Page 1


Mary Simses

Sezona borovnica S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ


Posvećeno Bobu i Morgan te sjećanju na Ann i Johna


PRVO POGLAVLJE HLADNA DOBRODOŠLICA Ne mičite se, nije sigurno! Čula sam kako je netko viknuo, ali bilo je prekasno. Daske mola ulegnule su se poda mnom, a tada popustile. Razišle su se, istrunulo drvo je puknulo i zaronila sam tri metra duboko u ledeni ocean Mainea. U jednoj sekundi možda sam mogla vidjeti tog čovjeka kako trči na mol i viče mi neka stanem. Da sam se samo okrenula dvadeset stupnjeva nadesno, vidjela bih kako trči plažom prema molu i maše rukama. Ali, uz oko mi je bilo prislonjeno tražilo mojega Nikon fotografskog aparata i bila sam zumirala nešto s druge strane vode - kip žene u nabranoj haljini, s nečime što se doimalo kao vjedro grožđa u rukama. Dok sam se borila izranjajući prema površini, mahnito pomičući ruke i noge, dok mi je srce lupalo u prsima, a zubi cvokotali od hladne vode, bila sam svjesna da se krećem, i to brzo. Jaka, brza struja okretala me je i odvlačila od mola. Izronila sam kašljući, a more oko mene bilo je uzburkano, zapjenjeno, puno pijeska. I dalje sam se kretala, sve dalje od mola i plaže, a valovi su me udarali puneći mi usta i nos slanom vodom. Ruke i noge počele su mi trnuti i nisam mogla zaustaviti drhtanje. Kako je moguće da je ocean na kraju lipnja toliko hladan? Pokušala sam zaplivati protiv struje, ulažući maksimalan trud u australski kraul, mlateći nogama što sam jače mogla i odgurujući vodu sve dok me udovi nisu počeli boljeti. Kretala sam se prema dubokoj vodi jer je struja i dalje bila brza. Pokušala sam se podsjetiti da sam bila dobra plivačica dok sam studirala na Exeteru. Da mogu doplivati do obale. Glasić u mojoj glavi trudio se zvučati uvjereno, ali nije funkcioniralo. Panika je strujala do vrhova mojih prstiju na rukama i nogama. Nešto se dogodilo u međuvremenu, tijekom svih onih godina. Previše vremena provedenog za radnim stolom, u bavljenju prikazima predmeta i akvizicijama, vremena koje nisam provela vježbajući plivanje leptir stilom. Struja koja me je bila uhvatila odjednom je stala. Bila sam okružena brežuljcima crne vode i zapjenjenim bijelim vrhovima. Preda mnom je bila pučina, mračna i beskrajna. Okrenula sam se i na trenutak nisam vidjela ništa osim brežuljaka vode. A tada sam se podignula s krestom vala te ugledala mol i plažu, daleke i majušne. Ponovno sam zaplivala kraul stilom okrenuvši se prema obali - dišući, zamahujući, dišući, zamahujući. Bilo je


naporno, a noge su mi bile jako teške. Nisu željele nastaviti mlatiti. Jednostavno su bile previše umorne. Zastala sam i počela izvoditi pokrete koraka kako bih se održala u uspravnom položaju, a ruke su mi bile toliko iscrpljene da sam poželjela zaplakati. Osjetila sam žarku bol u bradi, a nakon što sam dodirnula lice, opazila sam krv na prstu. Nešto me je posjeklo, vjerojatno dok sam padala. Pad. Nisam bila svjesna ni kako se dogodio. Samo sam željela vidjeti grad s vode, kao što ga je moja baka zacijelo vidjela dok je četrdesetih godina odrastala ondje. Šetala sam plažom, otvorila vrata i zakoračila na mol. Nekoliko daski je nedostajalo, kao i dijelovi ograde, ali se doimalo da je sve u redu do trenutka kad sam stala na dasku koja je bila malo previše mekana. Gotovo sam ponovno osjetila kako padam. Val me je zapljusnuo po licu pa sam progutala gutljaj vode. Osjetila sam kako se fotografski aparat okreće ispred mojega tijela pa sam shvatila da mi je i dalje oko vrata, poput kamena koji me vuče nadolje. Više nikada neće raditi. Znala sam to. Drhtavom rukom podignula sam remenčić preko glave. U mislima mi je bljesnulo sjećanje na moj prošli rođendan: večera u Mayfairu u Londonu, moj zaručnik Hayden mi pruža kutiju omotanu srebrnim papirom i čestitku na kojoj je pisalo: »Sretan trideset i peti, Ellen, nadam se da će ovo biti dovoljno dobro za tvoju sjajnu darovitost.« U kutiji je bio taj Nikon. Otvorila sam šaku i pustila da remenčić klizne s mojih prstiju. Gledala sam kako aparat tone u tamu i osjetila kako mi se srce slama kad sam ga zamislila na dnu oceana. A tada sam pomislila da neću uspjeti stići do obale. Da mi je previše hladno i da sam previše umorna. Zatvorila sam oči i dopustila da me tama obavije. Čula sam zapljuskivanje oceana posvuda uokolo. Pomislila sam na majku i na to koliko će biti strašno više je ne vidjeti. Kako će izaći nakraj s dvije smrti u jedva tjedan dana: najprije moja baka, a potom ja? Pomislila sam na Haydena te kako sam ga jutros prije odlaska uvjerila da ću u Baconu biti samo jednu noć, najviše dvije. I kako me je on zamolio da pričekam tjedan dana, kako bi mogao poći sa mnom. Odbila sam to misleći kako ću kratko biti odsutna. Sitnica. Danas je utorak - rekla sam. Sutra ću se vratiti na Manhattan. A sada će on, samo tri mjeseca prije našega vjenčanja, doznati da se neću vratiti. Osjetila sam kako se predajem, kako dopuštam vodi da me uzme, i to je bilo mirno, vrlo spokojno. Mislima mi je prolepršala predodžba moje bake u njezinu ružičnjaku, s vrtnim škarama u rukama. Smiješila mi se.


Prenula sam se i otvorila oči. Preko tamnih brežuljaka vode nošene strujom vidjela sam mol i nešto, ne, nekoga, na njegovu kraju. Gledala sam kako jedan muškarac zaranja u vodu. Ponovno je izronio i počeo brzo plivati prema meni. Vidjela sam kako mu ruke izbijaju iz valova. - Dolazi po mene - pomislila sam. - Hvala Bogu, dolazi po mene. Netko je ovdje i pomoći će mi. - Počela sam osjećati kako se malena točka u mojim prsima zagrijava. Prisilila sam noge mlatarati malo jače i moji su mišići ponovno počeli oživljavati. Ispružila sam ruku nastojeći dati mu znak, kako bi me vidio. Gledala sam kako se približava, a zubi su mi toliko jako cvokotali da sam jedva disala. Mislim da nikada do tada nisam vidjela toliko snažnog plivača. S valovima je postupao kao da su naknadne misli. Naposljetku je bio dovoljno blizu da ga čujem. - Izdržite - viknuo je teško dišući, crvenog lica, a tamna kosa bila mu je vodom zalizana unatrag. Do trenutka kad je stigao do mene moje su noge već bile otkazale pa sam plutala na leđima. - Odvući ću vas natrag - rekao je. Nekoliko puta je udahnuo i izdahnuo. - Samo činite kako vam kažem i nemojte se držati za mene jer ćemo inače oboje potonuti. Znala sam da se ne smijem uhvatiti za njega, iako do tada nisam bila svjesna koliko je osobi koja se utapa lako počiniti tu pogrešku. Kimnula sam kako bih mu dala do znanja da sam shvatila i tada smo se okrenuli jedno prema drugome, uspravni u vodi. Pogledala sam ga i vidjela samo njegove oči. Imao je najplavije oči - svijetloplave, gotovo ledenoplave, poput akvamarina. A tada sam odjednom, unatoč iscrpljenosti, osjetila kako me je preplavila nelagoda. Nikada nisam bila osobito sposobna prihvaćati pomoć od ljudi i, u čudnom pravilu obrnute proporcionalnosti, što je situacija bila ekstremnija, to je meni bilo vise neugodno prihvatiti pomoć. Moja majka bi rekla da je to zbog stare novoengleske loze od koje smo potekli. Hayden bi rekao da je to jednostavno budalasti ponos. U tom trenutku znala sam samo da sam se osjećala glupo. Djeva u nevolji propala kroz mol, odnijela je struja i ona nije sposobna vratiti se na obalu, nije sposobna pobrinuti se za sebe. - Mogu... otplivati natrag - rekla sam drhtavih usana, dok su mi valovi zapljuskivali lice. - Plivati pokraj vas - dodala sam osjećajući noge kao betonske stupove. On je odmahnuo glavom. - Ne. To nije dobra ideja. Povratne struje. - Bila sam... u plivačkom timu - uspjela sam reći kad smo se podignuli s valom. Glas mi je postajao hrapav. - Pripremna škola. - Nakašljala sam se. - Exeter. Stigli smo... do državnog.


Bio mi je toliko blizu da je rukom očešao gornji dio moje noge. - Odmah ću zaplivati. - On je nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo. - Slušajte me. Ja sam Roy. - Ja sam Ellen - rekla sam bez daha. - Ellen, stavite ruke na moja ramena. Ramena su mu bila široka. Ramena koja izgledaju kao da su stečena radom, a ne vježbanjem. Škiljio je gledajući me. - Ne, to neće ići - pomislila sam te i dalje gurala utrnule ruke kroz vodu. - Idem sama. Uspjet ću sada kada znam da je netko pokraj mene. - Hvala - rekla sam - ali, bit ću dobro samo ako... - Stavite ruke na moja ramena - rekao je podignuvši glas. Taj put to nije bilo jedna od mogućnosti. Stavila sam ruke na njegova ramena. - A sada legnite na leđa. Držite ruke ispružene. Raširite noge i ostanite tako. Ja ću plivati. Znala sam za taj zahvat, nošenje umornog plivača, ali nikada do tada nisam bila umorna plivačica. Nagnula sam se unatrag, a kosa se raširila oko mene. Osjetila sam točku mlake sunčeve svjetlosti na licu. Ljuljali smo se s valovima te plutali prema vrhovima kresta i preko njih. Roy se smjestio na mene, a ja sam zakvačila noge oko njegovih kukova, kako mi je rekao. Počeo je prsno plivati podignute glave i zaplovili smo. Opustila sam se dopustivši da me vuče. Glava mi je bila pritisnuta o njegova prsa. Zatvorila sam oči i osjetila kako se mišići ispod njegove majice stežu sa svakim zamahom. Njegove duge, snažne noge radile su poput izvanbrodskih motora između mojih nogu. Koža mu je mirisala na sol i alge. Čula sam svaki zamah koji je zasjekao vodu i osjećala sam toplinu njegova tijela. Otvorila sam oči i opazila da se krećemo paralelno s obalom. Shvatila sam što se dogodilo. Povukla me je povratna struja, a ja to u panici nisam shvatila. I zato nisam poslušala najvažnije pravilo za prevladavanje povratnih struja - nemojte pokušavati plivati protiv njih; plivajte paralelno s obalom sve dok ih ne obiđete, a tada krenite prema obali. Uskoro smo zaokrenuli i krenuli prema plaži. Ugledala sam nekoliko ljudi koji su stajali na obali. - Još malo - pomislila sam, preplavljena olakšanjem. Jedva sam čekala da pod nogama osjetim tlo, da postanem svjesna kako više ne plutam kroz tamu. Kad je voda bila dovoljno plitka da je Roy mogao stati, podignuo me je i pomogao da se stabiliziram, obgrlivši me rukama oko leđa. Teško je


disao. Po položaju moje glave na njegovim prsima shvatila sam da je visok najmanje metar i osamdeset i sedam, dobrih dvadeset centimetara viši od mene. - Ovdje možete stajati - rekao je dok su mu kapljice vode padale s kose. Blago sam se odgurnula od njega i primila ga za ruke kad ih je pružio prema meni. Spustila sam noge i stala u vodi koja mi je dopirala do prsa. Bilo je božanstveno dodirnuti pijesak, ponovno se usidriti na čvrstom tlu. Ocean se iza mene vrtložio i zaranjao u tamu, ali je plaža, samo nekoliko koraka ispred mene, svjetlucala kao novo obećanje na kasnom poslijepodnevnom suncu. Osjetila sam kako su mi se mišići na trenutak opustili, ali nisam osjetila hladnoću. Osjećala sam samo ushićenost povezanosti sa svijetom oko mene. - Još sam ovdje - pomislila sam. Sigurna sam. Živa sam. Veselje je počelo bujati u meni pa sam se nasmijala. Pustila sam Royeve ruke i počela se vrtjeti poput ošamućene balerine u vodi. Smijala sam se, vrtjela i mahala rukama, a Roy me je zapanjeno gledao. Pitala sam se misli li da sam sišla s uma. I bilo mi je svejedno misli li to. Iz praznine vode vratila sam se na čvrsto tlo i ništa na svijetu nije bilo ugodno kao taj trenutak. Prišla sam Royu i zagledala se u njegove oči. A tada sam ga zagrlila i poljubila. Poljubila sam ga jer mi je spasio život, a taj je poljubac potekao s mjesta za koje nisam ni znala da postoji. On mi je uzvratio. Njegove tople usne imale su okus po moru, a njegove ruke, jake i sigurne, držale su me čvrsto kao da bismo se oboje mogli utopiti. Željela sam samo predati se tom zagrljaju. A tada sam shvatila što sam učinila i brzo se odmaknula. - Oprosti - šapnula sam, odjednom svjesna svih ljudi koji su nas gledali. - Ja... moram ići. - Okrenula sam se i krenula kroz vodu prema plaži što sam brže mogla. Drhtala sam, odjeća mi je bila mokra, oči su me pekle od soli i nelagoda koju sam osjetila nekoliko trenutaka prije nije bila ništa u usporedbi s tim. Nisam znala što me je spopalo, što me je natjeralo da ga poljubim. - Ellen, pričekaj - viknuo je Roy sustižući me. Pokušao me je primiti za ruku, ali sam se pomaknula izvan njegova dosega i nastavila se probijati kroz vodu. - Glumi da se to nije dogodilo - pomislila sam. - Nije se dogodilo. Dvojica u trapericama trčali su prema nama s plaže. Jedan je na sebi imao žutu majicu. Drugi je na glavi imao kapu Red Soxa i pojas s alatom oko struka, s vodenom vagom koja je mlatarala naprijed-natrag dok je trčeći ulazio u vodu.


- Roy, jesi li dobro? Je li ona dobro? - upitao je čovjek u žutoj majici pomažući mi izaći na plažu. - Mislim da je ona dobro - rekao je Roy izlazeći iz vode u trapericama pripijenim uz noge. Čovjek s kapom Red Soxa me je obgrlio i pomogao mi kročiti na pijesak. - Jeste li dobro, gospođice? Pokušala sam kimnuti, ali sam drhtala toliko silovito da mislim da mi se glava uopće nije pomaknula. - Hladno - protisnula sam kroz zube koji su cvokotali. Prišao mi je mišićav, bradat muškarac kratko podšišane kose. Oko struka je imao pojas s alatom, a u rukama smeđu kožnu jaknu. Prebacio ju je preko mojih ramena i zakopčao sprijeda. Podstava je bila debela i topla, poput pokrivača od flisa. Bila sam zahvalna za toplinu. Čovjek u žutoj majici upitao je: - Želite li da pozovem hitnu pomoć? Da vas odvezu u bolnicu u Calvertu ili što već? Neće im trebati mnogo vremena da dođu. Nisam znala gdje je Calvert, ali nipošto nisam željela doći u bolnicu, gdje bi osoblje vjerojatno željelo nazvati moju majku (što ne bi bilo dobro) i Haydena (što bi bilo još gore). - Molim vas - rekla sam dršćući. - Samo želim otići odavde. Roy mi je prišao i stao pokraj mene. - Odvest ću te kući. - O, ne - pomislila sam osjećajući kako mi se obrazi rumene od nelagode. Netko drugi bi me trebao odvesti. Ne mogu poći s njim. Pogledala sam drugu dvojicu, ali ni jedan nije progovorio. - Dođi - rekao je Roy dodirnuvši mi rame. Brzo sam krenula po pijesku. On me je sustigao i poveo bez riječi. Stigli smo na drugi kraj plaže, do mola i mjesta na kojemu se gradila kuća. Tri muškarca na krovu su zabijali šindru. Slijedila sam Roya do zemljanog parkirališta pred kućom, a on mi je ondje otvorio vrata plavog Ford kamioneta. - Oprosti zbog nereda - rekao je pomaknuvši kutiju s alatom, metar, vodenu vagu i nekoliko olovaka s prednjeg sjedala. - Oruđe stolarskog zanata. - Voda se iscijedila iz moje odjeće kad sam sjela, a na gumenom podlošku poda mnom nastala je lokvica. Pogledala sam svoja stopala prekrivena tankim slojem pijeska. - Ne znam što se ondje dogodilo - rekla sam gotovo šapatom. - U jednom trenutku stajala sam na molu, a u sljedećem... - Zadrhtala sam i podignula okovratnik jakne uz vrat. Roy je okrenuo ključ, a motor se nakašljao, zapućkao i krenuo.


- Nisi odavde, zar ne? - upitao je. Brojčanici na upravljačkoj ploči su oživjeli, a radio je zasjao toplom žutom svjetlošću. Odmahnula sam glavom i promrmljala: - Ne. - Povratne struje ovdje mogu biti prilično gadne - rekao je Roy. - A onaj mol nije u dobrom stanju. Sreća je da sam te vidio. Zatvorila sam oči kako bih se otela sjećanju na struju i mol, ali još više kako bih se otela sjećanju na onaj poljubac. U mislima mi je lebdio Haydenov lik, njegov topao osmijeh, onaj pramen plave kose koji mu je uvijek padao na čelo, kako bi mi namignuo kad mu se nešto sviđalo, njegove meke smeđe oči, njegove oči pune povjerenja... nipošto mu ne mogu reći što se dogodilo. - Da, to je sreća - rekla sam. Roy me je pogledao, a ja sam opazila nekoliko malenih bora na njegovu čelu. Obrve su mu bile tamne, ali su u njima bile točkice sive boje. - Hvala ti - rekla sam. - Jer si me spasio. On je pogledao kroz stražnji prozor i prebacio u rikverc. - Nema problema. - Kimnuo je, prebacio u prvu brzinu i prišao rubu zemljanog parkirališta, do ceste. Čekali smo da nekoliko automobila prođe. On je prstima tapkao po volanu. - Doista si bio sjajan. Gdje si naučio tako plivati? - upitala sam nakon trenutka neugodne tišine. Royeve obrve su se podignule. - To je poveliki kompliment od osobe koja je plivala na... Što je ono bilo? Državno? Znala sam da me zacijelo zadirkuje, ali je na njegovu licu jedva bio nagovještaj osmijeha. - Oh... da, pa, to je bilo davno - rekla sam gledajući kako kapljice vode padaju s njegove kose na košulju. Kosa mu je bila gusta, tamna i valovita, s nekoliko sijedih pramenova koji su samo poboljšavali njegov izgled. Nisam mogla ne zapitati se kako bi izgledao u odijelu. - Dakle... bio si spasilac? - upitala sam. On je izašao na cestu. - Ne. - Tada si naučio plivati... - Malo ovdje, malo ondje - rekao je slegnuvši ramenima i pružio ruku kako bi uključio grijanje. - Gdje si odsjela? Malo ovdje, malo ondje? Pitala sam se kako netko nauči tako plivati malo ovdje, malo ondje. Stavila sam ruke pred otvor iz kojega je dopirao topao zrak. Da je trenirao, vjerojatno je mogao biti kandidat za Olimpijadu. - Dakle, gdje si odsjela? - upitao je.


- U pansionu Victory - rekla sam opazivši maleni ožiljak na njegovu nosu, tik ispod lijevog oka. On je kimnuo. - Kod Paule. A u gradu ostaješ... koliko dugo? - Ne dugo - rekla sam. - Uopće ne dugo. - Pa, netko bi ti trebao pogledati tu posjeklinu. - Koju posjeklinu? - Okrenula sam sjenilo, ali na njemu nije bilo ogledala. On je pokazao moje lice. - Na bradi. Dodirnula sam bradu. Na prstima nije bilo krvi. Roy je stao i uključio žmigavac. - Ne bi bilo loše sašiti to. Poznajem liječnika u North Haddamu kojemu te mogu odvesti... Osjetila sam navalu vreline u lice i znala sam da su mi obrazi jarkocrveni. - Ne, ne - rekla sam. - To nije potrebno, doista. - Pomisao da me vozi u drugi grad k nekom liječniku bila je... pa, zbog nekog razloga uznemirujuća. Nisam to namjeravala učiniti. - Nije problem - rekao je. Nasmiješio se, a ja sam opazila jamice na njegovim obrazima. - Išao sam u školu s tim tipom i uvjeren sam da bi... - Gledaj - rekla sam podižući ruke u znak prosvjeda, rumenih obraza. Doista cijenim tvoju pomoć, ali možda je najbolje da ovdje izađem i vratim se pješice. Nije daleko, a već sam ti oduzela i previše vremena. Male bore na njegovu čelu u tom su se trenutku doimale dublje. Nikamo ne ideš pješice - rekao je dok smo čekali da jedan automobil prođe. - Nisam želio biti nametljiv - dodao je. - Samo sam mislio da bi to trebalo pogledati. Dodirnuo mi je lice i podignuo moju bradu kako bi bolje pogledao posjeklinu, a ja sam osjetila kako drhtim cijelim tijelom. - U redu je - rekla sam i sjela posve uspravno. - Ja... ovaj... sutra odlazim - promucala sam - i... uh... otići ću k svojemu liječniku na Manhattanu kad se vratim. Roy je ponovno slegnuo ramenima. - Kako hoćeš - rekao je skrećući ulijevo, prema pansionu Victory. Pogledala sam kroz prozor pitajući se trebam li reći što o onom poljupcu, reći mu da mi je žao. Naposljetku, nisam željela da pomisli kako... nisam željela da pomisli bilo što. - Žao mi je zbog onoga što se ondje dogodilo - rekla sam. On me je iznenađeno pogledao. - Ne moraš se ispričavati. Povratne struje su opasne. Lako je naći se u nevolji...


- Ne, ne mislim na povratnu struju - rekla sam kad je stao uz rub ceste, pokraj pansiona. - Mislila sam na ono drugo... - Nisam to mogla izgovoriti. On je izbacio iz brzine, naslonio se i prešao rukom po volanu. - Pa, ne brini - rekao je slegnuvši ramenima. - Bio je to samo poljubac. Ako mi je zbog toga trebalo biti bolje, nije mi bilo. Osjećala sam se uvrijeđeno, kao da to uopće nije ostavilo trag na njemu. - Znaš - izlanula sam - ljudi u Maineu trebali bi bolje održavati svoje molove. - Čula sam uzrujanost u svojemu glasu, ali je nisam mogla spriječiti. - Mogla sam se teško ozlijediti padajući kroz to. Roy me je zapanjeno pogledao. Napokon je rekao: - Drago mi je da nisi ozlijeđena, kad si toliko darovita plivačica. I drago mi je da sam bio ondje kako bih te spasio. Spustio je svoje sjenilo jer je kasno poslijepodnevno sunce prelilo prednje sjedalo automobila zlatnom bojom. Pomislila sam da me ponovno zadirkuje, ali sam tada vidjela da je izraz njegova lica ozbiljan. - Ali - rekao je, tada s osmijehom - ljudi u Maineu znaju čitati. A da si ti pročitala natpis... O čemu je govorio? Ljudi u Maineu čitaju? Kakav natpis? - Dakako da znam čitati - rekla sam osjećajući još jaču potrebu da se obranim, nesposobna suspregnuti svoj kreštav ton. - Za mnom su četiri godine koledža i tri godine studija prava. Itekako sam čitala. - Studij prava. - Roy je polako kimnuo kao da je upravo nešto shvatio. - Da, studij prava - rekla sam zagledana u njegov obraz. Imao je jednodnevnu bradu koja bi mi u nekim drugim okolnostima možda bila privlačna, u vrijeme dok sam bila sama. Ali, u tom trenutku me je doista živcirao. On se ponovno okrenuo prema meni. - Dakle, odvjetnica si. - Da - rekla sam. - A kakvo pravo... pa, prakticiraš? - Radim s komercijalnim nekretninama. - Aha. - Počešao se po bradi. - Dakle, znaš mnogo o neovlaštenom pristupu? Pa, dakako da sam znala ponešto o neovlaštenom pristupu, ali se nisam mnogo bavila tim područjem prava. - Da - rekla sam malo se uspravivši. - Znam sve o tome. Ja sam u svojoj tvrtci stručnjakinja za zakon o neovlaštenom pristupu. Bavim se slučajevima neovlaštenog pristupa.


Pred nama je stala jedna Toyota, a Roy je vozaču dao znak da može proći. - Stručnjakinja za neovlašteni pristup - rekao je podižući obrve. Moraš li za to dobiti posebnu diplomu? Posebnu diplomu? Kakvo glupo pitanje. - Ne, dakako da ne moraš... zastala sam jer mi je sjaj u njegovu oku otkrio da me nedvojbeno zadirkuje. - U redu - rekao je. - Dakle, uza sve tvoje kvalifikacije, uza sve što si pročitala i to što si stručnjakinja za neovlašteni pristup, zašto nisi pročitala natpis PRISTUP ZABRANJEN pokraj mola? Ili, ako si ga pročitala, zašto si ipak otišla onamo? O kojem je natpisu govorio i zašto me je ispitivao? Osjetila sam kako mi se mali curak vode slijeva niz leđa kad sam se maglovito prisjetila da sam na plaži nedaleko od mola vidjela neki natpis. - Zar je pisalo PRISTUP ZABRANJEN? Je li moguće da je to pisalo? Ne, nije moguće, pomislila sam. Jer, u suprotnom sam u gadnoj nevolji. Imao bi puno pravo misliti da sam prava glupača. - Nisam vidjela znak zabrane - rekla sam mu. - Nije ga bilo. Primijetila bih ga. Roy je skinuo komad alge s nogavice svojih traperica i bacio ga kroz prozor. - Pa, možda ga nisi primijetila - rekao je - ali natpis je ondje. Gradi se nova kuća. Zapravo, ja radim na njoj. A mol i kuća su na istom imanju. Znak je postavljen kako ljudi ne bi ulazili na to imanje. - Pogledao me je. A osobito kako ne bi odlazili na mol. Ponovno sam pogledala svoja stopala prekrivena pijeskom i lokvicu vode oko njih dok sam pokušavala pohvatati sve to. Pokušala sam ponovno zamisliti mol i plažu. Da, vidjela sam natpis. Bijeli s crnim slovima. Što je pisalo? O, Bože, mislim da je pisalo PRISTUP ZABRANJEN. Osjetila sam mučninu. Zacijelo uopće nisam obraćala pozornost. Kako sam mogla jednostavno proći pokraj tog znaka na mol? Prestravila sam se. Kao plivačica se nisam smjela zateći u povratnoj struji, a kao odvjetnica nisam smjela neovlašteno ulaziti na nečiji posjed. Uz glasan škljocaj otkopčala sam svoj sigurnosni pojas. Nisam mu to namjeravala reći. Nikada ne bih mogla priznati što sam učinila. - Znaš što? - upitala sam svjesna da mi glas drhti i da se u tom trenutku povisio za čitavu oktavu. - Trebao bi reći vlasniku neka bolje održava to imanje. - Osjetila sam kako mi se grlo steže kad sam se sjetila kako sam propala kroz mol. - Imaju sreću da se nisam ozlijedila. - Zastala sam. - Ili poginula. - Zaprijetila sam prstom. - Netko bi mogao završiti na sudu zbog tog mola. Trebalo bi ga srušiti. - Eto, dobro sam mu odbrusila - pomislila sam u trenutku kad se gruda pijeska odvojila od moje kose i pala mi u krilo.


Izraz Royeva lica gotovo se nije promijenio, ali mi je nešto u njegovim očima i na kutu usana reklo kako mu je sve to vrlo smiješno. Skupila sam pijesak sa svojih kratkih hlača i bacila ga na njegov pod. On je pogledao pod, a tada ponovno mene. - Mol će biti srušen. Zato su vrata ondje. - Pa, vrata nisu zaključana - rekla sam, a brada me je počela jako peći zbog posjekline. - Trebala bi biti. - Pa, da, ali nisu bila. Kako bih inače dospjela onamo? On je izgledao kao da će reći nešto, ali sam ja nastavila. - I još nešto. Možda bi trebao reći vlasniku neka natpis o zabrani ulaska stavi na mol, a ne nasred pijeska. Pomislila sam kako sam to sjajno rekla. Trebali bi ga staviti onamo gdje doista ima smisla. On se okrenuo prema meni i taj put je bilo očito. Smiješio se, a taj blag, nahereni osmijeh u meni je probudio osjećaj da sam upala u zamku. - O rekao je. - Dakle, ipak si vidjela natpis. O, Bože. Dopustila sam si upasti u vlastitu zamku! Taj je čovjek bio užasan, odbojan, nepodnošljiv. Osjetila sam vrelinu iza očiju i shvatila da ću zaplakati. Nisam mu namjeravala dopustiti da to vidi. Otvorila sam vrata i iskočila, ostavljajući natopljeno sjedalo. - Hvala za vožnju - rekla sam pokušavajući zvučati odlučno kako ne bih zaplakala. Zalupila sam vratima i krenula stazom prema pansionu. Tada sam začula kako me Roy zove. - Ellen. Hej, Ellen. - Nagnuo se kroz suvozačev prozor. Glas mu je zvučao ozbiljno, a i oči su mu tako izgledale. Nije bilo ni traga onom sjaju koji sam ugledala dok me je zadirkivao. - U redu, pomislila sam. Neka kaže što želi. Krenula sam prema automobilu. - Samo sam mislio da bi te moglo zanimati - rekao je. - U prodavaonici Bennett Marine imaju rasprodaju. - Tada se pojavio osmijeh i vidjela sam kako su mu oči zablistale. - Sigurnosni prsluci su na 30-postotnom sniženju.


DRUGO POGLAVLJE PISMO Mokra, iscrpljena i ponižena ljutito sam se uspinjala stubama pansiona Victory. Tada sam odškrinula vrata i provirila u predvorje. Vlasnica Paula Victory sjedila je za svojim radnim stolom iza visokog drvenog pulta, okrenuta leđima prema meni. Pjevušila je. Željela sam samo otrčati u svoju sobu, stati pod vreo tuš i zaboraviti mol, ocean i Roya. A nisam željela da me Paula vidi. Ta je žena mogla biti pomalo radoznala, čak na granici nepristojnosti. Dok sam se ranije toga dana prijavljivala, zatekla sam je zagledanu u moj zaručnički prsten. A tada se drznula upitati me je li pravi. Sada će je vjerojatno zanimati zašto ga ne nosim. Zato što su mi, sat vremena nakon što sam stigla u vaš grad, prsti otekli kao hrenovke, reći ću joj. Mogla sam zamisliti njezin izraz lica kad bih to rekla. - Hvala Bogu za sef u sobi pomislila sam trljajući golo mjesto na prstu i zamišljajući prsten iz draguljarnice Van Cleef & Arpels na sigurnom. Udahnula sam i sagnula se. A tada sam se prošuljala pokraj recepcije i stigla na drugi kraj predvorja, ostavivši za sobom trag kapljica vode koje su padale s moje odjeće. - Hvala Bogu - pomislila sam skinuvši komad alge s noge. Mogla sam zamisliti kako me Paula pita zašto sam mokra, čija su vrata vani zalupljena i što ova gošća iz New Yorka uopće radi ovdje u Beaconu. Kad sam zakoračila iz predvorja u hodnik, začula sam njezin glas iza sebe. - Zaboravili ste kupaći kostim, gospođice Branford? Nisam stala i nisam rekla ni riječi. Samo sam se uspinjala, po dvije stube odjednom i stigla do trećeg kata priželjkujući da sam na putu kući. Željela sam se vratiti u New York i biti s Haydenom, sklupčana pokraj njega na kauču gledati Romansu u Seattleu. Željela sam proći prstima kroz njegovu gustu kosu i po njegovu netom obrijanom licu. Mogli bismo piti Pétrus i jesti hranu iz San Tropeza, onog malog bistroa u ulici East 60th. A ja sam umjesto toga bila mokra, bilo mi je hladno i bila sam ondje. Haydenje bio u pravu. Nisam trebala doći onamo. Trebala sam bakino pismo poslati poštom umjesto da vozim toliko daleko kako bih ga isporučila. Ili sam trebala pričekati još malo, da mi se um razbistri, prije no što sam krenula. Od bakine smrti prošlo je samo tjedan dana. Bile smo vrlo bliske i još sam bila u šoku. Možda zato nisam obraćala pozornost na onaj znak zabrane ulaska.


Iz džepa kratkih hlača izvukla sam mokru pletenicu pričvršćenu za ključ. Otključala sam vrata i prebacila kožnu jaknu preko stolca u kutu. Potom sam svukla mokru odjeću i omotala se ručnikom. Pogledala sam na sat: šest i petnaest. Uzela sam mobitel s noćnog ormarića, sjela na rub kade i nazvala Haydena. Njegov je telefon dva puta zazvonio, a tada sam začula škljocaj. - Ellen? Odahnula sam s olakšanjem. - Hayden. - Pokušavao sam dobiti - rekao je. - Je li sve u redu? Stisnula sam oči što sam čvršće mogla kako ne bih zaplakala. Poželjela sam da me zagrli. Željela sam osjetiti njegove ruke oko sebe. - Sve je u redu - rekla sam, ali sam čula drhtanje u svojemu glasu. - Gdje si bila poslijepodne? Zvaao sam te nekoliko puta. Pomislila sam na raspuknuti mol i na Nikon na dnu oceana, kako ga struja vuče po pijesku. Pomislila sam na Roya i na nošenje umornog plivača. Nisam mogla misliti na poljubac. - Bila sam u šetnji - rekla sam i srce me je zaboljelo. - O, to je dobro. Vjerojatno ti je bila potrebna nakon one duge vožnje uz obalu. Dakle, kako prolazi tvoje prvo putovanje u Maine? Kako je u Beaconu? Kako je u Beaconu? - Nisam sigurna da to doista želiš znati - pomislila sam. - Ti i mama ste bili u pravu. Moj odlazak je bio losa ideja. Pogledaj što se već dogodilo. Možda je to samo bilo nesretno mjesto. Možda je zato baka otišla odavde čim je bila dovoljno stara da bi pošla. - U Beaconu? - upitala sam. - Mislim da je vrlo sličan mnogim drugim gradićima. - Duboko sam udahnula. - Hayden, razmišljala sam... vjerojatno si bio u pravu u pogledu cijele te stvari. Mislim, ne bi bilo loše jednostavno poštom poslati ono pismo. Tada bih se večeras mogla odvesti natrag u New York. Ako krenem do... - Što? - Zvučao je šokirano. - Ellen, tek si stigla onamo. Zašto bi to učinila? - Ali, kad sam jutros odlazila rekao si... - Znam što sam rekao, dušo, ali samo sam htio biti... znaš, praktičan. I bio sam zabrinut jer ćeš sama voziti. Mislio sam da ćeš biti usamljena. Prekasno je da sada kreneš. Prekasno. Poželjela sam zaplakati. Pogledala sam okrugao pleteni tepih na podu kupaonice: intenzivno plave, crvene i zlatne niti upletene kako bi činile kompas. - Da si barem ovdje.


- Znaš da bih došao - rekao je - da sutra nemam onaj sastanak s Petersonom. Znala sam sve o tom sastanku s Petersonom. Hayden i ja nismo bili samo zaručeni nego smo i bili partneri u istoj tvrtci, iako je on radio u odjelu za vođenje parničnog postupka. - Slušaj me - nastavio je. - I sama si rekla kako tvoja baka to ne bi tražila od tebe da nije doista važno. Pogledala sam uokvirenu reprodukciju iznad vješalice za ručnike, jedrenjak koji u suton ulazi u luku. - Znam, ali je moja majka možda bila u pravu kad je rekla da baka na kraju vjerojatno nije znala što govori. Možda je bila u deliriju. Možda je mislila da Chet Cummings živi nekoliko kuća dalje. Tko zna? - To je tipično za tvoju majku, Ellen. Znam koliko si voljela baku i znam da ti je isporučivanje tog pisma važno. I ponosan sam na tebe jer to činiš. Sjedeći na rubu kade omotana ručnikom, pomislila sam na baku na zadnji dan njezina života. Prije samo tjedan dana bile smo zajedno u njezinoj dnevnoj sobi u Pine Pointu, u gradiću u Connecticutu u kojemu je godinama živjela i u kojemu je moja majka i dalje živjela. Vidjela sam kako vrlo elegantna sjedi na svijetloplavom kauču, srebrne kose skupljene i pričvršćene u punđu iznad vrata, koju je uvijek nosila. Strugala je nalivperom rješavajući križaljku u Wall Street Journalu. - Ellen, kako se još kaže »dovoljno«, pet slova? - upitala me je. Na trenutak sam se zamislila i naslonila se zagrizavši Mcintosh jabuku. Kroz izbočeni prozor vidjela sam rub trijema iza kuće, pokrivenog sindrom i okruženog ružičnjakom te zelenu površinu koja se protezala nizbrdo do željeznih vrata na kraju prilaza. Kosilice su u daljini brujale poput lijenih pčela. - Dovoljno? - rekla sam brojeći slova u mislima. - Ne, to je sedam. Povjetarac je puhnuo kroz otvoren prozor donijevši miris netom pokošene trave i ružinih latica. Moja je baka promrmljala nešto te okrenula novine i pokazala mi ih. Na stranici nasuprot križaljci bila je reklama koja je prikazivala mršavu manekenku u crnoj kvadratnoj haljini od sjajne, izgužvane tkanine. - Izgleda kao vreća za smeće - rekla je baka. - Što se dogodilo s odjećom kakvu je Jackie Kennedy svojedobno nosila? Ona je bila prava ikona. - Jackie Onasis - rekla sam ispravivši je. Ona je mahnula rukom. - Uvijek će biti Jackie Kennedy. Onog čovjeka nitko nije prihvatio kao njezinog supruga. - Pa, mislim da ona jest, bako.


- Koješta - rekla je moja baka. - Što je mogla vidjeti u njemu? Dakako, bio je bogat, ali nije bio čak ni privlačan. Ne kao ona. Ustala sam iz svojega naslonjača i sjela na kauč pokraj bake. - Pa, možda je bio privlačan na svoj način - rekla sam. - Vjerojatno se s njim osjećala sigurno. Kao s očinskom figurom. Naposljetku, s onim je atentatom proživjela užasno iskustvo. - To nije razlog za brak - rekla je odmahujući glavom i strogo me gledajući svojim zelenim očima. Moja je baka počela pisati nešto u križaljku. - Aha - rekla je. - Riječ je dosta - i počela ju je pisati, ali kad je stigla do slova s, stala je. Tijelo joj se zgrčilo, a glava klonula na kauč. Oči su joj bile zatvorene, ali su u njihovim kutevima bile duboke bore, kao da škilji, a usta su joj bila ukočena. Znala sam da trpi bol. - Bako? - Primila sam je za ruku. - Jesi li dobro? Što je? - Srce mi je lupalo. Ona se ponovno zgrčila i izgledalo je kao da je sve u njezinu tijelu stalo. A tada joj je glava klonula na prsa. - Bako! - vrisnula sam, prestravljena. Čvršće sam stisnula njezinu ruku. Doimalo se kao da se soba naginje, kao da se sve udaljava od mene. Bako, molim te - rekla sam. - Reci mi da si dobro. - Osjetila sam mučninu. Ona je tada izgovorila moje ime, slabim glasom i zadihano. - Ovdje sam - rekla sam. - Ovdje sam, bako. - Koža joj je bila hladna. Osjetila sam krhke kosti ispod njezine površine. - Nazvat ću hitnu pomoć. - Ellen - ponovno je šapnula. Lice joj je bilo bijelo, a oči i dalje zatvorene. - Nemoj govoriti - rekla sam. - Bit ćeš dobro. - Ne znam koga sam više pokušavala uvjeriti u to, baku ili sebe. Uzela sam telefon i pritisnula tipke broja hitne pomoći. Morala sam jako pritisnuti jer su mi prsti bili poput želea. Oni su me prisilili dva puta slovkati ime ulice, iako je jednostavno. Hill Pond Lane. Zacijelo sam mnogo prebrzo govorila. Nakon toga sam otrčala u kuhinju i viknula pozvavši Lucy, bakinu domaćicu, te je zamolila da pronađe moju majku u Jedriličarskom klubu Doverside, a potom da ode na kraj prilaza i mahne vozilu hitne pomoći kad ga ugleda. Otrčala sam natrag baki. Oči su joj tada bile napola otvorene, ali se nisu pomicale. Zurila je u mene. A tada je iznenađujuće snažno uhvatila moje zapešće i privukla me k sebi. Uho mi je bilo blizu njezina obraza i osjetila sam miris njezina parfema s lavandom. - Molim te - rekla je, a ta riječ jedva da je bila više od daška zraka. - Postoji pismo... koje sam


napisala. Spavaća soba. - Ponovno me je čvrsto stisnula. - Ti... mu ga odnesi... Ellen. - Bako, ja... - Odnesi mu pismo. Samo... obećaj. - Dakako - rekla sam. - Obećavam. Učinit ću sve što... - Njezini su prsti pali s moje ruke, a iz usta joj je izašao dašak zraka. I tada se umirila.

Te večeri tražila sam pismo počevši od ormarića pokraj bakinog kreveta. U ladici sam pronašla tri olovke i blok papira praznih listova, dva para naočala, paketić mentol bombona i primjerak Sto godina samoće Gabriela Garcie Márqueza. Pretražila sam njezin pisaći stol, antikni stol od trešnjinog drva dopremljen iz Pariza. Na njemu je bio Pine Point Review, lokalne tjedne novine koje izlaze srijedom. Kad sam otvorila jedinu ladicu na sredini stola, pronašla sam adresar. Listala sam stranice osjećajući se naizmjence utješeno i ražalošćeno poznatim uzlaznim i silaznim potezima bakinog rukopisa. Pisma nije bilo. Njezina garderoba pozdravila me je mirisom lavande. Na prečkama su, jedni do drugih, visjeli Chanel kostimi i haljine kupljene na rasprodaji u robnoj kući. Na policama su bile veste u svim bojama, od boje breskve do boje borovnice. Prešla sam rukom preko jedne ružičaste veste. Kašmir je bio mek poput oblaka. Na ugrađenoj komodi stajala je zbirka fotografija u srebrnim okvirima. Jedna je prikazivala moju baku i djeda na dan kad je djed diplomirao medicinu na Sveučilištu Chicaga. Djed ju je grlio. Stajali su ispred kamene zgrade s golemim gotičkim svodom. Brada joj je bila lagano podignuta i gledala je u fotografski aparat, a oko dugačkog vrata nalik labuđem imala je nisku bisera. Moj je djed gledao u nju s osmijehom preko cijelog lica. U ovalnom okviru bila je fotografija moje bake i mene na Trgu Alamo, u parku preko puta kuće moje bake i djeda u San Franciscu. Bilo mi je deset godina što znači da je baki bilo pedeset i pet. Gledala sam tu fotografiju zapanjena našom sličnošću. Imale smo iste zelene oči i dugu kestenjastu kosu, iako je baka svoju uvijek nosila podignutu. Sjetila sam se dana kad je ta fotografija snimljena. Nosila sam fotografski aparat prebačen preko ramena pa su nam neki turisti, koji su mislili da smo i mi turistice, ponudili da će nas fotografirati zajedno. Stajale smo pred ogromnom gredicom crvenog cvijeća, obje nasmiješene, a u pozadini se vidi bakina žuta kuća.


Vratila sam fotografiju natrag i počela oprezno otvarati ladice njezine komode uvjeravajući samu sebe da činim ono što je tražila od mene. Pretražila sam ladicu u kojoj je držala račune za odjeću, upute za uporabu pomagala koja su već odavno izdahnula, strane novčanice pričvršćene spajalicama, sačuvane od izleta u inozemstvo, godine i godine rođendanskih i božićnih čestitki koje je primila te primjerak obavijesti od Winston Reida kad sam postala partnericom. Pisma nije bilo. Vratila sam se u spavaću sobu i sjela na rub njezina kreveta. Što god je napisala, nije bilo ondje. Pomislila sam da ga možda uopće nije ni napisala. Možda je na kraju doista bila u deliriju. Bakine police za knjige bile su pretrpane romanima i biografijama te obiteljskim fotografijama, a ja sam ih gledala s drugog kraja sobe i pitala se što mi je činiti. Gledala sam slike na zidu, morske i kopnene pejsaže. Čak je bila uokvirila nekoliko fotografija koje sam načinila kao djevojčica: naplavljeno drvo na plaži i par starih tenisica. Ponovno sam otvorila ladicu noćnog ormarića i ugledala knjigu Sto godina samoće. Kad sam je uzela u ruke, iz njezinih stranica lepršajući je ispao svijetloplavi papir. Na vrhu papira bili su bakini inicijali utisnuti u reljefnom kurzivu - RGR. Ruth Goddard Ray. Prepoznala sam visoka, uspravna slova njezina rukopisa gledajući ime osobe kojoj je pismo upućeno: Chet Cummings. Ispod tog imena bila je adresa: Ulica Dorset 55, Beacon, Maine. Izgledalo je kao koncept; stranica je bila puna precrtanih dijelova i promjena, ali sam shvatila da sam pronašla pismo. Duboko sam udahnula i počela čitati.

Dragi Chet, mnogo puta sam pomislila napisati ti pismo, ali sam se uvijek plašila učiniti to. Pretpostavljam da sam mislila da ćeš to moje pismo poslati natrag neotvoreno, a ja ću ga pronaći u hrpi pošte, s poništenom markom, kako zuri u mene i tvojim rukopisom načrčkanim sa strane - »vratiti pošiljatelju«. Ili da ćeš ga možda jednostavno ignorirati, baciti ga u smeće s korom naranče, talogom kave i jučerašnjim novinama, a ja nikada neću doznati što se dogodilo. U svakom slučaju, to bih i zaslužila. Ali, ipak se nisam željela suočiti s tim razočaranjem. Možda je nešto u tome što sam navršila osamdesetu stvorilo tu potrebu da ti napokon, nakon šezdeset i dvije godine, napišem pismo i dalo mi snagu da se nosim s ishodom, kakav god bio. Nakon što sam preživjela osam desetljeća, osjećam da je vrijeme da razriješim ono što sam zanemarivala i, još važnije, da se iskupim.


Zapravo, prije ti i nisam mogla pisati jer sam tek nedavno doznala gdje si. Posljednje što sam čula bilo je da si u Južnoj Karolini. To je bilo prije otprilike petnaest godina. A tada sam, jednoga dana prošlog ožujka, doznala da si se doselio natrag u Beacon. Na računalu sam tražila adresu jednog uzgajivača ruža u New Hampshireu. Ne misleći ništa osobito, utipkala sam tvoje ime u tražilicu i dodala »Beacon, Maine«. I odjednom, eto te! U Ulici Dorset. Ne možeš zamisliti koliko sam se iznenadila. Pronašla sam te jednim laganim pritiskom na tipku. Kad sam ugledala tvoje ime, zacijelo sam punih trideset sekundi bez daha sjedila pred računalom zadržavajući dah. Potom su mi bila potrebna još tri mjeseca da doista odlučim pisati ti. Ali, evo me, napokon spuštam olovku na papir, a želim ti reći da mi je jako žao zbog onoga što se dogodilo između nas i pišem ti kako bih te zamolila da mi oprostiš. Voljela sam te, Chet. Jako sam te voljela i voljela sam ono što smo imali: naše snove o budućnosti, naše snove o zajedničkom životu u Beaconu. Kad si došao u Chicago i kad sam ti rekla da te više ne volim, lagala sam. Mislim da sam sebe pokušavala uvjeriti u to jer mi je tako bilo lakše, lakše jednostavno to završiti. Barem sam tada to mislila. I sve što sam činila od tog trenutka činila sam s tom namjerom - jednostavno to završiti. Znam koliko te je moj odlazak u konačnici stajao i to si nikada neću moći oprostiti. Da te nisam ostavila tako kako jesam, ti ne bi otišao iz Beacona i ne bi izgubio ono što ti je mnogo značilo. Uvijek sam se osjećala odgovornom za taj gubitak i žao mi je. Nadam se da mi možeš oprostiti. Imam mnogo divnih sjećanja na vrijeme koje smo proveli zajedno. Bila bih sretna kad bih doznala da i ti imaš barem nekoliko lijepih sjećanja na mene. Pitam se pomisliš li ikada kako smo sjedili ispod onog hrasta, kako su cvrčci cvrčali, a noću zrikavci. Ili kako je led zimi prekrivao grmove borovnica, dajući im onaj sneni izgled. Ili kako smo na štandu pokraj ceste prodavali pite za tvoju majku. I dalje te se sjetim kad god vidim borovnice. S ljubavlju, Ruth Stajala sam u bakinoj spavaćoj sobi držeći to pismo i razmišljajući o tome kako je pisala muškarcu s kojim nije razgovarala više od šezdeset godina. U kakvoj su to ljubavnoj vezi bili? Tada joj je bilo osamnaest, bila je tek mlada djevojka. Nakon svih tih godina pisala je kako bi mu se ispričala jer ga je ostavila. Sjela sam na bakin krevet držeći taj plavi papir u ruci i pitajući se tko je Chet Cummings te što će misliti kad mu predam taj papir. Je li on doista bio njezina prava ljubav? Je li njihova veza bila tajna romansa o kojoj se nikada nije usudila progovoriti?


Ogrnuta mokrim ručnikom u kupaonici pansiona Victory, i dalje držeći mobitel uz uho, pitala sam se kakav bi bakin život bio da se udala za Cheta Cummingsa. Ne bi imala englesku tudorsku kuću sa šest soba, ružičnjak, vodoskoke ni jutra travnjaka koji su ljeti bilo jarkozeleni i koji su divno mirisali kad ih se pokosilo. Živjela bi u Beaconu. Moju bi majku rodila u Beaconu, a moja majka bi možda ostala ondje, udala se i mene rodila u Beaconu. A ja bih odrasla u ruralnoj sredini, živjela bih u malom gradiću, izolirana i daleko od svega što volim. Nisam mogla ni zamisliti život bez svojih omiljenih muzeja, džez klubova, kafića na svakom koraku, Broadwaya, Brooklynskog mosta. Život bez svega toga doimao mi se vrlo otužno. - Jesi li još tu? - upitao je Hayden. Premjestila sam telefon na drugo uho. - Da, oprosti. Mislila sam na baku. Pitala sam se kako bi bilo da je ostala u Beaconu. - Pa, srećom nije - rekao je Hayden. - Jer te možda ne bih upoznao. Kap vode pala mi je s kose na usnu. Okusila sam sol. - Da - rekla sam. Srećom. Pogledala sam prema dolje, u tepih s uzorkom kompasa. Možda sam trebala doznati više o tom dijelu bakinog života, zbog nje. Bilo je to kao da joj pomažem upisati posljednja slova u njezinu križaljku. - Pretpostavljam da si u pravu, Hayden - rekla sam. - Trebala bih ostati ovdje i isporučiti pismo. Ona me je zamolila da to učinim, a ja sam obećala da hoću. - Privukla sam koljena prsima i obuhvatila ih rukama, pritisnuvši mobitel na uho. - Ali nedostaješ mi. - I ti meni nedostaješ. - Vratit ću se sutra navečer - rekla sam. - Najkasnije u četvrtak. - Savršeno jer je večera u petak navečer, a samo je jedna osoba koju želim uz sebe. Nisam mogla propustiti tu večeru. Organizacija zvana Istaknuti Njujorčani iskazat će Haydenu počast zbog svih pro bono projekata u kojima je sudjelovao tijekom godina, od predsjedanja Koalicijom za pismenost do predvođenja kapitalne kampanje za Guggenheim. - Ne brini - rekla sam. - Vratit ću se mnogo prije. Ne bih to propustila ni za što na svijetu. - Zatvorila sam oči i zamislila kako gradonačelnik Haydenu uručuje nagradu. Bila sam silno sretna jer ga uvažavaju na taj način. To mu je dugoročno moglo samo pomoći u njegovoj kandidaturi za gradsko vijeće sljedeće godine. Iako mu ta pomoć, dakako, nije bila potrebna.


Njegov otac H. C. Croft bio je viši senator iz Pennsylvanije i predsjednik Financijskog povjerenstva Senata. Njegov stric Ron Croft bio je guverner Marylanda dva mandata, a bratić Cheryl Higgins bio je kongresni predstavnik u zakonodavnom tijelu Rhode Islanda. Uza sve to, njegova pokojna prateta Celia bila je sufražetkinja. Osim čelika, koji im je donio bogatstvo, obiteljski posao Croftovih bila je politika, za koju su bili prirodno daroviti. Haydenovog oca i strica poznavala sam prilično dobro i obojica su bili šarmantni, karizmatični muškarci sposobni privući gomilu oko sebe kad bi prisustvovali dobrotvornom balu ili svratili u željezariju. Mediji su već brujali o Haydenovoj odluci da se kandidira. - Jako sam ponosna na tebe - rekla sam. A tada sam mu poslala poljubac u telefon. Kad sam prekinula razgovor, vidjela sam da sam propustila majčin poziv. Srce mi je počelo poskakivati kao riba na suhom. Nisam mogla razgovarati s njom. Barem ne još. Imala je šesto čulo u vezi mene i znala je kad nešto nije u redu, a ja je nisam željela uzrujati govoreći joj kako sam pala u ocean i zamalo se utopila. I nipošto joj nisam namjeravala reći da sam poljubila neznanca. Toliko bi se zabrinula da bi se vjerojatno dovezla u Beacon. Stoga sam odlučila poslati joj poruku. Sve je u redu, lijep pansion, uskoro se čujemo. Pusa. Dobro, da, osjećala sam se krivom zbog toga. Malo sam uljepšala situaciju. Zapravo, znatno sam je uljepšala jer ništa od toga nije bilo istina. Ali, sutra ću domisliti što da joj kažem. Pustila sam vodu u tušu kako bi se zagrijala. Sutrašnji će dan općenito biti mnogo bolji. Imala sam konferencijski poziv u deset sati, ali to će trajati samo oko sat vremena, a odmah nakon toga svratit ću k gospodinu Cummingsu, lijepo pročavrljati s njim, predati mu pismo i krenuti natrag na Manhattan. Vratit ću se kući u pravi trenutak za votku i tonik te večeru na terasi, ako vani ne bude previše vruće. Divno. Stavila sam ruku pod vodu i ustanovila da je mlaka. Paula me je upozorila na to kad mi je pokazala sobu. »Vrućoj vodi je potrebno neko vrijeme da se popne ovamo iz grijača u podrumu«, rekla je pružajući ruke kako bi dočarala daljinu. Pričekala sam još minutu i kupaonica je napokon bila ispunjena ugodnom parom. Stojeći na tepihu s motivom kompasa gledala sam kako slova N, S, E i W nestaju dok me je magla obavijala. Ušla sam pod tuš i pustila da mi se vruća voda slijeva preko glave niz leđa. Prošla sam prstima kroz kosu i pustila da voda odnese ljepljivu sol. Bilo je božanstveno. Tada sam ispraznila majušnu bočicu šampona na glavu i napravila dobru pjenu, udišući čist, cvjetni miris. Upravo kad sam namjeravala isprati šampon, temperatura vode naglo je pala. Odjednom je


potekla ledena, a ja sam stajala pod njom dršćući i psujući pansion Victory, psujući Beacon, psujući čitavu državu Maine. I tada su potekle suze.


TREĆE POGLAVLJE MEDIJSKO LUDILO Kad sam se probudila u polutami sobe, pomislila sam da sam u našemu stanu u New Yorku i na trenutak sam bila sretna. Ali, tada su moje oči počele razabirati nepoznate oblike pa sam se, uz tupu, samotnu bol u prsima, sjetila da sam u Beaconu. Sjetila sam se mola, oceana, ledene vode, čovjeka koji zaranja i... O, Bože, onaj poljubac. Što me je spopalo? Ponovno sam u mislima proživjela taj prizor. Nisam razmišljala, u tome je bio problem. Ujednom trenutku sam stajala ondje i gledala ga, a u sljedećem sam zapravo sišla s uma. Jesam li pokušavala osujetiti vlastito vjenčanje? Zar se nisam željela udati? Ništa od toga nije imalo smisla. Dakako da sam se željela udati. Voljela sam Haydena i željela sam biti njegova supruga. U to sam bila sigurna. Okrenula sam se na leđa i protrljala oči. Nisam namjeravala nastaviti razmišljati o tome. Svanuo je novi dan, novi početak i taj će dan biti dobar jer ću isporučiti bakino pismo. Pokušala sam zamisliti Cheta Cummingsa. Hoće li imati štap? Živi li sam ili ima skrbnika? Hoće li biti ljubazan ili mrzovoljni starac? Hoće li se sjetiti bake? Bilo je tek sedam i petnaest, prema satu na noćnom ormariću, prerano za posjet čovjeku starom osamdeset i jednu godinu. K njemu sam namjeravala svratiti neposredno nakon konferencijskog poziva u deset sati. Osvrnula sam se po sobi ne vjerujući da sam završila ondje. Moja tajnica Brandy rekla je da mi je rezervirala apartman »Pogled na ocean«, ali tko god je to nazvao apartmanom, trebao bi se vratiti u hotelijersku školu. Bila je to sobica s parketom, pletenim tepihom i komodom od mahagonija na kojoj se nalazio bijeli vrč u bijeloj posudi (antiknoj, kako je Paula ponosno istaknula). Krevet od mahagonija bio je prekriven bijelim prekrivačem. Nije bilo stola nego samo neudoban stolac s naslonom od prečki u kutu. I nije bilo mini-bara. (- Mini sto? - upitala je Paula kad sam pitala o tome.) I, najgore od svega, nije bilo pogleda na ocean. Dva prozora gledala su na prednji travnjak, ulicu i na druge kuće. Ustala sam i preturala po svojoj torbi sve dok nisam pronašla potvrdu koju mi je Brandy dala. Pansion Victory


Ulica Prescott 37, Beacon, Maine Deluxe apartman, s pogledom na ocean Dva noćenja

Deluxe apartman, s pogledom na ocean. Eto. Umila sam se te odjenula hlače i vestu. Potom sam otišla potražiti Paulu kako bih joj rekla za tu pogrešku i zamolila je da me preseli u pravu sobu. Bila sam na recepciji, u dnevnom boravku i u blagovaonici te je naposljetku pronašla na odmorištu prvog kata, u razgovoru sa sobaricom. Gotovo nisam mogla skinuti pogled s Paulinih hlača, žutih sa smeđim jazavčarima. - Paula rekla sam. - Mislim da je došlo do pogreške. Tajnica mi je rezervirala deluxe apartman s pogledom na ocean. - Pružila sam joj papir. - Ali, soba u kojoj sam smještena je... pa, nema pogled na ocean. Paula je malo isturila donju usnu gledajući u papir. - U kojoj ste sobi? - U sobi broj deset. - Piše li deset na vratima? - upitala je uzimajući olovku iza uha i češkajući glavu gumicom na njezinu kraju. Kimnula sam. - Da. - Pa, tada je to soba osam. Pitala sam se kako to može biti soba osam? Je li to kakav čudan hotelijerski sustav brojanja, svojstven Maineu, za koji nisam znala? - Ali, na vratima piše deset. Paula je ponovno zakvačila olovku za uho i pružila mi potvrdu. - To je soba osam - veselo je rekla. - To je naš deluxe apartman, najbolji u pansionu, i ima pogled na ocean. - Ali, gledala sam i nigdje ne vidim ocean - rekla sam pitajući se jesam li ušla u reality show u kojemu će se odjednom pojaviti producenti i ekipa, smijući se jer je sve to jako komično. - Oh, pogled nije iz sobe - rekla je Paula. - Morate otići na krov. - Ne razumijem. - Na krov - ponovila je tonom koji je govorio kako bi to trebalo biti očito samo po sebi. - Pokraj vašega ormara su vrata. Popnite se stubama i izaći ćete na krov. Gore smo stavili lijepe vrtne stolce. Vrtni stolci. Na krovu. - U redu, ostavimo pogled na ocean po strani na trenutak - rekla sam zaključivši da mogu pronaći bolji smještaj, možda u središtu grada. - Imam


još jedno pitanje. Trebala bih u vašemu poslovnom centru ispisati nešto za konferencijski poziv u deset sati. Paula je napućila usne pa su se ona i sobarica pogledale. Ni jedna nije progovorila. - Pisač? - upitala sam. - Željela bih ispisati jedan spis za... Paula me je blijedo gledala. - Pisač je malo pokvaren - napokon je rekla. - Papir katkad zapne. Rukama je izvela pokret uvrtanja. - Vjerojatno zbog slanog zraka. Izgovorila je to u regionalnom stilu. - Ali, možete pokušati. Malo pokvaren. Okrenula sam se i pogledala kroz okrugao prozor na odmorištu. Jedan muškarac ijedna žena vukli su kovčege po parkiralištu sa stražnje strane. - Sretnici - pomislila sam. - Odlaze kući. - Ali, imate poslovni centar - rekla sam ponovno se okrenuvši prema Pauli. Moja tajnica je izričito pitala za to. Jeste li sigurni da nemate pisač koji radi? - Nisam mogla vjerovati da doista vodim taj razgovor. Vjerojatno sam mogla odsjesti u Ritz-Carltonu u gradu, s pravom vrućom vodom i bežičnim internetom u sobama, ali je Brandy tvrdila da će ovo biti praktičnije. Sobarica je izvinula obrve i pomaknula složene ručnike koje je držala u rukama. S jedne strane njezina vrata vidjela sam rub tetovaže. Izgledala je kao motiv papige. Paula joj je mahnula neka krene dalje. - Pa, imamo... da vidim, jedan pisač, jedan faks i jedno računalo. Pokazat ću vam - rekla je i povela me u prizemlje te u predvorje. Možda to nisu zvali poslovnim centrom, ali su barem imali tu opremu. - Evo ga. - Otvorila je vrata iza svojega stola. U malom ormaru bio je prašnjavi faks uređaj, a na njemu računalo. Iza njih je bio monitor iz osamdesetih godina i pisač s električnim kablom koji je beživotno visio pokraj njega, s žicama koje su raščupane virile iz njegova kraja poput busena trave. - Ovo je poslovni centar? - Zacijelo se šalila. Počela sam osjećati frustraciju. Najprije soba, a sad ovo. Morat ću napisati pritužbu Uredu za poboljšanje poslovanja. Taj je pansion bio nevjerojatan. - Taj pisač ne radi - rekla sam upirući prstom. Paula se nagnula nad pisač i zagledala u njega kao da bi ga mogla mislima prisiliti da proradi. - Oh, mislim da ga mogu dati popraviti. Naposljetku sam ostala bez riječi. Pogledala sam Paulu, koja se olovkom češkala po glavi, a tada sam prošla predvorjem i kroz vrata. Nisam znala kamo idem. Znala sam samo da moram otići odande.


Jutarnji zrak mirisao je na sol te promjenu plime i oseke, a ja sam nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula kako bih se smirila. Zastavši na pločniku okrenula sam se i pogledala pansion pitajući se zašto me je Brandy prijavila ondje. Taje kuća, dvokatnica s bijelom šindrom, plavim prozorskim kapcima, dva dimnjaka i trijemom sa svih strana, bila petnaestak metara udaljena od ceste, pokraj sive kuće koja je bila sjedište Povijesnog društva Beacona. Pomislila sam kako bi taj pansion gotovo mogao biti zgodan kad bi ga netko osuvremenio. Prešavši nekoliko raskrižja, skrenula sam u Ulicu Paget, glavnu ulicu koja prolazi kroz maleno središte Beacona. S desne strane bio je zaštitni zid, iza njega ocean i bijele kreste valova koje su svjetlucale na suncu. Jedna mlada majka i dva dječačića sjedili su na rubu zida i gledali nešto u vjedru, možda školjke ili rakove samce. Ili je to možda samo bilo vjedro pijeska. Poželjela sam da imam svoj fotografski aparat. Načinila bih lijepu fotografiju. Nastavila sam hodati, pokraj odvjetničkog ureda Tindal& Griffin, agencije za nekretnine Harborside i salona Shear Magic, starih, ali dobro održavanih kuća prilagođenih za komercijalnu uporabu. Tražila sam hotel ili kakvo drugo prenoćište, ali nisam vidjela ništa. Malo dalje prošla sam pokraj Banke Community, čija je fasada od crvene opeke izblijedjela u svijetloružičastu, i prošla sam pokraj male bijele zgrade s oplatom od dasaka i natpisom Frankova krojačnica. - Koja je od tih zgrada postojala u vrijeme dok je moja baka živjela ondje? - pitala sam se. Neke od njih zacijelo su postojale. Počela sam osjećati sreću zamišljajući je u toj ulici, kako gleda taj prizor, trči po istoj plaži. Naposljetku, bio je to njezin gradić, mjesto u kojemu je odrasla. Osjećala sam se kao da hodam njezinim stopama. Prošla sam pokraj lokala nazvanog Antler, koji je izgledao kao pivnica, sudeći po natpisu u izlogu. Malo dalje vidjela sam zalogajnicu Three Penny, obijeljenu zidanu zgradu s cvjetnim posudama na prozorima, iz kojih su crvene pelargonije izvijale vratove kako bi uhvatile zrake hladnog sunca Mainea. Odjednom sam osjetila glad i ušla. Restoran je mirisao na pecivo s cimetom. Mlada konobarica uputila me je u separe, gdje sam naručila kavu. - Nešto za pojesti? - upitala je. - Imate li svježeg voća? Kimnula je. - Borovnice, dinje, banane, borovnice, borovnice. Nasmiješila se. - Mislim da ću uzeti borovnice.


Ona se nagnula prema meni. - Borovnice su lokalni specijalitet šapnula je. - Ali osobno bih izabrala uštipak s jabukovačom. - Molim? - Uštipak s jabukovačom. Uštipci su jaaako dobri. - Otegnula je tu riječ kao da rasteže karamelu. - Ovdje ih pripremamo. Odmahnula sam glavom. - Mislim da ću uzeti voće - rekla sam. - Hvala, ali ne jedem uštipke. Na stolu je bio mali džuboks pa sam prelistala stranice pjesama. Pronašla sam »The Way You Look Tonight«, staru pjesmu Jeromea Kerna koju volim. Stavila sam nekoliko novčića u aparat i kroz malene zvučnike začuo se glas Roda Stewarta. Konobarica se vratila donijevši šalicu kave, zdjelicu borovnica i tanjur na kojemu je bio uštipak s jabukovačom. - Kuća časti - rekla je stavivši uštipak pred mene. - Znam da će vam se svidjeti. Kava je bila aromatična i vruća, a borovnice veće i slade no što sam ikada jela. Gledala sam uštipak pokriven sitnim kristalima šećera. Doimalo se da me zove poput sirene. - U redu - pomislila sam - jedan komadić me neće ubiti. Zalogaj se rastopio u mojim ustima, topao, sladak i ljepljivo kremast. Uzela sam još jedan i tanjur je začas bio prazan. Pa, možda Beacon ipak ima i nešto dobro. U devet sati i pedeset i sedam minuta sjela sam na krevet, jedino udobno mjesto u sobi, i nazvala broj za konferencijski sastanak. Iz svojega mobitela čula sam samo šum. Kad sam pogledala simbol za signal, vidjela sam da je sveden na točkice. - Nije ni čudno - pomislila sam. Signala nije bilo. Uzela sam telefon iz sobe, ali sam ustanovila da ne radi. Potpuna tišina. Nije se čuo čak ni škljocaj. Ponovno sam uzela svoj mobitel i skakutala po sobi pokušavajući pronaći signal. Trebaju mi prugice, daj mi prugice! Taj je razgovor bio važan i morala sam se povezati. Kako je moguće da se sve događa toliko pogrešno? Tada sam se sjetila kupaonice i sinoćnjeg razgovora s Haydenom. Veza je bila savršeno dobra. Potrčala sam u kupaonicu, spustila poklopac zahodske školjke, otvorila svoje prijenosno računalo i sjela. Sljedećih devedeset minuta davala sam pravne savjete o ugovoru za nekretninu vrijednu dvije stotine milijuna dolara sjedeći na zahodskoj školjci. Kad je razgovor završio, ponovno sam nanijela ruž i osvježila sjenilo gledajući se u ogledalo u kupaonici. Potom sam uzela smeđu omotnicu s imenom naše tvrtke, Winston Reid Jennings, i stavila bakino pismo u nju,


kako bi bilo na sigurnom. S vanjske strane omotnice napisala sam »G. Cummings«. Kad sam krenula prema vratima, opazila sam kožnu jaknu onog građevinskog radnika na naslonu stolca, gdje sam je ostavila da se osuši. Mogla bih mu je odnijeti - pomislila sam uzevši je. Jakna je još bila vlažna, ali je koža bila podatna. Imala je mekanu podstavu i lijepe šavove. Pogledala sam etiketu. Orvis. Mislila sam da ondje prodaju samo pseće ležajeve i opremu za kampiranje, ali ta je jakna bila lijepa. U ormaru sam pronašla plastičnu vrećicu pa sam jaknu stavila u nju. Paula je sjedila za svojim stolom, jela mrkvu i ravnala pregib u novinama kad sam ušla u predvorje. - Gospođice Branford - rekla je. - Mislim da će pisač poslijepodne biti popravljen. - Hvala - rekla sam pitajući se tko bi mogao popraviti tu starudiju. - Ali više mi nije potreban. Odradila sam poziv i bez njega. - Krenula sam van, ali sam tada stala. - Usput, prilično sam sigurna da ću se danas odjaviti. Podignula sam obrve. - Za slučaj da netko poželi taj apartman. Paula me je pogledala, a tada se ponovno usredotočila na novine. - Ali, rezervirali ste dvije noći. - Odgrizla je zalogaj mrkve. Vrećica s jaknom postala mi je teška. - Da, znam, ali vjerojatno ću danas završiti posao ovdje. Dakako, možete zadržati iznos naplaćen za drugu noć... - Ajme! - Paulina usta su bila otvorena, a mrkva u zraku. - Netko je pao kroz mol na plaži Marlin. Piše u Bugleu. - Prinijela je novine bliže licu. Jučer poslijepodne, malo dalje od one nove kuće koja se gradi. Ta osoba je neovlašteno bila ondje. Želudac mi se blago okrenuo. - Doista? - upitala sam, ali ni drugi slog nije sasvim izašao iz mojega grla. Je li moje ime bilo ondje? Jesu li mogli napisati moje ime? Nisam željela da Paula otkrije da sam to bila ja. Nisam željela da bilo tko dozna da sam to bila ja. Uvijek sam se ponosila svojom samo-kontrolom, sposobnošću da izađem nakraj s bilo kojom situacijom. Ta epizoda s molom bila je nešto za što sam željela da nestane. Načinila sam korak prema Pauli umirujući samu sebe. Nitko na onoj plaži nije znao moje ime. Nisam mogla biti u novinama. - Nadam se da je ta osoba dobro - rekla sam pokušavajući izgledati zabrinuto. - Što piše? - Oh, ne mnogo. Netko od turista. - Paula je zastala. - Utapanje.


Utapanje’? To su morali napisati? Nisam se doista utapala. Samo sam bila... malo umorna, ništa drugo. Paula se okrenula prema meni nagnute glave i napućenih usta. - Neki tip je otplivao... izveo spašavanje. Ni jedno nije identificirano. Nešto se u meni zgrčilo. - Neki tip je otplivao. - Nastojala sam zvučati nezainteresirano. - Sreća - rekla sam. - Hmm? - upitala je Paula i dalje zagledana u novine. - Imala je sreću da je on bio ondje. - Približila sam se stolu pokušavajući vidjeti nešto, ali je Paula savinula novine napola i okrenula ih. - Pogodili ste - rekla je i odgrizla još jedan zalogaj mrkve. - Molim? Pogledala me je. - Znali ste da je to bila žena. Doista? O, Bože, jesam. Misli, misli. Reci nešto. Mahnula sam rukom i krenula prema vratima. - Pa, statistički gledano, imala sam pedesetpostotne izglede da budem u pravu. Jednostavno sam... pogodila. - Osjetila sam njezin pogled na svojim leđima, kao da ondje imam nacrtanu metu. Izašla sam i sišla stubama uvjeravajući samu sebe da ne moram brinuti. Moje ime nije bilo u onom članku jer bi Paula u suprotnom rekla nešto. Otišla sam na parkiralište iza pansiona, gdje su sunčeve zrake sjale na crnoj boji mojega BMW-a, odražavajući krov pansiona. U GPS uređaj unijela sam adresu Ulica Dorset 55, na kojoj je Chet Cummings živio, i uključila glazbu. Glas Diane Krall ispunio je automobil življom inačicom pjesme Irvinga Berlina »Let’s Face the Music and Dance«. Gotovo sam mogla čuti kako mi baka govori: Ellen, s glazbenog stajališta, rodena si u pogrešnom desetljeću. Ta mi je pomisao izmamila osmijeh. Ženski glas GPS-a vodio me je prema Ulici Dorset, a dok sam vozila, zamišljala sam Cheta. Pramenovi snježnobijele kose, bore na licu i blage oči. Pozvat će me na čaj te mi ispripovijedati sve o svojoj ljubavnoj vezi s bakom i kako je završila. Još će osjećati čežnju. Ali ne i ljutnju. Imat će kekse, možda Pepperidge Farm. Možda one s marmeladom od marelice u sredini. Baka ih je uvijek voljela. Pokazat će mi svoju kuću i stari album, u kojemu će biti bakine slike. Stigla sam u Ulicu Dorset, stambenu ulicu u kojoj su bile starije, dobro održavane kuće, i stala pred brojem 55. Kuća Cheta Cummingsa bila je katnica u kolonijalnom stilu, s bijelom šindrom, zelenim kapcima i kamenim dimnjakom. Staza od opeka vodila je do trijema koji se protezao čitavim prednjim dijelom kuće. Dvorište je bilo ograđeno metar i dvadeset


visokom živicom od šimšira. Kuća je izgledala kao da je nedavno obojena. Pomislila sam kako taj čovjek zacijelo ima sposobnu pomoć kad toliko dobro održava kuću. Na prilazu sam opazila zeleni Audi kad sam uzela omotnicu s bakinim pismom i izašla iz automobila. - Ovdje sam, bako. Nadam se da me gledaš - pomislila sam uspinjući se stubama. Bila sam istodobno napeta i uzbuđena zbog sastanka s čovjekom koji je mojoj baki nekoć bio vrlo važan. Duboko sam udahnula i pokucala na mrežna vrata, zatresavši njihov okvir. A tada sam se zagledala u drvena vrata iza zaslona čekajući da ih Chet Cummings otvori. Osluškivala sam u nadi da ću čuti korake, škripu stuba, tapkanje po podnim daskama, ali nisam čula ništa. Samo psa koji je lajao negdje u ulici. Možda Chet živi sam i ne čuje dobro. Možda nosi slušni aparat. Baka ga je nosila. Znao je pištati kad mu je baterija bila slaba. Otvorila sam mrežna vrata i pokucala na drvena. Niz ulicu je došao bijeli Volvo kamionet te skrenuo na susjedni prilaz i iz njega je izašla žena. Izgledala je kao da joj je oko četrdeset godina. Gledala me je noseći dvije vrećice s namirnicama u kuću, a plava kosa joj je poskakivala dok je hodala. Ponovno sam pokucala, taj put jače. Pomislila sam da mora biti unutra. Automobil mu je bio ondje. Zapitala sam se je li možda isključio slušni aparat. Pošla sam s druge strane kuće i provirila kroz prozor. Vidjela sam blagovaonicu sa stolom i stolcima od borovine. Na dva stolca bile su hrpe papira, kao da je netko razvrstavao poštu od nekoliko mjeseci. Nasred stola ležao je tamnosmeđi mačak, opružen na boku. - Dakle, voli mačke - pomislila sam. Osobno sam uvijek bila od onih koji vole pse. Obišla sam kuću vireći kroz prozore i lupkajući po staklu. Kad sam stigla do kuhinje, viknula sam: - Gospodine Cummings, gospodine Cummings. Jeste li kod kuće? - Pokucala sam na prozor. - Moram razgovarati s vama. Molim vas. Došla sam čak iz New Yorka! - Čuo se samo cvrkut ptica. Prešla sam preko travnjaka, razočarana, i prišla automobilu. Silno sam ga željela upoznati, razgovarati s njim, doznati što se dogodilo, a tada sam osjećala samo frustraciju i prazninu. - Vrati se poslije - rekla sam samoj sebi. - Osamdeset mu je godina, bit će ovdje. Ne može zauvijek biti odsutan. Odvezla sam se natrag u grad, Ulicom Paget duž plaže, do gradilišta one nove kuće. Osjetivši olakšanje jer Royev kamionet nije ondje, parkirala sam pokraj jednog prašnjavog džipa na zemljanoj čistini. Dvojica su postavljala katranski papir na krov i zabijala čavle. Ulazna vrata bila su otvorena pa sam ušla noseći jaknu u ruci. Kuća je izgledala poput labirinta, s pregradnim stupićima na mjestima budućih


zidova te kablovima, žicama i cijevima posvuda. Kružne pile su zavijale, a radnici su hodali uokolo noseći pištolje za zabijanje čavala i bušilice. Narančasti električni kablovi vijugali su po podu među piljevinom, komadićima drveta i opušcima. Otišla sam u stražnji dio kuće i stala na ulazu u veliku sobu. Kroz prozore sam vidjela plažu koja se protezala iza kuće i stijene prekrivene crnim lišajem, izbočene prema oceanu. S desne strane bio je mol kroz koji sam bila propala. Opazila sam težak crni lanac i lokot na vratima. Drvena ograda zatvarala je mol s obje strane kako bi se spriječio pristup s plaže. - Trebate pomoć? Prenula sam se, okrenula i ugledala muškarca na ljestvama, s velikim trbuhom koji mu je visio preko pasice traperica. Kratko je pogledao moje lanene hlače i svilenu bluzu dok je pištoljem pričvršćivao kabel za gredu. - Da - rekla sam. - Tražim nekoga tko je jučer ovdje radio. Kratka kosa, brada. Čovjek je uzeo olovku i načinio oznaku na jednoj gredi. - O - rekao je. Mislite na Waltera. - Sišao je s ljestvi i krenuo prema drvenom kosturu stuba. Pošla sam za njim. - Walter? Gdje si? - viknuo je uspinjući se stubama dok sam ja dolje čekala. - Što je, Hap? - začuo se glas odozgo. - Ovdje je gospođa koja te treba. Trenutak poslije Walter je sišao noseći električnu bušilicu. - Jesi li rekao... - Stao je i licem mu se razvukao širok osmijeh. - Hej, kako si? Jesi li dobro? - Laktom je gurnuo Hapa. - To je cura koja je jučer propala u vodu. Hap je kimnuo. - O, da, čuo sam za to. Roy je otplivao po vas, ha? Nasmiješio se i odmjerio me. Pitala sam se što su međusobno govorili o tom incidentu. Je li ijedan od njih vidio poljubac? Bože, nadam se da nije. Osjetila sam kako mi vrat i obrazi rumene. - Da - rekla sam. - On je, ovaj, pomogao... - Jesi li danas dobro? - upitao je Walter prelazeći rukom po kratkim dlačicama na glavi. - Zacijelo si bila prilično šokirana nakon toga. - Dobro sam, hvala - rekla sam i sklonila se s puta dvojici koja su nosila daske. - Samo sam došla... - Roy je doista dobar plivač - prekinuo me je Hap sa sjajem u očima. Imali ste sreću, s tim utapanjem i sa svime. - Podignuo je traperice i uvukao košulju koja mu se odostraga bila izvukla.


- Pa, nisam se baš utapala - rekla sam zabacivši ramena. - Zapravo sam vrlo dobra plivačica. Bila sam u plivačkom timu u pripremnoj školi i stigli smo... - Hej, Walter - zagrmio je dubok glas odozgo. - Potrebna mi je pomoć. Walter je kimnuo prema stubama. - Oprosti. Sutra imamo inspekciju. Sad je pomalo ludnica. - O, svakako - rekla sam. - Ne želim vas zadržavati. Samo sam vam željela vratiti jaknu. - Pružila sam mu plastičnu vrećicu. - Hvala vam jer ste mi je posudili. - On je gledao u vrećicu. - Što? - Bila bih je odnijela na kemijsko čišćenje, ali danas odlazim, a željela sam vam je vratiti. On je uzeo vrećicu i pogledao u nju. - O, u redu - rekao je. - Ta jakna nije moja, Royeva je. Ali, pobrinut ću se da je dobije. Trenutačno je na drugom poslu. Royeva? Ta jakna je Royeva? Ta jakna s ugodnom podstavom? Ta vrlo topla jakna? - Da, dobro - rekla sam. - Samo bih željela da se vrati vlasniku pa ako biste je mogli dati, uh, Royu... - Okrenula sam se i krenula prije no što sam dovršila misao, odjednom se osjećajući pomalo čudno. U automobilu sam unijela adresu pansiona Victory u GPS. Nakon nekoliko skretanja ugledala sam crvenu kuću s drvenom oplatom i natpisom GROVEROVA PRODAVAONICA. Pomislila sam kako je zacijelo svjež zrak kriv za to što sam gladna pa sam skrenula na parkiralište. U stražnjem dijelu prodavaonice, kod pulta s delikatesama, stajala je skupina ljudi koji su čekali da naruče ručak. Uzela sam jelovnik i pogledala ponudu. Bilo je nekoliko primamljivih salata, uključujući jednu s mišancom, kozjim sirom, pekanima, grožđicama i narezanom svježom jabukom. Salata od tunjevine također je dobro izgledala: alhacore tuna, kockice celera, luk, kapari i majoneza, posluženo na miješanim zelenim listovima. Kapari? Još nisam čula da se stavljaju u salatu s tunjevinom. Zvučalo je zanimljivo. Niže na jelovniku ugledala sam sendviče. Krvavi rozbif i brie s kriškama rajčice na prepečenom francuskom baguetteu. To je zvučalo sjajno, ali sam morala izostaviti brie - previše kolesterola. No, s druge strane, bez briea imate samo običan sendvič s rozbifom, zar ne? Sendvič sa salatom od piletine također je izgledao dobro, s mladim zelenim listovima, rajčicom, klicama, grožđem i zdrobljenom gorgonzolom, ali opet taj problem sa sirom. Tada sam vidjela nešto što mi je uistinu zapelo za oko: specijalitet povodom Dana zahvalnosti. Pureća prsa pečena u pećnici,


pikantan nadjev i umak od svježih brusnica na cjelovitom kruhu. Savršeno. Jedan tinejdžer i trudnica iza pulta su bili zaokupljeni pripremom salata i sendviča, grabljenjem juhe, omatanjem keksa i stavljanjem naručene brane u bijele kutije. Čekajući svoj red promatrala sam police sa slasticama. Biskvit s limunom, kolač od mrkve, brownieje s komadićima dviju vrsta čokolade, pločice od smokvi s orasima, puding od croissanta s čokoladom, pitu s borovnicama i pitu s jagodama i rabarbarom. Jagode i rabarbara. Bila je to bakina omiljena pita, koju je pripremala bolje od ikoga. Sjećanje na njezinu kuhinju u San Franciscu dodirnulo me je kao tapkanje po ramenu. Bilo mi je devet godina kad me je poučila peći tu pitu. Sjećam se kako je pustila glazbu Rosemary Clooney i pokazivala mi svaki korak recepta, a ja sam ga ponavljala pokraj nje, sa sastojcima na radnoj plohi ispred nas. Pomiješale smo brašno, maslac, prstohvat soli i ja je te načinile tijesto koje smo potom oblikovale u kugle i ohladile u hladnjaku. Kad je bilo spremno, razvaljale smo krugove za koru. Svoje sam tijesto uvijek razvaljala previše tanko pa mi je baka pomagala pokrpati rupe. - Moraš biti brza - rekla bi pokazujući mi kako valja staviti komadiće tijesta u rupe, a prsti su joj se pritom pomicali poput čarobnjakovih. - U suprotnom će toplina tvojih prstiju otopiti maslac i tijesto će ti se lijepiti za ruke. Pomiješale smo rabarbaru i jagode sa šećerom i limunom, malo cimeta, malo vanilije, nešto tapioke i brašna te još nekoliko sastojaka kojih se ne sjećam i rasporedila nadjev u kore. Pokrile smo pitu gornjom korom, prstima pritisnule oko ruba i izbole je vilicom kako bismo načinile male otvore za paru. Dok su se pite pekle, baka i ja plesale smo po kuhinji uz Sinatru i Shirley Horn, a ja sam milijun puta provirila u pećnicu. A nakon večere, kad smo napokon kušale pitu, bilo je kao u raju. Bila je kiselkasta, slatkasta, a kora lagana i s okusom maslaca. Još sam imala karticu, staru i sada požutjelu, na kojoj mi je baka plavim nalivperom napisala recept. - Izvolite, gospođice. Podignula sam pogled i ugledala muškarca ogrnutog pregačom, s blokom i olovkom u rukama, spremnog primiti moju narudžbu. - Specijalitet za Dan zahvalnosti, molim vas - rekla sam mu. Potom sam prišla hladnjaku tražeći Perrier vodu, ali sam se zadovoljila mineralnom. Kad je moja narudžba bila gotova, muškarac s pregačom pružio mi je kutiju. A tada se nasmiješio i u kutevima očiju pojavile su mu se borice, nalik koritima presušenih potoka.


Pucketnuo je prstima. - Znao sam da sam vas negdje vidio. Vi ste cura koja je pala u ocean, zar ne? Plivačica! Dječak za pultom rekao je nešto trudnici, a ona je rekla: - Da, na plaži Marlin. Čula sam kako netko iza mene šapuće: - Neki tip ju je spasio, utapala se - a tada se žamor proširio među ljudima u redu iza mene. - O, Bože - pomislila sam - ovo je noćna mora. - Samo sam željela uzeti svoj ručak i otići. Dok sam uzimala svoju kutiju, osjećala sam kako svi zure u mene. Muškarac s pregačom nagnuo se preko pulta prema meni. - Ne morate platiti - rekao je odmahujući rukom. - Zaslužili ste to. Kuća časti. Odmahnula sam glavom. - Ne, ne - rekla sam. - To je vrlo lijepo, ali zahtijevam da mi naplatite. Želim platiti. Dobro sam. Kad sam potrčala prema blagajni u prednjem dijelu prodavaonice, njegov glas zagrmio je cijelom prostorijom. - Phil, nemoj naplatiti specijalitet povodom Dana zahvalnosti. To je Plivačica. Primivši uputu da mi ne smije naplatiti, Phil, koji je radio na blagajni, mahnuo je rukom neka prođem te odbio uzeti moj novac. - Sretni smo jer ste živi, gospođo - rekao je, njegovo okruglo lice poprimilo je ozbiljan izraz, a usne su se stisnule u odlučnu crtu. - Iskustvo nadomak smrti i sve to. Bilo mi je toliko nelagodno da nisam znala što bih učinila. Uzela sam novčanicu od deset dolara i bacila je na pult. On je slegnuo ramenima, stavio novac u blagajnu i mahnuo sljedećem kupcu neka dođe. A tada mi je namignuo. - Ali, slika vas prikazuje u pravom svjetlu. - Slika? Jedva da sam izustila to pitanje kad sam ugledala odgovor. Pokraj blagajne, na sanducima, bile su dvije hrpe Buglea. Na naslovnici, u gornjem desnom kutu, bila je fotografija, u boji, muškarca i žene kako stoje u vodi do prsa. Muškarčevo lice bilo je skriveno, ali je ženino bilo jasno vidljivo. Odjeća im je bila zalijepljena za kožu, a kosa raščupana i puna pijeska. Tijela su im bila pripijena i snimljeni su u strastvenom poljupcu.


ČETVRTO POGLAVLJE VRIJEDNA TISUĆU RIJEČI Stajala sam pokraj blagajne zadržavajući dah, zagledana u fotografiju, i nadala se da će se, ako ću gledati dovoljno dugo, ona žena pretvoriti u nekog drugog. Pogled mi je prelazio preko velikih crnih slova na slici: ŽENA SE UTAPALA KOD PLAŽE MARLIN, SPAŠENA ZAHVALJUJUĆI SPASIOCU. Koljena su mi počela popuštati dok sam čitala riječi: - Spasilac je žrtvu dovukao na obalu nakon što ju je povratna struja odnijela. Ljudi su se počeli skupljati oko mene. - Djevojka koja se zamalo utopila - rekao je jedan čovjek. A tada je jedno dijete upitalo: Mama, zašto nije znala plivati? Okrenula sam se prema djetetu. - Znam plivati - rekla sam i prkosno prekrižila ruke. - Ovo je previše - pomislila sam. - Moram tome stati nakraj. Što ako Hayden ikada vidi tu fotografiju? Kako bih mu to mogla objasniti kad ne mogu objasniti sebi? Ili, što ako je se mediji dokopaju? Mislim, pravi mediji, oni u New Yorku, gdje će me prepoznati. Izgledi su možda bili slabi, ali mi je srce počelo lupati u prsima kad sam pomislila što bi mi se moglo dogoditi, što bi se moglo dogoditi Haydenu. Nisam mogla prihvatiti taj rizik. Najprije sam morala eliminirati sve novine u toj prodavaonici. Nagnula sam se preko pulta, prema Philu. - Oprostite - šapnula sam. Koliko bi me stajalo sve ovo? - Drhtavom rukom pokazala sam novine. Phil je stisnuo oči. - Želite sve? - Da - rekla sam. - Sve. Njegova su se usta na trenutak trznula, a tada se nasmiješio. - Oh, shvaćam. Suveniri. Netko iza mene je šapnuo: - Potpisati će ih i prodavati. - Molim vas - rekla sam trudeći se udisati i izdisati polako, kako mi je Hayden uvijek govorio kad bih se zbunila ili uzrujala. - Neću ih potpisati ni prodavati. - Diši... diši... - Samo ih želim kupiti. Molim vas, koliko? - Izvadila sam novčanik, spremna platiti. Phil je protrljao bradu. - Pa, morat ću ih prebrojiti. Svakoga dana dobivamo pet stotina, a primjerak je pedeset centa... - U redu - rekla sam. - Pet stotina puta pedeset je...


- Da, ali već smo podosta prodali - rekao je Phil odmahujući glavom. Dakle, da vidim... - Stisnuo je oči i pogledao u strop. Izvadila sam četiri nove novčanice od pedeset dolara, dvije od dvadeset i jednu od deset. - Uzmite - rekla sam tutnuvši mu novac. - Platit ću svih pet stotina. Phil je gledao novac kao da je strana valuta. - Pa, ovaj... - Tada se počešao po glavi. - Ali to je previše. - Ne, molim vas - rekla sam pružajući mu novčanice. - Zahtijevam. Morala sam tri puta odlaziti do automobila i natrag kako bih odnijela sve novine, brzo hodajući i nastojeći izbjeći poglede kupaca. Bacila sam jedan primjerak na suvozačko sjedalo, a ostalo u prtljažnik. Tada sam sjela u automobil, silovito ubacila u rikverc i izašla na cestu. Vozila sam deset minuta ne znajući kamo idem, sve dok nisam stigla do polja ograđenog crnom ogradom od stupova i dasaka, na kojemu su pasli konji. Sišla sam s ceste na zemljano odmorište. Uzela sam papir i dobro, dugo promotrila fotografiju. Na trenutak sam ponovno osjetila njegove ruke oko sebe, njegove usne na mojim, okus slane vode. I sve je bilo... Ništa. Sve to nije značilo ništa. Bila sam sretno zaručena žena koja se za tri mjeseca udaje i veseli se tome. Sjedila sam ondje i zamišljala kako koračam prema oltaru, držeći pod ruku ujaka Whita, koji će zamijeniti mojega pokojnog oca. A Hayden će gledati kako koračam, čekati me, visok i naočit, lica preplanulog od golfa, tenisa ili boravka na obiteljskoj jahti, kose posvijetljene od sunca. Lagano će mi kimnuti i namignuti onako kako sam voljela. Otvorila sam papir i pročitala članak. Jučer poslijepodne na adresi Ulica Paget 201, kod plaže Marlin, žena je propala kroz mol i vjerojatno ju je odnijela povratna struja. Jedan je muškarac, u činu odvažnog spašavanja, zaplivao za njom i dovukao je na obalu. Zahvalna žrtva poljubila je svojega junaka. Ni žrtva ni junak nisu identificirani. Incident se, prema riječima Dana Snugglera, vlasnika prodavaonice Snugglerove potrepštine za kućne ljubimce u Ulici Cottage, dogodio oko četiri sata. Snuggler je u vrijeme incidenta šetao sa svojim pudlom Milarky te je snimio ovu fotografiju. - Bilo je to prilično hrabro spašavanje - rekao je Snuggler. - Izgledalo je kao da ona ne zna plivati. Snuggler je primijetio i da je mol bio na privatnom posjedu te je dodao: Možda nije trebala neovlašteno ulaziti onamo. - Više fotografija potražite na str. 7.


Više fotografija? Ruka mi je drhtala šuškajući stranicama dok sam ih okretala, četiri, pet, šest. - Hvala Bogu - pomislila sam otvorivši sedmu stranicu. Nije bilo drugih fotografija mene i Roya. Samo slike pudla gospodina Snugglera, koje su prikazivale kako skakuće po plaži i koje su me potaknule zapitati se kakvo se to novinarstvo prakticira u tom gradu. I što je bilo ono o hrabrom spašavanju? I o junaku? I o neovlaštenom ulasku? Bacila sam novine na stražnje sjedalo shvativši da moram ograničiti štetu. Uzela sam vrećicu iz prodavaonice i izvadila sendvič. - Da, doista moram ograničiti štetu - pomislila sam odgrizavši zalogaj. Puretina i nadjev još su bili topli. Odgrizla sam još jedan zalogaj. Brusnice su bile hladne i osvježavajuće, a kruh je bio ukusan kao da je domaći. Otvorila sam bocu vode i otpila gutljaj. Gledala sam kako konji pasu i repovima tjeraju muhe u letu. Nisam mogla dopustiti da ta fotografija ostane u opticaju iako moje ime nije spomenuto te iako je to bio samo The Beacon Bugle. Mogla sam učiniti samo jedno. Otići ću u svaku prodavaonicu u gradu koja prodaje Bugle i kupiti sve primjerke. Uklonit ću ih iz opticaja. A potom ću večeras negdje pronaći veliku kantu za smeće i baciti ih. Obišla sam grad i šest puta stala, završivši u zalogajnici Three Penny, u kojoj je neodoljivo mirisalo na netom pečene uštipke s jabukovačom. Spustivši dvije novčanice od dvadeset dolara na pult, uzela sam njihove primjerke i bacila ih u prtljažnik. Osjetila sam val olakšanja kad sam zalupila poklopcem. Incident s Plivačicom službeno je završen. Do tada je već bilo gotovo dva sata. Ponovno sam u GPS unijela adresu Cheta Cummingsa i krenula. Kad sam stigla u Ulicu Dorset, zeleni Audi bio je na istom mjestu. Nekoliko puta sam pokucala na vrata i ponovno pogledala kroz kuhinjski prozor, ali se doimalo da u kući nema nikoga. Sjedila sam u automobilu i pitala se što mi je činiti. Mogla sam se vratiti u pansion Victory, otvoriti svoju aktovku i obaviti nešto posla. To je bila jedna mogućnost. Ali, dan je bio toliko vedar, a nebo toliko nepokolebljivo plavo... Naslonila sam se i pustila da povjetarac puše kroz prozore dok sam promatrala susjedstvo. Većina kuća bila je starija, vjerojatno s početka dvadesetog stoljeća. Svaka je imala tamnozeleni travnjak i vrtove pune ehinaceja, vučike, crnookih pupavica, ivančica, vrijeska i srebrnaste ruske kadulje. Mogla sam zamisliti kako je baka kao djevojčica njegovala koji od tih vrtova kao što sam je često vidala kao odraslu ženu: s lopaticom u ruci i žutim šeširom mekog boda na glavi. Pjevušila bi i čupala korov ili kidala ocvale cvjetove te možda ovdje ili ondje dodavala malo malča. Silno sam se rastužila pomislivši da je više nikada neću vidjeti u njezinu vrtu. Čvrsto sam stisnula oči kako bih suspregnula suze. Samo sam


se željela osjećati povezanom s njom. Možda sam se nadala da ću tu povezanost ostvariti u Beaconu, uz pomoć Cheta Cummingsa. A možda se to neće dogoditi. Možda sam uzalud prevalila sav taj put. Ponovno sam pogledala kuće u ulici i zapitala se o kući u kojoj je baka živjela kao djevojčica. Što ako je živjela upravo u toj ulici? Što ako sam u tom trenutku gledala njezinu kuću? Tada sam shvatila da možda mogu nešto učiniti. Mogla sam pronaći bakinu kuću. To sam mogla lako postići. Nekretnine su bile moja specijalnost. Zamislila sam se kako vozim nekom ulicom, pokraj starinskih novoengleskih kuća, znajući da je jedna od njih bila bakina, i tražim njezinu kuću. Počela sam se osjećati mnogo bolje. Izvadila sam mobitel, pretražila internet i pronašla broj ureda tajnika grada Beacona. Ondje će znati gdje se drže podaci o nekretninama. Žena koja se javila na telefon rekla mi je da ih drže kod njih, u Aveniji Magnolia 92. Napokon nešto ide kako valja.

Zgrada gradske uprave Beacona, na adresi Avenija Magnolia 92, bila je prizemna zidana građevina s četiri prozora na pročelju, bijelim kapcima i bijelom kupolom iznad dvostrukih ulaznih vrata. Izgledala je kao da je izgrađena šezdesetih godina, ne previše moderna, ali ni previše stara. Ušla sam i osjetila slabašan vonj amonijaka. Popis na zidu otkrivao je da je ured tajnika u sobi 117. Kad sam stigla na ta vrata, vonj amonijaka zamijenjen je mirisom umaka za špagete. Žena kratke kose i lica naboranog poput mopsa sjedila je za jednim od stolova i jela penne s marinara umakom iz plastične posudice. Posvuda oko nje bile su hrpice papira, blokovi prekriveni tamnim, naškrabanim rukopisom, hrpe smeđih omotnica iz kojih su virili rubovi spisa, olovke, flomasteri i spajalice u boji. Na pločici s imenom pisalo je ARLEN FLETCH. Ona je odložila plastičnu vilicu, podignula pogled i čekala da progovorim. - Ja sam Ellen Branford - rekla sam pružajući ruku. - Iz New Yorka dodala sam. Uputila sam joj širok osmijeh opazivši požutjelu mikrovalnu pećnicu u maloj sobici na drugom kraju prostorije. Arlen je pogledala moju ruku i tada je stisnula. - Moja baka je u djetinjstvu živjela u Beaconu. Arlen je kimnula i promiješala tjesteninu u posudici. Oblačak pare vinuo se u zrak.


- I nedavno je umrla... - pričekala sam kako bih vidjela hoće li reagirati na to, ali Arlen me je samo ponovno pogledala. Negdje u hodniku zatvorila su se vrata, a potom je uslijedio smijeh. - Došla sam obaviti nešto za nju - nastavila sam - pa bih, dok sam ovdje, voljela pronaći kuću u kojoj je odrasla. Arlen je provukla zubac plastične vilice kroz komad tjestenine. A tada ga je ubacila u usta. - Pretpostavljam da nemate adresu. - Tako je - rekla sam s olakšanjem jer ona zna govoriti. - To želim doznati. Ona je pogledala svoju posudicu i promatrala je nekoliko sekundi, a ja sam pomislila kako će mi reći neka se vratim za dvadeset minuta, kako bi pojela svoj ručak. No, ona se umjesto toga na trenutak nasmiješila i rekla: Pa, došli ste na pravo mjesto. Povela me je u susjednu sobu bez prozora, koja je vonjala suho i zagušljivo. Ako se izuzmu stol i dva monitora na njemu, bila je od poda do stropa ispunjena knjigama na sivim metalnim policama. Znala sam da ta soba, u računalnoj bazi podataka i u knjigama, sadrži primjerak spisa o svakom posjedu u Beaconu, od prve zabilježene prodaje. Ondje su posjedovni listovi, ugovori o hipoteci, osiguravajući zalozi i obavijesti o ovrsi, ugovori o isplatama i ograničenja te olakšice. A negdje je i posjedovni list nekretnine na ime moje pra-bake i pradjeda. - U redu, da vam pokažem kako ovo funkcionira - rekla je Arlen uzimajući olovku i mašući njome kao da je dirigentska palica. - Najprije netko dođe sa spisom. To može biti posjedovni list. Taj je prilično uobičajen. Ili to može biti ugovor o hipoteci, ili možda... - Oprostite - rekla sam podižući ruku kako bih je zaustavila u traćenju svojeg i mojeg vremena, kako bih joj rekla da sam, kao mlada suradnica za pitanja nekretnina, u takvim sobama provela stotine sati tražeći vlasnike nekretnina. Ali, izraz njezina lica bio je toliko ozbiljan, toliko strog, da sam zaključila kako je bolje šutjeti. - Oprostite - rekla sam. - Mislila sam da imam pitanje, ali nemam. Ona je kimnula. - Pa, recimo da je posrijedi posjedovni list. Cecil ili ja, on sjedi ondje - pokazala je stol za kojim nije bilo nikoga - provučemo ga kroz onaj stroj. - Kimnula je prema starom uređaju za datiranje. Taj stroj otisne datum i vrijeme na ugovor kako ne bi bilo upitno kad je zaprimljen. - Uperila je olovku u mene. - To može biti vrlo važno kad se ljudi spore oko toga tko je vlasnik čega, znate? Bilo je to predavanje o osnovama rada s nekretninama, ali sam zagrizla jezik i dopustila joj da nastavi.


- Potom načinimo presliku i skeniramo ga na onome - pokazala je skener - i Alice, koja dolazi tri prijepodneva u tjednu, sve to uvede u računalo i organizira kako bi ljudi mogli potražiti određeni ugovor prema prodavatelju, kupcu, adresi posjeda, kako god. Nastavila sam strpljivo stajati dok mi je Arlen objašnjavala kako da u godišnjim indeksima davatelja-korisnika potražim pradjedovo ime te kako će, ako ga pronađem, ondje biti bilješka o tome kakav je spis podnesen gradskom tajniku te broj stranice knjige na kojoj je primjerak tog spisa. Dok je Arlen govorila, počela sam se pitati hoću li u tim brojnim knjigama, koje su sadržale povijest nekretnina Beacona, pronaći pradjedovo ime. A ako ga i pronađem, gdje će ta kuća biti i kako će izgledati? Hoće li biti zidana ili kamena? Možda će biti kuća s drvenom oplatom i prozorskim kapcima. Možda će s prednje strane imati lijep trijem, poput Chetovog. S druge strane, možda će imati dograđeno ružno proširenje ili, još gore, biti ruševna i u stanju raspadanja. Zabrinula sam se. Što ako je u vlasništvu kakve komune? Ili skupine dilera? Zapitala sam se ima li dilera u Beaconu. Podignula sam pogled i opazila kako Arlen zuri u mene. Doimalo se da čeka moj odgovor. - Oprostite - rekla sam. Ona je mahnula olovkom. - Savezni osiguravajući zalog. Je li ikada podnesen protiv vas? Odmahnula sam glavom. - Ne, nije. - Podnesen je protiv nekih mojih klijenata, ali nisam namjeravala ulaziti u to. Arlenine sive oči kao da su zablistale kad je načela tu temu. - Da jest, zacijelo biste to znali - upozorila me je. - Ti ljudi iz porezne službe, to su čudovišta. - Doista - rekla sam napola šapatom. Na studiju prava izlazila sam s tipom koji je tada radio u uredu glavnog savjetnika porezne službe. Nikada ga nisam smatrala čudovištem, iako sam naknadno doznala da je potajno izlazio s još nekim u vrijeme dok je izlazio sa mnom. Možda je Arlen bila u pravu. Ona je stavila olovku u džep hlača. - Trebali biste započeti ovdje. Pokazala je prema dijelu u kojemu su se nalazile očito stare knjige u kožnom uvezu. Znala sam da su te goleme knjige, potrganih i oljuštenih korica, bile ispunjene lijepo ispisanim ugovorima i drugim spisima koje bi ostavile dojam čak i na pisara Bartlebyja. Sadrže najstarije zapise. - A potom možete prijeći na ove. - Prešla je rukom po sobi pokazujući police s knjigama u bijelim plastičnim omotima, suvremeni sustav


arhiviranja preslika spisa izvorno ispisanih pisaćim strojem te kasnije pomoću računala. Naposljetku je pokazala stol s dva sjajna crna monitora. - Sve arhivirano u proteklih pet i pol godina je u našoj bazi podataka pa to možete pronaći na jednom od njih - rekla je. Kimnula sam. - Hvala. Mislim da sam doznala dovoljno za početak. Sjela sam na metalni stolac i potražila »Goddard«, prezime mojega pradjeda. Pregledavala sam godišnje indekse za razdoblje od dvadeset godina, kraj devetnaestog stoljeća i početak dvadesetog. Iako svaki indeks ima odvojene dijelove za svako slovo abecede, imena u njima nisu navedena abecednim redoslijedom. Prezime Grant je ispred prezimena Gibson, a Gates iza Goats. Tako je jednostavno bilo sa starim knjigama. Ljudi su dolazili s ugovorima i drugim spisima koje je bilo potrebno arhivirati, a činovnici su ih jednostavno unosili u njihov dio knjige redom zaprimanja. Osim toga, svi stari zapisi bih su ručno ispisani, što je dodatno usporilo pregled. Nakon dva sata nisam pronašla ništa, grlo mi je bilo suho, a od zagušljivosti me je počela boljeti glava. Arlen je preslagivala hrpu papira kad sam prišla njezinu stolu. - Imate pitanje? - upitala je. Odmahnula sam glavom i žalosno uzdahnula. Bilo bi divno pronaći bakinu kuću. Bilo bi silno uzbudljivo stati pred nju, na tlo na kojemu je ona možda stajala prije mnogo desetljeća. Bila sam razočarana. To nisam mogla poreći. - Ne, nemam pitanja - rekla sam. - Mislim da sam završila. Hvala vam još jednom za pomoć. Arlen je kimnula i vratila se svojim papirima. Okrenula sam se kako bih krenula kad sam opazila niz starih razglednica koje su visjele pokraj vrata matirane i uokvirene. Prišla sam im kako bi ih bolje pogledala. Bili su to žućkasti prizori s ulica u središtu Beacona, prodavaonice i ljudi koji su hodali pločnikom te automobili sa zaobljenim blatobranima i golemim volanom. Jedna razglednica prikazivala je potpuno bijelu zgradu koja je nekoć bila gradska vijećnica. Druga je prikazivala zgradu od crvenih opeka na zelenom, travnatom pokrivaču. Ispred nje stajalo je kvrgavo deblo hrasta, poput iscrpljenog stražara. Na dnu razglednice pisalo je Osnovna škola Littleton, Beacon, Maine. Osnovna škola Littleton. Što je to bilo? Okrenula sam se prema Arlen. - Ipak imam pitanje - rekla sam pokazujući razglednicu. - Znate li je li ova škola četrdesetih godina bila ovdje? Ako jest, moja baka ju je vjerojatno pohađala.


Arlen mi je prišla, stavila srebrne polunaočale na nos i pogledala razglednicu kao da je još nije vidjela. - To je Škola Littleton - rekla je. - Da - odvratila sam. - Znate li kad je izgrađena? - Vjerujem da je izgrađena dvadesetih godina. - Stisnula je oči i približila se razglednici na dva centimetra udaljenosti. - Ali, ako malo pričekate, mogu vam točno reći. - Pošla je pretražiti ormar sa spisima i napokon izvukla nešto iz jedne ladice. - Evo ga. - Mahnula mi je letkom. - Jedna škola prošle godine je ostvarivala projekt o povijesti starih zgrada u Beaconu. Ovdje piše o Školi Littleton. Pružila mi je letak. Na njegovoj žutoj naslovnici bio je dječji crtež velike zelene kuće sa zabatima na pročelju. Unutra su bile fotografije desetak lokalnih povijesnih zgrada, a svaka je bila praćena pričom. Prelistala sam ga i pronašla primjerak iste razglednice. Škola je građena 1923. i 1924. godine, a počela je s radom u jesen 1924. godine, pisalo je u opisu. Da, moja baka ju je vjerojatno pohađala. - Možete ga uzeti - rekla je Arlen zatvarajući ormar. - Imamo mnogo primjeraka. - Imam još jedno pitanje - rekla sam - i doista sam vam zahvalna za pomoć. - Stisnula sam letak. - Postoji li ta škola i danas? Ona je trepnula i širom otvorila oči pogledavši me. - Pa, dakako da postoji. U Ulici Nehoc. Tada se okrenula, vratila za svoj stol i uzela telefon. Kad sam prošla pokraj nje, opazila sam majušnu narančastu mrlju na rukavu njezine košulje i pitala se je li to umak od rajčica. Hladno, kasno poslijepodnevno sunce i svjež zrak bili su dobrodošla promjena nakon zagušljivosti arhiva. Unijela sam Ulicu Nehoc u GPSuređaj. Bila je pet kilometara dalje. Možda nisam pronašla bakinu kuću, ali mi se pronalaženje njezine škole doimalo prilično dobrim. Moji osjećaji prema Beaconu su se poboljšali. Nešto je u tom gradiću bilo gotovo privlačno. Ulica Nehoc bila je stambena ulica s uglavnom bijelim kućama udaljenim od nje, a dvorišta ispred njih bila su puna ljiljana i plavih hortenzija. Škola je uvelike izgledala kao na razglednici, ali sam opazila i veće razlike. Jedna od njih bio je kružni prilaz i malo parkiralište ispred nje, koji nisu postojali u vrijeme kad je izgrađena.


Skrenula sam i parkirala. Potom sam polako obišla zgradu promatrajući riječi OSNOVNA ŠKOLA LITTLETON 1924. urezane iznad golemih drvenih prednjih vrata, opažajući iznenađujuću glatkoću opeka kad sam prešla rukom preko njih, gledajući kamene stupiće prozora i debele slojeve bijele boje na okvirima. Na stražnjem dijelu zgrade novom crvenom opekom dograđeno je proširenje, a na jednoj strani bilo je veliko igralište s gumiranom površinom. Skupina djece igrala se na ljuljačkama i toboganima, a mlade majke čavrljale su za stolom. Vratila sam se pred pročelje škole i pošla prema golemom hrastu s korijenjem koje se uzdizalo iz tla poput artritičnih prstiju. Ogromna krošnja bila je bujna i visjela je preko trave poput lisnatog kišobrana. Sjela sam, naslonila se na koru prepunu pukotina i zamislila baku kako sjedi ondje. Možda joj je bilo šest godina i bio je prvi dan škole. Možda joj je bilo jedanaest i bila je zaljubljena u jednog dječaka. Osjećala sam je u travi, u suncu koje se probijalo kroz grane, u još toploj zemlji poda mnom. Prešla sam prstima po korijenu i osjetila kako mi naviru suze. Kliznule su niz moje obraze i pale na hlače, načinivši tamne mrlje na tkanini. - Nedostaješ mi, bako - šapnula sam glasom koji je zapinjao. Nedostaješ mi. I došla sam ovamo učiniti ono što si tražila od mene, ali ne ide mi onako kako bi trebalo. Najprije sam pala u ocean i zamalo... zamalo sam se utopila, bako. Potom sam pokušala isporučiti tvoje pismo, ali nisam uspjela. I pokušala sam pronaći tvoju kuću, ali ni u tome nisam uspjela. Voljela bih znati zašto se to događa. Da mi barem možeš reći. - Povjetarac je zašuštao granama iznad mene, a ja sam spustila lice u ruke i zatvorila oči.


PETO POGLAVLJE MIRNO MJESTO ZA VEČERU Odlučila sam na povratku u pansion još jednom svratiti do kuće Cheta Cummingsa. Bilo je pet sati kad sam stigla onamo. Zeleni Audi bio je na prilazu, ali i dalje nikoga nije bilo kod kuće pa sam se zabrinula da je otputovao iz grada. Možda je bio u posjetu prijatelju ili je otišao zbog krize u obitelji pa će se vratiti tek za nekoliko dana. Pomislila sam ostaviti pismo u njegovu poštanskom sandučiću, ali mi se ta zamisao doimala vrlo razočaravajućom. S druge strane, nisam mogla zauvijek ostati u Beaconu i čekati da se vrati. Znala sam da bi moja baka to shvatila. - U redu pomislila sam. Danas je četvrtak. Imam još jednu priliku da to obavim. Vratit ću se rano ujutro, prije no što stigne otići nekamo. Ako ne bude ovdje, ostavit ću pismo i krenuti kući. Vratila sam se u pansion misleći kako ću u miru večerati u blagovaonici, potom nekoliko sati raditi i tada poći na spavanje. Kad sam se popela stubama i ušla u predvorje, zvučalo je kao da je ondje zabava. Tri para, svi visoki, preplanuli i u dvadesetim godinama, stajali su pred recepcijom, smijali se i razgovarali. Muškarci, odjeveni u polo majice i žućkaste hlače, prepirali su se oko zvanja crte u nekom teniskom meču. Žene, kojima su duge noge, nalik nogama gazele, samo na gornjem dijelu bile prekrivene kratkim hlačama, stisnule su se oko neke knjižice. Jedna od njih spomenula je Antler, pivnicu koju sam vidjela u središtu grada pa sam se pitala gledaju li turistički vodič. Nasmijala sam se samoj sebi zamišljajući što bi u turističkim vodičima moglo pisati o Beaconu. Zalogajnica Three Penny: Obavezno posjetite ako volite zeleni ultrapas i stolne džubokse. Svakako kušajte uštipke. Pansion Victory: Ako volite krovove, zatražite sobu s pogledom na ocean. Signal mobilne telefonije dostupan u kupaonici. Obišla sam ugao, provirila u dnevni boravak i vidjela da je netko postavio zakusku. Na stolu je bilo nekoliko boca vina, plate sira i krekera te zdjela umaka, uz plastične čaše i papirne tanjure. Natočila sam si čašu Pinot Noira iz vinograda Gallant River Winery u Dobni Napa. Nisam čula za njega, ali Hayden bi vjerojatno znao tko su. Uzela sam nekoliko krekera i krenula u svoju sobu. Buka iz predvorja slijedila me je kad sam se počela uspinjati stubama, a kad sam čula kako je jedna žena rekla: - Hajdemo ovdje večerati -


odlučila sam kako je bolje da jedem vani. Možda će mi Paula moći preporučiti restoran. Dok sam stajala pred ormarom pokušavajući odlučiti što da odjenem, zazvonio mi je telefon. Uzela sam torbicu, izvadila telefon i potrčala u kupaonicu, gdje sam spustila poklopac školjke i sjela. - Hej, dušo. Zvučiš zadihano. - Bio je to Hayden. - Samo sam žurila uzeti telefon i ući u kupaonicu. - Ispružila sam noge i oslonila bosa stopala na rub kade. - O, dobro, možeš me nazvati poslije. - Ne, ne. Hoću reći, moram razgovarati u kupaonici. Jedino ovdje imam signal. Nastupila je stanka, a tada je Hayden upitao: - Nemaš signal? - kao da sam mu rekla da nema tople i hladne vode, koje, kad malo bolje razmislim, zapravo i nije bilo. - U redu je - rekla sam ne želeći ulaziti dublje u to. Samo bi se zabrinuo. - Hej - rekla sam - nećeš vjerovati što sam danas pronašla. - Reci. - Bakinu osnovnu školu. - Bakinu što? - Osnovnu školu, njezinu školu. Otišla sam pogledati tu zgradu. Još je ovdje, u Beaconu. - Zacijelo je vrlo stara. - Da, jest. Izgrađena je dvadesetih godina. Pokušavala sam pronaći kuću u kojoj je odrasla, ali je nisam pronašla, no, pronašla sam školu. Bilo je doista čudesno, Hayden, i ja... - Hej, dušice, pričekaj malo, može? Zvoni mi drugi telefon. Pričekala sam trenutak zureći u reprodukciju na zidu, prizor svjetionika koji šalje zrake preko vode upozoravajući moreplovce na plićake. Potom sam otišla u spavaću sobu i uzela letak s informacijama o Školi Littleton kako bih ga mogla pročitati Haydenu. - Dakle, kad krećeš? - upitao je kad se vratio. - Nadao sam se da ćeš već biti na putu. - I ja sam mislila da ću već biti na putu, ali još nisam uspjela pronaći Cheta Cummingsa. Nikada nije kod kuće. - Možda je otputovao, Ellen. Znam da sam rekao kako je dobro da si otišla u Beacon, ali ne možeš zauvijek ostati ondje nadajući se da će se pojaviti.


- Neću zauvijek ostati ovdje. Voljela bih da u ovom trenutku vozim kući. - Pogledala sam preko spavaće sobe, kroz jedan od prozora, prema mekoj svjetlosti boje jantara koja je uvodila dan u noć. Ponovno je nastupila stanka. - Samo mi obećaj da ćeš sutra doći kući rekao je Hayden. - Večera je u petak, a ja ne želim u petak brinuti jer ti žuriš kako bi stigla na vrijeme. Znam koliko juriš kad se plašiš da ćeš zakasniti. To je opasno. - Obećavam da neću juriti - rekla sam. - Neću morati jer doista sutra odlazim. Rano ujutro ću još jednom pokušati pronaći Cheta Cummingsa. U cijevima iza zida nešto je počelo lupkati i praskati: vodoinstalacije su napokon oživjele. - Što ako ni sutra ne bude ondje? - upitao je Hayden. - Što namjeravaš učiniti? - Ostavit ću pismo kod njegove kuće - rekla sam kad je voda potekla kroz cijev iza zida. - Vratit ću se sutra, kako god bilo. U telefonu se začulo pucketanje. - Hayden, mislim da te gubim. Ponovno pucketanje. - Ne čujem te - viknula sam. - Nazvat ću te poslije. Prekinula sam i pogledala na sat. Bilo je tek pola šest. Prerano za večeru. Pogledala sam krevet i gotovo osjetila kako mi se kapci spuštaju. - Možda - pomislila sam - ako legnem samo na minutu... Legla sam na bijeli prekrivač i uvukla jastuk pod glavu. Čista jastučnica mirisala je na puder, svježi sapun i odjeću koja se suši prostrta na žici.

Kad sam se probudila bilo je gotovo mračno. Netko je vani, dolje, na razini ulice, vikao i otvarao te zatvarao vrata automobila. Protrljala sam oči i pogledala na sat. Pola devet. Želudac mi je bio prazan i bila mi je potrebna večera. Presvukla sam se u sive Gucci hlače, pletenu majicu boje bjelokosti i jednaku vestu dugih rukava. Nakon što sam razmišljala o Jimmy Choo štiklama ukrašenim draguljima, odlučila sam se za Tory Birch sandale ravnih potplata. Uzela sam dvostruku nisku bisera koju mi je baka ostavila, stavila je oko vrata i zakopčala prednju kopču, srebrnu školjku. Potom sam popravila šminku i iz aktovke uzela primjerak Forbesa. Bilo je dobro imati nešto za čitanje jer su samotne večere uvijek dosadne. Prije no što sam stigla na odmorište prvog kata, začula sam buku iz blagovaonice. Doimalo se da je najveći dio nje proizvodilo društvo koje se poslijepodne prijavilo u pansion. Kad sam ušla u predvorje, očekivala sam


da ću vidjeti Paulu, ali nije bila ondje. Zatekla sam je vani, na prednjem trijemu, kako puši i prolazi rukom kroz kosu. Njezina je plava kosa s crvenim odsjajem na svjetlosti trijema izgledala gotovo narančasto. - Prava zabava - rekla sam kimnuvši prema vratima. Ona me je odmjerila držeći cigaretu između dva prsta, a tada je ispuhnula duh trag dima iz usta, poput rakete. - Aha. - Izgleda da se dobro zabavljaju. Ona je kimnula i pogledala svoje ruke promatrajući nokte kao da bi mogla odšetati na brzu manikuru. Potražila sam ključeve automobila u svojoj torbi i napokon ih izvukla. - Postoji li u gradu dobro mjesto za tihu večeru? Paula je napućila usne i nagnula glavu lijevo, pa desno. - Rekla bih, Antler. Imaju dobre odreske. I ribu. Odličnu juhu od školjaka. - Izgovorila je to u regionalnom stilu. - I vrlo dobru mesnu štrucu. Doima se da se sviđa čak i ljudima iz grada. - O, da, Antler - rekla sam omotavši se vestom malo čvršće kad je povjetarac zaljuljao travu. - Izgleda da je to pivnica. Mislite li da će ondje večeras biti tiho? Paula je malo nabrala nos i isturila donju usnu. - U srijedu navečer? Slegnula je ramenima. - Da, prilično tiho. - Ugasila je cigaretu u staklenoj pepeljari na ogradi trijema. I ušla. Odlučila sam pješačiti do grada. Večer je bila svježa, a ja sam se osjećala krivom jer tjedan dana nisam bila u teretani. Ulične svjetiljke davale su središtu Beacona ugodan narančasti sjaj. Deseci ljudi bili su vani i šetali. Turisti su virili u izloge zatvorenih prodavaonica i ureda. Šačica tinejdžera družila se pokraj zida. Jedan dječak skinuo je svoju bejzbolsku kapu i stavio je jednoj djevojčici na glavu pa su se svi nasmijali. Prišla sam vratima Antlera, u čijem je izlogu žuta reklama za pivo Michelob sjala poput vatre dobrodošlice. Mesna štruca. Uza sve što je moguće jesti, zašto bi netko želio jesti mesnu štrucu? Dajte mi lijepo komad tune žute peraje ili jednostavna pileća prsa u umaku od bijelog vina, ali mesnu štrucu? Ah, dobro. Neki ljudi bi moj izbor hrane možda smatrali jednako čudnim. Stavila sam Forbes pod ruku i otvorila vrata velike mračne prostorije. Vidjela sam šank duž lijeve strane i redove kvadratnih stolova nadesno. Svirala je country glazba, zvuk pedal steel gitare i hrapavi glas žene koja je pjevala nešto što nisam mogla odgonetnuti. Čuo se glasan žamor razgovora pomiješan sa smijehom i neprestanim zveckanjem pribora za jelo. Nije bilo osobito tiho, ali sam već bila ondje i krulilo mi je u želucu.


Kad sam zakoračila unutra, na stalku pokraj vrata opazila sam rukom ispisan natpis: SVAKE SRIJEDE NAVEČER DVA OBROKA ZA CIJENU JEDNOG. - Pa - pomislila sam - to objašnjava sve. Čudno da Paula to nije znala. Pod pivnice Antler bio je od tamnog drva, ulašten do visokog sjaja. Drvene grede protezale su se duž stropa, a s njih su visjele svjetiljke: bakrene brodske svjetiljke, kromirane visilice u obliku velikih zvona, mjedeni lusteri izvijenih ručica koje su završavale treperavim žaruljama zavijenog vrha. Šank je bio od crvenog drveta, presvučen slojevima prozirnog laka. Od istog drva načinjeni su čvrsti stolovi te stolci kojima je prostorija bila ispunjena. Svi su stolovi bili zauzeti, kao i većina barskih stolaca. Prošla sam kroz prostoriju gledajući ravno pred sebe, ali upijajući periferni magloviti kolaž trapera, žućkastih hlača i majica. Bilo je i nekoliko suknji te ljetnih haljina, ali je to uglavnom bila traper skupina. Osjećala sam se previše svečano odjeveno. Sjela sam na drugi kraj šanka, nedaleko od plesnog podija. Iz zvučnika nad našim glavama začula se pjesma »Your Cheatin’ Heart« Hanka Williamsa. S moje desne strane sjedio je sredovječan muškarac sa suprugom, punašnom brinetom kose svezane u visok rep. S lijeve strane bila su dva slobodna barska stolca, a iza njih dvojica dvadesetogodišnjaka s bejzbolskim kapama. Na jednoj je pisalo LOBSTER POT. Prišao mi je krupan konobar prosijede kose, krpom obrisao šank i potom pred mene stavio kartonski podmetač s natpisom Coors Light, čiji su plavi planinski vrhovi svjetlucali pod svjetlima. - Izvolite. Namjeravala sam popiti čašu vina, ali sam tada vidjela natpis NAJBOLJE MARGARITE SJEVERNO OD TIJUANE i pomislila: - Pa, dobro. - Uzet ću jednu. - Pokazala sam natpis. Otvorila sam svoj Forbes i prelistala ga, ali je buka bila toliko jaka da je bilo teško usredotočiti se. Umjesto toga sam se usredotočila na televizor ravnog zaslona koji je visio iza šanka. Na programu je bio reality show o vozaču kamiona koji velikim kamionom noću, usred mećave, prolazi zabačenim planinskim krajem. Postala sam napeta zbog vozača i upravo sam namjeravala zagristi nokat kad je konobar stavio margaritu pred mene. Otpila sam gutljaj i zamolila jelovnik. Pregledavala sam ponudu tražeći nešto zdravo. Račići s rižom i mahunama? Ne, račići su prženi. Parjastoga s pročišćenim maslacem? Previše hrane i taj maslac... U ponudi


su bila i pileća prsa koja bi mogla biti u redu ako im kažem neka izostave marinara umak i sir. Konobar je poslužio par koji je sjedio pokraj mene. Muškarac je bio naručio mesnu štrucu i njegova se večera doimala pomalo primamljivo, možda zato što sam bila vrlo gladna. Dobio je brdo pirea od krumpira s malo svjetlucavog maslaca na vrhu, mahune koje su izgledale svježe i komad mesne pite koja je mirisala na luk i začinske trave. A mislim da sam vidjela i gljive. Zamislila sam se nad sadržajem masnoća te koliko bih kilometara trebala pretrčati da potrošim sve te kalorije. da je Hayden bio ondje, izabrao bi nešto zdravo za mene. Ponovno sam pogledala njegov tanjur. Da, to su nedvojbeno bile gljive. Pa, Hayden nije bio ondje, a ja sam odjednom bila gladna staromodne utješne hrane. - Mislim da ću uzeti mesnu štrucu - rekla sam konobaru. - Nešto za predjelo? Predjelo. Pomislila sam naručiti salatu specijalitet kuće. Pogledala sam što su još moji susjedi naručili. Žena je jela nekakvu juhu. Ponovno sam pogledala jelovnik i uzdahnula. Kad već riskiram, nekako to bude kako valja. - Svakako - rekla sam. - Molim vas juhu od školjaka. Ponovno sam pogledala televizor. Vozač je vrlo uskom cestom gmizao planinom. Krupan kadar prikazao je njegove prednje kotače, lance koji su drobili led. Moje se stopalo počelo trzati. - Hej, Skip, možemo li dobiti još jednu rundu? Okrenula sam se i vidjela kako netko stoji na slobodnom prostoru s moje lijeve strane, mršav muškarac u majici sa žutom sabljarkom na prednjem dijelu. - Da, Billy - rekao je konobar. - Stiže. Oprosti, večeras nas je premalo. Muškarac po imenu Billy pogledao je po pivnici. - Gdje je Sassy? Potom je na trenutak pogledao mene, a ja sam osjetila kako zuri u mene kao da mi je netko na leđa zalijepio natpis NIJE IZ OVOG GRADA. - Ah, morala je otići u Portland. Sestra joj je operirana. Billy je odmahnuo glavom. - Oh, dobro, nadam se da je sve u redu. Pozdravi je kad je vidiš. - Otišao je prema malom dijelu za sjedenje, u kojemu je bio kauč te nekoliko velikih naslonjača, a ja sam opazila da neki muškarci igraju pikado. Pijuckala sam svoje piće dok je Skip miješao koktele te ih točio gostima za šankom i trima konobaricama koje su kružile poput


zrakoplova dok čekaju dodjelu piste. Potom je nekoliko čaša od mutnog stakla napunio točenim pivom i rekao: - Bridget, odnesi ovo Billyju i dečkima, može? - Bridget, djevojka mršavih nogu i izbijeljene bijele kose, stavila je čaše na poslužavnik i krenula prema igračima pikada. Ponovno sam pogledala televizor i vidjela da je vozač kamiona skrenuo s planinskog puta na veliko odmorište na kojemu će vjerojatno prenoćiti. Hvala Bogu. Moja juha od školjaka je stigla, a ja sam je jednu minutu mi ješala zagledana u paru koja se uzdizala iz zdjelice. Kad sam prinijela žličicu ustima, osjetila sam da me netko promatra. Podignula sam glavu i opazila kako me Skip gleda. Pucketnuo je prstima. - To jeste vi. To sam i mislio, ali sam tada pomislio, ne, to nije ona, ali jest. Mislim, vi. - Molim? On se nasmiješio širokim, zubatim osmijehom, pokazujući prostor sa strane, na mjestu kutnjaka koji mu je nedostajao. - Vi ste Plivačica! Vidio sam vašu sliku u novinama. Dobar poljubac. Zamucala sam nešto, ali je on stavio svoju veliku, medvjeđu ruku na moju i nagnuo se bliže. - Čujte - rekao je. - Ovo ide na naš račun. Zapravo, cijeli obrok. Ovdje častimo turiste, osobito nakon hm... ovaj, situacije poput vaše. Energično sam odmahnula glavom. Posljednje što sam željela bilo je bilo kakvo povezivanje s plivanjem, gotovo utapanjem ili s onom slikom u novinama. Zadrhtala sam pomislivši da bi Hayden ikada mogao vidjeti tu fotografiju. - Ne, ne, u redu je - rekla sam. - Doista, insistiram... Ali Skip je već bio u šestoj brzini. Načinio je korak unatrag i mahnuo rukama. - Hej, ljudi, ovo je Plivačica! - Pokazao je mene. - Ona cura koja se zamalo utopila. Plivačica! Osjetila sam vrelinu u licu kad sam ustala s barskog stolca kako bih pobjegla. Što se to događalo? Mislila sam da sam kupila sve novine u prodaji. Poželjela sam istrčati kroz vrata i vratiti se u pansion. Poželjela sam napustiti Beacon i više se nikada ne vratiti. Zapravo, poželjela sam više nikada ne vidjeti državu Maine. Ali kad sam pokušala otići, nisam uspjela napraviti više od tri koraka. Žurnim korakom prišao mi je muškarac rumene kože i s imenom DAVE našivenim na majici, a za njim skupina ljudi koji su govorili u isti glas. - Hej, Plivačice, rukujmo se - rekao je Dave.


- Još jedno piće za Plivačicu - viknuo je muškarac bjelkaste kose Skipu. - Sretna je da je ostala živa. O, Bože, bilo je to poput ružnog sna u kojemu pokušavate pobjeći, ali vam noge ne funkcioniraju. - Nisam se utapala - rekla sam okrećući se prema muškarcu bijele kose, a pogled mi je bio prepun poniženosti. - Bila sam sasvim dobro. Onaj tip koji mi je pomogao... jednostavno sam mu dopustila da to učini kako se ne bi uvrijedio. On... ego mu je krhak. - O, i duhovita je - viknuo je pljusnuvši me po leđima. - Nije ga željela uvrijediti. - Gomila se počela smijati. - Znate, doista bih trebala krenuti - rekla sam pokušavajući se progurati kroz skupinu. Žena s kuglicom žvakaće gume u ustima potapšala me je po ramenu. Jeste li imali hipotermiju? Moj bratić je to jednom imao i koža mu se počela ljuštiti. Bilo je doista gadno. Instinktivno sam dodirnula svoju ruku. - Ne, nisam imala hipotermiju. - Okrenula sam se na drugu stranu. Ćelavi muškarac uhvatio me je za ruku i uporno je tresao. - Je li vam cijeli život prošao pred očima kad ste pali u vodu? - Nije me puštao. - Jer, ja sam jednom pao s ljestvi, znate, i kunem se da sam vidio kako mi je cijeli život bljesnuo pred očima, čak i ona večer kad sam previše popio i upucavao se ženinoj sestri. - Ako nemate ništa protiv - rekla sam izvukavši ruku. Nekoliko studentica iz Vermonta upitalo me je hoću li više ikada ponovno ući u vodu, a tada su počele međusobno raspravljati o tome bih li to trebala, a bivši policajac iz Bangora upitao me je jesam li bila pod utjecajem droge kad se to dogodilo. - U njezino zdravlje - viknuo je netko i svi su podignuli čašu... svi osim mene. Tada je Skip dao margaritu jednoj djevojci, koja ju je dala jednom muškarcu, a ovaj ju je pružio meni. Iskapila sam je u nekoliko gutljaja, a ljudi su me i dalje obasipali pitanjima o tome jesam li željela umrijeti. Gomila mi se sve više približavala pa sam se počela osjećati kao da mi pritišću pluća. Pritišću i pritišću. Nisam mogla udahnuti dovoljno zraka. A tada je Skip rekao: - Hej, ostavite je na miru, bilo joj je dovoljno teško - i skupina se polako razišla. Skip mi je mahnuo neka se vratim na svoje mjesto. - Izgledate pomalo blijedo - rekao je. - Mislim da biste trebali pojesti svoju juhu.


Opazila sam da je na moje mjesto stavio još jednu margaritu. Zagledala sam se u juhu. Bio je u pravu; bila sam gladna. Ali, najprije sam uzela margaritu i popila pola. Odjednom me je preplavila toplina. Tada sam kušala juhu od školjaka. Bila je krcata malim školjkama, a njihov okus bio je fino uravnotežen kockicama krumpira te sitno narezanim lukom i celerom. Po površini su plutale grančice svježeg kopra. Ta je kombinacija bila božanstvena pa sam pojela i posljednju kap, silno se trudeći ne razmišljati što je još u njoj. Zacijelo je bilo vrhnja, barem polumasnog, i nedvojbeno maslaca. A osjetila sam i komadiće slanine. Hayden bi pomislio da sam sišla s uma. Ali, bilo je ukusno. Bilo je jako ukusno. Ljudi su neprestano dolazili u Antler i skupljali se oko šanka. Pića su iznad moje glave davana gostima koji su stajali u dva ili tri reda iza mene. Glazba je pulsirala, iz zvučnika je treštala pjesma Keitha Urbana »Long Hot Summer« i cijela pivnica kao da je blistala, brujala. - Skippy... hej, Skippy - viknula sam, ali sam uz tu buku jedva i sama čula svoj glas. To mi je zbog nekog razloga bilo smiješno i, što sam glasnije vikala, to sam se jače smijala. Podignula sam svoju čašu i pokazala je. - Reci mi još jednom što je ovo. Skippy, što je ovo? - Nisam se mogla sjetiti imena tog pića. Skip je kimnuo i pokazao palce okrenute prema gore, ali ja nisam znala što je time želio reći. Ponovno sam viknula njegovo ime i podignula svoju čašu, pokušavajući privući njegovu pozornost. - Što je ovo? Kako se zove? I prije no što sam shvatila što se događa, Skip mi je poslao još jedno piće. Glazba je uskoro postala još glasnija i življa, a ljudi su se skupili na plesnom podiju. - Hej, želite li sjesti s nama? - Pokraj mene je stajala žena s paž frizurom i pospanim očima. Podsjetila me je na pomoćnicu koja je nekoć radila u tvrtci Winston Reid. - Ja sam Bliss, a ovo je Wendy - rekla je. Wendy je izgledala kao navijačica, sportski građena i plavokosa. Rukovala sam se s njima i predstavila se. Društvo mi je godilo. - Da, znamo tko ste. Vi ste Plivačica - rekla je Wendy široko se smiješeći i vukući me do stola nedaleko od mjesta na kojemu su muškarci igrali pikado. Pokušale smo razgovarati uz glazbu, ali sam uspjela razabrati samo da su zubne tehničarke i da im je to ženski izlazak. Skip nam je poslao piće i jelovnike te poruku da je večera na račun kuće. Koliko sam pića već popila? I nisam li već naručila večeru? Mislila


sam da jesam, ali sam za svaki slučaj još jednom naručila juhu od školjaka i mesnu štrucu. Bliss je počela govoriti o svađi s voditeljicom ordinacije, a ja sam se naslonila i gledala kako muškarci igraju pikado. Četvorica su igrala 301, igru koju sam naučila na koledžu, na godini studija u inozemstvu, na Oxfordu, gdje sam izlazila s Blakeom Abbottom. Blake je bio Britanac i majstor za pikado pa me je poučio igrati. Jedan od muškaraca bacio je strelicu, a tip po imenu Billy se nasmijao i rekao: - Ajme, Gordon, pa gdje ti je ruka večeras? Gordon je načinio grimasu. - Uozbilji se. Misliš da me možeš pobijediti? Muškarac naslonjen na zid je rekao: - Hajde, maknite se, ja sam na redu. - Prišao im je i bacio tri strelice. - Gađaš kao cura, Jake - rekao je jedan od igrača. Nisam vidjela koji iako sam pomislila kao bi to mogao biti tip po imenu Gordon. Kakva glupost! Lupila sam po stolu ispred Bliss. Možda sam udarila malo prejako jer me je dlan zapekao. - Jesi li čula? - upitala sam. Bliss me je pogledala razrogačenih očiju. - Što? Što? Moj se prst migoljio kad sam ga uperila u nju i pokušala oblikovati riječi. - Reći ću ti što - rekla sam. - Jedan od onih ondje... - Da? - Bliss i Wendy su me gledale i čekale. Odmahnula sam glavom. - Da, jedan od onih tipova ondje rekao je drugom tipu ondje da gađa kao cura. - Osjetila sam kako je val gnjeva silovito potekao kroz mene i izazvao ježenje ruku. - Zar nije užasno kad muškarci tako govore? Wendy se nagnula prema meni. - Meni je to doista užasno. U ordinaciji dr. Beldena bio je jedan tip, periodont za kojega sam nekoć radila i koji je uvijek tako govorio. Iskosa sam pogledala igrače pikada ne znajući točno kamo bih trebala usmjeriti svoj bijes, ali sam bila prilično sigurna da su svi to zaslužili. - Gađati poput cure - rekla sam. - Što bi to trebalo značiti? Da cure ne znaju gađati? Da ne znaju... što? Igrati pikado? Bila sam bijesna. Bila sam razjarena. Bila sam opijena. I namjeravala sam im pokazati. Izvadila sam novčanik iz torbe i prebirala po novčanicama sve dok nisam pronašla jednu od stotinu dolara. Tada sam odgurnula svoj stolac i popela se na njega. Tako sam stajala i gledala po prostoriji osjećajući se nepobjedivo. Pokazat ću ja tim uskogrudnim muškarcima.


- Dakle, željela bih nešto reći. - Pokušala sam nadjačati buku, ali to nije bilo moguće. - Hej! - viknula sam mašući rukama. - Hej! Ispričavam se. - Pokušala sam zazviždati stavivši male prste u usta, kao što me je otac poučio, ali nisam uspjela istisnuti ništa osim siktanja. Napokon sam duboko udahnula i viknula: - Tišina! Plivačica želi nešto reći! Sve oko mene je stalo. Razgovori, smijeh, svađe, zveckanje čaša, vilica i noževa, sve je prestalo. Svi su gledali u mene. Podignula sam novčanicu od stotinu dolara i naglo je izravnala rukama. - Vidite ovu novčanicu od stotinu dolara? - Ponovno sam je naglo razvukla. - Kladim se da u pikadu mogu pobijediti bilo koga od vas. Bilo koga - ponovila sam nagnuvši se preko stolca kao figura na pramcu broda. - Uključujući idiota koji je rekao onome, kako se već zove... onom Jakeu mlitavim prstom pokazala sam prema skupini - da baca kao cura! Nasmiješila sam se i pričekala da vidim kakva će planina od čovjeka izmiljeti iz sjene i prihvatiti izazov. Nitko se nije pomaknuo s kauča nedaleko od ploče pikada. Dvojica su sjedila ondje okrenuta leđima prema meni. Jedan od njih je ustao, istegnuo ruke i okrenuo se. Krenuo je prema meni. Bio je visok, tamne, valovite kose, četvrtaste čeljusti i pomalo namrštenog lica. Mogao je biti bilo tko, od pilota do drvosječe. U nekoj drugoj situaciji mogao bi čak biti naočit. Na sebi je imao izblijedjele traperice, svijetloplavu košulju i smeđu kožnu jaknu. Kad mi je prišao i stao na svjetlost, prepoznala sam jaknu i grlo mi se stegnulo. Bio je to Roy. - Mislim da sam ja taj idiot - tiho je rekao. - Prihvaćam tvoj izazov. Sišla sam sa stolca osjećajući kako je jeza trijeznosti prošla kroz mene. Mol, položaj umornog plivača, poljubac. Što sam to učinila? Posljednja osoba koju sam željela vidjeti, i sada... - Ovaj... haj - rekla sam pokušavajući održati glas mirnim. Nasmiješila sam se i ležerno mu mahnula kao da ništa od toga nije osobito važno. On je stavio bocu piva i šaku strelica na stol. - Vidim da si se oporavila. - Oporavila? - Uzela sam jednu strelicu i uhvatila držak nastojeći osjetiti težinu. Kao da sam imala nakovanj u ruci. On je svukao jaknu i prebacio je preko stolca. - Od plivanja neki dan. Učinilo mi se da sam ugledala sjaj u njegovu oku. - Nisam se imala od čega oporaviti - rekla sam podignuvši strelicu uz uho i pružajući ruku vježbajući bacanje. On je slegnuo ramenima. - Pa, dobro. - Tada je dodao: - Hvala jer si mi donijela jaknu.


Kimnula sam. - Nema na čemu. - Malo sam prilagodila stisak nadajući se da ću ostaviti dojam kako su ti suptilni pokreti dio kakve složene strategije. - Nisam znala da je jakna tvoja. On je otpio gutljaj piva. - Nadam se da pikado igraš bolje no što plivaš - rekao je prekriživši ruke i gledajući me. I ja sam se tome nadala. Oxford je bio daleka prošlost, a u međuvremenu baš i nisam održavala tu vještinu. Kad se tome doda onih nekoliko pića koja mi je Skippy slao, i... - Prilično dobro igram pikado - rekla sam. - Doista prilično dobro. Uputila sam mu širok, samopouzdan osmijeh. Roy je nagnuo glavu. - Pa, reci koju ćemo igru igrati? Kriket? Tri-nulajedan? Šangaj? Zamislila sam se pokušavajući se dosjetiti najjednostavnije igre. Nešto što neće obuhvaćati složeno bodovanje jer u tom trenutku nisam bila osobito sposobna za matematičke proračune. Napokon mi je sinulo. Duboko sam udahnula. - U redu - rekla sam - Mrtvi predsjednici. Roy se nasmijao. - Mrtvi predsjednici. Želiš igrati mrtve predsjednike? Ne, zapravo sam željela nestati odande. - U redu, ovako ćemo. Ako prva pogodiš Franklina, zadržavaš svoju stotku i ja ti dajem još jednu. Ako gaja prvi pogodim, novac ide meni. - Roy je izvadio novčanik i iz njega pet novčanica od dvadeset dolara. - Ali, moraš ga pogoditi posred lica. Pogoditi posred lica. Pogoditi posred lica? Nemoguće. - To je u redu. - Slegnula sam ramenima i mahnula mu kao da to činim svaki dan. Ljudi su u međuvremenu sišli s plesnog podija, gomila se okupila oko nas i netko je utišao glazbu. Grašci znoja klizili su mi niz leđa. Postalo mi je malo vruće, malo mučno. Roy je prišao ploči i uklonio Jakeove strelice. - Dobro, saberi se - rekla sam samoj sebi. - Saberi se. Zasukala sam rukave. - Jednostavno smjesti te vražje stvarčice na ploču. Nemoj bacati na sve strane, posvuda uokolo. On će pobijediti, to je nedvojbeno, ali ti istog trena nestaješ odavde. Roy je držao šaku strelica. - Hoćemo li se zagrijati? Na licu mu je bio nagovještaj osmijeha kad mi je ponudio strelice. - Mogla bih se zagrijavati cijeli tjedan - pomislila sam - ali to ne bi pomoglo. - Slegnula sam ramenima. - Pa, meni zapravo nije potrebno zagrijavanje, ali ako baš želiš... - Uzela sam strelice. U redu, hajdemo to završiti. Prišla sam crti i stala iza nje. Pokušala sam držati strelicu onako kako bih držala olovku, kako me je Blake poučio, ali se doimalo kao da moja ruka pripada nekome drugome. Podignula sam


strelicu tako da je bila u razini s mojim uhom. Potom sam naciljala i pustila je da poleti. Strelica je poletjela u visokom luku i završila na suprotnoj strani ploče. Bilo mi je svejedno. Bila sam sretna da je uopće pogodila ploču. Bacila sam drugu strelicu ciljajući isto mjesto. Ta je stigla mnogo bliže. Sljedećih pet bilo je bolje, a nastavivši bacati strelice, shvatila sam da je to moje izvantjelesno iskustvo ugodno - držati strelice, gledati kako lete, vidjeti kako stižu na ploču. Bacila sam posljednje dvije strelice zagrijavanja. Stigle su u blizinu mojih ciljeva, a to je za mene bilo dovoljno dobro da bih se osjećala bolje. No, kad sam vidjela Royevo zagrijavanje, nisam nimalo sumnjala u to tko će pobijediti. Bio je vješt, precizan i vjerojatno je već donosio odluku o tome što će kupiti za mojih stotinu dolara. - Izgleda da sam ja prvi - rekao je Roy nakon što smo bacali kako bismo ustanovili tko će početi i nakon što je njegova strelica stigla mnogo bliže središtu mete nego moja. Nimalo čudno. Uzela sam svoju novčanicu od stotinu dolara i savinula je na trećine tako da otkrije lice Benjamina Franklina. Potom sam je uvukla pod dvostruki prsten, pod žicu bliže vanjskom dijelu ploče, preko segmenta za četiri boda, što je bilo otprilike u gornjem desnom dijelu ploče. Bože, molim te, neka ovo brzo završi. - U redu - rekla sam veselim, vedrim tonom. - Spremna sam. Svatko po jedno bacanje, sve dok netko ne pogodi Franklina, zar ne? Roy je kimnuo. - Moramo pogoditi lice. Da, lice. Ja sam samo željela pogoditi ploču. Negdje. Bilo gdje. Roy je uzeo strelicu, naciljao i promašio rub novčanice za oko dva centimetra. - Oho - rekao je netko, a skupinom se proširio žamor. Iznad moje usne izbili su grašci znoja dok sam gledala koliko je blizu stigla njegova strelica. - Nije loše - rekla sam što sam nehajnije mogla. Bio je red na meni. Držala sam strelicu pokušavajući opustiti stisak. Želudac mi se stegnuo poput šake i bila sam toliko napeta da me je koža peckala. - Saberi se - rekla sam samoj sebi. - Saberi se. Roy se naslonio na zid držeći ruke u džepovima. Pogledala sam maleno zeleno lice na ploči. Doimalo se kao da migolji preda mnom. Spustila sam pogled kako bih razbistrila glavu. - Samo je baci. Samo je pusti. - Ponovno sam podignula glavu i podignula strelicu do uha. A tada sam je pustila da poleti. Strelica je poletjela u blagom luku i kucnula zabivši se u ploču. Na trenutak je zavladala potpuna tišina, a tada je neka žena viknula: - Pogodila je!


Stajala sam kao ukopana na svojem mjestu dok je skupina oko nas vikala i klicala. - Pogodila je! - Jedno bacanje; pogodila je u prvom bacanju! Ljudi su mi žurno prilazili, pljeskali i smijali se. Ja sam zurila u ploču osjećajući da će mi koljena popustiti. Prišla sam ploči i opazila da nisam samo pogodila Franklina, nego sam mu probušila nos. Nisam mogla vjerovati. Ne bih to mogla ponoviti ni nakon deset tisuća pokušaja. Izvukla sam strelicu i novčanicu te ostala bez daha pred unakaženim licem. Netko je počeo klicati: - Plivačica zna gađati! Plivačica zna gađati! Uskoro je cijela pivnica klicala. Ljudi su pljeskali izgovarajući te riječi i udarali po stolovima. Okružilo me je klicanje. Roy mi je prišao noseći pet novčanica od dvadeset dolara, a buka oko nas bila je gotovo zaglušujuća. Na njegovu licu više nije bilo osmijeha, ali su mu oči bile plave kao i prije. U trapericama i košulji, držeći jaknu prebačenu preko ruke, odjednom je bio toliko zgodan da nisam mogla okrenuti glavu. Odmahivao je glavom kao da ni on ne vjeruje u ono što se upravo dogodilo. - Nemoj sve potrošiti na jednom mjestu. - Nasmiješio se i pružio mi novac. - Zaslužila si. Takvo što još nisam vidio. Pogledala sam novčanice u njegovoj ruci. Više mi nisu bile zanimljive, poput magičnog trika nakon što doznate njegovu tajnu. Zapravo više nisam željela uzeti mu novac. To mi se nije doimalo ispravnim, a on se doimao toliko... nisam to mogla točno odrediti. Gomila je nastavila klicati stvarajući krug oko mene i Roya. Ljudi su nam se približili. - Plivačica zna bacati. Plivačica zna bacati. - Postalo je vrlo vruće, a buka... poželjela sam da ta buka prestane. Svi su se približavali i bilo je jako vruće. Imala sam potrebu sjesti. Vidjela sam kako je Roy stavio novac u moju ruku. Nisam ga osjetila kao novac. Osjetila sam ga kao suho lišće. Prostorija se počela okretati oko mene. Pogledala sam Roya i pokušala progovoriti. - Nikada nisam vidjela... - Željela sam mu reći kako ni sama nikada nisam vidjela takvo što, ali su mi usta prestala raditi pa sam mogla sam pokazati sebe kao da igramo pantomimu. Po prostoriji su se počele pojavljivati crne točke, uklanjajući ljude i predmete s vidika kao da su usisani u prazninu. Noge su mi se opustile. Crne rupe bile su posvuda, gutajući prostoriju. Na trenutak sam još vidjela Royevo lice. A tada je nestalo.


ŠESTO POGLAVLJE CURA IZ GRADA SE OSLOBAĐ A Donesi još jednu mokru krpu. Začula sam ženski glas. - U redu je, dolazi k svijesti - rekao je muškarac. Njegov je glas bio blizu mojemu uhu. Otvorila sam oči. Ležala sam na leđima, na nečemu tvrdom, i gledala gomilu ljudi koji su me promatrali odozgo. Djelići razgovora lebdjeli su uokolo poput sjemenki svilenice. - Je li dobro? - Onesvijestila se. - Trebamo li nazvati hitnu pomoć? Čula sam glazbu. Možda sam bila nasred kvadrilje. Violine i bendža vrtjeli su se uokolo u živahnom ritmu. - Dobro, dajte joj malo prostora, molim vas. Predstava je završila. Glas je bio Royev. Okrenula sam glavu i vidjela kako čuči pokraj mene, čela nabranog od zabrinutosti i s blagim pogledom u očima. Osjetila sam miris njegova losiona poslije brijanja, nešto svježe, poput prirode, ali nisam znala što. Ljudi su se počeli razilaziti. - Što se dogodilo? - upitala sam pogledavajući bakrene brodske svjetiljke koje su se ljuljale sa stropa. Na čelu mi je bilo nešto hladno. Dodirnula sam to mjesto i zatekla mokru krpu. Roy se počešao po bradi i blago se nasmiješio, a na njegovim obrazima ponovno su se pojavile one jamice. - Rekao bih da si se onesvijestila. Zastenjala sam. A tada sam krenula ustati. - Opa, polako. - Podvukao je ruku pod moja leđa i pomogao mi uspraviti se u sjedeći položaj. Osvrnula sam se uokolo i vidjela prostoriju prepunu ljudi koji su jeli za stolovima, stajali u skupinama kod šanka i bacali strelice. Antler. - Jesi li dobro? - Malo me je potapšao po ruci. Duboko sam udahnula i kimnula. - Mislim da jesam - rekla sam. Samo želim ustati. On me je primio za ruku, a ja sam polako ustala i otresla svoju odjeću. Prošla sam prstima kroz kosu i pokušala se nasmiješiti. - Hvala ti.


- Nema na čemu - rekao je. - Hajdemo do tvojega stolca. Krenuli smo prema stolu pokraj zida, a ja sam pokušavala shvatiti što se dogodilo. Jesam li se onesvijestila u njegovu naručju? O, Bože, molim te reci mi da se to nije dogodilo. - Jesi li me ti, ovaj, uhvatio kad sam pala? Kimnuo je. Osjetila sam kako su mi se obrazi zažarili. Najprije poljubac, a sada ovo. Doimalo se da se ne mogu prestati sramotiti s njim. - Pa, hvala... još jednom - tiho sam rekla. Sjela sam na klupu presvučenu crvenom imitacijom kože i pritisnula mokru krpu o čelo. Roy je izvukao stolac i sjeo nasuprot meni. - Nema na čemu... još jednom - rekao je. Violine su i dalje svirale, a ja sam shvatila da to John Denver pjeva pjesmu »Thank God I’m a Country Boy«. - Samo sjedi neko vrijeme, dođi k sebi - rekao je Roy. - Dobro sam, doista. On je pokazao prema vratima. - Možda bismo trebali izaći van, na zrak. Želiš li to? Zapravo sam željela prestati praviti budalu od sebe u tom gradu. - Ne, hvala - rekla sam. - Doista sam dobro. Ne znam što se dogodilo. Prišla nam je konobarica i stavila dvije čaše vode na stol. - Izgleda da me neprestano spašavaš - rekla sam. - Pretpostavljam da sam u pravo vrijeme na pravom mjestu. - Roy je uvukao ruku u prednji džep traperica i izvadio savinutu novčanicu od stotinu dolara, a u njoj pet novčanica od dvadeset dolara. - Ovo je tvoje. Ispustila si ih kad si, ovaj... Pogledala sam savinute novčanice i malu rupicu na Franklinovu nosu. Nisam ih željela. - Evo - rekao je stavljajući mi novac u ruku. Na trenutak sam gledala u njega, a tada sam izvadila svoj novčanik i ugurala novčanice u stražnji dio. - Da... hvala. John Denver je završio svoju pjesmu i začuo se zvuk električne gitare, nekoliko tonova nakon kojih je uslijedio ženski zavodnički poziv: Hajdemo, cure! - Živahan glas Shanie Twain ispunio je prostoriju kad je zapjevala »Man! I Feel Like a Woman!« Sjedili smo ondje još nekoliko trenutaka, dok se plesni podij počeo puniti, a tada je Roy rekao: - Možda bi trebala otići onamo. Zvuči kao da je ovo tvoja pjesma. - Pokazao je plesni podij prepun tijela koja su se vrtjela. - Što kažeš? - Shanijin glas odjekivao je posvuda oko nas. Pjevala je nešto o tome kako žene imaju pravo malo se zabavljati.


Ples s Royem. Jesam li to doista željela? - O, pa što sad - pomislila sam ustajući. - U redu. - Osjetila sam kako mi lice rumeni. - Znaš li plesati dvokorak? - upitao me je kad smo pronašli mjesto na podiju. - Znam teksaški dvokorak. - To je dovoljno. Jednom rukom je uhvatio moju, a drugu je stavio na stražnju stranu mojega ramena uspostavljajući primjeren razmak između nas, okvir. Osjećala sam se kao da mi je dvanaest godina i ponovno sam u plesnom studiju Trimmy Taylor, koji je bio u Pine Pointu dok sam odrastala ondje. Trimmy, plesačica sitnog tijela i s mnogo postupaka zatezanja lica za sobom, zbog kojih se doimala vječno zapanjeno, uvijek nam je govorila: Načinite okvir, načinite okvir. U mislima sam još mogla vidjeti njezinu tamnu kosu visoko podignutu u beskrajnu punđu i miris njezina cvjetnog parfema dok se vrtjela uokolo, uvijek držeći partnera na primjerenoj udaljenosti. - Hvala Bogu za Trimmy - pomislila sam kad me je Roy počeo voditi po podiju. Kretao se toliko spretno da mu ne bi smetalo čak ni da sam imala ljepilo na cipelama. - Znala sam da znaš plivati, ali nisam znala da znaš plesati - rekla sam mu kad smo izveli nekoliko okreta. - Pa, plivanje nije moja jedina darovitost - rekao je vrteći me. Opazila sam da smo jedini par koji pleše dvokorak. Svi drugi su izvodili nasumične pokrete. Kružili smo po podiju, izvodili okrete i pokrete za koje nisam mogla vjerovati da sam ih upamtila. - Ovdje u Maineu postoje škole plesa? - upitala sam glumeći iznenađenje. Roy me je ponovno zavrtio, a tada smo se zavrtjeli zajedno; naši su se prsti na trenutak isprepleli, a prostorija nas je držala u nježnom zagrljaju. Ponovno je stavio ruku na moje rame. - Možda postoje, a možda i ne. - Ah, zagonetan je. Roy me je pogledao i nasmiješio se pa sam se i ja nasmiješila, a tada sam se počela smijati. Bilo je divno plesati. Nisam se mogla ni sjetiti kad sam posljednji put doista plesala. - Izgleda da nas se svi boje - rekao je Roy dok su moja stopala klizila kroz pokrete. - Kako to misliš? Osvrnuo se uokolo i nasmijao se. - Svi odlaze.


Opazila sam da još samo nekoliko parova pleše. Svi drugi su stali na rub podija i gledali nas. Roy se okrenuo i ponovno me uhvatio za ruku. - Nisam znao da se cure iz grada mogu ovako osloboditi. - Kladim se da je mnogo toga što ne znaš o curama iz grada. - Pa, jedno znam - rekao je lako me vodeći uokolo. - Dobro je da ne znaš plivati jer... - Čekaj malo. - Pustila sam ga te stala glumeći uvrijeđenost i osjećajući kako mi blaga električna iskra struji rukama. - Ulažem prigovor na tvoju karakterizaciju tog događaja. Nedvojbeno znam plivati i plivala sam kad si stigao do mene. Samo sam bila malo umorna od povratne struje, to je sve. - Dobro, dobro rekao je Roy mašući rukama. - Odvjetnice, smijem li preformulirati svoju izjavu? Ne kažete li vi odvjetnici tako na sudu: Smijem li preformulirati pitanje, ili takvo što? Uzeo me je za ruku pa smo ponovno zaplesali. - Da, tako nekako rekla sam. - U redu, imaš dopuštenje. Preformuliraj. - Dobro, želio sam reći kako je dobro da si se našla u nevolji dok si plivala jer u suprotnom sada ne bismo plesali, a dobra si plesačica. Pjesma je završila, a ljudi koji su stajali pokraj plesnog podija čak su zapljeskali. Roy je uzmaknuo i zapljeskao meni, a ja sam se nasmijala i blago se naklonila. Tada je nekoliko tiših tonova klavira najavilo početak nečega mnogo polaganijeg. Bio je to onaj neugodan trenutak u kojemu nikad nisam znala trebam li ostati stajati i čekati da me on ponovno upita za ples ili zahvaliti i sjesti. - Hvala - rekla sam i okrenula se kako bih otišla. Nekoliko parova vratilo se na plesni podij. Roy me je uhvatio za ruku. - Čekaj, ne možeš već otići, Plivačice. Ova pjesma je dobra. - Nasmiješio se. Jamice su se ponovno vidjele. Pitala sam se kako je iz prvih nekoliko tonova znao koja je pjesma počela, ali sam tada shvatila da i ja to mogu s pjesmama koje volim. - U redu - rekla sam. Ponovno me je uzeo za ruku, ali taj put mi se približio i povukao me k sebi. Stavila sam drugu ruku oko njegova vrata kad je Willie Nelson zapjevao »Always on My Mind«. O, Bože, to je postajalo čudno. Polako plešem uz ljubavnu pjesmu s nekim tko nije Hayden. S nekim tko mi je spasio život. To je doista bilo čudno, ali i nekako ugodno. Uz njega sam se osjećala maleno, poput balerine. Njegova ruka oko mene doimala se toliko snažnom da sam pomislila kako bi me samo njome mogao podignuti. Nisam ni znala što


moja stopala rade. Lebdjela sam dok je njegova ruka počivala na mojim leđima. Moje je lice bilo blizu njegovog. Njegov losion poslije brijanja pomalo je mirisao na cedar, ugodno. Roy je pognuo glavu. - Dakle, imaš li uvijek ovakvu sreću? - Kako to misliš? Sreću jer nisam udarila u pod i razbila glavu? On se nasmijao. - Pa, valjda i to. Ali, mislio sam sa strelicama. Neznatno je pomaknuo ruku na mojim leđima, a osjećaj peckanja sišao je niz moje tijelo. Plesala sam s nekim tko nije bio Hayden i osjećala sam se... pa, prilično dobro. - Oh, misliš da je to bila sreća? - Oholo sam se nasmijala. - Otkrit ću ti da sam igrala pikado cijelo vrijeme dok sam studirala na Oxfordu. - Hmm... Oxford... i još igraš? Nasmijala sam se. - Zapravo ne, ako ne računaš ovo večeras. - Pa, možda bi trebala. Možda bi ovo moglo biti početak nove karijere. Namjeravala sam reći kako se igranje pikada Haydenu ne bi svidjelo, ali sam se zaustavila. - Teško je pronaći vrijeme - rekla sam. - Uz posao i sve... - Pomislila sam na Royev stolarski posao te kako bi bilo lijepo odraditi osam sati i završiti radni dan. Ne ostajati do kasno, ne donositi posao kući i ne raditi vikendom. - Ti zacijelo često igraš pikado - rekla sam. - Dobar si. On je slegnuo ramenima. A tada je šapnuo: - Ne dovoljno dobar da pobijedim tebe. - Dah mu je bio topao na mojem vratu. - Ponovno smo se vratili na sreću - odgovorila sam šapatom. Zatvorila sam oči pa smo ostatak pjesme plesali bez riječi. - Želiš li nešto pojesti? - upitao je Roy kad smo se vratili za stol. - Da upije margarite? Zapitala sam se kako je znao što sam pila. - Zapravo želim. - Shvatila sam da sam ponovno na prijevaru ostala bez večere i zapitala sam se hoću li ondje ikada dobiti čitav obrok. - Voljela bih pojesti mesnu štrucu. - Trebala bi kušati i juhu od školjaka - rekao je izgovorivši to jednako kao i Paula. - Ovdje je doista ukusna. - U redu, može - rekla sam zaključivši kako bih mogla pojesti i treću zdjelicu. Možda ću je taj put uspjeti pojesti do kraja. On je ustao i razgovarao s konobaricom, koja je bila nekoliko stolova dalje, a ja sam vidjela kako zapisuje nešto u svoj blok. Tada se vratio i sjeo. - Dakle, gdje si naučila plesati dvokorak? - upitao je.


Blizu mene nalazila se mala bijela posudica puna paketića šećera i zasladivača Sweet’N Low i Splenda. Okrenula sam zdjelicu nasred stola. Trimmy Taylor. - Tko? - Na Royevu licu bio je čudan osmijeh, kao da misli da izmišljam. Počela sam preslagivati paketiće po boji. Šećer na jednu stranu, Sweet’N Low u sredinu i Splenda na drugu stranu. - Trimmy Taylor. Ona je svu djecu u Pine Pointu učila plesati. To je u Connecticutu, gdje sam odrasla. Roy je kimnuo, ali nisam uspjela ustanoviti znali li to da zna za taj grad ili ne zna. Uzeo je paketić Splende i pomaknuo ga onamo kako sam stavljala druge. Njegova je ruka zamalo dodirnula moju. - Pine Point je u okrugu Fairfield - rekla sam. - Blizu države New York. Znaš li gdje je Greenwich? Ili West... - Znam gdje je okrug Fairfield - rekao je. Tada je ustao, a ja sam se na trenutak uplašila da će otići, da sam ga uvrijedila ili rekla nešto glupo pa je poželio otići. Ali, on je došao na moju stranu stola i sjeo na klupu pokraj mene. Osjetila sam kako mi se koža na rukama ježi. - Pa - rekla sam nastojeći ne dopustiti da čuje drhtanje u mojemu glasu: - Trimmy je imala studio i poučavala je društvene plesove. - Nasmijala sam se. - Bila je prastara. Sve u gradu je poučila plesati. Roy se nasmiješio. - Ovdje bi nam dobro došla. Konobarica se vratila s dvije zdjelice juhe od školjaka i košaricom peciva. - Gdje si ti naučio plesati? - upitala sam, nesposobna u Beaconu zamisliti bilo koga poput Trimmy Taylor. On mi je pružio košaricu s pecivima. - Pa, onaj ples... da se sjetim... jedna djevojka me je poučila. - Oh - rekla sam uzimajući pecivo. - Tvoja djevojka? - upitala sam nastojeći zvučati nehajno. On je kimnuo. - Da. - A tada je dodao: - Ali to je bilo davno. Osjetila sam olakšanje, a tada sam se ponovno trgnula. Zašto očijukam s ovim tipom kad me Hayden čeka u New Yorku? Roy je promiješao svoju juhu. - Dakle, što radiš u Beaconu? Otrgnula sam komadić hrskavog peciva i premazala ga maslacem. Ovdje sam zbog bake. Zamolila me je da joj obavim nešto ovdje. - Ovdje u Beaconu? - Da - rekla sam. - Nekoć je živjela ovdje.


- Doista? Kada? - Oh, davno - rekla sam kušajući juhu, koja je taj put bila još ukusnija. Malene grančice svježeg kopra zbog nekog su je razloga činile jednostavno savršenom. - Znaš, ova juha je doista dobra. - Ovdje su poznati po njoj - rekao je Roy pa smo nekoliko trenutaka bili usredotočeni na jelo. Pojela sam juhu bez zaustavljanja. - Mislim da sam bila gladnija no što sam mislila - rekla sam odloživši žlicu. On me je pogledao i nasmiješio se. - To je od plesa. I pikada. Osjetila sam pivo u njegovu dahu, koje je mirisalo gorko i slatko. Sjeo mi je toliko blizu da se njegova ruka dva puta očešala o mene. Pitala sam se zna li da to radi. Stigla je mesna štruca i bila je fantastična. Uživala sam u svakom zalogaju pokušavajući ustanoviti što stavljaju u nju da je toliko ukusna. Otezali smo s večerom te potom naručili kavu. Roy je napokon pogledao na sat. - Uskoro će jedanaest. Sutra moram rano ustati. - Ruka mu je ostala na stolu. Poželjela sam je dodirnuti, samo je na trenutak očešati svojom. - I ja - rekla sam. - Bolje je da se vratim. - Još sam osjećala omamljenost od pića. - Mislim da će mi šetnja goditi. - Šetnja? Ne, nemoj šetati. Odvest ću te. - Roy je kliznuo sa sjedala. Mislim, ako želiš. Da, željela sam. Željela sam da ta večer ne završi. Ne još. Osjećala sam se jako dobro. - Svakako, to bi bilo sjajno. Krenuli smo prema vratima, kroz prolaz, pokraj ljudi u malim skupinama, pokraj stolova za kojima su gosti pili i pripovijedah priče, pokraj šanka za kojim su parovi bili okrenuti jedan prema drugome na barskim stolcima i gdje je Skip uzimao čaše s police iznad glave. Skip je kimnuo Royu, a tada se još jednom okrenuo prema nama kad je vidio da izlazim s njim. Uputio nam je velik, širok osmijeh bez jednog kutnjaka. - Hej - rekao je mahnuvši mi neka mu priđem. - Nemojte zaboraviti ovo. - Prišla sam šanku, a on mi je pružio moj primjerak Forbesa. Gotovo sam se nasmijala prisjetivši se što sam mislila kad sam ga stavila u torbu. Kako se ne bih dosađivala. - O, da, hvala - rekla sam gurajući ga natrag u torbu. Vani je puhao slan povjetarac, a na ulici je bilo tiho ako se izuzme razbijanje valova o plažu pokraj zida.


- Ja sam nekoliko ulica niže - rekao je Roy dok smo prolazili pokraj zatvorenih prodavaonica. Nebo je bilo prepuno treperavih zvijezda. - Ne mogu vjerovati koliko je vedro. - Pokazala sam prema gore. - Vidi, ondje je Orion. - Vidim ga - rekao je Roy. - One tri zvijezde su pojas, a ono su mu ruke i noge. - Prstom je iscrtao obris. - Zvijezde se ovdje doimaju mnogo sjajnije i bliže - rekla sam. Visjele su nad nama poput mreže koja nas drži na mjestu. Roy me je pogledao. - Možda jesu, Ellen. Možda jesu. Otvorio je suvozačka vrata kamioneta i ja sam sjela na klupu. On je ušao s vozačeve strane i bacio jaknu na stražnje sjedalo. U tišini smo se vozili kroz grad, pokraj plaže i gradilišta na kojemu je radio, sporednom cestom te niz ulicu prema pansionu Victory, gdje je svjetiljka na trijemu sjala mekim žutim sjajem. Tada je stao uz cestu. Držala sam svoju kožnu torbu u krilu, a Roy se zagledao u moje ruke. Osjetila sam kako ih gleda, ali sam mislila samo na Haydena te što bi mislio kad bi znao da sjedim u kamionetu tog tipa koji mi zuri u ruke. Znala sam da moram izaći, ali nisam se mogla pomaknuti. A tada je Roy počeo prelaziti prstima preko mojih. Preko članaka, preko zglobova, gore-dolje niz svaki prst. Osjećala sam se kao da sam opremljena za elektricitet i uključena u utičnicu. Val vrućine prošao mi je cijelim tijelom. Jedva sam disala. On se okrenuo prema meni i nagnuo se. Podignuo je ruku s moje kako bi me zagrlio. A tada je stao. - Možemo li maknuti ovu torbu da nam ne smeta? - upitao je gurnuvši torbu u mojem krilu. Njegove su jamice ponovno bile vidljive. - Svakako - rekla sam bez daha, jedva sposobna govoriti. - Stavit ću je na pod. Ali on ju je već uzeo. No, uhvatio ju je za bočnu stranu pa se odjednom cijela okrenula naopačke i sav je sadržaj ispao iz nje. Ruževi i olovke pali su na pod. Moj mobitel i hrpa kovanica rasuli su se po sjedalu. Ispao je i moj novčanik, iPod te nekoliko novčanica od jednog dolara. I na kraju je na pod pala omotnica Winston Reida, ona na kojoj je pisalo G. CUMMINGS i u kojoj se nalazilo bakino pismo. - Oprosti - rekao je Roy kad mi je počeo pomagati skupljati stvari. Izgleda da ne znam s torbama. Nasmijala sam se. On je tada uzeo omotnicu s bakinim pismom, a ja sam opazila kako je njegov osmijeh nestao i kako se na njegovu licu pojavio izraz iznenađenosti.


- Što je ovo? Winston Reid Jennings, odvjetnička tvrtka? - To je tvrtka za koju radim - rekla sam uzimajući svoj iPod. - Tvoja odvjetnička tvrtka. - Zvučao je gnjevno. Nestao je muškarac koji je prstom ocrtao Orionov pojas, a ja nisam znala zašto. - Što se dogodilo? - Znam što radiš. - Pogled mu je postao hladan. - Trebao sam odmah znati da će se to dogoditi. Uhvatila sam svoj mobitel i ruž. - Trebao si znati da će se sto dogoditi? O čemu govoriš? Mahnuo je omotnicom. - O ovome govorim. Tužiš me zbog mola, zbog pada. Mol. Tužba. Nisam to mogla shvatiti. - Ne razumijem - rekla sam. - Zašto bih tebe tužila zbog mola? Pala sam, a ti si mi pomogao vratiti se na obalu. - Namjeravala sam dodati kako bih, da sam željela tužiti nekoga zbog onog mola, tužila vlasnika imanja i građevinsku tvrtku, lovaše, a ne nekoga tko je samo radio ondje. Ali, nije mi dao priliku. - Vi odvjetnici iz grada - rekao je odmahujući glavom. - Svi ste isti. Više nitko ne preuzima odgovornost za sebe. Uvijek je netko drugi kriv. A vi odvjetnici ste to učinili. Svi smo isti? Ja sam to učinila? Zašto napada mene i moju profesiju? - I dalje ne razumijem zašto si ljut - rekla sam - i doista mi se ne sviđa to što kritiziraš mene i moj posao. Pokazao je omotnicu. - Ti si odvjetnica. Odvjetnici tuže ljude. Sama si rekla da bi netko mogao završiti na sudu zbog onog mola. - Zbog mola? - upitala sam. - O, Rože. Samo sam htjela reći da ga je potrebno popraviti. On je odmahnuo glavom. - Nisi to htjela reći. Osjetila sam kako mi je krv navrla u lice. Stavljao mi je riječi u usta. Što si umišlja? - Potpuno si u krivu - rekla sam. - To što je u omotnici nije ni u kakvoj vezi s tobom. Roy me je gnjevno gledao. - O, nije? Pa, zašto je tada moje prezime na njoj? - Tvoje prezime? - Da, moje prezime. Cummings. Cummings? Zar je on Roy Cummings? O, Bože, ima isto prezime. Sve mi je postajalo jasnije. Morala sam mu samo objasniti da on nije taj gospodin Cummings. Barem ne onaj kojega moram posjetiti. I da nisam došla tužiti


nekoga. Došla sam ispuniti želju koju mi je baka povjerila na samrti. To sam trebala učiniti. Ali, do tada sam već bila previše gnjevna. Mnogo previše gnjevna. Uzela sam svoju torbicu i izašla iz kamioneta. - Ti ne znaš ništa - rekla sam drhtavim glasom, stojeći pokraj otvorenih vrata. - Ni o odvjetnicima, ni o parnicama, a osobito ne o meni. I da znaš, radije bih bila odvjetnica iz New Yorka nego uskogrudni tip iz Mainea koji donosi preuranjene zaključke. - Zabacila sam glavu i pogledala ga ravno u oči kao projektil usmjeren na metu. - Vidimo se na sudu - rekla sam zalupivši vratima. Pjenila sam se od bijesa prelazeći stazu prema pansionu Victory. Nadala sam se kako je povjerovao da ću ga tužiti. Nadala sam se da će zbog toga imati noćne more. Kakav umišljeni gad! Bože, sreća da mu nisam dopustila da me poljubi. Što mi je, dovraga, bilo? Vrata su zaškripala kad sam ušla. Predvorje je bilo pusto, ispunjeno samo blagom svjetlošću dviju zidnih svjetiljki i plavim sjajem zaslona Paulinog računala. Duboko sam udahnula i polako izdahnula pokušavajući se smiriti. A tada sam pomislila: - Dopustila da me poljubi? Čekaj malo. Ne bih mu dopustila da me poljubi. To se nipošto ne bi dogodilo. Zaustavila bih ga. Namjeravala sam ga zaustaviti. Zaboga, bila sam zaručena. Moj prsten je bio gore, u sobi 10, ili 8, ili kojoj već. Imala sam zaručnika kojega sam veoma voljela i koji me je čekao u New Yorku. Da, i bio je sjajan, i nije bilo problema koji on nije znao riješiti, i bio je profinjen, i lijepo se odijevao, i bio je zgodan, i bio je na putu da postane zvijezda u usponu u svijetu politike. Odjednom sam imala viziju Haydena za radnim stolom, u jednom od njegovih Savile Row odijela, možda u onom tamnosivom s tankim prugama, u uštirkanoj košulji i s Hermes kravatom, vjerojatno plavom sa sitnim slovima H, toliko sitnim da uopće i ne izgledaju kao slovo H. Poljubac se nipošto ne bi dogodio.


SEDMO POGLAVLJE KUĆA U ULICI COMSTOCK Vani je zatrubila automobilska truba... dva puta dugo. A tada je zavladala tišina. Pa još jedno dugo trubljenje. Moji su se kapci podignuli toliko da su mi oči bile napola otvorene. U sobi je bilo polumračno jer je samo traka svjetlosti dopirala ispod rolo zavjese. Okrenula sam se i pokušala ponovno zaspati, ali me je bolio svaki mišić i glava. Margarite. Pokušala sam progutati, ali su mi usta bila previše suha. Margarite. Za čelo mi je bio zalijepljen pramen kose, a nekoliko vlasi zalijepilo mi se za kut usana. Stolac. Netko je stajao na stolcu i vikao. Odmaknula sam kosu. Ja sam stajala na stolcu. O, Bože. Ljudi su klicali. Ljudi su podizali čaše. U moju čast. Stajala sam na stolcu i pokazivala prema nekim tipovima koji su igrali pikado. Nekim tipovima koji su igrali... Ohhh. Želudac mi se okretao poput planeta koji skreće sa svoje orbite. Bila je ondje novčanica od stotinu dolara i rupica u nosu Bena Franklina i kladila sam se i bacala strelice i Roy je bacao strelice i... Roy. Bio je ondje. Tada sam se sjetila. Bacali smo strelice i plesali dvokorak i razgovarali o Trimmy Taylor s kirurškim zahvatima zatezanja lica i okvirom i jeli mesnu štrucu i Skip nam je neprestano davao piće i Roy me je dovezao kući i poljubio... Čekaj malo. Oči su mi se naglo otvorile kad sam se sjetila kako mi je torba pala i kako se sve iz nje rasulo na pod Royeva kamioneta. A on je tada mahao omotnicom. Omotnicom u kojoj je bakino pismo. Mislio je da ću ga tužiti. I prezime mu je Cummings. I pokušao me je poljubiti. Vani je truba ponovno zatrubila, a ja sam poželjela potrčati do prozora i viknuti: A kažu da su Njujorčani nepristojni! - ali bi to iziskivalo previše truda. Pokrila sam se jastukom preko glave i zastenjala. Hvala Bogu da se to nije dogodilo. Zacijelo sam bila jako pijana. Je li me nekako zavela njegova sposobnost baratanja pištoljem za čavle ili postavljanja PVC cijevi? Bio je


užasan prema meni. Jednostavno nepristojan. Odakle mu ideja da ću ga tužiti? I sve ono o gradskim odvjetnicima. Molim te... Okrenula sam se kako bih pogledala budilicu. Brojke su gorjele bolno jarko: pola jedanaest. Kako je već moglo biti pola jedanaest? I koji je dan bio? Bila mi je potrebna minuta da shvatim kako je bio četvrtak. A namjeravala sam ustati u sedam. Glava mi je bila teška kad sam se uspravila u sjedeći položaj, sjedila nekoliko trenutaka i potom polako otišla u kupaonicu. Prizor u ogledalu bio je zastrašujuć, osobito pod žutozelenom svjetlošću stropne svjetiljke. Pod očima sam imala velike, tamne mrlje osušene šminke. Jesam li sinoć tako izgledala? Oprala sam šminku s lica, zavjetovala se da više neću piti alkohol i tada se odjenula. Uzela sam mobitel u kupaonicu, spustila poklopac školjke i nazvala Haydenov ured. Njegova tajnica Janice rekla mi je da je na dugom sastanku. Prekinula sam razgovor, razočarana, i poslušala dvije glasovne poruke koje mi je majka ostavila dok sam bila u Antleru. Jesi li već isporučila pismo? Što se dogodilo? Kad se vraćaš? Počela sam tipkati broj kod kuće, ali sam se tada predomislila. U tom trenutku nisam bila sposobna za dug i zamršen razgovor s njom, a ako sam se jučer zabrinjavala zbog aktiviranja njezina šestog čula, toga sam dana doista trebala biti zabrinuta. I prije no što bih je pozdravila znala bi da nešto nije u redu. Poslala sam joj još jednu poruku: Sve je u redu. Nisam, bila u kontaktu s g. C., ali ću sada pokušati još jednom. Danas svakako odlazim. Uskoro ću te nazvati. Pusa. - Nadam se da će je to umiriti - pomislila sam uzimajući torbu i ključeve automobila sa stola. Uskoro ću joj moći podnijeti potpuno izvješće. Sišla sam stubama i prošla kroz predvorje u kojemu je Paula bila zaokupljena razgovorom s čovjekom koji je držao slavinu i ključ za odvijanje. Lagano mi je kimnula dok sam prolazila. Prednje sjedalo automobila bilo je toplo. Spustila sam prozore i upravo sam bila namjeravala uključiti GPS kad sam shvatila da mi nije potreban. Znala sam put do kuće Cheta Cummingsa. Uskoro sam skrenula u njegovu ulicu i na prilaz iza zelenog Audija, koji je i dalje bio na istom mjestu. Kad sam pokucala na vrata, nitko ih nije otvorio. Pričekala sam jednu minutu i ponovno pokucala, ali odgovora i dalje nije bilo. Provirila sam kroz nekoliko prozora, ali nisam vidjela znakove aktivnosti. Kamo je taj čovjek odlazio svaki dan? Je li radio? Pitala sam se postoji li u blizini McDonalds. Čula sam da zapošljavaju mnogo starijih ljudi.


Iz torbe sam izvadila omotnicu s bakinim pismom. Prešla sam prstima preko imena, G. CUMMINGS, dok sam stajala na njegovu prednjem trijemu i pokušavala odlučiti što mi je činiti. - U redu - pomislila sam - jednostavno moraš ostaviti pismo ovdje. Moraš ga ostaviti, odjaviti se iz pansiona i krenuti. S ovime si učinila što god si mogla. Baka bi shvatila. Automobil je skrenuo na susjedni prilaz, susjeda s bijelim Volvom. Lagano sam joj mahnula, ali mi ona nije odvratila. Izašla je iz automobila i krenula preko travnjaka gospodina Cummingsa. Na sebi je imala crnu majicu bez rukava i bijele skinny traperice, a opazila sam i da ima lijepu figuru. Odlučnim korakom popela se na trijem i oslonila ruke na bokove kao da je ondje gazdarica. - Tražite li nekoga? - upitala je nabravši čelo i gledajući me odozgo tamnosmeđim očima. Toliko me je iznenadila da sam jedva progovorila. Tražim gospodina Cummingsa - napokon sam promucala. Ona je pogledala omotnicu u mojoj ruci. - A zašto ga trebate? To je bilo previše. Nisam mogla vjerovati koliko je znatiželjna. - Razlog zbog kojega ga trebam je moja stvar - rekla sam. Ona se nagnula prema meni, a ja sam osjetila miris začinskog parfema. - Pa, ja sam mu susjeda... i prijateljica. Brinem se za njega. - To je vrlo lijepo - rekla sam začuvši kako se oštrina uvlači u moj glas. - Ali ovo je osobno i ne bih o tome razgovarala ni s kim drugim. Vratila sam omotnicu u torbu i odlučnim korakom sišla niz stube trijema. Što si umišlja? Brinem se za njega. Nakon toga nipošto nisam mogla ostaviti pismo ondje. Mogla sam je vidjeti kako ga drži nad čajnikom, otvara na pari i čita. Poslat ću ga iz poštanskog ureda u Beaconu ili ga ubaciti u poštanski sandučić dok ću odlaziti iz grada, ali ga nipošto neću ostaviti na njegovim vratima.

Kad sam se vratila u pansion, spakirala sam svu svoju odjeću u putnu torbu. U kupaonici sam skupila svoju kozmetiku, izvukla punjač mobitela i kabel prijenosnog računala iz utičnice iznad umivaonika te u ogledalu provjerila svoju šminku. Još sam se jednom osvrnula po sobi i opazila tanku pukotinu u porculanskom vrču na stolu. Čudno da to prije nisam vidjela. Još jednom sam pogledala u kupaonicu kako bih se uvjerila da sam uzela sve. Posljednje što sam vidjela bila je reprodukcija s motivom jedrenjaka koji u suton dolazi u luku. Do tada se nisam potrudila pogledati ime broda, ali


sam tada to učinila. Na trupu je plavim slovima pisalo JE REVIENS. Vraćam se. Zatvorila sam vrata sobe i sišla. U blagovaonici se žustro posluživao ručak kad sam prošla pokraj nje. Paula je kroz njihajuća vrata izašla iz kuhinje. - Ostavljate nas? - upitala je pogledavši moju putnu torbu. - Da - rekla sam osjećajući se loše jer nisam obavila svoj zadatak. Barem ne onako kako je moja baka željela. - Vrijeme je da pođem. Pošla sam za njom do recepcije i potpisala se u knjigu, u stupac s naslovom GOSTT NA ODLASKU. Ona je tada provukla moju kreditnu karticu. - Nadam se da vam naš gradić nije bio previše nezanimljiv - rekla je kad sam prebacila remen torbe svojega prijenosnog računala preko ramena. Na njezinu licu ugledala sam bljesak osmijeha, poput iskre koja će zapaliti plamen. - Ne. Bilo je dobro. Ona je uzela olovku i zataknula je iza uha. - Pa, možda se jednom vratite. Slegnula sam ramenima i pokušala se nasmiješiti. - Mislim da je moj posao ovdje završen. - Odvukla sam svoju torbu kroz vrata i zatvorila ih za sobom.

Zrak je bio svjež, a ja sam malo otvorila prozore kako bi povjetarac ušao u automobil. Unijela sam kućnu adresu u GPS i izabrala put kroz prirodu. Vozila sam pokraj zelenih polja, borova i dvorišta u kojima su se djeca igrala lovice te sam, vozeći, zamišljala kako bih fotografirala svaki prizor da imam svoj fotografski aparat. Prošla sam pokraj farmi borovnica i štandova na kojima su se uz cestu prodavale košare krcate borovnicama i na kojima je cvijeće bilo aranžirano u šarenim buketima na stolovima. Mislila sam na baku, na njezine muffine s borovnicama i na to kako ih je znala ispeći tako da vrh bude tek malo hrskav, a unutrašnjost savršeno sočna. Od same pomisli na te muffine želudac mi je zakrulio od gladi. Nakon petnaest minuta stigla sam do kamenog zida s lijeve strane. Doimalo se da mu nema kraja, ali sam s druge strane s vremena na vrijeme ugledala polje. Izblijedjeli natpis PRISTUP ZABRANJEN pojavljivao se na naizgled nasumičnim razmacima, a nekoć crvena slova bila su ružičasta. Polje se nastavilo, zid ga je pratio, a pokraj njega su ležale zalutale stijene i kamenje. - Dobre ograde, dobri susjedi - rekla sam naglas, prisjetivši se stiha iz pjesme Roberta Frosta.


A tada je zidu došao kraj i ponovno su se pojavile kuće. Prošla sam pokraj prilaza išaranog plavom i ružičastom kredom, a potom pokraj natpisa koji mi je rekao daje preda mnom autocesta. Stotinu metara dalje vidjela sam malu prodavaonicu. Natpis je otkrivao da je posrijedi EDDYJEVA PRODAVAONICA ŽIVEŽNIH NAMIRNICA, iako je iz riječi NAMIRNICA nestalo R. Ali, vidio se obris na mjestu na kojemu se nalazilo. - Naminica, rekla sam za sebe. Zvučalo je kao što bi izgovorio netko iz Mainea. Pred prodavaonicom je stajala starinska benzinska crpka. Pogledala sam svoj pokazivač goriva, opazila da imam još četvrtinu spremnika i skrenula. Pjegavi tinejdžer crvene kose došetao je do automobila. - Da napunim? - upitao je zaklanjajući oči od sunca dok me je gledao. - Da, hvala. - Ugasila sam motor. - Idem na trenutak u prodavaonicu, može? Dječak je slegnuo ramenima u stilu »kako hoćete«. U prodavaonici je bilo hladno i mračno, a njezina četiri mala prolaza bila su pretrpana kutijama i limenkama, sokovima i žitnim pahuljicama, povrćem i kruhom, mlijekom, jajima i časopisima. Podne daske škripale su dok sam hodala prema hladnjacima u stražnjem dijelu. Nisam pronašla Perrier vodu, ali mi je nešto drugo zapelo za oko: korijensko pivo Higgins. Na naljepnici je pisalo PUNJENO U MAINEU ZBOG KARAKTERISTIČNOG OKUSA, što god to značilo. Uzela sam dvije boce, prišla blagajni i stavila ih na pult od hrastovine. Drvo je bilo požutjelo i izrezbareno olovkom. CHARLIE I JUNE. FITZ JE BIO OVDJE. LISA T. PETE RONIN JE KRETEN. Djevojka okruglog mjesečevog lica za pultom gledala me je pospanim očima. - Je li to sve? - To je sve. - Izvadila sam novčanik i izvukla nekoliko novčanica. Na dnu te hrpice opazila sam savinutu novčanicu od stotinu dolara omotanu oko pet novčanica od dvadeset dolara, koje sam osvojila od Roya. Spremila sam sve natrag i izvukla novčanicu od dvadeset dolara s vrha te hrpice. Blagajnica je stavljala boce u papirnu vrećicu. Mislila sam na vožnju kući nadajući se da neću zaglaviti u prometnoj gužvi kad sam osjetila kako me je netko potapšao po ramenu. - Oprostite. - Okrenula sam se i ugledala ženu u crvenim hlačama i plavoj bluzi koja je stajala iza mene držeći kutiju zamrznute brokule. Bila je to Arlen Fletch iz ureda gradskog tajnika. Nagnula se prema meni. - Nadala sam se da ću vas sresti - šapnula je kao da mi povjerava tajnu. - Sjećate me se? Iz gradske vijećnice?


- Da, svakako - rekla sam s osmijehom, posegnuvši prema svojoj torbi. - Razgovarale smo o Poreznoj službi. Arlen se stresla poput vampira koji je ugledao srebrni križ. A tada se njezino lice omekšalo. - Ostavili ste ovo u našemu uredu. Pružila mi je komadić papira na koji sam bila napisala FRANK I DOROTHY GODDARD, imena roditelja moje bake, imena koja sam tražila u zemljišnim knjigama. Namjeravala sam to baciti. Doista čudno da ta žena to nije samo zadržala, nego i nosila sa sobom. A ljudi misle da su Njujorčani čudni. - Hvala jer... ste mi to čuvali - rekla sam s usiljenim osmijehom uzimajući papir od nje. - I za vašu pomoć neki dan. - Krenula sam prema vratima. Ali, Arlen je krenula za mnom, pokraj posuda sa svježim kukuruzom i rajčicama. - O, sitnica - rekla je izbjegavajući hrpe limenki graška naslagane na kraju prolaza. - Mislila sam da ću vas ponovno vidjeti. Katkad se jednostavno tako dogodi. - Da, pa, hvala još jednom - rekla sam otvarajući vrata i izašla. Pjegavom dječaku platila sam gorivo i krenula prema automobilu kad sam shvatila da me Arlen i dalje prati noseći kutiju brokule. Stala sam kod svojega automobila i izvadila ključeve iz torbe. - Mogu li vam kako pomoći? Na Arleninu malenom licu nalik mopsovoj njušci pojavio se osmijeh. Pronašla sam je. - Da, znam. - Podignula sam komadić papira kako bi vidjela da ga još imam. Zar je očekivala nagradu? Ona je nagnula glavu i stisnula oči. - Ne, gledate pogrešnu stranu. Mahnula je rukom. - Pronašla sam kuću. Pronašla sam kuću vaše bake. Vidite? Piše BRADLEY G. PORTER I SUSAN H. PORTER. To su sadašnji vlasnici. Pogledala sam papir i opazila imena koja je napisala na poleđini. Ugledala sam adresu. ULICA COMSTOCK 14. - Pronašli ste kuću moje bake? Arlen je blago slegnula ramenima. - Jesam. - Ali, pregledala sam sve indekse iz tisuću devetsto i... uh, ne znam, ali pretražila sam sve i nisam ih pronašla. Arlen se ponovno nagnula prema meni. - Pa, zacijelo vam je nešto promaklo jer sam jeja pronašla. - Namignula mi je. Poželjela sam zagrliti je. Poželjela sam je podignuti i zavrtjeti. Poželjela sam poljubiti njezino lišće nalik mopsovoj njušci. To će doista


opravdati moj put. Ali, zadovoljila sam se time što sam joj samo ponovno zahvalila. - Unijet ću adresu u GPS i odmah otići onamo - rekla sam joj. - U GPS? - Zaprepastila se. - To vam nije potrebno da biste je pronašli. Gotovo je iza ugla. - Počela je iznositi poduže upute koje su obuhvaćale četiri skretanja, račvanje i potok. Možda je vidjela kako sam problijedjela. - Izgledate malo zbunjeno - rekla je. - Čekajte. Arlen je otišla do svojega automobila i vratila se noseći kartu savijenu na trećine. - O, Bože pomislila sam - pusti me da upotrijebim GPS. Karta je bila požutjela i vonjala je poput vlažnog podruma. Arlen je otpuhnula sloj prašine. Potom je otvorila kartu i položila je na poklopac motora nečije Toyote. - Evo je ovdje. To je Ulica Comstock. - Uzela je ružičastu olovku i zaokružila nešto. - Idete cestom 55 i ovuda, ovdje skrenete lijevo, točno u Algonquin, pa skrenete ovdje, u Verrick, i tada ovdje prijeđete preko potoka te lijevo na raskrižju. Olovkom mi je nacrtala put. - Tada stižete do Farme Kenlyn. Veliki kameni zid. Ne možete je promašiti. Prođete pokraj farme i Ulica Comstock je samo nekoliko ulica dalje, nadesno. U glavi mi je počelo zujati. Uzela sam mapu ignorirajući sve osim pisanja imena Comstock, kako bih mogla programirati GPS. - Farma Kenlyn? - upitala sam. Arlen je nehajno mahnula. - Stara farma borovnica. Ali, ondje više ne uzgajaju ništa. To je samo veliki komad zemlje, ali ne možete je promašiti. Kameni zidovi sa svih strana. Bila sam prilično uvjerena da govori o farmi pokraj koje sam upravo prošla. - Evo, uzmite - rekla je Arlen tutnuvši mi kartu. Ponovno sam joj zahvalila, ušla u automobil i naslonila se. Pronašla je kuću. Pronašla ju je. Poželjela sam je vidjeti, dodirnuti i onjušiti. Poželjela sam stati na ulazna vrata na kojim je moja baka stajala. Poželjela sam prijeći korake koje je ona prelazila i okružiti se tim drvom, čavlima i žbukom. Otvorila sam bocu piva, pustila da se ledena tekućina slije niz moje grlo i ponovno pomislila na kuću te kako bi mogla izgledati. Ali, taj put sam osjetila samo dobre osjećaje. Bit će mala i udobna, s nakošenim podovima, strmim stubama i sobicama sa stropovima koji vise. U njoj će biti uski hodnici, stare staklene kvake i okviri od mahagonija, obojeni i


ulašteni do visokog sjaja. A baku ću osjetiti u gredama, u žbuci i u slojevima boje. Bacila sam kartu na suvozačko sjedalo i unijela Ulicu Comstock 14 u GPS. Pokazao mi je popis ulica u tom području koje sadrže riječ Comstock. Ulica Comstock bila je u Lourdevilleu te Krug Comstock u Tollandu, ali je u Beaconu nije bilo. Uzdahnula sam i posegnula za Arleninom kartom te pokušala shvatiti put koji mi je označila. Tada sam izašla s parkirališta i uskoro sam ponovno vozila pokraj onog kamenog zida. - Farma Kenlyn - pomislila sam. U trećoj ulici poslije farme skrenula sam u Ulicu Comstock. Broj 14 bila je kuća u novoengleskom stilu, u ulici sa sličnim kućama, bijela katnica s oplatom od dasaka, s trijemom sa svih strana i bijelom drvenom ogradom. S krova su virili tavanski prozori. Na dvorištu ispred nje rastao je javor s čijih je grana visjela drvena ljuljačka. Žena u ranim tridesetim, odjevena u kratke traperice i zelenu majicu s natpisom Dartmouth, ljuljala je djevojčicu kojaje izgledala kao da joj je oko sedam godina. Parkirala sam i krenula prema njima. - Zdravo - rekla sam mašući. - Ja sam Ellen Branford. - Pružila sam joj ruku. - Iz New Yorka sam, ali sam došla posjetiti Beacon. Moja baka je ovdje odrasla. - O, doista? - Žena mi je pružila ruku pa smo se rukovale. - Susan Porter. Ovo je moja kći Katy. - Oprostite jer vam smetam - rekla sam - ali svratila sam ovamo jer... pa, moja baka nije odrasla samo u Beaconu, nego je odrasla upravo ovdje. Kimnula sam prema kući. - U našoj kući? - Susanine oči su zablistale. - Šalite se. Odmahnula sam glavom. - Ne. Adresu sam dobila u uredu gradskog tajnika. Nego... pitala sam se... - Želite li je vidjeti? - upitala je uzevši Katy za ruku. Odahnula sam s olakšanjem. - Da, molim vas. - Slijedila sam ih preko travnjaka prema kući. A sunce mi je grijalo potiljak dok sam mislila kako je moja baka prelazila iste korake. Sjećanja na moju baku odavno su se slegnula u zidovima te kuće. Nadala sam se da će kuća sa mnom podijeliti neka od njih. Popeli smo se prednjim stubama trijema i Susan me je uvela u osunčanu dnevnu sobu u kojoj je povjetarac puhao kroz otvorene prozore. Divila sam se kaminu od klesanog kamena, a ona mi je rekla da je ondje otkako je kuća izgrađena. Pokušala sam zamisliti baku kao djevojčicu u toj sobi, ali nisam mogla uspostaviti tu vezu.


Ona mi je pokazala drugu sobu u kojoj su po podu bile rasute igračke i plišane životinje, kao nagazne mine. Slijedila sam je u kuhinju i u blagovaonicu, u kojoj su bili ugrađeni ormarići sa staklenim vratima. - Mislim da su i ti ormarići ovdje od izgradnje - rekla je Susan pokazujući ih. Dodirnula sam mahagonij i pokušala zamisliti bakinu prisutnost, ali nisam uspjela. Uske stube vodile su na kat. Kad sam stigla na odmorište, učinilo mi se da sam osjetila blag miris lavande. Susan me je provela kroz svijetlozelenu spavaću sobu, dječju sobu ukrašenu ružičastom pamučnom tkaninom i kroz svojevrsnu sobu za gosta s ležajem u kutu. Kuća je bila stara i lijepa. Ali, to je bilo sve. Što god sam očekivala vidjeti ili osjetiti, nije bilo ondje. Uvidi u bakin život, koje sam očekivala doživjeti, nisu se dogodili. Stajale smo u hodniku na katu. - Hvala vam - rekla sam nastojeći ne zvučati razočarano. - Imate lijep dom i zahvalna sam vam jer ste mi ga pokazali. - Pogledala sam niz hodnik. - Pokušavam zamisliti baku ovdje. - Kad je to bilo? - upitala je Susan. - Prije više od šezdeset godina - rekla sam. Goddardovi su ovdje živjeli u vrijeme... Susan je razrogačila oči. Stavila je ruku na moju. - Godardovi? Kimnula sam. - Da to je bilo djevojačko prezime moje bake, Ruth Goddard. - Ruth Goddard? - upitala je. - Ona je bila vaša baka? Uzmaknula sam korak unatrag, pomalo iznenađena njezinim oduševljenjem. - Da - rekla sam oprezno. - Zašto? Čuli ste za nju? - Dođite sa mnom - rekla je. - Ovo morate vidjeti. Susan je otvorila vrata u hodnik pa su me ona i Katy povele strmim, uskim stubama. Kad smo stigli na tavan, osjetila sam zadržanu toplinu ljeta. - Radimo nešto ovdje - rekla je - pa se nemojte obazirati na nered. Brad ovdje uređuje ured. Osvrnula sam se po toj velikoj kvadratnoj prostoriji s prozorima na dvije strane. Prozori su bili pokriveni okomitim žaluzinama s tankim metalnim letvicama. Letvice su bile napola otvorene pa je sunčeva svjetlost prodirala unutra, čineći geometrijske oblike na tamnom podu. Prašina je letjela oko nas, a kružna pila i drugi alat ležali su nedaleko od hrpe gipsanih ploča. U jednom dijelu prostorije stara gipsana ploča skinuta je sa zida pa su se vidjele zakovice. U susjednom dijelu vidjela sam nešto što se doimalo kao dva sloja, gipsana ploča i žbuka ispod nje.


- Netko je stavio gipsanu ploču na žbuku? - upitala sam. - Zašto bi to učinio? Susan je slegnula ramenima. - Ne znam. Možda je žbuka bila u lošem stanju pa su je željeli brzo popraviti. Zakoračila je u kut sobe u kojemu je svjetlost bila slaba. - Ovo vam želim pokazati. - Pokazala je nešto na zidu. Izgledalo je kao slika. Bilo je visoko oko jedan metar i široko nešto više od metra. Načinila sam korak bliže. Mladi muškarac i mlada žena stajali su okrenuti jedno prema drugome držeći se za ruke. U pozadini je, pažljivo smješten, bio usamljeni hrast pred malim šumarkom hrastova, i ruševna crvena staja. Mlada žena na sebi je imala dugu zelenu haljinu boje mahovine. Mladić je bio odjeven u hlače i košulju smeđe boje zemlje. Bili su okruženi divljim biljkama, cvijećem i modrim nebom. Prizor je bio gotovo mističan, kao da su i muškarac i žena niknuli iz same prirode. Pružila sam ruku kako bih dodirnula žile velikog zelenog lista. Boja je istodobno bila topla i hladna, hrapava i glatka. List kao da je oživio pod mojim dodirom. Gotovo sam mogla osjetiti njegovu energiju. - Što je ovo? - upitala sam. - Pronašli smo to kad smo skinuli staru gipsanu ploču. Bilo je naslikano na žbuci - rekla je Susan. - Neobična je - rekla sam. - Neobična i lijepa. Ona je kimnula. - Vidite li što piše? Pogledajte gore. - Pokazala je. Iznad likova su imena, a autorica se potpisala u donjem desnom kutu. Podignula sam pogled i doista ugledala imena iznad glava dvaju likova. Iznad glave mladog muškarca malenim je, preciznim slovima pisalo ime Chet, a iznad glave mlade žene pisalo je ime Ruth. A u donjem desnom kutu bio je potpis, kao što je Susan rekla. Pročitala sam ime napisano uzlazno-silaznim potezima, planina-dolina, koji su mi bili vrlo poznati: Ruth Goddard.


OSMO POGLAVLJE PUT PREMA SJEVERU Odvezla sam se jedva svjesna bilo čega osim ceste preda mnom. Ako je uz cestu bilo borova, žutih ivančica i plavog vrijeska, ako je pjegava srna skočila u šumu i ako se crvena vjeverica hitro popela na stablo, ja to nisam primijetila. I dalje sam bila na tavanu Susan Porter i zbog toga sam propustila skrenuti te završila u središtu Beacona. Osjećajući se pomalo ošamućeno skrenula sam na parkiralište pred bankom Community. S druge strane ulice na pijesku je ležalo nekoliko ležaljki i ručnika, a nekoliko ljudi stajalo je pokraj vode. Prišla sam zidu, sjela i dugo, polako udahnula te izdahnula razmišljajući o baki, Chetu Cummingsu i onoj slici. Nebo je bilo puno bijelih oblaka, a zrake kasnog lipanjskog sunca skakale su po vodi. Okrenula sam glavu i pogledala red lokala: zalogajnicu Three Penny, Antler, agenciju za prodaju nekretnina Harborside, odvjetnički ured Tindall&Griffin. Nešto je izgledalo drugačije. Možda je crvena opeka Agencije Harborside obojena. Ili je netko oprao bijelu oplatu na odvjetničkom uredu. Možda su u cvjetnim posudama pred izlogom zalogajnice Three Penny bile nove pelargonije. Njihovi crveni cvjetovi izgledali su tek malo jarkije. Sjedila sam ondje i udisala slan zrak, zamišljajući baku kako sjedi na istom mjestu, s kistom u ruci, a pokraj nje je Chet Cummings. Otkrila sam nešto, prozor u bakin život. U život o kojemu nismo znali ništa. To je bio dar, neočekivan i divan. Nisam znala koliko jos mogu doznati o njoj. Ali, jedno sam znala: ne odlazim iz Beacona. Barem ne još. Kad sam skrenula na parkiralište pansiona Victory, iznenadila sam se opazivši da je pola parkirnih mjesta već zauzeto. - To je dobro za Paulu pomislila sam - ali sam se tada zabrinula da je možda izdala moju sobu. - Nešto ste zaboravili? - upitala me je kad sam ušla u predvorje. Odmjerila me je od glave do pete. - Ostavili ste strelice? - Strelice? Kako je znala za to? Počela sam shvaćati što su ljudi mislili govoreći o životu u malom gradu. - Ne, ja... - Oh, doista ste se vratili - rekla je pokazavši moju putnu torbu. - Da - rekla sam vadeći novčanik. - Nešto se dogodilo pa moram ostati još nekoliko dana, možda do nedjelje. - Stavila sam kreditnu karticu na pult uz kratak zvuk. - Nadam se da imate sobu.


Ona je otvorila knjigu uvezenu u kožu, okrenula nekoliko stranica, protrljala bradu i rekla: - Mogu vas ponovno smjestiti u apartman Pogled na Ocean. - Savršeno - rekla sam pišući svoje ime i adresu u stupac s naslovom PRISTIGLI GOSTI. Već sam znala postupak. Paula mi je pružila ključ s pletenom vrpcom pa sam se odlučnim korakom popela na kat. Soba je izgledala toplo i ugodno kad sam ušla, nautičke reprodukcije, glinena posuda i vrč, krevet s bijelim prekrivačem. Stavila sam putnu torbu na stalak za prtljagu i raspakirala odjeću. Odnijela sam svoje kozmetičke proizvode u kupaonicu i stavila ih na košaru od pruća. Iz aktovke sam izvadila žuti blok i stavila ga na vodokotlić, zajedno s blokom na kojemu je bio crtež pansiona Victory u olovci. Uzela sam nekoliko kemijskih i običnih olovaka s dna svoje aktovke te ih stavila u čašu. Čašu sam stavila na vodokotlić, s blokovima, i zadovoljno kimnula. Moj novi ured. Potom sam zatvorila poklopac zahodske školjke, sjela, duboko udahnula i nazvala Haydena na mobitel. Javio se nakon što je mobitel dva puta zazvonio. - Hayden, ja sam. - Hej, gdje si? - Zvučao je veselo, sretno jer čuje moj glas. - Jesi li već prošla Portland? Stisnula sam zube i malo čvršće stegnula telefon. - Zapravo, još sam u Beaconu. U pansionu Victory. - Još si u Beaconu? Je li sve u redu? Mislio sam da ćeš do sada već biti na putu. Čula sam zabrinutost u njegovu glasu. - Da, i ja sam to mislila - rekla sam. - Ali, dogodilo se nešto čudno. Bila sam na putu prema autocesti kad sam srela gospođu iz katastra... - Gospođu odakle? - Iz katastra... u gradskoj vijećnici. - Pogledala sam tepih s motivom kompasa i njegova, zavijucima ukrašena slova N, S, E i W. - Što je željela? - Pronašla je adresu kuće u kojoj je moja baka odrasla. Stoga sam otišla onamo i vlasnica, žena po imenu Susan Porter, me je pustila unutra. I pogodi što je bilo na tavanu? - Na čemu? - Na tavanu - rekla sam. - Nećeš vjerovati. Ondje je slika koju je moja baka naslikala... na zidu, na tavanu. Nevjerojatna je, Hayden. Vlasnici su


nešto obnavljali i pronašli su je... sliku moje bake i Cheta Cummingsa. Njih dvoje. Na njoj je napisala njihova imena i potpisala se. I jako je dobra. Mislim, jako, jako dobra. Pomislila sam na tu sliku djevojke i mladića, kako se drže za ruke, i poželjela da je Hayden ondje kako bi je vidio. - Nisam znao da je tvoja baka slikala. - Ne, to je čudesno - rekla sam prisjećajući se pojedinosti na cvjetovima i listovima, živih izraza lica moje bake i Cheta Cummingsa, tekstura koje je primijenila na staji i stablima. - Ni mi nismo znah. - Jesi li je fotografirala? Jesi li imala fotoaparat za sobom? Osjetila sam kako mi remen fotoaparata klizi kroz prste i vidjela sam kako bešumno tone u tamu. Prsa su mi se stegnula kad me je preplavila tuga. - Ne, nisam. - Baš šteta. Kimnula sam u tihom slaganju. - Dakle - rekao je, krećeš sutra rano ujutro. Mislim da je najbolje da kreneš u zoru ako želiš izbjeći gužvu tipičnu za petak. Put je dug čak i bez zastoja, ali ne možeš računati na to da ih neće biti pa ako kreneš do, da vidim... - Hayden - prekinula sam ga nervozno okrećući kolut toaletnog papira oko držača. - Ne vraćam se do nedjelje. - Čekala sam da prođe beskrajno dug trenutak tišine. - Čekaj... ne shvaćam. Što je sa sutrašnjom večerom Istaknutih Njujorčana? Hoćeš reći da ćeš je propustiti? Pogledala sam u pod osjećajući kako me krivnja vuče prema dolje poput gravitacije. - Hayden, jako mi je žao, jako. Ali, pronalaženje te slike je kao... kao znak da moram ostati ovdje i pronaći te nedostajuće dijelove bakina života. - Zamislila sam sliku bake i Cheta. - A znam tko mi u tome može pomoći - rekla sam. - Chet Cummings. On mi o baki može reći ono što ne znam, Hayden. O njezinu djetinjstvu, o odrastanju ovdje u Beaconu. O njezinu slikanju. Čak i ono što moja majka ne zna. Potrebno mi je... nekoliko dana. Nastupio je još jedan trenutak tišine, a tada je Hayden rekao: Shvaćam, Ellen. - Glas mu je bio tih, pomiren. - Znam da ti je to potrebno. Samo nisam očekivao da će to trajati toliko dugo. Doista sam želio da budeš sa mnom na onoj večeri. - Znam - rekla sam. - I nekako ću ti to nadoknaditi. - Stisnula sam mobitel kao da je njegova ruka.


Sutradan ujutro probudila sam se rano, s čvorom u želucu. Bio je petak, a ja nisam putovala kući. Zamislila sam Haydena kako pretražuje svoj ormar u potrazi za odgovarajućom kombinacijom odijela, košulje i kravate za večeru. Želio bi moj blagoslov za ono što će izabrati, a ja neću biti ondje kako bib mu ga dala. Želio bi da sjedim pokraj njega tijekom večere te da gledam kako prima nagradu i drži govor. A ja neću biti ondje kako bih to učinila. Mali sef u ormaru otvorio se kad sam u tipkovnicu unijela znamenke svojega rođendana. Uzela sam svoj zaručnički prsten, a dijamant je zasjao na svjetlosti u sobi. Pokušala sam ga vratiti na prst, ali nisam uspjela. Napokon sam ga pomoću kreme za ruke uspjela prevući preko članka. I dalje mi je bio tijesan, ali sam ga barem ponovno nosila. Sjedila sam na rubu kreveta okrećući ruku i gledajući kako fasete dijamanta svjetlucaju na svjetlosti. U mislima sam ponovila razgovor s Haydenom, osjećajući se sve gore. Dovoljno loše bilo je to što ću propustiti onu večeru, ali kad sam se sjetila što je rekao kad sam mu rekla za bakinu sliku, gotovo sam osjetila mučninu. Jesi li imala svoj fotoaparat sa sobom? Zatvorila sam oči ne želeći razmišljati o Nikonu, ali sam ustanovila da ne mogu razmišljati ni o čemu drugom. A tada sam shvatila da se bez fotoaparata ne mogu vratiti u New York. Morat ću pronaći prodavaonicu ondje, odvesti se u Portland, ako bude potrebno, i kupiti drugi. Brzo sam se odjenula i krenula u blagovaonicu. Blagovaonica je bila prepuna putnika koji su stigli tijekom noći. Pogledala sam izbor hrane za doručak te male, rukom pisane natpise pred svakim jelom. Složenac s jajima, punjen sirom i komadićima kobasice, izgledao je slasno, a učinilo mi se da sam u njemu osjetila i aromu jalapeño papričica. Zastala sam kod poslužavnika s pečenim jabukama punjenim pekanima, koje su blistale od šećernog preljeva, a potom sam slijedila miris cimeta do velike zdjele domaće mješavine sa zobenim pahuljicama. Pogledala sam poslužavnike s kruhom od banana i muffinima s borovnicama, mramornim kolačem s kavom, žitnim pahuljicama, pecivima i veliku zdjelu svježe voćne salate. Sve je izgledalo primamljivo, ali sam željela što prije krenuti pa sam uzela pecivo i bananu te krenula potražiti Paulu. Zatekla sam je kako stoji pred vratima kuhinje i razgovara s kuharom pa sam je upitala zna li za dobru prodavaonicu fotografskih aparata. Ona je podignula obrve. - Zar nemate fotografski aparat? Učinilo mi se da sam vas neki dan vidjela s njim. Zapitala sam se promakne li joj išta. - Pa, da, taj fotoaparat je malo pokvaren - rekla sam citirajući njezine riječi. To mi je gotovo izmamimo osmijeh, ali je sjećanje na izgubljeni Nikon bilo preblizu.


- Jeste li fotografkinja? - upitala me je odmaknuvši glavu kako bi me pažljivije promotrila. - Ne baš - rekla sam. - To radim kao hobi. Zapravo, kao ozbiljan hobi. Ona je odmahnula glavom. - Pa, u Beaconu nećete pronaći prodavaonicu fotoaparata. Morat ćete otići u Lewisboro. Ondje je bila prodavaonica zvana Brewster’s. Možda je još ondje. - Koliko daleko je Lewisboro? - Oh, oko četrdeset i pet minuta - rekla je. - Dakako, mojim automobilom. Vi biste svojim automobilom mogli biti ondje za pola sata. Odjednom mi je bilo nelagodno zbog mojega BMW-a iako nisam znala zašto. Na parkiralištu sam pomoću mobitela pronašla broj i adresu prodavaonice Brewster’s Camera World. Prodavaonica je još bila ondje, a kad sam nazvala, čovjek koji mi se javio rekao mi je da prodaju Nikone. To je bilo dobro. Prekinula sam razgovor s uzdahom olakšanja i počela osjećati sreću vozeći prema kući Cheta Cummingsa. Ali, kad sam skrenula u njegovu ulicu, moje se raspoloženje ponovno pokvarilo. Ugledala sam njegov prilaz i zeleni Audi, koji je i dalje bio parkiran na istom mjestu. Drugog automobila nije bilo što je značilo da je on opet odsutan. Polako sam se dovela prema kući pitajući se trebam li ipak, za svaki slučaj, pokucati na vrata. Ali, tada sam na susjednom prilazu ugledala bijeli Volvo. Ne dolazi u obzir da se ponovno zapletem s onom susjedom. Provela sam se pokraj kuće, frustrirana, i opazila komad papira na vratima. Bio je to prvi znak života koji sam vidjela, ako se ne računa mačak. Na kraju ulice brzo sam se polukružno okrenula. Dok sam još bila nekoliko kuća dalje, skrenula sam uz rub ulice i parkirala. Tada sam potrčala prema kući Cheta Cummingsa skrivajući se iza stabala, grmlja i ograde kako me susjeda ne bi vidjela. Kad sam stigla do njegove kuće, potrčala sam na trijem. Poruka je bila napisana debelim crnim flomasterom na komadu bijelog papira te je bila ljepljivom trakom zalijepljena za vrata. MIKE, VRATIT ĆU SE U 5. CRC

CRC. Chester R. Cummings. Bio je to Chet. Dakle, ipak nije otputovao. Vratit će se u pet sati, a ako dođem malo ranije, mogla bih ga uhvatiti. To je bilo savršeno. Bila sam toliko uzbuđena da sam mogla zaplesati dvokorak na njegovu trijemu. Vratila sam se istim putem, ponovno se


skrivajući iza grmlja, stabala i ograde, sve dok se nisam vratila do svojega automobila i uskočila na prednje sjedalo. Odlučivši vratiti se poslije, unijela sam Lewisboro u GPS, koji je procijenio četrdeset i pet minuta vožnje. Napustila sam Beacon te na autocesti obrubljenoj borovima krenula prema sjeveru. Preda mnom, na obzorju, bilo je još borova i nebo išarano valovima. Bila bi to dobra fotografija pa sam pomislila kako bih smjestila kadar u tražilo. Cestu i stabla na obzorju smjestila bih u donji dio kadra te dopustila da se nebo otvori i ispuni ostatak prostora. Kompozicija. Bila je to tema o kojoj je moja baka uvijek govorila. Ona mi je darovala prvi doista dobar fotoaparat, stari Nikon. Bio je čvrst, potpuno mehanički i s filmom, ali je u to doba bio vrhunac tehnike. Baka mi ga je darovala ono ljeto kad sam navršila trinaest i kad sam s njom i s djedom provela dva tjedna u njihovoj kući u Ulici Steiner u San Franciscu. - Mislim da je vrijeme da kreneš dalje od onog malog Kodaka koji koristiš - rekla je ušavši u sobu u kojoj sam boravila. Zvala sam je vrtnom sobom jer je u njoj bio bijeli drveni krevet, svijetlozeleni tepih i tapete s uzorkom loze i cvijeća. Pružila mi je kutiju omotanu papirom boje lavande. Iz nje sam izvadila težak crno-kromirani fotoaparat s crnim remenom. Nakon trenutka zapanjene tišine napokon sam uspjela zahvaliti. - Pa, nije nov - rekla je moja baka. - Ali, čovjek od kojega sam ga kupila vrlo se dobro brinuo o njemu. Takve koriste profesionalci, znaš? Namignula mi je. Nisam to znala. Taj je fotoaparat bio golemi korak od mojega starog Kodaka, s kojim sam morala samo pogledati kroz tražilo i pritisnuti tipku za otpuštanje okidača. Nikon je bio sasvim druga liga jer sam morala steći određeno znanje o refleksnom fotoaparatu s jednom lećom. Morala sam naučiti sama izoštravati sliku te podešavati ekspoziciju koristeći brzinu zatvarača i fstop vrijednosti. Automatski je funkcionirao samo jednostavan svjetlomjer. Ušla bih u bakinu i djedovu dnevnu sobu s uputama za uporabu čije su stranice bile označene magarećim ušima i izgužvane. Sklupčala bih se u jednom od naslonjača te dva sata proučavala upute prije no što bi baka došla tražeći me. - Mislila sam da ćeš do sada već upotrijebiti četiri koluta filma - rekla je stojeći na vratima. - Odloži tu knjigu i pođi sa mnom. Sišla sam za njom niz stube te izašla kroz vrata.


- Ali, još pokušavam shvatiti sve ono o f-stop vrijednostima i brzinama zatvarača - rekla sam prelazeći ulicu iza nje. Povela me je na drugu stranu ulice, na Trg Alamo, pa smo se popele na vrh brda, gdje je zalazeće sunce zlatom natapalo vizuru grada. - Moram to naučiti da bih stekla vještinu - rekla sam. - Ovo nije poput mojega starog fotoaparata. - Koješta. - Odmahnula je rukom. - Ja se ne bih zabrinjavala zbog toga. Sve to dolazi s vremenom. Fotoaparat mi je na dugom remenu visio oko vrata, a ona je stajala iza mene i veselo povukla jednu od mojih pletenica. A tada me je polako okrenula kako bih vidjela grad iz svih smjerova. Skupine stabala i klupe u parku, stambene zgrade koje kao da su se noktima držale za strme padine, bijelu Transameričku piramidu, Gradsku vijećnicu San Francisca i redove viktorijanskih kuća zvanih Obojene dame, među kojim je bila i kuća moje bake i djeda. - Ali ako ne napravim sve kako valja, fotografije će biti previše svijetle, previše tamne ili... - Kako li smo stručni! - Nasmijala se. Nedaleko od nas stao je žuti taksi kako bi primio skupinu turista koji su govorili s francuskim naglaskom. Baka me je zagrlila. - Najvažnija je kompozicija - rekla je pružajući ruku prema vizuri grada pred nama - ono što tvoje oko izabere fotografirati. Što ostaje u kadru, što izlazi iz njega. - Pokazala je fotoaparat. - Kad pogledaš kroz tražilo, trebala bi znati što ima smisla. Trebala bi se zapitati postoji li bolji pogled na prizor pred tobom, možda zanimljiviji pogled, ili pogled kojega se nisi dosjetila. Istu stvar možemo gledati na mnogo različitih načina, Ellen. Čučnula je na moju razinu i nježno mi dodirnula bradu. - Tome te nitko ne može poučiti. Ljudi posjeduju tu sposobnost ili je ne posjeduju. Poljubila me je u tjeme. - Ali, ti ne moraš brinuti. Vidjela sam tvoje fotografije. Ti je posjeduješ. Nikada zapravo nisam ni pomislila posumnjati u bakino znanje o fotografiji ili o kompoziciji. Nikada se nisam zapitala koje je kvalifikacije posjedovala kad je govorila toliko znalački. Pretpostavljam da sam jednostavno mislila kako bake znaju sve. Kasnije te večeri, dok su se moji roditelji spremali za izlazak na večeru, rekla sam majci što je baka rekla. - A što tvoja baka misli da zna o kompoziciji? - Moja se majka nasmijala i podignula bocu laka za kosu Aqua Net.


Zurila sam u pod kupaonice, u malene crno-bijele pločice, nalik ploči za igru dame, dok je moja majka prskala maglu kemikalija oko svoje glave. Osjetila sam se povrijeđeno zbog bake, ali nisam znala kako da je obranim. Nisam mogla ponuditi ništa konkretno čime bih dokazala njezino znanje. Pa ipak, znala sam da je moja majka bila u pravu.

Trideset i dvije minute nakon odlaska iz Beacona skrenula sam s autoceste na izlaz za Lewisboro i slijedila putokaze do trgovačke četvrti. Prodavaonica Brewster’s bila je na prvom katu stare zidane katnice, smještena između prodavaonica Silver Serpent Antiques i Ross Martin Clothiers. Ušla sam u dugačku, usku, slabo osvijetljenu prodavaonicu. Zrak je vonjao suho, poput tavana i starih novina, ali je prodavaonica bila pretrpana fotografskom opremom - tijelima, lećama, tronošcima, filterima, bljeskalicama i drugim predmetima u starim vitrinama od hrastovine i stakla. Čovjek iza pulta, s naočalama sivih okvira, razgovarao je s jednim tinejdžerom i njegovim ocem o bljeskalicama. Kimnuo mi je. - Netko će začas doći - rekao je. Potom je prošao kroz vrata iza pulta, a tada sam čula kako govori: - Tata, tata. Imamo kupca, možeš li izaći? Trenutak poslije pojavio se starac. Na čelu su mu bile duboke bore, poput brazdi, a imao ih je i oko usana, nalik zagradama. Snježnobijela kosa pokrivala mu je glavu poput finih dlačica. - Kako vam mogu pomoći, gospođice? - upitao je. Rekla sam mu model aparata i upitala ima li ga. On se počešao po obrazu i pogledao u strop. A tada je rekao: - Pa, gospođice, taj su model upravo zamijenili drugim, koji je malo drugačiji. Ali, imate sreću - rekao je sa sjajem u očima. - Imamo jedan, pokazat ću vam ga. Da vidite sviđa li vam se. Uzeo je ključ i otvorio vitrinu iza sebe. Pomaknuo je nekoliko kutija te izvadio fotografski aparat i stavio ga na pult. - Pretpostavljam da poznajete Nikone? Kimnula sam. - Da, godinama ih koristim. On se nasmiješio. - Godinama? Pa, i ja. - Imala sam stari Nikon F - rekla sam. - Još volim osjećaj tih mehaničkih aparata. On je pljusnuo po pultu. - Zacijelo se šalite. - Gledao me je otvorenih usta. - Dakle, to je bio aparat - rekao je. - Važan u svoje vrijeme, iako to ne biste rekli uza sve ove digitalne stvarčice koje danas prodajemo. Sve mora imati vražje računalo u sebi. - Odmahnuo je glavom.


- Znam što želite reći - rekla sam. - S tim starim aparatima bilo je mnogo lakše. Ali, pretpostavljam da promjenu nije moguće zaustaviti. - To je točno - rekao je. - Nego, ako želite doznati pojedinosti o ovom aparatu, morate pričekati da moj sin Mark završi s onim kupcima. Upro je prstom u Marka i promigoljio njime. - O, to je u redu - rekla sam. - Mislim da ću se sama snaći. Pružio mi je aparat. - U redu, tada ga iskušajte. Uključila sam aparat i prislonila tražilo na oko. - Doima se malo težim - rekla sam mu zumirajući natpis iza pulta. PONOSNO PRIMAMO VISA I MASTERCARD KARTICE. Snimila sam fotografiju. Potom sam ga okrenula prema izlogu i snimila ženu koja je prolazila ispred njega. Na glavi je imala ružičasti ribarski šeširić. - Dakle, imali ste Nikon F - upitao je čovjek ponovno se češkajući po obrazu. Pogledala sam snimljene fotografije na LCD zaslonu. Žena je bila svijetla i oštra. - Da, baka mi ga je darovala jednog ljeta. - Prilično lijep dar - rekao je. Kimnula sam. - Pa, bila je dobra baka. - Snimila sam vitrinu punu torbi za fotoaparate. - Zapravo - rekla sam ponovno gledajući zaslon kako bib vidjela rezultat - nekoć je živjela u Maineu. Zato sam ovdje. On je počeo preslagivati kutije bljeskalica na polici iza sebe. - Doista? Gdje je živjela? Ovdje u Lewisborou? Otvorila sam izbornik i počela pregledavati mogućnosti. POSTAVKE; SNIMANJE; REPRODUKCIJA. - Odrasla je u Beaconu - rekla sam. On se okrenuo i pogledao me. - U Beaconu? Ja sam odrastao u Beaconu. Kako je vašoj baki ime? - Djevojački se preživala Goddard. Ruth Goddard. On je razrogačio oči. - Ruthie? Ruthie Goddard? Vaša baka? - Ponovno je pljusnuo po pultu. - Nemojte se šaliti! - zabacio je glavu i nasmiješio se. - Pa, ja sam išao u školu s Ruthie. - Poznavali ste je? - upitala sam. - Poznavali ste moju baku? - Osjećala sam kako mi je srce brže zakucalo i kako su mi se ruke naježile. - Nego što. Poznavao sam je otkako smo bili djeca. Drugi razred, mislim. Gdje sada živi? Spustila sam pogled. - Zapravo - rekla sam - preminula je prije nešto više od tjedan dana. - Kad sam podignula glavu, on me je gledao blago, ljubazno.


- O, žao mi je, gospođice... gospođice... kako vam je ime? - Ellen Branford - rekla sam pružajući mu ruku. - Wade Shelby - rekao je čvrsto stisnuvši moju ruku. - Ruthie je bila draga djevojka. I dobra slikarica. Darovita. Odložila sam aparat na pult. - Da. Otkrila sam da je bila slikarica. - O, itekako - rekao je. - Doista je bila slikarica. To ju je odvelo na studij. Studirala je likovnu umjetnost. To ju je odvelo na studij? Studirala je likovnu umjetnost? Ne, u tome nije bio u pravu. Baka je studirala na Stanfordu i diplomirala književnost, a ne likovnu umjetnost. Zamijenio ju je s nekim drugim. - O, nego što - rekao je. - Otišla je kako bi postala slikarica. Prava, školovana. - Podignuo je jednu obrvu. - I nikada je nismo dobili natrag. - Kako to mislite? Wade se nagnuo malo bliže meni. - Pa, dakle, hodala je s onim momkom, Chetom - šapnuo je. - Njegova obitelj je dugo živjela u Beaconu. Dobar dečko. Bili su prilično ozbiljni. Svi su govorili da će se vjenčati. Ali, tada je Ruthie otišla na studij, a zatim smo čuli da je upoznala drugoga. Nekog liječnika ili studenta medicine. - Slegnuo je ramenima i spustio ruke na pult. - I to je bilo to. Taj gradski šminker je uzeo našu Ruthie. - Liječnik? Wade je kimnuo. Pomislila sam kako je moja baka izlazila s Chetom, otišla na koledž, raskinula s Chetom i udala se... bilo je malo čudno čuti da se mojega djeda naziva tim gradskim šminkerom. - Ne mogu vjerovati da ste poznavali moju baku - rekla sam. - Mnogo sam doznala o njoj otkako sam došla u Maine. - Izvadila sam kreditnu karticu i stavila je na pult. - Želite taj aparat? Kimnula sam, a Wade ga je stavio u kutiju. Potom je provukao moju kreditnu karticu kroz uređaj. - Što se dogodilo s Chetom? - upitala sam. - S Chetom? Znate, ne sjećam se - rekao je pruživši mi odrezak i olovku. - Ali, bio je dobar dečko. Stavio je kutiju u vrećicu. - Da barem znam više, kad vam je to bila baka. - Obišao je pult i pružio mi vrećicu. A tada me je pogledao jednim okom napola zatvorenim. - Znate tko bi mogao znati? - Tko? Polako je kimnuo. - Lila Falk. Ona je bila Ruthina dobra prijateljica. Uzela sam vrećicu. - Lila Falk?


- Da - rekao je. - Zadnje što sam čuo o njoj bilo je da je još u Maineu, da živi u staračkom domu. U Kittucku, mislim. Da, ako netko zna, tada je to ona. Izvadila sam olovku i na poleđini računa zapisala ime Lila Falk. - Odsjela sam u Beaconu - rekla sam. - Gdje je Kittuck? - Prema sjeveru - rekao je Wade nehajno mašući. - Sjeverno od Beacona, sjeverno odavde. - Koliko daleko? - upitala sam. - Kakav automobil imate? - Automobil? - upitala sam. - Imam BMW. On se nasmiješio. - Možete biti ondje za sat vremena.


DEVETO POGLAVLJE G. CUMMINGS Sjedila sam u svojemu automobilu nekoliko kuća dalje od prodavaonice fotografskih aparata te na internetskom pretraživaču svojega telefona tražila starački dom Saint Agnes. Broj nije bilo teško pronaći jer je taj starački dom bio jedini u Kittucku. Navodno je bio jedini kilometrima uokolo. Pojavila se reklama: - Služimo zajednicama Kittucka, North Proutyja, South Proutyja i Loudona - a potom je slijedio niz drugih gradova. Žena koja se javila na telefon rekla mi je da je Lila Frank doista smještena ondje, ali je dodala kako bi sutrašnji dan bio bolji za posjet. - Petkom poslijepodne je pomalo kaotično - rekla je. - Uskoro počinje glazba, a potom neki od naših stanara izrađuju rukotvorine. Ali, sutra se ništa ne događa. Možete li doći sutra? Možda oko jedan ili dva? Izvadila sam mobitel i na kalendaru pogledala subotu. Cijeli dan je bio prazan. - Da - rekla sam. - Mislim da to mogu uklopiti.

U četiri sata skrenula sam u Ulicu Dorset znajući da sam stigla vrlo rano, ali ne želeći riskirati da ne zateknem Cheta Cummingsa. Odmah sam vidjela da je nešto drugačije: pokraj Audija je bio parkiran plavi džip. - To je to, bako - pomislila sam kad mi je srce brže zakucalo. - Napokon ću mu predati tvoje pismo. Parkirala sam ispred kuće, uzela omotnicu s pismom i krenula prema vratima, na koja sam potom glasno zakucala. Ni nakon još nekoliko kucanja odgovora nije bilo. - Mora biti tu - pomislila sam vraćajući se niz stube na travnjak. Okrenula sam se i zagledala u kuću. Možda mu je slušni aparat isključen. Obišla sam kuću gledajući kroz prozore. Kad sam stigla do blagovaonice, ugledala sam tamnoplavu vjetrovku obješenu preko naslona stolca i opazila da više nema hrpi pošte, koje sam vidjela dva dana prije. Gotovo sam se bila vratila na prednji travnjak kad sam ugledala aluminijske ljestve koje su ležale na tlu. Stala sam, pogledala prema prozoru na katu i ponovno prema ljestvama. - Moglo bi upaliti - pomislila sam. - Slušni aparat Cheta Cummingsa vjerojatno je isključen, ili vrlo glasno gleda televizor, kao što ga je baka gledala. Zacijelo je gore, a to je jedini način da doznam.


Gurnula sam bakino pismo u džep i uspjela osloniti ljestve na kuću. Popela sam se nekoliko prečki, govoreći samoj sebi da ne smijem gledati dolje, i nastavila. Kad sam provirila kroz prozor na katu, vidjela sam sobu sa sivim tepihom, drveni stol, na njemu knjige i papire, te zid prekriven bijelim policama za knjige. Na policama je bilo nešto od čega mi je srce stalo: star, mehanički fotoaparat. Znala sam koji nije; nije bio Nikon, ali nisam uspjela razabrati koji je bio. Možda Leica? Zurila sam naprežući oči kako bih jasno vidjela ime proizvođača. A tada sam pod sobom začula glas. Muški glas. Gnjevan glas. - Što to, dovraga, radiš? Ukočila sam se, a članci su mi pobijelili kad sam čvrsto stisnula ljestve. Tada sam pogledala dolje. Ondje je, u trapericama i tamnoplavoj majici, s izblijedjelom bejzbolskom kapom s natpisom VODOINSTALATERSKE POTREPŠTINE TOWN LINE, stajao Roy. Roy. Doimalo se da mu ne uspijevam umaknuti. Bio je posvuda. I zatjecao me je u svakom trenutku poniženja. Osvrnula sam se uokolo kako bih vidjela fotografira li tko. - Imam nekog posla ovdje - rekla sam hladnim glasom. Jos sam bila ljuta na njega zbog onoga kako se ponio kad smo otišli iz Antlera. I nije ga se ticalo što radim ondje. On je stavio ruku na čelo i zaškiljio. - O, Bože, to... to si ti! Sišla sam ljestvama što sam spretnije mogla, cijelim putem osjećajući kako me Roy gleda. - Da, to sam ja - rekla sam sišavši s posljednje prečke i opazivši njegovu jednodnevnu bradu. - Što radiš ovdje? I zašto si njuškala gore? - upitao je. - Što ja radim ovdje? - upitala sam. - Što ti radiš ovdje? - Otresla sam zemlju s hlača. - Slijediš me? Što se događa? Zaprepašteno me je pogledao. - Ja slijedim tebe? Rekao bih da je obrnuto. - Gledaj, ovdje imam posla - rekla sam. - Pokušavam pronaći nekoga. Roy je pogledao ljestve, a tada mene. - Tako tražiš ljude? Gledajući kroz njihove prozore? Zabacila sam glavu i uspravila se. - Mislim da ne moram odgovarati na tvoja pitanja. - Bio je neugodan kao i Chetova susjeda. - Oh, i usput dodala sam. - Neovlašteno si na tuđem posjedu. On je upro prstom u mene. - Ne, ti si neovlašteno na tuđem posjedu. Ovo je moja kuća. Njegova kuća? Njegova kuća? Kako je to moguće? Um mi je počeo mahnito raditi pokušavajući ustanoviti gdje sam pogriješila. Upotrijebila


sam adresu na bakinom pismu i provjerila je u dva internetska imenika te na web-stranici porezne uprave. Chester R. Cummings, Ulica Dorset 55. To je bila ta adresa. Pa ipak, bilo je očito da sam negdje pogriješila. Royevo prezime bilo je Cummings, ali je on bio pogrešan Cummings. Nisam mogla vjerovati da sam protratila četiri dana. Propuštala sam Haydenov događaj, ali još nisam znala gdje Chet Cummings živi. - Nisam znala da je ovo tvoja kuća - rekla sam - jer da jesam, ne bih došla. Imam pogrešnu adresu, to je sve. - Okrenula sam se i krenula prema prednjem travnjaku. - Hoćeš reći da nećeš ostaviti papire za tužbu?- doviknuo je Roy. Okrenula sam se. - Molim? Približio mi se, zagledan u mene, a tada je skinuo bejzbolsku kapu i prošao prstima kroz kosu. - Ili si možda pronašla nekoga drugoga koga ćeš tužiti. - Ponovno je stavio kapu na glavu. - Odvjetnici iz velikog grada me ne plaše. I oni su ljudi koji hlače navlače nogavicu po nogavicu, kao i svi drugi. Ili bih možda trebao reći suknje? Slaba svjetlost provlačila se kroz grane bukve, stvarajući šare na travu. - Znaš - rekla sam osjećajući kako mi na čelu nastaje bora - samo pokušavam isporučiti jedno pismo. Pretpostavljam da je prezime Cummings ovdje često. - Uzdahnula sam i slegnula ramenima. - Nadam se da će s Chetom Cummingsom biti lakše nego s tobom. - Okrenula sam se i odlučnim korakom krenula prednjim travnjakom prema svojemu automobilu. - Tražiš Cheta Cummingsa? - viknuo je Roy. Nastavila sam hodati. Nisam mu više imala što reći. Vratit ću se u pansion i pokušati to riješiti. Ustanoviti gdje sam pogriješila. Možda ću to otkriti, a možda neću. Kako bilo, završila sam s time. Dala sam sve od sebe kako bih učinila ono što je baka zatražila od mene i, koliko god sam bila razočarana jer sam morala priznati poraz, stigla sam do kraja puta. A tada je Roy ponovno viknuo. - Poznajem ga. Stala sam. Poznavao je Cheta Cummingsa. Poznavao ga je. Pronašla sam pogrešnu kuću i pogrešnog Cummingsa, ali ga je on poznavao. Izgledi za to u New Yorku bi bili milijardu prema... Ali, nisam bila u New Yorku. Bila sam u Beaconu i odjednom mi je sinulo da su izgledi za to u Beaconu prilično veliki. I to vjerojatno nije prvi put da ljudi pogrešno poistovjete dvije obitelji istog prezimena. - Poznaješ ga? - upitala sam okrećući se prema njemu. - Trebao bih - rekao je. - On je moj stric. - Tvoj stric? Chet Cummings? Jesi li siguran? Mislim, govorim o Chetu Cummingsu.


Roy je kimnuo. - Da. Trebao bih poznavati svoju obitelj. Svoju obitelj. Gotovo nisam mogla vjerovati. Ponovno sam se sjetila svoje vizije Cheta, kao Normana Rockwella, kako u ugodnoj kuhinji čavrlja sa mnom uz čaj i kekse. Ali, tada me je Roy sumnjičavo pogledao. - Dakle, ti si prošlih nekoliko dana njuškala ovuda - rekao je mahnuvši rukom prema kući. Osjetila sam kako mi vrat postaje topao i kako mi se vrelina uspinje u lice. - Nisam njuškala. - Netko od susjeda rekao mi je da je jedna žena uporno dolazila, kucala, gledala kroz prozore i zvala me. Navodno je imala crni automobil njujorških tablica. - Pokazao je moj BMW. - Onaj je tvoj? Zašto me je uvijek prisiljavao na zauzimanje obrambenog položaja? Postavila sam ruke na bokove. - Da, to je moj automobil. I da, bila sam ovdje. Tražila sam tvojega strica. U Royevim je očima nešto zasvjetlucalo. - Dakle, nisi tražila mene. Zašto bih tražila njega, s njegovom neurednom jednodnevnom bradom i izlizanim trapericama? - Tebe? - Nasmijala sam se. - Upravo sam ti rekla, nisam. Zurio je u mene. - Zašto trebaš mojeg strica? Zar ćeš i njega tužiti? To je bilo previše. Podignula sam ruke. - Zaboga, nisam došla nikoga tužiti. Baka me je zamolila da joj učinim uslugu i to me je dovelo u Beacon. Roy je kimnuo, blago otvorenih usta. - Oh, tvoja baka podiže tužbu. Počela sam kipjeti. Zatvorila sam oči i izbrojila do deset. Imala sam potrebu smiriti se kako sutra opet ne bih osvanula u Bugleu, ali taj put bih vjerojatno bila u policijskom izvješću, optužena za ubojstvo. - Nitko nikoga ne tuži - napokon sam rekla. - Nije riječ o tužbi. Krenula sam preko travnjaka prema svojemu automobilu razmišljajući o svojoj baki, o obećanju da ću isporučiti njezino pismo te kako je sve pošlo po zlu. - Žao mi je, bako - pomislila sam. - Jako mi je žao. Oči su mi se ispunile suzama. A tada sam osjetila kako me vuče za bluzu. - Ellen, čekaj... Okrenula sam se, a ruke su mi drhtale. Iz mene je provalilo sve što sam zadržavala u sebi od bakinog pogreba: gnjev koji sam osjećala zbog njezine smrti, tuga, žalost, usamljenost. Prošli tjedan mi je umrla baka - viknula sam, a suze su mi se slile niz obraze, na bluzu. - Ovdje sam zbog nje. Zato što me je neposredno prije smrti zamolila da isporučim nešto tvojemu stricu, pismo. A ja sam ga stavila u omotnicu svoje odvjetničke tvrtke jer... ne znam, samo sam htjela


da bude na sigurnom. - Spustila sam pogled. - I to je to. Više me ne zanima što ti misliš. Okrenula sam se kako bih krenula, ali me je Roy uhvatio za ruku. Čekaj malo, Ellen. Molim te. - Nečija vjetrena zvona počela su zvoniti na povjetarcu. - Žao mi je zbog tvoje bake. Doista mi je žao. Jedna se pčela lijeno ljuljala nad cvijetom djeteline, a tada odletjela kad se nebo počelo mračiti. A ja sam shvatila koliko sam željela razgovarati o svojoj baki, koliko sam imala potrebu govoriti o njoj. - Bile smo vrlo bliske - rekla sam glasom koji je pucao. - Mnogo mi je značila. Sada je više nema, a ja sam ovdje, sve se raspada, ne mogu napraviti ono što je željela i osjećam da sam je strašno razočarala. Roy je odmahnuo glavom. - Uvjeren sam da je nisi razočarala. I dugujem ti ispriku. Doista mi je žao. Rukom sam obrisala suze. - Ne shvaćam. Zašto si mislio da te pokušavam tužiti? - Zato što odvjetnici to čine. Kad sam vidio tvoju omotnicu sa svojim prezimenom... - Ne rade to svi odvjetnici - rekla sam. - Ja to ne radim. Kimnuo je. - U redu. U tišini smo stajali na njegovu dvorištu, a on me je tada upitao imam li pismo. Izvadila sam omotnicu iz džepa pa smo sjeli na drvenu klupu. Roy je skinuo bejzbolsku kapu. - Što piše? - Posegnuo je prema omotnici, ali sam je ja zadržala. - Žao mi je, ali o tome zapravo ne smijem razgovarati s tobom. Morat ćeš pitati svojega strica. Je li ovo njegova kuća? Roy je kimnuo. - Oprosti, ali zamoljena sam pismo isporučiti njemu. Roy je pogledao omotnicu u mojoj ruci, a tada mene. - Ellen, sve što se tiče mojega strica, tiče se mene. - Pa... znam da si njegov skrbnik, ali... - Ne, nisam to želio reći. - Pogled mu je postao miran, mliječno plav, a kutevi njegovih usana spustili su se u izraz pomirenosti. Progovorio je tiše. - Naposljetku ćeš to obaviti sa mnom jer je moj stric umro. Osjetila sam kao da mi je sav zrak izašao iz pluća i ostavio me praznu, beživotnu. Jedino što sam mogla učiniti za svoju baku postalo je nemoguće. Više nije bilo muškarca kojega je voljela kao djevojka. - Jako mi je žao - šapnula sam gledajući omotnicu, a potom ime G. Cummings i crvenu kadulju koja je rasla duž ruba Royeva travnjaka.


- Kad je... - pustila sam da riječi presahnu kad je kap kiše pala na moju ruku. - U ožujku. - Prije tri mjeseca - pomislila sam. Prije samo tri mjeseca. - Jako mi je žao - ponovila sam. Bilo mi je žao. Bilo mi je žao zbog Roya i bilo mi je žao zbog sebe, jer nisam uspjela obaviti taj zadatak, i bilo mi je žao zbog moje bake. Roy je stavio ruku na moje rame. - Misliš li da bi mi možda trebala reći što se događa? Mrežna vrata su se otvorila i smeđi mačak, kojeg sam dva dana prije vidjela kako leži na stolu u blagovaonici, išetao je niz stube trijema te krenuo preko travnjaka. Skočio je na klupu između mene i Roya i onjušio moju kosu. A tada je protrljao glavu o moj obraz. - Gospodine Puddy, dođite ovamo. - Roy je uzeo mačka u ruke. Pružila sam ruku i pomilovala mekanu glavu gospodina Puddyja. - Rekla sam ti sve što znam - rekla sam. - Baka je željela da tvojemu stricu predam ovo pismo. - Začula sam kako mačak prede, tiho i blago, ležeći u Royevu naručju. - Smijem li ga vidjeti? - Royev glas bio je tih, gotovo šapat. Držala sam omotnicu ne želeći je predati. To se nije trebalo dogoditi. Trebala sam razgovarati s Chetom. To je bilo potpuno pogrešno. Roy je spustio mačka na tlo, a mačak je otrčao između kuće i živice. Ellen, volio bih vidjeti to pismo. Molim te. - Pružio je ruku. Naposljetku sam mu dala omotnicu. - U redu. On ju je na trenutak držao prije no što ju je otvorio. A tada je izvukao list svijetloplavog papira prekriven rukopisom moje bake i počeo čitati. Nakon nekoliko trenutaka podignuo je pogled. - Zašto je mislila da bi moj stric to poslao natrag ili bacio? - Moraš nastaviti čitati - rekla sam osjetivši još jednu kap kiše. Roy se vratio pismu, ali je uskoro ponovno podignuo pogled. - Željela se ispričati. - On me je upitno pogledao. - Za što? Odmahnula sam glavom. - Ne znam. Nadala sam se da će mi tvoj stric to reći. Roy je nastavio čitati. - Južna Karolina - rekao je trenutak poslije. - Da, moj stric je dugo živio ondje, ali se prije otprilike tri godine vratio u Beacon. Doima se da je tvoja baka bila prilično iznenađena pronašavši ga ovdje. Nastavio je čitati kimajući nekoliko puta. - Ah - rekao je nakon nekog vremena. - Dakle, bili su ljubavnici. - Da - rekla sam. - Bili su ljubavnici.


- Da te nisam ostavila tako kako jesam - rekao je Roy čitajući pismo - tí ne bi otišao iz Beacona i ne bi izgubio ono što ti je mnogo značilo. Uvijek sam se osjećala odgovornom za taj gubitak i žao mi je. - Pogledao me je. Na što je mislila, što mu je to mnogo značilo? Što je to bilo? Ponovno sam odmahnula glavom. - Ne znam. Ne razumijem ništa od toga. Nije mi rekla ništa o samom pismu. Samo je željela da ga isporučim. Roy je dlanom poravnao papir. Potom je ponovno pročitao pismo, a nekoliko kišnih kapi palo je na drvenu klupu. - Dakle, znamo da ga je ostavila zbog drugoga. Kimnula sam. - Da. Zbog mojega djeda. Roy je podignuo obrve. - Ah - rekao je. - Zbog tvojega djeda. - Malo se pomaknuo prema meni na klupi pa sam osjetila kako je njegova noga okrznula moju. - Ali ne znamo zašto. - Zašto ga je ostavila? - Pogledala sam nebo koje se je mračilo. - Zašto ljudi ostavljaju jedni druge? Pretpostavljam da više nije bila zaljubljena u njega... ili je bila više zaljubljena u mojega djeda. - Moj stric je bio sjajan - rekao je Roy. Nasmiješila sam se. - Kao i moj djed. On je ponovno pogledao pismo kao da bi se kakav trag njegova strica mogao pojaviti između redova. Potom je prešao prstom preko malenog ožiljka blizu oka. - Moj stric je bio prisutan kad sam ovo dobio. Pogledala sam ožiljak, tanku izvijenu crtu, i zapitala se kako bi bilo dodirnuti ga. - Kako si to zadobio? - Učio sam voziti bicikl s dva kotača - rekao je. - Pao sam i posjekao se. I slomio sam ruku. - Pogledao je svoju desnu ruku. - Bilo mi je šest godina. - A tvoj stric... - Podignuo me je i odvezao u bolnicu. Držao me je za ruku dok su mi namještali slomljenu ruku i stavljali gips, i dok su mi šivali ranu ispod oka. Bio sam nasmrt uplašen. Rekao mi je da ću, ako to izdržim, dobiti odličje za hrabrost. Nasmiješila sam se. - To je lijepo. Royeve oči su zablistale. - Da, bilo je. - Zabacio je glavu kao da bi iz neba mogao izvući kakvo sjećanje. - Vjerovala ili ne, dao mi ga je. Pravo odličje. Te večeri je došao i pružio mi kutiju. Presvučenu crnim baršunom. A unutra je bilo odličje. Križ za iznimnu službu. Pripadao je mojem djedu. Dobio ga je u Drugom svjetskom ratu i dao ga je stricu Chetu. - Šališ se. - Ne, ne šalim se. A stric Chet je izričito želio da ga uzmem iako sam znao da ga jako voli. Još ga imam na svojemu pisaćem stolu. U kutiji.


- Vrlo zanimljiva priča. - Gesta njegova strica toliko me je dirnula da sam se još više rastužila jer sam propustila priliku da ga upoznam. - Bio je sjajan - rekao je Roy prelazeći rukom po sjedalu klupe kao da traži nedostatke. - Bio mi je poput drugog oca. Moj je tata zbog posla mnogo putovao pa je moj stric Chet pazio da se ne nađem u nevolji dok sam bio dijete. Imao je malu marinu, a ja sam često bio ondje, pomagao mu popravljati čamce, krpati trupove, raditi na motorima, takve stvari. Poučio me je koristiti oruđe, voljeti oruđe. Pomisao da nešto možeš popraviti, da nešto možeš sâm napraviti... - Roy me je pogledao toliko intenzivno da sam gotovo mogla osjetiti Chetovu prisutnost s nama. - To je bila njegova strast. - Zacijelo je bio vrlo darovit - rekla sam kad je povjetarac zašuštao u travi. - I sjajan mentor. Roy se naslonio na klupu i zagledao u travnjak. - Ako bi se nešto pokvarilo - rekao je - stric Chet je to znao popraviti. Nije razmišljao o bacanju stvari i kupovanju novih. - Zastao je kako bi gledao vrapca koji je skakutao po travi. - Bio je sjajan i drago mi je da je na kraju došao živjeti sa mnom. Pogledala sam kuću kad je nekoliko kapi kiše poprskalo klupu. Dakle, ova kuća je tvoja. - U cijelosti. - Ali, kao vlasnik je naveden Chester R. Cummings. To je tvoj stric. - Ne - rekao je Roy. - To sam ja, Chester Roy Cummings. Ali, uvijek sam se predstavljao kao Roy. - Ah - rekla sam. - To objašnjava ponešto. Gledala sam kako listovi bukve svjetlucaju na povjetarcu i pomislila kako Chet Cummings prenosi svoje znanje i vještine Royu te kako je to vrijedna ostavština. - Sretan si jer si imao oca i strica kao što je Chet - rekla sam. - Ja oca gotovo i nisam imala. Umro je kad mi je bilo četrnaest. - Bila si vrlo mlada. Kimnula sam pokušavajući se prisjetiti očeva lica, pokušavajući razbistriti pojedinosti koje su s vremenom postale maglovite. Znala sam da će se isto dogoditi s mojim sjećanjem na baku. - Teško je izgubiti nekoga u toliko mladoj dobi - rekao je Roy. - Pa... u bilo kojoj dobi. - Pogledao je pismo. - Volio bih da ti mogu pomoći, Ellen, ali, ne znam o čemu je riječ u toj isprici. - Otvorio je pismo i ponovno ga pogledao. - Je li tvoja baka ikada rekla bilo što o mojemu stricu? - Nije - rekla sam. - Gotovo da i nije spominjala Beacon. Zato sam ga toliko željela upoznati.


Roy je uzdahnuo. - Da, pa... - pružio mi je pismo. U zraku je bio onaj metalni miris predstojeće kiše pa sam se pitala kad će se nebesa otvoriti i natopiti nas. Opazila sam da Roy gleda pismo u mojoj ruci. A tada sam shvatila da gleda moj zaručnički prsten. Nastupila je duga tišina. - Naposljetku je rekao: - Udaješ se. - I dalje je gledao prsten. - Da - rekla sam odjednom osjećajući nelagodu, svjesna nečega teškog u dubini želuca. On je pružio ruku, iščupao nekoliko vlati trave i zagledao se u njih. Nisam to primijetio. - Morala sam ga skinuti - rekla sam osjećajući se krivom, kao da sam ga nekako navela na pogrešan zaključak. - Kad sam došla ovamo, prsti su mi bili otečeni. - Pokušala sam se nasmijati. - Još gore nego sada. Podignula sam ruku. - Možda zbog slanog zraka. Kimnuo je i nekoliko puta okrenuo travku. A tada ju je pustio da odleti s povjetarcem. Kap kiše pala je na pismo stvorivši plavu lokvicu tinte. Posušila sam je prstom te savinula papir i vratila ga u omotnicu. Gospodin Puddy došetao je do nas i protrljao se o Royevu nogu. Dakle, pismo pripovijeda priču - rekao je Roy ustavši - o tome da je on volio nju, ali je ona voljela tvojega djeda. Kapi kiše počele su udarati po mojoj ruci kao iglice. Ustala sam i pogledala u nebo, tada nalik dimno sivom pokrovu iznad nas. - Kako je ono rekla? - upitao je Roy. - Tako bilo lakše - lakše jednostavno to završiti. Barem sam tada to mislila. Doima se da je tvoja baka žalila jer je ostavila mojega strica. - O, ne, bila je u sretnom braku - rekla sam dršćući dok su kapi padale na moju kožu. Ni jedno do nas nije progovorilo. Naposljetku sam mu pružila omotnicu. - Ti bi ga trebao imati. Na trenutak smo tako stajali, svaki držeći po jedan kraj omotnice. A tada sam je pustila. - Pa, pretpostavljam da je to sada završeno. Uskoro ću otputovati. Roy je uzdahnuo. - Izgleda da doista jest - rekao je kad je u daljini zagrmjelo. Njegove su oči izgledale mutno i umorno. Rukovali smo se, ali kad je došlo vrijeme da me pusti, on je zadržao moju ruku. Gledao me je toliko intenzivno da sam naposljetku morala odvratiti pogled. Još mi je držao


ruku kad je kiša počela tapkati po listovima i kad je grmljavina postala glasnija. Svaki tren bit ćemo na pljusku. Gospodin Puddy je zamijaukao i potrčao preko dvorišta, po stubama i stigao na trijem. Gledala sam kako sjeda pokraj vrata i dio mene upitao se što bih rekla kad bi me Roy pozvao na onaj trijem, u onu kuću. On je umjesto toga pustio moju ruku. - U redu - rekao je vrativši bejzbolsku kapu na glavu. - Sretan put kući, Plivačice. Kiša je silovito padala kad sam potrčala u automobil. Prasak grmljavine zatresao je nebo kad sam zatvorila vrata. Uključila sam brisače u pravom trenutku da vidim kako Roy trči u kuću, a mačak za njim. Na trijemu više nije bilo nikoga pa sam krenula, a voda se slijevala po mojem vjetrobranskom staklu.


DESETO POGLAVLJE KNJIŽNICA Kad sam sljedećeg jutra podignula zavjese, nebo je bilo vedro. Ružičasti oblaci lebdjeli su plavim nebom, prepunim Sunčeve svjetlosti i uvjerljivosti. Svi znakovi kiše prethodnog dana su nestali, ali je sjećanje na Roya Cummingsa sijevnulo kroz mene poput pruge boja u kamenu, na mekoću njegova pogleda kad sam mu rekla za svoju baku, nježnost s kojom je govorio o svojemu stricu te kako je itekako dobro shvaćao gubitak voljene osobe. Nagnuvši se bliže mreži na prozoru, opazila sam da se nešto događa u susjednoj kući, u Povijesnom društvu Beacona. Automobili su bili parkirani po čitavoj ulici, a ljudi su poput reda mrava odlazili prema vratima te sive kuće. Udahnula sam hladan, slan zrak i gledala kako jedan dječak biciklom prolazi ulicom te slušala kako kuckanje mjenjača postaje tiše dok on nestaje s vidika. - Kakav savršen dan za vožnju - pomislila sam želeći da imam bicikl i pitajući se mogu li ga gdje unajmiti. Zamislila sam kako se vozim zavojitom cestom kroz prirodu, s fotografskim aparatom prebačenim preko ramena, bez GPS-a koji bi usmjeravao moje kotače. A tada sam se sjetila da je subota i da imam dogovoren susret s Lilom Falk. Subota. O, Bože, sinoć je bila večera Istaknutih Njujorčana, a ja još nisam nazvala Haydena. Pomislit će da mi uopće nije stalo. A ja sam sanjarila o biciklima i... o Royu Cummingsu. Uzela sam mobitel izvukavši žicu punjača iz zida zajedno s njim i pojurila u kupaonicu. Na zaslonu je pisalo: HAYDEN CROFT: PROPUŠTENI POZIV. Sjela sam na zahodsku školjku, nervozno migoljeći stopalom dok sam slušala poruku. Hej, Ellen, sada je oko pola dva i upravo sam stigao kući. Doista si propustila sjajnu večer. Svi su pitali za tebe. Mislim da sam po primanju nagrade održao dobar govor. Mislim da bi bila ponosna na mene. Spustila sam glavu u ruke i zatvorila oči. Osjećala sam se užasno. Dakako da bih bila ponosna na njega. I bila sam uvjerena da je održao odličan govor. Mogla sam zamisliti kako stoji na podiju, bez kartica s natuknicama, i jednostavno govori ono što mu je izviralo iz srca. Potom se vjerojatno rukovao s gradonačelnikom i ispripovijedao mu nešto smiješno. Haydenov mobitel odmah me je prebacio na govornu poštu kad sam nazvala njegov broj. Ostavila sam poruku, lepršavu, veselu poruku,


čestitala mu i rekla kako jedva čekam da ga vidim. Završila sam šaljući mu poljupce. Prekinula sam pomislivši koliko sam sretna jer imam Haydena. Dragog, odanog, iskrenog. Muškarca kojega je svaki muškarac želio za prijatelja. Muškarca kojega ni jedna žena nije mogla ne primijetiti. Da i ne spominjem da je bio član obitelji Croft. I da će oženiti mene. Dakle, u čemu je bio problem? Zašto sam se probudila razmišljajući o Royu Cummingsu? Roy me nije zanimao. Barem ne na onaj način. Mislim, bio je vrlo ljubazan, kad biste pobijedili paranoično zaziranje od odvjetnika. I bio je šarmantan na svoj način, na način dječaka iz malenog grada. A morala sam i priznati da je bio zgodan. Zapravo, bio je prilično privlačan. Da ga nisam poznavala i da sam ga vidjela kako hoda ulicom nasred Manhattana, zacijelo bih... Stisnula sam telefon u ruci. Moram to zaustaviti. Počela sam zvučati kao da me privlači. Bila sam zaručena, voljela sam Haydena i bila sam pred udajom. Morao je postojati logičan razlog zbog kojega sam osjećala sve te čudne osjećaje o Royu. Nisu mogli proizaći niotkuda. Gledala sam motiv svjetionika na zidu kupaonice i pokušavala to shvatiti kao što bih analizirala kakvo pravno pitanje, preslagujući djeliće sve dok nisu postali smisleni. Ja, Hayden, naše vjenčanje. Baka, Beacon, Roy, mol, Antler. I nakon nekog vremena mi je sinulo. Udajem se za tri mjeseca. To je značilo da uskoro više neću biti u opticaju. Više neće biti flerta ni izlazaka. Bit ću udana žena. Nije li stoga bilo logično da želim osjećati kako sam i dalje privlačna muškarcima? Da još imam tu moć? Da, dakako da jest. Ako sam osjetila i najmanju iskru ili treperenje za Roya... pa, to je bilo razlog. Samo sam dokazivala da sam još privlačna. Nije li to logično? Okrenula sam svoj zaručnički prsten oko prsta i ponovno lakše disala. Dakako da jest. - Što se događa u susjedstvu? - upitala sam Paulu uzevši muffin s borovnicama i čašu narančinog soka sa stola na kojemu je bio poslužen doručak. Paula je prazan lonac kave zamijenila punim. - Godišnji piknik. Dobrotvorna zabava. Imaju igre, natjecanja... dražbe. - Na njezinu licu pojavio se plah osmijeh. - Troy Blanchard je prošle godine dao najbolju ponudu za godišnje manikiranje i pedikiranje u salonu Shear Magic. Je li vam poznat taj salon? Kimnula sam. - Da, vidjela sam ga. - Rekao je da je to za njegovu suprugu - nastavila je Paula, a oči su joj se nabrale od veselja. - Ali ga je Poppy Norwich jednoga dana vidjela


ondje, kako drži ruku u zdjelici sa sredstvom za omekšavanje kožice. Nasmijala se. - O, kako smo ga mučili. Mislim da to neće ponoviti. - Vjerojatno neće - rekla sam otrgnuvši komadić muffina i odgrizavši zalogaj. Bio je pomalo suh i u njemu nije bilo ni približno dovoljno borovnica. - Zašto to nazivaju muffinom s borovnicama kad u njemu ne možete pronaći bobice? - upitala bi moja baka. Otpila sam dug gutljaj soka od naranče i pomislila kako bi ona ove ljude mogla ponečemu poučiti. Paula je stavila hrpicu ubrusa na stol i okrenula se prema meni. Trebali biste poći kod susjeda ako želite doznati nešto o Beaconu. Imaju lijepe izloške. - O, doista? - upitala sam. - Dakako. Znate, povijesne stvari. A budući da je vaša baka iz Beacona i sve to... Budući da je moja baka iz Beacona... zar sam joj to rekla?

Većina ljudi na pikniku već je bila vani, milila uokolo, razgovarala s prijateljima ili gledala djecu u igri bacanja jaja i u tronožnoj utrci. Bilo mi je ugodnije ostati unutra, gdje je bilo tiho. Šetala sam kućom, a podne daske su škripale dok sam prelazila iz sobe u sobu. U jednoj sobi bila je posebna izložba Currier and Ives litografija. U drugoj su bile izložene stare, smeđaste fotografije središta Beacona. Uzbudila me je spoznaja da mnoge zgrade s fotografija i dalje postoje. Jedna soba bila je ispunjena antiknim namještajem uključujući lijepu antiknu sofu, radni stol i komodu od trešnjinog drva. U zadnjoj sobi bile su izložene slike lokalnih slikara. Najstarije djelo, slika broda na pučini, bilo je staro dvije stotine i pedeset godina. Bilo je prizora mirnih luka i prizora djevojaka kako hodaju po vodi držeći svoje napuhane suknje iznad vode. I bilo je pejzaža, polja, šuma i krava koje lijeno pasu na poljima boje metvice. Ali, slika koja me je zaustavila, od koje mi je srce zastalo, bila je slika male katnice s krovom od šindre, žute s bijelim obrubima oko prozora. Stube od crvene opeke vodile su do plavih vrata, nad kojim je bio natpis NEODOLJIVI KOLAČI S BOROVNICAMA I KAVA. Ružičaste ruže veselo su se penjale po rešetci nadesno od vrata, a kroz prozor su se vidjeli gosti koji su sjedili za malim drvenim stolovima. Poznavala sam tu kuću. Sada je izvana bila bijela, a ne žuta, a stube su od drva, a ne od opeke, ali sam vidjela da je to krojačnica u središtu grada. A i poznavala sam autoricu. Taj bih stil prepoznala bilo gdje, ali mi je potpis to potvrdio. U donjem desnom kutu moja je baka potpisala svoje ime.


Približila sam se platnu i dodirnula okvir, prelazeći prstima preko ukrasnih rezbarija. A tada sam dodirnula sliku, plava vrata i natpis nad njima, zamišljajući baku kako miješa boje stvarajući nijanse i nanoseći ih na platno. Nisam mogla vjerovati da sam pronašla još jednu sliku. Tada su bile dvije. Beacon mi je otkrivao svoje tajne, a ja sam ih ushićeno primala. Promotrila sam svaki dio platna, kako je baka dočarala svaku pojedinost trošne šindre, odraz ruža na prozorskom staklu, bljesak plave boje na vratima. A tada sam pročitala karticu na zidu. KAFIĆ BOROVNICE RUTH GODDARD. OVA SLIKA OSVOJILA JE PRVO MJESTO NA UMJETNIČKOM FESTIVALU U BEACONU 1950. GODINE. Umjetnički festival u Beaconu. Prvo mjesto. Uistinu fantastično! Baka je osvojila prvo mjesto. Ali, što je bio Umjetnički festival u Beaconu? I je li bilo drugih slika? Pronašla sam dvije. Moglo bi ih biti još. Moralo ih je biti. Ako je baka slikala toliko dobro, ako je osvojila prvu nagradu na natjecanju, moralo ih je biti još. Mahnula sam ženi koja je na vesti imala naljepnicu s natpisom VOLONTERKA i upitala sam je imaju li više informacija o toj slici ili o autorici. - Bila je to moja baka - rekla sam pokazujući sliku, zapanjena jer ta žena nije uzbuđena poput mene. O, dušo, moraš razgovarati s Flynnom. - Tko je Flynn? - Flynn Sweeney - rekla je. - On je direktor. On će znati. Odvela me je do stražnjih vrata i pokazala visokog čovjeka građenog pomalo nalik jajetu, s kvrgavim nosom. Stajao je kod dugačkog stola. Pred njim je bio natpis TIHA DRAŽBA. Na stolu su bili deseci predmeta uključujući veliku glinenu vazu, komplet priručnika za kućne popravke, kukičani pokrivač, štapovi za pecanje, brodske kuke, kutija pregledanih znanstvenofantastičnih DVD-a i osam čaša s likom Paje Patka. Pitala sam se je li salon Shear Magic ponovno darovao manikiranje i pedikiranje. Predstavila sam se i rekla Flynnu Sweeneyju za sliku koju je naslikala moja baka. - Sliku Neodoljivi kolači s borovnicama i kava - rekla sam. - O, doista? - Pogledao me je dubokim smeđim očima boje ljuske pekana, a potom pomaknuo komplet noževa za odreske s jednoga kraja stola na drugi kao da pokušava odlučiti gdje najbolje izgledaju. - Ona je to naslikala, je li? - Da, ime joj je bilo Ruth Goddard i... - Odrasla je ovdje? - upitao je nagnuvši glavu i odmaknuvši se kako bi pogledao stol izdaleka. - Da, odrasla je u Beaconu. - Taj kafić bio je u vlasništvu obitelji Chapman - rekao je napokon ostavivši noževe na desnoj strani, pokraj sjedala bicikla. - Taj je lokal


godinama vodio koji od Champaña. Sestra, brat, stric ili tko već... sve dok naposljetku nije zatvoren. Mislim da je to bilo oko - zastao je - oh, možda prije dvadeset godina. Kimnula sam. - Pa, zanima me imate li drugih slika koje je naslikala moja baka. Do sada znam za... - Doista je šteta da su ga zatvorili - rekao je premještajući uvijač za kosu na kraj stola. - Pekli su odlične muffine s borovnicama. U današnje vrijeme nigdje ne možete kupiti pošteni muffin s borovnicama. - Ne, ne možete - rekla sam. Imao je pravo. - Uvijek je šteta izgubiti lokal koji nudi dobru hranu - rekla sam. - Ali, mislite li da imate još koju od njezinih slika? Mislim na svoju baku. Ruth Goddard. Vidite, ja nisam odavde i došla sam kako bih... - Niste odavde? Kimnula sam. - Ne, ja sam... - Pa, znate, taj mali kafić bio je omiljen među turistima. Ljudi su znali ujutro stajati u redu pred vratima kako bi kupili muffine čim ih izvade iz pećnice. Vjerujte mi da u životu niste jeli nešto toliko dobro. - Da - rekla sam. - Uvjerena sam da nisam. Ali, imate li kakvo drugo djelo moje bake. Pogledao me je kao da ga je to pitanje iznenadilo. - Da imamo druge slike koje je naslikala vaša baka rekao je uzimajući vrč od mutnog stakla bile bi izložene. - A što je s arhivom? - upitala sam. - Postoji li kakva arhiva u kojoj bih mogla potražiti informacije o njoj? Imate li kakvu arhivu? On je okrenuo vrč. - Ne znam tko je ovo donirao - promrmljao je. Naljepnica je otpala. Baš šteta. Pričekala sam da pregleda vrč. Napokon me je pogledao. - Hmm?... O, da, arhiva... - Počešao se po bradi. - Sve informacije koje imamo nalaze se na kartici pokraj slike. - Dakle, to je sve? - upitala sam. - Samo ono što je na kartici? Piše da je osvojila prvo mjesto na nekakvom umjetničkom natjecanju. Na Umjetničkom festivalu u Beaconu. - Ah, da - rekao je. - To su održavali svake godine. Pogledao me je škiljeći. - Jeste li rekli da je osvojila prvo mjesto na tom natjecanju? Kimnula sam. - Pa, tada biste mogli pokušati u knjižnici. Pogledajte stara izdanja The Beacon Buglea. Možda su oni objavili nešto o tome. Bugle. Bila je to sjajna ideja. - Da, u redu - rekla sam. - Hvala za prijedlog.


- Samo gledajte izdanja iz lipnja, srpnja i kolovoza - rekao je Flynn. Taj se festival održavao ljeti. Okrenuo je glavu trljajući vrč kao da je Aladdinova svjetiljka, a on se nada da će se iz nje pojaviti duh. - Ljeto - rekao je s uzdahom. - Tada su borovnice bile svježe. - Gotovo je šaptao. - Ti Chapmani. Doista su znali ispeći dobar muffin. Želite vidjeti što je natjecanje? Oni bi na pekarskom natjecanju pobijedili bilo koji dan u tjednu, bilo koji tjedan u mjesecu, bilo koji mjesec... Nisam čula što je još rekao. Žurno sam prošla pokraj kozmetičkog ogledala, igre Parcheesi i srebrnog okvira s ulubljenim kutem te brzo izašla.

Otvorena knjižnica Beacona bila je velika bijela kolonijalna kuća okružena ogradom od letvica i smještena u sporednoj ulici, nekoliko raskrižja dalje od središta. Na pločici iznad ulaznih vrata pisalo je 1790. Slijedila sam znak koji me je odveo do pulta, smještenog u osunčanoj prostoriji u kojoj je nekoliko ljudi sjedilo i čitalo za stolovima ili u naslonjačima. Za pultom je stajao čovjek s okruglim naočalama i razgovarao sa starijom ženom. - U redu, Molly. Oprostit ćemo vam zakasninu... i ovaj put. Samo mi obećajte da ćete ove vratiti na vrijeme, može? - Na pultu je ležalo desetak knjiga o promatranju ptica. Knjižničar ih je stavio u vrećicu i žena je odšetala. Tada se okrenuo prema meni. - Kako vam mogu pomoći? - Uputio mi je umoran osmijeh. - Kasnite li i vi s vraćanjem knjige pa se želite dogovoriti? - Ne - uvjerila sam ga. - Tražim stara izdanja The Beacon Buglea. - Koliko stara? - Ljeto 1950. godine - rekla sam. - Nisam sigurna koji mjesec. Naočale crnih okvira kliznule su mu niz nos, a on ih je pogurnuo natrag. - Oh, toliko stare. Uplašila sam se da će mi reći kako ih nemaju. - Seže li vaša arhiva toliko daleko? - upitala sam. On je oklijevao te me brzo odmjerio od glave do pete. A tada je rekao: - Da, svakako, ali gore su. Morat ću vas odvesti onamo. - Otvorio je ladicu i uzeo svežanj ključeva. - Marge - doviknuo je ženi koja je pokušavala ugurati smeđu omotnicu u ionako pretrpanu ladicu. - Idem u arhivu. Brzo se vraćam.


Mahnuo mi je neka krenem za njim pa smo prošli kroz sobe prepune knjiga te kroz čitaonicu s kaučevima i naslonjačima koji su izgledali udobno. Popeli smo se stubama ograđenim sjajnom ogradom od mahagonija. On je na katu otključao vrata male sobe. Sunčeva svjetlost dopirala je kroz prozor s okomitim kamenim stupom, a zrnca prašine lebdjela su zrakom kao majušne plesačice. - Svi stari časopisi su ovdje - rekao je pokazujući drvene police za knjige po sobi. Prešao je rukom niz njih zaustavivši je na nizu velikih knjiga uvezenih u smeđu kožu. Izvukao je svezak na čijem su hrptu pisali datumi 1. lipnja 1950. -15. lipnja 1950. i stavio ga na stol u sredini sobe. - Ja bih počeo ovdje - rekao je. - A ako ne pronađete ono što tražite, možete prijeći na ove. - Pokazao je pet drugih knjiga u kojim su bila preostala ljetna izdanja. - Sve ovo su izvorne novine - rekao je tada tihim glasom, kao da se zamislio samo zbog toga što govori o njima. - I vrlo su krhke. - Ne brinite - rekla sam mu. - Bit ću pažljiva. Na trenutak me je gledao, a tada je, doimajući se zadovoljnim, otišao iz sobe. Otvorila sam prvi od dva lipanjska sveska i zaprepastila se vidjevši koliko je papir krhak. Prešla sam rukom po prvoj stranici, zapanjena njezinom glatkoćom. Počela sam polako okretati stranice, pažljivo, zabrinuta da bi ili mogla oštetiti ili uništiti. Preda mnom je bila povijest Beacona. Nisam mogla vjerovati da gledam izdanje The Beacon Buglea otisnuto prije više od šezdeset godina. Zaokupljena izdanjima objavljenim tog ljeta, nisam očekivala da će ondje biti toliko mnogo zanimljivosti koje bih željela pročitati. Druge su mi teme neprestano odvraćale pozornost. Jedan članak govorio je o prvoj transplantaciji bubrega, koja je izvedena u Chicagu. Korejski rat upravo je bio počeo, a predsjednik Truman poslao je zrakoplovstvo i mornaricu u taj sukob. Na NBC-u je premijerno prikazana emisija Your Hit Parade, a u kinima se prikazivao film Annie, uzmi svoju pušku. Reklame i fotografije također su bile sjajne. Bilo je slika žena u kostimima skrojenim po mjeri, sa sakoima stisnutim u struku i uskim suknjama koje su dopirale ispod koljena. Doimalo se da su siva flanelska odijela bila popularna među muškarcima, koji su, svi redom, nosili šešire. Kuću ste mogli kupiti za osam tisuća dolara, a automobil za tisuću i sedam stotina dolara. Ono što sam tražila napokon sam pronašla u izdanju od 15. kolovoza 1950. godine. Naslov je glasio: SREDNJOŠKOLKA POBIJEDILA NA GRADSKOM UMJETNIČKOM NATJECANJU. Ondje je bila bakina slika u vesti, dugoj plisiranoj suknji i s bisernom ogrlicom oko vrata. Stajala je


pokraj slikarskog stalka na kojemu je bila slika. S druge strane stalka stajao je muškarac u odijelu s kravatom. Držao je pločicu. Fotografija je izgledala kao da je načinjena u Ulici Paget, u središtu grada. Vidjela sam zid i ocean u pozadini, te dio kipa žene s vjedrom grožđa.

Ruth Goddard, 18, iz Beacona nasmiješena prima nagradu za osvojeno prvo mjesto na godišnjem Umjetničkom festivalu u Beaconu. Slika gospođice Goddard, Kafić Borovnice, osvojila je nagradu za najbolje prikazano umjetničko djelo. Gospođica Goddard, koja je nagrađena punom školarinom na Umjetničkom institutu u Chicagu, sljedeći mjesec počet će studirati ondje. Čestitke pobjednici! Umjetnički institut u Chicagu. Zurila sam u požutjelu stranicu. Upravo mi je to rekao čovjek u prodavaonici Brewster’s Camera World. Da je baka dobila školarinu. Ali, to nije imalo smisla. Govorila je o Stanfordu i diplomirala je ondje. Nikada nije spomenula Umjetnički institut u Chicagu. Ni riječi. Pa ipak, taje činjenica bila preda mnom. U mojemu želucu pojavio se neugodan osjećaj, osjećaj da je moja baka bila mnogo više od onoga što je bilo tko od nas poznavao. Ponovno sam pročitala članak i zagledala se u sliku. A tada sam knjigu odnijela dolje, stavila tu stranicu na staklo fotokopirnog uređaja i ubacila kovanice. Uređaj je zastenjao i zacvilio, a nakon nekoliko trenutaka je iz njega kliznuo komad papira te pao na pod. Uzela sam ga, zagledala se u fotografiju i zapitala se: - Tko je bila ta djevojka?


JEDANAESTO POGLAVLJE LILA Kad sam napokon izašla iz knjižnice i autocestom krenula put sjevera, prema Kittucku, bilo je podne. Pustila sam glazbu, Sara Vaughan zapjevala je »My Funny Valentine«, ali ta pjesma nije imala uobičajeni učinak umirivanja. Nije raspršila moj osjećaj zbunjenosti člankom u Bugleu. Autocesta je bila traka koja je sjekla kroz šumu Mainea. Zeleni borovi jurili su pokraj mojih prozora, a kad sam pustila staru glazbu Oscara Petersona, bila sam prošla pokraj izlaza za Lewisboro i prodavaonice fotografskih aparata. Prema predviđanju čovjeka iz te prodavaonice, od Lewisboroa do Kittucka putovala sam jedan sat. Malo poslije dva sata ušla sam u Starački dom Saint Agnes, malu zidanu dvokatnicu koja bi devedesetih godina dvadesetog stoljeća bila moderna. U njoj se osjećao antiseptičan miris liječničke ordinacije u kombinaciji s nečim što me je podsjetilo na stare pokrivače i naftalinske kuglice. Recepcionarka mi je dala značku za goste i rekla mi neka dizalom pođem na drugi kat. Izašla sam pred sestrinsku postaju, gdje su dvije žene u bijelim odorama radile za pultom. Jedna je gledala u treperavi zaslon računala, a druga je pisala po bijeloj ploči na zidu. Velik sat otkucavao je vrijeme visoko iznad naših glava. Žena za zaslonom se okrenula i upitala me trebam li pomoć. Na njezinoj plastičnoj znački pisalo je NOREEN. - Došla sam u posjet Lili Falk - rekla sam. - Ja sam Ellen Branford. Jučer sam nazvala. Noreen je kimnula i pokazala mi neka pođem za njom. - Jeste li joj prijateljica? - Lila je poznavala moju baku - rekla sam. - Dok su bile djevojčice. - Došli ste u pravi trenutak - rekla je vodeći me niz hodnik. - Njezina kći Sugar najčešće dolazi subotom, ali je nazvala i rekla da dolazi sutra. Zvukovi televizijskih emisija dopirali su u hodnik dok smo prolazile pokraj otvorenih vrata. Neki stanari sjedili su u invalidskim kolicima ispred soba. Muškarac s nekoliko pramenova bijele kose došetao je do nas pomoću štapa. Noreen se okrenula prema meni. - Lili je gotovo osamdeset, znate? Znala sam. - Da, mojoj baki je bilo osamdeset kad je... - Zastala sam i kratko udahnula. - Bilo joj je osamdeset.


Krenule smo dalje, prema kraju hodnika. - Lila uz to pati od demencije - rekla je Noreen. - Prilično teške. Demencija. Ponadala sam se da nisam uzalud putovala. Nakon onoga što mi je rekao onaj čovjek u prodavaonici fotografskih aparata, ponadala sam se da će mi Lila Falk moći reći ponešto o bakinom djetinjstvu. - Proživljava uspone i padove - objasnila mi je Noreen kad smo se pomaknule kako bijedan čovjek s hodalicom prošao pokraj nas. - Katkad je dobro. Katkad i nije. Ne zna tko je ni gdje je. - Stale smo pred otvorenim vratima. - Samo sam vas htjela pripremiti. Kimnula sam kad je Noreen pokucala pa smo ušle u sobu. Zidovi su bili svijetloplavi i osjetila sam slabašan vonj izbjeljivača. Na prvom od dva bolnička kreveta sjedila je žena s kosom nalik kugli sivog pamuka. Gledala je reprizu stare serije The Match Game, u kojoj su natjecatelji pokušavali domisliti pitanja za odgovore slavnih osoba. - Zdravo, Dorrie - rekla je Noreen mahnuvši starici. Dorrie je podignula glavu, a licem joj se razvukao osmijeh nalik postupnom otvaranju cvijeta. - Zdravo, Noreeen - napola je šapnula, a ja sam začula tračak britanskog naglaska. Krenule smo prema sitnoj ženi koja je sjedila u velikom naslonjaču pokraj drugog kreveta. Njezine plave oči kao da su uhvatile nebesku svjetlost. Na sebi je imala žućkaste hlače, koje su bojom bile u skladu s njezinom valovitom kosom, i bluzu ukrašenu uzorkom malih ružičastih ružinih pupoljaka. Krilo joj je bilo pokriveno ružičastim kukičanim pokrivačem, a na njemu se nalazio otvoreni primjerak časopisa Glamour. - Lila, imate gošću - rekla je Noreen. Lila je podignula glavu i pogledala Noreen, a tada mene. - Ovo je gospođica Branford. Želi razgovarati s vama o nekome koga poznajete. Lila je podignula časopis i na trenutak ga okrenula te pogledala stranice naopačke. - Pa, ostavit ću vas - rekla je Noreen. Zahvalila sam joj i privukla stolac. - Gospođice Falk - rekla sam. Znam da se nismo upoznale, ali vjerujem da ste poznavali moju baku Ruth Goddard. - Ime sam izgovorila polako. Odrasle ste zajedno u Beaconu. - Beacon - rekla je ne podižući pogled s novina. - Tko je Beacon? - Beacon, grad - rekla sam. - U kojemu ste odrasli. Ovdje u Maineu. Lila je presložila pokrivač na svojemu krilu pažljivo ga pomičući, kao da ostvaruje kakav važan plan.


- Sjećate li se Ruth? - upitala sam. - U mladosti ste bile prisne prijateljice. Lila je ponovno pogledala svoj časopis i počela okretati stranice. - Zacijelo ste zajedno išle u školu - dodala sam. - Ona je pohađala Školu Littleton. - Pomislila sam na ono kvrgavo stablo na travnjaku. - Prije nekoliko dana sam se provezla onuda i znate što? Čekala sam odgovor, ali je Lila samo potezala donji dio svojega rukava, koji joj je netko zavrnuo. Potezala je tkaninu s uzorkom ružinih pupoljaka. - Škola je još ondje - rekla sam. - Zgrada od crvene opeke. Sjećate li je se? Lila je i dalje potezala rukav kao da ga pokušava odvrnuti. - Dajte da vam pomognem. - Počela sam izravnavati tkaninu. Ona je gledala kako je moje ruke odmataju. - Ovo je samo potrebno odmotati... ovako. Lila me je pogledala, a njezine plave oči bile su poput iskre na inače mirnom licu. - Ruth? Ruth? Nasmiješila sam se. - Ne, nisam Ruth, gospođice Falk. Ja sam njezina unuka Ellen. Ona je nagnula glavu. A tada je pružila ruku i dodirnula kopču na prednjem dijelu bakine ogrlice te prešla prstom preko srebrne školjke. Drago mi je da te vidim, Ruth. - Uzdahnula je i slabašno se nasmiješila. Otvorila sam usta kako bih je ponovno ispravila, ali sam tada stala. Njezina slabašna ruka lebdjela je nad kopčom. - I meni je drago da vidim tebe - rekla sam. Gledala me je prodornim plavim očima. - Littleton? Tanke pukotine na njezinu licu pružale su se u svim smjerovima. Primaknula sam svoj stolac malo bliže. - Da, osnovna škola Littleton. Ona je pogledala časopis i pokazala reklamu za parfem Seven Secrets. Ondje je bila kartica »pogrebi i pomiriši«, koju je ona izvukla i zagrebla noktom. Gurnula mi ju je pred nos. - Pomiriši ovo, Ruth. - Mahnula je karticom. Onjušila sam očekujući nešto jako, ali je kartica mirisala na gardenije pa sam pomislila na zimski vrt koji je moja baka imala u San Franciscu, a u njemu gardenije u velikim glinenim loncima, s bijelim laticama koje su poput snijega prštale na tamnozelenim listovima. - Lijep je. Lila je nagnula glavu i zagledala se u mene. - Kosa ti izgleda drugačije.


- Molim? - Dodirnula sam vrhove svoje kose. Ona je slegnula ramenima i nasmiješila se. - Lijepa - rekla je. - Ali, uvijek si bila lijepa. - Prislonila je karticu s mirisom gardenije uz lice kao da je nešto što želi nježno držati. - Sjećaš se onog čovjeka u cvjećarnici... koji nam je znao davati cvijeće? Pogledala sam Lilu, koja je držala mirisnu karticu pritisnutu o obraz, pogleda usredotočenog negdje preko mojega ramena, iza mene. - Da rekla sam. Ona mi je stavila karticu u ruku. - Ivančice i karanfile. - Uzdahnula je. Ali, katkad nam je dao gardenije. Pogledala sam tanku kožu na njezinim kvrgavim prstima te blijedu plavu boju žila ispod nje. - A mi smo ih stavljale u vaze - rekla sam. - Oh, ja sam svoje stavljala u vazu - rekla je Lila. Pogledala je prema prozoru kao da bi vani mogla ugledati grm gardenija. A tada se okrenula prema meni. - Ti si svoje slikala. Bilo je to kao da mi je otvorila prozor u sobu koja je dugo bila zamračena. Ti si svoje slikala. Dakako da je bilo još slika. Kao što sam i mislila. Poželjela sam joj postaviti milijun pitanja, o slikama, o njezinu prijateljstvu s bakom i o Chetu Cummingsu. Željela sam osloboditi djeliće informacija za koje sam znala da plešu njezinim umom. Ali, strpljivo sam sjedila, držeći jednu ruku drugom, i čekala da nastavi. - Što ti se najviše sviđalo na tim slikama? - upitala sam. - Mogao si ih gotovo... - Zatvorila je oči i podignula ruku u zrak. Mogao si ih gotovo dodirnuti. - Pogladila je tkaninu svoje bluze, a ja sam se zapitala što vidi, kojih se predodžbi moje bake prisjetila. Lila je odvratila pogled, a ja sam gledala kako njezini prsti počinju raditi na rubu naslovnice časopisa, savijajući ga prema dolje, a potom ponovno poravnavajući, dolje, gore, dolje i gore. Naposljetku je blago drhtavim glasom rekla: - Bilo mu je strašno, znaš... kad si otišla. Pričekala sam trenutak, ali ona nije nastavila pa sam upitala: - Kome je bilo strašno? - Chetu - rekla je napola šapnuvši. - Da - rekla sam. - Chetu. - Nije shvaćao, znaš... kako si se mogla predomisliti. - Povukla je pokrivač do vrata i obuhvatila ga rukama. - I tako brzo. Voliš ga i tada... pa, tada je došao Henry.


Zvuk djedovog imena me je prenuo pa sam ga pokušala zamisliti kao dio tog davnog ljubavnog trokuta. Lilina cimerica promeškoljila se u krevetu i promrmljala nešto u snu. - Chet je mislio da ćeš se vratiti, ali sam ja znala da nećeš. Kad je primio vijest... kad je doznao... - Uzdahnula je. - Vijest rekla sam želeći je potaknuti da nastavi. - Da si se zaručila. Nije mogao vjerovati, Ruthie. Bolje je da ga tada nisi vidjela. Jadnik je bio očajan. Morao je napustiti. - Pogledala je pokrivač. - Što je morao napustiti? - pitala sam se. Ona je podignula ruke. - A tada se sve raspalo. - Misliš na Cheta i mene? - Ne, mislim na... Žena na drugom krevetu prodorno se nasmijala kao da zavija pa smo se Lila i ja okrenule kako bismo je pogledale. Bila se probudila pa je ponovno gledala televiziju. Lila se uspravila, a pokrivač joj je kliznuo u krilo. Promatrala me je očima dubokim poput ledenjaka. - Trebala bi posjetiti Sugar, Ruthie. Kod nje su neke tvoje stvari. Ja jednostavno nisam imala mjesta... shvaćaš, zar ne? - Zatvorila je oči kao da gleda te predmete. - Neke fotografije, mislim. Neka pisma. Fotografije i pisma. Osjetila sam val uzbuđenja. - Sugar? Misliš na svoju kćer? Lila je zijevnula i blago kimnula. Dakako da ću je posjetiti. Ako mi može bilo što reći ili mi dati nešto bakino, bila bih presretna kad bih je mogla vidjeti. - Da, voljela bih to rekla sam. Lila je uzdahnula i pogledala svoje ruke kao da možda pripadaju nekom drugom. Iz zvučnika se začuo poziv: - Dr. Martin na recepciju. Dr. Martin na recepciju. Njezini su se kapci počeli spuštati. - Liječnik je odsjeo ovdje u hotelu? Baš praktično. Ponovno je zijevnula, a kapci su joj zatreperili poput krila kolibrija. - Lila - blago sam gurnula njezinu ruku. Oči su joj se zatvorile, glava joj je klonula na prsa i zaspala je.

Kasno poslijepodnevno sunce prelilo je autocestu rastopljenim narančastim sjajem dok sam se vraćala u pansion. Milijun stabala borova poslije skrenula sam na parkiralište. Bilo je gotovo šest sati kad sam ušla u


predvorje. Dočekao me je miris pirjanog luka i podsjetio me da nisam jela od doručka. Na recepciji nisam vidjela Paulu. Za pultom je sjedila punašna mlada žena kovrčave kratke kose u nijansi crvene boje koja u prirodi ne postoji. - Zdravo. Mogu li vam pomoći? - Nasmiješila se i progovorila polagano, dubokim glasom. - Ja sam Ellen Branford. Odsjela sam ovdje - rekla sam. - U sobi osam, ili deset ili kojoj već. Apartman Pogled na ocean. - Pokazala sam prema stubama, osjećajući težinu svoje ruke. - Drugi kat, prva soba nadesno. Žena je nosila malu crnu značku na kojoj je bijelim slovima bilo ispisano ime TOTTY. - U redu, draga - rekla je. - Drago mi je da sam vas upoznala. - Tottyn glas podizao se na kraju svake rečenice, kao da vječno postavlja pitanja. Drago mi je da sam vas upoznala? - Je li Paula večeras slobodna? - upitala sam preturajući po svojoj torbi u potrazi za ključem. - Jest. - Totty se nasmiješila pokazujući jamice na obrazima, koje su njezinu licu davale djetinji izraz. Zahvalila sam joj i krenula prema stubama, pokraj dnevnog boravka i blagovaonice. Gotovo svi stolovi bili su zauzeti, a konobar je posluživao juhu i salatu paru koji je sjedio nedaleko od vrata. Mahnula sam mu pa mi je prišao. - Je li moguće naručiti što u sobu? - Sí, sí, dakako - rekao mi je riječima presvučenim teškim talijanskim naglaskom. - Vi izaberete, mi dostavimo. Donijet ću vam jelovnik. Trenutak poslije vratio se s jelovnikom, koji sam pregledala. - Mislim da ću kušati salatu Victory - rekla sam pokazujući prvu salatu na popisu. MLADI ZELENI LISTOVI, BRUSNICE, ORASI I KOZJI SIR S PRELJEVOM OD MALINA. On je kimnuo i zapisao narudžbu u blok. - I pečenu piletinu - dodala sam pokazujući prvo navedeno jelo. POLA SOČNOG PILETA IZ SLOBODNOG UZGOJA, PEČENOG U MASLACU SA SVJEŽIM ZAČINSKIM TRAVAMA, PIREOM OD KRUMPIRA I SVJEŽIM MRKVAMA IZ VRTA. Nikada do tada nisam pojela pola pileta, ali sam bila voljna pokušati. - Pečena piletina - promrmljao je ponovno zapisujući. - Što je za desert? - upitala sam odbacivši sav oprez i obećavši samoj sebi da ću to nadoknaditi kad se vratim na Manhattan. Možda ću čak pokušati steći kondiciju za onu 10-kilometarsku utrku koju Winston Reid najesen sponzorira.


Konobar je uzeo komad papira iz džepa i pročitao izbor: torta od sira, sladoledni kup s browniejima, pita od borovnica i sladoled. - Pitu od borovnica - rekla sam bez razmišljanja. - Oh, i čašu bijelog vina molim. Možete li mi reći što imate na čaše? On se počešao po bradi. - Ah, na čaše. Imamo kućno vino i još neka. Pronaći ću vam popis i... Mahnula sam. - Nije važno. Uzet ću kućno vino. - Da je Hayden to čuo, morala bih ga mirišljavim solima dozivati k svijesti. Kućno vino, Ellen? A čak ni ne znaš kakvo je vino posrijedi? - Sí, sí, poslat ćemo vam. - Konobar je kimnuo nekoliko puta. Teškim korakom popela sam se gore, otključala vrata i pustila da moja torba padne na pod. Tada sam se ispružila na krevetu i obgrlila jastuk. Duga vožnja do Kittucka i natrag me je iscrpila. Ili je to Lila možda učinila. Kako bilo, bilo mi je potrebno samo pet minuta da se opustim. Da spustim glavu na jastuk. Zijevnula sam i pomislila na ljubavni trokut: baku, Cheta Cummingsa i mojega djeda. Pomislila sam na Lilu Falk i na njezinu kćer Sugar, te što bi mogla imati od bakinih stvari, i pomislila sam na jastuk koji je bio silno ugodan ispod moje glave.

Pola sata poslije netko je pokucao na vrata, a ja sam se naglo prenula pokušavajući shvatiti gdje sam. - Gospođice, Rodolfo je, odozdo. - Ponovno kucanje. - Gospođice, donio sam vam večeru. Večeru? - Da? stižem. - Uspravila sam se, odmaknula kosu od lica i pokušala poravnati nabore na odjeći. A tada sam otvorila vrata. Rodolfo je stajao na hodniku premještajući težinu s jednog stopala na drugo. U rukama je držao plavi poslužavnik s motivom školjaka. Na poslužavniku je bila starinska čaša od jetkanog kristala, puna bijelog vina salata jarkih boja, od zelenih listova i brusnica, velik bijeli tanjur pokriven sjajnom srebrnom kupolom, kriška pite od borovnica i ružičasta ruža u maloj vazi. Na trenutak sam samo zurila. Izgledalo je vrlo lijepo. A tada sam se trgnula. - Uđite. Molim vas. - Mahnula sam rukom. Rodolfo se osvrnuo po sobi. - Gdje biste željeli? Mislila sam da se šali. Poslužavnik nije imao kamo staviti osim na krevet - Ondje, pretpostavljam. - Pokazala sam. Sí, sí. On je odložio poslužavnik.


Potražila sam novac u torbi. - Hvala vam - rekla sam pružajući mu napojnicu. - Hvala vama - odgovorio je i blago se naklonio prije odlaska. Sjela sam na krevet i kušala salatu. Zeleni listovi bih su hrskavi i svježi, a bilo je i mnogo velikih komada kiselkastog kozjeg sira. Karamelizrani orasi hrskali su mi u ustima. A tada sam podignula srebrnu kupolu s tanjura. Oblačak pare s mirisom začinskih trava uzdizao se u zrak dok sam gledala piletinu. Bila je pečena do zlatnog sjaja i posuta svježim grančicama estragona te drugim začinskim travama koje nisam uspjela prepoznati. Pire od krumpira izgledao je kremasto i masno, a mrkva je bila prelivena bogatom, tamnom glazurom. Za nekoliko minuta pojela sam sve, čak i pitu s njezinom prhkom korom i još toplim borovnicama. Pitala sam se bi li Paula ikada odala recepte. Podcijenila sam je. To je bilo očito. Previše sita da bih se pomaknula, odgurnula sam poslužavnik i ponovno legla te se zagledala u pukotinu na stropu koja je izgledala kao država New Hampshire. Postupno mi se cijelo tijelo počelo opuštati. Nemoj zaspati - rekla sam samoj sebi. Moraš nazvati Haydena, i mamu, i Sugar... Hodamo golemim, zaraslim poljem koje je sa svih strana ograđeno kamenim zidovima. Neki kameni su pali sa strane pa ih Hayden podiže i vraća u zid nalazeći odgovarajuće mjesto za svaki, okrećući ih i namještajući ih sve dok nije bio zadovoljan kako izgledaju. Svako malo se odmiče i procjenjuje svoje djelo, a katkad uzima pokoji kamen pa ga pokušava smjestiti na drugo mjesto. I ja počinjem uzimati manje kamenčiće te tražiti udubljenja u zidu u koja bi ih mogla smjestiti. - To se događa svake zime - kaže. - Sirenje i stezanje to uzrokuje. - Kao i rupe na cesti - odgovaram. - Česte to čine i tako nastaju rupe. - Prava si cura iz grada - kaže grleći me oko vrata i privlačeći k sebi. Tada sjedamo na zid i gledamo polje dok povjetarac ljulja korov. On skače sa zida i odguruje trnovite grane. - Borovnice - kaže. Na mjestu na kojemu je odmaknuo korov kroz tlo se probijaju zelene mladice. - Kako si znao da su ovdje? - pitam. - Uvijek će biti ovdje - kaže on. A tada me ljubi sa strašću koja me čini nijemom.

Netko je pokucao na vrata. Pokušavam se oteti snu, izvući se iz polja s kamenim zidovima, korovom i borovnicama.


Ponovno se začulo kucanje, malo glasnije. Rodolfo. Došao je po poslužavnik. Osjetila sam ocat iz preljeva za salatu i više mi nije mirisao osobito primamljivo. Sjela sam i protrljala oči. Rodolfo je i dalje kucao. Pokušala sam. se sjetiti što se događalo u snu, ali je već nestajao, poput magle na sunčevoj svjetlosti. A tada sam se sjetila da sam stajala na polju s Haydenom i popravljala zid. Bilo je kamenja i korova i bio je obrastao. Mi smo podizali kamenje i vraćali ga u zid. Kucanje se nastavilo. Rodolfo je bio vrlo uporan. Gotovo nepristojan. - Trenutak - promrmljala sam nespretno ustajući. - Stižem. - U redu, uzmi taj glupi poslužavnik - pomislila sam kliznuvši s kreveta. A u trenu kad su moja stopala dodirnula pod, shvatila sam da muškarac u snu uopće nije bio Hayden. Bio je to Roy Cummings. Roy. O, Bože, Roy me je poljubio. I poljubac je bio divan, čak divniji od onoga na plaži. Još sam osjećala njegove ruke oko svojega vrata. Osjećala sam njegove usne na svojim usnama. Osjećala sam njegov okus. Bio je nalik slanoj maglici, poput završetka dugog ljetnog dana. Uzela sam poslužavnik i krenula prema vratima. Držeći ga jednom rukom, drugom sam pritisnula kvaku. Korov, borovnice i poljubac. Željela sam taj san. Željela sam taj poljubac. Željela sam Roya. Nešto u meni počelo me je boljeti. Otvorila sam vrata kako bih pružila poslužavnik Rodolfu, a ondje je, u ogrtaču od talijanskog gabardena, krojenom po mjeri, s aktovkom u jednoj ruci i Louis Vuitton putnom torbom u drugoj, stajao Hayden.


DVANAESTO POGLAVLJE BORBA PIJETLOVA Hayden! - ispustila sam poslužavnik pa su tanjuri i pribor popadali oko nas. Jedna je žena otvorila vrata malo dalje niz hodnik, provirila i tada ih zatvorila. - Što radiš ovdje? Hayden je stajao preda mnom, a njegova raščupana kosa bila je zlatna uz sivo Savile Row odijelo. Žuta kravata od talijanske svile, koju sam mu bila darovala za prošli Božić, bila je svezana ispod okovratnika besprijekorno bijele košulje. Bio je vrlo naočit. - Jesi li dobro? - Nasmiješio se gledajući rasuto posuđe. Zagrlila sam ga odagnavši sve preostale misli o Royu te udahnula miris kože, sudnica i soba za sastanke upravnog odbora, s debelom oplatom od mahagonija i višestoljetnim Aubusson tepisima. Dobro sam - rekla sam. - Samo sam iznenađena, to je sve. On je pritisnuo usne o moje u dugom, osjećajnom poljupcu pa sam na trenutak ponovno bila u New Yorku, vozila se taksijem i sudjelovala u konferencijskim razgovorima, vozila se u limuzinama te odlazila na operne dobrotvorne zabave i gala zabave u muzejima. Vidjela sam se u našemu stanu. Kako se u nedjeljno jutro izležavam na kauču, pijuckam kavu uz novine raširene na stolu, a kroz prozore dopire sunčeva svjetlost. Bilo je ugodno biti ondje. Pokupili smo rasuto posuđe i Hayden je ušao za mnom u sobu. - Zašto mi nisi rekao da dolaziš? - upitala sam. - Ni sâm to nisam znao do ovog poslijepodneva. Okrenula sam se kako bih uzela njegov ogrtač i opazila sam da gleda uokolo. - Ovdje si odsjela? - Pogled mu je skakao od glinene posude i napuklog vrča do neudobnog stolca s kožnim naslonjačem, majušne kupaonice i moje čaše na vodokotliću, pune običnih i kemijskih olovaka. Prebacila sam njegov ogrtač preko naslona stolca. - Nije tako loše. On me je sumnjičavo pogledao. - Ellen Branford, kraljica kruga hotela s pet zvjezdica, govori mi da ovo nije tako loše. Zadivljen sam. - Doista? - upitala sam uzimajući njegov sako. - Mislim da je baš zgodno. On je podignuo bradu i pogledao me. - Izgledaš pomalo... ne znam.. Zastao je. - Nešto je drugačije. - Na trenutak je promatrao moje lice. - Oh, nisi našminkana. Možda je to. - Nisam? - dodirnula sam obraz.


- Nemoj izgledati toliko zabrinuto. - Nasmijao se. - Šminka ti nije potrebna. Zapitala sam se kako sam mogla zaboraviti našminkati se. - Izgleda da mi se jutros jako žurilo - rekla sam. - Išla sam u posjet bakinoj staroj prijateljici u staračkom domu. - Njezina prijateljica je ovdje? - upitao je Hayden odmičući kosu s mojega lica i gledajući me u oči. - Da, Nećeš vjerovati što sam danas doznala. - Rekla sam mu o čovjeku u prodavaonici fotografskih aparata, o slici u povijesnom društvu i o članku u knjižnici. - To o baki nismo znah. On me je radoznalo pogledao. - Gotovo kao da je živjela tajnim Životom. - Pa, ne tajnim životom, barem mislim da nije. Mislim, nadam se da nije. Ali, nedvojbeno postoje činjenice o kojim nikad nije govorila. - To je poput rješavanja zagonetke - rekao je kad smo sjeli na krevet. Rado bih vidio slike. Morat ćeš mi ih pokazati. - Hoću. Želim da ih vidiš. Ali, prije no što nastavimo razgovor o tome, moraš mi reći kako si završio ovdje. Mislila sam da ćeš cijeli dan biti na sastanku o nagodbi za onaj slučaj Dobson. Haydenov osmijeh rastegao se preko čitavog lica. - Što se događa? Reci mi - rekla sam. - Jutros smo se nagodili. - Jeste? O, Hayden, to je sjajno! - Ponovno sam ga zagrlila. - Rekao si kako misliš da se nikada nećete nagoditi. - Dvadeset i devet pet - rekao je odmahujući glavom, kao da ne može vjerovati. - Nisam mislio da će nagodba biti toliko visoka. Znala sam da govori o milijunima, a ne o tisućama dolara. Naš je klijent dobivao taj novac, ali će naša tvrtka od toga dobiti golemu naknadu. Bio je to još jedan Haydenov uspjeh. - Ajme, to je fantastično - rekla sam. On je kimnuo. - Zadovoljan sam. Dobsonov upravni odbor je presretan. Za njih je to dobra nagodba. Jednostavno mi je drago da se to riješilo. Naposljetku su prošli prilično dobro. Katkad sve ide kako treba, a ovo je bila jedna od tih situacija. - Čestitam - rekla sam osjećajući ponos zbog njega. - Zacijelo si bio vrlo uvjerljiv. - Oh, mogu biti prilično uvjerljiv kad to želim - rekao je, a osmijeh mu je postao vragolast. - Sjećam se kako sam i s tobom nekoliko puta primijenio svoju moć uvjeravanja.


- Možda - rekla sam hineći ravnodušnost - ali od mene nikada nećeš dobiti dvadeset i devet pet. On me je uzeo za ruku. - Šalu na stranu. Znaš li što je najbolje u pogledu te nagodbe? Odmahnula sam glavom. - To što sam mogao doći ovamo i biti s tobom. Bio sam u taksiju, na povratku u stan, i pomislio sam: - Zašto ne bih jednostavno otišao u Maine? Stoga sam uzeo nekoliko stvari i ukrcao se na zrakoplov. - O, Hayden. - Znao je u meni izazvati osjećaj kao da bih se mogla rastopiti. - Nedostajala si mi - rekao je privlačeći me k sebi. - Ne volim biti bez tebe u našemu stanu. Spustila sam glavu na njegova prsa. - I ti si meni nedostajao. - Neprestano sam mislio kako si ovdje sama - rekao je. - Mislio sam da ćeš ovako imati društvo i moći ćemo se zajedno vratiti u New York. - Ustao je. - A kad smo kod New Yorka... donio sam ti nešto. - Namignuo mi je vadeći paketić iz aktovke. - Što je to? - Otvori - rekao je ponovno sjedajući pokraj mene. Strgnula sam papir za omatanje i vidjela da je posrijedi knjiga. Svijet. Henrija Cartier-Bressona. - Hayden, ta mi je omiljena. - Znam. I to prvo izdanje. - Lijepa je. - Počela sam listati stranice crno-bijelih fotografija. - Otac suvremenog fotoreporterstva. - Da, nedvojbeno je to bio. Zastala sam na fotografiji muškarca koji vozi bicikl uskom ulicom u Francuskoj. Fotografija je snimljena sa stuba. - Ova mi se sviđa. Pogledaj krivulju stuba i željezne ograde, kako su ti oblici lijepi. I čovjek koji juri na biciklu, gotovo zamućen. Imao je pola sekunde da snimi tu fotografiju. Nevjerojatno. - F-jedanaest i budi na pravom mjestu u pravo vrijeme. - Hmm? - To je stara izreka koju fotografi koriste - rekla sam. - Znaš, znači da tehnički aspekti nisu važni koliko je važno biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. - Privukla sam Haydena prema sebi i poljubila ga. - Kakav divan dar. Jedva čekam da pogledam svaku pojedinu fotografiju. - Drago mi je da ti se sviđa - rekao je. Zatvorila sam knjigu i prislonila je na prsa. - Jako mi se sviđa.


On se nasmiješio. - Dakle, reci mi što se događa. Jesi li napokon upoznala slavnog gospodina Cummingsa? Spustila sam glavu i odmahnula njome. - Nisam. Neću ga upoznati. - Zašto ne? Što se dogodilo? Povukla sam nit koja je virila iz pokrivača. Chet Cummings je... pa, umro je. Hayden me je primio za ruku. - O, dušo, žao mi je. Kimnula sam. - Da. I meni. - Kad se to dogodilo? - Prije tri mjeseca. - O, ne. Baš loše vrijeme. Došla si čak ovamo i... pa, žao mi je. Kroz prozor je puhnuo hladan povjetarac. Osjetivši hladnoću zatvorila sam prozor, prišla termostatu i uključila grijanje. Nešto je zagrmilo i zalupalo, a tada je ventilator počeo zujati. Iz otvora za grijanje dopro je metalni miris kad je topao zrak puhnuo iz njega. Hayden je naslonio jastuke na zaglavlje kreveta, izuo cipele i legao. Olabavio je kravatu i pokazao mi neka mu se pridružim. Smjestila sam se pod njegov pazuh. - Pa, reci mi što se dogodilo - rekao je. - Nisi mogla isporučiti pismo i... - Ne, nisam ga isporučila - rekla sam. - Dala sam ga njegovom nećaku. Hayden me je pogledao. - Njegovom nećaku? Tko je njegov nećak? - Tip po imenu Roy Cummings. Chet je živio u njegovoj kući. - Oh. - Zastao je, a tada rekao: - Što će on s njime? - Ne znam, ali sam mislila da bih ga trebala dati njemu. Zar ne? Hayden me je zbunjeno pogledao. - Ne znam, Ellen. Iznenađuje me da si to učinila. To pismo nije bilo upućeno njemu. Osobno bih ga dao skrbniku ostavine ih sudski dodijeljenom staratelju ako on... je li taj tip skrbnik? Pokušala sam se sjetiti što mi je Roy rekao na dvorištu. Sve što se tiče mojega strica, tiče se mene. Tako nekako. Nije izričito rekao da je stričev skrbnik, ali sam stekla taj dojam. Da vodi brigu o njegovim poslovima. Ponadala sam se da nisam pogrešno zaključila. Što ako sam pogriješila? Jesam li gubila bistrinu? Kimnula sam. - Da, mislim da jest. - Misliš da jest? - Ne, mislim, jest. On je skrbnik. - Pa, tada ne vidim problem.


Hayden se protegnuo i glasno uzdahnuo. Pomogla sam mu skinuti zlatne gumbe za manžete, one s grbom obitelji, a on ih je stavio na noćni ormarić. Tada mi je počeo ljubiti vrat. Zatvorila sam oči i osjetila njegov dah, topao i poznat, njegovu kosu meku na mojoj koži. Kosa mu je mirisala na agrume, poput šampona u našemu stanu. Otkopčao mi je košulju brzo prelazeći prstima po tkanini. Ja sam izvukla njegovu kravatu i otkopčala gumbe njegove košulje. On se tada nagnuo i poljubio me. Pukotina na stropu, koja je izgledala kao New Hampshire, postala je meka i zamućena, i dok su cvrčci cvrčali ispred prozora, mi smo se svukli i vodili ljubav.

Hayden je već bio ustao kad sam se u nedjelju ujutro probudila. Sjedeći pokraj mene na krevetu, u boksericama i plavoj majici, kuckao je po svojemu računalu. - Dobro jutro - rekla sam zijevajući i trljajući oči. - Koliko je sati? On je pogledao na sat. - Prošlo je devet. Vidjela sam prugu svjetlosti ispod zavjese. - Izgleda li kao da je dan lijep? On je i dalje tipkao. - Ne znam. Nisam još pogledao. - Nisi pogledao? Odmahnuo je glavom. - Radio sam. - Poljubio me je u obraz. - Slušaj, Hayden - rekla sam. - Doista želim da vidiš bakine slike. Sumnjam da je povijesno društvo danas otvoreno. Ali možda možemo otići k Porterovima i pogledati onu na njihovu tavanu. - Zvuči dobro - rekao je. - Rado bih je vidio. - Uskoro ću nazvati Susan. - Krulilo mi je u želucu pa sam shvatila da sam gladna. Nešto se događalo s mojim apetitom. Neprestano sam bila gladna, a hrana koju sam željela jesti nije bila superzdrava, na kakvu sam navikla. Bila je to utješna hrana. Mesna štruca i pire od krumpira, piletina i valjušci, makaroni sa sirom, pečenka. Okrenula sam se prema Haydenu. Želiš li doručak? - Da, samo mi daj minutu - rekao je. - Moram nešto završiti. - Uhvatio me je za ruku kad sam krenula prema pisaćem stolu i ruka mu je kliznula niz moj biceps. - Mmm, još imaš odličan mišićni tonus. Nasmiješio se. - Vježbala si ovdje. - Zapravo nisam. - Zapitala sam se ima li se uopće gdje vježbati. Uzela sam kratke hlače i majicu iz gornje ladice. - O, čekaj - rekla sam. Zaboravila sam da sam plivala.


- Plivala? - Brzo me je pogledao. - O, da, nekoć si bila u timu. Exeter, zar ne? - Skinuo je poklopac s olovke i počeo pisati po bloku. - Da, Exeter - rekla sam zakopčavši hlače i navukavši majicu preko glave. Podignula sam jednu zavjesu i sunce je zapljusnulo u sobu. Naslonila sam se na prozorsku klupicu, pogledala van i udahnula hladan zrak koji je mirisao na travu. Hayden je za minutu podignuo glavu. - Ovdje je jako tiho. Nisam uspjela razabrati je li to značilo da je dobro tiho ili loše tiho. Da, tiho je. Ušla sam u kupaonicu spremna uzeti četkicu za zube, a tada sam se sledila. U kutu ogledala iznad umivaonika bio je zataknut papir boje bjelokosti. Crna slova bila su reljefna, a prepoznala sam i font: French script. Približila sam se i pročitala riječi. Gospođa Cynthia Parker Branford moli za čast vaše prisutnosti na vjenčanju njezine kćeri Eleanor Newhouse i gospodina Haydena Stewarta Crofta u subotu, 7. listopada u 18:30 sati u crkvi svetog Tome u New Yorku, New York

Osjetila sam blago probadanje u prsima. Uzela sam pozivnicu s ogledala i držala je u ruci sjedeći na rubu kade. Subota, 7. listopada. Slova su bila tamna, odlučna, utisnuta u papir. - Dakle, kako glasi presuda? - doviknuo je Hayden iz spavaće sobe. - Presuda? - Pokušavala sam se sjetiti koliko sam pozivnica naručila. Dvije stotine? Dvije stotine i pedeset? Sjetila sam se samo broja na dnu popisa gostiju, tri stotine trideset i sedmero ljudi. Svi su bili pozvani gledati kako sklapamo brak. Obitelj, prijatelji, poslovni suradnici... - Pozivnica - rekao je Hayden zvučeći nestrpljivo. - Što misliš? Nije li sjajna? Zamislila sam crkvu, zapaljene svijeće, aranžirano cvijeće, pune klupe, gudački kvintet koji svira djela koja smo sami izabrali. Osjetila sam kako me nešto bode u želucu. - Da, lijepa je.


- Nisam li ti rekao da je Smythson najbolji? - upitao je Hayden pojavivši se na vratima. - Nisu uzalud kraljičini graveri. Kimnula sam. - Ne, uvjerena sam da nisu - rekla sam. - Takvu kvalitetu ne možeš dobiti ovdje u Americi. Prešla sam prstom preko slova i zapitala se zašto odjednom osjećam vrlo blagu napetost. Možda zbog pomisli na sve te pozivnice, koje putuju diljem zemlje, desecima i desecima ljudi pozivajući ih da dođu na taj događaj, da svjedoče našoj razmjeni zavjeta. Možda svaka nevjesta osjeća blagu napetost kad prvi put ugleda pozivnicu za svoje vjenčanje. Zašto ne? To je vjerojatno normalna reakcija. Naposljetku, u tome je nešto toliko... pa, konkretno. Kao da objavljuje: Više nema prostora za pogrešku. Pogrešku? Pa, to nije prava riječ. Uopće to nisam željela reći. Samo sam mislila... što sam mislila? - Zacijelo silazim s uma - pomislila sam stojeći pred ogledalom. Zaručena sam za najboljeg muškarca na svijetu i pred nama je lijepo vjenčanje. Hayden je odjednom stajao pokraj mene, njegova je glava bila iznad mojega ramena. Uzeo mi je pozivnicu iz ruke, pogledao je, zadovoljno se nasmiješio i ponovno je zataknuo u kut ogledala. - Kraljičini graveri - rekao je blago kimajući. - Da. - Zagrlila sam ga i stisnula što sam čvršće mogla. Totty, žena iz noćne smjene, nije bila na recepciji kad smo Hayden i ja prošli onuda odlazeći na doručak. Paula je bila ondje pa je nakon prvog, kratkog pogleda još jednom dobro pogledala Haydena. Veselo sam se nasmiješila. - Ovo je moj zaručnik Hayden Croft. Upravo je stigao iz New Yorka. - Okrenula sam se prema Haydenu. - Paula Victory, vlasnica pansiona. Paula je trepnula. - Vaš zaručnik. - Rastegnula je tu riječ kao da ima deset slogova. A tada je pogledala Haydena. Kako vam je ono ime? - Croft - rekao je. - C-R-O-F-T. - Još ga nisam čula. - Englesko je. Moji preci... - O, ne, mislila sam na vaše ime. Jeste li rekli Haven? Hayden je popravio okovratnik svoje polo majice. - Ne, Hayden, s y. - Aha - rekla je Paula pogledavši me. - Vaš zaručnik. - Jedan kut usana joj se podignuo u poluosmijehu. - Pa, nije li to lijepo?


Odmjerila je Haydena od glave do pete. I kimnula s odobravanjem. - Trebao bih vam biti zahvalan jer ste brinuli za Ellen - rekao je Hayden zagrlivši me. Paula se nasmijala. - Meni ne morate zahvaljivati - rekla je. - Doima se da Ellen vodi brigu o sebi. Povukla sam Flaydena prema vratima prije no što Paula uspije reći još nešto. - Da, pa, idemo na doručak. Vidimo se poslije. - Idemo li automobilom? - upitao je zastavši na dnu stuba. - Ja vozim. - Voziš? To je petominutna šetnja. On se doimao iznenađeno. - Odavde možemo pješice u grad? - Dakako - rekla sam. Šetali smo Ulicom Prescott prolazeći pokraj kuća s grmljem bijelih pješčanih ruža koje su prštale s ograda od letvica. Otrgnula sam jedan cvijet i prinijela ga nosu. Mirisao je poput rose i ranojutarnjih zraka sunca. Na kraju ulice skrenuli smo u Ulicu Putnam i krenuli prema vodi. U Ulici Paget ponovno smo skrenuli i pred nama se otvorio ocean, mozaik plavih nijansi i bijele, pod blještavim suncem. - Ovo je cijeli grad? - Hayden je gledao niz ulicu namještajući sunčane naočale. Primila sam ga za ruku. - Da. Ovo je Beacon. Dovela sam ga u zalogajnicu Three Penny. Gotovo svi stolovi bili su zauzeti i samo jedan separe je bio slobodan. Mlada konobarica s kojom sam razgovarala prvi dan prišla nam je donijevši jelovnike. Njezina crvena kosa padala je u velikim valovima. Nasmiješila nam se i odvela nas do separea. Sjeli smo jedno nasuprot drugome, naručili kavu i promotrili jelovnike. - Ja već znam što želim - rekla sam Haydenu. - Uštipke s jabukovačom. Moraš ih kušati. Nevjerojatni su. - Uštipci? - Zbunjeno me je pogledao. - Jedeš uštipke? - Kako to misliš? - Ne znam. Ugljikohidrati? Kalorije? Nikada ne jedeš uštipke. Samo sam iznenađen. Ponovno je pogledao jelovnik, a ja sam pomislila na uštipke, vruće, netom izvađene iz ulja, posute šećerom, kako su hrskali kad biste ih zagrizli, na mek unutarnji dio s okusom jabuka, koji se topio u ustima. Nipošto nisu mogle biti zdrave. Bio je u pravu. Konobarica se vratila i stavila dvije šalice kave pred nas. - Jeste li odlučili?


Znala sam da bih trebala naručiti zobenu kašu ili zapitati skrivaju li otraga cjelovite žitne pahuljice, ali je sjećanje na uštipak s jabukovačom bilo previše živo. Naručila sam jedan i predala svoj jelovnik s blagim osjećajem pomirenosti. Hayden me je na trenutak gledao, ali nije rekao ništa. A tada je konobarici uputio širok osmijeh. - Molim vas omlet od bjelanjaka i vlasca s narezanim rajčicama i komadom prepečenca od dvanaest vrsta žitarica, bez maslaca, molim vas. Omlet od bjelanjaka s vlascem? To čak ni nije bilo na jelovniku. Poželjela sam podsjetiti ga da to nije New York, ali nisam rekla ništa. Konobarica je nekoliko puta škljocnula kemijskom olovkom. Gospodine, žao mi je, ali to ne nudimo. Ovdje nemamo ni vlasac ni takav kruh. - U redu - rekao je podignuvši ruku u gesti prihvaćanja. - Omlet od bjelanjaka s narezanim rajčicama i... kakav kruh imate? Ona je ponovno škljocnula olovkom. - Bijeli, cjeloviti pšenični, raženi. On je na trenutak razmišljao, a tada je rekao: - Uzet ću cjeloviti pšenični. Konobarica se kratko nasmiješila i otišla. Otpila sam gutljaj kave. Imala je okus po lješnjacima i večerima pokraj tople vatre. - Rado bih pronašao Wall Street Journal - rekao je Hayden. - Misliš li da ima izgleda za to? - Malo dalje niz ulicu je mala prodavaonica u kojoj bi ga mogli imati rekla sam mu. On je ustao i osvrnuo se. - Vidio sam novine kad smo ušli... oh, ondje su. - Prišao je blagajni i vratio se s Boston Globeon te Beacon Bugleom. - Ovo bi trebalo biti zanimljivo - rekao je gledajući naslov na naslovnici Buglea: KAMENJE NA CESTI BR. 9 ZAUSTAVILO PROMET. Ispod naslova bila je fotografija prometne gužve i hrpe kamenja koja je pala s nekog kamiona na cestu, - Hvala Bogu da ne gleda moju sliku - pomislila sam. - Pretpostavljam da toga dana nije bilo važnijih vijesti - rekla sam. Hayden je bacio Bugle na stol i uzeo Globe. - Zapanjujuće je da toliko malen grad može održavati dnevne novine. Koliko bi ih mogli prodati, četiri, pet stotina primjeraka dnevno? - Prije tri tisu... On je podignuo pogled. - Hmm? Mahnula sam rukom. - Ništa.


Konobarica se vratila s našim doručkom, a ja sam pokušala nagovoriti Haydena da kuša moj uštipak. - Hajde, sada si u Maineu. - Gurnula sam ga. - Chad neće doznati. - Ha! - rekao je. - Chad je moj trener već sedam godina. Znat će. Ali, tada je uzeo uštipak i odgrizao malen, oprezan zalogaj te ga polako sažvakao, uživajući u okusu kao što sam ga stotinu puta vidjela da kuša vino. - Ajme - rekao je. - Nisam znao da uštipak može biti ovoliko dobar. - Dobrodošao u Maine. Nešto u meni zaiskrilo je od radosti. Dan je bio lijep, a mi ćemo ga provesti zajedno. Taj maleni odmor u Beaconu bit će dobar predah za nas dvoje. Listala sam Bugle pregledavajući članke o policajcu koji je primio posebnu pohvalu, najavu prodaje rabljenih stvari u crkvi svete Marije i pismo urednika koji se žalio na povećanje poreza na nekretnine. Okrenula sam stranicu i ugledala reklamu za sajam pod pokroviteljstvom Udruge organskih farmera i vrtlara Mainea. Pitala sam se kako bi to bilo. Natjecanje u bućkanju maslaca u kojemu sudjeluju djevojke s bijelim pregačama? Kušanje mlijeka? Moglo bi biti zabavno. - Hayden, mislim da bismo trebali otići na ovo. - Gurnula sam novine prema njemu. - Okružni sajam? - upitao je. - S konjima i kravama? Takvo što? - Vjerojatno. Zašto ne bismo pogledali? On je uzeo zalogaj omleta, a tada rekao: - Zapravo me ne zanimaju konji ni krave, ali ću to učiniti za tebe, Ellen. Zadržali smo se za doručkom, popili i drugu kavu, a ja sam tada savinula Bugle pa smo izašli. Nazvala sam Porterove, ali je telefon zvonio i zvonio. Kad se napokon uključila glasovna pošta, ostavila sam poruku pitajući smijem li dovesti Haydena da vidi sliku. Vraćajući se natrag u pansion prošli smo pokraj prodavaonice Beacon Dry Goods, čiji je izlog bio pun odjeće od trapera, radnih čizama i opreme za kampiranje. - Svratimo na trenutak ovamo - rekla sam vukući Haydena za ruku. Želim kupiti traperice. - Jesam li te ikada vidio u trapericama? - upitao je kad smo ušli. Nasmijala sam se. - Ne sjećam se kad sam ih posljednji put nosila. Ali, ne sjećam se ni kad sam išla na seoski sajam.


Odjenula sam izblijedjele traperice ravnih nogavica i niskog struka s mnogo veza na džepovima i šavovima. Hayden je zazviždao kad sam izasla iz kabine. - Uzet ću ove - rekla sam prodavaču. - I odjenut ću ih. - Okrenula sam se prema Haydenu. - A ti? On je pogledao svoje žućkaste hlače i Top-Sider mokasine. - Mislim da ću ostati u ovome. Vratili smo se u pansion i otključali automobil. - Ako idemo na taj okružni sajam - rekao je Hayden - hoću li morati gledati kokoši ili takvo što? Sjela sam na suvozačko sjedalo i podignula ruku kao da polažem prisegu. - Bez pilića, obećavam. Možda samo nekoliko svinja. On je odmahnuo glavom. - Svinje. Uh. - A tada su mu oči zablistale. Ovako ćemo. Idem na sajam ako pronađeš mjesto u blizini na kojemu mogu malo igrati golf. Odmahnula sam glavom. - Žao mi je, dušo. Ovdje nema mjesta na kojima bi mogao igrati golf. - Možda samo teren za vježbu? Pokrenuo je motor dok sam ja čitala Bugle. U njemu je bio zemljovid koji je prikazivao gdje se sajam održava. Nije bio daleko do farme Kenlyn. Vozili smo se petnaest minuta i prošli pokraj farme, a potom i pokraj kuće Porterovih. - Ono je bakina nekadašnja kuća - rekla sam pokazujući kad smo prošli pokraj pustog prilaza. Nedugo potom skrenuli smo na mjesto na kojemu se održavao sajam, a jedan čovjek uputio nas je na zemljano parkiralište na kojemu su ljudi izlazili iz automobila s djecom i kolicima. Tinejdžeri su stajali naslonjeni na kamionete. Na rubu parkirališta tlo je osvajalo poljsko cvijeće, čineći gustu granicu. Stala sam kako bih ubrala buket zlatica te žuto-bijelih ivančica. Otrgnula sam grančicu divlje mrkve i gledala kako crni leptir lastin rep slijeće na grančicu zlatošipke. Potom sam se protegnula i duboko udahnula. Zrak je bio blag i sladak. - U redu, spremna sam - rekla sam diveći se svojem cvijeću kad smo krenuh za gomilom prema ulazu. Natpis je otkrivao aktivnosti sajma, koje su obuhvaćale izložbu magaraca i mazgi, utrku s preprekama za tegleće konje, demonstracije starih traktora koji vuku teret, demonstracije rada ovčarskih pasa, natjecanje za najbolju pitu od jabuka i predstavljanja knjiga Oštrenje oštrice europske kose te Uvod u kompostiranje pomoću glista.


Sajam se prostirao na nekoliko jutara, sa šatorima, štandovima, prodavačima i područjima za hranu te za demonstracije. Bilo je raznih vožnji, uključujući Ferrisov kotač i nešto što je svoje putnike vrtjelo u mahunama. Očevi su nosili malu djecu na ramenima, a stariji ljudi sjedili su na sklopivim stolcima. Zrak je bio prožet mirisom pizze pečene u peći na drva i kolača s jabukama. Prišli smo štandovima na kojima su ljudi prodavali cvijeće i začinske trave. Uzela sam lonac majčine dušice i prinijela ga licu. Mirisao je kao piletina koja se peče u kuhinji moje majke. Vidjela sam lonac limunske verbene pa sam uzela jedan list i protrljala ga među prstima. I zatekla sam se na terasi bakine kuće, u pijuckanju ledenog čaja. Šetali smo uokolo gledajući lokalne proizvode: javorov sirup, pseće kolačiće, ručno bojenu pređu, lončarske proizvode i slike. Kupili smo kutiju borovnica i jeli ih šećući. Gledali smo kako žene predu runo i izrađuju pređu, a vidjeli smo i kako njemački ovčari demonstriraju tjeranje ovaca u stado. - Hajdemo onamo - rekla sam pokazavši veliki šator. Ljudi su miljeli oko ulaza. Kad smo se približili, jedan je pijetao kukuriknuo. Hayden se podsmjehnuo. - Mislio sam da smo se složili: bez kokoši. - Dođi - rekla sam primivši ga za ruku. - Hajdemo samo vidjeti što je unutra. Miris žitarica i životinja zapahnuo me je čim smo ušli. Prvo što sam vidjela bila su dva kaveza od drveta i žice. U svakom od njih po jedan je pijetao kvocao, kljucao i grebao uokolo dok su gledatelji prolazili pokraj njih i divili se. - O, Hayden, pogledaj kako su lijepi. - Pokazala sam crnog pijetla pasmine Jersey Giant i plavog andaluzijskog pijetla raskošnog repa. Andaluzijac je nagnuo glavu i zagrebao pod kaveza. - Pa, mislim da posjeduju određeni, ovaj, šarm - rekao je Hayden uzmaknuvši. - Mislim da ću pogledati što još imaju ovdje osim kokoši. Odšetao je dalje. Pomaknula sam se do sljedećeg kaveza, u kojemu je kljucao pijetao pasmine Barred Plymouth Rock. Zbog crno-bijelog perja s cik-cak šarama izgledao je poput apstraktne slike. Sagnula sam se kako bih ga bolje pogledala. - Nisi li ti lijepa ptica? - Spustila sam se na razinu njegovih očiju. Pijetao je nagnuo glavu gledajući me. - Jesi, jako si lijep. - Ellen?


Okrenula sam se. Jedan je muškarac stajao iza mene odjeven u traperice i izblijedjelo crvenu majicu s natpisom New England Patriotsa. Na glavi je imao bejzbolsku kapu Red Soxa, a na licu jednodnevnu bradu. Bio je to Roy. Na trenutak sam pomislila da mi se sva krv slila u stopala. Uspjela sam ga pozdraviti. Pijetao pasmine Plymouth Rock odabrao je taj trenutak da kukurikne i kroz šator pošalje pozdrav koji je parao uši. Roy je pomaknuo rub svoje kape unatrag. - Zdravo i tebi. Mislio sam da si otišla. Oči su mi bile previše plave. Ništa nije moglo biti toliko plavo. - Trebala sam danas otići - rekla sam. - Ali sam jučer morala nekoga posjetiti, a danas je došlo do male promjene plana. - U tom slučaju, vidim da mudro koristiš svoje vrijeme. - Nasmiješio se. - Gledajući pijetlove i berući... - Roy me je primio za ruku i otvorio je. Bila sam zaboravila da sam još držala cvijeće. - Hmm - rekao je. - Zlatice, divlja mrkva. - Kad me je pustio, ruku sam osjetila praznom. Gotovo nisam bila sposobna govoriti. Kavezima s pijetlovima prišla je djevojčica, stara možda četiri godine, s ocem. - Ne idi preblizu - rekao je otac. - Mogao bi biti opasan. Roy me je pogledao, nagnuo glavu i počešao se po bradi. - Nosiš traperice. Znao sam da je nešto drugačije. Nisam uspjela pročitati odobrava li to ili ne. - To je moj vikend izgled. - Pristaje ti - rekao je. - Sada se doista možeš uklopiti u Antler. - Nasmiješio se. Andaluzijska kokoš raskošnog repa dotjerala je svoje perje i nagnula glavu prema susjednom kavezu, kao da pokušava privući pozornost susjednog pijetla. - Tata, što je ono? - upitala je djevojčica pokazujući kokoš. - Zašto pleše? Tata je nabrao čelo. - Ne znam, dušo. Možda pokušavaju razgovarati. Djevojčica se nasmijala i odšetala. - U redu, vidio sam svaku vražju kokoš... Hayden je dolazio prema nama. Stao je kad je ugledao Roya. Ja sam ispustila cvijeće. - Hayden - rekla sam dodajući osobito vedar ton svojemu glasu. - Ovo je Roy Cummings. Sjećaš se, rekla sam ti za njega, nećak Cheta Cummingsa? - Okrenula sam se prema Royu. - Ovo je moj


zaručnik Hayden Croft. - Grlo mi je bilo suho dok sam gledala kako se rukuju. Učinilo mi se da sam vidjela kako se na Royevu licu nešto promijenilo. Možda mu se čeljust stegnula, samo malo. - Hayden me je sinoć iznenadio - rekla sam. - Došao je u pansion Victory, u kojemu sam odsjela. Pijetao pasmine Plymouth Rock počeo se šepiriti uokolo, očito pomalo uzrujan, podizati svoje crno-bijelo perje i kvocati. Roy je uvukao ruke u džepove traperica. - Sjajno. Odakle si došao? S Manhattana? Hayden je kimnuo. - Da, jučer sam postigao nagodbu u jednom slučaju pa sam pomislio: »Zašto ne bih jednostavno odletio onamo i proslavio to? Pa sam to i učinio.« - Zastao je, a tada je dodao: - Ellen mi kaže da si iz Beacona. - Tako je - rekao je Roy kimnuvši. - Ovdje sam odrastao. - Mjesto izgleda lijepo - rekao je Hayden. - Ali, prilično je tiho. Kako se ljudi opuštaju i rekreiraju? Ima li u blizini igrališta za golf? Roy je promotrio Haydena, od mokasina do polo majice boje dinje. O, igraš golf? Hayden je kimnuo. - Da, ali ne dovoljno često. A ti? - Ne. Zapravo me nikada nije privukao - rekao je Roy. - Ali, ovdje se može raditi mnogo toga drugog. Zimi se možeš baviti skijaškim trčanjem, krpljanjem ili možeš na klizanje. Ili se voziti motornim sanjkama. - Zastao je pa smo se odmaknuli od kokoši dok je skupina tinejdžera prolazila. - Ljeti - nastavio je - ljudi pecaju. Mnogi imaju motorne čamce ih odlaze na jedrenje. Neki vole plivati. - Pogledao me je. - Da, Ellen mi je rekla da je plivala - rekao je Hayden. Dobacila sam Royu pogled upozorenja. - Haydenu je bilo drago da sam se uspjela malo razgibati. - Nisam mislio da bi ušla u toliko hladnu vodu - rekao je Hayden. Roy je pomaknuo kapu unatrag. - Ali, ako si bila u plivačkom timu Exetera i stigla na državno prvenstvo, pomislio bih... - To je bilo davno - rekla sam gnjevno gledajući Roya. Vidjela sam kako prigušuje osmijeh. On se naslonio na izložbeni stol. - Dakle, koliko dugo ostaješ? - Samo nekoliko dana - rekao je Hayden zagrlivši me i privukavši k sebi. - Mislio sam da je bolje da dođem ovamo kad Ellen očito nije moguće nagovoriti da otiđe. Usiljeno sam se nasmiješila.


Roy je nagnuo glavu i zagledao se u mene. - Ellen, zar ti se Beacon uvlači pod kožu? To se događa, znaš? Ljudi katkad dođu i više ne odu. - Samo sam morala ostati nekoliko dana dulje - rekla sam. - Završiti neke poslove vezane uz moju baku. Hayden mi je stisnuo rame. - Nisam previše zabrinut za to da će Ellen ostati predugo. Ona je prava gradska cura. Mislim da ne bi preživjela u ovoliko malenom gradiću. Navikla je kretati se mnogo prebrzo... nije strpljiva. Nisam bila sigurna što mislim o toj Haydenovoj izjavi. Da, godinama sam živjela u velikom gradu i ne, nemam želju živjeti bilo gdje drugdje. Ali, je li to značilo da to ne bih mogla ako bih doista željela? Njegove su riječi zvučale kao da sam nesposobna za promjenu. Roy je slegnuo ramenima. - Ljudi katkad nisu svjesni da mogu usporiti sve dok to ne učine. - Pogledao je Haydena pa mene. - Mislim da bi Ellen vjerojatno mogla živjeti i biti uspješna bilo gdje, uključujući Beacon. - Pa, hvala ti jer vjeruješ u mene - rekla sam pokušavajući se nasmijati i olako odgovoriti na Royev komentar. Taj je razgovor obuhvaćao čudnu, dublju struju, poput napona koji je jedva moguće registrirati na mjernom uređaju, i u meni je budio nelagodu. Haydenova ruka ukočila se na mojemu ramenu. - Nisam mislio da to ne bi mogla - rekao je. - Samo mislim da ne bi bila sretna kad bi živjela bilo gdje osim u urbanom području. - Okrenuo se prema meni. - Je li tako, dušo? Što se događalo? Osjećala sam se kao između dvije vatre. - Ne znam rekla sam, a Haydenova ruka odjednom je bila teška na mojem ramenu. Sada živim ondje i sretna sam, ali mislim da bih mogla biti fleksibilna. - Pa, eto - rekao je Roy s osmijehom. Njegove su se jamice ponovno vidjele. - Odlazimo za nekoliko dana - rekao je Hayden tonom koji je govorio da je završio s razgovorom o toj temi. Izvukla sam se ispod njegove ruke. - Pa, Hayden, mislim da bismo trebali krenuti, a ti? - Primila sam ga za ruku kako bih ga odvela. - Možda će Porterovi biti kod kuće pa možemo svratiti k njima. - Okrenula sam se prema Royu. - Pronašla sam kuću u kojoj je moja baka odrasla i željela sam je pokazati Haydenu. Pa mislim da ćemo... - O, sjajno je da si pronašla njezinu kuću - rekao je Roy. - Gdje je? - U Ulici Comstock. Roy je kimnuo. - Nedaleko od farme Kenlyn.


- Da, blizu - rekla sam. - Prošli smo pokraj nje na putu ovamo. Netko mi je rekao da je to nekoć bila farma borovnica. - Da, bila je - rekao je Roy. - Davno. - Izgleda da sada samo propada - rekao je Hayden. - Baš šteta. Golemo neiskorišteno imanje. Iznenađuje me da netko nije došao i izgradio nešto ondje. Kuće ili stambene zgrade. - Nasmiješio mi se. - Možda igralište za golf? - Haydenu je golf na pameti - rekla sam smiješeći se dok je skupina djece ulazila u šator u pratnji dviju mladih žena koje su im govorile neka se ne odvajaju. - Zašto bi trebalo izgraditi nešto? - upitao je Roy s blagom napetošću u glasu. - Zašto je sve potrebno pretvoriti u kuće, stanove ili... igralište za golf? Zašto ponešto jednostavno ne bi ostalo tako kako jest? Crni pijetao pasmine Jersey Giant, s jarkocrvenom krestom, počeo je tjeskobno kljucati vrata svojega kaveza. - Pa, samo sam se šalio u vezi igrališta za golf - rekao je Hayden pogledavši me. - Ellen ti može reći da sam uvijek... - Znam nebrojeno mnogo priča o lijepim gradovima koji su upropašteni pretjeranom izgradnjom - rekao je Roy odmahujući glavom. Ljudi iz grada dođu ovamo na sjever, investitori koji žele zaraditi... znate. Pronađu mjesto poput Beacona i svidi im se jer je lijepo i mirno. Pa izgrade gomilu kuća ili stambenih zgrada. - Pogledao je prema crnom pijetlu, ali je bilo očito da vidi nešto drugo. - Da, a tada urede igralište za golf i izgrade ladanjski klub - nastavio je Roy. - Veliku marinu i hrpu restorana. I uskoro ondje, na pragu, imaju Gap, Victorias Secret i Bed, Bath and Beyond. A tada se pitaju zašto više nije lijepo ni mirno. - Pogledao me je. - Pa se presele na neko drugo mjesto, a ljudi koji cijelo vrijeme žive ovdje ostaju u gradu koji više ne poznaju. Crni pijetao pasmine Jersey Giant protresao je krila i kukuriknuo glasno kako još nisam čula. Poskočila sam. - Onaj ima prilično jak glas rekla sam nervozno se smijući. Da, ima - rekao je Roy i stisnuo usta u tanku, ravnu crtu, poput crtice između ušiju. Protrljala sam ruke kako bih ublažila ježenje koje se pojavilo. Nadajmo se da se u Beaconu nikada neće pojaviti trgovački centar i prodavaonice iz velikih lanaca. To bi bilo strasno. Roy se osvrnuo po šatoru. - Da, pa... vidjet ćemo. - Kad se ponovno okrenuo prema nama, plavetnilo njegovih očiju pretvorilo se u tamnosivu boju. - To se možda već događa. - Glas mu je bio ravnodušan, hladan, poput nečega zakopanog duboko pod zemljom.


- Farmu Kenlyn dijele na milijun parcela i sve ih prodaju. Stoga se tvoja ideja o izgradnji - pogledao je Haydena - već ostvaruje. Možda će igralište za golf biti sljedeće. Ni Hayden ni ja nismo rekli ni riječi. I prije no što sam uspjela domisliti primjeren odgovor, Roy je nagnuo rub svoje bejzbolske kape, promrmljao: - Vidimo se okrenuo se i otišao. Hayden i ja smo se pogledali. - Što je to bilo? - upitao je. Načinila sam grimasu. - Nisam sigurna. Nije se doimao osobito sretnim zbog ideje pretvaranja one farme u igralište za golf. Hayden je zbunjeno odmahnuo glavom. - Što sam rekao? Nisam ga želio uvrijediti. - Znam, Hayden. Zaboravimo to. - I kakva je to bila prodika o investitorima? - Hayden je krenuo prema ulazu u šator. - Hajdemo odavde. Slijedila sam ga preko sajma, a on je hodao sve brže dok smo vijugali oko prodavača borovnica i vrtuljaka, pokraj natpisa UZGOJENO U MAINEU, i skrenuli u dio namijenjen rukotvorinama, prema izlazu. - Čekaj - doviknula sam kad je otišao predaleko. - Dođi - viknuo mi je. - Hajdemo iz ove selendre. - A tada se okrenuo kako bi me pogledao i spotaknuo se preko zamki za jastoge koje su bile lijepo složene kao izlošci. Prostro se po tlu, potrbuške, raširenih ruku i nogu. - Hayden! - Potrčala sam i čučnula pokraj njega. Njegove su oči bile zatvorene u grimasi. Nekoliko ljudi je stalo i gledalo, a jedan je starac skočio iz obližnjeg separea kako bi vidio što se dogodilo. - Moj gležanj - zastenjao je Hayden. - Što je? - Ne znam, ali vraški boli. Zašto ostavljaju te glupe kaveze nasred ulice? - Pokušao se uspraviti u sjedeći položaj. - Želiš li da ti pomognem? - Pružila sam mu ruku. On je odmahnuo rukom. - Ne, mogu sam - otresito je rekao. Postupno je sjeo. A tada se uhvatio za gležanj te nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo. - Možda bih trebala potražiti pomoć - rekla sam. - Ne, hajdemo. Oslonio se na mene i polako ustao te otresao prašinu sa sebe.


- Hoćeš li biti dobro? - upitala sam ga dok je šepao prema parkiralištu, oslanjajući se na moje rame kao na štaku. - Ne, neću biti dobro. Mislim da sam uganuo tu vražju stvar. Rekao sam ti da ne želim vidjeti ni jednu kokoš. Ondje su bili uglavnom pijetlovi, pomislila sam. Ali, nisam ga namjeravala ispraviti.


TRINAESTO POGLAVLJE OD MEDIJA NIPOŠTO NEMOJ STVARATI NEPRIJATELJA Hayden više nije rekao ni riječi sve dok nismo sjeli u automobil. - Bolje je da ti voziš - rekao je podignuvši se na suvozačko sjedalo i povukao ozlijeđenu nogu za sobom kao da je paket koji nosi sa sobom. Uz glasan škljocaj ugurao je sigurnosni pojas u utor. Izašla sam unatrag iz parkirnog mjesta i krenula pokraj niza automobila prema izlazu. - Oprosti jer je na sajmu bilo... pa... znaš. Oprosti zbog gležnja. Hayden je stenjao te migoljeći stopalom izuo cipelu. Koljeno mu je bilo oteklo do veličine grejpa. - O, Bože, pogledaj ga. - Trznuo se. - Trebat će ti led - rekla sam izlazeći s parkirališta na cestu. - Stat ću kod prve prodavaonice koju vidim. On je spustio sjenilo kako bi se zaštitio od sunca. - Ne mogu vjerovali da sam se spotaknuo preko onih vražjih kaveza. Zagrizla sam usnu kako se ne bih smijala, ali nisam mogla potpuno suspregnuti osmijeh. - Što? Što? - To su zamke za jastoge. On je odmahnuo rukom. - Da, znam. To sam i mislio. Skrenula sam pokraj natpisa PANORAMSKA CESTA, prekasno shvativši da tim putem možda još nisam išla. Slijedila sam cestu koja je vijugala kroz gradić od kuća sa sindrom i kroz luku u kojoj su ljudi tovarili hladnjake na motorne čamce te podizali jedra na šalupama. Provezli smo se pokraj uvale u kojoj su trošne kuće čuvale stražu na brežuljku, a djeca u kupaćim kostimima nosila su srebrnasta galvanizirana vjedra puna stvari koje sam mogla samo zamišljati. Klenove koji se koprcaju u morskoj vodi. Pijesak. Školjke. Hayden je izvijao vrat i gledao uokolo. - Znaš li kamo ideš? Nismo došli ovim putem. Možda bi trebala uključiti GPS. Nisam imala pojma gdje smo. - Dakako, da znam kamo idem - rekla sam tražeći nešto poznato. Bio nam je potreban led i kratak put natrag do pansiona, a i nije mi bilo potrebno da Hayden bude uzrujaniji no što je već bio. Na obali sam opazila restoran s terasom i suncobranima iznad stolova. - Otrčat ću onamo po led.


- Dobro bi mi došla i hrana - rekao je Hayden. - Idem s tobom. Šepao je pokraj mene do terase, na kojoj je desetak stolova bilo pokriveno plastičnim crveno-bijelim kariranim stolnjacima. Žena odjevena u majicu uputila nas je do slobodnog stola. Naručili smo piće, a ja sam zamolila vrećicu leda dok je Hayden podizao nogu na slobodan stolac. Na jelovniku je bilo više jela s jastogom koja su izgledala primamljivo, ali kad sam pomislila na uzrok Haydenove ozljede, odustala sam od te ideje. - Ja ću pržene školjke - rekla sam mu zatvarajući jelovnik. - I salatu specijalitet kuće. Hayden me je pogledao stisnutim očima. - Pržene školjke? Pržene? - Samo ovaj put. Ukusne su i ne jedem ih svaki dan pa me neće ubiti. Primila sam ga za ruku i stisnula je. - Ma hajde, dobit ćemo led za tvoj gležanj i bit ćeš dobro. - Valjda - rekao je pomireno odmahujući glavom. Konobarica se vratila s dva ledena čaja i vrećicom leda, koju je Hayden odmah stavio preko gležnja. A tada je naručio moje školjke, a sebi sendvič s kirnjom. Ali, molim vas, biste li se pobrinuli da je ispeku? - upitao je. Nakon što je konobarica otišla, sjedili smo i gledali vlasnike čamaca kako hodaju molom noseći štapove za pecanje i kutije s priborom. Spustila sam se niz stolac i zatvorila oči osjećajući sunce na svojim ramenima. - Želio sam pričekati pravi trenutak da ti ovo kažem - rekao je Hayden. Otvorila sam oči. - Što da mi kažeš? - Nisam mogla predvidjeti hoće li ta vijest biti dobra ili loša. Nije se smiješio, ali nije ni izgledao zabrinuto. Namjestio se na stolcu. Na večeri Istaknutih Njujorčana upoznao sam, između ostalih, urednika podliska Stilovi New York Timesa. - Doista? - Nije zvučalo kao loša vijest. Otpila sam gutljaj ledenog čaja i posegnula za paketićem šećera. - Da, Toma Frasiera. Želi napisati članak o našemu vjenčanju. - Oh - rekla sam počevši miješati šećer. - Jedan od onih »kako su se upoznali« članaka? - To mi je bilo prihvatljivo. Vjerojatno će samo obaviti kratak telefonski intervju s nama i objaviti nešto vedro. Hayden je namjestio vrećicu s ledom. - Pa, zapravo je malo složenije. Žele napisati istaknuti članak o nama i o vjenčanju. S fotografijama... znaš, sve. Istaknuti članak... fotografije. To je zvučalo važnije. Osjetila sam kako me je nešto probolo u prsima. - Kako to misliš, istaknuti članak? O čemu žele pisati? Je li rekao?


- O svemu i svačemu. Tko je načinio tvoju haljinu? Gdje će ti napraviti frizuru? Koju boju laka za nokte nosiš? Ne znam. - Laka za nokte? Ni sama to ne znam - rekla sam. - Pa, Ellen, vjerojatno te neće to pitati. Samo kažem... Glas mu se stopio s pozadinskim zvukovima kad sam odložila žlicu. Ta nova informacija spuštala se na mene poput nečega hladnog i vlažnog. Istina je da sam već bila u novinama. Pretraga interneta otkrila bi desetke činjenica o meni, poput članka u samom Timesu, o projektu Sulhvan, te članaka u Wall Street Journalu o zgradi Cleary i o pogodbi vezanoj uz Battery Park, da i ne spominjem nekoliko radijskih intervjua te spominjanja u časopisima. Ali, to je bilo drugačije. To je bilo vezano uz posao. Ovo je osobno. Nisam željela da mediji zadiru u moj privatni život. Gledala sam kako skupina preplanulih studenata ulazi u čamac Boston Whaler s hladnjakom i opremom za pecanje i dio mene poželio je isploviti s njima i ne vratiti se. Hayden je stavio ruku na moju. - Sve će biti u redu, dušo - rekao je. - A što više radiš takve stvari, to se više navikneš na njih. Zbog toga se nekako nisam osjećala bolje. - Kako to funkcionira? - upitala sam. - Sastanu li se osobno s nama? Zajedno. Odvojeno? - Nadala sam se da mi neće postavljati škakljiva pitanja, pokušati me natjerati da kažem nešto budalasto ili nešto čime bih osramotila Haydena ili njegovu obitelj. - Sastat će se s nama zajedno, zar ne? - Nemoj biti toliko zabrinuta. Uvjeren sam da to možemo učiniti zajedno. Otpila sam velik gutljaj ledenog čaja. - A što je s fotografijama? Gdje će ih snimiti? - Pa, nedvojbeno će fotografirati u crkvi - rekao je. - I bit će u Klubu Metropolitan, na prijemu. Vjenčanje i prijem. Pokrivat će jedno i drugo. Uzela sam još jedan paketić šećera. - I... pa, još nešto - rekao je Hayden. Ispraznila sam paketić u svoju čašu. - Da? - Zanima ih prošlost naših obitelji. Moje zato što... pa, zbog političkih veza. I tvoje zato što je tvoj otac bio toliko važan financijski guru i sve... Koža me je počela peckati. - Kako bilo, rano jutros nazvao me je Tom Frasier, dok si spavala, a kad sam mu rekao gdje smo i što radimo ovdje, uzbudio se zbog toga.


Rekao je kako bi to mogao uključiti kao prateći članak. Znaš, djevojka potekla iz malog grada udaje se u politički važnu obitelj. Prateći članak? Moja obitelj postaje prateći članak? - Hayden, ne želim biti prateći članak. Ne želim ništa od toga. Hayden me je pogledao u oči i prešao rukom preko mojega obraza. - Gledaj, dušice, znam da si možda malo zabrinuta i želim da znaš da sam dobro razmislio o tome. Analizirao sam to iz svakog mogućeg kuta, vjeruj mi. I, kako god pogledao, došao sam do istog zaključka: trebali bismo to učiniti. - Ali... - podignula sam ruku. - Samo me saslušaj. Molim te. - Nagnuo se malo bliže, usredotočenog pogleda, i progovorio glasom kakav sam čula da koristi u sudnici, mirnim i uvjerljivim. - Prije svega - rekao je podižući kažiprst kao da odbrojava. Otac mi uvijek govori da od medija ne bismo trebali stvarati neprijatelje. I u pravu je. Ne želimo ih razljutiti. Mediji ne zaboravljaju. - Podignuo je još jedan prst. - Drugo, to možemo okrenuti sebi u korist. Ni tvojem ni mojem profesionalnom životu neće škoditi malo dodatne medijske pozornosti, a i dobro je da nas ljudi bolje upoznaju, zar ne? Nije čekao da odgovorim. Samo ćemo se pobrinuti da kažemo ono što sami želimo reći - rekao je - bez obzira na to što nas pitaju. - Pretpostavila sam da bi to moglo biti teže no što zvuči, ali sam znala da je uzaludno prekidati ga. - I treće - nastavio je podignuvši zadnji prst - to bi moglo pomoći i mojoj kandidaturi za gradsko vijeće sljedeće godine. Još jedan način da istaknem svoje ime i lik. - Gledao me je čekajući da se složim. Moje se stopalo trzalo pod stolom. - Hayden, to mi se doista ne sviđa. Smislio si sve te razloge zbog kojih bismo to trebali učiniti, ali se zbog njih uopće ne osjećam bolje. To je naše vjenčanje. Odvratio je pogled i zagledao se u nešto s onu stranu terase. - Ne mogu ih odbiti, Ellen. Times naše vjenčanje već naziva društvenim događajem sezone. Na nekim mjestima valja povući granicu, ali ovo nije među tim mjestima. A ionako pozivamo više od tri stotine ljudi, nekoliko fotografa gotovo nećemo ni primijetiti. Društveni događaj godine? Počela sam gristi nokte. - Osjećam kao da se naše vjenčanje pretvara u zabavni program. On je odmahnuo glavom. - Ne, to nije točno, dušo. To nikada ne bih dopustio. Konobarica se vratila i na stol stavila dvije pletene košarice u kojima su bili naši obroci. Pogledala sam pržene školjke, ali više nisam bila gladna. Hayden je podignuo pecivo sa svojega sendviča s kirnjom i promotrio ribu.


Ja sam odgurnula školjke na stranu i zagledala se u luku. Čamac za lov na jastoge štektao je prema pristaništu. Hayden je dodirnuo moju bradu, okrenuo moje lice prema sebi i poljubio me. Nisam osjećala ništa osim panike. Znala sam da neću uspjeti odvratiti ga te da ću zaglaviti s tim planom na koji je pristao. Neprestano sam mislila: - U što sam se to uvalila? Što to radim? A tada sam odjednom stala. Uvalila sam se upravo u ono što sam cijelo vrijeme trebala očekivati i znala sam to. Bila sam pred udajom za Haydena Crofta, a to je donosilo određene odgovornosti. Na početku naše veze rekla sam samoj sebi da ću se s time morati suočiti kad dođe vrijeme za to. Pa, vrijeme je došlo. - Hayden - rekla sam s usiljenim osmijehom - učinit ću to. Izaći ću nakraj s time i bit ću dobro. - Sklopila sam ruke i ponadala se da sam zvučala uvjerljivo. - I u pravu si, što ću se više suočavati s takvim stvarima, to ću se više navikavati na njih. Ovdje sam malo izvan svojega elementa, ali znam da ću, kad se vratimo u New York i kad se vratim svojem poslu, ponovno doći k sebi i za nekoliko tjedana bit ću spremna na sve. Možeš me suočiti s cijelim njujorškim novinarskim korpusom i bit ću dobro. Hayden je pogledao svoj sendvič s kirnjom, a tada je ponovno pogledao mene, nabranog čela. - Pa, evo u čemu je stvar... Uh, ovo je doista zvučalo kao loša vijest. - Za dva dana dolaze ovamo. Osjetila sam kako se žar glavobolje pali iza mojih očiju. Kliznula sam na rub stolca. - Tko dolazi? I kako to misliš: ovamo? - Times. Šalju novinara i fotografa u Beacon. - O, Bože! - ustala sam srušivši žlicu sa stola. Pala je na beton uz glasan zvuk. - Zašto ovamo? Zašto za dva dana? - Uhvatila sam stolnjak. Nisam spremna za to. - Dodirnula sam svoju kosu. Bila je suha i lomljiva. Pogledala sam svoje nokte, ispucan ružičasti lak, izgrizene i slomljene nokte. Hayden me je primio za ruku i povukao prema sebi. - Znaš - rekao je osim što zadovoljavamo medije, ta izloženost bi nam mogla donijeti još jednu korist. Pogledala sam ga. - Ova priča sa skromnim gradićem mogla bi biti dobra za nas. Mogla bi pokazati drugu stranu dvoje okorjelih odvjetnika s Manhattana. - Uzeo je prženu školjku i pojeo je. - Mirovna ponuda? Pokušala sam se nasmiješiti. - Čula sam kako čamac za lov na jastoge štekće sve bliže. U glavi mi je pulsiralo. Uzela sam žlicu koja je pala, a kad sam pogledala svoj odraz u njezinoj zakrivljenoj površini, opazila sam da mi lice izgleda užasno.


- Nisi mi trebala dopustiti da pojedem onu školjku - stenjao je Hayden šepajući kroz vrata pansiona i držeći se za trbuh. - Hajdemo gore - rekla sam. Paula je zurila u Haydena. - Što vam se dogodilo? On se namrštio. Zamke za jastoge. - O, Bože. Zamka za jastoge vam je uhvatila nogu? Zar ste ih pokušavali uloviti? To je protuzakonito, znate? Haydenovo lice je pocrvenjelo. - Ja sam građanin koji poštuje zakon rekao je. - A osim toga, ne bih ni znao kako se hvata jastog. Paula je napola zatvorila jedno oko, kao da razmišlja o tome. A tada mi je kimnula. - Netko vas je zvao. - Pružila mi je komadić bijelog papira. Jedan gospodin. - Pogledala je Haydena. Na vrhu papira bio je crtež pansiona Victory. Hayden se dovukao do mene čitajući poruku preko mojega ramena. 2:15 ELLEN BRANFORD ROY JE ZVAO. KAŽE DA MU JE ŽAO.

- U redu, hvala - rekla sam pokušavajući zvučati nezainteresirano dok sam gledala Royevo ime napisano Paulinim sitnim, stisnutim rukopisom. - Daj da vidim. - Hayden je izvukao papir iz moje ruke. - Barem se ispričao, barem tebi. - Pogledao me je s blagim podsmijehom. Uspinjali smo se stubama poput planinara, polako i odmjereno, korak po korak, a Hayden se pritom maksimalno oslanjao na ogradu i na moje rame. Otključala sam vrata, a on se odvukao ravno do kreveta i podignuo nogu na jastuk. - Misliš li da izgleda gore? - upitao je. - Ja mislim. Zapravo nisam mogla procijeniti. - Mislim da izgleda malo bolje rekla sam. Hayden je bio pomalo hipohondar. Bilo je najbolje griješiti na stranu pozitivne procjene. - Pa, osjeća se gore - rekao je. - Doista bi mi dobro došlo još malo leda. - Pronaći ću ga - rekla sam mu izlivši vodeni ostatak iz plastične vrećice u umivaonik. - Jako me boli, znaš? - rekao mi je kad sam stavila ruku na kvaku. - A želudac me ubija. Doista jako boli. Od one školjke. Znam to. - Želiš li da te odvezem liječniku? Odmahnuo je glavom. - Ne, ne. Bit ću dobro.


Sišla sam dolje pokušavajući shvatiti zašto muškarci toliko zbunjuju. Jako me boli, ali nemoj me voditi liječniku. Trpim strasne bolove, ali nije mi potrebna pomoć. Zaključila sam kako je zabavnije jadikovati. Jedna sobarica napunila je plastičnu vrećicu ledom. Kad sam se vratila, Hayden je pod nogom imao oba jastuka. Stavila sam vrećicu s ledom oko njegova gležnja. - O, to je sjajno - rekao je uzdahnuvši. - Hvala, dušo. - Namjeravala sam sjesti pokraj njega kad je dodao: - Baš sam se pitao... - Da? Bi li možda elastični zavoj pomogao, i bočica Pepto-Bismola za želudac. Elastični zavoj. Pepto-Bismol. Osvrnula sam se po sobi kao da bi se mogli pojaviti iz vedra neba. - U redu, idem u ljekarnu u gradu. - Ellen, ti si najbolja. - Potapšao me je po ruci. Kad sam ponovno ustala, dodao je: - Bi li, molim te, kupila i Alka-Seltzer? Mogao bi mi zatrebati. Gledala sam kako leži ondje. Izgledao je jadno, kao da mu je vrlo teško, a vrećica leda topila se oko njegova otečenog gležnja. - U redu je rekla sam. - Samo želim da ti bude bolje.


ČETRNAESTO POGLAVLJE FARMA KENLYN Teškim korakom sišla sam stubama, opterećena zabrinutošću zbog invazije novinara za dva dana. Ušla sam u automobil i jednu minutu sjedila zagledana u tanak sloj soli na prozorima. A tada sam se odvela prema gradu i pronašla slobodno parkirno mjesto ispred prodavaonice Wine Cellar. Natpis je bio lijep: tamnocrvena boca vina pod lukom purpurnog grožđa. Otvorila sam vrata i ušla u malenu prostoriju ispunjenu starim stalcima za vino izrađenim od mahagonija. Stotine boca svjetlucale su pod majušnim svjetlima u stropu. Opazila sam natpis za francuska vina i krenula prema njemu bez očekivanja. Iznenadila sam se ugledavši nekoliko dobrih Bordeaux vina, uključujući Chateau Beychevelle 2000 Saint-Julien. Uzela sam bocu, a poznati brod s jednim jarbolom na etiketi bio mi je poput starog prijatelja. Uza zid na drugom kraju prodavaonice bio je dug hrastov pult, prelakiran tako da bi se i kuglana postidjela. Iza pulta bio je muškarac okruglog lica opečenog na suncu i čitao časopis o jedrenju. Prišla sam mu i stavila bocu na pult. - Potreban mi je i vadičep, molim vas. - To je fin Saint-Julien - rekao je čovjek gledajući naljepnicu. - Jeste li ga kušali? Rekla sam mu da jesam. - Da... vrlo fin. - Uzeo je plastični vadičep i papirnu vrećicu. - Sviđa mi se miris sladića i crnog ribiza. Izvadila sam šaku novčanica od dvadeset dolara s dna svoje torbe i stavila ih na pult. - Da - rekla sam. - I ja. - Ne prodajem ga previše - rekao je stavljajući bocu i vadičep u vrećicu. - Katkad dođe koji turist koji ga kupi, a i jedan čovjek u gradu s vremena na vrijeme naruči po nekoliko sanduka. Predao mi je vrećicu. - To je zacijelo dobra mušterija - pomislila sam znajući da je to vino skupo. Zahvalila sam mu i izašla. - Gospođice? Ovaj, gospođice? - pozvao me je pa sam se okrenula. Mahnuoje nečime. - Je li ovo vaše? Vratila sam se i vidjela da drži poruku koju mi je Paula dala. O Royevom pozivu. - Bila je zalijepljena za vaš novac - rekao je.


- Pogledala sam Paulin stisnut rukopis: 2:15 ELLEN BRANFORD ROY JE ZVAO, KAŽE DA MU JE ŽAO.

Zahvalila sam mu i otišla. Vani na suncu ponovno sam pogledala poruku i zapitala se za što se Roy ispričava. Jer je otišao toliko naglo? Zbog prodike o investitorima i o njihovu navodnom utjecaju na male gradove? Pomislila sam kako je pretjerano osjetljiv na promjene koje se događaju u Beaconu. Nisam shvaćala zašto se Roy uopće uvrijedio. Hayden se samo šalio s onom idejom o igralištu za golf. Pokušala sam mu to reći. Ušla sam u automobil i krenula iz grada ne obazirući se na skretanje u Ulicu Prescott, koja bi me odvela natrag u pansion. Krenula sam prema Ulici Dorset i Royevoj kući govoreći samoj sebi kako idem onamo samo kako bih mu rekla da sam primila njegovu poruku i da se ne ljutim na njega. Na pola ulice vidjela sam onaj Audi nasred Royeva prilaza, poput zelenog svjetla na raskrižju. Parkirala sam iza njega, popela se na trijem i pozvonila tri puta. Ništa. Odvela sam se natrag u grad, pokraj prodavaonica i duž plaže, do mjesta na kojemu se gradila ona nova kuća. Royev plavi kamionet bio je parkiran na zemljanom dijelu ispred kuće, a poklopac njegova motora sjao je na kasnom poslijepodnevnom suncu. Obišavši kuću do stražnjeg dijela, očekivala sam da ću vrata zateći otvorena, čuti zujanje pile ili udarce čekića, vidjeti Roya s pojasom za alat oko bokova. Ali, u kući je bilo tiho, a tada sam se sjetila da je nedjelja. Pogledavši prema oceanu vidjela sam da netko stoji na stijenama i baca kamenčiće u vodu. Iako mi je bio okrenut leđima, vidjela sam da je to Roy. Pozvala sam ga, ali nije me čuo. Krenula sam prema njemu i, dok su se valovi razbijali stvarajući slanu maglicu u zraku, pozvala sam ga još jednom. On se okrenuo, a nekoliko kamenčića ispalo mu je iz ruke. - Ellen. Što radiš ovdje? - Kosa mu je izgledala oštro i raščupano, a lice mu je bilo opečeno kao da je poslijepodne proveo na čamcu. Oči su mu izgledale umorno ili možda ljuto. Nisam uspjela razlučiti.


- O, ne - pomislila sam. - To nije bilo pametno. - Gurnula sam ruke u džepove. - Dobila sam tvoju poruku. - Jedan se val razbio na stijenama, a ja sam uzmaknula kako bih izbjegla kapljice. On je u ruci držao sivi kamen i trljao ga među prstima. - Da, u redu. Drago mi je da si je dobila - rekao je bacivši kamen u ocean. Dolina tišine uvukla se među nas. - Nisam imala tvoj broj - rekla sam mu. - A željela sam ti dati do znanja da sam je dobila. Mislim, poruku. Hvala za ispriku. - Uzela sam plavu školjku dagnje s hrpe pod mojim nogama. Bila je tamna i glatka. Dok su se valovi valjali prema stijenama, razmišljala sam o osjećaju Royevih ruku oko mene i o odlučnom pogledu u njegovim očima onoga dana kad sam propala kroz mol. - Da, pa, dobro - rekao je bacivši još jedan kamen. Kamen je odletio daleko, načinio lijep luk, na trenutak zablistao na suncu i tada nestao. - Provela sam se pokraj kuće - nastavila sam - ali nisi bio ondje. Zadrhtala sam kad je vjetar puhnuo kroz moju košulju. - Nazvao sam - rekao je Roy - jer sam ti želio reći da mi je žao. Znam da sam otišao u ljutnji. - Da, nije nam bilo jasno što se dogodilo. - Samo sam se malo uzrujao... zbog onoga što je tvoj zaručnik govorio. Ponovno sam zadrhtala i protrljala ruke. - Nije te htio uvrijediti. - Je li on investitor? Je li kakav lisac? - Hayden? - nasmijala sam se. - Lisac? - Pomislila sam na njegov odvjetnički rad, na dobrotvornu angažiranost, na skorašnju kandidaturu za gradsko vijeće, na novinara i fotografa New York Timesa koji će doći za nekoliko dana. Da, bio je lisac. - On je odvjetnik. - Isto, zar ne? Uzdahnula sam. Jedan je galeb nad nama promijenio smjer, nagnuo se, načinio krug i odletio. Roy se okrenuo prema meni. - Želim ti nešto pokazati. Imaš li nekoliko minuta? Pogledala sam na sat. Bilo je pet i petnaest. Hayden me čeka, čeka zavoj za gležanj, Pepto-Bismol i Alka Seltzer. Morala sam se vratiti. Royevi ključevi ljuljali su se u njegovim rukama, a sunčeva svjetlost svjetlucala je na metalu. - Da - rekla sam. - Imam nekoliko minuta. * * *


Vozili smo se cestama koje su mi sada poznate, a Roy je pritom mijenjao brzine i petljao s radijem. Stigli smo do kamenog zida pokraj kojega sam se provela tri dana prije i nastavili dalje, cestom paralelnom s njime. Sunce je bilo žuta maglica na obzorju i počinjalo je svoj kasni poslijepodnevni silazak. Zid se napokon otvorio upravo dovoljno da dopusti ulazak zemljanog puta pa smo skrenuli na njega. - Ovo je farma Kenlyn - rekao je Roy dok je kamionet klopotao po neravnom tlu. - Da, nekoliko puta sam prošla ovuda - rekla sam mu. - Moji baka i djed svojedobno su bili vlasnici ove zemlje. - Vlasnici? - upitala sam prvi put opažajući ono što je zid skrivao. Jutra poljskog cvijeća i visokih trava rasla su neometano. Gurnula sam glavu kroz prozor gledajući crnooke pupavice, zlatice, divlju mrkvu, ljubičastu vučiku i zlatošipku kako uživaju na brežuljcima. Odjednom sam shvatila mnogo više o Royu te zašto je bio toliko osjetljiv u pogledu ovog mjesta. - Već dugo nije u obitelji - rekao je. - Lijepo je - šapnula sam uplašena da bih mogla prekinuti tu čaroliju. Smijemo li biti ovdje? On je slegnuo ramenima ignorirajući to pitanje. - Pokazat ću ti najbolji vidik. Na vrhu one padine ondje. Pokazao je uspon pred nama, a dok smo se vozili prema njemu, stabljike i grane škripale su i pucketale pod kotačima kamioneta, šušteći pod metalnim okvirom. Roy je stao nekoliko metara od zida i izašao. Potom je obišao kamionet i otvorio moja vrata. - Budi pažljiva. Primio me je za ruku i pomogao mi sići. Poljsko cvijeće raslo je gusto i visoko, gotovo do mojih koljena, a iz njega je dopiralo neprekidno brujanje skakavaca, zrikavaca i pčela. - Zar je sve ovo nekoć doista bilo zasađeno borovnicama? - upitala sam okrećući se kako bih vidjela zemlju iz svih smjerova. - Da, nekoć su ovdje bile samo borovnice - rekao je Roy. Prišli smo kamenom zidu koji je na najvišem dijelu bio visok oko jednog metra. Veliki dio zida bio je niži zbog djelovanja vremena, meteoroloških prilika i očite nezainteresiranosti vlasnika. Kamenje različitih veličina bilo je rasuto po tlu kao da je pobjeglo u slobodu. Roy je pronašao uporište i popeo se. Potom mi je ponovno pružio ruku, a ja sam se popela i sjela na velik plosnat kamen, prebacivši noge preko zida, pokraj njegovih.


Pogledala sam polje, niz padinu do borove šumice u podnožju. - Imaš pravo u pogledu vidika. - Rado bih ga fotografirala na kasnoj poslijepodnevnoj svjetlosti. Roy je pomaknuo nekoliko kamena s hrpe na zidu i stavio ih u neka udubljenja oko nas. - Postoji jedna pjesma o popravljanju zida - rekla sam. Kimnuo je. Robert Frost. - »Popravljanje zida«. Uzela sam jedan kamen. - Postoji nešto što ne voli zid. Roy je pogledao niza zid, s njegovim kamenjem obraslim lišajevima i čuperke zelenog korova koji je virio iz procjepa među kamenjem. - Od čega se zamrznuto tlo nadme pod njime - rekao je. - I prospe gornje kamene na suncu te načini procjepe kroz koje čak dvojica mogu proći jedan pokraj drugoga. Sjedila sam otvorenih usta. - Znaš je cijelu? On se stidljivo nasmiješio. - Nekoć sam je znao. Naučio sam je napamet za školu. Vjerojatno bih je mogao izvući iz sjećanja kad bih morao. - Dojmljivo - rekla sam. Jedna je pčela lijeno zujala kod mojega stopala. Roy se zagledao preko polja. Mislio sam da ćeš možda, ako vidiš ovo, shvatiti zašto sam se poslijepodne uzrujao. - Oh... misliš na svoju prodiku o investitorima? Kimnuo je. - Mislim da shvaćam. Znam da izgradnja može biti dvosjekli mač. - Nemoj me pogrešno shvatiti - rekao je. - Nisam od onih ludih aktivista, od ljudi koji se protive svakoj novoj ideji. Ne mislim da je svaka izgradnja loša. Ali, vidio sam da se u ime napretka i poboljšanja rade i loše stvari. Pomaknuo se malo bliže meni na zidu. Zadržala sam dah. - A potječem iz duge loze tvrdoglavih Cummingsa iz Mainea, koji su tako mislili - rekao je. - Doista? Koliko dugo je tvoja obitelj u Maineu? - Pet naraštaja. - Pokazao je sunce, koje je postalo mekana lopta gline na obzorju. - Lijepo je, zar ne? - Vrlo. - Svi moji su bili iz Auguste - rekao je uguravši još jedan odlutali kamen u maleni procjep između nas. - To je glavni grad - dodao je namignuvši.


- Da, znam to. Ponovno se zagledao u mene. - Imaš lijepe oči. Malo zelene, malo plave. Zapravo ih ne mogu dokučiti. - I dalje me je gledao, naginjući se bliže. - Zeleno-plave su - rekla sam odmaknuvši se. - Mislim da sam to upravo rekao. - Nasmiješio se dopustivši da njegov pogled predugo bude na meni. Počela sam osjećati nelagodu. Nisam mu mogla dopustiti da mi udvara. Ne, to bi bilo strašno. Ali, zašto sam tada došla onamo? Samo kako bih mu rekla da sam dobila njegovu poruku? Ili sam njegovom pozornošću hranila svoj ego? - Dakle, tvoji su preci bili iz Auguste? - upitala sam ga vrativši temu natrag na njegovu obitelj. Roy je uzeo mali kamen s vrha zida i pokazao sjajnu ružičastu prugu na sredini. - Da, sve dok moj djed nije prekinuo tradiciju i preselio se u Beacon. - Zašto je to učinio? - Upoznao je ženu iz Beacona - rekao je Roy - i zaljubio se. Povjetarac je zaljuljao poljsko cvijeće pod nama. Osjetila sam da me ponovno gleda. - Ta žena je bila moja baka - rekao je Roy lagano prelazeći dlanom niz moju ruku. Skočila sam sa zida ne obazirući se na peckanje koje se širilo u meni. Pa, završio je na ovom lijepom mjestu - rekla sam osvrćući se uokolo. Pogledaj sve ovo cvijeće. - Pokušala sam ubrati sitan plavi cvjetić, ali je stabljika bila žilava i nije pucala. Roy mi je prišao. - Ne možeš to tako. - Osjetila sam toplinu njegova tijela pokraj sebe. Gotovo smo se dodirivali. - Moras to učiniti ovako. Otrgnuo je stabljiku na svojemu dlanu, a ruka mu je pritom okrznula moj bok. Potom je ubrao još nekoliko cvjetova i pružio mi ih, a prsti su nam se kratko dodirnuli. Sunce je i dalje tonulo prema obzorju dok smo hodali pokraj zida, uz sve tiše zujanje kukaca. - Što se tada dogodilo? - upitala sam. - S tvojim djedom i bakom. - Oh... pa, kupili su ovo imanje. Moj djed je želio zasaditi farmu borovnica. Gledala sam kako skakavac iskače iz gustog grmlja pred nama. - To zvuči lijepo. Roy je kimnuo. - Da, ovo je područje tada bilo poznato po uzgoju borovnica. Vidjela si onaj kip u gradu? - Kip?


- Žene s vjedrom borovnica. Zvučalo je kao da govori o kipu koji sam pokušavala fotografirati kad sam propala kroz mol. - Da, mislim da znam taj kip. - Drugačiji je, zar ne? - upitao je. - U većini gradova imaju kip utemeljitelja ili nekoga sličnog. Mi imamo ženu s borovnicama. - Mislila sam da drži vjedro grožđa. Royeve obrve naglo su se podignule. - Grožđa? Nemoj to više priznati nikome iz Beacona. Protjerat će te iz grada. Nasmijala sam se. On je pružio ruku i dodirnuo mjesto iznad mojega desnog oka. Trgnula sam se. - Imaš nešto na licu - rekao je pokušavajući to otresti. - To je pjegica. Ne pomiče se. Nagnuo se prema meni. - O, da, sad vidim. Ponovno sam krenula. Dakle, što se dogodilo? - Što se dogodilo? O, s farmom? Pa, moj je djed o uzgoju borovnica naučio sve što se moglo naučiti. A tada je ustanovio koje bi sadnice bile najbolje za ovaj komad zemlje. - Nisam znala da postoji više vrsta. Roy je izgledao iznenađeno. - Dakako da postoji više vrsta. - Zanimljivo - rekla sam. Zapitala sam se kako rastu. Nekako sam ih zamišljala na lozi, u gustim grozdovima, kako rastu na rešetkama. - Rastu na lozi, zar ne? On se namrštio i otresao kukca sa svoje košulje. - Na lozi? Borovnice? Rastu na grmovima. - O, da, na grmovima. Dakako. Ubrao je crnooku pupavicu i pružio mi je. - Ovo je lijepo, Ellen - rekao je. - Sviđa mi se. - Da, lijepa je. - Okretala sam stabljiku među prstima. - Nisam govorio cvijetu. Nervozno sam se nasmijala i osjetila kako mi se vrelina uspinje u lice. Moram ga usmjeriti natrag na priču. - I što se tada dogodilo? Roy se nasmiješio. - Mislim da je moj djed mogao uzgajati bilo što, od lucerne do artičoka. Stric Chet je to uvijek govorio. Znao je što funkcionira, a što ne funkcionira. Od čega su biljke jače, a bobice veće, takvo što. - Zvuči kao da je pronašao svoj poziv - rekao je. - Da, pretpostavljam da je to bio njegov poziv. - Odmaknuo je pramen kose s mojega čela. - Eto - rekao je. - Bila ti je u očima, a oči su ti previše lijepe da bi bile skrivene.


Pogledala sam svoj buket kako ne bi vidio da sam porumenjela. Dakle, imali su farmu. - Da, imali su dobar posao. Prodavali su prodavaonicama, restoranima, hotelima i sličnim kupcima. A moja baka je imala štand s borovnicama. Pomislila sam na sve štandove s borovnicama koje sam do tada vidjela u Maineu. - I bili su uspješni? - Da, dobro su poslovali. A tada je moja baka rodila strica Cheta. Otkako je prohodao, trčkarao je oko grmlja, trgao bobice i jeo ih. Govorio mi je kako je uvijek imao ljubičaste mrlje na odjeći. Posjedovao je svu darovitost mojega djeda. Možda i više. Volio je ovo mjesto. Roy je stao na mjestu na kojemu je nekoliko kamena bilo palo sa zida na polje. Podignuo ih je i vratio na mjesto. - Eto - rekao je brišući zemlju s ruku. Zamislila sam dječaka u kombinezonu kako na toplom ljetnom suncu trči kroz redove grmova borovnica. - Zvuči lijepo. - Uvjeren sam da je bilo. - Roy je zastao. - Ali, ništa nije vječno. Okrenuo je glavu i pogledao crvendaća koji je sletio na zid te podignuo perje na krilima. - Moji baka i djed su je naposljetku prodali. Jednostavno su postali prestari da bije održavali. Stigli smo do ruba farme, gdje je raslo nekoliko hrastova, a jedan golemi rastao je po strani, poput osobe koja se na zabavi ne želi pridružiti skupini. - Zar nisu imali tvojega strica da im pomogne? Ako je on to toliko volio... Roy je prišao usamljenom hrastu i naslonio se na njegovo deblo. - Ne, on je otišao iz Beacona kad mu je bilo dvadeset i godinama se nije vratio. Podignuo je glavu i pogledao svod od grana i lišća nad nama, nalik skulpturi. - Nešto se dogodilo, nikada nije želio razgovarati o tome, ali ga je farma samo rastuživala. Pustila sam da moj pogled klizi od kamenog zida na gornjem dijelu polja preko livade i nadolje, prema borovima na dnu. - Ali ne mogu vjerovati da mu nije nedostajala. Točka sunčeve svjetlosti treperila je kroz drveće i spustila se na Royevo rame. - O, mislim da jest - rekao je Roy. - Zapravo, nikada to nisam čuo od njega, ali drugi ljudi su mi rekli da mu je bilo jako teško vratiti se i vidjeti farmu u tuđem vlasništvu. Živjeti u ovom gradu i neprestano se voziti pokraj nje. - Pa, zašto se vratio? - upitala sam.


Točka sunčeve svjetlosti kliznula je preko Royeva lica. - Vjerojatno zato što je ovaj grad i dalje bio njegov dom. Zamislila sam se nad tim. Pitala sam se možemo li ikada zaboraviti svoj istinski dom. Vjerojatno ne. - Tko je sada vlasnik ove zemlje? - upitala sam ga. - Neki tip iz Bostona kupio ju je prije nekoliko godina, ali je umro i njegova djeca su je naslijedila. Više ne žive ovdje. Žele je prodati, ali najprije parcelirati. Znaš, usitniti. Usitniti. Da, znala sam. Sama sam to radila za mnogo klijenata i nikada nisam razmišljala ni o čemu drugome osim o tome koju će cijenu po jutru u konačnici postići. Nikada nisam razmišljala o tome što je ta zemlja bila ili što je značila ljudima koji su ondje živjeli. - Bi li je ti mogao kupiti? - upitala sam. Roy se nasmijao. - Zapravo ne. A osim toga, što bih sa stotinu jutara? Nisam farmer. - Ne znam. Mislim da sam samo maštala. Nadala sam se da bi je mogao vratiti u obitelj. Tako bi možda mogao učiniti nešto s njom kad se jednoga dana oženiš. Ili bi je mogao dati svojoj djeci. - Otrgnula sam stabljiku divlje mrkve i dodala je svojemu buketu. - Da, pa, sumnjam da ću se uskoro ženiti. - Ne? Takav fin, zgodan muškarac s unosnim zaposlenjem? Pomislila bih da si tražen. Royje stao i zagledao se nizbrdo. - Prava cura nije u mojemu životu. Odmahnuo je glavom. - Moraš imati pravu curu da bi se oženio. Pitala sam se hoće li se ikada oženiti. On je stao, a ja sam zapanjeno gledala kako nježno skida jednu bubamaru sa svojega rukava i stavlja je na stabljiku ljubičaste vučike. - Jednom sam bio blizu braku - rekao je kao da mi čita misli. - Ali sam predugo čekao. Ona je završila s drugim tipom. Imaju dvoje djece, kako sam zadnje čuo. - Koliko je vremena prošlo od tada? Na trenutak se zamislio. - Oh, oko šest godina. - I nitko od tada? - Nitko ozbiljan - rekao je podignuvši ispali kamen i vraćajući ga u zid. - Ako ikada budem imao dovoljno sreće da pronađem pravu curu, neću ponovno zabrljati. Neću je pustiti. Nasmiješila sam se. - Što ćeš učiniti? Staviti joj lisice?


- Ne znam - rekao je. - Vjerojatno ne lisice. - Počešao se po potiljku i napola zatvorio oči. A tada se nasmiješio. - Možda ću joj nešto izgraditi. Možda ću joj izgraditi palaču. - Palaču... dakle, to je dobra ideja! Poput onog vladara koji je izgradio Taj Mahal za svoju suprugu. Nije li to romantično? - Ali, nije li ona umrla na porođaju? - upitao je. - Nije li je zato izgradio? Bio je u pravu. To vjerojatno nije bio najbolji primjer. - Mislim da je doista umrla na porođaju - rekla sam. - Ali, ako to ostavimo po strani, koja žena bi željela palaču? - Pretpostavljam da ću jednoga dana doznati. Na trenutak smo stajali u tišini, a tada je Roy rekao: - Bolje je da te vratim. Prišli smo kamionetu, a ja sam se okrenula kako bih još jednom pogledala zemlju. - Pa - rekla sam - ako je ne možeš kupiti, nećeš moći spriječiti parcelaciju. Roy se okrenuo prema meni, a pogled njegovih plavih očiju bio je pomiren. - Ja ne mogu spriječiti parcelaciju, Ellen. Na trenutak smo stajali ondje dok nam je jastreb letio iznad glave jedva pomičući krila, a njegovo je tijelo bilo nad nama poput šapata. Tada je Roy otvorio suvozačka vrata. - Čekaj malo - rekla sam opazivši nešto kod prednjeg kotača kamioneta. Pokraj traga gume, u kojemu su stabljike poljskog cvijeća ležale zdrobljene i zamršene, pogled mi je privuklo nešto ljubičastoplavo. Odmaknula sam cvijeće i povukla kvrgavu grančicu. Puknula je, a meni je u ruci ostao jedan komad. Na grančici su bile tri majušne borovnice. Sve oko mene kao da je stalo: zujanje kukaca, povjetarac, polagano spuštanje Sunca. Ruka mi je drhtala kad sam podignula grančicu. Pogledaj - rekla sam. - Još su ovdje. On je dodirnuo vrh grančice. - Borovnice mogu biti prilično otporne. U odgovarajućim okolnostima mogu dugo preživjeti. - Nasmiješio mi se. - To je nekako dobro znati, zar ne? Neke stvari opstaju bez obzira na to što se događa oko njih. Pomislila sam na drvenastu stabljiku s tri bobice jarke boje, kako nadživljavaju Cheta, i baku. Zadržala sam je ušavši u kamionet. Sunce je bacalo zlatnocrvene niti po polju. Kukci su utihnuli kao da su i oni znali da je kraj tog dana blizu. Roy je pokrenuo motor pa smo izašli s farme na glavnu cestu, a svjež večernji zrak strujao je kroz otvorene prozore.


- Zapravo mi nisi objasnila zašto si još ovdje u Beaconu rekao je. Vozili smo se duž farme i tada skrenuli lijevo na raskrižju te krenuli natrag prema gradu. - Sjećaš li se - rekla sam - kako sam ti rekla da sam pronašla kuću u kojoj je moja baka odrasla? Roy je usporio kako bi propustio vjevericu koja je pojurila preko ceste. - Da. Rekla si da je u Ulici Comstock. - Na tavanu te kuće je slika, naslikana na gipsu. Vlasnici kuće pronašli su je dok su je obnavljali, kad su skinuli gipsanu ploču. Moja je baka bila slikarica. Slika je uistinu sjajna, a prikazuje nju i tvojega strica. Roy se naglo okrenuo i pogledao me. - Mojega strica? I tvoju baku? Naslikala je oboje? Kimnula sam. - Da. Bili su tinejdžeri, stajali su ispod jednog hrasta. Nekako je... gotovo mistična, pretpostavljam. I lijepa. Doista divna. - Volio bih je vidjeti. I ja sam željela da je vidi iako nisam bila sigurna kako bih to izvela. Rekla sam mu za sliku u Povijesnom društvu Beacona i za članak u Bugleu u knjižnici, i za prodavaonicu fotografskih aparata i za sastanak s Lilom Falk. - Ajme - rekao je Roy vijugajući uzbrdo i iza zavoja. - Bila si marljiva. A sve to što si doznala, prije nisi znala ni za što od toga? - Glas mu je bio vrlo živahan. Zbog toga je moje uzbuđenje bilo još veće. - Ne, nismo znali ni za što od toga - rekla sam. - A neprestano doznajem nešto novo. Zato sam ostala. Nismo znali da je baka bila slikarica ili da je to studirala. A njezine slike su jako dobre. - Pogledala sam kroz prozor i gledala kako šuma, prepuna borova, klizi pokraj nas. - Samo bih voljela da to nije držala u tajnosti. Roy je prebacio u nižu brzinu i skrenuo. - Možda te je poslala ovamo kako bi otkrila tu tajnu. Možda je to bilo dio njezina plana. Je li to moglo biti dio njezina plana? Je li moguće da je željela, očekivala, da otkrijem sve ovo? Željela sam vjerovati u to, ali se nije doimalo vjerojatnim. - Kako je mogla znati da ću pronaći njezinu sliku na tavanu Porterovih? - upitala sam. – Donedavno je bila skrivena ispod gipsane ploče. Ili da ću završiti u prodavaonici fotografskih aparata, a potom upoznati Lilu Falk? Roy je usporio dok smo se približavali znaku obveznog zaustavljanja. - Pa, možda nije točno znala kako ćeš doznati, ali je možda zaključila da ćeš, ako dođeš ovamo, otkriti nešto. - Roy me je pogledao i nasmiješio se. Što i jesi. Pronašla si ostavštinu koja je mogla biti zauvijek izgubljena da nisi došla.


Možda je bio u pravu. Možda se nadala da ću, isporučujući pismo, razotkriti njezinu prošlost. - Mislim da bi mogao biti u pravu - rekla sam. Nastavili smo se voziti bez riječi, uz jedini zvuk trenja Royevih guma po cesti. Tada je skrenuo u Ulicu Paget i ugledali smo ocean te zgrade središta Beacona. Kad smo stigli do gradilišta, on je parkirao pokraj mojega automobila, obišao kamionet i otvorio mi vrata. - Hvala ti jer si mi pokazao farmu - rekla sam izlazeći iz kamioneta. On je stao pokraj poklopca motora. - Hvala tebi jer si pronašla borovnice. - Stavio je ruke u džepove, a ja sam na njegovu licu vidjela blag nagovještaj osmijeha praćen sitnim borama kod očiju. - Što? - Upitala sam. Uznemirila sam se zbog načina na koji me je gledao. Što je? - Stisnula sam buket cvijeća i grančicu borovnica. On mi je prišao korak bliže. - Ellen, zašto si danas došla ovamo? To je pitanje bilo mnogo teže no što je zvučalo. Zašto sam došla? Ni sama još nisam znala. Samo zato da mu dam do znanja kako sam primila telefonsku poruku? Ili je tu bilo još nešto? Jesam li se zaljubljivala u njega? Je li se to događalo? Poželjela sam okrenuti glavu, ali sam se osjećala zarobljeno. - Kako to misliš? - upitala sam. - Čula sam nervozno drhtanje u svojemu glasu. - Pitam samo što te je potaknulo doći ovamo? - Približio mi se još bliže. Gotovo sam ga mogla osjetiti i ne dodirujući ga. - Rekla sam ti. Bilo mi je žao zbog onoga što se jutros dogodilo i... Počela sam gestikulirati, a prsti su mi se trzali poput ruku marionete. Znala sam da si uzrujan, a kad si nazvao, pomislila sam kako bi bilo dobro kad bih... mislim, pomislila sam da bih možda trebala... da... - Okrenula sam glavu. O, Bože, što sam to govorila? Bila sam nesuvisla. Roy je nagnuo glavu, a osmijeh mu je i dalje bio na usnama. Gledao me je gotovo kao da je znao da bi me, ako me bude dovoljno dugo gledao, mogao potaknuti da učinim nešto ludo, primjerice, da ga ponovno zagrlim ili da priznam kako nisam mogla prestati misliti na njega. Još sekunda ili dvije i potpuno bih podlegla njegovim činima. Oči su mu bile toliko svijetle i toliko plave, poput karipskih voda, bistre, duboke i pune jarkožutih riba, ljubičaste paprati i crvenih koralja, da su me uvlačile, te oči, a ja sam im se predavala, spremna zadržati dah i zaroniti... A tada sam začula glas. - Da, u redu - rekao je. - Željela si se uvjeriti da je među nama sve čisto. - Nasmiješio se i blago slegnuo ramenima te dodao: - U redu, obavljeno.


Što je to bilo? Zar me je otpravljao? Ali, više nisam željela otići. Željela sam ostati ondje i otplutati u njegovim očima. Roy je otvorio vrata mojega automobila, a ja sam u magli sjela na vozačko sjedalo. Gledala sam kako ulazi u svoj kamionet. Gledala sam kako zatvara vrata. Gledala sam kako pokreće motor i začula kako je motor zaštektao. On je podignuo ruku i mahnuo bez pokreta. I ja sam podignula ruku, i gotovo sam mogla osjetiti kako se dodirujemo.

Iz torbe sam uzela ključ s ispletenom vrpcom i otključala vrata sobe. Šokirala sam se ugledavši Paulu i čovjeka u bijelom liječničkom ogrtaču. Što se događalo? Koliko dugo sam izbivala? Hayden je i dalje ležao na krevetu, ali je čovjek u bijelom ogrtaču, koji me je podsjetio na mojega učitelja fizike iz četvrtog razreda srednje škole, zavojem omatao Haydenov gležanj. - Što se događa? - požurila sam k Haydenu. - Sve je pod kontrolom - rekla je Paula mahnuvši mi samopouzdano. Doktor se brine za njega. Pogledala sam čovjeka koji je odmatao zavoj. A tada sam se okrenula prema Haydenu. - Što se dogodilo? - Samo se pogoršalo - rekao je trzajući se. - Oteklo poput košarkaške lopte. - Izgledao je vrlo blijedo i, odjednom, vrlo maleno. - Nazvao sam dolje kako bih zatražio još leda, a kad ga je Paula donijela i vidjela me, nazvala je doktora Herberta. - Hvala Bogu - rekla sam uzimajući Haydena za ruku i pitajući se kako sam mogla toliko bešćutno šetati farmom Kenlyn s Royem Cummingsom, a trebala sam biti ondje s Haydenom. - U nedjelju je teško pronaći nekoga - rekla je Paula. - Osobito za kućni posjet. - Nasmiješila se liječniku. - Ali, doktor je u braku s mojom sestričnom Laurie pa sam znala da će doći. - Hvala vam, doktore - rekla sam. - Ja sam Ellen, njegova zaručnica. - Drago mi je da sam mogao pomoći - rekao je doktor Herbert kopčama učvršćujući zavoj. - Dat ću vam nekoliko recepata - rekao mi je. Jedan za bol i jedan za oteklinu. - Uzeo je blok iz džepa i naškrabao nešto. Vjerojatno je puknuo ligament, ali bi za dan ili dva trebao biti bolje. Pružio mi je recepte. - Samo neka leži nekoliko dana. - U redu, doktore. Mnogo vam hvala. Vrlo ste ljubazni. Dat ću vam svoju posjetnicu pa mi možete poslati račun. On je uzeo svoju crnu liječničku torbu, a ja sam mu pružila posjetnicu. Potom je otišao za Paulom.


Sjela sam na krevet pokraj Haydena, opterećena savješću i osjećajem krivnje. - Dušice - rekla sam naginjući se nad njega kako bih ga zagrlila. Jako mi je žao, jako, jer se nisam prije vratila. Nisam znala da ti je ovoliko loše. - Poljubila sam ga u čelo. - U redu je. Znala sam da ti je potrebno malo samoće da se opustiš. - Nisam čak ni otišla u ljekarnu - plaho sam priznala. - Hvala Bogu da je Paula pozvala liječnika. Hayden je namjestio zamotanu nogu na jastucima. - Ali, mislim da ćeš sada morati otići u ljekarnu. Što je propisao? - Da vidim. - Pogledala sam recept. - Tylenol s kodeinom. - A tada sam ugledala nešto čudno. Male uzorke šapa po gornjem dijelu obrasca za recept. Uzorak šapa? Ispod njega opazila sam ime: PETER HERBERT, dr. vet. med., BOLNICA ZA ŽIVOTINJE HERBERT. Tip je bio veterinar.


PETNAESTO POGLAVLJE SUGAR Sljedećeg jutra je lijevalo. Pogledala sam kišu koja je udarala u prozore i poželjela cijeli dan provesti u krevetu. Ali, bio je ponedjeljak, a ja sam imala dogovor. Hayden je već bio budan pokraj mene i čitao Umijeće pregovaranja: kako raspravljati poput petogodišnjaka, knjigu koja je dvadeset i šest tjedana bila na ljestvici bestselera. - Je li ti bolje? - upitala sam ga. Kimnuo je. - Mnogo bolje. Mislim da je dobro. Pogledala sam njegov gležanj. Meni je i dalje izgledao otečeno. - Pa, moraš biti oprezan. Znaš što je... uh... doktor rekao. - Znanje o tome da pacijenti doktora Petera Herberta u pravilu imaju četiri noge ponijet ću sa sobom u grob. Hayden me je primio za ruku i povukao k sebi. A tada me je zagrlio i poljubio prolazeći rukama kroz moju kosu. - Volim vas, gospođo Croft. Gospođa Croft. - Ah - promrmljala sam. - I ja volim vas, gospodine Croft. - Možda ćemo jednoga dana - rekao je ljubeći me u vrat i grijući mi kožu dahom - biti senator Croft i njegova supruga, gospođa Croft. - Možda hoćemo - šapnula sam. Zatvorila sam oči i zamislila nas na nekoj dobrotvornoj zabavi, svečanoj, u Prirodoslovnom muzeju u Washingtonu, D. C. Prolazimo kroz prostoriju prepunu kostura dinosaura. Ljudi nas hvataju, rukuju se s nama. Senatore Croft, gospođo Crofi, ovamo. Na sebi imam haljinu Oscara de la Rente i šaljem zračne poljupce. - Zvuči prilično dobro, zar ne? Otvorila sam oči i opazila da mi se Hayden smiješi. Ponovno me poljubio, a tada mi je počeo svlačiti majicu preko glave. Da, osjećao se mnogo bolje. - Ne ideš sa mnom - rekla sam Haydenu gurnuvši ga natrag na krevet. Bio je odjenuo hlače i košulju, a tada je pokušavao navući čarapu preko zavoja na gležnju. Katkad je znao biti vrlo tvrdoglav. - Sugar živi čak u Pequotu - rekla sam. - To je najmanje dva sata vožnje. Ostaješ ovdje. Sugar, kći Lile Falk, nije se doimala osobito željnom sastati se sa mnom kad sam je nazvala. Zapravo, tek kad sam napomenula kako bih mogla biti voljna platiti simboličnu »skladišninu« za čuvanje bakinih stvari, živnula je i postala susretljivija.


- Ne mogu te samu poslati k toj ženi - rekao je Hayden i dalje se trudeći s čarapom. - O čemu govoriš? Zvučiš kao da je luda ili takvo što. Vjeruj mi, nije. A osim toga, već sam sama bila po cijeloj ovoj državi. Navukao je čarapu do kraja. - Možda jest tako, ali sada kad sam ovdje, idem s tobom. - Ali, ne bi trebao stajati na toj nozi. Liječnik je tako rekao. - Zagrizla sam usnu. Hayden je nestrpljivo mahnuo. - Spustit ću naslon i leći. Kakva je razlika ležim li ovdje ih u automobilu? Pomislila sam na to. Nije uzalud bio odvjetnik. - U redu, ali, kad stignemo onamo, ostat ćeš u automobilu, s podignutom nogom, može? On se nasmiješio i malo stisnuo oči, Što je značilo da pristaje, ali ne nužno i da se obvezuje. U pansionu smo posudili dva kišobrana, a Hayden je pomaknuo suvozačko sjedalo unatrag koliko je god mogao dok sam ja podešavala GPS. Vozili smo se do autoceste i krenuli prema Pequotu, gradu sjeverozapadno od Beacona. Tri sata poslije usporila sam pred malom sivom prizemnicom. Izlizana američka zastava lepršala je na kiši iznad vrata, a vozilo u raspadnom stanju, neka vrsta kampera, stajalo je na blok opekama, u lokvama pokraj kuće. - To je to? - upitao je Hayden promatrajući dvorište. - Jesi li sigurna? Izgleda kao smetlište. - Pogledaj broj na poštanskom sandučiću - rekla sam grizući nokat. Piše 277. To mi je rekla. - Skrenula sam na prilaz. Hayden je pogledao sandučić, a tada se zagledao u kamper, njegove zahrđale odbojnike i mrlje temeljne te raznih drugih boja. - Ne dopuštam da sama ideš unutra. Ponovno sam pogledala kuću i nisam mu se suprotstavila. Prešli smo dvorište na kiši koja je lijevala, a Hayden je šepao pokraj mene dok smo izbjegavali lokvice. Sklonili smo se pokraj vrata, ispod male nadstrešnice od djelomično istrunulog drva. Potražila sam zvono i, ne opazivši ga, snažno pokucala na vrata. Trenutak poslije vrata su se otvorila i na njima se pojavila mršava žena prljave kose, otprilike pedesetogodišnjakinja. Cigareta joj je visjela iz usta poput neodgovorenog pitanja kad nas je odmjerila, a tada mahnula neka uđemo.


- Očekivala sam samo jedno od vas - rekla je kad smo ušli u malu dnevnu sobu koja je mirisala na dim i kupus. Uza zid je bila smeđa sofa presvučena umjetnom kožom i prekrivena sitnim pukotinama, a pokraj nje je bio stolić izrađen od kotača i okruglog komada prašnjavog stakla. Sugar nas je ponovno odmjerila i uvukla glavu poput kornjače. Promatrala je moje svilene hlače i vestu, a ja sam poželjela da sam umjesto toga odjenula traperice i majicu. - Vi ste zacijelo Sugar - rekla sam. - Ja sam Ellen, a ovo je moj zaručnik Hayden Croft. - Pružila sam joj ruku i pomislila da će je ona prihvatiti, ali je ona umjesto toga posegnula pokraj mene i otresla pepeo cigarete u lonac s velikom uvenulom biljkom. Potom je ispuhnula tanku, vijugavu prugu ljubičastog dima. Gledala je Haydena. - Kakvo prezime je Croft? Hayden se razvedrio. Zapravo britansko. Moji preci su došli na Mayfloweru. Sugar je podignula obrve i napućila usne. - A ja sam jednom bila na karnevalskom krstarenju pa pretpostavljam da nas to čini jednakim. Zabacila je glavu i ispustila zvuk kašljanja za koji sam nekoliko sekundi poslije shvatila da je smijeh. Na Haydenovu licu pojavio se izraz tihe zabrinutosti. - Želite sjesti? - upitala je Sugar. Gorućim krajem cigarete pokazala je sofu. Oprezno sam krenula prema njoj gledajući mrlje koje su izgledale ljepljivo i raspukline iz kojih su virili komadići sivog punjenja. Pogledala sam svoje svilene hlače i polako se spustila na rub jastučića. Hayden je sjeo pokraj mene pa smo izgledali poput ptica spremnih za polijetanje. Sugar je sjela nasuprot nama i postavila cigaretu na rukonaslon ulegnutog naslonjača. - Dakle, posjetili ste moju mamu. - Usne su joj se razvukle u nahereni poluosmijeh, a tada je donjim dijelom dlana odmaknula kosu, dugu do brade, s lica. Njezina je kosa iskazivala rezultate mnogih pokusa s bojama: sivi, bakreno zlatni i kestenjasti pramenovi miroljubivo su dijelili prostor s pramenovima zelene boje, nalik penicilinu koji raste na ustajalom kruhu. - Da, posjetila sam vašu majku - rekla sam. - Lijepo smo čavrljale. Vrlo je draga. Sugar se trgnula. - Hmm. - Pretpostavljam da svatko ima pravo na svoje mišljenje. - Zabacila je glavu i ponovno se nasmijala, štekćući i mašući cigaretom uokolo poput gimnastičarke. Osjetila sam kako Hayden koljenom pritišće moje. - Da... pa - nastavila sam. - Kao što sam vam rekla telefonom, vaša majka spomenula je da


imate neke stvari koje su pripadale mojoj baki. Rekla je da bih trebala doći ovamo i uzeti ih. - Neke stvari? - Sugar se uspravila i ljutito me pogledala, a glava joj je pritom bila u gnijezdu dima. O, da, ja imam svačije stvari. - Prekrižila je ruke na prsima. - Mamine, Ronnyjeve, Dougove. Imam stripove stare četrdeset godina, boce piva sa svih strana svijeta, sportske dresove tko zna odakle. I, recite mi, izgleda li ova kuća veliko? Mislim, izgleda li? Nisam sigurna... - pogledala sam Haydena, koji je zaustio nešto, ali ga je Sugar prekinula. - Ne, ne, gospodine Mayflower. Ja ću vam reći odgovor. Nije velika. Mala je. - Otpuhnula je oblak dima prema nama. Vidjela sam kako se mišići na Haydenovu vratu stežu. - Gospođo Hawley, došli smo samo po stvari koje su pripadale gospođi Ray - rekao je. - Stvari koje je vaša majka... - Ime mi je Sugar. I to je ono što želim reći, Mayfloweru. Nasmiješila se pokazujući sivi prednji zub na gornjoj desnoj strani usta. - Ovdje imam svačije smeće i čuvanje svega toga me skupo stoji. Haydenovo lice je pocrvenilo. - Gledajte, moje ime nije Mayflower. Ime mi je Hayden. Hayden Croft i... Sugar je mahnula prekinuvši ga. - O, ma dajte. - Slegnula je ramenima. - Samo sam se malo šalila. Hayden je udahnuo i polako izdahnuo, sabirući se. Pogledao je po sobi opažajući hrpe gramofonskih ploča i kartonske kutije prepune knjiga uvezenih u kožu, koje su izgledale staro. - Možda biste trebali razmisliti o tome da prodate nešto od ovoga rekao je. - Ako je vrijedno. Sugar je ponovno prasnula u još jedan štektavi napadaj smijeha. - Pa, baš ste bistri! Upravo to i radim! - Odmahnula je glavom. - Ali, ne ide mi baš, pisanje tih oglasa, pa moram i fotografirati. A fotoaparat mi nije osobito dobar. Dobro bi mi došao bolji. - Namignula mi je. - Bolji fotoaparat? - upitala sam. Nagnula sam se bliže Haydenu i šapnula: - Rekla sam joj da bih joj možda mogla platiti nešto za čuvanje. - Ježim se od nje - odvratio je šapatom. - Nemoj pretjerati. Otvorila sam torbu tražeći čekovnu knjižicu. - Žao mi je jer ste morali čuvati bakine stvari - rekla sam. - Doista bismo trebali krenuti, ali ako mi donesete njezine stvari, rado ću vam platiti vaš trud. Haydenova ruka se ispružila i uhvatila moju. - Ellen, mislim da bismo najprije trebali vidjeti što gospođa, ovaj, što Sugar ima.


Sugar je ustala. - Idem po to. Jedna kutija manje. - Pogledala je ljubičastu pepeljaru u obliku žabe na stoliću, pomaknula je oko pet centimetara, kimnula i otišla iz sobe. Pogledala sam Haydena. - Doista uvrnuto - rekao mi je bez glasa. Kimnula sam. - Uzet ćemo stvari i otići. Sugar se vratila noseći kartonsku kutiju ne mnogo veću od kutije za muške cipele. - Pa, ta kutija nije mogla zauzimati mnogo prostora pomislila sam kad mi ju je pružila. Otvorila sam kutiju i vadila stvari iz nje, jednu po jednu, te ih stavljala na krilo. Ondje je bio maleni blok za skiciranje s koricama od ružičastog papira, paketić poruka koje su izgledale kao da su napisane bakinim rukopisom, svileni šal s motivom lopoča na plavoj pozadini, crno nalivpero s ukrasnim srebrnim prstenom, knjiga pjesama američkih pjesnika s više stranica označenih magarećim ušima (upamtila sam da poslije moram pogledati je li pjesma »Popravljanje zida« u njoj), povećalo s izrezbarenim drvenim drškom, knjiga s naslovom Autohtono cvijeće Nove Engleske u ofucanom platnenom uvezu, još jedna knjiga u platnenom uvezu s naslovom Priručnik za uzgoj bobičastog voća i dvadeset izblijedjelih crno-bijelih fotografija. Nekoliko fotografija prikazivalo je moju baku, a na ostalim su bili ljudi koje nisam prepoznala. Nadala sam se da bi ondje mogao biti koji školski godišnjak ili dnevnik, ali sam se razočarala. Stisnula sam kutiju želeći vratiti se u pansion, gdje ću moći sve stvari prostrti po krevetu i proučavati ih jednu po jednu. - Dakle, to je to - rekla sam prešavši rukom po kutiji. - Hvala vam. Sugar je gledala moj zaručnički prsten. - Velik kamen. On vam ga je kupio? - Nagnula je glavu prema Haydenu. - Gospodin Mayflower? Hayden je ustao stisnute čeljusti. - Hajdemo, Ellen. Mislim da smo gospođi Hawley oduzeli dovoljno vremena. Ovdje ionako nema ničega osim hrpe smeća. - Gnjevno je gledao Sugar. - Zaboravi eBay Ovo ne bi mogla ni darovati. Sugarine oči su plamtjele. - Pa, baš ste napuhani, oboje. Baš kao vaša baka. - Pokazala je mene. - O, znam sve o njoj. Mama mi je pričala. Ruth ovo, Ruth ono. Kako su bile jako dobre prijateljice. Osobno iz svega toga mislim da je vaša baka bila veliki snob. Mislila je da je predobra za Beacon. - O čemu govorite? - upitala sam ljutito podignuvši glas. - Niste ni poznavali moju baku. Nemate pravo reći to. - Znam dovoljno da bih imala svoje mišljenje. Sugarino mišljenje. Pokazala je sebe. - Poznati su mi takvi ljudi. Vaša baka nije mogla dočekati


da ode odavde. Nije namjeravala cijeli život brati borovnice pa je pobjegla s važnim doktorom iz Chicago. Kako se usuđuje, pomislila sam ustavši i okrenula se prema Haydenu. - Spremna sam. Hajdemo odavde. Sugar me je povukla za rukav. - O, čekajte malo. Pričekajte trenutak. Glas joj je postao tih, gotovo umilno sladunjav. - Mislite da stara Sugar ima samo smeće? Pa, možda će vas zanimati što još imam, kad ste toliko opčinjeni svim tim obiteljskim stvarima. - Podignula je jednu obrvu. Pođite sa mnom. Hayden i ja smo se pogledah. Vidjela sam da on ne želi ići dalje. - Što ako ima još nešto bakino? - šapnula sam. Slijedili smo Sugar niz uzak hodnik i ušli u mračnu spavaću sobu u kojoj se osjećao miris sirupa protiv kašlja. Na svjetlosti koja je dopirala kroz dva mala prozora vidjela sam visoku hrpu kutija, pretrpane police za knjige, vreće i kutije prepune Sugarinih zbirki. Kad je ona uključila svjetiljku, polako sam ušla malo dalje u sobu. - Dakle, stvari vaše bake su ondje. - Pokazala je na drugi kraj sobe. - Stvari moje bake? - pogledala sam Haydena. - Dakle, imate još nešto. Sugar nas je povela oko kreveta, do kuta u kojemu je na zid bilo naslonjeno pet hrpi pravokutnih ploča, od kojih su neke bile velike metar sa metar i pol. - Što je to? - upitao je Hayden približivši se. Kad sam načinila korak bliže, vidjela sam da neke ploče imaju drvene obrube te žice napete od jednog do drugog kraja. - Ovo su slike - rekla sam brzo im se približivši. - Gledamo pozadine. Uzela sam jednu i okrenula je. Bila je velika oko šezdeset centimetara sa metar i prikazivala je regatu jedrilica, dočaranu živim potezima i nanosima rasplesanih boja. U prednjem planu bile su tri male jedrilice s jedrima prepunim vjetra. U daljini iza njih bilo je više manjih brodica koje su plovile po vodi. Valovi su se vrtložili u plavim mrljicama, a bijela pjena letjela je preko trupova jedrilica. Bio je to Maine. Mogla sam osjetiti miris soli. Pogledala sam donji desni kut i ugledala ime koje sam dobro poznavala, ispisano uzlazno-silaznim petljama. Ruth Goddard. Hayden je uzeo sliku i spustio je na tlo. Odmaknuli smo se kako bismo je pogledali, a meni su se usta osušila. - Ajme - rekla sam. - Upravo tako - rekao je Hayden. - Tvoja baka je ovo naslikala? Kimnula sam. - Pretpostavljam da jest. - Načinila sam korak bliže i dodirnula boje koje su u zajedničkom zavijutku činile vodu. Osjetila sam površinu jedara. Gotovo sam mogla čuti kako jedrilice sijeku kroz valove. I


mogla sam zamisliti baku kako slika tu sliku. Nisam znala kad ni gdje ju je naslikala, ali sam je vidjela pred slikarskim stalkom, kako nanosi boju na boju. Uzela sam sljedeću sliku, nešto manju, i okrenula je. Na njoj je bio mladić u polju borovnica, a u daljini crvena staja. Stajao je između dva reda grmlja te jednom rukom brao bobice, a u drugoj držao crveno vjedro. Sunce je svjetlucalo na vjedru, biljkama i mladićevoj pješčano smeđoj kosi. Nos mu je bio pjegav. Izgledao je kao mlađa inačica Cheta Cummingsa na tavanu Susan Porter. - Pogledaj ovo - šapnula sam prelazeći prstom preko slike, osjećajući boju, brazde koje je kist ostavio. - Mislim da je ovo Chet Cummings. Prešla sam rukom do desnog donjeg kuta i preko imena. Ruth Goddard. - Lijepo - rekao je Hayden ostavljajući sliku pokraj prve. - Pogledajmo ovu skupinu rekao je izvukavši sliku s druge hrpe. Sijeda žena s bijelom pregačom ponosno je stajala pred kolibicom u kojoj su bile izložene košare voća za prodaju. Na drugoj slici dva su se dječaka igrala sa žutim drvenim čamcima u kamenjem ograđenoj lokvici vode na plaži. Obje slike bile su potpisane imenom Ruth Goddard. Okrenula sam se prema Sugar. - Sve je naslikala moja baka, zar ne? Ona je otpuhnula prugu dima prema meni. - Nego što. Sjela sam na mali slobodan prostor na rubu kreveta i zagledala se u regatu jedrilica. Nešto u odrazu brodice na vodi, u svjetlucanju crvenog trupa u milijun boja na crnoplavom moru, probudilo je određeno sjećanje. Bila sam na pristaništu s bakom, u jednoj luci. Gledale smo odraze na vodi i trupove brodova kad je ona upitala: - Ellen, koje boje vidiš ondje? Pokazala sam jedrilicu žutog trupa. - Žutu - rekla sam joj. - Ah, i koju još? - upitala je. - Koje još boje vidiš? U onom je odrazu mnogo boja. - Tada sam pogledala bolje i vidjela druge boje: narančastu i zelenu, ljubičastu i malo sive, zlatnu i čak ružičastu. Navela sam te boje, a ona je rekla: - Tako je, a ako nastaviš gledati, vidjet ćeš ih još i još. To znači biti promatrač, Ellen. Uvijek postoji više no što misliš. Hayden je promatrao regatu jedrilica u malim segmentima, zagledan u poteze kista. Ustala sam i stala pokraj njega. On se nagnuo bliže meni. - Ovo je kvalitetan rad - šapnuo je. - Vrlo lijepo izvedeno. - Okrenuo se prema platnu koje je prikazivalo dječake u lokvici, te se ponovno nagnuo prema meni. - Prilično dojmljivo - rekao je. Ove me podsjećaju na američkog impresionista Childea Hassama. - Čula sam za njega - šapnula sam - ali se ne sjećam njegovih djela.


- Svojedobno je bio najveći američki impresionist rekao je Hayden. Vrhunski je koristio Sunčevu svjetlost. Slikao je prizore svakodnevnog života, poput ovih. Kimnula sam i tada pogledala hrpe slika, zapanjena spoznajom da je baka naslikala sve to. - Bože, ovdje je zacijelo dvadeset slika - rekla sam. - Dvadeset i pet - ispravila me je Sugar. - Lijepe su - pomislila sam dok sam drhtavih ruku okretala platno koje je prikazivalo šest konja na zelenom polju i drugu koja je prikazivala troje djece kako pecaju na obali mirne rijeke. Pogledali smo druge slike. - Gotovo ne mogu vjerovati - rekla sam okrenuvši se prema Haydenu. - Sve ove slike na jednom mjestu. Sada samo moramo iznaći najbolji način da ih odnesemo odavde. - Upustila sam se u mentalne proračune pokušavajući ustanoviti kakvo ću vozilo morati unajmiti da odvezem te slike majci. - Pretpostavljam da ću morati unajmiti kamionet ili takvo što. Sugar je bila stajala po strani, ali nam je tada prišla bliže. - Što biste odnijeli odavde? Što će vam kamionet? - Udarila je pauka koji je puzao po zidu. - Da odvezemo ove slike. Sugarine oči postale su nalik kamenčićima. - Ove slike nećete nikamo odvesti. Sledila sam se. - Kako to mislite? - Nećete ih uzeti. To mislim. - Zašto ne? Pripadaju mojoj obitelji, mojoj majci. - Pogledala sam Haydena. Svjetla su zatreperila i na trenutak se prigušila, a nad kućom je zatutnjala grmljavina. - Zato što sam ih prodala - rekla je Sugar. Osjetila sam kako se tlo pomiče pod mojim nogama. - Što ste učinili? Ona je polako ponovila svoje riječi, jednu po jednu. - Prodala. Sam. Ih. - Kako ste to mogli učiniti? Pripadaju mojoj obitelji. - Ha. - Sugar je zabacila glavu. A gdje je vaša obitelj tada bila proteklih šezdeset godina? Kako to da nikada nije došla po njih? Hayden je načinio korak naprijed. - O čemu govorite? Njezina obitelj nije ni znala da su ove slike ovdje. Sugar je uprla prstom u mene. - Njezina baka ih je dala mojoj majci. Zakoračila sam prema Sugar. - Gledajte - rekla sam. - Uvjerena sam da ih moja baka nije dala vašoj majci. Očito je došlo do pogreške. - O, nema pogreške - rekla je Sugar. Vaša baka ih nije željela. Htjela ih se riješiti.


- To je laž - rekla sam. - Uopće ne vjerujem u to. Sugar se nasmiješila, a njezin sivi zub je zasjao. - Sugar ne laže. I da, prodala sam ih. Dobit ću deset tisuća dolara za sve. - Mahnula je rukom prema slikama. - A tada je postavila ruke na bokove i podignula prst. Osim ako, pa... - Deset ti... - nisam mogla ni završiti tu riječ. Kako je mogla dati ih za samo deset tisuća? To je bilo uvredljivo. Suludo. - Zaboga, kažete da je ovdje dvadeset i pet slika i... Hayden je stavio ruku na moju, što je bio signal kojim me je upućivao obuzdati se. - Oprosti, Ellen - rekao je. A tada se okrenuo prema Sugar. Osim ako što? - Pa... Mayfloweru... - Uprla je prstom u Haydena gotovo ga dotaknuvši, na što je on uzmaknuo. - Mislila sam da biste mi vas dvoje mogli dati bolju ponudu jer bih tada... - Koliko? Što želite? - ponovno sam počela tražiti svoju čekovnu knjižicu. Hayden me je zaustavio. - Pričekaj malo. - Okrenuo se prema Sugar. Nećemo vam jednostavno potpisati ček bez iznosa. Ljutito sam ga pogledala. - Želi reći da bi taj iznos trebao biti... pomalo... razborit. To je sve. Koliko ste imali na umu? Hayden je mahnuo rukama. Stani, stani. Rekli ste da ste ih već prodali? - Pa, da - rekla je Sugar. - Jednu sliku je već uzeo i platio je. - Tko ju je uzeo? - upitala sam. Sugar je slegnula ramenima. - Neki trgovac umjetninama iz Bostona. - Pa, jeste li što potpisali? - upitao je Hayden. - Jeste li sastavili kakav ugovor? Zadržala sam dah. - Dakako. Potpisala sam neki papir koji mi je dao. - Neki papir - ponovio je Hayden. - Imate li ga? Smijemo li ga vidjeti? Sugar je otišla iz sobe i vratila se s listom papira presavijenim na trećine. Hayden ga je pročitao i tada me pogledao. - Prodala ih je nekoj galeriji Millbank u Bostonu. Okrenuo se prema Sugar. - Gospođo Hawley - rekao je. - Kao odvjetnici vas možemo uvjeriti da ove slike nisu vaše i stoga ih niste smjeli prodati. Ovamo ih je spremila vaša majka, a ona ih želi dati gospođici


Branford. Namjeravamo zaustaviti svaku daljnju takozvanu prodaju ovih slika toj galeriji Millbank. Sugar je prekrižila ruke i napućila usne. - Pa, vidjet ćemo, zar ne? Sugarina mačka došuljala se u sobu i stala kod zbirke praznih staklenki od marmelade u kutu, složenih u metar visoku piramidu. Izgledala je kao da želi skočiti na vrh. - Hajdemo odavde - šapnuo je Hayden. - Danas ne možemo uzeti slike, ali ću se potruditi da ih dobiješ. Ne brini. Odšepao je niz hodnik pridržavajući se jednom rukom za zid. Nadomak vratima još se jednom obratio Sugar. - Gospođo Hawley, predlažem da se pobrinete da ove slike ostanu gdje jesu, ako ne želite biti uvučeni u vrlo skupu pravnu bitku. Sugar je ostala na mjestu, blago otvorenih usta. - Nisi me zastrašio, Mayfloweru. Nitko tako ne razgovara sa Sugar. - Javit ćemo vam se - odgovorio je Hayden kad sam otvorila vrata. Vani je još lijevala hladna kiša, udarajući u ispucani sivi prilaz, noseći potoke blata iz Sugarina dvorišta na ulicu. Stali smo ispod nadstrešnice, a tada pojurili prema automobilu što smo brže mogli, a Hayden se pritom naginjao od ozlijeđene noge, koja je izgledala poput vjetrolovke. Kad smo se udaljili s trijema, posljednje što sam čula bio je glasan prasak iz kuće, kao da se stotinu staklenki srušilo na pod.


ŠESNAESTO POGLAVLJE TO JE BAŠ POPUT CICI BAKER Hayden je bio u pravu - pomislila sam dok sam sutradan ujutro sjedila na krevetu u našoj sobi. Sugar Howley je bila luda. I zbog toga sam znala da neće biti lako, iako me je Hayden samopouzdano uvjeravao kako će se pobrinuti da dobijem te slike. Osvrnula sam se po sobi i zastala na pukotini na stropu slušajući kako on u kupaonici razgovara mobitelom. - Mislim da imamo dobre izglede da podnesak bude prihvaćen govorio je drugom odvjetniku iz našega ureda. - A to sam rekao i Elizabeth. Ona shvaća, ali oni ondje sada imaju nov režim i sve je u kaosu. Provirila sam u kupaonicu i pokazala na svoj sat. Bilo je jedanaest i petnaest. U pola dvanaest trebali smo biti kod Porterovih kako bih Haydenu mogla pokazati onu sliku i fotografirati je. On je rukom pokrio telefon i šapnuo: - Bolje idi bez mene. Ashton Pharmaceuticals. Jos jedna zbrka. - Jesi li siguran? šapnula sam, razočarana. On je kimnuo. - Snimi mnogo fotografija. I ljudi iz Timesa će ih možda željeti vidjeti. Ljudi iz Timesa. O, Bože, trebali su stići navečer, a za sutradan ujutro imali smo zakazan intervju i fotografiranje. Uzela sam svoj fotografski aparat i sišla, nastojeći misliti na nešto drugo. Nekoliko trenutaka sjedila sam u automobilu, zagledana u vjetrobran. A tada sam počela prebirati po svojemu izboru glazbe tražeći nešto što će mi odvratiti pozornost. Napokon sam izabrala pjesmu Elle Fitzgerald »Skylark« i pustila da njezini tonovi preliveni medom polete kroz prozor kad sam krenula prema kući Porterovih. Baka je voljela Ellu; ja sam voljela Ellu. Njezin glas i utješni zvukovi Nelson Riddle Orchestra bih su savršen lijek za moje živce. U kući Porterovih provela sam oko pola sata razgovarajući sa Susan i s njezinim suprugom, a potom fotografirajući bakinu sliku. Bila je upravo onakva kakvu sam upamtila: živa i gotovo magična, lijep prikaz bake i Cheta, hrastova i staje. Otišla sam u mnogo sretnijem raspoloženju. Vraćajući se u pansion provela sam se pokraj farme Kenlyn i, opazivši prolaz u zidu te poljski put koji je vodio u farmu, zatekla se kako skrećem onamo. Sunčeva svjetlost treperila je na mojemu automobilu dok sam održavala kotače u tragovima, nalik udubljenim potezima kista, koje su jučer ostavile Royeve gume. Parkirala sam nedaleko od zida i počela se uspinjati brežuljkom kojim je Roy vozio, hodajući po tragovima guma.


Na vrhu sam prinijela tražilo fotografskog aparata oku i polako se okrenula, onako kako me je baka poučila. Sa svake točke gledišta nešto iznimno ispunjavalo je kadar: grmić divljih crvenih kandilki, palo kamenje koje čini geometrijske uzorke uza zid, osušena zelena mahovina koja nagriza kamenje, baltimorske zlatne vuge koje su iskakale iz grmlja i, pod mojim nogama, skakavac koji se drži za stabljiku ljubičastog zvjezdana. Ondje sam mogla provesti cijeli dan i jedva zagrepsti pod površinu. Sunce je bilo toplo na mojim ramenima kad sam se sagnula kako bih ovjekovječila cvjetove žute zvjezdane trave, perjasto ljubičaste latice zečine i čipkasta krila dviju osa koje su sjele na majušne bijele cvjetove leduma. Kad sam završila s fotografiranjem leptira monarha koji je sjedio na svilenici, shvatila sam da je prošlo sat vremena. Krenula sam natrag niz padinu prema automobilu uživajući u razgovoru ptica, u mirisu dugačkih trava i poljskog cvijeća, u zemljanom mirisu tla pod mojim nogama. Nadesno sam vidjela šumarak i usamljeni hrast na čije se deblo Roy dva dana prije naslanjao. - Bila bi to lijepa fotografija - pomislila sam - jedno stablo grube kore, s granama nalik kišobranima, i druga stabla u skupini iza njega, poput djece koja zaostaju za roditeljem. Prišla sam bliže, podignula tražilo do oka, pomaknula glavu nalijevo, nadesno, prilagodila otvor i zumirala bliže pa dalje, kako bih dobila kompoziciju koja mi se najviše sviđala. Stvar moraš pogledati iz svih kuteva da bi je mogla uistinu vidjeti rekla je baka. Kretala sam se amo-tamo, fotografirajući stablo i šumarak iz različitih gledišta sve dok nisam ugledala nešto što me je zaustavilo. U tražilu sam usamljeni hrast smjestila na lijevu stranu, a najveći dio šumarka iza njega, nadesno. A u daljnjem desnom kutu opazila sam nešto što dva dana prije nisam vidjela, nešto što nisam mogla vidjeti. Ugledala sam ostatke starog kamenog temelja, napola skrivene poljskim cvijećem. Položaj stabla, šumarka i temelja bio je poravnan upravo onako kako su stablo, šumarak i staja bili poravnani na slici na tavanu Susan Porter. Znala sam da je ondje nekoć bila staja, ravno preda mnom, gdje je dio temelja još bio vidljiv. Jedino što je nedostajalo u tom prizoru bili su baka i Chet. Trnci koji su se uspinjali mojom kralježnicom proširili su se na ruke dok sam se približavala. Iz pokrivača poljskog cvijeća na mjestima su virili dijelovi triju srušenih zidova. Kamenje koje je virilo kroz cvijeće bilo je presvučeno velikim žutim i zelenim mrljama lišaja, kao da ih je netko u trenutku kreativnog ludila polio bojom. Stajala sam ondje, dok je polje brujalo oko mene, i mislila na baku te na Cheta Cummingsa. Osjećala sam njezin duh u tlu pod svojim stopalima, u kamenju, pečenom na suncu, koje je nekoć činilo temelj staje, u


stabljikama poljskog cvijeća koje mi je dodirivalo noge poput sjećanja koja me dozivaju.

Ušla sam u predvorje pansiona Victory držeći fotografski aparat u ruci, nestrpljiva da kažem Haydenu za svoje otkriće na farmi Kenlyn. Na recepciji, nasuprot Pauli, stajala je žena u hlačama boje bjelokosti, pepeljasto plava kosa bila joj je uredno uvijena u velike valove, a na tjemenu je imala sunčane naočale ukrašene draguljima. Pokraj nje je bio malen kovčeg od nojeve kože. Trepnula sam u iznenađenju. - Mama? Moja se majka okrenula. - Mila! - Krenula je prema meni ispruženih ruku, a njezine su zlatne narukvice zveckale dok me je ljubila u oba obraza. - Mama, što radiš ovdje? - Odmjerila sam je ne vjerujući da je ondje. Ona je načinila korak unatrag promatrajući me. - Promijenila si frizuru. Tako je... drugačija. Provukla sam prste kroz kosu. - Doista? - nasmijala sam se. Vjerojatno sam samo zaboravila počešljati se. - Odjednom mi je ponovno bilo jedanaest godina. Prešla sam prstima po vlasištu pokušavajući načiniti razdjeljak. - Dakle, zašto si došla? Što... Majka je zurila u mene kao da sam joj rekla da sam kidnapirala njezinog učitelja joge. - Dušo, za tri mjeseca se udaješ. Nije vrijeme da prestaneš mariti za svoj izgled. Paula se nakašljala pa smo se mama i ja okrenule. - Dakle, želite li platiti karticom? - O, da, svakako - rekla je moja majka otvarajući novčanik. Paula je uzela karticu, doslovce proziran komad plastike, i podignula je prema svjetlosti. Stisnula je oči. - Ovakvu još nisam vidjela. Okrenula sam se prema njoj. - Nisu osobito učestale - rekla sam osjećajući potrebu da objasnim. - Ne podnosite zahtjev za njom. Zapravo to ne možete - rekla je. - Tvrtka izabere vas. Paula je iznenađeno zabacila glavu. Odvukla sam mamu na stranu. - Bi li mi, molim te, rekla što radiš ovdje? - šapnula sam. - Što se događa? - Potrebna mi je i vozačka dozvola - dodala je Paula. Moja je majka stavila svoju vozačku dozvolu na recepciju. A tada se okrenula prema meni i prekrižila ruke. - Zašto sam ovdje? Ellen, to bi trebalo biti očito. Danima ne uzvraćaš moje pozive. Pokušala sam izbjeći njezin pogled. - Poslala sam ti poruke.


- Ja sam tebe zvala - rekla je moja majka. - Više puta. I očekivala sam da ćeš mi uzvratiti poziv. Znaš, onaj staromodni običaj kad čuješ kako druga osoba govori. - Žao mi je - rekla sam. - Bila sam zauzeta. - Pokušala sam se nasmiješiti dok je ona zurila u mene i izvodila promatranje šestim čulom u nastojanju da shvati što nije u redu. - Dakle, gdje je soba moje majke? - vedro sam upitala kad je Paula još jednom pogledala prozirnu karticu prije no što ju je vratila mami. - Vašu majku smjestila sam u sobu broj dvanaest - rekla je Paula. Točno nasuprot vas. - Divno - rekla je mama gledajući me. - Mnogo je toga o čemu moramo razgovarati. - Nije se smiješila. Pauline obrve podignule su se poput para dresiranih pasa. - Vjerujem - promrmljala je. Moja je majka izvadila zlatnu kutijicu za puder. - Idem u svoju sobu osvježiti se - rekla je gledajući se u ogledalo i podižući stražnji dio svoje kose. - A tada me možeš izvesti na kavu, koja mi je očajnički potrebna, i možeš mi ispričati sve o tome što se ovdje doista događa. - Što se doista događa pomislila sam. To bi iziskivalo mnogo više od jedne kave. - I ja idem gore - rekla sam. - Moram razgovarati s Haydenom. Reći ću mu da si ovdje. - S Haydenom? - Majka je odvratila pogled od ogledala i usmjerila ga prema meni. - Kakvo iznenađenje! Nisam znala da je ovdje. - Postigao je nagodbu u jednom slučaju - rekla sam. - Duga priča. - Divno - rekla je moja majka. - Hajdemo ga pozdraviti. Paula je pružila račun mojoj majci. - Zapravo, gospodin Craft nije gore. Prije nekog vremena je izašao s druga dva gosta. S jednim muškarcem i jednom ženom. I ona je zgodna - rekla je pogledavajući me. - Croft - rekla sam ispravljajući je. Muškarac i žena. Zacijelo govori o ljudima iz Timesa. - Jesu li iz New Yorka? - Nego što - rekla je Paula pogledavši knjigu gostiju. - To su poslovni suradnici - rekla sam. - Iz New York Timesa. - Doista je zgodna. Zapitala sam se što Paulina mašta prede. Imala je previše slobodnog vremena. Mama je zatvorila kutijicu pudera, nagnula se prema meni i šapnula: Zašto Hayden razgovara s nekim iz Timesa? - I to je duga priča.


- Odlično. Rado bih je čula. - Pokazala je svoju torbu. - Može li netko, molim vas, odnijeti ovo u moju sobu? Pogledala me je. - I ne bih imala ništa protiv slatkog peciva, croissanta ili nečega takvog. Gladna sam. - Odvest ću te u zalogajnicu Three Penny. - U zalogajnicu? - Imaju odlične uštipke s jabukovačom. Ona je nagnula glavu. - Otkad ti jedeš uštipke? * * *

Zalogajnica je bila gotovo pusta kad smo ušle. Povela sam majku do stola pokraj prozora. - Nije li ovdje lijepo? Vidi se ocean. Mama je izvukla izlizan drveni stolac i sjela. Pogledala je mali džuboks na stolu od zelenog ultrapasa. - Zanimljivo - rekla je gledajući gramofonske ploče na zidovima te crnobijele fotografije Buddyja Hollyja, Jerry Lee Lewisa, Plattersa i drugih bendova iz pedesetih godina. Osjećam kao da sam se vratila u prošlost. Misliš li da im je to namjera? Odmahnula sam glavom. - Ne znam, mama. Pretpostavljam da se vlasniku to jednostavno sviđa. Konobarica guste sijede kose, gotovo nalik životinjskom krznu, pružila nam je jelovnike i nestala. - Nema kave s mlijekom? - upitala je moja majka pregledavajući izbor. - Ni croissanta. Dok je ona proučavala jelovnik, ja sam gledala skupinu djece na plaži, kako se igraju lopaticama i kanticama, i skupinu tinejdžera koja se družila pokraj zida. Pomislila sam na baku i zapitala se je li i ona kao djevojčica trčala po toj plaži, pod suncem Mainea, ili na mjesečini s Chetom na onom zidu. Konobarica se vratila, a mama je zatvorila jelovnik. - Uzet ću šalicu kave i jedan muffin s borovnicama. - Uzdahnula je i pogledala me. - Tvoja baka je bila odlična kuharica. Njezini muffini s borovnicama bili su bez premca. - Da, jesu - rekla sam i vratila se na Ulicu Steiner, gdje smo baka i ja vadile muffine iz njezinih limova za pečenje i stavljale ih na žičanu podlogu da se ohlade, dok se miris pečenog šećera zadržavao u zraku zagrijanom u pećnici, a muffini su bili preliveni plavim rijekama na mjestima na kojima su se bobice otopile od vrućine. Okrenula sam se prema konobarici. - Mislim da ću i ja muffin - rekla sam.


Mama je sklopila ruke i stavila ih na stol. - Ellen, kad već spominjemo tvoju baku, nešto sam ti željela reći. Podignula sam pogled. - Vezano je uz zakladu. Zaklada. Baka mi je odavno rekla da je osnovala zakladu za mene, ali nisam znala pojedinosti nije li uopće i dalje postojala. - Postoji zaklada? upitala sam. - Dakako - rekla je moja mama. - Zapravo, prije nekoliko dana sastala sam se s Everettom. - Everett je bio bakin odvjetnik za pitanja imovine. Moja se majka nagnula preko stola. - Ellen, u toj je zakladi poveliki iznos novca. Konobarica je spustila šalice s kavom. Osjetila sam slabašan miris pekana. - Muffini stižu za trenutak - rekla je. - Upravo izlaze iz pećnice. Ulila sam malo mlijeka u svoju kavu i počela je miješati. - Što želiš reći? - upitala sam je. Mama je spustila glas do šapata. - Šest milijuna dolara. U zakladi. Prestala sam miješati i zagledala se u nju. - Što? Ona nije trepnula. - Vidjela sam izvješća o ulaganjima. - Zacijelo se šališ. - Ne, ne šalim se, Ellen. Nisam mogla progovoriti. Baka mi je ostavila šest milijuna dolara. Šest milijuna dolara. Nisam znala što da kažem. Dobro sam zarađivala, kao i Hayden. Ali, zaklada od šest milijuna dolara... pa, to je poput sigurnosne mreže. Velike sigurnosne mreže. Odmahnula sam glavom. - Ne znam što bih rekla. - Zamislila sam baku u Everettovu uredu, kako uspravno sjedi u jednom od njegovih stolaca od mahagonija, a pred njom je hrpica spisa o zakladi. Vidjela sam kako drži nalivpero, kako joj ruka brzo prelazi po stranicama ostavljajući trag potpisa jarkoplavom tintom. - Da je barem ovdje - rekla sam s osjećajem težine u prsima. - Kako bih joj mogla zahvaliti. Mnogo je toga učinila za mene, a i dalje čini mnogo. Nedostaje mi. Moja je majka pružila ruku preko stola i primila moju. - I meni nedostaje. - Nisam joj zahvalila za ovo. - Jesi, zahvalila si joj - rekla je moja majka. - Zahvalila si joj time što si je jako voljela. Sjedile smo u tišini dok je konobarica stavljala muffine pred nas. Moja je majka nakon nekog vremena počela rezati svoj muffin na male


komadiće. A tada je uzela zalogaj. - Mmm - rekla je. - Znaš, ovo je zapravo prilično dobro... iako ne poput onih koje je tvoja baka pekla. - U bakinu čast - rekla sam podižući svoju šalicu kave. Mama je podignula svoju pa smo se kucnule. - U bakinu čast - rekla je. Namjeravala sam te pitati - rekla je moja majka kad smo pojele. - Kako si završila u onom čudnom, malom... što je to, pansion? U sobi nema čak ni mini hladnjaka. Zatim će me pitati zašto nema wellnessa. Promatrala je nokte svoje desne ruke. - Željela sam manikiranje. I možda masažu. Istegnula sam mišić noge dok sam prošli vikend igrala tenis i jako me boli. - Počela je masirati potkoljenicu. O, Bože, doista želi wellness. - Žao mi je jer ti to moram reći, ali wellness centar je zatvoren zbog preuređenja - rekla sam. - Ponovno će ga otvoriti kad ponovno otvore fitness centar... i igralište za golf. - Nasmiješila sam se. Moja se majka podsmjehnula. - U redu, shvaćam. Nema wellnessa. Osvrnula se po zalogajnici, a tada je pogledala kroz prozor. - Ovo je doista malen gradić, zar ne? - Malen je - rekla sam - ali ima lijepih stvari. Imaju... - Uvjerena sam da je sve vrlo dražesno - rekla je moja majka naginjući se prema meni - ali jedva čekam da te odvedem kući. Do vjenčanja imamo još mnogo posla, a vrlo malo vremena. Ne shvaćam što te je zadržalo ovdje. Otvorila je svoju torbicu i izvadila popis. - Da vidimo. - Prešla je prstom niz stranicu. - Moramo dogovoriti konačnu probu za tvoju vjenčanicu... i za haljine djeveruša. - Zastala je. - I još jednom pregledati cvjetne aranžmane. - Okrenula je papir. - T, dakako, adresirati pozivnice. Olovkom je zaokružila nešto i potom položila popis na stol. - Oh, i zamalo sam ti zaboravila reći. Beezy i Gary Bridges svakako dolaze. Odgodit će safari kako bi mogli biti na tom vjenčanju. Trudila sam se sjetiti tko su Beezy i Gary Bridges dok su u mojemu umu nastajale predodžbe vjenčanja. Crkva svetog Tome, deset djeveruša, deset mladoženjinih svjedoka, tri stotine gostiju, zauvijek voljeti, u bolesti i zdravlju. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sve je to bilo tako... konačno. - To je lijepo od njih - rekla sam trudeći se zvučati uzbuđeno. - A tada sam, prisjetivši se tko su, dodala: - Mislila sam da se razvode. Mama je okretala jednu od svojih narukvica. - Da - veselo je rekla. Jesu, razvodili su se. Ali su tada odlučili umjesto toga kupiti novu kuću. Kimnula sam nastojeći shvatiti tu logiku kad je mama uz tihi zveket stavila svoju šalicu kave na tanjurić.


- Pa, reci mi - nastavila je. - Zašto si još ovdje i zašto me nisi nazvala? Kako je moguće da ti je bilo potrebno toliko mnogo vremena da isporučiš jedno pismo? I zašto je Hayden ovdje? Što se događa, Ellen? Zapitala sam se što bih joj trebala reći i odakle bih trebala početi. Od slike na tavanu? Lile Falk? Sugar? Mol nisam namjeravala spominjati. To bi je izbezumilo. Rekla sam joj da sam pismo isporučila Royu te otkrila da je Chet Cummings preminuo. Potom sam joj rekla za sve slike i mjesta na kojim sam ih našla te završila posjetom Sugar Hawley. - Jesi li znala da je baka bila slikarica? - upitala sam. Moja je majka otpila gutljaj kave. - To mi je teško povjerovati, Ellen. Mislim da ih je netko drugi naslikao. Tvoja baka nije imala umjetničkog dara. Nagnula sam se preko stola. - Mama, vidjela sam te slike. Jedriličarske regate, portreti, farma borovnica koja je nekoć bila u vlasništvu obitelji Cheta Cummingsa. Sve to je naslikala. A ako ne misliš da je imala umjetničkog dara - rekla sam pomalo prkosno - tada si trebala vidjeti kako me je poučavala fotografiji. Moja je majka slušala napola zainteresirano. - Da je bila darovita, mislim da bih to znala. - Odvest ću te k Porterovima i u Povijesno društvo pa možeš sama vidjeti te slike - rekla sam joj. - Tada ćeš znati. Konobarica je donijela posudu s kavom. - Još kave, dame? - Ne, hvala - rekla je mama. - Nije potrebno - dodala sam. Konobarica me je pogledala, a tada još jednom. I zagledala se. Naposljetku je otišla, ali se trenutak poslije vratila s nečim smotanim ispod ruke. - Da, to sam i mislila - rekla je gledajući me nagnute glave. - I mislila sam da ste to vi. Kimnula je. - Nadala sam se da ćete doći ovamo kako bih mogla dobiti vaš autogram. - Moj auto... - pokušala sam govoriti, ali mi je glas zapeo u grlu. - Da, sačuvala sam ovaj primjerak za svaki slučaj. - Odmotala je primjerak The Beacon Buglea i stavila ga na stol. A ondje, na naslovnici, bila je fotografija Roya i mene, u vodi do mojega struka, u bijeloj majici zalijepljenoj uz kožu, ruku čvrsto stisnutih oko Royeva vrata, usana čvrsto pritisnutih o njegove. Ustuknula sam.


Konobarica je stavila olovku pred mene. - Znate, nigdje nema ni jednog primjerka ovog broja. Jednostavno je rasprodan. Nije li to nevjerojatno? Kimnula sam, nesposobna progovoriti. - Biste li mi ga potpisali? - upitala je. - Biste li mogli napisati »Dolores, s ljubavlju od Plivačice«? - Što je ovo? - upitala je moja mama okrećući novine prema sebi i stavljajući naočale za čitanje na nos. Pokrila je jednu stranu usta i šapnula: - A zašto želi tvoj autogram? - Možda je bolje da ti objasnim nešto - rekla sam. Usta su mi se osušila. Osjetila sam kako mi se želudac steže. - The Beacon Bugle? - Moja je majka poravnala pregib. Pogled joj je skakao gore-dolje po stranici. Podignula sam ruku. - Mama, doista moram razgovarati s tobom o tome. Možemo li se, molim te, vratiti u... - Ovdje. - Konobarica je pokazala moju sliku. - Možete li potpisati tu, pokraj fotografije? Moja je majka vidjela kamo konobarica pokazuje. Počela je čitati tekst ispod slike. Poželjela sam uzeti te novine i pobjeći, ali se moja stopala nisu željela pomaknuti. Ništa se nije željelo pomaknuti. Mogla sam samo sjediti ondje i osjećati kako mi na leđima izbija hladan znoj. Mama je gurnula svoje naočale za čitanje više uz nos i pogledala fotografiju. Nakon zastrašujuće sekunde tišine začuo se krik. - O, Bože! Prinijela je papir bliže očima i potom ponovno ispružila ruku kao da bi primjerena udaljenost mogla promijeniti ono što je pisalo ili, još bolje, učiniti da te riječi nestanu. - To si ti! Ellen, što radiš u ovim novinama? I tko je, zaboga, ovaj muškarac kojega ljubiš? - Rekla sam ti da ti moram objasniti. Oči moje majke bile su razrogačene od zabrinutosti, a lice joj je potpuno izgubilo boju. Uzela sam olovku i pokraj fotografije naškrabala »Dolores, s ljubavlju od Plivačice«. - Odnesite to, molim vas - rekla sam pružajući novine konobarici. Ona je žurno otišla zahvalivši mi nekoliko puta. - Mislim da mi je potrebna još jedna kava - rekla sam. - Mislim da je meni potreban viski. - Mama, ti ne piješ viski. - Možda je dobar trenutak da počnem. - Pogledala me je svojim čeličnosivim očima, koje su ujedno bile i detektori laži, procjenjujući me. -


Što se događa? Utapala si se? Tko je taj muškarac? - Sa svakim pitanjem glas joj je bio malo viši. Podignula sam prst. - Samo da nešto razjasnim. Mislim da se nisam doista utapala. To su pogrešno napisali. Samo sam se malo... - Zato me nisi nazvala? Zato jer si u vezi s tim muškarcem? O, Bože. Pogledala je prema stropu trljajući čelo. - Ne, mama. Slušaj. Nisam u vezi s njim. Mogu objasniti. Propala sam kroz onaj mol i... - Kroz mol? Uspravila se. O, Bože, zašto sam to spomenula? - Da, ali bila sam dobro, doista. Samo me je povratna struja odnijela... - Nasla si se u povratnoj struji? Ellen! Istina je nekako izlazila htjela ja to ili ne. - Mama, rekla sam ti da sam bila dobro. Tip na fotografiji... doplivao je i vratio me na obalu. - Kad se sve to dogodilo? - Prvi dan kad sam došla ovamo. Ona se nagnula preko stola, spustila glas i upitala: - Zašto mi to nisi rekla? - Nisam željela da se zabrineš. - Pa, sada jesam zabrinuta. - Dobro sam. - To nije važno. Ipak si mi trebala reći. - Majka me je gledala neugodno dugo. - I što je s tim muškarcem? S tim junakom, kako ga nazivaju u novinama? Što je s njim? - Ništa se ne događa, mama. - Mahnula sam. - Meni ona fotografija nije izgledala kao ništa. - To se jednostavno dogodilo - rekla sam. - Mislim da sam bila toliko sretna jer sam se vratila na obalu da sam... ne znam. - Pogledala sam kroz prozor, prema mjestu na kojemu se plava površina oceana sastajala s nebom, i pomislila kako me je Roy spustio u toj vodi, kako su moja stopala stala na zrnast pijesak i kako sam ga zagrlila, pritisnula usne u njegove, okusom nalik soli i kasnom poslijepodnevnom suncu. - To se jednostavno dogodilo... a tada je bilo gotovo. Moja je majka podignula bradu i pogledala me kroz poluzatvorene oči. - Ne govoriš mi sve. Događa se još nešto. - Ne, ne. Ne događa se. Samo smo... samo smo prijatelji. - Spustila sam pogled i prstom prešla po rubu svoje šalice. - Pa, mislim da bi mi on želio biti više od prijatelja, ali zna da sam zaručena. Barem sada zna.


Moja je majka podignula obrvu. - Sada zna? - Onu večer u Antleru nije znao. Kad sam se onesvijestila i kad me je uhvatio... - Zastala sam ponovno uvidjevši da sam rekla previše. Moja je majka naglo udahnula. - Onesvijestila si se? Ellen! Podignula sam ruke. - Bila sam dobro, mama. On me je uhvatio. Imala sam sreću da je bio ondje. A tada smo... nekako plesali i, pa, on je dobar. Doista jest. Ima nešto šarmantno u njemu. - Pomislila sam na Antier i na dvokorak te koliko sam lako klizila po podu u Royevim rukama. - I to je sve? - upitala je moja majka. - To je sve? Pogledala sam prema plaži i vidjela dječaka kako odmotava zmaja. Plavi plastičan oblik lepršao je i vijorio se na vjetru dok je dječak postupno otpuštao uzicu. Osjetila sam kako majčin pogled prodire u mene. - U redu rekla sam. - Možda mi je na određeni način privlačan. - Sklopila sam ruke pod stolom. - Ali, mislim da je to samo zato što se za tri mjeseca udajem i ugodno mi je ustanoviti da i dalje mogu privući pozornost muškaraca. Moja majka nije pomaknula ni jedan mišić. Nisam bila sigurna da mi je povjerovala. Okrenula sam glavu i ponovno pogledala prema plaži. Dječakov zmaj podignuo se u zrak dok je on držao kraj uzice. Moja majka nije rekla ni riječi. Među nas se uvukao zid tišine. - Možda to nije sasvim točno - napokon sam rekla. - Možda se događa još nešto. Ali ja ne znam što. Nisam zaljubljena u njega ni bilo što takvo... volim Haydena. Ali, Roy ima nešto... a ja ne mogu... Lice moje majke je pobijelilo. - O, Bože. Ellen, tko je taj muškarac? Odakle je? Tko su članovi njegove obitelji? - Iz Beacona je, mama. - Iz Beacona je? - Nećak Cheta Cummingsa. - Rekla sam joj kako sam nekoliko puta otišla k Chetu, napokon ondje zatekla Roya i doznala da je Chet umro te da je Roy njegov nećak. - A čime se taj muškarac bavi? - upitala je moja majka. - Tesar je. Gradi kuće. Ona je trepnula. - Tesar. S pojasom za alat i kamionetom? Takav tesar? - Otprilike. Ona je okrenula glavu kao da gleda u nešto daleko niz obalu. Možda je gledala žutog psa koji je trčao prema vodi ili ženu s malom djevojčicom na rubu vode. Ili možda nije gledala ništa.


Napokon je ustala sa stolca i premjestila se na prazno sjedalo pokraj mene. Sunčeva svjetlost treperila je na dijelu stola prekrivenog ultrapasom. Moja je majka stavila ruku na moju. Oči su joj bile blage, kao plavo morsko staklo. - Voliš li Haydena? - upitala je. Kimnula sam. - Dakako. - I dalje se želiš udati za njega? - Da, da. Moja je majka kimnula. - U redu, dušo. Shvaćam što se događa i potpuno je logično. - Na licu joj je bio onaj izraz sveznajuće majke, zbog kojega sam se osjećala kao da mi je ponovno šest godina. - Mogu ti reći da proživljavaš posve normalnu reakciju. - Odmaknula je pramen kose s mojega ramena i nasmiješila se. - Hvala Bogu, jer sada obje možemo odahnuti s olakšanjem. - O čemu govoriš. Normalnu reakciju na što? Ona se naslonila. - Zar ti nikada nisam pričala o Cici Baker? - O kome? - Cici Baker. Mojoj nekadašnjoj partnerici u tenisu. Ne sjećaš je se? - O, da, mislim da se sjećam. - Pa, prije otprilike pet godina doznala je da boluje od raka. - Majka je stisnula oči gledajući me. - Uvjerena sam da sam ti to rekla... Dobro, kako bilo, otišla je k liječniku... onkologu na Manhattanu... u Centru Sloan-Kettering. On joj je spasio život, a ona se ludo zaljubila u njega. - U svojega onkologa? - Dakako. A on uopće nije bio privlačan; nizak, zdepast, a mislim i da je imao umetke u kosi. - Moja je majka načinila grimasu. - Ali Cici nije vidjela ništa od toga. On joj je spasio život. Ona ga je obožavala. - I, što se dogodilo? - upitala sam. - Jesu li se vjenčali? - Vjenčali? Ne! Ispostavilo se da je on homoseksualac. Prekrižila sam ruke. - Pa, što želiš reći? Mama je stavila ruku na moje rame. - Dva mjeseca poslije potpuno ga je zaboravila. Želim reći da je normalno da nas opčini netko tko nam spasi život i da možda čak pomislimo kako smo se zaljubili u tu osobu. To zapravo ne znači ništa. Gledala sam kako se boja vraća u majčino lice i razmišljala o slijedu događaja od mojega pada kroz mol do potonuća u vodu, trenutka kad se Roy pojavio i napokon osjećaja pijeska pod mojim nogama kad me je povukao na plažu i kad sam mu dala onaj... poljubac. Je li privlačnost koju sam osjećala prema njemu bila utemeljena na onome što je onoga dana


učinio kako bi mi pomogao? Ako je Cici Baker mislila da se zaljubila u svojega onkologa... mislim, taj čovjek je imao umetak u kosi. Majka me je netremice gledala. - Ellen, nisi zaljubljena u tesara iz Beacona u Maineu, nisi zainteresirana za njega niti bilo što drugo. Vjeruj mi, nisi. - Nasmiješila se. - Itekako si se trudila postići to što si postigla. To je trenutna zaluđenost osobom koja te je izvukla iz nevolje. Nemoj tome pridavati veću važnost. - Stavila je ruku pod moju bradu. - Sve će biti u redu. Vjeruj mi.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE CHET Slijedila sam majku prilazom prema pansionu Victory razmišljajući o tome koliko je pametna. Privlačnost koju sam osjećala prema Royu nedvojbeno je proizlazila iz toga što mi je pomogao onoga dana kad sam propala kroz mol, baš kao što je mama rekla. Zacijelo je bilo tako. Netko vam spasi život pa ste zadivljeni njime. Bilo je očito kako je to moglo prouzročiti... pa, zaluđenost, unatoč tome što sam u životu imala divnog muškarca kao što je Hayden. - Dakle - rekla je moja majka stajući na stubama. - Izaberi najljepši restoran u gradu... ili bilo gdje ovdje - dodala je mahnuvši rukom iz zapešća - pa ću tebe i Haydena odvesti na večeru. Najljepši restoran. Pitala sam se koji bi to restoran bio i je li moja majka doista dorasla tom zadatku. Bila je navikla na određenu razinu... pa, na određenu razinu. Nisam čak ni bila sigurna da želim izaći na večeru. Ne kažem da nisam bila zahvalna za taj poziv i za činjenicu da je doputovala toliko daleko. Ali, imala sam potrebu biti sama s Haydenom, vratiti se na pravi put, a mislila sam da bismo mogli početi romantičnom večerom u blagovaonici pansiona. Svjetlost svijeća, stol u kutu, boca finog vina... pa, zapravo, boca vina... - Mama, barem ćemo zajedno popiti piće, a sutra navečer mi tebe vodimo na večeru, može? Mislim da večeras moram provesti neko vrijeme nasamo s Haydenom. - Dobra ideja - rekla je, a oči su joj zaplesale. Moj je mobitel zazvonio upravo u trenutku kad je moja majka otvorila vrata predvorja. Pozivni broj doimao mi se poznatim, ali broj telefona nisam prepoznala. - Moram razgovarati vani - rekla sam. - Unutra nema signala. Kimnula sam prema zgradi. Ona mi je lagano mahnula i ušla. Prislonila sam telefon uz uho. - Halo? - Trenutak tišine. - Ellen? - Glas je bio muški. - Hej. Roy Cummings. Roy Cummings? Osjetila sam kako je nešto u meni poskočilo. Bilo je čudno čuti njegov glas iz telefona. Čudno i gotovo intimno. - Oh... zdravo rekla sam spremna zagristi nokat. Zašto je u meni budio takvu nervozu? - Dobio sam tvoj broj od Paule - rekao je. Dakle, Paula mu je dala moj broj. Hmm.


- Nadam se da se ne ljutiš jer zovem, ali moram s tobom razgovarati o nečemu donekle važnom. - Zastao je na trenutak. - I pokazati ti. Bi li mogla svratiti? - Misliš, bih li mogla doći k tebi? - Da. Tada sam imala pravo biti nervozna. K Royu Cummingsu? To vjerojatno nije dobra ideja. - Kad? - Pa, bilo bi sjajno ako bi odmah mogla doći. - Odmah? Što mi želiš pokazati? - Doista mislim da bi trebala doći - rekao je. U glasu mu se čula nestrpljivost. - Vezano je uz tvoju baku i mojega strica. Pogledala sam na sat. Tri i petnaest. Možda je Hayden još vani s ljudima iz Timesa. Možda bih mogla na deset minuta odjuriti k Royu. - U redu - rekla sam. - Dolazim. * * *

Roy je otvorio vrata nekoliko sekundi nakon što sam pokucala. Ušla sam u malo predsoblje i krenula za njim u dnevnu sobu. Pod je bio drven, boje kestena, a oko tamnog stolića nalazili su se bijeli kauč i dva naslonjača. Efekt je bio jednostavan, ali lijep. Ugrađene police za knjige protezale su se duž zida, pune fotografija i predmeta koji su izgledali kao antikno oruđe: drvena vodena vaga, blanjalice s lijepo lakiranim drškama, drveno ravnalo sa šarkama koje su omogućavale sklapanje. Zapitala sam se jesu li te stvari Chetove. I bilo je knjiga. Stotine njih, malih, velikih, u tvrdom i mekom uvezu. Zapitala sam se jesu li starije knjige u izblijedjelom platnenom uvezu također pripadale Chetu. Roy mi je pokazao neka sjednem. - Želiš li nešto popiti? Vodu, gazirani sok, voćni sok? Vino? Imam fini Beychevelle koji bi ti se mogao svidjeti. Beychevelle? Je li on kupovao u Wine Cellaru? Dio mene došao je u iskušenje da prihvati tu ponudu, ali sam znala da to vjerojatno nije dobra ideja. - Ne, hvala - rekla sam zaključivši kako je bolje da vidim ono što mi želi pokazati i odem. - Odmah se vraćam - rekao je kad sam prišla policama za knjige. Ondje je bio mjedeni predmet za kojega sam pomislila da bi mogao biti visak, ali nisam bila sasvim sigurna kako visak izgleda. Pokraj njega bila je uokvirena fotografija Roya, koji je izgledao kao da je u ranim dvadesetim, i dvaju starijih muškaraca koji gotovo kao da su bili blizanci. Obiteljska sličnost među tom trojicom bila je očita.


- To je moj tata - rekao je Roy prišavši mi straga i pokazao čovjeka na lijevoj strani. - A ovo je stric Chet. - Te oči Cummingsovih rekla sam okrenuvši se prema Royu. - Svi ih imate. Jako su plave. Sjeli smo, Roy na jedan kraj kauča, a ja u naslonjač nasuprot njemu. On je u ruci držao drvenu kutiju malo manju od kutije za cipele. Izvana je bila lakirana do satenskog sjaja. Izgledala je kao da je od cedrovine. - Kad je moj stric umro - rekao je - ostavio je mnogo stvari: odjeću, osobne stvari, znaš. - Naslonio se. - Tada to doista nisam želio gledati. Bio sam previše potresen. A osim toga, zaključio sam da ne moram žuriti. Pogledao je kutiju koju je držao. - Ali neki dan, kad si došla ovamo i kad sam te zatekao na ljestvama... Spustila sam pogled u nelagodi. - I govorio sam ti o marini... pa, znao sam da je moj stric imao stare fotografije nas dvojice, snimljene ondje. Pa sam pomislio kako je možda vrijeme da pogledam te stvari. Neprestano sam mislio na tebe i na sve to što doznaješ o svojoj baki pa sam pomislio: »Ako Ellen to može...« pa sam odlučio potražiti fotografije. I pronašao sam ih. - Na trenutak je oklijevao. Ali sam pronašao još nešto. Pružio mi je kutiju. - Hajde, otvori je. Podignula sam mjedenu šarku na prednjem dijelu i otvorila poklopac, pustivši miris cedra u sobu. U kutiji je bila hrpica omotnica neznatno različitih oblika i veličina, svezana komadom uzice koja se doimala krhko. Rubovi omotnica bili su izgužvani i izlizani, papir je promijenio boju u nijanse žućkaste, smeđe i čak narančaste boje. Male poštanske marke još su bile vidljive. Bile su poput malih umjetničkih djela, otisnute u prigušenim plavim, crvenim i zelenim bojama, s motivima koji su se doimali meko, gotovo neizoštreno. Veliki poštanski žigovi pokazivali su da te omotnice nisu bile poslane jednom, nego dva puta. Na omotnici na vrhu bila je ljubičasto-smeđa marka od tri centa s likom Caseyja Jonesa u sredini te lokomotivama s obje strane. Na sredini omotnice bilo je ime Ruth Goddard te adresa u Chicagu. Tinta nalivpera, za koju sam pretpostavila da je nekoć bila plava ili crna, izblijedjela je u zemljano smeđu, ali je rukopis još izgledao uredno, zbijeno i odlučno. Lagano sam prešla prstima preko adrese. - Pisma tvojega strica mojoj baki. Roy se nagnuo bliže. - Nisam ih želio čitati bez tebe. - Nagnuo se i pažljivo odvezao uzicu. Ona se rasparala u njegovim rukama. Uzela sam omotnicu na vrhu hrpe. Papir je bio tanak i suh pod mojim prstima. Na stražnjoj strani pisalo je ime Cheta Cummingsa i adresa u


Beaconu. Pogledala sam sve druge omotnice. Sve su bile adresirane na moju baku u Chicagu i sve je poslao Chet Cummings. Ni jedna nije bila otvorena. Baka je na svakoj omotnici precrtala svoje ime te urednim nakošenim rukopisom napisala »Vratiti pošiljatelju«. Pogledala sam Roya osjetivši kako me preplavljuje tuga. - On je napisao sva ova pisma. Roy je kimnuo. - Od 2. prosinca 1950. - rekla sam gledajući poštanske žigove - do 9. srpnja 1951. Sva ova pisma, a ona ni jedno nije otvorila. - Tako izgleda. Roy je rekao kako želi pročitati ta pisma, ali ja nisam bila sigurna da to mogu. Pisma su zacijelo bila ljubavna. Počela sam osjećati mučninu u želucu. - Doista misliš da bismo ih trebali pročitati? - Stavila sam kutiju na stolić. - Ovo su privatne misli tvojega strica, upućene mojoj baki. - Da, mislim - rekao je Roy toliko potpuno uvjereno da me je gotovo uplašio. - Mislim da bismo ih trebali pročitati. Prišao je prozoru, zagledao se u nešto i prošao prstima kroz kosu. - Ne kažem da mi je to potpuno ugodno. Da, mislim da je to pomalo nalik zadiranju u nečiju privatnost... ali gledaj, Ellen, tebe je tvoja baka uplela u ovo, a sad pretpostavljam da je i moj stric upleo mene. Pa bismo se trebali suočiti s tim zbog njih i zbog nas, te krenuti dalje. Što god se dogodilo s njima, svi bismo to trebali otpustiti. Zamislila sam se nad njegovim izborom rijeci. Svi bismo to trebali otpustiti. Svi mi, uključujući naše pretke koji su nas, kako je Roy rekao, uvukli u to. Njegove su riječi doista imale smisla. Zapitala sam se jesam li možda nesvjesno počela nositi dio bakinog tereta na svojim ramenima otkako sam doznala da pismo ne mogu isporučiti Chetu. Svi bismo se trebali suočiti s time i nastaviti dalje. Bio je u pravu. - U redu - rekla sam. - U tom slučaju mislim da bi ti trebao početi. Roy je uzeo omotnicu s vrha, onu s najstarijim datumima na poštanskom žigu, i prešao prstom ispod zaklopca. List papira koji je izvadio, nekoć bijel ili žućkast, promijenio je boju u toplu smeđu. Otvorio je papir, zagladio duboki pregib i, kad sam sjela na rub naslonjača, polako počeo čitati. 2. prosinca 1950. Draga Ruth,


još sam u šoku otkako sam se vratio iz posjeta tebi u Chicagu. Jedno je pročitati nešto u pismu, a čuti to osobno nešto je posve drugo. Ne mogu vjerovati da si doista zaljubljena u njega. Jasno mi je da ti njegova pozornost možda laska. On je student medicine. Jednoga dana bit će liječnik. Drugačiji je od svih koje si u životu srela. A i prvi put si daleko od svojega doma. Ali, molim te, preispitaj svoje srce i ustanovi je li to stvarno. Možeš li toliko lako okrenuti leđa onome što smo imali zajedno? Možeš li doista zaboraviti protekle tri godine? Ti i ja smo vrlo slični. Potječemo iz istog mjesta, želimo iste stvari. Znam što ti misliš i prije no što ti to doznaš. Možeš li to reći za Henry ja? Kako te on može poznavati poput mene? Ili te voljeti ovako kako te ja volim? To što smatraš ljubavlju mogla bi biti samo zaluđenost koja će izblijedjeti za nekoliko mjeseci. Ti i ja imamo sjećanja. Imamo prošlost, farmu i ljetne borovnice, slušanje radija na stražnjem trijemu tvojih roditelja, tvoj slikarski stalak i boje pod hrastom pokraj staje. Znam da imamo prošlost, a mislio sam da imamo i budućnost. Molim te, nemoj to ugroziti. Uzmi si vremena i razmisli o tome. Nemoj učiniti nešto što bi mogla zažaliti. To je sve što tražim. Upamti da te nitko ne voli više od mene. Chet Ispustila sam dug uzdali. Osjećala sam se čudno slušajući Roya kako čita pismo svojega strica mojoj baki. Osjećala sam se kao da bih trebala zauzeti mjesto svoje bake i ispričati se zbog njezina odbijanja da ga pogleda, da uvaži Chetove osjećaje. Ali, ja nisam bila moja baka, a Roy nije bio njegov stric pa, bi li bilo kakve koristi od toga? - Moj stric nije bio od onih koji lako odustaju - rekao je Roy vraćajući pismo u omotnicu i predajući meni sljedeću. Datum na njoj nije bio ni tjedan dana poslije prve. Chet je moju baku ponovno zamolio da si uzme vremena i rekao joj koliko je voli. A tada je opisao svoj život te zime u Maineu. Jučer sam vidio Georgea Clearyja i Ruby Swan kako se uspinju na brežuljak Hubbard Hill vukući saonice i pomislio na tebe. Pomislio sam na prošlu zimu, na to kako smo se zajedno uspinjali istim brežuljkom, kako je netom napadali snijeg škripao pod našim stopalima, kako je naš dah stvarao oblačke u zraku. Ovdje je hladno bez tebe. Grmovi borovnica prekriveni su ledom, a vjetar cijelu noć zavija poput gladne životinje. Nedostaješ mi. Volim te.


- Lijepo - rekla sam, a oči su mi zasuzile. Zapitala sam se zašto nije mogla pročitati ta pisma. Zašto mu nije mogla odgovoriti? Bilo mi je jako žao Cheta. Poželjela sam da mogu u kakvoj seansi prizvati njihove duhove i pustiti da razgovaraju te da kažu sve što su trebali reći dok su bili živi. - Nisam znao da je moj stric bio takav pjesnik - rekao je Roy pogledavši me. - Doista je bio zaljubljen u tvoju baku. Kimnula sam ne znajući što bih rekla. Pružila sam mu sljedeće pismo, napisano u siječnju 1951. godine. Tijekom božićnog tjedna tražio sam te po cijelom gradu. Nadao sam se da ćeš biti kod kuće i da ću te vidjeti kako voziš očev Studebaker ili kako se kližeš na jezeru. A tada sam čuo da si otišla u Kaliforniju kako bi blagdane provela s Henryjevom obitelji. Srce mi je ponovno puknulo. Zima je jako duga bez tebe. Dva tjedna poslije napisao je:

Chapmanovi su objesili tvoju sliku na zid u kafiću. Dobro izgleda ondje. Ljudi upiru prstom u nju i govore o tome kako si pobijedila na umjetničkom natjecanju. Drago mi je da si tu sliku naslikala u ljeto. Pomaže mi sjetiti se kako je ovdje bez sveg ovog snijega. U veljači je Chet napisao mojoj baki kako je čuo za njezine zaruke za mojega djeda. - Pitam se kako mogu dalje živjeti - napisao je - znajući da ćeš biti njegova supruga, znajući da je on na mjestu na kojemu ja žarko želim biti. U svibnju je napisao pismo iz Vermonta.

Preselio sam se ovamo jer sam morao napustiti Beacon. Bratić Ben mi je pronašao posao u jednoj pilani. Iako je proljeće napokon došlo, nisam mogao biti blizu farme. Bez tebe nema ni njezine ljepote, a napustilo me je i ono što sam nekoć osjećao prema toj zemlji. Ostala su samo bolna sjećanja. Moj otac to ne razumije. I dalje želi da vodim farmu. Kaže da je ostario i da je vrijeme da ja preuzmem. Ali, to nikada nije bio moj plan. Ti i ja smo to trebali raditi zajedno. Nije li čudno kako nešto što smatraš vrlo važnim naposljetku postane besmisleno? Čuo sam da odlaziš iz Chicaga i da ćeš na jesen biti na koledžu u Kaliforniji. Rastužuje me spoznaja da ćeš biti još dalje. Čuo sam i da si


prestala slikati. Ako je to točno, strašno si pogriješila. Vrlo si darovita, Ruth. Nemoj nikada prestati slikati. Kad je Roy pročitao pismo, srce mi se slamalo zbog Cheta. Baka nije pročitala ni jedno njegovo pismo pa je on zbog nje naposljetku napustio svoju farmu i svoj grad. Uzela sam pismo Royu i šutke ga pročitala. Dok sam ga čitala, počela sam uviđati zašto se moja baka zapravo ispričala, zbog čega joj je bilo onoliko žao. - Znam što je baka željela reći u svojem pismu - rekla sam. - Kad je napisala onaj dio o tome kako je tvoj stric odustao od onoga što je najviše volio. - Pogledala sam Roya. - Bila je to farma. On je kimnuo. - Da. - Glas mu je bio tih. - Mislim da si u pravu. Na trenutak smo samo sjedili, oboje zagledani u kutiju od cedrovine, a tada je Roy uzeo zadnju omotnicu i otvorio je. 9. srpnja 1951.

Draga Ruth, vidio sam te prošli tjedan u Beaconu. Nije li čudno da smo se oboje u isto vrijeme vratili onamo? Došao sam pomoći majci očistiti kuću. Ne znam jesi li čula, ali prodali su farmu. Vidio sam te kako s Henryjem sjediš na zidu na plazi. Držala si ga za ruku. Isprva sam te vidio samo s leđa, ali sam odmah znao da si to ti. Poznajem svaki val tvoje kose, obris tvojega lica, kako naginješ glavu. Neko vrijeme sam te gledao. Ti si se okrenula kako bi pogledala njega i nasmijala si se. Spustila si glavu na njegovo rame. On je pokazao nešto. Mislim da je to možda bila leteća riba. Gledao sam te neko vrijeme, a tada sam rekao zbogom djevojci koju sam nekoć poznavao. Mjesecima sam mislio da će, ako ikada vidim Henryja ili tebe s njim, to biti smrt za mene. Ali nije bilo. Možda zato što si izgledala vrlo sretno. Bilo mi je drago zbog toga. Želim da budeš sretna. A možda je to zato što sada shvaćam da je ono što se dogodilo otkako si napustila Beacon bilo tvoja sudbina. Chet Zaplakala sam, suze su mi se slile niz obraze. - Užasno je to da ih nije pročitala. Voljela bih da se mogu ispričati zbog nje.


Roy je spustio pismo. - Ellen, ne moraš se ispričavati. Tvoja baka je to već učinila. Napisala je pismo. Poslala je tebe ovamo da ga isporučiš. Željela je to ispraviti. - Nagnuo se malo bliže. - Iskreno rečeno, žao mi je zbog nje. Dlanom sam obrisala ruku. - Doista? - Da - rekao je. - I na samrti je mislila na mojega strica. Ne govori li ti to nešto? Da se do samoga kraja osjećala užasno zbog toga. Godinama je sve to nosila u sebi. To je strašno. Nisam tako razmišljala o tome. Zapitala sam se koliko je bakinog života bilo vezano uz ono što se dogodilo prije više od šezdeset godina? Možda si u pravu - rekla sam uzimajući jednu od omotnica i izravnavajući nabore. - Ali zašto je moralo biti toliko složeno? Roy je odmahnuo glavom i blago slegnuo ramenima. - Ne znam. Valjda zato što je ljubav komplicirana. - Vratio je pisma u kutiju. - Evo što je doista tužno. Razmisli, što je učinila toliko pogrešno? Gledao me je toliko intenzivno, plavim očima nalik pulsirajućim zvijezdama, da sam pomislila kako vidi u moju dušu. Spustila sam glavu. - Zaljubila se u nekoga drugog, Ellen. To se događa. Ne kažem da nije bilo strašno to što je moj stric povrijeđen, ali to je dio života. On je nastavio sa životom. Naposljetku je oženio moju strinu. Stvari se riješe, znaš. Roy je stavio ruku na moju. - Hajdemo to otpustiti. Oni su se pomirili. - U pravu si - rekla sam pamteći osjet njegove ruke na mojoj. - Pomirili su se. Okrenula sam ključ i ubacila u brzinu, ali nisam pritisnula papučicu gasa. Ponovno sam izbacila mjenjač iz brzine i nekoliko trenutaka sjedila ondje, pred Royevom kućom. Kako je ono rekao? Zaljubila se u nekoga drugog... To se događa. Je li govorio samo o mojoj baki ili je govorio i o meni? Ponovno sam pogledala kuću. Je li Roy mislio da sam se zaljubila u njega? Je li doista to mislio? Uhvatila sam mjenjač. Pa, nisam... zar ne?


OSAMNAESTO POGLAVLJE POVRATAK U ANTLER Sjedila sam na krevetu u pansionu Victory, omotana ručnikom, a s mokre kose cijedila mi se voda jer sam se upravo bila istuširala. Još sam mislila na baku, Cheta i pisma. Roy je bio u pravu. Bilo je vrijeme da to otpustimo. Oni su se pomirili. Sat pokraj noćnog ormarića otkrivao je da je pet i pedeset. Hayden je već satima bio odsutan s ljudima iz New York Timesa, ali je napokon ostavio poruku dok sam se tuširala te rekao da se vraća. Uzela sam bočicu laka za nokte Caution to the Wind, protresla je i počela nanositi crvenu tekućinu na nokte lijevog stopala razmišljajući o planovima za tu večer. Hayden i ja ćemo u dnevnom boravku u prizemlju popiti koktel s mojom majkom. Potom ćemo on i ja večerati za ugodnim stolom u blagovaonici koji sam rezervirala, a nakon toga ćemo se vratiti gore na šampanjac. Uspjela sam iskamčiti nekoliko svijeća od Paule, a u posudi s ledom hladila se boca Dom Pérignona. Bilo bi mi draže 1996. godište, ali sam se pomirila s 1998. jer su samo to imah u Wine Cellaru. Sve je bilo spremno. Uživat ćemo u večeri, otvoriti šampanjac, malo se opiti i malo se prepustiti romantici. Zvučalo je prilično dobro. Zvučalo je... - O, odlično, drago mi je da se spremaš. Podignula sam glavu i vidjela kako je Hayden uletio u sobu. - Sastajemo se s Jimom i Tally uz večeru - rekao je gledajući na sat. - U sedam. - S kim? - Vratila sam poklopac na bočicu. On je ispustio ključeve automobila na pisaći stol. - S novinarom i fotografkinjom iz Timesa. Rekao sam im da ćemo večerati s njima. - Večeras? - Nije moguće da to misli. Ne na jedinu večer kad sam željela da budemo sami, kad sam imala potrebu da budemo sami. Hayden je otvorio vrata ormara. - Žao mi je, dušo. Znam da je u posljednji tren, ali oni te doista žele upoznati, a nisu imali planove pa... o, usput, Paula mi je rekla da je tvoja majka ovdje. To je iznenađenje. - Da, mama je ovdje. Ušla je u jedno od svojih zabrinutih raspoloženja jer joj nisam uzvraćala pozive. Znaš kako je... - Povest ćemo je - rekao je stavljajući hlače i košulju na krevet. Okrenula sam se prema njemu. - O, Hayden, mislila sam da bismo večeras mogli jesti ovdje. Znaš, fina, mirna večerica u blagovaonici... samo nas dvoje. Sutra ćemo cijeli dan provesti s njima na fotografiranju i intervjuu. A nabavila sam i bocu Doma.


On je sjeo pokraj mene na krevet i prebacio ruku preko mojega ramena. - Dušo, moramo to učiniti. Obećao sam im da ćemo izaći. Doista žele vidjeti grad. - Prešao je rukom preko mojega obraza. - Šampanjac ćemo popiti kad se vratimo. - A osim toga - dodao je kad se počeo presvlačiti - pogodi gdje je fotografkinja Tally odrasla? - Ne znam, Hayden. A i doista me ne zanima, pomislila sam tresući bočicu laka za nokte i počela nanositi drugi sloj. Zašto nam ti ljudi određuju kako ćemo provesti cijelu večer? Hayden je zakopčao pojas. - U ulici mojega ujaka Greera u Locust Valleyju. Poznaje moju sestričnu Debbie. Ušao je u kupaonicu prije no što sam stigla reći bilo što. Vidjela sam kako se češlja pred ogledalom. - O, Jim i Tally će ti se svidjeti - viknuo je zakopčavajući košulju. - A i to je samo jedna večer. Izabrali su neki restoran zvan Anchor. - Pustio je vodu u umivaonik. Anchor. - Nadam se da nije daleko - rekla sam. - Doista nisam za dugu vožnju. - Možda bismo, ako završimo dovoljno rano, mogli izvući pola romantične večeri zajedno. - Mislim da su rekli da je u Beaconu. Zamislila sam se na trenutak držeći kist laka u ruci. - Anchor? Nisam čula za njega. - To znači da je restoran mogao biti trideset kilometara daleko. Nisam bila sretna. Hayden je stao na vrata brišući ruke. - O, možda nije Anchor. Ali nešto slično. - Zastao je. - Antler? Da, mislim da je Antler. Kist mi je ispao iz ruke i ostavio mrlju jarkocrvenog laka na mojemu gležnju. - Antler? Nisam se namjeravala vratiti u Antler! Nisam se mogla vratiti u Antler. Što ako me konobar prepozna? - Čula sam da njihova hrana nije osobito dobra - rekla sam pokušavajući prstom očistiti mrlju. - Zašto ne bismo pošli u neki drugi restoran? - Tally doista želi poći onamo - rekao je Hayden pogledavši se u ogledalo i još jednom popravio razdjeljak. Ponovno Tally. Zašto ona odlučuje o svemu? Okrenuo se prema meni. - Rekla je da želi kušati lokalne okuse, a Antler je izgledao kao dobro mjesto za to. Lokalne okuse. Što si ona umišlja, da je Margaret Mead?


Vidjela sam da vodim izgubljenu bitku. - Da, u redu - promrmljala sam pokušavajući uvjeriti samu sebe da ne moram brinuti ni o čemu. Naposljetku, zacijelo imaju više od jednog konobara. Možda će Skip imati slobodnu večer.

Plakat ispred Antlera najavljivao je ŽIVU GLAZBU RIPCORDSA&KARAOKE! Mama je ušla za Haydenom, a ja za njom. Odjeću primjerenu ladanjskom klubu zamijenila je pamučnim hlačama i tunikom s indijskim uzorkom koju još nisam vidjela, a zlatne narukvice zamijenila je jednostavna narukvica od perlica. Znala sam da je restoran prepun i prije no što su mi se oči priviknule na prigušenu svjetlost te narančasti sjaj. Ljudi su se smijali i vikali, a neprekidan žamor razgovora brujao je oko nas. Hayden me je pogledao. - Izgleda prepuno za utorak navečer. Zagrizla sam usnu i kimnula. - Vidiš h ljude s kojima se sastajemo? - upitala je moja majka. Hayden se osvrnuo uokolo. - Ne, ali hajdemo prema stražnjem dijelu. Pronaći ćemo ih. Prošli smo pokraj zauzetih stolova prepunih hrane i vrčeva piva. Na otprilike pola prostorije učinilo mi se da sam čula kako netko kaže plivačica. - Nemoj postati paranoična - rekla sam samoj sebi dok smo se gurali kroz gužvu. Netko je doviknuo Haydenovo ime i visok muškarac u četrdesetim godinama mahnuo nam je kod stola u kutu. - Dođite - rekao je Hayden. - Ono je Jim. Prišla sam stolu, zagledala se u ženu pokraj Jima i odjednom se osjetila golo u svojim bijelim pamučnim hlačama i smeđoj vesti. Bila je visoka i vitka, odjevena u svijetloplavu haljinu koja je pojačavala boju njezinih očiju, i podsjećala me na elegantan sportski automobil. Njezina kosa duga do brade, vrlo glatka i prirodno plava, izgledala je kao da je ošišana i potom namještena vlas po vlas jer je toliko savršeno padala oko njezina lica. Jim je, s druge strane, bio potpuna suprotnost: opušten u žućkastim hlačama i polo majici, kose pomalo raščupane, a naočale s okvirom od kornjačevine bile su mu malo naherene na licu. Hayden nas je upoznao, a kad mi je Jim stisnuo ruku i nasmiješio se, opazila sam iskrivljen gornji prednji zub, koji ga je činio umilnim. Mama je sjela pokraj Jima, a Hayden i ja sjeli smo na suprotnu stranu stola.


- Mislim da još nisam čula ime Tally - rekla sam okrećući se prema fotografkinji. - Je li to ime u obitelji? Tally se nasmiješila i trepnula dugačkim trepavicama. - Ne u uobičajenom smislu - rekla je. Glas joj je bio dubok i govorila je polako, kao da svaku misao bira iz odavno uspostavljenog repertoara. Naglasila je u u riječi »uobičajenom«, otežući taj zvuk tako da je zauzeo više od početnog mjesta u toj riječi. - Pravo ime mi je Sally, ali me je mlada sestra uvijek zvala Tally pa je jednostavno ostalo tako. Znate kako je. Nisam imala braće ni sestara pa nisam znala, ali sam kimnula. Hayden mi kaže da ste odrasli u Locust Valleyu, nedaleko od njegova ujaka. - Sve do internata - rekla je. - Poznavala sam njegovu sestričnu Deborah. - Nasmiješila se Haydenu. - Dobra tenisačica. - Da, još uvijek jest - rekao je Hayden. - Ali, pobijedila sam je u klupskoj završnici - dodala je Tally s blistavim osmijehom i zabacila kosu. - Pa, dakle... - rekao je Hayden i kratko se nasmijao. Okrenuo se prema Jimu. - Jeste li već bili ovdje? - Mislite li na Maine ili na Beacon? - upitala je Tally ne obazirući se na to da je Hayden to pitanje uputio Jimu. - Ili - šapnula je - na Antler? - Na Maine ili Beacon - rekla sam gledajući Tally, a potom Jima i moju majku, koja se pristojno smiješila, ali sam znala da upija sve to. Tally je svojim dugim, manikiranim prstima obuhvatila držak čaše za vino. - Moja obitelj ima malu kuću u Kennebunkportu pa znam ponešto o Maineu, ali u Beaconu još nisam bila. Jim se nasmijao. - Malu kuću u Kennebunkportu? - Zazviždao je. Tally ga je gurnula laktom. - Nemoj počinjati. Jim je uzeo maslinu iz svoje čaše martinija i stavio je u usta. - Pa, nije mala. Mislim da se s time moraš složiti. Tally je mahnula i namjestila svoju zlatnu ogrlicu tako da joj je privjesak, jedrilica, legao na kožu. - Ovaj je lokal zacijelo vrlo popularan - rekla je moja majka pogledavajući gomilu ljudi koji su stajali za šankom u dvije vrste. Jim je podignuo čašu martinija. - Dobro je da sam rezervirao stol. Hayden se osvrnuo uokolo gledajući visilice, žućkaste fotografije Beacona u njegovim počecima, debelo lakiran šank i njegovu narančastu nijansu. - Da, to je dobro - rekao je i zapanjeno gledao glave losova i jelena na zidovima.


Konobarica nam je prišla donijevši jelovnike i blok za narudžbe. Za uhom je imala zataknutu olovku. - Skip, konobar, mi je rekao neka vam donesem rundu pića na račun kuće. - Nasmiješila mi se. - Naposljetku, vi ste ovdje slavni. Okrenula sam se prema šanku i opazila Skipa kako gleda ravno prema meni. Mahnuo je i nasmiješio se, a na obrazima su mu se stvorile jamice. Hej, Plivačice, dobrodošla natrag! Hayden je pogledao Skipa pa mene. - Kako te je nazvao i zašto nam daje piće? Vidjela sam kako je mamino lice malo problijedjelo. Tally je podignula obrvu. - Slavni ste u Antleru? - Kratko se nasmijala, a tada se nagnula prema meni. - I što je potrebno učiniti da biste ovdje bili slavni? - upitala je napola šapatom. A potom se suučesnički nasmiješila, kao da smo stare prijateljice koje čuvaju tajnu. Odmahnula sam glavom i pokušala nehajno slegnuti ramenima. Izgleda da sam slična nekome. Hayden je ponovno pogledao Skipa i okrenuo se prema meni. Bio je zaustio nešto kad ga je konobarica prekinula. - Dakle, što ćete? U Haydenovu oku na trenutak sam ugledala osobit pogled, onaj koji se pojavi kad osoba posumnja da ne razumije šalu, ali je tada nestao pa sam se okrenula prema majci. - Cynthia, bi li ti prva naručila? - U redu - rekla je moja majka. - Molim vas Bacardi daiquiri. - Mislila sam da si prestala piti rum - promrmljala sam, a u mislima mi se pojavila zastrašujuća slika moje majke kako pleše na proslavi godišnjice braka naših susjeda. - O, u redu je - odvratila je mrmljajući i mahnula mi. - U redu - rekla je konobarica pišući u svoj blok. A tada se okrenula prema meni. Namjeravala sam naručiti čašu vina kad je dodala: - Hej, doista mi je žao da sam propustila onu sjajnu večer prošli tjedan. Pogledala me je kao da se ispričava. - Pikado i mrtvi predsjednici. Tako treba! Pikado i mrtvi predsjednici. Osjetila sam kako mi se grlo počinje stezati. - Mrtvi predsjednici? - upitao je Hayden. - Tko su? Bend? Konobarica se nasmijala. - Baš smiješno, kompa. Imaš smisla za humor. - Potapšala je Haydena po leđima. On se nakašljao, a tada se zaprepašten okrenuo prema meni.


Konobarica je stavila podmetače pred nas. - Znate li da ovdje imate igračicu? - upitala je Haydena. - Dobra je. Ajme. Hayden, mama, Jim i Tally gledali su u mene. Igračicu? - upitao je Jim s osmijehom. - O čemu je riječ? Gnjevno sam pogledala konobaricu. - Mislim da ste me pobrkali s nekim. Ona je pogledala prema šanku. - Ali, Skip je rekao da ste... Podignula sam ruku. - Da, znam, ali mislim da su Skipu potrebne naočale. - Nosi leće. - Pa, tada su mu potrebne nove leće. - Ima nove leće. - Pa, nešto - rekla sam, tada već krajnje uzrujana. Nipošto mi nije bilo potrebno da Hayden dozna što se dogodilo, a ona je bila nadomak tome da me razotkrije. - Čujte, možemo li jednostavno završiti s narudžbom pića? - upitala sam. - Molim vas dijetnu kolu. - Nipošto nisam namjeravala piti alkohol. Morala sam ostati pribrana. To je bilo izvjesno. - Da, u redu. - Konobarica je odmahnula glavom, promrmljala nešto, uzela druge narudžbe i otišla. Hayden se nagnuo prema meni. - Je li rekla da si se trebala nastaviti utapati? Zaboga, o čemu je govorila? - Hayden, mislim da ti sluh slabi. A nije ti ni četrdeset. - Usiljeno sam se nasmiješila. Jim se nasmijao, ali je Hayden i dalje gledao u mene kao da zna da nešto nije u redu. Odjednom je bilo kao da je temperatura u prostoriji porasla za deset stupnjeva. Osjetila sam kako mi lice rumeni, a svi za stolom gledali su u mene čekajući da kažem još nešto, ali se moja usta nisu pomicala. A tada se dogodilo čudo. Stražnja vrata su se otvorila i članovi benda nahrupili su noseći gitare, bubnjeve, električni klavir i neka druga glazbala pa su se restoranom prolomili pljesak i povici. - Zacijelo su popularni - rekao je Hayden izgledajući iznenađeno. - Nadajmo se da su dobri - rekla je Tally blago podignuvši bradu, kao da drži nešto na njoj. - Ovdje smo malo daleko od civilizacije. Bend se počeo pripremati, a konobarica se za nekoliko minuta vratila s našim pićima i tada uzela narudžbe za večeru. Nisam bila ni pogledala jelovnik, ali sam se nakon prve večeri ondje sjećala dva jela, mesne štruce i jastoga. Nisam ponovno željela mesnu štrucu pa sam bez razmišljanja rekla: - Par jastoga s pročišćenim


maslacem. Oh, i pomfrit. - Naglo sam zatvorila jelovnik i stavila ruke u krilo. Haydenu su oči zamalo iskočile iz glave. - Pročišćeni maslac? Pomfrit? Jesi li sišla s uma? Ellen, mislio sam da jako paziš na svoj kolesterol. Prije no što odemo odavde potreban ti je recept za Lipitor. - Odmahnuo je glavom i još trenutak gledao u mene, a tada se okrenuo prema Tally. Čula sam kako je pita nešto o Kennebunkportu. - Eto ga - pomislila sam. Otpila sam gutljaj svoje dijetne kole i pokušala čuti što Tally govori, ali to nije bilo moguće jer je bend u tom trenutku počeo svirati pjesmu Johnnyja Casha »Ring of Fore«. Nekoliko parova ustalo je i zaplesalo, a medu njima i supružnici u jednakim majicama s natpisom »I Maine«. Gledala sam kako suprug vodi suprugu po plesnom podiju i povremeno joj stane na nogu. Bend je završio pjesmu »Ring of Fire« te započeo pjesmu »Wild Night« Vana Morrisona. Jim se nagnuo preko stola i upitao me koliko namjeravamo ostati u Beaconu. Pokušala sam razgovarati s njim, ali mi je bilo teško dovikivati se pa sam mu nakon nekog vremena dala do znanja da ne čujem ništa. Pogledala sam plesni podij, koji se pretvorio u gomilu živahnih udova na prigušenoj svjetlosti. Potom sam pogledala prema vratima i ugledala kako Roy Cummings ulazi. Na sebi je imao plavu vjetrovku i polako je prolazio kroz gužvu, povremeno dodirujući svoju bejzbolsku kapu Red Soxa ili upirući prstom u nekoga i smiješeći se. - O, ne - pomislila sam osjećajući kako je zrak zastao u mojim plućima poput zarobljenog mjehurića. Roy i Hayden ponovno na istom mjestu. To ne može biti dobro. Roy me je ugledao i mahnuo. A tada je prišao našem stolu. - Pa, Ellen, ovo je iznenađenje. - Nagnuo je kapu. - Izgleda da doista voliš Antler. Osjećala sam kako Hayden zuri u mene. Pozdravila sam Roya te ga nespretno predstavila mami, Jimu i Tally, završivši riječima: - Sjećaš se Haydena. - Da... igrališta za golf - rekao je Roy Haydenu, a moja je majka gledala u mene. - Želite li nam se pridružiti? - upitao je Jim. - Možemo dovući još jedan stolac. Haydenovo lice se ukočilo. - Ne - rekao je Roy - ali hvala. Samo sam svratio na minutu. - Jim i Tally su iz New York Timesa - rekla sam pokušavajući domisliti što bih mogla reći. - Iz Timesa? - upitao je Roy okrenuvši se prema Jimu. - Trebali biste upoznati Scottyja Bluffa. Ondje je. - Roy je pokazao na drugi kraj


prostorije. - On je izdavač Buglea. To su naše lokalne novine. - Pogledao me je. - Mislim da su Ellen poznate. Osjetila sam kako zažareno gnjevan pogled klizi preko mojega lica. Roy je stavio ruku na naslon mojega stolca. - Hej, Ellen, možemo li razgovarati na minutu? Pogledala sam ga. Nije imao dlaka zaostalih nakon brijanja. Lice mu je bilo glatko. Oči su mu blistale. - Ne znam. Imam goste i... - Potrebna mi je samo minuta. - Hayden, imaš li što protiv? - šapnula sam. - Vjerojatno je riječ o mojoj baki i o njegovu stricu. - Učini što moraš - rekao je Hayden stavivši ruku na moju. - Odmah se vraćam - rekla sam mu. Slijedila sam Roya probijajući se kroz gomilu prema vratima. On me je vani poveo niz ulicu, pokraj nekoliko prodavaonica, a tada stao pred Frankovom krojačnicom. Vidjela sam vješalice s odjećom koja je visjela u tankim plastičnim navlakama: suknje i haljine ljetnih boja te muške hlače i sakoe. Na trenutak sam zamislila pekarnicu koja je godinama bila ondje, na kekse i tortice na pultu te na obećanje nečega toplog i slasnog kad biste otvorili vrata. - Hvala jer si izašla na minutu - rekao je Roy. - Da, pa, zamisli, sreli smo se u Antleru! - Glas mi je ponovno blago drhtao. Roy je skinuo kapu Red Soxa i prošao prstima kroz kosu. - To nije bilo slučajno. Tražio sam te u pansionu. Pomislila sam da ga nisam dobro čula. - Molim? Vratio je kapu na glavu i malo potegnuo rub. - Tražio sam te u pansionu Victory. Tražio me je. Osjećala sam se kao da ću se rastopiti. U prodavaonici je zatreperila stropna svjetiljka te zasjala mekim sjajem, poput toplinske munje. - Paula je rekla da ćeš biti u Antleru. Pitao je Paulu gdje sam. Otišao je onamo kako bi me pronašao. Zacijelo je našao još nešto stričevo, još nešto o Chetu i baki. - Zašto si me tražio? Jesi li pronašao još nešto? - Zurila sam u slovo B na njegovoj bejzbolskoj kapi sve dok se nije rastvorilo u maglu. On je odmahnuo glavom. - Ne, nije to. - Zastao je. - Ujutro odlazim. Moram otići na nekoliko tjedana... nešto poslovno. Svjetlost u prodavaonici ponovno je zatreperila, a meni se srce ispunilo tugom od pomisli da će biti odsutan. Ujutro odlazi. A ja odlazim


poslijepodne, kad završimo s intervjuima i fotografiranjem. To je značilo da ga više nikada neću vidjeti. Osjećala sam se kao da padam u rupu. Roy se naslonio na izlog. - Doista sam želio razgovarati s tobom prije no što odem - rekao je, a tada je punih pola minute zurio u pločnik trljajući potiljak. Naposljetku je izvadio malu vrećicu iz džepa vjetrovke i predao mi je. Ono što je bilo u njoj nije bilo vrlo teško. - Otvori - rekao je. Uvukla sam ruku u vrećicu i izvadila nešto kvadratno, maleno. Kad sam to podignula na svjetlost izloga, vidjela sam što je i srce mi je stalo. Bila je to minijaturna drvena kuća, iznimno vješto oblikovana. Obojena bijelom bojom, s nebeski plavim obrubima, bila je najviše dvanaest centimetara široka, duboka ili visoka. Imala je trijem sa svih strana, tri dimnjaka, dva izbočena prozora na krovu, drvene kapke i prozore od pravog stakla. Nikada do tada nisam vidjela nešto toliko maleno, ali s toliko lijepo izvedenim pojedinostima. - Odakle ti to? - upitala sam, a glas mi se rastvorio u šapat. Roy se nasmiješio. - Sviđa li ti se? - Lijepa je. - Okretala sam je, opčinjena, i promatrala iz svih kuteva. Ja sam je napravio - rekao je Roy. Nisam mogla vjerovati. Takvo što bilo je moguće izraditi samo pomoću pincete, čačkalica i strpljenja kakvo nisam mogla ni zamisliti. - Čudesno - rekla sam diveći se majušnoj ogradi trijema i opekama dimnjaka obojenim crvenom bojom. - Ellen - rekao je Roy kad sam podignula kućicu i provirila kroz minijaturne prozore. - Rekao sam ti da ću, ako više ikada pronađem pravu djevojku, za nju izgraditi palaču. Nije Taj Mahal, ali bih takvu palaču mogao izgraditi za nas. Izgradio mi je palaču. Rekao je da sam prava djevojka. Gledala sam ga, njegove jamice i njegov osmijeh, i bio mi je vrlo zgodan, izgledao je vrlo samopouzdano i uspješno. Prešao je dlanom preko mojega obraza. - Zaljubljen sam u tebe, Ellen. To želim reći. Zaljubljen sam u tebe i želim da budemo zajedno. Znam da ti mogu pružiti dobar život. Znam da te mogu usrećiti. To ti obećavam. Pogledala sam kućicu koju sam držala na dlanu. Kako sam mu mogla reći da sam osjetila nešto? Da sam, dakako, osjetila nešto. Da nisam mogla prestati misliti na naš ples one večeri u Antleru. Da je, kad me je među poljskim cvijećem farme Kenlyn primio za ruku, kroz mene prošla vibracija poput vibrata tona odsviranog na žici violine. I da sam, iako sam


se pokušala uvjeriti da su moji osjećaji prema njemu samo zaluđenost, jer je napuhavao moj ego ili mi spasio život, stojeći ondje znala kako je posrijedi nešto dublje. Ali, bila sam se obvezala Haydenu. I bili smo predaleko odmaknuli na tom putu. Nisam više mogla odustati. Bilo je ludo čak i pomišljati na to. Duboko sam udahnula. - Vrlo si drag - rekla sam. - Zapravo, doista si sjajan muškarac. Imaš nešto... neki šarm kakav ne posjeduje nitko koga poznajem. - O, Bože, to je zvučalo vrlo glupo. - I cijenim sve što si rekao. Sve je to lijepo, doista lijepo. - Zastala sam kako bih se sabrala. - A ova kućica - podignula sam je - jest palača. Veličanstvena je i čudesna i zaslužuje biti dana osobi koja će te voljeti i dijeliti tvoje snove. Spustila sam pogled. - Ali, ja nisam ta osoba. Ne mogu biti s tobom. Podignula sam svoj zaručnički prsten i dijamanti su zablistali na svjetlosti ulične svjetiljke. - Zaručena sam za Haydena. I udajem se za nekoliko mjeseci. Sve je isplanirano, a mama je već obavila pola svojega popisa zadataka. Pomislila sam na svoju majku i na to kako bih i nju razočarala. Voljela je Haydena. I voljela je zamisao o Haydenu i meni zajedno. - Mama je sve uredila - rekla sam - a kad se vratimo, poslat ćemo pozivnice. Otisnute su. Zapravo, imam jednu u sobi. - Pokazala sam u smjeru pansiona. - Pozivnice - promrmljao je Roy gledajući pokraj mene. - Da - rekla sam zamišljajući pozivnicu boje bjelokosti zataknutu za ogledalo, datum, vrijeme, mjesto. - Sve je dogovoreno - rekla sam. - Sve je konačno. Roy me je pogledao u oči i zadržao moj pogled. - A Hayden je dobar - požurila sam. - Zapravo je divan. Isti smo. Znam da ću s njim biti sretna. - Naglašeno sam kimnula. - I činjenica je da ja živim u New Yorku. To je stotine kilometara daleko. I imam dobru karijeru. Prilično sam cijenjena zbog onoga što radim. - Ne tražim od tebe da ostaviš svoj posao - rekao je Roy. - Samo ti kažem kako znam da bih te mogao usrećiti, Ellen. Dvoje tinejdžera na biciklima, mladić i djevojka, lijeno su prošli mračnom ulicom, pokraj nas. Gledala sam ih sve dok nisu skrenuli iza ugla. - Gledaj - dodala sam. - Kad bismo i zanemarili sve to, ti me uopće ne poznaješ. A i kad bi me poznavao, uvjerena sam da ti se ne bih sviđala. Tvrdoglava sam, ponašam se kao da znam sve, zahtjevna sam i noću škrgućem zubima. Roy se naslonio na zid krojačnice. - Sve to već znam - rekao je.


- Osim toga da škrgućeš zubima. I vjerojatno o tebi znam mnogo više no što misliš. Čak sam te potražio na web-stranici tvrtke Winston Reid. Usput, slika je prilično dobra. Potražio me je na web-stranici. Svidjela mu se moja slika. O, Bože, zašto je morao govoriti sve to? Ta slika je užasna. - Nije, dobra je - ustrajao je. - I sve o tebi na internetu, sve sam pročitao. A tada sam pronašao svaki članak koji te spominje. I pronašao sam fotografije. - Moje fotografije? - Da, one na onom blogu. Slike koje si snimila u Italiji... te su mi se najviše svidjele. Kako vidiš stvari, Ellen... - Zastao je. - Tvoj način gledanja na svijet uistinu je osobit. Lijep. To je dar. Osjetila sam kako mi je srce preskočilo. Poželjela sam baciti mu se u zagrljaj. Željela sam da me zauvijek drži u zagrljaju i neprestano mi to ponavlja. Ali, nisam to mogla učiniti. Bila sam pred udajom. - Roy - rekla sam. - Obavio si istraživanje. Znaš ponešto o meni, ali... - Ne, čekaj malo. - Prišao mi je bliže. - Znam mnogo o tebi, Ellen. Ponovno me je zarobio pogledom pa nisam mogla okrenuti glavu. - Znam da si pametna i duhovita. I znam da veoma voliš svoju obitelj. To je očito u načinu na koji govoriš o svojoj baki i u činjenici da si zbog nje došla ovamo. Znam i da si odana i pouzdana, da nikada nikoga ne želiš razočarati kad daš riječ. I umjetnica si, baš kao tvoja baka. Čak i ako je fotografija u ovom trenutku samo hobi, trebala bi nastaviti s time jer si sjajna. Zabacio je glavu i pogledao me. - I da, u pravu si. Istina je da misliš kako znaš sve. To sam shvatio već u oceanu. Bila si usred zapjenjenih valova, ali si me pokušavala uvjeriti da ti nije potrebna pomoć jer si na Exeteru bila u plivačkom timu. - Nasmiješio se, a ni ja nisam mogla suspregnuti osmijeh. - Ali, znam da si samo izvana takva - rekao je. - I znaš što? - Podignuo mi je bradu i zagledao se u mene. - To volim na tebi. To volim na tebi zato što... pa, zato što te volim. Okrenula sam glavu kako ne bi vidio suze koje su mi navrle u oči. Vjenčanica u izlogu bila je obavljena perlicama i čipkom. Gledala sam sićušne perlice našivene na korzet, u metre tkanine pažljivo sašivene za kakav čaroban dan prije mnogo vremena. Razmišljala sam o svemu što mi je Roy rekao. A tada sam mu rekla ono u što sam doista željela vjerovati.


- Gledaj, žao mi je - rekla sam. - Jako, jako mi je žao, ali jednostavno nisam zaljubljena u tebe, Roy. Zaluđena, možda. Zainteresirana, možda. Ali nisam zaljubljena. Zaljubljena sam u Haydena. - Zastala sam i usiljeno se nasmiješila. - I udat ću se za njega. Roy je gledao u mjesec, srebrni srp na nebu. Stajala sam ondje ne znajući želim li da mi povjeruje ili ne. On se naposljetku ponovno okrenuo prema meni. - Pa, to je druga priča - rekao je. Tada je gurnuo ruke u džepove. - Ne mogu promijeniti tvoje osjećaje, Ellen. Mislio sam da sam prilično sposoban u čitanju ljudi, doista sam mislio da osjećaš nešto poput ovoga što ja osjećam jer u suprotnom večeras ne bih došao ovamo. Ali, vidim da sam pogriješio. Pogledao je u pločnik, a tada ponovno u mene. - Pa, izgleda da smo završili. Glas mu je zvučao izgubljeno; oči su mu izgledale umorno. Posegnuo je u džep svoje vjetrovke i izvadio savijeni list plavog papira. Pismo moje bake. - Nosio sam ovo sa sobom, ali sad mislim da bih ti ga trebao vratiti rekao je. - Ali, željela sam da ga zadržiš... - Ne, Ellen. Ti bi ga trebala imati. To je možda posljednje što je tvoja baka napisala. Pogledala sam pismo i pružila ruku kako bih ga uzela. Roy me je primio za ruku, na trenutak je držao, a tada je pustio da moji prsti kliznu kroz njegove. - Pa, tada zbogom, Plivačice. - Lagano mi je kimnuo, okrenuo se i krenuo niz ulicu. Čula sam njegove korake na pločniku. Gledala sam kako ulazi u svoj kamionet i začula sam brujanje njegova motora. Vidjela sam kako se pale svjetla i gledala kako odlazi te kako crvena stražnja svjetla nestaju u tami.


DEVETNAESTO POGLAVLJE PRIZNANJE Vratila sam se u Antler s plućima punim slanog zraka. Postupila sam ispravno, učinila sam jedino što je bilo moguće učiniti. Osjećala sam se uvjereno. Otvorila sam vrata i krenula kroz gomilu. Bend je svirao »Don’t It Make My Brown Eyes Blue«, staru pjesmu Crystal Gayle. Visoka brineta koja je pjevala, s tom je pjesmom obavljala iznimno dobar posao, a glas joj je bio natopljen tugom zbog koje sam se osjećala kao da bih svakog trenutka mogla zaplakati. Kad sam se progurala kroz gužvu i stigla do stola, Hayden je razgovarao s Jimom i Tally. Čovjek sa zavijenim brkovima stajao je na drugom kraju stola i čavrljao s mojom majkom. Sjela sam pokraj Haydena. - Dakle, što je bilo? - upitao je Hayden. - Ništa osobito - rekla sam trudeći se zvučati veselo. - Samo nešto o njegovu stricu. O farmi. - O farmi? - Hayden me je gledao. - Došao je ovamo kako bi ti rekao nešto o farmi? - Odlazi na nekoliko tjedana. Hayden je otpio gutljaj vina. Vidjela sam da razmišlja o tome. Osjećala sam da me gleda i da se pita ima li tu još nešto. Da je posrijedi davanje iskaza, u tom bi trenutku započeo s metodičnim ispitivanjem svjedoka. Krajičkom oka opazila sam konobaricu i mahnula joj. - Rado bih popila piće, molim vas. Odmah. - Još jedan sok? - Kakav viski imate? - Uh, da vidimo. - Počela je nabrajati imena dodirujući prste. - Imamo Dewar’s, Jand B, Johnnie Walker... - Navela je još nekoliko. Hayden je trepnuo. - Viski, Ellen? Otkad piješ viski? Krajičkom oka vidjela sam kako Jim vilicom nabada maslinu u svojem piću. - Od sada - rekla sam. - Molim vas Johnnie Walker Black. - A tada sam dodala, kao da znam što radim: - S ledom. - U redu - rekla je konobarica, uzela nekoliko praznih čaša i žurno otišla. Hayden se nagnuo prema meni. - Što se večeras događa s tobom? Kao da si druga osoba. Ljudi ovdje misle da si netko drugi, piješ viski, jedeš jastoga s pomfritom. Možda jesi netko drugi.


- Možda priželjkujem da jesam - promrmljala sam. Pogledao me je iznenađeno. - Što želiš reći? - Ništa - rekla sam odmahnuvši rukom. Čovjek s brkovima je otišao, a moja mama se premjestila na stolac nasuprot meni. - Upravo sam upoznala izdavača lokalnih novina - rekla je. - Znaš li da se doselio ovamo iz New Jerseyja? Iznimno zanimljiv čovjek. Želi da poslije igramo pikado. - Pikado? - upitali smo Hayden i ja. - Da, pikado. S pločom i metom. - Nasmiješila se poput djevojčice i protrljala ruke. - Baš zabavno. To je bilo previše. Royeva izjava ljubavi, majčino igranje pikada s izdavačem Buglea. Kad je viski stigao, otpila sam ogroman gutljaj i pustila da mi zapali grlo. Počela sam kašljati osjećajući kao da mi se pluća stežu. - Nekako kao da piješ gorivo za mlažnjake - rekla sam naglo udahnuvši. - Trebala bi ga pijuckati - rekao je Jim gledajući me s naherenim osmijehom. - Da, priča se. - Otpila sam još jedan dug gutljaj. Žario me je cijelim putem. Bend je počeo svirati »Proud Mary«, staru pjesmu grupe Creedence Clearwater Revival. - Uvijek mi se sviđala ova pjesma - rekao je Hayden. - I meni - rekla je Tally. - Možda bi ti Ellen dopustila plesati sa mnom. Namignula mi je kao da smo ona i ja to zajedno zamislile. Kako li je drska, pomislila sam, ali sam se tada umirila spoznajom da ću se posljednja smijati. Hayden u takvom lokalu nipošto ne bi ustao i plesao. - Tally, nemoj ovo shvatiti osobno - rekla sam - ali Hayden nije za... Stala sam jer je on već bio ustajao sa svojega stolca kako bi je odveo na plesni podij. Uzrujana i gnjevna gledala sam kako odlaze. Brkati izdavač Buglea se vratio, a tada je i moja majka ustala. Namignula mi je i izvela pokret kao da baca strelicu. Osjećala sam se kao da su me svi napustili. Jim se premjestio na stolac nasuprot meni zubima drobeći kocku leda. - Jeste li za ples? - Zapravo nisam - rekla sam podižući čašu kako bih otpila još jedan gutljaj, ali zatekavši samo kocke leda. On je kimnuo i prstom promiješao svoje piće. - Znate - rekao je za koji trenutak - na zanimljiv način pijete viski, samo ga nagnete.


- Inače pijem vino - rekla sam. - I pijuckam ga. Doimalo se da razmišlja o tome. A tada se nagnuo preko stola. - Moj urednik Tom doista je uzbuđen zbog ovog serijala o vama i Haydenu. Doima se da će vjenčanje biti poveliko. Uzela sam svoju čašu i zazvonila ledom. - Nisam znala da smo postali toliko važni budući mladenci - rekla sam i otpila nekoliko gutljaja ledene vode. Jim je podignuo obrve. - Niste? Stekao sam dojam da sve radite prilično dobro, gospođice Branford. - Nasmiješio se i zdrobio još jednu kocku leda. Svidio mi se njegov osmijeh i njegov iskrivljeni zub. - A kako to znate s obzirom na to da smo se tek upoznali? - pogledala sam plesni podij u potrazi za Haydenom, ali vidjela sam samo masu tijela u kretanju. - Ah, obavljam istraživanja. A jedan od članaka o vama koje sam pročitao bio je onaj u časopisu New York. - O, Bože, ono s Lark-Hawkinsom? - Zastenjala sam. - Ne znam zašto se toliko pisalo o tome. Urbanistička pitanja inače uspavljuju ljude. - Bio je to važan događaj - rekao je Jim. - Mnogo je toga bilo na kocki. - Taj članak gotovo i nije govorio o meni - rekla sam. - A ionako, ta priča je prastara. Jim se spustio niže na stolcu i zagledao se u mene. - Bilo je to prije tri godine, a autor je pisao vrlo pohvalno. Podignuo je praznu čašu prema konobarici, koja je žurno prošla pokraj nas bez zaustavljanja. - Pohvalno. Nisam mu se svidjela. Rekao je da sam krvolok u suknji, koliko se sjećam. Jim je slegnuo ramenima. - Možda. Ali je rekao da je vaš plan briljantan. To sam upamtio. - U redu, briljantna sam. - Slažem se. - Izvinuo je vrat pogledom tražeći konobaricu, a tada pokazao moju čašu. - Želite još jedno? Idem na šank. Kimnula sam. Vratio se noseći pića koliko je god mogao. - To je dovoljno za cijeli stol - rekla sam. - Točno, kapetane. Konobar Skip je bio nepokolebljiv. Rekao je da kuća časti. - Pa - pomislila sam - ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Uzela sam čašu viskija, nagnula je i pustila da jantarna tekućina klizne niz moje grlo. Okus je postajao prilično dobar, topao, gotovo blag.


Konobarica je donijela poslužavnik prepun tanjura s hranom. Zagledala sam se u jastoge na tanjuru koji je stavila preda me, odjednom osjećajući silnu glad. - Misliš li da bismo trebali čekati druge? Jim je stavio ubrus u krilo i uzeo vilicu. - Ne, mislim da ne. Pojela sam nekoliko pomfrita i gledala u jastoga preda mnom. Izgledao je zastrašujuće. - Dakle - rekao je Jim. - Kako se osjećate sada, kad je pred vama još samo nekoliko mjeseci? Nekoliko mjeseci čega? - upitala sam gledajući metalno pomagalo za drobljenje jastoga i pitala se jesu li gdje sitno otisnute upute. Uzela sam ga, ali nisam vidjela ništa. Nikada nisam bila osobito vješta s tim pomagalom. - Nekoliko mjeseci do vjenčanja. - Oh, zar počinje intervju? - U prostoriji je odjednom postalo toplo i ugodno, a svjetiljke su sjajile crvenim sjajem. - Samo ono osnovno. - U redu - rekla sam otegnuto, pokušavajući se prisjetiti pitanja. O, da, nešto o tome kako se osjećam sada kad je vjenčanje toliko blizu. - Pa, sretna sam zbog toga - rekla sam. - Dakako. Mislim, kako bih se drugačije osjećala? - O, ne znam - rekao je Jim. - Ljudi katkad postanu malo nervozni kad se taj datum približi. Znate, zabrinuti su zbog toga hoće li sve proći dobro, hoće li sve biti savršeno i slično. Slegnula sam ramenima. - Ja ne. Sve je pod kontrolom. Mama mi pomaže, a ona je vrlo... - Namjeravala sam reći da je vrlo organizirana, ali je nešto drugo izašlo iz mojih usta prije no što sam uspjela shvatiti što se događa. - Ona je zapravo profesionalna organizatorica vjenčanja. Da, i to vrlo dobra pa ne moram brinuti ni o čemu. Što sam to govorila i zašto sam to govorila? Bilo je očito da viski progovara iz mene, ali si nisam mogla pomoći. Jim je izgledao iznenađeno. Organizatorica vjenčanja. Ajme, imate sreću. - Podignuo je čašu kako bi otpio gutljaj, a kockice leda plutale su poput malenih ledenjaka. - Ne šalim se, rekla sam osjećajući se kao da proživljavam izvantjelesno iskustvo. - Dobro da nas je uspjela ugurati u svoj raspored. Jim je izgledao šokirano. - Hoćete reći da ima toliko posla? Da možda ne bi mogla organizirati vaše vjenčanje? - O, ima jako puno posla - rekla sam. Riječi su tada izlazile toliko brzo da moj mozak nije uspijevao držati korak s njima. - Pa, i ne samo s


vjenčanjima. Uz to i mnogo putuje. - Zastala sam. - Turniri u pikadu. Prstom sam promiješala svoje piće, kao što je i Jim bio učinio. On me je sumnjičavo gledao, a jedna strana njegovih usta bila je podignuta. - Pikado? - Da - rekla sam pokazujući prema stražnjem dijelu restorana, gdje se nalazila ploča za pikado. Ali, nije bilo moguće vidjeti što se ondje događa jer su mnogi ljudi stajali na putu pogleda. - Sada je ondje, vjerojatno daje savjete drugim igračima. - To je... sjajno - rekao je Jim. Vidjela sam da ne zna što bi mislio. - Znate li - upitala sam naginjući se bliže - da nam je zaradom osvojenom igranjem pikada jedne godine platila ljetnikovac na Nantucketu? - Postajalo je zabavno. On je tiho zazviždao. - Dojmljivo. - Nagnuo je glavu. - Sumnjam da mnogo ljudi može to što ona može. Organizatorica vjenčanja i sudionica turnira u pikadu. - Ugledala sam slabašan osmijeh na njegovim usnama. Moja mama je obična stara računovotkinja. Otpila sam još jedan gutljaj. Bio je ukusan i napokon sam se osjećala dobro, lagano i kao da lebdim. Počela sam tapkati stopalom u ritmu glazbe. Bendje svirao pjesmu Faith Hill »The Lucky One«. - Dakle - rekao je Jim nakon nekoliko trenutaka. - Zanima me, jeste li se upoznali u tvrtci Winston Reid? Naslonila sam se. - Da, upoznali smo se u menzi. Bila je ostala još samo jedna salata s kineskim kupusom i rezancima i Hayden miju je prepustio. - Tako postupa pravi džentlmen. - Da, to je točno - rekla sam. - A tada me je, kad smo prvi put izašli, odveo na guvernerovu dobrotvornu zabavu. Jednostavno smo se složili. - Čujem da je i Hayden zainteresiran za politiku. Da će se kandidirati za gradsko vijeće. Ponovno sam se zagledala u jastoga i u njegovu tvrdu, sjajnu ljušturu. A tada sam pogledom potražila konobaricu kako bih ustanovila može li mi netko iz kuhinje otvoriti tu ljušturu, ali konobarice nije bilo na vidiku. - Gradsko vijeće? - upitala sam vukući nekoliko pomfrita kroz brdo kečapa i ubacila ih u usta. - Da, hoće. - Sve sam zalila viskijem. Prostorija je sjajila, pulsirala i kretala se malo nahereno. - On to želi. Jim je kimnuo i zarezao vreo pečeni krumpir. - A što je s vama? Zanima li vas politika? - Koga, mene? - nasmijala sam se. - Ne. Ne želim se kandidirati ni za što. Želim raditi nešto drugačije. Nabola sam još jedan krumpirić.


Jim se naslonio i pogledao me. - Drugačije. Primjerice? Primjerice. Pokušala sam domisliti nešto pametno. A tada mi se u um uvukla vizija bake i njezinih muffina s borovnicama. - Primjerice... pa, otvoriti pekarnicu - rekla sam. Jim je izgledao iznenađeno. - Dakako, specijalnost bi mi bile borovnice. - Pogledala sam što sam ozbiljnije mogla. Viski je djelovao sve jače pa sam uživala u tome. - Borovnice? - upitao je odmahujući glavom kao da nije dobro čuo. Kimnula sam. - Dakako. To je neosvojeno tržište, znate? Mogla bih peći muffine s borovnicama. Moja baka je pekla odlične muffine s borovnicama. - Zatvorila sam oči i zamislila je kako miješa tijesto. Ellen, nemoj ih previše miješati kako ne bi bili poput gume. - Da, ovom mjestu je potreban kvalitetniji muffin s borovnicama. - Podignula sam prst. - A ja mu ga mogu dati. - Zvučite prilično sigurno u sebe - rekao je Jim stavljajući grumen maslaca na svoj pečeni krumpir. - A tu su uvijek i pite s borovnicama - rekla sam zastavši kako bih razmislila o drugim mogućnostima. - Trokuti s borovnicama, torte, croissanti... - Ubacila sam krumpirić u usta. - Mislim da još nitko nije napravio croissant s borovnicama. - Ne - polako je rekao Jim. - Mislim da nije. - Dakako, prodavala bih i druge stvari. Ne mogu biti samo borovnice razmišljala sam počevši zamišljati pekarnicu: poslužavnik s biskvitom od limuna, kolač s breskvama u okruglim posudama za pečenje s valovitim stjenkama, košara muffina sa šipkom i đumbirom. Vidjela sam se kako vadim lim za pečenje keksa iz pećnice i osjetila miris čokolade u zraku. Ondje bi, u prednjoj prostoriji, bili drveni stolovi i stolci, a ljudi bi naručivali kavu i sendviče. Možda čak i čaj i sendviče, poput onih koje je baka nekoć pripremala. Krastavci i rikola. Slanina i ja je. Piletina iz curryja. A ljudi bi mogli sjediti i čitati novine i... Netko me je potapšao po ruci. Podignula sam pogled i vidjela kako me Jim gleda. - Kamo ste otišli? - Oprostite - rekla sam. - Samo sam razmišljala o pekarnici. - Doima se da volite hranu. Kimnula sam pokušavajući zamisliti koje bi boje lijepo izgledale u sobi s bijelim stolovima i stolcima. Plava? Bijela i plava uvijek čine sjajnu kombinaciju. Svježu. Kombinaciju koja podsjeća na plažu. - Ali, što je s politikom? - upitao je Jim.


Da, bijela i plava. Je li spomenuo politiku? Pogledala sam ga preko stola. - Molim? - Prstima sam uzela još jedan krumpirić. - Samo sam se pitao, s obzirom na Haydenovu obitelj... i Haydenovu želju da se kandidira. Sviđa li vam se svijet politike? Sviđa li mi se svijet politike? To me je pitanje zateklo nespremnu. Pogledala sam svojega jastoga... tanke nožice, kliješta. Dakako, politika me zanima. Koga ne zanima? Ali, sviđa li mi se doista? Uvijek sam smatrala da su političari mahom lažljivo i prevaranti, osim Haydenove obitelji, dakako. Plašila sam se da bi odgovor mogao glasiti: Ne, svijet politike mi se zapravo ne sviđa. - Dakako da mi se sviđa - rekla sam. - Što vam se tu može ne sviđati? Krumpirić mi je iskliznuo iz ruke i pao na hlače. Podignula sam ga opazivši mrlju masnoće i kečapa koju je ostavio za sobom. Jim je kimnuo i gledao me kako ubrusom umočenim u vodu pokušavam ukloniti mrlju. Oko crvenog središta pojavio se mokar krug promjera oko pet centimetara, nalik meti. On je odgrizao zalogaj krumpira, a ja sam ponovno pogledom potražila konobaricu. U onoj je kuhinji morao biti netko tko zna izaći nakraj s ljušturom jastoga. Naposljetku sam odustala, postavila drobilicu oko repa i vuuuš, drobilica je skliznula niz površinu te udarila u posudicu s pročišćenim maslacem koji je svjetlucao poput reflektirajućeg jezera. Ponovno sam uhvatila rep i svom snagom pritisnula drobilicu. Ljuštura se taj put raspuknula, a komadići mesa razletjeli su se po čitavom stolu, po mojoj bluzi i po Jimovoj odjeći. - O, Bože, oprostite - rekla sam uzimajući čist ubrus s Haydenova mjesta i pružajući mu ga. A tada sam se počela smijati iako sam znala da ne bih trebala. Jim je počeo skidati komadiće sa svoje košulje i rukava, a gledajući taj nered, i sam se počeo smijati. Nastavili smo brisati svoju odjeću, ali kad god smo pogledali jedno drugo, prekriveni djelićima jastoga, ponovno smo prasnuli u smijeh. Nismo se mogli prestati smijati. Kad smo napokon prestali, oboje smo bili zadihani i suznih očiju. Napokon sam se pribrala kad je skupina ljudi nedaleko od ploče za pikado počela klicati, a jedan je muškarac viknuo tražeći rundu piva. Pogledala sam onamo i na trenutak ugledala majku kako visoko drži strelicu kao da se sprema baciti je. A tada ju je bacila, ali ja nisam vidjela kamo je udarila. - Ono je moja mama. Rekla sam vam da je prvakinja.


Ponovno sam krenula uhvatiti jastogov rep, ali mi ga je on naglo uzeo. - Bolje je da vam pomognem. - Uzeo je drobilicu i razbio ljušturu, koja se otvorila u jednom čistom procjepu. Ostala sam zapanjena, zadivljena njegovom vještinom. - Ako tako razbijate jastoga, ne biste preživjeli u Maineu - rekao je Jim. Život u Maineu. Nasmiješio se, a ja sam znala da se našalio, ali sam mogla misliti samo o Royu Cummingsu, o kućici koju je napravio za mene i o svemu lijepome što je rekao dok smo stajali vani. Spustila sam pogled, a oči su mi se napunile suzama. Zaljubljen sam u tebe. Znam da te mogu usrećiti. Spustila sam glavu u ruke i zatvorila oči. Ali, nisam mogla pobjeći od toga. I dalje sam vidjela njegovo lice, tih izraz poraženosti kad me je pozdravio. - Jeste li dobro? Otvorila sam oči. Jim me je gledao s izrazom zabrinutosti na licu. - Ne znam. - Mogu li pomoći. Odmahnula sam glavom. Željela sam da se Hayden vrati i odvede me u pansion. Gdje je? - Dobro sam. - Glavu sam i dalje držala pognutu. Jim je pogurnuo svoj tanjur na stranu. - U redu, Ellen, hajdemo se dogovoriti. Kad neko vrijeme nije rekao ništa, napokon sam ga pogledala. - Gledajte - rekao je. - Večeras me smatrajte samo prijateljem, u redu? Skidam svoj novinarski šešir. - Glumio je da podiže nešto s glave i baca iza sebe. - Nema ga, u redu? Gledala sam ga. Imao je lijepe smeđe oči, pune povjerenja, poput psa. Kimnula sam. - Da, u redu. Nagnuo se naprijed i šapnuo: - Dakle, recite mi što se događa. I ja sam stavila laktove na stol. A tada sam se nagnula bliže njemu. - Znate onog tipa koji je bio ovdje? Visok, tamne kose. - S kapom Red Soxa? - Da - rekla sam. - To je Roy. Jim je izgledao zbunjeno. - Mislim da ne... - Ime mu je Roy. Roy Cummings. Pogledala sam razrijeđeni viski u svojoj čaši. Osjećala sam teret na srcu. Od sveg tog alkohola u meni se događalo nešto. - Evo u čemu je stvar - rekla sam, a moje su riječi počele zvučati pomalo plačljivo. - Do vjenčanja me dijele tri mjeseca...


- Podignula sam tri prsta. - I sve je u stanju pripravnosti, sve je spremno... A tada upoznam njega. Roya. Roya Cummingsa. Jednostavno niotkuda ušeće u moj život. Mahnula sam rukom. - Ne, čekajte, to nije istina. Ne niotkuda. Iz Beacona u Maineu. - Pokazala sam pod. - Upravo ovdje. I kaže mi da je zaljubljen u mene. O, Bože. - Zabacila sam kosu, što nije bilo pametno jer se sve u prostoriji odjednom počelo vrtjeti. - Opa - rekla sam ispravljajući se. Jim se premjestio na moju stranu stola i sjeo pokraj mene. - Jeste li dobro, Ellen? Mislite li da bih vas možda trebao odvesti u pansion? - To me zbunjuje rekla sam osjećajući potrebu da to napokon izbacim iz sebe. - Kako može biti zaljubljen u mene? Upoznala sam ga prije samo tjedan dana. Jedan tjedan. Mislim, doista. To je samo sedam dana. Podignula sam prste u zrak misleći da ih je sedam, ali zacijelo nisam pogodila jer je Jim spustio jednog od njih. Pogledala sam svoj tanjur jastoga, razbijene ljuske i raznesene krhotine. - Dakako, rekla sam mu da to ne dolazi u obzir. Ne dolazi u obzir. Udajem se za tri mjeseca, shvaćate? - Podignula sam li jevu ruku. - Van Cleef. - Udahnula sam i izdahnula. - And Arpels. Jim je kimnuo. - Lijepo - rekao je. - Divno. - Dakako da jest. Hayden bira samo najbolje. - Suze su mi potekle niz obraze. - Rekla sam mu, nisam zaljubljena u tebe. Ne možemo biti zajedno. Jim je izgledao zaprepašteno. - To ste rekli Haydenu. - Ne, to sam rekla Royu. Jim me je gledao s radoznalim izrazom na licu. Mislim da je namjeravao reći nešto kad je jedan od članova benda, muškarac u crvenobijeloj kariranoj košulji, prišao mikrofonu. - Ljudi, mi ćemo malo predahnuti, ali zabava neće. Marty Eldon je ovdje pa se pripremite za karaoke i pjevanje iz sveg glasa! - Ellen, izgleda sa ste suočeni s ozbiljnim problemima. Možda biste trebali ustanoviti što osjećate. Mislim, što uistinu osjećate. To bi moglo biti malo teže no što mislite. Nisam to željela ustanoviti. Bio je u pravu. Bilo je preteško i previše bolno i poželjela sam da uopće nisam progovorila o tome te da on prestane govoriti o tome. Okretala sam zaručnički prsten oko prsta. Željela sam prestati razmišljati o tome. - Samo tako ćete to razriješiti - rekao je. - U redu, ostavite to. Hajdemo promijeniti temu. - Samo morate uistinu preispitati svoje osjećaje - rekao je - a jedini...


- Hej, znate što? - izlanula sam. - Jako sam dobra u karaokama. Mislim da bili rado zapjevala. - Odmaknula sam svoj stolac. Jim je izgledao zaprepašteno. Čelo mu je bilo puno bora. - Jeste li sigurni da to možete? - Dakako da mogu rekla sam. - Prije dvije godine bila sam na odmoru u organizaciji Udruge odvjetnica Države New York. Predvodila sam cijelu skupinu u izvedbi pjesme »Respect«. Znate koje, pjeva je Aretha Franklin? Jim je kimnuo. - Dakako, znam. - Da, pa, pjevali smo je kako bismo proslavili činjenicu da je jedan stariji partner u drugoj tvrtci, tip po imenu Steve Ajello, napokon optužen za seksualno uznemiravanje. - Zastala sam uživajući u tom sjećanju. - Svi su rekli da imam sjajan glas. Ustala sam. - Pa idem. Noge poda mnom kao da nisu bile moje. Oslonila sam se na naslon stolca. Na hlačama sam imala golemu mrlju od kečapa i pitala sam se kako je dospjela onamo. Uzela sam podbradak koji je ležao složen pokraj mojega tanjura i otvorila ga. Na crvenoj pozadini bijelim je slovima pisalo: POJEDITE KOJI REP U ANTLERU! Omotala sam ga oko mrlje i svezak vrpce odostraga. To je bilo bolje. Krenula sam kroz gomilu prema pozornici. Nakon nekoliko koraka osjetila sam da nogom vučem nešto. Kad sam pogledala, vidjela sam da su se izdubljena kliješta jastoga uhvatila za remenčić moje sandale. Posegnula sam prema njima, ali ih nisam mogla dohvatiti. Bila su preduboko. Stigla sam do pozornice i napokon ugledala Haydena koji je stajao u gomili te mahnito mahao, pokušavajući se probiti. Lice mu je bilo potpuno blijedo, a vidjela sam i da viče te da mi pokušava nešto reći. Ali, buka je bila preglasna. Nisam ga čula. - Ne brini, Hayden - pomislila sam. - Ti ne znaš da sam odlična karaokistica. Vidjet ćeš. Postoji li uopće riječ karaokistica?. Nisam bila sigurna. - U redu je, Hayden. - Stavila sam ruke oko usta i pokušala nadjačati buku. - Iznenadit ćeš se! Popela sam se na pozornicu i pogledala uokolo, lica pretopljena jedno u drugo na toploj narančastoj svjetlosti. Smiješila su se u iščekivanju. Čak je i Skip iza šanka podignuo praznu čašu pozdravivši me. DJ je pogledao crveni plastični podbradak oko moje noge, a tada mu je pogled sišao do mojih stopala. Nasmiješio se i odmahnuo glavom. - Vi ste zacijelo Plivačica. Doista mi je drago da sam vas upoznao.


Pružio mi je bilježnicu s naslovima pjesama dajući mi do znanja da bih trebala izabrati jednu. Počela sam okretati stranice prelazeći različite glazbene smjerove: pop, rap, rock, Top 40, country. Na svakoj stranici bili su deseci pjesama, a naslovi su počeli lebdjeti i savijati se preda mnom. - Imate li što od džeza? - upitala sam. - Stare džez klasike, takvo što? On je prelistao bilježnicu i tada mi je vratio otvorenu na stranici s naslovom »Američki standardi«. - Odlično - pomislila sam. Zatvorila sam oči i spustila prst na jedan od naslova, »Our Love Is Here to Stay«. Bila je to jedna od mojih omiljenih Gershwinovih pjesama. Možda je to bio dobar znak. U redu, ovu ću - rekla sam pokazavši. On mi je pružio mikrofon i glazba je začas počela. Aranžman je bio bogat, s mnogo žičanih glazbala i dugim uvodom, u stilu tih starih pjesama. Gomila je utihnula, a ja sam pogledala po prostoriji, prema svojemu stolu, i vidjela mamu kako me uplašeno gleda držeći trofej u jednoj ruci. Trofej? Pokraj nje su sjedili Jim i Tally te, na samom kraju, Hayden, koji me je gledao s užasnutom radoznalošću svojstvenom promatračima automobilskih nesreća. Nitko nije govorio. Uvod je završio, a na monitoru su se pojavile riječi pjesme. Zapjevala sam o ljubavi koja nadživi sve drugo, radije, telefone i čak planine. Dok sam pjevala, gledala sam po prostoriji, a zamagljena lica postajala su sve jasnija. Arlen Fletch iz gradske vijećnice sjedila je za stolom u kutu s još dvije žene. Za stolom uza zid opazila sam Phila, blagajnika iz Groverove prodavaonice, u kojoj sam prvi put vidjela svoju sliku u novinama. Bio je sa ženom za koju sam pretpostavila da mu je supruga. Kad sam ga pogledala, mahnuo mi je. Susan Porter, njezin suprug i još dva para sjedili su za stolom na sredini prostorije, a mlada konobarica iz zalogajnice Three Penny bila je naprijed, držeći zgodnog plavokosog mladića za ruku. Zatekla sam se u potrazi za Royem, kako tražim njegovu kapu Red Soxa i njegov opušten osmijeh. Poželjela sam da je ondje. Promotrila sam ljude, ali ih za koji trenutak više nisam vidjela. Umjesto toga sam zamišljala Roya, sitne bore oko njegovih očiju kad se smiješio, njegovu valovitu kosu, njegove jamice na obrazima. Vidjela sam kako plutamo oceanom, kako su njegove noge zakvačene oko mojih u položaju nošenja umornog plivača. Osjetila sam sunce na licu i svoje ruke oko njega, a voda uopće nije bila hladna. A tada smo stajali vani, pred krojačnicom, i on mi je govorio da me voli. Držao me je za ruku. Znam


da te mogu usrećiti. Obećavam ti. Osjetila sam njegove prste na svojima netom prije no što me je pustio i pozdravio. Glazba je završila i na trenutak je zavladala mukla tišina, koja je potpuno preplavila prostoriju. - O, Bože - pomislila sam - bila sam užasna. Nije im se svidjelo. Zašto sam uopće mislila da znam pjevati? Zašto sam toliko popila? Zašto sam... Ali, nisam uspjela dovršiti tu misao jer se prostorijom odjednom prolomio pljesak, klicanje hučanje i povici. Neki su ljudi čak ustali. Nisam mogla vjerovati. Gledala sam kako bih vidjela plješću li kome drugome, ali na pozornici nije bilo nikoga osim mene. Ruka mi je drhtala dok sam držala mikrofon. - Hvala - rekla sam. Čula sam kako mi glas drhti. - Ovo je doista lijepo od vas. Netko je viknuo: - Naprijed, Plivačice! - i svi su se nasmijali. Dok sam stajala ondje držeći mikrofon, nešto je počelo izvirati u meni, savjet koji mi je baka dala i koji se u tom trenutku doimao vrlo važnim. DJ je posegnuo za mikrofonom, ali ga ja nisam pustila. Ponovno sam pogledala po prostoriji, tekućine boje jantara u bocama iza šanka, brodske svjetiljke koje su se ljuljale sa stropa, ploču s rezultatima zadnje igre pikada. - Znate - progovorila sam, a jezik mi je odjednom bio debeo i težak. Volim fotografirati. - Osjećala sam da govorim nerazgovijetno. Zvučalo je kao da sam rekla fofografirati. - Mnogo fotografiram. - Nekoliko ljudi počelo je šaptati. - A katkad - nastavila sam mahnuvši rukom - dok mislim da fofografiram jedno... ispadne fofografija nečega drugog. - Pogledala sam DJ-a. Izgledao je zabrinuto. Možda nisam bila jasna. - Znate - rekla sam - poput fofografije cvijeta. Pođem uzeti cvijet i gledam kroz... ono... tražilo. - Zatvorila sam desno oko kao da držim fotografski aparat. - I mogla bih fofografirati. Mislim, bilo bi dobro i slika bi vjerojatno ispala lijepa. - Pogledala sam Arlen Fletch i lagano joj mahnula. Ona je mahnula meni. - Ali, ako doista dobro pogledam, počet ću opažati... znate, druge stvari. Stvari koje prije zapravo nisam vidjela. Kao možda... list koji je lijep jer sunce sja iza njega pa se doima kao da svijetli. - Čula sam kako još nekoliko ljudi šapuće, ali sam nastavila. - A tada poželim i list smjestiti na fofografiju. Ili možda vidim... ovaj... sjenu koja izgleda zanimljivo. Možda cvijet baca sjenu koju prije nisam primijetila. I možda - dodala sam - je sjena zanimljivija od cvijeta... I to se može dogoditi, znate? - Kimnula sam nekoliko puta.


A tada sam pogledala ravno u Haydena. Sjedio je na rubu stolca potpuno blijed. - Evo u čemu je stvar - rekla sam, a usta su mi bila toliko suha da sam jedva govorila. - Hayden, ne bih to shvatila da nisam stala... i dobro pogledala. Pogledala sve... vrlo... znaš, vrlo pozorno. Jer, naposljetku to moramo učiniti. Suza mi se slila niz obraz i duboko sam udahnula. - Hayden, jako, jako mi je žao - rekla sam. - Ali, ne mogu se udati za tebe.


DVADESETO POGLAVLJE DOBRODOŠLA KUĆI, PLIVAČICE Pokušala sam otvoriti oči, ali su mi kapci bili zalijepljeni. Protrljala sam ih i trepnula, pa još jednom protrljala i trepnula. Usta su mi bila suha, a kosa mi je vonjala na ribu. Glava mi je ležala na bijeloj jastučnici, a preda mnom je bio malen stol i svjetiljka koje nisam prepoznala. Na stolu je bio moj sat i čaša vode. Okrenula sam glavu i vidjela da sam u sobi sličnoj mojoj, u sobi 10, 8 ili kako god ju je Paula označila, ali su ondje bili manji kreveti, nekoliko različitih komada namještaja, a na pisaćem stolu bio je trofej osobe koja drži... što? Strelicu za pikado? Ponovno sam protrljala oči. Moja je majka stajala na drugom kraju sobe i slagala ružičastu kašmirsku vestu. Njezin je kovčeg otvoren ležao na krevetu. Što sam radila ondje? Pokušala sam povezati događaje prošle noći. Antier i ljudi koji su plesali. Hayden i... Tally? Da, Hayden i Tally. A mama je... nakratko se pojavila predodžba moje majke kako drži strelicu za pikado. Pokušala sam je odagnati. Tada se pojavio Roy. O, Bože, Roy. Rekao mi je da me voli. Dao mi je palaču. Pogledala sam na noćni ormarić tražeći kućicu, ali nije bila ondje. A tada sam se sjetila da sam mu je vratila. A on je meni vratio bakino pismo. Umom mi je bljesnula predodžba kako stojimo pred krojačnicom u kojoj su treperila svjetla. Tada se pojavio Jim. Jim. Što sam mu rekla? Pila sam mnogo viskija. Viskija, zaboga. Nikada ne pijem viski. A tada... karaoke? Jesam li doista ustala i pjevala? Pjevala i... o, ne, o čemu sam trabunjala? Nešto o fotografiranju. A tada... Hayden. Stisnula sam komad plahte i čvrsto zažmirila pred tim sjećanjem. Jesam li doista raskinula zaruke? Otvorila sam oči i zagledala se u svoju ruku. Prstena nije bilo. Da, sinoć sam ga vratila Haydenu. - Mama? - pozvala sam hrapavim glasom. Ona je stavila svilenu pidžamu u svoj kovčeg i podignula pogled. Dobro jutro. - Zvučala je pomalo hladno, pomalo poslovno. - Jutro - rekla sam polako se podižući u sjedeći položaj. Otpila sam velik gutljaj vode. - Mislim... sinoć se zacijelo mnogo toga dogodilo. Ona je počela pakirati svoju kozmetiku u ružičastu torbicu. - Da, moglo bi se tako reći. Povukla sam pokrivače do vrata. - Pa, gdje su svi? - plaho sam upitala pogledavši na noćni ormarić, gdje sam bila ostavila svoj sat. Bilo je gotovo


deset sati. - Znam da su zacijelo otkazali intervju i fotografiranje, ali sam bila... - Svi su se odjavili - rekla je moja majka stavljajući poklopac na lončić kreme. - Ljudi iz Timesa su odlazili kad sam jutros sišla popiti kavu. - A Hayden? - upitala sam napola šapatom. - I Hayden je otišao. Mama je prišla mojemu krevetu i pružila mi omotnicu. Na prednjem zaklopcu bio je crtež pansiona Victory, a na stražnjoj moje ime. Rukopis je bio Haydenov. - Ostavio ga je ispod vrata - rekla je, a tada je prišla pisaćem stolu, uzela svijetloplavi šal i spakirala ga u kovčeg. Otvorila sam omotnicu plašeći se što ću ondje zateći. U njoj je bilo pismo pisano crnom tintom na listu bijelog papira. Draga Ellen, mnogo je toga što mi u ovom trenutku prolazi umom. Pokušavam povezati i shvatiti sve to. Najprije sam sjeo i napisao dug niz pitanja o tebi i Royu koja ti želim postaviti. Mislio sam da moram shvatiti određene stvari i da ću ti, kad budem imao odgovore, moći reći gdje si u krivu i zašto si u krivu. Ida ću te moći uvjeriti kako je cijela ta ideja o vezi s njim suluda te da nikada nećeš biti sretna ako nastaviš tim putem. Ali, tada sam shvatio da nije vrijeme za uzimanje iskaza ili za unakrsno ispitivanje. Ovo s čime sam suočen nije pravno pitanje. To je tvoje srce. Ne znam što je u tvojemu srcu, Ellen. Mislio sam da sam ja u njemu. A nadam se da i dalje jesam, na određeni način. Pretpostavit ću da je ono što misliš da osjećaš prema Royu samo suluda ideja koja neće potrajati. Možda si nervozna zbog vjenčanja. Možda je prelaženje posljednjeg koraka za tebe teže no što sam mislio da će biti. Samo to mi može objasniti sve ovo. Računam na to da ćeš se, kad se vratiš na Manhattan, ponovno pretvoriti u Ellen koju sam poznavao, koja me je voljela. Jedino što bih ti volio savjetovati jest da si uzmeš vremena i ustanoviš što uistinu želiš. Ostani ovdje neko vrijeme. Dobro razmisli o tome. A ako i tada budeš svim srcem vjerovala da je Roy Cummings jedini muškarac koji te može usrećiti, imat ćeš moj blagoslov. Hayden Navukla sam pokrivače preko glave. Kako sam Haydenu mogla učiniti nešto toliko strašno? On me je volio i... pa, ja sam i dalje voljela njega. Moji


osjećaji prema njemu nisu oslabjeli, ali sam prema Royu jednostavno osjećala više. A kako je to moguće? Kako sam Haydena mogla voljeti dovoljno da poželim udati se za njega, a tada se odjednom zaljubiti u nekoga drugog? Što je to govorilo o meni? Da sam hirovita? Nedostojna povjerenja? Da nisam poznavala vlastiti um? Zacijelo sam luda, pomislila sam. Zacijelo sam sišla s uma. U pogledu muškaraca više nikada neću vjerovati svojoj prosudbi. Sada mislim da sam zaljubljena u Roya, ali što ako zapravo nisam? Što ako je Hayden u pravu i sve ovo je samo zaluđenost? Tada ću naposljetku Royu učiniti isto što sam učinila Haydenu. Hoću li obojici uništiti život? Nisu to zaslužili. Ne, ne mogu to učiniti, pomislila sam. Već sam učinila dovoljno štete. Najbolje što sada mogu učiniti jest odustati od obojice, potpuno se kloniti ljubavnih veza. Ako je moja prosudba toliko loša, situacija se može odviti na samo jedan način. S Haydenom je gotovo, a s Royem neće ni početi. Jednostavno ću biti sama. To moram učiniti. - Što je Hayden napisao? - upitala je moja majka. Polako sam odgurnula pokrivače. Ona je stajala u podnožju kreveta. Misli da to neće potrajati - rekla sam, a grlo mi se stegnulo od pomisli na to koliko sam ga povrijedila. - Misli da je to samo zaluđenost. Moja majka je kimnula. - Napisao je kako se nada da ću biti ona stara kad se vratim na Manhattan. Ona koja ga voli. Mama je ponovno kimnula, uzdahnula i vratila se svojemu kovčegu. - Činjenica je - rekla sam gledajući je kako gura svitak s nakitom u kut - da ga volim. Samo ne... Ona se okrenula i podignula obrve u očekivanju. - Samo ne dovoljno. Pogledala me je i na licu joj se pojavio onaj izraz u kojemu je bila osobito vješta: trećina zabrinutosti i dvije trećine frustriranosti. - Zašto me tako gledaš? - upitala sam. - Raskidanje zaruka s Haydenom - rekla je stavljajući bočicu kolonjske vode u kovčeg. - Dođeš ovamo na tjedan dana i okreneš svoj život naopačke. Zamalo se utopiš pa pomisliš da si zaljubljena u nekog, nekog... tesara koji te je spasio. Pa raskineš zaruke. Pretpostavljam da ćeš sada ostaviti svoj posao, preseliti se ovamo i peći kruh ili takvo što. - Mama, to je smiješno. - Draga - rekla je prilazeći mi. - Znaš li koliko bi žena bez razmišljanja uzelo Haydena Crofta? Taj muškarac je pametan, naočit i uspješan. - Sjela je pokraj mene. - I potječe iz iznimne obitelji.


- Tada bi se ti možda trebala udati za njega - rekla sam ustavši iz kreveta i počela skupljati odjeću koju sam večer prije ostavila razbacanu uokolo. - Ti si u tom vjenčanju ionako bila važnija nego ja. - Koješta! - rekla je mama pocrvenjevši. - Ne, istina je. Samo to ne vidiš. Ti si cijelu stvar pretvorila u društveni događaj sezone. Ti i Hayden. - Mislila sam da to želiš - rekla je s izrazom zaprepaštenosti na licu. Nemoj mi govoriti da nisi. - U pravu si, željela sam to. Ali zato što si ti to željela - rekla sam. Uvijek je bilo najvažnije što ti želiš. Sve je izgledalo na određeni način; svi su se ponašali na određeni način. To si sve ti i tome si me poučila. - Ne shvaćam što želiš reći. - Ustala je, prišla pisaćem stolu i počela petljati po kosi pred ogledalom. Prišla sam joj. Nisam namjeravala dopustiti da se izvuče. - Govorim o ostavljanju dojma, mama. Kako stvari izgledaju. To je tvoja specijalnost. Nešto u meni počelo je popuštati. Osjetila sam kako se raspliće poput užeta, nit po nit. Pogledala sam mamin i svoj odraz u ogledalu, dva naraštaja žena obitelji Branford povezana mnogočime. Ali, ipak je bilo mjesta da budem drugačija. - Ostavljanje dojma bilo je i moja specijalnost - rekla sam. - Ali više to ne želim. Mama se okrenula od mene. - Da, znam. To je bilo očito sinoć, kad si pijana usred karaoke nastupa izjavila da raskidaš zaruke. - Prava se javila! Ti si ondje igrala pikado, a ako me pamćenje dobro služi, popila si nekoliko daiquirija. - Ellen, razlika je u tome da sam ja dobro podnosila taj alkohol. A osim toga, bacila sam nekoliko strelica. Pa što? - Bacila si ih nekoliko? Mama, osvojila si trofej, zaboga. - Pa, to nitko neće doznati, osim nekoliko ljudi iz Beacona. Barem to nisam javno priopćila. Ona se vratila svojemu kovčegu i stavila bijele hlače na drugu odjeću. - A ionako tu nisam mogla učiniti ništa. Oni ljudi u pivnici su izričito zahtijevali da igram. Kad sam im rekla da sam tvoja majka, samo su... Mahnula je rukom. - Mislim da su rekli nešto o pikadu i o genetici. - O čemu? Ona je slegnula ramenima i uzela svileni šal. - Na koledžu sam znala s time, to je sve. - Što želiš reći? S čime si znala?


Ona je stavila šal na hlače. - S pikadom, draga, s pikadom. - Okrenula se prema meni. - Bila sam u timu na Princetonu. - Zatvorila je kovčeg. Stigli smo na državno prvenstvo. - Što? - Prišla sam joj korak bliže. - Zaboga, o čemu govoriš? Ona je uzela trofej s pisaćeg stola i podignula ga s vragolastim osmijehom na licu. - Nisi valjda mislila da je ovo puka sreća? U svoje sam vrijeme prilično dobro igrala na turnirima. - Šališ se - rekla sam. - Zacijelo se šališ. - Sjela sam na krevet i zagledala se u majku koja je držala trofej u ruci. A tada sam se počela smijati. Smijala sam se sve dok se nisam počela tresti, sve dok se krevet nije počeo tresti i sve dok se majka nije počela smijati sa mnom. Sjela je pokraj mene, stavila trofej između nas, pa smo se obje smijale toliko da su nam potekle suze. Još sam pokušavala doći do daha kad je telefon u sobi zazvonio. Mama me je pogledala. - Ti se javi - rekla je smijuljeći se. - Ne, ti se javi - rekla sam odgovarajući smijuljenjem. Telefon je i dalje zvonio. - Dobro, dobro. - Moja je majka rupčićem obrisala oči i uzela slušalicu. - Da? Halo? Nastupio je trenutak tišine. A tada je rekla: - U redu, reći ću joj. Hvala vam. - Okrenula se prema meni. - Paula je zvala. Dolje te čeka paket. - Paket? Nisam ništa naručila. Mama mi je pružila rupčić. - Pa, rekla je da je dolje nešto za tebe. Ustala sam. - U redu, idem po to. Pljusnula sam malo vode po licu i oprala zube. A tada sam se odjenula i sišla. Paula je u predvorju razgovarala s mladim parom koji se prijavljivao. - I trebat ću poslužiti se vašim poslovnim uredom - rekla je supruga s aktovkom prebačenom preko ramena. Pogledala sam Paulu i na usnama mi se počeo pojavljivati osmijeh. - Vidjet ću što možemo učiniti rekla je Paula. A tada je zataknula olovku za uho i pogledala me. Mogla bih se zakleti da mi je namignula. Par je otišao prema stubama, a Paula je pokazala kartonsku kutiju pokraj zida. - Dostavna služba vam je to upravo ostavila. - Dostavna služba. Jeste li sigurni da je za mene? - Vaše ime je na kutiji - rekla je. Kutija je bila velika, vjerojatno metar sa metar i pol, ali duboka samo oko petnaest centimetara. Na prednjem dijelu bila je nalijepljena omotnica


na kojoj je pisalo DOSTAVNA SLUŽBA CROWN COURIER. Na sredini je netko bio napisao moje ime. - Hej - rekla je Paula. - Prije no što odete... Gurnula mi je nešto preko pulta. - Današnji Beacon Bugle - rekla je. A tada je pokazala veliku fotografiju u boji na naslovnici. - Mogla bih se zakleti da ta žena izgleda baš kao... - Mama! - vrisnula sam. Staklenog pogleda, sa širokim osmijehom na licu, naherene frizure, držala je svoj pola metra visok trofej pod kutem od četrdeset i pet stupnjeva. O, Bože, u opisu su otisnuli i njezino ime. »Cynthia Branford iz Connecticuta osvojila prvo mjesto na godišnjem ljetnom turniru u pikadu u Antleru.« Prasnula sam u smijeh. Nisam se mogla suzdržati. Sve je jednostavno bilo savršeno. Paula je malo zabacila glavu gledajući me. Napokon je ostala bez riječi. Gurnula sam joj novine natrag i pokazala fotografiju svoje majke. - Znate - rekla sam. - Ako je zamolite, mislim da bi vam je mogla potpisati. - Još sam se bila smijuljila kad sam stigla na drugi kat. - Što je to? - upitala je mama pogledavši me kad sam ušla u sobu. Naslonila sam kutiju na jedan od kreveta. - Ne znam - rekla sam. - Ali ovdje je otpremnica, račun ili nešto. Otvorila sam omotnicu i izvukla poruku rukom ispisanu na malom komadu bijelog papira. Na vrhu je bio jučerašnji datum. E, uredio sam da se slike tvoje bake pošalju tvojoj majci u Connecticut, sve osim ove, kojom sam te želio iznenaditi. Jedva čekam da vidim tvoju reakciju. S ljubavlju, H

To je napisao prije debakla u Antleru. Bilo je to tipično za njega: tiho i vješto riješiti cijeli problem sa slikama te urediti da budu isporučene. Zagrizla sam usnu kako ne bih zaplakala. Majka mi je prišla. - Što je to? Što se sada događa? Bez riječi sam joj pružila poruku moleći da ne kaže jesam ti rekla? - O, draga - rekla je zagrlivši me nakon što je pročitala poruku. Povukla sam ljepljivu traku s jedne strane kutije. Potom sam uklonila nešto omotano debelim, podstavljenim papirom. Stavila sam to na krevet i promotrila prizor. Nasred platna bila je seoska kuća, a pokraj nje staja. Nedaleko od staje bio je jedan hrast, iza njega nekoliko manjih hrastova, a


u daljini jutra grmova borovnica. U prednjem planu bio je travnjak koji se protezao duž uskog zemljanog puta, a na njegovu rubu bio je štand s rukom ispisanim natpisom: BOROVNICE. - To je farma Kenlyn - rekla sam ostavši bez daha. - Ondje je Chet Cummings odrastao. Mama je stajala pokraj mene u nijemoj zapanjenosti i promatrala sliku. - Moja je majka doista bila izvrsna slikarica, zar ne? - Čula sam ponos u njezinu glasu. - Nisam imala pojma. Prišla je korak bliže. - Ovo je lijepo. Pogledaj pojedinosti u travi. Pokazala je poteze zelene, žute i smeđe boje. - Vidi se svaka travka. I borovnice. Vidiš li odraz sunca ondje? A pogledaj krov staje. Kako je pomiješala sve te boje. - Na licu joj je bio sanjiv izraz, kao da je upravo nabasala na starog prijatelja čije ime joj je na vrh jezika i još ga se pokušava prisjetiti. - Na dnu nešto piše... ondje. - Pokazala je malo mjesto na travi. - Ne vidim pročitati, Ellen. Što piše? Pogledala sam mjesto koje je pokazala. Riječi su bile napisane bakinim rukopisom. - Piše NAŠA FARMA. - Naša farma - ponovila je moja majka okrenuvši se prema meni. - Trebala je biti njihova - rekla sam. - Chetova i bakina. Vjerojatno kad se vjenčaju. - Naslonila sam sliku na zid i načinila korak unatrag. - Trebali su biti njezini vlasnici, zajedno je voditi. To je bio njihov veliki san. Ali tada je baka otišla na koledž i upoznala djeda... - Pa, znam što se tada dogodilo - rekla je mama. - Ne znaš sve - rekla sam joj zagledana u točkice sunčeve svjetlosti na hrastu i pitala se kako je baka to naslikala. - Kad je Chet čuo da su se zaručili, napustio je Beacon. Nije želio biti okružen svim... pa, znaš, svime što ga je podsjećalo na baku. Još je bio zaljubljen u nju. - Kamo je otišao? - upitala je moja majka. - Otišao je u Vermont i ne znam kamo još, ali je dugo bio odsutan. Budući da je napustio Beacon, njegovi su roditelji naposljetku prodali farmu. - Ovu farmu? Ovu na slici? - Da - rekla sam. - Farmu Kenlyn. - Dodirnula sam debeli sloj crvene boje koju je moja baka nanijela na staju. - I mislim da je to baki bilo najbolnije. Znala je koliko je Chetu značila ta farma. Smatrala se krivom zbog toga što više nije bila u vlasništvu njegove obitelji. Mama je nagnula glavu i pogledala me. - A kako ti znaš sve to?


Gledala sam bijelu kuću i malu kolibicu, u kojoj su bile hrpe košara punih borovnica. - Zato što je Chet pisao baki nakon što je ona prekinula njihovu vezu. Pisao joj je mjesecima, ali je ona sva pisma slala natrag neotvorena. - Sjela sam na krevet. - Roy ih je pronašao i jučer smo ih pročitali. Mama je sjela pokraj mene i neko vrijeme šutjela. Pogledala je sliku. Pa - napokon je rekla - činjenica da je nakon svih tih godina mislila na to... to je nevjerojatno. - Pogledala me je blagim očima. - I tužno. - Lagano je uzdahnula. - Osvrnula se na svoj život i razmišljala je o... - Glas joj je zamro. Pogledala sam u pod, u široke daske te njihove pukotine i procjepe. Da - rekla sam. - Pretpostavljam da je to pouka u svemu ovome: nemoj se u osamdesetoj godini osvrnuti na svoj život pitajući se jesi li donio ispravnu odluku ili kakav ti je život mogao biti da si učinio ovo, a ne ono. Sunčeva svjetlost treperila je kroz prozore i stvarala točkaste uzorke na krevetu. Pomislila sam kako me je baka neposredno prije smrti zamolila da isporučim ono pismo. I pomislila sam na nju kao mladu djevojku, kako s Chetom stoji pod hrastom na onoj farmi. Zapitala sam se kakav bi joj život bio da je ostala u Beaconu. Ali, kad sam tada razmislila o toj mogućnosti, život ondje nije mi se doimao onoliko sumornim i nezanimljivim kao što sam ga zamislila tjedan dana prije. Ta mi se mogućnost doimala sretno, lijepo i s puno potencijala. Majka mi je odmaknula pramen kose sa čela. - Katkad zaboravim da si inteligentna, odrasla žena te da bih trebala poštovati odluke koje donosiš čak i ako ih sama ne bih donijela. - Zagrlila me je. - Jednostavno sam tvrdoglava i teško se mijenjam, Ellen... i žao mi je zbog toga. - Privukla me je bliže. - Volim te - šapnula je. Spustila sam glavu na njezino rame. - I ja tebe volim. Grlile smo se dok je povjetarac puhao kroz prozore, vijoreći zavjesama i donoseći slabašan miris soli u sobu. Negdje iznad nas, na nekom stablu, djetlić je kuckao pjesmu. Pritisnula sam papučicu do kraja i skrenula u Ulicu Dorset, a gume su zacviljele. Čim sam ugledala Royevu kuću, ruke su mi se ohladile i kroz mene je potekao osjećaj praznine. Kamionet je bio na prilazu, a Audija nije bilo. Zacijelo je otišao. Ogorčeno sam udarila rukom u volan te slučajno pritisnula trubu.


Možda je još ovdje, pomislila sam, iako Audi nije. Skrenula sam na prilaz, ostavila motor u praznom hodu i potrčala uza stube. Povukla sam mrežna vrata i nekoliko puta glasno zakucala. - Roy, Roy, ja sam, Ellen. Jesi li ovdje? Odgovora nije bilo. Samo je poljska ševa pjevala na polju iza kuće. - Roy, otvori, molim te - rekla sam. - Ellen je. - Otputovao je iz grada. Okrenula sam se i prenula ugledavši Royevu susjedu u podnožju stuba. Na sebi je imala ružičastu trenirku, a u rukama je držala utege. - Bavim se brzim hodanjem. - Zvučala je zadihano. - Najčešće prijeđem tri kilometra dnevno. Prišla sam rubu trijema. - Molim? Jeste li rekli da je otišao? - Da, prije otprilike pola sata. Otišao je na nekoliko tjedana. - Sagnula se kako bi svezala vezicu svoje ružičaste tenisice. - Ja se brinem za Gospodina Puddyja, njegovog mačka. - Ustala je. - Jako se uznemiri i napravi nered ako predugo ostane sam, ali sa mnom je dobro. Roy kaže da imam čaroban dodir. - Podignula je utege i potrčala preko travnjaka prema ulici. - Vidimo se. - Da, vidimo se - rekla sam. Jedan je oblak zaklanjao sunce, a povjetarac je šuštao u travi. Prišla sam automobilu. Susjeda je, tada već nekoliko kuća dalje, okrenula glavu i doviknula: Izgleda da ste mu doista slomili srce. - I tada je nastavila dalje. Nisam mogla ništa reći. Kad sam ušla u automobil, oči su me pekle. Još jednom sam pogledala Royevu kuću, prozore pred kojima sam prvi put zvala gospodina Cummingsa tražeći Cheta, ljestve pokraj kuće, klupu na kojoj smo Roy i ja sjedili čitajući bakino pismo. A tada sam podesila GPS za put na Manhattan. * * *

Već sam bila vozila Cestom Bidwell i izašla na Cestu 20A, prema autocesti, kad sam shvatila da sam trebala još nešto učiniti za svoju baku. Ili možda za sebe. Imala sam potrebu dostojno je otpratiti. A da bih to učinila, morala sam baciti njezino pismo u ocean. Roy je rekao da bismo svi to trebali ostaviti za sobom i nastaviti dalje, i bio je u pravu. Možda je to bio način. Okrenula sam se i krenula natrag u grad. Za deset minuta prošla sam zavoj na rubu grada i ugledala ocean. Slan zrak ispunio je moj automobil i zapanjila me je intenzivna, kobaltnoplava boja vode, bijela pjena i nebo prepuno galebova. Razmišljala sam o


različitim kadrovima kojim bih mogla uokviriti tu sliku u objektivu svojega fotoaparata. Vozila sam između plaže i prodavaonica te prošla pokraj zalogajnice Three Penny, odvjetničkog ureda Tindal&Griffin i prodavaonice Dry Goods, pokraj Wine Cellara i Frankove krojačnice, u kojoj je nekoć bio lokal Neodoljivi kolači s borovnicama i kava, s bakine slike. Provela sam se kroz grad i sve do Ulice Paget, gdje se gradila ona nova kuća. Zapanjila sam se opazivši koliko je drugačije izgledala u odnosu na onaj dan kad sam stigla u Beacon. Krov je bio dovršen i pokriven sindrom te više nije bilo cijevi, žica, komadića drveta te drugog otpada, koji je prethodno ležao na zemljanom tlu dvorišta. Pred kućom su bili parkirani bijeli kamionet i smeđi džip, a između njih se nalazio Royev zeleni Audi. Bio je ondje. Još nije otišao. Skočila sam iz automobila i potrčala prema stražnjem dijelu kuće te se sudarila s jednim od radnika kad sam obišla ugao. On je ispustio limenku od kave i stotine čavala poletjele su na sve strane. - Oprostite - rekla sam zadihana kad sam čučnula i pokušala pokupiti nekoliko čavala. Bacila sam ih natrag u limenku. - Je li Roy Cummings ovdje? Čovjek me je gledao, a njegove su mirne smeđe od na trenutak oživjele. - Hej, niste li vi Plivadca? - Jesam - rekla sam kimajući. - Da, ja sam Plivadca. To sam ja. Ali, molim vas, moram vidjeti Roya Cummingsa. - Mislim da je unutra - rekao je čovjek slegnuvši ramenima, a ja sam otrčala. U kući je bilo najmanje dvadeset radnika koji su postavljali kuhinjske ormariće, pločice u kupaonici i svjetiljke. Prelazila sam iz sobe u sobu tražeći Roya, ali nije ga bilo. Naposljetku sam potrčala dolje i izašla na stražnja vrata. I tada sam ga ugledala. Starog mola više nije bilo, a na njegovu mjestu stajala je posve nova struktura. Slomljene grede, nepostojeći rukohvati i istrunule daske zamijenjeni su novim, dubinski zaštićenim drvom. I postavljena su sjajna crna vrata s lijepim spiralnim ukrasima. Pogledala sam prema kraju mola i vidjela muškarca kako stoji ondje. Bio je to Roy. Potrčala sam po pijesku, skočila na platformu i naglo otvorila vrata. Roy je gledao kako trčim molom i kako moje cipele udaraju po drvetu. Stigla sam do kraja i stala. - Hej - rekla sam bez daha. - On me je odmjerio od glave do pete. - Hej i tebi. Što radiš ovdje?


- Tražim tebe - rekla sam. - Mislila sam da si otišao. Još nisam - rekao je. - Uskoro krećem. Imam sastanak gore, malo sjevernije, u vezi jednog posla. O, ne, pomislila sam. Dobit će posao u drugoj tvrtci i napustiti Beacon. - Seliš se? - upitala sam. Čula sam paniku u svojemu glasu. Roy je nagnuo glavu i pogledao me škiljeći. - Što? - Hoćeš li se zaposliti u drugoj građevinskoj tvrtci? - U drugoj građevinskoj tvrtci... - Odmahnuo je glavom. - Ne, ja... Ellen, što radiš ovdje? Pogledala sam posve nove daske pod svojim stopalima. Osjećala sam da su čvrste, pouzdane. Zagledala sam se preko vode, prema plaži, gdje je jedan dječak bacao loptu zlatnom retriveru. A tada sam pogledala Roya u oči. - Neću se udati za Haydena. On me je gledao stisnutim očima i sa zbunjenim izrazom na licu. Nećeš? Odmahnula sam glavom. - Ne. - Podignula sam lijevu ruku i promigoljila prstima. - Nemam prsten. Vidiš? On je primio moju ruku i okrenuo je na drugu stranu. A tada ju je pustio. - Što se dogodilo? Pomislila sam na Antler, karaoke i svoj govor pod utjecajem alkohola. - Znaš, u New Yorku nikad nisam imala problema s podnošenjem alkohola, ali ovdje... to je druga priča. Malo sam se napila sinoć u Antleru. Roy se nasmiješio. - Nisi valjda. - Oh, bojim se da jesam. - Ponovno mrtvi predsjednici, odvjetnice? Ili je to ovaj put bila utrka s preponama? - Ni jedno od toga. Nisam igrala pikado - rekla sam. A tada sam se sjetila majčinog trofeja. - Oh, ali moja mama jest, i osvojila je prvo mjesto na godišnjem ljetnom turniru! Nisam znala da zna igrati pikado. Roy je podignuo obrve. - Tvoja majka? Ajme. Mislim da bih je volio upoznati. - I ja bih voljela da je upoznaš - rekla sam i nasmiješila se. On me je gledao u oči i nekoliko trenutaka smo tako stajali. Naposljetku je upitao: - Dakle, što se dogodilo? Rekla sam mu za karaoke i za svoju izvedbu pjesme »Our Love Is Here to Stay«. - Mislim da su se Gershwini zacijelo okretali u grobu, ali ljudima se svidjelo. Ili su možda samo hrabrili jadnicu. - Hrabrili su Plivačicu - rekao je.


- Valjda. Ne znam. Ali, cijelo vrijeme dok sam pjevala, mislila sam na tebe i željela sam da si ondje. A tada sam počela govoriti besmislice o fotografiranju i... ne znam. Ali, na kraju sam pred svima u Antleru rekla Haydenu da vjenčanje otpada. - Čula sam kako voda zapljuskuje stupove mola dok je Roy stajao ondje i poimao sve što sam rekla. - Zašto si to učinila? - upitao je nakon nekoliko trenutaka. Duboko sam udahnula. - Zato što se ne mogu vratiti onome kako je bilo. Došla sam ovamo očekujući jedno, a dobila sam nešto posve drugo. Sve se promijenilo. I ne mogu se udati za Haydena ako sam zaljubljena u tebe. On je nagnuo glavu. - Što si rekla? - Rekla sam da se sada sve promijenilo i da se ne mogu vratiti... - Ne, mislim na ovo zadnje. Primila sam ga za ruku. Duboko sam udahnula. - Rekla sam da sam zaljubljena u tebe. On je prstima obujmio moje. - Ali, što je sa svime što si mi sinoć rekla? - Spustio je glavu. - Rekla si da nisi zaljubljena u mene. Odmahnula sam glavom. - Plašila sam se istine. Istina katkad može biti prilično zbunjujuća. Jako sam povrijedila Haydena. Znam to i s time se moram nositi. Ali, zaljubljena sam u tebe i tu si ne mogu pomoći. - Što je s New Yorkom i s tvojom karijerom? Što je sa škrgutanjem zubima dok spavaš? Nasmijala sam se. - Znaš, mislim da nisam škrgutala zubima otkako sam došla u Beacon. - Pomislila sam na svoju baku i na novac koji mi je ostavila, na farmu Kenlyn te na grančicu borovnice koju sam ondje pronašla. - I odjednom sam osjetila suludi poriv da budem vlasnica farme borovnica. Možda otvorim pekarnicu. Mogla bih prodavati muffine s borovnicama, pitu s borovnicama i... - Pogledala sam preko plaže prema gradu i kipu žene s borovnicama. - Jesi li se ikada pitao zašto nema croissanta s borovnicama? Možda bih i njih mogla peći. Znaš, čujem da je jedna stara farma borovnica na prodaju. Leteća riba iskočila je iz oceana, a njezino je tijelo u tom trenutku bilo srebrni bljesak na pozadini plave vode. Roy me je pogledao i nasmiješio se. - Mislim da si luda, Ellen Branford. Ali volim te. - Počeo me je privlačiti k sebi. - Čekaj - rekla sam. - Moram nešto učiniti. Izvadila sam bakino pismo iz džepa. Otvorila sam papir, poravnala pregib i posljednji put pogledala bakin rukopis. A tada sam prišla rubu


mola i pustila pismo. Papir je zalepršao na povjetarcu i pao na površinu vode. Roy je došao i stao pokraj mene. - Možda je napokon pronašla mir. - Nadam se da jest. - Mislim da bi bila vrlo ponosna na tebe - rekao je. - Doista? - Dakako. Ja sam ponosan na tebe. - Hvala - rekla sam. Na trenutak smo se naslonili na ogradu i gledali kako povjetarac mreška vodu. - Nisam očekivao da ću te ikada više vidjeti na ovom molu - rekao je Roy. Nasmiješila sam se. - Pa, ovdje sam. I ovaj mi se mol sviđa mnogo više nego stari. On se nasmijao. - Svida ti se? - Lijep je - rekla sam. - Mislim da se vlasnik plašio da će ga tužiti. Znaš, ona žena koja je propala u vodu. - O, da - rekla sam. - Ona odvjetnica. Misliš li da će uložiti tužbu? On je slegnuo ramenima. - Ne znam. Možda hoće. Možda neće. To bi mogao biti... sukob. Sukob interesa? Odmahnula sam glavom. - Mislim da ne bi. Zašto bi bio sukob interesa? - Pa, upravo je vlasniku rekla da je zaljubljena u njega. - Ne, nisam. Ja... Čekaj malo. Što? Roy se smiješio. - Ti si vlasnik? - upitala sam. - Ti? - C. R. Cummings Construction, d. o. o. - Pružio mi je ruku kako bismo se rukovali. Znam da sam zacijelo izgledala zbunjeno. On je susprezao smijeh. Dakle, kažeš da si vlasnik ovog mola? - upitala sam. - Mola i kuće. Zajedno su, sjećaš se? Vlasnik sam dok ih ne prodam. Znam da si mislila da sam tesar. I jesam, ali sam i građevinski poduzetnik. Tvrtka je moja. Pogledala sam niz mol prema novoj kući znajući da je ondje zbog Roya i diveći joj se kao da je prvi put vidim. - Prilično si dojmljiv, Roy Cummings. On se stidljivo nasmiješio. - Pa, uz to je vezan i moj sastanak. Sastajem se s nekim u vezi jednog projekta. Golemog imanja s jezerom, a oni žele... O, hej, sada ne moramo razgovarati o poslu. Imam bolju ideju.


Pogledao me je u oči, primio me za ruku i povukao k sebi. Nešto u meni je zatreperilo poput srca ptice u krletci, koja je odjednom puštena iz nje pa se sprema poletjeti. - Znaš - rekao je - ovo će možda zvučati ludo, ali mislim da sam zaljubljen u tebe otkako sam te prvi put vidio ondje, dok si se utapala. Odmaknula sam se. - Dok sam što? - Dok si se utapala - rekao je kao da se to samo po sebi razumi je. Stavila sam ruke na bokove. - Roy Cummings, nisam se utapala. Nikada se nisam utapala. - Shvaćam. - Pokušao je suspregnuti osmijeh. - Zašto si tada mlatarala po vodi i izgledala uspaničeno? Samo zato da privučeš moju pozornost? - Nikada u životu nisam izgledala uspaničeno. Zabacila sam ramena. Osobito ne u pogledu plivanja. Na Exeteru sam... Roy me je ponovno privukao k sebi. - Da, da, znam. Stigla si do državnog prvenstva. I prije no što sam stigla izustiti bilo što, njegove su ruke bile oko mene, a njegovo lice na mojem. Poljubio mi je čelo. Osjetila sam dlake njegove brade i miris njegova losiona poslije brijanja kad se očešao licem o moj obraz. Mirisao je poput poljskog cvijeća ondje gdje je nekoć bila farma, gdje su rasle i gdje će ponovno rasti borovnice. Poljubio je vrh mojega nosa pa je spustio usne na moje, a sve oko mene, daske pod mojim stopalima, prizor oceana na stupovima mola, granitnoplavo nebo, svaki atom života izvan Roya i mene tiho je nestao.


POGOVOR GODINU DANA POSLIJE Uzela sam zaštitne rukavice i izvadila muffine s borovnicama iz pećnice. Miris cimeta ispunio je zrak kad sam stavila dva lima na rešetku za hlađenje. Mislim da bi se baki svidjelo kako sam izmijenila njezin recept: posula cimet i šećer po vrhu kako bi bio još hrskaviji. Dok sam stajala u kuhinji kafića sa zaštitnom rukavicom u ruci, uz pjesmu »Night and Day« Colea Portera koja je svirala u pozadini, bilo mi je teško povjerovati da je prošlo godinu dana od bakine smrti i mojega dolaska u Beacon. Mislim da bi bila ponosna na ono što sam učinila i znam da bi joj se kafić svidio, osobito zato što sam ga nazvala po onom iz njezine mladosti: Neodoljivi kolači s borovnicama i kava. Njezin je duh bio posvuda. Gotovo sam nas mogla vidjeti kako plešemo u toj kuhinji, kao što smo plesale i u njezinoj, dok se muffini peku i dok Ella Fitzgerald pjeva »Bewitched, Bothered, and Bewildered«. Kad sam ušla u prednju prostoriju, dočekala me je njezina slika farme Kenlyn. Nasmiješila sam se prizorima crvene staje i malog štanda pokraj puta te pomislila koliko bi baka bila sretna kad bi doznala da smo Roy i ja kupili tu farmu i da je na to potrošen dio novca koji mi je ostavila. Proći će još nekoliko godina prije no što grmovi borovnica koje smo posadili rode, ali to je bilo u redu. Pričekat ćemo. Pokraj bakine slike visjela je ploča na kojom sam oglašavala specijalitete. Uzela sam štapić jarkožute krede i napisala »Hladna juha od mrkve i đumbira«, »Sendvič sa salatom od piletine, jabuka i pekana« i »Francuski baguette s dimljenom šunkom i brie sirom«. Roy će željeti dimljenu šunku i brie kad svrati. Dodali smo mu mišancu i dijonski senf koji on voli. Vjerojatno će doći u izblijedjelim trapericama i majici Red Soxa, proviriti u kuhinju ili me zateći u izbi koju nazivam svojim uredom te me poljubiti i ogrepsti grubom bradom tipičnom za subotnje jutro, a sve sam to voljela. Roy i ja vjenčat ćemo se najesen, bit će to skromno vjenčanje s članovima obitelji i nekoliko prisnih prijatelja. Bit će savršeno. Rezervirali smo pansion Victory za prijem i goste koji dolaze iz drugih gradova, a Paula je čak zaprijetila da će kupiti nove stolce za krov. Stariji par ustao je od svojega stola ostavivši primjerak New York Timesa. Uzela sam novine i opazila naslov koji je glasio CROFT NADOMAK UVJERLJIVOM OSVAJANJU MJESTA U VIJEĆU. Osjetila sam lagano


uzbuđenje zbog njega. Izbori će biti tek u studenom, ali se doimalo da si je osigurao mjesto za svoj distrikt, što me nije iznenadilo. Pomislila sam na e-mail koji mi je Hayden poslao nekoliko mjeseci prije. Obavijestio me je da je sreo Tally na proljetnoj gala zabavi Njujorškog baleta i da su počeli izlaziti. Odgovorila sam zaželjevši mu svako dobro i napisala da sam vidjela Jima, koji je postao kritičar restorana za Times. Jim je u travnju došao ovamo i dao mojemu kafiću dvije zvjezdice u osvrtu koji je napisao za seriju o restoranima Nove Engleske u kojima se poslužuje utješna hrana. Katkad pomislim na New York i pitam se kakav bi mi život bio da sam bakino pismo poslala poštom i da nisam došla u Beacon. Sada ne mogu zamisliti da živim bilo gdje drugdje ili da sam s bilo kim drugim osim Roya. Čudno je kako me je bakina smrt, iako vrlo tragična, dovela do nečega toliko divnog. Možda je Roy bio u pravu kad je rekao da me je baka poslala ovamo kako bih otkrila njezine tajne. Možda me je poslala ovamo kako bih otkrila i svoje. Odložila sam žutu kredu te uzela bakinu limenu kutiju s receptima s police pokraj pulta. Prednja strana bila je ukrašena ručno naslikanim plavim i bijelim cvjetovima, izlizanim i izgrebenim, ali i dalje vidljivim. Prešla sam prstom preko površine i otvorila poklopac. Požutjele kartice bile su prekrivene bakinim rukopisom, visokim i elegantnim slovima, smjernicama za pripremu kruhova i torti, pita i kolača, keksa i, dakako, muffina. Njezine su riječi nastavile živjeti čak i u izblijedjeloj azurnoplavoj tinti. SVRŠETAK


ZAHVALE Mnogi su mi ljudi pomogli s ovom knjigom, a ja sam im silno zahvalna za tu pomoć. Moj suprug Bob podupirao me je na sve moguće načine dok sam pisala, i preuređivala, i preuređivala rukopis. (- Zar još radiš na toj knjizi? često je pitao, osobito u pola dva ujutro.) Osim toga, kao jedan od mojih prvih čitatelja donio mi je golemo olakšanje kad se smijao na pravim mjestima. Nekoliko članova obitelji i prijatelja također je pročitalo rukopis i ponudilo mi sjajne prijedloge koji su mi bili dragocjeni, a većinu njih sam i primijenila: Michael Simses, Kate Simses, Christine Laceranza, Suzanne Ainslie, Ann Depuy, Rebecca Holliman i Angela Rossetti. Tim u mojoj izdavačkoj kući Little, Brown učinio je nevjerojatne stvari kako bi moju priču pretvorio u knjigu. Moj izdavač Michael Pietsch bio je divan (hvala jer ste mi pružili ovu priliku!). Moja urednica Judy Clain iznjedrila je sjajne zamisli i uvide koji su priču i način pisanja učinili mnogo boljim no što sam mogla i zamisliti. Zahvaljujem i svima drugima u kući Little, Brown, svima koji su marljivo radili kako bi prenijeli priču od rukopisa do tiska i na police knjižara - divno je poznavati vas i surađivati s vama. Posebno zahvaljujem Sue i Jimu Pattersonu za njihove zamisli i prijedloge, koji su bili presudni za utvrđivanje priče i pojačavanje dramatičnosti na najvažnijim mjestima (i činili »šlag na torti«). Osobito sam zahvalna za ljubaznost koju mi je Jim iskazao skrenuvši pozornost tima u izdavačkoj kući Little, Brown na moj rukopis. I naposljetku želim zahvaliti Jamie Cat Calan, prijateljici i autorici, jer mi je bila mentorica tijekom pisanja ove knjige i jer mi je u tom procesu pružala smjernice te ohrabrenje. Jamien poticaj naposljetku me je uvjerio da bih trebala napustiti novele na kojima sam radila i usredotočiti se na nešto veće. Neprestano mi je govorila: - Moraš napisati roman! - Napokon sam to i učinila.

Mary simses sezona borovnica  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you