek nije odgovorio može li se iz požude roditi ljubav. Ali ona nije ni očekivala površnu ljubavnu izjavu – ne od njega. Ako on to izgovori, izgovorit će iskreno, u to nema sumnje. Međutim, on će izgovoriti te riječi jedino ako je svjestan toga, a Flick je sumnjala da jest. Doduše... U njegovim očima nazirala se svjetlost, skrivala se iza strasti i požude – u njegovim dodirima i poljupcima bilo je još nečega. I dok je ta svjetlost sjala, dok je bilo toga nečega, Flick je znala da ima nade.


Nade u ljubav – nade u brak prepun ljubavi, u brak izgrađen na ljubavi. Flick je bila spremna riskirati sve za takvu nagradu. Sudbina joj je ponudila ovu priliku da ostvari svoj najveći san – i ona će je uzeti, zgrabit će je objema rukama. I učinit će sve što može da se taj san pretvori u stvarnost. Da, udat će se za njega, ali pod svojim uvjetima. Demon će morati učiniti više od ovog zavođenja – morat će je naučiti o strasti, požudi i tjelesnoj intimnosti, morat će je navesti da mu kaže »da«. Međutim, nije namjeravala stati i objašnjavati mu. Ova noć bila je samo za njih dvoje. Za njezin prvi put, s njim. Kad se ponovno odmaknuo, ona mu se nasmiješila i prebacila je ruke preko njegovih ramena. Demon ju je pogledao u oči i primaknuo njezinu stražnjicu bliže rubu stolića. Ozbiljna izraza lica, lica preplavljena strašću, nježno ju je podignuo i svukao joj haljinu. Kroz njezino tijelo jurnulo je uzbuđenje i zapalilo njezine vene. Odjevena samo u potkošulju i podsuknju, bojažljivo je pogledala Demona u oči. On je lagano podignuo obrve, a zatim je kliznuo rukama uz njezino tijelo i uhvatio je za dojke. »Sviđa li ti se ovo?« Njezine vjeđe zatvorile su se same; glava joj se sama zabacila. »Da.« Izgovorila je ovo s uzdahom, svjesna samo njegovih vještih ruku, njegovih vještih prstiju, dok su dirali i nježno stiskali njezine grudi. Premda ublaženi tanašnom tkaninom njezine potkošulje, ovi dodiri palili su joj kožu. Demonove usne vratile su se na njezine. Obujmio ju je jednom rukom oko struka i primaknuo još bliže sebi, još više prema rubu stolića. Flick se pokorila bez ijedne misli – misli su sada bile daleko; sada je mogla samo osjećati. Njezina čula slavila su beskrajnu slobodu koja im je bila pružena, slobodu koju im je donijela ova noć i Flickina odluka. Slobodu koju im je donio Demon. Njegovi poljupci prikovali su je za svijet užitaka, svijet ispunjen uzbuđenjima kakva nije poznavala i obećanjima o sreći kakvu je htjela doživjeti. Demon je zarobio njezine usnice; ljubio ju je pohotno i gladno – to više nije bilo ni nježno ni kontrolirano. Bila je tako slasna, tako njegova – htio ju je pojesti. Prateći tu misao, kliznuo je usnicama niz njezin vrat i putovao prema točki gdje je vruće titrao njezin puls. Lizao je to mjesto, pa nježno sisao; potaknut njezinim slatkim uzdisanjem, nastavio je dalje, i klizio prema njezinu ramenu, pa niže, sve do tople, oble dojke.


Kroz tanašnu potkošulju propupala je njezina bradavica i nježno ga dozivala, molila. On ju je okružio svojim ustima i začuo Flickin nagli, glasni udah. Ali ona se nije pokušavala odmaknuti – nije mu rekla da prestane. I zato je on navalio na gozbu, s namjerom da nastavi mamiti njezine šokirane uzdahe. Mnogo prije nego što je podignuo glavu s njezinih dojki, izvukao je niz slatkih zvukova iz njezinih usta. Vratio se na njezine usnice, potpuno ih razmaknuo i pustošio njihovu mekoću. Uzimao je sve i tražio još više. A ona ga je spremno dočekivala, dočekivala ga je s otvorenim nestrpljenjem koje ga je zamalo bacilo na koljena. Malko se odmaknuo, iznenađen što je njegovo disanje bilo plitko i hrapavo kao njezino. Usnicama je razmaknuo njezine kovrče i spustio usnice u finu udubinu ispod njezina uha, a zato vrijeme vješto joj je odvezao podsuknju. Brzina je odjednom postala nužna. Ključna. Flick je uzdahnula, a taj uzdah svjetlucao je od uzbuđenja, premda ga se trudila obuzdati; Demon je od tog zvuka doslovce zadrhtao. Njezin miris, koji ga je izluđivao, dodatno je pojačavao njegovu bol. Pogledao je dolje, u meku potkošulju koja je skrivala njezino tijelo od njegova pogleda – žudio je za time da je skine, ali iskustvo mu je govorilo da se suzdrži. Možda će za Flick biti previše ostane li sjediti posve gola na stolu, pri punoj svjetlosti svijeća. Ipak je ovo bio njezin prvi put. Dosad je sve teklo prema planu. Flick se na trenutak malčice smela, ali on je sve držao pod kontrolom. Namjeravao ju je zavesti, ali trebao je učiniti više. Trebao je biti nježan, ali ne samo zbog toga što je bio bolno svjestan njezine nevinosti, nego zato što nije želio njezino tijelo samo jednom ili dvaput, nego ga je žalio zauvijek. I zato je taj trenutak morao biti čaroban. Najčarobniji što može biti – tako da Flick ponovno poželi njega, spremno i nestrpljivo kao što će on željeti nju. To je bio još jedan izazov – a Flick je bila prepuna. Upravo ga je to toliko privlačilo k njoj. Vezice podsuknje su se odvezale i kliznule; Demon ju je nježno podignuo, svukao joj taj tanašni odjevni komad i bacio ga preko haljine. Nakon toga je skinuo svoju kravatu i košulju. Malko se odmaknuo pa je joj je izuo cipele. Ona je čekala, gotovo drhteći od uzbuđenja; posegnula je prema njemu, razmaknula usnice i povukla ga u strastven poljubac. Demon je utonuo u taj poljubac i pustio da ga ona vodi kamo želi; za to vrijeme


skinuo joj je podvezice i kotrljao najlonke niz noge, pazeći pritom da joj ne dotakne golu kožu. Ona je bila toliko obuzeta poljupcem da on nije bio siguran je li uopće primijetila da su joj najlonke kliznule s nogu i da sjedi na toaletnom stoliću odjevena samo u tanku potkošulju. Ta fina tkanina sezala joj je do sredine bedara, a Flick je sjedila na njezinu rubu. Mentalno se pripremajući na ono što slijedi, duboko je udahnuo i vratio se poljupcu. Kad je bio siguran da ima sve uzde u svojim rukama, stavio je ruke na njezine bokove i samo ju je držao, puštajući je da se navikne na taj dodir. Potkošulja joj je bila toliko tanka da uopće nije predstavljala prepreku – ni za njegove prste ni za njegova čula. Flick se malko promeškoljila, ali odmah se umirila; čim se umirila, Demon je pustio svoje ruke da slobodno lutaju njezinim tijelom. Klizile su, tragale, milovale, učile, istraživale njezina bedra, koljena, listove. A zatim, nježno ali odlučno, primio je njezina koljena i razmaknuo ih. Ona ih više nije držala skupljena, ali pružila je otpor, tek na djelić sekunde. Tada se otvorila i pustila Demona da joj razmakne bedra i stane između njih. Prije nego što je stigao pobjedonosno uzdahnuti, njezina ruka kliznula je s njegova ramena na njegova prsa. Drhtaj svjesnosti prostrujio je njezinim tijelom – i njegovim – kad su se njezini prsti zavukli u njegove fine dlačice, kad se njezin meki dlan spustio na široki mišić iznad njegova srca. Nekoliko dugačkih trenutaka Demon je samo postojao, u potpunosti usredotočen na nju – na njezino zavođenje. Njezino buđenje postajalo je i njegovo buđenje – uvod u užitke intenzivnije od svih koje je prije poznavao. Napetost koja ju je tako čvrsto obavijala bila je i neopisivo krhka; Demon se osjećao da će, učini li samo jedan pogrešan pokret, sve nestati. Kad se njezina ruka pomaknula, kad je stala nježno kliziti njegovim prsima, Demon je ponovno udahnuo i čvrsto stegnuo uzde kojima je obuzdavao svoje unutarnje demone. Nježno je produbio poljubac, puštajući Flick da istražuje. Polako ju je primicao sve bliže sebi, na rub stola. Kako ju je primicao, tako joj je sve više razmicao bedra, sve dok nisu bila sasvim raširena pod tankom potkošuljom. Flick je bila posve otvorena za njega.


Bio mu je potreban trenutak da svlada svoju divljačku požudu – i još jedan da ponovno obuzda svoje demone. Ono što sada slijedi treba biti savršeno. Ništa u životu nije mu značilo toliko koliko mu je značilo ovo. Jednu je ruku stavio na njezina leđa i pustio je da počiva ondje. Zatim se malko odmaknuo i prekinuo poljubac, ali usnice su im ostale udaljene tek centimetar-dva. Promatrao joj je lice dok je, nježno i promišljeno kao što je to cijelo vrijeme činio, klizio rukom niže, ispod ruba potkošulje, i zaustavio se na njezinom bedru. Njezine vjeđe su zatreperile; Demon joj je pogledao u oči i vidio koliko su joj se zjenice raširile na onom plavetnilu. Drhtala je, na trenutak joj je zastao dah, ali zatim je polako izdahnula. Demon joj je milovao bedro, taj vretenasti, drhtavi mišić, pa je kliznuo dublje. Svojim je usnicama nježno dodirnuo njezine kad je ona ponovno zadrhtala na njegov dodir. Sada je već klizio prema gore, ne odvajujući usne od njezinih, i vršcima prstiju milovao joj trbuh. Nakon toga, vrlo polako, pustio je da mu prsti ponovno kliznu dolje. Pratio je nabore tkanine na jednom bedru, pa na drugom, a zatim, odmaknuvši se od njezinih usnica, nježno je prislonio dva prsta na svilene kovrče na njezinom međunožju. Duboko je udahnula; dubok drhtaj zatresao je njezino tijelo. Oči su joj bile zatvorene, ali on joj je svejedno gledao lice, gledao je izraze – iščekivanje, uzbuđenje, slatki užitak i goruću potrebu – sve se to odražavalo na njezinim crtama lica dok ju je on milovao, a zatim razmaknuo njezine meke nabore i dodirnuo je na najintimniji način. Već je bila vruća i nabrekla; Demon se malko igrao, a vlažno je brzo postalo mokro. Pronašao je vršak skriven u slatkom tkivu, pa je vlažnim prstom stao kružiti njime. Flick je disala plitko i ubrzano, i sva je drhtala; žestoko ga je uhvatila za ramena i usnicama potražila njegove. Demon ju je poljubio, ali pustio je da to milovanje bude nježno, lagano – htio je da se ona usredotoči na njegove prste, a ne na njegove usnice. Držeći i dalje jednu ruku na dnu njezinih leđa, nježno ju je privio još bliže sebi, toliko da je bila na samom rubu stola, a Flick je instinktivno, radi ravnoteže, podignula koljena i stisnula njegove bokove. Demon se htio pobjedonosno nasmiješiti. Flick je sada bila posve izložena – izložena njegovu dodiru, izložena njemu. On ju je dirao, milovao, a zatim je, vrlo nježno, ispitao


njezino vlažno, meko tkivo. Pronašao je njezin ulaz – ignorirajući njenu iznenadnu napetost, gurnuo je jedan prst unutra, a zatim, čim je ona udahnula zrak, kliznuo dublje u tu vrućinu. Odmaknula je svoje usnice od njegovih, a on je u vlastitim kostima osjetio drhtaj koji je potresao njezino biće; tijelo joj se stiskalo oko njegova prsta. Ponovno je pronašao njezine usnice, ali više je nije ljubio nježno i polagano, nego strastveno i duboko. A na taj ju je način i dirao dolje. Flick nije mogla misliti – nije mogla zamisliti kako će ovo preživjeti. Bila je vruća, tako vruća; osjećala se kao da joj sva koža gori. Plamen koji je započeo tinjati duboko u njoj sad joj se proširio u sve udove. A završetci njezinih živaca, oni su pak bili toliko napeti i željni, toliko su iščekivali sljedeći dodir, sljedeću slatku invaziju, da im je prijetio slom ako ubrzo ne dobiju što žele. Da je u njezinim plućima ostalo imalo zraka, zajecala bi. Od čistog užitka. Flick nije mogla razumjeti što joj se to zbiva. Nije joj bilo jasno što joj Demon radi – što mu ona dopušta da joj radi. Njezin zabezeknuti um nije mogao sve ovo pojmiti. Zar je tjelesna intimnost ovako strastvena, ovako uzbudljiva, ovako paralizirajuća? Tako veličanstveno slasna. A čak nisu ni došli do vrhunca – do onog trenutka kad će im se tijela spojiti. Ona je znala što to nosi sa sobom, ali... Srećom, njezin je ljubavnik bio vrlo iskusan, itekako iskusan u usporedbi s njom. Ona je dahtala, migoljila se, spremna ubiti nekoga za još jedan djelić tog osjećaja, za Demonov idući dodir, za iduće iskustvo koje je pripremio za nju. Flick je pomislila kako će umrijeti ako Demon ne požuri i ne pruži joj to što čeka. Demon je itekako bio svjestan njezina stanja – ni u jednom ga trenutku nije prestao pratiti i proučavati. Izvukao je prst iz nje samo da bi sada ugurao dva, šireći je i pripremajući za ono što slijedi. Ona se istog trena promeškoljila i namjestila. On je gurao duboko, a njezini uzdasi pretvorili su se u meko stenjanje. Spustila je čelo na njegovo rame, a on je osjećao njene vruće uzdahe na svojoj koži. Više je nije trebao privijati uza se – nije bilo šanse da se ona odmakne. Jednom rukom nastavio je kliziti između njezinih nogu u polaganom, ponavljajućem ritmu, a drugom si je otkopčao hlače i pustio


da mu padnu niz bedra. U sebi je zahvaljivao što je bio u gradskoj odjeći pa je na nogama imao cipele, a ne čizme; s lakoćom se izuo i odbacio cipele u stranu. Flick je osjetila kako se on namješta – pohlepno ga je zgrabila za ramena i povukla ga k sebi. Demon je istog trena izgubio ravnotežu i predao joj se – a zatim je duboko uzdahnuo, suzdržavši se da glasno ne zastenje kad je svojom pulsirajućom erekcijom dotaknuo rub stola. Njezina bedra bila su i dalje široko razmaknuta, a koljena su joj bila priljubljena uz njegove sada razgolićene bokove. Duboko je udahnuo, nježno joj pridignuo glavu i ponovno pronašao njezine usnice. Povukao ju je u strastven poljubac te izvukao prste iz njezine vlažne vrućine; držeći jednu ruku u dnu njezinih leđa, primaknuo ju je još malčice k sebi, sve se dok njegov glavić nije prislonio na njezino toplo, meko tkivo. Ona je naglo prekinula poljubac. I dalje držeći ruke na njegovim ramenima, omamljeno ga je pogledala u oči. Ovlažila je usnice i pogledala prema krevetu. »Zar nećemo...?« »Ne.« Demon je jedva govorio. Ta muka koju mu je zadavalo stajanje pred njezinim ulazom, muka koja ga je palila i mamila poput vrućeg meda, pretvarala je njegove mišiće u žele. »Ovako će bici lakše za tebe ovaj put.« Flick je bila sitna; mislio je da neće biti pametno ako leži pod njim, zarobljena pod njegovom težinom – ne za njezin prvi put. »Oh«, rekla je tiho. Pogledala je dolje, ali njezina potkošulja, rastegnuta preko njenih bedara, zakrivala joj je pogled. »Kako...?« rekla je promuklo. »Lako. Vidiš, upravo...« Primaknuo se bliže, istodobno povlačeći nju prema sebi, i utonuo u nju. »...ovako.« Cijeli će život pamtiti izraz što ga je u tom trenutku ugledao na njezinu licu; čuvat će ga u sjećanju poput najvećeg blaga. Oči su joj se raširile kad je ušao u nju, kad se polako gurnuo dublje, šireći njezinu mekoću. Bila je tako uska, ali, na njegovo olakšanje, nije se uplašila, nije ustuknula. A on nije stajao – osjećajući kako mu se njezino nevino tijelo predaje, prodirao je u nju polako ali uporno, ispunjavajući je sve dok ga ona nije primila do kraja, dok on nije ostao zakopan u toj slatkoj vrućini. Njezino hrapavo »oh« odjeknulo je zrakom. Vjeđe su joj se zatvorile, duboko je disala. A zatim se sva napela; vruća kao žeravica, stiskala se oko njega, i bila je toliko uska da je Demon zamalo izgubio razum.


Ponovno ju je poljubio, i jedva se svladao da ne nasrne na nju, da ne pohara njezina usta, njezinu vruću mekoću, to podatno skrovište u njezinom tijelu. Svladao je i sebe i nju; usporio ju je, a tako je usporio i sebe. Pustivši njezine usnice, duboko je udahnuo i stavio svoje nagone – odveć sirove i odveć primitivne kad je bila riječ o Flick – pod kontrolu, pa ju je namjestio, malko se povukao, pa ponovno kliznuo unutra. Njezino djevičanstvo bilo je tek paučina, ništa drugo. To ga nije iznenadilo, jer ona jaše cijeli život. Stoga nije bilo ni trunka boli; dok ju je ispunjavao – dok je izlazio i ulazio u nju – osjećala je samo užitak. Njegovi mišići već su podrhtavali od napetosti, ali trudio se održavati ritam sporim, kako bi se ona mogla naviknuti na ovu intimnost, na klizenje njegovog tijela u njezino, na to elementarno ponavljanje pokreta. Njezino disanje zvučalo je hrapavo i isprekidano u njegovim ušima. Sav je bio napet, toliko da je imao osjećaj da ga stišće u plućima. Ali sada, kad je napokon bio u njoj, a ona je bila tako vruća i uska, htio je što više produljiti to slatko mučenje. Bila je vrlo mokra, neopisivo vruća; njezina bedra još više su se raširila pred njim. Nakon nekoliko trenutaka Flick se promeškoljila i stala se pritiskati uz njega. Uhvatila se za njegova ramena, stisnula koljenima njegove bokove i izvijala se. Uhvatila je njegov ritam. Pratila je njegove pokrete, sva topla i podatna; Demon u životu nije osjetio slasnije žensko tijelo od njezinoga. Oboje su jedva disali, ali usnice im se unatoč tome nisu odvajale, stapale su se u istom ritmu kao i njihova tijela, u istom ritmu kao i njihova srca. Flick je bila naviknuta na jahanje; Demon je shvatio što to znači kad je nastavila dočekivati njegovo gibanje, kad se njezino tijelo stalo gipko izvijati u njegovim rukama. Vjerojatno je mogla izdržati koliko i on – a to je nešto što bi i najjačeg čovjeka učinilo poniznim. Njega je, međutim, to još više uspalilo, još više ukrutilo. Njezino dahtanje dok mu se prilagođavala nipošto nije zvučalo kao da joj nešto ne godi. I zato je nastavio ljubiti njezine usnice i davati joj ono što je zaslužila – dugačku, polaganu vožnju prema posvemašnjem užitku. Flick je vješto pratila njegov ritam, oduševljena što to može, jer se u početku bojala da neće moći izdržati. Onaj prvi trenutak kad ga je osjetila duboko u sebi, ostala je bez daha. To senzualno sjećanje ostalo je s njom i dalje; nastavila je intenzivno osjećati njihovo sljubljivanje, taj unutarnji pritisak, tu punoću koja joj je bila tako neobična, pogotovo


zato što nikad na tom mjestu nije osjećala prazninu. On ju je jahao tako glatko, tako duboko, s takvom lakoćom je ulazio u nju da je imala dojam da joj se pomutio razum. Razum joj se, međutim, nije pomutio sasvim; iako je osjetila da je vrućina između njih dosegnula novu razinu i pružila joj neopisiv užitak, svejedno je imala još dovoljno bistrine da razumije i upija taj osjećaj. A što se njezinog tijela tiče... Flick je bila svjesna kako joj se tijelo izvija u njegovim rukama – i bila je itekako svjesna zbog čega se izvija. Taj čin bio joj je vrlo nalik jahanju. Nije znala da se to može tako raditi – nije znala da je to tako lako. Demon je spustio usnice na njezin vrat; ona je osjećala kako gore. Čvrsto se držala za njegova široka ramena i zabacila glavu da joj on može paliti vrat svojim usnicama koliko god mu se prohtije. Podignula je svoje teške vjeđe da pogleda kako da se namjesti bolje – privila se čvršće uz njega, žešće stisnula njegove bokove i stala kliziti rukama po njegovim leđima. I tada je uhvatila prizor u zrcalu pored vrata. Točno nasuprot. Njihov odraz u zrcalu oduzeo joj je dah, usmjerio je njezin um i njezinu pažnju. U posvemašnjoj opčinjenosti. Vidjela je Demonova gola leđa, i noge sve do listova; vidjela je gibanje njegove kralježnice dok se gurao u njezino tijelo, vidjela je kako mu se stražnjica stišće i opušta u ritmu njihova jahanja. Prizor je bio veličanstven. Nije mogla a da se ne sjeti Bletchleya u sličnim okolnostima – i zbog toga se osjećala kao mačka koja je dobila najslađe vrhnje. Ovdje nije bilo ama baš nikakve usporedbe – ni na kojoj razini. Razlika je bila prevelika, u Demonovim čvrstim, gipkim mišićima nogu i leđa – tim napetim mišićima koji su se propinjali i stiskali – u postojanom, glatkom ritmu, a ponajviše u moćnom učinku svega ovoga. Svaki put kad bi se gurnuo duboko u nju, ona se osjećala potpuno ispunjenom; svaki njegov pokret bio je učinkovit i izveden s lakoćom – to je bio rezultat kontrolirane snage. Obuzdane moći. Bletchley se pak nabijao u tu ženu i bacakao po njoj bez ikakvog ritma. To je bio čisti kontrast s načinom na koji je Demon ispunjavao nju. Duboko. Nepokolebljivo. U vrućim ponavljajućim pokretima. Dok ga je gledala kako se gura u njezino tijelo, počela je osjećati rezultat još dublje nego prije; usredotočila se na taj osjećaj i ponovno utonula u vrtlog. Utonula je u vrućinu, u sve intenzivniji užitak. Oči su


joj se same počele zatvarati kad se Demon počeo nabijati u nju kružnim pokretima. Najprije je to vidjela, a zatim osjetila. Zatvorila je oči kako bi upila taj trenutak – a zatim ih je ponovno otvorila. Otvorila ih je da može gledati, da može još bolje pratiti njegov ritam, da može izvući najbolje iz svakog skliskog pokreta, da može drhtati u njegovim rukama dok je on jaše sve dublje – da bi na kraju, kad je njihova veličanstvena strast dosegnula nove vrhunce, pustila da joj se vjeđe ponovno sklope. Osjećala se kao da galopira kroz vatru. Obuzelo ju je snažno, plameno uzbuđenje i divlja, mahnita potreba. Sada su oboje teško disali oboje su posezali dublje – za energijom, za snagom. Demon je ponovno potražio njezine usnice; one su se dodirnule, ali tek nakratko. Flick je odmah osjetila kako njegova ruka klizi dolje, vruća poput žeravice, i zavlači se pod njezinu potkošulju. Primio ju je za dojku i pronašao njezinu ukrućenu bradavicu. I nježno pritisnuo. Flick je viknula – taj zvuk, obojen užitkom, odjeknuo je cijelom sobom. Njegova ruka sada je klizila po njezinoj koži, a ona je gorjela, gorjela je i sjala iznutra. Vrućina i plamen bili su posvuda, divljali su njezinim tijelom; iz mjesta na kojem su se njihova tijela spajala tekle su rijeke užitka i požude, stvarala se vruća plima. Plima je bujala i rasla, sezala je sve više, preplavila je cijelo njezino tijelo i njezin um – i vinula ih visoko, u čistu strast. Visoko, pa sve više i više. Njegove ruke klizile su njezinim vrućim, znojnim tijelom, od dojke pa do boka, a zatim do stražnjice. Milovao ju je ondje – Flick je tiho zastenjala, pa je obavila ruke oko njegova ramena i lagano se pridigla; njegova je ruka istog trena kliznula niže i stala dirati njezinu stražnjicu znalački, primamljivo, posesivno, a zatim je kliznula još dublje i pronašla onu finu liniju između čvrstih, oblih guzova. Flick je zadrhtala – osjećala se kao da se raspada u tisuću komadića. Kao da je pometena tom vrućinom i strašću koja je cvjetala i cvjetala. Demon ju je ponovno posjeo i nagnuo unatrag, ponovno stavivši ruke na njezine bokove. Namjestio ju je čvršće uz sebe, a ona je bez razmišljanja podignula noge i obavila ih oko njegova struka. Istog trenutka ispunio ju je do kraja; odmah zatim malko se odmaknuo i kliznuo prstima u vlažne kovrče između njezinih raširenih bedara, tražeći meki vršak koji je maloprije draškao. Dodirnuo ju je


ondje – stvarnost ih je oboje potresla. Flick se uhvatila čvršće za njega – u očaju je pokušala spasiti malko razuma... »Prepusti se.« Njegove usne dodirnule su njezine, kratko i vruće. »Predaj svoje srce.« Flick je čula ovu promuklu naredbu, a on ju je ponovno dodirnuo – poslušala ga je i vinula se u nebesa. Njezin svijet je eksplodirao. Potpuno je izgubila razum – izgubila je svaki dodir sa stvarnošću. Ponijela ju je sila koju nije mogla opisati – sila vruća i moćna, odvela ju je u središte užitka. Užitka od kojeg joj se cijelo tijelo topilo, užitka koji ju je okružio kao more i pustio je da pluta u ekstazi. Na njezino iznenađenje, vratio joj se razum, ali bio je usredotočen samo na Demona. Pratila je kako klizi u nju duboko i osjećala njegove snažne ruke kako je hvataju još jače, osjećala je silu kako nadolazi, pa se širi njegovim tijelom – i prelazi u njezino. Čula je njegovo promuklo stenjanje kad ga je sila sasvim ščepala. A zatim joj se on pridružio u beskraju. Osjetila je njegovu toplinu duboko u maternici. Osjetila je vrućina njegove kože pod svojim rukama. I nakon toga se predala. Predala se sili koja je pokretala njihovu strast. Flick se probudila usred noći. Probudila se polako, kao i uvijek. Njezin um se nekako oslobodio koprene sna, da bi kliznuo u maglu zbunjenosti. Završetci njezinih živaca vrtoglavo su poskakivali, ali još omamljena snom, Flick nije razumjela zbog čega se to zbiva. Bio je potpuni mrak. Ležala je na leđima, nasred udobnog kreveta. Odjednom je shvatila da ju je probudio osjećaj škakljanja – počeo je u dnu njezina trbuha, točno iznad mekih kovrča i polako se penjao njezinim tijelom. Kotrljao se preko trbuha, preko pupka, preko struka; nije stajao. Djelić njezina uma htio se pobuniti, ali udovi su joj bili previše teški, ugodno sneni, i nisu joj dopuštali nikakav nagli pokret. Škakljanje je ubrzo prestalo, a zamijenilo ga je sisanje, pa topli poljupci koji su kružili oko njezinih dojki. A zatim je osjetila Demonova usta na svojoj bradavici. Naglo je udahnula i istog je trena oživjela. Međutim, nije oživio njezin um, nego njezino tijelo; stala se izvijati i bludno mu nuditi dojku – a on ju je odmah prihvatio, kupao njezin vrh, sisao ga, uvlačio duboko u svoja usta.


Flick je začula meko stenjanje – a potom je shvatila da je to bila ona. Vrući sokovi ponovno su krenuli i iznova je iznenadili. Otvorila je oči i pogledala dolje. »Što...?« Nije ga mogla vidjeti u mraku, ali ga je zato mogla osjetiti. Srce joj je poskočilo, a zatim se dalo u galop kad je osjetila njegove snažne muške noge između svojih, i njegove bokove kako se namještaju i šire joj bedra. Vrućina njegovog tijela dok se on nadvijao nad njom dovela ju je na rub ludila. Kad je shvatila da je um nije prevario – da između njih dvoje nema više nikakve tkanine, da njegove bludne usne draškaju njezinu golu kožu, i da će njegovo tvrdo, vruće tijelo svakog časa leći na njezino... »Opusti se.« To meko mrmljanje doprlo je do njezina uha u mrklom mraku. Podignuo je glavu s njezine dojke. »Ponovno te želim.« Ove tri promukle riječi jurnule su ravno do njezina srca – a zatim ravno u njezino međunožje. Podignuo joj je potkošulju do ramena, a kad je nježno potegnuo rub, s namjerom da je skine, Flick je duboko udahnula i poslušala: podignula je ruke i pustila Demona da svuče taj tanašni komad tkanine preko njezine glave. Ostala je gola pred njim. Uslijedila je nova lekcija iz čistog užitka. U tami noći, u dubinama kreveta, demon ju je dirao, milovao, a zatim, kad se njezino tijelo stalo izvijati od goruće čežnje, ispunio ju je do kraja. Ležala je na leđima i pustila da je osjećaj cijelu preplavi – i pustila je svoj um da popuni prizore koje nije mogla vidjeti. Pamučne plahte tvorile su kukuljicu oko njih, i bile su ugodno hladne na njezinoj vrućoj koži. Madrac je bio dovoljno debeo da joj pruži mekanu podlogu i ublaži njegove snažne, posesivne nasrtaje. Nadvijao se nad njom, poput ljubavnika u sjeni noći; nadvijao se nad njom dok su im tijela činila ono što im je prirodno dolazilo. Flick nije mogla poreći da potpuno uživa u tome, da spremno daje svoje srce i dušu u taj tjelesni čin, baš kao i on. Uživala je u osjećaju stapanja njihovih njihovih tijela, uživala je u posvemašnjem osjećaju ispunjenja koji je to stapanje donosilo. Uživala je u težini njegova tijela kad se on, iscrpljen, srušio na nju. Uživala je imati ga tako duboko u sebi.


Demon se probudio kad je zora obojila nebo i ušuljala se u sobu kako bi bacila svoje blijede zrake na krevet. Na toj blagoj svjetlosti ugledao je anđela – svog anđela – kako spava ispružen pored njega. Flick je ležala potrbuške, lica okrenuta na drugu stranu od njega. Nekoliko dugih trenutaka gledao joj je zlatne kovrče, dok su mu navirala živopisna sjećanja iz protekle noći. A zatim se pridigao na lakat, oprezno, da je ne bi probudio, pa je nježno povukao plahtu s njezinog tijela. Bila je savršenija nego što je mislio – ljepša nego što je njegova mašta to mogla dočarati. I dok se oko njih sve više protezala svjetlost, Demon je napasao oči, upijao je prizor čvrstih oblina i vitkih udova, prekrivenih mliječnobijelom kožom – kožom za koju je već znao da je poput svile. Kožom koja se zahvalno užari na svaki njegov dodir. Pogled mu se prikovao na glatke polutke njezine stražnjice. Pomisao na njezinu podatnost, u kombinaciji s ovim prizorom, brzo ga je razbudila – i dovela na rub boli. Zaškrgutao je zubima i pokušavao misliti. Pokušavao je raspraviti s vlastitim pregrijanim tijelom. Ali u glavu mu nije dolazilo ništa osim njezina uzbuđenja, spremnosti, njezine iskrene, otvorene, nesputane strasti. I činjenice da se ona, nakon što ju je uzeo prvi put, nije nimalo prepala kad ju je uzimao i drugi put. Naravno da nije smio biti toliko zahtjevan i uzeti je drugi put, tek nekoliko sati nakon prvog. Ali bio je očajan – obuzela ga je neodoljiva potreba da se uvjeri kako to nije bio samo san. Da potvrdi samome sebi da je ovaj Botticellijev anđeo najsenzualnija žena koju je ikad upoznao. Da je bio mudar, ne bi sada mislio o tome – o tome kako je reagirala na njegove pokrete tako strastveno, kako mu se prilagođavala s takvim entuzijazmom, i kako mu se pridružila u divljoj vožnji. Vožnji koja je bila luđa, i svakako duža, nego što je mislio. Ali ona je uživala – a uživala je i u njihovoj drugoj vožnji. Možda bi uživala i u trećoj? Njegova ruka dodirnula je njezinu stražnjicu prije nego što je stigao dovršiti misao. Flick se probudila i otkrila da joj je stražnjica topla i rumena; Demonova ruka već je klizila ispod njezina boka. Pridignuo ju je, podmetnuo jastuk pod njezine bokove, a zatim ju je nježno spustio i namjestio.


Flick je to bilo malčice čudno. Doduše, još uvijek je bila u polusnu. »Mmmm...?« promrmljala je. Demon se nagnuo nad nju, pogledao joj u snene oči i poljubio je u rame. »Samo lezi mirno.« Ona mu se pospano nasmiješila i pustila da joj se vjeđe ponovno sklope. Njegova ruka vratila se na njezinu stražnjicu. I počela je nježno milovati njezinu kožu, ostavljajući je vrućom i orošenom. Flickin se dah najednom ubrzao – a kad je ponovno nešto promrmljala, njegova se ruka pomaknula. Dugački prsti kliznuti su između njezinih bedara, među njezine meke nabore. Milovao je, pa je gurnuo prste unutra – Flick je osjetila kako se nadvija nad nju, osjetila je kako joj dlačice na njegovim prsima dodiruju leđa i šalju slatke trnce cijelim njezinim tijelom. Sve do mjesta na kojem su klizili njegovi prsti. Zatomio je psovku, pa izvukao prste. Namjestio se, a pritom je krevet lagano ulegnuo od njegove težine. Svojim je bedrima razmaknuo njezina; primio ju je za desno koljeno te joj savio tu nogu, tako da joj je koljeno bilo skoro u ravnini struka, a zatim je spustio bokove na to mjestašce, snažno se prislonivši na njezinu stražnjicu. Flick je širom otvorila oči. Vidjela je kako se rukom podupro o krevet, uz njezino rame, kako je ne bi previše pritisnuo. Srce joj je počelo divljački tući kad je osjetila njegovu težinu na svojoj stražnjici – a zatim je posve stalo kad je on ponovno ušao u nju. Zastenjala je kad je kliznuo do kraja. Ne mičući se, bokova čvrsto pritisnutih o njezinu stražnjicu, Demon je spustio glavu i utisnuo joj nježan poljubac u rame. »Jesi li dobro?« Gola, s njim jednako golim na sebi, sjedinjena s njime na način koji ju je podsjećao na parenje pastuha i kobile, dok je njegov ud pulsirao u njezinom središtu... bila je i više nego dobro. Bila je na rubu ekstaze. »Da.« Ta riječ izišla je iz njezinih usta u jednom hitrom dahu, obojena slatkom tenzijom koju ona naprosto nije mogla sakriti. Demon je ponovno spustio glavu i usnama joj dodirnuo uho. »Ti ne moraš ništa raditi. Samo lezi mirno.« I nakon toga je vodio ljubav s njom sve dok nije vrištala.


14. poglavlje

V

ozi!« Demon se popeo u kočiju kojom je Flick doputovala u Bury, a konjušar je zatvorio vrata za njim. Kočija je krenula i polako se otkotrljala iz dvorišta pansiona Angel’s. »Jesi li siguran da će se Gillies snaći?« Flick je upitala. »Nema potrebe da me pratiš sve do Hillgate Enda.« Demon ju je pogledao, pa se udobnije naslonio. »Gillies je savršeno sposoban pronaći Bletchleya i pratiti ga do Londona.« Demon se maloprije spustio na doručak – Flick je doručkovala u sobi – te ondje zatekao Gilliesa koji je šetuckao oko glavnog ulaza i čekao da prođe vrijeme. Bletchley je, čini se, već bio otišao na mjesto gdje se održavao meč. »Čuo sam kako ispituje vlasnika«, rekao je Gillies, »o posebnim kočijama koje voze ravno odavde u London.« Sudeći po njegovim aktivnostima protekle noći, bilo je vrlo vjerojatno da je Bletchley doista došao u Bury gledati meč, ali... Nisu mogli biti sasvim sigurni u to da nije dogovorio sastanak s nekim u gomili koja će se natisnuti oko boksačkog ringa. Ipak, ni Demon ni Gillies nisu vjerovali u to – raspravljati o namještanju utrka u gomili u kojoj se krije toliko radoznalih ušiju bilo je krajnje glupo, a ovo gangstersko udruženje dosad nije pokazalo nijedan znak gluposti. Gillies nije slijedio Bletchleya na meč, nego je čekao daljnje naredbe od Demona. »Otišao je jutros, s istim društvancem s kojim je sinoć pio i čavrljao. Krenuli su ravno na meč.« Postojala je šansa da će se sastanak održati nakon borbe, ali i to se činilo malo vjerojatnim, sudeći po atmosferi kakva obično zavlada nakon takvih događaja. Doduše... Demon je prekrojio svoj plan; poslao je Gilliesa za Bletchleyem i rekao mu da ga prati sve do Londona bude li potrebno. »Gillies zna koga treba kontaktirati u Londonu – postavit ćemo naše ljude ondje da motre Bletchleya. Bletchley će se morati uskoro sastati sa svojim gospodarima.«


Flick je ispustila nestrpljivo »hm«, ali Demon je to ignorirao. Laknulo mu je što je Bletchley krenuo na jug, jer su sada šanse da Flick bezglavo juri u opasnost bile znatno smanjene. Budući da je Gillies ostao na meču, Demon je pronašao drugog kočijaša da ih vozi natrag u Hillgate End, a zatim je sjeo i u miru doručkovao, platio Flickinu sobu bez ikakvih objašnjenja pa se vratio gore po nju i poveo je, umotanu u ogrtač i s velom preko lica, dolje u kočiju koja je već čekala. Dotad je boksački meč već započeo pa u pansionu više nije bilo nikoga tko bi ih mogao vidjeti kako zajedno odlaze. Jedini problemčić u ovom planu bio je Ivan Grozni, koji je trenutačno bio vezan za kočiju otraga. Ivan je mrzio kad ga se vodi – a osobito je mrzio kad ga vodi kočija. Bit će prilično neraspoložen kad dođe vrijeme za polazak kući. Demon se, međutim, nije zamarao Ivanom – imao je mnogo drugih stvari kojima se trebalo pozabaviti prije polaska. A najvažnija je sjedila pored njega. Zamišljeno je promatrala okolinu, a na njezinom anđeoskom licu nije se vidjelo ni trunčice zbunjenosti ili uznemirenosti. A to je Demona prilično iznenadilo. Njemu je bila trideset jedna i spavao je s gomilom žena, a njoj je bilo tek dvadeset i upravo je provela svoju prvu noć s muškarcem. S njim. Ipak, njezina smirenost i pribranost nije bila hinjena. Bila je doduše, malčice smetena i lagano se zarumenjela kad je on jutros odlazio na doručak Ali kad se vratio, ona je već bila savršeno pribrana; ponovno je bila otvorena i samouvjerena, kao inače. Naravno, dotad se već bila odjenula. Čim su krenuli iz Buryja, skinula je veo; Demon ju je pogledao krajičkom oka i vidio njezin zadovoljni izraz lica. Na usnicama joj je titrao lagani smiješak, a u očima joj je bio nježan, topao sjaj. Bilo je kao da se prisjeća događaja iz prethodne noći i uživa u tim sjećanjima. Demon se promeškoljio, a zatim se zagledao kroz prozor i iznova prevrtio svoje planove. Flick je zaista razmišljala o događajima iz protekle noći, ali i onima od jutros; razmišljala je o tome koliko je uživala. Još uvijek se osjećala ozareno, kao da sva sjaji, od glave do pete. Ako je to osjećaj tjelesne zadovoljenosti, onda ona posve odobrava takve osjećaje. A to ju je učinilo još odlučnijom u ostvarenju svog cilja. Činilo joj se vrlo jasnim. Demon bi je mogao voljeti – u to je bila sigurna. Samo se treba pobrinuti za to da je zavoli prije nego što se pristane udati za njega.


Trebala ga je navesti da se zaljubi u nju – prije mjesec dana samo bi se nasmijala na ovo, misleći da je to nemoguće. Sada, međutim, izgledi su joj bili dobri. Ako su protekla noć i jutro bili ikakvi pokazatelji, bila je već na pola puta prema svom cilju. Demonu je bilo stalo do nje, pazio je na nju i očito je uživao u tome da njoj pruža zadovoljstvo. Pružio joj je zadovoljstvo od glave do pete, na brojne načine. A poslije toga je ostao jednako pažljiv, na svoj uobičajeni, dominantni način. Flick je provela cijelu vožnju misleći o tim slatkim prizorima, ali kad su ušli u Newmarket, brzo se pribrala i strogo rekla samoj sebi da sada mora prestati razmišljati o tome. Pogledala je u Demona krajičkom oka, a zatim je ponovno prevrtila svoj plan u glavi. Kad su prošli kroz kapiju Hillgate Enda, Demon je konačno progovorio. »U slučaju da si se pitala, namjeravam reći Generalu da nas je najveći lajavac u gradu sinoć vidio zajedno u sobi u pansionu Angel’s te da si se zbog toga pristala udati za mene.« Flick se okrenula prema njemu. »Nisam.« Demon je stisnuo usnice. »Čuj, radila si svašta sinoć, ili ti možda misliš da nisi?« Ton mu je bio oštar, riječi kratke i odrješite. Flick je, međutim, ignorirala taj ton. »Nisam rekla da ću se udati za tebe.« Zvuk koji je Demon ispustio u tom trenutku bio je oličenje frustracije. Brzo se uspravio u sjedalu. »Flick, ovaj put si zaista kompromitirana, i to žestoko. Nemaš izbora...« »Imam.« Flick ga je gledala ravno u oči. »Još uvijek mogu reći ne.« Demon je zurio u nju, ljutit. »Zbog čega bi rekla ne?« »Imam svoje razloge.« »A to su?« Flick ga je pogledala, a potom je rekla: »Rekla sam ti da trebam nešto više od pukih okolnosti da bi me se nagovorilo na brak. Ono što si radio sinoć nije dovoljno.« Demon se namrštio, pa je odmahnuo glavom. Izraz lica bio mu je mračan i ozbiljan. »Dopusti da ti preoblikujem svoju poruku. Reći ću Generalu ono što sam ti rekao maloprije, a ako se i dalje ne budeš htjela udati za mene, ispričat ću mu ostatak priče – o tome kako sam proveo cijelu noć u tvojem krevetu i da sam polovicu noći proveo u tebi.« Flick je podignula obrve, mirno ga pogledala, a potom okrenula glavu. »Dobro znaš da mu nećeš to reći.«


Demon je zurio u nju, u njezin besprijekorni profil, u tu odlučnu bradicu i prkosni nos – i zatomio poriv da je zadavi. Bila je u pravu, naravno. Demon nikad ne bi učinio ništa što bi naštetilo njezinom ugledu u Generalovim očima, jer General je bio jedna od rijetkih osoba do kojih je Flick bilo istinski stalo. General vjerojatno ne bi razumio njezino odbijanje braka, nakon toga svega. Isto kao što nije razumio ni Demon. Prisilivši samoga sebe da se opusti, Demon je ponovno utonuo u sjedalo i zagledao se kroz prozor. Konji su lagano kaskali. »Kakvu si priču smislila da opravdaš svoj odlazak u Bury?« Postavio joj je to pitanje ne gledajući u nju, ali osjetio je njezin pogled na sebi. »Rekla sam da idem u posjet Melissi Blackthorn – njezina obitelj živi nedaleko od Buryja. Često se posjećujemo bez najave.« Demon je razmislio. »Dobro. Namjeravala si posjetiti gospođicu Blackthorn – Gillies se ponudio da te odveze, u nadi da će tako iskorstiti priliku da pogleda meč, ali kad ste stigli u Bury, cesta je bila zakrčena silnim kočijama koje su uporno pristizale u grad pa ste zapeli u gužvi. Smračilo se, a vi ste i dalje bili ondje. Nisi se osjećala ugodno zbog nadolazećeg meča pa si potražila utočište u pansionu Angel’s.« Pogledao je u Flick. »Nadam se da nitko nije primijetio kakvu si predstavu izvela da dobiješ sobu.« Flick je slegnula ramenima. »Bury je daleko odavde. Nitko od pansionskog osoblja nema rođake ovdje.« »Hm«, rekao je Demon. »Nadajmo se. Dakle, ti si već bila u Angel’su kad sam ja stigao, s namjerom da odgledam meč. Odmah sam te spazio ondje, a nas je spazio lord Selbourne. I zato sam te jutros doveo ravno kući kako bismo riješili ovu situaciju.« Ponovno ju je pogledao. »Vidiš li kakve rupe u ovoj priči?« Flick je odmahnula glavom, a zatim je glasno uzdahnula. »Mrzim lagati Generalu.« Demon je pogledao kroz prozor. »Budući da smo se cijelo vrijeme trudili da izbjegnemo spomenuti Dillona i ono u što se upleo, ne vidim razloga da mu to sada kažemo.« General bi se uzrujao još i više kad bi saznao da je sve ovo rezultat Flickinog pokušaja da izvuče Dillona iz nevolje. Sjene šljunčanog prilaza sada su bile iza njih, a pred očima im se ukazala Generalova velebna kuća, okupana suncem. Kočija se zaustavila. Demon je otvorio vrata, izišao iz kočije, a zatim pružio ruku


Flick da i ona iziđe. Jacobs je otvorio ulazna vrata i prije nego što su oni pokucali. Demon je poveo Flick unutra, u prostrano predvorje, i pustio njezinu ruku. Pored njih se istog trena stvorila gospođa Fogarty i stala uzbuđeno postavljati pitanja Flick, a Flick je vješto zaobilazila ta njezina pitanja. Uputila je Demonu upitan pogled, ali on joj je uzvratio blijedim izrazom lica. Flick mu se namrštila, ali morala se ponovno okrenuti gospođi Fogarty i namjestiti veseo izraz. Njih dvije su zatim pošle gore, prema Flickinoj sobi. Demon ju je gledao kako odlazi, a na usnicama mu je titrao smiješak. Eto još izazova za njega... Okrenuvši se na peti, zaputio se ravno u Generalovu biblioteku. »Dakle, da vidimo jesam li dobro razumio.« General je sjedio za svojim radnim stolom, sklopljenih prstiju. »Ti i Felicity ponovno ste uhvaćeni u nepriličnoj situaciji, ali ovaj put vidio vas je netko tko će uživati u tome da okalja Felicityno ime. Ti si stoga spreman ponuditi joj brak, ali ona je tvrdoglava i to odbija. Stoga, umjesto da je prisiljavaš da se uda tako iznenada, predlažeš je pošaljem tvojoj majci, lady Horatiji, da uživa u društvenoj sezoni u Londonu. Bude li Flick boravila kod tvoje majke, svi će smatrati da je ona tvoja odabranica, čak i bez formalne objave, a Flick će pak imati vremena da se navikne na situaciju te na kraju pristane na brak kao jedini razboriti put.« Pogledao je u Demona. »Je li tako?« Demon je stajao pored prozora. »Tako je. Naravno, ako ona za svojeg boravka u Londonu upozna nekog drugog gospodina i oni se zaljube, dajem vam svoju riječ da ću je pustiti bez prigovora. Želim da ona bude sretna – i želim joj sačuvati ugled.« »Da, razumijem.« Generalove oči su sjale. »U redu onda. Ne vidim ni jedan razlog da ona ne otputuje u London. To će joj činiti dobro, moći će vidjeti što je sve propustila jer je zapela ovdje s jednim starcem.« Oglasio se gong za ručak, a General se zadovoljno nasmijao i ustao. »Dakle, Flick odlazi u glavni grad. Idemo joj reći?« Demon se nasmiješio pa je pošao s Generalom u blagovaonicu. »London?« Flick je zurila u Demona, koji je sjedio točno nasuprot njoj za ručkom.


»Da. Naš glavni grad. Moja majka će biti sretna što ćeš odsjesti kod nje.« Sve je bilo tako prozirno. Flick je pogledala u Generala, a on je blago kimao glavom, stavljajući grašak u svoj tanjur. Izgledao je kao da nije ni najmanje zabrinut za njezin ugled, zbog čega je bila istinski zahvalna Demonu; ne bi mogla podnijeti da se ovaj dragi čovjek uzruja. Međutim, bila je vrlo uvjerena u to da je General ovako smiren samo zato što smatra kako će njezin boravak u Londonu, pod krilom lady Horatije, dovesti do toga da ona promijeni mišljenje i pristane uzeti svog zaštitnika za muža. Naime, njezin ugled je bio kritično ugrožen, ako ne i ukaljan. Postojala je velika šansa da Flick ondje promijeni mišljenje – ona se itekako nadala da će se to dogoditi. Uz to, postojao je još niz razloga za prihvaćanje Demonova plana. A jedan od njih bila je činjenica da je Bletchley otišao u London. I premda je nikad nije zanimao život u velikom gradu, morat će se naučiti snalaziti ondje, pogotovo ako će se udati za Demona. Također, silno ju je zanimalo kako i s kim Demon provodi dane u Londonu. Ali kad se sve drugo stavi na stranu, ostao je još jedan razlog: ako ga namjerava navesti da se zaljubi u nju, mora biti s njim. Pogledala ga je ravno u oči i kimnula glavom. »Da, voljela bih to.« Demon se nasmiješio. »Odlično. Doći ću po tebe sutra.« »Kako se, zaboga, to dogodilo? Mislila sam da ga pratiš!« Flick se okrenula prema Gilliesu, koji je sjedio otraga. Bilo je rano jutro, a njihova kočija već je jurila prema Londonu, vođena Demonovim snažnim doratima. Gillies je na licu imao mučan izraz. Demon je odgovorio umjesto njega. »Mislili smo da Bletchley planira uzeti jednu od onih kočija koje voze ravno iz Buryja u London – Gillies ga je čuo kako se raspituje za njih. Nakon što je motrio Bletchleya tijekom cijele borbe – i nije otkrio ama baš ništa – krenuo je prema izlazu iz Buryja i čekao da Bletchley prođe pored njega. Ali to se nije dogodilo.« »Oh?« Flick je ponovno pogledala u Gilliesa. Gillies je uzdahnuo. »Vjerojatno se ukrcao na nekakva kola i otišao natrag u Newmarket.«


»A kad je stigao u Newmarket, unajmio je konja i zaputio se prema Generalovoj kući.« Demon je stisnuo zube. To je bilo previše blizu. Srećom, Bletchley nije vidio Flick, niti je ona vidjela njega. Flick se naslonila. »Uh. Zamalo mi je ispala vaza iz ruke kad je Jacobs rekao da je Bletchley navratio i tražio Dillona.« »Srećom, Jacobs ga je otpravio.« Demon je usporio konje dok su zaobilazili seoska kola, a nakon toga je ponovno olabavio uzde. »Bletchley se vratio u Rutland Arms i ulovio večernju kočiju za London. I tako smo ga izgubili.« Pogledao je u Flick. Laknulo mu je što se nije previše uzrujala. »Za sada. Ali ponovno ćemo ga pronaći, ne brini.« »London je velik grad.« »Istina, ali moguće je motriti mjesta na kojima bi se Bletchley mogao sastati s određenom grupicom gospode. Takvi ljudi obično ne mijenjanju mjesta na kojima se sastaju. To su Limmers, Tattersalls i još nekoliko drugih sumnjivih kavana.« »Svejedno, nije li to kao da tražimo iglu u plastu sijena?« Demon je oklijevao s odgovorom, pa uzdahnuo. »Postoji još jedan, lakši, način da identificiramo moguće članove te bande, a nije vezan ni za kakve sastanke.« »Drugi način?« Flickin pogled bio je uprt u Demonovo lice. Demon joj je zatim prepričao svoj razgovor s Heathcoteom Montagueom i objasnio joj koji je njihov plan. Kad je završio, Flick se ponovno naslonila. »Dobro. Glavno da ne odustanemo od toga da pomognemo Dillonu. Sada ćemo samo promijeniti smjer svoje istrage, to je sve.« »Kad smo već kod Dillona, zna li on da si otišla iz Newmarketa?« »Poslala sam mu poruku preko Jiggsa. Rekla sam mu da kaže Dillonu kako moram pratiti tragove sve do Londona, da ne znam kad ću se vratiti te da on za to vrijeme ne smije napuštati kolibu. Obećala sam da ću mu pisati i reći što smo otkrili. Jiggs će mu dostavljati moja pisma.« Demon je kimnuo glavom. Ako ništa drugo, Flick će se na ovaj način malko distancirati od Dillona i tako će se moći usredotočiti na njega i na sebe. Bio je uvjeren da će je njegova majka poticati u tim nastojanjima i da će joj – kao mladoj dami koju ima pod svojim krilom – uskratiti dozvolu da ganja Bletchleya, gangstere ili bilo kakve druge kriminalce. Unatoč činjenici da su i Bletchley i njegovi gospodari bili u Londonu, nije se bojao povesti Flick onamo.


Što se tiče opasnosti koja je prijetila iz usta lorda Selbournea, to je, barem privremeno, bilo stavljeno na čekanje. Lord je iz Buryja otišao ravno u Norfolk u posjet sestri. Kočija je jurila prema jugu, kroz svježe, sunčano jutro; kotači su se glatko okretali na makadamu. Unatoč tome što su izgubili Bletchleya iz vida, i unatoč tome što je morao promijeniti svoje planove kako bi se prilagodio jednom tvrdoglavom anđelu, Demon je bio vrlo zadovoljan. Situacija je krenula u povoljnom smjeru – ovako će sigurno navesti Flick da pristane na brak. Naravno, ona je već bila njegova, u to nema sumnje, ali ako moraju proći kroz službeno udvaranje, on će rado sve to odraditi u Londonu. Na koncu, to je bilo njegovo tlo, njegovo okruženje. Veselio se što će moći provesti Flick uokolo i pokazati joj grad. Njezine krupne, nevine oči i dalje su ga oduševljavale; kroz te oči i on je gledao svoj svijet, koji je odavno počeo smatrati dosadnim, u posve novom, ljepšem svjetlu. Pogledao je u nju krajičkom oka; povjetarac se zavlačio u njezine kovrče, poigravao se trakama njezinog šeširića. Oči su joj bile širom otvorene, a pogled uprt u daljinu; njezine usne, nježnoružičaste, pune, podatne, lagano su se smiješile. Izgledala je tako dobro da bi je mogao pojesti. Naglo je odvratio pogled, jer su ga preplavile misli o njezinom okusu. Stisnuo je zube i natjerao se da ne misli o tome. U dogledno vrijeme morat će držati svoje demone pod ključem, i zato nije imalo smisla da ih mami i draži. To je bila još jedna prednost Flickina boravka kod njegove majke – pod njezinim krilom bit će zaštićena od svega, ali i od njega. Bit će zaštićena od njega čak i u slučaju da to Flick ne želi. Takva pomisao, da Flick ne želi biti zaštićena od njega, jako mu se svidjela. Razmišljajući o toj mogućnosti, pucnuo je bičem i potjerao konje brže. Flick je pored njega promatrala krajolik, vedrim i znatiželjnim očima. Iščekivanje je raslo iz milje u milju – bilo je teško održati smirenost. Uskoro će stići u London, uskoro će vidjeti Demona u njegovom prirodnom okruženju. Vidjet će njegovo drugo lice. Znala je da ga smatraju ženskarom i bludnikom, ali njezino znanje o njemu bilo je ograničeno samo na prostore Newmarketa. Nekako joj se činilo da će Demonova gradska ličnost biti posve drukčija od one koju je ona upoznala. Kako su milje odmicale, tako je ona sve više zamišljala, zamišljala je elegantniju, moćniju pojavu, i glamuroznost kojom će se on zaogrnuti kad se nađe u londonskom društvu. Flick nije mogla dočekati da to vidi.


Unatoč tome što im je Bletchley umaknuo, nije mogla biti loše volje. Raspoloženje joj je bilo zaigrano, srce veselo – radovala se životu na posve nov način. Udaja za Demona... Bila je to misao od koje bi joj se zavrtjelo u glavi, san koji se nikad nije usudila sanjati. A sada je bila posvećena upravo tom cilju – potpuno posvećena. I nije nimalo sumnjala u svoj uspjeh. Sudeći po svemu što je čula o Londonu, taj veliki grad ponudit će joj idealne uvjete – i najbolje prilike – da natjera Demona da joj pokloni svoje srce. Tada će sve biti savršeno i njezin će se san ostvariti. Sjedila je pored njega, jedva skrivajući svoje nestrpljenje, i čekala da se London konačno ukaže pred njezinim očima. Kad ga je ugledala, ostala je zatečena... I namreškala nos... i trzala se na glasne, hrapave povike što su dopirali sa svih strana. Ulice su bile krcate kočija svih vrsta, pločnici su vrvjeli ljudima. Flick nije mogla ni zamisliti da je ondje toliko ljudi – odrasla je na mirnim, beskrajnim nizinama Newmarketa – i ovo ju je malčice uznemiravalo. Osjećala se kao da je sa svih strana pritisnuta težinom tog ljudstva. A tek buka... A prljavština... I skitnice posvuda. Kao djevojčica je živjela u Londonu tek nakratko, kad je odsjela kod tete nakon smrti roditelja. Nije se mogla sjetiti da je tada bilo ovakvih prizora, ali to je ipak bilo davno. Dok se Demon koncentrirao na konje i vješto upravljao kočijom kroz taj gusti promet, ona mu se primaknula bliže, kako bi osjetila toplinu i sigurnost njegova tijela kroz svoj ogrtač. Na njezino olakšanje, moderniji dijelovi grada bili su više nalik onome što joj je ostalo u sjećanju – tihe ulice okružene elegantnim kućama, čisti trgovi s ograđenim cvjetnjacima u sredini. Doista, ovaj dio Londona bio je mnogo ugodniji, čistiji, ljepši nego što je pamtila. Njezina teta je živjela u Bloomsburyju, a ta četvrt nije ni izbliza toliko moderna kao Berkeley Square, kamo ju je sada vodio Demon. Demon je zaustavio kočiju ispred goleme vile, najimpozantnije građevine koju je Flick ikad vidjela. Izišao iz kočije i predao Gilliesu uzde, a ona je zurila u trokatnicu i najednom shvatila što znači kad kažu da je nešto izvan svakih očekivanja. Demon ju je zatim primio za ruku, a ona je zatomila svoje strahove, ustala i pustila da joj Demon pomogne da siđe. Čvrsto stišćući dršku svog suncobrana, primila ga je pod ruku i pošla s njim uz stepenice.


Ako je kuća bila impozantna, čak malčice strašna, batler, po imenu Highthorpe, bio je još strašniji. Otvorio je vrata kad je Demon pokucao i hladno pogledao u Flick. »Ah, Highthorpe, kako noga?« Toplo se smiješeći svojem batleru, Demon je uveo Flick preko praga. »Je li lady kod kuće?« »Noga mi je puno bolje, gospodine, hvala na pitanju.« Otvorivši vrata širom, Highthorpe se lagano naklonio. Kad su oni ušli, zatvorio je vrata i okrenuo se prema njima, a njegov pogled i držanje malko su se smekšali. »Mislim da je lady u svojem utočištu.« Demon se nasmiješio još toplije. »Highthorpe, ovo je gospođica Parteger. Ona će ostati s mojom majkom neko vrijeme. Gillies će unijeti njezine torbe.« Možda se prevarila zbog sunčevih zraka koje su prodirale kroz prozor u predvorju, ali Flick se mogla zakleti da je vidjela znatiželjan sjaj u Highthorpeovim očima. On joj se nasmiješio i ponovno se naklonio. »Drago mi je, gospođice. Reći ću gospođi Helmsley da vam pripremi sobu i uredit ću da vam tamo donesu torbe. Sigurno ćete se htjeti osvježiti nakon puta.« »Hvala.« Flick je uzvratila osmijeh – Highthorpe joj se najednom činio mnogo simpatičniji. Demon ju je poveo dalje. »Ostavit ću te u dnevnoj sobi dok odem po majku.« Otvorio je vrata dnevne sobe i uveo je unutra. Flick je bio dovoljan samo jedan pogled na elegantno uređenu sobu, svu u plavim i bijelim tonovima. Naglo se okrenula prema Demonu i rekla: »Jesi li siguran da je ovo dobra ideja? Mogu odsjesti kod tete...« »Mama će biti presretna što će te upoznati«, Demon ju je prekinuo, kao da uopće nije čuo što je ona upravo rekla. »Vraćam se za nekoliko minuta.« Izišao je i zatvorio vrata za sobom. Flick je zurila u bijelo obojene drvene panele. Demon se nije vraćao. Nervozno je uzdahnula i pogledala oko sebe. Htjela je sjesti na sofu od bijelog damasta, ali tada je pogledala u svoj obični, prastari, staromodni ogrtač. Učiniti da se ove dvije tkanine dodiruju bilo bi svetogrđe. I zato je ostala stajati i malčice poravnala haljinu, uzalud pokušavajući sakriti zgužvane nabore. Što će lady Horatia, gospodarica ove kuće i ove fine dnevne sobe, misliti o njezinoj nimalo elegantnoj odjeći? Međutim, pokazalo se da je ogrtač posve nevažan.


Začuo se nježni škljocaj kvake, širom su se otvorila vrata i u sobu je ušla karizmatična, elegantna dama. Prišla je Flick s takvim osmijehom i takvim sjajem dobrodošlice u očima da se Flick zbunila. A kad ju je toplo zagrlila, Flick se zbunila još više. »Draga moja!« Lady Horatia je svojim obrazom kratko dotaknula njezin, pa se uspravila i malko odmaknula da pogleda Flick. Međutim, nije joj gledala u staromodni ogrtač, već je gledala u njezino lice. »Tako sam sretna što smo se upoznale i što te mogu ugostiti u svojoj kući. Doista« – pogledala je u Demona – »bit će mi zadovoljstvo predstaviti te društvu.« Horatia je ponovno pogledala u Flick i ozarila se. »Ne mogu biti sretnija!« Flick se nasmiješila, toplo i zahvalno. Osmijeh lady Horatije sada je bio još širi, još vedriji; njezine oči, vrlo nalik Demonovima, izražajno su sjale. »Sada možemo poslati Harryja van i upoznati se.« Flick ju je zbunjeno pogledala, a zatim je shvatila da lady Horatia govori o Demonu. »Možeš se vratiti kad bude vrijeme večere.« Lady Horatia je podignula obrvu, s laganim smiješkom na usnama. »Pretpostavljam da si slobodna?« Demon – to jest, Harry – samo se nasmiješio. »Naravno.« Pogledao je u Flick. »Vidimo se u sedam.« Kimnuo je glavom, najprije njoj, a zatim majci, pa se okrenuo i pošao prema vratima. Vrata su se meko zatvorila za njim. »Ah!« Lady Horatia se okrenula prema Flick. »Napokon!«


15. poglavlje

U

natoč njihovoj elegantnoj ležernosti, kad su u pitanju Cynsteri, sve se događa brzo i nenadano. Odmah nakon ručka Horatia je zgrabila Flick i odjurila s njom u kočiju; vodila ju je na poslijepodnevni čaj. »Grosvenor Square nije daleko«, objasnila joj je. »A Helena će, kao i ja, biti oduševljena tvojim dolaskom.« »Helena?« Flick je stala vrtjeti u glavi sva imena koja joj je Horatia spomenula za ručkom. »Moja šogorica. Sylvesterova majka. Doduše, Sylvester je poznatiji kao Devil, a sada je postao Vojvoda od St. Ivesa. Helena je udovica. Ona i ja imamo samo sinove – njezini su Sylvester i Richard, a moji Vane i Harry. Sylvester, Richard i Vane su oženjeni« – Horatia je pogledala u Flick – »Harry ti nije rekao?« Flick je odmahnula glavom, a Horatia je sa smiješkom zakolutala očima. »Tipično je za njega da ispušta važne pojedinosti. Dakle«, Horatia se udobno naslonila i nastavila objašnjavati, a Flick je predano slušala. »Sylvester se oženio Honorijom Anstruther-Wetherby prije više od godinu dana. Sebastian, njihov sin, ima tek osam mjeseci. Honoria je ponovno noseća, stoga sumnjam da će biti u gradu tijekom cijele ‘sezone’. Vojvodski par je trenutačno u Cambridgeshireu. »Što nas vodi do Vanea. Vane se vjenčao s Patience Debbington u studenom. Patience je također noseća, stoga ne očekujemo vidjeti ni njih još nekoliko tjedana. A što se tiče Richarda, on se oženio vrlo nenadano, u Škotskoj, malo prije Božića. Bilo je sitnih problema – Sylvester, Honoria, Vane, Patience i Helena su išli k njima – ali sve se riješilo i Helena se sada raduje prilici da dobije još unuka. »Međutim«, rekla je Horatia, krećući se prema zaključku, »kako ni Honoria, ni Patience, ni Richardova Catriona nisu bile mlade djevojke kojima treba pomoći i uvesti ih u društvo, tako Helena i ja nismo imale priliku imati mladu damu o kojoj ćemo brinuti.« Sjajnih očiju potapšala je Flick po ruci. »I zato, dušo, bojim se da ćeš nas morati trpjeti – ti si naša posljednja šansa u tom polju, znaš.«


Flick se spontano nasmiješila. »Naprotiv, bit će mi drago što ćete mi pomoći.« Pogled joj je odlutao prema moderno odjevenim damama i gospodi koji su šetali pločnicima. »Ja zapravo ne znam kako se treba ponašati u gradu.« Pogledala je u svoju lijepu, ali ne baš chic haljinu, i lagano se zarumenjela. Pogledala je u Horatiju. »Molim vas, uputite me u pravom smjeru – bila bih vrlo nesretna kad bih sramotila vas i DHarryja.« »Ne govori gluposti.« Horatia je nježno stisnula Flickinu ruku. »Ti me ne bi mogla sramotiti ni da se trudiš.« Oči su joj svjetlucale. »A pogotovo ne moga sina.« Flick se zarumenjela, a Horatia slatko nasmijala. »Uz malo savjeta, iskustva i elegancije, bit ćeš izvrsna.« Zahvalna na ovome, Flick se naslonila. Razmišljala je kako da postavi pitanje koje ju je najviše kopkalo. Horatia ju je očito smatrala svojom budućom nevjestom, i ona se doista nadala da će to i postati. Ali još uvijek nije prihvatila Demona, i neće, sve dok on... Duboko je udahnula i pogledala u Horatiju. »Je li vam D – Harry objasnio da ja nisam baš pristala...« »Oh, da. I ne mogu ti reći koliko sam zahvalna što si imala dovoljno pameti da ga ne prihvatiš odmah.« Horatia se lagano namrštila. »Takve stvari ne treba požurivati, potrebno je vrijeme da se organizira vjenčanje koje na nešto sliči. Nažalost, oni to ne gledaju tako.« Prema njezinom tonu bilo je jasno da govori o muškarcima u obitelji Cynster. »Da se njih pita, oni bi preskočili svećenika i odveli ravno u krevet!« Flick se snažno zarumenjela. Horatia, pogrešno to protumačivši, nježno ju je potapšala po ruci. »Znam da mi nećeš zamjeriti što sam ovako izravna – dovoljno si stara da razumiješ te stvari.« Flick je kimnula glavom. Nije se zarumenjela zato što ne zna o takvim stvarima, nego upravo zato što itekako zna. Uz to, Horatia je bila u pravu, Demon zbilja jest takav. Samo što on preskoči i svećenika i krevet. »Mislim da je vrijeme – barem malo vremena – nužnost u ovakvom slučaju.« »Izvrsno!« Kočija se zaljuljala, pa zaustavila. »Stigli smo!« rekla je Horatia podignuvši pogled. Kočijaš je otvorio vrata i spustio stepenice, a potom je pomogao damama da siđu. Horatia je kimnula glavom, pokazujući na veličanstvenu vilu do koje je vodio dugački niz stuba. »Ovo je vila St. Ives.« Poslijepodne je bilo doista čarobno. Uz lady Horatiju, Flick je prošla kroz kuću i izišla na terasu – na travnjaku omeđenom cvjetnjacima bili


su poredani stolovi, stolice i male sofe. Ondje se okupilo pravo društvance fino odjevenih dama, od onih starijih, pa sve do onih mladih, koje su izgledale kao da su tek napustile školske klupe. Na vidiku nije bilo nijednog gospodina. Suncobrani su se vrtjeli i njihali iznad bezprijekornih frizura, štiteći osjetljive ženske puti. Druge se pak dame nisu skrivale od slabašnih sunčevih zraka; sjedile su udobno zavaljene, uživajući u smijehu i čavrljanju. Premda je žamor bio bogat, nije bio preglasan – doista je pozivao na druženje. U zraku se osjećalo veselje i beskrajna opuštenost, nešto što Flick nije očekivala kod pripadnica društvene elite. Doduše, morala je priznati da ju je takav broj gošći iznenadio; Horatia ju je uvjeravala da će ondje biti samo članice obitelji i nekoliko bliskih prijateljica. Prije nego što se uopće stigla snaći u tome, prišla im je prelijepa starija žena, i to čim su sišle na travnjak. »‘Oratia!« Helena je izmijenila poljubac u obraz sa svojom šogoricom, ali njezin pogled već je odlutao na Flick. »A tko je ovo?« Njezin veličanstveni osmijeh i bistre oči malko su smekšale ovaj nagli nastup. »Dopusti da vas upoznam: gospođica Felicity Parteger – Helena, vojvotkinja od St. Ivesa.« Flick se duboko naklonila. »Zadovoljstvo mi je upoznati vas, Vaša Milosti.« Kad se uspravila, Helena ju je primila za ruku, pa je ponovno pogledala Horatiju, očekujući daljnje objašnjenje. »Felicity je štićenica Gordona Caxtona.« Helena se odmah sjetila. »Ah! Dobri General.« Nasmiješila se Flick. »Je li on dobro?« »Da, hvala na pitanju, gospođo.« »Harry je doveo Felicity u grad«, ubacila se Horatia, s izrazom lica kao da ne može dočekati da ubaci ovu informaciju. »Odsjest će kod nas, a ja ću je uvesti u društvo.« Helena je naglo pogledala u Horatiju, a osmijeh je bivao sve širi. Kad je ponovno pogledala u Flick, bila je sva ozarena. »Draga, tako mi je drago što smo se upoznale!« Prije nego što je Flick stigla trepnuti, vojvotkinja ju je oduševljeno zagrlila, a zatim ju je primila jednom rukom oko struka i povela preko travnjaka. S galskim šarmom kojemu nije bilo moguće odoljeti, vojvotkinja ju je najprije upoznala sa svojim zaovama, a zatim sa


starijim damama, te konačno i s mlađima. Među njima su bile dvije vrlo mlade djevojke, očito blizanke, koje su se uzvrpoljile oko Flick i brinule se da joj ništa ne uzmanjka, uključujući i pomoć oko imena i raznih odnosa. Blizanke su bile najveće ljepotice koje je Flick ikad vidjela. Imale su kožu poput alabastera, oči plave poput različita i bujne kovrče zlatne gotovo poput njezinih. Očekivala je da će biti suzdržane prema njoj – one jesu bile malko mlađe, njihov društveni status bio je iznad njezinog. Međutim, na Flickino iznenađenje, one su joj se ushićeno nasmiješile – ushićeno kao i njihove tete i majka – i spremno je primile pod ruku, svaka sa svoje strane. »Baš divno! Mislila sam da će ova zabava biti kao i svaka druga – ugodna, ali nimalo uzbudljiva. A umjesto toga, dobile smo priliku da upoznamo tebe!« Flick je gledala čas u jednu, čas u drugu, pokušavajući zapamtiti koja je koja. »Nikad nisam smatrala sebe uzbudljivom.« »Ha, ha! Sigurno jesi, u protivnom te Demon ne bi nikad primijetio.« Druga djevojka se zahihotala. »Ne obraćaj pažnju na Amandu.« A zatim, kad se Flick okrenula prema njoj, široko se nasmiješila. »Ja sam Amelia. Naučit ćeš kako nas razlikovati – nismo jednojajčane blizanke.« Doista nisu bile, ali su ipak bile vrlo slične. »Reci nam, koliko dugo poznaješ Demona?« upitala je Amelia. »Pitamo samo zato«, ubacila se Amanda, »što nas je sve do posljednjih nekoliko tjedana uporno izluđivao – neprestano nas je pazio i visio nam nad glavama na svim većim zabavama.« »Da. I zbog toga znamo da je tih nekoliko tjedana proveo u Newmarketu. Jeste li se ondje upoznali?« »Da, upoznali smo se u Newmarketu«, Flick je potvrdila, »ali ja živim ondje od svoje sedme godine, i Demona poznajem još odonda.« Obje djevojke začuđeno su je pogledale, a Amanda se namrštila. »Pa što je onda radio, zašto te tako dugo skrivao?« »Oprosti nam što pitamo, ali ti si starija od nas, zar ne? Nama je osamnaest.« »A meni dvadeset«, odgovorila je Flick. Blizanke su bile više od nje i u svakom slučaju samouvjerenije, ali razlika u godinama doista nije bila velika.


»Dakle«, Amanda je nastavila, »zašto te Demon nije doveo i prošle godine? On baš i nije tip koji odugovlači.« »Da, on zaista voli požuriti stvari«, Flick se nasmiješila. »Nije me doveo ovamo zato što... prošle godine nije ni znao da postojim.« Ova je njezina izjava, naravno, dovela do daljnjih pitanja, i dodatnih otkrića. Zbog toga je i Flick mogla pitati njih zašto im Demon visi nad glavom. »Katkad mislim da je to samo zbog toga da nam digne živac, ali čini se da si oni zaista ne mogu pomoći, jadnici.« Amanda je odmahnula glavom. »Valjda im je to u krvi.« »Srećom, čim se ožene, više ne budu takva gnjavaža. I dalje se petljaju, ako mogu, ali Honoria, Patience i Catriona dosad su uspjele držati Devila, Vanea i Richarda na uzdama.« Amelia je pogledala u Flick. A sada si ti ovdje pa će Demon biti zaokupljen tobom.« »Uz malo sreće«, dodala je Amanda, »i ostali će naći dame nad kojima će uzdisati, prije nego što nas dvije ne postanemo stare usidjelice.« Flick se nasmijala. »Pa nije moguće da su toliko kruti.« »Nemoguće?« rekle su blizanke uglas. Istog su trena navele niz situacija kojima su potvrdile svoje tvrdnje, a pritom su Flick nudile djeliće informacija o Demonu i njegovu životu u tom elitnom svijetu – svijetu u kojem je on bio okružen prelijepim ženama. Osjetivši njezino zanimanje za Demonova londonska osvajanja, blizanke su samo odmahnule rukom. »Ne brini – ti njegovi pothvati nikad ne potraju dugo, a sada će ionako biti previše zaokupljen tobom.« »Sada će tebi visjeti nad glavom, hvala Bogu!« Amanda je podignula ruke prema nebu. »Dakle, ostala su još samo dvojica.« Amelia se nasmijala, pa pogledala u Flick. »Gabriel i Lucifer.« »Tko?« Blizanke su se nasmijale, a potom su joj objasnile sve o svojim rođacima, društvancu poznatom kao ‘Cynsterov klub’. »Mi ne bismo smjele znati ništa o ‘Cynsterovu klubu’, stoga pazi da to slučajno ne spomeneš Demonu«, rekla je Amanda. Djevojke su zatim nastavile s pričom; iznijele su joj cijelu povijest obitelji – tko je čije dijete, brat, sestra. Dozvale su jednu vrlo mladu djevojku – jedinu koja je ondje bila mlađa od njih – da im se pridruži. To je bila njihova rođakinja Heather, koja je uskoro trebala navršiti šesnaest. »Mene će predstaviti društvu tek iduće godine«, Heather je


uzdahnula, »ali majka kaže da mogu prisustvovati obiteljskim događanjima već i ove godine. Teta Louise priređuje neformalni bal idući tjedan.« »Bit ćeš pozvana«, Amanda je uvjerila Flick. »Mi ćemo se pobrinuti da tvoje ime bude na popisu.« Amelia je zakolutala očima. »Naša majka će se pobrinuti za to da tvoje ime bude na popisu.« Ubrzo su djevojke bile pozvane da razdijele šalice za čaj. I Flick je pomagala, krećući se vrlo opušteno među okupljenim ženama. Iako je svaka dama pored koje se zaustavila razgovarala s njom, osim informacija koje je Horatia podijelila s njima u vezi njezina posjeta, nisu je ništa zapitkivale – i nisu donosile nikakve zaključke. Barem ne u njezinoj blizini. Sve su se trudile da se osjeća dobrodošlom, a ako je poneke i jesu zapitkivale o njezinu životu, to je bilo u okviru Flickinih očekivanja. U svakom slučaju, nijedna nije bila zabadalo i nijedna se nije ponašala kao da je procjenjuje i osuđuje. Njihovo toplo odobravanje, spremno prihvaćanje, zaštita koju su joj kao grupa žena tako otvoreno pružale mamili su joj suze na oči. Jedna vrlo stara, vrlo oštroumna žena, lady Osbaldestone, čvrsto ju je primila za zapešće. »Ako se nađeš u dvorani za bal, i ako ne znaš što treba činiti, potraži jednu od nas – pa čak i one dvije male brbljavice«, rekla je pogledavši svojim tamnim očima u blizanke, »i samo pitaj. Ovo društvo katkad će te zbunjivati, ali zato imaš obitelj. Ne moraš se stidjeti.« Flick se naklonila. »Upamtit ću to.« »Odlično. A sada mi možeš dati jedan od ovih makarona. Mislim da će i Clara htjeti jedan.« Lady Osbadelstone nije bila jedina koja je Flick ponudila savjete i podršku. Mnogo prije nego što je poslijepodne završilo, Flick i lady Horatia su se oprostile s njima, izmijenile hrpu zagrljaja i dogovora za buduće susrete, a Flick se doista osjećala kako je primljena pod krilo obitelji Cynster. Kad su se smjestile u kočiju, Horatia se naslonila i zatvorila oči. I Flick je učinila isto. Razmišljala je o tom poslijepodnevu. Te žene su bile divne, nevjerojatne. Znala je da Demon ima veliku obitelj, ali to da su Cynsterovi zapravo jedno veliko i blisko pleme ugodno ju je iznenadilo. Flick nikad nije imala pravu obitelj. Obitelj u kojoj ima još žena, s kojima može razgovarati, kojima se može obratiti kad joj treba podrška; obitelj u kojoj, prema prešutnom dogovoru, muškarci paze na mlade djevojke, pa čak i ako im one nisu sestre.


Na neki način sve joj je ovo bilo novo, ali na jednoj dubljoj razini, dotaknulo je u njoj žicu čiji je zvuk duboko odjekivao. Osjećala se dobro. Otvorila je oči te stala gledati kroz prozor, odsutno i sa smiješkom na usnama, zadovoljna što ima priliku postati dio obitelji Cynster. *** Dva jutra poslije, vrlo loše raspoloženi Demon zaškrgutao je zubima i potjerao svoje konje prema parku. Ovo je bio već treći put da je stigao u kuću svojih roditelja i otkrio da je gospođica Parteger izašla. Prvi put je navratio onog poslijepodneva kad ju je doveo u grad. Zamišljao ju je kako sjedi sama i zaboravljena, dok njegova majka spava. Međutim, one su bile kod njegove tete Helene i tračale – a on je dobro znao o čemu. Suspregnuo je svoje razočaranje, neugodno iznenađen što ga uopće osjeća, i zaključio da je upravo zbog toga i doveo Flick u London – da je njegova voljena obitelj, a osobito ženski dio, potakne i ohrabri u odluci da se uda za njega. I zato se povukao, ne ostavivši nikakvu poruku – ništa što bi njegovoj oštroumnoj majci dalo naslutiti da je nestrpljiv. Poslije je došao na večeru, kako je bilo i dogovoreno, ali shvatio je da susret s Felicity u prisustvu njegovih roditelja ne zadovoljava njegove apetite. Jučer je došao u jedanaest, što je trebalo biti idealno vrijeme za posjet. Ako se pojavi već ujutro, za doručkom, to bi ga previše odalo. Highthorpe ga je samo pogledao sa suosjećanjem i rekao da su njegova majka, teta i mlada dama pošle u kupnju. Znao je da to znači da ih neće biti satima. Uz to, kad se vrate, bit će u jednom od onih budalastih ženskih raspoloženja, htjet će govoriti samo o volančićima i pojasima i zapravo neće obraćati pažnju na njega. Ponovno je otišao i ponovno podsjetio samoga sebe da je to razlog zbog kojeg je doveo Flick ovamo – da vidi kakve bi joj sve zabave donijela udaja za njega. Naime, kupnja je za žensku dušu isto što i zabava. U drugim područjima sudbina mu je ipak bila naklonjenija; šuškalo se po gradu da je Klepetalo Selbourne zaradio zaušnjake dok je bio u posjetu sestri i njezinoj djeci stoga se očekivalo da on uopće neće prisustvovati »sezoni«. Selbourne je, dakle, bio jedan problem manje na Demonovu popisu.


Danas je pak stigao u Berkeley Square oko deset, uvjeren kako Flick jedva čeka da mu se pokaže u jednoj od svojih novih haljina. Ali otkrio je da ju je njegova majka odvela u park. Ozbiljno je razmišljao o tome da prekori vlastitu majku. Nakon što je svojom kočijom prošao kroz Stanhope Gate, i jedva izbjegao sudar s kočijom koja je dolazila iz suprotnog smjera, pokušao je malko obuzdati svoje nerazumne živce i utišati tutnjanje što ga je osjećao u svom srcu. Samog je sebe uvjeravao da se ovako osjeća samo zbog činjenice da je navikao viđati Flick svakog dana, zbog ničega drugog. Mislio je da će taj efekt uskoro izblijedjeti. Mora izblijedjeti. Prije nego što započne sezona viđat će je samo nakratko, u parku, pod budnim okom uglednih starijih dama, ili pak u prepunim dvoranama za bal. Sati što ih je provodio s njom nasamo u pod okriljem seoskog života sada više nisu bili dio njihova rasporeda. Okrenuvši se prema Aveniji, zatomio je svoje nezadovoljstvo i nabacio svoj uobičajeni izraz lica, onaj dosadno pristojni. Spazio je Flick kako sjedi u kočiji njegove majke i ljupko se smješka gospodi koja su je, šetajući travnjakom s drugim mladim damama, promatrali sa zanimanjem. Njegova majka je bila zadubljena u razgovor s tetom Helenom, čija se kočija nalazila tik uz njihovu. Zatomio je psovku te dovezao svoju kočiju iza majčine. Gillies je odmah dotrčao umiriti konje. Svezavši uzde, Demon je iskočio iz kočije i zaputio se prema majci i Flick. Flick je čula kako se iza njih zaustavlja kočija pa se okrenula i ozareno mu se nasmiješila. Demon se na trenutak izgubio u njezinim očima, u njezinom sjaju – njegova maska dosadno pristojnog gospodina naglo je iščeznula i on se počeo smiješiti kao što se inače smiješi: zavodljivo i vragolasto. Pribrao se točno na vrijeme te nabacio ležeran izraz i hladan osmijeh. Jedino su njegove oči, dok su gledale u njezine, otkrivale sitan plamen. Da su njegova majka i teta vidjele onaj drugi smiješak, otkrile bi mnogo više nego što su smjele otkriti. Flick je ispružila ruku, a on ju je primio i lagano se naklonio. »Drago mi je što te vidim, mlada damo.« Uspravivši se, uljudno je kimnuo glavom majci i teti, a zatim je ponovno pogledao u Flick. Još joj nije bio pustio ruku. »Smijem li te zamoliti za šetnju parkom?«


»Oh, da!« Flick je spremno prihvatila i stala se dizati iz kočije. Demon je najednom shvatio zašto je s onakvim zanimanjem gledala u druge parove – zbog čiste zavisti. Ona je bila naviknuta na svakodnevno jahanje i sigurno joj nedostaje tjelesnih aktivnosti. Demon se široko nasmiješio i otvorio joj vrata kočije. Vidio je kako mu je majka dobacila znakovit pogled, a s usnica joj je pročitao »nova haljina«. Smješkajući se u sebi, pomogao je Flick da siđe, vrlo sretan što će moči pustiti svoj pogled da slobodno luta njezinim tijelom. »Je li to novo?« Flick mu je uputila nevin, iskren osmijeh. »Da.« Pustila je njegovu ruku, okrenula se oko svoje osi, pa stala. »Sviđa ti se?« Njegove su oči najprije bile uprte u njezino tijelo, odjeveno u gabarden boje lavande, a zatim je podignuo pogled k njezinu licu. Nije mogao pronaći riječi kojima bi odgovorio na to njezino pitanje. Stezalo ga je u prsima, pomutio mu se razum, srce mu je stalo lupati još jače. Cista ljepota njezina lica, sjaj njezinih očiju – ništa mu od toga nije pomagalo da se pribere. Bio je zaboravio kako je to kad te opčini anđeo. Njegova majka i teta pozorno su ih gledale; on je pročistio grlo i natjerao se da se uljudno nasmiješi. »Izgledaš... zbilja krasno.« Izgledala je slasno, primamljivo – i Demon je odjednom bio gladan. Ponovno je primio njezinu ruku i spustio je na svoju podlakticu. »Prošetat ćemo do cvjetnjaka i natrag.« Iz kočije je dopro zadovoljan uzdah, ali Demon se nije osvrtao. Zaputio se s Flick preko travnjaka, posve zaokupljen pogledom na svog anđela i osjećajima koje je budilo njezino prisustvo. Nasmiješila mu se, a njemu je pogled najednom pao na njezine kovrče. »Skratila si kosu.« »Jesam.« Nakrivila je glavu, malo na jednu, malo na drugu stranu, kako bi on mogao vidjeti tu finu promjenu. Uvojci su joj uvijek uokvirivali lice, ali malčice neposlušno. A sada, zahvaljujući vještim potezima škara, njezino lice izgledalo je potpunije, frizura stabilnija, u svakom slučaju sjajnija. »Mislim da mi dobro pristaje.« Demon je kimnuo glavom. »Frizura je vrlo elegantna. Pretpostavljam da ti lijepo nadopunjava tvoje nove večernje haljine.« Flick je raširila oči. »Kako si znao da...?« Demon se nasmiješio. »Jučer sam navratio i saznao da si otišla u kupnju. Čuo sam i da ste bile kod modne krojačice.«


»I Helena je bila s nama. Bilo je...« Zastala je i nasmiješila se. »Vrlo ugodno.« Zadovoljan, Demon joj je uzvratio osmijeh, a zatim se zagledao preda se. Šetali su u tišini, kao što su to činili i na Vrištini. Nijedno nije osjećalo potrebu za riječima i oboje su bili beskrajno opušteni zajedno. Flick je osjetila kako joj povjetarac mrsi i podiže haljinu, bacajući joj skute na Demonove ulaštene čizme. Čelična snaga mišića koje je osjećala pod svojim prstima, snaga koja je posezala za njom, koja ju je cijelu okruživala, bila joj je itekako dobrodošla. Nedostajao joj je. To joj je govorilo njezino raspjevano srce; to su joj potvrđivala njezina radosna čula. Nagnula je lice prema suncu i smiješila se, ispunjena osjećajem koji ne može biti ništa drugo nego ljubav. Pogledala ga je krajičkom oka – i otkrila da je on promatra. Najednom, kao da se prenuo, a čelo mu se lagano namrštio. Lice mu je postalo ozbiljno. Pogledao je u daljinu. »Mislio sam da te možda zanima što smo otkrili u vezi Bletchleya.« Flick je iznenada preplavio osjećaj krivnje. U vrtlogu proteklih dana, obuzeta novim otkrićima, posve je zaboravila na Dillona i njegove probleme. »Da, naravno.« Sada se i ona uozbiljila. »Što ste otkrili?« upitala je gledajući preda se, ali krajičkom oka vidjela je da je Demon stisnuo usnice. »Potvrdili smo da je Bletchley stigao poštanskom kočijom iz Newmarketa. Ona staje u Aldgateu. Provjerili smo, ali u tom ga kvartu ne poznaju.« Stigli su do cvjetnjaka i krenuli šljunčanom stazom uz travnjak. »Montague, moj agent, organizirao je da se prate mjesta gdje se gospoda sastaju s raznim nitkovima koje povremeno unajmljuju za svoje sumnjive poslove. Ako se Bletchley pojavi na nekom od tih mjesta, ponovno ćemo mu ući u trag.« Flick se namrštila. »Je li to onaj Montague kojega si posjetio prošli put kad si bio u Londonu?« Demon je kimnuo glavom. »Je li otkrio nešto preko protoka novca?« »Nije još, ali postoji još niz mogućnosti koje treba provjeriti. Dionice, obveznice, depoziti, strane transakcije – Montague će sve provjeravati. Izračunao je približne iznose za kojima tragamo – iznose izvučene iz svake namještene utrke tijekom jesenske sezone i prve ovogodišnje utrke.«


»Jesu li iznosi veliki?« Demon ju je pogledao. »Enormni.« Kad su stigli do kraja šetnice, okrenuli su se pa su pošli natrag travnjakom, prolazeći pokraj brojnih drugih parova. Ležerno i uljudno, Demon je kimao glavom u znak pozdrava, uputio pokoji distancirani smiješak te nastavio voditi Flick prema njezinoj kočiji. Kad su se konačno udaljili od mnoštva, Demon ju je kratko pogledao, a zatim je, iznenada, ubrzao korak. Flick je nastavila koračati opušteno, ali pitala se čemu odjednom ta žurba. »Ukupan iznos je golem«, nastavio je, »i stoga je nezamislivo da se nigdje ne pojavi. To je nešto što nas ohrabruje. Srećom, još uvijek imamo nekoliko tjedana prije nego što budemo morali obavijestiti nadzornike.« »Postoji li išta što ja mogu učiniti?« »Ne. Posjetit ću Montaguea za dan ili dva, ako on prije toga ne potraži mene.« Na trenutak se kolebao, a potom je dodao: »Ako saznamo išta, javit ću ti.« Flick je morala kimnuti glavom i oprostiti se – već su bili blizu kočije. Pogledala je u Demonovo lice i primijetila onaj lijeni, nezainteresirani izraz koji on nabaci preko svojih stvarnih crta; osjetila je čeličnu kontrolu koja upravlja njegovim pokretima, zbog čega se doima tako ravnodušnim. Pretpostavila je da je to njegova londonska ličnost – njegova vučja koža. Ali nije razumjela zašto je nije pogledao u oči kad je ulazila u kočiju i kad joj se onako graciozno naklonio. Horatia ga je potapšala po ruci. »Danas ćeš primiti svoju pozivnicu na neformalni bal koji priređuje Louise. Bal se održava idući tjedan – očekujem da ćeš pratiti mene i Felicity.« Demon ju je zbunjeno pogledao. »Zar te neće pratiti otac?« Horatia je nehajno odmahnula rukom. »Ma znaš svog oca, on će prvo htjeti navratiti u White’s.« U Demonovim očima nakratko se vidjelo nezadovoljstvo, ali taj je izraz vrlo brzo nestao. Pomiren sa situacijom, kimnuo je glavom. »Bit će kako ti želiš.« Kad se uspravio, njegove su se oči susrele s Flickinim, ali tek na sekundu, tek toliko da joj da do znanja da je sve u redu. Naklonio se majci i teti pa se okrenuo i pošao prema kočiji. »Nemoj kasniti!« Horatia je viknula za njim. »Večerat ćemo ondje.«


Mahnuo je rukom, pokazavši time da je sve čuo i razumio. Dohvatio je uzde, uskočio u svoju kočiju i krenuo, a pod njegovim kotačima zakrckao je šljunak.


16. poglavlje Ma pogledaj ih samo!« Amanda je šapnula Flick na uho, pa se graciozno okrenula. Sada se pored Flick stvorila Amelia. »Čak i kad plešu, motre na nas.« Njihala se u ritmu glazbe i nastavila ispod glasa: »A jedan obično stoji sa strane, poput Demona u ovom trenutku, i ako se slučajno pokušamo odšuljati, eto ih!« Flick se smiješila svojem plesnom partneru i nije odavala znakove da je čula što blizanke gunđaju. Svi su se okretali, i okretali, i klizili podijem; dvorana za bal u vili Loiuse Cynster bila je prepuna članova ove obitelji i njihovih prijatelja. Budući da je bal bio neformalan, a većina je gostiju bila u rodu, atmosfera je bila vrlo vesela i opuštena. Bilo je mnogo mladih – poput Heather i mlađih momaka – što je dodatno naglasilo ugođaj obiteljske proslave. Flick je plesala, smiješeći svom mladom i nevinom partneru, a plesale su i blizanke; na njihovim ozarenim licima nije bilo ni traga nezadovoljstva. Proteklih dana uporno su se žalile na svoje muške rođake sklone tome da ih štite i nadziru, ali Flick im tada nije sasvim vjerovala. Ali sada jest. Oni su ih doista motrili i Flick je bilo posve jasno zašto to živcira blizanke. Premda su Gabriel i Lucifer bili na podiju i plesali, djevojke su svako toliko primijetile njihov mrki očinski pogled. Što se tiče Demona, on je pak stajao pored vrata; ne samo da nije plesao, nego nije ni čavrljao ni s kim. Njegov je pogled, prilično zastrašujući, bio uprt u smjeru Flick i blizanki. Bilo je pravo čudo što su ih muškarci pozivali na plesni podij. Doduše, činilo se da su mlada gospoda – ona koja nisu bila mnogo starija od blizanki – bila nesvjesna ovih prijetnji. Kako u njihovim još nevinim glavama nije bilo nečistih primisli o blizankama, tako su očito smatrali da im ne prijeti nikakva opasnost. Naravno, takvi bezazleni mladići nisu nimalo zanimali blizanke. Flick je to razumjela; dosad je i ona plesala s istom vrstom mlađahne gospode – i beskrajno se dosađivala. Kad je ples završio, a one se zahvalile svojim premladim kavalirima, blizanke su je primile pod ruku, svaka sa svoje strane. »Znate, oni vas samo žele zaštititi. Upoznali su svakakve prostake i zato žele udaljiti takve muškarce od vas«, rekla im je.


Amelia je uzdahnula. »Ma sve ja to razumijem, ali njihova definicija ‘prostaka’ prilično je opsežna.« »Ako pomisle da bi mladić mogao imati ijednu nečistu misao, odmah ga smatraju prostakom i razvratnikom.« »A to znači da je mladića sve manje i manje.« »I zato mi imamo svoj plan.« »Plan?« Flick se smjestila uz prozorsku nišu gdje su stajale tri palme u golemim glinenim vazama. Amanda se osvrnula oko sebe, a zatim je povukla Flick za ruku pa su se sve tri zavukle u sjenu koju su stvarale palme. »Odlučile smo...« Otpočela je Amanda. »... nakon razgovora s Catrionom«, »gospodaricom doline, vrlo mudrom ženom...«

ubacila

se

Amelia,

»Da nećemo samo čekati, sjediti na rukama i biti ljepuškaste, dok prikladna gospoda pogledavaju prema nama i raspravljaju o tome hoće li nam prići ili ne.« »Tako je«, rekla je Amelia, ponosno dižući glavu. »Mi ćemo same odlučiti za sebe.« Amandine oči su sjale. »Mi ćemo gledati njih i odlučiti koga ćemo odabrati. Nećemo čekati da mi budemo odabrane.« Flick se nasmijala i obje ih zagrlila. »Doista, prema onome što sam dosad vidjela, svakako bi bilo pametnije da uzmete stvar u svoje ruke.« »Tako i mi mislimo«, potvrdila je Amanda. »Reci nam nešto.« Amelia je pogledala u Flick. »Jesi li ti odabrala Demona ili je on odabrao tebe?« Flick je pogledala na drugu stranu dvorane, gdje je stajao Demon, za njezine oči najljepši i najzgodniji muškarac u cijelom gradu. Bio je sav u crnome, s košuljom boje bjelokosti, a pod svjetlima svijećnjaka izgledao je još opasnije nego što izgleda danju. Čavrljao je s nekim gospodinom, ali unatoč tome znao je točno gdje je Flick – i Flick je toga bila svjesna. Usnice su joj se razvukle u blagi smiješak – on je bio utjelovljenje njezina sna, njezine želje; bio je ljepši od svake skulpture, svake slike. Pogledala je u blizanke. »Ja sam odabrala njega«, rekla je, a zatim joj se pogled vratio na Demona. »Tada mi je bilo tek deset godina, stoga nisam istinski razumjela, ali... da, u svakom slučaju, ja sam odabrala njega.«


»Eto vidiš«, Amanda je odlučno kimnula. »Honoria je rekla da je on odabrao nju, ali zapravo je bilo obrnuto. Patience i Catriona su rekle da su one birale. Kao i ti. Dakle, najbolje je kad žena preuzme uzde.« Flick je ponovno pogledala u njih, u ta prelijepa lica, i vidjela njihovu tvrdoglavost i odlučnost. Kimnula je glavom. »Da, vjerojatno je tako.« Blizanke su zapravo bile vrlo slične njoj. »Bilo bi dobro da malko kružimo među ljudima«, Amelia ih je nježno podbola laktom. »Mama nas gleda.« Nabacile su ležeran osmijeh i kliznule u gomilu. Smiješeći se, Flick se odvojila od blizanki; zabranila je samoj sebi da pogledom pretražuje sobu, ali ju je zato pretraživala drugim osjetilima. Proteklih dana vidjela ga je samo onog dana u parku, i to nakratko, i jednom sasvim slučajno u Ulici Bond. Tom su prilikom izmijenili nekoliko tihih rečenica o gangsterskom udruženju, a Demon je cijelo vrijeme imao onu svoju dosadnu društvenu masku. Doduše, bili su u javnosti, među ljudima. Večeras se pojavio u kući svoje majke točno u trenutku da ih otprati u kočiju, stoga nisu imali ni trenutka nasamo da razgovaraju, čak ni o sitnicama. A Flick je to izluđivalo sve više. Kao što ju je u ovom trenutku izluđivala činjenica da Demona nema na vidiku. Zastala je ispred Cezarove biste pa se podignula na prste i pokušala neprimjetno pogledom pretražiti gomilu – znala je da je Demon negdje u prostoriji. I tada joj je netko prišao sleđa i nečija ju je ruka uhvatila za nadlakticu. Flick se prepala i naglo se okrenula. Demon je stajao pored postolja s bistom – a trenutak prije nije ga bilo. Brzo ju je povukao iza biste, gdje se nalazila još jedna niša. On je stao ispred nje, naslonivši se rukom na postolje biste i djelomice joj zaklanjajući pogled. Dvorana za bal imala je tri polukružne niše; ispred svake je stajao nekakav aranžman, poput cvijeća ili ovog postolja s bistom, što znači da je iza tog aranžmana bio malen prostor. Oni koji su željeli uhvatiti pokoji mirniji trenutak mogli su iskoristiti prednosti tog malog prostora, koji je djelomice pružao privatnost, a ipak nije priječio pogled na ostatak dvorane. Kad je pogledala u Demonovo ozbiljno lice, Flick se ozareno nasmiješila. »Zdravo – tražila sam te.«


Demon ju je nekoliko trenutaka samo gledao, a zatim je rekao: »Znam.« Flick mu je pročavala izraz lica, ali ga nije mogla dokučiti. »Jesi li... saznao išta o novcu?« Demon se sladio pogledom, topio se u toploj svjetlosti njezinih očiju, upijao senzualni sjaj što joj je krasio lice. Srećom, nitko je nije mogao vidjeti iza njegovih ramena. Duboko je udahnuo i odmahnuo glavom. »Ne. Ali napredujemo.« »A da?« Njezin pogled kliznuo je niže i smjestio se na njegove usnice; nesvjesno je ovlažila svoje. Demon je od muke stisnuo šaku, koju je bista skrivala od pogleda drugih gostiju, pa je kimnuo glavom. »Montague je provjerio brojne vrijednosnice – to su financijski instrumenti putem kojih je možda prikriven taj novac. Budući da je eliminirao mnoge, suzili smo krug svoje potrage.« Flick je nastavila zuriti u njegove usnice, a zatim je shvatila da su se one prestale micati. Brzo se pribrala i podignula pogled. I nekoliko puta trepnula. »Imam dojam da tragamo za tim kriminalcima već cijelu vječnost, i da ih nećemo nikad uhvatiti.« Zastala je, a njezin se pogled naglo smekšao kad se susreo s njegovim. A njezino »misliš li da ćemo uspjeti« bilo je još mekše. Demon je zadržao taj njezin pogled i borio se da ostane pribran, da se odupre porivu da se nagne prema njoj, obavije ruku oko njezina struka i pritisne je uz svoje tijelo, da spusti svoje usnice na njezine i odgovori na ono pitanje što ga je vidio u njenim očima. Njezina haljina, od srebrnoplave svile, stisnuta srebrnim trakama ispod grudi, koja joj je fino padala preko bokova i plesala joj oko gležnjeva, nije nimalo pomagala. Jedino što je na njoj bilo čedno bila je tanašna čipka koja je obrubljivala vratni izrez i otvore rukava. Jedva se sjetio pitanja koje mu je postavila. »Da.« Ton mu je bio dubok, strog, a to je zbunilo Flick. Svirači su odabrali baš taj trenutak da zasviraju valcer – Demon bi ih najradije bio zadavio jednom od njihovih vlastitih žica. Ipak, upravo ju je zbog valcera i dovukao ovamo. Usredotočio se na Flickino lice, vidio je radost i nestrpljenje u njezinim očima, vidio je u njima poziv na ples. Opsovao je u sebi. »Ovo je...« Duboko je udahnuo. »...vrlo lijepa haljina.« Flick je pogledala dolje. »Da, to je iz Cocottea.« Raširila je srebrnkastu haljinu, izvela malu piruetu, pa ponovno podigla pogled k Demonu. »Sviđa li ti se?«


»Da, vrlo.« Doista je mogao ovo reći iskreno, uvjerljivo. Kad ju je tek ugledao, na stubama u majčinoj kući, bio je očaran. Haljina je pristajala njezinoj figuri tako dobro da je pomislio kako bi je trebalo zabraniti, ali, da, svakako mu se svidjela – i svidjelo mu se ono što je u njoj. Svidjelo mu se toliko da se jedva svladavao da je ne zgrabi u naručje i zapleše s njom valcer pred oštrim i budnim okom svoje znatiželjne obitelji. Lagano je mahnuo rukom i pokazao na haljinu. »Ponovno se zavrti.« Nije mu bilo nimalo teško gledati u njene bokove dok se ona tako okreće. »Hmmm.« I dalje je gledao u njezinu haljinu, namjerno dižući pogled k licu, jer nije htio vidjeti razočaranje koje je raslo u njezinim očima. Dok su se kočijom vozili ovamo, rekla mu je da joj je Emily Cowper, prijateljica njegove majke, dala svoje službeno dopuštenje da zapleše valcer. Valcer je sad već bio u punom zamahu. »Kroj je vrlo lijep, i pada malko drukčije nego druge haljine.« Bio je pravi majstor u odvlačenju pažnje. Nakon ovoga će razgovarati o vremenu. »Ima li kakvih novosti iz Newmarketa?« Demon je konačno podignuo pogled – čuo je meki uzdah koji je prethodio ovom pitanju; u Flickinim očima više se nije naziralo iščekivanje. Izgledala je rezignirano, ali ipak graciozno. »Nema ničeg posebnog«, rekao je, uspravivši se. »Ali čuo sam od jednog znanca da Dillona još nitko nije vidio, niti je tko razgovarao s Generalom.« »To je barem neko olakšanje. Nadam se samo da Dillon neće učiniti ništa glupo dok smo mi ovdje. Mislim da bi bilo dobro da mu odmah sutra pošaljem pismo.« Flick nije rekla ništa više, ali pogled joj je odlutao prema parovima koji su se okretali na podiju. Demon je od muke stisnuo usnice. Bilo mu je strašno što zbog njega propušta svoj prvi valcer u Londonu, ali nije požalio što ju je odvukao ovamo. Nije mogao sam s njom plesati, ali ne bi mogao ni stajati sa strane i gledati je u naručju drugog gospodina. Pretvorio bi se u utjelovljenje svog nadimka – zbog same pomisli na Flick u naručju drugog muškaraca doista se osjećao kao demon. Da, bilo je bolje za nju da propusti taj valcer. »Carruthers kaže da Flynn lijepo napreduje.« Ovo je zaokupilo Flickinu pažnju. »A da?« »Trenira ga i ujutro i poslijepodne, do maksimuma.« »Da, rekao mi je kako pokušava povećati njegovu izdržljivost.«


»Predlaže da ga iskušamo u preskakanju prepreka.« Demon je pogledao u nju. »Što ti misliš o tome?« Flick mu je rekla što misli, i to ga nije iznenadilo. Međutim, iznenadilo ga je što je njezino objašnjenje bilo tako detaljno, i što je njezina povezanost s konjem kojega je nekoć jahala bila tako duboka. Prvi put u svom životu slušao je i prihvatio savjet o svom konju od jedne žene. Kad su počeli razgovarati i Flynnovoj budućnosti, i usput se dotaknuli mlade kobile koju je Flick također jahala, valcer je već bio završio i započinjao je idući ples. Kotiljon. Demon se okrenuo i spazio cijeli čopor nestrpljivih mladića, od kojih su svi čekali svoju priliku da zaplešu s Flick. Kiselo se nasmiješio, pa se ponovno okrenuo prema njoj. Ona je i dalje bila djelomice zakrivena njegovim leđima. Primio joj je ruku, a osmijeh mu se odmah smekšao. »Hoćeš li me počastiti ovih plesom, draga?« Flick je podignula pogled k njemu i nasmiješila se – od tog osmijeha ozarilo joj se cijelo lice i zasjale su joj oči. »Naravno.« Dala mu je ruku i pustila da je povede na plesni podij. Srećom, njegovo je iskustvo došlo do izražaja – vješto ju je nadopunjavao, elegantno zadirkivao, sve s umješnošću kakvu posjeduje samo ženskar poput njega. Dok su im se dodirivale samo ruke, i dok su njihova tijela bila na dovoljnoj razdaljini, Flick se smješkala i smijala, ali nije onako sjala. Tko god ih je gledao, i koliko god to bilo pozorno, nije mogao vidjeti ništa drugo osim mlade dame koja reagira prikladno i predvidljivo na laskanje jednog razvratnika. A to je bilo upravo ono što je Demon htio da vide. Kad je ples završio, elegantno se naklonio i predao Flick grupici njenih obožavatelja, koji su nestrpljivo čekali svoj red. Zadovoljan što je pregrmio najteži dio večeri, a uz to i izvukao najbolje iz toga, povukao se na kraj prostorije. Pridružili su mu se Gabriel i Lucifer. »Zašto mi ovo radimo?« zagunđao je Lucifer. »Amanda mi je htjela iskopati oči, ta mala goropadnica. Samo zato što sam htio plesati valcer s njom.« »A ja sam dobio santu leda«, ubacio se Gabriel. »Znaš, ne sjećam se kad sam zadnji put plesao sa santom leda. Ako sam ikad plesao.« Pogledao je u Demona. »Ako je to ono što će me čekati u ovoj sezoni, mislim da ću morati otići na odmor.«


Budući da Demon nije rekao ništa, nego je samo zurio preko okupljenih glava nekamo u daljinu, Gabriel je slijedio njegov pogled, sve do mjesta gdje je stajala Flick. »Hmm«, promrmljao je Gabriel, »nisam te vidio kako plešeš valcer, rođače.« Demon nije pogledao u njega. »Imao sam drugog posla.« »Da, primijetio sam – raspravljao si o sudbini rimskih legionara, sigurno.« Demon se nasmiješio i nevoljko odvratio pogled od Flick, koja je uzbuđeno čavrljala. U ovim društvenim okupljanjima snalazila se kao riba u vodi. »Zapravo...« U glasu mu se osjetio ton koji je natjerao rođake da se okrenu prema njemu. »Istražujem jedan zločin.« Ukratko im je ispričao sve što je znao o namještanju utrka i gangsterskom udruženju, kao i tome na koga sumnja. »Stotine tisuća...« ponovio je Gabriel za njim. »Nema sumnje u to da si u pravu – taj se novac mora negdje pojaviti.« »Ali«, uključio se Lucifer, »ne mora se nužno pojaviti ondje gdje ti tražiš.« Demon je zainteresirano podignuo obrvu. »Postoje razni vrijedni predmeti koji se mogu skupljati – to je najčešće nakit, ali ljudi skupljaju i slike i druge artefakte.« »Mogao bi to provjeriti«, rekao Demon. »Provjerit ću, ali ako su to iznosi koji su se trebali pojaviti tijekom proteklih mjeseci, već bih čuo nešto«, rekao je Lucifer. »Iako to postoji kao mogućnost, sumnjam da je novac otišao na vrijedne predmete.« Demon je kimnuo glavom i pogledao u Gabriela, koji je zamišljeno gledao u daljinu. »Što je?« Gabriel se prenuo. »Ma... nešto sam se pitao...« Slegnuo je ramenima. »Imam poznanike koji bi mogli znati je li došlo do kakve razmjene novca u podzemnim krugovima. Proširit ću glas. Dok Montague pokriva zakonitu stranu poslovanja, mi ćemo ovako moći pokriti ostale gradske putove. Demon je ponovno kimnuo. »A to znači da nam ostaje još samo jedno područje.« »Tako je«, složio se Lucifer, »naši vlastiti krugovi.« »Hm.« Gabriel je podignuo obrvu. »Znači da moramo dobro naćuliti uši i pratiti bilo kakve neočekivane dobitke – nasljedstvo od umrle tetke za koju nitko nikad nije čuo, kockari kojima se iznenada nasmiješila sreća, i tako dalje.«


»Dakle, bilo tko s neočekivanim dobitkom.« Demon je odlučno kimnuo, a zatim je njegov pogled ponovno odlutao prema Flick. Lucifer i Gabriel su promrmljali svoje slaganje, a trenutak poslije plavuša u zelenoj svili odvukla je Luciferovu pažnju i on je poput predatora pošao za njom. Gabriel je tada povukao Demona za rukav. »Nemoj me ugristi, i nemoj škrgutati zubima – idem razgovarati s tvojim zlatnim kolačićem.« Demon je samo ispustio »hm«. Članovi Cynsterova kluba nikad ne diraju dame na koje njihovi rođaci polože pravo. Gabriel ga nije zabrinjavao. Međutim, brinulo ga je nešto drugo, a Gabriel je upravo potvrdio njegove strahove. Flick je, naime, bila izrazito upadljiva, pa čak i među gomilom. Njezine kovrče privlačile su svako oko, njezine anđeoske crte lice očarale bi svakoga. Njezina je kosa na suncu bila blistavo zlatna, a pod svjetlošću svijeća imala je poseban, zagasit sjaj. Boja njezine kose bila je zlatnija i od kovrča njegovih rođakinja blizanki. Mamila je poglede kamo god krenula, ma gdje god stajala. A to je znatno otežavalo njihov problem. Točnije, to je bio samo njegov problem jer nije htio da ona išta zna. Radilo se o Flickinoj osobini koja ga je istinski oduševljavala – njezinoj otvorenosti, toj blistavoj iskrenosti njezine radosti i svih drugih osjećaja, koje su svi mogli pročitati na njezinu licu. Nije se sramila svojih osjećaja, niti ih se bojala, i zato ih je pokazivala otvoreno, izravno. Pokazivala ih je upravo onakve kakvi oni jesu. U tome je bio problem. Kad je bila pored njega, senzualna povezanost koju su dijelili sjala joj je na licu. Naglašena svjesnost, senzualno iščekivanje, blistavo uzbuđenje i spremnost – sve njezino znanje – vidjeli su se odveć jasno. Vidio je to prije tjedan dana u parku, a i poslije; vidio je to večeras, kad su ugledali jedno drugo u predvorju majčine kuće. Taj mu je prizor ugrijao srce, odaslao je cijeli niz emocija koje su prostrujale njegovim tijelom. Nije htio da takvih prizora ne bude. Međutim... Flick je bila previše zrela i pribrana da bi se doimala zaluđenom. Nitko tko vidi njezinu reakciju na njega ne bi rekao da je to obična zaluđenost. Svatko bi zaključio ono što je istina – da su njih dvoje već bili intimni: on, ženskar s gomilom iskustva i ona, vrlo nevina mlada dama.


Prema njegovu mišljenju, sva krivnja – ako se uopće mora na nekoga svaliti – treba pasti na njegova leđa. Međutim, društvo to neće tako gledati. Njezin će ugled biti uništen, a čak je ni podrška obitelj Cynster ne bi zaštitila. Što se njega tiče, to mu nije bilo ni najmanje važno – oženio bi se njome odmah, ali tada bi bilo prekasno; premda bi se buka stišala, to se nikad ne bi zaboravilo. Flickin ugled bio bi nepovratno okaljan i nikad je ne primili u određene krugove društva. Do ovog problema ne bi došlo da se ona udala za njega prije nego što su došli u grad, ili da je barem pristala na udaju pa da svima mogu objaviti svoje zaruke. Da je bilo tako, društvo bi zažmirilo na jedno oko. Međutim, Flick je sada bila ovdje, u kući njegove majke, gdje igra ulogu čedne mlade dame. Društvo bi bilo okrutno – i uživalo bi u svojoj okrutnosti – da dođe do raspleta kakvog se Demon pribojavao. I sada, dok ju je promatrao kako samouvjereno čavrlja i sa srcem se smije, razmišljao je o tome da se sutra sastane s njom – nasamo – i sve joj objasni. Možda mu isprva neće vjerovati, ali možda može pozvati svoju majku, pa čak i tete, da joj to potvrde. One neće biti zgranute, ali Flick hoće. Odmah će pristati na brak, bio je uvjeren u to. A to je on i htio, zar ne? Uzdahnuo je, stisnuo usnice i zapitao se kada i zašto su ženine želje – njezini krhki osjećaji, neobjašnjive ženske emocije – postale toliko važne. To je bilo pitanje na koje nije imao odgovora, ali od te činjenice nije bilo moguće pobjeći. I zato nije mogao primijeniti ovakvu taktiku da je natjera na brak. Uspravio se i ponovno uzdahnuo. Ako joj kaže da njezin izraz lica previše otkriva, možda će ona prepoznati opasnost i pristati na brak samo da izbjegne bilo kakav skandal. A to nije bilo ono što Demon hoće. On je htio da se Flick iskreno obeća – da se obeća njemu i njihovoj zajedničkoj budućnosti. Nije želio da to bude dogovor koji je potaknut očekivanjima društva. Ali ako ona ne uvidi dublje implikacije, a odluči se za brak, možda će se truditi da sakrije ili zatomi svoju instinktivnu reakciju. I možda uspije u tome. Demon nije htio da se dogodi ni to. Ljubovao je s brojnim ženama koje su hinile emocije, koje zapravo nisu marile ni za koga i ni za što. Flickina iskrena radost bila mu je dragocjena – tako je od samog početka. Nije se mogao natjerati da ugasi taj zlaćani sjaj u njezinim očima, pa čak ni radi ovoga.


A to je značilo... da će morati pronaći neki drugi način da je zaštiti. Gledao ju je kako pleše i vedro se smije, ali nije bilo onog posebnog užitka koji je čuvala samo za njega. Unatoč trenutačnim brigama, unatoč ironiji, njegove su se usne razvukle u smiješak. Šetao je dvoranom, neprekidno gledajući u nju – u svoj užitak, u svoju želju – i pokušavao smisliti način da sačuva njezino ime. Dio njegova rješenja sastojao se od vožnje parkom. To je bilo jednostavno, efikasno, a ona neće znati dovoljno da shvati što je naumio. Stigao je u Berkeley Square najranije što je mogao. Praveći se da ne primjećuje Highthorpeov mudri pogled, popeo se stubama na kat, gdje se nalazio privatni salon njegove majke. Pokucao je jedanput i ušao. Njegova majka sjedila je na divanu, s naočalama na nosu. Kad ga je ugledala, nasmiješila se. Kao što je i očekivao, raspoređivala je pozivnice za zabave koje je jutros primila. Flick je sjedila na sofi pored nje i pomagala joj u tom poslu. »Dobro jutro, Harry. Čemu dugujemo ovo zadovoljstvo?« Skinuvši naočale, njegova majka je nakrivila obraz, čekajući poljubac. Demon ju je poslušno poljubio, pa se se okrenuo prema Flick, koja je brzo ustala. »Došao sam pitati Flick bi li se išla provozati parkom.« Flickine su oči zasjale. Lice joj se preobrazilo od toplog smiješka. »To bi bilo divno.« Zakoračila je prema njemu i ispružila ruku. Demon ju je primio, ali držao ju je na sigurnoj udaljenosti, nemilosrdno potiskujući poriv da je privuče bliže, da dopusti njoj da se primakne bliže. Kratko je pogledao u njezino lice, upio taj vedri entuzijazam, a zatim se, odvrativši pogled, uljudno nasmiješio i pokazao prema vratima. »Puše hladan povjetarac, mislim da će ti trebati ogrtač.« Njegova pristojna maska nije pala ni na trenutak; Flick ga je zbunjeno pogledala, a njezin je osmijeh lagano izblijedio. »Da, naravno.« Okrenula se prema Horatiji. »Ako se vi slažete, madam.« »Naravno, draga.« Horatia se nasmiješila i dala im znak da pođu; Flick se naklonila i izišla. Čak i da je Demon pomislio da Flickina otvorenost možda ne predstavlja opasnost, susret s majčinim oštrim pogledom rastjerao bi svaku sumnju. Čim su se vrata zatvorila za Flick, Horatia mu je


uputila pogled u kojem se nazirala sumnjičavost i neodobravanje. Međutim, nije se usuđivala postaviti mu pitanje čiji odgovor zapravo nije željela dobiti. Na koncu, samo je došao pitati je li Flick raspoložena za vožnju. Kad je vidio da u Horatijinim očima raste konfuzija, Demon se naklonio, s uobičajenom ležernošću. »Pričekat ću Felicity dolje – moram malko razgibati konje.« Izbjegavši Horatijin sumnjičavi pogled, okrenuo se i pobjegao. Nije morao čekati Flick – poskakivala je niz stube, za razliku od njega koji je sišao ležerno i opušteno. Zahvaljujući tome što je prezirala žensko dotjerivanje, uspjeli su uhvatiti trenutak nasamo. Demon se sada slobodno nasmiješio, sretan što može na trenutak skinuti masku, pa joj je primio ruku i primaknuo je bliže sebi. Flick se nasmijala, meko, ushićeno, i okrenula se k njemu. Demon je osjetio lagani drhtaj koji je prostrujio njezinim tijelom, osjetio je buđenje njezinih živčanih završetaka, istinsku svjesnost koja ju je pogodila kad su se njihova tijela slučajno dodirnula. Oči su joj se širom otvorile, zjenice raširile, usnice se razmaknule – cijelo njezino lice se smekšalo. I zasjalo. Čak i pri slabašnoj svjetlosti na stubama bilo je nemoguće ne primijetiti senzualnost koja se krila ispod površine. On je proveo njezinu inicijaciju, i proveo ju je predobro. Ona je sada čeznula za još, kao i on. Poriv da je zgrabi u naručje, da priljubi svoje usne uz njene, nikad ga nije ščepao ovako snažno; nikad nije osjećao ovako nemilosrdnu potrebu. Duboko je udahnuo – i tada je spazio Highthorpea pokraj vrata. Odmah se malčice odmaknuo od Flick, nabaciviši svoju elegantno nezainteresiranu masku. »Dođi, konji će se ohladiti.« Flick je osjetila njegovo povlačenje, ali tada je i ona spazila Highthorpea. Kimnula je glavom te pošla s njim van. Spuštanje stubama do kočije i vožnja do parka dala je Demonu dovoljno vremena da ponovno uspostavi kontrolu nad sobom. Flick je šutjela – nije bila tip osobe koja mora neprekidno govoriti – ali na licu joj se vidjelo koliko uživa u izlasku, ta radost je bila izložena svačijem pogledu. Srećom, kočija je bila dovoljno široka da između njih bude dobrih tridesetak centimetara, pa njezino lice nije ni moglo pokazivati ništa neprikladno. »Jesi li već pisala Dillonu?« Demon je pucnuo bičem i spretno usmjerio konje kroz vrata parka.


»Jesam, jutros. Rekla sam mu da smo privremeno izgubili Bletchleya, ali da smo uvjereni u to da ćemo ga ponovno naći, te da u međuvremenu pokušavamo ući u trag novcu zarađenom u namještanju utrka.« Zagledana u daljinu, Flick se namrštila. »Nadam se da će ga to zadržati u kolibi. Ne želimo da pomisli kako smo ga napustili pa da počne sam istraživati. Sigurno bi ga uhvatili.« Demon ju je kratko pogledao, pa je ponovno upro pogled u cestu. Ubrzo je ugledao kočije gradskih matrona, poredale su se Avenijom. »Razmišljao sam o tome da pošaljem Flynna u Doncaster. Što misliš, kako bi on podnio promjenu staze?« »Doncaster?« Flick je zamišljeno napućila usnice, a zatim se dala u objašnjavanje. Nije ju bilo teško zaokupiti ovom temom; raspravljala je, analizirala, donosila zaključke, a sve to dok su prolazili pored niza vrlo modernih kočija, a zatim i cijelim putem natrag. Demon je znao da ona nije primijetila stare gradske dame kako ih budno motre – nije primijetila ni zanimanje koje su njih dvoje izazvali, niti je opazila poglede odobravanja koje su im ove ugledne gospođe upućivale. Kad su ove dame, čija mišljenja upravljaju reakcijama londonskog visokog društva, kimnule glavama, Demon im je uzvratio uglađenim naklonom koji je potvrdio njihova nagađanja. I Flick se naklonila, nesvjesno oponašajući njega, posve zadubljena u njihov razgovor, uopće ne znajući da je taj njezin naklon bio savršeno prikladan. »Ako ozbiljno misliš razvijati Flynna u preponaša«, zaključila je, »morat ćeš ga premjestiti u Cheltenham.« »Hm, vjerojatno.« Okrenuvši konje prema izlazu iz parka, Demona je obuzeo osjećaj trijumfa. Uspio je ono izvesti, odradio je posao, dao je svoju izjavu, premda neizrečenu. Svaka matrona pored koje su prošli čula ju je jasno i glasno – svaka matrona čije je mišljenje važno sada je znala da se on istinski namjerava oženiti gospođicom Felicity Parteger. Svi će pretpostaviti da među njima postoji dogovor. A što je najvažnije, uvažene dame će smatrati kako je vrlo dolično što je on, zato što je toliko stariji od nje i ima mnogo više iskustva, izjavio svoju namjeru na ovakav način, a zatim pustio svoju odabranicu da uživa u Sezoni. Sada nitko neće misliti da je čudno što on održava distancu među njima. »Odvest ću te natrag u Berkeley Square, a zatim idem posjetiti Montaguea da vidim je li što otkrio.«


Flick je kimnula glavom, a radost u njezinim očima je izblijedjela. »Vrijeme prolazi.«


17. poglavlje

V

rijeme je doista prolazilo, ali ne onako kako se Flick nadala.

Četiri večeri poslije sjedila je u kočiji lady Horatije i trudila se da se ne osjeća iznevjereno. Svaka druga djevojka beskrajno bi uživala da je na njezinu mjestu, i pustila bi da je taj sjajni vrtlog povuče. Bila je u Almack’su, i na svakojakim zabavama, balovima, glazbenim koncertima, večerama... Što bi još mogla poželjeti? Odgovor na ovo pitanje sjedio je točno nasuprot njoj, odjeven u crno, kao i obično. Kočija se drmusala, a njegova su se široka ramena zbog toga lagano njihala. Mogla mu je vidjeti svijetlu kosu, ovalni oblik lica, ali ne i njegove crte. Međutim, nije ih ni trebala vidjeti, jer je znala da je nabacio svoju uobičajenu društvenu masku. Krajnje uljudna, s daškom ledene arogancije, ta je maska zračila blagom nezainteresiranošću. Doista, nije se smio pokazati ni tračak zanimanja, ni senzualnog ni bilo kakvog drugog. Flick se sve više pitala je li od tog zanimanja išta više ostalo. Danju ga praktički više nije ni viđala. Nakon one vožnje parkom, više nije navraćao, niti je dolazio po nju da prošeću travnjakom. Razumjela je da je možda zauzet drugim stvarima, ali nije mislila da će je dovesti u London, a zatim je ostaviti tako samu. Da nije bilo blizanki, i topline njegove obitelji, bila bi izgubljena. Bila bi usamljena kao onda kad su joj roditelji umrli. Ipak, imala je dojam da se on i dalje želi vjenčati s njom – i da društvo to i očekuje. Proganjalo ju je ono što je rekla blizankama, da je ona bila ta koja je izabrala. Međutim, ona nije još nikome objavila taj svoj izbor, i ako će to podrazumijevati ovakav život, onda više nije bila sigurna da to želi. Kočija je malko zastala, pa se ponovno zadrmusala, da bi se na kraju zaustavila pred osvijetljenim portikom vile Arkdaleovih. Vrata kočije su se otvorila i Demon je izišao prvi, a zatim je pomogao Flick i majci da iziđu. Horatia je poravnala haljinu, namjestila frizuru, pa je primila batlera pod ruku i pošla unutra, pustivši Demona da povede Flick.


»Hoćemo li?« Flick je pogledala u njegovo lice, ali vidjela je samo masku. I njegov je ton odisao istom ravnodušnošću. Ponudio joj je ruku, onako kako priliči situaciji, i Flick je položila svoj dlan na njegovu podlakticu. Kad su ušli u kući i zaputili se vijugavim stubištem, nabacila je dražestan smiješak i pokušavala ignorirati njegovu ukočenost i tu krutu ruku koju je on držao što dalje od njezina tijela. Bilo je ovako cijelo vrijeme, svih ovih dana. Više je nije privlačio bliže sebi, ponašao se kao da mu ona nije nešto posebno. Pozdravili su lady Arkdale, a zatim su otpratili Horatiju do divana koji je stajao uza zid. Demon je odmah zamolio Flick da zajedno otplešu prvi kotiljon, a poslije večere i country, i nakon toga je nestao u mnoštvu. Zatomivši uzdah, Flick je ponosno uzdigla glavu. Uvijek je bilo isto – uljudno bi je dopratio na svaki bal, ali nije činio ništa drugo osim što bi stavio njenu ruku na svoju podlakticu dok su ulazili, nakon čega bi uslijedio kotiljon otplesan na distanci, pa country otplesan na još većoj distanci, uštogljena večera tijekom koje je bila okružena svojim udvaračima i tek nekoliko pogleda kroz mnoštvo. Na kraju večeri ponovno bi stavio njezinu ruku na svoju podlakticu i pratio je kući. Flick nije mogla shvatiti kako bi itko pomislio da između njih išta postoji – išta što bi moglo potencijalno voditi do braka. Čim bi se on odmaknuo od nje, stali bi je salijetati udvarači. Ona se pristojno smiješila i razgovarala s mladom gospodom koja bi, da im ona dopusti, padala ničice pred njom. I tako je prolazila i ova večer, nimalo različita od onih koje su joj prethodile. *** »Pazite!« »Oh, oprostite mi.« Flick se zarumenjela, brzo pomaknula nogu i nasmiješila se svom partneru, simpatičnom mladom gospodinu, lordu Bristolu. Plesali su valcer. Nažalost, Flick je shvatila da je joj ples s bilo kime tko nije Demon više bio mučenje nego užitak. Naime, ako nije plesala s njim, neprestano je pogledavala prema njemu, dok je stajao sa strane i čavrljao. To je bila grozna navika, navika koju je mrzila, ali nije se mogla svladati. Srećom, dvorane za


bal bile su velike i uvijek prepune ljudi; njezino oko moglo ga je uhvatiti tek na trenutak. Njezini partneri, čini se, nisu ništa primijećivali. Pa čak ni onda kad bi im gazila prste. Prenuvši se, natjerala je samu sebe da se usredotoči. Bilo joj je zlo od svog budalastog ponašanja. Ponovno se pretvorila u onu zatelebanu djevojčicu koja je virila iza ograde i potajno pogledavala svog idola. Jedinog čovjeka kojega je ikad željela, ali koji je bio izvan njezina dosega. A sada se sve više osjećala kao da je on i dalje izvan njezina dosega. Nije ga htjela promatrati – ali to je bilo jače od nje, činila je to kompulzivno. A ono što je vidjela nije ju nimalo radovalo. Uvijek je pored njega stajala neka žena, neka nestvarno lijepa dama, koja bi lagano nakrivila glavu i gledala mu u lice, a on se pak neprestano smješkao, uživajući u tome što se ona smije njegovim aluzivnim šalama. Flick je bio dovoljan samo jedan pogled na njih i sve joj je bilo jasno – lijene, elegantne geste, britke, senzualne opaske, zavodljivo podizanje obrve. Te su žene uvijek stajale preblizu njemu, a on im je to dopuštao. Neke su čak stavljale svoje mliječnobijele ruke na njegova ramena i nadlaktice, naslanjale se na njega dok ih je on šarmirao i zadirkivao, upotrebljavao zavodničke metode koje više nije primjenjivao na Flick. I zašto je onda uporno gledala, i mučila samu sebe, nije znala. Pogled joj je sam bježao k njemu. »Mislite li da će sutra biti lijepo vrijeme?« Flick se ponovno prenula i usredotočila se na lorda Bristola. »Mislim da hoće.« Nebo je bilo vedro već danima. »Nadao sam se da ćete počastiti mene i moje sestre svojom prisutnošću i provozati se s nama do Richmonda.« Flick se nježno nasmiješila. »Hvala vam, ali bojim se da lady Horatia i ja imamo cijeli sutrašnji dan već ispunjen.« »Ah, naravno. To je bio samo prijedlog.« Flick se suosjećajno nasmiješila – i poželjela da ju je Demon pozvao na vožnju. Nije marila za te silne zabave i druženja ni koliko je crno pod noktom; zapravo bi uživala u vožnji do Richmonda, ali nije htjela da lord Bristol pomisli kako ima imalo šanse kod nje. Maloprije, kad je bilo vrijeme večere, Demon ju je hladno primio pod ruku, ukočeno dopratio do blagovaonice, a potom je sjeo pored nje i nije joj rekao ni riječ dok su se njezini udvarači silno trudili da je


zabave. Valcer je uslijedio odmah nakon večere i ona ga je otplesala odsutno i bez emocija, čekajući da je te vrtnje usmjere prema predmetu svoje opsesije. On je stajao na drugom kraju dvorane. U tom trenu lord Bristol ju je okrenuo upravo u smjeru koji je priželjkivala. Pogledala je – i neugodno se iznenadila. Lord ju je ponovno zavrtio, a ona je duboko udahnula, trudeći se da sakrije svoj šok. Pluća su joj se stezala; doslovce je osjećala bol. Tko je bila ta žena koja se praktički vješala po njemu? Bila je iznenađujuće lijepa – tamna kosa bila joj je podignuta i skupljena, otkrivajući prelijepo, elegantno lice, a tijelo su joj krasile obline bujnije nego što Flick mislila da je moguće. Da sve bude još gore, njezino privijanje uz njega, način na koji ga je gledala, jasno je ukazivalo na to da su njih dvoje u nekakvoj vezi. Blaženo nesvjestan ičega, lord Bristol ju je ponovno zavrtio i odveo dalje, na drugi kraj dvorane. Flick je najednom obuzelo tupilo, i osjetila je olakšanje što se oslobodila divljačke ljubomore koja ju je zatresla, iako joj se od te promjene malko zavrtjelo u glavi. Glazba je uskoro utihnula, ples je završio. Lord Bristol je pustio njezinu ruku, a ona je zamalo zateturala, sjetivši se u posljednji tren da se treba nakloniti. Flick je znala da je problijedjela. Iznutra je sva drhtala. »Hvala vam«, rekla je lordu Bristolu pa se okrenula i nestala među mnoštvom. Nije imala pojma da Demon ima ljubavnicu. Riječ ljubavnica neprekidno je odzvanjala u njezinoj glavi. Prolazila je kroz okupljeno mnoštvo kao da je slijepa, a vodili su je samo instinkti. Zaputila se prema palmama u glinenim vazama; nije bilo niše, ali sjena što su je stvarali golemi listovi pružala joj je prikladno utočište. Nijednom nije posumnjala u točnost svojeg zaključka; dobro je znala da je u pravu. Međutim, nije znala što da sada radi. Nikad se nije osjećala toliko izgubljenom. Čovjek kojeg je upravo vidjela kako izmjenjuje senzualne pošalice sa svojom ljubavnicom nije bio isti čovjek kojega je upoznala u Newmarketu – čovjek kojemu se željno podala u sobi pansiona Angel’s. Um joj nije funkcionirao kako treba – vidjela je djeliće svog problema, ali nije mogla sagledati cjelinu.


»Trenutačno je ne vidim, ali vrlo je lijepa djevojka. I vrlo prikladna. Sada kad ju je Horatia uzela pod svoje krilo, sve će ići glatko, u to nema sumnje.« Ove riječi dopirale su s druge strane palmi, a ton je bio pun matrijarhalnog odobravanja. Flick je naćulila uši. »Hm«, začuo se i drugi glas. »Čuj, nitko mu ne može zamjeriti što je tako očaran njome.« Flick je provirila kroz palmine listove i ugledala dvije starije dame. Oslanjale su se o svoje štapove i promatrale ljude. »Tako i treba biti«, rekla je prva. »Uvjerena sam da je onako kako je objasnila Hilary Eckles – bio je dovoljno razborit da shvati da mu je vrijeme za ženidbu, a izbor mu je vrlo dobar. Fino odgojena djevojka, štićenica obiteljskog prijatelja. Nije brak iz ljubavi, i dobro je da nije!« »Slažem se«, druga stara kokoš odlučno je kimnula glavom. »Te emocije i ti brakovi iz ljubavi prava su gnjavaža. Uopće ne vidim smisla u tome.« »Ne vidiš smisla?« prva je frknula nosom. »Naravno. To je zato što ni nema smisla. Nažalost, posljednje vrijeme to je postala moda.« »Hm.« Druga dama je nakratko zašutjela, a zatim je rekla: »Čini se neobičnim za jednog Cynstera da nije pomodan, osobito po tom pitanju.« »Istina, no izgleda da je Horatijin dječak prvi među svojim rođacima koji je ostao bistre glave. Možda jest nestašan, ali kad je riječ o ovome, pokazao se kao razuman čovjek. Pa gdje bismo bili da smo dopustili da društvom upravlja ljubav?« »Tako je. Ah, eno Thelme. Da čujemo što ona ima za reći o ovome.« Dvije dame su se udaljile, oslanjajući se o svoje štapove za hodanje, ali Flick se više nije osjećala sigurnom iza tih palmi. U glavi joj se i dalje vrtjelo i uopće se nije osjećala dobro. Soba u koju su se gosti i gošće povlačile da se malko odmore ili poprave šminku činila joj se kao najsigurnija opcija. Kliznula je kroz gomilu, izbjegavajući svakoga koga poznaje, osobito Cynstere. Stigla je do vrata koja su vodila u hodnik i nestala u sjenama. Malena sluškinja koja je sjedila ondje brzo je ustala i povela je prema dnevnoj sobi, koja je ove večeri bila namijenjena za odmor i osvježenje dama. Soba je bila jarko osvijetljena samo s jedne strane, kojom su se protezala ogledala, dok je ostatak prostorije ostao u dubokoj sjeni. Uzela je čašu vode koju joj je dala sluškinja pa se povukla u kut i sjela


na stolicu. Pijuckala je vodu i samo sjedila, dok su druge dame ulazile i izlazile. Nitko je nije primijetio u tom zamračenom kutku. Počela se osjećati bolje. Najednom su se širom otvorila vrata, a u sobu je ušla Demonova ljubavnica. Ugledala ju je jedna od dama koje su se uređivale ispred zrcala pa se sa smiješkom okrenula prema njoj. »Celeste! Kako ide tvoje osvajanje?« Celeste je dramatično zastala na vratima; stavivši ruke na svoje sladostrasne bokove, pogledom je pretražila prostoriju. Oči su joj se nakratko zaustavile na Flick, a potom su se usmjerile na prijateljicu. Namiješila joj se, osmijehom koji je zračio ženskom putenošću. »Ide, draga, ide!« Dama pred zrcalom se nasmijala; i ostale prisutne dame su se smješkale. Senzualnim korakom, koji je privlačio pažnju na njezine plodne bokove, uski struk i bujne grudi, Celeste je prišla zrcalu. S rukama na bokovima, kritički je odmjeravala svoj odraz. Izmjenivši poglede i znakovito podižući obrvu, druge dame su izišle, a ostale su samo Celeste i njezina prijateljica, koja je vješto nanosila ruž. »Sigurno si čula glasine«, promrmljala je prijateljica, »da se on ženi?« »A-ha«, odvratila je Celeste. Pogledala je u Flickin odraz u zrcalu. »Ali zašto bi me to zabrinjavalo? Ja se ne želim udati za njega.« Prijateljica se zahihotala. »Svi znamo što ti želiš, ali možda on ima druge zamisli – barem nakon ženidbe. Ipak je on Cynster.« »Ne razumijem.« Celeste je imala upečatljiv naglasak. To je bio naglasak koji Flick nije mogla nikamo smjestiti, ali u svakom je slučaju činio Celestein glas senzualnijim, zavodljivijim. »Kakve veze ima njegovo ime?« »Ne radi se o njegovu imenu, već o obitelji. Dosad su se svi pokazali kao iznimno predani i vjerni muževi.« Celeste je napućila usnice i lagano nakrivila glavu – ispod napola spuštenih vjeđa vidjelo se da joj oči vatreno sjaje. Namjerno se nagnula prema zrcalu te izazovno kliznula prstima preko svog raskošnog dekoltea. Nakon toga se uspravila, graciozno podignuvši ruke, pa se okrenula kako bi si promotrila stražnjicu, savršeno istaknutu satenskom haljinom. I tada se njezin pogled susreo s Flickinim. »Mislim«, rekla je dubokim glasom, »da će ovaj slučaj biti iznimka.«


Osjećajući se gore nego kad je ušla, Flick je ustala. Odnekud je skupila snagu te prišla stoliću pokraj vrata. Drhtavom rukom odložila je čašu – taj zvuk je privukao pažnju Celesteine prijateljice. Dok je izlazila, Flick je spazila užasnuti izraz lica i začula: »Oh, Bože!« Vrata su se zatvorila; Flick je ostala stajati u slabo osvijetljenom hodniku i razmišljala da pobjegne odande. Ali kamo bi mogla otići? Duboko je udahnula i podignula bradu. Zatomivši nervozu koja ju je cijelu preplavila, i odbijajući misliti o ovome što je upravo čula, zaputila se natrag u plesnu dvoranu. Nije napravila ni tri koraka kad se pred njom, u sjeni, stvorila figura. »Evo te, gospođice! Ganjam te već satima!« Flick je pogledala tko je to – i ugledala crte lica svoje tete Scroggs. Posegnuvši za ostacima svog dostojanstva, lagano se naklonila. »Dobra večer, teto. Nisam znala da ste ovdje.« »Očito nisi! Bila si previše zaokupljena onim mladim bezveznjacima koji su te okružili. Upravo o tome želim razgovarati s tobom.« Edwina Scroggs obavila je svoje koščate prste oko Flickina lakta i pogledala prema sobi iz koje je Flick maloprije izišla. »Ne, već je netko unutra.« Flick se nipošto nije htjela vratiti onamo. »Hm.« Pogledavši oko sebe, Edwina ju je povukla u stranu, tik uz zid prekriven tapiserijom. »Onda ćemo morati razgovarati ovdje. Nema nikoga u blizini.« Ovo je dodatno uznemirilo Flick; već je ionako sva drhtala iznutra. Lady Horatia joj je pomogla da pronađe tetu Scroggs; posjetila ju je još na početku svog boravka u Londonu. Međutim, između njih dvije nije bilo ničega osim osjećaja dužnog poštovanja – Edwina se udala ispod svojeg staleža i sada je živjela kao škrta i štedljiva udovica, iako je imala novca. Flickini roditelji platili su Edwini da primi Flick dok oni izbivaju iz zemlje. Čim je saznala vijest o njihovoj smrti, gospođa Scroggs je izjavila da se od nje ne može očekivati da hrani i odgaja sedmogodišnju djevojčicu. Doslovce je odbacila Flick i prepustila je na milost i nemilost šire obitelji – srećom, ondje se našao General i primio je u svoj dom. »Radi se o svim ovim mladićima koji njuškaju oko tvojih skuta.« Unoseći joj se u lice, Edwina je prosiktala: »Zaboravi ih, čuješ li?« Prodorno je gledala u Flickine uplašene oči. »Moja je dužnost da te usmjerim na pravi put, ne bi bilo u redu od mene da ti ništa ne kažem.


Boraviš u obitelji Cynster, a po gradu se priča da je njihov sin bacio oko na tebe.« Edwina se primaknula još bliže. Flick je osjetila stezanje u plućima. »Moj savjet tebi, gospođice, jest da ga zgrabiš. Ova šansa je predobra da bi je pustila iz ruke. Ta obitelj je jedna od najbogatijih u cijeloj zemlji, ali njezini članovi znaju biti bahati i oholi. I zato poslušaj moj savjet i pobrini se da taj prsten bude na tvojoj ruci što prije.« Edwinine oči su zasjale. »Čini se da su Cynsterovi pravi lešinari, uvijek spremni uzeti ono što im se nudi. A njihova kuća je monstruozno velika – ondje ćeš bez problema pronaći sobu u kojoj...« »Ne!« Flick se progurala pored nje i otrčala niz hodnik. Zaustavila se točno ispred kruga svjetlosti što je dopirala iz plesne dvorane. Ignorirajući začuđeni pogled malene sluškinje koja je sjedila pored vrata, zatvorila je oči i pokušavala udahnuti malo zraka. Otjerati svoje smiješne strahove. I stišati pulsiranje u glavi. Cynsteri su pravi lešinari, uvijek spremni uzeti ono što mogu dobiti. Dvaput je udahnula, ali nijednom dovoljno duboko, a zatim je čula korake svoje tete kako tapkaju sve bliže, i bliže... Brzo je otvorila oči i pojurila u dvoranu. I sudarila se Demonom. »Oh!« Uspjela je zatomiti vrisak i brzo spustila glavu da joj on ne vidi lice. Demon ju je refleksno uhvatio, čvrsto ju je primio za nadlaktice i umirio je. Već iduće sekunde, njegov se stisak pojačao. »Što se dogodilo?« Ton mu je bio neobično ravnodušan. Flick se nije usuđivala podignuti pogled i samo je odmahnula glavom. »Ništa.« Njegov se stisak stegnuo još jače; prsti su mu bili poput željeznih okova. »Dovraga, Flick!« »Ništa se nije dogodilo.« Promeškoljila se. Zahvaljujući njegovoj visini i činjenici da su stajali uz vrata, nisu privukli ničiju pažnju. »To me boli«, rekla kroza zube. Demon je istog trena olabavio stisak. Ruke su mu ostale počivati na njezinim nadlakticama; držao ju je podalje od svog tijela, ali je zato zavukao prste pod svilene nabore koji su joj tvorili rukave. Njegov je dodir bio tako sugestivan, tako izazovan; Flick je razdirao poriv da zajeca i baci mu se u naručje.


Ali nije smjela. Uspravila se, duboko udahnula i podignula glavu. »Ništa se nije dogodilo«, rekla je ponovno, gledajući iza njegova ramena, gdje su mladi parovi kružili plesnim podijem. Demon se sumnjičavo zagledao iznad njezine glave, u sjene hodnika. »Što ti je rekla teta da te tako uzrujalo?« Glas mu je i dalje bio ravnodušan – previše ravnodušan. Zvučao je ubojito. Flick je odmahnula glavom. »Ništa!« Demon joj je proučavao lice, ali ona ga nije htjela pogledati u oči. Bila je blijeda kao krpa i... krhka – to je bila prva riječ koja mu je pala na pamet. »Je li riječ o jednom od onih tvojih psića – onih koji ti trčkaraju oko nogu?« Ako jest, ubit će ih. »Nije!« Uputila mu je otrovan pogled i prkosno isturila bradu. »Nije bilo ništa.« Vidjelo se koliko se ona trudi da se sabere. Demon se nije micao – dok je on tako stajao, Flick je bila zaštićena od znatiželjnih pogleda. »Nije bilo ništa«, ponovila je mirnijim glasom. Drhtala je, više iznutra nego izvana, i on je to mogao osjetiti. Dobio je poriv da je odvuče u neku mirnu sobu gdje je može zagrliti, slomiti njezin otpor i saznati što se dogodilo – ali nije imao povjerenja u samoga sebe dok je nasamo s njom. Ne u svojem trenutačnom stanju. I prije mu je bilo dovoljno teško. Ali sada... Duboko je udahnuo i iskoristio trenutak da umiri vlastite rastrojene živce. I obuzda svoje demone. Križ koji je voljno i spremno preuzeo na svoja leđa bio je mnogo teži nego što je očekivao. To što nije provodio nimalo vremena s njom – nije čak ni stajao pored nje u plesnim dvoranama – potpuno ga je izjedalo. Ali on je sam postavio pozornicu; sada mora odigrati svoju ulogu i držati se scenarija. Za njezino dobro, i radi njezine zaštite, mora se držati na razdaljini. Ta mu je kazna bila dovoljno strašna – nisu mu trebali dodatni problemi da otežaju njegov teret. I bilo mu je prestrašno – i morao je zatomiti svaki svoj nagon – kad ju je gledao kako pleše valcer s drugim muškarcima. Dok se ona ne pristane udati za njega i dok ne budu službeno objavili svoje zaruke, nije se usuđivao zaplesati s njom valcer u javnosti. A uzevši u obzir da je on bio mnogo stariji i mnogo iskusniji


bludnik, a ona posve nevina, nisu ni na trenutak smjeli ostati nasamo – sve dok ne objave da će se vjenčati. Uspravio se i pustio da mu ruke padnu uz tijelo – Flick je zadrhtala kad su njegove ruke napustile njezine. Duboko je udahnuo i čekao. Ali nije znao koliko će još dugo moći čekati. Svake večeri mučenje s valcerom iznova se odvijalo. I bilo je sve gore. Žene s kojima je on nekoć plesao ovaj ples pokušavale su ga namamiti na podij, ali on nije htio plesati s njima. Htio je svog anđela pored sebe, i nikoga više, ali iskorištavao je druge žene kako bi odvukao pažnju – pažnju društva, a ne svoju. Večeras je to bila Celeste. Gotovo mu je bilo zabavno odbiti ovu groficu, i to na vrlo nemilosrdan način, jer se pokazalo da ona ne razumije drukčiji pristup. Zajapurena, grofica se odlijepila od njega i uvrijeđeno se udaljila. Demon se iskreno nadao da mu se više neće približavati. Nekoliko trenutaka osjećao se dobro – ponesen ovim uspjehom. Sve dok nije podignuo pogled i vidio Flick u naručju onog štenca Bristola. Osvrnuo se prema plesnom podiju, gdje su se parovi pripremali za idući country, drugi ples koji je smio otplesati s Flick. Koliko je mogao vidjeti, svi njezini psići bili su na podiju. Pa tko ju je onda uzrujao? Ponovno se okrenuo prema njoj. Bila je mirnija, a u obraze joj se polako vraćala boja. »Možda bismo trebali prošetati, umjesto plesa.« Flick ga je uplašeno pogledala. »Ne! Hoću reći...« Energično je odmahnula glavom i odvratila pogled. »Ne, zaplešimo.« Najednom je zvučala zadihano. Demon ju je sumnjičavo pogledao. »Dugujem ti ples – tako stoji na mojoj plesnoj kartici.« Kratko je udahnula, pa je kimnula glavom. »To je ono što hoćeš od mene, i zato zaplešimo. Glazba počinje.« Demon je oklijevao, a zatim, kako bi ne bi privukli ničiju pozornost, naklonio se i poveo je prema najbližem slobodnom mjestu. Čim ju je primio za ruku, znao je dobro postupio što je pristao na ples. Bila je toliko napeta, toliko krhka u tom trenutku i slomila bi se da je on nastavio vršiti pritisak. Vidjelo se da održava pribranost isključivo snagom volje i nije mogao ništa drugo nego je podržati koliko je mogao.


I bilo je dobro da se stvorio ondje. On je mogao plesati bilo koji ples zatvorenih očiju, ali ona je tek naučila korake. Morala se usredotočiti dok pleše, ali to je u ovom trenutku bilo nemoguće. I zato ju je vodio, poput uplašene mlade kobile čije su uzde u njegovim rukama. Veći dio plesa morali su se držati za ruke pa ju je on mogao usmjeravati. Dosad je nije vidio da pleše ovako nespretno; dvaput je zamalo posrnula i sudarila se dvije dame. Što se, dovraga, događalo? Nešto se promijenilo, i to ne samo večeras. Mijenjalo se postupno. Pomno ju je promatrao ovih dana i nije se prevario. U njezinim je očima uvijek bilo radosti i ljubavi prema životu, to je proteklih dana nestajalo. Ovdje se nije radilo o onom senzualnom sjaju koji je pokušavao potisnuti, nego o nečemu drugom – nečemu jednostavnijem. To je uvijek bilo ondje, živahno i vedro, u njezinim očima. Ali sada se jedva naziralo. Glazba je završila, a plesači su se naklonili. Flick se okrenula od podija i uzdahnula – Demon je znao da je to bio uzdah olakšanja. Nekoliko se trenutaka kolebao, a zatim je primio njezinu ruku i stavio je na svoj rukav. »Dođi«, rekao je kad je podignula pogled k njemu. »Odvest ću te k mojoj majci.« I ona se na trenutak kolebala, ali pristala je, kimnuvši glavom. Nije ju puštao sve dok je nije doveo do divana na kojem je sjedila njegova majka i čavrljala. Horatia ih je kratko pogledala, vidjela da se Flick vratila, pa se ponovno vratila svom razgovoru. Demon joj se htio obratiti, ali je odustao i okrenuo se prema Flick. Ona je i dalje izbjegavala njegov pogled i bila je sva napeta. Demon nije htio vršiti pritisak na nju. Psihički se pripremajući na unutarnju bitku koju je vodio sam sa sobom svaki put kad ju je ostavljao, stisnuo je zube i lagano se naklonio. »Ostavljam te s tvojim prijateljicama.« I onda se udaljio. Njezini udvarači stvorili su se pored nje iste sekunde. Demon se povukao u kut i proučavao ih, ali nije mogao uočiti nikakvu reakciju na Flickinu licu; njezini obožavatelji očito nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Štoviše, činilo se da se ona doista ponaša prema njima kao prema psićima, kako ih je Demon nazvao, i ophodila se prema njima prijateljski i opušteno. Osjetio je poriv da im priđe i sve ih otjera, ali takvo ponašanje nije bilo prihvatljivo. Majka mu nikad ne bi oprostila, a možda ne bi ni


Flick. Nije im se mogao ni pridružiti; to bi izgledalo krajnje neprikladno, s obzirom da su njezini udvarači bili tako mladi; bio bi poput vuka među stadom ovaca. Hvala Bogu, večer je uskoro završavala. Progunđao je u sebi i prisilio se da se odmakne dalje od njih i da ne zuri tako gladno u nju. Međutim, sudbina je te večeri imala još jedan izazov za njega. Naslonio se na zid i gledao Flickina posla, kad ga je spazio gospodin, s elegantno nezainteresiranim stavom poput njega, i prišao mu sa smiješkom. Demon je ignorirao taj smiješak i nevoljko je kimnuo glavom. »Dobra večer, Chillingworthe.« »Čovjek ne bi rekao da je dobra, sudeći po tvojem mrkom izrazu, mladiću dragi.« Chillingworth je bacio pogled prema mjestu gdje je stajala Flick, okružena glavama i hinila da se zabavlja, i nasmiješio se još šire. »Ukusan kolačić, svakako, ali nikad ne bih pomislio da ćeš baš ti, od sve druge gospode, natovariti sebi na vrat to.« Demon je odlučio praviti se da ne razumije. »A što to?« Chillington ga je pogledao u oči. »Pa takvo mučenje, naravno.« Demon ga je htio ošinuti pogledom, ali se suzdržao. Chilingworth se nasmiješio i ponovno pogledao u Flick. »Đavo je naravno, bio osuđen na to da odradi sve, ali vi drugi ste imali odrješenije ruke. Vane je to potpuno iskoristio i vjenčao se s Patience daleko od ovog društva. Richard – njega sam oduvijek smatrao najrazboritijim – oženio se svojom divljom vješticom u Škotskoj, još dalje od ovog ludog vrtloga. Prema tome...« rekao je Chillingworth zamišljeno, »moram se zapitati zašto – zašto se podvrgavaš takvoj kazni.« Pogledao je u Demona, samodopadno, kao da sve zna. »Moraš priznati da nije ugodno.« Demon nije namjeravao priznati išta, a pogotovo ne to. Nije htio priznati da njegovi unutarnji demoni zavijaju od muke. Da noću gotovo ni ne spava, da jedva stavi zalogaj u usta, i da tjelesno pati više nego što je moguće. Smireno je pogledao u Chillingwortha. »Preživjet ću.« »Hmm.« Chillingtonovo lice razvuklo se u širok smiješak. »Tvoja ustrajnost me čini vrlo...« Okrenuo se i ponovno pogledao u Flick. »...zavidnim.« Demon je osjetio kako mu raste nervoza. »Kao što već znaš«, promrmljao je Chillingworth, »nikad me nisu zanimale nevine djevojke.« Kad se ponovno okrenuo prema Demonu, dočekao ga je njegov bijesni pogled. »Međutim, uvijek sam smatrao da


članovi tvoje obitelji imaju izvrstan ukus za žene.« Ponovno je pogledao u Flick. »Možda...?« »Nemoj.« Ova jedna jedina riječ odzvanjala je ubojitim upozorenjem. Chillingworth je sada ponovno gledao u Demona i ovaj prizor što se odvijao između njih, unatoč njihovoj eleganciji i uglađenosti, postao je sirov, a sila koja je strujala između njih primitivna i nagonska. Chillingworthove usnice razvukle su se u podmukao smiješak, a u očima mu je sjala pobjeda. I dalje se smiješeći, lagano se naklonio i okrenuo se da ode. Demon ga nije htio pustiti bez ijedne riječi. »Ako je Devila ščepala sudbina, ščepat će i tebe.« Chillingworth se nasmijao dok se udaljavao od njega. »Ah, ne, dečko dragi«, začulo se za njim, »uvjeravam te, to se meni nikad neće dogoditi.« »Hvala, Highthorpe.« Nakon što je dao Highthorpeu svoje rukavice i štap, Demon se zaputio hodnikom prema blagovaonici. Ušao je, a potom stao kao ukopan. Njegova majka je podignula obrve. »Dobro jutro. Otkud ti ovako rano?« Gledajući u prazne stolice oko stola, Demon je opsovao u sebi. Tražio je vidjeti majku, pretpostavljajući da će Flick biti s njom. Ponovno je pogledao u Horatiju. »Felicity?« Horatia ga je promatrala sa zanimanjem. »Još je u krevetu.« Bilo je već deset sati. Demon je bio uvjeren da je Flick budna od zore, neovisno o tome kad je navečer legla. Bila je naviknuta odlaziti rano na jahanje – jutarnji treninzi konja počinju čim svane dan. Borio se s porivom da upita Horatiju da obiđe Flick. Suzdržao se samo zato što mu nije padao na pamet nijedan razlog za tako neobičnu molbu. Horatia ga je motrila, čekala je da vidi hoće li on učiniti nešto što će ga otkriti. Demon je čak bio iskušenju da je pusti da pogađa. Ne bi joj trebalo dugo da dođe do točnog zaključka; predobro je poznavala svoje sinove. Međutim... bez obzira na to što će sigurno razumjeti situaciju, nitko nije mogao jamčiti da neće pokušati natjerati Flick da prihvati brak s Demonom. A Demon nije htio da itko vrši pritisak na Flick. Skupio je usnice i kratko se naklonio. »Vidimo se večeras«, rekao je; trebao ih je pratiti na zabavu. Okrenuo se na peti, zastao, pa se još


jednom osvrnuo. I pogledao Horatiju ravno u oči. »Reci joj da sam navratio.« I onda je otišao. Zastao je na pločniku, duboko udahnuo, a zatim navukao rukavice. Sinoć, dok je ležao budan u krevetu sve do ranih jutarnjih sati i razbijao glavu mislima, sjetio se Flickinih riječi: to je ono što hoćeš od mene. Razgovarali su o plesu – barem on jest. Pa što je onda mislila reći time? Nije ju htio kao plesnu partnericu – ne primamo – ne za tu vrstu plesa. Uzdahnuo je i kratko pogledao u nebo, čvrsto stisnuvši svoj štap. Glavom su mu neprestano jurile iste misli. Iz dana u dan bilo mu je sve teže obuzdavati svoje nagone i svoje instinkte, i to ga je sve više iscrpljivalo. Sinoć je bio vrlo blizu tome da potpuno izgubi kontrolu – čuo je dva mlada kicoša kako govore o njoj kao o »svom anđelu«. Malo mu je nedostajalo da ne šutne i njih dvojicu i ostale slinave psiće koji su joj se motali oko skuta. Htio je eksplodirati i reći im da si pronađu svog anđela jer ovaj je njegov. Ali umjesto toga je škrgutao zubima i prisilio se da podnese sve to. Zaista nije znao koliko će još dugo to moći činiti. Međutim, znao je da ne može cijeli dan stajati na pločniku pred kućom svojih roditelja. Zavukao je ruku u džep i izvukao list papira s podacima koje je Montague prikupljao za njega neovisno o potrazi za novcem od namještanja utrka. Pogledao je u popis adresa i zaputio se prema najbližoj. To je bilo jedino što je sada mogao raditi; time je mogao odvući pažnju sa svojeg problema i uvjeravati samoga sebe u to da će na kraju sve ispasti kako treba. To je bilo jedino što mu je donosilo barem malo olakšanja. Osjećao se da radi nešto što ima smisla, nešto što će pomoći njegovim bračnim planovima. Trebat će im kuća u kojoj će živjeti kad su u Londonu. Gradska kuća, ništa preveliko, s idealnom kombinacijom prostorija. Znao je što traži. A znao je i to da je Flickin ukus sličan njegovom – osjećao se dovoljno sigurnim u sebe da joj kupi kuću. Ne kuću, nego dom. Njihov.


18. poglavlje Još jedan bal... Flick je poželjela da je ponovno u Hillgate Endu, da je Demon opet na svojoj farmi pastuha i da je život ponovno jednostavan. »Gospođice Parteger, Framely je napisao prekrasnu odu vašim očima. Jeste li sigurni da je ne želite čuti?« »Jesam.« Flick je uputila lordu Hendersonu oštar pogled. »Dobro znate što mislim o poeziji.« Njegovo lordstvo se smelo i malčice posramilo. »Samo sam mislio... možda... kad je već riječ o vašim očima...« Flick je podignula obrvu i poklonila svoju pažnju sljedećem od svojih mlađahnih udvarača koji su se okupili oko nje da je zadive. U svojem ophođenju prema brojnim obožavateljima koje je s lakoćom stjecala, trudila se da ne bude nepristojna i hladna, ali oni su bili tako mladi, tako nevini, tako nezreli. Ti momci nisu nisu bili sposobni ni za što, a kamoli za pobuđivanje njezina zanimanja. Netko drugi je pobudio njezino zanimanje, i to vrlo efikasno, a zatim ju je napustio. Osjetila je kako joj misli lutaju, ali brzo se pribrala. »Doista jest«, rekla je, kimajući glavom na komentar lorda Bristola o kišnom vremenu. Održavajući pristojan i zainteresiran izraz lica, pretvarala se da sluša ovo čavrljanje, dok se njezin um usredotočio na visoku, vitku figuru koja se lijeno oslanjala o zid na suprotnoj strani plesne dvorane lady Henderson. Mogla ga je vidjeti krajičkom oka; kao i obično, čavrljao je s prelijepom damom koja je, naravno, treptala okicama. Doduše, svake večeri bila je druga dama, ali to, prema Flickinu mišljenju, nije ništa mijenjalo; te žene su za njega bili izazovi koje treba osvojiti pa izbrisati iz pamćenja. On se želio oženiti njome – jutros, dok je ležala u krevetu, odlučila je da se i ona svakako želi udati za njega. A to je značilo da će je on morati zavoljeti, bez obzira na to što Celeste, teta Scroggs ili druge stare rospije misle. On je mahao njezinim snom pred njenim vlastitim očima. Ona je zgrabila taj san, i nije ga namjeravala pustiti. Najradije bi si dala oduška i bijesno ga pogledala, ali nije smjela. Čak se poigravala mišlju da učini nešto naglo i nerazumno. Na primjer, da pričeka dok ne počne valcer, a zatim mu priđe, otjera njegovu trenutačnu družicu i zahtijeva da pleše valcer s njom. Što bi učinio? Kako bi reagirao? Njezine fantazije prekinuo je gospodin koji je, vješto i nečujno, zamijenio lorda Bristola i stao pokraj nje. »Draga gospođice Parteger, doista mi je zadovoljstvo.«


Flick mu je refleksno pružila ruku; on ju je zadržao dulje nego što je bilo potrebno. To je bio jedan od njezinih starijih obožavatelja. »Bojim se, gospodine« – povukla je svoju ruku, »da koristite moju nepažnju.« On se nasmiješio. »Phillip Remington; stojim vama na usluzi. Upoznali smo se prošli tjedan, na zabavi lady Hawkridge.« Flick se sjetila tko je, pa je kimnula glavom. Na zabavi lady Hawkridge nije pokazivao pretjerano zanimanje za nju. Kratko ju je pogledao, a zatim je, pristojno se naklonivši, otišao dalje. A sada je njegov pogled bio mnogo intenzivniji, mnogo pažljiviji. Nije to bilo ništa strašno, ali svakako ga ne bi mogla zamijeniti s nekim od nezrelih mladića koji su je okruživali. »Imam jedno pitanje, draga, ako smijem biti tako otvoren. Bojim se da društvo odveć brzo pretvara pretpostavke u istinu. Tada nastaje konfuzija koja nepotrebno komplicira živote.« Remington je ovo izgovarao sa zavjereničkim osmijehom; Flick se nije smela, i ona se nasmiješila. »Doista, način na koji funkcionira ovo društvo često zbunjuje čovjeka.« »Što me želite pitati?« »Znate, to je malčice delikatno, ali... ako ne pitam, kako ću znati?« Gledao ju je u oči. »Htio bih znati je li točna glasina da ste vi i Harry Cynster zaručeni.« Flick je naglo udahnula i uzdignula bradu. »Ne. Gospodin Cynster i ja nismo zaručeni.« Remington se nasmiješio i naklonio se. »Hvala vam na odgovoru. Moram priznati da mi je vrlo drago što to čujem.« Oči su mu znakovito sjale. Flick je opsovala u sebi, iako je njezinu ponosu godio taj sjaj; Remington je bio upečatljivo zgodan muškarac. Njegov razgovor privukao je pažnju drugih mladića koji su vrebali na periferiji Flickina kruga; kao i Remington, bili su stariji od njezinih psića. Jedan se progurao do njezine druge strane, istisnuvši lorda Hendersona. »Ja sam lord Framlingham, gospođice Parteger. Znate, kako smo vidjeli da boravite u kući Cynsterovih, tako smo pretpostavili da... razumijete li što hoću reći?« »Ah!« »Doista?« Okružila su ih i druga gospoda, gurnuvši tako njezine psiće u vanjske redove. Flick je osjetila blagu nelagodu, ali, s uglađenim i lagano zaštitnički nastrojenim Remingtonom s jedne strane te


ozbiljnim i muževnim Framlinghamom s druge, brzo je shvatila da je ovaj novi krug udvarača daleko zabavniji od prijašnjeg. Već za nekoliko minuta spontano se smijala. Pridružile su im se još dvije mlade dame i razgovor se podignuo na novu razinu, oštroumniju i duhovitiju. Hihoćući se na jednu od Remingtonovih sarkastičnih opaski, Flick je bacila pogled na drugu stranu sobe – znala je da bi se ta svidjela i Demonu. Demon je gledao dolje – u Celesteino lice. Flick je naglo udahnula i brzo se okrenula natrag prema Remingtonu. Nakon nekoliko je sekundi izdahnula, pa je ponovno udahnula, uspravila se, ponosno isturila bradu i nasmiješila se svojim kavalirima. Idućeg jutra, čim se kočija lady Horatije zaustavila uz pločnik Avenije, bila je opkoljena sa svih strana. »Vaša milosti. Lady Cynster.« Na čelu grupice od šestero mladića i dviju dama, Remington se naklonio Heleni i Horatiji, a zatim, uz topao smiješak, naklonio se Flick. Uspravivši se, obratio se Horatiji. »Mogu li vas nagovoriti, madam, da dopustite gospođici Parteger da prošeta travnjakom u našem društvu?« Pogledao je u Flick. »Naravno, ako ona to želi?« Da je Demon bio igdje na vidiku, Flick bi sjedila u kočiji i molila se da joj on priđe i razgovara s njom – ali nije ga bilo. Cijeli prošli tjedan nije se pojavljivao u parku. Jutros je poslala još jedno pismo Dillonu, kako bi ga malko umirila. Sve se više brinula da će se on sam otisnuti u potragu za Bletchleyem i da će ga uloviti. General bi bio slomljen. Nažalost, Demon sada nije stajao pred njom, spreman da umiri nju. Pred njom je bio Remington, koji nije znao ništa o njezinu životu. Ipak, šetnja s Remingtonom barem će joj pružiti priliku da protegne noge. Uzvratila mu je smiješak i okrenula se k Horatiji. »Ako nemate ništa protiv, madam?« Nakon što je oštrim okom proučila ovu skupinu na travnjaku, Horatia je kimnula glavom. »Svakako, draga. Šetnja će ti goditi.« »Kretat ćemo se unutar vidokruga kočije«, rekao je Remington. Horatia je kimnula, gledajući Remingtona kako pruža ruku Flick da siđe iz kočije. Flick se okrenula prema njoj i naklonila se, a zatim je primila Remingtona pod ruku i pridružila se ostalima.


»Hmm.« Helena je promatrala skupinu kako se udaljava. »Misliš li da je to pametno?« Gledajući u Flickine blistave kovrče, Horatia se znakovito nasmiješila. »Ne znam je li pametno, ali trebalo bi pokrenuti malo akcije.« Podignula je obrvu i okrenula se prema Heleni. »Zar se ne slažeš?« Kao i proteklih tjedana, Demon je proveo dan u White’su. Montague i ljudi koje je unajmio da tragaju za Bletchleyem došli su tamo da se sastanu s njim – Demon je djelovao poput kakvog generala, koordinirao je njihove aktivnosti. Međutim, unatoč svom trudu, nisu saznali još ništa. I Bletchely i novac moraju biti negdje – a oni moraju otkriti gdje. A vremena je bilo sve manje. Sav zaokupljen ovim problemom – nipošto nije htio priznati poraz i obavijestiti Odbor o namještanju utrka na Spring Carnivalu, jer to bi značilo da mora predati Dillona nadležnima, bez ikakvih dokaza koji bi mu išli u prilog – zavalio se u naslonjač u čitaonici, dohvatio novine i otvorio ih ispred svog lica. I pokuša se opustiti. Barem jedan svoj mišić. Uzdahnuo je, previše svjestan činjenice da je svaki njegov živac i svaki njegov mišić napet. Patio je od ozbiljne bolesti, bolesti koju uzrokuje Botticellijev anđeo. Dobro je znao koji je lijek za to, ali, s obzirom na njegovu trenutačnu situaciju, bolovat će još tjednima. Još uvijek nije znao što ju je one večeri uzrujalo; činilo se, međutim, da se oporavila odonda. Nažalost, sada je u njezinu ophođenju prema njemu bilo određene hladnoće. Kao da ga je gledala sumnjičavim, procjenjivačkim okom. A to mu nije imalo smisla. Poznaje ga već godinama – poznaje ga čak i u biblijskom smislu – što još očekuje otkriti? Frustrirano je uzdahnuo i malko protresao novine. Mora nastaviti suzbijati onaj njezin sjaj u očima koji sve otkriva. To mora ostati njegova glavna preokupacija. Neki bi taj sjaj mogli vidjeti tek kao poticanje, ali samo oni kratkovidni. Kako su stvari trenutačno stajale, Flick je zasad bila zaštićena od samooptužbe. A što se tiče vraćanja njihova odnosa na staro, tu nije bilo brige; dovoljno će biti da je zagrli i ljubi dok joj pamet ne stane – čim pristane na brak s njim. Nije bilo potrebe da preokrene smjer i stane vrebati oko nje, iako je i to bila opcija. Najbolje je da nastavi održavati distancu – i to strože nego prije. Upravo onako kako je činio protekle dvije večeri.


Stisnuvši usnice, prisilio se da čita vijesti. »Hmmm – zanimljivo.« Demon je podignuo pogled; pored njegova naslonjača stajao je Chillingworth i zainteresirano ga promatrao. »Moram priznati da se divim tvojoj hladnoći pored toliko vatre.« Demon ga je pogledao, a svaki mišić njegova lica stao se napinjati. »Kakve vatre?« Chillington je podignuo obrve. »Ovo sve veće zanimanje za tvoju slatku djevojku, naravno. Pa zar nisi čuo?« »Čuo što?« »O Remingtonu. Čuo si da je zadužen do grla i da je sva njegova imovina pod hipotekom?« Demon je kimnuo glavom. »E pa čini se da je izveo nešto nezamislivo. Usred plesne dvorane upitao je tvoju dražesnu djevojku jeste li vas dvoje zaručeni.« Demon je opsovao. »Upravo tako. A doda li se tome činjenica da kruži povjerljiva informacija da je ona nasljednica i da njezini prihodi premašuju deset tisuća godišnje, onda... razumiješ već.« Demon je ledeno pogledao u njega, a Chillingworth je spremno dočekao taj pogled. »Stoga se čudim, mladiću moj, da imaš vremena sjediti i čitati vijesti.« Demon je gledao u njega još nekoliko sekundi, a onda je žestoko opsovao. Gužvajući novine, ustao je i gurnuo ih Chillingworthu. »Zahvaljujem.« Chillngworth se nasmiješio i uzeo novine. »Nema na čemu, dragi mladiću. Rado ću pomoći bilo kome iz tvoje obitelji da uleti u bračnu zamku.« Demon ga je čuo, ali nije gubio vrijeme na smišljanje odgovora – morao je hitno nekoga posjetiti. »Zašto mi nitko, zaboga, nije rekao da je ona nasljednica? Deset tisuća godišnje!« Nervozno koračajući amo-tamo u salonu roditeljske mu kuće, Demon je uputio majci pogled koji se nipošto ne bi mogao nazvati toplim.


Horatia nije primijetila taj pogled; sjedila je na divanu i bila zaokupljena pregledavanjem svilenih haljina. »A to je minoran iznos u usporedbi s onim što ti imaš i zato ne vidim što te toliko zabrinjava.« »Zato što će je sada ganjati svaki lovac na bogatstvo u ovom gradu!« Horatia je podignula pogled. »Ali...« Namrštila se. »Stekla sam dojam da između tebe i Flick postoji nekakav dogovor.« Demon je zaškrgutao zubima. »I postoji.« »Onda dobro.« Horatia se vratila svojoj svili. Stisnutih šaka, Demon se trudio obuzdati živce – a bio je već na rubu – i prihvatiti činjenicu da mu majka pokušava postaviti zamku. »Želim je vidjeti«, rekao je oštro. Tek mu je tada sinulo da je vrlo neobično što Flick nije ovdje s Horatijom. Sav je protrnuo. »Gdje je ona?« »Delacortovi su je pozvali na piknik. Otišla je kočijom lady Hedricks.« »Pustila si je da ide sama?« Horatia je podignula pogled. »Za Boga miloga, Harry! Pa poznaješ te ljude. Svi su mladi, a premda i lady Hendricks i gospođa Delacort imaju sinove kojima trebaju imućne supruge, ti i Flick imate dogovor pa ne vidim što bi se loše moglo dogoditi?« Njezine plave oči, prikovane za njegovo lice, izazivale su ga da joj kaže. Tako je snažno škrgutao zubima da ga je već zaboljela čeljust; Demon se šutke naklonio, pa se naglo okrenuo i otišao. Nije mogao učiniti ama baš ništa – iznenadna navala piknika, doručaka na otvorenom, dnevnih izleta... Sve se to odvijalo među mlađim krugovima njihovog elitnog društva. Stajao je, prekriženih ruku i naslonjen na zid, u plesnoj dvorani lady Monckton i promatrao grupicu muškaraca koja se okupila oko Flick. Jedva se suzdržavao da im ne uputi bijesan, luđački pogled. Bilo mu je dovoljno teško gledati i one psiće kako joj se motaju oko skuta; ova gospoda, međutim, bila su drukčijeg kalibra. Neki od njih mogli su se smatrati prikladnim za brak, neki su pak imali važne titule, a većini je trebao novac. Da stvar bude gora, bili su dobrih nekoliko godina mladi od njega. Mogli su, uz blagoslov društva, plesati s njom i udvarati


joj se na način da je prate na svakojake piknike i nevina okupljanja – sve što on nije mogao. Tko je ikad čuo da djevojka ide na piknik s vlastitim predatorom? Takve se stvari naprosto ne događaju. Prvi put u svom životu osjećao se kao netko tko ne pripada tom društvu; osjećao se kao netko tko stoji vani i pokušava proviriti što se unutra zbiva. Krug u kojem je Flick sada obitavala nije bio krug u koji je on smio zakoračiti. A ni ona nije mogla izići k njemu. Zbog njezine iskrenosti i otvorenosti razdaljina između njih pretvarala se u ponor. A on to nije mogao spriječiti. Bio je napet i prije. Ali sada... Sada je bilo nemoguće predbilježiti se za dva plesa s njom pa se zadovoljio samo countryjem koji slijedi nakon večere – a večera će uslijediti nakon valcera koji je upravo počinjao. Njezin večerašnji partner bio je Remington, jedan od ljudi kojima je Demon najmanje vjerovao. Flick nije imala takvo mišljenje; često je plesala s tim prostakom. Demon više nije mario hoće li tko vidjeti kako je promatra, ali svejedno je bio zahvalan na budalastom društvenom uvjerenju da prepune plesne dvorane simboliziraju uspješnu ženu; večeras je lady Monckton svojoj zabavom zabilježila nezapamćen uspjeh, a to je Demonu pružilo zaklon od radoznalih očiju. Glavom mu je proletjela zamisao da iskoristi prednost ovakvog zaklona te da zgrabi Flick, odvede je nekamo i poljubi. Ali s teškom je mukom otjerao tu zamisao – naprosto nije smio toliko riskirati. Ako ih netko vidi, neovisno o tome što je dosad tako pomno pazio, počet će se postavljati pitanja. Njegove su je oči bez imalo muke pratile dok se vrtjela i klizila plesnim podijem; bile su kao prikovane za njezinu zlatnu aureolu. I dok je on bio usredotočen na nju, ona je gledala Remingtona i smijala se. Demon je zaškrgutao zubima. Odjednom se sjetio obećanja što ga je dao Generalu. Što ako se... Krv mu se ohladila – nije mogao dovršiti tu misao, nije joj htio dopustiti da se materijalizira u njegovoj glavi. Pomisao na to da izgubi Flick doslovce ga je paralizirala. Brzo je udahnuo, puneći zrakom pluća, i oslobodio se te misli. Zamijenio ju je mišlju o kući na adresi Ulica Clarges broj 12, kući koju je gledao baš tog jutra. Bila je savršena za njega i Flick. Imala je idealan broj soba, nije bila prevelika...


Njegove su se misli usporile, a potom i zaustavile, paralelno s glazbom. Na drugoj strani dvorane Flick i Phillip Remington ostali su stajati; nisu pošli prema divanu gdje je sjedila Horatia. Remington se na brzinu osvrnuo oko sebe, a zatim je poveo Flick prema vratima. I izveo je iz plesne dvorane. Demon se uspravio. »Dovraga!« Dvije starije dame koje su stajale pored njega zgranuto su se okrenule i bijesno gledale za njim, ali on nije stao da se ispriča. Glatkim korakom, naizgled bez žurbe, pošao je prema izlazu. Dobro je razumio što je značilo ono Remingtonovo hitro ogledavanje. Što si taj nitkov umišlja? »Tu si, dragi moj.« Celeste mu je stala na put. S iskrom u tamnim joj očima, podignula je ruku i... Demon ju je zaustavio jednim pogledom. »Dobra večer, madam.« Kratko je kimnuo glavom, zaobišao je i nastavio prema vratima. Iza sebe je začuo sočno psovanje na francuskom. Izišao je iz dvorane točno na vrijeme da vidi kako se zatvaraju vrata skroz na kraju hodnika. Zastao je da se prisjeti unutrašnjosti kuće Moncktonovih – prostorija na kraju hodnika je bila biblioteka. Požurio je prema tamo, ali zastao je kad je stigao do vrata. Neće ništa dobiti time što spašava Flick prije nego što ona shvati da joj treba spašavanje. Otvorio je vrata prostorije koja se nalazila pored biblioteke i ušao. Oči su mu se odmah priviknule na mrak pa se zaputio prema francuskim vratima na drugoj strani sobe. Otvorio ih je i izišao na terasu. Flick je stajala nasred biblioteke. Pogledala je u slike na zidu, a zatim u svojeg pratioca. »Pa gdje su bakrorezi?« Biblioteka je zbog tamne lamperije i polica do vrha prepunih smeđim knjigama bila prilično mračna, ali u kaminu je veselo gorjela vatrica. U svjećnjacima na stoliću pokraj sofe te na stoliću uza zid gorjele su svijeće. Njihov je plamen, koji je lagano podrhtavao na povjetarcu što je dopirao kroz otvorena vrata terase, bacao blagi sjaj na cijelu prostoriju. »Ovdje su samo slike.« Remington se podmuklo nasmiješio. Flick je vidjela kako rukom poseže iza sebe, a potom je začula škljocaj brave. »Ah, draga moja


nevina.« U njegovu se glasu osjetio lagani smijeh dok joj je prilazio. »Nisi valjda povjerovala da ovdje ima bakroreza?« »Naravno da jesam. Pa ne bih došla da nije tako. Ja obožavam bakroreze...« Glas joj je utihnuo; proučila mu je lice, a zatim je lagano protrnula. »Mislim da bismo se trebali vratiti u plesnu dvoranu«, rekla je uzdignute brade. Remington se pobjedonosno nasmiješio. »Ah, ne. Zašto? Zabavljajmo se ovdje neko vrijeme.« »Ne.« Flick ga je ljutito gledala. »Zahtijevam da me odvedete natrag k lady Horatiji.« Na to je Remingtonov izraz lica postao još odlučniji. »Nažalost, draga, ja to ne želim.« »Ne brini, Remingtone, ja ču otpratiti gospođicu Parteger k svojoj majci.« Oslanjajući se na okvir francuskih vrata što su vodila na terasu, Demon je proučavao njihove reakcije. Flick se naglo okrenula, a olakšanje joj je preplavilo i lice i tijelo. Remington je najprije zinuo od šoka, pa je zatvorio usta i bijesno pogledao u Demona. »Cynsteru!« »Tako je.« Uspravivši se, Demon mu se podrugljivo naklonio. Pogled mu je bio hladan poput čelika, kao i njegov ton. »Budući da ne možeš pokazati gospođi Parteger bakroreze koje si joj obećao, smijem li predložiti da odeš? Ne samo iz ove sobe, nego i iz kuće.« Remington je frknuo nosom, ali gledao je u Demona s velikim oprezom. To je bilo pametno, jer bi ga Demon rado prebio, trebala mu je samo mala provokacija. »Siguran sam u to«, nastavio je, »da i ti smatraš kako je to najpametniji potez.« Zakoračio je naprijed pa je stao pored Flick i pogledao Remingtona ravno u oči. »Ne bismo htjeli da počnu kružiti ikakve glasine. U slučaju da ipak dođe do toga, morat ću objasniti svima kako si lažima o nekakvim bakrorezima namamio gospođicu Parteger u biblioteku Moncktonovih.« Podignuo je obrve. »Bit će ti teško pronaći bogatu ženu kad više ne budeš dobivao pozivnice na zabave.« Remington je pokušao sakriti svoj bijes, ali nije uspio. Međutim, bio je niži i mršaviji od Demona pa je progutao svoju ljutnju. Kimnuo je glavom, naklonio se Flick, a zatim je brzim korakom izišao. Flick je stajala pored Demona, zahvalna na njegovoj moćnoj prisutnosti, i gledala kako se vrata za Remingtonom zatvaraju. »Zar je on lovac na bogatstvo?«


»Da!« Uz žestoku psovku, Demon podignuo ruke, a na trenutak se doimao kao da ne zna što će s njima. Opsovao je još jednom, pa je stao koračati amo-tamo. »Da, on je lovac na bogatstvo! Polovica muškaraca koji se motaju oko tebe su lovci na bogatstvo – neki manje, a neki više.« Probadao ju je svojim plavim pogledom. »Što si mislila da će se dogoditi nakon što otkriješ svima koliko vrijediš?« Flick ga je zbunjeno pogledala. »Koliko vrijedim?« »Daj, pa ne možeš biti toliko nevina. Sada kad se proširila vijest da dolaziš u paketu s deset tisuća godišnje, samo te salijeću. Pravo je čudo da te nisu pokosili u žurbi!« Flick je shvatila o čemu govori. Ali istodobno se i razljutila; naglo se okrenula prema njemu. »Kako se usuđuješ!« Glas joj je podrhtavao i morala je duboko udahnuti. »Nisam nikome rekla o svojem imetku! Ni ne govorim o tome!« Demon je zastao, stavivši ruke na bokove. Pogledao je u Flick. A onda se namrštio. »Ne gledaj mene. Nisam lud da samoga sebe lupam po glavi.« Ponovno se ushodao. »Tko li je onda to proširio?« prosiktao je kroz stisnute zube. »Reci mi pa da mu mogu zavrnuti vratom.« Flick je točno znala kako se on osjeća. »Mislim da je to bila moja teta. Želi da se bogato udam.« Njezina je teta htjela da se ona uda za Demona i zato je pustila glas po gradu da je Flick nasljednica. Pretpostavila je, kao prava koristoljubiva rospija, da će on zbog toga odmah htjeti zgrabiti Flick, bez obzira na to što i sâm ima novca. »Jesi li se zbog toga uzrujala one večeri?« Flick je oklijevala, a zatim slegnula ramenima. »Na neki način, da.« Demon je zurio u nju. Najprije njegova majka, a sada njezina teta. Starije dame kao da jedva čekaju da mu otežaju život. Međutim, nisu one bile razlog mračnog, divljeg bijesa koji je upravo kipio u njemu. Taj bijes ga je cijelog razdirao, pokušavao se osloboditi iz njegova tijela, a bio je potaknut spoznajom o onome što se moglo dogoditi da nije tako pažljivo motrio Flick. »Kako god«, procijedio je. Nadvio se nad njom, s rukama na bokovima, i prodorno se zagledao u njezine oči. »Na stranu to što si okružena jatom ovakvih grabežljivaca, za tvoje večerašnje ponašanje nema isprike. Dobro znaš da ne bi trebala ići nikamo, ni s jednim muškarcem. Što ti je, pobogu, bilo u glavi?«


Flick se uspravila i isturila bradu. Iz očiju joj je sijevalo. »Čuo si. Volim bakroreze.« »Bakroreze!« Demon je stisnuo zube da ne bi zaurlao. »Znaš li ti uopće što to znači?« »Bakrorezi su otisci koji se prave pomoću metalne pločice po kojoj je netko crtao iglom«, rekla je i prkosno dignula nos. Demon je stegnuo prste oko svojih bokova kako ih ne bi stegnuo oko njezina vrata. »Čisto da znaš za ubuduće, kad gospodin ponudi dami da joj pokaže bakroreze, to je kao da je pozove da dođe pogledati njegov obiteljski nakit.« Flick ga je zbunjeno gledala. »Pa?« »Aaaah!« Demon se okrenuo od nje. »To je poziv na intimnost!« »Zbilja?« Ponovno se okrenuo prema njoj, a ona je sa zgražanjem gledala preda se. »Tipično za ovakve kicoše; pokvarili su sasvim dobru, normalnu riječ.« »Remington je htio pokvariti tebe.« »Hm.« Gledala je u njega, kamena izraza lica. »Ali ja tako volim bakroreze. Imaš li ti koji?« »Imam.« Izgovorio je ovo prije nego što je stigao promisliti. Kad je ona podignula obrvu, nevoljko je nastavio: »Imam dva prizora Venecije.« Ta dva bakroreza visjela su iznad njegova kreveta. Kad bi pozivao dame da vide njegove bakroreze, mislio je to i doslovno i figurativno. »Pretpostavljam da me nećeš pozvati da ih vidim?« »Neću.« Ne dok se ne pristane udati za njega. »I mislila sam da nećeš.« Demon ju je mrko pogledao. »Što bi to trebalo značiti?« Njezine zagonetne rečenice počele su ga izluđivati. »To znači«, odvratila je Flick, odrješito kao i on, »da je postalo vrlo jasno da me želiš samo kao ukras, kao prikladnu, prihvatljivu ženicu s kojom možeš paradirati na obiteljskim okupljanjima. Uopće ne osjećaš snažnu želju za mnom! Znaš, to mi nije nimalo zanimljivo i tvoje me ponašanje sve manje i manje impresionira.« »Ma nemoj?«


Ove dvije tiho izgovorene riječi upozoravale su na opasnost; Flick je ignorirala drhtaj što je prostrujio njezinim tijelom. »Nikad te nema! Ne želiš plesati valcer sa mnom, a odveo si me u park samo jednom!« Stisnutih šaka, gledala ga je u lice i izbacila iz sebe svu nakupljenu ljutnju. »Ti si inzistirao na tome da me dovedeš u London, i ako si mislio da ćeš me ovako navesti da se udam za tebe, onda se grdno varaš!« Sijevalo joj je iz očiju. »Doista, dolazak u London otvorio mi je oči.« »Da, pokazao ti je koliko psića i grabežljivaca možeš skupiti oko svojih skuta.« Ova njegova rečenica zvučala je promuklo i tiho, poput režanja, i Flick se morala usredotočiti da je čuje. Međutim, ona mu je samo uzvratila ljupkim osmijehom. »Ne«, rekla je, a ton joj zvučao kao da glupanu objašnjava najjednostavniju stvar. »Ne želim ni psiće, ni grabežljivce – nisam to htjela reći. Htjela sam reći da mi je London otvorio oči u vezi tebe!« Demon je ljutito podignuo obrvu. »A je li?« »Da!« Ponesena čistim bijesom, Flick je mahnito gestikulirala. »U vezi tebe i tvojih žena, to jest, dama. A pogotovo Celeste.« Demon se uspravio. »Celeste?« Njegov ton zahtijevao je objašnjenje, ali joj je ujedno i slao upozorenje. Flick je uzela u obzir ovo prvo, ali na drugo nije obraćala pažnju. »Sigurno je se sjećaš – tamna kosa, tamne oči. Goleme...« »Znam tko je Celeste.« Njegove ledene riječi naglo su je prekinule. »Ali želim znati što ti znaš o njoj.« »Znam ono što bi znao svatko tko ima oči.« U njezinim se očima, sudeći po bijesu koji ih je ispunjao, vidjelo kakvo je to »znanje«. »Ali Celeste je usputna. Točnije, ako ćemo se nas dvoje ikad vjenčati, ona će morati postati ‘usputna’. Uglavnom, želim ti poručiti sljedeće.« Stala je točno ispred njega, pogledala mu u lice i prosiktala: »Ja ti nisam rođakinja i nema potrebe da se ponašaš kao pas čuvar.« Demon je zaustio da nešto kaže, ali ona mu je zaprijetila, mašući mu kažiprstom pred nosom. »Da se nisi usudio prekinuti me! Samo slušaj!« Demon je zatvorio usta; vidjevši kako je stisnuo vilicu, Flick je bila sigurna da ih neće tako brzo otvoriti. Duboko je udahnula. »Kao što znaš, ja nisam nekakvo osamnaestogodišnje nevinašce.« Gledala ga je ravno u oči, kao da ga izaziva da joj proturječi; Demon je stisnuo usnice, s prijetećim izrazom na licu, ali je ipak ostao šutjeti.


»Želim razgovarati, šetati, plesati valcer, voziti se kočijom. Ako se namjeravaš oženiti mnome, pobrini se da sve ovo radim s tobom!« Čekala je, ali Demon je ostao neprirodno miran. Osjećala je kako se približava nečemu opasnom, nečemu što neće moći kontrolirati; to joj je sada golicalo kralježnicu. Udahnula je, pažljivo gledajući Demona u oči, koje su pri toj blagoj svjetlosti svijeća izgledale neobično tamne. »Neću se udati za tebe sve dok se ne uvjerim da je to za mene ispravno. Neću se dati prisiliti ni na što.« Demon je čuo ove njezine riječi kroz vruću maglu bijesa. Mišići u njegovim ramenima trzali su se i podrhtavali, svrbjeli su ga dlanovi. Šibala ga je ta nepravda u njezinim riječima. Sve što je činio, činio je radi toga da zaštiti nju. Osjećao se kao da će mu tijelo eksplodirati, održavala ga je samo čista snaga volje, koja je polako nestajala. Flick je zastala, gledajući ga u lice, a onda se uspravila i hladno rekla; »Ti nećeš mnome upravljati.« Gledali su jedno u drugo, netremice; nastupila je mukla tišina. Nijedno se nije ni pomaknulo, a oboje su jedva disali. Demon je osjećao kako se plamen u njemu razbuktava; stisnuo je zube i trpio. »Neću dopustiti da...« Posegnuo je rukom i zgrabio je u naručje; prekinuo je ovu njezinu prijetnju svojim usnama, izvlačeći iz njezinih usta sav prkos i odbijanje. A onda je stao harati jezikom njima, istraživati, uzimati i zahtijevati sve više. Čvrsto ju je privio uza se, uza svoje tijelo koje je u tren oka postalo nemilosrdno čvrsta stijena. U njemu su kipjele svakojake emocije, bijes se sudarao s vrućom strašću i elementarnim potrebama. Raspadao se – poput vulkana koji polako puca, vulkana čije se vanjske stijenke mrve, kao da je u njemu eksplodirala sila koja je predugo bila potiskivana. U magli se prisjećao kako ju je samo htio ušutkati, i kazniti je – ali sada nije želio to. Sada je samo – želio. Želio je željom tako sirovom, tako nagonski moćnom da se doslovce tresao. U jednom trenutku našao se na samome rubu, drhteći, a posljednja zrnca suzdržanosti kliznula su iz njegovih ruku – u tom momentu zasljepljuće jasnoće on je vidio, i razumio, da cijelo vrijeme traži previše od sebe, traži previše od svog istinskog bića. Remington je bio kap koja mu je prelila čašu i probudila sve zatomljene strahove, poput onog da će se Flick zaljubiti u nekoga drugog. Nije znao kako bi preživio da se to dogodi.


Mislio je da može kontrolirati ono što je buktjelo u njemu – onu emociju koju je mogla probuditi samo Flick i nijedna druga. U tom drhtavom, kratkotrajnom momentu, znao je da je bio u krivu. Posljednjim snagama volje, prisilio se da popusti stisak svojih ruku oko njezinih ramena, tek toliko da joj dâ prostora da se odmakne od njega, da pobjegne. Čak i u ovom svom ekstremnom stanju, nije ju htio povrijediti. Ako ona pruži otpor, pa čak i ako ostane pasivna, on će suspregnuti, zatomiti, ponovno zaključati svoje demone. Ona je iskoristila tu priliku i oslobodila ruke iz njegova stiska. Nešto je u Demonu počelo tužno zavijati. Mislio je kako će ga odgurnuti, i s mukom se pripremao na to da je pusti da ode. Međutim, ona ga je čvrsto primila za lice. Njezin je poljubac postao snažniji, njezini prsti zavukli su mu se u kosu. Ljubila ga je gladno. Vatreno. Snažno i zahtjevno kao i on nju. Zavrtjelo mu se u glavi. Požuda je eksplodirala. Bio je izgubljen. I ona je bila izgubljena, i više nije bila anđeo, nego divlja žena, demonski zahtjevna i bludna. Ludilo. Obuzelo ih je oboje – i oslobodilo. Flick je uživala, likovala čak, u nevjerojatnom osjećaju oživljenosti. Uživala je u tom tvrdom tijelu koje se pripijalo uz njeno, u prsima što su poput stijene pritiskala njezine grudi, u bedrima snažnim poput stupova koja su zarobila njezina. Usnice su je boljele od njegovih nasrtaja, ali ona je slavila tu bol; njegove mišićave ruke držale su je brutalno blizu, pa su je podignule i njihale, i ona je samo htjela biti još bliže. Željela ga je više nego što je željela zrak koji udiše. Obavila je ruke oko njegovih ramena i podignula se u njegov zagrljaj, i držala se toliko čvrsto da su im lica sada bila gotovo priljubljena, gotovo na istoj razini. On ju je primio objema rukama za stražnjicu i privijao uz svoje tijelo; Flick je mogla osjetiti njegovu tvrdoću kako se pritišće o njezin brijeg. Željela ga je u sebi. Ovdje. Sada. Iste sekunde. Nije mu uspjela to reći jer je njegov jezik i dalje pustošio njezina usta, a usne su mu bile nemilosrdnije nego ikad prije. Shvatila je da joj je haljina dovoljno široka da može bedrima stisnuti njegove bokove; učinila je to i protrljala se o njega.


Demonu je zastao dah u grlu; svi mišići su mu se napeli, pa zadrhtali. Flick je pod svojim rukama osjetila tu napetost, osjećala je da se bliži erupcija. Ponovno se protrljala o njega. Demon je naglo udahnuo i nastavio sa svojim vrućim pustošenjem njezinih usta. Međutim, sada su se njegove ruke na njezinoj stražnjici pomaknule; jednom ju je rukom držao, a drugom je posegnuo niže i podignuo joj haljinu. Zavukao je najprije jednu ruku unutra, primio je za golu stražnjicu, a zatim je zavukao i drugu. Njezina tanka potkošulja bila je kratka – dakle, nije bilo zapreke. Njegove ruke već su bile ispod. Duboko udahnuvši, Flick ga je čvršće obujmila bedrima i stala se bludno izvijati u njegovim rukama. Demon je odmah shvatio poruku – jednom rukom držao ju je za stražnjicu, a drugom je kliznuo dolje i stao istraživati meke, vlažne nabore između njenih nogu. Pronašao je njezin ulaz – jedan prst kliznuo je duboko unutra. Ona je tiho zastenjala i lagano se izvila. Osjetila je kako prst izlazi iz nje – sekundu poslije ušla su dva, duboko, pa su malko ispitala, pa kliznula dublje, pa van, pa opet unutra, dublje, jače. Nije mogla doći do daha. Pod njezinom kožom bješnjela je vrućina. Tijelo joj je drhtalo, i samo što se nije raspalo na dva dijela. Ali ona je htjela nešto drugo. Jednom ga je rukom grlila oko vrata, a drugu je spustila dolje – na mjesto gdje je njegov nabrekli ud divlje pulsirao, tvrd poput čelika. Pohlepno ga je primila i klizila dlanom što je niže mogla. Demon je promuklo zastenjao. »Bože...!« Do njih su odjednom doprli glasovi. Zvuk koraka približavao se biblioteci. Zadihana, napetih čula, Flick je okrenula glavu i pogledala u vrata. A vrata su bila otključana. Poput slika koje se odjednom nanižu čovjeku pred smrt, tako je Demon pred svojim očima ugledao prizor Remingtona kako izlazi i zatvara vrata za sobom, a onda je vidio i prizor koji bi Flick i on mogli stvoriti pred očima ljudi koji su se približavali biblioteci. Uz samo tri divovska koraka doveo ih je do francuskih vrata što su vodila na terasu; još dva i nestali su s vidika. Vrata biblioteke su se otvorila. Demon je snažno pritisnuo Flick uza zid prekriven mekim biljkama penjačicama – oko njih je odmah zalelujao miris jasmina. Sav zadihan i iscrpljen od napora da zatomi požudu, zarobio ju je svojim


tijelom, tijelom koje je bilo usredotočeno samo na jedno – da se zakopa duboko u nju. Glasovi iz biblioteke jasno su dopirali do njih, ali on nije mogao razaznati te zvukove od bubnjanja što ga je osjećao u ušima. Pokušavao je misliti, ali nije mogao. Napinjao je sve svoje mentalne mišiće, i pokušavao se odvojiti od mekog, podatnog tijela koje su njegovi čvrsti udovi pritiskali o zid. Ali nije uspio. Sama pomisao na to meko tijelo povukla ga je natrag u vulkan njegove požude. Požuda je tekla i uzdizala se poput užarene lave, mlatila je po njegovim čulima, slamala je i proždirala njegovu volju. Teško dišući, polako je podignuo glavu i pogledao joj u lice, osvijetljeno mjesečinom. Očekivao je da će vidjeti šok, tjeskobu – pa čak i strah – sigurno ju je uplašio? Čak i strah od toga da ih netko ne otkrije – a to je bila realna mogućnost – bio bi dovoljan; bilo što da mu pomogne suzdržati se od onoga što je namjeravao učiniti. Ali on je vidio lice rumeno od požude, vidio je spuštene vjeđe i gladne oči uprte u njegove usne. Njezine su se pak razmaknule. Ona je jezikom ovlažila donju usnicu i podignula pogled k njegovim očima. »Sad.« Ovaj njezin zahtjev, izgovoren odlučnim šapatom, prodro je duboko do njega. Njezine usnice nježno su se razvukle – Demon se mogao zakleti da je to bio pobjedonosni smiješak. A onda je osjetio njezinu ruku, koja je i dalje bila zarobljena između njihovih tijela. Primila ga je i protrljala – on je zatvorio oči i zadrhtao. Osjećao je njezin vragolasti smijeh, pojavio se poput vrućeg daha na njegovim usnama. Prsti su joj zatim posegnuli malko više i zaustavili se na njegovu pojasu. Budući da je i sama nosila mušku odjeću, s lakoćom ga je otkopčala i oslobodila njegov ud – on je iskočio iz hlača u njezinu ruku, tvrd kao kamen, spreman da eskplodira. Uz promukli uzdah, koji je tek uspio zatomiti, uhvatio je njezinu ruku pa se pritisnuo još jače u nju, stišćući zube od klizenja njezine svile po njegovom osjetljivom mesu. Pogledao ju je u oči, prodorno i vatreno. Ali njegov izraz lica bio je ukrućen, crte lica kao ugravirane. Sav sluđen, sav napet, ljuljao se na samome rubu... Ona je dočekala njegov pogled, izravno, izazovno. »Hajde!« šapnula je, stisnutih zuba, tik uz njegove usnice. A zatim ga je gladno poljubila.


Razgovor u biblioteci se nastavljao i nastavljao, a tek nekoliko metara dalje, na mjesečinom okupanoj terasi, vladala je vruća i mahnita strast. Demonu je trebala samo jedna sekunda da joj zadigne haljinu i oslobodi si put. Njegov ud kliznuo je između njezinih bedara, tražio svoje mjesto; Flick ga je čvrsto primila i snažno povukla u sebe. Odmah je pronašao ulaz i zaronio duboko – gurnuo se u njezinu vrućinu – ravno u vrtlog neoubuzdane potrebe. Njegove. I njezine. Ovaj spoj bio je previše snažan, toliko da su oboje gubili kontrolu; požuda ih je gonila, šibala poput vjetra. Tijela su im se izvijala i napinjala, očajna za mrvom olakšanja, bila su zatočena u bitki u kojoj nije bilo neprijatelja. Usnice su im se mahnito priljubile kako bi prigušile bludne zvukove što se se htjeli probiti iz njihovih grla; oboje su grabili sve što su mogli zgrabiti, ne želeći ispustiti nijedan dragocjeni trenutak – ondje, uza zid, na mjesečini. Glasovi iz biblioteke lelujali su oko njih, nježno i blago, pojačavajući njihovu svjesnost. Svjesnost o skliskoj vrućini na mjestu gdje su se sjedinjavali, i koži koja je prevruća na dodir, i razbješnjeloj plimi u njihovoj krvi. Svjesnost o stapanju njihovih tijela... Zdrobljeni cvjetovi otpuštali su mirise i stvarali oblak oko njih – taj izazovni miris bio je jednako grešan i intiman kao i njihovo sljubljivanje. Flick je duboko udisala taj aromatični zrak i dahtala, dok su se Demonovi bokovi i dalje izvijali, nemilosrdno se gurajući u nju. Oduševljeno je zastenjala na njegovo sve jače nabijanje. Opet i iznova, ispunjavao ju je glatko, poput mača koji klizi u svoje korice. Ona ga je uzbuđeno stiskala i grlila, uživajući u njihovoj zajedničkoj snazi, snazi koja ih je oboje pokretala. Ova vožnja bila je divlja i žestoka; bila je luđa od ičega što je Flick mogla zamisliti. Čvrsto se držala za njega, opijena njihovom moći, delirična od brzine, drogirana užitkom. Vrhunac im se bližio – jahali su sve brže, obuzeti kompulzivnom potrebom. A zatim su se našli ondje – planina je eksplodirala, eruptirala, topeći njihova tijela u plamenoj vrućini. Ne! Ne ostavljaj me! Flick je molila u sebi, držeći se za Demona još sekundu, a zatim, prihvativši da se on mora odmaknuti, uzdahnula je i pustila ga iz svog stiska. Izvukao se iz nje, a ona je zatvorila oči zbog mukle praznine koju je iznenada osjetila. Između njihovih tijela prostrujao je svjež zrak koji


joj je hladio rumenu kožu. Pridržala se za njegovo rame dok se on pripremao da je spusti, i da je nježno vrati u stvarnost. Stopala su joj dotaknula ledeni kameni pod; Demon joj je spustio donji dio haljine; svila se s lakoćom izravnala. Flick je pogledala u skute i začudila se što su tek malčice izgužvani. Demon se još nije micao od nje; jednu je ruku držao oko njezina struka, a drugom je na brzinu poravnao svoju odjeću. Do njih je još uvijek dopirao žamor iz biblioteke; kad se tutnjanje u njezinih ušima smirilo, Flick je mogla čuti dvojicu starijih muškaraca kako razmjenjuju ratne priče. Vrata koja su vodila na terasu bila su širom otvorena; blaga svjetlost svijeća održavala se na kamenim pločicama. Da je itko zakoračio na terasu... Srećom, nitko nije. Flick je još uvijek osjećala vrućinu, još je tekla njezinim venama. Osjećala se i ushićeno i razočarano – i to ju je zbunjivalo. Demon ju je čvršće primio oko struka pa ju je poveo terasom prema vratima susjedne sobe, koja su također bila otvorena. Bez riječi, pomogao joj je da prijeđe preko stepenice i zakorači u zamračenu sobu. Njezino srce je poskočilo, ali ona ga je smirila iste sekunde. Pa što joj je bilo u glavi? Samo zato što ga je još uvijek željela, što je htjela osjetiti njegovo nago tijelo uz svoje, čuti udaranje njegova srca uz svoje, privijati se uz njega, upijati ga – to nije značilo da to smije. Bili su na balu, za Boga miloga! Demon se odmaknuo od nje, pa je zataknuo košulju u hlače, zakopčao se, poravnao kravatu i svoj dugački sako. Zadihana i još omamljena, Flick je protresla i zagladila haljinu, a zatim je stala namještati volančiće od organze koji su joj krasili dekolte i rukave. Podignula je pogled i otkrila da je Demon promatra. Požudno je pogledala u njega, bolno svjesna svog poriva za tim da posegne prema njemu i dodirne ga. Iako je njezino tijelo pjevušilo s osjećajem zadovoljenosti, jedan dio nje osjećao se... lišenim nečega. Odbačenim. Gladnim. Čak i u toj tami Demon je vidio tu potrebu u njezinim očima, osjećao ju je u svojoj utrobi. Pročistio je glas. »Moramo se vratiti.« Još se trenutak-dva kolebao, a potom je kimnuo. »Znaš li gdje je dnevna soba?« Govorio je šapatom, svjestan toga je da netko u susjednoj sobi. »Da.«


»Idi onamo. Ako itko bude pitao zašto dolaziš iz suprotnog smjera, reci da si izišla na druga vrata i izgubila se.« Kritički ju je promotrio. »Umij usnice hladnom vodom.« Posegnuo je rukom i zataknuo joj jednu neposlušnu kovrču iza uha. S očajem je zatomio poriv da klizne prstom niz njezino lice, zgrabi je u naručje i snažno grli. Spustio je ruku. »Ja idem ravno natrag u dvoranu.« Flick je kimnula glavom pa je pošla prema vratima. Demon ih je otvorio, provirio van, pa je pustio nju da iziđe, a zatim je pričekao ondje dok Flick nije nestala s vidika. Morat će razgovarati s njom, objasniti joj situaciju, ali nije to mogao sada – ne večeras. Zbog njezine pohotnosti, ali i svoje, nije mogao razmišljati trezveno. Uostalom, morali su se vratiti na bal.


19. poglavlje

O

čajničke potrebe zahtijevaju očajnička djela. Flick je znala da se njezine potrebe mogu svrstati u očajničke, a pogotovo nakon jučerašnje večeri. Trebala je mnogo više od svog ljubavnika – svog potencijalnog muža. Znala je što želi. Veliko je pitanje bilo: kako da to dobije? Okružena svojim udvaračima, usred dnevne sobe lady Ashcombe, pretvarala se da ih sluša, dok je u sebi kovala plan. Došla je u London s jednim ciljem: navesti Demona da se zaljubi u nju. Da je bilo suđeno da joj pogleda u lice i očaran padne na koljena, to bi se već dogodilo. Kako nije, tako je trebalo nešto učiniti – trebalo je poduzeti malo aktivnije korake – da bi se postigao željeni cilj. Sljedeći logični korak sastojao se u tome da ga natjera da provodi više vremena s njom. Sinoć je lijepo započela, ali na kraju im je pažnja bila odvučena na nešto drugo. Ona jest uživala u toj distrakciji, ali to ju je samo učinilo još tvrdoglavijom, još odlučnijom na svom putu. Takve distrakcije, te praznina i čežnja koja bi uslijedila, pružale su joj dodatne razloge da počne djelovati što prije. Nije se htjela naći u situaciji u kojoj se mora udati za njega. To joj ne bi osiguralo prostora da ostvari svoj san. Osim toga, morala se riješiti praznog, čeznutljivog osjećaja koji je njihov interludij u biblioteci ostavio oko njezina srca. Još uvijek je bila uvjerena u to da je on može zavoljeti ako se potrudi. Imali su toliko toga zajedničkog. Sve je to nabrajala u svojoj glavi dok je sinoć ležala budna u svojem hladnom krevetu. I bila je sigurna u to da je ljubav moguća. Najprije se morala pobrinuti za to da on počne provoditi više vremena s njom, to je bio prvi korak prema ostvarenju ovog sna. A kako bi u tome uspjela, najprije će morati razgovarati s njim nasamo. Ionako su trebali porazgovarati o Dillonu. Sjetivši se kako je njihova sinoćnja igra započela, počela je mjerkati pogledom svoje udvarače. Demon ju je vidio kako odmjerava Framlingtona i nešto mu govori. Krenuli su prema vratima. On im je presjekao put; da je naglas


izgovorio sve psovke koje su bile navrh jezika, Flick bi se crvenjela od glave do pete. »Ah! Dobra večer, Cynsteru.« »Framlinghame.« Nezainteresirano je pogledao u Flick i kimnuo glavom, a potom se okrenuo prema lordu Framlinghamu. »Niste zadovoljni večerašnjom zabavom?« »Ah...« Hineći osmijeh, Framlingham je dobro znao o čemu ovaj govori. Kratko je pogledao u Flick. »Gospođica Parteger je trebala malo svježeg zraka, znate.« »Doista?« »Da«, potvrdila je Flick. »Međutim, sad kad ste vi ovdje, neću trebati pomoć uljudnog lorda Framlinghama.« Pružila je Framlinghamu ruku i ljupko se nasmiješila. »Hvala vam što ste mi pritekli u pomoć, lorde.« »I drugi put.« Framlingham je pogledao u Demona. »Drago mi je da sam vam mogao biti na usluzi.« Kimnuo je glavom i brzo se udaljio. Demon je gledao kako odlazi, a onda je polako okrenuo glavu i pogledao u Flickine sjajne oči. »Što to izvodiš?« Flick je začuđeno raširila. »Mislila sam da je to jasno. Želim razgovarati s tobom.« Dakle, namjerno ga je izazivala. Demon je stisnuo zube. Jedva je održao svoju masku sofisticirane ležernosti. Flick se okrenula prema vratima. »Kuda se izlazi u vrt? Onuda?« Do vrta se dolazilo samo preko terase. »Teško mi je povjerovati u to da ti treba svježeg zraka. Ti nisi od onih krhkih i slabašnih.« Sinoć nipošto nije bila ni krhka ni slabašna. »Naravno da mi ne treba. Ali moramo razgovarati. Nasamo.« »Očito«, odvratio je Demon kroza zube. »Ali ne idemo van.« Nije htio riskirati da se ponovi ono od sinoć. Flick ga je pogledala. »A kamo ćemo onda?« Konačno jedno pitanje na koje je imao odgovor. »Pored one niše je divan.« Primio ju je pod ruku i poveo kroz gomilu. Premda je ovo bila samo zabava, a ne bal, soba je bila prepuna gostiju. Trebalo im je nekoliko minuta da prođu na drugu stranu, a za to vrijeme njegova je ljutnja izblijedjela, a zamijenilo ju je zamjeranje – zamjerao joj je zbog njenih poteza, zbog njenih reakcija i neprestanog zbunjivanja s njezine strane, koje ga je izluđivalo.


Nikad u životu nije imao toliko problema s jednom ženom. I na konjima, i u plesnim dvoranama. Bio je naširoko poznat kao vješt u sedlu; međutim, uza sve njegovo iskustvo, Flick je uvijek jahala svoju trku, i vječito je bila korak ispred njega. A on – on je neprestano morao razmišljati, prilagođavati se, mijenjati planove, a to uopće nije bilo ono čemu se nadao. Nažalost, nije imao izbora. Morao ju je slijediti, morao je juriti za njim i držati ruke na njihovim zajedničkim uzdama. I zanemariti onaj pritajeni osjećaj da je s njom zapravo sve izvan kontrole. Sve je on to znao, duboko u sebi, ali nije to htio prihvatiti – pa on je bio daleko iskusniji od nje. Ali ovo više nije bila ona djevojka koja se rumeni ispod glicinija, to više nije bila nevina gospođica koju je poljubio na obali potoka, i koju je naučio voditi ljubav u pansionu Angel’s. Ova Flick bila mu je velika zagonetka, zagonetka koju još nije uspio dokučiti. Niša je bila duboka, ali otvorena prema ostatku prostorije. Ne budu li previše glasni, moći će slobodno razgovarati, a da pritom ne izgledaju kao da su se povukli nekamo nasamo. Smjestio ju je na divan pa je sjeo pored nje. »Drugi put kad budeš htjela sa mnom razgovarati, razmisli o tome da se okaniš ovih manipulacija i pošalješ mi poruku.« Flick ga je oštro pogledala. »Ove riječi, izgovorene iz usta osobe koja toliko uporno pokušava upravljati mnome, zvuče prilično licemjerno.« Glas joj je bio smiren i ravnodušan, ali iz očiju su joj sijevale plave iskre. Demon je pokazao prema okupljenim gostima. »Gledaj naprijed i izgledaj kao da se dosađuješ. Neka ljudi steknu dojam da usputno čavrljamo dok se ti odmaraš.« Flick ga je ošinula pogledom, ali ga je poslušala. »Razumiješ što hoću reći?« prosiktala je. »Izgledaj kao da se dosađuješ, a ne kao da si bijesna.« Spustio je pogled i vidio kako stišće šake u krilu. »Opusti ruke.« Unatoč svojoj nervozi, spustio je ton gotovo do šapata; nakon nekoliko trenutaka Flick je otpustila šake. Gledajući naprijed, Demon je udahnuo, s namjerom da joj kaže, kratko i jasno, da je on u ovom području daleko iskusniji od nje, da točno zna što radi i da će sve biti u redu bude li ona samo slijedila njegove... »Želim da provodiš više vremena sa mnom.«


Ovo ga je ostavilo bez teksta, ali uspio je zadržati svoju ležernu masku. Njegova instinktivna reakcija na bilo čije zahtjeve bila je pružanje otpora, ali u ovom slučaju otpor je ublažila želja. Iznenadio se kad je shvatio koliko želi provoditi većinu svojih dana s njom. Ponovno je stisnuo zube, jer su mu se glavom iznova stali vrtjeli razlozi zbog kojih to ne smio. Nije pomagala ni njezina senzualnost, kojom je naprosto zračila... Da su češće zajedno, ne bi mogao održati onu sigurnu razdaljinu, ne bi se mogao svladati. A ona bi reagirala. Osim toga, u njihovoj interakciji sada je bilo nečega čega ne bi smjelo biti. Na primjer, kad se on nagne bliže njoj, ona se okrene, ne povuče se kao što to čine nevine dame. U tjelesnom smislu posve je opuštena u njegovu društvu – ženstvena je, zavodljiva; nije nervozna i plašljiva kakva bi trebala biti. Duboko je udahnuo i htio joj to reći, ali... nije htio da se ona mijenja. »Ne«, odvratio je odlučno. Nakon nekoliko je sekundi dodao: »To nije moguće.« Na njegovo iznenađenje, Flick nije reagirala – nije se okrenula prema njemu i ošinula ga pogledom. Umjesto toga, nastavila je proučavati sobu. Flick je trebalo neko vrijeme da joj njegove riječi dopru do uma. Iznijela mu je svoj zahtjev, očekujući raspravu, a ne hladno odbijanje. Međutim, osjetila je kako se sav napeo kad je izgovorio – čak se bila se na to da će čuti nešto što najradije ne bi čula, bila je spremna i na prepirku. Ipak... bilo joj je teško prihvatiti ovo. Pokušavala je razumjeti. Što joj on to govori? Najednom ju je preplavila neugodna slutnja – sinoć ga je optužila da mu ona služi samo kao ukras. Rekla je to samo zato da ga natjera da to porekne. Ali on to nije porekao. Udahnula je i zatomila poriv da ponovno stisne šake. Možda ga je od samog početka krivo pročitala – možda cijelo vrijeme pogrešno vjeruje da između njih nešto postoji? Je li zavarala samu sebe misleći da bi je on jednog dana mogao zavoljeti? Hladnoća joj se stala širiti tijelom, od nožnih prstiju nagore; pluća su joj se stezala, zavrtjelo joj se u glavi. Ali mora saznati istinu. Pogledala ga je u lice. Bio je ozbiljan, odlučan. Sada je nije gledala njegova društvena maska, nego neka druga, kruća i nemilosrdnija od ove prve. Pogledala mu je i oči, kristalno plave, ali ni ondje nije bilo topline. »Ne?«


Ova je riječ zadrhtala na njezinim usnama. Naglo je okrenula glavu od njega, trudeći se da sakrije učinak što ga je ta riječ ostavila – da sakrije udarac koji je zadobilo njezino neoprezno srce. Demon je progutao knedlu, pa se promeškoljio. Nakon nekoliko trenutaka rekao je mirnim glasom: »Ako pristaneš udati se za mene, onda ću moći provoditi više vremena s tobom.« Flick je udahnula. »A da?« Najprije udarac, a sada i ultimatum. Demon je nastavio, istim kontroliranim tonom. »Dobro znaš da se želim oženiti tobom – i da samo čekam da se ti odlučiš. Jesi li se odlučila?« Flick je još više okrenula glavu od njega da on ne vidi koliko se bori sakriti svoju povrijeđenost. Demon je progutao psovku. Osjetio je njezinu tjeskobu, a to ga je zbunilo još više. Ali nije mogao posegnuti rukom prema njoj i natjerati je da ga pogleda – nije ju mogao natjerati da mu kaže što ne valja. Što uporno ne valja između njih. Sada je požalio što je zahtijevao njezin odgovor. Ali previše ju je želio, a agonija je iz noći u noć bila sve gora. Gledao je u njezine kovrče i čekao, bolno svjestan svoje duboke žudnje, i proturječja između njegove maske, njegova ponašanja i njegovih osjećaja. Htio ju je natjerati da mu dâ odgovor, i htio ju je utješiti. Očajnički joj je htio reći istinu. Jedna njezina kovrča, ona koju joj on često zatakne iza uha, ponovno je neposlušno padala. Podignuo je ruku, uhvatio je, namjestio. I shvatio da mu ruka drhti. Ovaj prizor potresao ga je još i više; potiskujući vlastitu ranjivost, potiskivao je i ostale emocije. Stisnuo je zube. Nakon nekoliko trenutaka, ponovno je upitao, zahtjevnim, oštrim tonom: »Jesi li odlučila?« Flick se konačno okrenula prema njemu, prisilila se da mu pogleda u ledene plave oči i pokuša vidjeti što je iza te nemilosrdne maske. Ali nije mogla pronaći ni tračak onoga što je tražila – ovo nije bio čovjek kojeg je voljela; ovo nije bio njezin idol, muškarac koji je vodio s njom ljubav cijelu noć u pansionu Angel’s, muškarac čiju se ljubav nadala osvojiti. Odvratila je pogled, drhtavo udahnula i zadržala dah. »Ne. Ali mislim da sam napravila strašnu pogrešku.« Demon se uspravio, sav napet.


Flick je duboko udahnula. »Ispričaj me, moram ići.« Kimnula je glavom i ustala. I Demon je ustao, toliko unezvijeren da nije mogao govoriti. Nije mogao ni misliti, a kamoli učiniti nešto da je zaustavi, da je spriječi da ga ostavi. Flick se vratili grupici s kojom je maloprije čavrljala. Nije prošlo ni nekoliko sekundi, a već je bila okružena gospodom. Demon je ostao stajati ondje i samo ju je gledao. Riječ »pogreška« bolno mu je odzvanjala u glavi. Tko ju je doista počinio, ona ih on? Njezino odbijanje – kako da to drukčije shvati nego kao odbijanje? – paralo mu je dušu. Stisnuo je zube vidjevši kako veselo kima glavom nekom muškarcu. Možda bi ovaj put trebao progutati svoj ponos i uzeti je za riječ? Ta pomisao bila mu je poput kiseline, najedala mu je srce. A onda ju je vidio kako se smiješi – ali čim je gospodin s kojim je razgovarala okrenuo glavu, taj njezin osmijeh je nestao i krajičkom oka je pogledala prema Demonu. Demon je uhvatio taj pogled, i ugledao bol i povrijeđenost u njezinim očima. Opsovao je i impulzivno zakoračio naprijed, ali tada je shvatio gdje se nalaze. Nije mogao otići k njoj, povući je u zagrljaj i ljubiti do besvijesti. Stisnuo je zube, s mukom nabacivši masku koja će mu omogućiti da prođe među ljude, a zatim je otišao iz kuće. Svaki put kad bi pokušao njome upravljati, stvari bi pošle po zlu. Flick je naprosto odbijala jahati prema njegovim pravilima i nikad nije reagirala predvidljivo na njegove uzde. Mislio je kako će imati kontrolu, ali shvatio je da to neće biti tako. Stajao je naslonjen na dovratak dječje sobe na adresi Ulica Clarges broj 12, u kući u koju je htio dovesti Flick kao svoju ženu. Smještena pod strehom, soba je bila idealne veličine, lijepo osvijetljena, prozračna. Mogao je zamisliti Flick ovdje, kao i u drugim osunčanim sobama ove kuće, kako se smiješi, dok joj kovrče sjaje više od zlata, i širi svoju toplinu svuda oko sebe. Kuća bi bila hladna bez nje. Njemu bi bilo hladno bez nje. Bio bi poput mrtvaca. Znao je da ona želi nešto od njega – želi nešto više od nekoliko sati dnevno. A znao je i što je to nešto. Ako je želi uvjeriti u to da nije


počinila pogrešku i da je njezino srce sigurno uz njega, morat će joj dati više nego što joj je davao dosad. On sam nije trebao čuti kako ga ona voli – on to zna već neko vrijeme; saznao je one noći u Angel’su, ako ne i prije. Ali gledao je na te njezine osjećaje kao na »mladenačku«, ushićenu i pomalo nezrelu ljubav, kojom je bilo lako upravljati i koju je mogao zadovoljiti a da pritom ne izlaže dubinu vlastitih osjećaja. Čak se služio normama društva da mu pomognu u skrivanju tih osjećaja – osjećaja koji su katkad divljali takvom silinom da ih nije mogao kontrolirati. Nije mogao upravljati tim svojim osjećajima. I nije mogao upravljati njome. Duboko je udahnuo, pa polako izdahnuo. Ono što je sada postojalo između njih dvoje pretvorilo se u snažnu opsesiju – koju nisu mogli osporiti ni on ni ona. Flick mu je bila suđena, i on je bio suđen njoj, no ne bude li se suočio s onim čega se najviše boji, ne bude li se predao i platio svoju cijenu, izgubit će je. A to je nešto što Cynster u njemu nikad ne bi mogao prihvatiti. Dugo je stajao tako, odsutno promatrajući praznu sobu. A onda je uzdahnuo i uspravio se. Morat će je ponovno vidjeti nasamo i saznati što točno mora učiniti kako bi ona pristala biti njegova. Te večeri Flick je s Horatijom otišla na koncert koji se održavao u kući lady Merton. Koncerti su bili jedina društvena događanja na kojima je Demon izričito odbijao prisustvovati. Ušla je u dvoranu upravo u trenutku kad je sopran počeo zavijati. Trznula se i pokušala otjerati misao da je njezina reakcija na takvu glazbu bila još nešto što je Demonu i njoj bilo zajedničko. Nisu dijelili jedino ono što je bilo najvažnije, jedino što je vrijedilo. Uzdignula je glavu i potisnula nagon da zadrhti pa je stala promatrati redove sjedala, tražeći slobodno mjesto. Maloprije se sakrila u dnevnu sobu kako bi izbjegla blizanke – bio je dovoljan samo jedan pogled u njihova vedra, vesela lica i njihove odveć pronicljive oči. Morala je pobjeći. Nije imala dovoljno čvrstu masku kojom bi mogla sakriti svoju tugu od njih. Očekivala je da će sjediti s Horatijom, ali li Horatia je bila okružena blizankama. Gledala je prema stražnjem dijelu prostorije i pokušavala pronaći prazno mjesto, kad su je koščati prsti ščepali za lakat. »Ovdje, djevojko!« Ova ruka, iznenađujuće snažna, povukla ju je natrag. »Sjedni i prestani se vrpoljiti – to ometa!«


Flick je brzo sjela i otkrila da se našla na jednom kraju malenog dvosjeda, dok je na drugom sjedila lady Osbadelstone. »H-hvala vam.« Držeći ruke sklopljene na vrhu svog štapa, lady Osbadelstone je uperila u Flick svoj oštri, tamni pogled. »Izgledaš vrlo iscrpljeno, djevojko. Ne spavaš dobro u posljednje vrijeme?« Flick je poželjela da ima masku koju može držati točno ispred lica; oči ove starice, ovako uperene u nju, bile su oštrije i pronicljivije od očiju blizanki. »Dobro sam, hvala.« »Drago mi je da to čujem. Onda? Kad je vjenčanje?« Nažalost, bile su dovoljno udaljene od ostalih gostiju pa Flick nije morala biti tiho i šutjeti. Pogledavši u pjevačicu, Flick se trudila da otjera drhtanje iz svojeg glasa. »Neće biti vjenčanja.« »A je li?« Ton lady Osbadelstone zvučao je zainteresirano. I dalje gledajući u pjevačicu, Flick je kimnula glavom. »A zašto?« »Zato što me on ne voli.« »Ne voli te?« Ovo je bilo izgovoreno s velikim iznenađenjem. »Ne.« Flick nije mogla smisliti nijedan suptilniji način da joj to kaže – i sama pomisao na tu bolnu istinu bila je dovoljna da je svu unezvjeri. Duboko je disala i pokušala olabaviti čvor koji joj se tako čvrsto stegnuo oko srca. Stegnuo se prethodne večeri i još nije popustio. Unatoč svemu, još ga je željela – i očajnički se htjela udati za njega. Ali kako bi se mogla udati za njega. Pa on je ne voli, a vjerojatno ni neće. Brak kakav je on htio bio bi izrugivanje svemu u što je ona vjerovala, svemu što je u životu htjela. Naprosto ne bi mogla biti zatočena u braku u kojem nema ljubavi, braku koji je samo prikladna društvena konvencija. Takav brak nije bio za nju i ona to naprosto nije mogla. »Udovolji staroj dami, draga, i objasni zašto misliš da te on ne voli?« Nakon nekoliko trenutaka Flick je pogledala u lady Osbadelstone, koja je mirno sjedila i čekala njezin odgovor. Unatoč tome što je osjećala istinsku bliskost prema Horatiji, nije mogla s ovom velikodušnom ženom, koja ju je primila u svoj dom, razgovarati o manama njezina sina. Ali... sjetivši se onih prvih riječi što joj ih je lady Osbadelstone uputila, uspravila se i udahnula. »On mi ne želi pokloniti više svog vremena – daje mi samo onaj pristojni minimum. Želi se oženiti mnome samo kako bi imao prikladnu suprugu, poželjan ukras


koji će držati pod rukom na obiteljskim okupljanjima. Budući da si odgovaramo na brojnim razinama, odlučio je da sam ja idealna. On očekuje da ćemo se vjenčati, ali, s njegova stajališta, to je sve.« Flick je začula nešto između frktanja nosom i smijeha. »Oprosti mi na otvorenosti, draga, ali ako je to sve što mu imaš zamjeriti... Da sam na tvom mjestu, ne bih tako brzala sa zaključcima.« Flick je svojoj staroj sugovornici uputila zbunjen pogled. »Ne biste?« »Nipošto.« Lady Osbadelstone se udobnije naslonila. »Kažeš da on ne želi provoditi više vremena s tobom. Jesi li sigurna da ne želi ili da naprosto ‘ne može’?« Flick ju je i dalje zbunjeno gledala. »Kako to mislite, ‘ne može’?« »Ti si mlada, a on je mnogo stariji – samo to je dovoljno da ograniči sfere u kojima se vaši putovi smiju sastajati u ovom gradu. A njegova reputacija nameće još veće ograničenje.« Ova stara dama znakovito ju je pogledala. »Ti znaš o tome, zar ne?« Flick se zarumenjela, ali je kimnula glavom. »Stoga, ako malko razmisliš o tome, trebala bi vidjeti da on zapravo nema mnogo prilika da provodi vrijeme s tobom. On večeras nije ovdje?« »Ne voli koncerte.« »Da, rijetka gospoda ih vole – samo pogledaj oko sebe.« Obje su se osvrnule. Sopran je skičao, a lady Osbadelstone je frknula nosom. »Ni ja nisam sigurna da ih volim. On te uvijek doprati na večernje zabave, nije li tako?« Flick je kimnula. »Onda razmislimo o tome što on još može činiti. Dakle, ne smije ti ugađati i motati se oko tebe zato što, s obzirom na svoj ugled, društvo bi na to gledalo s neodobravanjem. Ne smije biti u tvojem društvu tijekom dana, ni u parku ni igdje drugdje, a ponajmanje ne smije dolaziti u kuću svojih roditelja. Čak ne smije biti u tvojem krugu ljudi na večernjim zabavama.« Flick se namrštila. »Zašto ne smije?« »Zato što društvo ne odobrava gospodi njegove dobi i iskustva da pokazuju svoju naklonost previše otvoreno, isto kao što ne odobrava damama da se otkrivaju svoje osjećaje.« »Oh.«


»Da. A Harold, kao i svaki Cynster, živi i diše prema pravilima društva a da uopće ne razmišlja o njima – barem kad je riječ o braku, a pogotovo kad je riječ o dami kojom će se oženiti. Svi će oni spremno zaobilaziti bilo kakvo pravilo koje se kosi s njihovim hedonizmom i arogancijom, ali ne kad je u pitanju brak. Osobno to ne razumijem, ali poznajem već tri generacije ove obitelji i svi su oni isti. Vjeruj mi na riječ.« Flick se zamislila. »Eh sad, Horatia je spomenula da ga još nisi prihvatila, a to mu predstavlja dodatni teret. Kao pravi Cynster, on želi biti pored tebe, ali ne smije. A to, naravno, objašnjava zašto hoda uokolo napet kao struna. Moram mu doduše priznati da je dobro povukao crtu – drži se na razumnoj udaljenosti od tebe, kako društvo i očekuje, sve dok ti ne prihvatiš njegovu ponudu za brak.« »Ali kako ću saznati voli li me ako nikad nije blizu?« »Društvo ne zanima ljubav, već samo vlastita moć. Eh sad, gdje smo stali? Ah, da. Budući da ne želi ni tebe ni sebe, a ni svoju obitelj, učiniti izopćenikom, i nipošto ne želi da društvo gleda na vašu vezu s podozrenjem, smije si priuštiti samo polusatni susret s tobom, u Horatijinoj prisutnosti, i to samo jedanput ili dvaput tjedno, pokoji susret u parku, naravno, ne previše često, i smije pratiti tebe i Horatiju na balove. Bilo što drugo smatra se nedoličnim ponašanjem – a nijedan se Cynster ne ponaša nedolično.« »A jahanje parkom? On zna da ja obožavam jahanje.« Lady Osbadelstone ju je oštro pogledala. »Ti si iz Newmarketa, zar ne?« Flick je kimnula. »Dakle, jahanje parkom podrazumijeva lagani hod. U krajnjem slučaju, možeš potjerati konja u lagani kas, i to nakratko, ali to je granica. Više od toga smatra se neprikladnom stimulacijom žene.« Flick je začuđeno zurila u nju. »Onda? Je li ti sad čudno što te nije odveo na jahanje parkom?« Flick je odmahnula glavom. »Eto, sada razumiješ sve s čime se Harold bori proteklih tjedana. Očito je da se on ne usuđuje prekoračiti granice. Moram priznati da je to sve vrlo zabavno.« Lady Osbadelstone se tiho nasmijala i potapšala Flick po ruci. »A što se tiče toga voli li te ili ne, tu se krije nešto što si očito propustila vidjeti.«


»Oh?« Flick se usredotočila na njezino lice. »Vozio te u park.« »Da. Pa?« »Članovi Cynsterova kluba nikad ne voze dame u park. To je jedna od njihovih krajnje budalastih, arogantnih odluka, ali to je naprosto tako. Jedine dame koje su oni ikad smjestili u svoje kočije, iza svojih dragocjenih konja, bile su njihove supruge.« Flick se namrštila. »Nikad mi nije ništa rekao.« »Vjerujem da nije, ali sam taj čin predstavlja objavu. Kad te provozao u svojoj kočiji, dao je do znanja svim gradskim matronama da te namjerava zaprositi.« Flick se zamislila, pa odmahnula glavom. »Ali to se ne može nazvati ljubavnom izjavom.« »Istina. Međutim, postoji još nešto. On je napet kao žica koja će svaki čas puknuti. Njegov temperament nikad nije bio blag, i on nije opušten poput Sylvestera ili Alasdaira. Njegov brat Spencer je rezerviran, ali Harold je nestrpljiv i tvrdoglav. Doista je nevjerojatno kako takav muškarac svjesno i voljno trpi ovakvu frustraciju.« Flick još nije bilo sasvim uvjerena, ali... »A zbog čega je napravio tu svoju ‘objavu’?« Pogledala je u gospođu Osbadelstone. »Sigurno je imao nekakav razlog?« »Vjerojatno zbog toga da drži drugu iskusnu gospodu – svoje znance, pripadnike aristokratskog društva – na razdaljini, pa čak i onda kad on nije pored tebe.« »Drugim riječima, da ih upozori?« Lady Osbadelstne je kimnula glavom. »Tako je. Zašto bi dobivao glavobolje samo zato što nije pored tebe. Što se tiče njegova ponašanja, on sve to vrlo dobro podnosi – i zato ne znam što još želiš od njega. A što se tiče ljubavi, vidi se koliko je posesivan i zaštitnički nastrojen, a sve su to lica iste emocije. Muškarci poput njega skloniji su tome da pokazuju upravo takva lica, ali da bi se i to vidjelo, mora postojati dragulj u srcu. Da je u pitanju samo strast, efekt ne bi bio ovakav.« »Hmm.« Flick se zamislila. Pjevačica je završila svoju pjesmu – jednim visokim, prodornim, snažnim tonom. Svi su zapljeskali, uključujući i Flick i lady Osbadelstone. Publika je zatim ustala i stala kružiti dvoranom i veselo


čavrljati. Više je ljudi prišlo dvosjedu na kojem su sjedile pa je i Flick ustala i naklonila se ovoj staroj dami. Lady Osbadelstone je lagano kimnula na njezin naklon. »Razmisli o ovome što sam ti rekla, djevojko – sve ćeš shvatiti, vjeruj mi.« Flick ju je pogledala u oči, kimnula glavom i otišla. Razgovor s lady Osbadelstone bacio je drukčije svjetlo na cijelu priču, ali... Dok se kočija lady Horatije kotrljala cestom, Flick se naslonila, zahvalna na dubokim sjenama koje su je obavijale. Još uvijek nije znala voli li je Demon. Nije znala može li je voljeti i hoće li je ikad voljeti. Zadovoljila bi se bilo kojom od ovih dviju mogućnosti, ali ne bi pristala na ništa manje. Osvrnuvši se na posljednjih nekoliko tjedana, shvatila je da se on uistinu ponašao i posesivno i zaštitnički, ali nije bila sigurna je li to bio samo odraz njegove želje. Njegova je želja bila nevjerojatno snažna, uzbudljivo moćna. Ali to nije bila ljubav. Demonova frustriranost, koja je očito sve više rasla, prema njezinu je mišljenju bila tek posljedica nezadovoljene požude, pojačana činjenicom da Flick još nije prihvatila njegovu ponudu za brak. Flick naprosto nije u tome vidjela ljubav, bez obzira na to koliko se trudila. Premda joj je lady Osbadelstone objasnila zbog čega on ne može provoditi onoliko vremena s njom koliko je provodio na selu, nije joj objasnila zbog čega je toliko distanciran, čak i onda kad je pored nje. I dok je kočija prolazila širokim ulicama, osvijetljenim treperavim bakljama, Flick je razmišljala, i razmišljala, ali uvijek se vraćala na svoje glavno pitanje: voli li je? Tiho je uzdahula, zahvalna lady Osbadelstone što joj je barem vratila nadu, pa se zagledala kroz prozorčić kočije i razmislila o načinima na koje bi mogla navesti Demona da joj odgovori na pitanje. Unatoč svojoj naravi, bojala ga se to pitati otvoreno. Što ako joj kaže »ne«, a da pritom to ne misli? Što ako joj kaže »ne« zato što zapravo nije svjestan da je voli, ili zato što naprosto ne želi priznati? Bilo je moguće i jedno i drugo. Ona mu pak nikad nije ni rekla koliko joj je važno da je on voli. Ipak, nije mogla riskirati. Kad bi joj rekao »ne«, njezina nada, koja joj se tek vratila, uvenula bi i umrla, a njezin san bi ispario. Kočija je skrenula za ugao, zbog čega se Flick više nagnula prema prozorčiću. Kroz staklo je ugledala grupicu muškaraca koji su stajali ispred jedne taverne. Vidjela je kako jedan od njih podiže čašu u znak


zdravice, a zatim je spazila crveni rupčić. Naglo je udahnula i brzo se uspravila. »Jesi li dobro, draga?« upitala ju je Horatia. »Da...« Flick je trepnula. »Očito sam zadrijemala.« »Odspavaj ako hoćeš. Imamo još dosta vožnje. Probudit ću te kad stignemo u Berkeley Square.« Flick je kimnula. Misli su joj se sada luđački rojile glavom, a njezine prijašnje brige već su bile zaboravljene. Htjela je upitati Horatiju gdje se nalaze, ali se ipak zaustavila; nije znala kako će joj objasniti svoje iznenadno zanimanje za imena ulica. Zato je samo držala pogled prikovan na sve ulice kojima su prošle, ali nije vidjela nijedan znak sve dok nisu bili blizu kuće. Ali dotad je već smislila plan. Sakrila je svoje nestrpljenje i čekala. Kočija se zaustavila točno ispred vile Cynsterovih; kočijaš joj je pomogao da siđe, nakon čega se, prateći Horatijin ležerni korak, zaputila za stube. Kad su se popela, Flick je hinila da joj se zijeva. Pospano je poželjela Horatiji laku noć i pošla u svoju sobu. Čim je zašla za ugao, podignula je skute i potrčala. Sve druge sobe u tom krilu kuće bile su prazne, a još prije odlaska rekla je sluškinji da je ne čeka. Stoga nije bilo nikoga tko ju je mogao vidjeti kako ulijeće u svoju sobu. Također, nitko nije mogao vidjeti kako juri u garderobu i otvara kovčege što su ležali na podu, niti je tko mogao vidjeti kako skida svoju prekrasnu haljinu i ostavlja je na sagu. Nitko nije mogao vidjeti kako navlači odjeću zbog koje bi se svaka dama zarumenjela. Deset minuta poslije, ponovno u odori Flicka, stajskog momka, odšuljala se u prizemlje. Vrata su ostajala otključana sve dok se i Demonov otac ne bi vratio kući, a to je obično bilo oko zore. Highthorpe do njegova dolaska obično lašti srebro u smočnici. Flick se šuljala uza zid. Ulazna vrata otvorila su se bez ikakva zvuka. Flick ih nije otvarala širom, nego tek toliko da se može provući, u bojazni da će propuh upozoriti Highthorpea. Tek kad ih je zatvorila s vanjske strane mogla je ponovno disati. Požurila je stubama dolje i potrčala na cestu. Zaustavila se u sjeni jedne nadstrešnice. Njezin prvi poriv bio je da prati put kojim se provezla kočija, pronađe Bletchleya i slijedi ga kroz noć. Međutim, ovo je bio London, a ne Newmarket. Nije joj bilo pametno, čak i ovako odjevena, šuljati se ulicama u mraku.


Prihvativši ovu činjenicu, zaputila se prema kući u Ulici Albermarle.


20. poglavlje

S

rećom, Ulica Albermarle nije bila daleko. Pronašla je kuću bez problema – Horatia joj je pokazala kad su prolazile tuda kočijom. Demon je živio sam, a s njime je bio jedino Gillies, njegova desna ruka, na čemu je Flick bila vrlo zahvalna – tako barem neće morati išta objašnjavati neznancima. Došuljala se, kroz sjene, do stepenica koje su vodile do ulaznih vrata; uto je primijetila kočiju kako nekoga čega, nekoliko kućnih brojeva dalje. Kočijaš je sjedio i upravo se umotavao u deku; srećom, bio joj je okrenut leđima. Flick se tiho uspela stubama. Primila je mjedenu okruglu kvaku, skupljajući hrabrost da lagano pokuca, kad su vrata popustila, tek malčice. Flick je duboko udahnula i zagledala se u taj uski otvor. Prislonila je dlan na vrata i nježno gurnula – vrata su se sada odškrinula dovoljno da se ona može provući. Kad se našla unutra, okružena tamom, osvrnula se oko sebe pa tiho zatvorila vrata. Nalazila se u malenom predvorju, a pred njom su se protezale stepenice. Na desnoj strani bio je zid koji je ova kuća dijelila sa susjednom, a na lijevoj strani zatvorena vrata. Flick je pretpostavila da vode u salon. Ravno ispred nje, duž stepenica, prostirao se uzak hodnik. Demon možda nije kod kuće – ispod vrata salona nije se vidjelo nikakvo svjetlo. Pogledala je gore i uočila slabašnu svjetlost na vrhu stepenica. Gore je sigurno njegova spavaća soba. Flick je zagrizla donju usnicu i razmišljala hoće li se uspeti tim stubama. I tada je, iznenada, začula nekakav metež, pa struganje stolice po uglancanom parketu. A zatim se začuo i mazni ženski glas, izrazito upečatljiva naglaska: »Harrrry... demone moj...« Flick se nije ni snašla, a već je pošla stubama gore. Odozgo se zatim začula glasna, sočna psovka. »Kojeg vraga radiš ovdje, Celeste?« »Pa dragi, došla sam ti praviti društvo. Hladno je večeras. Došla sam te grijati, tebe i cijelo tvoje tijelo.«


Začula se još jedna psovka, žestoka kao i prethodna. A zatim se čulo: »Ovo je smiješno. Kako si uopće ušla?« »To nije važno. Glavno da sam ovdje. Trebao bi me nagraditi zbog moje snalažljivosti.« Skrivena u sjenama na vrhu stubišta, tik uz vrata njegove sobe, Flick je čula dubok, iznerviran i vrlo muževan uzdah. »Celeste, znam da ti engleski nije materinski, ali ne znači ne na svim jezicima. Rekao sam ti barem četiri puta! Gotovo je. Finis!« Ove su riječi zvučale kao da su bile izgovorene kroza stisnute zube. »Ne misliš valjda tako? Pa kako možeš?« Celeste se sada mazno durila. Do Flickinih je ušiju zatim doprlo meko šuškanje svile – brzo je prislonila uho na vrata, da bolje čuje. Eksplozivna psovka koja je uslijedila zamalo ju je zaljuljala. »Dovraga! Ne radi to!« Uto se začulo komešanje, zbrkana mješavina prigušenih psovki i Celesteina sve eskplicitnijeg nuđenja i moljakanja. Flick se sve više mrštila. Najednom, vrata sobe širom su se otvorila. »Gillies!« Flick je poskočila – i našla se, prestravljena, licem u lice s Demonom. Vidjela je kako se bijes s njegova lica povlači, a zamjenjuje ga posvemašnja zbunjenost. U šoku i nevjerici, Demon je stajao na pragu svoje spavaće sobe, u košulji, još užaren od ljutnje; jednom rukom obuzdavao je svoju napornu bivšu ljubavnicu i držao je za zapešće, dok mu je pogled bio prikovan za krupne plave oči njegove nevine buduće žene. U jednom trenutku, trenutku koji mu je bio vrlo jasan, pomislio je da gubi razum. Flick je bila zatečena koliko i on – zurila je u njega, bez ijedne riječi. Tada se dolje u predvorju pojavio Gillies. »Da, gospodine?« Demon je pogledao prema njemu, a Celeste je iza njegovih leđa siktala i otimala se. Stao je na vrata i prekrio ih širinom svojih ramena pa ona nije mogla vidjeti Flick, koja se sada stisnula u kut i navlačila kapu i šal preko lica. Demon je duboko udahnuo, pa je zakoračio naprijed i okrenuo se prema zidu pokraj vrata, pritisnuvši tako Flick još više u kut iza sebe. »Grofica odlazi. Ovog trenutka.« Naglo je povukao Celeste i izbacio je iz svoje sobe; kamena izraza lica, rukom joj je pokazao na stube.


Celeste je na trenutak zastala, dok joj je iz tamnih očiju sijevao čisti gnjev, a onda je izgovorila tri otrovne psovke – Demon je bio vrlo sretan što ih ne razumije – pa dignula nos visoko, zaogrnula se svojim ogrtačem i pojurila niz stube. Gillies joj je otvorio vrata. »Vaša kočija je ispred, madam.« Ne osvrnuvši se nijednom, Celeste je izišla iz kuće. Gillies je zatvorio vrata. Flick se smijuljila iza Demona – virila je iza njegova ramena i vidjela cijelu ovu predstavu. A onda je poskočila i doslovce se prilijepila uza zid kad se Demon okrenuo prema njoj i zagrmio: »A kojeg vraga ti radiš ovdje?« »Ha?« Gillies je zbunjeno pogledao gore. »Dragi Bože.« Sudeći po onome što je u tom trenutku mogla vidjeti u Demonovim očima, Flick je znala da njoj sad ne može pomoći ni Bog ni itko drugi. Gotovo se nije mogla ni sjetiti što ju je Demon pitao. »Vidjela sam Bletchleya.« Demon se malko odmaknuo. »Bletchleya?« Flick je kimnula. »Na uglu jedne ulice nalazi se taverna. Ondje je pio i čavrljao s nekim kočijašima. Čekaj« – dramatično je zastala – »pa i on je bio u odori!« To je objašanjavalo zašto ga dosad nisu pronašli, zašto se nije pojavljivao na uobičajenim mjestima gdje se sastaju sumnjiva gospoda. On je vjerojatno radio u kućanstvu jednog takvog gospodina. Demon je gledao u Flick, dok su mu se glavom mahnito rojile misli. »Gillies?« »Znam. Otrčat ću po fijaker.« Gillies je navukao kaput i izišao. Demon se uspravio i duboko udahnuo. »Koji je to bio ugao?« »Ne znam – ne poznajem dobro londonske ulice.« Lagano je nakrivila glavu i odlučno ga pogledala. »Znala bih da ga ponovno vidim.« Demon je podignuo obrvu. Flick ga je i dalje odlučno gledala. Promrmljao je nekakvu psovku pa se okrenuo. »Pričekaj ovdje.« Dohvatio je svoj kaput, obukao ga, a potom otpratio Flick stubama dolje. Sjeli su u kočiju. Gillies je, prema njegovoj naredbi, također išao s njima. Smjestio se iza kočijaša fijakera. »Ulica Guilford. Što brže možete.« Demon je zatvorio vrata kočije i naslonio se. Kočijaš ga je poslušao; ni Demon ni Flick nisu govorili dok je kočija jurila i klopotala ulicama, naglo zalazeći za uglove. Kad su došli


do Ulice Guilford, Demon je rekao kočijašu da krene prema Berkeley Squareu, prema uputama koje mu je dala Flick. Nagnuvši se naprijed, pogledom je pretraživao ulice. »To je bilo blizu – eno je!« Pokazala je na malenu tavernu na uglu. »Stajao je ondje, pored one bačve.« Nažalost, Bletchley više nije bio ondje. »Sjedni i nasloni se.« Demon ju je povukao s prozora, a zatim je naredio kočijašu da stane iza sljedećeg ugla. Kad se kočija zaustavila, Gillies je skočio i prišao vratima. Demon je kimnuo glavom prema taverni. »Vidi što možeš saznati.« Gillies je kimnuo. S rukama u džepovima, odšetao je prema taverni, uz tiho zviždukanje. Flick se ponovno zavalila u kožnato sjedalo i zagledala se u tamu. A zatim je pogledala u svoje prste i stala ih nervozno vrtjeti. Dvije minute poslije, duboko je udahnula i podignula glavu. »Grofica je vrlo lijepa, zar ne?« »Ne.« Iznenađena, pogledala je u Demona. »Daj, ne budi smiješan! Žena je predivna.« Demon je okrenuo glavu i pogledao joj u oči. »Meni nije.« Neko vrijeme su se gledali, bez riječi, a onda je Demon oborio glavu. Podignuo je ruku, pa je posegnuo prema njoj i primio je za dlan. »Ona – i sve druge – postojale su prije tebe. One više nisu važne – nemaju nikakvog značenja za mene.« Isprepleo je svoje prste s njezinima i čvršće joj primio ruku. »Moj ukus se nedavno promijenio«, nastavio je, blagim i dubokim tonom, smjestivši svoju i njenu ruku na svoje bedro. »Promijenio se otkad sam posljednji put bio u Newmarketu.« »A da?« »Da.« U glasu mu se osjetio smiješak. »Ovih dana mnogo su mi privlačnije zlatne kovrče nego tamni uvojci.« Ponovno joj je pogledao u oči, pa je pustio da mu pogled klizi njezinim licem. »A lica kakva je slikao Botticelli ljepša su mi od klasičnih lica.« Nešto kao da se uskomešalo među njima, u tami. Flick je to osjetila. Srce joj je poskočilo, pa se ubrzalo. A njezine usne, pod njegovim pogledom, stale su pulsirati. »Otkrio sam da više volim okus slatke nevinosti, nego egzotične okuse.«


Glas mu je postao još dublji, hrapaviji, mazniji; njihao je njezine ustreptale živčane završetke. Duboko je udahnuo. Pogled mu je kliznuo na njezino tijelo. »I sada su mi gipke graciozne obline mnogo zanimljivije – mnogo uzbudljivije – od besramno bujnih draži.« Flick je osjećala taj njegov pogled, vruć poput sunca, kako teče njezinim tijelom. Ponovno joj je potražio oči, a zatim podignuo i drugu ruku i primio je za bradu. Gledajući je ravno u oči, držeći je tako mirno i nepomično, nagnuo se k njezinu licu. »Nažalost« – osjetila je njegov dah na svojim željnim usnicama – »postoji samo jedna žena koja udovoljava mojim strogim zahtjevima.« Flick je podignula pogled s njegovih usnica i zadržala se na njegovim očima. »Samo jedna?« jedva je izgovorila ove riječi. Demon ju je i dalje gledao, postojano, uporno. »Jedna.« Pogled mu je kliznuo na njezine usnice, a vjeđe su mu se sneno spustile – primaknuo se još dva centimetra. »Samo jedna.« Usnice su im se dodirnule, pomilovale, spojile... Gilliesovo neskladno zviždukanje brzo se približavalo. Zatomivši psovku, Demon se odmaknuo od Flickinih usnica i naslonio se. I Flick je htjela opsovati. Rumena, zadihana – gladna njegova dodira – trudila se da uspori svoje disanje. Gillies se pojavio na vratima. »Da, to je bio Blethcley. On je nečiji kočijaš, ali nitko ondje ne zna tko mu je gospodar. Nije redovni gost. Ondje se obično okupljaju kočijaši koji čekaju svoju gospodu da završe sa zabavom u...« Gillies je naglo zašutio. Demon se namrštio. Nagnuo se naprijed, pogledao u ulicu, pa se ponovno naslonio. »U ovim kućama?« dovršio je umjesto Gilliesa. »Je.« Gillies je kimnuo. Flick je pogledala u niz lijepo uređenih kuća s terasama. »Možda možemo saznati u kojim se kućama večeras odvijaju zabave pa priupitati tko su bili gosti?« »Mislim da to sad nije pametno.« Demon je kimnuo glavom Gilliesu; Gillies se brzo uspeo u kočiju. »Natrag u Berkeley Square.« Kočija je krenula. Demon se naslonio i pretvarao se da ne primjećuje Flickino mrštenje. »Ne razumijem zašto nismo raspitali u onim kućama – u čemu je problem?« Sada se i ona naslonila i prekrižila ruke. »To su sasvim uobičajene kuće, sigurno je ondje netko koga smo mogli pitati.«


»Poslat ću nekoga da se raspita sutra«, lagao je Demon. Bolje lagati nego da ona opet krene sama u istragu. U ovom nizu »uobičajenih kuća« krio se veći broj elitnih bordela, a nijednom se ne bi svidjelo da se netko raspituje o identitetu njihovih večernjih gostiju. »Sutra ujutro ću posjetiti Montaguea i poslati naše ljude u istragu.« Demon je bio zadovoljan. Stvari su se konačno pokrenule. Kočijašu je rekao da ih ostavi pored Berkeley Squarea, a da Gilliesa odvede do Ulice Albermarle. Demon je pogledao uokolo, ali bilo je kasno i četvrt je bila pusta. Nije bilo nikoga tko bi mogao vidjeti kako vodi stajskog momka Flicka kući. Nadao se samo da će je uspjeti prokrijumčariti pored Hightorpea. »Hajde.« Krenuo je pločnikom, a Flick je hodala pored njega. Kad su se uspeli stepenicama do vrata kuće njegovih roditelja, okrenuo se prema njoj. »Idi ravno stubama gore, što tiše možeš, a ja ću odvući pažnju Highthorpeu.« Primio je kvaku i okrenuo – »Dovraga!« Okrenuo ju je ponovno, do kraja, i gurnuo. Ništa. Opsovao je. »Moj otac je očito došao kući ranije. Zaključano je.« Flick je zurila u vrata. »Kako ću ući?« Demon je uzdahnuo. »Kroz stražnji salon.« Osvrnuo se oko sebe, a zatim primio Flick za ruku. »Dođi, pokazat ću ti.« Sjurio se s njom niz stepenice i poveo je uskim prolazom između kuće njegovih roditelja i susjedne kuće. Ondje je bila staza koja se protezala duž stražnjih strana svih ovih kuća. A uz rub staze prostirao se kameni zid visok preko dva metra. U zidu su bila vrata i Demon ih je pokušao otvoriti. I ona su bila zaključana. Flick je pogledala koliki je zid i očajnički zastenjala. »Joj, ne opet.« »Bojim se da moraš. Evo.« Demon je spojio dlanove. Gunđajući, Flick je stavila ondje stopalo i Demon ju je podignuo. Kao i one večeri u Newmarketu, morao je staviti ruku na njezinu stražnjicu i prebaciti je preko – Flick je zagunđala još više. Demon se uhvatio za vrh zida pa se i on podignuo, a potom skočio dolje i pridružio se Flick koja je čekala u grmlju. Zgrabio ju je za ruku i poveo kroz rododendrone, pa preko travnjaka na stražnju terasu. Dao joj je znak da bude tiha, a zatim je izvadio džepni nožić i stao obrađivati bravu francuskih vrata koja su vodila u stražnji salon. Za manje od jedne minute brava je škljocnula i vrata su se širom otvorila.


»Izvoli.« Spremio je nožić natrag u džep te pokazao rukom Flick da uđe. Ona je bojažljivo zakoračila unutra, a Demon je brzo ušao za njom kako bi se što prije maknuo s otvorene terase. Flick ga je primila za rukav. »Izgledao puno drukčije u mraku«, šapnula je. »Nikad nisam bila u ovoj sobi – tvoja majka ne sjedi ovdje.« Primila ga je čvršće i pogledala u njega. »Kako ću doći do svoje sobe?« Demon je zurio u nju. Htio ju je vidjeti nasamo, htio je s njom razgovarati nasamo, ali za to je bilo nužno malko formalnije okruženje, i dnevna svjetlost; u protivnom joj neće moći reći sve što ima. Jer će se zaboraviti i htjet će je samo ljubiti. Zaštićen tamom, namrštio se. »Koja je tvoja soba?« »Skrenem lijevo od galerije – zar nije to drugo krilo kuće?« »Da.« Zatomivši psovku, Demon je zaključao francuska vrata pa je primio Flick za ruku. »Dođi. Odvest ću te gore.« Kuća je bila velika i bilo se lako izgubiti u mraku, no Demon se bezbroj puta šuljao onuda noću. Odrastao je u toj kući – mogao se snalaziti po njoj i zatvorenih očiju. Flick se pripremala za izvršenje svog plana. Pratila je Demona uza stube, do dugačke galerije. Zastori na golemim prozorima bili su razvučeni; mjesečina je tekla unutra, polažući srebrnkaste trake duž tamnog saga. Pričekala je dok nisu prošli i pored posljednjeg prozora, a zatim se spotaknula i počela padati... Demon se sagnuo i uhvatio je. Brzo poput munje Flick se uspravila, podignula ruke, obujmila dlanovima njegovo lice i poljubila ga, divlje, požudno – nije namjeravala čekati da vidi hoće li on poljubiti nju. Što ako je nije planirao poljubiti? Njezina mjera predostrožnosti bacila je Demonove planove u drugi plan. Glavom su mu projurile psovke – ali on ih nije čuo. Nije ih ni mogao čuti od silnog pulsiranja u vlastitim venama, od iznenadnog krika njegovih potreba. Njezine usnice otvorile su se pod njegovim; prije nego što se stigao snaći, već je bio unutra, iskušavao joj je okuse, uživao u njezinoj slatkoći, upijao je duboko. A ona mu je uzvraćala, ali to nije bilo bi bojažljivo ni sramežljivo, nego s takvom bludnom zahtjevnošću da mu se zavrtjelo u glavi. Odmaknuo se na trenutak da uzme zraka, bolno svjestan njezinih toplih, čvrstih grudi koje su se pritiskale o njegova široka prsa. Uspravio se, ali ona ga je obujmila rukama oko vrata i čvrsto držala.


Sjajnih očiju pod vjeđama teškim od požude, Flick je ponovno povukla njegove usne na svoje. Demon se spremno pustio, gladan ovih strastvenih poljubaca, u gorljivom iščekivanju dubljeg zadovoljenja što mu ga je njezino tijelo, pritisnuto o njegovo u slatkoj predaji, obećavalo. Njegove ruke obavile su se čvrsto oko nje, ali ona je bila ta koja se privijala uz njega, toliko izazovno da je drhtao. Ponovno se odmaknuo i duboko udahnuo; očaran, gledao joj je u lice, blago osvijetljeno mjesečinom. Ispod teških vjeđa i ona je gledala njega, a zatim mu je kažiprstom kliznula po donjoj usnici. »Lady Osbadelstone kaže da se držiš na distanci zato što to zahtijeva društvo.« Podignula je jedu obrvu. »Je li to istina?« »Da.« Vratio se njenim usnama da je ponovno okusi; tako je bila slatka i opojna da se osjećao kao da je pijan. Ona mu je dala svoja usta tako slobodno, klizeći svojim jezikom po njegovom, a zatim se odmaknula. »Rekla je da si onom našom vožnjom po parku svima poslao poruku.« Šaputala je ove riječi uz njegove usnice, pa ih je poljubila. Sada je Demon bio taj koji daje svoja usta, pa se lagano odmiče. Pogledao je u nju. Psujući u sebi, trudio se povratiti razum. Flick je opet određivala ritam. A on je očajnički jurio za njom. Flick je ponovno posegnula za njim i primaknula njegove usnice svojima, stapajući ih u još jedan polagani intimni poljubac od kojega su oboje lagano zadrhtali. »Jesi li doista tom vožnjom htio dati svoju izjavu društvu?« »Da.« Njegove usnice ponovno su bile na njezinima. Ona se odmaknula. »Zašto?« »Zato što te želim.« Demon ju je ponovno povukao k sebi. Nekoliko dugih trenutaka vladala je samo tišina, a oni su se stapali, zagrijavali, pa izgarali. Kad su se ponovno razdvojili da uhvate zraka, oboje su bili zadihani. Zastali su, dok su im srca divlje tukla, a oči bile tamne od požude. »Lady Osbadelstone kaže da si me sigurno htio požuriti da pristanem – zašto nisi?« Demon je zadrhtao; njezina meka, gipka snaga, koja je bila mnogo manja od njegova, dopirala je ravno do njegove srži i činila ga nemoćnim. Činila ga je očajnim za njom. »Bog zna.«


Pošao ju je ponovno poljubiti, ali ona ga je zaustavila – primila ga je za nadlakticu pa je stala kliziti uz rame, sve do prsa. Zaustavila se na njegovu srcu; pustila je da joj dlan počiva ondje. »Rekla je da si frustriran.« Pogledala ga je u oči. »Je li ona u pravu?« Demon je uvukao da; sada je bio još napetiji. »Da!« »Je li me zbog toga ne puštaš blizu, pa čak ni onda kad smo zajedno?« Oklijevao je s odgovorom, gledajući duboko u njezine oči. »Pripiši to žestini mojih osjećaja. Bojao sam se da pokazujem previše.« Naravno, nikad, nikad joj neće reći da je ona ta koja pokazuje previše. Kao da joj želi pružiti dokaz, zgrabio ju je i poljubio, a ona se spremno predala, privijajući se sve čvršće uz njega; otvoreno je i radosno hranila njegovu potrebu. Usne su joj bile tako meke pod njegovima, jezik joj je bio spreman na igru; Demon je uzimao sve što mu ona tako slobodno daje i vraćao joj stostruko. »Nisam te mogao gledati okruženu onim psićima – a kad sam vidio one druge, bilo mi je još gore.« »Trebao si me spasiti – odnijeti me odande. Ja nisam htjela njih.« »Nisam to znao. Nisi ništa rekla.« Demon nije znao odakle mu dolaze riječi, ali one su samo tekle. »Mrzim te gledati kako plešeš valcer s drugim muškarcima.« »Neću više nikad.« »Dobro.« Nakon još jednog strastvenog poljupca, dodao je: »To što nisam neprestano uz tebe ne znači da ne želim biti.« Njezino »mmmm« bilo prepuno zadovoljstva. Opustila se u njegovom naručju, a njemu je zapeo dah, razum mu se posve pomutio – iako je bila odjevena u hlače, njezino je tijelo zračilo obećanjem one tople svile koja će obaviti njegovu erekciju. Stisnuo je zube, a zatim je čuo sebe kako priznaje: »Zamalo sam poludio kad sam pomislio da bi se mogla zaljubiti u jednoga od njih, da ćeš izabrati nekoga drugog – umjesto mene.« Flick se odmaknula. Na mjesečini joj je vidio iznenađenost i šok na licu, a onda se taj izraz smekšao i ona mu se polako nasmiješila. »To se nikad neće dogoditi.« Pogledao joj je u oči i zahvalio Bogu, sudbini – tko god ih je spojio. Ona ga je voljela, i znala je to. Možda bi mogao ostaviti stvar na tome, sada kad joj je ovoliko priznao, i otjerati njezine sulude strahove


izazvane uvjerenjem da je njegov oprez značio nezainteresiranost i hladnoću. Gledao joj je u oči, uživao u njihovu sjaju. Možda bi doista mogao pustiti stvari da se same raspletu... Sekundu poslije, duboko je udahnuo pa ju je ponovno poljubio – ljubio ju je duboko, zahtjevno, sve dok nije bio uvjeren da se i njoj zavrtjelo u glavi, da je i ona izgubila razum. A onda se ponovno odmaknuo i šapnuo joj na usne: »Htio sam te pitati...« Odmaknuo se još malko, samo da upije anđeosko joj lice – te fine crte, tu glatko mliječnobijelu kožu, nabrekle ružičaste usnice, krupne oči koje su tako blistavo sjale ispod otežalih vjeđa, svilene kovrče koje su se prelijevale zlatom čak i na mjesečini. Njezine kape više nije bilo, kao ni šala. Kao ni Demonova razuma. »Nisam planirao da ispadne ovako. Ti si danas cijeli dan bila zauzeta – zato sam te htio posjetiti sutra, da službeno razgovaram s tobom.« Ona se blago nasmiješila i obavila ruke čvršće oko njegova vrata. »Više mi se sviđa ovako.« Lagano se izvila, pa se pritisnula o njega; Demonu je ponovno zastao dah. »Što si me htio pitati?« Flick je čekala, s ono malo razuma što joj je još bilo ostalo. Osjećala se tako sretno, tako sigurno. Tako željeno. Duboko i nekotrolirano željeno. Njegove oči i dalje su gledale u njene – osjetila kako on skuplja hrabrost. »Što je potrebno da kažeš ‘da’?« Nakon nekoliko sekundi, pojasnio je što misli. »Što želiš od mene? Što želiš da učinim?« Ona je htjela njegovo srce – htjela je da joj dâ svoje srce na dlanu. Flick je čula ove njegove riječi u svojoj glavi, u kojoj je vladao pravi košmar. Udahnula je, vrlo plitko... »Reci mi.« Demonov glas bio je tako tih da ga je više osjetila nego čula. Širom otvorenih očiju gledala je u njegovo opijeno lice i razmišljala o tome da mu postavi ono jedno jedino pitanje za koje je mislila da ga nikad neće moći postaviti. Promatrala ga je, i ugledala je njegovu snagu, vidjela je novu, snažniju odanost, nepokolebljivu i postojanu, na koju će ona moći uvijek računati. Ovo je nije iznenadilo. Međutim, iznenadilo ju je nešto drugo – toliko da je ostala bez daha – iznenadila ju je sirova glad u njegovim očima, na njegovom strogom licu; prvi put vidjela je njegovu čistu, golu potrebu. Zadrhtala je, ushićena ovim prizorom, uzdrmana posljedicama. Pitao je koja je cijena njezina srca. Morat će mu reći da je cijena njegovo srce.


Duboko je udahnula i malko se pribrala. Ovo je, bez sumnje, bio najviši zid na koji se ikad morala popeti. Osjećala je njegove ruke oko sebe, čula je kucanje njegova srca u vlastitim prsima. Gledajući u njegove oči, koje su bile tako tamne ove noći, udahnula je posljednji put i izgovorila to. »Moram znati, moram vjerovati, da me voliš.« Pluća su joj se najednom stegnula i morala je brzo udahnuti zraka. »Ako me voliš, reći ću da.« Demonov izraz lica nije se mijenjao. Dugo ju je samo gledao, a ona je osjećala kako joj srce tuče u grlu. A zatim se on pomaknuo; jednom ju je rukom primio još čvršće i privio je još snažnije, a drugom je primio njezinu ruku, maknuo je sa svoga ramena i primio ustima. Njegov poljubac palio joj je dlan. »Mogao bih ti reći da te volim, ali to nije tako jednostavno... barem ne za mene. Nikad nisam htio imati ženu.« Udahnuo je. »Nikad nisam htio voljeti – ni tebe, ni bilo koju drugu ženu. Nisam htio riskirati – nisam htio biti prisiljen da saznam mogu li izdržati tu napetost. U mojoj obitelji ljubav nije jednostavna – to nije tek lagan, vedar osjećaj koji čovjeka čini samo sretnim. Ljubav je za nas – za mene – nešto što je uvijek dramatično, moćno, nemirno. Ljubav je sila kojom se ne može upravljati. To je sila koja upravlja mnome, a ne obratno. Mislio sam da mi se to neće svidjeti...« Pogledao ju je u oči. »I ne sviđa mi se. Ali... to nije nešto u čemu ja imam izbora, čini se...« Usnice su mu se razvukle u smiješak. »Mislio sam da sam siguran od toga, da imam podignute obrane, snažne i neoborive, odveć tvrde da bi ih jedna žena mogla probiti. Nijedna ni nije... Sve dok nisi došla ti. Ne mogu se sjetiti da sam te pozvao unutra, da sam ti ikad otvorio svoja vrata – naprosto sam se jednog dana okrenuo i ti si bila ondje, bila si dio mene.« Zastao je, gledajući joj u oči, a zatim mu se glas produbio, lice uozbiljilo. »Ne znam što će te uvjeriti, ali znaj da te nikad neću pustiti. Ti si moja, i jedina si žena s kojom mogu zamisliti brak. Ti možeš dijeliti moj život. Ti znaš što je ključ, a što kičica – znaš o jahanju koliko i ja. Možeš mi biti partnerica u poslu, a ne osoba koja gleda sve iz daljine. Ti ćeš stajati u središtu toga svega, sa mnom. I želim da budeš ondje zauvijek, pored mene – i u gradu i na selu. Želim graditi život s tobom, želim imati dom s tobom i želim imati djecu s tobom.« Zastao je. Flick je zadržala dah, svjesna napetosti koja ga je prožimala, svjesna brutalne snage koja ju je držala tako nježno zarobljenom, svjesna moći sadržane u njegovu glasu i očima tako snažno usredotočenim na nju.


Pustio joj je ruku i zataknuo joj jedan zalutali uvojak iza uha. »Eto, toliko mi značiš.« Ove riječi su bile hrapave, sirove, moćne. »Ti si ta koju želim, sada i zauvijek. Jedina budućnost koju želim je ona gdje si ti.« Duboko je udahnuo i pogledao joj u oči – i ugledao suze kako se nakupljaju, sjajne i bistre na njezinom plavetnilu. Nešto ga je zatreslo iznutra, nije bio siguran znači li to pobjedu ili poraz. Progutao je knedlu i upitao je, jedva čujnim glasom. »Jesam li te uvjerio?« Ona ga je gledala i samo se smiješila. »Reći ću ti sutra.« Njegove ruke, jedna na njezinu struku, a druga na boku, primile su je čvršće – morao se prisiliti da popusti stisak. U njemu se nakupljalo razočaranje, ali... Flick se doimala sretnom. Istinski zadovoljnom. Ako ništa drugo, sada je njezina ozarenost dosegnula nove visine, nove dubine. Gledao joj je oči, koje je bilo teško pročitati na srebrnkastoj mjesečini, a zatim se natjerao da kimne glavom. »Doći ću k tebi sutra prijepodne.« Primio ju je za ruku i utisnuo vatren poljubac u dlan. Ako mora čekati, čekat će. Skupivši snagu, htio se odmaknuti, ali ona ga je istog trena stisnula čvršće. Oči su joj bile širom otvorene. »Ne! Nemoj ići. Želim da noćas ostaneš sa mnom.« Nije mu mogla reći svoju odluku riječima – to nikad ne bi moglo biti ravno ovom njegovom govoru. I zato mu je odlučila to reći na malko izravniji način – na način koji će on sigurno razumjeti. Riječi mogu čekati do sutra. A noćas... Demon je uzdahnuo. »Flick, draga, znaš da te želim, ali ovo je kuća mojih roditelja i ako...« Flick ga je prekinula poljupcem – najmoćnijim koji mu je mogla dati. Mnogo prije nego što je zastala da uzme zraka, Demon je već bio zaboravio svoj argument – već je odavno izgubio uzde njihove kočije. Jedino o čemu je mogao misliti bilo je ono mjesto između njezinih bedara, ali... Duboko usađena čast natjerala ga je da se odmakne, da udahne zraka i... Tada ga je ona počela dirati. Nevješto, i nedovoljno čvrsto, ali učila ga je. Zadrhtao je, zastenjao – i uhvatio joj ruku. »Flick!« Ona se stala migoljiti pa je morao brzo reagirati i zgrabiti joj i drugu prije nego što ga ponovno učini bespomoćnim. »Dovraga, ženo, pa ti bi trebala biti nevina!«


Njezin vrući smijeh bio je sušta suprotnost nevinosti. »Dala sam ti svoju nevinost u Angel’su, zar se ne sjećaš?« »Kako bih mogao zaboraviti? Svaka minuta urezana mi je u mozak.« Flick se vragolasto nasmiješila. »Poput bakroreza?« »Ako se bakrorezom mogu opisati i osjeti, onda da.« Uspomene na onu noć grijale su ga, i mučile, već tjednima. Njezin vragolasti osmijeh sada je bio još širi. »U tom slučaju, sigurno znaš da više nisam slatko nevinašce.« Izraz lica joj se smekšao, oči su joj zasjale. »Dala sam ti svoju nevinost. To je bio dar – zar ga nećeš prihvatiti?« Demon je zurio o njezino dražesno lice – nije mogao misliti. Flick je spustila pogled na njegove usne. »Ako ti nećeš ostati sa mnom, onda ja idem s tobom u tvoju kuću.« »Ne.« »Slijedit ću te – ne možeš me spriječiti.« Zurila je u njega, sa smiješkom. »Želim vidjeti tvoje bakroreze.« Demon joj je pogledao u oči i u njima vidio toliko ljubavi da se zapitao kako je uopće mogao posumnjati u njezin odgovor. Ona ga voli, oduvijek ga je voljela, bez obzira na to voli li i on nju. Ali on je voli – voli je očajnički. A to znači da će se njih dvoje uskoro vjenčati. Zašto ju je onda držao na razdaljini? Pogledao ju je, i već iduće sekunde pustio je njezine ruke, pa ju je zgrabio i čvrsto privio uza se. »Bože, kako si tvrdoglava!« Poljubio ju je – snažno i strastveno. Namjerno je pustio uzde iz svojih ruku, a ona ih je povukla i bacila u stranu. U strasti koja ih je nakon toga obuzela uspjeli su se pribrati tek toliko da zađu za ugao galerije i pronađu vrata njezine sobe. Kad su ušli, Demon se naslonio na vrata – i pustio da ona čini s njim što želi. Bilo je to novo iskustvo, i neopisivo dragocjeno – jedna žena je tako bludno, tako strastveno harala po njegovu tijelu. A on je u tome uživao, uživao je u vrućim poljupcima koje je utiskivala u njegovu kožu, u pohlepnim prstima kojima je dirala njegova prsa. Strgala mu je kravatu, gužvala sako i prsluk – njegova košulja više nije imala dugmad. Kad je zastenjala i posegnula za njegovim pojasom, skupio je dovoljno snage da je povede prema krevetu. »Ne još.« Uhvatio joj je ruke i umirio je. »Želim te prvo vidjeti.«


Unatoč tome što ju je uzeo više nego jednom, još nije imao priliku sladiti svoja čula onako kako je htio i vidjeti je potpuno golu. Želio je to – i želio je sada. Sjeo je na krevet i povukao je da stane između njegovih bedara. Flick ga je zbunjeno pogledala. »Vidjeti me?« »Hmmm.« Nije joj objasnio, sama će shvatiti, ubrzo. Kad su bili u Angel’su, vidio ju je golu samo sleđa, ali nije ju vidio sprijeda. Nije bilo teško skinuti njezinu stajsku odjeću – ostala je samo u tanašnoj potkošulji za manje od minute. A do tada su joj oči bile već pune požude. Demon je ustao. Ona je zakoračila unatrag, i kratko pogledala oko sebe, primjećujući upaljene svijeće na komodi i noćnom ormariću. Njihov treperavi sjaj plesao je po sobi. Demon se u jednoj minuti riješio sakoa, kravate, prsluka i košulje – još mu je toliko trebalo da skine čizme i čarape. Ponovno je sjeo na krevet, razmaknutih bedara. Flick je pogledala u njega, pa se sramežljivo nasmiješila. Omamljen silovitim, snažnim pulsiranjem svoje požude, htio se pomaknuti – htio je posegnuti za njom i privući je k sebi. Ali ona se pomaknula prva. S istim sramežljivim osmijehom na usnama, primila je rub svoje potkošulje i polako ju je svukla preko glave. Demonu je zastao dah u prsima – da mu život ovisi o tome da je ne gleda, da je ne proždire očima, predao bi se i umro. Zapravo, više nije bio siguran je li živ – nije mogao disati, nije mogao misliti, nije se mogao micati. Svaki njegov mišić bio je napet, spreman. S naporom je udahnuo i klizio pogledom po njoj, s gipkih bedara prema zlatnom gnijezdu kovrča na njezinu međunožju, pa preko struka – koji je mogao cijeli obujmiti svojim rukama – do njezinih grudi, čvrstih, živahnih, ružičastih na vršku. Bio je dovoljan jedan njegov pogled da joj bradavice propupaju; Demon je osjetio kako mu se usnice razvlače u smiješak, a znao je da je taj smiješak bio pun požude. Bio je gladan nje, sve ga je boljelo za njom, morao ju je imati, povući je u svoje naručje i posjedovati, gurnuti svoj pulsirajući ud duboko u njezinu mekoću, jahati je do sve dok oboje ne utonu u blaženi zaborav. Ona je i dalje držala svoju potkošulju u ruci, ali nije ju prislanjala uz tijelo, nije se pokušavala sakriti od njegova pogleda. Drhtala je, ali pustila ga je da je polako promatra; kad se njegov pogled popeo na


njezino lice, pogledala ga je u ravno oči. Sjaj koji je Demon vidio u njenim očima nipošto se nije mogao pogrešno protumačiti – to je bio poziv na užitak – otkrivao je zavodljivost sirene i samouvjerenost žene koja je strastveno voljena. Ako ikad pogleda drugog muškarca na taj način, slomit će mu srce. Preplavio ga je osjećaj ranjivosti – on ga je bio svjestan, prihvatio ga je i pustio da prođe. A onda je posegnuo za njom, uzeo joj potkošulju iz ruke i pustio da klizne na pod. Nježno ju je primio za bokove i povukao da mu priđe bliže. Ona je prišla – sramežljivo, ali bez kolebanja. Stavila je ruke na njegova ramena, a on je nju obujmio oko struka i samo ju je držao, upijao je njezinu gipku snagu. Podignuo je pogled, prikovao ga za njezin, pa je stao kliziti rukama po njoj, preko bokova, pa preko čvrstih polutki njezine stražnjice. Raširio je prste i čvrsto joj primio obje polutke pa stao nježno mijesiti – već za nekoliko sekundi njezina je koža bila vruća i orošena. Zjenice su joj se raširile, vjeđe spustile; duboko je udahnula i čekala. I dalje je gledajući u oči, odbijajući prekinuti taj kontakt, jednom je rukom nastavio zavodljivo milovati njezine stražnje obline, i istraživati bedra i skrivene doline, a drugu je stavio na njezin trbuh. Ona je uvukla dah, i sva se napela. Prodorno je gledajući, polako je kliznuo tom rukom gore i dodirnuo joj dojku, najprije vršcima prstiju, a zatim ju je cijelu primio u dlan. Ona je tiho zastenjala, vjeđe su joj zatreperile pa se zatvorile. A on se smiješio i mijesio, milovao i stiskao, cijelo vrijeme gledajući kako joj se želja odražava na licu. Razmaknule su joj se usnice, oblizala ih je jezikom. Disala je isprekidano, sve nestrpljivije. Osjećala je kako je on istražuje, kako upoznaje njezino tijelo. S vragolastim osmijehom, Demon se sagnuo do dojke. Njezin šokirani udah odjeknuo je cijelom sobom. Zgrabila ga je za glavu dok je on klizio jezikom po bradavici koju je najprije sisao, izluđujući je sve više i više. Ubrzo je stenjala i dahtala, a taj zvuk je ga je slatko izazivao. Odmaknuo se. Flickina koža više nije bila mliječnobijela nego nježnoružičasta; želja ju je cijelu preplavila. Klizeći rukama niz njezin struk, gledao ju joj je lice dok joj je nježno mijesio čvrsti trbuh, pa posegnuo niže, gurajući prste u njene meke kovrče, pritišćući ih u meko tkivo unutra.


Bila je već mokra, nabrekla i spremna – on je nastavio gurati prste, a ona je zadrhtala i primila se za njegovo rame da održi ravnotežu. Prije nego što je stigao trepnuti, Flick je duboko udahnula, otvorila oči i posegnula za gumbima na njegovim hlačama. Njezini živahni prsti brzo su ga otkopčali; posegnula je unutra... Zatvorio je oči i promuklo zastenjao. Obujmila ga je prstima; ponovno je zadrhtao. Ruke su mu kliznule s njezina tijela; stisnuo je šake i osjećao kako ona popušta svoj stisak i počinje istraživati. Stisnuo je zube. Nije htio otvoriti oči – ali vjeđe su mu se same podignule, dovoljno da vide njezinu tanašnu ruku, zavučenu u njegove hlače; njezini fini mišići stezali su se dok ga je tako dirala. A zatim je posegnula dublje. Zvuk koji je izmamila iz njegovih usta bio je zvuk prave boli – jer bio je već bolno ukroćen, bolno spreman da eruptira. Njezina droga ruka nježno mu je gurnula u prsa. »Lezi.« On je legao, a prsa su mu se uzdizala i spuštala dok je grabio zrak – više nije imao nikakvu kontrolu nad sobom. Njezina roka ga je odjednom napustila – proklinjao je taj gubitak. »Pričekaj malo«, rekla mu je. U nevjerici, osjetio je kako mu skida hlače. Ovo nije bilo ono što je planirao, ali... ponizno je zastenjao, podignuo bokove i pustio da mu ih svuče. Spustila ih je do polovice bedara i najednom stala, u šoku. Demonu je tek tada sinulo da Flick zapravo nikad nije vidjela ono što je tako uspješno primila u sebe, već četiri puta. Oh, Bože! Podignuo je vjeđe: ona je stajala između njegovih bedara, potpuno gola, zureći, posve opčinjeno, u njegovo međunožje. U njegov vrlo velik ud, debeo poput njezina zapešća, koji je trenutačno spremno stršao iz svog dlakavog gnijezda. Zatomivši urlik, Demon se pridignuo, spreman da je zgrabi prije nego što ona pobjegne – spreman da je smiri, utješi, kaže joj da će sve... U tom trenutku iznenađenost je nestala s njezina lica, a zamijenio ju je veličanstven osmijeh – i u očima joj je zaplesao vragolast, puten, vatren sjaj. Pustila je njegove hlače i ponovno posegnula za njegovim udom.


»Ne!« Zadihan, ležao je na krevetu i posvemašnjoj nevjerici gledao u nju. Prsti su joj se zaustavili točno uz njegov ud, koji je iz sekunde u sekundu bio sve tvrđi. Pogledao joj je u lice. Ona je otvorila oči, širom, i podignula obrve. Nipošto nije izgledala nevino – u njezinim je očima sjao čisti, seksualni izazov. Kako on nije odmah reagirao – nego je samo ležao, omamljen – njezina se bradica odlučno isturila. Demon je duboko udahnuo. »Dobro, ali, za Boga miloga, najprije skini ovo s mene.« Flick se zločesto nasmijala i s lakoćom svukla hlače niz njegove dugačke noge. Demon je iskoristio taj trenutak da povrati snagu – ova žena će ga ubiti. Njegove hlače pale su na pod, a već iduće sekunde Flick se spremno popela na krevet – i ponovno ga iznenadila. Mislio je kako će mu doći sa strane, ah ona se namjestila na koljena, točno između njegovih bedara, točno ispred onoga što joj je trenutačno bila opsesija. Duboko je udahnuo – zrak mu je ostao u plućima; pluća su mu se stezala dok je ona stezala njega. Ah previše nježno. Posegnuo je prema njoj i stavio svoju ruku preko njezine, pokazujući joj koliko da stisne njegov ud. Kao i u svemu, i ovdje je brzo učila. Nakon toga, više nije morao ništa nego ležati i misliti o Engleskoj. Ili lady Osbadelstone, ili bilo čemu što će mu odvući pažnju. Ali ništa mu nije moglo odvući pažnju – bilo je posve nemoguće odvojiti se od njezina dodira, od njezinih sve eksplicitnijih milovanja. I dok su joj prsti jedne ruke držali njegov ukrućeni ud, drugim je kliznula prema njegovim prsima, prelazeći preko čvrstih mišića koji su se na njezin dodir još više napinjali. A onda se nagnula naprijed – nije mogla dosegnuti njegove usne, ali je zato mogla dosegnuti njegove ravne bradavice. Kad se on trznuo, slatko se nasmijala, a kad je zastenjao, stala ga je lizati još intenzivnije. Oslobodivši se još više, stala mu je ljubiti prsa, vruće i strastveno, pa mu je grickala kožu, tabajući sebi put preko njegova čvrstog, mišićavog trbuha. Demon je sav protrnuo kad su njezine usne počele pratiti trag dlačica koje su rasle od pupka nadolje – i zamalo je umro kad su se njezina vruća usta zatvorila oko njegova glavića. Uhvatio ju je, sav napet, u silnom nastojanju da se ne počne izvijati i gurati joj se dublje u usta. Omamljen, na rubu nesvjestice, stisnuo je zube, pa je triput duboko udahnuo – i uživao u tom intimnom dodiru.


A onda je posegnuo za njom i nježno je podignuo. Njezine su se oči širom otvorile. »Zar ti se nije svidjelo?« Pogledao ju je o oči. »Svidjelo mi se previše.« Rekao je ovo brzo, zadihano – sada nije bio raspoložen za razgovor. Posjeo ju je na sebe, tako da ga je opkoračila nogama. »Moram biti u tebi.« Gurkao se glavićem u nju još dok je govorio; sav je izgarao, i krv mu je prestala teći, dok se borio da bude nježan. Trebao ju je bolje pripremiti, više opustiti, ali... Podignuo je pogled – i ugledao njezin osmijeh, veličanstveno bludan. Oslonila se dlanovima o njegova prsa pa se malčice nagnula naprijed. Sva je procvjetala i širom mu se otvorila. Prije nego što je Demon stigao udahnuti i gurnuti se u nju, ona je već sjedala na njega, ne prebrzo – ipak je njegov ud bio prevelik – nego polagano. Oči su joj se zatvorile; zastao joj je dah. Usredotočila se, zagrizavši donju usnicu, pa se spuštala sve niže, centimetar po centimetar, njišući stražnjicom da ga primi do kraja. Obavila ga je svojom vrućom, vlažnom svilom, glatkom i klizavom od vlastite strasti; kad ga je cijelog primila, ispustila je dah koji je bila držala – i stegnula se čvrsto oko njega. Nakon toga Demonu je sve bilo u magli – sjećao se samo bolno slatke senzualnosti i užitka kakvog nikad prije nije iskusio. Dok ga je jahala, dok ga je tako voljela, dok ga je zadovoljavala svojim tijelom, on je ležao, osvojen – pokoren – i samo je primao. Pustio je da ona određuje ritam, da galopira, da kaska, da radi što želi. Dok se gibala na njemu, dok se dizala i spuštala, on je pustio svoje ruke da lutaju njezinim tijelom. Davao je sebi šansu da se prisjeća, da uči, da se sladi naučenim, da uživa u ovoj intimnosti. A zatim, kad se ona zadihana i rumena, stala trzati oko njegova uda, pa mu se zadovoljena srušila u naručje, on je pomislio kako je u raju. Samo mu anđeo može toliko dati. Držao ju je, milovao, i pričekao da dođe do daha, a zatim ju je okrenuo i smjestio poda se. Razmaknuo joj je bedra, široko, i gurnuo se žestoko, duboko; ona je naglo udahnula i raširila se pod njim još više. Držala je njegov korak dok ju je jahao, i pritom mu milovala prsa. Pogledala ga je u oči i nasmiješila se – bio je to osmijeh mačke koja je upravo smazala punu zdjelu vrhnja. »Volim te.« Oči su joj se zatvorile dok je ovo izgovarala, a osmijeh joj je i dalje titrao na licu. »Znam«, promrmljao je Demon, a zatim je zatvorio oči i usredotočio se na to da joj uzvrati tu ljubav. Smiješak joj je još plesao


na usnicama, ali odjednom se povukao – Flick je zatreptala, iznenađeno ga pogledala, pa je ponovno zastenjala i izvila se prema njemu. Demon ju je gledao kako se ponovno napinje i steže oko njegova uda, a bio je toliko duboko u njoj da je mislio da će potpuno izgubiti razum. Ali Flick je prva izgubila razum, raspala se u tisuće slatkih eksplozija, u svojem dugačkom, intenzivnom orgazmu. On ju je nastavio jahati, žestoko i duboko, čekao da se ona opusti, da sva tenzija oteče iz njezinih udova – sve dok ne ostane ležati pod njim tako otvorena i zarobljena, dok njezino tijelo posve omekša i prihvaća ga bez otpora. I u tom trenutku, točno prije nego što je ona počela lebdjeti, točno prije nego što joj se on pridružio u tom međuprostoru, nagnuo se i nježno je poljubio. »I ja tebe volim.«


21. poglavlje

S

tari instinkti nikad ne umiru – Demon se probudio mnogo prije svih ostalih u kući. I istog se trena sjetio svojih posljednjih riječi. Protrnuo je, čekajući da ga proguta užas – ali umjesto toga osjetio je samo topao mir, osjetio je nešto što mu je govorilo da je u njegovu svijetu sve onako kako treba biti. Dugo je samo ležao, uživajući u tom osjećaju. Njegov unutarnji sat konačno ga je natjerao da se mrdne. Zora još nije bila svanula, ali morao je brzo otići odande. Okrenuo se na bok i promotrio anđela koji se privio uz njega. Sinoć je zaspao duboko u njoj; probudio se tijekom noći pa ga je izvadio i nježno namjestio Flick pored sebe. Način na koji se ona budila bio je užitak koji je on već odavno utisnuo – urezao – u svoje pamćenje. Smiješeći se, nježno je povukao plahtu s nje. Flick se probudila, osjećajući kako joj netko širi bedra i dira joj meko mjesto između nogu. Nikad se nije budila brzo, naprosto to nije mogla. Do trenutka kad joj se disanje ubrzalo dovoljno da ona podigne vjeđe, već je bila vruća i mokra, prazna i željna. Već iduće sekunde on je legao na nju, jednom je rukom držeći za stražnjicu da je pridigne, pa joj je svojim snažnim bedrima raširio noge. Ušao je u nju – tvrd, golem, i vruć. Gurao se dublje, rastežući je, puneći je dok nije počela dahtati i čvrsto ga stiskati. Jahao ju je, a ona mu se pridružila u tome, njihova tijela, čvrsto spojena, njihala su se i bila su njihana, utrkivala su se, sve dok im srca zamalo nisu eksplodirala i dok se po njima nije stao razlijevati užitak. Ležeći na leđima, zadihana od posljedica orgazma, još ga je osjećala u sebi. Ležao je na njoj oslonjen na podlaktice, spuštene glave, dok su mu se prsa nadimala i spuštala poput mijeha. Oboje su bili vrući, znojne kože. Dlake na njegovim prsima draškale su joj bradavice; u ovom ekstremno razbuđenom stanju mogla je svugdje osjetiti njegove dlačice – na njegovim nadlakticama, listovima, trbuhu, preponama. Udovi su im se dodirivali – na svim točkama, bili su spojeni na


najintimniji mogući način. Flick nikad u životu nije bila svjesnija njega – i sebe. Otkucaji njegova srca, glasni i žestoki, sada su se malo usporili. Podignuo je glavu i pogledao u nju. »Jesam li te uvjerio?« Ona je pogledala ravno u njegove oči, pa se namjerno stisnula oko njega i nasmiješila. Zatvorila je oči. »Da.« Demon je zastenjao, prislonio svoje čelo uz njezino – i uvjerio je još jednom. Malo poslije, dok je u žurbi izlazio iz njezine sobe, šuljajući se hodnikom poput lupeža i bježeći prema stražnjim vratima prije nego što ga uhvati jedna od sluškinja, Demon se zakleo da više nikad neće podcijeniti anđela. Jutro mu je bilo ispunjeno obavezama, ali u jedanaest je ponovno stigao u roditeljsku mu kuću, uvjeren kako mu mati još spava jer je sezona sada bila u punom zamahu. Kao što je zatražio, Flick je već bila spremna – čim mu je Highthorpe otvorio vrata, ona se graciozno spustila stubama. Svjetlost u njezinim očima, taj sjaj na njezinu licu, posve mu je oduzeo dah. Dok je koračala prema njemu, obasjalo ju je sunce što je dopiralo kroz staklo iznad ulaznih vrata i on se jedva jedvice suzdržao da je ne zgrabi u naručje i ljubi do besvijesti. Da Highthorpe nije stajao, tiho i dostojanstveno, pored njega, on bi to i učinio. Čini se da je Flick osjetila ove njegove misli; pogled koji mu je uputila kad je prošla pored njega i izišla bio je pravo slatko mučenje. »Vratit ćemo se kasno poslijepodne«, rekao je Demon Highthorpeu te požurio za njom niz stepenice. Sustigao ju je na pločniku i pomogao joj da uđe u njegovu kočiju. Flick je pogledala u prazno sjedalo iza. »Nema Gilliesa?« »On obilazi kolege, po cijelom gradu, raspituje se o Bletchleyu.« Primio je uzde i dao novčić slugi koji ih je pričuvao, Demon je sjeo pored Flick i potjerao konje u lagani kas. »Razgovarao sam s Montagueom. Imamo ljude posvuda, a sada kad znamo gdje trebamo tražiti, pronaći ćemo Bletchleya. I njegove gospodare.« Flick ga je pogledala. »Znaš, pitao sam se...« Idući tjedan počinjao je Spring Carnival. Demon je udahnuo. »Trebao sam se sastati s Odborom već ovaj tjedan, ali, nadao sam se da ćemo nešto pronaći – barem jedan trag, jednu


činjenicu koja će poduprijeti Dillonovu priču. Kako stvari stoje, morali bismo pronaći Bletchleya najkasnije do sutra navečer – ako se nalazi igdje u ovim društvenim krugovima, neće se moći sakriti. Čim budemo imali bilo kakvu informaciju, otići ću u Newmarket, najkasnije u nedjelju.« Pogledao je u Flick. »Hoćeš li ići sa mnom?« Flick je raširila oči. »Naravno.« Suspregnuvši smiješak, Demon je vratio pogled na svoje konje. »Nismo pronašli nijedan trag novca, nigdje, a to je vrlo čudno. Sada smatramo da je kružio u obliku oklada i redovnog trošenja. Ali čini se da se nitko nije razbacivao velikim svotama.« Pucnuo je uzdama; konji su produžili korak. Kad su prošli kroz vrata parka, Demon je dodao: »Pretpostavljam da je ta banda previše pametna da se služi vlastitim slugama, ali moguće je da, nakon što su Dillon i Ickley odbili pružati daljnje usluge, a Spring Carnival se bližio, nisu imali drugog izbora nego angažirati nekoga od svojih – netko kome mogu vjerovati.« »Dakle, misliš da je Bletchleyev gospodar član te skupine?« »Vjerojatno. Bletchley je pijun, ali može djelovati s distance. Kao kočijaš nekog gospodina, ima brojne prilike da razgovara s drugom gospodom – riječ tu i tamo neće privući ničiju pažnju. Na taj način nema potrebe da se dogovaraju formalni sastanci.« Flick je kimnula glavom. »Pisat ću Dillonu i reći mu da se vraćamo u nedjelju.« U njezinu se tonu osjetilo olakšanje. Trenutak poslije shvatila je da ne poznaje područje kojim su se vozili. »Kamo idemo?« Demon ju je pogledao. »U Tattersallsu je rasprodaja – zaprežni konji, uglavnom. Htio bi kupiti dva nova pa sam mislio da bi htjela poći vidjeti.« »Oh, da! Tattersalls! Toliko sam čula o tome mjestu, ali nikad nisam bila ondje. Gdje je to?« Nakon njezinih silnih pitanja Demon je zaključio da je pronašao jedinu ženu u cijeloj Engleskoj koja će radije otići na dražbu konja nego se prošetati Ulicom Bond. Nakon što joj je, ne mogavši sakriti svoje oduševljenje, to i rekao, Flick ga je začuđeno pogledala. »Pa naravno, ne budi smiješan. U pitanju su konji!« U dogovoru s Flick, licitirao je za par gipkih sivaca, koji su za njegov ukus bili previše nježni – nije rekao Flick da ih je zapravo kupio za nju. Kad je aukcijski čekić udario o postolje i konji dodijeljeni njemu,


Flick je bila izvan sebe od ushita. Demon je otišao dogovoriti da konje isporuče u Newmarket, a ona je iskoristila to vrijeme da se upozna s njima. Demon ju je doslovce morao odvući odande. »Hajde, nikad nećemo stići u Richmond.« »Richmond?« Pogledala je u njega. »Zašto onamo?« Demon joj je pogledao u oči. »Zato da te mogu imati samo za sebe.« I imao ju je samo za sebe, u prekrasnom danu ispunjenom sitnim užicima i malim radostima. Najprije su otišli u Star & Garter na brežuljku i ručali. Kad ju je smjestio za stol za dvoje, točno uz prozor s kojeg je pucao pogled na park, Flick je opazila da drugi gosti restorana pogledavaju prema njima. Podignula je obrvu. »Zar ne bismo trebali imati neku vrstu pratnje za ovakav izlazak?« Njezin je ton bio čisto znatiželjan, ništa drugo. Demon joj je uzvratio pogled, a zatim je posegnuo u džep. »Odnio sam ovo u Službeni list. Bit će objavljeno sutra.« Pružio joj je komadić papira. »Mislio sam da nećeš imati ništa protiv.« Flick je otvorila papirić, pročitala što na njemu piše i nasmiješila se. »Ne, naravno da nemam ništa protiv.« Ponovno ga je zaklopila i vratila ga Demonu – ondje je stajala kratka izjava o njihovim zarukama. »Znači li ovo da sada možemo ići okolo sami a da pritom ne vrijeđamo društvo i njihova pravila?« »Da, hvala nebesima.« Nakon jedne sekunde se ispravio. »Dobro, unutar razumnih granica.« Razumne granice obuhvatile su dugu šetnju parkom, ispod golemih hrastova i bukvi. Ondje su nahranili jelene, a zatim, držeći se za ruke, šetali su na suncu. Šetali su, i razgovarali, ali ne o Dillonu i gangsterima, ni o društvu, nego o svojim planovima, svojim nadama, svojim ciljevima za zajednički život koji ih je čekao. Smijali su se i šalili – tu i tamo izmijenili kratke, uzbudljive poljupce, zaštićeni krošnjama stabala. Od tih poljubaca oboje bi zadrhtali i najednom bi im se probudila želja; u prešutnom dogovoru pošli su natrag prema kočiji, a njihov se razgovor vratio na vjenčanje i termin kad bi se ono moglo održati. Oboje su se složili da mora biti što prije. Kao što je Demon očekivao, kad su se vratili u Berkeley Square, njegova majka je čekala. »Madam je gore, u salonu«, rekao je Highthorpe. »Rekla je da joj se javite čim se vratite, gospodine.«


»Hvala, Highthorpe.« I dalje se smiješeći, Demon je ignorirao Flickin zbunjeni pogled. Primio ju je za ruku i poveo stubama gore. Kad su došli do Horatijina privatnog salona, pokucao je i ušao, vukući Flick za sobom. Horatia mu je uputila pogled koji je bio toliko žestok, toliko ispunjen prijetnjom da je pravo čudo da se nije pretvorio u kamen. Demon se nacerio od uha do uha. »Koliko dugo treba da se organizira vjenčanje?« Idućeg poslijepodneva Flick se otišla provozati s Horatijom i Helenom. Vijest o njezinim i Demonovim zarukama pojavila se tog jutra; Horatia je bila vrlo dobro raspoložena. Štoviše, bila je toliko sretna i uzbuđena zbog njih da je otkazala sve njihove planove za tu večer. Ostali su kod kuće i večerali u krugu obitelji, gdje su mogli mimo razgovarati o vjenčanju. Budući da je jedini Demonov zahtjev bio da se vjenčanje održi što prije, a Flick nije imala što dodati, Horatia je bila izvan sebe, prepuna planova. Naravno, Helena je bila odmah obaviještena – došla je u Berkeley Square na doručak, spremna da se pridruži veselju. I sada je sjedila u kočiji pokraj Horatije, a obje su svečano podijelile ovu informaciju sa svim starim uvaženim damama, koje su zastajale u svojim kočijama pored njihove kako bi im čestitale i iskazale svoje odobrenje. Flick je mirno sjedila, izgledala lijepo i zahvaljivala ovih damama na njihovim lijepim željama. Naime, Helena i Horatia su joj rekle da se to sada od nje očekuje. Premda je bila donekle zaokupljena tim razgovorima, Flick je motrila ulicu i pitala se hoće li se Demon pojaviti. Ali sumnjala je da hoće – nije joj se činilo da je Demon oduševljen ovim gradskim običajima. I doista, dobila je dojam da će je on, čim prođe vjenčanje, zgrabiti i odvesti u Newmarket, na svoju farmu, i da se u doglednoj budućnosti neće micati odande. A taj je plan imao njezino puno odobrenje. Sa sićušnim smiješkom na usnama, gledala je raskošnu kočiju koja se upravo kretala u njihovom pravcu. Za oko su joj najprije zapeli konji, promatrala je ove gipke vrance s divljenjem iskusnog poznavatelja, a zatim je pogledala u kočiju – bila je posve nova, crna sa zlatnim detaljima, iznimno elegantna. Podignula je pogled na gospodina koji je držao uzde, ali nije ga poznavala. Bio je stariji od Demona. Smeđa kosa kovrčala mu se visoko


iznad lica koje je bilo vrlo privlačno, ali izrazito hladno. Njegove crte lica bile su klasične, široko čelo i patricijski nos, mršavi obrazi, svijetla koža. Oči su mu pod teškim vjeđama bile ledene, a njegova tanka usta nisu se smiješila. Sve u svemu, zračio je pretjeranom ohološću, kao i da su i ove dame i plave krvi, pored kojih je upravo prolazio, njemu ispod časti. Flick je lagano podignula obrvu dok je kočija prolazila pored njih; taman je htjela odvratiti pogled, kad je ugledala čovjeka u kočijaškoj odori koji je sjedio otraga. Bletchley! Flick se okrenula prema Horatiji. »Tko je onaj gospodin – onaj koji je upravo prošao?« Horatia je pogledala. »Sir Percival Stratton.« Odmahnula je rukom. »Taj nije jedan od naših«, dodala je i vratila se razgovoru s lady Hastings. Flick se nasmiješila ovoj dami, ali ispod te ugodne maske, um joj je mahnito radio. Sir Percival Stratton – sjećala se tog imena. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se sjeti otkud ga zna: vidjela ga je na pozivnici koja je bila poslana na adresu Vanea Cynstera. Budući da su Vane i Patience još u Kentu, pozivnica je preusmjerena na Horatijinu adresu. Sir Percival je ove večeri priređivao maskenbal. Flick je jedva uspjela sakriti nestrpljenje. Čim je sa svoje dvije buduće rođakinje ušla u predvorje vile Cynsterovih, ispričala se i brzo se popela stubama gore, pa je potrčala u salon kako bi stigla prije Horatije i Helene. Brzo je zatvorila vrata pa požurila prema polici iznad kamina gdje je stajala hrpa pozivnica. Jednog je jutra pomagala Horatiji da odgovori na njih; vidjela je pozivnicu sir Percivala i stavila ih među ostale koje su bile naslovljene na Vanea i Patience. Pronašla ju je i zagurala u svoj šal, a zatim je brzo sjela u naslonjač, točno u trenutku kad su u salon ušle Horatia i Helena. Flick se nasmiješila. »Ipak ću vam se pridružiti na čaju.« Popila je čaj pa se ispričala, rekavši kako se ide odmoriti. Helena će uskoro otići, a nakon toga će se i Horatia ići odmoriti. Naime, čekala je ih duga noć: jedna večera i dva bala. To je Flick dalo nekoliko sati da smisli što učiniti. Sjela je na prozorsko sjedalo u svojoj sobi i proučavala finu bijelu pozivnicu, ispisanu crnom tintom. Pozivnica je glasila na gospodina Cynstera, a ne na gospodina i gospođu Cynster; sir Percival sigurno ne zna da se Vane oženio. Njegov maskenbal počinje u osam. Nažalost, održava se u Stratton Hallu, u Twickenhamu.


Twickenham je iznad Richmonda, a to znači da će joj trebati nekoliko sati da stigne tamo. Stisnula je usnice, brzo ustala i pozvonila na zvonce za sluge. Poslala je lakaja da potraži Demona. *** Lakaj se vratio, ali ne s Demonom, nego s Gilliesom. Gillies se pridružio Flick u stražnjem salonu. »Gdje je Demon?« upitala je čim su se vrata zatvorila za lakajem. Gillies je slegnuo ramenima. »Išao se sastati s Montagueom, a nakon toga je imao još nekog posla po gradu. Nije rekao gdje.« Flick je opsovala u sebi i stala koračati amo-tamo. »Imamo zakazanu večeru u osam.« To je značilo da se Demon sigurno neće vratiti prije šest. Pogledala je u Gilliesa. »Koliko dugo treba kočiji odavde do Twickenhama?« »Dva i po sata, možda i tri.« »Tako sam i mislila.« Nastavila je koračati, a zatim je stala i okrenula se prema Gilliesu. »Pronašla sam Bletchleya. Ali...« Na brzinu mu je sve ispričala. »Sada ti je jasno zašto je nužno da je jedno od nas bude ondje otpočetka, u slučaju da se udruženje bude sastalo. To je maskenbal – postoji li savršenije mjesto za tajni sastanak? Pa čak i ako se ti gangsteri ne sastaju večeras, ključno je da djelujemo brzo. Moramo pretražiti Strattonovu kuću i pronaći bilo kakav dokaz, a ovo je idealan način da uđemo i savršena prilika da malko pronjuškamo.« Kad je vidjela da Gillies samo zuri u nju kao da ne može vjerovati svojim ušima, prekrižila je ruke na prsima i uputila mu strog i ozbiljan pogled. »Budući da ne možemo znati kad će se Demon vratiti, morat ćemo mu ostaviti poruku i krenuti sami. Jedno od nas mora biti ondje otpočetka.« Pogledala je u sat na polici iznad kamina – već je bilo prošlo četiri. »Želim krenuti točno u pet. Možeš li pripremiti kočiju?« Gillies se kolebao. »Jeste li sigurni da nećete još malo razmisliti o tome? Njemu se neće svidjeti što ste otišli sami.« »Glupost! Pa to je samo maskenbal, a on će doći dovoljno brzo nakon mene.« »Ali...« »Ako me ti nećeš odvesti, unajmit ću fijaker.« Gillies je glasno uzdahnuo. »U redu, u redu.«


»Dakle, možeš nabaviti kočiju?« »Posudit ću rezervnu kočiju lady Horatije, to neće biti problem.« »Odlično.« Flick se kratko zamislila, pa je dodala: »Ostavi Demonu poruku i reci kamo smo otišli i zašto. Ostavi jednu i ovdje. Dakle, jednu za Demona, jednu za Horatiju. Tako će sve biti u redu.« Gilliesovo lice bilo je odraz sumnjičavost, ali samo se naklonio i izišao. Gillies se vratio po nju u rezervnoj kočiji lady Horatije. Bila su to jednostavna, crna kola; nekoliko minuta nakon pet Flick je već bila unutra. Zadovoljno se naslonila. Zasad je sve teklo prema planu. Kad se nakon razgovora s Gilliesom vratila u svoju sobu, sluškinja se već bila vratila s tavana i donijela joj dugački crni domino i prelijepu crnu masku s perjem. I domino i maska počivale su sada na sjedalu pored nje. Večer je bila topla, a teški crni oblaci prijeteće su se nadvijali nad gradom. Flick će staviti svoju masku kad stignu do Stratton Halla. Bila je uvjerena da je kroz nju nitko neće moći vidjeti. Maska joj je doista lijepo pristajala; crna boja naglašavala je zlatne nijanse njezine kose. Nasmiješila se. Unatoč ozbiljnosti i opasnosti situacije u koju se upuštala, osjećala je uzbuđenje. Napokon, bili su blizu. Sa sve gorljivijim iščekivanjem, razmišljala je o onome što je čeka ondje. Nikad nikad bila na maskenbalu. Takve zabave nekoć su bile uobičajene, ali činilo se da ih nema mnogo u posljednje vrijeme. Flick se zapitala zašto, ali zaključila da je to sigurno zbog toga što se običaji stalno mijenjaju. Kako god bilo, vjerovala je da će se snaći. Bila je na bezbroj balova i zabava, znala je kako to ide. A Demon će poći za njom čim se vrati kući – doista nije bilo šanse da nešto pođe po zlu. Grmljavina je tutnjala i prijetila, ali oluja je bila još daleko. Flick je zatvorila oči i nasmiješila se. Gillies je rekao da se Demonu neće svidjeti što odlazi sama u opasnost. Lady Osbadelstone ju je upozorila da je vrlo zaštitnički nastrojen – ali Flick je to već znala. A znala je i to da će Demon, kad je konačno sustigne večeras, grmjeti baš poput ove nadolazeće oluje. Ali ona se nije ni najmanje bojala. Iskreno se nadala da on nikad neće shvatiti da je njegove reakcije ne sprečavaju u njezinim naumima.


Ako postoji nešto što smatra da se treba učiniti, ona će to i učiniti – i rado će platiti za to poslije. I ugoditi njegovoj posesivnosti. Kao što mu je ugodila u Angel’su. I dok se kočija njihala cestom, Flick se slatko pitala na koji će mu način večeras morati platiti. Demon se vratio kući nedugo nakon šest. Na licu mu je bio budalast osmijeh, a u džepu vlasnički list kuće na adresi Ulica Clarges broj 12. Međutim, na vratima ga je dočekao jedan od lakaja iz roditeljske mu kuće. Poruka koju mu je lakaj donio bila je nerazumljiva i histerična. Pet minuta poslije već je bio u majčinu salonu. »Što se dogodilo?« Horatia u poruci nije rekla ništa – pisalo je samo da kako joj on sigurno neće oprostiti, što je zvučalo posve besmisleno i Demon je stoga bio prilično uznemiren. Kad ju je vidio kako leži na divanu i udiše nekakve mirisne soli za smirenje, bilo mu je još gore. »Koji vrag se zbiva?« »Ne znam!« Horatia je ustala, na rubu suza. »Felicity je otišla na Strattonov maskenbal. Evo, pročitaj ovo.« Pružila mu je zgužvani papirić. »Oh, evo i jedne za tebe.« Demon je uzeo obje poruke. Gotovo nije ni pogledao njezinu, odložio ju je na stolić te odmah otvorio onu koju je Flick napisala za njega. Kao što je i očekivao, ova je poruka sadržavala više informacija. »Danas me u parku pitala tko je Stratton, ali ne bih ni u snu pomislila...« Horatia je podignula ruke zrak. »Pa tko bi uopće pomislio? Da sam znala da će napraviti takvu glupost, nikad je ne bih pustila iz vida!« Demon je sada pogledao poruku koju je Flick ostavila Horatiji. »Što si učinila u vezi večerašnjih zabava?« »Flick je predložila da je ispričam zbog glavobolje. Ispričala sam nas obje, a rekla sam da ja imam glavobolju – i zaista je imam!« Demon ju je pogledao. »Ne brini. Ona će biti dobro.« »Kako znaš?« Odjednom primijetivši njegovu smirenost, Horatia ga je sumnjičavo pogledala. »Što se događa?« »Ništa oko čega treba dizati frku.« Vratio joj je poruku, a svoju je spremio u džep. Flick je napisala Horatiji da ju je obuzela strašna želja da vidi maskenbal te da je otišla u Stratton Hall, gdje će joj se Demon ubrzo pridružiti. »Znam kakvi su Strattonovi maskenbali.«


Horatia ga je sada pogledala još oštrije, s još većom sumnjičavošću. Ali Demon se nije time zamarao. »Odmah krećem za njom«, rekao je smireno. »Ona će biti ondje sama tek sat vremena prije nego što ja stignem.« Premda je bilo vidljivo koliko joj je laknulo, Horatia se i dalje mrštila. »Mislila sam da ćeš biti izvan sebe od bijesa. Ne bi bilo ništa čudno da se ja ne brinem, ali zašto ti nisi zabrinut?« Demon je bio zabrinut, ali... Rezignirano je podignuo obrve. »Recimo samo to da sam se već naviknuo.« Ostavio je svoju zbunjenu majku u salonu i vratio se u svoju kuću u Ulici Albermarle. Gilliesova poruka sadržavala je više pojedinosti. Zastao je samo toliko da dohvati Strattonovu pozivnicu s police, izvadi svoj domino i jednostavnu masku, a zatim je dozvao fijaker i krenuo za Flick. Nepune dvije minute nakon što je ponosno ušetala u Stratton Hall, Flick je shvatila da je nijedan otmjeni bal nije mogao pripremiti za Sir Percivalov maskenbal. Dva krupna tamnoputa muškarca, čije je prepone pokrivao samo jedan komad tkanine, s turbanima na glavi i krcati zlata, te opasani opakim sabljama, stajali su na straži u predsoblju, svaki na jednoj strani vrata koja su vodila u plesnu dvoranu. U ogromnoj prostoriji koja se prostirala duljinom čitave kuće, prizor je bio jednako egzotičan. Plava svila sa zlatnim zvijezdama prekrivala je strop: bili su to zidovi poput onih iz Tisuću i jedne noći – od svile, brokata i mjedenih ukrasa. Oprezna zbog svoje maske, nije se zaustavila na pragu da bi promatrala – uspravna, ponosno isturene brade, odmah se umiješala u gomilu. Usred prostorije rominjala je prekrasna fontana. Flick je vidjela kako gosti ondje pune svoje čaše vodom – a tada je shvatila da je to pjenušac. Oko fontane su se nalazili stolovi sa svim mogućim delikatesama: drugi stolovi bili su pretrpani najskupljom hranom – plodovima mora, fazanima, kavijarom, prepeličjim jajima – Flick je vidjela čak i pečenog pauna punjenog tartufima. Vino je teklo u potocima, kao i druga pića – a raspoloženje gostiju istodobno je raslo. Na drugom kraju prostorije Flick je čula violinu i ugledala gudački kvartet. Svirao je u zimskom vrtu, na postolju iznad dvorane.


Gostiju je bilo posvuda. Čak i pod maskama i ogrnute dominom, žene su izgledale zanosno – Flick je znala da ondje nije bilo nijedne žene koja nije lijepa. Muškarci su svi odreda bili gospoda – znala je to prema njihovom profinjenom izražavanju i finoj odjeći – mnogi su svoje kostime nosili raskopčane, kao da su plaštevi. Na jednom kraju sobe Flick je pogledom tražila Strattona. Francuski prozori koji su gledali na terasu bili su otvoreni jer je noć bila sparna. Crni oblaci su jurili, valjajući se nebom. Povremeno se čula grmljavina, ali oluja još nije bila blizu. »Gle, gle... što to imamo ovdje?« Flick se okrenula – i našla oči u oči s jezivim Strattonom. »Hmmm... je li to šumska vila koja će možda oživjeti ovu večer?« Njegove tanke usne su se razvukle u osmijeh, ali u tom osmijehu nije bilo topline. Spustio je pogled i pustio da mu oči klize nit njezino, tijelo. Flick je zatomila drhtaj. »Tražim prijatelja.« U Strattonovim očima zasjala je zlokobna iskra. »Rado ću vam pomoći kad počne slavlje.« Posegnuo je rukom prema njoj; Flick je instinktivno ustuknula, ali on je bio brži. Uhvatio joj je bradu i okretao lice s jedne na drugu stranu, kao da želi vidjeti što je ispod maske. Sigurno je bio svjestan njenog otpora, a činilo se da mu se to i sviđa. Tada ju je pustio. »Da, potražit ću vas kasnije.« Flick se nije ni pokušala nasmiješiti. Srećom, Strattonovu pozornost privukla je neka druga žena; Flick je iskoristila trenutak i kliznula. Sve veća gomila počela se vrpoljiti i kružiti uokolo. Flick se zavukla među goste, s namjerom da prijeđe na drugi kraj prostorije i udalji se od Strattona. Osim glavnog ulaza u dvoranu bila su tu još troja vrata koja su vodila dalje kroz kuću. Gosti su pristizali samo kroz glavna vrata; koliko je Flick uspjela vidjeti, samo su se sluge koristili drugim vratima. Maskenbal se zahuktao – buka je bila glasnija nego što je inače slučaj na balovima, ali to je bio tek početak. Flick se smjestila uz zid, a sada je između nje i Strattona nalazila fontana i sva ta gužva oko nje. Stratton je bio prilično visok i mogla ga je vidjeti, ali nadala se da on nju ne može. S mjesta na kojem je stajala dobro su se vidjela vrata koja su vodila u ostatak kuće – ako treba doći do nekakvog sastanka, on će se sigurno odviti dalje od ove sve punije dvorane. Jedino što je mogla u ovom trenutku bilo je motriti na bilo kakav znak sumnjivog okupljanja i čekati da joj se Demon pridruži. Dok su joj se otkucaji srca smirivali, potisnula je poriv da protrlja


mjesto gdje je Strattonova ruka dodirnula njenu bradu. Smjestila se uz zid i pažljivo ga promatrala. Zabava je postajala sve raskalašenija – gosti jesu bili bogataši iz aristokratskih obitelji, ali bilo je posve jasno zašto gradske matrone ne odobravaju maskenbale. Iako je provela dvije noći u Demonovom naručju, neke stvari koje je ovdje vidjela doista su je šokirale. Srećom, ipak su postojala barem nekakva pravila. Pojedine dame dozvoljavale su muškarcima da ih slobodno pipaju ispod kostima, ali sva prisutna gospoda ipak su bila gospoda – oni koji bi zastali da popričaju s njom dok je mirno stajala uza zid ponašali su se uljudno, premda jest osjećala njihove predatorske namjere, baš kao kod Strattona. Ona bi takve namjere uočila odmah, ali većina bi krenula dalje nakon što bi im dala do znanja da čeka jednog gospodina koji samo što nije došao. Nažalost, uvijek postoje iznimke. »Dakle, još nema vašeg gospodina?« Primaknuo joj se jedan razvratnik. »Upravo sam primijetio da još čekate – šteta izgubljenog vremena – tako lijepa djevojka kao što ste vi.« Podignuo je ruku i dotaknuo pero na njezinoj maski, Flick je uzmaknula korak, a mrki pogled skrivala je krinka. »Zbilja.« Razvratnikov prijatelj prišao joj je s druge strane te stao pomno proučavati njezin stas. »Što kažete na to da se povučemo u jednu od soba, pa da pokažete meni i mom prijatelju koliko ste lijepi, hmm?« Podignuo je pogled, a njegove hladne oči fiksirale su se na njezine. »Poslije se možete vratiti i sastati sa svojim gospodinom.« Primaknuo se bliže, kao i ovaj prvi, tako da je Flick sada bila stisnuta između njih. »Mislim da se mojem gospodinu to ne bi svidjelo«, rekla je. »Pa tko kaže da mu moraš reći, slatkice?« prvi joj je šapnuo na uho. Flick se okrenula licem prema njemu, ali se nakon toga morala okrenuti prema ovom drugom, jer joj je i on šaputao na uho. »Ne želimo uzrokovati nikakav metež – samo želimo malko golicanja, da izdržimo prije nego što započne orgija.« Orgija? Flick je zinula od šoka. »To je sve – gledaj to kao međusobno trljanje po trbuhu. Nama dvojici se već trza u hlačama, ali do akcije ima još puno...«


»A ti si ovdje, slatka mala golubica koja čeka da joj netko skine perje, ali tvoj odabranik još nije na vidiku.« »Eto, malo vrućeg pipanja i malo sočnog nabijanja svima će olakšati. Što kažeš?« Obojica su se primaknula bliže, a glasovi su im bili sve hrapaviji, sve dublji dok su joj šaputali na uho besramne prijedloge. Ispod maske oči su joj bile sve krupnije. Prsti? Jezici? Motke? Odjednom joj je bilo dosta. Prvo Stratton, a sad i ova dvojica. Kad su se još primaknuli, udarila ih je obojicu laktom u rebra. Obojica su se savila uz jauk, a ona se okrenula prema njima. »Nikad u životu nisam dobila ovako drzak prijedlog! Sram vas bilo, udvarati dami na takav način! I to bez ičijeg poziva! Zamislite kako bi se vaše jadne majke užasnule da vas čuju kako govorite.« Oni su zurili u nju kao da je poludjela. Flick ih je ošinula pogledom pa je procijedila kroza zube: »A što se tiče vaših visuljaka koji se trzaju, predlažem da ih prošetate na kiši – to će ih sigurno izliječiti od trzavice!« Sijevnula je na njih još jednom pa se okrenula i – sudarila s još jednim muškarcem. Svojim. Obujmio ju je oko struka i zaustavio da ne odjuri dalje. Držeći se za njegov domino, pogledala je u njegovo lice pod maskom. Njegov je pogled još trenutak-dva počivao na njezinoj kosi, a zatim je pogledao dolje. »Kako si me prepoznao?« Flick je bila jedina žena ondje čija je kosa sjala poput zlata. Uostalom, privlačila je njegova čula kao magnet. Oštro ju je pogledao. »Koji ti je vrag bio da odeš...« »Psst!« Pogledala je oko sebe. »Poljubi me.« Propela se na prste i primaknula se. Kad su joj se usnice razmaknule, šapnula je: »Čini se da se ovdje odvijaju nekakve bakanalije, moramo se potruditi da se uklopimo.« Kliznula je rukama pod njegov domino i privila se uz njega. Demon je zaškrgutao zubima i poveo je unatrag prema zidu na koji je maloprije bila naslonjena. »Ona dvojica koja su maloprije razgovarala sa mnom... Nećeš vjerovati što su mi...« Utihnula je i pogledala uokolo. »Kamo su otišli?« »Iznenada su se sjetili da imaju nekog važnog posla.« »A da?« Uputila mu je znakovit pogled. Demon ga je ignorirao, i ignorirao je i njezin pokušaj da ga smete. »Želim znati zbog čega smatraš da je prikladno...« Naglo je ušutio,


udahnuvši kroza zube, jer ga je ona obujmila rukama oko vrata i protrljala se bokovima o njega. Pogledao ju je, a ona se nasmiješila i naslonila glavu na njegova prsa. »Pronašla sam Bletchleya. On je sir Percivalov kočijaš.« Demon joj je proučavao oči, obasjane iščekivanjem i uzbuđenjem. »Da, tako si napisala u poruci.« Namjestio ju je udobnije u svojem naručju pa se pomaknuo tako da vidi cijelu dvoranu. »Pretpostavljam da misliš kako će se sastanak ovog kriminalnog udruženja odviti večeras.« »Prilika je savršena.« Demon se morao složiti s time. Gledajući u more glava, primijetio je spontana pipkanja koja sigurno privlače tuđu pažnju. »Ovdje se nitko ne mora bojati da će biti prepoznat.« Ponovno je pogledao u nju. »Prošećimo. Strattonove zabave obično se odvijaju po čitavoj kući.« Između ostalog, Demon ju je htio maknuti iz žarišta aktivnosti u dvoranu, premda to još nije bilo ništa, sudeći po tome kako sir Percivalovi maskenbali obično izgledaju. Hrabro je primivši za stražnjicu, poveo ju je prema najbližim vratima. Opazio je njezin šokirani pogled i njezino nimalo nevino podizanje obrve. »Čuj, moramo se potruditi da se uklopimo.« Stiskao joj je stražnjicu, a njezine su oči ispod maske najprije sijevnule, a zatim su vragolasto zasjale. Prije nego što ju je stigao spriječiti, ona se stisnula uz njega, zavukla svoju vitku ruku kroz otvor ogrtača i protrljala ga cijelom njegovom dužinom. Demon je naglo udahnuo i sav se napeo. Flick se zločesto nasmijala, a onda ga je primila za ruku i povela prema vratima. »Dođi.« Pogled koji mu je uputila uvjerio bi i nasumnjičavijeg promatrača da je njezin cilj posve u skladu s aktivnostima koje su se odvijale na sir Percivalovu maskenbalu. Demon je pristao na njezinu predstavu, dok je istodobno razmišljao o pojedinim dodacima koji bi malko začinili stvar. Kad su se našli u hodniku, privukao ju je bliže sebi, a ruka mu vratila na prijašnju poziciju. Svatko tko naiđe na njih u tim slabo osvijetljenim hodnicima vidjet će samo dvoje zanesenjaka koji traže tihi kutak. A mnogi su radili to isto. Kad bi zastali ispred nekih vrata, Demon bi rekao Flick da ga poljubi, a zatim bi otvorio vrata i pravio se da posrće unutra; uto bi pogledom pregledao sobu, ne puštajući Flick iz zagrljaja, pa bi, ako je soba zauzeta promrmljao nesuvislu ispriku i povukao se. Sve sobe u prizemlju bile su zauzete; u nekima su čak bile


grupice ljudi. Unatoč silnom trudu, bilo mu je nemoguće zaštititi Flick od pogleda na obijesne igrice koje su se ondje odvijale. Flick se u početku zgražala, ali do trenutka kad su prošli sve sobe u prizemlju, zgražanje je zamijenila znatiželja. A to je bila činjenica o kojoj se Demon trudio ne misliti. Za neke stvari što ih je vidjela naprosto nije bila spremna. Još. »Nema nijednog sastanka«, promrmljala je Flick kad su se vratili u predvorje. »A da naprosto promatramo Strattona i slijedimo ga kad iziđe iz dvorane?« »To nam možda neće pomoći. Sjećaš li se da sam ti rekao kako Bletchleyev poslodavac ne mora biti član tog udruženja?« Flick se namrštila. »Ali Strattonova kočija je nova novcata. I ima konje na kojima bi mu i ti pozavidio.« »Možda jest tako, ali premda je Stratton odbojan tip, on je esktremno bogat.« Demon je pokazao uokolo. »Naslijedio je golemo bogatstvo.« Flick se ponovno namrštila. »Izgledao je kao pravi sumnjivac.« »Da, eto...« Demon je pogledao u stube. »Mislim da bismo trebali pregledati sve sobe.« Drugi parovi, rumeni i lagano raščupani, zadihani i obuzeti smijehom, spuštali su se stubama. Demon je privio Flick uza se, na vrlo sugestivan način; kako je ona bila jednu stepenicu ispred njega, tijela su im se trljala dok su se uspinjali. Popeli su se na galeriju. Flick je zastala i zadihano prošaptala: »Zar ne bismo trebali provjeriti i vani? Ako se s Bletchleyem sastaje netko od Strattonovih gostiju, sastanak bi se sigurno odvijao u vrtu.« »Vani kiši. Počelo je kad sam dolazio. Mislim da možemo pretpostaviti da se prije kiše nije odvio nikakav sastanak. To znači da će se sigurno odviti unutra – u jednoj od soba otvorenih za goste.« Nastavili su svoju potragu. Neke su sobe bile zauzete, neke nisu. Premda su naišli na niz sastanaka, nijedan nije bio one vrste koju su tražili. Flickina ramena već su se razočarano objesila kad su stigli do posljednjih vrata, na kraju posljednjeg hodnika. Demon je primio kvaku, oprezno je okrenuo i pokušao otvoriti. »Zaključano je.« Okrenuo se, s namjerom da ode, ali Flick je ostala stajati pred vratima, mršteći se. »Zašto su zaključana?« Ponovno je pogledala u hodnik. »Njegova spavaća soba nije bila zaključana.« Pokazala je pogledom prema


vratima iza kojih su se dva para upustila u vrlo energičnu ševu. »Ni njegova garderoba nije bila zaključana, a ni radna soba.« Kimnula je glavom prema svim tim vratima, a zatim se ponovno okrenula prema ovim posljednjim. »Zašto bi zaključao samo ovu sobu, dok su sve druge otključane?« Demon joj je gledao u lice, u tvrdoglavo isturenu bradu, i uzdahnuo. Prislonio je uho na vrata, osluškivao, pa pogledao dolje. U dnu vrata nije se vidjela nikakva svjetlost. »Nema nikoga unutra.« »Pogledamo«, navaljivala je Flick. »Možeš li nekako otključati?« Demon joj je opet htio reći da mu Stratton ne izgleda kao tip koji namješta utrke, ali njezino iznenadno uzbuđenje bilo je zarazno. Izvadio je mali džepni nožić koji je nosio svugdje sa sobom – bio je vrlo koristan za vađenje kamenčića iz konjskih kopita. Za manje od minute vrata su bila otvorena. Soba je bila prazna. Demon se odmaknuo i pustio da Flick uđe prva. Pogledao je natrag u hodnik, uvjerio se da nema nikoga, pa je ušao i zatvorio vrata. Soba je bila osvijetljena blagim svjetlom. Flick je pomaknula fitilj petrolejske lampe i vratila njezino staklo na mjesto. Oboje su se ogledavali po sobi. »Ovo je ured.« Demon je promatrao kožne fascikle i knjige računa koji su ispunjavali cijelu jednu policu. Soba nije bila velika. Pojastučena kožna stolica stajala je iza radnog stola, a nasuprot njoj jedna drvena. Duž cijelog jednog zida protezali su se prozori s kojih se vidjela rijeka – trenutačno se s prozora mogao vidjeti krajolik okupan kišom i gusti sivi oblaci koje bi svako toliko osvijetlila munja. Grmljavina je je tutnjala, oluja je bila sve bliže. »Ovo je dijelom i biblioteka.« Flick je promatrala police na zidu nasuprot prozora. »Pitam se zašto ih drži ovdje. Biblioteka mu nije ni polovicom puna.« Demon se okrenuo od prozora i polako prišao policama. Pregledavajući naslove, pronašao je poznate sveske o raznim igrama na sreću, i nekoliko ne baš tako poznatih o varanju na kartama i načinima izračunavanja vjerojatnosti u pojedinim oblicima klađenja. Mršteći se, pogledao je malko bolje, a na kraju je čučnuo kako bi pročitao naslove svezaka na najdonjoj polici. »Zanimljivo.« Ton mu se promijenio – ponovno je pročitao naslove, pa je ustao i okrenuo se prema stolu, sav uzbuđen. Flick ga je pogledala. Demon joj je prišao s druge strane stola, skinuvši ogrtač i masku. »Ove knjige« – pokazao je glavom prema


najdonjoj polici – »to su evidencije o svim konjičkim utrkama održanim u protekle dvije godine.« »Evidencije o konjičkim utrkama?« Demon je kimnuo i otvorio gornju ladicu radnog stola. »To baš i nije nešto što svaki čovjek ima u svojoj biblioteci. Ja nemam nijednu, na primjer.« »Ali kako...?« Ne dovršivši pitanje, Flick je otvorila gornju ladicu na svojoj strani stola. »Prošle je godine nestao cijeli jedan svezak – nikad nije pronađen. Ali ovdje su i najnoviji svesci – oni iz posljednje sezone.« »To je najkorisniji alat za namještanje utrka.« »Istina. Traži bilo što gdje se spominju konji.« Bili su idealan tim za ovaj zadatak – oboje su znali imena svih pobjednika proteklih sezona, kao i imena konja za koje se očekuje da će pobijediti u nadolazećoj. Pretražili su sve ladice, pregledali svaki komad papira. »Ništa.« Flick je otpuhnula zalutalu kovrču s čela pa se okrenula i sjela na stol. Demon je uzdahnuo i sjeo u kožnu stolicu. Bez imalo entuzijazma, podignuo je posljednji svezak iz najdonje ladice. To je bio debeo fascikl uvezan u kožnate korice. Stavio ga je na stol, otvorio i pregledao zapise. »Hm«, rekao je nakon nekoliko trenutaka. »Ona kočija je nova, a platio ju je masno. A što se tiče konja, platio ih je previše.« »Ima li još što?« »Kavijar je poskupio za dvije funte po unci protekle godine – njegove knjigovodstvene navike rigidne su kao i on. Zapisuje svaku moguću transakciju – pa čak i podmirivanje dugova iz oklada koje je izgubio.« Flick je gledala njegovo ozbiljno lice. »Ali nema zapisa o namještanju utrka, pretpostavljam?« Demon je htio odmahnuti glavom, ali se najednom zaustavio na jednoj brojci. Polako se uspravio, okrenuo stranicu unatrag, pa još jednu... »Što je?« »Podsjeti me da dugujem Montegueu ogroman bonus.« Da njegov agent nije bio toliko precizan, nikad to ne bi uočio. »Oni iznosi za kojima tragamo – iznosi povučeni iz svake namještene utrke?«


»Da?« »Evo ih ovdje. Prema ovome, namještanje utrka je njegov glavni izvor prihoda.« »Ali zar nisi rekao da je bogat?« Listajući strance fascikla, Demon je stisnuo zube i opsovao u sebi. »Bio je – i očito je sve izgubio.« Pokazao je prstom na jedan unos. »Njegova dobit u ulaganjima bila je mizerna prošle godine, a nakon toga je više ni nema. Ovdje su i golemi dugovi, očito nagomilani u igrama na sreću.« Podignuo je pogled. »Nikad nije bankrotirao – nitko nije shvatio da je propao zato što je zaradu od ulaganja zamijenio zaradom od namještanja utrka. Oduvijek je besramno trošio, a čini se da se nije nimalo promijenio. Naprosto je nastavio živjeti kako je prije živio.« »Osim što je potplatio i ucjenjivao Dillona, i džokeje, i tko zna što se dogodilo Ickleyu.« »A možda i drugima.« Demon je zurio u fascikl. »Ovo je previše veliko da bismo to uspjeli prokrijumčariti.« Još je malko listao, a zatim je stavio knjigu na stol i istrgnuo pet listova. »Hoće li to biti dovoljno?« »Mislim da hoće. Ovdje se vide iznosi iz triju namještenih utrka i pet novčanih transakcija koje se mogu povezati sa Strattonom, kao i četiri velika duga koja su isplaćena pripadnicima naših krugova koji će sigurno potvrditi od koga su primili te iznose. Osim toga, njegov rukopis je zbilja upečatljiv.« Pogledao je u istrgnute listove, pa ih je presavio i spremio u unutarnji džep svojeg sakoa. Vratio je kožnati fascikl u najdonju ladicu. »Sutra ćemo odnijeti ove listove u Newmarket – budemo li imali sreće, Stratton neće primijetiti da nedostaju. Zatvorio je ladicu i pogledao u Flick. U hodniku su zaškripali drveni podovi – koraci su zastali, malko dalje – a onda su se brzo i odlučno zaputili prema uredu.


22. poglavlje

O

no što je uslijedilo odvilo se tako brzo da je Flick sve bilo u magli. Demon je ustao, namjestio nju na središte stola, leđima okrenutu vratima, pa joj je odvezao domino i širom ga rastvorio. Naglo je potegnuo dugmad na njezinu korzetu pa joj je povukao i haljinu i potkošulju prema dolje, skinuvši joj rukave i posve joj izloživši ramena i dojke. »Osloni se na ruke.« Njegove riječi zvučale su kao meko siktanje. Flick ga je instinktivno poslušala. On je sjeo ispred nje, zadignuo joj suknju i široko razmaknuo koljena. Vrata su se otvorila. Demon je primio njezinu bradavicu u usta; Flick je naglo udahnula – usta su mu bila vruća! Demon je lizao i sisao, i pritom kliznuo rukom između njezinih bedara; prislonio je prste uz njezino meko tkivo, pa gurnuo unutra, pa van... Flick je počela stenjati. Zabacila je glavu, instinktivno se izvijajući dok joj je on sisao dojku i istodobno gurao prste u nju. A zatim je podignuo glavu i pogledao nekamo iznad nje. Natjerala se da podigne vjeđe – pri nježnoj svjetlosti petrolejske svjetiljke koja joj je kupala gole grudi, zlatila kožu iznad njenih podvezica, njegove su oči bile staklene, omamljene, dok je gledao prema vratima. »Ima li kakvih problema, Strattone?« Flick se nije okretala – Demonovi prsti i dalje su se igrali između njezinih bedara. Nije bilo teško zamisliti prizor koji je njihov domaćin vidio dok je stajao na vratima. Bilo je očito da je gola do struka, a zato što joj je suknja bila tako podignuta, bilo je lako zaključiti da je gola i od struka naniže, i posve izložena Demonu. Jedino što je imala na sebi, u pravom smislu riječi, bila je pernata maska na licu. Jedva je disala, previše svjesna skliske vlažnosti u kojoj su uživali Demonovi dugački prsti. Srce joj je tuklo u grlu; u njezinim venama kipjelo je uzbuđenje.


Sir Percivalovo oklijevanje bilo je opipljivo. U toj tišini, čula je kako kiša kucka o prozore, čula je vlastito isprekidano disanje. A onda se on pomaknuo i rekao: »Ne, ne. Samo vi nastavite.« Vrata su se tiho zatvorila; Flick je odahnula s olakšanjem – i ponovno ostala bez daha kad su se Demonova usta ponovno smjestila na njezinu bradavicu. Snažno ju je sisao – i ona se jedva svladavala da ne vrisne od užitka. »Demone?« Glas joj podrhtavao. On je nastavio sisati. »Harry!« Dva prsta klizila su duboko, zavodljivo. Flick se izvijala. Uhvativši dah, upitala je: »Ovdje?« »Mmm-hmmm.« Demon je ustao pa ju je namjestio da legne preko stola. »Ali...« Već na leđima, oblizala je suhe usnice. »Stratton bi se mogao vratiti.« »To je još jedan razlog«, prošaptao je, naginjući se nad nju, hvatajući je za dojke i ljubeći. Flick je razmaknula usnice, a on je jezikom nasrnuo unutra; mijesio joj je željne grudi, klizeći prstima preko nabreklih bradavica. Dok su im se jezici ispreplitali, Flick je osjetila, posljednjim zrncima svijesti, kako si Demon otkopčava hlače. Primio ju je za bokove i namjestio se između njezinih raširenih bedara. Osjetila je pritisak kad joj je njegov kruti ud razmaknuo nabrekle nabore i pronašao ulaz. »Još uvjerljiviji...« šaputao joj na usnice. Uspravio se i pogledao u nju, a vragolasti smiješak na njegovim usnama bio je tako elementarno muški. »Stratton bi mogao biti opasan!« Demon je nakratko prekinuo s gladnim proučavanjem njezina tijela. Pogledao ju je u oči i podignuo obrvu. »To čini ovu situaciju još uzbudljivijom, ne misliš li tako?« Misli li? Ne, Flick nije mogla misliti. Demon se nacerio od uha do uha. »Nemoj mi reći da se bojiš?« »Bojim?« Jedva je izgovorila ovu riječ od zadihanosti. S njime u sebi, bila je na rubu pameti. Bila je tek jedan korak od samozapaljenja. Ali da se boji? Stisnuvši usnice i isturivši bradu, podignula je noge i obujmila ga oko struka. »Ne budi smiješan.« Povukla ga je u sebe, pa se izvila i zastenjala, mahnito stisnuvši njegova ramena dok se on gurao u nju, polako i nepokolebljivo, sve dok je nije ispunio do kraja.


Taj osjećaj nevjerojatne punoće bio joj je još nov, i svaki bi je put iznenadio. Zadržala je dah; osjećala ga je tvrdog i vrućeg, duboko u sebi. Njegove oči su se zatvorile, vilica stisnula, a onda, primivši je čvršće za bokove, izvukao se pa se ponovno gurnuo u nju. Kao i obično, nije bio u žurbi – dražio ju je, mučio, izluđivao. Ležeći pred njim, praktički gola, ona se izvijala, dahtala, stenjala, a zatim vrisnula kad je svijet oko nje eksplodirao i okupao je čistim zadovoljstvom. Oluja koja je divljala s druge strane prozora prigušila je njezino divlje vikanje, dok je Demon pucketao uzdama senzualnosti i nastavljao je jahati, kroz predjele grešnih užitaka, užitaka koji su zbog potencijalne opasnosti bili pojačani do kraja. Demonove ruke su lutale njezinim tijelom, dirale je zahtjevno i snažno; ona se izvijala i bludno preklinjala. A kad se rasplinula posljednji put, i dok joj se razum rasipao pod njegovim nasrtajima, on je pošao za njom, u to slatko ništavilo – ali morao ju je brzo povući natrag u stvarnost. Izvukao se iz nje; sav zadihan, poravnao je svoju odjeću, a zatim i njezinu. Sva omamljena, nekoordinirana uma i udova, Flick mu je pomagala koliko je mogla. Ako se uskoro ne pojave u plesnoj dvorani, Stratton će primijetiti i počet će se pitati. Vratili su se dolje, čvrsto pripijeni jedno uz drugo. Ušli su u plesnu dvoranu, ali nisu išli daleko – naslonivši se na zid, Demon ju je privio uza se, tako da je njezino lice počivalo na njegovim prsima, a onda je spustio glavu i poljubio je. Nježno i umirujuće. Omamljujuće. Unatoč toj distrakciji, Flick je sada, kad joj se razum vratio, mogla čuti povike, zvižduke i glasne prijedloge – očito vezane za nekakvu ekshibiciju koji se zbivala u središtu prostorije. Zaštićena Demonovim zagrljajem, nije mogla ništa vidjeti – ali nije ni pokušavala. Nakon petnaestak minuta, kad su im srca povratila uobičajeni ritam, Demon se osvrnuo oko sebe, pa pogledao u nju. »Eto, viđeni smo i sada možemo otići«, rekao je tiho. I otišli su, vrlo brzo, dok su im tijela još pjevušila, presretni zbog toga što je dokaz za kojim su tjednima tragali konačno u njihovim rukama. Demon je stigao u roditeljsku kuću idućeg jutra u osam. Flick ga je čekala u predvorju, sa spakiranim torbama pored nogu i sjajnim


osmijehom na licu. Već nekoliko minuta poslije vozili su se u kočiji, a s njima je bio i Gillies. »Bio si u pravu kad si rekao da će se tvoja majka prestati mrgoditi kad joj kažem da prepuštam njoj i Heleni da organiziraju vjenčanje.« »Hm«, rekao je Demon. »To nije bilo teško zaključiti. Ne može se mrgoditi kad je ushićena. Organiziranje vjenčanja, pa to je ostvarenje njenog sna.« »Drago mi je, nakon što se onako zabrinula, da je možemo ostaviti tako sretnu.« »Hm«, ponovno je rekao Demon, a pritom nije ni najmanje zvučao kao razdragani sin. Dvije minute poslije zaustavili su se uz pločnike jedne mirne ulice. Demon je bacio uzde Gilliesu i iskočio iz kočije. Flick je pogledala uokolo. »Što...?« Demon ju je mahnuo rukom da iziđe; ona se primaknula na sjedalu pa joj je on pomogao da se spusti. »Želim ti nešto pokazati.« Primio ju je za ruku i poveo uz stepenice najbliže kuće – prave gospodske, s trijemom na dva stupa. Kad su stigli na trijem, izvadio je niz ključeva iz džepa, odabrao jedan, otključao vrata i širom ih otvorio. Elegantno se naklonio i dao joj znak da uđe. Flick ga je začuđeno pogledala, ali on je samo zagonetno podignuo obrve. Flick je zakoračila u ugodno predvorje – sudeći po jekama i tome što nije bilo namještaja, bilo je jasno da je kuća posve prazna. Zastala je nasred predvorja i okrenula se prema Demonu. Demon ju je mahnuo rukom da krene dalje. »Malko razgledaj.« Flick je počela s primaćim sobama u koje se ulazilo iz predvorja, a zatim se uspela na kat, hodajući sve brže i brže jer ju je sve više obuzimalo uzbuđenje. Ugodan i topao ugođaj koji je osjetila u predvorju vladao je i u sobama; sve su bile lijepe i prozračne, a jutarnje sunce teklo je unutra kroz goleme prozore. Glavna spavaća soba bila je prilično velika, a ostale sobe više nego prikladne. Na kraju je ušla u dječju sobu, koja se nalazila pod strehom. »Oh! Ovo je predivno!« Pojurila je hodnikom koji je vodio do manjih spavaćih soba, a zatim je zavirila i u sobu namijenjenu za dadilju. A zatim, ispunjena emocijama toliko da je mislila da će se raspuknuti, okrenula se i pogledala u Demona koji je stajao naslonjen na dovratak, sav elegantan, i promatrao njezinu reakciju. Gledao joj je lice, pa podignuo obrvu. »Sviđa li ti se?«


Flick je pokazala sve emocije u svojim očima, a osmijeh joj je bio ekstatičan. »Divna je – savršena!« Malčice je obuzdala svoje uzbuđenje i pitala: »Koliko stoji? Možemo li je ikako...?« Smiješak koji mu se polagano razlio licem ju je ohrabrio. Zavukao je ruku u džep i izvukao ključ. »Naša je. Živjet ćemo ovdje kad smo u Londonu.« »Oh!« Flick je poletjela k njemu, bacila mu se u zagrljaj, sočno ga poljubila pa je odjurila dalje. Nije joj trebalo dodatno objašnjenje – ovo će biti njihov dom – ovo je dječja soba koju će oni ispuniti svojom djecom. Proteklih je tjedana shvatila da mu je obitelj vrlo važna; obitelj je središte njegova života. Možda on toga nije bio svjestan, ali ona jest – a nakon toga nije joj trebalo ništa više od njega. Sve ovo – ova kuća, obitelj – bit će njihovo. Demon se smješkao i gledao u Flick. Njezina mu je radost i dalje bila pravo osvježenje, njezin ushit i dalje je bio zarazan. I dok ju je ponovno slijedio kroz cijelu kuću, nevoljko je priznao samome sebi da mu je sada jasno zbog čega je toliko generacija njegovih predaka pronalazilo zadovoljstvo u ugađanju svojim suprugama. To mu je nekoć bio veliki misterij – ali sada više ne. Njega, Demona i po imenu i po naravi, pokorio je jedan anđeo. Više je nije gledao kao nevinu i mladu u smislu da je manje sposobna od njega. Nakon sinoćnjeg događaja, znao je da može stajati uz njega u svakom pothvatu, u svakom izazovu. Ona je bila žena za njega. I sada je ponovno hodao za njezinim stopama. Ona je vodila, on ju je slijedio, držeći njezine uzde najnježnije što je mogao. U njoj je pronašao nešto što nije mogao pronaći ni u jednoj drugoj – ona je bila njegova i on je bio njezin, i tako je moralo biti. To je doista bila ljubav i on to više nije poricao. Kad su ponovno ušli u dnevnu sobu, Flick je zastala u njezinu središtu. »Moramo ići kupiti namještaj.« Demon je zatomio drhtaj. Prišao joj je, primio je jednom rukom oko struka i privio uza se. Zastao je tek na trenutak da joj vidi sjaj koji se iznenada probudio u njenim očima, a zatim ju je poljubio. Ona je utonula u njegovo naručje, a on ju je privijao sve čvršće. Poljubac se produbio – rekli su sve što su trebali reći svojim usnama, tijelima, srcima. Dugo su tako stajali, a zatim je on podignuo glavu. Zašuškao je dokaz koji je nosio u prednjem džepu. Snažno je udahnuo; ona ga je pogledala u oči. »Odnesimo ovo u Newmarket«, rekao je. Sada će moći mirno nastaviti sa svojim životom.


Flick je kimnula glavom. Odvojili su se, poravnali odjeću i požurili u kočiju. U deset sati kočija se već vozila prema sjeveru, ostavivši londonske krajolike iza sebe. Flick je radosno udahnula, pa se okrenula prema suncu. »Morat ćemo prvo u Hillgate End – da se javimo Generalu i Dillonu.« »Odvest ću nas na farmu. Ondje možemo ostaviti stvari pa odjahati do kolibe po Dillona. Nakon toga možemo odjahati do imanja i reći sve Generalu, a na kraju možemo otići u Klub džokeja. Želim odnijeti tu informaciju Odboru što je prije moguće.« Odlučna i pomalo zabrinuta izraza, pucnuo je bičem. Flick se zapitala je li ta zabrinutost na njegovu licu vezana za konjički svijet, čiji je on dio, ili je proizlazila iz činjenice da još nisu porazili Strattona. Cijelo ju je vrijeme pratio blagi osjećaj tjeskobe, još otkako ih je Stratton sinoć uhvatio u svom uredu – taj joj je osjećaj poput duha lebdio iznad glave i bivao sve mračniji i sve teži. Kad su skrenuli u zavoj, osvrnula se za sobom, ali nije bilo nikoga iza njih. Provezli su se kroz Newmarket rano poslijepodne i zaputili se ravno na farmu. Dok je Demon pripremao konje, Flick je požurila na kat i presvukla se u jahaće odijelo. Za manje od sat vremena već su bih dojahali do čistine iza ruševne kolibe. »Mi smo, Dillone«, zazvala je Flick skliznuvši sa sedla. »Demon i ja. Vratili smo se.« U glasu joj se čulo uzbuđenje. Pojavio se Dillon jedva skrivajući nadu koja mu je ozarila iscrpljeno lice. Demonu je bio dovoljan samo jedan pogled da da shvati da je nešto kod Dillona drukčije – negdje, nekako, uspio je pronaći sigurnost, samouvjerenost. Međutim, ništa nije rekao, nego pošao za Flick u kolibu. Dillon ih je napeto čekao. Demon ga nikad nije vidio tako uspravnog i odlučnog. Dillon je stisnuo šake i spremno dočekao Flickin pogled. »Bio sam kod Generala.« Flick ga je iznenađeno pogledala. »Stvarno?« »Sve sam mu rekao – cijelu priču – tako da više ne trebaš lagati za mene i pokrivati me. Trebao sam to učiniti odmah na početku.« Tada je pogledao u Demona. »Otac i ja smo odlučili da ćemo čekati do sutra, u slučaju da vi nešto otkrijete, ali sastat ćemo s Odborom u


bilo kojem slučaju.« Demon mu je uzvratio pogled i kimnuo s iskrenim odobravanjem. »Ali mi smo otkrili nešto.« Flick je zgrabila Dillonovu ruku. »Doznali smo tko su ti gangsteri i imamo dovoljno dokaza koje možemo podastrijeti Odboru!« Demon joj je prišao i stavio ruku na njezino rame. »Hajdemo razgovarati unutra.« Ni Dillon ni Flick nisu imali ništa protiv da uđu, ali čak i da jesu, Demon im ne bi mogao reći da se boji kako ih netko prisluškuje. Bio je napet, još od sinoć, otkad je pogledao u hladne Strattonove oči. Brinulo ga je to što ih je Stratton pratio čim su se vratili u plesnu dvoranu. Stratton je bio poznat kao hladan i rezerviran čovjek – mogao bi se pokazati kao vrlo opasan neprijatelj. Da je postojao ikakav način da makne Flick od svih ovih događanja, svakako bi to učinio. Ali načina nije bilo. Zbog toga je za nju bilo najsigurnije da bude uz njega. Kad su ušli u kolibu, Dillon je stao pred njih. »Napisao sam izvješće o svojoj umiješanosti, od početka do kraja – samo gole činjenice.« Izgledao je krajnje ozbiljan. »Nije ugodno štivo, ali barem je iskreno.« Flick se nasmiješila. Iz nje je zračila sreća – samo što nije osvijetlila cijelu kolibu. Stavila je dlan na Dillonovu ruku. »Imamo dokaze o gangsterima.« Dillon je pogledao u nju, a zatim Demona. Izraz na njegovu licu govorio je kako se jedva usuđuje ponadati da je to istina. »Tko su oni?« »Nisu oni – to je bila naša pogreška. Samo je jedan.« Demon je kratko objasnio. »Moram mu priznati – izveo je to gotovo savršeno. Jedino je njegova pohlepa – činjenica da je namjestio previše utrka – razotkrila njegove planove. Da se zadovoljio novcem od jedne ili dvije važnije utrke u godini...« Slegnuo je ramenima. »Ali Strattonov životni stil traži mnogo više od toga.« Demon je posegnuo u džep i izvadio dokaz. »Ovo je bio ključ.« Poravnao je komad papira na stolu. Flick ga prije nije vidjela pa se s Dillonom približila stolu. »Skupio sam sve dostupne dokaze o okladama u namještenim trkama, a Montague, moj agent, izračunao je iznose svake trke. On je pravo čudo. Da nije dobro izračunao – dao je gotovo točne iznose – ne bih nikada zapazio brojke u Strattonovim računovodstvenim knjigama.« Demon je položio stranice otrgnute iz Strattonove knjige pokraj Montagueovih stranica. »Vidite?« Usporedio je razne cifre na Strattonovim računima sa sličnim brojkama na Montagueovim računicama. »Datumi se također podudaraju.«


I Dillon i Flick gledali su u ove podatke i kimnuli glavom kad su shvatili. »Možemo li dokazati da su ovo Strattonove računovodstvene knjige?« upitao je Dillon podigavši pogled. Demon je ukazao na pojedine stavke u koloni rashoda. »Ova kupnja kočije i para konja, uz brojne plaćene izgubljene oklade gospodi – mogu dokazati da se radi o Strattonu. Kako je iznos jednak iznosu zarade od utrka naveden kao prihod, teško je pobiti pretpostavku da Stratton stoji iza namještanja utrka. Ovo je« – pokazao je na papire – »sav dokaz koji nam je potreban.« »Tras!« Uz strašan lom vrata su tresnula na pod, odvalivši se sa zahrđalih šarki. Cijela je koliba podrhtavala. Demon je čvrsto stisnuo Flick. Suznih očiju, uz mučan kašalj, povlačili se unatrag, dok se oko njih kovitlala prašina. »Ovo vam je doista bio glup potez.« Ove je riječi, kratke, jasne i potpuno lišene osjećaja, izgovorio čovjek čija se silueta ocrtavala na ulazu. Oko njega je jarka svjetlost stvorila aureolu i nisu mu mogli razaznati crte lica. Flick i Demon prepoznali su ga istog trena. Demon je gledao u dugačku cijev pištolja u Strattonovoj desnoj ruci i pokušavao gurnuti Flick iza sebe. Nažalost, bili su pred ognjištem iznad kojeg se protezao dimnjak. »Ostanite gdje jeste.« Stratton je zakoračio preko praga. Gotov da i nije pogledao papire koji su ležali razasuti na stolu, prepuni dokaza da ga strpaju u zatvor Newgate – daleko od luksuza na koji je bio naviknut. Sav napet Demon se molio da Stratton barem na trenutak svrne pogled s njega na papire... Ali Stratton nije skidao pogled s njih. »Bili ste previše pametni. Prepametni za svoje dobro. Da nisam tako sumnjičav, možda biste i uspjeli, ali provjerio sam svoje knjige jutros u četiri. Do šest sam već bio na putu za Newmarket. Znao sam da nećete gubiti vrijeme. Bilo je samo pitanje vremena kad ćete se pojaviti.« »A da smo išli ravno u Klub džokeja?« »To bi bilo« priznao je Stratton, »doista nezgodno. Srećom, niste se zaustavljali. Bilo vas je lako pratiti na konju. Jednako lako bilo je i pogoditi, uz malo strpljivosti s moje strane, da ćete me dovesti ravno


do igrača koji mi je izmicao.« Kimnuo je glavom prema Dillonu, ali pištolj koji je bio uperen u ravno u Flickine grudi nije se micao. Promatrao ju je trenutak, a onda uzdahnuo. »Žao mi je, ali nakon ove male predstave, bojim se da ću vas sve morati smaknuti.« »A kako zamišljate da ćete to objasniti?« upitao je Demon. Stratton je podignuo obrve. »Objasniti? Zašto bih ja trebao išta objašnjavati ikome?« »Drugi znaju da sam istraživao vašu upletenost u namještanje utrka.« »Ma nemoj?« Stratton je ostao vrlo miran, očiju uperenih u Demonovo lice, dok mu se nišan i dalje nije micao od Flickinih grudi. Tada su se njegove tanke usne nasmiješile. »Kako nezgodno – za Bletchleya.« Stisnuo je čeljust, pa podignuo ruku i naciljao Demona. Flick je vrisnula. Bacila se na Demonova prsa i gurnula ga prema dimnjaku. Stratton je raskolačio oči, ali prst mu se već stisnuo oko otponca pištolja. Dillon je tada brzo stao ispred Flick – uto je pištolj opalio. Eksplozija je zaglušujuće odjeknula zidovima kolibe. Demon i Flick su se oduzeli od šoka, zagrljeni pred dimnjakom. Dillon je lagano kliznuo na pod. »Dovraga!« Stratton je ispustio svoj pištolj. Demon je pustio Flick iz zagrljaja, a ona je kleknula pokraj Dillona. Demonovo je lice bilo poput maske osvetnika kad je krenuo prema Strattonu; međutim, skoro se spotaknuo kad su mu se čizme zaplele o Flickine skute. Uhvatio se za stol, kako bi održao ravnotežu i uto kako Stratton izvlači drugi, manji pištolj iz džepa ogrtača i cilja ravno i njega... »Hej! Čekaj malo!« Bletchley je svojim teškim korakom ušao u kolibu. »Što bi značilo da će stvari postati nezgodne za mene?« Krenuo je na Strattona, bijesan poput bika. Stratton nije ni trepnuo, pomaknuo je ruku u stranu i pogodio Bletchleya. Demon je skočio preko stola. Stratton se okrenuo da se suoči s njim i... Demon je zamahnuo desnom šakom, a Strattonova je glava poletjela unatrag, uz glasan zvuk lomljenja kosti. Zatim je udario i lijevom, ali Stratton je već padao. Glava mu je muklo tresnula o pod.


Demon je pogledao Bletchleyevu sklupčanu priliku na tlu, a zatim se nadvio nad Strattona. Bio je u nesvijesti a njegove plemenite čeljusti stajale su pod kutem koji je izgledao vrlo bolno. Demon se zamislio, ali se ipak suzdržao od toga da mu još jednom presloži lice. Strgnuo mu je kravatu, bez imalo milosti, pa ga je okrenuo potrbuške, povukao mu ruke iza leđa i svezao mu ih za gležnjeve. Zadovoljan što Stratton više ne predstavlja prijetnju, Demon je pogledao preko stola. Flick je pritiskala ranu na Dillonovu ramenu. Nakon toga je okrenuo Bletchleya na leđa. Stratton je žurio pa nije dobro nanišanio. Bletchley će preživjeti i, Demon se nadao, opjevati nedjela svog gospodara. U ovom trenutku, međutim, Bletchley nije mogao ništa nego cviliti. Demon ga je pustio da cvili – krvarenje je bilo slabo pa ovaj nije bio u opasnosti. Ali sudeći po onome što je vidio, u opasnosti je bio Dillon. Obišavši stol, Demon je prišao Flick, koja je klečala pored Dillona. Bila je blijeda kao krpa i jedva je kontrolirana drhtanje dok je pritiskala svoj zgužvani kaputić na njegovu ranu. Demon je pogledao u njezino lice, a zatim u Demona. »Pomakni se, da vidim ranu.« Flick se malko odmaknula. Demon je podignuo kaputić, brzo pogledao pa ga ponovno pritisnuo u ranu. »Gadno je ozlijeđen, ali će preživjeti.« Flick je pogledala u njega, a on ju je zagrlio. »Stratton je ciljao mene. Dillon je malko niži nego ja pa mu je metak završio u ramenu. Nije mu ni okrznuo pluća. Bit će dobro čim dovedemo liječnika.« Dio napetosti nestao je s Flickina lica. Pogledala je u Dillona. »Bio je takva budala, ali ne želim ga izgubiti – ne sada.« Demon ju je zagrlio čvršće i utisnuo joj poljubac u kovrče. Znao je što ona misli. Da se Dillon nije konačno opametio – da nije postao pravi muškarac i prvi put u svom životu zaštitio Flick, umjesto da čeka da ona zaštiti njega, Flick bi poginula. Grleći je i dalje, lica prislonjena uz njezine zlatne uvojke, Demon je zatvorio oči i ponovno rekao samome sebi – onom biću koje je čučalo duboko unutra – da je zaista sve u redu, da je Flick još uvijek s njim, da nije izgubio svog anđela nakon što ga je pronašao. Flick je bila mnogo niža od njega – da je Dillon nije zaštitio, Strattonov metak bi je pogodio u potiljak.


Demon nije mogao misliti o tome – a da se ne počne raspadati iznutra – pa je otjerao taj prizor, zaključao ga duboko. Podignuo je glavu i pogledao u Dillona, kojemu je sada dugovao više od samog života. Flick je i dalje pritiskala ranu, ali činilo se da krvarenje polako prestaje. Demon ju je pogledao lice. Još je bila blijeda, ali ipak se smirila. Dio njega htio ju je zgrabiti za ramena i protresti – i psovati i vikati na nju što se onako bacila ispred njega; razumniji dio njega shvatio je da to nema smisla. Ona bi samo isturila bradu, lice bi joj poprimilo onaj tvrdoglavi izraz i uopće ne bi slušala što joj on govori. I učinila bi to sve ponovno, bez razmišljanja. Zbog te spoznaje htio ju je samo grliti, privijati uz sebe, zauvijek je čuvati u svom naručju. Duboko je udahnuo i nježno maknuo njezine ruke s krvavog kaputića. »Dođi.« Flick se okrenula prema njemu i pogledala ga u oči. »Prepusti to meni. Ti ćeš morati odjahati po pomoć.« Rješavanje ovog problema potrajalo je do kraja dana. Flick je odjahala na farmu – odande su preuzeli Gillies i Shepard; pozvali su liječnika, suca i poručnika, a Flick je za to vrijeme otišla u Hillgate End. Ostala je s Generalom, tješeći ga, sve dok nisu stigla liječnikova kola. Demon je upravljao konjima, a Dillon je ležao otraga. Unijeli su Dillona u kuću. Liječnik, veteran Španjolskog rata za neovisnost, izvadio je metak još u kolibi, tako da je Dillonu sada bilo bolje. Još uvijek je bio bez svijesti – liječnik je rekao da se vjerojatno neće buditi do idućeg jutra. Gospođa Fogarty se smjestila uz njegovu postelju; General, nakon što je vidio da mu sin još diše i nakon što je čuo od Flick i Demona sve o Dillonovom hrabrom činu, konačno se pristao povući u svoju biblioteku. Ondje se sastao sa sucem i poručnikom, a pridružili su im se i članovi Odbora za konjičke utrke. Demon je iznio Dillonovu priču, objasnio sve o istrazi koja je rezultirala Montagueovim računicama, a zatim im je podastro dokaze o Strattonovim transakcijama i otkrio im kako je ovaj namještao utrke. Premda je Dillonova umiješanost u to dočekana s velikim neodobravanjem, u svjetlu činjenice da je njegov zločin ovdje nije bio najveći te da je pokazao iskreno kajanje, odlučeno je da će o njegovim nedjelima raspraviti Odbor za konjičke utrke, tek nakon što se on potpuno oporavi. Trenutačno su svi imali važnijeg posla – razmjeri


Strattonovih manipulacija ispunili su ih snažnim bijesom. Na kraju su sudac, poručnik i članovi Odbora otišli, mrkih izraza lica, zaklinjući se da će kazniti Strattona tako da svima posluži kao primjer. Demon je to otvoreno podržavao. Čim su oni izišli, General je sjeo u naslonjač, posve iscrpljen. Flick se brzo uzvrpoljila oko njega i povela ga u krevet, a Jacobs ju je umirio i rekao joj da će se on dalje pobrinuti za njega. Ostavivši Generala u njegovoj sobi, poduprtog jastucima, Flick je zastala u hodniku. Demon je zatvorio vrata za njima, prišao joj i povukao je u naručje. Ona je nekoliko trenutaka ukočeno stajala, a onda su se čelična volja i čista tvrdoglavost, koje su je dotad držale, otopile. Utonula je u njegov zagrljaj, obavijajući ga rukama, položivši obraz na njegova prsa. I tada je počela drhtati. Demon ju je odnio dolje i dao joj da popije gutljaj konjaka. Boja joj se donekle vratila u obraze, ali Demonu se nije svidio odsutan pogled u njezinim očima. Pokušavao se sjetiti bilo čega čime bi joj odvukao pažnju. »Dođi.« Naglo je ustao te povukao i nju na noge. »Vratimo se na farmu. Ondje ti je prtljaga, sjećaš se? Gospođa Shepard će nas nahraniti, a zatim možeš malko razgledati kuću i odlučiti što želiš mijenjati.« Flick ga je pogledala. »Mijenjati?« Demon ju je primio za ruku i poveo prema vratima. »Preuređivati, ukrašavati – otkud da ja to znam?« Odjahali su na farmu. On ju je cijelo vrijeme gledao, ali bila je smirena i stabilna u sedlu. Njegovo je osoblje bilo presretno što ih vidi; odmah im je bilo jasno da je Gillies proširio vijest o njihovim zarukama. A to je bilo dobro, jer je Demon imao namjeru večerati sam sa svojim anđelom. Gospođa Shepard je dala sve od sebe i pripremila im ukusno i hranjivo jelo. Demon s olakšanjem primijetio da Flick nije izgubila apetit. Sjedili su u tišini, dok je večer odmicala, tu i tamo su nešto prokomentirali i polako se umirivali. Kad je dovršio svoj porto, demon je ustao, obišao stol i povukao Flick na noge. »Dođi. Povest ću te u svečano razgledavanje kuće.« Pokazao joj je cijelo prizemlje, pa ju je odveo na kat, a obilazak je završio u njegovoj spavaćoj sobi. Soba se nalazila točno iznad salona na čiji je prozor ona dolazila kucati.


Mnogo, mnogo kasnije, Flick je lješkarila, posve naga, u Demonovu golemom krevetu. Shvatila je da se nikad u životu nije osjećala ugodnije, mirnije i zadovoljnije. »Dođi.« Pljesnuo ju je po stražnjici. »Odjeni se pa ću te odvesti kući.« Flick se, međutim, nije okrenula. Nije ni podignula glavu – samo je utonula dublje u jastuk. »Možeš me odvesti i ujutro, zar ne?« Sjedeći pored nje, gol kao i ona, Deon ju je pogledao – vidio je razbarušene zlatne kovrče kako krase njegov jastuk, jedno slatko zaobljeno rame i gracioznu ruku, jednu vitku nogu i čvrstu, jedan dio čvrste, apsolutno savršene stražnjice. Sve je to bilo obavijeno najsvilenijom mliječnobijelom puti, koja je trenutačno bila malčice rumena. A ostatak nje – ono u čemu je uživao proteklih nekoliko sati – bilo je zavodljivo umotano u njegove satenske plahte. Ona će mu zauvijek predstavljati izazov, zahtijevat će svu njegovu vještinu da je pusti da slobodno trči i drži njezine uzde u najnježnijem stisku. Vragolast smiješak razlio mu se licem dok je posezao ispod plahte. »Da, mislim da mogu.«


Epilog

30. travnja 1820. Crkva svetog Jurja, Hanoverov trg, London

S

vi su bili ondje. Vojvoda i vojvotkinja od St. Ivesa sjedili su prvom redu, a pored njih je bila Helena. Vane je, naravno, bio kum; on i Patience vratili su se u London tjedan prije. Od svih članova obitelji i njihovih brojnih znanaca, jedino Richard i Catriona nisu mogli doći, a to je bilo jedino zato što se vjenčanje zbilo tako brzo. Blizanke su bile Flickine djeveruše, a Heather, Henrietta, Elizabeth, Angelica i malena Mary nosile su cvijeće. Takva je svita doista bila potrebna, jer trebalo je nositi Flickin dugački veo. Ali od onog trenutka kad se pojavila ondje i pošla k njemu pred oltar do trenutka kad su ih proglasili mužem i ženom, Demon se nije mogao sjetiti nijedne druge pojedinosti osim anđeoske ljepote njezina lica. I sada je ovaj anđeo u svili optočenoj biserjem stajao pored njega na pločniku, pred omiljenom crkvom londonskog aristokratskog društva. Sjala je čistom radošću, a on nije mogao biti ponosniji. Kad su zastali pred kočijom, svi su se okupili da im čestitaju. Cijela obitelj i svi prijatelji došli su vidjeti kako još jedan Cynster stupa u brak – i sada su se svi zaputili u Berkeley Square na svadbeni doručak. Horatia je bila u suzama – bili su to potoci sretnih emocija. Zastala je ispred Demona pa se nagnula i utisnula mu majčinski poljubac u obraz, a onda je šmrcnula i rekla; »Tako mi je drago što sam te natjerala da mi obećaš da se nećeš vjenčati u tajnosti.« Tapkala je rupčićem po svojim suznim očima. »Silno si me usrećio.« Demon je bespomoćno pogledao u nju, pa u oca. A otac se nacerio i potapšao ga po leđima. »Odigraj sve kako treba i jest će ti iz ruke još godinama.« Demon mu je uzvratio smiješak, stisnuo mu ruku, pa ponovno pogledao u Horatiju.


Horatia je, najednom sumnjičava, prestala ridati i ošinula ga pogledom; njegov se otac nasmijao i odvukao je dalje. Demon se zatim okrenuo Generalu i Dillonu, koji su stajali s Flickine strane. Dillon više nije bio slabašni mladić kakav je bio prije nekoliko mjeseci; sada je ponosno stajao, visok i uspravan, i nije se bojao nikoga. Odbor je odlučio da će, kako bi se iskupio za svoj zločin prema svijetu konjskih utrka, raditi kao knjigovođa u Klubu džokeja i pomagati u stvaranju registra rasnih konja. A sam je odlučio da će, u slobodno vrijeme, voditi očeva ulaganja i na taj način omogućiti ocu da se bavi svojim istraživanjima. Sada, dok ih je gledao kako stoje zajedno pokraj Flick, kao otac i sin, Demon je na njima vidio otvorenu bliskost koje prije ondje nije bilo. Obujmivši Flick oko struka, nasmiješio se i pružio ruku Dillonu. Iznad te gužve, naslonjen na stupove crkvenog trijema, stajao je Lucifer i promatrao okupljeno društvo. A ponajviše je promatrao blizanke. »One će biti još gore nakon ovoga, znaš?« »Hm.« Gabriel, koji je stajao pored njega, rezignirano je slegnuo ramenima. »Nikad neću shvatiti zašto vjenčanja pobude u ženama takav nagon za sparivanjem.« »Ne znam ni ja, ali dovoljno je da ih samo pogledaš pa da odmah vidiš učinak na njihovim licima. Izgledaju kao da bi zgrabile bilo koga u hlačama.« »Srećom, većina nas ovdje je u rodu.« »Ili, prema njihovu stajalištu, većina nas je ovdje prestara da bi dolazila u obzir.« Nastavili su motriti blizanke, koje su predstavljale pravu sliku ljupkosti, odjevene u haljine boje različka, dok su im plave kovrče plesale na povjetarcu. Cijelo su vrijeme bile u Flickinoj blizini, a sada su se progurale k njoj da je zagrle prije nego što ona i Demon uđu u kočiju. Flick im je toplo uzvratila zagrljaj. Čak i s trijema, bilo je lako raznaznati što im je rekla: »Doći će i vaš trenutak – ne sumnjajte u to.« Ove su riječi posve drukčije odzvanjale u Gabrielovim i Luciferovim ušima. Gabriel je zatomio nelagodan drhtaj. »Neće nam biti lako, sada kad smo ostali samo nas dvojica.« »Devil i Vane će nam pomagati.«


Luciferove plave oči pogledale u u Honoriju i Patience, koje su stajale sa strane i čavrljale. »Eto koliko će nam pomagati. Ali dobro, moći ćemo i sami, zar ne?« Gabriel nije odgovorio, svjestan da ovdje nije riječ samo o čuvanju blizanki. U tom trenutku Demon je uveo Flick u kočiju. Začulo se klicanje sa svih strana. Demon se okrenuo da se zahvali i da razmijeni posljednje riječi s Vaneom i Devilom. Sva trojica su se nasmijala, a Demon je zatim posegnuo za vratima kočije. I tada je pogledao ravno u Gabriela i Lucifera – posljednje neoženjene članove Cynsterova kluba. Lice mu se polako razvuklo u vragolast smiješak. Podignuo je ruku i pozdravio ih, zastao još na trenutak, pa se okrenuo i ušao u kočiju. Gabriel se trijemu zamalo sledio. Gotovo nije ni čuo to klicanje i veselje; u njegovoj su glavi odzvanjale riječi doći će i vaš trenutak – ne sumnjajte u to. Ovaj put nije ih izgovorio Flickin nježni glas, nego Demonov mnogo snažniji ton. Otjerao je tu strašnu misao, a onda je istinski zadrhtao kad mu je jeza prostrujila kralježnicom. Osjećao se kao da mu je netko zakoračio na grob. Stresao je ramena da zamaskira taj drhtaj, a zatim je namjestio manšete i pogledao u svog brata. »Dođi – idemo do blizanki prije nego što dođe neki razvratnik koji će im htjeti praviti društvo.« Lucifer je kimnuo glavom i pošao za njim niz stepenice. U kočiji koja se kotrljala prema Berkeley Squareu, Flick je sjedila u naručju svoga muža. »Demone! Pazi!« Uzalud je pokušavala popraviti frizuru. »Uskoro moramo dočekati goste.« »Doći ćemo prije njih«, naglasio je Demon i ponovno je poljubio. Flick je uzdahnula u sebi i zaboravila na frizuru, zaboravila je na sve dok je tonula u njegov zagrljaj. Posesivan, snažan, strastven i pun ljubavi – on je bio sve što je ikad htjela. Voljela ga je dušom i srcem. I dok mu je uzvraćala poljupce, osjetila je kako onaj toplina koju su dijelili njezini roditelji sada prožima nju i Demona. S ovim brakom, s ovim muškarcem, zgrabila je sreću svojih roditelja – i sada će to postati Demonova i njezina sreća.


Poruka čitateljicama

C

ynsterov klub... Skupina drskih vragolana iz regentskog doba – dominantnih, moćnih i razvratnih – treba li još što dodati? Pisati o njima, o njihovim životima, ljubavima i široj obitelji, koja uključuje snažne i odlučne žene, pravi je užitak. A ponajviše mi se sviđa pisati o onome što smatram najvećom vrlinom ovih snažnih, oholih ratnika – o njihovom porivu da zasnuju vlastitu obitelj koju će braniti i štititi. A kako bi zasnovali takvu obitelj, moraju pronaći ženu. Međutim, Sudbina, koja je i sama odlučna žena, namijenila je nešto posebno za svakog Cynstera: namijenila im je da vole i da budu voljeni. Da bi se predali ljubavi – i da bi to učinili svjesno – potrebna im je hrabrost, odlučnost i odanost. Kako i sam Demon kaže na početku ove knjige, oženiti se iz ljubavi, i zauvijek pasti na milost i nemilost jedne žene, u čijoj se tanašnoj ruci nalazi muškarčevo srce, duša i budućnost, ravno je prokletstvu pred kojim bi problijedio i najjači ratnik. Premda su problijedili i ovi ratnici, svi članovi Cynsterova kluba na kraju su donijeli svoju sudbonosnu odluku. Najprije Devil, u Đavoljoj nevjesti, pa Vane u Preljubnikovoj zakletvi, pa Richard u Gospodarici doline, a sada i Demon u Bludnikovoj prosidbi. Svaki od njih odabrao je ljubav, obitelj i vječnu odanost, iznad svega što svijet bogatstva nudi. Za mene je ovakav svjesni odabir sama srž romantike regentskog razdoblja. Bilo mi je čast pisati o svakom Cynstera i gledati kako Sudbina određuje njihove puteve. Idući na redu je Gabriel. Gabriel će primiti poziv misteriozne grofice, a susrest će se s njom u magli, pred crkvom svetog Jurja u Londonu. Čak i u ogrtaču, lica prekrivena velom, ova će dama pobuditi Gabrielovu znatiželju, ali i više od toga. Ona od njega traži da upotrijebi svoje vještine i pomogne joj razotkriti financijsku prevaru. Gabriel pristaje, s namjerom da razotkrije mnogo više od toga. Međutim, ubrzo će otkriti da je grofica biće noći i sjene. Ono što će Gabriel saznati na kraju, kad joj makne i posljedni veo s lica, posve će ga uzdrmati. Međutim, to će biti tek početak njegovih problema. Pročitajte kako će Sudbina pobijediti i u idućem nastavku ciklusa romana o obitelji Cynster.


Nadam se da vam moja djela donose onoliko radosti koliko meni pričinja njihovo pisanje. Veliko hvala svim mojim čitateljima i čitateljicama, vaša pisma, čestitke i e-mailovi pružaju mi neiscrpan izvor podrške. Pišem da vas zabavim, a nadam se da ću to činiti još mnogo godina!

Stephanie laurens bludnikova prosidba  
Stephanie laurens bludnikova prosidba  
Advertisement