Issuu on Google+


Camilla Läckberg

Skriveno dijete Sa švedskoga preveo: Luka Miličević


Willen i Meji


Tišinu u sobi remetilo je samo zujanje muha koje su frenetično mahale krilima. Čovjek na stolici nije se micao. Nije se pomaknuo već neko vrijeme. Zapravo, više nije ni bio čovjek, ako čovjeka definiramo kao nekoga tko živi, diše i osjeća. Bio je sveden tek na hranu, na nastambu za insekte i ličinke. Muhe su se u velikom broju rojile oko nepomične figure. Katkad bi slijetale, micale rilcima, ponovno polijetale, zujale unaokolo tražeći novo mjesto za slijetanje, ispipavale teren i naguravale se. Područje oko rane na čovjekovoj glavi bilo im je posebice zanimljivo. Metalni miris krvi odavno je bio nestao, a zamijenio ga je jedan drugi, ustajaliji i slađi. Krv se zgrušala. U početku je tekla niz potiljak i naslon stolice i kapala na pod, gdje je stvorila lokvu. Isprva je bila crvena, puna živih krvnih zrnaca, no sada je već bila crne boje. Krv u lokvi više nije nalikovala na žitku tekućinu koja teče ljudskim žilama, sad je to bila tek ljepljiva, crna masa. Nekoliko je muha pokušavalo izaći. Bile su site, zadovoljne, položile su jajašca. Rilca su im se naradila, utažila im glad, i sad su htjele izletjeti. Udarale su o prozor, pokušavajući savladati tu nevidljivu barijeru. Serija udaraca zvučala je kao prigušeno škljocanje. Na koncu su odustale. Ponovno ogladnjevši, vratile su se onome što je nekoć bilo ljudsko biće, a sada tek hrpa mesa. Erica je čitavo ljeto u glavi vrtjela misli koje su je zaokupljale, vagala plusove i minuse. Kanila je otići gore, ali nikad nije došla dalje od stuba koje su vodile prema tavanu. Sebi je to opravdavala time što je proteklih mjeseci imala mnogo posla sa svim stvarima koje je valjalo obaviti nakon vjenčanja. K tome je u kući bilo kaotično jer su Anna i njezina djeca i dalje bili kod njih. No, to nije bilo posve točno. Naprosto ju je bilo strah. Bilo ju je strah onoga s čim bi se mogla susresti. Bilo ju je strah da bi kopanjem ispod površine mogle isplivati stvari za koje radije ne bi znala. Znala je da ju je Patrik nekoliko puta zamalo pitao o tome. Na njemu je vidjela da razmišlja zašto nije htjela pročitati knjige koje je pronašla na tavanu. No ipak nije pitao, a ni ona ne bi imala odgovor na to pitanje. Najviše ju je plašilo to što bi možda morala mijenjati svoju sliku


stvarnosti. Slika koju je imala o svojoj majci, o tome tko je ona bila i kako se ophodila prema svojim kćerima, nije bila baš ružičasta. Ali bila je njezina i dobro poznata. Bila je to slika koju je ona s godinama izgradila, nepromjenjiva istina za koju se mogla držati. Ta bi se slika mogla potvrditi. Mogla bi se možda i osnažiti. A što ako se razlomi? Što ako Erica bude morala prihvatiti neku sasvim novu stvarnost? Dosad nije imala hrabrosti učiniti taj korak. Erica zakorači na prvu stubu. Dolje, iz dnevne sobe, začula je Majin veseli smijeh dok se Patrik igrao s njom. Bio je to umirujući zvuk, pa je zakoračila i drugom nogom. Još pet koraka do vrha. Prašina se podigla kad je otvorila podna vrata i popela se na tavan. S Patrikom je razgovarala o preuređenju tavana nekad u budućnosti, možda u nekakav kutak za Maju kad poraste, u koji bi mogla pobjeći kad poželi imati privatnost. No zasad je to bio tek hladni tavan, sa širokim daskama na podu i nakošenim krovom s vidljivim gredama. Bio je napola u neredu, ondje su bili božični ukrasi, odjeća koju je Maja prerasla, razne kutije sa stvarima koje su bile preružne da bi bile u donjem dijelu kuće, ali i preskupe ili previše prožete sjećanjima da bi se bacile. Škrinja je ležala u dnu tavana. Bila je jedna od onih starinskih, drvena s limenim dijelovima. Erica se prisjetila da su takve škrinje zvali „američkima”. Prišla je, sjela na pod ispred škrinje i prešla rukom preko nje. Duboko udahnuvši, uhvatila je bravu i podigla poklopac. Nabrala je nos kad ju je zapuhnuo ustajali vonj. Pitala se što uzrokuje taj karakteristični, izraženi vonj starine. Možda plijesan, pomislila je, odmah osjetivši kako je tjeme počinje svrbjeti. I dalje je pamtila osjećaj koji ju je preplavio kad su ona i Patrik otkrili škrinju i pregledali njezin sadržaj, stvari koje je, jednu po jednu, izvadila iz nje. Njezine i Annine crteže, sitnice koje su same izradile. Njihova majka Elsy, koja nikad nije bila pretjerano zainteresirana za stvari koje bi djevojčice izradile i ushićeno joj pokazivale, sve je to sačuvala. Erica je sad činila istu stvar, polako je vadila jedan po jedan predmet i stavljala ih kraj sebe, na pod. Tražila je ono što je ležalo na dnu škrinje. Napipala je smotuljak i pažljivo ga uzela. Pod svjetlom je vidjela da je dječja košuljica, koja je nekoć bila bijela, posve požutjela od starosti. No, pogled nije mogla skinuti sa smeđih mrlja. Isprva je bila pomislila da su to mrlje od hrde, ali je potom shvatila da je vjerojatno u pitanju skorena krv. Bilo je nešto srcedrapajuće u prizoru krvavih mrlja na dječjoj košuljici. Kako je košuljica dospjela u škrinju? Čija je bila?


Zašto ju je njezina majka sačuvala? Erica pažljivo odloži košulju pokraj sebe. Kad su je ona i Patrik bili pronašli, njome je bio omotan predmet koji se više nije nalazio u škrinji. Bila je to jedina stvar koju nije vratila u nju. U dječjoj je košuljici bila zamotana nacistička medalja. Osjećaji koji su je obuzeli kad ju je ugledala iznenadili su je. Srce joj je počelo jače tući, usta su joj se osušila, a pred očima su joj se vrtjeli prizori iz reportaža i dokumentaraca o Drugom svjetskom ratu. Što je nacistička medalja radila ovdje, u Fjällbacki? U njezinu domu? Medu stvarima koje su pripadale njezinoj majci? Sve joj je to djelovalo apsurdno. Htjela ju je vratiti u škrinju i zaključati je, ali je Patrik inzistirao da je odnesu stručnjaku koji će im znati reći nešto više o njoj. Nevoljko je pristala, iako se osjećala kao da je zlokobni glasovi u glavi upozoravaju da sakrije medalju i zaboravi na nju. Ali njezina je znatiželja nadvladala glasove. Početkom lipnja odnijeli su je stručnjaku specijaliziranom za Drugi svjetski rat, pa će, uz malo sreće, uskoro znati nešto više o njezinu podrijetlu. No, ono što je Ericu najviše zanimalo bilo je ono što je pronašla na samom dnu škrinje. Bile su to četiri plave bilježnice. Na koricama je prepoznala majčin rukopis, elegantan, nagnut udesno, ali u mladoj, zaobljenijoj verziji. Izvadila ih je iz škrinje i kažiprstom prešla preko korica one koja se nalazila na vrhu. Na svakoj je stajao naslov Dnevnik. Ta je riječ u njoj budila pomiješane osjećaje: znatiželju, uzbuđenje, polet, ali i strah, sumnjičavost i snažan osjećaj da zadire u nečiju privatnost. Je li imala pravo čitati te dnevnike? Je li imala pravo zadrijeti u majčine najdublje misli i osjećaje? Bit dnevnika je u tome da nisu namijenjeni nikome drugome. Njezina ih majka nije pisala kako bi ih netko drugi čitao. Možda bi svojoj kćeri bila strogo zabranila da ih čita. Ali Elsy je bila mrtva i Erica je nije mogla tražiti dopuštenje. Morala je sama odlučiti što će s njima učiniti. „Erica?” Patrikov glas prene je iz razmišljanja. „Da?” „Gosti stižu!” Erica pogleda na sat. Uh, već su bila tri sata! Maji je bio prvi rođendan, pa su pozvali obitelj i najbliže prijatelje. Patrik je vjerojatno pomislio da je gore zadrijemala. „Stižem!” Otresla je prašinu sa sebe, nakon trenutka oklijevanja uzela bilježnice i dječju košulju i sišla niz strme tavanske stube. Odozdo se čuo žamor.


„Dobrodošli!” Patrik se pomaknuo ustranu kako bi propustio prve goste. Bili su to Johan i Elisabeth, par koji su upoznali upravo preko Maje jer su imali sina iste dobi. Njihov sin William jako je volio Maju, a katkad je to i vrlo intenzivno pokazivao. Primjerice, sad se, čim ju je ugledao, zaletio prema njoj i oborio je u maniri igrača Nacionalne hokejaške lige. Maji se to, začudo, nije svidjelo, pa su roditelji morali dotrčati i odvući ushićenog Williama od Maje. „Ma, kakvo je to ponašanje? Prema djevojkama moraš biti pažljiviji!” Johan prijekorno pogleda sina, svom ga snagom pokušavajući obuzdati. „Čini mi se da se udvara na isti način kao ti nekoć”, nasmije se Elisabeth, a muž joj uzvrati uvrijeđenim pogledom. „Hajde, nije bilo tako strašno. Digni se.” Patrik podigne svoju uplakanu kćer, zagrli je dok zavijanje nije prešlo u tihe jecaje, a zatim je blago pogurne prema Williamu. „Pogledaj što ti je William donio. Dar!” Čarobna riječ postigla je željeni efekt. Vrlo ozbiljno i svečano, William Maji pruži dar s lijepom mašnom. Ni jedno ni drugo nisu bili sasvim naučili hodati, pa se William dobrano uspuhao pokušavajući se održati na nogama, istodobno pružajući Maji dar. No, činilo se da je, ugledavši kako je Maji zasjalo lice, zaboravio na vlastite tegobe. „Iiii!” ushićeno uzvikne Maja i počne kidati vrpcu, ali već nakon nekoliko sekundi lice joj je poprimilo nemoćan izraz, pa joj Patrik ponudi pomoć. Kad su zajedničkim naporima uspjeli otvoriti paket, odmah se pokazalo da je sivi, plišani slon koji je Maja izvukla iz njega bio pun pogodak. Pritisnula ga je uz prsa i obgrlila rukama, tapkajući nakratko na mjestu, nakon čega je završila na stražnjici. Na Williamov pokušaj da pomiluje plišanu životinju odgovorila je mrzovoljnim izrazom lica i vrlo jasnim govorom tijela. Njezin mali obožavatelj to je očito protumačio kao poticaj da se još više potrudi, pa su roditelji uočili da bi moglo doći do sukoba. „Mislim da je pravi trenutak da odemo popiti kavu”, reče Patrik. Podignuo je Maju i pošao u dnevnu sobu. Roditelji su Williama poveli za njima, a kad su ga posjeli pred veliku škrinju s igračkama, mir je napokon uspostavljen. Barem privremeno. „Zdravo, društvo.” Erica je sišla niz stube i zagrlila goste, a Williama je potapšala po glavi. „Je li netko za kavu?” upita Patrik iz kuhinje i dobije tri potvrdna odgovora. „I, kako je živjeti kao supruga?” upita Johan uz smijeh, zagrlivši


Elisabeth na kauču. „Ma, otprilike isto kao i prije, osim što me Patrik čitavo vrijeme oslovljava s gospođo. Imaš li kakav savjet kako ga nagnati da prestane?” Erica se okrene Elisabeth i namigne. „Bolje ti je da odustaneš. Ionako će gospođu uskoro zamijeniti priča o vladi, tako da se nemoj žaliti. Nego, gdje je Anna?” „Kod Dana. Već stanuju zajedno.” Erica znakovito podigne obrvu. „Zar već? To je, bome, bilo brzo”, odvrati Elisabeth, također podignuvši obrvu. Trač je očito bio sočan. Zvono na vratima prekine ih i Erica poskoči. „To su zasigurno oni. Ili Kristina.” Potonje ime kao da je izgovorila s odjekom kocaka leda među suglasnicima. Odnos između Erice i njezine svekrve nakon vjenčanja još je više zahladio. Uglavnom je to bilo zbog Kristininih gotovo maničnih nastojanja da Patrika uvjeri da nije muškarac taj koji bi trebao uzeti četiri mjeseca porodiljnog dopusta s posla. No, na njezino nezadovoljstvo, Patrik nije popustio ni milimetra, štoviše, inzistirao je na tome da se on brine o Maji tijekom jeseni. „Zdravo! Slavi li netko ovdje rođendan?” začu se Annin glas iz predvorja. Erica bi i dalje zadrhtala od sreće svaki put kad bi, nakon toliko godina, osjetila sreću u sestrinu glasu. Anna je zvučala snažno, sretno i zaljubljeno. Anna je isprva bila zabrinuta da će se Erica protiviti njezinoj vezi s Danom, ali Erica se na to samo nasmijala. Prošla je čitava vječnost otkako su ona i Dan bili zajedno, a čak i kad bi joj to sve i bilo čudno, lako bi ona prešla preko toga, samo da Anna ponovno bude sretna. „Gdje je moja najdraža cura?” Visoki, plavokosi Dan prodorna glasa ogledavao se tražeći Maju. Njih je dvoje bilo posebno privrženo jedno drugome, tako da mu je Maja doletjela u naručje čim mu je začula glas. „Pokjon?” upita ona, počevši polako shvaćati koncept rođendana. „Naravno da smo donijeli poklon, mala”, odgovori Dan i kimne Anni, koja joj pruži veliki, ružičasti poklon sa srebrnom mašnom. Maja se iskoprca iz Danova naručja i baci se na još jedan frustrirajući podvig otvaranja paketa. Ovaj put Erica joj pomogne izvaditi veliku lutku koja je mogla sklapati oči. „Jutka”, ushićeno će Maja, zagrlivši snažno i taj poklon. Zatim sjedne nasuprot Williama, kako bi mu se pohvalila novim ulovom, uzviknuvši ponovno „jutka”, za svaki slučaj. Ponovno se začulo zvono, a trenutak poslije, u sobu je ušla Kristina. Erica zaškrguće zubima. Prezirala je svekrvinu naviku da pozvoni


kratko, više simbolično, a zatim naprosto bane u kuću. Ponovila se procedura otvaranja poklona, ali ovaj je put uspjeh izostao. Maja je zbunjeno podigla majice koje je pronašla u paketu, još jednom pregledala ukrasni papir da vidi je li joj promakla kakva igračka, a zatim razrogačenih očiju pogledala svoju baku. „Prošli put sam uočila da je prerasla majicu, a u Lindexu su imali akciju dvije za cijenu jedne, pa sam joj uzela. Dobro će joj doći.” Kristina se zadovoljno osmjehne. Čini se da je nije dirnuo Majin razočarani izraz lica. Erica se suzdržavala da joj ne predbaci koliko je glupo djetetu za prvi rođendan darovati odjeću. Ne samo da je razočarala Maju, već ih je pritom, kao i obično, uspjela podbosti. Očito nisu bili sposobni propisno obući svoju kćer. „Vrijeme je za tortu”, dovikne Patrik, koji je imao nepogrešiv osjećaj za procjenu kad treba odvući pozornost od nezgodne situacije. Erica proguta ljutnju, pa svi zajedno podu u dnevnu sobu prisustvovati puhanju svjećica. Maja se sasvim posvetila gašenju jedne svjećice, ali je uspjela jedino poprskati tortu slinom. Patrik joj je diskretno pomogao da ugasi svijeću, nakon čega su zapjevali u svečanom tonu. Erica uhvati Patrikov pogled preko Majine plave glave. Stegnulo joj se grlo, a uočila je da je i Patrika taj trenutak jednako dirnuo. Jedna godina. Njihova je beba navršila jednu godinu. Mala djevojčica koja se sama gegala uokolo, koja je pljeskala kad bi čula špicu dječje emisije Bolibompa, koja je dijelila najsočnije poljupce u čitavoj sjevernoj Europi i koja je voljela sav svijet. Erica se nasmiješi Patriku, a on joj uzvrati osmijeh. U tom je trenutku život bio savršen. Mellberg duboko uzdahne. U posljednje je vrijeme to često činio. Uzdisao. Još je uvijek bio loše volje zbog nemilog događaja prošlog proljeća. Ali nije bio iznenađen. Dopustio si je da izgubi kontrolu, dopustio si je da naprosto bude, da osjeća. To nije moglo proći nekažnjeno. To je trebao znati. Zapravo, moglo bi se čak reći i da je zaslužio to što mu se dogodilo. Štoviše, to mu je bila prava lekcija, lekcija koju je sad naučio. A on nije čovjek koji bi dvaput počinio istu grešku, to je sigurno. „Bertile?” pozva ga Annika s recepcije. Bertil Mellberg rutinskim pokretom popravi pramen koji mu je pao s ćele i nevoljko ustane. Nije bilo puno žena od kojih je primao naredbe, ali Annika Jansson


pripadala je tom ekskluzivnom društvu. S godinama je čak nevoljko razvio i poštovanje prema njoj, što se ne bi moglo reći ni za koju drugu ženu. Ako ništa, tome je u prilog išla i nevolja s policajkom koja je proljetos došla raditi u postaju. A sad će im doći još jedna žena. Ponovno uzdahne. Zar je toliko teško pronaći muškarca u uniformi? A uporno su mu, kao zamjenu za Ernsta Lundgrena, slali žene. Kako grozno. Namrštio se kad je začuo pseći lavež s recepcije. Je li Annika dovela jednog od svojih pasa? Znala je što on misli o psima. Morat će s njom porazgovarati o tome. No u posjet im ipak nije došao jedan od Annikinih labradora. Bio je to neki otrcani mješanac nedefinirane boje i pasmine koji je vukao uzicu na kojoj ga je držala niska, tamnokosa žena. „Pronašla sam ga ispred postaje”, reče ona na čistom stockholmskom narječju. „Pa što onda radi ovdje?” mrzovoljno odvrati Bertil i okrene se kako bi pošao natrag u svoj ured. „Ovo je Paula Morales”, brzo će Annika, a Bertil se ponovno okrene. K vragu, pa da, ženska koja je trebala doći imala je neko ime koje zvuči španjolski. Bome je bila niska. Niska i krhka. Ali pogled koji mu je uputila odavao je sve samo ne slabost. Ispružila je ruku. „Drago mi je. A pas je lutao uokolo. Po tome kako izgleda čini se da ne pripada nikome, odnosno, bar ne nekome tko je sposoban brinuti se o njemu.” Rekla je to pomalo zapovjednim tonom. Bertil se zapita na što cilja, pa reče: „Pa dobro, onda ga negdje ostavite.” „Annika mi je rekla da ovdje nema nikakvog azila za izgubljene pse. „Nema?” upita Mellberg. Annika odmahne glavom. „Aha... Dobro, pa onda ga vi uzmite sa sobom”, reče Mellberg i pokuša se odmaknuti od psa koji mu se upravo počeo trljati o nogu. No pas ga je ignorirao i sjeo mu na desnu nogu. „Ne mogu, već imamo kujicu, a ona ne voli društvo”, mirno odgovori Paula s istim prodornim pogledom. „A ti, Annika? Možda bi ga ti mogla držati sa svojim psima?” upita Mellberg sve rezigniranijim tonom. Zašto se uvijek mora baviti ovakvim glupostima? Pa on je ovdje šef, pobogu! Ali Annika odlučno odmahne glavom. „Moji psi nisu navikli na druge pse, ovoga ne bi prihvatili.”


„Uzmite ga vi”, reče Paula i pruži mu uzicu. Zatečen njezinom drskošću, Mellberg prihvati uzicu, na što mu se pas još prisnije privine uz nogu i zacvili. „Vidite? Sviđate mu se.” „Ali ja ne mogu... Nemam...” mucao je Mellberg, ne mogavši, za promjenu, pronaći prikladan odgovor. „Vi nemate nikakvih životinja, a ja obećavam da ću se raspitati je li kome nestao pas. Ako nije, morat ćemo pronaći nekoga tko će se brinuti za njega. Ne možemo ga opet pustiti, pregazit će ga auto.” Mellberg osjeti kako ga, protiv njegove volje, diraju Annikine molbe. Pogleda psa, a pas pogleda njega. Pogled mu je bio suzan, molećiv. „Dobro, k vragu, uzet ću prokletog psa, kad već dižete toliku strku. Ali samo na nekoliko dana. I morate ga oprati prije nego ga povedeni kući.” Prstom priprijeti Anniki, kojoj je naočigled laknulo. „Oprat ću ga ovdje u postaji, nema problema”, ushićeno će ona, a potom nadoda: „Puno hvala, Bertile.” Mellberg progunđa: „Samo se pobrinite da pas bude blistavo čist kad ga sljedeći put vidim, inače neće kročiti u moj stan!” Mrzovoljno izađe u hodnik i zalupi vratima za sobom. Annika i Paula osmjehnu se jedna drugoj, a pas zacvili, veselo udarajući repom po podu. „Uživajte, vidimo se.” Erica mahne Maji, koja ju je ignorirala jer je sjedila na podu i gledala Teletubbiese. „Bit će nama super”, reče Patrik i poljubi Ericu. „Mala i ja ćemo se sasvim dobro snalaziti idućih mjeseci.” „To zvuči kao da idem oploviti sedam mora”, uz smijeh će Erica. „Silazit ću pripremati vam ručak.” „Misliš li da ćeš moći raditi od kuće?” „Svakako ću pokušati. A ti se pokušaj praviti kao da nisam kod kuće.” „Nema problema, čim zatvoriš vrata radne sobe, za mene više ne postojiš”, namigne joj Patrik. „Hmm, vidjet ćemo”, odvrati Erica i krene uza stube. „Ali svakako vrijedi pokušati, da ne bih morala tražiti ured.” Ušla je u radnu sobu i zatvorila vrata s pomiješanim osjećajima. Godinu dana bila je kod kuće s Majom. Jako je čeznula za ovim danom, danom kad će Patrik preuzeti štafetu, a ona će se opet moći baviti


stvarima za odrasle. Bila je mrtva umorna od dječjih igrališta, pješčanika i dječjih televizijskih emisija. Priprema savršenih kolača od pijeska nije joj pružala pravi intelektualni poticaj, a koliko god voljela svoju kćer, iz očaja bi si počupala kosu kad bi samo još jednom morala otpjevati istu dječju pjesmicu. Sad je bio Patrikov red da odradi svoj dio. Uz određenu dozu poštovanja Erica sjedne pred računalo, uključi ga i stane zadovoljno slušati dobro poznato zujanje. Rok za novu knjigu iz njezine serije o ubojstvima temeljenima na stvarnim događajima bio je u veljači, ali ona je već tijekom ljeta malo istraživala i osjećala se spremnom za početak. U Wordu je otvorila dokument koji je nazvala Elias, po ubojičinoj prvoj žrtvi, i postavila prste na tipkovnicu. Prekine je obzirno kucanje na vratima. „Oprosti što smetam”, reče Patrik, pogledavši je u oči, „ali kamo si stavila Majin kombinezon?” „U sušilici je.” Patrik kimne i zatvori vrata. Ponovno je postavila prste na tipkovnicu i duboko udahnula. Patrik ponovno pokuca. „Oprosti još jednom, sad ću te pustiti na miru, ali samo sam htio pitati što bi Maja danas trebala odjenuti? Poprilično je hladno, ali se ona btzo oznoji, pa se lako može prehladiti...” Patrik se blesavo osmjehne. „Samo tanku majicu i tanke hlače ispod kombinezona. A obično joj stavim i onu tanku pamučnu kapicu, inače joj bude vruće.” „Hvala”, reče Patrik i ponovno zatvori vrata. Tek što je krenula pisati prvi redak, odozdo začuje urlik koji je ubrzo postao krešendo. Nakon što je dvije minute slušala urlike, ustane uz uzdah i pođe niz stube. „Pomoći ću ti. Sad ju je nemoguće odjenuti.” „Hvala, da, primijetio sam”, reče Patrik, kojem se oznojilo čelo dok se hrvao s Majom pokušavajući joj navući odjeću za izlazak. Nakon pet minuta, kći mu je bila vidno mrzovoljna, ali potpuno odjevena. Erica ih oboje poljubi u usne, pa ih potjera van. „A sad pođite u dugu šetnju, kako bi mama mogla raditi u miru”, reče ona. Patrik je djelovao posramljeno. „Joj, oprosti što smo... Trebat će mi nekoliko dana da uđem u rutinu, a onda ćeš imati mira za posao, obećavam ti.” „Sjajno”, odvrati Erica i odlučno zatvori vrata za njima. Pripremila


si je šalicu kave i vratila se gore, u radnu sobu. Napokon je mogla početi. „Pssst, ne budi tako glasan, k vragu!” „Ma daj, moja majka kaže da su obojica odsutni. Nitko nije pokupio poštu čitavo ljeto, čini se da su se zaboravili pobrinuti za to, pa im ona prazni sandučić još od lipnja. Smiri se, možemo galamiti koliko želimo.” Mattias se nasmije, ali Adam je i dalje djelovao sumnjičavo. Nešto je bilo jezivo u toj staroj kući, a i ti starci su bili nekako jezivi. Može Mattias govoriti što god hoće, ali on će biti što više može oprezan. „Kako ćemo ući?” Mrzio je to što bi mu glas postao piskutav kad bi bio uznemiren, ali nije si mogao pomoći. Često je htio biti više poput Mattiasa, hrabar, neustrašiv, što je katkad znalo graničiti i s ludošću. Na njega su i sve djevojke padale. „Smislit ćemo nešto, uvijek mora postojati neki način da se ude.” „A to govoriš iz svog golemog iskustva u provalama, ha?” Adam se nasmije, i dalje pazeći da ne diže previše glas. „Napravio sam ja hrpetinu stvari o kojima ti nemaš pojma”, glasno odvrati Mattias. „Ma baš...” pomisli Adam, ali ne reče ništa. Katkad bi puštao Mattiasa da ispadne veća faca nego što jest, pa tako i ovaj put. Nije se htio upuštati u raspravu s njim. „Što misliš, što sve drži unutra?” Mattiasove oči zasjaše dok su se šuljali oko kuće, tražeći kakav otvor, prozor, bilo što kroz što bi se mogli uvući unutra. „Ne znam.” Adam se čitavo vrijeme nervozno ogledavao oko sebe. Sve to svake mu se sekunde sve manje sviđalo. „Možda gomilu kul nacističkih stvari. Zamisli da ima uniforme ili tako nešto.” U Mattiasovu glasu nedvojbeno se mogao primijetiti ushit. Otkako su za domaću zadaću napravili referat o SS-u, kao da je bio opsjednut. O Drugom svjetskom ratu i nacizmu pročitao je sve do čega je došao. Svi su znali da niže u ulici stanuje čovjek koji je svojevrsni stručnjak za Njemačku i naciste, pa je to Mattiasu predstavljalo neodoljiv izazov. „Možda u kući nema ničega takvoga”, dometne Adam, iako je znao da je njegov pokušaj da odgovori Mattiasa unaprijed osuđen na propast.


„Moj tata kaže da je prije umirovljenja bio profesor povijesti, sigurno ima samo hrpetinu knjiga i slično. Možda uopće ne nađemo nikakve kul stvari.” „Pa, uskoro ćemo saznati.” Mattiasu su zasjale oči dok je pokazivao prema jednom prozoru. „Pogledaj, onaj prozor je odškrinut.” Adam sa zaprepaštenjem ustanovi da je Mattias u pravu. Potajice se nadao da će se ispostaviti kako je nemoguće ući u kuću. „Trebamo nešto čime ćemo pogurnuti prozor.” Mattias se ogledao oko sebe. Rješenje je pronašao u prozorskoj kuki koja je ležala na tlu. „Dobro, da vidimo.” Mattias je držao kuku iznad glave i jedan njezin kraj gurnuo u kut prozora. Gurao je, ali prozor se nije ni pomaknuo. „K vragu, mora ići.” Isplazivši jezik, pokuša ponovno. Nije bilo lako držati kuku iznad glave i pritiskati, tako da se dobrano zapuhao. Na koncu je uspio gurnuti kuku unutra za još koji centimetar. „Sad će vidjeti da je netko provaljivao!” potiho je protestirao Adam, ali činilo se da ga Mattias ne čuje. „Otvorit ću ja taj usrani prozor!” Sav oznojen, još jednom snažno gurne i prozor se napokon otvori. „To!” Mattias pobjedonosno podigne šaku i sav uzbuđen, okrene se prema Adamu. „Pomozi mi.” „Možda nađemo nešto na što se možemo popeti, možda imaju kakve ljestve...” „Ma daj mi, k vragu, pomozi da se podignem pa ću ja tebe povući.” Adam se poslušno primakne i ispreplete prste kako bi pogurnuo Mattiasa. Njegove su mu se cipele zabile u dlanove, ali unatoč boli i uz grimasu uspije podići svog prijatelja. Mattias se odgurne o prozorsku dasku i popne se na nju najprije jednom, a zatim i drugom nogom. Nos mu se naborao. K vragu, kakav odvratan smrad! Odmaknuo je roletu i pogledao u prostoriju. Činilo se da je to biblioteka, ali bilo je previše mračno jer su sve rolete bile spuštene. „Unutra smrdi na govna”, reče Mattias i okrene se prema Adamu, začepivši nos. „Onda k vragu sve, hajdemo odavde”, dobaci Adam odozdo uz tračak nade u očima. „Ma kakvi, ušli smo, sad ide zabavni dio. Uhvati me za ruku.” Pustio je nos, lijevom rukom uhvatio se za okvir prozora, a desnu ispružio prema Adamu.


„Možeš li, ne budi kukavica!” „Naravno da mogu, k vragu. Daj mi ruku.” Adam ga uhvati za ruku, a Mattias povuče iz sve snage. Na trenutak se činilo da neće ići, ali Adam se ipak uspio dokopati prozorske daske, a Mattias skoči na pod da mu napravi mjesta. Nešto mu zapucketa pod nogama, pa pogleda prema podu. Nešto je po njemu bilo razasuto, ali se u mraku nije moglo razaznati što. Sigurno suho lišće. „Koji vrag...” reče Adam kad je i sam skočio na pod, ne mogavši odgonetnuti što mu je to krčkalo pod nogama. „K vragu, kako smrdi.” Činilo se kao da će se izbljuvati od odvratnog smrada. „Da, kažem ti”, veselo odvrati Mattias. On se već počeo privikavati, pa mu smrad nije toliko smetao. „A sad, da vidimo kakvih sve super stvari starkelja ima. Podigni rolete.” „Ali što ako nas netko vidi?” „A tko bi nas vidio? Podigni jebene rolete.” Adam ga posluša. Rolete se uz zveket podignu, a soba se ispuni svjetlošću. „Zakon soba”, reče Mattias, zadivljeno se ogledavajući. Čitava je soba od poda do stropa bila krcata policama s knjigama. U jednom su kutu stajali stolić i dvije kožne fotelje. Na drugom kraju sobe bili su golemi radni stol i starinska uredska stolica s visokim naslonom, napola zaokrenuta, tako da je naslon bio okrenut prema njima. Adam zakorači naprijed, ali ponovno se začuje krckanje, pa opet pogleda prema podu. Ovaj je put vidio po čemu su gazili. „Koji vrag...” Pod je bio pun muha. Crnih, odvratnih, mrtvih muha. Čak je i prozorski okvir bio prekriven hrpama muha, pa su i Adam i Mattias instinktivno obrisali dlanove o nogavice. „jebote, kako odvratno.” Mattias napravi grimasu. „Odakle sve ove muhe?” Adam je pogledom pretraživao pod. Budući da se nagledao CSI-ja, uskoro je došao do nezgodnog zaključka. Mrtve muhe. Kužan smrad. Odbacio je misao, ali mu pogled neminovno zastane na radnom stolu na drugom kraju sobe. „Mattias.” „Da?” razdraženo odgovori Mattias, pokušavajući naći mjesto gdje neće nagaziti hrpu mrtvih muha. Adam bez odgovora pode prema uredskoj stolici. Nešto u njemu govorilo mu je da se okrene i pobjegne odatle što brže može, ali znatiželja je nadvladala i stopala kao da su se kretala naprijed sama od sebe.


„Dobro, što je?” ponovno će Mattias, ali ušuti vidjevši kako Adam korača u napetosti. Ispružio je ruku dok je još bio pola metra od stolice. Uočio je kako mu ruka lagano drhti. Malo-pomalo, milimetar po milimetar, primicao je ruku naslonu stolice. Jedini zvuk koji se u sobi čuo bilo je krckanje pod njegovim stopalima. Koža kojom je stolica bila presvučena bila je hladna na dodir. Lagano je gurnuo stolicu prstima ulijevo i ona se počne okretati prema njima. Adam zakorači unazad. Uskoro su ugledali ono što je stolica krila. Adam je čuo kako mu Mattias iza leđa povraća. Oči koje su pratile svaki njegov pokret bile su velike i vlažne. Mellberg ga je pokušao ignorirati, ali neuspješno. Pas je bio kao prikovan uz njega i gledao ga s obožavanjem. Mellberg naposljetku popusti. Otvorio je najnižu ladicu radnog stola, izvadio kokos-kuglicu i bacio je na pod pred psa. Nestala je u dvije sekunde, a Mellbergu se učini da se pas nasmiješio. Naravno da je to umislio. Ali barem je sad bio čist. Annika ga je zaista dobro našamponirala i oprala. No unatoč tome Bertilu nije bilo drago kad se jutros probudio i vidio da mu je pas tijekom noći skočio na krevet i legao uz njega. Šampon sigurno nije mogao ukloniti sve buhe i sličnu gamad. Što ako je krzno bilo puno kojekakvih beštijica koje su samo čekale da skoče na Mellbergovo punašno tijelo? Ali kad su bolje pregledali krzno, nisu otkrili nikakve oblike života, a Annika mu je dala časnu riječ da nije pronašla nijednu buhu dok ga je prala. No pas, u svakom slučaju, više neće spavati na krevetu. Neke granice moraju postojati. „Dobro, kako ćemo te nazvati?” reče Mellberg i istog se trena osjeti glupo što razgovara s četveronožnim stvorenjem. No psu je svakako trebalo ime. Razmišljao je, ogledavajući se oko sebe u potrazi za inspiracijom, ali su mu na pamet padala samo glupa pseća imena kao što su Fido, Rex i slično. Ne, ništa takvo. A onda se tiho nasmije, imao je sjajnu ideju. Ruku na srce, Lundgren mu je nedostajao. Ne baš previše, ali u nekoj mjeri sigurno jest, još otkako ga je bio prisiljen otpustiti. Zašto onda ne nazvati psa Ernst? U tom izboru bilo je i određene doze humora. Ponovno se kratko nasmije. „Ernst. Što kažeš, stari, može li to?” Iz ladice je izvadio još jednu kokos-kuglicu, naravno da ju je Ernst zaslužio. A to što bi se pas mogao malo udebljati nije bio njegov problem. Annika će ionako za nekoliko dana pronaći nekoga tko će ga udomiti, pa nije bilo važno hoće li


pojesti kuglicu-dvije ili ne. I Ernsta i njega prene zvonjava telefona. „Bertil Mellberg.” Isprva nije čuo što mu sugovornik govori jer se iz slušalice čula samo glasna, histerična dernjava. „Oprosti, morat ćeš malo usporiti. Što si rekao?” Koncentrirano je slušao, a kad je napokon shvatio o čemu je riječ, podignuo je obrve. „Leš, kažeš? A gdje?” Uspravio se u stolici, a uspravio se i Ernst, naćulivši uši. Mellberg je zapisao adresu u notes i okončao razgovor rekavši: „Ostanite gdje jeste”, i skočio sa stolice. Ernst ga je slijedio u stopu. „Stoj tu.” Mellbergov je glas odisao neočekivanim autoritetom, a pas je, na njegovo veliko iznenađenje, ostao na mjestu, čekajući daljnje naredbe. „Tu budi!” Mellberg okuša sreću, pokazujući na košaru koju je Annika namjestila za psa u kutu njegova ureda. Ernst ga nevoljko posluša, legne u košaru, položi glavu na šape i svom privremenom gazdi uputi pogled pun boli. Mellberg je bio zadovoljan što ga netko napokon sluša, pa je, u naletu autoriteta, kroz hodnik svima doviknuo: „Imamo dojavu o lešu!” Tri su se glave promolile kroz vrata ureda: jedna crvena, Martina Molina, jedna sijeda, Göste Flygarea i jedna garava, Paule Morales. „O lešu?” upita Martin, koji je prvi izašao u hodnik. Sad je već i Annika došla s recepcije. „Nazvao je neki tinejdžer i prijavio da su on i njegov prijatelj pronašli leš. Izgleda da su upali u jednu vilu između Fjällbacke i Hamburgsunda i u njoj naletjeli na truplo.” „Vlasnik kuće?” upita Gösta. Mellberg slegne ramenima. „Više od ovoga ne znam. Rekao sam momcima da ostanu gdje jesu, smjesta krećemo. Martine, ti i Paula uzmite jedan auto, ja i Gösta ćemo drugi.” „A da nazovemo Patrika?” oprezno upita Gösta. „Tko je Patrik?” upita Paula, pogledavajući Göstu i Mellberga. „Patrik Hedström. Naš kolega iz postaje, samo je sad na porodiljnom dopustu”, objasni Martin. „Zašto bismo zvali Hedströma, k vragu?” s visoka frkne Mellberg. „Ja sam ovdje”, pompozno nadoda i krene prema garaži. „Jupi!” promrmlja Martin da ga Mellberg ne čuje, a Paula upitno podigne obrvu. „Ma, nije važno”, reče Martin kao da joj se ispričava, ali nije mogao odoljeti da ne nadoda: „Uskoro ćeš sve shvatiti.” Paula je i dalje djelovala zbunjeno, ali nije ništa pitala. Dinamiku


radnih mjesta u postaji ionako će uhvatiti s vremenom. Erica uzdahne. U kući je sad bilo tiho, čak i previše tiho. Uši su joj bile naviknute da detektiraju i najmanji jecaj ili urlik, a sad je sve bilo potpuno mirno. Kursor joj je treptao u Wordovu dokumentu. U pola sata nije napisala ni jedno jedino slovo. Mozak joj je potpuno stao. Pregledavala je svoje bilješke i članke koje je kopirala tijekom ljeta. Nakon više pokušaja, napokon je uspjela dogovoriti sastanak sa središnjom figurom u ovom slučaju, ubojicom, ali to je bilo tek za tri tjedna. Zasad je mogla raditi jedino s arhivskim materijalom, ali problem je bio u tome što nije znala odakle početi. Riječi naprosto nisu sjedale na svoje mjesto, a počela se uvlačiti i sumnja, sumnja koja je uvijek proganjala spisatelje. Ima li još riječi, ili je napisala svoju zadnju rečenicu, ispunila svoju kvotu? Ima li još knjiga u sebi? Razum joj je govorio da ju je taj osjećaj pratio na početku svake knjige koju je počela pisati, ali to joj nije pomoglo. Bilo je to pravo mučenje, proces kroz koji je morala svaki put iznova proći. Sličan porodu. A danas se osjećala nekako posebno tromo. Za utjehu je ubacila još jednu čokoladicu u usta. Pogledom je prelazila preko bilježnica koje su ležale na stolu, pokraj računala. Pozornost joj je privukao uglađeni rukopis njezine majke. Istodobno su je obuzimali znatiželja i strah od onoga što je majka napisala. Polaganim pokretom posegne za prvom bilježnicom. Vagala ju je na dlanu. Bila je tanka, poput onih malih bilježnica koje se koriste u osnovnoj školi. Erica prijeđe prstima preko korica. Ime je bilo ispisano tintom koja je tijekom godina znatno izblijedjela. Elsy Monström. To je bilo djevojačko prezime njezine majke, prezime Falck preuzela je kad se udala za Ericina oca. Pažljivo je otvorila bilježnicu. Stranice su bile obilježene plavim linijama. Na vrhu je stajao datum treći rujna 1943. Pročitala je prvi redak: Hoće li ovaj rat ikada završiti?


Fjällbacka, 1943. Hoće li ovaj rat ikada završiti? Elsy je grizla vrh penkale, razmišljajući kako nastaviti. Kako uobličiti misli o ratu kojega kod njih nije bilo, a opet i jest? Bilo joj je neobično pisati dnevnik. Nije znala ni odakle joj ta zamisao, ali kao da je imala potrebu u riječi pretočiti misli o svemu što se zbiva u njezinu životu. Dijelom se jedva mogla i sjetiti života prije rata. Imala je trinaest godina, uskoro će napuniti četrnaest. Bila je devetogodišnjakinja kad je rat izbio. Prvih godina nije se primjećivala neka velika razlika, osim, ponajprije, u oprezu odraslih. Odjednom su svi bili zainteresirani za vijesti, u novinama i na radiju. U dnevnoj bi sobi slušali radio, napeti, u strahu, ali istodobno i vidno uzbuđeni. Ono što se zbivalo u svijetu bilo je, unatoč svemu, uzbudljivo. Zastrašujuće, ali uzbudljivo. Život je, osim toga, bio uobičajen. Brodovi su odlazili i dolazili. Ulov je katkad bio dobar, katkad loš. Žene su se na kopnu bavile istim onim stvarima kojima su se prije njih bavile njihove majke i bake. Trebalo je rađati djecu, prati što treba oprati i održavati kuću. Bio je to ciklus koji se ponavljao unedogled, no sad se pojavila prijetnja rata koji bi mogao izmijeniti život kakav poznaju. I ona je, kao dijete, osjećala tu napetost. Rat je bio na pomolu. „Elsy!” Iz prizemlja se začuo glas njezine majke. Elsy brzo zatvori bilježnicu i spremi je u najvišu ladicu svog malog radnog stola uz prozor. Mnoge je sate provela za njim, pišući domaće zadaće, ali kako sad više nije išla u školu, više nije ni koristila radni stol. Ustala je, poravnala haljinu i pošla dolje, k majci. „Elsy, možeš li mi pomoći donijeti vodu?” Majka joj je izgledala umorno i ispijeno. Čitavo su ljeto živjeli u sobici u podrumu jer su ostatak kuće iznajmljivali gostima na ljetovanju. To je uključivalo i pospremanje, kuhanje i posluživanje zahtjevnih gostiju: odvjetnika iz Göteborga sa ženom i troje neobuzdane djece. Elsyna majka Hilma trčala je od jutra do večeri, prala im odjeću, pripremala obroke za njihove izlete brodom i pospremala po kući, dok je istodobno morala obavljati i svoje kućanske poslove. „Sjedi malo, majko”, blago reče Elsy i položi dlan na majčino rame.


Majka se na taj dodir trzne. Ni jedna ni druga nisu bile naviknute na dodire, ali nakon sekunde oklijevanja stavi svoju ruku na kćerinu i zahvalno sjedne na stolicu. „Bilo je i vrijeme da napokon odu. Kako su samo zahtjevni... Hilma, molim vas... Hilma, možete li ovo, Hilma, možete li ono?” Hilma je oponašala njihove profinjene glasove, a onda brzo rukom pokrije usta. Nije bilo pristojno rugati se gospodi. Valjalo je znati gdje je kome mjesto. „Jasno da si umorna, majko. Nije bilo lako s njima.” Elsy ono malo vode što je bilo ostalo ulije u lončić i stavi ga na štednjak. Kad je voda proključala, zakuhala je zamjenu za kavu i ulila Hilmi i sebi po šalicu. „Otići ću po vodu, ali najprije ćemo popiti kavu.” „Ti si dobra djevojka.” Hilma otpije gutljaj blijede zamjene za kavu. U posebnim je prilikama znala kavu piti iz šalice s tanjurićem, držeći kocku šećera među zubima. No šećera sad nije bilo, a ni sa zamjenom za kavu to nije bio isti doživljaj. „Je li otac rekao kad će se vratiti?” Elsy obori pogled. U to ratno doba to je pitanje imalo sasvim drukčiji prizvuk nego prije. Öckerö je nedavno torpediran i sva se posada utopila. Otada je svaki oproštaj imao zlokoban prizvuk. No, posao se morao nastaviti, izbora nije bilo. Teret je trebalo prevoziti, ribu je trebalo loviti. Valjalo je nastaviti sa životom bez obzira na rat. Trebali su biti zahvalni što se promet prema Norveškoj uglavnom i dalje nesmetano odvijao, a činio se i sigurnijim od prometa koji se odvijao izvan blokade. Iako je ulov bio manji, brodovi iz Fjällbacke i dalje su mogli ići u ribolov, a mogli su i nešto dodatno zaraditi prevozeći robu do norveških luka i natrag. Elsyn je otac iz Norveške najčešće dovozio led, a kad bi imao sreće, u Norvešku bi prevozio neki teret. „Samo bih htjela...” Hilma utihne, ali potom nastavi: „Samo bih htjela da bude malo oprezniji...” „Tko? Otac?” upita Elsy, iako je dobro znala na koga je njezina majka mislila. „Da...” Hilma uz grimasu otpije još jedan gutljaj zamjene za kavu. „Ovaj put sa sobom je poveo doktorovog sina i... Moglo bi to loše završiti, to je sve što ću reći.” „Axel je hrabar, učinit će sve što može. A uvjerena sam da će i otac dati sve od sebe.” „Ali rizici...” Hilma odmahne glavom. „Rizici koje je preuzeo time što je poveo tog momka i njegove prijatelje... Ne mogu se oteti mislima da


će tvog oca i ostale uvući u nekakvu nesreću.” „Moramo učiniti sve što možemo da pomognemo Norvežani ma”, mirno će Elsy. „Zamisli da se to dogodilo nama, zar ne bismo i mi tada trebali njihovu pomoć? Axel i njegovi prijatelji čine dobre stvari.” „Dosta više o tome. Hoćeš li već jednom otići po tu vodu?” reče Hilma otresitim tonom, a zatim ustane i ode isprati šalicu. No Elsy se nije uvrijedila. Znala je da je otresitost bila krinka zabrinutosti. Još jednom pogleda majčina prerano pogrbljena leđa, uzme vjedro i krene do zdenca po vodu.


Na svoje iznenađenje, Patrik je uživao u šetnji. Posljednjih godina nije baš redovito trenirao, ali kad bi tijekom očinskog dopusta jednom dnevno išao u šetnju, možda bi se riješio šlaufića koji se počeo skupljati oko struka. Erica je, k tome, smanjila količinu slatkiša koji ga mame kod kuće, pa bi i na račun toga trebao skinuti koji kilogram. Prošao je pokraj benzinske postaje i žustrim tempom nastavio cestom koja vodi prema jugu. Naumio je otići do mlina, a zatim se okrenuti i vratiti kući. Maja je sjedila u svojim kolicima okrenutima prema naprijed i veselo brbljala. Voljela je biti vani i s veseljem pozdravljati ljude uz širok osmijeh. Zaista je bila prava mala zraka sunca, iako je znala pokazati i tmurnu stranu kad bi to naumila. Patrik je pomislio da je to sigurno naslijedila s Ericine strane. Krenuo je dalje niz cestu, osjećajući se sve zadovoljnijim svojim životom. Svakodnevica mu je bila zaista dobra. Erica i on napokon su imah kuću samo za sebe. Ne može se reći da nije volio Annu i njezinu djecu, ali nije bilo lako iz mjeseca u mjesec živjeti pod istim krovom. A bile su tu i neriješene stvari s njegovom majkom. To ga je brinulo jer mu se činilo da bi se svaki put našao između nje i Erice. Naravno da je razumio što je Erici smetalo kad bi im njegova majka svaki put banula s hrpom savjeta o tome kako se brinuti o kući i o Maji, ali bilo bi mu drago kad bi i Erica postupala poput njega i naprosto se oglušivala na takve stvari. A trebalo je imati i razumijevanja, ipak je Kristina živjela sama i nije se baš imala o čemu brinuti, osim o svom sinu i njegovoj obitelji. Njegova sestra Lotta stanovala je u Göteborgu, što opet nije tako daleko, ali je svejedno Kristini bilo puno jednostavnije doći u posjet njima. A znala je i biti od pomoći, pričuvati Maju kad bi on i Erica katkad otišli na večeru i... pa, naprosto bi mu bilo drago da i Erica postane malo svjesnija njezinih prednosti. „Vidi! Vidi!” uzbuđeno će Maja, pokazujući prstićem na konje koji su pasli uz cestu. Patrik baš i nije bio nešto opčinjen konjima, ali morao je priznati da su konji pasmine fjord1 bili zaista lijepi, a i izgledali su prilično pitomo. Neko su vrijeme stajali i promatrali konje, a Patrik je pokušao zapamtiti da idući put mora ponijeti koju jabuku ili mrkvu. Kad se Maja nagledala konja, nastavili su posljednjom dionicom puta prema mlinu, gdje će se okrenuti i vratiti u Fjällbacku.


Upravo se, kao i obično, divio crkvenom zvoniku koji se izdizao nad brijegom, kad je ugledao poznati auto. Sirene i plava svjetla nisu bili upaljeni, pa se činilo da nije ništa ozbiljno, ali mu se puls svejedno ubrzao. Namrštio se kad je ugledao kako se, nedugo iza prvog, pojavio i drugi policijski automobil. Dva auta, sigurno je u pitanju neka velika stvar. Kad se prvi auto primaknuo na stotinjak metara, Patrik je počeo mahati. Auto je usporio, a on je prišao Martinu koji je sjedio za upravljačem. Maja je uzbuđeno lamatala ručicama. U njezinu je svijetu uvijek bilo zabavno kad bi se nešto događalo. „Zdravo, Hedströme. Lagana šetnjica?” reče Martin i mahne Maji. „Da, moram nekako održavati kondiciju... Zašto ste izašli na teren?” Drugi auto zaustavio se iza njih i Patrik mahne Bertilu i Gösti. „Zdravo, ja sam Paula Morales.” Patrik je tek tad primijetio nepoznatu ženu u uniformi koja je sjedila pokraj Martina. Prihvatio je pruženu ruku i predstavio se, a Martin mu je odgovorio na pitanje. „Da, dobili smo dojavu o lešu, ovdje negdje, u blizini.” „Sumnjate li na kazneno djelo?” Patrik se namrštio. Martin raširi ruke. „Ne znamo ništa više od toga. Dvojica momaka pronašla su truplo i obavijestila nas.” Policijski auto iza njih zatrubi, zbog čega se Maja prene u kolicima. „Čuj”, brzo će Martin. „Bi li pošao s nama? Nije mi baš ugodno s... Znaš već kime”, reče on i pokaže glavom prema autu iza njih. „Ne bi to bilo izvedivo, kći mi je ovdje, a i službeno sam na dopustu...” odgovori Patrik. „Daj...” reče Martin, nagnuvši molećivo glavu. „Barem dođi pogledati, pa ću vas odbaciti kući. Kolica ćemo staviti u prtljažnik.” „Ali nemaš dječju sjedalicu.” „Da, u pravu si... Ali onda prošetaj do re kuće, odmah je iza ugla. Prva ulica desno, druga kuća s lijeve strane. Na poštanskom sandučiću je prezime Frankel.” Patrik je oklijevao, ali ga je truba drugog auta potaknula da brzo odluči. „Dobro, doći ću samo pogledati. Ali pričuvat ćeš Maju dok budem unutra. I ni riječi Erici o ovome, poludjela bi da sazna da sam odveo Maju na očevid.” „Obećavam”, reče Martin i namigne. Mahnuo je Bertilu i Gösti i ubacio u prvu. „Vidimo se onda.” „Dobro”, odvrati Patrik. Imao je snažan osjećaj da je riječ o nečemu zbog čega će požaliti, ali znatiželja je ipak prevladala. Okrenuo se s


Majom i žurnim korakom krenuo prema Hamburgsundu. „Sve što je od borova drveta mora ići!” Anna je stajala s rukama na bokovima, pokušavajući složiti najopasniji izraz lica. „Što nije u redu s borovinom?” upita Dan i počeše se po glavi. „Užasno je ružna, kakvo je to pitanje?” odvrati Anna, ne mogavši izdržati a da se ne nasmije. „Ne boj se, ljubavi... Ali ipak moram inzistirati, ne postoji ništa ružnije od borovine. A onaj krevet je najružniji od svega. Osim toga, ne mogu više spavati u krevetu koji si dijelio s Pernillom. Mogu živjeti u istoj kući, ali isti krevet... Ne, ne...” „Dobro, to razumijem, ali novi namještaj će biti skup...” Djelovao je zabrinuto. Otkako su on i Anna postali par, odustao je od plana da proda kuću, ali i dalje nije bilo lako spajati kraj s krajem. „Ostalo mi je još novca kojim je Erica otkupila moj dio mamine i tatine kuće. Lucas se tog novca nije uspio domoći. Dio toga uložit ćemo u novi namještaj. Ako želiš, birat ćemo ga zajedno, a u protivnom meni daješ odriješene ruke.” „Vjeruj mi, ne bih se miješao u odluku o namještaju. Dok god nije pretjerano, kupi što god želiš. A sad, dosta priče, daj mi poljubac.” Privukao ju je k sebi i snažno poljubio. Kao i obično, situacija je brzo uzavrela i baš kad je Dan počeo Anni iza leđa otkopčavati grudnjak, netko je banuo na ulazna vrata. Budući da se odmah s vrata vidi čitava kuhinja, bilo je vrlo jasno što se događa. „K vragu, kako odvratno, pipkate se u kuhinji!” Belinda je projurila pokraj njih i otišla prema svojoj sobi, sva crvena od bijesa. Na vrhu stubišta okrenula se i doviknula: „Vraćam se majki čim budem mogla, kužite? Ondje bar ne moram gledati kako čitavo vrijeme jedno drugome gurate jezike u grlo! To je odvratno! Kužite?” Bam! Belinda je zalupila vratima svoje sobe i zaključala ih. Sekundu poslije pustila je glazbu toliko glasno da su tanjuri na kuhinjskom elementu počeli poskakivati u ritmu. „Ups”, reče Dan uz grimasu, gledajući prema katu. „Da, ups je prava riječ”, reče Anna i izvuče se iz njegova zagrljaja. „Sve ovo joj zaista ne pada lako.” Uzela je tanjure i položila ih u sudoper. „Razumijem, ali k vragu, trebala bi već prihvatiti da imam novu ženu u svom životu”, razdraženo će Dan.


.,Da, ali pokušaj se staviti u njezin položaj. Najprije se ti i Pernilla razvedete, zatim ovuda prođe...” pažljivo je birala riječi, „određen broj djevojaka, a zatim se pojavim ja i uselim se s dvoje male djece. Belindi je tek sedamnaest godina, već to je teško samo po sebi, a kamoli kad se još mora naviknuti na troje stranaca koji su se doselili...” „Ma da, znam da si u pravu...” uzdahne Dan. „Ali ne znam kako se nositi s tinejdžericom. Mislim, ako je pustim na miru, hoće li se osjećati zapostavljenom? S druge strane, budem li navaljivao, mogla bi osjećati da joj namećem pritisak. K vragu, zašto ne postoji priručnik za takve stvari?” Anna se nasmije. „Mislim da priručnike zaborave podijeliti već u rodilištu. Ali smatram da bi trebao pokušati razgovarati s njom. Ako ti zalupi vrata u facu, bar ćeš znati da si pokušao. A onda pokušaš ponovno i ponovno. Strah ju je da će te izgubiti, strah ju je da će izgubiti pravo da bude dijete. Strah ju je da ćemo, sad kad smo se uselili, sve zaposjesti. I to nije ništa čudno.” „Čime sam ja zaslužio tako pametnu ženu?” upita Dan i privuče Annu k sebi. „Ne znam”, odvrati Anna, utisnuvši mu svoje nasmiješeno lice u prsa. „Ali nisam ti ja baš tako pametna, samo se ističem u usporedbi s tvojim posljednjim uspjesima...” „Hej”, nasmije se Dan i čvrsto je zagrli. „Pripazi malo, inače bi ona borovina mogla ostati...” „Želiš li ti da ja ostanem, ili ne?” „Dobro, pobijedila si. Računaj da je nema.” Oboje se nasmiju. I poljube se. S kata je i dalje treštala zaglušujuća pop-glazba. Martin je ugledao momke čim je parkirao auto ispred kuće. Stajali su po strani, obojica sebe obrglila rukama, drhteći od zime. Lica su im bila blijeda i naočigled im je laknulo kad su ugledali policijske automobile. „Martin Molin.” Pružio je ruku prvom mladiću, koji je jedva promumljao ime Adam Andersson. Drugi momak, koji je stajao iza njega, domahnuo mu je uz sramežljivu ispriku. „Povratio sam i obrisao se... Možda bolje da se ne rukujemo.” Martin kimne s razumijevanjem. I sam je imao istu reakciju kad god


su u pitanju bili leševi, nije to ništa čega bi se trebalo stidjeti. „Dobro, što se točno ovdje dogodilo?” Okrenuo se Adamu, koji je djelovao pribranije. Bio je niži od svog prijatelja, malo duže, plave kose i s nešto akni po obrazima. „Pa, mi smo zapravo...” Adam pogleda Mattiasa koji samo slegne ramenima, pa nastavi: „Mislili smo malo prošvrljati po kući jer se činilo da su obojica otišla.” „Obojica?” upita Martin. „Ovdje stanuju dvije osobe?” Mattias odgovori: „Da, dva brata. Ne znam im imena, moja majka će to sigurno znati. Preuzimala je njihovu poštu od početka lipnja. Jedan od njih dvojice svakog ljeta nekamo ode, ali drugi ostane. No, ovaj put nitko nije vadio poštu iz sandučića, pa smo mislili da...” Adam ne dovrši rečenicu i obori pogled prema svojim cipelama. Na jednoj je i dalje bila mrtva muha, pa s gađenjem trzne nogom da je makne. „Je li ono unutra njegovo truplo?” upita, podigavši pogled. „Trenutačno ne znamo ništa više od vas”, odgovori Martin. „Ali nastavi, naumili ste ući u kuću. Što se potom dogodilo?” „Mattias je pronašao prozor koji se dao otvoriti i prvi se uzverao unutra”, reče Adam. „Sad mi je to pomalo smiješno jer smo pri izlasku otkrili da su ulazna vrata otključana, mogli smo naprosto ući kroz njih. U svakom slučaju, Mattias se popeo kroz prozor i povukao mene. Kad smo sišli na pod, čuli smo kako nam nešto krčka pod nogama, ali nismo znali što jer je bilo premračno.” „Mračno?” prekine ga Martin. „Zašto je bilo mračno?” Krajičkom oka vidio je Göstu, Paulu i Bertila kako stoje iza njega i pozorno slušaju što mladići govore. „Sve su rolete bile spuštene”, mirno obrazloži Adam. „Ali podigli smo onu na prozoru kroz koji smo ušli i vidjeli da je pod prepun mrtvih muha. A smrad je bio užasan.” „Ali baš odvratan”, ubaci se Mattias, koji je izgledao kao da se i dalje bori s mučninom. „A zatim?” upita Martin. „Zatim smo krenuli dalje po sobi. Uredska stolica bila je okrenuta naslonom prema nama, pa se nije vidjelo što je u njoj. Samo sam imao osjećaj da... Znate, kad gledate CSI, pa osjetite taj smrad i vidite sve te muhe... Ne moraš biti Einstein da zaključiš da je nešto ondje umrlo. Prišao sam stolici, okrenuo je i tada smo ga ugledali.” Činilo se da je slika u Mattiasovoj glavi i dalje bila svježa jer se okrenuo i ispovraćao u travu iza sebe. Rukom je obrisao usta i


prošaptao: „Oprostite.” „U redu je”, reče Martin. „Svi smo mi bar jednom povratili kad smo ugledali leš.” „Ja nisam”, nadmoćno će Mellberg. „Ni ja”, lakonski nadoda Gösta. „Nisam ni ja”, ubaci se i Paula. Martin se okrene i uputi im oštar pogled. „Stvarno je odvratno izgledao”, nadoda Adam. Unatoč šoku, činilo se da pomalo i uživa u čitavoj toj situaciji. Pognuti se Mattias iza njega grčio, ali kao da više nije imao što povratiti. „Može li netko odvesti mladiće?” upita Martin, okrenuvši se prema ekipi iza sebe. Najprije tišina, a zatim Gösta reče: „Ja ću ih odbaciti. Hajdemo, momci, upadajte.” „Živimo samo par stotina metara odavde”, tiho reče Mattias. „Onda ću vas otpratiti do kuće”, odvrati Gösta, pokazujući im rukom da dođu. Pošli su za njim na tipično tinejdžerski način, Mattias sa zahvalnim izrazom lica, dok je Adam bio vidno razočaran što neće vidjeti kako će se situacija razviti. Martin ih je ispratio pogledom dok nisu zamakli iza ugla, a zatim nimalo poletnim tonom reče: „Dobro, da vidimo što to ovdje imamo.” Bertil Mellberg se nakašlje. „Nije da imam ikakvih problema s leševima ni išta takvoga... Nagledao sam ih se ja u karijeri. Ali netko bi trebao... pregledati i okružje. Možda bi bilo najprikladnije da ja, kao nadređeni i najiskusniji, preuzmem taj zadatak.” Ponovno se nakašlje. Martin i Paula razmijene znakovite poglede, ali se Martin uozbilji prije nego što mu odvrati: „Da, imate pravo, Bertile. Najbolje bi bilo da netko s vašim iskustvom pregleda okružje. Paula i ja ćemo pogledati unutra.” „Da, ma mislim... To bi vjerojatno bilo najpametnije.” Mellberg se kratko zaljulja na petama, pa pode preko travnjaka. „Hoćemo li?” upita Martin, a Paula samo kimne. „Pažljivo”, reče Martin prije nego je otvorio vrata. „Ne smijemo poremetiti dokaze, u slučaju ako smrt nije nastupila zbog prirodnog uzroka. Samo ćemo malo pogledati prije nego stignu tehničari.” „Imam pet godina iskustva u jedinici za teške zločine u stockholmskoj postaji, znam kako se ponašati na potencijalnom mjestu zločina”, odvrati Paula, ali nimalo zlonamjernim tonom. „Joj, oprosti, nisam znao”, posramljeno reče Martin, a zatim se


ponovno usredotoči na zadatak koji ih je čekao. Zlokobna tišina ispunjavala je kuću dok su polako koračali hodnikom. Nije se čulo ništa osim njihovih koraka. Martin se zapita bi li tišina bila tako zlokobna da nisu znali da ih unutra čeka truplo i na koncu zaključi da ipak ne bi. „Ondje unutra”, prošapće Martin i istog trenutka shvati da nema nikakvog razloga za šaptanje. Stoga ponovi iste riječi normalnim glasom, a one odzvone kroz tišinu među zidovima. Paula je hodala točno iza njega. Martin napravi još nekoliko koraka prema prostoriji za koju se činilo da je biblioteka i otvori vrata. Neobičan smrad koji su osjetili čim su ušli u kuću sad je postao još intenzivniji. Momci su bili u pravu, na podu su bile gomile muha koje su Martinu i Pauli krčkale pod nogama. Smrad je bio slatkast, ali intenzitet mu je sada bio valjda tisuću puta manji nego na početku. „Da, nema sumnje da je netko ovdje umro prije dosta vremena”, reče Paula, dok su istodobno i ona i Martin bacili pogled na ono što se nalazilo na drugom kraju sobe. „Ne, nema sumnje”, odvrati Martin. U ustima je imao neki odvratan okus. Prikupio je snagu i pažljivo krenuo prema stolu i truplu. „Ostani tu,” Rukom je Pauli dao znak da se ne miče, a ona ga posluša i ostane kraj vrata. Nije se bunila. Što manje policajaca hoda po sobi, to bolje. „Dobro, smrt svakako nije bila prirodna”, zaključi Martin dok ga je knedla u grlu sve više stezala. Gutao je nagon za povraćanjem, pokušavajući se usredotočiti na zadatak. Iako je leš bio u lošem stanju, nije bilo nikakve sumnje, velika kontuzija na desnoj strani glave govorila je sve. Osoba na stolici na brutalan je način lišena života. Martin se pažljivo okrene i izađe iz sobe, a Paula pođe za njim. Nakon što je vani nekoliko puta udahnuo čisti zrak, nagon za povraćanjem počeo mu je slabjeti. U tom je trenutku vidio da se Patrik pojavio iza ugla i krenuo prilazom prema kući. „U pitanju je ubojstvo”, reče Martin čim je Patrik prišao dovoljno blizu. „Torbjörn i njegova ekipa morat će doći i odraditi svoj posao. Mi trenutačno ne možemo više ništa.” „U redu”, tmurno odvrati Patrik. „Mogu li samo...” Zastao je u pola rečenice i pogledao Maju u kolicima. „Uđi i pogledaj, ja ću pričuvati Maju”, poletno reče Martin, priđe kolicima i uzme Maju u naručje. „Dođi, gospođice, idemo pogledati ono cvijeće.”


„Vijeće”, ushićeno reče Maja i pokaže prema gredici. „Jesi li i ti bila unutra?” upita Patrik. Paula kimne, „Nije baš lijep prizor. Čini se da je leš unutra još od prije ljeta. Barem ja tako mislim.” „Da, pretpostavljam da si se nagledala leševa u Stockholmu. „Ali nije ih bilo mnogo koji su toliko dugo ležali. Svega nekoliko.” „Dobro, idem unutra na brzinu baciti pogled. Zapravo sam na očinskom dopustu, ali...” Paula se nasmiješi. „Nije ti lako držati se po strani, razumijem. Ali čini se da Martin sve drži pod kontrolom...” S osmijehom pogleda prema gredici, gdje je Martin čučao s Majom, diveći se cvijeću. „On je stijena, u svakom smislu”, reče Patrik i krene prema kući. Vratio se poslije nekoliko minuta. „Da, slažem se s Martinom, nema sumnje, Golema kontuzija na glavi. „Nema ni traga od sumnjivca.” Mellberg se, sav zapuhan, pojavio iza ugla. „Kakva je situacija unutra? Jesi li išao pogledati, Hedströme?” Pogleda Patrika, a ovaj kimne. „Da, nema sumnje da je riječ o ubojstvu. Hoćeš li zvati tehničare?” „Naravno”, pompozno će Mellberg. „Ipak sam ja šef ove ludnice. Što ti uopće radiš ovdje? Uporno si htio na očinski dopust, a sad kad si ga dobio, iskačeš odasvuda.” Mellberg se okrene prema Pauli pa nastavi: „Ne razumijem ja te moderne stvari, muškarci ostaju kod kuće mijenjati pelene, a žene trčkaraju uokolo u uniformama.” Zatim im okrene leđa i žurno ode prema autu pozvati tehničare. „Dobro došla u postaju u Tanumshedeu”, ravnodušno reče Patrik, a Paula mu se veselo osmjehne. „Nemam ja problema s tim, ima takvih dosta. Kad bih se brinula zbog dinosaura u uniformama, već bih odavno bila bacila ručnik.” „Drago mi je što tako gledaš na to”, odvrati Patrik. „Dobra je stvar kod Mellberga to što je barem principijelan - diskriminira sve i svakoga.” „Vrlo utješno”, nasmije se Paula. „Čemu se smijete?” upita Martin, koji se vratio s Majom u naručju. „Mellbergu”, uglas odgovore Patrik i Paula. „Što je sad rekao?” „Ma, uobičajene stvari”, odgovori Patrik i preuzme Maju. „Ali Paula se s tim dobro nosi, pa će sve biti u redu. A sad ova dama i ja moramo poći kući. Mahni im.” Maja mahne i malo se više osmjehne Martinu, a njemu se ozari lice.


„Pozdravljaš me, djevojčice moja? A ja sam mislio da nas dvoje imamo nešto posebno...” reče Martin i nabaci tugaljiv izraz lica. „Maja nikad neće imati nikakvog momka osim tate, zar ne, dušo?” Patrik joj prijeđe nosom po vratu, a ona se nasmije. Pošli su i mahnuli ostalima. Patriku je u jednu ruku laknulo što može ići kući, ali jedan dio njega ništa ne bi volio više nego ostati s njima. Bila je zbunjena. Je li bio ponedjeljak? Ili možda utorak? Britta je nervozno koračala dnevnom sobom. Bilo je to tako... frustrirajuće. Činilo joj se da, što se više pokuša nečega uhvatiti, to sve više izmiče. U pribranijim joj je trenucima unutarnji glas govorio da bi trebala moći sve kontrolirati snagom volje, da bi morala moći prisiliti mozak da je sluša. No, istovremeno je znala da joj se mozak mijenja, da se raspada, da gubi sposobnost pamćenja dana, sati, činjenica, podataka, lica. Ponedjeljak. Ponedjeljak je. Tako je. Jučer su njezine kćeri sa svojim obiteljima došle na nedjeljni ručak. Jučer. Dakle, danas je ponedjeljak. Definitivno. Britta uz olakšanje zastane usred koraka. Kao da je to bila njezina mala pobjeda. Znala je koji je dan. Suze su joj navrle na oči kad je sjela na jedan kraj kauča. Motivi dizajnera Josefa Franka na presvlaci kauča bili su joj dobro poznati. Ona i Herman zajedno su kupili tkaninu, što znači da ju je ona odabrala, a on se složio. Sve, samo da ona bude sretna. Prihvatio bi on rado i narančasti kauč sa zelenim točkama da je ona tako htjela. Herman, da... Gdje je on? Počela je živčano pipkati cvjetni uzorak kauča. Znala je gdje je on. Sigurno. Pred sobom je vidjela njegove usne kako joj govore kamo ide. Sjetila se i da je to nekoliko puta ponovio. Ali, poput dana u tjednu, i taj joj je podatak izmicao, zbunjivao je, proganjao. Nervozno je stiskala naslon za ruke na kauču. Sigurno se može prisjetiti, samo se treba koncentrirati. Sad ju je već obuzeo osjećaj panike. Gdje je Herman? Hoće li dugo izbivati? Da nije otputovao, a nju ostavio ovdje? Možda ju je i zapravo ostavio? Što su joj ono njegove usne govorile u tom sjećanju? Morala je uvjeriti samu sebe da nije tako. Mora se uvjeriti da su mu stvari još uvijek ovdje. Britta naglo ustane i pojuri na kat. Zapljusne je val panike. Što je ono Herman rekao? Jedan pogled u ormar primirio ju je, sve su njegove stvari i dalje bile ondje. Sakoi, puloveri, košulje, sve je bilo na mjestu. Ali i dalje nije znala gdje je on. Britta se bacila na krevet, sklupčala poput djeteta i zaplakala. U njezinu mozgu stvari su počele nestajati, sekundu za sekundom,


minutu za minutom. Tvrdi disk njezina života počeo se brisati, a ona ništa nije mogla učiniti. „Zdravo, vas dvoje. Duga neka šetnja, ha? Dugo vas nije bilo!” Erica je izašla ususret Patriku i Maji, koja joj je odmah dala slinav poljubac. „Ma da... Zar ti ne bi trebala raditi?” Patrik je izbjegavao Eririn pogled. „Da...” uzdahne Erica. „Ali teško mi je pokrenuti se. Samo sjedim, buljim u ekran i jedem čokoladice. Nastavim li tako, imat ću sto kila dok knjiga ne bude gotova.” Pomogla je Patriku da Maji skine gornji sloj odjeće. „Nisam mogla izdržati a da ne zavirim u mamine dnevnike.” „Ima li išta zanimljivo?” upita Patrik. Laknulo mu je što je izbjegao daljnja pitanja o tome zašto je šetnja bila tako duga. „Ništa, samo crtice iz svakodnevnog života. Ali pročirala sam svega nekoliko stranica. Mislim da ću morati čitati malo-pomalo, u malim dozama.” Erica ode u kuhinju i promijeni temu, „Hoćemo li popiti čaj?” „Da, vrlo rado”, odgovori Patrik i objesi svoj i Majin kaput. Pošao je u kuhinju za Ericom i gledao je kako pristavlja vodu i vadi šalice i vrećice za čaj. Iz dnevne sobe čuli su kako Maja ruje po svojim igračkama. Erica im nakon nekoliko minuta posluži po šalicu vrućeg čaja, pa sjednu za kuhinjski stol, jedno nasuprot drugome. „Dobro, da čujem”, reče ona, promatrajući Patrika. Predobro ga je poznavala, njegov pogled, nervozno tapkanje prstima. Nešto joj nije htio ili se nije usudio reći. „Što to?” upita on, trudeći se djelovati što nevinije. „Nemoj mi treptati tim plavim okicama. Što mi nisi rekao?” Otpila je gutljaj vrućeg čaja, sa zadovoljstvom čekajući kad će se prestati izmotavati i reći što je posrijedi. „Pa...” „Što?” pomogne mu Erica. Nije mogla poreći da je pomalo sadistički uživala u njegovoj nelagodi. „Pa... Nešto se Maji i meni dogodilo dok smo se šetali.” „A je li? Pa, oboje ste se vratili živi i zdravi, što li je onda to moglo biti?” „Pa...” Patrik otpije još jedan gutljaj čaja da još malo dobije na vremenu i smisli kako joj najbolje izložiti što se dogodilo. „Pa, šetali smo se prema Lerstenovu mlinu, kad su naišli moji kolege koji su izašli


na očevid.” Oprezno je pogledao Ericu, a ona podigne jednu obrvu, čekajući da nastavi. „Izašli su zbog dojave o lešu koji je pronađen u jednoj kući na putu prema Hamburgsundu.” „Dobro, ali ti si na očinskom dopustu, pa se to tebe ionako ne tiče.” Zastala je u pola pokreta dok je primicala šalicu usnama. „Nećeš mi valjda reći...” Sumnjičavo ga pogleda. „Da...” odvrati Patrik pomalo piskutavo, zureći u stol. „Nisi valjda moje dijete odveo na mjesto na kojemu je pronađen les?” Probola ga je pogledom. „Da, ali Martin je čuvao Maju kad sam ja ušao baciti pogled. Gledali su cvijeće.” Pokušao joj je uputiti pomirljiv osmijeh, ali je zauzvrat dobio samo ledeni pogled. „Baciti pogled”, ponovi ona ledenim glasom. „Na očinskom si dopustu. S naglaskom na dopustu i s još većim naglaskom na očinskom. Zar je tako teško reći da trenutačno ne radiš?” „Samo sam malo pogledao...” ponizno će Patrik, iako je znao da je Erica u pravu. Zaista je bio na dopustu. Na očinskom dopustu. Njegovi kolege iz postaje mogli su sve to obaviti sami. I nije smio odvesti Maju na mjesto zločina. U tom trenutku sjeti se još jednog detalja koji nije spomenuo Erici. Osjetio je ttzaj na licu kad je progutao slinu i dodao: „U pitanju je ubojstvo.” „Ubojstvo?!” Ericin glas prešao je u falset. „Dakle, ne samo da si odveo Maju na mjesto zločina nego je još k tome u pitanju ubojstvo.” Odmahivala je glavom i činilo se da nikako nije mogla izgovoriti što je htjela. „Neće se ponoviti”, Patrik raširi ruke. „Kolege će to riješiti. Ja sam na dopustu do siječnja i oni to znaju. Sto posto ću se posvetiti Maji. Časna riječ!” „I bolje ti je”, muklo odvrati Erica. Bila je tako ljuta da bi ga najradije bila dograbila i dobrano protresla. A potom ju je znatiželja malo primirila. „Gdje se to dogodilo? Zna li se tko je ubijen?” „Nemam pojma. To je velika bijela kuća, stotinjak metara od prvog skretanja udesno nakon mlina, s lijeve strane ceste.” Erica ga čudno pogleda, a zatim reče: „Velika bijela kuća sa sivim uglovima?” Patrik se zamisli, pa potvrdno kimne. „Da, mislim da je. Na


poštanskom sandučiću stoji prezime Frankel.” „Znam čovjeka, odnosno ljude koji ondje žive. Axel i Erik Frankel. Eriku sam odnijela onu nacističku medalju.” Patrik je nijemo pogleda. Kako je zaboravio na to? Frankel baš i nije bilo tako često prezime. Iz dnevne sobe čuli su kako Maja veselo brblja. Kad su se napokon vratili u postaju, već je bilo kasno popodne. Torbjörn Ruud i njegov tim tehničara došli su, odradili iscrpan posao i otišli. Leš je odnesen u forenzički laboratorij, gdje će ga pregledati na sve zamislive i nezamislive načine. „K vragu, kakav ponedjeljak”, uzdahne Mellberg kad se s Göstom uparkirao u policijsku garažu. „Bome”, odvrati Gösta, koji se nikad nije razbacivao riječima. Kad su ušli u postaju, Mellberg je jedva registrirao kako mu se nešto jureći približava, a čupava je figura već skakala po njemu, pokušavajući ga polizati po licu. „Hej, hej, prestani!” Mellberg s gnušanjem otjera psa, koji je, razočaran, otišao do Annike. Znao je da je barem ondje dobrodošao. Mellberg, gunđajući, rukom obriše pseću slinu, dok se Gösta jedva suzdržavao da ostane ozbiljan. Sve je bilo tim smješnije što je Mellbergu kosa, koju je tako pomno zalizivao, pala preko čela. Ljutito je popravio frizuru i nastavio gunđati dok je išao prema svom uredu. Baš kad je Gösta, dobro raspoložen, ulazio u svoj ured, prene ga dobro poznati povik: „Ernst! Ernst! Dolazi ovamo!” Gösta se začuđeno ogleda oko sebe. Njegov kolega Ernst Lundgren već odavno je dobio otkaz, a nije čuo ništa o njegovu eventualnom povratku. No, Mellberg ponovno drekne: „Ernst! Dolazi ovamo! Smjesta!” Gösta izađe na hodnik ne bi li razriješio misterij i ugleda Mellberga kako, crven u licu, pokazuje na nešto na podu. Sumnja je već pustila korijenje. Pas je došao kao po naredbi, glave pognute od srama. „Ernst, što je ovo?” Pas se pokušao praviti da ne shvaća o čemu to Mellberg govori, ali kakica na podu njegova ureda govorila je sama za sebe. „Annika!” zagrmi Mellberg, a sekundu kasnije, tajnica je već letjela prema njima. „Ups, čini se da je došlo do male nezgode.” Psu uputi blagi pogled, a


on joj se zahvalno približi. „Male nezgode? Ernst mi se posrao na pod!” Gösta više nije mogao suspregnuti smijeh. Počeo se smijuljiti, a u nastojanju da se suzdrži, samo se još više smijao. Zarazio je i Anniku, pa su uskoro oboje plakali od smijeha. „Što se događa?” znatiželjno upita Martin, koji je upravo bio pristigao s Paulom. „Ernst...” Gösta je jedva dolazio do zraka. „Ernst se posrao na pod.” Martinu isprva ništa nije bilo jasno, ali kad je pogledao hrpicu na Mellbergovu podu, a zatim i psa koji se privio uz Annikinu nogu, žaruljica mu se upalila. „Niste valjda psa nazvali Ernst?” upita Martin, pa i sam prasne u smijeh. Samo se Mellberg i Paula nisu histerično smijali. No, Mellberg se doimao kao da će eksplodirati od bijesa, dok je Paula bila sasvim zbunjena. „Objasnit ću ti ubrzo”, reče joj Martin, brišući suze iz oka. „K vragu, kako je ovo smiješno. Baš ste šaljivdžija, Bertile”, nadoda Martin. „Da, dobro... Pomalo i je smiješno”, odvrati Bertil i nevoljko se malo nasmiješi. „Dobro, Annika, počisti ovo da se možemo vratiti poslu.” Gunđajući, sjedne za svoj radni stol. Pas je kratko pogledavao Anniku i Bertila, a zatim zaključi da je najgore prošlo i, mašući repom, ode do svog novog gazde. Ostali su s čuđenjem gledali neobičan par, pitajući se što to pas vidi u Berrilu Mellbergu, a da njima promiče. Erica čitavu večer nije mogla prestati misliti na Erika Frankela. Nije ga tako dobro poznavala, ali on i njegov brat Axel bili su neizostavan dio Fjällbacke. Oduvijek su ih zvali doktorovim sinovima, iako je prošlo pedeset godina otkako je njihov otac bio liječnik u Fjällbacki, a četrdeset otkako je umro. Erica se prisjetila svog jedinog posjeta vili koju su braća dijelila. Živjeli su zajedno u kući svojih roditelja, obojica su bili neženje i obojicu su žarko zanimali Njemačka i nacizam, svakoga na svoj način. Erik je bio profesor povijesti, a hobi mu je bio prikupljanje nacističkih predmeta, za njih se posebno zanimao. Ako se dobro sjećala, stariji brat Axel, imao je nekakve veze s Centrom Simon Wiesenthal, a kroz maglu se prisjećala da je tijekom rata imao nekakvih problema.


Najprije je bila nazvala Erika, ispričala mu što je pronašla i opisala medalju. Pitala ga je bi li joj mogao pomoći istražiti podrijetlo medalje i ustanoviti kako se našla među stvarima njezine majke. Njegova prvotna reakcija bila je tišina. Nekoliko puta rekla je halo, misleći da joj je poklopio slušalicu. Zatim joj je čudnim glasom rekao da mu donese medalju da je pogleda. Zasmetala joj je ta duga tišina i njegov čudni ton, ali nije ništa spomenula Patriku, uvjeravajući se da je nešto umislila. Kad im je došla u kuću, nije uočila ništa neobično u Erikovu ponašanju. Ljubazno ju je primio i pozvao u biblioteku, gdje mu je pokazala medalju. Erik ju je pregledao s velikom pozornošću. Zatim ju je pitao bi li je mogao malo zadržati kako bi proveo još neka istraživanja, a ona je pristala, zahvalna što je bio spreman podrobnije je proučiti. Pokazao joj je svoju zbirku. Istodobno prestravljena i znatiželjna, promatrala je predmete usko povezane s mračnim, zlim razdobljem ljudske povijesti. Nije se mogla suzdržati da ga ne pita zašto se on, koji se toliko protivi svemu što nacizam predstavlja, okružio predmetima koji podsjećaju upravo na to. Erik je oklijevao s odgovorom, a zatim je uzeo kapu s obilježjima SS-a, razmišljajući kako da uobliči odgovor. „Ne vjerujem ljudskoj sposobnosti prisjećanja”, rekao je naposljetku. „Bez predmeta koje možemo vidjeti i opipati, lako zaboravljamo ono čega se ne želimo prisjećati. Ja skupljam ove predmete da nam budu podsjetnik. A dijelom ih prikupljam i zato da ih prikrijem od onih koji bi ih gledali na drukčiji način, s divljenjem.” Erica je samo kimnula. Na neki je način to shvaćala, a opet ne sasvim. Potom su se rukovali i pozdravili. A on je sad bio mrtav. Ubijen. Možda ne dugo nakon što je ona bila ondje. Kako joj je Patrik nevoljko ispričao, čitavo je ljeto sjedio mrtav u kući. Ponovno se prisjetila neobičnog tona u Erikovu glasu kad mu je rekla za medalju. Okrenula se Patriku koji je sjedio pokraj nje na kauču i mijenjao kanale na televizoru. „Znaš li je li medalja i dalje ondje?” Patrik je začuđeno pogleda. „Nije mi to palo na pamet. Nemam pojma. Ali nije bilo nikakvih naznaka da je ubijen radi pljačke, a, uostalom, koga bi zanimala stara nacistička medalja? Nisu baš tako unikatne, čini mi se da ih ima puno...” „Ma da, znam...” Erica je i dalje osjećala nelagodu. „Ali bi li mogao


sutra nazvati kolege i zamoliti ih da potraže medalju?” „Ne znam, mislim da imaju pametnijeg posla od traženja medalje. Pitat ćemo Erikova brata i zamoliti ga da nam je vrati. Sigurno je još uvijek u njihovoj kući.” „A, da, Axel. Agdje je on? Kako to da čitavo ljeto nije pronašao brata?” Patrik slegne ramenima. „Ja sam na očinskom dopustu, sjećaš se? Lijepo nazovi Mellberga i pitaj.” „Ha-ha, vrlo smiješno”, reče Erica i nasmiješi se, ali nemir je nikako nije napuštao. „Zar nije neobično što ga Axel nije pronašao?” „Da, ali nisi li rekla da je bio otputovao kad si ti ono bila kod njih?” „Da, Erik je rekao da mu je brat u inozemstvu. Ali to je bilo u lipnju.” „Zašto razbijaš glavu time?” Patrik vrati pogled na televizor. Upravo je počinjala emisija Napokon kod kuće.2 „Ma, ne znam...” odgovori Erica, zureći tupo u ekran. Sama sebi nije mogla objasniti taj nemir koji ju je obuzeo. Ali još uvijek se sjećala Erikove tišine dok su razgovarali telefonom. Čula je iskrivljeni prizvuk u njegovu glasu kad ju je zamolio da mu donese medalju. Na nešto je reagirao. Na nešto povezano s medaljom. Umjesto toga pokušala se usredotočiti na stolarske pothvate Martina Timella. I to ne baš uspješno. „K vragu, da si bar to vidio, djede! Jebeni crnjo se pokušao progurati u redu i bam! Tako sam ga odvalio nogom da se složio kao klada. A onda sam ga još mlatnuo u muda, pa je ležao i previjao se petnaest minuta.” „I što si time postigao, Per? Osim činjenice da te mogu optužiti za napad i poslati u maloljetnički zatvor. Na taj način nećeš steći ničije simpatije, samo će se svi još više okomiti na tebe. I sve će završiti time što ćeš, umjesto da pomogneš u ostvarenju našeg cilja, samo osigurati još više potpore protivnicima.” Frans je odmjeravao svog unuka. Ponekad nije znao kako obuzdati hormone tinejdžerske dobi u tom mladiću. A znao je tako malo. Unatoč prijetećoj vanjštini, vojničkim hlačama, debelim čizmama i izbrijanoj glavi, iznutra je bio tek petnaestogodišnji dječak koji se lako ustraši. Nije znao ništa o tome kako svijet funkcionira. Nije znao kako se destruktivni impulsi mogu kanalizirati i upotrijebiti kao vršak koplja koje probada strukture društva.


Dječak je sjedio kraj njega na stubi. Posramljen, pognuo je glavu, Frans je znao da ga je pogodio svojini grubim riječima. Njegov ga je unuk stalno nastojao zadiviti, ali on bi mu činio medvjeđu uslugu kad mu ne bi pokazivao kako svijet funkcionira. Svijet je hladan, okrutan i nemilosrdan, a samo oni najsnažniji mogu izaći kao pobjednici. Istodobno je volio tog dječaka. Htio ga je zaštititi od zla. Frans položi ruku na unukova ramena. Iznenadilo ga je koliko su i dalje nejaka. Per je naslijedio njegovu građu, bio je visok i koščat, uskih ramena. Sve teretane svijeta nisu mogle izmijeniti tu konstituciju. „Samo moraš najprije razmisliti”, reče Frans nešto mekšim tonom. „Razmisli prije nego reagiraš. Upotrijebi riječi umjesto šaka. Nasilje ne smije biti prvo oruđe, već zadnje.” Snažnije je stisnuo unukova ramena. Per se na trenutak privio uz njega, kao što je to radio kad je bio malen, ali se onda prisjetio da nastoji biti muškarac. Da više nije dijete. Da je najvažnija stvat na svijetu učiniti djeda ponosnim. Per se ispravi. „Znam, djede, samo me toliko razljutio što se htio progurati. Jer takvi su oni. Svuda se guraju, misle da je svijet njihov, misle da je Švedska njihova. To me baš... razbjesnilo.” „Znam”, odvrati Frans, pa makne ruku s unukovih ramena i potapša ga po koljenu. „Ali molim te, najprije razmisli. Nećeš mi biti od koristi završiš li u zatvoru.”


Kristiansand, 1943. Borio se s morskom bolešću čitavim putom do Norveške. Činilo se da drugi nemaju problema s tim. Bili su naviknuti na to, odrasli su na moru. Imali su morske noge, kako je njegov otac običavao reći. Nosili su se s valovima i bez problema se kretali palubom i čini se da ih nije morila mučnina koja se njemu iz trbuha širila prema grlu. Axel se svom težinom naslonio na ogradu. Najradije bi se bio nagnuo preko ruba i ispovraćao, ali se nije htio tako poniziti. Znao je da podbadanja ostalih ne bi bila zlonamjerna, ali ipak je bio preponosan da bi bio predmetom sprdnje ribara. Ionako će uskoro pristati, a čim stupi na kopno, mučnina će nestati u trenu. Znao je ro iz iskustva. Već je dobro poznavao ovaj pur. „Kopno na vidiku!” dovikne Elof, kapetan broda. „Pristajemo za desetak minuta.” Elof baci dug pogled prema Axelu, koji mu se pridružio uz kormilo. Na njegovu su se licu jasno vidjeli tragovi sunca i vremenskih uvjeta, bila je poput ispucale kožne odjeće koju je netko čitav život držao vani. „Je li sve u redu?” upita ga tišim glasom, ogledavajući se oko sebe. U luci u Kristiansandu bili su poredani njemački brodovi kao podsjetnik na njemačku okupaciju Norveške. Švedska je zasad bila pošteđena, ali nitko nije znao dokad će biti tako. Dotad su budno pazili na svoje zapadne susjede, a i na napredovanje Nijemaca kroz ostatak Europe. „Brinite se vi za svoje stvari, ja ću za svoje”, odgovori Axel. Ispalo je to malo grublje nego što je htio, ali mučilo ga je to što je čitavu posadu broda dovodio u opasnost zbog stvari koje bi se trebale ticati samo njega. Podsjećao je ipak samoga sebe da on nikoga nije prisilio na to. Elof je smjesta pristao kad ga je pitao bi li mogao povremeno putovati s njim i ponijeti... određenu robu. Nikad im nije morao govoriti što prenosi, a Elof i ostatak posade Elfride to ga nikad nisu pitali. Pristali su u luku i izvadili papire koje su morali pokazati. Nijemci ništa nisu prepuštali slučaju, pa su prije iskrcaja robe morali obaviti rigoroznu papirologiju. Tek kad bi riješili formalnosti, mogli bi početi iskrcavati dijelove za strojeve, što su službeno prevozili. Norvežani su preuzimali robu, a Nijemci su sve to strogo nadgledali s puškama


spremnim na paljbu. Axel je čekao večer jer svoj teret nije mogao iskrcati prije mraka. Najčešće je prenosio hranu i informacije, I ovaj je put bilo tako. Nakon što su u napetoj tišini večerali, Axel je sjeo, nestrpljivo čekajući dogovoreno vrijeme. Kad se na prozorskom okviru začulo oprezno kucanje, svi su poskočili. Axel se brzo sagnuo, skinuo dio podnice i počeo vaditi robu. Tihe, oprezne ruke preuzimale su robu i dodavale ih drugima na doku. Čitavo to vrijeme iz obližnjih su se baraka čuli glasni razgovori Nijemaca. U ovo bi doba već bili popili dosta žestokog alkohola, što je, uostalom, i čitavu ovu operaciju činilo lakše izvedivom. Pijane je Nijemce bilo znatno lakše nasamariti nego trijezne. Nakon tihog hvala na norveškom, i zadnji komadi robe nestali su u mraku, još jedna primopredaja protekla je glatko. Axel se, uz veliko olakšanje, vratio u kabinu. Dočekala su ga tri para očiju, ali nitko nije rekao ni riječ. Elof je samo kimnuo i okrenuo se kako bi napunio svoju lulu. Axela je potpuno svladao osjećaj zahvalnosti prema tim ljudima. S jednakim su žarom prkosili i olujama i Nijemcima. Već su odavno bili prihvatili da nemaju utjecaja na životne obrate i nagle promjene, pa su davali sve od sebe da im život u tim okvirima bude što bolji. Ostalo je ovisilo o Božjoj volji. Shrvan umorom, Axel siđe u potpalublje i legne. U san su ga uljuljali blago lelujanje broda i zvuk mora. Gore, iz baraka, i dalje se čuo žamor Nijemaca. U jednom su trenutku počeli i pjevati, ali Axel je tada već bio u dubokom snu.


„Dobro, što nam je dosad poznato?” Mellberg se ogledao po čajnoj kuhinji. Svi su se okupili, kava je bila skuhana, peciva pripremljena. Paula se nakašlje: „Stupila sam u kontakt s bratom, Axelom. Izgleda da on svakog ljeta radi u Parizu, ali sad je na putu ovamo. Zvučao je slomljeno kad sam ga obavijestila o ubojstvu.” „Zna li se kad je otputovao iz zemlje?” Martin se okrene prema Pauli, koja kratko pogleda u bilješke koje je imala pred sobom. „Rekao je trećeg lipnja. Naravno, te ću podatke provjeriti.” Martin kimne. „Jesmo li dobili kakvo preliminarno izvješće od Torbjorna i njegove ekipe?” Mellberg oprezno pomakne noge. Ernst mu je čitavom težinom ležao na stopalima, no, iako su mu već počela trnuti, iz nekog razloga nije se mogao prisiliti da otjera psa. „Zasad ništa”, reče Gösta, posežući za pecivom u obliku pužića. „Ali jutros sam razgovarao s njim, već sutra bi nam moglo nešto stići.” „Odlično. Budite spremni”, reče Mellberg i pokuša još malo pomaknuti stopala, ali Ernst je ponovno legao na njih. „Imamo li kakvih sumnjivaca u ovom slučaju? Je li bilo protivnika, prijetnji, ičega?” Mellberg upitno pogleda Martina, koji odmahne glavom. „Nismo dobili nikakvu dojavu. Ali zanimao se za kontroverzne stvari, nacizam je uvijek vruća tema.” „Možemo otići do njihove kuće i pogledati, možda u ladicama ima kakva prijeteća pisma ili nešto slično.” Svi začuđeno pogledaju Göstu. Njegove su inicijative bile poput erupcije vulkana - ne baš česte, ali ih je bilo teško ignorirati. „Ti i Martin otiđite pogledati nakon sastanka”, odvrati mu Mellberg uz zadovoljni smiješak, a Gösta samo kimne i vrati se svom letargičnom držanju. Gösta Flygare živnuo bi samo na golf-terenu. To je bila činjenica koju su njegovi kolege odavno uvidjeli i prihvatili. „Paula, ti provjeri kad njegov brat - Axel, ili kako već? - slijeće i sredi razgovor s njim. Budući da još ne znamo kad je Erik ubijen, teoretski ga je i on mogao udariti po glavi i pobjeći iz zemlje. Budi ondje čim stupi na švedsko tlo. Kad je to uopće?”


Paula opet pogleda bilješke. „Stiže u zračnu luku Landvetter sutra u devet i petnaest ujutro.” „Odlično, pobrini se da najprije dođe ovamo.” Mellberg je sad morao izvući noge jer su već dobrano počele trnuti. Ernst ustane, uvrijeđeno ga pogleda i zaputi se prema svojoj košari u Mellbergovu uredu. „E, to je prava ljubav”, nasmije se Annika, prateći psa pogledom. „E, da...” nakašlje se Mellberg. „To sam te htio pitati. Kad će netko doći po njega?” Pogleda prema Anniki, a ona namjesti najneviniji mogući izraz lica. „Pa znate, nije to baš tako lako... Zvala sam uokolo, ali čini se da nitko ne može primiti tako velikog psa. Možete li ga pričuvati bar još koji dan?” Annika je svojim velikim, plavim očima gledala Mellberga. On progunđa: „Da, dobro, još par dana ga mogu istrpjeti. Ali ako mu dotad ne pronađeš novi dom, vraća se na ulicu.” „Hvala, Bertile, lijepo od vas. Sredit ću ja to.” Annika namigne ostalima kad Mellberg nije gledao, a oni se jedva suzdrže da ne prasnu u smijeh. Shvatili su što Annika planira. Bila je vješta, nema sumnje. „U redu, onda se vraćamo poslu”, reče Mellberg, ustane i odmaršira iz čajne kuhinje. „Čuli ste šefa”, reče Martin, listajući. „Gösta, da krenemo?” Činilo se da je Gösta već požalio što je iznio prijedlog kojim si je samo natovario dodatni posao, ali samo tromo kimne i pođe za Martinom. Trebalo je samo izgurati tjedan. Za vikend će ionako već u sedam ujutro biti na golf-terenu, i u subotu i u nedjelju. Dotad će sve već nekako odraditi. Misli o Eriku Frankelu i medalji Erici nikako nisu davale mira. Pokušala ih je odagnati, što joj je i pošlo za rukom na nekoliko sati, pa je uspjela i početi raditi na rukopisu. No, čim joj je koncentracija popustila, misli su se vratile. Tijekom svog kratkog sastanka s njim, stekla je dojam da je riječ o blagom, uljudnom gospodinu koji joj je rado pričao o onome što ga najviše zanima, nacizmu. Pohranila je ono što je uspjela napisati i nakon kratkog oklijevanja otvorila Internet Explorer. Otišla je na Google, upisala Erik Frankel i pritisnula enter. Pretraga je dala mnoštvo rezultata. Neki su očito bili pogrešni jer su to bile informacije o drugim osobama, ali većina se ipak odnosila na pravog Erika Frankela. Provela je gotovo sat vremena


otvarajući poveznice. Roden je 1930. u Fjällbacki i ima samo jednog, četiri godine starijeg brata, Axela. Otac mu je od 1935. do 1954. bio liječnik u Fjällbacki, a kuća u kojoj su on i brat stanovali pripadala je njihovim roditeljima. Tražila je dalje. Ime mu se pojavilo na mnogim internetskim forumima na temu nacizma, ali nije našla ništa što bi ukazivalo da je i sam bio njegov simpatizer. Upravo suprotno, iako je u nekim slučajevima mogla naslutiti da ga je motivirala fasciniranost nekim aspektima nacizma. Zatvorila je tražilicu i ispreplela prste iza glave. Nije imala vremena za ovo, ali probudila joj se znatiželja. Prenulo ju je oprezno kucanje. „Oprosti, smetam li?” Patrik je promolio glavu u sobu. „Ne smetaš, ne brini se.” Okrenula se u uredskoj stolici prema njemu. „Samo da ti kažem da je Maja zaspala, a ja bih trebao vani nešto obaviti. Može li ovo ostati kod tebe dok me nema?” Pružio joj je baby monitor kojim su se koristili kako bi čuli je li se Maja probudila. „Uh, trebala bih raditi”, uzdahne Erica. „A što trebaš obaviti?” „Moram do banke, srediti neke račune, a mislio sam i svratiti do ljekarne, kupiti Nezeril. A usput bih i uplatio lutriju i kupio namirnice.” Erica najednom osjeti nevjerojatan umor. Prisjetila se svih tih usputnih poslova koje je tijekom protekle godine obavljala s Majom u kolicima ili u naručju. Često se znala preznojiti dok sve to ne bi obavila. Ona nije imala kome prepustiti Maju da sve to riješi u miru. Ali te je misli zatomila, nije htjela zvučati sitničavo i čangrizavo. „Naravno da ću je pripaziti”, reče uz osmijeh, nastojeći zvučati poletno. „Sad ionako spava, pa mogu raditi.” „Super”, reče Patrik, poljubi je u obraz i zatvori vrata za sobom. „Da, baš super”, pomisli Erica i ponovno otvori Wordov dokument s rukopisom. Pokušala je odagnati misli o Eriku Frankelu. Upravo je bila stavila prste na tipkovnicu kad se iz zvučnika začulo nekakvo krckanje. Erica se ukočila. Sigurno nije bilo ništa, vjerojatno se Maja vrtjela u svom krevetiću, a mikrofon je znao biti preosjetljiv. Izvana je čula kako Patrik pali auto i odlazi. Odmaknula je pogled od monitora, pokušavajući se koncentrirati na sljedeću rečenicu. Ponovno se začulo krckanje. Gledala je u zvučnik kao da ga pokušava nagnati da bude tih, ali se iz njega začulo ljupko uaaaaaaaa, popraćeno s glasnim mamaaaaaa... tataaaaaa... Erica rezignirano odgurne stolicu i ustane. Kako tipično. Otišla je


do Majine sobe i otvorila vrata. Njezina kći stajala je na krevetiću i urlala. „Ali, Majo, dušo, moraš spavati.” Maja odmahne glavom. „Hajde, spavaj.” Erica je pokušala zvučati što je odlučnije mogla. Ponovno je Maju polegla u krevetić, ali je ona odskočila kao da je bila vezana gumenom trakom. „Mamaaaaaa!” derala se njezina kći glasom od kojega je pucalo staklo. Erica osjeti kako joj se bijes gomila u prsima. Koliko je puta radila sve ovo. Koliko ju je dana hranila, spremala na spavanje, nosila, igrala se s njom. Voljela je svoju kćer, ali očajnički joj je trebalo rasterećenje od odgovornosti. Da barem malo ponovno bude odrasla i radi odrasle stvari, upravo onako kako je to Patrik mogao čitavo vrijeme dok je ona bila kod kuće s Majom. Ponovno je polegla Maju, na što se ona još više razbjesnila. „Spavaj”, reče joj Erica, izađe iz sobe i zatvori vrata. Ljuta kao ris, dograbi telefon i utipka Patrikov broj, pritišćući tipke malo presnažno. Začula je prvi signal i trznula se kad je čula da zvonjava dopire iz kuhinje. Patrikov mobitel bio je na kuhinjskom stolu. „K vragu!” Tresnula je telefonom o stol, ali se potom prisilila da nekoliko puta duboko udahne. Na oči su joj od bijesa navrle suze. Pokušala je razmišljati logički, rekla je sama sebi da nije kraj svijeta ako uskoči na koji čas. Ali istodobno je i bio. Riječ je bila o tome da nije mogla Patriku prepustiti štafetu. Ali, što je, tu je. Najvažnije je bilo da se ne iskaljuje na Maji, ona nije bila kriva ni za što. Erica ponovno duboko udahne i ode u sobu svoje kćeri. Maja je urlala, sva crvena u licu, a sobom se širio dobro poznati smrad. Zagonetka riješena, eto zašto Maja nije mogla zaspati. Kajući se, uzme kćer u naručje, položi njezinu glavicu na prsa i stane je tješiti. „Dobro je, dušo, mama će ti promijeniti te smrdljive pelene. Da, da...” Maja se, šmrčući, privije uz nju. Iz kuhinje se čula prodorna zvonjava Patrikova mobitela. „Djeluje pomalo jezivo...” Martin je malo zastao u hodniku i osluškivao zvukove karakteristične za sve stare kuće. Škripa, kojekakvo škljocanje i zvukovi koje je stvarao propuh. Gösta kimne. Ugođaj u kući zaista je bio nekako čudan, ali je zaključio da je to zbog spoznaje da je u kući pronađen leš, a ne zbog same kuće.


„Rekao si da nam je Torbjörn dao dopuštenje da uđemo?” Martin se okrene Gösti. „Da, ispitali su sve što su trebali.” Gösta pokaže glavom prema biblioteci, u kojoj su još bili vidljivi tragovi praha za uzimanje otisaka. Crne, nejasne mrlje koje su remetile sliku inače lijepe prostorije. „Onda dobro.” Martin obriše cipele o otirač i krene prema biblioteci. „Da počnemo odavde?” „Valjda je najbolje tako”, uz uzdah će Gösta, pa nevoljko krene za njim. „Ja ću pregledati radni stol, a ti pretraži fascikle.” „Može.” Gösta ponovno uzdahne, ali Martin na to nije obratio pozornost. Uvijek je uzdisao kad bi dobio neki konkretan zadatak. Martin oprezno priđe velikom radnom stolu. Bio je to golem komad namještaja od izrezbarenog, tamnog drveta. Martin pomisli kako bi više odgovarao kakvom engleskom dvoru nego ovoj velikoj, prozračnoj prostoriji. Ploha radnog stola bila je uredna, na njoj su se nalazile samo penkala i kutija sa spajalicama, posložene u savršenoj simetriji. Na ispunjenom notesu bila je mrlja od krvi. Martin se primakne kako bi pogledao što piše. Po čitavom su notesu bile našvrljane riječi ignoto militi, što njemu nije ništa značilo. Oprezno je stao otvarati ladicu po ladicu i metodički pregledavati njihov sadržaj. Ništa mu nije privuklo pozornost. Mogao je jedino ustanoviti da su Erik i njegov brat dijelili radno mjesto i da su bili jednako predani urednosti. „Zar ovo ne graniči s bolesnom opsesivnošću?” Gösta uzme jedan fascikl i pokaže Martinu njegov sadržaj. Svi su papiri bili uredno posloženi, a na početku se nalazilo kazalo u kojemu su Erik ili Axel naveli sadržaj svakog papira. „Bome, moji papiri nisu takvi, samo to ću ti teći”, nasmije se Martin. „Ja sam oduvijek smatrao da s ljudima koji su ovoliko uredni nešto nije u redu. To sigurno ima neke veze s time kako ih privikavaju na kahlicu ili tako nešto...” „Da, to je jedna teorija.” Martin se nasmiješi. Gösta je katkad znao biti zaista zabavan, iako najčešće nije bio ni svjestan toga. „Jesi li išta pronašao? Ovdje nema ničega zanimljivoga.” Martin zatvori posljednju ladicu koju je pregledavao. „Ne, još ništa. Uglavnom računi i takve stvari. Znaš li da su sačuvali baš svaki račun za struju još od prapovijesti i posložili ih po


datumima?” Gösta odmahne glavom. „Evo, uzmi jedan fascikl.” S police je uzeo veliki, debeli crni fascikl i pružio ga kolegi. Martin ga uzme, ode do jedne od fotelja i sjedne kako bi ga pregledao. Gösta je bio u pravu, sve je bilo u savršenom redu. Pregledao je svaki papir i već je počeo gubiti vjeru u to da će naći bilo što zanimljivo, dok nije došao do slova P. Brzo je ustanovio da se ono odnosi na Prijatelje Švedske. Počeo je znatiželjno prebirati po papirima. U gornjem desnom kutu svakog papira bio je otisnut logotip krune sa švedskom zastavom koja se vijori u pozadini. Pošiljatelj svih pisama bio je isti - Frans Ringholm. „Čuj ovo.” Martin stane Gösti čitati pismo s vrha, koje je, sudeći po datumu, bilo najnovije. Usprkos našoj zajedničkoj povijesti, više ne mogu ignorirati činjenicu da aktivno djeluješ protiv ciljeva Prijatelja Švedske i to će nedvojbeno povući određene posljedice. Zbog našeg starog prijateljstva dao sam sve od sebe da te zaštitim, ali unutar organizacije postoje jake sile koje na to ne gledaju blagonaklono. Nastupit će trenutak kad te više neću moći štititi od tih sila. Martin podigne obrvu. „I onda nastavlja u istom tonu.” Brzo je probrao ostala pisma i ustanovio da ih je sveukupno pet. „Čini se da je Erik Frankel svojim djelovanjem stao na žulj nekoj neonacističkoj organizaciji, u kojoj je, paradoksalno, imao nekoga tko ga je štitio.” „Zaštitnik koji ga na koncu nije uspio zaštititi.” „Da, čini se da je tako. Pregledajmo ostale dokumente, da vidimo hoćemo li još išta pronaći. Svakako nema sumnje da ćemo morati porazgovarati s tim Fransom Ringholmom.” „Ringholm...” Gösta se zamišljeno zagledao preda se. „To mi je prezime poznato.” Napravio je grimasu pokušavajući se prisjetiti odakle, ali bezuspješno. I dalje je djelovao zamišljeno dok su u tišini pregledavali ostale fascikle. Nakon nekog vremena, Martin zatvori i posljednji fascikl i zaključi: „Ne, nisam pronašao više ništa zanimljivo. A ti?” Gösta odmahne glavom. „Ne, više se nigdje ne spominju ti Prijatelji Švedske” Otišli su iz biblioteke i pregledali ostatak kuće. Posvuda su bili vidljivi tragovi zanimanja za Njemačku i Drugi svjetski rat, ali nije bilo ničega što bi privuklo pozornost policajaca. Sama kuća bila je lijepa, iako starinski namještena, a mjestimice su se vidjele naznake istrošenosti. Crno-bijeli portreti Erikovih i Axelovih roditelja visjeli su


na zidovima ili stajali na komodama i policama. Njihova je prisutnost i dalje bila zamjetna. Čini se da braća nisu previše toga izmijenila u kući, pa je zato i djelovala staromodno. Jedino što je remetilo savršen red bio je tanak sloj prašine. „Pitam se jesu li čistili sami po kući ili unajmili nekoga da to obavlja”, zamišljeno reče Martin i potegne prstom po komodi u jednoj od tri spavaće sobe na katu. „Teško mi je zamisliti dvojicu staraca u kasnim sedamdesetima kako sami brišu prašinu”, reče Gösta i otvori vrata ormara. „Što misliš, je li ovo Erikova ili Axelova soba?” Promatrao je smeđe sakoe i bijele košulje koje su visjele u ormaru. „Erikova”, odgovori Martin. Uzeo je knjigu koja je ležala na noćnom ormariću i pokazao na ime koje je olovkom bilo napisano na prvoj stranici. Erik Frankel. Bila je to biografija Alberta Speera. „Hitlerov arhitekt”, pročita Martin sa zadnje stranice i vrati knjigu na mjesto. „Nakon rata dvadeset je godina proveo u zatvoru u Spandauu”, promrmlja Gösta, a Martin ga začuđeno pogleda. „Kako znaš?” „I meni je Drugi svjetski rat zanimljiv. Dosta sam toga pročitao o njemu tijekom godina, a i gledao sam dokumentarce na Discovery Channelu i tako...” „Aha”, odvrati Martin, i dalje sa začuđenim izrazom lica. Bilo je to prvi put otkako rade zajedno da je Gösta rekao da ga zanima bilo što osim golfa. Još su sat vremena pretraživali kuću, ali nisu naišli ni na što novo. Martin je ipak bio zadovoljan kad su vratili auto u postaju. Ime Frans Ringholm bilo je dobra polazna točka. U supermarketu nije bila velika gužva. Patriku se nije žurilo dok je hodao između polica. Bilo je tako oslobađajuće malo izaći iz kuće i imati sat vremena samo za sebe. Bio mu je to tek treći dan očinskog dopusta. Iako mu je jednim dijelom bilo jako drago što može biti kod kuće s Majom, ipak se nekako teško privikavao na to. Ne zato što nije imao što raditi, vrlo brzo shvatio je da oko jednogodišnjeg djeteta ima puno posla. Sramio se što tako misli, ali osjećao je da mu sve to nije dovoljno stimulativno. Osjećao se nevjerojatno sputano. Nije čak mogao ni propisno otići na zahod a da se Maja ne nacrta pred kupaonicom, stane ga dozivati i lupati ručicama po vratima dok joj on


naposljetku ne bi otvorio. Zatim bi znatiželjno stajala i promatrala ga kako radi ono što je dotad radio u puno privatnijem okruženju. Pomalo ga je bilo sram što je zamolio Ericu da uskoči dok njega nema, ali Maja je spavala, pa je i Erica mogla raditi. Doduše, mogao bi je nazvati i provjeriti, za svaki slučaj. Posegnuo je u džep da izvadi mobitel, ali je istog trenutka shvatio da ga je vjerojatno ostavio na kuhinjskom stolu. K vragu! Ma dobro, sigurno je sve u redu. Došao je do police s dječjom hranom i zamislio se nad okusima. Gulaš s vrhnjem, riba u umaku od kopra, ne... špageti s mesnim okruglicama, to već zvuči bolje. Uzeo je pet bočica. Ili bi možda mogao sam Maji pripremati hranu... „Da, to je dobra ideja”, pomisli Patrik i vrati tri bočice. Mogao bi biti pravi kuhar, a Maja bi sjedila kraj njega i... „Da pogodim. Činiš početničku pogrešku, misleći da sve to možeš sam spremiti.” Glas mu je zazvučao poznato, iako ga nije očekivao na tom mjestu. Patrik se okrene. „Karin! Bok! Otkud ti ovdje?” Patrik nije očekivao da će u Konsumu u Fjällbacki naletjeti na svoju bivšu ženu. Nije ju vidio otkako se iselila iz njihove zajedničke kuće u Tanumshedeu i počela živjeti s muškarcem s kojim ju je Patrik zatekao u krevetu. Ta mu se scena nakratko pojavila pred očima, ali je odmah nestala. Bilo je to zaista davno. Bilo, pa prošlo. „Leif i ja smo kupili kuću u Fjällbacki. U četvrti Sumpan.” „Ma da?” reče Patrik, svim se silama trudeći ne zvučati iznenađeno. „Da, htjeli smo biti bliže Leifovim roditeljima sad kad smo dobili Luddea.” Karin pokaže prema kolicima za kupnju i Patrik tek tada uoči da u njima sjedi dječarac i smiješi se od uha do uha. „Vidi, vidi”, reče Patrik. „Pa ovo je kao da smo se dogovorili, i mi doma imamo curicu otprilike iste dobi, Maju.” „Da, to sam čula”, nasmije se Karin. „Oženio si se Ericom Falck, zar ne? Reci joj da obožavam njezine knjige!” „Hoću”, odvrati Patrik i mahne Luddeu, koji je odlučio pokazati svoj šarm do vrhunca. „A čime se sad baviš?” Patrik znatiželjno upita Karin. „Zadnje što znam je da si radila u nekom revizorskom uredu.” „To je bilo davno, dala sam otkaz prije tri godine. Sad sam na porodiljnom dopustu, a inače radim u jednom konzultantskom uredu za financijske usluge.”


„Aha, e pa i meni je ovo treći dan očinskog dopusta”, ponosno će Patrik. „Super! Ali gdje je...” Karin se ogleda unaokolo, a Patrik se pomalo blesavo nasmiješi. „Erica je čuva, morao sam otići nešto obaviti.” „Da, da, to mi je poznato”, namigne mu Karin. „Čini se da je nesposobnost muškaraca da obavljaju više stvari odjednom opće pravilo.” „Da, čini se da je tako”, pomalo posramljeno odvrati Patrik. „Nego, mogli bismo se jednom naći i dovesti djecu da se druže! Nije im baš lako zaokupiti pažnju kad su sami, a i ti i ja bismo imali priliku malo razgovarati s drugom odraslom osobom. Pa ti vidi bi li to bilo isplativo.” Karin zakoluta očima, pa upitno pogleda Patrika. „Može, samo reci gdje i kad.” „Svakog dana oko deset idem s Luddeom u podužu šetnju, slobodno nam se pridružite. Možemo se naći pokraj ljekarne u deset i petnaest?” „Zvuči super. Usput, znaš li koliko je sati? Ostavio sam mobitel kod kuće, a on mi služi kao sat.” Karin pogleda svoj ručni sat. „Dva i petnaest.” „Sranje! Trebao sam biti kod kuće prije dva sata!” Potrčao je prema blagajni, gurajući kolica. „Ali vidimo se sutra!” „U deset i petnaest ispred ljekarne. I nemoj kasniti petnaest minuta, po običaju!” dovikne Karin za njim. „Neću!” odvrati Patrik i počne stavljati stvari na pokretnu traku. Iskreno se nadao da Maja i dalje spava. Dok se zrakoplov spuštao prema Göteborgu, kroz prozor se mogao vidjeti gusti sloj jutarnje magle. Začulo se zujanje kotača koji su se spuštali pred slijetanje. Axel nasloni glavu na naslon sjedala i zatvori oči. To je bila pogreška. U glavi su mu se, kao i svih proteklih godina, vrtjele slike. Umorno otvori oči. Prethodne se noći baš i nije naspavao, uglavnom se vrtio po krevetu u svom stanu u Parizu. Kad je ono bio zazvonio telefon, ženski glas koji mu je prenio vijest o Eriku istodobno se doimao i suosjećajno i hladno. Zbog načina na koji mu je ta žena prenijela obavijest zaključio je da joj to nije bilo prvi put da nekoga obavještava o smrti. U glavi su mu se rojile misli o porukama o nečijoj smrti tijekom povijesti. Razgovor s policijom, svećenik pred vratima, pismo s vojnim


pečatom. Svi ti milijuni i milijuni ljudi koji su umrli. A netko je morao prenijeti poruku. Netko je svaki put morao prenijeti poruku. Axel povuče usnu resicu. Tijekom godina to mu je postala nesvjesna navika. Više nije čuo dobro na lijevo uho, a imao je dojam da na taj način stišava zujanje koje je jedino razabirao. Pogledao je kroz prozor, ali sve što je vidio bio je njegov odraz. Odraz sivog, naboranog čovjeka u osamdesetima s turobnim, upalim očima. Dodirnuo je lice. Na trenutak mu se učinilo da je u odrazu vidio Erika. Kotači su, uz tupi udar, dotaknuli tlo. Stigao je. Pribojavajući se još jedne male nezgode u uredu, Mellberg skine povodac koji je bio objesio na kuku na zidu i pričvrsti ga za Ernstovu ogrlicu. „Hajde, idemo to obaviti.” Namrštio se, ali Ernst je tako veselo poletio prema vrarima da je Bertil morao trčati za njim. „Trebali biste vi voditi psa, a ne obrnuto”, dobaci mu Annika kad su protrčali pokraj nje. „Rado ću ti prepustiti da ga izvedeš umjesto mene”, promumlja Mellberg, ali ipak produži prema izlazu. Prokleto pseto. Ernst je toliko potezao uzicu da su Bertila zaboljele ruke. Ali primirio se nakon što je podignuo nogu uz jedan grm i olakšao se, pa su mogli nastaviti malo mirnijim tempom. Mellberg se čak uhvatio kako zvižduče. Nije to sve bilo ni toliko glupo. Dobro će mu doći malo svježeg zraka i rekreacije, A i Ernst je sad bio poslušan, čitavim je putem njuškao po puteljku kojim su hodali. Bio je sasvim miran. Baš poput čovjeka, znao je kad se mora slušati nekog čvrste ruke. Tog psa neće biti problem dresirati. Etnst je baš u tom trenutku stao. Naćulio je uši, napeo svaki mišić u tijelu, a zatim naglo poletio. „Ernst! Koji ti je vrag?” Toliko je snažno povukao Mellberga da je on gotovo pao, ali je ipak u zadnji čas uspio uhvatiti ravnotežu, pokušavajući održati korak sa psom u trku. „Ernst! Ernst! Stoj! Odmah! K nozi!” Nije bio baš vičan fizičkim naporima, pa se brzo zapuhao. Zbog toga mu nije bilo lako vikati, a pas nije slušao njegove naredbe. Kad su zašli iza zavoja, Mellbergu je postalo jasno zbog čega se Ernst dao u sumanuti trk. Ernst se bacio na velikog, svijetlog psa slične pasmine i psi su stali živahno skakati jedan na drugog dok su ih vlasnici pokušavali obuzdati. „Señorita! Na mjesto! Srami se! Sjedi!” Niska, tamnokosa žena


oštrim je tonom izdavala naredbe, a za razliku od Ernsta, njezin se pas poslušno odvojio od svog novog prijatelja. Posramljeno je sjeo na stražnje noge i gledao svoju vlasnicu. „Sram te bilo, Señorita! Kakvo je to ponašanje?” Žena je psa prisilila da je gleda u oči dok ga kori, a čak je i Mellberg dobio poriv da stane u stav mirno. „Molim vas, oprostite”, promucao je, trudeći se zaustaviti Ernsta da se ne baci na drugog psa. Sudeći po imenu, bila je to ženka. „Očito ne možete obuzdati svog psa”, reče mu ona oštrim glasom i prostrijeli ga pogledom. Iz naglaska joj se dalo naslutiti da je iz neke južne zemlje. „Ma nije to moj pas... Samo ga čuvam dok...” Mellberg je zamuckivao kao kakav tinejdžer. Nakašljao se i pokušao nastupiti malo autoritativnijim glasom. „Nisam navikao na pse. A ovaj svakako nije moj.” „Čini se da on baš i ne misli tako.” Pokazala je na Ernsta koji je u međuvremenu sjeo, privio se uz Mellbergovu nogu i promatrao ga s obožavanjem. „Pa, ovaj...” Mellberg se zbunjeno nakašlja. „Ali dobro bi nam došlo društvo. Ja sam Rita,” Žena ispruži ruku, a on je, nakon trenutka neodlučnosti, prihvati. „Čitav svoj život imam pse, mogu vam dati koji savjet. A i ugodnije je šetati se u društvu.” Krenula je ne pričekavši njegov odgovor. Iako ni sam nije znao kako se to dogodilo, Mellberg pode za njom. Kao da su mu noge imale vlastitu volju. A ni Ernst se nije bunio, hodao je uz Señoritu veselo mašući repom.


Fjällbacka, 1943. „Erik! Frans!” Britta i Elsy oprezno uđu u kuću. Kucale su, ali nije bilo odgovora. Nervozno su se ogledale oko sebe. Doktoru i njegovoj ženi zasigurno se ne bi svidjelo što dvije djevojčice dolaze u posjet njihovim sinovima dok njih nema. Inače bi se nalazili u Fjällbacki, ali Erik je ovaj put u naletu smionosti predložio da dođu do njega doma jer će mu roditelji čitav dan izbivati iz kuće. „Erik!” uzvikne Elsy nešto glasnije, a netko joj iz sobe ispred koje su bile kaže: „Psssst!” Erik promoli glavu kroz vrata i mahne im da uđu. „Axel je gore, spava. Jutros se vratio.” „Kako je hrabar!” uzdahne Britta, a lice joj se ozari kad ugleda Fransa. „Bok!” „Bok”, odvrati Frans gledajući pokraj nje, prema Elsy. „Bok, Elsy.” „Bok, Frans”, odgovori Elsy i krene ravno prema policama s knjigama. „Ajme, koliko knjiga imate!” Prelazila je prstima po hrptovima knjiga. „Slobodno posudi pokoju, ako želiš”, velikodušno će Erik, ali zatim nadoda: „Samo ih moraš dobro čuvati. Tata je poprilično strog kad su u pitanju njegove knjige.” „Naravno”, veselo odvrati Elsy, gutajući knjige očima. Obožavala je čitati. Frans ju je pratio pogledom. „Meni su knjige gubitak vremena”, reče Britta. „Puno je bolje bilo što iskusiti sâm nego čitati o iskustvima drugih. Slažeš li se, Frans?” Britta sjedne u fotelju kraj njega i nagne glavu ustranu. „Ne mora jedno isključivati drugo”, grubo odvrati Frans, ne pogledavši je. I dalje je gledao Elsy. Britta se namršti i ponovno ustane. „Hoćemo li na ples u subotu?” upita i otpleše nekoliko koraka po podu biblioteke. „Sumnjam da će me mama i tata pustiti”, tiho odgovori Elsy, ne okrećući se od police s knjigama. „Što misliš, s kim ćeš plesati?” odvrati Britta i otpleše još nekoliko koraka. Pokušala je povući Fransa, ali on se nije dao izvući iz fotelje. „Prestani se glupirati.” Ton mu je bio oštar, ali nije mogao


suspregnuti smijeh. „Baš si šašava, Britta, znaš?” „A ti ne voliš šašave cure? Mogu ja biti i ozbiljna.” Namjestila je strog izraz lica. „Ili vesela...” Nasmije se tako glasno da je smijeh odjekivao među zidovima. „Psssst!” utiša je Erik, pogledavajući prema stropu. „A mogu biti t tiha...” teatralno prošapće Britta. Frans se ponovno nasmije i povuče je sebi u krilo. „Šašavo mi odgovara.” Prekinuo ih je glas s vrata. „Baš ste digli buku.” Axel je stajao naslonjen na dovratak i umorno se smješkao. „Oprosti, nismo te htjeli probuditi.” Erikov je glas bio pun divljenja koje je osjećao prema bratu, ali ovaj put u njemu se osjetio i tračak zabrinutosti. „Ma, nema veze, kasnije ću malo odspavati.” Prekrižio je ruke na prsima. „A tako, koristiš priliku da dovedeš dame dok su mama i tata u posjetu kod Axelssonovih?” „Pa, ne bih baš tako rekao...” promrmlja Erik. Frans se nasmije, dok mu je Britta i dalje bila u krilu. „A gdje ti vidiš dame? Ne vidim ja ovdje nikakve dame, samo dvije drske djevojčice.” „Ma daj, zaveži!” Britta udari Fransa u prsa. Njegov komentar nije joj se svidio. „A Elsy je toliko zaokupljena knjigama da uopće ne pozdravlja.” Elsy se, posramljena, okrene. „Oprosti... Zdravo, Axele “ „Ma samo se šalim, ne brini se. Samo se ti vrati knjigama. Nadam se da ti je Erik rekao da možeš posuditi neke od njih, ako želiš.” „Rekao mi je.” I dalje rumena od srama, okrenula se polici s knjigama. „Kako je bilo jučer?” Erikov pogled bio je prikovan za brata, kao da je bio gladan svake njegove riječi. Istog je trenutka nestao Axelov veseli, pristupačni izraz lica. „Dobro”, odgovori kratko. „Dobro je prošlo.” Zatim se okrene i nadoda: „Idem još malo prileći. Pokušajte ne bučiti previše, molim vas.” Erik isprati brata pogledom. Osim divljenja i ponosa, bila je tu prisutna i određena doza ljubomore. No Fransov pogled bio je pun isključivo divljenja. „Kako ti je brat hrabar... Da bar i ja mogu pomoći, da sam bar koju godinu stariji...” „I što bi učinio?” upita Britta, i dalje zlovoljna jer ju je osramotio pred Axelom. „Ne bi se ti usudio. I što bi ti rekao otac? Koliko sam ja čula, on bi radije pomogao Nijemcima.”


„Prestani.” Frans otresito odgurne Brittu iz krila. „Ljudi puno blebeću, nisam mislio da ćeš ti slušati te gluposti.” Erik, koji je uvijek smitivao strasti u grupi, naglo ustane i reče: „Možemo malo slušati očev gramofon, ako želite. Ima ploču Counta Basieja.” Požurio se prema gramofonu pustiti glazbu. Nije volio kad bi se ljudi svađali. Zaista to nije volio.


Oduvijek je voljela zračne luke. Bio je zaista poseban osjećaj stajati i gledati kako zrakoplovi slijeću i polijeću, ljude koji odlaze na odmor ili poslovni put s koferima i pogledima punima nade. I sve te susrete, ljude koji su se na polasku ili odlasku pozdravljali sa svojim bližnjima. Prisjetila se jedne zračne luke iz nekog davnog doba. Te gužve, mirisa, boja, žamora. I uzbuđenja koje kod svoje majke nije vidjela, već osjetila, čvrstog stiska kojim ju je majka držala za ruku. I kofera koji je više puta prepakirala. Sve je trebalo biti po planu jer je to bio put bez povratka. Prisjetila se i topline na odlasku i hladnoće na dolasku. Nikad nije mislila da negdje može biti tako hladno. A i zračna luka u koju su sletjeli bila je sasvim drukčija, tiša, u hladnim, sivim bojama. Nitko nije glasno govorio, nitko nije gestikulirao, činilo se da je svatko u nekom svom balončiću. Nitko ih nije pogledao u oči. Stavili su im pečat na papire i nekim čudnim glasom, na nekom čudnom jeziku poslali ih dalje. A majka ju je čitavo vrijeme čvrsto držak za ruku. „Bi li ono mogao biti on?” Martin pokaže na čovjeka osamdesetih godina kojemu su upravo bili pregledali putovnicu. Bio je visok, imao je sijedu kosu i bež baloner. Elegantan, bio je Paulin prvi dojam. „Pitat ćemo”, reče ona i krene prva. „Axel Frankel?” Čovjek kimne. „Mislio sam da trebam doći u postaju.” Djelovao je izmoreno. „Mislili smo da bi bilo bolje da dođemo po vas, umjesto da sjedimo i čekamo.” Martin mu prijateljski kimne. „Aha, dobro, onda hvala na usluzi. Obično moram ići javnim prijevozom, tako da će ovo biti sjajno.” „Imate li kakav kofer?” Paula je pogledom pretraživala traku za prtljagu. „Ne, ne, samo ovo.” Pokaže na manju torbu koju je nosio sa sobom u kabini. „Ne nosim previše stvari na put.” „To je umjetnost koju ja nikad nisam uspjela savladati”, nasmije se Paula. Umor je na trenutak nestao s čovjekova lica i on joj uzvrati osmijeh.. Razgovarali su o vremenu dok nisu sjeli u auto i krenuli prema Fjällbacki. Jeste li... jeste li još išta saznali?” Axelu je zadrhtao glas i morao je


načas ušutjeti kako bi se sabrao. Paula, koja je sjedila uz njega na stražnjem sjedalu, odmahne glavom. „Nažalost, ne. Nadali smo se da biste nam vi mogli pomoći. Na primjer, znate li možda je li vaš brat imao kakvih neprijatelja? Nekoga tko bi mu htio nauditi?” Axel polagano odmahne glavom. „Ne, ne, nikako. Moj brat je bio miroljubiv čovjek i... Ne, bilo bi apsurdno i pomisliti da bi netko htio nauditi Eriku.” „Što znate o njegovoj korespondenciji sa skupinom imena Prijatelji Švedske?” Martin ispali pitanje s vozačeva sjedala i u retrovizoru uhvati Axelov pogled. „Čitali ste Erikovu prepisku s Fransom Ringholmom?” Axel protrlja korijen nosa, otežući s odgovorom. Paula i Martin su strpljivo čekali. „To je komplicirana priča koja je započela vrlo davno.” „Imamo vremena”, reče Paula, dajući mu do znanja da očekuje da nastavi. „Frans je moj i Erikov prijatelj iz djetinjstva, poznajemo se čitav život. Samo... kako da se izrazim... Mi smo pošli jednim putem, a Frans drugim.” „Frans je desni ekstremist?” Martin ponovno uhvati Axelov pogled u retrovizoru. Axel kimne. „Da, doduše, ne znam u kojem pogledu i u kojoj mjeri, ali čitavog se života kretao u tim krugovima. Čak je bio i jedan od osnivača tih Prijatelja Švedske. To mu je dijelom sigurno usađeno kod kuće, iako, u prošlosti, koliko sam ga poznavao, nikad nije pokazivao simpatije prema tome. Ali ljudi se mijenjaju.” Axel odmahne glavom. „Zašto bi se jedna takva organizacija osjećala ugroženom Erikovim djelovanjem? Koliko ja znam, nije bio politički aktivan, bio je povjesničar koji se specijalizirao za Drugi svjetski rat.” Axel uzdahne. „Nije tako lako ostati nepristran... Ne možete proučavati nacizam i istodobno ostati ili biti smatrani apolitičnim. Mnoge neonacističke organizacije opovrgavaju postojanje koncentracijskih logora i svaki pokušaj da se opiše ili istraži što se u njima zbilo shvaćaju kao napad na sebe. Kao što sam rekao, to je komplicirano.” „A kako ste vi uključeni u to? Jeste li dobivali prijetnje?” Paula ga je pomno proučavala. „Naravno da jesam, u znatno većoj mjeri nego Erik. Moj je životni


poziv rad u Centru Simon Wiesenthal.” „Što točno Centar radi?” upita Martin. „Traže naciste koji su pobjegli i sakrili se. Zadaća im je privesti ih pravdi”, nadoveže se Paula. Axel kimne. „Da, između ostaloga. Tako da sam i ja dobio dosta prijetnji.” „Jeste li možda sačuvali neka pisma?” upita Martin. „Sve je to u Centru. Mi koji ondje radimo pisma prosljeđujemo u arhiv. Možete razgovarati s njima, omogućit će vam pristup svemu.” Pružio je svoju vizitku Pauli, a ona je spremi u džep jakne. „A Prijatelji Švedske? Jesu li vam oni prijetili?” „Ne... Ne znam točno... Ne, koliko se sjećam, nisu. Ali kažem, kontaktirajte centar, oni imaju sve.” „Frans Ringholm. Kako se on uklapa u sliku? Rekli ste da je bio vaš prijatelj iz djetinjstva?” upita Marrin. „Erikov prijatelj iz djetinjstva, da budemo precizniji. Ja sam nekoliko godina stariji, nismo imali baš isti krug prijatelja.” „Ali Erik je dobro poznavao Fransa?” Pauline su ga smeđe oči, kao i maloprije, pomno promatrale. „Da, ali zaista je mnogo godina prošlo otkako su se družili.” Činilo se da Axelu ta tema baš i nije odgovarala, stalno se namještao na sjedalu. „Bilo je to prije nekih šezdeset godina. Nisam dementan, ali unatoč tome slika mi se polako muti.” Slabašno se nasmiješi kuckajući kažiprstom po glavi. „Sudeći po pismima, posljednji kontakt nije bio tako davno.” „Ne znam.” Razdražen, Axel provuče prste kroz kosu. „Ja sam živio svoj život, a moj brat svoj. Nismo u svakom trenutku znali što onaj drugi radi. Tek smo se prije tri godine obojica za stalno preselili u Fjällbacku. Odnosno, u mom slučaju, polustalno. Erik je imao stan u Göteborgu svih onih godina koje je ondje proveo na poslu, a ja sam manje-više proputovao svijet. Ali uvijek smo kao bazu imali svoju kuću i kad bi me netko pitao gdje živim, moj bi odgovor uvijek bio Fjällbacka. Ali svakog ljeta odem u svoj stan u Parizu. Ne podnosim svu tu živost koju donese turizam. Inače, moj brat i ja živimo mirnim i izoliranim životom. Posjećuje nas samo spremačica. Tako nam je... nam je bilo draže.” Axelu pukne glas. Martin nakratko uhvati Paulin pogled, lagano odmahne glavom i vrati pogled na cestu. Više im nijedno pitanje nije padalo na pamet.


Ostatak puta do Fjällbacke protekao je u ležernom ćaskanju. Axel je izgledao kao da će se svakoga trenutka raspasti, a činilo se da mu je znatno laknulo kad su napokon stali ispred njegove kuće. Paula nije mogla izdržati a da ne pita: „Hoće li vam biti problem sad živjeti ovdje?” Axel je neko vrijeme u tišini stajao s torbom u ruci, gledajući veliku, bijelu kuću. Naposljetku teče: „Ne. Ovo je moj i Erikov dom, ovamo pripadamo. Obojica.” Turobno se nasmiješi i rukuje s policajcima, a zatim krene prema ulaznim vratima. Paula pogledom isprati njegova leđa. Odisala su usamljenošću. „I, jesi li dobio svoje kad si se jučer vratio kući?” upita Karin uz smijeh, gurajući Luddeova kolica. Držala je žustar tempo, pa se Patrik uspuhao nastojeći ga pratiti. „Da, moglo bi se reći.” Lecnuo se kad se prisjetio jučerašnjeg dočeka kod kuće. Erica baš i nije bila najbolje volje. S jedne ju je strane razumio, smisao svega bio je u tome da on danju preuzme odgovornost za Maju kako bi ona mogla raditi. No istodobno se nije mogao oteti dojmu da je malčice pretjerano reagirala. Nije išao uživati, nego obaviti poslove vezane uz kućanstvo. Odakle je mogao znati da Maja popodne neće spavati kao inače? Da, činilo se malo nepravedno što je ostatak dana proveo u nemilosti. No, Erica ima tu dobru osobinu da se brzo ohladi, pa ga je jutros, kao i obično, poljubila i činilo se da su događaji od prethodnoga dana zaboravljeni. Doduše, odlučio joj je prešutjeti da će danas u šetnji imati društvo. Naravno da joj je to planirao reći, samo je to naumio malo odgoditi. Iako Erica nije bila pretjerano sklona ljubomori, vjerojatno ne bi bilo pametno spomenuti da ide u šetnju s bivšom ženom kad je ionako već u nemilosti. Kao da mu je pročitala misli, Karin upita: „Smeta li Erici to što se viđamo? Prošlo je mnogo godina od razvoda, ali neki ljudi su... malo osjetljiviji.” „Ma kakvi”, odgovori Patrik, ne želeći priznati kukavičluk, „Sve je u redu, Erici to ne predstavlja problem.” „Super. Mislim, lijepo je imati društvo, ali ne ako će vam to stvarati probleme kod kuće.” „A Leifu?” upita Patrik, nastojeći promijeniti temu. Nagnuo se nad kolica kako bi kćeri namjestio kapicu koja se bila nakrivila. Ona to nije ni primijetila jer je bila zauzeta čavrljanjem s Luddeom, koji se vozio u


susjednim kolicima. „Leif...” frkne Karin. „Može se reći da je čudo što Ludde uopće prepoznaje Leifa. Stalno je na putu, ima nastupe.” Patrik suosjećajno kimne. Karinin novi muž bio je pjevač u grupi Leffei. Uviđao je da sigurno nije lako biti bendovska Penelopa. „Nemate nekih ozbiljnih problema, nadam se?” „Ne, premalo se vidimo da bi izbili bilo kakvi problemi”, nasmije se Karin, ali je taj smijeh djelovao ogorčeno i prazno. Patrik je osjećao da mu ne govori svu istinu i nije znao što da kaže. Bilo mu je malo čudno razgovarati o bračnim problemima sa svojom bivšom ženom. Srećom, spasila ga je zvonjava mobitela. „Patrik Hedström.” „Zdravo, ovdje Pedersen. Zovem zbog obdukcije Erika Frankela. Kao i obično, faksirali smo vam izvješće, ali mislio sam da bi htio da ti javim ono najvažnije.” „Da, naravno...” uz oklijevanje reče Patrik i baci pogled prema Karin, a ona smanji tempo kako bi je mogao pratiti. „Ali stvar je u tome da sam trenutačno na očinskom dopustu...” „O, pa čestitam! Čeka te divno razdoblje. Ja sam ostao kod kuće po pola godine s oba svoja djeteta, bili su to najbolji mjeseci u mom životu.” Patrik zine u čuđenju. Nije to očekivao od vrlo učinkovitog, rezerviranog, pa i pomalo hladnog patologa. Istog trenutka zamislio je Pedersena u laboratorijskoj kuti kako sjedi u pješčaniku i vrlo predano i precizno radi savršene kolače od pijeska. Nije mogao suspregnuti smijeh, što je s druge strane potaknulo pitanje: „Što je tako smiješno?” „Ništa”, odgovori Patrik i začuđenoj Karin da znak kako će joj poslije objasniti. Zatim nastavi, nešto ozbiljnijim tonom: „Nego, bi li mi mogao sažeto ispričati što ste otkrili? Prekjučer sam bio na mjestu zločina, pa bih htio ostati u toku.” „Da, naravno”, odgovori Pedersen, i dalje nekako odmjereno. „Stvar je zapravo vrlo jednostavna, Erik Frankel umro je od udarca teškim predmetom u glavu. Vjerojatno kamenim, jer smo mu u rani našli sitne djeliće kamena koji upućuju na to da je riječ o nekoj vrlo poroznoj vrsti kamena. Smrt je nastupila trenutno jer je udarac iznad desne sljepoočnice uzrokovao obilni izljev krvi u mozak.” „Može li se znati odakle je došao udarac? Straga? Sprijeda?” „Po mom sudu, počinitelj je stajao ispred njega. Velika je vjerojatnost da je dešnjak, prirodnije je da dešnjak udara zdesna. Bilo bi krajnje neobično da je to učinio ljevak.”


„A predmet? Što bi moglo biti u pitanju?” Patrik je osjetio uzbuđenje u svom glasu. Ovo mu je bila dobro poznata situacija i u njoj se osjećao prirodno. „To vi morate otkriti. Riječ je o teškom predmetu od kamena. Čini se da nije udaren oštrim krajem, rana izgleda više kao kontuzija.” „Dobro, imamo nekakvo polazište.” „Mi?” upita Pedersen sa zamjetnim sarkastičnim prizvukom u glasu. „Nisi li ti na očinskom dopustu?” „Ma da...” odvrati Patrik i zašuti na trenutak, a zatim nastavi: „Dobro, nazovi postaju i prenesi im podatke.” „Budući da su okolnosti takve kakve jesu, hoću”, zabavljao se Pedersen. „Da odmah uhvatim bika za rogove i nazovem Mellberga, ili imaš neki drugi prijedlog?” „Martina”, instinktivno će Patrik, a Pedersen se nasmije. „To sam i namjeravao, ali hvala na savjetu. Nego, čudi me da nećeš pitati kad je Frankel umro.” „Joj da, kad je umro?” upita Patrik ponovno uzbuđenim glasom, a Karin ga iznova pogleda. „Nemoguće je točno reći, predugo je bio u toplom okružju. Ali moja je procjena da su prošla dva do tri mjeseca, znači, negdje u lipnju.” „Ne možeš reći ništa preciznije?” upita Patrik, iako je unaprijed znao odgovor na to pitanje. „Nismo mi ovdje čarobnjaci, ne proričemo iz kristalne kugle. Lipanj, to je najbolji odgovor koji ti mogu dati. Temeljim to dijelom na vrsti muha, a dijelom na broju naraštaja muha i ličinki koje smo pronašli. S obzirom na to i na stanje raspada u kojemu se tijelo nalazi, mogu reći samo da je ubijen u lipnju. Tvoj je posao da odrediš točan datum smrti. Odnosno, bolje da kažem, to je posao tvojih kolega”, nasmije se Pedersen. Patrik se nije mogao prisjetiti je li ga ikada prije čuo da se smije, a to se sad, tijekom ovog razgovora, dogodilo nekoliko puta. I to na njegov račun. Vjerojatno je to ono što je potrebno da bi se Pedersen nasmijao. Patrik mu zahvali i prekine poziv. „Posao?” znatiželjno upita Karin. „Da, vezano uz istragu koju upravo provodimo.” „Čovjek koji je u ponedjeljak pronađen mrtav?” „Vidim da je trač-mašina efikasna kao i uvijek”, reče Patrik. Karin ponovno pojača tempo, pa je morao potrčati da je sustigne.


Pokraj njih prođe crveni automobil. Nakon stotinjak metara usporio je, činilo se kao da vozač gleda u retrovizor. Zatim se brzo vrati u rikverc, a Patrik opsuje u sebi. Tek je sad vidio da je ro auto njegove majke Kristine. „Ma čekajte, vas dvoje zajedno u šetnji?” Kristina je spustila prozor i začuđeno gledala Patrika i Karin. „Zdravo, Kristina, kako mi je drago što vas vidim!” Karin se nagne prema otvorenom prozoru. „Da, vratila sam se u Fjällbacku i naletjela na Patrika, pa smo zaključili da bi nam oboma dobro došlo društvo. Dobila sam sina, Ludviga.” Karin pokaže prema kolicima, a Kristina se nagne naprijed i gugutanjem se obrati dječaku. „Kako sjajno!” reče Kristina tonom od kojega se Patriku stisnuo želudac. Još ga je više želudac zabolio kad mu je na pamet pala jedna misao. Iako nije htio znati odgovor, upita: „A kamo si se ti zaputila?” „Kući, k vama. Dugo nisam navratila. Ispekla sam vam kolače”, odgovori Kristina, pokazujući na posudu s pužićima i keksima na suvozačkom sjedalu. „Erica radi...” Bio je to Patrikov bijedni pokušaj da spasi stvar, ali znao je da je uzaludan. Kristina ubaci u prvu. „Odlično, onda će joj dobro doći stanka za kavu. I vi ćete uskoro doći?” upita ona i mahne Maji, koja joj veselo odmahne. „Hoćemo”, odgovori Patrik, očajnički pokušavajući smisliti kako da kaže majci da Erici ne spomene s kim je u šetnji. Ali mozak mu je stao, pa joj samo rezignirano mahne. S grčem u želucu gledao je kako mu majka vozi prema Sälviku. Morat će štošta objasniti. Rad na knjizi dobro je napredovao. Prijepodne je napisala četiri stranice i zadovoljno se protezala na uredskoj stolici. Jučerašnji ju je bijes pustio i sad joj se činilo da je možda malo pretjerala. Nadoknadit će to Patriku večeras, spremit će mu nešto fino za večeru. Prije vjenčanja oboje su se posvetili skidanju nekoliko kilograma, ali sad su se već vratili dnevnim rutinama. A s vremena na vrijeme valja se i malo počastiti. Mogla bi mu spremiti svinjski file s gorgonzolom, to Patrik voli. Erica prestane razmišljati o večeri i posegne za majčinim dnevnicima. Trebala bi već jednom sjesti i sve ih pročitati, ali se nikako nije mogla prisiliti na to. Morala je činiti to u malim dozama, kroz


kratke poglede u majčin svijet. Podigla je nogu na radni stol i uhvatila se dešifriranja starinskog, kićenog rukopisa. Dosad je uglavnom čitala o svakodnevici u kući, o kućanskim poslovima u kojima je pomagala, kraćim razmišljanjima o budućnosti i zabrinutosti jer je Ericin djed čitavo vrijeme, pa i vikende, provodio na moru. Razmišljanja o životu bila su protkana tinejdžerskom naivnošću i nevinošću. Erici je bilo teško djevojački glasić iz teksta povezati sa strogim glasom njezine majke. Glasom kojim njoj i Anni nikad nije upućivala nježne riječi i izraze ljubavi, već samo stroge odgojne mjere i prijekore. Kad je već bila pročitala dobar dio druge stranice, Erica se naglo uspravi. Pojavilo se jedno poznato ime, odnosno, bolje reći, dva. Elsy je napisala da je bila u posjetu kod Erika i Axela dok su njihovi roditelji bili odsutni. Većinu teksta činili su lirski opisi impozantne police s knjigama njihova oca, ali Erica je vidjela samo dva imena. Erik i Axel, lb su morali biti Erik i Axel Frankel. Uzbuđeno je čitala sve što je pisalo o tom posjetu i zaključila da su se Elsy, Erik i još dvoje tinejdžera, Britta i Frans, zasigurno često družili. Erica razmisli. Ne, nikad nije čula da je njezina majka spomenula ikoga od njih. U to je bila sasvim sigurna. A Elsy je u svome dnevniku Axela predstavljala kao gotovo mitsku, herojsku ličnost. Prema njezinim riječima, bio je beskonačno hrabar i gotovo jednako elegantan kao Errol Flynn. Je li njena majka bila zaljubljena u Axela Frankela? Ne, iz opisa nije stekla takav dojam, prije bi rekla da je prema njemu gajila samo duboko divljenje. Erica spusti dnevnik u krilo i duboko razmisli. Zašto joj Erik Frankel nije rekao da je u mladosti poznavao njezinu majku? Ispričala mu je gdje je našla medalju i kome je pripadala, a opet ništa nije rekao. Zatim se prisjetila one čudne tišine. Bila je u pravu, Erik joj je nešto zatajio. Oštar zvuk zvona na vratima prene je iz misli. Spustila je nogu s radnog stola i uz uzdah odgurnula uredsku stolicu. Tko bi sad to mogao biti? Odgovor na to pitanje dalo joj je „Zdravo!” koje je začula u hodniku. Erica ponovno uzdahne, ovaj put još izražajnije. Kristina, njezina svekrva. Uz još jedan uzdah, otvori vrata i siđe niz stube. Začu se još odlučnije „Zdravo!”, a Erica osjeti kako škrguće zubima od bijesa. „Zdravo”, reče što je veselije mogla, ali je i sama znala koliko je to isforsirano zvučalo. Srećom, Kristina baš i nije bila osjetljiva na nijanse. „Evo, malo sam navratila!” veselo odvrati njezina svekrva, vješajući jaknu. „Donijela sam domaće kekse za kavu. Mislila sam da će vam dobro doći, jer vi, žene s karijerama, nemate vremena za takve stvari.”


Erica osjeti kako je još jače počela škrgutati zubima. Kristina je imala nevjerojatan talent za dobacivanje prikrivenih kritika. Erica se pitala je li s tim darom rođena ili ga je usavršila višegodišnjim treningom. „Vjerojatno kombinacija jednog i drugog”, znala bi zaključiti u sebi. „Odlično, hvala”, uljudno će Erica, dok je Kristina već bila u kuhinji i pristavljala kavu za sebe i Ericu. „Sjedi, ja ću skuhati kavu”, reče ona. „Znam gdje sve stoji.” „Bome znate”, odvrati Erica, nadajući se da Kristina neće primijetiti sarkazam u tim riječima. „Patrik i Maja su vani, u šetnji. Neće ih biti još neko vrijeme”, reče Erica, nadajući se da će svekrvu time potaknuti na kraći boravak. „Ma ne”, odvrati Kristina, brojeći žličice kave. „Dva, tti, četiri...” Vratila je žličicu u limenku i okrenula se Erici. „Sad će oni, svakog časa. Srela sam ih na putu ovamo. Baš krasno što se Karin doselila natrag pa Patrik ima društvo tijekom dana. Dosadno je kad se moraš šetati sam, pogotovo za nekoga poput Patrika koji je navikao raditi i biti od koristi. Čini se da im je lijepo zajedno.” Erica je zurila u Kristinu, pokušavajući u glavi proraditi informacije koje je upravo čula. Shvatila je što je rečeno, ali nije to nikako mogla povezati. Karin? Društvo? Koja Karin? U tom trenutku ude Patrik, a Erici napokon sine. Aha, ta Karin... Patrik se usiljeno nasmiješi i nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine reče: „O, super, kava.” Okupili su se u čajnoj kuhinji kako bi raspravljali o novim saznanjima. Bližilo se vrijeme ručka i Mellbergov je trbuh počeo glasno kruliti. „Dobro, što dosad znamo?” Posegnuo je za pužićima koje je Annika posložila na pladanj. Malo predjelo prije ručka. „Paula i Martine. Jutros ste razgovarali sa žrtvinim bratom. Jeste li saznali išta zanimljivo?” Zvakao je pužić dok je govorio, pa su mrvice padale po stolu. „Da, jutros smo ga pokupili u zračnoj luci Landvetter, reče Paula. „Ali čini se da ne zna baš puno. Pitali smo ga za pisma Prijatelja Švedske koja smo pronašli, ali jedino što nam je rasvijetlio jest to da je taj Frans Ringholm, izgleda, Erikov prijatelj iz djetinjstva. Axel nije znao ni za kakve posebne prijetnje te organizacije, štoviše, rekao je da ga prijetnje


ne čude, s obzirom na to čime su se on i Erik bavili.” Je li i Axel dobivao kakve prijetnje?” upita Mellberg, zasuvši stol novim mrvicama. „Čini se da ih je i on primio dosta”, preuzme Martin. „Ali one se nalaze u arhivu organizacije za koju radi.” „Dakle, on ne zna je li i on dobio prijetnje od Prijatelja Švedske?” Paula odmahne glavom. „Ne, čini se da ne zna točno. A i razumijem ga, sigurno u pošti dobiva toliko gluposti, zašto bi se bavio još i time?” „Kakav je dojam ostavio na vas? Čujem da je u mladosti bio svojevrsni junak.” Annika je znatiželjno gledala Martina i Paulu. „Vrlo elegantan, dostojanstven stariji gospodin”, reče Paula. „Ali vrlo povučen, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti. Meni se čini da ga je bratova smrt dobrano potresla, jesi li i ti stekao takav dojam?” Okrene se Martinu, a on kimne. „Da, i meni se tako čini.” „Pretpostavljam da ćete još ispitivati Axela Frankela”, reče Mellberg i pogleda Martina. „Čujem i da te Pedetsen kontaktirao?” Mellberg se nakašlje. „Malo je čudno da nije htio razgovarati sa mnom.” I Martin se nakašlje. „Mislim da ste bili u šetnji sa psom kad je zvao, sigurno se najprije htio javiti vama.” „Hm, da, vjerojatno si u pravu. Dobro, što je rekao?” Martin im u kratkim crtama ispriča što je Pedersen rekao o žrtvinim ozljedama. Nije se mogao suzdržati da se ne nasmije kad im je rekao: „Pedersen je najprije nazvao Patrika. Čini se da mu nije lako priviknuti se samo na ulogu oca koji je kod kuće. Pedersen mu je iznio puno izvješće. Budući da mu nije bio problem navratiti do mjesta zločina, pretpostavljam da bismo ga uskoro mogli i ovdje vidjeti s Majom.” Annika se nasmije. „Da, ja sam jučer razgovarala s njim. Diplomatski je pokušao reći da će mu trebati neko vrijeme da se privikne.” „Mogu misliti”, frknu Mellberg. „Kako idiorski, to da odrasli muškarac stoji kod kuće, mijenja pelene i sprema dječju hranu. Što se toga tiče, to je bilo bolje riješeno u prošlosti. Moja generacija nije se morala baviti takvim glupostima. Mi smo se bavili stvarima koje su prikladnije za nas, a o djeci su se brinule žene.” „Ja bih rado bio mijenjao pelene”, tiho reče Gösta, zureći u stol. Martin i Annika začuđeno su ga gledali, ali su se prisjetili kako su tek nedavno saznali da su Gösta i njegova žena imali sinčića koji je umro


nedugo nakon poroda. Nakon toga više nisu imali djece. Svi su sjedili u tišini, izbjegavajući pogledati Göstu. Zatim Annika reče: „Ja mislim da je to dobra stvar, da i muškarci malo vide koliko tu posla ima. Ja nemam djece”, sad je Annika izgledala tužno, „ali sve moje prijateljice imaju. I nije baš da samo sjede kod kuće i jedu čokoladice po cijele dane. Mislim da će ovo Patriku dobro doći.” „Nikad me nećeš uvjeriti u to”, odvrati Mellberg, a zatim se namršti, proučavajući papir na stolu ispred sebe. Otresao je mrvice, pročitao prvih nekoliko redaka, a zatim rekao: „Dobro, dobili smo izvješće od Torbjorna i njegovih momaka...” „I djevojaka”, nadoda Annika. Mellberg demonstrativno uzdahe. „I djevojaka... Danas si baš navalila s tim feminizmom! Hoćemo li nastaviti s istragom ili ćemo zapjevati Kumbayu3 i diskutirati o Gudrun Schyman?”4 Mellberg odmahne glavom i nastavi: „Kao što sam rekao, dobili smo izvješće od Torbjorna i njegove ekipe. Jednostavno ga mogu sažeti riječima ‘nema iznenađenja’. Pronašli su dosta otisaka cipela i prstiju, koje ćemo mi, naravno, morati pregledati. Gösta, uzmi otiske dječaka, kako bismo njih mogli eliminirati, a isto bismo trebali učiniti i s otiscima braće. Usto, čini se da je žrtva dobila udarac u glavu nekim teškim predmetom.” „Samo jedan udarac, ne više?” upita Paula. „Da, sudeći po mrljama od krvi na zidovima, samo jedan udarac. Baš sam to i ja pitao Torbjorna dok smo preko telefona razgovarali o izvješću, kaže da se to vidi po mrljama od krvi. Dobro, u svakom slučaju možemo zaključiti da je riječ o jednom snažnom udarcu u glavu.” „Da, to se poklapa s rezultatima obdukcije”, kimne Martin. „A predmet? Pedersen smatra da je riječ o nekom teškom, kamenom predmetu.” „Upravo tako”, trijumfalno reče Mellberg i pokaže prstom negdje nasred dokumenta. „Ispod radnog stola pronađena je teška kamena bista. Na njoj su našli krv, kosu i moždano tkivo, a uvjeren sam da će fragmenti kamena pronađeni u rani odgovarati kamenu od kojega je izrađena bista.” „Dakle, imamo oružje kojim je počinjeno ubojstvo, bar nešto”, snuždeno reče Gösta i otpije gutljaj kave koja se u međuvremenu ohladila. Mellberg pogleda svoje podređene. „Dobro, ima li prijedloga kako da krenemo dalje?” Rekao je to tako da zvuči kao formalnost, kao da već ima gotov popis metoda daljnje istrage, što nije bio slučaj.


„Morali bismo razgovarati s Fransom Ringholmom da saznamo nešto više o tim prijetnjama.” „A i s ljudima koji žive u susjedstvu. Možda je netko vidio nešto neobično u razdoblju u kojemu je počinjeno ubojstvo”, nadoveže se Paula. Annika podigne pogled sa svog notesa. „Netko bi trebao ispitati i spremačicu, vidjeti kad je zadnji put bila ondje, je li tada susrela Erika i zašto čitavo ljeto nije došla počistiti kuću.” „Odlično” kimne Mellberg. „Dobro, što čekate? Uhvatite se posla!” Prostrijelio je pogledom svoje policajce dok svi nisu odmarširali iz prostorije, a zatim posegnuo za još jednim pužićem. Delegiranje. To je odlika pravog vođe. Zaključili su da su odlasci na nastavu gubitak vremena, pa su se samo povremeno pojavljivali kad bi ih bilo volja. A to nije bilo baš tako često. Danas su se okupili oko deset. U Tanumshedeu nije bilo neke zanimacije, pa su uglavnom čavrljali i pušili. „Jesi li čuo za onog starog prdonju u Fjällbacki?” Nicke povuče dim i nasmije se. „Sigurno su ga ubili tvoj djed i njegovi kompanjoni.” Vanessa se zahihoće. „Ej”, odvrati Per, ali ipak uz određenu dozu ponosa. „Moj djed nema veze s tim. Valjda vam je jasno da ne bi riskirali odlazak u zatvor zbog ubojstva tamo nekog starkelje. Prijatelji Švedske na pameti imaju puno veće, važnije ciljeve.” „A jesi li razgovarao s njim? Hoćemo li moći doći na sastanak?” Nicke se prestao smijati, a glas mu je poprimio poletniji ton. „Nisam još”, nevoljko će Per. On je imao poseban status u skupini jer je bio unuk Fransa Ringholma. U trenutku slabosti ostalima je bio obećao da će ih pokušati dovesti na jedan od sastanaka Prijatelja Švedske, koji su se održavali u jednom prostoru u Uddevalli. No, još nije uhvatio pravi trenutak da upita djeda. A i znao je što će djed reći. Da su premladi, da moraju pričekati nekoliko godina „dok u potpunosti ne razviju svoj potencijal”. Nije baš shvaćao što bi to trebali razviti. On i njegovi prijatelji razumjeli su te stvari jednako kao i odrasli koji su bili primljeni u skupinu. To je jednostavno, što se tu ima ne razumjeti? I upravo ga je zato to privlačilo, zato što je sve bilo vrlo jednostavno, crno-bijelo, bez sivih zona. Peru nije bilo jasno zašto su ljudi komplicirali stvari. Zašto su morali sagledavati stvari najprije s


jedne, a potom i s druge strane, kad je sve bilo vrlo, vrlo jednostavno. Postojali smo mi i postojali su oni. I to je to. Mi i oni. I da su se naprosto držali svoje strane i bavili se svojim stvarima, ne bi bilo nikakvih problema. Ali oni su uporno dolazili na njihov teritorij. Uporno su prelazili granice koje bi svima trebale biti jasne. A razlike ne mogu biti očitije. Bijeli naspram žutih. Bijeli naspram smeđih. Bijeli naspram onih odvratnih plavkastocrnih iz najdubljih prašuma Afrike. Jebeno jednostavno, barem je to bilo jasno. A sad više nije bilo lako uočiti razliku. Sve je bilo narušeno, pomiješano u jednu veliku kaljužu. Pogledao je svoje prijatelje, koji su bezvoljno sjedili pokraj njega na zidiću. Tko zna kakvog su oni podrijetla bili? Tko zna što su sve učinile drolje iz njihove loze? Možda i njihovim tijelima kola nečista krv. Per se strese. Nicke ga upitno pogleda. „Što ti je? Izgledaš kao da si pojeo nešto loše.” Per frkne. „Ma, ništa”, odvrati on, ali ga osjećaj gađenja nije napuštao. Ugasio je cigaretu. „Idemo na kavu, depresivno je sjediti ovdje.” Pokaže glavom prema školi, a zatim krene žurnim korakom, ne pričekavši da vidi hoće li oni poći za njim. Znao je da hoće. Na trenutak pomisli na ubijenog čovjeka, a zatim samo slegne ramenima. On nije bio važan.


Fjällbacka, 1943. Dok su jeli, čuo se zveket pribora za jelo o porculansko posude. Sve troje nastojali su ne gledati u prazno mjesto za stolom, ali im to baš i nije polazilo za rukom. „Pa zar je baš morao odmah otići?” Gertrud pruži zdjelu s krumpirima Eriku, a on stavi još jedan krumpir na tanjur koji je ionako već bio pun. Tako je bilo najjednostavnije, inače bi ga majka stalno nutkala sve dok ne bi popustio. Ali kad je pogledao tanjur krcat hranom, zapitao se kako će, pobogu, sve to uspjeti utrpati u sebe. Hrana ga nije zanimala, jeo je samo zato što je morao. Zato što je njegova majka govorila kako ju je sram što je toliko mršav i kako će ljudi misliti da mu ne daje ništa za jelo. Zato je Axel imao strašan apetit. Dok je nevoljko prinosio vilicu ustima, Erik pogleda praznu stolicu. Hrana mu se gomilala u ustima. Krumpir i umak stvorili su žitku kašu, pa je mehanički pokušavao sve to prožvakati i progutati što je brže moguće. „Mora obaviti svoje.” Hugo Frankel strogo pogleda svoju ženu, ali i on baci pogled prema Axelovoj praznoj stolici nasuprot Erikove. „Da, ali mislila sam da će barem imati nekoliko dana mira kod kuće.” „Sam je tako odlučio. O njegovim postupcima ne odlučuje nitko osim njega sama.” Hugov je glas odzvanjao ponosom. Erik osjeti bol u grudima, što se znalo događati kad bi njegovi roditelji razgovarali o Axelu. Erik se katkad znao osjećati kao da je nevidljiv. Kao sjena stasitog, divnog Axela koji je uvijek bio središnja točka obitelji iako se sâm nije trudio to biti. Nevoljko ugura još jedan zalogaj u usta. Jedva je čekao da ručak završi, pa da može otići u svoju sobu čitati. Najradije je čitao povijesne knjige. U svim tim podacima, imenima, godinama i mjestima bilo je nešto što mu se sviđalo. Oni su bili nepromjenjivi, nešto s čim je uvijek mogao računati. Axela čitanje nikad nije pretjerano privlačilo, ali je svejedno nekako uspijevao završiti svaki razred s izvrsnim uspjehom. I Erik je bio odlikaš, ali se za to morao dobrano namučiti. A njega nitko ne bi potapšao po ramenu, niti pucao od ponosa dok bi se hvalio njime pred


prijateljima i znancima. Nitko se nije hvalio Erikom. Ali svejedno, nikako nije mogao išta zamjerati svom bratu, iako je to katkad želio. Bio bi volio da ga može mrziti, prezirati, odagnati onu bol u prsima. Ali istina je bila da je volio Axela, više od ikoga drugoga. Axel je bio najsnažniji, najodvažniji, vrijedan svake hvale. A ne on. To je bila činjenica, poput onih iz povijesnih knjiga. Činjenica poput godine Bitke kod Hastingsa. O tome se nije moglo raspravljati, taj se podatak nije mogao promijeniti. To je naprosto bilo tako. Erik svrne pogled na tanjur. Na njegovo iznenađenje, bio je prazan. „Oče, mogu li otići?” upita on glasom punim nade. „Zar si već pojeo? Vidi, vidi, zaista jesi... Dobro, možeš. Tvoja majka i ja još ćemo malo ostati za stolom.” Dok se penjao stubama prema svojoj sobi, Erik je čuo kako njegovi roditelji razgovaraju u blagovaonici. „Axel previše riskira, mislim da...” „Gertrud, moraš ga prestati tetošiti. Devetnaest mu je godina. Trebali bismo biti štetni što imamo tako...” Glasovi su utihnuli kad je zatvorio vrata za sobom. Bacio se na krevet i uzeo knjigu o Aleksandru Velikom. I on je bio odvažan. Baš kao i Axel.


„Samo kažem da si mi barem mogao reći. Stajala sam ondje kao budala dok je Kristina govorila kako se ti našetavaš s Karin.” „Ma da, znam...” Patrik pogne glavu. Vrijeme koje je Kristina provela kod njih na kavi bilo je ispunjeno znakovitim pogledima, a čim je ona otišla i zatvorila vrata, Erica je eksplodirala. „Nije problem u tome što se šećeš sa svojom bivšom ženom, znaš i sam da ja nisam ljubomorna. Ali zašto mi nisi rekao? To mene zanima.” „Ma da, razumijem...” Patrik je izbjegavao Ericin pogled. „‘Razumijem!’ Je li to sve što znaš reći? Nikakvo objašnjenje, ništa? Mislila sam da sve govorimo jedno drugome!” Erica osjeti da se približava granici onoga što bi se moglo nazvati pretjeranom reakcijom. No, posljednjih je dana u sebi gomilala frustraciju i sada je pronašla ventil da se ispuše. „I mislila sam da je podjela poslova između nas jasna! Uzeo si dopust kako bih ja mogla raditi. A opet mi stalno smetaš, upadaš mi u radnu sobu kao da ima okretna vrata, a jučer si se čak drznuo otići na dva sata, a brigu o Maji prepustiti meni. Što misliš, kako sam ja rješavala stvari dok sam bila kod kuće? Misliš da sam imala vražju sluškinju koja bi mi uskočila kad bih ja morala otići svašta obavljati, koja bi mi rekla gdje su Majine rukavice ili što?” Erica je čula svoj glas i zapitala se može li zaista biti tako kreštav. Zašutjela je i nastavila nižim tonom: „Oprosti, nisam htjela... Znaš što, idem prošetati. Moram se malo maknuti iz kuće.” „U redu”, odvrati Patrik. Djelovao je kao kornjača koja je oprezno promolila glavu iz oklopa da provjeri je li zrak čist. „I oprosti što nisam ništa rekao...” Molećivo ju je pogledao. „Ma ne gledaj me tako...” reče Erica uz slabašan osmijeh. Zavijorila se bijela zastava. Bilo joj je žao što se izderala na njega, ali o tome će razgovarati poslije. Sad joj je prije svega trebalo svježeg zraka. Žustrim je korakom hodala kroz grad. Fjällbacka je djelovala pusto otkako su tutisti otišli nakon burnih ljetnih praznika. Bila je poput dnevne sobe nakon razularenog tuluma: čaše s ostacima pića, zgužvani transparent u kutu, šeširić na glavi gosta koji se onesvijestio na kauču. Ali Erica je voljela to razdoblje, ljeto je njoj bilo preintenzivno,


prenametljivo. Trg Ingrid Bergman sad je bio miran. Kiosk Marije i Matsa još će nekoliko dana biti otvoren, a zatim će ga zatvoriti i preseliti poslovanje u Sälen, kao što su to činili svake godine. I upravo je to bilo ono što je toliko voljela kod Fjällbacke. Ta predvidljivost. Svake godine iste stvari, isti ciklusi. Svake godine ista procedura. Erica je pozdravila svakoga koga je susrela na Trgu Ingrid Bergman i Galärbackenu. Većinu je znala ili poznavala iz viđenja. No, svaki put kad bi joj se učinilo da netko zastaje kako bi pro čavrljao s njom, produžila bi korak. Danas nije bila raspoložena. Tek kad je prošla kraj benzinske postaje, shvatila je kamo je krenula. Njezina je podsvijest bila odlučila kamo ide već kad je pošla iz Sälvika, ali je ona sama tek sad toga postala svjesna. „Tri slučaja napada, dvije pljačke banke i još poneki prijestup, ali nijedan zločin iz mržnje”, reče Paula, zatvarajući suvozačka vrata policijskog automobila. „Pronašla sam i dosje momka imena Per Ringholm, zasad samo neke sitnice.” „To mu je unuk”, odvrati Martin i zaključa auto. Dovezli su se do Grebbestada, gdje je Frans Ringholm živio u stanu uz hotel Gästis. „Ha-ha, ovdje se bome provela pokoja živahna noć”, reče Martin, pokazujući glavom prema hotelu. „Mogu misliti. Ali ti su dani iza tebe, zar ne?” „O, svakako. Više od godinu dana nisam vidio unutrašnjost plesnog kluba.” Nije djelovao pretjerano nesretno zbog toga. Bio je do ušiju zaljubljen u svoju Piju, u tolikoj mjeri da nije htio ni izlaziti iz njihova zajedničkog stana osim ako baš nije morao. Ali morao je poljubiti dosta žaba prije nego što je naišao na princezu. „A ti?” Martin znatiželjno pogleda Paulu. „Što ja?” Pravila se da ne razumije pitanje. U tom su trenutku stigli do Fransovih vrata. Martin odlučno pokuca, a s druge strane vrata začuju se koraci. „Da?” Vrata je otvorio muškarac vrlo kratko ošišane, sijede kose. Imao je traperice i kariranu košulju kakve je nosio švedski pisac Jan Guillou, što je odavalo da ne mari pretjerano za modni izričaj. „Frans Ringholm?” Martin ga je znatiželjno promatrao. Martin je, nakon pretrage na internetu, ustanovio da je Frans bio poznat u ovom kraju, a i šire. Izgleda da je bio jedan od osnivača najbrže rastuće švedske organizacije usmjerene protiv useljenika, a koja je, sudeći po


komentarima na internetskim forumima, postajala sve važnija politička sila. „Ja sam. Kako vam mogu pomoći?” Frans odmjeri pogledom Martina i Paulu. „Imamo nekoliko pitanja. Možemo li ući?” Frans se pomakne ustranu bez riječi, samo malo podigavši obrvu. Martin se začuđeno ogledao oko sebe. Nije znao što očekivati, vjerojatno nešto prljavije i neurednije. Međutim, stan je bio tako čist i uredan da je njegov u usporedbi s ovim stanom izgledao kao narkomansko leglo. „Sjednite.” Frans pokaže prema naslonjačima u dnevnoj sobi, koja se nalazila s desne strane hodnika. „Upravo sam pristavio kavu. Mlijeka? Šećera?” Glas mu je bio smiren i uglađen, a Martin i Paula pogledaju se podjednako zbunjenih izraza lica. „Ni mlijeko ni šećer, molim”, odgovori Martin. „Samo mlijeko, bez šećera”, reče Paula i uđe u dnevnu sobu ispred Martina. Sjeli su jedno do drugoga na bijeli kauč i ogledali se po sobi. Bila je svijetla i prozračna, s velikim prozorom okrenutim prema moru. Nije imala pretjerano probran namještaj, ali je svakako bila ugodne atmosfere i dobro održavana. „Evo kavice.” Frans je došao u dnevnu sobu s nakrcanim poslužavnikom. Na stolić je stavio tri šalice kave i veliku zdjelu s keksima. „Izvolite, poslužite se.” Pokazao je rukom prema stoliću, uzeo šalicu kave i sjeo u veliku fotelju. „I, kako vam mogu pomoći?” Paula otpije gutljaj kave, a zatim reče: „Zasigurno ste čuli za čovjeka koji je pronađen mrtav u blizini Fjällbacke.” „Erik, da”, odvrati Frans, tužno kimne i otpije još jedan gutljaj kave. „Bilo mi je užasno teško kad sam to čuo. Jadni Axel... Njemu je to sigurno sttašan udarac.” „Da, ovaj...” Martin se nakašlje. Iznenadila ga je Fransova uljudnost, bio je čista suprotnost od onoga što je očekivao. Potom se pribrao i tekao: „Stvar je u tome da bismo htjeli razgovarati s vama o vašim pismima Eriku Frankelu koja smo pronašli u njegovoj kući.” „Aha, dakle sačuvao je ta pisma”, naceri se Frans i posegne za keksom. „Da, Erik je obožavao skupljati stvari. Vi mladi zasigurno ne razumijete čar slanja pisama, ali mi starci teško se ostavljamo starih navika.” Prijateljski namigne Pauli. Ona mu zamalo uzvrati, ali se onda


sjeti da ispred nje sjedi čovjek koji je čitav život posvetio djelovanju upravo protiv takvih kao što je bila ona. Njezina osmijeha nestade. „U pismima se spominju prijetnje...” reče ona uz ozbiljan izraz lica. „Pa sad, ne bih ja to nazvao prijetnjama...” Frans ju je smireno gledao, zavalivši se ponovno u fotelju. Stavio je nogu jednu preko druge i nastavio: „Htio sam Erika obavijestiti da postoje određene... sile unutar organizacije koje ne postupaju uvijek, kako da kažem... razumno.” „A osjetili ste potrebu to reći Eriku jer...?” „Erik i ja smo prijatelji još od malih nogu. Da, priznajem da smo se razdvojili, već godinama među nama nije bilo pravog prijateljstva. Odabrali smo različite putove u životu.” Frans se nasmiješi. „Ali Eriku nisam želio zlo, a kad sam dobio priliku upozoriti ga, to sam i učinio. Neki nikako ne mogu shvatiti da nasilje nije uvijek pravo rješenje.” „Ni vama nasilje nije baš strano”, reče Martin. „Tri osude za napad, nekoliko pljački banke, a ni kaznu, bome, baš i niste odslužili kao Dalaj Lama.” Čini se da Fransa Martinov komentar nije pogodio. Samo se nasmiješio. Ni Dalaj-Lama ne bi drugačije reagirao. „Sve ima svoje vrijeme. Zatvor ima svoja pravila, ondje postoji samo jedan jezik. A mudrost dolazi s godinama, to je lekcija koju sam ja naučio. „Je li i vaš unuk naučio tu lekciju?” postavljajući pitanje Martin posegne za keksom, ali ga Frans munjevito, čvrstim stiskom zgrabi za ruku. Prodorno gledajući policajca u oči, prosikće: „Moj unuk nema veze s ovim, jasno?” Martin neko vrijeme nije obarao pogled. Izvuče ruku iz njegova stiska i protrlja je. „To više nemojte napraviti”, reče on odlučnim glasom. Frans se nasmije i ponovno zavali u fotelju. Ponovno je bio prijateljski, srdačno nastrojen, ali na trenutak je ta njegova fasada bila nestala. Iza smirene vanjštine krio se bijes. Pitanje je bilo je li ga i Krik iskusio. Ernst je energično vukao povodac, dok se Mellberg iz petnih žila trudio obuzdati ga. Ogledavao se oko sebe i jedva se vukao, korak po korak. Ernstu nije bilo jasno zašto je njegov gazda najednom odlučio vući se kao puž, pa je sve više potezao povodac, ne bi li ga nagnao da produži korak.


Mellberg je već gotovo bio prohodao čitavu zadanu rutu, ali je napokon ugledao nagradu za svoj trud. Već je kanio odustati, kad je začuo zvuk koraka iza sebe. Ernst je počeo poskakivati od sreće ugledavši kako mu se približava prijateljica. „Aha, i vi ste u šetnji.” Ritin glas bio je zvonak kakvim ga je Mellberg i upamtio, a zamijetio je i kako su joj se usne razvukle u osmijeh. „Da, i mi smo u šetnji.” Mellberg poželi odalamiti sam sebe. Kakav je to idiotski odgovor bio? Barem je on uvijek bio uglađen kad su žene u pitanju, a sad je ispao potpuni idiot. Uspio se pribrati, pa nastavi nešto autoritativnijim tonom: „Koliko znam, važno je da se psi kreću, pa se nastojim svakodnevno barem sat vremena šetati s Ernstom.” „Nisu samo psi ti kojima rekreacija koristi, i nama dobro dođe.” Rita se zasmijulji i potapša se po trbuščiću. Mellberg osjeti veliko olakšanje. Napokon žena koja shvaća da malo mesa nije na odmet. „Da, upravo tako”, reče on i potapša se također po svom pozamašnom trbuhu. „Valja se pobrinuti da se održi određena težina.” „Tako mi svega, u pravu ste”, nasmije se Rita. Taj je starinski izraz imao određenu čar u kombinaciji s njezinim naglaskom. „Zato i ja običavam svako malo puniti baterije.” Zastala je ispred jedne zgrade, a Señorita je počne vući prema jednom od izlaza. „Mogu li vas pozvati na kavicu? I keks?” Mellberg se svim silama trudio suspregnuti potrebu da poskoči od sreće, pokušavajući se praviti da razmišlja o prijedlogu. Zatim odmjereno kimne. „Da, hvala, to nije loša ideja. Ne bih baš smio dugo izostati s posla, ali..,” „Odlično.” Rita ukuca kombinaciju za otključavanje vrata i uđe u zgradu. Čini se da Ernst nije imao razinu samokontrole poput one svog gazde, pa je poskakivao od sreće što slijedi Señoritu u njezin stan. Prva riječ koja je Mellbergu pala na pamet kad je ušao u Ritin stan bila je udoban. Stan nije imao onu minimalističku hladnoću kakvu su voljeli Šveđani, već je prštao bojama i toplinom. Otkopčao je Ernstov povodac, a on poleti za Señoritom, koja mu je, kako se činilo, dopustila da se igra njezinim igračkama. Mellberg objesi svoju jaknu, cipele uredno položi u ormarić i pođe prema kuhinji, za Ritinim glasom. „čini se da se dobro slažu.” „Tko?” priglupo upita Mellberg, jer mu je mozak bio opčinjen prizorom Ritine veličanstveno bujne stražnjice dok se naginjala nad sudoper, stavljajući kavu u aparat. „Pa Señorita i Ernst, naravno.” Okrene se prema njemu i nasmije.


Mellberg se posramljeno nasmije. „Joj, da, naravno. Čini se da se dobro slažu. Pogled koji je uputio prema dnevnoj sobi to mu je potvrdio, još slikovitije nego što je htio. Ernst je upravo bio njuškao Señoritu ispod repa. „Volite li pužiće?” upita Rita. „Spava li Dolly Parton na leđima?” odvrati Mellberg retoričkim pitanjem, ali istog trenutka požali zbog toga. Rita se okrene prema njemu sa zbunjenim izrazom lica. „Pa, ne znam... vjerojatno da? Da, s onim poprsjem zasigurno spava na leđima...” Mellberg se posramljeno nasmije. „Tako se to samo kaže. Htio sam reći da obožavam pužiće.” Iznenadio se kad je vidio da je Rita na stolić stavila tri šalice i tri tanjurića, ali je misterij razriješen kad je poviknula prema sobi koja se nastavljala na kuhinju: „Johanna, kava!” „Stižem!” začulo se iz sobe, a sekundu kasnije na vratima se pojavila predivna plavuša s golemim trbuhom. „Ovo je moja snaha Johanna”, reče Rita i pokaže na ženu u visokom stupnju trudnoće. „A ovo je Bertil, Ernstov gazda. Naletjela sam na njega u parku”, reče ona uz hihot. Mellberg joj pruži ruku kako bi se predstavio, a sekundu poslije gotovo je pao na koljena od boli. Nikad nije iskusio tako snažan stisak, a u životu se dabome rukovao sa svakojakim mrcinama. „Bome čvrst stisak”, protisne on i uz uzdah olakšanja izvuče ruku. Johannu je njegov komentar zabavio. Nakon što se namučila da sjedne za stol i namjesti se u poziciju s koje može doseći i šalicu i tanjur s pužićima, s užitkom navali na njih. „Kada vam je predviđen datum?” uljudno upita Mellberg. „Za tri tjedna”, odgovori ona, pazeći da joj ne promakne ni mrvica, a zatim posegne za još jednim pužićem. „Vidim, jedete za dvoje”, nasmije se Mellberg, ali umukne nakon Johannina oštrog pogleda. Nije s njom baš iako flertati. „To je moje prvo unuče”, ponosno reče Rita i nježno potapša Johannin trbuh. Johanni zasja lice kad je pogledala svoju svekrvu, pa položi svoju ruku preko njezine. „Imate li vi unučadi?” znatiželjno upita Rita, ulije kavu u šalice i ponovno sjedne s Bertilom i Johannom. „Ne, ne još”, odgovori on, odmahujući glavom. „Ali imam sina. Zove se Simon i ima sedamnaest godina.” Mellberg se ponosito uspravi. Sin


mu se u životu pojavio kasno, a vijest o tome da ga ima nije baš najbolje primio. Ali s vremenom su se zbližili i sad bi ga svaki put iznenadio osjećaj koji je imao u grudima kad bi pomislio na Simona. Bio je on dobar mladić. „Sedamnaest godina, da, onda nema žurbe. Ali kažu svi da su unuci desert života.” Nije se mogla suzdržati da opet ne potapša Johannu po trbuhu. Pili su kavu i čavrljali, dok su psi haračili stanom. Mellberga je fascinirala radost koju je osjećao dok je sjedio u Ritinoj kuhinji. Nakon svih nedaća proteklih godina, mislio je da više nikad neće htjeti ni pogledati neku ženu. A sad je sjedio ovdje i uživao. „I, što mislite?” upitno ga pogleda Rita, a on shvati da mu je promaklo pitanje na koje je očekivala odgovor. „Molim?” „Pitala sam biste li došli na moj tečaj salse večeras. Za početnike je, uopće nije teško. U osam.” Mellberg je s nevjericom pogleda. Tečaj salse? On? Kakva smiješna zamisao! Ali malo se predugo zagledao u Ritine tamne oči. Iznenadio se kad je začuo vlastiti glas kako govori: „Tečaj salse? U osam, može, odlično.” Dok je hodala prilazom Erikovoj i Axelovoj kući, Erica je već počela žaliti zbog svoje odluke. Zamisao joj se više nije činila tako sjajnom. Oklijevajući, ipak podigne ruku i pokuca na vrata. Isprva se ništa nije čulo, pa joj je laknulo što nikoga nema kod kuće, ali je potom iznutra čula korake. Srce joj je stalo kad su se vrata otvorila. „Da?” Axel Frankel upitno ju je gledao. Djelovao je iscrpljeno. „Zdravo, zovem se Erica Ealck, ja sam...” Zastane, ne znajući kako da nastavi. „Elsyna kći.” Axel podigne glavu i promotri je čudnim pogledom. Pomno ju je gledao, a njegov je umor iznenada nestao. „Da, sad vidim. Jako si slična majci.” „Zaista?” začuđeno će Erica. Nitko to nikad prije nije rekao. „Da, ima nešto u tvojim očima. I ustima.” Nagnuo je glavu u stranu. Činilo se kao da upija svaki detalj njezina lica. Potom se pomakne u stranu i reče: „Uđi.” Erica uđe u hodnik i zastane. „Dođi, sjest ćemo na verandu.” Krenuo je niz hodnik, očito očekujući da će mu se Erica pridružiti. Ona brzo objesi kaput na


vješalicu i pođe za njim. Axel joj rukom pokaže na sofu na krasnoj ostakljenoj verandi kakvu su imali i ona i Patrik. „Izvoli, sjedni.” Čini se da je nije imao namjeru ponuditi kavom, pa su neko vrijeme sjedili u tišini dok se Erica nije nakašljala. „Pa, stvar je u tome da sam...” Krenula je ispočetka. „Navratila sam jer sam Eriku bila ostavila jednu medalju.” Shvatila je kako je to grubo ispalo, pa nadoda: „Naravno, htjela bih vam i izraziti sućut...” Osjetila je kako je čitava situacija bila nelagodna. Vrpoljila se, tražeći način da nastavi. Axel odmahne kako bi joj odagnao očitu nelagodu i reče prijateljskim tonom: „Spomenula si nekakvu medalju.” „Da”, odvrati Erica, zahvalna što je preuzeo inicijativu. „Proljetos sam pronašla medalju među stvarima svoje majke. Nacističku medalju. Nisam znala zašto ju je sačuvala, pa me to zanimalo. A budući da sam poznavala vašeg brata...” Erica slegne ramenima. „Je li moj brat uspio pomoći?” „Ne znam. Razgovarali smo preko telefona prije ljeta, a poslije sam imala puno posla i... Namjeravala sam mu se ponovno javiti, ali...” Nije dovršila rečenicu. „Pitaš se je li još uvijek ovdje.” Erica kimne. „Da. Oprostite, užasno je što vas to pitam sad kad... Ali moja majka iza sebe nije ostavila mnogo toga i...” Ponovno se uzvrpoljila. Trebala ga je nazvati na telefon, ovako je sve ispalo užasno hladno. „Razumijem, u potpunosti razumijem. Vjeruj mi, barem ja znam koliko je važno održavati veze s prošlošću, čak i ako su poveznice neki mrtvi predmeti. A i Erik bi definitivno razumio, on je skupljao svakakve predmete, podatke. Za njega oni nisu bili mrtvi. Bili su živi, pričali su priču, podučavali nas nečemu.” Zurio je kroz prozorska stakla i na trenutak se činilo da je negdje sasvim daleko. Zatim se ponovno okrene Erici. „Naravno da ću ga potražiti. Ali najprije mi ispričaj malo o svojoj majci. Kakva je bila? Kakav je život živjela?” Erici su ta pitanja bila čudna, ali njegove su oči djelovale gotovo molećivo, pa mu pokuša odgovoriti. „Hm, kakva je bila moja majka... Da vam budem iskrena, ne znam točno. Mama je bila nešto starija kad je dobila mene i moju sestru i... ne znam... Nikad nismo uspjele imati neki dobar odnos. Kakav joj je bio život?” Erica je bila zbunjena, dijelom zato što nije posve razumjela


pitanje, dijelom zato što nije znala odgovoriti na njega. Naposljetku reče: „Mislim da joj je bilo teško. Živjeti. Koliko sam ja primijetila, mama je uvijek bila suzdržana, nije bila baš... sretna.” Erica se očajnički trudila to bolje opisati, ali to je bilo najbliže istini. Zaista se nije mogla sjetiti je li ikad vidjela svoju mamu sretnu. „Žao mi je što to čujem.” Axel je i dalje gledao kroz prozor, kao da se nije mogao prisiliti da pogleda Eticu. Ona je bila zbunjena, pitala se odakle sad ta pitanja. „A kakva je bila moja mama kad ste je vi poznavali?” Erica nije mogla prikriti nestrpljivost u glasu. Axel svrne pogled prema njoj, a izraz lica mu omekša. „Zapravo je Elsy bila prijateljica mog brata, bili su vršnjaci. Ali u ekipi ih je bilo četvero: Erik, Elsy, Frans i Britta. Djetelina s četiti lista”, nasmije se Axel. Smijeh mu je bio čudan, nekako nesretan. „Da, spomenula ih je u dnevnicima koje sam pronašla. Vašeg brata sam poznavala, ali tko su Frans i Britta?” „Dnevnicima?” Axel se trzne, ali taj je trzaj bio toliko brz i kratak da je Erica sekundu poslije pomislila da joj se to učinilo. „Frans Ringholm i Britta...” Axel je pucketao prstima. „Kako se ono Britta preživala?” Nakratko je kopao po mračnim kutcima sjećanja, ali nije uspio pronaći taj podatak. „U svakom slučaju, mislim da je ostala u Fjällbacki. Ima dvije ili tri kćeri, ali mislim da su znatno starije od tebe. Joj, na vrhu mi je jezika, ali... Uostalom, sigurno je promijenila prezime kad se udala. Aha, sad sam se sjetio. Prezivala se Johansson, a udala se za čovjeka koji se također prezivao Johansson, tako da na kraju ipak nije promijenila prezime.” „Onda ću je sigurno moći pronaći. Ali niste mi odgovorili na pitanje. Kakva je tada bila moja majka?” Axel napravi podužu stanku, a zatim reče: „Bila je staložena, često zamišljena. Ali ne i potištena, ne onakva kakvom si je ti opisala. Iznutra je isijavala neku tihu radost. Za razliku od Britte”, frkne Axel. „A kakva je bila Britta?” „Ona mi se nikad nije sviđala. Nikako mi nije išlo u glavu zašto se moj brat družio s takvom... glupačom.” Axel odmahne glavom. „Ne, tvoja majka je bila sasvim drukčija od nje. Brirta je bila površna, isprazna, trčala je za Fransom na način na koji... na koji se djevojke u to doba nisu ponašale. Bila su to drukčija vremena.” Kiselo joj se nasmiješi i namigne.


„A taj Frans?” Erica je zurila u Axela napola otvorenih usta, spremna upiti sve informacije o svojoj majci. Znala je tako malo o njoj... Što je više toga saznavala, to je više uviđala koliko ju je slabo poznavala. „I Frans Rignholm je bio osoba za koju nikad ne bili rekao da će biti prijatelj mog brata. Nagao temperament, zločeste crte lica i... ne, s takvom osobom ne valja imati veze. Ni tada niti sada.” „Čime se sad bavi?” „Stanuje u Grebbestadu. Moglo bi se reći da smo on i ja u životu pošli različitim putevima.” Ton mu je bio suh i preziran. „Kako to mislite?” „Ja sam čitav svoj život posvetio borbi protiv nacizma, a Fransu bi bilo najdraže da se povijest ponovi, i to najbolje ovdje, na švedskom tlu.” „Ali kako se nacistička medalja uklapa u sve to?” Erica se nagne prema Axelu, ali njegovo lice kao da se iznenada zatvorilo. Naglo je ustao. „Aha, medalja... Najbolje da je odemo potražiti.” Izašao je iz prostorije, a Erica pođe za njim. Pitala se što je to rekla da se on zatvorio, ali je zaključila da nije pravi trenutak da ga to pita. Axel je u hodniku zastao pred vratima koja dotad nije bila uočila. Vrata su bila zatvorena. Oklijevao je držeći ruku na kvaki. „Najbolje da uđem sam”, reče Axel, a glas mu lagano zadrhti. Erica je shvatila da se vjerojatno nalaze ispred biblioteke u kojoj je Erik ubijen. „Možemo ga potražiti neki drugi put”, reče ona, osjećajući krivnju što je Axelu narušila korotu. „Ne, sad ćemo”, otresto će Axel, ali odmah ponovi to isto nešto blažim tonom, dajući joj do znanja da nije htio zvučati tako grubo. „Odmah se vraćam.” Otvorio je vrata, ušao i zatvorio ih za sobom, a Erica je ostala u hodniku. Čula je kako Axel unutra pretura po stvarima, kao da otvara ladice. Činilo se da je brzo pronašao ono što je tražio, jer se već nakon minutu-dvije vratio u hodnik. „Evo ga.” Pružio joj je medalju s nedokučivim izrazom lica. „Hvala, ja...” Nije znala što bi rekla, samo je buljila u medalju u ruci. Na kraju se zadovoljila time što je samo ponovila: „Hvala.” Dok je odlazila od kuće s medaljom u džepu, na leđima je osjetila Axelov pogled. Na trenutak je pomislila da bi mu se mogla otići ispričati što ga je gnjavila trivijalnim stvarima, ali je zatim začula zvuk zatvaranja ulaznih vrata.


Fjällbacka, 1943. „Ne shvaćam kako Per Albin Hansson može biti tako strašljiv!” Vilgot Ringholm udari šakom o stol takvom silinom da je boca za konjak poskočila. Rekao je Bodil da ode pripremiti zakusku i nije mu bilo jasno što ju je toliko zadržalo. Tipično za žene, samo se vuku po kući. Ništa nije napravljeno kako treba dok sam to ne napravi. „Bodil!” dovikne on prema kuhinji, ali reakcija izostane. Otresao je pepeo cigare i još jednom zaurlao punim plućima: „Bodiiiiilll!” „Je li ti se žena izgubila na putu do kuhinje?” našali se Egon Rudgren, a Hjalmar Bengtsson mu se pridruži u smijehu. To je Vilgota još više razbjesnilo. Žena ga je sad već sramotila pred potencijalnim poslovnim partnerom. Ne, nešto se mora učiniti. Ali upravo kad je naumio ustati i otići pogledati u čemu je stvar, njegova žena dođe iz kuhinje, noseći pun poslužavnik. „Oprostite što ste čekali”, reče ona spuštena pogleda dok je stavljala poslužavnik na stol, „Frans, bi li mogao...” Pokaže glavom prema kuhinji, ali Vilgot je prekine u pola pitanja. „Neće se Frans motati po kuhinji i baviti ženskim poslovima. Sad je već velik momak i bolje da ostane s nama i ponešto nauči.” Namigne svom sinu, koji se uspravi u fotelji nasuprot njemu. Bilo mu je to prvi put da je smio ostati nakon očeve poslovne večere. Obično se morao ispričati i povući u svoju sobu, no danas je otac inzistirao da ostane. Prsa su mu toliko pucala od ponosa da je malo nedostajalo da dugmad na košulji popuca i rasprši se na sve strane svijeta. Sjajna večer upravo je postajala još bolja. „Što kažete, je li vrijeme da kuša koju kapljicu konjaka? Ovog je tjedna navršio trinaest godina, krajnji je čas da momak prvi put popije konjak.” „Krajnji čas?” nasmije se Hjalmar. „Rekao bih da je krajnji čas odavno prošao. Moji su ga momci kušali s jedanaest i moram ti reći da im je dobro došao.” „Vilgote, zar zaista misliš...” Bodil je u očaju gledala kako njezin muž demonstrativno ulijeva Fransu veliku čašu konjaka. Ftans je stao kašljati nakon prvog gutljaja.


„Polako, momče, to se ne guta, to se pijucka.” „Vilgote...” ponovno će Bodil, ali se njezin muž namršti. „Zašto si još ovdje? Ne moraš li čistiti po kuhinji?” Na trenutak se činilo da će Bodil nešto reći. Okrenula se prema Fransu, ali on je samo trijumfalno podigao čašu, nasmiješio se i rekao: „Uzdravlje, draga majko.” Okrenula se i otišla u kuhinju ispraćena salvama smijeha. „Gdje sam ono stao?” reče Vilgot, pokazujući gostima rukom da se posluže sendvičima od haringe na srebrnom pladnju. „A, da, ma što je tom Peru Albinu? Jasno da bi Švedska trebala podržati Njemačku!” Egon i Hjalmat kimnu. Naravno da su se slagali s njim. „Tužno je to”, reče Hjalmar. „Da Švedska u ovim teškim trenucima ne može stajati ponosito i održavati švedski ideal. Gotovo se stidim što sam Šveđanin. Sva trojica istodobno odmahnu glavom i otpiju po gutljaj konjaka. „Ma što je meni? Pa ne možemo jesti sendviče od haringe uz konjak. Frans, skoči do podruma i donesi nekoliko hladnih piva.” Pet minuta poslije red je ponovno uspostavljen, pa su sendviče od haringe mogli zalijevati hladnim Tuborgom. Frans se ponovno zavalio u fotelju nasuprot svom ocu, nacerivši se od uha do uha kad je Vilgot bez daljnje priče otvorio bocu piva i pružio mu je. „Ja sam donirao pokoju krunu za plemenite ciljeve, a vama. gospodo, predlažem da učinite isto. Hitler na svojoj strani treba što više dobrih ljudi.” „Bome, posao cvjeta”, reče Hjalmar i podigne bocu. „Jedva stignemo izvesti dovoljno rude da zadovoljimo potražnju. Recite vi što hoćete o ratu, ali za poslovanje uopće nije loš.” „Nije. A kad bismo se k tome još mogli riješiti i onih bijednih Zidova, situacija ne bi mogla biti bolja.” Egon posegne za još jednim sendvičem. Sad ih je već malo preostalo na pladnju. Otpije gutljaj piva i okrene se Fransu, koji je pozorno slušao sve što su govorili. „Moraš biti ponosan na svog oca, momče. U Švedskoj više nema mnogo takvih ljudi.” „Da”, promrmlja Frans. Bilo mu je nelagodno zbog pozornosti koju je najednom zadobio. „Slušaj svog oca, a ne onu gomilu neukih ljudi koji za rat krive Nijemce. Njihovim žilama ne teče čista krv. U ovom je kraju mnogo Cigana i Valonaca i nije ni čudo da pokušavaju iskriviti činjenice. Ali tvoj otac ima pravu sliku o svijetu. I on i mi smo se osvjedočili kako su


Zidovi i stranci pokušali preuzeti, kako su pokušali uništiti čistoću Švedske. Ne, ne, Hitler je na pravom tragu, pazi što ti ja kažem.” Egon se toliko raspalio da su mu mrvice letjele iz usta. Frans ga je opčinjeno slušao. „A sad se vratimo na poslovne teme, gospodo.” Vilgot uz tresak spusti pivsku bocu na stol i svi se okrenu prema njemu. Frans je sjedio s njima i slušao ih još dvadesetak minuta, a onda je stao na pomalo nestabilne noge i otišao na spavanje. Odjeven je legao na pokrivač, činilo mu se da se čitava soba vrti. Iz salona je još uvijek čuo prigušene glasove muškaraca koji su razgovarali. Frans je zaspao, blaženo nesvjestan osjećaja koji će ga snaći kad se ujutro probudi.


Gösta duboko uzdahne. Ljeto će uskoro zamijeniti jesen, a to je za njega u praksi značilo da će se partije golfa ubrzo svesti na minimum. Doduše, i dalje je bilo poprilično toplo, teoretski je mogao igrati još nekih mjesec dana. Ali iz svojih gorkih iskustava znao je kako to obično biva. Nekoliko rundi prekinut će kiša, nekoliko rundi grmljavinsko nevrijeme, a zatim će temperatura iz dana u dan iznenada padati od ugodne do nepodnošljive. To je bio nedostatak života u Švedskoj, a bome nije vidio nekih prednosti koje bi mu to nadoknadile. Osim možda fermentirane haringe. Ali kad bi se odselio nekamo u inozemstvo, naprosto bi u koferu mogao ponijeti nekoliko konzervi. Tada bi imao najbolje od oba svijeta. Ali barem je u postaji sve bilo mirno. Mellberg je otišao prošetati Ernsta, a Martin i Faula otišli su u Grebbestad razgovarati s Fransom Ringholmom. Gösta se još jednom pokuša prisjetiti gdje je čuo to ime i napokon mu, na njegovo veliko olakšanje, nešto klikne u mozgu. Ringholm. Tako se preziva novinar iz novina Bohusläningen. Uzeo je primjerak novina od tog dana koji mu je stajao na radnom stolu i tražio dok nije trijumfalno zadržao prst na traženom imenu. Kjell Ringholm. Naprasiti gad koji je napadao lokalne političare i moćnike. Možda je to bila slučajnost, ali opet, to prezime nije baš bilo uobičajeno. Bi li on mogao biti Fransov sin? Gösta zapamti tu informaciju, poslije bi mu možda mogla dobro doći. Trenutačno je imao važnijeg posla. Ponovno uzdahne. Tijekom svih tih godina uzdisanje je pretvorio u umjetnost. Možda bolje da pričeka da se Martin vrati. Tako bi sebi smanjio količinu posla, a i dobio bi sat vremena za sebe. Možda i dva, ako Martin i Paula prije povratka odluče stati na ručak. No, s druge strane, ne bi bilo loše riješiti se toga, umjesto da mu visi nad glavom. Gösta odjene jaknu, reče Anniki kamo ide, uzme auto iz garaže i zaputi se prema Fjällbacki. Tek kad je pozvonio, shvatio je koliko je glup. Tek je bilo prošlo podne, momci su sigurno u školi. Upravo se htio okrenuti kad su se vrata otvorila, a na njima se pojavio slinavi Adam. Nos mu je bio crven, a u pogledu mu se vidjelo da ima temperaturu. „Jesi li bolestan?” upita Gösta. Dječak kimne, a potom i kihne, te


ispuše nos u maramicu koju je držao u ruci. „Prehlađen sam”, reče Adam glasom koji je to samo dodatno potvrđivao jer su mu nosnice bile potpuno začepljene. „Smijem li ući?” Adam se pomakne u stranu. „Na vlastiti rizik”, odgovori on i ponovno kihne. Gösta osjeti kako mu je ruku zalila slina puna virusa, ali je samo smireno obriše o rukav košulje. Ne bi bilo loše dobiti koji dan bolovanja. Rado bi se pomirio sa slinjenjem, samo da može ostati doma na kauču i pogledati snimku posljednjeg turnira iz Masters serije. Tada bi napokon na miru mogao proučiti usporenu snimku Tigerova udarca. „Baba nije doba”, reče Adam. Gösta se namršti, slijedeći dječaka prema kuhinji, a onda mu sine. Adam je vjerojatno htio reći: „Mama nije doma.” Pomislio je i kako nije baš prikladno ispitivati maloljetnika bez nazočnosti roditelja, ali ta je misao nestala jednako brzo kao što se pojavila. Smatrao je da pravila najčešće samo otežavaju posao. A da je Ernst bio s njim, sigurno bi mu pružio punu podršku. Policajac Ernst, ne pas. Gösta se zahihoće na tu pomisao, a Adam ga začuđeno pogleda. Sjeli su za kuhinjski stol na kojemu su i dalje bili vidljivi tragovi jutrošnjeg doručka: mrvice kruha, komadići maslaca i ostaci kakaonapitka. „Nego...” Gösta stade tapkati prstima po stolu i odmah to požali jer su istog trenutka bili puni mrvica. Obriše ih o hlače i krene iznova. „Nego... Kako se nosiš sa svim tim?” Pitanje je i njemu samome zvučalo čudno. Nisu mu baš išli razgovori s djecom i takozvanim traumatiziranim osobama. Nije baš vjerovao u te gluparije. Pobogu, starac je bio mrtav kad su ga momci pronašli, nije to moglo biti tako strašno. I sam je u karijeri vidio nešto mrtvaca, pa nije bio pun trauma. Adam ispuše nos i slegne ramenima. „Ha? Pa, dobro, valjda... Svi u školi misle da je to kul.” „Kako ste se vas dvojica uopće našli ondje?” „To je bik Mattiasova ideja.” Adam je izgovorio Battiasova, ali se Göstin mozak već prilagodio pa je automatski prevodio sve što je momak govorio. „Svi ovdje znaju da su ti starci čudaci, da su zaluđeni Drugim svjetskim ratom i to... Jedan momak iz škole rekao je da kod kuće imaju hrpu kul stvari, pa je Mattias rekao da bismo trebali otići baciti oko i....”


Nije dovršio rečenicu jer je kihnuo toliko silovito da je Gösta poskočio na stolici. „Dakle, Mattias je taj koji je došao na ideju o provali”, reče Gösta i prijekorno pogleda Adama. „Ma, nije to bila provala... A i nismo htjeli ništa ukrasti, samo smo htjeli pogledati stvari. A mislili smo da starci nisu kod kuće, mislili smo da neće ni primijetiti da smo bili ondje...” „Dobro, morat ću ti vjerovati na riječ”, odvrati Gösta. „A nikad prije niste bili u njihovoj kući?” „Nismo, časna riječ”, odgovori Adam i skrušeno pogleda policajca. „To nam je bilo prvi put da smo bili ondje.” „Morat ću uzeti tvoje otiske kao potvrdu da govoriš istinu, a i da bismo te mogli isključiti kao sumnjivca. Hoće li ti to biti problem?” „Ma kakvi”, odvrati Adam, a lice mu zasja. „Stalno gledam CSI, znam koliko je važno isključiti sumnjivca. A onda unesete sve otiske u kompjutor i saznate tko je bio unutra.” „Da, upravo tako. Točno tako radimo”, reče Gösta smrtno ozbiljna izraza lica, dok je u sebi umirao od smijeha. Unesemo otiske u kompjutor, da, baš. Izvadio je opremu za uzimanje otisaka - tintu i karticu s deset polja. Na svako je polje pažljivo utisnuo Adamove prste. „Tako, gotovo”, zadovoljno ustvrdi kad je završio. „A onda ih skenirate ili kako?” znatiželjno upita Adam. „Tako je, skeniramo ih”, odvrati Gösta, „a zatim ih unesemo u bazu podataka koju si spomenuo. U njoj imamo sve državljane Švedske starije od osamnaest godina. A i dobar dio stranaca, znaš, preko Interpola. Povezani smo s Interpolom. Direktnom vezom. I s FBI-em i CIA-om.” „Zakon!” reče Adam, gledajući Göstu s divljenjem. Gösta se smijao čitavim putem natrag prema Tanumshedeu. Pomno je postavio stol. Žuti stolnjak, za koji je znao da ga Britta jako voli, bijeli servis s ispupčenim motivima, svijećnjak koji su dobili kao dar za vjenčanje i nešto cvijeća u vazi. Toga je kod Britte uvijek bilo. Neovisno o godišnjem dobu, kod nje je uvijek bilo cvijeća. U cvjećarnici je bila redovita mušterija. Barem prije, sad je to obavljao Herman. Htio je da sve bude kao i inače. Ako se oko nje ništa ne promijeni, možda će se propadanje barem malo usporiti, kad se već ne


može zaustaviti. Najteže je bilo na početku, prije nego je uspostavljena dijagnoza. Kod Britte je sve uvijek moralo biti u redu. Nikome nije bilo jasno zašto odjednom više nije uspijevala naći ključeve auta, zašto bi nekoga od unuka oslovila pogrešnim imenom, zašto se više nije mogla prisjetiti brojeva telefona prijatelja koje je poznavala cijeli svoj život. Za to su okrivili umor i stres. Počela je piti multivitamine i Blutsaft jer su mislili da joj nedostaje hranjivih tvari. Ali naposljetku više nisu mogli zanemariti činjenicu da nešto zaozbiljno nije bilo u redu. Kad su čuli dijagnozu, ostali su bez riječi. Britta je potom jednom zajecala. Samo jednom. Čvrsto je stisnula Hermanovu ruku, a on je stisnuo njezinu. Oboje su znali što to znači. Život kakvim su zajedno živjeli pedeset i pet godina drastično će se promijeniti. Bolest će joj polako uništavati mozak, pomalo će gubiti sve više i više sebe, svojih sjećanja, svoje osobnosti. Pred njima je zjapio dubok ponor. Otada je prošla godina dana. Dobrih trenutaka bilo je sve manje. Herman je drhtavim rukama pokušavao složiti papirnate ubruse onako kako je to Britta uvijek činila. Složila bi ih u lepezasti oblik. No, unatoč tome što je gomilu puta gledao kako to radi, nikako mu to nije polazilo za rukom. Nakon četvrtog pokušaja u njemu se već nagomilala frustracija i izderao je ubrus na komadiće. Sitne komadiće koji su pali na tanjur. Sjeo je na stolicu i pokušao se sabrati. Obrisao je suzu koja mu je navirala u kutku oka. Pedeset i pet godina bili su zajedno. Dobrih godina. Sretnih godina. Naravno da je bilo uspona i padova, kao u svakom braku, ali temelji su uvijek bili čvrsti. On i Britta zajedno su se razvijali, zajedno su odrasli. Posebice kad su dobili Anna-Gretu. Tada je bio nevjerojatno ponosan na Brittu. Prije nego što su dobili kćer, znalo mu se učiniti da mi je žena nekako površna, isprazna, morao je to priznati. No toga dana, kad je u ruke primila Anna-Gretu, postala je druga osoba. Kao da je, postavši majka, dobila temelje koji su joj dotad nedostajali. Imali su tri kćeri. Tri prekrasne kćeri, a rođenjem svake od njih sve je više volio svoju ženu. Na ramenu osjeti nečiju ruku. „Tata? Kako si? Kucala sam, nije bilo odgovora, pa sam ušla.” Ugledavši zabrinuto lice svoje najstarije kćeri, Herman brzo obriše suzu i pokuša nabaciti osmijeh, ali nije ju zavarao. Zagrlila ga je i prislonila svoj obraz uz njegov. „Težak dan, tata?” Herman kimne i dopusti si da se u kćerinu zagrljaju nakratko osjeti


kao dijete. On i Britta dobro su je odgojili. Anna-Greta bila je topla i obzirna žena i baka puna ljubavi prema njihovo dvoje praunučadi. Katkad mu nije bilo jasno kad se sve to dogodilo, kako je ta sijeda žena u pedesetima mogla biti njihova malena kći koja je puzala po kući i hvatala ga za mali prst. „Godine lete, Anna-Greta”, reče on naposljetku i potapša je po ruci koja je ležala na njegovim prsima. „Da, godine lete, tata”, odvrati ona i još ga čvršće obgrli. Potom ga još jednom kratko stisne i pusti iz zagrljaja. „Ja ću postaviti ubruse, a ti pribor za jelo. Mislim da je najbolje tako, sudeći po ovome.” Namigne mu, pokazujući na komadiće ubrusa koji su, poput konfeta, bili razasuti po stolu. „Da, to bi bilo najbolje”, reče on i zahvalno se osmjehne kćeri. „To bi bilo najbolje.” „Kad bi trebali stići?” dovikne Patrik odozgo, iz spavaće sobe, gdje se, na Ericin zahtjev, presvlačio u nešto prikladnije od traperica i majice. Njegovi protesti da su to samo njezina sestri i Dan koji dolaze na večeru nisu imali nikakvog efekta. Ipak je to bila večera u petak, trebalo se malo urediti. Erica otvori pećnicu i pogleda na svinjski file koji je pekla. Grizla ju je savjest otkako se jučer izderala na Patrika, pa mu se htjela iskupiti njegovim omiljenim jelom: svinjskim filcom u lisnatom tijestu, s umakom od vina i pire-krumpirom. To mu je jelo spremila prvi put kad ga je pozvala k sebi. Prve noći kad su se... Nasmije se sebi u bradu i zatvori pećnicu. Sad se to činilo tako davno, iako je bilo prije svega nekoliko godina. Svim je srcem voljela Patrika, ali bilo je nevjerojatno kako svakodnevica s malim djetetom može ubiti želju za vođenjem ljubavi pet puta zaredom, kao što je to bilo te prve noći. Sad bi je umorila i sama pomisao na toliku količinu aktivnosti u krevetu, sad bi voditi ljubav i jednom tjedno bilo pravo postignuće. „Stižu za pola sata”, dovikne Erica Patriku i stane pripremati umak. Ona se već bila preodjenula u crne hlače i ljubičastu bluzu, jednu od svojih omiljenih iz doba kad je još živjela u Stockholmu, pa je na raspolaganju imala solidan izbor butika. Za svaki slučaj stavila je i pregaču. Patrik siđe u kuhinju i zazviždi kad je ugleda. „Što to moje umorne oči vide? Neko divno, božanski čarobno biće,


ali uz tračak domaćinstva i kuharinstva” „Ne postoji riječ kuharinstvo”, reče Erica i zasmijulji se kad je Patrik poljubi u vrat. „Sad postoji”, odvrati on i namigne joj, a zatim zakorači unatrag i napravi piruetu nasred kuhinje. „Je li sad u redu? Ili se moram opet otići presvući?” „Joj, prestani, ispada da sam najgora oštrokondža.” Erica ga strogo pregleda od glave do pete, a potom se nasmije i reče: „Pravi si melem za oči. Sad još samo postavi stol, pa ću se možda i sjetiti zašto sam se udala za tebe.” „Smatraj stol postavljenim!” Nakon pola sata, kad se, točno u sedam, začulo zvono na vratima, jelo je bilo gotovo, a stol postavljen. Na vratima su bili Anna i Dan s Emmom i Adrianom, koji su odmah uletjeli u kuću i stali dozivati Maju. Njihova je mala rođakinja bila vrlo popularna. „Tko je ovaj naočiti mladić?” upita Anna. „I što si učinila s Patrikom? Bilo je i krajnje vrijeme da ga zamijeniš za ovaj bolji model.” Patrik zagrli Annu. „Drago mi je što te vidim, draga šogorice... A. kako ste mi vi, golupčići? Erica i ja smo počašćeni što ste uspjeli nakratko napustiti spavaću sobu i posjetiti naš skromni dom.” „Ma daj!” Anna se zacrveni i mlatne Patrika po prsima, ali potom uputi Danu pogled koji je potvrđivao da je Patrik bio u pravu. Proveli su sjajnu večer zajedno. Emma i Adrian zabavljali su Maju dok nije došlo njezino vrijeme za spavanje, a zatim su i sami zaspali, svatko na jednom kraju kauča. Jelo je dobilo pohvale koje je i zaslužilo, a odlično vino brzo je nestalo iz boca. Erica je bila sretna što sjedi sa sestrom i Danom na jednoj običnoj, izvrsnoj večeri, bez ikakvih tamnih oblaka na obzoru, bez misli o svemu onome što je sad bilo iza njih. Samo opušteno čavrljanje i prijateljske prepirke. Spokojno ozračje najednom naruši zvonjava Danova mobitela. „Oprostite, moram pogledati tko zove u ova doba”, reče Dan i ode po mobitel koji mu je bio u džepu jakne. Namrštio se kad je pogledao zaslon, čini se da mu je broj bio nepoznat. „Halo, ovdje Dan. Što si rekla? Tko? Oprosti, ne čujem te dobro... Belinda? Gdje? Kako? Ali pio sam, ne smijem... Stavite je u taksi i pošaljite ovamo! Da, ja ću platiti taksistu, samo se pobrinite da dođe.” Rekao je Patrikovu i Ericinu adresu, okončao poziv i još se više namrštio. „Jebemu!”


„Što se dogodilo?” uznemireno će Anna. „Izgleda da se Belinda naroljala na nekom tulumu, zvala je njezina prijateljica. Stavili su je u taksi i poslali ovamo.” „Ali gdje to? Nije li trebala biti kod Pernille u Munkedalu?!” „Jest, ali očito nije otišla. Njezina prijateljica je zvala iz Grebbestada.” Dan ukuca broj i nazove svoju bivšu ženu. Čini se da ju je prenuo iz sna. Otišao je u kuhinju, pa su čuli samo dijelove razgovora, ali nije se baš koristio pristojnim riječima. Nekoliko minuta poslije vratio se u blagovaonicu i sjeo za stol. Na licu mu se vidjelo koliko je frustriran. „Izgleda da joj je Belinda rekla da će prespavati kod prijateljice, a ta prijateljica je najvjerojatnije rekla svojima da će prespavati kod Belinde. A umjesto toga otišle su u Grebbestad na tulum. Jebemu! Mislio sam da mogu računati da će pripaziti na nju.” Uzrujano provuče prste kroz kosu. „Misliš, Pernilla?” upita Anna i pogladi ga po ruci kako bi ga smirila. „Nije baš lako, znaš? I ti bi nasjeo na to. To je najstariji trik.” „Ne bih!” bijesno odvrati Dan. „Ja bih tijekom večeri nazvao roditelje njezine prijateljice da provjerim je li sve u redu. Nikad ne bih vjerovao sedamnaestogodišnjakinji. Kako može biti tako glupa? Bilo bi normalno da mogu računati na to da će paziti na djecu.” „Smiri se”, strogo će Anna. „Riješit ćemo stvari jednu po jednu. Sad je najvažnije da se pobrinemo za Belindu kad stigne.” Dan je zaustio nešto reći, ali ga ona prekine. „I večeras je nećemo izgrditi, to ćemo ostaviti za sutra, kad se otrijezni. U redu?” Iako je Anna završila s pitanjem, svi za stolom, uključujući i Dana, znali su da je razgovor gotov. Dan samo kimne. „Idem pripremiti gostinsku sobu”, reče Erica i ustane. „A ja idem po vjedro ili tako nešto”, nadoda Patrik, nadajući se potajno da istu rečenicu neće morati ponavljati kad Maja bude tinejdžerica. Nekoliko minuta poslije, začulo se kako auto staje ispred kuće, a Dan i Anna požure prema vratima. Anna plati taksi, a Dan podigne Belindu koja je ležala izvaljena na stražnjem sjedalu. „Tata...” promrmlja ona, stavi mu ruke oko vrata, a glavu pritisne o njegova prsa. Danu se smučilo od smrada bljuvotine na koju je bazdjela, ali je istodobno osjećao nevjerojatnu nježnost prema svojoj kćeri, koja je u njegovu zagrljaju djelovala tako krhko i maleno. Mnogo je godina nije tako držao u naručju.


Belinda je ponovno počela povraćati, a Dan joj instinktivno odmakne glavu od svojih prsa. Smrdljiva, tamnocrvena bljuvotina razlila se po Ericinim i Patrikovim prilaznim stubama. Nije bilo nikakve sumnje da je piće s kojim je pretjerala bilo crno vino. „Uvedi je unutra, ne brini se za ovo, poslije ćemo to isprati”, reče Erica i mahne Danu i Belindi da dođu. „Odvedi je pod tuš, a Anna i ja ćemo je oprati i dati joj čistu odjeću.” Belinda je pod tušem počela plakati. To je zvučalo srcedrapajuće. Anna ju je gladila po glavi, a Erica pažljivo brisala ručnikom. „Ššššš, bit će sve u redu, ne brini se”, reče Anna, odijevajući Belindi suhu majicu. „Kim je trebao biti ondje... Mislila sam da... Ali rekao je Lindi da misli da sam... ružnaaaa...” Riječi su stizale u stankama između jecaja. Anna pogleda Ericu preko Belindine glave. Nijedna se ne bi ni za što na svijetu zamijenila s njom. Ne postoji ništa gore od slomljenog tinejdžerskog srca. I same su to prošle, pa im je i bilo shvatljivo zašto je u tom trenutku htjela utopiti tugu u crnom vinu. Ali bila je to samo privremena utjeha. Belinda će se ujutro osjećati još gore, ako je to uopće moguće, to su također znale iz vlastita iskustva. No, sad su je mogle samo položiti u krevet. Ostalo će riješiti sutra. Mellberg je stajao pred vratima s rukom na kvaki. Vagao je plusove i minuse, unaprijed znajući da će minusi odnijeti uvjerljivu pobjedu. Ali postojala su i dva velika plusa. Prvo, ionako te večeri nije imao pametnijeg posla, a drugo, stalno je vidio samo Ritine tamne oči. Međutim, i dalje se pitao jesu li ta dva faktora dovoljna motivacija da učini nešto tako glupo kao što je dolazak na tečaj salse. Osim toga, ondje će sigurno biti gomila očajnih žena koje misle da će upecati nekog tipa na tečaju plesa. Kako jadno... Na trenutak se pomislio okrenuti na peti, svratiti na benzinsku postaju, kupiti čips i otići kući gledati humorističnu seriju Pun zamrzivač sa Stefanom i Christerom. Nasmijao se na samu pomisao. Njih su se dvojica bome znali šaliti. Mellberg se upravo bio odlučio za taj plan B, kad se vrata pred njim otvore. „Bertile, odlično, došao si! Uđi, upravo počinjemo.” Prije nego što se stigao snaći, Rita ga uhvati za ruku i uvede u dvoranu. Iz radija koji je ležao na podu ćula se latinoamerička glazba. Četiri para koja su bila unutra znatiželjno ga pogledaju. „Jednak broj muškaraca i žena”,


iznenađeno pomisli Mellberg, a njegova slika o sebi kao komadu mesa koji će rastrgati čopor požudnih rospija nestane. „Morat ćeš plesati sa mnom, pomoći ćeš mi u demonstraciji”, reče Rita i odlučno ga dovuče na sredinu podija. Stala je nasuprot njemu, uhvatila ga za jednu ruku, a drugu mu obavila oko svog struka. Mellberg se jedva suzdržavao da dobrano ne ispipa njezino božanstveno tijelo. Nikako mu nije bilo jasno kako momcima mogu biti privlačne koščate žene. „Bertile, usredotoči se”, strogo reče Rita i uspravi se. „Gledajte što Bertil i ja radimo”, reče ona ostalim parovima. „Dame, desna noga naprijed, težinu tijela prebacite na lijevu, zatim desna noga natrag. Gospoda isto tako, samo obrnuto: lijeva noga naprijed, težina na desnu, pa lijeva natrag. Vježbat ćemo to dok svima ne sjedne.” Mellberg se trudio shvatiti što je htjela reći, ali njegov mozak kao da je odlučio ne obraditi i one najosnovnije informacije, kao što su koja mu je noga desna, a koja lijeva. Ali Rita je bila dobra instruktorica. Odlučno je vodila ples i on je pomicao noge naprijed i natrag, pa je ubrzo sa zadovoljstvom ustanovio da je savladao pokret. „A sad ćemo početi raditi kukovima”, obavijesti Rita svoje učenike. „Vi Šveđani ste vrlo ukočeni, ali bit salse je u pokretu, osjećaju, mekoći.” Pokazala je na što misli njišući kukovima u ritmu glazbe. Naprijed, natrag, poput vala. Mellberg je opčinjeno promatrao pokrete njezina tijela. Kad je ona to radila, izgledalo je lako. S namjerom da je zadivi, pokušao je oponašati njezine pokrete, pomičući stopala na način za koji je mislio da ga je savladao. Međutim, više nije išlo. Kukovi su mu bili ukočeni, a pokušaji da ih uskladi s pokretima sropala rezultirali su kratkim spojem. Zastao je s ojađenim izrazom lica. A da bi stvar bila još gora, kosa mu je u tom času odlučila pasti preko lijevog uha. Brže-bolje ju je popravio, nadajući se da to nitko nije uočio, ali mu je hihot jednog para raspršio nade. „Znam da je resko, to iziskuje vježbu, Bertile”, ohrabrivala ga je Rita, potičući ga da pokuša ponovno. „Slušaj glazbu, Bertile. Slušaj. Neka ti tijelo slijedi glazbu. Nemoj gledati stopala, gledaj mene. U salsi muškarac uvijek mora ženu gledati u oči. To je ples ljubavi, ples strasti.” Prikovala je svoj pogled na njega, a on se, uz velike napore, prisili gledati u njezine oči umjesto u svoja stopala. Isprva uopće nije išlo, ali nakon nekog vremena, uz Ritino nježno vođenje, osjeti da se nešto


događa. Kao da mu je tijelo tek tada zaista čulo glazbu. Pokreti kukova postali su mu glatki i usklađeni. Dublje je pogledao Riti u oči. Uz latinoameričke ritmove koji su pulsirali iz radija, osjeti kako se zaljubljuje.


Kristiansand, 1943. Ne može se reći da Axel nije volio preuzimati rizik, ali i nije bio nešto posebno odvažan. Naravno da se bojao, bio bi budala da se ne boji. Ali naprosto je bio primoran nešto poduzeti. Nije mogao samo sjediti i gledati kako zlo nadvladava, a da nešto ne učini. Stajao je uz ogradu dok mu je vjetar šibao lice. Volio je miris morske vode. Zapravo, zavidio je ribarima, ljudima koji su isplovljavali rano ujutro i vraćali se kasno navečer, puštajući da ih brod odnese onamo gdje ima ribe. Axel je znao da će mu se smijati ako im ikad kaže da im zavidi. On, doktorov sin koji bi trebao nastaviti studij i steći neko dobro zvanje, da zavidi njima? Da im zavidi na žuljevitim rukama, smradu ribe koji se ne može ukloniti s odjeće, nesigurnosti u to hoće li se vratiti kući jednom kad isplove? Sigurno bi mislili da je i apsurdno i drsko od njega što bi htio živjeti njihovim životom. Ne bi oni to nikad razumjeli. Ali svakim je djelićem tijela osjećao da je to bio život za koji je predodređen. Svakako, imao je glavu za knjigu, ali među knjigama se nikad nije osjećao kao kod kuće, kao što je to bio slučaj ovdje, na palubi koja se ljulja, s vjetrom u kosi i mirisom ribe u nosnicama. S druge strane, Erik je obožavao uploviti u svijet knjiga. Svaki put zasjao bi od sreće kad bi navečer sjeo na krevet i udubio se u neku knjigu koja je bila i prestara i predebela da bi pobudila polet i u kome drugome osim u Eriku. Upijao je znanje, valjao se u njemu, halapljivo gutao podatke, godine, imena i mjesta. To je Axela fasciniralo, ali ga je istodobno i rastuživalo. On i njegov brat bili su toliko različiti. Možda je stvar bila u razlici u godinama. Nikad se nisu zajedno igrali, nikad nisu dijelili igračke jer Axel je bio četiri godine stariji. Axela je brinulo i to što su njihovi roditelji radili razliku između njih. Njega su uzdizali u nebesa i time narušavali ravnotežu u obitelji, Axela pretvarali u ono što nije, a Erika omalovažavali. Ali kako je to mogao promijeniti? Mogao je samo raditi ono što se od njega očekuje. „Uskoro stižemo u luku.” Poskočio je kad je iza sebe začuo Elofov prodoran glas. Nije ga čuo kako dolazi. „Izaći ću na kopno čim pristanemo. Neće me biti otprilike jedan sat. Elof kimne. „Čuvaj se, momče”, reče on, još jednom ga pogleda, a


zatim krene prema krmi preuzeti kormilo. Deset minuta poslije Axel se oprezno ogledavao prije nego što će izaći na dok. Njemačke uniforme bile su posvuda na kopnu, ali činilo se da su vojnici uglavnom zauzeti pregledavanjem brodica koje su bile privezane uz dok. Osjeti da mu se puls ubrzao. Trudio se djelovati nonšalantno poput mornara koji su na kopnu iskrcavali i ukrcavali robu, gledajući svoja posla i ne krijući nikakve tajne motive. Ovaj put nije ništa donio sa sobom. Bilo je to putovanje s kojega je nešto trebao donijeti. Axel nije znao što je stajalo u dokumentu koji je morao prokrijumčariti u Švedsku. Nije ni želio znati. Znao je samo kome ga treba predati. Upute su bile jasne. Morao je pronaći čovjeka u smeđoj košulji i s plavom kapom koji će stajati na drugom kraju luke. Oprezno se ogledavajući, Axel ode do kutka luke u kojemu se taj čovjek trebao nalaziti. Zasad je sve bilo po planu, nitko nije zamijetio ribara koji se šetao po luci. Nijemci su radili svoj posao i nisu obraćali pozornost na njega. Naposljetku ugleda čovjeka. Slagao je kutije i djelovao je potpuno usredotočen na ono što radi. Imajući na umu svoj zadatak, Axel krene prema njemu. Trebao je ostaviti dojam kao da ondje ima posla, ni u kojem slučaju nije smio pogriješiti i privući poglede na sebe. To bi bilo kao da si na prsa nacrta metu. Kad se približio čovjeku koji ga, kako se činilo, nije uočio, podigne najbližu kutiju i doda je na hrpu s drugim kutijama. Krajičkom oka primijeti kako je njegovu kontaktu nešto ispalo na tlo blizu nekoliko kutija. Axel se sagne kako bi podigao jednu, ali najprije dograbi smotuljak papira i strpa ga u džep. Primopredaja je bila obavljena, iako s tim čovjekom nije razmijenio ni pogled. Od osjećaja olakšanja koji mu se širio venama gotovo mu se zavrtjelo u glavi. Primopredaja je uvijek bila najkritičniji trenutak. Nakon što se ona obavi, postojao je znatno manji rizik da će nešto... „Halt Hände hoch!” Njemačka naredba začula se niotkud. Axel zbunjeno pogleda čovjeka kraj sebe, a njegov posramljeni pogled odmah mu je dao do znanja što je u pitanju. Bila je to zamka. Ili je sve to bio blef kako bi ga Nijemci uhvatili, ili su nekako saznali što se događa, pa su ga prisilili da im pomogne postaviti zamku. Bilo kako bilo, Axel je znao da je igra završila. Nijemci su ga vjerojatno promatrali otkako je stupio na kopno, pa sve do trenutka primopredaje. A onaj dokument sad ga je pekao u džepu. Podigao je ruke, dajući na znanje da se predaje. Ljudi koji su


stajali pred njim bili su iz Gestapa. Igra je bila gotova.


Glasno kucanje prekine njegov jutarnji ritual. Svakoga jutra ista stvar, najprije tuš, zatim brijanje, a onda priprema doručka. Dva jaja, šnita raženog kruha s maslacem i sirom i velika šalica kave. Uvijek isti doručak koji bi jeo ispred televizora. Za njegovu rutinu bile su zaslužne godine zatvora. Ponovno se začulo kucanje i Frans, iziritiran, ode otvoriti vrata. „Bok, Frans.” Na vratima je stajao njegov sin oštra pogleda na koji se tijekom vremena bio prisiljen naviknuti. Frans se više nije mogao sjetiti vremena kad je sve bilo drukčije, ali moraš prihvatiti ono što ne možeš promijeniti, a ovo je bila jedna od stvari koje nikako nije mogao promijeniti. Još bi se samo katkad u snovima prisjetio osjećaja te ručice u svojoj. Bilo je to blijedo sjećanje iz nekih davno minulih vremena. Uz jedva čujan uzdah, pomakne se da propusti sina. „Bok, Kjell”, reče Frans. „Kako to da si došao posjetiti svog starog oca?” „Erik Frankel”, hladno odgovori Kjell, promatrajući oca kao da očekuje neku posebnu reakciju. „Upravo doručkujem. Uđi.” Kjell pode za njim u dnevnu sobu. Ogledao se, ne mogavši prikriti znatiželju. Nikad prije nije bio u ovom stanu. Frans sina nije pitao želi li kavu, unaprijed je znao njegov odgovor. „Dobro, što s Perikom Frankelom?” „Sigurno znaš da je mrtav.” Bila je to konstatacija, ne pitanje. Frans kimne. „Da, čuo sam da je stari Erik mrtav. Žalosno.’“ „Iskreno to misliš? Da je to žalosno?” Kjell je pomno promatrao svog oca, a Frans je dobro znao zašto. Došao je u svojstvu novinara, a ne njegova sina. Frans je napravio dugu stanku prije nego što je odgovorio. Toliko toga je bilo ispod površine, toliko je toga bilo u sjećanjima koja su ga pratila čitavog života. Ali sinu to nikad ne bi mogao ispričati. Kjell to ne bi tazumio. Odavno je osudio svog oca, a sad su stajali na različitim stranama zida koji je bio toliko visok da je bilo nemoguće pogledati preko njega. I tako je bilo godinama. Znao je da je to najvećim dijelom njegova krivica. Kad je Kjell bio malen, otac mu je uglavnom bio u zatvoru, pa ga baš i nije viđao. Majka ga je nekoliko puta dovela u posjet, ali je on, ugledavši to lišće puno pitanja u hladnoj zatvorskoj


prostoriji za posjete, otvrdnuo i zabranio joj da ga više dovodi. Mislio je da je bolje da dječak nema nikakvog oca nego onakvog kakvog je imao. Možda je bio u krivu, ali sad je bilo prekasno da to ispravi. „Da, žao mi je što je Erik umro. Poznajemo se od djetinjstva i za njega me vežu samo lijepe uspomene. Kasnije smo krenuli različitim pravcima i...” Frans raširi ruke. Nije imao što objašnjavati Kjellu. Njih su dvojica već znali sve o različitim putovima. „Ali to nije istina. Imam podatke koji govore da si u posljednje vrijeme kontaktirao s Erikom, kao i da su Prijatelji Švedske pokazivali određeno zanimanje za braću Frankel. Usput, imaš li išta protiv toga da radim bilješke?” Kjell demonstrativno izvadi notes na stol, prkosno pogleda oca i pripremi kemijsku olovku. Frans slegne ramenima i nemoćno raširi ruke. Nije mu se više dalo igrati igrice. U Kjellu je bilo toliko gnjeva, a njemu je svako zrnce tog gnjeva bilo dobro poznato. Bio je to njegov gnjev. Bio je to isti onaj gnjev koji je Frans i dalje nosio u sebi i koji je napravio toliko štete, koji je toliko toga uništio. Njegov je sin svoj bijes usmjeravao drukčije. Da, čitao je on što mu sin piše u novinama. Gnjev Kjella Ringholma u obliku novinskih kolumni iskusili su lokalni moćnici i gospodarstvenici. Zapravo njih dvojica i nisu bili toliko različiti, iako su imali različita polazišta. Obojicu ih je gonio gnjev koji su imali u sebi. Njemu je upravo zato i bilo ugodno među nacističkim simpatizerima, još na izdržavanju svoje prve zatvorske kazne. Njih je pogonila ista mržnja. A on je bio vješt govornik, zahvaljujući tome što ga je otac podučio. Pripadnost nacističkoj bandi u zatvoru dala mu je status i utjecaj. Bio je netko. A taj bijes postao je sredstvo, dokaz snage. S godinama je srastao sa svojom ulogom, više ga se nije moglo odvojiti od njegovih stavova. Postali su jedno, neraskidivo biće. Imao je osjećaj da je jednako tako i s Kjellom. „Gdje smo stali?” Kjell pogleda u svoj još uvijek prazni notes. „A, da, očito si bio u kontaktu s Erikom.” „Samo zbog toga što smo bili stari prijatelji, ništa više od toga. I ništa što bi se moglo povezati s njegovom smrću.” „To ti kažeš”, odvrati Kjell, „ali na drugima je da ustanove je li tako i bilo. O čemu ste razgovarali. Je li bilo prijetnji?” Frans frkne. „Ne znam odakle ti takvi podaci, ali nikad nisam prijetio Eriku Frankelu. Već si dovoljno blatio ljude koji dijele moja mišljenja da znaš da uvijek ima... usijanih glava koje ne razmišljaju racionalno. I upravo sam na to upozorio Erika.” „Ljude koji dijele tvoja mišljenja”, odvrati Kjell s prezirom koji je


gotovo graničio s gađenjem. „Misliš na poremećene nazadnjake koji misle da mogu zatvoriti granice?” „Nazovi to kako hoćeš”, umorno će Frans. „Ali ja nisam prijetio Eriku Frankelu. A sad bih te zamolio da odeš.” Na trenutak se činilo da će se Kjell pobuniti, ali zatim ipak ustane, nagne se nad oca i pogleda ga u oči. „Meni nisi bio nikakav otac, ja s tim mogu živjeti. Ali kunem ti se, ako mog sina uvučeš u to još više nego što već jesi...” Stisnuo je šake. Frans smireno pogleda sina u oči. „Nisam ja tvog sina uvukao ni u što. Već je dovoljno odrastao da ima svoje mišljenje i da svoje odluke donosi sam.” „Kao što si i ti radio?” gorkim tonom odvrati Kjell i izleti iz sobe, kao da više nije mogao biti u istoj prostoriji sa svojim ocem. Frans je ostao sjediti, osjećajući kako mu srce tuče u grudima. Začuvši tresak ulaznih vrata, ponovno pomisli na očeve i sinove i na odluke koje su za njih donošene, sviđale se njima ili ne. „Jeste li proveli ugodan vikend?” upita Patila i Marti na i Göstu dok je stavljala kavu u aparat. Obojica potišteno kimnu. Ni jedan ni drugi nisu baš voljeli jutra ponedjeljkom. Osim toga, Martin je čitav vikend loše spavao. U posljednje je vrijeme često noćima bio budan, brinući zbog djeteta koje je trebao dobiti za nekoliko mjeseci. Nije bila stvar u tome žele li dijete ili ne, jer su ga zaista žarko željeli, već u tome da je tek sad pojmio kolika je to golema odgovornost. Radilo se o jednom malom životu, o maloj osobi koju treba čuvati, odgajati i brinuti se o njoj na svakoj mogućoj razini. Zbog te je spoznaje u posljednje vrijeme ležao budan, zureći u srrop, dok se kraj njega Pijin veliki trbuh podizao i spuštao u ritmu njezina mirnog disanja. Ono što je on vidio bili su maltretiranje, oružje, droga, seksualno napastovanje, tuga i nesreća. Kad je to tako gledao, nije bilo kraja svemu što je moglo snaći to dijete koje je bilo na putu. Prvi se put zapitao je li doista dorastao tom zadatku, ali sad je već bilo prekasno da se brine oko toga. Beba će za koji mjesec doći na svijet. „Baš ste pravi veseljaci.” Paula se osmjehne Gösti i Martinu i stavi ruke na stol. „Trebalo bi biti zabranjeno biti vedar ponedjeljkom ujutro”, reče Gösta i ustane kako bi si nalio još jednu šalicu kave. Izvukao je šalicu


prije nego je tekućina prestala curiti, pa se malo kave prolilo po ploči. Čini se da Gösta to nije primijetio, pa je samo vratio vrč kad je nalio kavu u šalicu. „Ali, Gösta”, strogo reče Paula kad se ovaj okrenuo, s namjerom da se vrati za stol. „Ne možeš to samo tako ostaviti, moraš to obrisati.” Gösta baci pogled prema aparatu za kavu i tek tada primijeti lokvicu kave. „Joj, da, dobro”, mrzovoljno odvrati i počisti nered. Martin se nasmije. „Lijepo je vidjeti da te netko dovodi u red.” „Da, tipično ženski, uvijek moraju biti tako prokleto sitničave.” Paula je upravo bila zaustila da mu nešto kaže, kad se iz hodnika začu neki zvuk koji nije bio uobičajen u postaji. Bilo je to dječje blebetanje. Martin ispruži vrat pun nade. „To je sigurno...” Nije ni dovršio rečenicu, a na vrarima se pojavio Patrik s Majom u naručju. „Zdravo svima!” „Zdravo”, veselo odvrati Martin. „Vidim da nisi mogao više izdržati.” Patrik se nasmiješi. „Ne, ova djevojka i ja smo samo navratili pogledati radite li ili ne, zar ne, dušo?” Maja veselo zaguguće mašući rukama. Potom se stala koprcati kako bi dala do znanja da želi na pod. Patrik joj udovolji i spusti je na klimave nožice, a ona smjesta pojuri prema Martinu. „Bok, Majice. Tako je, prepoznaješ striku Martina s kojim si gledala cvijeće. Znaš što? Sad će tebi striko Martin donijeti kutiju s igračkama.” Ustao je i otišao po kutiju s igračkama koju su imali u postaji za slučaj kad netko dođe s djetetom koje treba pričuvati. Maja je bila izvan sebe od sreće kad su se minutu potom sve te divne stvarčice stvorile u čajnoj kuhinji. „Hvala, Martine”, reče Patrik, a zatim si ulije šalicu kave i sjedne za stol. „I, kako ide?” upita on i napravi grimasu čim je otpio prvi gutljaj kave. Očito mu je bilo dovoljno tjedan dana da zaboravi kako je odvratna kava u postaji. „Polako”, odgovori Martin. „Ali imamo već nešto tragova.” Prepričao mu je razgovore s Fransom Ringholmom i Axelom Frankelom. Patrik je sa zanimanjem kimao. „A Gösta je u petak uzeo otiske prstiju i cipela jednog od dječaka. Moramo još samo uzeti otiske onoga drugoga, kako bismo njih mogli isključiti iz istrage.” „Što je dječak rekao?” upita Patrik. „Jesu li vidjeli išta zanimljivo?


Zašto su uopće naumili provaliti u kuću braće Frankel? Jeste li od njega saznali nešto što možete dalje istražiti?” „Ne, ništa korisno od njega”, otresito će Gösta. Činilo mu se da Patrik propitkuje kako on obavlja svoj posao, a to mu se nije sviđalo. No, Patrikovo pitanje istodobno je pobudilo nešto u njegovim mislima. Nešto se pomaknulo, nešto za što je mislio da bi trebao iznijeti na površinu. Ali možda je samo umislio. A i kad bi spomenuo nešto o tome, vjerojatno bi potjetao vodu na Patrikov mlin. „Summa summarum je da tapkamo u mraku i tražimo priliku. Jedina zanimljiva poveznica je ona s Prijateljima Švedske. Čini se da Erik Frankel inače nije imao neprijatelja, a nismo našli nikakav drugi mogući motiv za ubojstvo.” „Jeste li pregledali njegove bankovne račune? Možda oni kriju nešto zanimljivo”, naglas je razmišljao Patrik. Martin odmahne glavom, ljut što se nije i sam toga sjetio. „Učinit ćemo to što je prije moguće. A morali bismo i pitati Axela je li u Erikovu životu postojala kakva žena. Ili možda muškarac. Netko kome se možda povjerio u krevetu. Osim toga, porazgovarat ćemo i sa spremačicom koja im je čistila kuću.” „Odlično”, reče Patrik i kimne. „To će možda dati odgovor na pitanje zašto čitavo ljeto ondje nije čistila i pronašla Erika.” Paula ustane. „Idem ja smjesta nazvati Axela i pitati ga je li Erik imao kakvog partnera ili partnericu”, reče ona i ode u svoj ured. „Imaš li pisma koje je Frans slao Eriku?” upita Patrik. Martin ustane. „Naravno, idem po njih. Pretpostavljam da želiš reći da bi ih htio pogledati. Patrik nonšalantno slegne ramenima. „Pa, sad kad sam već ovdje...” Martin se nasmije. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Nisi li ti na očinskom dopustu?” „Samo ti čekaj da se nadeš u mojoj poziciji. Ne možeš baš vječno biti u pješčaniku. A i Erica radi kod kuće, odgovara joj kad joj se sklonimo s puta.” „A ona sigurno zna da ste naumili navratiti baš do policijske postaje?” Martinu zasjaju oči. „Pa, vjerojatno ne. Ali samo sam usput navratio, čisto da pogledam kako vam ide.” „Dobro, onda bolje da odem po ta pisma, čisto da malo pogledaš...” Martin se nekoliko trenutaka poslije vratio s pet pisama koja su sad bila u plastičnim omotnicama. Maja podigne pogled i pruži ruku prema


papirima u Martinovoj ruci, ali ih on dade Patriku. „Ne, dušo, to nije za igru.” Maja je tu poruku primila s pomalo uvrijeđenim izrazom lica, ali se vratila istraživanju kutije na podu. Patrik poteda pisma na stol, jedno do drugoga i stane ih namršten čitati u tišini. „Nema ništa konkretno, uglavnom se ponavlja. Kaže da bi se Erik trebao pritajiti jer ga više ne može štititi, da unutar Prijatelja Švedske postoje sile koje djeluju prije nego što promisle.” Patrik nastavi čitati. „A ovdje sam stekao dojam da je Erik odgovorio, jer Frans piše: Smatram da si u krivu. Govoriš o posljedicama, o odgovornosti, a ja govorim o zakapanju onoga što pripada prošlosti. O gledanju u budućnost. Ti i ja imamo različita stajališta, različita polazišta, ali korijeni su nam isti. U dubinama vreba isto čudovište. Za razliku od tebe, ja smatram da ne bi bilo pametno probuditi to staro čudovište. Po nekim stvarima ne valja prčkati. U prošlom sam ti pismu rekao što mislim o onome što se dogodilo i ne želim više o tome. A preporučujem ti da i ti postupiš jednako. Odlučio sam trenutačno djelovati zaštitnički, ali to bi se moglo promijeniti ako se ono čudovište probudi” Patrik pogleda Martina. „Jeste li pitali Fransa što misli pod tim ‘starim čudovištem’ o kojemu govori?” „Ne, to ga nismo stigli pitati, ali još ćemo više puta razgovarati s njim. U tom se trenutku Paula ponovno pojavi na vratima. „Uspjela sam saznati da je u Erikovu životu postojala žena. Kao što je Patrik predložio, nazvala sam Axe!a. Rekao mi je da je Erik posljednje četiri godine imao dobru prijateljicu, kako je naglasio, imena Viola Ellmander. Razgovarala sam i s njom, možemo je otići posjetiti već ovog prijepodneva.” „To je bilo brzo”, odvrati i osmjehne se Pauli. „Hoćeš i ti s nama?” impulzivno ispali Martin, ali potom pogleda Maju koja je upravo temeljito proučavala oči jedne lutke, pa nadoda: „Ma ne, naravno, to nije izvedivo.” „Naravno da je izvedivo, možeš je ostaviti sa mnom”, začu se glas s vrata. Annika Patriku uputi pogled pun nade, a Maji široki osmijeh, na što joj ona uzvrati na isti način. Budući da Annika nije imala djece, rado je koristila priliku da „posudi” dijete. „Pa sad...” odvrati Patrik, zamišljeno gledajući Maju. „Misliš da nisam dorasla zadatku?” upita Annika i prekriži ruke, hineći uvrijeđenost.


„Ma ne, nije to...” odgovori Patrik i dalje pomalo neodlučno, ali ga znatiželja nadvlada pa kimne. „Dobro, može. Ali samo nakratko, moram se vratiti do ručka. Ali bude li problema, odmah me nazovi. E, da, mora jesti oko deset i pol, a i dalje jede kašastu hranu, ali mislim da imam bočicu ragua koju možeš podgrijati u mikrovalnoj, a ona se umori nakon jela, pa je trebaš staviti u kolica i malo je zaljuljati i ne zaboravi da mora imati dudu i medvjedića da bi zaspala i...” „Dobro, dosta.” Annika podigne ruke uz smijeh. „Bit će sve u redu, nema problema. Pobrinut ću se da ne umre od gladi dok je ja čuvam, a snaći ćemo se i sa spavanjem.” „Hvala, Annika”, reče Patrik i ustane, a zatim čučne i poljubi svoju kćer u plavu kosu. „Tata će nekamo kratko otići, a ti ćeš ostati ovdje s Annikom, može?” Maja ga je kratko gledala velikim očima, a zatim se vrati cupkanju trepavica s lutke. Zbunjeni Patrik ustane i reče: „Eto, vidite koliko sam važan. Uživajte.” Zagrlio je Anniku i pošao prema garaži. Kad je sjeo na vozačko mjesto policijskog automobila, snašao ga je božanski ushit. Martin je sjeo na suvozačko, a Paula na stražnje sjedalo, držeći u ruci papir s Violinom adresom. Patrik izveze auto iz garaže i krene prema Fjällbacki. Jedva se suzdržao da ne zapjeva od sreće. Axel polako spusti slušalicu. Najednom se sve učini tako nestvarno, kao da je i dalje ležao u krevetu i sanjao. Kuća je bez Erika bila tako prazna. Pazili su da jedan drugome ostave prostora, da jedan drugome ne naruše privatne sfere. Katkad su znali proći i dani a da ne razmijene ni riječ. Često su jeli u različito vrijeme i držali se svojih soba i različitih dijelova kuće. Ali to se ne smije protumačiti kao da nisu bili bliski jedan dtugome. Bili su. A sad je u kući vladala neka drukčija tišina, tišina koja nije bila poput one kakva je bila kad je Erik sjedio u biblioteci i čitao. Tu su tišinu uvijek mogli narušiti i razmijeniti pokoju riječ, ako su htjeli. A ova je tišina bila apsolutna, neograničena. Beskrajna. Erik nikad nije doveo Violu u kuću, niti je ikad govorio o njoj. Jedini kontakt koji je Axel imao s njom bio je kad bi ona zvala, a on se javio na telefon. Onda bi Erik obično nestao na nekoliko dana. Spakirao bi osnovne potrepštine u jednu malu torbu, šturo se pozdravio i otišao. Axel bi katkad znao osjetiti ljubomoru kad bi vidio brata kako odlazi. Ljubomoru jer on nije imao nikoga. Axelu to nikad u životu nije pošlo za rukom. Razumije se, žena je bilo, ali nikako nije mogao


prežaliti svoju prvu ljubav. I to je bila njegova krivica i na to nije mogao utjecati. Druga sila u njegovu životu bila je presnažna, previše ga je zaokupljala. Bila je zahtjevna ljubavnica koja nije ostavljala prostora ni za što drugo. Njegov je posao bio njegov život, njegov identitet, njegova srž. Nije znao kad je točno to postalo tako. Zapravo, nije istina, znao je. U tišini kuće, Axel sjedne na tabure pokraj komode u hodniku. Zaplakao je prvi put otkako mu je brat umro. Erica je uživala u miru koji je vladao kućom. Mogla je čak i ostaviti vrata radne sobe otvorena jer joj nije smetala nikakva buka izvana. Stavila je nogu na radni stol, razmišljajući o razgovoru s Erikovim bratom. To je u njoj otvorilo nekakvu branu, izazvalo golemu, neutaživu znatiželju da sazna više o dijelu majčina života koji nije poznavala, niti je o njemu išta pretpostavljala. Instinktivno je znala i da joj je Axel Frankel iznio samo djelić svega što je znao o njezinoj majci. Ali, zašto bi nastojao išta skriti od nje? Što je to on znao o njezinoj majci što joj nije htio reći? Uzela je dnevnik i nastavila čitati ondje gdje je stala prije nekoliko dana, ali nije našla nikakve tragove, već samo misli o svakodnevici jedne tinejdžerice. Nikakvog velikog otkrića, ničega što bi moglo uzrokovati onaj čudni izraz u Axelovim očima kad je pričao o njezinoj majci. Erica je nastavila čitati, pretražujući pogledom stranice, tražeći bilo što vrijedno pozornosti, bilo što da joj pomogne odagnati taj unutarnji nemir. Ali tek je na posljednjoj stranici trećeg dnevnika pronašla nešto što bi moglo biti poveznica s Axelom. Istog je časa znala što joj je činiti. Maknula je nogu sa stola, uzela dnevnike i pažljivo ih stavila u torbicu. Otvorila je ulazna vrata, provjerila kakvo je vrijeme, obukla tanku jaknu i otišla žurnim korakom. Oznojila se penjući se strmim stubama koje su vodile prema Badisu, pa malo zastala nakon posljednje. Stari je restoran bio pust sad kad je ljetna gužva prošla, ali posljednjih je godina ionako imao sve manje gostiju, pa čak i tijekom ljeta. Prava šteta. Bio je na odličnom položaju, na brijegu iznad pristaništa, odakle je pucao pogled na čitav arhipelag Fjällbacke. Ali zgrada je već bila dotrajala i bila su potrebna znatna ulaganja da bi se od Badisa nešto napravilo. Kuća koju je tražila ležala je malo iznad restorana, a Erica se nadala da će osoba koju je tražila biti kod kuće.


Kad su se vrata otvorila, dočeka je par vedrih očiju. „Da?”‘ upita gospođa koja je stajala u hodniku i znatiželjno je gledala. „Zovem se Erica Falck.” Erica je malo oklijevala... „Ja sam kći Elsy Moström.” U Brittinim očima nešto zasja. Neko je vrijeme nepomično stajala u tišini, a zatim se iznenada pomakne u stranu. „Da, pa jasno, Elsyna kći. Sad to vidim. Uđi.” Erica uđe i znatiželjno se ogleda oko sebe. Kuća je bila svijetla i ugodna, a na zidovima je visjela gomila fotografija djece, unučadi, pa možda čak i praunučadi. „Imam čitav klan”, reče Britta i nasmiješi se, pokazujući na fotografije. „Koliko djece imate?” uljudno upita Erica, gledajući slike. „Tri kćeri. I zaboga, nemoj mi govoriri vi, osjećam se sraro. Doduše, nije da nisam stara, ali ne moram se tako i osjećati. Godine su ipak samo broj.” „Da, istina”, uz smijeh odvrati Erica. Ova gospođa već joj se sviđala. „Uđi, sjedni”, reče Britta i lagano dodirne Ericin lakat. Erica skine cipele i jaknu i pode za njom u dnevnu sobu. „Lijepo vam je ovdje.” „Ovdje stanujemo već pedeset i pet godina”, reče Britta. Njezino je lice bilo blago i vedro svaki put kad bi se nasmiješila. Sjela je na veliki kauč sa cvjetnim uzorkom i potapšala jastuk pokraj sebe. „Sjedni ovdje da malo popričamo. Drago mi je što sam te upoznala, Elsy i ja smo... bile smo vrlo bliske dok smo bile mlađe.” Erici se na trenurak učini da je u njezinu tonu čula isti onaj čudni prizvuk kakav je osjetila kod Axela, ali sekundu poslije, Britta se ponovno blago smiješila. „Pa, pronašla sam neke stvari koje je moja majka spremila na tavan i... Radoznala sam, nisam puno roga znala o svojoj majci. Na primjer, kako ste se vas dvije upoznale?” „Elsy i ja bile smo školske prijateljice, prvog dana nastave sjele smo zajedno, a tako je i ostalo.” „Sigurno ste poznavali i Erika i Axela Frankela?” „Da, Erika više nego Axela. Erikov brat bio je nekoliko godina stariji od nas, sigurno nas je smatrao dosadnim klincima. Ali strašno je zgodan bio taj Axel.” „Da, to sam čula”, nasmije se Erica. „Zapravo, i dalje je zgodan.” „Sklona sam se složiti s tobom, samo nemoj reći mome mužu”,


teatralno će Britta. „Neću, obećavam.” Erici se majčina stara prijateljica sve vise sviđala. „A Fransa? Koliko sam shvatila, i Frans Ringholm je bio dio vaše grupice?” Britta se ukoči. „A, da, Frans. Da, tako je, i Frans je bio dio naše grupice.” „Čini se da niste baš oduševljeni Fransom.” „Oduševljena? Eh, a bila sam ludo zaljubljena u Fransa. Ali moram reći da nije bilo obostrano. On je gledao nekoga drugoga.” „A da? A koga to?” upita Erica, iako je bila uvjerena da već zna odgovor. „Frans je gledao samo tvoju majku. Išao je za njom poput šteneta. Ali od toga mu nije bilo koristi, tvoja majka nikad se ne bi zaljubila u nekoga poput Fransa. To se moglo dogoditi samo blesačama poput mene, koje su padale na vanjštinu. Jer, bome je bio zgodan. Na onaj pomalo opasan način što je primamljivo kad si tinejdžerica, ali u zrelijoj dobi postane zastrašujuće.” „Ne znam baš”, odvrati Erica. „Meni se čini da su opasni tipovi vrlo privlačni i starijim ženama.” „U pravu si”, reče Britta i pogleda kroz prozor. „Ali ja sam, srećom, prerasla tu fazu i nisam više bila zaljubljena u Fransa. On... on nije bio čovjek kakvog bih htjela u svom životu. Nije poput mog Hermana.” „Niste li malo prestrogi prema sebi? Mislim, meni se čini da niste baš bili neka blesača.” „Ne, sad više nisam takva. Ali mogu ti slobodno priznati, dok nisam upoznala Hermana i dobila prvo dijete... bome nisam bila dobrica.” Ericu je Brittina iskrenost iznenadila. Imala je poprilično oštar sud o samoj sebi. „A Erik? Kakav je on bio?” Britta opet pogleda kroz prozor. Činilo se da razmišlja što da kaže, a onda joj lice ponovno poprimi blag izraz. „Erik je bio star još dok je bio mlad. Ne mislim to u negativnom smislu, samo je bio starac u dječjem tijelu. I razuman, nazreo način. Puno je razmišljao, puno je čitao. Stalno je imao nos u knjizi. Frans ga je zbog toga zafrkavao. Ali Erik je vjerojatno bio pomalo čudan i zbog toga tko mu je bio brat.” „Koliko sam čula, Axel je bio popularan.” „Axei je bio junak. A upravo je Erik bio taj koji mu se najviše divio. Obožavao je tlo po kojemu njegov brat korača. Axel u Erikovim očima


nije mogao ništa zgriješiti.” Britta potapša Ericu po nozi, a zatim naglo ustane. „Znaš što? Idem ja pristaviti kavu pa ćemo nastaviti s. razgovorom. Elsyna kći. Kako divno.” Britta ode u kuhinju, a Erica ostane sjediti na kauču. Čula je zveckanje porculana i ključanje vode, a zatim je iznenada nastupila tišina. Erica je mirno čekala na kauču, uživajući u pogledu koji je pucao pred njom. No, nakon još nekoliko minuta tišine počela se brinuti. „Britta?” dovikne ona. Nije bilo odgovora. Ustala je i otišla potražiti svoju domaćicu. Britta je sjedila za kuhinjskim stolom i zurila u prazno. Jedno grijaće kolo na štednjaku već se bilo užarilo, a prazni lončić na njemu upravo se počeo dimiti. Erica skoči i makne lončić sa štednjaka. „K vragu!” usklikne ona, opekavši ruku. Kako bi ublažila bol, nekoliko ju je trenutaka držala pod mlazom vode, a potom se okrenula Britti. Djelovala je kao da se isključila. „Britta?” blago će Erica. Načas se ustrašila da je Britta doživjela nekakav napadaj, ali ona u tom trenutku pogleda prema njoj. „Napokon si me došla posjetiti, Elsy,” Erica je zbunjeno pogleda i reče: „Britta, ja sam, Erica. Elsyna kći.” Čini se da starica nije registrirala što je rekla. Samo je tiho dodala: „Već dugo želim razgovarati s tobom, Elsy. Htjela sam ti objasniti, ali nisam mogla...” „Što nisi mogla objasniti? O čemu si htjela razgovarati s Elsy?” Erica sjedne nasuprot nje, ne mogavši prikriti ushit. Prvi put osjećala je da je blizu toga da otkrije suštinu stvari, objašnjenje za ono što je bila osjetila u razgovorima s Erikom i Axelom. Nešto tajno, nešto za što oni nisu htjeli da sazna. No, Britta ju je samo zbunjeno gledala i nije ništa govorila. Djelić Erice htio ju je protresti i natjerati da napokon kaže to što joj je bilo na vrhu jezika. Ponovno je upita: „Što nisi mogla objasniti? Nešto vezano uz moju majku? Što?” Britta joj domahne i nagne se preko stola prema njoj i tiho joj došapne: „Htjela sam razgovarati s tobom. Ali stare kosti... moraju... ostati na miru. Nikakve koristi od... Erik je rekao... nepoznati vojnik...” Glas joj utihne i ponovno stane zuriti u prazno. „Koje kosti? O čemu pričaš? Što je Erik rekao?” Erica nije ni primijetila da je podigla glas, što je u tišini kuhinje zvučalo kao dreka. Britta je reagirala tako što je dlanovima pokrila uši i počela brbljati nešto nerazumljivo, kao što to djeca čine kad ne žele slušati prijekore.


„Što se ovdje događa? Tko ste vi?” Erica se okrene na stolici, začuvši ljutiti muški glas iza leđa. Gledao ju je visoki, proćelavi muškarac sijede kose s dvjema vrećicama iz supermarketa u rukama. Erica je zaključila da je to zasigurno Herman, pa ustane i reče: „Oprostite, ja... ja sam Erica Falck. Britta je u mladosti poznavala moju majku i htjela sam je pitati neke stvari. Isprva se činilo da je sve u redu, ali potom... Stavila je grijati vodu na štednjak.” Erica je čula samu sebe kako blebeće, ali čitava je situacija ionako bila neizmjerno neugodna. Britta je iza nje nastavila sa svojim djetinjastim brbljanjem. „Moja žena ima Alzheimerovu bolest”, reče Herman i odloži vrećice. Začuvši tugu u njegovu glasu, Ericu zapeče savjest. Alzheimer, trebala je znati. Nagli prelasci između trenutaka potpune bistrine i krajnje pogubljenosti. Prisjetila se kako je čitala da ljude koji boluju od Alzheimerove bolesti njihov mozak otjera do samih granica gdje na koncu preostane samo magla. Herman priđe svojoj ženi i pažljivo joj makne ruke s ušiju. „Britta, ljubavi, morao sam samo skočiti po namirnice. Ali vratio sam se. Ššššš, sve je u redu...” Ljuljao ju je u zagrljaju i brbljanje je polako prestalo. Pogledao je Eticu. „Bilo bi najbolje da sad pođete. I volio bih da se ne vraćate.” „Ali Britta je spomenula... Moram znati...” petljala je Erica, pokušavajući pronaći pravu riječ, ali Herman je pogleda i odlučno ponovi: „Ne vraćajte se.” Osjećajući se kao lopov, kao kakav uljez, Erica se iskrade iz kuće. Čula je kako iza nje Herman umiruje svoju ženu. No, Erici su u glavi odzvanjale Brittine smetene riječi o starim kostima. Što li je to moglo značiti? Pelargonije su ljeti bile neobično lijepe. Viola ih je s ljubavlju obilazila i uklanjala uvele listove. Morala je to učiniti kako bi ostale lijepe. Njezin mali rasadnik pelargonija sad je već bio zaista impresivan. Svake je godine uzgajala sadnice od primjeraka koje je već imala, pažljivo ih sadila u male posude, a zatim ih presađivala u veće kad bi dovoljno narasle. Najdraže su joj bile pelargonije iz Mårbacke, s njima se ništa nije moglo mjeriti po ljepoti. Kombinacija mladih, ružičastih cvjetova i velikih, kovitlavih stabiljki pružala je pravi estetski doživljaj. A i mirisne pelargonije bile su lijepe.


Mnogo je bilo ljubitelja pelargonija. Otkako ju je sin upoznao s divnim svijetom interneta, učlanila se na tri foruma o pelargonijama i predbilježila se za četiri newslettera. No, najviše ju je veselila razmjena e-mailova s Lasseom Anrellom. Ako je postojao itko tko je pelargonije volio više od nje, bio je to Lasse. Dopisuju se još otkako je ona bila na predstavljanju njegove knjige o pelargonijama. Te je večeri imala gomilu pitanja za njega. Svidjeli su se jedno drugome i veselila se svakom njegovom e-mailu koji bi joj se pojavio u sandučiću. Erik ju je zafrkavao zbog toga. Govorio je da sigurno ljubuje s Lasseom Anrellom njemu iza leđa, a da su razgovori o pelargonijama zapravo šifrirane ljubavne poruke... Posebice mu je zanimljiv bio naziv mirisna, pelargonija i imao je čitavu teoriju o tome. A zatim je i nju počeo zvati mirisnom pelatgonijom. Viola blago pocrveni na tu misao, ali crvenilo zamijene suze kad je po tisućiti put u posljednjih nekoliko dana pomislila da Erika više nema. Zemlja žedno upije vodu koju je pažljivo ulila u svaki tanjurić. Bilo je važno ne pretjerati sa zalijevanjem pelargonija. Zemlja se morala propisno osušiti između dva zalijevanja. U mnogočemu je to bila i metafora za njezin odnos s Erikom. Njihova je zemlja bila propisno sasušena kad su se upoznali i pazili su da ne zaliju previše ono što imaju. Nastavili su stanovati svatko u svojoj kući, živjeli su svatko svoj život i nalazili se kad bi imali želje i snage za to. Još na početku dogovorili su se da im taj odnos mora donositi radost i da ne smije biti opterećen svakodnevnim trivijalnim stvarima. Čista i uzajamna razmjena nježnosti, ljubavi i dobrih razgovora. Kad im se to prohtije. Viola začuje kucanje, pa odloži kanticu za zalijevanje i obriše suze rukavom bluze. Duboko udahne, baci još jedan pogled prema pelargonijama da joj daju snage i pode otvoriti vrata.


Fjällbacka, 1943. „Britta, smiri se... Što se dogodilo? Je li se opet napio?” Elsy je sjedila s prijateljicom na svom krevetu i umirivala je gladeći joj leđa. Britta kimne. Pokušala je nešto reći, ali joj je iz usta izašao samo jecaj. Elsy je privuče bliže sebi i nastavi gladiti po leđima. „Ššššš... hajde, uskoro ćeš se odseliti odande. Naći ćeš posao i maknuti se od tog pakla kod kuće.” „A onda... a onda se više nikad neću vratiti kući”, šmrcala je Britta na Elsynim grudima. Elsy osjeti kako su joj Brittine suze namočile bluzu, ali je to nije brinulo. „je li opet bio zao prema tvojoj majci?” Britta kimne. „Ošamario ju je. Nakon toga nisam više ništa vidjela, pobjegla sam. Joj, da sam bar dečko, prebila bih ga.” „Da si dečko, bilo bi šteta tako lijepog lica”, nasmije se Elsy, grleći Brittu. Dovoljno je dobro poznavala svoju prijateljicu da zna da će je mali kompliment uvijek oraspoložiti. „Da...” odvrati Britta, a njezini su se jecaji pomalo stišavali. „Ali žao mi je mlađe braće i sestre.” „Ionako ne možeš puno učiniti”, reče Elsy i pomisli na Brittinu mlađu braću i sestru. Stegnulo ju je u grlu kad se sjetila što je Brittin otac Tord radio svojoj obitelji. U Fjällbacki je bio ozloglašen po nasilničkom ponašanju kad se napije. Nema onog tko nije znao da više puta tjedno iskaljuje bijes na svojoj ženi Rut, prestrašenom biću, koja je pokušavala prikrivati modrice kad je morala izaći među ljude. I djeca su znala dobiti svoje, uglavnom Brittina dva mlađa brata. Na Brittu i njezinu mlađu sestru još nije bio digao ruku. „Da bar umre, da se bar utopi kad se napije”, šaptala je Britta. Elsy je još čvršće pritisne uza se. „Ššššš... Ne govori to, Britta. Nemoj na to ni pomišljati. Božjom providnošću sve će se to već nekako razriješiti. Nemoj još i ti griješiti dušu želeći mu zlo,” „Bog?” ogorčeno će Britta. „Čini se da on ne zna gdje mi živimo. A moja majka svejedno svake nedjelje kod kuće moli. Baš joj je to puno pomoglo. Lako je tebi govoriti o Bogu, tvoji roditelji su sjajni. A nemaš


ni braće i sestara s kojima se moraš nadmetati i o kojima se moraš brinuti.” Britta nije mogla prikriti duboku gorčinu u svom glasu. Elsy popusti stisak i prijateljskim, ali ipak oštrim tonom reče: „Nije ni nama uvijek lako. Majka se toliko brine za oca da svakoga dana postaje sve mršavija. Otkako je Öckerö torpediran, misli da će ocu svako putovanje biti zadnje. Znam je zateći uz prozor kako bulji u more, kao da ga preklinje da ga vrati kući.” „Mislim da to baš i nije isto”, uz žalostan jecaj odvrati Britta. „Naravno da nije isto, samo sam htjela reći... Ma, zaboravi.” Elsy je znala da nema smisla nastavljati razgovor u tom smjeru. Poznavala je Brittu od malih nogu i voljela je zbog njezinih dobrih osobina, ali njih su katkad nedvojbeno zasjenjivale egocentričnost i nemogućnost da pojmi ičije probleme osim svojih. Na stubama su se začuli koraci i Britta se brzo uspravi i stane grozničavo brisati suze. „Imaš posjet”, reče Hilma odmjerenim glasom, a iza nje se pojave Frans i Erik. „Bok!” Elsy je na svojoj majci vidjela da joj se nije sviđalo što su momci došli u posjet, ali ih je ostavila nakon što je nadodala: „Elsy, ne zaboravi da moraš Ostermanovima odnijeti rublje koje sam oprala. Za deset minuta. A znaš i da će ti se otac svakoga časa vratiti kući.” Sišla je nz stube, a Frans i Erik sjednu na pod Elsyne sobe jer nigdje drugdje nije ni bilo mjesta. „Čini se da tvojoj majci nije drago što smo došli”, reče Frans. „Moja majka smatra da se različiti ljudi ne bi smjeli miješati”, odvrati Elsy. „Vas dvojica ste iz finih obitelji, iako ne znam tko bi takvo što mogao i pomisliti”, podbola ih je uz osmijeh, a Frans joj umjesto odgovora isplazi jezik. Erik je za to vrijeme gledao Brittu. „Kako si, Britta?” tiho upita Erik. „Izgledaš potreseno.” „To nije tvoja briga”, sikne Britta i ponosito podigne glavu. „Ma, sigurno ženski problemi”, nasmije se Frans. Britta ga zaljubljeno pogleda i nasmiješi mu se. No, oči su joj i dalje bile crvene od plača. „Tebi je sve uvijek smiješno, Frans”, reče Elsy i ispreplete prste na krilu. „Znaš, ima ljudi kojima je teško, nije svima kao tebi i Eriku. Rar je mnoge obitelji skupo stajao. Trebali biste katkad pomisliti i na to.” „Mi? Kako sam ja dospio u ovu raspravu?” uvrijeđeno će Erik. „To da je Frans neuki idiot znamo svi, ali optužiti mene da sam nesvjestan


tuđe patnje...” Erik uvrijeđeno pogleda Elsy i trzne se uz jauk kad ga je Frans opalio u nadlakticu. „Neuki idiot? Tako si me nazvao? Za mene su idioti oni koji govore fraze kao nesvjestan tuđe patnje’. Zvučiš kao da ti je najmanje osamdeset godina. Sve te knjige koje čitaš ne čine ti dobro. Postaješ malo čudan ovdje gore”, reče Frans i tapne kažiprstom po sljepoočnici. „Ma, pusti njega”, umorno će Elsy. Katkad joj je zaista bilo dosta njihovih vječitih prepirki. Bili su strašno djetinjasti. Lice joj zasja kad je začula zvukove odozdo. „Otac je stigao!” Veselo se nasmiješi prijateljima i ustane da ga siđe pozdraviti. No, zastala je, zaćuvši nešto čudno u tonu svojih roditelja. Nešto se dogodilo. Umjesto veselih glasova koji bi se inače čuli kad bi se njezin otac vratio kući, čula se samo uzrujana rasprava. Zatim je čula teške korake na stubištu. Čim je ugledala očevo lice, znala je da nešto nije u redu. Bio je siv u licu i provlačio je prste kroz kosu, što je inače činio samo kad bi bio zaista zabrinut zbog nečega. „Oče?” obrati mu se ona, osjećajući kako joj srce tuče u grudima. Što se moglo dogoditi? Tražila je njegov pogled, ali je uočila da je on usmjeren prema Eriku. Nekoliko je puta zaustio nešto reći, ali bi svaki put zatvorio usta, kao da riječi naprosto nisu htjele izaći. No, naposljetku reče: „Erik, pođi kući. Tvoji roditelji... će te trebati.” „Što se dogodilo? Zašto...” Erik u pola rečenice stavi ruku preko usta, shvativši koje bi to loše vijesti Elsyn otac mogao donositi. „Axel? Je li...” Nije uspijevao dovršiti tečenicu, samo je gutao slinu kako bi odagnao grč u grlu. Glavom su mu se rojile misli o Axelovu beživotnom tijelu. Kako će izaći pred oca i majku? Kako će... „Nije mrtav”, reče Elof uz popratnu gestu kad je shvatio na što je dječak pomislio. „Nije mrtav”, ponovi on, „ali su ga Nijemci uhvatili.” Erik je zbunjeno pokušavao pojmiti nove informacije. Olakšanje i sreću što Axel ipak nije mrtav zamijenili su nemir i zaprepaštenje na pomisao da mu je brat sad u neprijateljskim rukama. „Dođi, otpratit ću te kući”, reče Elof. Osjećao je težinu u čitavom tijelu zbog onoga što ga je čekalo. Morao je Axelovim roditeljima reći da im se sin ovaj put neće vratiti.


Paula se smješkala na stražnjem sjedalu. Bilo je nešto smirujuce i zabavno u Patrikovu i Martinovu koškanju na prednjem sjedalu. Martin je upravo držao izlaganje o tome kako mu Patrikova vožnja nije nedostajala. No, bilo je jasno da se kolege vole, a ona je sama već bila razvila osjećaj poštovanja prema Patriku. Sveukupno gledajući, Tanumshede se pokazao kao dobar potez. Nije znala zašto, ali otkako se doselila ovamo ima osjećaj kao da je došla kući. Mnogo je godina stanovala u Stockholmu, tako da je zaboravila kako je to živjeti u manjem gradu. Vjerojatno ju je Tanumshede u mnogočemu podsjećao na seoce u Čileu u kojemu je provela prve godine svoga života, prije selidbe u Švedsku. Nije imala nikakvo drugo objašnjenje zašto bi se inače tako brzo naviknula na Tanumshede. Ništa joj iz Stockholma nije nedostajalo. Vjerojatno je stvar bila i u tome što je, kao policajka, vidjela ono najgore od najgorega, što je utjecalo na njezin pogled na grad. Ali zapravo onamo nikad nije ni pripadala, ni kao dijete ni kao odrasla žena. Njoj i njezinoj majci dodijeljen je mali stan u predgrađu Stockholma. Pripadale su jednom od prvih valova doseljenika. Ona je bila jedina u razredu koja nije bila švedskoga podrijetla i za to je plaćala. Svakoga dana, svake minute, plaćala je zbog činjenice što je rođena u nekoj drugoj zemlji. Nije pomoglo ni to što je već nakon godinu dana govorila savršen švedski, bez naznaka stranog naglaska. Odavale su je njezine tamne oči i crna kosa. Nasuprot uvriježenom mišljenju, kad je ona počela raditi u policiji, ondje više nije bilo toliko rasizma. Šveđani su se tada već bili privikli na ljude iz drugih zemalja, pa nju gotovo više i nisu gledali kao useljenicu. Dijelom je to bilo zato što je već dugo živjela u Švedskoj, a dijelom zato što je zbog južnoameričkog podrijetla nisu smatrali tolikom strankinjom kao ljude iz arapskih ili afričkih zemalja. Njoj se činilo poprilično apsurdnim što je nekako izgubila status useljenice jer je djelovala manje neobično od imigranata iz novog vala. Zato su je zabrinjavali ljudi poput Fransa Ringholma. Oni nisu vidjeli nijanse, nisu vidjeli varijacije i u sekundi su donosili sud o osobi samo na temelju njezine vanjštine. Upravo su takve prosudbe nju i njezinu majku nagnale da odu iz Čilea. Jedna autokratska sila bila je


odlučila da su jedan put i jedna skupina ljudi jedini ispravni, a da je sve što odudara od toga pogrešno. Ljudi poput Fransa Ringholma oduvijek su postojali. Ljudi koji su smatrali da posjeduju inteligenciju, snagu ili moć da određuju norme. „Što si ono rekla, koji broj?” Martin se okrene prema Pauli i prene je iz misli, a ona pogleda papirić koji je držala u ruci. „Broj sedam.” „Evo ga”, reče Martin i pokaže kuću Patriku, a on parkira automobil ispred nje. Kuća se nalazila u četvrti Kullen, u bloku zgrada odmah poviše sportskih terena. Obična pločica na vratima bila je zamijenjena personaliziranom, na kojoj je ime Viola Pettersson bilo elegantno ispisano i uokvireno ručno nacrtanim vijencem od cvijeća. Žena koja je otvorila vrata izgledala je u skladu s pločicom. Viola je bila proporcionalno zaobljena, a lice joj je zračilo toplinom. Kad je Paula ugledala njezinu romantičnu haljinu s cvjetnim uzorkom, pomislila je kako bi joj dobro pristajao slamnati šešir polegnut na sijedu kosu skupljenu u punđu. „Uđite”, reče im Viola i skloni se ustranu kako bi ih propustila. Paula se s divljenjem ogledavala po hodniku. Stan je bio sasvim drukčiji od njezina, ali joj se sviđao. Nikad nije bila u Provansi, ali je zamišljala da upravo tako nekako izgleda. Rustikalni, seoski namještaj, u kombinaciji s tkaninama i cvjetnim motivima. Zavirila je u kuhinju i ustanovila da je i ona uređena u istom stilu. „Skuhala sam kavu”, reče Viola i povede ih u dnevnu sobu. Na stoliću je bio postavljen servis s motivom svijetloružičastog cvijeća, a keksi su bili posloženi na tanjur. „Zahvaljujem, zahvaljujem”, reče Patrik, pažljivo sjedajući na kauč. Nakon što je završilo međusobno predstavljanje, Viola im ulije kavu iz lijepog vrča. Činilo se da čeka nastavak. „Što radite da su vam pelargonije tako krasne?’ Paula je iznenadila samu sebe pitanjem dok je otpijala kavu. Patrik i Martin začuđeno je pogledaju. „Pa da, jer moje ili istrunu ili uvenu”, objasni ona, a Patrik i Martin još više podignu obrve. Violera se ponosno ispravi. „Ma, zapravo nije to teško. Morate samo paziti da se zemlja propisno osuši između zalijevanja i nipošto ne smijete pretjetati s vodom. Lasse Anrell dao mi je gomilu jako dobrih savjeta. Ako nešto nije u redu s njima, dobro je povremeno ih dohraniti s malo urina.” „Lasse Anrell?” ponovi Martin. „Sportski komentator u


Aftonbladetu? I na Četvrtome programu? Kakve veze on ima s pelargonijama?” Viola se nije ni udostojala odgovoriri na rako smiješno pitanje. Što se nje tiče, Lasse je ponajprije stručnjak za pelargonije, a jedva je bila i svjesna toga da je usto bio i sportski novinar. Patrik se nakašlje. „Koliko smo čuli, vi i Erik Frankel redovito ste se nalazili.” Malo je oklijevao, ali zatim nastavi: „Htio bih... htio bih vam izraziti iskrenu sućut.” „Hvala”, odvrati Viola, gledajući u svoju šalicu. „Da, nalazili smo se. Erik bi dolazio ovamo, možda dvaput mjesečno.” „Kako ste se upoznali?” upita Paula. Bilo joj je malo teško zamisliti kako su se njih dvoje uopće našli, s obzirom na to koliko su im domovi bili različiti. Viola se nasmiješi, a Paula uoči da na obrazima ima dvije vrlo šarmantne rupice. „Erik je prije nekoliko godina držao predavanje u knjižnici. Kad je to moglo biti? Prije četiri godine? Govorio je o Bohuslänu i Drugom svjetskom ratu, a ja sam ga otišla slušati. Nakon predavanja počeli smo razgovarati i... Jedna stvar je vodila k drugoj.” Viola se nasmiješi prisjetivši se toga. „Nikad niste bili u njegovoj kući?” upita Martin, posežući za keksom. „Ne, Eriku je bilo jednostavnije da se nalazimo ovdje. Dijeli... dijelio je kuću s bratom, a iako je Axel često bio odsutan... Ne, bilo mu je draže doći ovamo. „Je li ikad spominjao ikakve prijetnje?” upita Patrik. Viola energično odmahne glavom. „Ne, nikad. Ne mogu ni zamisliti... Mislim, tko bi uopće prijetio Eriku, umirovljenom profesoru povijesti? Apsurdno mi je uopće i pomisliti na takvo što.” „Ali ipak je dobivao prijetnje, barem indirektno. Zbog toga što se zanimao za Drugi svjetski rat i nacizam. Određenim organizacijama nije se svidjelo što oslikava sliku povijesti s kojom se oni ne slažu.” „Nije Erik ‘oslikavao sliku’, kako ste se vi nespretno izrazili”, reče Viola, a u očima joj iznenada zaiskri gnjev. „Bio je predan povjesničar, vrlo pedantan s podacima u htjenju da prikaže istinu onakvom kakva jest, a ne onakvom kakvom bi netko htio da bude. Erik nije oslikavao, on je slagao slagalicu. Malo-pomalo, dio po dio, slagao je sliku o tome kako je zaista bilo. Ovdje komadić modrog neba, ondje komadić zelene livade, sve dok ne bi došao do rezultata koji bi mogao predstaviti


ostalima. Ali nikad nije zapravo dovršio taj posao”, reče ona, a oči joj ponovno poprime blag izraz. „Posao povjesničara nikad nije gotov. Uvijek postoji još podataka, još stvarnosti koju treba razotkriti.” „Zašto ga je tako žarko zanimao baš Drugi svjetski rat?” upita Paula. „Zašto se ljudi općenito zainteresiraju za bilo što? Zašto mene zanimaju pelargonije, a ne ruže?” Viola raširi ruke, ali se istodobno i zamisli. „Iako u slučaju Erika, čovjek ne mora biti Einstein da bi zaključio zašto. Mislim da ga je više i od čega obilježilo ono što se u ratu dogodilo njegovu bratu. Meni nikad nije govorio o tome, to sam nekako pohvatala između redaka. To što je snašlo njegova brata spomenuo je samo jedan jedini put kad sam ga vidjela da je malo previše popio. Bilo je to posljednji put da sam ga vidjela.” Glas joj je pukao i ttebalo joj je nekoliko sekundi da se sabere, a zatim nastavi: „Erik je navratio bez najave, što je samo po sebi bilo neobično. K tome je i vidno bio pod utjecajem alkohola, što je još neobičnije, jer ga nikad prije nisam vidjela takvoga. Otišao je ravno do moje police s alkoholom i natočio si veliku čašu viskija, a zatim je sjeo ovamo, na kauč, i počeo govoriti, ispijajući viski. Nisam baš mnogo toga razumjela, bilo je to dosta nepovezano i činilo mi se kao pijano blebetanje. Ali shvatila sam da ima veze s Axelom, o tome što je on proživljavao dok je bio u zarobljeništvu i kako je to utjecalo na obitelj.” „Kako to da ste ga tad posljednji put vidjeli? Zašto se niste vidjeli čitavo ljeto, zašto se niste pitali gdje je?” Viola napravi grimasu, trudeći se obuzdati suze. Hrapavim glasom naposljetku kaže: „Zato što je Erik rekao zbogom. Otišao je odavde oko ponoći, odnosno, bolje reći oteturao. Zadnje što je rekao jest da se mora oprostiti sa mnom. Zahvalio mi je na vremenu koje smo proveli zajedno, poljubio me u obraz i otišao. Opet sam mislila da je to samo pijano blebetanje. Idućeg dana ponašala sam se baš kao glupača, čitav dan sjedila sam uz telefon, čekajući da me nazove i objasni ili se ispriča... ili što već. Ali nije mi se javio. A meni, naravno, moj glupi, glupi ponos nije dao da ja nazovem njega. Da sam to učinila, da sam odmahnula glavom i zaboravila ponos, možda ne bi sam ostao ondje...” Briznula je u plač i nije dovršila rečenicu. Ali Paula je shvatila što je htjela reći. Položila je svoju ruku na Violinu i nježno joj rekla: „Niste mogli ništa učiniti. A kako ste i mogli znati?” Viola nevoljko kimne i obriše suze zapešćem. „Znate li kojeg je dana bio ovdje?” upita Patrik.


„Mogu pogledati u kalendar”, reče Viola i ustane, uz vidno olakšanje što će napraviti stanku. „Svakoga dana pravim male bilješke, pa ću to lako naći.” Izišla je iz dnevne sobe i neko je vrijeme nije bilo. „Bilo je to 15. lipnja”, rekla je kad se vratila. „Sjećam se jer sam tog popodneva bila kod zubara, sasvim sam sigurna.” „U redu, hvala”, odvrati Patrik i ustane. Pozdravili su se s Violom i izašli na ulicu. Svima im se u glavi vrtjela ista misao. Što se to dogodilo 15. lipnja zbog čega se Erik napio i odlučio naprasito okončati svoju vezu s Violom? Što se moglo dogoditi? „Očito je da ona nema nikakve kontrole nad njom!” „Ali Dane, mislim da nisi fer! Kako možeš biti siguran da ti ne bi učinio istu stvar?” Ana je stajala naslonjena na sudoper s prekriženim rukama i zurila u Dana. „A ne, nema šanse!” Danova plava kosa stajala je uzdignuta jer je čitavo vrijeme ozlojeđen provlačio prste kroz nju. „Ma baš... Ti, koji si ozbiljno razmatrao mogućnost da je netko tijekom noći provalio u kuću i pojeo svu čokoladu iz smočnice. Da ispod Linina jastuka nisam pronašla omote, ti bi i dalje vani tražio lopove musave od čokolade.” Anna jedva priguši smijeh i osjeti kako je ljutnja pušta. Dan je pogleda, pa se i sam nasmiješi. „Bome je bila poprilično uvjerljiva kad nas je uvjeravala da je nevina.” „Apsolutno. Kad odraste, ne gine joj Oscar. Ali sjeti se da i Belinda zna biti jednako tako uvjerljiva. I nije tako čudno što joj je Pernilla povjerovala, ni ti ne možeš jamčiti da se to i tebi ne bi dogodilo.” „Ne, imaš pravo”, zlovoljno će Dan. „Ali mogla je nazvati prijateljičinu mamu i provjeriti. Ja bih to svakako učinio.” „Da, ti zasigurno bi. A odsad će to činiti i Pernilla.” „Zašto spominjete moju majku?” Belinda je sišla s kata, i dalje u spavaćici i raskuštrane kose. Odbijala je ustati još otkako su je, mamurnu i punu kajanja, doveli iz Ericine i Patrikove kuće u subotu ujutro. No, čini se da je sad osjećaj kajanja uglavnom nestao, a zamijenila ju je ljutnja koja je, kako se čini, postajala njezin stalni suputnik. „Nismo ništa posebno govorili o tvojoj majci”, umorno odvrati Dan, potpuno svjestan sukoba koji neminovno slijedi.


„Je l’ to opet ti kenjaš po mojoj mami?” sikne Belinda prema Anni, koja rezignirano pogleda Dana. Zatim se okrene Belindi i mirno kaže: „Nikad nisam ništa loše rekla o tvojoj mami i ti to znaš. Nemoj mi se obraćati tim tonom.” „Govorit ću kakvim god jebenim tonom hoću!” drekne Belinda. „Ovo je moja kuća, ne tvoja! Prema tome, skupi svoju prokletu djecu i odlazi odavde!” Dan zakorači prema njoj mrka pogleda. „Ne obraćaj se Anni na takav način! Sad i ona živi ovdje, baš kao i Adrian i Emma. A ako ti to ne odgovara...” Čim je započeo tu rečenicu, shvatio je da je to nešto najgluplje što u tom trenutku može reći. „Ne, ne odgovara mi! Spakirat ću stvari i idem kući, mami! I ostat ću ondje dok ona i njena djeca ne odu!” Belinda se okrene na peti i odjuri uza stube. Tresak vrata njezine sobe stresao je i Dana i Annu. „Možda ima pravo, Dane”, tiho će Anna. „Možda se sve ovo odvilo malo prebrzo. Mislim, nije imala mnogo vremena da se prilagodi na to što smo joj mi upali u dom i u život.” „Ima sedamnaest godina, k vragu. A ponaša se kao petogodišnjakinja.” „Moraš shvatiti i Belindu, sigurno joj nije bilo lako. Bila je u osjetljivoj dobi kad ste se ti i Pernilla razveli i...” „Baš ti hvala, još mi samo treba nova grižnja savjesti i zbog toga. Znam da je razvod bio moja krivica, ne moraš mi još i ti to utrljavati na nos.” Dan ottesito prođe kraj Anne i izađe iz kuće. Po drugi put začuo se tresak vrata, toliko glasan da su se zatresli i prozori. Anna je nekoliko sekundi uzrujana stajala uz umivaonik, a onda je samo skliznula na pod i zaplakala.


Fjällbacka, 1943. „Čuo sam da je Frankelov sin Axel dopao šaka Nijemcima.” Vilgot se zadovoljno nasmije vješajući kaput na vješalicu u hodniku. Svoju aktovku pruži Fransu, koji je prisloni uz stolicu u hodniku, gdje je i inače stajala. „Bilo je i vrijeme. Ja to zovem izdajom. Da, znam da ovdje u Fjällbacki nema puno ljudi koji bi se složili sa mnom, ali ljudi su ovce, slijede pastira i bleje na komandu. A ljudi poput mene, koji razmišljaju svojom glavom, znaju kako stvari stoje. I pazi što ti kažem, taj momak je izdajnik. Nadam se da će ga riješiti po kratkom postupku.” Vilgot je otišao u salon i sjeo u svoju omiljenu fotelju. Frans na petama dođe za njim, a Vilgot ga upitno pogleda. „Nego, gdje je moje piće? Danas si nešto usporen?” Zvučao je nezadovoljno, pa se Frans požuri prema ormariću s alkoholom i natoči svom ocu veliku čašu pića. Bila je to njihova rutina još otkako je bio malen. Njegovoj se majci nije sviđalo što u tako mladoj dobi ima posla s alkoholom, ali, kao i obično, nju se nije puno pitalo. „Sjedi, momče, sjedi.” Čvrsto držeći čašu u ruci, Vilgot velikodušno pokaže na fotelju kraj svoje. Dok je sjedao, Frans osjeti dobro poznati vonj alkohola. Piće koje je nalio ocu sigurno mu nije bilo prvo tog dana. „Tvoj je otac danas sklopio odličan posao.” Vilgot se nagne naprijed, a alkoholni zadah zapuhne Fransove nosnice. „Potpisao sam ugovor s jednom njemačkom tvrtkom. Ekskluzivni ugovor. Ja ću im biti jedini dobavljač u Švedskoj. Imaju poteškoća s pronalaženjem poslovnih partnera. Bome, mogu misliti.” Vilgot se tako smijao da mu je trbušina poskakivala. Iskapio je piće i pružio čašu Fransu. „Još jedno.” Oči su mu se sjajile od alkohola. Frans je lagano drhtao dok je uzimao čašu. Drhtao je i dok je ulijevao bistro piće prodorna mirisa, pa je prolio nekoliko kapi. „Natoči i sebi”, reče Vilgot. To je više zvučalo kao naredba nego kao poziv, a tako je i bilo. Frans odloži očevu punu čašu i uzme praznu za sebe. Ruka mu više nije drhtala dok ju je punio do vrha. Maksimalno koncentriran, odnese dvije čaše do svog oca. Kad je sjeo, Vilgot podigne čašu i reče: „Naiskap!”


Frans osjeti kako ga tekućina prži najprije u prsima, a zatim i u trbuhu, gdje se i zadržala kao kakav topli grumen. Njegov se otac nasmiješi. Niz bradu mu je curilo malo alkohola. „Gdje ti je majka?” tiho ga upita Vilgot. Frans je buljio u jednu točku u zidu. „Kod bake, doći će tek kasnije.” Glas mu je bio prigušen i piskutav, kao da je pripadao nekome drugome, nekome izvana. „Odlično, onda mi momci možemo popričati na miru. Hajde, ulij si još jednu.” Frans osjeti očev pogled na leđima dok je ustajao i krenuo nadoliti čašu. Ovaj put bocu nije ostavio na polici, već ju je donio sa sobom. Vilgot se zadovoljno nasmiješi i pruži mu svoju čašu da je napuni. „Dobar si ti momak.” Frans ponovno osjeti kako ga alkohol prži u grlu i prelazi u ugodan osjećaj negdje oko ošita. Obrisi svega oko njega počeli su se magliti, kao da je lebdio u limbu, između stvarnosti i nestvarnosti. Vilgotov glas postao je mekši. „Idućih godina ovim bih poslom mogao zaraditi na tisuće riksdalera.5 Nastave li Nijemci s dobrom potražnjom, moglo bi to biti i znatno više, mogao bih zgrnuti milijune. A obećali su mi i da će me dovesti u kontakt s još tvrtki kojima trebaju naše usluge. Sad kad sam napravio prvi korak...” Vilgotove oči zasjaju u večernjoj tami. Oblizne usne i nastavi: „To ćeš poslovanje jednoga dana preuzeti ti, Frans.” Pružio je ruku i položio je na sinovu nogu. „Bit će to pravi posao. A onda ćeš moći svima u Fjällbacki reći da se tornjaju. Kad Nijemci preuzmu vlast, mi ćemo biti glavni i imat ćemo više novca nego što su oni ikad mogli sanjati. Popij još jednu sa svojim ocem, da nazdravimo svijetloj budućnosti.” Vilgot podigne svoju čašu i kucne je o Fransovu, koju je on ponovno bio napunio do vrha. Osjećaj ugode još se više širio Fransovim grudima. Nazdravio je još jednom sa svojim ocem.


Gösta je upravo bio započeo partiju golfa na računalu, kad. je u hodniku začuo Mellbergove korake. Brzo je ugasio igricu i dograbio izvješće, trudeći se djelovati usredotočeno na njega. Mellbergovi su se koraci približili, ali nešto je u njima bilo drukčije. I kakvo je to bilo čudno gunđanje? Gösta se znatiželjno sa stolicom odgurne unazad kako bi mogao proviriti u hodnik. Prvo što je ugledao bio je Ernst, koji je, kao i obično, kaskao ispred Mellberga s isplaženim jezikom. Za njim se, uz napor, vuklo neko neobično pogrbljeno stvorenje. Vrlo slično Mellbergu, a opet i ne baš. „Kojeg vraga ti buljiš?” Da, glas i ton definitivno su pripadali šefu. „Što se vama dogodilo?” upita Gösta. Sad je već i Annika provirila iz čajne kuhinje, gdje je bila zauzeta hranjenjem Maje. Mellberg promumlja nešto nerazumljivo. „Molim? Što ste rekli? Nisam razumjela”, reče Annika. Mellberg je bijesno zurio u nju, a potom reče: „Bio sam na salsi. Ima li još pitanja?” Gösta i Annika iznenađeno se pogledaju. Morali su se dobrano potruditi da ostanu ozbiljni. „I?” drekne Mellberg. „Ima li itko šaljivih komentara? Jer postoji mnogo prostora za rezanje plaća u postaji”, nadoda on i zalupi vratima svog ureda. Annika i Gösta neko su vrijeme buljili u zatvorena vrata, a onda se više nisu mogli suzdržati. Oboje su se nasmijali do suza, trudeći se pritom biti što tiši. Gösta se odšulja do Annike u čajnu kuhinju, a nakon što se uvjerio da su vrata Mellbergova ureda i dalje zatvorena, prošapće: „Je li on to zaista rekao da je plesao salsu? Je li to rekao?” „Bojim se da jest”, reče Annika, brišući suze rukavom. Maja je sjedila za stolom s tanjurićem ispred sebe i fascinirano ih gledala. „Ali kako? Zašto?” sumnjičavo upita Gösta, kojemu su se sad u glavi već pojavljivale slike. „Svakako prvi put čujem za to.” Annika kroz smijeh odmahne glavom i sjedne kako bi nastavila hraniti Maju. „Jesi li vidjela kako je ukočen bio? Izgledao je kao onaj lik iz


Gospodara prstenova. Gollum, ili kako već.” Gösta je dao sve od sebe da imitira Mellbergove kretnje, a Annika je morala dlanom prekriti usta da ne bi prasnula u smijeh. „Mogu misliti kakav je to bio šok za Mellbergovo tijelo. Vjerojatno se nije rekreirao od... Valjda nikad i nije.” „Da, i meni se čini. Čudi me kako je uopće prošao test tjelesne pripravnosti na akademiji.” „Ne znamo, možda je u mladosti bio pravi sportaš.” Annika razmisli o tome što je rekla i odmahne glavom. „Ne, teško. Gospode, ovo mi je vijest dana. Mellberg na satu salse. Što sve još neću čuti?” Ponovno pokuša pridobiti Maju da stavi žlicu u usta, ali je ona to tvrdoglavo odbijala. „Ova mala gospođica ništa ne želi pojesti. Ako je ne uspijem nagnati da pojede bar malo, više mi je nikad neće povjeriti”, uzdahne Annika i pokuša još jednom, ali su Majina usta bila neprobojna kao Fort Knox. „Mogu li ja pokušati?” upita Gösta, a Annika ga iznenađeno pogleda. „Ti? Pa, pokušaj, ali nemoj se previše nadati.” Gösta ne odgovori, već samo zamijeni mjesto s Annikom i sjedne kraj Maje. Otresao je pola hrane koju je Annika natrpala na žlicu i podigao je visoko u zrak. „Brum, brum, brum, leti, leti avion...” Žlica je letjela zrakom poput aviona, što je pobudilo Majinu punu pozornost. „Brum, brum, brum, leti i slijeće raaaaavno u...” Maja otvori usta kao na komandu, a avion sa špagetima i umakom od mesa sleti ravno u njih. „Mmmmm, kako fino”, reče Gösta i zagrabi još malo hrane. „Ču-čuću-ču, ide vlak... Ču-ču-ču-ču, raaaavno u tunel.” Majina se usta otvore, a vlak sa špagetima uđe u tunel. „Ma daj!” reče Annika zinuvši. „Gdje si to naučio?” „Ma, nije to ništa”, skromno će Gösta, dok je trkaći auto kretao s trećim zalogajom. Annika sjedne za stol, gledajući kako Gösta malo-pomalo prazni tanjurić ispred Maje, koja je pojela svaki zalogaj. „Znaš, Gösta”, blago će Annika, „život katkad zaista nije pošten.” „Jeste li razmišljali o posvajanju?” upita Gösta ne okrećući pogled prema njoj. „U moje vrijeme to nije bilo tako uobičajeno, ali danas uopće ne bih oklijevao. Ionako se čini da je svako drugo dijete posvojeno.” „Razgovarali smo o tome”, reče Annika, crtajući kažiprstom krugove po stolnjaku. „Ali na kraju ništa nismo napravili. Pokušali smo ispuniti život nekim drugim stvarima umjesto djecom, ali...”


„Još vam nije kasno”, reče Gösta. „Krenete li sad, neće vam sve to dugo trajati. A boja kože nije važna, pa izaberite zemlju s najkraćom listom čekanja. Da sam ja dijete, zahvaljivao bih svojoj sretnoj zvijezdi da me posvojite ti i Lennart.” Annika proguta knedlu i spusti pogled na prst koji je micala po stolnjaku. Göstine su joj riječi pobudile nešto u grudima, nešto što su ona i Lennart posljednjih godina potiskivali. Možda ih je bilo strah. Srce je, nakon svih pobačaja i razbijenih nada, na neki način postalo krhko, lomljivo. Nisu se usudili ponovno se nadati, nisu se usudili još jednom sve riskirati. Ali, možda su sad bili dovoljno snažni. Možda su sad to mogli, možda su sad to smjeli. Jer, čežnja je i dalje bila prisutna. Podjednako snažna, podjednako žarka. Nisu uspjeli potisnuti čežnju za držanjem djeteta u naručju, čežnju za djetetom koje će voljeti. „Dobro, sad bih se morao malo uhvatiti posla.” Gösta ustane ne pogledavši Anniku i potapša Maju po glavi. „Barem je nešto pojela pa se Patrik neće morati brinuti da će umrijeti od gladi kad opet bude kod nas.” Već je bio došao do vrata, kad Annika tiho reče: „Gösta. Hvala.” Gösta stidljivo kimne, strugne u svoj ured i zatvori vrata za sobom. Sjedio je ispred računala i isprazno zurio u ekran. Vidio je samo MajBritt. I dječaka koji je poživio svega nekoliko dana. Mnogo je vremena otad prošlo. Čitava vječnost. Gotovo čitav njegov život. Ali je i dalje osjećao kako ga je držao za kažiprst. Gösta uzdahne i ponovno pokrene videoigricu. Nakon tri sata, uspjela je odagnati misli o katastrofalnom posjetu Britti. Za to je vrijeme uspjela napisati pet stranica nove knjige. Misli o Britti potom su se vratile, pa je odustala od pokušaja da više išta napiše. Nevjerojatno se sramila dok se vraćala iz Brittine kuće. Nikako nije mogla zaboraviti Hermanov pogled kad ju je ugledao kako sjedi za kuhinjskim stolom uz njegovu ženu koja je bila u stanju raspada. Erica ga je razumjela. Bilo je nevjerojatno bezosjećajno od nje što nije uočila signale. Ali istodobno se i nije kajala zbog posjeta. Malo--pomalo počela je prikupljati dijelove slagalice o svojoj majci. Istina, bili su nejasni i magloviti, ali bilo ih je znatno više nego što je imala prije. Zapravo, bilo je čudno što nikad nije čula imena Erik, Britta ili Frans. Ipak se čini da su oni u nekom razdoblju njezinoj majci bili


poprilično važni. Ali čini se da nitko od njih u odrasloj dobi nije ostao u kontaktu s ostalima. Iako su i dalje živjeli u maloj Fjällbacki, kao da je svatko živio u svom paralelnom svijetu. Slike o Elsy koje su Axel i Britta imali bile su neobično istovjetne, ali su se istodobno jako razlikovale od slike kakvu je o svojoj majci imala Erica. Ona u njoj nikad nije vidjela toplinu, brižnost ili neku drugu osobinu kojima su oni opisivali mladu Elsy. Nije mogla reći da je njezina majka bila zla osoba, ali je uvijek držala odstojanje, bila je zatvorena. Toplina koju je nekoć imala nekako je nestala davno prije nego što su se Erica i Anna rodile. Ericu shrva tuga kad pomisli što je sve propustila, što sve nikada neće moći nadoknaditi. Njezina je majka bila mrtva, poginula je prije četiri godine u automobilskoj nesreći, zajedno s njihovim ocem Toreom. Nije postojalo ništa što je Erica mogla ponovno oživiti, što joj se moglo nadoknaditi, za što je mogla moliti ili pak optužiti svoju majku. Jedino što je mogla jest doći do objašnjenja. Što se dogodilo s onom Elsy koju su opisali njezini prijatelji? Što se dogodilo s dragom, toplom, nježnom Elsy? Iz misli je prene kucanje na vratima pa pode otvoriti. „Anna? Uđi.” Propusti Annu da ude i pritom oštrim okom starije sestre uoči crvenilo u njezinim očima. „Što se dogodilo?” upita Erica, zvučeći zabrinutije nego što je htjela. Anna je posljednjih godina mnogo toga prošla, a Erica se nije uspjela potpuno riješiti majčinske uloge koju je preuzela dok su odrastale. „Ma, samo problemi sa spajanjem dviju obitelji”, reče Anna uz blijedi osmijeh. „Ništa što ne mogu podnijeti, ali bilo bi lijepo malo popričati o tome.” „Hajde, pričaj onda”, reče Erica. „Pristavit ću kavu, a možda i u ormariću nađem kakvu slasticu za utjehu.” „Znači, odustala si od dijete sad kad si udana žena”, reče Anna. „Ne prizivaj vraga”, uzdahne Erica i pode prema kuhinji. „Nakon tjedan dana sjedenja uz rukopis morat ću kupiti nove hlače. Struk mi u ovima izgleda kao kulen.” „Potpuno te kužim”, odvrati Anna sjedajući za stol. „Čini mi se da sam i ja nakon selidbe k Danu dobila nekoliko kila. Tim gore što izgleda da Dan može u sebe utrpati koliko hoće, a da mu se ništa ne zadrži.” „Mrzim ga zbog toga”, reče Erica i posloži pužiće na tanjur. „Doručkuje li još uvijek pužiće od cimeta?” „Zar je to radio još dok ste vi bili zajedno?” Anna odmahne glavom uz smijeh. „Razumiješ li kako je teško uvjeriti djecu u važnost


kvalitetnog doručka kad im Dan pred očima umače pužiće od cimeta u vruću čokoladu?” „Patrik u vruću čokoladu umače sendviče s kavijarom i sirom, što je još gore... Nego, što se dogodilo? Opet problemi s Belindom?” „Da, to je temeljni problem. Ali sve je to postalo užasno neugodno, danas smo se Dan i ja posvađali zbog toga...” Anna je djelovala turobno. Posegne za još jednim pužićem, pa nastavi. „Iako to zaista nije Belindina krivica i to je ono što pokušavam objasniti Danu. Reagira na situaciju koja joj je nova i koja nije bila njezin izbor. Ima i pravo, nije tražila da im se utrapimo ja i dvoje djece.” „Pretpostavljam da si u pravu, ali i ona bi se svakako trebala ponašati kao civilizirana osoba. A to Dan mora riješiti. Dr. Phil kaže da maćeha ili očuh nikad ne bi trebali pokušati disciplinirati dijete njezine dobi...” „Dr. Phil?” Anna se tako nasmije da su joj mrvice pužića poletjele u grlo. Zatim nastavi ozbiljnijim tonom: „Erica, čini mi se da je zaista bio pravi trenutak da završiš s porodiljnim. Dr. Phil?” „Ako te baš zanima, mnogo sam toga naučila gledajući Dr. Phila” uvrijeđeno će Erica. Nitko nije smio vrijeđati njezina idola. Dr. Phil bio joj je vrhunac dana, čak je i razmišljala o tome da radi pauze za ručak kako bi mogla gledati Dr. Phila. „Ali zapravo ima pravo”, nevoljko prizna Anna. „Čini mi se da Dan stvari shvaća ili neozbiljno ili preozbiljno. U petak sam se dobro namučila odgovarajući ga od svađe s Pernillom o odgoju djece. Počeo je baljezgati o tome kako ne može vjerovati Pernilli kad je riječ o odgoju... Bome se bio dobrano ražestio. A onda je usred toga Belinda sišla s kata i tada je sve otišlo k vragu. I sad Belinda više ne želi živjeti kod nas, pa ju je Dan autobusom poslao u Munkedal.” „Što na sve to kažu Emma i Adrian?” Erica uzme još jedan pužić. Sljedeći tjedan kreće na dijetu. Definitivno. Samo joj pisanje mora opet postati rutina... „Njima je sve super, da kucnem o drvo”, reče Anna i kucne o stol. „Obožavaju Dana i cure, super im je što imaju starije sestre. Zasad je na tom frontu mirno.” „A kako sve to podnose Malin i Lisen?” Erica je mislila na Belindine mlađe sestre, koje su imale jedanaest i osam godina. „Isto dosta dobro. Vole se igrati s Emmom i Adrianom, a mene u najmanju ruku toleriraju. Ma ne, probleme imamo samo s Belindom, ali ona je sad u toj nezgodnoj dobi.” Ana uzdahne i posegne za još jednim


pužićem. „A ti, kako tebi ide? Napreduje li knjiga?” „Da, ne ide loše. Išlo je sporo u početku, ali sad imam dosta pisanog materijala od kojega mogu poći, a i dogovorila sam nekoliko intervjua. Sve počinje poprimati svoj oblik. Samo...” Erica je oklijevala. Imala je duboko ukorijenjen instinkt da štiti sestru u svakoj situaciji, ali je zaključila da Anna ima pravo znati čime se bavi. Ukratko joj je ispričala sve ispočetka, o medalji i ostalim stvarima koje je pronašla u Elsynoj škrinji, o dnevnicima i o tome kako je razgovarala s majčinim nekadašnjim prijateljima. „Zašto mi sve to nisi prije rekla?” upita Anna. Erica se uzvrpoljila. „Joj, ma da, znam... Ali evo, sad ti govorim, zar ne? Činilo se da Anna razmišlja hoće li još napadati sestru, ali joj je ipak progledala kroz prste. „Želim vidjeti te stvari”, odvrati odrješito, a Erica brzo ustane od stola. Laknulo joj je što njezina sestra nije htjela dizati dreku zbog toga što joj je uskratila informacije. „Naravno, idem po njih.” Erica otrči na kat po predmete koje je bila spremila u radnu sobu. Vratila se u kuhinju i na stol položila dnevnike, dječju košuljicu i medalju. Anna je buljila u predmete. „Odakle joj ovo, k vragu?” upita ona i stane vrtjeti medalju po dlanu, proučavajući je. „I ovo. Čije je ovo?” Anna podigne uprljanu dječju košuljicu. „Je li to hrđa?” Primakne košuljicu očima kako bi pobliže promotrila mrlje koje su je u velikoj mjeri prekrivale. „Patrik misli da je to krv”, reče Erica, na što se Anna trzne i makne košulju od lica. „Krv? Zašto bi mama u škrinji držala košulju zaprljanu krvlju?” Gadljivog izraza lica, Anna odloži košulju na stol i uzme dnevnike. „Ima li u njima ičega što nije za potomke?” upita ona mašući dnevnicima. „Nema priča o seksu koje će me doživotno istraumatizirati ako ih pročitam?” „Nema”, nasmije se Erica. „K vragu, kako si zaostala. Ne, nema ničega što nije za naše oči. Zapravo, unutra i nema nečeg posebnog, samo neke obične priče iz svakodnevice. Ali mene zanima jedna stvar...” Erica je prvi put uspjela formulirati misao koja joj je već neko vrijeme ležala na rubu podsvijesti. „Da?” znatiželjno će Anna, prelistavajući dnevnike. „Pa, pitam se ima li ih negdje još... Završavaju sa svibnjem 1944.,


kad je ispisala do kraja četvrti dnevnik, a nakon toga ništa. Jasno, moguće je da se mama zasitila pisanja dnevnika, ali da se to baš poklopi s dovršetkom četvrte bilježnice? To mi je malo čudno.” „Znači, misliš da ih ima još? Ali svejedno, što bismo u njima još našle osim ovoga što možemo pročitati u ovima? Mislim, čini se da majka nije živjela neki uzbudljiv život. Rođena je i odrasla ovdje, upoznala je tatu, mi smo se rodile... To ti je to.” „Nemoj rako”, zamišljeno odvrati Erica. Razmišljala je koliko bi toga mogla reći svojoj sestri, još nije imala ništa konkretno, ali joj je intuicija govorila da je počela otkrivati obrise nečega većega, nečega što je bacalo sjenu i na njezin i Annin život. Prije svega, medalja i košulja sigurno su morale imati neku ulogu u životu njihove majke, ipak je to bilo nešto o čemu se nikad nije govorilo. Duboko je udahnula i stala Anni detaljno pričati o razgovorima koje je vodila s Erikom, Axelom i Brittom. „Dakle, otišla si do Axela Frankela moliti ga da ti vrati medalju nekoliko dana nakon što je njegov brat pronađen mrtav? K vragu, sigurno je pomislio da si prava strvinarka”, reče Anna s brutalnom iskrenošću kakvu je mogla pokazati samo mlađa sestra. „Želiš li ti čuti što su rekli ili ne?” srdito upita Erica, iako se u neku ruku morala složiti s Annom. To baš i nije bilo pretjerano obzirno od nje. Kad je Erica završila, Anna se namršti i pogleda je. „Zvuči kao da su poznavali potpuno drugu osobu. Što je Britta rekla o medalji? Je li znala zašto mama ima nacističku medalju?” Erica odmahne glavom. „Nisam je stigla pitati. Ima Alzheimer i nakon nekog vremena se pogubila, a zatim je njezin muž došao kući i jako se uzrujao, a ja...” Erica se nakašlje. „Zamolio me da odem.” „Erica!” uzvikne Anna. „Otišla si ispitivati zbunjenu staricu u njezinoj kući! A njezin muž te izbacio! Nije da ga ne razumijem... Mora biti da te sve ovo malo previše obuzelo.” Anna u nevjerici odmahne glavom. „Ma da, ali zar tebe sve to ne zanima? Zašto je majka skrila sve ovo? I zašto je ljudi koji su je poznavali opisuju kao nekog nama potpuno nepoznatog? Elsy koju oni opisuju nije ona s kojom smo mi odrasle. U nekom trenutku nešto se dogodilo... Britta mi je počela govoriti baš o tome kad se pogubila. Spomenula je stare kosti... Joj, ne sjećam se, ali čini mi se da je to upotrijebila kao metaforu za nešto što je bilo skriveno i... Možda umišljam, ali sve je to nekako čudno i kanim to


istražiti do kraja i...” Zvonjava telefona prekine Ericu u pola rečenice, pa se ona ode javiti. „Erica. O, zdravo, Karin.” Erica se okrene prema Anni i raskolači oči. „Hvala, sve je u redu. Da, i meni je bilo drago čuti te.” Erica se iskrevelji Anni kojoj nije bilo jasno o čemu je riječ. „Patrik? Ne, trenutačno nije doma, On i Maja otišli su do postaje da se javi kolegama, a ne znam točno kamo su otišli nakon toga. Aha, dobro... Da... Ma da, sigurna sam da bi voljeli sutra u šetnju s tobom i Luddeom. U deset, kod ljekarne. Da, reći ću mu. Javit će ti ako već ima neke planove, ali mislim da nema. Hvala. Da, čujemo se svakako. Hvala, hvala.” „Što je to bilo?” zbunjeno će Anna. „Tko je Karin i što će Patrik s njom sutra kod ljekarne?” Erica sjedne za kuhinjski stol i nakon poduže stanke reče: „Karin je Patrikova bivša žena. Ona i onaj Leffe iz plesne skupine vratili su se, naime, u Fjällbacku. Poklopilo se da je i ona na porodiljnom dopustu kad i Patrik, pa sutra idu zajedno u šetnju. Anna se suzdržavala da ne prasne u smijeh. „Jesi li ti to upravo Patriku dogovorila spoj s bivšom ženom? Bože, kako dobro! Ima li kakvih bivših cura koje bi mogla nazvati i vidjeti bi li im se pridružile? Da mu ne bi bilo dosadno na očinskom dopustu, jadničak mali.” Erica je buljila u svoju mladu sestru. „Ako nisi primijetila, ona je nazvala mene. I u tome nema ništa čudno. Razvedeni su već godinama. I oboje imaju malo dijete. Ne, to uopće nije čudno, ja s tim nemam nikakvih problema.” „Je li?” nasmije se Anna, držeći se za trbuh. „Vidim kako nemaš nikakvih problema. Nos ti je svake sekunde sve duži.” Erica je na trenutak razmislila hoće li sestru pogoditi pužićem, ali se ipak suzdržala. Može Anna misliti što hoće, ali ona nije ljubomorna. „Hoćemo li otići porazgovarati sa spremačicom?” upita Martin. Patrik se kratko kolebao, a zatim ipak uzme mobitel. „Samo ću nazvati da provjerim je li sve u redu s Majom.” Nakon što mu je Annika podnijela izvještaj, spremi mobitel u džep i kimne. „Dobro, sve je u redu. Maja je upravo zaspala u kolicima. Imaš li adresu?” upita Patrik Paulu, okrenuvši se prema njoj. „Da, evo.” Paula je prelistala notes i rekla mu adresu. „Zove se Laila Valthers. Rekla je da će čitav dan biti kod kuće. Znate li gdje je to?” „Da, to je jedna od kuća uz kružni tok na južnom prilazu Fjällbacki.” „One žute kuće?” upita Martin.


„Da, to je to. Onda znaš? Samo skreneš desno kraj škole.” Na rečenu adresu stigli su za minutu-dvije. Laila je bila kod kuće i djelovala je ustrašeno kad im je otvorila vrata. Činilo se da baš nije bila voljna pustiti ih unutra, pa su ostali u predvorju. Ionako nisu imali baš mnogo pitanja za nju, pa nije ni bilo razloga da udu. „Vi pospremate kuću braći Frankel, zar ne?” Patrikov je glas bio smiren i uljudan, kako bi joj što jasnije dao do znanja da se nema čega bojati. „Da... Nadam se da neću imati problema zbog toga”, odgovori Laila dubokim, tihim glasom. Bila je niska i odjevena u nekakvu smeđu plišanu odjeću. Boja kose bila joj je neodređene nijanse koja se obično naziva mišje sivom. Bila je ošišana kratko, što je zasigurno bilo praktično, ali ne baš previše privlačno. Stajala je prekriženih ruku i prebacivala težinu s jedne noge na drugu. Činilo se da nestrpljivo iščekuje odgovor na svoje pitanje, a Patrik pomisli da zna na što je mislila. „Kod njih ste čistili na crno, to ste htjeli reći? Uvjeravam vas da to nije ono što nas zanima i nećemo vas prijaviti. Provodimo istragu i usredotočeni smo na sasvim druge stvari.” Uputio joj je umirujući osmijeh, nakon čega je Laila prestala s nervoznim komešanjem. „Da, svakog drugog tjedna na komodi u predsoblju ostavili bi mi kuvertu s novcem. Dogovorili smo se da ću dolaziti svake srijede.” „Jeste li imali svoj ključ?” Laila odmahne glavom. „Ne, svaki put bi mi ostavili ključ ispod otirača pred vratima, a ja bih ga vratila na isto mjesto kad bih završila.” „Kako to da čitavo ljeto niste išli čistiti kuću?” Paula je postavila pitanje koje ih je sve najviše zanimalo, na koje su morali dobiti odgovor. „Mislila sam da hoću, u svakom slučaju nismo razgovarali o nikakvim promjenama. Ali kad sam došla kao i inače, ključa nije bilo. Kucala sam, ali nitko nije otvorio. Zatim sara ih pokušala nazvati da se uvjerim da je u pitanju nesporazum, ali se nitko nije javio. Znala sam da stariji brat Axel ljeti neće biti kod kuće. Tako je bilo svake godine otkad ja ondje čistim. Ali budući da nije bilo nikoga, pretpostavila sam da su obojica otišla tijekom ljeta, lako mi se činilo malo drsko od njih što mi se nijedan nije udostojao javiti, ali sad mi je jasno zašto...” objasni Laila i spusti pogled. „Niste uočili ništa što bi odudaralo od svega uobičajenog?” upita Martin.


Laila odlučno odmahne glavom. „Ne mogu to sa sigurnošću reći... Ne, koliko se sjećam, nisam.” „Znate li koji je bio datum kad ste došli pa niste mogli ući?” ponovno preuzme Patrik. „Znam, bio mi je rođendan. Pomislila sam kako baš nemam sreće što mi je čišćenje propalo upravo na rođendan. Htjela sam si nešto kupiti od novca koji sam taj dan trebala zaraditi.” Laila zašuti, a Patrik pažljivo upita: „Koji je to onda datum bio, kad vam je rođendan?” „Ajoj, da, baš sam glupa”, reče Laila, doimajući se krajnje potišteno, „17. lipnja, sasvim sigurno, 17. lipnja. Nakon toga otišla sam još dva puta pogledati, ali i dalje nije bilo ni njih ni ključa. Zaključila sam da su mi zaboravili javiti da će izbivati tijekom ljeta.” Slegnula je ramenima kao da želi dati do znanja da je navikla na to da joj ljudi zaborave javiti koješta. „Hvala, dali ste nam iznimno važne informacije.” Patrik joj pruži ruku i lagano se strese zbog mlitavog rukovanja. Kao da mu je netko pružio mrtvu ribu. „I, što mislite?” upita Patrik kad su sjeli u auto i krenuli prema postaji. „Mislim da s velikom sigurnošću možemo zaključiti da je Erik Frankel ubijen negdje između 15. i 17. lipnja”, reče Paula. „Da, moram se složiti”, reče Patrik i kimne. Malo je prebrzo uletio u zavoj ispred Anråsa i za dlaku izbjegao sudar sa kamionom za odvoz smeća. Smetlar Leif priprijeti mu dignutom šakom, a Mattin se, prestravljen, uhvati za ručicu iznad vrata. „Zar si vozačku dobio kao dar za Božić?” upita Paula sa stražnjeg sjedala. Čini se da je nije dirnulo iskustvo bliske smrti. „Što želiš reći? Pa ja sam vrhunski vozač!” naduto reče Patrik i pogledom potraži Martinovu podršku. „Baš.” Martin se posprdno nasmije, a zatim se okrene Pauli. „Pokušao sam ga prijaviti u onaj program Najgori vozači Švedske, ali čini mi se da su zaključili da je prekvalificiran. Mislim da bi Patrik pomeo konkurenciju da ga prime.” Paula se zahihoće, a Patrik uvrijeđeno reče: „Nemam pojma o čemu ti govoriš. Koliko smo se puta vozili zajedno i jesam li ikad imao sudar ili bilo kakvu drugu nezgodu? Nisam, upravo tako. Sve ove godine vozim bez greške, nemam ni najmanje mrlje u karijeri.” Patrik frkne i pogleda Martina, što je rezultiralo time da je morao dobrano nagaziti


kočnicu da se ne bi zabio u stražnji kraj Saaba ispred sebe. „I rest my case”, reče Martin i podigne ruke, dok se Paula na stražnjem sjedalu previjala od smijeha. Patrik se durio čitavim putem do postaje, ali je barem poštovao ograničenja brzine. Bijes nakon susreta s ocem i dalje je bio prisutan. Frans je uvijek imao takav učinak na njega. Zapravo, ne uvijek. Kad je bio malen, prevladavajući osjećaj bilo je razočaranje. Razočaranje pomiješano s ljubavlju, što se s godinama pretvorilo u tvrdokornu mržnju i bijes. Bio je svjestan da je prepustio osjećajima da odlučuju umjesto njega, čime je praktički pustio ocu da mu upravlja životom. Ali to je bilo nešto pred čim je bio potpuno nemoćan. Bilo je to dovoljno da se prisjeti kako se osjećao kad bi ga majka vodila u nebrojene posjete Fransu u zatvoru. Hladne, sive sobe za posjete, potpuno bezlične, lišene svake emocije. Očevi nespretni pokušaji da razgovara s njim, da se doima kao da sudjeluje u njegovu životu, a ne da ga samo promatra s razdaljine. Iza rešetaka. Prošlo je mnogo godina otkako mu je otac odslužio posljednju kaznu, ali to nije značilo da je postao bolji čovjek, samo da je postao pametniji. Odabrao je drugi put. A Kjell je odabrao onaj potpuno suprotan. Frenetično i strastveno pisao je o organizacijama usmjerenima protiv stranaca i stekao ime i reputaciju koji su se čuli i dalje od zidova Bohusläningena. Često je letio iz Trollhättana u Stockholm kako bi sjedio na nekom stolcu pred kamerama i pričao o destruktivnim silama neonacizma i tome kako se društvo mora odnositi prema njima. Za razliku od mnogih drugih, koji su u duhu vremena bili voljni pozivati neonacističke organizacije na otvorene diskusije u javnosti, on je išao linijom većeg otpora. Njih se nipošto nije smjelo tolerirati. Protiv njih se trebalo boriti na svakom koraku, trebalo im je zadati protuudarac na svakom polju i pokazati im vrata kao nepoželjnim zvijerima kakve su i bili. Parkirao je ispred kuće svoje bivše žene. Ovaj put nije se trudio nazvati. Katkad se znala praviti da upravo odlazi kad bi se on približavao. Ali sad se pobrinuo da bude kod kuće kad dođe. Dugo je sjedio u automobilu, parkiran malo podalje, čekajući da je ugleda. Ona je nakon sar vremena stigla i parkirala ispred kuće. Očito je bila u kupnji jer je iz auta izvadila nekoliko vrećica iz supermarketa. Kjell je


pričekao da ude, a zatim je prešao autom posljednjih sto metara do kuće. Izašao je iz auta i odlučno pokucao. Carina se snuždila kad je vidjela tko stoji na vratima. „A, to si ti. Što hoćeš?” upita ona odrješito. Kjell osjeti kako nastupa razdraženost. Kako nije mogla shvatiti ozbiljnost situacije? Kako nije shvaćala da trebaju zauzeti čvrst stav? Grudi mu je razdirala krivnja, zbog čega je postajao još razdraženiji. Zar i nakon deset godina mora i dalje izgledati tako prokleto... shrvano? „Moramo razgovarati. O Peru.” Hitro se progurao pokraj nje, demonstrativno je skinuo cipele i objesio jaknu na vješalicu. Na trenutak se činilo da će se Carina usprotiviti, ali potom samo slegne ramenima i ode u kuhinju. Naslonila se na sudoper i prekrižila ruke, spremna na svađu. Bio je to ples koji su mnogo puta otplesali. „Što je sad?” Carina odmahne glavom i jedan joj tamni pramen padne preko očiju, pa ga kažiprstom vrati na mjesto. Kjell je toliko puta vidio tu gestu. Bila je to jedna od stvari koje je volio kod nje kad su se tek bili upoznali. Onih prvih godina, prije nego što je zavladala monotonija svakodnevice. Prije nego što je njihova ljubav izblijedjela, pa je svako otišao svojim putem. I dalje nije znao je li tada postupio ispravno ili nije. Kjell izvuče kuhinjsku stolicu i sjedne. „Moramo nešto učiniti. Moraš shvatiti da se ovo neće riješiti samo od sebe. Jednom kad odeš u tom smjeru...” Carina ga prekine podigavši ruku. „Tko je rekao da ja mislim da će se išta riješiti samo od sebe? Ja samo imam drukčiji pogled na to kako treba rješavati stvari, A ti bi trebao shvatiti da poslati Pera nekamo nije rješenje.” „Ono što ti ne razumiješ je da se on mora maknuti od ove sredine!” Kjell srdito prođe prstima kroz kosu. „A pod ovom sredinom’ misliš na svog oca”, odvrati Carina glasom punim prijezira. „Ja mislim da bi ti najprije trebao riješiti probleme sa svojim ocem, prije nego upleteš Pera.” „Koje probleme?” Kjell osjeti kako je povisio glas i prisili se nekoliko puta duboko udahnuti kako bi se primirio. „Prvo, ne mislim samo na svog oca kad kažem da bi se morao maknuti odavde. Zar misliš da ja ne vidim što se ovdje zbiva? Zar misliš da ne znam da po ladicama i ormarićima imaš skrivene boce?’ Kjell pokaže rukom prema kuhinjskom elementu. Carina zausti da mu odgovori, ali on prijeteći podigne ruku. „A ja i Frans nemamo što rješavati”, protisne on kroz


zube. „Što se mene tiče, ja s njim ne želim imati posla, ali mu, bome, neću dopustiti da utječe na Pera. A budući da ga ne možemo pratiti svake minute i da ti nisi pretjerano zainteresirana da to riješiš s njim, ne vidim drugoga rješenja nego da ga pošaljemo u neku instituciju u kojoj se osoblje zna nositi sa situacijama poput ove.” „A kako bi ti to izveo?” zadere se Carina, a pramen joj ponovno padne na oči. „Ne primaju tek tako tinejdžere u popravne domove, najprije moraju nešto učiniti! Ali samo ti trljaj ruke i čekaj da...” „Provala”, prekine je Kjell. „Počinio je kazneno djelo provale.” „O čemu ti pričaš, k vragu? Kakva provala?” „Početkom lipnja. Vlasnik kuće ulovio ga je na djelu. Nazvao je mene i ja sam otišao po Pera. Ušao je kroz podrumski prozor i bio je usred krade kad ga je vlasnik ulovio. Prijetio je da će nazvati policiju ako mu ne da broj roditelja, a Per mu je dao moj broj.” Nije se mogao suzdržati da ne osjeti određeno zadovoljstvo zbog zaprepaštenja i razočaranja na Carininu licu. „Dao mu je tvoj broj? Zašto ne moj?” Kjell slegne ramenima. „Tko zna? Otac je uvijek otac.” „Gdje je to provalio?” Činilo se da Carina i dalje ima poteškoća s prihvaćanjem da je Per odlučio nazvati Kjella. Kjell je zastao nekoliko sekundi prije nego što je odgovorio. „Znaš onog starca koji je prošlog tjedna pronađen mrtav u Fjällbacki? Provalio je u njegovu kuću.” „Ali zašto?” upita Carina odmahujući glavom. „To ti pokušavam reći! Erik Frankel je bio stručnjak za Drugi svjetski rat, imao je gomilu predmeta iz tog doba. Per je htio zadiviti prijatelje time što će im pokazati nekoliko izvornih stvari.” „Zna li policija za to?” „Ne, još ne”, odgovori on hladno. „Ali to ovisi o...” „I ti bi to učinio vlastitome sinu? Prijavio bi ga zbog provale?” sikne Carina zureći u njega. Kjellu se odjednom nešto stegne u želucu. Stajala je pred njim i izgledala baš onako kao one noći kad su se upoznali na jednom tulumu na fakultetu žurnalistike. Došla je s prijateljicom koja je ondje studirala, ali se prijateljica pokupila s nekim tipom čim su došle, a Carina je ostala sjediti na kauču, osjećajući se usamljeno i zanemareno. Zaljubio se u nju čim ju je ugledao. Imala je žutu haljinu i žutu vrpcu u kosi, koja je tada bila duga i jednako tamna kao i sad, samo bez pokoje sijede vlasi koje su počele izbijati. Nešto u njoj budilo je u njemu potrebu da


se brine o njoj, da je štiti, da je voli. Prisjetio se i vjenčanja. Vjenčanica s previše volana i napuhanim rukavima, koja je njoj tada bila nevjerojatno lijepa, sad bi se smatrala reliktom iz osamdesetih. Njemu je svakako izgledala kao božansko biće. Prisjetio se i kad ju je prvi put ugledao s Perom, iscrpljenu, bez šminke i odjevenu u bolničku halju. Ali kad ga je pogledala sa sinom u naručju i osmjehnula mu se, osjećao se kao da može poći ubijati zmajeve ili pobijediti čitavu vojsku. A sad, kad su stajali u kuhinji jedno nasuprot drugome poput dvoje boraca, jedno drugome u očima su vidjeli odbljesak onoga što je nekoć bilo. U času su se prisjetili svih onih trenutaka kad su se zajedno smijali, kad su vodili ljubav, prije nego što je njihova ljubav iščezla, postala krhka, lomljiva. I njega učinila ranjivim. U želucu ga je još više stegnulo. Pokušao je otjerati misli. „Ako bude potrebe, pobrinut ću se da policija dobije tu informaciju. Ili ćemo mi srediti da Per ode iz ove sredine ili ćemo to prepustiti policiji.” „Nitkove!” zadere se Carina glasom prodornim od plača i razočaranja zbog prekršenih obećanja. Kjell ustane i hladnog pogleda reče: „U svakom slučaju, to je tako. Imam nekoliko prijedloga kamo poslati Pera, poslat ću ti ih e-mailom pa pogledaj. I ne smiješ ni pod kojim okolnostima stupiti u bilo kakav kontakt s mojim ocem. Jasno?” Carina mu ne odgovori, već samo pogne glavu u znak kapitulacije. Davno joj je nestalo snage da se suprotstavi Kjellu. Onoga dana kad je on odustao od nje, od njih, kad je odustala od same sebe. Kjell je sjeo u auto, odvezao se nekoliko stotina metara i parkirao. Nagnuo se čelom nad upravljač i blenuo u prazno. U glavi su mu se vrtjele slike Erika Frankela i ono što je saznao o njemu. Pitanje je bilo što učiniti s tom informacijom.


Grini pokraj Osla, 1943. Najgora je bila hladnoća, to što je bilo nemoguće ugrijati se. Vlaga je upijala i ono malo topline i obavijala njegovo tijelo poput hladnog, mokrog omotača. Axel se sklupčao na ležaju. Dani u samici bili su dugi, ali monotonija mu je bila draža od stalnih upadanja. Ispitivanje, premlaćivanje, pitanja koja su pljuštala poput kiše koja nikako nije prestajala. Kako da im dâ ikakav odgovor? Znao je tako malo, a i to malo nikad im ne bi rekao. Prije bi ga morali ubiti. Axel prijeđe rukom preko glave. Pod dlanovima je osjetio kratku, oštru kosu. Po dolasku su zatvorenike tuširali, brijali im glave i odijevali ih u uniforme norveške garde. Čim su ga uhvatili, znao je gdje će završiti. U zatvoru, dvanaest kilometara od Osla. No, nitko ga nije mogao pripremiti na to kako život ovdje zapravo izgleda, na beskonačnu stravu koja ispunjava svaki dan, na iscrpljenost, na bol. „Hrana”, začulo se izvan ćelije i mladi stražar položi pladanj pred rešetke. „Koji je danas dan?” upita Axel na norveškom. On i Erik gotovo su sve ljetne praznike provodili u Norveškoj, kod bake i djeda s majčine strane. Savršeno je govorio norveški. Svakodnevno je viđao stražara i svaki put pokušao bi razgovarati s njim jer mu je nedostajao ljudski kontakt, ali bi najčešće dobivao šture odgovore. Baš kao i danas. „Srijeda.” „Hvala.” Axel se pokuša nasmiješiti, a mladić se okrene da pođe. Axelu je bilo grozno što je ponovno morao ostati u hladnoći i samoći, pa ga je pokušao malo zadržati još jednim pitanjem. „Kakvo je vrijeme vani?” Momak zastane. Malo se kolebao, a zatim se ogledao oko sebe i vratio Axelu. „Oblačno je. Vrlo hladno.” Axela je zaprepastilo kako je mlađahno izgledao. Bio je otprilike iste dobi kao on, možda nekoliko godina mlađi. S obzirom na to kako se Axel osjećao, zasigurno je izgledao znatno starije, izvana jednako star kao iznutra. Momak ponovno zakorači unazad. „Malo je hladno za ovo doba godine, zar ne?” Glas mu je pukao, zbog


čega je njegov komentar zazvučao čudno. Postojalo je doba kad su ovakvi besmisleni razgovori za njega bili gubitak vremena, ali sad su mu bili pojas za spašavanje, podsjetnik na život koji se sve više činio kao blijedo sjećanje. „Da, moglo bi se reći. Ali u ovo doba godine u Oslu zna biti hladno.” „Jesi li odavde?” Axel se požuri postaviti pitanje prije nego stražar ponovno krene. Momak je oklijevao, činilo se da nije baš sklon tomu da mu odgovori. Ponovno se ogleda oko sebe, ali se u blizini nije vidio ni čuo nitko drugi. „Ovdje smo svega nekoliko godina.” Axel postavi novo pitanje. „Koliko dugo sam ja ovdje? Čini mi se kao vječnost.” Lagano se nasmije, ali ga i samog uplaši koliko mu je smijeh hrapavo i neobično zvučao. Dugo nije imao razloga za smijeh. „Ne znam bih li smio...” Stražar popravi kragnu uniforme. Činilo se kao da se još nije bio navikao na krutu odoru. Ali s vremenom će se naviknuti, mislio je Axel. Naviknut će se i na uniformu i na način ophođenja s ljudima. Ljudska je priroda takva. „Pa koje veze ima ako mi kažeš koliko sam dugo ovdje?” upita Axel ulagujući mu se. Bilo je nešto krajnje uznemirujuće u tom bezvremenskom životu, kad ne znaš koliko je sati, koji je datum i dan u tjednu, da prema tome ravnaš život. „Oko dva mjeseca. Ne sjećam se točno.” „Oko dva mjeseca. A danas je srijeda. I vrijeme je oblačno. Meni dovoljno.” Axel se nasmije mladiću i zauzvrat dobije turoban osmijeh. Kad je stražar otišao, Axel sjedne na ležaj s pladnjem u krilu. Hrana je bila daleko od dobre. Iste splačine svaki dan, krumpiri za svinje i odvratan gulaš. Ali to je sigurno bio jedan od načina da ih slome. Bezvoljno je uronio žlicu u sivu masu u zdjelici, ali ga glad na kraju ipak natjera da je prinese ustima. Pokušao je zamisliti da je to gulaš koji mu je kod kuće spremala majka, ali nije išlo. Štoviše, to je samo pogoršalo stvar, jer je ta misao pobudila ono o čemu je sam sebi zabranio razmišljati -misli o domu, o obitelji, majci, ocu i Eriku. Najednom ni glad više nije bila dovoljna, ništa ga nije moglo natjerati da jede. Odložio je žlicu u zdjelu i naslonio glavu na grubi zid. Sve ih je jasno vidio pred sobom. Oca s njegovim velikim, sijedim brkovima koje je temeljito češljao svake noći prije spavanja. Majku s njezinom dugom kosom skupljenom u nisku pundu i naočalama na vrhu nosa kako kukica uvečer uz svjetlost stolne svjetiljke. I Erika. On je zasigurno bio


u svojoj sobi, s nosom u knjizi. Što su oni radili? Jesu li upravo tada mislili na njega? Kako su njegovi roditelji primili vijest da je zarobljen? A Erik, koji je najčešće šutio i držao svoje misli za sebe? Njegov je bistri intelekt obrađivao tekst i podatke zadivljujućom brzinom, ali nije lako pokazivao osjećaje. Axel je katkad tek tako znao čvrsto zagrliti brata, samo kako bi osjetio da se stisnuo od nelagode. Ali nakon kojeg časka Erik bi uvijek popustio i dopustio si nekoliko sekundi prisnosti dok ne bi procijedio: „Pusti me”, i izvukao se iz njegova zagrljaja. Tako je dobro poznavao svog brata. Puno bolje nego što je Erik mogao i misliti. Znao je da se Erik katkad u obitelji osjećao kao izopćenik, kao nevažna figura u odnosu na Axela. A sad će mu biti još i teže. Axel je dobro znao da će briga za njega utjecati na Erikovu svakodnevicu, da će njegov brat u obitelji imati još manje prostora. Nije se usudio ni pomisliti kako će biti Eriku ako on umre.


„Bok, stigli smo:” Patrik zatvori vrata i spusti Maju na pod u hodniku. Ona je odmah jurnula, pa ju je morao uhvatiti za jaknu kako bi je zadržao. „Samo malo, gospođice, najprije ti moramo skinuti cipele i jaknu, pa onda možeš trčati mami.” Patrik joj skine odjeću pa je ponovno pusti. „Erica, jesi li doma?” dovikne potom. Odgovora nije bilo, ali je odozgo začuo zvuk tipkanja. Uzeo je Maju u naručje i pošao na kat, do Ericine radne sobe. „Bok. Tu si, dakle.” „Da, danas sam napisala dosta stranica. A onda je došla Anna pa smo popile kavu.” Erica se nasmiješi Maji i pruži ruke prema njoj, a Maja poleti prema njoj i da joj veliku, slinavu pusu. „Bok, dušo. Što ste ti i tata danas radili?” Nosom je trljala kćerin nos, a ona se gušila od smijeha. Eskimski poljupci bili su njihova specijalnost. „Dugo vas nije bilo”, reče Erica i okrene se prema Patriku. „Da, morao sam malo uskočiti i pomoći na poslu”, ushićeno će Patrik. „Nova cura je dosta dobra, ali nisu baš razmotrili sve aspekte, pa sam otišao s njima do Fjällbacke u kućne posjete kako bismo točno utvrdili unutar koja je dva dana Erik Frankel ubijen i...” Zaustavio se u pola rečenice kad je ugledao Eticin izraz lica, istog trena shvativši da je trebao malo razmisliti prije nego što je otvorio usta. „A gdje je bila Maja dok si ti ‘malo uskočio’?” upita Erica ledenim glasom. Patrik se uzvrpoljio. Je li mu se mogla osmjehnuti sreća, pa da se u tom trenutku aktivira protupožarni alarm? Ne, izgleda da nije. Duboko je udahnuo i rekao: „Annika ju je čuvala. U postaji.” Nije mu bilo jasno zašto je to loše zazvučalo kad je to izgovorio naglas, kad mu se prije, dok je razmišljao o tome, to uopće nije učinilo neprikladnim. „Dakle, Annika je čuvala našu kćer u postaji dok si ti otišao raditi na nekoliko sati. Jesam li dobro razumjela?” „Pa... da...” procijedi Patrik, grozničavo pokušavajući okrenuti situaciju sebi u prilog. „Ali bilo joj je super, a Annika je poslije otišla u


šetnju s njom, dok je spavala u kolicima.” „Uvjerena sam da je Annika sjajno čuvala dijete, ali nije u tome stvar. Ono što meni smeta je što smo se složili da ćeš se ti brinuti o Maji dok ja radim. I nije da tražim od tebe da budeš s njom svake minute sve do siječnja, sigurno ćemo katkad zatrebati i dadilju. Ali mislim da je malo prerano da je počinješ ostavljati tajnici policijske postaje dok ti ideš raditi nakon tek tjedan dana očinskog dopusta. Što ti misliš?” Patrik je na sekundu razmišljao je li Ericino pitanje retoričko, ali kad je vidio da očekuje odgovor, shvatio je da nije tako. „Pa, kad to tako kažeš... Da, jasno da je to bilo glupo... Ali nisu uopće bili provjerili je li se Erik i s kim nalazio pa sam morao... Ma joj, da, bilo je to glupo!” zaključi on smeteno. Provukao je prste kroz kosu, a ona ostane razbarušena. „Odsad pa nadalje, nema više rada. Obećaj mi. Samo ja i naša curica. Daj mi palac gore.” Pokazao joj je podignute palce, trudeći se izgledati što je uvjerljivije mogao. Činilo se da Erica ima još toga na duši, ali samo duboko uzdahne i ustane od stola. „Dobro, dušo, vidim da ti se ništa nije dogodilo. Hoćemo li oprostiti tati i otići nešto pojesti?” Maja ushićeno kimne. „Tata može spremiti carbonaru da nam se iskupi”, reče Erica i pode dolje s Majom u naručju. Maja ponovno ushićeno kimne. Tatina carbonara bila joj je omiljeno jelo. „I, što ste zaključili?” upita Erica malo poslije, dok je sjedila za kuhinjskim stolom i gledala Patrika kako prži slaninu i kuha špagete. Maja je sjedila ispred televizora i gledala Bolibompu, pa su odrasli mogli razgovarati na miru. „Najvjerojatnije je umro negdje između 15. i 17. lipnja”, reče Patrik miješajući po tavi. „K vragu!” Malo masti prsnulo je i opeklo ga po ruci. „K vragu, kako boli. Sreća što ne pržim slaninu gol.” „Znaš što, ljubavi? I ja mislim da je sreća što ne pržiš slaninu gol...” Erica mu namigne, priđe mu i poljubi ga u usta. „Znači, opet sam ljubav? Jesam li ponovno u plusu?” Erica se pravila da razmišlja. „Ne, ne bih baš rekla da si u plusu. Ali vratio si se na nulu. Ako carbonara bude zaista dobra, opet ćeš biti u plusu...” „Kako si ti provela dan?” upita Patrik i okrene se štednjaku. Pažljivo je izvadio komadiće slanine iz tave i stavio ih na papirnate ubruse da se ocijede. Tajna dobre carbonare bila je u hrskavoj slanini, nije bilo


ništa gore od mekane slanine. „Odakle da počnem?” uzdahne Erica. Najprije mu je ispričala o Anninu posjetu i njezinim problemima s tinejdžericom kojoj mora biti pomajka. Zatim mu je prepričala svoj posjet Britti. Patrik odloži tavu i preneraženo je pogleda. „Otišla si k njoj kući postavljati joj pitanja? A žena ima Alzheimer? Nije ni čudo što se njezin muž razljutio na tebe, i ja bih.” „Da, baš ti hvala, to je rekla i Anna, već sam dobila dovoljno prijekora zbog toga”, mrzovoljno će Erica. „Nisam znala da je bolesna.” „I što je rekla?” upita Patrik, stavljajući špagete u proključalu vodu. „Jasno ti je da je to dovoljno za omanju vojsku?” upita Erica kad je vidjela da je u lonac ubacio dvije trećine paketa. „Kuham li ja ili ti?” odvrati Patrik i priprijeti joj kuhačom. „Onda, što je rekla?” „Pa, čini se da su se ona i mama puno družile dok su bile mlade. Izgleda da su imali prisno društvance, njih dvije, Erik Frankel i neki Frans.” „Frans Ringholm?” upita Patrik miješajući špagete. „Da, mislim da se tako zvao. Frans Ringholm. Kako ti to znaš?” Erica ga znatiželjno pogleda, a Patrik samo slegne ramenima. „Je li još išta rekla? Je li u posljednje vrijeme bila u kontaktu s Erikom ili Fransom? Ili Axelom, kad smo već kod toga?” „Ne vjerujem”, reče Erica. „Izgleda da nitko od njih nije bio u kontaktu ni s kim, ali možda se varam.” Erica se namršti. Činilo se da u glavi ponovno vrti razgovor. „Rekla je još nešto...” neodlučno će Erica. Patrik prestane miješati, čekajući da čuje što će reći. „Spomenula je... spomenula je Erika i nekakve stare kosti. I kako ih treba ostaviti na miru. I da je Erik rekao... Ne, nakon toga se pogubila pa nisam više ništa saznala. Bila je vrlo smetena, pa ne znam koliko važnosti treba pridati tome što je rekla. To su sigurno nekakve gluposti.” „Nisam baš siguran”, kolebao se Patrik. „Nisam baš siguran. Ovo je već drugi put danas da čujem nešto vezano uz Erika Frankela. Stare kosti... Što bi to moglo značiti, k vragu?” Dok je Patrik razmišljao, špageti su mu se prekuhali. Frans se dobro pripremio za sjednicu. Odbor je zasjedao jednom


mjesečno, a valjalo je raspraviti mnogo toga. Bližila se izborna godina i njihov najveći izazov bio je pred njima. „Jesu li svi ovdje?” U tišini je prešao okom preko svih ostalih pet članova odbora za stolom. Svi su bili muškarci. Rodna ravnopravnost još nije bila doprla do neonacističkih organizacija, a vjerojatno nikad i neće. Bertolf Svensson ustupio im je prostor u podrumu svoje stambene zgrade u Uddevalli. Bio je to prostor koji se i inače iznajmljivao za okupljanja, pa su u njemu još uvijek bili prisutni tragovi tuluma koji je ondje održan za vikend. Imali su pristup i uredu u istoj zgradi, ali on je bio premalen i nepogodan za sjednice. „Nisu dobro počistili za sobom, morat ću porazgovarati s njima kad završimo”, promrmlja Bertolf i šutne praznu pivsku bocu preko poda. „Započnimo sa sjednicom”, odrješito reče Frans. Nisu imali vremena za gluposti. „Dokle smo došli s pripremama?” Frans se okrene Pereru Lindgrenu, najmlađem članu odbora. On je bio izabran za koordinatora kampanje, unatoč Fransovu izričitom protivljenju. Naprosto mu nije vjerovao. Još je prošlog ljeta bio priveden zbog napada na jednog Somalijca na tržnici u Grebbestadu, a Frans je sumnjao da će se neće moći suzdržavati u onoj mjeri koliko je sad bilo potrebno. Kao da potvrđuje Fransove slutnje, Peter izbjegne odgovor i reče: „Jeste li čuli što se dogodilo u Fjällback i?” Nasmije se. „Izgleda da je netko onog jebenog izdajnika Frankela riješio po kratkom postupku.” „Da, a budući da pretpostavljam da nitko od nas nema veze s tim, predlažem da nastavimo s točkama dnevnog reda”, reče Frans, gledajući Petera. Dvojica su se muškaraca neko vrijeme šutke borila za moć, a zatim Peter skrene pogled. „Dobro nam ide. U zadnje smo vrijeme regrutirali dosta novih članova i pobrinuli se da svi, i novi i stari, budu spremni pomučiti se kako bi proširili našu poruku sad pred izbore.” „Dobro”, kratko odvrati Frans. „A registracija stranke? Je li to obavljeno? Glasački listići?” „Sve je pod kontrolom.” Peter je tapkao prstima po stolu, vidno iziritiran što ga se ispituje kao kakvog školarca. Nije mogao propustiti priliku da još malo podbode Fransa. „Dakle, niste uspjeli zaštititi svog starog kompanjona. Po čemu je on to bio toliko važan da ste izložili svoju glavu zbog njega? Jer govorka se okolo, znate. Ljudi propituju vašu odanost...”


Frans ustane i prodorno pogleda Petera. Werner Hermansson koji mu je sjedio s druge strane, uhvati ga za ruku. „Ne slušaj ga, Frans. A ti se smiri, Peter. Ovo je smiješno, moramo raspravljati o budućim koracima, a ne srati jedni po drugima. Hajde, rukujte se.” Werner pogleda Petera i Fransa. On je, uz Fransa, bio najdugovječniji član Prijatelja Švedske i najduže je poznavao Fransa. A u ovom se slučaju nije brinuo za Fransa, već za Petera. Vidio je on već na što je sve Frans spreman. Na trenutak je sve visjelo u zraku, a zatim Frans sjedne. „Uz rizik da ispadnem dosadan, ponovno ću predložiti da krenemo s dnevnim redom. Ima li itko primjedbu? Ima li još gluparija na koje moramo tratiti vrijeme? Ha?” Pogledao je svakog člana odbora dok on ne bi spustio pogled, a zatim nastavi. „Čini se da većina praktičnih stvari sjeda na svoje mjesto. Prijeđimo stoga na pitanja kojima ćemo se pozabaviti na predstavljanju stranke. Slušao sam što ljudi govore po gradu i osjećam da ovaj put možemo ući u gradsko vijeće. Narod shvaća koliko su državne i lokalne vlasti mlitave kad je rijeć o useljenicima. Vide kako im ljudi koji nisu Šveđani uzimaju poslove, vide kako gradsko gospodarstvo trpi zbog socijalnih povlastica za tu istu skupinu. Postoji nezadovoljstvo situacijom na lokalnoj razini i mi se time moramo okoristiti.” Mobitel u Fransovu džepu glasno zazvoni. „K vragu! Oprostite, zaboravio sam ga isključiti, sad ću.” izvadio je mobitel iz džepa hlača i pogledao zaslon. Prepoznao je Axelov kućni broj. Odbio je poziv i isključio mobitel. „Ispričavam se. Gdje smo ono stali? Aha, da, imamo fantastičnu priliku iskoristiti neznanje koje su lokalne vlasti pokazale o problematici useljenika i...” Nastavio je govoriti, a svi članovi odbora pozorno su ga slušali. No, u njegovoj su glavi misli išle u sasvim drugom pravcu. Odluka da markira s matematike bila je sasvim logična. Ako je postojao ijedan predmet na kojem se ni u snu ne bi želio pojaviti, bila je to matematika. Naježio bi se na samu pomisao na brojeve i slično. Nikako mu to nije išlo, mozak bi mu zastao kad. bi pokušao zbrajati ili oduzimati. Uostalom, koja mu korist od sveg tog računanja? Ionako neće postati ekonomist ili nešto tako debilno, čemu se onda mučiti i tratiti vrijeme?


Per zapali cigaretu i baci pogled preko školskog dvorišta. Ostali su otišli u supermarket Hedemyrs malo napuniti džepove, ali njemu se nije dalo. Sinoć je prespavao kod Tomasa, igrali su igricu Tomb Raider do pet ujutro. Majka ga je više puta zvala na mobitel, sve dok ga nije isključio. Najradije bi bio ostao u krevetu, ali ga je Tomasova majka izbacila iz kuće kad je išla na posao, pa se, u nedostatku boljih ideja, dovukao do škole. No, sad mu je već bilo zaista dosadno. Možda je ipak trebao poći s ostatkom ekipe. Ustao je s klupice s namjerom da krene do njih, ali ponovno sjedne kad ugleda Mattiasa kako izlazi iz škole. Za njim je klipsala jedna od onih kokošiju za kojima su iz nekog razloga svi trčkarali. Njemu nikako nije bilo jasno što vide na Miji, plahe plavuše nisu bile njegov tip. Naćulio je uši da čuje o čemu razgovaraju. Uglavnom je govorio Mattias, sigurno o nečemu zanimljivom jer je Mia zadivljeno blenula u njega svojim našminkanim, velikim plavim očima. Kad su se približili, Perje pohvatao djeliće razgovora. Bio je sasvim miran. Matrias je bio previše obuzet pokušajima da se uvuče u Mijine gaće, pa nije ni uočio da Per sjedi u blizini. „Da si samo vidjela kako je Adam problijedio kad ga je vidio. Ali meni je odmah bilo jasno što trebamo učiniti pa sam rekao Adamu da se polako odmakne da ne poremetimo dokaze.” „Ajme...” zadivljeno će Mia. Per se tiho nasmije. Mattias se, bome, dobrano trudio da je uhvati u mrežu. Sigurno su joj gaćice već bile mokre. Nastavio je slušati. „A kul stvar u svemu je što se nitko osim nas nije usudio otići onamo. Ostali su puno pričali o tome, ali znaš, jedno je govoriti, a drugo učiniti to...” Peru je sad bilo dosta. Poletio je s klupe prema Mattiasu, a ovaj nije ni shvatio što se događa kad ga je Per oborio s leđa. Sjeo mu je na leđa i izvinuo mu ruku dok Mattias nije zajaukao od boli, a zatim ga je zgrabio za kosu. Te debilne surferske frizure bile su stvorene upravo za to. Zatim mu je podigao glavu i mlatnuo njome o asfalt. Ignorirao je činjenicu da je Mia stajala nekoliko metara dalje i vrištala, a zatim otrčala u školu po pomoć. Ponovno tresne Mattiasovom glavom o tvrdu podlogu i prosikće u ritmu udaraca: „Ma što ti sereš? Govnaru jebeni, misliš da ću ti dopustiti da kenjaš uokolo? Debilu... jedan...” Per je bio toliko bijesan da mu se smračilo pred očima i sve oko njega je nestalo. Jedino što je osjećao bila je


Mattiasova kosa u svojoj ruci, udarci koji su mu odzvanjali rukom svaki put kad bi njegovom glavom udario u asfalt. Jedino što je vidio bila je krv koja je počela bojiti tamni asfalt ispod Mattiasove glave. Te crvene mrlje ispunjavale su ga zadovoljstvom. Osjetio je to duboko u grudima, uživao je u tome, to mu je davalo mir koji je inače rijetko osjećao. Nije se odupirao bijesu nego mu je dopustio da ga ispuni, predao mu se, uživao je u osjećaju nečega primitivnoga što je potiskivalo sve ostalo, sve ono komplicirano, žalosno, maleno. Nije htio prestati, nije mogao prestati. Nastavio je udarati Mattiasovom glavom o tlo i gledati crvenu, ljepljivu, mokru mrlju svaki put kad bi je podignuo, sve dok ga neko nije zgrabio s leđa i maknuo od Mattiasa. „Što to radiš, k vragu?” Per se okrene i gotovo se iznenadi ugledavši bijesno i zaprepašteno lice nastavnika iz matematike. Gore, sa školskih prozora, promatrala ga je gomila lica, a i u dvorištu se okupila skupina znatiželjnika. Per bezosjećajno pogleda Mattiasovo beživotno tijelo i pusti da ga nastavnik odvuče još koji metar dalje od njegove žrtve. „Čovječe, jesi li ti lud?” Lice njegova nastavnika bilo je svega nekoliko centimetara od njegova. Urlao je, a Per samo ravnodušno okrene glavu. Na trenutak se bio osjećao lijepo. Sad je osjećao samo prazninu. Dugo je stajao i promatrao slike na zidovima hodnika. Toliko lijepih trenutaka, toliko ljubavi. Crno-bijela fotografija s njegova i Brittina vjenčanja na kojoj su izgledali napetije nego što su zaista bili. Fotografija Anna-Grete u Brittinim rukama koju je on uslikao. Ako se dobro sjećao, nakon toga je odložio kameru i prvi put uzeo kćer u naručje. Britta ga je zabrinuto upozorila da djetetu pridrži glavu, ali on je nekako instinktivno znao kako postupiti. Uvijek se aktivno brinuo o djeci, u znatno većoj mjeri nego što se u to doba od muškarca očekivalo. Njegova punica mnogo ga je puta opomenula da mijenjanje pelena i kupanje djece nije muški posao, ali se on nije mogao suzdržati od toga. To mu je dolazilo prirodno, a i mislio je da nije pravedno da sav teret brige o tri curice padne na Brittu. Zapravo su htjeli imati još djece, ali ih je doktor nakon trećeg poroda, koji je bio deset puta kompliciraniji od prethodna dva zajedno, pozvao na stranu i rekao im da Brittino tijelo vjerojatno ne bi izdržalo još jednu trudnoću. Britta je tada zaplakala. Pognula je glavu ne pogledavši ga i u suzama ga molila za oprost jer mu ne može podariti sina. On ju je preneraženo gledao.


Hermanu nikad nije palo na pamet poželjeti išta više od onoga što je dobio. Okružen sa svoje četiri cure, osjećao se bogatijim nego što je to uopće bilo moguće. Trebalo mu je vremena da i Brittu uvjeri u to, ali kad je shvatila da zaista misli ono što je rekao, suze su prestale i njih dvoje potpuno se posvetilo djevojčicama koje su donijeli na svijet. A sad. je bilo još više ljudi koje je volio. Djevojke su dobile svoju djecu, koju su Herman i Britta voljeli svim srcem, a i on je mogao demonstrirati svoju vještinu mijenjanja pelena pomažući svojim curama i njihovim obiteljima. Bilo im je jako teško voditi računa o svemu, o poslu, kući, obitelji. No, on i Britta bili su sretni i zahvalni što ima mjesta i za njih, što mogu nekome pomoći, što nekoga mogu voljeti. A sad su čak i neki njihovi unuci dobili djecu. Njegovi su prsti sad bili nešto tvrdi, ali ove nove pelene bilo je lako mijenjati, pa je tu i tamo i dalje znao promijeniti pokoju. Herman odmahne glavom. Kamo su proletjele sve te godine? Otišao je u spavaću sobu na katu i sjeo na rub kreveta. Britta je bila legla na popodnevni počinak. Danas je bio loš dan. Nekoliko puta nije ga prepoznala i mislila je da je u kući svojih roditelja. Tražila je svoju majku, a zatim i oca, sa strahom, u glasu. A on ju je gladio po kosi i uvjeravao je da njezina oca već mnogo godina nema i da joj više ne može nauditi. Pomilovao joj je ruku koja je ležala na pletenom pokrivaču. Ruke su joj bile smežurane, s istim staračkim pjegama kakve je i sam imao, ali je i dalje imala duge, elegantne prste. Nasmiješio se kad je vidio ružičasti lak za nokte. Uvijek je bila pomalo tašta, to se nikad nije promijenilo. Ali on se nije žalio. Oduvijek je bila prekrasna supruga i u pedeset i pet godina braka nikad nije ni pomislio pogledati ijednu drugu. Oči su joj podrhtavale ispod kapaka, nešto je sanjala. Poželio je ući u njezine snove, živjeti u njima s njom i praviti se da je sve i dalje kao što je bilo prije. Danas je, u svojoj zbunjenosti, govorila o onome za što su se dogovorili da više nikad neće spomenuti. Ali njezin se mozak osipao, u njemu su pucale brane i zidovi koje su tijekom godina podigli oko tajne koju je čuvala. Toliko su je dugo dijelili da je potpuno utonula u njihove živote i postala nevidljiva. Dopustio si je da se opusti i zaboravi na to. Nije bilo dobro što ju je Erica posjetila. To nikako nije bilo dobro. To je stvorilo pukotinu u zidu koja je sad postajala sve veća. Ne budu li je mogli začepiti, brana će prsnuti i poplava će odnijeti sve pred


sobom. Ali barem se više nisu morali brinuti zbog njega. On ih više neće uznemiravati. Herman nastavi tapšati Brittin dlan. „A, da, jučer sam ti zaboravila reći. Karin je zvala. Idete u šetnju, nalazite se u deset pokraj ljekarne.” Patrik zastane u pola koraka. „Karin? Danas? Za...” pogleda na zidni sat, „pola sata?” „Sorry”, reče Erica tonom koji je odavao da joj je mrvicu žao, a zatim ušuti. „Mislila sam otići do knjižnice malo istraživati. Ti se samo pobrini da Maja bude odjevena za dvadeset minuta, pa vas mogu odbaciti! „Je li to...” oklijevao je Patrik, „u redu, što se tebe tiče?” Erica mu priđe i poljubi ga u usta. „U usporedbi s korištenjem policijske postaje kao vrtića za našu kćer, šetnja s bivšom ženom je ništa.” „Ha-ha, kako smiješno”, zlovoljno odvrati Patrik jer je znao da je Erica u pravu. To što je jučer učinio baš i nije bilo pametno. „Što sad stojiš? Hajde, počni se odijevati! Jer ću definitivno imati prigovora ako se takav izađeš naći s bivšom ženom.” Erica se nasmije i od glave do pete prouči svog supruga, koji je stajao u spavaćoj sobi samo u čarapama i boksericama. „Što, zar nisam mrcina?” reče Patrik i zauzme pozu najgoreg bodibildera. Erica se tako nasmijala da je morala sjesti na krevet. „Isuse, ne radi to.” „Što je?” upita Patrik hineći uvrijeđenost. „Ja sam brutalno utreniran, ovo je samo da zavaram zlikovce, tako da se osjećaju sigurno.” Pljesne se po trbuhu koji zatitra malo više nego što bi trebao da je imao samo mišiće. Brak mu baš i nije pomogao da mu se struk stanji. „Dosta!” uzvikne Erica. „Više se nikad neću moći seksati s tobom ako ne prestaneš...” Patrik joj odgovori tako što se, uz svoj najbolji životinjski urlik, baci na nju i počne je škakljati. „Povuci to! Povlačiš li? Ha?!” „Da, da, povlačim, prestani!” urlala je Erica koja je bila nevjerojatno škakljiva. S vrata se začu ushićeno: „Mama! Tata!” Maja je stajala na vratima i pljeskala, zabavljena predstavom. Privukli su je zanimljivi zvukovi iz mamine i tatine sobe. „Dođi, da tata i tebe poškaklja”, reče Patrik i podigne kćer na krevet


Nekoliko sekundi poslije i majka i kći pucale su od smijeha. Potom je sve troje, iscrpljeno, leglo na krevet, a onda Erica reče: „Bolje da se vas dvoje požurite. Ja ću odjenuti Maju, a ti se dotad uredi.” Dvadeset minuta poslije, Erica je vozila prema zgradi u kojoj su bile knjižnica i ljekarna. Bila je pomalo znatiželjna. To će joj biti prvi put da vidi Karin, iako je dotad, naravno, ponešto čula o njoj. Ruku na srce, Patrik nije baš mnogo govorio o svom prvom braku. Parkirala je, pomogla Patriku da izvadi kolica iz prtljažnika i pošla s njim javiti se Karin. Duboko je udahnula i pružila ruku. „Zdravo, ja sam Erica. Jučer smo se čule telefonom.” „Jako mi je drago!” reče Karin, a Erica, na svoje iznenađenje, shvati da joj se žena ispred nje odmah svidjela. Krajičkom oka primijetila je kako Patrik neodlučno stoji, ne znajući što bi. Nju je čitava ta situacija iznimno zabavljala. Radoznalo je proučavala njegovu bivšu ženu i ustanovila da je Karin nešto niža i mršavija od nje. Imala je tamnu kosu svezanu u jednostavan rep. Nije bila našminkana, imala je lijepe crte lica, ali je djelovala pomalo... umorno. Sigurno zbog života s malim djetetom, pomisli Erica, shvativši da ni ona ne bi bila prošla pobližu inspekciju prije nego što su Maju uspjeli naučiti da prespava noć. Kratko su proćaskali, a zatim im Erica mahne i krene prema knjižnici. Na neki joj je način laknulo što je vidjela lice žene koja je osam godina bila dio Patrikova života. Nikad nije vidjela ni njezinu sliku, ali, s obzirom na okolnosti pod kojima su se razveli, bilo je razumljivo da Patrik ne želi čuvati podsjetnike na vrijeme koje su proveli zajedno. U knjižnici je bilo tiho kao i inače. Ovdje je provela sate i sate. U knjižnici je bilo nečega što joj je pružalo osjećaj zadovoljstva. „Bok, Christiane!” Knjižničar podigne pogled i široko se osmjehne Erici. „Bok, Erica! Kako mi je drago što te opet vidim. Kako ti danas mogu pomoći?” Njegov južnjački naglasak bio joj je, kao i uvijek, vrlo simpatičan. Erica se pitala zbog čega su to ljudi sa smålandskim6 naglaskom djelovali simpatično čim bi otvorili usta. Christian je već na prvi dojam svakako bio takav. Bio je sjajan i uvijek od pomoći. Dobro je radio svoj posao. Mnogo je puta pomogao Erici pronaći informacije za koje je već bila izgubila nadu da će ikad doći do njih. „Trebaš podatke o istom onom slučaju od zadnji put?” upita Christian i zagleda se u nju pogledom punim nade. Pitanja vezana uz Ericino istraživanje bila su poželjan odmak od inače monotonog posla


koji se uglavnom svodio na traženje informacija o ribama, jedrilicama i fauni Bohusläna. „Ne, ne danas”, reče ona i sjedne na stolicu ispred pulta za kojim je on sjedio. „Danas tražim podatke o nekim ljudima iz Fjällbacke. I događajima “ „Ljudi. I događaji. Može li možda malo detaljnije?” namigne joj Christian. „Pokušat ću.” Erica brzo nabroji imena. „Britta Johansson, Frans Ringholm, Axel Frankel, Elsy Falck, mislim, Moström, i...” Nekoliko je sekundi oklijevala, a zatim nadoda: „Erik Frankel.” Christian se trgne. „Nije li to onaj kojega su našli ubijenog?” „Da”, kratko odgovori Erica. „A Elsy? Je li ona tvoja...” „Moja mama, da. Trebam informacije o tim osobama iz razdoblja oko Drugog svjetskog tata. Znaš što, zapravo ograniči rezultate samo na godine rata.” „Drugim riječima, od 1939. do 1945.” Erica kimne. Puna iščekivanja promatrala je kako Christian unosi navedene podatke u računalo.” „Kako tebi ide s tvojim projektom?” Knjižničarovo se lice nakratko smrači, a zatim odgovori na njezino pitanje. „Došao sam negdje do polovice. I to u velikoj mjeri zahvaljujući tvojim savjetima. Hvala.” „Nema na čemu”, zbunjeno odvrati Erica. „Samo reci budeš li trebao još pokoji savjet o pisanju ili ako budeš htio da ti pogledam scenarij. Usput, imaš li radni naziv?” „Sirena”, reče Christian, izbjegavajući njezin pogled. „Naslov će biti Sirena.” „Odličan naslov. Odakle ti...” zausti ona, ali je Christian otresito prekine. Erica ga začuđeno pogleda. To nije bilo njemu slično. Zapitala se je li rekla nešto što ga je moglo uvrijediti, ali ništa joj nije padalo na pamet. „Evo nekih članaka koji bi ti mogli biti zanimljivi”, reče Christian. „Da ti ih isprintam?” „Da, hvala”, reče Erica, i dalje začuđena. No, kad se Christian nekoliko minuta poslije vratio od printera sa snopom papira, ponovno je bio onaj stari. „Evo, ovo će te malo zaokupiti. Ako ti opet zatreba pomoć, samo reci.”


Erica mu zahvali i izađe iz knjižnice. Imala je sreće, kafić koji je bio odmah preko puta bio je otvoren. Naručila je kavu, sjela i počela čitati. No, ono što je pročitala bilo je toliko zanimljivo da se kava ohladila, a ona je nije ni dirnula. „Dobro, što smo dosad saznali?” Mellberg protegne noge uz grimasu. Zar upala mišića od treninga može toliko dugo trajati, k vragu? Ovim tempom, oporavit će se taman do novih tjelesnih napora na satu salse u petak. No, začudo, pomisao na to nije bila zastrašujuća kako je očekivao. Bilo je nečega u toj kombinaciji čudesne glazbe, blizine Ritina tijela i činjenice da su mu stopala na kraju prošlotjednog sata uhvatila takt. Ne, neće on odustati odmah na početku. Ako je itko imao potencijala da postane kralj salse u Tanumshedeu, to je bio on. „Oprosti, što si rekla?” prene se Mellberg. Uopće nije čuo što je Paula rekla dok je sanjario o latinoameričkim ritmovima. „Dakle, uspjeli smo odrediti interval u kojemu je Erik Franke! vjerojatno ubijen”, reče Gösta. „Bio je kod svoje... djevojke, ili kako se već kaže za ljude u tim godinama, 15. lipnja. Prekinuo je s njom i bio je vidno pijan, što, prema njezinim riječima, nikad prije nije bio slučaj.” „A spremačica je bila ondje 17. lipnja i nije mogla ući”, nadoveže se Martin. „To ne mora nužno značiti da je već tada bio mrtav, ali jasno upućuje na to da je mogao biti. Nikad se prije nije dogodilo da ne može ući. Kad braća ne bi bila kod kuće, ostavili bi joj ključ.” „Dobro, onda ćemo dalje raditi pod pretpostavkom da je umro između 15. i 17. lipnja. Pitajte njegovog brata gdje je on tada bio.” Meliberg se sagne i počeše Ernsta iza uha. Pas je ležao ispod kuhinjskog stola, kao i obično, na Mellbergovim stopalima. „Ali mislite li zaista da Axel Frankel ima veze s...” Paula zastane u pola rečenice, ugledavši Mellbergov nezadovoljni izraz lica. „Ništa ja ne mislim. Ali znaš i sama da je u slučajevima ubojstva najčešći krivac netko iz obitelji. Prodrmajte malo njegovog brata. Jasno?” Paula kimne. Jednom je i Mellberg bio u pravu. Nije smjela dopustiti da to što joj je Axel Frankel bio iznimno simpatičan utječe na prosudbu. „A dječaci koji su bili u kući? Jesmo li od njih dobili kakav trag?” Mellberg se upitno ogleda oko stola, a svi ostali pogledaju Göstu. Gösta se uzvrpolji. „Pa... ovaj... Da i ne... Uzeo sam otiske cipela i prstiju jednog dječaka, Adama, ali nisam stigao... otići i do drugoga...” Mellberg ga prostrijeli pogledom. „Dakle, imao si nekoliko dana za


vrlo jednostavan zadatak, a ti, citiram, ‘nisi stigao’? Jesam li dobro razumio?” Gösta snuždeno kimne. „Pa... da, točno... Ali sredit ću to još danas.” Mellberg ga ponovno pogleda. „Odmah, što prije”, reče Gösta i pogne glavu. „I bolje ti je”, odvrati Mellberg, a zatim se okrene Martinu i Pauli. „Još što? Kako je prošao razgovor s Ringholmom? Jesmo li išta saznali? Čini mi se da je to trag koji najviše obećava. Trebali bismo dobrano prodrmati te Prijatelje Švedske ili kako li se već zovu.” „Razgovarali smo s Fransom u njegovu stanu, ali nismo dobili ništa konkretno od čega bismo mogli poći. Kaže da u samoj organizaciji postoje određeni elementi koji su Eriku Frankelu slali prijeteća pisma, a da se on pokušao postaviti između njih i zaštititi ga zbog starog prijateljstva.” „A ti elementi..!” reče Mellberg i prstima napravi navodne znakove, „Jesmo li razgovarali s njima?” „Nismo još”, mirno odgovori Martin. „Ali to nam je danas na dnevnom redu.” „Odlično”, reče Mellberg i pokuša gurnuti Ernsta sa stopala koja su počela trnuti, a Ernst je samo pustio glasan pseći prdac i bolje se namjestio na gazdina stopala. „Dobro, onda nam preostaje još samo jednu stvar raspraviti, a to je da ova postaja nije dječji vrtić! Jasno?” Pogledom prostrijeli Anniku, koja je dotad šutke sjedila i radila bilješke. Ona ga pogleda preko ruba naočala za čitanje. Uslijedila je poduža tišina, a Mellberg se zapitao je li mu možda ton bio preoštar. Annika reče: „Usto što sam jučer malo pripazila Maju, ja sam sve svoje zadatke obavila. I to je sve što bi vas trebalo zanimati, Bertile.” Annika i Mellberg gledali su se u oči, kao da vode tihu bitku za prevlast. Mellberg ustukne i promrmlja: „Dobro, ti valjda najbolje znaš procijeniti...” „Osim toga, zahvaljujući Patriku shvatili smo da smo zaboravili pregledati Erikove bankovne račune...” nadoda Paula i namigne Anniki u znak potpore. „Sigurno bismo se i mi toga sjetili, prije ili poslije... Samo što je ovako bilo prije...” reče Gösta i pogleda Anniku, a zatim opet spusti pogled i vrati se revnom proučavanju stola. „Mislio sam da je on na očinskom dopustu”, zlovoljno reče Mellberg, svjestan da je izgubio bitku. „Ali dobro, sad imamo što raditi.” Svi


ustanu od stola i stave ĹĄalice u sudoper. U tom trenutku zazvoni telefon.


Fjällbacka, 1944. „I mislila sam da ću te ovdje pronaći.” Elsy sjedne kraj Erika, koji se sklonio u hladu jedne raspukline u stijeni. „Da, ovdje imam najviše izgleda da budem na miru”, osorno će Erik, ali odmah ublaži izraz lica i zatvori knjigu koju je imao u krilu. „Oprosti, nisam se smio otresti na tebe jer sam loše volje.” „Jesi li loše volje zbog Axela?” blago upita Elsy i primakne mu se bliže. „Kako je kod kuće?” „Kao da je već mrtav”, odvrati Erik, gledajući namreškano more na ulazu u pristanište u Fjällbacki. „Odnosno, majka se ponaša kao da je Axel već mrtav. A i otac. Samo mrmlja sebi u bradu i odbija razgovarati o tome.” „A kako se ti osjećaš?” upita Elsy, pomno promatrajući svog prijatelja. Jako je dobro poznavala Erika, bolje nego što je i on sam mislio. Tolike su sate proveli igrajući se zajedno. Ona, Erik, Britta i Frans. Sad više nije bilo toliko igara, sad su već na pragu odrasle dobi. Ali upravo u tom trenutku nije vidjela nikakvu razliku između petogodišnjeg i četrnaestogodišnjeg Erika u kratkim hlačama, koji je već bio starac u dječjem tijelu. Kao da se Erik rodio kao nekakav mali striko i pomalo izrastao u pravoga sebe. Iz dječjeg tijela u tijelo momčića, pa u tijelo mladića, kao da je prošao sve stadije koje je morao savladati da bi došao u kožu koja mu odgovara. „Ne znam kako se osjećam”, kratko odvrati Erik i okrene glavu, ali je Elsy ipak stigla vidjeti da mu je nešto zasjalo u oku. „Znaš”, reče ona, zureći u njegov profil. „Razgovaraj sa mnom.” „Osjećam se... podijeljeno... Jedan dio mene osjeća strah i tugu zbog svega što se dogodilo i što se događa Axelu. Sama pomisao na to da bi mogao umrijeti me...” Tražio je pravu riječ, ali neuspješno. No, Elsy je razumjela što je htio reći. Šutke je sjedila i pustila ga da nastavi. „Ali drugi dio mene... osjeća bijes.” Glas mu se produbio, priličio je glasu kakav bi imao odrasli Erik. „Osjećam bijes jer sam sad postao još nevidljiviji nego prije. Nema me, ne postojim. Dok je Axel bio kod kuće, kao da se dio svjetla koje je padalo na njega preusmjeravao na mene. Pokoji tračak svjetlosti, tu i


tamo. Malena zraka svjetla, pozornosti, koja bi pala na mene. I meni je to bilo dovoljno. Nikad nisam ni tražio više od toga. Axel je zaslužio to svjetlo, tu pozornost. Uvijek je bio bolji od mene, ja se nikad ne bih usudio raditi ono što je on radio. Ja nisam hrabar, ja ne privlačim poglede ljudi. I nemam Axelovu sposobnost usrećivanja ljudi oko sebe. Mislim da je u tome njegova tajna... U tome što je uvijek usrećivao sve oko sebe. Ja nemam tu sposobnost. Ja ljude činim nervoznima, uzrujanima. Ne znaju što bi sa mnom. Previše znam, premalo se smijem. Ja...” Morao je doći do daha, bio mu je to vjerojatno najduži povezani govor dotad. Elsy nije mogla obuzdati smijeh. „Pazi da ti ne ponestane riječi, Erik. Inače si vrlo štedljiv na njima.” Elsy se nasmiješi, ali Erik zaškrguće zubima. „Ali upravo to želim reći. I znaš što? Mislim da bih mogao otići i ići sve dalje i dalje i više se nikad ne vratiti, a da nitko kod kuće ne primijeti da me nema. Za majku i oca ja sam tek sjena u njihovu perifernom vidu. Mislim da bi im u nekom smislu čak i laknulo kad bi ta sjena nestala, pa bi se mogli potpuno fokusirati na Axela.” Glas mu pukne i on postiđeno okrene glavu. Elsy ga obgrli i nasloni glavu na njegovo rame, prisilivši ga tako da se vrati s tamnog mjesta na kojem se našao. „Erik, uvjeravam te da bi primijetili da nestaneš. Samo su... obuzeti prihvaćanjem ovoga što se dogodilo Axelu.” „Prošla su četiri mjeseca otkako su ga Nijemci zarobili”, tmurno će Erik. „Koliko će još biti obuzeti time? Šest mjeseci? Godinu dana? Dvije? Čitav život? Ja sam ovdje, ja sam i dalje ovdje. Zašto to ništa ne znači? A istodobno se osjećam kao bijednik jer sam ljubomoran na brata koji vjerojatno čuči u zatvoru. Mogli bi ga ubiti a da ga nitko više nikad ne vidi. Baš sam krasan brat.” „Nitko ne sumnja u to da voliš Axela.” Elsy ga je gladila preko košulje. „Ali nije čudno da želiš biti viđen, da želiš postojati. A ja znam da ti postojiš... Ali moraš s njima razgovarati o tome što osjećaš, moraš ih natjerati da te vide.” „Ne usudim se.” Erik žustro odmahne glavom. „Što ako pomisle da sam užasna osoba?” Elsyga primi dlanovima za obraze i prisili ga da je pogleda. „Slušaj me sad, Erik Frankel. Ti nisi užasna osoba. Ali tuguješ. Moraš im reći za to, moraš tražiti malo prostora za sebe. Razumiješ?” Pokušao je izvući lice, ali ga je ona čvrsto držala među dlanovima i


gledala ga u oči. Naposljetku Erik kimne. „Imaš pravo. Razgovarat ću s njima...” EIsy ga impulzivno čvrsto zagrli, a on osjeti kako ga njezino milovanje po leđima opušta. „Koji vrag?” začu se glas iza njih i oni se razdvoje. Elsy se okrene i ugleda Fransa kako, blijed u licu i stisnutih šaka, bulji u njih. „Koji vrag?” ponovi on. Činilo se da ima problema s pronalaženjem drugih riječi. Elsy je shvatila kako je čitav taj prizor izgledao i mirno mu se obrati, nastojeći mu objasniti što se zaista dogodilo prije nego ga bijes nadvlada. Već je mnogo puta dotad vidjela kako je znao planuti kao šibica. Bilo je nešto u Fransu zbog čega je konstantno bio spreman pobjesnjeti, kao da je stalno tražio povode za to. A ona je bila dovoljno pametna da zna da mu se sviđa. Ova je situacija mogla postati katastrofalna ako mu ne uspije objasniti... „Erik i ja smo samo malo razgovarali”, smireno mu kaže. „Da, vidim kako ste samo razgovarali”, odvrati Frans. Elsy mu je u očima zamijetila nešto zbog čega se stresla. „Pričali smo o Axelu, o tome kako je teško jer je on tamo gdje jest”, reče ona, ne skrećući pogled s Fransovih očiju. Ono nešto divlje i hladno u njegovu pogledu malo se smirilo. Elsy nastavi: „Tješila sam Erika. To je sve što se dogodilo. Sjedi i razgovaraj s nama.” Rukom potapša kamen kraj sebe. Frans se kolebao, ali šake se opuste i hladnoća potpuno nestane. Duboko uzdahne i sjedne do nje. „Oprostite...” reče on ne pogledavši je. „Nema problema”, reče ona, „ali nemoj tako brzati sa zaključcima.” Frans je neko vrijeme šutke sjedio, a zatim pogleda Elsy. Intenzitet osjećaja s kojim ju je gledao uplašio ju je više od one hladne srdžbe maloprije. Nešto joj je govorilo da ovo neće dobro završiti. Pomislila je i na Brittu i zaljubljene poglede koje je stalno upućivala Fransu. Ponovila je samoj sebi: ovo neće dobro završiti.


„Čini se da je jako draga.” Karin se nasmiješi, gurajući Luddea u kolicima. „Erica je zakon”, reče Patrik i osjeti kako se i njemu usta razvlače u osmijeh. Jasno, malo su se svađali u posljednje vrijeme, ali to su bile sitnice. Osjećao se nevjerojatno sretnim što se svako jutro budi uz Ericu. „Da bar i ja to mogu reći za Leifa”, reče Karin. „Ali već zaista postajem umorna od toga što sam žena glazbenika. Doduše, znala sam u što se upuštam, pa pretpostavljam da se ne smijem žaliti.” „Drukčije je kad se rodi dijete”, reče Patrik. Misao mu je napola bila pitanje, a napola konstatacija. „Misliš?” ironično će Karin. „Možda sam bila naivna, ali nisam imala pojma koliko tu ima posla i koliko je zahtjevno imati malo dijete i... Nije lako sam podnijeti čitav teret. Katkad mi se čini kao da ja obavljam sav teški posao, bdijem noću, mijenjam pelene, igram se s njim, hranim ga, vodim ga liječniku kad je bolestan. A onda Leif upleše u kuću, a Ludde ga dočeka kao da je Djed Mraz. I to mi se čini zaista nepravedno.” „Ali koga Ludde traži kad se udari?” upita Patrik. Karin se nasmiješi. „Imaš pravo, traži mene. Ipak mu nešto znači što sam ja noćima bdjela uz njega. Ali ne znam... Nekako se osjećam prevareno. Ne bi to trebalo tako biti.” Karin uzdahne i popravi Luddeovu kapicu koja se bila nakrivila i otkrila jedno uho. „Moram reći da je to meni puno zabavnije nego što sam mogao i pretpostaviti”, reče Patrik, ali shvati da je provalio glupost kad ga Karin prostrijeli pogledom. „Dijeli li i Erica tvoje mišljenje?” oštro dobaci Karin, a Patrik shvati na što je ciljala. „Ne, ne dijeli. Barem dosad nije”, reče Patrik. U trbuhu je osjetio pritisak krivnje kad se sjetio kako je Erica bila blijeda i nevesela tijekom prvih mjeseci Majina života. „Bi li to moglo biti zato što je Erica bila lišena svog života odrasle osobe dok je svakodnevno bila kod kuće s Majom, a ti si radio?” „Ali pomagao sam koliko sam god mogao”, pobuni se Patrik. „Da, pomagao”, reče Karin i krene ispred njega na uskom dijelu puta prema Badholmenu. „Velika je razlika između toga kad pomažeš i


snosiš glavninu odgovornosti. Nije baš jednostavno prokljuviti kako smiriti uzrujanu bebu, kako i što joj dati jesti i kako zabaviti i sebe i bebu najmanje pet dana u tjednu, najčešće bez društva odrasle osobe. Jedno je biti direktor u Beba d.o.o., a drugo pomoćnik koji samo stoji sa strane i čeka naredbe.” „Ali ne možeš sve svaliti na tate”, reče Patrik, gurajući kolica uz strmi nagib. „Koliko sam primijetio, majke često ne žele očevima prepustiti kontrolu. Ako im mijenjaš pelene, činiš to krivo, ako ih hraniš, ne držiš ispravno bočicu i tako dalje. Mislim da očevima nije uvijek lako sudjelovati u poslovima s takvim direktorom, što si spomenula. “ Karin je kratko šutjela, a zatim pogleda Patrika i reče: „Što misliš, je li Erica bila takva kad je bila kod kuće s Majom? Da ti nije ništa prepuštala?” Staloženo je čekala njegov odgovor. Patrik je dobro razmislio, ali je na koncu morao priznati: „Ne, nije bila takva. Prije će biti da sam ja mislio da je lijepo što sam izbjegao glavninu odgovornosti. Kad je Maja bila žalosna i ja bih je pokušao utješiti, bilo je lijepo znati da je, koliko god vrištala, uvijek mogu predati Erici ako je ja ne uspijem smiriti, a onda bi ona to riješila. A bilo je i lijepo svako jutro otići na posao i isto je tako bilo super navečer se vratiti kući, Maji.” „Zato što si ti dobivao svoju dozu svijeta odraslih”, suho će Karin. „Kako ti je sad, kad snosiš odgovornosti? Ide li?” Patrik se zamisli, a potom je morao odmahnuti glavom. „Hm, dosad baš i nisam dobio sve petice iz očinskog dopusta, da tako kažem. Ali nije lako. Erica radi od kuće i zna gdje su sve stvari i...” Ponovno odmahne glavom. „Da, to mi je poznato. Svaki put kad Leif dođe kući, samo viče: ‘Kaaaarin! Gdje stoje pelene?’ Katkad se zapitam kako vi muškarci uopće funkcionirate na svojim poslovima, kad kod kuće ne možete odgonetnuti gdje stoje pelene.” „Ma daj”, reče Patrik i bocne Karin u bok, „Ipak nismo toliko beznadni, ne budi tako oštra prema nama. Još u prethodnoj generaciji bila je rijetkost da muškarci mijenjaju pelene svojoj djeci, a mislim da smo otad poprilično napredovali. Ali ta promjena ne događa se preko noći. Naši očevi bili su nam uzori, oni su nas obilježili. Treba vremena da se stvari promijene, ali dajemo sve od sebe.” „Ti možda da”, odvrati Karin s novom gorčinom u glasu. „Ali Leif se baš i ne trudi toliko.”


Patrik ništa ne odgovori. Nije ni imao što reći. Kad su se razišli u Sälviku, na križanju pokraj jedriličarskog kluba Norderviken, osjećao se i žalosno i zamišljeno. Dugo je zamjerao Karin zbog njezine izdaje, ali sad mu je nje bilo nevjerojatno žao. Nakon telefonskog poziva, poletjeli su u policijski auto. Mellberg je, kao i obično, promrmljao neku izliku i požurio se u svoj ured, a Martin, Paula i Gösta vozili su ulicom Affersgatan prema srednjoj školi. Rečeno im je da dođu u ravnateljev ured, a kako im to nije bio prvi posjet školi, Martin ih je bez problema odveo onamo. „Što se dogodilo?” Ogledao se po uredu, u kojemu je jedan mrzovoljni tinejdžer sjedio na stolici okružen dvojicom muškaraca za koje je Martin pretpostavio da su nastavnici. „Per je pretukao jednog učenika”, strogo reče ravnatelj i sjedne za svoj radni stol. „Dobro je što ste uspjeli tako brzo doći.” „Kako je učenik?” upita Paula. „Ne izgleda dobro. Sad je kod školske medicinske sestre, a hitna stiže. Nazvao sam Perovu mamu i ona će ubrzo doći.” Ravnatelj je gledao u momka, a on mu uzvrati ravnodušnim zijevanjem. „Poći ćeš s nama u postaju”, reče Martin i pokaže mu da ustane, a zatim se okrene ravnatelju. „Pokušajte dobiti njegovu majku prije nego što stigne, inače ćete je morati poslati u postaju. Moja kolegica Paula Morales oštar će i saslušati svjedoke koji su vidjeli što se dogodilo.” Paula potvrdno kimne ravnatelju. „Odmah ću početi”, reče ona i ode iz ureda. Dok je koji trenutak poslije u pratnji policajca hodao hodnikom, Per je i dalje imao onaj isti, ravnodušni izraz lica. Okupila se gomila znatiželjnih učenika, a Per je na dobivenu pozornost reagirao tako što im se podsmjehivao i pokazivao im srednji prst. „Jebeni idioti”, mumljao je. Gösta ga oštro pogleda. „Tišina, dok ne dođemo u postaju.” Per slegne ramenima, ali ga posluša. Na putu do zgrade u kojoj su bile i policijska i vatrogasna postaja, samo je šutke zurio kroz prozor. Kad su stigli, odveli su ga u prostoriju za saslušanje i čekali da dođe njegova majka. Iznenada Martinu zazvoni mobitel. Sa zanimanjem je saslušao što mu je sugovornica imala reći, a zatim se okrenuo Gösti sa zamišljenim izrazom lica. „To je bila Paula. Znaš li tko je pretučen?” „Ne. Netko koga poznajemo?” „Nego što. Mattias Larsson, jedan od momaka koji su pronašli Erika


Frankela. Vode ga u bolnicu, poslije ćemo ga morati saslušati.” Gösta ništa nije rekao, ali Martin uoči da je potpuno problijedio. Deset minuta poslije, Carina je utrčala u postaju i pitala za svog sina na recepciji. Annika ju je smireno odvela Martinu. „Gdje je Per? Što se dogodilo?” Bila je vidno potresena i jedva se susprezala od plača dok je govorila. Martin joj pruži ruku i predstavi se. Formalnosti i poznati rituali često su djelovali smiruiuće, a tako je bilo i ovaj put. Carina ponovi pitanje, ali ovaj put prigušenijim tonom, i sjedne na stolicu koju joj je Martin ponudio. On sjedne na svoje mjesto za radnim stolom i napravi blagu grimasu kad je od žene koja je sjedila pred njim do njega dopro dobro poznati vonj. Nije bilo teško prepoznati vonj ustajalog alkohola. Možda je naprosto večer prije bila na nekoj fešti, ali nije bio sklon vjerovati u to. Mlitavost i lagana podbuhlost bili su jasni znakovi alkoholizma. „Per je priveden jer je, kako stoji u izvještaju koji smo dobili iz škole, na školskom dvorištu pretukao jednog učenika.” „Gospode!” Carina se čvrsto uhvati za naslone za ruke. „Kako... koga...” Nikako nije uspijevala završiti rečenice. „Učenika voze u bolnicu. Izgleda da je teško pretučen.” „Ali kako? Zašto?” Progutala je knedlu i odmahnula glavom. „To tek moramo doznati. Per je u sobi za saslušanje i, uz vaše dopuštenje, postavili bismo mu nekoliko pitanja.” Carina kimne. „Da, svakako.” Ponovno proguta knedlu. „U redu, idemo onda porazgovarati s Perom.” Martin povede Carinu prema sobi za saslušanje, zastane pred Göstinim uredom i pokuca. „Dođi, idemo malo popričati s momkom.” Carina i Gösta se rukuju, a zatim sve troje krenu prema sobi za saslušanje, gdje se Per pravio da mu je stravično dosadno. No, maska mu je na trenutak spala kad je u sobu ušla njegova majka. Ništa pretjerano, samo blagi trzaj u krajičku oka i drhtaj ruku. Zatim se nagnao da vrati onaj ravnodušni izraz lica i okrenuo se prema zidu. „Per, što si to učinio?” upita Carina kreštavim glasom, sjedne kraj sina i pokuša ga zagrliti, ali joj on otrese ruku i odbije odgovoriti. Martin i Gösta sjednu nasuprot Pera i Carine, a Martin uključi magnetofon. Iz navike je nosio i notes i kemijsku olovku, pa i njih stavi na stol. Izgovori datum i sat zbog snimanja razgovora i nakašlje se. „Dobro, Per, možeš li nam ispričati što se dogodilo? Mattiasa hitna vozi u bolnicu, ako si se pitao što je s njim.” Per se samo osmjehne, a majka ga mlatne laktom u rebra.


„Per! Odgovori na pitanje. I naravno da si bio zabrinut zbog njega, zar ne?” Glas joj je opet bio kreštav, a sin je i dalje nije htio pogledati. „Pustite Pera da odgovori”, reče Gösta umirujućim tonom i namigne Carini da je umiri. Neko vrijeme u tišini su čekali petnaestogodišnjaka, koji se naposljetku trzne i reče: „Ma, Mattias je samo previše srao.” „A o čemu je to srao?” prijateljski upita Martin. „Možeš li biti malo precizniji?” Per je ponovno šutio, a zatim reče: „Ma, kužite, hvalio se pred onom plavušom Mijom, čuo sam kako sere kako je jebeno hrabar i kako su on i Adam otišli u kuću onog starkelje i pronašli ga i kako se nitko drugi to nije usudio! Mislim, jebote, došli su na tu ideju samo zato što sam ja već bio ondje. Uši su im bile kao satelitski tanjuri kad sam im pričao kako kul stvari ima, svi znaju da nisu oni prvi skupili muda da odu onamo. Jebeni štreberi.” Per se nasmije, a Carina posramljeno spusti pogled na stol. Martinu je trebalo nekoliko sekundi da shvati što je Per rekao. Zatim polako upita: „Misliš na kuću Erika Frankela? U Fjällbacki?” „Da, onaj stari kojega su Mattias i Adam pronašli mrtvoga. Onaj koji je imao hrpu nacističkih stvari. Bome kul stvari”, reče Per, a oči mu zaiskre. „Pokušao sam mu maznuti neke od tih predmeta, ali me stari uhvatio, zaključao i nazvao oca i...” „Čekaj, čekaj”, reče Martin i podigne ruke. „Uspori malo. Hoćeš reći da te Erik Frankel uhvatio kad si provalio i zaključao te?” Per kimne. „Mislio sam da nije kod kuće i upao sam kroz podrumski prozor. Ali sišao je kad sam bio u sobi sa svim onim knjigama i sranjima, zatvorio vrata i zaključao me. Natjerao me da mu dam očev broj i nazvao ga.” „Jeste li vi znali za ovo?” Marrin oštro pogleda Carinu. Ona nemoćno kimne. „Ali tek sam sinoć saznala. Moj bivši muž Kjell to mi nije prije rekao, do jučer nisam imala pojma. I nije mi jasno zašto mu nisi dao moj broj, Per, umjesto da uvlačiš oca u to!” „Ti to ne bi skužila”, odvrati Per i prvi put pogleda svoju majku. „Ti samo ležiš i ločeš i jebe ti se za sve ostalo! A i sad bazdiš na alkohol, samo da znaš!” Perove su ruke počele drhtati kao u onom trenutku kad je ona ušla u sobu i kad je nakratko bio izgubio kontrolu. Carini navru suze na oči dok je buljila u svog sina. Potom spuštenim


tonom glasa teče: „Je li to sve što imaš reći o meni nakon svega što sam učinila za tebe? Rodila sam te, odijevala te i brinula se o tebi sve one godine kad tvoj otac nije htio imati posla s nama.” Okrenula se Martinu i Gösti. „Jednog dana samo je otišao. Spakirao je stvari i otišao. Ispalo je da je otišao s nekom curom od dvadeset i pet godina koju je napumpao, a mene i Pera je ostavio, a da se nije ni osvrnuo. Zasnovao je novu obitelj, a nas je ostavio kao staru krpu.” „Prošlo je deset godina otkako je tata otišao”, umorno reče Per. Zvučao je znatno starije od petnaest godina. „Kako ti se zove otac?” upita Gösta. „Moj bivši muž zove se Kjell Ringholm”, reče ona s napetošću u glasu. „Mogu vam dati njegov broj.” Martin i Gösta razmijene poglede. „Kjell Ringholm iz Bohusläningena?” upita Gösta dok su mu dijelovi slagalice u glavi počeli sjedati na mjesto. „Sin Fransa Ringholma?” „Frans je moj djed”, ponosno će Per. „On je zakon. Čak je bio i u zatvoru, ali sad se bavi političkim radom. I osvojit će sljedeće izbore, a onda crnje lete iz ove općine.” „Per!” užasnuto uzvikne Catina i okrene se policajcima. „Sad je u dobi u kojoj se traži. Iskušava razne uloge. A njegov djed loše utječe na njega. Kjell je Peru zabranio da se nalazi s njegovim ocem.” „Kao da to meni išta znači”, promumlja Per. „A onaj stari s nacističkim stvarima je dobio što je zaslužio. Čuo sam kako kenja s mojim ocem kad je ovaj došao po mene, nešto mu je srao da mu može dati dobar materijal za članke koje je pisao o Prijateljima Švedske, posebno o Fransu. Mislili su da ih ne čujem. Dogovorili su se da će se naći drugi put. Jebeni izdajnik, razumijem djeda što se stidi sina”, pakosno reče Per. Paf! Carina ošamari sina, nakon čega su se neko vrijeme gledali u tišini ispunjenoj osjećajima iznenađenja i mržnje. Potom Carina omekša. „Oprosti, oprosti dušo, nisam htjela... Oprosti...” Pokušala je zagrliti sina, ali ju je on odgurnuo. „Makni se, jebena pijanduro! Ne diraj me, čuješ?” „Smirite se.” Gösta napola ustane i oštro pogleda Carinu i Pera. „Mislim da sad više nećemo puno toga postići. Možeš ići, Per. Ali...” Gösta upitno pogleda Martina, koji mu gotovo neprimjetno kimne. „Ali javit ćemo se socijalnoj službi zbog svega ovoga. Vidjeli smo dovoljno


da nas to zabrine i mislimo da bi se socijalna morala malo pozabaviti time. A mi ćemo nastaviti sa svojom istragom u slučaju premlaćivanja.” „Je li to zaista potrebno?” upita Carina drhtavim glasom, ali je pitanju nedostajalo težine. Gösta je dobio dojam da joj je laknulo što će netko preuzeti kontrolu nad njezinom situacijom. Kad su Per i Carina otišli iz postaje jedno uz drugo, ne pogledavši se, Gösta pođe s Martinom u njegov ured. „Sad imamo o čemu mozgati”, reče Martin, sjedajući na svoju stolicu. „Bome, da”, odvrati Gösta. Zagrizao je usnu i okrenuo se na peti. „Jesi li nešto htio reći?” „Pa, možda samo jednu sitnicu...” Gösta mu odluči reći. Već nekoliko dana nešto mu je ležalo u podsvijesti, ali mu je tijekom saslušanja iznenada sinulo o čemu je točno riječ. Pitanje je bilo samo kako da se izrazi. Martinu neće biti drago. Dugo je stajao pred ulaznim vratima i kolebao se, ali naposljetku ipak pokuca. Herman otvori vrata gotovo istog trena. „Ipak si došao.” Axel kimne i ostane stajati pred vratima. „Uđi. Nisam joj rekao da ćeš doći, nisam znao hoće li se sjećati.” „Zar je toliko loše?” Axel je suosjećajno gledao čovjeka pred sobom. Herman je izgledao umorno. Nije to moglo biti lako. „Je li ovo vaš klan?” upita Axel i pokaže glavom na slike u hodniku. Herman se ozari. „Da, to je čitava družina.” Axel je proučavao fotografije s rukama iza leđa. Ivanjske noći, rođendani, Božići i obični dani. Gomila ljudi, djece, unučadi. Na trenutak si je dopustio da zamisli kako bi izgledao njegov zid sa slikama, kad bi ga imao. Slike iz ureda. Beskonačne hrpetine papira. Nebrojene večere s istaknutim političarima i sličnim moćnicima. Malo slika prijatelja, ako bi ih uopće i bilo. Nije ih bilo puno koji su ga mogli pratiti u upornom lovu, u stalnoj želji da pronađe još jednoga. Još jednoga kriminalca koji je živio nezasluženo lagodnim životom. Još jednoga koji je okrvavljenim rukama tapšao svoje unuke po glavi. Kako bi se obitelj, prijatelji i običan život mogli mjeriti s takvom pokretačkom snagom? Veći dio svog života uopće si nije dopustio da razmišlja o tome nedostaje li mu išta. A kad bi njegov rad urodio plodom, nagrada bi bila jednako tako velika. Kad bi godine


pretraživanja arhiva i razgovora s ljudima koji su sve više gubili pamćenje rezultirali time da ih razotkrije i privede pravdi. Nagrada bi bila tako velika da bi potisnula želju za običnim životom. Barem je tako oduvijek mislio. Ali sad, dok je stajao pred Hermanovim i Brittinim fotografijama, na trenutak se zapitao je li pogriješio što je smrti dao prednost nad životom. „Divni su”, reče Axel i okrene leđa fotografijama. Pošao je za Hermanom u dnevnu sobu i iznenada zastao kad je ugledao Brittu. Iako su on i Erik već godinama uglavnom živjeli u Fjällbacki, prošla su desetljeća otkako ju je posljednji put vidio. Nije bilo razloga da im se životni putevi ukrste. Godine su u tom trenutku samo nestale. Axel zatetura. I dalje je bila lijepa. Zapravo je Britta bila puno ljepša od Elsy, koja bi se prije mogla opisati kao slatka. Ali Elsy je imala onaj unutarnji sjaj, s kojim se Brittina vanjska ljepota nikako nije mogla mjeriti. Iako se nešto u njoj promijenilo s godinama. Više nije bilo ni traga Brittinoj nekadašnjoj čvrstoći i neljubaznosti, sad je odisala majčinskom toplinom. Čini se da je sazrela s godinama. „Jesi li to ti?” upita ona, ustajući s kauča. „Jesi li to zaista ti? Axele?” Pružila je obje ruke prema njemu, a on ih primi. Prošlo je toliko godina, toliko mnogo godina. Šezdeset. Čitav jedan život. Kad je bio mladi, nije mogao ni zamisliti da vrijeme može tako proletjeti. Dlanovi koje je držao bili su smežurani i puni sitnih, smeđih staračkih mrlja. Kosa više nije bila crna, nego divno srebrnkasta. Britta ga spokojno pogleda u oči. „Lijepo te vidjeti, Axele. Lijepo si ostario.” „Zanimljivo, i ja sam isto to pomislio za tebe”, nasmiješi se Axel. „Dođi, sjedimo i popričajmo malo. Hermane, hoćeš li nam pristaviti kavu?” Herman kimne i ode u kuhinju. Britta sjedne na kauč, a Axel kraj nje. I dalje ga je držala za ruke. „Ne bih nikad ni pomislila da ćemo biti ovako stari, Axele”, reče ona, nakrenuvši glavu. Axela je zabavilo opažanje da je djelić mladenačke zavodljivosti i dalje bio prisutan. „Čula sam da si mnogo toga dobroga učinio svih ovih godina”, reče Britta i znatiželjno ga pogleda, a on izbjegne njezin pogled. „Pa sad, dobroga... Čovjek radi ono što mora. Neke stvari ne možeš gurnuti pod tepih”, reče on i zašuti. „Tu imaš pravo, Axele”, ozbiljno će Britta. „Tu imaš pravo.” U tišini sjedili su jedno do drugoga i gledali preko zaljeva dok


Herman nije donio kavu na pladnju s cvjetnim uzorkom. „Evo kavice.” „Hvala, ljubavi”, reče Britta. Axel osjeti kako mu se srce stegnulo kad je uočio poglede koje su razmijenili. Podsjetio je sam sebe da je svojim poslom mnogima uspio pomoći da nadu spokoj, da imaju zadovoljstvo gledati kako njihove mučenike privode pred lice pravde. I to je bila jedna vrsta ljubavi. Ne osobna ni fizička ljubav, ali svejedno ljubav. Kao da je čula o čemu razmišlja, Britta mu pruži šalicu kave i upita: „Jesi li ti imao dobar život, Axele?” Pitanje je sadržavalo toliko dimenzija, toliko slojeva, da nije znao kako da odgovori. Pred sobom je vidio Erika i njegove prijatelje, u knjižnici u njihovoj kući, bezbrižne, neopterećene. Elsy, njezin blag osmijeh i staloženost. Fransa, uz kojega su svi uvijek imali osjećaj da plešu na rubu vulkana, ali koji je istodobno u sebi imao nešto krhko, lomljivo. Britta, koja je bila znatno drukčija nego sad. Svoju je ljepotu nosila kao štit, a on je tada procijenio da je ona tek prazna ljuštura nezanimljiva sadržaja. Možda je tako i bilo, ali s godinama se ta ljuštura ispunila i sad je sjala iznutra. I Erik. Pomisao na Erika bila je tako bolna da ju je njegov mozak nastojao odagnati. Ali, sjedeći u Brittinoj dnevnoj sobi, Axel se prisili da svog brata vidi onakvim kakav je bio prije nego što su nastupila teška vremena. Sjedio je s nogama na očevu radnom stolu. Njegova smeđa kosa uvijek je bila pomalo raskuštrana, a taj je smušeni izgled pridonosio dojmu da je znatno stariji nego što je bio. Erik. Njegov dragi, voljeni Erik. Axel shvati da Britta očekuje odgovor. Prisilio se vratiti iz minulih doba u sadašnjost. No, njih su dvoje, kao i uvijek, bili beznadno isprepleteni i onih šezdeset godina u njegovu se umu stopilo u kaljužu ljudi, susreta i događaja. Ruka kojom je držao šalicu zadrhti i naposljetku reče: „Ne znam. Valjda jesam. Dobar koliko sam zaslužio.” „Ja sam živjela dobar život, Axele. I davno, davno sam zaključila da sam ga zaslužila. To bi i ti trebao učiniti.” Ruka mu još jače zadrhti i malo kave prolije se po kauču. „Joj, oprosti...” Herman ustane. „Nema problema, idem po krpu.” Otišao je u kuhinju i ubrzo se vratio s kariranim plavim kuhinjskim ubrusom namočenim u vodu, kojim je pažljivo pritiskao presvlaku kauča. Britta glasno zacvili, a Axel se trzne. „Ajoj, majka će biti ljuta. To je


njezin najbolji kauč. Ovo nije dobro.” Axel upitno pogleda Hermana koji još žustrije protrlja mrlju. „Misliš da će se moći očistiti? Majka će se jako ljutiti na mene!” Britta se ljuljala naprijed-nazad i zabrinuto promatrala Hermanove pokušaje da očisti mrlju od kave. Ustao je i zagrlio svoju ženu. „Bit će sve u redu, ljubavi. Očistit ću mrlju, obećavam.” „Sigurno? Jer, ako se majka razljuti, mogla bi reći ocu i...” Britta je skupila šaku i nervozno grizla članke prstiju. „Obećavam ti da ću je očistiti. Neće ništa ni primijetiti.” „Odlično, odlično...” reče Britta i malo se primiri. Zatim se trzne i pogleda Axela. „Tko si ti? Što ti hoćeš?” Axel pogleda Hermana, tražeći upute. „To dođe i prođe”, reče on, sjedne kraj nje i umirujuće je potapša po dlanu. Pomno je promatrala Axela, kao da mu lice odražava nešto iritantno, nešto što ona nikako ne uspijeva pojmiti. Zatim čvrsto zgrabi Axelov dlan i primakne svoje lice njegovu. „Znaš, on me doziva!” „Tko?” odvrati Axel, boreći se s nagonom da odmakne lice, dlan, tijelo. Umjesto odgovora, Axel iz Brittinih usta začuje vlastite riječi. „Neke stvari ne možeš gurnuti pod tepih”, tiho prosikće. Lice joj je bilo svega nekoliko centimetara od njegova. Axel naglo izvuče ruku i preko Brittine srebrnkaste kose pogleda Hermana. „Eto, vidiš i sam”, umorno će Herman. „Što ćemo sad?” „Adriane, prestani!” Anna se dobrano oznojila pokušavajući odjenuti sina. U posljednje je vrijeme od migoljenja razvio umjetnost, pa mu je bilo nemoguće navući čak i čarapu. Čvrsto ga je držala, pokušavajući mu navući gaćice, ali joj se istrgnuo i počeo se smijati i trčati po kući. „Adriane, daj! Molim te, mama nema snage za ovo. Idemo s Danom u Tanumshede, moramo u kupnju. Moći ćeš pogledati igračke u Hedemyrsu? Pokušala ga je navabiti, znajući da mito baš i nije najbolje rješenje za probleme s odijevanjem. Ali što joj je preostalo? „još niste gotovi?” upita Dan kad je došao odozdo i ugledao Annu kako sjedi na podu uz hrpu Adrianove odjeće, a njega kako trčkara po sobi. „Nastava mi počinje za pola sata, moramo odmah krenuti.”


„Onda ga ti obuci”, odbrusi mu Anna i baci mu Adrianovu odjeću. On je začuđeno pogleda. U posljednje vrijeme baš i nije bila najbolje volje, ali to nije bilo čudno. Spajanje dviju obitelji bilo je zahtjevnije nego što su oboje mislili. „Dođi, Adriane”, reče Dan i uhvati golog nevaljalca dok je protrčavao kraj njega. „Da vidimo jesam li još vičan ovome.” Neočekivano lako uspio mu je navući gaćice i čarape i to je bilo to. Adrian je testirao svoju vještinu migoljenja odbijajući dopustiti Danu da mu navuče hlače. Dan pokuša pristojno još nekoliko puta, a onda i sam izgubi strpljenje. „Adriane, SMIRI SE!” Adrian, preneražen, zasrane u pola pokreta i zacrveni se u licu. „Ti NISI moj tata! Neću tebe! Hoću mog tatu! Tataaaa!” Anni je to bilo previše. Ponovno su počela nadirati sva sjećanja na Lucasa, na ono užasno doba kad je bila zatvorenica u vlastitom domu. Suze su počele navirati. Potrčala je na kat, u spavaću sobu, bacila se na krevet i stala gorko plakati. Zatim na leđima osjeti blagi dodir. „Ljubavi, što je bilo? Nije tako strašno. Samo se nije naviknuo na ovu situaciju, pa nas testira. A ovo nije ništa kakva je bila Belinda kad je bila malena, u usporedbi s njom Adrian je bubica. Jednom sam se tako umorio od toga što je svaki put radila cirkus od oblačenja da sam je ostavio ispred vrata samo u gaćicama. Pernilla je poludjela, ipak je bio prosinac. Ali pokajao sam se već nakon minute, pa sam je vratio u kuću.” Anna se ne nasmije, već brizne u takav plač da joj se čitavo tijelo treslo. „Ali dušo, što ti je? Sad me već zaista brineš. Znam da si štošta prošla, ali sve ćemo mi to srediti. Svima nam treba malo vremena, već ćemo se svi primiriti. Ti... ti i ja ćemo to srediti zajedno.” Anna se, lica crvena od plača, okrene prema njemu i uspravi se na krevetu. „Ne... znam...” protiskivala je, pokušavajući zatomiti jecaje. „Nikako... ne... shvaćam... zašto... sam... ovakva...” Dan ju je gladio po leđima, pa plač malo jenja. „Inače sam... ovako... preosjetljiva... Ne kužim... Inače sam... ovakva... samo kad...” Anna ušuti u pola rečenice, zine i pogleda Dana. „Što?” upita Dan. „Inače si takva samo kad što?” Anna je neko vrijeme izbjegavala odgovor, a onda primijeti kako se Dan ozario. Samo lagano kimne i reče: „Inače sam ovakva samo kad


sam... trudna.” U sobi zavlada tajac, a zatim se s vrata začuje glasić: „Obukao sam se. Sam. Ja sam veliki dečko. Idemo u dućan s igračkama?” Dan i Anna pogledaju Adriana koji je stajao na vratima, pucajući od ponosa. Bio je u pravu. Hlače je okrenuo na krivu stranu, a majica je bila izvrnuta, ali se odjenuo. Posve sam. Već iz hodnika izvrsno je mirisalo. Mellberg se, pun iščekivanja, zaputi prema kuhinji. Rita je bila nazvala netom prije jedanaest i pitala ga bi li htio doći na ručak, jer je Señorita izrazila želju da se igra s Ernstom. Nije ju pitao kako joj je pas to rekao. Neke stvari naprosto valja prihvatiti kao mánu s neba. „Bok”, pozdravi ga Johanna, koja je stajala pokraj Rite i pomagala joj nasjeckati povrće. Doduše, i namučila se jer je zbog trbuha stajala malo dalje od kuhinjskog elementa. „Bok. Izvrsno miriše”, reče Mellberg i onjuši zrak. „Pravimo chilli con carne”, reče Rita, priđe mu i dâ mu pusu u obraz. Mellberg zatomi potrebu da rukom dodirne mjesto poljupca i sjedne za stol postavljen za četvero. „Imamo društvo?” kaže on i upitno pogleda Ritu. „Moja ljubav dolazi na ručak”, reče Johanna, trljajući si Veda. „Ne bi li bilo bolje da sjedneš?” upita Mellberg i izvuče joj stolicu. „Sigurno je teško nositi takav teret.” Johanna ga posluša i, zadihana, sjedne kraj njega. „I ne slutite koliko. Ali nadam se da neću još dugo. Bit će prekrasno riješiti se ovoga”, reče ona, gladeći se po trbuhu. „Želite li vi dodirnuti?” upita ona, primijetivši njegov pogled. „Mogu li?” plaho upita Mellberg. On je za svog sina saznao tek kad je Simon bio tinejdžer, pa mu je ovaj dio očinstva bio nepoznanica. „Evo, upravo se rita.” Johanna uzme njegov dlan i položi ga na lijevu stranu svog trbuha. Mellberg se trznuo kad je osjetio snažan udarac u dlan. „Joj meni! Ovo uopće nije bilo slabo. Boli li?” Buljio je u trbuh, i dalje osjećajući pristojne udarce u dlan. „Ne baš. Jedino je malo neugodno dok spavam. Moja ljubav misli da će biti nogometaš.” „Da, i ja bih rekao”, reče Mellberg, jedva se prisilivši da makne ruku. To je iskustvo u njemu pobudilo neobične osjećaje, nije mogao


definirati kakve. Čežnju, fascinaciju, nedostajanje... Nije točno znao. „Je li nogometni talent naslijedio od tate?” upita Mellberg i nasmije se. Na njegovo iznenađenje, reakcija je bila tišina. Pogleda Ritu koja ga je iznenađeno gledala. „Ali Bertile, zar ne znaš da...” U tom se trenutku otvore ulazna vrata. „Kako dobro miriše, mama”, začuje se iz hodnika. „Što je za ručak? Tvoj izvrsni chilli?” Paula uđe u kuhinju i iznenadi se još više od Mellberga. „Paula?” „Šefe?” Tek tada svi su dijelovi slagalice u Mellbergovoj glavi sjeli na svoje mjesto. Paula, koja se doselila ovamo sa svojom mamom. Rita, koja se također nedavno doselila. Te tamne oči. Kako to nije prije uočio? Imale su potpuno iste oči. Postojala je još samo jedna stvar koju on nije sasvim... „Vidim, upoznali ste moju životnu partnericu”, reče Paula i demonstrativno položi ruke na Johannina ramena. Gledala ga je, čekajući što će reći, izazivajući ga da kaže jednu pogrešnu stvar. Mellberg krajičkom oka opazi kako ga Rita napeto promatra. U ruci je držala drvenu kuhaču, prestala je miješati dok je iščekivala njegovu reakciju. Glavom mu proleti tisuću misli, tisuću predrasuda, tisuću stvari koje je tijekom svih tih godina izgovorio ne promislivši baš prije toga. No, iznenada shvati da je ovo trenutak u njegovu životu kad mora reći pravu stvar, kad mora učiniti pravu stvar. Previše je toga bilo u igri. Ritine tamne oči i dalje su ga promatrale, a on staloženo kaže: „Nisam znao da ćeš postati mama. I to tako brzo. Pa moram ti čestitati. A Johanna mi je dopustila da osjetim kako se vragolančić rita, moram se složiti s tvojom teorijom da će postati nogometaš.” Paula je nekoliko sekundi nepomično stajala s rukama na Johanninim ramenima zureći Mellbergu u oči i nastojeći odgonetnuti ima li skrivene ironije u tome što je rekao. Zatim se opusti i nasmiješi. „Bome je divno osjetiti kako se rita.” Činilo se kao da je čitava soba odahnula od olakšanja. Rita ponovno stane miješati chilli i uz smijeh reče; „To je ništa prema tome kako si se ti ritala, Paula. Sjećam se kako se tvoj otac znao našaliti i reći da pokušavaš naći neki drugi izlaz umjesto onog uobičajenog.” Paula poljubi Johannu u obraz i sjedne za stol. Nije mogla zanijekati


da je s čuđenjem gledala Mellberga. A on je bio iznimno zadovoljan samim sobom. I dalje mu je bilo čudno to što dvije žene žive zajedno, a činjenica da je jedna od njih trudna bila mu je posebno zbunjujuća. Prije ili poslije morat će zadovoljiti znatiželju u vezi s tim... Ali ipak, rekao je pravu stvar, a na svoje veliko iznenađenje, doista je i mislio to što je rekao. Rita stavi zdjelu na stol i ponudi im da se posluže. Pogled koji je uputila Mellbergu bio je konačni dokaz da je postupio ispravno. Pod dlanom je i dalje osjećao napetu kožu trbuha i djetetove udarce. „Stižeš točno na ručak, baš sam te namjeravao nazvati.” Patrik čajnom žličicom kuša juhu od rajčica, a zatim stavi zdjelu na stol. „Kakva usluga! Odakle sad to?” Erica uđe u kuhinju, stane iza njega i poljubi ga u vrat. „Misliš da je to sve? Hoćeš reći da je dovoljno da ti skuham ručak kako bih te zadivio? K vragu, onda sam uzalud oprao rublje, počistio dnevnu sobu i promijenio žarulju u zahodu.” Patrik se okrene prema njoj i poljubi je u usta. „Na čemu god da jesi, želim i ja malo”, reče Erica i začuđeno ga pogleda, „A gdje je Maja?” „Zaspala je prije petnaest minuta, tako da ćemo moći ručati u miru i tišini, samo ti i ja. A kad pojedemo, ti ćeš fino otići raditi, a ja ću oprati suđe.” „Dooobro... Sad si već ljigav”, reče Erica. „Ili si spiskao sav naš novac, ili ćeš mi reći da imaš ljubavnicu, ili da si primljen u NASA-in svemirski program i da ćeš idućih godinu dana kružiti oko Zemlje... Ili su mog muža oteli vanzemaljci i umjesto njega mi podvalili nekog hibrida između čovjeka i robota.” „Kako si pogodila za NASA-u?” namigne joj Patrik. Odrezao je nekoliko šnita kruha i stavio ih u košaru, a košaru na stol, pred Ericu. „Ne, stvar je u tome da sam danas tijekom šetnje s Karin doživio prosvjetljenje i... Pa, mislio sam da bi bilo dobro da malo više pomažem. Ali nemoj računati da ću te stalno ovako tetošiti, ne mogu jamčiti da neću pokleknuti.” „Dakle, sve što je potrebno napraviti da bi ti muž više pomagao kod kuće je poslati ga na spoj s bivšom ženom. Moram to reći prijateljicama...”


„Je l’ da?” reče Patrik, pušući u žlicu vruće juhe, „Ali hajde, nije to baš bio spoj. A nije ni njoj baš lako.” Ukratko joj je prepričao što mu je Karin rekla, a Erica kimne. Iako se činilo da Karin kod kuće dobiva znatno manje pomoći od nje, sve joj je to bilo dobro poznato. „Kako je bilo tebi?” upita Patrik, tiho srčući juhu. Erica se ozari, „Pronašla sam gomilu dobrih stvari. Nemaš pojma koliko se napetih stvari dogodilo u Fjällbacki i okolici tijekom Drugog svjetskog rata. Krijumčarilo se i odavde u Norvešku i obrnuto. Hranu, vijesti, oružje, ljude. Ovamo su prebjegli i njemački dezerteri i članovi norveškog pokreta otpora. Zatim je postojala i opasnost od mina, od njih je stradalo dosta ribarskih i putničkih brodova. I jesi li znao da je njemački avion srušen kraj Dinglea? Srušila ga je švedska protuzračna obrana 1940., sva tri člana posade su poginula. Nisam nikad čula ništa o tome. Mislila sam da je rat ovdje prošao nezapaženo, izuzev nestašice hrane i benzina.” „Čini se da si se dobrano uhvatila te teme”, nasmije se Patrik i nagrabi joj još juhe. „Da, ali nisam ti još sve rekla! Zamolila sam Christiana da mi pronađe sve do čega može doći o mojoj majci i njezinim prijateljima. Mislila sam da neće ništa pronaći, s obzirom na to da su tada bili vrlo mladi, ali pogledaj ovo...” Erici zadrhti glas dok je išla po svoju aktovku. Stavila ju je na stol i stala prebirati po snopu papira. „Opa, bome si dosta toga pronašla.” „Tri sam sata sjedila i čitala”, reče Erica, nastavljajući prebirati. Prsti su joj lagano drhtali. Napokon pronađe ono što je tražila. „Evo! Pogledaj ovo!” Pokaže mu članak s velikom crno-bijelom fotografijom. Patrik uzme papir i pomno prouči članak. Pozornost mu je najprije privukla fotografija. Pet osoba, jedna do druge. Zaškiljio je kako bi pročitao tekst ispod slike i prepoznao četiri imena: Elsy Mostrom, Frans Ringholm, Erik Frankel i Britta Johansson. No, peto ime nije nikad prije čuo. Dječak imena Hans Olavsen, otprilike iste dobi kao i ostali. Šutke je pročitao ostatak članka, dok je Erica zurila u njega. „I? Što kažeš? Ne znam što to znači, ali sigurno ne može biti slučajnost. Pogledaj datum. Došao je u Fjällbacku gotovo istoga dana kad je moja majka prestala voditi dnevnik. To ne može biti slučajnost, zar ne? To mora nešto značiti!” Erica je ushićeno koračala po kuhinji. Patrik se ponovno nagne nad fotografiju i stade proučavati petero mladih ljudi. Jedan je od njih mrtav, ubijen šezdeset godina poslije.


Nešto mu je govorilo da je Erica u pravu. To je moralo nešto značiti. Misli su se rojile u Paulinoj glavi dok se vraćala u postaju. Majka joj je bila rekla da je upoznala ugodnog gospodina koji joj je pravio društvo u šetnji i kojega je nagovorila da krene na satove salse, no Paula nije mogla ni zamisliti da bi to mogao biti njezin šef. Nije bilo pretjerano reći da baš i nije bila oduševljena. Mellberg je bio valjda zadnji muškarac na svijetu kojega bi spojila sa svojom majkom. Iako je morala priznati da je dosta dobro reagirao na saznanje o njoj i Johanni. Iznenađujuće dobro. Inače joj je uskogrudnost bila jedan od glavnih argumenata protiv preseljenja u Tanumshede, čak i u Stockholmu ljudi su teško prihvaćali nju i Johannu kao obitelj. Ali o tome je dobro raspravila s johannom i majkom i zaključile su da će se, ako ne bude išlo, naprosto vratiti u Stockholm. Iako je dosad sve i premašivalo njezina očekivanja. Njoj je bilo odlično u postaji, njezina majka držala je satove salse i povremeno radila u Konsumu, a iako je Johanna trenutačno bila na bolovanju, nakon čega će uslijediti porodiljni dopust, već je razgovarala s jednom mjesnom tvrtkom koja je bila zainteresirana za pojačanje u ekonomskom sektoru. No, kad je Paula ugledala Mellbergov izraz lica kad je položila ruke na Johannina ramena, načas joj se učinilo da će se sve raspasti. Ali Mellberg ju je iznenadio. Možda ipak nije bio tako beznadan kako je mislila. Nakon što je razmijenila nekoliko riječi s Annikom na recepciji, Paula pokuca na Martinova vrata i ude. „Kako je prošlo?” „Ono s premlaćivanjem? Pa, priznao je, nije baš da je imao nekog izbora. Majka ga je odvela, ali je Gösta obavijestio socijalnu službu. Čini se da situacija kod kuće nije baš bajna.” „Da, obično to tako bude”, odvrati Paula i sjedne. „Ono što je vrlo zanimljivo je da je povod premlaćivanja bio to što je Per proljetos provalio u kuću Erika Frankela.” Paula podigne obrvu, ali pusti Martina da nastavi. Kad joj je izložio čitavu priču, neko su vrijeme šutke sjedili. „Pitam se što je to zanimljivo Erik imao reći Kjellu”, reče Paula. „Možda nešto o njegovu ocu?” Martin slegne ramenima. „Nemam pojma, ali mislio sam da popričamo s njim, pa da vidimo što kaže. Ionako moramo do Uddevalle ispitati nekoga iz Prijatelja Švedske, a glavni ured Bohusläningena je


ondje. A usput možemo porazgovarati i s Axelom.” „Rečeno - učinjeno”, reče Paula i ustane. Dvadeset minuta poslije, ponovno su stajali ispred Axelove i Erikove kuće. Paula pomisli kako Axel izgleda još starije nego prošli put, mršavije, nekako prozirnije. Prijateljski im se osmjehnuo i propustio ih da uđu. Nije ih pitao zašto su došli, samo ih je poveo prema verandi. „Ima li napretka?” upita on nakon što su sjeli. „S istragom”, pojasni, potpuno nepotrebno. Martin pogleda Paulu i reče: „Imamo nekoliko tragova koje istražujemo. Ono što je najvažnije jest da smo uspjeli odrediti datum kada je vaš brat najvjerojatnije umro.” „Pa, to je velik napredak”, reče Axel i nasmiješi se, iako taj osmijeh nije uspio prikriti tugu i umor u njegovim očima. „I, što mislite, kad se to dogodilo?” upita i pogleda Martina i Paulu. „Našao se sa svojom... prijateljicom, Violom Ellmander, 15. lipnja i tada je još bio živ. Za drugi datum nismo sasvim sigurni, ali u svakom slučaju mislimo da je bio mrtav 17. lipnja, kad je spremačica...” „Laila”, nadopuni ga Axel, uočivši da se Martin pokušava prisjetiti imena. „Laila, tako je. Ona je došla ovamo 17. lipnja počistiti kao i inače, ali nitko joj nije otvorio, niti joj je ostavljen ključ, što ste, koliko znamo, običavali raditi kad vas ne bi bilo kod kuće.” „Da, Erik je pazio na to da joj svaki put ostavi ključ, koliko znam, nikad nije zaboravio na to. Dakle, ako joj nije otvorio, a ključa nije bilo, znači da” , Axel zašuti i pokrije oči dlanom, kao da želi odagnati prizor svog brata pred sobom. „Zaista se ispričavam”, nježno reče Paula, „ali moramo vas pitati gdje ste bili između 15. i 17. lipnja. Uvjeravam vas da je to samo formalnosti radi.” Axel samo odmahne rukom. „Ne trebate se ispričavati, znam da vam je to dio posla. Uostalom, zar statistike ne govore da većinu ubojstava počine članovi obitelji?” Martin kimne. „Da, zato bismo rado prikupili sve dostupne podatke kako bismo vas mogli isključiti kao osumnjičenika.” „Jasno. Idem po rokovnik.” Axela nije bilo nekoliko trenutaka, a zatim se vratio s podebljim rokovnikom. Sjeo je i stao ga prelistavati. „Da vidimo... Otputovao sam iz Švedske direktno u Pariz trećeg


lipnja i nisam se vraćao sve dok vi... niste bili toliko ljubazni da dođete po mene u zračnu luku. A od 15. do 17... Da vidimo... Aha, 15. sam imao sastanak u Bruxellesu, 16. sam otputovao u Frankfurt, a 17. sam se vratio u glavni ured u Parizu. Mogu vam dostaviti kopije avionskih karata, ako želite”, reče Axel i pruži rokovnik Pauli. Ona ga pomno prouči, ali nakon upitnog pogleda upućenog Martinu, lagano odmahne glavom i vrati mu rokovnik. „Ne, mislim da to neće biti potrebno. Sjećate li se možda ičega posebnoga tih dana što bi moglo imati veze s Erikom? Možda kakvog telefonskog poziva, nečega što je spomenuo?” Axel odmahne glavom. „Nažalost, ne. Kao što sam rekao, moj brat i ja nismo bas običavali često nazivati jedan drugoga dok sam ja bio u inozemstvu. Erik bi me nazvao samo da je kuća bila u plamenu.” Axel se lagano nasmije, ali zatim opet naglo ušuti i protrlja oči. „Je li to sve? Mogu li vam još ikako pomoći?” upita on, pažljivo zatvori rokovnik i položi ga na stol. „Da, zapravo ima još jedna stvar”, reče Martin, pomno promatrajući Axela. „Danas smo priveli stanovitog Pera Ringholma zbog napada. Rekao nam je da je početkom lipnja provalio u vašu kuću, da ga je Erik uhvatio, zaključao u biblioteku i nazvao njegova oca Kjella Ringholma.” „Fransov sin”, ustanovi Axel. Martin kimne. „Upravo tako. Per je načuo dio razgovora između Erika i Kjella u kojemu su se dogovorili da će se naći jer je Erik imao nekakvu informaciju za koju je vjerovao da će Kjellu biti zanimljiva. Zvuči li vam išta od toga poznato?” „Nemam pojma”, reče Axel, odlučno odmahnuvši glavom. „A to što je Erik htio ispričati Kjellu? Znate li možda o čemu je to moglo biti?” Axel je neko vrijeme šutio, činilo se da razmišlja. Zatim ponovno odmahne glavom. „Ne, ne mogu pretpostaviti o čemu bi mogla biti riječ. Doduše, Erik je mnogo vremena posvetio dokumentiranju razdoblja koje je vodilo do Drugog svjetskog rata, a i sam je, naravno, u to vrijeme mogao vidjeti što je nacizam. A Kjell se posvetio nacizmu u suvremenoj Švedskoj. Pretpostavljam da je možda pronašao nekakvu poveznicu, neku zanimljivu povijesnu činjenicu koju bi Kjell mogao iskoristiti kao pozadinski materijal. Ali zašto jednostavno ne pitate Kjella da vam kaže o čemu je bila riječ...” „Da, upravo idemo u Uddevallu razgovarati s njim. Ali ostavit ću vam svoj broj mobitela, za slučaj da se naknadno nečega sjetite.”


Martin napiše svoj broj na komadić papira i pruži ga Axelu, a on ga pažljivo spremi u rokovnik. I Pauk i Martin šutjeli su na putu do postaje, ali su razmišljali u istom smjeru. Što im je promaknulo? Koje su još pitanje trebali postaviti? Da su barem znali. „Ne možemo to više odgađati. Više ne može biti kod kuće.” Herman pogleda svoje kćeri s takvim beskrajnim očajem da su jedva smogle snage uzvratiti mu pogled. „Znamo, tata. Činiš pravu stvar, alternative nema. Brinuo si se o majci koliko je išlo, ali sad to mora preuzeti netko drugi. Pronaći ćemo odličan dom za mamu.” Anna-Greta stala je iza svog oca i obgrlila ga rukama. Zadrhtala je kad je osjetila koliko je žgoljav ispod košulje. Majčina bolest uzela je danak i na njemu, možda i više nego što su one uočile. Ili htjele uočiti. Nagnula se naprijed i prislonila svoj obraz uz Hermanov. „Mi smo ovdje, oče. ja, Birgitta, Magica i naše obitelji. Mi smo uz tebe, znaš to. Nikad se nećeš osjećati usamljeno.” „Bez vaše majke osjećam se usamljeno. Ali tu se ne može ništa učiniti”, tmurno reče Herman i brzo rukavom obriše suzu. „Ali znam da je to najbolje za Brittu. Znam to.” Kćeri izmijene poglede iznad očeve glave. Herman i Britta bili su jezgra njihovih života, nešto čvrsto, nešto na što su se uvijek mogle osloniti. A sad su se tresli sami temelji njihovih života i trudile su se pomoći jedna drugoj da ih ponovno učvrste. Bilo je zastrašujuće vidjeti kako im se jedan od roditelja sabija, smanjuje, postaje sve sitniji. Sad su morale biti odrasle spram onih koje su tijekom čitavog svog odrastanja smatrale nepogrešivima, neuništivima. Unatoč tome što su, kao odrasle, naravno, prestale gledati na svoje roditelje kao na božanska bića koja imaju odgovor na sve, ipak je bilo bolno gledati kako gube svoju nekadašnju snagu. Anna-Greta još nekoliko puta zagrli Hermanova koštunjava ramena i sjedne za kuhinjski stol. „Hoće li joj biti dobro dok si ti ovdje?” zabrinuto upita Magica. „Da odem pogledati kako je?” „Zaspala je netom prije nego što sam otišao”, reče Herman. „Ali obično ne spava duže od sat vremena, pa bih mogao poći kući”, reče on i s naporom ustane.


„Možda bolje da mi odemo i budemo s njom par sati, a da se ti malo odmoriš. Tata može prileći u tvojoj gostinskoj sobi?” upita Birgitta Magicu, jer su se u njezinoj kući okupili kako bi porazgovarali o majci. „Izvrsna zamisao”, reče Magica i kimne ocu. „Otiđi malo prileći, a mi ćemo do nje.” „Hvala vam, cure”, reče Herman i pode prema hodniku. „Ali vaša majka i ja brinemo se jedno o drugome više od pedeset godina, pa bih radije pazio na nju još to malo vremena što će biti sa mnom. Kad ode u dom...” Herman ne dovrši rečenicu, već samo brzo izađe iz kuće prije nego što njegove kćeri zamijete suze. Britta se nasmiješi u snu. Bistrina koju joj je mozak uskraćivao dok je bila budna bila je tim više prisutnija u snu. Tada bi sve tako jasno vidjela. Neka sjećanja nisu bila dobrodošla, ali bi joj se svejedno nametnula, poput zvuka očeva remena na dječjoj stražnjici. Ili slika majčinih uplakanih obraza. Ili uske kolibice na brežuljku u kojoj je dječji plač odjekivao toliko glasno da je i sama htjela pokriti uši dlanovima i vrištati. No, neka su sjećanja bila ugodnija. Poput onih na ljeta kad su se bezbrižno igrali i trčali po toplim stijenama. Elsy u svojoj cvjetnoj haljini koju joj je majka vješto sašila. Erik u kratkim hlačama, sa svojim uvijek ozbiljnim izrazom lica. Frans s kovrčavom plavom kosom kroz koju je oduvijek htjela provući prste, pa čak i onda kad su bili tako maleni da razlika između dječaka i djevojčice nije bila pretjerano važna. Jedan se glas probije u njezino sjećanje u snu. Glas koji je jako dobro poznavala. Glas koji joj se sve češće obraćao, koji joj nije davao mira, bila ona budna, usnula ili obavijena izmaglicom. Glas koji se probijao kroz sve, koji je htio sve, koji je zahtijevao prisustvo u njezinu životu. Glas koji joj nije htio dopustiti da se pomiri, da zaboravi. Glas za koji je mislila da ga više nikad neće čuti. A svejedno je bio prisutan. Bilo je to vrlo čudno. I tako zastrašujuće. Prevrtala je glavu po jastuku, pokušavajući u snu otresti taj glas, otresti sjećanje koje joj je remetilo spokoj. Naposljetku je uspjela, sretne uspomene su se probile naprijed. Prvi put kad je ugledala Hermana. Trenutak u kojemu je znala da će njih dvoje provesti život zajedno. Vjenčanje. Ona u prekrasnoj bijeloj vjenčanici potpuno izvan sebe od sreće. Bol, a zatim ljubav kad se rodila Anna-Greta. I Birgitta i


Margareta, koje je podjednako voljela. Herman, koji se brinuo o djeci, unatoč oštrom protivljenju njezine majke. Činio je to iz ljubavi, ne zbog dužnosti. Britta se nasmiješi. Oči su joj treperile iza kapaka. Ovdje je htjela ostati. Ovdje, u ovom sjećanju. Kad bi morala odabrati jedno sjećanje koje će joj do kraja života biti u glavi, bilo bi to sjećanje na Hermana kako kupa najmanju curicu u kadici za dojenčad. Pjevušio je u sebi, pažljivo joj pridržavajući glavicu. Beskonačno pažljivo krpicom bi prao njezino bucmasto tjelešce i gledao kćerine oči, koje su pratile svaki njegov pokret. A Britta bi se prikrala do vrata i promatrala ih. Kad bi i zaboravila sve ostalo, dala bi sve od sebe da zadrži to sjećanje. Herman i Margareta, njegov dlan pod njezinom glavicom, nježnost, bliskost. Jedan zvuk prene je iz sna. Pokušala se opet vratiti onamo, natrag zvuku vode koja bi zapljusnula kad bi Herman u nju umočio krpicu za pranje. Zvuk Margaretina veselog brbljanja u toploj vodi. No, ovaj ju je novi zvuk sve više tjerao prema površini, bliže izmaglici koju je pod svaku cijenu htjela izbjeći. Probuditi se značilo bi riskirati da je okruži mutno sivilo koje je obavijalo njezinu glavu i gutalo joj sve više i više vremena. Naposljetku nevoljko otvori oči. Neka se figura nagnula nad nju i gledala je. Britta se nasmiješi. Možda ipak nije bila budna. Možda je ipak odagnala izmaglicu sjećanjima u snu. „Jesi li to ti?” upita ona, promatrajući figuru koja se nadvila nad nju. Tijelo joj je bilo mlitavo i teško od sna koji je još nije bio potpuno napustio, ne dopuštajući joj da se pomakne. Neko vrijeme ni jedno ni drugo nisu ništa rekli. Nije bilo puno toga reći. Potom se osjećaj uvjerenosti probije u njezin mozak. Sjećanja isplivaju na površinu. Osjećaji koji su bili potonuli u zaborav sad su ponovno oživjeli. Osjeti kako je obuzima strah. Strah od kojeg ju je postupni zaborav bio oslobodio. Sad je jasno vidjela da kraj njezina kreveta stoji Smrt. Čitavo joj se biće pobunilo protiv prisile da napusti svoj život, da napusti sve što je imala. Rukama čvrsto zgrabi plahtu, a preko usta uspije prevaliti samo nejasno mumljanje. Strava joj se širila tijelom i tjerala je da energično vrti glavom s jedne strane na drugu. Očajnički je pokušavala u mislima dozvati Hermana, kao da je on može čuti telepatskim putem. Ali znala je da je sve to uzalud. Smrt je došla po nju, uskoro će zamahnuti kosom i nitko joj ne može pomoći. Umrijet će u svom krevetu, sama. Bez Hermana. Bez svojih cura. Bez; oproštaja. U tom trenutku nestane sva izmaglica i mozak joj postane bistar kakav dugo


nije bio. U strahu koji joj je harao u grudima kao divlja zvijer, ipak uspije duboko udahnuti i zavrištati. Smrt se nije ni mrdnula. Samo ju je gledala kako leži na krevetu i smiješila se. Nije to bio neljubazan osmijeh, ali je baš zato bio još strašniji. Smrt se potom nagnula naprijed i u ruke uzela jastuk s Hermanove strane kreveta. Britta je prestravljeno gledala kako se bjelina primiče. Konačna magla. Tijelo joj se nakratko pobunilo, u panici zbog nedostatka zraka. Pokušavala je udahnuti, dovesti kisik u pluća. Ruke su joj pustile plahtu i očajnički tapkale po zraku. Naišle su na otpor, naišle su na kožu. Noktima i zubima borila se da poživi još koji čas. A onda se sve zacrnilo.


Grini pokraj Osla, 1944. „Vrijeme za ustajanje!” Stražarov glas odzvanjao je barakom. „Postrojavanje na dvorištu radi inspekcije za pet minuta!” Axel uz napor otvori oči. Nekoliko je trenutaka bio posve dezorijentiran. Baraka je bila mračna, a bilo je prerano da bi izvana doprla bilo kakva svjetlost. Ali to je svejedno bilo poboljšanje u odnosu na samicu u kojoj je proveo prve mjesece. Više je volio stisku i smrad u baraci od dugih dana u samoći. Čuo je da u Griniju drže tri tisuće i petsto zatvorenika. To ga nije čudilo. Kamo god se okrenuo, ugledao bi ljude s istim rezigniranim izrazom lica kakav je vjerojatno imao i sâm. Axel se uspravi na ležaju i protrlja oči. Naredbu za postrojavanje izdavali su više puta dnevno, kako bi se stražarima prohtjelo. Jao onome tko bi se vukao. No, danas mu je svejedno bilo teško ustati iz kreveta. Sanjao je Fjällbacku. Sanjao je kako sjedi na brijegu Vetteberget i gleda more, ribarske brodice kako se vraćaju nakrcane haringama. Gotovo da je čuo i krikove galebova koji su kružili oko jarbola. Zapravo je to bio poprilično ružan zvuk, ali je na neki način postao dio duše naselja. Sanjao je kako ga miluje topli ljetni vjetar. Sanjao je i miris morske trave koji bi vjetar nanio sve do vrha brijega i koji je on pohlepno upijao nosnicama. No, stvarnost je bila suviše sirova i hladna da bi se zadržao u snu. Umjesto toga na koži je osjetio grubu tkaninu pokrivača koji je zbacio sa sebe, a zatim prebacio noge preko ruba klimavog ležaja. Glad ga je razdirala. Jasno da su dobivali obroke, ali bili su premali i prerijetki. „Vrijeme je da izađete”, reče im mlađi stražar koji je hodao među njima. Zastao je kod Axela. „Danas je hladno”, reče mu prijateljski. Axel izbjegne njegov pogled. Bio je to isti onaj momak kojega je propitivao o zatvoru kad je tek došao i kojega je smatrao ljubaznijim od ostalih. A pokazalo se da je to točno. Tog mladića nikad nije vidio kako nekoga zlostavlja ili ponižava, kao što je to činila većina ostalih stražara. Ali mjeseci provedeni u zatvoru među njima su povukli jasnu granicu. Zatvorenik i stražar, dva sasvim različita bića. Živjeli su toliko različite živote da se on jedva prisiljavao i pogledati stražare koji su


mu prolazili ispred očiju. Njegova gardijska uniforma označavala ga je kao biće manje vrijednosti. Od drugih zatvorenika doznao je da su uniforme uveli nakon što je jedan zatvorenik pobjegao 1941. Pitao se kako je netko uopće imao snage za bijeg. On se osjećao slabašno, svu mu je energiju iscrpila kombinacija teškog rada, premalo hrane, premalo sna i previše brige za obitelj. I prevelik jad. „Bolje da kreneš”, reče mu mladi stražar i lagano ga gurne. Axel ga posluša i pruži korak. Za one koji zakasne na jutarnje postrojavanje posljedice su bile teške. Dok je silazio stubištem prema dvorištu, Axel se iznenada spotakne. Osjetio je kako mu je stopalo proklizalo sa stube i pao je prema naprijed, prema stražaru koji je hodao ispred njega. Mahao je rukama kako bi održao ravnotežu, ali umjesto zraka osjeti stražarevu uniformu i tijelo. Axel mu, uz tupi udar, padne na leđa, a udarac mu izbije dah iz pluća. Isprva je zavladala tišina, a zatim osjeti kako ga nečije ruke podižu na noge. „Napao te”, rekao je stražar koji ga je držao za kragnu. Zvao se Jensen i bio je jedan od najokrutnijih. „Mislim da nije...” uz oklijevanje odvrati mladi stražar dok je ustajao i tresao zemlju s uniforme. „Rekao sam da te napao!” Jensen se zacrvenio u licu. Koristio je svaku priliku da se iživi nad onima nad kojima je imao moć. Kad bi hodao logorom, svi su se razmicali pred njim kao Crveno more pred Mojsijem. „Ma nije...” „Vidio sam da te napao!” zadere se stražar i prijeteći zakorači unaprijed. „Hoćeš li mu ti dati lekciju ili ću ja?” „Ali...” Stražar koji je bio tek dječak očajnički pogleda najprije Axela, a zatim starijeg stražara. Axel ga je ravnodušno gledao. Davno je prestao reagirati, davno je prestao osjećati. Ono što se mora dogoditi, dogodit će se. Tko se tome odupre, gotov je. „Dobro, onda ću ja...’“ Stariji stražar krene prema Axelu i podigne pušku. „Ne, ja ću! To je moja dužnost...” nemoćno reče mladić i stane između njih. Pogledao je Axela u oči. Činilo se kao da moli za oprost. Zatim podigne ruku i ošamari ga. „I to bi trebala biti kazna?” promuklo drekne Jensen. Oko njih se sad već bila okupila skupina ljudi, a grupica stražara se smijala, iščekujući


što će se dogoditi. Sve što bi razbilo monotoniju zatvorske svakodnevice bilo je dobrodošlo. „Jače ga udari!” zadere se Jensen, a lice mu još više pocrveni. Mladić još jednom pogleda Axela koji je i dalje izbjegavao njegov pogled. Stražar zamahne i udari ga šakom u bradu. Axelova glava poleti unazad, ali ostane na nogama. „Jače!” Sad je već više stražara uglas dovikivalo, a mladom se stražaru na čelu pojave kapljice znoja. Više nije tražio Axelov pogled. Nešto mu je zasjalo u očima kad se sagnuo da podigne pušku s tla i podigao ju je kako bi ga njome udario. Axel refleksno okrene glavu i puška ga udari po lijevom uhu. Osjećao se kao da je nešto u njemu puklo, bol je bila neopisiva. Sljedeći udarac došao je ravno sprijeda. Nakon toga više se ničega nije sjećao. Sve što je osjećao bila je bol.


Na vratima nije bilo nikakvog znaka koji bi ukazivao na to da je prostor u posjedu Prijatelja Švedske. Na sandučiću su bili samo papirić na kojemu je pisalo Zabranjeno ubacivati reklame i pločica s prezimenom Svensson. Martin i Paula adresu su dobili od kolega iz Uddevalle koji su pomno nadzirali aktivnosti organizacije. Nisu se najavili telefonom, došli su nadajući se da će netko biti u uredu tijekom radnog vremena. Martin pozvoni. Iznutra se čulo glasno zvono, ali ispočetka nitko nije otvarao. Baš kad je podignuo prst kako bi ponovno pozvonio, vrata se otvore. „Da?” Muškarac tridesetih godina upitno ih pogleda, a zatim se namršti ugledavši njihove uniforme. Još se više namrštio kad je ugledao Paulu. Nekoliko trenutaka proučavao ju je od glave do pete na način zbog kojega je ona poželjela opaliti ga koljenom u međunožje. „I, kako mogu pomoći vlastima?” podrugljivo upita. „Htjeli bismo porazgovarati s nekim iz Prijatelja Švedske. Jesmo li došli na pravu adresu?” „Jeste, uđite.” Muškarac, koji je bio plavokos, visok i pomalo pretjerano napuhanih mišića, propusti ih da uđu. „Ja sam Martin Molin, a ovo je Paula Morales. Dolazimo iz postaje u Tanumshedeu.” „Bome ste dobrano potegnuli”, reče muškarac i povede ih u mali ured. „Ja sam Peter Lindgren.” Sjeo je za uredski stol i pokazao na dvije stolice za posjetitelje. Martin zapamti ime kako bi ga mogao provjeriti u bazi podataka čim se vrate u postaju. Nešto mu je govorilo da registar sadrži čitav niz korisnih podataka o čovjeku koji je sjedio pred njima. „I, što želite?” Peter se nasloni i ispreplete prste na krilu. „Istražujemo ubojstvo čovjeka imena Erik Frankel. Je li vam to ime poznato?” Paula se trudila zvučati smireno. Nešto joj je u ljudima tog tipa izazivalo užasnu odbojnost. Ironija je bila u tome što je Peter Lindgren zasigurno osjećao isto kad bi ugledao nekoga poput nje. „Bi li mi trebalo biti poznato?” upita Peter i pogleda Martina umjesto Paule. „Trebalo bi”, reče Martin. „Bili ste u nekoj vrsti... kontakta s njim. Točnije, prijetili ste mu. Ali ni o tome ništa ne znate?” upita Martin


ironično. Peter Lindgren odmahne glavom. „Ne, to mi ne zvuči poznato. Imate li dokaze za te... prijetnje?” upita on i nasmiješi se. Martin osjeti kako ga detaljno pregledava pogledom. Nakon kraćeg oklijevanja, reče: „Što mi imamo, a što nemamo, trenutačno nije važno. Ali znamo da ste prijetili Eriku Frankelu. Također znamo i da je čovjek iz vaše organizacije Frans Ringholm poznavao ubijenoga i da ga je upozorio na spomenute prijetnje.” „Ne bih ja baš Fransa uzimao zaozbiljno”, reče Peter uz opasan sjaj u očima. „On uživa velik ugled u našoj... organizaciji, ali Fransa već stižu godine i... mi iz mlade generacije spremni smo preuzeti vodstvo. Nova vremena iziskuju nove metode, a... takvi poput Fransa ne shvaćaju uvijek nova pravila igre.” „A ljudi poput vas shvaćaju?” upita Martin. Peter raširi ruke. „Treba znati kad treba slijediti pravila, a kad ih kršiti. Potrebno je učiniti sve za ostvarenje dugoročnog cilja.” „A dugoročni cilj u ovom bi slučaju bio...?” Paula je zamijetila kako je pakosno zazvučala, a Martin to potvrdi opominjućim pogledom. „Bolje društvo”, staloženo odgovori Peter. „Svi koji su vodili ovu zemlju nisu odradili dobar posao. Dopustili su da se istisne ono što je švedsko, ono što je čisto.” Provokativno pogleda Paulu koja je gutala pljuvačku kako bi se suzdržala od odgovora. Nije to bilo ni pravo mjesto ni pravo vrijeme, a i bila je vrlo svjesna da je pokušava isprovocirati. „Ali osjećamo da su zapuhali novi vjetrovi. Narod je sve svjesniji da srljamo prema ponoru ako nastavimo ovako, ako i dalje budemo dopuštali onima u poziciji moći da nastave razarati ono što su naši preci izgradili. Mi možemo ponuditi bolje društvo.” „A na koji bi to način, teoretski gledano, stari, umirovljeni profesor povijesti predstavljao prijetnju... boljem društvu?” „Teoretski gledano...” Peter ponovno ispreplete prste u krilu. „Teoretski gledano, naravno da on ne bi predstavljao neku veliku prijetnju. Ali pridonosio je stvaranju pogrešne slike, slike koju su se ratni pobjednici kasnije svojski potrudili progurati. A to se, naravno, ne može tolerirati. Teoretski gledano.” Martin zausti da nešto kaže, ali ga Peter prekine. Očito još nije bio završio. „Sve te priče, sve ispovijedi iz koncentracijskih logora i slično, sve su to isproducirane laži koje su nasilno progurane pod istinu. A znate li


zašto? Da bi se sasvim potisnulo izvornu poruku, pravu poruku. Ratni pobjednici su pisali povijest, oni su odlučili utopiti istinu u krvi, iskriviti sliku koju odašilju u svijet kako nitko ne bi propitivao je li prava strana pobijedila. A Erik Frankel bio je dio tog zamračenja, te propagande. I zato, teoretski gledano, netko poput Erika Frankela stoji na putu boljem društvu koje mi nasrojimo uspostaviti.” „A opet mu, koliko znamo, niste uputili nikakve prijetnje?” Martin ga je gledao, znajući koji odgovor slijedi. „Ne, nismo. Mi djelujemo po pravilima demokracije. Glasovanje, izborni manifesti, dolazak na vlast glasovima građana. Bilo što drugo nama je potpuno strano.” Peter pogleda Paulu koja je stisnula šake u krilu. Pred očima je vidjela vojnike koji su došli i odveli njezina oca. Imali su isti takav pogled u očima. „Dobro, više vas nećemo zadržavati”, reče Martin i ustane. „Od policije u Uddevalli dobili smo imena ostalih članova odbora, naravno, porazgovarat ćemo i s njima.” Peter ustane i kimne. „Naravno. Ali svi će vam reći isto. A što se tiče Fransa... ja ne bih previše obraćao pozornost na starca koji živi u prošlosti.” Erica se teško koncentrirala na pisanje. Čitavo su je vrijeme ometale misli o njezinoj majci. Uzela je snop članaka i stavila onaj sa slikom na vrh. Kako frustrirajuće, zuriti u lica osoba na slici, a ne znati odgovore. Nagnula se nad sliku, licem tik uz papir i stala detaljno proučavati lica, jedno za drugim. Najprije Erik Frankel. Ozbiljan izraz lica, kruto držanje. Odisao je nekakvom žalošću, a ne znajući je li u pravu ili ne, Erica zaključi da je boravak njegova brata u zatvoru ostavio traga na njemu. Ali nije to bila ona ista ozbiljnost i žalost kao kad se u lipnju našla s njim da ga pita za majčinu medalju. Erica prebaci pogled na osobu koja je stajala pokraj Erika. Frans Ringholm. Bio je zgodan. Vrlo zgodan. Kovrčava, plava kosa padala mu je nešto niže od kragne nego što se to njegovim roditeljima zasigurno sviđalo. Kameri je uputio širok, šarmantan osmijeh. Ruke je nonšalantno položio preko ramena osoba između kojih je stajao. Činilo se da se ni jednoj ni drugoj to nije sviđalo. Erica pozorno promotri osobu desno od Fransa. Svoju majku Elsy Mostrom. Imala je vidno blaži izraz lica nego što je Erica ikad vidjela kod nje. No, osmijeh joj je bio nekako nategnut i obziran, što je dalo


naslutiti da joj se nije sviđala pozicija Fransove ruke. Erica nije mogla a da ne pomisli kako joj je majka bila slatka. Bila je jako lijepa. Elsy koju je ona poznavala i uz koju je odrasta bila je hladna, nepristupačna. Sterilna na način koji se kod djevojke na slici nije mogao ni naslutiti. Kako je sve moglo biti drukčije da je ona bila poput djevojke sa slike. Što se to dogodilo ovoj djevojci, da je iz nje nestala sva ta blagost? Zbog čega je tu obzirnost zamijenila ravnodušnost? Zašto se nikad nije mogla nagnati da tim nježnim rukama, koje su se nazirale ispod haljine na cvjetiće, zagrli svoje kćeri? Erica žalosno prebaci pogled sa svoje majke na sljedeću osobu na slici. Brittin pogled nije bio usmjeren prema kameri, već prema Elsy. Ili Fransu, bilo je nemoguće reći. Erica uzme povećalo koje je ležalo na radnom stolu. Postavi ga iznad Britte i zaškilji, ne bi li što bolje izoštrila sliku, ali i dalje je bilo nemoguće reći sa sigurnošću. Njezin je prvi dojam bio da Brittino lice isijava bijes. Rubovi usana bili su okrenuti prema dolje, bilo je nešto grubo u njezinu pogledu i načinu na koji je stisnula vilicu. Da, Erica je bila gotovo sigurna u to. Britta je gledala nekoga od njih - Elsy, Fransa ili možda oboje. Posljednja osoba na slici bila je otprilike iste dobi kao i ostali. Bio je plavokos poput Fransa, ali su njegove kovrče bile nešto kraće. Visok, mršave građe i zamišljena izraza lica. Nije bio sretan, nije bio ni tužan. Zamišljen je bila najprikladnija riječ kojom ga je Erica mogla opisati. Ponovno je pročitala članak. Hans Olavsen bio je pripadnik norveškog pokreta otpora koji je iz Norveške prebjegao ribarskom brodicom Elfrida iz Fjällbacke. Kako stoji u članku, utočište mu je pružio kapetan broda Elof Moström, a sada je on s prijateljima u Fjällbacki slavio kraj rata. Erica zamišljeno vrati papir na vrh snopa. Dinamika između mladih ljudi sa slike činila joj se nekako... k vragu, nije to mogla točno definirati, ali imala je nekakvu slutnju. Znala je samo da ovdje leži odgovor na sva pitanja koja je imala i kojih je, kako joj se činilo, bilo sve više što je ona više znala. Znala je da mora saznati nešto više o toj slici, o odnosima među prijateljima i o članu norveškog pokreta otpora Hansu Olavsenu. Postojale su još samo dvije osobe koje je mogla pitati o tome - Axel Frankel i Britta Johansson. Britta joj je bila najbliža, a Erica je morala dobiti objašnjenje odakle srdžba u njezinu pogledu. Nikako joj nije bilo drago vratiti se smetenoj starici, ali ako objasni njezinu mužu zašto mora razgovarati s njegovom suprugom, možda će razumjeti. Nadala se da će je uhvatiti u jednom od bistrih trenutaka.


Erica je odlučila da će sljedećeg dana stisnuti zube i ponovno otići do nje. Nešto joj je govorilo da Britta ima odgovor koji je tražila.


Fjällbacka, 1944. Rat ga je strašno iscrpio. Sva ta putovanja preko mora koje mu više nije bilo prijatelj, već neprijatelj. Oduvijek je volio Bohuslänsko more. Volio je njegove kretnje, njegov miris, način na koji ga je parao pramac broda. No, otkako je počeo rat, s morem više nije imao isti, prijateljski odnos. More je postalo zlokobno. Pod površinom je krilo opasne mine koje su svakog trenutka mogle i njega i njegovu posadu dignuti u zrak. A ni Nijemci koji su patrolirali vodama nisu bili puno bolji, čovjek nikad nije znao što ga s njima čeka. More je postalo nepredvidljivo na neki posve drukčiji način od onoga na koji je bio navikao. Oluje, plićaci, s tim se znao nositi, njima su parirali iskustvima koja su se stjecala naraštajima. Ako bi priroda morala odnijeti pobjedu, on bi to mirno prihvatio. Ta nova nepredvidljivost bila je mnogo gora. I kad bi preživjeli put preko mora, prijetile su im nove opasnosti kad bi pristali u luku na pretovar. Ako ništa drugo, na to ga je podsjećalo zarobljavanje Axela Frankela. Promatrao je obzor i dopustio si da nekoliko minuta razmišlja o tom mladiću. Bio je tako hrabar, doimao se nepobjedivim. A sad više nisu znali ni gdje se nalazi. Načuo je da su ga odveli u Grini, ali nije znao ni je li to istina ni je li još uvijek tamo. Govorilo se da su zarobljenike iz Norveške počeli slati u Njemačku. Možda je Axel sad bio ondje. A možda ga uopće više nije ni bilo. Prošla je čitava godina otkako su ga Nijemci zarobili, a od njega nije bilo ni traga ni glasa. Nije se mogla izbjeći pomisao na ono najgore. Elof duboko udahne. Ponekad bi znao sresti mladićeve roditelje, gospodina i gospođu Frankel, ali ih nije mogao pogledati u oči. Kad bi mogao, prešao bi na drugu stranu ulice i odvratio pogled. Nekako mu se činilo da je mogao nešto više učiniti, ali nije znao što. Možda je trebao na početku odbiti povesti dječaka. Srce bi ga zaboljelo i kad bi sreo njegova brata, maloga ozbiljnoga Erika. Nije da je i prije bio nešto razgovorljiv, ali otkako mu je brat nestao, postao je još šutljiviji. Mislio je s Elsy porazgovarati o tome, reći joj da mu se ne sviđa što se druži s tim dječacima, Erikom i Fransom. Nije imao ništa protiv Erika, njemu se u očima vidjelo da je dobar. Za razliku od Fransa. Njega bi najbolje mogao opisati riječju


drzak. Ali nijedan nije bio prikladno društvo za Elsy. Bili su iz dva različita društvena sloja, bili su dvije različite vrste ljudi. On i Hilma isto su se tako mogli roditi i na drugom planetu, što se tiče njihove povezanosti s obiteljima Frankel i Ringholm. Njihov svijet i svijet Frankelovih i Ringholmovih nisu se trebali doticati. Iz toga ne bi moglo ispasti ništa dobto. Možda je to i moglo proći dok su im djeca bila balavci i igrali se lopova i žandara i lovice, ali sad su bili stariji. To nije moglo dobro završiti. Hilma ga je više puta upozorila na to, molila ga da porazgovara s djevojčicom. Ali on nije imao srca to učiniti. U ratu je ionako već bilo dovoljno teško. Prijatelji su bili jedini luksuz koji su si mladi mogli priuštiti, kako je mogao lišiti Elsy njezinih prijatelja? Ali prije ili poslije morat će to učiniti. Dečki su ipak bili dečki. Igra lovice uskoro će prerasti u tajne zagrljaje, znao je to iz vlastita iskustva. I on je sam nekoć bio mladić, iako mu se to sad činilo nevjerojatno dalekim. Uskoro je morao nastupiti trenutak da se dva svijeta opet razdvoje. To je bilo tako i tako je moralo ostati. U poredak se nije smjelo dirati. „Kapetane, dođite brzo ovamo!” Elof se prene iz misli i pogleda u smjeru odakle je dolazio glas. Jedan od članova posade energično mu je domahivao da dođe. Elof se namršti i pođe u njegovu smjeru. Bili su na otvorenom moru, a do luke u Fjällbacki imali su još nekoliko sati. „Imamo još jednog putnika”, kratko reče Calle Ingvarsson i pokaže prema teretu koji su prevozili. Elof se prenerazi. Jedan se mladić bio sklupčao iza jedne vreće, ali je sad ispuzao van. „Otkrio sam ga kad sam odavde začuo neku buku. Toliko je kašljao da me čudi što ga nismo čuli s palube”, reče Calle, ugura ispod usnice prstohvat burmuta i napravi grimasu. Bila je to tek loša zamjena za burmut, što je bilo jedino što se moglo nabaviti ratnih godina. „Tko si ti i što radiš na mom brodu?” oštro upita Elof. Razmišljao je o tome da pozove pojačanje s palube. „Zovem se Hans Olavsen, ukrcao sam se u Kristiansandu”, reče mladić na zvonkom norveškom. Ustao je, pružio mu ruku, a Elof je, nakon kraćeg oklijevanja, prihvati. Momak ga pogleda u oči. „Nadao sam se da bih s vama mogao doći do Švedske. Nijemci su... pa, recimo samo da više ne mogu ostati na norveškom tlu ako mi je život mio.” Elof je dugo stajao i razmišljao. Nije mu se sviđalo što je prevaren na ovaj način, ali, s druge strane, što je drugo momak mogao učiniti? Došetati se do njega pred svim onim Nijemcima i uljudno ga pitati bi li


ga mogao povesti do Švedske? „Odakle si?” upita naposljetku, proučavajući mladića od glave do pete. „Iz Osla.” „A što si to učinio da više ne možeš ostati u Norveškoj?” „O onome što si prisiljen učiniti u ratu ne pričaš”, smrkne se Hans. „Ali recimo samo da pokret otpora od mene više ne može imati koristi.” Sigurno je prevodio ljude preko granice, pomisli Elof. Bio je to opasan posao, jednom kad vam Nijemci udu u trag, bolje vam je da umaknete ako želite spasiti život. Elof osjeti da je počeo popuštati. Sjetio se Axela, koji je toliko puta išao u Norvešku bez razmišljanja o posljedicama, a na kraju je za to platio. Da on bude gori od doktorova devetnaestogodišnjeg sina? Odmah je donio odluku. „Dobro, možeš s nama. Idemo u Fjällbacku. Jesi li išta jeo?” Hans odmahne glavom i proguta pljuvačku. „Ne, od prekjučer ništa. Putovanje iz Osla bilo je... teško. Nisam mogao ići direktnim putem”, reče Hans i obori pogled. „Calle, daj momku nešto za jelo, a ja se idem pobrinuti da dođemo kući u jednom komadu. One proklete mine koje Nijemci uporno postavljaju u ovim vodama...” Elof odmahne glavom i krene uza stube. Okrenuo se i uhvatio momkov pogled. Iznenadilo ga je suosjećanje koje je izazivao u njemu. Koliko je mogao biti star? Osamnaest godina, ne više. A u pogledu mu je bilo toliko toga što ondje ne bi smjelo biti. Izgubljena mladost i nevinost. Rat je nedvojbeno odnio mnogo žrtava. I to ne samo onih koje su umrle.


Gösta se osjećao pomalo krivim. Da je radio svoj posao, možda Mattias sad ne bi ležao u bolnici. Doduše, nije mogao znati bi li to utjecalo na išta, ali da je saznao da je Per već proljetos bio provalio u Frankelovu kuću, možda bi stvari krenule u pravom smjeru. Kad je Gösta otišao uzeti Adamove otiske prstiju, dječak mu je spomenuo da je netko u školi pričao kako Erik ima kul stvari. To je ono što mu je ležalo u podsvijesti, što ga je ljutilo, što ga je zbunjivalo. Da je barem bio malo pažljiviji, malo pedantniji. Ukratko, da je radio svoj posao. Gösta uzdahne. Bio je to njegov poseban uzdah koji je razvio do savršenstva. Sad je barem znao što mora učiniti. Mora pokušati ispraviti stvari koliko god je to moguće. Otišao je u garažu i uzeo jedini policijski auto koji se ondje nalazio. Martin i Paula drugim su otišli u Uddevallu. Četrdeset minuta poslije, parkirao je ispred bolnice u Strömstadu. Recepcionarka mu je rekla da se Mattiasovo stanje stabiliziralo i objasnila mu kako da dođe do njegove sobe. Duboko je udahnuo prije nego što će otvoriti vrata. Unutra će sigurno biti članovi obitelji. Gösta nije volio upoznavati rodbinu, to bi uvijek bilo previše emotivno i otežavalo bi mu posao. Premda je katkad znao iznenaditi i kolege i sebe pokazujući suosjećajnost pri kontaktu s ljudima u teškim situacijama. Kad bi imao snage i energije, možda bi taj talent mogao upotrijebiti na poslu, učiniti ga svojom prednošću, ali on je zasad bio tek rijedak, ne baš poželjan gost. „Jeste li ga uhitili?” Krupni čovjek u odijelu i kravati ustane kad je Gösta ušao. U zagrljaju je držao uplakanu ženu, za koju je, na temelju sličnosti s dječakom u krevetu, zaključio da je njegova majka. Doduše, Gösta je to vjerojatno povezao sa sjećanjem na dječaka iz susreta pred Frankelovom kućom. Dječak u krevetu nije mu bio ni sličan. Lice mu je bilo natečeno, s ogrebotinama koje su prelazile u modrice. Usne su mu bile dvostruko veće nego inače, a jedno oko toliko natečeno da se činilo da gleda samo na ono drugo. „Kad dohvatim tog prokletog... bandita”, protisne Mattiasov otac i stisne šake. Oko mu je zasuzilo, a Gösta ponovno osjeti kako bi najradije izbjegao taj dio posla u kojemu je morao razgovarati s rodbinom.


Ali kad je već bio tu, bolje je bilo da to riješi. Tim više što je osjećaj krivnje u njemu sve više rastao što je više gledao Mattiasovo pretučeno lice. „Prepustite policiji da obavi svoj posao”, reče Gösta i sjedne na stolac pokraj njih. Predstavio se Mattiasovim roditeljima i pogledao ih u oči kako bi bio siguran da ga slušaju. „Priveli smo Pera Ringholma na saslušanje. Priznao je da je pretukao vašeg sina i snosit će posljedice. Trenutačno ne znam koje će one biti, to će odrediti državni odvjetnik.” „Ali zatvoren je?” upita Mattiasova majka drhtavim glasom. „Nije još, državni odvjetnik samo u rijetkim slučajevima maloljetniku određuje pritvor, to baš i nije uobičajena praksa. Otišao je kući sa svojom majkom dok mi ne provedemo istragu. A javili smo i socijalnoj službi.” „Dakle, on je otišao kući svojoj mami, a moj sin leži ovdje i...” Mattiasovu ocu pukne glas dok je u nevjerici pogledavao Göstu i svog sina. „Trenutačno je tako, ali snosit će posljedice, to vam jamčim. Ali sad bih porazgovarao s vašim sinom, ako je moguće, da vidim jesmo li sve uzeli u obzir.” Mattiasovi roditelji se pogledaju, a zatim oboje kimnu. „Dobro, ali samo ako on bude mogao. Nije čitavo vrijeme budan, na analgeticima je.” „Neću ga opterećivati, samo koliko on bude mogao”, umiri ih Gösta i primakne stolac Mattiasovu krevetu. Nije mu bilo lako razumjeti riječi koje je dječak protiskivao, ali je na kraju dobio potvrdu onoga što je Per priznao. Kad je završio s pitanjima, ponovno se okrenuo Mattiasovim roditeljima. „Je li u redu da uzmem i otiske prstiju?” Njih dvoje ponovno izmijene poglede, a potom Mattiasov otac reče: „Da, u redu je. Ako je to potrebno za...” Nije dovršio rečenicu. Pogleda svog sina, a oči mu se ispune suzama. „Za minutu je gotovo”, reče Gösta, vadeći pribor za uzimanje otisaka. Koji trenutak poslije sjedio je u autu na parkiralištu i gledao kutijicu s Mattiasovim otiscima. Možda oni neće biti važni za istragu, ali on je na koncu ipak obavio svoj posao. Bila je to mala utjeha.


„Posljednja postaja za danas, ha?” reče Martin dok su izlazili iz auta ispred uredništva Bobusläningena. „Da, već je i vrijeme da pođemo kući”, odvrati Paula, gledajući na sat. Šutjela je cijelim putem od ureda Prijatelja Švedske, a Martin ju je pustio da razmišlja na miru. Shvaćao je da sigurno nije lako suočiti se s takvim ljudima, onima koji je osude prije nego što je i upoznaju, koji vide samo boju kože i ništa više. Znao je da je to neugodno, iako zbog svoje bijele, pjegave kože i crvene kose nikad nije osjetio poglede kakvima je bila izložena Paula. Svojedobno su ga u školi znali zadirkivati zbog boje kose, ali to je bilo davno i ni slično ovome. „Tražimo Kjella Ringholma”, reče Paula, nagnuvši se nad pult na recepciji. „Samo trenutak, javit ću mu.” Recepcionarka podigne slušalicu i javi Kjellu Ringholmu da ima posjetitelje. „Sjedite, odmah će doći.” „Hvala.” Sjeli su u fotelje posložene oko niskog stolića i pričekali. Nakon nekoliko minuta došao je punašan čovjek tamne kose i bujne brade. Paula pomisli da nalikuje Björnu iz ABBA-e. Ili Bennyju. Nikad ih nije znala razlikovati. „Kjell Ringholm”, reče on, pruživši im ruku. Imao je čvrst stisak, na granici bolnoga, a Martin nije mogao suspregnuti grimasu. „Dođite, idemo u moj ured”, reče Kjell i povede ih kroz redakciju. „Izvolite, sjednite. Mislio sam da poznajem sve policajce iz Uddevalle, ali vi ste mi nova lica, moram reći. Za koga radite?” Kjell sjedne za svoj radni stol koji je bio zakrčen papirima. „Nismo iz Uddevalle, dolazimo iz postaje u Tanumshedeu.” „Ma nemojte reći?” iznenađeno će Kjell. Pauli se načas učini da mu se u pogledu naziralo nešto drugo, ali je to jednako tako brzo nestalo. „Što vam je na duši?” Kjell se nasloni i ispreplete prste na trbuhu. „Najprije vas moramo obavijestiti da smo danas priveli vašeg sina zbog premlaćivanja školskog kolege”, reče Martin. Čovjek iza radnog stola ispravi se na stolici. „Što ste rekli? Priveli ste Pera? Koga je...? Kako je...” zamuckivao je, pokušavajući protisnuti riječi kroz usta. Paula staloženo pričeka da zastane, kako bi mu mogla odgovoriti. „Prebio je školskog kolegu Mattiasa Larssona na školskom dvorištu. Mattiasa su prevezli u bolnicu u Stromstadu. Prema posljednjim podacima, stanje mu je stabilno, ali zadobio je teške ozljede.” „Što...?” Kjell nikako nije uspijevao pojmiti to što su mu rekli, „Ali


zašto me niste prije nazvali? Zvuči kao da je prošlo nekoliko sati otkako se to dogodilo.” „Per je htio da nazovemo njegovu mamu. Ona je došla u postaju i bila uz njega tijekom saslušanja, a zatim ga je odvela kući.” „Kod kuće baš i nije idealna situacija, kao što ste mogli primijetiti.” Kjell pomno pogleda Paulu i Martina. „Da, tijekom saslušanja uvidjeli smo da postoje određeni... problemi”, uz oklijevanje će Martin. „Tako da smo zamolili socijalnu službu da promotri situaciju.” Kjell uzdahne. „Trebao sam to prije riješiti... Ali stalno bi iskrsnulo nešto drugo... Ne znam...” Zurio je u fotografiju na pisaćem stolu, na kojoj su bili plavokosa žena i dvoje djece nešto mlađe od deset godina. Neko vrijeme nitko nije ništa rekao. „Što sad?” „Državni tužitelj sagledat će slučaj i odlučiti što će biti dalje. Ali stvar je ozbiljna...” Kjell odmahne rukom. „Znam, jasno mi je. Vjerujte mi da mi nije lako. Potpuno mi je jasna ozbiljnost situacije. Ali htio bih znati što vi konkretno mislite...” Ponovno pogleda fotografiju, a zatim pogleda policajce. Ovaj put odgovori mu Paula. „Teško je reći, ali nagađam da bi ga mogli poslati u popravni dom.” Kjell umorno kimne. „Nekako mi se čini da bi to možda i bilo najbolje. Per je već dugo... težak. Možda će ga to nagnati da stvar shvati zaozbiljno. Ali nije mu bilo lako. Nisam bio uz njega i njegovu mamu kad sam trebao... Da, mislim, situacija vam je jasna. Ali ona nije uvijek bila takva. Razvod...” Kjell utihne i ponovno pogledom potraži fotografiju. „Razvod joj je teško pao.” „Još smo o nečemu htjeli razgovarati s vama.” Martin se nagne naprijed, promatrajući Kjella. „Da?” „Na saslušanju smo saznali da je Per provalio u jednu kuću netom prije ljeta, u lipnju. A vlasnik kuće Erik Frankel uhvatio ga je. Koliko znamo, to vama nije nepoznato?” Kjell je kratko šutio, a zatim polako potvrdno kimne. „Tako je. Erik Frankel nazvao me nakon što je Pera zaključao u biblioteku, pa sam pošao onamo.” Kjell se kiselo nasmiješi. „Zapravo je bilo smiješno vidjeti Pera među svim tim knjigama. To je valjda najbliži


kontakt što je ikad imao s knjigama.” „Nema ničega smiješnoga u provali”, strogo će Paula. „To je moglo loše završiti.” „Da, znam, ispričavam se. Neuspjela šala”, reče Kjell i pokunjeno se nasmiješi. „Ali Erik i ja smo se složili da nećemo od toga praviti veliku dramu, Erik je smatrao da će mu prijekor biti dovoljan. Bio je uvjeren da Per to više neće ponoviti. I to je bilo to. Pokupio sam Pera, očitao mu bukvicu i...” Kjell rezignirano slegne ramenima. „Ali čini se da ste s Erikom Frankelom razgovarali i o nečemu drugome. Per je čuo kako vam je Erik rekao da ima informaciju koja će vas zanimati kao novinara i dogovorili ste se da ćete se naknadno naći radi toga. Zvuči li vam to poznato?” Zavladao je tajac, a zatim Kjell odmahne glavom. „Ne, ne sjećam se da je rekao takvo što. Ili je to Per izmislio ili je naprosto nešto pogrešno shvatio. Erik mi je samo rekao da mu se slobodno javim budem li trebao pomoć s pozadinskim podacima o nacizmu.” Martin i Paula skeptično su ga promatrali. Nisu mu vjerovali ni riječ. Bilo je vrlo očito da laže, ali za to nisu imali nikakav dokaz. „Znate li jesu li vaš otac i Erik bili i u kakvom kontaktu?” upita Martin naposljetku. Kjellova se ramena malo opuste, kao da mu je laknulo zbog promjene teme. „Koliko ja znam, nisu. No, s druge strane, mene ne zanimaju aktivnosti mog oca, osim ako se ne tiču mojih članaka.” „Nije li to malo čudno, tako javno blatiti svog oca?” znatiželjno upita Paula. „Bar biste vi trebali uviđati važnost aktivne borbe protiv ksenofobije”, reče Kjell. „Ona je poput raka koji nagriza naše društvo i protiv toga se moramo boriti svim sredstvima. A ako moj otac želi biti dio te maligne izrasline... to je onda njegov izbor”, doda Kjell, raširivši ruke. „Inače, moj otac i ja nemamo nikakve veze jedan s drugim, osim činjenice da je mojoj majci napravio dijete. Čitavo svoje djetinjstvo viđao sam ga samo u zatvorskoj sobi za posjete, a kad sam bio dovoljno star da mislim za sebe i donosim svoje odluke, zaključio sam da on nije osoba koju želim u svom životu.” „Dakle, vi niste ni u kakvom kontaktu? Je li Per u kontaktu s njim?” upita Martin, više iz znatiželje nego što je to bilo važno za istragu. „Ja s ocem nemam nikakvog kontakta, ali je on, nažalost, mome sinu


uspio u glavu usaditi gomilu gluposti. Dok je Per bio malen, mogli smo mu braniti da kontaktira s njim, ali sad je veći i... tako da ga nismo uspjeli spriječiti da se viđa s njim, koliko god smo pokušavali.” „Dobro, to bi onda bilo sve. Zasad”, nadoda Martin i ustane, a isto učini i Paula. Dok su išli prema izlazu, Martin zastane i okrene se. „Jeste li sasvim sigurni da nemate nikakvu informaciju o Eriku Frankelu ili neku koju ste dobili od njega, a mogla bi nam biti od koristi?” Pogledi im se sretnu i na trenutak se činilo da se Kjell koleba, a zatim odlučno odmahne glavom i šturo reče: „Ne, ništa. Apsolutno ništa.” Ni ovaj put nisu mu vjerovali. Margareta je bila zabrinuta. Nitko se u kući njezinih roditelja nije javljao na telefon otkako je Herman jučer bio kod njih. To joj je bilo čudno i uznemirujuće. Uvijek bi joj rekli ako nekamo idu, ali u posljednje vrijeme nisu tako često ni odlazili od kuće. A ona ih je svake večeri običavala nazvati kako bi popričala s njima. Bio je to ritual koji su godinama održavali i nije se mogla prisjetiti kad se njezini roditelji nisu javili na telefon. No, kad je ovaj put ukucala broj, nitko se nije javljao. Signal za signalom odjekivao je prazninom, a da na drugom kraju nitko nije podizao slušalicu. Još je sinoć htjela otići i pogledati je li sve u redu, ali ju je njezin muž Owe uvjerio da pričeka do jutra. Vjerojatno su samo ranije otišli spavati. Ali sad je već bilo jutro, gotovo prijepodne, a i dalje se nitko nije javljao. Margareta osjeti kako postaje sve zabrinutija dok nije postalo jasno da se nešto očito dogodilo. Bilo je to jedino objašnjenje koje joj je padalo na pamet. Obula je cipele, navukla jaknu i odlučno krenula prema kući svojih roditelja. Do kuće je imala desetak minuta hoda, a svake je sekunde sve više proklinjala samu sebe što je poslušala Owea i što još sinoć nije otišla onamo. Osjećala je da nešto nije u redu. Bilo joj je preostalo još svega nekoliko stotina metara, kad pred ulaznim vratima kuće svojih roditelja opazi neku siluetu. Zaškiljila je, pokušavajući odgonetnuti o kome je riječ, ali tek kad se još malo približila, prepoznala je spisateljicu Ericu Falck. „Mogu li vam kako pomoći?” upita ljubazno, ali i sama zamijeti zabrinutost u svom glasu. „Pa... tražila sam gospođu Brittu, ali nitko ne otvara...” Plavokosa


žena stajala je na trijemu i činilo se da joj je nelagodno. „Već sam ih sinoć zvala, a nitko nije odgovarao. Idem pogledati je li sve u redu”, reče Margareta. „Uđite i pričekajte u hodniku.” Margareta posegne prema jednoj od greda koje su držale nadstrešnicu iznad ulaznih vrata i napipa ključ. Ruka joj je blago drhtala dok je otključavala vrata. „Uđite, a ja idem pogledati”, reče ona, najednom se osjećajući zahvalno što je uz nju bio još netko. Inače bi vjerojatno bila nazvala jednu ili obje sestre prije nego što uđe. No, nije mogla prikriti ozbiljnu zabrinutost zbog situacije i nemir koji tu je izjedao iznutra. Hodala je prizemljem, ogledavajući se oko sebe. Sve je bilo uredno i počišćeno, izgledalo je posve isto kao i obično. „Mama? Tara?” dovikne ona, ali nitko ne odgovori. Sad ju je već ozbiljno počeo obuzimati strah i počela je teško disati. Trebala je nazvati svoje sestre. Trebala je to učiniti. „Ostanite ovdje, ja idem pogledati na kat”, reče Margareta Erici i stane se uspinjati uza stube. Nije jurnula uz njih, već je hodala polako, puna strepnje. Sve je bilo neprirodno tiho. No, kad je stigla do vrha stubišta, začula je tihe jecaje slične plaču malog djeteta. Na trenutak je zastala da pokuša razabrati odakle dopiru jecaji i zaključi da dolaze iz spavaće sobe njezinih roditelja. Srce joj je lupalo u grudima dok je polako prilazila sobi i otvarala vrata. Trebalo joj je nekoliko sekundi da pojmi prizor koji je ugledala. Potom je začula samu sebe kako iz dubine svog bića vrišti, tražeći pomoć. Kad je pozvonio, vrata mu je otvorio Per. „Djede”, reče on, ponašajući se poput psića koji je htio da ga se potapša po glavi. „U što si se to uvalio?” oštro reče Frans i progura se u hodnik. „Ali... on je... preseravao se, zar sam trebao samo stajati i trpjeti to?” Per je zvučao povrijeđeno. Mislio je da će mu, ako itko, djed dati podršku. „Uostalom, to je ništa prema onome što si ti učinio”, nadoda prkosno, ali i dalje nije mogao pogledati Fransa u oči. „Upravo zato znam o čemu govorim!” Frans ga uhvati za ramena, protrese ga i tako ga nagna da ga pogleda u oči. „Idemo unutra pa ćemo popričati, možda ti nešto i uspijem utuviti u tu tvrdoglavu tintaru. A gdje ti je majka?” Frans se ogleda, tražeći pogledom Carinu, spreman na borbu za pravo da razgovara sa svojim unukom.


„Vjerojatno još spava, sinoć se nalila”, reče Per i produži u kuhinju. „Počela je lokati jučer čim smo došli doma, a još je pila kad sam ja navečer pošao leći. Otad je nisam čuo.” „Idem pogledati kako je, a ti u međuvremenu skuhaj kavu”, reče Frans. „Ali ne znam skuhati...” zausti Per cendravim glasom. „Vrijeme je da naučiš”, odbrusi mu Frans i pođe prema Carininoj sobi. „Carina”, glasno reče Frans i uđe u sobu. Dočekalo ga je samo glasno hrkanje. Napola je bila skliznula s kreveta, a ruka joj je visjela do poda. Sve je smrdjelo na ustajali alkohol i bljuvotinu. „Jebemu!” glasno opsuje Frans, a zatim duboko udahne i priđe Carini. Primio ju je za ramena i pretresao. „Carina, vrijeme je za buđenje.” I dalje nije bilo reakcije. Frans se ogleda oko sebe. Kupaonica se nadovezivala na njezinu spavaću sobu, pa je ušao tamo i pustio vodu u kadu. Dok se kada punila, s gnušanjem ju je razodijevao, što nije bilo teško jer je na sebi imala samo grudnjak i gaćice. Potom je, umotanu u pokrivač, jednostavno spusti u vodu. „Koji vrag?” frkne njegova bivša snaha, napola razbuđena. „Što to radiš?” Frans bez odgovora ode do njezina ormara, otvori ga, izvadi joj čistu odjeću i stavi je na zahod pokraj kade. „Per je pristavio kavu. Operi se, odjeni i dođi u kuhinju.” Na trenutak se činilo da će se Carina pobuniti, ali potom pokorno kimne. „Znači, shvatio si kako se koristi aparat za kavu?” pitao je Pera koji je sjedio za kuhinjskim stolom i prčkao po noktima. „Sigurno će biti nikakvog okusa”, kiselo će Per, „ali nešto je valjda ispalo.” Frans promotri crnu tekućinu u vrču. „Pa, barem se čini dovoljno jaka.” On i njegov unuk dugo su bez riječi sjedili jedan nasuprot drugome. Bio je to čudan osjećaj, vidjeti vlastitu povijest u nekome drugome. Donekle je u dječaku vidio čak i crte svog oca. I dalje je žalio što ga nije ubio. Možda bi sve bilo drukčije da je to učinio. Da je iskoristio bijes koji je tada ključao u njemu, a koji je i dalje bio prisutan, umjesto da ga raspršuje u posve drugom smjeru, bez ikakva cilja. Ali bijes je i dalje bio u njemu. Znao je to. Samo što mu nije dopuštao da podivlja, kao kad je bio mlađi. Sad je on kontrolirao taj bijes, a ne obrnuto. I upravo je to bilo ono što je morao utuviti u glavu svom unuku. U bijesu nema ničega


lošega, ali čovjek mora sam određivati kad će ga osloboditi. Bijes treba biti pažljivo odapeta strelica, a ne sjekira kojom čovjek vitla oko sebe. On je to radio i sve što je od toga dobio bilo je da je velik dio svog života proveo po zatvorima. Vlastiti sin gotovo i nije razgovarao s njim, a nikoga drugoga nije imao. Ljudi iz organizacije nisu mu bili prijatelji. Nikad nije napravio tu grešku da ih gleda kao prijatelje ili im pokuša postati prijatelj. Svi su oni bili suviše ispunjeni svojim bijesom da bi među sobom mogli stvoriti takvu vrstu poveznice. Dijelili su isti cilj i to je bilo sve. Pogledao je Pera i u njemu vidio svog oca. Ali vidio je i sama sebe. I Kjella. Sina kojeg je pokušao upoznati tijekom njegovih kratkih posjeta u zatvorskoj sobi za sastanke ili tijekom onih kratkih razdoblja koja bi privremeno proveo na slobodi. Bilo je to nastojanje unaprijed osuđeno na propast, do čega je na kraju i došlo. Istini za volju, uopće nije ni znao voli li svog sina. Možda nekoć jest. Možda mu je nekoć srce i zaigralo kad bi Rakel s njihovim sinom došla u zatvor. Više se nije sjećao. Ono što je bilo čudno jest što je, dok je sjedio za stolom sa svojim unukom, spoznao da je jedina ljubav koje se zapravo mogao sjetiti bila ona prema Elsy. Ljubav stara šezdeset godina, a ipak mu je ona bila čvrsto urezana u sjećanje, Ona i njegov unuk. Bile su to jedine osobe do kojih mu je ikad bilo stalo, jedine osobe koje su u njemu uspjele pobuditi nekakav osjećaj. Sve ostalo bilo je mrtvo, sve ostalo ubio je njegov otac. Frans dugo nije razmišljao o tome. O svom ocu, o svemu ostalome. No, nedavni su događaji sve to opet oživjeli i bilo je vrijeme da opet razmisli o tome. „Kjell bi poludio da zna da ste došli.” Carina je stajala na vratima. Malo se njihala, ali je bila čista i odjevena. Kosa joj je bila mokra, ali je na ramenima imala ručnik kako ne bi smočila majicu. „Nije me briga što Kjell misli”, kiselo će Frans. Ustao je i nalio kavu sebi i Carini. „Ovo mi ne izgleda pitko”, reče ona kad je sjela i promiješala kavu crnu poput uglja, nalivenu do vrha šalice. „Popij to.” Frans počne otvarati ormariće i ladice. „Što to radite?” Carina otpije gutljaj kave i napravi grimasu. „Ne prčkajte mi po ormarićima!” Frans bez riječi počne vaditi boce, jednu po jednu, i izlijevati njihov sadržaj u slivnik. „Nemate se pravo miješati!” zadere se ona. Per ustane s namjerom da ode.


„Sjedi”, reče Frans i priprijeti mu prstom. „Sad ćemo sve ovo riješiti.” Per ga odmah posluša i sjedne. Nakon sat vremena, kad je sav alkohol bio proliven, preostala je samo istina. Kjell je zurio u zaslon računala. Strašno ga je izjedao osjećaj krivnje. Još otkako su ga dan prije posjetili policajci, skupljao je snagu da ode do Pera i Carine. Ali nije uspio. Nije znao odakle bi krenuo. Ono što ga je najviše plašilo je to što je osjećao da počinje odustajati. Protiv vanjskih neprijatelja mogao se boriti koliko god je bilo potrebno. Mogao se uhvatiti u koštac s neonacistima i moćnicima i boriti se energično koliko god je bilo nužno, a da uopće ne osjeti umor. No, kad je u pitanju bila njegova bivša obitelj, Per i Carina, osjećao se kao da više uopće nema snage. Tu je snagu izjela nečista savjest. Pogledao je fotografiju Beate i djece. Jasno da je volio Magdu i Lokea, ne bi mogao živjeti bez njih... No istodobno se sve tako brzo odigralo i pošlo po zlu. Našao se u situaciji koja ga je naprosto ponijela i katkad se i dalje znao pitati je li ona donijela više štete nego koristi. Vjerojatno je sve bilo nezgodno tempirano. Valjda se bio našao u nekakvoj krizi srednjih godina, a Beata je naišla baš u pogrešnom trenutku. Isprva nije mogao vjerovati da je to istina, da se tako zgodna, mlada djevojka može zanimati za nekoga poput njega, nekoga tko je u njezinim očima morao biti starkelja. Ali ipak je bila istina. A on se tome nije mogao oduprijeti. Leći s njom, osjetiti njezino nago, čvrsto tijelo, vidjeti njezino divljenje koje ga je obasjavalo poput reflektora. To ga je opijalo. Nije mogao jasno razmišljati, nije mogao zastati i donijeti bilo kakvu racionalnu odluku. Umjesto toga pustio je da to upravlja njime, da ga opija. Ironično je bilo to što je upravo bio počeo pokazivati naznake otrježnjenja kad se situacija otela kontroli. Počelo ga je umarati to što mu se nikad nije suprotstavljala u raspravama, što nije znala ništa o slijetanju na Mjesec i Mađarskoj revoluciji. Počeo ga je umarati čak i osjećaj njezine glatke kože pod prstima. I dalje se sjećao trenutka kad se sve raspalo. Kao da je to bilo jučer. Susreta u kafiću, njezinih velikih, plavih očiju kad mu je, sva ozarena, rekla da će postati tata i da će napokon morati reći Carini, kao što joj je to davno bio obećao. Sjećao se kako je u tom trenutku uvidio kakvu je grešku počinio. Sjećao se težine u grudima, spoznaje da tu grešku nije moguće


ispraviti. Na trenutak je pomislio ostaviti je ondje, za stolom. Ostaviti je, otići kući i leći na kauč uz Carinu i s njom gledati vijesti dok njihov petogodišnji Per spava u svom krevetiću. Ali njegov muški nagon govorio mu je da to ne smije napraviti. Postojale su ljubavnice za koje se ženi nije govorilo i one za koje se moralo reći. A on je instinktivno znao kojoj kategoriji pripada Beata. Nju ne bi bilo briga što će razoriti ako on odluči najprije razoriti nju. Zgazila bi ga i uništila mu čitav život niti se ne osvrnuvši. A on bi ostao sam među krhotinama. Znao je to i zato je odabrao kukavički izlaz. Nije mogao podnijeti pomisao da ostane sam, da završi u nekoj usranoj garsonijeri i bulji u zidove, pitajući se kamo ide njegov život. Zato je pošao jedinim putem koji mu je bio preostao. Beatinim putem. Ona je odnijela pobjedu. A on je ostavio Carinu i Pera kao smeće uz cestu. Odbačeni. Nedostatni. Ponizio je i razorio Carinu i izgubio Pera. Bila je to cijena osjećaja mlade kože pod prstima. Možda je Pera mogao i zadržati da je imao snage nadići krivnju koja mu je, poput teške stijene, ležala na grudima svaki put kad bi i pomislio na one koje je ostavio. Ali nije uspio. U rijetkim bi prilikama uskočio, izigravao autoritet, izigravao oca, a rezultat je bio bijedan. A sad više nije poznavao vlastitog sina. Bio mu je stranac. A Kjell više nije imao snage pokušati iznova. Pretvorio se u svog oca i to je bila gorka istina. Čitav je svoj život posvetio preziru prema ocu koji je napustio njegovu majku i njega, odabravši život u kojemu za njega nije bilo mjesta. A sad je uviđao da je on napravio potpuno istu stvar. Kjell udati šakom o stol u pokušaju da bol u srcu zamijeni onom fizičkom. Nije pomoglo. Otvorio je donju ladicu svog radnog stola i pogledao na jedinu stvar koja mu je mogla odagnati misli s tako mučnih tema. Zurio je u fascikl. U jednom je trenutku bio u kušnji da materijal preda policajcima, ali novinar u njemu u zadnji je čas stisnuo kočnicu. Od Erika nije dobio mnogo toga. Kad je posjetio Kjella u uredu, većinu vremena vrtio se u krug s pričama, kao da ne može odlučiti što će mu i u kolikoj mjeri ispričati. Nekoliko sekundi čak se činilo da će se okrenuti na peti i otići, a da mu ništa nije otkrio. Kjell otvori fascikl. Da je barem stigao stisnuti Erika s pitanjima što da učini s tim, u kojem smjeru da krene. Sve što je imao bilo je nekoliko novinskih članaka koje mu je Erik dao, bez komentara, bez objašnjenja.


„Što da radim s tim?” upitao ga je Kjell, raširivši ruke. „To je vaš posao”, odgovorio mu je Erik. „Jasno mi je da vam se to može činiti čudno, ali ne mogu vam dati potpuni odgovor. Ne usudim se. Ali dao sam vam oruđe, a vi odradite ostalo.” Potom je otišao. Kjellu je na stolu ostavio fascikl s tri članka. Kjell se počeše po bradi i otvori fascikl. Već je više puta bio pročitao materijal, ali čitavo su ga vrijeme neke druge stvari ometale da mu se posve posveti. Ruku na srce, razmišljao je i je li pametno utrošiti gomilu vremena na to. Možda je starac bio ishlapio, a i zašto mu nije jasno objasnio o čemu je riječ, kad je već tvrdio da ima nešto tako eksplozivno. No, sad je situacija bila potpuno drukčija, Erik Frankel je ubijen. Kjella je fascikl iznenada počeo kopkati. Bilo je vrijeme da zasuče rukave i lati se posla. A točno je znao od čega mora početi - od zajedničkog nazivnika sva tri članka. Pripadnika norveškog pokreta otpora Hansa Olavsena.


Fjällbacka, 1944. „Hilma!” Nešto u tonu Elofova glasa nagnalo je njegovu suprugu i kćer da mu izjure ususret. „Isuse, kako galamiš! Što je bilo?” upita Hilma, ali iznenađeno zastane opazivši da je Elof imao društvo. „Imamo goste?” upita ona, nervozno brišući ruke o pregaču. „Baš perem suđe...” „Nema veze”, umiri je Elof. „Ovaj momak neće mariti za to kakva nam je kuća, Danas je došao s nama, brodom. Pobjegao je od Nijemaca.” „Hans Olavsen”, predstavi se on na zvonkom norveškom. Pružio je ruku Hilmi i naklonio se kad ju je ona prihvatila. „Prošao je težak put, možda mu možemo ponuditi kakvu okrepu”, reče Elof. Objesio je svoju kapu, a ogrtač dao Elsy, koja ga je nepomično držala u rukama. „Nemoj samo stajati, mala, otiđi objesiti očev ogrtač”, strogo će Elof, ali se nije mogao suzdržati da kćer ne pogladi po obrazu. Uz sve te opasnosti s kojima se suočavao pri svakom isplovljavanju, povratak kući njoj i Hilmi za njega je bio pravi dar. Nakašljao se jer mu je bilo pomalo neugodno što su mu ti osjećaji pobjegli pred strancem, a zatim mu rukom pokaže da ude. „Izvoli, uđi. Uvjeren sam da će nam Hilma naći nešto za jelo i za piće”, reče on i sjedne na stolicu uz kuhinjski stol. „Nemamo mnogo toga ponuditi”, reče njegova žena, spustivši pogled. „Ali ono što imamo rado ćemo podijeliti.” „Duboko sam vam zahvalan”, reče mladić i sjedne na stolicu nasuprot Elofu, gladno promatrajući tanjur sa sendvičima koji je Hilma upravo bila stavila na stol. „Posluži se”, reče ona, a potom ode do ormarića i pažljivo im obojici nalije po čašicu. Bilo je preostalo malo pića, ali ovo joj se činilo kao posebna prigoda. Neko su vrijeme jeli u tišini. Kad je ostao još samo jedan sendvič, Elof gurne tanjur prema Norvežaninu i pogledom mu ponudi da ga


uzme. Elsy ih je potajice promatrala dok je stajala uz sudoper pomažući majci. Bilo je to strašno uzbudljivo. U njihovoj je kuhinji sjedio netko tko je pobjegao od Nijemaca, došavši čak iz Norveške. Jedva je čekala da to ispriča ostalima. Na pamet joj padne jedna misao i jedva zadrži jezik za zubima, ali čini se da je i njezin otac pomislio na istu stvar jer je upravo u tom trenutku postavio pitanje. „Nego, imamo jednog momka iz naselja kojega su zarobili Nijemci. Ima od toga već više od godina dana, ali možda ti...” Elof raširi ruke i pogleda mladića s druge strane stola. „Pa, nije baš velika vjerojatnost da ću ga poznavati. Mnogo ljudi dolazi i odlazi. Kako se zove?” upita Hans. „Axel Frankel”, reče Elof i uputi mu pogled pun nade. No, razočarao se kad je mladić, nakon kraćeg razmišljanja, odmahnuo glavom. „Ne, nažalost ne znam. S njim nismo surađivali, barem koliko ja znam. Jeste li možda čuli što se dogodilo s njim? Imate li više informacija?” „Nažalost ne”, reče Elof i odmahne glavom. „Nijemci su ga zarobili u Kristiansandu i otad nismo čuli baš ništa. Tko zna, mogao bi biti i...” „Ne, oče, ne bi!” Elsy osjeti kako joj naviru suze i posramljeno otrči na kat, u svoju sobu. Nije mogla vjerovati da je tako osramotila i sebe i majku i oca. Rasplakala se pred potpunim strancem poput malog djeteta. „Poznaje li vaša kći tog... Axela?” zabrinuto upita Norvežanin i pogleda za njom, prema stubištu. „Ona i njegov mladi brat su prijatelji. Eriku je to teško palo. I čitavoj Axelovoj obitelji, naravno”, uz uzdah će Elof. Hans se smrkne. „Da, mnogo je ljudi nastradalo u ovom ratu”, reče on. Elofu je bilo jasno da je vidio stvari kakve nijedan dečko njegovih godina ne bi trebao vidjeti. „I tvoja obitelj...?” pažljivo upita Elof. Hilma, koja je stajala uz sudoper i brisala tanjure, zastane. „Ne znam gdje su”, napokon reče Hans i spusti pogled na stol. „Potražit ću ih jednog dana kad rat završi, ako ikad uopće završi. Dotad se ne vraćam u Norvešku.” Hilma uhvati Elofov pogled preko dječakove svijetle kose. Razgovarali su bez riječi, izmjenjujući poglede, i naposljetku se složili. Elof se nakašlje. „Pa, ljeti obično iznajmljujemo kuću turistima, a mi za to vrijeme živimo u namještenoj sobi u podrumu. Ali ostatak godine ta soba je


prazna. Možda bi htio... ostati kod nas dok se ne snađeš i razmisliš kamo ćeš dalje. A mogu ti naći i nekakav poslić, vjerojatno ne za stalno, ali bar nešto čime ćeš moći nešto zaraditi. Naravno, morat ću prijaviti vlastima da sam te uveo u zemlju, ali ako obećam da ću paziti na tebe, neće biti nikakvih problema.” „Samo ako mi obećate da ću vam novcem koji zaradim moći plaćati stanarinu”, reče Hans i pogleda ih očima ispunjenima mješavinom zahvalnosti i krivnje. Elof ponovno pogleda Hilmu, a zatim kimne. „Može. U ovo ratno doba svaki je prilog dobrodošao.” „Idem mu pripremiti sobu”, reče Hilma i navuče ogrtač. „Zaista vam puno hvala”, reče momak na zvonkom norveškom i pogne glavu, ali nedovoljno brzo da Elof ne uoči kako su mu oči zasuzile. „Ma nema na čemu”, promumlja on, „Nema na čemu.”


„Upomoć!” Erica se stresla kad je začula krik s kata. Požurila se gore, preskačući nekoliko stuba odjednom. „Što je bilo?” upita ona i naglo stane kad je spazila Margaretino lice. Stajala je na vratima jedne od soba na katu. Erica napravi nekoliko koraka naprijed i zine ugledavši veliki bračni krevet. „Tata...” zacvili Margareta i ude u sobu. Erica ostane na vratima, ne znajući što je točno vidjela i što da učini. „Tata...” ponovi Margareta. Herman je ležao na krevetu. Isprazno je buljio u zrak i nije reagirao na Margaretino obraćanje. Kraj njega je ležala Britta. Lice joj je bilo blijedo i ukočeno, nije bilo nikakve sumnje da je bila mrtva. Herman je ležao tik uz nju, obgrlivši rukama njezino nepomično tijelo. „Ubio sam je”, tiho reče Herman. Margareta zine. „Što to govoriš, tata? Naravno da nisi ubio mamu!” „Ubio sam je”, ponovi on jednoličnim tonom i još čvršće zagrli svoju ženu. Njegova kći obiđe krevet i sjedne uz njega na rub kreveta. Pažljivo pokuša opustiti njegov grčeviti stisak, što joj nakon nekoliko pokušaja i pođe za rukom. Gladila ga je po čelu i blago mu rekla. „Tata, nisi ti kriv. Mami nije bilo dobro. Sigurno joj je stalo srce. Nije to tvoja krivica, moraš to znati.” „Ja sam je ubio”, ponovi Herman, zureći u mrlju na zidu. Margareta se okrene Erici. „Molim vas, nazovite hitnu.” Erica se kolebala. „Da nazovem i policiju?” „Tata je u šoku, ne zna o čemu govori. Ne trebamo policiju”, oštro će Margareta. Potom se ponovno okrenula ocu i uzela ga za ruku. „Ja ću se pobrinuti za tebe, tata. Nazvat ću Anna-Gretu i Birgittu i mi ćemo ti pomoći. Mi smo uz tebe.” Herman nije odgovorio, samo je bezvoljno ležao. Dopustio joj je da ga drži za ruku, ali nije uzvraćao stisak. Erica side u prizemlje i izvadi mobitel. Dugo je razmišljala, a zatim počne ukucavati broj. „Bok, Martine, Erica je. Patrikova žena. Iskrsnula je situacija, evo me u kući Britte Johansson. Britta je mrtva, njezin muž govori da ju je on


ubio. Čini mi se kao prirodna smrt, ali...” „Da, u redu, pričekaj me tamo. Hoćeš li ti nazvati hitnu ili ću ja?” Erica okonča poziv, nadajući se da je postupila ispravno. Svakako je izgledalo da je Margareta u pravu, da je Britta naprosto umrla u snu. Ali zašto je onda Herman govorio da ju je on ubio? Uostalom, bila je čudna slučajnost da je još jedna osoba iz kruga njezine majke umrla svega dva mjeseca nakon Erika. Ne, učinila je pravu stvar. Erica se vrati na kat. „Pozvala sam pomoć”, reče. „Da nazovem još nekoga...?” „Pristavite kavu, molim vas, a ja ću pokušati nagovoriti tatu da side.” Margareta pažljivo podigne Hermana u sjedeći položaj. „Hajde, tata, idemo dolje pričekati hitnu.” Erica side u kuhinju. Potražila je sve potrebne stvari i pristavila oveći lonac kave. Nakon nekoliko minuta začuje korake na stubama. Margareta je pažljivo dovela Hermana u prizemlje. Pomogne mu da dođe do kuhinjske stolice, a on se svali na nju kao vreća krumpira. „Nadam se da imaju nešto što mu možemo dati”, zabrinuto će Margareta. „Sigurno je od sinoć ležao uz nju. Nije mi jasno zašto nas nije nazvao...” „Ovaj...” Erica je oklijevala, pa krene ispočetka. „Nazvala sam i policiju. Sigurno ste u pravu, ali morala sam... Nisam mogla samo...” Tražila je pravu riječ dok je Margareta buljila u nju kao da je izvan sebe. „Nazvali ste policiju? Zar mislite da tata misli ozbiljno? Jeste li ludi? U šoku je jer je pronašao ženu mrtvu, a sad će usto morati i odgovarati na pitanja policajaca? Što je vama?” Margareta zakorači prema Erici koja je oprezno stajala s posudom za kavu, ali se u tom trenutku začuje zvono na vratima. „To su sigurno oni, idem otvoriti”, reče Erica spuštena pogleda, odloži posudu za kavu i izađe u hodnik. Bila je u pravu. Čim je otvorila vrata, ugledala je Martina. Martin strogo kimne. „Bok, Erica.” „Bok”, odvrati ona i šutke se pomakne u stranu. Što ako je bila u krivu? Što ako je utučena čovjeka izložila nepotrebnom naporu? No, sad je bilo kasno za kajanje. „Gore je, u spavaćoj sobi”, tiho reče Erica i kimne prema kuhinji. „Njezin muž je unutra sa svojom kćeri. Ona ih je pronašla... Čini se da je mrtva već neko vrijeme.” „Dobro, idemo pogledati”, odvrati Martin i domahne Pauli i bolničarima. Kratko je upoznao Ericu i Paulu, a zatim produžio u


kuhinju, gdje je Margareta oca gladila po ramenima. „Ovo je ludost” reče ona, gledajući u Martina. „Moja majka je umrla u snu, a moj otac je u šoku. Je li ovo zaista potrebno?” Martin podigne ruke. „Sigurno je bilo upravo tako kako ste rekli, ali kad smo već ovdje, idemo pogledati, brzo ćemo biti gotovi. Moja iskrena sućut.” Odlučno je pogleda u oči, a ona naposljetku nevoljko kimne. „Gore je, u sobi. Mogu li nazvati svoje sestre i muža?” „Svakako”, odgovori Martin i pođe prema katu. Erica je oklijevala, ali ipak pođe za njim i bolničarima. Stala je po strani i tiho rekla Martinu: „Došla sam razgovarati s njom, između ostaloga, i o Eriku Frankelu. Možda je to slučajnost, ali nije li pomalo čudno?” Martin je pogleda, propuštajući bolničara da prođe. „Misliš, postoji li kakva poveznica?” „Ne znam”, odvrati Erica i odmahne glavom. „Ali provodim vlastito istraživanje o svojoj majci. U djetinjstvu su joj i Erik Frankel i Britta bili prijatelji. U grupici je bio i neki Frans Ringholm.” „Frans Ringholm?” trzne se Martin. „Da, poznaješ li ga?” „Da, naletjeli smo na njega u istrazi Erikova ubojstva”, zamišljeno reče Martin dok su mu se u mislima počeli okretati kotačići. „Zar nije pomalo čudno što je i Britta umrla? Dva mjeseca nakon Erika Frankela?” ustrajala je Erica. Martin se svejedno doimao neodlučnim. „Ipak ne govorimo o mladim ljudima. Mislim, u njihovoj se dobi svašta počinje događati. Moždani udari, srčani, sve živo.” „Mogu vam odmah reći da nije bio ni srčani ni moždani”, reče liječnik iz spavaće sobe, na što se i Martin i Erica trznu. „Nego što onda?” upita Martin. Ušao je u sobu i stao iza liječnika koji je bio uz Brittin krevet. Erica je ostala na vratima, ali je ispružila vrat da bolje vidi. „Ova gospođa je ugušena’, reče liječnik, pokazujući na Brittino oko jednom rukom, dok joj je drugom podignuo kapak. „Ima petehije u oku.” „Petehije?” upita Martin, ne shvaćajući. „Crvene točkice na bjeloočnicama koje nastanu kad sitne kapilare prsnu zbog povećanog pritiska u krvožilnom sustavu. Tipične su kod gušenja, davljenja i slično.”


„Ali zar nije mogla umrijeti od neke vrste udara ili napadaja koji joj je onemogućio disanje? Ne bi li i tada imala iste simptome?” upita Erica. „Da, i to je svakako jedna mogućnost”, reče liječnik. „Ali budući da već pri prvom pregledu vidim pero u njezinu grlu, poprilično sam uvjeren da je ubijena ovime.” Pokazao je na bijeli jastuk koji je ležao uz Brittinu glavu. „Iako petehije ukazuju na to da je pritisak vjerojatno primijenjen direktno na grlo, primjerice, ako ju je netko davio rukom. Ali obdukcija će dati konačni odgovor. Jedno je sigurno, ja ovo neću pisati kao prirodnu smrt dok patolog ne dokaže da sam u krivu. Ovo treba gledati kao mjesto zločina.” Ustao je i oprezno izašao iz sobe. Martin pođe za njim i izvadi mobitel kako bi nazvao tehničare da dođu podrobno pregledati sobu. Nakon što je sve ispratio u prizemlje, ode u kuhinju i sjedne nasuprot Hermanu. Margareta ga pogleda i namršti se kad je po izrazu njegova lica vidjela da nije sve kako bi trebalo biti. „Kako vam se zove otac?” upita Martin i pogleda Margaretu. „Herman”, reče ona i još se više namršti. „Hermane”, reče Martin. „Možete li mi ispričati što se ovdje dogodilo?” Isprva nije bilo odgovora. Jedino što se čulo bio je glasan razgovor bolničara iz dnevne sobe. Herman zatim podigne pogled i jasno reče: „Ja sam je ubio.” Petak je donio divno kasnoljetno vrijeme. Mellberg je redovito protezao noge vodeći Ernsta u šetnju, a činilo se da čak i pas uživa u lijepom danu. „Da, Ernste”, reče Mellberg, okrenuvši se prema psu koji je upravo bio podigao nogu uz jedan grm. „Večeras tata opet ide plesati.” Ernst ga pogleda i začuđeno nakosi glavu, ali se odmah potom vrati svojim fiziološkim potrebama. Mellberg se uhvatio kako zvižduče kad pomisli na večerašnji sat plesa i osjećaj Ritina tijela uz svoje. Jedno je bilo sigurno: mogao bi se naviknuti na tu salsu. Smračio se kad su misli o vrućim ritmovima zamijenile misli o istrazi. Ili istragama. Zašto u ovom gradiću napokon ne može biti malo mira, k vragu? Zašto su ljudi morali stalno ubijati jedni druge? Ali dobro, jedan slučaj svakako će se jednostavno riješiti. Suprug je


priznao. Čekali su još samo izvješće patologa da potvrde da je riječ o ubojstvu i ta stvar je riješena. A to što je Martin Molin mrmljao da je pomalo čudno što je ubijen netko tko je imao veze s Erikom Frankelom, tome on nije pridavao veliku pozornost. Pobogu, koliko on zna, bili su prijatelji u djetinjstvu. Prije šezdeset godina. Otada je prošla čitava vječnost i nije bilo nikakve poveznice s istragom tog ubojstva. Ne, to je bilo besmisleno. Ali svakako je Molinu dao dopuštenje da malo prokopa po tome, da pregleda popise poziva i slično, pa da vidi može li pronaći ikakvu poveznicu. Sasvim sigurno neće ništa pronaći, ali barem ga je time ušutkao. Mellberg najednom shvati da su ga, dok je bio zadubljen u svoje misli, noge dovele pred Ritin ulaz. Ernst je stajao ispred vrata i ushićeno mahao repom. Mellberg pogleda na sat. Jedanaest. Savršeno vrijeme za stanku za kavu, ako je kod kuće. Malo se kolebao, a zatim pozvoni na portafon. Nitko se nije javio. „Zdravo!” Poskočio je začuvši Johannin glas. S naporom je išla prema njima, lagano se njišući i držeći se za križa. „Tko bi rekao da će biti tako prokleto teško otići u kratku šetnju”, frustrirano reče Johanna, nagne se unazad i uz bolnu grimasu protegne leđa. „Poludjet ću čekajući kod kuće, ali tijelo mi očito ne želi istu stvar kao glava.” Johanna uzdahne i pogladi se po velikom trbuhu. „Pretpostavljam da tražite Ritu?” upita ona i prepredeno se nasmiješi. „Pa, ovaj...” Mellberg se najednom postidi. „Bili smo... Ernst i ja, je li... Išli smo u šetnju, a Ernst me dovukao ovamo jer je... htio vidjeti Señoritu, pa smo...” „Rita nije kod kuće”, reče Johanna, i dalje s istim, prepredenim smiješkom. Očito ju je zabavljala njegova smetenost. „Čitavo je prijepodne kod prijateljice. Ali ako hoćete svejedno svratiti na kavu, odnosno, ako je Ernst mislio doći gore, Señorita je doma”, reče ona i namigne mu, „pa mi možete praviti društvo. Pomalo me hvata depresija.” „Ovaj... svakako”, reče Mellberg i pode za njom. Kad su ušli u stan, Johanna sjedne na kuhinjsku stolicu, sva zadihana. „Sad ću ja pristaviti kavu, samo da dođem do daha.” „Samo ti sjedi”, reče joj Mellberg. „Vidio sam gdje stoje stvari, ja ću skuhati kavu. Tebi je svakako bolje da miruješ.”


Johanna ga je iznenađeno gledala kako otvara ormariće, ali, zahvalna, ostane sjediti. „Sigurno ti je teško”, reče Mellberg dok je ulijevao vodu u aparat za kavu i krišom gledao njezin trbuh. „Teško je samo jedna riječ, jedan opis toga. Moram reći da je trudnoća debelo precijenjena. Prvo se osjećaš kao govno prva tri, četiri mjeseca i moraš stalno biti uz WC školjku za slučaj da moraš bljuvati. Zatim uslijedi nekoliko mjeseci koji su u redu, kad se katkad čak osjećaš i nekako ugodno. A onda se odjednom preko noći pretvoriš u tatu Tarantu. Ili mamu Kukunku.” „A zatim...?” „Nemojte ništa govoriti”, strogo reče Johanna i prijeteći podigne kažiprst. „Nisam se još drznula ni pomisliti na to. Počnem li razmišljati o tome da za ovo dijete postoji samo jedan put van, uhvati me panika. A ako kažete: ‘Dobro, ali žene su stoljećima rađale djecu pa bi preživjele i htjele ih još, ne može to biti tako teško’, morat ću vas, nažalost, odalamiti.” Mellberg podigne ruke u zrak. „Razgovaraš s nekim tko nikad nije bio ni blizu rodilišta...” Nalio je kavu i sjeo do nje za stol. „Ali svakako mora biti lijepo jesti za dvoje”, naceri se Mellberg kad je vidio kako je u usta strpala treći keks. „To je prednost koju iskorištavam do kraja”, nasmije se Johanna i posegne za još jednim keksom. „Iako mi se čini da ste i vi prigrlili istu filozofiju, iako nemate izliku u trudnoći”, bocne ga ona, pokazujući na njegov prilično velik trbuh. „Začas ću ja to riješiti plesanjem salse”, reče Mellberg i klepne se po trbuhu. „Voljela bih vas jednom doći gledati”, reče Johanna i prijateljski mu se osmjehne. Mellberg je na trenutak bio fasciniran time što netko cijeni njegovo društvo. Nije bio naviknut na to. A zatim je, na svoje veliko iznenađenje, ustanovio da i on uživa u društvu Ritine snahe. Duboko udahne i napokon protisne pitanje koje ga je kopkalo još od onog ručka kad mu se sve posložilo. „Kako... tata... Tko...?” Uvidio je da mu to nije bio jedan od najelokventnijih trenutaka u životu, ali Johanna je svakako shvatila na što je mislio. Oštro ga je pogledala i činilo se da nekoliko sekundi razmišlja kako da mu odgovori. Na koncu joj lice opet poprimi blag


izraz, kad je zaključila da je povod njegovu pitanju bila samo znatiželja. „Jedna klinika u Danskoj. Nikad nismo upoznale oca. Nisam nikoga pokupila u noćnom izlasku, ako ste na to mislili.” „Ma ne... nisam to mislio”, reče Mellberg, iako je morao sam sebi priznati da mu je ta misao pala na pamet. Pogledao je na sat. Morao se vratiti u postaju. Bilo je vrijeme ručka, a to nije mogao propustiti. Ustao je, tanjur i šalice odnio je u sudoper, a zatim je neodlučno zastao. Na koncu iz stražnjeg džepa izvadi rokovnik, a iz njega vizitku koju pruži Johanni. „Ako... ako ti išta zatreba ili se išta dogodi... Mislim, pretpostavljam da su Paula i Rita u stanju pripravnosti, ali... za slučaj da...” Johanna iznenađeno uzme vizitku, a Mellberg se požuri u hodnik. Ni samome mu nije bilo jasno odakle mu zamisao da Johanni ostavi vizitku. Možda je to imalo neke veze s osjećajem udaraca u dlan još od onoga puta kad joj je položio ruku na trbuh. „Ernst, dođi”, dovikne oštro i potjera psa ispred sebe, a zatim bez pozdrava zatvori vrata za sobom. Martin je zurio u popise poziva. Nisu potvrđivali, ali ni pobijali njegov osjećaj. Nedugo prije nego je Erik Frankel ubijen, netko je iz Brittine i Hermanove kuće uputio poziv na njegov broj. Zabilježena su dva poziva. Onaj potonji bio je od prije nekoliko dana, vjerojatno su Britta ili Herman zvali Axela. Bio je i zabilježen poziv s broja Fransa Ringholma. Martin blene kroz prozor, pomakne stolicu i stavi noge na radni stol. Posvetio je prijepodne pregledavanju papira, fotografija i ostalih materijala iz istrage ubojstva Erika Frankela. Bio je odlučan u namjeri da ne odustane prije nego što pronađe moguću poveznicu između dva ubojstva. Ali nije pronašao ništa. Osim telefonskih poziva. Frustrirano mlatne papirima s popisima poziva o stol. Činilo mu se da je zapeo. A znao je da mu je Mellberg dopustio da malo podrobnije ispita okolnosti Brittine smrti samo kako bi ga ušutkao. Činilo se da je on, kao i svi ostali, bio uvjeren da je krivac suprug. Ali Hermana još nisu mogli ispitati. Liječnici su rekli da je u stanju dubokog šoka i prevezen je u bolnicu. Morat će pričekati da liječnici kažu da je dovoljno snažan da podnese razgovor. Sve je bilo užasno zbrkano i nije znao u kojem smjeru poći daije. Zurio je u fascikl s dokumentima iz istrage kao da ih želi natjerati da


progovore i tada mu sine zamisao. Pa naravno. Kako se toga nije prije sjetio? Dvadeset i pet minuta poslije, parkirao je na Patrikov i Ericin prilaz. Putem je bio nazvao Patrika da provjeri je li doma, a on mu je otvorio vrata čim je pozvonio. Maja mu je sjedila u naručju i počela je mahati ručicama čim je vidjela tko je došao. „Zdravo, malena”, reče Martin i mahne joj prstima, a ona ispruži ruke prema njemu. Budući da ga nije htjela pustiti, ubrzo se našao na kauču u dnevnoj sobi s Majom u krilu. Patrik je sjedio u fotelji, nagnut nad papire i fotografije, zamišljeno se gladeći po bradi. .,Gdje je Erica?” upita Martin, ogledavši se oko sebe. „Ha?” smeteno odvrati Patrik i podigne pogled. „Otišla je do knjižnice prije nekoliko sati, tražiti podatke za novu knjigu.” „Aha”, odvrati Martin, usredotočivši se na obuzdavanje Maje, kako bi Patrik u miru mogao proučiti materijale. „Dakle, misliš da je Erica u pravu?” naposljetku reče Patrik i podigne pogled. „I ti smatraš da između ubojstava Erika Frankela i Britte Johansson postoji neka poveznica?” Martin načas razmisli i kimne. „Da, mislim da je tako. Zasad još nemam nikakvih dokaza za to, ali ako mene pitaš, gotovo sam uvjeren da postoji poveznica.” Patrik kimne. „Da, u protivnom bi to onda bila zaista čudna podudarnost”, reče on i protegne noge. „Jeste li pitali Axela Frankela i Fransa Ringholma o pozivima iz Brittine i Hermanove kuće?” „Nismo još”, reče Martin, odmahujući glavom. „Htio sam se prvo konzultirati s tobom, da ne ispadne da sam poludio jer tražim nešto drugo, iako imamo priznanje.” „Njezin muž, da...” zamišljeno će Patrik. „Pitanje je zašto bi on priznao da ju je ubio ako to nije učinio?” „Što ja znam... Možda da zaštiti nekoga?” Martin slegne ramenima. „Hram...” Patrik je razmišljao, prelistavajući papire na stoliću. „A istraga ubojstva Erika Frankela? Ima li s njom ikakvog napretka?” „Ne, ne mogu baš reći da ima”, potišteno reče Martin, ljuljkajući Maju na koljenu. „Paula malo podrobnije istražuje o Prijateljima Švedske. Razgovarali smo sa susjedima, ali nitko se ne sjeća da je vidio išta neuobičajeno. Kuća Frankelovih toliko je zabačena da se nismo baš mnogo nadali da je netko nešto vidio, a nažalost je tako i bilo. Sve ostalo ti piše tu.” Martin pokaže na papire koji su bili razasuti na stolu


kao lepeza. „A Erikove financije?” Prelistavao je papire i izvukao nekoliko papira s dna. „Je li ti se išta učinilo čudnim?” „Ne baš. Uglavnom uobičajene stvari, plaćanje računa, manje isplate i to.” „Nema nekih većih transfera ili tako nešto?” Patrik je pomno proučavao stupce s brojevima. „Ne, jedino što se možda malo ističe su transakcije koje je Erik obavljao svakog mjeseca. U banci su rekli da je to trajalo gotovo pedeset godina.” Patrik se trgne i pogleda Martina. „Pedeset godina? Komu ili čemu je prebacivao novac?” „Privatnoj osobi iz Göteborga, izgleda. Ime imaš na nekom papiriću tu u fasciklu”, reče Martin. „Nisu to bili veliki iznosi. Doduše, s godinama su se povećavali, ali došli su do neke dvije tisuće kruna, a to mi se baš i nije činilo kao... Mislim, to sigurno nije mogla biti neka iznuda ili tako nešto, tko bi plaćao ucjene pedeset godina...?” Martin je čuo kako isprazno zvuči i poželio se opaliti dlanom u čelo. Trebao je istražiti te transakcije. „Danas ću ga nazvati i pitati o čemu je riječ”, reče Martin i prebaci Maju na drugo koljeno jer mu je noga već počela trnuti. Patrik je kratko šutio, a zatim reče: „Ne, znaš što? Moram se malo maknuti iz kuće.” Otvorio je fascikl i uzeo papirić. „Čovjek koji je primao transakcije zove se Wilhelm Fridén. Sutra ću otići do njega i razgovarati s njim. Je li mu ovo trenutačna adresa?” upita on i mahne papirićem. „Da, tu sam adresu dobio iz banke, trebala bi biti aktualna”, odgovori Martin. „Odlično. Sutra ću otići onamo. Moglo bi to biti osjetljivo, možda bi bilo glupo samo nazvati!” „Dobro, ako to želiš i možeš obaviti, bio bih ti zahvalan”, reče Martin. „Ali što ćeš s...” Pokaže na Maju. „Povest ću je sa sobom”, reče Patrik i osmjehne se kćeri. „A usput ćemo posjetiti Lottu i rođake, zar ne, dušo? Bit će kul posjetiti rođake.” Maja je veselo gugutala i pljeskala ručicama. „Mogu li ovo zadržati nekoliko dana?” upita Patrik, pokazujući na fascikl. Martin razmisli. Imao je kopije papira, pa ne bi trebalo biti problema.


„Naravno, slobodno. I javi mi ako nešto nađeš za što misliš da trebamo podrobnije pogledati. A dok ti budeš u Göteborgu, mi ćemo porazgovarati s Fransom i Axelom o Brittinim ili Hermanovim telefonskim pozivima.” „Ali nemoj Axelu spominjati transakcije dok ne budem imao više podataka.” „Naravno.” „Samo nemoj gubiti volju”, tješio je Patrik Martina dok su ga on i Maja pratili do vrata. „Znaš i sam kako to ide. Prije ili poslije taj će jedan dio slagalice sjesti na svoje mjesto i sve ćemo riješiti.” „Da, znam”, odvrati Martin, ali nije zvučao baš uvjereno. „Samo, baš si znao odabrati kad ćeš otići na očinski dopust. Baš nam trebaš.” Nasmije se, nastojeći ublažiti malo preoštre riječi. „Vjeruj mi, i tebe ovo čeka. A kad ti budeš doma mijenjao pelene, ja ću u postaji raditi punom parom.” Patrik mu namigne i zatvori vrata za njim. „Sutra ti i ja idemo u Göteborg!” reče Patrik Maji i zapleše s njom u naručju. „Samo to još moramo prodati tvojoj mami.” Maja kimne u znak odobrenja. Paula je bila nevjerojatno umorna. Uz umor, osjećala je i gađenje. Satima je surfala internetom, tražeći podatke o švedskim neonacističkim organizacijama, napose o Prijateljima Švedske. I dalje je bilo najizglednije da oni stoje iza smrti Erika Frankela, ali problem je bio u tome što nisu imali nikakvo čvrsto polazište. Nisu pronašli nikakva pisma prijetnje, imali su samo nagovještaje u pismima Fransa Ringholma, koji je napisao da Prijateljima Švedske smetaju njegove aktivnosti i da mu više ne može jamčiti zaštitu od tih sila. Nije bilo ni tehničkih dokaza koji bi ih povezivali s mjestom zločina. Svi članovi odbora su dobrovoljno, ali i podrugljivo dali svoje otiske prstiju, oko čega su im pomogli kolege iz Uddevalle. Ali u laboratoriju su ustanovili da nijedan od tih otisaka ne odgovara onima nađenima u Erikovoj i Axelovoj biblioteci. Nisu imali ništa posebno ni na polju alibija. Nitko od njih nije imao neoborivi alibi, ali su uglavnom bili dovoljni dok policija ne dobije čvrste dokaze koji bi ih uputili u određenom smjeru. Nekoliko njih potvrdilo je da je Frans u doba ubojstva bio u posjetu sestrinskoj organizaciji u Danskoj, što mu je davalo alibi.


Problem je bio i u tome što je organizacija bila vrlo velika, veća nego što je Paula i slutila, pa nisu mogli dobiti alibi i otiske prstiju svih koji su povezani s Prijateljima Švedske. Zato su se odlučili privremeno ograničiti na članove odbora, ali to dosad nije davalo rezultate. Frustrirano je i dalje klikala. Odakle su došli svi ti ljudi? Odakle ta njihova mržnja? Mogla je razumjeti mržnju usmjerenu prema nekome određenome, tko im je nanio nepravdu. Ali bezrazložno mrziti ljude na temelju toga iz koje zemlje potječu, na temelju boje njihove kože? Ne, to nikako nije mogla razumjeti. Ona je mrzila ljude koji su joj ubili oca. Toliko ih je mrzila da bi ih bez oklijevanja mogla ubiti kad bi imala priliku, ako su i dalje bili živi. Ali njezina je mržnja tu stala, iako se mogla širiti dalje. Nije si dopuštala da je ispuni tolika mržnja, nego ju je usmjerila na ljude koji su uperili puške u tijelo njezina oca i zapucali. Da nije ograničila mržnju, zamrzila bi zemlju iz koje je dolazila. A kako bi to mogla učiniti? Kako bi mogla živjeti s tim teretom? Mrziti zemlju u kojoj je rođena, u kojoj je napravila prve korake, u kojoj se igrala s prijateljima i plesala na veselim feštama? Kako je mogla mrziti sve to? Ali ovi ljudi... Tražila je i dalje, čitajući članak po članak o tome kako ljude poput nje treba istrijebiti, ili barem protjerati u matične zemlje. Gledala je i slike, mnoge su, naravno, bile iz nacističke Njemačke. Crnobijele slike koje je toliko puta vidjela. Hrpe golih, izgladnjelih tijela ljudi koji su umrli u koncentracijskim logorima. Auschwitz, Buchenwald, Dachau... Sva ta imena koja su joj bila zastrašujuće poznata jer su bila povezana s najgorim zlom. Ali ovdje, na ovim stranicama ona su se slavila. Ili nijekala. Postojali su i oni koji su sve to poricali. Peter Lindgren bio je jedan od njih. Nijekali su da se to dogodilo, da je šest milijuna Zidova ubijeno, protjerano, mučeno ili ugušeno plinom u koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Kako su to mogli poricati, kad je za to postojalo toliko dokaza, toliko svjedoka? Kako su uopće funkcionirali izopačeni umovi tih ljudi? Prenulo ju je kucanje na vratima. „Hej, čime se baviš?” upita Martin, promolivši glavu kroz vrata. „Tražim pozadinske podatke o Prijateljima Švedske”, uz uzdah će Paula. „Ali usereš se od straha kad vidiš sve to. Jesi li znao da u Švedskoj postoji dvadesetak neonacističkih organizacija? I da je Švedska demokratska stranka7 dobila ukupno 281 mandat u 144 općine? Kamo ova zemlja ide?”


„Ne znam, ali stvarno ti dođe da se zapitaš...” reče Martin. „U svakom slučaju, jebeno grozno”, srdito će Paula i baci kemijsku olovku o stol, a ona se odbije i pogodi vrata. „Izgleda da ti treba predah od svega toga”, reče Martin. „Mislio sam da ponovno odemo porazgovarati s Axelom.” „Imaš na umu nešto posebno?” znatiželjno upita Paula, ustane i pode s njim prema garaži. „Ma ne, samo sam mislio da ne bi bilo loše ponovno ga obići, ipak je on bio najbliskiji s Erikom i najviše je znao o njemu. Ali ponajprije bih ga htio pitati jednu stvar... Znam da se samo meni čini da postoji neka poveznica s ubojstvom Britte Johansson, ali netko je iz njihove kuće ovih dana zvao Frankela. A drugi je poziv zabilježen još u lipnju, samo što ne možemo znati je li bio upućen Eriku ili Axelu. Pregledao sam Frankelov ispis poziva i iz njihove je kuće u lipnju netko zvao Brittu ili Hermana. Dvaput, prije poziva iz njihove kuće Frankelu.” „Svakako vrijedi provjeriti”, reče Paula, vežući sigurnosni pojas. „Složit ću se s bilo kakvom teorijom, samo da se malo odmaknem od onih nacista.” Martin kimne i izveze auto iz garaže. Potpuno je razumio Paulu. Ali nešto mu je govorilo da njegova teorija drži vodu. Anna je bila u šoku čitav tjedan, tek je u petak počela prihvaćati novost. Dan je to mnogo bolje podnio. Nakon početnog šoka, sad je pjevušio po kući. Na sve njezine prigovore samo bi veselo odmahnuo rukom: „Bit će to sve u redu. Ovo će biti super! Dobit ćemo bebu, bit će zakon.” Ali Anna još nije bila spremna za zakon. Uhvatila se kako se gladi po trbuhu, pokušavajući zamisliti malu kuglicu u njemu. Još uvijek se ništa nije moglo razabrari, još uvijek je to bio tek mikroskopski embrij koji će za svega nekoliko mjeseci postati maleno dijete. Iako je to već dvaput bila prošla, i dalje joj je bilo nepojmljivo. Ovaj put možda još i više, jer trudnoća s Emraom i Adrianom jedva se sjećala. Sjećanja na njih nestala su u izmaglici, u strahu od udaraca koji je bio prisutan u svakom trenutku. Sva njezina energija bila je usmjerena na zaštitu trbuha, zaštitu života od Lucasa. Ovaj put to nije bilo potrebno, a apsurdno je bilo što ju je to plašilo. Ovaj put mogla se radovati. Smjela se radovati. Trebala se radovati. Ipak je Dana voljela, s njim se osjećala sigurno. Znala je da mu nikad ne


bi ni palo na pamet nanijeti zlo njoj ili bilo kome drugome. Kako je onda to bilo tako zastrašujuće? Upravo je to posljednjih dana pokušavala dokučiti. „Što misliš, je li dječak ili djevojčica? Imaš li kakav osjećaj?” Dan joj se prikrao iza leđa, obgrlio je i milovao njezin i dalje ravan trbuh. Anna se nasmije i nastavi miješati povrće, iako su joj Danove ruke smetale. „Pa, sad sam valjda u sedmom tjednu, malo je prerano da se zna spol, zar ne?” Anna se okrene prema njemu, zabrinuta izraza lica. „Nadam se da ne polažeš previše nade u to da će biti sin, znaš da je otac taj koji određuje spol, a kako si već dobio tri kćeri, statistički gledano, vjerojatnost je da...” „Ššššš...” Dan se nasmije i stavi kažiprst Anni preko usana. „Bit će mi jednako drago, kako god da ispadne. Bude li dečko, super. Bude li curica, zakon. A osim toga...” Dan se uozbilji. „Ja smatram da već imam sina, Adriana. Nadam se da to znaš. Kad sam vas pozvao da se uselite k meni, nisam mislio samo na kuću, već i na ovo.” Stavio je šaku na srce i osjetio da Anna jedva suspreže plač. Nije joj sasvim uspjelo, jedna joj je suza kliznula niz obraz, a donja usna joj zadrhti. On joj obriše suzu, položi dlanove na njezine obraze i pogleda je u oči, nagnavši je da i ona pogleda njega. „Bude li djevojčica, Adrian i ja ćemo morati udružiti snage protiv vas cura. Ali nikad nemoj posumnjati da tebe, Emmu i Adriana ne vidim kao jednu cjelinu. I volim vas sve troje. A volim i tebe, tu unutra, čuješ?” dovikne Dan prema trbuhu. Anna se nasmije. „Mislim da se uši razviju tek negdje u dvadesetom tjednu.” „Moja djeca se razvijaju vrlo, vrlo rano”, namigne joj Dan. „A je li?” reče Anna, ponovno ne mogavši suspregnuti smijeh. Ljubili su se dok ih nije prenuo zvuk otvaranja, a zatim i tresak ulaznih vrata. „Tko je to?” upita Dan i pode prema hodniku. „Ja”, začu se mrzovoljan glas. Belinda ih pogleda iskosa. „Kako si došla?” upita Dan i srdito je pogleda. „A što misliš? Na isti jebeni način na koji sam otišla. Busom, kužiš?” „Budi pristojna ili mi se uopće nemoj obraćati”, odlučno će Dan. „Aha, pa onda...” Belinda stavi kažiprst na obraz, praveći se da razmišlja. „Aha, znam. E pa onda ti se UOPĆE NEĆU OBRAĆATI!” Pojurila je na kat, u svoju sobu, uz tresak zalupila vratima i navila


glazbu toliko glasno da im je podrhtavalo tlo pod nogama. Dan se svali na najnižu stubu, privuče Annu i obrati se njezinu trbuhu koji mu je bio upravo u visini usta. „Nadam se da si imao začepljene uši. Jer, tvoj će tata biti prestar za takav ton kad ti budeš njezine dobi.” Anna ga suosjećajno pogladi po kosi dok je iznad njih treštala glazba.


Fjällbacka, 1944. „Je li imao kakvih novosti o Axelu?” Erik nije mogao skriti uzbuđenje. Sve četvero našli su se na uobičajenom mjestu na Rabekullenu, odmah ponad groblja. Sve ih je zanimalo što će im Elsy reći o vijesti koja se munjevito širila naseljem, o tome da je Elof kući doveo pripadnika norveškog pokreta otpora koji je pobjegao od Nijemaca. Elsy odmahne glavom. „Ne, otac ga je pitao, ali kaže da ne zna ništa o Axelu.” Erik razočarano spusti pogled i cipelom šutne nakupinu sivog lišaja. „Ali možda ga ne zna po imenu, možda će nešto znati ako mu kažemo nešto više o njemu”, reče Erik, a u očima mu ponovno zasja nada. Kad bi barem mogli doći do neke novosti koja bi potvrdila da je Axel živ. Jučer je njegova majka prvi put naglas rekla ono čega su se svi pribojavali. Plakala je, što je paralo srce više nego ikad, i rekla da bi u nedjelju u crkvi trebali zapaliti svijeću za Axela jer više nije živ. Otac se razljutio i opsovao je, ali Erik mu je u očima vidio rezignaciju. Ni njegov otac više nije vjerovao da je Axel živ. „Hajdemo porazgovarati s njim”, poletno reče Britta, ustane i otrese haljinu. Poravnala je i pletenice, što je Frans popratio komentarom. „Vidim da se dotjeruješ iz čistog obzira prema Eriku, Britta. Nisam znao da padaš na Norvežane. Zar u Švedskoj nema dovoljno momaka?” Frans se nasmije, a Britta se zacrveni u licu od bijesa. „Ušuti, Frans, radiš budalu od sebe. Naravno da se brinem za Erika i da želim doznati nešto o Axelu. Nema ničega lošega u tome da izgledam pristojno.” „Ti se, bome, moraš dobrano potruditi da bi izgledala pristojno”, grubo reče Frans i potegne Brittu za haljinu, a Britta se još više zacrveni. Činilo se da će briznuti u plač, a onda Elsy strogim glasom reče: „Šuti, Frans. Katkad melješ takve gluposti. Prekini s tim!” Frans je zurio u nju, a lice mu je sasvim problijedjelo. Zatim naglo ustane i otrči, mrka pogleda.


Erik je prstima čeprkao po labavom kamenju. Ne pogledavši Elsy, tiho izusti: „Trebala bi paziti kako se obraćaš Fransu. Ima u njemu nešto... nešto što ključa iznutra. Osjećam to.” Elsy ga zapanjeno pogleda, pitajući se odakle sad taj neobični komentar. Ali instinktivno je znala da je u pravu. Poznavala je Fransa od malih nogu, ali nešto je u njemu raslo. Nešto što se nije moglo kontrolirati, što se nije moglo zatomiti. „Baš si smiješan”, frkne Britta. „S Fransom je sve u redu. Samo smo se malo... zezali.” „Zaslijepljena si jer si zaljubljena u njega”, ustanovi Erik. Britta ga pljesne po ramenu. „Joj! Čemu to?” upita on, držeći se za rame. „Zato što govoriš takve gluposti. Hoćeš li ići razgovarati s Norvežaninom o svom bratu ili ne?” Britta odmaršira od njih, a Erik i EIsy izmijene poglede. „Bio je kod kuće kad sam otišla. Valjda neće škoditi ako odemo porazgovarati s njim.” Nešto poslije Elsy oprezno pokuca na vrata podruma. Činilo se da je Hansu bilo pomalo neugodno kad je ugledao društvance pred vratima. „Da?” upita on. Prije nego što će išta reći, Elsy pogleda ostale. Krajičkom oka opazila je kako im Frans polako prilazi sa smirenijim izrazom lica, nonšalantno držeći ruke u džepovima. „Možemo li ući i malo porazgovarati s tobom?” „Svakako”, odgovori Norvežanin i pomakne se ustranu. Britta mu zavodnički namigne dok je prolazila kraj njega, a momci se rukuju s njim. U malenoj prostoriji nije bilo puno namještaja. Britta i Elsy sjednu na jedine dvije stolice, Hans se zavali na uredno namješten krevet, a Frans i Erik sjednu na pod. „Riječ je o mom bratu”, reče Erik i pogleda Hansa. U očima mu se nazirao tračak nade. „Moj brat tijekom čitavog rata pomagao je tvojima. Išao bi s Elsynim ocem, istim onim brodom kojim si ti došao, i prenosio stvari s jedne strane na drugu. No, prije godinu dana Nijemci su ga uhvatili u luci u Kristiansandu i...” Erik se strese. „Otad više ništa nismo čuli o njemu.” „Elsyn otac pitao me za njega”, reče Hans i pogleda Erika u oči. „Ali to mi ime, nažalost, nije poznato. A koliko se sjećam, nisam čuo ništa o Šveđaninu koji je uhićen u Kristiansandu. Ali nas ima mnogo, a ni


Šveđana koji nam pomažu nije baš malo.” „Ne poznaješ mog brata po imenu, ali možda bi ga mogao prepoznati po izgledu?” reče Erik poletnim glasom i ispreplete prste u krilu. „Izgledi su mali, ali možeš pokušati. Opisi mi ga.” Erik ga opiše najbolje što je mogao. To nije bilo teško jer, iako mu brata već dugo nije bilo, jasno ga je vidio pred sobom. Iako je istodobno bilo mnogo mladića sličnih Axelu, pa je bilo teško sjetiti se nekih osobina koje bi ga razlikovale od ostalih švedskih momaka te dobi. Hans ga sasluša, ali potom odlučno odmahne glavom. „Ne, ne zvuči mi ni najmanje poznato. Zaista mi je žao.” Erik se ponovno snuždi. Neko je vrijeme vladao tajac, a potom Frans reče: „Pričaj nam o svojim pustolovinama u ratu. Sigurno si doživio puno toga uzbudljivoga!” Oči su mu sjale. „Ma, nema se tu što puno reći...” nevoljko će Hans, ali Britta se pobuni. Zagledala se u njega i nagovarala ga da im nešto ispriča, bilo što o svojim dogodovštinama. Nakon još malo negodovanja, Norvežanin popusti i stane im pričati kako je u Norveškoj. O njemačkoj okupaciji, o patnji naroda, o pothvatima koje su poduzimali kako bi se oduprli Nijemcima. Njih četvero sve je to slušalo otvorenih usta. Sve je to bilo vrlo uzbudljivo. Jasno da je u Hansovim očima bilo tuge i shvaćali su da je vidio puno bijede, ali im je svejedno bilo uzbudljivo. „To je tako hrabro od tebe”, reče Britta i pocrveni. „Mislim da se većina momaka to ne bi usudila, samo takvi poput tebe i Axela dovoljno su hrabri da se bore za ono u što vjeruju. „Misliš da se mi ne bismo usudili?” plane Frans. Još se više ražestio jer su pogledi divljenja, koji su obično bili namijenjeni njemu, bili usmjereni prema Norvežaninu. „I mi smo podjednako hrabri, ja i Erik, i kad budemo Axelove dobi... Koliko ti uopće imaš godina?” upita Frans Hansa. „Nedavno sam napunio sedamnaest”, odgovori on. Činilo se da mu je nelagodno zbog sve te pozornosti usmjerene na njega i njegovu djelatnost. Potražio je Elsyn pogled. Ona je čitavo vrijeme šutjela i slušala ostale, ali je sad razumjela njegove signale. „Mislim da bismo trebali ostaviti Hansa da se odmori, puno je toga prošao”, blago reče Elsy i pogleda svoje prijatelje. Oni nevoljko ustanu, zahvale i krenu prema izlazu. Elsy je bila posljednja i okrenula se netom prije nego što će zatvoriti vrata. „Hvala”, reče Hans i blago joj se nasmiješi. „Ali bilo je sjajno imati


društvo, svakako navratite opet. Samo sam sad malo...” Ona mu se nasmiješi. „Posve te razumijem. Doći ćemo neki drugi put, a rado ćemo ti i pokazati naselje. A sad se odmaraj.” Zatvorila je vrata. Neobično je bilo to što joj je njegova slika i dalje bila u glavi i nije htjela otići.


Erica nije bila u knjižnici, kako je Patrik mislio. Bila se zaputila onamo, ali kad je parkirala, na pamet joj je pala jedna misao. Postojala je još jedna osoba s kojom je njezina majka bila bliska i koja joj je bila prijateljica u znatno kasnijem razdoblju nego prije šezdeset godina. Zapravo, bila je jedina prijateljica njezine majke iz razdoblja dok su ona i Anna odrastale koje se mogla sjetiti. Ali Kristinu je nekako toliko doživljavala kao svekrvu da je zaboravila da je ona bila prijateljica njezine majke. Odlučno upali auto i krene prema Tanumshedeu. Bilo je to prvi put da je spontano odlučila posjetiti Kristinu. Bacila je pogled na mobitel, razmišljajući bi li je najprije trebala nazvati. Ma, k vragu s tim. Ako je Kristina mogla njoj i Patriku nenajavljeno banuti kad je htjela, mogla je i ona učiniti istu stvar. Kad je stigla, i dalje je bila ozlovoljena, pa joj, čisto provokacije radi, najprije kratko pozvoni, a zatim smjesta ude. „Zdravo!” dovikne ona. „Tko je?” začuje se Kristinin pomalo uznemiren glas iz kuhinje. Koji čas poslije, pojavila se u hodniku. „Erica?” iznenađeno će Kristina, zureći u svoju snahu. „Došla si mi u posjet? Je li Maja s tobom?” Ogledavala se, tražeći pogledom Maju, ali nigdje nije vidjela svoju unučicu. „Ne, kod kuće je, s Patrikom”, reče Erica. Izula je cipele i uredno ih složila u ormarić za obuću. „Uđi”, reče Kristina, i dalje začuđena. „Skuhat ću nam kavu.” Erica pođe za njom u kuhinju, začuđeno gledajući svoju svekrvu. Kao da je nije prepoznavala, jer je nikad nije vidjela da nije bila besprijekorno odjevena i našminkana. A kad bi im došla u posjet, prštala je od energije, neprekidno pričala i stalno je bila u pokretu. Ova je žena bila sasvim drukčija. Kristina je i dalje bila u staroj, ispranoj spavaćici, iako je već bilo debelo prijepodne, a na licu nije imala ni trunak šminke. Zbog toga je izgledala znatno starije, s vidljivim borama i crtama po licu. Kosa joj je bila zaležana, čak ni s njom nije ništa učinila. „Mogu misliti kako izgledam”, reče Kristina, kao da je čula o čemu Erica razmišlja, i prođe prstima kroz kosu. „Ne da mi se sređivati ako


nemam nekog posla ili ako ne moram nekamo ići.” „Ali uvijek zvučite kao da vam je raspored prekrcan”, reče Erica i sjedne za stol. Kristina isprva nije ništa rekla, samo je stavila dvije šalice i kutiju keksa na stol. „Nije lako otići u mirovinu nakon što si čitav život radio”, reče naposljetku, nalijevajući kavu u šalice. „A svi su zauzeti svojim životima. Nije da se nemam čime baviti, ali nisam se baš mogla natjerati...” Kristina posegne za keksom, izbjegavajući pogledati Ericu. „Ali zašto ste nam onda rekli da imate puno obaveza?” „Ma, vi mladi imate svoj život. Ne želim da osjećate obavezu da se brinete za mene, sam Bog zna da ne želim biti na teret. A osjećam da kod vas nisam baš uvijek dobrodošla, pa sam mislila da bi bilo najbolje da...” Zašutjela je, a Erica ju je osupnuto gledala. Kristina ponovno podigne pogled sa stola i nastavi: „Znaj da živim za trenutke s tobom i Majom. Lotta ima svoj život u Göteborgu i nije joj uvijek jednostavno doći ovamo, a ni meni otići onamo jer nemaju mnogo prostora u kući. A kao što sam rekla, osjećam da kod vas nisam baš uvijek primljena s radošću...” Ponovno spusti pogled, a Erica se posrami. „To je u najvećoj mjeri moja krivica, priznajem”, reče ona blago. „Ali uvijek ste dobrodošli. A i Maji je uvijek zabavno s vama. Jedino što tražimo jest da poštujete našu privatnost. To je naš dom i kao gošća ste dobrodošli. Zato bismo cijenili, to jest, ja bih cijenila kad biste nazvali prije nego što navratite, da nam baš ne banete u kuću. I zaboga, bilo bi lijepo da nam ne govorite kako da se brinemo o svojoj kući i djetetu. Ako možete poštovati ta pravila, kod nas ste uvijek dobrodošli. A i Patriku bi sigurno bilo drago da ga malo rasteretite dok je na očinskom dopustu.” „Da, mogu misliti”, nasmije se Kristina, a oči joj zaigraju. „Kako njemu ide?” „Prvih dana bilo je tako-tako”, reče Erica i ispriča joj o Majinim posjetima mjestu zločina i policijskoj postaji. „Ali mislim da smo se sad dogovorili o bitnim stvarima.” „Ma, muškarci”, reče Kristina. „Sjećam se kad je Lars prvi put trebao ostati sam s Lottom. Bilo joj je već oko godinu dana, a ja sam trebala prvi put sama izaći i obaviti neke stvari. Nije prošlo ni dvadeset minuta, a poslovođa u dućanu već mi je došao reći da je Lars zvao i da moram otići kući jer ima kriznu situaciju. Ostavila sam sve i pojurila kući, a situacija je, bome, bila krizna.”


„Što je bilo?” upita Erica razrogačenih očiju. „Pazi sad ovo. Nije našao pelene, pa je pomislio da su moji ulošci Lottine pelene i nije mogao naći neki logičan način da ih pričvrsti. Kad sam ušla, pokušavao ih je pričvrstiti selotejpom.” „Ma ne!” uzvikne Erica i pridruži se Kristini u smijehu. „Da, ali s vremenom je naučio. Lars je bio dobar otac Patriku i Lotti dok su odrastali, ne mogu se požaliti. Ali bila su to drukčija vremena.” „Kad smo kod drukčijih vremena”, reče Erica, iskoristivši priliku da okrene temu prema stvarnom razlogu svog dolaska. „Pokušavam doznati nešto više o svojoj mami, o njezinu odrastanju i to. Na tavanu sam pronašla nešto starih stvari, između ostaloga, neke stare dnevnike i... to mi je dalo misliti.” „Dnevnike?” reče Kristina, zureći u Ericu. „Što je pisalo u njima?” upita oštrim tonom, a Erica iznenađeno pogleda svoju svekrvu. „Nažalost, ništa pretjerano zanimljivo, uglavnom tinejdžerska razmišljanja. Ali ono što je zanimljivo jest da je puno pisala o prijateljima s kojima se tada često družila. Erik Frankel, Britta Johansson i Frans Ringholm. A sad su dvoje njih, Erik i Britta, ubijeni u razmaku od svega nekoliko mjeseci. Mogla bi biti slučajnost, ali to mi je nekako čudno.” Kristina je zurila u nju. „Britta je mrtva?” upita ona tonom koji je odavao da teško prihvaća taj podatak. „Da, zar niste čuli? Vijest se još nije proširila ovamo? Kći ju je prekjučer pronašla mrtvu, izgleda da je ugušena. Njezin muž govori da ju je on ubio.” „Dakle, i Erik i Britta su mrtvi?” upita Kristina. Činilo se da joj se glavom roje misli. „Jeste li ih vi poznavali?” znatiželjno upita Erica. „Nisam.” Kristina odlučno odmahne glavom. „O njima sam slušala samo iz Elsynih priča.” „Što vam je pričala?” upita Erica i nestrpljivo se nagne nad stol. „Upravo zato sam došla. Jer, vi ste toliko godina bili mamina prijateljica, ako itko zna išta o njoj, onda ste to valjda vi. Što vam je pričala o tim godinama? I zašto je 1944. iznenada prestala voditi dnevnike? Ili ih negdje možda postoji još? Je li vam mama išta rekla o tome? U posljednjem dnevniku stoji da je k njima došao pripadnik norveškog pokreta otpora Hans Olavsen. Pronašla sam isječak iz novina koji ukazuje na to da se njih četvero dosta družilo s njim. Kamo je on otišao?” Erica je toliko brzo sipala pitanja da je samu sebe jedva


pratila. Kristina je šutke sjedila nasuprot njoj, lica iz kojeg se nije moglo puno pročitati. „Ne mogu ti dati odgovore na ta pitanja, Erica”, tiho reče. „Ne mogu. Jedino što ti mogu reći jest kamo je Hans Olavsen otišao. Elsy mi je ispričala da je otišao natrag u Norvešku netom nakon što je završio rat. Nakon toga više ga nikad nije vidjela.” „Jesu li njih dvoje...” Erica se nećkala, ne znajući kako da se izrazi. „Je li ga ona voljela?” Kristina je dugo šutjela. Čeprkala je po uzorku stolnjaka, razmišljajući što da odgovori. Naposljetku pogleda Ericu u oči. „Da”, reče ona. „Voljela ga je.” Bio je to divan dan. Dugo nije mislio o takvim stvarima, o tome da neki dani mogu biti ljepši od drugih. Ali ovaj je zaista bio takav. Prelazak s ljeta na jesen, topao, blag vjetar, sunčeva svjetlost koja je manje blještala i počinjala poprimati jesenji sjaj. Zaista divan dan. Stao je uz prozor ostakljene verande i pogledao van, s rukama na leđima. Nije vidio stabla na kraju zemljišta. Ili travu koja je bila izrasla previsoko, pa je počinjala klonuti pred jesen. Ali zato je vidio Brittu. Vedru, lijepu Brittu koju je uvijek vidio samo kao djevojčicu iz doba rata. Kao Erikovu prijateljicu, slatku, ali vrlo taštu djevojku. Nikad ga nije zanimala. Bila je premlada, a on je bio zauzet stvarima koje su se morale obaviti, koje je on morao obaviti. Ona je bila osoba na periferiji njegova života. Ali sad je mislio na nju. Na to kakva je bila kad se nekidan našao s njom. Šezdeset godina poslije, i dalje je bila lijepa, i dalje pomalo tašta. Ali godine su je promijenile, učinile su od nje drukčiju osobu nego što je tada bila. Axel se pitao je li se i on sâm toliko promijenio. Možda. Možda i ne, Možda su ga godine njemačkog zaročeništva promijenile za čitav život, ne ostavivši prostora ni za kakve nove promjene. Sve ono što je vidio, svi oni užasi kojima se osvjedočio. Možda je to promijenilo nešto duboko u njemu, što se više nije moglo zaliječiti ili nadoknaditi. Axel je u mislima vidio i druga lica. Lica ljudi koje je lovio, u čijem je zatvaranju pomogao. Nije to bilo nakon divljih jurnjava kao na filmu, već uz metodičan rad, disciplinu i administraciju. Neumornim pregledavanjem podataka iz nekoliko desetljeća u svom uredu. Preispitivanjem identiteta, transakcija, putovanja i mogućih utočišta. Zatvorili su ih, jednoga po jednoga. Pobrinuli se da plate za grijehe koji


su s vremenom sezali sve dalje u prošlost. Znao je da ih nikad neće sve uhvatiti. Mnogi su još uvijek bili na slobodi, a sve ih je više umiralo. Ali, umjesto da, poniženi, umiru u zatvorima, umirali su od starosti, bez potrebe da se suoče sa svojim zlodjelima. I to je ono što ga je pogonilo. To je ono što mu nije dopuštalo da miruje, što ga je tjeralo da traži, lovi, ide sa sastanka na sastanak, pretražuje arhiv za arhivom. Dok je god na slobodi bio ijedan kojega je mogao pomoći zatvoriti, nije mogao mirovati. Axel je isprazno buljio kroz prozor. Znao je da je to postala njegova opsesija. Posao je progutao sve ostalo. On mu je bio pojas za spašavanje kad je sumnjao u sebe i svoju ljudskost. Dok je god bio u lovu, nije preispitivao samoga sebe. Dok je god radio za plemenit cilj, polako, ali sigurno rješavao se krivnje. Sve ono na što nije mogao ni pomisliti mogao je odagnati jedino tako da ne miruje. Okrenuo se. Netko je pozvonio na vrata. Na trenutak se nije mogao riješiti lica koja su mu i dalje bila pred očima, ali potom trepne kako bi ih odagnao i pode otvoriti vrata. „A, vi ste”, reče, ugledavši Paulu i Martina. Načas ga je obuzeo umor. Katkad mu se činilo da sve to nikad neće završiti. „Možemo li ući i porazgovarati nekoliko minuta?” ljubazno upita Martin. „Naravno, izvolite”, odvrati Axel i povede ih do istih onih mjesta na verandi kao i prošli put. „Ima li novosti? Uzgred, čuo sam za Brittu, grozno. Posjetio sam nju i Hermana prije svega nekoliko dana, teško mi je uopće i zamisliti da je on...” Axel odmahne glavom. „Da, zaista tragičan događaj”, reče Pauk. „Ali nastojimo ne brzati sa zaključcima.” „Ali, koliko sam čuo, Herman je priznao?” reče Axel. „Ma da...” otezao je Martin. „Ali još ga ne možemo ispitati pa...” Martin raširi ruke. „Zato smo, uostalom, došli porazgovarati s vama.” „Svakako, samo ne znam kako bih vam ja mogao pomoći.” „Proučili smo popis telefonskih poziva s Brittine i Hermanove linije i vaš je broj tamo tri puta.” „Da, mogu vam objasniti barem jedan. Herman me prije nekoliko dana nazvao i zamolio da dođem posjetiti Brittu. Nismo bili u kontaktu mnogo, mnogo godina, pa me to malo iznenadilo. Ali saznao sam da je, nažalost, oboljela od Alzheimerove bolesti i, koliko sam shvatio, Herman je htio da se nađe s nekim iz starih dana, ne bi li joj to na neki


način pomoglo.” „Dakle, zato ste otišli onamo?” upita Paula, pozorno ga promatrajući. „Kako bi Britta vidjela nekoga iz starih dana?” „Da, barem je tako Herman rekao. Nas dvoje zapravo i nismo bili tako bliski, ona je bila prijateljica mog brata Erika, ali mislio sam da neće škoditi ako odem. A u mojoj dobi uvijek je lijepo malo pričati o starim uspomenama.” „I što se dogodilo kad ste bili ondje?” Martin se nagne malo naprijed. „Neko je vrijeme bila sasvim bistra pa smo čavrljali o dobrim, starim vremenima. Ali zatim se pogubila, pa nije više bilo smisla da ostanem. Ispričao sam se i otišao. Nevjerojatno tragično. Užasna je to bolest.” „A što je s telefonskim pozivima s početka lipnja?” upita Martin, pogledavši u svoje bilješke. „Najprije jedan s vašeg broja drugoga lipnja, zatim s Brittina i Hermanova trećega i, na koncu, opet s njihova četvrtoga.” Axel odmahne glavom. „O tome ništa ne znam. Sigurno je Erik razgovarao s njima, ali zasigurno iz istog razloga. Svakako je bilo prirodnije da se Britta nalazi s Erikom, kad se već počela vraćati starim danima. Oni su bili prijatelji, kao što sam maloprije rekao.” „Ali prvi je poziv upućen s vašeg telefona”, uporan je bio Martin. „Znate li možda zašto bi ih Erik nazvao?” „Kao što sam također već rekao, moj brat i ja živjeli smo pod istim krovom, ali nismo se petljali jedan drugome u život. Nemam pojma zašto bi Erik htio kontaktirati s Brittom, možda je i on htio obnoviti staro poznanstvo. Čudno to bude kad ostarite. Ono što pripada nekim davnim vremenima iznenada ispliva i dobije na važnosti.” Čim je to izgovorio, Axel je uvidio koliko je to zapravo istinito. U mislima je vidio kako ljudi iz minulih vremenima trče prema njemu uz podrugljivi smijeh. Čvrsto se uhvatio za naslone za ruke. Ovo nije bio pravi trenutak da si dopusti da ga obuzmu sjećanja. „Dakle, mislite da se Erik htio naći s njom radi obnove starog prijateljstva?” skeptično upita Martin. „Kao što sam rekao”, odvrati Axel i popusti stisak. „Apsolutno nemam pojma. Ali čini mi se da bi to bilo najlogičnije objašnjenje.” Martin i Paula izmijene poglede. Činilo im se da se nisu puno pomaknuli, ali Martin je imao neki iritantan osjećaj da je dobio tek


mrvice nečega puno većega. Kad su otišli, Axel je ponovno stao uz prozor. Pred njim su plesala ista ona lica. „Hej, kako je bilo u knjižnici?” Patrik se ozario kad je vidio da je Erica ušla u kuću. „Pa... nisam išla u knjižnicu”, odgovori Erica s veselim izrazom lica. „Gdje si onda bila?” začuđeno će Patrik. Maja je spavala, a on je upravo pospremao nakon njihova ručka. „Kod Kristine”, kratko odgovori Erica i dođe k njemu u kuhinju. „Koje Kristine? A, misliš mame?” zbunjeno će Patrik. „Zašto? Čekaj, moram provjeriti imaš li temperaturu.” Patrik joj priđe i stavi joj dlan na čelo, a Erica odmahne. „Pa što, nije to tako čudno. Ipak je ona... unatoč svemu moja svekrva. Naravno da je mogu spontano otići posjetiti.” „Ma je li?” nasmije se Patrik. „Hajde, priznaj, zašto si otišla do majke? ” Erica mu ispriča o nenadanoj spoznaji do koje je došla ispred knjižnice, o tome kako je postojao još netko tko je poznavao Elsy dok je bila mlada. Ispričala mu je i o Kristininoj čudnoj reakciji i o saznanju da je Elsy bila u ljubavnoj vezi s Norvežaninom koji je pobjegao od Nijemaca. „Ali nije mi htjela ništa više reći”, frustrirano reče Erica. „Ili nije ništa više znala, ne znam točno. U svakom slučaju, izgleda da je Hans Olavsen na neki način ostavio mamu. Otišao je iz Fjällbacke, Kristina kaže da joj je Elsy rekla da se vratio u Norvešku.” „Kako ćeš nastaviti?” upita je Patrik, spremajući ostatke ručka u hladnjak. „Pokušat ću ga pronaći, naravno”, odgovori Erica i pode prema dnevnoj sobi. „Usput, mislim da bismo mogli pozvati Kristinu da dođe u nedjelju malo vidjeti Maju.” „Sad sam posve siguran da imaš visoku temperaturu”, nasmije se Patrik. „Svakako, nazvat ću mamu i pitati je hoće li u nedjelju doći na kavu. Ali vidjet ćemo hoće li moći, uvijek je zatrpana obavezama.” „Mmmm”, odvrati Erica iz dnevne sobe čudnim tonom. Patrik odmahne glavom. Žene. Nikad ih neće razumjeti. Ali valjda je u tome i bila stvar. „Što je ovo?” dovikne Erica.


Patrik pođe za njom da vidi na što misli. Pokazivala je na fascikl na stoliću u dnevnoj sobi, a Patrik na trenutak poželi sam sebe odalamiti jer ga je zaboravio skriti prije nego što se ona vratila. Ali dovoljno ju je dobro poznavao da zna da je prekasno da se pokuša izmotati. „To su svi materijali iz istrage ubojstva Erika Frankela”, reče on i priprijeti joj prstom. „I ne smiješ nikome reći ništa što pročitaš u njima, u redu?” „Da, da”, rastreseno reče Erica i potjera ga gestom kao da je dosadna muha, a zatim sjedne na kauč i počne prelistavati dokumente i fotografije. Sat vremena poslije, prošla je kroz sve što je bilo u fasciklu, pa je krenula iznova. Patrik ju je nekoliko puta pogledao, ali je odustao od pokušaja kontakta i sjeo uz jutarnje novine koje još nije stigao pročitati. „Nemate baš puno fizičkih tragova koje biste mogli slijediti”, reče Erica, prelazeći prstom po izvješću tehničara. „Da, tanki smo s tim”, reče Patrik i spusti novine. „U biblioteci nije bilo nikakvih otisaka prstiju osim Erikovih, Axelovih i otisaka mladića koji su ga pronašli. Čini se da ništa ne nedostaje, a i otisci stopala također pripadaju istim osobama. Oružje kojim je počinjeno ubojstvo bilo je ispod stola, nalazilo se, takoreći, na licu mjesta.” „Dakle, nije ubojstvo s predumišljajem, već ubojstvo na mah”, zamišljeno će Erica. „Da, osim ako netko unaprijed nije znao da je kamena bista bila na prozoru, naravno.” Patriku na pamet ponovno padne misao koja mu je sinula prije nekoliko dana. „Nego, kojeg si ono datuma ti išla Eriku Frankelu pokazati medalju?” „Zašto?” upita Erica, i dalje zvučeći kao da je kilometrima daleko. „Ne znam. Možda uopće nije ni važno, ali bilo bi dobro znati.” „Dan prije nego što smo s Majom išli u zoološki vrt”, reče Erica i nastavi prebirati po papirima. „Bio je to treći lipnja, zar ne? Onda sam kod Erika bila drugog lipnja.” Jesi li dobila kakvu informaciju o medalji, je li ti išta rekao dok si bila ondje?” „Da jesam, svakako bih ti bila rekla po povratku kući”, reče Erica. „Ne, samo je rekao da bi htio malo podrobnije istražiti prije nego mi bude mogao išta reći o njoj.” „Znači, i dalje ne znaš kakva je to medalja?” „Ne”, odvrati Erica i zamišljeno pogleda Patrika. „Ali definitivno to


moram saznati. Sutra ću istražiti gdje bih to mogla saznati.” Ponovno se nagnula nad fascikl i stala pomno proučavati slike s mjesta zločina. Uzela je sliku s vrha i zaškiljila se, ne bi li bolje vidjela. „Ma ne može biti...” promrmlja ona i krene prema katu. „Što to?” upita Patrik, ali ostane bez odgovora. Erica se odmah potom vratila s pripremljenim povećalom. „Što radiš?” upita on, promatrajući svoju ženu preko ruba novina. „Ma, ne znam... Sigurno nije ništa, ali... izgleda da je nešto našvrljano u notesu na Erikovu stolu. Ali ne vidim dobro...” Primaknula se još bliže slici i postavila povećalo točno iznad bijele točke koja je na slici predstavljala notes. „Mislim da piše...” Ponovno je zaškiljila. „Mislim da piše ignoto militi.” „Što bi to značilo, k vragu?” upita Patrik. „Ne znam. Mislim da ima neke veze s vojskom, ali nisam sigurna. Vjerojatno nije ništa važno za nas, samo škrabotine”, ustanovi razočarano. „Nego...” Patrik spusti novine i nakosi glavu. „Razgovarao sam s Martinom kad mi je donio fascikl i zamolio me za jednu uslugu.” Dobro, istini za volju, on je bio taj koji je ponudio pomoć, ali nije baš trebao obavijestiti Ericu o tome. Nakašljao se i nastavio. „Zamolio me da odem porazgovarati s jednom osobom u Göteborgu, kojoj je Erik Frankel pedeset godina svakog mjeseca uredno uplaćivao novac.” „Pedeset godina?” odvrati Erica i podigne obrvu. „Nekome je plaćao pedeset godina? O čemu je riječ? O iznudi?” Nije mogla prikriti da joj je to zvučalo uzbudljivo. „Nitko nema pojma. Sigurno nije ništa, ali... Kako bilo, Martin me pitao mogu li to otići provjeriti.” „Naravno, idem i ja s tobom”, entuzijastično će Erica. Patrik blene u nju. Nije to bila reakcija koju je očekivao. „Pa, ovaj... možda je to...” Razmišljao je postoji li ikakav valjan razlog zašto ne bi poveo svoju ženu, ali ipak je to bio rutinski zadatak, provjera transakcija, pa nije vidio nikakav potencijalni problem. „Dobro, pođi sa mnom. A kasnije bismo mogli svratiti do Lotte, da Maja obiđe rođake.” „Odlično”, odgovori Erica, koja je voljela Patrikovu sestru. „A ja možda u Göteborgu pronađem nekoga koga ću moći pitati za medalju.” „Ne bi trebalo biti nemoguće. Popodne se malo raspitaj telefonom, vidi možeš li pronaći nekoga tko zna nešto o tim stvarima.” Ponovno je


podigao novine i nastavio čitati. Morao je iskoristiti vrijeme dok se Maja ne probudi. Erica uzme povećalo i ponovno prouči notes na Erikovu pisaćem stolu. Ignoto militi. Te su je riječi podsvjesno kopkale. Ovaj mu je put trebalo svega pola sata da uhvati korak. „Odlično, Bertile”, pohvali ga Rita i još ga malo stisne. „Osjećam da si počeo osjećati ritam.” „Je l’?” skromno će Mellberg. „Plesanje mi je oduvijek dobro išlo.” „Bome, da”, namigne mu Rita. „Čula sam da ste ti i Johanna nekidan popili kavu”, reče ona i podigne pogled prema njemu. Bila je to još jedna stvar zbog koje mu se Rita sviđala. On sam nije bio nešto visok, ali ona je bila toliko sitna da se kraj nje osjećao kao da ima metar i devedeset. „Pa, slučajno sam prolazio pokraj vašeg ulaza...” reče on posramljeno. „A onda je naišla Johanna i pitala me jesam li za šalicu kave.” „Aha, slučajno si prolazio”, nasmije se Rita dok su se nastavili njihati u ritmu salse. „Šteta što ja nisam bila kod kuće kad si slučajno prolazio. Ali Johanna kaže da vam je bilo odlično.” „Da, baš je draga cura”, reče Mellberg i ponovno osjeti udarac dječje noge o svoj dlan. „Baš je draga.” „Nije im bilo lako”, uzdahne Rita. „I meni je u početku bilo teško priviknuti se, ali mislim da sam to slutila i prije nego što je Paula dovela Johannu kući da je upoznam. Sad su zajedno već deset godina i iskreno mogu reći da nikoga drugoga ne bih mogla poželjeti za Paulu. Savršene su jedna za drugu, spol na kraju uopće nije ni važan.” „Ali sigurno im je bilo lakše u Stockholmu? Mislim, s prihvaćanjem okoline”, oprezno se izrazi Mellberg, a zatim opsuje kad je nagazio Ritinu nogu. „Mislim, ondje je to poprilično uobičajeno. Gledajući televiziju katkad stekneš dojam da je svaka druga osoba u Stockholmu tog usmjerenja.” „Pa, ne bih se baš složila”, nasmije se Rita. „Ne mogu reći da nismo bile pomalo zabrinute kad smo se trebale doseliti ovamo, ali jako sam ugodno iznenađena. Mislim da cure zasad nisu naišle ni na kakve probleme. S druge strane, možda ljudi još nisu primijetili. Ali o tom potom. Što bi trebale? Prestati živjeti? Ne odseliti se kamo žele? Ne, katkad se čovjek mora baciti u nepoznato.” Najednom je djelovala žalosno, gledajući negdje u daljinu, preko Mellbergova ramena. Mislio je da zna o čemu razmišlja.


„Je li bilo teško? Pobjeći?” oprezno upita i na svoje veliko iznenađenje shvati da zaista želi čuti odgovor. Inače je uglavnom izbjegavao osjetljiva pitanja ili ih je postavljao kad se to od njega očekivalo, pri čemu ga odgovor nije zanimao. No, sada je zaista želio znati. „Bilo je istodobno i teško i lako”, reče Rita, a on je u njezinim tamnim očima vidio da je doživjela stvari koje si on ne može ni predočiti. „Bilo je lako ostaviti ono što je moja zemlja postala, ali bilo je teško ostaviti ono što je moja zemlja nekoć bila.” Na trenutak je izgubila ritam i stala, a ruke su joj i dalje bile u Mellbergovima. Oči su joj zasjale, a potom izvuče ruke i glasno pljesne. „Dobro, vrijeme je za sljedeći korak, za zaokret. Bertile, pomoći ćeš mi da ga pokažem.” Ponovno ga je uhvatila za ruke i polako mu objasnila koje korake treba izvesti da bi je zavrtio ispod ruke. Nije bilo baš jednostavno, pa su mu se ruke i noge spetljale, ali Rita nije izgubila strpljenje. Još je nekoliko puta pokazala korake, dok ih Bertil i ostali parovi nisu svladali. „Bit će ovo sasvim dobro”, reče ona i pogleda ga. On se zapita misli li samo na ples ili na nešto drugo. Nadao se ovomu potonjemu. Vani se počelo smračivati. Plahta bolničkog kreveta zašuškala bi svaki put kad bi se pomakao, pa je nastojao biti miran. Htio je da vlada potpuna tišina. Nije mogao utjecati na vanjske zvukove, na glasove, na ljude koji su prolazili, na zveket pladnjeva. Ali barem se mogao pobrinuti da ovdje bude što tiše. Da tišinu ne remeti šuškanje plahte. Herman je zurio kroz prozor. Kako se vani smračivalo, tako je sve jasnije vidio svoj odraz u prozoru, zamislivši se nad time kako jadno izgleda njegova pojava na krevetu. Mali, sijedi starac u bolničkoj halji, rijetke kose i upalih obraza. Kao da je Britta bila ta koja mu je davala autoritet, kao da mu je ona davala vrijednost koja ga je ispunjavala, koja ga je činila većim. Kao da je ona bila ta koja je njegovu životu davala smisao. A sad, njegovom krivicom, nje više nije bilo. Danas su ga kćeri došle obići. Grlile su ga, gledale ga zabrinutim očima, obraćale mu se drhtavim glasom. Ali on ih nije imao snage pogledati. Bilo ga je strah da će vidjeti krivnju u njegovim očima. Da će vidjeti što je učinio. Što je prouzročio. Dugo su on i Britta čuvali tajnu. Dijelili je, zatirali je, okajavali je.


Barem je on tako mislio. Ali kad je nastupila bolest i kad su brane počele popuštati, u trenutku lucidnosti shvatio je da se nikad neće moći iskupiti. Prije ili poslije, čovjeka stigne sudbina. Ne možeš se sakriti, ne možeš pobjeći. Budalasto su vjerovali da će biti dovoljno živjeti dobar život, biti dobre osobe. Voljeti svoju djecu i učiniti od njih osobe koje će moći dalje pružati ljubav. Na koncu su umislili da je sve ono dobro što su učinili zasjenilo ono loše. Ubio je Brittu. Kako to nisu razumjeli? Znao je da će htjeti razgovarati s njim, postavljati mu pitanja. Zašto to nisu mogli prihvatiti kao činjenicu? Ubio je Brittu. I više mu ništa nije bilo preostalo. „Imaš li pojma tko bi taj čovjek mogao biti i zašto mu je Erik sve te godine uplaćivao novac?” znatiželjno upita Erica dok su se približavali Göteborgu. Maja se tijekom puta izvrsno ponašala, a kako su krenuli malo prije osam i pol, u grad su stigli nešto prije deset. „Ne, jedini podaci koje imam su ti koje ti držiš.” Patrik pokaže glavom na papir u plastičnoj omotnici koji je Erica držala u krilu. „Wilhelm Fridén, Vasagatan 38, Göteborg. Rođen trećeg listopada 1924.”, pročita ona naglas. „Da, to je sve što znamo. Sinoć sam se na brzinu čuo s Martinom, nije pronašao nikakve poveznice s Fjällbackom, nikakav kriminalni dosje, ništa. Tako da idemo naslijepo. A kad smo kod toga, kad si dogovorila sastanak s onim čovjekom da razgovarate o medalji?” „U podne u njegovoj staretinarnici”, odgovori Erica i opipa medalju, koju je, umotanu u mekano platno, spremila u džep. „Hoćeš li ostati s Majom u autu ili ćete otići prošetati dok ja porazgovaram s Wilhelmom Fridénom?” upita Patrik dok je stajao na parkirno mjesto u ulici Vasagatan. „Kako misliš?” uvrijeđeno će Erica. „Idem s tobom, naravno.” „Ali zar ne bi mogla... Maja...” petljao je Patrik, iako je odmah uvidio kako će ovaj razgovor teći. I kako će završiti. „Ako je mogla s tobom na mjesto zločina i u policijsku postaju, može i u stan čovjeka starijeg od osamdeset godina”, reče ona tonom koji je jasno davao do znanja da je razgovor gotov. „Onda dobro”, uzdahne Patrik. Znao je kad je poražen. Kad su pozvonili na vrata stana na trećem katu zgrade s prijelaza stoljeća, otvorio im je čovjek šezdesetih godina i upitno ih pogledao.


„Da? Kako vam mogu pomoći?” Patrik mu pokaže svoju policijsku značku. „Ja sam Patrik Hedström, iz policijske postaje u Tanumshedeu. Imam nekoliko pitanja vezanih uz čovjeka imena Wilhelm Fridén.” „Tko je?” Iz stana se začuo slabašni ženski glas. Čovjek se okrenuo i doviknuo: „Policija, imaju neka pitanja o tati!” Ponovno se okrenuo Patriku. „Nikako si ne mogu predočiti zašto bi se policija zanimala za mog tatu, ali svakako izvolite, uđite.” Pomaknuo se ustranu da ih propusti, a kad je ugledao Maju u Ericinu naručju, začuđeno podigne obrvu. „Vidim da su policajci u današnje vrijeme sve mlađi”, našali se on. Patrik se postiđeno nasmiješi. „Ma da, ovo su moja supruga Erica i kći Maja. One... pa, moja žena ima neke osobne interese u slučaju koji istražujemo i...” Zastane u pola rečenice. Činilo se da ne postoji dobar način da objasni zašto jedan policajac na saslušanje vodi svoju ženu i kćer. „Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam Göran Fridén, a čovjek za kojega se raspitujete je moj otac,” Patrik ga je znatiželjno gledao. Bio je srednje visine, imao je sijedu, blago valovitu kosu i ljubazne plave oči. „Je li vam otac kod kuće?” upita Patrik dok su išli za Göranom kroz hodnik. „Nažalost, malo ste zakasnili ako ste namjeravali nešto pitati mog oca. Umro je prije dva tjedna.” „Oh”, iznenađeno će Patrik. To nije bio odgovor koji je očekivao. Bio je siguran da je čovjek, unatoč starosti, i dalje živ jer nije bio uveden u knjigu umrlih. Razlog tome nesumnjivo je bio taj što je umro nedavno, znalo se da je trebalo vremena da podatak dospije u registar. Osjetio je duboko razočaranje. Je li ga trag, za koji mu je intuicija govorila da je važan, već doveo u slijepu ulicu? „Ali možete razgovarati s mojom majkom, ako želite”, reče Göran i uvede ih u dnevnu sobu. „Ne znam o čemu je riječ, ali kad nam kažete, možda će vam ona moći pomoći.” Niska, krhka gospođa sa snježnobijelom kosom ustane s kauča i dođe im pružiti ruku. Djelovala je nekako milo. „Märta Fridén.” Znatiželjno ih je gledala, a kad je ugledala Maju, usne joj se razvuku u širok osmijeh. „Pa zdravo! Kako si slatka! Kako se zove?” „Maja”, ponosno odgovori Erica. Märta Fridén odmah joj se svidjela.


„Bok, Majo”, reče Märta i potapša je po obraščiću. Maja zasja od sreće zbog dobivene pozornosti, ali se stane koprcati čim je na kauču ugledala staru lutku. „Ne, Majo”, strogo reče Erica, nastojeći obuzdati kćer. „Ma ne, pustite je neka pogleda”, reče Marta i odmahne rukom. „Ovdje nema ničega što curica ne bi smjela dirati. Otkako je Wilhelm umro, sve više uviđam da ništa ne možemo ponijeti sa sobom kad odemo.” U očima joj se pojavi tuga, a sin joj priđe i zagrli je. „Sjedi, mama, a ja ću skuhati kavu za naše goste, pa ćete u miru porazgovarati. ” Märta ga isprati pogledom dok je išao u kuhinju. „Dobar je on dečko. Nastojim mu ne biti na teret, djeca bi trebala živjeti svojim životom. Ali katkad zna biti i predobar. Wilhelm se strašno ponosio njime.” Činilo se kao da tone u sjećanja, ali se potom okrene Patriku. „Nego, o čemu je to policija htjela razgovarati s mojim Wilhelmom?” Patrik se nakašlje. Osjećao je da hoda po tankom ledu. Mogao bi pred ovu dragu gospođu iznijeti gomilu stvari o kojima ona možda radije ne bi ništa znala, ali nije imao izbora. Naposljetku oprezno reče: „Pa, stvar je u tome da istražujemo jedno ubojstvo gore na sjeveru, u Fjällbacki. Ja sam iz policijske postaje u Tanumshedeu, a Fjällbacka spada u naš okrug”, pojasnio je. „Gospode, ubojstvo...” reče Märta i namršti se. „Da, ubijen je čovjek imena Erik Frankel”, reče Patrik i zastane kako bi vidio hoće li to pobuditi kakvu reakciju. No, koliko je mogao prosuditi, Marti to ime nije bilo poznato, što je ona i potvrdila. „Erik Frankel? Ne, to mi ne zvuči poznato. Kako vas je to dovelo do Wilhelma?” upita ona i zainteresirano se nagne naprijed. „Pa, stvar je u tome...” oklijevao je Patrik. „Stvar je u tome da je Erik Frankel gotovo pedeset godina svakoga mjeseca uplaćivao novac Wilhelmu Fridénu, vašem mužu. Nas, naravno zanima, koji je bio razlog tomu i što njih dvojicu povezuje.” „Wilhelm je dobivao novac od... od čovjeka iz Fjällbacke koji se zove Erik Frankel?” Märta je djelovala doista iznenađeno. U tom je trenutku ušao Göran s kavom na poslužavniku i znatiželjno ih pogledao. „O čemu je riječ?” upita on. Odgovorila mu je njegova majka. „Policajac kaže da je čovjek imena Erik Frankel, koji je pronađen ubijen, svaki mjesec tvom ocu uplaćivao novac gotovo pedeset godina.”


„Molim?” zapanjeno reče Göran i sjedne na kauč do majke. „Tati? Zašto?” „Pa, to se i mi pitamo”, odgovori Patrik. „Nadali smo se da će nam Wilhelm odgovoriti na to pitanje.” „Jutka”, ushićeno će Maja, pokazujući Märti staru lutku. „Da, lutka”, reče Märta i osmjehne se Maji. „Kad sam bila mala, to je bila moja lutka.” Maja pritisne lutku o prsa i zagrli je. Märta se nikako nije mogla zasititi djevojčice. „Kakvo divno dijete”, reče ona, a Erica ponosno kimne. „O kolikim je iznosima riječ?” upita Göran, zureći u Patrika. „Nisu to neke velike brojke, posljednjih su godina to bile dvije tisuće kruna mjesečno. Iznos se s godinama postupno povećavao, ali čini se da je pratio promjene u vrijednosti novca. Tako da je, iako se iznos mijenjao, vrijednost ostajala otprilike ista.” „Ali zašto nam tata nikad nije rekao ništa o tome?” upita Göran i pogleda majku, a ona polako odmahne glavom. „Nemam pojma, dušo. Ali nikad nisam s Wilhelmom razgovarala o financijama. On se brinuo o tome, a ja sam se brinula o kući, tako je to bilo u našoj generaciji. Tako smo podijelili zadaće. Da nije tebe, Gorane, ja bih se potpuno pogubila u računima i kreditima i svemu tome.” Položi svoju ruku na sinovu, a on je stisne. „Drago mi je da ti mogu pomoći, mama, znaš to.” „Imate li možda ikakve papire vezane uz financije koje bismo mogli pogledati?” potišteno upita Patrik. Nadao se da će dobiti odgovore na pitanja o mjesečnim transakcijama, ali činilo se da se našao u slijepoj ulici. „Nemamo papire kod kuće, sve je kod odvjetnika”, ispričavao se Göran. „Ali mogu ih zamoliti da kopiraju to što imaju, pa vam poslati kopije.” „Bili bismo vam vrlo zahvalni”, odvrati Patrik, osjećajući da mu se vratilo malo nade. Možda će ipak razriješiti misterij. „Oprostite, posve sam zaboravio poslužiti kavu”, reče Göran i žurno ustane. „Ionako bismo morali poći”, reče Patrik, pogledavši na sat. „Ne brinite se za to.” „Žao mi je što vam nismo mogli više pomoći.” Märta nakrivi glavu i blago se osmjehne Patriku. „Nema veze, što se može... I molim vas, primite našu iskrenu sućut”,


reče Patrik. „Nadam se da vas nismo previše opteretili time što smo došli postavljati pitanja tako brzo nakon... Nismo znali...” „Nema problema, dušo”, reče ona, odmahnuvši rukom. „Dobro sam poznavala svog Wilhelma i u čemu god bila stvar s tim isplatama, jamčim vam da nije bilo ničega nezakonitog i neetičnog. Pitajte što god vas zanima, a kao što je Göran rekao, rado ćemo vam poslati te papire vezane uz financije. Samo mi je žao što vam nisam mogla pomoći.” Svi su ustali i krenuli prema hodniku, uključujući i Maju koja je i dalje u naručju imala lutku. „Majo, dušo, sad moraš ostaviti lutku.” Erica je skupila snagu za ono što je neminovno moralo uslijediti. „Neka curica zadrži lutku”, reče Märta i pomiluje Maju po kosi dok je ona prolazila pokraj nje. „Kao što sam rekla, ne mogu je ponijeti u grob, a prestara sam da bih se igrala s lutkama.” „Ali... jeste li sigurni?” mucala je Erica. „Vrlo je stara, sigurno vam je draga uspomena i...” „Uspomene se čuvaju ovdje”, reče Märta i kucne se po čelu. „A ne u predmetima. Ništa me ne bi više uveselilo od spoznaje da se netko ponovno igra s Gretom. Sigurno je bila užasno žalosna dok je ležala na rubu kauča uz staru babu.” „Hvala vam, zaista vam puno hvala”, reče Erica, ljuta na samu sebe što ju je to toliko dirnulo da je morala trepnuti da odagna suze. „Ma nema na čemu.” Märta još jednom pogladi Maju po glavi, a zatim ih, zajedno sa sinom, isprati do vrata. Posljednje što su Erica i Patrik vidjeli prije nego su se vrata zatvorila bilo je kako je Göran zagrlio svoju majku i poljubio je u sijedo tjeme. Martin se uznemireno vrzmao po kući. Bio je sam, Pia je bila na poslu. Misli o slučaju nisu mu davale mira. Osjećao se kao da se njegova odgovornost u istrazi udesererostručila otkako je Patrik otišao na očinski dopust i nije bio posve siguran je li dorastao zadatku. To što je morao Patrika zamoliti za pomoć nekako je shvaćao kao svoju slabost. Ali toliko se neizmjerno oslanjao na njegovu prosudbu, možda čak i više nego na vlastitu. Katkad se pitao hoće li ikad biti sasvim siguran u svoj rad. Ta je sumnja stalno bila prisutna, još otkako je završio policijsku akademiju. Je li on zaista bio za taj posao? Je li mogao ispuniti očekivanja?


Tumarao je po kući, duboko zamišljen. Shvatio je da njegovu nesigurnost u posao pojačava činjenica da je stajao pred najvećim izazovom u životu, a nije bio siguran hoće li i njega odraditi kako treba. Što ako mu ne bude dorastao? Što ako Piu ne bude mogao podržati onako kako bi trebao? Što ako ne bude mogao ispuniti ono što se očekuje od oca? Što ako, što ako... Glavom su mu se rojile misli dok na koncu nije shvatio da nešto mora poduzeti dok još nije poludio. Obukao je jaknu, sjeo u auto i krenuo na jug. Isprva nije znao kamo se zaputio, ali kad se počeo približavati Grebbestadu, postalo mu je jasno. Upravo ga je onaj poziv s Brittina i Hermanova broja Fransu Ringholmu mučio jučer čitav dan. U obje su se istrage stalno pojavljivale iste osobe, a iako se činilo da istrage teku paralelno, Martin je imao osjećaj da se negdje moraju ukrstiti. Zašto su Herman ili Britta u lipnju nazvali Fransa, netom prije Erikove smrti? Zabilježen je samo jedan poziv, četvrtog lipnja. Nije dugo trajao, dvije minute i trideset sekundi, kako je Martin zapamtio s ispisa poziva. Ali o čemu su razgovarali s njim? Je li to baš bilo tako jednostavno kako im je to Axel predstavljao, da je Britta zbog bolesti htjela obnoviti stara poznanstva? I to s ljudima s kojima, sudeći prema svemu, šezdeset godina nije bila ni u kakvom kontaktu? Doduše, ljudski je mozak bio sposoban za svakakve ludorije, ali... Ne, nešto je stajalo između redaka, nešto što je njemu izmicalo. I nije imao namjeru odustati dok ne sazna o čemu je riječ. Frans je upravo bio na odlasku kad je Martin došao pred vrata njegova stana. „Kako vam danas mogu pomoći?” uljudno upita Frans. „Imam samo nekoliko dodatnih pitanja.” „Upravo sam krenuo u svoju dnevnu šetnju, ako želite razgovarati sa mnom, morat ćete poći sa mnom. Svoju šetnju ne odgađam ni zbog koga. Njome održavam kondiciju.” Krenuo je prema moru, a Martin pođe za njim. „Dakle, nije vam problem da vas ljudi vide s policajcem?” upita Martin i kiselo mu se nasmiješi. „Toliko sam vremena proveo u društvu zatvorskih čuvara da sam već navikao.” Fransove oči odražavale su vedrinu. „No dobro, što ste me ono htjeli pitati?” upita on, a vedrine nestane. Martin je morao lagano potrčati da bi održao korak s njim. Starac je zadao dobar tempo. „Ne znam jeste li čuli, ali u Fjällbacki se dogodilo još jedno ubojstvo.” Frans na nekoliko sekundi uspori, a zatim ponovno ubrza


korak. „Ne, nisam čuo. Tko?” „Brirta Johansson.” Martin ga je pomno promatrao. „Britta?” upita Frans i okrene glavu prema Martinu. „Ali kako? Tko?” „Njezin muž kaže da je on to učinio, ali ja sam sumnjičav...” Frans se trzne. „Herman? Ali zašto? Ne mogu vjerovati...” „Jeste li poznavali Hermana?” upita Martin, nastojeći ne otkriti koliko mu je odgovor na to pitanje bio važan. „Ne, ne mogu baš reći da jesam”, odgovori Frans i odmahne glavom. „Zapravo sam ga susreo samo jednom. Nazvao me u lipnju i rekao da je Britta bolesna i da je izrazila želju da me vidi.” „Nije li vam to zvučalo čudno? S obzirom na to da se niste vidjeli šezdeset godina?” U Martinovu glasu jasno se dalo razabrati koliko sumnja u Fransove riječi. „Da, naravno da mi je to bilo pomalo čudno. Ali Herman mi je objasnio da je oboljela od Alzheimerove bolesti, a čini se da nije neuobičajeno da se bolesnici vraćaju na sjećanja iz starih dana i ljude koji su im tada bili važni. A mi smo se poznavali čitavo djetinjstvo, naša ekipa često se družila.” „A ta ekipa je bila...?” „Bili smo to ja, Britta, Erik i Elsy Moström.” „Od kojih je dvoje sad mrtvo, ubijeno u razmaku od dva mjeseca”, odvrati Martin, uspuhano trčeći uz Fransa. „Zar ne mislite da je to čudna podudarnost?” Frans je gledao prema obzoru. „Kad čovjek dođe u moje godine, u životu doživi toliko čudnih podudarnosti da mu bude jasno da one i nisu toliko rijetke. Uostalom, rekli ste da je njezin muž priznao da ju je ubio. Mislite da je on ubio i Erika?” Frans pogleda Martina. „Trenutačno ne mislimo ništa. Ali nedvojbeno je čudno to što je u tako kratkom vremenu ubijeno dvoje ljudi iz iste ekipe.” „Kao što sam rekao, nema ničega čudnoga u čudnim podudarnostima. Čista slučajnost. I sudbina.” „Poprilično filozofske riječi iz usta čovjeka koji je većinu života proveo po zatvorima. Jesu li i za to zaslužne slučajnost i sudbina?” Martinov ton bio je mrvicu oštar i morao se podsjetiti da osobne osjećaje ne upliće u ovo. Ali vidio je kako je ono za što se zalaže Frans Ringholm tijekom proteklog tjedna utjecalo na Paulu i bilo mu je teško prikriti gnušanje. „Slučajnost i sudbina nemaju veze s tim. Bio sam odrastao čovjek,


sposoban da sam donosim odluke kad sam krenuo tim putem. Jasno, sad mogu reći da nisam trebao učiniti to, to, to i to... I da sam trebao poći onim putem, ili onim, ili onim...” Frans zastane i okrene se Martinu. „Ali nemamo tu povlasticu u životu, zar ne?” upita on i nastavi hodati. „Povlasticu da unaprijed znamo što će se dogoditi. Učinio sam to što sam učinio, živio sam život kakav sam živio i platio sam cijenu za to.” „A vaši stavovi? Jeste li i njih vi izabrali?” Martin primijeti da ga odgovor zaista zanima. Nije shvaćao ljude koji su osuđivali cijele društvene skupine. Nije shvaćao kako to sami sebi objašnjavaju. I iako je bio pun prezira prema njima, istodobno ga je zanimalo kako funkcioniraju, na isti onaj način na koji dijete želi rastaviti radio kako bi saznalo kako funkcionira. Frans je dugo šutio. Činilo se da je uvidio da je Martinovo pitanje bilo ozbiljno, pa je razmišljao kako da mu odgovori. „Ja stojim iza svojih stavova. Vidim da s društvom nešto nije u redu i to je moje tumačenje toga što nije u redu. Smatram da je moja dužnost pokušati doprinijeti tome da se to ispravi.” „Ali okriviti čitave skupine ljudi...” Martin odmahne glavom. Nikako nije shvaćao taj način razmišljanja. „Činite tu grešku da na ljude gledate kao na pojedince”, suho će Frans. „Čovjek nikad nije bio pojedinac. Svi smo mi dio skupine, dio kolektiva. A te su se skupine u čitavoj povijesti borile za svoje mjesto u hijerarhiji, u svjetskom poretku. Mogli biste željeti da to nije tako, ali jest. A iako ja sebi mjesto u svijetu ne osiguravam nasiljem, svejedno ću opstati i na koncu ću biti pobjednik u tom svjetskom poretku. A povijest uvijek ispisuju pobjednici.” Frans je ušutio i pogledao Martina, a Martin osjeti kako drhti unatoč tome što je bio posve znojan od brzog hoda. Bilo je nevjerojatno zastrašujuće slušati takva fanatična uvjerenja. Sledio se uvidjevši da ne postoji logika koja bi Fransa i njegove istomišljenike uvjerila da imaju pogrešnu sliku svijeta. Moglo ih se jedino obuzdavati, minimizirati, desetkovati. Martin je oduvijek vjerovao da se argumentiranim raspravama može malo-pomalo promijeniti srž čovjeka. No, u Fransovu je pogledu vidio da je njegova srž toliko ograđena bijesom i mržnjom da je do nje bilo nemoguće doprijeti.


Fjällbacka, 1944. „Kako je ovo ukusno”, reče Vilgor, grabeći još jednu porciju pečene skuše. „Zaista je ukusno, Bodil.” Nije odgovorila, već samo uz olakšanje pogne glavu. Uvijek bi bila zahvalna kad bi njezin muž bio dobre volje i zadovoljan njome. „Slušaj me, momče, jednog dana kad se budeš ženio, dobro pazi da ti žena bude dobra i u kuhinji i u krevetu!” Vilgot pokaže vilicom prema Fransu i toliko se nasmije da mu se vidio čitav jezik. „Vilgote!” reče Bodil i pogleda svog muža, ali se ne usudi ništa nadodati tom mlakom protestu. „Ma, neka se mali nauči”, odvrati on i zagrabi obilnu porciju pire-krumpira. „Inače, danas se možeš ponositi svojim ocem. Upravo su mi iz Göteborga javili da je tvrtka jednog Židova, Rosenberga, bankrotirala zbog toga što sam mu ove godine uzeo previše posla. E, to treba proslaviti! Tako treba s njima. Natjerati ih na koljena, i u ekonomskom smislu i bičem!” Toliko se smijao da mu je trbuh poskakivao. Iz usta mu je curio maslac s ribe i bljeskao se na bradi. „Sad mu neće biti lako zaraditi da preživi, u ovim vremenima”, reče Bodil, ne mogavši se obuzdati, ali istog trenutka shvati da je pogriješila. „A kako to misliš, draga?” upita Vilgot lažno nježnim tonom i odloži pribor za jelo uz tanjur. „Kad već suosjećaš s takvima, zanima me kako si došla do toga.” „Ma ne, nisam time ništa mislila”, reče ona i obori pogled prema krilu, nadajući se da će taj znak kapitulacije biti dovoljan. No, sjaj koji je Vilgot imao u očima već je počeo plamtjeti i svu je pozornost usmjerio prema svojoj ženi. „Ne, ne, zanima me što imaš reći. Hajde, nastavi.” Frans je pogledavao svoje roditelje dok mu se u želucu stvarao sve veći čvor. Njegova se majka počela tresti od Vilgotova pogleda. A oči njegova oca poprimile su isti onaj sjaj koji je toliko puta dosad vidio. Razmišljao je bi li pitao može li otići od stola, ali je shvatio da je prekasno za to.


Bodil nekoliko puta proguta, pa procijedi glasom koji je pucao od nervoze: „Ma ne, samo sam mislila na njegovu obitelj. U ovo doba teško će naći novi izvor prihoda.” „Govorimo o Židovu, Bodil”, reče Vilgot opominjućim tonom, polako, kao da se obraća djetetu. Čini se da je upravo taj ton pobudio nešto u njegovoj ženi. Podigla je glavu i, uz tračak prkosa, rekla: „I Židovi su ljudi. I oni moraju hraniti svoju djecu, baš kao i mi.” Frans osjeti kako mu je čvor u želucu poprimio gigantske razmjere. Htio je majci viknuti da ušuti, da se tako ne obraća ocu. To nikad ne bi ispalo dobro. Što joj je bilo? Kako mu je mogla to reći? Stati u obranu Židova? Kako je mogla to učiniti, znajući koju će cijenu platiti? Odjednom prema majci osjeti neku nerazumnu mržnju. Kako je mogla biti tako glupa? Zar nije znala da se ne isplati izazivati oca? Da je najbolje pognuti glavu, učiniti kako kaže, ne suprotstavljati mu se? Tada se nekako moglo izgurati. Ali ta glupa, glupa žena je pokazala upravo ono što se pred Vilgotom Ringholmom nikad nije smjelo pokazivati. Iskru prkosa. Iskru propitivanja. Frans je strepio od bureta baruta koji će ta iskra sad zapaliti. U sobi je najprije zavladala tišina. Vilgot je buljio u nju, ne mogavši prihvatiti ono što je upravo rekla. Na vratu mu je iskočila žila, a Frans opazi kako je stisnuo šake. Htio je potrčati i bježati koliko su ga noge nosile, ali je bio zalijepljen za stolicu i nije se mogao ni mrdnuti. A onda je eksplodiralo. Vilgotova šaka poletjela je i pogodila Bodil u bradu. Bacila ju je unazad, stolica se prevalila, a ona je uz glasni tresak pala na pod. Zajecala je od boli, bio je to zvuk koji je Frans već osjećao u kostima. Ali, umjesto suosjećanja, u njemu je pobudio samo još veći bijes. Zašto nije mogla šutjeti? Zašto ga je prisiljavala da sad to gleda?” „A, znači, voliš Židove, je li?” reče Vilgot i ustane. „Je li?” Bodil se na podu uspjela okrenuti na sve četiri, pokušavajući doći do daha. Vilgot uzme zamah i odvali je nogom u ošit. „Je li? Odgovori mi! Imam li to ljubitelja Zidova u kući? U vlastitoj kući! Je li?” Nije odgovarala dok je pokušavala otpuzati. Vilgot krene za njom i još je jednom odalami u isto mjesto. Posrnula je, ali se ponovno pridigla na sve četiri i opet pokušala otpuzati. „Jebena kujo! Jebena kujo koja voli Zidove!” Vilgot je grmio, a Frans je na očevu licu razabrao užitak. Vilgot je ponovno uzeo zamah i udario Bodil, obasipajući je uvredama. Zatim pogleda Fransa. Lice mu je sjalo od uzbuđenja. Bio je to izraz koji je Frans predobro poznavao.


„Pazi sad, momče, sad ću te ja naučiti kako se trebaš ophoditi prema kujama. To je jedini jezik koji razumiju. Gledaj i uči.” Uspuhao se dok je, pogleda prikovanog uz Fransa, polako otkopčavao remen na hlačama. Zatim je zakoračio prema Bodil koja je uspjela otpuzati nekoliko metara, jednom je rukom zgrabio za kosu, a drugom zadigao suknju. „Ne... nemoj... misli na... Fransa...” preklinjala ga je ona. Vilgot se samo nasmijao i povukao joj glavu unazad dok je, zastenjavši glasno, ulazio u nju. Čvor u Fransovu želucu postao je golema, hladna kugla mržnje. A kad je njegova majka okrenula glavu i pogledala ga, klečeći na koljenima dok je njegov otac prodirao u nju, znao je da može preživjeti jedino zadrži li tu mržnju u sebi.


Kjell je subotnje jutro proveo u uredu. Beata je s djecom otišla posjetiti svoje roditelje i bila je to izvrsna prilika da malo istraži o Hansu Olavsenu. Dosad nije bilo napretka. Bilo je previše Norvežana istog imena iz tog razdoblja, a ne uspije li eliminirati neke od njih, to će se pokazati nemogućim zadatkom. Više je puta pročitao članke koje mu je Erik ostavio i nije našao ništa konkretno od čega bi mogao poći niti je shvaćao što je Erik očekivao da će napraviti s njima. To je bilo ono što ga je najviše kopkalo. Ako je Erik Frankel htio da dođe do nekog zaključka, zašto mu jednostavno nije rekao što je u pitanju? Čemu ta tajnovitost s člancima? Kjell uzdahne. Sve što je znao o Hansu Olavsenu bilo je to da je tijekom Drugog svjetskog rata bio u pokretu otpora. Pitao se kako tu informaciju iskoristiti kao polazište. Na trenutak je čak razmišljao i da porazgovara s ocem i pita ga je li znao nešto više o tom Norvežaninu, ali je odmah odbacio tu misao. Radije bi sto sati proveo u arhivu nego zamolio oca za pomoć. Arhiv. Eto ideje. Je li u Norveškoj postojao kakav registar pripadnika pokreta otpora? Sigurno je netko pisao o tome, netko je vrlo vjerojatno obrađivao tu temu i pokušao popisati članove pokreta otpora. Netko se uvijek bavio time. Otvorio je Internet Explorer na računalu i iskušao razne kombinacije riječi u pretrazi dok naposljetku nije pronašao ono što je tražio. Stanoviti Eskil Halvorsen napisao je više knjiga o Norveškoj u Drugom svjetskom ratu, a posebice se orijentirao na pokret otpora. To je bio čovjek s kojim je morao razgovarati. Kjell je na internetu pronašao norveški imenik i u njemu brzo pronašao broj Eskila Halvorsena. Uzeo je telefon i ukucao broj, a zatim krenuo ispočetka jer je zaboravio ukucati pozivni broj za Norvešku. Nije ga baš brinulo hoće li smetati čovjeku u subotu prijepodne, takve si skrupule jedan novinar nije mogao priuštiti. Nakon nekoliko sekundi nestrpljivog čekanja, čovjek kojega je tražio javio se na telefon. Kjell se predstavio i objasnio mu da pokušava pronaći čovjeka imena Hans Olavsen, pripadnika norveškog pokreta otpora koji je tijekom posljednje godine rata prebjegao u Švedsku. „Dakle, to vam ime ne zvuči poznato?” Kjell je razočarano crtao


kružiće po bloku ispred sebe. Jednim se dijelom nadao da će odmah dobiti odgovor. „Da, razumijem da govorimo o tisućama ljudi koji su bili aktivni u pokretu otpora, ali postoji li možda mogućnost da...” Dobio je poduže izlaganje o tome kako je izgledala organizacija unutar pokreta otpora i žustro bilježio dok je slušao. Nedvojbeno je to bila zanimljiva tema, tim više što je bio specijaliziran za neonacizam, ali nije smio izgubiti fokus na ono što je tražio. „Postoji li negdje arhiv s imenima članova pokreta otpora?” „Dobro, dakle postoje određeni dokumentirani podaci...” „Biste li mi možda mogli pomoći provjeriti postoje li podaci o stanovitom Hansu Olavsenu i o tome gdje se danas nalazi?” „Bio bih vam jako zahvalan. I 1944. je došao u Švedsku, u Fjällbacku, ako vam to može pomoći u pretrazi.” Kjell zadovoljno poklopi. Iako nije dobio izravan odgovor kako se nadao, u sebi je znao da je, ako je itko mogao iskopati informacije o Hansu Olavsenu, to bio čovjek s kojim je upravo razgovarao. A on je u međuvremenu mogao učiniti još nešto. Možda bi u knjižnici u Fjällbacki mogao pronaći još informacija o Norvežaninu. Svakako je vrijedilo pokušati. Pogledao je na sat. Ako smjesta pođe, stići će prije zatvaranja knjižnice. Uzeo je jaknu, ugasio računalo i izašao iz ureda. Kilometrima dalje, Eskil Halvorsen već je počeo tražiti podatke o pripadniku pokreta otpora imena Hans Olavsen. Maja je i dalje čvrsto grlila lutku dok su je stavljali u sjedalicu u auto. Erica je bila dirnuta staričinom gestom i bilo joj je drago vidjeti kako se Maja na prvi pogled zaljubila u lutku. „Kakva divna žena , reče ona Patriku, a on samo kimne, usredotočen na zamršeni göteborški promet sa svim tim jednosmjernim ulicama i tramvajima koji kao da su se pojavljivali niotkud. „Gdje ćemo parkirati?” upita on, ogledavajući se oko sebe. „Eno praznog mjesta”, pokaže Erica, a Patrik pode u tom smjeru. „Možda bi bilo najbolje da ti i Maja ne uđete sa mnom”, reče ona, vadeći kolica iz prtljažnika. „Mislim da staretinarnica baš i nije najbolje mjesto za našu malu vragolanku s dugim prstićima.” „Da, vjerojatno si u pravu”, odvrati Pattik, stavljajući Maju u kolica. „Mi ćemo u međuvremenu prošetati, ali kasnije ćeš mi sve


ispričati.” „Hoću, obećavam.” Erica mahne Maji i pode prema adresi koju je dobila preko telefona. Staretinarnica je bila u Guldhedenu i pronašla ju je iz prvog pokušaja. Kad je ušla, začulo se zvonce na vratima, a nizak, mršav čovjek s dugom bradom pojavi se iza zastora. „Kako vam mogu pomoći?” ljubazno upita čovjek. „Dobar dan, ja sam Erica Falck, čuli smo se telefonom”, reče Erica i pruži mu ruku. „Enchanté”, odvrati čovjek i poljubi ruku iznenađenoj Erici. Nije se mogla sjeriti kad joj je, ako ikad, netko poljubio ruku. „Dakle, imate medalju o kojoj biste htjeli znati nešto više? Uđite, pa ćemo sjesti i pogledati.” Odmaknuo je zastor da uđe, a Erica se morala prignuti jer je dovratak bio neobično nizak. Kad je ušla, iznenađeno je zastala. Ruske ikone pokrivale su svaki milimetar zidova mračne sobice, u kojoj je, osim ikona, bilo mjesta još samo za stolić i dvije stolice. „To je moja strast”, reče čovjek koji se u jučerašnjem telefonskom razgovoru predstavio kao Åke Grundén. „Imam najbolju kolekciju ruskih ikona u čitavoj Švedskoj”, ponosno reče i sjedne za stol. „Krasne su”, reče Erica, znatiželjno se ogledajući. „I puno više od toga, dušo, puno više od toga”, odvrati on, pucajući od ponosa dok je gledao svoju zbirku. „One su nositeljice jedne povijesti i jedne tradicije koja je... veličanstvena.” Zastao je i stavio naočale. „Ali znam utupiti kad se uhvatim te teme, pa je bolje da prijeđemo na ovo zbog čega ste došli. Zvučalo je zanimljivo, moram reći.” „Da, koliko sam shvatila, to je još jedna od vaših specijalnosti. Medalje iz Drugog svjetskog rata.” Åke je pogleda iznad ruba naočala. „Čovjek se lako izolira kad se odluči okružiti starim predmetima umjesto ljudima. Nisam sasvim siguran jesam li ispravno posložio prioritete, ali lako je biti general poslije bitke.” Nasmiješi se, a Erica mu uzvrati osmijeh. Sviđao joj se njegov blag, ironičan humor. Zatim je posegnula u džep i pažljivo izvadila omotanu medalju, a Åke je za to vrijeme upalio svjetiljku s jakim svjetlom koja je bila na stolu. S dubokim je poštovanjem promatrao kako odmata medalju. „Ah...” reče on i položi je na dlan. Pomno ju je proučavao, okretao i vrtio pod jakim svjetlom svjetiljke, zaškiljivši kako mu ne bi promakao nijedan detaljčić.


„Odakle vam ovo?” upita naposljetku i pogleda je preko ruba naočala. Erica mu ispriča o majčinoj škrinji u kojoj je pronašla medalju. „A, koliko vam je poznato, majka vam nije imala nikakvih veza s Njemačkom?” Erica odmahne glavom. „Ne, barem je ja nikad nisam čula da govori o tome. Ali Fjällbacka, u kojoj je moja majka odrasla, teži blizu norveške granice, a nedavno sam saznala da su mnogi mještani tijekom rata pomagali norveškom pokretu otpora. Između ostalog, znam da je moj otac ljudima dopuštao da njegovim brodom krijumčare stvari za Norvežane. Koncem rata čak je i doveo jednog pripadnika pokreta otpora i pružio mu utočište.” „Da, nedvojbeno je bilo mnogo kontakata između priobalnih naselja i okupirane Norveške. Čak je i Dalsland tijekom rata imao dosta veze s Nijemcima i Norvežanima.” Činilo se kao da je razmišljao naglas dok je proučavao medalju. „Pa, nemam pojma kako je ovo dospjelo u posjed vaše majke, ali ono što vam mogu reći jest da je ovo Željezni križ, koji se dodjeljivao za iznimna postignuća tijekom rata.” „Postoji li kakav popis ljudi koji su primili to odličje?” upita Erica glasom punim nade. „Ipak su Nijemci tijekom rata imali dobru administraciju, možda je nešto arhivirano...” Åke odmahne glavom. „Ne, nažalost, takav popis ne postoji. A ne može se reći ni da je ova medalja bila baš rijetka. Ovaj ovdje je Željezni križ prve klase, tijekom rata ga je dobilo kojih 450 tisuća ljudi, pa je nemoguće odrediti tko je dobio upravo ovaj.” Erica je djelovala razočarano. Nadala se da će joj medalja pružiti više informacija, a ispalo je da je to bila još jedna slijepa ulica. „Da, pa što se može...” reče ona, ne mogavši prikriti razočaranje u glasu. Ustala je i zahvalila Åkeu, a on joj još jednom poljubi ruku. „Žao mi je”, reče on i isprati je prema izlazu. „Da sam vam bar mogao više pomoći...” „Nema veze”, odvrati Erica i otvori vrata. „Potražit ću druge načine, zaista želim doznati odakle se to našlo u majčinu posjedu.” Ali nakon što su se vrata iza nje zatvorila, ponovno se osjetila iznimno beznadno. Nikad neće uspjeti proniknuti u tajnu medalje.


Sachsenhausen, 1945. Čitavo putovanje prošlo mu je u izmaglici. Uglavnom se sjećao boli u zagnojenom uhu. Ugurali su ga u vlak za Njemačku, zajedno s ostalim zatvorenicima iz Grinija. Osjećao se kao da će mu se glava rasprsnuti i nije se mogao usredotočiti ni na što drugo. Čak i vijest o tome da će ih transportirati u Njemačku primio je s krajnjom ravnodušnošću. Na neki je način to doživio kao oslobođenje jer je razumio što to znači. Njemačka je značila smrt. Nije to bila činjenica, nitko nije znao što ih očekuje, ali šuškalo se. Postojali su nagovještaji. Znali su da ih zovu NN zatvorenicima. Nacht und Nebel. To je značilo da će naprosto nestati, umrijeti, bez suđenja, bez osude. Samo će nestati u noći i magli. Svi su čuli priče, svi su se pripremili na ono što bi ih moglo čekati na posljednjoj postaji. No, ništa što su čuli nije ih moglo pripremiti za stvarnost. Dovedeni su u sam pakao. Pakao bez vatre koja im gori pod nogama, ali svejedno pakao. Bio je ondje već nekoliko tjedana, a sve ono što je za to vrijeme vidio noćima ga je proganjalo u snu. Ispunjavalo ga strahom svakog dana kad su morali ustajati u tri ujutro i neprekidno raditi do devet navečer. NN zatvorenicima nije bilo lako. Njih su već smatrali mrtvima i bili su na dnu logorskog poretka. Da ne bi bilo zabune, na leđima su imali crveno slovo N. Crvena je boja označavala političke zatvorenike, a zelena kriminalce. Među njima je vladala vječna borba za vlast u logoru. Jedina je utjeha bila to što su se nordijski zatvorenici držali zajedno. Bili su raštrkani po logoru, ali bi se svake večeri nakon rada okupili i raspravljali o onome što se događalo. Oni koji su mogli, odvajali su malo od svojih dnevnih porcija kruha. Komadiće kruha potom su prikupljali i odnosili nordijskim zatvorenicima koji su ležali u ambulanti. Htjeli su da se što više Skandinavaca vrati kući. Ali mnogima više nije bilo pomoći. Axel više nije mogao ni pratiti koliko ih je već bilo nestalo. Gledao je ruku kojom je držao lopatu. Bila je sama kost, bez mesa, samo koža prevučena preko zglobova. Kad bi najbliži stražar gledao u drugom smjeru, nakratko bi se naslonio na lopatu, a zatim nastavio


kopati kad bi stražar opet pogledao prema njemu. Pri svakom pokretu uspuhao bi se od napora. Axel se prisiljavao da ne gleda razlog zbog kojega su on i ostali zatvorenici kopali. Počinio je tu grešku samo prvoga dana, a to što je vidio proganjalo ga je svaki put kad bi otvorio oči. Hrpetina ljudi. Leševa. Izgladnjelih kostura nabačenih na gomilu kao otpad, koje će sad navrat-nanos pobacati u rupetinu. Najlakše je bilo ne gledati. Vidio je to samo krajičkom oka, dok je mukotrpno pokušavao zahvatiti dovoljnu količinu zemlje da na sebe ne navuče stražarevo nezadovoljstvo. Zarobljenik pokraj njega srušio se na zemlju. Podjednako mršav, podjednako neuhranjen kao Axel, samo se srušio i više se nije mogao podići. Axel je razmišljao bi li mu otišao pomoći, ali takve bi misli brzo odbacio, više nisu dovodile ni do kakvih djela, jedino što je sad bilo važno bio je opstanak. Jedino je još u to mogao uložiti ono malo energije što mu je bilo preostalo. Svatko se morao snalaziti sam, preživjeti kako je znao i umio. Slušao je savjete njemačkih političkih zarobljenika. Nie auffalen, ne ističi se, ne privlači pozornost na sebe. Valjalo je ostati neutralan i držati glavu dolje kad god bi izbila prepirka. Zato je Axel ravnodušno gledao kako stražar odlazi prema zatvoreniku, uzima ga za ruku i odvodi do središta rupe, gdje je ona bila najdublja i gdje su već završili s kopanjem. Stražar se potom mirno uspeo van iz rupe, ostavivši zatvorenika u njoj. Nije htio trošiti metke na njega. Bilo je to surovo ratno doba i bilo bi rasipno trošiti metke na nekoga tko je u principu već bio mrtav. Na njega bi jednostavno nabacivali leševe. Ako već dotad ne bi umro, ugušio bi se. Axel odvrati pogled od zatvorenika nasred rupe i nastavi kopati u svom kutku. Više nije mislio na svoje kod kuće. Kad je u pitanju bilo puko preživljavanje, prostora za takve misli više nije bilo.


Dva dana poslije, Erica je i dalje bila potištena. Nadala se da će dobiti puno više informacija o medalji. Znala je da se i Patrik osjeća isto tako nakon što nije uspio saznati što leži iza onih transakcija. No, ni ona ni on nisu se predavali. Patrik je i dalje polagao nadu u papire koje je za sobom ostavio Wilhelm Fridén, a ona je bila odlučna u tome da nastavi svoje istraživanje o podrijetlu medalje. Sjedila je u svojoj radnoj sobi i malo piskarala, ali nije se mogla usredotočiti na knjigu. Previše joj se toga vrtjelo po glavi. Posegnula je za vrećicom Dumlekole i uživala u okusu kole dok joj se slatkiš topio u ustima. Uskoro će morati prestati s tim. Samo, u posljednje se vrijeme previše toga dogodilo da bi si mogla uskratiti zadovoljstvo uživanja u pokojem slatkišu. Već će to riješiti. Proljetos je čistom snagom volje uspjela smršavjeti prije vjenčanja, moći će to opet. Samo će početi neki drugi dan. „Erica”, začu se Patrikov glas odozdo. Ustala je i otišla do vrha stuba da vidi što hoće. „Karin je zvala. Maja i ja idemo u šetnju s njom i Luddeom.” „Dobro”, promrmlja Erica jer je u ustima još uvijek imala Dumlekolu. Vratila se u radnu sobu i sjela pred računalo. I dalje nije znala što bi mislila o tome. O šetnjama s Karin. Istina je da joj je djelovala simpatično, a i ona i Patrik su se davno razveli. Erica je bila posve uvjerena da je s Patrikove strane to odavno gotova priča. Ali svejedno, činilo joj se pomalo čudno puštati ga s bivšom ženom. Ipak je lijegao s njom u jednom razdoblju svog života. Erica zamahne glavom da odagna slike koje su joj se pojavile pred očima i utješi se još jednom Dumlekolom iz vrećice. Bilo je vrijeme da se sabere. Barem ona nikad nije bila ljubomorna. Kako bi se zaokupila, otišla je na internet i neko vrijeme surfala. Nešto joj je palo na pamet pa je otvorila tražilicu i upisala pojam ignoto militi i kliknula traži. Tražilica je izbacila gomilu rezultata. Otvorila je prvi i sa zanimanjem čitala što je pisalo. Sad se prisjetila zašto joj je taj pojam bio poznat. Prije mnogo godina bila je na školskom izletu u Parizu, gdje je njezina skupina umjereno zainteresiranih učenika posjetila Slavoluk pobjede. I grob neznanog vojnika. Ignoto militi jednostavno je značilo neznanom vojniku.


Erica se namrštila čitajući tekst na ekranu. Misli su joj se rojile glavom i pretvarale u pitanja. Je li to što je Erik Frankel načrčkao u notesu bila tek puka slučajnost ili je imalo neko značenje? Ako jest, kakvo? I dalje je tražila po internetu, ali nije pronašla ništa zanimljivo, pa je zatvorila prozorčić. Stavila je i treću Dumlekolu u usta i podigla noge na stol, razmišljajući kako da nastavi. Tek što je progutala zadnji komadić slatkiša, sinula joj je ideja. Postojao je netko tko bi nešto mogao znati. Izgledi nisu bili veliki, ali... Sišla je u prizemlje, uzela ključeve auta i. krenula prema Uddevalli. Četrdeset i pet minuta poslije sjedila je na parkiralištu, uvidjevši da ustvari nema nikakav plan. Bilo je relativno lako telefonom doznati na kojem odjelu bolnice leži Herman, ali nije imala pojma hoće li uspjeti doći do njega. Ma ne, morat će to riješiti. Improvizirat će. Za svaki slučaj otišla je u bolnički dućan i kupila velik buket cvijeća. Ušla je u dizalo, izašla na pravom katu i odlučnim korakom krenula niz odjel. Činilo se da je nitko nije primijetio. Erica pogleda broj sobe. Trideset i pet, to bi trebala biti njegova soba. Samo se nadala da njegove kćeri nisu unutra, inače će biti pakleno. Erica duboko udahne i otvori vrata. Laknulo joj je kad je vidjela da nitko nije u posjetu. Ušla je i pažljivo zatvorila vrata za sobom. Herman je ležao na jednom od dva bolnička kreveta, ali činilo se da je njegov cimer u dubokom snu. Herman je ležao i zurio u zrak, s rukama uz tijelo, ponad plahte. „Zdravo, Hermane”, blago reče Erica i privuče stolicu njegovu krevetu. „Ne znam sjećate li me se. Bila sam posjetila Brittu pa ste se naljutili na mene.” Erici se isprva učinilo da je Herman nije čuo ili da je nije htio čuti, ali je zatim polako skrenuo pogled prema njoj. „Znam tko ste vi. Elsyna kći.” „Tako je, Elsyna kći.” Erica mu se nasmiješi. „Bili ste kod nas... nekidan”, reče on, gledajući je a da nije ni trepnuo. Ericu ispuni neki neobičan osjećaj nježnosti. Zamislila je kako je nepomično ležao uz svoju mrtvu suprugu i grčevito je grlio. A sad je u tom krevetu djelovao tako maleno i krhko. Nije više bio onaj isti čovjek koji se izderao na nju kad je uzrujala Brittu. „Da, bila sam kod vas. S Margaretom”, reče Erica. Herman samo kimne. Neko su vrijeme sjedili u tišini. Naposljetku Erica reče: „Pokušavam doznati nešto više o svojoj majci. Tako sam i naišla na Brittino ime. A kad sam razgovarala s Brittom, stekla sam dojam da je


znala više nego što mi je htjela ili mogla reći.” Herman se nekako čudno osmjehne, ali ništa ne odgovori. Erica nastavi: „Također mislim da je čudna podudarnost što je dvoje od troje majčinih prijatelja preminulo u tako kratkom razmaku...” Zašutjela je, iščekujući njegovu reakciju. Niz Hermanov obraz kane suza. Podigao je ruku i obrisao je. „Ja sam je ubio”, reče on i ponovno pogleda u zrak. „Ja sam je ubio.” Erica je čula što je rekao, a prema Patrikovu mišljenju, tome se nije imalo što prigovoriti. Ali znala je da je Martin skeptičan, baš kao i ona. A u Hermanovu glasu osjetila je neki čudan ton koji nikako nije mogla protumačiti. „Znate li što mi to Britta nije htjela reći? Nešto što se dogodilo ratnih godina? Nešto što se ticalo moje majke? Mislim da imam pravo znati”, inzistirala je. Nadala se da ga ne pritišće prejako jer je očito bio u teškom stanju, ali toliko je htjela doznati što se to krilo u prošlosti njezine majke da joj je prosudba malo otupjela. „Kad se Britta počela gubiti, rekla je nešto o šaptu neznanog vojnika. Znate li što je to bilo? Mislila je da sam ja Elsy, a ne njezina kći. Govorila je o neznanom vojniku. Znate li na što je mislila?” Isprva nije uspjela identificirati zvuk koji je Herman ispustio, a zatim je shvatila da se smijao. Odnosno, bila je to nevjerojatno žalosna imitacija smijeha. Nije joj bilo jasno što mu je to tako smiješno. Ali možda nije ni bilo smiješno. „Pitajte Paula Heckela. I Friedricha Hücka. Oni vam mogu odgovoriti na ta pitanja.” Ponovno se stao smijati, sve glasnije i glasnije, dok se čitav krevet nije počeo tresti. Njegov smijeh uplašio je Ericu više od njegovih suza, ali ga svejedno upita: „Tko su oni? Gdje ih mogu naći? Kakve oni veze imaju s ovim?” Htjela je protresti Hermana ne bi li joj odgovorio na pitanja, izvući odgovor iz njega, ali baš u tom trenutku otvore se vrata. „Što se ovdje događa?” Doktor je stajao na vratima, prekriženih ruku i stroga izraza lica. „Oprostite, pogriješila sam sobu. A ovaj gospodin je rekao da želi malo razgovarati, a onda je...” Brzo je ustala i požurila se prema izlazu pokunjena izraza lica. Kad je sjela u auto, srce joj je i dalje lupalo. Dobila je dva imena. Dva imena koja nikad prije nije čula i koja joj ništa nisu značila. Kakve veze s ovim imaju dva Nijemca? Možda imaju veze s Hansom Olavsenom?


Ipak se on borio protiv Nijemaca prije nego je pobjegao. Ništa joj nije bilo jasno. Čitavim putom natrag u Fjällbacku glavom su joj odzvanjala ta dva imena. Paul Heckel i Friedrich Hück. Čudno. Bila je sigurna da ih nikad prije nije čula, a opet su joj bila nekako poznata... „Martin Molin.” javio se na telefon nakon prvog signala i nekoliko minuta pozorno slušao, prekidajući sugovornika samo kraćim pitanjima. Zatim je uzeo svoj notes, načinio nekoliko bilješki tijekom razgovora i otišao Mellbergu. Pronašao ga je u čudnom položaju. Sjedio je nasred poda s ispruženim nogama i uz velike napore pokušavao dodirnuti nožne prste. Neuspješno. „Oh, oprostite. Smetam li?” upita Martin, zastavši na vratima. Ernstu je bilo drago što se pojavio, pa mu je prišao mašući repom i stao mu lizati ruku. Mellberg nije odgovorio, već se samo namrštio i pokušao ustati. Na koncu je, sav bijesan, odustao i pružio ruku Martinu, a on mu pomogne da se osovi na noge. „Samo sam se malo istezao”, promrmlja Mellberg i, sav ukočen, ode do svoje srolice. Martin stavi dlan preko usta kako bi prikrio cerek. Ovo je postajalo sve bolje i bolje. „Dobro, jesi li htio nešto posebno ili si mi samo došao nepotrebno smetati?” plane Mellberg i posegne za kokos-kuglicom koju je držao u donjoj ladici. Ernst onjuši zrak i požuri se prema tom divnom, dobro poznatom mirisu. Molećivim, vlažnim očima pogleda Mellberga. Ovaj ga pokuša strogo pogledati, ali ipak popusti, uzme još jednu kokoskuglicu i dobaci je psu. Nestala je za dvije sekunde. „Ernst se malo zaoblio na predjelu trbuha”, reče Martin, zabrinuto gledajući psa čija je mješina počela sličiti onoj svog privremenog gazde. „Ma, nije to ništa. Pokoji kilogram ne može biti na odmet”, reče Mellberg i potapša se po svom trbuhu. Martin napusti temu trbuha i sjedne nasuprot Mellbergu. „Zvao me Pedersen, a jutros sam dobio i Torbjörnovo izvješće. Prvotni podaci definitivno štimaju. Britta Johansson je ubijena. Ugušena je jastukom koji je ležao pokraj nje na krevetu.” „A kako znaju...” započne Mellberg, ali ga Martin prekine. „Dakle...” reče on i pogleda u svoj notes. „Pedersen je, kao i obično, govorio malo kompliciranijim jezikom, ali, jednostavno rečeno, kaže da


je u grlu imala pero iz jastuka. Izgleda da je ondje dospjelo jer je pokušavala udahnuti dok joj je jastuk bio pritisnut o lice. Pedersen je također tražio tragove vlakana u grlu i pronašao vlakna koja odgovaraju materijalu jastuka. K tome, imala je ozljede vratnih kostiju, što ukazuje na to da joj je netko stisnuo grlo, najvjerojatnije rukom. Tražili su otiske na koži, ali, nažalost, nisu ništa pronašli.” „Bome, sve je jasno. Koliko sam čuo, bila je bolesna. Malo trknuta”, reče Mellberg i zavrti kažiprstom oko sljepoočnice. „Imala je Alzheimerovu bolest”, oštro će Martin. „Da, da, nastavi”, reče Mellberg i odmahne rukom. „Samo mi nemoj reći da sve ne ukazuje na to da ju je ubio onaj stari. Vjerojatno je to bilo ono... ubojstvo iz samilosti”, reče on, zadovoljan svojom sposobnošću zaključivanja i nagradi se još jednom kokos-kuglicom. „Pa... ovaj...” nevoljko reče Martin, okrenuvši stranicu u notesu. „Ipak su našli lijep, jasan otisak na jastučnici, kaže Torbjörn. Inače je teško uzeti otisak s tkanine, ali u ovom slučaju to je bila jastučnica s glatkom dugmadi, a na jednom dugmetu ostao je jasan otisak. A on ne pripada Hermanu”, naglasi Martin. Mellberg se namršti i na trenutak ga zabrinuto pogleda. A zatim mu lice zasja. „Sigurno je jedna od kćeri. Provjeri za svaki slučaj, pa da to potvrdimo. A zatim nazovi predstojnika odjela i reci mu da Brittinu mužu daju elektrošokove ili lijekove ili što li je već potrebno da živne, jer najkasnije do kraja tjedna moramo razgovarati s njim. Jasno?” Martin uzdahne, ali kimne. To mu se uopće nije sviđalo, ali Mellberg je bio u pravu. Nije bilo nikakvih dokaza koji bi upućivali u nekom drugom smjeru. Tek jedan otisak palca. A ako ne bude imao sreće, Mellberg će biti u pravu i oko toga. Ali na izlasku se okrene i pljesne se po čelu. „Joj da, zaboravio sam jednu stvar. K vragu, kako sam glup. Pedersen joj je ispod noktiju pronašao i znatnu količinu DNK-a, i komadiće kože i krv. Vjerojatno je izgrebla onoga tko ju je davio. T to dobrano, kaže Pedersen, s obzirom na to da je imala oštre nokte i da je pod njima nađeno mnogo kože. Prema njegovu sudu, najvjerojatnije je izgrebla svog ubojicu po rukama ili licu.” Martin se nasloni na dovratnik. „A ima li njezin muž ogrebotina?” upita Mellberg i nagne se naprijed, naslonivši laktove na radni stol. „Čini se da nedvojbeno moramo smjesta posjetiti Hermana”, reče Martin. „Nedvojbeno”, odvrati Mellberg. „Povedi Paulu!” dobaci on za


Martinom, ali ovaj je već bio otišao. Posljednjih se dana šuljao po kući, ne mogavši vjerovati da to može potrajati. Njegova majka nikad dotad nije jedan dan uspjela ostati trijezna. Ne otkako ih je otac napustio. Slabo se sjećao kako je bilo prije toga, ali rijetka sjećanja koja je imao bila su ugodna. Iako je već usvojio sve moguće obrambene mehanizme, počeo je ipak gajiti nadu. Svakim satom sve veću. Pa i svakom minutom. Djelovala je drhtavo i posramljeno bi ga pogledala svaki put kad bi se mimoišli. Ali bila je trijezna. Posvuda je gledao i nije pronašao nijednu novu bocu. Nijednu. A znao je svako njezino skrovište. Nikad mu nije bilo jasno zašto se uopće trudi sakriti ih. Mogla ih je naprosto držati na kuhinjskom elementu. „Da pripremim večeru?” tiho upita i oprezno ga pogleda. Kao da su tapkali jedno oko drugoga kao dvije ustrašene životinje koje su se prvi put srele i nisu znale kako će se stvari odviti. A možda je tako zaista i bilo. Odavno je nije vidio sasvim trijeznu, nije ju uopće poznavao bez alkohola u sebi. A ni ona nije poznavala njega. Kako je i mogla, kad je stalno bila obavijena alkoholnom izmaglicom koja je filtrirala sve što je vidjela, sve što je radila? Sad su jedno drugome bili stranci, ali znatiželjni, zainteresirani stranci puni nade. „Je li ti se Frans javio?” upita ona, vadeći sastojke za špagete bolognese iz hladnjaka. Per nije znao što da joj kaže. Čitavog su mu života strogo zabranjivali kontakt s djedom, a sad je upravo on bio taj koji je intervenirao i barem privremeno spasio situaciju. Carina uoči da je smeten i da ne zna što bi odgovorio. „U redu je. Može Kjell govoriti što hoće, što se mene tiče, slobodno razgovaraj s Fransom. Samo...” Oklijevala je, u strahu da ne kaže nešto pogrešno, nešto što bi poremetilo krhki odnos koji su se posljednjih dana trudili uspostaviti. Ali zatim se sabere i nastavi: „Nemam ništa protiv toga da budeš u kontaktu sa svojim djedom... Frans je rekao stvari koje je trebalo reći, koje su me nagnale da uviđim da...” Odložila je nož kojim je počela rezati luk i Per je vidio da se bori sa suzama kad se okrenula prema njemu, „Nagnao me da uvidim da se stvari moraju promijeniti. I za to sam mu vječno zahvalna. Ali želim da mi obećaš da se nećeš družiti s... s tim ljudima iz njegovih krugova...” Molećivo ga je gledala, a donja joj je usna lagano drhtala. „Ja ti ne mogu ništa obećati zauzvrat... Nadam se da to razumiješ. Teško je. Svaki dan, svaka minuta je teška. Mogu ti samo obećati da ću se potruditi. Može?” Ponovno uhvati njezin


posramljen, molećiv pogled. Per osjeti kako mu je težina u grudima popustila. Sve što je htio sve te godine, a napose kad ih je otac tek bio napustio, jest biti dijete. A umjesto toga morao je čistiti njezinu bljuvotinu, provjeravati hoće li zapaliti kuću dok je pušila u krevetu, ići po namirnice. Raditi stvari koje nijedan mali dječak ne bi trebao raditi. Sve mu je to proletjelo pred očima, ali više nije bilo važno. Jedino što je čuo bio je njezin glas, njezin, molećiv, blag majčinski glas. Prišao joj je i obgrlio je rukama. Uvukao se u njezin zagrljaj iako je bio za glavu viši od nje i prvi put u deset godina dopustio si da se osjeća kao dijete.


Fjällbacka, 1945. „Zar nije divno biti na odmoru?” gugutala je Britta, gladeći Hansa po ruci. On se samo nasmijao i otresao njezinu ruku. Nakon što ih je sve upoznao u ovih pola godine, znao je kad ga iskorištava samo kako bi Fransa učinila ljubomornim. Fransov zabavljeni pogled potvrđivao mu je Brittine namjere. Ali morao joj je odati priznanje za upornost jer vjerojatno nikad neće prestati sliniti za Fransom. Ali jednim je dijelom i sam Frans bio kriv jer je katkad potpirivao njezine osjećaje prema njemu time što bi joj pridavao malo pozornosti, samo da bi potom ponovno bio uobičajeno hladan prema njoj. Hans je smatrao da Fransove igrice graniče s okrutnošću, ali nije se htio uplitati. S druge strane, ono što mu je smetalo jest što je nakon nekog vremena razabrao tko Fransa zaista zanima. Pogledao ju je kako sjedi malo dalje od njega i osjetio kako ga je nešto probolo u grudima jer je upravo u tom trenutku nešto rekla Fransu i nasmiješila se. Elsy je imala tako divan osmijeh. Ma ne samo osmijeh, već i oči, dušu, te lijepe ruke u haljini kratkih rukava, rupicu koja bi se pojavila s lijeve strane njezinih usta kad bi se nasmiješila. Sve, sve, svaki detalj nje, i unutarnji i vanjski, bio je prekrasan. Elsy i njezina obitelj bili su divni prema njemu. Plaćao im je malu, jedva prihvatljivu stanarinu, a Elof mu je sredio posao na jednom brodu. Često su ga pozivali da jede s njima, zapravo, gotovo svake večeri. Bilo je nečega u toj njihovoj toplini, njihovoj složnosti, što je ispunjavalo svaki djelić njegova bića. Osjećaji koje je rat zatomio pomalo su se vraćali. I Elsy. Pokušavao je odagnati misli, pokušavao je odagnati slike i osjećaje koji bi ga preplavili svake noći kad bi legao u krevet i ugledao nju. Ali naposljetku je shvatio da mora priznati da je beznadno, bezizlazno zaljubljen u nju. A ljubomora bi mu zaparala srce svaki put kad bi vidio kako je Frans gleda istim onim pogledom koji je vjerojatno i sam imao. A bila je tu i Britta, koja nije bilo toliko pametna da shvati o čemu je riječ, ali je instinktivno znala da nije predmet ni Fransovih ni Hansovih želja. On je znao da ju je to nagrizalo. Ona je bila sebična, površna djevojka i zapravo mu nije bilo jasno zašto bi se netko poput Elsy družio s njom. No, dok god je Elsy htjela bio u njezinu


društvu, i on ju je morao podnositi. Od svojih novih četvero prijatelja, naravno, uz Elsy, najviše mu se sviđao Erik. Bilo je nešto u njegovoj zrelosti, u njegovoj ozbiljnosti, što je Hansa smirivalo. Volio je sjediti malo podalje od ostalih i razgovarati s njim. Razgovarali su o ratu, povijesti, politici, gospodarstvu, a Erik je oduševljeno ustanovio da je u Hansu našao istomišljenika kojega dotad nije imao. Doduše, nije tako vješto baratao brojevima i podacima kao Erik, ali znao je mnogo o tome kako izgledaju svijet i povijest i u kakvim su sve međuodnosima. Razgovarali bi satima. Elsy bi ih zafrkavala, govoreći im da su dva starčića koja prepričavaju lovačke priče, ali vidio je da joj je drago što se tako dobro stažu. Jedino nikad nisu razgovarali o Erikovu bratu. Hans nikad nije načeo tu temu, a nakon onog prvog puta nije ni Erik. „Mislim da će večera uskoro biti spremna”, reče Elsy, ustajući i otresajući haljinu. Hans kimne, pa i on ustane. „Bolje da i ja pođem, inače će biti svega”, reče on i pogleda Elsy, a ona mu se blago osmjehne i pođe niz padinu. Hans osjeti kako se zacrvenio. Bio je dvije godine stariji od nje, bilo mu je sedamnaest, a opet se kraj nje uvijek osjećao kao kakav smušeni školarac. Mahnuo je ostalima i pojurio niz brijeg za Elsy. Ugledao ju je kako prelazi cestu i otvara dvorišna vrata groblja. Bila je to prečica. „Baš je krasno vrijeme večeras”, reče on i u svom glasu začuje blagu nervozu. Opsovao je sam sebe i podsjetio se da bi se trebao prestati ponašati kao budala. Elsy je dobrano grabila šljunčanom stazom, a on je kaskao za njom. Nakon nekoliko koraka sustigao ju je i hodao uz nju s rukama u džepovima. Nije odgovorila na njegov komentar o vremenu, što je njemu bilo drago jer je zvučao jadno. Odjednom se osjeti duboko i istinski sretnim. Hodao je uz Elsy, tu i tamo pogledao bi njezin profil, vjetar je bio iznenađujuće topao, a pod stopalima im se čula ugodna škripa šljunka. Prvi put u dugo vremena tako se osjećao. Istinski sretnim. Ako je ikad dotad uopće i iskusio pravu sreću. Toliko mu je toga stajalo na putu, zbog toliko stvari grudi su mu bile ispunjene poniženjem, mržnjom i strahom. Davao je sve od sebe da ne misli o onome što je bilo. Onoga trenutka kad se ušuljao na Elofov brod odlučio je sve ostaviti iza sebe i više se ne osvrtati. Ali sad su slike počele navirati. Šutke je hodao uz Elsy i pokušavao ih potisnuti u mračne špilje u kojima ih je skrivao. No one su probijale njegove barijere i prodirale mu u svijest. Možda je to bila cijena koju je morao platiti za onaj trenutak sreće od maloprije. Taj kratki, gorko-


slatki trenutak sreće. Možda je zaista i bilo tako, ali to mu sad nije pomagalo. Hodao je uz Elsy i osjećao kako se sva ta lica, prizori, mirisi, sjećanja i zvukovi žele probiti van. Panično je osjećao da mora nešto učiniti. Grlo mu se počelo stezati, udisaji su mu postali kratki i plitki. Nije ih više mogao zadržavati, ali im se nije mogao ni prepustiti. Nešto je morao učiniti. U tom ga trenutku Elsy okrzne rukom, zbog čega se on trznuo. Dodir je bio mekan, ali električan, u svoj svojoj jednostavnosti bio je sve što mu je trebalo da odagna ono na što nije htio misliti. Zastao je na brijegu iznad groblja. Elsy je bila korak ispred njega, a kad se okrenula, zbog nagiba padine njezino se lice našlo točno pred njegovim. „Što je bilo?” zabrinuto ga upita Elsy, a on je u tom trenutku znao što ga pokreće. Zakoračio je prema njoj, prislonio joj dlanove na obraze i nježno je poljubio u usne. Ona se najprije ukočila, a njega ponovno počne obuzimati panika. Zatim se naglo opustila, a njezine se usne, stopljene s njegovima, otvore. Polako, polako ih je rastvarala, a on, ustrašen, ali ispunjen, oprezno svojim jezikom potraži njezin. Bilo mu je jasno da se nikad prije nije ljubila, ali je njezin jezik instinktivno pronašao njegov. Osjetio je kako su mu koljena zaklecala. Zatvorenih očiju odmaknuo se od nje i podigao pogled tek nakon nekoliko sekundi. Prvo što je ugledao bile su njezine oči, a u njima je vidio odraz onoga što je i sam osjećao. Dok su u tišini, jedno uz drugo, hodali prema kući, u njegovoj glavi više nije bilo slika. Kao da nikad nisu ni postojale.


Christian je bio duboko zadubljen u ono što je čitao na računalu, kad je ušla Erica. Iz Uddevalle je došla ravno u knjižnicu, podjednako zbunjena kao kad je otišla iz bolnice. I dalje je imala osjećaj da su joj imena nekako poznata, pa ih je zapisala na papirić koji je pružila Christianu. „Bok, Christiane. Bi li mi pomogao potražiti bilo što o ovim ljudima? Paul Hackel i Friedrich Hück”, upita ga ona s pogledom punim nade. Christian je proučavao papirić, a ona zabrinuto primijeti da izgleda iscrpljeno. Sigurno je ulovio jesenju prehladu ili su ga djeca izmorila, pomisli ona, ali se svejedno malo zabrine za njega. „Sjedi dok ja potražim”, reče on, a Erica ga posluša. U mislima je grčevito držala palčeve, ali osjeti kako joj nade tonu kad nije vidjela nikakvu reakciju na Christianovu licu dok je proučavao rezultate pretrage. „Ne, nažalost nisam ništa pronašao”, reče naposljetku i odmahne glavom kao da joj se ispričava. „Barem ih nema u našem registru i bazi podataka. Ali mogla bi potražiti na internetu, samo što je problem što to u Njemačkoj vjerojatno nisu neuobičajena imena.” „Dobro”‘, razočarano reče Erica. „Dakle, ne postoji nikakva poveznica između tih imena i ovoga kraja?” „Nažalost, ne.” Erica uzdahne. „Ma da, to bi vjerojatno bilo prelagano.” Lice joj se potom ozari. „Ali bi li mogao pogledati ima li u arhivi još čega o osobi koja se spominjala u člancima koje si mi prošli put pronašao? Tada nismo tražili baš njega, nego samo moju mamu i njezine prijatelje. Riječ je o pripadniku norveškog pokreta otpora Hansu Olavsenu koji je bio ovdje u Fjällbacki...” „Pred kraj rata, da, znam”, lakonski odvrati Christian. „Poznaješ ga?” zbunjeno će Erica. „Ne, ali ovo je već drugi upit o njemu u dva dana. Popularan neki momak.” „Tko je još tražio informacije o njemu?” upita Erica zadržavši dah. „To moram pogledati”, odgovori Christian i odgurne se stolicom prema jednom ormariću. „Ostavio mi je vizitku da mu javim ako pronađem još nešto o tom momku.” Pjevušio je u sebi dok je čeprkao po ladici i tražio.


„Aha, evo vizitke. Kjell Ringholm, piše.” „Hvala, Christiane”, nasmiješi mu se Erica. „Sad znam s kim moram porazgovarati.” „Zvuči ozbiljno”, nasmije se Christian, ali mu smijeh ne dopre do očiju. „Ma ne, samo bih htjela znati zašto se on toliko zanima za Hansa Olavsena...” Erica je razmišljala naglas. „I, jesi li pronašao išta o njemu kad je Kjell Ringholm bio ovdje?” „Samo isti onaj materijal koji sam prošli put dao tebi. Tako da se bojim da ti ne mogu pomoći.” „Ma dobro, sve neki mršav ulov danas”, uzdahne Erica. „Mogu li zapisati broj s vizitke?” „Be my guest”, reče Christian i pruži joj vizitku. „Hvala”, odvrati ona i namigne mu, na što i on umorno namigne njoj. „Nego, ide li ti i dalje dobro s knjigom? Siguran si da ti ne mogu nikako pomoći? Kako je ono bio naslov? Sirena?” „Ma da, dobro ide”, odgovori on pomalo čudnim tonom. „Da, zvat će se Sirena. A sad me ispričaj, imam nekog posla..,” Okrenuo joj je leđa i počeo tipkati po tipkovnici. Erica ode u čudu. Christian se nikad dosad nije tako ponašao. Ali dobro, ima ona drugih stvari na pameti. Primjerice, razgovor s Kjellom Ringholmom. Dogovorili su se da će se naći na Veddöu. Rizik da će ih netko ondje vidjeti u ovo doba godine bio je malen, a i tada bi bili samo dva starca koji su otišli u šetnju. „Zamisli da možeš vidjeti ono što te čeka”, reče Axel i šutne kamenčić koji se otkotrlja preko plaže. Nekad su je ljeti kupači dijelili s krdom krava, pa se u vodi znalo vidjeti i djecu koja se kupaju i dugodlaku kravu koja se došla rashladiti. No, sad je plaža bila napuštena, a vjetar je po njoj raznosio osušenu morsku travu. Bez riječi su se dogovorili da neće razgovarati o Ericu. Ni o Britti. Zapravo, nijedan od njih dvojice nije znao zašto su dogovorili susret. Ionako ništa neće postići. Ništa neće promijeniti. Ali potreba je svejedno postojala. Bila je poput potrebe za češanjem pri ubodu komarca. I iako su, baš kao u slučaju uboda, znali da će samo pogoršati stvar, svejedno su podlegli kušnji. „U tome da ne znaš unaprijed i jest stvar”, reče Frans gledajući


prema pučini. „Kad bi čovjek imao kristalnu kuglu u kojoj bi vidio sve što ga čeka u životu, vjerojatno nikad ne bi htio ni ustati. Stvar je u tome da život treba uzimati u malim porcijama. Uzimati nevolje i probleme u malim komadićima, upravo onoliko koliko možeš progutati.” „Zna se dogoditi da čovjek dobije prevelike komade”, reče Axel i šutne još jedan kamenčić. „Onda govoriš o drugim ljudima, ne o tebi i meni”, reče Frans i okrene pogled prema Axelu. „Možda u tuđim očima djelujemo različito, ali zapravo smo slični jedan drugome. Znaš to. Mi se nikad ne povlačimo, koliku god porciju dobili.” Axel samo kimne, a zatim pogleda Fransa. „Žališ li zbog čega?” Frans je dugo razmišljao, a potom polako odgovori: „Što se ima žaliti? Ono što je učinjeno, učinjeno je. Svatko od nas donosi svoje odluke. Ti si donio svoje, ja sam donio svoje. Žalim li zbog čega? Ne, koja bi korist bila od toga?” Axel slegne ramenima. „Žaljenje je jedan od izraza čovječnosti. Bez žaljenja... što smo mi zapravo?” „Ali pitanje je: može li žal išta promijeniti? Isto vrijedi i za to čime se ti baviš. Osvetom. Čitav si život posvetio lovu na zločince, a jedini ti je cilj bio osvetiti se. Nikakvog drugog cilja nije bilo. I je li to išta promijenilo? Svejedno je šest milijuna ljudi umrlo u koncentracijskim logorima. Što ćeš promijeniti time što ćeš uloviti neku ženu koja je bila stražarka tijekom rata, a nakon toga čitav život provela kao kućanica u SAD-u? Privest ćeš je pravdi zbog zločina koje je počinila prije šezdeset godina, ali što ćeš time promijeniti?” Axel proguta knedlu. Najčešće je vjerovao u smisao toga čime se bavio. Ali Frans je dirnuo ondje gdje boli. U teškim je trenucima više puta sam sebi postavio to pitanje. „To rodbini žrtava donosi mir. I time dajemo signal da je to nešto što čovječanstvo ne tolerira.” „Sereš”, odvrati Frans i gurne ruke u džepove. „Zar zaista misliš da ćeš nekoga uplašiti ili da ćeš poslati bilo kakav signal sada, kad je sadašnjost puno jača od prošlosti? Ljudima je u prirodi da ne uviđaju posljedice svojih djela, da ne uče iz povijesti. A mir... Onaj tko šezdeset godina nije našao mir, nikad ga neće ni naći. Na svakome leži odgovornost da pronađe svoj mir, ne možeš čekati nekakvu odmazdu i vjerovati da će do nje jednog dana doći.” „Ciničan si”, reče Axel, pa i on gurne ruke u džepove kaputa.


Zapuhao je hladniji vjetar i malo je zadrhtao. „Samo želim da shvatiš da iza svih tih dobrih djela za koja misliš da si im posvetio život leži vrlo primitivan, osnovni ljudski osjećaj: osveta. Ja ne vjerujem u osvetu. Ja smatram da svoja djela moramo usmjeriti na mijenjanje stvari u sadašnjosti.” „I to je ono što misliš da radiš?” upita Axel napetim glasom. „Ti i ja stojimo na suprotnim stranama barikada, Axele” suho će Frans. „Ali da, to je ono što mislim da radim. Ja nešto mijenjam, ja se ne osvećujem. Ja ne žalim. Gledam unaprijed i radim ono u što vjerujem. A kako je to sasvim drukčije od onoga u što ti vjeruješ, nikad se nećemo složiti. Putevi su nam se razišli prije šezdeset godina i više se neće ukrstiti.” „Kako je došlo do toga?” tiho upita Axel i proguta knedlu. „Upravo ti to pokušavam reći. Uopće nije važno kako je došlo do ovoga. Sad je tako kako je. I jedino što možemo pokušati učiniti je promijeniti stvari, preživjeti. Ne osvrtati se. Ne prepuštati se kajanju ili nagađanjima kako je moglo biti.” Frans je zastao, nagnavši Axela da ga pogleda. „Ne osvrći se. Što je učinjeno, učinjeno je. Prošlost ostavi prošlosti. Ne postoji nešto što se zove kajanje.” „U tome si u krivu, Frans”, odgovori Axel i pogne glavu. „U tome si u krivu.” Odgovorni liječnik krajnje im je nevoljko dopustio da na nekoliko minuta porazgovaraju s Hermanom. Tek kad su mu Martin i Paula obećali da će razgovoru prisustvovati i njegove dvije kćeri, popustio je i dao im dopuštenje za kraći razgovor. „Zdravo, Hermane”, reče Marrin i pruži ruku čovjeku u krevetu. Herman je prihvati, ali mu je stisak bio slab i nemoćan. „Upoznali smo se u vašoj kući, ali nisam siguran sjećate li se. Ovo je moja kolegica Paula Morales. Postavili bismo vam nekoliko pitanja, ako je to u redu?” Obtaćao mu se blagim tonom. Sjeli su uz rub kreveta, ne znajući da je na jednom od tih stolaca koji trenutak prije sjedila Erica. „U redu je”, reče Herman, koji je sad djelovao malo više svjestan okoline. Kćeri su sjele svaka na jednu staru kreveta, a Margareta uzme oca za ruku. „Primite našu iskrenu sućut”, reče Martin. „Čujem da ste vi i Britta dugo bili u braku.” „Pedeset i pet godina”, odgovori Herman. Prvi put otkako su došli u njegovim su očima vidjeli malo života. „Bili smo u braku pedeset i pet godina, moja Britta i ja.”


„Možete li nam ispričati što se točno dogodilo? Kad je umrla?” upita Paula, nastojeći zvučati podjednako blago kao Martin. Margareta i Anna-Greta uznemireno se pogledaju, a upravo kad su htjele prigovoriti, Herman odmahne rukom. Martin, koji je već bio ustanovio da na licu nema ožiljaka, pokuša baciti pogled ispod rukava bolničke halje da vidi ima li po rukama kakvih ogrebotina. Nije uspio ništa vidjeti, pa je odlučio da će to ustanoviti na kraju razgovora. „Bio sam na kavi kod Margarete”, reče Herman. „Cure su divne prema meni, posebice otkako se Britta razboljela.” Herman se osmjehne kćerima. „Morali smo razgovarati u svemu tome. Ja sam... odlučio da bi bilo bolje da Britta bude negdje gdje će se netko moći brinuti o njoj...” reče on bolnim glasom. Margareta mu potapša ruku. „Jedino se to i moglo učiniti, tata. Drugog rješenja nije bilo, znaš to.” Činilo se da je Herman nije čuo, pa je samo nastavio. „Potom sam pošao kući. Bio sam uzrujan što sam toliko dugo izbivao, gotovo dva sata. Obično se požurim kad nekamo idem, tako da me nema najviše sat vremena, za njezina popodnevnog počinka. Tako me strah... tako me bilo strah da bi se mogla probuditi i zapaliti kuću i sebe u njoj.” Zadrhtao je, duboko udahnuo i nastavio. „Doviknuo sam joj kad sam ušao u kuću, nije odgovarala. Pomislio sam da, hvala Bogu, i dalje spava i otišao u spavaću sobu. A ona je ondje ležala... Bilo mi je čudno što leži s jastukom na licu, zašto bi to radila? Prišao sam joj i podignuo jastuk. Odmah sam vidio da je otišla. Oči... oči su joj zurile u strop i bile posve, posve mirne.” Navrle su mu suze i Margareta ih pažljivo obriše. „Je li ovo zaista potrebno?” molećivo će ona, pogledavši Martina i Paulu. „Tata je i dalje u šoku i...” „U redu je, Margareta”, reče Herman. „U redu je.” „Dobro, ali samo još nekoliko minuta, tata. Inače ću ih izbaciti iz sobe jer se moraš odmarati.” „Uvijek je bila najvatrenija od njih tri”, reče Herman i slabašno se nasmiješi. „Prava lajavica.” „Ma dobro, ne trebaš sad biti bezobrazan”, reče Margareta, ali činilo se da joj je drago što ima snage za šalu. „Dakle, kažete da je već bila mrtva kad ste došli?” iznenađeno će Faula. „Ali zašto ste onda tvrdili da ste je vi ubili?” „Zato što je ja jesam ubio”, reče Herman i lice mu ponovno zamre. „Ali nikad nisam rekao da sam je umorio. Iako sam i to mogao


učiniti.” Pogledao je svoje ruke, ne mogavši ni policajce ni svoje kćeri pogledati u oči. „Ali tata, ne razumijemo.” Anna-Greta je djelovala očajno, ali Herman nije htio odgovoriti. „Znate li tko ju je umorio?” upita Martin, instinktivno shvativši da Herman neće odgovoriti zašto je tako tvrdoglavo ustrajao u tome da je on ubio svoju ženu. „Ne želim više govoriti”, reče Herman, i dalje zureći u pokrivač. „Ne želim više.” „Čuli ste tatu”, reče Margareta i ustane. Rekao je što je imao reći. Ali najvažnije je da ste čuli da je rekao da nije on umorio mamu. A sve ostalo... To iz njega progovara tuga.” Martin i Paula ustanu. „Hvala vam što ste pristali na razgovor. Ali ima još samo jedna stvar prije nego što odemo”, reče Martin i okrene se prema Hermanu. „Kako bismo potvrdili to što govorite, bismo li mogli pogledati vaše ruke? Britta je izgrebla osobu koja ju je udavila.” „Je li to zaista potrebno? Rekao je da...” Margareta je povisila glas, ali Herman mirno zavrne rukave bolničke halje i pokaže ruke Martini. On ih pomno pregleda i s gornje i s donje strane. Nije bilo nikakvih ogrebotina. „Eto, vidite”, reče Margareta. Izgledala je kao da želi izbaciti Martina i Paulu iz sobe. „Završili smo. Hvala vam, Hermane. I, još jednom, naša najiskrenija sućut”, reče Martin i mahne Margareti i Anna-Greti da podu s njima. U hodniku im je objasnio situaciju s otiskom i one su svojevoljno pristale staviti svoje otiske kako bi njih mogli eliminirati iz istrage. Baš kad su bili pri kraju, stigla je i Birgitta, pa je i ona dala svoje, tako da mogu otiske svih triju kćeri poslati na laboratorijsku analizu. Paula i Martin neko su vrijeme sjedili u autu. „Što misliš, koga štiti?” upita Paula i gurne ključ u otvor, ali ga ne okrene. „Ne znam. Ali stekao sam potpuno isti dojam kao ti, da zna tko je ubio Brittu, ali štiti tu osobu. I da na neki način sebe drži odgovornim za njezinu smrt.” „Kad bi nam barem htio reći”, reče Paula i pokrene auto. „Samo mi nikako nije jasno...” Martin odmahne glavom, nervozno tupkajući prstima po instrumentnoj ploči. „Vjeruješ li mu?” upita Paula, iako je znala odgovor. „Da, vjerujem mu. A to što nema ogrebotina po ruci potvrđuje da sam bio u pravu. Samo mi nikako nije jasno zašto štiti ubojicu svoje


žene. I zašto sebe smatra krivim.” „Možda to nikad ne saznamo”, reče Paula i izveze auto s parkirališta. „Imamo otiske prstiju kćeri, poslat ćemo ih u laboratorij da njih možemo isključiti, pa ćemo početi istraživati tko je zaista ostavio otisak na dugmetu.” „Da, to je jedino što trenutačno možemo”, reče Martin i duboko uzdahne gledajući kroz svoj prozor. Ni on ni ona nisu primijetili da su se kod Torpa mimoišli s Ericom.


Fjällbacka, 1945 Frans nije slučajno vidio što se dogodilo. Elsy je čitavim putem pratio pogledom, htio ju je gledati dok ne zađe iza brežuljka. Zato mu poljubac nije mogao promaknuti. Osjećao se kao da mu je netko zario bodež u srce. Krv mu je jurnula žilama, a istodobno, kao da mu se zglobovima počeo širiti led. Toliko ga je to boljelo da je mislio da će istog trenutka pasti mrtav. „Jeste li vidjeli...?” reče Erik, koji je također gledao Hansa i Elsy. „Kao da su se...” nasmije se i odmahne glavom. Kao da je Fransu nešto eksplodiralo u glavi kad je začuo Erikov smijeh. Trebao mu je ventil da izbaci sve što mu je nanosilo bol. Bacio se na Erika i zgrabio ga za vrat. „Začepi gubicu, začepi gubicu, ZAČEPI GUBICU, jebeni, glupi...” Još ga je jače stisnuo za vrat i gledao kako pokušava doći do daha. Bilo mu je nekako lijepo vidjeti strah u Erikovim očima, to je smanjivalo onaj čvor u njegovu želucu, koji se zbog onog poljupca deseterostruko povećao. „Što to radiš?” krikne Britta, blenuvši u Erika na leđima i Fransa nad njime. Bez razmišljanja je poletjela i počela povlačiti Fransovu košulju, ali on ju je tako odgurnuo da je pala unazad. „Prestani! Prestani, Frans!” vikala je Britta i povukla se dalje od njega uplakanih obraza. Nešto u njezinu glasu prizvalo ga je svijesti. Pogledao je Erika, čije je lice počelo poprimati čudnu boju, i smjesta mu pustio grlo. „Oprosti”, promrmljao je pokrivši rukom oči. „Oprosti... Ja...” Erik se pridigne i zabulji se u njega, držeći ruke na vratu. „Što je to bilo? Koji ti je vrag? Umalo si me ugušio! Jesi li poludio?” Erikove su se naočale nakosile, pa ih je skinuo i namjestio kako treba. Frans ga je šutke gledao. „Zaljubljen je u Elsy, kužiš?” ogorčeno reče Britta, brišući suze zapešćem. „A on si je umislio da ima šanse kod nje. Baš si budala, Frans! Nikad te nije ni pogledala. A sad se bacila u ruke tog Norvežanina, dok ja...” Briznula je u plač i sjurila se niz brijeg. Frans ju je nijemo pratio pogledom dok ga je Erik i dalje bijesno gledao. „K vragu, Frans, pa nisi valjda... Je li to istina? Jesi li zaljubljen u


Elsy? Mislim, u tom slučaju razumijem da te ovo razljutilo, ali...” Erik zašuti i odmahne glavom. Frans mu nije odgovorio. Nije mogao. U glavi mu je bila jedino slika Hansa koji se nagnuo prema Elsy i poljubio je, a ona je to prihvatila.


Erica je u posljednje vrijeme pozornije gledala policijski auto kad bi joj se našao u blizini. Činilo joj se da je u ovom s kojim se mimoišla kod Torpa, dok je drugi put tog dana vozila prema Uddevalli, vidjela Martina. Baš ju je zanimalo gdje su bili. Istina, nije bilo neke velike hitnje da se toga odmah uhvati, ali znala je da neće moći pisati na miru dok ne istraži nove podatke koje je dobila. Pitala se zašto je i Kjell Ringholm, novinar Bohusläningena, pokazao interes za pripadnika norveškog pokreta otpora. Dok je malo poslije sjedila na recepciji Bohusläningena, razmišljala je o tome koji bi mogli biti njegovi motivi, ali je odlučila okaniti se spekulacija dok ne dobije priliku da ga pita. Nekoliko minuta poslije, doveli su je pred njegov ured. Ušla je i pozdravila ga, a on je znatiželjno pogleda. „Erica Falck? Spisateljica? Je li tako?” upita on, pokazujući rukom na stolicu. Sjela je i prebacila jaknu preko naslona. „Da, tako je.” „Nažalost, nisam ništa pročitao, ali čujem da su vam knjige odlične”, uljudno reče Kjell. „Jeste li došli istraživati za svoju novu knjigu? Doduše, ja nisam novinar crne kronike, pa ne znam kako bih vam mogao pomoći. Ako se ne varam, vi pišete o stvarnim slučajevima ubojstva.” „Moram priznati da ovo nema veze s mojim knjigama”, reče Erica. „Stvar je u tome da sam iz više razloga počela istraživati o prošlosti svoje majke, a ispalo je da je ona, između ostaloga, bila prijateljica vašeg oca.” Kjell se namršti. „Kad to?” upita i nagne se prema naprijed. „Družili su se u djetinjstvu i mladosti, koliko sam razumjela. U svojim sam se istraživanjima primarno orijentirala na ratne godine, tada su imali oko petnaest godina.” Kjell kimne, čekajući nastavak. „Bilo ih je četvero u grupici i stalno su se držali zajedno. Osim vašeg oca, bili su tu još i Britta Johansson i Erik Frankel. A, kao što zasigurno znate, dvoje potonjih ubijeno je u razmaku od svega dva mjeseca. Nije li to pomalo čudna podudarnost?” Kjell i dalje nije odgovarao, ali Erica osjeti napetost u njegovu tijelu i uoči iskru u očima.


„K tome...” reče ona i zastane. „Naknadno im se priključila još jedna osoba. U Fjällbacku je 1944. došao jedan mladić iz norveškog pokreta otpora. Ušuljao se na brod mog djeda, a on i moja baka porom su mu pružili utočište. Zvao se Hans Olavsen. Ali to već znate, zar ne? Jer, koliko sam čula, i vi ste se zanimali za njega, pa me jednostavno zanima zašto.” „Ja sam novinar, ne mogu pričati o takvim stvarima”, odvrati Kjell. „Nije točno, ne možete otkrivati izvore”, smireno će Erica. „Ali ne znam zašto ne bismo jedno drugome pomogli oko ovoga. Meni dobro ide njuškanje, a znam da to ni vama, kao novinaru, nije strano. Oboje nas zanima Hans Olavsen. Preživjet ću ako mi i ne kažete zašto, ali mogli bismo barem razmijeniti informacije, i one koje imamo i one do kojih ćemo doći, svatko u svom istraživanju.” Ušutjela je, napeto iščekujući. Kjell je razmišljao. Tapkao je prstima po radnom stolu, činilo se da važe prednosti i nedostatke. „Dobro”, reče naposljetku i posegne za nečime u najvišoj ladici radnog stola. „Mislim da nema razloga da ne pomognemo jedno drugome. A kako je moj izvor mrtav, ne vidim zašto vam ne bih sve izložio. Ovako stoje stvari. Stupio sam u kontakt s Erikom Frankelom zbog... jedne privatne stvari.” Nakašljao se i pružio joj fascikl. „Rekao je da mi želi nešto ispričati, nešto od čega ću imati koristi i što bi trebalo izaći u javnost.” „Točno tako se izrazio?” Erica se nagne naprijed i uzme fascikl. „Da je to nešto što treba izaći u javnost?” „Da, koliko se sjećam”, reče Kjell i nasloni se u stolcu. „Nekoliko dana poslije došao je ovamo. Donio je članke koji su u ovom fasciklu i samo mi ih dao. Nije rekao zašto. Ja sam mu, naravno, postavio gomilu pitanja, ali samo je rekao da je čuo da sam dobar u iskopavanju podataka i da će mi to što se nalazi u fasciklu biti dovoljno.” Erica je prelistavala papire u plastičnom fasciklu. Bili su to isti oni članci iz arhiva koje je već dobila od Christiana, koji su govorili o Hansu Olavsenu i vremenu koje je proveo u Fjällbacki. „Ništa osim ovoga?” uz uzdah upita Erica. „To sam i ja pomislio. Ako je nešto znao, zašto mi to jednostavno nije mogao reći? Iz nekog razloga bilo mu je važno da sam otkrijem sve preostalo, što i pokušavam. Lagao bih kad bih rekao da mi zanimanje nije poraslo za tisuću posto otkako je Erik Frankel pronađen ubijen. Pitao sam se ima li to možda neke veze s ovim...” Pokazao je na fascikl u


Ericinu krilu. „Naravno, čuo sam i za ubojstvo starice prošlog tjedna, ali nisam imao pojma da je i to povezano... Da, to nedvojbeno povlači mnogo pitanja.” „Jeste li doznali išta o Norvežaninu?” s nestrpljenjem upita Erica. „Ja nisam baš daleko dogurala, saznala sam jedino da je bio u ljubavnom odnosu s mojom majkom i da ju je, izgleda, iznenada ostavio u Fjällbacki. Sljedeći bi mi korak bio da ga pokušam pronaći, vidjeti kamo je otišao, je li se vratio u Norvešku ili... Ali možda ste me vi preduhitrili?” Kjell kimne na način koji to nije ni potvrđivao ni opovrgavao. Ispričao joj je o razgovoru s Eskilom Halvorsenom kojemu ime Hans Olavsen nije odmah bilo poznato, ali je obećao da će istražiti. „Možda je i ostao u Švedskoj”, zamišljeno će Erica. „U tom slučaju mogli bismo mu ući u trag uz pomoć državnih službi, to bih ja mogla pogledati. Ali ako je otišao nekamo u inozemstvo, e, onda imamo problem.” Kjell uzme fascikl koji mu je Erica pružila. „Dobra ideja. Nema razloga da pretpostavimo da se vratio u Norvešku, mnogi su nakon rata ostali u Švedskoj.” „Jeste li Eskilu Halvorsenu poslali njegovu sliku?” upita Erica. „Ne, zapravo nisam”, odgovori Kjell i počne prelistavati članke. „Ali u pravu ste, trebao bih to učiniti. Nikad se ne zna, i najmanje sitnice znaju biti od pomoći. Nazvat ću ga čim odete, pa ću vidjeti mogu li mu poslati ili, još bolje, faksirati neku od ovih slika. Možda ovu? Ova je najjasnija. Što kažete?” Pružio joj je članak sa slikom društva koju je Erica pomno proučavala prije nekoliko dana. „Da, mislim da je ta u redu. A i na njoj se vidi čitavo društvo. Ovo ovdje je moja majka”, reče Erica i prstom pokaže na Elsy. „Kažete da su mnogo vremena provodili zajedno?” zamišljeno će Kjell. Proklinjao je sam sebe što nije povezao Brittu s fotografije s Brittom koja je ubijena. Ali tješio se da bi većini ljudi to promaklo. Bilo je teško uočiti sličnost između Britte tinejdžerice i sedamdesetpetogodišnje gospođe. „Koliko sam shvatila, bili su poprilično prisna ekipa, iako se na to tada nije gledalo blagonaklono. Klasne razlike u Fjällbacki su bile vidljive, Britta i moja majka pripadale su siromašnijem sloju, dok su momci, Erik Frankel i... vaš otac bili iz ‘finog’ sloja”, reče Erica, načinivši prstima znak navodnika. „Da, baš finog...” promumlja Kjell. Erica je naslutila da mnogo toga


leži iza tih riječi. „Jao, pa uopće mi nije palo na pamet razgovarati s Axelom Frankelom”, ushićeno će Erica. „Možda on zna nešto o Hansu Olavsenu. Jest da je on bio nešto stariji, ali bio je tu negdje, možda on...” Misli su joj poletjele, ali Kjell ih zaustavi podigavši ruku. „Ne bih polagao previše nade u to. I meni je to isto palo na pamet, ali sam, srećom, prije počeo istraživati o Axelu Frankelu. Sigurno znate da su ga na jednom putovanju u Norvešku zarobili Nijemci?” „Ne znam baš mnogo o tome”, reče Erica i sa zanimanjem pogleda Kjella. „Tako da, što god znate...” Raširila je ruke i čekala. „Pa, kao što sam rekao, Axela su Nijemci zarobili pri primopredaji nekih dokumenata pokreta otpora. Odveli su ga u zatvor Grini pokraj Osla, gdje je ostao do početka 1945. Tada su Nijemci njega i mnoge druge zatvorenike iz Grinija brodom i vlakom poslali u Njemačku, a Axel je najprije završio u logoru Sachsenhausen, gdje je bila većina nordijskih zatvorenika. Poslije, pred kraj rata, doveli su ga u Neuengamme.” Erica zine. „Nisam imala pojma... Axel Frankel je bio u koncentracijskim logorima u Njemačkoj? Nisam znala da su onamo slali Norvežane i Šveđane.” Kjell kimne. „Da, onamo su odvodili ponajprije Norvežane. I pojedince iz drugih zemalja koji su sudjelovali u pokretu otpora. Zvali su se NN zatvorenici, Nacht un Nebel, noć i magla. Ime potječe od Hitlerova dekreta iz 1941. kojim je odredio da se građanima okupiranih zemalja ne može suditi u njihovim matičnim zemljama. Slali bi ih u Njemačku, gdje bi ih progutale noć i magla. Neke bi osudili na smrt i pogubili, a ostali bi morali raditi do smrti. Bilo kako bilo, Axel Frankel svakako nije bio u Fjällbacki kad je ondje bio Hans Olavsen.” „Ali i dalje ne znamo kad je točno Norvežanin otišao iz Fjällbacke”, namršti se Erica. „Barem ja nisam naišla na taj podatak. Nemam pojma kad je ostavio moju mamu.” „Ali ja znam kad je Hans Olavsen otišao”, slavodobitno reče Kjell i stane prebirati po papirima na stolu. „Odnosno, barem okvirno”, nadoda. „Aha!” Izvukao je jedan papir i pružio ga Erici. Pokazao joj je odlomak pri sredini stranice, a ona ga naglas pročita: „Vlasti Fjällbacke ove su godine vrlo uspješno organizirale...” „Ne, ne, stupac pokraj toga”, reče Kjell i ponovno joj pokaže. „Aha.” Erica krene iznova. „Svi smo zatečeni iznenadnim odlaskom


pripadnika norveškog pokreta otpora koji je utočište pronašao u Fjällbacki, Mnogi žitelji žale zbog činjenice da se nisu stigli oprostiti s njim i zahvaliti mu za sve što je učinio u ratu, koji je napokon završio...” Erica pogleda datum na vrhu stranice. „19. lipnja 1945.” „Da, ako sam dobro protumačio, nestao je netom nakon svršetka rata”, reče Kjell, uzme članak i vrati ga na vrh hrpice. „Ali zašto?” Erica nakrivi glavu, razmišljajući. „Iako mislim da je svejedno dobra zamisao razgovarati s Axelom. Možda mu je njegov brat nešto rekao. To ja mogu obaviti. Vi ne možete razgovarati sa svojim ocem?” Kjell je šutio, a zatim reče: „Naravno da mogu. Javit ću vam ako čujem išta o Halvorsenu, a vi javite meni ako išta saznate. U redu?” reče Kjell, naizgled priprijetivši prstom. Nije bio naviknut na suradnju, ali je u ovom slučaju jasno vidio prednosti Ericine pomoći. „Provjerit ću i u državnim službama”, reče Erica i ustane. „I obećavam da ću vam javiti čim nešto saznam.” Počela je oblačiti jaknu, a onda zastane usred pokreta. „E, da, Kjelle, još jedna stvar. Ne znam je li to imalo važno, ali...” „Samo recite, sad bi sve moglo biti vrijedno”, reče on i znatiželjno je pogleda. „Pa, razgovarala sam s Brittinim mužem Hermanom. Čini se da on zna nešto o ovome... Ne znam, ali imam takav osjećaj. Pitala sam ga za Hansa Olavsena i vrlo je čudno reagirao. A zatim je rekao da pitam nekog Paula Heckela i nekog Friedricha Hücka. Pokušala sam naći nešto o njima, ali nisam ništa našla. Iako...” „Da?” upita Kjell. „Ma ne, ne znam. Mogla bih se zakleti da nikad nisam čula ta imena, ali opet su mi nekako poznata... Ne, ne mogu točno odrediti.” Kjell je tupkao kemijskom po stolu. „Paul Heckel i Frieđrich Hück?” upita on, a Erica kimne. Zapisao je imena u notes. „Dobro, potražit ću, ali ni meni ne zvuče poznato. „Onda oboje imamo posla”, reče Erica i nasmiješi se dok je stajala na vratima. Bilo je dobro što ih se dvoje bavi time. „Bome imamo”, odgovori Kjell, zvučeći odsutno. „Čujemo se”, reče Erica. „Može”, odvrati on i podigne slušalicu ne pogledavši je dok je izlazila. Gorio je od želje da sazna o čemu je riječ. Njegov je novinarski nos nešto jasno njušio u zraku.


„Hoćemo li ponovno proći kroz sve?” Bio je ponedjeljak popodne i u postaji je bilo mimo. „Svakako”, reče Gösta i nevoljko ustane. ���I Paula?” „Naravno”, odgovori Martin i ode po nju. Mellberg je otišao prošetati Ernsta, a Annika je bila zauzeta na recepciji, pa je samo njih troje sjedilo u čajnoj kuhinji, sa svim raspoloživim materijalima ispred sebe. „Erik Frankel”, reče Martin i položi vrh kemijske na novu stranicu notesa. „Ubijen je u svojoj kući, predmetom koji se već nalazio ondje”, reče Paula, a Martin stane žustro pisati. „To bi moglo ukazivati na to da nije s predumišljajem”, reče Gösta, a Martin kimne. „Na bisti kojom je ubijen nisu pronađeni otisci, ali čini se da nije ni obrisana. To znači da je ubojica vjerojatno nosio rukavice, što pobija tezu da nije bilo predumišljaja”, uskoči Paula i pogleda slova koja je Martin pisao u notes. „Stvarno to možeš pročitati?” upita ona skeptično jer je to više nalikovalo na hijeroglife. Ili stenografiju. „Samo ako odmah tipkam na računalu”, nasmiješi se Martin i nastavi pisati. „Inače sam nadrljao.” „Erik Frankel umro je od snažnog udarca u sljepoočnicu”, reče Gösta i izvadi slike s mjesta ubojstva. „Ubojica je oružje ostavio na mjestu zločina.” „I zbog toga se čini da to baš i nije bilo neko osobito hladnokrvno ili proračunato ubojstvo.” Jedina prijetnja koju smo uspjeli identificirati dolazila je od neonacističke organizacije Prijatelji Švedske, s kojom je on, kao stručnjak za nacizam, bio u sukobu.” Martin uzme pet pisama u plastičnoj omotnici i prostre ih po stolu. „Osim toga, imao je osobnu vezu s organizacijom u vidu svog prijatelja iz djetinjstva Fransa Ringholma.” „Imamo li išta što bi Fransa povezivalo s ubojstvom? Bilo što?” Paula je zurila u pisma kao da ih želi nagnati da progovore. „Njegova tri nacistička kompanjona tvrde da je tijekom tih dana bio s njima u Danskoj. Nije to neki neoboriv alibi, ako takvo što uopće postoji, ali nemamo ni mnogo fizičkih dokaza od kojih bismo mogli poći. Pronađeni otisci stopala pripadaju dječacima koji su ga pronašli,


osim toga nije bilo nikakvih drugih otisaka stopala i prstiju ili bilo čega drugoga što bismo ondje očekivali.” „Hoće li ta kava ili samo misliš stajati ondje s tom posudom?” upita Gösta Paulu, koja je stajala s vrčem za kavu u ruci. „Reci molim, pa ćeš dobiti kavu”, zadirkivala ga je Paula, pa Gösta nevoljko promrmlja jedno molim. „Zatim imamo datum”, reče Martin i kimne Pauli u znak zahvale što mu je ulila kavu. „S relativno velikom sigurnošću možemo ustanoviti da je umro negdje između 15. i 17. lipnja. Imamo dva dana prostora. Nitko ga nije pronašao jer mu je brat bio odsutan, a nitko drugi nije očekivao da mu se Erik javi. Osim možda Viole, ali ona je mislila da su netom prije toga bili prekinuli.” „I nitko nije ništa vidio? Gösta, jesi li razgovarao sa svira susjedima? Nisu vidjeli nikakve nepoznate automobile ili sumnjive osobe?” Martin ga upitno pogleda. „Nema ondje baš mnogo susjeda”, promumlja Gösta. „Je li to da ili ne?” „Da, razgovarao sam sa svim susjedima i ne, nitko nije ništa vidio.” „Dobro, pustimo to onda zasad.” Martin uzdahne i otpije gutljaj kave. „A Britta Johansson? Nedvojbeno je čudna slučajnost što je, kako se čini, imala nekakve veze s Erikom Frankelom. I Fransom Ringholmom, kad smo kod toga. Jest da je to bilo davno, ali imamo ispise poziva koji pokazuju da su bili u kontaktu tijekom lipnja, a i Frans i Erik bili su je posjetili u to vrijeme.” Martin zastane i upitno ih pogleda. „Zašto je odabrala baš taj trenutak da obnovi prijateljstvo nakon šezdeset godina? Hoćemo li vjerovati njezinu mužu kad kaže da je to zato što je Britta bila sve bolesnija, pa se htjela prisjetiti starih vremena?” „Ja mislim da sere”, reče Paula, posegnuvši za neotvorenom kutijom keksa Ballerina. Skinula je plastičnu foliju i uzela tri keksa prije nego što je ponudila ostale. „Ne vjerujem mu nijednu riječ. Mislim da će se rješenje slučaja nametnuti čim doznamo zašto su se sastali. Ali Frans šuti kao zaliven, a Axel ustraje u istoj priči kao Herman.” „A ne zaboravimo ni isplate”, reče Gösta dok je kirurškom preciznošću uklanjao bijeli, gornji sloj keksa. Zatim pomno poliže čokoladni dio i nastavi: „Koje veze one imaju s Frankelovim ubojstvom?” Martin ga začuđeno pogleda. Nije znao da je Gösta upoznat s tim dijelom istrage jer je najčešće čekao da mu se informacije serviraju.


„Hedström je to išao pogledati u subotu”, reče Martin, prebirući po bilješkama koje je zapisao kad ga je Patrik nazvao da mu ispriča kako je bilo kod Wilhelma Fridéna. „I, što je saznao?” upita Gösta dok je uzimao još jedan keks i ponavljao proceduru. Pažljivo je maknuo bijeli dio, polizao čokoladu i bacio ostatak keksa. „Gösta, pa ne možeš samo polizati čokoladu i baciti preostalo”, uzrujala se Paula. „A što si ti? Policija za kekse?” demonstrativno odvrati Gösta i uzme još jedan keks. Paula samo frkne i kekse premjesti na kuhinjski element, izvan Göstina dosega. „Nažalost, nije puno saznao”, reče Martin. „Wilhelm Fridén umro je prije svega nekoliko tjedana, a ni žena ni sin mu nisu znali ništa o isplatama. Naravno, ne može se znati jesu li govorili istinu, ali Patrik misli da jesu. Sin je svakako obećao da će od odvjetnika zatražiti da nam pošalje sve papire svoga oca, pa ćemo, budemo li imali sreće, možda nešto doznati iz njih.” „A brat? Je li on znao išta o tome?” Gösta je požudno gledao kekse na kuhinjskom elementu. Činilo se da razmišlja bi li digao stražnjicu i otišao po njih. „Nazvali smo Axela i pitali”, reče Paula i uputi Gösti upozoravajući pogled. „Ali nije imao pojma što bi to moglo biti.” „Možemo li mu vjerovati?” Gösta je procjenjivao udaljenost između stolice i elementa. Jedan brzi nalet trebao bi biti dovoljan. „Nisam siguran, bilo ga je teško pročitati. Što se tebi činilo, Paula?” Dok je ona bila udubljena u misli, Gösta iskoristi priliku. Bacio se prema kutiji, ali je Paulina lijeva ruka zgrabi brzinom munje. „A ne, neće ići”, reče ona i provokativno mu namigne, a on se nije mogao suzdržati da joj se ne osmjehne. Počelo mu se sviđati to njihovo bockanje. Paula se okrene Martinu, držeći kutiju keksa na sigurnome, u krilu. „Da, slažem se, bilo ga je teško pročitati... Ne znam”, reče Paula i odmahne glavom. „Vratimo se Britti”, reče Martin, u notes velikim slovima napiše BRITTA i podcrta. „Po mom sudu, najbolji trag nam je činjenica da je Pedersen pod njezinim noktima našao DNK mogućeg ubojice. Izgleda da ga je dobrano izgrebla po licu ili rukama. Jutros smo kratko ispitali Herrnana, a on nije imao ogrebotine. K tome je rekao i da je već bila


mrtva kad je on došao kući, da je ležala na krevetu s jastukom preko lica.” „Ali i dalje je tvrdio da je on kriv za njezinu smrt”, ubaci se Paula. „Što je time htio reći?” namršti se Gösta. „Štiti li nekoga?” „Da, i nama se tako čini.” Paulin izraz lica omekša, pa gurne kutiju keksa prema Gösti. „Evo, knock yourself out” „Nok što?” upita Gösta, čije je poznavanje engleskoga bilo ograničeno na izraze vezane uz golf, iako mu ni u tim slučajevima izgovor nije bio baš bajan. „Ma, zaboravi, samo poliži čokoladu”, reče Paula. „Zatim imamo otisak prsta.” Martina je zabavljala Göstina i Paulina prepirka. Da ga nije bolje poznavao, pomislio bi da je stari počeo mekšati. „Jedan otisak na dugmetu jastučnice. Nije baš epohalno”, potišteno će Gösta. „Samo po sebi nije, ali on potječe od iste osobe koja je ostavila DNK pod Brittinim noktima, to mi ulijeva nadu.” Martin podcrta riječ DNK u svom notesu. „Kad će DNK profil biti gotov?” upita Paula. „Iz laboratorija procjenjuju u četvrtak”, odgovori Martin. „Dobro, onda ćemo nakon toga uzeti uzorke.” Paula protegne noge. Katkad se pitala jesu li Johannini trudnički simptomi zarazni. Dosad je već bila osjetila boi u nogama, neka mala, čudna grčenja, a imala je i golem apetit. „Imamo li kandidata za uzorke?” upita Gösta, koji je već bio na petom keksu. „Axel i Frans mi prvi padaju na pamet.” „Zar ćemo doista čekati do četvrtka? Potrajat će dok rezultati stignu, a ogrebotine zarastaju, trebali bismo to što prije pogledati”, reče Gösta. „Dobro razmišljaš, Gösta”, iznenađeno će Martin. „Sutra ćemo to obaviti. Još išta? Jesmo li išta zaboravili, je li nam što promaklo?” „Kako to misliš, je li nam što promaklo?” začu se s vrata. Mellberg se vratio s blago zadihanim Ernstom. Pas je smjesta namirisao Göstinu hrpu ostataka keksa i molećivo mu sjeo pod noge. Prosjačenje je urodilo plodom i keksi su učas nestali. „Samo pregledavamo sve što znamo, da vidimo je li nam možda što promaklo”, reče Martin i pokaže na dokumente na stolu. „Upravo smo rekli da ćemo sutra uzeti Axelove i Fransove uzorke za analizu DNK-a.”


„Da, dobro, učinite to”, nestrpljivo reče Mellberg, bojeći se da ga ne uvuku u neki konkretan posao koji bi trebalo obaviti. „Nastavite to što radite, dobro izgleda.” Pozvao je Ernsta koji, mašući repom, pode za njim u njegov ured i smjesti se na svoje uobičajeno mjesto ispod stola, na gazdinim stopalima. „Čini se da je potraga za novim vlasnikom psa stavljena na čekanje”, nasmije se Paula. „Mislim da Ernsta možemo smatrati zbrinutim. Samo, vrag me odnio ako znam tko se tu brine o kome. Osim toga, kruže glasine da je Mellberg pod stare dane postao kralj salse”, zacereka se Gösta. „Da, to smo primijetili... A jutros, kad sam mu ušao u ured, sjedio je na podu i protezao se...” prošapće Martin. „Ma, zezaš me”, reče Gösta, raskolačivši oči. „Kako je to uspio?” „Nikako”, nasmije se Martin. „Pokušao je dodirnuti nožne prste, ali mu je trbuh smetao. Između ostaloga.” „Lakše malo, te satove salse koje Mellberg pohađa drži moja mama”, ukori ih Paula. Gösta i Martin osupnuto je pogledaju. „A mama je Mellberga nekidan pozvala na ručak i... bio je zaista ugodan”, zaključi ona. Martin i Gösta sad su već otvorenih usta buljili u nju. Mellberg ide na satove salse kod tvoje mame? I bio je kod vas na ručku? Onda ćeš uskoro morati Mellberga zvati tata”, glasno se nasmije Martin, a Gösta mu se pridruži u smijehu. „Ma nosite se”, kiselo dobaci Paula i ustane. „Završili smo, zar ne?” reče i ode iz kuhinje. Martin i Gösta zbunjeno se pogledaju, a zatim ponovno prasnu u smijeh. Ovo je bilo predobro da bi bilo istinito. Tijekom vikenda izbio je otvoreni rat. Dan i Belinda neprekidno su se derali jedno na drugo, a Anna je mislila da će joj se glava rasprsnuti od silne galame. Nekoliko se puta otresla na njih i zamolila ih da imaju razumijevanja prema Adrianu i Emmi, a to su, srećom, oboje uvažili. Iako to Belinda nije otvoreno htjela priznati, Anna je vidjela da su joj njezina djeca draga, zbog čega joj je opraštala mnoge tinejdžerske ispade. Osim toga joj se činilo da Dan ne razumije potpuno kako je njegovoj najstarijoj kćeri i zašto reagira tako kako reagira. Kao da su njih dvoje došli u neku pat-poziciju iz koje nijedno nije znalo izaći. Anna uzdahne dok je po dnevnoj sobi skupljala igračke koje su djeca raširila po svakom slobodnom djeliću poda.


Posljednjih je dana također pokušavala progutati spoznaju da će ona i Dan dobiti dijete. Misli su joj se rojile glavom i mnogo je energije morala uložiti u to da odagna strah. K tome je počela imati iste one mučnine koje je osjećala u prijašnjim trudnoćama. Nije toliko često povraćala, ali ju je stalno pratio nelagodan osjećaj u želucu, kao da konstantno ima morsku bolest. Dana je uznemirilo to što je izgubila svoj uobičajeni tek, pa je, poput zabrinute kvočke, stalno trčao za njom i nudio je kojekakvom hranom. Sjela je na kauč i pognula glavu među koljena, nastojeći se usredotočiti na to da mučninu zadrži pod kontrolom. U posljednjoj trudnoći, onoj s Adrianom, to je potrajalo i do sedmog mjeseca, bilo je to dugo razdoblje... S kata je čula uzrujane glasove koji su se miješali s Belindinom glasnom glazbom. Nije imala snage za to. Naprosto nije. Osjetila je kako joj je refleks za povraćanjem digao kiselinu do usta. Brzo se pridigla i poletjela prema zahodu u prizemlju, kleknula pred školjku i pokušala izbaciti to što joj je došlo do grla, ali ništa nije izašlo. Samo prazni trzaji koji joj nisu donijeli olakšanje. Odustala je i ponovno se pridigla, obrisala usta ručnikom i pogledala svoje lice u zrcalu. Prizor ju je prestravio. Bila je podjednako bijela kao ručnik koji je držala u ruci, a oči su joj bile velike i ustrašene. Tako je otprilike izgledala dok je bila s Lucasom. A opet, sad je sve bilo toliko drukčije. Toliko bolje. Rukom je pogladila svoj i dalje ravan trbuh. Toliko nade, toliko straha, sve sabijeno u jednu točku u njezinu trbuhu, u njezinoj maternici. Tako nemoćno, tako maleno. Naravno da je razmišljala o djeci s Danom, samo ne sad, ne još. Negdje u nekoj dalekoj, neodređenoj budućnosti. Kad se stvari smire, kad se stabiliziraju. A opet, sad kad je znala kakva je situacija, nije joj nikad palo na pamet okončati trudnoću. Veza je već bila uspostavljena. Nevidljiva, krhka, ali opet toliko čvrsta veza između nje i onoga što još nije bilo vidljivo golim okom. Duboko je udahnula i izašla iz kupaonice. Visoki glasovi sad su se već bili preselili u prizemlje, u hodnik. „Pa samo idem do Linde, je li ti to toliko jebeno teško shvatiti? Valjda mogu imati prijateljice? Ili ni to ne smijem, mutavi starkeljo?!” Anna je osjetila da se Dan sprema oštro joj odgovoriti, ali je u tom trenutku izgubila strpljenje. Prišla im je velikim koracima i zaurlaia: „ZAŠUTITE! Oboje! Jasno? Ponašate se kao dječurlija, sad je dosta! Dosta!” Zaprijetila im je prstom i nastavila prije nego ju je itko stigao prekinuti. „Dan, prestani se izderavati na Belindu! Valjda ti je jasno da je ne možeš zaključati i baciti ključ! Ima sedamnaest godina, mora se


viđati s prijateljima!” Na Belindinu licu zasja zadovoljni osmijeh, ali Anna još nije bila gotova. „A ti se prestati ponašati kao derište i počni se ponašati kao odrasla osoba, ako želiš da se prema tebi tako i ophodimo! I ne želim slušati gluparije o tome kako smo djeca i ja ovdje, ostat ćemo ovdje htjela ti to ili ne i voljni smo te upoznati ako nam pružiš priliku!” Anna je morala doći do daha, a zatim nastavi tonom zbog kojeg su Dan i Belinda Iz čistog straha stajali pred njom kao postrojeni vojnici. „A osim toga, nikamo i nećemo nestati ako je to tvoj plan, jer ćemo tvoj otac i ja dobiti dijete. Ti i tvoje sestre i moja djeca bit ćete povezani preko polubrata ili polusestre. I tako bih rado voljela da se slažemo, ali ne mogu to postići sama, morate mi pomoći! Beba svakako stiže na proljeće, a prihvatila ti mene ili ne, vrag me odnio ako ću i dalje trpjeti sve ovo!” Anna brizne u plač, a njih dvoje stajalo je kao ukopano. Potom Belinda zajeca, pogleda Dana i Annu i izjuri kroz vrata koja se za njom zatvore uz tresak. „Anna, draga, je li to zaista bilo potrebno?” umorno će Dan. Emma i Adrian čuli su sav taj metež, pa su zbunjeno stajali u hodniku i gledali ih. „Ma, idi k vragu!” odbrusi Anna i uzme jaknu. Vrata se po drugi put zatvore uz tresak. „Bok! Gdje si bila?” Patrik je Ericu dočekao na vratima i poljubio je u usta. I Maja je htjela pusu od mame, pa je pomalo teturavo dotrčala ispruženih ruku. „Imala sam dva zanimljiva razgovora, to ti mogu reći”, reče Erica, objesi jaknu i pođe za Patrikom u dnevnu sobu. „A je li? O čemu?” znatiželjno će Patrik. Sjeo je na pod i nastavio s onim čime su se on i Maja bavili prije nego što je Erica došla gradnjom najvećeg tornja od kockica na svijetu. „Ne bi li Maja trebala biti ta koja se uči tome?” nasmije se Erica i sjedne kraj njih. Zabavljalo ju je gledati kako njezin muž vrlo koncentrirano nastoji postaviti crvenu kockicu na vrh tornja koji je već bio viši od Maje. „Ššššš...” reče Patrik i isplazi jezik kroz kur usra dok je pokušavao što mirnijom rukom postaviti kockicu na vrh poprilično klimave konstrukcije.


„Majo, možeš li mami dodati onu žutu kockicu?” prišapne Erica Maji, pokazujući na kockicu u dnu tornja. Maja se ozari što može mami učiniti uslugu, prigne se i naglo izvuče kockicu, zbog čega se Patrikova pažljivo podignuta građevina rasula. Patrik je ostao sjediti s crvenom kockicom u zraku. „Baš ti hvala”, zlovoljno reče Patrik, gledajući Ericu. „Znaš li kakvu vještinu, kakvu milimetarsku preciznost i mirnu ruku iziskuje gradnja tako visokog tornja?’ „Vidim da netko napokon počinje shvaćati ono o čemu sam govorila cijele prve godine - manjak stimulacije”, nasmije se Erica, nagne se prema naprijed i da svom mužu poljubac u usta. „Hm, da, počinjem kužiti”, reče on i uzvrati joj poljubac, ovaj put uz nagovještaj jezika. Erica odgovori na poziv, pa je pusa prerasla u nešto više, a to je pak prekinula Maja pogodivši vrlo precizno svog tatu u glavu. „Aj!” Uhvatio se za glavu, a potom prstom priprijetio Maji. „Kakve su to sad fore? Pogoditi tatu kockicom baš kad se uspio malo podrpati s mamom?” „Patrik!” Erica ga odalami po ramenu. „Je li zaista potrebno našu kćer u toj dobi učiti riječi poput drpati?” „Ako želi malog bracu ili seku, morat će se naviknuti na prizor mame i tate koji se drpaju”, reče on, a Erica uoči iskru u njegovim očima. Erica ustane. „Brace i seke će morati malo pričekati. Ali večeras bismo mogli malo vježbati...” Namigne mu i ode u kuhinju. Napokon su uspjeli ozbiljnije oživjeti i taj dio zajedničkog života. Bilo je nevjerojatno koliku je promjenu dolazak bebe unio u njihov seksualni život, ali nakon poprilično mršave godine, stvari su se počele vraćati na mjesto. Iako nakon godine provedene kod kuće nije bila spremna misliti o Majinu bratu ili sestri. Činilo joj se da najprije treba malo biti u svijetu odraslih kako bi se mogla vratiti u svijet beba. „Kakve si to zanimljive razgovore danas vodila?” upita Patrik, došavši za njom u kuhinju. Erica mu ispriča o svoja dva izleta u Uddevallu i onome što je saznala. „Dakle, ta ti imena nisu poznata?” upita Patrik, namrštivši se nakon što je čuo što joj je Herman rekao. „Da, upravo to mi i je čudno. Ne mogu se sjetiti da sam ih ikad čula, ali opet, ima nešto što... Neznam. Paul Heckel i Friedrich Hück,


Svejedno mi nekako poznato zvuče.” „A ti i Kjell Ringholm zajedničkim ćete naporima pokušati pronaći tog... Hansa Olavsena?” Patrik je djelovao skeptično, a Erica je shvatila na što je ciljao. „Da, znam da su izgledi mali. Nemam pojma kakvu je ulogu on odigrao, ali nešto mi govori da je bila važna. Mislim, čak i da nema nikakve veze s ubojstvima, čini se da je mojoj majci nešto značio, a zbog toga sam i počela sa svime ovime. Samo želim znati nešto više o njoj.” „Dobro, samo budi oprezna.” Patrik stavi lončić vode na plamen. „Usput, jesi li za čaj?” „Da, hvala.” Erica sjedne za kuhinjski stol. „Oprezna? Kako misliš?” „Koliko sam čuo, Kjell je poprilično prepreden novinar, pazi da te samo ne iskoristi.” „Ne znam kako bi i mogao. Najgore šro se može dogoditi jest da mu ja dam svoje informacije, a ne dobijem ništa od njega zauzvrat. A raj sam rizik spremna preuzeti. Ali mislim da neće to učiniti. Dogovorili smo se da ću ja razgovarati s Axelom Prankelom o Norvežaninu i provjeriti švedske registre, a da će on razgovarati sa svojim ocem. Iako baš i nije bio oduševljen tim zadatkom.” „Ne, čini se da njih dvojica baš i nisu u nekim dobrim odnosima”, reče Patrik ulijevajući kipuću vodu u šalice s vrećicama čaja. „Pročitao sam dosta članaka u kojima se Kjell zaista dobrano obrušio na svog oca.” „Čini se da će to onda biti zanimljiv razgovor”, reče Erica, uzimajući šalicu koju joj je Patrik pružio. Gledala ga je dok je pijuckala vrući čaj. Iz dnevne sobe čulo se kako Maja brblja s nepoznatim sugovornikom. Najvjerojatnije lutkom, koja se posljednjih dana čitavo vrijeme nalazila u njezinoj neposrednoj blizini. „Kako ti je ne sudjelovati u poslu u postaji u ovakvoj situaciji?” upita ona. „Lagao bih kad bih rekao da nije teško. Ali shvaćam koliko mi je dragocjena prilika da budem kod kuće s Majom, a posla će biti i kad se vratim. Mislim, nije da želim još istraga ubojstava, nego... Ma, znaš na što mislim.” „Kako je Karin?” upita Erica, nastojeći zadržati što neutralniju boju glasa. Patrik je nekoliko sekundi otezao s odgovorom, a zatim reče: „Ne znam. Djeluje mi tako... žalosno. Mislim da stvari nisu ispale onako


kako je zamislila, pa sad sjedi kod kuće u situaciji koja... Ne, ne znam. Pomalo mi je nje žao.” „Zali li što te je ostavila?” upita Erica, napeto iščekujući odgovor. Zapravo nisu nikad razgovarali o njegovu braku s Karin, a onih nekoliko puta kad ga je pokušala nešto pitati o tome, dobila je samo kratke, jednosložne odgovore. „Ne, mislim da ne žali. Ili... ma, ne znam. Mislim da žali što je postupila kako je postupila i što sam ih uhvatio tako kako sam ih uhvatio.” Nasmijao se, a ton mu je poprimio gorak prizvuk kad mu se pred očima pojavila slika koju dugo nije vidio i za koju je mislio da ju je ostavio iza sebe. „Ali ne znam... To što je postupila kako je postupila u velikoj je mjeri bio rezultat toga što između nas nije sve bilo u redu.” „Misliš li da se sad sjeća da je bilo tako?” upita Erica. „Katkad imamo tendenciju glorificirati stvari iz prošlosti.” „Da, istina, ali mislim da se sjeća. Sigurno se sjeća”, odgovori Patrik, zvučeći pomalo zamišljeno. „Nego, što je sutra na dnevnom redu?” Patrik naglo promijeni temu. Erica je shvatila svrhu pitanja, ali nije navaljivala. „Mislila sam otići porazgovarati s Axelom, kako sam rekla. I početi zivkati državne registre i porezne uprave ne bih li saznala nešto o Hansu.” „Pa zar ti ne moraš pisati knjigu?” nasmije se Patrik, ali je i dalje djelovao mrvicu nervozno. „Ima vremena za to, tim više što sam već odradila glavninu istraživanja. A i teško ću se usredotočiti na knjigu dok ovo ne izbacim iz sebe, pusti me da...” „U redu, u redu”, reče Patrik i podigne ruke. „Ti si velika cura, znaš organizirati svoje vrijeme. Ja i malena ćemo se pobrinuti za svoje, ti se pobrini za svoje.” Ustao je i u prolazu poljubio Ericu u tjeme. „A sad se idem baciti na novo remek-djelo. Mislio sam napraviti repliku Taj Mahala u stvarnoj veličini.” Erica se nasmije odmahujući glavom. Katkad se pitala je li čovjek za kojega se udala posve zdrav. Zaključila je da vjerojatno nije. Anna ju je opazila izdaleka. Malena, usamljena figura na kraju jednog od pontonskih molova. Nije ju imala namjeru potražiti, ali čim je sišla niz brežuljak Galarbacken i ugledala je, znala je da joj mora prići. Belinda je nije čula dok je prilazila. Sjedila je i pušila, a kraj nje su bile kutija Gula Blenda i šibice. „Bok”, reče Anna.


Belinda se strese. Pogledala je na cigaretu u ruci i na trenutak pomislila na to da je skrije, ali je zatim prkosno prinese ustima i duboko povuče. „Mogu li i ja dobiti jednu?” upita Anna i sjedne kraj nje. „Ti pušiš?” iznenađeno upita Belinda, ali joj pruži kutiju. „Nekoć jesam. Pet godina. Ali mom... bivšem mužu... to se nije sviđalo.” Bilo je to debelo ublaženo. Jednom ju je, još u početku, Lucas ulovio kako potajice puši i ugasio joj cigaretu na laktu. Taj joj se ožiljak i dalje mogao nazrijeti. „Nećeš reći tati?” prkosno upita Belinda mašući cigaretom, ali zatim nešto pokornije doda. „Molim te.” „Ako ti ne cinkaš mene, neću ni ja tebe”, reče Anna i zatvori oči nakon prvog dima. „Zaista ćeš pušiti? S obzirom na... bebu?” upita Belinda. Najednom je zvučala poput neke ljutite gospođe. Anna se nasmije. „Ovo će mi biti prva i zadnja cigareta koju sam zapalila tijekom trudnoće, obećavam.” Neko su vrijeme šutke sjedile i otpuhivale dim prema moru. Ljetna je toplina posve nestala, a zamijenila ju je sirova rujanska studen. Ali nije bilo vjetra i more je blistalo pred njima. Luka je izgledala napušteno, na vezovima je bilo tek nekoliko brodica, dok ih je ljeti znalo biti u više redova. „Nije lako, zar ne?” upita Anna, gledajući prema pučini. „Što to?” zlovoljno će Belinda, i dalje neodlučna kakav stav da zauzme. „Biti dijete, a opet gotovo odrastao.” „Ma, što ti znaš o tome...” odvrati Belinda i baci kamenčić u more. „Ništa, ja sam se rodila ove dobi”, nasmije se Anna i u šali bocne Belindu u bok. Njoj pobjegne majušni osmijeh koji je brzo nestao. Anna joj odluči dati malo prostora. Neka ona određuje takt. Nekoliko su minuta šutke sjedile, a Anna tada krajičkom oka opazi da je Belinda oprezno pogledava. „Je li ti jako mučno?” Anna kimne. „Osjećam se kao tvor s morskom bolešću.” „Zašto bi tvor imao morsku bolest?” frkne Belinda. „Zašto ne bi? Imaš li dokaza da tvor ne može imati morsku bolest? Rado bih ih vidjela jer se upravo tako osjećam. Kao tvor s morskom bolešću.” „Ma, samo se ti zezaj”, reče Belinda, ali nije mogla a da se ne


nasmije. „Salu na stranu, osjećam se vrlo debelo.” „Mama se užasno osjećala s Lisen, bila sam dovoljno velika da se sjećam toga. Bila je... Oprosti, možda bolje da ne pričam o vremenu kad su mama i tata...” Zašutjela je, posegnula za još jednom cigaretom, ogradila je dlanovima i zapalila. „Znaš, slobodno pričaj o svojoj mami, koliko god želiš. Nemam ja problema s tim da je Dan imao život prije mene, mislim, u životu s tvojom mamom dobio je vas tri. Ja ti obećavam da mi nimalo teško neće pasti to što govoriš o Pernilli.” Anna položi svoju ruku na Belindinu, kojom je bila oslonjena na mol. Isprva se činilo da će je Belinda refleksno istrgnuti, ali ju je ipak ostavila. Nakon nekoliko sekundi, Anna makne ruku i posegne za još jednom cigaretom. Ipak će tijekom ove trudnoće popušiti dva otrova. Ali nakon toga prestaje. Točka. „Meni odlično ide pomaganje oko beba”, reče Belinda i pogleda Annu u oči. „Puno sam pomagala mami s Lisen kad je bila mala.” „Dan mi je pričao kako te majka gotovo morala tjerati da se ideš igrati s prijateljicama umjesto da se brineš o bebi. I rekao je da ti je zaista dobro išlo. Nadam se da ću na proljeće moći računati i na tvoju malu pomoć. Mogla bi rješavati pelene.” Ponovno je boenula Belindu, a ona joj je ovaj put uzvratila. Vedrih očiju reče Erici: „Preuzet ću samo zapišane pelene. Deal?” Pruži Anni ruku, a ona je prihvati. „Deal. Zapišane pelene su tvoje”, reče Erica, a zatim nadoda. „Tvoj tata će preuzeti zasrane.” Njihov smijeh odjekne lukom. Anna će taj trenutak uvijek pamtiti kao jedan od najboljih u životu. Trenutak kad se led otopio. Axel se upravo bio pakirao kad je Erica došla. Dočekao ju je s po jednom košuljom na vješalici u svakoj ruci, a na jednim vratima u hodniku visjela je putna navlaka za odjeću. „Putujete nekamo?” upita Erica. Axel kimne, pažljivo spremajući košulje kako se ne bi zgužvale. „Da, moram se vratiti na posao. U petak putujem natrag u Pariz.” „Zaista ćete otići a da ne saznate tko je...” Erica zastane u pola rečenice.


„Nemam izbora”, oštro će Axel. „Naravno da ću se vratiti kući prvim letom bude li policija trebala moju pomoć. Ali sad se moram vratiti poslu. A nije baš konstruktivno sjediti ovdje i razmišljati.” Umornim pokretom protrlja oči, a Erica uoči kako je izmoždeno izgledao. Kao da je ostario nekoliko godina otkako ga je posljednji put vidjela. „Vjerojatno će vam dobro doći da malo otputujete”, blago reče Erica. Nakon kraćeg oklijevanja, reče: „Možemo li porazgovarati na nekoliko minuta, ako vam nije problem?” Axel umorno, rezignirano kimne i rukom joj pokaže da uđe. Zastala je uz kauč na verandi gdje su sjedili posljednji put, ali Axel ovaj put prođe kraj nje i produži u sljedeću sobu. „Kakva divna soba.” Erica se bez daha ogledavala. Kao da je ušla u muzej nekih minulih vremena. Sve u sobi izgledalo je kao da je iz četrdesetih, a iako je bila uredna i počišćena, odisala je starošću. „Da, ni naši roditelji ni Erik i ja nismo baš bili za novotarije. Majka i otac nikad nisu nešto mnogo preuređivali, a nismo ni nas dvojica. Meni su stvari iz tog perioda divne, nema razloga da namještaj zamijenim za moderni, koji je, po mom mišljenju, ionako ružniji”, reče on i zahvalno potapša jedan lijep ormarić. Sjeli su na kauč u smeđem tonu. Nije bio osobito udoban, pa su morali sjediti uspravnih leđa. „Htjeli ste nešto pitati”, reče Axel ljubazno, ali i pomalo nestrpljivo. „Da, tako je”, reče Erica i najednom je preplavi sram. Bilo je to već drugi put da je došla gnjaviti Axela Frankela svojim pitanjima, a on je imao toliko briga. Ali, baš kao i prošli put, zaključi da bi, kad je već došla, mogla i obaviti to zbog čega je došla. „Malo sam istraživala o svojoj majci, a time i o njezinim prijateljima: vašem bratu, Fransu Ringholmu i Britti Johansson.” Axel kimne, vrteći palčevima i čekajući da nastavi. „Postojala je još jedna osoba koja se pridružila njihovoj grupici.” Axel i dalje nije odgovarao. „Koncem rata djedovim je brodom došao jedan pripadnik norveškog pokreta otpora... Istim onim brodom kojim ste vi često išli.” Gledao ju je ne trepnuvši, ali je ona uočila napetost u njegovu tijelu kad je spomenula njegova putovanja na norvešku stranu. „Tvoj djed je bio dobar čovjek”, tiho reče Axel nakon nekog vremena. Ruke je mirno držao na krilu. „Jedan od najboljih koje sam upoznao.” Erica nije upoznala svog djeda i bilo joj je drago čuti da se o njemu


govori toplim riječima. „Koliko sam shvatila, vi ste bili u zatvoru u doba kad je Hans Olavsen pristigao djedovim brodom. Došao je 1944., a prema onome što smo uspjeli doznati, otišao je netom nakon kraja rata.” „Rekli ste mi”, prekine je Axel. „Na koga mislite pod mi?” Erica osjeti napetost u njegovu glasu. Oklijevala je, a zatim reče: „Pod mi mislim na to da mi je pomogao Christian iz knjižnice u Fjällbacki. Ništa više od toga.” Nije htjela spomenuti Kjella, a činilo se da je Axel prihvatio njezino objašnjenje. „Da, tada sam bio u zatvoru”, reče Axel i ponovno se ukoči. Kao da su se svi mišići u njegovu tijelu sjetili čemu su bili izloženi i reagirali tako što su se stisnuli. „Nikad ga niste upoznali?” Axel odmahne glavom. „Ne, već je bio otišao kad sam se ja vratio.” „Kad ste se vratili u Fjällbacku?” „U lipnju 1945. Bijelim autobusom.” „Bijelim autobusom?” upita Erica, ali se sjeti da je nešto o tome slušala na satima povijesti i da je Folke Bernadotte imao neke veze s tim. „Bila je to akcija koju je organizirao Folke Bernadotte”, reče Axel, potvrđujući njezino razmišljanje. „Organizirao je prijevoz skandinavskih zarobljenika iz njemačkih koncentracijskih logora. Autobusi su bili bijeli s naslikanim crvenim križevima na krovu i bokovima, kako ih ne bi zamijenili s vojnim metama.” „Zar je postojao rizik da će ih zamijeniti za vojne mete iako je rat bio gotov?” zbunjeno upita Erica. Axel se blago nasmiješi njezinu neznanju i ponovno stane vrtjeti palčeve. „Prvi su autobusi dolazili po zarobljenike već u ožujku i travnju 1945., nakon pregovora s Nijemcima. Tada su kući prevezli petnaest tisuća zarobljenika. Zatim se, nakon kraja rata, u svibnju i lipnju, njima vratilo njih još deset tisuća. Ja sam došao jednim od posljednjih autobusa, u lipnju 1945 “ Zvučalo je kao da samo suhoparno nabraja podatke, ali je Erica u njegovu odsutnom tonu načula jeku užasa koji je proživio. „Ali Hans Olavsen odavde je nestao u lipnju 1945. Sigurno je otišao netom prije nego što ste se vi vratili?” upita Erica. „Vjerojatno su u pitanju bili dani”, kimne Axel. „Ali oprostit ćete mi što me sjećanje baš ne služi u pogledu tog razdoblja, bio sam poprilično... iznemogao kad sam se vratio.”


„Da, razumijem”, reče Erica i obori pogled. Bio je čudan osjećaj sjediti i razgovarati s čovjekom koji je na svojoj koži doživio njemački koncentracijski logor. „Je li vam brat išta pričao o njemu? Sjećate li se ičega? Bilo čega? Nemam nikakav dokaz za to, ali imam osjećaj da su se Erik i njegovi prijatelji mnogo družili s Hansom tijekom njegova boravka u Fjällbacki.” Axel je zurio kroz prozor, činilo se da se pokušava prisjetiti. Nakrivio je glavu i lagano se namrštio. „Sjećam se da je bilo nečega između tog Norvežanina i vaše majke, ako vam ne smeta što govorim o tome.” „Ne, uopće.” Erica odmahne rukom. „Bio je to neki drugi život, a i ja sam sama naišla na isti podatak.” „Vidi, vidi, ipak mi pamćenje nije tako slabo kako katkad strepim.” Blago se nasmiješio i pogledao Ericu. „Da, poprilično sam siguran da mi je Erik pričao da je bilo ljubavi između Elsy i Hansa.” „Kako je reagirala kad je otišao? Sjećate li se možda kakva je bila u to vrijeme?” „Ne previše, bojim se. jasno, nije bila baš sva svoja nakon onoga što se dogodilo vašem djedu. Osim toga, ubrzo potom otišla je u... Školu za domaćice, ako se dobro sjećam. I tada smo izgubili kontakt. Kad se ona nakon nekoliko godina vratila, ja sam već bio počeo raditi u inozemstvu i nisam baš često bio kod kuće. A koliko se sjećam, ni Erik baš nije bio u nekom kontaktu s njom. Nije to ništa neuobičajeno, ljudi u djetinjstvu znaju biti dobri prijatelji, ali ih ozbiljan, odrasli život razdvoji”, reče Erik i ponovno pogleda kroz prozor. „Da, shvaćam što želite reći”, razočarano će Erica. Čini se da ni Axel nije imao informacije o Hansu. „A nitko nije spominjao kamo je otišao? Nije ništa rekao Eriku?” Axel odmahne glavom. „Užasno mi je žao, zaista bih volio da vam mogu pomoći, ali nisam baš bio sasvim svoj kad sam se vratio, a poslije sam imao drugih stvari na pameti. Ali možda biste ga mogli potražiti uz pomoć državnih službi?” reče Axel i ustane, a Erica shvati poruku, pa i sama ustane. „Da, to će mi biti idući korak. Uz malo sreće, riješit ću to na taj način. Što ja znam, možda nije otišao daleko...” „Zaista vam želim puno sreće u tome”, reče Axel i uzme je za ruku. „Dobro znam koliko je važno raščistiti s prošlošću kako bi se moglo živjeti u sadašnjosti. Vjerujte mi, znam.” Drugom je rukom potapša po


ruci koju je držao, a Erica osjeti zahvalnost zbog pokušaja da je utješi. „Usput, jeste li uspjeli saznati nešto više o medalji?” upita on dok joj se spremao otvoriti vrata. „Nažalost, nisam”, odgovori Erica, osjećajući se svake minute sve potištenije. „Razgovarala sam s jednim stručnjakom za nacističke medalje u Göteborgu, ali, nažalost, nije bila baš rijetka pa joj je nemoguće ući u trag.” „Zaista mi je žao što vam nisam mogao više pomoći.” „Nema veze, ionako izgledi nisu bili baš veliki”, odvrati ona i mahne mu u znak pozdrava. Zadnje što je vidjela bilo je kako je Axel prati pogledom s ulaznih vrata. Bilo joj ga je jako, jako žao. Ali nešto što je rekao dalo joj je ideju, pa se odlučnim korakom zaputi prema Fjällbacki. Kjell se neko vrijeme kolebao, ali ipak pokuca. Stojeći pred očevim vratima, iznenada se opet osjetio kao uplašeni dječačić. Sjećanje ga je vratilo u doba kad bi, držeći majku za ruku, stajao pred impozantnim zatvorskim vratima s podjednakim osjećajima straha i iščekivanja susreta s ocem. Jer, u početku je iščekivao susrete s Fransom. Čeznuo je za njim. Nedostajao mu je. Prisjećao se samo dobrih trenutaka, kratkih razdoblja kad njegov otac ne bi bio u zatvoru i kad bi ga bacao u zrak, vodio ga za ruku u šetnje šumom, pričao mu o gljivama, drveću i grmlju. Kjell je tada mislio da njegov otac zna sve na svijetu. No, noćima bi morao jastukom začepiti uši u svojoj sobi kako bi se izolitao od prepirki, pakosti, strahovitih svađa koje kao da nisu imale početka, a samim time ni kraja. Njegovi majka i otac naprosto bi nastavili ondje gdje su stali prošli put kad bi Frans otišao u zatvor. Nastavili bi s istim svađama, istim udarcima, ponovno i ponovno, sve dok policija opet ne bi pokucala na vrata i odvela njegova oca. Zato je iščekivanje s godinama pomalo nestajalo dok nije preostao samo strah kad bi sjedio u sobi za posjete i ugledao očevo lice, također puno iščekivanja. A poslije se strah preobrazio u mržnju. Na neki bi mu način bilo lakše da nije imao sjećanja sa šumskih izleta. Jer, upravo je to bilo ono što je tu mržnju hranilo, što ju je potpirivalo. Bilo je to pitanje koje si je stalno postavljao dok je bio malen. Kako je njegov otac to mogao svaki put odbaciti? Odbaciti njega? A umjesto toga odabrati sivi, hladni svijet koji bi uzeo nešto iz očiju njegova oca svaki put kad bi se u njega vratio.


Kjell snažno pokuca na vrata, ljut sam na sebe što si je dopustio da ga preplave sjećanja. „Znam da si kod kuće, otvori!” dovikne on i stane napeto slušati. Zatim začuje kako se lanac diže, a brava otključava. „Dobro si se zaštitio od svojih kompanjona, vidim”, jetko dobaci Kjell i progura se kraj oca u hodnik. „Što sad hoćeš?” upita Frans. Kjella je iznenadilo koliko je staro njegov otac najednom izgledao, ali odmah odbaci tu misao. Stari je bio čvršći od većine ljudi, sigurno će ih sve i nadživjeti. „Želim neke informacije”, odvrati on i sjedne na kauč, ne čekajući da mu on to ponudi. Frans sjedne u fotelju nasuprot njemu. Ništa nije govorio, samo je čekao. „Što znaš o čovjeku imena Hans Olavsen?” Frans se namršti, ali se brzo pribere. Ležerno se naslonio u svojoj stolici, a ruke položio na naslone za ruke. „Zašto?” upita on i pogleda sina u oči. „To se tebe ne tiče “ „A zašto bih ti pomogao kad imaš takav stav?” Kjell se nagne naprijed, tako da mu je lice bilo blizu očeva. Dugo ga je gledao, a potom hladno reče: „Jer mi to duguješ. Dužan si iskoristiti svaku malu priliku da mi pomogneš, ako ne želiš riskirati da ti zaplešem na grobu kad umreš.” Na trenutak se nešto pojavilo u Fransovim očima. Nešto izgubljeno. Možda sjećanje na šumske šetnje i dječačića kojega je snažnim rukama dizao prema nebu. A zatim je to nestalo. Pogledao je svog sina i smireno rekao: „Hans Olavsen bio je pripadnik norveškog pokreta otpora koji je sa sedamnaest godina došao u Fjällbacku, mislim 1944. Otišao je godinu dana poslije. To je sve što znam.” „Sereš”, reče Kjell i ponovno se zavali na kauč. „Znam da ste se puno družili, ti, Elsy Moström, Britta Johansson i Erik Frankel. A dvoje od njih sad je mrtvo, ubijeno, u razmaku od dva mjeseca. Nije li ti to malo čudno?” Frans zanemari pitanje i reče: „Kakve veze taj Norvežanin ima s tim? „To ja ne znam. Ali namjeravam saznati”, protisne Kjell kroz stisnute zube, nastojeći obuzdati bijes. „Što još znaš o njemu? Ispričaj


mi o vremenu koje ste proveli zajedno, reci mi kako je bilo kad je otišao. Svaki detalj kojega se možeš sjetiti.” Frans uzdahne. Činilo se da se pokušava vratiti u prošlost. „Dakle, detalje želiš... Da vidimo čega se mogu sjetiti. Živio je u kući Elsynih roditelja, došao je brodom njezina oca.” „To već znam”, reče Kjell. „Dalje.” „Dobio je posao na brodu koji je prevozio teret duž obale, ali slobodno vrijeme provodio je s nama. Zapravo je bio dvije godine stariji od nas, ali čini se da mu to nije smetalo, bilo mu je lijepo s nama. S nekima više nego s ostalima.” Šezdeset godina nije izbrisalo gorčinu koju je tada osjetio. „On i Elsy”, hladno će Kjell. „Kako ti to znaš?” upita Frans, čudeći se što ga srce i dalje zaboli kad pomisli na njih dvoje zajedno. Očito mu je srce imalo bolje pamćenje nego um. „Naprosto znam. Nastavi.” „Pa, kao što znaš, on i Elsy završili su zajedno, a vjerojatno onda znaš i da ja baš i nisam bio presretan zbog toga.” „Nisam to znao.” „U svakom slučaju, tako je bilo. Bio sam slab na Elsy, ali ona je odabrala njega. A ironično je bilo to što je Britta bila zaljubljena u mene, a ona mene nije zanimala. Istina, mislio sam spavati s njom, ali nešto mi je uvijek govorilo da bi mi to donijelo više tegoba nego zadovoljstva, pa sam se suzdržao.” „Kako obzirno od tebe”, ironično će Kjell. Frans samo podigne obrvu. „Što je bilo potom? Ako su Hans i Elsy bili tako bliski, zašto je otišao?” „Ma, bila je to najstarija priča na svijetu. Obećao joj je brda i doline, a kad je rat završio, rekao je da samo ide potražiti obitelj u Norvešku, pa da će se vratiti. Ali...” Frans slegne ramenima i kiselo se osmjehne. „Misliš da ju je navukao?” „To ja ne znam, Kjell. Iskreno rečeno, ne znam. Bilo je to prije šezdeset godina, bili smo mladi. Možda je mislio to što je rekao Elsy, ali su ga kod kuće zadržale obaveze. Ili je čitavo vrijeme namjeravao pobjeći kući čim mu se pruži prilika.” Frans slegne ramenima. „Jedino što znam je da se pozdravio s nama i da je rekao da će se vratiti čim sredi stvari s obitelji. A nakon toga je otišao. Da ti budem iskren, jedva sam ga se otad i sjetio. Znam da je Elsy bila utučena, ali njezina se


majka pobrinula da se ode školovati, a što je bilo potom, ne znam. Ja sam tad već bio otišao iz Fjällbacke i... pa, ti znaš što je bilo poslije.” „Da, znam”, grubo odvrati Kjell. Ponovno je pred sobom ugledao velika, siva vrata. „Zaista mi nije jasno zašto te to zanima”, reče Frans. „Došao je i otišao. A mislim da nitko od nas nakon toga nije bio u kontaktu s njim. Otkud onda toliki interes?” upita Frans gledajući Kjella. „Ne mogu ti to reći”, otresito mu odgovori sin. „Ali ako tu ima još nečega, iskopat ću ja to, vjeruj mi”, reče on i provokativno pogleda svog oca. „Vjerujem ti, Kjelle. Vjerujem ti”, umorno će Frans. Kjell je gledao očevu ruku na naslonjaču. Bila je to staračka ruka. Smežurana, žilava, sa sitnim staračkim pjegama. Toliko različita od one koju je on držao tijekom šetnji šumama. Ta je ruka bila tako snažna, glatka, tako topla dok je obavijala njegovu. Tako sigurna. „Čini se da će ovo biti dobra godina za gljive”, iznenadi Kjell sam sebe, a Frans ga zbunjeno pogleda. Izraz lica mu omekša i zatim tiho reče: „Da, i meni se čini, Kjelle. I meni se čini.” Pakirao se s vojnom disciplinom. Sve te godine putovanja naučile su ga da ništa ne prepušta slučaju. Par nemarno složenih hlača značio je naporno glačanje na minijaturnoj dasci u hotelskoj sobi. Nehajno zavrnut čep na pasti za zube značio bi još goru katastrofu u vidu pranja rublja. Zato je sve pomno i pažljivo slagao u veliki kofer. Axel sjedne na krevet. Bila je to njegova soba još dok je bio dječak, ali ju je tijekom godina preuredio. Činilo mu se da modelima aviona i stripovima baš i nije mjesto u sobi odrasla čovjeka. Pitao se hoće li se ikad vratiti ovamo. Ovih mu je tjedana bilo teško biti kod kuće, a istodobno mu se to činilo potrebnim. Ustao je i otišao u Erikovu sobu, nekoliko soba dalje niz dugi hodnik na katu. Axel se nasmiješio kad je ušao i sjeo na bratov krevet. Soba je bila puna knjiga, naravno. Police su bile krcate, a knjige su u hrpicama bile i na podu, U mnogima su stranice bile označene raznobojnim papirićima. Erika nikad nisu umarale njegove knjige, njegovi podaci, njegove godine i nepromjenjiva stvarnost koju su mu one nudile. Na taj se način Erik lakše nosio sa stvarima. Stvarnost je uvijek bila crno-bijela. Bez sivih zona, bez političkih smicalica ili


moralnih dilema koje su u Axelovu svijetu bile svakodnevica. Samo konkretni podaci. Bitka kod Hastingsa 1066. Napoleon umire 1821. Njemačka kapitulira petog svibnja 1945. Axe! uzme knjigu koja je i dalje ležala na Erikovu krevetu. Bila je to debela knjižurina o tome kako se Njemačka ponovno izgradila nakon rata. Axel je vrati na krevet. Znao je sve o tome. Njegov se život šezdeset godina vrtio oko rata i njegovih posljedica. Ali najviše od svega vrtio se oko njega. Erik je to uvidio. Upozoravao je na nedostatke u Axelovu životu, i u vlastitom životu. Obrađivao ih je kao gole podatke, naizgled bez ikakvih osjećaja. Ali Axel je toliko dobro poznavao svog brata da je znao da iza svih tih podataka stoje emocije kakve većina ljudi nije sposobna imati. Obrisao je suzu koja mu je kliznula niz obraz. Ovdje, u Erikovoj sobi, stvari su najednom postale kristalno jasne, onako kako je on htio da budu. Axel je čitav svoj život posvetio traženju dvosmislenosti. Čitav je život izgradio na kontrastu ispravnoga i pogrešnoga. Predstavljao se kao čovjek koji zna reći kojemu su od tih logora ljudi pripadali. A ipak je Erik, u svom mirnom, malom svijetu knjiga, bio taj koji je znao sve o dobru i zlu. Axel je to nekako uvijek znao. Znao je da će borba za izlazak iz sivih zona između dobra i zla više stajati njegova brata nego njega. Ali Erik se borio. Šezdeset je godina gledao kako Axel dolazi i odlazi, slušao o njegovim doprinosima u službi dobra, puštao ga da gradi sliku sebe kao onoga koji sve privodi pravdi. Erik je sve to šutke gledao i slušao. Gledao ga je svojim blagim pogledom iza naočala i puštao ga da živi u svojoj zabludi. Ali negdje duboko u sebi, Axel je uvijek znao da ne zavarava Erika, već sama sebe. A sad će nastaviti živjeti u toj laži. Vraća se na posao. Vraća se mukotrpnom lovu koji se mora nastaviti. Nije mogao odagnati misli da će uskoro biti prekasno, da na životu neće preostati više nitko tko se sjeća, nitko koga može kazniti. Uskoro će jedino povijesne knjige biti svjedoci onoga što se dogodilo. Axel ustane, još jednom se ogleda po prostoriji i pođe u svoju sobu. Čekalo ga je još mnogo pakiranja. Dugo nije bila na djedovu i bakinu grobu. Razgovor s Axelom podsjetio ju je na to, pa je odlučila poći kući preko groblja. Erica otvori vrata groblja i ude. Dok je hodala, pod tabanima je čula škripu šljunka. Najprije je prošla pokraj groba svojih roditelja, koji je ležao odmah na početku, s lijeve strane. Prignula se i počupala nešto korova oko


ploče da grob izgleda urednije, podsjetivši se da idući put mora donijeti svježe cvijeće. Zurila je u majčino ime u kamenu. Elsy Falck. Bilo je toliko toga što ju je htjela pitati. Da nije bilo one prometne nesreće koja se dogodila prije četiri godine, mogla ju je izravno pitati umjesto da se ovako muči da sazna zašto je bila takva kakva je bila. Kao dijete, mislila je da je to njezina krivica. Kao odrasla, također. Mislila je da nešto nije u redu s njom, da nije dovoljno dobra. Kako bi inače objasnila zašto je majka nikad nije zagrlila, zašto nikad nije razgovarala s njom? Kako bi inače objasnila zašto je majka nikad nije voljela ili zašto joj čak nije bila ni draga? Dugo je Erica gajila osjećaj da nije bila dovoljno dobra. Doduše, njezin je otac to u velikoj mjeri kompenzirao. Tore je posvetio toliko vremena njoj i Anni, iskazivao im toliko ljubavi. Uvijek je slušao, uvijek je bio spreman puhati u izgrebeno koljeno, njegov je zagrljaj uvijek bio čvrst i siguran. Ali to nije bilo dovoljno. Ne, jer se katkad činilo da ih se majka jedva prisiljava pogledati, a kamoli zagrliti ih. Zato ju je slika njezine majke u mladosti, koja se sad pojavila, toliko zbunjivala. Kako je jedna tako staložena, ali topla i blaga djevojka mogla postati tako hladna, tako distancirana žena da se čak i prema vlastitoj djeci odnosila kao prema strancima? Erica pruži ruku i dodirne majčino ime ugravirano u kamen. „Što ti se dogodilo, mama?” prošapće ona i osjeti kako joj se grlo steže. Kad je nekoliko minuta poslije ustala, bila je još odlučnija da što bolje istraži majčinu povijest. Bilo je ondje nešto što joj je i dalje izmicalo, što je trebalo iznijeti na vidjelo. A ona će to otkriti, i to po svaku cijenu. Erica baci posljednji pogled prema grobu svojih roditelja i ode nekoliko metara dalje, do groba djeda i bake. Elof i Hilma Moström. Nije ih upoznala. Njezin je djed tragično izgubio život davno prije nego što se ona rodila, a baka joj je umrla deset godina nakon njega. Elsy nikad nije govorila o njima. No, Ericu je veselilo što je dosad njezino istraživanje pokazivalo da su bili dragi, topli ljudi. Ponovno je čučnula i zagledala se u nadgrobnu ploču, kao da želi da joj ona nešto kaže. Ali ploča je bila nijema. Ovdje neće ništa saznati. Ako želi saznati istinu, morat će poći u nekom drugom pravcu. Pošla je uz brijeg, prečicom prema kući. U podnožju brijega nesvjesno pogleda udesno, prema velikoj, sivoj nadgrobnoj ploči pokrivenoj mahovinom koja je stajala na osami, točno uz obronak koji je s te strane zatvarao groblje. Zakoračila je uzbrdo, ali je zastala i


vratila se prema velikoj, sivoj ploči dok joj je srce tuklo u grudima. Nepovezani podaci, nepovezane rečenice počele su joj se rojiti glavom. Zaškiljila je kako bi se uvjerila da je dobro vidjela. Približila se ploči i prešla prstom preko natpisa, kako bi se uvjerila da je mozak ne vara. U tom su joj trenutku u glavi svi podaci uz glasan tresak sjeli na svoje mjesto. Pa jasno. Sad je znala što se dogodilo, ili barem dio toga. Izvadila je mobitel i drhtavim prstima utipkala Patrikov broj. Bilo je vrijeme da se on umiješa. Kćeri su mu upravo bile u posjetu. Dolazile su svaki dan. Njegove divne, divne kćeri. Srce bi mu zaigralo kad bi ih vidio kako sjede jedna do druge uz njegov krevet. Toliko slične, a opet, toliko različite. Vidio je Brittu u svima njima. Anna-Greta imala je njezin nos, Birgitta njezine oči, a najmlađa, Margareta, imala je one rupice na obrazima koje bi se Britti pojavile kad bi se nasmiješila. Herman zatvori oči kako bi obuzdao suze. Nije više imao snage plakati. Nije više imao suza. Ali bio je prisiljen otvoriti oči. Svaki put kad bi ih zatvorio, pred sobom bi vidio Brittu u onom trenutku kad joj je podignuo jastuk s lica. Nije ga morao podignuti da bi znao, ali svejedno je to učinio. Htio je to potvrditi. Htio je vidjeti što je prouzročio svojim nepromišljenim postupkom. Jer, naravno da mu je bilo jasno. Čim je ušao u sobu i vidio je kako nepomično leži s jastukom preko lica, bilo mu je jasno. Kad je podigao jastuk i ugledao njezine nepomične oči, i on je umro. Upravo u tom trenutku i on je umro. Jedino što se mogao prisiliti učiniti bilo je leći uz nju i čvrsto rukama obgrliti njezino tijelo. Da je on odlučivao, i dalje bi ležao ondje. Htio bi je grliti dok joj tijelo biva sve hladnije, a dok njemu u glavu nadiru sjećanja. Herman je zurio u strop i prisjećao se. Ljetnih dana kad bi išli na plažu na Valöu, kad bi curice bile u kabini, a Britta na pramcu, dok bi licem upijala sunce. Njezinih ispruženih, dugih nogu i raspuštene plave kose na leđima. Vidio je kako je otvorila oči, okrenula glavu prema njemu i sretno se osmjehnula. On joj je mahnuo s kormila, a u grudima je osjetio koliko je bogat. Zatim mu se pred očima smračilo. Sjetio se kad mu je prvi put rekla za ono što se ne spominje. Jednog mračnog zimskog popodneva, dok su cure bile u školi. Rekla mu je da sjedne, da mora s njim o nečemu razgovarati. Srce mu je zamalo stalo, bilo ga je sram što mu je prva


misao bila da ga hoće ostaviti jer je pronašla nekoga drugoga. Zato mu je ono što mu je tekla došlo gotovo kao olakšanje. Slušao je, a ona je govorila. Dugo. A kad je došao čas da ode po djevojke, dogovorili su se da to više neće spominjati. Nakon toga na nju nije gledao drukčije. To što se dogodilo, dogodilo se. Nisu mu se promijenili osjećaji prema njoj, nije joj se obraćao na drukčiji način. Kako je i mogao? Kako je to moglo zasjeniti slike iz dana kad su vodili miran, sretan život i predivnih noći koje su dijelili? To što je čuo nije se moglo mjeriti s tim. Ne dugoročno. I zato su se složili da to više nikad neće spominjati. Ali bolest je to promijenila. Promijenila je sve. Uletjela je u njihov život kao tajfun i počupala sve s korijenjem. A on je dopustio da ga pomete. Učinio je pogrešku. Jednu sudbonosno pogrešku. Obavio je poziv koji nije trebao obaviti. Ali bio je naivan. Mislio je da je došlo vrijeme da prozrači trulež. Mislio je da, ako samo ukaže na to koliko je Britta bila iscrpljena od onoga što je toliko dugo krila u mozgu koji se sve više raspadao, bit će jasno da je došlo vrijeme. Da je napokon došao taj trenutak. Da se ne treba više boriti protiv toga. Da ono iz prošlosti mora isplivati kako bi napokon našli svoj mir. Kako bi Britta našla svoj mir. Gospode, kako naivno... Mogao joj je jednako tako i on staviti jastuk preko lica i ugušiti je. Znao je to. A bol je bila nesnosna. Herman ponovno zatvori oči kako bi je pokušao odagnati, a ovaj put nije vidio Brittin mrtvi pogled. Vidio ju je u bolničkom krevetu. Blijedu i umornu, ali sretnu, s Anna-Gretom u naručju. Podigla je ruku i domahnula mu. Zvala ga je da priđe bliže. Uz posljednji uzdah, odbaci sve ono što ga je boljelo i nasmiješen pođe prema njima. Patrik je blenuo u prazno. Je li Erica mogla biti u pravu? To je zvučalo potpuno suludo, ali opet... logično. Uzdahnuo je, svjestan teškog zadatka koji ga čeka. „Dođi, dušo, idemo na izlet”, reče on, podigne Maju i odnese je u hodnik. „A usput ćemo i pokupiti mamu.” Trenutak poslije stali su ispred ulaza na groblje gdje ih je čekala Erica, toliko ushićena da je gotovo pocupkivala. Patrik je počeo osjećati taj isti polet, pa se morao podsjetiti da ne nagazi na gas dok su vozili prema Tanumshedeu. Inače je znao biti nesmotren vozač, ali kad je Maja bila u autu, bio je iznimno oprezan. „Pusti mene da govorim, može?” reče Patrik dok je parkirao ispred


postaje. „Ideš sa mnom samo zato što nemam snage prepirati se s tobom, ionako bi ti pobijedila. Ali on je moj šef i već sam to radio. Jasno?” Erica nevoljko kimne dok je uzimala Maju iz auta. „Da odemo do moje mame i pitamo je bi li pričuvala Maju? Mislim, nije ti drago kad je u postaji...” bockao ju je Patrik, a zauzvrat dobio srdit pogled. „Ma, znaš i sam da želim ovo riješiti što je brže moguće. A prošli put joj nije bilo ništa”, odvrati Erica i namigne mu. „Opa, otkud vi?” iznenađeno će Annika, a lice joj se ozari kad joj Maja uputi prepoznatljiv širok osmijeh. „Moramo razgovarati s Bertilom”, reče Patrik. „Je li unutra?” „Da, u svom je uredu”, začuđeno odvrati Annika. Propustila ih je, a Patrik žurnim korakom krene prema Mellbergovu uredu s Ericom i Majom za petama. „Hedströme! Kojeg vraga ti radiš ovdje? A vidim da si doveo i čitavu obitelj”, mrzovoljno reče Mellberg, ne ustajući da ih pozdravi. „Moramo s vama o nečemu razgovarati”, reče Patrik i sjedne na stolac ne pričekavši da mu Mellberg to ponudi. Maja i Ernst ugledali su jedno drugo, na obostrano veselje. „Je li naviknut na djecu?” upita Erica, oklijevajući spustiti kćer koja je svim silama htjela na pod. „Odakle da ja to znam?” odvrati Mellberg, ali potom nastavi blažim tonom. „Ma, on je najbolji pas na svijetu. Ne bi ni mrava zgazio.” U glasu mu se nazirala određena doza ponosa. Patrik podigne obrvu. Mellbergu je pas očito prirastao srcu. Erica, i dalje neodlučna, spusti Maju uz Ernsta, koji je ushićeno stane lizati po licu, na njezino golemo veselje. „Dobro, što hoćeš?” Mellberg je gledao Patrika znatiželjno. „Trebam dozvolu za otvaranje groba.” Mellberg stade kašljati kao da mu je nešto zapelo u grlu, a lice mu je postajalo sve crvenije dok je pokušavao doći do daha. „Otvaranje groba? Jesi li poludio, čovječe?” protisne Mellberg kad je prestao kašljati. „Izgleda da si poludio na tom očinskom dopustu! Znaš li koliko je teško ishoditi dozvolu za to? A posljednjih smo godina to dvaput radili. Ako zatražim još jednu, proglasit će me idiotom i strpati u ludaru! Uostalom, koga bi ti to ekshumirao?” „Člana norveškog pokreta otpora koji je nestao 1945.”, mirno reče Erica koja je čučala kraj Patrika i češkala Ernsta iza ušiju.


„Molim?” Mellberg tupo pogleda u nju, kao da pokušava razabrati je li pogrešno čuo. Erica mu strpljivo ispriča sve što je znala o četvero prijatelja i Norvežaninu koji je došao u Fjällbacku pred kraj rata. Rekla mu je kako je netragom nestao u lipnju 1945. i kako ga otad više nitko nije uspio pronaći. „Nije li mogao ostati u Švedskoj? A možda se i vratio u Norvešku. Jeste li provjerili u našim i njihovim državnim službama?” Mellberg je djelovao iznimno skeptično. Erica ustane s poda i sjedne na drugu stolicu. Gledala je Mellberga kao da ga snagom volje želi nagnati da je shvati zaozbiljno. Ispričala mu je što joj je Herman rekao. Da će joj Paul Heckel i Friedrich Hück znati reći gdje je Hans Olavsen. „Imena su mi se učinila nekako poznatima, ali nisam imala pojma gdje sam ih čula. Do danas. Išla sam do groblja, na grobove svojih roditelja, djeda i bake. I onda sam to opazila.” „Što to?” zbunjeno će Mellberg. Erica mu rukom dâ znak da se strpi. „Doći ću do toga ako me pustite da nastavim.” „Da, da, nastavite”, reče Mellberg kojem je priča odjednom postala zanimljiva. „Na groblju u Fjällbacki postoji pomalo poseban grob. Grob je iz Prvog svjetskog rata i u njemu su pokopana desetorica njemačkih vojnika. Sedmorica su identificirana i navedena poimence, a trojica su nepoznata.” „Zaboravila si mu reći za škrabotine”, reče Patrik, koji je rezignirano raspravu prepustio svojoj ženi. Pravi muškarac zna kad treba ustuknuti. „Joj, da, to je još jedan dio slagalice.” Erica mu ispriča o škrabotinama koje je vidjela dok je proučavala slike s mjesta zločina, odnosno o riječima koje su bile ispisane u notesu: ignoto militi. „Kako ste vi došli do slika s mjesta zločina?” ljutito upita Mellberg i pogleda Patrika. „Poslije ćemo o tome”, odvrati Patrik. „Sad je poslušajte, molim vas.” Mellberg nešto progunda, ali joj rukom da znak da nastavi. „Tim je riječima išarao čitav notes, pa sam potražila što znače. To je natpis sa Slavoluka pobjede u Parizu, s groba neznanog vojnika i znače upravo to. Neznanom vojniku.” Mellbergu i dalje ništa nije bilo jasno, pa Erica nastavi govoriti uz


gestikulaciju. „To mi je ležalo u podsvijesti. Imamo člana norveškog pokreta otpora koji je nestao 1945. i nitko ne zna kamo je otišao. Imamo Krikove škrabotine neznanom vojniku. Britta je spominjala nekakve stare kosti, a imamo i imena koja mi je Herman dao. To sam povezala tek naknadno, kad sam prošla pokraj tog groba na groblju u Fjällbacki, tek tad sam shvatila zašto su mi ta imena poznata. Ugravirana su u ploču.” Erica zastane kako bi došla do daha. Mellberg je zurio u nju. „Dakle, Paul Heckel i Friedrich Hück imena su dvojice Nijemaca koji su pokopani u grobu iz Prvog svjetskog rata na groblju u Fjällbacki?” „Da”, odgovori Erica, razmišljajući kako da nastavi, ali je Mellberg preduhitri. „Dakle, želite reći da...?” Duboko je udahnula, uputila pogled Patriku i zatim nastavila. „Želim reći da se u grobu vrlo vjerojatno nalazi još jedno tijelo. Vjerujem da je riječ o Norvežaninu Hansu Olavsenu. Ne znam na koji način, ali mislim da je to ključ Erikova i Brittina ubojstva.” Zavladao je tajac. Jedini zvuči koji su se čuli bili su oni koje su Maja i Ernst ispuštali u igri. Nakon nekog vremena, Patrik blago reče. „Znam da zvuči suludo, ali raspravio sam to s Ericom i ima nešto u tome što govori. Ne mogu vam ponuditi neke konkretne dokaze, ali postoji dovoljno indicija koje ukazuju na to. A postoje i veliki izgledi da je Erica u pravu, da oba ubojstva imaju korijen u ovome. Ne znam kako, ne znam ni zašto, ali prvi je korak da saznamo leži li zaista još itko u tom grobu, te kako je umro i završio ondje.” Mellberg nije odgovarao. Isprepleo je prste i šutke razmišljao. Na koncu duboko uzdahne. „Vjerojatno sam sišao s uma, ali mislim da biste mogli biti u pravu. Ne mogu jamčiti da ću uspjeti, kao što sam rekao, imamo već dugu povijest tih zahtjeva i tužitelj će poludjeti. Ali mogu pokušati. To je jedino što vam mogu obećati.” „To je jedino što tražimo”, ushićeno reče Erica koja se htjela Mellbergu baciti oko vrata. „Dobro, samo polako. Ne vjerujem da ću uspjeti, ali pokušat ću. A sad me pustite da radim na miru.” „Odosmo”, reče Patrik i ustane. „Samo nam javite čim bilo što saznate.” Mellberg nije odgovorio, samo im je pokretom ruke odmahnuo da odu i podignuo slušalicu, spreman na najteži projekt uvjeravanja u


Ä?itavoj svojoj karijeri.


Fjällbacka, 1945. Bio je kod njih pola godine i već su tri mjeseca znali da se vole, kad se dogodila katastrofa. Elsy je stajala na verandi i zalijevala majčino cvijeće kad ih je ugledala kako se penju prema njoj. U istom je trenutku po njihovim mrgodnim izrazima lica znala o čemu je riječ. Iza leđa je čula kako njezina majka u kuhinji pere suđe i dio nje poželio je otrčati do nje i otjerati je prije nego što čuje ono što neće moći podnijeti. Ali znala je da je uzalud. Ukočenih je nogu došla otvoriti ulazna vrata trojici muškaraca za koje je znala da su s jedne druge ribarske brodice iz Fjällbacke. „Je li Hilma kod kuće?” upitao je najstariji od njih, za kojega je znala da je kapetan broda. Elsy im kimne i pusti ih u kuću. Ušli su u kuhinju prije nje, a kad se Hilma okrenula i ugledala ih, ispustila je tanjur koji se raspao u tisuću komadića. „Ne, ne, dobri Bože, ne!” Elsy ju je jedva uspjela uhvatiti prije nego se srušila. Posjela ju je na stolicu i čvrsto zagrlila, istodobno osjećajući kako i njoj samoj srce želi iskočiti iz grudi. Trojica ribara potišteno su stajala pokraj stola i vrtjela svoje kape po rukama, dok na koncu kapetan nije preuzeo riječ. „Naletjeli su na minu, Hilma. Vidjeli smo sve sa svog broda i požurili se onamo, ali... ništa nismo mogli učiniti.” „Dobri Bože”, ponovi Hilma, dolazeći do daha. „A ostali...?” Elsy je iznenadilo kako je njezina majka i u tom trenutku smogla snage misliti na druge, ali je i sama pred očima vidjela očevu posadu. Bili su to ljudi koje su jako dobro poznavali i čije će obitelji primiti istu vijest. „Nitko nije preživio”, reče kapetan i proguta knedlu. „Od broda su ostale samo krhotine, dugo smo ostali tražiti, ali nikoga nismo pronašli. Samo malog Oscarssona, ali i on je već bio mrtav kad smo ga izvukli na brod.” Suze su tekle niz Hilmino lice dok je grizla članke prstiju kako bi suspregnula krik. Elsy je stisnula zube, nastojeći ostati jaka. Kako će njezina majka ovo preživjeti? Kako će ona sama to preživjeti? Njezin dragi, dobri otac, uvijek spreman pomoći i uputiti toplu riječ. Kako će


one bez njega? Na vratima se začulo obzirno kucanje i jedan od ribara pode ih otvoriti. Hans ude u kuhinju, siv u licu. „Vidio sam... da imate društvo. Pomislio sam... što se...” Oborio je pogled. Elsy je razumjela da nije htio smetati, ali je bila zahvalna što je došao. „Očev brod je naletio na minu”, reče ona, a glas joj pukne. „Nitko nije preživio.” Hansu zaklecaju koljena. Zatim pode do ormarića u kojemu je Elof držao žestoka pića, odlučno nalije šest čašica i stavi ih na stol. „Mislim da nam svima treba nešto žestoko”, reče on na svom zvonkom norveškom, koji je sve više nalikovao na švedski što je duže bio kod njih. Svi su zahvalno uzeli po čašicu, osim Hilme. Elsy pažljivo uzme čašicu i stavi je pred svoju majku. „Evo, majko, popij ovo.” Hilma posluša kćer, drhtavom rukom prinese čašu usnama i uz grimasu trzne piće. Elsy Hansu uputi pogled pun zahvalnosti. Bilo je dobro što u ovom trenutku nije bila sama. Još se jednom začu kucanje, a ovaj put Hans pode otvoriti vrata. Počele su pristizati žene, koje su i same živjele s prijetnjom da izgube muža na moru. Razumjele su što je Hilma prolazila i shvaćale su da ih treba uza se. Donijele su hranu, došle joj pomoći i uputiti utješne riječi o Božjoj volji. I to je pomoglo. Ne mnogo, ali sve su one znale da će jednoga dana možda i same trebati istu takvu utjehu i dale su sve od sebe da umanje bol prijateljici u nevolji. Sa srcem koje je razdirala bol, Elsy zakorači unazad, gledajući kako se žene skupljaju oko Hilme. Muškarci su se naklonili izrazivši sućut i pošli prenijeti vijesti na druge adrese. Kad je pala noć, iscrpljena Hilma napokon je zaspala. Elsy je ležala u svom krevetu i isprazno zurila u strop, ne mogavši nikako pojmiti što se dogodilo. Pred sobom je vidjela očevo lice. Uvijek je bio uz nju, slušao je, razgovarao s njom. Ona je bila zjenica očeva oka. Oduvijek je to znala. Njemu je ona bila vrednija od bilo čega drugoga. Znala je i da je on sigurno bio shvatio da se nešto događa između nje i mladog Norvežanina koji mu je postajao sve draži. Ali nije se miješao. Budno je pazio na njih, ali im je istodobno dao tiho odobrenje. Možda se nadao da će mu jednog dana Hans postati zet. Elsy je bila uvjerena da ne bi imao ništa protiv toga. Ona i Hans poštovali su i njega i majku. Držali su se ukradenih poljubaca i opreznih zagrljaja i nisu radili ništa zbog


čega njezinoj majci i ocu ne bi mogli pogledati u oči. Ali sad, dok je ležala i zurila u strop, to više nije bilo važno. Bol u grudima bila je toliko jaka da je nije mogla sama nadvladati. Pažljivo je spustila noge na pod. I dalje je nešto u njoj oklijevalo, ali ju je grozna bol u grudima natjerala da potraži jedinu utjehu za koju je znala da je može dobiti. Oprezno se šuljala prema podrumu. Zavirila je u majčinu i očevu sobu kad je prolazila pokraj nje i osjetila kako je nešto probada u grudima kad je ugledala kako njezina majka sićušno izgleda na krevetu. Ali barem je bila u dubokom snu. Barem je nakratko pobjegla od stvarnosti. Ulazna vrata blago su zaškripala kad ih je otključala i otvorila. Noćni je zrak bio toliko hladan da je ostala bez daha dok je silazila stubama odjevena samo u spavaćicu. Hladnoća stuba pod tabanima bila je gotovo bolna. Brzo je sišla niz stube i zastala pred njegovim vratima, kolebajući se. No, to je potrajalo samo trenutak. Bol ju je tjerala da potraži utjehu. Otvorio je nakon što je prvi put zakucala. Pomaknuo se ustranu i propustio je bez riječi. Stajala je unutra u spavaćici, nijemo ga gledajući u oči. U očima mu je nazrela pitanje i odgovorila mu time što ga je uzela za ruku. Na nekoliko blaženih trenutaka te noći mogla je zaboraviti na bol u grudima.


Kjell je bio neobično uzrujan nakon susreta s ocem. Sve je te godine uspijevao održati status quo, obuzdavati svoju mržnju. Bilo je tako lako vidjeti samo ono negativno, fokusirati se na sve greške koje je Frans radio tijekom njegova djetinjstva. Ali možda ipak nije sve bilo crnobijelo. Stresao se, pokušavajući odagnati tu misao. Bilo je puno lakše ne gledati sive zone, već samo dobro i zlo. Ali danas je Frans djelovao tako staro i krhko i Kjell je prvi put shvatio da njegov otac neće živjeti zauvijek, da neće uvijek biti prisutan kao simbol njegove mržnje. Jednog dana njegova oca više neće biti i onda će se morati pogledati u zrcalo. Duboko je u sebi znao da je mržnja buktjela tom silinom zato što je i dalje mogao pružiti ruku, napraviti prvi korak prema pomirenju. Nije to htio učiniti. Nije imao nikakve želje za tim. Ali mogućnost je postojala i to mu je uvijek davalo osjećaj moći. No, onoga dana kad njegova oca više ne bude, bit će prekasno. Tada će mu ostati samo život ispunjen mržnjom i ništa više. Ruka mu je lagano drhtala kad je podigao slušalicu. Istina, Erica je bila rekla da će provjeriti u državnim službama, ali on nije bio navikao oslanjati se na druge. Mogao je i sam provjeriti. Nakon sat vremena i pet poziva švedskim i norveškim državnim službama, bio je primoran priznati da njegovi pokušaji nisu donijeli ništa konkretno. Nije bilo sporno da je teško išta doznati jer su imali samo ime i okvirnu dob, ali način je uvijek morao postojati. Nije još bio iscrpio sve mogućnosti, a uspio je doći do dovoljno podataka da bude uvjeren da Norvežanin nije ostao u Švedskoj. Najveća vjerojatnost bila je ta da se po završetku rata vratio u domovinu jer mu više nije prijetila opasnost. Posegnuo je za fasciklom s člancima i iznenada shvatio da je zaboravio Eskilu Halvorsenu faksirati sliku Hansa Olavsena. Ponovno je podigao slušalicu da ga nazove i zatraži broj na koji mu može faksirati sliku. „Nažalost, još nisam ništa pronašao”, rekao je Halvorsen čim mu se predstavio. Kjell se požurio objasniti mu da to nije razlog zašto ga je tako brzo ponovno nazvao. „Slika bi mogla biti od pomoći. Pošaljite je u moj ured na sveučilištu”, reče Halvorsen i izdiktira mu broj, a Kjell ga zapiše. Poslao je kopiju članka u kojemu je bila najjasnija slika Hansa


Olavsena i ponovno sjeo za radni stol. Nadao se da će Erica uspjeti nešto otkriti jer je osjećao da je on u slijepoj ulici. U tom trenutku zazvoni telefon. „Došao je djed!” dovikne Per prema dnevnoj sobi, a Carina dođe do njih u hodnik. „Mogu li nakratko ući?” upita Frans. Carina zabrinuto uoči da nije bio baš sasvim svoj. Prema Kjellovu ocu nije nikad gajila neke tople osjećaje, ali ono što je on učinio za nju i Pera osiguralo mu je mjesto na popisu ljudi kojima će vječno biti zahvalna. „Samo uđite”, reče ona i pođe u kuhinju. Opazila je da ju je pomno promatrao, pa mu je odgovorila na pitanje koje je visjelo u zraku: „Ni kapi otkako ste prošli put bili. Per to može potvrditi.” Per kimne i sjedne za kuhinjski stol, nasuprot Fransu. Pogled koji je uputio svom djedu graničio je s obožavanjem. „Počela ti je rasti kosa”, vedro ustanovi Frans i klepne unuka po kratkoj kosi. „Ah...” posramljeno odvrati Per, ali se zadovoljno pogladi po glavi. „To je dobro”, reče Frans. „To je dobro.” Carina ga prijekorno pogleda dok je nasipala kavu u filter. On joj blago kimne u znak potvrde da nije došao s Perom razgovarati o svojim političkim stavovima. Kad je kava bila gotova, Carina sjedne s njima i upitno pogleda Fransa. On je samo gledao u šalicu. Carina ponovno uoči koliko je umorno djelovao. Iako je ona smatrala da je svoju energiju pogrešno usmjeravao, u njezinim je očima uvijek bio oličenje snage. A sad nije sličio sam sebi. „Otvorio sam račun na Perovo ime”, naposljetku reče Frans, i dalje ne podižući pogled. „Imat će pristup računu kad navrši dvadeset i pet godina, a određenu sumu već sam prebacio na račun.” „Otkud...” započne Carina, ali Frans podigne ruku i nastavi: „Iz razloga u koje sad ne mogu ulaziti, ni račun ni novac nisu ni u jednoj švedskoj banci, već u luksemburškoj.” Carina podigne obrvu, ali nije baš bila iznenađena. Kjell je uvijek tvrdio da njegov otac negdje ima zalihe novca od kriminalnih aktivnosti zbog kojih je toliko puta završio u zatvoru. „Ali zašto... sad?” upita ona i pogleda ga. Činilo se da Frans ne želi odgovoriti na to pitanje, ali na koncu reče: „Ako se meni nešto dogodi, želim da to bude riješeno.” Carina je


šutjela. Više od toga nije ni htjela znati. „Kul”, reče Per i pogleda djeda s divljenjem. „Koliku lovu dobivam?” „Per!” uzvikne Carina i prostrijeli sina pogledom, a on slegne ramenima. „Puno novca”, suho odvrati Frans, ne želeći specificirati. „Ali iako račun glasi na tvoje ime, postavio sam određena ograničenja. Dijelom time što mu nećeš moći pristupiti dok ne navršiš dvadeset i pet godina”, reče on i prijeteći podigne prst, „a k tome ćeš morati imati i majčino odobrenje i pristup samo ako ona zaključi da si dovoljno zreo da možeš upravljati tim novcem. To vrijedi čak i nakon što navršiš dvadeset i pet godina. Ako procijeni da nisi dovoljno razborit da njime učiniš nešto pametno, ništa od novca. Jasno?” Per nešto promrmlja, ali bez pogovora prihvati to što je Frans rekao. Carina nije znala kako bi se postavila. Bilo je nešto uznemirujuće u Fransovu tonu, nešto što ju je zabrinjavalo. Ali istodobno je osjećala golemu zahvalnost zbog Pera. Nije ju bilo briga odakle novac potječe. Već odavno nije nekome nedostajao, a ako će u budućnosti pomoći Peru, neće se buniti. „Što ću s Kjellom?” upita ona. Frans podigne glavu i pogleda je. „Kjell ne smije ništa znati o ovome do onog dana kad Per dobije novac. Obećaj mi da mu ništa nećeš reći! I ti, Per!” okrenuo se prema unuku i uputio mu isti, opominjući pogled. „To je jedino što tražim. Da tvoj otac ne sazna ništa dok to ne bude gotova stvar.” „Dobro, otac ne treba ništa znati”, reče Per, djelujući zadovoljno što će od oca kriti tajnu. Frans potom doda nešto blažim tonom: „Znam da će te vjerojatno na neki način kazniti zbog one gluposti koju si napravio ovaj tjedan. Ali sad me slušaj.” Nagnao je Pera da ga gleda u oči. „Prihvatit ćeš kaznu, vjerojatno će te poslati u popravni dom. Kloni se nevolja, općenito se ne uvlači ni u kakva sranja. Odradi to bez uvlačenja u probleme, a kad izađeš, nemoj raditi nove gluposti. Jasno?” Govorio je polako i jasno, a svaki put kad bi Per htio svrnuti pogled, natjerao ga je da ga pogleda u oči. „Nećeš živjeti život kakav sam ja imao, to neka ti bude jasno. Moj je život bio sranje, od početka do kraja. Jedino što mi je u životu išta značilo ste ti i tvoj otac, iako on nikad ne bi u to povjerovao. Ali istina je. Obećaj mi da ćeš se kloniti sranja. Obećaj mi!”


„Dobro, dobro”, reče Per, uzvrpoljivši se, ali činilo se da sluša i shvaća djedove riječi. Frans se samo nadao da će to biti dovoljno. I sam je znao koliko je teško promijeniti put kojim jednom kreneš. Ali, uz malo sreće, postigao je dovoljno da unuka malo pogurne u nekom drugom smjeru. Više od toga svakako nije mogao učiniti. Frans ustane. „To je sve što sam imao reći. Ovdje su vam svi podaci koji će vam trebati da dođete do novca.” Odložio je papir na stol pred Carinu. „Hoćete li malo ostati?” upita ona, ponovno osjetivši nemir. Frans odmahne glavom. „Imam posla.” Pošao je, ali se okrenuo na vratima. Nakon kraćeg nećkanja, tiho reče: „Čuvajte se.” Zatim im lagano mahne, okrene se i izađe. Carina i Per ostali su šutke sjediti u kuhinji. Oboje su shvatili da je to bio oproštaj. „Ovo vam postaje nekakva tradicija”, suho reče Torbjörn Ruud dok je stajao kraj Patrika i promatrao sablasne radove. Anna je čuvala Maju, pa je uz njih stajala i Erica, promatrajući ekshumaciju uz nekakvo mučno uzbuđenje. „Da, Mellbergu sigurno nije bilo lako ishoditi dozvolu”, reče Patrik. Rijetko je hvalio svog šefa. „Čuo sam da se tip u uredu državnog tužitelja deset minuta derao na njega”, reče Torbjörn, ne svrnuvši pogled s groba, s kojeg su uklanjali sloj po sloj zemlje. „Hoćemo li morati sve raskopati?” upita Patrik drhteći. Torbjörn odmahne glavom. „Ako ste u pravu, momak kojeg tražimo trebao bi biti na vrhu. Teško je vjerovati da bi se netko toliko pomučio da ga pokopa na dnu, ispod svih ostalih”, reče on ironično. „Vjerojatno nije ni u lijesu, pa bi i odjeća mogla pokazati jesmo li u pravu.” „Koliko brzo bi moglo biti gotovo preliminarno izvješće o uzroku smrti?” upita Erica. „Ako ga pronađemo!” nadoda potom, ali je djelovala uvjereno da će ekshumacija pokazati da je u pravu. „Rečeno mi je da bismo ga mogli dobiti već prekosutra, dakle, u petak”, reče Patrik. „Jutros sam razgovarao s Pedersenom i rekao mi je da će ovo staviti na vrh popisa prioriteta. Može početi raditi već sutra i dati svoj sud u petak. Bit će to preliminarno izvješće, nećemo ništa moći zaključiti. Ali svakako se nadam da ćemo doznati uzrok smrti.”


Prekinuo ga je povik s iskopine, pa znatiželjno priđu bliže. „Pronašli smo nešto”, reče jedan od tehničara, a Torbjörn krene prema njemu. Neko su vrijeme diskutirali, a zatim se Torbjörn vrati Patriku i Erici, koji se nisu usudili prići bliže. „Čini se da je netko pokopan sasvim blizu površine, bez lijesa. Sad ćemo morati pažljivije kopati kako ne bismo poremetili dokaze, tako da će potrajati dok ga ne iskopamo.” Kratko je oklijevao, a zatim reče: „Ali čini se da ste bili u pravu.” Erica kimne uz duboki izdah olakšanja. Nešto dalje ugledala je Kjella kako im se približava, ali su ga zadržali Martin i Gösta koji su bili zaduženi da ne propuštaju neovlaštene osobe. Požurila se prema njima. „U redu je, ja sam ga obavijestila što se događa.” „Zabranjen je pristup novinarima i neovlaštenim osobama. Mellberg je bio vrlo jasan što se toga tiče”, promrmlja Gösta, držeći ruku u visini Kjellovih prsa. „U redu je”, reče Patrik koji im je u međuvremenu prišao. „Ja preuzimam odgovornost.” Erici je uputio oštar pogled s jasnom porukom da će ona biti odgovorna za moguće posljedice. Ona kratko kimne i pode s Kjellom do groba. „Jesu li išta pronašli?” upita on sa žarom u očima. „Čini se da smo pronašli Hansa Olavsena”, reče ona, fascinirano promatrajući kako su tehničari pažljivo otkopavali neprepoznatljivu hrpu nečega na dubini od jedva pola metra. „Dakle, nikad nije ni otišao iz Fjällbacke”, uzbuđeno će Kjell. Ni on nije mogao odmaknuti pogled s iskopanog groba. „Čini se da nije. Ali pitanje je kako je završio ovdje.” „Erik i Britta svakako su znali da je ovdje.” „Da, i oboje su ubijeni.” Erica odmahne glavom kao da time želi natjerati sve dijelove slagalice da sjednu na svoje mjesto. „Ali leži ovdje već šezdeset godina. Zašto baš sad? Zbog čega je najednom postao tako važan?” zamišljeno će Kjell. „Niste ništa saznali od svog oca?” upita Erica i svrne pogled prema njemu. Kjell odmahne glavom. „Ništa. A ne bih znao je li to zato što ništa ne zna ili zato što ništa ne želi reći.” „Mislite li da je možda on...” Odlučila je ne dovršiti rečenicu, ali je Kjell shvatio na što je mislila. „Mislim da je moj otac kadar učiniti bilo što, to je jedino što


zasigurno znam.” „O čemu razgovarate?” upita Patrik, stane kraj Erice i gurne ruke duboko u džepove jakne. „Raspravljamo o mogućnosti da je ubojstva počinio moj otac”, mirno odgovori Kjell. Patrika je iznenadila njegova iskrenost. „Znate li vi nešto? Mi smo imali svoje sumnje, ali vaš otac ima alibi za Erikovo ubojstvo.” „To nisam znao”, reče Kjell, „Ali nadam se da ste u tom slučaju dvaput provjerili podatke. Sumnjam da bi jednoj takvoj zatvorskoj ptičici bio nemoguć zadatak složiti alibi.” Patrik je shvatio da je u pravu i zapamtio da mora pitati Marrina koliko su podrobno provjerili Fransov alibi. Prišao im je Torbjörn i kimnuo Kjellu. „A tako, vidim da je sedma sila dobila dopuštenje za nazočnost.” „Ovo me se osobno tiče”, odvrati Kjell. Torbjörn slegne ramenima. Nije se namjeravao miješati u to što je policija novinaru dopustila da bude nazočan. To je bio njezin problem. „Bit ćemo gotovi za otprilike jedan sat”, reče on. „A znam i da je Pedersen spreman istog se trena latiti posla.” „Da, i ja sam razgovarao s njim”, reče Patrik i kimne. „Onda dobro. Odnijet ćemo ga odavde, pa ćemo vidjeti kakve tajne krije ovaj momak.” Okrenuo im je leđa i vratio se do groba. „Da... Da vidimo kakve tajne krije”, tiho reče Erica, zureći u grob. Patrik položi ruku na njezina ramena.


Fjällbacka, 1945. Mjeseci koji su uslijedili nakon smrti njezina oca bili su zbunjujući i bolni. Njezina je majka nastavila obavljati sve dnevne zadatke koji su se od nje očekivali. Ali nešto je nedostajalo. Elof je sa sobom odnio dio Hilme i Elsy više nije prepoznavala svoju majku. Na neki je način, osim bez oca, ostala i bez majke. Jedinu sigurnost pronalazila je u noćima koje je dijelila s Hansom. Svake noći, nakon što bi joj majka zaspala, odšuljala bi se u njegov zagrljaj. Znala je da je to pogrešno. Znala je da to može donijeti posljedice koje neće moći ignorirati. Ali ništa drugo nije mogla. U tim trenucima, dok bi ležala pod pokrivačem u njegovu zagrljaju i on bi joj nježno gladio kosu, svijet je ponovno imao smisla. Kad bi se ljubili, posvuda bi se širila sad već dobro poznata, a opet iznenađujuća strast i nije mogla shvatiti kako bi to moglo biti pogrešno. Kako bi ljubav mogla biti pogrešna u svijetu koji je jedna mina iznenada brutalno raznijela na komadiće. Hans im je bio blagoslov i u praktičnom pogledu. Kućna ekonomija nakon očeve smrti postala im je velika briga, a uspijevali su jedino zahvaljujući činjenici da je Hans uzeo dodatnu smjenu na brodu i davao im svaku krunu koju je zaradio. Elsy se katkad pitala zna li njezina majka da se noćima iskrada k njemu, ali šuti jer su ovisile o tom novcu. Elsy se pogladi po trbuhu ležeći u krevetu uz Hansa i slušajući njegovo smireno disanje. Prošlo je već više od tjedan dana otkako je shvatila kakva je situacija. Bilo je to neizbježno, ali odlučila je zažmiriti na rizike. I unatoč svim okolnostima, obuzeo ju je spokoj. Ipak je nosila Hansovo dijete. I dalje je znala sve o sramu i posljedicama, ali na svijetu nije postojao nitko kome je vjerovala više od njega. Još mu ništa nije bila rekla, ali duboko u sebi znala je da neće biti problema. Da će biti sretan. Da će pomagati jedno drugome i da će se nekako snaći. Zatvorila je oči i ostavila ruku na trbuhu. Negdje unutra nalazilo se nešto maleno, proizašlo iz ljubavi. Njezine i Hansove ljubavi. Kako je to moglo biti pogrešno? Kako njezino i Hansovo dijete ikako može biti nešto pogrešno? Elsy je usnula s rukom na trbuhu i blagim smiješkom na usnama.


Nakon jučerašnje ekshumacije, u postaji je vladalo napeto iščekivanje. Mellberg se, naravno, busao u prsa i prisvajao sve zasluge, ali nitko na njega nije previše obraćao pozornost. Ni Martin nije mogao prikriti veliko uzbuđenje, a čak su i Gösti blistale oči dok su čuvali pristup groblju. Kao i svi ostali, i on je počeo spekulirati o teorijama kako bi sve to moglo biti povezano. Iako nisu znali koja bi mogla biti poveznica, svi su imali jak osjećaj da jučerašnje otkriće predstavlja prekretnicu i da je rješenje blizu. Kucanje na vratima prene Martina iz misli. „Smetam?” Paula ga upitno pogleda, a on odmahne glavom. „Ma ne, uđi.” Paula uđe i sjedne na stolicu. „Što ti misliš o svemu tome?” „Još ne znam. Ali bit će vraški uzbudljivo slušati Pedersenovo izvješće.” „Misliš ti da je ubijen?” Pauline smeđe oči odražavale su radoznalost. „Zašto bi inače truplo bilo skriveno?” odvrati Martin, a ona kinine. Već je i sama bila došla do istog zaključka. „Ali pitanje je zašto je to tek sad postalo važno. Nakon šezdeset godina. Dakle, gotovo moramo poći od toga da su Britta i Erik nekako bili povezani s eventualnim”‘, Paula prstima napravi navodne znakove, „ubojstvom ovog momka. Ali zašto sad? Koji je uzrok tomu?” „Ne znam”, uzdahne Martin. „Ali nadajmo se da će nam obdukcija dati nešto konkretno.” „Što ako ne da?” upita Paula, izrekavši zabranjenu misao koja je katkad mučila i Martina. „Idemo korak po korak”, tiho odvrati Martin. „Kad smo kod toga”, reče Paula, mijenjajući temu. „U čitavoj ovoj zbrci zaboravili smo uzeti uzorke DNK-a. Ne bi li danas trebali stići rezultati analize? Neće imati smisla ako ih ne budemo imali s čim usporediti.” „U pravu si”, reče Martin i žurno ustane. „Idemo sve to sad riješiti.” „Koga ćemo prvoga? Axela ili Fransa? Svakako se moramo na njih koncentrirati.” „Prvo ćemo Fransa”, reče Martin i navuče jaknu.


Grebbestad je nakon turističke sezone snašla slična sudbina kao Fjällbacku. Dok su se vozili naseljem, vidjeli su svega nekoliko stanovnika. Martin parkira policijski auto ispred restorana Telegraf, pa prijeđu cestu prema Fransovu stanu. Pozvonili su, ali nitko nije otvarao. „K vragu, nije doma. Vratit ćemo se poslije. Ili se prethodno najaviti”, reče on i okrene se da pode prema autu. „Čekaj malo”, reče Paula, podigavši ruku. „Vrata su otvorena.” „Ali ne možemo...” pobuni se Martin, ali bilo je prekasno. Njegova je kolegica već otvorila vrata i ušla. „Zdravo!” dovikne Paula, a on nevoljko pode za njom. Iz stana nitko nije odgovarao. Oprezno su prošli hodnikom, zavirivši u kuhinju i dnevnu sobu, ali Fransa nije bilo. Vladala je tišina. „Dođi, idemo pogledati u spavaću sobu”, odlučno će Paula. Martin se nećkao. „Ma daj, hajde”, reče ona. Martin uzdahne i pođe za njom. No, i spavaća soba bila je prazna, krevet je bio uredno složen, a od Fransa nije bilo ni traga ni glasa. „Zdravo!” ponovno pokuša Paula kad su se vratili u hodnik. Nema odgovora. Polako su išli prema jedinim preostalim vratima. Ugledali su ga čim su se vrata male radne sobe otvorila. Frans je ležao na radnom stolu, s pištoljem u ustima i velikom rupom na potiljku. Martin osjeti kako mu je krv jurnula u lice i proguta knedlu. Na trenutak je osjetio slabost u koljenima, ali se uspio pribrati. S druge strane, činilo se da Paulu prizor nije nimalo dirnuo. Pokazala je na Fransa, prisilivši Martina da pogleda iako bi on to najradije bio izbjegao. „Pogledaj mu ruke.” Osjećajući kako ga hvata mučnina, Martin se prisili usredotočiti se na Fransove podlaktice. Trznuo se. Frans je na rukama imao duboke ogrebotine. U petak je u policijskoj postaji u Tanumshedeu vladala čudna kombinacija ushićenja i iščekivanja. Pretpostavku da je Frans najvjerojatnije ubio Brittu trebala bi potvrditi analiza DNK-a i otisaka prstiju. Usto nitko nije sumnjao da će se pronaći i poveznica s ubojstvom Erika Frankela. Tijekom dana trebalo im je stići i preliminarno izvješće o tijelu iz starog vojničkog groba u Fjällbacki i svi su znatiželjno iščekivali što će u njemu stajati.


Patolog je nazvao Martina i faksirao mu izvješće koje je držao u ruci dok je išao po postaji i pozivao kolege na sastanak u čajnoj kuhinji. Svi su sjeli, a on se naslonio na sudoper i ostao stajati kako bi ga svi mogli propisno čuti. „Kao što sam rekao, dobio sam izvješće od Pedersena”, reče Martin, oglušivši se na Mellbergovo mrmljanje o tome kako je trebao nazvati njega. „Budući da nemamo uzorke DNK-a ili otisak zubi za usporedbu, ne možemo sa sigurnošću identificirati čovjeka kao Hansa Olavscna. Ali dob se poklapa, a poklapa se i vrijeme nestanka, iako je i to nemoguće točno utvrditi nakon toliko vremena.” „I kako je umro?” upita Paula. Tapkala je nogom po podu, ushićeno ga čekajući da nastavi. Martin malo zastane radi dramatike, uživajući u svojih pet minuta slave, a zatim reče: „Pedersen kaže da su u pitanju bile teške ozljede. I ubodi oštrim predmetom i kontuzije od udaraca nogom ili šakom ili oboje. Netko je bio vrlo, vrlo bijesan na Hansa Olavsena i taj je bijes iskalio na njemu. Možete pogledati detalje u preliminarnom izvješću koje je Pedersen faksirao.” Martin stavi izvješće na stol pred njih. „Dakle, uzrok smrti je...?” upita Paula, nastavljajući tapkati nogom po podu. „Teško je odrediti koja je točno ozljeda bila uzrok smrti. Pedersen kaže da je više ozljeda bilo smrtonosno.” „Kladim se da je Ringholm to učinio. I da je zbog toga ubio i Erika i Brittu”, promrmlja Gösta, izrekavši ono što je većina mislila. „Oduvijek je bio nagao gad”, nadoda Gösta i sumorno kimne. „To je jedna hipoteza od koje možemo poći”, reče Martin i kimne. „Ali nemojmo brzati sa zaključcima. Iako je Frans na rukama imao ogrebotine, i dalje nismo dobili rezultate analize uzoraka koje smo jučer uzeli od Fransa. Tako da ne možemo još ustanoviti da Fransov DNK odgovara onom iz kože pod Brittinim noktima, ni da njegov otisak prsta ogovara onom s dugmeta jastučnice. Zato nemojmo brzati sa zaključcima. Dok ne dobijemo jasne rezultate, radimo kao i inače.” Martin je iznenadio sam sebe koliko je profesionalno i smireno zvučao. Tako je Patrik zvučao u svojim izlaganjima. Nije se mogao suzdržati a da kriomice ne pogleda Mellberga, da vidi je li uzrujan što je Martin preuzeo ulogu koja je trebala pripasti njemu, kao šefu policijske postaje. No, kao i obično, činilo se da je zadovoljan time što je izbjegao


teži dio posla. Sigurno će se kasnije, kad slučaj bude riješen, potruditi pobrati vrhnje.” „I što je sljedeće?” upita Paula i pogleda Martina. Neopazice mu je namignula, dajući mu do znanja kako misli da mu dobro ide. Martin osjeti kako ga je pohvala ponijela, iako nije bila izrečena. Dugo je bio novak u postaji i nije se usuđivao preuzeti odgovornost. No, Patrikov očinski dopust pružio mu je priliku da pokaže koliko vrijedi. „Sad čekamo analizu Fransovih uzoraka, ali krenimo ispočetka i pregledajmo istragu Frankelova ubojstva, da vidimo možemo li pronaći ikakvu poveznicu s Fransom u svjetlu ovoga što smo saznali. Možeš li to ti, Paula?” Paula kimne, a Martin se okrene Gösti. „Gösta, bi li ti mogao saznati nešto više o Hansu Olavsenu? Istražiti pozadinu, vidjeti zna li itko išta više o razdoblju koje je proveo u Fjällbacki i slično. Razgovaraj s Patrikovom Ericom, čini se da je ona dosta toga iskopala, a čini se da je i Fransov sin bio na tom tragu. Pobrini se da podijele s tobom sve podatke koje imaju. S Ericom sigurno nećeš imati problema, ali Kjella ćeš možda morati malo pritisnuti.” Gösta kimne, ali znatno manje oduševljeno od Paule. Neće biti ni lako ni zabavno kopati podatke stare šezdeset godina. Gösta uzdahne. „Dobro, učinit ću to”, reče on, djelujući kao da mu je upravo rečeno da ga čeka sedam gladnih godina. „Annika, ci ćeš nam javiti čim se iz laboratorija jave s rezultatima?” „Jasno”, odgovori Annika i odloži notes u koji je pisala bilješke dok je Martin govorio. „Dobro, imamo puno posla.” Martin osjeti kako mu se ozarilo lice od zadovoljstva što je održao svoj prvi sastanak. Svi su ustali i odmarširali iz sobe. Misli im je zaokupljala misteriozna sudbina Hansa Olavsena. Patrik je dovršio razgovor s Martinom i spustio slušalicu. Došao je do Ericine radne sobe i obzirno pokucao na vrata. „Uđi!” „Oprosti što smetam, ali mislim da ovo želiš znati.” Sjeo je u fotelju u kutu i ispričao joj sve što mu je Martin rekao o strašnim ozljedama Hansa Olavsena, odnosno čovjeka za kojega su vjerovali da je Hans Olavsen. „I računala sam da je ubijen.„ ali ovo...” reče Erica, vidno zatečena. „Da, nekome se zaista zamjerio”, ustanovi Patrik. Zatim je opazio da


je prekinuo Ericu dok je ponovno pregledavala majčine dnevnike. „Jesi li našla još što zanimljivo u njima?” upita on, pokazujući na bilježnice. „Nažalost, nisam”, reče ona i frustrirano provuče prste kroz kosu. „Završavaju točno onda kad Hans Olavsen dolazi u Fjällbacku, a stvari upravo tada postaju zanimljive.” „A nemaš pojma zašto je baš tada prestala voditi dnevnik?” upita Patrik. „Ne, u tome i je stvar. Nisam baš sigurna da je uopće prestala. Čini se da je imala duboko usađenu naviku pisati svaki dan i zašto bi samo tako iznenada prestala? Ne, mislim da negdje postoji još dnevnika, ali vrag zna gdje...” zamišljeno reče Erica, omatajući pramen kose oko kažiprsta. Patrik je znao da je to činila kad bi bila u dubokim mislima. „Da, tavan si temeljito pregledala, ondje ne mogu biti”, razmišljao je Patrik naglas. „Misliš da bi mogli biti u podrumu?” Erica se zamisli, ali zatim odmahne glavom. „Ne, dolje sam uglavnom sve pregledala kad smo čistili prije nego što si se ti doselio. Ne, ne vjerujem da su u kući, a nemam baš puno drugih ideja.” „Ali svakako ćeš dobiti pomoć što se tiče Hansa Olavsena. Pomaže ti Kjell, a ja imam veliko povjerenje u njegovu sposobnost da iskopa informacije. Usto, Martin je rekao da će se oni još pozabaviti time, zamolio je Göstu da razgovara s tobom, pa da mu ispričaš što si saznala.” „Dobro, ja nemam problema s dijeljenjem informacija”, reče Erica, „ali nadam se da i Kjell ima isti stav.” „Ne bih baš računao s tim”, suho će Patrik. „On je novinar, u ovome vidi priču.” „I dalje se pitam...” otezala je Erica ljuljajući se na stolici. „I dalje se pitam zašto je Erik dao Kjellu one članke. Što je on znao o Olavsenovu ubojstvu, a za što je htio da Kjell dozna? I zašto mu naprosto nije rekao što zna? Čemu taj tajnoviti pristup?” Patrik slegne ramenima. „To vjerojatno nikad nećemo saznati. Ali Martin kaže da u postaji čvrsto vjeruju da je sve to povezano s Fransom. Vjeruju da je Frans ubio Hansa Olavsena, a da je Erika i Brittu ubio kako bi to prikrio.” „Ma da, mnogo toga ide tome u prilog”, reče Erica. „Ali svejedno ostaje mnogo toga što...” Nije dovršila rečenicu. „Svejedno ostaje mnogo toga što i dalje ne razumijem. Na primjer, zašto baš sad? Nakon šezdeset godina? Ako je neometano ležao u grobu šezdeset godina,


zašto je sad sve isplivalo na površinu?” Razmišljajući je grickala unutrašnjost obraza. „Nemam pojma”, odvrati Patrik. „Razlog može biti bilo koji. Ali, kao što sam rekao, vjerojatno ćemo morati prihvatiti činjenicu da je to bilo toliko davno da možda nikad nećemo dobiti jasnu sliku.” „Da, imaš pravo” reče Erica s očitim razočaranjem u glasu. Posegnula je za vrećicom slarkiša. „Hoćeš Dumlekolu?” „Može, hvala”, reče Patrik i uzme vrećicu. U tišini su cuclali slatkiše, razmišljajući o brutalnoj smrti Hansa Olavsena. „Misliš da je to bio Frans? Sasvim sigurno? Da je on ubio i Erika i Brittu?” upita Erica, pomno proučavajući Patrikov izraz lica. Dugo je razmišljao o njezinu pitanju, a zatim uz otezanje reče: „Da... da, to i ja mislim. U svakom slučaju nema mnogo toga što govori u prilog tome da to nije bio on. Martin misli da bi rezultate iz laboratorija trebao dobiti u ponedjeljak, a oni će valjda potvrditi da je ubio barem Brittu. Vjerujem da će pronaći i neke dokaze koji bi ga povezali s Erikovim ubojstvom. Hansovo ubojstvo bilo je previše davno, sumnjam da ćemo njega ikada potpuno rasvijetliti. Jedino...” Kiselo se osmjehne. „Što? Nešto ti se čini čudno?” upita Erica. „Da, to što je Frans imao alibi za Erikovo ubojstvo. Ali, kao što je rečeno, možda njegovi kompanjoni lažu. To će Martin ispitati. To je jedina primjedba koju imam.” „A oko Fransa nema nikakvih pitanja? Mislim, nema nikakve sumnje da je počinio samoubojstvo?” „Ne, čini se da ne.” Patrik odmahne glavom. „To je bio njegov pištolj, on ga je i dalje držao u ruci, a cijev je i dalje bila u ustima.” Erica zamisli taj prizor i napravi grimasu, a Patrik nastavi: „Dakle, ako potvrde da je na pištolju ostao njegov otisak i da je na ruci kojom ga je držao bilo tragova baruta, možemo zaključiti da sve ukazuje isključivo na samoubojstvo.” „Nije pronađeno nikakvo pismo?” „Ne, Martin kaže da nisu pronašli ništa takvo. Ali samoubojice ne ostave uvijek pismo.” Patrik ustane i baci omot slatkiša u košaru za smeće. „A sad ću te pustiti da radiš na miru, ljubavi. Pokušaj nešto napisati, inače će ti izdavačka kuća početi puhati za vrat.” Primaknuo joj se i poljubio je u usne. „Da, znam”, uzdahne Erica. „Danas sam zapravo i odradila dobar


dio. Što ćete ti i Maja raditi?” „Karin je nazvala”, bezbrižno odgovori Patrik. „Idemo u šetnju čim se Maja probudi.” „Puno ti šetaš s Karin”, reče Erica, iznenadivši samu sebe koliko je prijekorno zvučala. Patrik je iznenađeno pogleda. „Zar si ljubomorna? Na Karin?” Nasmije se i ponovno je poljubi. „Ne postoji apsolutno nikakav razlog da budeš.” Ponovno se nasmijao, ali se potom uozbiljio. „Ali ako ti predstavlja problem to što se nalazimo s djecom, samo reci.” Erica odmahne glavom. „Ne, naravno da ne. Ma, malo sam blesava. Ionako se nemaš baš s kim družiti sad kad si na očinskom dopustu pa će ti odraslo društvo dobro doći.” „Sigurno?” reče Patrik, upitno je gledajući. „Sigurno”, reče Erica i odmahne mu. „Hajde sad, netko u ovoj obitelji mora i raditi.” Patrik se nasmije i zatvori vrata za sobom. Zadnje što je vidio bilo je kako Erica poseže za jednim od plavih dnevnika.


Fjällbacka, 1945. Bilo je to nevjerojatno. Rat za koji se činilo da nikad neće završiti bio je gotov. Sjedila je na Hansovu krevetu i čitala novine, pokušavajući nagnati mozak da pojmi značenje riječi otisnute masnim slovima. MIR! Elsy osjeti kako joj naviru suze i ispuše nos u pregaču koju je i dalje imala na sebi nakon što je majci pomogla oprati sude. „Ne mogu vjerovati, Hans”, reče ona i osjeti kako ju je on, umjesto odgovora, još čvršće zagrlio. I on je zurio u novine, ne mogavši pojmiti što su upravo bili pročitali. Elsy na trenutak pogleda prema vratima, zabrinuta da će netko banuti baš sad kad su zaboravili biti oprezni i našli se tijekom dana. Ali Hilma je bila kod susjeda, a Elsy se nije činilo da bi im itko drugi mogao baš sad doći i zasmetati. Osim toga, ionako će uskoro doći čas da otkriju svoju vezu. Haljine su postajale sve tješnje u struku, jutros je s teškom mukom uspjela zakopčati svu dugmad- Ali sigurno će biti sve u redu. Kad mu je prije nekoliko tjedana rekla da je trudna, Hans je reagirao upravo onako kako je očekivala. Oči su mu zasjale, poljubio ju je i nježno stavio dlan na njezin trbuh. Uvjeravao ju je da će se snaći. Ipak je imao posao i mogao ih je uzdržavati, a i njezinoj je majci bio drag. Iako je Elsy bila mlada, mogli su dobiti posebnu dozvolu da se vjenčaju. Već će se oni nekako snaći. Svaka njegova riječ pomalo je ublažavala nemir koji je i dalje nosila u srcu, iako je smatrala da ga poznaje i vjerovala mu. A on je bio tako smiren. Uvjeravao ju je da će njihovo dijete biti najvoijenije na svijetu, a da će se za sve ostalo već snaći. More im neće baš uvijek biti mirno, ali budu li se držali zajedno, sve će to prebroditi, a i obitelj i Bog dat će im svoj blagoslov. Elsy nasloni glavu na njegovo rame. Život je u tom trenutku bio dobar. Vijest o miru širila se njezinim tijelom poput topline koja je otapala led koji je ostao nakon smrti njezina oca. Jedino joj je bilo žao što on nije bio s njima da doživi taj trenutak. Da su bar i on i brod izdržali još nekoliko mjeseci... Odagnala je te misli. Bog odlučuje, a ne čovjek, i negdje postoji plan za sve, to je naprosto bilo rako i stvari su se tako odvijale. Vjerovala je u Boga, vjerovala je u Hansa i bio je to dar zbog kojeg je mogla s vjerom gledati u budućnost.


S njezinom je majkom bilo potpuno drukčije. Elsy se posljednjih mjeseci sve više brinula za Hilmu. Bez Elofa je bila nekako smežurana, upala, a u očima joj više nije bilo radosti. Kad je došla vijest o miru, prvi put nakon očeve smrti Elsy je na njezinu licu razabrala tračak osmijeha. Ali možda joj dijete vrati životnu radost, nakon što prođe prvotni šok? Jasno da je Elsy bilo strah da će je se majka stidjeti, ali ona i Hans složili su se da joj moraju što prije reći kako bi stigli sve pripremiti za dolazak djeteta. Sjedeći tako s glavom oslonjenom o njegovo rame i s njegovim dobro poznatim mirisom u nosnicama, Elsy zatvori oči i nasmiješi se. „Rado bih otišao kući obići svoje, sad kad je rat završio”, reče Hans, gladeći je po kosi. „Ali neće me biti svega nekoliko dana. Ne brini se, neću pobjeći od tebe”, nadoda on i poljubi je u tjeme. „I bolje ti je”, odvrati Elsy uz širok osmijeh. „Jer bih te inače naganjala do kraja svijeta.” „Uopće ne sumnjam”, nasmije se Hans, a potom se uozbilji. „Moram samo srediti neke stvari, sad kad opet smijem otići u Norvešku.” „Zvuči ozbiljno”, reče ona, digne glavu s njegova ramena i zabrinuto ga pogleda. „Bojiš li se da se tvojima nešto dogodilo?” Dugo je šutio, a zatim odgovori. „Ne znam, već dugo se nismo čuli. Ali neću odmah poći. Možda za koji tjedan, a vratit ću se prije nego i trepneš.” „To zvuči dobro”, reče Elsy i ponovno se nasloni na njega. „Jer nikad ne bih mogla bez tebe.” „Nikad to nećeš ni morati”, reče on i još je jednom poljubi u tjeme. „Nikad nećeš ni morati.” Hans zatvori oči i privuče je još bliže sebi. Između njih ležale su novine s riječju MIR ispisanom preko čitave naslovnice.


Bilo je to čudno. Prošloga je tjedna prvi put u svom životu pomislio da njegov otac ipak nije besmrtan. A u četvrtak mu je policija pozvonila na vrata i prenijela vijest o njegovoj smrti. Iznenadila ga je silina njegovih osjećaja. Na trenutak mu je zastalo srce, a kad je ispružio ruku ispred sebe, osjetio je kako oca drži za ruku, njegova mala ruka u očevoj velikoj. Ali ruke su se polako počele odvajati. U tom je trenutku shvatio da je čitavo vrijeme bilo prisutno nešto jače i od mržnje. Nada. Jedino je ona mogla preživjeti, jedino je ona mogla postojati a da je ne uguši mržnja prema ocu koja ga je izjedala. Ljubav je davno bila umrla, ali nada je bila skrivena u malom, malom kutu srca, skrivena čak i od njega samoga. Kad je zatvorio vrata za policajcima i ostao u hodniku, Kjell je osjetio kako je svaka nada nestala, a pred očima mu se smračilo od boli. Jer negdje u njemu onaj je mali dječak čeznuo za svojim ocem, nadao se da postoji put oko zidina koje su podigli. Zidine će ostati i pomalo se urušavati, ali bez mogućnosti pomirenja. Njegov je mozak čitavog vikenda pokušavao pojmiti činjenicu da mu je otac mrtav. Da je sâm digao ruku na sebe. I iako je negdje u podsvijesti uvijek slutio da bi njegov otac mogao na takav način okončati svoj po mnogočemu destruktivan život, svejedno mu je bilo teško to prihvatiti. U nedjelju je otišao do Carine i Pera. Već u četvrtak javio im je što se dogodilo, ali se nije mogao prisiliti otići onamo dok se misli i slike u njegovoj glavi malo ne smire. Iznenadio se stigavši u njihovu kuću. Nešto je bilo drukčije u čitavoj kućnoj atmosferi, ali nije mogao točno odrediti što. A zatim je iznenađeno uzviknuo: „Trijezna si!” I nije mislio samo na taj određeni trenutak, jer se to znalo događati i prije, iako posljednjih godina vrlo rijetko. Ali instinktivno je znao da je nešto drukčije. Mir i odlučnost u njezinim očima zamijenili su onaj povrijeđeni pogled koji je imala još otkako ih je on ostavio i koji je u njemu izazivao toliku krivnju. A i Per je bio drukčiji. Razgovarali su o tome što će biti nakon presude za premlaćivanje i sin ga je iznenadio smirenim razmišljanjem o tome kako će se nositi sa situacijom. Kad je Per otišao u svoju sobu, Kjell je skupio hrabrosti i pitao Carinu što se dogodilo. Sve se više čudio dok mu je ona pričala o onom posjetu


njegova oca. Na neki mu je način pošlo za rukom ono što Kjellu deset godina nije uspijevalo. To je sve još više pogoršalo. Ojačalo je onu nadu koja mu je sad uzalud ležala u grudima i žuljala ga. Jer, više ga nije bilo. Čemu onda ta nada? Kjell je stao uz prozor svog ureda i pogledao van, U jednom vrlo kratkom, ogoljenom trenutku lucidnosti dopustio si je da prvi put u životu pogleda na sebe i svoj život istim onim strogim pogledom kojim je gledao na svog oca. Ono što je vidio prestravilo ga je. Istina, njegova izdaja svojih najbližih nije bila jednako uočljiva i neoprostiva u očima društva, ali je li zbog toga bila manja? Teško. Napustio je Carinu i Pera. Ostavio ih je kao smeće na uglu. A iznevjerio je i Beatu. Nju je iznevjerio još prije nego što je njihov odnos i započeo. Nikad je nije volio. Svidjelo mu se ono što je ona predstavljala u onom kratkom času kad mu je to bilo potrebno. Nju nikad nije volio. Ruku na srce, nikad mu se nije ni sviđala. Za razliku od Carine. Od onog prvog puta kad ju je ugledao na onom kauču, u žutoj haljini, sa žutom vrpcom u kosi. Iznevjerio je i Magdu i Lokea. Sram koji je osjećao zato što je ostavio svoje dijete u njemu je podignuo pregrade i više nije bio sposoban za onu sirovu, duboku i sveobuhvatnu ljubav kakvu je osjećao prema Peru kad ga je prvi put ugledao u Carininim rukama. Tu je ljubav uskratio svojoj i Beatinoj djeci i nije vjerovao da je ikad više može pronaći. Bila je to izdaja s kojom je morao živjeti. I s kojom su oni morali živjeti. Ruka mu je lagano drhtala dok je ustima prinosio šalicu kave. Napravio je grimasu kad je primijetio da se kava ohladila dok je on razmišljao, ali već je bio uzeo velik gutljaj, pa se prisilio da ga proguta. S vrata se začuo glas. „Došla ti je pošta.” Kjett se okrene i rastreseno kimne. „Hvala.” Pružio je ruku, meo poštu naslovljenu na njega i stao je prelistavati. Nešto reklama, nešto računa i jedno pismo na kojemu je bio dobro poznat rukopis. Počeo se tresti čitavim tijelom, pa je morao sjesti. Stavio je pismo na stol ispred sebe i dugo šutke zurio u njega. U svoje ime i adresu redakcije. U kićeni, starinski rukopis. Minute su prolazile dok je pokušavao iz mozga rukama poslati signal da uzmu pismo i otvore ga. No, signali kao da su se putem gubili i uzrokovali potpunu paralizu. Naposljetku su signali ipak prošli i Kjell je polako, polako otvorio pismo. Unutra su bile sveukupno tri rukom ispisane stranice i tek je nakon tri rečenice počeo jasno iščitavati što piše. Ali išlo je. Kad je


završio, ponovno je odložio pismo na stol. I zadnji put osjetio je toplinu očeve ruke u svojoj. Zatim je uzeo jaknu i ključeve auta, a pismo pažljivo spremio u džep jakne. Preostala mu je još samo jedna stvar koju je mogao učiniti.


Njemačka, 1945. Okupili su se u koncentracijskom logoru u Neuengammeu. Govorkalo se da bijeli autobusi najprije moraju odvesti gomilu drugih zatvorenika, između ostalih i Poljaka, kako bi bilo mjesta za nordijske zatvorenike. To je mnoge ljude stajalo života. Zatvorenici iz ostalih zemalja bili su u znamo lošijem stanju od Nordijaca, koji su na različite načine dolazili do porcija hrane i tako su razmjerno lakše opstajali u logoru. Govorilo se da su mnogi tijekom transporta iz logora strašno propatili, pa čak i umrli. Ali čak i ako su te glasine bile istinite, nitko nije brinuo za to sad, kad je sloboda bila nadohvat ruke. Bernadotte je pregovarao s Nijemcima i ishodio dozvolu da pošalje autobuse po nordijske zatvorenike i oni su napokon bili ovdje. Axel se klimavih nogu uspne u autobus. Bilo mu je to drugo putovanje u svega nekoliko mjeseci, iz Sachsenhausena su iznenada prebačeni u Neuengamme. Noću često nije mogao spavati od sjećanja na to užasno putovanje. Nemoćno su sjedili u pretovarenom teretnom vagonu i slušali zvuk bombi koje su odjekivale oko njih. Neke su bombe padale tako blizu da su čuli kako zemlja zasipa krov vagona. Ali nijedna ih nije pogodila. Axel je iz nekog razloga preživio čak i to. I sad, kad je već potpuno bio izgubio volju za životom, stigla je poruka da je spas napokon došao. Poruka o autobusima koji će ih odvesti u Švedsku. Koji će ih odvesti kući. On se još mogao i sam popeti u autobus. Neki su bili u tako lošem stanju da su ih morali unijeti. Malu, tijesnu površinu autobusa ispunjavao je golem jad. Pažljivo je zasjeo na jedno mjesto na podu i, iznemogao, naslonio glavu na koljena. Nije to mogao pojmiti. Išao je kući. Majci i ocu. I Eriku. U Fjällbacku. U glavi je sve to jasno vidio ispred sebe. Već dugo nije sam sebi dopuštao da misli na to, ali sad, kad je sve to bilo nadohvat ruke, odlučio je pustiti misli da odvrludaju. U isto vrijeme je znao da više nikada neće biti isto. Vidio je stvari, doživio je stvari koje su ga zauvijek promijenile. Mrzio je tu promjenu. Mrzio je sve ono što je morao učiniti i čemu je morao svjedočiti. A nije sve ni svršilo time što se ukrcao na autobus. Putovanje je bilo ispunjeno boli, tjelesnim izlučevinama, bolešću i


užasom. Putem su vidjeli mnogo ratne opreme i zemlju u ruševinama. Dvojica su umrla putem. Na jednoga od njih oslanjao se u kratkim trenucima sna dok je autobus vozio u noćnim satima. Ujutro, kad se Axel probudio i pomaknuo se, čovjek se samo srušio. Ali Axel ga je samo odgurnuo i pozvao jednu od nadležnih osoba, a zatim ponovno sjeo na svoje mjesto. Tek još jedna smrt. Nagledao ih se previše. Uhvatio se kako čitavo vrijeme dodiruje uho. Katkad mu je u njemu brujalo, ali je najčešće bilo ispunjeno praznom, šuštavom tišinom. Toliko je puta pred očima vidio taj prizor. Jasno, otad je doživio mnogo gorih stvari, ali mu je na neki način prizor stražareva kundaka koji leti prema njemu predstavljao ultimativnu izdaju. Jer, bili su se susretali kao ljudi. Iako su stajali na suprotnim stranama, uspostavili su neki prijateljski odnos koji je njemu davao osjećaj poštovanja i sigurnosti. Ali u trenutku kad je ugledao momka kako podiže kundak, u trenutku kad ga je udario u uho, kad je osjetio bol kao da se nešto rasprsnulo, izgubio je sve iluzije o urođenoj ljudskoj dobroti. Dok je sjedio u autobusu na putu kući, okružen bolesnim ljudima koji su se tresli od šoka, sâm se sebi zakleo da neće mirovati dok sve odgovorne ne natjera da plate za svoja zlodjela. Prešli su sve granice ljudskosti, a njegova je misija bila da nitko ne izmakne pravdi. Axel ponovno dodirne uho i pred očima ugleda svoj dom. Uskoro, uskoro će biti ondje.


Paula je grizla kemijsku olovku, podrobno pregledavajući dokument za dokumentom. Pred njom je bilo sve što su imali iz istrage ubojstva Erika Frankela i još je jednom prolazila sav materijal. Negdje nešto mora biti. Neki detaljčić koji joj je promakao, neka informacija koja bi potvrdila njihove sumnje da je Frans Ringholm ubio i Erika. Znala je da je opasno pregledavati materijal u potrazi za dokazima koji ukazuju samo na jedan smjer. Zato je nastojala imati što otvoreniji um i tražila bilo što što bi joj moglo pobuditi sumnju. Dosad nije pronašla ništa, ali morala je pregledati još mnogo materijala. Katkad joj bilo zaista teško usredotočiti se. Johannin termin bio je vrlo blizu, teoretski je u bilo kojem trenutku mogla dobiti trudove. A Paula je osjećala neku čudnu mješavinu straha i radosti zbog onoga što je bilo pred njima. Dijete. Netko za koga će imati odgovornost. Da je razgovarala s Martinom, on bi zasigurno prepoznao svaku njezinu misao o onome što je čeka, ali je svoju zabrinutost zadržala za sebe. U njihovu je slučaju ta zabrinutost bila znatno veća nego kod ostalih budućih roditelja. Jesu li postupile ispravno ispunivši svoj san o djetetu? Hoće li to ispasti egoistični čin čiju će cijenu platiti dijete? Jesu li možda trebale ostati u Stockholmu i podizati ga ondje? Možda bi im ondje bilo lakše, ondje se njihova obitelj zasigurno ne bi isticala i privlačila pozornost. Ali nešto joj je govorilo da su ipak učinile pravu stvar preselivši se ovamo. Dočekane su vrlo prijateljski i još uvijek nisu doživjele da ih je netko pogledao iskosa. Iako se to možda promijeni kad dođe dijete. Tko je to mogao znati? Paula uzdahne i posegne za sljedećim papirom s hrpe. Tehnička analiza oružja kojim je počinjeno ubojstvo: kamena bista koja je stajala na prozoru, a pronađena je okrvavljena ispod radnog stola. Nije to baš bilo neko polazište. Nije bilo otisaka prstiju, nije bilo nikakvih tuđih tragova, ničega. Samo Erikova krv, kosa i moždano tkivo. Bacila je papir, uzela slike s mjesta zločina i stala ih ponovno proučavati. Više ni sama nije znala koji put zaredom. Začudilo ju je kako je Patrikova žena uočila škrabotine u notesu na radnom stolu. Ignoto militi... neznanom vojniku. Ona to uopće nije uočila kad je pregledavala fotografije, a i da je, morala je priznati samoj sebi da joj vjerojatno ne bi palo na pamet potražiti značenje. Ne samo da je Erica primijetila riječi, već ih je uspjela uklopiti u slagalicu tragova i indicija, što ih je dovelo do


pronalaska Hansova tijela na groblju. No, jedan od najvažnijih aspekata istrage bio je vremenski okvir. Nisu mogli točno utvrditi kad je Erik Frankel ubijen, uspjeli su samo ustanoviti da se to dogodilo negdje između 15. i 17. lipnja. Paula pomisli da bi se možda iz toga dalo nešto izvući i uzme blok. Počela je odlučno upisivati datume koje je imala i crtati vremensku liniju, od Ericina posjeta Eriku, njegova pijanog posjeta Violi, Axelova odlaska u Pariz, do pokušaja spremačice da uđe u kuću. Pretraživala je papire u potrazi za nekim podatkom koji bi joj rekao gdje je Frans bio u to vrijeme, ali je pronašla samo izjave njegovih kolega iz Prijatelja Švedske koji su tvrdili da je tih dana bio s njima u Danskoj. K vragu, trebali su ga malo više pritisnuti da im otkrije detaljnije podatke dok su još mogli. Ali zasigurno bi se bio pobrinuo da nabavi papire koji potvrđuju njegov alibi. Bio je vrlo prepreden. Iako, što je ono Martin jednom bio rekao? Da ne postoji neoboriv alibi... Paula se naglo ispravi na stolici. Jedna joj je misao pala na pamet i sve je više obuzimala. Postojala je jedna stvar koju nisu provjerili. „Bok, Karin je. Bi li mi došao pomoći oko nečega? Leif je jutros ponovno otišao, a voda mi je počela curiti iz jedne cijevi u podrumu.” „Pa, nisam ja neki vodoinstalater”, otegne Patrik, „ali doći ću pogledati koliko je ozbiljno, pa u najgorem slučaju možemo nekoga pozvati.” „Super”, odgovori Karin uz olakšanje. „Povedi i Maju ako hoćeš, da se Ludde i ona mogu poigrati.” „Erica radi, pa bi bilo dobro da povedem i Maju”, reče on, obećavši da će doći što prije. Morao je priznati da mu je bilo pomalo čudno doći pred Karininu i Leifovu kuću u Sumpanu i vidjeti dom u kojem je njegova bivša žena živjela s muškarcem čiju je bijelu pozadinu koja se diže i spušta katkad i dalje znao vidjeti u mislima. Uhvatio ih je na djelu, a to je nešto što se ne zaboravlja tek tako. Karin je, s Luddeom u naručju, otvorila vrata prije nego što je stigao pozvoniti. „Uđi”, reče ona i pomakne se ustranu da ga propusti. „Evo spasilačke ekipe”, našali se Patrik i spusti Maju. Ludde joj se odmah pridružio i odvukao je za ruku malo dalje niz hodnik, u svoju sobu. „Dolje je.” Karin otvori vrata stubišta koje je vodilo u podrum i


krene dolje. „Oni će moći sami?” zabrinuto upita Patrik, gledajući prema Luddeovoj sobi. „Zabavit će se nekoliko minuta, neće biti problema”, reče Karin i domahne mu da pođe za njom. Na dnu stubišta zabrinuto mu pokaže cijev na stropu. Patrik je ode pogledati, a zatim je umiri: „Ma ne, bilo bi pretjerano reći da curi. To je samo kondenzacija.” Pokazao je na nekoliko sitnih kapljica na cijevi. „Ah, onda super. Zabrinula sam se kad sam vidjela da je vlažno”, reče Karin. „Ali lijepo od tebe što si došao. Mogu li ti ponuditi kavu u znak zahvale? Ili odmah moraš kući?” upita Karin i upitno ga pogleda, krenuvši uza stube. „Ne, imamo vremena. Može kava.” Koji trenutak poslije, sjedili su za kuhinjskim stolom i jeli kekse koje je Karin stavila na stol. „Nisi valjda očekivao nešto domaće?” upita Karin i osmjehne se Patriku. On posegne za keksom od zobenih pahuljica i nasmije se, odmahujući glavom. „Ne, pečenje kolača nikad ti nije bila jača strana. A ni kuhanje, ako ćemo iskreno.” „Ma nemoj?” uvrijeđeno će Karin. „Nije moglo biti tako loše. Svakako si volio moju mesnu štrucu.” Patrik napravi grimasu i pokaže rukom da je bila tako-tako. „To sam govorio zato što si se toliko ponosila njome, ali zapravo sam razmišljao o tome trebam li recept prodati vojsci da je koristi umjesto topničkih granata.” „Ma nemoj?” ponovi Karin. „E sad već pretjeruješ!” nasmije se ona. „Ali ne, imaš pravo, kuhanje mi nije jača strana. Što Leif ne propušta istaknuti. Doduše, čini se da misli da uopće nemam jačih strana.” Glas joj pukne, a na oči joj navru suze. Patrik spontano položi svoju ruku na njezinu. „Zar je tako loše?” Ona kimne i pažljivo obriše suze salvetom. „Dogovorili smo se da ćemo se razići. Za vikend smo se gadno posvađali i shvatili da više ne ide. Ovaj je put otišao zauvijek, više se neće vratici.” „Žao mi je”, reče Patrik, i dalje držeći svoju ruku na njezinoj. „Znaš li što je najbolnije u svemu?” upita ona. „To što mi zapravo ne nedostaje. To što shvaćam da je sve to bila jedna velika greška.” Glas joj


je opet pucao, a Patrik osjeti neugodu u želucu, naslutivši kamo ovaj razgovor vodi. „Nama je bilo sasvim dobro, zar ne? Da nisam bila toliko jebeno glupa...” Ispuhala je nos u salvetu i čvrsto stisnula Patrikovu ruku. Više je nije mogao izvući, iako je osjećao da je krajnji trenutak. „Znam da si krenuo dalje. Znam da imaš Ericu. Ali je l’ da da smo imali nešto posebno? Je l’ da da jesmo? Postoji li ikakva mogućnost da... da ti i ja...” Nije se mogla nagnati da dovrši rečenicu, već molećivo još jače stisne njegovu ruko. Patrik proguta knedlu, ali smireno reče: „Volim Ericu. To je prvo što moraš znati. A drugo, slika koju ti imaš o onome što smo imali je samo fantazija, iskonstruirana zbog ovoga što ti se događa s Leifom. Bilo nam je u redu, ali ništa posebno. Zato je i bilo kako je bilo. Bilo je to samo pitanje vremena.” Patrik potraži njezin pogled. „A znaš i sama da i ti tako misliš. Ostali smo u braku zato što je tako bilo jednostavnije, a ne iz ljubavi. Na određeni način učinila si nam uslugu, iako bi mi, naravno, bilo draže da nije završilo tako kako jest. Ali sad se samo zavaravaš. Kužiš?” Karin ponovno brizne u plač, ponajviše iz poniženja. Patrik je to shvatio i sjeo na stolicu do njezine, obgrlio je i oslonio joj glavu na svoje rame, gladeći je po kosi. „Ššššš... Sve će to bici u redu...” „Kako... možeš... biti... takav... kad... sam... se... ovako... osramotila...” protiskivala je Karin, pokušavajući u sramu okrenuti glavu. Ali Patrik ju je nastavio polako gladiti po kosi. „Nema te čega biti sram”, reče on. „Potresena si i ne razmišljaš najjasnije. Ali znaš da sam u pravu.” Uzeo je svoju salvetu i obrisao joj suze s obraza. „Želiš li da odem ili ćemo popiti do kraja kavu?” upita on i staloženo je pogleda u oči. Na trenutak je oklijevala, ali se zatim malo opusti. „Ako možemo zanemariti činjenicu da sam se upravo bacila na tebe”, smireno će ona, „voljela bih da još malo ostaneš.” „Onda u redu”, reče Patrik i vrati se na svoju stolicu. Ja ti imam pamćenje zlatne ribice, za deset sekundi sjećat ću se samo ovih izvrsnih kupovnih keksa”, reče on i posegne za još jednim keksom od zobenih pahuljica. „O čemu Erica sad piše?” upita Karin, grozničavo pokušavajući promijeniti temu. „Trebala bi raditi na novoj knjizi, ali se dala u istraživanje o životu svoje majke”, odgovori Patrik, također zahvalan na promjeni teme.


„Kako to da se zainteresirala za to?” upita Karin, sad već iskreno znatiželjna, pa i sama posegne za keksom. Patrik joj je ispričao što su pronašli u škrinji i kako je Erica otkrila poveznice s ubojstvima o kojima bruji čitavo naselje. „Ono što je najviše frustrira jest da je pronašla samo majčine dnevnike koji završavaju 1944. Ili je iznenada prestala pisati, ili postoji još dnevnika koji su skriveni negdje drugdje, a ne u našoj kući”, reče Patrik. Karin se trzne. „Što si ono rekao, kako izgledaju ti dnevnici?” Patrik se namršti i začuđeno je pogleda. „Plavi, tanki, veličinom otprilike podsjećaju na školske bilježnice. Zašto?” „Jer u tom slučaju mislim da znam gdje su”, odgovori Karin. „Imaš posjet”, reče Annika, promolivši glavu kroz vrata Martinova ureda. „A da? Tko je?” znatiželjno upita Martin, a umjesto odgovora kroz vrata uđe Kjell Ringholm. „Nisam došao u svojstvu novinara”, odmah mu reče i podigne ruke u znak predaje kad je uočio da se Martin sprema negodovati zbog njegova posjeta. „Došao sam kao sin Fransa Ringholma”, reče on i sjedne na stolicu za posjetitelje. „Primite moju...” započne Martin, ali nije znao kako nastaviti. Svi su znali kakvi su bili odnosi između oca i sina. Kjell samo kratko odmahne i posegne u džep jakne. „Ovo mi je danas došlo.” Ton mu je bio neutralan, ali mu je ruka drhtala dok je stavljao pismo na stol. Martin ga uzme i otvori nakon što mu je Kjell potvrdno kimnuo. U tišini je pročitao tri ručno napisane stranice, podigavši pritom nekoliko puta obrvu. „Preuzeo je krivicu ne samo za ubojstvo Britte Johansson već i za ona Hansa Olavsena i Erika Frankela”, reče Martin, zureći u Kjella. „Da, tako piše”, reče Kjell i obori pogled. „Ali pretpostavljam da ste vi već pomislili na to, pa vam to neće biti neko veliko iznenađenje.” „Lagao bih kad bih tvrdio suprotno”, kimne Martin. „Ali imamo konkretne dokaze samo za Brittino ubojstvo.” „Onda bi vam ovo trebalo biti od pomoći”, reče Kjell i pokaže na pismo. „A jeste li sigurni da...” „Da je to rukopis mog oca? Da”, odgovori Kjell. „Da, posve sam


siguran. Moj je otac napisao to pismo. Ni ja nisam iznenađen”, doda on ogorčenijim tonom. „Ali nikad nisam vjerovao da...” Kjell odmahne glavom. Martin pogne glavu i još jednom pročita pismo, „Ako ćemo točno, piše samo da je ubio Brittu, a zatim nešto nejasnije dodaje: ‘Snosim krivnju za Erikovu smrt, kao i za smrt onog čovjeka pronađenog u grobu koji nije njegov.’“ Kjell slegne ramenima. „Ne vidim razliku, samo se malo pompoznije izrazio. Ne, ma nema nikakve sumnje da je moj otac...” Nije dovršio rečenicu, već samo duboko udahne kako bi obuzdao osjećaje. Martin je zamišljeno čitao dalje. „‘Vjerovao sam da sve mogu srediti onako kako inače sređujem stvari, vjerovao sam da jednim nasilnim činom mogu sve riješiti, sve skriti. Ali čim sam podignuo jastuk s njezina lica, znao sam da time nisam ništa riješio. Znao sam da mi je preostala još samo jedna opcija. Da sam došao do kraja puta. Da me prošlost na kraju ipak sustigla’.” Martin pogleda Kjella. „Shvaćate li što mislim? Što je to što je trebao prikriti? O kakvoj to prošlosti govori?” Kjell odmahne glavom. „Nemam pojma.” „Zadržao bih ovo neko vrijeme”, reče Martin, mašući ručno ispisanim stranicama. „Svakako”, umorno odvrati Kjell. „Samo ih zadržite, ionako sam ih mislio spaliti.” „Usto, zamolio sam svog kolegu Göstu da porazgovara s vama, ali možda bismo mi to sad mogli obaviti?” Martin pažljivo spremi pismo u plastičnu omotnicu i odloži je sa strane. „O čemu?” upita Kjell. „O Hansu Olavsenu. Koliko sam čuo, nešto ste istraživali o njemu?” „Kakve to sad veze ima? Moj je otac u pismu priznao da ga je ubio.” „Može se to tako protumačiti, da. Ali i dalje ima mnogo pitanja o njemu koja bismo htjeli razjasniti. Tako da ako išta znate, bilo što čime biste mogli doprinijeti...” Martin raširi ruke i nasloni se. „Jeste li razgovarali s Ericom Falck?” upita Kjell. Martin odmahne glavom. „Nismo, ali hoćemo. Ali kad ste vi već ovdje...” „Nisam baš uspio mnogo toga pronaći.” Kjell mu ispriča o kontaktu s Eskilom Halvorsenom i o tome kako od njega još nije dobio nikakvu informaciju o Hansu Olavsenu, ako je uopće išta i uspio saznati. „Biste li ga mogli sad nazvati i pitati je li išta pronašao?” upita Martin i pokaže na telefon na radnom stolu.


Kjell slegne ramenima i izvadi poprilično istrošen adresar iz džepa jakne. Listao je dok nije pronašao žutu oznaku s imenom Eskil Halvo rsen. „Sumnjam da je išta pronašao, ali mogu ga nazvati, ako želite.” Kjell uzdahne, primakne si telefon i utipka broj, držeći adresar pred sobom. Telefon je dugo zvonio, ali se Norvežanin na koncu javi. „Dobar dan, ovdje Kjell Ringholm. Oprostite što opet smetam, ali htio bih pitati... Aha, dobili ste fotografiju u utorak, odlično. JeKimao je dok je slušao što mu Norvežanin, govori, a Martin se, uočivši da Kjellovo lice poprima sve ushićeniji izraz, uspravi na stolici i stane ga pozorno gledati. „Dakle, iz fotografije ste...” „Ali ime je bilo pogrešno? Ime je, dakle...” Kjell škljocnc prstima, signalizirajući Martinu da treba papir i olovku. Martin se baci na stalak za olovke i prevrne ga. Kjell uzme jednu kemijsku olovku, a zatim i jedno izvješće s Martinova stola, te stane grozničavo pisati po njegovoj poleđini. „Dakle, on nije bio...” „Da, razumijem da je ovo krajnje zanimljivo. I nama također... Vjerujte mi...” Martin je buljio u Kjella, jedva se suzdržavajući da ne eksplodira od uzbuđenja. „U redu, zaista vam puno hvala. Postavili ste stvar u sasvim novu perspektivu. Da, da, hvala, hvala.” Kjell poklopi i široko se osmjehne Martinu. „Znam tko je on! K vragu, znam tko je on!” „Erica!” Ulazna vrata se zatvore uz tresak, a Erica se zapita zašto Patrik tako viče. „Što je? Gori li?” Sišla je na odmorište na stubama i bacila pogled prema njemu. „Siđi, moram ti nešto ispričati.” Ushićeno joj domahne, a ona ga posluša. „Sjedi”, reče on i uđe u dnevnu sobu. „Sad sam već zaista, zaista znatiželjna”, reče ona kad su sjeli na kauč i upitno ga pogleda. „Pričaj.” Patrik duboko udahne. „Znaš kako si rekla da misliš da negdje


postoji još dnevnika?” „Daaa?” odvrati Erica i osjeti kako je prolaze trnci. „E, pa, maloprije sam otišao do Karin.” „A je li?” iznenađeno će Erica, a Patrik samo odmahne. „Pusti sad to i slušaj. Uglavnom, slučajno je ispalo da sam joj spomenuo dnevnike, a ona je rekla da misli da zna gdje bi ih moglo biti još!” „Zezaš?” reče Erica, zapanjeno ga gledajući. „Odakle to njoj?” Patrik joj ispriča, a njoj se ozari lice. „Pa da, jasno... Ali zašto nije ništa rekla?” „Nemam pojma, morat ćeš je otići pitati.” Patrik nije ni dovršio rečenicu, a Erica je već bila krenula prema ulaznim vratima. „Idemo mi s tobom”, reče Patrik i podigne Maju s poda. „Samo se požurite”, odvrati Erica koja je već bila na izlazu s ključevima auta u ruci. Koji trenutak poslije, iznenađena Kristina otvori vrata. „O, kakvo iznenađenje! Otkud vi ovdje?” „Malo smo navratili”, reče Erica i izmijeni pogled s Patrikom. „Uđite, uđite, pristavit ću kavu”, reče Kristina, i dalje djelujući začuđeno. Erica je napeto čekala pravi trenutak. Pustila je Kristinu da skuha i posluži kavu, a onda joj s neskrivenim uzbuđenjem reče: „Znate da sam vam pričala kako sam na tavanu pronašla majčine dnevnike i da sam ih u posljednje vrijeme puno čitala ne bih li doznala nešto više o tome tko je zapravo bila Elsy Moström.” „Da, spomenula si mi to”, odvrati Kristina, izbjegavajući njezin pogled. „Mislim da sam zadnji put kad sam bila kod vas rekla i da mi je bilo čudno što je prestala pisati 1944. i da nije bilo više dnevnika.” „Da...” reče Kristina, pomno proučavajući stolnjak. „A danas je Patrik bio na kavi kod Karin, pa joj je spomenuo i opisao dnevnike, a ona se jasno sjeća da je neke takve bilježnice vidjela u vašoj kući,” Erica zastane, promatrajući svoju svekrvu. „Kaže da ste je jednom zamolili da izvadi stolnjak iz ormara i da je na njegovu dnu ugledala plave bilježnice s natpisom Dnevnik. Pretpostavila je da su to vaši stari dnevnici pa nije ništa rekla, ali kad je danas Patrik spomenuo mamine... Ero, povezala je. A moje je pitanje”, spokojno će Erica, „zašto mi o tome niste ništa rekli?” Kristina je dugo šutke sjedila i zurila u stol. Patrik se trudio ne gledati ih, već se koncentrirao na jedenje pužića s Majom. Naposljetku


Kristina ustane i ode u dnevnu sobu. Erica je isprati pogledom, jedva dišući od uzbuđenja. Čula je zvuk otvaranja i zatvaranja vrata ormara, a Kristina se trenutak poslije vrati u kuhinju. U rukama je držala tri plave bilježnice, identične onima kakve je Erica imala kod kuće. „Obećala sam Elsy da ću ih čuvati. Nije htjela da ih ti i Anna pronađete. Ali pretpostavljam...” Kristina je oklijevala, ali joj ih ipak pruži. „Pretpostavljam da dođe vrijeme da stvari izađu na vidjelo, A čini se da je to vrijeme sad. Mislim da bi Elsy dala svoje odobrenje.” Erica uzme dnevnike i prođe dlanom preko korica onoga na vrhu. „Hvala”, reče ona i pogleda Kristinu. „Znate li što je u njima?” Kristina se nećkala. Činilo se da ne zna kako da odgovori. „Nisam ih pročitala. Ali znam dobar dio toga o čemu je Elsy pisala.” „Sjest ću na kauč i pročitati ih”, reče Erica, osjećajući kako drhti čitavim tijelom dok je išla prema kauču u Kristininoj dnevnoj sobi. Pažljivo je otvorila prvu stranicu dnevnika na vrhu i počela čitati. Prelazila je pogledom preko redaka, preko dobro poznatog rukopisa svoje majke, čitajući o njezinoj, a time i svojoj sudbini. Bila je sve zaprepaštenija dok je čitala o ljubavnoj priči svoje majke i Hansa Olavsena i o tome kako je Elsy shvatila da je trudna. U trećem je dnevniku došla do Hansova odlaska u Norvešku. I njegova obećanja. Prsti su joj zadrhtali i fizički je mogla osjetiti majčinu paniku dok je pisala o danima i tjednima koji su prolazili, a on se nije javljao. A kad je došla do posljednje stranice, briznula je u plač i nije mogla stati. Kroz suze je pročitala što je njezina majka napisala svojim lijepim rukopisom: Danas sam otišla vlakom u Borlänge. Majka me nije došla pozdraviti. Sve mi je teže i dalje skrivati da sam trudna. A ne želim da majka nosi taj sram. Teško mi je to učiniti, ali zamolila sam Boga da mi da snage da to obavim. Snage da se odreknem onoga koga nisam ni upoznala, ali koga tako iskreno, iskreno volim...


Borlänge, 1945. Nikad se nije vratio. Poljubio ju je na rastanku, rekao da će se brzo vratiti i nikad nije. A ona je čekala. Najprije čvrsto uvjerena da hoće, a zatim uz tračak nemira koji je s vremenom postao užasna panika. Jer nikad se nije vratio. Prekršio je obećanje koje joj je dao. Izdao je nju i njihovo dijete. A toliko mu je vjerovala. Njegovo obećanje nikad nije dovodila u pitanje, već je uzimala zdravo za gotovo da on voli nju koliko ona voli njega. Naivna, glupa djevojka. Koliko li je samo djevojaka palo na tu istu priču? Kad više nije mogla kriti trudnoću, morala se obratiti majci. Pognute glave, ne mogavši se nagnati da pogleda Hilmi u oči, sve joj je ispričala. Kako se dala navabiti, kako je vjerovala njegovu obećanju i kako sad u trbuhu nosi njegovo dijete. Majka isprva nije rekla ništa. U kuhinji je zavladala ledena, mrtvačka tišina i Elsy je tek tada u srcu osjetila iskonski strah. Jet, jedan sićušni dio nje nadao se da će je majka primiti u naručje, zagrliti i reći: „Dijete drago, riješit ćemo mi to. Već ćemo se nekako snaći.” Ona majka koju je imala prije očeve smrti to bi i učinila. Imala bi snage voljeti je unatoč sramoti. Ali njezina majka bez oca više nije bila ista. Jedan dio nje umro je s njim, a dio koji je preostao nije bio dovoljno snažan. Umjesto toga bez riječi je Elsy spakirala ono najpotrebnije u jedan kofer. Potom je svoju trudnu šesnaestogodišnju kćer s pismom u džepu vlakom poslala u Borlänge, gdje je njezina sestra živjela na farmi. Nije se mogla prisiliti ni da je dođe ispratiti na postaju, već ju je samo kratko pozdravila u predsoblju, okrenula joj leđa i otišla u kuhinju. Verzija priče za sve ostale mještane bila je da je Elsy otišla u školu za domaćice. Otada je prošlo pet mjeseci. I to nije bilo nimalo lakih pet mjeseci. Iako joj je trbuh svakog tjedna bio sve veći, morala je raditi na farmi jednako naporno kao i svi ostali. Od jutra do večeri obavljala je sve zadatke koje bi joj zadali, a leđa su je sve više boljela od djetetova ritanja. Jedan dio nje htio je mrziti to dijete, ali nije to mogla. Ono je bilo dio nje i dio Hansa, a ni njega nije mogla u potpunosti zamrziti. Kako bi mogla mrziti nešto što ih je ujedinjavalo? Ali sve je već bilo


sređeno. Dijete će joj odmah po rođenju uzeti i dati na posvajanje. Hilmina sestra, teta Edith, rekla je da nema drugog rješenja. Njezin muž Anton sredio je sve praktične pojedinosti, neprestano mumljajući o sramu što njegova žena ima nećakinju koja je legla s prvim momkom koji je naišao. Elsy se nije mogla pobuniti. Bespogovorno je slušala prijekore, ne mogavši mu ponuditi nikakvo objašnjenje. Bilo je teško obraniti Hansa kad se nije vratio. Iako je obećao. Trudovi su započeli jednog ranog jutra. Isprva je mislila da je riječ o uobičajenom bolu u leđima koji ju je i prije znao probuditi. Ali bol je odlazio i dolazio, postajući sve jači. Nakon što se dva sata vrtjela po krevetu, shvatila je što se događa i teškom se mukom iskobeljala iz kreveta. Rukama podupirući križa, odšuljala se u Edithinu i Antonovu sobu i pažljivo probudila svoju tetu. Potom su uslijedile grozničave aktivnosti. Naređeno joj se da se vrati u krevet, a najstarija kći u kući poslana je po babicu. Voda je uzavrela, ručnici su pripremljeni, a Elsy je, ležeći u krevetu, osjetila kako je sve više hvata strava. Nakon deset sati, bol je bio nesnosan. Babica ju je prije više sati grubo pregledala. Bila je surova i neljubazna, jasno dajući do znanja što misli o neudanim djevojkama koje rađaju. Elsy se osjećala kao da je bila usred neprijateljske zemlje. Nisu joj uputili nijednu prijateljsku riječ ni osmijeh dok je ležala na krevetu, misleći da će umrijeti. Jer toliko ju je boljelo. Svaki put kad bi je preplavio val boli, uhvatila bi se za okvir kreveta i stisnula zube da zatomi krik. Bilo je to kao da ju je netko rezao po sredini. U početku bi se stigla malo odmoriti između trudova i pokušati skupiti snagu u tih nekoliko minuta. Ali trudovi su potom postali toliko učestali da više nije imala prilike odmoriti se. U glavi joj se stalno vrtjela ista misao: sad ću umrijeti. Vjerojatno je to i izgovorila naglas, jer je kroz izmaglicu boli razabrala kako ju je babica srdito pogledala i rekla: „Prestani kukati. Sama si se dovela u ovu situaciju, pa je izvoli izdržati bez žaljenja. Razmisli malo o tome, djevojko.” Elsy se nije drznula prigovoriti. Uhvatila se za okvir kreveta toliko grčevito da su joj članci prstiju pobijelili kad je bol u njezinu trbuhu i nogama dosegao novu razinu. Nije mogla ni pomisliti da je toliki bol uopće moguć. Bio je sveprisutan, trgao joj je svako vlakno, svaku stanicu u tijelu. A onda se počela umarati. Toliko se dugo borila protiv bola da je naprosto htjela odustati, leći na leđa i prepustiti bolu da s njom radi što želi. Ali znala je da si to ne može dopustiti. Njezino i Hansovo dijete htjelo je izaći i rodit će ga, makar joj to bilo zadnje što


će učiniti. Nova vrsta bola počela se miješati s onim koji joj je sad već bio poznat. Pritiskao ju je, a babica je zadovoljno kimnula njezinoj teti koja je stajala uz njih. „Uskoro će biti gotovo”, reče ona i pritisne Elsyn trbuh. „Kad ti kažem, počni jako tiskati i dijete će uskoro biti ovdje.” Elsy nije odgovarala, ali je čula što joj je rekla i čekala što će se dogoditi. Sve je više jačao osjećaj da mora tiskati i ona duboko udahne. „Hajde, tiskaj što jače možeš”, naredi joj babica, a Elsy utisne bradu u grudi i napne se. Nije joj se činilo da se išta događa, ali babica joj kratko kimne u znak da joj dobro ide. „Pričekaj sljedeći grč”, grubo joj reče babica, a Elsy je posluša. Ponovno je osjetila kako pritisak raste, a kad je bilo najgore, ponovno je dobila naredbu da tiska. Ovaj je put osjetila kao da se nešto oslobodilo. Bilo je teško to opisati, ali osjećala je kao da je nešto popustilo. „Evo glave. Još samo jedan grč...” Elsy na trenutak zažmiri i ugleda Hansa ispred sebe. Nije sad imala snage tugovati za njim, pa je ponovno otvorila oči. „Sad!” reče babica koja je stajala između Elsynih nogu. Elsy posljednjim snagama utisne bradu u grudi i pritisne, koljena povučenih prema sebi. Nešto mokro i sklisko isklizne iz nje, a ona, iscrpljena, padne leđima na znojem natopljenu posteljinu. Prvi osjećaj bio je olakšanje. Olakšanje što su svi ti sati mučenja napokon iza nje. Bila je umorna kao nikad dotad, svaki djelić njezina tijela bio je potpuno iscrpljen i nije se mogla pomaknuti ni milimetra. A zatim je začula krik. Ljutiti, prodorni krik zbog kojega se s naporom poduprla laktovima i izdigla da vidi odakle dopire. Zajecala je kad ga je ugledala. Bio je... savršen. Ljepljiv, krvav i ljut što je izašao na hladnoću, ali savršen. Elsy se ponovno zavali među jastuke, a onda pojmi da joj je to prvi i zadnji put da će ga vidjeti. Babica je prerezala pupčanu vrpcu i pomno ga oprala krpicom. Potom ga je odjenula u dječju košuljicu koju je Edith izvadila iz svog spremišta. Nitko nije obraćao pozornost na Elsy, a ona nije mogla skinuti pogled s dječaka. Osjećala se kao da će joj srce prsnuti od ljubavi, a očima je gladno upijala svaki njegov detalj. Tek kad je Edith pošla odnijeti ga iz sobe, uspjela je izgovoriti: „Želim ga držati!” „To ne bi bilo preporučljivo, s obzirom na okolnosti”, ljutito odvrati babica i mahne Edith da ga odnese, ali njezina je teta oklijevala.


„Molim vas, dajte mi da ga pridržim. Samo koju minutu, pa ga onda odnesite.” Rekla je to tako ganutljivo da se Edith nije mogla usprotiviti. Prišla je Elsy i položila joj dječaka u naručje, a majka ga je pažljivo držala i gledala u oči. „Zdravo, ljubavi moja”, prošaptala je, polako ga ljuljajući u naručju. „Zakrvavit ćeš mu košuljicu”, dobaci ljutito babica. „Imam ja više košuljica”, reče Edith i uputi joj pogled zbog kojeg je zašutjela. Elsy ga se nije mogla zasititi. Na rukama je osjećala kako je topao i težak i fascinirano je zurila u te prstiće sa sićušnim, savršenim noktima. „Krasan mladić”, reče Edith i stane pokraj nje. „Nalik je na svog oca”, reče Elsy i nasmiješi se kad ju je čvrsto uhvatio za kažiprst. „Sad nam ga moraš dati, treba ga nahraniti”, reče babica i uzme joj dječaka iz naručja. Prvi joj je instinkt bio da se bori, da ga uzme i više nikad ne pusti. Ali taj je trenutak prošao, a babica mu žurno stane skidati krvavu košulju i oblačiti novu. Potom ga je pružila Edith koja ga, još jednom pogledavši Elsy, iznese iz sobe. U tom trenutku EIsy osjeti kako se nešto u njoj raspuklo. Negdje duboko u njezinu srcu nešto se rasprsnulo kad je posljednji put vidjela svog sina. Znala je da više nikad ne bi mogla podnijeti takvu bol. I dok je ležala u krevetu natopljenom znojem i krvlju, praznog trbuha i praznog naručja, odlučila je da se više nikad neće izložiti takvim osjećajima. Odlučila je da više nikad neće nikoga pustiti u svoje srce. Nikad. Roneći suze, zaklela se u to sama sebi dok joj je babica grubo pomagala oko posteljice.


„Martine!” „Faula!” Uzviknuli su to u isto vrijeme, također istodobno krenuvši svatko prema uredu onoga drugoga, a sad su stajali na hodniku i gledali se crvenih obraza. Martin se prvi pribrao. „Dođi u moj ured”, reče on. „Kjell Ringholm upravo je bio ovdje, imam nešto što ti moram ispričati.” „A nakon toga imam i ja nešto za tebe”, reče Paula i pođe za Martinom u njegov ured. Zatvorio je vrata za njom i sjeo. Ona je sjela nasuprot njega, toliko ushićena zbog onoga što mora podijeliti s njim da je jedva uspijevala ostati mirna. „Frans Ringholm najprije je priznao ubojstvo Britte Johansson, a zatim je nagovijestio da je on ubio i Erika Frankela i...” Martin zastane, „čovjeka kojega smo pronašli u grobu.” „Što? Priznao je to sinu prije nego što se ubio?” zbunjeno će Paula. Martin izvadi plastičnu omotnicu s pismom. „Zapravo, nakon toga. Ovo je danas Kjellu došlo poštom. Pročitaj i reci mi koji ti je prvi dojam.” Paula uzme pismo i usredotoči se na čitanje. Kad je završila, vratila je pismo u omotnicu i zamišljeno se namrštila. „Pa, nema sumnje da je jasno priznao Brittino ubojstvo. Ali Erik i Hans Olavsen... Piše da on snosi krivnju za to, ali to je malo čudan izričaj u ovom kontekstu, posebice zato što je tako jasno napisao da je ubio Brittu. Ne znam... Nisam baš sigurna da misli da je doslovno ubio njih dvojicu... a usto...” Nagnula se unaprijed kako bi mu rekla što je ona otkrila, ali je Martin prekine. „Čekaj, ima još.” Martin podigne ruku, a ona uvrijeđeno zatvori usta. „Kjell je malo istraživao o tom... Hansu Olavsenu. Pokušao je otkriti kamo je otišao, općenito saznati nešto više o njemu.” „Da?” nestrpljivo će Paula. „Bio je u kontaktu s jednim norveškim profesorom koji je autoritet u području istraživanja njemačke okupacije Norveške. Budući da on ima toliko materijala o norveškom pokretu otpora, Kjell je mislio da će mu možda moći pomoći pronaći Hansa Olavsena.”


„Da...” ponovi Paula, koju je, kako se činilo, sad već počelo iritirati Marti novo odugovlačenje. „Isprva nije ništa pronašao...” Paula demonstrativno uzdahne. „Dok mu Kjell nije faksirao članak s fotografijom pripadnika ‘pokreta otpora’ Hansa Olavsena”, reče Martin, načinivši prstima znak navodnika. „I?” Sad se već u Pauli definitivno pobudilo zanimanje i na trenutak je zaboravila vlastite vijesti. „Stvar je u tome da momak nije bio u pokretu otpora. Bio je sin SSovca Reinhardta Wolfa. Olavsen je bilo djevojačko prezime njegove majke koje je preuzeo kad je bježao u Švedsku. Njegova majka, Norvežanka, udala se za Nijemca. Kad je Njemačka okupirala Norvešku, Wolf je, zahvaljujući tome što je od žene naučio norveški, dobio visoku poziciju u SS-u u Norveškoj. Koncem rata zatvoren je i poslan u zatvor u Njemačkoj. O sudbini njegove žene nakon toga ništa se ne zna, dok je njegov sin Hans nestao iz Norveške 1944. i više nikad nije viđen. A mi sad znamo zašto. Pobjegao je u Švedsku, izdavao se za pripadnika pokreta otpora i na neki način završio na groblju u Fjällbacki.” „Nevjerojatno! Ali kako se to uklapa u našu istragu?” upita Paula. „Još ne znam, ali imam osjećaj da je važno”, zamišljeno odgovori Martin, a zatim se nasmiješi. „Eto, sad znaš moju veliku vijest. Što je tebi na duši?” Paula duboko udahne i ukratko mu izloži što je zaključila. Martin zadivljeno pogleda svoju kolegicu. „To definitivno baca novo svjetlo na stvari”, reče on i ustane. „Moramo smjesta obaviti pretres kuće. Otiđi izvesti auto, a ja ću nazvati državnog tužitelja da nam izda nalog.” Pauli nije trebalo dvaput reći. Skočila je sa stolice, a krv joj je poletjela u uši. Sad su bili blizu. Osjećala je to. Bili su blizu. Nije rekla nijednu riječ otkako su sjeli u auto. Samo je zurila kroz prozor, s dnevnicima u krilu i majčinim riječima i boli u glavi. Patrik ju je pustio na miru jer je shvaćao da će mu se ona obratiti kad bude spremna. Nije znao toliko detalja kao Erica jer nije pročitao dnevnike, ali dok ih je Erica čitala, Kristina je njemu ispričala o djetetu koje je Elsy ostavila. Isprva se ljutio na svoju majku. Kako je mogla takvo što tajiti od Erice i Anne? Ali onda je pomalo počeo gledati stvari iz njezine


perspektive. Obećala je Elsy da im neće reći. Dala joj je riječ i održala je. Rekla je da je katkad razmišljala o tome da Erici i Anni kaže da imaju brata, ali se istodobno i bojala posljedica u slučaju da im kaže. Kad god su je mučile takve dvojbe, zaključila bi da bi bilo najbolje ostaviti stvari kakve jesu. Patrik se jednim dijelom nije slagao s tim zaključkom, ali je s druge strane potpuno vjerovao Kristini kad je rekla da je pokušavala činiti ono za što je mislila da je najbolje. Ali tajna je sad bila otkrivena i on je na Kristini vidio da joj je laknulo. Samo je bilo pitanje kako će se njegova supruga postaviti prema tome što je saznala. Iako je bio prilično siguran što će učiniti. Poznavao je Ericu dovoljno dobro da zna da će zaviriti pod svaki kamen kako bi pronašla svog brata. Okrenuo je glavu i pogledao je iz profila dok je isprazno zurila kroz prozor. Odjednom je pomislio koliko je neizmjerno voli. Bilo je tako lako zaboraviti na to. Život i svakodnevica tako su se lako kotrljali, noseći sa sobom rad i kućanske poslove, dok su dani samo prolazili. Ali u određenim trenucima, poput ovoga... zastrašujuće je intenzivno osjećao koliko njih dvoje pripadaju jedno drugome i koliko se voli svakog jutra buditi uz nju. Kad su stigli, Erica je pošla ravno u radnu sobu, i dalje bez riječi, i dalje s istim odsutnim pogledom. Patrik je malo pospremio po kući, stavio Maju na popodnevne spavanje i tek se onda usudio zasmetati joj. „Mogu li ući?” upita on pažljivo pokucavši. Erica se okrene i kinine. I dalje je bila pomalo blijeda, ali više nije imala toliko odsutan pogled. „Kako se osjećaš?” upita on i sjedne u fotelju u kutu. „Da ti budem iskrena, ne znam točno”, reče ona i duboko udahne. „Zbunjeno.” „Jesi li ljuta na moju mamu? Mislim, zato što nije ništa rekla.” Erica je kratko razmišljala, a zatim odmahne glavom. „Ne, zapravo nisam. Dala je obećanje mojoj majci, a i mogu razumjeti njezin strah da će prouzročiti više štete nego koristi ako nam kaže.” „Hoćeš li ispričati Anni?” upita Patrik. „Da, naravno. I ona ima pravo znati. Ali najprije moram to i sama provariti.” „Pretpostavljam da si već počela tražiti”, reče Patrik i nasmiješi se pokazujući glavom prema Internet Exploreru na računalu. „Naravno”, reče Erica i uzvrati mu slabašnim osmijehom. „Malo sam Čeprkala da vidim postoje li načini da se ude u trag posvojenoj djeci, mislim da neće biti problem pronaći ga.” „Je li ti to pomalo jezivo?” upita Patrik. „Nemaš pojma kakav je,


kakav je život živio.” „Vrlo jezivo”, kimne Erica. „Ali jezivije mi je ne znati. Mislim, negdje imam brata. A oduvijek sam htjela starijeg brata...” Kiselo se nasmiješi. „Tvoja majka sigurno je godinama mislila na njega. Mijenja li ti to sliku o njoj?” „Naravno da mijenja”, reče Erica. „Ne mogu reći da smatram da je ispravno postupila time što je mene i Annu tako isključila. Ali...” Tražila je pravu riječ. „Mogu razumjeti da više nije htjela nikoga pustiti u svoj svijet. Mislim, zamisli, najprije te ostavi otac tvog djeteta, tako je barem ona mislila, a zatim još moraš to dijete dati na posvajanje. Imala je svega šesnaest godina! Ne mogu ni zamisliti koliko joj je to bolno moralo biti. A sve to netom nakon što je ostala bez oca, a time gotovo i bez majke, kako se čini. Ne, ne mogu joj zamjeriti. Koliko god bih htjela, ne mogu.” „Da je barem znala da je Hans nije ostavio.” Patrik odmahne glavom. „Da, to je gotovo najgroznije u cijeloj priči. Zapravo nikad nije ni otišao iz Fjällbacke. Nije ju ostavio nego je zatučen.” Erici pukne glas. „Zašto? Zašto je ubijen?” „Hoćeš da nazovem Martina i pitam jesu li još išta otkrili?” upita Patrik. Nije mislio nazvati samo zbog Erice, Norvežaninova sudbina i samoga ga je potresla. Zanimanje je bilo još i veće sad kad su otkrili da je on bio otac Ericina polubrata. „Da, možeš li?” poletno će Erica. „Mogu, smjesta ću ga nazvati”, reče Patrik i ustane. Petnaest minuta poslije vratio se do Erice, a ona je odmah na njemu vidjela da ima novosti. „Došli su do mogućeg motiva za ubojstvo Hansa Olavsena”, reče on. Erica je jedva uspijevala mirno sjediti na stolici. „Da?” upita ona. Patrik je kratko zastao, a onda joj ispričao što mu je Martin rekao. „Hans Olavsen nije bio u pokretu otpora. Bio je sin visokopozicioniranog časnika SS-a, a i sam je radio za Nijemce tijekom okupacije Norveške.” U sobi je zavladao tajac. Erica je buljila u njega i, začudo, bila bez riječi. Patrik nastavi: „A Kjell Ringholm u postaju je donio pismo koje mu je otac prije samoubojstva poslao poštom. Priznao je da je ubio Brittu i napisao da snosi krivnju za Erikovu i Hansovu smrt. Iako je tu Martin zvučao neodređeno. Pitao sam ga tumači li to kao Fransovo priznanje da je


ubio Erika i Hansa i nije se mogao zakleti u to.” „Što je onda htio reći? Da snosi krivnju? Što mu to znači?” upita Erica nakon što joj se napokon vratio dar govora. „I ako Hans nije bio u pokretu otpora... Je li to mama znala? Kako...” Odmahivala je glavom. „Što ti misliš, sudeći po onome što si pročitala u dnevnicima? je li znala?” upita Patrik i ponovno sjedne. Erica razmisli, ali odmahne glavom. „Ne”, odlučno reče. „Ne vjerujem da je mama to znala. Ne, nikako.” „Pitam se je li to Frans ikako saznao”, razmišljao je Patrik naglas. „Ali zašto nije jasno napisao da ga je ubio ako je na to mislio? Zašto piše da snosi krivnju za to?” „Je li Marrin rekao što će dalje?” „Ne, samo je rekao da je Paula pronašla mogući trag, da ga idu provjeriti i da će javiti čim budu znali više. Zvučao je poprilično ushićeno”, nadoda Patrik i osjeti lagano grčenje u trbuhu. Bio je neuobičajen i pomalo mučan osjećaj ne biti u središtu zbivanja. „Vidim na tebi o čemu razmišljaš”, nasmije se Erica. „Da, lagao bih kad bih rekao da sad ne bih htio biti u postaji”, reče Patrik. „Ali ne bih ni htio da je drukčije, vjerujem da to znaš.” „Znam”, reče Erica. „I razumijem te. Nema u tome ništa čudno.” Glasni urlik iz Majine sobe došao je kao potvrda onoga o čemu su upravo razgovarali. Patrik ustane. „Kao što sam rekao, posao zove.” „Nazad u rudnik”, nasmije se Erica. „Ali najprije mi dovedi malog robovlasnika da ga poljubim.” „Može”, reče Patrik. Izlazeći iz sobe, začuo je kako se Erica uspuhala. „Znam tko mi je brat”, reče ona. Smijala se, a suze su joj tekle niz lice. „Patrik, znam tko mi je brat.” Dok su sjedili u autu, Martinu je došla poruka da je nalog za pretres odobren. Bili su toliko sigurni da će ga dobiti da su već bili krenuli. Ni on ni Paula putem nisu ništa rekli. Bili su zadubljeni u misli, pokušavajući povezati konce i razabrati strukturu koja se počinjala nazirati. Pokucali su, ali nitko nije otvarao. „Čini se da nikoga nema kod kuće”, ustanovi Paula.


„Kako ćemo onda ući?” upita Martin, zamišljeno promatrajući masivna vrata. Činilo se da bi ih bilo teško provaliti. Paula se nasmiješi i pruži ruku prema jednoj od greda iznad ulaznih vrata. „Ključem?” reče ona i pokaže mu što je pronašla. „Što bih ja bez tebe?” upita Martin, doista misleći to što je rekao. „Vjerojatno bi slomio rame pokušavajući provaliti vrata”, reče ona i otključa vrata. Ušli su. Bilo je jezivo tiho, zagušljivo i toplo, pa su jakne objesili u hodniku. „Da se podijelimo?” upita Paula. „Ja mogu preuzeti prizemlje, a ti kat.” „Što tražimo?” upita Paula, najednom djelujući nesigurno. Bila je sigurna da je čitavo vrijeme na pravom tragu, ali sad, kad su stajali ovdje, vise nije bila toliko uvjerena da će naći nešto što bi to potvrdilo. „Ne znam točno.” Činilo se da Martina muči ista ta nesigurnost. „Ali pronjuškat ćemo što detaljnije možemo, pa ćemo vidjeti što ćemo pronaći.” „Dobro.” Paula kimne i pode stubama na kat. Nakon sat vremena sišla je. „Zasad ništa. Da nastavim tražiti gore ili ćemo se malo zamijeniti? Ili si ti pronašao nešto zanimljivo?” „Ne, nisam još.” Martin odmahne glavom. „Zamjena je dobra zamisao. Ali...” Zamišljeno je pokazao prema jednim vratima u hodniku. „Mogli bismo najprije pogledati u podrum. Ondje još nismo bili,” „Dobra ideja”, reče Paula i otvori vrata podruma. Bilo je mračno kao u rogu, ali su pronašli prekidač u hodniku, odmah do vrata, i upalili svjetlo. Prva je sišla Paula, zastavši na dnu stuba dok su joj se oči privikavale na oskudnu svjetlost. „Koje jezivo mjesto”, reče Martin, došavši za njom. Ogledao se po zidovima i zinuo na prizor pred sobom. „Ššššš...” reče Paula i stavi kažiprst preko usana, namrštivši se. „Jesi li nešto čuo?” „Ne...” odgovori Martin i osluhne. „Ne, ništa nisam čuo.” „Učinilo mi se kao zvuk zatvaranja vrata auta. Sigurno nisi ništa čuo?” „Sigurno, vjerojatno si umislila...” Zašutio je jer su iznenada začuli korake u prizemlju. „Umislila, ha? Bolje da odmah pođemo gore”, reče Paula i zakorači na prvu stubu. Istog trenutka začuli su kako su se zalupila vrata podruma i kako se u vratima okrenuo ključ.


„Koji vrag...” Paula poleti gore, grabeći dvije stube odjednom, kad se ugasi i svjetlo. Ostali su u mrklom mraku. „Jebemu!” opsuje Paula, a Martin začuje kako je počela lupati po vratima. „Pustite nas van! Čujete? Policija je! Otvorite vrata i pustite nas van!” Ali kad je zašutjela kako bi udahnula, jasno su začuli novi tresak vrata auta i zvuk paljenja motora. „Sranje!” reče Paula, pipkajući u tami dok je silazila niz stube. „Moramo pozvati pomoć”, reče Martin posežući za mobitelom, a u tom trenutku shvati da mu je ostao u džepu jakne. „Morat ćeš ti nazvati, moj je ostao u jakni koju sam objesio u hodniku”, reče Martin. Paula nije ništa rekla i on osjeti kako ga hvata nemir. „Nije valjda i tvoj...” „Da”, pokunjeno će Paula. „I moj je u džepu jakne...” „K vragu!” Martin poleti uza stube, ne bi li pokušao provaliti vrata. „Jebemu!” vikne Martin. Jedini rezultat bila je bol u ramenu. Obeshrabljen, vrati se dolje Pauli. „Ne mogu ih razvaliti.” „Što ćemo sad?” ogorčeno će Paula, a zatim preneraženo uzdahne. „Johanna!” „Tko je Johanna?” zbunjeno će Martin. Paula je nekoliko sekundi šutjela, a zatim reče. „Moja životna partnerica. Za dva tjedna bismo trebale dobiti dijete. Ali nikad ne znaš... A obećala sam joj da ću stalno biti dostupna na mobitelu!” „Ma, sigurno neće biti ništa”, reče Martin, pokušavajući istodobno procesuirati vrlo osobne informacije koje je upravo dobio od kolegice. „Prvi put to najčešće bude i nakon roka.” „Nadajmo se”, reče Paula. „Inače mi ode glava. Srećom, uvijek može računati na mamu. U najgorem slučaju...” „Nemoj sad misliti na to”, tješio ju je Martin. „Nećemo još dugo biti ovdje, a kao što sam rekao, još dva tjedna ste sigurno mirne.” „Ali nitko ne zna da smo ovdje”, reče Paula i sjedne na najnižu stubu. „A dok mi sjedimo, ubojica će pobjeći.” „Gledaj to sa svijetle strane. Bar nema sumnje da smo bili u pravu”, reče Martin, pokušavajući podići atmosferu. Paula se nije udostojala ni odgovoriti. Gore u hodniku, njezin mobitel počeo je glasno zvoniti.


Mellberg se nećkao ispred vrata. Sve mu se činilo sjajno na satu salse u petak, ali nakon toga uopće nije sreo Ritu, iako se stalno šetao njezinom uobičajenom rutom. I čeznuo je za njom. Iznenadila ga je silina tog osjećaja, ali zaista je čeznuo za njom. Činilo se da ni Ernstu nije bilo drukčije jer je energično potezao povodac u smjeru Ritine zgrade, a Mellberg mu se baš i nije opirao. Ali sad se kolebao. Dijelom zato što nije znao je li kod kuće, a dijelom zato što ga je iznenada spopala sramežljivost i strah da ne bude previše nasrtljiv. No ipak je odagnao te osjećaje i pozvonio na portafon. Nitko se nije javljao, a baš kad je naumio poći, iz portafona se začuo napregnuti glas. „Halo?” ponovi on. „Ovdje Bertil Mellberg.” Isprva nije bilo odgovora, a zatim se začuje jedva čujno naprijed, a nakon toga stenjanje. Mellberg se namršti. Čudno. Povede Ernsta i popnu se na drugi kat, do Ritina stana. Dočekala su ih odškrinuta vrata. „Zdravo!” pokuša Mellberg, ali ne dobije odgovor. Zatim iz neposredne blizine začuje stenjanje, a kad je pogledao u tom smjeru, ugledao je obrise osobe koja leži na podu. „Imam... trudove...” stenjala je sklupčana Johanna, dahćući kako bi izdržala grč. „Bože!” uzvikne Mellberg, osjetivši kako mu se oznojilo čelo. „Gdje je Rita? Nazvat ću je! I Paulu, moramo nazvati Paulu. I ambulantu...” mucao je dok se ogledavao, tražeći najbliži telefon. „Pokušala sam. Nitko se... ne javlja...” stenjala je Johanna, ne mogavši nastaviti dok grč nije prošao. S naporom se osovila na noge, pridržavajući se za ručicu ormara koji je bio kraj nje, uhvatila se za trbuh i bijesno pogledala Mellberga. „Mislite da ih nisam pokušala nazvati? Nitko se ne javlja! Koliko je teško... ajoj, jebemu...” Psovku joj prekine novi grč i ona, zapuhana, ponovno padne na koljena. „Odvezite me... u bolnicu”, reče ona, pokazujući na ključeve auta na ormariću. Mellberg je zurio u njih kao da će se svakog časa pretvoriti u zmiju otrovnicu, ali zatim ugleda usporenu snimku svoje ruke kako poseže za ključevima. Ne znajući ni sam kako je skupio snage, manjeviše odnio je Johannu do auta i posjeo je na stražnje sjedalo, dok je Ernst morao ostati u stanu. Stisnuo je gas do daske i pojurio prema županijskoj bolnici u Trollhättanu. Put od Vänersborga do Trollhättana činio mu se beskonačno dug dok ga je hvatala panika jer se Johanna sve više naprezala na stražnjem sjedalu. No ubrzo je napokon parkirao


ispred rodilišta, izvukao ustrašenu Johannu i pošao s njom prema ulazu. „Rodit će”, reče Mellberg sestri na recepciji, a ona pogleda Johannu, odajući dojam kako misli da su njegove riječi sasvim suvišne. „Dođite”, zapovjedi im ona i odvede ih u obližnju sobu. „Pa... idem ja sad...” nervozno procijedi Mellberg kad su Johanni rekli da skine hlače. Ali upravo kad je pošao prema vratima, Johanna ga zgrabi za ruku i prosikće kroz grč: „Nikamo.., vi... ne idete... Ne namjeravam... ovo... sama...” „Ali...” pobuni se Mellberg, ali shvati da nema srca ostaviti je samu. Uz uzdah sjedne na stolicu i odvrati pogled dok su Johannu pregledavali. „Otvorena je sedam centimetara”, reče babica i pogleda Mellberga, kao da je smatrala da mu je ta informacija potrebna. On samo kimne, pitajući se u sebi što je to značilo. Je li to dobro? Loše? Koliko centimetara je potrebno? Sa sve većim zaprepaštenjem ustanovi da će do kraja svega ovoga saznati i to i još mnogo drugih stvari. Izvadio je mobitel iz džepa i ukucao Paulin broj, ali je dobio automatsku sekretaricu. Isto je bilo i s Ritom. Pa gdje su bile? Kako su mogle ne biti uz mobitel, kad su znale da će Johanna svaki čas roditi? Mellberg spremi mobitel u džep i ponovno stane razmišljati o tome da u nekom trenutku ipak neopazice šmugne. Dva sata poslije, i dalje je bio ondje. Odveli su ih u rađaonicu, a Johanna ga je željeznim stiskom držala za ruku i nije se mogao pomaknuti s mjesta. Nije ju mogao ne žaliti. Dotad su mu već bili objasnili da je potrebno deset centimetara, ali činilo se da otvaranje ta tri preostala centimetra dobrano traje. Johanna je tako grčevito držala masku za dušikov oksid da ju je Mellberg i sam htio isprobati. „Ne mogu više...” reče Johanna, očiju zamagljenih od rajskog plina. Oznojena kosa padala joj je preko čela, pa joj ga Mellberg obriše ručnikom. „Hvala...” reče ona i pogleda ga tako da je odmah zaboravio na sve misli o bijegu. Mellberg nije mogao ne biti fasciniran prizorom koji se odvijao pred njim. Iako je znao da je porod bolan proces, tek je sad spoznao kolike herojske napore iziskuje i prvi put u svom životu osjetio je duboko poštovanje prema ženskom spolu. On to nikad ne bi izdržao, to je bilo sigurno. „Pokušajte... ponovno... nazvati...’“ protisne Johanna i stane ponovno udisati rajski plin kad je uređaj koji je bio spojen na njezin


trbuh nagovijestio da se opet bliže trudovi. Mellberg oslobodi ruku i stane ukucavati dva broja koja je proteklih sati nazvao nebrojeno puta. No, i dalje se nitko nije javljao, pa je sa žaljenjem odmahnuo glavom Johanni. „Gdje su, k vragu...” započne ona, ali u tom trenutku nastupi novi grč i riječi joj prijeđu u jauke. „Sigurno ne želiš tu... epiralnu ili kako se već kaže, za koju te pitala?” zabrinuto upita Mellberg i obriše kapljice znoja s njezina čela. „Ne... Tako sam... blizu... Moglo bi... sve usporiti... I kaže se epiduralna...” Ponovno zajauče i izvije leđa. Babica se vrati u sobu i provjeri koliko je Johanna otvorena, što je u pravilnim razmacima radila čitavo vrijeme dok su bili ondje. „Potpuno je otvorena”, zadovoljno utvrdi babica. „Čujete, Johanna? Dobro ste to obavili. Deset centimetara. Uskoro ćete moći početi tiskati. Super ste bili, beba će uskoro izaći.” Mellberg uzme Johanninu ruku i čvrsto je stisne. U grudima je osjetio neki čudan osjećaj koji bi se najbliže mogao opisati kao ponos. Ponos zbog toga što je Johanna dobila pohvalu, što su se trudili zajedno i što će njezino i Paulino dijete uskoro doći na svijet. „Koliko će to trajati?” upita on babicu, a ona mu ljubazno odgovori. Nitko nije zapitkivao u kakvom je on odnosu s Johannom, pa je pretpostavio da su mislili da je djetetov otac, iako je bio malo prestar. Pustio ih je da tako misle. „To varira, ali nagađam da bi se dijete moglo roditi za najviše pola sata”, reče ona i uputi ohrabrujući osmijeh Johanni, koja se kratko odmarala između dva truda. Zatim se ponovno napregne. „Sad mi je nekako drukčije”, protisne ona kroz stisnute zube i ponovno posegne za rajskim plinom. „To su bolovi kad se dijete spusti”, odvrati babica. „Pričekajte jedan zaista jak grč, a ja ću vam pomoći. Kad vam kažem, povucite koljena prema sebi, utisnite bradu u prsa i tiskajte iz sve snage.” Johanna kimne i stisne Mellbergovu ruku. On joj uzvrati stisak, a zatim oboje pogledaju babicu, čekajući daljnje upute. Nakon nekoliko sekundi, Johanna se uspuhala i upitno pogledala babicu. „Čekajte, čekajte, čekajte... Ne još... Čekajte da bude doista snažan... I tiskajte SAD!” Johanna je posluša, upre bradom o prsa, povuče koljena i stane tiskati dok nije sasvim pocrvenjela u licu, a boi popustila.


„Odlično! Ovo je bilo doista sjajno. Sad pričekajte sljedeći i začas ćete biti gotovi.” Babica je bila u pravu. Poslije još dva grča, beba je iskliznula i babica je položi ravno na Johannin trbuh. Mellberg je fascinirano zurio. Znao je kako to ide u teoriji, ali opet... Vidjeti to uživo, vidjeti dijete koje je izašlo i mahalo ručicama i nožicama, buneći se i plačući dok nije počelo tražiti hranu po Johanninim grudima. „Pomozite svom sinčiću, gladan je”, ljubazno reče babica i pomogne novorođenčetu da dođe do dojke i počne sisati. „Čestitam vam”, reče im babica, a Mellberg se sav ozari. Nikad nije doživio takvo što. Zaista nikad nije doživio takvo što. Nešto poslije momčić je završio sa sisanjem, pa ga je babica obrisala i ogrnula pokrivačem. Johanna se uspravila na krevetu s jastukom pod leđima i s obožavanjem gledala svog sina. Zatim pogleda Mellberga i tiho reče: „Hvala vam. Nikad to ne bih mogla sama.” Mellberg je uspio samo kimnuti. Nešto ga je stezalo u grlu i priječilo mu da govori, pa je neprestano gutao pokušavajući to odagnati. „Hoćete li ga pridržati?” reče Johanna, upitno ga pogledavši. On ponovno uspije samo kimnuti. Nervozno ispruži ruke, a Johanna mu pažljivo položi svog sina u naručje, pazeći da podupre glavu. Bio je čudesan osjećaj držati to sićušno, toplo tijelo u rukama. Pogledao je to maleno lišće i osjetio kako mu čudan osjećaj u grlu postaje sve jači. A kad je dječačiću pogledao u oči, bio je siguran u jednu stvar. Od tog trenutka bio je beskrajno, beznadno zaljubljen.


Fjällbacka, 1945. Hans se osmjehne sam sebi. Možda to nije trebao raditi, ali nije mogao protiv toga. Naravno da će im biti teško u početku. Mnogi će nastupiti s osudama i mišljenjima, sigurno će se govoriti o grijehu pred Bogom i koječemu drugome. Ali kad najgore prođe, moći će započeti svoj zajednički život. On, Elsy i njihovo dijete. Kako bi mogao osjećati išta osim sreće zbog toga? Ali osmijeh mu je iščeznuo s usana kad je pomislio na ono što ga čeka. Nije to bio nimalo lak zadatak. Jedan dio njega htio je zaboraviti na ono što je bilo, ostati ovdje i praviti se da nikad prije nije imao neki drugi život. Dio njega htio je na sve to gledati kao da se ponovno rodio onoga dana kad se ušuljao u brod Elsyna oca. Ali rat je bio gotov. Rat je sve promijenio. Ne bi mogao poći naprijed, a da se najprije ne vrati unazad. Ponajviše zbog svoje majke. Morao se uvjeriti da joj je dobro, da zna da je živ i da je pronašao novi dom. Uzeo je kofer i počeo spremati stvari dostatne za nekoliko dana. Jedan tjedan, duže od toga nije namjeravao izbivati. Duže od toga nije ni mogao biti bez Elsy. Postala je toliko velik dio njega da nije mogao ni pomisliti da bude bez nje duže nego što je to bilo potrebno. Ali čim obavi ovo putovanje, moći će zauvijek biti zajedno. Svake noći lijegat će zajedno i buditi se zagrljeni, bez srama, bez tajnovitosti. Ozbiljno je mislio kad je rekao da će od vlasti tražiti dozvolu za brak. Ako je dobiju, moći će se vjenčati prije nego što se dijete rodi. Pitao se hoće li biti curica ili dječak. Osmijeh mu je ponovno zatitrao na usnama dok je skupljao stvari. Djevojčica s Elsynim blagim osmijehom ili dječačić s njegovom kovrčavom, plavom kosom? Kako god bilo, bio je sretan i zahvalan Bogu na tom daru. Dok je vadio košulju iz ladice, nešto čvrsto, umotano u tkaninu padne na pod, glasno odjeknuvši. Hans se brže-bolje prigne i podigne predmet, a zatim sjedne na krevet i stane ga gledati, držeći ga u ruci. Bio je to Željezni križ koji je njegov otac dobio za zasluge tijekom prve godine rata. Hans je zurio u njega. Ukrao ga je ocu i ponio kao podsjetnik na to zašto je pobjegao iz Norveške, a i kao osiguranje za


slučaj da ga Nijemci uhvate prije nego uspije prebjeći u Švedsku. Nakon toga trebao je baciti medalju. Znao je to. Kad bi mu netko njuškao po stvarima i pronašao je, njegova bi tajna izašla na vidjelo. Ali trebala mu je. Trebao mu je taj podsjetnik. Nije žalio zbog toga što je ostavio svog oca. Da se njega pitalo, nikad više ne bi htio imati posla s tim čovjekom. On je predstavljao sve ono što nije u redu s čovječanstvom, a Hans se sramio što je u jednom razdoblju svog života bio preslab da mu se suprotstavi. Slike su mu se pojavile pred očima. Surove, neoprostive slike djela koja je učinila osoba s kojom više nije htio imati ništa zajedničko. Bila je to slaba osoba, osoba koja se pokoravala očevoj volji, ali koja se na kraju ipak uspjela otrgnuti. Hans je toliko čvrsto stisnuo medalju da su mu se njezini rubovi utisnuli u kožu. Nije se namjeravao vratiti i potražiti oca. Vjerojatno ga je na kraju snašla zaslužena sudbina, pa je platio za sve što je počinio. Ali morao je vidjeti majku. Ona nije zaslužila nemir koji je sigurno osjećala. Nije mogla znati je li on živ ili mrtav. Morao je razgovarati s njom, reći joj da mu je dobro, ispričati joj o Elsy i djetetu. A možda je s vremenom uspije i nagovoriti da se i ona preseli k njemu i Elsy. Vjerovao je da Elsy ne bi imala ništa protiv. Jedna od stvari koje je najviše volio kod nje bilo je njezino dobro srce. Bio je uvjeren da će se njegova majka i Elsy dobro slagati. Dignuo se s kreveta i nakon kraćeg oklijevanja vratio medalju u ladicu. Neka leži ondje dok se ne vrati, kao podsjetnik na ono što on više nikad neće biti. Podsjetnik da više nikad neće biti bojažljiv, slab momak. Radi Elsy i djeteta morao je biti muškarac. Zatvorio je kofer i ogledao se po sobi u kojoj je protekle godine doživio toliko sreće. Vlak je kretao za nekoliko sati, a prije polaska morao je obaviti još samo jednu stvar. Morao je porazgovarati s jednom osobom. Izašao je i zatvorio vrata. Zvuk zatvaranja vrata u njemu je pobudio nekakav sudbonosan osjećaj. Osjećaj da će nešto poći po zlu. Otresao se tog osjećaja i pošao. Za tjedan dana ionako će se vratiti.


Erica je inzistirala da sama ode autom u Göteborg. Iako joj je Patrik ponudio da pode s njom, to je bilo nešto što je morala sama obaviti. Neko je vrijeme stajala pred vratima dok se nije prisilila podignuti prst i pritisnuti zvonce. Više nije mogla odgađati. Märta ju je iznenađeno pogledala kad je otvorila vrata, ali se pomaknula ustranu da je propusti. „Oprostite što smetam”, reče Erica, najednom osjetivši kako joj je grlo suho. „Trebala sam se najaviti telefonom, ali...” „Nema problema.” Märta joj se ljubazno nasmiješi. „U mojoj je dobi čovjek uvijek zahvalan na društvu, tako da je ovo baš lijepo. Uđite, uđite.” Erica pođe za njom i sjedne u dnevnu sobu. Grozničavo je razmišljala kako da započne, ali je Märta preduhitri. „Jeste li uspjeli otkriti još išta o onim ubojstvima?” upita ona, „Žao mi je što vam nismo mogli više pomoći, ali kao što sam rekla, nisam imala uvid u obiteljske financije.” „Znam za što je bio taj novac. Odnosno, za koga”, reče Erica. Srce joj je žestoko tuklo u grudima. Marta je začuđeno pogleda. Činilo se da nije shvaćala na što je ciljala. Pogleda prikovana uz staricu, Erica blago reče: „Moja je majka u studenome 1945. rodila sina kojega je odmah po rođenju dala na posvajanje. Rodila ga je u kući sestre moje bake u Borlängeu. Mislim da je čovjek koji je ubijen, Erik Frankel, uplaćivao novac za to dijete.” U sobi je vladala potpuna tišina. Potom Märta obori pogled. Erica je uočila da su joj ruke drhtale. „To sam i ja pomislila, da. Ali Wilhelm mi nikad nije ništa rekao o tome i... pa, jedan dio mene nije ni htio znati. On je oduvijek bio naš dječak i, iako bi ovo moglo zvučati užasno hladno, nikad nisam ni pomišljala na to da ga je rodio netko drugi. Bio je naš. Moj i Wilhelmov. Nikad ga nismo voljeli ništa manje nego što bismo da sam ga ja rodila. Tako smo dugo čeznuli, toliko smo tražili i... pa, Göran je došao kao dar s neba.” „Zna li on da...” „Da je posvojen? Da, nikad to nismo krili od njega. Ali, da budem iskrena, mislim da nikad nije previše razmišljao o tome. Mi smo bili


njegovi roditelji, njegova obitelj. Da, nekoliko smo puta Wilhelm i ja razgovarali o tome kako ćemo znati je li on spreman saznati nešto više o svojim... biološkim roditeljima. Ali rekli smo si da ćemo to riješiti kad taj dan dođe, a kako Göran nikad nije iskazivao neku čežnju za njima, nismo se miješali.” „Sviđa mi se on”, spontano reče Erica, pokušavajući se priviknuti na misao da je čovjek kojeg je prošli put ovdje upoznala bio njezin brat. Točnije, njezin i Annin brat. „I ti si se svidjela njemu”, reče Märta, a lice joj se ozari. „A dio mene podsvjesno je uvidio da ste slični. Imate nešto oko očiju što... Ma, ne znam, ali imate iste crte.” „Što mislite, kako bi reagirao kad bi...” Erica nije imala snage dovršiti rečenicu. „S obzirom na to koliko je, kao mali, tupio da želi bracu ili seku, vjerujem da bi raširenih ruku dočekao mladu sestru.” Märta se nasmiješi. Činilo se da je prvotni šok popuštao. „Dvije sestre”, reče Erica. „Imam i mladu sestru koja se zove Anna.” „Dvije sestre”, ponovi Märta, odmahujući glavom. „Tko bi rekao? Život te nikad ne prestaje iznenađivati, čak i u mojoj dobi.” Zatim se uozbilji. „Bi li imala išta protiv toga da mi ispričaš o svojoj majci... njegovoj majci...?” reče ona i upitno pogleda Ericu. „Ne, naravno”, reče Erica i ispriča joj o Elsy i o tome kako se morala odreći svog sina. Pričala je dugo, više od sat vremena, pokušavajući opravdati svoju majku i njezinu situaciju pred ženom koja je odgojila i voljela sina kojeg je Elsy bila primorana ostaviti. Obje su se trznule kad su začule zvuk otvaranja ulaznih vrata i veseli glas iz hodnika. „Bok, mama. Imaš posjet?” Koraci su pošli prema dnevnoj sobi. Erica upitno potraži Martin pogled, a ona joj lagano kimne u znak odobrenja. Bilo je vrijeme da tajne izađu na vidjelo. Četiri sata poslije počeli su očajavati. Zaključani u podrumu, osjećali su se kao krtice, unatoč tome što su im se oči nakon nekog vremena dovoljno priviknule na tamu da su mogli razabrati obrise. „Pa, nisam baš zamišljala da će to ovako ispasti”, uzdahne Paula. „Misliš da će uskoro poslati nekoga da nas potraži?” tmurno se našali, ne mogavši suspregnuti još jedan uzdah. Martin, koji nije mogao izdržati a da još nekoliko puta ne pokuša razvaliti vrata, sjedio je i trljao rame koje ga je sad već poprilično boljelo. Sigurno će nakon ovoga biti pun modrica.


„Sad je već sigurno daleko odmakao”, reče Paula, osjećajući kako postaje sve frustriranija. „Postoji rizik da je tako”, reče Martin i time dodatno potpiri frustraciju. „K vragu, kakvih sve stvari ovdje ima.” Paula je jedva uspijevala razabrati obrise predmeta kojima su police bile pretrpane. „Većina je zasigurno Erikova”, reče Martin. „Koliko sam shvatio, on je volio skupljati predmete.” „Ali sve ove nacističke memorabilije sigurno vrijede čitavo bogatstvo.” „Sigurno. Ali kad čitav život posvetiš prikupljanju nečega, na koncu završiš samo s gomilom stvari.” „Što misliš, zašto je to učinio?” Paula je zurila u tamu ispred sebe, pokušavajući sabrati misli o onome što su sad već uzimali kao činjenicu. Istini za volju, bila je sigurna u to istog onog trenutka kad je počela razmišljati o alibiju. Tada joj je sinula zamisao da provjeri spominje li se ime Axela Frankela u popisu putnika s još kojeg leta u lipnju. Kad su pregledavali njegov alibi, potvrdili su samo da je otišao u ono vrijeme koje im je naveo, ali ne i da je nakon toga još putovao. A sad su to imali crno na bijelo. Stanoviti Axel Frankel 16. lipnja letio je iz Pariza u Göteborg i vratio se istog dana. „Ne znam”, odgovori Martin. „To je ono što i dalje ne razumijem. Čini se da su braća imala dobar odnos. Zašto bi onda Axel nasmrt zatukao Erika? Što je izazvalo tako snažnu reakciju?” „Sigurno nešto vezano uz neočekivano obnavljanje kontakta između Erika, Axela, Britte i Fransa. Ne može to biti tek slučajnost. A na neki je način to moralo biti povezano s ubojstvom Norvežanina.” „Da, to sam i ja zaključio... Ali kako? I zašto? Zašto sad, nakon šezdeset godina? To mi i dalje nije jasno.” „Morat ćemo pitati njega. Ako se ikad izvučemo odavde. I ako ga ikad uspijemo uhvatiti. Sigurno je sad na putu u neku daleku zemlju”, potišteno će Paula. „Možda nam za godinu dana ovdje pronađu kosture”, našali se Martin, ali njegov humor nije naišao na plodno tlo. „Da, ako budemo imali sreće da neki momci opet provale”, suho odvrati Paula, a Martin je mlatne laktom pod rebra. „Hej! Sjetio sam se nešto!” ushićeno će Martin. Paula je trljala bolno mjesto. „Što god da je, nadam se da je vrijedno toga što si mi upravo izbio


bubreg”, kiselo odvrati ona. „Zar se ne sjećaš što je Per rekao na saslušanju?” „Nisam bila prisutna, ti i Gösta ste ga ispitivali”, podsjeti ga ona, ali sad ju je već bio zainteresirao. „Pa, rekao je da je upao kroz podrumski prozor.” „Nema ovdje nikakvih prozora, inače bi unutra bilo znatno svjetlije”, skeptično reče Paula, pokušavajući pregledati zidove. Martin ustane i počne pipati po vanjskom zidu. „Ali tako je rekao. Mora negdje biti prozor, ali možda je nešto objesio ispred njega. Jer kako si i sama rekla, ove stvari sigurno vrijede čitavo bogatstvo pa Erik možda nije htio da se njegova zbirka vidi izvana.” Sad je i Paula ustala i pošla prema Martinu. Začula je au! kad je udario o suprotni zid, ali je potom čula aha! i osjetila je kako su joj nade porasle. Nada je prerasla u trijumf kad je Martin povukao tešku zavjesu koja je visjela ispred prozora, a danje svjetlo obasjalo podrum. „Nisi se toga mogao sjetiti prije nekoliko sati?” zlovoljno upita Paula. „Mogla bi iskazati malo zahvalnosti što sam nas oslobodio sužanjstva”, veselo odvrati Martin, olabavi zasun i otvori prozor prema unutra. Uzeo je stolicu koja je stajala koji metar dalje i postavio je točno pod prozor. „Dame imaju prednost.” „Hvala”, promrmlja Paula, popne se na stolicu i iskobelja kroz prozor. Martin je izašao odmah nakon nje. Zastali su nekoliko minuta kako bi im se oči priviknule na dnevnu svjetlost, a zatim su krenuli. Potrčali su prema ulaznim vratima koja su sad bila zaključana, a iznad njih više nije bilo ključa. To je značilo da su im jakne bile zaključane u kući, zajedno s mobitelima i ključevima auta. Martin je upravo htio potrčati prema najbližim susjedima kad je začuo glasan tresak. Pogledao je u tom smjeru i vidio Paulin zadovoljni izraz lica nakon što je kamenom razbila jedan od prozora u prizemlju. „Kad smo već izašli kroz prozor, mogli bismo i ući na isti način.” Uzela je jedan prut i njime počistila ostatak stakla s prozorskog okvira i pogledala Martina. „I? Hoćeš li pustiti Axelu da još dalje odmakne ili mi misliš pomoći da uđem?” Martin je oklijevao jedva sekundu, a zatim pomogne kolegici da


uđe, a potom se i sam popne. Sad je trebalo uhvatiti ubojicu Erika Frankela. Axel je već bio u velikoj prednosti. A oni su i dalje imali previše neodgovorenih pitanja. Stigao je tek do zračne luke Landvetter i ostao sjediti u njoj. Popustio je adrenalin koji mu je potekao žilama kad je zaključao policajce u podrumu, ubacio kofere u auto i otišao, a umjesto njega ostala je samo velika praznina. Axel je mirno sjedio i kroz prozore gledao zrakoplove kako polijeću. Mogao je biti u bilo kojem od njih. Imao je novca, imao je kontakte. Mogao je nestati kamo je želio, kako god je želio. Toliko je dugo bio lovac da je naučio sve trikove kako netragom nestati. Ali na koncu je zaključio da to nije htio. Mogao je pobjeći, ali nije htio. Zato je ostao sjediti ondje, na ničijoj zemlji, promatrajući zrakoplove kako slijeću i polijeću. Čekao je da ga sudbina napokon sustigne. A na njegovo iznenađenje, to i nije bilo tako strašno kako je očekivao. Možda su se tako osjećali oni koje je on lovio onoga dana kad bi im netko napokon pokucao na vrata i oslovio ih pravim imenom. Neka čudna mješavina straha i olakšanja. Ali u njegovu je slučaju cijena bila previsoka. To ga je stajalo Erica. Da mu bar Elsyna kći nije došla s tom medaljom koja je simbolizirala sve što su pokušavali zaboraviti i s čim su nastojali živjeti. Ona je tim jednim potezom sve to oživjela, a Erik je to protumačio kao znak da je došao čas. Naravno, Erik je još prije govorio kako bi trebali ispraviti ono što su mogli, ili barem odgovarati za posljedice. Ne pred zakonom, za to je već bilo prekasno. Za taj je zločin ionako već bila nastupila zastara. Već na ljudskom, moralnom planu. Trebali bi pred svojim bližnjima odgovarati za ono što su učinili, govorio je Erik. Zaslužili su sram, zaslužili su osude. Sve je tvrdoglavije tvrdio da su predugo izmicali osudi. Ali Axel bi ga svaki put uspio primiriti, uvjeriti ga da time ne bi ništa postigli. Time bi samo počinili štetu, a ništa ne bi uspjeli promijeniti. Bilo je tako kako je bilo, a kad bi to ostavili iza sebe, Axel bi se mogao posvetiti činjenju dobra, privođenju pravdi. Nije mogao ispraviti to za što su snosili krivnju, ali se iskupljivao radom za plemenit cilj i borbom protiv zla. A time se nije mogao nastaviti baviti dok je Erik tupio kako moraju odgovarati za svoje stare grijehe. To je


već bilo učinjeno, nije imalo smisla žrtvovati sve ono dobro što je učinio i što je još mogao učiniti zbog pokore koja ne bi ništa promijenila. Čak je i sam zakon bio nemoćan i ravnodušan prema tom zločinu. A Erik bi ga slušao i pokušavao shvatiti. Ali Axel je duboko u sebi znao da njegova brata nagriza krivnja i da će na kraju preostati samo sram. A Axel je svom bratu svijet pokušavao predočiti kao siv, iako je trebao znati, a i znao je, da on nikad neće prihvatiti takav stav. Jer Erikov je svijet, kako god okreneš, bio crno-bijel. Erikov svijet bile su činjenice, a ne dvosmislenosti. Njegov se svijet sastojao od imena, datuma i mjesta, ispisanih crnim slovima na bijeloj podlozi. Protiv toga se Axel morao boriti. A dugo je i uspijevao, šezdeset godina. A onda im je Erica Falck banula na prag sa simbolom tog minulog doba, dok su se istodobno Brittine obrambene zidine počele urušavati zbog bolesti koja joj je polako uništavala mozak. Erik je počeo sve više posrtati, a Axel je svakoga dana osjećao sve veću paniku. Očajnički je pokušavao razgovarati s njim, uvjeriti ga. Nije mogao odgovarati za nešto što on nije bio. Ljudi ga nisu tako gledali. Sve što je on bio, sve što su svi vidjeli u njemu raspršilo bi se poput izmaglice, a preostala bi samo strava. Čitavo njegovo životno djelo raspalo bi se. A onoga dana Erik ga je nazvao u Pariz i rekao da je vrijeme. Samo to. Zvučao je pijano, što je bilo iznimno zabrinjavajuće jer Erik nikad nije pretjerivao s alkoholom. Zatim mu je kroz plač rekao da više ne može tako, da je bio kod Viole i oprostio se s njom kako bi je lišio srama kad istina izađe na vidjelo. Zatim je promrmljao nešto o tome kako je pokrenuo stvari, ali da više ne može čekati da netko drugi otkrije njihovu prljavu tajnu, koju se on sam nije usudio objelodaniti. Ruka kojom je grčevito držao slušalicu znojila mu se dok mu je Erik govorio kako je kukavičluku i čekanju došao kraj. Axel je sjeo na prvi let kući kako bi ga pokušao uvjeriti, nagnati ga da shvati. Brata je zatekao u radnoj sobi. Axel zatvori oči i osjeti kako ga je zaboljelo srce kad je ponovno ugledao taj prizor. Kad je Axel banuo, Erik je sjedio za svojim radnim stolom. Odsutno je šarao po notesu, ponavljajući suhim, bezbojnim glasom riječi od kojih je Axel strepio šest desetljeća. Erik je donio odluku. Krivnja ga je izjedala iznutra i više to nije mogao podnijeti. Donio je odluku i jasno Axelu dao do znanja da je počeo poduzimati korake kako bi napokon preuzeo odgovornost.


Axel se nadao da je to što mu je brat ispričao preko telefona bila samo isprazna priča i da će biti razumniji sad kad se otrijeznio. Ali uvidio je da je bio u krivu. Njegov je brat vrlo rezolutno stajao iza svoje odluke. Axel je preklinjao Erika da se okani toga, da pusti ono što je pokopano da ostane pokopano. Ali prvi je put u svome bratu osjetio nepopustljivost. Ovaj ga put neće moći odgovoriti, ovaj je put Erik čvrsto odlučio da istina mora izaći na vidjelo. Govorio je i o djetetu. Prvi put mu je ispričao kako mu je pošlo za rukom otkriti gdje je dijete udomljeno. O tome da je bio dječak. O tome kako mu je, čim je sam počeo zarađivati, svakog mjeseca slao novac, kao svojevrsnu pokoru za ono što su mu oni bili oduzeli. Čovjek koji je dječaka posvojio vjerojatno je mislio da mu je Erik pravi otac i prihvaćao je novac za sina bez pitanja. Ali to nije bilo dovoljno. Ta pokora nije umanjila bol koja ga je razdirala, samo je posljedice njihovih djela učinila još stvarnijima. Erik je pogledao brata u oči i rekao mu da je vrijeme za pravu pokoru. Axel je pred očima vidio čitav svoj život. Vidio je sebe izvana. Vidio je kako ljudi gledaju na njega. Život pun divljenja, život pun poštovanja bio bi gotov. Bio bi gotov dok pucneš prstom. Zatim je ugledao logor. Zatvorenika pokraj sebe, kojega su gurnuli u jamu koju su kopali. Glad, smrad, poniženje. Onaj osjećaj kad ga je kundak udario u uho i slomio nešto unutra. Mrtvog čovjeka koji je bio oslonjen o njega u autobusu kojim su se vraćali u Švedsku. Ponovno je bio ondje. Čuo je glasove, osjetio je mirise, osjetio je bijes koji mu je buktio u grudima čak i onda kad je bio sasvim izmožden i fokusiran na puko preživljavanje, dan po dan. Na stolici pred sobom više nije vidio svog brata. Nije vidio Erika, nego one koji su ga ponizili, koji su mu naudili, a koji su mu se sad podrugljivo smijali, pakosni i zadovoljni što će ovaj put on izaći na stratište. Nije im mogao pružiti to zadovoljstvo. I oni mrtvi i oni živi stajali su ondje i smijali mu se. Ne bi to preživio. A preživjeti je morao. To je bilo jedino što je bilo važno. U uhu mu je brujalo gore nego inače. Nije čuo ništa što Erik govori, samo je vidio kako mu se usta pomiču. Ali to više nije bio Erik. Bio je to plavokosi mladić iz Grinija koji je bio ljubazan prema njemu, koji ga je nagnao da misli da su jedan drugome bliski, na kojega je Axel gledao kao na ljudsko biće na neljudskom mjestu. Podignuo je pušku da bi je, pogleda prikovanog uz njegov, pustio da padne i pogodi ga u uho, pogodi u srce.


Obuzet bijesom, Axel je dograbio ono što mu je bilo najbliže. Uzeo je kamenu bistu i držao je visoko iznad glave, dok je Erik nastavio govoriti i črčkarati po notesu koji je ležao na radnom stolu. Zatim je bistu pustio da padne. Uopće nije primijenio silu. Samo je pustio da svom svojom težinom padne na glavu njegova brata. Ne, ne na Erikovu glavu. Na stražarovu glavu. Ili je to ipak bio Erik? Sve je bilo tako zbunjujuće. Bio je u biblioteci u svojoj kući, ali mirisi i zvukovi bili su tako živi. Smrad leševa, čizme koje su stupale u taktu, njemačke naredbe koje su mogle značiti ili još jedan dan života ili smrt. Axel je i dalje čuo zvuk udara teškog kamena o kožu i kost. I onda je bilo gotovo. Erik je posljednji put zastenjao i srušio se, očiju i dalje otvorenih. Ali nakon prvotnog šoka, nakon što je pojmio što je učinio, osjetio je neobičnu smirenost. To što se dogodilo bilo je neizbježno. Pažljivo je odložio kamenu bistu ispod stola, skinuo okrvavljene rukavice i spremio ih u džep sakoa. Zatim je spustio sve rolete, zaključao vrata, sjeo u auto, odvezao se do zračne luke i sjeo na prvi let za Pariz. Pokušavao je sve to potisnuti i baciti se na posao sve dok ga policija nije nazvala. Bilo je teško vratiti se kući. Najprije nije znao kako će se nagnati da ponovno prijeđe kućni prag. Ali kad ga je dvoje ljubaznih policajaca dočekalo u zračnoj luci, sabrao se i učinio ono što je morao učiniti. Kako su dani prolazili, uspio se nekako pomiriti s Erikovim duhom koji je i dalje bio prisutan u kući. Znao je da mu je Erik oprostio, ali znao je i da mu nikad ne bi mogao oprostiti ono što je učinio Britti. Jasno, nije sam dignuo ruku na nju, ali je znao kakve će posljedice imati onaj telefonski razgovor s Fransom. Znao je što je radio dok je govorio Fransu kako će Britta sve razotkriti. Pažljivo je birao riječi, govorio je točno ono što je trebao kako bi nagnao Fransa da nešto poduzme, kao precizno, smrtonosno tane. Znao je da će proraditi Fransove političke ambicije, njegova glad za statusom i moći. Još tijekom samog razgovora u njemu je osjetio onaj iskonski bijes koji je oduvijek bio njegova pokretačka snaga. On je snosio jednaku krivnju za Brittinu smrt kao Frans. I to ga je mučilo. Još se sjećao kako ju je njezin muž gledao. Herman ju je gledao s ljubavlju kakvoj on nikad nije došao ni blizu. I tu ljubav, to zajedništvo on im je oduzeo. Axel je vidio kako još jedan zrakoplov polijeće prema nepoznatom odredištu. A on je došao do kraja puta. Sad više nije imao kamo poći. Kad je nakon mnogo sati čekanja napokon osjetio ruku na svom ramenu i začuo svoje ime, to mu je došlo kao olakšanje.


Paula poljubi Johannu u obraz, a svog sina u tjeme. Još nije mogla pojmiti da je sve to propustila, a da je umjesto nje Mellberg bio prisutan. „Tako mi je jako, jako žao”, ponovila je, ne znajući više ni sama po koji put. Johanna se umorno Osmjehne. „Moram priznati da sam te dobrano ispsovala kad te nisam mogla dobiti, ali jasno da shvaćam da mi nisi mogla pomoći kad si bila zaključana. Samo mi je drago da si živa i zdrava.” „I meni. I da si ti”, reče Paula i ponovno je poljubi. „A on je... divan.” Pogledala je sina u Johanninu naručju, i dalje ne mogavši pojmiti da je on s njima ondje. Da je napokon bio ondje. „Uzmi ga”, reče Johanna i pruži ga Pauli, a ona sjedne uz krevet i stane ga ljuljkati u naručju. „I zamisli ti kako je Ritin mobitel baš danas odlučio krepati.” „Da, mama je shrvana”, reče Paula gugućući svom novorođenom sinu. „Uvjerena je da više nikad nećeš razgovarati s njom.” „Pa dobro, nije mogla ništa učiniti. A na koncu sam ipak dobila pomoć”, nasmije se Johanna. „Gospode, tko bi pomislio, ha?” reče Paula, i dalje šokirana činjenicom da je njezin šef pomagao pri rađanju njezina sina. „A da si ga samo čula u čekaonici s mamom. Samo se svima hvali kako je to krasan momčić i kako si ti bila sjajna. A ako mama dosad nije bila zaljubljena u njega, sad, kad je pomogao pri porodu njezina unuka, definitivno jest. Joj, Bože...” reče Paula i odmahne glavom. „U jednom trenutku mislila sam da će dati petama vjetra, ali čini se da je čvršći nego što sam mislila.” Kao da je Mellberg čuo da govore o njemu, začu se kucanje, a on i Rita pojave se na vratima. „Uđite”, reče Johanna i mahne im da dođu. „Htjeli smo vidjeti kako ste”, reče Rita i priđe Pauli i svom unuku. „Pa jasno, prošlo je čak pola sata otkako ste posljednji put bili”, zadirkivala ju je Johanna. „Moramo vidjeti je li imalo narastao. I je li mu već počela rasti brada”, reče Mellberg uz široki osmijeh, dok je polako prilazio dječačiću s čeznutljivim izrazom lica. Rita ga je gledala s izrazom lica iz kojega se mogla iščitati jedino ljubav.


„Mogu li ga opet malo pridržati?” Mellberg nije mogao odoljeti da to ne pita. Paula kimne. „Naravno, bome ste zaslužili”, reče ona i pruži mu dijete. Potom se naslonila, promatrajući kako Mellberg gleda njezina sina i kako Rita gleda njih. Palo joj je na pamet kako, iako je mislila da bi bilo dobro da joj sin u životu ima i muški uzor, nikad ne bi bila zamislila Mellberga u toj ulozi. Ali sad, kad je zapravo ta mogućnost bila pred njom, više nije bila sigurna da bi to bilo tako loše.


Fjällbacka, 1945. Nadao se da će Erik biti kod kuće. Osjećao je da je važno da porazgovara s njim prije nego što ode. Vjerovao je Eriku. Iza njegove pomalo suhoparne fasade ležala je neka čestitost, iskrenost. A znao je da je Erik odan, na to je najviše i računao. Jer Hans nije mogao isključiti mogućnost da će se nešto dogoditi. Vraćao se u Norvešku, a iako je rat bio završio, nije mogao znati što bi mu se ondje moglo dogoditi. Počinio je stvari, neoprostive stvari, a njegov je otac bio jedan od glavnih simbola njemačkog zla u zemlji. Morao je biti realan. Morao je misliti na sve moguće ishode sad kad ga je čekala uloga oca. Nije mogao ostaviti Elsy bez zaštitnika, a Erik je bio jedini za koga je mislio da bi mogao preuzeti tu ulogu. Pokucao je na vrata. Erik nije bio sam ondje. Hans uzdahne u sebi ušavši u biblioteku i ugledavši Brittu i Fransa koji su ondje slušali ploče na gramofonu Erikova oca. „Mame i tate neće biti do sutra”, objasnio mu je Erik i sjeo na svoje uobičajeno mjesto za radnim stolom. Hans je, nećkajući se, ostao stajati na vratima. „Zapravo, htio bih razgovarati s tobom”, reče on i pogleda prema Eriku. „Kakve to tajne krijete?” razdraženo upita Frans i digne nogu preko naslona za ruke na fotelji u koju je bio zavaljen. „Da, kakve to tajne krijete?” ponovi Britta poput jeke i osmjehne se Hansu. „Htio bih razgovarati samo s tobom”, ustrajao je Hans. Erik slegne ramenima i ustane. „Možemo nakratko izaći”, reče on i pode prema trijemu. Hans pode za njim i pažljivo zatvori vrata za njima. Sjeli su na najnižu stubu. „Moram otputovati na nekoliko dana”, reče on, crtajući cipelom po šljunku. „Kamo?” upita Erik i popravi naočale koje su mu počele kliziti niz nos. „U Norvešku. Moram otići kući i... srediti neke stvari.” „Aha...” odvrati Etik bez pretjeranog zanimanja. „Zamolio bih te za


jednu uslugu.” „Dobro.” Erik ponovno slegne ramenima. Iznutra se čula glazba s gramofona. Frans ga je sigurno odvrnuo do kraja. Hans je oklijevao, ali naposljetku reče: „Elsy je trudna.” Erik nije ništa rekao. Samo je popravio naočale koje su ponovno počele kliziti. „Trudna je i namjeravam od vlasti tražiti dozvolu da je oženim. Ali najprije moram otići kući srediti neke stvari i ako... ako se meni nešto dogodi, obećaj mi da ćeš se pobrinuti za nju,” Erik i dalje nije ništa govorio, dok je Hans napeto iščekivao njegov odgovor. Nije htio otići bez obećanja da će netko kome vjeruje biti uz Elsy. Na kraju Erik reče: „Naravno da ću se pobrinuti za Elsy. Iako mislim da nije baš najsretnije što si je doveo u tu situaciju. Ali što bi ti se moglo dogoditi?” Zatim se namršti. „Kod kuće bi te trebali dočekati kao junaka. Valjda ti nitko neće zamjeriti što si prebjegao kad je postalo preopasno?” upita Erik i pogleda Hansa. Zanemarivši Erikovo pitanje, Hans ustane i otrese hlače. „Naravno da se ništa neće dogoditi, ali za svaki slučaj htio sam porazgovarati s tobom o tome. A sad si mi dao obećanje.” „Da, da”, reče Erik, pa i sam ustane. „Hoćeš li ući i pozdraviti se s ostalima prije nego odeš? A i moj brat je kod kuće. Jučer se vratio”, reče Erik, a lice mu zablista. „Baš mi je drago”, reče Hans i obgrli Erikovo rame. „Kako je? Čuo sam da je na putu kući, ali i da mu je bilo teško.” „Da.” Erik se smrkne. „Bilo mu je zaista teško, vrlo je slab. Ali je kod kuće!” reče on i ponovno zablista. „Dođi ga pozdraviti, još se niste upoznali.” Hans se nasmiješi i pode s Erikom natrag u kuću.


Prvih je nekoliko minuta atmosfera oko kuhinjskog stola bila pomalo napeta, a zatim je nervoza popustila i mogle su vedro i neopterećeno razgovarati sa svojim bratom. Anna je i dalje djelovala mrvicu šokirano zbog novosti, ali je fascinirano gledala Görana koji je sjedio nasuprot njoj. „Zar se nikad nisi pitao tko su ti roditelji?” znatiželjno upita Erica, posežući za Dumlekolom na tanjuru s različitim slatkišima. „Da, naravno da sam se katkad znao zapitati”, odgovori Göran. „Ali u isto vrijeme... meni su mama i tata, odnosno Wilhelm i Märta, uvijek bili dovoljni. Ali jasno, katkad bi mi misli odlutale na to, pa bih se zapitao zašto me majka ostavila i tako to.” Malo se nećkao, pa nastavi: „Koliko sam čuo, bilo joj je jako teško.” „Da”, reče Erica i baci pogled na Annu. Nije joj bilo lako procijeniti koliko da otkrije svojoj mladoj sestri jer je uvijek bila sklona tome da je pretjerano štiti. Ali na koncu je shvatila da je Anna prošla znatno gore stvari od nje, uključujući i čitanje dnevnika. Anna je to razumno prihvatila i sad su sve troje, pribrani, sjedili kod Erice i Patrika. Dvije sestre i brat. Bio je to čudan osjećaj, ali na neki način posve prirodan. Ima nečega u izreci „krv ipak nije voda”. „Pa, mislim da je malo prekasno da mi kažete tko su vam dečki i tako to”, nasmije se Göran, pokazujući na Patrika i Dana. „Čini se da sam tu životnu etapu, nažalost, propustio.” „Da, izgleda”, nasmiješi se Erica i uzme još jednu Dumlekolu. „Nego, čuo sam da ste uhvatili ubojicu, brata”, reče Göran, odjednom se uozbiljivši. Patrik kimne. „Da, sjedio je u zračnoj luci i čekao. Čudno, jer mogao je otići kamo god je htio i nikad ga ne bismo pronašli. Ali moji kolege kažu da je dobrovoljno surađivao.” „Ali zašto je ubio svog brata?” upita Dan, položivši ruku na Annina ramena. „Još ga ispituju, tako da još ne znam točno”, reče Patrik i pruži komadić čokolade Maji, koja je sjedila do njega na podu i igrala se s lutkom koju je dobila od Göranove mame. „Da... A čovjek se mora zapitati zašto je njegov brat sve ove godine mom ocu isplaćivao novac. Koliko sam ja shvatio, nije on bio moj otac,


već taj Norvežanin. Ili sam nešto pobrkao?” upita Göran i pogleda Ericu. „Da, u pravu si. Prema maminim dnevnicima, tvoj otac zvao se Hans Olavsen, odnosno Hans Wolf. Čini se da Erik i mama nikad nisu bili ni u kakvom ljubavnom odnosu. Tako da ne znam...” Erica zamišljeno zagrize donju usnu. „To ćemo sigurno doznati kad čujemo što Axel Frankel ima reći.” „Sigurno”, reče Patrik i potvrdno kimne. Dan se nakašlje, a svi ga upitno pogledaju. On i Anna izmijene poglede, a na koncu Anna reče: „Paaaa... mi imamo neke novosti.” „Kakve?” znatiželjno upita Erica i strpa još jednu Dumlekolu u usta. „Paaaaaa...” otegne Anna, a zatim riječi brzo poteku: „Dobit ćemo bebu. Na proljeće.” „Ma neee! Zakon!” vikne Erica, poleti oko stola zagrliti najprije svoju sestru pa Dana, a zatim ponovno sjedne blistavih očiju. „Kako ti je? Kakav je osjećaj? Je li ti dobro?” Erica je samo sipala pitanja, a Anna se nasmije. „Joj, ma loše mi je, ali isto mi je tako bilo s Adrianom. I čitavo vrijeme imam neutaživu želju za lizalicama.” „Ha-ha-ha, pa zar baš za lizalicama, od sve moguće hrane?” nasmije se Erica. „Doduše, ja se ne smijem javljati, ja sam se prežderavala Dumlekolama kad sam bila trudna s...” Erica zastane u pola rečenice i zagleda se u hrpicu Dumlekola na stolu. Pogledala je Patrika i po njegovim otvorenim ustima shvatila da je pomislio na istu stvar. Počela je grozničavo razmišljati. Kad je ono trebala dobiti? Toliko se bila usredotočila na ovo s mamom da uopće nije mislila na... Prije dva tjedna! Prije dva tjedna je trebala dobiti menstruaciju. Blesavo je zurila u hrpicu Dumlekola, a onda je začula kako je Anna prasnula u smijeh.


Fjällbacka, 1945. Axel je začuo glasove odozdo i s naporom ustao iz kreveta. Kad se vratio u Švedsku, liječnik ga je pregledao i rekao da će proći neko vrijeme dok se potpuno ne oporavi, a njegov je otac zabrinuto rekao to isto kad je jučer došao kući. Bio je takav blagoslov biti ponovno kod kuće. Na trenutak mu se učinilo da sav taj strah i sve strahote koje je doživio nikad nisu ni postojali. Ali majka mu se rasplakala kad ga je ugledala. Plakala je dok je grlila njegovo mršavo, krhko tijelo. To ga je boljelo jer to nisu bile suze radosnice, nego suze zbog toga što više nije bio isti. Nikad neće ni biti. Otvoreni, smioni, veseli Axel više nije postojao. Protekle godine izbile su to iz njega. I u majčinim je očima vidio da žali za sinom koji joj se više nikad neće vratiti, dok se istodobno veselila onom djeliću njega koji je došao kući. Nije htjela poći s njegovim ocem i ne biti kod kuće cijelu noć, iako je tako već odavno bilo dogovoreno. No, Axelov je otac shvaćao da njegovu sinu treba mir i inzistirao je da svejedno pode. „Sad se vratio kući”, rekao je njegov otac. „Imat ćemo vremena za druženje. Pustimo ga sad malo na miru da dođe k sebi. A Erik ostaje kod kuće, pa će mu praviti društvo.” Na kraju je popustila i otputovali su. Axelu je bilo drago što ima priliku biti sam, imao je poteškoća s privikavanjem na život kod kuće. S privikavanjem na to da ponovno bude Axel. Okrenuo je desno uho prema vratima i osluhnuo. Doktor mu je rekao da će morati računati s tim da je izgubio sluh na lijevo uho. Njemu to nije bila neka velika novost. Još kad ga je onaj stražar odvalio kundakom po uhu, osjetio je da je nešto puklo. Ta ozljeda uha bit će mu vječni podsjetnik na ono što je prošao. Teškim korakom izađe u hodnik. Budući da su mu noge i dalje bile slabašne, otac mu je dao štap kojim se mogao podupirati na neko vrijeme. Bio je to štap kojim se njegov djed služio sve do smrti. Čvrst, postojan štap sa srebrnim vrškom. Morao se čvrsto držati za držak dok je s naporom silazio niz stube. No, već je dugo bio ležao i zanimalo ga je čiji su to glasovi koje je čuo. A iako je čeznuo za samoćom, u ovome je trenutku ipak htio društvo.


Frans i Britta sjedili su svatko u svojoj fotelji. Bilo mu je malo čudno vidjeti da sjede ondje kao da se ništa nije dogodilo. Njima su životi pretjecali uobičajenim tijekom. Oni nisu vidjeli leševe nabacane na gomilu ili trzaj glave zatvorenika kraj sebe kad je dobio metak u čelo. Na trenutak je bio bijesan zbog te nepravde, ali se podsjetio da je sam preuzeo taj rizik i da je morao snositi posljedice. No, jedan dio tog bijesa i dalje je ostao tinjati u njemu. „Axele! Kako dobro što si ustao!” reče Erik i uspravi se na stolici za radnim stolom. Lice mu se ozarilo kad je ugledao brata. Upravo je to bilo ono što je najviše ugrijalo Axel ovo srce kad se vratio kući. To što je ponovno vidio lice svog brata. „Da, starac se uspio sam dignuti uz pomoć štapa”, nasmije se Axel i u šali priprijeti štapom Fransu i Britti. „Volio bih te upoznati s nekim”, ushićeno reče Erik. „Hans je bio u norveškom pokretu otpora, ali je na Elofovu brodu prebjegao ovamo kad su mu Nijemci ušli u trag. Hans, ovo je moj brat Axel.” Erik je pucao od ponosa. Axel je tek sad uočio da još netko stoji uz zid. Kako je stajao leđima okrenut prema vratima, Axel je vidio samo mršavu figuru s plavom, kovrčavom kosom. Zakoračio je da ga pozdravi, a Hans se okrene prema njemu. U tom je trenutku svijet stao. Axel je pred sobom ugledao kundak. Vidio je kako se podignuo u zrak, a zatim pao i udario ga po uhu. Ponovno je proživio izdaju, ponovno je proživio onaj osjećaj kad te netko razočara, a ti si u njega imao povjerenja i mislio da je na strani dobra. Ugledao je tog momka ispred sebe i odmah ga prepoznao. U uhu mu je brujalo, a krv mu je jurnula u prsima. Prije nego što je uopće shvatio što radi, zamahnuo je štapom i odvalio momka posred lica. „Što to radiš?” krikne Erik i poleti prema Hansu koji se srušio na pod. Držao se rukama za glavu, a između prstiju tekla mu je krv. Frans i Britta također su jurnuli prema Axelu i zurili su u njega. Pokazao je štapom na momka i drhtavim glasom rekao: „Lagao vam je. Nije on bio u pokretu otpora, bio je stražar u Griniju kad sam ja bio ondje. On me udario kundakom u uho, on me lišio sluha.” U sobi je zavladala grobna tišina. „Je li to što moj brat kaže istina?” tiho upita Erik i sjedne kraj Hansa koji je ležao na podu i jaukao. „Jesi li nam lagao? Jesi li bio na strani Nijemaca?” „U Griniju su rekli da je on sin jednog časnika SS-a”, reče Axel, i dalje


drhteći čitavim tijelom. „I jedan takav napravi Elsy dijete...” reče Erik i prostrijeli Hansa pogledom punim mržnje. „Što si rekao?” upita Frans, čije je lice posve pobijeljelo. „Napravio je Elsy dijete?” „To je bilo ono što mi je morao reći vani. I još mi je imao petlje reći da se pobrinem za nju ako se njemu nešto dogodi jer je morao ići nešto obaviti u Norvešku.” Erik je bio toliko bijesan da je i on drhtao čitavim tijelom. Otvarao je i stiskao šake, zureći u Hansa, dok se ovaj pokušavao osoviti na noge. „Da, mogu misliti što mora obaviti. Htio je pobjeći svom ocu”, reče Axel i ponovno zamahne štapom. Svom snagom odalami Hansa koji se ponovno sruši uz jecaj. „Ne, htio sam... Moja majka...” mumljao je Hans, molećivo ih gledajući. „Prokleta svinjo!” procijedi Frans kroz stisnute zube i snažno ga udari nogom u prepone. „Kako si mogao? Kako si nam mogao lagati u lice? A znao si da je moj brat...” Ericu pukne glas, a suze mu navru na oči. Povukao se nekoliko koraka unazad i sam sebe obuhvatio rukama, drhteći još više. „Nisam znao da je... tvoj brat...” nejasno reče Hans, pokušavajući ustati. „Htio si uteći, ha?” vikne Frans. „Napraviš Elsy dijete, a onda bi pobjegao! jebena svinjo! Bilo kojoj drugoj curi, ali ne Elsy! A sad će dobiti njemačko kopile!” Glas mu je prešao u falset. Britta ga je gledala u očaju. Kao da je sad prvi put uvidjela koliko su snažni njegovi osjećaji prema Elsy. Toliko ju je zaboljelo u grudima da se srušila na pod i stala nekontrolirano jecati. Frans ju je nekoliko sekundi gledao. Prije nego što je itko drugi stigao reagirati, otrčao je do radnog stola, uzeo nož za pisma i zario ga duboko u Hansove grudi. Ostali su nekoliko trenutaka zurili u njega. Erik i Britta bili su paralizirani od šoka, ali prizor krvi koja je počela nadirati oko noža probudio je nešto životinjsku u Axelu. Sav je svoj bijes usmjerio na nepomično tijelo na podu. On i Frans udarali su ga i mlatili šakama ispuštajući primitivne zvukove. Kad su na koncu prestali, iscrpljeni i zadihani, momak na podu bio je neprepoznatljiv. Pogledali su jedan drugoga. Bili su ustrašeni, ali na neki način i ushićeni. Osjećaj otpuštanja sve te mržnje, svega što je htjelo izaći bio je oslobađajući i


moćan i to su jedan drugome vidjeli u očima. Stajali su tako neko vrijeme, dijelili to, upijali to, zamrljani Hansovom krvlju po rukama, odjeći i licu. Zaprskala je sve u krugu oko njih, a ispod njegova tijela počela se širiti lokva tamne krvi. Dio je poprskao i Erika, koji se tresao, i dalje obavijen vlastitim rukama. Nije mogao svrnuti pogled s krvave hrpice. Napokon je poluotvorenih usta pogledao svog brata. Britta je sjedila na podu i zurila u njihove dlanove s kojih je kapala krv, a pogled joj je bio jednako odsutan kao Erikov. Nitko nije ništa rekao. U sobi je vladala jeziva tišina, poput zatišja nakon oluje. Sve je bilo mirno, ali tišina je i dalje nosila sjećanja na divlji vjetar. Frans je na kraju prvi progovorio. „Moramo ovo počistiti”, reče on hladno i dodirne Hansa nogom. „Britta, ti ostani ovdje i počisti ovo. Erik, ja i Axel otići ćemo ga pokopati.” „Ali gdje?” upita Axel dok je rukavom pokušavao obrisati krv koja ga je poprskala po licu. Frans je neko vrijeme razmišljao, a zatim reče: „Znam kako ćemo. Pričekat ćemo da se smrači, pa ćemo ga tek onda iznijeti. Položit ćemo ga na nešto da ne zakrvavi sve. U međuvremenu ćemo pomoći Britti da se ovo očisti, a moramo i sebe oprati.” „Ali...” započne Erik, ali ne uspije dovršiti pitanje. Samo je sjeo na pod i zurio u neku točku iza Fransa. „Znam savršeno mjesto. Pokopat ćemo ga s njegovima”, reče Frans. Rekao je to tonom u kojem se osjetilo da mu je ideja bila pomalo zabavna. „Njegovima?” upita Axel ispraznim glasom. Buljio je u vrh štapa, koji je bio uprljan krvlju i kosom. „Položit ćemo ga u njemački grob. Na groblju”, reče Frans uz još širi osmijeh. „Ima u tome neke poetske pravde.” „Ignoto militi”, promrmlja Erik, sjedeći na podu i zureći u prazno. Frans ga upitno pogleda. „Neznanom vojniku. To je natpis s groba neznanog vojnika”, pojasni on. Frans se nasmije. „Eto, vidiš. Savršeno.” Nitko drugi nije se nasmijao, ali ni pobunio protiv Fransova prijedloga. Ukočenih pokreta, počeli su obavljati ono što se moralo obaviti. Erik je iz podruma donio veliku papirnatu vreću na koju su postavili Hansa. Axel je donio sredstva za čišćenje iz ormarića u hodniku, a Frans i Britta počeli su s napornim čišćenjem biblioteke.


Pokazalo se to težim nego što su očekivali. Krv je bila ljepljiva i na početku se činilo da je samo još više razmazuju. Britta je histerično plakala dok je ribala. Povremeno bi stala i jecala, sjedeći na podu i držeći četku u ruci, dok se Frans nije izderao da nastavi čistiti. On se oznojio ribajući, a činilo se da se jedino u njegovu pogledu ne nazire šok. Erik je ribao mehaničkim pokretima, prestavši tupiti da bi trebali prijaviti to što se dogodilo. Na koncu je ipak shvatio da je Frans u pravu. Nije mogao riskirati da Axela, koji se upravo vratio iz pakla koncentracijskih logora, policija uhiti i strpa u zatvor. Nakon više od sat vremena napornog rada obrisali su znoj s čela, a Frans je zadovoljno ustanovio da nema tragova onoga što se ondje dogodilo. „Moramo vam posuditi nešto iz majčina i očeva ormara”, prigušeno reče Erik i ode im donijeti odjeću. Kad se vratio, zastao je i pogledao brata koji je utučen sjedio u kutu biblioteke, i dalje buljeći u ostatke krvi i kose na vrhu svog štapa. Nije progovorio ni riječ otkako ga je pustio bijes, ali je sad podigao pogled u zrak i rekao: „Kako ćemo ga odnijeti do groblja? Nije li bolje da ga zakopamo negdje u šumi?” „Imate teretni moped, odvest ćemo ga njime”, reče Frans, ne odustajući od svoje zamisli. „Hajde. Ako ga zakopamo u šumi, životinje će ga otkopati. Ali nitko neće pomisliti da je u njemačkom grobu pokopan još netko. Mislim, ondje ionako već leži nekoliko mrtvaca. Ako ga stavimo na teretni moped i pokrijemo nečime, nitko neće ništa vidjeti.” „Ja sam već iskopao dovoljno grobova...” odsutno reče Axel i ponovno pogleda vrh štapa. „Frans i ja ćemo to srediti”, brzo će Erik. „Ti ostani ovdje, Axele. A ti, Britta, otiđi kući, tvoji će se zabrinuti ako ne dođeš na večeru.” Riječi su mu samo navirale iz usta, a pogled nije skidao sa svog brata. „Nikoga nije briga hoću li ja doći kući ili neću”, tmurno će Frans. „Tako da mogu i ostati. Pričekat ćemo deset sati, tada vani neće biti mnogo ljudi i već će biti dobrano mračno.” „Što ćemo s Elsy?” upita Erik, ovaj put tiše i sporije, gledajući svoje cipele. „Čekat će da se vrati kući. A sad kad nosi dijete...” „Njemačko kopile, da. Neka se sama nosi s posljedicama!” plane Frans. „Elsy ništa ne smije znati! Jasno? Neka misli da je otišao i da ju je ostavio, što bi sasvim sigurno i učinio! Ali ja je ne namjeravam sažalijevati. Neka se sama snađe. Ima li itko išta protiv?” Frans prostrijeli ostale pogledom. Nitko nije ništa rekao.


„Dobro! Onda je odlučeno. Ovo je naša tajna, a tako će i ostati. Britta, idi kući da te ne bi počeli tražiti.” Britta ustane i drhtavim rukama poravna okrvavljenu haljinu. Bez riječi je uzela haljinu koju joj je Erik pružio i otišla se presvući. Zadnje što je vidjela ostavljajući trojicu momaka u biblioteci bio je Erikov pogled. Nije više bilo onog bijesa koji mu je plamtio u očima kad je Hans otkrio svoju tajnu. Preostao je jedino sram. Nekoliko sati poslije Hans je položen u grob u kojemu će neometano počivati šezdeset godina.


Fjällbacka, 1975. Elsy pažljivo položi Ericine crteže u škrinju. Tore je otišao curice provozati u čamcu, pa je na nekoliko sati imala kuću samo za sebe. Tada bi često običavala dolaziti na tavan. Sjediti i razmišljati o prošlosti i sadašnjosti. Život je bio toliko drukčiji od onoga što je ona bila zamislila. Uzela je plave dnevnike i prešla prstima preko korica onoga na vrhu. Bila je tako mlada. Tako naivna. Koliko se boli mogla poštedjeti da je znala ono što sada zna. Da čovjek nikada ne smije voljeti previše. Cijena toga bila je previsoka, a ona ju je još uvijek plaćala zbog toga što je jednom davno voljela previše. Ali sama se sebi bila zaklela da više nikad neće tako voljeti. Naravno da se katkad znala naći u kušnji da popusti, da ponovno pusti nekoga u svoje srce. Kad bi pogledala svoje dvije plavokose djevojčice, njihova lica koja bi se čeznutljivo okrenula prema njoj. U njima je vidjela neku vrstu gladi, gladi za onime što se od nje očekivalo, a što im ona nije mogla pružiti. Posebice u Erici. Ona je to trebala više od Anne. Znala je uhvatiti Ericu kako je promatra s toliko neuzvraćene čežnje da je jedva stala u to njezino maleno, djevojačko tijelo. I jedan dio Elsy htio je odbaciti obećanje koje je sama sebi dala, zagrliti svoju kćer i osjetiti kako im srca kucaju u istom taktu. Ali nikad se nije uspjela prisiliti. U posljednji trenutak, prije nego što bi ustala, prije nego što bi zagrlila svoju kćer, u naručju bi osjetila njegovo malo, toplo tijelo. Njegov nevin pogled kad ju je pogledao okicama toliko nalik na Hansove, toliko nalik na njezine. Dijete ljubavi za koje je mislila da će ga podizati zajedno. A umjesto toga morala ga je rodici u sobi punoj neznanaca, osjetiti kako izmiče iz njezina tijela, a zatim i iz njezinih ruku i kako ga nose nekoj drugoj majci o kojoj ništa nije znala. Elsy posegne u škrinju i izvuče dječju košuljicu. Mrlje krvi s godinama su posvijetlile i sad su bile nalik na hrđu. Prinijela je košuljicu nosu da vidi može li i dalje osjetiti tračak njegova mirisa. Onog slatkog, toplog mirisa koji je imao dok ga je držala u naručju. Ali nije ništa namirisala. Samo vonj ustajalosti. Vonj škrinje s godinama je istisnuo miris dječačića i više ga nije mogla osjetiti.


Katkad je razmišljala o tome da ga potraži, barem kako bi se uvjerila da mu je dobro. Ali to bi uvijek ostalo samo u mislima. Upravo kao što bi u mislima uvijek ostala potreba da ustane, zagrli svoju kćer i odbaci obećanje da će njezino srce ostati zatvoreno. Uzela je medalju koja je ležala na dnu škrinje i vagala je na dlanu. Pronašla ju je dok je pretraživala Hansovu sobu, prije nego što je otišla roditi njegovo dijete. Dok je još vjerovala da ima nade i da će među njegovim preostalim stvarima naći neko smisleno objašnjenje zašto se nikad nije vratio njoj i njihovu djetetu. No, jedino što je pronašla, osim odjeće koju je ostavio, bila je ta medalja. Nije znala koje joj je značenje, gdje ju je pronašao ili kakvu je ulogu igrala u njegovu životu. Ali osjećala je da je važna i zato ju je sačuvala. Pažljivo je umotala medalju u dječju košuljicu i vratila taj smotuljak na dno škrinje. U nju je stavila i dnevnike i crteže koje joj je Erica darovala tog jutra. Jer jedino je to mogla pružiti svojim curicama. Trenutak ljubavi dok je bila sama sa svojim sjećanjima. Jedino se tada mogla nagnati da na njih ne misli samo glavom, već i srcem. A čim bi je one opet pogledale svojim gladnim okicama, ona bi ponovno u strahu zatvorila srce. Jer one koje nije voljela nije mogla ni izgubiti.


1 Poni; potječe iz Norveške (op. ur.) 2 Švedski TV show sa savjetima za unutarnje uređenje doma. Domaćin showa je Martin Timell, poznali švedski voditelj. (op. ur.) 3 Duhovna pjesma iz 1920-ih koja je postala standardna pjesma koja se pjeva na kampiranjima i druženjima; danas i općeniti naziv za pjesme koje se najčešće pjevaju u društvu, (op. ur.) 4 Švedska političarka; glasnogovornica i jedna od osnivačica političke stranke Feministička inicijativa, (op. ur.) 5 Između 1777. i 1873. godina tako se nazivala švedska valuta. Danas se taj izraz kolokvijalno upotrebljava za krunu. (op. ur.) 6 Småland je pokrajina u južnom dijetu švedske, na obali Baltičkog mora. (op. ur) 7 Stranka osnovana 1988; nazivaju se socijalno-konzervativnom strankom iako je mnogi smatraju krajnjom desnicom i konzervativnonacionalističkom strankom. (op. ur.)