Issuu on Google+


Ruth Rendell

Djevojka iz susjedstva S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ


Michaelu Redingtonu, s ljubavlju


PRVO POGLAVLJE Bio je naočit muškarac. Ljepotan, tako ga je zvala majka, jer ona je njegov izgled počela veličati kad je imao pet godina. Prije toga primao je komplimente kakve djeca nužno dobivaju: “Krasna beba” ili “Nije li dražestan?” Oca nikad nije imao. Školovanje je prekinuo s četrnaest godina – tad se to moglo – i radio najprije na farmi pa u klaonici i na kraju u tvornici kozmetičkih proizvoda. Šefova kći zaljubila se u njega. Tad je već imao dvadeset godina pa su se vjenčali. Anitin otac isprva je rekao da joj neće dati novac koji joj je ostavila baka, ali na kraju to nije imao srca učiniti. Iznos nije bio naročito velik, ali bio je dovoljan da kupe kuću u ulici Hill u Loughtonu, dvadeset kilometara od Londona, ali praktički na selu. Woody, kako su ga majka i supruga zvale prihvativši nadimak koji mu je netko nadjenuo u školi, mrzio je raditi i odlučio do kraja života više ne mrdnuti prstom. Novca je ostalo dovoljno za život, ali nije znao hoće li ga dostajati do kraja njegova života. Imao je samo dvadeset i tri godine. U to se vrijeme čovjek morao oženiti. Nije bilo izbora. Život u izvanbračnoj zajednici držao se gotovo zločinom. Nekoliko godina bili su prilično sretni. Njegova majka je umrla i on je naslijedio njezinu kuću i nešto novca. Zatim je umro njezin otac. Ljudi su tridesetih godina prošlog stoljeća umirali u mnogo mlađoj dobi. Ona je bila jedinica i jedina nasljednica očeva imetka koji je uvelike nadmašivao ono što je dobio Woody. Kako nije radio, Woody je stalno bio kod kuće. Držao je da mora budno motriti na svoju suprugu. Stalno je odlazila u kupovinu odjeće u London, stalno posjećivala frizera, odlazila, kako je govorila, na vikende s prijateljicama s kojima je išla u školu, a koje su sad bile udate. On nije bio pozvan.


Neka žena im je dolazila čistiti kuću. Woody je mislio da je taj posao mogla obavljati i njegova supruga i to joj je rekao, ali bio je bespomoćan. Ona je plaćala. Ni o djetetu nije brinula, jedva ga je zamjećivala, koliko je on vidio. Negdje je pročitao da je parlament prije šezdeset ili sedamdeset godina izglasao zakon prema kojem udate žene smiju zadržati svoj novac. Prije toga morale su ga predati muževima. Mrzio je taj zakon. Život je sigurno bio savršen kad su sav novac dobivali muškarci. Kad je izbio rat, Woody je imao trideset godina. Prijetila mu je strašna mogućnost da će ga unovačiti. Ali posrećilo mu se. Liječniku je rekao da želi znati je li savršeno zdrav kako bi se prijavio u vojsku. Izabrao je mornaricu. Dobro se osjećao, uvijek se dobro osjećao, nije imao nikakvih zdravstvenih problema – nažalost. Ali liječnik je pronašao šum na srcu, posljedicu, kako je rekao, upale pluća koju je prebolio u djetinjstvu. Woody je pamtio tu upalu pluća, a ponajviše majčinu zabrinutost i strah. Ali bio je presretan, previše zahvalan da bi o svom srcu dugo razmišljao. Zbog liječnika je odglumio tugu i žalosnim glasom rekao kako se osjeća dobro i kako će sigurno doživjeti stotu. Mnogi prijatelji njegove žene stalno su dolazili u kuću. Jedan od njih bio je u odori. Nije bio zgodan kao Woody, ali odora je nedvojbeno bila velika zanimljivost. Drugog mladića koji je živio u blizini često je nalazio u svojoj kuhinji kako kuha čaj ili ga pije u salonu s Woodyjevom suprugom. Nije bio privlačan. – Ti sve ljude sudiš po izgledu – rekla je njegova supruga. – Za tebe je samo to važno. – I tebe sam po njemu procijenio. Što mi je drugo ostalo? Ako je njegova supruga željela biti nevjerna, nije imala kamo otići. Ali ljubav ponekad pronađe način. Kako je mogao znati gdje je ona


doista kad je govorila da ide posjetiti stare školske prijateljice, a on to morao prihvatiti? Njegova je supruga bila crvenokosa, s tamnomodrim očima; njezin prijatelj, onaj u odori, imao je oči iste boje i svjetlosmeđu kosu. Jedno poslijepodne ušao je u kuhinju po novac iz limenke za kekse kako bi platio gospođi Mopp – zapravo se zvala gospođa Moss, ali Mopp je bilo smiješno ime, a Moss nije. Bila je tik iza njega, previše pohlepna za svojom gotovinom, mislio je, da bi ga ispustila iz vida. Njegova supruga sjedila je za kuhinjskim stolom i držala se za ruke s onim muškarcem u odori. Dlan joj je bio položen na američki stolnjak, a muškarčev je bio na njemu, držao ga. Naglo su razdvojili ruke kad je Woody ušao, ali nedovoljno brzo. Woody je platio gospođi Mopp i izašao iz kuhinje ništa im ne rekavši, a oni su samo sjedili oborena pogleda. Woodyjev bijes bio je hladan. Hladan i spor. Ali jednom kad ga je obuzeo, malo pomalo je bujao i više nije mogao razmišljati ni o čemu drugome. Međutim, od samog je početka znao da neće moći živjeti dok ono dvoje žive. Umjesto da spava, ležao je budan u mraku s onim rukama pred očima: Anitinom uskom i bijelom, s dugim zašiljenim noktima

premazanim

pastelno

ružičastim

lakom;

muškarčevom

tamnoputom i jednako privlačnom, s lagano raširenim prstima. Trećeg člana obitelji Woody je obično bio svjestan. Sumnjao je da ga je svjesna i Anita. Anita je ignorirala dijete. Jednom ju je vidio kako trči hodnikom prema ulaznim vratima i ne vidi dječaka. Zaletjela se u njega usred bijela dana, srušila ga, nije ga ozlijedila, ali ga je ostavila da sam ustane i rasplače se. Njemu majka sigurno neće nedostajati, bit će mu drago da je se riješio. Prije no što je učinio što je nakanio, Woody je izvadio ostatak novca iz limenke za kekse i prebacio ga u manju limenku, onu u kojoj je nekoć bio kakao. Limenka za kekse bila je oslikana keksima raznih


oblika i prilično velika, širine otprilike trideset sa dvadeset centimetara, i dubine sedam centimetara. Bit će dovoljno velika, jer oboje su imali male ruke. Anita je dolazila i odlazila, s muškarcem u kaki odori, a možda i s onim drugim u civilki. Woody za njega nije mario. Nestat će kad nestane Anita i neće svraćati kako bi se raspitivao za nju. Gospođa Mopp je dolazila i čistila kuću. Rijetko su razgovarali. Nisu imali što reći. Dječak je išao u školu i snalazio se sam; znao je da mora i da je beskorisno raspravljati o tome. Razgovarao je s gospođom Mopp i činilo se da mu je draga, ali Woodyja to nije zanimalo. Često je razmišljao o Anitinu novcu – razmišljanje o njemu zahtijevalo je vrijeme i odgodilo izvršenje onoga što je imalo biti učinjeno. Morao je postojati način da je nagovori da prebaci svoje tisućice, a njih je bilo mnogo, na njegov bankovni račun, ali bila je sumnjičava. – Woody, neću imati zajednički račun s tobom – rekla je. – Zašto ga želiš? Ne, nemoj odgovoriti. Sigurno zbog nečeg nepoštenog, neke muljaže. Odgovor je ne. Šteta, ali njega to nije odvratilo. Ništa ga nije moglo odvratiti. Uspio se dočepati njezine čekovne knjižice i napisati si ček na sto funti, i to je bilo najbolje što je mogao. Više od toga izazvalo bi sumnju. Ček je unovčio bez ikakvih problema i bilo mu je prilično žao što nije napisao dvostruko veći iznos. Sad je morao učiniti što je naumio prije no što ona dobije bankovni izvadak. Woody nije razmišljao o njihovim ranim danima. Nije razmišljao o onome što je nekoć zvao njihovom “romansom”. Nikad nije spominjao ni nedavnu prošlost niti rekao ikome tko bi želio saslušati, “Gotovo je, neće se vratiti. Čemu mozgati o tome?” Kako god da to učini, krvi ne smije biti. Aniti je rekao da ide posjetiti tetu Midge u Norwichu. Teta je bila bolesna i najvjerojatnije će mu ostaviti svoj novac – razlog posjeta u koji


će njegova supruga nedvojbeno povjerovati. Kad se makne s puta, pretpostavio je da će Anita i kaki odora podijeliti postelju, vjerojatno

njegovu postelju. Vratit će se u sitne sate. Bio je u pravu, naravno. Ležali su u njegovoj postelji i čvrsto spavali. Zaključavši vrata iza svojih leđa, najprije je zadavio muškarca jer je Anita bila sitna i snagom se nije mogla mjeriti s njim. Nakon toga naganjao je Anitu po sobi pa je srušio na pod i isti kožni pojas upotrijebio i na njoj. Nije trajalo dugo. Jedina krv bila je njegova vlastita, iz ogrebotina koje su mu oboje zadali, i samo nekoliko kapi. Iskustvo stečeno u klaonici uvelike mu je koristilo pri rezanju desne i lijeve šake. Prije no što je odložio dvije šake u limenku za kekse, skinuo je Anitin vjenčani i zaručnički prsten. Bili su bonus. Zaboravio je na to prstenje kad je računao koliko će novca uspjeti sakupiti. Naravno da ih je mogao prodati. Mogao je otići daleko, dolje do Devona ili gore do Škotske, i pronaći draguljara koji će odriješiti kesu za prsten s dijamantom. Anita ga je sama kupila. Željela je prsten s dijamantom, a on ga nije mogao platiti. Bio je listopad, bolje nego da je ljeto jer tako nije morao žuriti da se riješi tijela. Sad kad je odrezao te uvredljive ruke, ruke koje su se držale, nije znao zašto je to učinio. Da ih gleda? Da ga podsjete na njegovu osvetu? Ali držanje za ruke pripadalo je prošlosti, a sad je sadašnjost. Znao je da za dan ili dva o tim rukama više neće željeti razmišljati. Mogao ih je zakopati; bit će dovoljno znati da su ondje, skrivene, i kome su pripadale. Omotao je tijela plahtama i zavezao ih špagom. Dijete je sve prespavalo. Tad je imao samo devet godina, dovoljno da vidi sve što se događa, iako većinu toga nije shvaćao. Woody je znao da će ga se morati riješiti. Iako, nije mu namijenio istu sudbinu koju je


dodijelio Aniti i njezinu ljubavniku. Michael je bio njegov sin, znao je to, svatko bi znao, jer dijete je imalo sreće da mu nalikuje kao jaje jajetu. Iako prema dječaku nikad nije osjećao ništa nalik na ljubav, bio je povezan s njim krvnom vezom. Michael je bio njegov, i sad kad više nije bilo njegove majke, najbliža mu osoba na svijetu. Mogao bi urediti da ga ne vidi više nikad (ili veoma rijetko), ali proliti njegovu krv, kako je on to nazvao, nije dolazilo u obzir. Tijela umotana u plahte odložio je u vrtnu kućicu i prekrio drvetom za ogrjev. Poklopac limenke za kekse čvrsto je prianjao pa se vonj nije osjećao. Kutiju je držao u Anitinu ormaru, ispod onih haljina koje je uvijek kupovala, ali znao je da za nju mora pronaći trajno počivalište. Spavao je u sobi u kojoj ih je ubio i ponekad je razmišljao o toj kutiji, ali nikad je nije pokušao otvoriti. Proces raspadanja sigurno je već počeo i bojao se što će vidjeti i onjušiti podigne li poklopac. Već je nekoliko mjeseci znao kamo Michael odlazi kad se igra vani sa sinom Johnsonovih i Norrisovih, i onim Batchelorima iz Tycehurst Hilla i dražesnom Daphne Jones i malom Rosemary nešto. Znao je da se igraju ispod zemlje. Gledao je kako Michael prelazi preko ceste. Pričekao je pola sata pa i sam prišao ulazu u tunele. Djeca su bila unutra, ali nije ih vidio s mjesta na kojem se nalazio. Doviknuo im je. “Znam da ste unutra. Smjesta izlazite. Vaše su igre gotove. Vrijeme je da pođete kućama i nemojte da vas ponovno uhvatim ovdje. Čujete li me?” Čuli su ga. Jedno po jedno, djeca su izašla. Daphne se zadržala da ugasi svijeće. Ona je otišla zadnja i dok je stajala na mokroj travi na vrhu, uputila mu je svoj zagonetni osmijeh i okrenula glavu na drugu stranu.


Sutradan je došao policajac. Želio je razgovarati s gospođom Winwood. Woody mu je izrecitirao pripremljenu priču. Njegova supruga je bila bolesna i sad je na selu kod rođakinje dok se ne oporavi. Policajac nije objasnio zašto želi razgovarati s Anitom, niti je izrazio sumnjičavost. Otišao je. Poslati dječaka teti Midge nije dolazilo u obzir – bila je previše stara i previše siromašna – ali kako bi bilo da ga pošalje svojoj daljoj rođakinji Zoe? Zoe nije mogla imati djece, a po vlastitim riječima, čeznula je za njima, Bog zna zašto. Razmišljala je o posvojenju, ali nije izabrala dijete; Michaela je vidjela dva-tri puta i slinila za njim kao što neke žene čine. Posvojenje je bilo lako: praktički je trebao samo pristanak roditelja i mogao si preuzeti dijete. Zoe se netom udala, malo prekasno, ali nema veze, a novca je bilo u izobilju. Toliko je željela dijete da je nije zanimalo gdje je Anita, čak ni da je otišla. Ubrzo je sve bilo dogovoreno. Kad je došao taj dan, nije mogao dočekati da kuća bude samo njegova pa je malog odveo na željezničku postaju jako rano ujutro i praktički ga ugurao u vlak za Lewes. Sendviče koje mu je napravio, zaboravio je, ostavio ih na kuhinjskom pultu. Ali dječak ne bi želio jesti sendviče usred jutra. Samo je zbog jednoga žalio gledajući kako njegov sin zauvijek odlazi. Činilo mu se pravom štetom više ne viđati jedno tako zgodno dijete. Sjeo je u autobus i iskrcao se iz njega kad je skrenuo niz Knightsbridge. Draguljar u trgovini punoj prstenja i bisernih ogrlica otkupio je Anitin vjenčani i zaručnički prsten za gotovo tisuću funti. Dovoljno da kupi zgodnu kuću, samo što on nije želio kuću. Već je imao kuću i prodat će je čim rat završi. Draguljar nije postavljao pitanja.


Woody je bio slobodan. Ali, je li doista bio slobodan? Ne dok tijela leže prekrivena drvima u vrtnoj kućici. Razmišljao je o njima s vrata kućice kad ga je gospođa Mopp došla obavijestiti da ga traži neki policajac. Woody je zatvorio vrata i zaključao ih. Ovaj put nije došao jedan, nego dvojica policajaca. Njegova je supruga ozbiljno bolesna, rekao je, i danas će i on u Yorkshire da joj se pridruži. Činilo se da su policajci prihvatili to objašnjenje, ali nisu odgovorili kad ih je, drhteći iznutra, upitao zbog čega se raspituju za nju. Neće dobiti odgovor dok u onoj limenci od keksa ima jednu bijelu i drugu tamnoputu ruku. Kutije se lako riješio, sakrio je na mjesto gdje će je samo on moći pronaći kad dođe vrijeme da ponovno razmisli o tim rukama, kako bi se podsjetio. Otkad je istjerao klince iz tunela, nitko od njih nije se vratio, a sad je bila zima, previše hladno i vlažno za posjet tunelima. Jedne hladne, vlažne večeri u studenome, uperio je svoju svjetiljku u mrkli mrak niz stube koje su vodile u tunele i pratio zraku svjetla s limenom kutijom u ruci. Iako je bio prekriven ceradom, u tunelu se skupljala voda i čulo se samo sporo, uporno kapanje vode na vodu. Morao je biti oprezan. Samo mu još treba da se posklizne i padne i mora zapomagati s onim rukama u rukama. Bi li ga itko ikad pronašao? Woody je nepomično stajao i razmišljao zureći u duboku rupu iz koje kao da je otjecala žućkasta voda gusta od gline. Jedva je vidio dno, znao je samo da tamo dolje voda nalazi izlaz. Odloživši svjetiljku na rub rupe, čučnuo je i gurnuo limenku preko ruba. Svjetlo mu je pokazalo da je kliznula u blatnjavu vodu, svojom težinom odgurnula neku prepreku i nestala iz vida. Uspravio se i poskliznuo, a svjetiljka je upala u rupu. Najednom se našao u apsolutnom mraku. Okrenuo se, samom sebi govoreći da ostane smiren, da ne paničari, i oprezno, korak po korak krenuo van grčevito se hvatajući za čuperke smrdljive trave koja je na


nekim mjestima rasla iz ilovastih zidova. Ispred njega naziralo se malo svjetla, zacijelo od mjeseca, jer ulične rasvjete nije bilo. Uzverao se skliskim stubama, dvaput poskliznuo, dok najzad – a sad je već vidio izvor svjetla, pun mjesec – nije ispuzao na travu na polju. Na mjesečini je opazio da su mu ruke i šake, cipele i hlače do pola bedra prekriveni blatom, žutom prljavštinom. U blizini nije bilo nikoga. Malobrojni su ikad izlazili u ove ratne večeri. I sve je bilo tiho, nigdje se nije vidjelo nijedno svjetlo, čuo nijedan takt glazbe, nijedna izgovorena riječ, nijedan dječji plač. Kad je otvorio dvorišna vrata i ušao u vrt, pogledao je kuću svojih susjeda, obitelji Jones. Blijedi odsjaj svjetla nazirao se ispod zavjese za zamračenje, iz sobe za koju je pomislio da bi mogla biti Daphnina. Ljupka Daphne – da je barem samo malo starija i imućna, mogla bi postati njegova sljedeća žena. Ušao je u kuću kroz stražnja vrata i s praga pogledao vrtnu kućicu. Kako bi se lako riješio svih problema kad bi mogao odvući ona tijela, muškarčevo i ženino, preko ceste i gurnuti ih u onu rupu u koju je gurnuo i njihove šake. Ali to je bilo nemoguće. Netko bi ga vidio. Nije imao automobil, nije znao voziti. Morao je odustati od te zamisli i jedino rješenje bilo je spaliti tijela prije no što se policija vrati i izvrši pretres. Tek kad je vatra spalila tijela i uništila vrt, shvatio je da nikad neće naslijediti Anitin novac jer, koliko je svima bilo poznato, Anita nije bila mrtva. Službeno, policiji, odvjetnicima i rođacima, nije mogla biti mrtva. Nije bilo smrtovnice, pogreba, oporuke, osmrtnice. Pogledao se u zrcalo i pomislio, moje lice moje je bogatstvo, ne smijem to zaboraviti. Iz naslova u novinama saznao je da je izravan pogodak uništio policijsku postaju u Woodfordu, samo nekoliko kilometara od Loughtona. Mnogo je policajaca poginulo i Woody se pitao je li to razlog zašto se policija


nije vratila. Zaboravili su na njega i pustili ga na miru. ViĹĄe ga nitko nikad nije zvao Woody.


DRUGO POGLAVLJE Mnogi maštaju i sanjaju o tome, razmišljaju o tome tonući u san. Počinje s vratima u zidu. Vrata se otvore, samouvjereno gurnuta jer sanjaču je poznato što ga iza njih čeka. Već je ranije bio ondje. Vidio je mjesto slično tome, stvarno mjesto, ali manje lijepo, manje zeleno, s manje blistavom vodom i manje šarenim listovima, gdje nedostaje magija. Tajni vrt uvijek je isti: savršen, s biljkama u cvatu, suncem koje uvijek sja, pticom koja pjeva, libelom u letu. Sanjač nikad ne napušta tajni vrt. Vrt napušta njega, za sobom ostavljajući osjećaj gubitka, tuge i beznađa, možda prvi takav koji će ikad iskusiti. Njihov vrt nije bio lijep. U njemu nije bilo stabala u cvatu, ni ruža, ni mirisnih trava. Isprva su ga zvali “tuneli”. Riječ “qanat”, nemoguću riječ, pronašla je Daphne Jones, a ostali prihvatili. Navodno je na nekom istočnjačkom jeziku označavala podzemni vodovodni sustav. Svidjela im se jer je počinjala s q bez u. Učiteljice su ih učile da nijedna riječ ne može počinjati s q iza kojega ne slijedi u, pa im se svidjela Daphnina zamisao i tuneli su postali qanati – kanati. Ti kanati postat će njihov tajni vrt – Daphnin, naravno, Michaela Winwooda, Alana Norrisa, Rosemary Wharton, Lewisa Newmana, Billa Johnsona i svih Batchelora, Roberta, Georgea, Stanleya, Moire i Normana, i ostalih. Kanate su otkrili u lipnju zadnje godine Drugog svjetskog rata, i ti tuneli postali su tajni vrtovi za njih ili za one od njih koji su imali snove i maštu. Roditeljima ih nikad nisu spomenuli, a tih je dana malo tko od roditelja, ako uopće itko, pitao djecu kamo odlaze navečer, iako su ih opominjali da dođu kući samo ako se oglase sirene za zračni napad.


Kanati nisu bili na selu. Građevine su na tim poljima počele nicati prije no što je počeo rat i prestale kad su se oglasile prve sirene. Nalazili su se na rubu Essexa, u dalekom predgrađu Londona koje je graničilo s šumom Epping. Zelene livade još uvijek su ostale, podijeljene visokim, gustim živicama od mnogobrojnih vrsta neobrezanih, rijetko čak i podšišanih stabala: patuljastih dvjestogodišnjih hrastova, bujnih brijestova prije no što se čulo za nizozemsku bolest brijesta, trnina i poput vrhnja bijelih glogova, divljih jabuka s ružičastim cvijetom. Na poljima na kojima više nitko nije kosio travu, rasli su žuti Jakobov staračac i modra čestoslavica, crveni golesak i pčelinja kokica. Stričkovci, ljepokrili admirali i danja paunčad napustili su divlje cvijeće i krenuli prema jorgovanima u vrtovima kuća na Hillu i Shelley Groveu, a sumrak je izmamio crvene lente i lipin ljiljak. Djeca su mislila da će polja zauvijek biti ondje, nisu znala za promjenu. Igrala su se u travi i živicama, trčala kućama u Tycehurst Hill i Brook kad bi počele zavijati sirene. Bombe su padale, ali ne ondje, ne na Loughton, samo jedna tijekom cijeloga rata. Jednog dana, kad se već tjedan dana nije čula nijedna sirena, skupina njih, nekoliko Batchelora i Alan i Lewis, naišla je na špilju, rupu u zemlji koja je izgledala kao ulaz u tunel. Bio je lipanj 1944. Škola nije prestala s radom tijekom ljeta i neće još mjesec dana. Nastava je završavala u tri i trideset poslijepodne i svi su došli kući. Batchelori, Robert i George, Stanley i Moira – Norman se oporavljao od vodenih kozica – svi su izašli u polja, a Stanley je vodio Nippera na povodcu. Alan, Lewis i Bill već su ih čekali ondje, sjedili u šupljem hrastu, na širokom okruglom prostoru kojem je netko prije sto godina zacijelo odsjekao vrh krošnje i oko njega je naraslo desetak grana. Ljeti kad je kišilo, moglo se sjediti unutra i ne smočiti ispod baldahina lišća. Ranije tog dana je kišilo, ali kiša je prestala, pa su se Alan i Lewis spustili sa stabla i pridružili ostalima u lunjanju obronkom


na drugoj strani prema Hillu. Bi li ikad pronašli kanate da Moira nije opazila zeca koji se zavukao u rupu? Nitko od dječaka ne bi to ni primijetio, ni Stanley, veliki ljubitelj životinja, čak ni Nipper, koji je opazio psa Jonesovih na pločniku ispred kuće i počeo natezati povodac lajući i režeći. Stanley je morao ostati vani, a ostali su ušli u rupu. Netko je morao držati psa. Pas Jonesovih toliko je galamio da je Daphne izašla, ščepala ga i odvukla natrag u kuću. U rupi su bile stube, blatnjave i mokre od kiše, uklesane u glinu. Tko je usjekao te stube? Tko je napravio ovo mjesto? Nisu znali da ispod polja, ispod trave i poljskog cvijeća i kroz korijenje stabala vodi ikakav prolaz. Bilo je mračno, ali ne toliko da ne bi vidjeli jedni druge, ili ceradom prekriven strop, iako je bilo jasno da su noću ovdje potrebne svijeće. Zidovi su bili zemljani, ali od crvenkaste gline, onakve na koju su se tužili njihovi očevi kad su morali prekopati vrt. Njih šestero, jer pridružila im se i Daphne Jones objasnivši da joj je Stanley rekao gdje su, izašli su u veliki okrugli prostor, svojevrsnu prostoriju u koju su vodili ostali tuneli. Taj prostor nije bio tajni vrt, ali imao je određene osobine tajnog vrta. Bio je tih. Bio bi nijem da oni nisu stvarali buku. Bio je miran i srdačno ih je dočekao. Bio je mračan dok ga sami nisu rasvijetlili. – Mogli bismo dolaziti ovamo – rekao je George. – Mogli bismo donijeti hranu i slično. Bio bi dobar kad pada kiša. – Bio bi dobar i inače – rekao je Alan. – Idem malo istražiti – obavijestila ih je Moira i svi su pošli za njom u otkrivanje tunela i napuštenosti tog mjesta, u kojem kao da nitko nikad nije bio, osim da ga iskopa, iskopa stube do njega kojima su se oni spustili, prekrije ga ceradom pa ode i prepusti ga zečevima i vjevericama.


– Kanati – rekla je Daphne Jones, i kanati su postali. Kako čovjek stari, zaboravlja imena: imena ljudi s kojima je studirao, radio, živio vrata do vrata, ljudi koji su došli na njegovo vjenčanje, ime svog liječnika, knjigovođe i onih koji su mu čistili kuću. Zaboravi možda polovicu, možda tri četvrtine imena tih ljudi. Čija onda imena nikad ne zaboravi jer su uklesana u stijenu njegova pamćenja? Svojih ljubavnica (ukoliko nije bio promiskuitetan pa ih je previše) i djece s kojima je išao u osnovnu školu. Njihova imena pamti ako se ne umiješa senilnost i sastruže ih s one stijene. Alan Norris nije imao dovoljno ljubavnica da bi zaboravio imena onih koje je imao, a njegova supruga nije imala nijednog ljubavnika. O toj temi nikad nisu razgovarali. Niti su razmišljali o ljudima s kojima su išli u osnovnu školu, ali sjećali su se njihovih imena. I oni su bili u onim tunelima kojima su dali osebujno ime, ali nisu imali razloga razmišljati o njima dok se isti ti tuneli nisu našli u svim novinama. – Kanati – rekao je Alan koji se prije nešto više od pedeset godina oženio ako ne djevojkom iz susjedne kuće, a ono djevojkom iz susjedne ulice. Rosemary je na to izjavila da joj se to ime nikad nije sviđalo, čak ni kad je imala samo deset godina. – Zašto ne tuneli? Na kraju krajeva, to su i bili. Raširivši Daily Telegraph na blagovaonički stol, Alan je čitao o onome što su tri građevinska radnika Poljaka pronašla ispod kuće po imenu Warlock na Hillu. Čitao je o tome i promatrao fotografiju onoga što su pronašli, limenke za kekse i njezina sadržaja. – Kakvo ime – rekla je Rosemary čitajući preko njegova ramena. – Zbigniew. Izgovara li se tako? – Nemam pojma.


– On ju je iskopao. Piše da su postavljali podrum. To je zadnje što želimo u Loughtonu, podrumi. Ovo su šake, zar ne? Bogu hvala, sad su samo kosti. Sad nikad neće dovršiti taj podrum. Alan nije odgovorio. Čitao je kako su građevinski radnici neobičnih imena svojim bagerom iskopali limenu kutiju, nakon čega je došla policija i zaustavila daljnje radove. U limenci su nekoć bili suhi keksi. Kad su je pronašli, u njoj su našli kosture muške i ženske šake. – Baš me zanima jesu li sve zatvorili – zamijetila je Rosemary. – Hoću reći, jesu li dvorište ogradili žicom i onom plavo-bijelom vrpcom kakvu vidimo na televiziji. Mogli bismo prošetati dotamo i pogledati. – Mogli bismo. – Alanov glas imao je pomalo ironičan prizvuk, što nije promaknulo Rosemary. – Ako ne želiš, ne moramo, dragi. Alan je sklopio novine. – Nigdje se ne spominju kanati, odnosno tuneli. Samo ono što su pronašli ispod Warlocka. Ne znamo ni jesu li to pronašli u kanatima. – Stvarno bih voljela da ih ne zoveš tako. – U redu, u tunelima. Ne znamo ni što su bili ti tuneli iskopani u polju i prekriveni ceradama. George će znati. Mislim da hoće. Ako idemo u šetnju, zašto ne bismo prošetali do Georgea i Maureen? – Ako želiš. – Draga, zašto nikad nismo znali što su bili ti tuneli? – Valjda nikad nismo pitali. Naši roditelji sigurno su znali, ali ih mi nikad nismo pitali. Nikad im nismo ni rekli da odlazimo onamo. – Znali smo da bi nam zabranili. Rosemary se vratila svom šivanju, a Alan sjećanjima na kanate. Sjećao se svega što su u njima činili, igara koje su igrali, hrane koju su


donosili sa sobom: gustog kruha od neprosijana brašna – kako je čeznuo za bijelim kruhom – s pekmezom od repe i rabarbare; sendviča s ribljom paštetom; krumpira omotanih glinom i pečenih u starom spremniku za vodu koji su pronašli i u njemu zapalili vatru, dok im je Daphne Jones gatala. Pomislivši na nju, zadrhtao je od davnog uzbuđenja. Glumila je Mary, škotsku kraljicu, i Rizziovo ubojstvo. Zašto Mary, škotsku kraljicu? Zašto, kad smo već kod toga, ubojstvo prinčeva u Kuli? Lady Jane Grey? Zaboravio je. Usprkos tim iznova otkrivenim sjećanjima, mnogo razloga potonulo je u zaborav, duboko zakopano kao i one šake. Jasno se sjećao kao je Stanley Batchelor dovodio svog psa, bijelog psa s crnim flekama, i kako je on tog psa obožavao; kako su ga Rosemary i on grlili i govorili “Blago njemu. Zašto ja ne mogu imati psa?” Nakon nekog vremena mogli su, i kad je rat završio, on je imao svog ljubljenog labradora, a Rosemary španijela. Ponio je novine sa sobom i potražio Rosemary. Sjedila je za šivaćim strojem i rubila haljinu koju je šivala za Freyu. Imati i koristiti šivači stroj bilo je uobičajeno kad su se oni vjenčali. Rosemary je tijekom godina sama šila svu svoju odjeću. Kad je šivanje postalo manje uobičajeno, šivala je odjeću za njihovu djecu, a sad za unuke i praunuke. “Jer mnogo je ljepša od svega što mogu kupiti.” Alan nije dijelio njezino mišljenje, ali sačuvao je to za sebe. U jednom mu je razdoblju pokušavala šivati košulje, ali je on to prekinuo. Ruka koja je držala tkaninu sad je bila naborana, žile se isticale, ali u zglobovima nije bilo znaka artritisa. Rosemary je podigla pogled s tkanine i stopalo s brusa šivaćeg stroja. – Mislim da bismo trebali otići do Georgea Batchelora i sa sobom ponijeti novine – rekao je Alan. – Batchelore već jako dugo nismo vidjeli. – Na pamet mu je pala neželjena misao. – Ako je još živ.


Rosemary se nasmijala. – Oh, živ je. Prošli tjedan naletjela sam na Maureen u glavnoj ulici. Operirao je kuk i baš se vraćao iz bolnice St Margaret. – I još uvijek žive na staroj adresi? – Ali više nemaju isti telefonski broj. Maureen mi je dala broj svog mobitela. Da ih nazovem, dragi? Michael Winwood jedini je od njih još uvijek imao živućeg roditelja. Veoma su rijetko kontaktirali. Nisu se posvadili. Ni otac ni on nikad nisu rekli onom drugom “više nikad neću razgovarati s tobom”, ali Michael je namjeravao nikad ne vidjeti oca i bio je siguran da njegov otac ne namjerava ikad više vidjeti njega. Pitao se je li John Winwood pročitao o onim rukama, muškoj i ženskoj, u kutiji za kekse, ili možda jedno takvo otkriće neće ništa značiti nekome očeve dobi. Starac će za manje od godinu dana napuniti stotu i više sigurno nije zdrave pameti. Možda bi mario da je njegov otac bio siromašan i živio u bijedi, ali prema onome što mu je rekla Zoe, živio je u najraskošnijem staračkom domu u Suffolku. Njegov dom nije bila soba, nego apartman s kupaonicom, i imao je sve što bijednom starcu moglo zatrebati. Michaela nije bilo briga, nije osjećao nimalo krivnje. Što bi Vivien rekla o rukama u onoj kutiji? Što bi rekla o njegovu ocu? Popet će se u njezinu sobu, sobu koja je nekoć bila njezina, i pitati je. Jednostavno će joj reći. Leći će na krevet pokraj mjesta na kojem je ona nekoć ležala i ispričati joj. Kad bi zatvorio oči, još uvijek je vidio kuću Anderby na Hillu, a na suprotnoj strani ceste, gdje tad nije bilo kuća, vidio je tunele, ulaz u njih i djecu koja se skupljaju. Tjedan dana nakon što su otkrili te tunele, djece je bilo više, dvadeset ili trideset. Vidio je kako se jedno za drugim spuštaju stubama u dugu rupu, kao za čarobnim frulašom iz Hamelina, samo što frulaša nije bilo, i nestaju u


tami ispod cerade dok se u dubini ne pojavi svjetlo kad netko zapali svijeću. Kad bi pomislio na Anderby, na koji ponekad nije mogao ne pomisliti iako je pokušavao, obično bi čuo očevo pjevanje. Ta rečenica, da je ikome kažeš, zvučala bi lijepo, naročito zato što je otac pjevao crkvene pjesme. Nije bio vjernik; Michael i njegovi roditelji nikad nisu išli u crkvu, ali otac je išao kao dijete. I mrzio je to, Michael je to čuo iz njegovih vlastitih usta, ali sjećao se pjesama koje je pjevao, melodija i većine riječi. “Povedi nas, nebeski Oče, povedi nas” i “ljetno sunce sja nad kopnom i morem”. Ta o suncu trebala je usrećiti čovjeka, ali kad ju je John Winwood pjevao, prethodila je njegovu silasku u prizemlje i režanju na Michaela da mu se gubi iz vida. Michael se popeo na kat i ispričao Vivien o tim crkvenim pjesmama, smijao se kao da prepričava nešto smiješno. Alan i Rosemary otpješačili su do York Hilla pozvavši se na čaj. – Mi ne pijemo čaj – odvratila je Mauren Batchelor kroz slušalicu. – George kaže da je čaj starački napitak, a kad ga podsjetim da mi jesmo stari, kaže da mu to ne moram nabijati na nos. Dođite na čašicu šerija, može? Za šeri nikad nije prerano. – Znači, šeri nije staračko piće – rekao je Alan. – Da sad uđeš u King’s Head – baš su se približavali toj gostionici – i zatražiš šeri, kladim se da ona mlada žena za šankom ne bi znala o čemu govoriš. George, najstariji od još živuće braće Batchelor, još uvijek je živio u gradu u kojem se rodio i odrastao, što u rubnim londonskim predgrađima nije neuobičajena pojava. To je vrijedilo i za Alana i Rosemary, i umalo za Georgeova brata Stanleyja, ali ne i za Georgeova brata Normana. Zato su se iznenadili kad su ušli u Georgeov i Maureenin dnevni boravak u nepravilnom bungalovu nazvanom


Carisbrooke i u njemu zatekli Normana na sofi pokraj brata Georgea kojemu je noga bila ispružena ispred tijela i položena na nešto što je Maureen zvala “tabure”. – Kako si, Normane? – upitala je Rosemary. – Dugo se nismo vidjeli. Što ima? – Ta je rečenica Alanu bila naročito mrska. Rosemary je vjerovala da je koriste ljudi koje je nazivala “kosooki”. – Sad živim u Francuskoj. Nisam često ovdje. – Norman je oduševljeno veličao francusku kulturu, hranu, pića, prijevoz, prirodu, zdravstvene usluge i svoju kuću. Maureenino lice poprimilo je neki blazirani izraz, izraz nekoga tko je sve to već čuo. Ustala je i vratila se s kolicima nakrcanim čašama i bocama raznih šerija, među kojima i olorosa, amontillada i manzanille. Prihvativši čašicu amontillada, Alan je pružio Daily Telegraph Georgeu. – Jesi li vidio? George je jedva pogledao novine. – Naravno. Čitamo iste novine. – Kimnuo je kao mudrac. – Ja sam je izgradio. – Koga, Warlock? – Ja i moj brat. Braća Batchelor. Kao što smo izgradili brojne kuće na Hillu. Alan je znao da George ne želi reći da su Stanley i on izgradili te kuće sa svoje dvije ruke, nego da ih je izgradila njihova tvrtka, na poljima preko kojih su oni i druga djeca trčali kad bi se oglasile sirene i zatim zvučni signal za prestanak opasnosti. – Kad je to bilo, George? – upitala je Rosemary. – Negdje početkom pedesetih. Pedeset druge, možda pedeset treće. – U redu. Misliš li da su oni naši tuneli bili ispod Warlocka? – Oh, ne – odgovorio je George. – Iako su bili temelji neke kuće.


Rosemary je ponovila njegove posljednje riječi. – Temelji neke kuće. To mi nikad nije palo na pamet. – Kad sam kupio zemlju, više ih nije bilo. Za Warlock smo iskopali nove temelje. Kuću je dao sagraditi neki gospodin Roseleaf. Smiješno ime, pomislio sam, zato sam ga i zapamtio. Iskritiziravši šeri zato što je španjolski, a ne francuski, Norman je bio zaspao, ali se sad probudio zabrektavši. – Znači, to su bili – rekao je. – Temelji kuće. I Warlock je smiješno ime. – To je riječ za muškarca koji je nešto kao vještica – objasnila je Maureen. – Jako smiješno, ako mene pitate. – Nema nikakve veze s vješticama – rekao je George. – Kuću je nazvao tako jer je prije živio u ulici Warlock u Maida Valeu. – Tko bi rekao! – zamijetio je Norman. – Alane, ti si bio ondje, nisi li? I Rosemary. I Lewis Newman – sjećate ga se? Sjećate li se Stanleyjeva psa Nippera? Krasan pas. Naša se mama rijetko ljutila na nas, na ikoga, ali razbjesnila se kad je saznala da Stanley navečer izvodi psa bez pitanja. Rosemary se osmjehnula sjetivši se. – Nipper je bio uistinu krasan. Mi smo čeznuli za psom, zar ne, Alane? – Kad si gradio tu kuću, George, nisi našao one ruke, zar ne? – Mislim da bih rekao da jesam, ti ne? George je ublažio zajedljiv ton s mukom ustavši i ponovno im napunivši čaše šerijem. Nekoliko gostiju zamijetilo je da toči amontillado u čaše za manzanillu, ali nitko nije ništa rekao. Rosemary je dobila oloroso umjesto amontillada, ali nije marila; zapravo je više voljela slatki šeri, iako ga nije zamolila jer je bilo općepoznato da deblja. – Tamo smo se upoznali – rekla je. – U tim tunelima.


– Stvarno? Kad ste imali deset godina? – iznenadio se George. Rosemary je kimnula, najednom u nelagodi. Upoznali su se ondje, izgubili kad ih je nečiji otac istjerao, dreknuo im da odu kući i ne vraćaju se, sreli se ponovno godinama kasnije, ovaj put na plesu, hodali (iako se taj izraz u to doba nije koristio) i vjenčali. Činilo joj se da ostali zure u njih kao da je opisala neki plemenski obred, pradavan i sad nepoznat. Osim Alana i nje, svi su ostali iza sebe imali barem jedan prethodni brak, razveli se, preselili, ili čak živjeli u inozemstvu kao Norman. Vedro je upitala nastojeći prikriti svojevrstan sram: – Tko nas je ono istjerao iz tunela? Nečiji otac? Michaela Woodmana? Woodleya? – To je bio tata Michaela Winwooda – rekao je Norman. – Živjeli su na Hillu, u kući pokraj Jonesa. A obitelj Billa Johnsona živjela je malo dalje na Hillu. Winwood je saznao da svi navečer odlazimo u tunele. Valjda mu je Michael rekao. Samo je prešao preko ceste, pronašao ulaz i doviknuo nam da izađemo i ne vraćamo se. Dok je govorio, njegov brat Stanley tiho je ušao u kuću kroz stražnja vrata. Norman je skočio osjetivši dlan na ramenu, ustao i zagrlio brata. Rosemary je kasnije rekla da nije znala gdje bi gledala dok su se braća grlila. Što sve ljudima neće pasti na pamet! Alanu se svidjela ta gesta, ali nije ništa rekao. Kroz godine braka u šutnji je često nalazio utočište. Batchelori su uvijek bili čudni, rekla je Rosemary dok su se vraćali kući. Na primjer, Norman, najmlađi, stalno je svima govorio da se rodio na kuhinjskom stolu. George je brata pozdravio konvencionalnije, rukovanjem, i skrušeno pokazao na svoj kuk. – Razgovarali smo o Winwoodima. Sjećaš ih se? – Bili su susjedi Daphne Jones na Hillu. Nje se itekako sjećam.


Ponovno to ime, pomislio je Alan. Bio ju je zaboravio, a sad je njezino ime iskrsnulo tri puta u... koliko? Proteklih par sati? Barem se nije zacrvenio. Što je Stanley mislio s onim “itekako”? Alanov glas zvučao je kreštavo i pitao se je li to itko primijetio. Rosemary bi mogla. – Je li ona još uvijek živa? Bila je starija od svih nas. – Nije. Samo je s dvanaest izgledala kao da ima šesnaest. Nije bila stvarno starija. – Stanley je znalački kimnuo. – Ja sam u kontaktu s njom. – Djelovao je ponosan na to. – Tri puta se udavala i sad se zove Daphne Furness. Živi u Hampsteadu ili St John’s Woodu ili tako negdje. Ne držimo se svi tradicije. Svjestan da je zavidan, Alan se pitao što ga je spopalo. Mora da je sjajan osjećaj biti u kontaktu s Daphne Jones sve ove godine i možda je često viđati. Potisnuo je tu misao. Starac je, pradjed, a George se ponovno pridizao i ustao kao da želi reći nešto važno, nesiguran na nogama. – Upravo sam se sjetio. Imam jednu fotografiju – nekoć smo ih zvali svjetlopis – na kojoj smo u tunelima. Zapravo, na fotografiji smo ja i moja braća i sestra Moira na ulazu u tunele. Roberta nema, on je fotografirao. Maureen, gdje je završila ta fotografija? Možeš li je pronaći? – Naravno da mogu. Kakvo je to pitanje? Alan je očekivao malu crno-bijelu ili čak sepijastu fotografiju. Ali Maureen je izvadila album koji je izgledao pretežak da bi ga jedna sitna ženica sama podigla. Bio je smeđ, sa stranicama od debela kartona na koje je bilo zalijepljeno naizgled stotinu fotografija. Upoznata sa sadržajem, iako nije bila jedno od djece u tunelima, Maureen je otvorila album na stranici s godinom 1944. i odložila ga na stolić za kavu. George se pomaknuo na sofi i oprezno spustio stopalo na tlo, objema


rukama podižući lijevu nogu. Stanley je sjeo pokraj njega, ugurao se između njega i Normana. – Pustite Alana i Rosemary da pogledaju – rekla je Maureen. – Vi dečki te fotke možete vidjeti kad god želite. Na kraju je album namješten tako da su ga svi vidjeli, ali nitko kako treba. George je spustio prst na mutnu fotografiju petero djece šćućurene na ulazu u malu špilju. Fotografija je bila nejasna i izgledala kao da ju je Robert Batchelor snimio kroz gustu maglu. – Ja i Stanley i Norman i sirota Moira – rekao je George. Nazvao ju je “sirotom” jer je ona, druga najmlađa od njih, jednako kao i Robert, najstariji, bila mrtva. – Tko je ovo? – upitala je Rosemary pokazujući na dječaka s grivom kovrčave kose. – Ne znam. – George je izvukao povećalo i povećao dječakovo lice do mrlje. – Mogao bi biti Bill Johnson. Ostale fotografije na toj stranici Alanu i Rosemary nisu bile naročito zanimljive budući da su prikazivale unutrašnjost kuće Batchelorovih u Tycehurst Hillu, Stanleyja s palicom za kriket i, zagonetno za svakoga kome Normanov život nije bio poznat, stol prekriven kariranim stolnjakom. – Vidi je – rekao je Norman. – Tu sam fotografiju ja snimio. Čudi me da si je sačuvao, George. Rodio sam se na tom stolu. Mama je hodala po kući i čekala babicu, u trudovima, naravno, iako nama to nikad nisu rekli. O tome se nikad nije govorilo, mada je bilo tako. George i Moira iznijeli su stol u vrt jer je u kuhinji bilo previše mračno. Baš se čudim što je čuvaš. Bi li je odlijepio, George, i dao mi je? – Ne, ne bih. Pokvario bih album. – George se osvrnuo oko sebe. – Želite li vidjeti još fotografija? Pitam zato što me noga ubija.


– Daj ga ovamo – rekla je Maureen. – Da Alan i Rosemary bolje vide. Podigla je album i spustila ga na Alanova koljena. – Na sljedećoj stranici još je nekoliko Robertovih fotografija tunela – rekao je George. Alan je okrenuo stranicu i ugledao je, sjedila je na hrpi opeke sa Stanleyjem s jedne i Michaelom Winwoodom s druge strane. Bila je odjevena u ljetnu haljinicu, a kosa joj je, gotovo crna koliko je bila tamna, u valovima padala preko ramena do polovice leđa. Alan se trznuo ugledavši je, gotovo zadrhtao, dovoljno naglo da se Rosemary okrene i zabrinuto ga pogleda. Ta kosa – ponekad ju je nosila u pletenicama i valovi bi se pojavili kad bi je rasplela. – Evo je – rekao je Stanley izvijajući vrat da vidi. – Sad ne izgleda tako, ali još uvijek se u njoj vidi mlada Daphne. Alan je brzo okrenuo sljedeću stranicu s deset ili jedanaest fotografija Stanleyjeva psa. – Nipper. Evo ga, moj prvi pas. Mislim da sam ih otad imao deset i svi su dugo poživjeli. – Stanley je uzdahnuo. – Alfie je umro lani s punih osamnaest godina. Neću uzeti novog, ne sad. Patio bi da ja odem prvi, a u svojim godinama to bih lako mogao. Nakon toga svi okupljeni malo su se pokunjili. Bili su stari i nije im ostalo mnogo vremena na ovome svijetu, a izbjegavali su suočiti se s time. Alan je upitao Stanleyja gdje sad živi i saznao da živi u Theydon Boisu, nedalekom selu u šumi. Želio je još pitati o Daphne, ali oklijevao je i umjesto toga upitao za Michaela Winwooda. Negdje u sjeverozapadnom Londonu, rečeno mu je, nakon čega je ustao spreman za odlazak. – Što mislite, bismo li se trebali javiti policiji?


– Ne čačkajmo mečku – odvratio je Stanley. – Ili bih trebao reći kosti? – Bolje da znaju. – George je pomaknuo bolesnu nogu i lecnuo se. – Ako želite, ja ću im reći. Mislim, ja sam izgradio Warlock i imam one fotografije. Ja ću to učiniti. Ali im neću dopustiti da iznesu moj album iz kuće. – Mogli bismo pokušati pronaći i neke od ostalih – predložio je Norman. – Maureen bi to mogla. Prava je genijalka za tehnologiju, nisi li, Maureen? – Prije za telefonski imenik – odvratila je njegova šogorica.


TREĆE POGLAVLJE Alan i Rosemary pješačili su Traps Hillom. Kad su oboje bili članovi teniskog kluba, trčali su tim brežuljkom. Sad se Rosemary ponosila time što se može uspeti na njega i tek lagano zadihati. Poznavali su svaki centimetar Lougbtona; kad su bili djeca, zvali su ga “selo”. “Idem samo do sela”, govorilo se kad se išlo u kupovinu. Nakon susreta na jednom plesu, prisjećanja da su se poznavali kao djeca, udvaranja i zaruka, vjenčali su se i kupili kuću u Harwater Driveu; kasnije, kad su dobili djecu i kad je Alanu dobro išlo, kupili su veću i bolju u Church Laneu. Zgodna polja i šuma koji su počinjali na vrbu Hilla i Borders Lanea gdje je završavala najbolja cesta u gradu, sva su bila raskrčena, brojni hektari i kilometri, i na njima je sagrađeno naselje Debden. Imućni stanovnici Alderton Hilla strepili su od dolaska preteka iz londonskog East Enda. Živeći u manje prestižnim ali još uvijek cijenjenim i traženim ulicama, protrnuli su i Alanovi i Rosemaryni roditelji i njihovi susjedi. Neki su se odselili. Daleko, naravno, u Essex, sve do Eppinga i Theydon Boisa, samo da bi ih osujetio dolazak Harlow New Towna. “Nimby”1 – ne u mom dvorištu – bila je tad nepoznata riječ, ali Nimbiji su bili. Alan i Rosemary vjenčali su se u crkvi St Mary u glavnoj ulici u Loughtonu i Alanov prijatelj Richard Parr, koji je također bio s njima u tunelima, bio im je kum. Tjedan dana kasnije, kad su Alan i Rosemary bili na medenom mjesecu na otoku Wight, Richard je emigrirao u Kanadu. Alan i on ostali su u kontaktu neko vrijeme i izmjenjivali 1

Nimby je akronim za “not in my backyard” – ne u mom dvorištu. Odnosi se na ljude koji se protive da nešto što drže nepoželjnim (industrijsko postrojenje, stambeno naselje, zatvorski kompleks...) bude izgrađeno u njihovom susjedstvu, ali nemaju ništa protiv da se izgradi negdje drugdje


rukom pisana pisma na tankom modrom papiru. Telefonski pozivi bili su previše skupi. Sad pradjed i prabaka – njihovo drugo praunuče rodilo se prije tri godine – Rosemary i Alan prodali su kuću u Church Laneu, kuću u kojoj su živjeli gotovo pola stoljeća. Kupili su je za osam tisuća funti, a prodali za tri milijuna. Preselili su u raskošan stan na prvom katu u Traps Hillu jer su za svoju dob bili u veoma dobroj kondiciji i s grozom odbacili pomisao na starački dom. – Moram vam nešto reći – rekla je Freya, njihova mlađa unuka. Socijalna radnica i ponekad psihoterapeutkinja, došla je u Loughton na neku konferenciju u Lopping Hallu. – Udajem se. – Čestitam – odgovorio je Alan. – Ili bih trebao reći “sve najbolje” kad je riječ o mladenki? – Ali Rosemary je upitala: – Za Davida? Tonom oštrijim no inače, Freya je odgovorila: – Pa, budući da smo zajedno već pet godina, naravno da se udajem za Davida, bako. Kako nisu imali pjenušca, Alan im je natočio šeri. Dan se po svemu sudeći pretvarao u dan šerija. Freya je sumnjičavo pogledala svoju čašu prije no što je otpila gutljaj. Alan je pomislio da dotad možda nikad nije kušala šeri. – Morate doći na vjenčanje. Bit će negdje u srpnju – rekla je na odlasku. – Jako mi je smetao njezin život u... da, u grijehu – izjavila je Rosemary. – Taj izraz strašno je staromodan. I njezini su roditelji živjeli zajedno prije braka, kao i njezina sestra i Giles. Stvari su se promijenile. Norman Batchelor živi sa ženom s kojom nije vjenčan. – Alan je tražio riječi. – U današnje je vrijeme to posve prihvatljivo.


– Meni nije – odvratila je Rosemary i dodala: – Ne želim popiti ovaj šeri. Previše pijemo. Alan nije komentirao. Razmišljao je da odvede Rosemary na večeru, možda u King’s Head, ali njezin moralistički stav, odnedavna veoma izražen, naveo ga je da se predomisli. – Misliš li da smo vodili dosadan život? – upitao ju je. – Hoću reći, vjenčali smo se mladi, dobili dvoje djece, ostali u braku, ja sam radio od devet do pet, ti si bila domaćica, s vremenom smo se uspeli na ljestvici nekretnina, ali nikad nismo otišli iz Loughtona. Bili smo u inozemstvu, ali samo u Francuskoj i Španjolskoj. Nikad nismo bili ni u Americi. – Alane, što želiš reći? Rijetko ga je oslovljavala imenom. Uvijek mu se obraćala s “dragi” ili “dušo”. – Samo sam te pitao misliš li da smo vodili dosadan život. – Ne mislim. Ja bih rekla da smo imali sretan život, ne naročito pustolovan, ali takvi životi obiluju problemima. Nismo bili preljubnici niti je u našoj kući bilo obiteljskog nasilja ili ičeg sličnog. Pristojno smo odgojili djecu. Što je loše u tome? – Ništa – odvratio je, ali pomislio je “sve”. Izvadio je dimljeni losos iz hladnjaka i ispekao kajganu, dok je Rosemary namještala i pričvršćivala pribadačama rukave haljine koju je tog jutra šivala za Freyu. George Batchelor mogao se nositi s računom ili priznanicom, ali kad se radilo o pismu, to je umjesto njega obavljala Maureen. Odnijela je fotografiju Georgea i Stanleyja, Normana i Moire, i možda Billa Johnsona u fotokopiraonicu u High Roadu i dala je fotokopirati. Pismo s privitkom naslovila je na glavnog istražitelja londonske policije i osobno ga odnijela u policijsku postaju u Forest Roadu. Kad je već bila ondje, zaključila je da bi baš mogla obaviti i mjesečni ili ponekad tjedni


posjet Clari Moss koja je živjela malo dalje u istoj ulici. Bio je to posjet iz dužnosti, ne užitka, i obično ga je obavljao George. On nije imao ništa protiv, dapače, uživao je, mislila je. Ali on sad neće moći ni u kakve posjete dok mu se noga ne oporavi pa je tu dužnost preuzela ona. Rekao je da je to najmanje što mogu učiniti za sirotu Claru, ali Maureen je znala da se on zbog toga osjeća prilično mlad, ili u najmanju ruku sredovječan. Iako je bio star, Clara je bila još starija, na pragu devedesete. Snažno je lupila zvekirom jer je Clara bila gluha. Do vrata je došla bez štapa, pridržavajući se za pokućstvo. Rekla je, “Dobar dan, gospođo Batchelor”, a Maureen je odgovorila “Kako ste, Clara?” i zakoračila preko praga u mali, mračni dnevni boravak. Norman je još uvijek bio kod brata i šogorice u Carisbrookeu, York Hill, i pametnim telefonom vodio svoju tvrtku za internetsku prodaju lukovica i sadnica, stalno komunicirajući s Eliane, o kojoj je govorio kao o svojoj “partnerici”. George je i nadalje sjedio na sofi s podignutom bolesnom nogom, osim kad bi došao fizioterapeut i natjerao ga da vježba. U privatnosti spavaće sobe, rekao je Maureen da je siguran kako Norman nije i nadalje kod njih samo kako bi se imao kome žaliti na stanje u državi. – Nema valjda neku žensku ovdje, zar ne? – upitala je Maureen. – Ne bih se čudio. Oduvijek je volio imati i nešto u rezervi. Bolje pitaj Stana. Stan uvijek zna takve stvari. – Zaboravila sam ti reći. Stanje nabavio novog psa. I to nakon što je rekao kako ga neće uzeti jer se boji da bi mogao umrijeti prvi i pas svisnuti od tuge. Uzeo je štene, crno kao ugljen. Nema na njemu ni mrljice bijeloga, ali nazvao ga je Spot. Svi drugi bili su Nipperi pa


pretpostavljam da je Spot jedino drugo ime za psa kojeg se Stan uspio sjetiti. Isprva prilično revan da utvrdi podrijetlo ruku iz kuće Warlock, kako su ih počeli nazivati, detektiv inspektor Colin Quell izgubio je zanimanje kad su forenzičari utvrdili njihovu starost. Da su bile pod zemljom dvije ili tri godine, pred njim bi bila izazovna istraga, ali ispostavilo se da su stare šezdeset ili sedamdeset godina. Bilo je prilično očito da su taj muškarac i žena bili ubijeni. Nitko, čak ni luđak – ludi pogrebnik? – ne bi odrezao šaku s tijela osobe koja je umrla prirodnom smrću. Nitko te šake ne bi pokopao odvojeno od osakaćenih tijela. Svejedno, dodijeljen mu je taj slučaj i on se morao pozabaviti njime iako je počinitelj – ubojica i šako-rezač – zacijelo već dugo i sam mrtav. Quell je primio brojne pozive ljudi koje je definirao kao luđake, psihopate i čudake, a koji su pronađeno ispod Warlocka opisivali posljedicom vještičarenja, mesara koji je vježbao zanat i ostacima dvoje posjetitelja iz svemira. Primio je samo jedno pismo jer u današnje vrijeme malo tko piše pisma. I to je pismo bilo gotovo jednako ludo kao i onaj poziv o vračanju, ali ne posve. – Hrpa klinaca koji se igraju u temeljima kuće – glasno je rekao samome sebi u uredu. – Čega se igraju? A svuda oko njih padaju bombe? Vjerujem li u to? – Svejedno, proučio je prilično nejasnu fotokopiju fotografije djece koja proviruju iz blatnjave rupe i zaključio da će biti najbolje da porazgovara s nekima od tih ljudi, sad prastarima, naravno. Uskoro će ponovno morati posjetiti Loughton, provjeriti radnike i arheologa koji nadzire njihovo daljnje kopanje u potrazi za mogućim drugim ostacima ispod Warlocka. Gubitak vremena, pomislio je. Nakon svih ovih godina, koga je uopće briga? Šteta što ova Maureen Batchelor nije ostavila adresu elektroničke pošte, iako je ponudila telefonski broj.


Fiksne linije, zamijetio je, ne mobitela. Ali što se može očekivati od nekoga njezinih godina? Razgovarao je s Georgeom Batchelorom. Quell je uvijek bio spreman priznati da se prevario, a kad je riječ o ovom nekadašnjem građevinskom poduzetniku i njegovoj supruzi, itekako se prevario. Zvučali su mnogo mlađi od svoje dobi. Dali su mu imena još nekih ljudi koji su kao djeca bili u “tunelima”. Držeći kako, ako baš ne moraš, pred osobama starijim od šezdeset godina nikad ne smiješ govoriti o smrti, čak ni o “odlasku na drugi svijet”, Quell nije upitao koliko ih je još uvijek živih. Nije ni morao. George Batchelor mu je jednako vedro sam spomenuo svog pokojnog brata Roberta (fotografa), pokojnu sestru Moiru i još živuće Alana Norrisa, Rosemary Norris, Michaela Winwooda, Daphne Furness, svoju braću Normana i Stanleyja, i Billa Johnsona. – Mislim da bih ih morao sve posjetiti. George je počeo uživati u ovome što se zbivalo. – Ako me dolazite posjetiti, što kažete da pozovem i ostale? – Ako vas ne inkomodira. – One koji su još uvijek na ovome svijetu – rekao je George. Smrtno se dosađivao izležavajući se s podignutom nogom. Sad se činilo da bi mogao odigrati neku ulogu u ovoj istrazi, sa svim starim prijateljima u blizini i policijom koja pokazuje stvarno zanimanje. Pokazat će im svoje fotografije. Za njega će to biti lijek. Možda bi mogao pronaći Michaela Winwooda, ili bi to mogao Stanley. Stanley je tijekom godina uvijek pratio što se događa s njihovim poznanicima. Malo društvo okupilo se oko njegova automobila. Spot je sjedio na vozačkom sjedalu s prednjim šapama na upravljaču. Ljudi u kupovini zastali su i uzdisali “aah” i “kako slatko”. Stanley je nerazumno


parkirao automobil na žutoj liniji ispred policijske postaje, misleći da će se zadržati samo minutu; dok je prilazio automobilu, pozornik u odori preduhtrio ga je, primijetio Spota i bez i najmanje natruhe osmijeha rekao Stanleyju da “spusti tog psa sa sjedala” i makne vozilo. Ima sreće, dodao je, što neće poduzeti daljnje korake. Stanley je prebacio Spota na stražnje sjedalo, odložio cvijeće koje je kupio za Maureen na suvozačko sjedalo i odvezao se do York Hilla i Carisbrookea. Stanley je ženama uvijek kupovao cvijeće. Kao i njegov brat Norman, bio je poznat kao galantan muškarac, ali njegovi prijatelji i susjedi u tome nisu nalazili ništa loše. Supruzi je kupio više cvijeća nego Jednoj drugoj ženi. Stanley je uvijek razgovarao sa svim svojim psima pa je razgovarao i s ovime, govoreći mu kad su izašli iz automobila kako mora biti pristojan jer dolazi i jedan policajac, i to moćniji od onog pozornika. Spot je zamahao repom. Maureen bi mu možda spočitnula što je doveo psa, ali smekšao ju je golemi buket sunovrata koji joj je Stanley donio. – Je li Daphne već došla? – Nitko nije došao osim tebe i, naravno, Normana – odvratila je Maureen. – George sad može spustiti nogu pa mu nemoj zaboraviti reći koliko sjajno napreduje. – Neću zaboraviti. Ovo je Spot. – To sam i mislila. Neće se popiškiti na pod, zar ne? – Ni slučajno. Već je naučio da ništa ne obavlja u kući. Još uvijek su bili u hodniku kad se začulo zvono na ulaznim vratima. Stigli su Norrisi i detektiv inspektor Colin Quell, s kojim su se našli ispred kuće. Alan i Rosemary dopješačili su u York Hill. Alan putem nije mnogo govorio jer je iščekivao ponovni susret s Daphne


nakon toliko mnogo godina i istodobno odlučivao ne razmišljati o tome. Za nju je u njezinoj dobi to sigurno dug put. Bila je dvije ili tri godine starija od njega. I kako će doći? Vjerojatno podzemnom željeznicom. Linijom District pa Central. Možda će se Stanley odvesti do postaje u Loughtonu i dočekati je. Neće pitati. Ušli su u dnevni boravak. Francuski prozori okrenuti prema vrtu bili su otvoreni jer je dan bio topao i sunčan. Maureen je unijela veliku modru vazu punu proljetnog cvijeća i odložila je na stol. Spot je istrčao u vrt naganjajući vjevericu. Kako se već bližilo vrijeme ručka, George je ponudio sivi pinot koji je Quell odbio. Vozi, rekao je. Većina ljudi misli da su svi policajci prometni policajci pa su jedan po jedan svi (osim Normana) također odbili vino, možda misleći kako će Quell ispijanje alkohola držati na neki način uvredljivim i na neki način kažnjivim. Hrana je, međutim, bila prihvatljiva pa je čak i Quell uzeo jedan sendvič s dimljenim lososom. – Hoćemo li početi? – upitao je. – Ne moramo čekati ostale, zar ne? George je počeo govoriti o tunelima i o tome kako je mislio da su ih on i njegova braća – “siroti” Robert i Stanley – prvi otkrili. Tek je kasnije, kad je bio u kasnoj tinejdžerskoj dobi i ušao u građevinarski posao, shvatio da su ti tuneli bili temelji kuće čiju je gradnju zaustavio rat. – Znači, to su bili temelji Warlocka? – upitao je Quell. – Ne, ne. Otac Michaela Winwooda rekao nam je da se više ne smijemo igrati ondje. Stao je ispred otvora tunela i dreknuo nam da izađemo. Djeca su tad bila poslušna. Učinili smo kako nam je rekao. Svi smo izašli i otišli kućama. Nakon toga više nikad nismo otišli onamo i temelji su u određenom trenutku bili zatrpani. Ne znam tko je to učinio,


a sad nikad nećete saznati. Gore je nekoć bila samo poljoprivredna zemlja i čim sam mogao, naša tvrtka – odnosno moj brat Stanley i ja – kupili smo koliko smo mogli i Warlock je bila jedna od kuća koje smo sagradili. Mislim da se nalazila u neposrednom susjedstvu nekadašnjih tunela. To je bilo negdje devetsto pedeset i druge ili treće. – Kad kažete da ste se igrali ondje, čega ste se igrali? Hoću reći, podzemni prolazi sigurno nisu nudili mnogo zabave. Sažalno su ga pogledali. Govorio je iz perspektive vremena računala i online igrica, elektroničkih knjiga, DVD-a i CD-a, Bluetootha i Skypea, pametnih telefona i iPada. Oni su govorili iz perspektive daleke prošlosti kad su svi čitali knjige i većina ljudi imala hobije, nešto izrađivala, kartala se i igrala šah, dotjerivala se i igrala pantomime, šivala i slikala i pisala pisma i slala razglednice. Alan je opisivao što su radili u tunelima: kako su omatali krumpire ilovačom i pekli ih na vatri u staroj cisterni za vodu; kako su se igrali skrivača, vječito omiljene igre; kako su užinali sendviče sa sirom; kartali se; glumili povijesne događaje koje su voljeli, Hernija VIII. i njegovih šest žena, Nelsonovu smrt, Mary, škotsku kraljicu i Rizzia. Zbunjeni Quell gledao je na televiziji Mary Queen oj Shops2 ali nikad nije čuo za škotsku kraljicu. Tu je zatim bila i gatara, tu su igru veoma voljeli, koja je sjedila u svijećama osvijetljenoj odaji tunela i svima proricala budućnost gledajući u zdjelu za miješanje koju je netko otuđio majci. Malo je zamucao stigavši do gatare, ali zvono na ulaznim vratima nije čuo dok ga nije prekinuo dubok, nekako uzbudljiv glas, i u prostoriju ušla Daphne Furness u pratnji muškarca koji je morao biti Michael Winwood.

2

Britanska televizijska serija “Mary, kraljica trgovina”, za razliku od “Mary Queen of Scots” koja je škotska kraljica


Da ju je sreo na ulici, ne bi je prepoznao. Naravno da ne bi nakon šezdeset godina. I sad ju je prepoznao samo zato jer nije mogla biti nitko drugi. Izgledala je otmjeno u crnom kostimu, bijeloj svilenoj košulji i cipelama s veoma visokim potpeticama. Rosemary je uvijek govorila da starije žene ne mogu nositi visoke pete, da im ravnoteža više nije dovoljno dobra, ali ona je mogla. Daphne je mogla. Ponekad bi zavirio u dodatke subotnjim ili nedjeljnim novinama i sad je bilo moderno objavljivati fotografije sjedokosih manekenki u šezdesetim i sedamdesetim godinama života, rame uz rame s mladima. Daphne ga je podsjetila na jednu od tih otmjenih vremešnih žena vitkih i dugih vratova. Polako je ustao. Stanley i ona poljubili su se u obraz, brzi cmok bez zagrljaja. Alan je ispružio ruku i Daphne ju je prihvatila. Prsti su joj bili tanki i hladni. Sva njegova sjećanja na nju počela su se vraćati, ali spomenuo je ono najmanje važno. – Pretpostavljam da se toga ne sjećaš, ali predskazala si mi budućnost. Nasmiješila se pokazujući savršene zube, vjerojatno krunice na implantatima. – I što sam ti predskazala? – Dug i sretan život. – Dug očito jest. Je li i sretan? Na to pitanje odgovorila je Rosemary s natruhom otresitosti. – Veoma sretan, hvala na pitanju. Nestrpljiv zbog tog prekida i neizbježne odgode, Quell je rekao: – Volio bih čuti što gospođa Furness i gospodin Winwood imaju reći o tim vašim tunelima. – Obratio se Daphne. – Je li s vama ondje bilo odraslih osoba?


– Nisu znali da odlazimo u te tunele. Koliko je nama bilo poznato, nisu znali ni da postoje. – Dok nas moj otac nije izbacio – rekao je Michael Winwood. – Sjećam se da je došao netko od odraslih – suglasio se Alan. – Samo taj jedan put, mislim. – Jedno po jedno pogledao je lica sad stare djece. – Ujak Lewisa Newmana. Ne znam kako mu je bilo ime. Lewis ga je zvao ujo James. – Bio je mlad – dometnula je Rosemary. – Hoću reći, rekli su da je mlad. Ja nisam mogla reći ima li netko dvadeset tri ili četrdeset godina. Lewis je rekao, “tata kaže da je mlad da bi bio ujak”. Znala sam da moj tata ima četrdeset, a mama trideset i osam godina, pa je on morao biti mnogo mlađi od toga. – Sumnjičavo je pogledala Quella. – To možda nije važno. Quell je izgledao kao da sve što je čuo spada u tu kategoriju. Ali svejedno je sve upitao za njihova sjećanja na tunele i jedan po jedan, rekli su mu čega se sjećaju. Ništa nije pribilježio niti je snimio njihove izjave. Možda je imao dobro pamćenje. Kad je bilo gotovo i kad je čuo o sirenama za zračnu uzbunu, bombama koje su očekivali, ali koje nikad nisu pale na Loughton, šrapnelima koji su ležali na cesti da ih oni pokupe, hrani koju su jeli i mrzili ali su se navikli na nju, utočištu tunela koje su iz razloga koje on nije mogao pojmiti nazivali “kanatima”, od svih je zamolio brojeve mobitela ili adrese. Možda će ih zbog nečega trebati. Rekao je da bi volio znati sjećaju li se ijedne nestale osobe dok su bili djeca, ikoga tko je ispario. Ako se ičega sjete, ljubazno ih moli da mu jave. Rosemary je zapisala njihov broj telefona, a Maureen iz ladice izvukla posjetnicu s imenom Georgeove i Stanleyjeve tvrtke. Stanley je izveo Spota u dvorište jer mu je prijetila opasnost nezgode na sagu. Michael Winwood je izjavio da će ga Daphne odvesti


kući, budući da ne žive daleko jedno od drugoga, ona u St John’s Woodu, on u West Hampsteadu. Daphne je iz torbice izvukla posjetnicu i tad se dogodilo nešto neobično. Mora da su se dvije posjetnice zalijepile jedna za drugu, jer kad se nagnula preko stola kako bi dodala jednu Quellu, druga se odlijepila i pala na pod. Dok je Rosemary uzimala kaput iz hodnika, Alan je brzo prekrio posjetnicu stopalom. Bio je prilično siguran da je to vidjela samo Daphne. Pogledala ga je u oči i jedva primjetno osmjehnula se zatvorenih usta. Kad se Rosemary vratila, Alan je već spremio posjetnicu u džep ispustivši rupčić i podigavši rupčić i posjetnicu zajedno. Daphnin automobil nije bio skupo, snažno talijansko vozilo diskretne boje kakvo bi Michael očekivao, nego srebrna Toyota Prius koja usto ni izdaleka nije bila nova. Cesta kroz šumu bila je ista kao i kad je bio mlad, ali stara imena naizgled su nestala. Bi li itko sad znao na što misli kad spomene zaobilaznicu Wake ili novu cestu Epping? Daphne ih je brzo i vješto dovezla do autoceste M25 u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Očekivao je da će se preobuti prije no što sjedne za upravljač, ali još uvijek je bila u cipelama s visokim potpeticama koje nisu ni najmanje utjecale na njezinu vožnju. – Što misliš o svemu tome? – upitao je. – Prilično beskorisno, rekla bih. – Glatko su se provezli kroz tunel Bell Common prema Waltham Abbeyju. – Tvoja je majka bila netom umrla, nije li? Hoću reći, kad smo išli u one tunele. To te je zacijelo teško pogodilo. Michael je oklijevao pa rekao: – Svi su mislili da je umrla. Otac je razglasio da jest, ali nije. Pobjegla je. Hoću reći, s nekim muškarcem. Imali su grozan brak. Bilo mi je samo devet godina, ali sjećam se kako su urlali jedno na drugo kao da je bilo jučer. Tata mi je rekao da mama


nije mrtva, ali da je više nikad neću vidjeti. To mi se usjeklo u pamćenje, sve ove godine. “Ne želi ni tebe ni mene”, rekao je. “Samo nas se želi riješiti.” – Ali vidio si je ponovno? – Ne, nikad. Ostao sam s ocem. Imao je neki srčani problem pa nije mogao u vojsku. Ni on me nije želio. Poslao me je teti Zoe. Nije mi bila prava teta, nego neka tatina rođakinja. Da se razumijemo, Zoe je bila divna žena, veoma dobra prema meni i bilo mi je lijepo s njom. Jako sam je volio. Još uvijek je volim, još je živa. Daphne je kimnula, ali neko vrijeme nije ništa rekla. Prolazili su kroz zelenu površinu, vjerojatno Zeleni pojas, rub Hertfordshirea, i počeli su se pojavljivati znakovi za A1. – Jesu li se tvoji roditelji razveli? – Odrasli djeci nisu govorili takve stvari. Tad ne. Zar se ne sjećaš? – Valjda se sjećam. Što je bilo s tvojim ocem? – Živi u staračkom domu. Otkad sam otišao k Zoe, nikad više nisam živio s njim. Moji su se roditelji morali razvesti jer se otac ponovo oženio. Do onog vremena kad smo odlazili u tunele nisam imao sretno djetinjstvo, ali nakon toga jesam, gotovo savršeno. – Nemam djece – rekla je Daphne. – A ti? – Dvoje. Jedno je uglavnom u Americi, a drugo obično u Hong Kongu. Na to se nije moglo mnogo reći; “Sigurno ti nedostaju” bio je mogući komentar, ali Daphne nije bila od banalnih istina i klišeja. Skrenula je s Hendon Waya na Fortune Green Road kako bi mogla ući u Michaelovu ulicu u kojoj je živio u visokoj, uskoj kući od crvene opeke. – Jako si ljubazna što si me dovezla, Daphne. – Bilo mi je usput.


– Hoćeš li ući na piće? – Mislim da neću. Ne ovaj put. Ali sad znam gdje živiš. Ne zvuči li to zlokobno? Htjela sam reći, sad kad znam gdje živiš, mogli bismo ostati u kontaktu. – Pružila mu je posjetnicu istu kao ona koju je dala Alanu Norrisu. – Zbogom, Michaele. – Pričekala je da on uđe u kuću pa se u rikverc odvezla s prilaza njegovoj garaži i nizbrdo do skretanja za Hamilton Terrace. Ondje je, primorana parkirati automobil na cesti, prošla kroz staklom natkriveni prolaz i ušla u kuću kroz sjajna, crna ulazna vrata. Kao što je ponekad činila kad bi došla kući, zastala je u širokom hodniku i obraćajući se velikodušnom trećem suprugu koji joj je ostavio sve što je imao, rekla zidovima i stubištu: – Hvala ti na svemu, Martine. Na brdu u Ingham Roadu, i Michael je odavao svojevrsnu počast svojoj mrtvoj supruzi. To je zahtijevalo uspinjanje prilično strmim stubama, ali rijetko bi se zadihao. Bio je naviknut na penjanje i siguran da su stube dobre za njegovo srce budući da se svakodnevno uspinjao. Ne kako bi spavao u svojoj spavaćoj sobi koja je zauzimala cijeli drugi kat – to već godinama nije učinio – nego kako bi neko vrijeme sjedio u jednom od malih ružičastih naslonjača i provjerio je li soba onakva kakva bi trebala biti, baš onakva kakva je bila kad je bila Vivienina. Dok je on bio u Loughtonu, gospođa Bailey došla je očistiti kuću, a nije joj bilo strano poremetiti raspored stvari. Slike bi, na primjer, ponekad ostavila nakošene, kićene staklene bočice za mirise sa srebrnim čepovima nagurala preblizu jedne drugima, a ružičasti satenski jastučić s broševima i iglama nakon brisanja prašine vratila na toaletni stolić opasno blizu ruba, gdje mu je prijetila opasnost da padne na sag. Ponekad se pitao što gospođa Bailey misli o toj njegovoj osebujnosti, održavanju Vivienine sobe onakvom kakva je bila za njezina


života, ali nije doista mario. Već se nekoliko godina držao previše starim da bi se zamarao time kako drugi ljudi doživljavaju njegove postupke. Zar je to važno? U svojoj dobi može činiti što mu je volja. Djeca vjerojatno misle da je senilan, ali djeca su jedva ikad ovdje, a kad jesu, nikad se ne penju na drugi kat. O ocu nije razmišljao.


ČETVRTO POGLAVLJE Colina Quella ljudi nisu zanimali, nije ga zanimalo što bi mogli misliti ni kako bi mogli postupiti u budućnosti. Ako je imao ikakvo mišljenje o okupljenima u dnevnom boravku Georgea i Maureen Batchelor, tad se samo čudio koliko su dugo poživjeli i po svemu sudeći (ne računajući Georgea) bez poteškoća i boleština. Quell je nastavio svoju istragu isključivo na znanstvenim činjenicama i u tjednu nakon posjeta Loughtonu primio je razne izvještaje o starosti i podrijetlu onih šaka. Već je znao da je jedna ženska, a druga muška. Žena je najvjerojatnije bila u kasnim dvadesetim godinama života, a muškarac nekoliko godina mlađi. Nisu umrli na mjestu gdje su šake pronađene, nego malo dalje, možda sto metara dalje, sudeći po zemlji kojom su bile ispunjene, a u kojoj je bilo više gline nego ilovače. To je na zadovoljavajući način potvrdilo Quellovo mišljenje da su šake izvorno bile zakopane u onim tunelima kojih se sjećaju starci s kojima je razgovarao. Naravno, to nije bio dokaz, ali potkrepljivalo je njegovu teoriju. Dok je drugi put čitao izvještaj – dobio ga je i na ekranu i ispisanog na papiru, odnosno kao tiskani primjerak – ponovno je pomislio isto što je mislio otkad mu je dodijeljen taj slučaj – koga je uopće briga? Ovo dvoje čije ruke sad istražuje ležalo je u zemlji gotovo sedamdeset godina. Netko nedvojbeno odavno mrtav ubio ih je i iz nekog nedokučivog razloga stavio njihove šake u limenku za kekse. Quella to nije šokiralo, previše je on vidio ljudske izopačenosti da bi tako reagirao, ali šokirala ga je pomisao da se novac poreznih obveznika trati na jednu takvu istragu. Ne otkrije li ništa, u redu, ali ako nakon mjeseci


pomne i marljive istrage uspije otkriti tko ih je ubio i zakopao, prisjetivši se mrvice latinskog iz šestog razreda Quell se zapitao: Cui

bono?3 Stigla je pozivnica za Freyino vjenčanje i Alanu se činilo da Rosemary ne govori ni o čemu drugom. Kao većinu muškaraca, vjenčanja ga nisu naročito zanimala, čak ni vjenčanje njegove vlastite unuke. Na zgodnoj pozivnici nije se spominjala crkva, čak ni vijećnica, samo hotel uz rijeku u Kewu u kojem će se, kako su oboje Norrisa pretpostavljali, održati “svadbeni doručak”, kako je to nazvala Rosemary. – Pretpostavljam da će i obred biti ondje – rekao je Alan. – Iskreno se nadam da neće. – Rosemary je ponovno pomno promotrila pozivnicu. – Budu li imali jednu od onih čudnih ceremonija u hotelskom predvorju, neću imati osjećaj da su se uopće vjenčali. – To je njihov izbor. Nas se to nimalo ne tiče. Čuo sam za to mjesto uz rijeku. Navodno je veoma lijepo. Rosemary je rekla da će biti bolje da se primi haljine koju šiva, ovaj put za sebe, i krenuvši u svoju sobu za šivanje. Alan ju je zaustavio, rekavši da bi na ovako lijep dan trebali u šetnju. Namjeravao je prošetati, a nije želio ići sam. – Za promjenu si kupi haljinu – rekao je. – Možemo si to priuštiti. Možemo si priuštiti dizajnersku haljinu – zar ih ne zovu tako? Nije odgovorila, ali pristala je na šetnju i mada ni ona ni on nisu bili raspoloženi za maratone otprije nekoliko godina, šetnja niz Hill i Brook Roadom do High Roada i igrališta za kriket pa Traps Hillom i kući itekako je bila unutar njihovih mogućnosti. Alan si je rekao da ne želi ići sam, ali zapravo je želio. Želio je hodati na proljetnom suncu 3

Koja je korist?


ovim poznatim ulicama, pokraj poznatih kuća i vrtova i razmišljati. Igrom slučaja, Rosemary nije mnogo govorila. Možda je i ona razmišljala, ali o žalosnom stanju u kojem se društvo nalazi kad odobrava da se mladi parovi vjenčaju u hotelima umjesto u crkvi St Mary. Ali on ne smije biti nelojalan čak ni u mislima. Gurnuo je ruku u džep jakne kako bi dodirnuo posjetnicu koja je ležala ondje proteklih desetak dana. Pomalo ga je mučila ta posjetnica u džepu jer ne bi smjela biti ondje; nije je smio podići s poda, ili ju je barem trebao uništiti kad je došao kući. Umjesto toga, pročitao ju je nekoliko puta od prvog do posljednjeg slova: Daphne Furness, pisalo je, 67A Hamilton Terrace, London NW8. Nakon toga je slijedila adresa elektroničke pošte, broj mobitela i fiksne linije. Razmišljao je o tome kako je izgledala u dnevnom boravku Georgea Batchelora, naizgled godinama mlađa od ostalih prisutnih žena, s divnim nogama u onim cipelama. Okani se toga, rekao si je zabranom koju ga je naučila Freya ili možda Fenella. Okani se. Rosemary je spustila dlan na njegovu ruku pa ovila prste oko nje. – Drhtao si – rekla je. – Jesi li dobro? – Savršeno. – Vidi gdje smo. Nisi znao, zar ne? Zamislio si se. Bili su ispred Warlocka. Sama kuća izgledala je napušteno, rolete na svim prozorima bile su spuštene. Velika rupa, iskopana za podrum, bila je prekrivena ceradom u kojoj su nakon jake kiše otprije nekoliko dana ostale plitke lokve. – Tužno, zar ne? Tako zgodan dom. Hoće li ikad ponovno biti isti? Alan, koji se obično trudio suglasiti sa svime što Rosemary kaže, o ovome je imao posve oprečno mišljenje. Želio je reći da sa bijelom žbukom i drvenim kosturom boje čokolade kuća nije zgodna, nikad


takva nije bila, i da će biti bolje ne bude li više nikad ista. I otkad ona kuću naziva “domom”? Ali nije rekao ništa od toga. Samo se zapitao boce li se njegova neizgovorena nelojalnost nastaviti, može li je se riješiti. Izvukao je ruku iz njezine i gurnuo je u džep u kojem se posjetnica micala pod njegovim prstima kao da je živa. Njegovi prsti sjećali su se Daphnina dodira kad je stavila ruku u njegovu. Kasnije, kad je poslijepodne već klizilo u večer i Rosemary se vratila za šivaći stroj usprkos njegovim riječima o dizajnerskoj haljini, rekao si je da mora izabrati jednu od dvije opcije: baciti posjetnicu ili nazvati broj na njoj. Kao muškarac koji bira između vjernosti i nevjere – to mu ni u kom slučaju nije bilo na pameti – mora odlučiti. Naravno da neće nazvati. Sjetio se svog kreposnog života bez ijedne mrlje, podsjetio se na svoju i njezinu dob, a onda pomislio na brojne prigode onog ljeta kad je Daphne posudila očev automobil pa ga parkirala ispod stabala na Baldwin’s Hillu gdje su vodili ljubav na stražnjem sjedalu ili u samoj šumi. Gle, kako si lijep, dragi moj, gle, kako si mio. Zelenilo je postelja

naša. Grede kuća naših cedri su, a natkrovlje čempresi. Gdje je to pročitao? Odškrinuo je vrata šivaće sobe i rekao Rosemary: – Idem malo prošetati. Nije podigla stopalo s brusa. – Već si prošetao. – Znam, ali trebam ponovno. Nemaš ništa protiv, zar ne? – Naravno da nemam, dragi. Ali ne zaboravi da je večera u sedam. Sad su bili samo njih dvoje, večerat će hladno meso i salatu, ali večera svejedno mora biti u sedam? Zašto? Zato što je uvijek bilo tako. Znao je da to ne može promijeniti. Nizbrdo pa kroz High Road i York Hillom pokraj bungalova po imenu Carisbrooke i Baldwin’s Hillom do onog popločanog komada zemlje koji strši u zelenu tratinu obrubljenu šumom. Ovdje su nekoć mladi parovi parkirali posuđene automobile. Ali


više ne, pomislio je Alan, ne ovih dana kad tinejdžeri dovode ljubavnike kući da provedu noć pod roditeljskim krovom. Kad je on bio mlad, roditeljima ne bi ni palo na pamet da to dopuste. Nijedan sin ni kći ne bi ni sanjali da pitaju. Trideset godina kasnije, njegov vlastiti sin Owen pitao je i Rosemary ga je odrješito odbila. Da je bilo do njega, on bi mu dopustio, sjećajući se tajnih susreta s Daphne u automobilu njezina oca i vožnji ovamo. Šuma je bila mračna, farovi automobila gasili su se jedan po jedan. Sad ovdje nije bilo automobila. Točno se sjećao gdje je Daphne parkirala svoj, duboko ispod nadvijenih grana. Zelenilo je postelja

naša... Ničega se nije bojala, ili ako jest, nije to pokazivala; on se uvijek plašio, vjerujući u priče o hapšenju mladića i djevojaka i njihovom izvođenju pred sud zbog nedoličnog ponašanja na javnom mjestu. Ali bio je mlad i nervoza nije bila dovoljna da ga osujeti na stražnjem sjedalu s Daphne. Bio je strastven i požudan, a takva je bila i ona, čak i kad bi mjesec izašao iza oblaka, a on pomislio da je policajac uperio u njih svoju svjetiljku. Takvih je prilika bilo desetak. Za razliku od drugih korisnika Baldwin’s Hilla koji su se bojali trudnoće ili, u slučaju djevojaka, da neće biti djevice kad se budu udavale, Daphne i on išli su “do kraja”, kako se to kaže. Nije ostala trudna, iako on nije učinio ništa da to spriječi. Pisao joj je i ona je pisala njemu, ali bili su daleko, i mada je njezina obitelj još uvijek živjela u Loughtonu, tri mjeseca dugo je vrijeme kad imaš samo dvadeset godina. Prestali su si pisati, iako je jednom, dvije godine kasnije, dobio od nje božićnu čestitku. Sad, dok je stajao na malom prostoru bez stabala i promatrao šumu koja se sve više smračivala, zapitao se što bi se dogodilo da joj je odgovorio na tu čestitku. Ali tad je već izlazio s Rosemary, svojom “dragom iz


djetinjstva”, kako ju je na njegov užas zvala njegova majka, i za njih nije bilo Baldwin’s Hilla na stražnjem sjedalu automobila jer se Rosemary čuvala za prvu bračnu noć. Okrenuo se i zaputio natrag niz Stony Path i Harwater Drive. Dok je prelazio Church Hill, najednom je osjetio umor. Tog dana je puno hodao za jednog starca. U sedamdesetim je godinama života. I što radi? S čežnjom se prisjeća davno izgubljene mladosti i žene koja je imala tri muža? Kad dođe kući, pronaći će škare i prerezati dokaz kao što se prereže kreditna kartica kojoj je istekao rok valjanosti, a komadiće će baciti u smeće. Epizoda Daphne je završena, pomislio je. Kad je otključao ulazna vrata, začuo je tiho zujanje šivaćeg stroja i osjetio kako mu grlom kao žuč nadire posve neopravdan bijes. Ali otvorio je vrata sobe i rekao Rosemary da se vratio. – U redu – odvratila je ustajući od šivaćeg stroja. – Pripremit ću večeru. Daphnina posjetnica još uvijek je bila u njegovu džepu. Naravno da jest. Rosemary je utjelovljenje poštenja, zadnja žena koja bi prekapala po njegovoj odjeći u potrazi za inkriminirajućim dokazima. Što mu se to događa da razmišlja o mogućnosti da prevari suprugu? Ali već je vara. Onaj posjet Baldwin’s Hillu i popratno prisjećanje na prošlost sami su po sebi bili nevjera. I ove njegove misli svojevrsna su nevjera. Najednom su skrenule na onu rupu koju su Rosemary i on otišli pogledati, i na u njoj pronađene ruke. Mušku i žensku. Jesu li bili ljubavnici koje je u grob položio osvetoljubivi suprug, ili možda osvetoljubiva supruga? Možda tako davno da se razlog njihova pokapanja nikad neće saznati. U ruci je još uvijek držao Daphninu posjetnicu. I umjesto da je prereže ili je se drukčije riješi, vratio ju je u džep.


PETO POGLAVLJE Kad je prije nekoliko mjeseci umrla Jo, Lewis Newman primio je pisma saučešća od ljudi koje je upoznao u raznim fazama svog dugog života: jednog kolege studenta medicine čijeg se imena nije sjećao, susjeda iz dana koje je proveo u Birminghamu, onih njegovih prijatelja koji su još uvijek bili živi i njegovog partnera u zadnjoj ambulanti u kojoj je radio. Dobio je i pismo od nekoga s kirnje išao u pučku školu – osnovnu školu, kako je sad zovu. Većina tih ljudi, osim prijatelja, pročitala je obavijest o Joinoj smrti u The Timesu. Za to takve obavijesti služe, pretpostavio je Lewis, a sad se pitao zašto je pristao na rođakovo (“ljubljena supruga”) inzistiranje da objavi osmrtnicu. Odgovorio je na ta pisma, kako se i pristoji. Dok je Jo bila živa, takve je stvari obavljala ona, a pišući nekome iz Birminghama, pomislio je kako je ovo prvo takvo pismo koje je u životu napisao. Otpisivanje prijatelju iz škole sačuvao je za kraj jer je bilo najzanimljivije. Pisao mu je Stanley Batchelor, ali ne kako bi mu izrazio saučešće. Istina, Batchelor je napisao da mu je žao zbog Joine smrti, ali Lewisu se učinilo da to pismo svojim tonom sugerira kako muškarac koji je brinuo o ženi “kroz duge godine bolesti” mora osjećati određeno olakšanje zbog njezina odlaska. To je bilo i Lewisovo mišljenje – koje nije mogao ni sanjati ikome otkriti – i Stanley Batchelor najednom je stekao njegovu naklonost. Batchelori. Kako su mu se vratila sjećanja na tu obitelj nakon sedam desetljeća. Njegova je obitelj živjela u Brook Roadu, a Batchelori u Tycehurst Hillu. Stanley je imao psa Nippera. Čudesno kako se toga sjeća. Jedan od Stanleyjeve braće, možda najmlađi, zvao se Norman i


hvalio kako se rodio na kuhinjskom stolu. Adresa na pismu bila je Theydon Bois. Znači, Stanley nije otišao daleko od Loughtona, ili ako jest, ponovno se vratio. Poslao mu je i adresu elektroničke pošte. Većina ljudi njihovih godina ne šalje e-mailove, jedva i zna što je e-mail. Zadnji redak pisma, prije onoga o “iskrenoj sućuti” glasio je: Ako godinama

nisi razmišljao o ovom kraju, novinski članci o Warlocku sigurno su te podsjetili na njega. Krajnje neobično. Bilo bi dobro da se nađemo, ako si raspoložen. Smrt je nešto što ponovno spaja davno razdvojene stare prijatelje, pomislio je Lewis. Kad su bili djeca, veoma je volio Stanleyja Batchelora. Hoće li mu i sad biti simpatičan? Simpatičan ili ne, bio je prava osoba za razgovor, ako ne o onome u kući Warlock, a ono o mjestu koje su nazivali čudnim imenom – kako je ono glasilo? – da, kanati. Nije se sjećao zašto. O tome i o nečem drugom što mu je, iako ga nikad nije mučilo, nikad činilo ni približno nesretnim, ostalo na rubu svijesti još iz vremena kad je bio tek nešto malo stariji nego u danima prijateljstva sa Stanleyjem Batchelorom. Njegovu je majku to itekako mučilo. Ona i ujak James – nitko ga nikad nije zvao Jim – bili su bliski cijeli svoj život, iako je ona bila sedam godina starija od njega. Možda su i bili tako bliski baš zato što je bila sedam godina starija i, kako je dvadesetih godina prošlog stoljeća bilo posve uobičajeno, morala se brinuti o njemu kad je sama bila veliko dijete, a on četverogodišnjak. Lewis je često razmišljao o ujaku Jamesu. Kad se oženio, rekao je Jo o njemu i njegovu čudnom nestanku. – Poginuo je u ratu, ne misliš? – Da bi se to dogodilo, morao se prijaviti u vojsku, a to po svemu sudeći nije učinio. – Sad ionako nije naročito važno – rekla je Jo.


– Meni i mami je važno. Jednostavno je nestao. – Negdje sam pročitala da su mnogi tako nestali. Zatekli bi se u kućama na koje su pale bombe. Ili su imali radnu obavezu u rudniku pa bi bili zatrpani. Odustao je od daljnjeg razgovora. Znao je da nije bilo tako. Ujak James živio je s njima u Brook Roadu i dok je bio ondje, naizgled se priključio vojsci. Dotad je bio nesposoban zbog nekog sitnog problema, gadno spuštenog stopala na lijevoj nozi. Pri drugom pokušaju su ga uzeli. Trebao je otići kući u London, gdje je živio s tetom i stricem, ali nikad nije stigao onamo. Stric ga je pokušao pronaći. James mu nije rekao gdje će biti stacioniran, to sigurno nije bilo dopušteno, ali imao je imena i adrese dvojice muškaraca s kojima je trebao započeti obuku. Obojica su odgovorila. Nikad nisu čuli za vojnika Jamesa Raymenta. Vojska nikad nije čula za njega, iako je rekao da se prijavio. Sva nastojanja da ga pronađu bila su uzaludna. Nestao je. To se dogodilo prije više od šezdeset godina i za ujaka Jamesa otad nitko nije nikad čuo. Kako je rekla Jo, ljudi su u ratu nestajali. To je bilo dobro vrijeme da promijene identitet, nestanu ili se sakriju od vlasti. Tih dana ljudi su imali osobne iskaznice i kupone za hranu, ali to je bilo sve. Nije bilo autobusnih pokaza, kreditnih kartica, mobitela; budući da nikad nisi vozio, nisi imao ni vozačku dozvolu, a vjerojatno ni bankovni račun. Bio si slobodan. Slobodan sakriti se, slobodan biti netko drugi, slobodan nestati. Lewisova obitelj učinila je sve što je mogla ne bi li pronašli ujaka Jamesa, ali nisu uspjeli. Nakon nekog vremena, njegov nestanak više nije bio tako važan i utonuo je u poluzaborav. Ne kao da je umro, nego kao da je otišao veoma daleko, možda na neki daleki kontinent na koji nitko nikad ne odlazi. Možda je to i učinio. Ljudi su doista rijetko odlazili na takva mjesta, ali poslati


avionsko pismo bilo je komplicirano, a nazvati previše skupo. Ujak James je možda pokušao telefonirati, ali nije dobio vezu, što se često događalo. Lewisova majka nikad nije izgubila vjeru da će se on jednog dana iz vedra neba pojaviti na njezinim vratima. James je često bio kod njih u Brook Roadu i prisjećajući se zadnjih nekoliko godina, Gwen Newman najednom se sjetila da je njezin brat uvečer često izlazio dok je stanovao kod njih. Ne svaku večer, ali često, i imala je osjećaj da se s njom, njezinim suprugom i Lewisom družio samo zato što se to od njega kao gosta očekivalo. Kad nisu uspjeli pronaći Jamesa, komentirala je to njegovo ponašanje i njezine su se riječi usjekle u Lewisovo pamćenje svih ovih godina. – Trebala sam ga pitati kamo ide, ali nisam se mogla natjerati da to učinim. Na kraju krajeva, bio je odrastao muškarac. Kući se vraćao veoma kasno, ili barem pretpostavljam da je bilo tako jer bih ja prije njegova povratka uvijek već zaspala. – Sad kad to spominješ, jednom ili dvaput sam ga čuo kako se vraća iza ponoći – nadovezao se Lewisov otac. – Upitala sam ga jednom je li se lijepo proveo, ali odgovorio je samo “krasno, hvala” i više ništa nije rekao. – Ponekad se pitam zašto je želio biti s nama. Mora da mu je bilo jako dosadno bez ikakve zanimacije u večernjim satima. – Imao je zanimaciju – rekla je Gwen. – Djevojku. Ženu. S njom je otišao, a možda je bila udata. Zato nam nikad nije rekao. Theydon Bois bilo je jedno od onih predgrađa u Surreyju ili Essexu ili Hertfordshireu na rubu Londona. Do njega je vozila podzemna željeznica. Prikladno za one koji su putovali na posao, s trgovinama, velikim i malim kućama i parkom, smješteno u šumi Epping. Nažalost, s


autoceste M25, koja još nije postojala kad je Stanley doselio onamo u šezdesetima, dopirala je daleka buka prometa. Držeći se pametnima i poliglotima, posjetitelji su njegovo ime izgovarali kao Theydon Bwah, iako se ono Bois trebalo izgovarati kao “boys”. Stanley i George, braća Batchelor, izgradili su nekoliko kuća u Theydonu, i Stanley i Helen živjeli su u jednoj većoj, zasebnoj. Stanley ju je kupio kad su djeca otišla, njegova prva supruga umrla, a on se oženio dvadeset godina mlađom ženom. Kad je otpisao Lewisu Newmanu i pozvao ga na ručak, Stanley je pretpostavio da će se Lewis dovesti automobilom, ali Lewis, koji je odustao od automobila šest mjeseci prije Joine smrti, izabrao je podzemnu željeznicu. Postaja Ealing nalazila se na jednom kraju linije Central, a Theydon na drugom, tako da je sat ili duže mogao sjediti u vlaku i čitati Grofa

Monte Crista, jednu od svojih najdražih knjiga kojoj se često vraćao. Stanley ga je dočekao na postaji sa Spotom na povodcu. Na Spotov očaj, sjeli su ispred puba Buli jer Lewis nije bio ljubitelj šetnje. – Kao da smo na selu – rekao je. – I jesmo na selu. Lewis je na to odgovorio poluosmijehom i slijeganjem artritičnim ramenima. – Moj brat George dolazi na ručak – rekao je Stanley. – Raduje se što će te ponovno vidjeti. George je bio jedini od Batchelora koji se Lewisu nije sviđao. Previše je šefovao i bio previše napredan za Lewisov ukus. – Oporavlja se od ugradnje umjetnog kuka. – Sve nas to čeka – odvratio je Lewis, liječnik, nastojeći biti velikodušan.


– Meni, nadam se, ne. Ja se protiv toga borim redovnim šetnjama sa Spotom. George je već bio došao i sjedio je u naslonjaču s podignutom nogom i štapom za hodanje u blizini. Njegov veliki crni Audi, u kojem ga je Maureen dovezla, stajao je ispred Stanleyjeve garaže, a Maureen je bila u prostoriji koju je Stanley zvao “salonom” i pila šeri s Helen, ženom srebrnoplave kose u pedesetim godinama života, odjevenom u tamnozelene kožne hlače i crvenu satensku bluzu. – Znaš, mi smo izgradili ovu kuću – rekao je George kad je Helen dodala šeri Lewisu. – I vi ste izgradili Warlock – rekao je Lewis. – One dvije ruke, nadam se, niste vi stavili u temelje. Na tu izjavu nitko nije odgovorio. Lewis je očekivao da će mu netko izraziti sućut zbog Joine smrti, ali nitko to nije učinio. Lewisu to nije smetalo, ionako nikad nije znao što bi odgovorio na izraze saučešća, ali učinilo mu se Čudnim. Helen je rekla da će ručak biti brzo gotov. Stanley je pustio psa u dvorište, a George otvorio golemi fotografski album i pokazao Lewisu jedinu postojeću fotografiju kanata. Na ulaz u tunele nagurala su se nasmiješena djeca, od koje Lewis nikoga ne bi prepoznao. George je govorio kako su odlazili onamo, kad su pronašli to mjesto i gdje se nalazilo. – Mislim da sam ja bio prvi od nas koji je ušao u tunele. – I ja – rekao je Stanley. – Bio sam s tobom. Bilo je to prilično hrabro od nas. Cijela se stvar mogla srušiti, krov urušiti. – Quella su više zanimali odrasli koji su možda zalazili u tunele, ljudi koje smo vidjeli – rekao je George. – Tko je Quell?


– Policajac. Došao je k Georgeu pa smo se svi okupili i razgovarali s njim. No dobro, svi koje smo uspjeli pronaći. Koji su još uvijek živi. Ja, Norman, George, Michael Winwood, Alan Norris i ona Rosemary kojom se oženio... oh, i Daphne Jones. Odnosno Daphne Furness, kako se sad preziva. Uslijedila je tišina, kao često na spomen tog imena. Samo ga je Lewis ponovio. – Oh, da, Daphne Jones. I taj se policajac raspitivao je li u tunelima bilo odraslih? Mislite, je li netko od nas doveo nekog odraslog? – Valjda – odgovorio je Stanley. – Čak i da smo nekog doveli, on ili ona sad bi već bili mrtvi. – Prije no što je uspio išta više dodati, Helen se vratila i obavijestila ih da je ručak gotov. Ručak je bio veoma ukusan i Lewis je bio zahvalan na tome, kao i na lijepo postavljenom stolu, srebrnom jedaćem priboru i kristalnim čašama i ružičastim tulipanima u Royal Copenhagen vazi. Tako lijepo pripremljenu hranu i brižno odabrano vino nije okusio otkad sejo davno razboljela. To je ublažilo njegov stav prema Batchelorima, ali nije u njemu potaknulo želju da im otkrije svoje mišljenje o tome tko je mogao biti odrasli posjetitelj tunela. A ipak, pomislio je, što je ovih dana sve češće mislio, u svojim, godinama više nema ono što je još donedavna uzimao zdravo za gotovo, beskonačnu budućnost. Bio je jedan od najstarijih stanovnika tunela i neće ponovno doživjeti sedamdeset petu, cinično je pomislio s užitkom jedući cremè brulee. Artritis ga neće ubiti, ali slabo srce bi moglo. Njegova razmišljanja prekinula je Helen ponudivši mu peni za njegove misli. Odgovorio je sa zamišljenim osmijehom upitavši bi li itko mlađi od recimo trideset godina shvatio značenje tog izraza. Njegova primjedba loše je sjela Helen, koja je vjerojatno pretpostavljala da je


općenito smještaju u tu dobnu skupinu. Maureen nije poboljšala situaciju uhvativši Lewisov pogled i odvrativši na njega nečime opasno nalik na namigivanje. – Mislim da o tim rukama više nećemo mnogo čuti – rekla je dok su ustajali od stola. – Oprostite, ali nisam željela o tome dok smo jeli. Policija dosad već sigurno zna da nikad neće otkriti kome su pripadale, a uostalom, koga je uopće briga? Na to nitko nije odgovorio. Svi su sjeli i George je izjavio da ga noga ubija. Kad će Maureen biti spremna za odlazak? – Samo ću popiti kavu kad se Helen potrudila i skuhala je. Ostatak vremena u Theydon Boisu Lewis je proveo slušajući od Stanleyja kako i gdje se može javiti detektivu inspektoru Colinu Quellu, a kad su George i Maureen otišli, i on je rekao da mora krenuti. Dug je put do suprotnog kraja linije Central. Obilno je zahvalio Helen na ručku, ali vidio je da ju je uvrijedio komentarom o peniju za misli. Neočekivano, Stanley se ponudio otpratiti ga do postaje. Spotu će goditi još jedna šetnja. – Zašto si ga nazvao Spot kad je crn kao ugljen od glave do pete? – upitao je Lewis. – Rekao sam unuku da mu nadjene ime, a mali ima samo šest godina. Spot je bilo jedino ime za psa koje je znao. Nisam mogao imati još jednog Nippera. – Zašto me nitko nije pozvao na taj sastanak s policajcem? – Ne pitaj mene – odgovorio je Stanley. – Valjda nisu znali kako da dođu do tebe. Lewis više ništa nije rekao. Razgovoru je pridonio s nekoliko priča o psima, a Stanley je odgovorio anegdotama o pripadnicima pseće vrste


koje je dotad imao. Uskoro su stigli do postaje i na Lewisovo olakšanje, Stanley je otišao rekavši da će Spot postati radražljiv zadrže li se predugo. Lewis je čeznuo za prilikom da bude sam i razmisli o Georgeovoj primjedbi o odraslima koji su odlazili u tunele. Poslijepodne je bilo ugodno i toplo, i nije bila patnja sjediti na suncu na peronu postaje Theydon Bois. Čak iako vlak neće doći još pola sata, o mnogo je toga morao razmisliti. Nije znao je li itko od ostalih ikad odveo nekog odraslog u te tunele, ali mislio je da nije. Postojalo je nepisano pravilo o neuključivanju odraslih. Ljudi donose zakone već s deset ili jedanaest godina, i krše ih kad ih je volja. Što god da su drugi učinili, on je to pravilo zanemario. Nije to namjeravao, odnosno bolje rečeno, nije to želio, ali ujak James nije prestajao navaljivati. Sjedeći na peronu u tom poluselu i prizivajući sjećanja, prispavalo mu se. Bio je star i istina je što kažu da se starci sjećaju događaja iz djetinjstva bolje od onoga što se dogodilo tog jutra. Naslonio je glavu na naslon sjedala i zaspao. Probudilo ga je hrkanje sličnije bučnom hropcu i shvatio je da ga je žena koja je u međuvremenu sjela pokraj njega zacijelo čula. Možda ju je i zabavilo. Starost donosi ijednu prednost: starci više nisu žrtve nelagode. Prestala je imati smisla. Samo je traćenje vremena, a vrijeme je sad vrijedno. O čemu je razmišljao prije no što je zaspao? Zaboravio je, a vlak dolazi. Zaboravio je i gdje je stao s čitanjem Grofa Monte Crista, ali to nije bilo naročito važno jer je taj roman pročitao već toliko mnogo puta i uskoro ga je otvorio na njemu najdražem dijelu pustolovine. Dotad je već zaboravio i da bi se trebao javiti detektivu inspektoru Quellu. Probudio se usred noći i odmah je znao da više neće zaspati. Četiri ujutro gluho je doba. U četiri nema nade. Mogao bi ustati i prošetati po


kući, mogao bi skuhati čaj, popiti viski (koban izbor), ostati u krevetu i još malo čitati, uključiti radio. Ako neki od tih lijekova upali i on ponovno zaspe do recimo šest ujutro, smatrat će se pravim sretnikom i bit će veoma dobre volje. Ali to se rijetko događalo pa nije učinio ništa od toga, nego je razmišljao o ujaku Jamesu. Sam je bio kriv jer je ujaku rekao nešto što roditeljima nikad ne bi, da postoji tajno mjesto na kojem se ljeti navečer sastaje s prijateljima i igra svega i svačega. Mora da je bio kraj srpnja ili početak kolovoza. Je li to bilo nakon svršetka školske godine ili prije, nije se sjećao i ponovno se prokleo jer je toliko toga zaboravio. Ujak James bio je kod njih u Brook Roadu. To je bilo onda kad je njegova majka zamijetila koliko često navečer izlazi. I Lewis je to primijetio, ali njemu to nije ništa značilo. Bio je dijete, a djeci je ponašanje odraslih neizbježno čudno. Ležeći budan, Lewis je razmišljao o svom dugom životu, od dvanaeste godine preko tinejdžerske dobi i škole Bancrofts, Cambridgea i medicinskog fakulteta, do partnerstva u ordinaciji opće medicine u Ealingu. Upoznao je i zaljubio se u Alison, ali to je neslavno propalo, a onda se skrasio u braku s Jo. Cijelim putem mora da je naučio živjeti, ili je to trebao, stječući iskustvo i profinjenost. Da je razgovarao s ujakom Jamesom tad, kad mu je bilo četrdeset godina, znao bi kamo je odlazio njegov ujak i zašto je želio vidjeti kanate, ali s dvanaest godina to nije znao. Ne 1944., kad su usprkos ratu i bombama i roditeljskom strahu djeca srednje klase iz Loughtona bila naivna i prostodušna. Ujak James zanovijetao mu je zbog tih tunela. Lewis tad ne bi upotrijebio tu riječ, nije bila uljudna, ali to je bilo to. Naposljetku je pristao, ali ne navečer. Morat će biti nedjelja ujutro. Nedjeljom nitko ne odlazi onamo, ili rijetki. Engleska srednja klasa držala je šabat svetim.


Sve trgovine bile su zatvorene, a sve crkve otvorene. Lewisova obitelj u crkvu je odlazila samo na Uskrs ili Badnjak, ili na vjenčanja i pogrebe, ali kad je bio mlađi, išao je na vjeronauk i čak je i među onima koji nisu odlazili u crkvu prevladavalo mišljenje da nedjelju treba poštovati, zabraniti djeci da se igraju na ulici i provesti miran dan kod kuće nakon zasitnog ručka. Znajući to kao životnu činjenicu, Lewis je bio siguran da će tuneli vrlo vjerojatno biti prazni, iako je dan bio vedar i sunčan. Šetnja poljima, naročito s omiljenim rođakom, nije bila samo dopuštena, nego i poticana. Ujak James i on zaputili su se Tycehurst Hillom i skrenuli u Shelly Grove, još nedovršenu ulicu u kojoj je rat zaustavio daljnju gradnju, a u jednoj od malobrojnih kuća živjela obitelj Alana Norrisa. Staza kroz polja vodila je pokraj šupljeg hrasta u kojem su djeca na svojim izletima sjedila u prostoru veličine sobe između raširenih grana i jela kruh s margarinom i ribljom paštetom. Te nedjelje ujutro nije bilo nijednog djeteta. U blizini, razdvajajući polje od polja, uzdizao se zid brijestova kojima je bilo suđeno da već nekoliko godina kasnije ustupe mjesto zgradama, ne čekajući da ih uhvati nizozemska bolest brijesta. Krenuli su poljskom stazom koja je vodila obronkom do Hilla i Lewis je, sjetivši se nedavnog posjeta kinu u Loughtonu, poželio da može učiniti ono što je netko učinio zarobljeniku u filmu, odnosno staviti ujaku povez na oči da ne zna gdje je niti vidi ulaz u kanate. Ali ujaka Jamesa je jako zanimalo da vidi gdje su kanati i zastao je samo načas prije no što je pognuo glavu i spustio se stubama od propuhom osušene gline pod krov od cerade. Čim je i sam ušao, Lewis je znao – ali nije shvaćao kako – da nisu sami. Nekoliko uobičajenih “članova”, kako ih je nazvao George Batchelor, već su bili ondje. Osluškujući, Lewis je čuo glasove djevojčica, ali ne i što govore, a onda se ujak James, ne mareći hoće li ga


itko čuti, grohotom nasmijao promatrajući zidove od ilovače, drvene sanduke i razbacane opeke. – Neće proći – rekao je, a Lewis je točno znao na što misli, nije morao pitati. Tuneli nisu bili prikladni za plan koji je ujak James imao na umu. Neće mu poslužiti za njegovu svrhu. Previše su prljavi, previše otrcani, da upotrijebi majčinu omiljenu riječ. Lewis je to znao, ali nije znao i za što su ti tuneli trebali ujaku poslužiti. – Onda idemo – rekao je. – Idemo natrag. Ali ujak James nastavio je u smjeru djevojačkih glasova i njih dvojica došli su do velikog prostora osvijetljenog s nekoliko upaljenih svijeća. Po mirisu se dalo zaključiti da se u staroj cisterni peku krumpiri. Lewis je znao da je te krumpire donio Bill Johnson, čiji ih je otac uzgajao na dodijeljenoj mu zemlji u Stony Pathu. Sigurno su omotani glinom i ubačeni u žar. Tri djevojčice bockale su krumpire štapovima da provjere jesu li pečeni. Sad, nakon svih ovih godina, pokušao se sjetiti tko je bila treća djevojčica uz Rosemary Wharton i, naravno, Daphne Jones, koja je bila visoka kao svi dječaci i imala dugu crnu kosu kao plašt na leđima. Ali tko je bila treća? Sad nikad neće znati. Ta bezimena okrenula se i zagledala u ujaka Jamesa, ali Daphne se nije okrenula. Rosemary se nagnula da iščeprka nešto iz spremnika za vodu i vrisnula opekavši ruku. Samo se malo opekla, jedva je dodirnula jedan od glinom obloženih krumpira, ali rasplakala se i ujak James joj je prišao. Je li dobro? Može li joj kako pomoći? – Preživjet će – rekla je Daphne i tek tad se okrenula i netremice ga pogledala sjajnim, krupnim tamnosmeđim očima nad kojima su se izvijali savršeni lukovi crnih obrva. Je li se to tad dogodilo? – pomislio je u četiri i pol ujutro. Ili je to bilo kasnije, kad je na majčinu pogrebu


prošao pokraj nje ispred crkve St Mary, a ona je, ne prepoznavši ga, uhvatila ruku muškarca s kojim je bila i otišla? Ujak James nije inzistirao da pomogne, to očito nije bilo potrebno, i Lewis i on vratili su se istim putem kojim su i došli. Prošli su polja i već su bili na pola Shelley Grovea, kad je ujak James, očito zaboravljajući da njegov drug ima dvanaest, a ne dvadeset i pet godina, rekao: – Kad malo naraste, ta mala će harati muškim srcima. – Lewis nije znao što znači harati pa nije ništa rekao, ali kad je došao kući, potražio je tu riječ u rječniku i otkrio da znači pustošiti, razarati i otimati. Zadnje što je vidio prije no što je usnuo bila je jedna susjeda koja se spuštala Brook Pathom iz crkve s molitvenikom u ruci. Možda ga je ta knjiga, ili ženin prijekoran pogled, napokon ponovno uspavao.


ŠESTO POGLAVLJE Stan Norrisovih u stambenoj zgradi na Traps Hillu, mada velik i prostranih soba, nije bio prikladan za malu djecu. Prozori u salonu (Alan je mrzio to ime za primaću sobu) prekrivali su gotovo cijeli jedan zid i gledali na balkon. Za lijepa vremena, ti prozori bili su otvoreni, ne predstavljajući nikakvu opasnost za odrasle; ograda na balkonu bila je apsolutna zaštita od pada na kamenom popločanu terasu. Maloj djeci nije bila takva jer su se ona mogla provući između prečki ili podvući ispod ograde. Fenella, Freyina sestra, imala je petogodišnjeg sina i gotovo trogodišnju kći, i kad su s Fenellinim suprugom Gilesom svi došli u posjet u nedjelju poslijepodne, prozori su morali ostati zatvoreni ma koliko toplo bilo i ma koliko jako sunce pržilo. Alanu je to tek nedavno počelo smetati. Do prije nekoliko tjedana slagao se sa široko rasprostranjenom teorijom da nijedna nevolja koju bake i djedovi moraju otrpjeti nije nevolja nego užitak, poslastica, čudesna providnost na kojoj im treba zavidjeti. Ta teorija odnosila se ne samo na bake i djedove – na kraju krajeva, oni su to prošli prije dvadeset i pet godina – nego i na prabake i pradjedove, što su sad bili. U njihovim godinama zaslužili su malo mira nedjeljom, a ne da ih opkole neobuzdana djeca koja su odgajana da čine što ih je volja, skaču s jednog komada pokućstva na drugo, zamataju se u sagove, lupaju po prozorima kao da će ih time otvoriti, zahtijevaju Coca-Colu, narančin sok, kekse i čokoladu, što im njihova poslušna, nasmiješena prabaka odjuri donijeti, i penju se na pradjedovo koljeno da ljepljivim prstima prekriju njegovu knjigu ili novine. Kad je to svoje mišljenje blago iznio Rosemary, dodavši da bi njihov posjet trebao vrijediti muke jer je tako lijepo kad odu, prekorila ga je zbog nezahvalnosti. Po njezinu mišljenju


– jer nikad nije zaboravila njegove primjedbe o njihovu dosadnu životu – takvi su posjeti Fenelle i djece sigurno bili dovoljni da rastjeraju svaku pomisao na dosadu. Budu li imali sreće da požive još nekoliko godina, i Freya će imati mladu obitelj koju će također dovoditi u posjet prabaki i pradjedu, možda subotom. Freya i njezino predstojeće vjenčanje trenutačno su bili najdraža tema razgovora u obitelji Norris, tema koja je Alana jedva iole zanimala. Malo okupljanje u hotelu na obali rijeke pretvorilo se u proslavu za dvjesto ljudi. Još veći razlog, rekao je Rosemary da kupi haljinu, što je ona odbijala učiniti pozivajući se na trošak, a sama si može sašiti jednako privlačnu. Alan nije dijelio njezino mišljenje, ali to joj nije mogao reći; mogao joj je samo nastaviti nuditi velik novčani iznos, što se protivilo njegovim nazorima jer je od njih dvoje on bio feminist i uvijek prezirao ideju muža i hranitelja obitelji koji svojoj ženi daje darove u gotovini, umjesto para koji dijeli ono što je on doživljavao zajedničkim sredstvima. Ali slabe fajde od toga, jer Rosemary je inzistirala da sama sašije kompliciran kostim prema kroju za koji je on vidio, ali to nije smio reći, da nadilazi njezine sposobnosti. Tad je shvatio, u onoj mjeri u kojoj to jedan muškarac može shvatiti, da odjeća koju je ona šivala otkad su se vjenčali nikad nije bila naročito vješto sašivena. Reveri su bili nejednaki, rubovi duži sprijeda nego straga, izrezi oko vrata, rupice za dugmad i manšete nikad posve simetrični. Odjeća koju je šivala bila je hvaljena zato što ju je sama sašila, a ne zato što je izgledala dobro. I ovaj svileni kostim boje bakra pridružit će se tom broju, ali će biti gori nego inače; Alan si je priznao da je Rosemary, koja nikad nije učila šivati, sad u tome gora nego nekoć jer stari. Prsti su joj manje spretni i trebaju joj nove naočale. Kroz godine kad je sama šivala svoju odjeću, rijetko su išli na velike proslave


ili važna događanja. Sad hoće. Freyino vjenčanje velik je i važan događaj i zamišljao se uz Rosemary, kao njezin suprug, u stanju koje je rijetko iskusio: bit će mu neugodno. Pogriješio je i još ju je jednom, iskrenije i odlučnije, pokušao nagovoriti da kupi haljinu. – Želiš li reci da sam izgubila vještinu? – odvratila je na njegovu izjavu kako mu se čini da je izrez oko vrata još uvijek nakošen, iako se pola noći mučila oko njega. – Pogledaj u zrcalo. Vidjet ćeš da nije kako treba. – Vidim samo da si odlučio da me natjeraš da odjenem nešto stereotipno umjesto originalno. Još su se malo prepirali, a onda je on odustao. Morat će podnijeti taj kostim i sažalne poglede, a možda i misli (iako one neće biti izražene) uzvanika koji bi mogli pomisliti da je previše škrt da odjene ženu u nešto privlačno. Tako je upadao u zamku koje se grozio, zamku seksizma i čak mizoginije. Poslijepodne su izašli u jednu od svojih dugih šetnji, ali stigavši do Baldwin’s Hilla morali su se vratiti, umjesto da nastave jednom od šumskih staza. Rosemary je bila previše umorna nakon što je do pola dva ujutro sjedila za šivaćim strojem. – I nakon svog tog truda ti ne želiš da odjenem taj kostim. Nije odgovorio. Gledao je četiri automobila parkirana na obronku iznad zelenog brežuljka koji se uz Baldwin’s Pond spuštao do Blackweira. Za razliku od Daphne i njega, ljudi u tim automobilima svi su se ponašali dolično: pušili su, jedan je gledao dvogledom zvonik crkve High Beech koji je virio iz tamnozelene šume, drugi spavao. Stojeći malo dalje od Rosemary, razmišljao je o Daphne, što je sad činio svakodnevno: Daphne u očevu automobilu, Daphne u njegovu naručju, Daphne u mraku skida odjeću koja mora biti odbačena. Zelja je odagnala strah.


Odjenuo je jaknu s njezinom posjetnicom u desnom džepu. Ne bi je smio nositi naokolo sa sobom. Trebao bi je ostaviti kod kuće na sigurnom mjestu. Rosemary mu je prišla i uhvatila ga za ruku, nužno lijevu, jer u desnoj je držao Daphninu posjetnicu. To mu se činilo izdajom pa je ispustio posjetnicu i izvukao praznu ruku iz džepa. Vratili su se kući. – Mislim da ću malo prileći. – Donijet ću ti šalicu čaja – rekao je Alan. Evo još jedne zamke u koju upada, zamke supruga koji misli da se za svoju nevjeru može iskupiti malim, nesebičnim uslugama prevarenoj supruzi. Otkud zna toliko mnogo o nevjeri kad je nikad nije počinio? Otišao je u kuhinju i skuhao čaj, šalicu za sebe i šalicu za nju. Ležala je posve odjevena, pokrivena poplunom, a gotovo dovršen kostim boje bakra bio je prebačen preko ruba kreveta. Zašto? Nije pitao. Vratio se u kuhinju i odložio Daphninu posjetnicu na stol: adresa, adresa elektroničke pošte, broj mobitela, fiksna linija. Stanuje u Hamilton Terraceu. U novinama je nedavno pročitao članak o najpoželjnijim četvrtima u Londonu i novinar je spomenuo Hamilton Terrace kao najljepšu ulicu. Nikad nije bio ondje, ali pokušao je zamisliti kako izgledaju kuće. Nedvojbeno mnogo drukčije nego u Loughtonu, ali onda je vidio da je Loughton naveden kao najprivlačnije od udaljenijih predgrađa. Nije imao mobitel, nikad nije osjetio potrebu za njim, ali da ga ima, mogao bi nazvati odsvakuda, mogao bi zvati, besramno je pomislio, kradomice. Neće nazvati Daphne, ali sutra će izaći i pronaći trgovinu u kojoj prodaju te stvarčice i kupiti mobitel. U međuvremenu, posjetnicu je stavio natrag u džep. DNK iz ruku pronađenih ispod Warlocka zgodna je stvar, pomislio je Colin Quell čitajući izvještaj patologa. Većina napisanog bila je


nerazumljiva

i

najinteligentnijima,

a

Quell

se

držao

visoko

inteligentnim. Ali nije vidio kakva korist od njega kad ga nema s čime usporediti. Prije šezdeset ili sedamdeset godina, taj dio Loughtona možda je vrvio ljudima čiji bi DNK odgovarao ili umalo odgovarao onima iz šaka. Ali sad ih više nema, svi su umrli. Mogao bi zatražiti uzorak DNK-a od onih Batchelora, pomislio je, ili one žene egzotična izgleda, Daphne Furness, ali to bi bilo od koristi samo ako je jedna od pronađenih šaka nekim slučajem pripadala nekom njihovom rođaku. Iznenadio se primivši Daphnin poziv. Rekla je da će nazvati, ali Michael je sumnjao da to uistinu misli; ljudi to obično samo tako kažu. Hoće li doći na piće, samo on, nitko drugi? Ili, kad malo razmislim, dođi na večeru, rekla je. Zapamtila je gdje on stanuje i rekla mu da sjedne na autobus broj 189, stanica je odmah iza ugla njezine ulice. Njezina kuća još ga je više iznenadila. Primaća soba, kako ju je nazivao njezin suprug Martin, bila je njegovih ruku djelo, sve u njoj sam je izabrao brižno i s ukusom. – Podsjeća me na kuću moje tete Zoe. – Uhvatio se kako priča o Zoe, o tome koliko je bila dobra prema njemu i koliko se on sad kad je tako stara, devedeset i šest godina, užasava njezine smrti. – Rijetki se užasavaju smrti nekog tako starog. – Ne želim govoriti o tome koliko su grozni moji roditelji bili, iako su bili takvi. Otac je bio gori od majke; ona barem nije bila nasilna. Zoe je bila srdačna i ljubazna od trenutka kad sam počeo živjeti s njom. Znaš, isprva nisam mogao vjerovati da to nije neka šala ili igra. – Viđaš li je često? – Još uvijek živi u Lewesu. U prizemnici, ali prilično velikoj. Odlazim onamo otprilike jednom mjesečno, ali ne zato što moram. Mislim da oboje uživamo u tim susretima.


– Idem nam po piće – rekla je Daphne. – Je li sauvignon u redu? Kad se vratila, stajao je uz policu za knjige i čitao naslove. Pomislila je kako je mršav i koščat. Slabašan, to je bila prava riječ, ali ne bolestan; naborana lica, ali dugih i lijepih ruku. Prihvatio je čašu i kušao vino s očitim zadovoljstvom. – Smijem li ti nešto reci? – Naravno. Ali jesi li siguran da mi želiš reci, što god to bilo? Nemoj mi reci ništa zbog čega ćeš se pokajati kad o tome budeš razmišljao u dugim besanim satima. – Neću se pokajati. Rekao joj je da je Vivieninu sobu sačuvao navlas istom kakva je bila kad je Vivien umrla. – Ponekad odem onamo, sjednem i porazgovaram s njom. Ova me soba podsjeća na njezinu jer je lijepa na isti način. Misliš li da je to što činim loše – slabićki, čak cmizdravo? – Ne ako te tješi. – Ne znam tješi li me. Ne znam bi li me išta utješilo. Ali imam osjećaj da bih se osjećao strašno da se riješim te sobe, hoću reći, da je pretvorim u gostinjsku ili slično kad me posjeti netko od djece. Osjećao bih se ucviljeno. Imam još dvije gostinjske sobe, ali bih li im morao ponuditi baš tu? – Dolaze li ikad? – Ne. Zapravo, dolaze. Dolete u posjet iz inozemstva – dolete u dva smisla – ali nikad ne ostanu. Osjećam da bih im to trebao zamjerati, ali ne zamjeram, ne dok znam da su sretni. – Ja nikad nisam željela djecu. Ljudi kažu da žališ ako ih nemaš, ali ja ne mogu reći da žalim. Hoćemo li večerati? Poslužila je tjesteninu s crnim maslinama i salatu od avokada i artičoka, nakon čega je iznijela karamel-kremu. Sir je bio s plavom


plemenitom plijesni, Shropshire Blue, za koji je izjavila da je ovisna o njemu i da se nada da će mu se svidjeti. Svidio mu se i uz njega je pio crno vino. Blagovaonica je imala narančaste zidove i crno pokućstvo. Pitao se živi li sama ili ponekad sama; možda ima nekoga koga bi prije nekoliko godina ljudi nazvali “boljom polovicom”. Pustila je nekog Mozarta koji mu je bio poznat, ali ga već godinama nije čuo. Ta glazba izazivala je suze na oči i mada mu se svidjela, laknulo mu je kad je završila. Otišao je netom nakon devet rekavši da rano liježe i da će uhvatiti autobus u Abbey Roadu iza ugla. – Pišem pjesme o autobusima – rekao je. – Zapravo, pjesmuljke loših stihova. “Divan autobus, jedan-osam-devet, od lisnatog Abbey Roada vozi me ravno u krevet.” Ima još, ali neću te mučiti. Nasmijala se, lagano ga poljubila u obraz i pratila pogledom dok nije skrenuo za ugao. Bilo je devet sati i dvadeset minuta. Stavljala je tanjure i jedaći pribor u perilicu posuđa kad je telefon zazvonio. Bio je to jedan od onih poziva kad znaš tko zove. Znala je. Naravno, nije mogla znati, telefon joj nije izviknuo ime pozivatelja, ali znala je, iako ne tako dobro da bi se usudila reći “Halo, Alane”. Nije se predstavio; nije ni morao. – Zovem te s telefona koji možeš nositi sa sobom, ali nije mobitel, tako da nisi mogla znati tko je. – Ali jesam. Znala sam. – Ah. Vani sam na balkonu sa šarenim mačkom. – Dugo ti je trebalo da me nazoveš. – Znam. Bojao sam se. Moram te vidjeti. Brzo. Petak? – Naravno. I ja moram tebe vidjeti. Poslijepodne, kad god ti odgovara.


Spot je osjetio miris dima kad su Stanley i on skrenuli iza ugla. Sjeo je na pločnik i počeo zavijati. Činilo se da gori jedna od kuća u Farm Meadu; po tome kako je izgledalo s ulice, dim se izvijao i kroz stražnje i kroz prednje prozore. Žena koju je Stanley znao iz viđenja istrčala je kroz otvorena ulazna vrata s tavom u ruci. Dotad je on već nazvao 999 za vatrogasnu postrojbu, kako je on još uvijek zvao vatrogasce. Ostavio je Spota na ulici, privezanog na dugom povodcu za stablo na pločniku, i upitao onu ženu kako je došlo do požara. Žena je odložila tavu u cvjetnu gredicu. – Pržila sam krumpiriće – rekla je napola jecajući. – Obožavam pomfrit. Vidi se po tvom izgledu, pomislio je Stanley. – Zar se protupožarni alarm nije oglasio? – Izvadila sam bateriju. Svaki put kad bi se oglasio, skočila bih od straha. Mogao ju je samo prekoriti, ali sve što bi joj možda rekao osujetilo je zavijanje sirena vatrogasnih vozila koja su stigla. Gasioci – vjerojatno ih više tako ne zovu – iskočili su iz vozila i pojurili prema kući s cijevima i nekakvom tvari za gašenje vatre. Ljubiteljica pomfrita pokušala je poći za njima, ali poslali su je natrag. Stanley je dotad već odvezao psa i, budući da je Spot odbio proći pokraj kuće u plamenu, zaputio se u suprotnom smjeru, zaobilaznim putem kući. Stanleyju je to bio tek drugi požar koji je u životu vidio. Za vrijeme rata, dok je bio dijete, Loughton je bio iznenađujuće mirno mjesto. East End gadno je nastradao, ali East End je bio bliže središtu Londona. Vidio je fotografije Blitza, i filmove, iako televizor tad nisu imali. Stanley je s braćom i sestrom skupljao šrapnele protuavionskih granata,


čuo bombe koje su padale u daljini i tutnjavu velikih topova, dovoljnu da ih sve natjera da se šćućure u skloništu, ali požara nije bilo jer u blizini očito nisu padale zapaljive bombe. Jedini požar koji je dotad vidio, prvi prije ovog koji je izazvala tava za friganje, bio je velik; lomača, tako ga je nazvao njegov otac kad su mu rekli za njega. Bio je prosinac i morala je biti 1944.; Stanley se sjećao da je dan ranije imao rođendan. George i on vraćali su se kući iz škole Roding Road, škole za više razrede koju je George pohađao već godinu dana, a Stanley tek krenuo u nju. Obično su se kući vraćali Tycehurst Hillom, ali ovaj su put išli Hillom jer je George predložio da odu provjeriti što je s kanatima. To je bilo nakon što ih je gospodin Winwood istjerao iz tunela, ali ne dugo nakon toga – nekoliko tjedana ili mjeseci, nije se mogao sjetiti. Vidjeli su kako se dim izvija u zrak iza kuće Anderby, kuće Winwoodovih. Dolazio je iz dvorišta iza kuće i brat i on stajali su i zurili u njega. – Michael nije kod kuće – sjetio se Stanley da mu je George rekao. – Gospodin Winwood poslao ga je teti. Stanley je na to odvratio: “On uvijek tjera ljude.” Vatra se najednom razbuktala i plamen je zarikao kroz procijep između Anderbyja i ograde Jonesovih. Zahvatio je drvarnicu uz ogradu i vrtnu kućicu iza nje kad su Hillom dojurila vatrogasna vozila, zavijajući mnogo kreštavije nego ova dva koja su mnogo godina kasnije došla zbog malog požara u tavi. Kad su vatrogasci izvadili svoje cijevi i potrčali stazom, gospodin Winwood izašao je iz dvorišta i odveo ih iza kuće, nedvojbeno najbržim putem. Ali vratio se mašući rukama i doviknuo Stanleyju i Georgeu: – Vas dvojica brišite kući. Kog vraga tu stojite i zurite? Ljudi u to doba nisu psovali djecu, a “vrag” je bio psovanje.


Otišli su, ne zadržavši se dovoljno da provjere što se dogodilo tunelima. To su saznali tek mnogo godina kasnije, kad je George kupio tu zemlju. Stanley nikad nije otkrio kako je izbio požar u Anderbyju i nikad za to nije pitao Georgea, iako je George možda znao odgovor. Gdje su bili svi ostali? Daphne i njezina majka i braća? Možda se Daphne još uvijek sjeća. Stanley se ispričao zbog kašnjenja. Spot je kriv jer je odbio proći pokraj kuće u Farm Meadu u kojoj je izbio požar. – Nazvao sam vatrogasnu postrojbu. – Ti si moj junak – rekla je Helen. – I kaže se vatrogasna služba. Večera ti je na stolu. Ponekad je mislio da bi je oženio i da nije znala kuhati, ali kuhanje je pomoglo. Večeras su na jelovniku bile lignje na žaru, pijetao u vinu i beze s jagodama, ili voćna salata, ako mu je draža. Izabrao je beze s jagodama, uvlačeći nekoć ravan trbuh. – Dušo, kako danas zovu vatrogasna kola? – Vatrogasna kola – odvratila je Helen.


SEDMO POGLAVLJE Daphne se sjećala požara u Anderbyju. Pamtila je miris koji je osjetila prije no što je požar izbio. Taj miris sad je svima poznat, u svijetu u kojem žive, ali tad nije bio. Tko je tad imao automobil? Čak i njezin otac koji je (kako je sam rekao) bio “prilično dobrostojeći” kupio je automobil tek nekoliko godina kasnije. Benzin je bilo teško nabaviti. Osjetila je njegov miris kad je stric došao automobilom, donio kanticu te tekućine i ulio je u spremnik. Sad ga je osjetila ponovno. Otvorila je kuhinjski prozor. Vani je miris bio mnogo jači. Bilo je dvadeset pet minuta do četiri sata. Upravo se vratila kući, brzo dopješačila Hillom iz srednje djevojačke škole u Loughtonu, koja se nalazila na kraju Alderton Hilla. Putem do kuće pozdravila je gospođu Moss, čistačicu gospodina Winwooda. Svi su je zvali Clara, ali Daphni je majka rekla da bi u njezinoj dobi bilo pristojno oslovljavati je s

gospođo i govoriti o njoj kao o spremačici. Majka joj je u kuhinji ostavila poruku da je otišla posjetiti baku u Brooklyn Avenue i da će se vratiti do četiri. U hladnjaku su je čekali sendviči s jajima. Hladnjaci su bili veoma rijetki, Daphne je to znala. Većina ljudi nije ih imala. A sendviči s jajima, što god je drugo tih godina bilo teško nabaviti, kokoši su uvijek kljuckale i jaja je bilo u izobilju, iako su trebala biti racionirana. Odnijela je sendvič u svoju sobu na kat i kroz prozor promatrala susjedno dvorište. Gledala je kako se vatra rasplamsava, dok se dvorište Winwoodovih nije pretvorilo u masu užarenog crvenila, grimiz i plamen koji se širio posvuda i sad lizao drvarnicu s druge strane njihove ograde i prijetio vrtnoj kućici Anderbyja.


Trebala je nekog nazvati – ali koga? Očekuju li da ona to učini, i kako će to učiniti? I baš kad je pomislila da mora pokušati i spustila se u prizemlje do telefona, čula je da dolaze vatrogasna kola. Otrčala je u dnevni boravak, širom otvorila prozor i na ulici ispred kuće vidjela vatrogasna kola i Georgea i Stanleyja Batchelora. Onda je gospodin Winwood izašao iz svoje kuće mašući rukama i urlajući. Za promjenu je nije vidio i mahnuo. Daphne se povukla u vrt iza kuće. Osjećala je toplinu vatre koja je plamtjela; kao da je bila tik ispred snažne električne grijalice. Pronašla je tačke na suprotnoj strani travnjaka koje je vrtlar ostavio na stazi; popela se na njih i promatrala plamen. Vatrogasci su sad uperili cijevi u vatru pokušavajući spasiti vrtnu kućicu; za drvarnicu i jasen bilo je prekasno. Vatra je zahvatila grane i ono malo jesenskog lišća koje je ostalo, užarilo se do bjelila i bliještalo. Plamen se uzdizao deblom pa rasprsnuo u buktinju, a iskre su letjele vijugajući oko grana. Daphne je upravo glasno komentirala “Oh, jadno stablo”, kad je njezina majka dotrčala travnjakom. – Dušo, jesi li dobro? Što se, zaboga, dogodilo? – Ne znam. – Nije željela spomenuti benzin. I on je bio samo jedna od brojnih stvari koje roditeljima nije spominjala. Nije željela nikoga uvaliti u nevolju. Za sve je bilo sigurnije šutjeti o mnogo toga. – Počelo je netom nakon što sam se vratila iz škole. Mislila sam da bih trebala nazvati vatrogasce, ali već ih je pozvao netko drugi. Ni načas nije bila uplašena, čak ni uznemirena. Barem ne nakon što su došli vatrogasci. Što je gospodin Winwood radio ostatak dana nije znala niti je pitala. Njezini roditelji nisu ga voljeli pa zašto im ga onda spominjati? Nikad ga nije spominjala, znajući za njihovu antipatiju prema njemu. O svakojakim nezgodnim temama najbolje je bilo šutjeti.


U sumrak, prije no što se previše smračilo, ponovno se popela na tačke. Drvarnica je nestala, vrtna kućica pougljenila s vrtne strane, vatra je bila ugašena, samo prah i pepeo. Činilo joj se da od ranije pamti kratke i duge bjelkaste štapove i tanje bijele štapove i nešto nalik na dugu savijenu šibu izbrazdanu po cijeloj dužini. Do večeri je sve to nestalo, prekriveno pepelom. Ujutro je gospodin Winwood izašao u dvorište s džepnom svjetiljkom i grabljama – vidjela ga je s prozora svoje sobe – sve je pograbljao i na travnjaku je ostao samo blijedosivi krug. Kad je završio, već je počela padati kiša i uskoro je lijevala. Davno je to bilo, pomislila je čekajući Alana, i nešto od toga sigurno je samo umislila, a nešto zaboravila. Možda će mu reći čega se sjeća, a možda neće. Možda mu ispriča cijelu priču kad za to dođe vrijeme. Dođi poslijepodne, rekla mu je, što može biti bilo kad između dva i pet. To mu je davalo strašno puno slobode. Sjećala se dijela jedne Browningove pjesme, jedinog koji je znala osim onog Oh, biti u Engleskoj koji svi znaju. Vidjet ću je za tri dana. I samo jednu noć, ali

noći su kratke. Dva duga sata i već je jutro. Što god bude od nas, razmišljao je Alan hodajući poznatim ulicama do postaje u Loughtonu, što god bude od Daphne i mene, samo da nikad ne budemo dvoje staraca koji sjede u kolicima ispred televizora i drže se za ruke. Sve samo to ne. Zadnje što mu je Rosemary rekla kad je odlazio bilo je da svakako pozove Roberta Flynna i Isabel k njima na ručak, ponudivši nekoliko mogućih datuma. To je mogao zaboraviti, ne bi se iznenadila da zaboravi. U posljednje je vrijeme počela citirati onu pjesmu Tammy Wynette i govoriti da je on samo muškarac. Šivaći stroj danas je bio prekriven, a Rosemary je, čekajući da dođu Freya i Freyina majka, njihova kći Judith, šivala na ruku, heftala porub koji je već pričvrstila pribadačama. Alan je provjerio Hamilton Terrace na karti


Londona već tri ili četiri puta. Dosad je već točno znao gdje se nalazi, njezinu bi kuću pronašao s povezom na očima, po mrklome mraku i za vrijeme nestanka struje. Kao da je tinejdžer, nije znao što će reći kad mu ona otvori vrata. A ipak, mislio je da njoj može sve reći. Sad kad je izašao iz vlaka i hodao uz kanal do mosta i Maida Vale, osjetio je da je zanijemio, kao siroti Papageno s lokotom na ustima. Sad kad mu je ostalo još samo par stotina metara do njezinih vrata, želio je da udaljenost bude veća pa je sjeo na pet minuta i samo duboko disao prije no što je zakoračio preko ceste prema njezinoj kući. – Gdje je djed? Rosemary je rekla da je otišao gore u grad u posjet prijatelju, gospodinu Flynnu. – Mama – prekorila ju je Judith – ne kaže se “gore u grad”. Zvučiš kao Jane Austen. Još ćeš reći “frtalj četiri”. – Tako i govorim. Sad i jest frtalj četiri. Što tome nedostaje? – Ništa, bako – rekla je Freya. – Reci kako želiš. Zašto ne? – Pile su čaj i jele kolač od mrkve koji je Rosemary ispekla tog jutra. – Morat ćeš prenijeti djedu moju novost. Pronašli smo stan, uzeli hipoteku i nadamo se useliti prije vjenčanja. Rosemary, koja je prinijela zalogaj kolača na pola puta do usta, odložila je vilicu. Jedino je ona koristila vilicu. – Zar ne možete pričekati s useljenjem do nakon vjenčanja? – Bako, već godinama živimo zajedno, u čemu je razlika? – Kakva grehota! Nekoć se je to zvalo životom u grijehu, što još uvijek jest, ako se mene pita.


Ta izjava na razgovor je djelovala kao hladan tuš. Nakon nekoliko sekundi tišine, Rosemary se slabašno potrudila popraviti situaciju, ali nesretno je izabrala riječi. – Onda, gdje je to vaše gnijezdo? – Pitam se zašto “gnijezdo” daje tom pitanju tako pogrdno značenje – izjavila je Judith. – Mama, u redu je. Pusti. U St John’s Woodu je, bako. Više-manje nasuprot Lord’sa, igrališta za kriket. – Oh, da, kriket – rekla je Rosemary. – Sigurna sam da je jako lijepo. Već je prošlo nekoliko sati kad je uopće primijetio kakva je kuća. Natkrivenom stazom prišao je ulaznim vratima i pritisnuo zvonce. Zazvonilo je kao pravo zvono, ne kao din-don ili nekoliko taktova glazbe. Kad su se vrata otvorila, nije znao je li mu se glas vratio ili ne. Zakoračio je u kuću i bez nepotrebnih riječi čvrsto ju je privinuo uz sebe i poljubio u usta. – Čeka nas dug razgovor – rekao je kad ju je pustio – mnogo prisjećanja i međusobnog podsjećanja. – Da popunimo sve praznine ijedno o drugome sve saznamo. – Želim se naviknuti na tebe, želim pojedinosti. – Već te volim – rekla je, a njegovo srce poskočilo je od sreće. – Mislim da te volim od onih automobila na Baldwin’s Hillu i šume. Sjećaš li se? – Oh, da, sjećam se. – Sjednimo. Dođi ovamo. Vidiš ovu veliku sofu, sjest ćemo na nju i nešto popiti. Crno vino. Imam veoma dobar burgundac. Što kažeš? Kimnuo je.


Sjedili su i razgovarali, svaki sa svojom čašom vina. Razgovarali su o svojim životima, čime su se bavili, gdje su bili. Alan je rekao da je njegov život bio dosadan, isto mjesto, isti posao; Daphne je izjavila da je njezin bio sve samo ne dosadan. On nije spominjao Rosemary, čak ni kao “svoju ženu”; ona je govorila samo o “prvom mužu”, “drugom mužu”. Oduvijek je razmišljao o vremenu kao o nečemu nepromjenjivom, nečemu što uvijek protječe istom brzinom, i nikad ne bi vjerovao da može tako proletjeti. – Oh, Alane – rekla je prekinuvši njegovu pripovijest o jednoj fazi u životu – nikad me nemoj zvati draga ili dušo, može? Zovi me imenom. – Daphne. – Da, uvijek Daphne. Tad ju je ponovno poljubio i zagrljeni su se ispružili na duboku, meku sofu. Ponovno je bio mlad. Nije morao ni zatvoriti oči. Spustio je ruku na njezinu lijevu dojku, ali ona ju je nježno odmaknula. – Ne ovaj put, Alane. Sljedeći put. Uskoro. Kući je morao krenuti najkasnije u devet i trideset. – Iza ugla je perzijski restoran – rekla je. – Toliko je blizu da možemo do njega pješice. – Zašto perzijski? Zašto ne iranski? – Ne znam. Ali uvijek je perzijski kad je restoran. Trenutačno su perzijski restorani najveći hit. Imamo i jedan korejski, vjerojatno južnokorejski. Kad budeš stalno ovdje, sve ćemo ih iskušati. Može li to ikad biti? Je li moguće? Na postaji Warwick Avenue, netom prije dolaska vlaka, ponovno su se poljubili i Alan je pogledavši preko njezina ramena čas prije no što su se odmaknuli jedno od drugoga, vidio da nitko ne zuri u njih. Nisu izazivali poglede nimalo više no što bi ih izazvali da su bili osamnaestogodišnjaci.


Za razliku od braće Batchelor, stari gospodin Newman u mladosti je bio pravi građevinac. Dok su George i Stanley prtljali s ovim i onim, malo zidanja, mrlja boje, i uživali u položaju predradnika i šefovanju drugima, Harry Newman bio je pravi zidar. Svom unuku Lewisu rekao je da bi bio volio izgraditi vlastitu kuću, kuću za sebe, ali nikad nije imao vremena, previše je bio zaposlen zarađujući za život i uzdržavajući ženu i djecu. Kad je otišao u mirovinu, nije imao nikakvog posla, što je bila uobičajena pritužba među muškarcima njegovih godina. – Djede, ako si ne možeš sagraditi kuću, mogao bi nam sagraditi sklonište u slučaju zračnog napada – rekao je Lewis. Britanskom kućevlasniku bile su dostupne dvije vrste skloništa, Anderson i Morrison, oba nazvana po političarima koji su ih smislili. Lewis je u novinama pronašao članak o njima; prvo je bilo ispod zemlje i sastojalo se od drvenih prečki, valovitog lima i vreća s pijeskom, a drugo je nalikovalo na željezni stol unutar kuće, ali dovoljno snažan da na svom krovu nosi težinu srušene kuće. Pokazao je taj članak djedu, ne znajući – ne vjerujući da je tako nešto moguće – da Harry Newman, ne računajući nekoliko riječi u Daily Minom tiskanih velikim slovima, ne zna čitati. Iako mu to Harry nije rekao. Rekao je da neće naručiti kamion tih budalaština, sam će izgraditi svoje sklonište. I izgradio ga je. Ali za sina i njegovu obitelj, u stražnjem dvorištu Newmanovih u Brook Roadu, jer sam je živio u općinskoj zgradi u Roding Roadu. Bilo je to veoma dobro sklonište u slučaju zračnog napada, i kad se počelo činiti da će Loughton biti bombardiran i sirene se oglašavale svaku noć, ponekad i nekoliko puta, svih petero Newmana spuštalo se u njegove dubine s čuturama čaja, bocama vruće vode, dekama i perinama, i ponekad sendvičima od jaja. Ali taj posao bio je previše za Harryja. Imao je neku bolest. Samo malu “epizodu”, za koju je Lewis


liječnik sad pretpostavljao da je zapravo bila prolazni ishemijski napadaj, ili ITA, koji se u današnje vrijeme dade liječiti, ali tad je bio nepoznat i obično dovodio do moždanog udara. I kod djeda je doveo do moždanog udara. Lewis se sjećao djedove paralizirane ruke i izobličena lica, a onda je čuo za njegovu smrt. Harry je zadnje mjesece života proveo kod njih u Brook Roadu i sad je soba bila slobodna za ujaka Jamesa da dođe kad želi i ostane koliko ga je volja. Lewis nikad nije mogao shvatiti zašto ujak James želi ostati, i isprva se činilo da u tome ne uživa pretjerano. Loughton je bio dosadan, u njemu se nije imalo što raditi. Londonski East End, u kojem je James išao na koledž i imao sobu, bio je savršeno siguran; mjesecima nije bilo zračnih napada. Nije imalo smisla da on živi kod njih i svaki se dan vozi podzemnom. Lewis je volio Jamesa i bio je sretan kad je James “promijenio pjesmu”, kako je to rekla Lewisova majka, i odlučio ostati. Kao razlog je naveo da će Lewisov otac brzo biti unovačen, ali on neće; njegovo zanimanje od državne je važnosti i može ostati i brinuti o sestri. Većina toga nije bila istina, što je Lewis kasnije saznao; niti se James bavio zanimanjem koje ga je oslobađalo obavezne vojne službe, niti je Lewisov otac bio regrutiran. Charlie Newman, koji se bližio četrdesetoj, bio je prestar za regrutaciju. Uskoro je James počeo izlaziti navečer i ponekad ostajati vani do ponoći. Lewisu o tome nitko nikad nije ništa rekao, ali osjećao je da njegovi roditelji to ne odobravaju. Tad ga je zamolio da mu pokaže kanate. Lewis se više nije sjećao kako je James saznao za te tunele; mora da mu je Lewis rekao za njih, ali ako jest, svakako se pokajao. James je rekao da tuneli neće biti dobri, ali Lewis se svejedno pitao jesu li mu se zapravo svidjeli, je li ikad otišao u njih bez njega, možda navečer, po mraku, i ostajao u njima do ponoći. Ali zašto? Ako drugi –


Batchelori i Daphne Jones i Richar Parr i Alan Norris i Rosemary Wharton i Michael Winwood i Bill Johnson – ako oni ikad saznaju da on odlazi onamo, iskalit će se na Lewisu, njega će kazniti. Nitko nije smio nikome reći za kanate, a još manje ih pokazati. James je s prekidima živio kod njih cijelo ljeto 1944., ljeto kanata, i krajem godine otišao da se više nikad ne vrati. Lewis je mislio da je to bilo u studenom ili prosincu, ali možda griješi. Majka je bila uznemirena, ali ne doista zabrinuta. – Otišao je negdje u inozemstvo – rekla je. – Oduvijek je to želio. I nije mi ni zahvalio, a koliko je vremena proveo kod nas. Charlie Newman obavijestio je policiju o šogorovu nestanku, ali policija ga nije željela tražiti. Rekli su da dvadesetpetogodišnjeg mladića zdrave glave i dobra zdravlja nikad ne drže nestalim. Velika je vjerojatnost da je otišao svojom voljom. Charlie je rekao da je imao neku curu i živio nevjenčano s njom, na što ga je Lewisova majka izgrdila jer koristi taj izraz pred djetetom. Ali Lewis je imao tajnu, vidio je nešto što nije shvatio i samome sebi obećao da nikome neće reći. Zapravo, prvi je put to spomenuo tek trideset godina kasnije, pred Jo. Bio je dijete. Znao je nešto o dolasku djece na svijet jer im je Norman Batchelor svima rekao kako se rodio na kuhinjskome stolu, kako je njegovu majku boljelo pa ga je istisnula. Ali nije imao pojma kako je Norman ušao u gospođu Batchelor. Godinama nikad nije razmišljao o onome što je vidio u skloništu. – Pročitala sam knjigu o tome – rekla je Jo. – Ili nečem sličnom.

The Go-Between. Postoji i film. Jedan dječak vidi par koji ima... snošaj, samo što ne zna što je to. – Kao ja. – Što si ti vidio?


Spustio se u sklonište jedno poslijepodne po knjigu koju je ondje ostavio. Mora da je to bilo tijekom ljetnih praznika, jer nije bio u školi. Noć ranije bila je uzbuna za zračni napad koja je kratko trajala, ali oni to nisu znali prije nego što je počela i on je sa sobom u sklonište ponio i knjigu. Sklonište je trebalo biti u mraku, ali kroz rešetku na vratima vidio je da gori svijeća. Odškrinuo je vrata i na donjem ležaju ugledao dvoje ljudi, ženu na leđima i muškarca koji se micao gore-dolje na njoj, ali joj nije nanosio bol. Muškarac je bio ujak James. Ženino lice nije vidio i mislio je da ga nisu opazili. Vratio se stubama i osjećao se čudno, zbunjeno, ali bio je svjestan da je vidio nešto što nije smio. I čuo nešto što nije smio čuti, nešto kao ženin dahtaj. Ali ne od bola. Odšuljao se stubama. Da ga je itko pitao kako se osjeća, rekao bi da je “uzrujan”. Bio je previše star da se rasplače, ali došlo mu je da to učini, iako nije znao zašto. Jo je željela znati zašto su bili ondje. Pomalo smiješno, nije li, voditi ljubav u skloništu usred poslijepodneva? – Ljudi tad nisu imali gdje otići. Govorimo o devetsto četrdesetima. – Jo je bila mlađa od njega, dovoljno mlada da je propustila vrijeme kad je voditi ljubav bilo dopušteno samo bračnim parovima. – Nisu mogli otići u hotel. Vjerojatno bi ih tražili vjenčani list. – Jesi li ikad otkrio tko je bila ona žena? – Bio sam dijete, Jo. Nije me zanimalo. Nisam želio razmišljati o tome. Sjećam se samo da je imala najlonske čarape i riđu, crvenu kosu. Sad mislim da je James želio vidjeti tunele jer je pomislio da bi mogli poslužiti kao zamjensko mjesto na kojem bi se sastajao s tom ženom. Kad ih je vidio, shvatio je da mu neće poslužiti. Možda je iskušavši sklonište uvidio da ni ono nije prikladno. – Pa su ta žena i on odlučili pobjeći?


– Pretpostavljam. I policija je očito došla do istog zaključka kad su odbili tražiti Jamesa. – Po koju si knjigu išao u sklonište? Lewis se nasmijao. Sjećanje na ono što je vidio u skloništu već ga dugo, jako dugo nije uzrujalo. – Vjerojatno po Grofa Monte Crista. Tad sam ga negdje prvi put čitao.


OSMO POGLAVLJE Otprilike godinu dana nakon Vivienine smrti, Michael je odustao od automobila. Imao ga je samo kako bi razvozio nju, nju i njezina invalidska kolica; rijetko ga je koristio bez nje na suvozačkom sjedalu, a kad je ona umrla, sjesti za volan bez Vivien pokraj sebe samo mu je izazivalo dodatnu bol, snažnu tjelesnu bol u predjelu srca. Na kraju mu je automobil služio samo da se odveze u posjet Zoe. Stajao je parkiran na parkiralištu za stanare ispred kuće, a kako se akumulator ne bi ispraznio, Michael ga je morao nekoliko puta tjedno provesti West Hampsteadom: niz ulicu Fortune Green, ulicama koje su nosile imena antičkih grčkih heroja, Agamemnona, Ahileja i tako dalje, ponekad do Shoot Up Hilla i natrag po Iversonu. Akumulator bi se svejedno povremeno ispraznio pa je morao zvati službu za pomoć na cesti, koja mu je isprva besplatno rješavala problem kao dio članskog paketa, a onda ga upozorila da će mu, ako se to nastavi događati, morati naplatiti razliku. Zato je odustao od automobila i osjetio veliko olakšanje. Teta Zoe, koja nije bila njegova teta i koju nikad nije zvao tetom, još uvijek je živjela u Lewesu. Sad je odlazio onamo vlakom i uživao u prirodi Sussexa što prije nikad nije mogao. Posjet Zoe uvijek je bio zadovoljstvo, ne dužnost, a sad kad je to zadovoljstvo počeo osjećati već vlaku, bilo je još i bolje. Zoe je nepovratno okončala užase njegova djetinjstva istog časa kad ju je vidio. Njegove majke nije bilo, otišla je u neko doba godine kanata, umrla je, rekao mu je otac, pa onda bolesna je, u bolnici je, pa ponovno mrtva. Michaelu nije pokazala mnogo ljubavi, ali bila mu je majka, jedina majka koju je imao. Živio je u kući Anderby s ocem koji mu se obraćao samo kad mu je morao dati neku uputu ili ga izgrditi, i koji je pred njega stavljao hranu, uglavnom sendviče s ribljom


paštetom i mesni narezak. Onda najednom majka više nije bila mrtva, nego je otišla i napustila ih. Michael se sjećao svoje strahovite zbunjenosti. Otac je saznao za tunele, došao do ulaza i svima im viknuo da odu kućama i više se nikad ne vrate. Michaela je odveo kući sa sobom i tako mu oduzeo sve prijatelje. Rekao mu je da mora otići živjeti s njegovom rođakinjom. Ona ima lijepu kuću i novog muža i Michael je mora naučiti voljeti. – Ja je nikad nisam zavolio, ali ti nisi na mene pa možda hoćeš. Htio ne htio, odlaziš. Ona kaže da te je vidjela jednom ili dvaput. Ja se ne sjećam, ali ti ćeš se možda sjetiti. Nema svoje djece i ne može ih imati, a tebe želi i to je ono najvažnije. U četvrtak ideš vlakom u Lewes. John Winwood kojeg više nitko ne zove Woody popeo se na kat i zapjevao “Ostani uz mene”. Michael baš nije vjerovao ocu, nije imao razloga, ali mislio je da namjerava otputovati s njim do Lewesa. Ali njegov otac to nije namjeravao. Spakirao mu je torbu, pjevajući “Gospode, pomoći naša u prošlosti” dok je natrpavao u nju nesparene čarape i odjeću koju je Michael prerastao. Otpratio ga je do postaje, ukrcao u vlak i rekao da je razgovarao s kondukterom i “dao mu napojnicu” da pripazi da Michael “ne zapadne u nepriliku”. Nakon toga je otišao ne pričekavši da vlak krene, na odlasku rekavši kako je zaboravio ponijeti sendviče koje mu je pripremio. To hladno rujansko jutro koje je proveo u vožnji vlakom kroz kišu koja se slijevala niz prozore kupea bilo je najgore jutro u Michaelovu životu, a loših je jutara dotad već podosta nakupio. Osjećao je mješavinu panike i očaja. Imao je voznu kartu, ali nije imao novca. Morao je na zahod, ali nije znao gdje je – postoji li uopće u vlaku. Jedna gospođa koju neće zaboraviti dok je živ, bucmasta, ljubazna, s psićem u krilu, upitala ga je je li dobro i putuje li tko s njim. Strahovito se stideći, prisilio se da je upita gdje je zahod, a


ona se ponudila odvesti ga i sa sobom je ponijela svog jorkširskog terijera. Nakon toga, olakšan i utješen, milovao je psića i razgovarao s njim cijelim putem do Lewesa. Gospođa ga je izvela iz vlaka, nosila njegov kovčeg – on ga sam nije mogao ni podignuti – i rekla da će ostati s njim dok ne pronađu onoga – njegovu tetu, zar ne? – tko ga treba dočekati. Ali čim je to izgovorila, jedna sitna, vitka, zgodna dama u haljini s cvjetovima nagnula se da ga pozdravi i upitala smije li ga poljubiti pa ga ljubeći obavila najljepšim mirisom ruža. – Zar si došao sam? – To je bilo najbliže kritici na račun njegova oca što je od Zoe dugo čuo. Obilno je zahvalila gospođi s psićem i njih dvoje su se odvezli do kuće. Automobilom! Koji je ona vozila! Nije bila prva vozačica koju je u životu vidio, ali gotovo prva. Bila je beskrajno nježna i ljubazna, raspitivala se što on voli raditi i jesti i čime se zabavljati, i isprva je pomislio da je to neka igra, da nije stvarno. Ali bilo je stvarno i nakon najgoreg juta u njegovu životu uslijedilo je najbolje poslijepodne i Zoe mu je pružila sretan život s njom i njezinim suprugom Chrisom i vlastitim psom, i ta sreća se nastavila, naglašena manjim jadima koje priroda ljudska nasljeđuje, dok se nije dogodila strašna stvar i Vivien umrla. Među tim manjim jadima bio je njegov prvi brak. Babette je bila pogreška. Oženio ju je, jer kad je on imao dvadeset i četiri godine, muškarac bi se zaručio i potom oženio prvom djevojkom s kojom je izlazio, obično jednom od tipkačica u uredu. U njegovu slučaju, tajnicom koju je dijelio s drugim novopečenim nižim odvjetnikom u odvjetničkom uredu u Lewesu u kojem se zaposlio nakon školovanja. Babette je bila zgodna i brbljava. “Vrckasta” je bila riječ kojom bi je opisao. Zahihotala bi se na kraju svake rečenice koju je izgovorila. Njemu je to neko


vrijeme bilo dražesno. Sad, ako bi je se uopće sjetio, pomislio bi samo kako bi u današnje doba i proteklih dvadeset ili trideset godina neko vrijeme živjeli zajedno pa prekinuli kad bi njezino hihotanje počelo kidati njegove živce, a njegov sarkazam tjerati nju u plač, i ne bi bilo velike ili nikakve štete. Zajednički život, ali ne i brak – tko bi osim puritanskog bigota mogao pronaći ijednu manu takvom aranžmanu? U njihovu slučaju, njegovu i Babettinu, kad se činilo da bi razvod mogao biti teško izvediv jer ni ona ni on nisu počinili preljub niti postupali okrutno jedno prema drugome, Babette se zaljubila u apsurdno nadutog muškarca koji ju je obožavao i pobjegla je s njim. Zakon se promijenio i prema Zakonu o braku iz 1973. brzo je dobio razvod. Vivien je bila kći Chrisove rođakinje, sedamnaest godina mlađa od Michaela. Upoznali su se na obiteljskom vjenčanju. Od Babette se nije mogla razlikovati više no što se razlikovala, onako visoka, vitka, maslinaste puti i crne kose, tiha, žena koja se smijala samo kad se imalo čemu smijati. Bila je ravnateljica osnovne škole u West Hampsteadu i Michael je prešao u odvjetničku tvrtku s uredima u Finchley Roadu. Kupili su kuću u Ingham Roadu kroz koji je prolazio autobus i Michaelu nudio materijal za poeziju. Ponekad je mislio da je nju volio previše, a njihovu djecu nedovoljno. To nikako ne znači da ih nije volio neizmjerno više nego što su njegovi roditelji voljeli njega. Njegova djeca nikad nisu bila zanemarena ni ignorirana kao što je on bio, a Vivien je njegovu povremenu ravnodušnost nadomještala iskrenim obožavanjem i kćerke i sina. S krivnjom je samome sebi priznao da ne bi mnogo mario da Vivien i on nisu imah djece. Bio je i ljubomoran na vlastitu djecu zbog Vivienine ljubavi prema njima, iako se njezina ljubav prema njemu time nije ni najmanje umanjila, i on je to znao.


Problem se – to je otkrio samoanalizom – nalazio u činjenici da se on nije znao nositi s ljubavlju, i davao je ili previše ili nedovoljno. Umrla je mlada, ili se barem njemu četrdeset i devet godina činilo mladim. Tih dana se kod raka dojke nije moglo mnogo učiniti. Djeca su bila na fakultetu. Oboje su bili pametni, dobivali dobre ocjene; sinje upisao postdiplomski, kći medicinu. Ponekad su dolazili kući, ali samo zato (ili je barem on tako mislio) što su Ingham Road povezivali s majkom. Nikad nisu odlazili na kat u Vivieninu sobu, sobu koju je čuvao kakva je nekoć bila. On je pak sastavljao dosadne pravne dokumente, provodio istraživanja i pisao ugovore za svoje klijente. I kako je sam rekao, srce mu je bilo slomljeno. Ali nikad i nije bilo neko naročito srce, oštećeno je rano u životu roditeljskim šutiranjem. Samo ga je Vivien mogla zakrpati, a nje više nema. Kao dijete nikad nije plakao, znao je da bi to bilo beskorisno, ali od Vivienine smrti često je plakao, učio plakati u dugim besanim noćima. Samosažaljenje? Možda. Oni koji mu se rugaju sami nikad nisu imali razloga osjetiti ga. Sve vijesti o ocu dobivao je samo od Zoe. Ne naročito imućan kad je Michael bio dijete, još se dvaput ženio. Prva od tih žena zvala se Margaret i također je umrla. Ali ta smrt uslijedila je nakon dugog i navodno sretnog života. Njegova treća žena bila je imućna, prava bogatašica, i njezina smrt učinila ga je bogatim čovjekom. Michael je upoznao Sheilu u jednoj od rijetkih prilika kad se vidio s ocem, i svidjela mu se. Tad je već bio dovoljno star da procijeni karakter i ta ga se žena dojmila kao puka suprotnost svega čega se sjećao o majci. Kad je umrla, Sheila je njegovu ocu ostavila sve što je imala, uključujući i vlastelinsku kuću u Norfolku u kojoj su živjeli i sav novac koji je naslijedila od oca, a koji se dotad uvelike umnogostručio. Zoe je rekla Michaelu da je to njegovu ocu omogućilo da se smjesti u dom. U stan koji nije ni najmanje


nalik na one kakve čovjek zamišlja na takvim mjestima, nego raskošno utočište koje se može usporediti s hotelom u nekom talijanskom odmaralištu, iako su njegovi stanovnici svi stariji od šezdeset godina. Michael nije želio znati. Oca se sjećao sa stravom i svojevrsnim gađenjem. Tad je bio u braku s Babette. Ona je bila očarana Johnom Winwoodom – po Michaelovu mišljenju uvelike zato što je bio bogat i od njega se možda mogao izvući novac – i smišljala je scenarije o Urban Grangeu, raskošnom staračkom domu čije stanare dvore lijepo odjevene mlade žene ni najmanje nalik na bolničarke i liječnike koji izgledaju kao poslovnjaci, kojima obroke pripravlja kulinarski šef koji piše za neki sjajni časopis, i koji imaju televizore u boji i jacuzzi u kupaonicama. Slušao ju je na pola uha dok nije predložila da njegov otac dođe živjeti s njima. Michael bi mogao preurediti njihovu kuću i nadograditi raskošan stan za oca. Njegovo silovito izraženo gađenje bilo je jedan od razloga koji su je natjerali u zagrljaj trgovca automobilima s kojim je pobjegla. Kad mu je Zoe rekla da su joj iz Urban Grangea javili da je njegov otac ozbiljno bolestan i na rubu smrti, iako je shvatio da bi bilo najbolje da ga ode posjetiti, do toga na kraju nije došlo. John Winwood se oporavio – uvijek se oporavljao – ustao iz kreveta i vratio u invalidska kolica pa su ga izveli van među cinije i rododendrone. Ali uskoro je počeo ponovno umirati i ponovno je bio na pragu smrti. Michael je ponovno pomislio kako mu je dužnost otići u Norfolk, ponovno je pričekao jedan dan, pa dva, a John Winwood ponovno se oporavio. Odbacio je kolica i iskusio novu životnu snagu, odijevao drečavu odjeću koju mu je kupovao netko od osoblja, vježbao u svojoj sobi pa trčkarao naokolo kao mladić. Michael nikad nije znao koliko godina ima njegov otac, a nikad ga nije zanimalo dovoljno da


upita Zoe. Kad je bio dijete, roditelji su se svim silama trudili da izbjegnu reći djeci koliko imaju godina. Do dana današnjeg sjećao se koliko se iznenadio kad im je Norman Batchelor rekao da njegov otac ima četrdeset i dvije, a majka trideset i osam godina. Michael je znao da je John Winwood već jako star, ali ništa preciznije od toga. Znao je i da je čovjek na samrti koji nikad ne umire. Osim njega, Zoe je bila očeva jedina rođakinja. Činilo se da samo ona dobiva vijesti o njemu. Od Urban Grangea ili od samog Johna Winwooda? Možda ijedno i drugo. Michael si je rekao da ga očeva sudbina ne zanima. Otac ga ne zanima. Od svih okrutnosti i zanemarivanja koja je doživio od Johna Winwooda, najgore što je pamtio nije bilo pozvati liječnika tek tri dana nakon što je Michael slomio gležanj, odvesti ga i pokazati mu klaonicu u kojoj je njegov otac nekoć bio koljač ni ostaviti ga u krevetu bez vode kad je imao ospice, nego ostaviti ga na postaji Victoria bez novca i hrane. To je bio najgori postupak i nikad mu ga nije mogao oprostiti. Još uvijek se sjećao svih pojedinosti tog dana, putovanja vlakom, svog straha i posvemašnje samoće, ali i ljubaznosti one gospođe s psićem, no čak ni to nikad nije moglo ublažiti grozu koju je osjećao prema ocu koji je tako nešto mogao učiniti svom malom sinu. Sva ljubav koju je imao za njega – a nije je bilo mnogo – ugasila se tog dana kad je upoznao Zoe i naučio što je ljubav. Dakle, ravnodušan prema ocu? Je li takav? Ne, o njemu je sad razmišljao najmanje moguće jer mu je Vivien pokazala da mržnja, jer to je ono što je prema ocu uistinu osjećao, izjeda um i kvari karakter. – Nikoga nemoj mrziti – rekla je. – To je posve beskorisno i mrzitelju nanosi štetu, a omraženome ništa ne čini. – Zato je prestao razmišljati o očevim opačinama, čak je i želja za osvetom malo splasnula. Ponekad bi


se zatekao i kako pjevuši neku od crkvenih pjesama koje je njegov otac običavao pjevati. O Johnu Winwoodu nastojao je razmišljati kao o mrtvom, ali mu to nije polazilo za rukom. Njegova majka Anita bila je samo nejasan, blijedi lik iz daleke prošlosti. Gdje ju je John Winwood upoznao, zastoju je oženio, ima li još nekog živog rođaka – na ta pitanja nije znao odgovore. Sjećao se samo njezina lica. Njega je još uvijek mogao vidjeti kad bi zatvorio oči, lice koje je bilo utjelovljenje ne ljepote nego istančane ljepote, s prćastim nosom, kratkom gornjom usnom, očima kao u lutke, okruglim ružičastim obrazima i grivom zlaćano-crvene kose. Njegova supruga Babette imala je sličan oblik lica i crvenu kosu; njegova supruga Vivien bila je puka suprotnost, ozbiljna, stroga, dok se ne bi nasmiješila i sunce izašlo. – Čini se da ju je volio koliko on ikoga može voljeti – rekla je Zoe koja je u posljednje vrijeme odustala od toga da nikad ne kritizira njegova oca. Možda je shvatila da Michael više nije dijete koje mora zaštititi od ružne istine; ako ju je ona znala, on ju je znao i bolje od nje. – U svakom slučaju, možda ga malo peče savjest. Sheila je vjerojatno namjerno popila previše tableta, ma što rekla istraga. Meni se činila jako nesretnom. – Istina – suglasio se Michael čekajući još, ali ne dočekavši. Što je to značilo? Sad ga više nijedno otkriće o ocu nije moglo šokirati. Svaka povezanost s njime završila je na peronu na postaji Victoria prije šest desetljeća. Imao je samo jedno pitanje, ono koje nikad dotad nije postavio. – Koliko točno ima godina? – U siječnju će napuniti stotu.


Nikad dotad u životu Alan nije mislio isključivo i samo o jednoj osobi u jednoj situaciji, i tako danima. Daphne je bila njegova zadnja misao prije no što bi ga shrvao san i prva kad bi otvorio oči. Zamišljao ju je u njezinoj kući i gledao kako hoda prostorijama – čak i onima koje još nije vidio – vidio kako hoda Hamilton Terraceom i St John’s Wood Roadom, povremeno zastajući da porazgovara s nekim bezličnim susjedom. Vidio ju je kako s knjigom u ruci počiva na sofi na kojoj su ležali zajedno, a onda odlaže knjigu da razmisli – možda – o njemu. Razmišljajući o njoj, uglavnom se pitao što će njih dvoje učiniti. Hoće li se ono svojevrsno obećanje koje mu je dala ikad obistiniti? Za to je postojala krajnje mala vjerojatnost; on je previše star, a mora se priznati, i ona. Ljudi se u njihovim godinama ne zaljubljuju – ali oni su se zaljubili. Bio je pretpostavio, i na određeni način tome se čak i nadao, da će pogled na Rosemary kad se vrati iz posjeta Hamilton Terraceu u njemu izazvati osjećaj krivnje, goleme krivnje. Mogao bi, razmišljao je sjedeći u vlaku podzemne željeznici, osjetiti i svojevrsno olakšanje jer će mu Rosemaryna prisutnost, Rosemaryno postojanje, pokazati njihovu ludost, njegovu i Daphninu, nemogućnost onoga što su napola nakanili učiniti i puku pogrešnost tog postupka. Ali tu misao brzo je zamijenila pomisao da bi bilo pogrešno odbaciti tu radost o kojoj ona i on razmišljaju, čak i da to sad može. Zbog toga bi se gorko kajao do kraja života koji mu je preostao. Reći si da bi Rosemary sad bio beskorisno društvo, nikakav muž, ljuštura koja je cijelim svojim srcem i svim svojim mislima posvećena drugoj ženi iako izgleda kao muškarac za kojeg je udata – to je bilo licemjerno opravdanje. Rosemary je dobra žena, uporno si je ponavljao, odana mu je, domaćica, brine o njemu, majka je njegove djece. No sitni glas u


njegovoj glavi na to je rekao da je od svega toga samo ovo posljednje istina. U mislima je vidio šivaći stroj. U nekom je mjuziklu bila pjesma o tome kako je šivaći stroj djevojčin najbolji prijatelj. Koliko se staromodno to činilo, koliko predpotopno. Rosemaryn šivaći stroj bio je njegov najgori neprijatelj. Već sam zvuk koji je proizvodio, ono zujanje nimalo slično ičemu drugom, sve više mu je išlo na živce. Nijedna druga žena koju je sad poznavao nije imala šivaći stroj, iako su ga mnoge imale kad je bio mlad. Jedina žena osim Rosemary koju je vidio da šiva sjedila je u sariju u izlogu kemijske čistionice u High Roadu. Strahovito je nepošten! Ionako ne može napustiti Rosemary. To je nezamislivo. A ipak, razmišlja o tome jednako često kao što razmišlja o Daphne. Nastavio se izvlačiti sastancima s Robertom Flynnom, iako je postajao svjestan da će morati smisliti neki drugi razlog za izlaske bez Rosemary. Trebala mu je nova izlika, ovaj put kako bi ostao preko noći. Laganje, za koje se nekoć držao nevještim, ako ne i posve nesposobnim, postalo je jednostavno, uglavnom zato što je njegova slušateljica bila toliko bezazlena i puna povjerenja – što ga je dodatno mučilo. To je njegovu neiskrenost činilo još besramnijom. Međutim, Daphne i on nisu mogli dalje samo s poljupcima i poslijepodnevnim posjetima, ma koliko divni bili. Poznavao je sebe i bio svjestan da mu je za vođenje ljubavi potrebna noć, ne nužno mrak, ali barem umjetna rasvjeta. I ako je moguće krevet, ne sofa. Zbog njegovih godina. Nije li istina da za seks i ljubav, taj tako važan vid postojanja, želimo okolnosti, okruženje, zvukove i mirise mladosti? Možda baš zato neki brakovi opstaju višemanje zauvijek. Sjetio se, kao često dotad, automobila Daphnina oca u sumrak na Baldwin’s Hillu. I sad je jednako mirisala, bila ista pod


rukom. Daphne je bila prva žena koju je imao i, prođe li nekim čudom sve kako treba, bit će i posljednja. Rosemary će ga prozrijeti nastavi li se izvlačiti na Roberta Flynna. Zato mora smisliti drugu izliku. O svemu je tome razmišljao dok joj je govorio svoju uobičajenu laž i kretao prema postaji u Lougbtonu. Robert će nazvati, ili će to učiniti njegova supruga, ili netko treći tko ih obojicu poznaje, i reći joj da je upravo razgovarao s Robertom koji se žali kako već dugo nije vidio Alana. Često je mislio o tome i navečer kad se vraćao kući. Ali sad ne mora razmišljati o tome, sad ne. Rižoto je jelo za koje je opće poznato da ga je teško pripremiti, ili ako baš nije tako teško, a onda je barem vremenski zahtjevno. Jednom kad staviš rižu i gljive u tavu i dodaš temeljac, a još temeljca čeka da bude dodano, ne možeš ga ostaviti. Stalno miješanje nužno je jer u protivnom slijedi katastrofa. Glavni kuhar u restoranu Lotario u High Streetu u St John’s Woodu bio je sjajan kuhar i njegov je rižoto bio čuven,

djelomice

zahvaljujući

kulinarskim

člancima

u

sjajnim

časopisima. Restoran je u osam i trideset uvijek bio pun, ali oni koji bi rezervirali za sedam – lokalni i uglavnom vremešni stanovnici – pronašli bi stol i veoma diskretnu glazbu, ružičaste stolnjake i ubruse, uvijek najbolje boje, i uljudnu poslugu. I naravno, rižoto. Freya i David posjetili su stan u zgradi sučelice Lord’su koji je sad bio u njihovom vlasništvu. Sljedeće subote uselit će se u Oak Tree Court, ali danas su mjerili prozore za zavjese i računali može li u drugu spavaću sobu stati bračni krevet. Stigli su kasnije no što su očekivali, a kad su ušli, otkrili su dvije stvari: da su prethodni stanari skinuli sve žarulje i da su oboje prilično nespretni s metrom i ravnalima. Umalo se posvadivši, pribjegli su uobičajenom lijeku protiv zlovolje, sjeli na novopostavljeni sag i popili po nekoliko čaša Merlota koji su donijeli sa


sobom. To im je vratilo raspoloženje i kako se bližilo pola devet i postajalo sve mračnije, krenuli su u potragu za restoranom. – Zašto ne odemo kod Lotaria? – upitala je Freya. – On je onaj koji kuha veličanstven rižoto. – Mrzim rižoto. – Ti uzmi nešto drugo. Restoran je bio krcat. Nisu rezervirali, ali uspjeli su dobiti stol, onaj koji nitko ne želi jer je tik iza vrata i izložen propuhu. – Mislim da bismo trebali kupiti ovakve ružičaste stolnjake. Što kažeš? – upitala je Freya koja je imala nešto bakinoga. David nije bio razgovorljiv muškarac, što je nju rijetko smetalo. Naručili su novu bocu Merlota, rižoto za Freyu, špagete s vongolama za Davida. Kao po Freyinu mišljenju većina muškaraca, nije bio ni od onih koji vole promatrati ljude. Lutala je pogledom po blagovaonici i zastala na paru za stolom na suprotnom kraju prostorije. Muškarac im je bio okrenut licem, a žena leđima. Nisu bili ni približno mladi, čak ni sredovječni, čovjek bi ih mogao opisati kao dvoje ljudi u naponu starosti, ravnih leđa i oboje s gustom kosom na glavi. Činilo se da su pojeli, ali na stolu ispred njih još su bile dvije polupune čaše vina. Muškarac, kojeg je Freya smjesta prepoznala, desnim je dlanom prekrio ženinu lijevu ruku na stolu i sad je podigao k usnama. Freya je tiho rekla: – Ne vjerujem. – To uvijek znači da vjeruješ. – Vidiš ono dvoje tamo, onu ženu u crno-bijelom? Muškarac koji sjedi s njom moj je djed. – Želiš li ga otići pozdraviti? – Šališ se?


Stigla je njihova hrana, rižoto i špageti s vongolama. Freya je otpila veći gutljaj vina no inače. – Samo se nadam da nas neće vidjeti. Jer znaš, ona žena nije moja baka. – Možda mu je poslovna znanica. – On nema posao. David se nasmiješio pa nasmijao. – U tom slučaju, sretno mu bilo. – Nije smiješno – rekla je Freya. Starac je plaćao račun. Popili su vino, ustali i zaputili se prema vratima, prilično daleko od Freye i Davida koji su sjedili oborenih pogleda. Ali u Freyinu slučaju, nedovoljno oborenog da ih ne bi vidjela dok odlaze. – Jesi li vidio? – upitala je kad su se vrata za njima zatvorila. – Zagrlio ju je kao da su mladi. – Možda se osjećaju mladima. – Strašno sam se uzrujala. Osjećam se nekako razočarano. Hoću reći, nikad nisam ni sanjala da bi tako nešto bilo moguće. Ne djed. – Freya, nas se to ne tiče. – Naravno da nas se tiče. On je moj djed. Treba mi piće, nešto jače od te crvene tekućine. Treba mi rakija. Hoćeš li i ti jednu? – Ja sam u redu – odgovorio je David. – Ja se nisam uzrujao. – Sljedeći put prespavat ću kod tebe – rekao je Alan. – Dobro. Daphne neće željeti znati kako će on to izvesti, kojom će se još većom neistinom morati poslužiti, koju će još veću laž morati smisliti da objasni svoje odsustvo na možda dvadeset i četiri sata. Ovaj put to neće biti Robert Flynn; počeo se bojati Roberta Flynna, bojati da bi taj nedužan i nevin čovjek mogao najednom izroniti kao čudovište iz mirnog mora, podići svoju ružnu glavu (iako ga je Alan pamtio kao


prilično zgodnog muškarca) i zaškrgutati čeljustima kao morski pas, otimajući svom plijenu ruku ili nogu. Jer da sad izgubi Daphne, to bi bilo kao da je izgubio ruku ili nogu. Od svega što bi Robert Flynn mogao učiniti, ne smije mu biti dopušteno da mu uzme Daphne; bolje da mu uništi brak. Ali on je već uništen, nije li? Brige, uglavnom povezane s Robertom Flynnom kojeg je po vlastitoj procjeni već previše zlorabio kao alibi, pritiskale su ga u vlaku podzemne željeznice cijelim putem do kuće. Zamislio je i kako ulazi u stan i u njemu ne zatiče samo budnu Rosemary, nego i Roberta Flynna i njegovu suprugu, kako god joj je ime, koji su se okupili kako bi pretresli njegove laži i izlike i suočili ga s njima. Naravno da ga nije dočekalo ništa slično. Rosemary je bila u krevetu i vjerojatno spavala, a njezin svileni kostim boje bakra, napokon završen, visio je na vješalici u hodniku.


DEVETO POGLAVLJE Michael je ponio veliku bombonijeru. Cvijeće će kupiti u Lewesu, bude li potrebno reći će taksistu da se na putu do Zoe zaustavi kod cvjećarne. Prije

dva

dana

razgovarao

je

s

Brendom

Miller,

Zoeinom

njegovateljicom, prijateljicom i družicom, i saznao da nema razloga za brigu. Devedesetdvogodišnja žena neminovno mora sve više slabiti, postajati sve krhkija, ali Brenda je bila uvjerena da je liječnica koja ju je tog dana nazvala pretjerivala kad je rekla da je njegova teta u ranim fazama Alzheimerove bolesti. – Pomislila sam, ali to joj nisam rekla, da čovjek Zoeinih godina teško može biti u ranim fazama ičega. – Dolazim u četvrtak pa ćemo vidjeti – odgovorio je Michael. – Ne želi valjda da Zoe ode u... znaš, starački dom ili hospicij ili nešto tako, zar ne? – O tome nije bilo govora. Zoe bi to ubilo, to oboje znamo. I sad je s bombonijerom i cvijećem, zlatnožutim ružama i ružičastim i žutim vučikama, ljubio Zoe koja mu se osmjehivala kao i uvijek. Glas joj je bio malo slabiji, pokreti malo sporiji. Umjesto jednog pa dva štapa za hodanje, koristila je hodalicu. – Više ih ne zovu Zimmerove hodaljke – rekla je. – Jesi li primijetio? Mislim da to ima neke veze s predrasudama protiv Nijemaca ili možda antipatiji prema Europskoj uniji. To nije zvučalo kao rana faza Alzheimera. Brenda je poslužila ručak, nakon kojega su dvije žene pojele nekoliko čokoladnih bombona. Kad bi joj došao u posjet, Zoe bi preskočila poslijepodnevni odmor. Ranije će u krevet, uvijek mu je


govorila. Ne želi spavati dok je on ondje. Osim toga, danas mu mora reći nešto važno, privatno, pa je zamolilia Brendu da ih pola sata ostavi nasamo. Dobro, dvadeset minuta. Brenda i ona jedna od druge mogu sve tražiti, bez uvrede i ljutnje. Michael je zamijetio koliko je malo pojela, tek komadić lista sa žara, kriškicu kruha tanku kao hostija i dva čokoladna bombona. Zamijetio je i koliko je blijeda, koža na licu stanjila joj se do bljedila kakvo imaju samo veoma stari ljudi. To je bilo nešto novo, jednako kao i nestanak boje iz njezinih očiju, koje više nisu bile modre, nego sive kao voda stajaćica. Plavetnilo njezinih očiju bilo je prvo što je zamijetio na njoj kad ga je poljubila na postaji u Lewesu. – Sjedni, dragi – rekla je kad su ušli u malu primaću sobu, njezinu privatnu sobu u koju si morao biti pozvan. – Sine moj. Meni si oduvijek bio sin. Nadam se da ti to ne smeta, neću raspredati o tome. – Posegnuo je za njezinom rukom i nježno je primio. – U mojoj dobi, Michaele, čovjek mora stalno razmišljati o smrti. Trebao bi, u tome nema ničeg lošeg. Svaki put kad te vidim, znam da te možda više nikad neću vidjeti. Ne želim govoriti o tvom ocu i sigurna sam da ni ti to ne želiš, ali nešto ti o njemu moram reći. Tad sam ga vidjela zadnji put. Bio je sam, Sheilu je ostavio kod kuće. Sirotica. Nije mi bila simpatična, ali žalila sam je kao što sam nekoć žalila tebe. Ali mislim da si ti, Michaele, imao sreće. – Znam – rekao je. – Jer si me ti pronašla i dovela ovamo. – Želio je dodati “i postala moja majka”, ali bojao se da će se rasplakati ako to kaže. – Nisam tako mislila. Željela sam reći da si imao sreće jer si mu pobjegao. Brzo ću ti reći što me je zamolio. Mislim da bi riječ za to bila “alibi”. Znam što to jest, ali ne i što znači. Ti si odvjetnik, ti ćeš znati. – To je latinska riječ za “drugdje”.


– Je li? To me je zamolio kad je došao ovamo sam. Da mu dadem alibi. Michael je poželio reći da ne želi čuti o tome. Nije to rekao, ali pomislio je da Zoe ipak podliježe senilnosti usprkos gotovo svim dokazima u suprotno. – Alibi? Njezino staro, već izbrazdano lice zgužvalo se u masku bora dok se trudila objasniti. – Drugdje, kažeš. Želio je da kažem da je bio drugdje. Ako itko dođe pitati, trebala sam reći da je bio ovdje sa mnom. – Ali kad, Zoe? Kako? – Prije dvadeset godina. Trebala sam reći da je bio ovdje sa mnom, da je ovdje proveo jedan određeni dan u svibnju. – Sigurno si pitala zašto. – Michael je osjetio kako ga hvata mučnina. – Sigurno si pitala zašto to traži. – Nisam željela znati. Znala sam da je nešto grozno. Znala sam kakav je. Samo sam rekla da ne dolazi u obzir da lažem za njega. Izgledao je iznenađeno. Ali ti si moja rođakinja, rekao je, ti si mi obitelj. – Duboko je uzdahnula. – Otad sam ga vidjela samo nekoliko puta. Pisao mi je da ide u Urban Grange i da je tvrtki koja vodi to mjesto rekao da nema druge rodbine osim mene. Tad mu je odgovaralo da kaže kako sam mu samo rođakinja. – Supruga mu je tad već bila mrtva? – Nije mario, nije želio znati, ali činilo se da ona želi da je pita. – Umrla je u lipnju osamdeset i pete, nekoliko tjedana nakon što me je zamolio to što sam ti rekla da me je zamolio. Pet ili šest godina kasnije otišao je u Urban Grange. Sheila se odala piću i gutala goleme količine onoga što nazivaju lijekovima na recept. Provedena je istraga i zaključeno je da je riječ o smrti predoziranjem. – Zoe je obrisala gornju


usnu i čelo rupčićem. – To je sve. Ne želim reći ništa više. Ali netko je morao znati, a tko drugi ako ne ti? Posjeti su uvijek završavali njegovim odlaskom rano uvečer. Zoe je do osam morala biti u krevetu. Michael i dvije starice sjedili su na sunčevu svjetlu uz francuske prozore i razgovarali o tome što su činili u tjednima od njegova prethodnog posjeta. Zoe i Brenda uvijek su činile isto: čitale novine i romane, gledale televiziju, odlazile u kratke šetnje, Zoe u kolicima koja je Brenda gurala. Uporno su ponavljale kolike su sretnice što žive ondje i još uvijek imaju vlastitu kuću, jer Zoeina je njegovateljica sve dijelila s njom, i sreću i zahvalnost i materijalna dobra. Michael im je ispričao kako se nakon mnogo godina ponovno susreo s prijateljima iz djetinjstva, ali nije spomenuo ruke u limenki za kekse za koje one po svemu sudeći nisu čule. Brenda je izašla iz prostorije kako bi pristavila vodu za čaj, a on je brzo i bez daha rekao: – Zoe, živi zbog mene. – Nije mogao vjerovati da to govori, ali nastavio je na taj njemu nesvojstven način: – Ti si sve što imam. – To bih ja trebala reći tebi. Uostalom, imaš djecu. – Znam. Pravi sam sretnik. – Čudno kako je rijetko razmišljao o njima. – Zaboravi da sam išta rekao. – Mislim da neću – sa smijehom je odgovorila. – Rijetki su ti koji u mojoj dobi čuju takvu izjavu. Prije odlaska poljubio je obje žene, a Zoe i zagrlio, priljubivši obraz uz njezin duže no inače. Možda je više nikad neće vidjeti. – Što ćemo učiniti? – Freya je i nakon tri dana još uvijek bila ogorčena. – Ništa – odgovorila je Judith. – Ne bih rekla da će se iz toga išta izroditi. Ti se za dva tjedna udaješ. Ne želimo uznemiriti obitelj, zar ne?


A sam Bog zna kakav bi kraval nastao ako kažeš baki što si vidjela. Ionako će se sve brzo vratiti u normalu. – Mama, on je grlio tu ženu. Poljubio joj ruku. Judith se nasmijala. – Nije smiješno. Govorimo o tvojim roditeljima. – To ti je samo dokaz koliko su se stvari promijenile. Kad sam ja bila tvojih godina, a to nije bilo tako davno kao što ti misliš, starci nisu imali prijateljice i vodili ih na večere u londonske restorane, prijateljice nisu nosile potpetice od deset centimetara i starci ih nisu grlili u javnosti. Možda su uzdržavali ljubavnice, ali te ljubavnice nisu bile žene njihovih godina. Rekla si da je bila njegovih godina? – Otprilike. Sjajno izgleda za svoje godine, ali tu su negdje. – Trebala bi shvatiti koliko je to ohrabrujuće za žene općenito. Znaš, nećeš uvijek biti mlada i kad budeš imala sedamdeset godina, bit ćeš zahvalna da imaš dečka. – A sirota baka? – Što oko ne vidi, srce ne oplakuje. – Judith je zastala da razmisli. – Jesi li sigurna da je to bio on? – Mama! Molim te. Mnoge ljubavne veze koje su tek propupale moraju biti prekinute kad par napusti školu koju su oboje pohađali, kad odu svatko na svoj fakultet. U današnje vrijeme i više nego kad je on bio mlad, pomislio je Alan, jer tad se manje djevojaka visoko obrazovalo. Ali Daphne je otišla na Cambridge, a godinu dana kasnije on je otišao na Reading, i mada su jedno drugome obećali da će pisati – rijetki su u to doba imali novca za međugradske pozive – njihova pisma postajala su sve rjeđa da bi na kraju posve presahnula. Osim toga, njihova veza – ta se riječ tad nije


koristila – bila je neobična. Zbog snažnog seksualnog elementa, nužno je morala biti tajna. Njih dvoje nisu išli u kino i davali si poljubac za laku noć. Oni su vodili ljubav, ljubili se, to da, i obožavali uz strasne uzdahe i dahtaje, a razgovor nakon toga vrtio se uglavnom oko planiranja sljedećeg susreta, gdje bi ona mogla parkirati automobil kako je susjedi ne bi vidjeli, gdje bi je on mogao čekati, ali ne i kamo će otići. Jer uvijek su odlazili na isto mjesto. U šumu na Baldwin’s Hillu. Za toplih ljetnih večeri, na samo šumsko tlo, pod lisnatim baldahinom grana. Na zelene proplanke i ponekad, pustolovno, uz deblo velike bukve, glatko kao tuljanovo krzno. Što su njezini roditelji mislili gdje su njih dvoje? O roditeljima nikad nisu razgovarali, naravno. Ali jednom ju je upitao, a Daphne je odgovorila da im je rekla kako ide u posjet prijateljici, djevojci s kojom je išla u školu, a koja je stanovala u St John’s Roadu, dovoljno daleko da opravda uzimanje automobila. Otac i majka navodno je nikad nisu provjeravali. To je

bio

nagovještaj njegova vlastitog, krajnje

nesigurnog alibija s Robertom Flynnom. Sve se vraća, sve se plaća, izreka je koja mu se nikad nije sviđala, ali u ovoj je situaciji bila umjesna. Što bi bilo da su mladi toga vremena običavali pauzirati godinu dana prije odlaska na fakultet; što bi bilo da je otišla s njim na sveučilište Reading. Spomenuta je ta mogućnost, ali njezini su roditelji željeli da studira na Cambridgeu i prestiž tog studija nadvladao je njezinu – što prema njemu? Ljubav? Požudu? Uzbuđenje? Sve troje? – i otišla je na Cambridge. Utješio se s Melanie, ali živcirao ga je njezin smijeh pa ju je ostavio zbog Rosemary za koju se nadao da će željeti seks jednako kao Daphne. Činilo mu se da je ulogu njezina mladića prihvatio s isključivim ciljem da je odvede u krevet ili na stražnje sjedalo posuđenog automobila. Ali nije se dala – oh, kako se opirala! – i


popustila je tek one bolne i nespretne prve bračne noći u hotelu u Torquayu. Stvari su se na tom području (kako ga je Rosemary zvala) poboljšale i nije imao pritužbi. Koliko je njemu bilo poznato, nije ih imala ni ona. Koliko je njemu bilo poznato, jer o tome nikad nisu razgovarali. Rosemary nije željela, cijela ta tema izazivala joj je nelagodu. Je li se trebao oženiti s Daphne? Ponovno je pronaći? Na kraju krajeva, znao je gdje živi. Na Hillu, sučelice nekadašnjim kanatima na čijem je mjestu tad već bio Warlock, u kući do gospodina Winwooda koji je živio sam bez supruge i sina. Mogao ju je pronaći. To bi značilo prekid s Rosemary i strašnu galamu koju bi digli njezini i njegovi roditelji. Ali njegov život nije bio nesretan, samo dosadan. I ima djecu i unuke. Bio je u vlaku podzemne željeznice na putu prema Hamilton Terraceu gdje će provesti noć s Daphne. Tako je to nazvao, jer izraz “seksati se” ili neki eksplicitniji nisu bili u uporabi zadnji put kad je vodio ljubav s njom. Tad je bio mlad, a sad je star, ali to ga je mučilo manje od laži koju je servirao Rosemary. Robert Flynn mu ovaj put nije bio od koristi, podzemna vozi dokasna i zašto bi zaboga prespavao kod Roberta? Cijela ta stvar bila je apsurdna. Već nekoliko godina nije vidio Roberta ni razgovarao s njim, ali Rosemary i on govorili su o tom muškarcu, on kako bi svoju izmišljotinu učinio vjerodostojnom. Čak je i opisivao njegov dom znajući da Rosemary voli slušati o interijerima, razglabao o njegovu zdravlju u usporedbi s vlastitom dobrom kondicijom, i njegovoj usamljenosti otkad mu je supruga otišla na odmor sa sestrom. Apsurdno i veoma pogrešno. Danas se nije izvukao na Roberta, nego na sastanak s nekadašnjim školskim kolegama, koji se neće održati u školi Bancroft’s koju je pohađao, nego iz nekog


tajanstvenog razloga u Dorsetu. U jednoj od onih preuređenih daščara koje su opremljene šankom i velebnom banketnom dvoranom usred Hardy Countryja. Gotovo se preplašio sjetivši se kako je opisao to mjesto. Bojao se vlastite umješnosti u laganju. Takva spretnost činila mu se umalo zločinom. Večeras Daphne i on neće izaći na večeru. Ona će mu nešto skuhati. – Što najviše voliš jesti? – Oh, sve. Nije važno. – Što najviše voliš? – Nešto što više nitko ne kuha. Pitu s goveđim odreskom i bubregom. Bio je siguran da će ona zaboraviti. Njegov izbor činio mu se kao nešto što ona nikad ne bi skuhala. Sigurno je žena od lignji na žaru ili tvorac rižota kao onaj u restoranu u koji su otišli prošli tjedan. Nije se dotjerala za njega, odjenula je jednostavnu haljinu kojoj se on silno divio na njihovom prvom sastanku. Vidio je da ona izbjegava svaki privid svečanosti ili posebne prigode. Poljubili su se kad je došao pa zagrljeni ležali na sofi, šapćući ono što se nekad davno, dugo prije njegova vremena, nazivalo “slatkim besmislicama”. Pili su šeri, poprilično su ga popili, i on se sjetio stihova – Shakespeareovih, naravno – o alkoholu koji izaziva želju, ali osujećuje izvedbu. Kad je riječ o izvedbi, odlučio je ne razmišljati o tome, ali svejedno je razmišljao, neizbježno. Pita je bila izvrsna, baš onakva kakva treba biti, i prava je šteta što je nije jeo s tekom koji je zaslužila. Nakon toga su uz sir pili crno vino i ona je stavila Bacha. Nikad je nije povezivao s Bachom, niti s ijednom drugom glazbom, ali smirila ga je, što je Daphne možda i željela. Ničim


izazvana, jer nijedna riječ koju su izgovorili nije vodila ka tome, rekla je: – Nije ni najmanje važno. Ne zaboravi da smo to već učinili. – Znam. Zagrljeni su otišli u spavaću sobu na katu. Ugasila je svjetla, sva osim svjetiljke na noćnom ormariću. Vidio je šumu i njezino zeleno tlo, bujad koja se razlistava i isprepletene grane stabala iznad glave. Grede

kuća naših cedri su, a natkrovlje čempresi... Držao ju je u naručju i koža lica uz njegovo lice bila je koža njegove mlade ljubavnice. Sve je bilo u redu, bit će i ostat će tako. Gle, kako si lijepa, draga moja, gle, kako si

mila... Zelenilo je postelja naša... – Ti si psihologinja – rekla je Freya. – Za to si kvalificiranja od mene. Njezina sestra spustila je pogled, što joj je bila navika. – Hoćeš reći, prebacuješ odgovornost na mene. – Ja to ne mogu učiniti, zar ne, Fen? U subotu se udajem i četrnaest ću dana biti u Maroku. To bi stvarno bilo prebacivanje odgovornosti. Bilo bi najbolje da pričekamo dok ne odem. Izaberi vrijeme kad djeda nema, to je vrlo važno. – Očito – rekla je Fenella. – Menije to stvarno teško izvedivo, morat ću pronaći nekog da bude s djecom, ne mogu ih povesti sa sobom. Što ako ona... znaš, brižne u plač? – Mama će uzeti klince. Bit će strašno zahvalna što ne mora sama reći baki. – Ponovi mi sve pojedinosti. Želim biti sigurna da sam dobro shvatila. Rosemary je davno prihvatila načelo da se žene ne bi trebalo previše ticati što njezin suprug radi. To je uključivalo njegovo vrijeme na poslu,


njegovo vrijeme s muškim prijateljima – prijateljice, naravno, sigurno nema – njegove interese, sve povezano s politikom ili automobilskim motorom. Zato ga nikad nije pitala o Robertu Flynnu, što je Robert rekao i što je Alan rekao. Alanovo nastojanje da zapamti pojedinosti kuće u kojoj nikad nije bio bilo je uzaludno jer Rosemary ga nikad nije pitala kakav je Robertov dom. Zato ga je, kad se vratio sa sastanka s davnim školskim drugovima u Dorsetu, samo upitala je li se lijepo proveo. Malo se iznenadila jer je inzistirao da joj kaže što su jeli na banketu u Velikoj dvorani i koliko je bio presretan što ni sa kim ne mora dijeliti sobu u hotelu. Ali samo je rekla da joj je drago što je uživao. Na BBC-jevim ranim vijestima vidjela je da je na liniji Great Western u subotu poslijepodne bio veliki zastoj i nadala se da zbog toga nije zakasnio, ali on je samo dao savršeno prihvatljiv odgovor rekavši da se zastoj odnosio na vlak za Penzance, ne njegov. Svileni kostim boje bakra više nije visio u hodniku ispred Rosemaryne sobe za šivanje, nego u njihovoj spavaćoj sobi. Kao Ahab Elijahu ili Orwellov Gordon sobnoj biljci, kad ga je vidio, Alan je glasno rekao: – Jesi li me pronašao, neprijatelju moj? – ali nije mu smetao, ništa mu nije smetalo. Bio je sretan. Znao je da ne bi smio biti sretan. Izvesti Rosemary na večeru tog dana bio je monstruozan postupak. Nevjeru ne možeš nadomjestiti takvim gestama, ali već ju je pozvao i ona je pristala. Mogla bi obući novi kostim, rekla je – ali se predomislila. Prvi ga put mora odjenuti na Freyinu vjenčanju, to joj je bila izvorna nakana i mora je se držati. Zaboravio je na Freyino vjenčanje i njegovim sunčanim nebom načas je proletio oblak kad se sjetio da je obećao Daphne kako će subotnju noć provesti s njom. Kako će to izvesti nije imao pojma. S druge strane, bio je itekako svjestan da će na vjenčanju imati prilike


porazgovarati s Rosemarynom sestrom i predložiti joj da Rosemary i ona odu zajedno na odmor. Možda u Švicarsku. Njemu Švicarska nije naročito draga, što je dobar razlog da Rosemary koja je obožava ode onamo s Elizabeth umjesto s njim. Svileni kostim boje bakra lepršao je na vjetru koji je strujao kroz otvoreni prozor, iritantno jasno ističući asimetrične revere. Izašavši u šetnju kasnije tog dana, sjeo je na balvan ispod stabala u šumi i pokušao nazvati Daphne, ali nije imao signala, mobitel se samo kreštavo oglasio. Navečer se iskrao na balkon i uspio razgovarati s njom, dogovorivši da će “ma što se dogodilo” četvrtak provesti s njom, iako, nažalost, ne i četvrtak noć. Izabrao je nesretan dan, ili su možda nesretni bili drugi njegovi odabiri. Provevši divan dan s Daphne i zaboravivši na svoju odluku da neće voditi ljubav na sofi u poslijepodnevnim satima, možda jest otišao sat vremena ranije, ali se u sedam i pol ukrcao u podzemnu na postaji Warwick Avenue i na Oxford Circusu presjeo u vlak za Theydon Bois. Trgovine u West Endu četvrtkom su otvorene mnogo duže no inače i napirlitana žena u udaljenom kutu vlaka, nakrcana vrećicama iz Selfridgesa i Zare, promaknula mu je pogledu. Međutim, on nije promaknuo Helen Batchelor, koja je brzo odlučila da ga neće “vidjeti”. Vjerojatno ništa ne bi bila učinila da sutradan nije došla u Loughton u posjet svom šogoru Georgeu, koji se kod kuće oporavljao od srčanog udara, istina laganog, ali svejedno takvog na koji se ne može samo odmahnuti rukom. Predavši mu obavezan buket cvijeća i kutiju Quality Street čokoladnih bombona, poželjela mu je brzo ozdravljenje i otišla u kupovinu u High Road, ostavivši automobil na jedinom mjestu koje je u petak poslijepodne uspjela pronaći. I Rosemary je bila u


kupovini, ali ona je izašla po rezervne čarape u slučaju da na onima koje će odjenuti za vjenčanje u presudnom trenutku pukne očica. Dotad su se vidjele samo jednom. Rosemary bi bila prošla pokraj nje s neodređenim osjećajem da je već negdje vidjela tu ženu, ali Helen, koja je bila pozornija i imala bolji vid, pozdravila ju je rekavši: – Bog, Rosemary, kako si? Rosemary je odgovorila da je dobro, hvala na pitanju, misleći kako čovjek na to pitanje i ne može odgovoriti drukčije i zašto ljudi uopće pitaju? – Kakva slučajnost – nastavila je Helen. – Već godinama nisam vidjela ni tebe ni tvog supruga, a onda jučer navečer u podzemnoj vidim tvog muža – zaboravila mu je ime – a sad tebe u High Roadu. Ja sam se ukrcala na Bond Streetu, a on na Oxford Circusu. Rosemary nije ništa odgovorila. Samo je neodređeno kimnula. Žena je – zove li se Helen? – razvezla priču o Georgeu, sirotom Georgeu, i njegovu srcu o kojem nikad nije brinuo kako je trebao. Rosemary se ispričala rekavši da mora dalje i čarape je kupila u stanju lagane ošamućenosti. Ova se Helen sigurno zabunila. Vjerojatno pije, izgleda kao da pije. Kad se vratila, Alan je bio kod kuće. Odnijela je nove čarape u spavaću sobu, a kad je izašla, zatekla ga je kako nešto čita na balkonu. Možda neku poeziju ili klasiku; nije je zanimalo što on čita jer joj se to oduvijek činilo strašnim traćenjem vremena. Podigao je pogled, nasmiješio joj se i rekao kako je lijepo sjediti ovako vani na suncu. – Zašto si sinoć ušao u podzemnu na Oxford Circusu? Umjesto da se zacrveni, što njemu nije bilo svojstveno, problijedio je. Ona to nije zamijetila, ali on jest, odnosno osjetio je kako mu boja napušta obraze, krv se najednom povlači iz lica. Nesposoban


progovoriti, stisnuo je šake pa protisnuo: – Otišao sam u Robertov klub, ostavio ga ondje. Na trgu Cavendish. – Mislila sam da te Owen vozi na izložbu u Norfolku. Zašto bi on ikad poželio otići na poljoprivrednu izložbu, i zašto bi ga njihov sin koji živi i radi u Winchesteru odvezao onamo? Bio je to traljav i krajnje nevjerojatan izgovor. Ali njime se poslužio i Rosemary je zapamtila.


DESETO POGLAVLJE Bez svečanije odjeće u ormaru, Alan je za vjenčanje odjenuo odijelo, vjerojatno svoje najbolje, ako kategoriziraš takve odjevne predmete, ali prvi muškarac kojeg je ugledao kad su došli bio je u formalnom odijelu s prslukom i kravatom. Danje bio prekrasan, veoma topao i sunčan. Nije očekivao vrt, ali hotel ga je imao: prostran, s travnjacima, ružinim pupoljcima, ukrasnim grmljem, visokim stablima i šetnicom uz rijeku. Muškarac odjeven kao pripadnik britanske kraljevske garde, kojeg je Rosemary nazvala ceremonijalmajstorom, uvodio je uzvanike u nešto nalik na šator ili paviljon uz stražnji dio hotela. Zauzevši svoje mjesto u redu, Alan je bio svjestan žena ispred njih i ubrzo iza njih, koje su u usporedbi sa sirotom Rosemary sve bile odjevene veoma elegantno. Najednom je osjetio golemo sažaljenje prema njoj i vlastitu krivnju. Kad bi im barem netko prišao i rekao joj kako lijepo izgleda, čak i upitao gdje je kupila taj kostim. Ali nitko to nije učinio i ubrzo su se već rukovali s Davidom i ljubili Freyu. Rosemary, koja je već rekla Alanu koliko je neobično prije obreda vidjeti mladenku, a kad smo već kod toga i mladoženju prije obreda, izjavila je: – Sretna je mladenka koju sunce obasja. Alan je sumnjao da bi se prije šest mjeseci lecnuo na to. Ali sad jest. Je li mu se učinilo da ga je Freya čudno pogledala? Stajala je u duboko dekoltiranoj haljini od bijele čipke, s bijelim ružama u lijevoj ruci, i prodorno ga pogledala na nekoliko sekundi očima punim osude. Ili se njemu tako učinilo, jer krivnja je mislila umjesto njega. Kad su se vratili u vrt, Rosemary je opazila Judith i Fenellu, a Fenellin suprug Giles se kao navođeni projektil zaputio prema njima. Bilo bi bolje


pristupiti ljudima koje ne poznaješ i predstaviti se, ali Alan je znao da Rosemary to nikad ne bi učinila. Pomislio je, možda ponovno umislio, da mu je i druga unuka uputila pogled koji se ne bi mogao nazvati doslovno neprijateljskim, ali prekoran je nedvojbeno bio, pogled majke neposlušnom djetetu. Judith je pak na licu imala ironičan osmijeh, skriven širokim obodom šešira. Zaronio je pod taj šešir da je poljubi, misleći one znaju. Moja kći i unuke znaju. Jednako kao što zna i Helen

Batchelor. Mreža se steže. Osjetio je pravi ježur straha. Ne zbog sebe, nego zbog Rosemary i onoga što bi ona mogla učiniti, a što on nije mogao ni zamisliti. Počeo je shvaćati da je nemoguće zamisliti kako će netko, ma koliko ga dobro poznaješ i ma koliko dugo, reagirati suočen sa situacijom koja mu je posve strana, posve izvan njegova načina života i života svih koje poznaje. Mogla bi reagirati suzama, vrištanjem, glasnim prijetnjama, objavom – Gospode, samo ne to – nakane samoubojstva. – Peni za tvoje misli – veselo je rekla Rosemary. Upravo joj je prišla jedna žena, Fenella ih je upoznala, i pohvalila njezin “krasan kostim”. Alan nije odgovorio. Što je mogao reći? Istinu sigurno ne. Uslijedilo je novo upoznavanje, kad im je Fenella predstavila ženinog supruga. – Bako, djede, mislim da ne znate sir Williama Johnsona. On je moj krsni kum. Jesu li Rosemary i on bili na Fenellinu krštenju prije trideset i pet godina? Nije se sjećao, niti se sjećao da je itko prije ili poslije krštenja spomenuo tog visokog muškarca otmjena izgleda u svečanom jutarnjem odijelu s gardenijom u zapučku. Imao je gustu, kovrčavu, kratko ošišanu kosu bijelu kao snijeg. Nešto u njegovu izgledu, nešto daleko i suzdržano, Alanu je djelovalo poznato. Pokušao je odrediti što, ali onaj


nejasni osjećaj kako odnekud poznaje tog muškarca nestao je. Mislio je samo kako je taj sir William (kojem se Fenella sad obraćala sa “striček Bill”) otprilike njegovih godina. Ulazili su u hotel na obred koji će izvršiti matičar. Alan godinama nije bio ni na čijem vjenčanju, zadnje je možda bilo Fenellino. Ona se udala u crkvi, uz njemu nepoznat obred koji je sigurno bio iz Alternativnog molitvenika, ali sudeći po onome što mu je Rosemary šapnula, ovo je bila “travestija”, iako njega nije naročito zanimala. Laknulo mu je kad su razmijenjeni šturi zavjeti i kad je pročitana pjesma koju je specijalno za tu prigodu napisao neki rođak ili prijatelj. Uskoro je uslijedio ručak, ne švedski stol, nego niz cifrastih jela posluženih za stolovima za četiri osobe. Alan je osjetio kako ga hvata strašna potištenost, stanje kojemu je povremeno bio podložan, ali koje nije osjetio otkad se ponovno spojio s Daphne. Potištenosti se pridružio osjećaj straha da je možda više nikad neće vidjeti, da će se njegova vlastita obitelj na ovom vjenčanju, njegov sin, njegova kći, njegove unuke i njihovi muževi, svi obrušiti na njega i udruženi s Rosemary satrti njegovu i Daphninu sreću ili je s prezirom odbaciti kao neprimjerenu, površnu ljubavnu vezicu koja je već gotova. Sir William i lady Johnson sjedili su za njihovim stolom, za koji ih je vjerojatno smjestila Freya jer su bili približno istih godina. Alanu se ponovno učinilo da poznaje Williama Johnsona, iako mu njegov dubok, prilično spor glas nije zvučao poznato. Lady Johnson, mlađa od svog supruga koji ju je oslovljavao imenom Amanda, bila je mršava, plavokosa i predivno odjevena u haljini slične boje kao Rosemaryn kostim, ali takvoj koja je, kako se Alanovu nevičnom oku činilo, nosila nepogrešiv pariški pečat. Šeširić priljubljen uz glavu držao je mudrim odabirom na okupljanju na kojem nije poželjno ništa što bi priječilo


pogled na glavne aktere. Uzrujala ga je spoznaja da je Rosemary počeo uspoređivati s drugim ženama, od kojih mu se većina sad činila privlačnijima i bolje odjevenima od nje. Ta neugodna razmišljanja prekinuo je sir William rekavši: – Mislim da vas odnekud poznajem, ali davno je to bilo. Njegovu izjavu prekinuo je ceremonijalmajstor najavivši govor koji će održati mladoženjin prijatelj, muškarac kojeg bi nekoć zvali kumom. Alan je pogledao sir Williama i kimnuo, ali daljnji razgovor nije bio moguć. Govor je bio kratak i bez duhovitosti ili opscenih šala. Teško je smisliti nestašne seksualne aluzije kad par kojem nazdravljaš već pet godina živi zajedno. Svi su nestrpljivo čekali hranu, ali nitko nije bio nesklon čašici pjenušca za aperitiv. Osim mladoženjina odgovora i neočekivanog podizanja čaša Kraljici, drugih govorancija očito neće biti. Na njihov stol stigla je boca bijelog i boca crnog vina, i Alan je rekao: – I ja vas odnekud poznajem. Znao sam vas kao Billa. Glas me je zavarao, ali svjestan sam da vam se sigurno promijenio tek nekoliko godina nakon što smo svi bili u – oklijevao je – kanatima. Bill Johnson se nasmijao. To nije bio smijeh zabavljenosti nego zahvalnosti na odgovoru na postavljeno pitanje. – Kanati, da. Dugo nisam čuo tu riječ. Odlazili smo onamo samo nekoliko mjeseci, ali često razmišljam o kanatima. Čak ih i sanjam. – Njegov duboki glas zvučao je dublje, ali na neki neobičan način sličnije onome nekadašnjeg dječaka. – Moja je obitelj živjela na vrhu Hilla, a ti, čini mi se, u Shelley Groveu. Sad te se sjećam, i još jedno ili dvoje drugih. S nama je bila jedna prilično glamurozna djevojčica po imenu Daphne nešto i neki dječak s nezgodnim roditeljima i svi Batchelori. – I ja sam bila ondje – rekla je Rosemary.


Alan je u njezinu glasu uočio prizvuk kivnje, ali i više od toga određenu ljutnju na spomen Daphnina imena. Uočila ju je i supruga Billa Johnsona. Izgledala je zabrinuto i pogledala supruga, a Bill je odgovorio taktičnošću koju je Alan povezao s diplomatom, što je, kako je Alan kasnije saznao, njegov stari prijatelj nekoć bio. – Naravno da si bila. Rosemary, jedina djevojčica koja je redovito dolazila. Jeste li se vas dvoje upoznali u kanatima? – Jesmo – odvratila je Rosemary ne baš naročito ljubazno. – Znamo se cijeli život. Bili smo nerazdvojni, nismo li, Alane? Iako je to imalo malo veze s obredom kojem su netom nazočili, Alan se sjetio stiha iz starog obreda vjenčanja. – Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. – To nije bilo utješno. Tijekom ručka nije se činilo umjesnim spominjati ruke otkrivene u starim tunelima. Ali nakon ručka Bill Johnson ih je spomenuo. Rekao je i da je bio na Cambridgeu s Daphne. Alan je osjetio nalet ljubomore koji je malo oslabio kad je Bill rekao da s njom na fakultetu nije bio gotovo ni u kakvom doticaju, ali da se njezino lice ne zaboravlja. Amanda Johnson, koja je u razgovoru veoma malo sudjelovala, ali je pristojno slušala i povremeno razmijenila koju riječ s Rosemary, rekla je da se svakako moraju ponovno naći. Možda na večeri. Nazvat će. Alan nije vjerovao u takva obećanja poziva i ponovnih susreta. Uvijek su bivala zaboravljena. Rosemary bi to ionako zabranila. Oprostili su se kako bi prošetali vrtovima i ispratili Freyu i Davida na bračno putovanje u Maroko. Društvo se pomalo sneveselilo kao i uvijek na vjenčanjima kad mladenci odu. I uzvanici su počeli odlaziti. Alan i Rosemary našli su se blizu Judith pa ju je upitao za Billa Johnsona.


– Kad smo Maurice i ja bili u Sudanu, Bill je bio naš veleposlanik u Khartoumu. Često smo se družili; u Sudanu tad nije bilo mnogo Engleza, a sad ih je vjerojatno na tisuće. Maurice ga je zamolio da bude Fenellin krsni kum. I doista je dobar kum, nikad nije zaboravio njezin rođendan i slično. – Kum ili kuma trebali bi dovesti dijete pred biskupa u dobi prikladnoj za pričest – represivno je izjavila Rosemary. – Mama. Više nitko ne mari za te stvari. – Svi smo se površno poznavali kao djeca. – Alan je znao da je rekao “svi” i “površno” samo kako bi smekšao Rosemary i prezirao se zbog toga. – Nikad ga prije nisi spomenula. – Jesam, tata, ali ti nisi slušao. Nisam znala da ste kao klinci bili ekipa, zar ne? Dan nije bio uspješan, barem ne za neke uzvanike. Na svoju sramotu, Alan je pomislio da je iz svega toga barem dobio priliku da Billa Johnsona možda iskoristi za neki budući alibi. Opipao je glatki četverokut mobitela u džepu i pomislio, samo da uhvatim časak nasamo i nazvat ću Daphne, ali želja mu se nije ostvarila. Dok su odlazili, dotrčala im je Fenella. – Bako, sljedeću srijedu poslijepodne imam sastanak u Eppingu pa sam mislila da bih na povratku mogla svratiti do tebe. Rosemary je rekla da bi to bilo krasno, dušo. – I tebe, djede, ako budeš kod kuće. Nitko nikad nema sastanke u Eppingu, pomislio je Alan, ukoliko ne živi ondje i ide zubaru ili frizeru. I zašto ga pita hoće li biti kod kuće? Zato što želi da bude ili zato što to ne želi?


Umalo je rekao da ne zna. Ali ne, neće biti kod kuće, otići će posjetiti Daphne. – Ne. – Glas mu je bio hladan. – Neću biti kod kuće. Kasno ću se vratiti.


JEDANAESTO POGLAVLJE Kad je razmišljao o tome, što nije činio često, Michael je samome sebi govorio da se dobro slaže sa svojom djecom. Da mora smisliti riječ koja opisuje Janein i Richardov stav prema njemu, rekao bi “poslušan”, a svoj prema njima opisao bi kao “nezahtjevan”. Uvijek kao da su bili u različitim dijelovima svijeta, a kako su komunicirali elektroničkom poštom, bilo je teško reci gdje su. Nikad nije zatražio od njih da dođu kući, ali njihova poslušnost očitovala se povremenim dolascima i darovima koje su mu obično donosili. Od Jane je jednom dobio iPod jer voli slušati glazbu u samoći, a od Richarda nekoliko ručno sašivenih svilenih košulja iz Seoula. Oboje su bili u četrdesetim godinama života. Jane je bila razvedena i imala dvoje već odrasle djece. Richard se nikad nije ženio. Michael je pretpostavljao da je homoseksualac, ali o toj temi nikad nisu razgovarali. O mnogim temama nisu razgovarali, na primjer o životu i smrti i obiteljskim odnosima. Kad bi došli u Englesku na četiri ili pet dana, uvijek su odsjedali u hotelima i poslušno ga svakodnevno posjećivali. Za Jane je ovaj put bilo drukčije i to mu je napisala u poruci. Željela bi biti s njim. Čini joj se smiješnim da odsjedne u nekom dalekom hotelu “bez duše”, a on ima tako veliku kuću. Nije spomenula trošak, ne bi to učinila. Ni njegov sin ni njegova kći pred njim nikad nisu govorili o novcu. Kad je pročitao poruku, popeo se na prvi kat i provjerio sobu uz onu u kojoj je on spavao. Bit će sasvim dobra, prilično je mala, s krevetom i majušnim ormarom za odjeću. Kupaonicu će morati dijeliti s njim. Zatim se popeo u Vivieninu sobu. Naravno, Jane će očekivati da spava ovdje.


Izuvši cipele i pažljivo razgrnuvši bijeli svileni prekrivač, legao je na krevet, na stranu koja je oduvijek bila njegova, i zatvorenih očiju zagrlio njezino bestjelesno tijelo, zamišljajući kako osjeća njezinu toplinu. Rijetko joj se obraćao, ali sad je to učinio. – Draga, da pustim tvoju kći da spava ovdje? Naravno da će spavati ondje. To je samorazumljivo. I Jane će to podrazumijevati, možda neće ni zamijetiti da je soba kao svetište, posebnu brigu koju joj on posvećuje. Njegova djeca nisu pronicava, nisu tankoćutna. Za to je krivio sebe, misleći kako nije bio osjećajan prema njima. Ljubazan, to da, popustljiv i velikodušan, ali ne i uviđavan. Uviđavnost je, zajedno s ljubavlju, čuvao za njihovu majku. Ali svejedno ga je bilo lako povrijediti. Predvidio je kako će se osjećati kad Jane umaršira u ovu sobu i uzvikne kako je navlas ista kakva je bila dok je bila mamina pa upita zašto on ne spava u njoj. I doista, Jane je reagirala kako je i predvidio. Zakoračila je preko praga i udahnuvši miris bijelih ruža koje je stavio u vazu da je dočekaju, zagrlila ga i uskliknula: – Tatice, namećem li se? Ovo je tvoje privatno mjesto za druženje s mamom. Kasnije, kad se smjestila u ono što je nazvala “svetom prostorijom”, izveo ju je na večeru jer nije bio raspoložen da kuha za nju, a usto je bio siguran da njoj to ionako ne bi bilo drago. Razgovarali su o njezinoj djeci koju je on jedva poznavao, i o njezinu novom poslu. Bila je liječnica, pedijatrica, i veoma uvažena. Rekao joj je za Zoe, a ona ga je natjerala da se lecne izjavivši kako je iznenađena da je “ta staričica” još uvijek živa. – Tad ćeš se još više iznenaditi kad čuješ da je i moj otac još uvijek živ. – Imaš pravo. Sigurno ima sto godina.


– Kad ljudi to kažu, misle da pretjeruju, ali on stvarno ima sto godina. Odnosno, devedeset i devet. – Nikad ga ne viđaš, zar ne? – Gotovo nikad. Otkad mu je umrla supruga, živi u raskošnom domu za starce u kojem svi imaju batlera i jacuzzi. – Šališ se. – Ja, naravno, ništa od toga nikad nisam vidio. Čuo sam od Zoe. Sutradan ujutro nazvala je Brenda Miller i obavijestila ga da je Zoe bolesna i u bolnici. Ima upalu pluća. – Odmah dolazim. Jane je kratko rekla, “Kakva šteta, a tek sam došla”, ali činilo se da je sasma ravnodušna jer on odlazi. Ima puno posla, rekla je, i sto ljudi koje mora posjetiti. – Neću se zadržati – rekao je. – Večeras se vraćam. – Ne zaboravi je pozdraviti od mene. Zoe takvi pozdravi sad neće ništa značiti, pomislio je, ali obećao je da će prenijeti pozdrave. Upala pluća, koju su nekoć zvali prijateljicom staraca jer ih bez lijekova, bezbolno i sporo, nježno vodi kraju. Liječnici će pokušati održati Zoe na životu i to će im neko vrijeme nedvojbeno polaziti za rukom. Ali možda je Zoe zatražila da je ne oživljavaju. Rekla je da je on njezin sin, a ona njegova majka. Te emotivne riječi izmamile su mu suze koje je suspregnuo dok je bio s njom u njezinoj kući. Plakao je u taksiju na putu do bolnice. Bila je svjesna, poduprta jastucima, i Brenda je bila s njom. – Idem ja – rekla je Brenda. – Ostavit ću vas same. Uhvatio je Zoeinu ruku. Glas joj se sveo na šapat. Bila je prisebna, ali primorana štedjeti riječi.


– Tvoj otac. Kad odem, bit će posve sam. – Zastala je i prodorno ga pogledala. Pogled joj je još uvijek bio bistar. – Grubo sam govorila o njemu. Možda sam pogriješila. Alibi – jesam li to samo sanjala? – Ne, ne, Zoe, naravno da nisi. – Ne znam. Kad odem, hoćeš li javiti Urban Grangeu? Hoćeš li im reći da si njegov sin? Oni ne znaju da postojiš. Reci im, to je sve što tražim od tebe. Za nju je to bio golem napor. Zatvorila je oči i spustila glavu na jastuke. Michael je načas pomislio da je mrtva, ali ruka koju je držao bila je topla, a prsti se pomaknuli i priljubili uz njegov dlan. Prinio ju je usnama, a Zoe se slabašno, jedva primjetno osmjehnula. Sjedeći uz njezino uzglavlje i držeći je za ruku, razmišljao je o svojoj sirotoj, lijepoj crvenokosoj majci, ma koliko je neljubazna bila; razmišljao je o Chrisu, Zoeinu suprugu, koji mu je bio kao otac i uvijek imao vremena za usamljenog dječačića; o Vivien, uvijek o Vivien, i njezinoj smrti u koju mjesecima nije mogao povjerovati, o njezinu dubu koji je uvijek s njim. Bolničarka je prišla Zoeinu krevetu. Michael je pustio Zoeinu ruku, a bolničarka je uhvatila opipavajući puls. Nasmiješila se, rekla mu da ostane koliko želi, a ona će mu donijeti šalicu čaja. Prošli su sati, nije znao koliko njih. Popio je prvu šalicu čaja i dobio drugu, i cijelo je vrijeme držao Zoeinu ruku. I on je zaspao, još uvijek je držeći za ruku, a kad se probudio, uz sebe je ugledao bolničarku. – Vaša mama još uvijek spava – rekla je, u nelagodi jer su njezine riječi izazvale nove suze i nagnale ga da usnama dodirne Zoeino čelo prije no što je okrenuo glavu na drugu stranu. I sutradan poslijepodne kad je umrla bio je s njom. Imala je jednu zadnju želju, i ma koliko se nekarakteristična činila, on ju je ispunio


nakon što je prijavio njezinu smrt matičnom uredu i dogovorio pogreb. Kad je došao kući, najprije je rekao Jane za Zoeinu smrt. – Oh, tatice. Da te zagrlim? Što čovjek može odgovoriti na to? Tu ponudu ne može odbiti. Otrpio je zagrljaj. Rekla mu je da je obavijestila brata i da Richard sutra dolazi. – Da ti bude podrška – rekla je. Richard je došao, hladan i praktičan koliko je njegova sestra bila osjećajna. Oboje su se vratili na pogreb, sjedili uz njega u krematoriju i doslovce mu bili podrška uhvativši ga svatko za jednu ruku kad je lijes nestao u plamenu. Tek kad su oboje otišli i sobe bile ispražnjene, mogao se odšuljati na najviši kat i otvoriti Vivienina vrata, što je učinio drhtavo i sa strahom. Stajao je s rukom na kvaki i samome sebi govorio da mora očekivati da će soba biti u neredu, krevet nepospremljen, cvijeće koje je ostavio još uvijek ondje, ali uvelo i mrtvo u vazi polupunoj smrdljive žute vode. Nemoj se ljutiti, nemoj se uzrujavati. Otvorio je vrata i promotrivši dragocjenu prostoriju, umjesto jada osjetio je zahvalnost, i da, ljubav. Uvelog cvijeća nije bilo, ni nereda, ni prašine, a kad je razgrnuo prekrivač, vidio je da je i posteljinu promijenila. Njegova dobra, mila kći... Tih dana stalno je plakao. Nadoknađivao je neplakanje kad je bio dijete i za plakanje imao razloga. Trebao mu je netko s kim će razgovarati, tko će ga saslušati i biti ljubazan, ali ne – ta riječ iz djetinjstva – bljutavo sentimentalan. Nagonski je podigao slušalicu i nazvao Daphne. Glas koji nije bio njezin obavijestio ga je da se ona ne može javiti na poziv i da pokuša ponovno kasnije. Poziv koji je trebao uputiti, iako je bilo teško reći što u tom kontekstu znači “trebao”, bio je onaj očevu luksuznom utočištu, Urban


Grangeu. Nije znao ni gdje se nalazi. Pretraživanje po Googleu zaposlilo ga je na neko vrijeme. To je bilo lako. Nije očekivao web-stranicu, reklamu za reklamom. Urban Grange bio je opisan kao najluksuznija (opet ta riječ) mirna luka za profinjene stanovnike starije dobi, svetište i utočište, privatna rezidencija na osami, otmjeno zdanje u Palladijevu stilu u prirodi Suffolka. Fotografije su obilovale toplim bojama. Vrtovi prepuni cvijeća; egzotična stabla i ukrasno grmlje. Otvoreni paviljoni, dekorativne sjenice, hramovi, diskretne živice. Svaki apartman imao je svoj vlastiti mali vrt u koji se izlazilo s ostakljenog trijema opremljenog pokućstvom od ratana, podstavljene svile i srebra. Koliko je koštao? Novac se nigdje nije spominjao. Novac je vulgaran. S druge strane, pomislio je Michael, nije li vulgarno objaviti izjave zadovoljnih stanovnika? Jednu je potpisala neka Dame Doris Perivale (“Dražesnije od ijednog doma koji sam ikad imala”), drugu princ Ali Kateh (“Broj jedan u kategoriji palača”). Pronašao je broj telefona i e-mail adresu. Broj je zapisao na poleđinu neke omotnice, jedinog papira koji mu se našao pri ruci, ubacio omotnicu u džep i zaboravio na nju. Ali nije zaboravio ponovno nazvati Daphne, a ovaj je put odgovorila na poziv. John Winwood nikad nije bio sklon brizi. Ako je nešto što će se dogoditi bilo neugodno, izbacio bi to iz misli i više o tome ne bi razmišljao. No kad je bila riječ o njegovu bračnom stanju, nije mogao ne brinuti. Kasnih 1940-ih, ono ga je mučilo ako ne stalno, a onda barem nekoliko minuta, a ponekad i duže iz dana u dan. Njegova supruga Anita bila je mrtva i svima je rekao da je umrla. Bio je udovac. To je bila istina i on je to znao, nitko to nije znao bolje od njega, ali nije imao smrtovnicu niti će je ikad moći imati.


Želio se ponovno oženiti. Na umu nije imao nijednu određenu ženu, ali nekoliko ih je razmatrao. Rat je mnoge ostavio udovicama. Jedna od mogućnosti bila je Margaret Lewis, čiji je muž poginuo u egipatskoj pustinji, druga Beryl Nichols, koja je ostala sama kad se Gary Nichols nije vratio iz Dunkirka, a treća Rita, koja je radila u baru u Hollybushu i vjenčani prsten skinula nakon Arnhema. Od njih triju, kojima se Woody svima više ili manje udvarao, samo je gospođa Lewis imala novca – odnosno, konkretnog novca. Prodao je Anderby i unajmio stančić iznad jedne trgovine u Leytonu. Na takvo mjesto nije mogao pozvati ženu, a pogotovo ne Margaret Lewis koja je živjela u kućerini u Chigwellu. Novca je imao sve manje, ali držao se odluke da nikad neće raditi. Nekoliko godina kulučenja u tvornici i klaonici naučilo ga je da više nikad ne nađe posao, nego da pronađe način da živi bez zaposlenja. Druga lekcija koju je naučio bila je da će žena zbog ljubomore postati nepromišljena i učiniti nešto što joj inače nikad ne bi palo na pamet. I muškarac također, koliko je njemu bilo poznato. Koliko je njemu bilo poznato, jer sam nikad nije bio ljubomoran. Rita je bila zgodnija od Beryl, a ijedna i druga bile su zgodnije od Margaret. Ona je za suprugova života predugo i prečesto ležala na plažama Nice i Korzike, i lice i ramena bili su joj naborani i pjegavi od ostataka opeklina od sunca. Prevalila je četrdesetu i počela se debljati. Ali imala je novca. Imala je krasnu veliku kuću i krasan veliki automobil i velike prihode, prema onome što je Woody uspio saznati prije no što je počela ljubomora. Za razliku od Beryl i Rite, s Margaret nikad nije imao ono što je ona nazivala “intimnim odnosom”. Rekao joj je da ga je ona nagnala da provodi noći s te dvije žene jer, kako je rekao, “muškarac ima određene potrebe”. Izjedala ju je ljubomora. Bila je dovoljno nerazborita da stane


ispred zrcala, pozove ga i pokaže mu svoje bore i pjege pa ga upita jesu li ga one poslale onim drugim ženama. Nerazborita, možda, ali nedovoljno glupa da bi to na Woodyja imalo utjecalo. Zažmirio je na posljedice sunca i na Margaretinu glupost i zaprosio je. Ako se uda za njega, neće biti drugih žena, neće gledati druge žene. Naravno da je pristala i dovela Woodyja u njemu dotad nepoznato stanje, stanje tjeskobe. Što ako vikar ili matičar zatraže da vide smrtovnicu njegove prve supruge? Zabrinut je bio cijelo vrijeme zaruka koje su, na njegovu sreću, trajale samo šest tjedana. Vjenčao ih je vikar, ne matičar, i ništa nije pitao. Margaret je oduvijek bila imućna, rodila se u bogatoj obitelji, kao i njezin prvi suprug, major Rory Lewis. Ni ona ni on nikad nisu radili u smislu u kojem je Woody doživljavao rad. Zato ga Margaret nikad nije pitala zašto nema posao ili privatne prihode. Pretpostavila je da svi u njezinu krugu imaju novca. Nakon nekog vremena rekao joj je da on nema ništa, jer potrošio je novac od kuće i nakita. Još uvijek zaljubljena, Margaret mu je rekla da ne brine, ona ima dovoljno za njih oboje. To je bilo u ranim danima njihova braka. Odljubila se i počela mu ograničavati raspoloživa sredstva. Ima kuću u Chigwellu i Lagondu, i može li očekivati više od deset funti tjedno? Zajednički račun nisu imali, a njezin privatni nije mogao dirnuti. Ponekad je razmišljao o tome kako je zadavio lijepu Anitu i prodao njezino prstenje, ali ti dani su prošli. Bojao se da će policija posumnjati na njega pokuša li nešto slično s Margaret – uvijek najprije posumnjaju u muža – i početi istraživati njegovu prošlost. Pitat će kad je i gdje Anita umrla i zahtijevati njezinu smrtovnicu. Stari se problem vratio. Rješenja nije bilo. Mogli su samo nastaviti kao dotad, Margaret spokojno sretna, on s deset funti tjedno. Pomislio je da uzme nešto Margaretina nakita i proda ga, ali tu je


pomisao odbacio kao nepraktičnu uz ženu koja je još uvijek živa i koju je brak s njim naučio da sumnja u gotovo sve što on čini. Bilo mu je blizu šezdeset, a njoj nekih pet godina više kad je umrla. Umrla je od raka koji je tih dana u gotovo svim slučajevima bio neizlječiv. Iznenađenja su počela na pogrebu. Pojavila se jedna zagonetna žena (tako ju je nazvao Woody) i sjela u prvu klupu ispred oltara, onu namijenjenu za rođake i bliske prijatelje. Imala je pedesetak godina, učinilo mu se, i na nekog ga je podsjećala. Nije se mogao sjetiti na koga. Došla je na karmine uz vino i sendviče koje su organizirali Margaretini prijatelji iz Chigwella, ali budući da se Woodyju nije predstavila, o njoj više nije razmišljao. Dok se nije probudio usred noći i shvatio da ga ta zagonetna žena podsjeća na Margaret. Nećakinja? Možda. Ponovno je zaspao zadovoljno razmišljajući o Margaretinim dionicama, njezinim bankovnim računima, ovoj kući i Jaguaru koji je zamijenio Lagondu. Vjerojatno je ostavila oporuku, ali to nije važno. Sve će pripasti njemu. Pronađena je oporuka i grubo ga i bolno otrijeznila. Woody je dobio kuću, to je bilo u redu, ali gotovo sav novac (osim onih deset funti tjedno) i dionice i automobil i pokućstvo otišlo je ženi koju Margaret nije vidjela (pisalo je u oporuci) otkad joj je “oduzeta iz naručja kao tromjesečna beba i dana na posvojenje Jamesu i Stelli Brotherton”. Druga žena koja je došla na pogreb bila je Sheila Fraser, još bogatija od Margaret. Woody, kako ga više nitko nije zvao, istražio je kao i obično i saznao razmjer njezina bogatstva. Nije bila ni lijepa ni pametna, i bila je opsjednuta prirodoslovljem. Nisu imali gotovo ništa zajedničko, ali ona je bila ta koja ga je upozorila na zabrinjavajući broj ježeva koji pogibaju pod kotačima automobila i natjerala da obeća da će se u svojoj oporuci sjetiti Zaklade Jež. On je trebao umrijeti prvi jer je


bio trideset godina stariji od nje. Ali naravno, nije. Pobrinuo se da se to ne dogodi. Sheilin Ĺživot s njim bio je duboko nesretan, ali nikad mu to nije rekla, a on nikad nije primijetio.


DVANAESTO POGLAVLJE Fenella se ustrtarila. Ali majci to nije rekla. Rekla je da nije primjereno da unuka tako nešto kaže baki. – Ali je u redu da kći kaže majci? – Radi se o godinama. – Hvala ti što mi vraćaš mladost. – Mama, znaš na što mislim – rekla je Fenella. Judith sad barem neće morati čuvati unuke i možda neće reći majci. Možda se ne ukaže prilika. Morat će pričekati prikladan trenutak, na primjer spomen o tome koliko je Alanov i Rosemaryn brak sretan za razliku od suživota ljudi koji žive zajedno nevjenčani, što je bila uobičajena tema razgovora. Ali ne, to neće biti dovoljno. Što ako majka kaže da je zabrinuta za njezinog oca, ako nagovijesti da postaje senilan? Bit će nespretno i možda nedjelotvorno. Zaključila je da će postupiti prema trenutačnom nadahnuću. Valjalo je razmisliti i o tome što će Rosemary učiniti. Hoće-ti li početi histerizirati, rasplakati se ili će je ušutkati i reći joj da odlazi, da se gubi iz njezine kuće, kako se usuđuje reći nešto takvo o vlastitom ocu. Od Chiswicka do Loughtona vožnja je bila duga i Judith i Maurice često su gunđali zbog toga, ali ovaj joj se put činila veoma kratkom. Ugodna brda i zelenilo šume pojavili su se pred njom već nakon pola sata i uskoro se vozila High Roadom. Otkad je sa sedamnaest godina naučila voziti, mnogo se puta provezla tom ulicom i sve joj je bilo poznato, jer ovaj se dio Loughtona nije mnogo promijenio – Lopping Hall i stara policijska postaja, pa Station Roadom prema crkvi St Mary. Najednom joj se njezino poslanje učinilo važnim, a ne više groznom


šalom kakvim ga je isprva doživjela; toliko važnim da bi čak i sad moglo uništiti brak njezinih roditelja. Bake i djeda njezine djece? Je li to moguće? Provezla se pokraj svoje stare škole do koje je svakodnevno pješačila u danima kad tinejdžerima dugo pješačenje nije predstavljalo nikakav problem. Kad je padala kiša, majka je dolazila po nju automobilom. Ponekad, kad je otac išao na posao kasnije nego inače, zajedno bi dopješačili do vrata njezine škole pa bi on dalje nastavio sam do postaje podzemne željeznice. Odvezla se do vrha Alderton Hilla i skrenula u ulicu svojih roditelja, uz stambene zgrade koje kad je ona bila školarka nisu postojale, nisu bile ni u primisli. Parkirala je na označenom mjestu koje njezini roditelji nisu koristili otkad su se riješili automobila i pogledala prema njihovim prozorima. Majka je izašla na balkon i mahala joj. – Dušo, je li Fenella dobro? – upitala je Rosemary otvorivši joj vrata. – Ne želim reći da nisam sretna što te vidim, to nikako, ali pomislila sam da Fenelli možda nije dobro i da mi nešto taji. – Ja ti ništa ne tajim, mama. – To je bila istina, ili će uskoro biti. – Fenella je dobro, a dobro su i djeca. – Tako su umiljati i dobri. – Nevjerojatno, ali Rosemary je rekla baš to. – Odmah ću nam skuhati čaj. – Mama, hoće li ti jako smetati ako umjesto čaja popijem nešto konkretno? Samo jedno piće jer vozim. Ali bih li mogla dobiti čašu vina... Sama čuje donijeti. Ta joj je mogućnost tek tad pala na pamet, a kad joj je pala, kao što je često slučaj kad se ukaže prilika za alkoholno piće bez presedana, nije joj mogla odoljeti. – Naravno, dušo. Zašto ne bi mogla? – Rosemary je nastavila, objašnjavajući zašto točno ne. – Samo, voziš i bolje je da ništa ne piješ.


Uostalom, ne misliš li da je pametno ograničiti alkohol na određene sate i toga se držati? Ona stara izreka o čekanju da sunce zađe za jarbol nije loše načelo. Ali Judith si je već natočila punu čašu sivog pinota. Sjela je i ispila više od izdašnog gutljaja, gotovo je iskapila čašu. – Gospode, stvarno si bila žedna. – Rosemary je razvezla o vjenčanju, iako su dotad već najmanje dvaput razmijenile mišljenja o njemu. Ponovno je zatražila Judithin sud o svom svilenom kostimu boje bakra i Judith je ponovno rekla da je bio krasan i da su mu se svi divili. Počela ju je hvatati mučnina pa je popila još malo vina, što nije bio baš najbolji lijek. – Judy, jesi li dobro? – Mama, dobro sam. Reci mi nešto. Gdje je tata? – Zašto to, zaboga, pitaš? – Samo bih voljela znati što misliš gdje je. Oprosti, malo sam nespretna. Hoćeš li mi reći gdje je on? – Judith, pokušala sam te upozoriti. Mislim da ti vino udara u glavu. Stvarno utječe na tebe. Popila si pola velike čaše u dvije minute, a to ne može biti dobro. Mogla bih odustati, pomislila je Judith, mogla bih reći da sam pripita, da mi je žao, promijenimo temu. Ali teme se još nisu ni dotakle. – Majko, slušaj me. Ozbiljna sam, jako ozbiljna. Znaš li gdje je sad tata? Rosemary je napokon shvatila. Zaškiljila je, zinula prije no što je najzad odgovorila. – Da, naravno da znam. Otišao je u posjet Michaelu Winwoodu negdje u gradu. – Glas joj je zapeo. – Ne poznaješ ga, bio


nam je prijatelj u djetinjstvu. Jedan od onih s kojima smo se ponovno našli zbog one strahote s onim pronađenim rukama. – Nije. Sigurna sam da nije. Nazovi tog Winwooda i provjeri. – Oh, Judy, ne mogu provjeravati tvog oca. Nakon novog gutljaja vina, Judith je zaključila da će biti najbolje da sve odmah istrese. – Freya i David vidjeli su ga s nekom ženom u restoran u St John’s Woodu. Prije otprilike mjesec dana. Držali su se za ruke. Dok su odlazili, grlio ju je. Žao mi je što ti to ovako govorim, ali ne znam kako bih to drukčije učinila, a mislim da moraš znati. Rosemary je najprije nepomično sjedila pa počela odmahivati glavom. Odmahivala je toliko dugo da se Judith zabrinula. Kad je progovorila, glas joj nije bio ni sličan uobičajenom; bio je visok, gotovo kreštav. – Sigurno je bio netko drugi. Ne tvoj otac, to nije mogao biti tvoj otac. – Reci mi broj tog Winwooda. Bilo je upitno hoće li je majka poslušati, ali poslušala je. Izvadila je telefonski imenik iz ladice, podigla slušalicu i dodala je kćerki pa joj jedva čujnim šaptom rekla broj, kao da bi ih mogao prisluškivati neki špijun. Stisnula je šake pa počela kršiti ruke dok je sjedila i čekala. Da se netko javi na poziv, ili možda u nadi da se nitko neće javiti? – Gospodine Winwood? Moje ime je Judith Hayland, djevojački Norris. Vjerujem da je moj otac s vama. Mogu li razgovarati s njim? Judith je bila najsigurnija što može biti da njezin otac nije ondje, i nije bio. Michael Winwood zvučao je iznenađeno kao što je pretpostavljala, ali ne i sumnjičavo. Ništa nije sumnjao ni nakon što je ona spustila slušalicu. Nevjera i njezine varke i lukavštine nisu pripadale njegovu iskustvu. Za njega je to bilo nepoznato područje i ako se i malo začudio, začudio se samo sjetivši se da ne bi odgovorio na


Judithin poziv da je Daphne pristala da je danas posjeti. No kako je dan odmicao, njihov kratki razgovor ponovno mu je pao na pamet i učinilo mu se pomalo neobičnim da je Alan Norris koji nikad nije bio u njegovoj kući, kojem je zacijelo dao telefonski broj, ali sigurno ne i adresu, rekao kćerki da će biti kod njega. Nisu bili prijatelji, sreli su se samo jednom – i to u kući Georgea Batchelora – otkad ih je njegov otac prije šezdeset godina izbacio iz onih tunela. Nije želio razmišljati o ocu, tom besmrtnom stvorenju koje je djelovalo nadljudski u svom odbijanju da umre. Još uvijek nije nazvao Urban Grange, iako je papir na koji je napisao broj i nadalje bio u njegovu džepu, zgužvan od čestog dodirivanja. Prije no što je majci prenijela groznu vijest, Judith je malo razmislila o mogućnosti da će se majka rasplakati, postati histerična, šutjeti kao kamen ili se razbjesniti, ali nimalo o onome što će se sljedeće dogoditi. Rosemary će možda poželjeti pobjeći, poći s njom u njezin stan, poslati po sina Owena, poslati po liječnika (je li to ovih dana uopće moguće?) ili vjerojatnije odvjetnika. Ali rekla je samo: – Što ću ja sad? – Ništa, mama. Što možeš? – Znaš, ne mogu vjerovati. Ne tvoj otac. Ispostavit će se da je ta žena liječnica, neki specijalist, ovih je dana u tom zanimanju više žena nego muškaraca. Tvoj otac je posjećuje zbog nečeg ozbiljnog, otišao je čuti vijesti o nalazima nekog snimanja ili druge pretrage i vijesti su bile tako dobre da ju je izveo na večeru da proslave. To će biti to. Judith nije znala da njezina majka može biti tako maštovita. To što je Rosemary predložila bilo je moguće, ali nije bilo istina. – Nije mi rekao jer je znao da bih brinula – dodala je Rosemary. Zašto ti onda nije rekao poslije? – poželjela je upitati Judith, ali znala je da će joj majka samo ponuditi alternativno objašnjenje. Počela


je nagađati što bi njezin otac izmislio da je uvjeri. Imao je više mašte od nje i možda baš u ovome trenu sjedi u vlaku i razrađuje neku izmišljotinu. Bližilo se sedam sati. Silno bi voljela još jednu čašu vina, ali popije li je, neće se usuditi voziti kući. Čekaj, a da ostavi automobil ovdje i kući se vrati podzemnom? Da bude ovdje kad se njih dvoje suoče? Ne, to apsolutno ne. Pogledala je nijemu majku i njezino ukočeno lice i primijetila nešto na što se obično nije obazirala ili nikad nije ni zamijetila: koliko joj je lice naborano, kapci ovješeni, a oči upale, koliko su joj mlohavi obrazi, a gornja usna prošarana usporednim okomitim linijama. Prvo što bi čovjek zamijetio na njezinim rukama bili su izbrazdani nokti i razgranate ljubičaste vene. Vene su se isticale i kroz tanku tkaninu čarapa. Stara je. Starim ljudima ovakve se stvari ne događaju, ali očito se događaju. – Kad očekuješ da će se tata vratiti? Majka kao da je posve zaboravila tajanstvenu liječnicu. – Je li važno kad ga očekujem? – Oh, mama, želiš li da ostanem? – To je upitala zato što je znala da bi trebala ostati, iako se grozila te mogućnosti. – Mogla bih nazvati Mauricea. Mogla bih ostaviti automobil ovdje. Rosemary je najednom upitala: – Kako je izgledala ta žena? – Freya je samo rekla da je visoka i tamnokosa i... “prilično stara”, tako je rekla. – Shvaćam. – Majka je izgledala kao da doista vidi tu ženu. – Bih li se trebala osjećati bolje zato što je stara? Time je samo gore. Ne, ne želim da ostaneš, draga. Sama ću ga dočekati. U proteklih nekoliko minuta njezina stara majka nije toliko ostarila koliko je odrasla. U svojim je godinama napokon shvatila kakav je život.


Dok ga je kći provjeravala, Alan je bio u krevetu s Daphne. Bili su u njemu od kasnog jutra, ne računa li stanku za ručak u Carlucciu iz kojeg su se vratili ponovnom vođenju ljubavi i snu. Navečer je sišao u prizemlje po bocu pjenušca koju je poslijepodne stavio hladiti i odrezao dvije velike kriške torte od mrkve koju je kupio dok su bili vani. Voljeli su tortu od mrkve – to je bila jedna od mnogih stvari koje su im bile zajedničke – a oboje su bili vitki i nikad nisu razmišljali o težini. Prestari su za te gluposti, rekla je Daphne. Popili su pjenušac, pojeli kolač i u devet sati Alan je rekao da bi trebao krenuti. Bog mu je svjedok da to ne želi, ali trebao bi. Daphne je navukla kucni ogrtač i donijela mu ključ ulaznih vrata – zapravo, tri ključa, jer uvijek su bila propisno zaključana. – Možda ti zatreba – rekla je Daphne. – Imam predosjećaj. – Ne zvuči nalik na tebe. – Ah, ali jest. Sjećaš se, nekoć sam bila gatara. Razmišljao je o tome dok se vozio podzemnom, točnije, dok je vlak prolazio kroz Snaresbrook. Tamo gore nalazila se njegova stara škola, a zašto se toga sad sjetio, ne zna. Što je predskazala? Ništa. Opipao je ključeve u džepu kao što je nekoć opipavao njezinu posjetnicu. Kad je izašao iz vlaka, već je bilo deset i trideset i bio je umoran. Pješačenje do Traps Hilla bilo je kraće od ijedne šetnje Loughtonom u koju se dotad zaputio, ali čak i kad su živjeli u Harwater Driveu, na samom vrhu Church Hilla, nijednom mu nije palo na pamet da uzme taksi. Sad je bio stariji, a taksije čekao. Ali svejedno je pješačio, a dok je pješačio, razmišljao je o svom proteklom životu kao što navodno čine ljudi koji se utapaju: o tunelima; o školskim danima i fakultetu; o Daphne, uvijek o Daphne, koja odlazi; a onda o Rosemary i braku, djeci i unucima i penziji. Kako se čovjek udalji od djece, pomislio je. Nije mu


bilo važno što njegova djeca sad misle o njemu. Vjerojatno ga vole na neki suzdržan način. Je li ga briga što misli Rosemary? Želio je ono što želi većina muškaraca i ta istina ga je zapanjila. Muškarci ne žele probleme, to je to; muškarci žele život bez problema, žele mir, što je čudno za daleko ratoborniji od dvaju spolova. Rosemary će u deset do jedanaest već spavati. Uvijek je spavala. Tiho je zatvorio ulazna vrata. Sjedila je u dnevnom boravku uz otvorena balkonska vrata. Na stolu ispred nje bila je poluprazna čaša crnog vina. Neki drhte u trenucima straha, nekima je mučno, neki se zajapure; Alan je problijedio. – Treba mi čaša vode – rekao je, otišao u kuhinju i napunio čašu. Rosemary nije odgovorila. Sjedila je i držala čašu, ali nije pila. – Bolje reci što imaš reci – rekao je. Odložila je čašu i zagledala se u nju, s rukama oko drške. – Zašto ona? – upitala je. – To je jedino što želim znati. Shvatila bih da je neka mlada žena, ali zašto ona? Zašto ta stara vještica? Nije je pitao kako zna. Možda je razgovarala s Robertom Flynnom. Nije mu se činilo važnim. – Uvrede ne pomažu. – Još nešto želim znati. Jesi li imao odnose s njom? Očekivao je to pitanje, točno tim riječima. Kao da joj je on napisao scenarij. Proteklih je tjedana, sad već mjeseci, izgovorio toliko laži da mu je laganje već prešlo u naviku. Toliko se izvještio da je lako mogao reći još jednu. Lako je mogao reći da nije; toliko ju je često prevario, ali zar će sad prevariti Daphne? – Oh, da – rekao je. – Naravno. Podigla je glavu, ustala i dreknula: – Kako si mogao? Kako si mogao? – Na to ne postoji odgovor, Rosemary. Znaš da ne postoji.


– Je li ti žao? Želiš li da ti oprostim? – Možemo li o tome sutra? Želim u krevet. Pomislio je da će se ona rasplakati. Ali nije. – Je li bilo mnogo drugih? – upitala je. – U cijelom našem braku, je li bilo drugih? – Ne. Nijedna druga. Idem spavati. Kad se u braku dogodi ovakva kriza, prvi korak koji se poduzme, čak i prije no što se razmijene riječi, odlazak je jednog supružnika iz bračnog kreveta u gostinjsku sobu ili na sofu. Kad je Alan ušao u gostinjsku sobu s pidžamom u ruci, vidio je da ga je Rosemary pretekla, njezina spavačica već je bila na krevetu, njezin mali radio koji je zvala tranzistor na ormariću uz naočale za čitanje. Ni ona ni on nisu mnogo spavali. Mogli bismo sad razglabati o tome do preksutra, pomislio je Alan, kao što parovi čine, ili sam čuo da čine, ali na kraju ću otići. Nikad u životu nije živjela sama. Što će učiniti? Neću je napustiti, bit ću joj od pomoći, učinit ću sve što zatraži – osim ostati s njom. Star sam, ali neću si reći da zbog toga imam pravo na malo sreće u godinama koje su mi preostale. Nemam; nitko ga nema. Malo je spavao, probudio se i ustao u pet i trideset. Ona je već bila na nogama, ali ne u kućnom ogrtaču kao inače u ovo doba dana. Odjenula je haljinu s cvjetnim uzorkom koju je sama sašila. Kosa joj je bila brižno nakovrčana, kao da je večer ranije stavila uvijače što je ponekad činila za posebne prigode. Na svoj užas, shvatio je da je to doista učinila i zadrhtao. Bio je to njezin način da ga pokuša vratiti. – Alane, obećaš li da je više nikad nećeš vidjeti, oprostit ću ti. Što je bilo, bilo je. Samo mi obećaj i kao da se nikad nije dogodilo. Nije odgovorio.


– Na kraju krajeva, kratko je trajalo, nije li? Mogao bi to nazvati trenutkom ludosti. Imaš više od sedamdeset godina. Ne želiš valjda takav potres u životu, zar ne? Samo mi reci da je više nikad nećeš vidjeti i priča je završena. Neću ti zamjerati. To nije očekivao. Bila je razumna, a za nju je to u najblažem slučaju bilo neobično. Muškarci žele mir i miran život. On je imao više od pola stoljeća mirnog života i više ga nije želio. Želio je Daphne, a njihove godine nisu bile važne. Rekao je ono o čemu je razmišljao tijekom besane noći: pomoći će joj kad ga bude trebala, nikad je neće napustiti, a dodao je i drugo: ona može zadržati stan, dat će joj novca koliko želi, unutar razumnih granica, naravno, ali on odlazi. Ostat će samo koliko je potrebno da spakira kovčeg. Tad se dogodilo ono od čega je strahovao, ono zbog čega je osjetio golemo olakšanje kad se činilo da se ipak neće dogoditi. Ustala je, stisnula šake i zavrištala. Udarala ga je šakama o prsa i vrištala mu u lice. Naravno da je bio mnogo jači od nje, ali svejedno je bio potresen. Uhvatio ju je za ruke i trpio buku znajući da bi šamar bio lijek, ali nesposoban natjerati se da je ošamari. Tad je najednom došlo do strašne promjene. Umjesto da vrišti, počela ga je ljubiti, čvrsto ga je uhvatila za ramena i obasula mu lice poljupcima. – Rosemary, prestani. Molim te, prestani. U suzama se bacila na sofu. On je otišao u spavaću sobu koju je do sinoć dijelio s njom, pronašao kovčeg i ubacio u njega odjeću. Većinu stvari morat će mu poslati, ali tko će mu ih poslati? Netko od djece? Čuo je kako Rosemary urla. Stajala je na vratima sobe. – Nitko neće željeti razgovarati s tobom, jesi li toga svjestan? Tvoja djeca neće željeti imati posla s tobom. Više nikad nećeš vidjeti unuke. Jesi li razmišljao o tome?


Pronašao je mobitel i punjač, koji je ubacio u kovčeg. Rosemary je ušla i istrgnula mu mobitel iz ruke. Vrativši se u dnevni boravak, podigao je slušalicu fiksne linije i nazvao taksi službu koju je ponekad koristio, ali nikad za vožnju do mjesta na koje je sad išao. – Hamilton Terrace, London NW8 – rekao je. Rosemary će sad znati adresu, ali prije ili kasnije ionako bi je saznala. Počela je vikati da bi ga najradije ubila. Kad se vratio u spavaću sobu, zatekao ju je kako izvlači svu odjeću koju je spakirao i baca je na pod. Njegov je mobitel ubacila u umivaonik u kupaonici i pustila na njega i toplu i hladnu vodu. Vratio je zbrku košulja, nesparenih čarapa i pidžama natrag u kovčeg. Ona ga je gledala, čekajući, kako je pretpostavio, da on ponovno izađe iz sobe. Izašao je, ali s kovčegom koji je pričvrstio kožnim remenom. Mumljala je prijetnje, govorila kako se nada da će on umrijeti, kako bi voljela ubiti Daphne. Fiksni telefon zazvonio je kako bi ga obavijestio da ga taksi čeka na parkiralištu. Pozdravio ju je na odlasku, a ona je ponovno zaurlala na njega. Zatvorio je ulazna vrata iza svojih leđa i kroz stražnja vrata zgrade izašao na parkiralište uživajući u miru i tišini. Tri četvrt sata kasnije, gurnuo je ključeve koje mu je Daphne dala u brave, gornju, srednju i donju, i imao je osjećaj da je došao kući.


TRINAESTO POGLAVLJE Loughton je davno doista bio selo i do Drugog svjetskog rata i duže, njegovi stanovnici još uvijek su govorili da idu u selo kad su išli u kupovinu. Kao svako selo, i ono je imalo klasni sustav; i svi su, uključujući i djecu, znali da siromašni žive u Forest Roadu i Smarts Laneu, srednja klasa u ulicama između Hillcrest Roada i Rectory Lanea, a bogataši u Church Laneu i Alderton Hillu. Svi su poznavali sve druge ili barem čuli za njih, što je na selu uobičajeno, pa kad je čistačica dala otkaz u Anderbyju na Hillu zbog onoga “što se tamo događa”, kako je sama rekla, ta vijest proširila se ulicom Smarts Lane u kojoj je živjela i stigla do ušiju Clare Moss u Forest Roadu. Clara je već radila za Batchelore u Tycehurst Hillu, ali dobro bi joj došao još jedan posao. I tako se dogodilo da je Clara Moss, udovica vojnika koji je poginuo u prvoj godini rata, počela raditi za Johna Winwooda i njegovu suprugu Anitu. Što se tiče onoga “što se tamo događa”, Claru to nije zanimalo, nje se to nije ticalo. Kuća do Clarine prodala se za dvjesto funti godinu dana prije no što je izbio rat. Ako i njihova vrijedi jednako, osjećala se bogatom. Nikad se nije obogatila. Možda bi se obogatila kad je već bila stara i kad bi se kuća prodala za dvjesto tisuća funti. Ali gdje bi živjela? Nije imala djece da je prime k sebi, a staračkih se domova bojala. Čovjek o njima čuje svakojake grozote. U njezinoj bi joj kući bilo dobro da nije operirala koljeno, ali toliko ju je boljelo da nije mogla nastaviti kao dotad. Niti je mogla raditi, ne u njezinim godinama. Kad je Fred poginuo u ratu godinu dana nakon vjenčanja, imala je devetnaest godina, a sad ih ima osamdeset i pet. Čeka operaciju i drugog koljena. Clara je voljela nacionalnu zdravstvenu službu, bila je dobra prema njoj


kad je operirala kuk i slomila zapešće pri padu na ledu, ali na zahvate se dugo čekalo. Već su prošli mjeseci otkad su joj rekli da mora operirati i drugo koljeno. Počelo ju je ubijati, kako je to rekao gospodin Batchelor. Clara je gospodina Batchelora voljela gotovo jednako kao i nacionalnu zdravstvenu službu – iako to ni samoj sebi nikad ne bi priznala. On je svoj kuk operirao privatno i nije morao čekati, ali s kakvim rezultatom? Još uvijek šepesa naokolo i još uvijek se potpomaže štapom. Sad je ona morala na magnetsku rezonanciju, a odvest će je gospođa Batchelor. Clari je ova gospođa B bila mnogo draža od one prve za koju je radila kad je tek došla u Carisbrooke, ali radije bi da je vozi gospodin Batchelor. Ta rezonancija imala je neke veze s njezinim srcem. S ljudima njezine dobi uvijek nešto nije kako treba. Željela je nekog s kim bi razgovarala, ne samo televizor. Bio je malen i boje bi ponekad izblijedjele kao da ga gleda kroz maglu. Ljudi na televiziji nisu bili stvarni, a ona je željela stvarne ljude iako više nitko od njih nije ostao. Sestre su joj umrle, umrli su i njihovi muževi. Nije mogla očekivati da će se nećaci i nećakinje zamarati njome, čak i da znaju gdje živi. Fredova obitelj davno je umrla. Kad je ona bila mlada, čovjek je znao obitelj, ne prijatelje. Rođaci su ti bili prijatelji. Otkad joj je koljeno u tako lošem stanju, cura iz susjedne kuće obavlja joj kupovinu. Gospođa B ju je upozorila da je ne bi smjela zvati curom, da to nije politički korektno, što god to značilo. Ako se Claru pita, to s politikom nema nikakve veze. Trebala bi reći “djevojka”, rekla je gospođa B. Kad bi se sjetila, Clara bi pristala na kompromis i rekla “mlada dama”. Mlada dama iz susjedne kuće zvala se Samantha i imala je partnera umjesto muža. Clara nije znala što bi o tome mislila pa o tome

nije

ni

razmišljala.

Samantha

je

za

nju

odlazila

u

samoposluživanje, a kad bi se vratila i Clara joj pokušala platiti, često


nije željela uzeti novac. Račun ionako nikad nije bio velik, čaj i kruh i Flora maslac i Tiptree pekmez, šest malih jaja i malo šunke. Dok je još mogla otići do ambulante iza ugla, liječnica joj je rekla da bi trebala jesti povrće i voće, ali Clara nikad nije voljela tu hranu, a sad kad više nije mogla hodati tako daleko, nije morala slušati takve savjete. I to je bio blagoslov. Maureen Batchelor i Helen Batchelor pile su čaj u Carisbrookeu. George je iz sofe napredovao u novi naslonjač s klupicom za stopala, a Stanley je bio u vrtu i bacao lopticu Spotu. Pazeći da ne pojedu više od jednog keksa s đumbirom svaka, Maureen i Helen razmjenjivale su mišljenja o svojoj najdražoj temi, tvrdoglavosti muškaraca, njihovoj neposlušnosti i sklonosti da zabiju glavu u pijesak kad god im zaprijeti nešto neugodno. Želeći da je vani s bratom i psom, George je zadrijemao. Helen je raspredala o muškoj nevoljkosti da odu liječniku čak i kad je svima jasno da imaju simptome raka ili srčane bolesti, na što je Maureen odgovorila pripoviješću o nekoj svojoj prijateljici čiji je suprug sad imao stent i četverostruku premosnicu jer je propustio termin pregleda u bolnici. George je otvorio oči i s mukom se uspravio na noge. – Treba mi malo svježeg zraka – rekao je i uzevši u ruku štap za hodanje, napravio dva koraka do otvorenog francuskog prozora, pa još jedan prije no što je klonuo na koljena, a štap mu iskliznuo iz ruke i tresnuo na pod. Stanley je dotrčao preko travnjaka, sa Spotom za petama. Helen je već klečala pokraj Georgea, pridržavala mu glavu, malo ga pridizala da mu provjeri lice, da vidi može li podići ruku i govoriti. – Devet devet devet. Odmah – obratila se Maureen. – Traži da pošalju hitnu i reci im da je imao moždani.


Žene su se ponijele uzorno, kako je kasnije rekao Stanley, a Maureen je izjavila da je smiješno kako su govorile baš o tome, a onda se to i dogodilo. Vozilo hitne pomoći stiglo je prilično brzo i odvezlo Georgea na odjel za liječenje moždanih udara u bolnici St Margaret, zajedno s Maureen koja je sjedila uz njega i držala ga za ruku. Usta su mu visila na jednoj strani, ali mogao je govoriti i vidio je. Ostavši u Carisbrookeu, Helen je pospremila tanjuriće i šalice dok joj je Stanley točio veliki džin-tonik. – Treba ti, dušo – rekao je, iako se ona nije usprotivila. Sjedila je, gladila Spota za utjehu i pijuckala džin, kad je telefon zazvonio, odnosno zasvirao “I Walk the Line”. Sigurno zove Maureen s novostima, iako je malo prerano. Umjesto šogorice, zvala je žena iz Traps Hilla koju je poznavala iz bridž-kluba. – Ne vjerujem – rekla je Helen. – Istina je. Više ne žive zajedno. Alan ju je ostavio zbog druge, ne znam koje. U njegovim godinama! Sigurno mu je sedamdeset i pet. Ali ljudi danas ne stare kao nekoć, zar ne? Javit ću ti saznam li još što. Stanley, koji je pijuckao samo čašicu vina jer je morao voziti, na to je upitao: – O čemu je riječ? Helen mu je rekla. – Alan Norris? Nemoguće. Rosemary i on savršen su par. Ne, ne, sigurno je netko drugi. – Suzanne je zvučala dobro upućena. Krenimo kući i pričekajmo da nam se javi Maureen. Možda će ona znati više. Bilo je teško reći misli li pritom na Norrise ili na Georgea. Zahvaljujući Heleninoj promptnoj reakciji, George Batchelor brzo je reagirao na terapiju. Prema liječnikovim riječima, lijekovi za


razbijanje ugrušaka djelovali su. Natjerali su ga da ustane kad je čeznuo ostati u krevetu, i da hoda po privatnoj sobi držeći Maureen za ruku, što ga je iznenađujuće oraspoložilo. Maureen je bila ta koja je njegov moždani loše podnijela. Stanley, koji je opisao Norrise kao savršen par, sad je taj izraz mogao primijeniti na nju i Georgea. – Shvatila sam da bi tata mogao umrijeti – rekla je Maureen kćerki. – Smiješno, ali o tome nikad prije nisam razmišljala. – Mama, svi ćemo jednog dana umrijeti. – Da, ali ne uskoro. On bi mogao ponovno doživjeti moždani, možda već sutra. Strašno me je potištila ta pomisao. – Pokušaj ne misliti o tome. Što kažeš na one vaše prijatelje, one koji više ne žive zajedno? U njihovoj dobi? O njihovoj smrti ne razmišljaš, zar ne? Maureen Norrisi nisu zanimali. Nije ju zanimao nitko osim nje i Georgea. Kako je strašno, pomislila je, shvatiti koliko nekoga voliš tek kad ga umalo izgubiš. George je sad bio kod kuće, zaokupljen svojim zdravljem. Poslao ju je da kupi tlakomjer i nekoliko puta dnevno sam si je mjerio tlak. Usprkos liječnikovu upozorenju, pretjerivao je s količinom aspirina koji su mu trebali razrijediti krv. Maureen je izlazila samo u kratke posjete ljekarni. Bojala se da bi on mogao imati novi moždani udar ostavi li ga samog. Noću je jedva spavala, užasavajući se pomisli da bi ga, zaspe li, ujutro mogla zateći mrtvog. Rođaci su došli u posjet: Stanley i Helen, naravno, i Norman iz Francuske, koji je doveo i Eliane. Maureen nije željela nikoga od njih. Željela je samo ostati kod kuće sama s Georgeom. Nije bilo potrebe da izlazi jer su im namirnice ionako dostavljali. Helen je donijela bombonijeru i bocu šerija, iako Maureen Georgeu nije dopuštala da pije alkohol, previše se bojala. Svanuo je dan kad je trebala odvesti Claru na


magnetsku rezonanciju, ali to će morati propustiti. Malo se zabrinula jer neće vidjeti Claru, ali Clara nije imala telefon, ma koliko to čudno bilo. Maureen je čula da mlada žena iz susjedne kuće obavlja kupovinu za Claru i zaključila je da će sve biti u redu. Međutim, savjest ju je ipak pekla pa je zamolila Helen da svrati do Clare, samo da provjeri je li pokretna. – Ne mogu to učiniti – rekla je Helen. – Ne poznajem ženu, bilo bi jako neugodno. I meni i njoj. Maureen je na to izjavila da ponekad misli kako više nikad neće izaći iz kuće, previše se boji ostaviti Georgea samog. – Neće on zauvijek ostati u kući – rekao je Norman. – Željet će izaći među ljude i ti ćeš biti s njim. Kad je rekla Georgeu da nitko nije posjetio Claru Moss, George se pretjerano uzrujao. Odnosno, pretjerano po njezinu mišljenju. – George, pokretna je. Nije prikovana za krevet. Rekla bih da je prilično žilava starica. – Mogu naručiti automobil da me odveze u Forest Road. Vozač mi može pomoći do Clarine kuće, a kad uđem, sjest ću. Bit ću dobro. – Ne dolazi u obzir, George. Ubit ćeš se. Oduzet ću ti telefon. George je rekao u redu, neće to učiniti, ali neka mu doda dva telefonska imenika, onaj za sjeverozapadni London i onaj lokalni. Pronaći će nekog drugog tko će provjeriti kako je Clara i odvesti je u bolnicu.


ČETRNAESTO POGLAVLJE Golema strka nije bila nešto što je Alan očekivao. Možda zato što je malo razmišljao o tome što će se dogoditi kad ode iz stana u Traps Hillu i dođe ovamo k Daphne. Znao je da će s Daphne biti lijepo, i bilo je. To ga nije iznenadilo. I ne samo vođenje ljubavi; mogao bi reći, ne toliko vođenje ljubavi, koliko užitak što može prošetati ulicom s njom, s rukom u ruci ako žele, rezervirati stol u restoranu na oba imena, izvesti se Daphinim automobilom i vratiti kući zajedno, stazom do ulaznih vrata i uči – zajedno. Ali problemi su počeli već prvog njihovog zajedničkog jutra. Kad je stigao onamo po mraku i platio taksi, ušao je u kuću, prilično iznenađen što može, što nije navukla zasun. Mora da se toga sjetila kad mu je dala ključeve, mora da je pomislila kako više nikad neće navući zasun dok on to ne učini, kad bude živio ovdje s njom. Popeo se na kat i zatekao je kako spava. Kleknuo je uz krevet i ljubio je dok se nije probudila i zagrlila ga. Telefon je zazvonio u osam ujutro, fiksna linija. Kako je Judith saznala broj? – Od Michaela Winwooda. Sjetila sam se da ga pitam. Prilično pametno od mene, zar ne? Nije imao pojma. Rekla bih da je mislio da organiziram ponovni sastanak staraca. – Judy, što želiš? – Da se vratiš, naravno. Dođi odmah kući i ona će ti oprostiti, zanemarit će sve što se dogodilo. Učinio si čudovišnu stvar, ali ona svejedno želi da se vratiš. Ne možeš zamisliti koliko! Gospode, tata, nikad je nisam vidjela u takvom stanju. Ne može vjerovati, kaže da je u noćnoj mori iz koje se ne može probuditi.


– I drugi su muškarci ostavili žene. To nije ništa neuobičajeno. – Je li to sve što možeš reći? – Ne, Judith, nije sve što mogu reći. Mogu reći mnogo toga. Ali neću to reći tebi. – Owen je bijesan kao ris. Kaže da sigurno imaš Alzheimera. Kaže da bismo te mogli natjerati da se vratiš. Alanu nije bilo do smijeha, ali nasmijao se. – Alzheimerova bolest poznata je ili se tako zove tek nekoliko godina. Na što su ljudi prije svaljivali krivnju za staračke mane? Senilnost, pretpostavljam, što je zapravo ista stvar. A Owen nema pravo išta reći. On je ostavio prvu ženu. Da, ali on je bio mlad, reći ćeš, zar ne? Zbogom, Judy. Sljedeća je nazvala Fenella. Alan joj je odbrusio da to nema nikakve veze s njom i da brine svoja posla. Nikad dotad nije tako razgovarao s unukom i prilično je uživao u tome. To je bilo drugi dan njegova boravka kod Daphne. S Rosemary je bilo drukčije, s njom je morao razgovarati, onoliko dugo koliko je ona željela. Grozan je prema njoj, i gore nego grozan, i toga je bio svjestan. Bez isprike i obrane, na neki neobičan način bio je slobodan. Njezin glas kroz telefonsku slušalicu zvučao je toliko drukčije od glasa koji je on poznavao da bi ga jedva prepoznao. – Što sam učinila? Voljela bih znati što sam učinila. Ako sam učinila nešto strašno, voljela bih da mi to kažeš. Mislila sam da sam ti bila dobra žena. Proslavili smo zlatni pir, Alane, a ti si me ostavio i ja ne znam zašto. Nije znao što bi rekao osim da nije kriva ona, nego on. Krivnja, naravno, nije imala ništa s tim. Nespojivi su bili gotovo pedeset godina. Oboje su to znali nikad ne priznavši jedno drugome, ili kad smo kod toga, ni sebi samima. Trudili su se jer, kad su oni bili mladi, brakovi su


se razvrgavali samo zbog preljuba ili nasilja. Pustio ju je da govori. Slušao je jer joj je to dugovao. Kad bi rekla dovoljno ili se iscrpila, prepustio bi joj da kaže zbogom i spusti slušalicu. Daphne nikad nije komentirala te pozive niti pitala što je tko htio, ali nakon tri dana zivkanja – Freya i njezin novopečeni muž i Judithin suprug Maurice i jedan rođak s kojim godinama nije razgovarao i dva susjeda iz naselja, svi su nazvali – izašla je i kupila mu novi mobitel. – Nitko me ne može dobiti – rekla je. – Strašno si popularan. Jedan od onih koji su je pokušavali dobiti bio je Michael Winwood. Nije znao da Norrisi više nisu zajedno i želio je razgovarati s Daphne kao da je ona svojevrsni terapeut. Od svih ljudi koje je poznavao, a prijatelja je imao veoma malo, samo bi ga ona mogla saslušati bude li joj govorio o ocu i Urban Grangeu i Zoeinoj smrti. Dok je čekao da je ponovno nazove, zazvonio je telefon. Zvao je George Batchelor da ga zamoli da dođe u Loughton i provjeri kako je Clara Moss. – Tko je Clara Moss? – Znaš tko je, Mike. Spremačica koja je čistila za moju obitelj i tvoju mamu i tatu, živi u Forest Roadu, sad je stara kao Metuzalem. I starija od nas, naravno. – Mi smo je zvali gospođa Mopp – odgovorio je Michael, još uvijek se lecajući na deminutiv koji nitko drugi nikad nije upotrijebio. – Odnosno, moj otac ju je tako zvao. Po liku čistačice iz neke radijske komedije. Moss i Mopp, shvaćaš. Nije baš naročito ljubazno, zar ne? – Ali njegov otac nikad nije bio ljubazan, pomislio je, mada to nije glasno izgovorio. – Što s njom? – Slušaj, Mike, imao sam moždani, ali sad sam već mnogo bolje. S vremena na vrijeme skoknuo bih do nje, već godinama to činim. Hoćeš li provjeriti kako je? Sjetit će te se. Dođi pa ćemo najprije nešto prigristi


zajedno. Maureen je pronašla sjajan novi šeri, a na povratku kući možeš svratiti do Clare. Izrazivši žaljenje zbog moždanog udara, Michael je rekao da će to učiniti i dogovorili su datum. George je spustio slušalicu, a Maureen dotrčala da upita što Michael misli o Alanu i Rosemary. – Nisam mu rekao. Zaboravio sam. – Krasno, a svi samo o tome govore. – Možeš mu reći kad dođe. Njegov poziv oraspoložio je Michaela, pomogao mu da shvati koliko mu je potreban prijatelj za razgovor i potaknuo ga da ponovno nazove Daphnin broj. – Zašto ne dođeš? – upitala je Daphne. – Danas poslijepodne ili sutra. Možeš biti naš prvi posjetitelj. – Naš? – Alan Norris sad živi sa mnom. – To je rekla tonom kojim bi zamijetila i da je lijep dan. – Molim? – Da, dobro si čuo. – Što, živi s tobom u smislu da živite zajedno? – upitao je Michael odvjetnik. – Hoćeš reći, u divljem braku? Nasmijala se. – Točno tako. Dođi na večeru i sve ćemo ti objasniti. Dva ugodna i prijateljska glasa pojačala su njegov osjećaj zadovoljstva. Učinio je nešto što je rijetko činio. Odnio je telefonsku slušalicu u Vivieninu sobu i osjetio kako je ona veoma blizu njega. Sve što kaže i sve što njemu kažu bit će podnošljivo, moći će živjeti s tim, legne li na krevet i nazove li sa njega. Broj Urban Grangea znao je napamet.


Velike institucije uvele su telefonske centrale koje iritiraju većinu ljudi, a pogotovo one starije, one koji očekuju ljudski glas, nekoga tko će ih saslušati i odgovoriti na njihova pitanja. Dok je pritiskao tipke – to se više nije moglo zvati okretanjem brojeva – razmišljao je kako će uslijediti upute da izabere jedan za rezervaciju, dva za poništenje, tri za kućni broj i tako dalje, ali ne, javio mu se ljudski glas, ženski i buržujski učtiv. Kako mu može pomoći? – Moje ime je Michael Winwood. John Winwood je moj otac. – Imao je osjećaj da je na sudu, na klupi za svjedoke. – Gospodin Winwood koji je komenzal u Urban Grangeu? Michael nikad ranije nije čuo tu riječ. – Pa, živi ondje. Mora da se pomogla računalom. – Da, jedan od naših cijenjenih inkvilina. Imamo zabilježeno da mu je najbliža rođakinja Zoe Nicholson. – Da. Ona je sad mrtva i ja sam mu najbliži rod. Možda biste željeli to zapisati i uzeti moje podatke. Dao joj je svoje podatke, a ona mu je zahvalila i upitala planira li posjetiti Urban Grange u bliskoj budućnosti. – Bih li trebao? – upitao je. – Povremeno volimo vidjeti bliske osobe naših komenzala – rekla je – a gospodinu Winwoodu će sigurno biti drago da vas vidi. – Vratila se računalu pa tiho uzdahnula. – Gospodin Winwood je jedan veoma star gospodin. Rekao je da će je nazvati i javiti kad dolazi, odložio telefon i legao na trbuh zatvorenih očiju, zamišljajući Vivien uz sebe. Ali ona se povukla, prezajući možda od tog ultrasnobovskog glasa. Ponovno sam, sišao je u prizemlje potražiti u rječniku dvije nepoznate riječi. “Komenzal” je označavala stolnog druga, osobu koja se hrani za istim


stolom s nekim, a “inkvilin” stanara u kući koja nije u njegovu vlasništvu. Čovjek čita o takvim stvarima u novinama, pomislio je kad ih je vidio zajedno u Daphninu dnevnom boravku. Ali u tim slučajevima, to dvoje ljudi u mladosti je nasilno razdvojio rat ili tuđe uplitanje. Ovo dvoje su po svemu sudeći bili prilično sretni s drugim partnerima, u Alanovu slučaju s dugogodišnjom suprugom, i spojio ih je pronalazak onih dviju ruka u limenoj kutiji. A ipak, Daphne je njega odvezla kući nakon onog njihovog sastanka. One dvije ruke mogle su spojiti njega i nju, i dok mu je pružala čašu vina, načas je poželio da je tako. Ta pomisao nestala je kad im je počeo govoriti – nužno oboma – o teti i ocu kojeg je od djetinjstva jedva ikad vidio. – Što mislite? – Gledao je Daphne. – Bih li ga trebao posjetiti u tom Urban Grangeu? Hoću reći, bih li trebao biti dobar sin? Iako me ničime nije zadužio. – Zar nema ženu? Tvoju maćehu? – Umrla je. Bila je veoma bogata i sve mu je ostavila, zato si i može priuštiti da ostatak života provede u Urban Grangeu. – Sigurno je jako star – rekla je Daphne. – Želiš li ga vidjeti? Ne zvuči tako. – Za nekoliko mjeseci napunit će stotu. Možeš li zamisliti to reći za ikoga dok smo bili mali? “Prevalio je osamdesetu”, tako bi se reklo u našim danima tunela – odnosno, kanata. – Nasmiješio joj se. – Želim li ga vidjeti? Naravno da ne želim, užasavam se toga. Star sam i takve sam strahove trebao već davno ostaviti iza sebe, ali nisam. – Michael je zastao, znajući da više ništa ne bi smio reći, ali morao je. – Kad se sjetim prošlosti – a moram je se sjetiti jer ga već jako dugo nisam vidio – kad je se sjetim, vidim ga kao neko čudovište, ružno smežurano stvorenje nalik na izvanzemaljca iz filma strave i užasa.


– Oh, Michaele. – Pitam se hoće li me odvesti u njegovu sobu, ili apartman, što god, i hoću li vrisnuti kad on uđe. – Duboko je udahnuo. Daphne i Alan nisu ništa rekli, ali ruke su im kliznule sofom i spojile se. – Oprostite – rekao je. – Žao mi je što to morate slušati. Sheila, moja maćeha, pretpostavljam da mi je to bila iako sam je vidio samo jednom, popila je bocu viskija i predozirala se tabletama. Istraga je zaključila da je umrla nesretnim slučajem. Ja mislim da je on... da joj je pomogao da umre. Ne bih to trebao govoriti vama, trebao bih reći policiji, ali on je moj otac. I skoro mu je sto godina. – Policiji ne možeš reći, to shvaćam – rekao je Alan. – A on najvjerojatnije neće još dugo živjeti. Ne znam što će reći Daphne, ali mislim da bi trebao posjetiti oca, pripremiti se na to, uložiti golem napor i ostati možda ne duže od pola sata. Daphne, što ti misliš? Oklijevala je, pa rekla: – Znaš, ja sam ga poznavala. Bili smo prvi susjedi. Možda bi ga trebao pitati želi li on vidjeti tebe. Neka ga pitaju oni iz Urban Grangea. Možda će on biti jednako nesklon susretu s tobom kao što si ti s njim. Mi ljudi obično ne volimo one koje smo povrijedili, ne misliš li? – Reći će da me on želi vidjeti, ali pitat ću ih. Učinit ću tako – rekao je Michael. – A sad mislim da bismo trebali večerati.


PETNAESTO POGLAVLJE Još je jednu veoma staru osobu Michael morao posjetiti. Kad ga je George Batchelor to zamolio, prilično se radovao tom posjetu. Mnogo je razmišljao o Clari Moss, sitnoj mršavoj ženici koju je njegov otac zvao gospođa Mopp i rugao joj se iza leđa. Kad je Anita otišla, ružne stvari o Clari nije imao reci nikome drugom osim Michaelu: koliko je glupa, koliko neučinkovita, koliko beznadna čistačica. Uvijek je nosila plimsolice, kako su se tad zvale tenisice, i pamučni kombinezon s ukrštenim naramenicama, ali čak je ni John Winwood nije mogao nazvati prljavom. Michael je volio zagrljaje koje mu je povremeno davala jer je mirisala na Wrightov sapun s ugljenom. Ruke su joj bile izribane do crvenila, a nokti do bjelila. Primijetio je da joj je vjenčani prsten koji je nosila na srednjem prstu lijeve ruke širok, da joj klizi, jer je nakon suprugove pogibije strašno smršavjela. Jednog dana izgubila je prsten. Priča o tome kako ga je izgubila zauvijek mu se usjekla u sjećanje. Anita je još uvijek bila s njima kad se to dogodilo, i kako to riješiti, ili ne riješiti, bila je gotovo jedina prigoda u kojoj su se njegovi roditelji oko nečega suglasili. Clara je njegovoj majci rekla da joj je prsten skliznuo s prsta u odvod kuhinjskog sudopera. Nesigurno, jer s Anitom je uvijek bila stidljiva, rekla je da je sigurno zapeo u pregibu cijevi i bi li joj ga gospodin Winwood izvukao. Znala je da on to može učiniti jer je vidjela kako je sam riješio problem kad se odvod začepio. Michael je čuo roditelje kako raspravljaju o tome i Johna Winwooda koji se suglasio s Anitom rekavši da ne dolazi u obzir da rastavi sudoper zbog jebenog prstena jedne sluškinje.


Dijete ne zna koliko prsten poginulog supruga može značiti njegovoj udovici, ali kad je odrastao, shvatio je. Shvatio je kad je bio daleko sa Zoe, kad je njegova majka umrla, otac koliko je njemu bilo poznato otišao iz kuće, a prsten i nadalje ležao u cijevi. Možda je još i sad ondje, pomislio je, kad ga je George zamolio da posjeti Claru Moss. Nekoliko dana razmišljao je o Clari i prstenu. Razmišljao je kako će u srijedu sljedeći tjedan ručati kod Georgea i nakon toga posjetiti Claru, i zaključio je da će ga George vjerojatno nazvati da dogovore vrijeme. Nije nazvao. Michael je nazvao njega i javila mu se neka žena. Maureen, ali nije joj prepoznao glas, toliko je bio tih i bezizražajan. George je umro. Prije tri večeri imao je novi moždani udar i nikad se nije probudio. Ona je to napola očekivala, ali svejedno je strašan šok. Michael je upitao može li joj kako pomoći, a Maureen ga je svojim novim, slomljenim glasom zamolila da dođe na pogreb. Rekla mu je kad i gdje će se održati i dodala da će svi Georgeovi prijatelji biti dobrodošli na karminama uz šeri nakon pogreba. Bez cvijeća, molim, rekla je i tiho zajecala. Otići će. Michael to nije odlučio iz altruizma, a još manje iz osjećaja dužnosti. Georgeu ništa nije dugovao. Ali otkad je posjetio Daphne i Alana, prekorio se jer je nakon Vivienine smrti gotovo posve zanemario društveni život. Ostao je u kontaktu sa Zoe, naravno, ali udaljio se od svih svojih prijatelja. Jednom je posjetio Georgea, i to je otprilike bilo sve. Zoe bi voljela da on pripazi na Brendu, ali to nije učinio, zaključivši da ga sad kad živi sa sestrom neće trebati. Pogreb se ne bi baš mogao nazvati društvenom prigodom, ali otići će na njega. Bit će to početak povratka u nešto nalik na život kakvim je nekoć živio. Legao je na krevet u Vivieninoj sobi i sve joj to rekao, siguran da bi, da zna, odobrila njegovu odluku.


Otići će na pogreb i dan nakon toga nazvat će Brendu kod njezine sestre i dogovoriti – što? Da je izvede na čaj? Da izvede njezinu sestru i nju na čaj? To će biti najbolje. U međuvremenu, nazvat će Urban Grange. Ustao je iz kreveta, otrčao u prizemlje i dograbio telefon. Na poziv je odgovorila neka druga žena. Imala je normalan glas, ali zvučala je uznemireno, gotovo izbezumljeno. – Oh, gospodine Winwood, da. Naravno. Strašno mi je žao, ali imali smo... znate, katastrofu. Sve nas je strašno potresla. Mogu li vas nazvati, recimo sutra? Imam vaš broj. Nije mogao podnijeti čekanje tog poziva. – Ne, ja ću vas nazvati – rekao je pa upitao: – Nije valjda moj otac, zar ne? Ta... katastrofa? – Oh, ne, sačuvaj Bože. Moram ići. Molim vas, nazovite nas sutra. Kakva se to katastrofa mogla dogoditi? Da je bila očeva smrt, Michaelu bi laknulo. Georgeov pogreb održao se u crkvi St Mary u High Roadu u Loughtonu. Michael je stigao ranije i muškarac u pedesetim godinama života koji je rekao da je Stanleyjev sin smjestio ga je na klupu negdje na pola crkve. Četiri reda ispred sebe vidio je Lewisa Newmana, a u prvim redovima na drugoj strani crkve Normana Batchelora sa ženom u veoma elegantnom crnom kostimu i tokicom na glavi, koja je morala biti Francuskinja. Michael se nadao da bi Alan i Daphne mogli biti ondje, ali shvatio je da se sigurno neće pojaviti jer će najvjerojatnije doći Rosemary. Čudno, pomislio je, kako su im sad svakojake društvene prigode zabranjene, ali neće zauvijek biti, jer ljudi će se naviknuti na novonastalu situaciju i prihvatiti ih kao ono što njegova djeca zovu par. Ako potraje, ako ostanu zajedno. Ako požive dovoljno dugo. U njihovim godinama, čovjek mora razmišljati o tome. Ako požive dovoljno dugo.


Na pogreb su došla brojna odrasla pa čak i sredovječna djeca iz Georgeova dva braka. Jedna veoma mlada žena nosila je bebu koja je zacijelo, pretpostavio je Michael, Georgeovo praunuče ili čak prapraunuče. Rosemary nije došla. Maureen su pridržavale dvije žene koje su joj bile toliko slične da su joj morale biti kćerke. Svi su ustali kad je počeo Pogrebni marš iz Saula i kad je unesen Georgeov lijes. Michael nije pjevao crkvene pjesme i uspio je ne slušati oproštajni govor koji je održao Norman. Razmišljao je o tunelima i onome što su radili u njima, o njihovim igrama, kartanju i igri dame i nisu li igrali i trik-trak? O groznoj ratnodopskoj brani koju su donosili i pohlepno gutali jer su rasli i bili vječito gladni. Odbio je razmišljati o tome kako je njegov otac došao na ulaz u tunele nalik na ulaz u špilju, i svojim glasnim i promuklim glasom s grubim naglaskom svima im dreknuo da izađu i više se nikad ne vraćaju. Umjesto toga, sjećao se Daphne u crnom ogrtaču na koji su bile pričvršćene zlatne zvijezde sačuvane od božićnih ukrasa, Daphne koja je gledala u staklenu zdjelu i proricala duge živote. Ta su se predskazanja obistinila. Uhvatio se kako tone u san. Dremuckanje, jedna od kazni starenja. Netko mu je rekao da Maureen nema snage za krematorij i tko joj je mogao zamjeriti? Svi su se zaputili York Hillom prema Carisbrookeu. Michael se zatekao pokraj Lewisa Newmana. – Dva stara udovca, to smo nas dvojica – vedro je rekao Lewis. – Znaš, prilično smo rijetka vrsta. Ne sjećam se statistika, ali mi dečki obično umremo prvi. Michael se sjetio da je Lewis bio liječnik. – Da. Ljudi mi govore da sam sretnik. – Ovisi kako gledaš na to. Kažu da smo u velikoj potražnji zbog prevage udovica, ali ja ne mogu reći da sam to primijetio.


– Ni ja – rekao je Michael, zaključivši da mu je Lewis na kraju krajeva ipak simpatičan. Neka rođakinja koja je ostala u kući organizirala je veliku gozbu. Primijetivši boce šerija svih vrsta, Michael je osjetio veliko ganuće. Siroti stari George, on bi u ovome uživao. Suze su mu nagrnule na oči, ali tu su se i zaustavile kad ga je Stanley, oslobodivši Spota iz vešeraja u koji je bio zaključan tijekom obreda, pljesnuo po leđima i upitao što misli o “golupčićima”. – Mislim na Alana i Daphne. Michael je tračanje držao povlasticom žena, iako koliko je njemu bilo poznato, Vivien nikad nije tračala. – Djeluju veoma sretni. – Odbivši objasniti, rekao je kako je očekivao da će Rosemary doći na pogreb. – Pozvali smo je. Navodno nikamo ne ide. Samo sjedi u kući i prepušta se mračnim mislima. Vratit će se on, vidjet ćeš. Samo je pitanje vremena. – Ne znam. Michael je popio čašu manzanille i pojeo sarmicu od vinove loze. Ovdje u Georgeovoj kući pekla ga je savjest zbog Clare Moss. Imao je osjećaj da svakom minutom koju provede u Loughtonu umjesto da ode posjetiti Claru iznevjerava Georgea. Obećao je Georgeu – dobro, nije obećao, ali rekao je da će otići. Nakon pokušaja razgovora s Eliane Batchelor i nerazumnog nastojanja da to izvede na francuskome koji je naučio u dva tjedna u Dijonu prije četrdeset godina, samo kako bi na savršenom engleskom bio upitan zašto ne govori taj jezik, pripremio se za odlazak. Lewis Newman ponudio mu je da podijele taksi koji je naručio, a kad je Michael spomenuo Claru Moss, Lewis je rekao da će ga taksijem odbaciti onamo. Prolazak kroz Forest Road na putu do postaje


značio je da će ići zaobilaznim putem uz rub šume i provesti se pokraj njihove stare osnovne škole u Staples Roadu. – Već jako dugo nisam bio ovdje – rekao je Lewis. – Majka je zahtijevala da me dovede i odvede čak i kad sam već bio dobrano prevelik za to. Klinci iz susjedne kuće išli su u Staples Road i mogao sam se vraćati s njima, ali ona nije htjela ni čuti. Mene nitko nije dovodio niti dolazio po mene. S pet godina ovamo sam pješačio sam. Michael to nije glasno rekao jer bi zvučalo kao da se sažalijeva. Sažalijevao se. Samo kako bi nešto rekao, rekao je “moramo ostati u kontaktu” i dao Lewisu svoju posjetnicu. To je značilo da bi drugi muškarac mogao napraviti prvi korak. Da smo žene, pomislio je, poljubili bismo se. Bilo je nespretno rukovati se u taksiju pa su samo promrmljali kako im je drago da su se vidjeli. Clarina kuća izvana je bila najzapuštenija od sviju u ulici. Crna boja ljuštila se s ulaznih vrata, ali mjedeni zvekir i sandučić za pisma blistali su kao zlato. Na njegovo kucanje odgovorila je mlada žena s grivom jarkocrvene kose, u trapericama i majici bez rukava s dubokim dekolteom. – Da? – Došao sam posjetiti gospođu Moss. Moje ime je Winwood, Michael Winwood. – Nikad je nitko ne posjećuje. Poznaje li vas? – Nekoć me je poznavala – rekao je i neobično odlučno prešao preko praga tako da se ona morala odmaknuti. – Pričekajte sekundu. Morat čuje pitati. Ne može baš hodati. Bio je umoran od čekanja. Pošao je za ženom u prostoriju s jednim krevetom, u kojoj je sitna starica, veoma stara žena, sjedila u kolicima.


Opazivši ga tik iza sebe, crvenokosa je samo slegnula ramenima i odmahnula glavom kao da pere ruke od svega toga. Clara Moss zurila je u Michaela, i u tim tamnim očima napola utonulim u duboke bore vidio je da je posve prisebna i da odgovara pravnom opisu osobe “pri zdravoj i punoj svijesti”. – Znam te – rekla je Clara. – Kad sam ja bila djevojka, a ti dječak. Čekaj malo. – Od toga je prošlo više od šezdeset godina. Po fotografijama i zrcalu pred kojim se brijao znao je da se nezamislivo promijenio. Tko ne bi? – Mislim da si ti Michael – rekla je. – Ne možeš biti nitko drugi. Njegovo naginjanje suzama u emotivnim situacijama ispoljilo se već ranije kad je razmišljao o Georgeu, a sad se ponovno probudilo. Ovaj put pustio je jednu, pa drugu suzu. – Idem ja – rekla je ona mlada žena. – Vidimo se u petak, Clara. Duguješ mi dvanaest funti i četrdeset devet šilinga, ali dat ćeš mi kad dođem. – Hvala ti, Sam – odgovorila je Clara. – Dobra si ti cura. – Ulazna vrata su se zatvorila, a Clara se osmjehnula Michaelu. – Ne voli da je zovem cura, ali uvijek zaboravim. Trebam reci djevojka, kaže. – Politički korektno. Gospođo Moss, jako vas je lijepo vidjeti. Želite li izaći iz tih kolica? – Rado, ali tad neću moći do kuhinje ili nužnika. Tu riječ nije čuo od rane mladosti. Sad ga svi zovu toalet. – Mogu nam skuhati čaj. Da ga skuham? – Za minutu – rekla je. – Reci mi što si radio svih ovih godina. I rekao joj je, ali najprije je skuhao čaj u besprijekornoj kuhinji u kojoj je sve bilo tako uredno i pravilno raspoređeno da je svatko morao


pronaći što traži. Namjestio joj je kolica, podupro je jastucima s kreveta i velikim jastukom sa sofe. Srce joj je slabo, rekla je, a zbog tromboze u lijevoj nozi slabo je pokretna, kako kaže bolničarka koja je posjećuje. – Želi reći da sam bogalj, ali dobra je cura. Oličenje ljubaznosti. Ispričao joj je o Zoe i diplomi pravnog fakulteta, polaganju odvjetničkog ispita i braku s Babette, pa o sretnom životu s Vivien i njihovom djecom. Ni sam ne znajući zašto, dodao je: – Moj otac je još uvijek živ. Još malo i napunit će stotu. – Živi s tobom, zar ne? – Otkad sam bio dječak, vidio sam ga samo jednom. Lice joj se još dublje naboralo kad se namrštila. – Kažu da dobri umiru mladi. On i ja očito smo jako loši. – Ne vi, gospođo Moss. – Nitko me više ne zove tako. Mladi ne znaju značenje riječi gospođa. Sjećaš se svoje mame? Bila je krasna žena... hoću reći, na pogled. Crvenokosa, prirodna crvenokosa, a ne kao Sam. Njezina boja kose je iz kutije. Onaj prijatelj tvoje mame koji je dolazio u kuću – da se razumijemo, ne kažem da je u tome bilo ičeg lošeg – i on je imao crvenu kosu. Tad se na to nitko nije obazirao, jednostavno je bila riđa kosa, ali danas bi na djevojci navodno trebala biti u redu, a na muškarcu ružna. Smiješno kako se stvari mijenjaju. – Istina – suglasio se Michael razmišljajući o onome što je upravo rekla. – Gospođo Moss, sad moram ići, ali smijem li vas ponovno posjetiti? Uživao sam u razgovoru. I doista sam sretan što sam vas vidio. Suze su tad nagrnule i razlile se niz njegove obraze. Za njega je to bilo previše, Clara Moss i njegova majka i možda ona crvena kosa. Plakao je i trljao lice papirnatom maramicom, a ona ga je zaprepašteno gledala. – Dođi ovamo – rekla je, a kad se sagnuo da je poljubi, podigla


je ruke i zagrlila ga oko vrata. – Siroti dječače – učinilo mu se da je rekla, ali glas joj je bio previše prigušen da bi bio siguran da je dobro čuo. Nije nazvao sutradan, kako je rekao onoj ženi u Urban Grangeu da će učiniti, nego dva dana kasnije. U međuvremenu, uglavnom je razmišljao o Clari Moss i njezinim sjećanjima. Je li istina da se crvenokosi muškarci drže ružnima? Na ženi se crvena kosa očito smatra privlačnom, jer inače ne bi tako mnogo žena savršeno lijepe kose bojalo svoju u kestenjastu ili grimiznu ili bakrenu ili boju burgundca ili crvenkastosmeđu, ili kako su ljudi običavali reći, boju mrkve. Anitina kosa bila je prirodno kestenjasto crvena, a oči gotovo tamnomodre. Toga se posve jasno sjećao. Lewis Newman ima crvenu kosu, odnosno imao ju je kad su išli u školu. Većina te kose u međuvremenu je nestala, a ono što je ostalo bilo je crvenkasto-sijedo. Nije se mogao sjetiti kakvu je kosu imao Lewisov otac. Neke tamne boje, pretpostavio je, zagasito smeđe kao većina ljudi. On je sigurno odavno mrtav, kao svačiji otac osim njegovog. Podigao je telefon, malo se ushodao noseći ga u ruci i ponavljajući broj, pa nazvao. Javio se snobovski glas. – Oh, da, gospodine Winwood. Željeli ste znati biste li trebali posjetiti oca. Rekla bih svakako, naravno. On je savršeno dobro... dakako, veoma je pozne dobi pa se sitne boljetice mogu očekivati, ali doista je izvanredno za svoje godine. – Kad da dođem? – Mislim da vam je moja kolegica rekla kad ste nas prošli put nazvali da smo u Urban Grangeu imali krajnje nesretnu nezgodu. Jedna naša štićenica imala je nesreću i bojali smo se da ćemo je izgubiti. Ali zahvaljujući uistinu divnoj brizi našeg medicinskog osoblja, izgleda da će sve biti u redu.


– Kad da dođem? – Što kažete na sljedeći tjedan? Bilo koji dan kad vam odgovara. Možda da dođete poslijepodne, predvečer, na čaj?


ŠESNAESTO POGLAVLJE Uz tablete koje joj je liječnik prepisao noću je uspijevala spavati. To spavanje nije se baš moglo nazvati dubokim i okrepljujućim snom, ali bilo je osam sati nesvjesnosti. Između ostaloga, Rosemaryn problem bio je i u tome da od prve bračne noći gotovo nikad nije spavala sama. Jednom je Alan tri noći spavao kod majke kad mu je umro otac, a sama je spavala i kad su se rodila djeca, ali to je bilo sve. Sad je mislila da više nikad neće uspjeti zaspati bez tableta. I mada su tablete djelovale, probudila bi se i rukom potražila Alana pa veoma brzo shvatila da ga nema, da ju je napustio i da je sama. Djeca i unuke bili su jako dobri prema njoj. Svi su bez zadrške stali na njezinu stranu. Svi su Alanov postupak držali okrutnim, i čak su i Owen i zetovi rekli da je Alan očito podlegao senilnosti. Da je to početak Alzheimerove bolesti. Ta riječ počela ju je umarati. Ona žena, ta Daphne ili kako se već zove, sigurno ga je zavela kad je bio smušen i nije mogao shvatiti nenadani gubitak pamćenja i svoju zbunjenost. Owen je posjetio njega i Daphne, s odlučnom namjerom da natjera oca da spakira stvari i pođe s njim, ali umjesto toga prihvatio je čašu vina i nevoljko odbio ostati na večeri. Rekao je majci da su njih dvoje bili tvrdokorni, upotrijebivši riječ koju je sirotoj Rosemary morao objasniti i time joj oduzeo djelotvornost. Na Fenellu se moglo više računati. Ona je počastila Alana i Daphne dugom tiradom o bakinim patnjama i rekla im ono što su oni već znali, odnosno da je Freya trudna. Alanova odsutnost oduzet će Rosemary svu radost koju bi osjećala zbog rođenja novog praunučeta. Alan je privremeno riješio stvar otpravivši je. – Oh, Fenella, odlazi. Rekla si svoje, a uostalom, tebe se to ne tiče.


– Ne tiče? – upitala je Daphne kad je Fenella otišla. – Ne, mislim da je se ne tiče. Moje djece se tiče, to svakako, ali unuka ne. One su nešto sasvim drugo. Fenella je otpješačila do Freyina stana. – Vidjela sam djeda. Smiješno je to reći u njegovim godinama, ali odrastao je. Hoću reći, očvrsnuo. Još donedavno nikad se nije zauzimao za sebe. Znaš da nikad nije podnosio Calluma i Sybillu. Vidjela sam to, nisam uzalud psihologinja, ali nikad nije ništa rekao, jednostavno je trpio. Sad ne bi. Očvrsnuo je. Mora da je za to ona zaslužna. Baki to, naravno, neću reći. Već je ionako dovoljno loše. – Jesi li mu rekla za dijete? – Jesam, Frey, ali ne mogu reći da ga se naročito dojmilo. Oprosti, ali kao da me nije ni čuo. – To je Alzheimer. Bilo bi dobro, predložila je Judith, da Rosemary bude s njom tjedan ili dva. Ili duže, ako želi. Ne bi smjela biti sama. Rosemary je odbila. Mora biti u stanu u Traps Hillu, rekla je, u slučaju da se Alan vrati. Otkad je otišao, nijednom nije šivala. Nije ni kuhala ništa osim kajgane ili gotovog jela iz mikrovalne pećnice. Duge šetnje na koje je odlazila s Alanom sad su bile prošlost, propuštala je tjedni posjet frizeru i odustala od bridža u klubu. U starim danima, kako je sad nazivala svoj dugi brak, ne bi se premišljala hoće li napisati pismo sućuti Maureen Batchelor, ali pismo nije napisala niti je posjetila Carisbrooke. Sjedila je kod kuće i utapala se u tuzi. Alan bi povremeno nazvao, većinom da je pita je li dobro. Treba li joj što? Ima li dovoljno novca? Činilo se da shvaća da bi joj mogla trebati pomoć jer od dana kad se udala nijednom nije platila račun ni ispunila općinski obrazac ili upitnik. Rekla je da se o tome brinu Owen ili Judith i tad se, kao i svaki put, rasplakala.


– Ne možeš ovako dalje – rekla je Judith. – Razboljet ćeš se. – Ako se razbolim, možda ću umrijeti, a to bi bilo najbolje. – Nikad ti to ne bih savjetovala – rekla je Judith, koja je znala biti bahata – ali mislim da bi moglo biti dobro da odeš onamo i vidiš ga. Da razgovaraš s njim. Poći ću s tobom, ako želiš. Točno znam gdje stanuje. Mogle bismo ručati s Freyom i prošetati do Hamilton Terracea. – Ne budi smiješna – obrecnula se Rosemary, naglo prenuta iz očaja i neuobičajeno sarkastična. – A da to pretvoriš u zabavu i pozoveš susjede? Judith, ovo je moj život. Ovo je moj život, a tvoj ga je otac uništio. – Onda, hoćemo li otići? – Da, dobro, zašto ne? Ionako ne može biti gore no što već jest. Za razliku od kćerke i brata, Judith je unaprijed najavila planirani posjet. Ocu je napisala pismo koje je stiglo u subotu ujutro zajedno s reklamnim lecima, obavijestima Grada Westminstera, katalozima za internetsku

prodaju

i

molbama

za

donacije

dobrotvornim

organizacijama. Kad je stigla pošta, Alan i Daphne sjedili su u krevetu i jeli doručak koji je Alan netom pripremio i odnio na kat. Upravo su pojeli žitarice u mlijeku i latili se jaja i slanine kad se začulo zvono na ulaznim vratima. Alan je ponovno sišao u kućnom ogrtaču. Zvonio je poštar s paketom koji je Daphni poslala neka prijateljica za rođendan. Prepoznavši kćerkin rukopis na omotnici, Alan je poželio ignorirati pismo, ali znao je da će ga prije ili kasnije morati otvoriti. Zajedno s paketom odnio ga je na kat, gdje se njegovo jaje hladilo. Daphne je uzela paket od njega i počela ga otvarati. – Pogledaj kako divna marama. Nije li to baš ljubazno? Alane, što ti je? Izgledaš kao da si primio lošu vijest.


– Rosemary želi doći ovamo sljedeći utorak ili srijedu. Kad nama odgovara. Judith će je dovesti. Na povratku kući iz posjeta Freyi, posjeta koji su postali učestaliji otkad je saznala za kćerkinu trudnoću, Judith je skrenula u Hamilton Terrace. Ako itko izađe iz kuće ili samo pogleda kroz prozor, neće prepoznati njezin automobil. Otac možda zna njegovu marku i boju, ali srebrna je najpopularnija boja za Prius i srebrnih Priusa ima na tisuće. Lijepa kuća, pomislila je, sigurno vrijedi cijelo bogatstvo. Je li majci ikad palo na pamet da ju je otac možda ostavio zato što je Daphne veoma bogata žena? Da mu je možda draže živjeti ovdje nego u stanu u predgrađu? Judith je odbacila tu pomisao, iako je zacijelo ugodno živjeti u takvoj palači s natkrivenim prilazom, dvorištem s dva travnjaka i lončanicama iz kojih se prelijevaju fuksije grozdastih narančastih cvjetova. Vožnja Londonom nije bila ugodna. Na mnogim su cestama bili radovi, a mrzovoljni vozači psovali su i vikali. Kad se vratila u Chiswick, živci su joj već bili posve stanjeni. Budu li se držale njezina plana, otići će podzemnom željeznicom. Rosemary je rekla da će Judith to morati organizirati, kao da nema pojma kako će doći do St John’s Wooda. Bila je ondje samo jednom i to davno, kad su djeca bila mala i kad su otišli u zoološki vrt. Alan je telefonski obaviješten da ih očekuje oko tri. Kako nije bila od žena koje peku kolače ili barem poslužuju čaj kao užinu, a ne kao šalicu istoimene tekućine, Daphne je odšetala do High Streeta gdje je kupila kutiju puslica i kutiju minjona. Apsurdno, pomislila, ali ne toliko apsurdno kao što bi bilo da se posebno uredi i odjene otmjenu haljinu i cipele. Kolače je složila na dva tanjura, a mlijeko natočila u vrč. – Mogu ja – rekao je Alan.


– Dobro. – Obično nije bila tako kratka. U dva i trideset pogledala se u zrcalu u spavaćoj sobi, uobičajeno odjevena, u crnoj suknji, svjetlobež puloveru, s crnim perlama oko vrata. Skinula je perle i navukla kožnu jaknu koju je kupila prije mnogo godina, ali je nikad nije nosila. S prošivenom prednjicom i zakovicama bila je previše mladenačka za nju. Napadna je, zaključila je; “prostačka” je bila riječ koja se više nije koristila, ali je bila primjerena. Alanova supruga i kći će se šokirati. A Alan, on neće ni primijetiti. Na stol je postavio ono što je ona oduvijek nazivala “najgori porculan”. Ne smije zanovijetati. Ako Judith i Rosemary žele misliti da on i Daphne ovako užinaju svaki dan, neka misle. – Ako te Rosemary pokuša nagovoriti da joj se vratiš, hoće li uspjeti? – Neće – odgovorio je kao netko tko daje veoma ozbiljan zavjet. – Neću govoriti o tome. Hoću reći, neću govoriti o nama osim ako me sama ne upita, kad ću joj morati odgovoriti. Mogu razgovarati o kolačima i odjeći i ovoj kući, ali o nama ne. Zagrlio ju je i na njegovo iznenađenje, stisnula se uz njega kao nikad dotad, a kruta, sjajna kožna jakna ispriječila se između njih kao neželjena barijera. – Shvaćaš li da smo ti i ja zajedno zbog one dvije ruke? Da smo se ponovno sreli zbog onih ruku u kutiji za kekse? – Znam. Nikad nisam mislio da će mi biti drago zbog nečeg takvog. Uto se začulo zvono na ulaznim vratima. Bile su dvije minute do tri sata. Poznavale su se, naravno. Moglo bi se reći da su se znale cijelog života. Daphne je rekla: – Rosemary. – Samo to, samo ime. Rosemary je odgovorila: – Dobar dan.


Judith se predstavila. Ni ona ni majka nisu se obratile Alanu, a kad im je Daphne ponudila da sjednu, sjele su jedna pokraj druge na sofu. Veoma dugo, možda dvije minute, nitko nije rekao ni riječ. Judith, možda posrednica, prekinula je tišinu. – Mislim da bi moja majka voljela da nam ti, tata, i gospođa Furness kažete što namjeravate učiniti. – Pokušala se osmjehnuti, ali uspjela je samo iskriviti lice. – Ako išta – dodala je. Rosemary je prtljala po torbici, prebacivala je s jedne strane na drugu, gurala između svoje lijeve ruke i naslona za ruku na sofi. Čvrsto ju je držala za naramenicu i patentni zatvarač kojim je bila zatvorena. – Ili što ti, majko, namjeravaš učiniti. Nova tišina, tijekom koje se Judith zapitala zašto je majka ponijela vjerojatno najveću torbicu koju ima, a onda je Rosemary rekla: – Ja ne namjeravam ništa učiniti. Sama sam, suprug mi je oduzet i želim da mi se vrati. – Alanu je, ne prvi put, dodala: – Srce si mi slomio. Ali može se zakrpati ako učiniš što moraš i vratiš mi se. Ostavi tu ženu i vrati se. – Nisam sretan što vodimo ovaj razgovor pred kćerkom – rekao je Alan. – Šteta. Neću otići. – Judith je prvi put pogledala Daphne. – Mogu li dobiti šalicu čaja? Možemo li svi dobiti čaj? Daphne je ustala ne odgovorivši i napunila Judithinu šalicu, pa Alanovu i svoju. Rosemary je svoju prekrila dlanom, kao netko tko ne želi novu čašu vina. Vrčić s mlijekom nijemo je prešao iz Judithine u Alanovu ruku. Daphne im je dodala puslice. – Zar mi nemaš ništa reći? Alan je pogledao suprugu i rekao: – Rosemary, neću se vratiti. Rekao sam ti već sto puta. Nemam ti što prigovoriti – oprosti, grozno sam se izrazio. Pretpostavljam da ti meni imaš štošta zamjeriti. Više se ne slažemo. Želim živjeti s nekim s kim se slažem.


– I pritom misliš na nju? – Znaš da je tako. Rosemary je prebacila torbicu na krilo. – I sve one godine koje si proveo sa mnom ništa ne znače? – Mnogo znače – odgovorio je. – Mnogo su značile. Živjeli smo zajedno, imamo dvoje djece. Ali to je sad gotovo. Mnogim parovima završi, u što smo se i sami uvjerili kod naših prijatelja. Raziđu se, ranije nego mi, ali na kraju je i s nama tako. Olakšat ću ti najviše što mogu, pomoći ću ti da se navikneš, da jednog dana čak zaključiš da je tako najbolje. – Ako je to sve što imaš reći, pitat ću nju. – Rosemary se okrenula i prikovala pogled za Daphne. – Dobra je stvar – započela je – što su svi koji nas poznaju, svi njegovi prijatelji, na mojoj strani. I više od toga, zamrzili su ga. Njihovo suosjećanje rezervirano je isključivo za mene, pokazali su mi što su pravi prijatelji. Ali svejedno žele da se on vrati pa će se i oni vratiti njemu. Bit ćemo kakvi smo nekoć bili. Shvaćaš li? – Daphne nije odgovorila, ali je jedva primjetno kimnula. – Ne znam što on vidi u tebi. Nikad nisi bila naročito zgodna, a s godinama se nisi proljepšala. Tko jest? Očito si bogata. – Mahnula je rukom oko sebe. – Ali ni on nije siromašak. Kad je otišao u mirovinu, dobio je veliku otpremninu i ima ogromnu mirovinu. Nisi curica, starija si od njega i mene. Pretpostavljam da je želio promjenu. Je li o tome riječ? Onda, hoćeš li ga se odreći i poslati mi ga natrag? Hoćeš li mu dopustiti da pođe kući sa mnom? Da se sad odmah vrati sa mnom u svoj dom? Hoćeš li? Djelovala je savršeno smireno, ali dok je izgovarala posljednje dvije riječi, dograbila je šalicu sa stola i zavitlala je na drugi kraj prostorije.


Šalica se razmrskala pogodivši sliku na zidu. Za njom je uslijedila druga. – Rosemary, prestani – rekao je Alan. – Razbijat ću dok mi ne odgovori. Hoćeš li mi vratiti muža, Daphne kako se već prezivaš? Prezime si promijenila i previše puta. – Ne – ledenim je glasom odgovorila Daphne. – Ne želim da ode, ali mora učiniti kako on želi, otići ili ostati. – Da se zaustavila na tome, sve bi možda bilo manje-više dobro, ali nije. – Volim ga – rekla je. – Volim ga i želim ga zadržati uz sebe. Rosemary je ustala. Otvorila je torbicu i Judith je smjesta znala zašto je ponijela tako veliku. Iz dubine torbe izvukla je dugi nož, onaj za rezanje, s tankom oštricom i zašiljenim vrhom. Uhvatila ga je kao bodež, oštricom nadolje. Ljudi misle da znaju sve o takvim stvarima, iz dana u dan gledaju ih u filmovima i na televiziji, na zaslonima računala i na mobitelima. Stvarnost je drukčija. Nitko se nije pomaknuo osim Daphne, koja je ustuknula jedan korak. Alan je tad pokušao uhvatiti Rosemary za ramena, ali ona se naglo trznula, zamahnula prema njemu i razrezala mu dlan. Krv je štrcnula, više no što se moglo očekivati iz posjekotine na dlanu. Rosemary se okrenula prema Daphne uzalud probadajući zrak pa joj okrznula kosu i vrat. Ponovno je zamahnula i zarinula nož u Daphnina prsa, na mjesto gdje je moralo biti srce. Ona vulgarna jakna, naoružana zakovicama, odbila je oštricu prije no što je uspjela prodrijeti kroz kožu. Alan je uhvatio Daphne, povukao je prema sebi, silom je gurnuo iza svojih leđa. Nož je iskliznuo iz Rosemaryne ruke i pao na pod. Alan je nastradao najviše od sviju. Judith je nazvala 999 i zatražila vozilo hitne pomoći. Podigla je nož i obrisala tragove očeve krvi s oštrice. Veoma pribrano, donijela je iz Daphnine kuhinje štrucu s voćem


i orasima, maslac i staklenku pekmeza. Kad su bolničari došli, naišli su na sretno obiteljsko okupljanje, i ako su osmijesi sretne obitelji bili usiljeni, a Rosemary drhtala, nitko to naizgled nije primijetio. Judith je objasnila da je njezin otac rezao kruh. Nitko nije komentirao neprikladnost tog određenog noža za tu svrhu i nevoljko su udovoljili Alanovoj molbi da mu ranu očiste i previju na licu mjesta, umjesto da ga odvezu u bolnicu. Alan je pristao doći u bolnicu sutradan da mu provjere ranu, ali taj pothvat nije namjeravao poduzeti. – Da sam te i dovezla ovamo, ne bih te bila sposobna odvesti natrag – rekla je Judith. – Imaš li broj taksija? Daphne joj je dala broj koji će nazvati. Nije govorila. Pokupila je krhotine šalica s poda i skinula jaknu koja joj je spasila život. Kako je postajalo hladno, omotala se šalom i uključila centralno grijanje. Judith se obratila ocu: – Imaš li kakvog alkohola? Dobro bi mi došao brandy, a kad smo već kod toga, i mami. – Valjda. Alan je donio alkohol. Daphne je njemu i sebi natočila po čašu vina, posesivnošću koja Rosemary nije promaknula. Rosemary se rasplakala i otirala suze papirnatim salvetama serviranim uz užinu. – Mama, ostat ću noćas s tobom. – Kako želiš – odgovorila je Rosemary. – Više ništa nije važno. Taksije došao i odvezao ih. Alan i Daphne, koji nisu mrdnuli sa svojih sjedala otkad im je Alan donio vino, sad su istodobno ustali, zagrlili se i potonuli na sofu.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE Michael je još jednom posjetio Claru Moss prije no što je otišao u Urban Grange. Ovaj ga put u kuću u Forest Roadu nije pustila crvenokosa Sam, nego jedna mnogo starija žena koja se predstavila kao “gospođa susjeda”. Clara je bila u krevetu. Nije joj se ustajalo, rekla je. Već je čuo tu rečenicu, iz usta staraca pri kraju života. Zoe ju je izgovorila prije no što su je odvezli u bolnicu, a sjećao se da ju je čuo i od Vivienine majke u zadnjim danima prije smrti. – Ne znam zašto, dragi – rekla je Clara – ali jednostavno mi se nije ustajalo. – Donio joj je bombonijeru i činilo se da je ona zbog toga neumjereno sretna. – Jest ću samo jedan bombon dnevno, da mi potraju. – Donijet ću vam još. Za tjedan ili dva posjetit ću gospođu Batchelor pa ću vam donijeti veću kutiju. Duže će trajati. – Kako je tvoj tata? – Dobro kao i inače. Posjetit ću ga sljedeći tjedan. – Sad će morati, neće biti izlaza. Oči su joj se zatvorile, a glava nagnula malo u stranu, ali ispružila je ruku kao da traži njegovu. Uhvatio ju je za ruku i nježno je držao, osjećajući da joj je to draže od čvršćeg stiska. Nakon minutu ili dvije, ruka joj je olabavila. Disala je smireno i ravnomjerno. Zaspala je. – Sam i ja naizmjence ćemo navraćati svaki dan – rekla je gospođa susjeda. – Nije joj još ostalo mnogo života. – Nazovite me. Dat ću vam svoj broj. Neće izdržati još tjedan ili dva, pomislio je, sjetivši se svojih riječi; ne tako dugo. Tad je pomislio, nikad ne bih ponovno vidio Claru Moss da nije bilo onih šaka. Otkriće tih šaka dovelo me je k njoj i nju k meni.


Za čovjeka njegovih godina bilo je apsurdno biti tako nervozan. Ne, gore od toga: tako preplašen. Odvezao se vlakom do Ipswicha. Nikad prije nije bio ondje i gradić – grad? – učinio mu se odbojnim. Ali priroda koju je vidio kroz prozor taksija bila je prekrasna. Prije mnogo godina, Vivien i on proveli su vikend u jednom hotelu u Southwoldu, daleko uz obalu. Ovdje je sve bilo u zelenim poljima i šumama, svako selo kroz koje su prošli imalo je svoju vlastitu zgodnu crkvicu, a poneka i veliku georgijansku kuću koje su novine ovih dana zvale dvorcima. Onu najveću, na kraju duge avenije stabala kojima Michael nije znao ime, taksist mu je predstavio kao Urban Grange. Danje bio vedar, ali puhao je hladan vjetar i starac kojeg su u kolicima gurali preko travnjaka kojeg je cesta dijelila napola bio je omotan dekama i zaogrnut poplunom. Michael je snuždeno pomislio da bi to mogao biti on. Otkud bih ja znao? Vozač ga je prosvijetlio. – Vidite onog starca koji izgleda kao da je još u krevetu? Ovdje je otkad se dom otvorio prije dvadeset godina. On im je najstariji stanovnik, devedeset i osam mu je godina. Nije najstariji, pomislio je Michael, ali to nije rekao. Recepcionarku je prepoznao po glasu. Sljedeći put, bude li sljedećeg puta, prepoznat će je po izgledu. Bila je prava ljepotica, s plavom kosom do struka i bijelom haljinom koja ni po čemu nije nalikovala na bolničku odoru. Njezino ime, pisalo je iznad lijeve dojke, bilo je Imogen. Poželio ju je upitati kako su njezini inkvilini, ali je zaključio da to ne bi bilo umjesno. – Gospodin Winwood vas očekuje, gospodine Winwood. – Podigla je telefonsku slušalicu. – Darren će vas odvesti do glavnog vrtnog apartmana. – Mislim da ga mogu sam pronaći.


– Oh, ne, gospodine Winwood. Od naših posjetitelja nikad ne očekujemo da idu bez pratnje. Darren, koji je iz njezinih usta zvučao kao šesnaestogodišnji momčić, bio je sredovječan muškarac odjeven kao batler s nekim oznakama oko vrata. Hodajući za njim hodnikom kroz prozore kojih su se vidjeli raskošni vrtovi, Michael se više nije bojao. Jednako je bilo i kad je bio mlad. Bojao se, često obamirao od straha dva ili tri tjedna prije prijetećeg događaja, ali kad je kucnuo taj čas, strah bi se povukao i ostala bi samo sebična znatiželja. John Winwood izgledao je staro. Izgledao je najstarije što čovjek može izgledati, kao kosti u vreći kože. Na njegovoj glavi nije ostala nijedna vlas osim bijelog čuperka iznad oba uha. U Urban Grangeu je bilo veoma toplo, a Michaelu se učinilo da je u ovoj sobi još i toplije, i njegov je otac – od svih stvari u njegovoj dobi – bio odjeven u majicu kratkih rukava iz kojih su virile podlaktice s više plisiranom nego naboranom kožom. Sjedio je u luksuznom baršunastom naslonjaču tople boje koralja s klupicom za noge u istoj boji, na koju je ispružio stopala u espadrilama. Ali Michaela je šokirala majica. Sve ostalo bilo je višemanje očekivano: traperice koje su ležerna odjeća za svakoga svih godina, zlatni čvorić ispod uha koji je bio slušno pomagalo, žute kandže umjesto noktiju, bljedilo lica, uobičajeno kod veoma starih ljudi. Svatko mlad prihvatio bi tu majicu kao nešto u skladu sa suvremenom modom, uobičajen prizor. Na Johnu Winwoodu, Michael ju je doživio kao uvredu, strahotu, kad je prilazeći ocu na crnom pamuku opazio nacerenu bijelu lubanju. Odjenuo ju je, pretpostavio je Michael, u znak prkosa, ali Darren ju je po svemu sudeći prihvaćao, možda bio naviknut na nju. Na kraju


krajeva, na njemu bi ta majica bila prihvatljiv, štoviše poželjan odjevni predmet za vikend. – Ostavit ću vas same – rekao je. – Pozvonite ako vam išta zatreba ili kad ste vi i gospodin Winwood stariji spremni da se oprostite. – Dugo se nismo vidjeli – rekao je starac, stariji od dva starca. Tu rečenicu Michael nije godinama čuo. Možda zadnji put kad je otac doveo Sheilu u kuću u Lewesu. – Kako si? – Michael nije znao kako bi ga oslovio. Kao dijete zvao ga je tata. – Kako si, oče? – Zar me sad tako zoveš? Zašto si došao? – Da te vidim. Jer si mi otac. – To je istina. Otac sam ti. U to nema sumnje. Na tom su polju problemi nastupili tek kasnije. – Očeve oči bile su bistre i izgledale iznenađujuće mlade. Nedvojbeno je operirao mrenu, jednako kao što je imao onaj draguljčić od slušnog pomagala i porculanske implantate u ustima. – Izgledaš stariji no što jesi. Kako ti je žena? – Umrla je – odgovorio je Michael, prestravljen da bi mogla uslijediti neka uvreda. Nije uslijedila. – Žene umiru. Sve moje su umrle. Hoćeš li se ponovno oženiti? – Ne – promrsio je Michael kroz gotovo stisnute usnice. – Ni ja. Netremice su se promatrali bez riječi. John Winwood prvi je oborio pogled, ali on je i prekinuo tišinu. – Nemamo si što reći, zar ne? Nema veze. Nikad mi nisi bio drag. Ni tvoja majka nikad mi nije bila draga. Ne znam zašto sam je oženio. Muškarac se tad morao oženiti, to se jednostavno očekivalo, pa kad već


moraš, barem da bude zgodna. Jednostavno ne volim ljude. Jesi li to naslijedio od mene? – Ne. – Mislio sam da je možda genetski. Živjet ću do četrnaestog siječnja. Tad mi je rođendan. Ti to možda ne znaš, ali jest. Napunit ću stotu i dotad ću živjeti, a onda ću umrijeti. Neću preminuti ni ispustiti dušu – to je iz Biblije, jesi li znao? – umrijet ću. – Doći ću ponovno prije toga. Otac će mu reći da se ne mora truditi. Čekao je te riječi. – U redu. Učini kako hoćeš. Ugovori sastanak. Plaćam cijelo bogatstvo za ovo mjesto kako bih mogao birati i govoriti drugima što da učine. Još nešto iz Biblije – odgojen sam na njoj i bio prisiljen ići u crkvu, zato pjevam crkvene pjesme, što možda ne znaš. Ja sam kao onaj stotnik koji jednomu kaže idi, a on ode; drugome dođi, a on dođe; a sluzi svome učini to!, a on učini. To je jedino za što mi itko treba, da mu kažem što da učini i da to učini. Njegov smijeh, kreštavo kokodakanje, natjeralo je Michaela da se tržne. Pozvonio je i zamolio Darrena da dođe i otprati ga do izlaza. Najednom se sjetio vlaka i perona u Lewesu, one gospođe s psićem, i na oči su mu nagrnule suze. Otac ga nije gledao. – Zašto nosiš tu majicu? – Je li ikad prije ocu postavio ijedno pitanje? Sigurno ne takvo koje bi se moglo doživjeti nepristojnim. – Sviđa mi se – odgovorio je njegov otac i zatvorio oči. Darren je otpratio Michaela do recepcije, gdje je Michael zamolio Imogen da mu nazove taksi. Ako je i zamijetila njegove suze koje su se sušile, nije komentirala. Kao da su mu pekle oči i nadimale lice. U toaletu za goste sjeo je na baršunastu klupu – baršun je u Urban


Grangeu bio omiljena tkanina – i prepustio se suzama. Ako itko uđe, pripisat će te suze razumljivim emocijama izazvanim posjetom ocu na umoru. Ali on je plakao zbog one dame s psićem koja je već sigurno dugo mrtva, kao i njezin pas. Volio bih da vjerujem u zagrobni život, pomislio je, pa da bude ondje, ali daleko od stotnika i duhova onog muškarca. Imogen je ušla i obavijestila ga da je stigao njegov taksi. Mauriceu je mogla reći, ali curama ne. Fenella bi željela da Rosemary bude proglašena neuračunljivom i smještena u psihijatrijsku bolnicu, a Freya bi savjetovala da obavijeste policiju. Suprug joj je, pak, rekao da je ništa ne učinivši postupila ispravno i da će se sve smiriti. – Da sam je barem ubila – rekla je Rosemary. – Nije ona budala, pretpostavila je da ću je napasti i zato je odjenula onu smiješnu, vulgarnu jaknu za koju je najmanje pedeset godina prestara. Sljedeći put ću uspjeti. – Majko, ne smije biti sljedećeg puta. – Zašto me uporno zoveš majko? Zato što nekoga tko želi postati ubojica ne zoveš mamom, poželjela je odgovoriti Judy, ali nije. Žena koja će učiniti ono što je pokušala zaslužuje svojevrsno strahopoštovanje. – Cijeli sam život potratila na njega – nastavila je Rosemary. – Kad smo se vjenčali, jedna moja prijateljica, Melanie, rekla mi je da je tvoj otac izlazio s Daphne Jones prije nego što je upoznao mene. No dobro, ne prije nego što me je upoznao, jer upoznali smo se u tunelima, nego prije nego što smo se ponovno sreli kad smo već odrasli. Znaš li što mi je još rekla? Da je spavao s njom. Ne, pretpostavljam da tebe to ne šokira, sigurno ne. Ali tad se to nije radilo. Ili to barem nisu radili ljudi koje sam ja poznavala.


– Zašto te smeta ako je bilo prije no što je tebe upoznao? – Već me je bio upoznao. Kad smo bili djeca. I nju je tad upoznao. Na mene je godinama zaboravio, ali nje se sjećao, jedva je čekao da je se dočepa. – Je li to sad važno? – Naravno da je važno. Otkud mogu znati da sve ove godine nije spavao s njom? Ima takvih ljudi, čitala sam o tome. Upoznaju se pa se godinama ne vide, a onda se ponovno sretnu i sve počne iznova. Tako je bilo s tvojim ocem i tom ženom. – Ne znaš da je bilo tako – rekla je Judith. – Razumno je to pretpostaviti. I ne smiješ zaboraviti da je ona jako imućna. Njezina kuća! Misliš da to nije utjecalo na njegovu odluku? Naravno da jest. On ima novca, ali ljudi uvijek žele više. Znaš li što me je neki dan pitao? Mislim li da je naš život bio dosadan. Stalno smo živjeli na istome mjestu, nismo bili pustolovni, nismo otišli dalje od Francuske i Španjolske. Eto, sad je u inozemstvu, nije li? U najljepšoj je rezidencijalnoj ulici u Londonu. Tako je nazivaju u novinama i mislim da... Njezinu tiradu prekinulo je zvono na ulaznim vratima. Istodobno je zazvonio Judithin mobitel. Nikad dotad nije bila tako sretna ��to čuje suprugov glas. – Draga, zaključio sam da bih mogao i ja doći – rekao je Maurice. Rosemary je bila manje sretna zbog njegova dolaska. Oduvijek je osjećala određeno strahopoštovanje prema zetu, ali sad kao da je zaboravila na to. – Pretpostavljam da ti je Judith rekla. Nije tratila vrijeme. Pokušala sam ubiti fufu svog muža. – Ta riječ bila je toliko zastarjela, štoviše arhaična, da je izišla iz uporabe i prije Rosemaryna rođenja, ali ona ju je s užitkom upotrijebila. – Namjeravala sam to


učiniti. Ponijela sam nož u torbici i kad je rekla da ga voli i da ga se neće odreći, probola sam je. Odnosno, pokušala sam je probosti, ali nosila je oklop. Ovako se nisu pronašli u veleposlanstvima u Kairu i Caracasu. Međutim, stanovnici tih hramova dopuštali su jednu vrstu utjehe. – Mislim da nam je svima potrebno piće – rekao je Maurice. Drugi lijek bio je otići nekamo na večeru i to je predložio, odlučno. – Ako želite, slobodno idite. Mene nije briga. Menije svejedno. Ja ću ostati ovdje. – Poanta je da tebe izvedemo, mama. – Nakon što ju je ranije uzdignula na razinu dostojanstva, Judith ju je sad ponovno degradirala. – Naravno da moraš poći s nama. – Nikad više neću izaći na večeru. Možda nikad više i ne izađem iz ovog stana. Ti izgleda ne shvaćaš moj položaj. Pokušala sam ubiti ljubavnicu svog supruga i pokušat ću ponovno, dok ne uspijem. Tad će me staviti u zatvor do kraja života, što neće biti dugo. – Na toj posljednjoj riječi, Rosemaryn glas postao je kreštav i pretvorio se u vrisak. Nakon toga je zajecala. Vrisak, jecaj, jecaj, vrisak. Čupala je kosu, trgala odjeću, srušila se licem u jastuke na sofi, ponovno uspravila i isprekidano vriskala. Judith i Maurice zaprepašteno su je promatrali. Oboje su znali da bi je trebali ošamariti, ali ni ona ni on nisu se usudili to učiniti. Judith se nesigurno približila majci i pokušala je zagrliti. Rosemary ju je odbila pa se najednom posve uspravila i drhteći, trzajući se s jedne strane na drugu, silovito uzdahnula i ušutjela. – Ostat ću ovdje s tobom – rekao je Maurice supruzi. – Hvala ti, dragi.


Tad se oglasila Rosemary. Glasom veoma različitim od uobičajenog, promuklo je upitala: – Što si učinila s mojim nožem? – Ostavila sam ga ondje, mama. – Šteta. Nema veze, imam drugih noževa. Ako Alan i Daphne, a naročito Daphne, Judith i njezinoj majci nisu djelovali naročito potreseni napadom na Daphne, njihova smirenost bila je posljedica čelične samokontrole za koju su oboje bili sposobni. Dotad im ta samokontrola nije naročito trebala, ali tad jest. Oboje su istodobno shvatili da je najbolje djelovati ravnodušno, možda ne vjerujući da je Rosemaryn pokušaj bio ozbiljan. Ali kad je sve završilo i kad su Alanova supruga i kći otišle, podlegli su šoku, zagrlili se i ležali jedno uz drugo svjesni da se oboje tresu. Nakon dugog vremena, Alan je rekao: – Oprosti. Ja sam kriv. – Ne, nisi. Ja sam. – Nisam znao da je sposobna za to. Nikad to ne bih pomislio. Ni sad ne mogu vjerovati. – Svi koje poznajemo, svi koje smo ikad poznavali, svi oni ljudi na ulici, djeca koju smo poznavali u tunelima, a koja su još uvijek živa, svi oni bit će na Rosemarynoj strani. Jesi li svjestan toga? Suosjećat će s njom, a nas će osuditi. Hoće li biti u pravu? – Ne znam. Znaš o čemu stalno razmišljam? Ovo je započelo jer smo se svi nalazili u kanatima i jer nas je gospodin Winwood izbacio iz njih. U krevetu u gostinjskoj sobi, uskom krevetu za dvije osobe, Judith i Maurice ležali su jedno uz drugo kao srednjovjekovni par na mrtvačkom odru. Maurice je bio visok muškarac, i ne baš vitak. – Ovo je prvi krevet koji su mama i tata imali – šapnula je Judith. – Owen i ja začeti smo u njemu.


– Uz poteškoće, rekao bih. – Veći su nabavili tek kad smo nas dvoje bili već prilično veliki. Dragi, što ćemo s mamom? – Da je sutra povedemo s nama? – Ako pristane. – Teško mi je vjerovati da je to doista učinila. Hoću reći, znam što je učinila, ali svejedno mi je nevjerojatno. Hoće li pokušati ponovno? Ako dođe k nama, možemo je držati na oku. – Gospode. Misliš li da moramo? Moram spavati, mrtva sam umorna. Okreni se na bok, dragi, a ja ću te zagrliti oko struka. – Ja nemam struk – odgovorio je Maurice. U većem krevetu u većoj spavaonici, Rosemary je ležala budna i pitala se gdje bi sad bila da je njezin pokušaj da ubije Daphne bio uspješan. Vjerojatno u ćeliji u policijskoj postaji Paddington Green. Vidjela je tu postaju na televiziji, često su je prikazivali, i ne može biti daleko od Hamilton Terracea. Sutra ujutro, odnosno danas ujutro, bila bi izvedena pred sud, vjerojatno onaj u Maryleboneu, zaključila je. Zapanjujuće je koliko zna o tim stvarima. Nije neupućena kućanica kakvom je djeca i očito suprug drže. Zabadanje noža u Daphne, pokušaj da je ubije, pomogao joj je. Osjećala se mlađom i življom. Savršeno se sjećala kakav je bio osjećaj stegnuti nož u ruci – nikad prije nije tako držala nož – i zariti ga u Daphnino srce. Odnosno, kakav bi to bio osjećaj da nije bilo onog oklopa koji je ta žena odjenula, prsnog oklopa koji je namjerno stavila jer se bojala Rosemaryne opravdane osvete. Ispod popluna, u svilenoj spavaćici boje breskve kojoj se Alan nekoć divio govoreći kako joj lijepo pristaje, stegnula je dlan oko nevidljivog noža i zarivala taj nož u zamišljeni grudni koš, zamišljena prsa i srce. Pokušat će ponovno. Sljedeći put će


uspjeti. Kad ni Judith ni Alan neće biti prisutni. Suparnice za Alanovu ljubav borit će se i ona će pobijediti jer je pravda na njezinoj strani. Rosemary se okrenula na bok i počeo ju je hvatati san. Bila je sretnija no ikad otkad je Alan otišao. Ne, neće poći s Judith i Mauriceom u njihov stan. Savršeno joj je dobro samoj, rekla je. Zapravo, razmišljala je o proljetnom čišćenju stana. Otkad su se uselili, nijednom ga nije propisno očistila. – Doći ću ti ponovno u srijedu. Možda dovedem Freyu, uspije li uzeti slobodno poslijepodne. Mislim da joj neću spominjati jučerašnje događaje. – Reci što želiš – odgovorila je Rosemary. – Ja se toga ne sramim. Naprotiv. Otišli su. Ostala je sama, ali umjesto da sjedne i prepusti se mračnim mislima, navukla je pregaču, donijela potrebne četke, krpe i tekućine za čišćenje, i latila se proljetnog čišćenja koje je obećala Judith. Dok je radila, razmišljala je o Alanu i Daphne, razmišljala o njima zajedno, iako ne baš kao o paru. Alan i ona su par. Novine i televizija su ovih dana pune seksa. Seks – odnosno snošaj, kako ga je ona voljela zvati – svuda je gdje se okreneš. Do toga je došlo u zadnjih pola stoljeća, i ne baš postupno, ali tek sad kao da ju je tresnulo u lice. Boljelo ju je i ujedno ljutilo razmišljati o tome kako Alan i Daphne imaju snošaj. Ali imaju li ga? Alan i ona već dugo nisu. I sve to – baš sve – dogodilo se zbog onih tunela i gospodina Winwooda koji je iz njih izbacio nekoliko djece. Odmaknula se od pločica u kupaonici koje je ribala i to zamislila. Ne može biti, ne smije. Jedina osoba koja to može spriječiti ona je sama. Ovaj put mora otići onamo sama, bez prethodnog upozorenja. Zašto joj se ovo proljetno čišćenje činilo dobrom zamisli? Grozno je, posao koji nijednoj mladoj


ženi nikad ne bi pao na pamet, ako je vjerovati ženskim časopisima i ženskim stranicama u novinama. Iz daleke je prošlosti znala da će jedina korist od svog tog napornog posla biti sjesti u salon i s divljenjem promatrati djelo svojih vlastitih ruku. I koliko će to trajati? Deset minuta? Neće biti pravog zadovoljstva, osjećaja pobjede, samo prihvaćanje da je učinila ono što je bila odgojena učiniti. Čime se Daphne bavila u životu? Prije no što je sve ovo počelo, Maureen Batchelor rekla joj je da je Daphne bila pravnica. Pravnica, ne odvjetnica, i radila je kao savjetnica neke velike tvrtke. To će joj sigurno biti od koristi, pomislila je Rosemary, kad pokuša natjerati Alana da se razvede. To se ne smije dogoditi, ne smije otići toliko daleko. O tome neće ni razmišljati. Ona sad mora smisliti kako da uđe u onu kuću u Hamilton Terraceu, a da joj ni ona ni on ne otvore ulazna vrata. I nitko ne smije znati, ni njezina kći, ni njezin sin, ni njezine unuke. Moraju je vidjeti – na primjer sljedeću srijedu – smirenu kao nekad, možda za šivaćim strojem kad oni dođu, posvećenu nekom novom odjevnom predmetu za nekoga od njih. Njezina parola mora biti da će se Alan vratiti. To će im reći da ih umiri. – Vratit će se on. Nitko neće upitati hoće li ga ona primiti natrag. Previše će im laknuti da bi je pitali. Njezina ljubav prema njima, donedavno glavni pokretač u njezinu životu, pretvorila se u kivnju. Nije željela nikoga vidjeti. Željela je samo razmisliti o situaciji iz svih kutova i isplanirati kako da uđe u tu kuću. Neće žuriti. Dat će si vremena koliko treba. Na kraju krajeva, sad je to njezino vrijeme, ne Alanovo, samo njezino da učini s njime što želi.


OSAMNAESTO POGLAVLJE Posjećivanje starih ljudi iz dužnosti, briga o starcima, trebali bi završiti kad je čovjek i sam star. Možda kad mu je između pedeset i šezdeset godina. Ali više nije tako, pomislio je Michael. Ne kad ljudi očekuju da će doživjeti osamdesete i devedesete. Mladi posjetitelj, kao što je on, ima sedamdesetak godina. Popeo se u Vivieninu sobu pa glasno rekao stojeći uz rub kreveta: – Kad pola svijeta doživi osamdeset i osam godina, zašto si ti morala umrijeti s pedeset? Kad sam te toliko volio, zašto si me ostavila da brinem o ljudima do kojih mi nije ni najmanje stalo? Njegovu ocu i Clari Moss. Clara mu je bila draža od oca, ali to je vrijedilo za sve koje je znao. Noć ranije sanjao je oca u onoj majici s lubanjom, a jutros kad je izašao kupiti hranu, činilo mu se da posvuda vidi lubanje. Očito su bile moderni ukras. Vidio je jednu ženu s lubanjama na crnim mokasinkama, drugu s naušnicama u obliku lubanje, i naravno, majicu kao ona očeva. To ga je zbunilo jer ona žena u mokasinkama nije bila u cvijetu mladosti, iako nije bila stara kao njegov otac – tko je uopće toliko star? – i mada mu se činilo prilično shvatljivim da se neki tridesetogodišnjak tako sablasno odjene, nikako nije mogao pojmiti zašto bi neki starac ili starica željeli takav sumoran podsjetnik na vlastitu smrtnost. Čekao ga je novi posjet Clari Moss. Prošli je put Lewis Newman bio s njim, ili ga je barem dovezao do njezinih vrata. Bio je na ručku kod Stanleyja i Helen Batchelor. Što god da se dogodi, ovaj put nitko neće doći s njim pa ga je iznenadio telefonski poziv Maureen Batchelor i njezina molba da ponovno provjeri kako je Clara. Još samo jednom ili


dvaput, budući da će ona to preuzeti na sebe čim bude sposobna. Upitao ju je da nije možda bolesna. – Nedostaje mi George. Naravno da mi nedostaje, to je normalno. Zašto me ne bi posjetio prije no što odeš Clari? Dođi na čašicu šerija. – Glas ju je izdao na toj zadnjoj riječi. – Gospode, još nisam ona stara. Carisbrooke je izgledao posve jednako, ali atmosfera je bila drukčija. Nekoć su bungalov ispunjavali veliki George i njegova velika osobnost, a glas mu se čuo u svim prostorijama. U njegovu odsustvu, njegovu sad vječitom odsustvu, Michael se uhvatio kako govori prigušenim glasom i svjesno se trudio ne šaptati. Popili su malo šerija, ovaj put oboje suhi oloroso, taman i sladak, ali jak. Maureen je bila u crnini koju većina novih udovica ovih dana izbjegava. Bila je mršavija i bljeđa. Činilo mu se da se jednom ili dvaput zbunjeno osvrnula po prostoriji, kao da pokušava pronaći ili prizvati Georgea. Ali od šerija je malo živnula. Rekao joj je za oca i Urban Grange, ali mnogo je toga izostavio, između ostaloga i majicu s lubanjom i očevu namjeru da živi do stote. Za razliku od šogora, Maureen nije poznavala Michaela dok je bio dijete, niti je poznavala njegova oca kojeg su svi držali monstrumom pa je promijenila temu čim joj se ukazala prilika i najpristojnije što je mogla. – Neki dan sam naletjela na Rosemary Norris. Sjećaš je se? – Naravno. – Mislim da je izgubila razum. Možda je posenilila pa je zato takva? Hoću reći, izaziva li senilnost bezumne tlapnje? – Ne znam – odgovorio je Michael. – Otkud bih znao? – Pobenavila je. Mislim na Rosemary. Bile smo u Tescu, čekale u redu za sir. Redovi su ondje duži nego na pošti. Čovjek ne bi očekivao da će u današnje doba interneta redovi uopće postojati. Što sam ono


govorila? Oh, da, Rosemary. Da se razumijemo, nisam joj povjerovala. Ne vjerujem. Zato sam rekla da možda ima Alzheimera. Rekla je da je otišla u kuću Daphne Jones – odnosno Furness – i ubola je kuhinjskim nožem. Što kažeš na to? – Misliš, stvarno ubola? Je li Alan bio ondje? – Navodno ju je pokušala ubosti nožem koji je donijela sa sobom, ali Daphne je nosila nešto što je Rosemary nazvala prsnim oklopom i nož nije prodro kroz to. Jedini ozlijeđen bio je Alan. Posjekla mu je ruku, a on nije htio u bolnicu pa sad, kaže ona, ima otrovanje krvi. – Kao što si rekla, Maureen, to je sigurno neka tlapnja. – Šenula je umom kad ju je ostavio. Michaele, ako sad ideš do Clare, mislim da ću poći s tobom. Da se malo naviknem, ako shvaćaš što mislim. Hoće li ti smetati? – Bit će mi drago – iskreno je rekao. Činilo se da u kućici u Forest Roadu nikoga nema. Da je bio sam, Michael bi možda odustao, ali Maureen je znala Clarine navike i zazvala je kroz otvor za poštu. Clarin slabašan glas jedva se čuo. – U tegli pokraj kamelije. Pripadala je naraštaju koji zna imena cvijeća. Maureen je iščeprkala ključ iz korijenja kamelije pa su ušli u kuću. Većina prvih katova u ovdašnjim kućama, kasnije mu je rekla Maureen, preuređeno je tako da su hodnik i dnevni boravak jedinstven prostor, ali u Clarinoj se s ulaznih vrata oduvijek ulazilo u jednu veliku prostoriju. Vonjala je na prekuhani kelj i jeftin osvježivač prostora s mirisom limuna. Clara je napola ležala, napola sjedila u krevetu, podbočena jastucima. Bila je mršavija i bljeđa, blijeda kao njezin otac, s kožom na vratu i podlakticama namreškanom kao fina svila. Michael ju je poljubio u obraz. Podigla je naborane ruke i nespretno mu dodirnuta ramena. Dao


joj je bombonijeru koju je kupio putem – istu kakvu joj je dao i prošli put i naizgled joj se svidjela – dok je Maureen nalijevala vodu u jedinu vazu koju je uspjela pronaći i stavljala u nju cvijeće koje je donijeta. Odmah je vidio da je Clara od njegova posljednjeg posjeta propala ne samo tjelesno, smršavjela i oslabila, nego i mentalno. Sad je govorila o svojoj mladosti prije Drugog svjetskog rata, kad se djevojka iz radničke klase mogla zaposliti samo u tvornici ili čistiti po tuđim kućama. Ona je radila ijedno i drugo, prvih je godina rata proizvodila municiju, a kasnije, kad je upoznata svog supruga i udala se za njega, čistila obiteljima u Tycehurst Hillu i Michaelovim roditeljima. Winwoodovi su bili njezini jedini poslodavci na Hillu, dalje no što je željela ići, gotovo dvostruko dalje od podnožja Tycehurst Hilla. Znala je da je George umro i upitala je Maureen kako se snalazi. – Barem si ga imala uz sebe sve te godine, draga. Sretna sam zbog toga. A ne kao ja, koja sam svog muža izgubila nakon nepune dvije godine. Ponekad se pitam bih li imala djece da se vratio. Možda. Moje sestre su ih zajedno imale sedmero. – Kako bi bila društvena, kako bi bila pristojna, pomislio je Michael, odustala je od te teme i upitala ga za oca. Odgovorio joj je najbolje što je mogao, iako bi radije razgovarao o bilo kome drugome koga obje poznaju. – Je li se ikad ponovno oženio, dragi? – Je. Dvaput. Drugu njegovu ženu nikad nisam vidio, a treću samo jednom. Zvala se Sheila, prezimena se ne sjećam. – Nije se tako zvala – rekla je Clara. – Prepoznata bih ime da ga čujem. Bila je jako mlada. Znala je ponekad doći u kuću, imala je duge crne pletenice. To je bilo nakon što je tvoja sirota mama otišla na onaj svijet, a ti živjeti s tetom.


– Želiš li da ti pomognem da ustaneš i smjestiš se u kolica? – upitala je Maureen. Ne ovaj put, odgovorila je Clara. Jako je umorna. Ne zna što ju je spopalo, možda samo starost. – Pitala sam te je li se tvoj otac ponovno oženio jer mi je jednom ili dvaput rekao da će nju oženiti kad malo naraste. Ali nije se zvala Sheila, u to sam sigurna. Kad malo naraste, rekla sam. Nikad neće biti stara kao vi, zar ne? Možda to nisam smjela reći, ali nije komentirao. – Gospođo Moss, mogu li išta učiniti za vas? Nešto vam donijeti? Volio bih nešto učiniti. – Ništa ne želim, dragi. Kad je čovjek ovako star kao ja, sve je manje toga što želi. Tvoj tata, on me je zvao gospođa Mopp. Po onom liku iz ITMA-e. Nikad mi se nije sviđalo to ime, ali nisam mu to mogla reći, zar ne? Ta gospođa Mopp stalno je govorila, Mogu li sad vas opslužiti? Ja nikad ne bih rekla nešto takvo. Uz čaj u kafiću u High Roadu, Michael je upitao Maureen što je ITMA. – Nešto otprije tvog i mog vremena. George se sjećao. ITMA je bila neka radijska komedija, početna slova naslova It’s That Man Again. S komičarom po imenu Tommy Handley. Clara je često govorila o njoj. Razumljivo, zamjerala je tvom ocu što ju je zvao gospođa Mopp. – Kivnja teško umire – rekao je Michael. – Nadživi lijepa sjećanja. – Ali ona dama s psićem i nadalje je živjela u njegovu sjećanju. – Javit ćeš mi, zar ne, ako joj se išta dogodi? – Pomalo se prezirao zbog tog eufemizma i čudio što govori tako obzirno o budućoj smrti očeve čistačice, dok o očevoj smrti i umiranju govori tako brutalno. U podzemnoj željeznici na povratku kući nije razmišljao o Clari Moss. Razmišljao je o Norrisima. Možda Rosemary stvarno ima


Alzheimerovu bolest, možda zato mašta da ubije Daphne. O toj bolesti nije znao ništa i izbjegavao je misliti o njoj jer bi u svojim godinama za nju i sam mogao biti kandidat. Čudno, jer Alan i Rosemary nikad nisu bili njegovi prijatelji, ali želio je znati što se doista dogodilo, ako išta. Naravno, njega se to nije ticalo. No kad je to ikoga spriječilo da pokuša saznati stvarne činjenice nečega što ga se nimalo ne tiče? Prsni oklop? Zvučalo je kao naslov neke televizijske serije smještene u mračni srednji vijek, u kojoj muškarci s mačevima jurcaju naokolo na konjima, a žene su odjevene samo u komadićak oklopa dovoljan da im prekrije erogene zone. Budući da mu je Daphnina kuća bila u određenoj mjeri poznata, pokušao je zamisliti taj prizor, ali na slici koja mu se pojavila u mislima bile su žene iz serije koje se bore noževima, što se nerijetko događalo. Kad je presjeo na liniju Jubilee, pomislio je da izađe na postaji St John’s Wood i prošeće do Hamilton Terracea. Ali zašto? Isprva je pomislio da bi im on mogao biti osoba od povjerenja, taj netko tko im je možda potreban za razgovor, netko tko će biti tu za njih, kako se to u modernom žargonu kaže. Ali to se kosilo s njegovom prirodom. U cijelom svom životu jedina osoba za koju je želio da mu se povjeri bila je Vivien. Slušao ju je i tješio zato što je bila njegova supruga i zato što ju je volio. Vlak se zaustavio na postaji St John’s Wood, vrata su se otvorila i zatvorila, a vlak nastavio do Swiss Cottagea, gdje se on iskrcao.


DEVETNAESTO POGLAVLJE Ponosni na svoj stoicizam, Alan i Daphne glumili su jedno drugome da nisu kosnuti onime što se dogodilo. Rosemary je traljavo pokušala ozlijediti Daphne, samo to. To je bila više gesta nego po život opasan napad. Nije je namjeravala ozbiljno povrijediti. Isprva je bilo tako. Tako je bilo u satima nakon Rosemaryna i Judithina odlaska. Šok je nastupio nakon dvadeset i četiri sata, i kod Daphne se manifestirao nekontroliranim drhtanjem cijelog tijela. Alanu je ozlijeđena ruka bila stalni podsjetnik, ali zahvaljujući brzoj intervenciji, brzo će zacijeliti. Ali cijelo je vrijeme bio svjestan te ruke, svjestan da ga je posjekla žena koja mu je više od pola stoljeća bila supruga, i da bi mnogi rekli da je to s pravom učinila. Njega nije uhvatila drhtavica kao Daphne, ali pred očima mu je stalno bio onaj nož u Rosemary noj ruci i njegova vlastita ruka koja ga je bezuspješno pokušala dosegnuti i spriječiti. Uspio je samo ozlijediti ruku. Daphne je spasila kožna jakna koju je odjenula. Je li je obukla predosjećajući što će Rosemary učiniti? Daphne i on su jedno drugome govorili sve. Sve o svojoj prošlosti, svojoj budućnosti, svojim brigama, svojim strahovima. S Rosemary to nikad nije postigao u svim godinama koje su proveli zajedno. Često je pokušavao, ali ona bi se i prebrzo zaprepastila, zgrozila ili odbila vjerovati, a kad joj je rekao da mu može reći sve što želi, samo je odgovorila da mu nema što reći, ona takvih tajni nema, čak i ako ih drugi možda imaju. Daphne nije imala takvih inhibicija i rekla mu je sve o svojoj prošlosti – ili je barem tako mislio – i s osmijehom slušala njegovu bezazlenu ispovijed kojoj se nije imalo što prigovoriti.


Zbog toga ga je zabrinulo njezino drhtanje, njezina ruka koja se tresla kad bi podigla šalicu ili olovku. To joj nije bilo nalik. Bojao se da bi to mogao biti simptom patološkog gubitka nadzora. – Ne želim ići liječniku – odgovorila je kad joj je to predložio. – Pitat će me jesam li doživjela neki šok i nema smisla odlaziti ako ne mislim reći istinu. Da znamo nekog liječnika, da imamo prijatelja koji je liječnik, njemu bih otišla, ali takvu osobu ne znamo. – Znamo. Lewis Newman. – Nekoć smo ga poznavali. Danas ga jedva znamo. – Zabrinut sam za tebe. Nazvat ću ga. – Sviđa mi se – rekla je Daphne, a dlan koji je dodirnuo njegovu ruku drhtao je. Reći ljudima što je učinila, za Rosemary je bio način da im pokaže ozbiljnost svog slučaja. Svi će shvatiti i suosjećati s njom. Nitko joj neće oponirati. Pravda je na njezinoj strani. Ona je dobra, kreposna žena, pedeset godina u braku s njim, majka njegove djece, žena koja nikad nije pogledala drugog muškarca i koja se u cijelosti posvetila njemu. Maureen je bila prva kojoj je ispričala o svom pokušaju da zarine nož – da ubije? – Daphne Jones (jer za nju je još uvijek to bila). Držala je vjerojatnim da će Maureen to prenijeti drugima, u svakom slučaju barem obitelji Batchelor, Stanleyju i Helen u Theydon Boisu, Normanu u Francuskoj, a oni će nedvojbeno reći svojoj djeci. Što više ljudi zna, to bolje. O Alanu je malo razmišljala. Posjekla mu je dlan, ali sam je kriv, nije ni trebao biti u kući Daphne Jones. On je njezin suprug i ona želi da joj se vrati, usprkos tome što je učinio. Što je sve ovo osim pokušaja da ga vrati? Iako je uzimala zdravo za gotovo da će svi Batchelori reći svojim prijateljima i djeci, iz nekog je razloga pretpostavila da Judith i


Maurice svojoj djeci i prijateljima neće reći ni riječ. Rekli su da neće. Zato se iznenadila kad se na vratima pojavila Fenella s Callumom i Sybillom i pozdravila je s “Oh, bako, što si to učinila? Kako si mogla?” Rosemary je nagonski odgovorila: – Ne pred djecom. Svi su ušli, Fenella govoreći da djeca neće razumjeti, a njezina djeca trčeći na ono obično zabranjeno mjesto, balkon, u potrazi za susjedovim mačkom. Kako ih nije očekivala, Rosemary je francuski prozor ostavila otvoren. Zatvorila je prozor, a dreku utišala napunivši djeci usta čokoladnim bombonima iz kutije na stoliću za kavu. – Nikad ne bih pomislila da bi ti mogla učiniti nešto takvo – rekla je Fenella misleći na incident s nožem. – Ni ja to nisam mogla zamisliti dok to nisam učinila. – Bogu hvala da nisi uspjela. – To je tvoje mišljenje, dušo. Ja bih voljela da jesam. U mojim me godinama ne bi strpali u zatvor. – Rosemary se nasmijala, kreštavim smijehom na koji se Fenella lecnula. – Dali bi mi nekoliko tjedana društveno korisnog rada. Ili bi me možda samo upozorili. Skuhat ću nam čaj. – Ne, ostani ovdje. Ja ću skuhati čaj. Govorila je kao da je Rosemary invalid, ali psihički, ne fizički, tonom koji se obično naziva “popustljivim”. Rosemary se nije bunila, priželjkujući da je sama kako bi mogla razraditi svoje planove. Njezin je sad zadatak bio pronaći način da se uvuče u tu kuću, ili izmami Daphne iz nje, po mogućnosti bez Alana. Mogla bi glumiti da je promijenila stav, uvjeriti Alana da se predomislila, da mu oprašta i da želi da svi budu prijatelji. Mogla bi mu čak reći da je pomno razmislila i da bi pristala na razvod. Želi zadržati stan, ali on neće imati ništa protiv, zar ne, budući da živi u prekrasnoj kući Daphne Jones... Callum se zamotao


ujedan od sagova, a Sybilla ga udarala nogom u glavu. Rosemary im je rastreseno rekla da ne budu tako zločesti i vratila se svojim mislima. Kad se njihova majka vratila u sobu, Sybilla je već bila otvorila francuska vrata i Callum se penjao preko balkonske ograde. Oboje ih je dovukla natrag u dnevni boravak, gdje su glasno odbili sok od grejpfruta, jedinu alternativu čaju. Rosemary je sjedila zatvorenih očiju i razmišljala kako da se dočepa telefonskog broja Daphne Jones. Ili bi mogla postupiti kao Judith u prethodnoj prigodi i napisati pismo. Kad su Fenella i djeca otišli, još nije bila donijela odluku. Fenella ju je svesrdno pokušala uvjeriti da bi se trebala više osloniti na obitelj, imati više povjerenja u samu Fenellu, u Freyu i njihove muževe, biti manje sama i doći k jednoj ili drugoj kad god želi, provesti malo vremena s Owenom i njegovom suprugom, ili otići na odmor sa sestrom. Maureen Batchelor bi sigurno išla s njom. Rosemary ni na što nije pristala. Nikad nije voljela Owenovu ženu, zašto da to sad iskreno ne prizna. A Maureen, ta bi se žena vjerojatno bojala ostati sama s njom od straha da bi je Rosemary mogla izbosti. Iako je dotad uvijek proturječila Alanovu mišljenju o Fenellinoj djeci, sad je i o njima rekla što misli. Neodgojena su, strašno neodgojena, i presretna je što odlaze. Kad su odlazili, rekla je Fenelli: – Sljedeći me put nazovi prije nego što dođeš, molim te. – Izostavila je gotovo nužno “draga” ili “dušo”. Alan je uvijek govorio da se, suočen s donošenjem odluke, čovjek uvijek bolje osjeća kad odluči što će točno učiniti. Odluči i već si se napola riješio tereta koji te pritišće. E pa ona je odlučila. Sutra ujutro napisat će pismo Alanu – ili bi ga trebala nasloviti na Daphne Jones? On će prepoznati njezin rukopis, a Daphne možda neće, ako prva uzme pismo. Ali svejedno će ga otvoriti, zar ne?


Zaključit će da je to svojevrsna isprika, što će i biti. U svakom slučaju, pisat će, možda oboma, ma koliko joj se gadila pomisao da njihova imena spari na omotnici. Biti doktor medicine znači da će ti velik dio ljudi koje sretneš govoriti o svojim zdravstvenim problemima i pitati te što da učine. Većina njih zna da to ne bi smjeli, ali svejedno to čine, i svoju molbu poprate isprikom. Lewis Newman imao je prijatelja koji je imao diplomu doktora filozofije i bio dovoljno nesmotren da se zove “doktorom”. Odnosno, barem neko vrijeme. Brzo se opametio. Ali svi su znali da je Lewis doktor medicine i član Kraljevske liječničke komore i to se nije moglo sakriti. Stoga se nije iznenadio kad ga je nazvao Alan Norris i zamolio za savjet. Sam je kriv, pomislio je, jer mu je dao svoju posjetnicu. Međutim, Alanov poziv nije ga zasmetao. Alan i ta žena s kojom je pobjegao bili su mu prilično simpatični. Bili su njegovi prijatelji iz djetinjstva, iz jednog veoma davnog vremena kojeg se on još uvijek dobro sjećao. Osim toga, i on je samo čovjek i zanimalo ga je gdje žive i kakvi su zajedno, pa čak i da pokuša procijeniti hoće li njihova veza, kako se to danas naziva, potrajati. Daphne Furness sigurno ima svog liječnika, državnog ili privatnog, pa zašto onda nije pozvala njega? Možda zato što ne želi da njezin liječnik zna da je Alan Norris (ili ijedan muškarac) uselio k njoj. – Mogao bih svratiti sutra poslijepodne – rekao je. – Da je pogledam. – Trese se – odvratio je Alan. – Ali dođi k nama na večeru. Bit će nam drago. Daphne se još više tresla kad je vidjela Rosemaryno pismo. Bilo je naslovljeno na Alana i nju, ali ona ga je otvorila drhtavom rukom dok je on stajao pokraj nje. “Dragi Alane i Daphne”, glasno je pročitala, iako


je Alan pismo vidio jednako dobro kao i ona. “Ovo je isprika. Želim reći da mi je žao zbog onoga prošli tjedan. Ne znam što me je natjeralo da nasrnem na tebe, Daphne. Nasilje je uvijek nepotrebno i beskorisno. Sad se zbog toga duboko kajem. Ako mi možeš oprostiti, rado bih vas oboje vidjela. Ovaj problem možemo riješiti samo razgovorom i željela bih da porazgovaramo. Možda ćete vi zaključiti da je razvod najbolji korak naprijed i da je vrijeme da krenemo dalje. Čvrsto vjerujem da moramo porazgovarati o tome, a za to se moramo naći. Hoćete li mi dopustiti da ponovno dođem u vašu kuću, ali ovaj put u prijateljskom duhu? Mogli biste vi doći k meni, ako vam je tako draže. Molim vas, nemojte ignorirati ovo pismo. Nestrpljivo čekam da porazgovaram s vama oboma. Rosemary.” – Ne znam što bih rekla – izjavila je Daphne. – Što ti misliš? – Bi li to mogla podnijeti? Mislim da je iskrena. Moja bi unuka Fenella rekla da ju je pokušaj atentata na tebe na određeni način očistio od krvoločnih misli. – Zašto Fenella? – Zato što je psihologinja. – A mene je ovo pismo očistilo od drhtanja. Prestalo je. Alan ju je poljubio. – Presretan sam. Ali svejedno ćemo večerati s Lewisom, zar ne? Rosemary se vratila za svoj šivaći stroj. Imala je kroj za haljinu koji nikad dotad nije iskušala jer ga je držala previše ambicioznim za sebe. U sobi za šivanje imala je i nekoliko metara svile sa cvjetnim uzorkom, također nikad upotrjebljene. Na kresti vala, kako je to sama nazvala, koji je bio posljedica onog pisma i zamišljanja kako stiže u Hamilton Terrace, iskrojila je svilu, zaheftala je i sad strojem šivala bočni šav. Dovrši li novu haljinu na vrijeme, odjenut će je kad posjeti Daphne i


Alana, ili kad oni dođu k njoj. Zamislila se u toj haljini kad je policija dođe uhapsiti, kad je u Daphninoj primaćoj sobi optuže za ubojstvo s predumišljajem – kažu li još uvijek “s predumišljajem” ili sad za to postoji neki drugi izraz? U novinama će sigurno objaviti njezinu fotografiju, opisati je kao “zgodnu stariju gospođu, otmjeno odjevenu” i neizbježno će navesti njezinu dob. Daphne Jones je starija, pomislila je, možda čak tri godine. Stigavši do ruba tkanine, izvadila je pribadače i tek što nije nastavila šivati, kad je zazvonio telefon. Daphne? Alan? Nisu zvali ni ona ni on. Nazvao ju je Robert Flynn. Rekao je koliko mu je žao što Alan i ona više ne žive zajedno. Tužno je to, odgovorila je, ali nada se da neće biti trajno. Govorio je o svom dugom prijateljstvu s Alanom, mada su se posljednjih godina prilično udaljili. Bijes, koji se bio povukao otkad se vratila za šivaći stroj, sad je najednom ponovno nagrnuo. – Da se nisi usudio reći kako nisi imao pojma – dreknula je u slušalicu. – Ti si mu bio alibi. Svaki put kad je bio s njom, rekao mi je da se nalazi s tobom. Rekao ti je za to i bio si spreman lagati za njega. Laži, laži, laži, to sam ja morala trpjeti. A bila sam mu žena više od pedeset godina. Robert Flynn zamucao je kako mu je žao, kako on s tim nema nikakve veze, kako on o tome ništa ne zna. – Lažljivče! – zaurlala je Rosemary i s treskom spustila slušalicu. Još uvijek je dahtala kad je telefon ponovno zazvonio. – Jesi li dobro? – upitao je Alanov glas. – Zvučiš kao da si bolesna. – Nisam bolesna. Nazvao je tvoj prijatelj Robert Flynn i... razljutio me je, samo to. Sad sam dobro. Jesi li dobio moje pismo? – Zato i zovem. – Mislila sam da će ona nazvati.


Na to on nije odgovorio. – Rekla si da želiš razgovarati s nama oboma. Kad bi željela doći? “Oboje” je nekad označavalo nju i Alana. – Hoće li vam petak odgovarati? Rekao je da hoće. Možda ujutro. Tako će imati vremena da odluči. Ne da li da ubije Daphne, jer to je već odlučila, nego kako da to učini i usto u velikom stilu, da svi koji budu prolazili i svi u dvorištima u Hamilton Terraceu vide kolika joj je nepravda nanesena i što je učinila. – Pozdravi Daphne. To je bilo apsurdno. Jedini pozdrav koji je ona za Daphne Jones imala bio je mržnja. Vrativši se za šivaći stroj, pokušala je namjestiti iglu stroja na mjesto na rukavu na kojem je prestala šivati, ali šav je bio neravan. Morat će ga rasparati. Izvukla je haljinu iz stroja, zarolala je i gurnula u ladicu stola u kojoj je držala škare, špule konca i kutiju pribadača. Koliko bi voljela ščepati ruku Daphne Jones, gurnuti je pod iglu i pokrenuti stroj. Daphne je imala veoma tanke ruke s dugim prstima. Igla bi joj probila nadlanicu i uzorala kožu i žile i kosti, čak i ako ne bi prodrla do dlana, što ne bi. Rosemary je uživala u toj misli. U prošlosti je uvijek mrzila mučenje, članke o tome u novinama, knjige s opisima zlostavljanja. Ali lako je i sretno razmišljala o Daphne izvrgnutoj mučenju: raspinjalu, električnim šokovima, kotaču svete Katarine. Nikad nije znala ali uvijek se pitala što taj kotač radi čovjeku. Kad je već kod toga, što mu radi raspinjalo? Što god da radi, voljela bi to vidjeti učinjeno Daphne Jones. Imala je vremena do petka da odluči kako će to učiniti. Likovi u knjigama često nastoje prikazati počinjena ubojstva kao nesretan slučaj. Neki pokušavaju prikazati ubojstvo kao samoubojstvo. Otišla je u sobu koju je Alan zvao radnom, iako u njoj nikad nije ništa radio. Jedan


zid bio je prekriven prepunim policama za knjige. Dvije police ispunjavala su zeleno-bijela izdanja Penguinovih krimića iz 1940-ih, knjige nekoć slavnih pisaca: Margery Allingham, Ngaio Marsh, Agathe Christie. Jednu od knjiga napisao je A. E. W. Mason i zvala se The

House of the Arrow. Pročitala ju je kad su se Alan i ona tek vjenčali. Govorila je o otrovu koji su neka južnoamerička plemena koristila na svojim strijelama, nešto nalik strihninu što se zove kurare. Znala je da taj otrov neće moći nabaviti. Zamišljanje kako ubacuje otrov u Daphnino piće bilo je obična fantazija. Mnogo je praktičnije gurnuti je niz stube ili na primjer pod autobus. St John’s Woodom stalno prolaze autobusi. Ali i to je bilo nemoguće. Da predloži Daphne da izađu prošetati i onda je gurne pod autobusić koji vozi pokraj stanice podzemne? I to je bila samo fantazija. Osim toga, autobus ima vozača. U svom prošlom životu (kako je doživljavala vrijeme kad je Alan bio s njom) marila je za ljude, marila što im se događa i ponekad razmišljala kako bi im mogla pomoći. Gurne li Daphne pod autobus broj 46 ili 187, neće li vozača uplesti u nešto što on nikad neće zaboraviti? Neće li se on zauvijek sjećati kako je kriv, mada nehotice, za ubojstvo jedne žene? Vidjela je nešto takvo na televiziji, o nekom vozaču vlaka koji se zabio u automobil na pružnom prijelazu i svake noći sanjao poginuli bračni par i njihovu djecu koje je usmrtio njegov vlak. Ne bi patila samo Daphne Jones... Dogovorila je da će u petak doći u Hamilton Terrace i zato će joj biti bolje da već jednom odluči. U vrijeme kad je imao liječničku ordinaciju, Lewis je u Hamilton Terraceu imao privatnog pacijenta, muškarca s čijim je zdravljem sve bilo u redu, ali koji je volio imati liječnika koji će uvijek spremno doći na njegov poziv. Pozivi su bili učestali, i to noću. Nakon nekog vremena


Lewis mu je otkazao svoje usluge, ali sjećao se ulice, i ponajprije kako je izgledala u ponoć, onako nijema, prazna i slabo osvijetljena. Pacijent, koji je bio sve osim strpljiv, živio je daleko uz ulicu, gotovo na uglu s Carlton Hillom, ali broj njegove kuće dao je Lewisu jasnu predodžbu gdje se mora nalaziti Daphnina. Nakon pet minuta u kući i već s čašom džin-tonika u ruci, zapitao se nije li Daphnina bolest, jednako kao i ona onog drugog stanovnika Hamilton Terracea, samo varka ili izlika kako bi ga privoljela da dođe. Tad je rekla da se “tresla” i da je to počelo prije tjedan dana nakon što je doživjela šok. Oklijevala je, pogledala Alana kojeg je držala za ruku i time nevješto skrivala flaster na njegovu dlanu, pa tihim glasom, jedva čujnijim od šapta, nastavila: – Netko je potegnuo nož na mene. – Misliš, ubo te je nožem? – Nož je bio kuhinjski – objasnio je Alan – ali nije probio kožu. – Je li se to dogodilo na ulici? Neki te je mladi razbojnik pokušao opljačkati? – Valjda. – Sigurno si nazvala policiju? – Nismo ponijeli mobitele. Kad smo stigli kući, rekli smo si da nema smisla da ih zovemo, budući da se ništa nije dogodilo, Daphne nije bila ozlijeđena. – Lewis je znao da Alan laže, i to loše, nespretno kao netko tko inače uvijek govori istinu. – Sve se činilo u redu, a onda se Daphne počela tresti. Lewis ju je pogledao. – Sad se ne trese. – Poželio je da nije prihvatio piće. Što se doista dogodilo? Izmišljena ulična pljačka sigurno ne, u to je bio uvjeren. Bilo mu je navrh jezika da upita, ali nije on policajac. – To je posljedica šoka – rekao je. – Često se događa. Po svemu sudeći, prestalo je. Nisam ti potreban.


Daphne mu se molećivo obratila. Sjedeći pokraj njega na sofi, spustila je ruku na njegovu i rekla: – Mislim da si odlučio otići, ali molim te, nemoj. Molim te, ostani. Nije istina da me je itko pokušao opljačkati, ni da se to dogodilo vani. Dogodilo se ovdje, u ovoj prostoriji, ali ne mogu ti reći tko je to bio, ne mogu. Nisam bila ozlijeđena. Kako kažeš, tresla sam se od šoka. Ne zamaraj se time, ali molim te, ostani na večeri. I zato je Lewis ostao. Time je dobio priliku da promatra njih dvoje zajedno. Izgledali su kao pravi zaljubljeni golupčići, kako bi rekla njegova majka, iako u njihovu ponašanju nije bilo ničeg nedoličnog. Zahvalivši im na večeri i piću, nerado je rekao da će doći neslužbeno, zatreba li im liječnik. – Ali ne noću i svejedno bih preporučio Nacionalnu zdravstvenu službu. Kad je stigao kući, već je bilo prekasno da ikog nazove. Ne prekasno za mlade, ali ljudi njegovih godina odgojeni su da vjeruju kako je nepristojno nazvati nakon devet sati navečer. Sutradan ujutro nazvao je Stanleyja Batchelora. – Bio si kod Daphne, zar ne? Vidio si ih zajedno? – Tako je – odgovorio je Lewis. Liječnička etika branila mu je da Stanleyju kaže za Daphninu drhtavicu, ali ne i za napad koji je tu drhtavicu očito izazvao. Započeo je oklijevajući i izbjegavao spomenuti što zna o ubodu nožem, ali Stanley ga je prekinuo. – Rosemary se ondje pojavila iz vedra neba i nasrnula na Daphne kuhinjskim nožem. Donijela ga je sa sobom u torbi. Mora da je Daphne to očekivala jer je odjenula neki oklop. Mislim da je bila žičana košulja ili možda pancirka. – Oh! Gospode Bože.


– Da, slažem se. Bilo je baš tako. Rosemary je to osobno rekla Maureen, a Maureen Helen. Alan je bio ozlijeđen i došla su kola hitne pomoći. Zavili su mu ranu, ali Alan je odbio poći s njima na traumatologiju. Ne krivim ga, koliko sati moraš čepiti na takvim mjestima. Nitko nije nazvao policiju; naravno da nije, ne bi ni ti, kad nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen. Previše bi se stidio. To se dogodilo zato što je neki građevinac pronašao dvije ruke u kutiji za kekse zakopanoj ispod jedne kuće, pomislio je Lewis. Ako se njega pita, na tome neka i stane.


DVADESETO POGLAVLJE Michael je ležao na krevetu u Vivieninoj sobi i razgovarao s njom kad je zazvonio telefon. Pustio ga je da zvoni. Ni sa kim nije želio razgovarati. Vjerojatno je netko pogriješio broj. Pet minuta kasnije, telefon je ponovno zazvonio i ovaj je put Michael sišao u prizemlje i odgovorio na poziv. Naravno, požalio je što je to učinio. Imogenin uvijek prepoznatljiv glas rekao mu je da ga zovu iz Urban Grangea i da se mora pripremiti na šok. Michael se nadao, nije uspio potisnuti tu nadu, da je njegov otac mrtav. Ali ne, rekla je Imogen, gospodin Winwood imao je manji srčani udar. – Pretpostavljam da ga želite posjetiti. Ako dođete danas poslijepodne, naš stalni liječnik, doktor Stefani, bit će ondje da porazgovarate. Nema neposrednog razloga za brigu, ali naravno, i sami znate da je vaš otac u veoma dubokoj starosti. Kako ne bi znao? Nema veze. – Doći ću oko tri – rekao je. U Urban Grangeu se sigurno pitaju zašto nikad nije bio uz oca dok je Zoe bila živa. Ili ih takve stvari ne zanimaju. Tamo sigurno vide svakovrsne ljude, sve sojeve od kojih je svijet satkan. Davno je prestao vjerovati u Boga. Svaka vjera koju je možda imao umrla je na peronu na postaji Victoria kad mu je otac bez imalo vidnog kajanja priznao da je zaboravio ponijeti njegovu užinu. Njegova prva supruga oživjela ju je na nekoliko godina. Babette je, od svih ljudi, išla u crkvu i, smiješno odjevena kao Barbie lutka, pjevala po kući crkvene pjesme dok se traljavo trudila kuhati i čistiti. “Gospode, pomoći naša u prošlosti” i “Povedi me, o Spasitelju”. Kad je otišla, s njom je otišla i njezina vjera. Nestala je mnogo godina prije no što se oženio s Vivien, kad je već bilo


prekasno da se upita zašto je to božanstvo dopustilo da ona umre na vrhuncu života, a njegovog oca sačuvalo do stote. John Winwood sjedio je u kolicima, u crvenom, svilenom kućnom ogrtaču s izvezenim zlatnim zmajevima. Nekoć su ljude držali u krevetu, ali ne sad. Sad ih podižu na noge čim je to razumno – ili kad smo već kod toga, nerazumno – moguće. Očeva žuljevita stara stopala bila su sakrivena čarapama s romboidnim uzorkom, takvima za koje si znao da su skupe ni sam ne znajući da to znaš. Michael se smjestio u drugi baršunasti naslonjač. Starost nije oduzela snagu očevu glasu i pogledu. Njegove oči bile su prikovane za Michaela i Michael je prvi put primijetio koliko rijetko starac trepće. Jednom ili dvaput u životu, oftalmologinja koja nm je provjeravala vid tražila je od njega da ne trepće dok ga je pregledavala. Znao je koliko je to teško, ali njegov otac kao da minutama nije trepnuo ni ne trznuvši okom. – Kako se osjećaš? – upitao je Michael jer to se uvijek pita ljude u bolnici. – Kao i inače. Neki momak po imenu Stefani, Digić, naravno, želi te vidjeti. Laknut će mi kad ga skinem s vrata. Već znam što će ti reći. Reći će da sam stabilno, to je njihova nova riječ. Stabilan. Sljedeći korak bit će kritičan, ali još nisam u toj fazi. – Otac je glasno kihnuo, nesputan rupčićem. Michael je potisnuo poriv da kaže “Nazdravlje”. Starac je ispuhao nos u besprijekorno opran i izglačan snježnobijeli rupčić koji je izvukao iz džepa. – Pretpostavljam da misliš da ću ti zato što si me došao vidjeti ostaviti nešto u svojoj oporuci. Kad umrem, što se neće dogoditi do siječnja. Michael nije ništa rekao, iako mu tako nešto nikad nije palo na pamet. Čemu išta reći, kad mu otac ionako ne bi vjerovao?


– Mnogo je novca preteklo. Ali neću ga ostaviti tebi, nego Zakladi Jež. Obećao sam Sheili i to je jedno od rijetkih obećanja u životu koje namjeravam ispuniti. Sad se Michael više nije mogao suzdržati. – Zakladi Jež? – I mislio sam da će te pogoditi. Dobro si me čuo. Oduvijek sam volio ježeve. Jedan nam je stalno dolazio u vrt u Anderbyju. Ostavljao sam mu kruh i mlijeko. Uzrujava me što toliki ježevi stalno pogibaju na cestama. Znači, ipak postoji nešto što ga uzrujava. Braća Batchelor su se grlila kad bi se srela, grlila se bez nelagode. On to nije vidio vlastitim očima, ali Maureen mu je rekla, s čuđenjem, ali i s odobravanjem. Kakav je osjećaj zagrliti člana obitelji i držati ga u zagrljaju? On je, naravno, ljubio i grlio Zoe, ali nikog drugog kad je bio mali. Nije se mogao sjetiti da ga je majka ikad poljubila, a kad je riječ o ocu... – Zbogom – rekao je. – Bit ćemo u kontaktu. Smijeh njegova oca zvučao je gotovo zastrašujuće. Kad je bio dijete, grozio ga se. U njemu je bilo nečeg gotičkog, nečeg što je pripadalo filmovima strave i užasa u kojima bi se neka ljuskava neman sa sličnim sablasnim kreštanjem išuljala iz otvora spilje ili propela iz tamnog jezera. – Kako želiš. Kad dođeš ovamo – htio sam reći ja, kad sam ja došao ovamo – nitko me nije pretražio, previše plaćam da bi me pretraživali. Da su to učinili, pronašli bi tablete koje sam donio. Cijanid. Njih oko šest u bočici. Da ih upotrijebim ne umrem li dovoljno brzo. Ne vjeruješ mi? Kako želiš. U prizemlju su Michaela uveli u prostranu prostoriju obloženu otmjenim sivim sagom i opremljenu pokućstvom od bjelogorice. Doktor Stefani bio je visok, uglađen i zgodan na neki bezličan način.


– Čovjek neizbježno mora biti zabrinut za gospodina dobi vašega oca – rekao je. Riječ “gospodin” čudno je zvučala, posebice iz usta doktora Stefanija. – Stara čuka usporava. Kao sat, koji svom vlasniku kazuje vrijeme. Uskoro će se zaustaviti. Vrijeme koje je preostalo ne možemo mjeriti godinama, čak ni mjesecima. Možda tjednima. Bi li trebao reci ovom muškarcu koji mu djeluje kao uljez ili šarlatan? Zašto se truditi kad ni sam u to ne vjeruje? – On želi živjeti do četrnaestog siječnja. Tad će napuniti stotu. – Toliko bih mu vremena i ja dao. Što mislite, bi li želio svećenika? Neki vole posljednje pomazanje. – Pitajte ga trinaestog siječnja – odvratio je Michael, potiskujući poriv da zavrišti od smijeha. – Pitajte njega, ne mene. Zbogom. Svi vlakovi osim onih podzemne željeznice podsjećali su ga na vožnju vlakom s postaje Victoria do Lewesa, onu prvu, kad ga je otac otpravio k Zoe. Naredni posjeti Zoe činili su se drukčijima, iako je išao istim putem i do istog odredišta. Priroda u Suffolku razlikovala se od one u Sussexu, bila je ravnija i nekako bezizražajnija, ali svejedno kao da je ponovno imao devet godina i gladio i milovao psića one dame. Naslonio je glavu na ne baš udobno sjedalo i, mada je to bilo zadnje što je očekivao, zaspao je. Nije sanjao pse ni onu damu ni – Bogu hvala – oca, nego kanate u kojima su Alan i dvojica Batchelora sjedili na kutijama i kartali se, a Daphne ih promatrala sa starih jastuka u prugastim navlakama, ramena zaogrnutih dugom crnom kosom. Probudio ga je glas koji je putnike obavijestio da je vlak stigao na Liverpool Street. Sekundu ili dvije ponovno je bio preplašeno dijete, trljao oči, bojeći se da je cmizdrenjem privukao pozornost na sebe. Ali nitko nije zurio u njega. Izašao je i pronašao taksi.


Pismo ga je čekalo na pragu, što je bila takva rijetkost da je ulazeći u kuću nagazio na njega. Ljepljivom vrpcom bio je pripojen dodatak. Zanimljivija i na jednom bolna bila je adresa pošiljatelja: Anderby, The Hill, Loughton, Essex i poštanski broj. Michael je sjeo za kuhinjski stol s malo viskija u čaši. Pošiljatelj, muškarac po imenu Daniel Thompson, pisao je da se nedavno uselio u Michaelov negdašnji dom i da je vodoinstalater pri renovaciji kuhinje, prvoj nakon više od pedeset godina, pronašao ovo što mu on sad šalje u pismu. Daniel Thompson je pretpostavio da bi to moglo pripadati nekome iz obitelji gospodina Winwooda. Nije spomenuo kako je otkrio Michaelovu adresu. Ali danas je na internetu sve bilo moguće. Michael je odmotao paketić i na dlan lijeve ruke položio Clarin vjenčani prsten. Rosemary godinama nije vozila, ali još uvijek je imala vozačku dozvolu jer ju je obnovila kad je napunila sedamdeset. Unajmi li automobil i odveze li se u Hamilton Terrace, uspije li nagovoriti Daphne da se provozaju, bit će je lako ubiti. Zar suvozačko sjedalo ne zovu samoubilačkim? Taj plan nije bio izvediv. Nijedna tvrtka neće iznajmiti automobil nekome njezine dobi, sa ili bez vozačke. Daphne nikad ne bi sjela u automobil koji vozi Rosemary. Hoće li pristati na šetnju s njom? I gdje? Freya kaže da St John’s Wood ima krasnu glavnu ulicu s trgovinama odjeće, ali zašto bi itko iz predgrađa išao kupovati onamo? Stanovnici predgrađa otišli bi u West End ili Knightsbridge. Ne, u petak mora otići u kuću u Hamilton Terraceu, kako je dogovorila. Bližit će se vrijeme ručka i oni će joj uz razgovor poslužiti piće. Razgovarat će, misle da je to svrha njezina posjeta. Razgovarat će o razvodu, financijskim dogovorima, gdje će tko živjeti, o svemu onome o čemu razgovaraju parovi koji se rastavljaju. Nije mislila da će joj se to ikad dogoditi, Alan i ona bili su jako sretni, ili je barem ona to vjerovala. Da su se razveli, ne bi li to učinili u četrdesetima ili pedesetima, dobi u kojoj


ljudi, kako je pročitala, prekidaju stare veze i počinju iznova. Na kraju života takva je promjena nečuvena. Koliko bi bjelila bilo smrtna doza? Zavirila je u ormarić ispod kuhinjskog sudopera, izvadila bocu i izlila malo guste tekućine na tanjurić. Miris je bio tako oštar da je zadahtala. Ne, bjelilo neće biti dobro. A morfij? On nema mirisa. Kad je njezina majka umirala od raka i za nju se više ništa nije moglo učiniti, doselila se k njima u kuću u Church Laneu. Kuća je bila toliko velika da je majka dobila veliku spavaću sobu u prizemlju. Rosemary je majku požrtvovno njegovala (mada je to sama rekla) i u hospicij su je prebacili tek tjedan dana prije kraja. Kad su bolovi postali nesnosni, liječnik je majci prepisao morfij, a kad je majka umrla, rekao je Rosemary da uništi ono što je preostalo u bočici. A preostalo je podosta, jer majka nije dugo poživjela. Ostavit će ga njoj da ga se riješi na siguran način. – Znam da vam mogu vjerovati – rekao je. Vjerovati da neće učiniti što je namjeravala. Ubacila je bočicu u torbicu koja je ovaj put bila premalena da bi u nju stao nož. Neće skrivati što je učinila. Neće odbiti priznati krivnju niti će reći da je pogriješila – kako bi mogla pogriješiti? Čak će reći Alanu da pozove policiju i krotko će čekati njihov dolazak. Kakve će simptome imati Daphne, to nije znala. Hoće li se gušiti? Dahtati? Rosemary je vjerovala da njezine patnje može promatrati sa zanimanjem, bez imalo grizodušja. U novinama je pročitala članak o nekoj djevojci koja je popila sredstvo za čišćenje kupaonice jer ju je ostavio momak i umrla od toga, ali nije bilo pojašnjeno kako je točno umrla. Judith ju je posjetila u srijedu poslijepodne, a u četvrtak navečer s njom je bila Fenella, milosrdno ostavivši djecu s ocem. Obitelj je nikad nije dugo ostavljala samu. Donosili su darove, kao da je bombonijera ili


bočica parfema mogu utješiti zbog gubitka supruga. Judith joj je željela organizirati odmor, krstarenje Dunavom s Mauriceovom sestrom koju je Rosemary srela samo jednom i odmah joj je bila antipatična. Fenella je predložila da neko vrijeme provede s njom i Gilesom, “samo tjedan ili dva”. Djeca će joj biti društvo, lijek protiv potištenosti. Rosemary je odgovorila da će razmisliti o obje ponude. Naravno da nije imala o čemu razmišljati, jer dotad će već biti u zatvoru ili možda psihijatrijskoj bolnici. Trebao se osjećati mladim, zaključio je Michael, zbog posjećivanja tih staraca toliko mnogo starijih od njega. Ali nije. Dapače, dok je gledao oca i sad Claru Moss razmišljao je kako će on možda biti takav za deset ili petnaest godina. Poživi li toliko dugo. Bolje da ne poživi, da ga jednim udarcem odnese moždani ili srčani infarkt. Ovaj put odšuljat će se u Loughton – tako je to sebi rekao – ne obavijestivši nijednog od Batchelora. Otpješačit će od postaje do Forest Roada, što je najviše deset minuta hoda. Ali prije no što je svoj naum uspio provesti u djelo, Maureen ga je nazvala s viješću da je njezin šogor Norman jako bolestan u bolnici u Francuskoj i da liječnici ne očekuju da će preživjeti. Mislila je da će Michael to željeti znati, budući da je bio jedan od onih koji su zalazili u tunele. Hoće li prenijeti vijest Lewisu Newmanu? Prisjetivši se kako je Norman uvijek svima govorio o svom rođenju na kuhinjskom stolu i uspoređivao se s vojvodom od Edinburgha, koji se također rodio na stolu, ali na Krfu, ne u Loughtonu, nazvao je Lewisa da mu prenese vijest. Lewis, naravno, nije bio naročito zainteresiran. Jedva se sjećao Normana Batchelora. Tad je nazvao Maureen i protivno svom izvornom planu upitao je hoće li mu se pridružiti u posjetu Clari Moss.


Nakon ručka – naravno da ga je pozvala na ručak – zajedno su otišli u Forest Road. Maureen je bila potištena. Čini joj se, rekla je, da svi umiru. Najprije njezin George, sad Norman, a Stanley ima bolove koji bi mogli prethoditi srčanom udaru. – Stari smo – rekao je Michael. – Odnedavna prevladava mišljenje da ćemo zahvaljujući modernoj medicini vječno živjeti. Stanleyja će vjerojatno sačuvati još desetak godina. Nadam se. Došla je zima i sva stabla u lisnatom Loughtonu izgubila su lišće. Bilo je hladno i sivo, ali suho. Hrastovi su sačuvali lišće duže od ijednog drugog stabla. Smeđe i sasušeno drhtalo je na vjetru. Maureen je zamijetila da lišće u Engleskoj uz malobrojne iznimke redovito požuti, nikad ne postane crveno ili bakreno. Za takvo lišće moraš otići negdje gdje ima puno javora, u Ameriku ili Kanadu koje su George i ona posjetili prije nekoliko godina. Sjećanja su je ušutkala i do Clarinih vrata više ni ona ni on nisu prozborili ni riječ. Vrata im je otvorila Samantha, odjevena kao svi mladi u traperice i prugastu majicu, neizbježno duge i ravne kose koja je na mladim ženama bila toliko uobičajena da se činila obaveznim dijelom odore, ali za promjenu više nije bila crvena nego plava. – Spava. Ovih dana gotovo stalno spava. – Da se vratimo neki drugi dan? Po tonu Maureenina glasa Michael je shvatio kako se nada da će joj biti dopušteno da ode prije no što vidi Claru, iako Sam to vjerojatno nije primijetila. – Ne, ostanite – rekla je Sam. – Željela bi da je probudim. Naljutit će se ako propusti vaš posjet. To je naizgled bila istina. Clara se polako probudila i uz Saminu pomoć s mukom uspravila u sjedeći položaj. Michael je oklijevao pa je poljubio u obraz. – Uvijek si bio dobar dečko – rekla je Clara. – Bog zna


zašto, kad si imao sve preduvjete da postaneš loš. – I Maureen se obratila. – Žao mi je zbog tvog Georgea. I on je bio dobar muškarac. Ali svi oni odu, tu nema pomoći. Michael je sjeo na stolac uz krevet, a Maureen kratko stajala pa otišla u kuhinju porazgovarati sa Sam. – Razmišljala sam o tvojoj mami – rekla je Clara. – Zapravo, sanjala sam je. Ovih dana mnogo sanjam. Onaj njezin prijatelj, onaj riđokosi momak, sjetila sam se njegova imena. – Dugo je uzdahnula pa naizgled promijenila temu. – “Tijelo je vrednije od odijela”. Znaš li odakle to dolazi? Michael je odmahnuo glavom. – Bih li trebao znati? – Moji mama i tata bi rekli da bi trebao. Ali danas valjda nije tako. To je iz Biblije. Učili smo to na vjeronauku. Godinama sam svake nedjelje išla na vjeronauk u St Mary. Zanima te zašto sam se toga sjetila? Zbog imena onog riđokosog momka. Zvao se Rayment. Njegovo ime podsjetilo me je na raiment, riječ za odijelo u Lukinom evanđelju. Ona ga je zvala Jimmy. Njezine riječi u njemu su izazivale osjećaj nelagode. Na kraju krajeva, govorila je o njegovoj majci, a muškarcu njegova majka, ma koliko ravnodušna bila kao roditeljica, ima nešto sveto. Clara kao da je osjetila njegovu nelagodu. – Imala je puno prijatelja, više gospode nego dama, ali u tome nije bilo ničeg lošeg. U to možeš biti siguran. – Naravno – odvratio je Michael. Zaključivši da ga je umirila, Clara je nastavila: – Na primjer, brat gospodina Johnsona koji je bio vojnik, dolazio je Johnsonima za vrijeme dopusta. Sjećaš se obitelji Johnson? – Michael se nejasno sjećao. Sinje bio s njima u tunelima, sad je negdje veleposlanik. – Gospodin Clifford Johnson, odnosno kapetan. Divio se tvojoj mami, mnogi su joj se muškarci divili jer je bila lijepa kao slika. – Vidio je da se Clara umara,


glas joj je postajao sve tiši. – Možda to ne bih smjela reći, ali tvoj tata nije volio posjetitelje, ni dame ni gospodu, jednostavno ih nije volio. Svoju je ženu htio za sebe i ne krivim ga zbog toga. – Ponovno je spustila glavu na jastuke. – Moj suprug dotad je već bio dugo pokojni, a kapetan Johnson poginuo je na nekoj plaži u Francuskoj. Tako su bar rekli... Zaspala je. Maureen se vratila s čajem za njega i Claru, ali on nije želio buditi staricu. – Bila je prilično brbljava – zamijetila je Sam – Kao navijena. – Maureen je namjestila Clarin poplun, navukla ga preko njezina tijela. – Čule smo je iz kuhinje, zar ne, Sam? – Posjećuje li je liječnica? – upitao je Michael. – Gospođa iz susjedne kuće kaže da je svratila prošli tjedan. Izgleda kao da ima šesnaest godina, ali mora joj se priznati da zna svoj posao. Izmjerila joj je tlak i poslušala srce, jedino što uvijek učine. Srce joj je jako slabo, ali što se može očekivati u njezinoj dobi? – Doći ću ponovno sljedeći tjedan – impulzivno je rekao Michael. Odlučila se za bočicu parfema. Kićeni predmet sa staklenim čepom i zlatnim uresima – od pravoga zlata, uvjerila ju je Fenella koja joj je tu bočicu darovala – na površini boje smaragda. U njoj nije bilo parfema; parfem si sam trebao uliti, Armanijev ili Guerlainov koji se kupovao na mjestu koje su mladi zvali parfumerijom, a ona drogerijom. Naravno da Rosemary nikad nije kupila parfem – tko bi se zamarao time? Bočicu je stavila na policu iznad kamina na kojoj je bila lijep ukras uz porculanskog psa i nekoliko uokvirenih fotografija. Sumnjala je da je bočica ikad prije bila odčepljena. Grlić je bio dovoljno širok da bez poteškoća ulije u nju morfij. Sve to učinila je u četvrtak navečer, čak je i bočicu ubacila ii torbicu ne želeći ništa ostaviti za jutro. Judith ju je nazvala u devet i


trideset, kasnije nego što ju je majka naučila da je pristojno vrijeme za pozive, ali Rosemary je nije prekorila. – Da, idem u Hamilton Terrace. Razgovarat ćemo. – Što? I Daphne će biti prisutna? – Neće biti ni približno kao prošli put – izjavila je Rosemary apsolutnu istinu. – Pomno sam razmislila i neću učiniti ništa nepromišljeno. – Sretna sam što to čujem, majko. Javi mi kako je prošlo. – Oh, sigurno ćeš čuti. – Rosemary je odlučila ne lagati i to je vješto izbjegla. Donijela je odluku i sve je bilo spremno; čak je i njezina nedavno sašivena ali nikad odjevena haljina visila na vješalici na vratima ormara, a cipele stajale uredno složene jedna uz drugu. Ne znajući doista zašto, torbicu sa smrtonosnom tekućinom ponijela je sa sobom u spavaću sobu. Nije je željela ispustiti iz vida. Sad kad je sve bilo obavljeno i kad joj nije ostalo drugog posla osim da popije svoje toplo mlijeko, što je činila gotovo svaku večer cijeloga života, očekivala je da će dobro spavati. Jedva je oka sklopila. Gledala je kako se mijenjaju brojevi na digitalnom satu na noćnom ormariću, a kad je pisalo 5:30, ustala je. Bio je mrak, zima je dovoljno poodmaknula da se ne razdani prije sedam. Još nije uključila centralno grijanje i u stanuje bilo hladno. Rijetko je ustajala tako rano i to ju je podsjetilo na doba kad su je djeca budila, iako u drugoj kući i davnoj prošlosti. Cendravi Owen i mirna Judith. Razmišlja li Alan ikad o tim danima? Razmišlja li kako mu je rodila djecu i odgojila ih, brinula o njima i pazila ih, dok je on satima bio u Cityju i radio, naravno, ali i uživao s prijateljima koje je zvao kolegama, jeo i pio i kući se uvijek vraćao kasnije nego što je obećao? Nikad nije


bila feministkinja, ali pomislila je kako bi sad bila, da može započeti život iznova. U vlaku podzemne željeznice čvrsto je stezala fatalnu torbicu i ponovno razmišljala o njemu u ovom istom vlaku ili onom ranijem, kako sjedi i čita novine, ili možda rješava križaljku, dok ona mijenja pelene, briše rigotinu, gura kašicu u dječja usta samo da bi je oni pljunuli. Potratila je život, a on je mogao reći samo da je bio dosadan! Postaje su se brzo redale. Prije četrdeset godina, muškarci u vlaku kradom bi joj dobacivali poglede divljenja, jer tad je bila zgodna, poželjna, oku ugodna žena. Toga sad više nije bilo. Čekala su je dva presjedanja, prvo na liniju Circus, drugo na Bakerloo. Iznenadila se što se snalazi sama. Nikad prije nije sama presjedala, ni na ovim postajama ni na drugima. Alan ili netko od djece uvijek je bio s njom. Samoj joj je na određeni način bilo lakše, jer je nitko nije požurivao ni upozoravao da se drži za rukohvat ili odmakne od ruba perona. Trebala je to pokušati ranije, kad je bila mlađa; možda bi joj promijenilo život. Pametnija sam nego što sam mislila, pomislila je izašavši iz podzemne željeznice na postaji Warwick Avenue, zadovoljna što je izabrala izlaz prema Clifton Gardensu umjesto onoga prema Clifton Villas. Sjetila se i točno se sjetila. Pogledavši na sat oko zapešća, vidjela je da je uranila, da će doći deset minuta prerano pa se zaputila zaobilaznim putem, uzbrdo, i tik ispred mosta skrenula niz Blomfield Road. Sjela je na klupu i gledala kanal, ali nije ga doista vidjela onako zaokupljena mislima koje su je vratile na njezin prethodni dolazak u ovaj dio grada i pokušaj da ubije Daphne. Pred očima uma pojavila joj se Daphne, visoka i otmjena, odjevena u onu jaknu koja joj je spasila


život, namijenjenu mladoj ženi. Fenella ili Freya bi u njoj izgledale primjereno odjevene. Rosemary se sjećala da je tu jaknu zamijetila mnogo prije no što je posegnula u torbicu po nož, a sad se sjetila kako je pomislila da je Daphne dobro zaštićena od svakog napada. Nijedan običan i prilično tup kuhinjski nož ne bi mogao prodrijeti kroz tu jaknurinu. Svejedno je pokušala, ali je li pokušala zato što je znala da neće uspjeti? Možda. Ne možda; sigurno. Naravno da ona nikad ne bi mogla ubiti nekog nožem, čak ni ozlijediti. Londonski tinejdžeri mogu, oni to stalno rade, ali oni su mladi i život im je bio sve samo ne zaštićen. Ovaj će put biti drukčije. Otrov nazivaju ženskim sredstvom umorstva – nazovimo to radije “ubojstvom”, ne zvuči toliko loše. Morfij nije otrov; morfij ubija bol, ne ljude, morfij je lijek. Ponovno je pogledala na sat i iznenadila se vidjevši koliko je vremena prošlo. Možda čak zakasni nekoliko minuta. U izlogu posrednika za prodaju nekretnina opazila je svoj odraz i zastala da se promotri u novoj haljini koju je prvi put odjenula. Dobro joj je pristajala, pomlađivala je. Nitko joj ne bi dao ni dana više od šezdeset. Dok se okretala prema semaforu na kojem će prijeći Maida Vale, u rijetkom trenutku iskrenog samootkrivanja pomislila je kako bi se s trideset

smijala

nekome

tko

je

sretan

što

ga

smatraju

šezdesetogodišnjakom. Vrata je otvorio Alan. Vjerojatno su se tako dogovorili, vjerojatno mu je Daphne rekla da će biti bolje bude li prva osoba koju će Rosemary ugledati on, a ne žena koja je zauzela njezino mjesto. Upitao ju je kako je pa oklijevao i znala je da razmišlja bi li je trebao poljubiti. Samo u obraz, naravno. Otišli su u salon koji je Daphne zvala primaćom sobom. Kao što bi je zvala moja baka, pomislila je Rosemary. Daphne je stajala


u prostoriji i gledala kroz prozor na ulicu. Sigurno je gledala kad ću doći. Hoćemo li se rukovati? Ne, samo ćemo se nespretno pozdraviti. Ona misli da sam je pokušala ubiti, ali nisam. Prvi je započeo Alan. I mislila je da će tako biti. – Ovo neće biti lako. Prije svega želim reći da je prošli put zaboravljen. Znam da to nisi namjeravala. I Daphne to zna. To je sad gotovo i, kao što sam rekao, zaboravljeno. – Rosemary nije ništa odgovorila. Željela je da se on preznojava od muke. – Ovakve se stvari – nastavio je – događaju u mnogim brakovima, samo što su akteri obično mlađi od nas. Svima nam je teško. Volio bih nam olakšati, posebice tebi, Rosemary, ali nema lakog načina. Tragedija je jednostavno neizbježna. Čekao je da ona nešto kaže, i rekla je, iako ne ono što je on očekivao. – Bahati seronjo. Daphne se lecnula. Trznula se tako jako da je Rosemary primijetila. Alan je na to rekao: – Žao mi je što tako misliš. – Što si očekivao da ću red? Da sam sretna, da su djeca sretna, jesi li to očekivao? – Dodirnula je torbicu, torbicu koja nije bila dovoljno velika za nož, ali je bila prave veličine za bočicu. Osjetila ju je pod prstima. – Mislim da bi nam piće moglo pomoći – rekla je Daphne. – Znam da je rano, ali okolnosti nisu uobičajene. Rosemary je kimnula. – Sunce je preko jarbola, kako je govorio moj otac. Nikad nisam znala što to znači. Prosvijetlili je nisu ni Alan ni Daphne. – Dobra zamisao – rekao je Alan i izašao iz prostorije, na što se Daphne obratila Rosemary: – Oprosti što te ostavljam samu. Odmah se vraćam. Sauvignon se očito morao natočiti negdje drugdje i u prilično visoke čaše. Rosemary se sjetila jedne od rijetkih prigoda kad je bila na


operi. Opera koja joj je pala na pamet zvala se Lukrecija Borgia. Za nju nikad nije čula dok Alan nije dobio ulaznice od nekog klijenta koji je organizirao glazbeno okupljanje. Lukrecija je otrovala kao što ona sad namjerava otrovati Daphne, ali na večeri na kojoj je uz njezina ljubavnika koji je trebao popiti otrovano vino bio i njezin sin. Čaše su se nekako zamijenile i na njezin užas otrov je popio sin, a ne planirana žrtva. To se sad neće dogoditi. Tri pune čaše odložene su na stolić ispred tri stolca, od kojih je Daphnin bio najbliže prozoru. Rosemary se ponovno sjetila one opere i kad je Alan donio zdjelicu orašastih plodova, pomislila je, što ako se čaše zamijene i on dobije onu s morfijem? Ali ne, ona će to spriječiti, čak i ako se time oda. Čaše nisu bile posve pune, samo dopola, za što je Rosemary pročitala da je sad moderno. To će joj pomoći. Opipala je bočicu kroz tanki antilop svoje torbice i otkopčala torbicu. Držeći torbicu uspravno, ali ne vadeći bočicu, olabavila je čep. Možda joj se neće ukazati prilika da to učini, možda njih dvoje neće zajedno napustiti prostoriju. Činilo se da će biti baš tako. Kad je odložila tanjur maslina na stol, Daphne je sjela na stolac kojemu je naslon bio okrenut prema prozoru i okrenula se prema Rosemary s pristojnim osmijehom. Ali Alan je bio na nogama i gledao u vrt, kao da u njemu vidi nešto zanimljivo. – Dođi malo ovamo – rekao je. Daphne se okrenula i ustala. – Onaj lisac opet je u vrtu. Prvi put nakon mnogo tjedana. Sad su joj oboje bili okrenuti leđima i virili kroz staklo. Rosemary je posegnula preko stola i izlila pola bočice morfija u Daphninu čašu. – Rosemary, moraš ovo vidjeti – rekao je Alan. – Veliki lisac. U Loughtonu ih nikad nismo vidjeli.


Razbjesnila ju je njegova uporaba prošlog vremena, kao da je njezin život završio s njegovim odlaskom. – Ne budi smiješan – odgovorila je. – Ovdje smo kako bismo razgovarali o našoj budućnosti, a ne o prokletim divljim životinjama. Pitajući se je li ikad ranije glasno izgovorila tu riječ, vidjela je da se i on to pita. Trebala je reći “jebenim”, ali to bi za nju bilo previše. Čak i sad. Daphne je ponovno sjela. Alan im se nevoljko pridružio, i nadalje gledajući vrt. Evo, to je to, nekog sam ubila, pomislila je Rosemary. Ubila sam Daphne Jones. I kad je to pomislila, nešto kao da ju je ščepalo za grudi i srce joj je teško zalupalo kao dio mehanizma koji tek što se nije pokvario. Alan je podigao čašu, oklijevao kao da želi reći “živjeli” ili “nazdravlje”, ali se predomislio jer bi to bilo strašno neumjesno. Ništa nije rekao, samo je otpio gutljaj. Ne mogu je ubiti, pomislila je Rosemary. Ne ja, ne ubojstvo, ne mogu nikoga ubiti. Glasno govoreći “Ne mogu. Ne, ne mogu”, bacila se preko stola i umalo srušila na masline posegnuvši ispruženom rukom prema Daphninoj nedirnutoj čaši i prevrćući je na pod. Vino je poprskalo Daphnine noge i suknju. Daphne je naglo ustala. – Ne brini. Bijelo vino ne ostavlja mrlje. Idem po krpu. Otišla je u kuhinju, a s ruba njezine suknje kapala je mješavina vina i morfija. Alan je bio posve nepomičan, nijem, i netremice je zurio u Rosemary. Znao je. Vidjela je da zna. Vidjela je po njegovu licu, vidjela jer je živjela s njim pola stoljeća i izraz njegova lica znala pročitati onako kako Daphne nikad neće znati. Daphne se vratila, obrisala pod, pokupila krhotine stakla i ubacila ih u veliku omotnicu. Rosemary je razmetljivo prinijela usnama svoju čašu, ispila je i obratila se Alanu: – Voljela bih još jednu, molim.


Prepustio je to Daphne, koja ništa nije slutila. Rosemary je smjesta dopola iskapila i novu čašu vina, pomislivši kako će šok zbog onoga što je učinila i nije učinila nastupiti tek kasnije, a ona ne zna u kojem obliku. Vino će joj udariti u glavu, ali još nije. Progutala je ostatak tekućine iz čaše, mirno ustala i još uvijek pribrana rekla: – Nema razloga da sjedim ovdje. Nije me briga za vas. Činite što vas je volja. Daphne je zaustila da kaže kako joj je žao, ali ušutkao ju je izraz Rosemaryna lica. – Otpratit ću te do postaje – rekao je Alan – ili bi željela da ti pozovem taksi? – Nijedno ni drugo. Od tebe ništa ne želim. Alan je otvorio ulazna vrata, zakoračio iz kuće za njom. – Što si joj stavila u piće? – Mržnju – odgovorila je Rosemary. – Više nikad neću razgovarati s tobom. Vratio se u kuću ostavivši je na stazi. Već je odlučio da Daphne neće ništa reći. Na pamet su mu pali otrovi, arsenik, strihnin, kurare, o kojima je čitao u detektivskim romanima. Koji je od njih donijela i upotrijebila? – Zašto ti ja ne bismo nekamo otišli – rekao je Daphne. – Pođimo u Italiju. Nikad nisam bio ondje. Pođimo u Firencu ili Rim. – Zašto ne? Rado.


DVADESET I PRVO POGLAVLJE Piće ju je omamilo, ili je to učinila bol, strast, bijes i stid, sve zajedno. Pronašla je klupicu blizu križanja Hamilton Terracea i ulice St John’s – ondje je bilo mnogo klupica – i skljokala se na nju. Prestara sam za ovo, pomislila je, ovo je za mladu žena koja je još uvijek pri punoj snazi. Nisam trebala otići onamo. Zašto sam mislila da ja koja u životu nisam počinila nijedno nasilje, koja svoju djecu nisam čak ni pljesnula po stražnjici, nikad udarila psa, koja sam zarobljene ose oslobađala umjesto da ih zgnječim, zašto sam mislila da mogu ubiti jednu ženu? Ne, ma koliko je mrzila, trebala sam znati da neću moći ubiti. Naslonila je glavu na drvene prečke naslona klupe, osjetila kako joj se oči sklapaju, a usta otvaraju. To ju je prenulo i s mukom je ustala. Freya živi u blizini, u stambenoj zgradi sučelice Lord’su. Na ulici je bilo malo ljudi. Pomislila je da bi mogla otići do Freye i sjetila se da njezina unuka ne radi čekajući rođenje djeteta. Vjerojatno će biti kod kuće. Sad se sjetila i kako je, kad joj je Judith rekla kad bi se dijete trebalo roditi, kritično zamijetila da je zacijelo začeto dugo prije Freyina vjenčanja. Pokušaj ubojstva u moralnom je smislu gori od seksa izvan braka; i razmišljanje o ubojstvu mora biti gore. Njezina krivnja mnogo je veća od Freyine, sirota Freya. Ustala je pridržavajući se za zid na uglu glavne ulice pa, i nadalje posežući za zidom pri svakom koraku, polako krenula, nesigurno i posrćući, prešla preko ceste na pješačkom prijelazu, ušla u dizalo i zadnjom mrvicom snage uspjela pritisnuti zvono na unukinim ulaznim vratima. Rosemary se srušila u Freyine ruke. Dah joj je vonjao na vino. Baka je sigurno pijana, ali ovo nije samo pijanstvo, gore je od toga. Odvela ju


je u gostinjsku sobu, drugu spavaonicu koja dotad još nije primila nijednog gosta, i pomogla joj da legne. Donijela joj je vrč vode, čašu i paracetamole pa nazvala majku i sestru. – Mora da je bila kod Daphne – rekla je Judith. – Dogodilo se nešto strašno i od Daphne je došla ravno k tebi. Dolazim. Došla je i Fenella, i sa sobom dovela djecu, najprije pokupivši Calluma iz škole. Iako nije stanovala u zgradi, automobil je ostavila na parkiralištu za stanare i dok su djeca divljala po stanu, zurila u parkiralište pazeći da ne naiđe prometni policajac. – Pokušali su provaliti u frižider – rekla je Freya. – Zar ih ne možeš kontrolirati? – Čekaj dok ne dobiješ svoje. Brzo ćeš. Rosemary je spavala. I baš kad se Judith počela pobojavati moždanog ili srčanog udara, probudila se, uspravila u sjedeći položaj i zamolila kći da joj donese čašu vode. Kad je popila najprije jednu pa drugu čašu vode, rekla je: – Učinila sam nešto strašno. Umalo sam nekog ubila. – Majko, nisi valjda vozila! Dakle, to je zaključak koji će svi naprečac izvesti. – Nema veze što je bilo – rekla je Rosemary. – Na kraju to nisam učinila. – Ustala je pa potegnula i zagladila zgužvanu haljinu. – Znaš li gdje je moja torbica? Freya je ušla s torbicom. Rosemary je izvadila polupraznu bočicu, otišla u kupaonicu i izlila tekućinu u umivaonik. – Sad ga zovu lavabo – rekla je obraćajući se Judith koja je pošla za njom. – U moje vrijeme bio je umivaonik. – Vrativši se do kreveta, pružila je praznu bočicu Freyi. – Bi li je bacila u smeće, dušo? I smijem li ostati ovdje? Moram spavati.


Moram se dobro naspavati, a bojim se da ne mogu kući. Dopuštaš li mi da ostanem ovdje? Freya, koja je nije željela u svom stanu, koja je morala mnogo toga obaviti prije rođenja djeteta, odgovorila je: – Naravno, bako. Ostani koliko želiš. – Da joj pozovem liječnika? – šapnula je Judith. – Ne znam. Rosemary se posve odjevena vratila u krevet i odmah zaspala. Pet sati nakon što je zaspala, Fenellu su dočekale dvije parkirne kazne, a Judith je željela poći kući; nazvala je oca. Dobila je njegovu glasovnu poštu. – Na putovanju smo u Italiji. Vraćamo se negdje oko petnaestog. Do Alana je pokušao doći i Michael Winwood, ali i on je dobio samo onu poruku o Italiji. Rosemary jednostavno nije kod kuće, zaključio je, ali to je bilo teško znati jer navodno nije imala mobitel ni adresu elektroničke pošte. Druga mogućnost bio je Stanley Batchelor. Ali glas koji je odgovorio na njegov poziv bio je toliko slab i visok da ga nikad ne bi prepoznao. – Nisam u najboljem stanju, Mike – šapnuo je Stanley. – Loše mi je. Još uvijek sam zapravo u krevetu, iako ću kasnije ustati. Spot je sa mnom i mogu ti reći da mi je velika utjeha. Od takvog bi se glasa čovjek poželio nakašljati, da pročisti grlo, jer je govornik to morao učiniti. Siroti Stanley bio je bolestan. Nije se mogao sjetiti broja Lewisa Newmana. Nije se mogao sjetiti ni gdje ga je zapisao. Dozvao je Fenellu i ona ga je brzo pronašla na očitom mjestu, u Stanleyjevu adresaru. Ali sad kad ga je imao, Michael se pitao treba li


zbog ove prilično delikatne stvari uopće nazvati Lewisa. Možda bi bilo najbolje obratiti se direktno Colinu Quellu. Ali kad je to pokušao, na poziv je odgovorila mlada žena koja se predstavila kao Quellova osobna pomoćnica. Michael se iznenadio da policijski časnici, čak i oni višeg ranga, imaju osobne pomoćnike. Obraćajući mu se imenom, obavijestila ga je da inspektor Quell više ne radi na tom slučaju. Želi li broj Dl Inshaw? Primijetivši da nije upotrijebila ime tog inspektora, rekao je da bi volio razgovarati s gospodinom Inshawom, na što mu je pomoćnica prilično prijekorno objasnila da je riječ o gospođi Inshaw. Koja se pokazala prijateljski raspoloženom ženom ugodna glasa. Da, “ruke u zakopanoj kutiji” sad su u njezinim rukama. Michael nije komentirao igru riječima, a ona, naravno, nije vidjela da se lecnuo. Hoće li on doći k njoj ili da ona posjeti njega? Izabrao je ovo potonje. Caroline Inshaw, kako se predstavila, izgledom je bila puka suprotnost ženi kakvu je zamišljao. Istina, nije je baš mnogo zamišljao, tako nešto nije mu bilo u naravi, ali očekivao je visoku, krupnu ženu kratke kose, u kasnim tridesetim godinama života i odjevenu u tamni kostim. Umjesto toga, pred njim je stajala sitna, izuzetno vitka žena veoma duge crne kose. Da mu je netko rekao da je balerina, bez pitanja bi to prihvatio. Došla je u šest sati poslijepodne i očekivao je da će reći da ne pije na dužnosti, ali svejedno joj je ponudio čašu vina. Prihvatila ju je i time mu iz nekog razloga omilila. Uz čaše chablisa na stolu, rekao joj je za Claru Moss i ono što mu je rekla o muškarcu po imenu Rayment, koje je, budući da je bila stara i u djetinjstvu pohađala vjeronauk, povezala s rječju raiment, “odijelo”. Caroline Inshaw – zamolila ga je da je zove Caroline – nikad prije nije


čula tu riječ. Iskreno mu je to priznala. Nastavio je govoriti o svojim roditeljima. – Njihov brak nije bio sretan. Nikad ih nisam čuo da su jedno drugome rekli ijednu lijepu, čak ni uljudnu riječ. U neko kasnije vrijeme prestali bi živjeti zajedno ili bi se razveli, ali tad ne, ne devetsto četrdeset i četvrte. Moja je majka imala mnogo prijatelja – hoću reći, muških prijatelja. – Sad je oklijevao. Možda ona vidi koliko mu je teško ovako govoriti. Majka ga nije željela; i mada nikad nije bila okrutna prema njemu, bila je ravnodušna. Ali bila je njegova majka. Govoriti o njezinu seksualnom životu,o njezinoj mogućoj nevjeri, stegnulo mu je prsa i natjeralo ga da se bolno savine. Snagom volje se uspravio i rekao: – Izlazila je i viđala se s nekoliko muškaraca. Ne znam je li ocu to smetalo, vjerojatno jest. Clara Moss – čistila je za nas i često bila u kući – kaže da je jedan od tih muškaraca bio James Rayment, ujak muškarca – odnosno u to vrijeme dječaka – po imenu Lewis Norman. Znate li za tunele? Caroline Inshaw odgovorila je da ne zna, na što se Michael upitao koliko je Quell uopće bio zainteresiran za taj slučaj i koliko joj je prenio. Opisao joj je tunele najkraće što je mogao i rekao joj o djeci koja su zalazila u njih. Pokazala je više zanimanja nego što ga je Quell ikad pokazao. – Moram vam reći – nastavio je Michael – da mi je čak i nakon svih ovih godina prilično teško – zapravo i gore od toga – tako govoriti o majci. – Ugrizao se za usnu, zagledao u ruke u krilu – ruke! – i natjerao se da nastavi. – Moja je majka bila veoma zgodna. Pretpostavljam da su iskušenja bila velika – svi oni muškarci u odori, shvaćate. – To rekavši, u mislima je vidio onu damu s psićem koja nije bila zgodna, osim usamljenom djetetu. Ponovno je razgovarala s njim u vagonu vlaka, a on je milovao psa. Ponovno se trgnuo iz poznatog sna. –


Nije na meni da vam govorim kako da radite svoj posao – rekao je. – Nije mi to namjera, ali ako napravite DNK test na meni i Lewisu Newmanu, neće li on pokazati pripadaju li one ruke Jamesu Raymentu i... i... – Zapanjio se što ne može nastaviti, što su one dvije riječi koje su ga u rijetkim prilikama u prošlosti kad bi ih izgovorio ostavljale posve ravnodušnim, sad u ovome kontekstu odbile biti izgovorene. – Vašoj majci? – Caroline Inshaw izgovorila ih je tako nježno i tiho da je osjetio golemu zahvalnost. Nijemo je kimnuo jer je svu snagu volje morao upotrijebiti da suspregne suze. – Mislim da bismo mogli učiniti što predlažete – rekla je. – Vi i ja možemo zajedno posjetiti gospodina Newmana i uzeti uzorak od njega. Vaš uzorak mogu uzeti već danas. Treba mi samo bris. – Doktor Newman – ispravio ju je. – Ne želim vas ispravljati, ali on će o tim stvarima znati mnogo više od mene. Izvukla je tablet u zelenim kožnim koricama. – Ovdje imam zabilješku da je vaš otac još uvijek živ – rekla je. – Je li to istina? Oprostite što pitam, ali kad netko ima sto godina, ili gotovo sto, opravdano je to provjeriti. – Još u vijek je živ – rekao je Michael s osjećajem da su te njegove riječi zlokobne i na određeni način grozne. Cijanid nije spomenuo. Ako Lewis Newman i nije posve zaboravio na one ruke u kutiji, ta tema povukla se u zakutke njegova uma. Davno je to bilo. Naravno, ne tako davno kao što bi se činilo nekoj mladoj ili sredovječnoj osobi, ali limenka s kosturima šaka svejedno se napola sakrila u onom mentalnom odjeljku u kojem žive neobjašnjene, ali ne naročito zanimljive tajne nečijeg ranog života. Kao ono što se dogodilo ujaku Jamesu, i kako je bilo čudno da je Lewisova majka, predškolska učiteljica, bila snaha


muškarca koji nije znao čitati ni pisati. Ujak James još uvijek mu se vrtio po glavi. Razmišljao je koliko bi drukčiji njegov nestanak bio danas, ponajprije zato što mu ne bi bilo dopušteno da nestane. Imao bi mobitel, vrlo vjerojatno e-mail adresu, kreditne kartice, karton u nekoj liječničkoj ambulanti. Iako policija za njim danas vjerojatno ne bi tragala nimalo više nego nekoć. Sjećao se šetnje poljima s mladim ujakom i mira i tišine tih polja, mada je bilo ratno doba. Kod kuće su imali radio, ali ne i televiziju, i nije bilo interneta ni glazbe koju si mogao odabrati da te prati kamo god išao, antibiotici su bili otkriveni, ali se nisu ovako naširoko upotrebljavali, a za DNK se nije znalo. Razmišljao je o otkriću DNK-a, o dvostrukoj zavojnici, dok je obavljao dnevne kućanske poslove, prao posuđe – taj posao odgađao je sve dok je imao ijedan čisti tanjur ��� stavljao odjeću u plastičnu vrećicu da je odnese u praonicu, malo brisao prašinu; razmišljao je o njegovoj upotrebi u medicini i policijskom radu, kad je zazvonio telefon. Kakva čudesna, gotovo sablasna slučajnost, ta inspektorica kao da mu je čitala misli. Načas je zanijemio. DNK? Da, naravno, iako ne shvaća zašto. Ona mu je objasnila razlog. I Michael je primio neočekivani telefonski poziv. Zato je sad sjedio uz postelju Clare Moss i držao je za ruku. Nazvala ga je gospođa Susjeda, čije je ime napokon saznao. – Ovdje gospođa Beecham koja živi u kući do gospođe Moss, gospodine. Zateklo ga je to “gospodine”. Možda je od Clare saznala da je on bio odvjetnik. Bio bi joj volio reći da ga ne zove “gospodine”, ali nije znao kako da to učini. Uvrijedila bi se ili još gore, uzrujala. – Došla je socijalna služba – rekla je. – Otkad ste zadnji put bili ovdje, stalno zabadaju nos, gospodine. – Ponovno gospodine – Žele je smjestiti u hospicij, ima rak, shvaćate, i nije joj ostalo mnogo vremena.


Clara ne želi mrdnuti iz svoje kuće i tražila je da vas nazovem. Rekla sam socijalnoj, gospodine, da ćemo Sam i ja brinuti o njoj, ako ostane. – Odmah dolazim – rekao je Michael, razmišljajući koliko su dobre te žene, koliko beskrajno ljubazne. – Recite joj da dolazim za sat-dva. – Hvala vam, gospodine, to je jako lijepo od vas – odgovorila je, kao jeka njegovu hvalospjevu njoj. Tad su pale suze, one njegove stalno prisutne suze koje je prolijevao ne toliko od tuge koliko od divljenja dobroti drugih. Je li to bilo zato što je u ranim godinama života vidio toliko malo dobrote i jer se prvi put sreo s njom kad je upoznao onu gospođu s psićem u vlaku? Otišao je u Vivieninu sobu, legao uz mjesto na kojem je ona nekoć ležala i isplakao sve suze koje je imao. Poslijepodne je bio s Clarom Moss. Prije svega ostaloga, dao joj je njezin vjenčani prsten i pitao se hoće li ga prepoznati nakon svih tih godina. Ali odmah ga je prepoznala. Nasmiješila se i kimnula. Nije mu bila potrebna medicinska izobrazba da bi znao da umire. Sam je rekla da ju je posjetila liječnica i dala joj morfij, jedino što ju je čuvalo od bolova. Ponosno je izjavila da liječnica ima povjerenja u nju i da joj je ostavila tekući morfij kako bi dala Clari propisanu dozu. Clara mu se slabašno osmjehnula i stisnula mu ruku. Sutra će ponovno doći, rekao je, i zapitao se što ne valja s njim kad se onoliko zabrinuo zbog posjeta Clari na Maureeninu molbu. Bilo je lako, gotovo užitak. Ne preduga vožnja podzemnom i zatim kratko pješačenje. Sutradan je uzeo sobu s doručkom u jednom pansionu u Lower Park Roadu i prespavao ondje, a ujutro se vratio Clari.


DVADESET I DRUGO POGLAVLJE Za Colina Quella su one dvije ruke u kutiji od samog početka bile prava pokora. Gnjavaža, tako ih je zvao. Bilo mu je ispod dostojanstva da svoje istražiteljske sposobnosti trati na otkrivanje mogućeg podrijetla prastarih dijelova tijela koji su ležali ondje gdje su pronađeni već možda šest ili sedam desetljeća. Takva istraga nije bila hitna. Ruke su bile ondje šezdeset ili više godina i neće pobjeći. Nadalje, njihovi vlasnici, ako je to prava riječ, možda uopće nisu bili mrtvi kad su odrezane, a još manje ubijeni; šake su mogle biti amputirane i sa živih tijela. Istina, svojim malodušnim upitima nije uspio otkriti nikakav dokaz da je u kritično vrijeme iz lokalnih bolnica nestala ijedna amputirana šaka. Njegovo rješenje tajne bilo je da su te ruke odrezane s tijela pronađenih na mjestima bombardiranja u londonskom East Endu. Uzeo ih je neki perverznjak, tko drugi, ali takvih ne nedostaje, u što se tijekom života već dovoljno puta uvjerio. Tko god da je to bio, već je odavno mrtav. Budući da se policija hvali kako nikad ne odustaje od istrage, a detektiv inspektor Quell se bojao da se ove neće riješiti do kraja života, bio je presretan kad ga je nadređeni obavijestio da će slučaj predati Caroline Inshaw. – Nemam ništa protiv – odgovorio je Lewis istražiteljici. – Možete uzeti uzorak mog DNK-a ako želite. Ali zašto? – Koliko mi je poznato, imali ste ujaka koji je nestao devetsto četrdeset i četvrte i nikad nije pronađen. Gospodin James Rayment, je li se tako zvao? – Da. Ali devetsto četrdeset i četvrte je bilo mnogo nestalih. Bio je rat.


– Nikad niste saznali što se dogodilo vašem ujaku? – Bio sam dijete. Djecu takve stvari ne zabrinjavaju previše. Navike odraslih djeci su čudne, ne shvaćaju zašto se ponašaju tako kako se ponašaju, zašto im je bitno. Moji su roditelji bili zabrinuti, toga se sjećam. Mislim da su se raspitivali, ali policija nije željela tražiti nestalog mladića. – Ne, možda nije. Znate li je li vaš ujak poznavao gospođu Winwood? Anitu Winwood? – Michaelovu majku? Ne znam. Možda. Ujak James je, znate, živio s nama. Tog ljeta je s prekidima živio s nama i navečer često izlazio i ostajao dokasna. Majka je na kraju odustala od potrage. Zaključila je da je pozvan u vojsku i da se odazvao, iako vojska za njega nije čula. – A vi? Vi niste razmišljali o tome? – Rekao sam vam. Bio sam dijete. Možda sam se pitao zašto se nije oprostio sa mnom, rekao mi da odlazi. Ali to je sve. Posjet Rosemary Norris za Michaela je bio nešto čime će mu vrijeme brže proći i možda dužnost. Bio je u Loughtonu i rano se probudio, što se ljudima često događa u nepoznatom okruženju. Sunce je sjalo, iako se činilo da će dan biti hladan. Michael je odlučio otpješačiti do Traps Hilla prije odlaska Clari. Mogao bi reći Rosemary za Claru i možda je čak pridobiti da je i sama posjeti. Nikad prije nije bio u njezinu stanu, ali znao je adresu. Je li prerano za posjet? Pola deset činilo se pristojnim vremenom. Muškarac u mirovini možda se dugo izležava, ali žena ne, pomislio je. Žene uvijek imaju kućanskih poslova koje žele rano obaviti. No iako je pozvonio na vrata i zaštropotao poklopcem otvora za poštu, nije bilo odgovora. Je li negdje otišla ili je bolesna? Pokušao je ponovno pa


odustao, na izlasku susrevši ženu s velikim prugastim mačkom u naručju. – Gospođa Norris je kod unuke. Nazvala me kako bi me obavijestila. Veoma pažljivo od nje, ako mene pitate, ali uvijek je bila obzirna. – Zastala je i sumnjičavo ga promotrila. – Možete li vjerovati da ju je onaj čovjek ostavio? U svojoj dobi. Neshvatljivo, zar ne? Michael nije ništa odgovorio, ali uspio se kiselo osmjehnuti. Otišao je do Forest Roada. Samantha je bila u dvorištu ispred Clarine kuće, odlagala vrećicu sa smećem u kantu. – Lilian je s njom. – Lilian je zacijelo gospođa Beecham iz susjedne kuće. – Bit će joj drago da vas vidi. Jutros je malo bolje volje. – Gurnula je ulazna vrata da on uđe. – Što je zapravo čudno, budući da tek što nisu došli da je odvezu u hospicij. – Željela je ostati kod kuće – rekao je Michael. – Ne dopuštaju. Šteta, zar ne? Pa nije da nema nikoga tko će brinuti o njoj. Clara je bila u krevetu, ali posve odjevena, počešljane kose, s cipelama uredno složenim na podu uz stolac na kojem je sjedila Lilian. Vjenčani prsten bio je na srednjem prstu njezine mršave lijeve ruke. Michael je prišao krevetu, pogledao je u oči i izmamio joj mali osmijeh pa se nagnuo i poljubio je. – Malo ću prileći, Lil – rekla je. – Molim te, odnesi moje jastuke. Ispružit ću se. Michaele, dolaze po mene. – Sam mi je rekla. Vjerujem da te vode na lijepo mjesto. – Nije to znao iz prve ruke, samo je čuo da su hospiciji obično lijepi. Glas joj je sad bio slab, ali još uvijek je mogla govoriti. – Više me ne boli, Michaele. Je li u redu da te zovem Michael? Tako sam te zvala kad si bio mali.


– Naravno da je u redu. – Bio si dijete, a oni su sjedili za kuhinjskim stolom i držali se za ruke kao da ti nisi ondje, i kao da ja nisam ondje, držao ju je za ruku preko stola, a onda je ušao tvoj tata. – Clara je uzdahnula, zatvorila oči, a ruke su joj kliznule preko pokrivača, čupkajući ga i zaglađujući, pa ponovno čupkajući. – Ušao je – šapnula je – i vidio. Nikad nije rekao ni riječ. Sjećam se kao da je bilo jučer. Michael je osjetio kako ga hvata mučnina. Nikad više neće nikoga uhvatiti za ruku. Nikad, nikad. Nije se mogao natjerati da je upita je li taj muškarac bio James Rayment, iako je znao da je zacijelo bio. U prostoriji je zavladala grobna tišina. Clara je tiho disala. – Da vam donesem šalicu čaja? – obratila mu se Lilian Beecham. Slegnuo je ramenima, raširio ruke pokretom koji je mogao značiti i da i ne. Kad je stigao čaj, iznenadio se shvativši da mu je drago zbog toga. Vozilo s natpisom “hitna pomoć” na boku zaustavilo se ispred kuće. Napola je ustao i okrenuo se da provjeri je li to vozilo koje čekaju. Ruke koje su do maločas lutale po prekrivaču sad su bile nepomične. Smrt je dotad vidio samo jednom u životu, kad je Vivien nijemo i nepomično otklizala iz života u nesvjesticu i smrt. Prepoznao ju je kad ju je vidio. – Recite im da neće biti potrebni – rekao je Sam. – Umrla je. I Rosemary je ležala u krevetu. Ništa nije radila. Iako je Freya u gostinjskoj sobi imala mali televizor, nije ga gledala. Niti je čitala ili slušala radio. Obično obzirna, kako je to rekla njezina susjeda, zaboravila je na obzir i u stanu u St John’s Wood Roadu ponašala se kao da je u hotelu. Freya ili David, kod kuće na dopustu zbog skorog rođenja djeteta, donosili su joj doručak, a Judith, koja je svakodnevno svraćala, rekla joj je da će joj koristiti da malo ustane i pokrene se,


možda ode prošetati. Samo joj je Fenella, koja je došla sa Sybillom, imala hrabrosti reći da nije bolesna i da bi se trebala sabrati. Sybilla je skakala po sofi dok joj prabaka nije dreknula da prestane i zaprijetila joj najstrašnijim oblikom zlostavljanja djeteta, odnosno da će je “nalupati po stražnjici”. Rosemary je sjedila za blagovaoničkim stolom nijemo i strpljivo. – Kao pas koji čeka večeru – zamijetio je David. – Večeru ili ručak – dodala je sirota Freya pa upitala: – Što ćemo učiniti? – Kad se dijete rodi, otići će. Vidjet ćeš. – Neću biti ovdje da to vidim. Za razliku od majke Normana Batchelora i supruge princa Andrews od Grčke, Freya nije namjeravala roditi na stolu. Već je prenijela i liječnici su počeli izražavati zabrinutost. To poslijepodne, kad je poslužila Rosemary pogačicu i krišku torte od mrkve za užinu, Freya se bolno savila i lecnula. – Počeli su trudovi. – Da te odvezem u bolnicu? – Ne još. Prerano je. Iako je odbijala gledati televiziju u svojoj sobi, Rosemary je uživala u emisijama na mnogo većem ekranu svojih domaćina. Sve što su oni gledali držala je nemoralnim ili nazvala sramotom i zatražila da promijene kanal ili ga sama promijenila. Voljela je emisije o pticama, zanatima u Cumbriji ili odjeći za starije. Freya je sjela i gledala televiziju s njom, povremeno ustajući kako bi prošetala po stanu i kradom izmjerila razmak između trudova. U šest poslijepodne rekla je baki: – Bako, mi sad idemo u bolnicu. Hoćeš li moći sama? – Zašto u bolnicu? Jesi li bolesna?


– Imam trudove. Rodit ću. – Je li? – Rosemary ju je zbunjeno pogledala. – Meni nitko ništa ne govori. – Hoćeš li biti dobro sama? Ili da pozovem mamu? Rosemary nije odgovorila. Otišla je u svoju sobu, čula kako Freya i David dovikuju “Bog, bako. Vidimo se kasnije”, i sjela na krevet razmišljajući. Sa sobom, naravno, ništa nije ponijela; spavaćicu, bluzu i suknju posudila je od Judith. Uredno ih je složila na noćni ormarić. Zatim je skinula posteljinu s kreveta. Odjenula je odjeću u kojoj je došla, provjerila ima li ključ od stana i vratila se u dnevni boravak u kojem je zvonio telefon. Kao ni na prethodna dva poziva, ni na ovaj nije odgovorila. Sigurno zove Judith, koju je Freya nazvala iz automobila mobitelom koje sad svi imaju. Izašavši na ulicu, Rosemary je poželjela odvesti se kući taksijem, ali sumnjala je da bi je taksist želio odvesti sve do Loughtona. Ovamo je došla podzemnom, zašto se podzemnom ne bi i vratila? Promijenila sam se, pomislila je, drukčija sam osoba od one žene koja je prije deset dana došla ovamo. Više me nije briga. Briga je nestala. Cijeli sam život brinula o drugim ljudima, o suprugu, djeci, unukama, prijateljima, rođacima, susjedima. Sad više ne, sad marim samo za sebe. Hodala je Hamilton Terraceom i prešla Maida Vale, prilično zadovoljna samom sobom što nema tešku torbu koju mora tegliti. Otkad se udala, a i prije toga rijetko, nikad nije bila sama u kafiću ili restoranu, čak ni na šalici kave ili sendviču. S njom je uvijek bio Alan ili netko od djece ili prijateljica. Oklijevala je ispred Café Lavillea pa gurnula vrata i ušla. Lokal će kasnije biti pun, pretpostavila je, ali sad je za stolovima sjedilo samo nekoliko ljudi, svi, naravno, parovi. Prišao joj je jedan muškarac i upitao je što želi, a ona je naručila kavu bez mlijeka. Upitao


ju je misli li na Americano, na što je ona, nemajući ni najblažeg pojma što je to, odgovorila potvrdno. Tako je bilo lakše. Odsad nadalje, pomislila je, uvijek će birati lakšu opciju. Kava je bila prilično ukusna. Nije željela ništa za jelo. Stigao je račun – apsurdno visok za kapljicu kave – ali izvadila je iz torbice točan iznos, odložila ga na stol i pridodala pet penija napojnice. Podzemnom se odvezla do Baker Streeta gdje je presjela kao i na dolasku, ali sad prema Liverpool Streetu. U vlaku za Loughton bilo je mnogo ljudi, vraćali su se s posla, naravno, i bila je zadovoljna što zna riječ za njih, “commuters”. Ona nikad nije bila jedna od njih i ne bi im se bila rado pridružila i svaki dan ovako zamorno putovala na posao i s posla. Ispred postaje u Loughtonu nije bilo nijednog taksija. Nije bila raspoložena za čekanje pa je krenula pješice i kad je stigla do Traps Hilla, već se poprilično umorila. Prugasti mačak čekao je ispred njezinih ulaznih vrata. Mačak je bio veoma velik, dugodlak i s nekim prijaznim, gotovo ljubaznim izrazom. Nikad dotad nije ga pustila u stan, ali sad jest. Nitko joj drugi neće poželjeti dobrodošlicu kući. Već je bila tinejdžerica kad su njezini roditelji uzeli psa, ali u kući su uvijek imali mačku kojoj nikad nije bilo dopušteno sjediti u naslonjačima ili na podstavljenoj klupici. Sad prkosna čak i prema već odavno mrtvima, Rosemary je podigla klupko koje je prelo i položila ga na sofu. Te noći spavala je bolje nego ijedne kod Freye. Zaboravila je na Freyu i predstojeći porod i sjetila se tek ujutro, bez prevelikog oduševljenja ili zabrinutosti. Netko će je sigurno nazvati i obavijestiti. Netko je to i učinio, u devet sati. – Svi su se strašno zabrinuli za vas – rekao je David. – Ja ne, ja sam znao da ćete biti dobro. Judith je nazvala sve rođake. Fenella je željela


nazvati policiju, ali mislim da to nije učinila. Usput, postao sam tata. Freya je ujedan iza ponoći rodila dječaka. Tri i pol kile. Rosemary je znala da je kilogram mjerna jedinica za težinu, ali nije imala ni približnu predodžbu koliko je jedan kilogram funti. Rekla je Davidu da pozdravi Freyu, pomislila da nazove Judith i predomislila se, odlučila da nikoga neće nazvati. Prugasti mačak izašao je kroz prozor i sad sjedio na balkonu. Iznoseći ga pred ulazna vrata da se vrati kući, rekla mu je da nema ništa za njega, ali će kupiti mačju hranu kad izađe. Freya nije imala kadu pa se Rosemary sad okupala, uživala u kupki, odjenula jednu od, kako je Fenella rekla, “bakinih vlastitih kreacija” i izvadila zimski kaput iz vreće sa sredstvom za zaštitu od moljaca u kojoj je bio od ožujka. Kad je bila tinejdžerica i rat završio, ali kuponi za odjeću još uvijek bili u uporabi, majka je u kupovinu odjeće nije vodila “gore u grad”, nego podzemnom u Leytonstone i robnu kuću Bowman’s, ili autobusom u trgovine u Ilfordu. Umjesto po odjeću, onamo su odlazile po tkanine, metražu, kako se to tad zvalo, ili restlove, tek koliko je dovoljno za suknju ili bluzu. Majice se u to doba nisu nosile, a i hlače veoma rijetko. Kupovale su i vunu, ali za vrijeme rata češće su parale staru pleteninu i plele novu. Majka ju je naučila šivati; ako je vjerovati tinejdžerici Judith, koja se ponašala kao tipična tinejdžerica, nije baš bila naročito dobra učiteljica. Rosemary se nije dala pokolebati tad, a neće se dati pokolebati ni sad. Otišla je u trgovinu koju je sad vodila neka azijska obitelj, ali nekoć je bila Penistans – njezini vršnjaci dječaci tom su imenu davali veliku važnost – i bacila se na veliku kupovinu. Dugi komad zelene svile iste kvalitete kao i ona boje bakra od koje je sašila kostim za Freyino vjenčanje bio je prvo što je kupila, nakon čega je uslijedilo i nekoliko


metara finog štofa, pa nekoliko metara tvida i na kraju veoma skup modri baršun. U Mumtazu, kako se trgovina sad zvala, mislili su da je Božić i rastopili se od osmijeha. Rosemary je potrošila pravo bogatstvo. Bilo je previše toga, u oba smisla te riječi, da bi sve sama ponijela kući pa su u Mumtazu rekli da će prekršiti svoje pravilo i dostaviti joj kupljenu robu kombijem. Vrativši se kući, pregledavala je mnoštvo krojeva kad je stigao kombi. Drugo pravilo bilo je prekršeno kad joj je gospodin As-hok unio košare s tkaninama u stan. Telefon joj je zvonio i vidjela je da ima nekoliko poruka. Neka telefon zvoni, a poruke ostanu gdje jesu. Ona će sjesti na pod, priheftati odabrani kroj na modri baršun i iskrojiti ga. Dok bude porubljivala tkaninu, Alan je neće prekinuti sa željom da izađu u šetnju ili da zajedno gledaju neki film ili da odustane od šivanja i kupi konfekcijsku haljinu. Telefon je ponovno zazvonio. Podigla je slušalicu i dreknula: – Gubi se. Modri baršun bio je iste boje kao ogrtač koji joj je majka sašila kad joj je bilo sedam godina, da ga odjene preko haljinice kad ide na proslave. Razmišljala je o tome dok je krojila, razmišljala je i o tome kako je tri godine kasnije upoznala Alana, na tečaju plesa u teniskom klubu u Traps Hillu, pukoj suprotnosti tunelima u kojima su se sljedeći put sreli. Daphne Jones, sad je to uvidjela, bila je mlada vještica s kristalnom kuglom i kartama. Kad je Alan tek otišao s njom, odnosno k njoj, Rosemary je bila shrvana, “skršena” kako bi svi rekli, ali taj osjećaj nije potrajao. Zaključila je da joj je samo ponos povrijeđen i sjetila se što joj je baka rekla kao maloj djevojčici, što je rekla svima iz obitelji koji su bih prisutni. – Kad čovjek ostari – rekla je kad je umro njezin brat Tom – više nije naročito osjećajan. Osjećajnost ga napusti. Rekla bih negdje sa


sedamdeset godina. Sve one stvari i ljudi prema kojima ste bili strastveni, ljutili se na njih, obožavali ih ili za njima čeznuli, sve to ode i zavlada neka tupa smirenost. Nekoć sam obožavala Toma. Sad kad je mrtav nije me posebno briga. Tako je to sa mnom. Sad kad je Alan otišao, pomislila je Rosemary, nije me naročito briga. Isprva mi je bilo važno, ali sad više nije. Tako je to sa mnom. Spokojna, mirna, unaprijed razmišljajući o odjeći koju će moći sašiti bez prekidanja, počela je spajati komade baršuna pribadačama. Sutra će otići u trgovinu koja se iznova otvorila kad se pletenje prije dvije ili tri godine vratilo u modu i kupit će dovoljno vune da si isplete bluzicu i vestu. Nešto i za novorođenče? Ne bih rekla. Freya to ne bi cijenila pa zašto se truditi? Zašto činiti išta u čemu ne uživam? Neću. Za mene je sad tako. Michael je nekoliko puta nazvao Daphne i Alana prije no što je najzad dobio odgovor koji nije bio snimljena poruka s obaviješću da su njih dvoje u Italiji. Kad je rekao da je dao uzorak DNK-a policiji i da su i Lewisa zamolili da dade svoj, Daphne je rekla: – Dođi k nama. – Stvarno? Pa tek ste se vratili s odmora. – Nema veze. Rado bismo te vidjeli. Dok je odijevao kaput, razmišljao je kako Daphne zvuči kao da su Alan i ona već godinama zajedno. Bilo je hladno i Daphne je zapalila vatru u predivnoj prostoriji – ne pravu vatru, naravno, to ne bi bilo dopušteno, nego nešto na plin što je izgledalo kao prava vatra. Još jedna novost za njega bio je poljubac koji mu je dala kad je stigao. Popili su šeri i pojeli blini. Michael je vidio da je kavijar pravi. Serije u Georgeovu čast, rekao je Alan. – Pričaj nam o tome DNK-u – rekla je Daphne kad su podigli čaše u spomen na Georgea.


– Rekao sam vam telefonom. – Sad kad su prešli na svrhu njegova posjeta, Michael je izgubio samopouzdanje. To što će im reći bit će čudovišno pa je započeo s Lewisom. – Istražiteljica to nije izrijekom rekla, ali vidio sam da misli da bi muška ruka mogla pripadati Lewisovu ujaku Jamesu Raymentu. – Nije mogao nastaviti bez nukanja. Ponukao ga je Alan. – A ženska? – Prekasno je shvatio što pita. – Ne, možda to ne bih smio pitati. – Smio bi ako ću ti odgovoriti. – Michael je poželio reći da mu to nije lako, ali se prezreo zbog samosažaljenja. – Jer ženska ruka mogla bi biti ruka moje majke. – Michaele! – Daphne kao da se smanjila sklapajući ruke. – Mora da ti je strašno. – Zapravo, da. – Suze su već spremno čekale da padnu. S mukom je progutao slinu, što je znalo pomoći. – Zato su željeli moj DNK. Još nemaju rezultate. Clara Moss vidjela ih je zajedno, moju majku i Raymenta. – Da ih je vidio i njegov otac bilo je više no što je mogao reći. Ali zaplakao je sjetivši se. Ako ga Daphne zagrli, za njega će to biti previše i raspast će se. Nije to učinila. Alan mu je dodao krasno izglačan rupčić i on se nesuvislo zapitao je li ga Daphne oprala i izglačala. – Oprostite – rekao je. – Sklon sam plaču. – Donosi li ti olakšanje? – Valjda. Plačem i kad pomislim kako oni misle da je moj otac stavio te ruke u kutiju i zakopao ih. To bi značilo da ih je otac oboje ubio. Ni Daphne ni Alan nisu rekli ni riječ. – Možda sam vam već rekao, ne sjećam se, ali u siječnju će napuniti stotu – nastavio je Michael. – Savršeno je priseban, kao i uvijek. Ne znam jeste li ga poznavali. Alan je odmahnuo glavom, ali Daphne je rekla: – Ja jesam.


– Naravno. Živjela si u kući do naše. Alan ju je čudno promatrao. Učinilo mu se da je problijedila, ali uvijek je bila blijeda. Michael je želio reći da njegov otac želi živjeti do stotog rođendana, ali ako policija zaključi ono što je on već zaključio, ne bi li za njega bilo bolje da umre prije? Želio je to reći, ali znao je da bi se samo ponovno rasplakao pa se prisilio da ih upita kako im je bilo na odmoru koji su većinom proveli u Firenci i Rimu. To je bilo sigurno područje, bez suza, budući da on nikad nije bio ni u jednom od ta dva grada. Daphne i Alan nisu bili od onih turista koji prijateljima dodijavaju svojim putničkim iskustvima, često popraćenim slajdovima, razglednicama i fotografijama na mobitelima. Samo su rekli da su se divno proveli, spomenuli crkvu ili dvije, Cestijevu piramidu i sjajnu hranu. Alan je pozvao Michaela da ostane na večeri, ali Daphne nije rekla ništa, najednom je postala nedokučiva i – je li moguće da je

preplašena? Otišao je. Daphne ga je ispratila do vrata i ako se pobojavao da ju je nečime uvrijedio, kad ga je ponovno poljubila i kratko zagrlila, znao je da za to nema razloga. Večer je proveo u Vivieninoj sobi, ležeći na krevetu s rukom oko zamišljene supruge, čeznući za njom i načas zaboravljajući na oca. – Što nije kako treba? Čim je to izgovorio, Alan je pomislio koliko je staromodno, kako to više nitko ne govori, ili barem nitko mlađi od šezdeset. Oni kažu, što ti je? – Što nije kako treba? – Ništa. – Daphne se pokušala osmjehnuti i manje ili više podbacila u tome. – Klasičan odgovor. Ne, naravno da nešto nije kako treba. Primjećuješ, zar ne?


Kimnuo je. – Ne moram ti ništa priznati. Svojim muževima nikad nisam ništa priznala. Nisu pitali pa nisam govorila. – Ne pitam. – Reći će mi da je imala vezu s Michaelom, ili čak Lewisom Newmanom, pomislio je. – Ne moraš mi ništa reći. – Nakon toga, samo je jedno želio reći. – Volim te. – Znam, i ja volim tebe. – Sjedila je pokraj njega na sofi. Čaše su im bile prazne. – Alane, bi li mi donio malo brendija? – Ustala je i prebacila se na naslonjač, ne daleko, tek koliko je bilo dovoljno da ga više ne dodiruje. – Nisam znao da piješ žestoka pića. – Samo kao lijek – odgovorila je i nasmiješila se. – Michael te je podsjetio da sam živjela u kući do njihove. Moji roditelji su ih osuđivali. Mislim na oboje, i Johna i Anitu. Iako ih nismo tako zvali. Bili su gospodin i gospođa Winwood. – Otpila je gutljaj brendija i zadahtala. – Poznavala sam ga. I on je mene poznavao. Razgovarali smo preko ograde. Imala sam dvanaest godina, ali već sam bila žena. Umjesto da problijedi, Alanovim licem razlila se tamna rumen. – Daphne, što to govoriš? – Bio je veoma zgodan. Filmske zvijezde tad su se obožavale mnogo više no ikad kasnije. Izgledao je kao Errol Flynn. Kažu da je Errol Flynn bio glup. Ne znam. John Winwood nije bio glup, samo bezosjećajan, i nije bio ni šarmantan ni ljubazan ni nježan – dobro, prema meni nije bio neljubazan. Bio je samo neopisivo zgodan. Čovjek ne bi mislio da se jedna dvanaestogodišnjakinja može osjećati kao što sam seja osjećala, ali bilo je tako. Nisam bila zaljubljena u njega, ali luđački me je privlačio. Luđački, Alane.


Usta su mu se osušila. – Što se dogodilo? – Nalazili smo se. Prilično često. Anita je bila vani s nekim muškarcem. Nisam znala s kim, ali mogao je biti Lewisov ujak ili onaj vojnik kojeg je poznavala ili – zapravo, bilo tko. Mislim da je sigurno bila prilično promiskuitetna, iako tad nisam ni znala tu riječ. Nalazili smo se u Johnovoj kući. Bilo je lako, vrata do. Moji su valjda mislili da sam s vama, s tobom i Rosemary i Billom Johnsonom i Batchelorima i Lewisom i Michaelom. Ponekad i jesam bila s vama, ali često sam bila s Johnom. – Hoćeš reći da si spavala s njim? – Ne baš. Ne u pravom smislu te riječi. Ne, nisam. Činili smo sve osim onoga na što ljudi misle kad kažu “spavati s nekim”. To nismo jer sam, iako sam imala dvanaest godina, mogla ostati trudna. Znaš na što mislim. Znaš li koliko su djevojke tad bile prestravljene da će ostati trudne, čak i djevojčice kao ja? Nema veze, bile smo, ja sam bila. Mislim da je John toga bio svjestan i nije inzistirao. I on se bojao, mene, mojih roditelja. – Zašto je prestalo? – John nas je – zapravo, sve vas – istjerao iz kanata kako bismo on i ja mogli odlaziti onamo, odnosno kako bismo se nalazili ondje umjesto u njegovoj kući. Ne znam zašto ne u njegovoj kući. Anita je već bila otišla ili je umrla; kasnije je rekao da je umrla. Bojala sam se i rekla da se više neću nalaziti s njim. Nisam mu zaprijetila, nisam rekla da ću reći roditeljima, nikad to nisam učinila. Jednostavno sam se prestala viđati s njim, osim ponekad na ulici ili preko dvorišne ograde. Alane, znala sam da se u toj kući dogodilo nešto strašno. – Daphne je ponovno prinijela usnama čašu s brendijem. – Nedostajao mi je. Nije mi se čak ni sviđao,


bojala sam ga se, ali i on se bojao mene. – Oklijevala je. – Ima toga još. Da nastavim? – Da, naravno. – Bio je to bolestan odnos. Dvoje ljudi u vezi koja se temelji na međusobnom strahu. Neizmjerno smo se privlačili, ali smo se bojali biti sami jedno s drugime. Jednom sam otišla do njegove kuće, prišla stražnjim vratima, ali me nije pustio unutra. Alane, bojao me se pustiti u kuću. “Ne ulazi”, rekao je, a ja sam otrčala kući. Nekoliko tjedana kasnije zapalio je vatru u vrtu. Rano sam se vratila iz škole i vidjela kako zalijeva benzinom drvo koje je naslagao na hrpu. Ali nije bilo samo drvo. U dvije jutene vreće – tad nije bilo plastičnih – naziralo se nešto drugo, na vrhu zavezano špagom. Gledala sam ga kroz prozor svoje sobe. Vatra se utišala, a John je zalio kerozinom još nekoliko klada i one dvije vreće. Otišao je po novu kantu benzina. Sjećam se kako sam pomislila da očajnički želi spaliti to što je u vrećama jer benzin je bio racioniran i teško se dolazilo do njega. Tad je požar izmaknuo nadzoru i proširio se na drvarnicu i stabla i netko je nazvao vatrogasce, vjerojatno nekoliko susjeda. – Nikad nisi rekla majci za Winwooda, odnosno ono što ti je učinio? – upitao je Alan. – Nikad. Vidiš, nije se radilo o tome što je on meni učinio, nego o tome što smo zajedno činili. Znam da ćeš reći da sam imala samo dvanaest godina, ali objasnila sam ti. Bila sam stara za svoje godine, mnogo zrelija od svojih vršnjakinja. – A sad si mlada za svoje godine. Nasmiješila se. – Možda. Vidio si u novinama i na televiziji što govore o slavnim muškarcima koji siluju mlade djevojke i seksualno ih zlostavljaju. Neke od njih rekle su roditeljima, ali nisu im vjerovali.


Znala sam da ni meni ne bi vjerovali, a i što bih rekla? Da sam se seksala – da, na određeni način seksala – sa susjedom? I da sam uživala u tome? Ne, to im nisam mogla reći. Iskapila je čašu. – Trebalo mi je ovo piće. Nikad dosad nikome nisam rekla za Johna Winwooda. – Ispružila je ruku i uhvatila njegovu. – Ne smeta ti, zar ne? Hoću reći, ne smeta ti to što sam učinila? – Naravno da ne. Zašto bi mi smetalo? – Ima muškaraca kojima bi smetalo. Nikad poslije nisam razgovarala s Johnom. Odnosno, nikad nakon onog požara. Nikad ga više nisam vidjela osim izdaleka. Nekamo je odselio i nakon nekog vremena prodao je kuću. Rekla sam policiji. Za požar, naravno, ni riječ o mojoj... mojoj vezi s Johnom Winwoodom. Alan je pripremio večeru, kajganu s dimljenim lososom. Daphne je pila vodu. On je popio čašu vina, pa drugu, u nadi da će umrtviti osjećaje. “Utopiti tugu”, običavalo se reći. Zapravo nije bio tužan ni šokiran. Nije mogao odrediti što osjeća. Lagao je i to ga je smetalo. Daphne je sjela blizu njega i uhvatila ga za ruku. Uključila je televizor, što on nije želio, ali pomislio je da bi tišina bila gora. A njezina dodatna objašnjenja, dodatne pojedinosti, i gore od tišine. Emisija, nova epizoda neke serije, završila je. Daphne je počela govoriti o odmoru s kojeg su se netom vratili, o šetnji širokim gradskim zidinama Lucce i rimskom forumu. Nisu se mnogo fotografirali, a fotografije koje su snimili tek su trebali isprintati iz mobitela. – Ni ti ni ja nismo naročito dobri fotografi, zar ne? Valjda zato što ono što smo vidjeli radije čuvamo u sjećanju. – Istina – suglasio se. – I to nam je zajedničko, ako nešto negativno ljudima može biti zajedničko.


– Zašto ne bi moglo? Rano su otišli na spavanje. Dok ju je grlio rukom oko struka, razmišljao je o njoj kao o dvanaestogodišnjakinji, djevojčici zaljubljenoj u muškarca sličnog filmskoj zvijezdi. Probudivši se tri sata kasnije, promrmljao si je u tami: – Moj svijet se promijenio. Sve se promijenilo.


DVADESET I TREĆE POGLAVLJE Davanje uzorka DNK-a bilo je gotovo posljednje što je Lewis Newman učinio prije no što je otišao na krstarenje Dunavom. Jo i on oduvijek su namjeravali otići na to krstarenje, a onda sejo razboljela, mjesecima bolovala prije smrti i takav je odmor bio nemoguć. Nedostajala mu je Jo, ali ne onoliko koliko je mislio da bi mu trebala nedostajati. Mnogi bi ucviljeni supruzi oklijevali poći na putovanje koje ih samo može podsjetiti da su njihove supruge trebale biti s njima, ali Lewis nije namjeravao dopustiti da mu to upropasti krstarenje. Putovanje je bilo raskošno. Imao je dražesnu kabinu s kupaonicom koju je tvrtka nazivala apartmanom, a druge večeri putovanja, dok se brod udaljavao od Bukurešta, sjeo je za svoj stol kad mu je prišao organizator i upitao ga hoće li imati što protiv da mu se za večerom pridruži jedna suputnica. I ona je, kao i on, putovala sama. Lewisu ta pomisao nije bila naročito privlačna jer je već zamišljao bucmastu, nalarfanu plavušu u crvenoj, duboko dekoltiranoj haljini. Strašno se protivio, štoviše bojao dekoltea na starijoj ženi. Sjedio je za stolom i gotovo smjesta ustao kad mu je pomalo stidljivo prišla jedna zgodna šezdesetogodišnjakinja. Bila je vitka i visoka gotovo kao on, a haljina koju je odjenula, od ružičaste vune i s visokim okovratnikom, isticala je skladnu figuru. Rukovali su se. – Melissa – predstavila se. – Lewis. – Nadam se da vas ne ometam – rekla je – ali vidjela sam vaše ime u novinama kad su iskopali onu sablasnu kutiju s rukama. U Standardu su objavili članak o ljudima koji su bili djeca u Loughtonu kad je ta


kutija ondje zakopana. I ja sam odrasla u Loughtonu, iako sam... nešto mlađa od vas. Pa sam pomislila kako bi bilo lijepo sresti nekog starog iz Loughtona – oh, oprostite, nisam željela reći da ste vi stari. Nasmijao se. – Oduševljen sam. Dva dana kasnije, kad su se iskrcali u Budimpešti, nisu samo jeli zajedno nego su zajedno pošli i u obilazak grada. Umjesto da se vrate na brod, zadnju su večer večerali u nekom restoranu u Beču. Otkrili su da u Londonu žive blizu jedno drugome, on u Ealingu, ona u Chiswicku. Slučajnostima nije bilo kraja. On je bio udovac, ona udovica, njezin pokojni suprug bio je liječnik opće prakse, kao i Lewis. Kao djevojčica s roditeljima je živjela u Tycehurst Hillu. Razmijenili su telefonske brojeve i dogovorili se za ručak i posjet botaničkom vrtu, u kojem Melissa nikad nije bila. Lewis je bio nedvojbeno sretan kad je ušao u kuću i s otirača podigao hrpu pošte. Na putovanju nijednom nije pomislio na onaj uzorak DNK-a, a sad, kad ga se sjetio, vidio je da od Caroline Inshaw nema nikakvih vijesti. Razmišljao je samo o Melissi Landon, i one ruke u kutiji i događaji otprije šezdeset godina nisu ga naročito zanimali, osim utoliko što su spojili njega i Melissu. U pošti su ga dočekali uglavnom računi, ali ijedno pismo s poštanskom markom iz Australije. Odložio ga je u stranu, platio jedan od računa i čudio se drugome koji mu je grimiznim slovima prijetio pravnim koracima koji će se poduzeti budu li i dalje morali čekati njegovu uplatu. S plaćanjem je kasnio samo tri dana. Neka još malo pričekaju. Nikad nije bio jedan od onih koji prije no što otvore pismo proučavaju njegov izgled i zagonetni rukopis pošiljatelja, ali rijetko je dobivao poštu od nepoznatih ljudi. Proučavanje ovog rukopisa ništa mu nije otkrilo. Sjeo je u naslonjač i otvorio pismo. Bilo je poslano iz


Pertha, a poslala ga je žena po imenu Noreen Leopold, koja se već u prvom retku predstavila kao njegova rođakinja. Lewis je smjesta pomislio da je to besmislica jer on nema rođaka, ali nastavio je čitati, isprva u nevjerici, a zatim zapanjeno. U nastavku pisma Noreen je napisala: Na proljeće dolazim u

Britaniju, mislim u ožujku, i nadam se da ćemo se vidjeti, budući da ste jedini rođak kojeg imam. Možda se sjećate mog tate, Jimmy ja Raymenta, koji je umro prije dvadeset godina. Došao je ovamo i ovdje se skrasio na kraju rata 1939. –1945., oženio mojom majkom Betty i kasnije postao otac petero djece. Ja sam jedna od njih. Tata vam se uvijek namjeravao javiti, ali to nikad nije dospio. To pročitavši, Lewis je odložio pismo i još se malo čudio. James, ujak James, živio je na drugoj strani svijeta, kao što je njegova majka oduvijek mislila. Sve te godine živio je u Perthu i dobio svu onu djecu. Lewis je ponovno uzeo pismo u ruku i pročitao ga do kraja. Javite mi se.

Moja e-mail adresa je Noreenl@periwinkle.com. Stvarno bih voljela da se nađemo i porazgovaramo o vašim i mojim roditeljima. Vaša rođakinja, Noreen. Morat će reći ljudima. Možda policiji. Onim ostalima s kojima je posjećivao tunele. Razmislit će i odlučiti što sljedeće učiniti. Ponovno je pročitao pismo, otišao u kuhinju da skuha čaj, ali se predomislio i umjesto čaja popio izdašnu količinu viskija. Želio je nekome reći za ovo pismo i upitati ga za savjet. Tog nekoga nije bilo. Otkad je Jo umrla, živio je prilično samotnjački. Zapravo, postojala je jedna osoba. Pričekat će s odlukom, odspavati, pa ujutro nazvati Melissu. Rosemary je kupila ružičastu vunu i počela plesti pulover. Ne za Sybillu ili Calluma ili novorođenče, nego za sebe. Dovršila je haljinu koju je počela siti kad se vratila od Freye i odjenula je kad se


podzemnom otputila u London. Dotad je u kupovini u Oxford Streetu i Knightsbridgeu bila samo nekoliko puta jer Alan, kao većina muškaraca, nije volio kupovinu. Dok je ona isprobavala odjeću, sjedio je na stolcu koji bi mu trgovkinja donijela, naizgled ošamućen dosadom i napola spavajući. Ili bi čekao vani, stajao na vratima ili negdje sjedio i drijemao. Otkad je on otišao, sad je prvi put izišla sama pa prošetala Oxford Streetom do Selfridge’sa i kupila cipele i torbicu. Imala je sve vrijeme ovoga svijeta i kupovala je polako, pomno birala što želi, što od mladosti nijednom nije učinila. Zatim je otišla do Regent Streeta i zatražila taksista da je odveze do kazališta Queen’s Theatre u kojem su se prikazivali Jadnici. Oduvijek je željela vidjeti tu predstavu, ali Alan nikad nije htio ići. Kazalište je bilo otvoreno za matineju. Ušla je, najednom stidljiva i preplašena, ali natjerala se da priđe prozorčiću iza kojeg je sjedila neka djevojka i zatraži sjedalo u prvim redovima parketa za večerašnju predstavu u petak, pitajući se pravi li budalu od sebe. Očito nije. Sve je proteklo bez problema i imala je svoju ulaznicu. Sad će se vratiti u trgovine, ali možda će najprije prošetati Trafalgar Squareom. Pronašla je restorančić u kojem je ručala, i ponovno nije napravila budalu od sebe. Uz ručak je popila čašu vina i kasnije pomislila da bi baš mogla uzeti taksi do Holborna i odatle otići kući. Tako je i učinila i pobjedonosno se vratila u stan. Bilo je dobro, bilo je zabavno. I kupila je krasne cipele i torbicu. Sjela je uz telefon i nazvala kćerku, sina i obje unuke, ispričala im kako je divan dan provela i saznala da se njezin novi praunuk zove Clement. Narasla sam, pomislila je, i još uvijek rastem. – Zašto ne dođeš k meni i nešto ću nam skuhati. Bit će mi drago – rekla je Melissa.


Otišao je. Njezina kuća u ulici bočno od Chiswick High Streeta izvana nije bila naročita, ali iznutra je bila dražesna, s prostranim otmjenim sobama i zgodnim vrtom. Napravila je salatu i krepku vruću paellu. Lewis joj je rekao za one ruke u kutiji i djecu koja su zalazila u tunele, Michaela Winwooda i njegovu majku i oca i, naravno, pismo Noreen Leopold. – Što želiš učiniti? – upitala je Melissa. – Ne znam. Valjda ništa. Ali moram joj odgovoriti na pismo, a kad odgovorim, moram joj reći o svemu tome. Ili ne moram? – Ne nužno. Ali mislim da moraš obavijestiti ostale i policiju. Svi ste mislili da su te ruke pripadale majci Michaela Winwooda i tvom ujaku, ali očito nisu. Možda ženska ruka jest njezina, ali muška nije tvog ujaka. Čija je ta druga ruka? – Ne znam. Nitko ne može znati. – Michaelov otac sigurno zna, a on je još uvijek živ, nije li? – Mislim da jest. Što misliš, da najprije kažem Michaelu? Rekla je da bi to trebao učiniti. I to brzo, možda čim se vrati kući. – Ljudi koji dožive stotu uvijek su više ili manje na pragu smrti, nisu li? Prije tog telefonskog poziva, Lewis je poslao elektroničku poruku Noreen Leopold. Rekao joj je da mu se javi u ožujku i da bi je volio vidjeti kad dođe. Ruke nije spominjao. Bude li potrebno, o njima mogu razgovarati kad se vide. Dugo je sjedio za svojim radnim stolom prije no što je nazvao Michaela, čak pomišljajući kako prije Noreenina posjeta ne mora ništa učiniti. Ali sad kad se posavjetovao s Melissom za to je bilo prekasno. Mora nazvati i bit će najbolje da to čim prije obavi. U sobi je bilo veoma toplo. Michael je došao jer su ga iz Urban Grange zamolili da dođe, rekavši mu da se njegov otac prethodnu večer


osjećao loše. Oklijevali su i umalo poslali po njega u sedam navečer, ali starac je živnuo, ustao i prebacio se u kolica. Nekoliko tjedana ranije, John Winwood zamolio je Darrena da mu kupi poster “jedne poznate slike” i dade ga uokviriti. Darren je to učinio i upravo je ta slika donesena u njegovu sobu izazvala brzo poboljšanje očeva zdravstvenog stanja. Jutros je, rekla je Imogen, gospodin Winwood mnogo bolje, ali svejedno misle da bi Michael volio doći, budući da je njegov otac tako jako star i nemoguće je reći koliko će još poživjeti. I tako je Michael bio ondje, mrzeći oca više no ikad otkad ga je počeo posjećivati nakon tetine smrti. Taj osjećaj pojačao je pogled na slavnu sliku, poster Dürerovih ruku u molitvi. Osoblje staračkog doma u svojoj bezazlenosti možda vjeruje da je John Winwood kupio taj poster samo zato što mu se sviđa, ali Michael je jako dobro znao da je na zidu očeve sobe zbog onih ruku u kutiji za kekse i onoga što je njegov otac učinio. – Sviđa ti se? To je bilo prvo što je John Winwood rekao kad su im donijeli čaj. Michael nije odgovorio. – Uvijek si bio mrzovoljno, namrgođeno dijete. – Otac je podigao tanjur s keksima, ali mu je pri pokušaju da ga doda Michaelu ispao iz ruke, keksi se razletjeli i rasuli na pod u komadima i mrvicama. – Pusti – rekao je kad je Michael kleknuo i počeo skupljati komadiće keksa na tanjur. – Neka ih oni pokupe. Za to su plaćeni. Michael je namjeravao upitati oca za ruke u kutiji, ali otkad je donio tu odluku, shvatio je da ne zna kome su te ruke pripadale. Je li jedna od njih bila majčina? Nije to doista znao. Sad kad je čuo da je James Rayment umro prije samo dvadesetak godina, nije znao ni čija je ona muška šaka. Dolazak u Urban Grange bio je besmislen. Sjedio je,


pio čaj, pa popivši prvu šalicu natočio i drugu. Otac svoj čaj nije ni okusio. Zabacio je glavu, zatvorio oči i naizgled duboko spavao. Michael je pogledao mrvice i slomljene kekse i ostavio ih na podu. I on je zatvorio oči, kratko razmišljao o svojoj djeci, njemu tako dalekoj, kao da uopće nisu njegova, pa o Vivien, tako dobroj, tako nježnoj, njegovom blagu. Oči su mu još uvijek bile zatvorene kad je netko došao po pladanj. Čuo je kako žena cokće s neodobravanjem, nedvojbeno ogorčena neredom. Kad je otišla, uspravio se i pogledao oca preko praznog stola. Starije oči su se otvorile. John Winwood je rekao: – Nije mi još ostalo dugo na ovome svijetu. Michael je pomislio da mu kaže kako to ne bi smio govoriti ili ga ponukati da živne i bude optimističniji. Nije to učinio. – Vratit ću se – rekao je umjesto toga. – Brzo ću doći ponovno.


DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE Nekoliko Michaelovih pokušaja da razgovara s Alanom nije urodilo plodom jer mu Alan nije odgovorio na pozive. Ponekad kad se razgovor čini jedinim korakom koji se može poduzeti, a nastojanja da se taj razgovor dogovori opetovano ne uspijevaju, potreba za njim jenjava dok se naposljetku više ne čini važnim. Michael je pokušao još jedan posljednji put i Alan je odgovorio. Otkad su se sreli u kući Georgea Batchelora nakon toliko mnogo godina, Michaelu se Alan uvijek činio ugodnim i uviđavnim, ali ovaj je put ton njegova glasa, ako ne doslovno mrzovoljan, u najmanju ruku bio suzdržan i zabrinut. Da, možemo se naći, rekao je Alan, ali ne u Hamilton Terraceu, kako je nazvao Daphninu kuću ne upotrijebivši njezino ime. Predložio je neki pub u Hampsteadu nedaleko od Michaelove kuće. Ton njegova glasa naveo je Michaela da se zapita razgovara li s istim muškarcem. Naravno da je razgovarao. Ali nije li se nešto slično zapitao i kad je naišao na Alana u Daphninoj kući nekoliko mjeseci nakon onog prvog susreta? Nije li se tad zapitao je li taj sretan muškarac koji izgleda mnogo godina mlađi doista Alan? Više nije tako, osjećao je, a da ga nije vidio. Prošao je pokraj jednog skretanja iz Finchley Roada. Večer je bila vedra, lijepa i prilično hladna, ali još je bilo rano pa u pubu nije bilo mnogo gostiju. Michael je gledao kako Alan ulazi. Nije izgledao starije nego umorno, razočarano. Michael je pomislio kako je najbolje biti sam, ako ne možeš biti s osobom koju voliš i koja tebe voli. Upitao je Alana što želi popiti i otišao mu po pivo, a sebi uzeo čašu bijelog vina.


Jedan drugoga pitali su za zdravlje. Obojica su dobro, iako Alan tako ne izgleda. – Sigurno se pitaš tko je stavio one ruke u kutiju – rekao je Michael. – Nemam pojma. Otkud bih imao? Ima li itko? – Ja mislim da policija zna, ali mi nisu rekli – odgovorio je Michael. – I ja znam, ali im nisam rekao. Znam čije su te ruke bile, odnosno točnije, čije nisu bile. Sjećaš se Lewisa Newmana? – Alan je kimnuo. – Nazvao me je i rekao da muška ruka ne pripada Jamesu Raymentu, bratu njegove majke. – Zar si ti mislio da pripada? – Nisam imao razloga za to. – Michael se malo lecnuo, nabrao nos i nastavio. – Vidiš, druga ruka pripadala je mojoj majci. – Raširio je lijevi dlan na stol. – Čovjek ne voli misliti takve stvari o vlastitoj majci. – Slažem se. – Shvaćaš, bila mi je majka. Prije no što sam se rodio, devet me je mjeseci nosila u utrobi. Ne volim razmišljati o tome. Michaelove riječi naizgled su duboko pogodile Alana. Ili ga je pogodilo nešto drugo. Umjesto da problijedi, zacrvenio se, lice mu se zajapurilo. Načas je zatvorio oči. – Reci mi nešto – rekao je naginjući se prema njemu. – Što si pomislio kad sam otišao s Daphne? To pitanje iznenadilo je Michaela. Zašto bi to Alanu bilo važno? – Radije ne bih odgovorio. Alan se nije obazirao na njegovu želju. – Jesi li mislio da sam lud, ili da je ona luda? Jesi li bio... znaš, zapanjen? – Ne znam. Pretpostavljam da ćeš biti uvrijeđen ili povrijeđen ili nešto treće ako kažem da nisam baš razmišljao o tome. Stari Alan bi se na to nasmijao. Ovaj novi rekao je: – Sad razmisli.


– U redu. Reći ću ti. Rosemary nisam vidio otkad je imala... koliko? Deset, jedanaest godina? Kad sam je vidio kod Georgea, podsjetila me na moju ženu. Vivien je već godinama mrtva, ali podsjetila me je na nju. – To je sve što sam imao reći – rekao je Alan. – To je to. Hvala ti što si došao. Obojica su ustali. Nijednom ni drugom nije palo na pamet da se rukuju. Michael je otišao Belsize Park Avenueom do Swiss Cottagea, a Alan do Carlton Hilla. Dio puta mogli su propješačiti zajedno, ali odlučili su ići odvojeno. Michael nije često osjećao sreću što je u svom domu, ali te večeri jest, ili gotovo sreću. Pomislio je kako je Alan, ne računa li nekoliko komentara, uglavnom govorio o Daphne. Otišao je na kat, legao na svoj samotni ali udoban krevet i ispričao Vivien kako je proveo večer. Rekao joj je kako ga je Rosemary podsjetila na nju, ali ne naročito, kako ga je zapravo samo jedna simpatična, ugodna žena podsjetila na drugu. Iako njemu nije trebalo ništa da bi se sjetio Vivien. Učinilo mu se da se Alan lecnuo kad mu je to rekao za Rosemary, ali možda mu se samo pričinilo. Alan je otpješačio Greville Roadom do Hamilton Terracea i polako skrenuo Daphninom ulicom, odgađajući povratak u njezinu kuću. Da ju je itko pitao, Rosemary ne bi priznala da je sretna. Kako može biti sretna kad ju je suprug ostavio zbog druge žene? Kad ju je ostavio bez razloga, jer sve je između vas bilo kao i uvijek, ugodno, srdačno, mirno, spokojno. Ili možda nije? Često si je postavljala to pitanje i naposljetku došla do zaključka da nije bilo tako. Alan joj se obraćao samo kako bi je nešto zamolio ili joj rekao da je vrijeme za njihovu šetnju, ljubio je samo u obraz i jeo iza novina. Činio bi to iza knjige da ona nije prosvjedovala i zabranila mu, što joj je on naizgled neumjereno zamjerao. Satima je znao šutjeti, ali kad mu je rekla da joj


se ne sviđa takvo njegovo ignoriranje, rekao je samo da u njihovoj dobi jedno drugome više nemaju što reći. A kad je riječ o seksu, ili vođenju ljubavi kako je on to nazivao, to je prestalo već prije mnogo godina. S Daphne se seksao, nije li? – Vratit će se on – rekla je Judith pri jednom od posjeta u vrijeme užine. Naravno, njezina majka je odgovorila: – Ne znam. Možda hoće. Žena na katu koja je imala mačka rekla je: – Jedan od ovih dana, vratit će se. Freya, koja se jedno poslijepodne pojavila s bebom, citirala je vlastitu majku ne znajući da to čini. – Bako, vratit će se on. – Zašto to kažeš? – Uvijek se vrate. Je li mislila da će se njezina baka rasplakati? Da će reći ne, nikad se on neće vratiti, i nastaviti plakati? – A što je sa svim onim razvodima? Ti se muževi nisu vratili. Freya nije imala odgovor. Umjesto toga, govorila je o bebi. Rosemary nikad prije nije živjela sama. Najprije je živjela s roditeljima pa s Alanom. Da je imala zasebnu kuću, kao nekoć, možda bi se osjećala nelagodno, čak i preplašeno, naročito noću, ali svjesna da živi u stanu sa susjedima na katu iznad i ispod, lijevo i desno od nje, nije bila ni zabrinuta. Počela je lijegati kasnije. Otkad je Alan rekao da su njihovi životi bili dosadni, često je pomislila kako je u pravu, ali to je bilo bolno priznati. Govorio je o cijelom njezinom dotadašnjem životu. Pomislila je kako su prijatelji koje je imala, ljudi koje je poznavala, koje je pozivala u Traps Hill i u čije je kuće odlazila, svi bili Alanovi prijatelji, s golfa ili


tenisa; jedan ili dvojica s Alanom su išli u školu. Gdje su one koje su išle u školu s njom? Danas je petak i ona ide u kazalište, ide sama. Nije morala otići. Mogla je poderati ulaznicu i ostati kod kuće. Unutarnji glas govorio joj je da, ako to sad učini, više nikad neće otići u kazalište, nikad u kino. Nazvala je Fenellu i upitala je hoće li je naučiti raditi na računalu, ako ga kupi. Fenella ju je upitala zna li uopće tipkati. – Dobro tipkam – odgovorila je Rosemary i dodala: – Veoma dobro. Unuka se iznenadila. Kad je spustila slušalicu, Rosemary je pomislila kako nitko iz obitelji nikad nije čuo za tu njezinu vještinu, ili nisu slušali, ako je ikad ikome spomenula. Otišla je u trgovinu, kupila hranu za ručak, odjenula novi kaput preko haljine i krenula u London. Stigla je veoma rano i nije imala nikakvog posla i nikamo otići nekoliko sati. Mogla bi svratiti do Freye ili Judith. Sjesti na klupu u parku – kojem parku? Hyde, Regent’s, St James’s – prelistavala je svoj adresarić i pronašla telefonski broj koji se nekoć zvao preko telefonske centrale Ambasador. Pripada ili je pripadao njezinoj staroj školskoj kolegici Emmi. Rosemary je ušla u govornicu i začula oštro zujanje. Vjerojatno su svi brojevi koje ima već odavno izvan uporabe. Pronašla je još dva, jedan preko centrale Primrose, drugi Acorn; brojevi su sad pripadali korporacijama ili tvrtkama. Postajalo je sve hladnije. Sutra će kupiti mobitel i naučiti ga koristiti. Bila je sigurna da od Fenelle na temu računala više neće čuti ni riječ. A sad što? Ušla je u kino, gdje joj je žena iza prozorčića prodala – ni ne pitajući – ulaznicu za starije osobe. Film je bio japanski i kad je Rosemary shvatila kakav je, umalo je izašla. Ali bio je prilično dobar, dapače odličan. Isprva je samo sjedila i čekala da prođe, a onda uživala. Možda će pogledati još neki ovakav film. Na svoje iznenađenje, shvatila je da je već šest i trideset.


Ležerna šetnja do kazališta činila joj se dobrom zamisli. Već je gotovo stigla do avenije Shaftesbury, kad je shvatila da od ranog ručka nije ništa pojela. Sad je bilo prekasno. Jest će kad se vrati kući. Ne može čovjek sve postići već pri prvom pokušaju. Kazalište je bilo krcato, ali čekalo ju je njezino prazno, primamljivo, dobro smješteno sjedalo. Negdje na pola predstave zaspala je i probudila se tek kad se zastor zadnji put spuštao. Caroline Inshaw zamolila je Michaela da se nađu, u njegovoj kući ili u njezinu londonskom uredu. Moraju se naći na nekom mjestu gdje će imati privatnosti, gdje ih nitko neće moći omesti, jer stvar je “krajnje ozbiljna”. Pročitala je papire koje joj je poslao, sad već zna sve činjenice i postupno shvaća kako će se suočiti s gospodinom Johnom Winwoodom. Prema njezinim riječima, o tome trebaju “pomno porazgovarati”. Ima li što protiv? U telefonskom razgovoru suglasili su se naći kod njega. Dl Inshaw trebala je doći u šest sati. Michael nikad dotad u životu nije poduzeo ništa što je u njemu izazvalo toliku grozu, toliki stres i tako nepodnošljivu bol. Noć prije njezina dogovorenog dolaska, uopće nije spavao. Samo je hodao po kući pa stubama na kat i ponovno natrag u prizemlje, dok na kraju nije legao u mraku, gledao kako svjetla bljeskaju i slušao spor, tup zvuk, kao daleko tutnjanje vlaka koji prolazi kroz najduži svjetski tunel. Kad je svanulo jutro – kasno, kako u prosincu i mora biti – utonuo je u san prepun snova i najzad ustavši, zakleo se kao siroti Clarence da više nikad neće provesti takvu noć, “sve da mu kupi sreću do kraja života, toliko je strašna bila”. Došavši dvije minute prije dogovorenog vremena, Caroline Inshaw zamijetila je da Michael ne izgleda najbolje. – Ništa ozbiljno – odgovorio je. – Možda me hvata neki virus. Nije li to ono što ovih dana svi govore?


Ponudio joj je čaj, ali odbila je, radije bi nešto žestoko, a možda bi trebao i on. Koristit će mu. Pomislio je kako je lijepa s dugom crnom kosom, u trapericama i bijeloj vunenoj jakni na plavom puloveru. Kad je bio mlad, policijski časnici nikad se nisu ovako odijevali, koliko se on sjeća, ali tad u policiji gotovo i nije bilo žena. Skinula je jaknu, a njemu je bilo drago što je u kući toplo i ugodno. Popila je malo vina pa počela govoriti o onim rukama u kutiji, izjavila kako pretpostavlja da on zna da je ženska ruka pripadala njegovoj majci i odmah ga upitala je li mu ta spoznaja bolna. Rekao je da jest, ali dosad se već navikao. Razgovarala je s nekim tko je predložio da bi ona druga ruka mogla biti ruka muškarca po imenu Johnson. – Poznavao sam jednog Johnsona – rekao je Michael. – Površno. Kad smo bili djeca. Bio je jedan od dječaka u tunelima s nama. Ali to je prezime veoma često. Ovaj moj zvao se William Johnson, zvali smo ga Bill. – Ovaj je bio Clifford. Vojni kapetan, rođak Johnsonovih koji su živjeli na Hillu, Williamov stric. Vaš William je sad diplomat, veleposlanik. Michael je probavio tu informaciju. Sjetio se kako mu je Clara spomenula nekog Clifforda Johnsona koji je bio obožavatelj njegove majke. – Jedna od šaka je njegova? – Po svemu sudeći. DNK se podudara. – Divna je tvar taj DNK – je li tvar? – kao magija. Prije sto godina... zapravo, i manje od sto... ljudi bi je tako shvatili. Kao čaroliju. Nju ništa od toga nije zanimalo. Oči su joj se zacaklile, kao što se ljudima događa kad se dosađuju. – Sad moram vidjeti vašeg oca. U staračkom domu je, zar ne? – Michael je kimnuo. Bilo je jednostavnije,


lakše, ne ići u pojedinosti. – Moram mu postaviti mnogo pitanja. Hoće li htjeti razgovarati sa mnom? – Mislim da bi mogao. Otpila je još jedan gutljaj vina. – Još bi netko osim mene trebao biti prisutan. – Poći ću ja s vama – rekao je i osjetio kako se snuždio. – Kad želite da odemo? – Što kažete na srijedu?


DVADESET I PETO POGLAVLJE Možda se drugi ljudi tako ponašaju. Nije znao. Evo što je učinio: hodao je po prostorijama i razmišljao, kad je ugledao policu za knjige uz koju je Michael nekoć stajao i čitao naslove knjiga; tamo je Michael bio kad smo mi bili presretni. Ondje je Rosemary bacila onu vinsku čašu, a mi smo gledali, voleći se. Gledali smo u vrt, jedno uz drugo, držali se za ruke i gledali kako veliki lisac prolazi kroz ogradu. Otišao sam po paket ispred ulaznih vrata koji poštar nije trebao ostaviti ondje, ali ga je ostavio, a kad sam se vratio u hodnik, Daphne mi je prišla i zagrlila me. Sad više ne mogu dalje. Isprva sam mislio da na mene utječe šok. Njezine riječi uporno su mi odzvanjale glavom. Rekao sam si da ne smijem razmišljati o tome, da istjeram tu misao, da pronađem knjigu koju ću pročitati, nešto zanimljivo, uzbudljivo. Daphnina kuća puna je knjiga, ali ja ne mogu čitati. Više ne mogu. Vidio sam djevojčicu zaljubljenu u tri ili četiri puta starijeg muškarca. Bila je dijete. Sigurno je bila izopačena. Besramno iskvarena. Uporno me je pitala što nije u redu. Što je učinila? Nisam joj mogao reći. Uporno sam si govorio da će proći. Volio sam Daphne. Cijeloga života bili smo stvoreni jedno za drugo, bilo nam je suđeno da jednoga dana budemo zajedno. Glas u mojoj glavi rekao je, budalo. Htio si malo uzbuđenja, htio si uzbuđenje Daphnina glamura. Star si, ali i ona je stara, stara bogata žena, a sad si saznao da je njezin život bio samo saga pokvarenosti. Svi ti brakovi, na primjer, i koliko je ljubavnika imala? Bio si previše naivan i neupućen za nju. Mislila je da ćeš je slušati i smješkati se, smijati se; možda bi ti rekla da si jedini od njih kojeg uistinu voli.


Sam si pogriješio. Trebao si otići iz Georgeove kuće i ostaviti onu njezinu posjetnicu na podu. Nisu imali sve vrijeme ovoga svijeta. Da je Lewis bio dvadeset godina mlađi, a Melissa, recimo, deset – iako nije želio da je mlađa, bila je savršena takva kakva je bila – mogli su sve pustiti da se polako odvija. Ona je bila udovica samo nekoliko mjeseci. Pusti li da prođu tjedni, pričeka li četrnaest dana pa je tek tad nazove, netko drugi možda će je dotad već ugrabiti. Bila je tako ljubazna prema njemu, tako uslužna: zamoli je da dođe ranije, rekla je, volio bi se naći s njom, ne bi li, i sigurno želiš razgovarati s njom o ujaku. Zato je Lewis nazvao Noreen i za svoj trud bio nagrađen ugodnim razgovorom s jednom srdačnom, povjerljivom ženom. Nije mogla doći ranije, već je rezervirala let, i ne, neće moći doći odmah k njemu, ali nazvat će ga čim sleti u Englesku. Naravno, Melissi je zahvalio na pomoći, ponovno su izašli i sad će se opet vidjeti u četvrtak. Ali sljedeći korak? Koji će biti sljedeći korak? Čovjek zaboravi te stvari, pomislio je. U restoranu smo i ja kažem nešto kao kako je divno što sam je sreo, a ona kaže kolika je sretnica što me je upoznala, ili nešto slično. Kući se vratimo taksijem i ja uđem u njezinu kuću i nakon pića ili nečega poljubim je u obraz i kažem da ću je sutra nazvati pa odem. Ali nemam sve vrijeme ovoga svijeta. Nije znao kako se ponašati, nije znao što učiniti. Godinama je bio u braku, desetljeće za desetljećem, i ako je ikad i znao, sad je zaboravio. Nije znao koje riječi upotrijebiti. Nije znao kako da joj kaže koliko mu se sviđa, i više od toga, koliko mu nedostaje. Kako da joj kaže koliko ga boli kad ona ode u svoju kuću i zatvori ulazna vrata za sobom? Kad je bio mlad, mnogo je čitao. Uvijek je imao neku knjigu, roman pun ljubavi i boli i riječi, riječi, riječi. Gdje su sad te knjige? Izgubio ih je,


odvojio se od njih, riješio ih se po trgovinama rabljenim knjigama – sviju osim Grofa Monte Crista, a nju je pročitao i previše puta. Osim te knjige, već godinama je čitao samo večernje novine, Spectator i Sunday

Times. Mislio je da nikad neće naučiti kako da je upita. I što da je upita? Hoće li prepoznati priliku kad mu se ukaže? Bi li za njega bilo bolje da je više nikad ne nazove, da se jednostavno drži podalje telefona, da se ne javlja ako zazvoni? Samo će učiniti nešto zbog čega će se osjećati kao budala. Pokušao se držati podalje telefona i to mu je polazilo za rukom kad je samome sebi govorio da je ne smije nazvati. Manje je lakše bilo kad je telefon zazvonio i, kad se on nije javio, zazvonio ponovno. Naravno da je zvala Melissa. Rekla je: – Molim te, dođi do mene. Osjećam da sam te nečim povrijedila ili uvrijedila. Molim te, dođi i reci mi što sam učinila. – Ništa nisi učinila – rekao je i otišao do nje. Pustila ga je u kuću, a kad je zatvorila vrata, zagrlila ga je i čvrsto privinula uz sebe. Alan je otkrio nešto o sebi. Voditi ljubav za njega je moguće samo ako voli ženu s kojom je. To nije bilo posve točno. Možda je točnije reći ako obožava tu ženu. Ako je obožava, poštuje, uvažava. Prema Daphne je nekoć gajio te osjećaje, a sad kad se osvrnuo na prošlost, shvatio je da joj se, svaki put kad bi pomislio na nju, što je činio prilično često, postojano divio razmišljajući koliko je lijepa, pametna i svestrana, neobična riječ, ali nekako istinita. Sve to sad je nestalo. Sad se nakon toliko mnogo godina mogao i zapitati zašto se jedna djevojka od devetnaest godina seksala s mladićem na stražnjem sjedalu u šumi Forest. Kako je mogla? Možda je odgovor ležao u činjenici da je to iskustvo doživjela još sedam godina ranije i ono joj je obilježilo cijeli život. Sad je osjećao da je više ne može dodirnuti i kad su bili u krevetu i ona mu se približila, zazirao je od nje. Cijelo vrijeme mislio je da će se


njegovi stari osjećaji možda vratiti, ali nisu. Dapače, sve više je se gnušao dok nije shvatio da će morati otići. Pomislio je i da ode noću. Da legne u krevet s njom, pričeka da ona zaspe pa ustane, uzme kovčeg koji je spakirao i iskrade se iz kuće. Nije to mogao učiniti. Znao je da će ona uskoro nešto reći i rekla je. – Alane, što nam se događa? I tad je iskušenje da porekne, da kaže da se ne osjeća dobro, da je “indisponiran” bilo veoma veliko. – Ovo između nas ne ide – rekao je. – Valjda se sad bolje poznajemo. Možda smo trebali pričekati prije no što smo počeli živjeti zajedno. – Razlog je ono što sam ti rekla o sebi i Johnu Winwoodu, zar ne? Nešto u njoj nagonilo ga je da bude iskren. Nije joj mogao pogledati u oči i poreći da će ih razdvojiti činjenica da je ona, dijete, ohrabrila muškarca od četrdeset i više godina da vodi ljubav s njom i u tome uživala. – Da – rekao je. – Ne mogu si pomoći, Daphne. Ne mogu ništa učiniti da to promijenim. Pokušao sam. Ne znaš koliko sam često to pokušavao izbaciti iz glave, ali ne mogu. – Da mogu, vratila bih se u prošlost i to izbrisala – rekla je. – Kad sam ti priznala – ne, i prije nego što sam završila – shvatila sam koliko sam te šokirala. Užasnula sam te. Znala sam da je prekasno. Mislila sam, možda će sve biti u redu, neće brzati s odlukom, zaboravit će. Ali nisi, zar ne? Nije izravno odgovorio. – Nas dvoje posve smo različiti. Mene su odgojili skromni, konzervativni ljudi koji su željeli da sve ostane jednako. Ti si bila ispred svog vremena. Ne znam zašto. Kad smo vodili ljubav u automobilu tvog tate, mislio sam kako je to prekrasno. Svaki put osjećao sam veličanstveno uzbuđenje. Bi li potrajalo? – Neko vrijeme.


Spakirao je kovčeg. Otkad je došao k njoj kupio je nešto nove odjeće ijedna torba više nije bila dovoljna. Daphne je rekla da će mu poslati ostatak. – Bit ćeš doma za Božić. To će biti lijepo, s obitelji. – Valjda. Novi kovčeg bio mu je veoma težak u ruci. Djelovao je mnogo teži od onoga s kojim je ljetos došao. Sigurno zbog njegovih godina. U protekla dva ili tri tjedna nije ostario nekoliko mjeseci nego nekoliko godina. Rijetko se gledao u zrcalo, ali sad je to učinio i vidio pravog starca, muškarca koji je izgledao previše star da bi se sam brinuo o sebi. Pitao se kako bi se trebao oprostiti od Daphne. Poljubac u obraz činio mu se uvredom pa nije učinio ništa. Samo je stajao i rekao: – Zbogom, Daphne. Kimnula je i odvratila: – Zbogom. Njezino zbogom odjeknulo je trajnije nego da je upotrijebila njegovo ime. Stajala je na vratima dok je on silazio stubama, prilazio dvorišnim vratima i okretao se prema njoj. Pomislio je kako nikad u životu nije vidio tužnije lice, ali ništa nije rekao, samo je podigao lijevu ruku i nastavio dalje, kroz vrata i niz ulicu. Odustavši od borbe, zaustavio je prvi taksi koji je naišao i zamolio vozača da ga odveze do Marble Archa i linije Central. Najkraći dan došao je i prošao. Sjedeći u vlaku, Alan je razmišljao o onome danu kad je Rosemary došla u Daphninu kuću. Napola se srušila preko stola i prevrnula čašu vina. Tad je rekla da ga mrzi, ali on je znao da ga voli. Zato je i došla, da ga pokuša vratiti. Sad kad se vrati, dat će sve od sebe da joj bude dobar suprug. Već joj dugo nije rekao da je voli, a to je nešto što žene svih godina žele čuti. Već joj dugo ništa nije kupio niti je igdje izveo, osim u neki jeftini restorančić u High Roadu. To može ispraviti, neće biti naročito teško. Čovjek može kontrolirati što mu


se vrti glavom, naročito kad je star. Nije želio razmišljati o Daphne, ali dobro se sjećao kako još donedavno nije mogao razmišljati ni o čemu i ni o kome drugome. Tako se ponašaju mladići, a on je star, pravi Metuzalem. Sedam i trideset. Bilo je mračno kao u rogu, ali pojavio se mjesec i ispred postaje čekao je taksi. Vozač je izašao, uzeo kovčeg iz njegove ruke i smjestio ga u prtljažnik. Loughton je veoma zgodno mjestašce. Alana je oduvijek čudilo što se, iako se nalazi na rubu ��ume Epping, ima nekoliko lijepih starih zgrada, mnogo starih stabala, postaju podzemne željeznice i autobusnu liniju koja prolazi glavnom ulicom, nikad nije našao u ekskluzivnoj kategoriji dražesnih londonskih predgrađa. Hampstead, Highgate, Chigwell, Dulwich. Stvarno, stambena zgrada u kojoj on živi – u kojoj je živio i ponovno će živjeti – jedna je od tih lijepih građevina, sagrađena prije nekoliko godina kad je arhitekturi vraćena stara slava. Dao je vozaču velikodušnu napojnicu i ovaj mu je unio kovčeg u zgradu. Svjetla u stanu bila su upaljena. Primijetio je to prije no što je iskoračio iz dizala u hodnik na prvome katu. Kovčeg je pao na pod, a njegov prst dodirnuo zvono. Morao je pozvoniti ponovno, a onda je otvorila vrata. – Rosemary – rekao je. – Rosie. Pogledala je kovčeg pa njega. – Zašto si došao? – Daj, Rosie. Živim ovdje. – Nekad jesi. Više ne. Idem večerati. Doviđenja. Zatvorila mu je vrata u lice. Ponovno je zvonio i nastavio zvoniti. Svjetlo u hodniku se ugasilo. Podigao je kovčeg i spustio se dizalom u prizemlje. Izašavši iz zgrade, pogledao je uvis i vidio da su i u stanu ugašena sva svjetla. Što je učinio sa svojim ključem?


Stavio ga je ujedan od džepova u kovčegu i otad ga nije ni dodirnuo. Odložio je kovčeg na drvenu klupu u Traps Hillu i otvorio ga. Ključa nije bilo. Spremao je odjeću i cipele natrag u kovčeg, kad se sjetio da je ovo njegov novi kovčeg. Ključ je još uvijek u onom starom koji je donio sa sobom k Daphne. Sad je već bilo veoma hladno i na vrhovima dvorišnih zidova hvatao se mraz. Sjeo je na klupu na koju je odložio kovčeg i pokušao razmisliti što da učini. Da pronađe neki hotel? Da ode nekom prijatelju? Uspije li pronaći prijatelja, ujutro bi možda mogao otići k Rosemary i objasniti joj da se vratio, da je ovo trajno, da će odsad nadalje ponovno živjeti zajedno. Izvadio je mobitel i nazvao Maureen koja mu je ne baš srdačno rekla da može doći u Carisbrooke ako želi, ali samo na jednu noć. Kovčeg je bio veoma težak. Klipsao je High Roadom i počinjao se uspinjati York Hillom. U deset do osam, Loughton je već bio prazan. Uvečer radnim danom vani su samo tinejdžeri s kapuljačama na glavama, koji dangube u vežama, puše i piju iz limenki. – Djede, jesi li se izgubio? – doviknuo mu je jedan od njih. Alan se upitao zašto je ovaj gradić ikad držao poželjnim mjestom za život.


DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE Za Božić sve prestaje. Daphne je dvadeset i drugog prosinca odletjela u Sevillu i odsjela u hotelu Alfonso XIL, prihvativši prijateljičin poziv na božićnu večeru. Melissine kćeri došle su kući (kako su je one zvale, iako u njoj već godinama nisu živjele), a Lewis je ostao kod Melisse i živio kao u snu, zahvalan na ljubaznosti koju su mu sve ukazivale. Na Badnjak je izašao i svima kupio darove. Michael je primio poziv iz Urban Grangea s obaviješću da se njegovu ocu stanje ponovno pogoršalo i pretpostavkom da bi ga Michael možda volio posjetiti. Otišao je, zatekao oca za stolom pri izdašnom objedu i vratio se kući da nazove Caroline Inshaw i kaže joj kako ne bi smjeli još dugo odgađati posjet Johnu Winwoodu, ako želi razgovarati s njim. Činilo se apsurdnim. John Winwood bližio se stotoj godini života. Mogao bi umrijeti ne svaki dan, nego svake minute. Da barem hoće, pomislio je Michael. To bi za njega bilo najbolje, najbolje za sve, i za mir i spokoj. Michaelova djeca su za Božić došla kući, kao i svake godine. Jane ga je počela nazivati tjedan dana ranije, obećavajući mu puricu, “sve povrće koje bi mogao poželjeti, tata”, neke darove koji su stvarno “fenomenalni”. Nazvao je i Richard. On će doći samo za Božić i na Štefanje otići u Seattle na neku konferenciju koja počinje dvadeset i sedmog. Michael je izašao i oboma kupio iPod jer je to bilo jednostavno i brzo. Na Badnjak je nazvao Daphne i dobio poruku koja je glasila: “Alan i ja više nismo zajedno. Ja sam u Španjolskoj do drugog siječnja.” Božić je u Londonu često topao i vlažan. Pala je neka bljuzgava kiša. Richard je otišao u Seattle, provevši cijelo božićno poslijepodne prebacujući na svoj novi iPod svu glazbu koju je uspio pronaći u očevoj


kući. Činio se ushićen njime. Jane je pak uporno ponavljala kako ga nikad neće naučiti koristiti. Jako joj se sviđa, tata se baš pametno sjetio kad ga je kupio, ali ona je toliko beznadežan slučaj da ga nikad neće uspjeti ni izvaditi iz kutije, a kamoli uključiti da svira. Michael je pomislio da s njim zacijelo nešto nije kako treba jer mu je laknulo kad su djeca otišla. Njegov otac nije umro. Ujutro desetog siječnja Michael se zapitao bi li mu trebao kupiti rođendanski dar i smjesta se prekorio zbog tolike gluposti. Zadnji mu je put dar dao za Božić 1943. Majka ga je kupila i više se ne sjeća što je bilo. Gurnula mu ga je u ruke i prepustila mu da učini nemoguće, da ga zamota. U deset ujutro trebao se naći s Caroline Inshaw u Urban Grangeu. Stigao je u dvadeset do deset i kad je primijetio koliko je sati, palo mu je na pamet kako više nitko to ne kaže, nitko to godinama nije rekao; sad ljudi kažu devet i četrdeset. Caroline je ušetala u pet do deset – evo, ponovno to govori – i zajedno su krenuli hodnikom do sobe Johna Winwooda. Michael je unaprijed dogovorio posjet ocu pa ih je otac očekivao. Pokucao je na vrata, nije znao zašto, nikad prije nije to učinio, i odmah je pomislio kako je glup. Odgovora nije bilo pa je ušao s osjećajem mučnine. Dürerove ruke bile su na zidu, ali prebačene na najistaknutije mjesto. Sjedeći u krevetu, sjedeći u najboljem naslonjaču, hodajući do kupaonice, John Winwood mogao je vidjeti tu sliku i, koliko je Michaelu bilo poznato, zabavljati se pogledom na nju. Otac je sad sjedio u onom najboljem naslonjaču, odjeven u očito novu odjeću. Mora da mu je netko od osoblja Urban Grangea kupovao odjeću. Michael se pitao što je Darren ili netko od ostalih njegovatelja (može li ih se tako nazvati?) mislio o molbi njegova oca da mu kupi tamnomodre hlače i tuniku s


grimizno-bijelim uzorkom i visokim, uskim okovratnikom. Na nogama je imao crveno-žuto-srebrne tenisice. Caroline Inshaw netremice ga je promatrala. – Dobro jutro, gospodine Winwood – rekla je. – Kako ste danas? Otac se nasmijao. – Kao i inače. Što mogu učiniti za vas? Ne znam zašto to pitam. Već znam odgovor. Pitajte. – Voljela bih da mi kažete jeste li svjesni o čemu govorim kad vas pitam za metalnu kutiju s jednom muškom ijednom ženskom rukom iz negdje devetsto četrdeset i četvrte. John Winwood je uzdahnuo. – Jako ste zgodna ženska. Prava je šteta što svoje vrijeme morate tratiti na razgovore o odsječenim rukama i zakopanim kutijama. Michael je opazio kako se zacrvenjela. – Gospodine Winwood, biste li, molim vas, odgovorili na pitanje? – Da, svjestan sam. Ja sam stavio te ruke u tu kutiju. Ja sam ih odrezao. Sigurno sam imao razlog, ali sam ga zaboravio. Ženska ruka pripadala je mojoj supruzi, muška nekom momku po imenu Johnson, Clifford Johnson, koji joj je bio ljubavnik. Nisam to mogao dopustiti, zar ne? – Izgledao je jako zadovoljan samim sobom. – Zatekao sam ih u krevetu. Njega sam zadavio prvog, jer da sam najprije ubio nju, možda bi on ubio mene. Nakon toga ubio sam i nju i odrezao im šake. Rekao sam da se ne sjećam zašto; valjda iz zabave. – Gospodine Winwood, je li to istina ili se šalite? – upitala je Caroline Inshaw. – Želite reći da vam je smiješno? Da, ukusi se razlikuju. Istjerao sam iz temelja jedne kuće gomilu klinaca, među kojima i svog vlastitog, ovdje prisutnog sina, i kad sam bio sam, zakopao sam kutiju na mjesto


na kojem sam mislio da je godinama neće nitko pronaći. I bio sam u pravu. Da nastavim? – Da, molim vas. – Nakon toga, riješio sam se njega. Poslao sam ga svojoj rođakinji Zoe, blagoj, osjećajnoj ženi koja nije mogla imati vlastite djece. Moja je supruga bila mrtva. Prodao sam kuću čim je rat završio i ponovno sam se oženio. Nitko nije ništa pitao. Rekao sam da sam udovac, što je bila istina, i svi su to prihvatili. Oženio sam se ženom po imenu Margaret Lewis. Njezin suprug poginuo je u ratu, u sjevernoj Africi, na mjestu po imenu Mersa Matruh, i ostavio joj kuću, pravu palaču, i svu silu novaca, nije bitno koliko. Sto tisuća u to je doba bilo strašno mnogo. Svi su povjerovali da sam ludo zaljubljen u nju. Bio je to mačji kašalj. Moj izgled ju je osvojio. Tad sam bio veoma zgodan, a to uvijek pali. – Prodorno je promatrao Caroline Inshaw. – Željet ćete to zapamtiti s vašim izgledom – rekao je. – Uživajte dok možete. Ja uvijek jesam. Od dvadeset i treće godine života nikad nisam radio. Tad mi je liječnik rekao da imam šum na srcu. Što se dogodilo s tim šumom, pitam se. U svakom slučaju, Margaret je dugo živjela i napokon umrla, ja s tim nisam imao nikakve veze. Oženio sam se drugom bogatašicom, još bogatijom. Zvala se Sheila Fraser. Ništa što ju je zanimalo meni nije bilo ni najmanje važno. Nikad nisam mario za leptire ili kako se ono zovu? Oni kukci koji jedu tkanine? Da, moljci. Divlje životinje, stabla, takve stvari. Nisam je mogao slušati kako za večerom blebeće o lišću i ribama i dabrovima i tko zna čemu. Umrla je – to je imalo veze sa mnom, ali u to ne moramo ulaziti. Dotad sam već bio šarmantan stari gospodin, tako su me ljudi zvali. Više nisam želio živjeti sam pa sam pronašao najbolje mjesto u državi na kojem ću imati svu potrebnu brigu. To je ovo mjesto i otad sam ovdje. Kuću sam prodao, još uvijek


imam mnogo novca. Bit će dovoljno dok ne umrem. A kad umrem, dobit će ga ježevi. Tko bi pomislio da ću doživjeti stotu – dobro, skoro stotu. Hoćete li me optužiti? Najednom je izgledao mnogo mlađe. Osamdeset bi se teško moglo nazvati mladim, ali u tom mu trenutku čovjek ne bi dao više od osamdeset. – Hoću. Ali želim još porazgovarati s vama. Moram vam postaviti neka pitanja. Voljela bih da s vama bude odvjetnik. Jeste li sposobni poći sa mnom u London? Po mogućnosti odmah. – Osamnaest godina nisam izlazio odavde. Nekoć jesam. Imao sam curu u selu i posjećivao je. To su bili dani. Postoji jedna stara pjesma koju je moja majka običavala pjevati, o tome kako svoju posljednju ljubav sretneš baš onda kad misliš da je za tebe s ljubavlju gotovo. To su bili dani. – Otpjevao je stihove pjesme i glas ga je izdao. – Mislim da ne mogu u London – rekao je. – Previše je daleko. Moram razmisliti. Michaele, dodaj mi onu čašu vode s noćnog ormarića. Michael je imao osjećaj da su mu se noge oduzele. Bile su teške, kao od kamena. – Rekao sam da mi dodaš čašu – zarežao je otac. – Hajde, trgni se. Neću valjda morati zamoliti damu? Michael je uspio ustati; učinilo mu se da će izgubiti ravnotežu, ali nije. Lagano teturajući, prišao je noćnom ormariću, uzeo čašu i odnio je ocu. Oči Johna Winwooda bile su netremice prikovane za njega. Michael se okrenuo, ponovno sjeo, ali umjesto da pogleda oca, spustio je glavu i zagledao se u svoje ruke u krilu. U prostoriji je vladala tišina, a onda je Caroline tiho zadahtala. Michael je podigao pogled. Otac je pio vodu iz čaše, ali ne samo nju, još je nešto gutao. – Zaključaj vrata – rekao je John Winwood. U ruci je držao neku bočicu.


– Neću... ne mogu... – rekao je Michael. – Prekasno. Sad je prekasno. Bočica je ispala iz očeve ruke na sag i otkotrljala se nekoliko centimetara. Gotovo stogodišnjak klonuo je izobličena lica preko naslona za ruku svog naslonjača. Počeo se gušiti, strahovito je hroptao. Caroline je skočila na noge. Michael je širom otvorio vrata i povikao: – Ima li koga? Brzo dođite. Treba nam pomoć. Darren je brzo dotrčao, a za njim i Imogen i jedan muškarac kojeg Michael dotad nikad nije vidio. Sve je trajalo pet minuta i već je bilo prekasno. Muškarac, koji je bio liječnik, upitao je: – Što je uzeo? – Rekao je da je cijanid. Donio ga je sa sobom kad je došao ovamo. Nisam mu vjerovao. Trebao sam mu vjerovati. Liječnik je zamolio Imogen da odvede Michaela i Caroline Inshaw u prizemlje. Pridružit će im se za deset minuta. Imogen ih je uvela u strogu, svjetlosivu prostoriju. Ni Caroline ni on nisu rekli ni riječ, samo su sjedili i čekali u tišini. Liječnik je došao i prije no što je prošlo deset minuta. Michaelu se sviđao više od Stefanija. – Obdukcija će pokazati – rekao je liječnik – ali uzeo je aspirin. Smrt od cijanida izgledala bi posve drukčije. – Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. – Vjerojatno je imao srčani udar. – Znači, nije imalo nikakve veze s tabletom koju je progutao? – Caroline Inshaw zvučala je razočarano, ali vjerojatno je bila samo šokirana. – Ni najmanje – odvratio je liječnik. – To mu nije bio prvi srčani udar, ali bio je posljednji. – Mislio je da od mladosti ima šum na srcu – rekao je Michael, ali nitko ga nije čuo.


Iako je bio ozbiljno bolestan i nitko nije očekivao da će preživjeti, Norman Batchelor je preživio, činilo se da mu je zdravstveno stanje dobro i došao je posjetiti brata Stanleyja, jer sad je Stanley bio taj koji se po svemu sudeći bližio kraju. Imao je rak gušterače i za njega se malo moglo učiniti. Stanley je često provodio dan u krevetu, a u krevetu je bio, sa Spotom pokraj sebe, i kad je došao Norman. Vijest o smrti Johna Winwooda objavljena je u člančiću u novinama jer mu je nedostajalo samo nekoliko dana do stotog rođendana. Stanley ju je vidio u Mirroru, ali Helen ju je prva pročitala, a sad ju je i Norman ponovio. Norman je s tekom jeo hranu koju je Helen kuhala. Mislio je da će Stanley preminuti prije petog siječnja, kad je imao rezerviran povratni let za Francusku, ali ispalo je drukčije. Sjedio je na Stanleyjevu krevetu, iako su ga i Stanley i Helen zamolili da to ne čini, a kad je ustao kako bi si donio šalicu čaja, spopao ga je najgori bol koji je u životu osjetio. Uhvatio se lijevom rukom za desnu i savio od bola. Noge su mu popustile, zastenjao je i srušio se. Spot je zalajao i otrčao u prizemlje, Helen dotrčala, ali nije bilo pomoći. Bio je to još jedan slučaj kad je bilo prekasno. Norman je bio mrtav. Stanley se kasnije kleo kako je zadnje prije smrti rekao da se rodio na kuhinjskom stolu. Na Tri kralja ili neki takav tradicionalan dan nakon Božića, Lewis je rekao Melissi da mora otići kući. Svi ostali su otišli pa bi morao i on. – Zašto? – upitala je Melissa. – Nema potrebe da ideš ukoliko kod kuće nemaš nekog važnog posla. – Zapravo, nemam. Ne, nemam. Ostao je. Tu večer se iz gostinjske sobe u kojoj je spavao od Badnjaka preselio u njezinu sobu. U ožujku je nazvala Noreen Leopold i Melissa mu je rekla da je pozove u Chiswick. Noreen, tiha i prilično sentimentalna žena, rekla im je da su jako romantični, da su je dirnuli u


srce. Rekla je Lewisu da je Anita Winwood odbila Jamesa Raymenta. Lewis bi bio volio znati je li njegov ujak imao pravu ljubavnu vezu s Anitom, ali Noreen je bila jedna od onih žena koju bi, da živi u Londonu, držali strašno staromodnom, i kad ju je to upitao, odgovorila je da ne zna. Njezin je otac bio njezin otac, njoj ne bi spominjao nešto takvo. Rekao je da mu je drago što je odbila pobjeći s njim, jer da je pristala, nikad ne bi bio upoznao umiljatu damu koja je postala njihova majka. Noreen je o Jamesu govorila kao o inženjeru. Prije će biti mehaničar, pomislio je Lewis. Svejedno, bio je uspješan, pokrenuo vlastiti posao i podigao uspješnu obitelj. – Često je govorio o tebi – rekla je Noreen. – Rekao je da si jedini od njegovih britanskih rođaka koji mu nedostaje. Lewis je pomislio kako je to pomalo zlobno, budući da je James 1944. mjesecima stanovao u kući njegovih roditelja i koristio je – sjetio se događaja u onom skloništu za zračnu opasnost – na način na koji se hotel tih dana nije mogao koristiti, bez ikakve najamnine. Svejedno, Noreen mu se svidjela i kad se vratila u svoj hotel u Tottenham Court Roadu, Melissa i on odveli su je u obilazak raznih gradskih znamenitosti: londonske Kule, Nacionalne galerije, muzeja Madam Tussaud – bili su najstariji posjetitelji – u Harrods (dvaput) i vlakom u kupeu prvog razreda u Brighton. Nakon toga, Noreen je otišla u petodnevni obilazak Cornwalla, a Lewis i Melissa su se vjenčali. Stanley Batchelor umro je u bolnici St Margaret sedam dana nakon brata Normana. – Sad su još dvije žene udovice – živahno je rekla Maureen. Nije joj bilo žao što njezina šogorica dijeli njezinu sudbinu. Preživjeli iz obitelji svi su se okupili na Stanleyjevom pogrebu. Starci posjećuju pogrebe mnogo više od mlađih ljudi. Čovjek bi pretpostavio da će stare ljude ti obredi i previše podsjetiti na vlastitu smrtnost, ali


čini se da nije tako. Možda idu jer su pogrebi za njih veoma osobni. Mnogo su ih doživjeli, točno znaju kako se odvijaju. Nema iznenađenja. Uz Maureen i Helen, i Lewis je bio na Stanleyjevu pogrebu sa svojom novom suprugom Melissom. Svi su zurili u nju i glumili da promatraju neki ukras na zidu crkve St Mary. Presuda muškaraca bila je da je stari Lewis dobio glavni zgoditak, a žena da je Melissa barem jednom bila na zatezanju lica. Pojavio se i Michael, prilično neočekivan gost. Svi su znali da mu je otac umro u staračkom domu, i to u njegovu prisustvu, i nekima se njegov dolazak činio neumjesnim. Kako je znao za pogreb? Nitko to nije saznao, iako je odgovor bio jednostavan. Maureen ga je nazvala i obavijestila. Daphne nije došla. Alan će najvjerojatnije biti ondje i oboma bi im moglo biti neugodno sretnu li se u jednoj takvoj prigodi. Alan je otišao na pogreb, u nadi da će ondje vidjeti Rosemary. Daphne je prije nekoliko tjedana poslala njegov drugi kovčeg i u njemu njegovo gotovo novo odijelo boje ugljena koje je namjeravao odjenuti. U vremenu koje je proveo živeći sam, njegovi osjećaji prema Rosemary promijenili su se. Više nije čeznuo da se vrati u Traps Hill. Čeznuo je za

njom. Sjetio se mnogo toga o njoj, sanjao o tome noću i razmišljao danju kad je kupovao hranu ili sam sjedio u garsonijeri koju je unajmio. Zvuk njezina šivaćeg stroja, neka nova haljina koju je sašila, njezina uvijek pomalo manjkava riblja pita... sve mu se to vratilo. Rosemary nije bila na pogrebu i Alana je zabrinulo što ga je većina prisutnih koji su ga poznavali upitala za nju. Zar ona nije dobro? Ne znaju li da ona i on već mjesecima ne žive zajedno? Neodređeno je odgovorio i otišao kući prije no što ga je itko uspio odvesti do groba. Garsonijera koju je unajmio u Buckhurst Hillu bila je samo prostorija s kuhinjicom u oplati na zidu uz vrata kupaonice s tuš


kabinom (ne kadom). Nastojao je ne biti u njoj kad god je mogao. Zato je i otišao na Stanleyjev pogreb. Kad se vratio kući, sjeo je i razmislio da pokuša ponovno. Da jednostavno ode do stana u Traps Hillu i zamoli Rosemary da mu dopusti da se vrati? Da ode i dalje od toga i kaže joj da je voli, da ju je oduvijek volio, i da je zacijelo bio lud kad ju je ostavio? Nakon nekog vremena, zaspao je, što je poslijepodne često činio. Ovaj put sanjao je da je ponovno s njom, da je osam sati u subotu ujutro i da mu ona donosi šalicu čaja i govori kako će dan biti krasan i što kaže da posjete Freyu i malog Clementa? Pomislio je da je to zbilja i kad se probudio i shvatio da nije, klonuo je u naslonjač i osjetio kako mu dvije suze klize niz obraze. Rosemary je srećom uspjela uspostaviti kontakt s nekoliko svojih starih školskih kolegica. Sylvia i Pamela obje su bile udovice i “zbrinute”, kako se nekoć govorilo za žene kojima bi supruzi umrijevši ostavili gomilu dionica i popriličan prihod. Sad su njih tri ponovno bile prijateljice i počele zajedno odlaziti u kino i kazalište, na književne festivale i satove francuske konverzacije – godine nisu bile prepreka – vikend izlete luksuznim autobusima i riječnim brodovima. Dok je Rosemary bila na nečemu od toga, Alan je došao na brižno isplaniran izlet u stan u koji se čeznuo vratiti. Kovčeg je ostavio u garsonijeri. Daphne mu ga je poslala, ali ključ nije bio u njemu. Izgubio se. Možda ga nikad nije ni stavio u taj kovčeg. Navratio je do stana kao što bi to učinio svaki muški posjetitelj, ali bez cvijeća koje bi takav muškarac donio. Ovako ili onako, nitko nije bio kod kuće. Gorko se razočarao. Pokušao je ponovno, ovaj put poslijepodne, iduće srijede. Rosemary je bila na matineji predstave Once, ovaj put s muškarcem koji se također zvao Alan, a kojeg je upoznala na književnom festivalu


Harrogate. Alan za kojeg je bila udata zaključio je da bi jutarnji posjet možda bio mudriji i ponovno došao do stana u ponedjeljak ujutro. Bilo mu je mučno od strepnje. Kao neki mladi ljubavnik, probudio se u četiri ujutro i ležao preznojavajući se od strave. Što ako ga ona ponovno odbije? Što ako kroz prozor vidi tko zvoni i odbije otvoriti vrata? Ali on to mora učiniti, mora otići onamo. Otvorila mu je vrata, nasmiješena od uha do uha, u novoj haljini koju očito nije sama sašila. Izgledala je mnogo godina mlađe no zadnji put kad ju je vidio, a to nije bilo ohrabrujuće. – Rosie – rekao je. – Smijem li ući, Rosie? Kimnula je, još uvijek nasmiješena. U stanu nije bilo nikakvih promjena. Izgledao je navlas jednako kao kad je otišao iz njega. Sjeo je, a ona je rekla da će skuhati kavu. Sve će biti dobro, i više nego dobro. Donijela je kavu i on je smjesta zamijetio da je kava mnogo bolja no nekoć. Dok ga nije bilo, naučila je kuhati kavu. Otkad ju je napustio, smršavjela je, postala pametnija i nekako ljupkija. Sjela je i počela govoriti o nekoj predstavi koju je gledala i književnom festivalu u Yorkshireu koji je posjetila. – Sama si otišla u kazalište? – upitao je. – Bravo. – Nisam bila sama. Bila je to jednostavna rečenica, ali on je zadrhtao od jeze. Popio je kavu, rekao da živi u garsonijeri, ali da misli da će otkazati najam. Nema smisla držati tu garsonijeru. Nije imao pojma da su najamnine toliko visoke. Podigla je pladanj i odnijela ga u kuhinju. Kad se vratila, rekla mu je kako je mislila da on ima ključ “ovog stana”. – Imao sam ga, ali moram ti nešto priznati. Izgleda da sam ga izgubio.


– Nema veze, zar ne? – rekla je. – Ionako ti ne treba. I bit će ti bolje da ne otkažeš tu svoju garsonijeru. Ne dok si ne kupiš nešto veće. – Rosemary. Rosie, mislio sam da se vratim ovamo. Želim ti se vratiti. – Ne moraš ponovno sjedati. Drago mi je da sam te vidjela, ali za deset minuta izlazim. Vrijeme je da se vratiš u svoju garsonijeru. – Rosie, dopusti mi da se vratim. – Ne bih rekla. Neće moći. Ostavio si me bez ikakvog razloga, a sad ja ostavljam tebe. – Otvorila je ulazna vrata. – Pa-pa, Alane. Sigurna sam da ćemo se jednog dana ponovno sresti. Sjeo je na onu istu klupu na kojoj je sjedio i prije mnogo tjedana kad ga je otpravila ona žena s mačkom. Deložacija je, osjećao je, konačna. Nije imao pojma što će učiniti, ni sad ni u budućnosti.


DVADESET I SEDMO POGLAVLJE Dok je John Winwood bio živ i Zoe održavala kontakt s njim, Michael je o svom ocu razmišljao s grozom i više ili manje uspješno nastojao zaboraviti na njega. Kad je ona umrla i kad je njega dopala dužnost kontaktiranja s ocem, starac mu je samim svojim postojanjem pokvario život, kao što mu ga je pokvario i dok je bio dijete. Sad staroga više nije bilo. Michael se osjećao možda sretniji no ikad. Jer čak i kad je imao Vivien, otac je bio prisutan, bio je živ, kao prijeteća pojava koja bi se mogla obrušiti na njih, na njega, njegovu suprugu i djecu, i izazvati strahovito uništenje. Ali sad nije bilo tako, više ne. Ni on se neće vratiti iz mrtvih. Bez oca kao prijetnje, shvatio je da su mu vlastita djeca simpatičnija. Kad bi ga sin ili kći posjetili, počeo je uživati u njihovu društvu. Janeine zagrljaje uzvraćao je s nježnim oduševljenjem, raspitivao se o Richardovu poslu, pitao za njegovu novopečenu suprugu, nedavno rođeno dijete. Kad će Richard dovesti svoju obitelj da ih upozna? Zar se Jane ponovno udaje? Nije dodao nekoć neizbježan nastavak “napokon”. Rekao je da je to dobro, da je sretan zbog nje. Kad će upoznati njezinog zaručnika? Dva ili tri mjeseca nakon što je od Rosemary čuo da Alan sad živi u kući koju je kupio u Eppingu, Michael je u Café Lavilleu naletio na Daphne Jones. Za njega je oduvijek bila Daphne Jones. Bio mu je to prvi posjet Café Lavilleu. Nikad nije pripadao velikoj sekti ljudi koji ujutro kupe šalicu kave s poklopcem i popiju je na licu mjesta ili je ponesu kući ili na posao. Sad je to učinio, sišavši s autobusa broj 46 na putu do postaje Warwick Avenue, jer je u kafiću ugledao Daphne.


Sjedila je za stolom na balkončiću iznad kanala i uživala u veličanstvenom pogledu na vodu koja se ljeskala sve do dalekog mosta. Taj dio bio je poznat kao Mala Venecija. Pozvala ga je za svoj stol s osmijehom kakav na licu žene nije vidio otkad je izgubio Vivien. – Kad Venecijanci dođu ovamo na odmor, misliš li da im laska ili su razočarani? – Rekao bih da oni ne dolaze ovamo – odgovorio je Michael. – Godinama si bio dečko iz susjedne kuće, ali mislim da nikad nismo razgovarali, čak ni u kanatima. Što te dovodi ovamo? – Liniji četrdeset i šest odoljeti ne mogu, jer taj autobus vozi Bogu iza nogu – odgovorio je. – Krenuo sam na postaju podzemne, ali sam zaboravio zašto. Hoćeš li ručati sa mnom? Ručala je. Tri mjeseca kasnije, on je pola vremena provodio s njom u Hamilton Terraceu, a pola u svojoj kući. Bio je sretan. Vivieninu sobu je zaključao i otvarao je samo kad bi ga posjetila Jane sa suprugom.


Ruth rendell djevoka iz susjedstva