Page 1

1


Camilla Läckberg

Kamenorezac s engleskoga preveo Petar Vujačić

2


Za Ulle Svu sreću što postoji...

3


 LOV NA JASTOGE nije kakav je nekoć bio. Jednom su vrijedni, profesionalni lovci na jastoge hvatali crne rakove. Danas su ljetni gosti provodili tjedan dana loveći jastoge samo za vlastitu zabavu. I nisu se pridržavali pravila. On se toga nagledao tijekom godina. Četkama se kriomice uklanjala vidljiva ikra sa ženki i tako jastozima davala vjerodostojnost; kralo se iz tuđih vrša. Neki su čak i zaranjali i jastoge vadili ravno iz trapula. Ponekad se pitao kako će sve to završiti i je li među lovcima na jastoge preostao ijedan tračak časti. Jednom je prilikom u vrši koju je izvukao pronašao bocu konjaka u zamjenu za nepoznat broj iz nje pokradenih jastoga. Taj lopov barem je imao malo poštenja – ili smisao za humor. Frans Bengtsson duboko je uzdahnuo, ustao i počeo izvlačiti vrše; lice mu se razvedrilo kad je u prvoj ugledao dva prelijepa jastoga. Imao je dobro oko za okupljališta jastoga, kao i za određen broj mjesta na koja je bacao vrše i na kojima ga je sreća godinama pratila. Još tri vrše i prikupio je pristojnu hrpu vrijednih rakova. Istini za volju, nije shvaćao zašto postižu tako sablažnjivo visoke cijene. Ne može se reći da su neukusni, no njemu je za večeru uvijek bila milija haringa. Bila je ukusnija i pristupačnija cijenom. No prihod od lova na jastoge bio je i više nego dobrodošao dodatak mirovini u ovo doba godine. Posljednja vrša kao da je bila zapela; nogom se upro o bok broda i pokušao je osloboditi. Osjetio je kako polagano popušta i nadao se da nije oštećena. Pogledao je preko boka svoje stare drvene snipe da provjeri u kojem je stanju. No vrša nije bila prvo što je isplivalo. Valovitu vodenu površinu probila je bijela ruka; načas mu se učinilo kao da upire ka nebu. Prvi poriv bio mu je otpustiti konop i pustiti da to, što god bilo ispod površine, ponovno nestane u dubinama zajedno s vršom. Ali profesionalnost je ipak prevladala te je nastavio povlačiti konop pričvršćen za vršu. U tijelu je imao još dosta snage koja mu je bila potrebna. Morao je uprijeti svim silama da svoj sablasni ulov prebaci preko ograde. Uznemirio se tek kad je blijedo, beživotno tijelo bučno udarilo o palubu. Dijete koje je izvukao iz mora. Djevojčica, duge kose zalijepljene za lice, usana modrih baš kao i oči koje su slijepo zurile u nebo. 4


Bengtsson se presavio preko ograde i povratio. Patrik je osjećao gotovo nezamislivu iscrpljenost. Sve njegove iluzije da bebe dugo spavaju potpuno su nestale tijekom posljednja dva mjeseca. Dlanom je prešao po kratkoj smeđoj kosi, no uspio ju je samo još više razbarušiti. A za sebe je mislio da je umoran – nije mogao ni zamišljati kako se tek osjeća Erica. No bar nije morao ustajati noću i dojiti. Štoviše, stvarno je bio zabrinut za nju. Nije se mogao sjetiti da ju je vidio nasmijanu još otkako se vratila iz bolnice; oko očiju imala je crne kolobare. Kad ju je vidio tako očajnu ujutro, bilo mu je teško napustiti nju i Maju. A ipak, morao je priznati da je osjećao istinsko olakšanje kad se mogao odvesti u njemu poznati svijet odraslih. Maju je volio najviše na svijetu, no dovesti kući bebu bilo je kao kročiti u stran, nepoznat svijet gdje iza svakog ugla vrebaju svakovrsne nove brige. Zašto ne spava? Zašto vrišti? Je li joj prevruće? Je li joj hladno? Kakve su joj to čudne mrlje na koži? O odraslim huliganima znao je bar nešto i znao se nositi s tim. Rastreseno se zagledao u spise ispred sebe i pokušavao razbistriti mozak u dovoljnoj mjeri da nastavi raditi. Kad je zazvonio telefon, zamalo je iskočio iz stolca; zazvonio je još triput prije nego što se stigao sabrati i podići slušalicu. »Patrik Hedström.« Deset minuta poslije toga zgrabio je jaknu s vješalice pokraj vrata, odjurio u ured Martinu Mollinu i rekao: »Martine, neki stari izvlačio je vrše za jastoge. Frans Bengtsson. Izvukao je tijelo.« »Gdje to?« upitao je zatečeno Martin. Dramatične vijesti razdrmale su beživotni ponedjeljak ujutro u policijskoj postaji Tanumshede. »Ispred Fjällbacke. Brod mu je privezan za mol pokraj Trga Ingrid Bergman. Moramo na teren. Hitna je već na putu.« Martinu nije trebalo reći dvaput. Zgrabio je jaknu da se suoči sa surovim listopadskim vremenom i pošao za Patrikom do auta. Put do Fjällbacke prošao je brzo — Martin se bojažljivo pridržavao za ručku iznad vrata kad bi se auto zanio na rubu oštrih zavoja. »Utapanje? « upitao je Martin. »Kvragu, kako da ja znam«, odvratio je Patrik i odmah požalio što se otresao na Martina. »Oprosti – premalo sna.« »Sve u redu«, rekao je Martin. Znajući kako je smoždeno Patrik izgledao proteklih nekoliko tjedana, bio mu je i više nego spreman oprostiti. 5


»Samo znam da ju je pronašao prije otprilike sat vremena. Stari kaže kako mu se ne čini da je dugo bila u vodi. No to ćemo ubrzo vidjeti«, govorio je Patrik dok su se Galärbackenom spuštali prema keju gdje je na vezu stajala drvena snipa. »Rekao si, ona?« »Da, djevojčica, dijete.« »Pas mater«, rekao je Martin, požalivši što nije slijedio poriv da ostane u krevetu s Pijom umjesto da danas ode na posao. Parkirali su se kod Caféa Bryggan i požurili se do brodice. Bilo je gotovo nevjerojatno da nitko još nije primijetio što se zbiva, pa nije trebalo tjerati uobičajene znatiželjnike. »Djevojčica leži u brodici«, rekao je starac koji ih je dočekao na molu. »Nisam je želio dirati više nego što sam trebao.« Patrik je bez imalo napora prepoznao bljedilo na starčevu licu. I njegovo je bilo iste boje kad god je morao gledati mrtva tijela. »Gdje ste je točno izvukli?« upitao je Patrik, pitanjem se trudeći odgoditi susret s mrtvom djevojčicom bar još nekoliko sekundi. Još je nije ni vidio, a već mu se želudac nemirno grčio. »Kod Porsholmena. Na južnoj obali otoka. Zapetljala se u konop pete vrše koju sam vadio. Inače je još dugo ne bismo pronašli. Možda i nikad, ako bi je struje odvukle na otvoreno.« Patrika nije iznenadilo što Bengtsson znade kako se mrtvo tijelo ponaša u moru. Svi su starci znali da tijelo prvo potone, a onda ispluta na površinu puno plinova sve dok, nakon nekog vremena, ponovno ne potone u dubine. U starim vremenima utapanje je bilo stvarna pogibelj koja je prijetila ribarima i Bengtsson je zacijelo već bio tragao za nesretnim žrtvama. Kao da želi to potvrditi, taj lovac na jastoge javio se: »Nije dugo bila dolje. Još nije isplutala.« Patrik je kimnuo: »To ste rekli kad ste nazvali. Pa, trebali bismo pogledati tijelo.« Martin i Patrik polagano su se uputili do kraja mola gdje je brodica stajala na vezu. Tek kad su gotovo stigli onamo, vidjeli su dovoljno preko ograde da razaberu što leži na palubi. Kad ju je starac izvukao, djevojčica je pala na leđa, a mokra, zapetljana kosa prekrila joj je veći dio lica. »Hitna je stigla«, rekao je Patrik. 6


Martin je bezvoljno kimnuo. Njegove pjegice i riđoplava kosa činile su se nekoliko nijansi crvenkastijima zbog kontrasta s blijedim licem; trudio se obuzdati mučninu. Sivilo vode i vjetar koji je zapuhao stvarali su jezivu pozadinu. Patrik je domahnuo bolničarima koji se naizgled nisu žurili izvući nosila iz vozila i dovući ih do njih. »Utapanje?« Prvi od dvojice bolničara upitno je glavom pokazao prema brodici. »Čini se tako«, odgovorio je Patrik. »No vidjet ćemo što će patolog reći. Ne možete joj nikako pomoći osim da je prevezete.« »To su nam već rekli«, odvratio je bolničar. »Prvo ćemo je prebaciti na nosila.« Patrik je kimnuo. Oduvijek je smatrao kako su slučajevi u kojima stradaju djeca nešto najgore što policijski djelatnik može doživjeti na poslu. Otkako se rodila Maja, ta nelagoda koju je osjećao postala je tisuću puta jačom. Srce mu je pucalo dok je pomišljao na ono što ih čeka. Čim identificiraju djevojku, morat će njezinim roditeljima uništiti život. Bolničari su uskočili u brodicu. Pažljivo su podigli djevojčicu i prebacili je na mol. Njezina mokra, crvena kosa na daskama se razastrla poput lepeze oko blijeda lica, a mutnim očima kao da se zagledala u vjetrom nošene sive oblake. Patrik je hitro odvratio pogled, no ipak je, nevoljko, pogledao djevojčicu. I tada, kao da mu je hladna ruka stegnula srce. »O, ne. O, ne. Isuse Bože.« Martin ga je užasnuto pogledao. Tada je shvatio što Patrik govori. »Znaš tko je?« Patrik je nijemo kimnuo.

7


Strömstad, 1923. AGNES SE NIKAD NEĆE USUDITI to izgovoriti naglas, no ponekad je smatrala srećom što joj je majka umrla pri porođaju. Tako je oca imala samo za sebe i, s obzirom na sve što je čula o majci, ne bi je tako lako mogla motati oko malog prsta. Otac, pak, nije imao srca ništa odbiti svom siročetu. Agnes je toga bila svjesna i to iskorištavala do krajnjih granica. Neki dobronamjerni rođaci i prijatelji pokušavali su upozoriti oca na to, ali iako se napola trudio kćeri odbiti ponešto, kad-tad njezino ljupko lice odnijelo bi pobjedu. Te njezine velike oči s nevjerojatnom lakoćom punile bi se suzama što bi joj potekle niz obraze. Kad bi došlo do toga, srce bi mu se predalo pa je obično dobila što bi htjela. Shodno tomu bila je, s devetnaest godina, neopisivo razmažena cura. Mnogi koji su je poznavali išli bi toliko daleko i usudili se tvrditi da u tome ima prilične zloće. To su običavale govoriti djevojke. No dječaci, kako je otkrila Agnes, rijetko su gledali dalje od prelijepog lica, velikih očiju i guste kose kojima je od oca izvlačila sve što bi poželjela. Njihova vila u Strömstadu bila je najljepša u gradu. Uzdizala se visoko na brdu, s pogledom na more. Dijelom su je platili majčinim nasljedstvom, a dijelom novcem koji je otac zaradio poslujući s granitom. Jednom je bio na rubu da izgubi sve, za vrijeme štrajka 1914., kad su se kamenoresci, svi do posljednjega, digli protiv velikih kompanija. Ipak, naposljetku je zavladao red; poslije rata, posao je opet procvao. Kamenolom u Krokstrandu, pokraj Strömstada, ostvarivao je osobito velik profit prvenstveno isporukama u Francusku. Agnes nije pretjerano marila odakle dolazi novac. Rodila se bogata i oduvijek živjela kako to bogati čine. Nije joj bilo važno je li novac naslijeđen ili zarađen, sve dok može kupovati nakit i lijepu odjeću. Znala je da svi ne misle tako. Majčini roditelji bili su užasnuti kad im je kći pošla za Agnesina oca. Njegovo bogatstvo bilo je novostečeno, njegovi roditelji bili su siromasi. Nisu se uklapali u velike, svečane večere; pozivali su ih samo kad nitko od najbliže rodbine nije bio nazočan. No čak i ti susreti bili su neugodni – ti jadnici nisu imali pojma kako se treba ponašati u finim salonima, a njihov doprinos konverzacijama bio je beznadno štur. Agnesini djed i baka s majčine strane nikad nisu shvaćali što je njihova kći vidjela u Augustu 8


Stjernkvistu, bolje rečeno Perssonu, što mu je bilo pravo prezime. Njegov pokušaj uspona na društvenoj ljestvici pukom promjenom prezimena nije ih mogao zavarati. Ipak, očarala ih je unuka te su se nadmetali s ocem tko će više razmaziti Agnes nakon što joj je majka naglo umrla netom poslije poroda. »Dušice, idem u ured.« Agnes se okrenula kad joj je otac ušao u sobu. Svirala je glasovir koji je stajao sučelice prozoru, većinom zato što je znala kako je lijepa dok sjedi ondje. Muzikalnost joj nije bila jača strana. Usprkos skupim satovima klavira koje je uzimala još odmalena, mogla je pristojno odsvirati tek note ona dva lista koja su stajala pred njom. »Oče, jesi li razmislio o onoj haljini što sam ti je pokazala neki dan?« Pogledala ga je uobičajeno molećivo, vidjevši kako se bori između želje da je odbije i nemoći da učini tako. »Dušo, tek što sam ti u Oslu kupio novu haljinu...« »Oče, ali imala je pletenu podstavu. Ne možeš očekivati da ću na subotnju zabavu odjenuti haljinu s pletenom podstavom. Vani je tako toplo.« Mrzovoljno mu se namrštila i čekala reakciju. Pružio je jači otpor nego obično; morala je zadrhtati usnicom. Ako to ne bi pomoglo, nekoliko suza riješilo bi problem. No danas je izgledao umorno pa joj se nije činilo da će se trebati dodatno potruditi. Kao i obično, bila je u pravu. »Da, dobro, idi sutra u dućan pa si je naruči. Jednoga dana otac će ti posijedjeti od tebe. Možda će te zamoliti da u subotu nešto odsviraš, pa se bolje pripremi.« Zadovoljna, Agnes je sjela na stolac za glasovir i poslušno počela vježbati. Već je zamišljala prizor. Svi će pogledi biti prikovani na nju dok će sjediti za glasovirom u titraju svijeća, u novoj, crvenoj haljini.

9


 MIGRENA JE KONAČNO POČELA jenjavati. Željezni obruč oko njezina čela postupno je popuštao stisak te je mogla oprezno otvoriti oči. Gore je bilo tiho. Dobro. Charlotte se okrenula u krevetu i ponovno sklopila oči uživajući u nestajanju boli. Polagano ju je zamijenila opuštenost u udovima. Nakon što je malo otpočinula, bojažljivo je sjela na rub kreveta i masirala sljepoočice. Još su bile osjetljive nakon napadaja, ali je iz iskustva znala da će tako ostati još nekoliko sati. Albin sigurno drijema gore. Što je značilo da je mirne savjesti mogla još malo pričekati prije nego što se uspne k njemu. Sam Bog zna da joj je potreban svaki časak odmora. Sve veći stres posljednjih mjeseci učestao je napadaje migrene i crpio joj svaki atom energije. Odlučila je nazvati svoju sestru po mukama i čuti što radi. Iako je u tom trenutku Charlotte bila pod stresom, nije se mogla suspregnuti a da ne strahuje za Ericino mentalno zdravlje. Dvije žene nisu se poznavale dugo. Počele su razgovarati zato što bi se sretale u šetnji s kolicima. Erica s Majom, a Charlotte s osmomjesečnim sinom Albinom. Nakon što su otkrile da žive tek koji korak jedna od druge, počele su se sastajati gotovo svakodnevno. No Charlotte se ubrzo počela zabrinjavati za svoju novostečenu prijateljicu. Naravno, Ericu nije poznavala sve dok nije pristigla Maja, ali joj je intuicija govorila da je neobično za nju što je toliko apatična i deprimirana, kao što je većinom bila tih dana. Charlotte je čak s Patrikom oprezno načela temu poslijeporođajne depresije. On je nehajno odbacio ideju tvrdeći kako dobiti bebu znači velike prilagodbe te da će sve biti u redu čim uđu u rutinu. Posegnula je za telefonom na noćnom stoliću i ukucala Ericin broj. »Bok. Charlotte je.« Kad se javila, Erica je zvučala mamurno i pokunjeno, tako da je Charlotte osjetila još veći nemir. Nešto nije bilo u redu. Zasigurno. Ipak, malo poslije Erica je živnula. Čak je i Charlotte mislila kako je dobro čavrljati nekoliko minuta i tako barem nakratko odgoditi ono neizbježno. No čim se uputi na kat, ondje će je čekati stvarnost. 10


Kao da osjeća što Charlotte misli, Erica ju je upitala kako napreduje potraga za kućom. »Sporo. Presporo. Niclas danonoćno radi, bar se tako čini. Nikad nema vremena da se vozi po gradu i razgledava kuće. Uostalom, sad ni izbor nije neki, pa smo vjerojatno ovdje zapeli još neko vrijeme.« Duboko je uzdahnula. »Sve će se srediti, vidjet ćeš.« Ericin glas zvučao je utješno, no nažalost Charlotte nije pretjerano vjerovala njezinim hrabrenjima. Ona, Niclas i djeca već šest mjeseci žive s njezinom majkom i Stigom. Kako sada stvari stoje, vjerojatno će morati ostati još pola godine. To savršeno odgovara Niclasu koji je u klinici od jutra do sutra, no Charlotte, koja se morala baviti djecom, bilo je nepodnošljivo. U teoriji sve je zvučalo prekrasno kad je Niclas iznio taj prijedlog. Mjesto okružnog liječnika otvorilo se u Fjällbacki, a oni su se, nakon pet godina u Uddevalli, osjećali spremnima za promjenu okoline. Štoviše, čekali su i Albina, začetog u posljednjem pokušaju spašavanja braka. Dakle, zašto život ne započeti sasvim iznova? Što je više govorio o naumu, to je bolje zvučalo. Uz to, pomisao da će im dadilja biti nadohvat ruke, sada kad će imati dvoje djece, bila je jednako privlačna. No stvarnost je bila posve druga priča. Trebalo je tek nekoliko dana da se Charlotte točno sjeti zašto je toliko žarko željela napustiti roditeljski dom. S druge strane, neki događaji potpuno su promijenili njihova nadanja. Ali o toj temi nije mogla raspravljati s Ericom, ma koliko to priželjkivala. To je moralo ostati tajnom, inače bi moglo razoriti cijelu njihovu obitelj. Ericin glas prekinuo ju je u snatrenju. »Dakle, kako ti je s mamom? Izluđuje te?« »Najblaže rečeno. Sve radim krivo. Ili sam prestroga s djecom ili sam preblaga s djecom. Oblačim im previše odjeće, oblačim ih prelagano, nemaju dovoljno za jesti, pretrpavam ih hranom. Predebela sam. Previše sam trapava... Popisu nikad kraja, a meni je svega već dovde«, rekla je i dlan stavila pod bradu. »Što je s Niclasom?« »A ne, u maminim očima Niclas je čisto savršenstvo. Guguće mu i umiljava mu se, i žali ga jer se oženio takvom niškoristi. Što se nje tiče, on je nepogrešiv.« »Zar on ne vidi kako se ponaša prema tebi?« »Kao što rekoh, gotovo nikad nije doma. A kad je kod kuće, ona je u svom najboljem izdanju. Znaš što je rekao jučer kad sam se drznula požaliti? ‘Charlotte, dušo, zašto bar malo ne popustiš?’ Da malo popustim? Ako još malo popustim, više me neće biti. Na to sam tako poludjela da s njim otad nisam progovorila ni riječ. 11


Dakle, sad vjerojatno sjedi na poslu i žali sam sebe zato što ima tako nerazumnu ženu. Nikakvo čudo što sam jutros dobila najgoru migrenu na svijetu.« Zvuk odozgo natjerao je Charlotte da nevoljko ustane. »Erica, moram juriti gore do Albina. Inače će mama izvesti cijelu predstavu mučenice prije nego što stignem... ne zaboravi, doći ću popodne s kolačima. Eto ti mene, samo o sebi, a nisam ni pitala kako si. Svratit ću kasnije.« Spustila je slušalicu i hitro prstima prošla kroz kosu prije nego što je duboko udahnula i pošla na kat. Nije trebalo biti tako. Nipošto nije trebalo biti tako. Prekopala je sve knjige o djeci i o životu roditelja, ali ništa što je pročitala nije ju pripremilo za realnost situacije. Umjesto toga, bila je uvjerena kako je sve napisano samo dio velike zavjere. Autori su baljezgali o hormonima sreće i lebdenju u sedmom nebu s bebom u naručju, o osjećanju sveprožimajuće, prirodne ljubavi na prvi pogled spram te hrpice radosti. Naravno, onako ovlaš, spomenuli su da ćete biti iscrpljeni kao nikad u životu. No čak je i tu činjenicu okruživala romantična aureola te se ona smatrala dijelom čudesnog paket-aranžmana majčinstva. Čisto sranje – tako je glasila Ericina poštena procjena nakon dva mjeseca majčinstva. Laži, propaganda, totalna glupost! U životu se nije nikad osjećala toliko jadno, umorno, gnjevno, ozlovoljeno i iscrpljeno kao sada otkad je Maja došla. I nije doživjela nikakvu sveprožimajuću ljubav kad su joj tu crvenu, vrištavu i, da, ružnu hrpicu položili na grudi. Iako su joj majčinski nagoni nadolazili puževim korakom, i dalje se osjećala kao da joj je u kući nekakav uljez. Ponekad je gotovo požalila što su Patrik i ona odlučili imati dijete. A išlo im je savršeno kad ih je bilo samo dvoje. A onda se sebičnost koju su dijelili sa ostatkom čovječanstva spojila sa željom da dožive reprodukciju svojih sjajnih gena. Jednim su potezom promijenili živote i nju sveli na non-stop muzilicu. Nije mogla pojmiti kako tako maleno dijele može bili toliko gladno. Maja se nije odvajala od Ericinih dojki nabreklih od mlijeka, koje su eksplodirale veličinom tako da se osjećala kao dvije goleme sise s nogama. Ni fizički izgled nije joj davao razloge za slavlje. Kad se vratila iz rodilišta, i dalje je izgledala jako trudno, a kilogrami se nisu topili dovoljno brzo. Jedina utjeha bila joj je da je Patrik, dok je bila trudna, također nabio kilažu; jeo je kao vuk. Sad je i on oko struka nosio nekoliko suvišnih kilograma. 12


Bogu hvala pa je bol skoro potpuno nestala, ali se osjećala znojno, podbulo i općenito jadno. Noge nije obrijala već nekoliko mjeseci, očajnički je trebala frizuru, a možda i par pramenova da se riješi mišjesmeđih tonova u uobičajeno plavoj, do ramena dugoj kosi. Erica je nakratko snatrila, ali se ponovno javila realnost – kvragu, kako se može izvući iz kuće da to obavi? Kako zavidi Patriku. Barem osam sati dnevno mogao je prebivati u stvarnome svijetu, svijetu odraslih. Njoj su trenutačno jedino društvo bile Ricki Lake i Oprah Winfrey dok je bezvoljno tipkala po daljinskom, a Maja sisala bez kraja i konca. Patrik je Ericu uvjeravao da bi radije ostao doma s njom i Majom nego išao na posao, ali mu je u očima vidjela olakšanje što može barem nakratko pobjeći iz njihova malena svijeta. Shvaćala ga je. Istodobno, osjećala je kako u njoj buja gorčina. Zašto ona mora nositi toliko breme kad je odluka bila zajednička. Ne bi li zajednička trebala biti i njezina provedba? Zar on ne bi trebao ponijeti jednak dio tereta? I tako je svakodnevno pomno pratila vraća li se kući u obećano vrijeme. Samo pet minuta zakašnjenja već bi rađalo zlovolju, a ako bi kasnio i više, mogao je očekivati pravu provalu bijesa. Čim bi ušao kroz vrata, uvalila bi mu Maju u naručje – ako bi se dolazak poklopio s nekim od rijetkih predaha u rasporedu dojenja. A onda bi se Erica svalila u postelju, nabila čepove u uši da barem privremeno pobjegne od dječje vriske. Uzdahnula je držeći slušalicu u ruci. Sve izgleda tako beznadno. Samo su čavrljanja s prijateljicom bili dobrodošli prekidi u toj tami. Kao majka dvoje djece, Charlotte je bila čvrsta i dobar oslonac, puna spokoja i samouvjerenosti. Erica se sramila priznati da joj je prilično drago slušati njezine žalopojke umjesto da se vječito okreće samo svojima. Naravno, u Ericinu životu postojala je još jedna briga — njezina sestra Anna. Nakon što se Maja rodila, razgovarale su samo nekoliko puta i znala je da nešto nije u redu s njom. Kad su razgovarale telefonom, Anna je zvučala otupjelo i rastreseno, no tvrdila je kako je sve u redu. Erica je bila toliko utonula u vlastite jade da joj se nije dalo iz nje izvlačiti informacije. Ipak, bila je sigurna da nešto nije kako treba. Otjerala je te mračne misli i Maju prebacila s jedne dojke na drugu, na što se beba nakratko uznemirila. Tupo je podigla daljinski i promijenila program. Počinjao je Glamur. Radovala se samo popodnevnoj kavi sa Charlotte. Lilian je žustro miješala juhu. U ovoj je kući ona morala sve. Kuhati, čistiti, brinuti se za djecu. No Albin je bar zaspao. Lice joj se raznježilo kad je pomislila na unuka. 13


Mali anđelak. Jedva da pisne. Nimalo nalik na ono drugo. Namrštila se i miješala još brže dok su kapljice juhe izlijetale preko ruba, pištale i lijepile se za površinu štednjaka. Već je ranije na šanku pripremila pladanj s čašama, tanjurima za juhu i žlicama. Sad je oprezno podigla lonac sa štednjaka i vruću juhu prelila u zdjelu. Udahnula je aromu što se uzdizala na pari i zadovoljno se nasmiješila. Pileća juha, Stigova omiljena. Nadala se da će je pojesti s dobrim tekom. Oprezno je podigla pladanj i laktom otvorila vrata na stubište. Vječno ta trka gore-dolje, mrzovoljno je pomislila. Jednoga dana skončat će na dnu stuba, sa slomljenom nogom pa će onda vidjeti kako će im teško biti bez nje. Za njih radi sve, kao nekakva ropkinja. U ovom trenutku, na primjer, Charlotte je dolje u podrumu, valja se po krevetu i izvlači se na migrenu. Kakva glupost. Ako netko ovdje ima migrenu, onda je to Lilian. Nije mogla zamisliti kako Niclas to podnosi. Cijeli dan rinta u klinici, daje sve od sebe da bi mogao izdržavati obitelj, a onda se vraća kući u podrum gdje sve izgleda kao da je bomba pala. Samo zato što su ovdje privremeno ne znači da ne moraju čistiti i stan držati urednim. A Charlotte je još imala hrabrosti tražiti da joj muž pomogne s djecom kad se navečer vrati doma. Umjesto toga, trebala ga je pustiti da se odmori nakon naporna dana, da sjedne u miru pred televizor, dok djecu drži podalje od njega najbolje što može. Nije čudo da je starija tako nemoguća. Nesumnjivo vidi koliko joj mati ne poštuje oca. A to može voditi k samo jednom. Odlučnim koracima Lilian je prešla posljednje stube do gornjega kata i odnijela pladanj u gostinjsku sobu. Ondje je smještala Stiga kad je bio bolestan. Ne bi bilo prilično da stenje i jeca u spavaćoj sobi. Ako se želi dobro skrbiti za njega, onda se mora i naspavati. »Dragi?« Oprezno je otvorila vrata. »Budi se, donijela sam ti nešto. Tvoju omiljenu pileću juhu.« Stig joj je uzvratio blijedim osmijehom. »Nisam gladan, možda poslije«, tiho je rekao. »Glupost, nikad nećeš ozdraviti ako dobro ne jedeš. Ajde, pridigni se malo pa ću te hraniti.« Pomogla mu je da se napola uspravi, a onda se smjestila na rub postelje. Hranila ga je juhom kao da je dijete, brisala mu kapljice iz kutova usana. 14


»Vidiš, nije bilo strašno. Točno znam što treba moj dragi; ako ćeš dobro jesti, bit ćeš za tren na nogama, vidjet ćeš.« Ponovno onaj blijedi smiješak. Lilian mu je pomogla da legne i onda mu noge pokrila poplunom. »Doktor?« »Dušice, zar si stvarno zaboravio? Niclas je sada doktor, dakle imamo svog doktora u kući. Sigurna sam da će te večeras pogledati. Mora samo još jednom provjeriti dijagnozu, tako je rekao, i konzultirati se s kolegom iz Uddevalle. Sve će se brzo srediti, vidjet ćeš.« Lilian je žustro ušuškala svog pacijenta i pogledala pladanj s praznom zdjelom. Uputila se prema stubama odmahujući glavom. Mora biti i medicinska sestra, povrh svega što iziskuje njezinu pažnju. Začula je kucanje na vratima i požurila se dolje. Patrik je oštro pokucao na vrata. Vjetar je dostizao olujnu jačinu. Kišne kapi udarale su po njima, ne odozgo nego s leđa dok su olujni zapuši podizali rijetku maglicu s tla. Nebo se smračilo; njegovu svijetlosivu boju prošarali su tamnije sivi oblaci, a prljavosmeđa boja mora bila je daleko od ljetne, sjajne modrine. Valovi su nosili bijelu pjenu na svojim vrhovima. Bijele guske jate se na moru, kako je običavala govoriti Patrikova majka. Vrata su se otvorila te su i Patrik i Martin duboko udahnuli ne bi li prikupili dodatnu snagu. Žena koja je stajala pred njima bila je za glavu niža od Patrika i jako, jako mršava. Imala je kratku kosu nakovrčanu u trajnu, obojenu u neodređenu nijansu smeđe. Obrve su joj bile malo pretjerano počupane te su ih zamijenile dvije crte povučene ugljenom olovkom što joj je davalo pomalo komičan izgled. Samo što u situaciji u kojoj su se našli nije bilo ničeg komičnog. »Dobar dan, mi smo iz policije. Tražimo Charlotte Klingu.« »To mi je kći. O čemu je riječ?« Glas joj je bio malo previše kreštav da bi bio ugodan. Patrik je od Erice čuo dovoljno o Charlottinoj majci i pa mu je bilo jasno koliko je bilo naporno slušati je po cijeli dan. No takve trivijalnosti ubrzo će izgubiti svaku težinu. »Bilo bismo zahvalni ako joj možete reći da želimo razgovarati s njom.« »Naravno, ali o čemu je riječ?« 15


Patrik se nije predavao. »Prvo bismo htjeli razgovarati s vašom kćeri. Ako dopuštate...« Prekinuli su ga koraci na stubama te je malo poslije spazio poznato Charlottino lice kako se približava vratima. »Bok, Patrik! Lijepo te vidjeti. Otkud ti?« U idućem trenutku na lice joj se navukao zabrinut izraz. »Nešto s Ericom? Maločas sam razgovarala s njom i sve je zvučalo u redu. Mislila sam...« Patrik je podigao ruku. Martin je šutke stajao kraj njega, ne skrećući pogled s rupe na podu. Obično je volio svoj posao, no u ovom je trenu proklinjao dan kad je odlučio postati policajac. »Možemo li ući?« »Patrik, sad sam se iznervirala. Što se dogodilo?« Onda joj je palo na pamet: »Niclas; je li doživio nesreću, nešto takvo?« »Hajdemo unutra.« Budući da se činilo kako ni Charlotte ni majka nisu bile u stanju pomaknuti se s mjesta, Patrik je preuzeo vodstvo i poveo ih u kuhinju, dok je Martin išao za njima. Rastreseno je primijetio kako nisu izuli cipele te da zacijelo ostavljaju blatne otiske. Doduše, to malo blata neće ništa promijeniti. Charlotte i Lilian pokazao je da sjednu nasuprot njemu za kuhinjski stol; šutke su poslušale. Patrik i Martin sjeli su sučelice njima. »Charlotte, žao mi je, ali...«, oklijevao je, »nosim ti strašne vijesti.« Riječi su mu se nezgrapno valjale preko usana. Već je znao da je izustio krive riječi no postoji li ikakav dobar način da izgovori ono što mora? »Prije sat vremena lovac na jastoge našao je utopljenu djevojčicu. Charlotte, strašno mi je žao...« I shvatio je da ne može nastaviti. Iako su mu riječi bile u mislima, bile su toliko strahotne da su odbijale izići. Nije morao više ništa reći. Charlotte se borila za zrak ispuštajući pištav, grlen zvuk. S obje ruke zgrabila je stol kao da želi ostati uspravna, pritom praznim očima zureći u Patrika. U tišini kuhinje taj jedan pištavi udah zazvučao je glasnije od krika. Patrik je progutao suze i trudio se zadržati mir u glasu. »Sigurno je greška. Ne može biti Sara!« Lilian je bjesomučno gledala Patrika pa Martina, ali je Patrik samo odmahnuo glavom. »Žao mi je«, ponovio je. »Vidio sam curicu i nema sumnje da je to Sara.« »Ali, reklai je da se samo ide igrati k Fridi. Vidjela sam je da se uputila onamo. Sigurno je greška. Sigurno se tamo igra.« Lilian je ustala kao u transu i prišla 16


telefonu na zidu. Provjerila je broj u malom imeniku koji je visio kraj njega i brzo nazvala. »Halo, Veronika, Lilian je. Čuj, je li Sara kod vas?« Slušala je, i trenutak poslije ispustila slušalicu tako da se ostala njihati na kraju žice. »Nije ni bila tamo.« Svom težinom svalila se za stol i nemoćno zagledala u policajce nasuprot sebi. Vrisak je dopro niotkuda; i Patrik i Martin poskočili su. Charlotte je, nepomična, vrištala; oči kao da joj nisu vidjele ništa. Bio je to glasan, iskonski, prodoran zvuk. Obojici se koža naježila od sure boli koja je izbacila taj urlik. Lilian se bacila na kćer, pokušala je zagrliti, no Charlotte ju je grubo odgurnula. Patrik je pokušavao nadglasati vrištanje: »Pokušali smo dobiti Niclasa, ali ga nije bilo u klinici. Ostavili smo mu poruku da dođe kući što prije. Dolazi i pastor.« Govorio je to više Lilian nego Charlotte do koje nisu mogli doprijeti. Patrik je znao da je zabrljao do bola. Trebao se pobrinuti da sa sobom dovede liječnika koji bi joj, po potrebi, dao sedativ. Nažalost, jedini liječnik u Fjällbacki bio je curičin otac do kojeg nisu mogli doći. Okrenuo se Martinu. »Mobitelom zovi kliniku i provjeri može li sestra odmah doći. Reci joj da ponese sedative.« Martin je postupio po naredbi, sretan što bar na trenutak može izići iz kuhinje. Deset minuta poslije, ne pokucavši, ušla je Aina Lundby. Charlotte je dala tabletu za smirenje, a onda joj je zajedno s Patrikom pomogla da prijeđe u dnevnu sobu kako bi legla na sofu. »Ne bih li i ja trebala dobiti sedativ?« upitala je Lilian. »Oduvijek sam bila tanka na živce, a ovakvi događaji...« Okružna sestra koja je naizgled bila istih godina kao Lilian samo je frknula i nastavila majčinski nježno ušuškavati Charlotte, koja je samo ležala i cvokotala zubima kao da se smrzava. »Preživjet ćete bez toga«, odvratila je i skupila stvari. Patrik se okrenuo prema Lilian i tiho rekao: »Vjerojatno ćemo morati razgovarati s majkom njezine prijateljice Sare koju je pošla posjetiti. Koja je njihova kuća?« »Ona plava, malo više uz ulicu«, rekla je Lilian ne gledajući ga u oči.

17


Kad je pastor nekoliko minuta nakon toga pokucao na vrata, Patrik je smatrao kako su on i Martin učinili sve što su mogli, Izišli su iz kuće koju su svojim novostima gurnuli u jad i ušli u auto na prilazu. No Patrik nije upalio motor. »Pas majku«, rekao je Martin. »Pas mater, još kako«, rekao je Patrik. Kaj Wiberg provirivao je kroz kuhinjski prozor što je gledao na prilaz Florinovih. »Pitam se što stara krava sad smjera?« žučljivo je promrmljao. »Što?« javila se njegova supruga Monica iz dnevne sobe. Okrenuo se napola prema njoj i zaurlao: »Ispred kuće Florinovih parkiran je policijski auto. Nek me nosi vrag ako opet nije neka psina. Dobio sam na grbaču tu staru za susjedu, kao kakvu plaću za svoje grijehe.« Monica je zabrinuto došla u kuhinju. »Stvarno misliš da je zbog nas? Pa nismo učinili ništa.« Češljala je svoju ravnu, plavu kosu šišanu u paž frizuru, ali je zastala s češljem u zraku da se naviri kroz prozor. Kaj je zarežao: »Reci to njoj. Samo čekaj kad općinski sud presudi u moju korist u vezi balkona. Onda će stajati ko posrani golub. Nadam se da će je rušenje koštati cijelo bogatstvo.« »U redu, no misliš da stvarno radimo dobro, Kaj? Mislim, zalazi nam u posjed samo nekoliko centimetara i zapravo nam ne smeta. A jadni Stig sad leži i bolestan je i što još sve ne.« »Bolestan, ma da, hvala lijepa. I ja bih obolio da živim s tom prokletom kravom. Što je pravo, pravo je. Ako podignu balkon koji nam zadire u posjed, onda neka plate ili neka ruše to sranje. Natjerali su nas da posiječemo drvo, zar ne? Onu lijepu brezu pretvorili smo u ogrjev samo zato što je Lilian Florin tvrdila da od nje ne vidi more. Nisam u pravu? Jesam li nešto preskočio?« Prkosno se okrenuo ženi, razbješnjen sjećanjem na sve nepravde koje su pretrpjeli u tih deset godina otkad su postali susjedi Florinovima. »Ne, Kaj, posve si u pravu.« Monica je oborila pogled, savršeno svjesna da joj je uzmak najbolja obrana kad joj je suprug takve volje. Njemu je Lilian Florin bila što i crvena krpa biku i nije bilo smisla razgovarati s njim o zdravoj pameti i razumu kad bi se pojavilo njezino ime. Iako je Monica morala priznati da je većinu njihovih nevolja skrivio upravo Kaj, s Lilian nije bilo lako i da ih je samo ostavila na miru, do toga nikad ne bi došlo. Umjesto toga, povlačila ih je po sudovima bez kraja i konca, 18


za sve redom – od pogrešno iscrtanih međa, zbog staze koja je prolazila zemljištem iza njezine kuće, zbog šupe za koju je tvrdila kako se nalazi preblizu njezinu posjedu i, ništa manje važno, one lijepe stare breze koju su morali posjeći prije nekoliko godina. Sve je krenulo kad su započeli graditi kuću u kojoj žive. Kaj je malo prije toga za nekoliko milijuna kruna prodao svoju tvrtku za uredske potrepštine te su odlučili ranije se umiroviti, prodati kuću u Göteborgu i skrasiti se u Fjällbacki, gdje su oduvijek ljetovali. Lilian je na novu građevinu imala tisuće primjedbi. Pisala je peticije i skupljala pritužbe trudeći se stvarati im probleme. Kad ih nije uspjela zaustaviti, počela se s njima prepirati oko svake sitnice. Podjarivana Kajevim raspaljivim karakterom, susjedska zavada nadišla je svaku razumnu mjeru. Balkon koji su Florinovi podigli bila je kap koja je prelila čašu. Činjenica da je sve izgledalo kao da su Wibergovi pobijedili Kaju je davala prednost koju je, sav sretan, iskorištavao. Kaj je uzbuđeno šaptao provirujući iza zavjese. »Sad dva tipa izlaze iz kuće i sjedaju u auto. Samo čekaj, začas će nama pokucati na vrata. Što god bilo, upoznat ću ih s činjenicama. Lilian Florin nije jedina koja može podnijeti tužbu na policiji. Nije li nas preko živice gadila prije nekoliko dana, govorila kako će se pobrinuti da dobijem po zasluzi? Prijetnje kažnjive zakonom – mislim da se to tako zove. Za to može u zatvor...« Kaj je s veseljem obliznuo usne i pripremio se za bitku. Monica je uzdahnula i vratila se u naslonjač u dnevnoj sobi. Uzela je ženski časopis i počela čitati. Nije više imala snage brinuti se. »Mogli bismo se odvesti onamo i popričati s prijateljicom i njezinom majkom. Kad smo već ovdje.« »Dobro«, s uzdahom je rekao Patrik i izvukao se s prilaza. Zapravo i nisu trebali autom jer je kuća bila u istoj ulici, zdesna, no nije želio Florinovima blokirati prilaz dok se Sarin otac vraća kući. Ozbiljna izgleda pokucali su na vrata modre kuće. Vrata je otvorila djevojka Sarinih godina. »Zdravo, jesi li ti Frida?« upitao je Martin prijaznim glasom. Ona je kimnula i stala u stranu da ih propusti. Nekoliko trenutaka stajali su šutke u hodniku dok ih je Frida promatrala ispod šiški. Osjećajući nelagodu, Patrik se konačno oglasio: »Je li ti majka doma?« Djevojčica još nije ništa rekla, samo je otrčala hodnikom i skrenula lijevo u prostoriju, vjerojatno kuhinju, nagađao je Patrik. Čuli su mrmljanje, a onda im je u 19


susret pošla tamnokosa žena u tridesetima. Oči su joj nervozno skretale dok je upitno promatrala dvojicu muškaraca u svom hodniku. Patriku je bilo jasno da ne zna tko su. »Gospođo Karlgren, dobar dan. Mi smo iz policije«, rekao je Martin. »Možemo li porazgovarati s vama? Nasamo?« Znakovito je pogledao Fridu. Njezina je majka probiijedjela, očito sama zaključivši zašto misle kako ono što će reći nije prikladno za uši njezine kćeri. »Frida, idi se igrati u sobu.« »Ali, mama...«, pobunila se djevojčica. »Bez svađe. Idi u sobu i budi tamo dok te ne pozovem.« Djevojčica je izgledala kao da će se opet pobuniti, no metalni prizvuk u majčinu glasu otkrivao je kako će se upustiti u bitku koju sigurno gubi. Frida se mrzovoljno odvukla uza stube, još nekoliko puta pogledavši odrasle u nadi da bi se mogli predomisliti. Nitko nije ni trepnuo sve dok nije došla do vrha stuba i za sobom zalupila vrata sobe. »Možemo sjesti u kuhinju.« Veronika Karlgren povela ih je u veliku, udobnu kuhinju gdje je očito spremala ručak. Uljudno su se rukovali, upoznali se i sjeli za kuhinjski stol. Fridina majka izvadila je šalice iz ormara, natočila kavu i na tanjur stavila kekse. Patrik je primijetio da joj pritom dršću ruke i shvatio kako se trudi odgoditi neizbježno – ono što su joj došli reći. Naposljetku se to više nije dalo odgađati, pa se svom težinom svalila na stolac nasuprot njima. »Sari se nešto dogodilo, je li tako? Zašto bi Lilian inače zvala i samo spustila slušalicu.« Patrik i Martin šutjeli su nekoliko trenutaka, no ipak predugo, nadajući se kako će progovoriti onaj drugi. Ta šutnja bila je neka vrsta potvrde što je Veroniki natjeralo suze u oči. Patrik se nakašljao: »Da, nažalost, moramo vas izvijestiti da je jutros Sara pronađena utopljena.« Veronika je zajecala i nije rekla ništa. Patrik je nastavio: »Čini se da je riječ o nesreći, ali provodimo istragu da bismo mogli točno odrediti kako je došlo do toga.« Pogledao je Martina koji je sjedio spreman, s blokom i olovkom. 20


»Lilian Florin tvrdi da se Sara trebala danas doći igrati s vašom Fridom. Jesu li to cure planirale? Mislim, ponedjeljak je, zašto nisu u školi?« Veronika je zurila u stol. »Tijekom vikenda obje su bile bolesne, pa smo Charlotte i ja odlučile da ih ne šaljemo u školu, ali mislile smo da se mogu zajedno igrati. Sara je trebala ovamo doći malo prije podneva.« »No nije došla?« »Ne, nije.« Veronika nije rekla ništa više pa ju je Patrik morao ispitivati ne bi li izvukao još podataka. »Niste li se zapitali zašto nije došla? Zašto niste nazvali i pitali gdje je?« Veronika je oklijevala: »Kako bih rekla... Sara je pomalo... drugačija. Manje-više oduvijek radi sve što hoće. Često ne bi došla kako su se dogovorile jer je odjednom odlučila da će radije raditi nešto drugo. Mislim da su se cure ponekad svađale zbog toga, ali se nisam željela miješati. Koliko znam, Sara je patila od onih problema koji se nazivaju s kraticama, pa nisam htjela pogoršavati stvari...« Sjedila je i trgala u komadiće papirnati ubrus. Na stolu pred njom rasla je hrpa bijelih papirića. Martin je podigao pogled s bloka i namrštio se: »Problem s kraticama? O čemu govorite?« »Znate, nešto od onoga što, čini se, svako drugo dijete danas ima: ADHD, DAMP, MBD i kako se sve ne zovu.« »Zašto mislite da sa Sarom nešto nije bilo u redu?« Slegnula je ramenima. »Govori se. I činilo mi se da se sve poklapa. Sara je znala biti totalno nemoguća, pa je ili patila od nečega ili je nisu odgojili kako treba.« Čuvši sebe kako tako govori o mrtvoj djevojčici, protrnula je i brzo oborila pogled. Još bješnje trgala je ubrus te ubrzo od njega više nije ostalo ništa. »Dakle, jutros uopće niste vidjeli Saru? Niste se s njom čuli ni telefonom?« Veronika je odmahnula glavom. »Sigurni ste da nije ni Frida?« »Da, cijelo vrijeme je doma sa mnom i znala bih da je razgovarala sa Sarom. Štoviše, bila je malo ljuta što se Sara nije pojavila tako da sam prilično sigurna da nisu razgovarale.« »Dobro. Pretpostavljam da onda više nemamo pitanja za vas.«  ADHD (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder; poremećaj hiperaktivnosti i deficit pažnje)  DAMP (engl. Deficits in Attention, Motor Control and Perception; deficit pažnje, motoričkih sposobnosti i percepcije)  MBD (engl. Minimal Brain Damage and Dysphunction; minimalna cerebralna disfunkcija)

21


Malo drhtavim glasom Veronika je zapitala: »Kako je Charlotte?« »Kako može biti u takvim okolnostima«, bio je jedini mogući Patrikov odgovor. Vidio je kako se u Veronikinim očima otvara bezdan koji zasigurno doživi svaka majka u času kad vlastito dijete zamisli kao žrtvu nesreće. Također je vidio i olakšanje što je stradalo tuđe, a ne njezino dijete. Zbog toga je nije mogao osuđivati. I njegove su misli prečesto, posljednjih sat vremena, skretale Maji. Slike njezina mlitava i beživotna tijela probile su se do njega te mu je srce nekoliko puta zadrhtalo. Bio je zahvalan što je u pitanju nečije tuđe, a ne njegovo dijete. Osjećaj možda i nije bio častan, no bio je ljudski.

22


Strömstad, 1923. ISKUSNIM OKOM PROCIJENIO JE gdje će biti najlakše raskoliti stijenu i onda čekićem udario po dlijetu. Granit se rascijepio točno ondje gdje je predvidio. Iskustvo ga je dobro poučilo tijekom godina, no velikim dijelom zaslužan je bio i prirodan talent. Ili ga imaš ili ga nemaš. Anders Andersson volio je kamen još otkad je kao dječak došao na rad u kamenolom – kamen je volio njega. No taj je poziv imao svoju cijenu. Granitna prašina iz godine u godinu sve mu je više škodila plućima, a strugotine koje su letjele s kamena mogle su vid uništiti u trenu ili ga zamutiti tijekom godina. Po zimskoj hladnoći bilo je nemoguće pošteno raditi u rukavicama, pa bi mu prsti mrznuli sve dok ne bi pomislio kako će pootpadati. Ljeti bi se obilno znojio po vrućini. Ipak, ništa mu nije bilo draže raditi. Nije važno reže li desetcentimetarske kocke za kaldrmu, zvane »dvoorke« ili je povlašten raditi na nekim složenijim poslovima, uživao je u svakoj napornoj i bolnoj minuti. Znao je da je rođen za taj posao. Leđa su ga boljela već u dvadeset osmoj godini, nezaustavljivo bi kašljao i na najmanjoj vlazi, ali kad bi svu snagu okrenuo poslu, zaboravljao bi sve boljetice i osjećao samo uglatu tvrdoću kamena pod prstima. Granit je bio najljepši njemu poznati kamen. U pokrajinu Bohuslän došao je iz Blekingea, kao još mnogi drugi kamenoresci. Granit u Blekingeu bio je zahtjevniji za rad od onoga iz područja uz norvešku granicu. Stoga su blekinški klesari uživali veliko poštovanje zahvaljujući umijeću koje su stjecali radeći s manje podatnim materijalom. Ondje je proveo tri godine — granit ga je privukao odmah na početku. Bilo je nečega u tom ružičastom na sivome i domišljatosti potrebnoj da se ispravno izreže kamen – to mu se dopalo. Ponekad je radeći razgovarao s kamenom, umiljavao mu se ako bi radio na nekom neobično zahtjevnom komadu ili ga zaljubljeno milovao ako bi kamen lako mogao obraditi, ako bi bio mek poput žene. A od njih mu i nije manjkalo ponuda. Kao i drugi neoženjeni klesari, zabavio bi se kad bi mu se pružila prilika, no nijedna ga nije privukla toliko da bi mu srce poskočilo u grudima. Naučio je živjeti s tim. Dobro se snalazio sam. Također je bio omiljen i kod ostalih iz ekipe, pa su ga često pozivali doma na jelo što bi ga spravila 23


ženska ruka. Imao je kamen. A taj je bio i ljepši i vjerniji od većine žena koje je upoznao. On i kamen bili su dobri drugovi. »Ej, Anderssone, dođi malo ovamo.« Anders je prekinuo posao na velikom bloku i okrenuo se. Dozivao ga je nadzornik i, kao i uvijek, osjetio je mješavinu nemira i uzbuđenja. Ako poslovođa nešto treba, onda su vijesti ili dobre ili loše. Ili ponuda za još posla, ili obavijest da možeš doma, s kapom u ruci. Istini za volju, Anders je vjerojatnijim smatrao ono prvo. Znao je da je dobar u svom pozivu i da će prije njega drugi dobiti nogu ako dođe do rezanja osoblja. S druge strane, logika nije uvijek odnosila pobjedu. Politika i borbe za vlast s posla su otjerale mnoge dobre kamenoresce tako da ništa nije bilo zdravo za gotovo. Njegova čvrsta povezanost sa sindikalnim pokretom također ga je činila ranjivim, ako bi se šef želio riješiti ljudi. Politički aktivni klesari nisu bili omiljena sorta. Posljednji put pogledao je kameni blok prije nego što se uputio k poslovođi. Radio je na komad, stoga je svaki prekid posla značio gubitak zarade. Za tu zadaću dobivao je dva örea po kocki kaldrme, otkuda je potekao naziv »dvoorci«. Ako se nadzornik navije, morat će dobro potegnuti da nadoknadi izgubljeno vrijeme. »Dobar dan, Larssone«, rekao je Anders i poklonio se, s kapom u ruci. Poslovođa je čvrsto vjerovao u protokole. Propust da mu se iskaže poštovanje pokazao bi se dosad dovoljnim razlogom za otkaz. »Dobar dan, Anderssone«, odvratio je taj punašan čovjek, povlačeći brk. Anders je napeto čekao. »Dakle, ovako stoje stvari. Iz Francuske smo dobili narudžbu za veliki spomenički kamen. Iz njega će načiniti kip, pa smo mislili da bi ti trebao izrezati blok.« Srce mu je zatreperilo od radosti, ali je osjetio i tračak straha. Bila je velika čast dobiti odgovornost da izreže sirovi materijal za kip. To bi se moglo plaćati znatno više od običnog posla, a bilo je i zabavnije i izazovnije. Istodobno, rizik je bio golem. Bit će odgovoran sve dok se kip ne isporuči, pa ako nešto krene po zlu, za sav taj posao neće dobiti ni pare. Kružila je legenda o klesaru koji je klesao dva kipa i, na samom kraju posla, načinio je pogrešan rez i upropastio oba. Pričalo se kako je bio toliko očajan da si je oduzeo život i za sobom ostavio udovicu i sedmero djece. No, takvi su uvjeti. On tu nije mogao ništa, a prilika je bila predobra da bi je propustio. 

Öre, stoti dio jedne krune.

24


Anders je pljunuo u šaku i pružio je nadzorniku koji je učinio isto te su se čvrsto rukovali. Dogovoreno. Anders će raditi na memorijalnom spomeniku. Malo ga je brinulo što će drugi reći. Mnogi su po stažu bili iskusniji od njega. Neki će se sigurno žaliti kako je narudžba trebala pripasti njima, osobito zato što, za razliku od njega, moraju izdržavati obitelji. Dodatan novac bio bi za njih kao dobrodošlo blago pred zimu koja je stizala. Istodobno, svi su znali da je Anders, usprkos mladosti, najspretniji kamenorezac od svih. To će malo ublažiti jal. Štoviše, Anders će neke od njih pozvati da rade s njim, a već je dokazao da je kadar mudro procijeniti prednosti i mane onih najiskusnijih i onih kojima bi dodatna zarada najviše značila. »Sutra dođi do ureda pa ćemo raspraviti pojedinosti«, rekao je nadzornik vrteći brk. »Arhitekt dolazi tek na proljeće, ali smo dobili skice pa možemo početi rezati.« Anders je objesio lice. Vjerojatno će mu trebati nekoliko sati da pregleda nacrte, što je značilo još veći gubitak vremena za njegov osnovni posao. A sad će mu trebati svaki öre, jer je u ugovoru stajalo kako će poslovi na spomenicima biti isplaćeni tek na kraju. To je značilo da se mora naviknuti na dulje radno vrijeme, jer će istodobno morati klesati i kocke. No taj prisilan prekid posla nije bio jedini razlog zašto mu se nije mililo odlaziti u upravu. Ondje je oduvijek osjećao nekakvu nelagodu. Ljudi koji su tamo radili imali su meke, bijele ruke, oprezno se kretali u svojoj otmjenoj službenoj odjeći, pa se osjećao kao neotesana seljačina. Iako se uvijek potrudio dobro oprati, ničim nije mogao ukloniti prljavštinu što mu se uvukla pod kožu. Što se mora, mora se. Mora se odvući onamo i pregledati nacrte; nakon toga može se vratiti u kamenolom, gdje se osjećao kao doma. »Dakle, vidimo se sutra«, rekao je nadzornik, njišući se na petama. »U sedam. Nemoj kasniti«, opomenuo ga je. Anders je šutke kimnuo. To nije upitno – takva se prilika rijetko ukazuje. S novim poletom vratio se kamenu na kojem je radio. Sreća je bila osjećaj uz koji je kamen klesao poput maslaca. Život je lijep.

25


 OKRETALA SE U PROSTORU. Slobodno je padala među planetima i drugim nebeskim tijelima koja su posvuda bacala blagi sjaj dok bi prolazila pokraj njih. Prizori sna miješali su se s tračcima stvarnosti. U snovima vidjela je Saru. Smiješila se. Njezino maleno, djetinje tijelo bilo je savršeno. Poput alabastra bijelo, dugih, osjetljivih prstiju na sićušnim šakama. Već u prvim minutama života zgrabila je Charlottin kažiprst i držala ga se kao da joj je jedino sidro u tom strašnom, novom svijetu. Možda je tako i bilo. Sad će joj se kćerin čvrsti stisak na kažiprstu pretvoriti u još čvršći obruč oko srca u danima što će doći. Stisak koji bi, znala je, mogao trajati doživotno. Prošla je kraj sunca na svojoj putanji nebesima i njegovo zasljepljujuće svjetlo podsjetilo ju je na boju Sarine kose. Plamenocrvena. Crvena kao sam vrag — netko je rekao u šali — a ona se u snu sjetila da joj se to nije svidjelo. Ništa đavolsko nije bilo u djetetu koje joj je ležalo u naručju. Ništa đavolsko u crvenoj kosi koja joj je isprva stršila kao pankerici, ali je s godinama narasla i postala gušća sve dok joj nije padala na ramena. No košmar je potisnuo i osjet djetinjih prstiju oko njezina srca, i sliku crvene kose što je poskakivala na Sarinim ramenima dok je skakutala uokolo. Umjesto toga, vidjela je kosu potamnjelu od vode, čiji su pramenovi plutali oko Sarine glave poput neke izobličene aureole. Pomicala se amo-tamo, a ispod nje vidjela je duge, zelene prste morske trave koji su posezali za njom. Čak je i more uživalo u crvenoj kosi njezine kćeri, prisvajalo ju je za sebe. U košmaru je vidjela kako alabastar tamni, modri, prelazi u purpur; Sarine mrtve i sklopljene oči. Djevojčica se polagano počela okretati u vodi, nožnih prstiju okrenutih u nebo, ruku položenih na trbuh. Tada se sve ubrzalo i kad se zavrtjela nevjerojatno brzo, na sivoj vodi stvorio se val te su se zeleni prsti povukli. Djevojčica je otvorila oči. Bile su potpuno, potpuno bijele. Činilo joj se kako je vrisak koji ju je probudio dopro iz dubina bezdana. Tek kad je osjetila Niclasove ruke na ramenima, snažno ju je tresao, shvatila je da je glas njezin. Na trenutak ju je obuzelo olakšanje. Sve to zlo bilo je san. Sara je živa i zdrava; to se samo košmar poigrava s njom. Ali je tada pogledala Niclasa u oči i ono što je vidjela izrodilo joj je novi vrisak u grudima. Zaustavila ga je pripijajući se uz njega tako da je vrisak prešao u glasne jecaje. Prednjica košulje bila mu je vlažna te je okusila nepoznat okus njegovih suza. 26


»Sara, Sara«, jecala je. Iako je bila budna, još je slobodno padala svemirom. Zadržavao ju je samo stisak Niclasovih ruku oko njezina tijela. »Znam, znam.« Njihao ju je, promukla glasa. »Gdje si bio?« brzo je zajecala, ali ju je samo nastavio ljuljati i drhtavom joj rukom milovati kosu. »Tiho, ovdje sam. Spavaj...« »Ne mogu!« »Možeš, možeš. Pssssst...« Ritmično ju je njihao sve dok je ponovno nisu obavili tama i snovi. Još dok su bili na terenu, policijskom postajom proširile su se vijesti. Mrtva djeca bila su rijetkost; većinom žrtve povremenih prometnih nesreća. Ništa drugo na zgradu nije moglo baciti takvu koprenu tuge. Annika je upitno pogledala Patrika kad su on i Martin prošli pokraj recepcije, ali on nije bio raspoložen za razgovor. Želio se samo zavući u svoj ured i zatvoriti vrata. U hodniku su naišli na Ernsta Lundgrena, no i on nije rekao ništa pa je Patrik brzo kliznuo u tišinu svoje izbe, a i Martin je učinio isto. Ništa tijekom profesionalne obuke nije ih pripremilo za ovakve situacije. Izvijestiti nekoga o smrti bila je jedna od najodbojnijih zadaća u njihovu pozivu. Izvijestiti roditelje o smrti djeteta bilo je gore od ičega. To je prkosilo svakom smislu i redu stvari. Nitko ne bi trebao donositi takve vijesti. Patrik je sjeo za radni stol, zario lice u dlanove i sklopio oči. Ubrzo ih je ponovno otvorio zato što je u tami ispod kapaka vidio Sarinu blijedomodrikastu kožu i oči koje su slijepo zurile u nebo. Zato je uzeo uokvirenu sliku što je stajala pred njim i staklo približio licu što je više mogao. Prva Majina slika. Smoždena, smežurana, u Ericinu naručju u rodilištu. Ružna i prelijepa, na jedinstven način koji razumiju samo oni koji su prvi put vidjeli dijete. I Erica, iscrpljena, blijedo se smiješeći, s novom spoznajom odlučnosti i ponosa što je ostvarila nešto što bi se jedino moglo opisati kao čudo. Patrik je znao da je sentimentalan i preosjetljiv. Ali je tek tada, tog jutra, shvatio svu odgovornost koju mu je povjerilo rođenje njegove kćeri. Tek tada shvatio je sve razmjere vlastite ljubavi i straha. Kad je ugledao utopljenu djevojčicu kako na palubi brodice leži kao statua, načas je poželio da se Maja nije rodila. Kako će moći živjeti riskirajući da je izgubi?

27


Oprezno je vratio fotografiju na stol i zavalio se u stolac, sklopivši dlanove na potiljku. Učinilo mu se potpuno nevažnim nastavljati poslove na kojima je radio prije poziva iz Fjällbacke. Najviše od svega želio se odvesti kući, uvaliti u krevet i ostatak dana provesti s poplunom preko glave. Te mračne misli prekinulo je kucanje na vratima. »Uđite«, javio se, pa je Annika oprezno provirila kroz otvor. »Ej, Patrik, oprosti što ti smetam. Samo sam ti željela reći da su se javili s forenzične i rekli da su dobili tijelo. Izvješće s autopsije imat ćemo prekosutra.« Patrik je umorno kimnuo. »Hvala, Annika.« Nećkala se. »Jesi je poznavao?« »Da. U posljednje sam vrijeme i curicu Saru i njezinu majku često viđao. Charlotte i Erica provodile su puno vremena zajedno otkad se rodila Maja.« »Što misliš, kako se to dogodilo?« Uzdahnuo je i rastreseno prekapao po papirima ne podižući pogled. »Siguran sam kako si čula da se utopila. Očito je otišla igrati se na mol, pala u more i nije se mogla izvući. Voda je toliko hladna da ju je ubrzo nadvladala hipotermija. No, odvesti se do Charlotte i javiti joj bilo je najjezivije...« Glas ga je izdao i okrenuo se da Annika ne primijeti kako mu suze naviru na oči. Ona je obzirno zatvorila vrata i ostavila ga na miru. Ni ona za takvih dana nije u stanju obaviti mnogo posla. Erica je opet pogledala na sat. Charlotte je trebala stići prije pola sata. Oprezno je premjestila Maju koja joj je drijemala na grudima i posegnula za telefonom. Zvonio je mnogo puta u Charlottinoj kući, ali se nitko nije javio. Čudno. Sigurno je izišla i zaboravila da su se dogovorile za popodne. Iako joj to nije bilo slično. Erica je osjećala da su se u kratkom vremenu jako sprijateljile. Možda zato što su obje bile u osjetljivom životnom razdoblju, možda zato što su samo bile slične. Zapravo, smiješno. Ona i Charlotte bile su jedna drugoj kao sestre, više nego što joj je to Anna ikad bila. Znala je da se Charlotte brine za nju i to joj je usred tog kaosa davalo sigurnost. Erica se cijeloga života brinula za druge, osobito za Annu. Netko ju je, za rpomjenu, promatrao kao malenu i prestrašenu osobu i to joj je davalo osjećaj neke čudne slobode. Istodobno, znala je da Charlotte ima svojih briga i to ne samo zato što su ona i obitelj morali živjeti u istoj kući s roditeljima, Lilian i Stigom. Činilo joj se da je Lilian osobito teška. No na Charlottino lice uvijek bi se navukla određena nesigurnost i napetost kad bi govorila o svom suprugu Niclasu. Erica ga je letimično srela tek nekoliko puta, no prvi joj je dojam bio da je tip nepouzdan. Možda je to preteška

28


riječ. Možda je samo osjećala kako je Niclas jedan od onih ljudi s dobrim namjerama koji će, na kraju, ipak prije ugoditi vlastitim potrebama i željama nego ičijim tuđim. Charlotte joj je otkrila nekoliko stvari koje su joj potvrdile dojam, iako je morala čitati između redaka jer joj je prijateljica o mužu govorila s obožavanjem. Charlotte se doslovno klanjala Niclasu te je u nekoliko prilika otvoreno izjavila da ne shvaća kako joj se posrećilo. Činilo joj se nevjerojatnim da se udala za nekoga poput njega. Erica je, naravno, čisto objektivno gledajući, vidjela da je on na ljestvici dobrog izgleda bio iznad Charlotte. Visok, plavokos, privlačan — tako su gospođe procjenjivale novog doktora. I, za razliku od supruge, imao je široko akademsko obrazovanje. No kad bi se promotrile unutarnje kvalitete, Erica je shvatila da je situacija upravo obrnuta. Niclas bi trebao zahvaljivati svojoj sretnoj zvijezdi. Charlotte je bila mila, mudra i nježna, i čim se Erica uspije izvući iz te svoje bezvoljnosti, učinit će sve da Charlotte spozna svoje prednosti. Na nesreću, u tom je trenutku Erica imala snage tek da razmišlja o prijateljičinoj situaciji. Nekoliko sati poslije smračilo se, a kroz prozor vidjelo se kako oluja dosiže svoj vrhunac. Erica je po satu procijenila da je sat-dva odrijemala s Majom koja se njezinim prsima koristila kao dudom. Upravo se spremala nazvati Charlotte kad je čula kako se otvaraju ulazna vrata. »Halo?« viknula je. Patrik je trebao doći doma tek za sat ili dva, dakle možda se Charlotte konačno pojavila. »Ja sam.« Patrikov glas zvučao je šuplje i Erica se u trenu uznemirila. Kad je ušao u dnevnu sobu, zebnja joj se pojačala. Lice mu je bilo sivo, a oči su mu bile mrtve i nimalo nisu živnule čak ni kad je spazio Maju koja je još spavala u Ericinu naručju. U dva dugačka koraka prišao im je i prije nego što je Erica stigla reagirati, istrgnuo joj je usnulu bebu iz ruku i čvrsto je privio na grudi. Nije ju puštao čak ni kad se Maja od tog šoka probudila i zavrištala iz svega glasa. »Što to radiš? Plašiš Maju!« Erica je pokušala Patriku uzeti rasplakano dijete da ga umiri, ali ju je spriječio i samo još jače zagrlio bebu. Maja je histerično urlala; u nedostatku boljega, Erica ga je udarila po ruci i rekla: »Prestani! Koji ti je vrag? Zar ne vidiš da se prestravila?« Patrik kao da se tek tada probudio. Smeteno je pogledao kćer zajapurenu od gnjeva i straha. »Oprosti.« Vratio je Maju Erici koja se svim silama trudila umiriti bebu. Nakon nekoliko minuta uspjela je te se Majino vrištanje pretopilo u tihe jecaje. Erica je gledala Patrika koji je sjedio na sofi i zurio u oluju.

29


»Patrik, što se zbilo?« upitala je, već blažim glasom. Nije uspjela prikriti nemir što joj se uvukao u glas. »Danas smo primili prijavu o utopljenom djetetu. Odavde, iz Fjällbacke. Slučaj smo preuzeli Martin i ja.« Zastao je, nije mogao nastaviti. »O, Bože, što se dogodilo? Tko se utopio?« A onda su joj se misli zakovitlale sve dok nije sve sjelo na mjesto, poput sićušnih dijelova slagalice. »O, Bože«, ponovila je. »Sara. Je li tako? Charlotte je trebala popodne doći na kavu, ali se nije pojavila, a kad sam zvala, nitko se nije javljao. Je li tako? Pronašli ste Saru, je li tako?« Patrik je mogao samo kimnuti. Erica se svalila u naslonjač kako je noge ne bi izdale. U mislima je vidjela Saru kako, prije samo dva dana, skače po sofi u dnevnoj sobi. Duga riđa kosa letjela joj je oko glave, a iz nje je prštao smijeh poput nezaustavljive iskonske sile. »O, Bože moj«, ponovila je Erica i dlanom prekrila usta dok joj je srce pucalo. Patrik je samo zurio kroz prozor; gledala mu je profil i primijetila kako mu se čeljust steže. »Erica, bilo je neopisivo strašno. Nisam puno puta vidio Saru, ali kad sam je ugledao kako leži na tom brodu, sasvim beživotna... neprekidno zamišljam Maju. Otad mi sve kuha u glavi. Ne mogu zamisliti da se nešto slično dogodi Maji. A onda smo Charlotte morali reći što se zbilo...« Erica je ispustila jecav, mučan zvuk. Nije imala riječi kojima bi opisala svu sućut što ju je osjećala za Charlotte, i za Niclasa. Odmah je shvatila Patrikovu reakciju i zatekla se kako i sama čvrsto steže Maju. Nikad je neće pustiti. Sjedit će, čvrsto je držati, na sigurnom, zauvijek. No Maja se nemirno promeškoljila, osjećajući nagonski, poput većine djece, da nešto nije u redu. A vani je oluja i dalje bjesnjela. Patrik i Erica samo su sjedili, dugo, gledali bjesomučnu igru prirode. Nijedno od njih nije moglo prestati razmišljati o djetetu koje je odnijelo more. Patolog Tord Pedersen dao se na posao s neobično odlučnim izrazom lica. Nakon mnogih godina u profesiji uspjelo mu je otvrdnuti – bilo to poželjno ili odvratno, ovisno o točki gledišta – što je značilo da je većina grozota koje je viđao na poslu, na kraju dana, ostavljala na njemu slabe tragove. No otvarati dijete bilo je nešto drugo; to se kosilo s iskonskim nagonima i remetilo svu rutinu, podrivajući objektivni

30


profesionalizam koji je stekao radeći godinama kao patolog. Dječja nemoć rušila je sve obrane koje mu je podizala psiha te mu je ruka malo zadrhtala dok ju je primicao njezinim prsima. Kad su je donijeli, rečeno mu je kako je utapanje mogući uzrok smrti. Sad je o njemu ovisilo da potvrdi ili odbaci pretpostavku. Doduše, dosad se ništa što je vidio golim okom nije kosilo s tim. Nemilosrdno blještavilo u sobi za obdukcije naglašavalo je njezinu modrikastu bljedoću tako da je izgledala kao smrznuta. Aluminijski stol ispod nje kao da je odražavao hladnoću te je Pedersen protrnuo u svojoj zelenoj odori. Ondje je ležala gola, a on se osjećao kao da je napastuje dok ju je otvarao i zarezivao u to nemoćno tijelo. Silom je otjerao taj osjećaj. Znao je da obavlja posao važan i za djevojčicu i za njezine roditelje, makar to oni sami ne shvaćali. U žalovanju bilo je važno doznati nedvojbeno i konačno uzrok smrti. Iako naizgled u ovom slučaju nije bilo mjesta sumnji, pravila su postojala s razlogom. To je znao na profesionalnoj razini, no kao ljudsko biće i otac dvojice dječaka koji su bili kod kuće, ponekad se, pri ovakvim slučajevima, pitao koliko zapravo ljudskosti ima u poslu kojim se bavi.

31


Strömstad, 1923. »AGNES, mnom.«

DANAS IMAM

samo dosadne sastanke. Nije ti pametno što želiš poći sa

»Ali, želim danas s tobom. Strašno mi je dosadno. Nemam što raditi.« »Što ti je s prijateljicama?« »Sve su zaposlene«, odvratila je mrzovoljno Agnes. »Britta se sprema za vjenčanje. Laila s roditeljima ide u Halden posjetiti brata, a Sonja mora pomagati majci.« Zatim je dodala tužnim glasom: »Zamisli, da imaš majku kojoj pomažeš...« Zagledala se u oca ispod šiški. Da, upalilo je kao i obično. Uzdahnuo je. »Onda dobro, ako želiš, idemo. Ali moraš mi obećati da ćeš sjediti mirno i šutjeti, a ne jurcati uokolo kao vihor i pričati s osobljem. Posljednji put si potpuno smela one jadne starce; oporavljali su se nekoliko dana.« Jednostavno se morao nasmiješiti kćeri. Bila je nepokorna, to svakako, ali se ljepša cura nije mogla naći s ove strane norveške granice. Agnes se sretno nasmijala pobijedivši još jednom, te je oca nagradila čvrstim zagrljajem i tapšanjem po trbušini. »Nitko nema takvog oca«, progugutala je, a August Stjernkvist zadovoljno se nasmijuljio. »Što bih ja bez tebe?« rekao je, napola iskreno, napola u šali i privukao je k sebi. »Ne brigaj brigu. Neću ja nikamo.« »Bar ne zasad«, ozbiljno je odvratio milujući joj tamnu kosu. »No ubrzo će doći neki muškarac i oteti mi te. Pod uvjetom da nađeš nekog dovoljno dobrog.« I nasmijao se. »Pa neću pokupit i prvog koji naiđe«, odgovorila je kroz smijeh, »Bar ne uz ovakav primjer. Dakle, nikakvo čudo što sam izbirljiva.« »No, dobro, curo moja, dosta je laskanja«, preo je August. »Spremi se ako sa mnom želiš do ureda. Ne pristoji se da šef kasni.«

32


Usprkos tom prijekoru, trebalo joj je gotovo sat vremena prije nego što su krenuli. Prvo je morala obaviti sve s kosom i odjećom, no kad je bila gotova, otac joj je morao priznati da je vrijedilo čekati. »Oprostite što kasnim«, rekao je August ulazeći u sobu gdje su trojica sjedila i čekala ga. »No nadam se da ćete mi oprostiti kad vidite razlog zakašnjenja.« Pokazao je na Agnes koja ga je pratila u stopu. Na sebi je imala pripijenu crvenu haljinu koja joj je isticala vitak struk. Iako su mnoge djevojke škarama žrtvovale kosu u ime bubikopfa, po modi dvadesetih, Agnes je bila dovoljno pametna da se odupre tom iskušenju. Gustu crnu kosu podigla je na vratu u jednostavnu punđu. Dobro je znala kakav dojam ostavlja – zahvaljujući zrcalu kod kuće. Sad je to dokraja iskorištavala zastajući pred muškarcima, polagano skidajući rukavice i dopuštajući im da se jedan po jedan rukuju s njom. S velikim zadovoljstvom ustanovila je da je ostavila dojam. Dvojica su samo sjedila i zijevala kao ribe nakon što su joj ruku zadržali časak predugo. No treći je bio različit. Agnes se zaprepastila osjetivši da joj je srce zastalo. Taj krupni, grubi muškarac jedva ju je pogledao i samo na trenutak uhvatio njezinu ruku. Dlanovi ostale dvojice bili su meki i gotovo ženskasti na dodir, no trećemu su bili drugačiji. Osjetila je kako joj žuljevi stružu po dlanu, a prsti su mu bili dugački i snažni. Načas je poželjela ne pustiti mu ruku, ali se obuzdala i samo mu uljudno kimnula. Na trenutak ju je pogledao u oči svojim smeđim očima, a ona je pretpostavila da mu u obitelji ima valonske krvi. Nakon predstavljanja, žurno je sjela u kut i sklopila ruke u krilu. Vidjela je da joj otac malo oklijeva. Vjerojatno bi je radije poslao iz sobe, ali je na lice navukla svoj anđeoski izraz i molećivo ga gledala. Bez riječi, glavom joj je dao znak da ostane. Odlučila je da će, za promjenu, sjediti mirna kao miš kako je ne bi, kao kakvo derište, izbacili iz sobe. Nije željela doživjeti nešto slično tome pred tim muškarcem. Obično bi nakon jednog sata nijemog sudjelovanja umirala od dosade, ali taj put nije bilo tako. Jedan je sat proletio, i kad je sastanak završio, Agnes je dobro znala što smjera. Željela je tog muškarca, više od ičega na svijetu. A što bi poželjela, to bi obično i dobila.

33


 »NE BISMO LI TREBALI obići Niclasa?« Asta je preklinjala supruga. No na njegovu kamenu licu nije vidjela ni tračak sućuti. »Rekao sam ti da se njegovo ime više ne spominje u mojoj kući!« Arne je netremice zurio kroz kuhinjski prozor, pogled mu je bio poput granita. »Ali, ovo što je bilo s curicom...« »Božja kazna. Nisam li ti rekao da će se to jednom dogoditi? Ne, sam si je za sve kriv. Da me slušao, do toga ne bi došlo. Bogobojaznima se ne događa zlo. I dosta o tome!« Tresnuo je šakom po stolu. Asta je prigušila uzdah. Naravno, poštovala je supruga koji je obično bio u pravu, no u ovom slučaju pitala se griješi li možda. Nešto u srcu govorilo joj je kako se ovo ne bi smjelo poklapati s Božjim namjerama. Sigurno bi trebali pohitati k sinu kad ga je snašla takva strahota. Istini za volju, djevojčicu nikad nije upoznala, no bila je njihova krv, a djeca pripadaju kraljevstvu Božjem kako stoji u Bibliji. No to su samo razmišljanja neuke žene. Arne je ipak muškarac i znade najbolje. Oduvijek je bilo tako. Kao i bezbroj puta prije, svoje misli zadržala je za sebe i ustala pospremiti stol. Previše godina prošlo je otkako je vidjela sina. Povremeno bi se susretali; bilo je to neizbježno nakon što se preselio u Fjällbacku, ali znala je da joj ne priliči stati i razgovarati s njim. Nekoliko puta pokušao joj se obratiti, no uvijek bi odvratila pogled i hitro se udaljila kao što joj je bilo naređeno. No nije dovoljno brzo pogledala u stranu da ne vidi patnju u sinovljevim očima. Biblija je nalagala kako se mora poštovati oca i majku, a ono što se onog davnoga dana zbilo, koliko je ona znala, bilo je gaženje Božje riječi. Zato ga nije mogla pripustiti natrag u svoje srce. Zurila je u Arnea koji je sjedio za stolom. Leđa su mu bila i dalje ravna poput jele, tamna kosa nije mu se prorijedila usprkos nekoliko sijedih čuperaka. No oboje su prešli sedamdesetu. Pamtila je kako su djevojke jurile za njim dok su bili mladi, ali Arnea kao da to ni najmanje nije zanimalo. Oženio se njome kad joj je bilo samo osamnaest i, koliko je znala, nikad nije pogledao neku drugu. Doduše, doma nije bio pretjerano puten. Astina majka vječno je govorila kako je ženi dužnost otrpjeti taj dio


braka koji nije nešto u čemu treba uživati. Tako se Asta smatrala sretnom jer i nije previše očekivala. Ipak, dobili su sina. Velikog, krasnog, plavokosog dječaka koji je bio pljunuta majka, no naslijedio je i neke očeve crte. Možda je zato sve pošlo tako po zlu. Da je bio više nalik na oca, onda bi Arne možda uspostavio čvršću vezu sa sinom. Dječak je od početka bio njezin i voljela ga je koliko je god mogla. Što nije bilo dovoljno – jer kad je stigao onaj dan odluke, i kad se morala odlučiti između dječaka i oca, iznevjerila je sina. Nije mogla drukčije. Žena mora stati uz supruga – tako su je od djetinjstva poučavali. No ponekad bi, u crnim trenucima, kad bi u mraku ležala u postelji zagledana u strop, pristizale misli. Razmišljala je kako je moguće da nešto što je znala da je pravo može djelovati toliko krivo. Zato je osjećala olakšanje jer je Arne uvijek točno znao kako treba biti. Mnogo puta rekao joj je da ne treba vjerovati ženskoj prosudbi; muškarčev je posao voditi ženu. U tom je nalazila sigurnost. Budući da ju je Arne uvelike podsjećao na oca, svijet u kojem su odlučivali muškarci bio je jedini koji je poznavala. A njezin je Arne tako mudar. To su svi govorili. Čak je i novi pastor nedavno pohvalio Arnea. Rekao je kako je Arne najpouzdaniji sakristan s kojim je imao čast raditi, i da bi Bog trebao biti sretan što ima tako odane sluge. Vrativši se kući, Arne joj je to rekao, blistajući od ponosa. Arne nije samo tako bio već dvadeset godina sakristan u Fjällbacki. Ne brojeći, naravno, one nesretne godine kad je pastor bila žena. Asta nipošto nije željela da se to doba vrati. Bogu hvala što je žena naposljetku shvatila da je nepoželjna i mjesto ustupila pravom pastoru. Kako je jadni Arne samo patio za njezine službe. Prvi put, u više od pedeset godina braka, Asta je tada ugledala suze u suprugovim očima. Sama pomisao na ženu na propovjedaonici njegove voljene crkve zamalo ga je dotukla. No, tada je rekao da vjeruje kako će Bog vjerovnike izbaciti iz svog hrama. Arne je i taj put bio u pravu. Jedina joj je želja bila da u srcu nekako pronađe mjesta da sinu oprosti ono što se dogodilo. Sve dotada neće vidjeti nijednog sretnog dana. Ali također je znala da se ne može nadati pomirenju ako Arne, nakon ovog strahotnog događaja, ne uzmogne oprostiti Niclasu. Da je bar upoznala djevojčicu. Sad je bilo prekasno. 

35


Prošla su dva dana otkad su pronašli Saru. Potištenost je neizbježno raspršila obveza povratka dnevnim dužnostima koje nisu nestale zato što je dijete mrtvo. Kad je telefon zazvonio, Patrik je pisao posljednje retke izvješća o nekom napadu. Na ekranu je vidio tko zove i s uzdahom podigao slušalicu. Što prije, to bolje. Začuo je poznati glas patologa Torda Pedersena. Uljudno su se pozdravili prije nego što su prešli na pravu temu razgovora. Prva naznaka da Patrik ne čuje ono što je očekivao bila je bora koja mu se usjekla između obrva. Malo poslije još se produbila, a kad je saslušao sve što mu je patolog imao reći, silovito je tresnuo slušalicom. Pokušao se pribrati dok su mu se misli kovitlale glavom. Ustao je, zgrabio blok u koji je zapisivao bilješke tijekom razgovora i uputio se u Martinov ured. Zapravo je trebao prvo otići k Bertilu Mellbergu, šefu policije, ali je slutio da podatke koje je čuo prvo treba raspraviti s nekim od povjerenja. Na nesreću, šef mu nije spadao u tu kategoriju. Martin je bio jedini takav među kolegama. »Martine?« Kad je Patrik ušao, on je telefonirao te mu je domahnuo da sjedne. Razgovor kao da je zamirao te ga je Martin završio zagonetnim: »... Hmmm... naravno... i ja... hmmm... i ja također«, da bi potom porumenio kao paprika. Usprkos brigama, Patrik nije izdržao a da malo ne zadirkuje mladoga kolegu: »Dakle, s kim si to pričao?« Martin je promrmljao nešto i pocrvenio još jače. »Netko je prijavio zločin? Netko od kolega iz Strömstada? Uddevalle? Ili je zvao Leif G. W. Persson s ponudom da ti napiše biografiju?« Martin se promeškoljio u stolcu, i onda promrmljao malo razgovjetnije: »Pia«. »A, dakle, Pia. Nikad ne bih pogodio. Da vidimo, koliko to već traje... tri mjeseca? Pa to ti je osobni rekord.« Patrik mu se podrugivao. Sve do ovog ljeta Martin je bio poznat kao specijalist za kratke i nesretne ljubavne veze, obično zbog svoje vječne sposobnosti da se spetlja s već zauzetim ženama koje su samo tražile avanturu. No Pia ne samo što je bila slobodna, bila je pritom neopisivo privlačna i ozbiljna mlada žena. »U subotu slavimo tri mjeseca.« Martinove su se oči caklile. »I useljavamo se u stan zajedno. Baš je nazvala da javi kako je pronašla savršen stan u Grebbestadu. Idemo ga pogledati večeras.« boja mu se vratila u normalu, no nije mogao prikriti da je zaljubljen preko ušiju.

36


Patrik se sjećao kakvi su Erica i on bili na početku veze. Prije bebe, Volio ju je žestoko, no ta plamena ljubav odjednom se činila kao kakav mutan san. Prljave pelene i besane noći očito su činile svoje. »Što je s tobom – kad ćeš od Erice učiniti poštenu ženu? Ne želiš biti priznat kao Majin zakoniti otac?« »Meni je dovoljno da to znam, a ti možeš pogađati...«, odvratio je Patrik i nacerio se. »Dakle, jesi mi došao kopati po privatnom životu ili mi imaš štogod reći?« Martin se uspio pribrati. Patrik se u trenu uozbiljio. Podsjetio se kako ih čeka nešto nimalo šaljivo. »Pedersen je maločas zvao. Faksirat će izvješće o Sarinoj obdukciji, ali mi je ukratko prenio. Po njegovim riječima, utapanje nije bilo nesretan slučaj. Ubijena je.« »Kog to vraga govoriš?« Martin je u očaju podigao ruke i srušio stalak za olovke ne mareći za pisaljke što su se rasule po stolu. Umjesto toga, potpuno se usredotočio na Patrika. »Isprva su, kako stvari stoje, pretpostavili da je riječ o nesretnom slučaju. Na tijelu nije bilo vidljivih tragova i bila je u odjeći prikladnoj za godišnje doba, osim što nije imala jaknu, ali je ona mogla otplutati. Najvažnije od svega – kad joj je pregledao pluća, u njima je otkrio vodu.« I zašutio je. Martin je ponovno raskrilio ruke i podigao obrve. »Dakle, što se ne poklapa s nesretnim slučajem?« »Slatka voda.« »Slatka voda?« »Da, u plućima nije imala morsku vodu kao što bi se očekivalo u slučaju utapanja u moru. Slatka voda. Točnije rečeno, on pretpostavlja da je riječ o vodi iz kade. Pedersen je u vodi pronašao tragove sapuna i šampona, što navodi na zaključak da je riječ o vodi iz kade.« »Dakle, utopljena je u kadi?« javio se Martin, zvučeći sumnjičavo. Bili su toliko sigurni da je riječ o tragičnom, ali uobičajenom utapanju da su se s naporom prilagođavali novoj teoriji. »Da, tako se čini. Što objašnjava i modrice koje je Pedersen pronašao na tijelu.« »Mislio sam da si rekao kako na tijelu nema ozljeda.«

37


»Nije bilo, na prvi pogled. No kad je podigao kosu sa zatiljka i pomnije pogledao, otkrio je jasne modrice koje se poklapaju s otiskom dlana. Dlana osobe koja joj je silom držala glavu ispod vode.« »Isuse Kriste.« Martin je izgledao kao da će mu pozliti. Patrik se osjećao isto tako kad je čuo vijesti. »Dakle, rješavamo ubojstvo«, rekao je Martin kao da sam sebe tjera suočiti se s realnošću. »Da, i već smo izgubili dva dana. Moramo početi obilaziti kuće, ispitivati obitelj i prijatelje i otkriti sve što možemo o djevojčici i onima koji su je znali.« Martin je iskrivio lice, a Patrik je shvatio grimasu. Neće biti zabavno. Obitelj je već bila očajna, a sad će policija morati iznova podići prašinu. Djecu su i prečesto ubijali oni koji bi trebali najviše žaliti zbog smrti. Stoga Patrik i Martin nisu bili u stanju iskazati sućut koja bi se očekivala u susretu s obitelji koja je izgubila dijete. »Jesi li već bio kod Mellberga?« »Nisam.« Patrik je uzdahnuo. »Idem sada. Budući da smo mi onaj dan primili poziv, mislio sam zamoliti te da mi se pridružiš u istrazi. Imaš li što protiv?« Znao je kako je pitanje čisto retoričko. Nijedan od njih nije želio da im kolege Ernst Lundgren ili Gösta Flygare rade na ičem složenijem od krađe bicikla. Martin je kratko kimnuo. »Dobro«, rekao je Patrik, »onda bismo mogli početi.« Viši inspektor Mellberg gledao je pismo pred sobom kao zmiju otrovnicu. Nešto najgore što mu se moglo dogoditi. Čak je i onaj grozni ljetni incident s Irinom blijedio u usporedbi s njim. Na čelu su mu izbile kapljice znoja iako mu je u uredu bilo prilično svježe. Mellberg je rastreseno obrisao znoj i time uspio pokvariti onih nekoliko preostalih pramenova kose koje je pomno složio u gnijezdo na ćeli. Ozlovoljen, pokušavao je popraviti stvar kad je netko zakucao na vrata. Još jednim dodirom popravio je kosu i strogo viknuo: »Uđite!« Hedströma naizgled nije smeo Mellbergov ton, ali mu je lice bilo neobično ozbiljno. Viši inspektor uglavnom je smatrao kako Patrik i prečesto pokazuje upravo neukusan manjak pristojnosti i draže mu je bilo raditi s ljudima poput Ernsta Lundgrena koji su nadređenima uvijek iskazivali dužno poštovanje. Za Hedströma mu se uvijek nekako činilo da bi mu bio kadar isplaziti jezik čim mu okrene leđa. 38


No, vrijeme će odvojiti žito od kukolja, strogo je pomislio Mellberg. Dugogodišnje policijsko iskustvo naučilo ga je da se oni premekani i šaljivci uvijek prvi slome. Na trenutak mu je uspjelo zaboravili sadržaj pisma, no kad je Hedström sjeo sučelice njemu, Mellberg se sjetio da ono leži na stolu. Brzo ga je spremio u gornju ladicu. S tim će se ubrzo morati pozabaviti. »Dakle, što se zbiva?« Mellberg je čuo kako mu glas malo podrhtava od šoka zbog pisma te ga je silom obuzdao. Nikad ne pokazuj slabost — tako je glasio njegov moto. Ako podređenima pokaže slabost, ubrzo će na svojoj koži osjetiti njihove zube. »Ubojstvo«, šturo je odvratio Patrik. »Što pak sada?« Mellberg je uzdahnuo. »Je li neki od naših poznanika svojom čeličnom šakom malo prejako udario suprugu u glavu?« Hedströmovo lice i dalje je bilo neuobičajeno odlučno. »Ne«, rekao je. »U vezi s onim utapanjem neki dan. Zapravo, nije bio nesretan slučaj – djevojčica je ubijena.« Mellberg je tiho zazviždao. »Nemoj mi reći, ma nemoj mi reći«, mrmljao je dok su mu smućene misli prolijetale glavom. Kako prvo, uvijek bi ga uznemirili zločini počinjeni na djeci, a drugo, trudio se što brže procijeniti kako će taj neočekivani razvoj događaja utjecati na njegovu karijeru šefa policijske postaje Tanumshede. Na to se moglo gledati na dva načina – ili kao na prokleto puno prekovremenih sati i papirologije, ili kao sredstvo promicanja karijere koje bi ga moglo vratiti u uzbuđenje velegrada Göteborga. Iako, morao je priznati kako uspješno zatvaranje dviju istraga ubojstava u kojima je sudjelovao nije polučilo željeni ishod. Prije ili poslije nešto će nadređene uvjeriti da pripada u središnjicu. Možda mu je upravo ovo bila šansa. Shvatio je da Hedström očekuje neki drugi odgovor te je brzo dodao: »Misliš reći da je netko ubio dijete? E, pa taj se pervertit neće samo tako izvući.« Stisnuo je šake kako bi naglasio težinu svojih riječi, ali uspio je samo probuditi strepnju u Patrikovim očima. »Ne želite znati uzrok smrti?« upitao je Hedström kao da mu želi pomoći. Mellberga je nevjerojatno iritirao njegov glas. »Naravno, baš sam to mislio pitati. Dakle, što je patolog javio o slučaju?« »Utopila se, ali ne u moru. U plućima su joj pronašli samo slatku vodu, a s obzirom na to da su pronašli i tragove sapuna i šampona, Pedersen pretpostavlja da je riječ o vodi iz kade. Dakle, djevojčica Sara vjerojatno je utopljena u zatvorenom prostoru, u kadi, a zatim ju je netko prenio do mora i tamo bacio. Netko je pokušao sve prikazati kao nesretan slučaj.« 39


Slika koju je Hedströmovo izvješće prizvalo u Mellbergovim mislima natjerala ga je da zadrhti i načas je zaboravio na sve svoje šanse za promaknuće. Pretpostavljao je kako je tijekom službe u policiji vidio sve. Ponosio se što je bio kadar sačuvati objektivnost, no ubojstvo djece u sebi je nosilo nešto što je diralo svakoga. Napasti djevojčicu prelazilo je sve granice normalnog. Osjećaj ljutnje i zgražanja koji je u njemu budilo ubojstvo bio mu je stran, ali morao je priznati, prilično ugodan. »Nema očitih sumnjivaca?« upitao je. Hedström je odmahnuo glavom. »Ne – ne znamo ni za kakve probleme u obitelji, a u Fjällbacki nije prijavljen više nijedan napad na djecu. Ništa slično. Dakle, vjerojatno bismo trebali ispitati obitelj, slažete li se?« upitao je Patrik oklijevajući. Mellbergu je odmah bilo jasno što smjera. Nije imao primjedbi. U prošlosti je savršeno funkcioniralo kad je Hedström obavljao terenski posao, a on bi stupio na scenu nakon što bi se zaključio slučaj. Toga se nije trebalo sramiti. Uostalom, tajna uspješnog vodstva bila je sposobnost delegiranja odgovornosti. »Zvuči kao da bi rado vodio istragu.« »Ovaj, već sam se upetljao u slučaj. Martin i ja javili smo se na poziv, i već smo bili s njezinom obitelji.« »U tom slučaju, ideja zvuči dobro«, rekao je Mellberg i potvrdno kimnuo. »Samo me izvještavaj.« »Dobro«, rekao je Hedström i kimnuo. »Onda ćemo se Martin i ja baciti na posao.« »Martin?« javio se Mellberg prijetećim tonom. I dalje mu je smetao manjak poštovanja u Patrikovu glasu te je dobio priliku dovesti ga u red. Hedström se ponekad ponašao kao da je on šef. A ovo je sjajna prilika pokazati mu tko ovdje odlučuje. »Ne, mislim da ti trenutno ne mogu dati Martina. Jučer sam mu dao zadatak da istraži niz krađa automobila; moguće neka baltička banda operira u području pa ima dovoljno posla. Ali...«, zastao je dramatično i uživao u izrazu očaja na Hedströmovu licu. »Ernst nema nekog posla, pa bi bilo dobro da zajedno radite na slučaju.« Patrik se počeo meškoljiti kao na mukama i Mellberg je znao da ga je pogodio u najosjetljivije mjesto, ravno prstom u oko. Odlučio mu je malo ublažiti muke: »No tebe stavljam na čelo istrage, tako da će se Lundgren javljati izravno tebi.« 40


Iako mu je Ernst Lundgren bio kudikamo ugodniji suradnik od Hedströma, Mellberg je bio dovoljno pametan i znao je da tip ima svoje granice. Bilo bi glupo samom sebi kopati grob... Čim su se vrata zatvorila za Hedströmom, Mellberg je izvukao pismo i pročitao ga najmanje, deseti put. Morgan je malo protegnuo prste i ramena prije nego što je sjeo za računalo. Znao je kako ponekad toliko duboko uroni u svijet pred sobom da sate i sate provede u istom položaju. Pažljivo je provjerio ima li u blizini sve potrebno kako ne bi morao ustajati osim ako stvarno ne zatreba. Da, sve je tu. Velika boca Coca-Cole, velika energetska pločica i dupli Snickers. To će ga držati neko vrijeme. Fascikl koji je dobio od Fredrika ležao mu je težak u krilu. U njemu je bilo sve što je trebao znati. Cijeli fantazijski svijet koji sam nije bio kadar stvoriti nalazio se unutar tvrdih korica fascikla te će se ubrzo pretočiti u jedinice i ništice. Time je vladao. Dok emocije, mašta, snovi i bajke nekim hirom prirode nikad nisu pronašli svoje mjesto u njegovu mozgu, bio je mag logike, otmjeno predvidljive u jedinicama i ništicama, sićušnim električnim izbojima u računalu koji su se pretvarali u nešto čitljivo na zaslonu. Ponekad se pitao kako bi bilo činiti ono što je radio Fredrik. Vaditi tuđe riječi iz vlastitog mozga, prizivati tuđe osjećaje, ulaziti u tuđe živote. Najčešće su takva razmišljanja Morgana navodila da slegne ramenima i ocijeni ih nevažnima. No u razdobljima teške depresije koja bi ga ponekad obuzela, povremeno bi osjećao sve breme svoje mane i očajavao zašto je stvoren toliko drugačiji od drugih. Istodobno bila mu je utjeha znati kako nije sam. Često je posjećivao stranice ljudi koji su bili poput njega te se s nekima i dopisivao mejlom. Jednom prilikom čak se otišao i sastati s jednim od njih u Göteborg, no to više neće ponoviti. Činjenica da su bili toliko različiti od drugih otežavala im je čak i međusobno povezivanje te je susret bio neuspješan od početka do kraja. Ipak, bilo je sjajno otkriti da ima i drugih. Ta spoznaja bila mu je dovoljna. Zapravo nije osjećao nikakvu čežnju za osjećajem zajedništva naizgled toliko važnim običnim ljudima. Najbolje mu je išlo samome u kućici gdje su mu društvo pravila samo njegova računala. Ponekad je trpio društvo roditelja, no samo i jedino njihovo. Bilo je sigurno provoditi vrijeme s njima. Imao je vremena napretek da nauči pročitati ih, protumačiti sve oblike složene neverbalne komunikacije izraza lica i govora tijela i tisuća ostalih sitnih znakova s kojima se njegov mozak jednostavno 41


nije znao nositi. Oni su se sa svoje strane naučili nositi s njim, govoriti mu njemu razumljivim načinom – barem djelomično. Zaslon pred njim bio je prazan, čekao je. To mu je bio najdraži trenutak. Obični ljudi rekli bi kako ‘vole’ taj tren, no on nije točno znao što znači ’voljeti’. Moguće da je upravo to osjećao. Unutarnje zadovoljstvo, pripadnost, normalnost. Morgan je počeo tipkati; prsti su mu letjeli po tipkovnici. Povremeno bi letimice pogledao fascikl u krilu, no većinom pogled nije skretao s ekrana. Nikad se nije prestao diviti tome kako su teškoće u koordinaciji tijela i prstiju nekim čudom nestajale kad god bi radio. Odjednom bi postao spretan, onakav kakav je uvijek trebao biti. Oni su to nazivali ‘manjkom motoričkih vještina’; teškoćama s kojima se susretao kad bi morao pokrenuti prste da zakopča košulju ili zaveže cipele. Znao je kako je to dio dijagnoze. Savršeno dobro shvaćao je što ga je razlikovalo od drugih, no ničim nije mogao to promijeniti. Zato je smatrao pogrešnim nazivati druge ‘normalnima’ dok su oni ljude poput njega proglašavali ‘abnormalnima’. Zapravo su ga samo društvene predrasude smjestile u pogrešnu skupinu. Bio je tek drugačiji. Njegovi misaoni procesi kretali su se drugim pravcima. Nisu bili nimalo lošiji, samo nisu bili isti. Zastao je, otpio gutljaj Cole ravno iz boce i ponovno brzo poletio prstima po tipkovnici. Morgan je bio zadovoljan.

42


Strömstad, 1923. ANDERS JE LEŽAO NA KREVETU, ruku sklopljenih na tjemenu, zagledan u strop. Bilo je već kasno i kao i uvijek u udovima je osjećao sve napore dugog radnog dana. No večeras kao da se nije uspijevao opustiti. Bezbroj misli zujalo mu je glavom i osjećao se kao da pokušava zaspati usred pčelinjeg roja. Sastanak o kamenu za nadgrobni spomenik prošao je dobro i zato su ga morile razne misli. Znao je da će posao biti izazovan i razmišljao je o raznim pristupima trudeći se odlučiti kako je najbolje nastaviti. Već je znao gdje želi izrezati velik blok iz planine. U jugozapadnom kutu kamenoloma uzdizala se visoka i dotad nedirnuta litica. Mislio je da će ondje moći izrezati velik i dobar komad granita. Uz malo sreće, kamen neće imati nikakvih manjkavosti ili slabosti koje bi mogle prouzročiti pucanje. Drugi razlog njegove zamišljenosti bila je tamnokosa i plavooka djevojka. Znao je da su te misli zabranjene. Takve djevojke nisu za njemu slične; ne bi smio ni razmišljati o njima. Nije si mogao pomoći. Kad je primio njezinu malenu ruku, morao se natjerati da je odmah ispusti. Svakim trenutkom dok je njezina koža dodirivala njegovu, sve se više nećkao pustiti je — a nikad mu se nije mililo igrati se vatrom. Cijeli taj sastanak bio je kušnja. Kazaljke sata vukle su se, i on se cijelo vrijeme morao susprezati da se ne okrene i pogleda je dok je onako tiho sjedila u kutu. Nikad dotad nije vidio takvu ljepotu. Sve djevojke i sve žene koje su mu prošetale životom bile su nalik jedna na drugu. Ona je pripadala posve drugom svijetu. Uzdahnuo je i prevalio se na bok, još jednom pokušavajući zaspati. Novi dan počet će u pet kao i svaki drugi, i neće biti važno je li probdio cijelu noć mislima razbijajući glavu ili ju je pak čvrsto prospavao. Začuo je prodoran zvuk. Kao da je oblutak udario u okno prozora, no zvuk je dopro i nestao toliko brzo da se pitao nije li sve samo zamislio. Bilo kako bilo, vladala je tišina pa je opet sklopio oči. No zvuk se ponovio. Sad nije bilo sumnje – netko je bacao oblutke u prozor. Anders se naglo uspravio. Sigurno netko od prijatelja s kojima je povremeno išao na pivo. Ne dao Bog da mu se probudi obudovjela gazdarica – netko bi tada morao odgovarati. Njegovo podstanarstvo savršeno je funkcioniralo već tri godine i nisu mu trebale nevolje. 43


Oprezno je odbravio prozor i otvorio ga. Stanovao je u prizemlju te mu je velik grm ljiljana dijelom zaklanjao vidik. Stisnuo je oči da pogleda tko to stoji pod slabim mjesečevim svjetlom. I nije mogao povjerovati vlastitim očima.

44


 DUGO JE OKLIJEVALA. Čak je navukla i jaknu pa ju je svukla, dvaput. Erica se ipak naposljetku odlučila. Nema ništa loše u tome da ponudi pomoć – tako će znati želi li Charlotte posjetitelje ili ne. Bilo joj je neizdrživo samo sjediti doma znajući da joj prijateljica tone u privatni pakao. Dok je hodala, vidjela je putem tragove prekjučerašnje oluje. Srušena stabla, razasute grane i smeće pomiješani s hrpicama crvenog i žutog lišća. No vjetar kao da je otpuhao prljavu koprenu jeseni što se spustila na grad. Zrak je mirisao svježe i bio bistar kao tek oprano prozorsko staklo. Maja je u kolicima vrištala iz petnih žila te je Erica ubrzala korak. Beba je, iz nekog razloga, odlučila kako je besmisleno ležati u kolicima dok je budna pa je glasno protestirala. Njezini vriskovi ubrzali su Ericino srce, a na čelu su joj izbile kapljice paničnog znoja. Iskonski nagon govorio joj je da odmah zaustavi kolica, podigne Maju i tako je spasi od vukova, ali se pribrala. Bila je blizu kući Charlottine majke i ubrzo će stići onamo. Bilo je čudno da jedan jedini događaj može toliko promijeniti način na koji je promatrala svijet. Erica je oduvijek mislila da su kuće uz zaljev ispod taborišta na Sälviku nalik na spokojan niz bisera uz cestu. Sad kao da se neka tuga spustila na krovove, osobito na kuću obitelji Florin. Ponovno je zastala, ali je bila toliko blizu da joj se činilo glupim okrenuti se. Ako im bude nezgodno što je došla, mogu je zamoliti da ode. Prijateljstvo se kuša u vremenima krize, a ona nije željela biti jedna od onih koji zbog pretjeranog opreza, a možda i kukavičluka, izbjegavaju prijatelje u nevolji. Zadihana, gurala je kolica uzbrdo. Kuća Florinovih bila je na polovici padine; nakratko je zastala na prilazu da dođe do daha. Majini urlici dostigli su razinu decibela koja bi se na radnome mjestu smatrala protuzakonitom pa je požurila parkirati kolica i podići je u naručje. Nekoliko dugih trenutaka stajala je pred ulaznim vratima, podignute ruke, dok joj je srce udaralo. Naposljetku je odlučno pokucala. Na vratima je bilo zvonce, no taj prodoran zvuk činio joj se previše napadnim. Nakon duge tišine, kad se Erica već spremala okrenuti i poći, začula je korake u kući. Vrata je otvorio Niclas. »Bok«, tiho je rekla.


»Bok«, odvratio je Niclas kojem se patnja čitala u pocrvenjelim očima i blistavim suzama na blijedom licu. Erica je pomislila kako izgleda kao netko već mrtav, no osuđen da i dalje luta zemljom. »Oprosti što smetam. Nisam namjeravala, samo sam pomislila...« Tražila je riječi, ali su joj izmicale. Zavladala je mučna tišina. Niclas je zurio u svoja stopala te je Erica već drugi put nakon što je pokucala poželjela okrenuti se i zaputiti doma. »Hoćeš li ući?« upitao ju je. »Misliš da je to u redu?« upitala je Erica. »Ovaj, misliš da bi to ikako...«, tražila je prikladnu riječ, »pomoglo?« »Dobila je sedativ i nije sasvim...« Nije završio rečenicu. »No nekoliko je puta rekla da te je trebala nazvati pa bi bilo dobro da je umiriš po tom pitanju.« Činjenica da se Charlotte brinula što je nije nazvala i otkazala dogovor – nakon svega što se zbilo – Erici je otkrila nešto o tome koliko joj je prijateljica smetena. No kad je za Niclasom pošla u dnevnu sobu, nije mogla suspregnuti bolni jecaj. Ako je Niclas izgledao kao živi mrtvac, Charlotte je izgledala kao davno pokopan leš. Nije ostalo ni traga onoj energičnoj, toploj, živoj Charlotte. Na sofi kao da je ležala prazna ljuštura. Tamna kosa koja joj je obično u uvojcima uokvirivala lice ležala je u mlitavim pramenovima. Suvišak kila što ga je njezina majka vječno kritizirala Erici je djelovao sasvim pristalo i davao Charlotte izgled putenih dalekarlijskih žena Andersa Zorna. No dok je ležala skutrena pod dekom, njezin ten i tijelo djelovali su raskvašeno, nezdravo. Nije spavala. Oči su joj beživotno zurile u prazno, a pod pokrivačem je drhturila kao od zimice. Ne skidajući jaknu Erica je pohitala k Charlotte i kleknula kraj sofe. Spustila je Maju na pod pokraj sebe, a beba kao da je osjetila što se zbiva i za promjenu ležala je mirno kao bubica. »O, Charlotte, užasno mi je žao«, Erica je plakala, uzela je Charlottino lice u ruke, no u praznom pogledu nije bilo traga životu. »Je li takva cijelo vrijeme?« upitala je Erica okrenuvši se Niclasu. On je i dalje stajao usred sobe i malo se njihao. Konačno je kimnuo i umorno dlanom protrljao oči. »To je od lijekova. Ali čim joj ih prestanemo davati, vrišti. Kao ranjena zvijer. Ne mogu podnijeli taj zvuk.« Erica se okrenula prema Charlotte i nježno joj milovala kosu. činilo se kao da se više dana nije ni okupala niti presvukla odjeću pa joj se iz tijela širio slab vonj znoja i straha. Usne su joj se pomicale kao da želi reći nešto, no isprva je bilo nemoguće išta razabrati u tom mumljanju. Nakon jednog pokušaja, Charlotte je progovorila promuklim glasom: »Nisam mogla doći. Trebala sam nazvati.«


Erica je žustro odmahnula glavom i dalje milujući prijateljicu po glavi. »Nije važno. Ne brini se.« »Sara, nema je«, rekla je Charlotte, prvi put skrenuvši pogled na Ericu. Pogled kao da ju je razdirao, prepun tuge. »Da, Charlotte, nema više Sare. Ali je tu Albin, tu je i Niclas. Sad morate pomoći jedni drugima.« Sama je čula kako joj riječi zvuče potpuno šuplje, no možda upravo ta jednostavnost ili klišeji uspiju doprijeti do Charlotte. Charlotte se na to samo umorno osmjehnula i rekla tupim, gorkim glasom: »pomoći jedni drugima«. Osmijeh je više nalikovao na grimasu, a kad je ponovila te gorke riječi, kao da se u njima skrivalo još nešto. Doduše, Erici se to možda samo učinilo. Jaki sedativi imaju čudne učinke. Zvuk iza leđa nagnao ju je da se okrene. Na vratima je stajala Lilian i kao da se gušila od bijesa. Gnjevno je pogledala Niclasa. »Nismo li rekli da Charlotte ne smije primati posjete?« Situacija je Erici bila neizrecivo neugodna, no Niclas očito nije nimalo mario za puničin ton. Kad od njega nije dobila odgovor, Lilian se okrenula i pogledala Ericu koja je još sjedila na podu. »Charlotte je još previše osjetljiva da bi ljudi šetali uokolo. Mislila sam da biste mogli biti pametniji!« Rukom je mahnula kao da Ericu želi od svoje kćeri otjerati poput kakve muhe, no Charlotte je prvi put pokazala neki znak života. Podigla je glavu s jastuka i pogledala majku ravno u oči: »Želim da je Erica ovdje.« Kćerin protest samo je još više razbjesnio Lilian, ali je očitom snagom volje progutala ono što se spremala reći i odjurila u kuhinju. Ta zbrka izbacila je Maju iz njezina privremenog mira te su se njezini krici prolomili sobom. Charlotte se s naporom uspravila i sjela na sofu. Niclas se izvukao iz letargije i brzo joj prišao pomoći. Ona ga je grubo odgurnula i posegnula za Ericom. »Jesi sigurna da možeš sjediti? Ne bi li trebala prileći i još se malo odmoriti?« upitala je bojažljivo Erica, no Charlotte je samo odmahnula glavom. Malo je frfljala, ali je s očitim naporom uspjels izreći: »... dosta sam ležala«. A onda su joj na oči navrle suze i prošaptala je: »Nije san?« »Ne, nije san«, rekla je Erica. Nakon toga nije više znala što bi rekla. Sjela je na sofu pokraj Charlotte, uzela Maju u krilo i prijateljicu zagrlila oko ramena. Osjetila je njezinu vlažnu majicu na koži pa se pitala može li se usuditi predložiti Niclasu da pomogne Charlotte da se istušira i preodjene.


»Hoćeš još jednu tabletu?« upitao je Niclas ne usuđujući se pogledati suprugu koja ga je tako grubo otjerala. »Dosta je tableta«, rekla je Charlotte i ponovno žustro odmahnula glavom. »Moram imati bistru glavu.« »Hoćeš se istuširati?« upitala je Erica. »Sigurna sam da bi ti Niclas ili majka rado pomogli.« »Možeš mi ti pomoći?« odvratila je Charlotte čiji je glas svakom novom rečenicom zvučao sve sigurnije. Erica je oklijevala koji trenutak i onda rekla: »Naravno.« Držeći Maju, pomogla je Charlotte da ustane sa sofe i izvela je iz sobe. »Gdje je kupaonica?« upitala je Erica. Niclas je nijemo pokazao na vrata u dnu hodnika. Put do njih činio se beskrajnim. Kad su prošle kraj kuhinje, spazila ih je Lilian. Spremala se zaustiti i ispaliti nešto kad se ukazao Niclas i ušutkao je pogledom. Do Erice je iz kuhinje doprlo mrzovoljno mrmljanje, ali nije pretjerano marila. Glavno je da se Charlotte osjeća bolje, a ona je čvrsto vjerovala u ljekovitu moć tuša i svježe odjeće.


Strömstad, 1923. NIJE TO BIO PRVI PUT da se Agnes iskrala iz kuće. Bilo je stvarno lagano. Samo je otvorila prozor, izvukla se na krov i kliznula niz drvo čija se gusta krošnja uzdizala tik uz kuću. Mačji kašalj. Nakon što je dobro razmislila, odlučila je da neće odjenuti haljinu koja bi joj mogla otežati penjanje po drvetu. Umjesto toga, uzela je hlače čije su joj uske nogavice grlile bedra. Osjećala je kao da je nosi neki divovski val, što nije željela, no nije mu se mogla oprijeti. Istodobno ju je plašilo i godilo joj gajiti takva snažna čuvstva prema nekomu, i onda je shvatila da su one kratkotrajne zaljubljenosti što ih je smatrala ozbiljnima bile puka dječja igra. Sada su je nosili osjećaji zrele žene, moćniji nego što je ikada zamišljala. U onim mnogim satima što ih je od toga jutra provela razmišljajući, povremeno je bila dovoljno bistra da shvati kako je žudnja za zabranjenim voćem kriva za vrelinu u njezinim grudima. Unatoč tomu, osjećaj je bio stvaran, a ona si nije običavala uskratiti ništa. Nije se namjeravala ičega odreći i sada, iako nije imala neki precizan plan. O posljedicama nikad nije razmišljala – sve kao da joj je oduvijek išlo na ruku, dakle zašto ne bi i sada? Nije ni pomišljala da je Anders možda ne želi. Sve do toga dana nije upoznala muškarca koji bi bio ravnodušan prema njoj. Muškarci su kao jabuke na drvetu te je trebala samo posegnuti rukom i ubrati ih, iako je bila sklona priznati kako je ova jabuka možda opasnija od većine. Bez očeva znanja već se ljubila s oženjenim muškarcima; u nekim prilikama otišla je i dalje od toga, no oni su svi redom bili manje opasni od muškarca kojeg se spremala upoznati. Barem su pripadali njezinoj klasi. Iako bi možda došlo do skandala u slučaju da se otkrije njezina veza s njima, na takve afere obično se gledalo blagonaklono. Ali muškarac iz radničke klase. Kamenorezac. Nitko se nije usuđivao ni pomisliti na takvo što. Ne bi im palo na pamet. Umorila se od muškaraca iz svoga staleža. Beskičmenjaci, blijedi, mlohava stiska ruke, pištavih glasova. Nijedan od njih nije bio muškarac poput onoga s kojim se spremala sastati. Protrnula je prisjetivši se njegova žuljevitog dlana na njezinu.


Nije bilo lako pronaći gdje živi, a da pritom ne pobudi sumnju. Pogled na platne liste u trenutku nečije nepažnje otkrio joj je adresu, a onda je, provirujući kroz prozore, uspjela saznati u kojoj je sobi. Prvi oblutak nije izazvao nikakvu reakciju. Pričekala je časak pribojavajući se da ne probudi staru gazdaricu. No u kući se nitko nije ni pomaknuo. Zastala je da se malo dotjera pod slabim svjetlom mjesečine. Odabrala je jednostavnu, tamnu odjeću kako bi prikrila klasne razlike između njih. Zbog toga je sada i splela kosu i smotala je na tjemenu, onako, priprosto kako su to činile radnice. Zadovoljna učinjenim, podigla je još jedan kamenčić s pošljunčanog prilaza i bacila ga u prozor. Spazila je sjenu u sobi i srce joj je poskočilo. Ushit lova potjerao joj je adrenalin tijelom i Agnes je osjetila da se zajapurila. Kad je, zbunjen, otvorio krilo, kliznula je iza grma ljiljana koji je dijelom zaklanjao prozor i duboko udahnula. Lov je otpočeo.


 TEŠKA SRCA I TEŠKA KORAKA Patrik je izišao iz Mellbergova ureda. Prokleta stara bena! To mu je prvo palo na pamet. Dobro je znao da ga je glavni inspektor iz čistog inata prisilio da radi s Ernstom. Da nije stvarno tragično, bilo bi gotovo smiješno. Koja glupost. Patrik je ušao u Martinov ured, govorom tijela javljajući da stvari nisu tekle po planu. »Što je rekao?« upitao je Martin ne skrivajući strepnju u glasu. »Nažalost, ne može mi te prepustiti. Moraš raditi na nekim zapetljanim krađama automobila. No očito je kako mu nije problem snaći se bez Ernsta.« »Zezaš«, tiho je rekao Martin jer Patrik za sobom nije zatvorio vrata. »Ti i Lundgren radit ćete skupa?« Patrik je mračno kimnuo. »Čini se tako. Da znamo tko je ubojica, mogli bismo mu poslati telegram i čestitati. Istraga će otići u vražju mater ako ga ne uspijem držati što dalje od nje.« »Pas mater!« rekao je Martin, a Patriku je preostalo samo složiti se s njim. Nakon kraće šutnje pljesnuo je dlanovima po bedrima i ustao trudeći se probuditi u sebi malo entuzijazma. »Valjda mi ostaje samo baciti se na posao.« »Kako misliš početi?« »Prvo moram njezine roditelje izvijestiti o razvoju događaja i oprezno pokušati postaviti nekoliko pitanja.« »Vodiš Ernsta?« sumnjičavo je upitao Martin. »Ne. Mislim da ću pokušati obaviti to sam. Nadam se da ću ga o novom zadatku uspjeti obavijestiti malo poslije.« No kad je izišao u hodnik, shvatio je da mu je Mellberg pomrsio planove. »Hedströme!« Uši mu je zaparao prodoran i glasan Ernstov glas.


Patrik je načas poželio ujuriti u Martinov ured i sakriti se ondje, ali se opro tom djetinjastom porivu. Bar se jedna osoba u tom novonastalom policijskom timu mora ponašati zrelo. »Ovamo!« domahnuo je Lundgrenu koji se zapuhan uputio prema njemu. Visok i mršav, vječno mrzovoljna lica, Ernst nije bio lijep prizor. Bio je najbolji u ulizivanju i ponižavanju. Nije imao ni živce niti sposobnosti za redovan policijski posao. A poslije onog ljetnog incidenta Patrik je svog kolegu smatrao totalno pogibeljnim zbog njegove nepromišljenosti i potrebe da se bahati. A sad ga je dobio za partnera. Duboko je uzdahnuo i pošao k njemu. »Sad sam razgovarao s Mellbergom. Rekao je da je mala ubijena i da ćemo zajedno voditi istragu.« Patrik je djelovao nervozno. Iskreno se nadao da mu Mellberg nije odlučio iza leđa podrivati autoritet. »Mislim kako je Mellberg rekao da ću ja voditi istragu, a da ćeš ti raditi sa mnom. Nije li tako?« rekao je Patrik svilenkastim glasom. Lundgren je oborio pogled, ali ne dovoljno brzo te je Patrik zamijetio bljesak prezira u njegovim očima. Riskirao je, ali očito s uspjehom. »Da, valjda je tako«, mrzovoljno je rekao Ernst. »Dakle, gdje počinjemo... šefe?« Ovu posljednju riječ izgovorio je s dubokim gnušanjem, a Patrik je bijesno stegnuo šake. Nakon pet minuta partnerstva već je poželio zadaviti tipa. »Dođi, idemo u moj ured.« Krenuo je i sjeo za stol. Ernst se zavalio u stolac za posjetitelje i ispružio svoje duge noge. Nakon deset minuta Ernst se upoznao sa svim podacima te su uzeli jakne i uputili se do kuće gdje su živjeli Sarini roditelji. Vožnja do Fjällbacke protekla je u posvemašnjoj šutnji. Nisu si imali što reći. Kad su skrenuli uzbrdo i na prilaz kući, Patrik je prepoznao kolica što su stajala ispred. Prvo je pomislio – a, jebi ga! No brzo je promislio o reakciji. Možda je za obitelj dobro što je Erica ondje. Bar za Charlotte. Za nju je najviše strahovao — nije imao pojma kako će reagirati na vijesti koje donose. Ljudi su reagirali sasvim različito. Upoznao je rodbinu koja je smatrala kako je bolje da je njihov voljeni ubijen nego da je smrt posljedica nesreće. Tako su mogli nekoga kriviti te svoju bol usmjeriti na nešto određeno. S Ernstom za petama, Patrik je prišao ulaznim vratima i oprezno pokucao. Otvorila je Charlottina majka; bilo mu je jasno da je uznemirena. Lice joj je bilo rumeno, a čelični sjaj u očima Patriku je govorio da mu je bolje nikad je ne naljutiti.


Kad je prepoznala Patrika, vidno se pokušala obuzdati i onda na lice navukla upitan izraz. »Policija?« rekla je i odmaknula se da ih propusti. Patrikse spremao predstaviti kolegu, kad je Ernst izjavio: »Već se poznajemo.« Kimnuo je Lilian koja mu je kimnula zauzvrat. Dakle tako, pomislio je Patrik. Naravno, uz količinu prijava koje su kuljale između Lilian i prvog susjeda većina iz postaje dosad ju je uspjela upoznati. No danas su imali ozbiljniji zadatak od sitne susjedske kavge. »Možemo li nakratko ući?« upitao je Patrik. Lilian je kimnula i povela ih u kuhinju gdje je za stolom sjedio Niclas. I na njegovim obrazima vidjelo se gnjevno rumenilo. Patrik je pogledom potražio Charlotte i Ericu. Niclas je to primijetio i rekao: »Erica pomaže Charlotte da se istušira.« »Kako je Charlotte?« upitao je Patrik dok je Lilian njemu i Ernstu točila kavu i šalice spustila na kuhinjski stol. »Totalno je izvan sebe. No Ericin dolazak bio je čisto čudo. Prvi put da je Charlotte mogla ustati, istuširati se i presvući u čisto otkad...«; oklijevao je. »Otkad se to dogodilo.« Patrik se borio sam sa sobom. Bi li trebao s Niclasom i Lilian razgovarati nasamo, a Ericu zamoliti da vijesti priopći Charlotte – ili je dovoljno snažna da im se pridruži? Odlučio se za ovo drugo. Ako je ustala, ako ima podršku obitelji, onda bi sve trebalo proći kako treba. Uostalom, i Niclas je liječnik. »Zašto ste zapravo došli?« zbunjeno se javio Niclas, upitno gledajući prvo Ernsta, zatim i Patrika. »Mislim da bi bilo bolje pričekati da nam se pridruži Charlotte.« Činilo se da su Lilian i Niclas pristali pričekati je, ali izmjenjivali su nedokučive poglede. Pet minuta prošlo je u tišini. U tim okolnostima, čavrljanje bi bilo neumjesno. Patrik se osvrnuo po kuhinji. Izgledala je sasvim zgodno, ali očito kao kraljevstvo opsesivno-kompulzivne osobe teškog kalibra. Sve je blistalo i bilo poslagano kao po koncu. Malo drugačija od njegove i Ericine kuhinje, mislio je, gdje je u sudoperu obično vladao totalni kaos, dok je kanta za smeće pucala po rubovima od ambalaže smrznute hrane pripremljene za mikrovalnu. A onda je začuo otvaranje vrata i ondje se pojavila Erica s usnulom Majom u naručju. Do nje je stajala Charlotte, svježa od tuširanja. Iznenađenje na Ericinu licu brzo je zamijenila strepnja te je


uhvatila Charlotte pod ruku kako bi prijateljicu povela do kuhinjskog stolca. Patrik nije znao kako je Charlotte prije izgledala, no sad joj se u lice vratilo malo boje, a oči su joj bile čiste i budne. »Što radite ovdje?« upitala je Charlotte glasom još pomalo promuklim od nekoliko dana provedenih između urlanja i šutnje. Pogledala je Niclasa koji je slegnuo ramenima i tako joj dao na znanje da ne zna ni on. »Htjeli smo te pričekati prije nego...«, Patrik je tražio riječi kojima bi najbolje iznio ono što je morao. Na sreću, Ernst je držao jezik za zubima i prepustio vodstvo njemu. »Dobili smo neke nove podatke o Sarinoj smrti.« »Otkrili ste još nešto u vezi s nesrećom? Što?« uzbuđeno se javila Lilian. »Po svemu sudeći, ne radi se o nesretnom slučaju.« »Kako? Zašto se ne bi radilo o nesretnom slučaju?« želio je saznati Niclas, očito osjećajući nemoć. »Nije bio nesretan slučaj. Sara je ubijena.« »Ubijena? Što time mislite? Utopila se, nije li tako?« Charlotte je izgledala zbunjeno; Erica ju je zgrabila za ruku. Maja je i dalje spavala Erici u naručju, nesvjesna onoga što se zbivalo oko nje. »Utopila se, ali ne u moru. Patolog u njezinim plućima nije pronašao morsku vodu, kao što je očekivao. Riječ je o slatkoj vodi, očito iz kade.« Zavladala je tišina pred oluju. Patrik je zabrinuto pogledao Charlotte, a Erika je svojim krupnim očima, vidno uznemirena, netremice promatrala supruga. Patriku je bilo jasno da je obitelj u šoku, te je oprezno počeo postavljati pitanja kako bi ih vratio u stvarnost. To je trenutačno smatrao najboljim pristupom. Barem se nadao da je tako. U svakom slučaju, to mu je bio posao, a zbog Sare i njezine obitelji morao je nastaviti taj razgovor. »Dakle, moramo detaljno i kronološki prijeći sve što je Sara radila tog jutra. Tko ju je posljednji vidio?« »Ja«, javila se Lilian. »Ja sam je zadnja vidjela. Charlotte je prilegla u podrumu, a Niclas se odvezao na posao tako da sam se ja neko vrijeme brinula za Saru. Malo poslije devet rekla je da ide do Fride. Navukla je kaput i izišla. Mahala mi je na odlasku«, govorila je Lilian, šupljim, mehaničkim glasom. »Možete li biti precizniji; koliko poslije devet sati? Devet i dvadeset? Devet i pet? Koliko poslije devet? Moramo pokriti svaku minutu«, rekao je Patrik.


Lilian je razmislila: »Vjerojatno devet i deset, no ne mogu biti sigurna.« »Dobro, provjerit ćemo je li netko od susjeda nešto vidio, pa možda tako potvrdimo vrijeme.« Zabilježio je vrijeme u blok i nastavio: »Poslije toga nije ju vidio nitko?« Odmahnuli su glavama. Ernst je grubo upitao: »Pa što ste vi ostali radili u to vrijeme?« Patrik je protrnuo i prokleo koleginu nimalo suosjećajnu tehniku ispitivanja. »Niclase, Ernst želi reći kako procedura zahtijeva da i vama i Charlotte postavimo ista pitanja. Kao što rekoh, čista rutina, samo da vas možemo što prije isključiti iz istrage.« Njegov pokušaj da umanji udarac pitanja svoga kolege kao da je djelovao. Niclas i Charlotte odgovorili su bez vidljive emocionalne krize i naizgled su prihvatili Patrikovo objašnjenje tog neugodnog pitanja. »Bio sam u klinici«, rekao je Niclas. »Radim od osam.« »A vi, Charlotte?« upitao je Patrik. »Kao što je rekla majka, ležala sam u podrumu i odmarala se. Imala sam migrenu«, odgovorila je iznenađenim glasom. Kao da ju je šokirala spoznaja kako je prije samo nekoliko dana mogla to smatrati velikim problemom u životu. »I Stig je bio doma. Gore je, spava. Prikovan je uz krevet već nekoliko tjedana«, objasnila je Lilian. Kao da joj je smetalo što se Patrik i Ernst usuđuju raspitivati o obiteljskim aktivnostima. »Ah, da. Stig – morat ćemo porazgovarati i s njim, no to može malo pričekati«, rekao je Patrik koji je morao priznati da je potpuno zaboravio na Lilianina supruga. Uslijedila je duga tišina. Iz druge sobe doprla je dječja vriska pa je Lilian ustala i otišla po Albina. Kao i Maja, prespavao je cijelu tu zbrku. I dalje je bio u polusnu, sa svojim uobičajenim ozbiljnim licem kad ga je Lilian donijela u kuhinju. Ponovno je sjela na svoj stolac i pustila unuka da se igra zlatnim lancem oko njezina vrata. Ernst je udahnuo i kao da se spremao postaviti još neka pitanja, ali ga je Patrik presjekao pogledom. Zatim je, sam, oprezno nastavio: »Pada li vam na pamet itko tko bi želio naškoditi Sari?« Charlotte ga je pogledala s nevjericom i javila se svojim promuklim glasom: »Tko bi Sari učinio išta nažao? Bilo joj je samo sedam godina.« Glas joj se slomio, ali se vidno pokušavala obuzdati.


»Dakle, nikom ne pada na pamet nikakav motiv? Nitko tko bi vama želio nanijeti zlo, ništa slično?« To posljednje pitanje Lilian je razvezalo jezik. Gnjevno rumenilo kakvo je nosila na licu kad su pristigli ponovno se vratilo. »Netko tko bi nam želio nanijeti zlo? Itekako. Samo jedna osoba odgovara tom opisu, i to je naš susjed Kaj. Mrzi našu obitelj i već nam godinama od života pravi pakao.« »Mama, ne budali«, rekla je Charlotte. »Ti i Kaj svađate se jedno s drugim već godinama, i zašto bi on Sari učinio išta nažao?« »Taj tip spreman je na sve. Moram vam reći, on je psihopat. Samo malo bolje pogledajte njegova sina Morgana. Taj vam nije sav svoj u glavi, a takvi ljudi sposobni su za sve. Pogledajte samo sve one luđake koje su pustili na ulicu, što oni čine. Da ima pameti, taj bi već bio onkraj brave.« Niclas ju je dodirnuo ne bi li je smirio, ali uzalud. Albin je zacvilio čuvši njihove glasove. »Kaj me mrzi samo zato što je napokon naletio na nekoga tko mu se usuđuje suprotstaviti. Misli da je velika faca samo zato što je bio direktor kompanije i što je pun para. Zato su se on i žena mogli preseliti ovamo, a svi u gradu gledaju ih kao kakvu kraljevsku obitelj. Potpuno je bezobziran i ništa me kod njega ne bi iznenadilo.« »Mama, daj dosta!« Charlottin glas u sebi je imao novu oštrinu dok je bijesno gledala majku. »Nemoj praviti scene.« Kćerin ispad ušutkao je Lilian. Gnjevno je stisnula čeljusti, ali joj se nije usudila proturječiti. »Dakle«, Patrik je oklijevao, pomalo šokiran Lilianinim primjedbama, »osim susjeda, ne pada vam na pamet nitko drugi tko bi imao nešto protiv vaše obitelji?« Svi redom odmahnuli su glavama. On je zatvorio blok. »Onda dobro, zasad više nemamo nikakvih pitanja. Još jednom želim reći da mi je iskreno žao zbog vašeg gubitka.« Niclas je kimnuo i ustao ispratiti policajce. Patrik se okrenuo Erici. »Ostaješ ili da te povezem doma?« Ne skidajući pogled sa Charlotte, odgovorila je: »Ostat ću još malo.« Izašavši iz kuće Patrik je zastao i duboko udahnuo.


Stig je čuo kako se u prizemlju glasovi podižu i spuštaju. Pitao se tko je došao u posjet. Kao i obično, nitko se nije potrudio izvijestiti ga što se zbiva. Možda je, istini za volju, tako i bolje, jer nije bio siguran bi li se mogao nositi sa svim pojedinostima toga što se zbilo. Na neki način bilo mu je lijepo ležati u krevetu, u svojoj kukuljici, i pustiti da mu um u miru i tišini obrađuje sve osjećaje što ih je pobudila Sarina smrt. Njegova mu je bolest na neki čudan način olakšavala nositi se s tugom. Fizička bol vječno mu je napadala svijest i sobom odnosila dio emocionalnih patnji. Stig se s naporom okrenuo u krevetu i zabuljio u zid. Curicu je volio kao da mu je vlastita unuka. Naravno da je znao koliko je znala biti teška i ćudljiva, no nikad kad bi bila kod njega. Kao da je nagonski osjećala punu snagu bolesti koja mu je harala tijelom. Pokazivala je poštovanje i prema njemu i prema njegovoj bolesti. Vjerojatno je jedina znala koliko mu je loše. Pred drugima trudio se skrivati koliko teške bolove trpi. I otac i djed umrli su mu bijednom i ponižavajućom smrću u pretrpanim bolničkim sobama, te je odučio pod svaku cijenu izbjeći taj usud. Zato je pred Lilian i Niclasom uvijek uspijevao izvući posljednje zalihe snage i navući relativno spokojnu masku. I sama bolest kao da mu je dijelom pomagala da ne završi u bolnici. S vremena na vrijeme stanje bi mu se poboljšalo, možda bi se osjećao malo slabiji i umorniji nego obično, ali savršeno sposoban nositi se sa svakodnevicom. No uvijek bi iznova oslabio i završio na nekoliko tjedana u krevetu. Niclas je izgledao sve zabrinutije, no Bogu hvala pa ga je Lilian nekako uspijevala uvjeriti da je za Stiga najbolje da ostane kod kuće. Bila je stvarno Božji dar. Naravno, bilo je sukoba u tih šest godina braka, ponekad je znala biti stvarno teška, no kao da je svoju najbolju i najnježniju stranu pokazivala skrbeći se za njega. Otkako se razbolio, živjeli su u sve većoj simbiozi. Ona se rado brinula o njemu, a on je to rado prihvaćao. Sad mu je bilo teško i zamisliti kako su bili na rubu prekida. Ništa nije toliko loše da u tome ne bude bar malo dobra, tako si je vječno govorio. No to je bilo prije nego što ih je snašlo ono najveće zlo. U kojemu nije mogao pronaći ništa dobra. Djevojčica je shvaćala u kakvu je stanju. Njezina nježna ruka na njegovu obrazu ostavila je toplinu koju je još osjećao. Sjedila bi na rubu postelje i pričala mu o svemu što joj se dogodilo toga dana – on bi kimao i pozorno je slušao. Nije ju smatrao djetetom, nego jednakom sebi. A ona je to cijenila. Nezamislivo je da je više nema. Sklopio je oči i pustio da ga ponese novi val boli.


Strömstad, 1923. BILA JE TO ČUDNA JESEN. Anders se nikad nije osjećao toliko iscrpljen, a ipak toliko pun snage. Agnes kao da mu je ucjepljivala novu snagu i ponekad se pitao kako mu je uspijevalo pokretati tijelo prije nego što mu je ona ušla u život. Nakon te prve večeri, kad je skupila hrabrost i prišla njegovu prozoru, promijenio mu se cijeli život. Sunce više nije sjalo sve dok Agnes ne bi pristigla, a nestajalo bi ga kad bi se rastali. Prvih mjesec dana oprezno su prilazili jedno drugome. Ona je bila stidljiva i tiha, a on je i dalje bio zapanjen što se usudila napraviti prvi korak. Nije bilo tipično za nju da bude toliko otvorena te je ćutio kako ga cijeloga preplavljuje toplina jer je zbog njega pogazila vlastita načela. Bio je spreman priznati kako se isprva nećkao. Osjećao je nevolje na obzoru i uviđao je samo koliko je njihova situacija nemoguća. No u njemu su bujali toliko snažni osjećaji da se nekim čudom uspio uvjeriti kako će na kraju sve dobro završiti. Kad bi mu položila glavu na rame i svoju tanašnu ruku u njegovu, osjećao se kao da bi za nju mogao pomicati planine. Za njihove susrete bilo je malo vremena. Iz kamenoloma se doma vraćao tek kasno uvečer, a morao je ustajati rano kako bi se vratio na posao. Ona bi uvijek pronašla način — zbog toga ju je obožavao. Pod okriljem tame dugo su se šetali rubom grada, i unatoč britkoj jesenjoj studeni, uvijek bi pronašli neki suhi kutak gdje bi zasjeli i ljubili se. Kad su im ruke počele istraživati ispod odjeće, već je bio mjesec studeni – znao je da su stigli do prekretnice. Oprezno je iznio pitanje budućnosti. Nije želio da ona upadne u nevolje, previše ju je volio, no istodobno ga je tijelo tjeralo da krene putem koji bi ih poveo do sjedinjenja. No svi pokušaji da razgovara o svojim mukama zamukli bi pod njezinim poljupcem. »Nemojmo o tome«, rekla je ljubeći ga, »Sutra, kad dođem k tebi, nemoj izići po mene Daj da uđem.« »Ali, što ćemo s udovom...«, izgovorio je prije nego što ga je ušutkala poljupcem.


»Tiho«, rekla je. »Bit ćemo kao miševi.« Milovala mu je obraz i nastavila: »Dva zaljubljena miša.« »Ali, što...«, nastavio je, nervozan i istodobno ushićen. »Previše razmišljaš«, rekla je i nasmiješila se. »Živimo za danas. Tko zna, sutra možemo umrijeti.« »Nemoj tako«, rekao je i privukao je k sebi. Bila je u pravu. Previše razmišlja.


 »MOŽDA JE NAJBOLJE da s tim završimo odmah.« Patrik je uzdahnuo. »Ne shvaćam«, promrmljao je Ernst. »Lilian i Kaj već se kolju godinama, ali mi je teško povjerovati da bi mu to bio dovoljan razlog da ubije malu.« Patrika je to zateklo. »Čini se da ih znadeš. Isto mi se to činilo i kad je Lilian otvorila vrata.« »Znam samo Kaja«, mrzovoljno je odvratio Ernst. »Stara garda povremeno se skupi i karta.« Patrik se namrštio. »Trebam li se brinuti zbog toga? Istini za volju, nisam siguran bi li u ovakvim okolnostima uopće trebao sudjelovati u istrazi.« »Sereš«, ogorčeno je rekao Ernst. »Ako ne možemo raditi zbog nekih sitnica, onda ne bismo bili u stanju istražiti ništa. U ovom gradu znaju se svi, to znaš kao i ja. I savršeno sam sposoban odvojiti posao od privatnog života.« Patrik baš i nije bio zadovoljan tim odgovorom, no znao je kako je Ernst dijelom u pravu. Grad je bio toliko malen da su svi međusobno bili nekako povezani, stoga to nije mogla biti izlika da ga maknu s istrage. Kad bi do toga došlo, razlog bi morao biti znatno bliskiji odnos. Što je sramota. Na trenutak je udahnuo jutarnji zrak i odmah uočio priliku da se otarasi Lundgrena. Rame uz rame prišli su susjednoj kući. Na prozoru pokraj vrata zanjihala se zavjesa, ali se spustila tako brzo da nisu vidjeli tko stoji iza. Patrik je promatrao kuću, ‘cirkus’ kako ju je nazvala Lilian. Viđao ju je svakodnevno vozeći se na posao i s posla, ali je nikad nije bolje zagledao. Složio se da nije pretjerano privlačna. Bila je moderna, s puno stakla i čudnih uglova. Kao da je arhitekt dobio slobodne ruke, te je Patrik morao priznati da je Lilian barem dijelom u pravu. Kuća je savršeno pristajala časopisu Dekor, no u kvartu je djelovala kao balavac na penzionerskom tulumu. Tko je to rekao da novac i ukus idu ruku pod ruku? Gradski inženjer zacijelo je bio slijep onoga dana kad je potpisao građevinsku dozvolu. Patrik se okrenuo kolegi. Čime se točno Kaj bavi? Budući da je preko tjedna doma. Lilian je rekla da je nekakav direktor.«


»Prodao je tvrtku i otišao u prijevremenu mirovinu«, rekao je Ernst, još mrzovoljan nakon preispitivanja njegove profesionalnosti. »Ali trenira nogometnu ekipu i, zapravo, to dobro radi. U mladosti je mogao prijeći u profesionalce, ali ga je onemogućila nekakva nesreća. Kažem ti, ovo je gubljenje vremena. Kaj Wiberg je dobar tip i laže svatko tko tvrdi suprotno. Ovo je čista glupost.« Patrik je prečuo sve njegove primjedbe i uspeo se prednjim stubama. Pozvonili su i čekali. Ubrzo su začuli korake i vrata je otvorio muškarac te je Patrik shvatio da je to Kaj. Kad je ugledao Ernsta, razvedrio se. »Ej, Lundgrene, kako ide? Danas ne kartamo, je li tako?« Srdačan osmijeh brzo je izblijedio kad je shvatio kako nijedan od njih ne reagira. Zakolutao je očima. »Dakle, što je stara kurva smislila ovaj put?« Uveo ih je u veliku, otvorenu dnevnu sobu i svalio se u naslonjač pokazavši im da se smjeste na sofu. »Ovaj, ne da mi nije žao zbog toga što ih je zadesilo... stvarno je tragedija. No nevjerojatno je da ima želudac svađati se s nama i u takvim okolnostima. Mislim da to dosta govori o tome kakva je.« Patrik nije mario za njegove primjedbe; promatrao je muškarca sučelice sebi. Bio je mršav, prosječne visine, građen poput hrta, kratko ošišane sijede kose. Ipak, bio je nekako neodređen – tip osobe kakvu očevici nikad ne bi uspjeli opisati ako bi odlučio opljačkati banku. »Obilazimo cijelo susjedstvo i ispitujemo je li itko išta vidio. Nema veze s vašim prepirkama.« Patrik je već prije ulaska odlučio ne reći ništa o tome da je Lilian izdvojila svog susjeda. »Tako«, rekao je Kaj glasom u kojem se nazirao tračak razočaranja. Jasan znak da je zavada između susjeda postala stalan i gotovo temeljni čimbenik njegova života. »Zašto pitanja?« nastavio je. »Tragično je što se mala utopila, ali tu nema ništa što bi policija mogla istraživati. Zasigurno nemate puno posla«, zacerekao se, ali je brzo promijenio izraz lica vidjevši kako Patriku situacija nije ni najmanje zabavna. Tada mu je svanulo. »Griješim? Ljudi govore da se utopila, ali znate već takve priče. Ako se policija raspituje, to samo može značiti da je uzrok smrti nešto drugo. Jesam li u pravu?« uzbuđeno je upitao.


Patrik ga je promatrao s gađenjem. Koji je ljudima vrag? Kako mogu smrt djevojčice smatrati i nečim uzbudljivim? Zar više nema one obične pristojnosti? Na lice je s mukom navukao neutralan izraz i odgovorio Kaju: »Pa, to je dijelom točno. Ne mogu o detaljima, ali se pokazalo da je Sara Klinga ubijena, tako da je neopisivo važno da otkrijemo sve što je radila toga dana.« »Ubijena«, rekao je Kaj. »Bemti, to je strašno.« Na licu mu se čitala sućut, ali je Patrik više osjećao nego vidio da baš i nije pretjerano iskrena. Morao je obuzdati poriv da ošamari Kaja. Njegovu hinjenu sućut smatrao je odbojnom, ali je samo odgovorio: »Kao što rekoh, ne mogu o detaljima, ali ako ste vidjeli Saru u ponedjeljak ujutro, važno je da saznamo gdje i kada. Najtočnije što se sjećate.« Kaj se namrštio i razmislio: »Samo malo, ponedjeljak. Da. Vidio sam je u neko doba ujutro, ali ne mogu reći točno kada. Izišla je iz kuće i otišla. Ta mala nikad nije hodala kao normalni ljudi; uvijek je hopsala kao lopta.« »Jesi li vidio kojim je putem pošla?« javio se Ernst, prvi put od početka posjeta. Kaj ga je pogledao sa smiješkom – očito ga je ludo zabavljalo gledati partnera s kartaškog stola u njegovoj profesionalnoj ulozi. »Ne, samo sam je vidio na prilazu. Okrenula se i nekom mahnula prije nego što je otišla, no nisam vidio kamo.« »I ne sjećate se koliko je bilo sati?« upitao je Patrik. »Zapravo ne, ali je sigurno bilo oko devet – žao mi je što ne mogu biti precizniji.« Patrik je oklijevao koji trenutak prije nego što je nastavio: »Poznato mi je da vi i Lilian Florin niste baš u prijateljskim odnosima.« Kaj je glasno zafrktao. »To se svakako može reći. S tom starom vješticom vjerojatno nitko ne može biti u ‘prijateljskim odnosima’.« »Postoji li neki osobit razlog za takav...«, Patrik je tražio prikladnu riječ, »antagonizam?« »Nije potreban nikakav osobit razlog za svađu s Lilian Florin, ali eto, imam sasvim dobru izliku. Nevolje su počele čim smo kupili teren i spremali se podići kuću. Bunila se zbog projekta i učinila sve u svojoj moći da zaustavi gradnju. Moram priznati, podigla je pravu bunu.« Nacerio se. »Buna u Fjällbacki. Čujete li kako mi se tresu koljena?« Kaj je raskolačio oči hineći strah, a onda je prasnuo u smijeh. Zatim se sabrao i nastavio: »Dakle, naravno, uspjeli smo smiriti duhove, no to nas je stajalo i


vremena i novca. Nakon toga, sve se samo nizalo. Siguran sam da znate do kojih je krajnosti spremna poći. Sve ove godine živimo u paklu.« Zavalio se i prekrižio noge. "Niste li mogli prodati kuću i preseliti se?« oprezno je upitao Patrik, no pitanje je ražestilo Kaja. »Seliti se? Ni u bunilu! To joj zadovoljstvo nikad ne bih priuštio. Ako se netko mora seliti, neka se seli ona. Sad samo čekam pravorijek prizivnog suda.« »Prizivni sud?« upitao je Patrik. »Na svojoj kući izgradili su balkon bez provjere građevinskog zakona. Zadire dva centimetra na moj posjed, dakle, krši zakon. Morat će rušiti balkon čim se donese presuda. Što bi trebalo biti svaki dan i jedva čekam vidjeti Lilianino lice.« Kaj je cvao. »Ne mislite li da u ovom času imaju većih briga od rušenja balkona?« Patrik se nije mogao suzdržati. Kajevo se lice smrknulo. »Suosjećam s njihovom tragedijom, to svakako, ali pravda je pravda. Takve stvari nje se ne tiču«, dodao je, pogledom od Ernsta tražeći podršku. Ernst je potvrdno kimnuo, davši Patriku još jedan razlog da posumnja u prikladnost njegova sudjelovanja u istrazi. Razloga za sumnju bilo je napretek i prije nego što se otkrilo kako Ernst prijateljuje s jednom od osoba s njihova popisa. Podijelili su se kako bi obišli okolne kuće. Ernst je mrmljao u bradu probijajući se kroz vihor. Visoko tijelo kao da mu je dobro hvatalo vjetar, a koščatost ga je tjerala da se njiše naprijed-natrag trudeći se zadržati ravnotežu. Osjećao je žuč na nepcu. Još je jednom morao slušati naredbe onog šmrkavca, upola mlađeg od njega. Ernstu je to bio misterij. Zašto se neprekidno previđaju njegove godine iskustva i umijeće? Urota mu je zvučala kao jedino objašnjenje. Doduše, nisu mu bili jasni ni motivi, ni tko bi stajao iza nje, ali to ga nije ometalo. Očito ga smatraju prijetnjom upravo zbog osobina koje je sigurno posjedovao. Kucanje po vratima bilo je mrtvački dosadno – poželio je da je negdje unutra na toplome. Ljudi ionako nisu imali ništa pametno reći. Tog jutra nitko nije vidio djevojčicu, ali bi svi ponavljali kako je to strašno. A Ernst se morao složiti. Sva sreća pa nikad nije bio toliko glup da ima djecu. Bio je uvjeren kako je uspio održati žene na distanci, spretno potiskujući činjenicu da se one nikad nisu pretjerano zanimale za njega. Pogledao je Hedströma koji je obilazio kuće Florinovima zdesna. Ponekad bi ga zasvrbjela šaka da kolegu opali po nosu. Vidio je Hedströmov izraz lica kad ga je morao jutros povesti sa sobom. To je Ernstu priuštilo trenutak zadovoljstva.


Hedström i Molin inače su bili kao prst i nokat, i odbijali su slušati starije kolege poput njega ili Göste. No, dobro, Gösta i nije bio dobar primjer policajca – Ernst je to morao priznati no tolike godine u službi zaslužuju poštovanje. Nikakvo čudo što je izgubio svaku volju da se u takvim uvjetima trudi na poslu. Kad je Ernst malo više razmišljao o tome, zaključio je kako su mladi policajci vjerojatno krivi zašto mu se ne da raditi, i zašto se, kad god uzmogne, iskrada na pauze. Ta ga je misao tješila. Naravno, nije on kriv. Doduše, znala bi ga zapeći savjest zbog nimalo blistave učinkovitosti, ali osjećao se dobro što je dopro do izvora problema. Srži nevolje, bolje rečeno. Sve su krivi ti šmrkavci. Odjednom mu se život učinio neopisivo boljim. Pokucao je na sljedeća vrata. Frida je pažljivo češljala lutkinu kosu. Bilo je važno da dobro izgleda zato što je išla na tulum. Na stolu pred njom već su stajali kava i kolači. Male plastične šalice i lijepi, crveni tanjurići. Kolači su, naravno, bili izmišljeni, ali lutke ionako ne jedu one prave tako da to nije bilo važno. Sara je igru s lutkama uvijek smatrala glupom. Govorila je da su previše stare za takvo što. Lutke su za bebe, govorila je Sara, no Frida se rado igrala lutkama. Sara je ponekad znala biti strašno dosadna. Uvijek je ona morala odlučivati. Sve je moralo biti po njenom, inače bi se smrkla i razbila sve oko sebe. Mama bi strašno poludjela na Saru kad bi razbijala Fridine stvari. Onda bi Sara morala ići doma, mama bi zatim nazvala Sarinu mamu i glas bi joj zvučao jako ljutito. No kad je Sara bila dobra, onda ju je Frida jako voljela i rado se igrala s njom. Nadajući se da će biti dobra. Nije razumjela što se to dogodilo sa Sarom. Mama joj je objasnila da je mrtva, da se utopila u moru, ali onda gdje je ona? Na nebu, rekla je mama, pa je Frida stajala jako dugo i gledala u nebo, no nije vidjela Saru. Bila je sigurna da bi joj Sara svakako mahnula, da je na nebu. Budući da nije, to je značilo da je tamo nema. Dakle, pitanje ostaje – gdje je ona? Nije mogla samo nestati, zar ne? Zamisli samo, da mama tako nestane. Frida se jako prestrašila. Ako je Sara nestala, mogu li onda nestati i mame? Čvrsto je privila lutku na prsa i pokušala otjerati te ružne misli. Još ju je nešto mučilo. Mama je bila rekla da su oni ljudi koji su pozvonili na vrata i javili im za Saru zapravo policajci. Frida je znala da se policiji mora reći sve. Nikad im se ne smije lagati. Ali obećala je Sari da nikom neće reći o onom zločestom starom čovjeku. Mora li održati obećanje nekom koga više nema? Ako Sare više nema, onda neće saznati da je Frida rekla za onog starca. No što ako se vrati i čuje da


se Frida izbrbljala? Bit će bjesnija nego ikad. Mogla bi razbiti sve u Fridinoj sobi, pa i njezine lutke. Frida je zaključila da je najbolje ništa ne govoriti o zločestom starcu.  »Flygare, imaš minutu?« Patrik je oprezno pokucao na Göstina vrata, no primijetio je da je kolega hitro zatvorio partiju golfa na računalu. »Naravno, vjerojatno imam minutu«, mrzovoljno je odvratio Gösta, bolno svjestan da je Patrik možda primijetio njegove nimalo plemenite aktivnosti za radnog vremena. »Radi se o curici?« nastavio je, uljudnijim tonom. »Annika mi je rekla da nije nesretan slučaj. To je gnjusno«, rekao je, odmahujući glavom. »Da. Ernst i ja upravo smo razgovarali s obitelji«, rekao je Patrik, smjestivši se u stolac za posjetitelje. »Rekli smo im da se sad istražuje ubojstvo. Ispitali smo članove obitelji gdje su bili u vrijeme Sarina nestanka i znaju li ikoga tko bi joj učinio išta nažao.« Gösta je upitno pogledao Patrika. »Misliš da ju je ubio netko iz obitelji?« »Trenutačno ne mislim ništa. No, u svakom slučaju važno ih je što prije eliminirati iz istrage. Istodobno, moramo provjeriti ima li u tom području poznatih seksualnih prijestupnika.« »Mislio sam da mala nije silovana – bar mi je tako Annika rekla«, rekao je Gösta. »Ne, bar prema onome što je otkrio patolog, ali ubijena djevojčica...«, Patrik nije dovršio rečenicu, no Gösta je shvatio što misli time. Po medijima se vuklo i previše priča o iskorištavanju djece, a da bi mogli zanemariti tu mogućnost. »S druge strane«, nastavio je Patrik, »zateklo me kad su mi odmah odgovorili na pitanje znaju li koga tko im želi zlo.« Gösta je podigao ruku. »Da pogodim, Lilian je Kaja bacila vukovima.« Patrik se malo namrštio gledajući mu lice. »Da, moglo bi se tako reći. U svakom slučaju, čini se da se ne vole pretjerano. Ispitali smo susjedstvo i neslužbeno razgovarali s Kajem. Moglo bi se reći da se tu skriva dosta zle krvi.« Gösta je frknuo. »Ne bih to nazvao skrivanjem. Ta se drama vuče po bijelom danu već skoro deset godina. Osobno, pun mi ih je nos.«


»Ovaj, Annika mi je rekla da si i ti primao prijave koje su međusobno godinama podnosili. Možeš mi reći više?« Gösta nije odmah odgovorio; okrenuo se i s police iza stola skinuo registrator. Brzo ga je prelistavao i pronašao ono što je tražio. »Ovdje imam samo prijave od zadnjih nekoliko godina – ostatak je u arhivu.« Patrik je kimnuo. Gösta je prelistavao i letimice pregledavao neke listove. »Slobodno si uzmi registrator. Unutra je hrpa dobrih detalja. Obje strane žale se na sve moguće i nemoguće.« »Što na primjer?« »Ometanje posjeda – Kaj je očito nekom prilikom prešao po njihovoj zemlji i onda mu se život našao u opasnosti — Lilian mu je očito rekla da pripazi ako mu je život drag.« Gösta je prelistavao dalje. »Ovdje imamo hrpu pritužbi na Kajeva sina Morgana. Lilian je tvrdila da je špijunira, citiram: ‘takvi dječaci imaju pretjerano razvijen seksualni poriv, kako sam čula, dakle, sigurno me želi silovati’, citat završen. A to je samo mali dio.« Patrik je zapanjeno odmahnuo glavom. »Nemaju pametnijeg posla?« »Očito nemaju«, suho je odvratio Gösta. »I zbog nekog razloga vječno žele doći k meni i žaliti se. Rado ću ti ih zasad prepustiti«, rekao je i Patriku pružio registrator. Patrik ga je primio sluteći zlo. »No čak i ako su Kaj i Lilian velike svađalice, teško mi je povjerovati da bi Kaj otišao toliko daleko da ubije curicu.« »Ne sumnjam da si u pravu«, rekao je Patrik i ustao držeći registrator. »No, kao što rekoh, ime mu je isplivalo, pa u najmanju ruku moram istražiti tu mogućnost.« Gösta se nećkao. »Javi ako ti je potrebna pomoć. Mellberg se zacijelo šalio rekavši da ti i Ernst obavite ovo sami. Ipak je to istraga ubojstva. Dakle, ako ikako mogu pomoći...« »Hvala. Mislim da si u pravu. Mellberg me vjerojatno pokušao naživcirati. Ali sigurno nije mislio zabraniti Martinu i tebi da mi pomažete. Dakle, mislio sam sve pozvati na sastanak, vjerojatno sutra. Ako Mellberg ima što protiv, neka to kaže pred svima. No, kao što rekoh, sumnjam da će to učiniti.«


Zahvalio je Gösti, kimnuo mu, izišao iz ureda i skrenuo lijevo prema svome. Kad se smjestio za radni stol, otvorio je registrator i počeo čitati. Otkrio je pravu povijest ljudskog cjepidlačenja.


Strömstad, 1923. RUKA JOJ JE MALO DRHTALA dok je oprezno kucala na njegov prozor. Odmah se otvorio, a ona je zadovoljno pomislila kako je zacijelo sjedio ondje i čekao. U sobi je bilo toplo pa nije znala jesu li mu obrazi rumeni od topline ili od onog što se protezalo pred njima. Vjerojatno ovo drugo, pomislila je, osjećajući istu toplinu na svome licu. Naposljetku su došli do trenutka za kojim je čeznula još otkad je prvi put bacila kamenčić u prozor. Nagonski je znala da s njim mora oprezno. Ako je išta znala, znala je čitati muškarce. Čitati ih i onda im dati ženu kakvu su željeli. U Andersovu slučaju to je značilo da mora nekoliko beskonačnih tjedana izigravati mimozu iako mu se još one prve večeri željela zavući u sobu i postelju. No znala je da bi ga takvo ponašanje prestrašilo. Ako ga želi osvojiti, morat će igrati do kraja. Kurvu ili sveticu. Muškarcima je mogla biti oboje. »Plašiš se?« upitao ju je kad je sjela kraj njega na usku postelju. Istisnula je osmijeh. Da je znao koliko je umješna u onome što se sprema, on bi se tresao od zebnje. Nije mu mogla pokazati pravo lice. Ne sad kad je prvi put muškarca željela koliko on nju želi. Zato je samo spustila pogled i jedva primjetno kimnula. Kad ju je pokušao umiriti obgrlivši je oko ramena, oslonila se na njega i nije mogla obuzdati smiješak. A onda je svojim usnama potražila njegove. Kad je poljubac postao ozbiljan, osjetila je kako joj oprezno otkopčava bluzu. Išao je ubitačno sporo. Poželjela je zgrabiti bluzu i strgnuti je. No znala je da će time uništiti privid koji je stvarala tjednima. Ubrzo će moći otkriti strastvenu stranu svoje naravi, no tada će on već misliti da ju je on uspio namamiti u stupicu. Muškarci su stvarno priprosti. Kad je pao i posljednji komad odjeće, sramežljivo se zavukla pod pokrivač. Anders joj je milovao kosu i zagledao joj se u oči nijemo tražeći privolu. Pričekao je njezinu potvrdu prije nego što se zavukao pokraj nje. »Možeš ugasiti svijeću?« zamolila je, zvučeći tiho i prestrašeno. »Da, naravno, apsolutno«, rekao je, posramljen što nije shvatio da bi joj možda bilo ugodnije u tami. Ispružio je ruku prema noćnom stoliću i prstima ugasio stijenj.


U tami je osjetila kako se okreće prema njoj i, nepodnošljivo sporo, počinje istraživati njezino tijelo. U savršeno točnom trenutku ispustila je jecaj hineći bol, nadajući se da neće prozreti izdajnički nedostatak krvi. No sudeći po nježnoj brizi poslije, nije nimalo sumnjao pa je bila zadovoljna svojom izvedbom. Budući da je morala prigušiti vlastite nagone, bilo joj je malo dosadnije nego što je očekivala, no potencijal svakako postoji. Ubrzo će moći procvati na način kojim će ga ugodno iznenaditi. Ležeći pod njegovom rukom razmišljala je može li oprezno pokrenuti drugu rundu, no shvatila je da bi bilo bolje malo pričekati. Zasad mora biti zadovoljna dobro odigranom ulogom. Dobila je upravo ono što je htjela. A sad je ostalo samo pokupiti maksimalnu dividendu od sveg uloženog vremena. Ako pametno vuče poteze, može se ove zime nadati zabavnoj razbibrizi.


 MONICA JE GURALA SVOJA KOLICA i vraćala knjige na police. Cijeli život voljela je knjige. Nakon što je zamalo umrla od dosade one godine kad je Kaj prodao tvrtku, zgrabila je priliku čuvši da u knjižnici trebaju ispomoć na pola radnog vremena. Kaj je smatrao glupim da radi kad ne treba, a njoj se činilo da to gleda kao gubitak vlastitog prestiža. No, previše je uživala da bi marila. Na poslu je vladala dobra atmosfera, a ona je, da bi joj život imao imalo smisla, morala osjetiti neko zajedništvo. Kaj je iz godine u godinu bivao sve nervozniji i mrzovoljniji, a Morganu više nije trebala. Unuka vjerojatno neće biti – u svakom slučaju, to je smatrala malo vjerojatnim. Uskraćena joj je čak i ta radost. Nije mogla ne osjetiti tešku zavist kad bi ostali na poslu govorili o unučadi. Sjaj u njihovim očima Monicu je tjerao da protrne od ljubomore. Ma, voljela je ona Morgana. Stvarno, iako joj to nije olakšavalo situaciju. Vjerovala je da i on voli nju. Samo ne zna kako to pokazati. Možda i nije znao da se ono što osjeća zove ljubav. Prošlo je mnogo godina prije nego što su shvatili da s njim nešto nije u redu. Točnije, znali su da sve nije kako treba, ali ništa u njihovu iskustvu nije se poklapalo s onim što su primjećivali kod Morgana. Nije bio mentalno zaostao – naprotiv, za svoje godine bio je ekstremno inteligentan. Nije mislila da je autističan jer nije se povlačio u sebe i dodir mu nije bio odbojan — sve te reakcije inače su se povezivale s autizmom, barem prema onom što je pročitala. Morgan je pošao u školu davno prije nego što su se udomaćile kratice ADHD i DAMP, tako da se nije ni pomišljalo na te dijagnoze. Ipak, Monica je znala da nešto nije u redu. Ponašao se čudno i naizgled opirao bilo kakvu vodstvu. Kao da jednostavno nije poimao nevidljivu međuljudsku komunikaciju, a pravila koja su vladala društvenim odnosima bila su mu poput hebrejskoga. Radio je i govorio pogrešne stvari, a Monica je znala da joj govore iza leđa pretpostavljajući da je to ponašanje uvjetovano time što nije uvela disciplinu u odgoj. Znala je da to nije sve. Čak su mu i motoričke vještine bile djelomične. Izazivao je male i velike nezgode samo svojom nespretnošću. Ponekad nezgode i nisu bile nezgode nego nešto što je izveo namjerno, to ju je najviše brinulo, ali joj se činilo nemogućim poučiti ga razlici između dobra i zla. Pokušali su sve — kažnjavanje, mito, prijetnje, obećanja, sva sredstva kojima roditelji u djecu usađuju


savjest. Bez uspjeha. Morgan je bio u stanju počiniti nevjerojatne grozote i, otkriven, ne pokazati ni najmanju grižnju savjesti. Ipak, prije petnaest godina imali su nevjerojatnu sreću. Jedan od mnogih učitelja koje su tijekom godina obilazili gajio je pravu strast prema svom pozivu i pročitao sve čega se mogao dočepati o novim istraživanjima na tom području. Jednom prilikom rekao im je da je otkrio dijagnozu koja se poklapa s Morganovim stanjem — Aspergerov sindrom. Bio je to oblik autizma, ali je pacijent imao normalnu, pa čak i visoku inteligenciju. Breme svih tih tegobnih godina kliznulo je Monici s ramena onoga časa kad je prvi put čula taj pojam. Okusila ga je, kotrljala s užitkom po ustima: Aspergerov sindrom. Dakle, nisu sve to izmislili, nisu podbacili u odgoju djeteta. Imala je pravo misleći kako je Morganu teško, ako ne i nemoguće pojmiti ono što je svima drugima toliko olakšavalo svakodnevicu; govor tijela, izraze lica, neizravna značenja. Morganov mozak nije prepoznavao ništa od toga. Prvi put su mu, napokon, mogli stvarno pomoći. Točnije rečeno, ona je mogla. Istini za volju, Kaj se nije pretjerano brinuo za Morgana. Ne otkad je hladno izjavio kako mu sin nikad neće ostvariti očekivanja. Nakon toga, Morgan je postao Monicin sin. Dakle, ona je čitala sve što je pronašla o Aspergeru i razvila neka osnovna pomagala kojima će sinu pomoći da prebrodi dan. Kartice koje su opisivale razne situacije i govorile kako se treba ponašati, igranje uloga kojim su vježbali razne situacije, razgovori kojima ga je pokušavala natjerati da intelektualno shvati ono što mu je mozak intuitivno odbijao prihvatiti. Jako se trudila s njim razgovarati jasno. Ukloniti sve metafore, pretjerivanja i govorne figure kojima su ljudi običavali bojiti jezik i davati mu značenje. U velikoj mjeri bila je uspješna. Bar je naučio kako podnošljivo funkcionirati u svijetu, ali je i dalje bio uglavnom sam sa sobom. I s računalima. Zato je Lilian Florin uspjela Monicinu blagu zlovolju preobraziti u mržnju. Ona je bila u stanju prijeći preko svega osim jednog. Živo joj se fućkalo za građevinske propise, za prekršaje i raznorazne prijetnje. Da se nju pitalo, Kaj bi bio jednako kriv za zavadu; štoviše, vjerovala je da povremeno i uživa u tome. No činjenica da je Lilian neprekidno napadala Morgana u njoj je probudila bijes tigrice. Lilian i, kad smo već kod toga, mnogi drugi uzimali su si za pravo podrugivati se samo zato što joj je sin drugačiji. Ne dao Bog da bi itko bio imalo drugačiji. Sama činjenica da je još živio, ako ne kod kuće, onda na istom zemljištu kao i roditelji, smetala je mnogima. No nitko nije bio toliko zlonamjeran kao Lilian. Neke optužbe koje je skuhala toliko su razbjesnile Monicu da joj se zacrnilo pred očima. Bezbroj puta zažalila je zbog selidbe u Fjällbacku. Čak je nekoliko puta o tome razgovarala s Kajem, no znala je da je to besmisleno. Bio je previše svojeglav.


Spremila je i posljednje knjige iz kolica i vratila se provjeriti je li ostala još koja. Ali su joj ruke drhtale od bijesa kad je u mislima vrtjela sve zlobne napade na Morgana što ih je Lilian izvela tijekom godina. Ne samo što je nekoliko puta otišla u policiju, nego je po gradu širila glasine koje je bilo gotovo nemoguće pobiti. Kako se kaže, gdje ima dima, ima i vatre. Iako su doslovno gotovo svi znali da je Lilian Florin notorna alapača, njezine riječi postupno su prihvaćali kao istinu zbog čiste siline ponavljanja. A sad je po gradu prikupljala goleme količine sućuti. Jednim potezom prebrisan je najveći dio Lilianine zloće. Uostalom, izgubila je unuče. No čak ni to nije u Monici pobudilo suosjećanje. To je čuvala za njezinu kćer. Bila joj je zagonetka kako joj Charlotte može biti dijete. Teško je pronaći bolju osobu, a Monica je toliko žalila Charlotte da joj je zamalo prepuklo srce. Na Lilian nije namjeravala potratiti nijednu suzu. Aina se iznenadila kad se doktor u klinici pojavio u uobičajeno vrijeme, u osam sati ujutro. »Zdravo, Niclase«, rekla je oklijevajući. »Mislila sam da ćeš danas doći kasnije.« Samo je odmahnuo glavom i uputio se u ordinaciju. Nije imao snage objašnjavati. Nije mogao podnijeti da i minutu dulje ostane kod kuće, iako ga je krivnja koju je na odlasku osjećao pritiskala kao breme. Naime, druga i još gora vrsta krivnje natjerala ga je da ostavi Charlotte nasamo s očajem, kod kuće, s Lilian i Stigom. Krivnja koja mu je toliko stezala grlo da ga je gušila. Da je ostao ondje, ugušio bi se – bio je siguran u to. Charlotte nije mogao pogledati u oči, uzvratiti joj pogled. Bol u njezinim očima uz vlastitu krivnjom mučenu savjest bilo je više nego što je mogao podnijeti. I zato je utekao na posao. Znao je kako je to kukavički. No već je odavno izgubio sve iluzije o sebi. Nije bio ni snažan ni hrabar. Ali nije namjeravao time povrijediti Saru. Nije namjeravao povrijediti nikoga. Niclas je dlanom pritisnuo prsa dok je kao paraliziran sjedio za velikim stolom pretrpanim kartonima i drugim papirima. Bol je bila toliko prodorna da ju je osjetio kako mu kulja venama i nakuplja se u srcu. Odjednom je shvatio kako izgleda infarkt, ta bol zacijelo ne može biti jača od ovoga. Niclas je prstima prošao kroz kosu. Ono što se dogodilo, što se moralo razriješiti, ležalo je pred njim poput nedokučive zagonetke. Koju mora riješiti. Bio je prisiljen učiniti nešto. Nekako se morao izvući iz okova u kojima se zatekao. Prije je


sve bilo savršeno. Šarm, poštenje, otvoren i srdačan osmijeh spašavali su ga od većine posljedica njegovih djela tijekom godina, no možda je konačno stigao do zida. Pred njim zazvonio je telefon. Počele su konzultacije. Iako se osjećao potpuno shrvano, morao je ustati i liječiti bolesne. S Majom u nosiljci na grudima Erica je očajnički pokušavala urediti kuću. Posljednji svekrvin posjet još joj je bio svjež u pamćenju, pa je manijački gurala usisivač po sobi. Kristina valjda neće imati razloga ići na kat, pa ako Erici uspije pristojno srediti prizemlje prije nego što stigne, sve će biti u redu. Kad je Kristina posljednji put naišla, Maji su bila samo tri tjedna, a Erica je još bila u stuporu. Grude prašine bile su velike kao štakori, a prljavo se suđe nakupilo u sudoperu. Naravno da je Patrik pokušavao malo počistiti, no kako mu je Erica bacala Maju u naručje čim bi stigao kući, uspio je samo izvući usisivač iz ormara. Čim je Kristina stala na prag, na lice je navukla izraz gađenja koji je nestao tek kad je ugledala unuku. Iduća tri dana Erica je kroz svoju maglu slušala Kristinu kako mrmlja da je stvarno dobro što je došla jer bi Maja sigurno u svoj toj prašini oboljela od astme. Govorila je kako u njezino vrijeme nitko nije cijeli dan sjedio pred televizorom. Žene su stizale skrbiti se za bebu, za rodbinu, čistiti kuću i još se pobrinuti da se na stolu nađe krepak obrok kad se suprug vrati doma. Na sreću, Erica je bila preslaba da bi je iritirale svekrvine primjedbe. Zapravo, bila je zahvalna za trenutke koje je imala za sebe, kad bi Kristina ponosno izmarširala s Majom u kolicima ili pomagala presvlačiti i kupati bebu. No kako je Erica povratila bar dio snage, to ju je u spoju s neprekidnom melankolijom nagonski natjeralo da shvati kako bi bolje bilo da učini sve moguće ne bi li izbjegla svaku svekrvinu kritiku. Erica je pogledala na sat. Još sat vremena prije nego što Kristina dotutnji do njih, a još nije oprala suđe. Trebala bi svakako i pobrisati prašinu. Pogledala je kćer. Maja je zadovoljno spavala u nosiljci slušajući zvuk usisivača, a Erica je razmišljala je li to nešto što bi moglo funkcionirati i ubuduće, prilikom stavljanja u krevet. Dosad su sve pokušaje pratili glasni protesti, ali je pročitala da bebe rado spavaju uz jednolične zvukove recimo, usisivača ili sušilice za rublje. Vrijedi pokušati. Zasad je jedini način uspavljivanja kćeri bio poleći je na Ericin trbuh ili grudi, što joj je bilo sve više nepodnošljivo. Možda bi trebala iskušati metode o kojima je čitala u Knjizi o bebama, sjajnom priručniku za njegu djece, deveterostruke majke Anne Wahlgren. Pročitala ga je prije nego što je pristigla Maja – pročitala je hrpu knjiga na istu temu – no kad je došla prava beba, sve teorije koje je upila mogla je mirno istresti kroz


prozor. Umjesto toga, ona i Patrik s Majom su se nosili primjenjujući neku priručnu filozofiju opstanka. Nije imalo smisla da dvomjesečna beba u tolikoj mjeri vlada cijelom kućom. Da se Erica uspijevala nositi s takvim stanjem, bila bi to druga priča, ali osjećala je kako sve više tone u mrak. Misli joj je prekinulo odlučno kucanje na vrata. Ili je sat vremena prošlo u rekordnom roku ili je svekrva uranila. Ovo drugo bilo je vjerojatnije, i Erica se u beznađu osvrnula po sobi. Pa dobro, sad više ne može ništa. Morala je samo navući osmijeh i svekrvu pustiti unutra. Otvorila je ulazna vrata. »Dušo, stojiš tu s Majom na propuhu. Znaš, prehladit će ti se.« Erica je sklopila oči i brojila do deset. Patrik se nadao da će sve ići dobro tijekom majčina posjeta. Znao je kako znade biti pomalo... napasna, dalo bi se reći. Iako Erica obično nije imala problema sa svekrvom, otkako se rodila Maja, nije bila sva svoja. Istodobno, očajnički joj je trebao odmor, a s obzirom na to da joj ga nije mogao priuštiti, morali su se snaći s onim što im je pri ruci. Još jednom pitao se treba li potražiti nekoga s kim bi Erica mogla razgovarati, nekog stručnjaka. No komu bi se mogao obratiti? Ne, možda je najbolje da sama to sredi. Depresija će zasigurno proći čim uspostave rutinu. Ipak, nije mogao spriječiti mučnu sumnju koja se uvlačila, sumnju kako je možda odlučio tako vjerovati zato što je to od njega iziskivalo najmanji napor. Natjerao se da prestane razmišljati o domu i vratio se bilješkama na stolu. Sastanak u uredu sazvao je za devet – još pet minuta. Kao što je i pretpostavio, Mellberg se nije protivio uvođenju dodatnog osoblja; činilo se da to smatra neizbježnim. Sve drugo bilo bi glupo, čak i po Mellbergovim standardima. Kako samo dvojica detektiva mogu voditi istragu ubojstva – i to Ernst i on? Prvi je pristigao Martin i sjeo u jedini stolac za posjetitelje u sobi. Drugi će morati dovući svoje stolce. »Kakav je stan?« upitao je Patrik. »Dobar?« »Fantastičan«, rekao je Martin sjajnih očiju. »Odmah smo ga uzeli. Onaj sljedeći vikend možeš nam pomoći nositi kutije.« »Ma, stvarno?« Patrik se nasmijao. »Baš lijepo od tebe. Morat ćemo se vratiti na tu temu nakon rasprave sa šeficom kuće. Erica mi zasad pomalo škrtari na vremenu pa ti ne mogu obećati ništa.«


»Jasno«, rekao je Martin. »Hrpu ljudi kojima sam pomagao seliti se mogu zatražiti da mi vrate uslugu, tako da ćemo se vjerojatno snaći i bez tebe.« »Što to čujem o selidbi?« javila se Annika ulazeći sa šalicom kave u jednoj ruci i blokom u drugoj. »Vjerujem li to svojim ušima? Martine, zar ćeš se konačno pridružiti ostalima i skrasiti se?« Martin je porumenio kao i uvijek kad bi ga Annika zadirkivala, ali nije mogao obuzdati osmijeh. »Da, dobro si čula. Pia i ja našli smo stan u Grebbestadu. Selimo se za dva tjedna.« »Dakle, stvarno mi je drago čuti«, rekla je Annika. »Bilo bi ti i vrijeme. Brinula sam se da ćeš ostati skupljati prašinu. Krasno... i kad ćemo vidjeti malog ili malu kako puže?« »Daj, pusti me«, rekao je Martin. »Sjećam se kako si Patrika tupila kad je upoznao Ericu, a sad gledaj u kakvom je stanju. Jadnik je bio pod pritiskom da se plodi sa ženama, sad sjedi ovdje kao kakav starac.« Namignuo je Patriku da mu pokaže kako se šali. »Samo javi ako su ti po tom pitanju potrebni kakvi savjeti«, odvratio je raspoloženo Patrik. Martin se upravo spremao uzvratiti nekom duhovitošću, kad su se Ernst i Gösta istodobno, sa stolcima, pokušali provući kroz vrata. Gösta je zarežao i probio se pokraj Ernsta koji se nonšalantno smjestio usred sobe. »Bit će tijesno kad se ekipa nagura ovamo«, rekao je Gösta bijesno gledajući Martina i Anniku koji su si dovukli stolce. »Uvijek stane još jedan, kako je govorila moja majka«, pomalo sarkastično odvratila je Annika. Mellberg je ušetao posljednji — zadovoljio se naslonivši se na dovratak. Patrik je na stolu rasprostro papire i duboko udahnuo. Tek je tada posve shvatio što znači voditi istragu ubojstva. Nije mu bilo prvi put, ali bio je nervozan. Nije volio biti u središtu pozornosti, a težina zadatka natjerala ga je da objesi ramena. No jedina druga mogućnost bila je da Mellberg preuzme slučaj, što je Patrik želio pod svaku cijenu izbjeći. Dakle, ostalo je samo početi. »Kao što znate, primili smo potvrdu da smrt Sare Klinge nije nesretan slučaj nego ubojstvo. Nije se utopila jer je voda u plućima bila slatka, a ne morska, što znači da je utopljena negdje i zatim bačena u more. Znam da to nije ništa novo i svi detalji


su u izvješću patologa Pedersena – Annika vam ga je kopirala.« Podijelio je oko stola hrpu zaklamanih izvješća – svatko je uzeo jedno. »Može li se išta zaključiti na temelju vode u plućima? Na primjer, ovdje stoji da su u vodi pronađeni tragovi sapuna. Možemo li otkriti koji je sapun u pitanju?« upitao je Martin, ukazujući na pojedinost u izvješću. »Nadam se da možemo«, odgovorio je Patrik. »Uzorak vode poslali smo Nacionalnom forenzičkom laboratoriju te ćemo za nekoliko dana znati što su uspjeli otkriti.« »Što je s odjećom?« nastavio je Martin. »Možemo li odrediti je li bila odjevena kad je udavljena u kadi? Jer gotovo sigurno možemo pretpostaviti da je mjesto zločina kada.« »Nažalost, mislim da je odgovor isti. Poslali smo i odjeću i sve dok ne stignu rezultati, ne znam ništa više od vas.« Ernst je zakolutao očima, a Patrik ga je prostrijelio pogledom. Znao je točno što se tom tipu mota po glavi. Bio je ljubomoran zato što je Martin, a ne on, smislio suvisla pitanja. Patrik se pitao hoće li Ernst ikad shvatiti da rade zajedno kako bi riješili slučaj i da to nije nadmetanje između pojedinaca. »Imamo li posla sa seksualnim zločinom?« upitao je Gösta, što je Ernsta potjeralo u još dublju zlovolju. Čak mu je i brat po letargiji uspio iznjedriti važno pitanje. »Nemoguće je reći«, rekao je Patrik. »Ali bih rado da Martin počne provjeravati imamo li na popisu ikoga osuđenoga za seksualno napastovanje djece.« Martin je kimnuo i zabilježio. »Također moramo pomnije provjeriti obitelj«, rekao je Patrik. »Ernst i ja obavili smo preliminarni razgovor s njima nakon što smo ih izvijestili da je Sara ubijena. Također smo razgovarali s osobom koju je Sarina majka istaknula kao mogućeg sumnjivca.« »Da pogodim«, otrovno se javila Annika. »Postoji li mogućnost da je riječ o izvjesnom Kaju Wibergu?« »Upravo tako«, rekao je Gösta. »Patriku sam dao sve spise o njihovim kontaktima s nama tijekom godina.« »Traćenje vremena i sredstava«, javio se Ernst. »Potpuno je besmisleno vjerovati da bi Kaj imao ikakve veze s curičinom smrću.«


»A, da, vi ste poznanici«, rekao je Gösta i upitno pogledao Patrika provjeravajući je li mu to poznato. Patrik mu je potvrdio kimanjem. »U svakom slučaju«, umiješao se Patrik kad je Ernst pokušao nastaviti, »nastavit ćemo istraživati Kaja kako bismo što je prije moguće ustanovili je li umiješan. U ovoj fazi moramo sve mogućnosti držati otvorenima. Prvo moramo doznati više o djevojčici i obitelji. Mislio sam da Ernst i ja započnemo razgovorima s njezinim učiteljima i tako provjerimo znaju li za kakve obiteljske probleme. Budući da znamo jako malo, možda ćemo se za pomoć obratiti i lokalnim medijima. Bertile, bi li nam pomogao s tim?« Odgovor je izostao pa je ponovio glasnije: »Bertile?« Odgovora nije bilo. Mellberg kao da je utonuo u vlastita razmišljanja onako oslonjen na dovratak. Kad je još više podigao glas, Patrik je konačno dobio odgovor. »Oprosti. Što si rekao?« upitao je Mellberg. Patrik je još jednom s mukom povjerovao da taj tip izigrava šefa u zgradi. »Samo sam se pitao bi li pristao razgovarati s mjesnim novinama. Reci im da je u pitanju ubojstvo i da nam je važna svaka informacija. Nešto mi govori da će nam u ovom slučaju morati pomoći javnost.« »Ovaj, da, svakako«, rekao je Mellberg i dalje potpuno rastresen. »Dobro, popričat ću s novinarima.« »Dobro. To je zasad otprilike sve«, rekao je Patrik i dlanom udario po stolu. »Pitanja?« Nitko nije rekao ni riječ, pa su svi, nakon nekoliko sekundi šutnje počeli, kao po kakvoj zapovijedi, skupljati stvari. »Ernst?« Patrik je kolegu zaustavio baš kad je izlazio iz sobe. »Hoćeš li za pola sata biti spreman za polazak?« »Kamo ćemo?« upitao je uobičajeno mrzovoljno Ernst. Patrik je duboko udahnuo. Ponekad se pitao čini li mu se da govori dok ustvari samo pomiče usne. »U Sarinu školu. Razgovarati s njezinim učiteljima«, rekao je, pažljivo izgovarajući svaku riječ. »A, da. Naravno, bit ću gotov za pola sata«, rekao je Ernst i okrenuo mu leđa. Patrik ga je pogledao s mržnjom. Tom nepoželjnom partneru dat će još nekoliko dana prije nego što se usudi prkositi Mellbergu i diskretno za suradnika uzeti Molina.


Strömstad, 1924. UŽITAK NOVINĒ POČEO JE GASNUTI. Cijela zima bila je ispunjena požudom i isprva je Agnes nalazila zadovoljstvo u svakom trenutku. No zima se povlačila i tiho se primicalo proljeće; osjetila je kako je obuzima dosada. Istini za volju, nije joj više bilo jasno što ju je toliko privuklo njemu. Naravno, bio je naočit, to se nije moglo poreći, no govor mu je bio prost, bio je neobrazovan i stalno je vonjao na znoj. Također je bivalo sve teže uvući se k njemu nakon što je zimska tama počela uskraćivati svoj zaštitnički plašt. Ne, morat će okončati s tim – odlučila je tako sjedeći pred zrcalom u svojoj sobi. Popravila je i posljednje detalje na haljini te sišla doručkovati s ocem. Andersa je vidjela jučer pa joj je tijelo još bilo onemoćalo. Poljubivši oca u obraz sjela je za stol i bezvoljno počela lomiti ljusku meko kuhanog jajeta. Onako iscrpljenoj, od mirisa jaja okretao joj se želudac. »Što je, srce moje?« zabrinuto je upitao August gledajući je preko velikog stola. »Samo sam malo umorna«, odvratila je patnički. »Nisam dobro spavala.« »O, jadnice«, sućutno je rekao. »Samo ti pojedi nešto, pa još malo prilegni. Možda bismo te trebali odvesti doktoru Fernu. Nekako si mi cijele zime izvan forme.« Agnes nije mogla suspregnuti smiješak, ali ga je morala hitro prikriti ubrusom. Potuljeno je odvratila ocu: »Da, malo sam smoždena. Ali vjerojatno samo zbog zimske tame. Samo čekaj, čim grane proljeće, odmah ću živnuti.« »No, dobro, vidjet ćemo. Ali, razmisli. Možda bi te doktor ipak trebao pogledati.« »Da, oče«, rekla je i natjerala se progutati zalogaj jajeta. Nije smjela. U času kad je u usta strpala kuhani bjelanjak, osjetila je da joj se okreće želudac i nešto podiže u grlu. Odskočila je od stola i s rukom preko usta odjurila do toaleta u prizemlju. Jedva je stigla podići poklopac kad je vodopad jučerašnje večere pomiješan sa žuči zapljusnuo školjku. Osjetila je da joj naviru suze. Želudac joj je načinio još nekoliko okretaja. Pričekala je malo, i kad je bila sigurna da


se stanje smirilo, s gađenjem je obrisala usta i na drhtavim nogama izišla iz malene prostorije. Ispred je stajao otac; izgledao je zabrinuto. »Dušo, što ti je?« Samo je odmahnula glavom i progutala slinu ne bi li se tako riješila odvratnog okusa bljuvotine u ustima. August ju je zagrlio oko ramena, poveo u salon i posjeo na sofu. Dlan joj je položio na čelo. »Agnes, oblio te hladan znoj. Moram odmah zvati doktora Ferna da dođe i pregleda te.« Agnes je uspjela samo slabašno kimnuti; zatim se izvalila na sofu i sklopila oči. Soba se vrtjela iza spuštenih kapaka.


 KAO ŽIVOT U SVIJETU SJENA bez ikakve veze sa stvarnošću. Anna nije mogla birati, a ipak ju je proždirala sumnja je li ispravno postupila. Znala je da nitko drugi neće razumjeti. Nakon što je konačno uspjela umaknuti Lucasu, zašto mu se vratila? Osobito nakon što je Emmi učinio ono. Odgovor je glasio da se vratila zato što je to smatrala jedinom prilikom da ona i djeca prežive. Lucas je oduvijek bio opasan, ali se znao obuzdati. No sad kao da se nešto u njemu slomilo – njegova samokontrola ustuknula je pred mračnim ludilom. To je bilo jedino objašnjenje – ludilo. Ono je oduvijek prebivalo u njemu; tako joj se činilo. Doduše, možda ju je upravo ta moguća pogibelj prvotno privukla k njemu. Sad je izronila na površinu, a ona je strepila za vlastiti život. Činjenica da ga je ostavila i odvela djecu nije bila jedini razlog zašto je njegovo ludilo izbilo na svjetlo dana. Nekoliko čimbenika urotilo se i prebacilo taj mali prekidač u njemu. Čak i njegov posao, njegova najveća arena uspjeha, sad ga je izdao. Nekoliko neuspjelih poslovnih prilika i karijera mu je došla kraju. Netom prije nego što se Anna vratila, naletjela je na njegove kolege koji su joj rekli da se Lucas na poslu, u trenucima krize, ponaša sve nerazumnije. Popuštao je naglim izljevima gnjeva i silovitim napadima. Naposljetku je važnog klijenta bacio u zid – smjesta je dobio otkaz. Klijent je podnio tužbu tako da će istraga uslijediti čim policija zaprimi spis. Izvješća o Lucasovu mentalnom stanju oduvijek su je zabrinjavala, no tek kad se jednog dana vratila kući i zatekla potpuno razbijen stan, shvatila je da više nema izbora. Naudit će njoj i, još gore, naudit će djeci ako mu ne udovolji i ne vrati se. Jedini način da Emmi i Adrianu osigura kakav-takav mir bio je ostati što bliže neprijatelju. Anna je to znala, ali osjećala se kao da iz jednog zla skače u još gore. Bila je doslovno zatočenica u vlastitom domu, tamničar je bio agresivni i iracionalni Lucas. Prvo ju je natjerao da ostavi posao s pola radnog vremena u štokholmskoj aukcijskoj kući – posao koji je voljela i koji ju je ispunjavao. Nije joj dopuštao da iziđe iz stana osim u nabavku hrane ili da djecu odvede u vrtić. U međuvremenu nije bio kadar pronaći drugi posao – nije ni pokušavao. Morao se odreći velikog, otmjenog stana u


Östermalmu, te su se tiskali u malom, dvosobnom stanu izvan grada. No dok ne tuče djecu, bila je spremna otrpjeti sve. Opet je imala modrice po tijelu, no na neki način osjećala se kao da je odjenula staru, poznatu opravu. Tolike godine proživjela je na taj način da joj se ono kratko razdoblje slobode činilo nestvarnim, snom koji je sanjala samo jednom. Anna je davala sve od sebe kako bi sve to sakrila pred djecom. Uspjela je Lucasa uvjeriti da i dalje idu u vrtić i trudila se hiniti da se svakodnevni život nije nimalo promijenio. No nije bila sigurna uspijeva li ih prevariti. Bar ne Emmu kojoj su bile četiri godine. Isprva je bila ushićena što će ponovno živjeti s tatom, ali Anna je uskoro počela primjećivati kako je kći zbunjeno gleda. Usprkos činjenici da je Anna trudila uvjeriti samu sebe kako je postupila ispravno, i dalje je znala da tako ne mogu proživjeti ostatak života. Što je Lucas više silazio s uma, ona je više strepila. Bila je sigurna da će jednoga dana prijeći tu granicu i ubiti je. Pitanje je kako bi mogla pobjeći. Pomišljala je da nazove Ericu i zamoli pomoć, no Lucas je poput kopca nadzirao telefon. Štoviše, kočilo ju je nešto u vlastitoj nutrini. Već se bezbroj puta oslanjala na Ericu, i jednom je osjetila da se mora sama, kao odrasla osoba, nositi s problemom. Postupno je razradila plan. Morala je prikupiti dovoljno dokaza protiv Lucasa da se zlostavljanje više ne može poricati. A onda će ona i djeca dobiti sigurno sklonište i nov identitet. Ponekad bi je preplavila želja da pokupi djecu i jednostavno pobjegne u najbližu sigurnu kuću, no dobro je znala da bi to bez dokaza protiv Lucasa bilo tek privremeno rješenje. Nakon toga vratila bi se u pakao. I tako je počela bilježiti sve što je mogla. U jednoj robnoj kući na putu do vrtića našla je fotografsku kabinu. Uvukla bi se i slikala ozljede. Zapisivala je datume i vrijeme kad ih je zadobila te je bilješke i snimke skrivala u okviru svoje i Lucasove fotografije s vjenčanja. Bilo je u tome simbolike koja joj se sviđala. Ubrzo će imati dovoljno materijala da vlastima prepusti svoju i dječju sudbinu. Dotad se samo mora nositi s Lucasom. I preživjeti. Patrik i Ernst parkirali su se kod škole baš za vrijeme odmora. Gomila djece igrala se vani po jakom vjetru, umotana, i činilo se da ne mari za hladnoću. Patrik je zadrhtao i požurio se unutra. Njihova kći za nekoliko godina poći će u ovu školu. Ugodna misao; mogao je zamisliti Maju kako skakuće uokolo po hodniku, s plavim repićima i rupom između prednjih zubi, baš kao Erica na onoj slici iz mladosti. Nadao se da će Maja biti na majku. Erica je kao mala bila nevjerojatno slatka. On smatra da je i dalje takva.


Bez velikog premišljanja uputili su se prema prvoj učionici koju su ugledali i pokucali na otvorena vrata. Prostorija je bila svijetla i ugodna s velikim prozorima i dječjim crtežima po zidovima. Mlada učiteljica sjedila je za katedrom, utonula u papire pred sobom. Trgnula se začuvši kucanje. »Da?« Usprkos mladim godinama, već je imala taj savršeni učiteljski ton glasa, što je Patrika nagnalo da potisne potrebu da stane mirno i nakloni se. »Mi smo iz policije. Tražimo učiteljicu Sare Klinge.« Lice joj se smrknulo i kimnula je. »To sam ja.« Ustala je i prišla im rukovati se. »Beatrice Lind. Poučavam od prvog do trećeg razreda.« Pokazala im je da se smjeste na male stolce pokraj školskih klupa. Patrik se, oprezno sjedajući, osjećao poput diva. A Ernst, koji se trudio uskladiti sve dijelove svog koščatog tijela i nagurati ih na sićušni stolac, natjerao ga je da se smijulji. No čim je ponovno pogledao učiteljicu, uozbiljio se i usredotočio na zadatak. »Strašno tragično«, rekla je Beatrice drhtavim glasom. »Da je dijete jedan dan živo, a drugi dan ga više nema...« Zadrhtala joj je i donja usnica. »Utopila se...« »Da, osobito nakon što se pokazalo da njezina smrt nije nesretan slučaj.« Patrik je bio uvjeren da su svi u gradu saznali novosti, no Beatrice je izgledala potpuno šokirano. »Što? Što to govorite? Nije nesreća? Ali utopila se, nije li tako?« »Sara je ubijena«, rekao je Patrik svjestan koliko grubo to zvuči. Blažim glasom dodao je: »Nije umrla u nesreći, tako da moramo saznati više o Sari. Kakva je bila osoba, je li bilo nekih problema u obitelji i slično.« Bilo mu je jasno da su te vijesti potresle Beatrice, no kao da je još razmišljala što bi sve to moglo značiti. Malo poslije sabrala se i rekla: »Dakle, što se može reći o Sari? Bila je...«, tražila je prikladnu riječ, »izrazito živahno dijete. Što je bilo i dobro i loše. U njezinoj blizini nije bilo ni trenutka mira, i istinu govoreći, znalo je biti teško ponekad održati red u razredu. Bila je neka vrsta predvodnika, vukla je druge za sobom, i da je nisam zaustavila, nastao bi kaos. Istodobno...«, Beatrice je ponovno oklijevala, kao da pomno važe svaku riječ, »istodobno, upravo ju je ta energija činila toliko kreativnom. Bila je nevjerojatno nadarena za crtanje i sve druge vidove umjetnosti i imala najživlju maštu koju sam ikad srela. Najkraće rečeno, bila je stvarno kreativno dijete bez obziru na to jesu li u pitanju bile psine ili umjetnost.« Ernst se meškoljio na stoličici i rekao: »Čuli smo da je patila od jednog od onih problema s kraticama – kako se ono zove, DAMP?«


Njegov grub ton natjerao je Beatrice da ga presiječe pogledom, a Patrik se razveselio kad mu je kolega primjetno protrnuo. »Sara je imala DAMP, to je točno. I zato je imala poseban program. U tom području imamo veliko iskustvo, tako da toj djeci možemo pružiti sve potrebno da optimalno funkcioniraju.« Sve je zvučalo kao predavanje Patriku je bilo jasno da joj je to omiljena tema. »Kako je Sara manifestirala te probleme?« upitao je. »Kako sam i opisala. Imala je strašno mnogo energije i ponekad bi je obuzeo napadaj bijesa. No kao što rekoh, bila je jako kreativno dijete. Nije bila ni zločesta, ni zlobna ni loše odgojena što bi za takvu djecu mogli reći mnogi neupućeni. Samo je imala problema s kontrolom svojih poriva.« »Kako su druga djeca reagirala na njezino ponašanje?« Patrik se iskreno zainteresirao. »To je variralo. Neki se nisu mogli nositi s njom, pa su se povlačili. Drugi su mogli istom mjerom uzvratiti na njezine ispade, pa su se dobro slagali. Rekla bih da joj je najbolja prijateljica bila Frida Karlgren. Živjele su jedna do druge.« »Da, razgovarali smo s njom«, rekao je Patrik i kimnuo. Promeškoljio se sjedeći. U nogama je počeo osjećati trnce, a u desnom listu počeo mu se stvarati grč. Iskreno se nadao da je Ernstu jednako neudobno. »Što je s njezinom obitelji?« ubacio se Ernst. »Znate li je li Sara imala problema kod kuće?« »Nažalost, ne mogu vam pomoći«, rekla je Beatrice i napućila usne. Bilo je očito da nije navikla razgovarati o obiteljskom životu svojih učenika. »Roditelje i baku srela sam samo jednom. Činili su mi se stabilnim, ugodnim ljudima. I kod Sare nisam primijetila nikakve znakove da bi nešto bilo kako ne treba.« Zvono je prodornim zvukom označilo kraj odmora, a živahna graja u hodniku otkrila je da su se djeca poslušno odazvala pozivu. Beatrice je ustala i ispružila ruku, dajući na znanje da je razgovor završen. Patrik se nekako uspio izvući iz stolca i ustati. Krajičkom oka vidio je da Ernst masira nogu koja mu je očito obamrla. Iz razreda su isteturali kao dva starca nakon što su se pozdravili s učiteljicom. »Kvragu, kakvi neudobni stolci«, rekao je Ernst šepajući prema autu. »Pa valjda nismo više toliko gipki«, rekao je Patrik i svalio se na vozačko sjedalo. Odjednom mu se sjedalo, s obiljem prostora za noge, učinilo nevjerojatnim luksuzom,


»To pričaj za sebe«, promrmljao je Ernst. »Moja fizička kondicija ista je kao kad sam bio tinejdžer, no nitko nije stvoren da sjedi na tom patuljastom namještaju.« Patrik je promijenio temu. »Očito nismo otkrili ništa korisno.« »Čini se kao da je djevojčica bila prava napast«, rekao je Ernst. »Čini se kako danas svakog balavca koji se ne zna ponašati opravdavaju nekim oblikom DAMP-a. U moje vrijeme to bi se riješilo s nekoliko udaraca ravnalom. No danas se djecu kljuka lijekovima, psiholozi ih umiruju i maze. Nije čudo da društvo odlazi kvragu.« Ernst je mračno zurio kroz suvozački prozor i odmahnuo glavom. Patrik ga nije udostojio odgovora. Nije imalo smisla. »Opet ćeš je hraniti? U moje vrijeme dojili smo samo svaka četiri sata«, rekla je Kristina kritički promatrajući Ericu dok je ona sjedala u naslonjač da Maju podoji nakon samo dva i pol sata. Erica je znala da se u takvim trenucima nema smisla svađati pa je samo prešla preko primjedbe. Jedne od mnogih koje su poletjele tog jutra, a Erica je predosjećala da će ubrzo doći do ruba. Primijećeni su njezini neuspjeli pokušaji da adekvatno očisti kuću – baš kao što je predvidjela. Sad je svekrva bjesomučno tutnjala usisivačem i mrmljala komentare na svoju najdražu temu — prašinu koja kod male djece uzrokuje astmu. Prije toga, demonstrativno se uputila u kuhinju i oprala sve suđe u sudoperu i sušilici, neprekidno Ericu poučavajući kako se pravilno pere. Posuđe se mora potopiti odmah kako se ne bi lijepili ostaci hrane, a najbolje je odmah ga i oprati. Inače se suđe samo nakupi. Stišćući zube, Erica se pokušala usredotočiti na to kako će moći prileći kad Kristina iziđe s kolicima. Iako se počela pitati vrijedi li sve to tih muka. Udobno se smjestila u naslonjač i pokušala natjerati Maju da sisa. Ali je i beba osjetila napetost. Najveći dio jutra samo je cendrala i pravila probleme, a sad je tvrdoglavo odbijala to malo mlijeka kojim ju je pokušavala umiriti. Erica se znojila bijući boj s novorođenom kćeri. Tek kad je Maja konačno popustila i počela sisati, Erica se opustila. Oprezno, kako se ne bi ponovno uzalud borila, uključila je televizor – na redu je bila sapunica, te se Erica pokušavala uživjeti u složeni odnos Brooke i Ridgea. Kristina je u preletu s usisivačem pogledala ekran. »Kako možeš gledati to smeće? Zašlo ne pročitaš knjigu?« Erika je uzvratila pojačavši ton. Načas si je dopustila da uživa u tako prkosnom odgovoru. No kad je ugledala svekrvino uvrijeđeno lice, stišala je zvuk. Znala je da će svaki pokušaj pobune skupo platiti. Pogledala je na sat. Isuse blagi, još nije podne.


Čitava vječnost dok Patrik ne stigne kući. A onda će slijediti još jedan dan isti kao i ovaj, prije nego što se Kristina spakira i pođe kući, uvjerena da je bila neprocjenjiva pomoć sinu i snahi, još dva beskrajna dana...


Strömstad, 1924. TOPLIJE VRIJEME čudesno je djelovalo na raspoloženje kamenorezaca. Kad je Anders stigao na posao, čuo je da su drugovi već zapjevali ritmične radne pjesme kojima su pratili udarce čekića po šipkama. Vrijedno su bušili rupe za barut kojim će odvojiti veće blokove granita. Jedan je držao šipku, a dvojica su naizmjence udarala sve dok nisu duboko u stijeni izbušili rupu. Zatim bi u nju ubacili crni barut i zapalili ga. Pokušavali su dinamitom, ali nije dobro prošlo. Pritisak detonacije bio je prevelik te bi se granit pretvarao u prah i letio u svim pravcima. Kimnuli su Andersu dok je prolazio pokraj njih ne prekidajući ritam rada. Radosna srca uputio se do mjesta gdje je klesao kip. Tijekom zime napredovao je mučnom sporošću – mnogih dana hladnoća mu je gotovo potpuno onemogućila rad u kamenu. Bio bi primoran zaustaviti se i čekati da se vrijeme popravi, što mu je otežavalo da dovoljno zaradi. No sad se mogao pošteno baciti na golemi blok granita, i nije se žalio. Zima ga je usrećila na drugi način. Ponekad gotovo i nije mogao povjerovati da je to istina, da je takav anđeo sišao na zemlju i uvukao mu se u postelju. Svaka zajednička minuta bila mu je dragocjeno sjećanje koje je spremao u poseban zakutak srca. No ponekad bi mu razmišljanja o budućnosti pomračila radost. Nekoliko je puta pokušao s njom o tome razgovarati, ali bi ga uvijek ušutkala poljupcem. O takvim stvarima ne treba govoriti, rekla je, i često dodala kako će sve biti dobro. On je to tumačio kao da se i ona, poput njega, nada zajedničkoj budućnosti. Ponekad bi si čak dopustio povjerovati njezinim riječima – da će sve biti dobro. Duboko u sebi bio je pravi romantičar i vjera kako ljubav može pobijediti sve bila je čvrsto ukorijenjena u njegovoj duši. Naravno, nisu pripadali istoj klasi, ali je on bio spretan i radišan čovjek. Nesumnjivo bi joj mogao pružiti dobar život, ako mu se samo ukaže prilika. A ako ona prema njemu osjeća isto što i on prema njoj, onda joj materijalno neće biti toliko važno. Zajednički život s njim zavređuje pokoju žrtvu s njezine strane. Takvih je dana, dok mu je proljetno sunce grijalo prste, bio uvjeren kako će sve biti onako kako se nadao. Čekao je još samo njezinu privolu da razgovara s njezinim ocem. Tada će se baciti na pripremu govora svog života.


Dok mu je srce tuklo, oprezno je iz stijene dlijetom oblikovao kip. U glavi su mu se vrtjele rijeÄ?i. I slike Agnes.


 ARNE JE POMNO PROUČAVAO osmrtnicu u novinama. Nabrao je nos. To je i očekivao. Odlučili su se za plišanog medu, a taj je običaj iskreno mrzio. Na osmrtnici trebaju stajati simboli kršćanske crkve i ništa više. Medo je potpuno bezbožan. Doduše, ništa drugo nije ni očekivao. Od samoga početka dječak se pokazao kao razočaranje te Arnea ništa više nije moglo iznenaditi. Stvarno je teška sramota što takav bogobojazan čovjek poput njega ima potomstvo koje tako tvrdoglavo odbija poći pravim putem. Oni neupućeni trudili su se pomiriti ih. Govorili su da mu je sin, koliko čuju, dobar i pametan čovjek. Da se bavi časnom profesijom jer liječnik je. Većinom su mu na vrata s takvim glupostima dolazile žene. Muškarci su bili pametniji i nisu komentirali ono što ne znaju. Naravno da se morao složiti kako mu se sin odlučio za častan poziv i da mu naizgled dobro ide. No, bez Boga u srcu ništa od toga nema smisla. Arneov najveći san bio je imati sina koji će poći djedovim stopama i postati pastor. Sam se rano morao odreći tih stremljenja jer mu je otac zapio sav novac predviđen za njegovo obrazovanje u sjemeništu. Umjesto toga, morao se zadovoljiti da u crkvi radi kao sakristan. No to mu je barem omogućilo da svoje dane provodi u Božjoj kući. No ni crkva više nije bila kao prije. Sve se promijenilo. Nekad su ljudi znali gdje im je mjesto i pastoru su odavali dužno poštovanje. Ljudi su riječi pastora Schartusa slijedili najbolje što su umjeli i nisu se bavili onim u čemu, čini se tako, danas uživaju i pastori – plesu, glazbi, izvanbračnim zajednicama, da se samo spomene nekoliko grijeha. Arnu je ipak najteže bilo prihvatiti da i žene imaju pravo biti Božji zastupnici. To mu jednostavno nije išlo u glavu. Biblija je bila savršeno jasna: »Kao u svim Crkvama svetih, žene na sastancima neka šute...«1 I što tu nije jasno? Žene nisu imale što raditi kao pripadnice klera. Mogle su pružati podršku kao pastorove žene, čak i đakonice, no dalje od toga imale su šutjeti. Bilo je to tužno doba kad je žena preuzela crkvu u Fjällbacki. Arne je bio prisiljen nedjeljom putovati do Kvillea na misu, i jednostavno se odbijao pojaviti na poslu. To je skupo platio, no vrijedilo je. Naravno, novi pastor bio je malo premoderan za njegov ukus, no barem 1

Biblija (online), Prva poslanica Korinćanima, 14.34, dostupno na: biblija.ks.hr


je muškarac. Sad mu je samo preostalo pobrinuti se da i ženski kantor postane samo prolazno poglavlje povijesti crkve u Fjällbacki. Kantorica nije toliko zlo kao pastorka, ali reda treba biti. Arne je mrzovoljno okrenuo list lokalnih novina Bohusläningen. Asta se, s nosom do poda, i dalje motala po kući. Znao je kako je to zbog djevojčice. Mučilo ju je to jer im sin živi toliko blizu. No, objasnio joj je da mora biti postojana u vjeri i predana njihovim uvjerenjima. Mogao se složiti s tim da je ono što se dogodilo s djevojčicom strašno, ali to je istodobno bio dokaz da je u pravu. Sin im nije kročio pravim putem, dakle, kad-tad čekala ga je kazna. Ponovno je pogledao medu na osmrtnici. Totalna sramota, eto što je... Mellberg nije osjećao zadovoljstvo koje bi obično osjetio kad se našao u žarištu medija. Čak nije sazvao ni konferenciju nego je samo u uredu okupio nekoliko izvjestitelja iz lokalnih novina. Sjećanje na pismo zasjenilo mu je sve ostalo te se teško uspijevao usredotočiti na išta drugo. »Imate li kakve konkretne tragove?« novinarski nevježa željno je očekivao njegov odgovor. »Trenutačno ne možemo ništa objaviti«, rekao je šef. »Je li tko iz obitelji osumnjičen?« pitanje je postavio izvjestitelj suparničkog izdanja. »Zasad je sve otvoreno, ali ništa konkretno ne ukazuje na nešto slično.« »Je li riječ o seksualnom zločinu?« upitao je taj isti novinar. »Ne mogu ulaziti u to«, neodređeno je rekao Mellberg. »Kako ste zaključili da je riječ o ubojstvu?« ubacio se treći novinar. »Je li imala vidljive ozljede koje bi ukazivale na to da je riječ o ubojstvu?« »Zbog istrage ne mogu komentirati«, rekao je Mellberg vidjevši kako na licima novinara raste ozlojeđenost. S medijima se uvijek moralo oprezno. Treba im dati tek toliko da misle kako policija radi svoje, ali ne i previše, čime bi mogli naštetiti istrazi. Obično se smatrao majstorom takvog žongliranja, no danas mu je teško išlo. Nije znao što će s informacijama koje je primio pismom. Zar bi mogle biti istinite? Jedan novinar bijesno ga je promatrao i Mellberg je shvatio da je prečuo pitanje.


»Oprostite mi, možete li ponoviti!« zbunjeno se oglasio, a izvjestitelj ga je upitno pogledao. Već mi se susreli u nekoliko prilika i glavni inspektor obično bi bio razmetljiv i veličajan, nipošto ovako povučen i odsutan. »U redu. Pitao sam ima li ikakvog razloga da roditelji u ovom kraju strepe za sigurnost svoje djece.« »Uvijek preporučujemo roditeljima da pomno prate djecu, no želim naglasiti kako to ne bi smjelo dovesti do masovne histerije. Uvjeren sam da je riječ o izdvojenom događaju i da ćemo osumnjičenoga ubrzo imati u pritvoru.« Ustao je i tako dao na znanje da je sastanak završen. Izvjestitelji su pokorno spremili blokove i pisaljke te mu zahvalili. Svi su se slagali da se glavnog inspektora moglo i jače pritisnuti, no lokalnom tisku bilo je važno održati dobre odnose s lokalnom policijom. Ona teža pitanja ostavit će kolegama iz velikih gradova. Ovdje, u Bohuslänu, znali su za temu imati vlastite susjede. Djeca su im išla na iste sportove i u iste škole, tako da su morali prigušiti svaku želju za sveobuhvatnim uvidom u ime sklada zajednice. Mellberg se zadovoljno zavalio u naslonjač. Usprkos manjku koncentracije, novine nisu dobile ništa više od onoga što im je mislio reći, i sutra će vijesti prekriti sve novinske naslovnice u području. Valjda će to javnost natjerati da se probudi i počne s dojavama. Ako se policiji posreći, možda i pronađe nešto u tračevima koje su im obično dojavljivali. Izvukao je pismo i ponovno ga čitao. I dalje nije vjerovao vlastitim očima.


Strömstad, 1924. LEŽALA JE U SOBI, s hladnim i vlažnim oblogom na čelu. Liječnik ju je pomno pregledao i naredio mirovanje. Zatim je otišao u salon razgovarati s ocem i načas se zabrinula da bi s njom moglo biti nešto ozbiljno. U očima joj je bljesnula zebnja, ali je nestala u trenu. Liječnik ju je potapšao po nadlanici i rekao da će sve biti u redu. Samo se mora malo odmoriti. Dobrom doktoru nije mogla otkriti pravi uzrok boljetice. Sve one zimske noći udarile su joj na zdravlje. Tu je dijagnozu postavila sama, ali ju je morala držati u tajnosti. Nadala se da će joj doktor Fern prepisati neke ljekovite kapi. Budući da je odlučila prekinuti svoje eskapade s Andersom, ubrzo će opet biti ona stara. U međuvremenu joj je odgovaralo ostati u krevetu i pričekati tjedan-dva. Agnes je razmišljala što bi mogla zatražiti za ručak. S obzirom na to da je jučerašnja večera završila u zahodu, osjećala je da joj se želudac buni i traži da ga napuni. Možda palačinke ili one sjajne mesne okruglice što ih je pripremao kuhar – s kuhanim krumpirom, umakom i brusnicama. Koraci na stubama natjerali su je da se uvuče pod pokrivač i tiho zaječi. Odlučila se za mesne okruglice – samo trenutak prije nego što su se otvorila vrata.


 GNJEV JE U NJEMU BUJAO još od jučer. Kakav bezobrazluk, ta prokleta ženturača uopće nema skrupula. Prokazati ga policiji. Kaj nije bio glup – savršeno je dobro znao da će se glasine proširiti cijelim gradom, a što on tvrdi, postat će nevažno. Ljudi će zapamtiti samo da je policija bila kod njega i da se raspitivala o smrti djevojčice. Stisnuo je šake tako da su mu članci pobijeljeli. Nakon trenutka neodlučnosti, navukao je jaknu i izišao, odlučnim koracima. Daščana ograda koju je podigao između posjeda spriječila ga je da presiječe put pa je izišao na ulicu i onda prilazom do kuće Florinovih. Prije dolaska provjerio je jesu li i Niclas i Charlotte izišli. A sad će ga čuti ta drolja. Pretpostavljajući da, kao i većina u gradu, rijetko zaključava vrata, ušao je bez kucanja i uputio se ravno u kuhinju. Stresla se kad ga je ugledala, ali se brzo pribrala i na lice navukla onaj ušpičeni izraz kao da je svetija od pape. Stvarno, pomislila je da je netko i nešto. Kao da je kakva kraljica, a ne staro smeće u nekoj vukojebini. »Koji ti je vrag bio da mi kući šalješ policiju?« zaurlao je i šakom opalio po kuhinjskom stolu. Hladno ga je gledala. »Pitali su znamo li ikoga tko bi želio zlo našoj obitelji pa sam odmah pomislila na tebe. I ako mi se istog časa ne pokupiš iz kuće, zovem policiju. Neka vide što si u stanju učiniti.« Morao se obuzdati da se ne baci na nju i zadavi je. Njezina prividna mirnoća samo mu je podjarivala gnjev te mu se zacrnilo pred očima. »Samo probaj, lažljivo smeće!« »Samo me gledaj. Možeš se kladiti da hoću. Neprekidno zlostavljaš i mene i obitelj, prijetiš nam i ugrožavaš nas.« Teatralno je dlanom pokrila grudi i namjestila mučenički izraz koji je mrzio već godinama. Opet joj je uspjelo izvesti istu fintu. Prikazati ga kao zločinca, a sebe žrtvom dok je istina bila upravo suprotna. Trudio se biti bolji, stvarno se trudio. Trudio se držati podalje od sukoba i odbijao spustiti se na njezinu razinu. No prije nekoliko godina ona se odlučila za rat – pa ako hoće rat, imat će rat. Otad više nije bilo granica.


Ponovno se morao obuzdati i samo je prosiktao kroz zube: »Nisi uspjela. Policija nije bila sklona vjerovati tvojim lažima o meni.« »Onda ima još nekoliko mogućnosti koje policija može istražiti«, zlobno je odvratila Lilian. »Kako to misliš?« upitao je Kaj, ali je sam sebi odgovorio kad je shvatio na što cilja. »Morgana ne miješaj u ovo, jesi li me čula?« »Ne moram reći ništa.« Glas joj je bio pun zloće. »Policija će ubrzo i sama otkriti da u susjedstvu živi netko tko baš i nije previše čist u glavi. A svi znaju što su takvi u stanju učiniti. Ako i ne znaju, moraju samo pročitati izvješća.« »Te pritužbe su čista glupost, i to dobro znaš! Morgan nikad nije kročio na tvoj posjed, a još manje trčao i gledao ti kroz prozore.« »Znam što sam vidjela«, rekla je Lilian. »Policija će se i sama dovinuti čim pročita prijave.« Nije joj odgovorio. Nije imalo smisla. Tada ga je obuzeo bijes. Duboko utonuo u papire na stolu, Martin se trgnuo kad mu je Patrik pokucao na vrata ureda. »Nisam ti mislio priuštiti infarkt«, rekao je Patrik s osmijehom. »Zaposlen?« »Ne, uđi, uđi«, rekao je i mahnuo Patriku. »Dakle, kako je prošlo? Jesi li od učiteljice doznao nešto o obitelji? Je li išta rekla?« »Ne«, odvratio je Patrik. »Nije imala što reći«, rekao je i nestrpljivo dlanom lupkao po nozi. »Nije znala ni za kakve probleme u Sarinoj obitelji. Ali smo otkrili više o Sari. Imala je DAMP i znala biti prilično naporna.« »Na koji način?« upitao je Martin koji je slabo razumijevao dijagnozu koja je postala učestala posljednjih godina. »Lako bi postala razdražljiva, bila je nemirna i agresivna ako nije bilo po njezinom. Također se teško koncentrirala.« »Zvuči kao da se bilo teško nositi s tim«, rekao je Martin. Patrik je kimnuo. »Tako i ja to tumačim, iako učiteljica, naravno, nije doslovno tako rekla.« »Jesi li primijetio išta od toga kad si prije viđao Saru?«


»Erica ju je viđala češće. Ja sam je vidio samo nekoliko puta i sjećam se kako mi se činila živahnom.« »Dakle, kakva je točno razlika između DAMP-a i ADHD-a?« upitao je Martin. »Mislim da sam čuo kako obje dijagnoze opisuju otprilike isto stanje.« »Nemam pojma«, Patrik je slegnuo ramenima. »I ne znam ima li njezin problem ikakve veze s ubojstvom, no odnekud moramo početi.« Martin je kimnuo i pokazao papire pred sobom. »Provjerio sam izvješća koja smo prošlih nekoliko godina dobili o seksualnim zločinima, i zapravo se ništa ne podudara. Nekoliko izvješća govori o napastovanjima u kojima su počinitelji na koje se sumnja iz bliže obitelji, no većinom smo optužbe morali odbaciti zbog manjka dokaza. Imamo jednu presudu – vjerojatno se sjećaš oca koji je napastovao kćer?« Patrik je kimnuo. Samo mu je nekoliko slučajeva ostavilo toliko gorak okus u ustima. »Torhjörn Stiglund – no taj je vjerojatno još u zatvoru.« »Da, nazvao sam i provjerio. Nije nijednom izišao na dopust. Dakle, možemo ga prekrižiti. Što se ostalih tiče, većinom je riječ o silovanjima, ali odraslih osoba – i ima još nekoliko slučajeva napastovanja, opet odraslih. E, da, pojavilo se i poznato prezime.« Martin je pokazao fascikl koji je Patrik posljednji put vidio na svome stolu, no koji je sad ležao pred njegovim kolegom. »Nadam se da ti ne smeta što sam iz tvoje sobe posudio obiteljski registrator Florinovih.« Patrik je odmahnuo glavom. »Ne, naravno, sve u redu. Pretpostavljam da aludiraš na Lilianine pritužbe protiv Morgana Wiberga.« »Da, tvrdi da joj se motao oko kuće i da je pokušavao viriti nekoliko puta dok se presvlačila.« »Da, pročitao sam«, umorno je rekao Patrik. »No iskreno rečeno, ne znam kako shvatiti sve to. Sve te pritužbe kao da nemaju temelja u stvarnosti. Većinom su to međusobne optužbe i osobito učinkovit način traćenja policijskog vremena i novca.« »Sklon sam složiti se s tobom. Ali ne možemo zažmiriti na činjenicu da im je prvi susjed voajer. Znaš da seksualni zločini često počinju upravo takvom aktivnošću«, rekao je Martin. »Znam, no sve mi to zvuči nategnuto. Recimo da Lilian Florin govori istinu – u što čisto sumnjam. Ipak je riječ o odrasloj ženi koju Morgan pokušava promatrati golu. Dakle, ništa ne navodi na zaključak da bi ga seksualno zanimala djeca. Štoviše, ne znamo je li Sarino ubojstvo otpočelo seksualnim napastovanjem. Obdukcija nije pronašla nikakvih tragova. Ipak, vrijedilo bi malo bolje provjeriti Morgana. Barem porazgovarati s njim.«


»Misliš da postoji ikakva šansa da idem s tobom?« žustro je upitao Martin. »Ili ti se omilio Ernst?« Patrik se izbečio. »Prije će na vrbi roditi grožđe. Što se mene tiče, dobrodošao si. Pitanje je što će na to reći Mellberg.« »Možemo barem pitati. Mislim da je zadnjih dana malo mirniji. Tko zna, možda ga je starost smekšala.« »Nekako sumnjam«, rekao je Patrik kroz smijeh. »Ali provjerit ću slaže li se s planom. Onamo možemo popodne. Prvo moram riješiti neku papirologiju.« »Meni odgovara. Onda ja mogu posvršavati ovo«, rekao je Martin i pokazao na hrpu izvješća. »Nadam se da ću dotad imati kompletno izvješće. No kako rekoh, ne očekuj previše – naizgled ne poklapa se ništa.« Patrik je kimnuo. »Samo daj sve od sebe.« Gösta je zamalo zadrijemao pred računalom. Samo bi tup udarac brade na prsa svaki put kad bi mu se oči zatvorile pomogao da ne otplovi u zemlju snova. Kad bih barem mogao malo dići noge, pomislio je. Kad bi barem mogao malo odrijemati, kasnije bi bio oran za posao. Baš kao u Španjolskoj. Ondje su shvaćali vrijednost sieste. Što svakako nije slučaj u Švedskoj. Ovdje moraš odraditi svojih osam sati, biti živahan i vrhunaravno motiviran. U kakvoj groznoj zemlji živi. Trgnula ga je prodorna zvonjava telefona. »Kvragu«, rekao je. Raspoloženje mu se nije popravilo kad je prepoznao broj na zaslonu. Što sad hoće ta baba? A onda se podsjetio da bi, s obzirom na sve što se zbilo, trebao imati malo više suosjećanja. Zato se zakleo da će biti strpljiv i podigao je slušalicu. »Gösta Flygare, policijska postaja Tanumshede.« Glas na drugom kraju bio je uzbuđen i morao ju je zamoliti da se smiri kako bi čuo što želi reći. No to kao da nije pomoglo, pa je ponovio: »Lilian, morate govoriti malo sporije. Jedva razumijem što govorite. Idemo, duboko udahnuti, i onda ponovite što ste rekli.« To je naizgled upalilo – počela je od početka. Gösta je podigao obrve i slušao. Ovo je neočekivan obrat. Nakon što ju je više puta pokušao umiriti, konačno je spustio slušalicu. Zgrabio je jaknu i uputio se u Patrikov ured. »Hej, Hedströme«, Gösta se nije trudio pokucati, no Patrik nije zatvorio vrata pa je prema Göstinu mišljenju sam bio kriv što mu ljudi samo tako ulaze u sobu.


»Da?« upitao je Patrik. »Maločas me nazvala Lilian Florin.« »Da?« ponovio je Patrik, ovaj put zainteresiran. »Čini se da se ondje nešto zbiva. Tvrdi da ju je Kaj napao.« »Kog to vraga pričaš?« Patrik se zavrtio na stolcu tako da se zaustavio sučelice Gösti. »Da, tvrdi da joj je malo prije ušao u kuću, počeo vikati i urlati, a kad ga je pokušala otjerati, udario ju je.« »To zvuči totalno suludo«, s nevjericom je rekao Patrik. Gösta je slegnuo ramenima. »Tako mi je rekla – obećao sam joj da ćemo odmah doći.« Demonstrativno je mahnuo jaknom. »Da, naravno«, rekao je Patrik, iskočio iz stolca i s vješalice u kutu zgrabio jaknu. Dvadeset minuta poslije bili su kod Florinovih. Lilian je otvorila čim su pokucali i pustila ih unutra. Čim su prešli prag, počela je bjesomučno mahati rukama. »Vidite što mi je napravio?« pokazala je blago rumenilo na obrazu i onda zavrnula rukav bluze otkrivajući crvenu mrlju na nadlaktici. »Ako za ovo ne završi u zatvoru, onda...« Postajala je sve bjesnija i činilo se kao da joj je teško govoriti tako obuzetoj užasom. Patrik ju je umirujuće primio za ruku i rekao: »Obećavam da ćemo ovo pomno provjeriti. Je li vas pregledao liječnik?« Odmahnula je glavom. »Ne, treba li? Udario me u lice i svom snagom primio za ruku, ali mislim da nema težih ozljeda«, nevoljko je priznala. »Iako, jesu li vam fotografije potrebne za dokaz?« Lilianino lice bljesnulo je na tren prije nego što joj je Patrik pogazio nadu. »Ne, neće biti potrebno jer smo ih sami pogledali. Moramo otići porazgovarati s Kajem. Tada ćemo odlučiti što dalje. Možete li pozvati nekoga da dođe k vama?« Lilian je kimnula. »Da, prijateljicu Evu.« »Dobro. Mislim da je svakako trebate nazvati. A onda si pristavite kavu i malo se opustite. Sve će ovo doći kraju, vidjet ćete.« Patrik se trudio zvučati umirujuće, no nešto ga je smetalo u njezinu teatralnom držanju. Nešto mu je tu bilo sumnjivo. »Trebam li podnijeti formalnu pritužbu? Ispuniti formulare?« s nadom je upitala Lilian.


»S tim ćemo se baviti poslije. Kao prvo, Patrik i ja malo ćemo popričati s Kajem.« Gösta je zvučao neobično autoritativno, ali se Lilian nije zadovoljila pustim obećanjima. »Nemojte mi reći da ćete sve spremiti u ladicu samo zato što ste prelijeni intervenirati kad bespomoćna žena doživi takav strašan napad. Ja ne namjeravam o ovome šutjeti, to nikako. Prvo ću vam nazvati šefa, a onda, ako treba, obratiti se i novinama...« Gösta je prekinuo njezinu tiradu i odvratio ledenim glasom: »Lilian, nitko ne planira ništa spremiti u ladicu, no sad ćemo ovako: prvo ćemo razgovarati s Kajem, a onda ćemo riješiti formalnosti. Ako imate kakvih primjedbi, slobodno izvolite nazvati šefa Bertila Mellberga u postaju i izložite mu sve. A mi ćemo se vratiti čim porazgovaramo s osumnjičenim.« Nakon kraće borbe u sebi Lilian se činila spremnom prihvatiti činjenicu kako je vrijeme da se povuče. »Dobro, ako tako mora biti, valjda mi je bolje nazvati Evu. Računam da ćete se ubrzo vratiti«, mrzovoljno je promrmljala. A onda se nije mogla suzdržati – svom snagom zalupila je za njima vrata tako da je odjeknulo čitavim susjedstvom. »Što misliš o svemu?« upitao je Patrik ne vjerujući da je upravo Gösta uspio nametnuti svoj autoritet. »Ne znam, ali...«, rekao je Gösta važući riječi, »nešto tu nije sasvim... u redu.« »Slažem se, i ja tako mislim. Je li Kaj, svih ovih godina svađe, pribjegao nasilju?« »Ne, a da i jest, vjeruj mi da bismo o tome već razgovarali. S druge strane, nitko ga dosad nije otvoreno optužio za ubojstvo.« »Imaš pravo«, odvratio je Patrik. »No meni se ne čini kao tip koji bi pribjegao nasilju. Više me podsjeća na ljude koji se bave sitnim podmetanjima.« »Da. Sklon sam složiti se s tobom. No prvo moramo vidjeti što kaže.« »Da, vjerojatno je tako«, rekao je Patrik i pokucao na vrata.


Strömstad, 1924. U TRENU KAD JOJ JE OTAC UŠAO u sobu, hladna je šaka stisnula Agnesino srce. Nešto nije bilo u redu. Nešto jako nije bilo u redu. August je izgledao kao da je, otkad ga je posljednji put vidjela, ostario dvadeset godina te joj je u trenu postalo jasno da umire. Jedino je to moglo u tako malo vremena urezati duboke bore na očevu licu. Pritisnula je grudi i pripremila se za ono što slijedi. No nešto se nije slagalo. U očevim očima nije bilo tuge koju je očekivala – umjesto toga, potamnjele su od gnjeva. Najblaže rečeno, čudna reakcija. Zašto bi bjesnio zbog toga što ona umire? Usprkos niskom rastu, prijeteći se nadvio nad posteljom u kojoj je ležala, i Agnes je nagonski dala sve od sebe kako bi izgledala što nemoćnije. To je uvijek palilo u onim rijetkim prilikama kad bi se otac istinski razbjesnio. No činilo se da ovaj put ne pali, pa je u njoj rastao nemir. A onda je shvatila. Iako je sve to bilo toliko strahotno i nevjerojatno da je odmah otjerala tu misao. Misao se vratila, neumitna. I tada je spazila da joj otac pomiče usne pokušavajući govoriti, no bio je toliko uzdrman da mu glasnice nisu mogle proizvesti zvuk. U tom času shvatila je, užasnuta, kako se pusto nagađanje prometnulo u nešto veoma vjerojatno. Polagano je kliznula još dublje pod pokrivač. Kad joj se očeva ruka silovito spustila na obraz i kad je osjetila ubod neočekivane boli, njezine strepnje postale su izvjesne. »Ti, ti...«, otac je mucao očajnički tražeći riječi koje je pokušavao prevaliti preko jezika. »Ti, kurvo! Tko... što?« nastavio je mucati. Iz svog ležećeg položaja vidjela je kako brzo guta knedle – kao da će time riječima pomoći da iziđu. Nikad svog punašnog, dobrohotnog oca nije vidjela takvog i to ju je plašilo. Agnes je također osjetila kako je, usred tog straha, obuzima zaprepaštenje. Kako se to moglo dogoditi? Pazili su i uvijek bi prekidali na vrijeme. Ni u najcrnjim snovima nije zamišljala da će završiti u nevolji. Naravno, čula je za druge djevojke koje su slučajno zatrudnjele, no uvijek je na njih gledala s prijezirom misleći da nisu dovoljno pazile. Sigurno su muškarcu pustile da ode dalje nego što je smio. A sad, evo i nje. Misli su joj grozničavo letjele tražeći rješenje. Sve joj je oduvijek išlo na ruku. Svakako se može riješiti i ovo. Mora oca natjerati da je shvati,


kao što je uvijek uspijevala učiniti kad bi se uvalila u nevolje. Naravno, nikad dosad nije bilo toliko ozbiljno, no cijeloga joj je života pomagao i otvarao joj put. Morat će to i sada. Nakon što je prvotni šok uminuo, osjetila je da se smiruje. Naravno da se sve može riješiti. Otac će se neko vrijeme ljutiti, to može otrpjeti, ali će joj pomoći da se izvuče iz tog jada. Postojala su mjesta gdje se to dalo srediti – u pitanju je samo novac, a barem se oko toga ne treba brinuti. Zadovoljna što je skovala plan, otvorila je usta da progovori i počne se umiljavati ocu. No riječi su bile ugušene i prije nego što je zaustila – Augustov joj se dlan ponovno bučno prilijepio na obraz. Zapanjeno se zagledala u njega. Nikad nije ni pomišljala da bi na nju podigao ruku, a sad ju je, u samo nekoliko časaka, pljusnuo dvaput. Taj njegov nepošten postupak u njoj je raspirio gnjev te se uspravila u postelji i ponovno zaustila da pokuša objasniti. Pljas! Treći šamar slijepio joj se na već zažareni obraz i Agnes je osjetila kako joj u oči naviru suze gnjeva. Što znači takvo njegovo ponašanje? Rezignirano se zavalila na jastuke i zbunjeno i bijesno zurila u oca kojeg je, barem je tako mislila, dobro poznavala. Ali pred njom je stajao neki neznanac. Agnes je polako počela shvaćati kako bi joj se život mogao naglo promijeniti nagore.


 BOJAŽLJIVO KUCANJE NA VRATIMA Niclasa je natjeralo da podigne pogled. Nije očekivao pacijenta te se potpuno predao papirologiji što mu se nakupila na stolu. Zlovoljno se namrštio. »Da?« glas mu je zvučao odbojno i osoba s druge strane vrata kao da se pokolebala. Ali se kvaka spustila i vrata su se polagano otvorila. »Smetam?« Njezin glas zvučao je prestrašeno baš kako ga je pamtio i mrštenje je odmah nestalo. »Majko?« Niclas je iskočio iz fotelje i u čudu se zagledao u sitnu ženu koja je neodlučno stajala u dovratku. Oduvijek je u njemu budila zaštitnički nagon te je odmah poželio pohrliti k njoj i čvrsto je zagrliti. No znao je da se ona već godinama skanjuje takvih otvorenih pokazivanja osjećaja. To bi je samo uzrujalo te se obuzdao i pričekao da ona preuzme vodstvo. »Mogu li ući? Imaš li posla?« pogledala je hrpe papira pred njim i kao da se željela okrenuti. »Ne, apsolutno ne, samo uđi.« Osjećao se kao školarac i pohitao joj pripremiti stolac. Ona je oprezno sjela na sam rub i nervozno se ogledala oko sebe. Nikad ga nije vidjela na poslu te je shvatio da joj je čudno zateći ga u tom okruženju. Zapravo, jedva ga je vidjela svih tih godina, tako da je i to bilo čudno. Kao da se iz sedamnaestogodišnjeg dječaka u času preobrazio u odrasla muškarca. Ta pomisao u grudima mu je pobudila navalu gnjeva. Bili su strahotno uskraćeni i majka i on, samo zbog onog zlog starca. Bogu hvala pa je Niclasu uspjelo pobjeći od njega, no kad je pomnije pogledao majku, shvatio je da je godine nisu mazile. Ugledao joj je na licu onaj isti umorni, pokorni izraz kakav je imala i kad je otišao, no sad je bio još gori zbog bora koje je dobila. Niclas je privukao stolac do nje, no ne preblizu, i čekao da ona počne. A ona nije znala što je zapravo došla izreći. Nakon kraće šutnje prozborila je: »Niclase, tako mi je strašno žao zbog curice.« To je bilo sve što je rekla, a on je samo mogao kimnuti.


»Nisam je poznavala... da bar jesam.« Glas joj je malo drhtao i on je osjetio emocije što su se skrivale u nutrini. Zacijelo joj je bilo teško doći ovamo. Koliko je znao, nikad se prije nije suprotstavila očevim naredbama. »Bila je prekrasna«, rekao je i iako su mu te riječi stvorile knedlu u grlu, suza nije bilo. Bilo ih je toliko u posljednjih nekoliko dana da je sumnjao kako je preostala ijedna. »Imala je tvoje oči, no ne znam otkud joj riđa kosa.« »Moja baka imala je najljepšu riđu kosu na svijetu. Sigurno je od nje...«, oklijevala je prije nego što je izgovorila ime, no naposljetku je uspjela, »Sara dobila riđu kosu.« Asta se zagledala u svoje dlanove što su joj počivali u krilu. »Viđala sam je katkad. Nju i dječaka. Vidjela sam ti i ženu dok se s njima šetala. No nikad nisam ništa rekla. Samo smo se gledali. Sad žalim što barem jednom nisam popričala s curicom. Je li znala da joj baka živi ovdje?« Niclas je kimnuo. »Govorio sam mnogo o tebi. Znala ti je ime i pokazali smo joj tvoje slike. Onih par što sam ih ponio kad...« Riječi su zamrle. Nijedno od njih nije se usuđivalo kročiti u minsko polje koje je uzrokovalo to otuđenje. »Je li istina što sam čula?« podigla je pogled i prvi put pogledala ga ravno u oči. »Da je netko curici nanio zlo?« Pokušao je odgovoriti, ali riječi su mu zapinjale duboko u grlu. Toliko joj je toga želio reći, tolike tajne koje su mu poput golema bremena pritiskale grudi. Želio je samo izbaciti ih pred nju. Nije mogao. Prošlo je previše godina. I onda su navrle suze za koje je mislio da su presahnule. Potekle su i tekle mu niz obraze. Nije se usuđivao gledati majku, no njezin je instinkt nadjačao sve zabrane i opomene te je u idućem trenu osjetio njezine krhke ruke oko vrata. Bila je strašno sitna, a on jako krupan, no u tom času sve je izgledalo obrnuto. »Mir, mir.« Umornim rukama milovala mu je leđa, a on je osjećao kako godine kopne, kako je ponovno dijete. Sigurno u majčinu naručju. Njezin topao dah i blagi glas u uhu, uvjeravanja da će sve biti u redu. Da čudovišta pod krevetom prebivaju samo u njegovoj mašti i da će nestati ako im tako naredi. No ovaj put čudovište je odlučilo ostati. »Zna li otac?« upitao je s usnama na njezinu ramenu. Znao je da ne bi smio pitati, no nije izdržao. Osjetio je da se u času skamenila te se izvukao iz tog utješnog zagrljaja. Čarolija se raspršila i ona je ponovno sjedila kao neka iscrpljena, siva, sitna stara dama koja je stala uz oca u času kad ju je Niclas najviše trebao. Osjećaji su mu


bili dvojaki. Čeznuo je za njom i volio je, ali su ga ispunjavali gorčina i prezir zato što ga nije obranila kad ju je trebao. »Ne zna da sam ovdje.« Samo je to rekla i Niclas je shvatio da je ona u mislima već izišla. No nije ju mogao još pustiti. Samo još na trenutak želio ju je zadržati kraj sebe i znao je kako će to postići. »Želiš li vidjeti slike djece?« upitao je tiho i ona je kimnula. Otišao je do stola i otvorio gornju ladicu. Izvukao je album i pružio joj ga, pazeći da ga sam ne pogleda. Na to još nije bio spreman. Ona je pokorno pregledavala fotografije i tužno se smiješila svakoj. Ono što je izgubila postalo je nevjerojatno stvarno. »Kako su dragi«; rekla je s ponosom prave bake u glasu. No ponos se miješao s tugom što je jedno od njih zauvijek nestalo. »Uzeo si ženino prezime?« upitala je nevoljko, čvrsto držeći album u krilu. »Da«, rekao je Niclas, gledajući u prazno pokraj nje. »Nisam želio zadržati njegovo.« Samo je tužno kimnula. »Ne bi li se trebao vratiti poslu?« nesigurno je dodala gledajući ga kako sjedi za stolom. Niclas je besciljno prekapao papire pred sobom i svim se silama upirao zadržati preostale suze. »Nisam vidio drugi izlaz ako sam već želio preživjeti«, nastavio je. Njegova majka shvatila je objašnjenje, ali joj je zebnja u očima ojačala. »Samo nemoj zaboraviti na one koji su ti ostali«, tiho je rekla i time zastrašujućom preciznošću udarila bolno mjesto u njegovim grudima. A on se osjećao kao da se podvojio. Jedna osobnost u njemu željela je biti kod kuće sa Charlotte i Albinom i nikad ih više ne napustiti, dok je druga željela pobjeći u posao, što dalje od boli koja je jačala kad bi je dijelio. Iznad svega, nije želio u Charlottinim očima vidjeti odraz vlastite krivnje. Zato je njegov nagon za bijegom naposljetku odnio pobjedu. I sve je to želio reći majci. Želio je spustiti glavu na njezino krilo – iako je već odrastao čovjek — i reći joj sve, a zatim slušati uvjeravanja kako će sve biti u redu. No trenutak je minuo, a ona je spustila album na stol, ustala i uputila se prema vratima. »Majko?« »Da?« okrenula se. Niclas joj je pružio album. »Uzmi, imamo još mnogo slika.«


Asta se nećkala prihvaćajući – kao da uzima neki neprocjenjiv i loman dragulj. Pažljivo ga je smjestila u torbicu. »Mislim da ti je najpametnije sakriti ga«, tiho je rekao i tužno se osmjehnuo, ali je ona već za sobom zatvorila vrata. On je zurio u strop i blago udario nogom po zidu. Nije shvaćao kako se sve moglo tako okrenuti. Zašto baš on? I zašto se nije bunio kad je to još bilo moguće? Posteri na zidu podsjećali su ga na onoga tko je želio postati. Obično su ga heroji oko njega poticali da se bori jače, da se još više trudi. Danas su ga samo izluđivali. Oni nikad ne bi trpjeli takvo sranje. Odmah bi odbili. I napravili ono što se mora. Zato su bili ono što jesu. Zato su heroji. A on je malo govno i nikad se neće promijeniti. Baš kao što je Rune uvijek govorio. Nije mu želio vjerovati kad je to rekao. Ukopao se na mjestu i pomislio, Boga mi moga, pokazat ću Runeu da griješi. Pokazat će Runeu da je heroj i on će požaliti zbog svih svojih grubih riječi. Svih poniženja. Tada će on vladati, a Rune će na koljenima preklinjati za makar i časak njegova vremena. Najgore je bilo što mu je Rune isprva bio drag. Kad ga je mama upoznala, smatrao ga je pravim frajerom. Vozio je veliki američki auto, imao je prijatelje koji su vozili najnovije motore i ponekad mu puštali da sjedne straga. Ali onda su se vjenčali i tada je sve otišlo kvragu. Odjednom su Rune i mama morali dokazivati da su pravi Svenssoni – s kućom, Volvom, pa čak i onom posranom kamp-kućicom. Nestalo je društvo s motorima i umjesto toga oni su se družili s drugim običnim Svenssonima i večerali s parovima subotom uvečer. Naravno, morali su dobiti i vlastito dijete. Jednom je Runea čuo kako to govori nekom od dosadnih parova iz susjedstva. Da moraju napraviti vlastito dijete. Naravno da voli Sebastiana, rekao je, i zatim ozbiljnim glasom dodao kako to ipak nije isto kao i imati vlastito dijete. I tako, kad Rune i mama nisu uspjeli napraviti vlastito dijete, Rune je to iskaljivao na posinku. Sebastian je morao trpjeti Runeovu frustraciju zbog činjenice da on i žena nikad neće imati vlastito dijete. A kad je mama prije nekoliko godina umrla od raka, sve je pošlo po zlu. Rune je na grbači imao dijete koje nije bilo njegovo. I uvijek je to isticao, ma koliko se Sebastian trudio pokazati da je zahvalan što ga nakon majčine smrti nije strpao u neku strahotnu udomiteljsku obitelj. Rune se trudio skrbiti za dječaka kao da je njegov. No Sebastian je ponekad pomišljao da, ako je to Runeovu ideja skrbi za vlastito dijete, onda je i bolje da mama i on nikad nisu dobili svoje.


Rune ga nije tukao. Ne, pošteni, prosječni Svensson kao Rune nikad to ne bi činio. Ipak, uvijek mu se nekako činilo kako bi bilo bolje da jest. Tada bi Sebastian imao neki opipljiv razlog za mržnju. Umjesto toga, mučio ga je psihički – a to se izvana nije vidjelo. Dok je ležao i zurio u strop, Sebastian je u trenutku prosvjetljenja shvatio zašto se našao u takvoj situaciji. Usprkos svemu, volio je poočima. Rune je bio jedini otac kojeg je poznavao te mu je Sebastian samo želio udovoljiti i, na kraju, zauzvrat biti voljen. I upravo se zato našao u takvim govnima. To mu je bilo jasno. Nije on glup. No kakve je vajde imao od toga što je pametan? I dalje nije vidio izlaza. »Kog to vraga pričate?« Kaj je pocrvenio kao cikla i izgledao kao da će poput pobješnjelog bika pojuriti do susjedne kuće. Patrik mu je diskretno stao na put i umirujuće podigao ruke. »Možemo li samo sjesti i raspraviti sve to na miru?« Bijes kao da je Kajevu mozgu priječio da registrira njegove riječi. Patrik i Gösta pogledali su se. Odjednom im mogućnost da je napao Lilian i nije izgledala toliko nevjerojatno. No bilo je opasno unaprijed zauzeti stavove, tako da bi bilo najbolje da ne brzaju sa zaključkom sve dok ne čuju Kajevu verziju događaja. Nakon što su Patrikove riječi konačno doprle do njega, Kaj se okrenuo i ujurio u kuću. Očito je očekivao da Patrik i Gösta pođu za njim, što su i učinili, prethodno se izuvši. Kad su ušli u kuhinju, zatekli su Kaja sučelice njima – nagnuo se na pult i ratoborno ruke prekrižio na prsima. Na trenutak je ispružio ruku i pokazao na kuhinjske stolce. Očito nije namjeravao sjesti. »Što je sad napričala stara vještica? Da sam je udario? To tvrdi?« Lice mu se opet zajapurilo, a Patrik se načas preplašio da će im pred očima dobiti infarkt. »Točno, primili smo izvješće o napadu«, mirno je rekao Gösta pretekavši Patrika. »Dakle, kurvetina me prijavila!« zaurlao je Kaj kojem su se na prosijedim sljepoočicama zacaklile kapi znoja. »Službeno, Lilian nije podnijela pritužbu – nije još«, dodao je Patrik. »Htjeli smo dobiti priliku prvo na miru razgovarati s vama kako bismo mogli doći do srži problema.« Pogledao je blok i nastavio: »Dakle, prije otprilike sat vremena otišli ste do kuće Lilian Florin?«


Kaj je nevoljko kimnuo. »Samo sam htio čuti kojeg vraga smjera time što me prijavila kao osumnjičenog za ubojstvo one male. Ovih godina izvela je gomilu gadosti, ali nešto slično...« Bljesnule su nove kapi znoja, a gnjev mu je pleo jezik. »I onda ste ušli ravno u kuću?« upitao je Gösta. I on kao da se malo brinuo za Kajevo zdravlje. »Kvragu, jesam. Da sam pokucao, ne bi me pustila. Htio sam je uhvatiti nespremnu. Pitajte je što je dovraga mislila, je li znala s kim se hvata u koštac.« U Kajevu se glasu prvi put začuo prizvuk zebnje. »Što se zatim dogodilo?« Dok je Kaj govorio, Patrik je zapisivao u svoj blok. »I to je sve!« Kaj je silovito podigao ruke. »Vjerojatno sam se izderao na nju, to priznajem, i onda mi je rekla da se gubim iz kuće. Budući da sam rekao što sam došao reći, otišao sam.« »I niste je udarili?« »Želio sam je raspaliti po nosu, no nisam tako glup.« »To znači, niste?« upitao je Patrik. »Da, to znači da nisam«, zlovoljno je odvratio Kaj. »Nisam je ni taknuo, a ako tvrdi suprotno, laže. Što me ne bi ni najmanje iznenadilo.« Počeo je zvučati istinski zabrinuto. »Može li itko potvrditi vašu izjavu?« javio se Gösta. »Ne, nitko. Vidio sam Niclasa kako odlazi ujutro, i provjerio je li Charlotte izišla s malim prije nego što sam ušao.« Dlanom je obrisao čelo i znoj otro o nogavicu hlača. »Nažalost, čini se da je vaša riječ protiv njene«, rekao je Patrik. »A Lilian ima tragove na ruci.« Kaj je kopnio sa svakom Patrikovom riječi. Prvotnu agresivnost zamijenila je bezvoljnost. A onda se naglo ispravio. »Što je s njezinim mužem? On je bio u kući. Kvragu, totalno sam zaboravio na njega. On je kao sablast. Više nitko ne viđa Stiga. Ali je sigurno bio doma. Možda je on čuo ili vidio nešto.« Ta mu je pomisao vratila hrabrost, a Patrik je pogledao Göstu. Zamisli, nisu ni pomislili na Stiga. Nisu s njim razgovarali ni o Sarinoj smrti. Kaj ima pravo. Što se istrage tiče, dosad je Stig bio doslovno nevidljiv. Potpuno su ga previdjeli.


»Otići ćemo razgovarati s njim«, rekao je Patrik. »A onda ćemo vidjeti što će bili. No ako on neće imati što dodati, ne piše vam se dobro odluči li Lilian podnijeti tužbu...« Nije morao objašnjavati što time misli. Kaj je bio savršeno svjestan mogućih posljedica. Charlotte je besciljno lutala gradom. Albin je mirno spavao u kolicima. Otkad je prestala uzimati sedative, jedva se mogla natjerati da ga pogleda. Ipak, činila je sve što je morala. Presvlačila ga, odijevala, hranila, no mehanički, bez tračka osjećaja. Jer, što ako se sve ponovi? Zamisli da se nešto dogodi njemu. Nije znala ni kako će živjeti dalje bez Sare. Hodala je nogu pred nogu, tjerajući se da ide naprijed. No zapravo je željela samo zaleći usred podruma i nikad više ne ustati. Ipak, nije si to mogla dopustiti, niti ponovno utonuti u izmaglicu lijekova. Usprkos svemu, Albin je još tu. Iako ga nije mogla ni pogledati, svakom strunom vlastita bića osjećala je da još ima jedno dijete koje je sasvim živo. Zbog njega mora nastaviti disati. Ali to je tako teško. A tu je i Niclas koji je pobjegao u svoj posao. Samo tri dana otkako im je ubijena kći, a on se već vratio u svoju ordinaciju i liječi prehlade i manje ozljede. Možda čak neobavezno čavrlja s pacijentima, koketira sa sestrama i uživa gledati sebe u ulozi doktora svemogućeg. Charlotte je znala da nije poštena. Znala je da Niclas pati jednako kao i ona. Samo je žalila što nisu podijelili bol, a ne da je svatko nosi za sebe i sam iznalazi razlog da nastavi živjeti još jedan dan, pa još jedan i još jedan. Nije to željela, no nije mogla ne osjećati gnjev i prezir što ju je napustio u času kad joj je bio najpotrebniji. S druge strane, možda i nije trebala očekivati ništa drugo. Kad se to mogla osloniti na njega? Je li ikad bio išta osim naglo izraslog djeteta koje je očekivalo da će se ona pobrinuti za sve one dosadne poslove što većini ljudi čine svakodnevicu? No ne i njegovu. On je trebao imati pravo igrati se cijeloga života. Raditi samo ono zabavno u čemu uživa. Iznenadila se kad je završio studij medicine. Nikad nije vjerovala da će izdržati obvezno stažiranje i rad u smjenama. Ali moguće nagrade očito su bile dovoljne da ga pokrenu. Želio je da ga poštuju. Da bude sretan i uspješan. Barem izvana. Jedini razlog zašto je ostala s njim bio je taj što bi povremeno nazrela tračak onog drugog čovjeka. Onog ranjivog, koji je u stanju pokazati što osjeća. Onog koji se usuđuje pokazati pravo lice i koji ne pokušava neprestano šarmirati sve oko sebe. To ju je natjeralo da se zaljubi u Niclasa, iako joj se to sad činilo pradavnom prošlošću. Posljednjih godina ti trenuci bili su sve rjeđi i nije više znala tko je on i što želi.


Ponekad bi se, u trenucima slabosti, pitala je li on uistinu želio obitelj. Okrutno iskrena prema sebi, vjerovala je da bi se, kad bi mogao birati, odlučio za život bez obiteljskih obveza. Ipak, očito nešto dobiva iz toga, inače, mislila je, ne bi ostao u tome toliko dugo. Ovih posljednjih, mračnih dana, nadala se u trenucima sebičnosti da bi ih to što se zbilo konačno moglo zbližiti. Griješila je, teško. Bili su dalje nego ikad prije. Ne primjećujući kamo ide, Charlotte se uputila prema kampu u Fjällbacki i zaustavila se pred Ericinom kućom. Mnogo joj je značilo što ju je prijateljica jučer posjetila, no Charlotte je sumnjala treba li s tim nastaviti. Cijeli život trudila se zauzimati što manje prostora, nikad za sebe nije tražila ništa, nikad nije stvarala probleme. Sad je shvaćala koliko njezina patnja utječe na druge i nije bila sigurna želi li taj teret i dalje tovariti Erici na leđa. Istodobno, stvarno joj je bilo potrebno prijateljsko lice. Željela je razgovarati s nekim tko joj ne bi okrenuo leđa ili, kao u majčinu slučaju, iskoristio priliku reći joj što je trebala učiniti. Albin se promeškoljio pa ga je oprezno podigla iz kolica. Još u polusnu, osvrnuo se oko sebe i zatim trgnuo kad je Charlotte pokucala na vrata. Otvorila je nepoznata, sredovječna žena. »Dobar dan«, nesigurno je pozdravila Charlotte i tada shvatila kako je to zacijelo Patrikova majka. Mutno sjećanje iz davnih vremena prije Sarine smrti izronilo je na površinu i podsjetilo je kako joj je Erica rekla da joj svekrva dolazi u posjet. »Dobar dan, tražite Ericu?« upitala je Patrikova majka. Ne čekajući odgovor, izmaknula se i propustila Charlotte u predvorje. »Je li budna?« oprezno je upitala Charlotte. »Da, budna je, doji Maju. Prestala sam brojiti koliko je to već puta danas napravila. Valjda ne shvaćam dobro te moderne običaje. U moje vrijeme djecu se hranilo svaka četiri sata, nipošto češće, a ta se generacija stvarno nema na što požaliti.« Patrikova majka blebetala je dalje dok ju je Charlotte nervozno slijedila. Nakon što su nekoliko dana svi oko nje hodali kao po jajima, bilo joj je čudno slušati nekoga kako govori normalnim glasom. A onda je spazila kako Ericinoj svekrvi sviće tko je zapravo ona i lakoća joj je nestala iz glasa i iz kretnji. Rukom je silovito poklopila usta i rekla: »Oprostite, nisam shvatila tko ste.« Charlotte nije znala što bi na to rekla. Samo je Albina privila čvršće uza se. »Stvarno se ispričavam...«, Ericina svekrva nervozno se premještala s noge na nogu i kao da je željela istog časa nestati iz Charlottine blizine.


Zar će tako odsad biti, pomislila je Charlotte. Ljudi će od nje uzmicati kao da je kužna, šaptati joj iza leđa, pokazivati prstom i govoriti: »Eto one žene čija je kći ubijena«, no ne usuđujući i se pogledati je u oči. Možda zbog nervoze, zato što ne znaju što bi rekli, ili možda zbog neke iracionalne strepnje da su tragedije zarazne te da bi mogle zahvatiti i njihove živote ako joj se previše približe. »Charlotte?« doviknula joj je Erica iz dnevne sobe te je starijoj ženi vidno laknulo što je dobila izliku da ode. Polagano, pomalo oklijevajući, Charlotte se uputila do Erice koja je sjedila u naslonjaču i dojila Maju. Prizor joj je bio istodobno i poznat i nekako dalek. Koliko je puta u protekla dva mjeseca ušla i ugledala isti taj prizor? No ta je pomisao u njezine misli prizvala i Sarinu sliku. Kad je Charlotte posljednji put bila ovdje, s njom je pošla i Sara. Racionalno gledajući znala je da je to bilo prošle nedjelje, no i dalje joj je to bilo teško pojmiti. Sad je vidjela kako je Sara skakala po bijeloj sofi dok joj je duga riđa kosa letjela oko lica. Sjećala se da ju je prekorila. Da joj je grubo rekla da prestane. Sad se to sve činilo tako nevažnim. Kakva šteta od toga da je malo skakala po jastucima? Od te pomisli zavrtjelo joj se u glavi i Erica je morala skočiti i pomoći joj da sjedne u najbliži naslonjač. Maja je zavrištala kad joj je Ericina dojka tako naglo nestala iz usta, no Erica nije marila za kćerine primjedbe i stavila ju je u ležaljku. Dok ju je Erica pridržavala, Charlotte se usudila izgovoriti pitanje koje joj je odzvanjalo u podsvijesti još otkako je policija u ponedjeljak stigla s vijestima o Sarinoj smrti. »Zašto nisu mogli pronaći Niclasa?«


Strömstad, 1924. ANDERS JE NETOM ZAVRŠIO s podnožjem kipa kad ga je iz kamenoloma pozvao nadzornik. Uzdahnuo je i namrštio se – nije volio kad bi mu tkogod remetio koncentraciju. No, naravno, morao se pokoriti. Pažljivo je alat spremio u kutiju pokraj granitnog bloka i uputio se čuti što mu je nadzornik imao reći. Debeli je nervozno vrtio brk. »Anderssone, što si pak sad izveo?« prozborio je, napola u šali, napola zabrinuto. »Ja? Što se zbiva?« odvratio je Anders, svukao radne rukavice i zbunjeno pogledao tipa. »Zovu te iz glavnog ureda. Moraš onamo. I to odmah.« Kvragu sve, potiho je prokleo Anders. Zar se sad, pet do dvanaest, nešto mijenja na kipu? Ti arhitekti, ili ‘artisti’, ili kako god sami sebe zvali, nisu imali pojma što rade dok su sjedili u ateljeima i crtali skice. Od klesara su očekivali da bude kadar jednako lako izvesti promjene i u kamenu. Nisu shvaćali da je od početka planirao smjer utora i označio mjesta gdje mora zasjeći – i to na temelju izvornih crteža. Promjena skice mijenja mu polaznu točku, a u najgorem bi slučaju kamen mogao napuknuti te bi cijeli posao otišao u vjetar. No Anders je također znao da je uzaludno buniti se. Klijent odlučuje. A on je tek bezlični rob od kojeg se očekivalo da se pretrgne od posla koji autor kipa nije mogao ili nije znao obaviti. »A valjda ću morati skočiti onamo i čuti što žele«, uzdahnuo je Anders. »Možda neka sitnica«, rekao je nadzornik koji je savršeno dobro znao zbog čega Anders strepi te je, za promjenu, pokazao malo sućuti. »Pa nema koristi odgađati«, odvratio je Anders i bezvoljno se uputio prema cesti. Malo poslije neodlučno je zakucao na vrata ureda i ušao. Najbolje što je mogao otro je cipele, ali je shvatio da time nije dobio ništa jer mu je odjeća bila prekrivena granitnom prašinom i komadićima, a ruke i lice prljavi. Da nije morao doći tako


brzo, ne bi ga morali gledati u takvu stanju. Skupio je hrabrost i za čovjekom iz prednjeg ureda pošao u direktorovu kancelariju. Letimičan pogled na ured stjerao mu je srce u pete. U času je shvatio da poziv nema nikakve veze s kipom. Raspravljat će se o puno ozbiljnijim problemima. U prostoriji je zatekao samo troje ljudi. Direktor je sjedio za stolom, a na licu mu se čitalo da obuzdava gnjev. U jednom je kutu sjedila Agnes i ukočeno zurila u pod. A ispred radnog stola sjedio je Andersu nepoznat muškarac koji ga je gledao ne trudeći se prikriti znatiželju. Ne znajući što bi, Anders je zakoračio u sobu i zauzeo stav mirno. Što god slijedilo, primit će to muški. Kad-tad do ovoga bi došlo – samo je žalio što nije mogao odabrati okolnosti. Pokušavao je privući Agnesin pogled, no ona je odbijala podići glavu; samo je buljila u svoje cipele. Srce ga je boljelo zbog nje. Sigurno joj je sve to neopisivo teško. Ali imaju jedno drugo, pa kad prođe ono najgore, moći će početi graditi zajednički život. Anders je skrenuo pogled s Agnes i mirno pogledao muškarca za stolom. A on je čekao da Agnesin otac progovori. Za to je trebalo dugo i kazaljke sata kretale su se naizgled nepodnošljivo polagano. Kad je August Stjernkvist konačno progovorio, glas mu je zvučao hladno, metalno. »Doznao sam da se u potaji sastaješ s mojom kćeri.« »Okolnosti su nas na to primorale«, mirno je uzvratio Anders. »No kad je Agnes u pitanju, moje namjere bile su savršeno časne«, nastavio je gledajući Stjernkvista u oči. Na trenutak mu se učinilo da na direktorovu licu opaža iznenađenje. Taj odgovor očito nije predviđao. »Dakle, tako.« Stjernkvist se nakašljao da dobije na vremenu i pritom odluči kako se nositi s tom izjavom. Zatim ga je gnjev ponovno obuzeo. »I kako si to mislio izvesti? Bogata djevojka i siromašni klesar? Jesi li toliko glup da si vjerovao kako je to moguće?« Anders je ustuknuo pred prezirom u direktorovu glasu. Napravio je glupost? Sva njegova odlučnost počela je uzmicati pred odbojnošću koja ga je zasuta i odjednom je shvatio koliko glupo zvuči to što je izgovorio. Osjećao je kako mu srce polagano puca i očajnički se trudio uhvatiti Agnesin pogled. Je li to kraj? Zar je nikad više neće vidjeti? Ona i dalje nije podizala glavu,


»Agnes i ja se volimo«, tiho je rekao i shvatio da zvuči kao osuđenik koji izgovara posljednje riječi svoje obrane. »Mladiću, svoju kćer poznajem daleko bolje od tebe. Znam je daleko bolje nego što to i sama misli. Priznajem, razmazio sam je i dao joj veću slobodu nego što je trebala imati, no također znam da gaji ambicije. Nikad ne bi žrtvovala sve u ime budućnosti s nekakvim radnikom.« Riječi su pekle poput plamena i Anders mu je poželio viknuti da griješi. Otac nije opisivao Agnes koju je poznavao, nipošto. Ona je dobra i nježna i, povrh svega, voli ga jednako strasno kao i on nju. Sigurno je spremna podnijeti žrtve koje će im omogućiti da žive zajedno. Pukom snagom volje pokušavao ju je natjerati da podigne pogled i kaže ocu kako stvari zapravo stoje, ali je ona i dalje šutjela i odbijala sve od sebe. Polagano je počeo gubiti tlo pod nogama. Ne samo što će izgubiti Agnes – to mu je bilo savršeno jasno – nego neće, s obzirom na okolnosti, moći zadržati ni posao. Stjernkvist je ponovno progovorio i Andersu se učinilo da pod koprenom gnjeva čuje prizvuk patnje. »Samo što se sve stubokom promijenilo. U normalnim bih uvjetima dao sve od sebe kako bih kćer spriječio da završi s kamenorescem. No vas dvoje za to ste se unaprijed pobrinuli i doveli me pred gotov čin.« Zapanjeni Anders pitao se o čemu on govori. Stjernkvist je zamijetio njegovu zbunjenost te je nastavio: »Ona čeka dijete. Vas dvoje ste potpune budale jer niste razmišljali o toj mogućnosti.« Anders se borio da dođe do daha. Bio je sklon složiti se s njezinim ocem. Da su stvarno bili budale. Jednako kao i Agnes bio je uvjeren da su dovoljne one mjere opreza što su ih poduzeli. A sad se sve promijenilo. Osjećaji su mu se kovitlali i smućivali ga još više. S jedne strane, nije mogao ne osjećati sreću što njegova voljena Agnes nosi njegovo dijete – s druge, sramio se pred njezinim ocem i shvaćao njegov bijes. I on bi podivljao da itko s njegovom kćeri izvede išta slično. Napeto je čekao da direktor nastavi. August Stjernkvist progovorio je, i dalje izbjegavajući pogledati kćer: »Naravno, postoji samo jedno rješenje. Morate se vjenčati, pa sam zbog toga pozvao danas suca Flemminga. Vjenčat će vas odmah, a s formalnostima ćemo se pozabaviti poslije.« Agnes ih je prvi put pogledala iz svoga kuta. Anders se zapanjio kad u njezinim očima nije ugledao ni tračka radosti – samo beznađe. Kad je progovorila, glas joj je zvučao molećivo: »Oče dragi, ne tjeraj me na to. Ima još načina da se riješi


problem; ne možeš me natjerali da se udam za njega. Pa on je samo priprosti< radnik.« Te riječi udarale su poput biča po Andersovu licu. Činilo mu se da je vidi prvi put; kao da mu se pred očima preobrazila u nekog drugog. »Agnes?« pitao je kao da je preklinje da ostane djevojka koju voli iako je već znao da mu se svi snovi pretvaraju u prah. Nije marila za njega – samo je i dalje očajnički preklinjala oca. August se nije udostojio ni pogledati je. Pogledao je suca i rekao: »Napravite što morate.« »Oče, molim te!« vrisnula je Agnes i teatralno se bacila na koljena. »Kuš!« odvratio je otac i konačno je pogledao hladnim očima. »Ne radi budalu od sebe. Ne namjeravam tolerirati nikakve tvoje histerične ispade. Kako si prostrla, tako sad izvoli leći!« povikao je. Kći je istog trena ušutjela. S patničkim izrazom lica Agnes se neodlučno pridigla i sucu pustila da obavi svoje. Čudno vjenčanje – mladenka je mrzovoljno stajala nekoliko metara od mladoženje. No oboje su potvrdno odgovorili na sučevo pitanje – s velikim oklijevanjem jedne strane i posvemašnjom smućenošću one druge. »Dakle, to je riješeno«, izjavio je August nakon što je obavljena ta poslovna ceremonija. »Naravno da ovdje više ne možeš raditi«, rekao je. Anders je samo kimnuo glavom i potvrdio da je nešto slično i očekivao. »No bez obzira na to koliko si se loše ponio, kćer ne mogu ostaviti u besparici – toliko dugujem njezinoj majci.« Agnes ga je ukočeno gledala; možda se još malo nadala da neće izgubiti baš sve. »Sredio sam ti posao u kamenolomu u Fjällbacki. Neka drugi klesari dovrše kip. Platio sam i mjesec dana najamnine za sobu s kuhinjom u barakama. Poslije toga, morate se snalaziti sami.« Agnes je zaplakala. Rukom se prihvatila za grlo kao da se guši, a Anders se osjećao kao na brodu koji polagano tone. Ako je još gajio ikakve nade da će s Agnes stvoriti budućnost, nestale su zauvijek kad je primijetio s kakvim prezirom ona promatra svog novopečenog supruga. »Dragi, voljeni oče, molim te«, ponovno je molila. »Ne možeš mi to učiniti. Radije ću si oduzeti život nego da se s ovim čovjekom uselim u taj smrdljivi ćumez.« Anders se zgrčio na njezine riječi. Da nije bilo djeteta, okrenuo bi se na peti i otišao, no pravi muškarac poštuje svoje obveze, bez obzira na okolnosti. To je nosio u sebi još od dječaštva. Stoga je i dalje stajao u sobi koja mu se činila toliko malenom


da ga guši i trudio se zamisliti budućnost sa ženom kojoj je očito bio odbojan. Postala mu je doživotnom družicom. »Što je bilo, bilo je«, odvratio je August kćeri. »Imaš ovo popodne da pokupiš sve što možeš ponijeti, a onda zaprega kreće u Fjällbacku. Mudro odaberi. Balske haljine vjerojatno ti neće trebati«, prezrivo je dodao i pokazao koliko ga je kći duboko ranila. Duša mu se nikad neće oporaviti. Kad su se vrata zatvorila za njima, tišina je bila zaglušna. A onda je Agnes Andersa pogledala s toliko mržnje da se morao svim silama upeti da ne pobjegne. Neki glasić savjetovao mu je da bježi dok još ima vremena, ali ga noge nisu slušale. Kao da je stajao zakovan za pod. Predznaci mračnih vremena natjerali su ga da protrne.


 MORGAN JE PRIMIJETIO da policajci dolaze i onda odlaze. Nije tratio vrijeme razmišljajući što su točno radili u roditeljskoj kući. Nije time razbijao glavu. Protegnuo se. Bilo je kasno popodne i, kao po običaju, gotovo je cijeli dan prosjedio za računalom. Majka se brinula kakve će mu to posljedice ostaviti na leđima, ali on nije smatrao da ima razloga za brigu prije nego što se nešto stvarno dogodi. Leđa su mu se, istini za volju, prilično pogrbila, ali ga nije boljelo. Sve dok se problem svodi samo na izgled, njegov ga mozak nije registrirao. Nekomu tko ionako nije normalan nije važno hoće li biti i malo pogrbljen. Bilo je olakšanje tako sjediti na miru. Nakon što je djevojčica nestala, nestao je i element koji ga je ometao. Stvarno mu nije bila draga. Stvarno. Uvijek bi mu dolazila smetati kad je bio dokraja zaokupljen poslom i onda se pravila da ne čuje kad bi joj rekao da ide. Druga djeca plašila su ga se. Zadovoljavali bi se upirući u njega prstom, iza leđa, u rijetkim prilikama kad bi izišao iz kuće. A ona je ometala, zahtijevala pozornost i odbijala prestrašiti se kad bi vikao na nju. Ponekad bi se bio toliko ozlovoljio da je samo mogao stajati i vrištati, dlanovima pokrivši uši u nadi da će je tako otjerati. A ona se samo smijala. Dakle, stvarno je sjajno da se više neće vraćati. Nikad više. Smrt ga je fascinirala. U toj konačnosti bilo je nečega što mu je mozak okupiralo smrću i svim njezinim oblicima. Najviše je uživao u igrama u kojima se umiralo do besvijesti. Krv i smrt. Ponekad je razmišljao o tome da samome sebi oduzme život. Ne zato što ne bi više želio živjeti, nego stoga što je želio vidjeti kako je to biti mrtav. U prošlosti je jasno iznio svoje namjere. Otvoreno je roditeljima rekao da razmišlja o samoubojstvu tek kako bi s njima podijelio tu informaciju. No njihova reakcija natjerala ga je da otada takve primisli drži za sebe. Tada je uslijedila neopisiva svađa; nakon toga još učestaliji posjeti psihologu, a istodobno su ga, točnije rečeno majka, počeli danonoćno nadzirati. Morganu to nije bilo drago. Nije mu bilo jasno zašto se svi toliko plaše smrti. Sve te nepojmljive emocije koje su drugi, čini se, posjedovali kao da su se pojačavale i umnažale kad bi razgovor


skrenuo na temu smrti. On to stvarno nije mogao pojmiti. Smrt je vid postojanja, baš kao i život. Zašto bi jedno bilo bolje od drugoga? Najviše od svega priželjkivao je biti nazočan kad na obdukciji razrežu djevojčicu; da mu bude dopušteno promatrati. Vidjeti što to drugi smatraju toliko strašnim. Možda će se odgovor ukazati kad je otvore. Možda će odgovor zuriti u lice ljudima koji će je otvoriti. Ponekad je sanjao da i sam leži u mrtvačnici. Na hladnom metalnom stolu, njegovo potpuno golo tijelo. U snovima je vidio sjaj čelika časak prije nego što bi mu patolog načinio ravan rez preko prsnog koša. O tim mislima nikome nije rekao ništa. Vjerojatno bi pomislili da je stvarno lud, ne samo drugačiji od drugih — a s tom se etiketom naučio živjeti. Morgan se vratio kodu na računalnom zaslonu. Uživao je u miru i tišini. Stvarno je sjajno što je više nema. Lilian je otvorila vrata prije nego što su stigli pokucati. Patrik je slutio da ih je promatrala još otkako su otišli. U predvorju se nalazio par cipela koje prije nisu bile ondje te je Patrik pretpostavio da pripadaju Lilianinoj prijateljici Evi koja joj je došla pružiti moralnu potporu. »Dakle«, rekla je Lilian. »Što je imao reći u svoju obranu? Možemo li sad dovršiti izvješće da ga možete privesti?« Patrik je duboko udahnuo. »Prvo bismo rado popričali s vašim suprugom – prije nego što nastavimo s prijavom. Ostalo je još nekoliko nejasnih detalja.« Na trenutak je na njezinu licu zamijetio neodlučan izraz, no onda je brzo povratila svoju ratobornost. »Apsolutno nemoguće. Stig je bolestan. Gore je, u postelji, odmara se, i nipošto se ne smije uznemirivati.« Glas joj je zvučao napeto, s prizvukom nervoze. Patriku je bilo jasno kako je Lilian zaboravila Stiga kao mogućeg svjedoka. Dakle, još je važnije da uspiju razgovarati s njim. »Nažalost, tu nema pomoći. Siguran sam da nas može primiti na minutudvije«, odvratio je Patrik najčvršćim mogućim glasom i istodobno svukao jaknu kako bi naglasio svoju odlučnost. Lilian se spremala pobuniti, no tada se, svojim najuljudnijim tonom, javio Gösta: »Ako ne dobijemo mogućnost razgovarati sa Stigom, to bi se moglo smatrati ometanjem pravde. A to neće dobro izgledati u službenom izvješću.«


Patrik nije vjerovao da će se izjava njegova kolege uspjeti održati, no čini se da je na Lilian ostavila željeni učinak – bjesomučno je pojurila prema stubama. Kako se, po svemu sudeći, činilo da se sprema s njima poći na kat, Gösta joj je stavio ruku za rame. »Sami ćemo se snaći, hvala.« »Ali...« Oči su joj zatreptale u potrazi za nekom novom valjanom pritužbom, no naposljetku je morala odustati. »Nemojte reći da vas nisam upozorila. Stigu stvarno nije dobro, a ako mu se stanje pogorša zato što ste uletjeli i zasuli ga hrpom pitanja...« Te su ih riječi pratile dok su se uspinjali stubama. Gostinjska soba nalazila se odmah slijeva i kako je Lilian ostavila otvorena vrata, nije bilo teško pronaći njezina supruga. Stig se bio skrivao u postelji, no bio je budan i radoznalo je okrenuo glavu prema vratima. Sudeći po tome kako se Lilianin usplahireni glas još uvijek orio iz kuhinje, nesumnjivo je čuo i da se uspinju k njemu. Patrik je ušao prije Göste i morao se obuzdati da glasno ne uzdahne. Čovjek u krevetu bio je toliko slab i mršav da se činilo kao da mu samo kosti izviruju ispod pokrivača. Obrazi su mu bili upali, a put mu je bila nezdravo sive boje. Kosa mu je prerano posijedjela što ga je činilo znatno starijim nego što je bio. U sobi se osjećao neugodan vonj bolesti i Patrik je morao suspregnuti poriv da diše samo na usta. Neodlučno je pružio ruku Stigu kako bi se predstavio. Gösta je učinio isto tako, a zatim su pogledom po sobici potražili gdje da sjednu. Činilo im se pretjerano službenim stajati iznad Stiga koji je ležao u bolesničkom krevetu. Stig je podigao sivkastu ruku i pokazao im na rub postelje. »Na nesreću, mogu vam ponuditi samo ovo.« Glas mu je bio suh i slab, i Patrika je ponovno šokirala njegova potpuna iscrpljenost. Izgledao je previše bolestan da bi bio kod kuće. Trebao je ležati u bolnici. No to ga se nije ticalo; uostalom, u kući su imali liječnika. Patrik i Gösta oprezno su sjeli na rub postelje. Kad se krevet zatresao, Stig je malo iskrivio lice te se Patrik požurio ispričati, plašeći se da mu nisu izazvali bol. Stig je samo odmahnuo rukom. Patrik se nakašljao. »Kao prvo, želim vam izraziti sućut zbog gubitka unuke.« Ponovno je primijetio koliko mu glas zvuči službeno – što je osobno prezirao. Stig je sklopio oči i doimalo se kao da se trudi sabrati kako bi odgovorio. Te riječi očito su mu probudile emocije koje je želio nadvladati.


»Istini za volju, Sara mi nije bila prava unuka – njezin djed, Charlottin otac, umro je prije osam godina – ali ja sam je uvijek smatrao takvom. Brinuo sam se za nju otkad je bila beba pa sve...«, zastao je, »sve do samog kraja.« Ponovno je sklopio oči, no kad ih je otvorio, činilo se kao da se smirio. »Malo smo razgovarali s ostatkom obitelji«, rekao je Patrik, »kako bismo doznali što se točno zbilo tog jutra. Jeste li možda vi čuli nešto neobično? Na primjer, znate li u koliko je sati Sara izišla iz kuće?« Stig je odmahnuo glavom. »Pijem jake tablete za spavanje i obično se ne budim prije deset. A tada je već... više nije bilo.« Opet je sklopio oči. »Kad smo vašu suprugu upitali znade li koga tko bi Sari želio naškoditi, navela je vašeg susjeda Kaja Wiberga. Slažete li se s tom izjavom?« »Je li Lillian izjavila da je Kaj ubio Saru?« Stig ih je sumnjičavo promatrao. »Ne baš tim riječima, no neizravno je nagovijestila da vaš susjed možda želi zlo vašoj obitelji.« Stig je duboko uzdahnuo. »Dakle, nikad nisam shvaćao što je s njih dvoje. Ta zavada traje još od vremena prije nego što sam ja ušao u priču, otprije Lennartove smrti. Istinu govoreći, ne znam tko je prvi počeo i usuđujem se reći da je Lilian sposobna podjarivati sukob jednako kao i Kaj. Trudio sam se držati podalje najviše što sam mogao, no nije mi bilo lako.« Odmahnuo je glavom. »Ne, stvarno mi nije jasno zašto se tako ponašaju. Svoju suprugu poznajem kao toplu i suosjećajnu osobu, no kad joj se spomenu Kaj i njegova obitelj, kao da ugleda crvenu krpu. Znate, ponekad mi se čini da ona i Kaj zapravo uživaju u tome. Zašto bi se itko pri pameti tako ponašao – vukao po sudovima i sve drugo? Štoviše, to je skupo. Kaj si to može priuštiti, no mi nismo toliko imućni s obzirom na to da smo oboje u mirovini. Stvarno, zašto bi se itko tako natezao?« Pitanje je bilo čisto retoričko. Stig nije očekivao odgovor. »Je li ikad došlo do tučnjave?« sa zanimanjem je upitao Patrik. »Bogu hvala, pa nije«, živo je odvratio Stig. »Toliko ludi nisu.« I nasmijao se. Patrik i Gösta pogledali su se. »Jeste li čuli da je Kaj jutros navraćao ovamo?« »Da, teško da sam to mogao prečuti«, rekao je Stig. »U kuhinji su se strahovito počupali; vikao je i nasrtao, no Lilian ga je otpravila podvijena repa.« Pogledao je Patrika. »Stvarno ne razumijem neke ljude. Mislim – kakve god probleme imali, čovjek bi pomislio da će, s obzirom na to što se zbilo sa Sarom, pokazati bar malo sućuti.«


Patrik se složio da bi posljednjih nekoliko dana sućut svakako trebala prevladati, no za razliku od Stiga nije svu krivnju svalio na Kaja. I Lilian je također pokazivala neugodan manjak poštovanja prema situaciji. Osjetio je da mu se u mislima rađa zloćudna sumnja. Nastavio je s pitanjima namjeravajući je potvrditi. »Jeste li vidjeli Lilian nakon Kajeva dolaska?« I zadržao je dah. »Naravno«, rekao je Stig koji kao da se pitao zašto Patrika to zanima. »Donijela mi je čaj i ispričala kako se Kaj bestidno ponio.« Patriku je počelo svitati zašto je Lilian djelovala tako nemirno kad su joj rekli da žele razgovarati sa Stigom. Zaboravila je na supruga i time pogriješila u taktici. »Jeste li primijetili da je drugačija?« upitao je Patrik. »Drugačija? Kako to mislite? Izgledala je malo nervozno, ali to nije nikakvo čudo.« »Nikakvih tragova da ju je netko pljusnuo?« »Pljusnuo? Ne, nipošto. Tko iznosi takve optužbe?« Stig je izgledao potpuno smeten; Patrik ga je gotovo žalio. »Lilian tvrdi da ju je Kaj napao dok je bio ovdje. Kao dokaz, pokazala nam je ozljede, među kojima i onu na licu.« »Ali nakon što je Kaj otišao nije imala nikakvih ozljeda. Ne shvaćam...«, Stig se promeškoljio, što ga je natjeralo da bolno iskrivi lice. Patrikov izraz lica bio je strog kad je Gösti pogledom dojavio da su gotovi. »Idemo dolje pa ćemo opet porazgovarati s vašom suprugom«, rekao je trudeći se ustati što opreznije. »Naravno, samo tko bi...« Ostavili su Stiga da leži, zbunjena lica. Patrik je pretpostavljao da će, kad odu, ozbiljno popričati sa ženom. Samo što će prvo oni ozbiljno porazgovarati s njom. Dok su silazili, u njemu je kipjelo. Od Sarine smrti prošla su samo tri dana, a Lilian već pokušava njezinu smrt iskoristiti kao oružje u svojoj sitnoj zavadi. Bilo je to toliko... bešćutno da mu se činilo gotovo nemogućim. Najviše ga je razgnjevilo to što je policiji tratila vrijeme i sredstva u trenutku kad su sve snage morali usmjeriti na potragu za osobom koja joj je ubila jedinu unuku. Činjenica da Lilian nije razmišljala o posljedicama bila je toliko izopačena i vrijedna prezira da je jedva nalazio riječi kojima bi opisao njezin čin. Kad su ušli u kuhinju, po Lilianinu izrazu lica vidjelo se kako joj je jasno da je izgubila bitku.


»Upravo smo od Stiga čuli neke zanimljive podatke«, mračno je otpočeo Patrik. Lilianina prijateljica Eva upitno ih je pogledala. Nesumnjivo je potpuno povjerovala Lilianinoj verziji, no za nekoliko bi minuta mogla prijateljicu vidjeti u novom svjetlu. »Ne shvaćam zašto dodijavate osobi prikovanoj za postelju, ali danas policija očito nema obzira prema nikome«, ispalila je Lilian pokušavajući nekako ovladati situacijom. »Svakako ste u pravu«, odvratio je Gösta i mirno sjeo na stolac nasuprot Lilian i Evi. Patrik je privukao stolac i sjeo do njega. »Bila je dobra ideja da porazgovaramo i sa Stigom, jer dao je važnu izjavu. Jeste li voljni pomoći nam da je razjasnimo?« Lilian nije upitala kakvu je to izjavu dao njezin suprug. U mučnoj tišini čekala je da nastave. Progovorio je Gösta: »Rekao je da ste, poslije Kajeva odlaska, ušli k njemu u sobu i da nije bilo nikakvih tragova udaraca. Koje mu, uostalom, niste ni spomenuli. Možete li to objasniti?« »Valjda treba proći neko vrijeme prije nego što modrice postanu vidljive«, promrmljala je Lilian junački pokušavajući spasiti stvar. »I nisam željela zabrinjavati Stiga, s obzirom na njegovo stanje. Što svakako razumijete.« Razumjeli su oni i više. A njoj je to bilo jasno. Patrik je preuzeo riječ: »Nadam se da shvaćate ozbiljnost iznošenja lažnih optužbi.« »Nisam ništa slagala«, planula je Lilian. Nastavila je malo mirnije: »Ovaj... možda sam malo pretjerala. No samo zato što se spremao napasti me. Vidjela sam mu to u očima.« »Ozljede koje ste nam pokazali?« Nije rekla ništa, nije ni trebala. Već su i sami shvatili da ih je Lilian nanijela sama prije njihova dolaska. Prvi put Patrik se upitao je li joj u glavi sve na broju. Ona je tvrdoglavo nastavila: »Ali samo zato što vam je trebao razlog da ga privedete na ispitivanje. Tada biste mogli na miru potražiti dokaz da su on ili Morgan ubili Saru. Znam da je kriv jedan od njih dvojice pa sam vam samo htjela pomoći da dođete na pravi trag.« Patrik ju je gledao s nevjericom. Ili je neopisivo samouvjerena ili je jednostavno luda. U svakom slučaju, trebali su zaustaviti te gluposti.


»Ubuduće bili bismo zahvalni da nam dopustite raditi naš posao. A Wilbergove ostavite na miru. Jesmo li se razumjeli?« Lilian je kimnula, no bilo im je jasno da je luđački bijesna. Cijelo to vrijeme prijateljica ju je zaprepašteno promatrala. I potrudila se izići zajedno s Patrikom i Göstom. Njihovo prijateljstvo očito je pretrpjelo težak udarac. Putem do postaje nisu razgovarali o Lilianinoj priči. Sve to bilo je previše deprimirajuće. Stig je ležao u krevetu; osjećao je nemir. Znao je da će Lilian bjesnjeti, no nije znao što je drugo mogao. Kad mu je ušla u sobu, izgledala je savršeno normalno. Nije shvaćao sve te besmislice o Kajevu napadu na nju. Zašto bi lagala o nečem takvom? Koraci na stubištu zvučali su bijesno, baš kao što se pribojavao. Načas se poželio pokriti preko glave i praviti se da spava, ali se predomislio. Pa ne može biti toliko strašno. On je rekao istinu – Lilian to mora shvatiti. Uostalom, zacijelo je sve to samo pogreška. Izraz njezina lica rekao mu je i više nego što je želio znati. Očito je bila bijesna na njega te se Stig doslovno zgrčio pod njezinim pogledom. Uvijek se osjećao krajnje neugodno kad bi je obuzelo takvo raspoloženje. Nije shvaćao kako se netko poput njegove Lilian, toliko nježan i topao, može povremeno preobraziti u takvu neugodnu personu. Odjednom se upitao nije li možda istina ono što su policajci natuknuli. Je li iznijela optužbe protiv Kaja? Odbacio je tu primisao. Moraju samo izgladiti nesporazum te će mu tada sve biti jasno. »Stvarno ne možeš držati tu svoju jezičinu za zubima?« nadvila se nad njim, a oštar ton glasa tjerao mu je munje kroz glavu. »Ali, draga, samo sam rekao...« »Istinu? To si htio reći? Da si im samo rekao istinu? Ma kakva sam ja sretnica što živim s takvom poštenjačinom. Takvim iskrenim, časnim tipom kojem se živo fućka kocka li se ženinim životom. Mislila sam da ćeš mi držati stranu.« Osjećao je kako mu njezina slina prska po licu i jedva je prepoznavao njezino izobličeno lice koje je lebdjelo nad njim. »Lilian, uvijek ti držim stranu. Jednostavno, nisam znao...« »Nisi znao? Što ti stvarno sve moram nacrtati, budalo glupa?« »Nisi mi ništa rekla... a policajci su vjerojatno izmislili cijelu tu besmislicu. Mislim, ti ne bi izvela takvo što, zar ne?« Stig se svim silama trudio otkriti bar


nekakvu logiku u gnjevu što se obrušio na njega. Lilianino lice počelo je poprimati ljubičastu nijansu. Stisnuo je oči i upitno je promatrao. »Lilian, kakav ti je to trag na licu? Nisi ga imala kad si došla k meni. Dakle, ono što su policajci rekli bila je istina? Izmislila si da te Kaj udario dok je bio kod nas?« U glasu mu se čula nevjerica, no kad je primijetio da je Lilian objesila ramena, nije mu trebala nikakva daljnja potvrda. »Za kog si vraga izvela takvu glupost?« Uloge su se zamijenile. Stigov glas ojačao je, a Lilian se svalila na rub postelje i zarila lice u dlanove. »Ne znam, Stig. Sad znam da je to bilo glupo, ali sam htjela da ozbiljno istraže Kaja i njegovu obitelj. Sigurna sam da su na neki način umiješani u Sarinu smrt. Nisam li ti vječno ponavljala da je tip potpuno beskrupulozan? I onaj munjeni Morgan koji čuči po grmlju i uhodi me. Zašto policija ne poduzme nešto?« Tijelo joj se treslo od jecaja te je Stig skupio svu preostalu snagu da se, unatoč bolovima, uspravi u krevetu i zagrli ženu. Umirujuće ju je milovao po leđima, ali su mu oči bile nemirne i upitne. Kad se Patrik vratio kući, Erica je sjedila sama u tami i razmišljala. Kristina je Maju izvela u šetnju, a Charlotte je već odavno bila otišla. Zabrinulo ju je ono što je Charlotte rekla. Kad je Erica čula da Patrik otvara vrata, ustala je i pošla mu u susret. »Zašto sjediš u mraku?« Na šank je spustio nekoliko vrećica i počeo paliti svjetla. Sjaj ju je na trenutak zaslijepio, prije nego što se priviknula. A onda se naslonila na kuhinjski stol i gledala supruga kako rasprema ono što je donio. »Kako je doma sve lijepo«, raspoloženo je primijetio osvrćući se. »Stvarno je dobro da mama može povremeno doći i pomoći«, nastavio je ne primjećujući da ga Erica promatra otrovnim pogledom. »O da, čista milina«, zajedljivo je rekla. »Sigurno je divno doći doma i ući, bar jednom, u čistu i dobro organiziranu kuću.« »Je, stvarno je!« rekao je Patrik nesvjestan da si svakim trenutkom kopa sve dublji grob. »A onda bi mogao razmisliti da ubuduće ostaješ doma, pa bi sve bilo u većem redu!« zaurlala je Erica. Patrika je trgnulo to neočekivano podizanje tona. Okrenuo se i zapanjeno je pogledao. »Pa što sam sam rekao?«


Erica je ustala i izjurila van. Ponekad je stvarno preglup da mu se objasni. Ako mu nije jasno, ona mu nema snage objašnjavati. Ponovno je sjela u dnevnu sobu osvijetljenu tek prigušenim svjetlom i zagledala se kroz prozor. Vrijeme se savršeno poklapalo s njezinim stanjem. Sivo, olujno, suro i hladno. Varljivo mirna razdoblja s povremenim snažnim olujama. Potekle su joj suze. Patrik je prišao i sjeo na sofu pokraj nje. »Oprosti što sam bio tako glup. Nije baš lako s mamom u kući.« Erica je osjetila da joj donja usnica drhti. Umorila se od plakanja. Osjećala se kao da posljednjih mjeseci nije činila ništa nego plakala. Da je samo bila spremna na ono što je uslijedilo. Sve je bilo neopisivo drugačije od radosti koja je, bar je tako očekivala, trebala pratiti rođenje djeteta. U najmračnijim trenucima gotovo je mrzila Patrika zato što se nije osjećao kao ona. Racionalno je osjećala olakšanje jer je netko morao obitelj držati na okupu. Ali je priželjkivala da se, barem na tren, stavi na njezino mjesto i shvati kako se ona osjeća. Kao da joj je mogao čitati misli, rekao je: »Da se bar mogu zamijeniti s tobom – stvarno. Budući da ne mogu, moraš prestati izigravati heroja i reći mi što se s tobom zbiva. Možda bi trebala otići porazgovarati s nekim, sa stručnjakom. Možda bi nam mogli pomoći u Centru za dječju skrb.« Erica je odmahnula glavom. Depresija će zacijelo proći sama od sebe. Mora. Štoviše, neke žene podnosile su to puno lošije od nje. »Charlotte je danas navratila«, rekla je. »Kako je ona?« tiho je upitao Patrik. »Bolje, ma što to značilo.« Zastala je. »Ima li ikakvog napretka?« Patrik se zavalio u sofi i zagledao u strop. Uzdahnuo je duboko i rekao: »Ne, nažalost. Ne znamo odakle bismo počeli. Štoviše, Charlottina luda mater kao da se više zanima da prikupi novu municiju za svađu sa susjedom, a manje da nam pomogne u istrazi. Nimalo nam ne olakšava posao.« »O čemu se radi?« sa zanimanjem je upitala Erica. Patrik joj je ukratko prepričao današnje događaje. »Stvarno misliš da bi netko iz Sarine obitelji mogao biti povezan s njezinom smrću?« upitala je. »Ne, to mi je gotovo nevjerojatno«, rekao je Patrik. »Za to jutro svi redom imaju čvrste alibije.«


»Imaju?« pomalo neobičnim glasom upitala je Erica. Patrik se spremao upitati što time misli, no čuli su zvuk ulaznih vrata i u kuću je ušla Kristina s Majom u naručju. »Ne znam što vi radite tom djetetu«, mrzovoljno je izjavila. »Vrištala je cijelo vrijeme na povratku i ne želi se smiriti. Eto, to se događa kad je podignete svaki put čim zacvili. Kvarite je. Ti i sestra nikad niste toliko plakali...« Patrik je prekinuo njezinu propovijed ustavši da preuzme Maju. Po Majinim vriskovima Erica je znala da je gladna pa se s uzdahom zavalila u naslonjač, otkopčala grudnjak za dojenje i izvukla bezobličnu, mlijekom natopljenu vatu. Vrijeme je... opet... Čim je ušla u kuću, Monica je naslutila da nešto nije u redu. Kajev gnjev kuljao je prema njoj poput zvučnih valova kroz zrak te se odmah osjetila još umornijom. Sto je pak sad? Još se davno umorila od njegovih izljeva gnjeva, no nije se mogla sjetiti je li ikad bio imalo drukčiji. Zajedno su još otkad su bili tinejdžeri i možda je tada ta njegova ćudljivost bila uzbudljiva i privlačna. Više se nije mogla sjetiti. Doduše, to nije bilo važno – život je išao svojim tijekom. Zatrudnjela je, vjenčali su se. Seksualni život već im je godinama bio mrtav; odavno se premjestila u vlastitu spavaću sobu. Možda je život i nudio nešto više, ali se priviknula na ovakvo stanje. Naravno, s vremena na vrijeme poigravala se pomišlju na razvod. Jednom je prilikom, prije gotovo dvadeset godina, kriomice čak i spremila kovčeg, spremna uzeti Morgana sa sobom i otići. No onda je odlučila prvo Kaju pripremiti večeru, zatim mu izglačati nekoliko košulja i u perilici oprati rublje kako ne bi za sobom ostavila hrpu prljave robe. Prije nego što se snašla, već je pokorno raspremala kovčeg. Uputila se u kuhinju. Znala je da će ondje zateći Kaja jer bi se uvijek onamo sklonio kad bi ga nešto izbacilo iz takta. Možda zato što je na oku mogao držati uobičajeni razlog svog nemira. Malo je odgrnuo zavjesu i zurio u susjednu kuću. »Bok«, rekla je Monica, ali zauzvrat nije dobila nikakav civilizirani pozdrav. Umjesto toga, odmah se prebacio na dugočasnu, mržnjom ispunjenu tiradu. »Znaš li što je ta kurva danas izvela?« Nije čekao Monicu koja mu ionako nije namjeravala odgovoriti. »Pozvala je policiju i izjavila da sam je napao! Pokazala im je nekakve modrice koje si je sama nanijela i onda rekla da sam je ja udario. Jebote, stvarno je sišla s pameti!« Na ulazu u kuhinju Monica je bila odlučna ne dati se uvući u najnoviju Kajevu raspru, no ovo je bilo gore nego što je očekivala. Protiv svoje volje osjetila je kako joj


u grudima buja gnjev. Ali je prvo morala odagnati strahove. »Kaj, jesi stvarno siguran da je nisi napao? Ponekad ti ruka zna sama poletjeti,..« Kaj ju je pogledao kao da je luda. »Kog to vraga govoriš? Misliš da bih bio toliko glup da joj uletim ravno u šake? Ne bih imao ništa protiv da je raspalim po nosu, ali ne misliš li da ne znam što bi tada izvela? Jesam, otišao sam tamo i rekao joj što mislim, ali je nisam ni taknuo!« Monica je vidjela da govori istinu i usprkos svemu prezirno je pogledala prema susjednoj kući. Kad bi ih Lilian barem ostavila na miru! »Dakle, i što je bilo? Jesu li policajci progutali njezine laži?« »Ne, Bogu hvala. Shvatili su da laže. Otišli su razgovarati sa Stigom i mislim da je on srušio čitav taj plan. Ipak, bilo je gusto.« Sjela je za kuhinjski stol, sučelice suprugu. Lice mu je bilo crveno kao paprika i gnjevno je prstima bubnjao po stolu. »A da jednostavno dignemo ruke i odselimo se? Ovako više ne ide.« To je ponovila već bezbroj puta, ali je uvijek u suprugovim očima vidjela istu odlučnost. »Ne dolazi u obzir, kažem ti. Ona nas nikad neće istjerati iz našeg doma. Odbijam joj priuštiti to zadovoljstvo.« Svoje riječi naglasio je udarivši šakom po stolu, što nije bilo potrebno. Monica je sve to već čula. I znala da je jalovo. Istini za volju, ni sama nije željela Lilian prepustiti pobjedu. Ne nakon svega što je ta izgovorila o Morganu. Pomisao na sina natjerala ju je da skrene s teme: »Jesi li danas provjerio kako je Morgan?« Kaj je nevoljko skrenuo pogled s kuće Florinovih i promrmljao: »Ne, trebao sam? Znaš da nikad ne izlazi iz sobe.« »Dobro, samo sam mislila da odeš do njega i pozdraviš ga. I pogledaš kako je.« Znala je da su to puste želje, ali je odbijala izgubiti nadu. Morgan je i njegov sin. »Zašto bih?« frknuo je Kaj. »Ako želi društvo, neka dođe ovamo.« Ustao je. »Ima li štogod za jelo?« Ona je šutke ustala i počela pripremati večeru. Prije mnogo godina možda bi joj i palo na pamet da je Kaj mogao skuhati večeru kad je ionako bio kod kuće. No na to više nije ni pomišljala. Sve je onako kako je oduvijek bilo. I kako će uvijek biti.


Fjällbacka, 1924. PUTEM DO FJÄLLBACKE nisu prozborili nijednu riječ. Poslije svih onih noći u kojima su jedno drugome šaptali na uho, više si nisu imali što reći. Umjesto toga, sjedili su kruto, poput olovnih vojnika i zurili ravno pred sebe, oboje utonuli u svoje mračne misli. Agnes se osjećala kao da joj se ruši sav njezin svijet. Zar se stvarno jutros probudila u svom velikom krevetu, u svojoj elegantnoj sobi, u veličanstvenoj vili gdje je proživjela cijeli život? Kako je moguće da sad sjedi u vagonu, s kovčegom uza se, na putu u jad i muku uz muškarca kojega nije više željela ni poznavati? Jedva se mogla natjerati da ga pogleda. Anders je jednom pokušao utješno položiti svoju ruku na njezinu – otresla ju je s takvim gađenjem da se nadala kako to više neće ponavljati. Nekoliko sati poslije, kad su se zaustavili ispred tvrtkine daščare koja će im biti zajednički dom, Agnes je isprva odbijala izaći iz kočije. Sjedila je, nesposobna pokrenuti se, paralizirana prljavštinom koja ju je okružila i bukom musavih šmrkavaca koji su se sjatili oko kola. To ne može biti njezin život! Na trenutak je pala u iskušenje da vozara zamoli da je odveze natrag na stanicu, no shvatila je koliko bi to bilo besmisleno. Kamo bi se uputila? Otac joj je savršeno jasno dao do znanja da više ne želi s njom imati nikakve veze. Živjeti u nekakvom kućanstvu nikad joj nije padalo na pamet, čak i bez djeteta u utrobi. Svi su joj se putovi zatvorili, osim onoga koji je vodio do te prljave, klimave straćare. S knedlom u grlu konačno je odlučila izići iz kočije. Iskrivila je lice kad joj je stopalo utonulo u blato. Što je bilo najgore – na nogama je imala svoje lijepe, crvene cipele otvorenih prstiju. Krajičkom oka zamijetila je kako se povlače zavjese i otkrivaju znatiželjna lica što su promatrala taj spektakl. Odmahnula je glavom. Samo neka bulje sve dok im oči ne ispadnu iz glave. Ona ne mari za njihovo mišljenje, to su samo obični sluge. Vjerojatno nikad nisu vidjeli damu. A ovo će ionako biti samo kratak predah. Svakako će pronaći način da se izvuče iz nevolje – nikad se nije našla u poziciji da ne može lagati ili se izvlačiti šarmom. Odlučno je podigla torbu i uputila se prema kućici.


 NA JUTARNJOJ KAVI Patrik i Gösta prepričali su Martinu i Anniki jučerašnje događaje. Ernst je rijetko dolazio prije devet, a Mellberg je kavu s osobljem smatrao nedostojnom šefovske uloge te je ostao u uredu. »Njoj nije jasno da sama sebi kopa grob?« javila se Annika. »Trebala bi željeti da se usredotočite na potragu za ubojicom, a ne da tratite vrijeme na takve gluposti.« To je bio samo odjek onoga što su već prije zaključili i Patrik i Gösta. Patrik je samo odmahnuo glavom. »Ovaj, ne znam je li sposobna gledati dalje od nosa, ili je skroz naskroz luda. No mislim da to sad možemo ostaviti za sobom. Nadam se da smo je jučer uspjeli malo isprepadati pa to neće ponoviti. Imamo li još kakvih tragova?« Nitko nije izgovorio ni riječ. Imali su tragičan manjak dokaza i bilo kakvih upotrebljivih tragova. »Što si rekao, kad nam laboratorij šalje rezultate?« upitala je Annika prekidajući neugodnu šutnju. »U ponedjeljak«, rekao je Patrik. »Jesmo li obitelj isključili kao sumnjivce?« upitao je Gösta, gledajući okupljene preko ruba šalice. Patrik se u času prisjetio sinoćnjeg Ericina neobičnog tona glasa dok su razgovarali o alibijima obitelji. Nešto je i njega izjedalo te mu je samo preostalo otkriti o čemu je riječ. »Naravno da nismo«, rekao je. »Članovi obitelji uvijek su sumnjivi, no ništa određeno ne ukazuje na takvo što.« »Kakvi su im alibiji?« upitala je Annika. Nju su često izostavljali tijekom istraga, pa je spremno prihvatila mogućnost da više sazna o tome što se zbiva. »Uvjerljivi, ali ne i potvrđeni, usudio bih se reći«, odvratio je Patrik. Ustao je doliti si još kave i ostao stajati nalaktivši se na šank. Charlotte je spavala u podrumskom stanu zbog migrene. Stig je izjavio da je spavao i on. Uzeo je tabletu i nije imao pojma što se dolje zbiva. Lilian je bila doma i pazila na Albina kad je Sara izišla iz kuće, a Niclas je bio na poslu.«


»Dakle, nitko od njih nema alibi koji bi se mogao smatrati neoborivim«, suho je primijetila Annika. »U pravu je«, nadovezao se Gösta. »Bili smo možda malo previše obzirni i nismo se usudili jače ih pritisnuti. Njihove izjave mogu se svakako dovesti u pitanje – nemoguće je potvrditi ijednu, osim Niclasove.« Da, to je to! Patrik je shvatio što mu se to ugnijezdilo u podsvijesti. Počeo je uzbuđeno koračati po sobi. »Niclas nije mogao biti na poslu. Zaboravili ste?« rekao je okrenuvši se Martinu. »Tog jutra nismo ga mogli dobiti. Prošla su gotovo dva sata dok nije došao kući. Ne znamo gdje je zapravo bio – ni zašto je lagao rekavši da je bio u klinici.« Martin je nijemo odmahnuo glavom. Kako su to mogli previdjeti? »Ne bismo li također trebali ispitati i Morgana, susjedovog sina? Postoje izvješća, istinita ili ne, u kojima stoji da se prikradao i virio kroz prozore, navodno da bi gledao Lilian kako se svlači... iako, Boga mi moga, ne mogu zamisliti zašto bi itko to poželio gledati«, rekao je Gösta i, promatrajući ostale, otpio gutljaj kave. »Ta izvješća prilično su stara. I kao što kažeš, gotovo ništa ne potvrđuje njihovu točnost, osobito ako se uzmu u obzir jučerašnji događaji.« Patriku je bilo jasno da zvuči nervozno. Nije bio siguran želi li ijedan trenutak potratiti na istraživanje Lilianinih laži – ni starih, ni novih. »Ipak, budući da smo već potvrdili da nemamo mnogo toga, onda...« Gösta je pomirljivo podigao ruke, a tri para očiju iznenađeno su ga pogledala. Nije bilo nalik na njega pokazati imalo inicijative tijekom istrage. No kako se to zbivalo iznimno rijetko, pomislili su da bi vrijedilo obratiti pozornost. Ne bi li potkrijepio vlastite riječi, Gösta je nastavio: »Onda, osim ako se ne varam, iz njegove kućice može se vidjeti kuća Florinovih, dakle, tog jutra mogao je nešto primijetiti.« »U pravu si«, rekao je Patrik, ponovno se osjećajući pomalo glupim. Trebao je Morgana gledati kao mogućeg očevica – najblaže rečeno. »Dobro, ovako ćemo: ti i Martin razgovarajte s Morganom Wibergom...«, spustio je glas i prisilio se nastaviti, »a Ernst i ja malo ćemo bolje ispitati Sarina oca. Nađimo se ponovno poslijepodne.« »A ja? Mogu li ja što?« javila se Annika. »Dežuraj na telefonima. Dosad je slučaj privukao prilično zanimanje medija, pa ako nam se posreći, možda dobijemo neke informacije od javnosti.« Annika je kimnula i ustala da šalicu ubaci u perilicu suđa. Ostali su učinili isto, a Patrik se uputio do ureda pričekati Ernsta. Ipak, jedno po jedno – prvo moraju razgovarati o važnosti točnog dolaska na posao tijekom tekuće istrage ubojstva.


Mellberg je osjećao kako mu se usud sve brže primiče. Još samo jedan dan. Pismo mu i dalje leži u gornjoj ladici. Nije se usudio ponovno ga pogledati. No sadržaj je već znao napamet. Zapanjilo ga je što mu u nutrini ratuju takvi proturječni osjećaji. Prvo je osjetio nevjericu i gnjev, sumnju i bijes. Poslije je, neopisivo sporo, oćutio kako se pojavljuje nada. I ona ga je potpuno zatekla. Vlastiti život smatrao je gotovo savršenim, barem dok ga nisu prebacili u ovu vukojebinu. Poslije toga bio je prisiljen priznati da je sve pošlo malo nizbrdo. Ipak, osim zasluženog, nedohvatljivog promaknuća, koje je mislio da zaslužuje, nije mu nedostajalo ništa. Istini za volju, ta neugodna mala avantura s Irinom možda mu je dala razlog da vjeruje kako od života želi još ponešto, ali tu aferu brzo je spremio u zapećak. Oduvijek je veliku važnost pridavao činjenici da mu nitko nije potreban. Jedina osoba s kojom je bio i želio ostati blizak bila je njegova draga majka, samo što ona više nije bila među živima. Pismo je, doduše, impliciralo da bi se to moglo promijeniti. Disao je teško i s naporom. Strava se miješala s nestrpljivošću i znatiželjom. Dijelom je priželjkivao da vrijeme protekne što brže kako bi izvjesnost sutrašnjega dana zamijenila sve sumnje. Istodobno je želio da dan protječe što sporije može, toliko sporo da vrijeme zapravo stoji. Neko vrijeme razmišljao je da sve to jednostavno stjera u vražju mater. Da pismo baci u smeće u nadi da će se sve riješiti samo po sebi. Ali znao je da je to nemoguće. Uzdahnuo je, podigao noge na stol i sklopio oči. Može mirno pričekati ono što će mu donijeti sutrašnji dan. Gösta i Martin diskretno su prošli pokraj velike kuće nadajući se da ih nitko neće primijetiti na putu do Morganove kućice. Nijedan od njih nije bio raspoložen za sukob s Kajem. Željeli su u miru porazgovarati s Morganom bez roditelja koji bi se uplitali. Osim toga, bio je punoljetan, dakle nije bilo razloga za roditeljsku nazočnost. Čekali su dugo prije nego što su se vrata otvorila – toliko dugo da su već posumnjali da je itko unutra. Vrata su se konačno otvorila i pred njima se našao blijed, plavokos muškarac u tridesetima, »Tko ste vi?« glas mu je zvučao jednolično, a na licu mu se nije očitavao upitan izraz kakav obično prati takva pitanja. »Iz policije«, rekao je Gösta i predstavio obojicu. »U cijelom naselju razgovaramo s ljudima vezano uz smrt Sare, kćeri vaših susjeda.«


»A«, rekao je Morgan, jednako bezizražajnim licem. Nije se potrudio stati na stranu. »Možemo li ući i porazgovarati s vama?« upitao je Martin. Počeo je osjećati nekakvu nelagodu u blizini tog čudnog mladog čovjeka. »Bolje ne. Sada je deset, a radim od devet do jedanaest i petnaest. Zatim, od jedanaest i petnaest do dvanaest ručam i onda ponovno radim od podneva do dva i petnaest. Tada u kući s mamom i tatom pijem kavu i jedem peciva. To je do tri. Ponovno radim do pet i onda večeram. Zatim su na drugom programu vijesti u šest, u šest i trideset na četvrtom programu, u sedam i trideset na prvom programu, i ponovno na drugom u devet. Poslije toga idem u krevet.« I dalje je govorio jednolično, gotovo nijednom ne udahnuvši tijekom cijelog monologa. Glas mu je bio malo previsok i kreštav te je Martin načas pogledao Göstu. »Zvuči kao da ste jako zauzeti«, rekao je Gösta, »ali znate, važno nam je razgovarati s vama. Stoga bismo uistinu cijenili kad biste za nas odvojili nekoliko minuta svog vremena.« Morgan kao da je malo razmišljao o tome, i na kraju odlučio pristati. Otkoračio je i propustio ih unutra, no bilo je očito da mu nimalo nije drago takvo kršenje njegove rutine. Kad su ušli, Martin je ostao zatečen. U kućici se nalazila jedna malena soba koja je očito služila i kao radna i kao spavaća, te kutni dio s kuhinjom. Djelovala je čisto i uredno – osim jednoga. Posvuda hrpe časopisa. Između njih bili su usječeni uski prolazi koji su olakšavali kretanje po sobi. Jedan je vodio do kreveta, drugi do računala, a treći do kuhinje. Ostatak poda bio je potpuno zatrpan. Martin je letimice pogledao i uočio da su časopisi većinom informatički. Sudeći po naslovnicama, zbirka je nastajala mnogo godina. Neki su izgledali novo, neki prilično raskupusano. »Vidim da se zanimate za kompjutore«, rekao je Martin. Morgan ga je samo pogledao, ne potvrdivši ono očito u njegovoj izjavi. »Kakvim se poslom bavite?« upitao je Gösta da prekine neugodnu šutnju. »Dizajniram računalne igre, većinom fantazije«, odvratio je Morgan. Primaknuo se računalima kao da traži zaštitu. Martin je primijetio da se kreće nezgrapno, teturavo, kao da će u prolazu srušiti hrpe časopisa. Nekako mu je uspjelo to izbjeći pa je sjeo za računalo, ne prouzročivši nikakvu nezgodu. Odsutno se zagledao u Martina i Göstu koji su stajali usred svih tih


časopisa. Razmišljali su kako ispitivati tu čudnu individuu. Nešto s njim nije bilo u redu, no nisu mogli odrediti što točno. »Kako zanimljivo«, rekao je Martin. »Uvijek sam se pitao kako ljudima uspijeva stvoriti sve te čudesne svjetove. Za to zacijelo treba strašna mašta.« »Zapravo, ja ne kreiram igre. To rade drugi. Ja samo pišem kod. I imam Aspergera«, mirno je dodao Morgan. Martin i Gösta ponovno su se zatečeno pogledali. »Aspergera?« ponovio je Martin. »Nažalost, ne znam što je to.« »Većina ne zna«, rekao je Morgan. »To je oblik autizma koji obično prati normalna ili visoka inteligencija. Ja posjedujem visoku inteligenciju. Ekstremno visoku«, dodao je, ne pridajući nikakvu emociju toj izjavi. »Oni koji pate od Aspergera imaju teškoća pojmiti facijalne ekspresije, metafore, ironiju ili ton glasa. Posljedica toga jest otežana socijalna interakcija.« Zvučalo je kao da čita iz knjige, a Martin se morao istinski usredotočiti da bi pratio Morganovo izlaganje. »Shodno tomu, ne mogu sam stvarati računalne igre jer bih tada morao zamišljati tuđe osjećaje. S druge strane, ja sam jedan od najboljih programera u Švedskoj.« Te riječi bile su čisto iznošenje činjenica, bez tračka hvalisanja ili oholosti. Martina je to iskreno zadivilo. Nikad prije nije čuo za Aspergera i istinski se zainteresirao čuvši Morganovo objašnjenje. No ovamo su došli obaviti posao pa bi im bilo bolje da se vrate tome. »Možemo li negdje sjesti?« upitao je osvrćući se po sobi. »Na krevet«, odvratio je Morgan i glavom pokazao prema uskoj postelji na drugom kraju sobe. Gösta i Martin oprezno su se provukli između hrpa časopisa i pažljivo sjeli na rub. Gösta je prvi progovorio: »Pretpostavljamo da znate što se u ponedjeljak dogodilo kod Florinovih. Jeste li tog jutra primijetili nešto neobično?« Morgan nije odgovorio – samo ih je bezizražajno promatrao. Martin je shvatio da bi ’nešto neobično’ moglo zvučati previše neodređeno pa je pokušao preoblikovati pitanje da zvuči konkretnije. Nije mogao ni zamisliti koliko bi naporno bilo živjeti u društvu i ne moči protumačiti sve neizravne poruke u ljudskoj komunikaciji. »Jeste li primijetili kad je djevojčica izišla iz kuće?« pokušao je nadajući se de će pitanje biti dovoljno precizno da bi Morgan mogao odgovoriti na njega.


»Da, vidio sam kad je izišla iz kuće«, rekao je Morgan i zašutio, očito ne znajući krije li pitanje još štogod. Martin je počeo shvaćati pravila pa je precizno upitao: »U koliko ste sati vidjeli da odlazi?« »Izišla je u devet i deset«, rekao je Morgan, i dalje onim piskutavim i prodornim glasom. »Jeste li tog jutra vidjeli još koga?« upitao je Gösta. »Da.« »Koga ste još vidjeli tog jutra i u koliko sati?« javio se Martin, očito pokušavajući preteći Göstu. Naslutio je da mu kolegu živcira takav neobičan razgovor. »U petnaest do osam vidio sam Niclasa«, odgovorio je Morgan. Martin je zapisivao sve njegove izjave. Ni načas nije dvojio u točno vrijeme. »Jeste li poznavali Saru?« »Da.« Gösta se počeo meškoljiti te ga je Martin hitro uhvatio za ruku kako bi ga upozorio. Nešto mu je govorilo da emocionalni ispad ne bi blagotvorno djelovao na pokušaj izvlačenja što je više moguće informacija iz Morgana. »Koliko ste je poznavali?« Na to pitanje Morgan ih je samo prazno gledao pa ga je Martin preoblikovao. Nikad prije nije shvaćao koliko je teško precizno govoriti, ni koliko se obično oslanjao na to da će sugovornik razumjeti njegove riječi. »Je li ponekad navraćala ovamo?« Morgan je kimnuo. »Ometala mi je raspored. Kucala je na vrata dok sam radio i željela ući. Dirala mi je stvari. Jednom se razbjesnila kad sam joj rekao da ode pa mi je srušila hrpe.« »Je li vam bila draga?« upitao je Martin. »Ometala mi je raspored. I rušila mi je hrpe«, rekao je Morgan što je očito bio vrhunac iskazivanja osjećaja o djevojčici. »Što mislite o njezinoj baki?« »Lilian je zločesta osoba. Tako kaže tata.« »Ona tvrdi da ste se motali oko njihove kuće i gledali kroz prozore. Jeste li to činili?«


Morgan je kimnuo bez oklijevanja. »Jesam, želio sam pogledati. No mama se razbjesnila kad sam to rekao. Rekla mi je da to ne smijem raditi.« »Pa ste prestali?« upitao je Gösta. »Da.« »Zato što vam je mama rekla da ne smijete?« Gösta je zvučao sarkastično, ali Morgan nije primijetio. »Da. Mama uvijek govori o tome što se smije, a što ne. Vježbamo što reći i što učiniti. Uči me da nešto što netko kaže može značiti nešto drugo. Inače bih mogao reći ili učiniti nešto pogrešno.« Morgan je pogledao na sat. »Sada je deset i trideset. Moram se vratiti poslu.« »Nećemo vam više smetati«, rekao je Martin i ustao. »Oprostite što smo vam poremetili raspored, no kao policijski službenici ne možemo uvijek paziti na takve stvari.« Morgan je naizgled bio zadovoljan tim objašnjenjem jer se već okrenuo zaslonu. »Zatvorite dobro za sobom vrata«, rekao je, »jer će ih propuh otvoriti.« »Kakav čudak«, rekao je Gösta dok su kriomice prolazili vrtom do auta koji su ostavili ulicu dalje. »Meni je to bilo fascinantno. Stvarno«, rekao je Martin. »Nikad prije nisam čuo za Aspergera, jesi li ti?« Gösta je frknuo: »Ne, toga nije bilo u moje vrijeme. Danas se čuju razne vrste nekakvih čudnih dijagnoza. Osobno mislim da pojam ‘idiot’ obuhvaća mnogo toga.« Martin je uzdahnuo i sjeo za upravljač. Gösta je očito patio od manjka suosjećanja. Nešto se ugnijezdilo u Martinovoj podsvijesti. Nešto što ga je tjeralo da se upita jesu li postavili prava pitanja. Mučio se tom neuhvatljivom pomisli te je naposljetku morao odustati. Možda mu se samo pričinja. Klinika je uronila u sivu maglu; na parkiralištu je stajao samo jedan automobil. Ernst je i dalje bio mrzovoljan što ga je Patrik prekorio zbog zakašnjenja. Izišao je iz auta i uputio se prema glavnom ulazu. Ozlojeđen, Patrik je malo prejako tresnuo vratima auta i pošao za njim. Kao da se petlja s djetetom. Prošli su pokraj pulta ljekarne i skrenuli prema recepciji. Ni žive duše; koraci su im odjekivali pustim hodnikom. Konačno su pronašli bolničarku i raspitali se za Niclasa. Izvijestila ih je da ima pacijenta, ali da će biti slobodan za deset minuta te ih


je zamolila da sjednu i pričekaju. Patrika je uvijek fascinirala prividna sličnost svih čekaonica po klinikama. Isti, jezivi drveni namještaj s ružnim presvlakama, iste, bezvrijedne slike po zidovima i uvijek isti, dosadni časopisi. Rastreseno je prelistavao neki, naslovljen Vodič kroz njegu i iznenadio se otkrivši da nije čuo za gomilu različitih boljetica. Ernst je sjedio najdalje moguće od njega i nervozno nogom tapkao po podu. Patrik bi povremeno zamijetio da ga mrko promatra, no nije se dao smetati. Ernst neka misli što mu drago, samo neka obavi svoje. »Doktor je slobodan«, rekla je bolničarka. Uvela ih je u ordinaciju gdje je, za papirima zatrpanim stolom, sjedio Niclas. Djelovao je iscrpljeno. Ustao je, rukovao se s njima, čak se pokušao i osmjehnuti. No smiješak mu nije dopro do očiju te se skamenio u grimasi zebnje. »Ima li nekog napretka u istrazi?« upitao je. Patrik je odmahnuo glavom. »Dajemo sve od sebe, ali bez nekog uspjeha. Ipak, čini se da smo na prekretnici«, rekao je, nadajući se da zvuči umirujuće. A u nutrini sumnja mu je samo jačala. Nije bio nimalo siguran da će ovaj put uspjeti. »Kako vam mogu pomoći?« umorno je upitao Niclas gladeći dlanom plavu kosu. Patrik se nije mogao oteti primisli kako je tip pred njim doslovno izgledao kao model za korice ljubića o prelijepim sestrama i zgodnim doktorima. Njegov šarm čak se i sada probijao i Patrik je mogao samo zamišljati koliko ga privlačnim smatraju žene. Po onom što je čuo od Erice, tijekom godina to je bio problem u braku sa Charlotte. »Samo nekoliko pitanja o vašim aktivnostima prošlog ponedjeljka ujutro«, progovorio je Patrik. Ernst se i dalje durio i ignorirao Patrikove poglede kojima ga je pokušavao natjerati na sudjelovanje. »Da?« odvratio je naizgled mirno Niclas, ali se Patriku učinilo da mu je pogled trunčicu skrenuo. »Rekli ste nam da ste bili na poslu.« »Da, kao i obično, ovamo sam došao u petnaest do osam«, rekao je Niclas, no nervozu nije bilo moguće previdjeti. »Eto, to nam nije jasno«, rekao je Patrik, posljednji put pokušavajući uključiti Ernsta. Kolega je samo uporno zurio kroz prozor što je gledao na parkiralište.


»Tog jutra nekoliko smo vas sati pokušavali pronaći. Niste bili ovdje. Možemo to provjeriti s bolničarkom«, rekao je Patrik i rukom mahnuo prema vratima. »Pretpostavljam da bilježi radne sate, pa možemo provjeriti jeste li tog jutra bili ovdje.« Niclas se s nelagodnom meškoljio u naslonjaču, a na sljepoočicama izbili su mu grašci znoja. I dalje se trudio djelovati nepomućeno te je Patrik morao priznati da mu ide sasvim dobro. Odvratio je mirno: »A, sad se sjećam. Uzeo sam malo vremena da se odvezem i pregledam neke kuće koje se prodaju. Nisam to spomenuo Charlotte jer sam je htio iznenaditi." Objašnjenje bi moglo zvučati uvjerljivo da nije bilo napetosti koju je Patrik osjećao ispod smirenog tona glasa. Ni trenutka nije vjerovao Niclasu. »Možete li biti malo precizniji? Koje ste točno kuće išli gledati?« Niclas se nevozno nasmijao i kao da se trudio nekako dobiti na vremenu. »To moram provjeriti, stvarno se ne sjećam«, nesigurno je izjavio. »Trenutačno baš nema previše kuća na tržištu. U najmanju ruku morate se sjećati u kojim ste kvartovima bili.« Patrik ga je sve više pritiskao pitanjima i primijetio da Niclas postaje sve nervozniji. Što god da je radio tog jutra, nije se bavio kućama. Uslijedila je kratka šutnja. Bilo je očito da Niclasu mozak radi pod punim gasom pokušavajući spasiti situaciju. Tada je Patrik shvatio da se predaje – klonulo mu je cijelo tijelo. Možda će saznati nešto. »Ne...«, Niclasu se glas slomio, pa je počeo iznova: »Ne želim da Charlotte sazna.« »Ne možemo ništa obećati. Sve kad-tad izbije na površinu, no dajemo vam priliku da iznesete svoju verziju prije nego što ispitamo ostale.« »Ne shvaćate. To bi moglo potpuno uništiti Charlotte...« Glas mu se ponovno slomio i iako Patrik nije znao kamo to vodi, osjetio je tračak sućuti za Niclasa. »Kao što rekoh, ne obećavam ništa.« Čekao je da Niclas nadjača strah i nastavi. Sjećanja na dragu i nježnu Charlotte probudila su mu se u mislima i sućut se u času pomiješala s odbojnošću. Ponekad mu je bilo neugodno slušati muške primjerke vrste. »Ja...«, Niclas se nakašljao. »Bio sam s nekim.«


»A tko bi to bio?« upitao je Patrik. Dotad je napustio svaku nadu da će u razgovor uvući Ernsta. No njegov se kolega odjednom okrenuo od prozora i s velikim zanimanjem promatrao ispitanika. »Jeanette Lind.« »Vlasnica darovnog dućana na Galärbackenu?« upitao je Patrik. Nejasno se prisjećao sitne, tamnokose žene s istaknutim oblinama. Niclas je kimnuo. »Da, ta Jeanette. Mi...«, ponovno je oklijevao, »mi se viđamo već neko vrijeme.« »Koliko dugo?« »Nekoliko mjeseci. Možda tri.« »Kako vam to uspijeva?« Patrik se iskreno zainteresirao. Nikad mu nije bilo jasno kako se ljudi koji imaju afere mogu sastajati i kako se usuđuju. Osobito u malenom gradu kakav je Fjällbacka, gdje je auto parkiran pet minuta pred nečijom kućom dovoljan da se izrode naklapanja. »Ponekad za ručkom, ponekad bih rekao da sam radio dokasna. Jednom sam slagao da imam hitan kućni posjet.« Patrik se morao suspregnuti da se ne nagne preko stola i tipu ne razbije nos, no njegovi osobni osjećaji nisu važni. Ovamo su došli ispitati vjerodostojnost alibija. »Dakle, prošlog ponedjeljka uzeli ste si nekoliko sati da se odvezete autom... do Jeanette.« »Tako je«, muklo je rekao Niclas. »Rekao sam da moram obaviti neke kućne posjete koje sam već dosta odgađao, ali da ću za hitne slučajeve biti dostupan na mobitelu.« »Niste bili dostupni. Više puta pokušavali smo vas dobiti preko bolničarke i niste se javljali na mobitel.« »Zaboravio sam ga napuniti. Krepao je čim sam otišao iz klinike, no to nisam primijetio.« »Kad ste otišli iz klinike naći se s ljubavnicom?« Ta posljednja riječ djelovala je na Niclasa kao šamar – no nije se bunio. Umjesto toga ponovno je prstima prošao kroz kosu i umorno rekao: »Mislim, malo poslije pola deset. Telefonske konzultacije obavio sam između osam i devet, i onda oko pola sata rješavao papirologiju. Dakle, između devet i trideset i dvadeset do deset, rekao bih.«


»Uspjeli smo vas pronaći malo prije jedan. Tada ste se vratili u kliniku?« Patrik se trudio održati glas smirenim, no nije se mogao obuzdati da Niclasa ne zamišlja u krevetu s ljubavnicom u isto vrijeme dok mu je kći mrtva plutala morem. Bilo kako bilo, Niclas Klinga nije se predstavio u najboljem mogućem izdanju. »Da, tako je. U jedan sam morao početi primati pacijente, znači da sam se vratio nekih deset minuta ranije.« »Moramo razgovarati sa Jeanette i provjeriti vašu izjavu. To vam je jasno?« rekao je Patrik. Niclas je bezvoljno kimnuo. I ponovio molbu: »Pokušajte Charlotte ne uvlačiti u ovo – to bi je potpuno slomilo.« O tome si trebao prije misliti, pomislio je Patrik, ali to nije izgovorio. Niclas je vjerojatno posljednjih dana često pomišljao to isto.


Fjällbacka, 1924. VEĆ JE TOLIKO VREMENA PROŠLO otkad je osjetio i najmanje zadovoljstvo u radu da su mu se ti dani činili kao dalek i lijep san. Svakodnevna tlaka tjerala ga je da gubi žar te je sad mehanički obavljao sve što mu je došlo pod ruku. Agnesinim zahtjevima kao da nije bilo kraja. Novac joj nije trajao kao što je trajao obiteljima drugih klesara unatoč tome što su ovi prehranjivali i čopore djece. Sve što je donosio kući kao da joj je curilo kroz prste te je često u kamenolom odlazio gladan jer je manjkalo novca za hranu. A kući je donosio svaku zarađenu paru. Klesari su se najčešće zabavljali kartajući poker, što bi često završavalo tako da su oni nepromišljeni kući odlazili praznih džepova. Njihove supruge odavno su se već pomirile s tim i puštale da im gorčina usijeca bore na licima. I osjećaj gorčine počeo je od njega uzimati danak. Život s Agnes – prije samo godinu dana bio je to krasan san – pretvorio se u oblik kažnjavanja. Pogriješio je samo što ju je volio i u nju usadio dijete – i zbog toga sada trpi kao da je počinio smrtni grijeh. Više ga nije usrećivalo ni dijete u njezinoj utrobi. Njezina trudnoća sa sobom je donijela bol, a sad, pred kraj, bilo je gore nego ikada. Cijelu trudnoću žalila se na sve moguće bolove i grčeve i odbijala obavljati svakodnevne poslove. Što je značilo da je on, osim što je od zore do mraka radio u kamenolomu, morao obavljati i sve kućanske zadaće. Situaciju mu je otežavalo i to što su mu se ostali klesari smijali iza leđa i žalili ga zato što mora obavljati i ženska posla. Najčešće je bio toliko iscrpljen da nije ni mario za ogovaranja. Unatoč tome, Anders je željno očekivao rođenje djeteta. Možda će majčinska ljubav Agnes natjerati da prestane sebe smatrati središtem svijeta. U središtu mora biti beba, što će njegovoj supruzi vjerojatno biti korisno iskustvo. Odbijao je odustati od pomisli da im brak ne može funkcionirati – naime, nije bio čovjek koji bi obećanja shvaćao olako. Nakon što su sklopili zakonski valjanu vezu, ne mogu je tek tako raščiniti bez obzira koliko im teško bilo. Povremeno bi pogledao druge žene u naselju, žene koje su naporno radile i nikad se nisu tužile. Pomišljao bi da mu se baš i nije posrećilo u životu, no istodobno je priznavao da si je sam kriv. I posljedično tomu, nije se imao pravo žaliti.


Teškim korakom vukao se kući, uskom stazom. Dan je bio jednoličan kao i svi drugi. Proveo ga je klešući kaldrmu te ga je boljelo rame u kojem je prenapregnuo mišić. Glad mu je razdirala želudac, a u kući nije bilo ničega što je mogao ponijeti u torbi. Da mu se susjed Jansson nije smilovao i s njim podijelio sendvič, Anders cijeli dan ne bi pojeo ništa. Ne, pomislio je, gotovo je s davanjem plaće ženi. Morat će preuzeti zadaću nabavke namirnica, baš kao što je preuzeo i sve druge zadaće. Sam može podnijeti gladovanje, ali nije namjeravao dopustiti da mu dijete skapa od gladi. Bilo je krajnje vrijeme da doma uvede neka nova pravila. Uzdahnuo je i na trenutak zastao prije nego što je otvorio tanka drvena vrata i došao kući, k ženi.


 IZA STAKLENOG PROZORA RECEPCIJE Annika je dobro vidjela sve koji su ulazili i izlazili. Danas je bilo mirno. U uredu je bio još samo Mellberg, i nitko u policiju nije došao nikakvim žurnim poslom. No njezin je odjel brujao od posla. Mediji su proizveli rezultate – bujicu poziva, no bilo je prerano reći vrijedi li išta od toga. Njezin posao bio je odlučiti o tome. Zapisala je sve podatke, kao i imena i telefonske brojeve pozivatelja. Zatim je bilješke proslijedila glavnom istražitelju. U ovom slučaju bio je to Patrik, sretni dobitnik hrpe tračeva i neutemeljenih optužbi koje su, prema njezinu iskustvu, činile najveći postotak poziva. Ovaj slučaj polučio je veću pozornost nego obično. Sve u vezi s djecom uzburkavalo je emocije javnosti, a ništa nije toliko podjarivalo emocije kao ubojstvo. Primajući pozive, nije stvorila privlačnu sliku o širokoj javnosti. Najviše je u oči upadala činjenica da se suvremena tolerancija prema homoseksualcima nije ukorijenila izvan velikih gradova. Dobivala je gomile prijava o muškarcima koji su bili sumnjivi samo zbog potvrđene ili navodne homoseksualnosti. U većini slučajeva argumenti su zvučali priglupo. Čovjek se samo trebao baviti netradicionalnom profesijom da bi Annika čula kako je zasigurno ‘jedan od onih perverznjaka’. Po logici maloga grada to je bilo dovoljno da budu optuženi za sve moguće. Dosad je primila više prijava na račun gradskog frizera, cvjećara koji je radio pola radnog vremena i učitelja koji je očito počinio neopisiv grijeh favorizirajući ružičaste košulje. Najsumnjiviji je ipak bio odgajatelj u vrtiću. Annika je o spomenutom pojedincu primila deset poziva koje je sve, uzdahnuvši, zapisala i stavila sa strane. Ponekad se pitala ide li vrijeme prema naprijed u malim gradovima. Idući poziv bio je drugačiji. Žena na drugom kraju veze htjela je ostati anonimna, ali je iznijela nesumnjivo zanimljiv podatak. Annika se uspravila i doslovno zapisala sve što joj je žena rekla. To ide na vrh. Leđima su joj proletjeli žmarci jer je osjetila da je čula nešto što bi se moglo pokazati presudno u ovom slučaju. Toliko je rijetko sudjelovala u nečemu što bi moglo dokraja razriješiti slučaj pa je, protiv volje, osjetila malo zadovoljstvo. Bio je to jedan od tih trenutaka. Telefon je ponovno zazvonio, podignula je slušalicu. Još jedna prijava na račun cvjećara.


Arne je nevoljko slagao pjesmarice po klupama. Obično bi mu to popravljalo raspoloženje, no ne i danas. Novotarije! Pjevana služba u petak navečer, i to miljama daleko od bogobojazne glazbe. Sve veselo i živahno i potpuno bezbožnički! Glazba se u crkvi izvodi samo tijekom nedjeljne mise, a i tada, po mogućnosti, samo tradicionalne himne iz pjesmarice. No, može biti sretan što nije toliko grozno kao u Strömstadu, gdje je pastor dovodio jednog pop-pjevača za drugim. Večeras će ovdje nastupiti, Bogu hvala, samo neka mladež iz tamošnje glazbene škole, a ne neke glupače iz Stockholma što na turneji po cijeloj zemlji mumljaju melodije i s jednakim zadovoljstvom nastupaju u kući Božjoj kao i za pijance po parkovima. U svakom slučaju, pjevat će se himne pa je Arne iznimno pozorno vješao riječi pjesama na ploču što je stajala zdesna koru. Kad je završio, zakoračio je unatrag provjeriti stoje li ravno. Ponosio se savršenstvom svakog detalja. Kad bi mu barem bilo dopušteno takav red stvoriti i među ljudskim bićima – sve bi bilo neopisivo bolje. Umjesto da smišljaju vlastite gluposti, ljudi bi mogli slušati njega i učiti. Ionako sve piše u Bibliji. Sve je opisano do najsitnije pojedinosti – samo se treba potruditi i pročitati što govore sveti spisi. Ponovno ga je do srži obuzela tuga što život ne živi kao pastor. Nakon što je oprezno provjerio je li sam, otvorio je vrata kora i ponizno pristupio oltaru. Pogledao je izgladnjelog i ranjenog Isusa na križu. Eto, na to se svodi život. Promatrao je krv kako curi iz Isusovih rana, kako mu se trnje zasijeca u čelo, kako s poštovanjem obara glavu. Okrenuo se i pogledom prešao po pustim klupama. U mašti bile su prepune ljudi, njegove pastve, njegove publike. Za probu je podigao ruke i oglasio se oštrim glasom koji je odzvanjao: »Neka te Jahve licem svojim obasja...« Zamišljao je ljude koje njegove riječi ispunjaju. Gledao ih je kako srcima primaju blagoslov, kako ga promatraju ozarenih lica. Arne je polagano spustio ruke i krišom pogledao propovjedaonicu. Nikad se nije usudio uspeti onamo, no danas kao da ga je ispunio Duh Sveti. Da mu otac nije stao na put njegova poziva, mogao je propovjedaonici pristupiti s punim pravom, kao pastor. S tog podija, uzdignutog nad glavama pastve, mogao je propovijedati riječ Božju. Bojažljivo se primicao propovjedaonici, no kad je zakoračio na prvu stubu, začuo je škripu otvaranja teških crkvenih vrata. Spustio je nogu i vratio se poslu. Gorčina što ju je ćutio poput otrova izjedala mu je grudi. Dućan je radio samo za ljetnih mjeseci i blagdanskih vikenda te su Patrik i Ernst morali potražiti Jeanette na radnom mjestu gdje je zarađivala ostalih devet mjeseci u


godini. Konobarila je u jednom od nekoliko restorana u Grebbestadu koji su radili i zimi i Patrik je ušavši osjetio da mu kruli u želucu. Ipak, bilo je prerano za ručak tako da u restoranu nije bilo gostiju. Mlada žena polagano je kružila oko stolova i postavljala ih. »Jeanette Lind?« Podigla je pogled i kimnula. »Ja sam.« »Patrik Hedström i Ernst Lundgren, iz policijske postaje Tanumshede. Ako nemate ništa protiv, postavili bismo vam nekoliko pitanja.« Kratko je kimnula i brzo spustila pogled. Da je bila sposobna deducirati, vjerojatno bi znala zašto su došli. »Jeste li za kavu?« upitala je, a Patrik i Ernst žustro su zakimali. Patrik ju je promatrao dok je hodala prema aparatu za kavu. Prepoznao je tip. Sitna, tamnoputa, s oblinama. S velikim smeđim očima i kosom koja je sezala preko ramena. Sigurno najljepša u razredu, možda i u cijeloj generaciji. Popularna, vječno hoda s nekim od starijih, fora-tipova. No kad školske godine prođu, slava takvih cura počinje tamnjeti. Unatoč tome, ostajale su u rodnim mjestima, svjesne da su očuvale bar djelić zvjezdanog statusa, dok bi u bilo kojem obližnjem većem gradu odjednom izgledale prosječno u usporedbi s hordama drugih zgodnih cura. Ocijenio je kako je Jeanette znatno mlađa od njega, znatno mlađa i od Niclasa. Najviše joj je dvadeset pet. Spustila je šalice s kavom pred njih i zabacila kosu sjedajući za stol. Kao tinejdžerica sigurno je taj štos izvela stotinama puta ispred zrcala. Patrik je morao priznati da i dalje maestralno koketira. »No dobro, pucajte, ili kako se to već kaže u američkim filmovima.« Nasmiješila im se kutom usana i malo stisnula oči zagledavši se u Patrika. Protiv svoje volje morao je priznati da mu je jasno što je Niclas vidio u njoj. I on je mnogo godina proveo venući za najzgodnijim curama u školi. Dečki su svi isti. Samo što on nikad nije dobio priliku. Onizak, mršav, s dobrim ocjenama kvalificirao se kao jedan od prosječnih. Mogao se samo izdaleka diviti pravim frajerima koji bi markirali matematiku i motali se po prostoru za pušenje s cigaretama što su im visjele iz kutova usana. Tijekom godina je, ipak, u poslu dobro upoznao mnogo takvih. Neki su od njih ćeliju za triježnjenje u postaji slobodno mogli proglasiti i drugim domom. »Maločas smo razgovarali s Niclasom Klingom i...«, oklijevao je, »spomenuo je vaše ime.«


»Da, sigurna sam da je«, rekla je Jeanette očito nimalo smetena kontekstom u kojem je zacijelo spomenuto njezino ime. Mirno je pogledala Patrika i čekala da nastavi. Ernst je sjedio i šutio kao i obično; samo je oprezno srknuo vruću kavu. Pogled kojim je promatrao Jeanette kosio se s činjenicom da bi joj mogao biti otac. Patrik je gnjevno gledao kolegu i morao se obuzdati da ga ne opali nogom ispod stola. »Dakle, on tvrdi da ste u ponedjeljak ujutro bili zajedno – je li to točno?« Ponovno je, onako uvježbano, zabacila kosu i kimnula; »Da, istina je. Bili smo kod mene. U ponedjeljak sam imala slobodan dan.« »Kad je Niclas stigao do vas?« Zagledala se u nokte i razmišljala što bi rekla. Bili su dugi i lijepo manikirani. Patrik se pitao kako može raditi s tako dugim noktima. »Negdje oko pola deset, mislim – ne, zapravo, sigurna sam zato što sam budilicu namjestila na devet i petnaest i tuširala se kad je Niclas stigao.« Zahihotala se, a Patrik je prema njoj osjetio odbojnost. Pred očima su mu iznikli Charlotte, Sara i Albin, no takve slike očito nisu smetale Jeanette. »I koliko je ostao?« »Ručali smo u podne; imao je pregled u jedan u klinici pa je vjerojatno od mene otišao u dvadeset do jedan. Bar tako mislim. Stanujem na Kullenu, tako da mu od mene nije daleko do ordinacije.« Opet hihot. Patrik se istinski morao obuzdavati da ne pokaže gađenje koje je osjećao. Ernst kao da na njezin račun nije imao nikakvih sličnih primjedbi. Što su dulje sjedili, gledao ju je sve očaranije. »Niclas je cijelo to vrijeme bio kod vas? Nije izišao kakvim poslom?« »Ne«, mirno je rekla. »Nije izlazio nikamo – uvjeravam vas u to.« Patrik je pogledao Ernsta i upitao: »Imaš li štogod dodati?« Kolega je uzvratio odmahnuvši glavom pa je spremio bilješke. »Siguran sam da ćemo se vratiti s novim pitanjima, ali smo zasad završili.« »Nadam se da sam pomogla«, rekla je listajući. Nije progovorila ni riječ o činjenici da joj je ljubavniku umrla kći. Da je dijete ubijeno dok se s njezinim ocem valjala po plahtama. U njezinu nedostatku suosjećanja bilo je nečeg nepristojnog. »Da, hvala vam«, šturo je odvratio i navukao jaknu koju je prebacio preko naslona stolca. Izlazeći, primijetio je da se vratila postavljanju stolova. Pjevušila je nešto, ali on nije mogao odrediti o kojoj je pjesmi riječ.


Charlotte se besciljno šetala podrumskim stanom gdje su živjeli posljednjih nekoliko mjeseci. Bol u grudima rađala je u njoj nemir i tjerala je na kretanje. Osjećala se krivom što se o Albinu ne može skrbiti kako valja. Umjesto toga, skrb je najvećim dijelom prepustila svekrvi; u njezinoj boli nije bilo mjesta za bebu. U njegovu smiješku i modrim očima vidjela je samo Saru. Neopisivo je nalikovao na nju kad je bila te dobi; boljelo ju je vidjeti koliko su slični. Također ju je boljelo vidjeti koliko je on bojažljivo i prestrašeno dijete. Kao da je Sara upila svu energiju što ju je trebalo podijeliti na dvoje djece, ne ostavljajući mu ništa. No Charlotte je znala da nije tako. U grudima joj je titrala tajna. Nadala se da može popraviti stvar. Charlotte je požalila zbog onoga što je jučer izrekla Erici. U ovom času ona i Niclas moraju se držati zajedno; njezine sumnje samo pogoršavaju stanje. Vidjela je da pati, a ako ih ova tragedija ne uspije zbližiti, onda za njih stvarno nema nade. Otkako je izronila iz magle sedativa, nadala se da će Niclas pokazati da je čovjek kakvim ga je oduvijek smatrala. Nježan, pažljiv, pun ljubavi. Zamjećivala je ponekad naznake toga i voljela je tu njegovu stranu. A sad je željela samo moći osloniti se na njega; željela je da je on onaj jači. No nije bilo tako. Zatvorio se, vratio poslu najbrže što je mogao i ostavio je među krhotinama njihova života. Nogom je stala na nešto. Prignula se i naglo zastala. Niclasa je zamolila da joj sve Sarine stvari skloni iz vida, na što je on cijelo jutro proveo trpajući sve po kutijama koje je odnosio na tavan. Previdio je nešto. Sarin stari plišani medo ležao je pod krevetom i Charlotte je nagazila baš na njega. Nježno ga je podigla i onda je morala sjesti na rub postelje jer joj se sve zavrtjelo pred očima. Medo pod njezinim prstima bio je prljav. Sara je odbijala dopustiti im da ga operu pa je izgledao kao da je izišao iz ulične tučnjave. Također je i čudno mirisao. Medi je manjkalo oko i Charlotte je dodirnula niti koje su nekoć na tom mjestu držale dugme. Prošla su dva sata otkad je posljednji put zaplakala najdulje razdoblje mira otkako je policija donijela vijest o Sarinoj smrti. Sad su joj u grudima ponovno provalili jecaji. Charlotte je zagrlila medu i legla na svoju stranu kreveta. Tada ju je patnja nadjačala.  »Hoće li čuda ikad uminuti?« oglasio se Pedersen preko telefona. »Prvi put u povijesti svijeta dobili smo rezultate analize prije nego što smo ih očekivali.« »Samo malo – moram negdje stati«, rekao je Patrik tražeći prikladno mjesto. Ernst mu je pokazao šumski puteljak s njihove strane autoceste – poslužit će.


»Dobro, više ne predstavljam prometnu pogibelj. Što su pokazali testovi?« upitao je. U glasu mu se jasno čitalo kako ne očekuje previše. Vjerojatno su uspjeli otkriti samo što je Sara doručkovala. Vezano uz vodu u njezinim plućima Patrik je malo istraživao na svoju ruku i otkrio kako baš i nema nade da se otkrije o kojoj je marki sapuna točno riječ. Pedersen mu je to odmah potvrdio. »Kao što rekoh, riječ je o običnoj vodi iz slavine, a karakteristična mješavina tvari u vodi bez ikakve sumnje ukazuje na to da je riječ o području Fjällbacke. Na nesreću, tragovi sapuna ne mogu se povezati ni s kojom određenom markom.« »To baš i nije nešto«, uzdahnuo je Patrik. Obeshrabrio se i ponovno osjetio da mu slučaj klizi kroz prste. »Ne bih rekao, s obzirom na ono što joj je pronađeno u plućima«, rekao je Pedersen misteriozno. Patrik se uspravio u vozačkom sjedalu. »Što su našli?« upitao je i zadržao dah čekajući odgovor. »Dakle, ovako — iako ne znam što to znači«, odgovorio je patolog. »Analiza sadržaja djevojčičina želuca poklapa se s onim što su rekli da su doručkovali, ali...« Tada je zastao, a Patrik je zamalo zavrištao od nestrpljenja. »U želucu joj je bilo nešto čudno. Čini se kao da je djevojčica jela pepeo.« »Pepeo?« ponovio je Patrik potpuno zapanjen. »Da«, rekao je Pedersen, »i s obzirom na to da smo ga pronašli u želucu, još jednom smo testirali vodu iz pluća te smo i u njoj pronašli mikroskopske tragove pepela. Previdjeli smo ih u prvoj analizi.« »Kako je dovraga mogla u organizam unijeti pepeo?« Krajičkom oka Patrik je primijetio da se Ernst trgnuo i da zuri u njega. »Nemoguće je sigurno reći, no nakon provjere podataka i ponovnog pregleda obdukcijskih nalaza, usuđujem se pretpostaviti da joj je netko nasilu u usta ugurao pepeo, Naime, tragove smo našli i u usnoj šupljini i u jednjaku, iako je voda isprala najveći dio.« Patrik nije rekao ni riječ – misli su mu se samo kovitlale po glavi. Zašto bi, za Boga miloga, netko djevojčicu tjerao da jede pepeo? Pokušavao se pribrati i usredotočiti na svoje sljedeće pitanje. »Ako je pod prisilom gutala pepeo, kako joj se našao u plućima?« »Ponavljam, riječ je o nagađanju, no moguće je da je pepeo otišao krivim putom dok ga je gutala. Ako je bila u kadi dok su je šopali pepelom, dio je možda završio u vodi. A kad se utopila, pepeo iz vode mogao joj je doprijeti u pluća.«


Neugodno jasno Patrik je bio kadar pratiti cijeli taj prizor. Sara u kadi, a nepoznata, prijeteća pojava trpa joj pepeo u usta i onda joj zatvara nos i usta tjerajući je da proguta. Istim rukama što su je poslije držale pod vodom, sve dok se mjehurići nisu prestali dizati na površinu, nakon čega je sve utihnulo. Iz obližnjeg šumarka doprlo je nekakvo šuškanje i prekinulo mučnu tišinu. Tihim glasom upitao je Pedersena: »Možeš nam sve to faksirati?« »Riješeno. U laboratoriju će provesti daljnja ispitivanja pepela i provjeriti mogu li otkriti nešto korisno. Nisu htjeli čekati te rezultate – mislili su da je bolje odmah dostaviti nam podatke.« »Bili su u pravu. Što misliš, kad bismo mogli dobiti još podataka o pepelu?« »Sredinom sljedećeg tjedna, bar mislim«, rekao je Pedersen. I dodao, tiho: »Kako ide? Napredujete?« Za patologa je bilo neobično raspitivati se o istrazi, no to Patrika i nije iznenadilo. Sarina smrt pogodila je, bar naizgled, mnoge, čak i one najtvrđe. Malo je razmislio i odgovorio: »Zapravo i ne, nažalost. Istinu govoreći, nemamo mnogo. Nadam se da će nam ovo dati neke tragove. Doduše, u ovom trenutku baš i ne vidim kakve, no podatak je dovoljno čudan da bi mogao razriješiti slučaj.« »Nadajmo se«, rekao je Pedersen. Patrik je nakon toga Ernstu ukratko prenio sadržaj razgovora. Neko su vrijeme sjedili šutke, a iz grmlja oko auta i dalje je dopiralo šuškanje. Patrik je napola očekivao ugledati jelena kako juriša na njih, no vjerojatno su neke ptice ili vjeverica prekapali po palom, crvenom jesenjem lišću. »Što misliš, je li vrijeme da podrobnije pretražimo kupaonicu kod Florinovih?« »Nismo li to već trebali obaviti?« upitao je Ernst. »Moguće«, ogorčeno je odvratio Patrik, znajući da je Ernst u pravu. »Ali nismo dakle, bolje ikad nego nikad.« Ernst nije odgovorio. Patrik je izvukao mobitel i obavio pozive kojima je tražio potrebnu pomoć i forenzičare iz Uddevalle. Dok su mu Ernstove riječi zvonile u ušima, zatražio je najveću moguću hitnju i čuo obećanje da će ekipa na terenu biti već isto popodne. S uzdahom je pokrenuo auto i prebacio u rikverc. U glavi su mu se kovitlale misli o pepelu. I smrti.


Fjällbacka, 1924. AGNES JE MRZILA vlastiti život. I više nego što je mislila da je moguće onoga dana kad je pristigla u novi dom. Nikad, ni u najluđim snovima nije mogla zamisliti da će sve biti toliko siroto i jadno. I kao da to okruženje nije bilo dovoljno, tijelo joj je nabreklo te je poružnilo i učinilo je nezgrapnom. Neprekidno se znojila po ljetnoj vrućini, a kosa, nekoć pomno začešljana, visjela je u masnim pramenovima. Željela je samo da ta kreatura koja ju je preobrazila u tako odbojnu pojavu već jednom iziđe – istodobno je strahovala od rađanja. Sama pomisao već ju je tjerala na nesvjesticu. Život s Andersom bio je također patnja. Da samo nije takav beskičmenjak! Umjesto toga, posvuda ju je pratio njegov pseći pogled, moleći za bar tračak pažnje. Znala je da je druge žene preziru samo zato što ne riba, poput njih, danonoćno svoj prljavi dom. Niti spremna čeka nezahvalnog muža. Kako su mogle očekivati da se ponaša poput njih? Neusporedivo je bolja, dolazi iz više društvene klase i savršeno je odgojena. Nerazumno je da Anders traži da se baci na sve četiri, riba truli drveni pod ili trči do kamenoloma da mu odnese ručak. Osim toga, imao je hrabrosti požaliti se na način kako je upravljala s tih nekoliko novčića što ih donosi doma. U svom stanju ne bi trebala raditi ništa – a kad bi otišla do dućana, uvijek bi joj narasle zazubice za nekim poslasticama. Tolika buka samo zato što se malo počastila – umjesto da sve potroši na maslac i brašno. Agnes je uzdahnula i podigla noge na klupicu pred sobom. Mnoge večeri prosjedila je tako pokraj jedinog prozorčića i snatrila o tome kakav joj je život mogao biti. Da joj samo otac nije bio toliko tvrdoglav. Ponekad je pomišljala da se uputi do Strömstada, baci se na koljena pred oca i proklinje ga da joj se smiluje. Da je i načas povjerovala kako postoji i najmanja šansa za uspjeh, učinila bi to još odavno, No poznavala je oca i dobro je znala da ne bi bilo koristi. Zapela je ovdje i sve dok ne smisli neki način da se iz toga izvuče, morat će trpjeti. Čula je korake na trijemu. Uzdahnula je shvativši da se Anders zacijelo vraća kući. Ako očekuje večeru na stolu, razočarat će se. S obzirom na bol i muku što ih trpi noseći njegovo dijete, on bi njoj trebao pripraviti večeru. Doduše, u kući baš i nije bilo hrane. Novac bi uvijek nestao onoga tjedna kad bi primio plaću, a do sljedeće je trebalo čekati još tjedan dana. No kako je bio dobar s Janssonovima, prvim susjedima, sigurno može kod njih izmoliti kruh i možda nešto povrća za juhu.


»Dobra večer, Agnes«, javio se Anders, stidljivo otvarajući vrata. Usprkos tomu što su se vjenčali prije više od šest mjeseci, između njih nije se razvio nikakav prisniji odnos te je, stojeći na pragu, djelovao zbunjeno. »Dobra večer«, frknula je i namrštila se gledajući ga tako prljavog. »Baš moraš dovlačiti svu tu prljavštinu u kuću? Daj, bar izuj cipele.« Pokorno se izuo i cipele ostavio na stubama trijema. »Ima li što za jelo?« upitao je, što je Agnes natjeralo da ga pogleda kao da je izustio najtežu od svih kletvi. »Izgledam li kao da mogu stajati i kuhati za tebe? Jedva se držim na nogama, a ti očekuješ da će te na stolu čekati topla večera čim stigneš doma. A čime bih platila večeru? Kući ne donosiš dovoljno novca da pristojno jedemo – više nemamo ni prebite pare. A ona derikoža, piljar, ne daje nam više na kredit.« Andersu se lice zgrčilo na spomen kredita. Mrzio je biti dužan, no u proteklih šest mjeseci, otkako su se Agnes i on doselili, na dug je pokupovala mnogo toga. »Ovaj, mislim da bismo o tome trebali popričati...« Agnes je nanjušila opasnost. Nije zvučalo obećavajuće. Anders je nastavio: »Mislim da je najbolje da se odsad ja brinem za novac.« Izgovorio je to ne gledajući je u oči, a ona je osjetila kako u njoj buja gnjev. Što hoće reći? Sad će joj oteti jedinu radost što joj je preostala u životu? Gotovo nesvjestan oluje koju je podigao svojim riječima, Anders je nastavio: »Već ti je ionako preteško spuštati se do dućana, a kad se beba rodi, bit će ti preteško kretati se, tako da je vjerojatno najbolje da se ja primim toga.« Bila je toliko bijesna da nije mogla izustiti ni riječ. A onda joj se jezik razvezao pa mu je rekla što točno misli o toj ideji. Vidjela je kako se meškolji od nelagode jer pola je naselja moglo čuti što govori i kakva mu imena prišiva, no nije marila. Živo joj se fućkalo što ti šljakeri o njoj misle, ali će se svakako pobrinuti da Anders nikako ne prečuje što ona misli o njemu – ni za tren. Usprkos njezinim kletvama odbijao je popustiti, što ju je zateklo. Prvi put nije se predao – samo ju je pustio da se izviče. Kad je zastala da uhvati dah, mirno joj je rekao da slobodno urla dok joj pluća ne eksplodiraju, ali da će odsad biti tako i nikako drugačije. Agnes je osjetila da hiperventilira; zacrvenilo joj se pred očima. Otac bi uvijek popuštao kad bi se počela gušiti i hvatati dah, no Anders ju je samo šutke promatrao ne trudeći se utješiti je. Tada je osjetila oštar bol u trbuhu i užasnuta umuknula. Željela je otići kući, k ocu.


 MONICA JE OSJETILA STRAH, kao da je primila udarac u trbuh. »Je li policija bila ovdje?« Morgan je kimnuo, ali nije skretao pogled sa zaslona. Znala je da je odabrala pogrešno vrijeme za razgovor. Prema rasporedu, treba raditi, dakle s njim ne razgovara nitko. No nije si mogla pomoći. Zebnja se širila njezinim tijelom i tjerala je da se premješta s noge na nogu. Željela je prići sinu i dobro ga protresti, natjerati ga da kaže više, a da ga ona ne mora podrobno ispitivati o svemu, ali znala je da je to uzaludno. Morat će to obaviti uobičajeno strpljivo. »Što su htjeli?« I dalje je odbijao skrenuti pogled sa zaslona – odgovorio je ni za dlaku ne usporavajući prste na tipkovnici. »Raspitivali su se o djevojčici koja je umrla.« Srce joj je zastalo. Promuklo je upitala: »O čemu su se to raspitivali?« »Jesam li je vidio kako izlazi ujutro.« »Jesi li?« »Što jesam li?« upitao je rastreseno Morgan. »Vidio je?« Prečuo je pitanje. »Zašto me sad ispituješ? Znaš da mi to ne ulazi u raspored. Obično ovamo dolaziš kad ne radim.« U njegovu pištavom, visokom glasu nije bilo ni traga cviljenju – samo je iznosio činjenice. Ona je prekršila njihovu uobičajenu rutinu, poremetila mu ritam znajući da ga to zbunjuje. Nije si mogla pomoći. Morala je znati. »Jesi li je vidio kad je izišla?« »Jesam, vidio sam kad je izišla«, rekao je. »Rekao sam policajcima, odgovorio sam na sva njihova pitanja. Iako su mi i oni poremetili raspored.« Okrenuo se napola prema njoj i pogledao je svojim inteligentnim i čudnim pogledom. Oči su mu uvijek bile iste. Nikad se nisu mijenjale, nikad pokazale ni tračak emocije. Bar ne u posljednje vrijeme. Dosad je uspio naučiti kako preuzeti bar nekakav nadzor nad vlastitim životom. Kad je bio mlađi, podlijegao je neopisivim


izljevima bijesa ozlojeđen zbog manjka kontrole ili odluka koje nije bio sposoban donositi. Moglo ih je izazvati bilo što – od odluke koji će se dan tuširati, do izbora jelovnika za večeru. Ipak, Monica i Morgan naučili su se nositi s tim. Sad je život bio spremljen po ladicama i odluke unaprijed donesene. Tuširao se svaki drugi dan, imao četiri različita jelovnika koja je mijenjala sukladno rasporedu dok su doručak i ručak bili uvijek isti. I rad mu je postao neka vrsta spasa. Bio je dobar u tome, taj posao bio je ispušni ventil za njegovu natprosječnu inteligenciju i odgovarao je osobitoj ćudi pojedinca pogođenog Aspergerovim sindromom. Bilo je nevjerojatno rijetko da ga je Monica došla vidjeti u vrijeme koje se kosi s rasporedom. Nije se mogla sjetiti kad je to učinila posljednji put. No kad ga je već izbacila iz takta, može mirno i nastaviti. Pošla je stazom između časopisa i sjela na rub kreveta. »Ne želim da s njima više razgovaraš osim ako ja nisam s tobom.« Morgan je samo kimnuo. I onda se okrenuo potpuno sučelice njoj. Zajahao je stolac, prekrižio ruke i izvalio se preko naslona. »Misliš da bih je mogao vidjeti, ako zamolim?« »Koga to?« zatečena upitala je Monica. »Saru.« »Kako to misliš?« Monica je osjetila vrtoglavicu. Posljednjih nekoliko stresnih dana izbacilo ju je iz ravnoteže, a Morganova pitanja tjerala su je da gubi samokontrolu. »Zašto bi je želio vidjeti?« Nije mogla prikriti bijes u glasu, ali on, kao i obično, na to nije reagirao. Nije više čak ni bila sigurna shvaća li da podignuti glas znači da je ljuta. »Da vidim kako sada izgleda«, mirno je odgovorio. »Zašto?« Glas joj se još više podigao i osjetila je da joj se šake stežu. Uhvatio ju je strah i svaku Morganovu riječ osjećala je kao korak koji je baca u tamu koje se plašila. »Da vidim koliko mrtvo izgleda«, rekao je, ne skrećući pogled s nje. Monica je disala s naporom. Osjećala se kao da se zidovi kućice stišću oko nje. Nije to više mogla podnijeti. Morala je na zrak. Bez riječi pohitala je prema vratima i zalupila ih za sobom. Oštar, hladan zrak grizao joj je grlo dok je duboko disala. Nakon nekog vremena osjetila je da joj se puls smiruje.


Oprezno je provirila kroz prozor. Morgan se okrenuo. Prsti su mu letjeli po tipkovnici. Ona je pritisnula lice na staklo i zurila mu u potiljak. Voljela ga je do boli. Lilian je najveći užitak pronalazila u čišćenju kuće. Ostatak obitelji tvrdio je da je luda, što joj i nije pretjerano smetalo. Bila je sretna sve dok su se držali podalje i nisu pokušavali pomoći. Počela je, kao i obično, s kuhinjom. Svaki dan ista priča. Prebriši sve površine, usiši, operi pod, a jednom tjedno skidaj sve s polica i ormarića, prebriši i vrati natrag. Kad je završila s kuhinjom, očistila je hodnik, dnevnu sobu i verandu. Jedina soba koju u prizemlju nije mogla, barem ne tada, očistiti bila je malena gostinjska soba u kojoj je spavao Albin. To će poslije. Odvukla je usisivač na kat. Stig joj je želio kupiti manji model što je, uljudno i odlučno, odbila. Ovaj ima već petnaest godina, a i dalje radi kao nov. Bolji je od novih modela koji se kvare svakih petnaest minuta. No, svakako je bio težak. Kad je stigla do hodnika na katu, malo se zadihala. Stig je bio budan i okrenuo je glavu prema njoj. »Stvarno ćeš se iscrpiti do kraja«, rekao je umorno. »Bolje nego da sjedim i vrtim palčeve.« Bio je to njihov čudan ritual. On bi joj govorio da se malo odmori, a ona bi mu uzvratila nekim oštrim odgovorom. Svakako bi promijenio ploču kad bi prestala skrbiti se za sve u kući i dio posla prebacila na druge. Bez nje ova bi kuća ubrzo pošla nizbrdo. Sve bi se urušilo. Ona je bila ljepilo koje je sve držalo na kupu i to su znali svi. Samo da ponekad pokažu barem malo zahvalnosti. Umjesto toga, tupe je da malo uspori. Lilian je osjetila dobro poznatu zlovolju. Ušla je u Stigovu sobu. Primijetila je da je danas malo bljeđi. »Izgledaš gore«, rekla je pomažući mu da glavu s jastuka podigne do voljno da bi ga mogla popraviti. Malo ga je protresla i ponovno mu jastuk stavila pod glavu. »Znam. Danas nije dobar dan.« »Gdje te najviše boli?« upitala je i sjela na rub postelje. »Posvuda, čini se«, slabašno je odgovorio Stig, i pokušao se osmjehnuti. »Može li to malo preciznije?« zlovoljno je upitala Lilian. Cupkala je uzlove na prekrivaču i prijekorno ga promatrala. »Želudac«, rekao je Stig. »Nekako kruli, a onda ponekad me i probode.«


»Dobro, Niclas će te pogledati kad se navečer vrati doma. Ne možeš ležati ovdje u takvom stanju.« »Samo bez bolnice.« Stig je mahnuo rukom kao da želi otjerati tu pomisao. »To će odlučiti Niclas, ne ti.« Lilian je pokupila male kuglice nakupljenog vlakna s prekrivača i osvrnula se po sobi. »Gdje je pladanj od doručka?« Pokazao je na pod. Lilian se nagnula i pogledala. »Nisi pojeo ništa«, ljutito je rekla. »Nisam mogao.« »Moraš jesti inače ti nikad neće biti bolje, znaš i sam. Sad ti idem dolje skuhati malo juhe od rajčice. Moraš pojesti nešto hranjivo.« Samo je kimnuo. Kad je Lilian bila tako raspoložena, nije imalo smisla prepirati se. Bijesno se sjurila niza stube. Zašto uvijek sve mora sama? Kad su se Martin i Gösta vratili u postaju, na recepciji nije bilo nikoga. Annika je sigurno otišla na rani ručak. Martin je na pultu spazio hrpu papira ispisanu Annikinim rukopisom. Vjerojatno dojave koje je počela primati. »Hoćeš li skoro na ručak?« upitao je Gösta. »Još ne«, rekao je Martin. »Može oko podneva?« »Dotad ću vjerojatno već skapati, ali i to je bolje nego jesti sam.« »Dobro, dogovoreno«, rekao je Martin i uputio se do ureda. Na povratku iz Fjällbacke u glavi mu je sve sijevalo – provjerio je u telefonskom imeniku i pronašao što je tražio. »Trebao bih Evu Nestler«, rekao je recepcionaru koji se javio. Taj mu je rekao da već ima poziv prije njegova pa je strpljivo čekao svoj red. Kao i obično, svirala je nekakva odvratna glazba, no nakon nekog vremena zazvučala mu je sasvim pristojno. Martin je pogledao na sat. Čeka već skoro četvrt sata. Odlučio je pričekati još pet minuta i onda pokušati poslije. I tada je u slušalici začuo Evin glas. »Eva Nestler.« »Halo, ovdje Martin Molin. Ne znam da li me se sjećate, no sastali smo se prije nekoliko mjeseci u vezi s istragom o navodnom zlostavljanju djece. Zovem iz policijske postaje Tanumshede«, požurio se dodati.


»Da, sjećam vas se. Radite s Patrikom Hedströmom«, rekla je Eva. »Većinom sam kontaktirala s njim, ali se sjećam da sam se upoznala i s vama.« Kratka šutnja. »Kako vam mogu pomoći?« Martin se zakašljao. »Je li vam poznat poremećaj zvan Asperger?« »Aspergerov sindrom. Da, poznato mi je.« »Ovaj, imamo...«, zašutio je i pokušao uobličiti misao. Morgana baš i nije mogao strpati među osumnjičene – više je bio osoba od interesa. Ponovno je progovorio: »Naišli smo na Aspergera u slučaju na kojem trenutačno radimo pa bih trebao više podataka o poremećaju. Mislite li da biste mi mogli pomoći?« »Ovaj«, malo neodlučno odgovorila je Eva, »mislim da bih malo trebala osvježiti znanje.« Martin ju je čuo kako vjerojatno prelistava kalendar. »Poslije ručka oslobodila sam si sat vremena za neke stvari, ali za policiju...« Zastala je. »Nakon toga nisam slobodna sve do utorka.« »Sada bi bilo savršeno«, požurio je Martin. Nadao se kako će to zapravo riješiti telefonom, no nije mu bilo teško odvesti se do Strömstada. »Dakle, vidimo se za 45 minuta?« »Naravno«, rekao je Martin. I onda mu je nešto palo na pamet. »Da donesem ručak?« »Naravno, zašto ne? Mali povrat državnog novca koji sam dala poreznoj nimalo ne škodi. Šalim se«, brzo je dodala u slučaju da Martin nije shvatio. »Nema problema«, Martin se nasmijao. »Imate li kakve posebne želje za hranu plaćenu poreznim davanjima?« »Nešto lagano, možda nekakvu salatu. Većina se trudi smršavjeti za ljeto, no čini se da ja radim suprotno. Trudim se mršavjeti zimi.« »Onda salata«, rekao je Martin i spustio slušalicu. Uzeo je jaknu i zastao pred Göstinim vratima. »Čuj, danas moram preskočiti ručak. Moram u Strömstad razgovarati s Evom Nestler, psihologicom koja nam obično pomaže.« Göstino lice natjeralo ga je da doda. »Naravno, ako želiš, pođi sa mnom.« Gösta se nakratko doimao kao da želi upravo to, a onda su se vani otvorila nebesa te je odmahnuo glavom. »Vraga. Po ovakvom vremenu ostajem unutra. Vjerojatno ću nazvati Patrika i Ernsta i provjeriti mogu li donijeli nešto jestivo.« »Sumo tako. Ja idem.«


Gösta mu je već bio okrenuo leđa i nije odgovorio. Martin je načas zastao pred ulaznim vratima, podigao ovratnik i potrčao do auta. Iako je bio parkiran blizu, potpuno je pokisao. Pola sata poslije, parkirao je uz rijeku, nedaleko od Evine ordinacije. Bila je smještena u istoj zgradi kao i policija u Strömstadu pa je pretpostavio da surađuju. Policija je često imala priliku koristiti se uslugama psihologa, na primjer, kad bi žrtvi bila potrebna profesionalna pomoć nakon završetka istrage. A u okrugu nije bilo mnogo terapeuta – Eva je bila jedna od tih nekoliko. Imala je sjajne preporuke i smatrali su je iznimno iskusnom. Patrik je za nju imao samo dobre riječi, pa se Martin ponadao da će pomoći i njemu. Istini za volju, nije točno znao zašto se želio konzultirati s njom. Morgan ionako nije bio osumnjičen, no Martina je golicalo ono što se skrivalo iza mladićeva čudna ponašanja i karaktera. Asperger je Martinu bio nešto posve novo pa nije škodilo saznati više o tome. Otresao je kišni kaput prije nego što ga je objesio u garderobi. Košulja mu je bila vlažna pa je malo zadrhtao. U papirnatoj vrećici nosio je dvije salate koje je nabavio u Coffee and Buns, a recepcionarka je očito bila obaviještena o njegovu dolasku. Samo je glavom mahnula prema vratima s Evinim imenom. Tiho je pokucao i čuo glas: »Uđite.« »Zdravo, bili ste brzi.« Eva je pogledala na sat. »Nadam se da niste prekršili ograničenja brzine.« Pogledala ga je hinjeno prijekorno te se nasmijao. »Ne, nisam zgriješio. Osim toga, znam da policija danas ima druga posla«, urotnički je prošaptao i namignuo. Eva mu se otprva svidjela. U njezinu društvu ljudi su se osjećali opušteno. Vjerojatno je to dar karakterističan za ljude te profesije. Martin je ručak spustio na stolić u uredu. »Nadam se da salata od kozica odgovara.« »Savršeno«, odgovorila je Eva, ustala od radnog stola i smjestila se u jedan od četiri stolca oko stolića. »Zapravo, samo sebe zavaravam«, rekla je i cijelu posudicu preljeva izlila na salatu. »Koliko tekuće masti izlijevam na povrće, mogla sam slobodno naručiti hamburger. Samo što salata ima drugačije psihološko djelovanje, l ako samu sebe mogu uvjeriti da se večeras smijem počastiti komadom kolača.« Nasmijala se tako snažno da su joj se zatresle grudi.


Martin je iz njezine punašne pojave mogao zaključiti da se časti prilično često, no bila je elegantno odjevena, a sijeda kosa bila joj je ošišana kratko moderno, a ipak prikladno za njezine godine. »Dakle, htjeli ste saznati više o Aspergerovu sindromu«, rekla je. »Da, jučer sam se prvi put susreo s tim, i u ovom trenu najvećim dijelom samo sam znatiželjan«, rekao je Martin i vilicom nabo kozicu. »Ovako, znam ponešto, no nikad nisam imala pacijenta s tom dijagnozom pa sam se morala podsjetiti prije nego što ste došli. Dakle, što točno želite znati? O tome se može nadugo.« »Dakle«, javio se Martin, malo razmišljajući. »Možda biste mi mogli ponešto reći o tome što karakterizira osobu s Aspergerovim sindromom i kako je moguće odrediti tko pati od njega.« »Kao prvo, ta se dijagnoza počela koristiti relativno nedavno. Pojavila se vjerojatno prije nekih petnaest godina, ali ju prvi put dokumentira Hans Asperger još u četrdesetim godinama. Riječ je o funkcionalnom poremećaju. Neki istraživači sad tvrde da je i on sam možda bolovao od toga.« Martin je kimnuo i pustio je da nastavi. »Riječ je o obliku autizma, no takva osoba najčešće posjeduje normalnu ili visoku inteligenciju.« Martin se prisjetio Morganovih riječi. Eva je nastavila: »Dakle, opisivanje Aspergerova sindroma otežava činjenica što simptomi mogu varirati od pojedinca do pojedinca koji se svrstavaju u nekoliko skupina. Neki se povlače u sebe što je više nalik na klasični autizam, dok su drugi krajnje otvoreni. Asperger se rijetko otkriva rano. Roditelje možda zabrinjava djetetovo neuobičajeno ponašanje, no ne mogu točno reći što nije u redu. Kao što rekoh, problem je u tome što sindrom može znatno varirati od jednog djeteta do drugog. Neka djeca zahvaćena Aspergerom progovore iznimno rano, neka neobično kasno, a isto vrijedi i za hodanje kao i velik dio drugih područja razvoja. Problem se obično ne pojavljuje prije školske dobi, no tada ga je moguće pogrešno dijagnosticirati kao ADHD ili DAMP.« »Kako se problem tada manifestira?« Martina je sve to toliko fasciniralo da je zaboravio na ručak. Prije nego što se prijavio na policijsku akademiju, poigravao se razmišljanjem o studiju psihologije; ponekad se pitao nije li upisao krivi fakultet. Ništa nije bilo toliko zanimljivo kao ljudska psiha u svim svojim bezbrojnim oblicima.


»Najočitiji simptomi vjerojatno su poteškoće koje nastaju u socijalnoj interakciji. Djeca se neprekidno ponašaju neprikladno. Ne razumiju društvena pravila, imaju sklonost blebnuti istinu što im, jasno, otežava druženje s drugima. Prisutan je i snažan egocentrizam. Teško se nose s tuđim osjećajima i iskustvima i stalo im je samo do sebe. Često nemaju neku potrebu biti u društvu. Ako se i igraju s drugom djecom, onda obično pokušavaju odlučivati o svemu ili se potpuno pokoravaju volji drugih. Drugi jasan znak je razvoj nekih posebnih interesa koji prerastaju u opsesije. Djeca s Aspergerovim sindromom sposobna su postati nevjerojatno okrenuta detaljima i često uče sve o predmetu posebnog interesa. Odraslima je često uzbudljivo gledati kako dijete razvija znanje, no djeca s Aspergerom toliko se usredotoče samo na jedno i toliko ih obuzima to njihovo posebno zanimanje za jednu stvar da često gube interes za drugo. Kad dođu u školsku dob, opsesivna razmišljanja i djela postaju vidljivi. Neke stvari moraju obavljati na određen način i znaju ljude oko sebe prisiljavati da i oni na isti način to obavljaju.« »Što je s jezikom?« upitao je Martin prisjetivši se Morganova neobičnog načina izražavanja. »Jezik je također dobar pokazatelj.« Eva je počistila i posljednje ostatke salate iz zdjelice te nastavila: »To je jedna od velikih poteškoća s kojom se ljudi s Aspergerovim sindromom susreću u svakodnevici. U ljudskoj komunikaciji izražavamo obično više od onoga što govore naše riječi. Koristimo se govorom tijela, izrazima lica, mijenjamo intonaciju rečenice, različito naglašavamo i često rabimo poredbe i metafore. Osobi s Aspergerom sve to predstavlja teškoće. Izraz ‘možda ćemo morati preskočiti kavu’ mogla bi shvatiti tako da mora skočiti preko šalice s kavom. Kad govore, također imaju teškoću shvatiti i čuti kako to zvuči drugima. Glas im znade biti blag, gotovo na razini šapta, ili iznimno glasan i prodoran. Govor je često jednoličan i monoton.« Martin je kimnuo. Morganov glas poklapao se s ovim drugim opisom. »Osoba koju sam upoznao također se dosta čudno kreće. Je li i to uobičajeno?« Eva je kimnula. »Motoričke funkcije također su jasan pokazatelj. Kretnje mogu biti nezgrapne, krute ili krajnje minimalističke. Također često dolazi i do stereotipije.« Po Martinovu licu bilo joj je jasno da mora objasniti taj pojam. »To se odnosi na stereotipne pokrete koji se ponavljaju – recimo, kratko mahanje rukom.«


»Ako osoba s Aspergerom ima teškoća s motoričkim sposobnostima, ne utječe li to na sve što radi?« Martin se sjetio kako su Morganovi prsti s lakoćom letjeli po tipkovnici. »Ne, ustvari ne. Uobičajeno je da, povezano s posebnim interesom ili ako radi nešto što ga osobito oduševljava, može posjedovati iznimno funkcionalne, fine motoričke vještine.« »Kakav je pubertet kod djece sa sindromom?« »To je totalno druga priča. No, prije nego što nastavimo, jeste li za kavu? To je cijelo brdo podataka. I, hoćete li bilježiti ili pak imate tako dobru memoriju?« Martin je pokazao mali diktafon na stolu. »Za to će se pobrinuti moj asistent. A kavu odbiti neću.« Želudac mu se malo bunio. Za ručak obično nije jeo salatu i znao je da će na povratku morati zastati kod štanda s hot-dogovima. Malo poslije Eva se vratila noseći šalice vrele kave. Sjela je i nastavila predavanje: »Gdje smo stali? A, da, pubertet. To je još jedno razdoblje kad je teško dijagnosticirati Aspergera, ako pojedincu dijagnoza nije postavljena već otprije. Dakle, pojavljuju se brojni problemi adolescencije koje Asperger često pojačava i tjera do krajnosti. Na primjer, higijena zna biti velik problem. Mnogi zanemaruju svakodnevnu higijenu. Ne da im se tuširati, prati zube ili odijevati čistu odjeću. Problem postaje i pohađanje nastave. Teško poimaju važnost truda na nastavi, a problemi se množe i unutar društvene interakcije s drugim učenicima i vršnjacima. To im otežava, katkad i onemogućuje, rad u grupama koji je sve češći u srednjoj školi i gimnaziji. Često se pojavljuje depresija kao i asocijalno ponašanje.« Martin se razbudio: »Što biste ubrojili u tu kategoriju?« »Na primjer, nasilne zločine, provale i palež.« »Dakle, osobe s Aspergerom sklonije su nasilju i zločinu?« »Ovako – ne može se reći da su oni koji pate od Aspergera, kao skupina, skloniji nasilju, no postotak je definitivno viši nego u općoj populaciji. Kao što sam rekla, postoji jaka fiksacija na sebe i poteškoće pri razumijevanju i uključivanju u tuđe osjećaje. Nedostatak empatije važna je karakterna crta. Da pojednostavimo, moglo bi se reći da je razboritost ono što nedostaje osobi s Aspergerovim sindromom.« »Ako bi osoba s Aspergerom...«, Martin je oklijevao, »bila umiješana u istragu ubojstva, postoji li kakav razlog da se na nju obrati veća pozornost?«


Eva je ozbiljno shvatila to pitanje i malo razmislila o odgovoru. »Ne mogu reći. Naravno, kao što sam spomenula, u dijagnozi postoje određene karakteristike što snižavaju granicu koja većinu ljudi dijeli od nasilnog čina. Istodobno, ekstremno je malen postotak ljudi s Aspergerovim sindromom spremnih da odu do kraja i počine ubojstvo. Ja čitam novine pa znam o kojem slučaju govorite«, rekla je, zamišljeno držeći šalicu u rukama. »Osobno mislim da bi bilo krajnje rizično poći tim putem ako me razumijete',« Martin je kimnuo. Razumio ju je savršeno. Bezbroj puta već se dogodilo da su ljudi bivali nepravedno optuženi samo zato što su bili drugačiji. Ipak, znanje je moć te je i dalje vjerovao kako bi bilo iznimno vrijedno dobiti uvid u Morganov svijet. »Iskreno sam vam zahvalan što ste odvojili vrijeme za razgovor sa mnom. Nadam se da poslovi koje ste morali odgoditi nisu bili hitni.« »Ne, nimalo«, rekla je Eva i ustala da ga isprati. »Samo prilično očajno potrebna obnova garderobe. Drugim riječima, ništa što ne može pričekati sljedeći tjedan.« Otpratila ga je do garderobe i pričekala da odjene jaknu koja se već osušila. »Drago mi je što ne moram izlaziti po ovako pasjem vremenu«, rekla je Eva. Pogledali su kroz prozor – vani je i dalje lijevalo i kiša je na trgu ostavljala velike lokve. »Da, izgleda kao da će jesen trajati dovijeka«, odvratio je Martin i pružio ruku da se oprosti. »A, da, hvala na ručku. Slobodno zovite ako ćete imati još pitanja. Bio mi je užitak malo pretresti ovu temu. Rijetko mi se pružaju takve prilike.« »Dobro. Ako zatrebam, nazvat ću. Još jednom hvala.«


Fjällbacka, 1924. POROD JE BIO STRAHOTA veća od ičega što je Agnes ikada zamišljala. Trudovi su je mučili gotovo četrdeset osam sati i bila je na rubu smrti prije nego što se liječnik cijelom težinom svalio na njezin trbuh i na svijet istjerao prvo dijete – naime, bila su dva. Ubrzo je izišlo i drugo te su joj ponosno pokazali bebe nakon što su ih oprali i umotali u tople deke. Agnes se okrenula. Nije željela vidjeti stvorove koji su joj uništili život i zamalo je ubili. Što se nje tiče, mogli su djecu dati drugima, baciti ih u rijeku ili s njima činiti što god ih volja. Njihovi sitni, pištavi glasovi razdirali su joj uši. Nakon što je morala neko vrijeme slušati taj zvuk, pokrila je uši i urlajući ženama oko sebe naredila da ih odnesu. Užasnuta bolničarka pokorila se, a Agnes je čula kako se oko nje došaptavaju. No urlici su uminuli – ona je željela samo da je puste spavati. Spavati sto godina dok je poljupcem ne probudi kraljević koji će je odvesti iz tog jada i od dva pohlepna monstruma što ih je iznjedrilo njezino tijelo. Kad se probudila, isprva je pomislila da joj se san ostvario. Nad njom stajala je visoka, tamna pojava i načas je pomislila da je ugledala princa kojeg je čekala. A onda se na nju oborila stvarnost. Ugledala je Andersovo tupo lice koje se nadvilo nad njom. Od izraza ljubavi na njegovu licu pozlilo joj je. On stvarno misli da će sad između njih biti drugačije, samo zato što mu je izbacila dvojicu sinova? Bila bi sretna da ih odvede i vrati joj njezinu slobodu. Na trenutak je osjetila kako joj ta pomisao u grudima budi osjećaj trijumfa. Nije više bila golema, bezoblična i trudna. Ako poželi, može otići i naći život kakav zaslužuje, život kojemu pripada. Ond je shvatila koliko je to nemoguće. Budući da se ne može vratiti ocu, kamo bi se uputila? Nije imala novca, nije mogla pribaviti novac – osim ako se ne želi prodavati na ulici. Čak je i sadašnji život bio bolji od toga. To beznađe natjeralo ju je da okrene glavu i zajeca. Anders joj je nježno milovao kosu. Da je mogla, podigla bi ruke i odgurnula ga od sebe. »Agnes, prelijepi su. Savršeni.« Glas mu je malo treperio. Nije odgovorila; zurila je u zid i isključila se iz svijeta. Kad bi barem došao netko da je odvede odavde.


 SARA SE NIJE VRATILA. Mama je objasnila da se neće više vraćati, ali joj Frida nije vjerovala. Mislila je da mama to samo tako kaže. Sara nije mogla tek tako nestati. Ako je tako, onda je Fridi žao što nije bila bolja prema njoj. Ne bi se bila toliko svađala sa Sarom kad bi joj ona otimala igračke; dala bi joj ih. Sad je vjerojatno prekasno. Prišla je prozoru i ponovno pogledala nebo. Bilo je sivo, nekako prljavo. Valjda Sara ne živi tamo. A onda je tu i ona tajna o starcu. Naravno da je Sari obećala da će šutjeti. Ali je mama uvijek govorila da mora reći istinu, a nešto prešutjeti isto je kao i lagati, zar ne? Frida je sjela pred kuću za lutke. Bila je to njezina najomiljenija igračka. Bila je mamina kad je bila mala, a sad je Fridina. Teško joj je bilo zamisliti da je mama bila isto tako mala kao što je Frida sad. Pa mama je tako... odrasla. Tragovi na kući za lutke jasno su otkrivali da potječe iz sedamdesetih. Trebala bi predstavljati ciglenu katnicu, namještenu u smeđim i narančastim tonovima. Namještajem se još igrala njezina majka i Frida je mislila da je sve to super samo da je šteta što u kući nema više ružičastih i plavih stvari. Plava joj je bila najdraža boja. Sari je to bila ružičasta. Fridi se to činilo čudnim. Svi su znali da se ružičasta i crvena tuku, a Sara je imala crvenu kosu, dakle ne bi joj se trebala sviđati ružičasta. No sviđala joj se. Takva je uvijek bila. Uvijek nekako u kontri. S kućom su došle i četiri lutke. Dvije dječje, te mama i tata. Uzela je djecu, obje curice i posjela ih sučelice. Obično je htjela biti ona u zelenom zato što je ta najbolje izgledala, ali s obzirom na to da je Sara mrtva, neka ona bude zelena. Frida će morati biti lutka u smeđoj haljini. »Bok, Frida, znaš da sam mrtva?« rekla je zelena lutka Sara. »Da, mama mi je rekla«, odvratila je smeđa »I što još kaže o tome?« »Kaže da si otišla u raj i da se više nećeš doći igrati sa mnom.« »Kako je to dosadno«, rekla je lutka Sara.


Frida je kimnula lutkinom glavom. »Da, slažem se. Da sam znala da ćeš umrijeti i da se nećeš više doći igrati sa mnom, dala bih ti sve igračke koje si poželjela i nikad se ne bih žalila.« »Baš šteta«, rekla je lutka Sara. »Mislim, to što sam mrtva.« »Da, stvarno šteta«, rekla je ona u smeđem. Obje su malo šutjele. A onda je lutka Sara progovorila ozbiljnim glasom: »Jesi li nešto rekla o onom čovjeku?« »Ne, obećala sam.« »Zato što je to bila naša tajna.« »Ali, zašto ne smijem reći? Taj stari je bio zločest, nije li tako?« Smeđa lutka govorila je piskutavo. »Baš zato. Starac je rekao da ne smijem reći. A uvijek se mora raditi ono što kažu zločesti starci.« »Ma, ti si mrtva, pa ti starac ne može ništa, zar ne?« Lutka Sara na to nije imala što reći. Frida je pažljivo spremila lutke u kuću i ponovno se vratila do prozora. Razmišljala je o tome kako je sve sada teško, samo zato što je Sara umrla. Annika se vratila s ručka i pozvala Patrika kad su se on i Ernst vratili. Samo joj je odmahnuo žureći se do ureda, ali se nije predavala. Zastao je u dovratku s upitnim izrazom lica. Annika ga je promatrala preko ruba naočala. Izgledao je iscrpljenoga kiša ga je učinila sličnim pokisloj mački. Doduše, uz bebu i ovo ubojstvo djeteta vjerojatno nema previše energije da se brine za sebe. U Patrikovim je očima spazila nestrpljenje i požurila se reći mu ono što je željela prenijeti. »Danas sam primila hrpu poziva, sve zbog medija.« »Nešto zanimljivo?« pomalo bezvoljno upitao je Patrik. Od javnosti su rijetko dobivali išta korisno pa se nisu previše nadali. »I da i ne«, rekla je Annika. »Većinom uobičajeni lajavci koji nazivaju da bi prijavili svoje krvne neprijatelje i sve ostale, a u ovom slučaju homofobija se stvarno razmahala. Očito je svaki muškarac koji se bavi cvijećem ili šiša kosu automatski sumnjiv kao homoseksualac i osoba sposobna činiti svakakve grozote djeci.« Patrik se premještao s noge na nogu, pa je Annika ubrzala uzela je prvu ponikli s hrpe i pružila mu.


»No ovo se čini kao da ima temelja. Nazvala je žena, odbila dati ime i samo rekla kako bismo trebali pregledati liječnički karton Sarina mlađeg brata. Rekla je samo to, ali mi nešto govori da bi u tome moglo biti nečega. U najmanju ruku, trebalo bi to ispitati.« Patrik nije djelovao ni približno toliko zainteresiran kako se nadala. S druge strane, nije čuo hitnju u glasu žene koja je nazvala. Njezin glas oštro je odudarao od slabo prikrivene zloće onih koji su s užitkom širili tračeve. »Da, možda bi vrijedilo provjeriti, ali ne nadaj se previše. Anonimni pozivi obično ne izrode ništa.« Annika je zaustila nešto, ali je Patrik podigao ruku. »Da, da, znam. Nešto ti je reklo da je taj drugačiji. Obećavam da ću istražiti. Samo, morat će malo pričekati. Sad imamo hitnijih poslova. Za pet minuta imamo sastanak u menzi, tada ću ti više reći.« Prstima je zabubnjao po dovratku i otišao s porukom u ruci. Annika se pitala što je novo iskrsnulo. Nadala se da će to rasvijetliti slučaj. Raspoloženje u postaji u posljednje vrijeme bilo je mračno. Niclas nije mogao pronaći ni mir ni tišinu za rad. Slika Sarina lica nije ga puštala na miru, a jutrošnji posjet policije na površinu mu je izvukao sve njegove zebnje. Možda je točno ono što tvrde svi, možda se prerano vratio na posao. Njemu je to bio način opstanka. Pomogao mu je da u zapećak pospremi neželjene misli i umjesto njima bavi se čirevima, kurjim očima, trodnevnom virozom i upalama uha. Ništa nije važno sve dok ne mora razmišljati o Sari. Ili Charlotte. No sad je stvarnost prodrla neumoljivo i osjećao se kao da srlja prema bezdanu. Nije pomagalo ni to što je sam utjecao na to da sada bude tako tjeskoban. Istini za volju, što je bilo neobično, nije uspijevao pojmiti zašto je sve to činio. Nešto u njemu kao da ga je tjeralo u lov za nečim što mu je ležalo tik nadohvat ruke. Usprkos činjenici da je ionako imao previše, barem donedavno. Život mu se raspao, i ništa što kaže ili učini ne može to promijeniti. Niclas je bezvoljno prelistavao bilješke pred sobom. Oduvijek je mrzio papirologiju, a danas mu je bilo osobito naporno koncentrirati se. Tijekom prvog pregleda poslije ručka čak je bio otresit i neuljudan prema pacijentu. A obično bi prema svima bio šarmantan, bez obzira na to tko bi ušao. Danas nije imao snage ugađati još jednoj staroj dami koja mu se došla požaliti na imaginarne bolove. Ta pacijentica bila je, recimo, stalna mušterija u klinici, no sad je bilo upitno hoće li se


vratiti. Njegovo iskreno mišljenje o njezinu zdravlju nije joj bilo po volji. No dobro, to se ionako nije činilo važnim. S uzdahom je počeo skupljati sve kartone. Odjednom su ga preplavili osjećaji koje se predugo trudio potiskivati pa je jednim pokretom sa stola pomeo sve. Papiri su lijeno odlebdjeli do poda i pali na hrpu. Niclas odjednom nije mogao dovoljno brzo svući liječničku kutu. Bacio ju je na pod, navukao sako i izjurio iz ordinacije kao da ga gone vrazi. Što je, u neku ruku, i bila istina. Zastao je načas bolničarki reći, hinjenim mirom, da mu otkaže sve popodnevne termine. I izletio na kišu. Suza je pronašla put do njegovih usta i sol je prizvala sliku njegove kćeri kako pluta na sivom moru dok bijele kreste valova plešu po površini oko njezine glave. To ga je nagnalo u još brži trk. Dok je bježao, suze su mu se miješale s kišom. Najviše od svega, bježao je od sebe. Aparat za kavu pištao je i grgoljio te je iznjedrio uobičajeno isti crni katran. Patrik je odlučio stajati pokraj sušilice dok su ostali uzeli šalice i sjeli. Bili su nazočni svi osim Martina, a kad se spremao upitati je li ga itko vidio, on je uletio, potpuno zadihan. »Oprostite što kasnim. Annika je nazvala i rekla da je sastanak. Bio sam na putu ovamo i...« Patrik je podigao ruku. »O tome ćemo poslije. Sad moramo raspraviti nešto.« Martin je kimnuo i sjeo za stol, upitno pogledavajući Patrika. »Dobili smo rezultate analize sadržaja Sarina želuca i pluća. Pronašli su nešto čudno.« Oko stola osjetila se napetost. Mellberg je netremice promatrao Patrika, čak su i Ernst i Gösta za promjenu djelovali zainteresirano. Annika je kao po običaju bilježila kako bi poslije sastanka svima mogla poslati sažetak. »Netko je djevojčicu natjerao da jede pepeo.« Da je igla pala na pod, zvučalo bi poput groma, takva je tišina zavladala u prostoriji. Tada se Mellberg nakašljao. »Pepeo? Rekao si pepeo?« Patrik je kimnuo. »Da, pronašli su ga u želucu i plućima. Pedersen pretpostavlja da joj ga je netko nagurao u usta kad je već bila u kadi. Nešto pepela završilo je u vodi, i kad se utopila, pepeo joj je ušao u pluća.« »Ali zašto?« zapanjeno se javila Annika, zaboravljajući bilježiti.


»To je pitanje. Također se moramo zapitati kako će nam taj podatak pomoći. Već sam nazvao i naredio pretragu kupaonice Florinovih. Gdje god pronađemo pepeo, pronašli smo poprište zločina.« »Stvarno misliš da bi netko iz obitelji...«, Gösu nije završio rečenicu. »Ne mislim ništa«, rekao je Patrik. »Ako se pojavi neko drugo moguće poprište, pretražit ćemo ga mikroskopom, osobito ako popodnevni pretres ne da nikakve rezultate. Kuća Florinovih je mjesto gdje je posljednji put viđena, dakle, mogli bismo krenuti odande. Bertile, što misliš?« Pitanje je bilo retoričko. Mellberg nije imao nikakve veze s istragom, ali su svi znali kako rado potiče privid da upravlja svime. Mellberg je kimnuo. »Zvuči dobro. Ali zašto već nije provedeno forenzičko ispitivanje njihove kuće?« Patrik se morao obuzdati da mu se ne izbelji. Već je bilo i previše što je maločas Ernst istaknuo upravo to, no činjenica da je morao čuti i Mellberga samo je pogoršala stanje. Lako je biti general poslije bitke. Ako ćemo pošteno, Patrik pomisli, mora se priznati da dosad nisu imali nikakva valjana razloga za išta više od letimična pregleda kuće. Nisu mogli dobiti ni nalog, no to je odlučio prešutjeti. Umjesto toga, odgovorio je neodređeno: »Mislim da sad možemo tragati za nečim određenim, inače bismo gubili vrijeme. U svakom slučaju, ekipa iz Uddevalle stiže u četiri sata. Namjeravam sudjelovati i, Martine, poveo bih te sa sobom ako imaš vremena.« Patrik je, izrekavši to, oprezno pogledao Mellberga. Nadao se da neće ustrajati i dalje mu nametati Ernsta. Posrećilo mu se. Mellberg je prešutio. Možda je dosad zaboravio sve. »Naravno, mogu«, rekao je Martin. »Onda dobro. Sastanak je gotov.« Annika je namjeravala svima ispričati o pozivu koji je primila, ali su već ustali pa je odlučila pričekati. Patrik je dobio podatak i bila je uvjerena da će se njime pozabaviti čim stigne. Rukom pisana poruka zapravo je čamila u Patrikovu stražnjem džepu. Zaboravljena. Stig je začuo korake na stubama i pripremio se za udar. U prizemlju je čuo Niclasa i Lilian i znao da razgovaraju o njemu. Oprezno se pridigao u polusjedeći položaj. Osjećao je kao da mu tisuću noževa reže trbuh, no kad je Niclas ušao u sobu, Stigovo


je lice bilo bezizražajno. Slika oca u bolnici, nemoćnog, sitnog, kako kopni u hladnom, sterilnom bolničkom krevetu, ispunila mu je misli. Ponovno se zakleo da si to nikad neće dopustiti. Njegovo je stanje privremeno. I prije mu je prolazilo, pa će i opet proći. »Lilian kaže da ti je danas lošije.« Niclas je sjeo na rub postelje i na lice navukao najzabrinutiji liječnički izraz. Stig je primijetio da su mu oči crvene. Nikakvo čudo ako je mali plakao. Izgubiti dijete. Stigu je mala nedostajala do bola. Shvatio je da Niclas čeka odgovor. »Ma znaš kakve su žene. Sve napuhavaju preko svake mjere. Noćas nisam dobro spavao i to je sve, ali osjećam se bolje.« Bol ga je natjerala da stisne zube i napregnuo se da prikrije kako se zapravo osjeća. Niclas ga je sumnjičavo pogledao i iz velike liječničke torbe izvukao nešto što je ponio sa sobom. »Nisam siguran da ti vjerujem, ali ćemo prvo provjeriti tlak i ostalo. Onda ćemo vidjeti.« Oko Stigove mršave ruke pričvrstio je manžetu tlakomjera i pumpao sve dok se nije stegnula. Pratio je stupac žive kako se spušta i naposljetku skinuo manžetu. »150 kroz 80, nije loše. Raskopčaj košulju, moram ti poslušati prsa.« Stig je poslušao i otkopčao košulju čudno krutim i nevoljkim prstima. Hladnoća stetoskopa na prsima natjerala ga je da naglo udahne, na što je Niclas mrko rekao: »Dugački, duboki udisaji.« Svaki je dah bolio, ali je čistom snagom volje uspio ispuniti Niclasov zahtjev. Nakon nekoliko trenutaka, Niclas je iz ušiju izvukao slušalice stetoskopa. Pogledao je Stiga ravno u oči. »Dakle, ništa konkretno, ali ako se osjećaš lošije, važno je da mi to kažeš. Trebali bismo te pošteno pregledati. Ako te pošaljem u Uddevallu, ondje mogu obaviti neke testove i provjeriti jesam li previdio koji problem.« Odmahujući glavom, Stig je pokazao odbojnost prema tom prijedlogu. »Ne, osjećam se prilično dobro. Nije potrebno da na mene trošite vrijeme i novac. Vjerojatno sam samo pokupio neku boleštinu, no brzo ću se oporaviti. Već se događalo, zar ne?« U glas mu se uvukao molećiv prizvuk. Niclas je kimnuo glavom i uzdahnuo. »Samo nemoj reći da te nisam upozorio. Čovjek ne može biti pretjerano oprezan ako mu tijelo počne javljati da nešto nije u redu. No neću te tjerati. Tvoje zdravlje, dakle ovisi o tebi – iako moram priznati da se


ne radujem silasku u prizemlje i susretu s Lilian. Kad sam došao doma, gotovo se spremala nazvati hitnu pomoć.« »Da, moja Lilian je prava usijana glava«, Stig se zacerekao, ali je brzo umuknuo kad su mu noževi ponovno zarovali po trbuhu. Niclas je zatvorio torbu i sumnjičavo pogledao Stiga. »Obećavaš da ćeš mi reći ako nešto ne bude u redu?« Stig je kimnuo. »Apsolutno«. Čim je čuo Niclasove korake na stubama, bolno je kliznuo u ležeći položaj. Bol će ubrzo minuti. Samo što dalje od bolnice. Nju mora izbjeći pod svaku cijenu. Kad je otvorila vrata, Lilian je na licu otkrila cijelu lepezu emocija. Pred vratima stajali su Patrik i Martin u pratnji trojice tehničara, zapravo dva muškarca i jedne žene. »Čemu svi ti ljudi?« »Imamo nalog za pretragu vaše kupaonice.« Patrik je s naporom trpio njezin pogled. Nevjerojatno je koliko ga često vlastita profesija tjera da se osjeća kao bešćutni seronja. Lilian ih je gledala mrtvačkim pogledom. Trenutak poslije sklonila im se s puta i propustila ih. »Samo nemojte napraviti svinjac. Upravo sam počistila«, zarežala je. Ta primjedba Patrika je natjerala da još jednom požali što pretres nije naredio prije. Sudeći po onom što su u kući Florinovih vidjeli tijekom tjedna, ta je kuću čistila gotovo neprestano. Ako je u prostoriji i bilo kakvih čvrstih dokaza, dosad su zasigurno nestali. »U prizemlju imamo kupaonicu s tušem, a na katu je s kadom.« Lilian je pokazala stube. »Izujte cipele«, naredila je i svi su poslušali. »I ne smetajte Stigu. Odmara se.« Ne skrivajući bijes, uputila se u kuhinju gdje je, bučno klepećući, počela prati suđe. Patrik i Martin pogledali su se i tehničare poveli na kat. Maknuli su im se s puta i pustili ekipu da radi u kupaonici dok su čekali u hodniku. Vrata Stigove sobe bila su zatvorena. Govorili su prigušenim glasom. »Stvarno misliš da je ovo potrebno?« rekao je Martin. »Mislim, ništa ne ukazuje na to da je ubojica član obitelji i... ionako prolaze kroz teško razdoblje.«


»Naravno da si u pravu«, odvratio je Patrik, gotovo šaptom. »No nikog ne možemo isključiti samo zato što nam je možda neugodno. Čak i ako obitelj ne shvaća, to činimo misleći isključivo na njih. Ako ih možemo skinuti s popisa sumnjivaca, više energije možemo trošiti na druge grane istrage. Slažeš se?« Martin je kimnuo. Znao je da je Patrik u pravu. Samo, sve je to stvarno užasno nezgodno. Začuli su korake na stubama, okrenuli glave i ugledali Charlottin upitni pogled. »Što se tu zbiva? Majka je rekla da ste doveli cijelu vojsku da nam pretraži kupaonicu. Zašto?« Malo je podigla glas i pokušala se probiti pokraj njih. Patrik ju je zaustavio. »Molim te, možemo li sjesti i porazgovarati?« Charlotte je još jednom pogledala tehničare i okrenula se da siđe. »Sjest ćemo u kuhinju«, rekla je ne gledajući ni Martina ni Patrika. »Želim da i majka čuje što imate reći.« Kad su ušli u kuhinju, Lilian je i dalje bijesno nabijala posuđem. Albin je sjedio na deki na podu i velikim, ozbiljnim očima promatrao što baka radi. Kad god bi podigla glas, trznuo bi se poput prestravljena zeca. »Ako već namjeravate sve raskopati, nadam se da ćete sve vratiti u prvotno stanje.« Lilianin glas bio je poput mraza. »Ne mogu ništa obećati – možda će morati rastaviti ponešto, ali vas uvjeravam da će paziti najviše što mogu«, rekao je Patrik i sjeo. Charlotte je Albina podigla s poda i s njim na krilu sjela na kuhinjski stolac. On se skutrio u majčinu naručju. A ona je smršavjela i ispod očiju imala tamne podočnjake. Izgledala je kao da tjedan dana nije spavala – što je i moguće. Primijetio je da se trudi obuzdati drhtanje donje usnice kad je upitala: »Dakle, zašto je odjednom u kući cijela policijska divizija? Zašto umjesto toga ne tražite Sarina ubojicu?« »Charlotte, želimo samo ispitati sve mogućnosti. Dakle, dobili smo neke... nove podatke. Pitam se, znaš li ikakav razlog zašto bi netko želio Saru natjerati da jede pepeo?« Charlotte ga je pogledala kao da je poludio. Čvršće je zagrlila Albina na što je ovaj zaječao. »Jede pepeo? Što hoćeš reći?« Ispričao joj je što je saznao od patologa i vidio kako joj lice iz časa u čas postaje sve bljeđe.


»To bi učinio samo neki luđak. Zato mi je još manje jasno zašto vrijeme tratite ovdje.« Posljednja riječ zazvučala je kao vrisak pa je Albin, pogođen majčinom zebnjom, i sam zavrištao. Odmah ga je ušutkala i umirila dovoljno da ga zaustavi, ali nije skidala pogled s Patrika. On je ponovio što je malo prije rekao Martinu. »Važno nam je obitelj isključiti iz istrage. Apsolutno ništa ne ukazuje na to da bi itko u tvojoj obitelji bio povezan sa Sarinom smrću. Ali ne bismo radili svoj posao da ne učinimo sve što možemo kako bismo istražili tu mogućnost. Kao što znaš, slično se događalo i u drugim slučajevima i nažalost ne možemo uvijek biti uviđavni koliko bismo željeli.« Lilian je zafrktala stojeći za sudoperom. Svojim držanjem otkrivala je što misli o Patrikovu kratkom izlaganju. »Razumijem, naravno«, rekla je Charlotte. »Sve dok ne tratite vrijeme koje biste mogli bolje iskoristiti.« »Radimo punim gasom, ispitujemo sve mogućnosti, u to te uvjeravam.« Patrik se nagonski nagnuo preko stola i svojim dlanovima prekrio njezine. Nije uzmaknula nego ga je netremice promatrala kao da mu želi zadrijeti u dušu i vlastitim očima provjeriti govori li istinu. Patrik nije ni trepnuo. Očito ju je zadovoljilo ono što je vidjela jer je spustila pogled i kimnula. »U redu, valjda vam moram vjerovati. Sreća vaša što Niclas nije doma.« »Bio je ovdje malo prije«, javila se Lilian ne okrećući se. »Pregledao je Stiga, ali je opet otišao.« »Zašto je došao doma? Zašto mi se nije došao javiti?« »Mislim da si spavala. I nemam pojma zašto je doma dolazio usred popodneva. Sigurno je trebao pauzu. Ja sam mu već rekla da se vjerojatno prerano vratio na posao, ali je taj mali savjestan preko svake mjere. Čovjek mu se svakako treba diviti...« Charlotte je demonstrativnim uzdahom prekinula Lilianine primjedbe, tako da se ova još bjesomučnije bacila na pranje suđa. Patrik je doslovno osjećao kako napetost titra u sobi. »U svakom slučaju, trebao bi čuti za ovo – nazvat ću kliniku.« Charlotte je Albina spustila na deku i nazvala sa zidnog telefona u kuhinji. Dok je razgovarala, nitko nije progovorio. Patrik je samo želio nestati odavde. Nekoliko minuta poslije Charlotte je spustila slušalicu. »Nije tamo«, rekla je u nevjerici.


»Nije tamo?« Lilian se okrenula. »Pa gdje je onda?« »Aina ne zna. Samo je rekla da je uzeo slobodno popodne. Pretpostavila je da se uputio kući.« Lilian se namrštila i dalje okrenuta prema ostalima u kuhinji. »Ovdje nije bio više od petnaest minuta. Na brzinu je pregledao Stiga i zatim otišao: Meni se učinilo da se vraća na posao.« Patrik i Martin pogledali su se. Imali su svoju teoriju o tome kamo se zaputio ožalošćeni otac. Glavni forenzičar provirio je glavom kroz kuhinjska vrata: »Ovo će vjerojatno trajati nekoliko sati. Nalaze ćete dobiti čim završimo.« Patrik i Martin ustali su pomalo nevoljko i s nelagodom pozdravili Charlotte i Lilian. »U tom slučaju, idemo mi. Ako se prisjetite ičega u vezi s pepelom, znate gdje nas možete naći.« Charlotte je kimnula; lice joj je bilo blijedo. Stojeći za sudoperom Lilian se pravila gluha te se nije udosto ni pogledati ih. Šutke su izišli i uputili se prema autu. »Možeš me odbaciti doma?« upitao je Patrik »Ali, auto si ostavio kod postaje. Nećeš ga trebati preko vikenda?« »Jednostavno ne mogu podnijeti da se onamo vraćam. I namjeravam malo raditi u subotu i nedjelju. Mogu autobusom, a onda ću kući autom.« »Mislio sam da si Erici obećao da ćeš uzeti slobodan vikend«, izjavio je Martin. Patrik je iskrivio lice. »Da, znam, ali nisam računao da će mi natovariti istragu ubojstva.« »I ja ću raditi preko vikenda, pa mi reci ako imaš što za mene.« »Sjajno, ali mislim da moram sam sve pregledati na miru.« »Najbolje znaš što ti je činiti«, rekao je Martin i sjeo u auto. Patrik je sjeo na suvozačevo mjesto – ali nije više bio siguran da je Martin u pravu. Konačno će svekrvu ispratiti iz kuće. Erica gotovo nije mogla povjerovati. Svi prijekori, sve sveznadarske primjedbe i zabašurene pritužbe potpuno su izjeli njezine zalihe strpljenja. Brojila je minute do časa kad će Kristina sjesti u svoj mali Ford Escort i odvesti se doma. Ako je Erica prije svekrvina dolaska patila od manjka


vjere u vlastito majčinstvo, sada je stanje bilo još gore. Očito je da ništa ne radi kako treba. Ne zna kako Maju dobro odjenuti, kako je pravilno hraniti, previše je napasna, previše je nespretna, previše je lijena, trebala bi se više odmarati. Njezinim manama nije bilo kraja i dok je Erica sjedila s kćeri u krilu, osjećala se kao da bi mogla mirno dići ruke od svega. Nikad neće uspjeti ni u čemu. Noću je sanjala da je Maju ostavila Patriku i otišla na dug put. Daleko, daleko. Negdje gdje je mirno i spokojno, gdje nema beba koje vrište, gdje nema odgovornosti i zahtjeva. Negdje gdje bi se mogla skutriti i ponovno biti mala, gdje bi se netko brinuo za nju. Istodobno u njoj ju je neki osjećaj tjerao u suprotnom pravcu. Zaštitnički nagon i spoznaja da nikad ne bi mogla napustiti dijete koje drži u naručju. To je jednako nezamislivo kao odrezati ruku ili nogu. Sad su jedno i zajedno moraju prebroditi sve to. Ipak, razmišljala je o tome da posluša Charlottin savjet, onaj koji joj je dala prije strahotnog košmara Sarine smrti. Charlotte joj je rekla da porazgovara s nekim, nekim tko razumije kako se osjeća. Možda takav osjećaj i nije normalan. Možda ovako ne bi trebalo biti. Sarina smrt natjerala ju je da ponovno razmisli o svemu. Pomogla joj je da shvati prave razmjere vlastite depresije, da uvidi kako ona, za razliku od Charlotte, samo prolazi kroz mračno razdoblje koje je moguće prekinuti. Charlotte će sa svojom tugom morali živjeli do kraja života. Erica može nešto poduzeti. Prije nego što ode razgovarati s nekim, trebala bi iskušati neke savjete o odgoju djece Anne Wahlgren. Kad bi uspjela Maju natjerati da spava negdje drugdje, a ne na njezinim prsima, to bi već bio napredak. Samo mora skupiti hrabrost prije nego što se upusti u projekt. I svoju svekrvu ispratiti iz kuće. Kristina je ušla u dnevnu sobu i zabrinuto pogledala Ericu i Maju. »Ponovno je dojiš? Od zadnji put nisu mogla proći više od dva sata.« Nije čekala odgovor, samo je nastavila: »U svakom slučaju, pokušala sam ovdje stvari malo dovesti u red. Rublje je oprano, a bilo ga je poprilično, vjeruj mi. Prljavog suđa više nema, obrisala sam svu prašinu. Da ne zaboravim, spremila sam nekoliko hamburgera, stoje u zamrzivaču pa ćeš imati nešto drugo osim tih jezivih smrznutih obroka. Znaš, moraš jesti zdravo, što vrijedi i za Patrika. Cijeli dan vrijedno radi, a onda se veći dio večeri mora brinuti za Maju, dakle treba jesti što bolje može. Moram reći da sam se prilično šokirala kad sam ga vidjela. Izgledao je strašno blijed i izmožden.« Litanija se protezala u beskraj i Erica je morala stisnuti zube kako bi obuzdala poriv da dlanovima prekrije uši i zapjeva – kao kad je bila mala. Naravno, dok joj je svekrva bila u kući imala je nekoliko sati slobodnog vremena – što je morala priznati,


ali su mane nesumnjivo prevagnule nad prednostima. Dok su joj navirale suze, tvrdoglavo je zurila u Ricki Lake na televiziji. Zašto joj svekrva jednostavno ne ode? Čini se da su joj molitve uslišene, jer je Kristina u predvorje iznijela spreman kovčeg, navukla cipele i kaput. »Sigurna si da se možeš snaći sama?« Erica je umorno skrenula pogled s televizora; čak joj je uspjelo razvući i kiseli smiješak. »Naravno, bit ću dobro.« Nakon herkulovskog napora, dodala je: »Hvala vam puno za svu pomoć.« Nadala se da Kristina neće primijetiti koliko to hinjeno zvuči. Očito nije, jer joj je svekrva milostivo kimnula i rekla: »Pa, lijepo je ponekad biti koristan. Ubrzo ću se vratiti.« Daj se tornjaj odavde, ženo, grozničavo je pomislila Erica, trudeći se da pukom snagom volje svekrvu izbaci kroz vrata. Nekim čudom, to kao da je djelovalo, pa kad su se vrata zatvorila Erica je duboko uzdahnula s olakšanjem. Što nije dugo potrajalo. U tišini nakon Kristinina odlaska, u kojoj je Majino cuclanje bilo jedini zvuk, navrle su joj misli na Annu. Još nije uspjela dobiti sestru, a ni Anna se nije potrudila nazvati. Zlovoljno je ukucala broj Annina mobitela, ali je kao i bezbroj puta prije dobila samo sekretaricu. Po tko bi više znao koji put ostavila je poruku i prekinula vezu. Zašto se Anna ne javlja? Erica je počela kovati plan za planom ne bi li otkrila što se zbiva s njezinom sestrom, ali je naposljetku odustala, shrvana umorom. To ostavlja za sutra. Lucas je rekao da ide tražiti posao, ali mu nije vjerovala ni časa. Ne tako deprimiran, neuredan i neobrijan, raščupane kose. Nije imala pojma što zapravo radi – Anna je samo znala da nije pametno pitati. Pitanja su loša. Pitanja izazivaju teške udarce koji ostavljaju vidljive tragove. Prošli tjedan nije mogla odvesti djecu u vrtić. Modrice na licu toliko su se isticale da je i Lucas shvatio kako bi bila ludost pustiti je da iziđe. Glavom su joj se motale misli o tome kako će sve to završiti. Sve je išlo nizbrdo toliko brzo da joj se zavrtjelo u glavi. Ono vrijeme u elegantnom stanu u Östermalmu, kad je Lucas svaki dan išao na svoj brokerski posao, uredno odjeven, smiren, izgledalo joj je kao san. Prisjećala se kako je čak i tada željela pobjeći, ali joj je bilo teško shvatiti zašto. U usporedbi sa sadašnjim životom nemoguće da je bilo tako loše. I tada je, naravno, ponekad bilo batina, no bilo je i lijepih trenutaka kad je sve bilo dobro i sređeno. A sad se osvrtala po tijesnom dvosobnom stanu, osjećajući kako


je obuzima beznađe. Djeca su spavala na madracima na podu dnevne sobe, a igračke su im ležale posvuda. Nije se mogla natjerati ni da ih pokupi. Ako se Lucas vrati doma prije nego što prikupi snagu i počisti, posljedice će biti jezive. Ali jednostavno se više nije mogla uznemiravati oko toga. Najviše se plašila kad bi pogledala Lucasa u oči i shvatila da je nestalo nešto životno važno. Nešto ljudsko jednostavno iščeznulo je i na to mjesto zasjelo je nešto mračnije i znatno opasnije. Izgubio je gotovo sve, a ništa nije opasnije od čovjeka koji nema što izgubiti. Načas je pomislila da pokuša pobjeći iz stana i pozvati pomoć. Da pokupi djecu iz vrtića, nazove Ericu i zamoli je da ih pokupi. Ili da nazove policiju. No nikad se ne bi pomaknula dalje od razmišljanja. Nikad nije znala kad bi se Lucas mogao vratiti, a ako bi stigao u trenutku njezina bijega iz tog zatvora, nikad više ne bi dobila priliku ni za bijeg, a ni da preživi. Umjesto toga, sjela je u naslonjač pokraj prozora i zagledala se na dvorište. Pustila je da joj se sumrak blago spusti preko života.


Fjällbacka, 1925. NJEGOVO ZVIŽDANJE PRATILO JE zvuk malja na dlijetu. Nakon što su se rodili dječaci, Anders je povratio radost koju je nalazio u radu, pa je svakodnevno odlazio u kamenolom uvjeren kako ima za što raditi. Blizanci su bili sve o čemu je ikad sanjao. Imali su samo šest mjeseci, ali su već vladali cijelim njegovim svijetom i zasjeli u cijeli njegov svemir. Slika njihovih ćelavih glavica i bezubih osmijeha neprekidno mu se vraćala dok je radio. U srce mu je unosila pjesmu te je čeznuo za večeri kad će se vratiti kući k njima. Pomisao na suprugu izbacila ga je nakratko iz inače pravilnog ritma udaraca po granitu. Nije se još povezala s djecom, iako je već prošlo dugo otkad je zamalo umrla pri porodu. Liječnik je rekao da nekim ženama treba mnogo vremena da se oporave od takva iskustva, i da u takvim slučajevima mogu proći mjeseci prije nego što se povežu s djetetom ili, u ovom slučaju, djecom. Dosad je prošlo već pola godine. Anders je davao sve od sebe da Agnes olakša život. Usprkos cjelodnevnom radu, uvijek je pazio na dečke kad bi se budili noću, a kako je ona odbila dojiti ih, pomagao je i pri hranjenju. Bio je sretan što im je mijenjao pelene i igrao se s njima. Istodobno, morao je prekovremeno raditi u kamenolomu, tako da se Agnes morala o njima skrbiti dok je izbivao. To ga je brinulo. Kad bi se vratio kući, često bi ih zatekao nepremotane cijeli dan, kako očajnički plaču od gladi. Pokušao je sa ženom razgovarati o tome, ali je samo okrenula glavu i odbila slušati. Naposljetku je otišao Janssonovima i zamolio Karin, Janssonovu ženu, da mu povremeno doma obiđe obitelj. Ona ga je upitno pogledala, ali je pristala. Anders joj je bio doživotno zahvalan – a i s vlastitom djecom imala je posla preko glave. Osmero djece oduzimalo joj je gotovo sve vrijeme, no bez oklijevanja obećala je da će njegovo dvoje pregledati kad god uzmogne. S tim obećanjem pao mu je kamen sa srca. Ponekad mu se činilo da u Agnesinim očima vidi čudan sjaj, ali to bi nestalo tako brzo da se uvjeravao kako je kriva njegova mašta. Ipak, ponekad bi se, radeći, prisjetio tog pogleda i tada bi se morao obuzdati da ne odbaci malj i pojuri kući, samo provjeriti jesu li dječaci još rumeni i zdravi. Odnedavno je uzeo još više posla. Nekako je uspio pronaći način da Agnes učini zadovoljnijom životom – u protivnom bi ona svima redom nanijela jad. Otkako


su se preselili u tvrtkino naselje, tupila ga je da unajmi stan u gradu, te je Anders odlučio kako će dati sve od sebe da joj ispuni želju. Ako bi je to učinilo blažom prema njemu i dječacima, svi ti radni sati isplatili bi se. Štedio je svaku paru. Otkako je preuzeo nadzor nad financijama, uspijevao je štedjeti, iako je to značilo da su im obroci bili prilično jednolični. Majka ga nije naučila kuhati mnoga jela, a on je uvijek nabavljao najjeftinije sastojke. Agnes je nevoljko počela preuzimati neke ženske poslove pa je, nakon malo vježbe, počela pripremati jestive obroke te se Anders ponadao da će se, u bližoj budućnosti, uspjeti osloboditi dužnosti pripremanja večere. Kad bi se samo uspjeli preseliti u Fjällbacku gdje je bilo življe, možda bi se stanje popravilo. Možda bi mogli ponovno živjeti u braku – što mu je uskraćivala već više od godinu dana. Pred njim stijena se rascijepila, savršeno točno po sredini. To je smatrao dobrim znamenom – njegov naum vodi ga u pravome smjeru.


 VLAK JE STIGAO TOČNO u deset i deset. Mellberg je već čekao pola sata. Nekoliko puta gotovo je okrenuo auto i odvezao se kući. No, to bi bilo uzaludno. Raspitali su se o njegovu prebivalištu te bi tračevi ubrzo krenuli. Bolje je suočiti se s tom neugodnošću. Istodobno, nije mogao zanemariti da mu u grudima titra nešto slično čežnji. Isprva nije bio kadar prepoznati taj osjećaj. Bilo mu je toliko strano iščekivati nešto, bilo što, da mu je trebalo neko vrijeme da shvati o kakvom se osjećaju radi. Kad ga je konačno prepoznao, iznenadio se, istinski. Čista nervoza priječila mu je da mirno stoji na peronu i čeka dolazak vlaka. Neprekidno se šetao ukrug i prvi put u životu požalio što ne puši, da cigaretom može smiriti živce. Prije izlaska iz kuće čeznutljivo je pogledao bocu votke Absolut, ali se uspio obuzdati. Nije želio vonjati na piće kad se prvi put sretnu. Prvi dojmovi su važni. A onda mu je nešto palo na pamet i ondje se ugnijezdilo. Što ako ono što je rekla nije istina? Bilo je čudno ne znati čemu se zapravo nada, želi li da je to istina ili ne. Već se mnogo puta pokolebao, no sad se nekako nadao da je pismo istinito. Ma koliko je osjećaj bio čudan. Truba u daljini dojavila je da se vlak iz Göteborga primiče postaji. Mellberg se trgnuo i zamahnuo glavom, pa su mu vlasi zalizane na tjemenu skliznule preko uha. Brzim i uvježbanim pokretom vratio je pramenje na mjesto i provjerio je li dobro postavljeno. Nije se želio sramotiti od samog početka. Vlak je dojurio takvom brzinom da je Mellberg isprva pomislio da se neće zaustaviti. Možda će nastaviti u nepoznato i ostaviti ga da stoji ondje prepun čežnje i nesigurnosti. Naposljetku je usporio i, glasno škripeći i tutnjeći, zaustavio se. On je pogledom preletio preko vrata. Odjednom mu je palo na pamet da ne zna hoće li ga prepoznati. Nije li trebao u zapučak staviti karanfil ili nešto slično? A onda je shvatio da jedini on čeka na peronu tako da će ga pristigli putnik bez sumnje pronaći. Otvorila su se ona najudaljenija vrata i Mellberg je osjetio da mu je srce nakratko zastalo. Stubama je sišla očito umirovljena gospođa. Ugledavši je, osjetio je razočaranje koje mu je ponovno pokrenulo srce. A onda se pojavio on. Čim ga je Mellberg ugledao, nestale su sve sumnje. Ispunila ga je čudna, tiha, bolna radost.


Vikendi su prolazili prebrzo, no Erica je tada uživala jer je Patrik bio kod kuće. Subota i nedjelja bili su dani na koje bi se usredotočila. Tada bi se Patrik ujutro brinuo za Maju, a noću bi se obično koristila pumpicom za izdajanje kako bi on Maji mogao dati mlijeko. Što je značilo da može blaženo prespavati cijelu noć iako je to plaćala budeći se s dvije bolne, mokre dojke, tvrde poput topovskih kugli. Ipak, vrijedilo je. Nikad nije ni pomišljala da se nirvana svodi na nesmetano prospavanu noć. Ovaj vikend bilo je drugačije. Patrik je u subotu otišao odraditi nekoliko sati i bio je mučaljiv i napet. Iako je shvaćala zašto, smetalo ju je što se nije mogao u potpunosti posvetiti njoj i Maji. Razočaranje je u njoj probudilo nečistu savjest, pa se osjećala kao loša osoba. Ako Patrikovo neraspoloženje dovede do toga da Charlotte i Niclas otkriju tko im je ubio kćer, onda bi Erica trebala biti dovoljno širokogrudna i oprostiti mu taj manjak pažnje. Samo što joj logika i racionalnost tih dana nisu bile jače strane. U nedjelju popodne naoblaka koja se vukla cijeli tjedan konačno se raspršila pa su otišli na dugu šetnju gradom. Erica se nije prestajala čuditi u kolikoj mjeri pojava sunca može u trenutku preobraziti okoliš. Po kiši i oluji Fjällbacka je izgledala pusto, bešćutno i sivo, no grad je ponovno zablistao, smješten u podnožju monolitnog brda. Ni traga valovima koji su tukli o dokove i privremeno poplavili Trg Ingrid Bergman. Zrak je bio čist i svjež, voda je bila mirna i sjajna, kao da nikad nije bila drukčija. Patrik je gurao kolica, a Maja se konačno udostojila zaspati u njima. »Kako si?« upitala je Erica, a Patrik se trgnuo kao da je negdje jako, jako daleko. »Ja bih tebe trebao to pitati«, rekao je Patrik, zvučeći poput krivca. »Dovoljno ti je teško i kad se ne brineš o meni.« Erica ga je uzela pod ruku i naslonila glavu na njegovo rame. »Brinemo se jedno za drugo. I da ti odgovorim, znalo je biti i bolje, priznajem. Ali je znalo biti i gore. Sad ti odgovori meni.« Prepoznala je Patrikovo stanje. Bilo je isto kao i tijekom prošle istrage ubojstva koju je vodio, no ovaj put žrtva je bilo dijete. Povrh svega, bila je to kći njezine prijateljice. »Jednostavno ne znam kako dalje. I tako se osjećam otkad smo otvorili istragu. Jučer u stanici pregledao sam sve još ne znam koliko puta, no nestalo mi je ideja.« »Je li istina da nitko nije vidio ništa?«


Uzdahnuo je. »Da vidjeli su samo Saru kad je izišla iz kuće. Poslije toga, ni traga. Kao da se rasplinula i onda, nekim čudom, završila u moru.« »Pokušala sam nazvati Charlotte, ali se javila Lilian«, oprezno je rekla Erica. »Zvučala je neobično otresito – čak i kad je ona u pitanju, bilo je to previše. Trebam li nešto znati?« Patrik se nećkao, ali joj je naposljetku odlučio reći: »U petak smo kod njih obavili forenzičnu pretragu. Lilian se malo uznemirila...« Erica je podigla obrve. »Mogu si misliti. Zašto ste to učinili? Mislim, to je sigurno učinio netko izvan obitelji, nije li tako?« Patrik je slegnuo ramenima. »Da, više nego vjerojatno. No ne možemo tek tako pretpostaviti da je to istina. Moramo istražiti sve.« Počelo ga je živcirati što svi propituju način na koji radi svoj posao. Nije mogao odbaciti istragu obitelji samo zato što ideja ne zvuči dobro. Jednako je važno pomno provjeriti članove obitelji kao i ispitati sve što ukazuje na nekog nepoznatog počinitelja. Budući da nije imao nikakvih konkretnih tragova, svi tragovi bili su jednako važni. Erica je prepoznala njegovu zlovolju i pomilovala ga po ruci pokazujući mu tako da nije mislila ništa loše. Osjetila je kako se opušta. »Trebamo li štogod za večeru?« Prolazili su pokraj stare bolnice pretvorene u vrtić i pred sobom ugledali znak supermarketa. »Nešto dobro.« »Misliš za večeru ili za desert?« upitao je Patrik, skrećući niz brdašce prema parkiralištu supermarketa. Erika ga je prostrijelila pogledom i Patrik se nasmijao. »Oboje«, rekla je. »Mislila sam...« Kad su iz samoposluživanja izišli s hrpom stvari naguranih u kolica, Patrik je iznenađeno zapitao: »Je li mi se učinilo ili me žena u redu iza nas gledala malo čudno?« »Ne, nije ti se činilo. To je Monica Wiberg, susjeda Florinovih. Muž joj se zove Kaj, i imaju sina Morgana koji je, kako čujem, malo čudan.« Patriku je postalo jasno zašto ga je žena promatrala toliko gnjevno. Iako nije osobno ispitivao njezina sina, njoj je vjerojatno bilo dovoljno što je i sam policajac i njegov kolega. »Ima Aspergera«, rekao je Patrik.


»Tko?« javila se Erica koja je već zaboravila o čemu su razgovarali i potpuno se predala namještanju Majine kapice koja joj je u snu skliznula na stranu i tako joj uho izložila jesenjoj studeni. »Morgan Wiberg«, rekao je Patrik. »Gösta i Martin otišli su popričati s njim, i onda im je sam rekao da pati od nečega što se zove Asperger.« »Što bi to bilo?« znatiželjno se javila Erica, dopuštajući Patriku da pokrene kolica nakon što je topla kapica potpuno pokrila oba Majina uha. Patrik joj je ispričao ponešto od onoga što je od Martina saznao u petak. Bilo je pametno što je otišao i sastao se s psihologinjom. »Je li sumnjiv?« upitala je Erica. »Ne, bar ne zasad. No čini se da je posljednji vidio Saru, tako da ne škodi o njemu znati što više.« »Samo da ga niste uzeli na zub zato što nije sav svoj.« Čim je to izrekla, ugrizla se za jezik. »Znam da nisi tako neprofesionalan. Samo što se u ovakvim malim gradovima oni drugačiji uvijek izdvajaju kad god se dogodi nešto loše. Kriv je seoski idiot i slično.« »S druge strane, neobične pojedince više poštuju u malim sredinama nego u velikim gradovima. Ekscentrik je samo još jedan dio svakodnevnog života te ga prihvaćaju kao takvoga. U velikom gradu vjerojatno bi bio u većoj mjeri izoliraniji.« »U pravu si, samo takva tolerancija uvijek počiva na klimavim nogama. Samo to želim reći.« »U svakom slučaju, prema Morganu se odnosimo kao prema svima, uvjeravam te.« Erica nije odgovorila, samo je ponovno Patrika primila pod ruku. Ostatak puta kući razgovarali su o drugim stvarima, ali osjećala je da mu cijelo to vrijeme misli lutaju. Do ponedjeljka je lijepo vrijeme postalo samo uspomena. Opet je bilo sivo i studeno kao i prije te se Patrik za svojim stolom zgurio u velikom, debelom vunenom džemperu. Prošlo ljeto klima nije radila i tada se osjećao kao u sauni. Sad se kroz zidove uvlačila hladna vlaga od koje je drhturio. Trgnuo se na zvonjavu telefona. »Imaš gosta«, začuo je Annikin glas u slušalici. »Ne očekujem nikoga.« »Neka Jeanette Lind želi te vidjeti.«


Patrik se sjetio oble, male brinete i upitao se što ona hoće. »Pošalji je k meni«, rekao je i ustao dočekati neočekivanu posjetiteljicu. Uljudno su se rukovali u hodniku ispred ureda. Jeanette je izgledala umorno i iscrpljeno, pa se upitao što se zbivalo od prošlog petka kad su se posljednji put vidjeli. Previše noćnih šihti u restoranu ili nešto osobnije? »Jeste li za kavu?« upitao je. Kimnula je. »Sjednite, donijet ću vam.« Pokazao joj je stolac za posjetitelje. Malo poslije, na stol je spustio dvije šalice. »Dakle, kako vam mogu pomoći?« Prije nego što je odgovorila prošlo je nekoliko sekundi. Oborena pogleda grijala je ruke na šalici i činilo se da smišlja kako otpočeti. A onda je zabacila gustu, tamnu kosu i pogledala ga ravno u oči. »Lagala sam da je Niclas prošlog ponedjeljka bio sa mnom«, rekla je. Patrikov izraz lica nije odavao njegovu zatečenost, ali je osjetio da mu je nešto poskočilo u grudima. »Budite precizniji«, rekao je mirno. »Samo sam vam rekla ono što me Niclas zamolio da vam kažem. Rekao mi je koje je vrijeme u pitanju i zamolio me da kažem kako smo u to doba bili skupa.« »I je li rekao zašto želi da lažete za njega?« »Samo je rekao da bi se inače sve zakompliciralo. Da će svima biti jednostavnije ako mu potvrdim alibi.« »I niste se zamislili?« Slegnula je ramenima. »Ne, nisam imala razloga.« »Iako je dijete ubijeno, nije vam palo na pamet da je čudno što od vas traži da mu potvrdite alibi?« Patrik je upitao s nevjericom. Jeanette je ponovno slegnula ramenima. »Ne«, rekla je. »Mislim, nemoguće bi bilo da Niclas ubije vlastitu kćer.« Patrik nije odgovorio. Trenutak poslije upitao je: »Niclas nije ništa rekao o tome što je zapravo radio tog jutra?« »Ne.« »A vi nemate pojma?«


Još jedno ravnodušno slijeganje ramenima. »Mislila sam da je uzeo slobodno jutro. Naporno radi, a žena ga uvijek tupi time da mora pomagati u kući iako doma sjedi po cijele dane. Vjerojatno mu je trebalo malo slobodnog vremena.« »I zašto bi riskirao brak tražeći od vas da mu date alibi?« upirao je Patrik uzaludno pokušavajući otkriti nešto u Jeanettinu ravnodušnom izrazu lica. Emocije je otkrivala samo nervozno lupkajući dugim noktima po šalici. »Nemam pojma«, nestrpljivo je odgovorila. »Vjerojatno je mislio da je manje zlo ako ga uhvate s ljubavnicom nego da ga osumnjiče za ubojstvo vlastite kćeri.« Patrik je to smatrao nategnutim, ali ljudi pod stresom reagiraju čudno – već se mnogo puta osvjedočio u to. »Ako ste još prošlog petka smatrali da mu je u redu bilo dati alibi, zašto ste se sada predomislili?« Noktima je i dalje bubnjala po šalici. Bili su savršeno manikirani – to je bilo jasno čak i Patriku. »Ovaj... cijeli vikend sam razmišljala i ne čini mi se u redu. Mislim, pa dijete je mrtvo, zar ne? Vi trebate znati sve.« »Da, trebali bismo«, rekao je Patrik. Nije dokraja vjerovao njezinu objašnjenju, no to nije bilo važno. Niclas je izgubio alibi za ponedjeljak ujutro – i još gore od toga, nekoga je zamolio da mu osigura lažni. Što je dovoljno da se podigne uzbuna. »Ovaj, moram vam zahvaliti što ste mi došli to javiti«, rekao je Patrik i ustao. Jeanette je pružila svoju nježnu ručicu i njegovu zadržala trenutak predugo dok su se opraštali. Čim je izišla, Patrik je nesvjesno dlan otro o traperice. Nešto mu je bilo stvarno odbojno kod nje. No zahvaljujući njoj, imali su opipljive tragove. Došao je trenutak da malo bolje provjere Niclasa Klingu. Odjednom se Patrik sjetio bilješke koju mu je dala Annika. Pomalo panično potražio ju je u stražnjem džepu. Kad je izvukao papirić, bio je sretan što ni njemu ni Erici preko vikenda nije palo na pamet da operu rublje. Pročitao je bilješku i onda sjeo obaviti neke telefonske pozive.


Fjällbacka, 1926. DVOGODIŠNJACI SU VRIŠTALI iza nje i Agnes ih je zlovoljno ušutkala. Još nije vidjela dvojicu takvih bukača. Očito previše vremena provode kod Janssonovih i uče od njihovih šmrkavaca, pomislila je Agnes. Odlučila je zažmiriti na činjenicu da joj je ta žena iz susjedstva sinove odgajala kao svoje još od šestog mjeseca života. No sad se sele u gradić i sve će se promijeniti. Agnes se s užitkom osvrnula iz sjedala kočije. Nadala se da više nikad neće vidjeti tu mizernu straćaru. Ovo je korak bliže životu koji zaslužuje. Sad će barem živjeti među razumnim ljudima, u živom i živahnom okolišu. I nije se baš mogla hvalisati kućom koju su unajmili, ali su sobe ipak bile čiste i svjetlije, pa čak i nekoliko kvadrata veće od onih u daščari. I kuća se nalazila u Fjällbacki. Mogla je sići s trijema, a da ne utone u blato do gležnjeva, mogla je početi pronalaziti poznanike znatno poželjnije od onih priprostih klesarskih žena koje su samo izbacivale jedno dijete za drugim. I konačno, imat će priliku upoznati ljude koji na život gledaju potpuno drugačije. Agnes je odlučila previdjeti činjenicu da ona sama možda njima neće biti zanimljivo društvo, jer je sada i sama pripadala onom jatu klesarskih žena što ih je prezirala. Možda će, pomišljala je, primijetiti da je drukčija. »Johan, Karl, smirite se. Sjedite mirno u kolima, inače možete sići i hodati«, rekao je Anders, okrenuvši se dječacima preko ramena. Kao i obično, Agnes je mislila da je previše blag s njima. Da je do nje, vikao bi na njih glasnije pa bi svoje prijekore popratio čak i kojom iza uha. No tu se nije dao pokolebati. Na dečke nitko neće dići ruku. Jednom ju je Anders uhvatio da je ošamarila Johana i zatim je tako naribao da se nikad više nije usudila to ponoviti. U svemu ostalom mogla ga je natjerati da radi što ona želi, no kad su u pitanju bili Karl i Johan, njegova je bila zadnja. Čak im je odabrao i imena. Ako su dobra kraljevima, onda su dobrq i za njegove sinove – tako je rekao. Agnes je samo frknula. Kakva glupost. No, njoj se živo fućkalo kako se dječaci zovu, pa ako ih je želio imenovati, neka mu bude. Najvažnije od svega bilo je ono najbolje – maknuti se od onog zabadala, gospođe Jansson. Doduše, odgovaralo joj je što joj se ona brinula za djecu, ali je to činila po svojoj volji. Istodobno, njezini prijekorni pogledi Agnes su išli na živce. Kao


da je nekakav zlotvor samo zato što joj jedini životni cilj nije pranje zasranih dječjih guzica. Nisu se mogli odvesti sve do kuće koja je stajala uz jednu od uskih staza koje su vodile prema moru. Svoje stvari morali su do nje nositi. Anders će u još nekoliko tura morati dovesti klimavi namještaj. Agnes je pozdravila starca, kućevlasnika i njihova stanodavca te stupila u novi dom. Nikad nije pomišljala da će dvije sobice u kućici smatrati napredovanjem u životu, no u usporedbi s onom mračnom straćarom, ovo joj je izgledalo kao dvorac. Ušla je zašuštavši suknjom na pragu i ugodno se iznenadila otkrivši da je prethodni stanar za sobom ostavio sve čisto i uredno. Mrzila je živjeti okružena prljavštinom i neredom, no u tijesnom prostoru tvrtkine kuće čistiti joj se nije činilo osobito dobrom idejom. Osim toga, nije bila sklona čišćenju. No mogla bi tvrdicu Andersa navući da kupi neke lijepe zavjese i sag, pa bi kućica mogla izgledati sasvim pristojno. Dječaci su projurili pokraj njezinih nogu i kao ludi trčali i lovili jedan drugoga po praznoj sobi. Agnes je osjetila kako u njoj sve ključa vidjevši da su blato s cipela ostavili posvuda po čistome podu. »Karl! Johan!« povikala je i dječaci su se prestravljeni skamenili. Uprla se šakama o bokove ne bi li se tako suzdržala da im svakom ne prilijepi po jednu – umjesto toga, zadovoljila se time što je sinove zgrabila za ruke i izvukla ih kroz ulazna vrata. Dopustila si je da ih uštipne i sa zadovoljstvom gledala kako im se malena lica tope u suzama. »Tata!« zajecao je Karl kojem se ubrzo pridružio i Johan. »Hoću tatu!« »Kuš tamo«, prosiktala je Agnes i bojažljivo se osvrtala oko sebe. Samo joj treba da se osramoti prvi dan u novome domu. Ali plač dječaka nije se više dalo zaustaviti. »Tata!« uglas su tulili, a Agnes se natjerala da diše duboko i pravilno kako ne bi izvela nešto nepromišljeno. A onda su dečki dodali ulje na vatru. »Karin, hoćemo Karin«, vrištali su ležeći na zemlji i udarali svojim malenim šakama. Prokleti cmizdravci, baš kao i otac . Kako se samo usuđuju tu musavu drolju voljeti više od vlastite majke. Osjetila je da joj se stopalo trza od želje da ih udari u meke trbuhe. Na sreću, Anders se u tom trenutku pojavio na vrhu brda. »Što se tu zbiva?« upitao je svojim melodioznim glasom, a dječaci su poput munja poskakali na noge.


»Tata! Mama je zločesta!« »Što se pak zbilo?« rezignirano je upitao i prijekorno pogledao Agnes. Ona ga je proklela u sebi. Nije ni znao što se dogodilo, a već je sinovima držao stranu. Okrenula se na peti i ušla u kuću počistiti blato koje su dječaci ostavili za sobom. I slušala kako joj iza leđa šmrcaju zarivši lica u Andersov kaput. Kakav otac, takvi sinovi.


 MONICA JE U PONEDJELJAK OSTALA na bolovanju. Prošlo je samo tjedan dana otkad su pronašli djevojčicu, ali se osjećala kao da su otad prošle godine. Čula je kako Kaj petlja po kuhinji i znala da je samo pitanje vremena. No, eto ti ga na: »Monicaaaaaaa. Gdje je kava?« Zatvorila je oči i odgovorila hinjeno uljudno: »U limenci u ormariću iznad štednjaka. Gdje stoji već deset godina«, jednostavno je morala dodati. Čula je neko mrmljanje iz kuhinje, uzdahnula i ustala. Bolje da mu ode pomoći. Nije shvaćala kako odrastao čovjek može biti tako bespomoćan. Kako je uopće mogao voditi tvrtku s trideset zaposlenika, bilo joj je potpuno neshvatljivo. »Daj meni«, rekla je i otela mu limenku iz ruke. »Što te spopalo?« upitao je Kaj istim zlovoljnim tonom. Monica je duboko udahnula da se smiri, istodobno brojeći žličice kave. Uza sve ostalo, nije imalo smisla otpočeti svađu s Kajem. »Ništa«, rekla je. »Samo sam malo umorna. I nije mi drago što je policija dolazila razgovarati s Morganom.« »Pa što možemo?« rekao je Kaj, sjeo za kuhinjski stol i čekao kavu. »On je odrastao čovjek, iako odbijaš povjerovati u to«, dodao je. »Bar bi ti trebao znati koliko je Morganu teško. Gdje si svih ovih godina? Nisi li i ti dio obitelji?« U glas joj se uvukla zlovolja pa je počela rezati roladu energičnije nego što je bilo potrebno. »Dio sam obitelji jednako kao i ti. S druge strane, nisam bio baš sklon toliko maziti Morgana. Ili ga vući od psihijatra do psihijatra. Kakva korist? Cijele dane sjedi u svojoj kolibi i iz godine u godinu samo je sve luđi,« »Nikad ga nisam mazila«, procijedila je Monica kroz zube. »Pokušala sam našem sinu pružiti najbolju skrb, s obzirom na to s čime se mora nositi. A to što si ga ti odlučio ignorirati činjenica je s kojom moraš živjeti. Kad bi s njim proveo pola vremena koje provodiš vježbajući...« Doslovno je bacila pladanj s kolačima na stol i zatim se nagnula na pult prekriživši ruke.


»Dobro, dobro«, rekao je Kaj pokušavajući je umiriti istodobno trpajući kolač u usta. Ni njemu nije bilo do svađe od ranoga jutra. »Nema potrebe ponovno to izvlačiti. U svakom slučaju, slažem se da nije ugodno što nam policija stalno dolazi. Zašto se ne okrenu onoj prokletoj kurvi u susjedstvu?« Kad se već vratio omiljenoj temi, pomaknuo je zavjesu i pogledao kuću Florinovih. »Čini se mirno. Pitam se što su u petak radili svi oni auti? I sve te kutije i oprema koje su unijeli?« Monica se nevoljko opustila i sjela nasuprot njemu. Uzela je komad kolača iako je znala da ne bi smjela. Želja za slatkim već joj je podarila naslage na kukovima. No Kaju kao da to nije smetalo, dakle zašto bi se trudila? »Nemam pojma, i ne vrijedi razbijati glavu. Glavno da Morgana puste na miru.« Studen, mučan osjećaj u Monicinoj utrobi odbijao se povući. Svakim danom bivao je sve gori. Šećer u kolaču malo joj je umirio živce, no znala je da će je zebnja ponovno nadjačati. U beznađu, zagledala se u Kaja sučelice njoj. Razmišljala je da mu kaže sve, ali je brzo shvatila koliko bi to bilo besmisleno. Trideset godina skupa, a nemaju ništa zajedničko. On je zadovoljno žvakao još jedan komad rolade, nesvjestan vučjih kandži što su razdirale utrobu njegovoj supruzi. »Ne bi li trebala biti na poslu?« upitao je između zalogaja. Tipično. Trebala je otići još prije sat vremena, ali je tek sad uspio primijetiti da je ostala doma. »Javila sam da mi nije dobro. Stvarno nije.« »Meni izgledaš u redu«, rekao je kritično. »Možda malo blijeda. Neprekidno ti ponavljam da daš otkaz. Suludo je kulučiti tamo kad ne moraš. Stvarno nam nije potrebna tvoja plaća.« U njoj je buknuo divlji gnjev. Skočila je na noge. »Ne želim čuti ništa više o tome. Ostala sam kod kuće više od dvadeset godina i samo sam glačala košulje i kuhala večere tebi i tvojim partnerima. Nemam li pravo na vlastiti život?« Zgrabila je pladanj s kolačima i demonstrativno ih istresla u kantu za smeće, povrh taloga od kave i ostataka hrane. Kaja je skamenjenog ostavila za kuhinjskim stolom. Nije ga mogla više ni trena gledati.


Mia je kolica ostavila ispred željezarije u Järnbodenu, no prije je provjerila spava li Liam. Samo će uletjeti i kupiti nekoliko sitnica – nije joj se dalo ulaziti s kolicima. Puhao je jak vjetar, no s prednje strane prodavaonice okrenute vodi bilo je još gore. Stražnju stranu dućana od vjetra je štitila kamena masa Veddberget pa će s kolicima biti sve u redu tih pet minuta koliko je planirala provesti unutra. Kad je ulazila, zazvonilo je zvonce nad vratima. Prodavaonica je bila prepuna svega što bi ikad moglo zatrebati svim ljubiteljima hobija i brodica. Provjerila je popis koji joj je dao Markus da vidi što treba nabaviti. Obećao je tijekom vikenda postaviti ostatak polica u dječju sobu, ako ona nabavi ostatak opreme. Mia je bila sretna što će dječja soba konačno biti gotova. Proletjeli su mjeseci i usprkos činjenici što je Liamu bilo tek šest mjeseci, soba je i dalje podsjećala na gradilište. Nimalo nalik na udobnu, maznu dječju sobu o kakvoj je oduvijek sanjala. Jedini problem bio je taj što je uređenje ovisilo o njezinu dečku. Ona u životu nije podigla čekić, a on je bio prilično spretan kad bi nešto odlučio učiniti – na nesreću, to se događalo vrlo rijetko. Ponekad se pitala hoće li joj tako izgledati i ostatak života. Kad su se upoznali, njegovu filozofiju smatrala je savršenom; uvijek dobar provod, nikad ništa dosadno. Postala je ovisna o njegovu stilu života i gotovo cijelu godinu proživjeli su savršeno bezbrižno – u bezbrojnim tulumima i nasumičnim odlukama. Naposljetku se zasitila. Osjećala je da su odgovornosti zreloga života sve veće – osobito otkako je rodila Liama. U međuvremenu, Markus je i dalje živio u svom malom svijetu; osjećala se kao da mora skrbiti za dvoje djece. Štoviše, nije davao ni pare za hranu ili stan. Da nije živjela doma i da joj roditelji nisu pomagali, vjerojatno bi skapali od gladi. Markus je bio nadaren da si pričama osigura poslove, to nije bio problem. Problem je bio što nijedan posao nije ispunio njegova očekivanja ili zahtjeve da sve mora biti guba – pa bi obično poslije nekoliko tjedana davao otkaz. Nakon toga bi neko vrijeme ljenčario, živio na njezin račun, sve dok si šarmom ne bi priskrbio nov posao. Veći dio dana prespavao bi, tako da gotovo nikad nije pomagao ni u kući, ni s Liamom. Umjesto toga, cijele bi noći probdio igrajući kompjutorske igre. Istini za volju, Miji je pomalo dodijao život kakvim su živjeli. Imala je dvadeset, osjećala se kao da joj je četrdeset. Slušala je samu sebe kako prigovara i tupi i ponekad bi si, na vlastiti užas, zazvučala kao vlastita majka. Mia je uzdahnula prolazeći između polica. Pogledala je popis. Čavle i još neke sitnice koje je trebao pronašla je lako, ali je za vijke morala potražiti pomoć. Kad je naposljetku završila i spremala se platiti, pogledala je na sat. Četvrt sata prošlo je


dok je križala popis, i osjetila je da joj znoj izbija ispod pazuha. Nadala se da se Liam nije probudio. Noseći stvari pohitala je prema vratima i čim je stupila van, začula je njegovo prodorno vrištanje, baš kao što se pribojavala. No zvučalo je drugačije od uobičajenih vriskova gladi, ljutnje ili nemira. Bio je to vrisak čiste panike koji je oštro odjekivao od kamenog zida Vedderbergeta. Majčinski nagon rekao joj je da nešto nije u redu, pa je bacila vrećice i potrčala prema kolicima. Kad ga je pogledala, srce joj je na trenutak zastalo dok je pokušavala shvatiti što to vidi. Liamovo lice bilo je crno od nečega što je nalikovalo pepelu ili čađi. U otvorenim, vrištavim ustima ugledala je gvalju pepela, a on je plazio jezik pokušavajući izbaciti tu gadnu tvar. Unutrašnjost kolica bila je prekrivena crnim prahom, i kad je Mia podigla uspaničenog sina i privila ga na grudi, prah je prekrio i njezin kaput. Nije bila u stanju uobličiti nikakvu suvislu teoriju o tome što se dogodilo – s Liamom u rukama potrčala je natrag u Järnboden. Samo je znala da je netko nešto učinio njezinu sinu. Dok je prodavač zvao pomoć, Mia je očajnički pokušavala papirnatim ubrusom Liamu očistiti usta. Nešto ovakvo mogao bi izvesti samo kakav luđak. Do dva dobili su sve potrebne podatke. Annika je obavila operativni dio pa joj je Patrik tiho zahvalio skupljajući sve stranice koje su u nizu kuljale iz telefaksa. Pokucao je Martinu na vrata i ušao ne čekajući poziv. »Bok«, rekao je Martin i pritom taj nehajni pozdrav uspio pretvoriti u pitanje. Znao je na čemu rade Patrik i Annika, pa je samo trebao vidjeti Patrikovo lice da shvati kako im se trud isplatio. Patrik nije uzvratio pozdrav nego je samo sjeo na naslonjač ispred Martinova stola i bez riječi mu faksove spustio na stol. »Čini se da si uspio iskopati nešto«, rekao je Martin i posegnuo za hrpom papira. »Da. Nakon što smo uspjeli izvući nalog, bilo je kao da smo otvorili Pandorinu kutiju. Tu ima podataka svih vrsta. Pogledaj sam.« Patrik se zavalio u naslonjač i čekao da Martin završi pregled ispisa. »Ovo ne sluti na dobro«, rekao je Martin nakon nekog vremena. »Ne, ne sluti«, rekao je Patrik i odmahnuo glavom. »Albin je u klinici, s raznim ozljedama, završio ukupno trinaest puta. Slomljena noga, posjekotine, opekline i Bog zna što sve ne. Kao da čitam priručnik o zlostavljanju djece.«


»Misliš da je za to odgovoran Niclas, a ne mahnuo glavom prema papirima.

Charlotte?«

Martin

je

»Kao prvo, nema dokaza da je riječ o stvarnom zlostavljanju djeteta. Nitko dosad nije pronašao nikakav razlog za istragu, a teoretski je moguće kako je u pitanju najveći baksuz otkad je svijeta. Kad je tako, i ti i ja znamo da je to gotovo nevjerojatno. Moguće je da je netko više puta zlostavljao Albina. Je li za to odgovoran Niclas ili Charlotte, nemoguće je utvrditi. U ovom času, Niclas nam je najmanje jasan, pa pretpostavljam da je on vjerojatniji kandidat – najblaže rečeno.« »Je li moguće da su oboje u tome? Znaš i sam da je bilo takvih slučajeva.« »Apsolutno«, rekao je Patrik. »Sve je moguće i to ne možemo odbaciti. No s obzirom na činjenicu da je Niclas lagao o alibiju – štoviše, da je pokušao nekoga nagovoriti da laže za njega – volio bih ga privesti na ozbiljniji razgovor. Slažemo se?« Martin je kimnuo. »Da, definitivno. Dovucimo ga ovamo, stavimo mu podatke pred nos pa ćemo vidjeti što ima reći.« »Dobro, onda ćemo tako. Da krenemo odmah?« Martin je kimnuo. »Ja sam spreman, ako si i ti.« Jedan sat poslije Niclas je sjedio nasuprot njima u sobi za ispitivanje. Djelovao je ustrajan u onome što je bio rekao, ali se nije bunio kad su došli po njega u kliniku. Kao da za pobunu nije imao snage. Za vrijeme vožnje do postaje nijednom nije pitao zašto žele razgovarati s njim. Umjesto toga, zurio je u okoliš i puštao da šutnja govori. Patrik je nakratko osjetio sućut. Činilo mu se da je Niclasov mozak tek sad shvatio činjenicu da mu je kći mrtva te da trenutačno svu snagu usmjerava u pokušaj da se nosi s tom spoznajom. A onda se Patrik prisjetio sadržaja liječničkih izvješća, što mu je brzo i učinkovito zatrlo svaku sućut. »Znate li zašto želimo razgovarati s vama?« mirno je otpočeo Patrik. »Ne«, odgovorio je Niclas proučavajući ploču stola. »Dobili smo neke... neugodne podatke«, Patrik je malo zastao zbog efekta. Niclas nije reagirao. Cijelo tijelo nagnulo mu se naprijed, a dlanovi na stolu blago su mu zadrhtali. »Želite li saznati kakvim to podacima raspolažemo?« ljubazno je upitao Martin, no Niclas nije reagirao ni na to. »Reći ćemo vam«, nastavio je Martin i Patriku pogledom dao znak da nastavi. Patrik se nakašljao.


»Kao prvo, pokazalo se da izjava koju ste nam dali o vašem kretanju u ponedjeljak ujutro nije točna.« Tada je Niclas prvi put podigao pogled. Patriku se učinilo da je spazio tračak iznenađenja, ali je on jednako brzo nestao. Budući da nije uslijedio nikakav odgovor, nastavio je: »Osoba koja vam je dala alibi povukla je izjavu. Prosto rečeno – Jeanette nam je rekla da uopće niste, kako ste tvrdili, bili s njom, kao i to da ste od nje zatražili da laže.« Niclas nije reagirao. Činilo se da je iz njega nestala svaka emocija, za sobom ostavljajući zrakoprazan prostor. Nije pokazao ni gnjev, ni zapanjenost, ni smetenost – nijednu od emocija koje je Patrik očekivao. Čekao je, ali ga je šutnja nadjačala. »Želite li reći nešto?« poticao ga je Martin. Niclas je odmahnuo glavom: »Ako tako kaže...« »Možda biste nam rekli gdje ste bili u to vrijeme.« Niclas je samo slegnuo ramenima. I tada je progovorio prigušenim glasom: »Nemam namjeru dati nikakvu izjavu. Nije mi jasno ni zašto sam ovdje i zašto mi postavljate ta pitanja. Moja kći je mrtva. Zašto bih joj nanio zlo?« Podigao je pogled prema Patriku koji je prepoznao priliku za sljedeće pitanje. »Možda zato što običavate zlostavljati vlastitu djecu. U najmanju ruku Albina.« Tada se Niclas trgnuo i otvorenih usta zabuljio u Patrika. Blago treperenje donje usne bio je prvi tračak emocija koji su primijetili. »Kako to mislite?« upitao je Niclas nesigurno dok mu je pogled lutao između Patrika i Martina. »Znamo«, mirno je odvratio Martin i teatralno prekopao hrpu papira pred sobom. Kopirao je faksove, tako da je i Patrik imao svoj komplet. »Što to mislite da znate?« rekao je Niclas u čijem se glasu nazro prizvuk prkosa. No nije mogao odvratiti pogled od papira pred Martinom. »Albin je trinaest puta liječen od raznih vrsta ozljeda. Što vam to govori kao liječniku? Što biste vi zaključili da vam netko trinaest puta dovodi dijete s opeklinama, posjekotinama i razbijenim nosom?« Niclas je stisnuo usnice. Patrik je nastavio. »Štoviše, niste ga svaki put vodili u istu kliniku. To bi značilo izazivati sudbinu, zar ne? Nakon što smo prikupili izvješća iz bolnice u Uddevalli i obližnjih klinika, došli smo do ukupno trinaest intervencija. Je li to dijete neobično sklono nesrećama ili u čemu je stvar?«


Niclas nije rekao ni riječ. Patrik mu je pogledao ruke. Jesu li one sposobne ozlijediti maleno dijete? »Možda postoji objašnjenje«, javio se Martin varljivo blagim glasom. »Mislim reći, jasno mi je da čovjeku ponekad prekipi. Liječnici rade danonoćno, iscrpljeni su i pod stresom. Sara je bila iznimno zahtjevno dijete, a mala beba sasvim je dovoljna da slomi i najjače. I onda sve frustracije moraju izbiti na površinu, moraju pronaći neki ventil. Usprkos svemu, samo smo ljudi. I to bi moglo objasniti zašto nema izvješća o ‘nezgodama’ nakon vaše selidbe u Fjällbacku. Pomoć u kući, manje stresan posao – sve je odjednom lakše. Više nema potrebe za izbacivanjem frustracija.« »Ne znate vi ništa ni o meni ni o mom životu. Ne laskajte si«, progovorio je Niclas s neobičnom gorčinom, i dalje zagledan u stol. »O tome s vama neću više razgovarati, pa slobodno prekinite to psihološko blebetanje.« »Mislite da nemate što reći o svemu ovom?« upitao je Patrik mašući kopijama izvješća. »Ne, nemam. To sam vam već rekao«, odvratio je Niclas i dalje tvrdoglavo zureći u stol. »Vama je jasno da podatke moramo proslijediti socijalnoj službi?« rekao je Patrik i nagnuo se prema Niclasu. Tek je tada spazio da mu usnice drhte. »Radite što morate«, rekao je Niclas promuklo. »Namjeravate li me zadržati ovdje ili mogu ići?« Patrik je ustao. »Možete ići. Ali ćemo vas još ispitivati.« Otpratio je Niclasa do ulaza, gdje se nijedan nije potrudio rukovati se. Patrik se vratio u sobu gdje ga je čekao Martin. »Što misliš o tome?« upitao je Martin. »Stvarno ne znam. Kao prvo, očekivao sam jaču reakciju.« »Da. Djeluje kao da se potpuno izolirao od svijeta. No moguće je da bol tako djeluje na njega. Prema onom što si mi rekao, vratio se na posao kao da ništa nije bilo. Štoviše, bio je prisiljen biti glavni u kući nakon što je Charlotte kolabirala. Ako joj se stanje poboljšalo, možda ga je obuzela tuga. Želim reći kako ne možemo pretpostaviti da je išta učinio, usprkos tome kako se ponaša. Okolnosti su stvarno nesvakidašnje.« »U pravu si«, rekao je Patrik i uzdahnuo. »No ne možemo zanemariti činjenice. Tražio je od Jeanette da mu da lažni alibi, i još ne znamo gdje je zapravo bio tog


jutra. Nisam od jučer – izvješća jasno pokazuju da je Albin zlostavljan. Da me pitaš tko je najvjerojatniji počinitelj, meni bi definitivno bio Niclas.« »Dakle, hoćemo li to proslijediti socijalnoj službi kao što si rekao?« upitao je Martin. Patrik se nećkao. »Znam da bismo trebali to učiniti odmah, no nešto mi govori da pričekamo nekoliko dana dok ne saznamo više.« »Dobro, ti si glavni«, rekao je Martin. »Samo se nadam da znaš što radiš.« »Istini za volju, nemam blage veze«, rekao je Patrik i umorno se osmjehnuo. »Jebeš mi sve, ako znam.« Erica se trgnula čuvši kucanje na vratima. Maja je ležala na leđima u ogradici, a Erica je sjedila, totalno smoždena, na rubu sofe. Poskočila je i otišla otvoriti. Kad je vidjela tko stoji pred vratima, iznenađeno je izvila obrve. »Zdravo, Niclase«, rekla je, ali se nije pomaknula da ga propusti. Susreli su se samo nekoliko puta pa se pitala zašto je odlučio svratiti. »Zdravo«, nesigurno je odvratio i zašutio. Nakon naizgled duge stanke upitao je: »Mogu li nakratko ući? Moram razgovarati s tobom.« »Naravno«, odvratila je zbunjeno Erica. »Uđi, stavit ću kavu.« Otišla je u kuhinju i pripremila kavu dok je Niclas svlačio kaput. Onda je Maju podigla s poda jer se počela buniti pa slobodnom rukom rastočila kavu prije nego što je sjela za kuhinjski stol. »Ovo mi je savršeno poznato«, rekao je Niclas kroz smijeh sjedajući nasuprot Erici. »Sve majke kao da su sposobne jednom rukom izvesti sve kao i s dvije. Ne znam kako vam to uspijeva.« Erica mu se nasmiješila. Nevjerojatno kako bi mu smijeh izmijenio lice. No onda se opet uozbiljio i lice mu se snuždilo. Pijuckao je kavu kao da želi dobiti na vremenu. Ericu je grizla znatiželja. Što želi od nje? »Vjerojatno se pitaš zašto sam došao«, rekao je kao da joj čita misli. Erica nije odgovorila. Niclas je otpio još gutljaj kave i nastavio: »Znam da je Charlotte bila ovdje i razgovarala s tobom..,« »Ne mogu govoriti o...«


Podigao je ruku. »Nisam došao izvlačiti što ti je Charlotte mogla reći. Ovdje sam zato što si joj najbolja prijateljica u gradu i prema onome što vidim, dobra si prijateljica. Charlotte će sad trebati prijateljicu.« Erica ga je zbunjeno pogledala. U istom času osjetila je strah predosjećajući što se on sprema izreći. Na obrazu je osjetila malenu ruku i pogledala Maju koja ju je zadovoljno promatrala i pokušavala dosegnuti uvojak njezine kose. Istini za volju, nije znala želi li čuti išta više. Nešto u njoj željelo je ostati u kukuljici gdje je prebivala proteklih mjeseci. Iako je ondje znalo biti zagušljivo, istodobno je bilo sigurno i poznato. Obuzdala je poriv da ustukne pred onim što joj se spremao reći. Pogledala ga je i rekla: »Pomoći ću ti kako god mogu.« Niclas je kimnuo, no tada kao da se predomislio. Neko vrijeme vrtio je šalicu u rukama, onda je duboko udahnuo i progovorio: »Izdao sam Charlotte. Izdao sam obitelj na najgori mogući način. No to nije sve – postoji nešto što nas podriva, udaljava nas jedno od drugoga. S tim se sada moramo suočiti. Charlotte još ne zna za moju prijevaru, ali ću joj morati reći i tada ćeš joj biti potrebna.« »Reci«, tiho je rekla Erica, a Niclas je s vidnim olakšanjem počeo iz sebe izlijevati sve u nepovezanoj i neugodnoj bujici. Kad je završio, olakšanje na njegovu licu bilo je primjetno. Erica nije znala što bi rekla. Milovala je Maju po obrazu kao da se time brani od prestrašne i užasno ružne stvarnosti. Dijelom je željela ustati i poslati ga kvragu. Dijelom ga je željela zagrliti i utješno ga tapšati po leđima. Umjesto toga, rekla je: »Moraš reći sve Charlotte. Idi odmah doma i reci joj sve što si rekao meni. Bit ću ovdje ako će htjeti razgovarati. A onda...«, Erica je zastala ne znajući točno kako da to izrekne, »onda ćete se vas dvoje morati uhvatiti u koštac s vlastitim životima. Ako ti Charlotte, kažem ako, bude mogla oprostiti, onda tebe dopada odgovornost da središ sve kako biste mogli nastaviti. Prvo moraš srediti sve da se odselite iz te kuće. Lilian je Charlotte već dovela do ludila, i znam da je nakon Sarine smrti sve otišlo još nagore. Vas dvoje morate imati vlastiti dom. Dom gdje ćete pronaći put povratka jedno drugome, gdje u miru možete tugovati za Sarom. Tek tada možete postati obitelj.« Niclas je kimnuo. »Da, znam da si u pravu. Trebao sam to još davno srediti, no toliko sam bio obuzet vlastitim nevoljama da nisam uviđao...« Suze su mu potekle niz lice i kapale po stolu. Drhtalo mu je cijelo tijelo, a lice mu se izobličilo do neprepoznatljivosti. Erica ga je preko stola primila za ruku. Dugo su sjedili dok nije isplakao svu svoju bol.


 Tog tjedna ponovilo se. Od posljednjeg puta prošlo je nekoliko tjedana tako da se Sebastian ponadao kako je sve to bio san, ili da je sve to konačno završilo. A onda su se trenuci vratili. Trenuci prezira, poricanja i patnje. Kad bi samo znao kako se oduprijeti. Kad god bi se to zbilo, osjećao bi kako mu manjak volje paralizira tijelo te se morao prepustiti struji. Sebastian je rukama obgrlio koljena sjedeći na vrhu Veddebergeta. S te visine vidio je cijeli zaljev. Bilo je hladno i vjetrovito, ali prekrasno. Njegov osjećaj iznutra odgovarao je onome što je bilo vani, iako bi malo kiše poboljšalo doživljaj. Zato što se upravo tako osjećao u sebi. Kao da kiši. Kao da lijeva i odnosi sve što je dobro i čitavo. Kao da leti niz divovsku odvodnu cijev. Povrh svega, Rune ga je samljeo. Urlao je i vrištao kako uopće ne vidi da se Sebastian dovoljno trudi. Da se mora truditi više. Da neće imati budućnost ako se ne bude više trudio jer očito je kako mu glava nije pogodna za učenje. Ali pokušao je. Najviše što je mogao, u takvim okolnostima. I nije on kriv što se sve zasralo. Oči su ga pekle. Bijesno ih je otro rukavom trenirke. Najmanje je želio sjediti ondje i cendrati kao neka beba. Osobito zato što je sam kriv za sve. Da je samo bio malo jači, ne bi se to dogodilo. Ni prvi put. Ni drugi put. Ni svaki idući put. Suze su mu potekle niz obraze, a on ih je rukavom trenirke otro toliko snažno da su mu na licu ostale crvene pruge. Načas je osjetio poriv da skonča sve to. Bilo bi lako – nekoliko koraka do ruba, i onda može skočiti. Sve bi završilo za nekoliko sekundi i nitko ne bi mario. Runeu bi svakako laknulo. Više se ne bi morao skrbiti za nečije tuđe dijete. Možda bi tada upoznao nekoga i dobio sina kojeg je stvarno želio. Sebastian je ustao. Misao je i dalje bila privlačna. Polagano je prišao litici i pogledao dolje. Strmo. Pokušao je zamisliti kako bi se osjećao. Let kroz zrak, nekoliko trenutaka potpuno bez težine, a onda udarac tijela o tlo. Bi li u tom času osjetio išta? Za probu je ispružio stopalo preko ruba litice i pustio da visi u zraku. A onda mu je palo na pamet da možda ne bi poginuo u padu. Što ako preživi kao nekakav bogalj? Kao slinava biljka ostatak života. Tada bi Rune stvarno mogao gunđati, lako bi ga, nesumnjivo, najbrže moguće strpao u kakav hospicij.


Noge' ispružene preko ruba, Sebastian se premišljao. A onda je ponovno sjeo i polagano se povukao. Rukama se obgrlio oko prsa i zagledao prema obzoru. Daleko, jako daleko.  Čim je Niclas ušao u kuću, ona se doslovno bacila na njega. »Što se zbiva? Aina je nazvala i javila da je policija došla po tebe na posao. Je li to istina?« Lilian je zvučala zabrinuto, na rubu panike. »Charlotte nisam rekla ništa«, dodala je. Niclas nije obraćao pažnju na nju, ali se Lilian nije tek tako dalo otjerati. Išla mu je za petama sve do kuhinje i zasipala ga pitanjima. Ignorirao ju je, uputio se ravno do aparata za kavu i nalio si veliku šalicu. Aparat je bio isključen, kava je bila jedva mlačna, ali nije mario. Trebala mu je kava ili velika čaša viskija – doduše, pametnije bi bilo da se drži one bezalkoholne varijante. Sjeo je za stol, Lilian se povela za njim netremice ga promatrajući. Kakve su gluposti policiji sad pale na pamet? Zar ne znaju da Niclas zavređuje poštovanje kao liječnik, kao uspješan čovjek? Još se jednom začudila što joj se kćeri toliko posrećilo, što je uspjela uloviti takvog tipa. Prohodali su još kao tinejdžeri, ali je Lilian odmah uvidjela da Niclasa čeka budućnost pa je zato poticala vezu. Sreći je pripisala što je Niclas odabrao Charlotte između svih cura koje su trčale za njim. Bila je prilično zgodna, ali samo kad bi se potrudila – još kao tinejdžerica nabila je previše kila i, najgore od svega, nije imala nikakvih ambicija. Unatoč tome, Charlotte je osvojila ono što je majka najviše željela. Lilian je zetov uspjeh nosila kao orden na grudima – no sad se sve našlo na kocki. Strahovala je od gradskih tračera koji će odmah raspiriti glasine da je policija Niclasa privela na ispitivanje. Oči su mu bile crvene od suza, dakle, sigurno su mu dobrano zagorčali život. »Što su htjeli?« »Imali su nekoliko pitanja«, odvratio je hladno, velikim gutljajima ispijajući mlaku kavu. »Kakvih pitanja?« Lilian se nije predavala. Ako će morati uzvraćati na izazove kad god se uputi u grad, u najmanju ruku htjela je znati o čemu je riječ. No Niclas ju je ignorirao. Ustao je i spremio praznu šalicu u sudoper. »Charlotte je dolje?«


»Odmara se«, rekla je Lilian ne trudeći se skrivati bijes zbog uskraćenog odgovora. »Idem dolje razgovarati s njom.« »O čemu to želiš razgovarati s njom?« Lilian nije odustajala. Niclasu je tada prekipjelo. »To je između mene i Charlotte. Već sam ti rekao, ništa osobito. Pretpostavljam da imam pravo razgovarati s vlastitom ženom a da ne izvijestim tebe. Erica je u pravu, vrijeme je da Charlotte i ja potražimo vlastiti stan.« Lilian je uzmicala svakim izrečenim slogom. Niclas ju je uvijek gledao s poštovanjem pa je njegove riječi osjećala kao pljuske. Osobito nakon svega što je za njega učinila. Za njega i Charlotte. Od takve nepravde proključala joj je krv i pokušavala je uzvratiti nečim otrovnim, no nije se sjetila ničega, a on je već dobrano odmaknuo hodnikom. Sjela je natrag za kuhinjski stol. Misli su joj se kovitlale glavom. Kako je tako mogao razgovarati s njom? Njoj su najvažniji bili samo njihovi interesi. Neprekidno se žrtvovala i sebe stavljala na zadnje mjesto. A oni su, kao pijavice, posisali svu njezinu snagu. Lilian je sad postalo jasno. Stig, Charlotte, a sad i Niclas. Svi je redom iskorištavaju. Samo uzimaju i uzimaju njoj iz ruke, a ništa ne daju zauzvrat. Charlotte je sjedila i razmišljala o svom ocu. Čudno, ali u tih osam godina nakon njegove smrti sve je rjeđe i rjeđe razmišljala o njemu. Sjećanja su se pretvorila u mutne, neoštre slike nekolicine trenutaka. No nakon Sarine smrti, prisjetila ga se jasno, kao da je jučer preminuo. Ona i Lennart bili su iznimno bliski. Znatno prisniji nego što je ikad bila s majkom. Ponekad bi osjetila kao da su jedna duša. On ju je uvijek mogao nasmijati. Majka se smijala rijetko te se Charlotte nije uspijevala prisjetiti nijedne prilike kad su se smijale zajedno. Otac je u obitelji bio diplomat; vječni posrednik, onaj koji se trudi objasniti sve. Na primjer, zašto Lilian neprekidno kinji vlastitu kćer, zašto ništa što Charlotte učini nije dovoljno dobro. Zašto nikad ne može ostvariti majčina očekivanja. S druge strane, oca nikad nije razočarala. U njegovim očima bila je savršena i to je znala. Potreslo ju je kad je obolio. Bolest je napredovala postupno, tako da je prošlo dugo prije nego što su išta primijetili. Charlotte se ponekad pitala je li mogla spriječiti njegovu smrt da je bila pažljivija. Da je na vrijeme uočila znakove. No tada je živjela s Niclasom u Uddevalli i nosila Saru. Potpuno je bila uronila u vlastiti život.


Kad je konačno primijetila da mu nije dobro, jednom u životu udružila se s Lilian i tupila ga sve dok nije otišao liječniku. A tada je bilo prekasno. Poslije toga, sve je išlo brzo. Mjesec dana poslije bio je mrtav. Liječnici su rekli da je obolio od rijetke bolesti koja napada živčani sustav i postupno razara tijelo. Također su rekli da ne bi bilo pomoći ni da je došao prije. Charlotte je i dalje osjećala krivnju. Pitala se bi li sjećanje na njega održala življim da je mogla slobodnije tugovati za njim – Lilian je, naime, zauzela sav slobodan prostor. Polagala je pravo na tugovanje i tražila da njezina bol bude važnija od tuđe. U tjednima poslije Lennartove smrti kroz kuću im je prošla bujica ljudi kojima je Charlotte mogla slobodno biti komad namještaja. Sve kondolencije, svi izrazi sućuti odlazili su k Lilian koja je stolovala poput kraljice. U tim trenucima Charlotte je mrzila vlastitu majku. Ironično je bilo to što je, netom prije nego što su doznali Lennartovu dijagnozu, pomišljala da joj se otac sprema ostaviti Lilian. Svađe i prepucavanja bili su učestali te se rastava činila neizbježnom. Tada je Lennart obolio i Charlotte je shvatila da je majka smaknula s uma svu zlu krv i svom dušom posvetila se suprugu. Charlotte je tek kasnije osjetila gorčinu zbog majčine, naizgled, bezgranične potrebe da se nađe u središtu pozornosti. Godine su prolazile i gorčina je minula. Život joj je nosio previše toga da se okreće negativnim osjećajima prema majci. Nije imala vremena razmišljati o ocu ni tugovati za njim. Trebalo je ići dalje. Život ju je dostigao, zgazio i ostavio ranjenu uz cestu. Sad je imala sve vrijeme da razmišlja o čovjeku koji bi sad trebao biti uz nju. Koji bi znao što reći, koji bi je pomilovao po kosi i rekao kako će sve biti u redu. Lilian se kao i obično previše brinula o sebi pa nije imala vremena slušati dok je Niclas bio... Niclas. Sve nade koje je gajila da će ih ovo zbližiti ugasle su. Kao da se zapečatio u svoju kukuljicu. Doduše, nikad je nije puštao blizu sebi, no sad se prometnuo u nekakvu sjenovitu spodobu koja bi joj uklizila u život i kliznula iz njega. Svake večeri glavu je spuštao na jastuk kraj njezina, ali su ležali jedno uz drugo i pazili da se ne dodirnu. Oboje su strepili da će nagli i neočekivani dodir kože o kožu možda otvoriti rane koje je bilo bolje ostaviti na miru. Zajedno su prošli mnogo toga. Usprkos svemu, održavali su privid jedinstva, no sad se počela pitati jesu li stigli do kraja puta. Koraci na stubama trgnuli su je iz tih teških misli. Podigla je pogled i spazila Niclasa. Pogled na sat otkrio joj je da je do njegova uobičajenog vremena povratka ostalo još nekoliko sati. »Ej, već si doma?« iznenađeno je upitala i spremila se ustati.


»Nemoj ustajati, moramo razgovarati.« Skamenila se. Što god imao reći, neće biti dobro.


Fjällbacka, 1928. ŽIVOT U KUĆI nije se pokazao kao veliko poboljšanje kojem se nadala. Ona, kakva je bila sada, imala je prvenstvo nad Agnes kakva je nekoć bila. Svakom godinom njezina je gorčina jačala, a život prije braka činio joj se sve daljim snom. Je li stvarno nosila lijepe haljine, svirala glasovir na otmjenim primanjima dok su se prosci trgali da zaplešu s njom? Povrh svega, je li stvarno postojalo vrijeme kad je mogla pojesti hrane i slatkiša koliko god je htjela? Raspitivala se o ocu i na vlastito zadovoljstvo čula da je slomljen čovjek. Živio je sam u velikoj kući i odlazio samo na posao. To je veselilo Agnes; istodobno je gajila slabu nadu da bi je mogao primiti natrag ako mu život postane dovoljno jadan. No godine su prolazile i ništa se nije zbivalo pa je nada kopnjela sve više. Dječacima su bile četiri godine i bili su potpuno nepopravljivi. Takvi maleni, divljali su po susjedstvu, a Agnes nije imala ni snage ni volje da ih dovede u red. Andersov radni dan trajao je još dulje jer je iz grada putovao do kamenoloma. Odlazio je prije nego što bi se dečki probudili, a kući se vraćao kad su već spavali. Samo bi nedjeljom mogao provesti neko vrijeme s njima – tada su bili toliko sretni što je kod kuće da su se ponašali kao dva anđelka. Nisu više imali djece. Agnes se pobrinula za to. Anders je nekoliko puta, nespretno, pokušao otvoriti temu, kao i želju da ga pripusti u svoju postelju, ali odbila ga je s lakoćom. Žudnja koju je osjećala prema njemu potpuno je nestala. Sad joj se gadio te bi protrnula pomišljajući da na koži osjeti njegove prljave, izgrebene prste. Činjenica da se nije bunio zbog tog prisilnog celibata tjerala ju je da ga još više prezre. Ono što su drugi smatrali uviđavnošću, ona je nazivala beskičmenjaštvom, a činjenica da je on obavljao većinu kućnih poslova samo je ojačavala dojam. Nijedan pravi muškarac ne bi djeci prao odjeću, niti si pravio ručak. Unatoč tome, zatvarala je oči na činjenicu da je razlog tomu njezino odbijanje da se sama pozabavi time. »Mama, Johan me udario!« Karl je dotrčao do nje – sjedila je na trijemu i pušila; loša navika koju je stekla posljednjih godina. Prkosno je od Andersa tražila novac za cigarete, uvijek u nadi da će se pobuniti. Hladno je pogledala zaplakanog dječaka pred sobom i onda mu polagano u lice puhnula dim. Zakašljao se i protrljao oči. Privio se uz nju u nadi da će pronaći


neku utjehu, no kao i bezbroj puta prije, odbila je uzvratiti nježnost. Umiljavanje je Andersov posao. Toliko je razmazio dječake da stvarno nisu morali još i majci pod skute. Grubo je odgurnula Karla i udarila ga po stražnjici. »Ne cendraj – vrati mu«, mirno je rekla i otpuhnula još jedan dim u svjež proljetni zrak. Karl joj je uputio pogled prepun tuge zbog još jednog odbijanja. Onda je spustio glavu i odvukao se do brata. Nedugo prije toga, prva susjeda imala je hrabrosti doći i reći Agnes kako bi trebala malo bolje pripaziti na djecu. Vidjela ih je kako se sami igraju na doku pokraj teretnog pristaništa. Agnes je samo mračno pogledala staru vješticu i mirno joj odvratila neka gleda svoja posla. S obzirom na to da joj je najstarija kći otišla u grad gdje, kako se govorka, zarađuje pokazujući se onakvom kakvu ju je Bog stvorio, tko je ona da Agnes govori kako se brinuti za vlastitu djecu. Žena je navukla uvrijeđen izraz lica i otišla mrmljajući nešto o ‘jadnim dečkima’, no nije se usudila vratiti i ponovno pokucati, što je Agnes priželjkivala. Izvalila se na proljetnom suncu i podsjetila se da ne treba predugo uživati u zrakama što su joj nježno milovale lice. Željela je zadržati bijelu put koja je bila oznaka žena više klase. Iz prošlog života preostao joj je samo izgled koji je iskorištavala do krajnosti trudeći se malo razvedriti inače mračnu svakodnevicu. Bilo je nevjerojatno što je sve mogla izmusti od prodavača u zamjenu za zagrljaj ili nešto više, pod uvjetom da je dobitak bio dovoljno dobar. Na taj način kući je mogla donositi slatkiše i dodatnu hranu, od čega ništa nije dijelila s obitelji. Čak si je pribavila i komad tkanine koji je pažljivo skrivala pred Andersom. Zasad se morala zadovoljiti da ga povremeno dodirne, da ga protrlja po obrazu i osjeti svilenkastu glatkoću. Mesar joj se također nabacivao, ali je postojala granica koju čak ne bi prešla čak ni zbog posebno finih komada mesa. Prodavač je bio relativno mlad i privlačan i nimalo nesposoban kad je bila riječ o ljubljenju u stražnjoj sobi, dok je mesar bio debeo, usaljen skot u šezdesetima. Agnes bi trebalo kudikamo više od komada ramsteka da dopusti da joj se ti kobasičasti prsti sa skorenom krvlju pod noktima zavuku pod suknju. Znala je da joj govore iza leđa. No kad je shvatila da nikad neće povratiti svoj prijašnji socijalni status, više nije marila. Neka govore. Uspjevši pronaći način da uživa u nekim životnim radostima, nije imala namjeru dopustiti da je u tome priječe svjetonazori hrpe sitničavih radnika. Ako Andersa tu i tamo zasmeta ono što se


govori o njegovoj ženi, to bolje. Po njezinom, on je bio kriv zato što je završila ovdje, pa ju je usrećivala mogućnost da mu nanese bol. Ipak, u proteklih nekoliko tjedana nešto ju je kopkalo. Naslućivala je da se nešto zbiva, ali i to da u tome ne sudjeluje. Nekoliko je puta naišla na Andersa utonulog u misli, zagledanog u prazno, kao da razmišlja o nečem važnom. Jednom prilikom čak ga je upitala razmišlja li o nečem određenom, ali je to porekao, doduše ne pretjerano uvjerljivo. Upetljao se u nešto – bila je sigurna. U nešto što će utjecati i na nju, ali zbog nečega nije joj bilo dopušteno znati o čemu je riječ. A to ju je dovodilo do ludila – ipak, dovoljno je dobro poznavala supruga i znala da je uzalud tjerati ga da otkrije išta prije nego bude spreman. Ako bi tako odlučio, znao je biti tvrdoglav kao mazga. Zamišljena, uzela je kutiju cigareta i ustala da uđe u kuću. Na trenutak se upitala gdje bi sve dječaci mogli otrčati, ali je samo slegnula ramenima puštajući da se sami pobrinu za sebe. Ona se odlučila za kraći podnevni odmor.


 POPODNE JE SPORO PROTJECALO. Patrik je previše vremena potrošio prelistavajući Albinove bolesničke kartone. Nije bio siguran je li odgoda poziva socijalnoj službi bio mudar potez. Nešto mu je govorilo da prije toga mora saznati više. Kad se žrvanj birokracije jednom pokrene, bit će teško zaustaviti proces, a on je znao da i policija i liječnici nerado prijavljuju zlostavljanje djece. Uvijek je postojao rizik da će izroniti neko prirodno objašnjenje koje nitko neće biti spreman uzeti u obzir nakon što se umiješa socijalna skrb. Osim toga, incidenti su prestali nakon što se obitelj Klinga ponovno doselila u Fjällbacku. Stanje se očito stabiliziralo. U to ipak nije mogao biti siguran, pa će odgovornost za moguće Albinove ozljede pasti njemu na pleća. Zvonjava telefona prekinula je njegove mračne misli. »Patrik Hedström.« »Halo, zove Lars Kalfors iz geteborške policije.« »Da?« javio se Patrik. Čovjek je zvučao kao da je očekivao da će mu prepoznati ime, no Patrik se nije sjećao da ga je već čuo. I nije imao pojma zašto bi ga zvao netko iz Göteborga. »Poslali smo vam neke podatke u vezi s otvorenom istragom. Naslovljeno je na vaše ime, mislim.« »Da?« ponovio je Patrik, još više zbunjen. »Oprostite, ali ne sjećam se da sam na stolu zatekao ijednu poruku iz Göteborga. Kad ste je poslali i o čemu je riječ?« »Javio sam vam prije tri tjedna. Radim u odjelu koji se bavi seksualnim zlostavljanjem djece – pratili smo lanac dječje pornografije. Naletjeli smo na osobu iz vašeg okruga pa sam vas zato kontaktirao.« Patrik se osjećao kao idiot, ali nije imao blage veze o čemu taj govori. »S kim ste razgovarali?« »Ovaj, mislim da ste taj dan uzeli bolovanje zbog djeteta pa su me uputili... samo malo...«, zvučalo je kao da tip prelistava bilješke, »a, evo ga. Razgovarao sam s nekim Ernstom Lundgrenom.« Patrik je osjetio da mu mrak pada na oči – sve mu se zacrvenjelo. U mašti je zamišljao kako obavija šake oko Ernstova vrata i počinje stezati. Odgovorio je


usiljeno mirno: »Ovdje kod nas sigurno je došlo do pokvarenog telefona. Umjesto toga, dajte mi podatke da mogu provjeriti što se dogodilo.« »Naravno, to mogu.« Kalfors mu je u širokim crtama opisao što su otkrili, i kako su došli do slučaja dječje pornografije, koji im je sada bio prioritet u postaji. Kad je došao do dijela u kojem je policijska uprava Tanumshede mogla pripomoći, Patrik je ostao bez daha. Prisilio se da posluša sve, a onda obećao da će se odmah baciti na posao. Poslije toga uslijedile su uobičajene uljudnosti. No čim je spustio slušalicu, skočio je na noge. U dva koraka prešao je ured i zaurlao u hodnik: »ERNST!« Erica je sjedila na sofi i pokušavala sabrati misli kad ju je ponovno trgnulo kucanje na vratima. Naslutila je tko je i otišla otvoriti. Charlotte. Na sebi je imala kaput i izgledala kao da je cijelim putem trčala. Niz čelo joj se slijevao znoj i neobuzdano je drhtala. »Bože, izgledaš grozno«, rekla je Erica i istoga časa pregrizla jezik. Uvukla je Charlotte u toplu kuću. »Smetam?« plačljivo je upitala Charlotte – Erica je odmahnula glavom. »Naravno da ne. Ovdje si uvijek dobrodošla, znaš i sama.« Charlotte je samo kimnula; i dalje je drhtala čvrsto se obgrlivši rukama. Vlaga i znoj zalijepili su joj kosu; samo jedan uvojak pao joj je na oči. Izgledala je kao pokislo napušteno štene. »Jesi za čaj?« upitala je Erica. Charlotte je gledala izbezumljeno, prestravljena lica, kakvo je bilo otkako je čula vijesti o Sari. Zahvalno je kimnula na Ericinu ponudu. »Sjedni, odmah se vraćam«, rekla je Erica i otišla u kuhinju. U dnevnoj sobi pogledala je Maju koja je izgledala zadovoljno te samo znatiželjno pogledala Charlotte u prolazu. »Ako sjednem, smočit ću ti sofu«, rekla je Charlotte kao da bi to bio kraj svijeta. »Ne brini se, osušit će se«, rekla je Erica. »Čuj, imam samo čaj od divljih jagoda – to ti paše ili ti je presladak?« »Sve u redu«, rekla je Charlotte. Erica je slutila da bi odgovor bio isti čak i da joj je ponudila čaj od konja. Ubrzo se vratila s pladnjem noseći dvije velike šalice čaja, teglicu meda i dvije žlice. Spustila ga je na stolić ispred sofe i sjela pokraj Charlotte.


Charlotte je oprezno podigla šalicu i otpila čaj. Erica je sjedila šutke kraj nje i učinila to isto. Nije željela iz Charlotte čupati riječi, ali je osjećala gotovo fizičku potrebu da joj se prijateljica povjeri. Možda samo ne zna kako da počne. Erica se pitala je li joj Niclas rekao da je bio kod nje. Nakon duge šutnje koju je prekidalo samo Majino brbljanje, Charlotte je odgovorila na to pitanje. »Znam da je bio ovdje. Rekao mi je. Dakle, već znaš da se viđa s drugom. Opet – trebala bih dodati.« Charlotte se ogorčeno nasmijala i konačno su potekle suze koje je zadržavala. »Da, znam«, rekla je Erica. Znala je i što prijateljica misli s onim ’opet’. Charlotte joj je pričala o nizu Niclasovih afera. Ali i to kako vjeruje da su prestale nakon što su odlučili početi iznova u Fjällbacki. Obećao joj je da će i u tom pogledu to biti nov početak. »Viđa je nekoliko mjeseci. Možeš to zamisliti? Nekoliko mjeseci. Ovdje, u Fjällbacki. I nitko ih nije ulovio. Stvarno ima vrašku sreću.« U smijehu se nazirala histerija te joj je Erica utješno položila ruku na koljeno. »A tko je ona?« tiho je rekla. »Niclas ti nije rekao?« Erica je odmahnula glavom pa je Charlotte rekla: »Neka mala drolja kojoj je dvadeset pet godina. Ne znam tko je – neka Jeanette.« Charlotte je odmahnula rukom. Skrenule su s teme – ono važno je Niclasova prijevara. »Ne mogu ti nabrojiti koja sam sva sranja trpjela godinama. Koliko sam mu puta oprostila u nadi da će se promijeniti, rekla da ću sve zaboraviti i obećala da ćemo ići dalje. Da će ovaj put stvarno biti drugačije. Da ćemo se maknuti od svega što se dogodilo, da ćemo otići živjeti u drugi grad, postati novi ljudi – bar sam tako vjerovala.« Opet taj zlokobni smijeh. I suze koje su i dalje tekle. »Charlotte, strašno mi je žao.« Erica ju je gladila po leđima. »Tolike smo godine zajedno. Imali smo dvoje djece, prošli više nego što se može zamisliti. Izgubili smo dijete, a sad još ovo.« »Zašto ti sad sve to govori?« upitala je Erica i otpila čaj. »Nije ti rekao?« iznenađeno je upitala Charlotte. »Nećeš vjerovati. Meni je rekao da ga je danas policija privela na ispitivanje.« »Stvarno?« Patrik joj nije govorio sve o poslu, no nije imala pojma da ih Niclas toliko zanima. »A zašto?«


»Rekao je da zapravo ne zna. Otkrili mi njegovu aferu s tom curom, i možda su ga zato htjeli provjeriti. No sad je sve čisto, rekao je. Znaju da nikad ne bi naškodio svojoj kćeri – samo su htjeli da im odgovori na neka pitanja.« »Sigurna si da je to sve?« Erica se nije mogla suzdržati, a da ne zapita. O Patrikovu poslu znala je dovoljno da joj je to zvučalo kao prilično jadan razlog za privođenje na ispitivanje. Osobito žrtvina oca. Istodobno je počela razmišljati o razlogu zbog kojeg ju je Niclas posjetio – ona nije samo prijateljica njegove žene, nego i živi s detektivom koji vodi istragu. Charlotte je izgledala zbunjeno: »Pa, to je on rekao. Ipak, nešto je...« »Što?« »Ma, ne znam, samo mi se čini da mi nije rekao sve – kad si već to spomenula. No bila sam toliko koncentrirana na priču o ljubavnici da sam vjerojatno bila i gluha i slijepa za sve ostalo.« Charlotte je zvučala toliko ogorčeno da ju je Erica poželjela uzeti u naručje i ljuljati kao bebu. No uvijek bi osjetila nelagodu ako bi postala fizički previše bliska s drugima pa ju je nastavila milovati po leđima. »I nemaš pojma koji bi razlozi još mogli biti?« Čini li joj se ili se Charlottino lice načas smrknulo? To je nestalo tako brzo da nije bila sigurna. Charlottin odgovor bio je brz i jasan: »Ne, nemam pojma.« Nakon toga je zašutjela i otpila malo čaja. Bila je mirnija nego kad je došla i nije više plakala. No lice joj je bilo prazno, i ako bi bilo moguće vidjeti slomljeno srce, izgledalo bi kao Charlottino. Pusto. »Kako ste se ti i Niclas upoznali?« upitala je Erica, više znatiželjno nego terapeutski. »To je stvarno čudna priča, moram priznati.« Prvi put smijeh joj je zvučao gotovo iskreno. »Bio je viši razred od mojeg u gimnaziji. Doduše, nisam osobito marila za njega jer sam bila zaljubljena u njegova prijatelja. Ali se Niclas, ne znam zašto, zainteresirao za mene i počeo to pokazivati, pa sam se i ja pomalo okrenula njemu. Prohodali smo, hodali mjesec-dva, a onda je meni dosadilo.« »I prekinula si s njim?« »Nemoj zvučati tako iznenađeno, mogla bih se uvrijediti«, nasmijala se i Erica joj se pridružila. "Na nesreću, te am se odluke držala samo nekoliko mjeseci. A onda sam se jedne večeri otišla vidjeti s njim i cijeli cirkus se nastavio. Taj put bili smo skupa


cijelo ljeto, a onda se on otišao opijati s prijateljima. Kad se vratio, izmislio je neku priču za slučaj da sam od drugih čula kako je nestao prošle noći. Tvrdio je da je popio previše i da se onesvijestio iza šanka, no istina je brzo izbila na vidjelo pa smo prekinuli po drugi put. Nakon toga čvrsto sam vjerovala da sam se izvukla samo s nekoliko suza. Niclas se počeo petljati sa svim curama u Uddevalli kao da sutra ne postoji i ne bi vjerovala kakve sam sve priče čula. Sramim se priznati da mi je nekoliko puta put bila snažnija od duha, no te epizode ostavile su mi samo gorak okus. Kad malo razmislim, bilo bi bolje da je sve to završilo tada, i da je Niclas ostao samo pubertetska pogreška. Iako mi se strašno gadilo sve to što je radio i kakav je postao, dugo mi je ostao u mislima. Nekoliko godina poslije slučajno smo se sreli i ostalo je legenda – kako se kaže. Mislim da sam znala u što se uvaljujem.« »Ljudi se mijenjaju. To što te varao kao tinejdžer ne znači da bi automatski trebala pretpostaviti da će to isto raditi kao odrasla osoba. Većina sazrije s vremenom.« »Očito ne i Niclas«, rekla je Charlotte puštajući gorčini na volju. »No ne mogu se natjerati da ga mrzim. Previše smo toga zajedno prošli i ponekad uspijem nazrijeti kakav je stvarno. Par puta vidjela sam ga ranjivog i otvorenog, i zbog toga ga volim. Znam mu i obiteljsku povijest i što je bilo s ocem kad mu je bilo sedamnaest godina, pa sam sve to vjerojatno smatrala olakotnim okolnostima. No teško je shvatiti zašto bi me želio tako teško povrijediti.« »Što ćeš sada?« upitala je Erica. Pogledala je Maju i nije mogla vjerovati očima kad je vidjela da joj je kći sama zaspala u mreži. Takvo što još se nije dogodilo. »Ne znam. Ne mogu se sad nositi s tim. Na neki način, čini mi se da nije ni važno. Sara je mrtva, a ništa što bi Niclas mogao reći ili učiniti ne boli ni približno toliko. Niclas želi da počnemo iznova, da pronađemo svoj stan i odselimo se iz mamine i Stigove kuće što prije. No nemam pojma što ću sad...« Spustila je glavu. I naglo ustala. »Moram doma. Mama je dovoljno pazila na Albina danas. Hvala ti što si mi dopustila da te zapljusnem svime time.« »Ovdje si uvijek dobrodošla, to sama znaš.« »Hvala.« Charlotte je nakratko zagrlila Ericu i nestala jednako brzo kao što je i došla. Erica se vratila u dnevnu sobu. Zadivljena, stajala je pred mrežom i gledala svoju usnulu kćer. Možda za nju ipak postoji nekakva nada. Nažalost, nije znala može li Charlotte reći to isto.


Morgan je došao do najomiljenijeg dijela računalne igre na kojoj je radio. Trenutak kad mač prvi put udara. Zakotrljala se glava i, prema skriptu, trebalo ju je popratiti gomilom jakih efekata. Prsti su mu hitali tipkovnicom, a na zaslonu je prizor nastajao munjevitom brzinom. Divio se i zavidio ljudima koji su pisali priče i zatim unajmljivali njega da ih prebaci u virtualnu stvarnost. Ako mu je išta nedostajalo u životu, bila je to mašta koju su drugi posjedovali i koja im je dopuštala da ruše sve granice i idejama dopuštaju da slobodno lete. Naravno da je pokušao. Ponekad je čak to morao izvesti na silu. Na primjer, kad je u školi pisao sastavak. Bile su to noćne more. Ponekad bi učenici dobili temu ili samo sliku, te se od njih očekivalo da na temelju toga satkaju cijelu mrežu događaja i likova. Nikad nije dopro dalje od prve rečenice. Nakon toga um kao da mu se iskopčao. Potpuna praznina. Pred njim je ležao prazan papir, vrišteći od želje da ga prekriju riječima, ali one nisu dolazile. Učitelji su ga korili. Sve dok mama nije otišla i razgovarala s njima, nakon što su roditelji dobili dijagnozu. Poslije toga, učitelji su znatiželjno pratili njegove pokušaje i promatrali ga kao neki nezemaljski oblik života. Nisu znali koliko su u pravu. Tako se osjećao dok je sjedio u klupi s praznim papirom pred sobom, uz zvuk koji su njegovi kolege proizvodili stružući olovkama po papiru. Vanzemaljski oblik života. Kad je Morgan otkrio svijet računala, prvi put osjetio se sigurno. To mu je bilo lako, time je vladao. Ako je on nekakav čudan komadić mozaika, onda je konačno pronašao drugi komadić s kojim se savršeno uklapao. Dok je bio mlađi, bjesomučno je izučavao i kodne jezike. Pročitao je sve što je o tome mogao pronaći te je o naučenom mogao mljeti satima. Privlačilo ga je ono nešto u genijalnim kombinacijama brojeva i slova. No nakon što je prevladalo zanimanje za računala, šifre i kodovi preko noći su završili u zaboravu. Znanje je još postojalo i kad god je poželio, mogao se prisjetiti svega što je o tome naučio, ali ga to jednostavno više nije zanimalo. Krv što se slijevala oštricom mača natjerala ga je da ponovno pomisli na djevojčicu. Pitao se je li joj se krv nakon smrti zgrušala ili se samo pretvorila u nekakvu žitku masu koja joj ispunjava žile Možda je poprimila tamno smeđu boju zgrušane krvi; vidio ju je jednom kad se pokušavao porezati po zapešću. Zadivljeno je promatrao krv kako teče, gledao kako polagano usporava, kako se gruša i počinje mijenjati boju. Majka se skamenila kad mu je taj put ušla u sobu. Pokušao joj je objasniti da je samo želio vidjeti kako je to umrijeti, ali ga je ona bez riječi utrpala u auto i odvezla do klinike iako to, istini za volju, nije bilo potrebno. Porezotina je boljela, pa se nije zarezao duboko i krv se već zgrušala. Unatoč tome, majka je ipak bila histerična.


Morganu nije bilo jasno zašto je smrt običnim ljudima toliko strašna. Ona je samo vid postojanja, kao i život. Ponekad mu se smrt činila puno privlačnijom od života. Tako da je na trenutke zavidio djevojčici. Zato što je znala. Znala je odgonetku. Natjerao se da se usredotoči na kompjutorsku igru. Ponekad su mu razmišljanja o smrti odnijela i nekoliko sati prije nego što bi toga postao svjestan. A to mu je remetilo raspored. Ernst je mrzovoljno sjedio pred Patrikom i odbijao ga pogledati u oči. Umjesto toga, proučavao je svoje neulaštene cipele. »U vražju mater, odgovori mi!« vikao je Patrik na njega. »Jesu li te zvali iz Göteborga zbog dječje pornografije?« »Jesu«, nadureno je rekao Ernst. »I zašto nikad nismo čuli ni riječ o tome?« Duga šutnja. »Ponavljam«, rekao je Patrik prijeteće tiho, »zašto nam to nisi javio?« »Nisam mislio da je tako važno«, branio se Ernst. »Nisi mislio da je tako važno!« Patrikov glas bio je leden; šakom je tresnuo po stolu tako snažno da je tipkovnica poskočila. »Nisam«, rekao je Ernst. »Zašto nisi?« »Ovaj, u to vrijeme bilo je posla preko glave... I činilo se malo nevjerojatnim, ovaj, takve stvari događaju se u velikim gradovima.« »Ne lupaj gluposti«, rekao je Patrik, nesposoban prikriti prezir. Ustao je iz fotelje i uspravio se iznad stola. Od bijesa kao da je narastao još deset centimetara. »Jako dobro znaš da dječja pornografija sa zemljopisom nema nikakve veze. Ima je i u malim mjestima. Dakle, prestani srati i reci mi istinu. Vjeruj mi, ako je ono što mislim, onda ćeš se stvarno naći u dreku do grla!« Ernst je podigao pogled s cipela i prkosno zurio u Patrika, no znao je da sad mora s istinom na sunce. »Mislim, nije mi zvučalo uvjerljivo. Ovaj, znam tipa i činilo mi se da ne može biti umiješan u takvo što. Zato sam mislio da je ekipa iz Göteborga pogriješila i da će nevin čovjek stradati ako izvijestim o tome. Znaš kako je«, rekao je i netremice zurio


u Patrika. »Ništa se ne bi promijenilo da su poslije zvali i rekli: ‘O, oprostite, došlo je do zabune pa slobodno zaboravite na ime koje smo vam dojavili’ – ime bi mu u gradu bilo okaljano. Pa sam mislio malo pričekati da vidim što će biti.« »Malo pričekati da vidiš što će biti!« Patrik je toliko pobjesnio da je s mukom izgovarao slog po slog kako ne bi zamucao. »Ovaj, mislim, moraš se složiti da je cijela priča besmislena. Dobro je poznat po svojem radu s mladima. I, moram ti reći, da on stvarno čini dobro.« »Jebe mi se živo za sve dobro što radi. Ako naši kolege iz Göteborga nazovu i jave da mu se ime pokazalo u istrazi slučaja dječje pornografije, onda mi to moramo provjeriti. Jebote, pa to nam je posao! A ako ste vas dvojica najbolji pajdaši...« »Nismo najbolji pajdaši«, promucao je Ernst. »... ili prijatelji ili koji već kurac, onda to nije nimalo bitno, je li ti to jasno? Ne možeš sjediti i odlučivati što će se istražiti, a što neće na temelju toga koga poznaš, a koga ne!« »Nakon svih godina koje sam proveo u policiji...«, Ernst nije stigao dovršiti rečenicu; Patrik ga je presjekao. »Nakon svih godina koje si proveo u policiji trebao bi biti pametniji! I nisi mislio ništa reći kad mu se ime pojavi u istrazi ubojstva? Bi li tada bio pogodan trenutak da nas izvijestiš o pozivu?« Ernst se vratio izučavanju cipela i nije bio osobito spreman ući u svađu. Patrik je uzdahnuo i sjeo. Prekrižio je ruke i mračno gledao Ernsta. »Što je tu je, ne možemo mnogo. Dobili smo sve podatke iz Göteborga pa ćemo ga privesti na ispitivanje. Također imamo nalog za pretres kuće. A ti bolje na koljena i moli se da mu netko nije dojavio i da nije stigao počistiti sve dokaze. Obavijestio sam i Mellberga pa sam siguran da će i on htjeti porazgovarati s tobom.« Ernst je bez riječi ustao. Znao je da je vjerojatno napravio kapitalno sranje cijele svoje karijere što je u njegovu slučaju bilo jako mnogo.  »Mama, ako sam obećala čuvati tajnu, koliko je dugo moram čuvati?« »Ne znam«, odgovorila je Veronika. »Tajne zapravo nikad ne bi smjela odavati.«


»Hmmm«, rekla je Frida i žlicom crtala krugove po jogurtu. »Ne igraj se hranom«, rekla je Veronika i mrzovoljno brisala radnu plohu. A onda je naglo zastala i okrenula se kćeri. »Zašto me to pitaš?« »Onako«, rekla je Frida i slegnula ramenima. »Ovako ili onako, nešto znaš. Reci mi, zašto me to pitaš?« Veronika je sjela na kuhinjski stolac do kćeri i zamišljeno se zagledala u nju. »Ako nikad ne smiješ odati nečiju tajnu, onda ne smijem reći ništa, ne? Ali...« »Što hoćeš reći?« oprezno ju je navodila Veronika. »Što ako je onaj kojem si obećao mrtav, je li i onda dalje moraš čuvati tajnu? Što ako nešto kažem, pa se taj mrtvi vrati i jako naljuti?« »Dušo, jesi li to Sari obećala da ćeš čuvati tajnu?« Frida je i dalje crtala krugove po jogurtu. »O tome smo već razgovarale, i moraš mi vjerovati kad ti kažem da mi je jako žao, ali Sara se nikad više neće vratiti. Sara je na nebu i tamo će ostati zauvijek.« »Zauvijek i dovijeka, do vječnosti i vječnosti? Tisuću milijuna milijuna godina?« »Da, tisuću milijuna milijuna godina. A što se tiče tajne, mislim da se Sara ne bi ljutila kad bi je rekla samo meni.« »Sigurna si?« Frida je nervozno gledala sivo nebo iza kuhinjskih prozora. »Sto posto sigurna.« Veronika je položila ruku na kćerinu da bi je umirila. Nakon kraće šutnje, dok je Frida očito razmišljala o tome što joj je majka rekla, prozborila je nesigurno: »Sara je bila super prestrašena. Jedan zločesti starac ju je prestrašio.« »Zločesti starac? Kad je to bilo?« Veronika je napeto čekala kćerin odgovor. »Dan prije nego što je otišla na nebo.« »Sigurna si da je to bilo tada?« Uvrijeđena što majka sumnja, Frida se namrštila. »Daaaa, apsolutno sigurna. Znam sve dane u tjednu. Nisam beba.« »Ne, ne, znam da nisi. Ti si velika cura i naravno da znaš koji je bio dan«, umirivala ju je Veronika. A onda je oprezno pokušala izvući još podataka. Frida se i dalje durila zbog nepovjerenja, ali je izazov da otkrije tajnu bio prejak.


»Sara je rekla da je starac bio stvarno odvratan. Došao je i pričao s njom kad se igrala na obali i bio je zločest.« »Je li Sara rekla da je bio zločest?« »Hmmm«, rekla je Frida, smatrajući to dovoljnim odgovorom. Veronika je strpljivo nastavila: »Što je točno rekla? Kako je bio zločest?« »Zgrabio ju je za ruku i to ju je boljelo. Rekla je, ovako«, Frida je demonstrirala tako što je desnicom zgrabila lijevu nadlakticu. »I onda da je govorio nekakve gluposti.« »Kakve točno gluposti?« »Sara nije ništa shvatila. Samo je rekla kako zna da je bilo zločesto. Da je zvučalo kao ’vlažni omot’ ili nešto slično.« »Vlažni omot?« zbunjeno je upitala Veronika. »Rekla sam ti da je glupo i da Sara nije razumjela. Samo je rekla da je bilo zločesto. I da nije s njom pristojno razgovarao nego je vikao. Jako glasno. I od tog su je boljele uši«, Frida je to demonstrirala dlanovima prekrivši uši. Veronika joj je nježno razmaknula ruke i rekla: »Znaš, ovo bi mogla biti tajna koju ćeš morati reći i drugima, ne samo meni.« »Ali, rekla si...«, Frida je zvučala razočarano i pogledom ponovno potražila sivo nebo. »Znam da sam tako rekla, ali znaš što? Mislim da bi Sara stvarno htjela da tu tajnu odaš policiji.« »Zašto?« upitala je i dalje zabrinuta Frida. »Zato što kad netko umre i ode na nebo, policija želi znati sve njegove tajne. A ljudi obično žele da policija zna i sve njihove tajne. Posao policije je da otkrije sve.« »Dakle, oni moraju znati sve tajne?« zadivljeno je upitala Frida. »Moram i reći i ono kad nisam htjela pojesti sendvič pa sam ga sakrila pod jastuk na kauču?« Veronika nije uspjela prikriti smiješak. »Ne, mislim da policija ne mora znati tu tajnu.« »Mislim, ne dok sam živa, ali kad umrem, hoćeš im ti morati to reći?« Smiješak je nestao s Veronikina lica. Odmahnula je glavom. Razgovor je skrenuo na nezgodnu temu. Nježno je pomilovala plavu kosu svoje kćeri i prošaptala; »Ne moraš se brinuti zbog toga zato što nećeš umrijeti.« »Mama, kako znaš?«


»Tako, znam.« Veronika je odlučno ustala dok joj se srce tako stezalo da je jedva disala i izišla je u predvorje. Ne okrećući se kako joj kći ne bi vidjela suze, pozvala ju je glasom koji je zazvučao nepotrebno grubo: »Odjeni kaput i obuj cipele. Idemo odmah razgovarati s policijom.« Frida je poslušala. No kad su izišle van i pošle prema autu, nesvjesno je ustuknula pred sivim nebom. Nadala se da je mama u pravu. Nadala se da se Sara neće naljutiti.


Fjällbacka, 1928. S LJUBAVLJU JE ODJENUO DJEČAKE i počešljao im kosu. Bila je nedjelja i spremao se povesti ih u šetnju po sunčanu danu. Bilo mu je teško navući im odjeću jer su skakali posvuda, oduševljeni što će izići s ocem, no konačno su bili spremni za polazak. Agnes nije odgovorila kad su se dječaci pozdravili s njom. Andersa je pogodilo do srži vidjeti im razočaranje u očima dok su gledali majku. Ona kao da to nije shvaćala, ali čeznuli su za njom – čeznuli osjetiti njezin miris blizu sebe i osjetiti njezin zagrljaj. Nije želio ni pomišljati na to da je svjesna svega toga i da im to namjerno uskraćuje, ali ta misao sve češće ga je proganjala. Dječacima su bile četiri godine pa je mogao samo pretpostavljati kako je u njezinu odnosu prema njima nešto neprirodno. Isprva je pomišljao da je za to kriv težak porođaj, no kako su prolazile godine, ona se, bar naizgled, i dalje nije vezivala s njima. On sam nikad se nije osjećao toliko bogatim kao kad je silazio nizbrdo, a dječje su mu ručice čvrsto stezale njegove. Dječaci su bili toliko maleni da su radije trčkarali nego hodali. Iako je imao duge noge, ponekad je morao potrčati da s njima drži korak. Ljudi su se smiješili i dodirivali šešire kad god bi prolazili glavnom ulicom. Znao je da im pruža ugodan prizor – otac, visok i krupan u najboljem nedjeljnom odijelu, i dječaci, odjeveni najbolje koliko mogu biti odjevena klesarova djeca. Kovrčava plava kosa bila im je iste boje kao njegova. Čak su imali i njegove smeđe oči. Andersu su često govorili da su oni pljunuti on, a on bi svaki put pucao od ponosa. Ponekad bi si dopustio da uzdahne zahvalan što se ni izgledom ni ponašanjem nisu uvrgli na Agnes. Tijekom godina u njoj je otkrio okrutnost i iskreno se nadao da je djeca neće naslijediti. Prolazeći pokraj seoskog dućana ubrzao je korak i pomno izbjegavao pogledati u tom pravcu. Naravno, tu i tamo morao je otići kupiti im potrepštine, no nakon što je čuo što se priča, pokušao je, što je više mogao, tamo ograničiti posjete. Kad bi samo vjerovao kako u tim naklapanjima nema istine, ušao bi onamo, visoko uzdignute glave. Najgore je bilo što ni trena nije sumnjao u glasine. Čak i da je sumnjao, prodavačev nadmoćan smiješak i bahat ton glasa bili bi dovoljni da ga razuvjere. Anders se ponekad pitao ima li granice to što je spreman podnositi. Da nije bilo dječaka, to bi već odavno raščistio. No blizanci su ga tjerali da pronađe drugi način


da napusti ženu, a on je vjerovao da ga je otkrio. Anders je imao plan. Trebala mu je godina teškoga rada da ga provede u djelo, no sad se bližio kraju. Čim se sve složi, moći će obitelji ponuditi nov početak. Možda će tada Agnes moći pružiti više toga za čim je toliko žudjela i time raspršiti tamu što joj je bujala u srcu. Mislio je da već može vidjeti kakav će im biti nov život i kako će im nuditi mnogo više od ovoga. Snažno je stisnuo ruke dječacima i nasmiješio im se kad su zabacili glave uvis da ga pogledaju. »Tata, možemo dobiti Colu?« upitao je Johan u nadi da će očevo dobro raspoloženje ići u prilog toj zamolbi. Tako je i bilo. Nakon kraćeg razmišljanja Anders je potvrdno kimnuo, a dječaci su poludjeli od sreće. Zbog Cole će morati otići do seoskog dućana, no to je vrijedno toga. Ubrzo će sve biti gotovo.


 GÖSTA JE SJEDIO U UREDU, zavaljen za stolom. Najblaže rečeno, raspoloženje tamo bilo je napeto nakon otkrića Ernstova sranja. Gösta je odmahnuo glavom. Njegov kolega tijekom godina je izveo gomilu gluposti, no ovaj je put otišao predaleko u odnosu policijskog službenika prema vlastitom poslu. Prvi put povjerovao je da bi Ernst zbog svojih poteza mogao dobiti otkaz. Nakon ovoga čak ga ni Mellberg ne može braniti. Snuždeno je pogledao kroz prozor. Ovo doba godine najviše je mrzio. Gore je i od zime. Još je pamtio ljetnu svježinu i mogao je navesti rezultate svih mečeva golfa što ih je odigrao. Kad stigne zima, barem će proraditi milostivi zaborav tako da se ponekad pitao je li uistinu odigrao sve te savršene udarce na terenu ili je sve to bio samo krasan san. Telefon je prekinuo njegova snatrenja. »Gösta Flygare.« »Gösta, ovdje Annika. Slušaj me, na liniji mi je Pedersen i traži Patrika, ali njega ne mogu dobiti. Možeš li ti razgovarati s Pedersenom?« »Naravno, spoji ga.« Pričekao je nekoliko sekundi. Zatim je čuo škljocaj na vezi i patologov glas. »Halo?« »Ovdje Gösta Flygare.« »Čuo sam da je Patrik izišao poslom. Ali i ti radiš na istrazi ubojstva djevojčice, zar ne?« »Rade svi u postaji, manje-više.« »Dobro, onda ti mogu prenijeti podatke koje smo maločas dobili samo je važno da se sve to proslijedi Hedströmu.« Gösta se na trenutak zapitao je li Pedersen doznao za Ernstov fijasko, ali je shvatio kako je to nemoguće, Vjerojatno se samo želio pobrinuti da glavni istražitelj dobije sve informacije. Gösta nije namjeravao učiniti istu pogrešku kao Lundgren – to nikako. Hedström će biti obaviješten o svemu, pa čak i o najtišem nakašljavanju. »Bilježit ću, a vi mi onda sve faksirajte kao obično, može?«


»Naravno«, rekao je Pedersen. »Imamo analizu pepela. Što će reći, pepela iz njezina želuca i pluća.« »Detalji su mi poznati«, rekao je Gösta koji nije uspio prikriti tračak nervoze u glasu. Smatra li ga Pedersen nekakvim potrkalom u stanici? Ako je i osjetio Göstinu nervozu, Pedersen nije reagirao te je mirno nastavio: »Dakle, otkrili smo neke zanimljive stvari. Prvo, pepeo nije baš svjež. Sadržaj, ili bar jedan dio, mogao bi se okarakterizirati kao...«, zastao je, »prilično star.« »Prilično star?« upitao je Gösta i dalje pomalo razdražljivo. No nije mogao poreći da je znatiželjan. »Što točno znači ‘prilično star’? Je li riječ o kamenom dobu ili o ludim šezdesetima?« »E, u tom je kvaka. Prema forenzičkom laboratoriju, nevjerojatno je teško točno odrediti. Najuža procjena koju sam dobio glasi da je pepeo star između pedeset i sto godina.« »Sto godina star pepeo?« zapanjeno je upitao Gösta. »Da, možda i pedeset. Ili negdje između. Ali to nije jedino bitno otkriće. U pepelu su se nalazile sitne čestice kamena. Točnije rečeno, granita.« »Granit? Kvragu, odakle takav pepeo? Nije moguće da je riječ o grumenu granita koji je izgorio?« »Ne, stijene ne gore, bar koliko znamo. Kamen je otprije morao biti usitnjen. I dalje rade na analizi materijala kako bi mogli reći nešto određenije, ali...« Gösta je jasno naslućivao da se kuha nešto važno: »Da?« upitao je. »Ono što trenutačno mogu reći jest da je riječ o mješavini. Pronašli su ostatke drva pomiješane s...«, zastao je, ali je nastavio, »s organskom tvari.« »Organskom tvari? Govoriš li ti ono što mislim? Je li riječ o pepelu ljudskog tijela?« »Ovaj, to će pokazati nove analize. Još nije moguće odrediti je li pepeo ljudski ili su ostaci neke životinje. I nije sigurno kad će to moći odrediti, ali će se potruditi. Kao što rekoh, u svakom slučaju, pomiješan je s drugim tvarima – drvom i granitom.« »Vrag nek me nosi«, rekao je Gösta. »Dakle, netko je čuvao stari pepeo.« »Da. Ili ga je negdje pronašao." »Točno – i to je moguće.«


»Dakle, evo ti malo štofa za nastavak«, rekao je suho Pedersen. »Nadam se da ćemo za nekoliko dana otkriti više – recimo, je li riječ o ljudskim ili životinjskim ostacima u pepelu. Dotad će vam ovo morati poslužiti.« »Hoće«, rekao je Gösta, već zamišljajući izraze na licima kad kolegama objavi što je otkrio. Ostalo je pitanje kako će iskoristiti te podatke. Spustio je slušalicu i prišao telefaksu. U glavi su mu se kovitlale vijesti o granitnim česticama što ih je spomenuo Pedersen. One bi mogle biti trag. No misao mu je pobjegla. Asta je jauknula dok se uspravljala. Taj stari, drveni pod bio je postavljen još dok se gradila kuća i mogao se čistiti samo sapunom i vodom. Iako će je tijelo poslužiti još neko vrijeme, svakom godinom bilo joj je sve teže klečati i ribati. Osvrnula se po kući. Četrdeset godina živjela je ovdje. Ona i Arne. Prije toga on je ovdje živio s roditeljima i mladi par ostao je stanovati s njima. Odjednom je oboje roditelja preminulo u samo nekoliko mjeseci. Nije voljela na to ni pomišljati jer to su bile teške godine. Arneov otac bio je otresit poput generala, a ni majka nije bila puno bolja. Arne nikad o tome nije razgovarao s njom, ali je iz nekih primjedbi zaključila da su ga često tukli dok je bio dijete. Možda je zato bio toliko tvrd prema Niclasu. Dječak koji misli da se ljubav pokazuje bičem, vjerojatno će, kad dođe taj dan, i sam bičem dijeliti ljubav. Iako je u Arneovu slučaju u pitanju bio remen. Veliki smeđi remen koji je visio s unutarnje strane vrata smočnice koristio se svaki put kad bi sin izveo nešto što ocu nije bilo po volji. Ali tko je ona da može suditi o tome kako je Arne odgajao njihova sina? Srce joj je pucalo dok je slušala prigušene sinovljeve bolne krikove, i nježno mu je brisala suze kad bi muke okončale, no Arne je uvijek najbolje znao. Mučno se uspela na kuhinjski stolac i skinula zavjese. Na njima nije primjećivala ni tračak prljavštine, ali kako je Arne uvijek govorio, ako se ikad išta uprlja, to znači da se još odavno trebalo očistiti. Naglo je zastala, uzdignutih ruku, baš kad se spremala skinuti karnišu. Nije li to isto učinila onog strašnog dana? Da, vjerojatno jest. Stajala je i mijenjala zavjese kad je čula povišene glasove koji su dopirali iz vrta. Već je bila navikla čuti Arneov gnjevan glas, no neobično je bilo što je i Niclas vikao. Bilo je to toliko nezamislivo, a posljedice bi mogle biti strašne pa je brzo sišla sa stolca i pojurila u vrt. Stajali su sučelice jedan drugome, poput dva borca.


Njihovi glasovi koji su odjekivali kućom, sad su joj probijali bubnjiće. Ne mogavši se zaustaviti, pojurila je k Arneu i zgrabila ga za ruku. »Što se tu zbiva?« Jasno je mogla čuti kako joj je očajnički zvučao glas. I čim je zgrabila Arnea za ruku, znala je da je pogriješila. Zamuknuo je, okrenuo se prema njoj i pogledao je očima u kojima nije bilo ni traga emociji. Onda je podigao ruku i snažno je pljusnuo. Uslijedila je zlokobna tišina. Stajali su posve nepomično, poput troglave statue. A onda je spazila, kao na usporenoj snimci, kako Niclas podiže ruku, steže pesnicu i cilja u očevu glavu. Zvuk šake koja se zabila u Arneovo lice prekinuo je sablasnu tišinu i ponovno pokrenuo sve. Arne je zaprepašten dlanom pokrio obraz i zabuljio se u sina. A onda je Asta ponovno vidjela Niclasovu ruku kako se pomiče unatrag i ponovno leti prema Arneu. Poslije toga činilo joj se da nikad neće prestati. Niclas se kretao poput automata i udarao ga bez prestanka. Arne je udarce primao naizgled ne shvaćajući što se zbiva. Naposljetku su ga izdale noge te je pao na koljena. Niclas je teško disao. Gledao je oca na koljenima pred sobom, okrvavljena nosa. I onda se okrenuo i otrčao. Poslije toga dana nije joj bilo dopušteno ikad više spomenuti Niclasovo ime. Tada mu je bilo sedamnaest. Asta se oprezno spustila sa stolca sa zavjesama u naručju. U posljednje vrijeme mučile su je kojekakve nepoželjne misli i vjerojatno nije slučajno što sjećanja na taj dan naviru upravo sada. Djevojčina smrt podigla je veliku prašinu, toliko toga što se godinama trudila zaboraviti. Spoznaja što je sve izgubila zbog Arneove tvrdoglavosti prikrala joj se i budila emocije koje će joj još više otežati život. No čim je otišla posjetiti sina u kliniku, počela je propitivati mnogo toga što je godinama uzimala zdravo za gotovo. Arne možda ipak ne zna sve. Možda Arne nije taj koji može odlučivati o svemu – čak i u njezino ime. Možda bi mogla početi sama odlučivati o vlastitom životu. Te su je misli nervirale te ih je potisnula, ostavila za poslije. Sad mora oprati zavjese. Patrik je snažno pokucao na vrata. Već se morao pomučiti da izraz lica održi neutralnim. U sebi je osjećao odbojnost kako buja i ostavlja mu gorak okus u ustima. A ovo je najgore od najgorega, najveći gad kojeg bi mogao zamisliti. Jedina utjeha, a to Patrik nije bio voljan izreći naglas, bila mu je ta što se takvi, kad jednom završe iza brave, obično loše provedu. Pedofili su dno dna, pa su se prema njima tako i ponašali. S pravom.


Čuo je korake kako se približavaju i odmaknuo se. Martin se nervozno meškoljio pokraj njega, a iza njih stajalo je nekoliko kolega iz Uddevalle, među njima i oni koji su u takvim slučajevima mogli pripomoći svojom neprocjenjivom stručnošću – računalnom ekspertizom. Vrata su se otvorila i na njima se pokazala Kajeva mršava pojava. Kao i uvijek, bio je uredno odjeven i Patrik se pitao ima li taj ikakvu običnu odjeću. Sam je doma uvijek navlačio na sebe iznošeni donji dio trenirke i udobnu majicu. »Što je pak sad?« Kaj je provirio glavom kad je spazio dva policijska auta parkirana na njegovu prilazu. »Stvarno morate na ovakav način svima trubiti da ste došli? Stara gospođa iz susjedstva vjerojatno trlja ruke i slavi. Ako ste imali kakva pitanja, zašto niste to obavili telefonom, ili poslali jednog čovjeka umjesto čitave armije!« Patrik ga je proučavao i pitao se osjeća li se Kaj uistinu toliko sigurnim da ga policajci u odorama na njegovu vlastitom pragu ne tjeraju da pomisli kako su ga otkrili. Ili je samo dobar glumac. No, bilo kako bilo, ubrzo će vidjeti. »Imamo nalog za premetačinu kuće. I zahtijevamo da s nama pođete u postaju na ispitivanje.« Patrikov glas zvučao je savršeno službeno i nije otkrivao nijednu od emocija koje su se kovitlale u njemu. »Nalog za premetačinu kuće? Koji vam je vrag? Je li to smislila ona prokleta baba? Kunem se da ću...« Kaj je izišao na trijem i doimalo se kao da pomišlja krenuti prema kući Florinovih. Patrik je podigao ruku i Martin mu je zapriječio put. »Ovo nema nikakve veze s Lilian Florin. Imamo podatke koji vas povezuju s dječjom pornografijom.« Kaj se smrznuo. Patriku je tada svanulo da prije nije glumio. Stvarno nije pomišljao na tu mogućnost. Mucajući, trudio se sabrati: »Ko... koga vraga... ma što to govorite?« No protest mu je zvučao nemoćno, a od šoka su mu se objesila ramena. »Kao što sam rekao, imamo nalog za premetačinu kuće i, ako biste bili toliko ljubazni da pođete s nama autom, ovaj razgovor namjeravamo nastaviti u miru i tišini postaje.« Gorak okus žuči Patrika je tjerao da neprestano guta slinu. Želio se baciti na Kaja i protresti ga, upitati ga kako, zašto, što ga je to privlačilo djeci, dječacima, što to nije mogao pronaći u zreloj vezi. No za ta je pitanja vremena bilo napretek. Najvažnije je bilo zaštititi dokaze.


Kaj je izgledao skamenjen; nije odgovorio, nije uzeo jaknu, samo je pošao stubama za njima i poslušno sjeo na stražnje sjedalo policijskog auta. Patrik se okrenuo kolegama iz Uddevalle: »Mi ćemo ga privesti i početi ispitivanje. Vi ovdje radite svoje, samo nazovite ako pronađete išta. Znam da ne moram naglašavati, ali ipak – uzmite sva računala i ne zaboravite da nalog pokriva i kućicu na posjedu. Znam da je ondje najmanje jedan kompjutor.« Njegovi kolege kimnuli su i odlučno ušli u kuću. Lilian je na povratku kući ushićeno prošetala pokraj policijskih auta. Kao da su joj se ostvarili snovi. Cijela falanga policajaca ispred susjedovih vrata i, povrh svega, Kaj pokunjena lica nasilu ulazi u policijsko vozilo. Preplavila ju je radost. Poslije svih godina muka s njim i njegovom obitelji, konačno plaća za svoje ponašanje. Sam Bog zna da je ona uvijek bila korektna. Treba li je kriviti zato što je samo željela da se sve radi kako treba? Je li kriva zato što je on radio stvari koje su odudarale od dobrosusjedskog duha te je time nju prisilio da uzvrati jednakom mjerom? I ljudi imaju hrabrosti tvrditi da je ona ratoborna. O, da, čula je ogovaranja po gradu. No, poricala je svaku odgovornost za njihove svađe. Da im Kaj nije neprekidno dodijavao i izvodio gluposti, ona ne bi dizala galamu. U normalnim okolnostima nitko nije bio toliko prilagodljiv i blag kao ona. Nije osjećala ni trun krivnje što je policiji rekla za onog njihovog sina čudaka. Svi su znali da će, kad-tad, ljudi kojima u glavi nije sve u redu, stvarati probleme. Iako je možda u svojoj izjavi policiji malo prenapuhala Morganove voajerske ekspedicije, učinila je to samo kako bi spriječila nove probleme. Takvi ljudi sposobni su učiniti svašta ako im se pusti na volju, i svi su znali da imaju pretjerano jak seksualni nagon. Sad će svi vidjeti kako stvari stoje. Policija ne stoji pred njezinom kućom. Zastala je ispred ulaznih vrata kako bi prekriženih ruku i zlobna smiješka pratila predstavu. Kad se auto s Kajem odvezao, nevoljko je ušla. Načas joj je palo na pamet da kao zabrinuta građanka ode onamo i raspita se što se to zbiva. Ali je policija nestala u Kajevoj kući prije nego što je stigla uobličiti tu misao, a nije željela ispasti zabadalo i kucati im na vrata. Dok je izuvala cipele i vješala jaknu, pitala se znade li Monica što se događa. Možda bi je trebala nazvati u knjižnicu i javiti joj, kao dobra susjeda. Prije nego što se uspjela odlučiti, u tome ju je prekinuo Stigov glas odozgo: »Lilian, jesi li to ti?«


Otišla je na kat. Danas je zvučao slabo. »Da, dragi. Ja sam.« »Gdje si bila?« Gledao ju je sažaljivo dok je ulazila u njegovu spavaću sobu. Kakva je on sad slaba dušica. Osjetila je kako u njoj buja nježnost shvaćajući koliko ovisi o njezinoj skrbi. Grijalo joj je srce biti toliko potrebna. Kao kad je Charlotte bila mala. Kakva li je moć biti odgovorna za toliko nemoćan mali život! To joj je razdoblje bilo najdraže. Dok je Charlotte postupno rasla, sve je više klizala iz majčinih ruku. Da je Lilian mogla, zaustavila bi vrijeme i zauvijek prekinula njezino odrastanje. No što se jače trudila zadržati kćer, ona se sve više udaljavala. Umjesto toga, Charlottin otac nezasluženo je dobivao svu ljubav i poštovanje koje je Lilian smatrala svojima. Nije li ona Charlottina majka? Otac treba biti ispod majke. Ona ju je rodila i ona je prvih godina zadovoljavala sve njezine potrebe. Onda je preuzeo Lennart i požeo sve plodove njezina truda. Charlotte je pretvorio u tatinu curicu. Nakon što se Charlotte odselila i kad je ostalo samo njih dvoje, počeo je govoriti o razvodu – kao da je svih tih godina jedino Charlotte bila važna. To sjećanje stjeralo joj je gnjev sve do grla, pa se morala usiljeno nasmiješiti Stigu. Bar je njemu potrebna. Do neke mjere i Niclasu, iako on toga nije bio svjestan. Charlotte nije imala pojma koliko joj je dobro. Umjesto toga, vječno je gunđala da joj suprug nikad ne pomaže, da ne sudjeluje kad su u pitanju djeca. Nezahvalnica, prava nezahvalnica. Doduše i Niclas joj se počeo otkrivati kao sve veće razočaranje. Dolazio je doma, otresao bi se na nju i govorio o selidbi. Ona je dobro znala odakle potječu te mušice. Samo nije vjerovala da se na njega toliko lako utječe. »Izgledaš jako napeto«, rekao je Stig i posegnuo za njezinom rukom. Ona se pravila da to ne primjećuje i samo je pažljivo zagladila pokrivač. Stig je uvijek držao Charlottinu stranu pa mu Lilian nije mogla ništa reći o svojim razmišljanjima. Umjesto toga, rekla je: »U susjedstvu je nekakva gungula. Posvuda policajci i auti. Nije nimalo zabavno, kažem ti, da takvi ljudi žive toliko blizu.« Stig se naglo uspravio. Pokret mu je izobličio lice te se zgrabio za želudac. Unatoč tomu, lice mu je bilo puno nade. »Sigurno zbog Sare. Misliš da su otkrili nešto o Sari?« Lilian je kimnula. »To me ne bi iznenadilo. Zašto bi poslali cijelu vojsku?« »Bio bi blagoslov za Charlotte i Niclasa kad bi sve to moglo završiti.« »Da, znaš kako i mene sve to grize. Možda ću sad i ja umiriti dušu.«


Pustila je da joj Stig miluje ruku, i glas mu je bio nježan kao i obično kad je rekao: »Naravno, draga. Imaš nježno srce i ovo su bili strašni dani.« Okrenuo joj je šaku i poljubio je u dlan. Dopustila mu je da je još trenutak drži za ruku i onda ju je povukla. Osorno je rekla: »Lijepo je znati da se netko za promjenu brine o meni. Samo se nadajmo da smo bili u pravu i da su Kaja priveli zbog Sare.« »Što bi drugo moglo biti?« Stig je zvučao iznenađeno. »Pa, ne znam. Nisam razmišljala. No bar ja znam za što je sve sposoban...« »Kad je sprovod?« prekinuo ju je Stig. Lilian je ustala s postelje. »Još čekamo da nam jave kad možemo preuzeti tijelo. Vjerojatno sljedeći tjedan.« »Molim te, nemoj govoriti ‘tijelo’. Govorimo o našoj Sari.« »Istini za volju, ona je moja unuka, nije tvoja«, odsjekla je Lilian. »I ja sam je volio, znaš to«, blago je uzvratio Stig. »Da, dragi, znam. Oprosti. Sve mi je to tako teško, a nitko me ne shvaća.« Otrla je suzu i na Stigovu licu primijetila grizodušje. »Ne, ja bih se trebao ispričavati. Bilo je to glupo. Draga, možeš li mi oprostiti?« »Naravno«, velikodušno je odvratila Lilian. »Mislim da bi se sad trebao odmarati i ne razmišljati o tome. Idem dolje skuhati čaj pa ću ti donijeti šalicu. Nakon toga mogao bi malo odspavati.« »Čime sam te zaslužio?« upitao je Stig svoju suprugu i smiješio se. Mellbergu nije bilo lako usredotočiti se na posao. Ne zato što bi ikad davao prevagu tom dijelu života, iako je uvijek uspijevao nekako obaviti bar djelić onoga što je posao zahtijevao. Situacija koju je izazvao Ernst trebala je zauzimati veći dio njegovih misli. No nakon prošle subote ništa nije bilo isto. Kod kuće, u stanu, dječak je igrao videoigre. I to nove koje mu je jučer kupio. Mellberg je uvijek svaku paru prevrtao dvaput, ali je sad osjetio neodoljiv poriv da bude darežljiv. Videoigre su očito bile na samom vrhu popisa – dakle, kupit će videoigre. Mellberg je kupio Xbox i tri igrice, i iako ga je cijena šokirala, nije se bunio. Zato što je dječak ipak njegov. Simon, njegov sin. Ako je prije i gajio neke sumnje, nestale su onoga trena kad ga je ugledao kako silazi s vlaka. Kao da je gledao sebe u mladosti. Ista dobro uhranjena pojava, iste naglašene crte lica. Zapanjile su ga emocije koje su bujale u njemu. Mellberg je i dalje bio u šoku


spoznavši da je sposoban za takva čuvstva. Oduvijek se ponosio činjenicom da mu nitko nije potreban. S eventualnom iznimkom majke. Ona ga je uvijek upozoravala kako je sramota i grijeh što se takvi sjajni geni neće prenijeti dalje. U tom je nesumnjivo bila u pravu. Bio je to jedan od najvažnijih razloga zašto je žalio što mu majka ne može upoznati sina. Da joj pokaže kako je bila u pravu. Bilo je potrebno samo letimično pogledati dječaka i vidjeti da je naslijedio velik broj očevih crta. Jabuka nikako ne pada daleko od stabla. Dječakova majka pisala mu je da je lijen, nemotiviran, neposlušan i da loše prolazi u školi. Što je više govorilo o njezinim odgojnim sposobnostima nego o dječaku. Samo je trebao provesti malo vremena s ocem, muškim uzorom. I sigurno je samo pitanje vremena kad će od njega napraviti muškarca. Pomislio je, što je prirodno, kako je Simon mogao reći barem ‘hvala’ kad mu je dao igrice, no jadničak je vjerojatno bio toliko šokiran da je dobio išta na dar, da nije znao što reći. Sva sreća što Mellberg tako dobro procjenjuje ljude. Ne bi bilo plodonosno išta nametati u ovoj fazi – toliko je znao o odgoju djece. Iako nije imao praktična iskustva u tome, morao je priznati, nema tu neke filozofije. Vjerojatno je najvažniji samo zdrav razum. Dječak je tinejdžer i ljudi govore da će mu biti teško, no Mellberg je smatrao da je problem samo u pronalaženju prikladnog jezika – šatre za seljake i latinskog za učenjake. A ako itko zna kako s ljudima govoriti na ravnoj nozi, onda je to on. Bio je uvjeren da neće imati problema. Glasovi iz hodnika navijestili su mu da su se Patrik i Martin vratili. Po mogućnosti s onim pedofilskim smećem. Namjeravao je sudjelovati u tom ispitivanju – za promjenu. I ovaj put skinut će dječje rukavice.


Fjällbacka, 1928. DAN KAO I SVAKI DRUGI. Dječaci su ujutro otrčali do susjeda, a njoj se posrećilo što su ondje ostali sve do večeri. Starica se čak sažalila nad dječacima pa ih je hranila, i tako se ona izvukla i od spremanja ručka – unatoč tomu što se on obično svodio na nekoliko na brzinu složenih sendviča. Takav razvoj događaja toliko ju je oraspoložio da je pristala prebrisati pod. Bila je uvjerena da će uvečer za to dobiti nekoliko pošteno zasluženih suprugovih pohvala. Iako nije osobito marila za njegovo mišljenje, i dalje joj je godila pozornost pa je hvalu smatrala luksuzom. Kad je začula Andersa na prednjim stubama, Karl i Johan već su spavali, a ona sjedila u kuhinji i čitala ženski časopis. Pogledala ga je rastreseno i kimnula, ali se tada trgnula. Nije izgledao umorno i bezvoljno kao obično kad bi se vraćao kući; u oku mu je bio sjaj koji već dugo nije vidjela. U njoj se probudio blagi osjećaj nemira. Svalio se na drveni stolac sučelice njoj, prepleo prste i spustio ih na izlizanu ploču stola. »Agnes«, rekao je i zatim zašutio. Tišina je potrajala dovoljno dugo da joj se nelagoda u želucu pretvori u pravu muku. Očito mu se nešto motalo po glavi, a ako je išta naučila u životu, bilo je to da su iznenađenja rijetko dobra. »Agnes«, ponovio je. »Mnogo sam razmišljao o našoj budućnosti i o našoj obitelji te sam zaključio da nam je potrebna promjena.« U redu, to još može pratiti. Samo nije mogla zamisliti čime bi to on mogao njezin život promijeniti nabolje. Anders je nastavio s vidnim ponosom: »I zato sam prošlih godinu dana radio prekovremeno koliko god sam mogao i štedio novac kako bih nam kupio kartu u jednom pravcu.« »Kartu? Kamo?« upitala je Agnes čiji je nemir rastao. Također je osjetila zlovolju saznavši da je od nje skrivao novac. »U Ameriku«, rekao je Anders naizgled očekujući pozitivan odgovor. Umjesto toga, Agnes je osjetila šok koji ju je potpuno umrtvio. Kojeg je to vraga idiot sad izveo? »Amerika?« jedino je to uspjela izgovoriti.


Živo je kimnuo: »Da, odlazimo sljedeći tjedan i, vjeruj mi, stvarno sam se pomučio da sve sredim. Povezao sam se s nekim Šveđanima koji su onamo otišli iz Fjällbacke i oni me uvjeravaju da za čovjeka kakav jesam ima obilje posla. Iskusan čovjek ‘tamo preko’ može si stvoriti svijetlu budućnost.« ‘Tamo preko’ izgovorio je na engleskom, svojim otegnutim naglaskom, očito ponosan što već zna dvije riječi svog novog jezika. Agnes je poželjela nagnuti se i pljusnuti ga ravno preko tog nacerenog, sretnog lica. Što si umišlja? Je li toliko naivan da stvarno vjeruje kako će se ona ukrcati na brod za stranu zemlju zajedno s njim i njegovim balavcima? Da ondje bude još više ovisna – u nepoznatoj zemlji, sa stranim jezikom, s neznancima? Svakako, mrzila je ovdašnji život, no barem je postojala mogućnost da će se jednoga dana izvući iz tog pakla u kojem je skončala. Iako, istini za volju, sama se poigravala idejom da otputuje u Ameriku, ali sama – bez njega i djece kao okova oko nogu. No Anders nije primijetio užas na njezinu licu. Radostan, izvukao je karte i spustio ih na stol. Agnes je beznadno gledala četiri komada papira što su poput lepeze ležala pred njom. Htjela je nestati i plakati. Imala je tjedan dana. Samo jedan mizerni tjedan da se nekako izvuče iz toga. Natjerala se da se nasmiješi Andersu.


 MONICA SE ODVEZLA do supermarketa kupiti namirnice, ali je naglo spustila košaricu i izišla ne kupivši ništa. Nešto joj je govorilo da mora kući. Takve su bile i njezine majka i baka. Mogle su naslutiti događaje, te je i ona naučila slušati svoj unutarnji glas. Maleni Fiat nagazila je do daske dok je vozila cestom oko planine kroz Kullen. Kad je došla do zavoja kod Sälvika, spazila je policijski auto parkiran pred kućom i znala da je ispravno postupila slijedeći instinkt. Parkirala se tik iza policijskog auta i oprezno izašla, strahujući zbog onoga što bi je moglo dočekati. Svake noći prošloga tjedna sanjala je isti san. Policajci u njihovu domu otkrivaju ono što se svim silama trudila istjerati iz misli. Sad je to postala stvarnost, ne san, te je nevoljko prilazila kući. Trudila se odgoditi neizbježno. Tada je začula Morganov plač i potrčala. Stazom kroz vrt do njegove kućice. On je stajao pred vratima kućice i urlao na dvojicu policajaca. Raširenim rukama pokušavao im je zapriječiti ulaz. »Nitko ne može u moju kuću! Moja je!« »Imamo nalog«, rekao je policajac pokušavajući raspravljati s njim. »Moramo obaviti svoje, molim vas, pustite nas.« »Ne, samo ćete sve pokvariti!« Morgan je ruke raširio još više. »Obećavamo da ćemo paziti i poremetiti najmanje što možemo. S druge strane, možda ćemo morati ponijeti neke stvari – na primjer, ako posjedujete računalo.« Morgan je glasnim urlikom prekinuo policajca. Pogled mu je letio amo-tamo, a tijelo mu se počelo nekontrolirano trzati. »Ne, ne, ne, ne«, tulio je. Izgledao je spreman svoje kompjutore braniti životom, a Monica je vjerovala da to nije daleko od istine. Pohitala je prema skupini. »Što se zbiva? Mogu li pomoći?« »Tko ste vi?« upitao je njoj najbliži policajac, no pritom nije skretao pogled s Morgana. »Ja sam Morganova majka i ovdje stanujem«, pokazala je na glavnu zgradu.


»Molim vas, možete li sinu objasniti da imamo nalog da uđemo u kućicu i pretražimo je? Također imamo dozvolu da odnesemo svu računalnu opremu koju ondje zateknemo.« Na spomen kompjutora Morgan je počeo divlje mahati glavom i ponavljati: »Ne, ne, ne, ne...« Monica mu je prišla savršeno mirno. Gledajući policajce, zagrlila je sina i gladila ga po leđima. »Kao prvo, možete li mi reći zašto ste ovdje? Sigurna sam da ću vam tada moći pomoći.« Mlađi od dvojice izgledao je kao da se nećka i spustio pogled. Onaj stariji, očito čvršći, mirno joj je odgovorio: »Vašeg supruga priveli smo na ispitivanje, i također imamo nalog za pretres.« »Mogu li znati zašto?« Čula je kako zvuči nepotrebno hladno, no nije namjeravala dopustiti da se dvojica policajaca provuku pokraj Morgana, a da ne čuje razumno objašnjenje. »Ime vašeg supruga povezano je s posjedovanjem dječje pornografije.« Naglo je prestala milovati Morganova leđa. Pokušala je progovoriti, no čulo se samo pištanje. »Dječja pornografija?« Nakašljala se pokušavajući ovladati glasom. »Sigurno griješite. Moj suprug povezan s dječjom pornografijom?« U glavi su joj se počele kovitlati misli. Ono o čemu se uvijek pitala, o čemu je uvijek razmišljala. Ipak, najsnažniji osjećaj bilo je olakšanje. Nisu došli zbog onoga čega se najviše plašila. Nakon nekoliko trenutaka sabrala se i onda okrenula Morganu. »Slušaj me sad. Moraš ih pustiti u kućicu. I moraš im dopustiti da uzmu kompjutore. Nemaš izbora, oni su policija. Imaju pravo.« »Ali, što ako sve unerede? Što je s mojim rasporedom?« Pištanje njegova glasa nije bilo uobičajeno jednolično – čuo se neobičan nemir. »Sigurna sam da će dobro paziti, baš kao što su rekli. Nemaš izbora.« Naglasila je posljednju rečenicu i osjetila kako se smiruje. Morganu je uvijek bilo lakše nositi se sa situacijama u kojima nije imao izbora. »Obećavate da nećete ništa poremetiti?« Policajci su kimnuli i Morgan se polagano maknuo u stranu. »I morate jako paziti s fajlovima u računalu – ondje imam mnogo poslova.«


Ponovno su kimnuli pa im se maknuo i pustio ih da uđu. »Mama, zašto oni to rade?« »Ne znam«, slagala je Monica. Olakšanje je i dalje prevladavalo. Ali je spoznaja o tome što su rekli policajci polagano počela jačati. Gađenje joj se probudilo u utrobi i počelo se penjati. Uzela je Morgana za ruku i povela ga do ulaza u kuću. Zabrinuto je pogledavala prema kućici. »Ne brini se, obećali su da će paziti.« »Idemo u veliku kuću?« upitao je Morgan. »Obično u ovo doba dana ne idemo u veliku kuću.« »Da, znam«, rekla je Monica. »No danas moramo raditi nešto potpuno drugo. Ne smijemo smetati policajcima pa ćemo otići do tete Gudrun.« Izgledao je zbunjeno. »Ali tamo idemo samo za Božić. Ili kad netko od njih ima rođendan.« »Znam«, strpljivo je rekla Monica. »Danas ćemo napraviti iznimku.« Malo je razmišljao i naposljetku odlučio kako u njezinim riječima ima logike. Dok su išli prema autu, Monica je krajičkom oka spazila da netko u kuhinji Florinovih otvara zavjesu. Lilian je stajala na prozoru i gledala ih. Smiješila se. »Dakle, Kaj. Ovo nikako nije ugodno.« Patrik je sjedio sučelice njemu, Martin kraj njega, dok je Mellberg diskretno sjedio na stolcu u kutu. Patriku je uvelike laknulo kad je Mellberg sam ponudio pasivno sudjelovati u ispitivanju. Bilo bi mu draže da uopće nije ondje, no šef je šef i to je tako. Kaj nije odgovorio. Bradom se upro o prsa i Patriku i Martinu pokazivao tjeme. Kosa mu se s godinama prorijedila pa je ružičasto tjeme prosijavalo kroz pramenje crne kose. »Možete li ikako objasniti zašto vam se ime pojavilo na listi interesenata za dječju pornografiju? I nemojte mi prodavati da je riječ o pogreški. Na popisu su vam i ime i adresa, dakle nema sumnje da ste vi naručitelj.« »Netko mi sigurno podmeće«, promrmljao je Kaj sebi u bradu. »Stvarno?« rekao je Patrik otrovno sarkastično. »Onda nam možda možete reći zašto bi se itko toliko trudio strpati vas u zatvor. Kakve ste to dušmane stvorili tijekom godina?«


Kaj nije odgovorio. Martin je dlanom tresnuo po stolu da mu privuče pozornost – Kaj se trgnuo. »Jeste li čuli pitanje? Tko bi se trudio strpati vas u zatvor?« Odgovor je izostao pa je nastavio Martin: »Nije lako odgovoriti, zar ne? Zato što ne postoji nitko.« Ispred Patrika i Martina ležala je hrpa isprintanih papira. Patrik ih je šutke prelistao, izvukao nekoliko listova i stavio ih na kup. »Morate shvatiti da o vama imamo mnogo materijala. Imamo imena drugih koji...«, trudio se pronaći pravu riječ, »dijele vaše interese i s kojima ste u vezi. Imamo podatke o tome kad ste od njih naručili materijale, znamo da ste i sami postavljali materijale i također imamo ispise chatova kojih su se naši iskusniji kolege iz Göteborga uspjeli dočepati. Ondje radi čopor talentiranih informatičara, znate, i nisu ih zaustavile najnovije zaštite koje ste postavili kako vam nitko ne bi mogao upasti u vašu grupicu i prisluškivati vesele razgovore koje ste vodili. Znate, ništa nije neprobojno.« Kaj je tada podigao glavu, oči su mu nemirno lutale od Patrika do isprinta pred njim. Cijeli svijet rušio mu se dok je sat iza njegovih leđa otkucavao sekunde. Patrik je jasno vidio koliko ga je potresla spoznaja da je netko uspio probiti dokumente što su ih oni smatrali savršeno zaštićenima. Kaj se očito pitao koliko zapravo znaju. Bio je pravi čas da ga ponovno pritisnu. »U ovom času prekapamo vam cijelu kuću. Naši kolege nisu amateri. Nema skrovišta koje već nisu vidjeli. Ne postoje tajni pretinci koje ne mogu pronaći. Vaše računalo poslat ćemo u Uddevallu i ondje će ga pregledati dečki koji su pravi hakeri. Znate, oni koji bi preko interneta mogli upasti u sustav banke i ako požele, da nisu na strani zakona, prebaciti novac kamo žele.« Patrik je pomislio da malo preuveličava sposobnosti svojih kolega, ali to Kaj nije znao. Jasno je vidio da mu taktika pali. Grašci znoja pojavili su se na Kajevu čelu, a noge su mu počele nekontrolirano drhtati. »Iako ste u računalima možda amater, možda vam je Morgan objasnio da dokument brisanjem ne nestaje zauvijek. Naši kompjuteraši mogu spasiti gotovo sve – ako disk nije oštećen.« Martin se nadovezao na Patrika: »Čim dobiju priliku pročešljati vaše računalo, malo ćemo popričati s njima. Tada ćemo točno znati što ste izvodili. Naši i ekipa iz Göteborga rade punim gasom kako bi identificirali djecu koja se pojavljuju na zaplijenjenim materijalima. Podaci kojima raspolažemo navode na zaključak da su


vam mladi dječaci omiljene žrtve. Je li točno? Kaj, je li to istina? Draži su vam dječaci bez dlaka na prsima – mladi, nevini?« Kajeva donja usna drhtala je, ali nije rekao ništa. Patrik se nagnuo prema njemu i spustio glas. Došao je do bitnog trenutka ispitivanja. »Što je s curicama? Ide vam i s curicama? Prilična su kušnja one koje vam žive u blizini, vrata do vrata, kod susjeda. Gotovo neodoljivo. Osobito ako bi vam to dalo priliku da vratite Lilian. Kakav užitak. Njoj pod nosom – osveta za sve te godine nepravde. No nešto je pošlo po zlu, ne? Kako se dogodilo? Je li se počela opirati, je li rekla da će reći mami pa ste je morali udaviti da je ušutkate?« Kaj je, razjapljenih usta, pogledao prvo Patrika, a onda Martina. Oči su mu bile raskolačene i sjajne. Mahao je glavom. »Ne, nemam nikakve veze s tim. Nisam je ni taknuo, kunem se!« Posljednje riječi izašle su poput krika, a Kaj je izgledao kao da će ga svakoga trena pogoditi infarkt. Patrik se upitao ne bi li trebao prekinuti ispitivanje, ali je odlučio nastaviti još malo. »Zašto bismo vam vjerovali? Imamo dokaze da su vam djeca seksualno zanimljiva i ubrzo ćemo otkriti jeste li ijedno stvarno napastovali. Sedmogodišnja djevojčica koja stanuje u susjednoj kući pronađena je utopljena. Što je prilično čudna podudarnost, nije li tako?« Nije spomenuo da na Sari nisu pronađeni nikakvi tragovi seksualnog zlostavljanja. No kako je rekao Pedersen, to ne znači nužno da ga nije bilo. »Kunem se da nemam nikakve veze s njezinom smrću! Kunem se da nam nikad nije ušla u kuću!« »To ćemo još vidjeti«, mračno je rekao Martin i pogledao Patrika. U njegovim očima jasno je čitao ‘kvragu sve’, kako se i sam osjećao. Patrik je kimnuo te je Martin otišao obaviti poziv. Zaboravili su forenzičarima javiti da pregledaju kupaonicu. Nakon što je ispravio tu pogrešku i dobio obećanja da će mu se odmah javiti, vratio se u sobu. Patrik je i dalje ispitivao o Sari. »Dakle, stvarno očekujete da ćemo vam vjerovati na riječ kako nikad niste došli u kušnju... da se zainteresirate za susjedovu djevojčicu. Bila je slatka curica.« »Nisam je ni taknuo, kažem vam. I ne bih je nazvao slatkom. Prokleta mala Sotona, eto takva je bila. Ljeti se uvlačila u vrt i Monici čupala cvijeće. Na što ju je sigurno nagovorila ona njezina sjebana baba.«


Patrika je zapanjila brzina kojom je nestala Kajeva nervoza i zamijenila je mržnja prema Lilian Florin. Unatoč okolnostima, osjećaji su bili toliko duboko ukorijenjeni da je Kaj načas zaboravio zašto je ovdje. Zatim je Patrik primijetio da se stvarnost vratila – ramena su mu se objesila i zgrbio se nad stolom. »Nisam ubio djevojčicu«, tiho je rekao Kaj. »I, kunem se, nikad je nisam ni taknuo.« Patrik je ponovno pogledao Martina i tada je odlučio. Zasad vjerojatno neće više od ovoga saznati. Nadao se da će imati više materijala nakon pretrage Kajeve kuće i računala. Ako im se posreći, tehničari će pronaći nešto tijekom pretresa kupaonice. Martin je Kaja vratio u ćeliju, a Mellberg je otišao odmah nakon toga. Patrik je ostao sjediti. Pogledao je na sat. Bilo bi dosta. Namjerio je odvesti se kući, poljubiti Ericu, zariti nos Maji u vrat i upijati njezin miris. Vjerojatno bi se jedino time mogao riješiti osjećaja da je okaljan nakon što je zaključan sjedio u sobici s Kajem. Osjećaj nemoći također mu je budio čežnju za sigurnošću doma. Jednostavno nije smio zajebati ovaj slučaj. Kaj i njemu slični ne bi smjeli slobodno šetati. Osobito ako na savjesti nose smrt malene djevojčice. Upravo se spremao izići na glavna vrata, kad ga je zaustavila Annika. »Imaš posjet; čekaju te već neko vrijeme. I Gösta želi s tobom razgovarati, što je prije moguće. Nadalje, dobila sam prijavu koju bi morao odmah provjeriti.« Patrik je uzdahnuo i pustio da se vrata zatvore. Činilo se da će morati odustati od nauma da pođe ravno kući; činilo se da će umjesto toga morati nazvati Ericu i reći joj da će kasniti. A tom se razgovoru nije nimalo radovao. Charlottin prst oklijevao je pred kućnim zvoncem. Tada se odlučila, duboko udahnula i pritisnula. Začula je zvonjavu. Na trenutak je pomislila da se okrene i pobjegne, no iznutra je začula korake te se natjerala da mirno stoji. Jedva je prepoznala ženu koja je otvorila vrata. Grad je bio dovoljno malen da su se vjerojatno već susretale i bilo joj je jasno da ta žena savršeno dobro zna tko je ona. Nakon trenutka oklijevanja Jeanette je otvorila vrata i maknula se u stranu. Charlotte se iznenadila koliko mladenački Jeanette izgleda. Dvadeset pet – tako je rekao Niclas kad ga je pritisnula. Nije znala zašto je htjela čuti detalje. Bila je to nekakva iskonska potreba, poriv da se dozna najviše moguće. Možda zato što se nadala da će nekako shvatiti za čim to žudi, a da mu ona to ne može dati. Možda ju je upravo to neumoljivo privuklo onamo. Nikad dotad nije se suočila ni s jednom


ženom iz njegovih prijašnjih afera. Željela ih je vidjeti, no nikad se nije usudila. Poslije Sarine smrti sve se promijenilo. Osjećala se neranjivo. Nestali su svi strahovi. Već ju je pogodilo ono najgore moguće što može zadesiti čovjeka. Ono što ju je prije paraliziralo i plašilo sad joj se činilo poput jednostavnih zapreka. Istini za volju, nije joj bilo lako doći ovamo. Ali učinila je to. Sara je mrtva, i ona je učinila to. »Što želite?« Jeanette ju je ispitivački promatrala. Charlotte se osjećala velikom u usporedbi s drugom ženom koja nije mogla biti viša od sto šezdeset centimetara. Sa sto sedamdeset, Charlotte se osjećala poput diva. Jeanettinu figuru nisu izmijenile dvije trudnoće. Charlotte nije mogla previdjeti da njezinim grudima u uskoj majici nije potreban grudnjak da veselo strše. Zamišljala ju je u krevetu s Niclasom koji miluje njezine savršene grudi. Zatresla je glavom da se riješi te slike. Već je tijekom godina i previše vremena potratila na taj vid mučenja same sebe. Takve slike nisu joj više smetale. U glavi su joj se motali mračniji prizori – Sara kako pluta na vodi. Charlotte se prisilila vratiti u stvarnost. Mirnim glasom rekla je: »Samo sam htjela porazgovarati. Možemo li popiti kavu?« Nije znala je li Jeanette očekivala da će se pojaviti ili joj je cijela situacija bila toliko nadrealna da nije bila u stanju pojmiti je. Bilo kako bilo, na Jeanettinu licu nije se vidjelo iznenađenje. Samo je kimnula i uputila se u kuhinju. Charlotte je pošla za njom. Znatiželjno se ogledavala po stanu. Sve se gotovo poklapalo s onim što je zamišljala. Mali, dvosobni stan s namještajem pretežno od borovine, nabranim zavjesama i suvenirima s putovanja po svijetu kao glavnim ukrasima. Jeanette je očito štedjela svaku paru da bi mogla tulumariti po suncu i ta putovanja vjerojatno su joj bila vrhunac života. Osim jebanja s oženjenim muškarcima, pomislila je Charlotte ogorčeno, sjedajući za kuhinjski stol. Nije se osjećala toliko samouvjereno kako je, bar se nadala, izgledala. Srce joj je snažno tuklo, što joj je išlo na živce. Ali je maločas pogledala drugu ženu u oči i prvi put vidjela kakva to osoba može ševu učiniti važnijom od bračnih zavjeta, djece i poštenja. Charlotte se, na vlastito iznenađenje, razočarala. Oduvijek je Niclasove ljubavnice smještala u potpuno drugu klasu. Jeanette je bila zgodna i puna oblina, to nije mogla zanemariti, ali je bila tako – tražila je pravu riječ – tako bezlična. Nije zračila toplinom, energijom. Po onome što je Charlotte mogla zaključiti gledajući nju


i njezin dom, žena nije imala nikakvih sposobnosti ni veće ambicije od prepuštanja da je život nosi svojim tijekom. »Izvolite«, mrzovoljno je rekla Jeanette i pred Charlotte spustila šalicu s kavom. Zatim je sjela za stol i počela nervozno srkati. Charlotte je primijetila da ima duge, savršeno manikirane nokte. Još nešto što ne postoji u svijetu majki s malom djecom. »Iznenađeni ste što me ovdje vidite?« upitala je Charlotte, promatrajući prividno mirno ženu nasuprot sebi. Jeanette je slegnula ramenima. »Ne znam. Možda. Nisam toliko razmišljala o vama.« Bar je iskrena, pomislila je Charlotte. Nije još mogla utvrditi je li to posljedica drskosti ili čiste gluposti. »Znate li da mi je Niclas pričao o vama?« Još jednom isto ravnodušno slijeganje. »Znala sam da će kad-tad isplivati.« »Kako ste to znali?« »U ovom gradu ljudi previše pričaju. Uvijek netko nekoga negdje vidi, a onda osjeća potrebu da to rastrubi.« »Čini se da vam ovo nije prvi put«, rekla je Charlotte. Jeanette je kutove usana razvukla u smiješak. »Što mogu kad su najbolji već zauzeti. Doduše, njima to baš i ne smeta.« Charlotte je stisnula oči. »Dakle, ni Niclasu nije smetalo? To što je oženjen i imao je dvoje djece?« Riječ ‘imao’ zapela joj je u grlu pa je osjetila kako joj se bude emocije i prijete da je nadjačaju. S naporom ih je obuzdala. Čini se da je njezino oklijevanje Jeanette natjeralo da shvati kako ima neke ljudske obveze. Ukočeno je rekla: »Stvarno mi je žao zbog vaše kćeri. Zbog Sare.« »Hvala, ali ne izgovarajte ime moje kćeri«, odvratila je Charlotte tako ledeno da je Jeanette ustuknula. Oborila je pogled i miješala kavu. »Umjesto toga, odgovorite mi: je li se Niclas brinuo dok je spavao s vama, a kod kuće ga je čekala obitelj?« »Nije govorio o vama«, Jeanette je izbjegavala odgovor. »Nikad?« »Imali smo pametnija posla od razgovora o vama«, ispalila je Jeanette prije nego što je shvatila da bi zbog puke pristojnosti trebala paziti što govori.


Charlotte ju je promatrala s gađenjem. No još je veće gađenje osjećala prema Niclasu koji je očito zbog ovoga bio spreman odbaciti sve što su dijelili – zbog uskogrudne glupačice uvjerene da joj svijet leži pod nogama samo zato što su je u gimnaziji izabrali za »miss razreda«. Charlotte je poznavala takve. Previše pozornosti tijekom najosjetljivijih godina napuhale su Jeanettin ego preko svakih razmjera. Gaziti druge, uzimati što im ne pripada, djevojkama poput nje to ništa nije značilo. Charlotte je ustala. Požalila je što je došla. Radije bi sliku Niclasove ljubavnice sačuvala kao privid prelijepe, inteligentne i strastvene žene. Nekoga koga bi uistinu mogla gledati kao svoju suparnicu. Ova cura izgledala je jeftino. Želudac joj se okrenuo kad je pomislila na Niclasa sa Jeanette, i osjetila je da ono malo poštovanja koje je još gajila prema njemu tone u ništavilo. »Sama ću izići«, rekla je i ostavila Jeanette za kuhinjskim stolom. Putem je slučajno s kredenca u hodniku srušila keramičkog magarca s natpisom ‘Lanzarotte, 1998.’. Rasprsnuo se u tisuće komadića. Magare za magare, pomislila je, veselo gazeći po krhotinama prije nego što je za sobom zatvorila vrata.


Fjällbacka, 1928. KATASTROFA SE ZBILA U NEDJELJU. Brod za Ameriku trebao je iz Göteborga isploviti u petak, te su već uglavnom završili s pakiranjem. Anders je Agnes poslao do grada da nabavi još neke stvari koje je u posljednji tren proglasio potrebnima za ‘tamo prijeko’ te joj je, tom prilikom, povjerio nešto novca. Nosila je košaru punu stvari kad je zamaknula za ugao i pošla uzbrdo. Čula je povike u daljini i ubrzala korak. Dim je do nje dopro kad je bila nekoliko kuća dalje od njihove te je shvatila da je još gušći gore, uzbrdo. Ispustila je košaru i potrčala. Prvo je ugledala vatru. Golemi plamenovi lizali su kroz prozore, a ljudi su trčali amo-tamo kao kokoši bez glava. Muškarci i nekoliko žena nosili su vjedra s vodom. Ostale žene hvatale su se za glave i panično vrištale. Požar se proširio na nekoliko kuća i činilo se da guta sve veći dio naselja. Širio se nevjerojatno brzo. Agnes je razjapljenih usta i od šoka raskolačenih očiju promatrala prizor. Ništa je nije moglo pripremiti za takvo što. Gust, crn dim počeo se spuštati kao pokrov nad kućama, magleći i sivilom prekrivajući sve. Agnes je i dalje kao skamenjena stajala na mjestu kad joj je prišla neka susjeda i zgrabila je za ruku. »Agnes, dođi sa mnom, nemoj samo tako blejati.« Pokušala ju je povući, no Agnes se nije ni pomaknula. Oči su joj bile suzne od dima dok je zurila u zapaljenu ruinu njihove kuće. Kao da je gorjela najsnažnije od svih. »Anders... dečki...«, bezvučno je prozborila. Susjeda ju je očajnički potezala za rukav i pokušavala je odvući s poprišta. »Ne znamo još ništa«, rekla je žena za koju se Agnes nejasno prisjetila da se zove Britt, možda Britta. Nastavila je: »Svima je rečeno da se okupe na glavnom trgu. Možda ti je obitelj već ondje«, rekla je, ali joj je Agnes u glasu nazrela sumnju. Žena je, kao i Agnes, dobro znala da ih ondje neće zateći. Polagano se okrenula i osjetila kako joj vrelina požara grije leđa. Bezvoljno je pošla za Britt ili Brittom nizbrdo, dopuštajući joj da je povede do trga gdje su se jecaji žena uzdizali do neba. No sve su zamuknule kad se pojavila Agnes. Glasine su se već proširile; dok su one oplakivale spaljene domove i imovinu, Agnes je morala plakati za suprugom i dva mala dječaka. Sve majke gledale su je slomljenih srca. Bez


obzira što su o njoj govorile i mislile, u tom času bila je majka koja je ostala bez muža i djece – tada su još čvršće uza se privile vlastitu djecu. Agnes je netremice zurila u tlo. Nije plakala.


 USTALE SU KAD SE PATRIK UPUTIO prema njima. Veronika je čvrsto stezala kćerinu ruku te je nije pustila ni kad ih je Patrik uveo u svoj mali ured. Pokazao je na dva naslonjača te su sjele. »Kako vam mogu pomoći?« upitao je Patrik i umirujuće se smiješio Fridi, zamijetivši njezino prestrašeno lice. Ona je pogledala majku koja joj je kimnula. »Frida vam mora nešto reći«, rekla je Veronika i ponovno kimnula kćeri. »Zapravo je to tajna«, tiho se javila Frida. »A, tajna«, rekao je Patrik. »To je zanimljivo.« Bilo mu je jasno da se curica koleba treba li mu reći ili ne, pa je nastavio: »Samo, znaš, policiji je posao slušati svačije tajne, pa se zapravo i ne računa ako tajnu odaš policiji.« Frida se rascvala. »Dakle, onda vi saznate sve tajne na svijetu?« »Pa, ne baš sve«, rekao je Patrik. »Ali skoro sve. I, kakvu ti to tajnu čuvaš?« »Saru je prestrašio neki grozni starac«, progovorila je brzo, kako bi izbacila riječi iz sebe. »Bio je super-zločest i rekao je da je ona ‘vlažni omot’, a Sara se jako prestrašila. Ali ja nisam smjela nikome reći zato što se ona bojala da će se zločesti starac vratiti.« Udahnula je. Patrik je izvio obrve. Vlažni omot? »Frida, kako je taj starac izgledao? Je l’ se sjećaš?« Kimnula je. »Bio je super-star. Najmanje sto godina. Kao dida.« »Njezinom didi je šezdeset«, rekla je Veronika ne uspijevajući prikriti osmijeh. Frida je nastavila. »Kosa mu je bila sva siva, a odjeća sva crna.« Kao da se spremala nastaviti, no tada je utonula u naslonjač. »Samo se toga sjećam«, rekla je tužno, na što joj je Patrik namignuo. »Sjajno, To je jako dobra tajna za reći policiji,« »Onda ne mislite da će se Sara ljutiti što sam vam rekla, kad se vrati s neba?« Veronika je duboko udahnula da kćeri iznova objasni realitete smrti, ali se Patrik umiješao:


»Ne, znaš što ja mislim? Mislim da se Sara na nebu previše dobro provodi da bi se ikad više htjela vratiti i siguran sam da joj nije važno jesi li odala tajnu.« »Sigurni ste?« sumnjičavo je upitala Frida. »Siguran sam«, odgovorio je Patrik. Veronika je ustala. »Dobro; znate gdje živimo ako ćete htjeti još štogod zapitati. No mislim da Frida ne zna ništa više.« Malo se nećkala. »Mislite li da bi to moglo biti...?« Patrik je samo odmahnuo glavom i rekao: »Ne mogu znati, ali je sjajno što ste došli i rekli mi to. Svaki podatak je važan.« »Mogu se voziti policijskim autom?« upitala je Frida i molećivo pogledala Patrika. Nasmijao se. »Danas ne, ali ćemo vidjeti ako možemo što srediti za neki drugi put.« Činilo se da je time zadovoljna, pa je pošla za majkom u hodnik. »Hvala što ste došli«, rekao je Patrik rukujući se s Veronikom. »Stvarno se nadam da ćete ga ubrzo uhvatiti. Jedva se usuđujem ispustiti je iz vida«, rekla je i kćer pomilovala po kosi. »Dat ćemo sve od sebe«, rekao je Patrik zvučeći uvjerenije nego što se osjećao te ih je otpratio do glavnog ulaza. Dok su se vrata zatvarala za njima, razmišljao je o Fridinim riječima. Grozni starac? Opis se nije podudarao s Kajem. Tko bi to mogao biti? Otišao je do Annike koja je sjedila iza zastakljene recepcije. Pogledao je na sat i umorno rekao: »Rekla si da imaš neke dojave koje bih morao pogledati.« »Da, evo ih«, rekla je i gurnula k njemu list papira. »I ne zaboravi da Gösta želi razgovarati s tobom. Mislim da se sprema kući, pa bi ga vjerojatno morao uhvatiti što prije.« »Nekima je stvarno dobro kad si mogu priuštiti da idu doma«, uzdahnuo je. Brica nije bila sretna kad je nazvao, a izjedala ga je i savjest. »Vjerojatno ide kući kad mu kažete da može kući«, rekla je Annika i preko naočala pogledala Patrika. »U teoriji imaš pravo, no u praksi je za Göstu najbolje da ode doma i malo se odmori. Dok ovdje sjedi i gunđa, ne pridonosi previše.«


To je zvučalo grublje nego što je želio, no ponekad ga je do srži umaralo što mora kolege vući za sobom. Barem dvojicu. No dobro, mogao je biti sretan što Gösta nije oklijevao iznositi probleme za razliku od Ernsta. »Bolje mi je da izvidim što hoće.« Patrik je uzeo papir s dojavama i uputio se u Göstin ured. Na vratima je zastao dovoljno dugo da Gösta stigne isključiti pasijans na računalu. Činjenica da mu kolega sjedi i trati vrijeme dok on vuče kao magare toliko ga je nervirala da je morao stisnuti zube. No tu raspravu s Göstom morat će prije ili poslije obaviti... »Dakle, tu si«, rekao je Gösta pomalo bezvoljno, a Patrik se upitao ne bi li ‘prije’ održati raspravu bilo mudrije. »Morao sam srediti nešto važno«, rekao je Patrik trudeći se da ne zvuči kao da kritizira. »Imam ti i ja ponešto reći«, rekao je Gösta, a Patrik se iznenadio primijetivši tračak žara u koleginu glasu. »Pucaj«, rekao je Patrik, a onda po upitnom izrazu Göstina lica shvatio da mu kolegi engleski idiomi nisu jača strana. Osim onih povezanih s golfom. Gösta mu je prepričao razgovor s Pedersenom, a Patrik je slušao sa sve većim zanimanjem. Uzeo je faksove koje mu je Gösta pružio i sjeo da ih prouči. »Je, ovo je stvarno interesantno«, rekao je. »Pitanje glasi, kako i što ćemo s tim?« »Ovako«, rekao je Gösta, »i ja mislim isto. Podaci nam mogu pomoći da nekoga povežemo s ubojstvom samo ako pronađemo pravu osobu. No dotad su od male koristi.« »I nisu u stanju odrediti jesu li organski ostaci ljudski ili životinjski?« »Ne«, odvratio je Gösta odmahujući glavom. »No za nekoliko dana mogli bismo dobiti odgovor i na to.« Patrik se zamislio. »Gösta, reci mi ponovno, što je Pedersen rekao za kamen?« »Da je riječ o granitu.« »Koji je prilično čest ovdje u Bohuslänu, da se razumijemo«, ironično je primijetio Patrik, bezvoljno provlačeći prste kroz kosu. »Kad bismo samo otkrili kakvu ulogu igra pepeo, kladim se da bismo saznali i ko je ubio Saru.« Gösta je kimnuo.


»Bilo kako bilo, sad nećemo više ništa postići«, rekao je Patrik i ustao. »No, informacije su stvarno zanimljive. Gösta, idi doma, pa ćemo sutra odmorni nastaviti.« Uspio je čak razvući osmijeh. Gösti nije trebalo reći dvaput. Za dvije minute ugasio je računalo, pokupio stvari i već bio na vratima. Patrik nije bio te sreće. Bilo je već četvrt do sedam, ali je otišao za stol i sjeo pregledati poruke koje mu je dala Annika. Trenutak poslije, zgrabio je slušalicu. Erica se ponekad osjećala kao da stoji onkraj stvarnoga svijeta, zarobljena u mjehuriću koji se sve više stiskao. Sad je bio tako malen da se osjećala kao da mu ispruženom rukom može dodirnuti stijenke. Maja joj je spavala na grudima. Erica ju je još jednom pokušala polegnuti i natjerati da spava sama, ali se Maja probudila nekoliko minuta poslije, glasno se buneći zbog neopisive uvrede što se zatekla sama u krevetiću. I baš kad je čvrsto spavala na majčinim grudima, Erica je razmišljala ne bi li iskušala prijedloge iz priručnika, no nije to pokušala provesti u djelo. Kao i obično, digla je ruke i utišala bebin plač podižući je na grudi i puštajući je da tamo spava. Često bi prespavala sat ili dva pod uvjetom da se Erica ne miče i da je ne ometaju zvukovi televizora ili telefona. Erica je tako u naslonjaču prosjedila pola sata poput kamena, s iskopčanim telefonom i utišanim televizorom. Naravno, u to doba dana na programu nije bilo ništa suvislo, pa je gledala još jednu epizodu neke glupe američke sapunice koje je kanal TV4 očito na tone kupovao. Mrzila je vlastiti život. Osjećajući krivnju, pogledala je malo, paperjasto tjeme koje je zadovoljno počivalo na jastuku za dojenje. Spavala je poluotvorenih usta, a kapci bi joj tu i tamo zatitrali. Ericin očaj nije imao nikakve veze s manjkom majčinske ljubavi. Maju je voljela žarko i iskreno. Istodobno, osjećala se kao da ju je napao neki izvanzemaljski parazit koji joj siše svu radost i tjera je u nekakvo sjenovito postojanje koje nema nikakve veze s njezinim prijašnjim životom. Ponekad je prema Patriku osjećala strašnu gorčinu. On bi došao nakratko gostovati u njezinu svijetu, a onda bi nestao u onom stvarnom kao normalan čovjek; nije shvaćao kako je živjeti njezinim životom. No u trenucima bistrine shvaćala je da nije poštena. Kako bi je mogao razumjeti? Nije fizički vezan s bebom kao ona – što se toga tiče, ni emocionalno. Bilo kako bilo, veza između majke i kćeri na početku je toliko snažna da je funkcionirala kao okov i kao slamka spasa.


Noga joj je utrnula te je Erica oprezno pokušala promijeniti položaj. Znala je da riskira, no bol je bila prevelika. Maja se počela meškoljiti, otvorila je oči i odmah se dala u potragu za hranom širom otvorenih usta. Erica je uzdahnula i dala joj bradavicu. Maja je dotad odspavala samo pola sata i Erica je znala da neće proći dugo prije nego što ponovno zaspi. Ako ostane sjediti tako nepokretna, stražnjica će joj se danas upravo sjajno provesti. Ma kvragu sve, pomislila je u idućem trenutku. Ovaj put Maju će natjerati da zaspi sama. To se pretvorilo u sraz dviju volja. U jednom kutu Erica, sedamdeset dvije kile. U drugome Maja, šest kila. Čvrsto ih stisnuvši, Erica je kotrljala kolica preko praga između dnevne sobe i hodnika. Dužina ruke – unutra, van. Pitala se kako itko može zaspati u kolicima koja su se drmala kao usred potresa, no prema priručniku, upravo je to bilo potrebno. Dakle, bebi treba jasno i jednostavno dati do znanja da ‘sada ide spavati i da mama ima sve pod kontrolom’. Iako, nakon petnaest minuta eksperimentiranja, Erica nije mogla situaciju opisati kao ‘sve pod kontrolom’. Maja je prema svim proračunima trebala biti ekstremno umorna, ali je urlala do neba, bijesna što joj je uskraćeno pravo na umirujuću toplinu majčina tijela. Na trenutak je Erica pomislila odustati i uspavati je dojenjem, ali se predomislila. Ma koliko joj Majini krikovi parali srce, bit će joj bolje ako se za nju skrbi majka koja je sretna i ima dovoljno energije za to. Tako je ustrajala. Svaki put kad bi Maja zaplakala, Erica je odlučno pokrenula kolica amo-tamo. Ako bi se Maja umirila i naizgled spremala zaspati, oprezno bi zaustavila kolica. Kako je tvrdila Anna Wahlgren, bilo je važno zaustaviti kolica tik prije nego što beba zaspi. Aleluja! Pola sata poslije Maja je čvrsto spavala u kolicima. Erica ju je oprezno odgurala u radnu sobu, zatvorila vrata i sjela na sofu blaženo se smiješeći. Dobro raspoloženje držalo ju je iako je bilo već osam, a Patrik još nije došao doma. Erica nije imala snage ustati i paliti po kući svjetiljke, pa se sumrak polagano pretapao u tamu i u kući je bivalo sve mračnije. Jedino svjetlo dopiralo je s televizijskog ekrana. Lijeno je gledala jedan od brojnih večernjih realityja dok je ponovno hranila Maju. Na vlastitu sramotu, morala je priznati da se zakačila za prevelik broj takvih emisija, koje je Patrik opisivao kao spektakl s ljudima gladnima medijske pozornosti. Njegovo praćenje sportskih programa bilo je sukladno tomu srezano, no sve dok nije bio onaj koji mora sjediti i cijelu večer dojiti Maju, prepuštao joj je vlast nad daljinskim upravljačem. Pojačala je zvuk, diveći se količini zgodnih cura spremnih paradirati i rastezati se zbog nekog mladog i ispraznog tupoglavca koji ih je uvjeravao da je upravo on idealni ženik. Svim gledateljima bilo je jasno da u emisiji sudjeluje samo kako bi si poboljšao prosjek barenja po najprestižnijim


štokholmskim klubovima. Erica se zapravo slagala s Patrikom da je program oslobođen svake pameti, no kad bi počela gledati, nije se mogla zaustaviti. Zvuk s ulaznih vrata natjerao ju je da stiša televizor. Načas ju je obuzeo njezin davni strah od tame, ali se pribrala i shvatila da se to Patrik sigurno napokon vraća kući. »Ovdje ti je stvarno mrklo«, rekao je i uključio nekoliko svjetiljki prije nego što je prišao Erici i Maji. Nagnuo se i Ericu poljubio u obraz, Maju nježno pomilovao po glavi i svalio se na sofu. »Stvarno mi je žao što sam došao tako kasno«, rekao je. Unatoč Ericinim prijašnjim djetinjarijama, zlovolja ju je odmah minula. »Nije važno«, rekla je. »Dobro smo se snašle nas dvije.« I dalje je osjećala euforiju što je uspjela bar malo vremena oteti za sebe dok je Maja spavala u kolicima u radnoj sobi. »Nema šanse da malo gledam hokej?« Patrik je tugaljivo pogledao televizor ne primjećujući Ericino nesvakidašnje dobro raspoloženje. Erica je samo frknula. Glupo pitanje. »Tako sam i mislio«, rekao je i ustao. »Idem si složiti sendviče. Želiš i ti?« Odmahnula je glavom. »Jela sam malo prije. Ali bi mi godila šalica čaja. Ona će vjerojatno ubrzo završiti.« Maja kao da je shvatila Ericine riječi, pa ju je pustila i zadovoljno pogledala. Erica je zahvalno popravila odjeću, spustila Maju u mrežu i otišla u kuhinju do Patrika. Stajao je za štednjakom i miješao kakao u mlijeku. Prišla mu je s leđa i zagrlila ga čvrsto. Bilo je sjajno te je shvatila koliko je malo fizičkog dodira bilo između njih otkako se Maja rodila. Ipak, morala je priznati da je većim dijelom za to sama kriva. »Kako je bilo?« upitala je. Ni to već dugo nije učinila. »Strašno«, rekao je, iz hladnjaka vadeći maslac, sir i kavijar. »Čula sam da ste priveli Kaja«, oprezno je rekla, ne znajući koliko će joj Patrik biti spreman ispričati. Odlučila je da mu ne kaže ništa o posjetima koje je primila toga dana. »Tračevi se šire kao šumski požar, pretpostavljam«, rekao je Patrik. »Moglo bi se reći.« »I što se priča?« »Da je sigurno imao neke veze sa Sarinom smrću. Je li to istina?«


»Ne znam.« Patrik je djelovao umorno dok je prelijevao vruću čokoladu u šalicu i spremao dva sendviča. Sjeo je sučelice Erici i počeo sendvič sa sirom i kavijarom umakati u vruću čokoladu. Nakon nekog vremena nastavio je: »Nismo ga priveli zbog Sarinog ubojstva. Imali smo druge razloge.« I ponovno je ušutio. Erica je znala da ne smije propitivati, ali si nije mogla pomoći. Prisjetila se Charlottina beživotnog pogleda. »Navodi li išta na zaključak da bi mogao imati kakve veze sa Sarinom smrću?« Patrik je još jedan sendvič utopio u čokoladu, a Erica je skrenula pogled. Tu njegovu naviku smatrala je barbarskom – najblaže rečeno. »Pa, ima toga. No moramo se strpjeti. Ne možemo riskirati i sužavati fokus. Moramo provjeriti još neke stvari«, rekao je izbjegavajući njezin pogled. Prestala je ispitivati. Buntovno gunđanje iz dnevne sobe dojavilo joj je da se Maja umorila od samotnog sjedenja. Patrik je ustao i donio i ležaljku i kćer. Ona je zahvalno gugutala i mahala rukama i nogama kad ju je postavio na kuhinjski stol. Nestao mu je umor s lica, a oči su mu poprimile onaj osobit izraz rezerviran samo za njegovu kćer. »Je li to tatino malo zlato? Je li tatina dušica imala dobar dan? Tko je najzgodnija curica na svijetu?« blebetao je s licem tik do Majina. A onda se Majino lice zgrčilo, naglo porumenjelo i nakon malo stenjanja začula se buka iz donjih krajeva te se prodoran vonj proširio oko stola. Erica je automatski ustala da sredi stvar. »Ja ću, samo ti sjedi«, rekao je Patrik na što je Erica zahvalno potonula u kuhinjski stolac. Kad se vratio sa svježe presvučenom Majom u pidžami, ona mu je s velikim žarom ispričala o uspješnoj finti s kolicima te kako joj je uspjelo uspavati Maju. Patrik je izgledao sumnjičavo. »Plakala je tri četvrt sata prije nego što je zaspala? Stvarno tako treba? Na televiziji su rekli da ih treba nahraniti ako plaču. Je li dobro za nju da toliko plače?« Njegov manjak žara i razumijevanja razbjesnio je Ericu. »Očito nije bit da plače četrdeset pet minuta. To će proći za par dana i, uostalom, ako to ne smatraš dobrom idejom, onda ostani doma i brini se za nju! Ne moraš ti biti ovdje i cijeli je dan dadiljati. Zato ne vidiš razloga za ikakve promjene!«


Briznula je u plač i odjurila na kat u spavaću sobu. Patrik je ostao sjediti za kuhinjskim stolom; osjećao se kao idiot. Trebao bi promisliti prije nego što otvori usta.


Fjällbacka, 1928. DVA DANA POSLIJE u Fjällbacku joj je došao otac. Sjedila je u sobici koja joj je privremeno bila krov nad glavom i čekala s rukama sklopljenim u krilu. Kad je ušao, shvatila je da su glasine bile istinite. Izgledao je strašno. Na tjemenu mu se kosa još više prorijedila. Prije nekoliko godina bio je ugodno popunjen, no sad je bio na granici pretilosti i isprekidano je disao. Lice mu je bilo zajapureno od napora, no ispod rumenila izbijalo je sivilo koje se odbijalo povući pred crvenilom. Nije izgledao dobro. Nećkao se na pragu s licem koje je odavalo nevjericu kad je vidio koliko je soba malena i mračna, ali kad je spazio Agnes, pojurio je i zagrlio je iz sve snage. Nije uzvratila zagrljaj, nije maknula ruke iz krila. Izdao ju je, i to ništa ne može promijeniti. August je od nje pokušao dobiti neku reakciju, no naposljetku je odustao i pustio je. Nije se mogao obuzdati da je ne podraga po obrazu. Lecnula se kao da ju je pljusnuo. »Agnes, Agnes, jadna moja Agnes.« Sjeo je na stolac do nje, ali se suzdržavao da je ponovno ne dodirne. Od sućuti na njegovu licu bilo joj je zlo. Za to je sada bilo prekasno. Prije četiri godine bio joj je potreban, čeznula je za očinskom skrbi i brigom. Sad joj je bilo svejedno. Promišljeno ga je izbjegavala pogledati dok joj je užurbano govorio, a riječi bi mu povremeno zapinjale u grlu. »Agnes, znam da sam pogriješio i da ništa što kažem ne može to promijeniti. Dopusti mi da ti pomognem sada kad si se našla u takvim nevoljama. Vrati se doma, dopusti mi da se brinem za tebe. Može biti kao prije, sve se može vratiti na staro. Strašno je to što se dogodilo, no zajedno to možemo ostaviti iza sebe.« Glas mu se podizao i spuštao dok ju je preklinjao, a ti valovi razbijali su se o tvrd oklop njezina srca. Njegove riječi zvučale su poput prijekora. »Draga Agnes, molim te, dođi kući. Imat ćeš sve što poželiš.«


Krajičkom oka primijetila je da mu ruke drhte, a njegova preklinjanja donijela su joj zadovoljstvo kakvo nije mogla ni zamisliti. Unatoč tome, sve je to zamišljala – bezbroj puta sanjala je to u mračnim godinama koje su prolazile. Polagano se okrenula sučelice njemu. August je to shvatio kao znak da je prihvatila njegove molbe i žurno je pokušao uhvatiti za ruke. Bezizražajna lica naglo ih je povukla. »U petak odlazim u Ameriku«, rekla je i uživala u beznađu na Augustovu licu. »Aaa... aa... meriku«, izmucao je August, a Agnes je primijetila graške znoja na njegovoj gornjoj usni. Ovo nipošto nije bilo ono što je očekivao. »Anders nam je svima kupio karte. Sanjao je o budućnosti za nas ondje. Namjeravam ostvariti njegovu želju i sama otići onamo«, teatralno je izjavila i pogled s oca skrenula prema prozoru. Znala je da joj je profil savršen u kontralihtu, a crnina je samo još više naglašavala bljedoću koju je toliko pomno čuvala. Ljudi su oko nje dva dana hodali kao po jajima. Sobicu su joj prepustili na raspolaganje, uvjeravajući je da može ostati koliko god želi. Sve priče za leđima, sav prezir dotada usmjeren prema njoj, sve to odnio je vjetar. Žene su joj donijele hranu i odjeću. Sve što je na sebi imala bilo je ili posuđeno ili darovano. Nije joj ostalo ništa njezino. Andersovi kolege klesari iz kamenoloma također su je obišli. Odjeveni u svečana odijela, dobro izribani, stajali su s kapama u rukama i zurili u pod. Rukovali su se s njom i mrmljali nešto o Andersu. Agnes nije mogla dočekati da se izvuče od te pokrpane i priproste svjetine. Čeznula je za odlaskom na brod koji će je prenijeti na drugi kontinent. Željela je da joj morski zrak otpuše svu prljavštinu i trulež, kao kakvu koprenu s kože. Još nekoliko dana morat će trpjeti njihova suosjećanja i jadne pokušaje da pokažu dobru volju. A onda će otputovati ne osvrćući se. No prvo je nešto željela od podbuhlog, zajapurenog muškarca koji je sjedio kraj nje, tog muškarca koji ju je tako okrutno odbacio prije četiri godine. Sad će se pobrinuti da to plati, da to gorko plati, za svaku od te četiri godine što su prošle. Otac joj je nastavio mucati i dalje potresen vijestima koje mu je iznijela. »Ali, ali, kako ćeš ondje živjeti?« upitao je zabrinuto, brišući znoj s čela rupčićem što ga je zvukao iz džepa. »Ne znam«, melodramatično je uzdahnula, dopustivši da joj licem preleti tračak strepnje. Nestao je u trenu, ali je trajao dovoljno dugo da ga otac zamijeti. »Srce, ne bi li se predomislila? Dođi, umjesto toga, budi sa starim ocem.«


Odmahnula je glavom i pričekala da iznese drugi prijedlog. U tom je pogledu nije razočarao. Muškarce se dalo lako prozreti. »Onda mi dopusti da ti pomognem. Nešto novca za početak i renta da se snađeš? Mogu li bar to učiniti za tebe? U protivnom ću do smrti strepiti zbog tebe, same i tako daleko.« Agnes se pravila da malo razmišlja te je August požurio dodati: »I naravno da ću se pobrinuti da za put dobiješ bolju kartu. Privatna kabina u prvom razredu. To zvuči malo bolje od stiskanja s hrpom ljudi.« Milostivo mu je kimnula i rekla nakon stanke: »Pa, dobro, valjda ti to mogu dopustiti. Novac mi daj sutra. Poslije pogreba«, dodala je, na što je August protrnuo kao opečen. Bojažljivo se trudio pronaći prave riječi. »Dječaci«, progovorio je drhtavim glasom, »jesu li imali crte naše obitelji?« Bili su pljunuti Anders, no Agnes je ledenim glasom rekla: »Bili su ti na sliku i priliku kad si bio malen. Tvoje malene kopije. Često su pitali zašto nemaju djeda kao ostala djeca.« Bilo joj je jasno da mu svojim riječima zariva nož u srce. Jedna laž za drugom, no što ga više grize savjest, to će više odriješiti kesu. Suznih očiju, otac je ustao da pođe. Na pragu se okrenuo da posljednji put pogleda Agnes. Odlučila mu je ipak dobaciti kost pa mu je velikodušno kimnula. Baš kao što je predvidjela, ta sitna gesta usrećila ga je te joj se osmjehnuo blistavih očiju. Agnes ga je s mržnjom gledala kako odlazi. Dopuštala je da je samo jednom izdaju. Druge prilike nije bilo.


 PATRIK JE SJEDIO U AUTU i trudio se usredotočiti na glavni dnevni zadatak. Smatrao je važnim što prije istražiti poziv koji je obavio netom prije nego što je sinoć otišao s posla. No nije mogao zaboraviti gluposti što ih je izvalio Erici. Nije imao pojma da to može biti toliko teško. Oduvijek je vjerovao da je odgajati dijete lako. No dobro, možda ima mnogo posla oko toga, ali ipak nema više toliko zebnje koliko je bilo prošlih nekoliko mjeseci. Uzdahnuo je i osjetio se posramljeno. Tek kad se parkirao ispred smeđe-bijelog stambenog bloka na južnoj cesti za Fjällbacku, mogao se koncentrirati na sadašnjost i zaboraviti privatne probleme. Uputio se u stan u prvoj zgradi, drugo stubište; uspeo se do prvoga kata. Natpis na vratima glasio je ‘Svensson & Kallin’. Oprezno je pokucao. Znao je da par koji živi u stanu ima malo dijete te je savršeno dobro znao koliko je nedobrodošao neznanac koji ga probudi. Vrata je otvorio mlad muškarac od nekih dvadeset pet godina. Iako je već bilo pola deset, izgledao je mamurno, kao da se netom probudio. »Mia, za tebe.« Odmaknuo se ne pozdravljajući Patrika i odvukao u malenu sobu u dnu hodnika. Patrik je pogledao u prostoriju koja je trebala biti dnevna soba, ali je bila pretvorena u sobu za igranje na računalu, nekoliko igraćih palica i hrpom igara na stolu. Na računalu se vrtjela igra s ciljem ‘pobiti što više moguće neprijatelja’. Mladi muškarac, za kojeg je Patrik pretpostavio da je Svensson ili Kallin, počeo ju je igrati kao da je ušao u drugi svijet. Kuhinja je bila lijevo od predsoblja te je Patrik ušao izuvši cipele na vratima. »Uđite. Hranim Liama.« Maleni dječak sjedio je u visokom stolcu i hranila ga je kašicom od voća. Patrik mu je mahnuo i zauzvar dobio musavi smiješak. »Sjednite«, rekla je Mia i pokazala na stolac nasuprot njima. Učinio je kako je rekla i izvukao notes. »Možete li mi točno reći što se jučer dogodilo?«


Drhtaj ruke kojom je držala žlicu otkrio je koliko su je uplašila jučerašnja zbivanja. Kimnula je i ukratko iznijela što se dogodilo. Patrik je bilježio, no bili su to isti podaci što ih je Annika primila dan prije, kad je Mia nazvala i prijavila incident. »Nikoga niste vidjeli u blizini auta?« Mia je odmahnula glavom. Liam, očito uvjeren da se majka igra, također je živahno mahao glavom i time joj uvelike otežao hranjenje kašom. »Ne, nisam vidjela nikoga. Ni prije ni poslije.« »Kolica ste smjestili straga, tako ste rekli?« »Da, tamo je zaklonjenije pa sam mislila da će biti sigurniji. Htjela sam ga povesti unutra, ali je spavao pa mi se činilo većom gnjavažom uvlačiti kolica u dućan. Mislila sam da ću biti samo nekoliko minuta.« »I kad ste izišli, na kolicima i Liamu vidjeli ste tamnu tvar.« »Da, vrištao je kao lud. Usta su mu bila puna, ali je uspio ispljunuti veći dio. Desni su mu bile crne.« »Jeste li ga vodili liječniku?« Ponovno je odmahnula glavom i Patrik je shvatio da ju je pogodio u živac. »Ne, vjerojatno sam trebala, ali smo se žurili doma i činio se u redu, osim što je bio preplašen i razdražen, tako da sam...« Glas joj je zamro, pa se Patrik požurio nadovezati: »Siguran sam da nije opasno. Dobro ste postupili. Mali izgleda sasvim dobro.« Liam je mahnuo ručicama kao da želi potvrditi izjavu i onda širom otvorio usta za sljedeću žlicu kaše. S tekom mu je očito sve bilo kako treba, čemu je svjedočio i povelik dvostruki podbradak. »Majica zbog koje sam jučer zvao, jeste li...« Ustala je. »Ne, nisam je oprala, baš kao što ste me zamolili. Potpuno je prekrivena tim crnim. Malo me podsjeća na pepeo.« Otišla je po majicu. Liam je čeznutljivo gledao žlicu koja je ležala pokraj zdjelice. Patrik se malo premišljao, a onda se prebacio na Mijin stolac i nastavio gdje je stala. Dvije žlice prošle su glatko, no Liam je tada odlučio pokazati kako oponaša auto i glasno zabrundao usnama te Patrika poprskao po kosi i licu. I to baš kad se Mia vratila s majicom. Nije* mogla suspregnuti smijeh. »Kako to izgledate. Trebala sam vas upozoriti ili vani bar dati kabanicu. Stvarno mi je žao.«


»Nema problema«, rekao je Patrik brišući kašicu s trepavica. Smiješio se. »Mojoj bebi su samo dva mjeseca pa malo prakse dobro dođe.« »Samo naprijed, vježbajte«, rekla je Mia, sjela i prepustila mu hranjenje. »Evo majice«, rekla je i spustila ja na stol. Patrik ju je pogledao. Cijela prednjica bila je crna i prljava. »Mogu li je uzeti sa sobom?« »Samo izvolite. Uzmite. Ionako bih je bacila. Spremit ću vam je u vrećicu.« Patrik je uzeo vrećicu i ustao. »Ako se sjetite ičega, samo nazovite postaju«, rekao je i pružio joj posjetnicu. »Svakako. Samo, nije mi jasno zašto bi netko izveo takvo što. Što mislite, što bi vam majica mogla otkriti?« Patrik je samo odmahnuo glavom. Nije smio ništa reći o razlozima svog interesa. U tisak još nije procurilo ništa o pronađenom pepelu, povezanom sa Sarinim ubojstvom. Ekipa koja je jučer izvela premetačinu Kajeve kuće još mu se nije javila i to mu se činilo pomalo čudnim. Jučer mu se po glavi motalo previše toga da bi se zabrinuo, no sad se već pitao zašto ga nisu izvijestili. Zatim je opsovao shvativši da je prije ispitivanja Kaja isključio mobitel i onda ga zaboravio uključiti. Ikona glasovne pošte je bljeskala. Nazvao je 133 i napeto slušao poruku. S trijumfalnim sjajem u oku zaklopio je mobitel i strpao ga u džep. Patrik je za sastanak ponovno odabrao kuhinju. Bila je najveća prostorija u postaji, a smatrao je kako je i blizina svježe skuhane kave dodatna prednost s obzirom na situaciju. Annika je odjurila do obližnje slastičarnice i nabavila cijelu vreću kuglica od lješnjaka, kocki od kokosa i moke i čokoladnih kuglica sa zobenom kašom. Patrik nije morao tjerati nikoga – dok je stajao pred pločom, svi su žvakali neke visokokalorične poslastice. Nakašljao se: »Kao što znate, jučer je bilo prilično burno.« Gösta je kimnuo i posegnuo za još jednom lješnjakovom kuglicom. No Mellberg ga je pretekao. Šef je već bio na trećem kolaču i doimalo se kao da bi mu i četvrti bio dobrodošao. Ernst je sjedio sam i svi su ga mudro izbjegavali pogledati. Otkako je na svjetlo dana izronila njegova katastrofalna pogreška, nad njim kao da se nadvila nekakva zlokobna sjena. Nitko nije znao kad će sjekira pasti. To će morati pričekati sve dok su u najintenzivnijoj fazi istrage ubojstva. Ipak, svi su znali da je samo pitanje časa. Znao je i Ernst.


Svi pogledi bili su prikovani na Patrika. Nastavio je: »Mislim da bi bilo dobro sumirati što smo otkrili dosad. Većinu već znate, no bilo bi dobro još jednom provjeriti kako stojimo.« Još se jednom zakašljao, izvukao flomaster i, govoreći, počeo pisati po ploči. »Kao prvo, priveli smo oca, Niclasa na ispitivanje i zapitali ga za alibi. I dalje ne znamo gdje je bio u ponedjeljak ujutro i, pitanje glasi, zašto je pokušao sklepati lažni alibi? Također sumnjamo i na zlostavljanje djeteta, što se temelji na podacima koje smo od klinike dobili o ozljedama što ih je zadobio njegov sin Albin. Ostaje otvoreno je li i Sara bila izložena zlostavljanju i je li to moglo prerasti u ubojstvo.« Na ploči je nacrtao točku, pokraj nje napisao ‘Niclas’ i onda povukao crte do riječi ‘alibi’ i ‘moguće zlostavljanje’. Nakon toga, okrenuo se kolegama. »Zatim je Sarina prijateljica Frida jučer ovamo došla s majkom i izjavila da je netko koga je nazvala ‘zločestim starcem’ strašno prestravio Saru dan prije nego što je umrla. Prema njoj se ponašao prijeteći i također ju je nazvao ‘vlažnim omotom’. Može li itko objasniti što bi to moglo značiti?« Patrik je upitno pogledao skupinu. Isprva se nitko nije javio. Sjedili su šutke i naizgled se trudili iznaći moguće značenje te neobične fraze. Annika ih je pogledala, odmahnula glavom na njihovu tvrdoglavost i rekla: »Vjerojatno je rekao ‘vražji okot’.« Bilo je toliko očito da su svi izgledali kao da bi se najradije pljesnuli po čelu. »Da, naravno!« rekao je Patrik i sam proklinjući vlastitu glupost. »To zvuči kao da imamo posla s vjerskim fanatikom. Frida je pojedinca opisala kao postarijeg čovjeka sijede kose. Martine, možeš li provjeriti sa Sarinom majkom podudara li se opis s ikim njima poznatim?« Martin je kimnuo. »Nakon toga jučer smo primili zanimljivu prijavu. Mlada majka ostavila je kolica iza Järnbodena; u kolicima joj je spavao sin. Otišla je u prodavaonicu u nabavku. Kad je izišla, vrisnula je zato što je unutrašnjost kolica bila prekrivena nekom crnom tvari koju je i dječak imao u ustima. Činilo se kao da ga je netko pokušao natjerati da to proguta. Otišao sam do njih i jutros razgovarao s dječakovom majkom; dala mi je majicu koju je dječak imao na sebi. Cijela prednjica prekrivena je nečim što bi moglo biti pepeo.« Oko stola zavladala je tišina. Nitko nije žvakao, nitko nije srkao kavu. Patrik je nastavio: »Poslao sam je na analizu i nešto mi govori da je riječ o istom tipu pepela


koji smo pronašli u Sarinu želucu. Imamo točno vrijeme kad se... napad dogodio, dakle, moglo bi biti korisno provjeriti alibije. Gösta, to ćemo ti i ja.« Gösta je kimnuo i s tanjura čistio posljednje mrvice kokosa. Ploča je bila prekrivena bilješkama i strelicama; Patrik je, zadržavši flomaster na ploči, zastao na trenutak. Onda je nacrtao još jednu točku i kraj nje napisao ‘Kaj’. Bilo je svima očito da je došao do, kako je sam mislio, najvažnije točke izvješća. »Nakon što smo razgovarali s kolegama u Göteborgu, doznali smo da je Kaj Wiberg povezan s istragom pedofilskog lanca.« Još su se više trudili ne gledati Ernsta koji se meškoljio na stolcu. »Kaja smo jučer priveli na ispitivanje i također izveli premetačinu njegova doma uz pomoć kolega iz Uddevalle. Razgovor nije otkrio ništa određeno, ali ga smatramo prvim korakom te ćemo nastaviti ispitivati Kaja. Koristeći se materijalima koje smo primili iz Göteborga, također ćemo provjeriti možemo li identificirati lokalne žrtve. Kako znate, Kaj je mnogo godina aktivno radio s mladeži u Fjällbacki, stoga nije potpuno neutemeljeno vjerovati da je do zlostavljanja došlo tijekom njegova boravka ovdje.« »Navodi li što na zaključak da bi mogao biti povezan sa Sarinim ubojstvom?« upitao je Gösta. »Samo malo«, rekao je Patrik izbjegavajući odgovor, a Martin ga je zaprepašteno pogledao. Tijekom ispitivanja nisu uspjeli uspostaviti nikakvu vezu. »Pretraga Kajeve kuće možda se pokazala kao prvi veliki korak u istrazi.« Napetost je postala opipljiva i Patrik nije odolio barem je malo produljiti zbog efekta. Zatim je rekao: »Tijekom jučerašnjeg pretresa, policajci su pronašli Sarinu jaknu.« Ostali su bez daha. »Gdje su je pronašli?« upitao je Martin, malo uvrijeđeno zato što mu Patrik to nije rekao. »U tome je bit«, rekao je Patrik. »Ne u glavnoj zgradi, nego u kućici na posjedu, gdje živi njihov sin Morgan.« »Isuse Kriste«, rekao je Gösta. »Mogao sam se zakleti da je taj čudak umiješan. Takvi tipovi...« Patrik ga je prekinuo. »Slažem se, sve djeluje loše, ali ne želim da se zalijepimo za tu teoriju. Kao prvo, ne znamo tko je ondje ostavio jaknu, otac ili sin; postoji mogućnost da ju je Kaj htio sakriti. Drugo, još je previše neriješenih pitanja, na


primjer Niclasov pokušaj da konstruira lažni alibi, a njih ne možemo zanemariti. Moramo raditi na svim smjernicama koje sam ispisao na ploči. Pitanja?« Javio se Mellberg: »Sjajno obavljeno, Hedströme. Izgleda dobro. Svakako treba provjeriti i sve ostalo što si naveo.« Lijeno je mahnuo prema ploči. »Ipak, sklon sam složiti se s Göstom. Taj mali Morgan ne izgleda čist u glavi, pa da sam na tvome mjestu«, rekao je i teatralno položio dlan na prsa, »svim silama obrušio bih se na njega. No ti si odgovoran za istragu i odluka je tvoja.« Mellberg je to izgovorio kao opomenu te je svima bilo jasno da bi Patriku najmudrije bilo poslušati njegov savjet. Patrik nije odgovorio, što je Mellberg protumačio kao da je shvatio poruku. Zadovoljno je kimnuo. Sad je samo pitanje vremena prije nego što se slučaj riješi. Patrik se odlučno zaputio u svoj ured i bacio na dnevne zadatke. Stari prdonja nek samo misli što mu drago, ali Patrik neće plesati kako taj svira. Naravno, činjenica da su jaknu pronašli u Morganovoj kućici i njega je nukala da izvede neke zaključke, ali mu je nešto – instinkt, iskustvo ili puka slutnja – govorilo da nije sve onako kako se čini.


Fjällbacka, 1928. STOJEĆI LEĐIMA OKRENUTA švedskoj obali, Agnes je sklopila oči i na kapcima osjećala lahor. Tako, dakle, izgleda sloboda. Brod za Ameriku isplovio je iz Göteborga na vrijeme, a na keju je stajalo mnoštvo opraštajući se, s nadom i tugom, od svojih voljenih. Nitko od njih nije znao hoće li se ikad više vidjeti. Amerika je toliko daleko da se većina koja je odlazila nikad nije vraćala te se javljala samo pismima. Nitko se nije došao oprostiti s Agnes. Upravo je tako i htjela. Za sobom je ostavljala svoj stari život, kretala je prema novim zemljama. S očevim čekom u džepu i lijepom kabinom u prvome razredu osjećala je, prvi put nakon godina i godina, da je na pravome putu. Načas su joj misli odlutale do Andersa i dječaka. Crkva je bila prepuna i glasno šmrcanje uzdizalo se prema stropu kao kakav tužan zbor. Ona nije plakala. Ispod koprene na šeširu promatrala je tri lijesa ispred oltara. Jedan velik i dva malena. Bijeli ljesovi bili su prekriveni cvijećem i vijencima. Najveći je poslao otac. Zabranila mu je da dođe. Istini za volju, u ljesove se nije moglo staviti mnogo toga. Požar je bjesnio i progutao sve, tako da nije preostalo gotovo ništa. Tako je u ljesovima bilo samo nekoliko ostataka. Pastor je, s obzirom na stanje tijela, predložio urne, no Agnes je htjela ovako. Tri lijesa koje se može položiti u zemlju. Nekoliko Andersovih kolega isklesalo je nadgrobni kamen. Jedan za trojicu, s lijepo isklesanim imenima. Bili su jedine žrtve požara. Osim njih, stradala bi samo imovina i šteta je bila velika. Cijeli donji dio Fjällbacke ležao je spaljen i u ruševinama. Nestale su mnoge kuće i spaljeni stupovi stršili su iz vode gdje su nekoć stajali pristani. Unatoč tome, malo ih se žalilo zbog gubitka doma. Kad god bi ih spopala želja da zaplaču zbog izgubljenoga, sjetili su se Agnes i svega bez čega je ostala. Na pogrebu su se pojavili svi iz tog dijela grada i srca su im plakala dok su se prisjećali malih, plavokosih dječaka kako se šeću i drže oca za ruku.


Majka gotovo nije prolila suzu. Kad je pogreb završio, vratila se u svoj privremeni dom i spakirala ono malo stvari što je dobila. Milosrđe. Na silu prihvaćati milodare bilo joj je toliko odbojno da joj je pozlilo, no nikad više neće biti na milost i nemilost nečijoj dobroti. Dok je stajala na gornjoj palubi broda, nitko ne bi ni pomislio da je donedavna živjela kao sirotinja. Na brzinu je nabavila novu odjeću, a prtljaga joj je bila najotmjenija kakvu se dalo platiti novcem. S užitkom je milovala meku tkaninu haljine. Kako je drukčija od iznošene i isprane odjeće, njezine garderobe protekle četiri godine. Sve što joj je preostalo od staroga života ležalo je u modroj drvenoj kutiji koju je pažljivo spremila na dno prtljage. Sama kutija nije bila važna – važan je bio sadržaj. Iskrala se noć prije i napunila je kako bi je podsjetila da nikad više ne dopusti da joj išta stane na put do života kakav je zaslužila. Pogriješila je i povjerovala jednom muškarcu, što ju je stajalo četiri duge godine. Nakon što ju je izdao otac, bila je odlučna nijednom drugom muškarcu ne dopustiti da to ponovi. I pobrinut će se da otac skupo plati svoja djela. Samoća je najteža kazna, no namjeravala je učiniti sve da joj pritječe i njegov novac. Zaslužila ga je. I točno znala gdje treba udariti kako bi mu nečistu savjest održavala budnom. Muškarcima je tako lako manipulirati. Iz snatrenja ju je trgnulo nečije nakašljavanje. Bila je toliko zatečena da je poskočila. »O, oprostite. Nadam se da vas nisam prestrašio, gospođo?« Elegantno odjeven muškarac otmjeno je ispružio ruku. Agnes ga je promjerila brzim i iskusnim pogledom prije nego što mu je uzvratila osmijeh i rukom u rukavici prihvatila njegovu. Nosio je skupo, po mjeri šivano odijelo i imao ruke koje nikad nisu upoznale težak rad. U tridesetima, ugodne, štoviše i privlačne vanjštine. Bez prstena na prstenjaku. Ovo putovanje moglo bi biti ugodnije nego što je očekivala. »Agnes. Agnes Stjernkvist. Gospođica, ne gospođa.«


 ERICIN PRIJATELJ DAN došao joj je u posjet. Iako su nekoliko puta razgovarali telefonom, još nije došao do njih vidjeti Maju. Sad je njegovo divovsko tijelo ispunilo predvorje, te je od Erice primio bebu s lakoćom iskusnog oca. »Zdraaaavo, curice. Kakvu to ljepoticu imamo«, gugutao je i podizao je do stropa. Erica je morala obuzdati poriv da mu otme kćer, no Maji, činilo se, nije nimalo smetalo. Budući da Dan ima svoje tri kćeri, vjerojatno zna što radi. »A kako je mamica?« upitao je i Ericu stegnuo u jedan od svojih medvjeđih zagrljaja. Jednom davno bili su hodali, ali je ta romansa završila već odavno pa su već mnogo godina bili bliski prijatelji. Prijateljstvo im je doživjelo težak udarac prije dvije zime kad su se oboje našli usred istrage ubojstva u izrazito neugodnim okolnostima, no vrijeme je zacijelilo i taj jaz. Nakon što se Dan razveo od svoje supruge Pernille, nisu se često viđali. Dan se prepustio samačkom životu i svemu što mu je on nosio, dok je Erica pošla suprotnim pravcem. Proživio je cijeli niz neprikladnih veza, no trenutačno je bio sam i slobodan. Erici se učinilo da ga već dugo nije vidjela tako sretnog. Razvod je ostavio tragove na njemu i često se žalio što kćeri viđa samo svaka dva tjedna, no činilo se da se pomirio sa situacijom i nastavio živjeti. »Bi li se htio prošetati s nama?« rekla je Erica. »Maja je već umorna, pa će vjerojatno u šetnji zaspati u kolicima.« »Kratka šetnja«, promrmljao je Dan. »Vani je prilično prohladno, a ja sam jedva čekao uvaliti se u toplu kuću.« »Samo dok ne zaspi«, nagovarala je Erica prijatelja te je on nevoljko nazuo cipele. Održala je riječ. Deset minuta poslije već su bili u kući, a Maja je spokojno spavala pod podignutim krovom kolica. »Imaš alarm za bebe?« upitao je Dan. Erica je odmahnula glavom. »Ne, moram je tu i tamo pogledati.« »Trebala si reći. Mogao sam potražiti naš stari.«


»Nadam se da ćeš sad češće navraćati«, rekla je Erica. »Donesi ga sljedećom prilikom.« »Dobro. Žao mi je što mi je toliko trebalo da dođem«, rekao je. »No znam kakvi su prvi mjeseci pa sam...« »Ne moraš se ispričavati«, rekla je Erica. »Totalno si u pravu, nisam dosad bila spremna za goste.« Sjeli su na sofu. Erica je poslužila kavu i peciva, još topla iz pećnice. »Hmm«, rekao je. »Sama si pekla?« Nije mogao prikriti divljenje u glasu. Erica ga je mrklo pogledala. »Čak i da jesam, ne bi se trebao toliko iznenaditi. Ali ne, nisam. Svekrva ih je ispekla dok je bila ovdje«, morala je priznati. »I mislio sam si tako. Nisu dovoljno zagoreni da bi bili tvoji«, zadirkivao ju je Dan. Erica nije mogla smisliti duhovit uzvrat. Imao je pravo. Nikad nije bila osobita kuharica. Nakon ugodnog čavrljanja kojim su pohvatali sve što se u posljednje vrijeme zbivalo, Erica je ustala. »Moram pogledati Maju.« Oprezno je otvorila ulazna vrata i pogledala kolica. Čudno, Maja je sigurno kliznula pod pokrivače. Koliko je mogla oprezno, skinula je štitnik za kišu i povukla pokrivač. Panika ju je obuzela svom silinom. Maja je nestala! Martinu je zapucketalo u kičmi dok je sjedao pa je protegnuo ruke iznad glave ne bi li ispravio kralješke. Od sveg tog navlačenja kutija i premještanja namještaja osjećao se kao starac. Odjednom je shvatio da bi nekoliko sati teretane bila sasvim dobra ideja, no bilo je prekasno da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Bilo kako bilo, Pia je uvijek govorila da joj je drago njegovo mršavo tijelo pa nije bilo razloga za promjenu. Ipak, leđa su ga boljela kao vrag. Novi stan sasvim je dobar, morao je priznati. Pia je odlučivala kamo što ide, a ishod je bio bolji od ičega što je sam uspijevao složiti po svojim samačkim stanovima. Samo je žalio što nije mogao zadržati i više svojih stvari. Samo su linija, televizor i regal Billy iz IKEA-e prošli inspekciju. Ostatak imovine završio je bez milosti na otpadu. Najteže mu je bilo rastati se sa starom kožnom sofom koju je držao u dnevnoj sobi. Priznavao je kako je vidjela i bolje dane, ali uspomene... kakve uspomene.


S druge strane, to bi mogao biti upravo razlog zašto je Pia toliko čvrsto odlučila odbaciti je u zamjenu za Tomellilu iz IKEA-e. Dopustila mu je da zadrži stari borov kuhinjski stol, ali je odmah kupila stolnjak kako bi prekrila svaki djelić njegove površine. No bila su to samo zrnca pijeska u stroju. Dosad nije bilo ničeg lošeg u zajedničkom životu. Rado se svake večeri vraćao kući i Piji, skutrio se s njom na kauču i gledao neke gluposti na televiziji dok mu je ona držala glavu u krilu. Rado je lijegao u novi, bračni krevet i zaspao zajedno s njom. Sve je bilo prekrasno, baš kao što je sanjao da će biti. Znao je da bi možda trebao biti tužan što su skončali njegovi divlji momački dani – bar su tako tvrdili neki njegovi prijatelji, no nisu mu nedostajali ništa više od teškog mamurluka. A Pia, Pia je bila jednostavno savršena. Martin je s lica skinuo glupi zaljubljeni smiješak i u telefonskom imeniku potražio broj Florinovih da ih nazove. Nadao se da neće dobiti onu strašnu vješticu koja se javljala. Charlottina majka podsjećala ga je na karikaturu punice. Posrećilo mu se – javila se Charlotte. Osjetio je tračak sućuti čuvši njezin beživotni glas. »Da, halo, ovdje Martin Mollin iz policijske postaje Tanumshede.« »O čemu je riječ?« oprezno je upitala Charlotte. Martin je bio savršeno svjestan da poziv iz policije istodobno budi i strah i nadu, pa se požurio reći: »Ovako, samo sam želio s vama provjeriti nešto. Dobili smo dojavu da je netko prijetio Sari dan prije...«, promucao je, »dan prije smrti.« »Prijetio joj?« upitala je Charlotte, a on je gotovo mogao vidjeti zbunjenost na njezinu licu. »Tko je to rekao? Sara nam o tome nije ništa pričala.« »Njezina prijateljica Frida.« »Ali zašto Frida nije prije ništa rekla o tome?« »Obećala je Sari da neće ništa reći. Frida kaže da je to bila tajna.« »Ali tko bi njoj prijetio?« Charlotte se tek tada dovoljno razbudila da postavi pametno pitanje. »Frida nije znala o komu je riječ, ali je opisala muškarca kao starijeg, sijede kose, u crnoj odjeći. Saru je navodno nazvao ‘vražjim okotom'. Znači li vam to nešto?« »Svakako«, procijedila je Charlotte kroz stisnute zube. »Apsolutno.« 


Bol je ojačala tijekom proteklih nekoliko dana. Osjećao ju je kao gladnu zvijer koja mu pandžama kida želudac. Stig se oprezno okrenuo na bok. Nijedan položaj nije bio stvarno udoban. Bez obzira na to kako ležao, negdje je boljelo. No najviše ga je boljelo srce. Sve je češće razmišljao o Sari. O njihovim dugim, ozbiljnim razgovorima o svemu pod suncem. O školi, prijateljima, njezinim starmalim meditacijama – o svemu što se zbivalo oko nje. Nije vjerovao da se itko potrudio otkriti tu njezinu stranu. Okrenuli su se samo njezinim nezgodnim, glasnim i neugodnim crtama. A Sara je na njihovu sliku reagirala postajući još teža, radeći još veću buku, razbijajući sve. Začarani krug frustracije s kojim se nitko od njih nije znao nositi. Mir je nalazila u vremenu koje je provodila s njim. Nedostajala mu je do bola. U njoj je vidio mnogo toga Lilianina. Njezinu snagu i odlučnost. Otresito ponašanje koje je prikrivalo neopisivu brižnost i ljubav. Kao da mu je pročitala misli, Lilian je ušla u sobu. Stig je bio toliko uronio u snatrenja da je prečuo njezine korake na stubama. »Evo ti lagani ručak. Išla sam kupiti svježa peciva«, cvrkutala je, a njemu se želudac okrenuo čim je spazio što je na pladnju. »Nisam sad toliko gladan«, pokušao je, no istodobno je znao da se uzalud buni. »Moraš pojesti nešto ako želiš ozdraviti«, rekla je Lilian svojim strogim bolničarskim glasom. »Ajde, pomoći ću ti.« Sjela je na rub postelje i s pladnja uzela zdjelu kefira. Oprezno je podigla žlicu i prinijela mu je ustima. On je nevoljko otvorio usta i pustio da ga hrani. Kefir koji mu se slijevao niz grlo izazivao mu je mučninu, ali je pustio da bude po njezinom. Imala je dobre namjere i u biti je znao da je u pravu. Ako ne jede, nikad neće prizdraviti. »Kako se sad osjećaš?« upitala je Lilian i pecivo s maslacem i sirom primaknula njegovim ustima da zagrize. Progutao je i odgovorio s usiljenim osmijehom: »Mislim da mi je zapravo malo bolje. Sinoć sam prilično dobro spavao.« »Lijepo je to čuti«, rekla je Lilian i pomilovala ga po glavi. »Nema smisla poigravati se tvojim zdravljem i moraš mi obećati da ćeš mi reći ako ti se pogorša. Lennart je bio baš kao ti tvrdoglav kao vrag, i odbijao je da ga itko pregleda sve dok nije bilo prekasno. Ponekad se pitam bi li još bio živ da sam bila ustrajnija...« Tužno se zagledala u daljinu, držeći žlicu u zraku.


Stig ju je pomilovao po drugoj ruci i nježno rekao: »Lilian, ne možeš sebi ništa predbacivati. Znam da si za Lennarta učinila sve što si mogla dok je bolovao, jer si takva osoba. Nisi kriva za njegovu smrt. A ja se osjećam bolje, vjeruj mi. Već sam se i prije znao oporaviti. Kad bih samo imao priliku odmoriti se, siguran sam da bi sve prošlo. Vjerojatno sam samo ‘izgorio’, kako to često ponavljaju ovih dana. Ne brini se za mene. Moraš se brinuti za bezbroj lošijih stvari.« Lilian je uzdahnula i kimnula. »Da, vjerojatno si u pravu. Mnogo toga imam na plećima.« »Jadnice moja, kad bih bar bio zdrav da ti pružim više potpore u tuzi. I ja strašno tugujem zbog curice. Ne mogu ni zamisliti kako se ti osjećaš. A kako je Charlotte? Već je prošlo nekoliko dana otkad me posljednji put došla vidjeti.« »Charlotte?« rekla je Lilian, a njemu se načas učinilo da joj u oku vidi zloćudan sjaj. No nestao je tako brzo da je sam sebe uvjerio da zamišlja. Charlotte je Lilian bila sve. Uvijek je ponavljala kako živi za kćer i njezinu obitelj. »Pa, Charlotte je bolje nego prije, svakako. Iako mislim da je trebala nastaviti sa sedativima. Ne shvaćam zašto ljudi moraju pokušavati izvući se sami, kad ima toliko dobrih lijekova koje mogu uzeti. A Niclas joj je bio savršeno spreman napisati recept – dok ga je odbio napisati meni. Jesi li ikad čuo takvu glupost? I ja patim, i ja sam jednako uznemirena kao i Charlotte. Sara mi je bila unuka, nije li tako?« Lilianin glas ponovno je poprimio onaj rezak, zlovoljan prizvuk. Baš kad je Stig osjetio da mu se čelo zlovoljno mreška, Lilian je promijenila ploču i ponovno postala ona voljena i brižna žena, čega je još više postao svjestan zbog svoje bolesti. Nije smio očekivati da će biti ona stara nakon svega što se dogodilo. Stres i tugovanje pogađali su i nju. »Dakle, sad kad si jeo, moraš otpočinuti«, rekla je Lilian ustajući. Stig ju je zaustavio mahnuvši. »Jesi li čula nešto više o tome zašto je policija odvela Kaja na ispitivanje? Ima li to kakve veze sa Sarom?« »Ne, nismo još ništa čuli. Vjerojatno ćemo zadnji saznati«, frknula je Lilian. »No nadam se da će zločinca zatvoriti.« Okrenula se na peti i izišla, no imao je vremena primijetiti smiješak na njezinu licu.


New York, 1946. ŽIVOT ‘TAMO PREKO’ nije bio onakav kakav je očekivala. Oko usta i očiju usjekle su joj se gorke bore razočaranja, no Agnes je i s četrdeset dvije godine i dalje bila prelijepa žena. Prve godine bile su savršene. Očev novac osigurao joj je udoban život, a i prilozi koje je primala od muških obožavatelja znatno su ga poboljšali. Ništa joj nije nedostajalo. Elegantni njujorški apartman često je bio poprište veselih zabava, a lijepi muškarci bez muke su pronalazili put do njezina doma. Primala je brojne bračne ponude, no nije se žurila – tragala je za nekim još bogatijim, još profinjenijim, s još više stila. U međuvremenu nije si uskraćivala nijedan oblik zabave. Kao da je morala nadoknaditi izgubljene godine i živjeti dvaput brže i žešće od ikoga. Bilo je nešto grozničavo u načinu kako je voljela, zabavljala se i trošila novac na odjeću, nakit i opremu apartmana. Te godine sada su joj se činile dalekima. Kad je 1932. došlo do Kreugerova sloma, otac je izgubio sve. Nekoliko nepromišljenih ulaganja i nestalo je sve bogatstvo koje je skupio. Kad je primila telegram, osjetila je takav strašan bijes zbog njegova idiotskog ponašanja da ga je raskidala na komadiće i gazila ih. Kako se usuđuje izgubiti sve što je jednoga dana trebalo pripasti njoj? Sve što je trebalo biti njezina sigurnost, njezin život. Odgovorila je dugim telegramom u kojemu mu je do zadnjeg detalja opisala što misli o njemu i kako joj je upropastio život. Kad je tjedan dana poslije primila telegram s viješću da si je pucao u sljepoočicu, Agnes ga je samo zgužvala i bacila u koš. Nije se ni iznenadila niti uznemirila. Što se nje ticalo, nije zaslužio ništa bolje. Godine koje su slijedile bile su tegobne. Ne kao one s Andersom, ali je borba za opstanak bila jednaka. Sad je mogla živjeti samo od širokogrudnosti muškaraca. Kas du joj presahnuli svi vlastiti financijski izvori, njezine bogate, urbane prosce zamijenili su ljepotani nižeg društvenog statusa. Presahnule su i bračne ponude, da bi ih zamijenili neki potpuno drugačiji prijedlozi, no dok su muškarci plaćali, nije se bunila. Također joj se činilo da joj je težak porod poremetio nešto u utrobi pa nije mogla zanijeti, što joj je među povremenim partnerima samo povećalo vrijednost.


Nijedan od njih nije želio da ga s njom poveže dijete, a ona sama radije bi skočila s nebodera nego još jednom proživjela tu strahotu. Agnes je bila primorana prelijepi apartman zamijeniti drugim, znatno manjim, mračnijim i udaljenijim od centra grada. Partnere nije više primala u stanu – štoviše, morala je založiti ili prodati većinu imovine. Kad je buknuo Drugi svjetski rat, sve ono loše postalo je još gore. I prvi put otkako se ukrcala na brod u Göteborgu, Agnes se zaželjela doma. Čežnja je postupno prerastala u odluku, pa kad je rat konačno završio, odlučila se vratiti u Švedsku. U New Yorku nije imala ništa vrijedno, ali je u Fjällbacki ležalo nešto što je mogla zvati svojim. Poslije velikog požara, otac je kupio zemljište gdje je stajala kuća u kojoj je živjela i na istom mjestu podigao novu – možda u nadi da će se jednoga dana vratiti kući. Kuća je glasila na njezino ime, dakle još je ondje iako je nestalo sve što je imala. Bila je u najmu svih tih godina, a utržak se stavljao na račun za slučaj da se ikada vrati. Nekoliko puta pokušavala se dočepati novca, no službenik joj je vječno odgovarao da je otac to uvjetovao njezinim povratkom u domovinu. Sve vrijeme proklinjala ih je smatrajući to nepravdom, no nevoljko je morala priznati da to možda i nije bilo toliko glupo. Agnes je izračunala da će tim novcem moći proživjeti najmanje godinu dana, a za to vrijeme odlučila je pronaći nekoga tko ju je mogao uzdržavati. Kako bi uspjela u naumu, morala se držati priče koju je isprela o svom životu u Americi. Prodala je sve i svaku paru potrošila na elegantnu haljinu i komplet otmjene prtljage. Kovčezi su bili prazni – nije imala dovoljno stvari kojima bi ih napunila – no to nitko neće zamijetiti kad se iskrca. Izgledala je kao uspješna žena te je svoj položaj uzdigla do udovice bogataša koji se bavio nekim neodređenim poslovima. »Nešto s financijama«, namjeravala je reći i zatim blazirano slegnuti ramenima. Bila je sigurna da će upaliti. Ljudi u Švedskoj bili su nevjerojatno naivni i bilo ih je lako impresionirati po povratku iz te obećane zemlje. Nitko ne bi smatrao neobičnim što se trijumfalno vraća kući. Nitko neće posumnjati. Mol je bio prepun ljudi. Agnes su gurali amo-tamo dok je nosila kovčege. Nije imala dovoljno ni za prvi, čak ni za drugi razred pa je poput pauna stršila među sivom svjetinom u trećem. Drugim riječima, na brodu nije trebala nikoga zavaravati pričom o otmjenoj dami. Čim se iskrca u Göteborgu, nitko neće znati kako je putovala. Osjetila je da joj nešto meko dira ruku. Spustila je pogled i spazila djevojčicu u bijeloj, nabranoj haljinici koja ju je promatrala dok su joj se suze slijevale niz obraze.


Svjetina se tiskala oko nje, naprijed-natrag, i nitko nije mario za djevojčicu koja je sigurno izgubila roditelje. »Gdje ti je mama?« upitala je Agnes jezikom kojim je gotovo savršeno vladala. Djevojčica je zaplakala još jače, a Agnes se nejasno prisjećala kako dijete njezinih godina možda još i nije progovorilo. Zapravo, izgledala je kao da je tek prohodala i činilo se da bi mogla pasti pod noge svjetine koja je koračala posvuda oko nje. Agnes je uzela curicu za ruku i osvrnula se oko sebe. Kao da je nitko nije tražio. Kamo god je pogledala, samo gruba, radnička odjeća, a sudeći po odjeći, curica je pripadala posve drugoj društvenoj klasi. Agnes je zamalo pozvala upomoć kad joj je na pamet pala ideja. Bila je drska, nevjerojatno drska. Ne bi li njezina priča o bogatom suprugu koji je umro i tako je obudovio po drugi put dobila dodatnu težinu ako sa sobom vodi i maleno dijete? Iako se sjećala koliko su joj muka zadavali dječaci, vjerojatno će joj s curicom biti potpuno drugačije. Bila je slatka kao šećer. Agnes bi je mogla odijevati u lijepe haljinice i ljupke uvojke vezivati vrpcama. Bila je pravo malo srce. Agnes je ta pomisao bivala sve privlačnija i u tren oka odlučila je. Jednom rukom podigla je oba kovčega, drugom primila dijete te se uputila prema brodu. Nitko nije reagirao dok se ukrcavala, a ona je obuzdala želju da se osvrne. Bilo je važno da sve izgleda kao da joj dijete pripada, a djevojčica je, valjda potpuno zaprepaštena, prestala plakati i poslušno pošla za njom. Agnes je to shvatila kao znak da je u pravu. Njezini roditelji očito nisu bili dobri prema njoj kad ide tako olako s neznankom. Ubrzo će Agnes djevojčici moći pružiti sve što poželi i znala je da će biti sjajna majka. Dječaci su jednostavno bili previše naporni. Djevojčica je drugačija. Osjećala je to. Sve će biti drugačije.


 NICLAS JE DOŠAO DOMA čim je nazvala. Budući da nije željela reći što je u pitanju, sa srcem u petama požurio se do vrata. Spazio je Lilian kako silazi stubama – iznenadila se. »Zašto si doma?« »Charlotte me nazvala. Ne znaš o čemu je riječ?« »Ne, nikad mi ne govori ništa«, odrezala je Lilian. A onda mu se ulagivački nasmiješila. »Baš sam kupila svježa peciva; u vrećici su u kuhinji.« Ignorirao ju je i stubama u dva koraka sišao u podrumski stan. Ne bi ga iznenadilo da je Lilian priljubila uho na vrata i trudila se čuti što govore. »Charlotte?« »Tu sam, presvlačim Albina.« Uputio se u kupaonicu i zatekao je za stolom za presvlačenje, okrenutu leđima. Po držanju bilo mu je jasno da je ljuta i pitao se što je sad otkrila. »Što je bilo toliko važno? Čekali su me pacijenti.« Dobar napad uvijek je najbolja obrana. »Nazvao je Martin Molin.« Pokušao se prisjetiti imena. »Policajac iz Tanumshedea«, pojasnila mu je te se sjetio. »Onaj mladi, pjegavi.« »Što je htio?« nervozno je upitao. Charlotte je presvukla i preodjenula Albina te se, držeći sina u naručju, okrenula Niclasu. »Otkrili su da je netko prijetio Sari. Dan prije smrti.« Glas joj je bio leden i Niclas je nervozno čekao da nastavi. »Da?« »Muškarca koji joj je prijetio opisali su kao starijeg čovjeka, sijede kose, u crnoj odjeći. I nazvao ju je ’vražjim okotom’. Zvuči li ti to poznato?« U djeliću sekunde gnjev mu je prokuljao žilama.


»U vražju mater«, zaurlao je i potrčao stubama. Kad je silovito otvorio vrata u prizemlju, zamalo je srušio i onesvijestio Lilian. Imao je pravo – stara vještica stajala je na vratima i prisluškivala. No nije se vrijedilo živcirati zbog toga. Nazuo je cipele ne trudeći se zavezati ih, zgrabio jaknu i odjurio van do auta. Deset minuta poslije zaustavio se, škripeći kočnicama ispred roditeljske kuće nakon prebrze vožnje kroz grad. Kuća je stajala na padini, tik iznad igrališta za minigolf i izgledala isto onako kao kad je bio dječak. Silovito je otvorio vrata auta i izletio ne trudeći se da ih zatvori. Zatim je pohitao do vrata. Na trenutak je zastao, duboko udahnuo i snažno pokucao. Niclas se nadao da mu je otac doma. Bez obzira na to koliki bio nekršćanin, ono što se spremao učiniti ipak nije pristajalo napraviti u crkvi. »Tko je?« začuo se poznati, strogi glas iznutra. Niclas je pritisnuo kvaku. Kao i obično, vrata su bila otključana. Ne oklijevajući, ušao je i povikao: »Gdje si, kukavičko staro kopile?« »Što se, zaboga, zbiva?« Majka je iz kuhinje ušla u predvorje s kuhinjskom krpom i tanjurom u rukama. A onda je ugledao očevu stamenu pojavu kako izlazi iz dnevne sobe. »Pitaj njega.« Niclas je drhtavim prstom upro u oca kojeg je od svoje sedamnaeste godine viđao samo izdaleka. »Ne znamo o čemu to govori«, rekao je Arne, odbijajući se izravno obratiti sinu. »Kakva drskost, doći ovamo i onda psovati i vikati. Dosta je bilo. Gubi se.« »Znaš ti jako dobro o čemu govorim, staro smeće.« Niclas je na vlastito zadovoljstvo primijetio da mu se otac lecnuo na njegove riječi. »Kakva si samo ti kukavica – plašiš djevojčicu! Ako si je ti ubio, pobrinut ću se da više nikad ne prohodaš, sjebana prokletinjo...« Majka je gledala jednog pa drugog i tada je podigla glas. Bilo je to toliko neočekivano da je Niclas u času umuknuo; čak je i otac zatvorio usta, ne odgovorivši. »Može li ijedan od vas biti toliko dobar i reći mi o čemu se tu radi? Niclase, ne možeš samo tako uletjeti ovamo i vikati ako to ima veze sa Sarom, onda imam pravo znati.« Nakon nekoliko dubokih udisaja Niclas je procijedio kroza zube: »Policija je otkrila«, jedva se uspijevao natjerati da gleda u oca, »da je prijetio Sari. Dan prije njezine smrti.« Ponovno ga je obuzeo gnjev i povikao je: »U vražju mater, što je tebi? Nasmrt preplašiš sedmogodišnju curicu, nazoveš je ‘vražjim okotom’ ili tako nekako. Imala je sedam godina, što ti nije jasno? Sedam godina! A ja bih trebao povjerovati da je slučajnost to što si joj prijetio dan prije nego što su je pronašli mrtvu! Je li tako?«


Zakoračio je prema ocu koji je hitro uzmaknuo. Asta je zurila u muža. »Govori li dečko istinu?« »Ne moram stajati ovdje i nikom polagati račune. Odgovaram samo Gospodu«, bombastično je ispalio Arne i okrenuo leđa supruzi i sinu. »Nemoj ni pokušavati. Odgovori mi!« Niclas je zapanjeno gledao kako majka slijedi Arnea u dnevnu sobu, s rukama na bokovima, spremna za boj. I Arnea je zapanjila suprugina nepokornost. Otvarao je i zatvarao usta, ne ispuštajući pritom ni zvuka. »Odgovori mi«, nastavila je Asta, tjerajući Arnea sve dublje u sobu. »Jesi li vidio Saru?« »Da, jesam«, prkosno je odgovorio Arne posljednji put pokušavajući nametnuti vlast koju je četrdeset godina uzimao zdravo za gotovo. »I što si joj rekao?« Asta kao da im je pred očima izrasla za pola metra. Niclasu se činila strašnom, a sudeći po očevim očima, bilo mu je jasno da i on misli isto. »Morao sam provjeriti je li čvršća od njezina oca. Je li se uvrgla na moju stranu obitelji.« »Tvoju stranu«, zarežala je Asta. »A, da, to bi bilo krasno. Licemjerni ulizice i ohole ženske – to ti je tvoja strana obitelji. I to bi bilo vrijedno da se naslijedi? Dakle, što si zaključio?« Uvrijeđena izraza lica Arne je rekao: »Šuti, ženo, potječem od bogobojazne loze. Nije mi trebalo dugo da iznađem kako cura nije od dobra soja. Nepokorna, tvrdoglava i bučna – kakva ne bi trebala biti. Pokušao sam joj govoriti o Bogu, a ona mi je isplazila jezik. Pa sam joj otkrio nekoliko istina. I to je moje puno pravo. Netko se očito nije potrudio pošteno odgojiti dijete – bio je krajnji čas da je netko uzme u svoje ruke.« »Pa si je zato prestravio na smrt«, rekao je Niclas i stisnuo šake. »U njezinu strahu vidio sam Đavla«, ponosno je odvratio Arne. »Ti, prokleti...«, Niclas je zakoračio prema njemu, ali se zaustavio kad je netko snažno pokucao na vrata. Vrijeme je zastalo na trenutak i taj je čas minuo. Niclas je znao da je stajao na rubu bezdana i da se povukao. Da je navalio na oca, ne bi se mogao zaustaviti – ne i ovaj put. Izišao je iz sobe ne pogledavši ni majku ni oca i otvorio ulazna vrata. Muškarac na pragu kao da se iznenadio što ga je zatekao ondje.


»Dobar dan, Martin Mollin. Već smo se upoznali. Ja sam iz policije i rado bih porazgovarao s vašim ocem.« Niclas ga je bez riječi propustio. Hodajući prema autu, osjećao je kako ga policajac motri. »Gdje je Martin?« upitao je Patrik. »Odvezao se u Fjällbacku«, rekla je Annika. »Charlotte je bez problema identificirala starca. Riječ je o Sarinu djedu Arneu Antonssonu. Charlotte tvrdi da je prilično trknut. On i sin očito ne razgovaraju već godinama.« »Neka mu Martin obavezno provjeri alibi – i za jutro kad je Sara ubijena, i za jučerašnji incident s onim malim.« »Zadnje što je napravio jest da je dvaput provjerio vrijeme od jučer. Između jedan i pola dva, je li tako?« »Točno. Drago mi je da se možemo osloniti barem na nekoga.« Annika je stisnula oči. »Je li Mellberg već razgovarao s Ernstom? Mislim, iznenadilo me kad se jutros pojavio. Mislila sam da će ga u najmanju ruku suspendirati, ako ne i dati mu otkaz.« »Da, znam. Mislio sam da se to dogodilo kad sam jučer otišao kući. I ja sam se iznenadio kad sam ga zatekao kako ondje sjedi kao da se ništa nije dogodilo. Moram razgovarati s Mellbergom. Ne može mu ovaj put progledati kroz prste. Ako to učini, dajem otkaz!« Bora gorčine usjekla se Patriku između obrva. »Nemoj tako«, uznemireno je odvratila Annika. »Razgovaraj s Mellbergom. Sigurna sam da ima plan što će učiniti s Ernstom.« »Ni sama ne vjeruješ u to«, rekao je Patrik, na što je Annika skrenula pogled. Imao je pravo. Iskreno je sumnjala u to. Skrenula je s teme: »Kad ćeš ponovno ispitati Kaja?« »Mislio sam, sada, ali bili radije uza se imao Martina.« »Otišao je malo prije, dakle neće se tako brzo vratiti. Pokušao ti je reći, ali si telefonirao. « »Da. Provjeravao sam Niclasov alibi za jučer, koji je čvrst. Pacijenti od podneva do tri – i to ne samo po knjizi narudžbi, nego sam ga potvrdio sa svakim pacijentom posebno.« »Dakle, što bi to značilo?«


»Kad bih barem znao«, rekao je Patrik i prstom trljao hrbat nosa. »To ne mijenja činjenicu da nije skovao alibi za ponedjeljak ujutro, te je i dalje sumnjiv zato što je pokušao prikriti gdje je bio. Jučer nije bio umiješan – ni u kojem slučaju. Gösta se spremao nazvati ostatak obitelji i provjeriti gdje su se zatekli u to doba.« »Pretpostavljam da će i Kaj morati detaljno odgovoriti na to pitanje«, rekla je Annika. Patrik je kimnuo. »Možeš se kladiti. Kao i njegova supruga, a i sin. Mislio sam porazgovarati s njima nakon što ponovno ispitam Kaja.« »A usprkos svemu, ubojica može biti netko sasvim treći, netko koga uopće nismo uzeli u obzir«, rekla je Annika. »To je najgore. Sami sebe lovimo za rep dok ubojica sjedi doma i smije nam se. No, nakon jučer, siguran sam da je on ili ona i dalje u blizini. I da je vjerojatno riječ o nekom iz Fjällbacke.« »Ili ubojicu već imamo u pritvoru«, rekla je Annika i mahnula glavom prema ćelijama. Patrik se nasmiješio. »Ili ubojicu već imamo u pritvoru. No dobro, nemam vremena za razgovor. Moram s njim popričati o jakni...« »Sretno ti bilo«, povikala je Annika za njim. »Dan! Dan!« vikala je Erica. U glasu je razaznavala paniku što ju je još više uznemirilo. Mahnito je prevrtala pokrivače u kolicima kao da joj se kći nekako uspjela sakriti u kutu. No kolica su bila prazna. »Što se zbiva?« upitao je Dan dotrčavši s izrazom zebnje na licu. »Što se dogodilo?« Erica je pokušala progovoriti, ali joj je jezik odebljao i otežao pa nije uspjela sastaviti nijednu riječ. Umjesto toga, drhtavom je rukom pokazala kolica, a Dan je požurio pogledati unutra. Pogledao je praznu košaru, a ona je shvatila da ga je to pogodilo kao udarac maljem. »Gdje je Maja? Nestala je? Gdje je...?« Nije završio rečenicu, samo se počeo bjesomučno osvrtati oko sebe. Erica se, obuzeta panikom, objesila na njega. Konačno su prokuljale riječi: »Moramo je pronaći! Gdje mi je kći? Gdje je Maja? Gdje je?« »Pssst, mir, mir. Pronaći ćemo je. Ne brini se, pronaći ćemo je.« Dan je obuzdavao vlastitu paniku ne bi li mu uspjelo umiriti Ericu. Stavio joj je ruke na


ramena i pogledao ravno u oči. »Sad moramo biti mirni. Potražit ću je. Ti nazovi policiju. Sve će biti u redu.« Erica je osjetila kako joj se grudi grčevito nadimlju dok je duboko disala, no učinila je što joj je rekao. Dan je ostavio otvorena vrata i hladan vjetar puhnuo je u kuću. To joj nije smetalo. Osjećala je samo paralizirajuću paniku koja joj je kočila mozak. Ni za što na svijetu nije se mogla sjetiti gdje je ostavila telefon. Naposljetku je samo trčala po dnevnoj sobi, prekapala pod jastucima i razbacivala sve oko sebe. Tada je shvatila da stoji nasred stolića za kavu. Bacila se na njega i ukočenim prstima ukucala broj postaje – u tom času začula je Danov glas: »Erica, Erica, našao sam je!« Ispustila je telefon i pojurila do ulaznih vrata, prema njegovu glasu. Samo u čarapama sjurila se stubama i istrčala na prilaz. Hladnoća i vlaga odmah su joj se probile do kože, ali ona nije marila. Ugledala je Dana kako od kuće trči prema njoj. Čuo se strahotan vrisak i Erica je osjetila kako je olakšanje preplavljuje poput oceanskog vala. Maja je vrištala, živa je. Erica je pretrčala tih nekoliko metara koji su je dijelili od Dana i zgrabila je Maju iz njegovih ruku. Jecajući, čvrsto je na trenutak zagrlila kćer prije nego što je pala na koljena, položila Maju na tlo i rastvorila joj odijelce da je pregleda. Činila se neozlijeđena i vrištala je do neba, mašući rukama i nogama. Još klečeći, Erica je ponovno podigla kćer i čvrsto je zagrlila dok su joj se suze olakšanja miješale s kišom. »Dođi, idemo unutra. Obje ćete pokisnuti«, blago je rekao Dan pomažući Erici da se pridigne. Ne puštajući bebu, pošla je stubama za njim u kuću. Olakšanje koje je osjećala bilo je toliko tjelesno da joj se činilo nestvarnim. Kao da je bila izgubila dio tijela koji joj se ponovno vratio. Još je jecala, a Dan ju je umirujuće milovao po ramenu. »Gdje si je pronašao?« uspjela je upitati. »Ležala je na zemlji ispred kuće.« Tek tada oboje su shvatili da je netko Maju ostavio ondje. Ta ju je osoba, zbog nekog razloga, izvadila iz kolica, klisnula uz kuću i usnulu bebu spustila na tlo. Panika koju je izazvala ta spoznaja Ericu je ponovno natjerala u plač. »Tiho... gotovo je«, rekao je Dan. »Pronašli smo je i izgleda dobro. No bolje da nazovemo policiju. Nisi ih stigla nazvali?« Erica je odmahnula glavom.


»Moramo javiti Patriku«, rekla je. »Možeš ti? Nikad je više ne želim pustiti.« Čvrsto je grlila Maju. I tada je primijetila nešto što je previdjela. Pogledala je prednjicu Danova pulovera i malo odmaknula Maju da pogleda i nju. »Što je ovo?« upitala je. »Što je ovo crno?« Dan je pogledao prljavo odijelce i samo rekao: »Koji je Patrikov broj?« Drhtavim glasom Erica mu je izdiktirala broj Patrikova mobitela i gledala Dana kako ga ukucava. U želucu joj se skrutnula tvrda gruda straha. Dani su se pretapali jedan u drugi. Annin osjećaj nemoći paralizirao ju je. Nije previđao ništa što bi rekla ili učinila. Lucas je pratio svaki njezin korak, slušao svaku njezinu riječ. I nasilje se razbuktalo. Sad je neskriveno uživao gledati njezinu patnju i poniženje. Uzimao je što je htio, kad je htio i Bog joj pomogao ako bi se opirala. Što joj sad nije padalo na pamet. Bilo je očito da mu nešto nije u redu s pameti. Nestale su sve barijere, i u očima mu se pojavilo neko zlo koje je probudilo njezin nagon za opstankom i reklo joj da će preživjeti samo ako se pokori njegovim zahtjevima. Sama, potpuno se zatvorila. Najviše ju je boljelo gledati djecu. Nisu više smjela odlaziti u vrtić pa su dane provodila u istom kvazi-životu kao i ona. Beživotni i pripijeni uz nju, gledali su je mrtvim očima, što je ona doživljavala kao optužbu. Preuzela je svu krivnju za to što se zbivalo. Trebala ih je zaštititi. Trebala je Lucasa držati podalje od njihovih života – baš kao što je planirala. No samo jedan trenutak straha natjerao ju je da se preda. Bila je uvjerena kako sve to čini radi djece, za njihovu sigurnost. Umjesto toga, pokleknula je pred vlastitim kukavičlukom. Bila je navikla ići linijom, na prvi pogled, najmanjeg otpora. No taj put teško je pogriješila u procjeni. Odabrala je najuži, najteži i najpogibeljniji mogući put, i djecu je primorala da je njime slijede. Ponekad je sanjala da ga ubija. Povremeno bi ga promatrala dok je spavao kraj nje, za dugih noćnih sati dok je ležala budna, nesposobna dovoljno se opustiti da utone u san. Tada je s užitkom zamišljala kako mu kuhinjski nož prodire u meso i siječe tanku nit koja ga veže sa životom. Ili bi osjećala kako joj se uže zasijeca u dlanove nakon što ga je oprezno omotala oko njegova vrata i stegnula. Bili su to samo pusti snovi. Nešto u njoj, možda urođeni kukavičluk, tjeralo ju je da nepomično leži u krevetu dok su joj glavom prelijetale mračne misli.


Ponekad je noću zamišljala Ericinu bebu. Djevojčicu koju još nije vidjela. Zavidjela je djetetu. Ona će primati istu onu toplinu, istu onu skrb kakvu je Anna dobivala od Erice dok su odrastale, više kao majka i kći nego kao sestre. No tada nije cijenila Ericu. Osjećala se zagušeno i manje vrijedno. Gorčina koju je osjećala zbog manjka majčine ljubavi otvrdnula joj je srce toliko da nije prihvaćalo ono što joj je davala sestra. Anna se iskreno nadala da će Maja bolje moći prihvaćati taj beskrajni ocean ljubavi koji je Erica bila u stanju dati. Osobito zbog sestre. Usprkos razlici u godinama i udaljenosti koja ih je dijelila, Anna je savršeno dobro poznavala sestru. Znala je da je Erica žena s očajničkom potrebom da joj netko uzvrati ljubav. Neobično je bilo to što ju je Anna uvijek smatrala neopisivo snažnom. Sad kad je bila slabija nego ikada, shvatila je kakva joj je sestra uistinu. Uvijek u strahu da će svi vidjeti ono što je vidjela majka, što ju je natjeralo da dvije sestre smatra nevrijednima ljubavi. Kad bi Anna dobila samo još jednu priliku, zagrlila bi Ericu i zahvalila joj za sve te godine bezuvjetne ljubavi. Zahvalila bi joj za brigu, za prijekore, za zabrinut pogled kad god bi pomislila da je Anna krenula krivim putem. Zahvalila joj za sve što je Anna nekoć smatrala gušenjem i ograničavanjem. Nije znala što zapravo znači biti zagušen i stvarno ograničen – barem ne dosad. Lecnula se začuvši ključ u bravi. Djeca su se također trgnula iz svoje bezvoljne igre na podu. Anna je ustala i pošla mu ususret. Schwarzenegger ga je zabrinuto gledao kroz tamne naočale. Terminator. Kad bi barem Sebastian mogao biti kao on. Faca. Stamen. Stroj bez sposobnosti da osjeća. Sebastian je s kreveta zurio u poster. Još je mogao čuti Runeov glas, njegov lažno zabrinut ton. Taj ton glumljene, pretjerane brižnosti. Jedino što ga je brinulo bilo je što bi ljudi mogli govoriti o njemu. Što je ono rekao? »Čuo sam da su protiv Kaja iznijeli neke strašne optužbe. Teško mi je povjerovati da je riječ i o čemu drugome osim o teškim klevetama, no ipak te moram upitati: je li se u ikojem trenutku neprikladno ponašao prema tebi ili nekim drugim dječacima? Uhodio te pod tušem ih nešto slično?« Sebastian se u sebi smijao Runeovoj naivnosti. »Uhodio pod tušem...« To ne bi bilo tako loše. Nije mogao živjeti s onim drugim. Ne sad kad će sve izići na vidjelo. Znao je kako to ide. Slikali su ih, spremali slike, mijenjali se, no ma koliko ih dobro skrivali, sve će izići na vidjelo.


Istoga jutra o tome će već brujati cijela škola. Djevojke će zuriti u njega, pokazivati i cerekati se. Dječaci će se sprdati na račun pedera i u prolazu mu pokazivati neke glupe geste rukama. Nitko neće za njega imati ni najmanju sućut. Nitko neće vidjeti koliko mu je velika rupa u grudima. Okrenuo je glavu malo ulijevo i pogledao Clintov poster Prljavog Harryja. Trebao bi mu takav pištolj. Još bolje, mašinka. Tada bi sve sredio kao oni tipovi u Americi. Ušetao bi u školu u dugom crnom kaputu i pokosio sve koje bi ugledao. Osobito one face koje će se najgore prema njemu ponašati. No znao je da su to samo pusti snovi. Nije bio kadar nikome nanijeti bol. Zapravo, nisu oni krivi. Mogao je kriviti samo sebe i samo je sebi želio nanijeti bol. Mogao je sve to okončati, naravno. Ipak, je li ikad rekao ‘ne’? Ne baš doslovno. Nadao se da će Kaj shvatiti koliko mu to smeta, koliko ga to boli i prestati sam od sebe. Sve je tako komplicirano – zato što mu je, jednim dijelom, Kaj bio drag. Bio je sjajan, i isprva ga je Sebastian gledao kao oca. Oca kakvog u Runeu nikad nije imao. Mogao je razgovarati s Kajem. O školi, o curama, o mami i Runeu, a Kaj bi ga tada zagrlio i slušao. Sve se zapetljalo tek poslije. U kući je bilo tiho. Rune je otišao na posao, sretan što je potvrdio ono što je otprije naslućivao – da sve optužbe protiv Kaja nemaju veze s istinom. Vjerojatno će sjediti u menzi i glasno se žaliti kako policija iznosi neutemeljene optužbe. Sebastian je ustao iz kreveta i spremio se za odlazak. Zastao je na pragu i okrenuo se. Pogledao ih sve redom i kratko kimnuo, kao da ih pozdravlja. Clinta, Slya, Arnolda, Jean-Claudea i Dolpha. One koji su bili sve što on nije bio. Načas mu se učinilo da su mu uzvratili pozdrav. Adrenalin je još u njemu kuljao nakon susreta s ocem i Niclas se osjećao dovoljno ratoborno da se istrese na sljedeću osobu s kojom je morao raščistiti račune. Vozio se Galärbackenom i naglo stao ugledavši Jeanette u dućanu – spremala se raditi na blagdan Svih Svetih. Parkirao je auro i ušao. Prvi put otkako su se sreli nije osjetio trnce u slabinama kad ju je ugledao. Osjećao je samo gorku, metalnu odbojnost prema sebi i prema njoj. »Kog vraga misliš da radiš?« Jeanette se okrenula i hladno pogledala Niclasa kad je zalupio vrata za sobom. Natpis ‘Otvoreno’ zanjihao se.


»Ne znam o čemu govoriš.« Okrenula mu je leđa i nastavila prazniti kutiju sitnica na koje je lijepila cijene i slagala ih na police. »Znaš ti dobro. Točno znaš o čemu govorim. Bila si na policiji i ispričala im nekakav triler o tome kako sam te tjerao da lažeš i osiguraš mi alibi. Jebote, koliko nisko možeš pasti? Je li to osveta ili samo uživaš uvaljivati druge? Koga si vraga mislila. Prije tjedan dana izgubio sam kćer. Nije ti jasno da ne želim više ženi petljati iza leđa?« »Obećao si mi«, rekla je Jeanette bijesno ga gledajući. »Obećao si da ćemo biti zajedno, da ćeš se razvesti od Charlotte, da ćemo imati djecu. Niclase, obećao si mi puno toga.« »Jebote, što misliš zašto sam to radio? Zato što ti je bilo drago čuti. Zato što si spremno širila noge kad god si čula obećanja o prstenu i budućnosti. Zato što sam se s tobom tu i tamo htio provesti u krevetu. Ne mogu vjerovati da si tako sjebana u glavu da si mi vjerovala. Znaš igru kao i ja. Već si se vukla s oženjenima, siguran sam«, rekao je grubo i gledao kako se trza na svaku riječ kao da je pljuska. Nije mario. Već je prešao granicu i nije imao želje pokazivati svoju tankoćutnu stranu ili joj štedjeti osjećaje. Sada ostaje samo čista, neuljepšana istina, a nakon onoga što je izvela, to i zaslužuje. »Prokleta svinjo«, rekla je Jeanette i dohvatila predmet koji je razmatala. U idućem trenutku porculanski svjetionik poletio mu je prema glavi, ali je promašio i pogodio izlog. Staklo se rasprsnulo uz zaglušujući tresak i velike krhotine stakla kliznule su na pod. Uslijedila je toliko stravična tišina da je tresak odjekivao od zidova. Poput dvoje boraca, gledali su se dok im je gnjev nadimao prsa. Tada se Niclas okrenuo na peti i mirno izišao iz dućana. Jedini zvuk bilo je škripanje stakla pod potplatima. Arne je stajao u nemoćnoj tišini i gledao je kako se pakira. Da Asta nije bila tako odlučna, svojim izgledom iznenadio bi je toliko da bi zastala. Arne nikad prije nije bio nemoćan. No gnjev joj je pokretao ruke, slagao odjeću i smještao je u najveći kovčeg koji su imali. Nije još znala kako će ga izvući iz kuće, ni kamo će poći. Nije važno. Nije namjeravala provesti ni časa više u istoj kući s njim. Konačno joj je pala koprena s očiju. Osjećaj nesklada koji ju je oduvijek progonio, osjećaj da sve možda i nije onako kako to tvrdi Arne, konačno je prevladao. Nije svemoćan. Nije savršen. Samo je slab, jadan čovjek koji uživa mučiti druge. I ona njegova vjera u Boga vjerojatno ne zadire duboko. Asta je jasno vidjela kako se riječi Božjom koristio tako


da se nekim čudom uvijek poklapa s njegovim pogledom na stvari. Ako je Bog poput Arneova Boga, onda nije željela vjerovati u njega. »Ali, Asta, ne razumijem. Zašto to činiš?« Glas mu je bio pištav kao dječakov, a ona nije bila voljna odgovoriti mu. Stajao je u dovratku i pleo prstima promatrajući je kako iz ladica i ormara vadi jedan komad odjeće za drugim. Nije se namjeravala vratiti, dakle, najbolje je da odmah uzme sve. »Kamo ćeš poći? Nemaš kuda!« Preklinjao ju je, no ta nesvakidašnja situacija natjerala ju je da protrne. Pokušala je ne misliti o svim godinama što ih je potratila; na sreću, bila je odgojena u duhu pragmatizma. Što je bilo, bilo je. Nije namjeravala potratiti više nijedan dan svoga života. Svjestan da mu situacija izmiče iz ruku, Arne je pokušao upotrijebiti onaj isproban i uspješan način. Bio je uvjeren da može povratiti nadzor podižući glas. »Asta, moraš prestati s tim besmislom! Odmah raspakiraj odjeću!« Na trenutak je zastala, no samo da bi mu dobacila pogled koji je u sebi sadržavao četrdeset godina tlačenja. Prikupila je sav svoj gnjev, svu mržnju i istresla ih na njega. Na svoje zadovoljstvo vidjela ga je kako se lecnuo i uzmaknuo. Kada je ponovno progovorio, začula je tih, žaljenja vrijedan glas. Glas čovjeka koji je shvatio da je zauvijek izgubio vlast. »Nisam mislio... mislim, naravno, nisam tako smio razgovarati s djevojčicom, sad to shvaćam. No nije imala ni trunke poštovanja, i kad se tako tvrdoglavo odnosila prema meni, čuo sam glas Božji kako mi govori da se imam pravo umiješati i...« Asta ga je presjekla: »Arne Antonssone, Bog ti se nijednom nije obratio. Nikad i neće. Za to si previše glup i previše gluh. Sve te gluposti kojih sam se četrdeset godina naslušala o tome kako nikad nisi imao priliku postati pastorom zato što ti je otac propio sav novac – trebao bi znati da novca nije nedostajalo. Majka je čvrsto držala kesu i ocu ti nije davala za piće više nego što je trebalo. No prije smrti rekla mi je da nisu imali namjeru profućkati pare šaljući te u sjemenište. Možda nije bila draga, ali je imala bistru glavu i bilo joj je jasno da nisi skovan za pastora.« Arne se borio da dođe do daha i zurio je u nju, sve više i više blijed. Na trenutak je pomislila da će doživjeti infarkt i osjetila kako nešto u njoj mekša protiv volje. No tada se okrenula i izišla iz kuće. Polagano je kroz usne ispustila zrak. Nije uživala uništavajući ga, no nije joj dao nikakav izbor.


Göteborg, 1954. NIJE SHVAĆALA KAKO MOŽE toliko griješiti. Još je jednom završila u podrumu, a od tame rana na stražnjici kao da ju je boljela još više. Načinila ju je kopča pojasa. Majka se kopčom koristila samo kad je ona bila osobito zločesta. Kad bi samo mogla shvatiti što je toliko loše u tome što je uzela samo jedan maleni keks. Izgledali su krasno, a kuharica ih je ispekla toliko da nitko ne bi primijetio da nedostaje jedan. Ponekad se pitala naslućuje li njezina majka trenutak kad se sprema u usta strpati nešto slasno. Majka bi joj se bešumno prikrala baš kad bi se spremala zgrabiti nešto. A onda se mogla samo skupiti i nadati se da je majci dobar dan i da će uslijediti neka od blažih kazni. Isprva je pokušavala molećivo pogledavati oca, ali on bi uvijek odvratio pogled. Uzeo bi novine i izišao sjesti na verandu dok bi je majka kažnjavala kako je već smatrala shodnim. Od njega više nije pokušavala dobiti pomoć. Drhturila je od studeni. U mislima joj se tiho šuškanje pojačavalo dok je zamišljala divovske štakore i goleme pauke i slušala kako joj se primiču. Bilo je jako teško pratiti vrijeme. Nije znala koliko dugo sjedi u tami, no sudeći po kruljenju u želucu, sigurno su već protekli sati. Bila je gotovo uvijek gladna i zato ju je majka toliko oštro korila. Kao da je nešto u njoj vječno čeznulo za hranom, kolačima i bombonima, nešto što je preklinjalo da bude ispunjeno slatkišima. Umjesto toga, u ustima joj je bio grub, suh, opor okus nečega što ju je majka uvijek tjerala da jede. Stjerala bi joj žlicu niz grlo svaki put kad bi udarci uminuli i kad joj je bilo vrijeme za odlazak u podrum. Majka je rekla da je hrani Poniznožću. Majka je također rekla da je kažnjava za njezino vlastito dobro. Da si djevojka ne može dopustiti da se udeblja zato što je tada neće pogledati nijedan muškarac i morat će cijeli život provesti sama. Zapravo nije shvaćala što je toliko strašno u tome. Majka kao da oca nikada nije gledala s radošću u pogledu, a nijedan od muškaraca koji su se motali oko majčine vitke pojave, komplimentirali joj i slinili nad njom, kao da joj nije pružao nikakvo veće zadovoljstvo. Bolje da bude sama nego da živi u ledenoj studeni koja okružuje roditelje. Možda su je zato hrana i slatkiši toliko mamili. Možda će tako uspjeti stvoriti debeli zaštitni sloj ispod kože koja je bila strašno osjetljiva na majčine prijekore i batine. Čak i u tako mladoj dobi znala je da nikad neće ostvariti majčina


očekivanja. Majka joj je to jasno dala do znanja. Unatoč tome, stvarno se trudila. Radila je sve što joj je majka rekla, osobito se trudila izgladnjivanjem skinuti salo koje joj se nakupljalo pod kožom. No ništa kao da joj nije pomagalo. No počela je učiti tko je zapravo kriv za sve. Majka joj je objasnila da je kriv otac koji je toliko zahtijevao od njih, i da majka zato mora biti stroga prema njoj. Isprva joj je to zvučalo čudno – otac nikad nije podizao glas i izgledao je preslab da išta zahtijeva od majke, no što je više puta to slušala, to joj je zvučalo istinitije. Počela je mrziti oca. Kad bi samo prestao biti tako zloban i nerazuman. Majka bi onda bila dobra i uminule bi batine i sve bi bilo bolje. Tada bi mogla prestati jesti i postati vitka i lijepa kao majka, a otac bi se ponosio njima. Umjesto toga, tjerao je majku da se uplakana navečer uvlači u njezinu sobu i šaptom joj opisuje razne načine na koje ju je mučio. Tim prilikama uvijek joj je govorila koliko joj je teško što baš ona mora izvršiti kaznu. Zvala ju je dušicom, baš kao kad je bila mala i kad joj je obećavala da će se sve promijeniti. Čovjek radi ono što mora, rekla bi majka i onda je zagrlila, što joj je isprva bilo toliko neobično i neočekivano da bi sjedila kruto poput metle, nesposobna uzvratiti. Postupno je počela čeznuti za trenucima kad bi je majka svojim vitkim rukama obgrlila oko vrata i kad bi na svojim obrazima osjetila njezine, mokre od suza. Tada se osjećala kao da je majka treba. Dok je sjedila ondje u tami, osjećala je kako joj mržnja prema ocu buja poput divovskog monstruma. Danju, na svjetlu, morala je osmjesima i pristojnošću skrivati svoju mržnju i hiniti da je sve kako treba. Ovdje dolje, u tami, mogla je monstruma pustiti na slobodu, dopustiti mu da raste u miru i spokoju. Zapravo se dobro slagala s monstrumom. Postao joj je dragi, stari prijatelj, jedini kojeg je imala. »Sad možeš izaći.« Glas s vrha stuba bio je hladan i jasan. Otvorila se i uvukla monstruma u nutrinu. Ondje će morati ostati sve dok ponovno ne završi u podrumu. Tada će moći izići i rasti dalje.


 PATRIK JE PRIMIO POZIV baš kad se Kaja spremao povesti u sobu za ispitivanje. Slušao je šutke i onda otišao po Martina. Spremao mu se pokucati kad se sjetio kako mu je Annika rekla da je Martin otišao u Fjällbacku i prokleo samoga sebe sjetivši se da umjesto njega mora pozvati Göstu. Na Ernsta nije ni pomislio. Sama ta pomisao ponovno mu je stjerala gnjev u grlo. Kad bi taj znao što mu je pametno činiti, držao bi se što dalje može od Patrika. Imao je sreću. Baš kad se teškoga koraka uputio prema Göstinu uredu, čuo je Martinov glas na recepciji i požurio se pronaći ga. »Tu si. Kvragu, sjajno. Mislio sam da se nećeš vratiti na vrijeme. Moraš odmah sa mnom.« »Što se zbiva?« upitao je Martin pošavši za Patrikom koji je izjurio kroz glavni ulaz, na brzinu domahnuvši Anniki. »Mladić se objesio. Ostavio je poruku u kojoj spominje Kaja.« »Pas mater.« Patrik je sjeo za upravljač policijskog automobila i upalio rotirke. Martin se osjećao kao kakva stara dama dok je automatski posegnuo za ručkom iznad suvozačevih vrata, no s Patrikom za upravljačem u igri je bio čisti nagon za preživljavanjem. Za samo petnaest minuta zaustavili su se pred obiteljskom kućom Rydenovih u dijelu Fjällbacke koji su zbog nekog razloga nazivali ‘Močvarom’. Hitna pomoć stajala je ispred ciglene prizemnice, a bolničari su se svim silama trudili izvući nosila kroz stražnja vrata. Omanji muškarac prorijeđene kose, u četrdesetima, trčao je amo tamo po prilazu, očito u šoku. Kad su se Patrik i Martin parkirali i izišli iz auta, jedan od bolničara prišao mu je, prebacio mu preko ramena žutu deku i naizgled ga nagovarao da sjedne. Konačno se pokorio. Čvrsto umotan u deku svalio se na niski rubnik koji je prilazni put odvajao od lijeha s cvijećem. Ekipu hitne znali su otprije i nisu se trudili predstavljati. Umjesto toga, samo su si kimnuli. »Što se dogodilo?« upitao je Patrik.


»Očuh je došao doma i sina pronašao u garaži. Objesio se.« Jedan od bolničara glavom je pokazao na garažna vrata koja je netko spustio kako se s ulice ne bi moglo zavirivati unutra. Patrik je pogledao sitnog muškarca koji je sjedio nekoliko metara od njega. Ono što je vidio nitko ne bi smio vidjeti. Drhtao je, kao od zimice, i Patrik je to prepoznao kao znak šoka. Ali to je posao za bolničare. »Možemo unutra?« »Da, htjeli smo samo da vi pogledate prije nego što ga spustimo. Visi već nekoliko sati, dakle nismo imali razloga za žurbu. Mi smo spustili vrata. Činilo se suvišnim pustiti ga da tako visi svima na oči.« Patrik ga je potapšao po ramenu. »Apsolutno točno, jako dobro. U slučaju da ima ikakve veze s našom istragom ubojstva, pozvao sam i forenzičare. Dakle, dobro je da ga niste skinuli. Trebali bi doći svaki čas i svakako žele da im se što manje ljudi ondje mota. Predlažem da Martin i ja uđemo, a vi zasad pričekajte vani. Situacija je pod kontrolom?« Glavom je mahnuo prema očuhu. »Johnny će se pobrinuti za njega. U šoku je. No siguran sam da ćete ubrzo moći razgovarati s njim. Rekao nam je da je u dječakovoj sobi pronašao poruku. Sa sobom nije uzeo ništa, pa je vjerojatno još ondje.« »Dobro«, rekao je Patrik i uputio se prema vratima garaže. Iskrivio je lice, napregnuo se i prignuo zgrabiti ručku kako bi podigao vrata. Prizor je bio jeziv, baš kao što je i očekivao. Čuo je kako je Martin iza njega ostao bez daha. Patriku se načas učinilo da dječak zuri ravno u njih pa se morao obuzdati da se ne okrene i pobjegne. Čuvši krkljanje iza leđa shvatio je da je Martina trebao upozoriti na koji se način tretiraju ovakvi slučajevi. No bilo je prekasno. Okrenuo se točno na vrijeme da vidi kako Martin trči iz garaže do grma, gdje je ispraznio želudac. Čuo je da se još jedno vozilo zaustavlja pokraj policijskog auta i hitne, pa je pretpostavio da to pristižu forenzičari. Pokušao se kretati što je opreznije mogao kako ne bi na sebe navukao gnjev ekipe. Prije svega, nije želio poremetiti nijedan dokaz. No ništa što je vidio nije proturječilo postavci da je riječ o samoubojstvu. I debelo uže visjelo je s kuke na stropu, omča je stezala dječakov vrat, a odgurnuta stolica ležala je na podu. Činilo se da je iz kuće donio kuhinjski stolac. Bio je presvučen jastukom s uzorkom borovnica, čija se vedrina oštro kosila s mračnim prizorom.


Patrik je iza sebe začuo poznat glas. »Jadničak, mlad je«, Torbjörn Ruud, šef forenzičkog tima iz Uddevalle, ušao je u garažu i pogledao Sebastiana. »Četrnaest«, rekao je Patrik pa su nakratko zašutjeli, sučeljeni s nepojmljivom činjenicom kako je četrnaestogodišnjem dječaku život bio toliko nepodnošljiv da mu je smrt bila jedini izlaz. »Ima li ikakav razlog za pretpostavku da nije riječ o samoubojstvu?« upitao je Torbjörn dok je pripremao fotoaparat. »Ne, zapravo nema«, rekao je Patrik. »Postoji i poruka koju još nisam vidio. Budući da se u poruci imenuje osoba povezana s istragom ubojstva, neću ništa prepuštati slučaju.« »Curica?« upitao je Torbjörn, a Patrik je kimnuo. »Dobro, drugim riječima ovo ćemo tretirati kao sumnjivu smrt. Zamoli nekog iz ekipe da se pobrine za poruku, tako da je ne dira previše ljudi prije nego što nama dospije u ruke.« »Odmah«, rekao je Patrik, sretan što ima izliku da iziđe iz garaže. Prišao je Martinu koji je marno papirnatim ubrusom brisao usta. »Oprosti«, rekao je i tugaljivo pogledao poprskane cipele. »Nije bitno. I meni se dogodilo«, rekao je Patrik. »Sad se forenzičari i bolničari moraju pobrinuti za tijelo. Idem pogledati poruku, a ti provjeri je li moguće razgovarati s očuhom.« Martin je kimnuo i sagnuo se da obriše cipele najbolje što može. Patrik je domahnuo jednoj tehničarki iz Uddevalle. Ona je uzela torbu s opremom i bez riječi pošla za njim. Kad su ušli, kuća je bila sablasno tiha. Dječakov očuh promatrao ih je dok su ulazili. Patrik se osvrnuo. »Vjerojatno je gore«, rekla je forenzičarka. Činilo mu se da se zove Eva. Bila je jedna iz ekipe koja je pretražila kupaonicu kod Florinovih. »Aha, ovdje ne vidim ništa što bi podsjećalo na dječakovu sobu, dakle vjerojatno si u pravu.« Uspeli su se stubama i Patrik se u tom času prisjetio doma svoga djetinjstva. Kuće kao da su sve bile podignute u isto vrijeme pa je dobro poznavao stil platnene tapete na zidovima i svijetle borove stube sa širokim i rukohvatom.


Eva je imala pravo. Na vrhu stubišta otvorena vrata vodila su u sobu koju se bez greške dalo proglasiti sobom nekog tinejdžera. Vrata, zidovi, pa čak i strop bili su prekriveni posterima i nije trebalo previše razbijati glavu da bi se pronašao zajednički nazivnik. Mali je obožavao akcijske junake. Svi koji bi prvo udarali, a tek onda postavljali pitanja – svi su se našli tamo. Naravno, dominirali su muškarci, ali je i jedna žena dobila svoje mjesto u zbirci – Angelina Jolie kao Lara Croft. Iako je Patrik pretpostavljao da njezina žestina nije jedini razlog zašto ju je Sebastian pričvrstio o zid jer, istinu govoreći, bila je zanosna. Nije mogao kriviti dječaka. List bijelog papira ležao je nasred stola i Patrika vratio u stvarnost. Prišli su i pogledali poruku. Eva je navukla tanke rukavice i iz torbe izvukla plastičnu vrećicu. Oprezno je palcem i kažiprstom prihvatila rub papira, spustila ga u vrećicu i tek je tada pružila Patriku. Sad ga je mogao pročitati, a da pritom ne ošteti nijedan otisak koji bi se mogao zateći na papiru. Patrik je šutke preletio pismo. Riječi su bile toliko pune bola da je zamalo zateturao. Nakašljao se da se pribere, i kad je dovršio čitanje, poruku je vratio Evi. Nimalo nije sumnjao u izvornost pisma. Patrik je osjetio da ga preplavljuju bijes i odlučnost. Sebastianu nije mogao stvoriti Schwarzeneggera koji bi u frajerskim tamnim naočalama proveo pravdu, ali mu je mogao ponuditi pomoć Patrika Hedströma. Nadao se da će i to dostajati. Zazvonio mu je mobitel, javio se rastreseno, i dalje bijesan zbog dječakove neobjašnjive smrti. Malo se iznenadio začuvši Danov glas. Ericin prijatelj obično ga nikad nije zvao. Zapanjen izraz na licu ubrzo je zamijenio očaj. Budući da mu je adrenalin još kuljao žilama, Niclas je pomislio kako bi bilo pametno uhvatiti se u koštac sa svim poteškoćama odjednom, prije nego što ga obuzme njegov uobičajeni poriv za bijegom. Toliko toga što mu je u životu pošlo po zlu moglo se pripisati činjenici da se plašio sukoba i pokazivao slabost onda kad je snaga bila najvažnija. Počelo mu je svitati kako mora zahvaliti Charlotte za sve ono još dobro u životu. Kad je skrenuo na kućni prilaz, natjerao se da čitavu minutu prosjedi u autu i diše. Morao je dokraja promisliti što će reći Charlotte. Bilo je bitno pronaći prave riječi. Otkako joj je morao priznati svoju aferu sa Jeanette, osjećao je kako se bezdan između njih sve više širi svakim trenutkom koji provedu zajedno. Pukotine u njihovoj vezi već su postojale, i prije njegova priznanja kao i prije Sarine smrti, te im nije bilo teško širiti se. Ubrzo će bili prekasno. Tajna koju su dijelili nije ih spojila


umjesto toga, samo je ubrzala proces njihova razdvajanja. Mislio je da s tim trebaju početi. Ako nisu dokraja iskreni o svemu, ništa im neće moći spasiti brak. I prvi put nakon niza godina, možda oduvijek, bio je siguran da želi baš to. Neodlučno je izišao iz auta. Nešto u njemu i dalje mu je govorilo da bježi, da se odveze u kliniku i zakopa u posao, da pronađe novu ljubavnicu, da se vrati u poznati kraj. Obuzdao je poriv, ubrzao korake i ušao. Čuo je mrmljanje s kata i znao da je Lilian sigurno u Stigovoj sobi. Bogu hvala. Nije se želio prepustiti rafalima njezinih pitanja pa je vrata zatvorio što je brže mogao. Charlotte ga je zatečeno pogledala kad je sišao u podrumski stan. »Došao si ranije.« »Da. Mislim da moramo razgovarati.« »Nismo li dovoljno razgovarali?« ravnodušno je rekla i nastavila slagati rublje. Albin je sjedio na podu pokraj nje i igrao se. Charlotte je izgledala izmoždeno. Znao je da noću ne spava mnogo; ležala je u krevetu, prevrtala se i meškoljila, iako se on pravio da ne primjećuje. O tome nije razgovarao s njom, nije ju pomilovao po obrazu, nije ju uzeo u naručje. Na koži ispod očiju pojavile su joj se tamne mrlje i jasno je vidio koliko je omršavjela. Koliko je puta gnjevno promrmljao da se mora sabrati i skinuti nekoliko kila. Sad bi dao sve na svijetu kad bi mogao povratiti onu njezinu nekadašnju punašnost. Niclas je sjeo na krevet kraj nje i uzeo je za ruku. Šok na njezinu licu otkrio mu je kako to radi previše rijetko. Osjećao se nezgrapno, smušeno, i načas je ponovno poželio pobjeći. No zadržao joj je ruku u svojoj i rekao: »Charlotte, strašno mi je žao. Zbog svega. Zbog svih godina kad sam bio distanciran i fizički i psihički, zbog svega za što sam te krivio u mislima iako je krivnja bila moja, zbog afera koje sam imao, zbog fizičke bliskosti koju sam davao drugima, a tebi je oteo i zato što nisam pronašao način da nas prije izvučem iz ove kuće, zato što te nisam slušao, zato što te nisam volio dovoljno. Žao mi je zbog svega toga, a to nije sve. Ne mogu promijeniti prošlost, samo obećati da će odsad sve biti drugačije. Vjeruješ li mi? Charlotte, molim te, moram čuti da mi vjeruješ.« Podigla je oči i pogledala ga. Suze su joj navrle i potekle, a ona nije skretala pogled. »Da, vjerujem ti. Vjerujem ti zbog Sare.«


Samo je kimnuo; nije bio sposoban nastaviti. Nakašljao se i rekao: »Moramo učiniti nešto. Razmišljao sam o tome – ne možemo dalje živjeti s tajnom. Monstrumi žive u tami.« Nakon kraće stanke kimnula je. Uzdahnula je i spustila mu glavu na rame, a on je osjećao kao da ona propada u njega. I tako su sjedili dugo, dugo. Kući je stigao za pet minuta. Grlio je Ericu i Maju dugo i žestoko, a onda se zahvalno rukovao s Danom. »Kakva sreća da si se ovdje zatekao«, rekao je i Dana dodao na popis ljudi kojima mora biti zahvalan. »Da. Samo nešto mi nije jasno. Kome bi na pamet palo nešto slično? I zašto?« Patrik je sjeo na sofu pokraj Erice i držao je za ruku. Nakon što je neodlučno pogledao Ericu, rekao je: »Vjerojatno ima neke veze sa Sarinim ubojstvom.« Erica se lecnula. »Što? Zašto tako misliš? Zašto bi...« Patrik je pokazao Majino odijelce na podu. »To izgleda kao pepeo.« Glas mu je prepukao i morao se nakašljati da bi nastavio: »Sara je u plućima imala pepeo, a dogodio se i...«, tražio je pravu riječ, »napad na još jedno maleno dijete. I u tom slučaju otkriven je pepeo.« »Ali, što to znači?« Erica je gledala u čudu. Ništa od toga što je čula nije imalo smisla. »Ne znam«, umorno je rekao Patrik i dlanom prekrio oči. »Ni mi ne shvaćamo. Pepeo koji smo pronašli na odjeći drugog djeteta poslali smo u laboratorij da provjerimo je li istog kemijskog sastava kao pepeo iz Sarina tijela, no nismo još dobili rezultate. Sad želim poslati i Majinu robicu.« Erica je nijemo kimnula. Panika se preobrazila u stanje šoka, u trans. Patrik ju je zagrlio. »Nazvat ću i javiti da danas ostajem doma. Samo moram poslati Majinu odjeću kako bi je analizirali što prije moguće. Moramo uhvatiti onoga koji to izvodi«, rekao je mračno. To je obećao i sebi i Erici. Kći mu nije bila ozlijeđena, no mentalna okrutnost tog čina u njemu je potakla nemirnu spoznaju kako je osoba za kojom tragaju krajnje poremećena. »Možeš li ostati dok se ne vratim?« upitao je Dana, a on je kimnuo. »Apsolutno. Ostajem koliko god treba.«


Patrik je Ericu poljubio u obraz i nježno podragao Maju. Onda je uzeo Majino odijelce, navukao jaknu i odjurio. Želio se što prije vratiti kući.


Göteborg, 1954. CURA JE BEZNADNA, uzdahnula je Agnes. U nju je polagala tolike nade, tolike snove. Kao mala bila je preslatka; imala je tamnu kosu i mogla ju je s lakoćom predstavljati kao kćer. Agnes je odlučila nazvati je Mary. Dijelom zato što će time sve podsjećati na godine u Americi i status koji je zadobila živeći u inozemstvu, a dijelom zato što je to lijepo ime za tako dražesno dijete. Nakon nekoliko godina nešto se dogodilo. Djevojčica je počela bujati u svim pravcima, i salo je poput kakve maske prekrilo njezine lijepe obrise. Agnes se to gadilo. Kad je malena navršila četiri, bedra su joj se tresla, a obrazi joj visjeli kao bernardincu – no kao da je ništa nije moglo odvratiti od jela. Sam Bog zna da se Agnes stvarno trudila. Uzalud. Skrivali su hranu, zaključavali ormare, no Mary je bila kao miš koji bi uvijek nanjušio nešto što bi mogao strpati u usta. S deset godina bila je pravo brdo sala. Sati u podrumu naizgled je nisu nimalo odvratili od jela – svaki put odande bi izišla gladnija nego ikada. Agnes to jednostavno nije shvaćala. Uvijek je neopisivu pozornost pridavala vlastitoj pojavi, ne samo zato što joj je izgled omogućavao da dođe do onoga što bi poželjela u životu. Bilo je nezamislivo da si djevojčica na takav način želi uništiti sve prilike. Ponekad bi požalila odluku da djevojčicu povede sa sobom s njujorškog pristaništa. No samo dijelom. Finta je upalila baš kako je zamislila. Nitko nije mogao odoljeti bogatoj udovici s preslatkom kćerkicom, te su joj trebala samo tri mjeseca da pronađe muškarca sposobnog omogućiti joj život kakav je zaslužila. Åke je u Fjällbacku došao na tjedan dana u srpnju kako bi uživao u malo odmora, no Agnes ga je upecala takvom silinom da ju je zaprosio nakon samo dva mjeseca poznanstva. Pristala je, prikladno sramežljivo, te se nakon diskretne ceremonije s kćeri preselila u Göteborg gdje je Åke na Vasagatanu, imao golem stan. Kuću u Fjällbacki ponovno je dala u najam i s olakšanjem uzdahnula bježeći iz izolacije tog malenog grada. Tamo nije bila sretna ni zbog činjenice da su ljudi i dalje stalno izvlačili njezinu prošlost. Bilo je to stvarno davno, ali ipak, doimalo se da Anders i dječaci i dalje žive u svačijem sjećanju. Jedna gospođa bila je toliko drska da upita Agnes kako se usuđuje živjeti na istom mjestu gdje joj je poginula obitelj. No tada je Åkea već imala


na udici pa si je dopustila ignorirati primjedbu; samo se okrenula i otišla svojim putem. O tome će se svakako pričati, ali to joj više nije bilo važno. Ostvarila je cilj. Åke je imao prestižan položaj u osiguravajućoj tvrtki i može joj pružiti udoban život. Na nesreću, činilo se kao da ga društveni život previše ne zanima, ali to će ona ubrzo promijeniti. Prvi put u više godina Agnes će biti središte pozornosti na sjajnim zabavama. Željela je plesove, šampanjac, lijepu odjeću i dragulje – i nitko joj to više neće oteti. Sjećanja na prošlost izbrisala je toliko učinkovito da joj se činila kao neki dalek i ružan san. Ipak, život je za nju čuvao još jednog asa u rukavu. Blistave zabave bile su rijetke, a nije baš ni plivala u prelijepom nakitu. Åke se pokazao kao notorni škrtac te se morala boriti za svaku paru. Također je pokazao sasvim neprikladno razočaranje kad je, šest mjeseci poslije vjenčanja, stigao telegram u kojem je stajalo kako je sva imovina koju je naslijedila od bogatog supruga nažalost propala u lošim ulaganjima što ih je proveo činovnik koji je njome upravljao u njezino ime. Telegram je poslala samoj sebi, naravno, no strašno se ponosila teatralnom izvedbom koju je upriličila po njegovu dolasku – uključivši i dramatičnu scenu nesvjestice. Nije računala da će Åke reagirati toliko burno te je naslutila kako je mogućnost da prigrabi njezin imutak odigrala važniju ulogu u prosidbi nego što je mislila. No što je bilo, bilo je, i to za oboje, pa su se trudili trpjeti jedno drugo najbolje što su mogli. Isprva je osjećala samo blagu zlovolju zbog njegove sitničavosti i posvemašnjeg nedostatka inicijative. Najviše je uživao sjediti doma, večer za večer, jesti ono što su mu stavili na stol, čitati novine i možda nekoliko poglavlja knjige, zatim se preodjenuti u svoju staračku pidžamu i uvaliti u krevet tik prije devet sati. Dok su bili novovjenčani, povremeno je za njom posegnuo u postelji, no sad se to, na njezino olakšanje, svelo na dva puta mjesečno, uvijek u mraku, čak i bez svlačenja gornjeg dijela pidžame. No Agnes je primijetila kako joj je drugoga jutra uvijek lakše izmusti skromnu svotu za vlastite potrebe, a takvu priliku nikad nije propuštala. Kako su godine prolazile, iritacija je prerasla u mržnju te je počela tražiti prikladno oružje koje bi iskoristila protiv Åkea. Kad je primijetila da se veže uz djevojčicu, shvatila je kako ga je pronašla. Znala je da se oštro protivi njezinim kaznama, ali i da se plaši sukoba te da je preslab da bi branio Mary. Najveći užitak pronašla je u tome da djevojku polagano i nepovratno okreće protiv njega. Agnes je savršeno dobro znala koliko Mary čezne za malo pozornosti i nježnosti. Ako joj ih pruži u isto vrijeme dok joj u uho sipa laži protiv Åkea, doslovno može gledati kako se otrov širi i hvata. Nakon toga moći će ga mirno pustiti da djeluje.


Jadni Åke nije imao pojma u čemu točno griješi. Primijetio je da je djevojka sve udaljenija i nije mogao previdjeti prezir u njezinim očima. Vjerojatno je naslućivao da je za to kriva Agnes, no nikad nije mogao točno reći što je to izvela da ga djevojka toliko mrzi. S Mary je razgovarao kad god je bio u prilici, štoviše, pokušao je kupiti njezin oprost miteći je slatkišima za koje je znao da za njima žudi. No kao da ništa nije pomagalo. Neumoljivo se sve više i više udaljavala od njega, a kako je ta udaljenost rasla, s njom je ukorak išla i njegova ogorčenost prema supruzi. Osam godina nakon vjenčanja Åke je znao da je napravio tešku pogrešku, no nije se bio kadar izvući iz toga. Iako ga je Mary prezirala, i dalje je slutio kako joj je on jedina šansa za sigurnost. Ako joj nestane iz života, nije mogao zamisliti što bi joj njegova supruga bila u stanju učiniti. Nije više gajio iluzije. Agnes je sve to dobro znala. Ponekad joj je intuicija bila doslovno natprirodna i ljude je čitala kao otvorenu knjigu. Sjedila je za toaletnim stolićem i šminkala se. Åke nije znao za njezinu šestomjesečnu strastvenu aferu s jednim od njegovih najboljih prijatelja. Podigla je crnu kosu bez ijedne sijede vlasi i nanijela malo parfema iza ušiju, na zapešća i dekolte. Odjenula je crno svileno donje rublje, obrubljeno čipkom; i dalje je imala figuru koja bi u mnogih mlađih djevojaka izazvala zavist. Veselila se randevuu koji je, kao i obično, bio u hotelu Eggers. Per-Erik bio je pravi muškarac za razliku od Åkea i bilo joj je drago čuti što sve češće govori o odlasku od supruge. Nije bila toliko naivna da povjeruje takvim obećanjima oženjena muškarca, no znala je da njezino umijeće u krevetu cijeni do ludila. Njegova punašna ženica jednostavno joj nije bila konkurencija. Ipak, Åke je još predstavljao problem. Agnesin mozak počeo je raditi punom brzinom. U zrcalu je spazila kćerino okruglo lice i velike oči koje su je gladno motrile.


 IAKO SE DUGO TUŠIRAO i preodjenuo, Martin je bio uvjeren kako i dalje u nosnicama osjeća vonj jučerašnje bljuvotine. Samoubojstvo i zatim Patrikov poziv kojim mu je dojavio da je netko napao Maju potresli su ga te ga je obuzela nemoć. U ovom slučaju ima toliko pravaca, toliko se čudnih stvari istodobno zbiva, da ni za živu glavu nije bio kadar pojmiti kako će oni razmrsiti svu tu zbrku. Zastao je ispred Patrikovih vrata. S obzirom na sve što se dogodilo, nije znao hoće li Patrik danas biti na poslu. No zvukovi iz ureda otkrili su mu da je Patrik već došao. Oprezno je pokucao. »Uđite«, doviknuo je Patrik. »Nisam bio siguran hoću li te danas tu zateći«, rekao je Martin. »Mislio sam da ćeš ostati doma s Ericom i Majom.« »Htio sam ostati«, priznao je Patrik, »no više od toga želim uhvatiti luđaka koji to izvodi.« »Erica je stvarno htjela ostati kod kuće sama?« oprezno je upitao Martin, ne znajući je li to poželjno izgovoriti. »Htio sam da netko dođe i ostane s njima, no rekla je da je sve u redu. Ipak, nazvao sam i razgovarao s njezinim prijateljem Danom, koji je jučer bio kod mene kad se to dogodilo; obećao je da će svratiti i provjeriti kako su.« »Jesu li našli kakve otiske?« upitao je Martin. »Na nesreću, nisu. Padala je kiša, pa je isprala sve tragove. Majino odijelce poslao sam u laboratorij pa ćemo vidjeti što će pronaći. Mislim da je to čista formalnost – bila bi prevelika slučajnost da se pepeo ne podudara s ostalim uzorcima.« »Ali zašto Maja?« »Tko zna?« rekao je Patrik. »Vjerojatno je to upozorenje upućeno meni. Nešto što sam učinio ili nisam učinio tijekom istrage. Ma, ne znam«, ozlojeđeno je rekao. »Sad možemo samo raditi punim gasom i pokušati to riješiti što prije moguće. Dotad se nitko ne može opustiti.« »Što ćemo prvo, ispitati Kaja?«


»Da«, mračno je rekao Patrik. »Ispitat ćemo Kaja.« »Ti znaš da je Kaj jučer bio u pritvoru kada...« »Da, naravno da znam«, rekao je Patrik zlovoljno. »No to ne znači da nekako nije upleten. Ili da nema odgovore na ostala pitanja.« »Dobro! Samo sam provjeravao«, rekao je Martin i podigao ruke u znak predaje. »Samo da skinem jaknu pa se nađemo tamo.« Uputio se u svoj ured. Patrik je skupljao stvari kako bi se uputio do sobe za ispitivanje kad je zazvonio telefon. Po broju je prepoznao Anniku i podigao slušalicu, nadajući se da nije nešto važno. Stvarno je jedva čekao krenuti s ispitivanjem onog seronje kojega su držali u pritvoru. Više nego ikada. »Da?« Shvatio je da zvuči osorno, ali Annika ima debelu kožu i neće se uvrijediti. Barem se tome nadao. Završilo je tako da je Patrik slušao sa sve većim zanimanjem i naposljetku rekao: »Dobro, uvedi ih.« Odjurio je do Martinova ureda. »Došli su Charlotte i Niclas, traže mene. Morat ćemo malo odgoditi ispitivanje – moram čuti što žele.« Ne čekajući odgovor pohitao je do svog ureda. Nekoliko sekundi poslije toga začuo je korake i mrmljanje u hodniku. Kad su Sarini roditelji stupili u sobu, Patrika je potreslo kad je vidio kako Charlotte izgleda. U malo vremena, otkad ju je vidio posljednji put, vidno je ostarjela i odjeća joj je visjela na tijelu. I Niclas je izgledao umorno i smoždeno, ali ne tako grozno kao supruga. Sjeli su u naslonjače za posjetitelje i tijekom šutnje koja je uslijedila Patrik je imao vremena upitati se što je toliko važno da su došli nenajavljeni. Prvi je prozborio Niclas: »Mi... mi smo vam lagali. Bolje rečeno, prešutjeli smo vam neke stvari, što je vjerojatno jednako loše kao i laž.« Patrik je osjetio da mu raste zanimanje, ali je odlučio pustiti Niclasa. Trenutak poslije, Niclas je nastavio: »Albinove ozljede. One za koje ste mislili ili ste vjerovali da sam mu ih ja nanio. Bila je, bila...«, kao da je tražio prave riječi, no ubacila se Charlotte: »Bila je to Sara.« Glas joj je zvučao mehanički, bez tračka emocije. Patrik se lecnuo u naslonjaču, to nije očekivao čuti. »Sara?« zatečeno je ponovio, »Da«, odgovorila je Charlotte. »Već znate da je Sara imala problema. Teško je kontrolirala porive i obuzimali bi je strašni napadaji bijesa. Prije nego što se Albin rodio, taj bijes okretala je protiv nas, no bili smo dovoljno veliki da se obranimo i


osiguramo se da ne ozlijedi ni sebe ni nas. No kad je došao Albin...«, glas joj je zamro i zatim se zagledala u šake koje su joj drhtale u krilu. »Nakon što se rodio Albin, sve je izmaklo kontroli«, rekao je Niclas. »Glupo smo pomišljali da će mali brat pozitivno utjecati na Saru. Da ima nekoga za koga je odgovorna, koga štiti. No kad sad razmišljamo o tome, vjerojatno smo bili naivni. Mrzila ga je, kao i to što toliko vremena provodimo s njim. Hvatala je svaku priliku da ga ozlijedi i unatoč tome što smo se trudili nadzirati ga svakog trenutka, bilo je to nemoguće. Bila je brza...« Pogledao je Charlotte koja je mlako kimnula. Niclas je nastavio: »Pokušali smo sve. Socijalna služba, psiholog, kontrola bijesa, lijekovi. Nema toga što nismo pokušali. Eksperimentirali smo s promjenom prehrane, iz nje uklonili sav šećer i brze ugljikohidrate jer su neki nalazi navodili na zaključak da bi to moglo imati blagotvoran učinak. No ništa, apsolutno ništa nije pomagalo. Naposljetku smo došli do ruba. Bilo je pitanje vremena kada će nekom nanijeti teške ozljede. A nismo je željeli odvojiti od sebe. Kamo bismo je poslali? I tako, kad se otvorilo radno mjesto u klinici u Fjällbacki, pomislili smo da bi to moglo biti rješenje. Potpuna promjena sredine uz Charlottinu majku i Stiga pri ruci, da nam malo olakšaju breme. Zvučalo je savršeno.« Sad je Niclasa izdao glas. Charlotte ga je čvrsto primila za ruku. Zajedno su prošli pakao, doduše, možda su još bili ondje. »Stvarno mi je žao«, rekao je Patrik. »Ipak, moram pitati: imate li ikakav dokaz za vaše izjave?« Niclas je kimnuo. »Shvaćam da morate pitati. Donijeli smo popis svih s kojima smo se konzultirali o Sari. Također smo im se obratili i rekli im da bi ih policija mogla zvati i ispitivati. Rekli smo im da ne moraju poštovati liječnički kodeks, nego da policiji kažu sve.« Niclas je predao popis Patriku, a on ni na tren nije posumnjao u istinitost onoga što je čuo. Ipak, sve to još treba provjeriti. »Jeste li imalo napredovali? Mislim, s Kajem?« neodlučno je upitala Charlotte. »Upravo ga ispitujemo. Nažalost, jedino vam to mogu reći.« Charlotte je samo kimnula. Patrik je primijetio da Niclas želi reći još nešto, ali da mu je teško to uobličiti. Čekao je. »Kad smo kod alibija...« Pogledao je Charlotte koja je ponovno kimnula, gotovo neprimjetno. »Preporučujem vam da porazgovarate s Jeanette. Lagala je kad


je rekla da nisam bio ondje kako bi mi vratila za prekid veze. Siguran sam da će istina isplivati ako je malo pritisnete.« Patrik se nije iznenadio. I njemu samom Jeanettina verzija zvučala je pomalo čudno. No, nju će obraditi kad dođe vrijeme. Ako se ukaže potreba. Nadao se da će pitanje Niclasova alibija postati suvišno nakon popodnevnog ispitivanja. Ustali su i rukovali se. Niclasu je tada zazvonio mobitel. Javio se u hodniku, a onda mu se na licu pojavio zbunjen izraz. »Bolnica? Sada? Samo mirno, dolazimo odmah.« Okrenuo se prema Charlotte koja je uz Patrika stajala u dovratku. »Stigu se pogoršalo. Voze ga u bolnicu.« Patrik ih je promatrao kako brzaju hodnikom. Nisu li dovoljno propatili? Arne je pribježište pronašao u crkvi. Astine riječi još su mu zujale u glavi poput roja bijesnih stršljena. Raspadao mu se cijeli njegov svijet, a odgovori koje se nadao pronaći u crkvi još se nisu ukazali. Umjesto toga, kameni zidovi polagano su se stiskali oko njega dok je sjedio u prvoj klupi. Zar je to na usnama raspetoga Isusa podrugljiv smiješak koji nikad prije nije uočio? Neki zvuk iza leđa natjerao ga je da se okrene. Neki zakašnjeli njemački turisti ušli su glasno razgovarajući i mahnito fotografirali. Oduvijek su mu smetali turisti koji su pristizali tijekom cijele godine, a ova mu je kap prelila čašu. Arne je ustao i zaurlao dok mu je pljuvačka letjela s usana: »Gubite se svi van! Odmah! Van!« Iako nisu shvatili nijednu njegovu riječ, ton glasa nije ostavljao mjesta sumnji pa su se postiđeno iskrali kroz vrata. Zadovoljan što je napokon po njegovu, Arne je sjeo natrag u klupu, no Isusov prezriv smiješak ponovno ga je dotukao. Pogled na propovjedaonicu dao mu je novu hrabrost. Bilo je vrijeme da učini što je trebao učiniti još davno. Život je stvarno nepošten. Nije li se morao teško boriti otkad se rodio? Nikad nije dobio nešto zabadava. Nitko nije uviđao njegove prave kvalitete. Ernst jednostavno nije shvaćao što je svima. U čemu je problem? Zašto ga vječno sumnjičavo gledaju, govore mu iza leđa, otimaju prilike koje su trebale pripasti njemu? Tako je uvijek


bilo. Čak i u srednjoj školi urotili su se protiv njega. Cure su se hihotale, a dečki su ga tukli putom od škole kući. Čak ni kad mu je otac pao i nabio se na vile nije naišao ni na tračak suosjećanja. Umjesto toga, znao je što ljudi blebeću po kućama. Da njegova majka ima neke veze s tim. Stvarno su bili besramni. Oduvijek je vjerovao kako će, kad završi školu, sve krenuti nabolje. Kad kroči u stvarni svijet. Odlučio je postati policajac zato što će dobiti priliku da se pokaže kao stvarno moćan čovjek. No nakon dvadeset pet godina službe morao je priznati da sve baš i nije išlo po planu. Ipak, nikad prije nije tako duboko zaglibio. Jednostavno nije mogao zamisliti da bi Kaj mogao imati ikakve veze s takvim stvarima. Pa zajedno su se kartali. Kaj je sjajan prijatelj i jedan od šačice onih koji su se stvarno htjeli družiti s njim. Svi su čuli priče o tome kako su neutemeljene optužbe uništile živote nevinim ljudima. I tako, kad je Ernst dobio priliku prijatelju učiniti uslugu, naravno da ju je učinio. To mu se ne može uzeti za zlo, zar ne? Imao je najbolje namjere kad je prešutio onaj poziv iz Göteborga, no nitko kao da to nije shvaćao. I sad mu se sve vratilo. Zašto ga vječito prati tako prokleta zla sreća? Bio je dovoljno pametan da shvati da će dječakovo jučerašnje samoubojstvo samo dodati sol na ranu. Dok je sjedio u svom uredu, prognan u samoću poput kakvog sibirskog robijaša, Ernstu je na um palo nešto genijalno. Savršeno je dobro znao kako sve preokrenuti u vlastitu korist. Namjeravao je postati heroj i jednom zauvijek onom umišljenom Hedströmu pokazati tko je najiskusniji policajac u postaji. Hedström je vjerojatno primijetio da je kolutao očima na sastanku kad je Mellberg spomenuo kako bi trebali bolje provjeriti onog seoskog idiota. No, kad jednom svane, drugom smrkne. Ako Hedström ne zna zbrojiti dva i dva, onda će Ernst morati uskočiti i obaviti njegov posao. Svakom je jasno da je Morgan krivac, a činjenica da su jaknu djevojčice pronašli u njegovoj kući otklanjala je sve preostale dvojbe. Ernstu se najviše sviđala genijalna jednostavnost nauma. Privest će Morgana na ispitivanje, izvući priznanje u tren oka i tako uhititi ubojicu. Istodobno će Mellbergu moći pokazati kako on, Ernst, pozorno sluša što govore nadređeni, dok je Hedström ne samo nestručan nego i neposlušan. Poslije toga, sigurno će se opet vratiti u šefovu milost. Ustao je i uputio se prema vratima, energičnije nego obično. Sad je na njemu da obavi stvarno kvalitetan policijski posao. Provjerio je hodnik kako bi bio siguran da ga nitko ne gleda kako bježi – sve je bilo čisto.


Göteborg, 1957. MARY NIJE OSJEĆALA NIŠTA dok je stajala na pljusku. Ni mržnju, ni radost. Samo hladnu prazninu koja joj je ispunjavala cijelo tijelo, od najgornjeg dijela kože pa do bijelih kostiju skeleta. Majka je jecala pokraj nje. Izgledala je otmjenije nego inače. Crna, žalobna haljina dobro joj je pristajala. Nitko nije mogao ignorirati dramatiku njezine ljepote. Drhtavom rukom ispustila je jednu crvenu ružu na suprugov lijes, a onda se zaplakana bacila Per-Eriku u naručje. Tik iza njega stajala je njegova supruga na čijem se priprostom licu čitala samo sućut – zahvaljujući posvemašnjem nepoznavanju činjenice koliko joj često suprug spava sa ženom koja mu je revere kvasila suzama. Mary je promatrala bolna srca, žaleći što majka nije utjehu potražila u njezinu zagrljaju. Ponovno odbačena. Ponovno otpisana. Sumnja se svom silinom obrušila na nju, ali ju je uspjela potjerati. Nije mogla sad sve propitivati – ako to učini, puknut će. Hladna kiša udarala ju je u obraze, no lice joj nije odavalo nikakvu emociju. Ukočenih nogu načinila je nekoliko koraka do rake i pokušala ispustiti ružu iz prstiju. Monstrum se migoljio u njoj, tjerao je da podigne ruku i zadrži je iznad sjajnog, crnog lijesa u raci. A onda je vidjela prste kako, naizgled usporeno, puštaju trnovitu peteljku te je, nepodnošljivo sporo, cvijet odlebdio prema tvrdoj površini. Učinilo joj se da čuje glasan odjek udarca o drvo, no nitko kao da nije reagirao, dakle, zvuk joj je zacijelo bio u glavi. Stajala je ondje, činilo joj se, čitavu vječnost prije nego što je na laktu osjetila nježan dodir. Per-Erikova supruga blago joj se nasmiješila i kimanjem dala na znanje kako je vrijeme da pođe. Pred njima hodao je ostatak pogrebne povorke; vodili su je Agnes i Per-Erik. On je Agnes obgrlio oko ramena, a ona se naslonila na njega. Mary je letimice pogledala ženu kraj sebe i upitala se kako može biti toliko glupa i naivna i ne vidjeti aureolu seksualne napetosti koja je okruživala par ispred njih. Mary je bilo samo trinaest godina, ali ju je vidjela jasno kao i kišu koja je padala. No, ta glupa žena ubrzo će otkriti kako izgleda stvarnost. Ponekad se osjećala znatno starijom od trinaestogodišnjakinje. S prezirom koji je uvelike nadilazio dob od trinaest godina promatrala je lakomislenost čovječanstva


– istini za volju, imala je sjajnu učiteljicu. Majka ju je naučila da sve ljude zanima, samo i jedino, ostvarivanje vlastitih želja, te da se pojedinac mora pobrinuti za ono što želi od života. Ništa mu ne smije stati na put, tako je govorila majka, a Mary je bila sjajna učenica. Smatrala se već mudrom i iskusnom, spremnom da od majke dobije zasluženo poštovanje. Nije li pokazala dokle seže ljubav? Nije li za majku prinijela najveću žrtvu? Nikad više neće morati sjediti u mračnom podrumu i gledati monstruma kako buja. Krajičkom oka spazila je Per-Erika kako je promatra zabrinuta lica. Shvatila je da se široko smiješi te je brzo prigušila osmijeh. Bilo je važno održati privid. To je majka uvijek govorila. A majka je uvijek u pravu.


 SIRENE SU SE ČULE IZDALEKA. Stig se želio pridići i protestirati, zatražiti da okrenu kola hitne pomoći i vrate ga doma. No udovi su ga odbijali poslušati, a kad je pokušao progovoriti, kroz usne mu se probilo samo graktanje. Lilianino zabrinuto lice lebdjelo je nad njim. »Tiho, ne pokušavaj govoriti. Čuvaj snagu. Ubrzo stižemo u Uddevallu.« Nevoljko je digao ruke od borbe. Nije imao snage. Bol je još bila prisutna, jača nego ikad. Sve se zbilo nevjerojatno brzo. Ujutro se osjećao sasvim dobro; čak je uspio i nešto pojesti. No tada se bol pojačao i konačno postao nepodnošljiv. Kad je Lilian donijela jutarnji čaj, nije više bio sposoban govoriti te je ona prestravljena ispustila pladanj. I onda je počeo cirkus. Zvuk sirena pred kućom, tutnjava na stubištu, ruke koje su ga oprezno prebacile na nosila i strpale ga u kola hitne pomoći; nakon toga nevjerojatno brza vožnja koje je jedva bio svjestan. Strah od odlaska u bolnicu bio je veći od bola koji je osjećao. U mislima je neprekidno vrtio sliku oca u bolničkom krevetu – malog, jadnog, toliko drugačijeg od onog hvalisavog, sretnog čovjeka koji ga je znao podići u zrak kad je bio mali i u šali se hrvati s njim kad je narastao. Stig je znao da će umrijeti. Ako završi u bolnici, onda je to samo pitanje vremena. Poželio je da može podići ruku i pomilovati Lilian po obrazu. Tako su kratko zajedno. Naravno, bilo je svađa i loših trenutaka kad je čak pomišljao i da se raziđu, no uvijek im je uspijevalo vratiti se jedno drugome. Sad će morati pronaći nekog drugog s kim će ostarjeli. Nedostajat će mu i Charlotte i djeca. Dijete, ispravio se i osjetio žalac u srcu, bol veću od one fizičke. Jedino pozitivno bilo je da je mogao predvidjeti što će se zbiti. Čvrsto je vjerovao da postoji život poslije smrti, neko bolje mjesto. Možda mu ondje uspije pronaći djevojčicu i otkriti što se zapravo dogodilo tog jutra. Osjetio je Lilianinu ruku na obrazu. Nesvjestica je počela rastakati stvarnost te je zadovoljno sklopio oči. Ugodno je izbjeći bol.


Vjetar ga je šibao dok je išao prema Morganovoj kućici. Ernstov entuzijazam pomalo je splasnuo putem onamo, ali je sad ponovno bio uzbuđen – plijen mu je bio nadohvat ruke. Autoritativnim kucanjem otpočeo je svoj pobjednički pohod te je, nekoliko sekundi poslije, bio nagrađen zvukom koraka u kući. Morganovo usko lice pojavilo se na vratima te je progovorio svojim čudnim, jednoličnim glasom: »Što želite?« To izravno pitanje zateklo je Ernsta pa se morao pribrati prije nego što je progovorio: »Morate poći sa mnom u policijsku postaju.« »Zašto?« upitao je Morgan, a Ernst je osjetio kako ga obuzima zlovolja. Tip je stvarno bizaran. »Zato što s vama moramo porazgovarati o nekim stvarima.« »Uzeli ste mi kompjutore. Više nemam svoje kompjutore. Vi ste ih uzeli«, mljeo je Morgan, a Ernst je uhvatio priliku. »Upravo tako, i baš zato morate sa mnom. Tako da vam možemo vratiti kompjutore. Završili smo s njima, znate.« Ernst je uživao u vlastitoj genijalnosti. »Zašto ih ne možete dopremiti ovamo? Uzeli ste ih odavde.« »Želite li kompjutere ili ne?« prasnuo je Ernst. Strpljenje ga je stvarno počelo izdavati. Nakon kraćeg oklijevanja i unutarnjih previranja, mogućnost povrata računala očito je nadjačala Morganovu nespremnost da kroči na nepoznato područje. »Poći ću. Tako mogu uzeti svoje kompjutore.« »Dobro. Dobar dečko«, rekao je Ernst i smiješio se sebi dok je Morgan otišao po jaknu. Šutjeli su cijelim putem do postaje. Morgan je zurio kroz svoj prozor, a Ernst nije vidio potrebu za čavrljanjem. Municiju je čuvao za službeno ispitivanje. Tada će nesumnjivo idiota natjerati da progovori. Kad su stigli do postaje, ostala mu je samo jedna dilema. Kako da ispitanika uvede, a da nitko pritom ne shvati što smjera? Takvo otkriće pokvarilo bi mu njegov briljantni naum – to se nikako ne smije dogoditi, Naposljetku je smislio savršen plan. Mobitelom je nazvao recepciju i promijenjenim glasom Anniki rekao da mora dostaviti paket na stražnji ulaz. Pričekao je nekoliko sekundi čvrsto držeći Morgana, i onda, sa srcem u petama, pošao prema glavnom ulazu nadajući se da je Annika odjurila na drugi kraj postaje. Upalilo je. Nije bila na svom mjestu. Ernst je Morgana brzo proveo pokraj recepcije


do najbliže sobe za ispitivanje. Zatvorio je vrata za sobom, zaključao ih i onda se počastio trijumfalnim smiješkom prije nego što je Morganu rekao da sjedne na stolac. Netko je ostavio pritvoren prozor kako bi se prostorija prozračila. Nije ga osigurao pa je lamatao na vjetru. Ernst nije mario za buku. Želio je početi što prije moguće, prije nego što netko pokuša zaviriti onamo. »Daaaakle, prijatelju moj, eto nas.« Ernst je teatralno uključio magnetofon. Morganove oči počele su lutati. Nešto mu je govorilo da nije sve kako treba. »Vi mi niste prijatelj«, rekao je mirno. »Mi se ne poznajemo, dakle kako mi možete biti prijatelj? Prijatelji se poznaju.« Nakon kraće stanke, nastavio je: »Trebao bih uzeti svoje kompjutore. Zato sam došao ovamo. Rekli ste mi da su mi kompjutori gotovi.« »Rekao sam tako«, odvratio je Ernst i smijuljio se. »No, vidiš, lagao sam. I imaš pravo – nisam ti prijatelj. Sad sam ti najgori neprijatelj.« Možda malo previše dramatično, ali Ernst je okrutno uživao u toj rečenici. Prisjećao je se iz nekog filma. »Ne želim više biti ovdje«, rekao je Morgan i počeo pogledavati prema vratima. »Želim svoje kompjutore i želim ići doma.« »Zaboravi na to. Proći će puno vremena prije nego što opet vidiš svoj dom.« Kvragu, stvarno mu ide. Zapravo bi trebao pisati scenarije za američke akcijske filmove. Nastavio je: »Pronašli smo njezinu jaknu u tvojoj kućici i imamo obilje forenzičkih dokaza koji pokazuju da si je ti ubio.« Ovo posljednje bila je čista laž, ali Morgan to nije znao. U ovoj igri nije bilo pravila. »Ali, nisam je ja ubio. Iako sam to ponekad htio«, bezvučno se javio Morgan. Ernstu je srce zaigralo. Ovo ide bolje nego što je zamišljao. »Nema koristi da mi prodaješ takve laži. Imamo forenzičke dokaze, imamo jaknu pa nam zapravo nije potrebno ništa više. Ipak, jasno, bilo bi ti bolje da mi kažeš kako si to učinio. Onda možda nećeš služiti doživotni zatvor. Ondje nećeš imati nikakve kompjutore.« Tada je, prvi put, ugledao nepatvorenu emociju na licu tog idiota. Dobro – čini se da ga obuzima panika. Ubrzo će omekšati. No kako bi još poboljšao situaciju, iskušat će fintu koju je naučio iz Njujorških plavaca i drugih američkih policijskih serija koje je pobožno pratio. Pustit će ga da se neko vrijeme paca. Ako mu dade vremena da razmisli o svojoj situaciji, priznat će brže nego što bi Ernst izgovorio: »Andy Sipowitz«.


»Moram na zahod. Razgovor ćemo nastaviti ubrzo.« Okrenuo je Morganu leđa i uputio se prema vratima. A Morgan je počeo nezaustavljivo blebetati molećivim glasom: »Nisam to učinio. Ne mogu ležati u zatvoru ostatak života. Nisam je ubio. Ne znam kako je jakna završila kod mene. Ona ju je nosila kad je ušla u svoju kuću. Molim vas, nemojte me ostaviti ovdje. Dovedite mi mamu. Hoću pričati s mamom. Mama može sve ovo srediti, molim vas...« Ernst je brzo zatvorio vrata kako nitko iz hodnika ne bi čuo to idiotsko lupetanje. Nakon nekoliko koraka spazila ga je Annika i sumnjičavo pogledala. »Što radiš tamo?« »Ma, samo sam nešto provjeravao. Mislio sam da mi je u nekoj od soba ostao novčanik.« Nije djelovala kao da mu vjeruje, ali ga je pustila na miru. Idući trenutak pogledala je kroz prozor i povikala: »Ma koji vrag...« »Što je?« upitao je Ernst, osjetivši u utrobi grč nemira. »Neki tip se upravo izvukao kroz prozor i sad trči prema autocesti.« »U vražju mater!« Ernst je zamalo iščašio rame kad je udario u vrata; u brzini je zaboravio da su uvijek zaključana. »Za Boga miloga, otvaraj vrata!« povikao je Anniki, a ona je prestrašeno poslušala. Silom je otvorio i druga vrata i pojurio za Morganom. Vidio je da se Morgan osvrnuo i potrčao još brže. Užasnut, Ernst je spazio crni kombi koji se približavao punom brzinom. »Neeee!« povikao je u panici. Zatim se čuo udarac i sve je utihnulo. Martin se pitao zašto su se Charlotte i Niclas toliko žurili razgovarati s Patrikom. Nadao se da će im to omogućiti da Niclasa izbrišu s popisa osumnjičenih. Pomisao da bi ubojica mogao biti djevojčičin otac bila je previše strašna. Niclasa nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Albinovi nalazi bili su prilično ozbiljni, a Niclas ih nije uspio uvjeriti da nije kriv za dječakove ozljede. Nešto se nije uklapalo. Najblaže rečeno, Niclas je bio kompleksna osoba. Prividno blag i stabilan u razgovoru, no privatni život kao da mu je bio u kaosu, iako Martin nije bio svetac u svojim samačkim danima, sad kad je živio s nekim nije mogao shvatiti kako netko može tako iznevjeriti svoju bolju polovicu. Što je Niclas govorio


Charlotte kad se vraćao doma od Jeanette? Kako mu je glas mogao zvučati prirodno? Kako ju je mogao pogledati u oči nakon što se samo nekoliko sati prije valjao s ljubavnicom po krevetu? Martin to jednostavno nije mogao shvatiti. Niclas je otkrivao ćud koju je bilo teško odrediti. Martin mu je zapazio pogled kad ga je toga dana zatekao u očevoj kući. Niclas je izgledao kao da želi ubiti oca. Bog zna što bi se još dogodilo da se nije pojavio. Ipak – usprkos Niclasovoj kontradiktornoj naravi, Martin nije vjerovao da je utopio vlastitu kćer. I koji bi mu bio motiv? Razmišljanja su mu prekinuli koraci u hodniku; ugledao je Niclasa i Charlotte kako žurno izlaze. Bio je znatiželjan da sazna čemu ta žurba. Patrik se pojavio na vratima te je Martin izvio obrve i upitno pogledao kolegu. »Sara je tukla Albina«, rekao je Patrik i sjeo u naslonjač za stranke. Martin to nikako nije očekivao. »Kako znaš da govore istinu? Možda Niclas pokušava sa sebe skrenuti pozornost?« »Da, naravno da je i to moguće«, umorno je odgovorio Patrik. »No moram reći da im vjerujem. Iako moramo potvrditi njihovu izjavu. Dali su mi imena i brojeve ljudi koje možemo kontaktirati. Niclasov alibi, čini se, ipak stoji. Tvrdi da je Jeanette lagala kad je rekla da nije bio s njom – htjela mu je vratiti zato što je prekinuo s njom. Sklon sam držati ga za riječ, iako moramo ozbiljno porazgovarati s Jeanette.« »Koja sjebana...«, rekao je Martin; nije morao završiti rečenicu – Patrik se složio. »Da, čovječanstvo u ovoj istrazi nije pokazalo svoju plemenitost«, rekao je i odmahnuo glavom. »U vezi s tim, hoćemo li već jednom početi s razgovorom?« Martin je kimnuo, uzeo blok, ustao i krenuo za Patrikom koji je već bio na vratima. Dobacio mu je preko leđa: »A, da, je li ti Pedersen javio išta o pepelu s dječakove majice?« »Nije«, odvratio je Patrik ne okrećući se. »Samo su rekli da će nabiti po gasu i čim prije analizirati i majicu i Majino odijelce. Spreman sam kladiti se da pepeo potječe iz istog izvora.« »Ma koji to bio«, rekao je Martin. »Da, ma koji to bio.« 


Ušli su u sobu za ispitivanje i sjeli nasuprot Kaju. Nitko nije progovorio dok je Patrik spokojno prelistavao svoje papire. Na svoje zadovoljstvo primijetio je da Kaj nervozno trlja ruke i da mu kapljice znoja izbijaju na gornjoj usni. Dobro, preplašen je. To će im olakšati ispitivanje. S obzirom na to koliko su dokaza prikupili pretragom kuće, nije se ni najmanje zabrinjavao. Kad bi samo u svim istragama imali tako čvrste dokaze, život bi bio puno lakši. Raspoloženje se promijenilo. Naišao je na fotokopiju dječakove oproštajne poruke koja ga je grubo podsjetila zašto radi svoj posao i tko točno sjedi sučelice njima. Patrik je odlučno stisnuo šake. Pogledao je Kaja, a on je odvratio pogled. »Pretragom kuće pronašli smo mnoge dokaze da vas zatvorimo na jako dugo vremena. Ipak, želimo vam dati priliku da ispričate svoju verziju. Zato što smo takvi. Dobrice.« »Ne znam o čemu govorite«, drhtavo je progovorio Kaj. »Ovo je travestija pravde. Ne možete me držati ovdje. Nevin sam.« Patrik je samo sućutno kimnuo. »Znate, skoro vam vjerujem. Čak bih vam i povjerovao da nema ovoga.« Iz debelog dosjea izvukao je nekoliko fotografija i gurnuo ih Kaju. Zadovoljno je gledao kako je Kaj prvo problijedio, a zatim porumenio. Smeteno je pogledao Patrika. »Rekao sam vam da imamo jako dobre kompjutoraše, nije li tako?« rekao je Patrik. »Nisam li vam rekao da podaci ne nestaju ako ih samo prebrišete? Spretno ste obrisali podatke iz kompjutora, ali ne dovoljno spretno. Dočepali smo se svega što ste skidali i dijelili s vašim prijateljima pedofilima. Svega. Od A do Ž.« Kaj je otvarao i zatvarao usta. Kao da je pokušavao uobličiti riječi koje su mu se uporno lijepile za jezik. »Ostali smo bez teksta? Kolege iz Göteborga dolaze sutra i također žele porazgovarati s vama. Naša otkrića smatraju stvarno zanimljivima.« Kaj nije rekao ni riječ pa je Patrik nastavio, odlučan da ga na neki način izbaci iz takta. Gadio mu se čovjek pred njim; gadilo mu se sve što je predstavljao, sve što je činio. Ali to nije pokazivao. Mirno, staloženo, nastavio mu je govoriti kao da razgovaraju o vremenu, a ne zlostavljanju djece. Na trenutak je poželio naglo skrenuti na pitanje Sarine jakne, ali je u posljednji trenutak zaključio da bi bilo bolje malo pričekati s tim. Umjesto toga, nalaktio se na stol, pogledao Kaja u oči i rekao: »Pomišljate li vi ikad na djecu koja su vaše žrtve? Pomislite li ikad na njih ili ste previše obuzeti zadovoljavanjem vlastitih potreba?«


Nije očekivao odgovor – nije ga ni bilo. U tišini, nastavio je: »Znate li išta o tome što se zbiva u glavi mladog dečka kad naleti na takve poput vas? Znate li što mu otimate?« Samo je blagi tik na Kajevu licu otkrio da ga je čuo. Ne skidajući pogled s Kaja, Patrik je izvukao list papira i polagano ga gurnuo preko stola. Kaj je isprva odbijao spustiti pogled, ali je ipak polagano pogledao papir i počeo čitati. S nevjericom na licu pogledao je Patrika koji je samo mračno kimnuo. »Da, upravo tako. Oproštajno pismo. Sebastian Rydén jutros si je oduzeo život. Njegov očuh pronašao ga je obješenog u garaži. Bio sam ondje kad su ga skidali.« »Lažete.« Kaj je drhtavom rukom uzeo pismo. Patriku je bilo jasno kako zna da je to istina. »Ne bi li bilo pametno da prestanete lagati?« blago ga je upitao Patrik. »Sigurno vam je bilo stalo do Sebastiana. Siguran sam u to, pa učinite to zbog njega. Sami ste vidjeli što je napisao. Želio je skončati s tim. Vi možete to skončati.« Glas mu je bio varljivo suosjećajan. Patrik je letimice pogledao Martina koji je spremno držao olovku iznad bloka. Magnetofon je zujao kao malen bumbar, no Martin je imao naviku bilježiti sam. Kaj je prstima izravnao pismo i zaustio da nešto kaže. Martin je podigao olovku, spreman da zabilježi. Upravo u tom trenu Annika je otvorila vrata. »Vani se dogodila nesreća, brzo!« rekla je i otrčala niz hodnik. Nakon sekunde šoka, Patrik i Martin potrčali su za njom. Patrik se u posljednjem času sjetio zaključati vrata. S Kajem će morati poslije nastaviti. Samo se nadao da im trenutak nije iskliznuo kroz prste. Mellberg nije mogao poreći da ne osjeća brigu. Prošlo je tek nekoliko dana, ali nije osjećao da su ostvarili pravu vezu oca i sina. Možda se mora još malo strpjeti, no nije mu se činilo da mu dječak iskazuje dužno poštovanje. Poštovanje kakvo zaslužuje otac. Bezuvjetnu ljubav o kojoj govore svi roditelji, možda pomiješanu s malo zdravog straha. Dječak kao da je bio potpuno ravnodušan. Cijeli se dan rastezao po Mellbergovu kauču, jeo goleme količine čipsa i igrao igrice. Mellbergu nije bilo jasno kako je moguće daje tako lijen. Sigurno je to naslijedio od majke. Mellberg se sjećao da je u mladosti bio vrutak snage. No čak i najvećim naporom nije se mogao prisjetiti nijednog sportskog uspjeha koji je zacijelo postigao – zapravo, nikako se nije mogao


prisjetiti sebe u kontekstu sporta – što je pripisivao zubu vremena. Njegova slika iz mladosti bila je slika mišićavog dječaka, poletna koraka. Pogledao je na sat. Još nije podne. Prstima je nestrpljivo bubnjao po ploči stola. Možda bi zapravo trebao otići doma i malo biti sa Simonom. Vjerojatno bi tako razveselio dječaka. Kad je Mellberg razmišljao o tome, zaključio bi da mu je sin vjerojatno samo stidljiv. U sebi nesumnjivo čezne za tatom, toliko dugo odsutnim, da mu priđe i izvuče ga iz ljušture. Sigurno je tako. Mellberg je uzdahnuo s olakšanjem. Sva sreća da razumije klince, inače bi dosad već odustao i pustio maloga da trune na kauču. Simon će ubrzo otkriti koliko mu se posrećilo što mu je on otac. Mellberg je žustro navukao jaknu i razmišljao o tome što bi mogao smisliti kao prikladnu aktivnost za oca i sina. Na nesreću, ova selendra, Bogu iza nogu, nije nudila mnogo dvojici pravih muškaraca. Da su u Göteborgu, mogao bi sina povesti u prvi posjet striptiz-klubu ili ga poučiti kako se igra rulet. No, istini za volju, nije znao što bi. Ma, smislit će on već nešto. Dok je prolazio pokraj Heströmovih vrata, pomislio je kako je strašno nezgodno ono što mu se dogodilo s kćeri. Još jedan znak da čovjek nikad ne zna što ga može zateći te da je najbolje uživati u djeci dok još ima vremena. S tom mišlju uvjerio se da ga nitko neće kriviti što danas ranije odlazi kući. Zviždučući krenuo je prema recepciji, ali se skamenio spazivši kako se vrata silovito otvaraju i njegovi ljudi trče prema glavnom ulazu. Nešto se događalo i, kao i obično, nitko mu se to nije potrudio javiti. »Što se zbiva?« doviknuo je Gösti, sporijem od ostalih, koji se vukao na začelju. »Nekoga su pregazili ispred zgrade.« »Pas mater«, rekao je Mellberg i potrčao koliko je god mogao. Zaustavio se tik ispred ulaza. Velik crn kamionet stajao je nasred ceste. Čovjek koji ga je vjerojatno vozio motao se uokolo i držao za glavu. Zračni jastuk aktivirao se na vozačevoj strani te je tip izgledao neozlijeđeno – samo je bio smeten. Ispred vozila, na cesti je netko ležao. Patrik i Annika klečali su tamo dok se Martin trudio umiriti vozača. Ernst je stajao malo postrance; duge su mu se ruke objesile, a lice mu je bilo mrtvački blijedo. Prišao mu je Gösta i Mellberg je uočio da tiho razgovaraju. Göstino zabrinuto lice smetalo je Mellbergu. U utrobi je osjetio neku nelagodu. »Je li itko pozvao hitnu?« upitao je i Annika mu je potvrdno odgovorila. Smeten, ne znajući što bi dalje, prišao je Ernstu i Gösti. »Što se dogodilo? Znate li?« Njihova zlokobna tišina dala mu je naslutiti da mu se neće svidjeti odgovor. Prvo je primijetio da Ernst nervozno trepće pa je pogled prikovao na njega.


»Dakle, hoće li mi itko odgovoriti ili moram izvlačiti iz vas?« »Bila je nesreća«, pištavo se javio Ernst. »Mogu li čuti neke detalje o toj ‘nesreći’?« upitao je Mellberg i dalje zureći u podređenoga. »Samo sam mu htio postaviti neka pitanja i potpuno je pukao. Tip je bio totalno sjeban u glavu. Nisam mogao ništa, je li tako?« Ernst je ratoborno podigao glas, očajnički pokušavajući povratiti nadzor nad situacijom koja mu je neočekivano kliznula iz ruku. Zlokoban osjećaj u Mellbergovoj utrobi samo je rastao. Pogledao je hrpu na cesti. »Ernste, tko leži pod vozilom? Reci mi.« Šaptao je, gotovo režao, što je Ernstu više od ičega otkrilo u kakvom je problemu. Duboko je udahnuo i prošaptao: »Morgan. Morgan Wiberg.« »Koji to kurac govoriš?« riknuo je Mellberg toliko glasno da su i Ernst i Gösta uzmaknuli, a Patrik i Annika okrenuli se prema njima. »Hedströme, znaš li ti što o tome?« upitao je Mellberg. Patrik je mračno odmahnuo glavom. »Ne, nisam dao nikakve naredbe da se Morgan privede na ispitivanje.« »Dakle, odlučio si se malo pokazati.« Mellberg je spustio glas do varljivo mirnog tona. »Rekli ste da prvo moramo provjeriti idiota. I, za razliku od nekih kolega«, Ernst je glavom mahnuo prema Patriku, »u potpunosti vjerujem vašem mišljenju i uvijek slušam što govorite.« U normalnim okolnostima laskanje bi bilo onaj pravi put, no Ernst je ovaj put toliko uprskao stvar da čak ni komplimentima nije uspio Mellberga povući na svoju stranu. »Jesam li konkretno rekao da treba privesti Morgana? Dakle, jesam li to rekao?« Ernst se malo kolebao i prošaptao: »Ne.« »Dakle, tako«, povikao je Mellberg. »Jebem ti sve, gdje je ta glupa hitna? Što su, svratili putem na kavu?« Osjetio je da mu se zlovolja širi posvuda i nije pomoglo kad je Hedström mirno izjavio: »Mislim da se ne trebaju žuriti. Nije disao otkako smo došli. Mislim da je smrt bila trenutačna.«


Mellberg je sklopio oči. U mislima je gledao kako mu se raspada cijela karijera. Sve te godine napornog rada... možda baš i ne onog policijskog, nego više probijanja političkom džunglom i održavanja prijateljstva s utjecajnima, kao i gaženja onih koji bi mu mogli stajati na putu. Sve je to postalo besmisleno samo zbog te glupe seoske vucibatine od drota. Polagano se okrenuo Ernstu. Ledenim glasom rekao je: »Suspendiran si tijekom istrage. A da sam na tvom mjestu, ne bih očekivao da ću se vratiti.« »Ali, gospodine...«, zaustio je Ernst pripremajući se protestirati. Zamuknuo je u trenu kad je Mellberg podigao prst. »Začepi«, samo je rekao, a Ernst je postao svjestan da je igra izgubljena. Može slobodno poći kući.


Göteborg, 1957. AGNES SE LIJENO PROTEZALA u velikom krevetu. Nakon vođenja ljubavi probudio bi se u njoj neki žar koji ju je činio živom i ustreptalom. Pogledala je Per-Erikova široka leđa dok je sjedio na rubu postelje i navlačio savršeno izglačane hlače od odijela. »Dakle, kad ćeš reći Elizabeth?« upitala je, tražeći nesavršenosti na crveno lakiranim noktima. Nije pronašla nijednu. Izostanak odgovora natjerao ju je da podigne pogled. »Per-Erik?« Nakašljao se. »Mislim da je malo rano. Jedva je prošlo mjesec dana od Åkeove smrti – što bi rekli ljudi da...«, prešutio je ostatak. »Mislila sam da naša veza znači više od toga što bi ‘ljudi’ rekli.« Izgovorila je to oštrinom kakvu dotad nije čuo. »Znači, draga, znači. Samo sam mislio da bismo trebali... malo pričekati«, rekao je i okrenuo se da pomiluje njezine gole noge. Agnes ga je sumnjičavo gledala. Nije uspijevala proniknuti izraz njegova lica. Smetalo joj je što joj ne uspijeva pročitati ga onako kako je čitala druge muškarce. No možda je baš zato, prvi put u životu, osjećala kako je upoznala muškarca koji je u stanju ispuniti njezina očekivanja. Bilo je i vrijeme. S pedeset tri godine izgledala je nevjerojatno dobro, ali su godine, čak i njoj, donijele neželjenu promjenu. Ubrzo se neće moći oslanjati samo na izgled. Ta ju je misao plašila i zato je bilo toliko važno da Per-Erik ispuni sva obećanja koja joj je dao. Tijekom godina njihove veze, uvijek je ona nadzirala sve. Bar je tako mislila. Agnes je tada prvi put osjetila žalac sumnje. Možda je dopustila da je izigra. Nadala se, zbog njega, da nije tako.


 HARALD SPJUTH BIO JE ZADOVOLJAN svojim životom pastora. No kao ljudsko biće ponekad se osjećao samotno. Iako mu je bilo tek četrdeset godina, nije još pronašao nikoga s kim bi dijelio život, što ga je duboko ranjavalo. Možda je pastorski ovratnik bio zapreka, jer ništa u njemu nije navodilo na zaključak kako bi mogao imati problema da pronađe ljubav. Bio je iznimno ugodan i dobar čovjek, iako sam sebe ne bi opisao tim riječima jer je bio i ponizan i stidljiv. Za samoću nije mogao kriviti ni svoj izgled. Iako nije posjedovao značajke filmskog junaka sa srebrnog platna, bio je privlačne vanjštine i guste kose. Također se odlikovao poželjnom nesklonošću debljanju jer nije dobio ni grama usprkos tome što je volio dobru hranu i kavanska druženja koja su pratila život pastora u malome gradu. Ipak, ništa mu nije išlo na ruku. Harald, unatoč tomu, nije očajavao. Pitao se što bi mu pastva rekla da dozna koliko je vrijedno u posljednje vrijeme postavljao oglase. Nakon što je iskušao plesnu školu i tečaj kuhanja – bez uspjeha – potkraj proljeća sjeo je i napisao svoj prvi osobni oglas. Otad je sve krenulo. Još nije upoznao ljubav svog života, no bio je na nekoliko zabavnih ručkova i pritom stekao nekoliko simpatičnih prijateljica s kojima se dopisivao. Kod kuće su ga na kuhinjskom stolu čekala tri pisma da ih pročita. No, dužnost je na prvome mjestu. Bio je obišao neke starije parove koji su cijenili priliku za razgovor i često su svraćali u župni dvor kad bi išli putom k crkvi. Mnogi od njegovih ambicioznijih kolega vjerojatno bi pomislili da mu je pastva premalena, ali je Harald cvjetao. Žuta pastorska kuća bila je lijepa, i uvijek se mogao diviti pogledu na crkvu koja se veličanstveno uzdizala na brdašcu, na kraju drvoredom obrubljenog puta. Dok je prolazio pokraj stare crkvene škole koja je stajala preko puta župnoga dvora, na tren se prisjetio otrovne rasprave koja se razbuktala u gradu. Neki građevinac htio je srušiti potpuno propalu zgradu i podići stambeni blok. Projekt je u trenu izazvao niz protestnih napisa, kao i pisama uredniku lokalnih novina – ljudi su tražili da se zgrada očuva pod svaku cijenu. Harald je shvaćao obje strane, no u oči mu je upadalo da većina protivnika nisu trajno nastanjeni, nego ljetni gosti s vikendicama u Fjällbacki. Naravno da su htjeli da im mjesto za odmor ostane pitoreskno i


posebno. Uživali su vikendima lutati gradićem i smatrali su se sretnicima što su pronašli takvo ugodno pribježište od poslovne svakodnevice velikoga grada. Jedini problem bio je taj što gradovi koji se ne razvijaju, umiru prije ili poslije – slika se ne može vječno držati zamrznuta. Stanovi su bili potrebni i bilo je nemoguće sve živo u Fjällbacki proglasiti nacionalnim spomenikom, ne zadirući u samu srž gradskoga života. Turizam je svakako dobrodošao, ali život se ne gasi krajem ljeta – tako je Harald razmišljao dok se uspinjao uzbrdo prema crkvi. Prije nego što bi ušao, bio je navikao pogledati zvonik zabacivši glavu što je dalje mogao. Po vjetrovitu danu, kao što je današnji, znalo bi mu se pričiniti da se zvonik njiše, a impozantan prizor tisuća tona granita koji se sprema obrušiti na njega uvijek mu je budio poštovanje prema ljudima koji su podigli veličanstvenu crkvu. Ponekad je žalio što nije živio u tim vremenima i bio jedan od klesara iz Bohusläna. Za te ljude nitko nije znao, no vlastitim su rukama stvarali sve – od najprostijih cesta do veličanstvenih statua. Ipak, bio je dovoljno mudar da zna kako je sve to romantičan san. Život im nije bio pretjerano zabavan, a on je previše cijenio sve udobnosti sadašnjosti da bi se zavaravao pustim snatrenjima kako bi mu bez njih bilo bolje. Nakon tog kratkog sanjarenja, otvorio je vrata. Osjetio je krivnju što je poželio da ondje ne zatekne Arnea. S njim je zapravo sve u redu i dobro radi svoj posao, ali je Harald morao priznati da ima problema sa starim pristašama Schartauova pijetističkog luteranizma, od kojih je Arne bio medu najzadrtijima. Čovjek bi se dobro morao potruditi da pronađe još jednog takvog mračnjaka. Kao da je uživao u jadu i neprekidno u svemu tražio negativno. Ponekad bi, dok je Arne stajao uz njega, Harald znao osjetiti kako sva radost doslovno sipi iz njega. Nije imao previše strpljenja za njegove beskonačne lamentacije o ženama-pastorima. Kad bi Harald zaradio pet kruna za svaku Arneovu pritužbu na njegovu prethodnicu, danas bi bio bogatun. Istini za volju, nije shvaćao što je toliko strašno da žena, umjesto muškarca, propovijeda riječ Božju. Kad god bi Arne otpočeo neku od svojih tirada, Harald bi morao potisnuti poriv da izjavi kako za propovijedanje Božje riječi nije potreban penis, no svaki put pravovremeno bi pregrizao jezik. Jadni Arne vjerojatno bi umro na mjestu da iz pastorovih usta čuje takvo što. Kad se našao u sakristiji, nestala je svaka nada da bi Arne mogao biti kod kuće. Harald je začuo njegov glas i pomislio da vjerojatno govori nekim jadnim turistima koji su nabasali na najkonzervativnijeg sakristana u švedskim zemljama. Načas je osjetio poriv da se iskrade. Onda je uzdahnuo i pomislio da mu je izvršiti kršćansko milosrđe i spasiti ta jadna stvorenja.


No turista nije bilo na vidiku. Umjesto toga, Arne je stajao visoko na propovjedaonici i gromkim glasom predikao praznim klupama. Harald ga je s nevjericom promatrao pitajući se koji je vrag obuzeo tog tipa. Arne je mahao rukama i naprezao sve snage kao da drži propovijed na gori – zastao je samo na trenutak spazivši Haralda na vratima. Nastavio je kao da se ništa nije dogodilo. Harald je spazio papire razasute ispod propovjedaonice. Shvatio je što je u pitanju kad je Arne, zamahnuvši, istrgnuo stranice knjige psalama i pustio ih da polete na pod. »Što to, zaboga, radite?« upitao je ljutit Harald, odlučno se uputivši središnjom lađom. »Radim ono što se već odavno trebalo obaviti«, ratoborno je uzvratio Arne. »Trgam ove proklete novotarije. Tu bezbožnost«, frknuo je i nastavio trgati stranicu za stranicom. »Ne razumijem zašto se sve staro odjednom mora promijeniti. Prije je sve bilo bolje. Sad je moral olabavio, a ljudi plešu i pjevaju bio četvrtak ili nedjelja! A da i ne spominjem da opće posvuda, bez bračnoga sakramenta!« Kosa mu je stršila uvis, te se Harald zapitao je li jadni Arne potpuno sišao s uma. Nije znao što je potaknulo taj neočekivan ispad. Arne je, naravno, iz godine u godinu u bradu mrmljao iste stavove, no nikad nije izveo nešto ovako drsko. »Arne, morate se smiriti. Molim vas, siđite s propovjedaonice pa ćemo razgovarati.« »Razgovarati! Ha! To danas svi čine«, ispalio je Arne svisoka. »Eto, to vam govorim, došlo je vrijeme za akciju! A ovo mjesto je za početak dobro kao i svako«, rekao je dok su stranice poput velikih pahulja letjele po podu. Haralda je obuzeo bijes. On skrnavi ovu veličanstvenu crkvu! Ljudska glupost mora imati granicu! »Arne, silazite otamo. Arne, da ste odmah sišli!« povikao je, na što se sakristan ukočio. Pastor nikad prije nije podigao glas. Obično je bio blag, pa je ovo djelovalo. »Imate deset sekundi da siđete ili ću doći gore i dovući vas ma koliko da ste krupni!« nastavio je Harald, rumena lica od gnjeva. Njegov pogled jasno je govorio da misli ozbiljno. Arneova ratobornost splasnula je jednako brzo kao što je i nadošla te je krotko poslušao pastorovu naredbu.


»No dobro«, rekao je tada Harald zamjetno blažim glasom, prišao Arneu i obgrlio ga oko ramena. »Idemo u župni dvor. Pristavit ću kavu pa ćemo pojesti i malo onog kolača što ga je ljubazna Signe ispekla. I onda ćemo popričati, vi i ja.« Pošli su tako središnjim prolazom prema vratima; maleni čovjek obgrlio je krupnog čovjeka. Kao kakav čudan bračni par. Monica je osjetila blagu vrtoglavicu kad je izišla iz auta. Sinoć nije dobro spavala. Pomisao na strahotu za koju optužuju Kaja držala ju je budnom do sitnih sati. Najgore od svega, ona nije imala nikakvih sumnji. Kad je čula policajca kako čita sve optužbe, od prvog časa znala je da su točne. Toliki komadići slagalice konačno su sjeli na svoja mjesta. Odjednom je imala objašnjenje za sve što se događalo tijekom njihovih zajedničkih godina. Gađenje joj je okrenulo želudac; nagnula se na auto i ispljunula malo žuči na asfalt. Cijelo jutro borila se s mučninom. Kad je stigla na posao, šef joj je rekao da ne mora raditi ako joj nije dobro – s obzirom na sve. Odbila je otići kući. Pomisao da cijeli dan prosjedi kod kuće bila joj je odbojna. Radije će trpjeti tuđe poglede nego se šetati njegovom kućom, sjediti na njegovoj sofi, kuhati u njegovoj kuhinji. Kad se prisjetila kako ju je dodirivao, iako to nije činio jako dugo, poželjela je oderati kožu sa svog tijela. No naposljetku nije imala izbora. Nakon što je pokušala na nogama ostati jedan sat, šef joj je rekao da ide kući i taj put nije prihvatio njezino odbijanje. S mučninom u želucu polagano je vozila kući. Kad je stigla do dna Galärbackena, doslovno je plazila. Vozač auta iza nje živčano je trubio, ali Monici je bilo potpuno svejedno. Da nema Morgana, spakirala bi se i odvezla k sestri. No nije ga mogla ostaviti. Poludio bi svuda osim u svojoj kućici; to što su mu oduzeli kompjutore dovoljno mu je razorilo svijet. Jučer ga je zatekla kako besciljno luta između hrpa časopisa. Bio je izgubljen bez svojih temelja u stvarnome svijetu. Nadala se da će mu policija ubrzo vratiti računala. Monica je izvukla ključ ulaznih vrata i spremala ih se otključati kad je zastala. Nije još bila spremna ući. Odjednom je osjetila čežnju da vidi sina, pa je klučeve vratila u džep, sišla stubama i stazom se uputila prema Morganovoj kućici. Sigurno će se ljutiti što mu remeti rutinu i navraća k njemu, no to joj nije bilo važno. Sjećala se kako je mirisao kao beba i kako ju je taj miris tjerao da poželi zbog njega premještati


planine. Sad je osjećala potrebu da mu još jednom pomiriši vrat, onakvom krupnom, da ga zagrli kao da je njezina stijena, umjesto obratno, kako je bilo svih ovih godina. Oprezno je pokucala na njegova vrata i čekala. Iznutra nije dopro nikakav zvuk pa je osjetila nemir. Monica je ponovno pokucala, ovaj put energičnije i napeto čekala da iznutra začuje zvuk njegovih koraka. Tišina. Pokušala je otvoriti vrata, no bila su zaključana. Nespretno je iznad vrata tragala za rezervnim ključem i konačno ga pronašla. Gdje bi mogao biti? Morgan gotovo nikad nije izlazio sam. Nikad prije nikamo nije išao bez nje ili da joj barem nije jasno rekao kamo ide. Strah joj je zagolicao grlo pa je dijelom očekivala da će ga zateći mrtvog u kućici. Toga se oduvijek užasavala. Da će jednoga dana prestati govoriti o smrti i umjesto toga pokušati je isprobati. Možda ga je gubitak računala i raspad svijeta konačno natjerao na put bez povratka. Kućica je bila pusta. Bojažljivo se osvrtala uokolo i ubrzo spazila komad papira na vrhu hrpe časopisa pokraj vrata. Prepoznala je Morganov rukopis i prije nego što je pročitala ono napisano, srce joj je zastalo. Uzdahnula je s olakšanjem kad je pročitala poruku. Tek kad su joj se ramena opustila, shvatila je koliko je grčila mišiće. »Kompjutori gotovi. Otišao s policijom po njih«, pisalo je na papiru, a strepnja se vratila. Nije to bilo oproštajno pismo kojeg se plašila, no nešto nije bilo u redu. Zašto je policija došla po njega da podigne svoja računala? Ne bi li ih uzeli sa sobom i isporučili izravno njemu? Monica je odlučila u trenu. Požurila se do auta i odvezla se cvileći gumama. Cijelim putem do Tanumshedea vozila je s gasom do daske, a šakama je toliko čvrsto stegnula upravljač da ih je oblio znoj. Dok je prolazila križanjem pokraj taverne Tanum, iza sebe začula je sirene te ju je punom brzinom pretekla hitna. Nesvjesno je ubrzala i zamalo projurila pokraj Hedmyrsa. Pred dućanom Mr. Lia morala je naglo zakočiti i pojas joj se oštro zasjekao u prsa. Hitna se zaustavila točno ispred policijske postaje, a red vozila, koji se stvorio zbog ceste zatvorene u oba smjera, podsjećao je na lančani sudar. Kad je izvila vrat, na cesti je spazila neku tamnu hrpu. Nije morala dvaput pogledati da bi znala tko je to. Kao na usporenoj snimci, otkopčala je pojas i otvorila vrata auta. Kad se izvukla, ostavila ih je širom otvorena. Osjećajući neizbježnu kob, nevjerojatno polagano uputila se prema mjestu nesreće. Prvo je ugledala krv. Crvenilo se slijevalo iz njegove glave na asfalt i u velikom krugu širilo oko njegove kose. Zatim mu je ugledala oči. Širom otvorene, mrtve.


Neki muškarac išao joj je ususret. Podigao ruke kako bi je zaustavio. Usne su mu se pokretale, govorile nešto. Ignorirala ga je i nastavila ravno naprijed. Svom težinom pala je na koljena pokraj Morgana. Položila je njegovu glavu u krilo i držala je čvrsto, ne mareći za krv koja je još curila i močila joj hlače. A onda je začula zapomaganje. Pitala se tko bi mogao zvučati tako tužno, tako bolno. I shvatila da je to ona. Vozili su preko ograničenja brzine cijelim putem do Uddevalle. Lilian ih je uvjeravala kako je Albin na sigurnom s Veronikom i Fridom, tako da iz policije mogu ravno u bolnicu. Charlotte se nadala da neće zakasniti. Majka je zvučala kao da Stigu život visi o niti i uhvatila se kako, kao u molitvi, sklapa ruke iako nije bila religiozna. Stig je bio najsrdačnija osoba koju je upoznala. Tek je sada shvatila koliko joj je postao drag za vrijeme koje je proživjela s njim i Lilian. Upoznala ga je i prije toga, no to su bili samo kratki posjeti. No nije ga pravo upoznala sve dok se nisu doselili. Veći dio njezinih osjećaja temeljio se na činjenici da je bio blizak sa Sarom. Mogao je iz njezine kćeri izvući one dobre strane za čije je postojanje Charlotte znala oduvijek, ali joj nije uspijevalo doprijeti do njih. Sara nikad nije bila nepristojna prema Stigu, nikad nije bjesnila, nije skakala kao luda, nemoćna obuzdati vlastitu energiju. S njim je mirno sjedila na rubu postelje, držala ga za ruku i pričala mu kako je toga dana bilo u školi. Charlotte se nikad nije prestala čuditi kako se Sara ponaša uz Stiga i sada je iskreno žalila što mu to nikad nije rekla. Shvatila je da je nakon Sarine smrti s njim jedva progovorila koju riječ. Bila je toliko uronila u vlastitu patnju da na njegovu nije ni pomišljala. Sigurno mu je to slomilo srce dok je ležao gore u svojoj sobi, bolestan, bolan, s vlastitim mislima kao jedinim društvom. Trebala je barem otići do njega i popričati s njim. Čim su se zaustavili na parkiralištu, Charlotte je iskočila. Potrčala je prema ulazu ne čekajući Niclasa. On je bolnicu poznavao bolje od nje pa će je ubrzo dostići. »Charlotte!« Lilian je raširenih ruku pohrlila k njoj čim je ušla u čekaonicu. Majka je jecala i svi su se okretali za njom. Uplakani ljudi uvijek su na druge imali isti učinak kao i prometne nesreće – nitko se nije mogao obuzdati da ne pogleda. Charlotte je nespretno tapšala majku po leđima. Lilian nikad nije bila osobito otvorena pa se osjećala neobično u fizičkom dodiru s njom. »O, Charlotte, bilo je strašno! Odnijela sam mu malo čaja, a on je bio potpuno u komi! Dozivala sam ga, pokušala ga prodrmati, ali nije reagirao. I nitko mi ne zna


reći što mu je. Sad je na intenzivnoj i ne dopuštaju mi da ga vidim. Zar ne bih trebala biti s njim? Što ako umre?« Lilian je tako vrištala da su je čuli po cijeloj dvorani i Charlotte je na trenutak bilo neugodno što ih svi promatraju. Onda se sabrala i podsjetila se da je majka uvijek rado dramatizirala, ali zbog toga nije nimalo manje iskreno strepila. »Sjedni, a ja ću nam potražiti kavu. Niclas će ubrzo doći, a on vjerojatno brzo može saznati nešto. Ovo su mu stari kolege.« »Stvarno misliš?« upitala je Lilian, ne puštajući kćerinu ruku. »Svakako«, rekla je Charlotte pažljivo puštajući Lilian iz stiska. Iznenadile su je vlastita mirnoća i samouvjerenost. Gubitak Sare otupio joj je emocije, što joj je omogućilo da razmišlja praktično ma koliko strepila za Stiga. Bila je sretna kad je spazila Niclasa na ulazu u čekaonicu; presrela ga je na vratima. »Mama je histerična. Idem po kavu za sve. Obećala sam joj da ćeš pokušati otkriti što se zapravo događa sa Stigom.« Niclas je kimnuo. Podigao je ruku i pomilovao je po obrazu. Lecnula se na tu neočekivanu gestu. Nije se mogla sjetiti kad ju je posljednji put dodirnuo tako nježno. »Kako si ti?« upitao ju je iskreno brižno i usprkos svoj tuzi situacije u srcu je osjetila kako joj buja nešto nalik na radost. »Dobro sam«, odgovorila je i nasmiješila mu se kako bi ga uvjerila da se neće slomiti. »Sigurna si?« »Sigurna sam. Idi sad kolegama kako bismo dobili neke konkretne odgovore.« Učinio je tako. Malo poslije, dok su ona i Lilian sjedile i pijuckale kavu, vratio se i sjeo pokraj njih. »I? Jesi li što saznao?« upitala je Charlotte trudeći se svom snagom volje natjerati ga da kaže nešto povoljno. Nažalost, nije upalilo. Niclas je odgovorio, mračna lica »Bojim se da se moramo pripremiti na najgore. Rade sve što mogu, no nisu sigurni da će Stig preživjeti dan. Moramo čekati.« Lilian je ostala bez daha i onda se bacila Niclasu oko vrata. Osjećajući se jednako nelagodno kao i Charlotte, pokušavao ju je tješiti tapšanjem po leđima. Charlotte je sve to bilo kao déjà vu. Lilian je bila ista takva dok je umirao Charlottin


otac, te su joj doktori na kraju dali sedativ kako bi malo došla sebi. Sve je tako nepošteno. Izgubiti jednog supruga dovoljno je grozno. Charlotte se okrenula Niclasu. »I nisu ti mogli ništa reći što mu je?« »Rade sve moguće pretrage i vjerojatno će na kraju otkriti o čemu je riječ. No sad je najvažnije održati ga na životu dovoljno dugo da pronađu pravu terapiju. Kako sada stvari stoje, to može biti sve od raka pa do virusne infekcije. Samo su rekli da je već odavno trebao biti u bolnici.« Charlotte je primijetila tračak krivnje na njegovu licu. Spustila je glavu na njegovo rame. »Niclase, samo si čovjek. Stig nije želio u bolnicu i kad si ga pregledavao, nije izgledalo tako loše. Povremeno bi bivao bolje i izgledao sasvim pristojno – uostalom, sâm je govorio da ga ne boli.« »Nisam ga smio slušati. Kvragu, liječnik sam, trebao sam biti pametniji.« »Ne zaboravi da nam to nije bio jedini problem«, tiho mu je rekla Charlotte, no Lilian ju je ipak čula. »Zašto su nam se sve nevolje svijeta srušile na glavu? Prvo Sara, a sad i Stig«, naricala je i ispuhivala nos u papirnatu salvetu koju joj je dodala Charlotte. Ljudi u čekaonici koji su se vratili svom štivu ponovno su ih pogledavali. Charlotte je osjetila da je obuzima nervoza. »Moraš se pribrati. Liječnici čine sve što mogu«, rekla je trudeći se zvučati što blaže, no pritom ne gubeći žestinu riječi. Lilian ju je uvrijeđeno pogledala, ali se pokorila i prestala šmrcati. Charlotte je uzdahnula, pogledala Niclasa i zakolutala očima. Nije sumnjala da majka iskreno pati zbog Stiga, no njezina sklonost da sve živo pretvori u dramu bila je neopisivo naporna. Lilian je uvijek cvala kad bi se našla u središtu pozornosti i koristila se svim raspoloživim sredstvima da se ondje zatekne, čak i u ovakvim trenucima. Takva je, a Charlotte se s naporom trudila to prihvatiti i prikriti vlastitu zlovolju. Ovaj put majka je stvarno patila. Šest sati poslije još nisu dobili nikakve vijesti. Niclas je nekoliko puta odlazio razgovarati s liječnicima, no nisu imali novih informacija. Prognoza Stigova stanja i dalje je bila neizvjesna.


»Netko mora otići doma i pogledati Albina«, rekla je Charlotte i Niclasu i Lilian. Majka je zaustila da se pobuni, ne želeći pustiti ni kćer ni zeta, no Niclas je predvidio što se sprema izreći. »Da, u pravu si. Prestravit će se ako ga Veronika pokuša staviti na spavanje kod sebe. Idem ja, vi ostanite.« Lilian je izgledala povrijeđeno, no znala je da su u pravu pa je nevoljko popustila. Niclas je poljubio Charlotte u obraz i potapšao Lilian po ramenu. »Sve će biti u redu, vidjet ćete. Ako što saznate, nazovite.« Charlotte je kimnula. Gledala ga je kako nestaje hodnikom pa se zavalila u neudoban stolac i sklopila oči. Još dugo će ovdje čekati.


Göteborg, 1958. RAZOČARANJE JE IZJEDALO Marynu nutrinu. Ništa nije ispalo onako kako je očekivala. Ništa se nije promijenilo, osim toga što više nije dobivala ni one kratke izraze nježnosti i blagosti što joj ih je majka pružala dok je Åke bio živ. Zapravo, Mary ju je jedva viđala. Ili je izlazila naći se s Per-Erikom ili je morala nekamo na zabavu. I majka kao da je digla ruke od svih pokušaja da kontrolira Marynu težinu, pa je mogla jesti sve po kući. Dosad je već uvelike nadišla svoj prijašnji rekord težine. Ponekad bi se gledala u zrcalu i vidjela samo monstruma koji toliko dugo buja u njoj. Proždrljivog, debelog, odvratnog monstruma neprekidno obavijenog odbojnim vonjem znoja. Majka se nije trudila skrivati odvratnost kad bi je gledala. Jednom je čak demonstrativno zatvorila nos u prolazu. Poniženje je i dalje boljelo. Nije bilo kako je majka obećala da će biti. Per-Erik trebao se pokazati kao puno bolji otac od Åkea, majka je trebala biti sretna te bi konačno živjeli zajedno kao prava obitelj. Monstrum bi nestao, ona nikad više ne bi trebala sjediti u podrumu, ni osjećati onaj suh, mučan, prašan vonj u ustima. Izigrana. Tako se osjećala. Izigrana. Pokušala je majku upitati kad će sve biti onako kako je obećala, no zauzvrat bi dobivala samo grube odgovore. Kad bi ustrajala, završavala je u podrumu nakon skromnog obroka Poniznosti. Lijevala je gorke suze koje su u sebi sadržavale više razočaranja nego što je mogla podnijeti. Sjedeći u tami, osjećala je kako monstrum buja. Sviđala mu se suhoća u njezinim ustima. Žderao ju je i veselio se.


 VRATA SU SE ZATVORILA ZA NJIM. Patrik je polagano ušao u predsoblje i svukao jaknu. Ostavio ju je na podu, previše iscrpljen da bi se potrudio objesiti je. »Što se dogodilo?« zabrinuto se javila Erica iz dnevne sobe. »Jesi li otkrio nešto novo?« Kad joj je ugledao lice, Patrik je osjetio krivnju što nije ostao doma s njom i Majom. Sigurno izgleda kao ruina. Tu i tamo nazvao je kući, no kaos u postaji koji je uslijedio nakon svih onih događaja skratio je razgovore i učinio ih stresnima. Čim bi se uvjerio da je doma sve u redu, uglavnom bi joj prekinuo vezu. Uvukao se u dnevnu sobu. Kao i obično, Erica je sjedila u mraku i s Majom na krilu gledala televiziju. »Žao mi je što sam bio tako otresit preko telefona«, rekao je i umorno trljao lice. »Nešto se dogodilo?« Svalio se na sofu, isprva nesposoban da odgovori. »Da«, rekao je malo poslije. »Ernstu je palo na pamet privesti na ispitivanje Morgana Wiberga – i to bez ičijeg dopuštenja. Uspio je jadnika tako izbaciti iz takta da je pobjegao kroz prozor, istrčao na ulicu i pao pod kamion.« »Moj Bože, to je strašno!« rekla je Erica. »Što je s njim?« »Umro je.« Erica je ostala bez daha. Maja je u snu malo zacvilila, ali se ponovno umirila. »Bilo je strašno, za ne povjerovati«, rekao je Patrik, zabacio glavu i zagledao se u strop. »Dok je ležao na ulici, stigla je Monica i ugledala ga. Pojurila je do njega prije nego što smo je uspjeli spriječiti, uzela njegovu glavu u krilo i ljuljala ga i zapomagala. Zvučalo je čisto neljudski. Naposljetku smo je morali otrgnuti od njega. Isuse Kriste, bilo je jezivo.« »Ernst?« upitala je Erica. »Što je s njim?« »Prvi put mislim da će stvarno dobiti nogu. Mellberga nikad nisam vidio tako bijesnog. Istog trena poslao ga je kući i mislim da se više neće vratiti. Što bi bilo krasno.«


»Kaj zna?« »Da, no to je totalno druga priča. Martin i ja smo ga ispitivali kad se to dogodilo i morali smo istrčati. Da se to dogodilo par minuta poslije, mislim da bismo ga uspjeli natjerati da progovori. Sad se skamenio i odbija izustiti ijednu riječ. Optužuje nas za Morganovu smrt, i tu je dijelom u pravu. Neki kolege iz Göteborga trebali su doći jutros ispitati Kaja, ali su to morali odgoditi na neodređeno. Kajev odvjetnik privremeno je zaustavio svako ispitivanje s obzirom na okolnosti.« »Dakle, još ne znaš je li umiješan u Sarino ubojstvo? I... u ono što se dogodilo jučer?« »Ne«, umorno je rekao Patrik. »Jedino je sigurno da Kaj nije mogao Maju izvaditi iz kolica. U to vrijeme bio je u pritvoru. E, je li Dan navraćao?« upitao je, pomilovao kćer i prebacio je k sebi na krilo. »Da, bio je. Bio je poput vjernog psa čuvara.« Erica se nasmiješila, no samo usnama. »Na kraju sam ga doslovno morala potjerati. Otišao je prije pola sata. Ne bi me iznenadilo da prenoći u našem vrtu, u vreći za spavanje.« Patrik se nasmijao. »Da, zvuči moguće. U svakom slučaju, dužnik sam mu. Dobro je znati da vas dvije danas niste bile same.« »Znaš, nas dvije upravo smo se uputile gore u krevet. Ali ako ti godi društvo, mogu još malo sjediti s tobom.« »Bez uvrede, ali radije bih neko vrijeme sjedio sam«, odgovorio je Patrik. »Donio sam doma neke spise, a onda bih još malo gledao televiziju da se opustim.« »Kako god želiš«, rekla je Erica. Ustala je, poljubila Patrika i uzela mu Maju iz krila. »Oprosti, a kako je tebi prošao dan?« upitao je kad je već bila na polovici stubišta. »Dobro«, rekla je Erica, a Patrik joj je u glasu nazro novu snagu. »Danas mi uopće nije morala spavati na grudima – spavala je u kolicima. I ne plače dulje od dvadeset minuta. Zapravo, posljednji put samo pet.« »Dobro«, rekao je. »Zvuči kao da počinješ kontrolirati situaciju.« »Aha – koje čudo da stvarno funkcionira«, rekla je i nasmijala se. Zatim se uozbiljila. »Maja odsad mora spavati isključivo u kući. Ne usuđujem se više ostaviti je vani.« »Žao mi je, ovaj... što sam sinoć bio glup«, nesigurno je rekao Patrik. Nije želio riskirati da izvali još koju glupost, pa je čupao svaku riječ, čak i ispričavajući se.


»U redu je«, rekla je. »I ja sam bila malo preosjetljiva. Ali, mislim da se stvari mijenjaju. Onaj strah kad je nestala donio je bar nešto dobro. Konačno sam shvatila koliko sam sretna zbog svakog trenutka s njom.« »Da, znam što misliš«, rekao je, mahnuo joj i ona je otišla gore. Isključio je zvuk na televizoru, izvukao kazetofon, premotao i pokrenuo snimku. U postaji je vrpcu preslušao već nekoliko puta. Bilo je to onih nekoliko snimljenih minuta takozvanog Ernstova ispitivanja Morgana. Reklo se malo toga, no nešto ga je i dalje kopkalo, ali nije bio siguran što točno. Odustao je nakon trećeg preslušavanja, sklonio kazetofon i uputio se u kuhinju. Ondje je petljao nekoliko minuta i vratio se sa šalicom vruće čokolade i tri sendviča s kavijarom i sirom, na slasnom skogaholmskom kruhu. Uključio je zvuk na televizoru i prebacio se na Crime Night na Discoveryju. Gledao je dokumentarce o stvarnim zločinima, što je za policajca možda bio neobičan način opuštanja, ali to ga je uvijek umirivalo. Zločin bi se uvijek riješio. Dok je gledao, počela mu se oblikovati iznimno intimna misao. Strašno ugodna i osnažujuća ideja koja je brzo potisnula sve slike zločina i smrti. Patrik se smiješio sjedeći u tami. Morat će u mali šoping. U ćeliji je svjetlo neumoljivo blještalo. Kaj se osjećao kao da prodire u svaki dio njega, svaki organ i stanicu. Pokušao se pred njim sakriti zakapajući lice u ruke, ali je i dalje osjećao kako mu svjetlo škaklja zatiljak. Cijeli svijet srušio mu se u samo nekoliko dana. Gledajući u retrospektivi, sad mu se činilo nevjerojatnim da se nekad osjećao nevjerojatno sigurno, potpuno nedodirljivo. Bio je član skupine koja kao da je bila iznad običnoga svijeta. Nisu bili nalik na druge. Bili su bolji, prosvjećeniji od svih ostalih. Ono što svijet nije shvaćao jest da je njima ljubav bila bit svega. Samo ljubav. Seks je bio tek malen dio cjeline. Senzualnost bi bila najtočnija riječ da to opiše. Mlada koža toliko je čista, tako neokaljana. Dječji umovi nevini su, neuprljani ružnim mislima poput umova odraslih, a postat će takvi prije ili poslije. Oni su samo tim mladima pomagali razviti se kako bi ostvarili sve svoje potencijale. Pomagali su im pojmiti što je to ljubav. Seks je bio samo oruđe, nikako sam sebi svrhom. Cilj je bio postići sklad, jedinstvo duša. Svezu između starih i mladih, prelijepu u svojoj čistoći. To nitko nije razumio. A oni su o tome beskonačno razgovarali na chatu. Koliko su glupost i uskogrudnost razmišljanja onemogućili drugim ljudima da čak i pokušaju pojmiti ono što je bilo toliko očito pripadnicima skupine. Umjesto toga, svi


drugi žarko su se trudili žigosati njihova djela kao nešto prljavo; čak su i djecu žigosali na isti način. U takvom okruženju, mogao je razumjeti zašto je Sebastian to učinio. Dječak je shvatio da nitko neće razumjeti, da će ga vječno gledati s užasom i prezirom. No Kaj nije shvaćao zašto je optužbe protiv sebe izjednačio s time da mora otići s ovoga svijeta. Iskreno je vjerovao da su u svojim susretima ostvarili duboko međusobno razumijevanje i da se Sebastianova duša, poslije prvotnog nećkanja koje se uvijek moralo nadići, svojevoljno željela sjediniti s Kajevom. Sam fizički čin Kaju nije bio toliko važan. Prava nagrada bio je doslovan osjećaj ispijanja vrutka iz fontane mladosti. Zar Sebastian to nije razumio? Zar se pretvarao sve to vrijeme ili su ga društvene norme natjerale da u posljednjem pismu razvrgne njihovu svezu? Kaja je boljelo što to nikad neće saznati. Trudio se ne razmišljati o drugom problemu. Otkako su mu javili za Morganovu smrt, trudio se potisnuti svaku misao o sinu. Kao da mu mozak nije bio kadar prihvatiti okrutnu istinu, no nemilosrdno svjetlo u ćeliji zasipalo ga je slikama koje se svim silama trudio držati na uzdi. Unatoč svemu, jedna misao prkosno ga se hvatala – pomisao da je možda to njegova kazna. Žurno ju je otjerao. Nije učinio ništa loše. Tijekom godina zavolio je druge dječake i oni su voljeli njega. Tako je bilo i tako je trebalo biti. Alternativa je bila toliko strašna da mu je bila nezamisliva. To je sigurno bila ljubav. Znao je da Morganu nije bio osobit otac. Bilo je strašno naporno. Od samog početka teško mu je bilo voljeti sina i često se divio Monici jer je bila sposobna biti privržena tom njihovom nepronicljivom, nezgrapnom djetetu. Još mu je nešto palo na pamet. Možda će ga pokušati optužiti da je dirao i Morgana. To ga je razbjesnilo. Morgan mu je ipak bio sin, njegova krv i meso. Znao je da će tako govoriti. No bio je to samo dokaz koliko su oni ograničeni i uskogrudni. To nipošto nije isto. Ljubav između oca i sina različita je od ljubavi između njega i drugih. Ona je prebivala na potpuno drugoj razini. I volio je Morgana. Znao je da Monica ne vjeruje u to, no tako je bilo. Samo nije znao kako mu prići. Morgan je odbijao sve njegove pokušaje, a ponekad bi se upitao da li mu Monica, na neki neprimjetan način, podmeće klipove. Željela ga je samo za sebe. Željela je biti jedini roditelj kojem se Morgan može obratiti. Kaja su uspješno isključili, i iako ga je korila i predbacivala mu da se ne brine za sina, znao je da u potaji želi upravo to. Sad je bilo prekasno da se išta promijeni.


Dok je oštro svjetlo fluorescentne cijevi treperilo nad njim, Kaj je legao na krevet i skutrio se poput fetusa. Dosad su patolozi na televiziji riješili tri slučaja u četrdeset pet minuta. Naizgled s lakoćom, no Patrik je znao da to nije tako jednostavno. Nadao se da će mu se sutra Pedersen javiti s novostima o pepelu s Liamove košuljice i Majina odijelca. Zatim je počeo nov slučaj. Patrik je bezvoljno gledao program i osjećao kako mu se, izvaljenom na sofi, prikrada san. No detalje slučaja nesvjesno je upijao pa se uspravio i usredotočio na ekran. Slučaj se zbio davno u Sjedinjenim Državama, no okolnosti su bile sablasno slične njegovu slučaju. Brzo je uključio snimanje na DVD-u i pritom se nadao da ne briše zadnju epizodu nekog Ericina realityja. U tom slučaju, nastradat će. U takvim prilikama njegova voljena životna partnerica obično je prijetila hrđavim škarama. Patolog zadužen za analizu govorio je naširoko i detaljno. Pokazivao je dijagrame i fotografije i njima objašnjavao tijek događaja što je jasnije mogao – Patrik je pratio s lakoćom. U mislima mu se počela oblikovati ideja pa je nervozno provjerio snima li emisiju. Morat će je pogledati još nekoliko puta. Nakon što je tri puta odvrtio dio emisije, bio je gotovo posve siguran, ali mu je bila potrebna mala pomoć vlastite memorije. Uzbuđen i savršeno svjestan važnosti svoje potrage, otišao je na kat i Ericu zatekao u spavaćoj sobi. Maja je bila pokraj nje pa je pretpostavio da mu je kći dobila malu nagradu zato što je danas dobro spavala u kolicima. »Erica«, prošaptao je i blago je prodrmao za rame. Plašio se da ne probudi Maju, no morao je razgovarati s Ericom. »Ufff«, odgovorila je i nije se ni pomaknula. »Erica, moraš se probuditi.« Ovaj put uslijedila je reakcija. Trgnula se, zbunjeno ogledala oko sebe i rekla: »Što? Što je? Maja je budna? Plače? Bolje da odem po nju.« Erica se uspravila i spremala ustati iz postelje. »Ne, ne«, rekao je Patrik, nježno je gurajući natrag u krevet. »Tiho. Maja spava kao klada.« Pokazao je mali svežanj koji se promeškoljio. »Zašto me onda budiš?« cendravo je upitala Erica. »Ako je probudiš, ubit ću te.« »Zato što te moram nešto pitati – i to ne može čekati.«


Brzo joj je iznio što je otkrio i zatim postavio pitanje koje mu je bilo u mislima. Odgovorila mu je nakon nekoliko trenutaka zapanjene šutnje. Onda joj je rekao da ode spavati, poljubio je u obraz i požurio se dolje. S mračnim izrazom lica nazvao je broj koji je potražio u imeniku. Svaka minuta bila je važna.


Göteborg, 1958. NEŠTO NIJE BILO U REDU. Pustila je da traje predugo. Od Åkeove smrti prošla je već godina i pol, a Per-Erik je na sve njezine zahtjeve uzvraćao isprikama koje su postajale sve prozirnije. Odnedavna bi joj se jedva udostojio odgovarati, a telefonski razgovori kojima ju je pozivao u hotel Eggers bili su sve rjeđi. Počela je mrziti to mjesto. Meke hotelske plahte na koži i bezličan namještaj sad su izazivali mučnu odbojnost. Željela je nešto drugo. Zaslužila je nešto bolje. Zaslužila je preseliti se u njegovu veliku vilu, biti domaćica na njegovim zabavama, uživati u poštovanju, statusu, u izvješćima po društvenim kolumnama. Što si on misli, tko je ona? Agnes je drhtala od gnjeva dok je sjedila za volanom. Kroz vjetrobran gledala je Per-Erikovu bijelu ciglenu vilu, a iza zavjesa spazila je obrise kako se kreću sobama. Njegov Volvo nije stajao na prilazu. Bio je utorak ujutro, dakle sigurno je na poslu, a Elisabeth je doma sama, vjerojatno trudeći se biti savršena mala domaćica. Rubi stolnjake, lašti srebrninu ili se bavi nečim dosadnim što se Agnes nikad ne bi udostojala raditi. Elisabeth sigurno nema pojma da će joj se život razletjeti u komadiće. Agnes nije ni najmanje oklijevala. Nije joj palo na pamet da bi Per-Erikovo sve češće izbjegavanje moglo biti posljedica zamiranja strasti prema njoj. Ne, Elisabeth je sigurno kriva što joj nije došao kao slobodan čovjek. Pravila se da je strašno nemoćna, žaljenja vrijedna, ovisna, samo kako bi ga vezala uza se. No Agnes je prozrela tu glumu iako Per-Erik nije. I ako nije bio pravi muškarac koji se može suprotstaviti svojoj ženi – Agnes nije imala tih skrupula. Odlučno je izišla iz auta, čvrsto se umotala u bundu štiteći se od jesenje studeni i brzo se stazom uputila do ulaznih vrata. Nakon samo dva zvona, Elisabeth je otvorila vrata i razvukla osmijeh koji je Agnes natjerao da se lecne od gađenja. Čeznula je da joj izbriše taj osmijeh s lica. »Dakle, pa to je Agnes! Kako lijepo što si došla u posjet.« Agnes je jasno vidjela da Elisabeth misli što govori, dok se njoj na licu čitala blaga zbunjenost. Agnes je već bila gošća u njihovu domu, no samo na večerama i proslavama. Nikad dosad nije došla nenajavljena.


»Uđi«, rekla je Elisabeth. »Oprosti zbog nereda. Da sam znala da dolaziš, malo bih pospremila.« Agnes je kročila u predvorje i osvrnula se tražeći očima nered koji je spomenula Elisabeth. Vidjela je samo da je sve na svom mjestu, što je potvrdilo njezino mišljenje da je Elisabeth nenadmašna i jadna domaćica. »Sjedni, donijet ću kavu«, uljudno je rekla Elisabeth i prije nego što ju je Agnes uspjela spriječiti, uputila se u kuhinju. Agnes nije namjeravala čavrljati s Per-Erikovom suprugom. Namjerila je dobiti ono po što je došla i otići najbrže što može, ali je nevoljko objesila bundu i sjela na sofu u dnevnoj sobi. Čim je sjela, Elisabeth se pojavila noseći pladanj sa šalicama i debelim kriškama biskvita. Kava je sigurno već bila skuhana jer je nije bilo tek nekoliko minuta. Elisabeth je sjela u naslonjač pokraj sofe. »Molim te, posluži se biskvitom. Ispekla sam ga danas.« Agnes je s odvratnošću pogledala kolač prepun maslaca i šećera te rekla: »Hvala, samo ću kavu.« Posegnula je za porculanskom šalicom s pladnja. Otpila je kavu; bila je jaka i dobra. »Da, vidim da još paziš na liniju«, rekla je Elisabeth kroz smijeh i poslužila se biskvitom. »Tu bitku izgubila sam kad su došla djeca«, rekla je i glavom mahnula prema fotografiji njihovo troje, sada već odrasle djece. Agnes se na trenutak zapitala kako će primiti vijest o razvodu roditelja i novoj pomajci, no bila je sigurna da će ih s malo truda pridobiti na svoju stranu. S vremenom će vjerojatno uvidjeti da Agnes Per-Eriku može pružiti znatno više nego ona. Gledala je kako kolač nestaje u Elisabethinim ustima, a njezina domaćica posegnula je za još jednom kriškom. Nezasitna žudnja za slatkim Agnes je podsjetila na njezinu kćer i morala se obuzdati da se ne nagne i Elisabeth ne istrgne biskvit iz ruke – onako kako je to radila djevojci. Umjesto toga, uljudno se nasmiješila i rekla: »Znam da ti je prilično čudno što dolazim ovako nenajavljeno, no nažalost moram ti priopćiti nešto neugodno.« »Nešto neugodno? Zaboga, što bi to moglo biti?« upitala je Elisabeth glasom koji bi Agnes shvatila kao upozorenje da nije bila toliko odlučna provesti sve do kraja. »Dakle, ovako stoje stvari«, rekla je Agnes i oprezno spustila šalicu.


»Per-Erik i ja smo... ovaj, mi smo razvili veliku međusobnu naklonost. I to traje već dugo.« »I sad želite izgraditi zajednički život«, ubacila se Elisabeth. Agnes je laknulo što će sve proći lakše nego što je mislila. A onda je pogledala Elisabeth i shvatila da nešto nije u redu. Da nešto stvarno nije u redu. Per-Erikova supruga gledala ju je podrugljivo se smiješeći, dok joj je u pogledu bila hladnoća koju Agnes nikad prije nije vidjela. »Shvaćam da ti je to možda šok...«, prozborila je Agnes, ne znajući hoće li njezin pomno pripremljen govor biti prikladan neočekivanim okolnostima. »Draga moja Agnes, za tvoju malu aferu znam otkad je počela. Per-Erik i ja imamo dogovor koji savršeno funkcionira za oboje. Zar si stvarno mislila da si prva? Ili posljednja?« izgovorila je Elisabeth zlobno, na što je Agnes poželjela podići ruku i pljusnuti je. »Ne znam o čemu to govoriš«, rekla je očajnički, osjećajući kako joj se tlo otvara pod nogama. »Nemoj mi reći da nisi primijetila kako Per-Erik počinje gubiti zanimanje. Ne naziva te više toliko često, teško ga uspijevaš dobiti, kad se nađete izgleda rastresen. O, da, supruga poznajem jako dobro nakon četrdeset godina braka i znam kako se ponaša u takvim situacijama. Također znam da mu je novi predmet žudnje tridesetogodišnja brineta koja radi kao tajnica u njegovoj tvrtki.« »Lažeš«, rekla je Agnes, a Elisabethino punašno lice kao da je bilo u magli. »Vjeruj što god ti drago. Pitaj Per-Erika sama. A sad mislim da bi trebala poći.« Elisabeth je ustala, uputila se u predvorje i demonstrativno s vješalice skinula Agnesinu blistavu sivu bundu. I dalje nesposobna da shvati što joj je to Elisabeth rekla, Agnes je šutke pošla za domaćicom. U šoku je stajala na prednjim stubama i puštala da je vjetar blago gurka amo-tamo; osjećala je kako u njoj buja poznat joj gnjev. Nije smjela pomišljati da može vjerovati muškarcu. Ponovno je kažnjena još jednom izdajom. Kao da se probija kroz vodu, uputila se do auta koji je parkirala malo niže u ulici i onda dugo nepomično sjedila za upravljačem. Misli su joj vrvjele glavom poput mrava, kopale duboke tunele mržnje i žudnje za osvetom. Svi davni događaji što ih je prije mnogo vremena zakopala u mračnim zakucima pamćenja sad su izranjali na svjetlo dana. Članci kojima je stezala volan pobijeljeli su. Glavu je položila na naslon i sklopila oči. Vratile su joj se slike strahotnih godina u klesarovoj kući i mogla je omirisati prljavštinu i znoj na ljudima koji su se s posla vraćali kući.


Sjetila se bolova koji su je bacali u nesvijest i vraćali iz nje dok je rađala dječake. Mirisa dima kad su gorjele kuće u Fjällbacki, povjetarca na brodu za New York, šuma gomile, zvuka pucanja šampanjskih boca, užitka bezimenih muškaraca koji su lijegali s njom, Maryna plača dok je ostavljena stajala na doku, zvuka Åkeova disanja, sve sporijeg, dok naposljetku nije stao. Per-Erikova glasa koji je nizao obećanje za obećanjem. Obećanja koja nikad nije mislio održati. Sve to i još mnogo toga treperilo joj je na sklopljenim kapcima, i ništa od toga nije joj umirivalo bijes koji je sve više rastao. Učinila je sve da dobije život kakav zaslužuje, da obnovi obilje u kojem se rodila. No život ili usud neprekidno su je ometali. Svi su se okrenuli protiv nje i činili sve što su mogli da joj otmu ono što joj je pravom pripadalo – prvo otac, zatim Anders, američki prosci, Åke i sad Per-Erik. Dug niz muškaraca kojima je zajednička osobina bila ta da su je svi redom iskorištavali i izdali. Dok je padao sumrak, sve stvarne i izmišljene uvrede stopile su se u jednu, užarenu točku u Agnesinu mozgu. Praznim pogledom gledala je Per-Erikov prilaz i, dok je sjedila u autu, obuzeo ju je neopisiv spokoj. Samo jednom u životu osjetila je takav spokoj i znala je da izvire iz uvjerenja kako postoji samo jedan način. Kad su farovi njegova auta konačno proparali tamu, Agnes je nepomično sjedila gotovo tri sata, no nije bila svjesna koliko je vremena prošlo. Vrijeme više nije bilo važno. Sva njezina osjetila bila su usredotočena na zadatak koji ju je čekao i u mislima nije imala ni tračka sumnje. Sva logika, svako znanje o posljedicama nestali su u ime nagona i želje za djelovanjem. Stisnutih očiju gledala ga je kako parkira auto, uzima aktovku koja je uvijek ležala na suvozačkom sjedalu, kako izlazi. Dok je savjesno zaključavao auto, oprezno je upalila motor i ubacila u brzinu. A onda se sve zbilo jako brzo. Nagazila je gas do daske i auto je poletio prema meti koja ništa slično nije očekivala. Presjekla je preko tratine i tek kad mu je bila na samo nekoliko metara, Per-Erik je shvatio da se nešto zbiva i okrenuo se. Pogledi su im se susreli u djeliću sekunde, a onda ga je pogodila ravno u trbuh i zabila se u bok njegova auta. Raširenih ruku svalio se na haubu njezina automobila. Gledala je kako mu kapci trepere i polagano se sklapaju. Agnes je sjedila za upravljačem i smiješila se. Nitko je nije izdao nekažnjeno.


 ANNA SE PROBUDILA osjećajući ono isto beznađe kao i svakog jutra. Nije pamtila kad je posljednji put prespavala cijelu noć. Umjesto toga, sate tame provodila je razmišljajući o tome kako da djeca i ona pobjegnu iz situacije u koju ih je uvalila. Lucas je mirno spavao pokraj nje. Ponekad bi se okrenuo u snu i ruku prebacio preko nje, a ona je morala stisnuti zube kako ne bi s gađenjem iskočila iz postelje. S obzirom na posljedice, nije vrijedilo truda. Nekoliko posljednjih dana sve kao da se ubrzavalo. Njegovi ispadi bivali su sve češći, a ona se osjećala kao da su svi zapeli u spirali koja se okreće sve brže i odnosi ih u bezdan. Iz tih dubina vratit će se samo jedno. Nije znala tko od njih dvoje. No oboje nisu mogli postojati u istome vremenu. Negdje je čitala o teoriji koja je tvrdila kako postoji paralelni svemir s paralelnim blizancem svakog živog organizma, i ako ikad susretneš dvojnika, oboje nestajete u trenu. Tako je s njom i Lucasom, samo što je njihovo uništenje sporije i kudikamo mučnije. Iz stana nisu izišli već nekoliko dana. Kad je začula Adrianov glas s madraca u kutu, oprezno je ustala i otišla po njega. Ne bi bilo pametno buditi Lucasa. Zajedno su otišli u kuhinju i počeli spremati doručak. Lucas tih dana nije jeo gotovo ništa i toliko je smršavio da mu je odjeća mlohavo visjela na tijelu. Ipak, tražio je da se svaki dan, u predviđeno vrijeme, posluže tri obroka. Adrian je cvilio i odbijao sjesti u visok stolac. Očajnički ga je ušutkivala, no bio je loše raspoložen jer je noću loše spavao. Kao da su ga progonile more. Bio je sve glasniji i sve što je Anna činila nije pomagalo. Potonula je čuvši kako se Lucas meškolji u spavaćoj sobi, a u istom trenutku Emma je počela vikati. Annin nagon govorio joj je da bježi, no znala je kako je sve bilo uzaludno. Mogla se samo pribrati i pokušati zaštititi djecu. »Koji se kurac tu zbiva?« povikao Lucas. Stajao je na vratima, opet s onim sablasnim izrazom u očima. Pogled mu je bio prazan, sulud i hladan, te je znala da će dobiti svoje.


»Jebote, možeš li natjerati svoju djecu da umuknu?« Glas mu više nije bio glasan i prijeteći, postao je gotovo blag. Tog se glasa najviše plašila. »Radim najbolje što mogu«, odgovorila je i čula koliko joj je glas drhtao. Sjedeći u visokom stolcu, Adrian je bio u stanju histerije. Vrištao je i žlicom lupao po stolu. »Ne jesti. Ne jesti«, ponavljao je do beskraja. Anna ga je mahnito pokušavala ušutkati, no bio je toliko uzbuđen da nije mogao stati. »Ne moraš jesti. Možeš ići. Ne moraš«, umirivala ga je i počela vaditi iz stolca. »E, jest će tu posranu hranu«, rekao je Lucas i dalje mirnim glasom. Anna se sledila. Adrian se divlje trgao jer ga nije spustila kao što je obećala, nego ga je umjesto toga pokušavala nasilu vratiti u stolac. »Ne jesti, ne jesti!« vrištao je iz petnih žila, a Anna je upregla svu snagu da ga zadrži u stolcu. Hladno i odlučno Lucas je uzeo krišku kruha koju je Anna stavila na stol. Jednom rukom uhvatio je Adrianovu glavu i čvrsto je stisnuo, a drugom mu je počeo trpati kruh u usta. Dječačić je počeo mahati rukama, isprva bijesno zatim sve više u panici dok mu je hrga kruha ispunjavala usta i sve više otežavala disanje. Anna je isprva stajala gotovo paralizirana, a onda joj se probudio majčinski nagon te je strah od Lucasa potpuno nestao. Jedina misao u glavi bila joj je da njezinoj djeci treba zaštita, te joj je adrenalin prostrujio žilama. Zarežala je gotovo iskonski i maknula Lucasovu ruku na stranu pa brzo Adrianu iz usta izvukla kruh; suze su mu se slijevale niz obraze. A onda se okrenula suočiti se s Lucasom. Sve brže i brže vrtlog ih je vukao u bezdan. I Mellberg se probudio nemiran, no više zbog sebičnih razloga. Tijekom noći nekoliko puta naglo se trgnuo iz sna u znoju – prizor je uvijek bio isti. Dobio je otkaz nimalo dostojanstveno. To se jednostavno ne smije dogoditi. Mora postojati način da izbjegne odgovornost za jučerašnji nesretni događaj. Prvi korak bio je otpustiti Ernsta. Taj put nije imao izbora. Mellberg je bio svjestan da je dotad bio previše blag s Lundgrenom, no do neke mjere smatrao ga je srodnom dušom. U najmanju ruku, s njim je imao više zajedničkoga nego s ostalim šminkerima iz postaje. No za razliku od Mellberga, Ernst je pokazao katastrofalan manjak prosudbe koji se, s punim pravom, prometnuo u njegovu propast. Kardinalna pogreška. Stvarno je Lundgrena smatrao pametnijim.


Uzdahnuo je i prebacio noge preko ruba postelje. Uvijek je spavao samo u gaćicama te je rukom posegnuo među noge, ispod velikog trbuha da se počeše i namjesti alat. Mellberg je pogledao na sat. Nekoliko minuta do devet. Prekasno da se pojavi na vrijeme na poslu, no jučer su otišli tek oko osam jer su morali detaljno analizirati sve što se dogodilo. On je već počeo lickati svoje izvješće nadređenima. Bilo je važno držati se činjenica i nijednom ne pogriješiti. Bilo je glavno ograničiti štetu. Uputio se u dnevnu sobu i na trenutak zastao diveći se Simonu. Ležao je na leđima, na sofi, hrkao otvorenih usta dok mu je jedna noga visjela preko ruba. Pokrivač mu je spuznuo i Mellberg se nije mogao oprijeti pomisli kako sin nalikuje na njega. Simon nije bio nekakav kržljavi klinac, nego snažno građen mlad čovjek koji će zasigurno poći očevim stopama, ako se ikad uspije pribrati. Gurnuo ga je nožnim palcem. »Ej, Simone, budi se.« Dječak ga je ignorirao i samo se okrenuo na bok, licem prema naslonu sofe. Mellberg ga je nemilosrdno bockao. I on je cijenio priliku da dulje spava, ali ovo nije bilo praznično logorovanje. »Čuješ me? Rekao sam, ustaj.« Reakcija je izostala pa je Mellberg uzdahnuo. Morat će se poslužiti teškom artiljerijom. Otišao je u kuhinju, pustio vodu sve dok nije potekla ona ledena, napunio vrč do vrha i onda se mirno otputio u dnevnu sobu. Veselo se smiješeći, zalio je ledenom vodom sina po tijelu i postigao željeni učinak. »Jebote!« zaurlao je Simon i u tren oka nestao sa sofe. Drhturio je i s poda zgrabio ručnik da se obriše. »Koji ti je vrag, što to radiš?« mrzovoljno je upitao i navukao majicu s lubanjom i imenom nekog heavy-metal benda. »Doručak za pet minuta«, rekao je Mellberg i zviždučući otišao u kuhinju. Na trenutak je zaboravio svoje profesionalne brige i bio nevjerojatno zadovoljan naumom koji je skovao za njihove buduće aktivnosti. U nedostatku porno-klubova i kockarnica, morat će se zadovoljiti onim što imaju, a u Tanumshedeu to je značilo Muzej petroglifa. Ne zato što bi ga osobito zanimale črčkarije na kamenim pločama, nego zato što su to mogli raditi zajedno. Zato što je odlučio da će zajedništvo biti nova vodilja njihova odnosa. Nema više beskrajnih videoigara, nema više televizije dokasna jer to ubija svaku komunikaciju. Umjesto toga, večerat će zajedno, živo raspravljati, a poslije toga možda partija Monopolija kojom će zaključiti večer.


Ushićeno je za doručkom Simonu iznio plan, ali je morao priznati da ga je dječakova reakcija pomalo razočarala. Eto ti ga na, on daje sve od sebe kako bi se mogli upoznati. On se odriče aktivnosti u kojima sam uživa i žrtvuje sebe predlažući dječaku posjet muzeju. Simon je uzvratio mrzovoljnim zurenjem u zdjelu rižinih pahuljica. Razmažen, eto što je. Majka ga je u tren oka poslala ocu. Dječaku su očito trebali stega i vodstvo. Mellberg je uzdahnuo i uputio se na posao. Biti roditelj velika je obveza. Patrik je na poslu bio već u osam. I on je loše spavao – manje-više čekao je da stigne jutro kako bi mogao obaviti ono što se mora. Prvo je bilo provjeriti je li sinoćnji razgovor išta promijenio. Prst mu je malo drhtao dok je ukucavao broj koji je već znao napamet. »Bolnica Uddevalla.« Izdiktirao je ime liječnika s kojim je želio razgovarati i nestrpljivo čekao dok su ga zvali. Poslije naizgled čitave vječnosti prespojili su poziv. »Da, halo, ovdje Patrik Hedström. Razgovarali smo sinoć. Želio bih znati jesu li moje informacije bile korisne.« Napeto je slušao i onda stisnutu šaku pobjedonosno podigao uvis. Da! Bio je u pravu! Spustio je slušalicu i fućkao razmišljajući o posljedicama koje je potvrdila njegova slutnja. Danas će biti mnogo posla. Drugi poziv uputio je okružnom tužitelju. S istim zahtjevom nazvao ga je i prije godinu dana, a kako je u pitanju bilo nešto zaista neuobičajeno, nadao se da tužitelja neće spopasti napadaj ljutnje. »Da, točno ste čuli. Moram dobiti dozvolu za ekshumaciju. Ponavljam, tako je. Ne, nije isti grob. Taj smo već otvorili, nije li tako?« Govorio je polagano i razgovijetno, trudio se da ne zvuči nervozno. »Da, ovaj put je također hitno i bio bih zahvalan kad biste zahtjev odmah obradili. Sve potrebne dokumente upravo šaljem faksom. Vjerojatno ste ih već primili. Dokumenti se odnose na dva zahtjeva – nalog za ekshumaciju, kao i nalog za premetačinu.« Tužitelj se i dalje nećkao pa je Patrik osjetio kako u njemu raste nervoza. S jedva primjetno reskim glasom rekao je: »Istražujemo ubojstvo djeteta, a na kocki je možda život još jedne osobe. Ovaj zahtjev ne šaljem olako, to činim nakon pomnog razmišljanja i samo zato što nastavak i napredak istrage to zahtijevaju. Stoga dolazim


do vas kako bih uklonio sve zapreke i ovo obradio najbrže što mogu. Drago bi mi bilo odgovor dobiti do ručka. Što se tiče oba slučaja.« Spustio je slušalicu i nadao se kako njegov mali ispad neće imati suprotan učinak i zakočiti sve. Ipak, morao je riskirati. Nakon što je obavio ono najgore, ostao mu je treći poziv. Kad se Pedersen javio, zvučao je umorno: »Halo, Hedströme«, rekao je. »Dobro jutro, dobro jutro. Zvuči kao da si sinoć potegnuo dokasna.« »Da, ovdje se u sitne sate nakupilo puno posla. No već smo pri kraju – ostala je još samo papirologija i onda se gubimo odavde.« »Zvuči kao gadna noć«, rekao je Patrik i načas osjetio krivnju jer je patologa nazvao i gnjavio ga nakon očito teške noćne smjene. »Slutim da želiš čuti rezultate ispitivanja pepela s majice i odijelca. Dobio sam ih još jučer kasno popodne, ali je ovdje nastala ludnica.« Umorno je uzdahnuo. »Jesam li točno čuo da odijelce pripada tvojoj kćeri?« »Da, tako je«, rekao je Patrik. »Neki dan bilo je doma gadno, no Bogu hvala pa je zdrava i čitava.« »Lijepo čuti«, rekao je Pedersen. »Sad mi je jasno zašto si na iglama dok čekaš nalaze.« »Ne poričem. Zapravo, nisam mislio da si već dobio rezultate. Dakle, što ste otkrili?« Pedersen se nakašljao. »Da vidimo... da, čini se da nema nikakve sumnje. Sastav pepela identičan je onom iz pluća djevojčice.« Patrik je izdahnuo i tek tada shvatio koliko je bio napet. »Dakle, to bi bilo to.« »To je to«, rekao je Pedersen. »Jesi li uspio potvrditi izvor pepela? Je li životinjski ili ljudski?« »Nažalost, to nismo mogli odrediti. Ostaci su previše propali i pepeo je previše sitan. S većim uzorkom mogli bismo otkriti, no...« »Čekat ću rezultate pretrage kuće koja je u tijeku. Potraga za pepelom nam je na vrhu popisa. Ako ga pronađemo, odmah ću ti poslati uzorak na analizu. Možda pronađeš veće čestice«, s nadom je rekao Patrik. »Može, samo ne računaj previše na to«, rekao je Pedersen. »Više ne računam ni na što. Ali se uvijek mogu nadati.«


Nakon što je riješio formalnosti, Patrik je nestrpljivo nogama bubnjao po podu. Prije nego što stigne odluka tužiteljstva, nije imao gotovo ništa konkretno. Samo je znao da neće moći sjediti u uredu nekoliko sati i vrtjeti palčeve. Čuo je kako ostali dolaze na posao, jedan po jedan, pa je odlučio sazvati sastanak. Morao ih je izvijestiti o svemu i onda je shvatio da će onim što je pokrenuo sinoć i jutros zateći i iznenaditi sve njih. Imao je pravo. Uslijedila je bujica pitanja – Patrik je odgovarao najbolje što je mogao, no mnogo toga još nije bio kadar objasniti. Previše toga. Charlotte je protrljala oči i rasanila se. Ona i Lilian dobile su krevete u sobici pokraj intenzivne, ali se nijedna nije uspjela naspavati. Budući da Charlotte od doma nije ponijela ništa, spavala je u odjeći i dok se protezala, osjećala se potpuno zgužvano i neuredno. »Imaš li češalj?« upitala je majku koja je također ustala. »Da, mislim da imam«, rekla je Lilian i počela prekapati po izlizanoj torbici. Pronašla ga je na samome dnu i dodala joj ga. U kupaonici, Charlotte je stala pred zrcalo i promatrala se kritičkim okom. Svjetlo je nemilosrdno blještalo i jasno otkrivalo tamne kolobare ispod očiju, a kosa joj je stršila u nekakvoj uvrnutoj frizuri. Pažljivo je češljala zapetljano pramenje sve dok joj kosa nije poprimila normalan oblik. Istodobno, sve vezano uz vlastiti izgled činilo joj se potpuno nevažnim. Sara joj je i dalje lebdjela negdje u kutu oka i čeličnim stiskom stezala joj srce. Želudac joj je zakrulio, no prije nego što se uputi u kantinu htjela je uhvatiti liječnika koji bi joj mogao reći kako je Stig. Svaki put kad je noću začula korake pred vratima budila se spremna dočekati liječnika s ozbiljnim izrazom na licu. Kako ih nitko nije ometao, pretpostavila je da je, u ovom slučaju, manjak vijesti ona dobra vijest. Ipak je željela doznati nešto pa je izišla u hodnik i upitala se kojim putem krenuti. Bolničarka u prolazu pokazala joj je put do salona za osoblje. Premišljala se bi li uključila mobitel i prvo nazvala Niclasa, ali je odlučila pričekati dok ne porazgovara s liječnikom. On i Albin vjerojatno još spavaju pa ih nije željela prerano buditi. Albin bi ostatak dana bio mrzovoljan. Glavom je provirila kroz vrata koja joj je pokazala bolničarka i tiho se nakašljala. Visok muškarac sjedio je, pio kavu i prelistavao časopis. Po onome što je govorio Niclas, za liječnika je bilo neobično da sjedne čak i na trenutak, pa joj je bilo


gotovo neugodno što ga ometa. Zatim se prisjetila zašto je došla i nakašljala se malo glasnije. Taj ju je put čuo i pogledao upitno. »Oprostite, ali moj poočim Stig Florin primljen je jučer u bolnicu i nismo čuli ništa od kasno sinoć. Znate li kako mu je?« Čini li joj se to ili je liječnik na lice navukao nekakav čudan izraz? Ako je tako bilo, onda je nestao jednako brzo kao što se i pojavio. »Stig Florin? Tijekom noći stabilizirali smo mu vitalne funkcije i sad je budan.« »Stvarno?« upitala je Charlotte i zasjala od radosti. »Možemo li ga vidjeti? I majka mi je ovdje.« Ponovno taj čudni izraz. Charlotte je unatoč dobrim vijestima počela osjećati nelagodu. Zar joj nešto prešućuje? Odgovor je zvučao nesigurno: »Ja... mislim da to baš i nije pametno. Još je slab i mora se odmarati.« »Dobro, ali možete li mi bar nakratko pustiti majku? Ne može škoditi, a moglo bi samo pomoći. Jako su bliski.« »Vjerujem«, rekao je liječnik. »No, nažalost mislim da morate pričekati. Trenutačno nikoga ne puštaju do gospodina Florina.« »Ali zašto...« »Morate pričekati«, otresito je rekao liječnik, a ona se počela stvarno ljutiti na njega. Zar na medicini ne prolaze neki kolegij o ponašanju prema pacijentovoj rodbini? Bio je gotovo grub. I mogao je zahvaliti sretnim zvijezdama što je ona, a ne Lilian, došla razgovarati s njim. Da se ovako ponio prema majci, čuo bi takvu jezikovu juhu da bi mu od nje gotovo otpale uši. Charlotte je znala kako je sama previše krotka u takvim trenucima, pa je samo promrmljala nešto i onda se povukla u hodnik. Razmišljala je što će reći majci. Nešto joj je tu bilo sumnjivo. Nije sve kako treba, no ni za živu glavu nije uspijevala shvatiti o čemu je riječ. Možda bi joj Niclas mogao objasniti. Odlučila je riskirati i probuditi njega i Albina. Nazvala je. Nadala se da će je on moći umiriti. Već je slutila kako joj se priviđaju stvari. Poslije sastanka Patrik je sjeo u auto i odvezao se u Uddevallu. Nije mogao sjediti i čekati – morao je raditi nešto. Cijelim putem u mislima je prevrtao mogućnosti. Sve su bile podjednako neugodne.


Objasnili su mu kako će doći do Odjela intenzivne njege, ali je ipak nekoliko puta zalutao prije nego što ga je pronašao. Zašto je tako prokleto teško snaći se po bolnicama? To vjerojatno ima veze s njegovim ušljivim osjećajem za orijentaciju. Erica je bila obiteljski navigator. Ponekad mu se činilo da je obdarena šestim čulom koje bi je vodilo u pravom smjeru. Zaustavio je bolničarku. »Tražim Rolfa Wiesela. Gdje bih ga mogao pronaći?« Pokazala je niz hodnik. Visok muškarac u bijeloj kuti udaljavao se od njega pa je doviknuo: »Doktore Wiesel?« On se okrenuo: »Molim?« Patrik je požurio k njemu i ispružio ruku. »Patrik Hedström, policijska uprava Tanumshede. Razgovarali smo sinoć.« »A, da«, rekao je liječnik stišćući Patrikovu ruku. »Nazvali ste u zadnji čas, moram priznati. Nismo imali pojma koju bismo terapiju odabrali, a bez pravih lijekova sigurno bismo ga izgubili.« »Drago mi je što sam pomogao«, rekao je Patrik, pomalo posramljen sugovornikovim žarom. Malo se i ponosio – ne spašava živote baš svakog dana. »Dođite sa mnom«, rekao je doktor Wiesel i pokazao prema vratima salona. Ušao je prvi, Patrik za njim. »Jeste li za kavu?« »Da, molim«, rekao je Patrik i tada shvatio da je u postaji zaboravio popiti prvu kavu. U glavi mu se motalo toliko toga da je propustio najvažniji dio jutarnje rutine. Sjeli su za ljepljivi kuhinjski stol i pijuckali kavu, lošu gotovo kao i onu u postaji. »Oprostite. Mislim da predugo stoji u loncu«, rekao je doktor Wiesel, no Patrik je samo odmahnuo rukom – nije važno. »Dakle, kako ste došli do zaključka da je kod pacijenta prisutno trovanje arsenom?« znatiželjno je upitao liječnik. Patrik mu je ispričao kako je gledao dokumentarac na Discoveryju i onda to spojio s nekim podacima kojima je prije raspolagao. »Pa, taj otrov nije baš uobičajen, zato smo ga teško identificirali«, rekao je doktor Wiesel mašući glavom. »Kakvo je trenutačno stanje?« »Preživjet će, ali će posljedice trpjeti ostatak života – čini se kao da je posljednja doza bila stvarno golema. No to ćemo ustanoviti poslije.«


»Analizom kose i noktiju?« upitao je Patrik koji je to saznao iz sinoćnje emisije. »Da, upravo tako. Arsen se u tijelu zadržava u kosi i noktima. Analizom količina i usporedbom s brzinom rasta kose i noktiju, možemo gotovo točno utvrditi kada je primio doze arsena, čak i kolike su bile.« »Pobrinuli ste se da ga nitko ne posjeti?« »Da – još sinoć, nakon što smo potvrdili da je riječ o trovanju arsenom. Apsolutna zabrana pristupa, osim dežurnom liječničkom osoblju. Njegova pastorka bila je malo prije ovdje i raspitivala se za njega. Rekao sam samo da mu je stanje stabilno i da ga još ne mogu vidjeti.« »Dobro«, rekao je Patrik. »Znate li tko je počinitelj?« oprezno je upitao liječnik. Patrik je malo razmislio prije nego što je odgovorio: »Imamo pretpostavke i nadam se da ćemo ih danas potvrditi.« »Nadam se. Svatko sposoban za takvo što ne bi trebao biti na slobodi. Trovanje arsenom izaziva osobito bolne simptome prije nego što nastupi smrt. Žrtva strahovito pati.« »To mi je jasno«, mračno je rekao Patrik. »No čuo sam da postoji bolest koju se može zamijeniti za trovanje arsenom.« Liječnik je kimnuo: »Da, Guillain-Barre. Imunosni sustav tijela napada živce i razara mijelinsku ovojnicu. Simptomi su veoma slični trovanju arsenom. Da niste nazvali, bilo bi prilično vjerojatno da bismo postavili upravo tu dijagnozu.« Patrik se nasmiješio. »Lijepo je kad se čovjeku tu i tamo posreći.« Onda se ponovno uozbiljio. »Ali, kao što rekoh, pobrinite se da nitko ne ulazi u sobu. Mi ćemo popodne obaviti svoje najbolje što možemo.« Rukovali su se te je Patrik izišao u hodnik. Na trenutak mu se učinilo da je u daljini spazio Charlotte. Vrata su se zatvorila za njim.


Göteborg, 1958. U UTORAK JOJ JE ŽIVOT DOSTIGAO apsolutni vrhunac. Taj hladan, siv, maglovit utorak zauvijek će joj ostati usječen u pamćenje. Iako se, istini za volju, nije sjećala previše detalja. Većinom je pamtila da su joj došli očevi prijatelji i rekli joj da je majka učinila nešto strašno i da Mary mora poći s gospođom iz socijalne skrbi. Na licima im je čitala kako ih peče savjest što je ne mogu barem na nekoliko dana povesti k sebi doma. No nijedan od očevih mizernih kompanjona vjerojatno ne bi htio kod kuće držati tako odvratno debelu djevojku poput nje. U nedostatku bilo kakve rodbine, morala je spakirati ono najnužnije i poći sa sitnom, starom gospođom koja je došla po nju. Godine koje su slijedile pamtila je samo u snovima. Nisu to bile more – zapravo, nije imala razloga žaliti se na tri udomiteljske obitelji u kojima je prebivala do osamnaeste godine. Ostao je samo snažan osjećaj da nikom nije bila ništa više osim predmeta znatiželje. Takva postane djevojka ako je s četrnaest godina neopisivo debela i kći ubojice. Razni udomitelji nisu imali ni želju ni snage upoznati djevojku koju im je dodijelila socijalna skrb. S druge strane, nisu imali ništa protiv tračeva o majci kad bi im znatiželjni prijatelji i poznanici dolazili u posjet i buljili u Mary. Mrzila ih je sve do posljednjega. Najviše od svih mrzila je majku. Mrzila ju je zato što je napustila svoju kćer jedinicu. Mrzila ju je zato što joj je Mary značila toliko malo u usporedbi s muškarcem – bila je za njega spremna žrtvovati sve, no ništa za kćer. Kad je razmišljala o svemu što je žrtvovala za majku, poniženje je bivalo još veće. Majka ju je samo iskoristila – to joj je bilo jasno. Tijekom četrnaeste godine također je shvatila ono što je trebala shvatiti još davno. Da je majka nikad nije voljela. Trudila se samu sebe uvjeriti da majka govori istinu. Da je činila to što je činila zato što ju je voljela. Batine, podrum, žlice pune Poniznosti. Ali to nije bila istina. Majka je uživala nanositi bol Mary zato što ju je istinski prezirala i smijala joj se iza leđa. Zato je Mary iz kuće odlučila ponijeti samo jedno. Dopustili su joj da u sat vremena odabere nekoliko stvari iz kuće – ostatak će prodati zajedno sa stanom. Dok je lutala po sobama, glavom su joj prolijetale uspomene – otac u naslonjaču s naočalama navrh nosa potpuno uronio u novine, majka za toaletnim stolićem uređuje se za zabavu, ona sama iskrada se u kuhinju kako bi pokušala pronaći nešto


za jelo. Sve te slike nadolazile su joj kao u nekom sumanutom kaleidoskopu; osjetila je da joj se želudac okreće. Sljedećeg trenutka pojurila je u zahod i izrigala smrdljivu kašu koja joj je na oči natjerala suze. Šmrcajući, usta je otrla nadlanicom i sjela naslonivši se na zid, pa plakala s glavom među koljenima. Kad je odlazila iz kuće uzela je samo jedno. Modru drvenu žlicu. Punu Poniznosti.


 NITKO SE NIJE BUNIO što je Niclas uzeo slobodan dan. Aina je čak promrmljala nešto u smislu kako je već bilo i vrijeme, i zatim otkazala sve preglede za taj dan. Niclas je puzao po podu i lovio Albina koji je trčao kao lud između stvari razasutih na podu. Još je bio u pidžami iako je već prošlo podne. Bit će to jedan od onih dana koje je Niclas provodio u majici i donjem dijelu trenirke u kojima je spavao. Albin se smijao kako ga Niclas nikad dotad nije čuo – to ga je natjeralo da još brže puzi za njim. Zaboljelo ga je srce kad je shvatio kako se ne sjeća da se ikada tako igrao sa Sarom. Uvijek je bio prezaposlen. Do glave pun vlastite važnosti i svega što je želio učiniti i postići. Osjećajući se pomalo nadmoćnim, igre i gluposti s djecom prepustio je Charlotte kojoj je to jako dobro išlo. Prvi put upitao se nije li upravo on izvukao lošiju kartu. Onda mu je nešto palo na pamet i natjeralo da se naglo zaustavi i brzo udahne. Nije znao koja je bila Sarina najdraža igra. Ili koju je dječju emisiju najviše voljela gledati na televiziji; niti je li radije crtala crvenom ili plavom bojicom. Ni koji joj je bio omiljeni predmet u školi, ni koju bi knjigu uvijek odabrala da joj Charlotte čita prije spavanja. O kćeri nije znao ništa važno. Apsolutno ništa. Mogla je isto tako biti susjedova kći – sudeći po tome koliko je znao o njoj. Jedino je, činilo mu se tako, znao da je teška, tvrdoglava i agresivna. Da je tukla malenog brata, razbijala stvari po kući i napadala druge učenike. No ništa od toga nije bilo Sara – bilo je to samo ono što je činila. Ta spoznaja natjerala ga je da se u boli skutri na podu. Sad je bilo prekasno da je upozna. Više je nije bilo. Albin kao da je osjetio kako nešto nije u redu. Prestao je divljati, prikrao se Niclasu i kao kakva životinjica pripio se uz njegovo tijelo. Tako su ležali, jedan kraj drugoga. Nekoliko minuta poslije zazvonilo je na vratima. Niclas se trgnuo i Albin se nervozno osvrnuo oko sebe. »Ne brini se«, rekao je Niclas. »To je vjerojatno neki neznanac koji nešto prodaje.«


Podigao je dječaka i otišao otvoriti. Na vratima je stajao Patrik i s njim neki nepoznati tipovi. »Što je sad?« umorno je upitao Niclas. »Imamo nalog za premetačinu kuće«, rekao je Patrik i pružio mu dokument. »Pa već ste jednom bili«, zatečeno je rekao Niclas i pregledao spis. Kad je došao do polovice, raskolačio je oči i zbunjeno pogledao Patrika. »Koji je ovo vrag? Pokušaj ubojstva Stiga Florina? Ovo je neka šala.« Patrik se nije smijao. »Nažalost, bojim se da nije. Upravo ga liječe od trovanja arsenom. Jedva je preživio noć.« »Trovanje arsenom?« iznenađeno je rekao Niclas. »Ali, kako...« Još nije uspijevao pojmiti što se zbivalo i nije se micao s praga. »To namjeravamo otkriti. Ako biste bili ljubazni i pustili nas unutra...« Niclas je bez riječi stao u stranu. Oni iza Patrika uzeli su svoje kovčege i opremu i odlučno ušli u kuću. Patrik je ostao s Niclasom u predvorju; kao da je malo oklijevao prije nego je rekao: »Također imamo nalog za ekshumaciju Lennartova groba. Vjerojatno su već počeli.« Niclas je razjapio usta. Sve to bilo je toliko nadrealno da nije uspijevao pojmiti što se uopće zbiva. »Ali, zašto? Što... tko...?« mucao je. »Ne možemo sve objasniti odmah, ali uvjereni smo da je i on također otrovan arsenom. Iako nije imao toliko sreće kao Stig«, mračno je dodao Patrik. »Bio bih vam zahvalan ako biste sada pustili moje ljude da obave svoj posao.« Patrik nije čekao odgovor – ušao je u kuću. Ne znajući što bi dalje, Niclas je otišao u kuhinju i sjeo za stol, ne puštajući Albina iz ruku. Smjestio ga je u visoki stolac i podmitio ga biskvitom ne bi li ostao miran. A pitanja su mu prolijetala glavom. Martin je drhturio na oštrom vjetru. Kaput uniforme slabo ga je štitio od hladnih vjetrova što su brijali grobljem. Netom nakon što su stigli, kiša je počela sipiti. Cijela operacija izazvala mu je mučninu. Bio je na samo nekoliko pogreba, no stajati i gledati kako se lijes diže iz zemlje umjesto da se spušta bilo je jednako loše kao i gledati film unatraške. Shvatio je zašto ga je Patrik zamolio da preuzme ovaj zadatak. Patrik je prošao to isto prije samo nekoliko mjeseci, a jednom u životu


svakako je dosta. Kad je potvrdio tu slutnju, učinilo mu se da čuje grobara kako mrmlja: »Vi u stanici sigurno se kladite koliko starčeka možete izvaditi u najkraćem mogućem roku.« Martin nije odgovorio – mislio je da neko vrijeme ne bi bilo pametno tužitelju dostavljati ikakve zahtjeve. Torbjörn Ruud prišao mu je i stao kraj njega. Nije se mogao suzdržati: »Mislim da bi bilo pametno ovdje u Fjällbacki na ljesove stavljati elastičnu užad – tako ih možete lako izvući kad god to poželite.« Martin nije mogao suspregnuti smiješak usprkos neprikladnom trenutku i obojica su se s mukom suzdržavala da ne prasnu u smijeh kad je Ruudu zazvonio mobitel. »Da, Ruud ovdje.« Slušao je, prekinuo i okrenuo se Martinu: »Upravo ulaze kod Florinovih. Ondje su trojica, ovdje su dvojica pa ćemo vidjeti hoćemo li se morati pregrupirati.« »Što ovdje morate obaviti, mislim, u ovom trenu?« upitao je Martin. »Nema nekog posla. Sad samo pazimo da se sve prebaci uz što manju kontaminaciju. Uzet ćemo i uzorke tla. No, najvažnije je tijelo prebaciti patologu da iz njega izvuku potrebni uzorci. Čim odvezu sanduk, idemo do Florinovih pomoći u pretresu. Pretpostavljam da idete i vi?« Martin je kimnuo. »Da, tako sam mislio.« Malo je zastao. »U kakvu se to prokletu zbrku pretvorilo.« Ruud je kimnuo. »Tu ste u pravu.« Presahnule su im teme za razgovor pa su šutke stajali čekajući da ljudi oko groba obave svoje. Malo poslije toga ugledali su poklopac lijesa. Lennart Klinga ponovno se našao iznad zemlje. Boljelo ga je cijelo tijelo. Stig je spazio mutne pojave koje lebde oko njega i onda nestaju. Pokušao je otvoriti usta i reći nešto, no kao da ga nije slušao nijedan dio tijela. Osjećao se kao da je bio u ringu s Tysonom i kolosalno izgubio. Na trenutak se upitao je li mrtav. Ovako se živ čovjek ni u kojem slučaju ne može osjećati. Ta misao izazvala je paniku te je upregnuo svu snagu i pokušao pokrenuti glasnice. Negdje daleko, daleko, začuo je graktanje koje bi moglo biti njegov glas. I bio je. Jedna od mutnih prikaza prišla mu je i poprimila jasnije obrise. Ugledao je žensko lice, zažmirkao i pokušao izoštriti sliku.


»Gdje?« ispalio je u nadi da će shvatiti što time misli. Shvatila je. »U bolnici ste u Uddevalli. Ovdje ste od jučer.« »Živ?« zagraktao je. »Da, živi ste«, odgovorila je bolničarka sa smiješkom. Imala je okruglo, iskreno lice. »Bili ste na rubu, moram vam reći, ali ste prebrodili ono najgore.« Da se mogao nasmijati, smijao bi se. »Ono najgore.« Da, da, lako je njoj reći. Nije znala kako mu svaka žilica u tijelu gori i kako ga boli sve do kostiju. No očito je bio živ – bilo kako bilo. S naporom je pokušao usnama uobličiti još koju riječ. »Gospođo?« Nije čuo njezino ime. Načas mu se učinilo daje bolničarki na licu zatitrao nekakav čudan izraz, ali je ubrzo iščeznuo. Nesumnjivo se bol poigrava s njim. »Sada se morate malo odmoriti«, rekla je. »Ubrzo ćete moći primiti posjete.« Zadovoljio se time. Iscrpljenost ga je preplavila, a on je dopustio da ga ponese. Nije mrtav, to je najvažnije. U bolnici je, ali nije mrtav. Iznimno pozorno pretražili su svaki milimetar kuće. Nisu si smjeli dopustiti da previde nešto, ali nisu imali ni cijeli dan. Kad završe, izgledat će kao da je kuću poharao uragan, no Patrik je znao što trebaju naći i bio je siguran da se to negdje nalazi. Nije namjeravao otići sve dok to ne pronađe. »Kako ide?« začuo je Martinov glas s vrata. Patrik se okrenuo. »Pročešljali smo polovicu soba u prizemlju. Još ništa. Što je s vama?« »Dakle, kovčeg je na putu. Usuđujem se reći, čisti nadrealizam.« »Računaj da će ti se slike kad-tad vratiti u nekoj od mora. Meni su ruke kostura izlazile kroz poklopac lijesa i slično.« »Prestani.« Martin je iskrivio lice. »Još niste ništa pronašli?« upitao je, većinom kako bi rastjerao slike o kojima je Patrik govorio. »Ne, ništa«, zlovoljno je odvratio Patrik. »No mora biti ovdje. Osjećam to.« »Oduvijek sam mislio da imaš jaku žensku stranu – dakle riječ je o ženskoj intuiciji«, rekao je Martin i osmjehnuo se. »Daj, budi koristan umjesto što tu stojiš i gaziš mi muževnost.« Martin ga je shvatio doslovno i uputio se pronaći vlastiti kutak za pretres.


Patriku je na usnama zatitrao smiješak, ali je ubrzo nestao. Pred sobom je ugledao Majino tjelešce u ubojičinim rukama, a od bijesa koji ga je spopao zacrvenjelo mu se pred očima. Dva sata poslije, počeo se osjećati poraženo. Prošli su cijelo prizemlje i podrum, no nisu pronašli ništa. Ipak, mogli su potvrditi da je Lilian iznimno marna kućanica. Tehničari su pokupili veći broj malih spremnika koje su pronašli u podrumu, no njih će morati prebaciti u laboratorij i analizirati. No tada se prisjetio snimke koju je sinoć gledao i osjetio da mu se odlučnost vraća. Nije pogriješio. Nije mogao pogriješiti. Ovdje je. Samo je pitanje gdje. »Hoćemo nastaviti na katu?« upitao je Martin i glavom mahnuo prema stubama. »Da, možeš i ti. Mislim da dolje nismo ništa propustili. Pretražili smo svaki milimetar.« Cijela ekipa preselila se na kat. Niclas je otišao u šetnju s Albinom pa su mogli nesmetano raditi. »Počet ću s Lilianinom spavaćom sobom«, rekao je Patrik. Ušao je kroz vrata desno od stubišta i osvrnuo se po sobi. Spavaća soba bila je savršeno sređena kao i ostatak kuće, a krevet je bio tako precizno namješten da bi prošao pregled i u vojarni. Sve ostalo u sobi bilo je izrazito ženstveno. Stig se ondje vjerojatno nije osjećao najugodnije prije nego što se preselio u gostinjsku sobu. Zavjese i prekrivač na krevetu bili su nabrani, a na noćnom stoliću i birou stajali su tabletići. Posvuda su se nalazile porculanske figurice, a zidove su prekrivali naslikani i keramički anđeli. Prevladavala je ružičasta – sve je bilo toliko preslatko da je Patrik zamalo osjetio mučninu. Podsjećala ga je na sobu u kući za lutke. Upravo bi tako petogodišnjakinja uredila svoju sobu ako bi dobila slobodne ruke. »Ma fuj«, rekao je Martin gurnuvši glavu kroz vrata. »Izgleda kao da se ovdje izrigao ružičasti plamenac.« »Primjer sobe koja se nikad neće pojaviti u časopisu o dizajnu interijera.« »Samo ako se radi o stanju ’prije’ renovacije – što je ovdje očajno potrebno«, rekao je Martin. »Reci, trebaš li pomoć ovdje? Čini se da treba pregledati gomilu stvari.« »Kvragu, trebam. Ne želim ovdje ostati dulje nego što moram.« Počeli su svaki na svom kraju sobe. Patrik je sjeo na pod pregledati noćni ormarić, a Martin se bacio na garderobni ormar koji je prekrivao cijeli zid.


Radili su šutke. Martinu je zapucketalo u leđima kad je posegnuo za kutijama za cipele na gornjoj polici ormara. Pažljivo ih je spustio na krevet i nakratko zastao da si izmasira križa. Još je osjećao posljedice selidbe i shvatio kako bi mu bilo pametno posjetiti kiropraktičara. »Što si našao?« upitao je Patrik promatrajući ga s poda. »Neke kutije za cipele.« Podigao je poklopac s prve, pomno pregledao sadržaj, stavio je na stranu i poklopio. »Samo hrpa starih fotografija.« Podigao je poklopac s druge i izvukao staru, drvenu, modru kutiju. Poklopac je zapinjao pa se morao poslužiti s malo sile da ga otvori. Kad je Patrik čuo kako je ostao bez daha, odmah je pogledao. »Bingo«, rekao je Martin. Patrik se nasmiješio. »Bingo«, pobjedonosno je ponovio. Charlotte je nekoliko puta prošla pokraj mašine sa slatkim i naposljetku popustila. Ako si u ovakvom trenutku ne može priuštiti komadić čokolade, kada onda može? Ubacila je kovanice i pritisnula gumb da Snickers padne u otvor. Onaj veliki baš joj je po mjeri. Premišljala se bi li progutala sve prije povratka, no znala je da će joj pozliti ako bude prebrzo jela. Obuzdala se i vratila u čekaonicu gdje je sjedila Lilian. Imala je pravo. Majka je oči odmah prikovala za čokoladicu u rukama te ju je prijekorno pogledala. »Znaš li koliko kalorija ima u tome? Moraš smršavjeti, a ne nabijati kilažu. To ti ide ravno u stražnjicu, sad kad si konačno uspjela skinuti par kila...« Charlotte je uzdahnula. Tu litaniju slušala je cijeloga života. Lilian u kući nikad nije dopuštala nikakve slatkiše – a sama je bila jedna od onih koje su uvijek imale istu težinu i nikad na tijelu nije imala ni grama viška. Možda su slatkiši baš zato toliko mamili Charlotte te ih je jela u potaji. Ponekad je roditeljima iz džepova krala sitniš i onda se iskradala do kioska kupiti čokoladne kuglice i razne slatkiše koje bi halapljivo gutala prije povratka kući. U srednjoj školi već je bila preteška i Lilian je bjesnila. Ponekad bi Charlotte natjerala da se svuče i stane ispred velikog zrcala kako bi je nemilosrdno mogla štipati za kolutove oko struka. »Pogledaj se. Kao debela svinja! A ne želiš izgledati kao svinja, je li tako?« Charlotte je u tim trenucima mrzila majku. No Lilian se usuđivala raditi takve stvari samo dok Lennarta nije bilo doma. On to nikad ne bi dopustio. Tata je bio


Charlottino spasenje. Kad je umro, bila je već odrasla, no bez njega osjećala se poput nemoćne djevojčice. Gledala je majku koja je sjedila sučelice njoj. Kao i obično, savršeno odjevena, za razliku od Charlotte koja od kuće nije ponijela rezervnu odjeću. Lilian je, štoviše, stigla spremiti i torbicu sa stvarima pa se preodjenula i svježe našminkala. Charlotte je prkosno strpala posljednji komad velike čokolade u usta, ne mareći za Lilianine poglede neodobravanja. Zamisli samo, ona razbija glavu Charlottinim prehrambenim navikama dok se Stig bori za život. Majka je nikad nije prestala iznenađivati. No, s obzirom na to kakva joj je bila i baka, možda to i nije bilo čudno. »Kad ćemo moći vidjeti Stiga?« frustrirano je upitala Lilian. »Nije mi jasno. Kako se mogu ovako odnositi prema rodbini?« »Sigurna sam da postoji razlog«, rekla je Charlotte trudeći se zvučati umirujuće, no na trenutak se prisjetila neobičnog izraza liječnikova lica. »Vjerojatno bismo samo smetali.« Lilian je frknula i ustala kako bi se demonstrativno šetala amo-tamo. Charlotte je uzdahnula. Stvarno je pokušavala na životu održavati suosjećanje koje je sinoć osjetila prema majci, no Lilian joj je to u velikoj mjeri otežavala. Charlotte je izvukla mobitel i provjerila je li uključen. Malo je čudno što Niclas ne zove. Ekran se bio zacrnio i shvatila je da joj se baterija ispraznila, a da to nije primijetila. Kvragu. Ustala je kako bi nazvala s govornice u hodniku, ali se zamalo sudarila s dvojicom muškaraca. Iznenadila se ugledavši Patrika Hedströma i njegova riđokosog kolegu koji su se mrgodno nalukavali u čekaonicu preko njezina ramena. »Hej, što radite ovdje?« upitala je, no tada ju je spoznaja mlatnula svom silinom. »Nešto ste pronašli? Što? Što...« Željna odgovora promatrala je Patrika i Martina i pritom je osjetila jezu, ali odgovor je izostao. Patrik je naposljetku prozborio: »U ovom trenutku ne možemo vam o Sari reći ništa konkretno.« »Ali, zašto...«, zapanjeno je rekla, ne završivši rečenicu. Zaprepaštena Charlotte maknula im se s puta kad su joj dali znak da bi htjeli produžiti. Kao u magli vidjela je kako i drugi u čekaonici napeto promatraju dramu koja je uslijedila kad su policajci ušli i stali ispred Lilian, a ona je pak stajala prekriženih ruku i gledala ih izvijenih obrva. »Molim vas, pođite s nama.«


»Ne mogu to učiniti, svakako razumijete«, ratoborno je odvratila Lilian. »Moj suprug bori se za život i ne mogu ga ostaviti.« Udarila je nogom kako bi naglasila svoje riječi, no nijedan detektiv kao da to nije primjećivao. »Stig će se izvući, no nažalost vi nemate izbora. Pristojno ću vas zamoliti još jednom«, rekao je Patrik. Charlotte nije mogla vjerovati svojim ušima. Sve to sigurno je samo nekakav užasan nesporazum. Kad bi Niclas barem bio ovdje, bila je sigurna da bi on sve to u tren oka bio kadar i smiriti i raščistiti. Cijela situacija bila je apsurdna. »A u vezi s čim?« odsjekla je Lilian. Glasno je izgovorila ono što je Charlotte pomislila. »Zacijelo je riječ o nekom nesporazumu.« »Jutros smo ekshumirali tijelo vašeg supruga Lennarta. Patolozi trenutačno uzimaju uzorke s njegovih ostataka. Stigovi uzorci već su se vratili s analize. Također, danas smo proveli premetačinu vaše kuće i...«, Patrik je letimično pogledao Charlotte i onda se vratio Lilian, »otkrili još ponešto. Ako želite, možemo o tome ovdje, pred vašom kćeri i svima drugima, ili možete s nama u postaju.« U glasu mu nije bilo ni tračka emocije, no u očima mu se vidjela hladnoća kakvu Charlotte nije očekivala od njega. Lilian je načas pogledala Charlotte u oči. Charlotte nije shvaćala ništa od onoga što je govorio Patrik. Taj kratki pogled još je više ojačao njezinu zbunjenost i kičmom joj potjerao ledene trnce. Nešto stvarno nije bilo u redu. »Tata je bolovao od Guillain-Barréova sindroma. Umro je od bolesti živaca«, rekla je istodobno objašnjavajući i upitno se obraćajući Patriku. Patrik nije odgovorio. Charlotte će ubrzo otkriti više nego što je ikad htjela znati. Lilian je skrenula pogled s kćeri; činilo se kao da se premišlja. Onda je mirno rekla Patriku: »Dobro. Idem s vama.« Charlotte je zatečena stajala ondje, ne znajući treba li ostati ili poći s njima. Njezina neodlučnost konačno je riješila problem. Gledala je kako policajci i majka nestaju niz hodnik.


Hinseberg, 1962. BIO JE TO JEDINI POSJET Agnes koji je namjeravala odraditi. Više je nije smatrala majkom. Bila je samo Agnes. Mary je upravo navršila osamnaest i, ne osvrćući se, napustila svoju posljednju udomiteljsku obitelj. Nisu joj nedostajali, kao ni ona njima. Tijekom godina, pisma su pristizala često. Debela pisma koja su mirisala na Agnes. Nije otvorila nijedno. No nije ih ni bacila. Ležala su u sanduku i čekala da ih jednoga dana pročita. Agnes ju je prvo upitala upravo to: »Draga, jesi li čitala moja pisma?« Mary je pogledala Agnes i nije odgovorila. Nije ju vidjela četiri godine i morala je prepoznati lik prije nego što išta kaže. Iznenadilo ju je koliko je vrijeme u zatvoru malo utjecalo na Agnes. Nije mogla birati odjeću, tako da su elegantne haljine i kostimi bili stvar prošlosti, no činilo se da se jednako revno brine i za sebe i za svoj izgled. Imala je novu frizuru – košnicu, po posljednjoj modi. Crta tuša bila je pomodno debela, a nokti onako dugački kakve ih je Mary pamtila. Agnes je njima nestrpljivo bubnjala čekajući odgovor. Prošao je još trenutak prije nego što je Mary progovorila: »Ne, nisam ih čitala. I ne zovi me ‘draga’«, rekla je i znatiželjno čekala odgovor. Nije se više plašila žene nasuprot sebi. Monstrum u njoj postupno je proždro taj strah, kako je mržnja bujala. Uz toliku mržnju, nije bilo mjesta za strah. Agnes nije mogla propustiti sjajnu priliku za scenu: »Nisi ih čitala!« zavrištala je. »Sjedim ovdje zatočena dok ti jurcaš uokolo, provodiš se i Bog zna što sve ne, a meni je jedina radost spoznaja da moja draga kći čita pisma na koja sam trošila tolike sate. U četiri godine od tebe nisam primila nijedno jedino pismo, nijedan telefonski poziv!«Agnes je glasno jecala, no suza nije bilo. Pokvarile bi joj savršenu šminku. »Zašto si to učinila?« tiho je upitala Mary. Agnes je naglo prestala plakati. Savršeno pribrano izvukla je cigaretu i pažljivo je pripalila. Nekoliko puta duboko je uvukla i odgovorila sablasno mirno: »Zato što me izdao. Mislio je da me može odbaciti.«


»Nisi ga jednostavno mogla pustiti da ode?« Mary se nagnula da joj ne promakne nijedna riječ. Tu temu toliko je puta vrtjela u mislima da nije željela propustiti nijedan slog. »Nijedan muškarac ne ostavlja mene«, rekla je Agnes. »Učinila sam što sam morala.« Onda je hladno pogledala Mary i dodala: »O tome znaš sve, nije li tako?« Mary je skrenula pogled. Monstrum u njoj nemirno se migoljio. Kratko je rekla: »Želim da mi prepišeš kuću u Fjällbacki. Razmišljam da se preselim onamo.« Činilo se kako se Agnes sprema usprotiviti, pa se Mary požurila dodati: »Ako želiš ubuduće imati ikakav kontakt sa mnom, onda ćeš raditi što ti kažem. Ako mi prepišeš kuću, obećavam da ću pročitati tvoja pisma i pisati ti.« Agnes se nećkala, pa je Mary brzo nastavila: »Ostala sam ti samo ja. Možda nije mnogo, ali sad imaš još samo mene.« Nekoliko nepodnošljivo dugih sekundi Agnes je vagala sve prednosti i mane, procjenjujući što bi joj najviše koristilo te je konačno odlučila. »U redu, dogovoreno. Ne zato što bi mi bilo jasno zašto želiš živjeti u toj zabiti, no ako tako želiš, u redu...« Slegnula je, a Mary je u sebi osjetila radost. Taj plan skovala je tijekom prošle godine. Počet će iznova. Postati netko posve drugi. Osloboditi se prošlosti koja se za nju lijepila poput pljesnive deke. Već je podnijela zahtjev za promjenom imena. Druga faza bila je preuzimanje vlasništva nad kućom u Fjällbacki, i već je počela raditi na promjeni izgleda. Cijelih mjesec dana u usta nije unijela nijednu suvišnu kaloriju, a pomagale su i jednosatne jutarnje šetnje. Sve će biti drugačije. Sve će biti novo. Posljednje što je čula odlazeći od Agnes koja je sjedila u čekaonici bio je njezin iznenađen uzvik: »Jesi li ti to smršavjela?« Mary se nije okrenula. Nije odgovorila. Već je bila na putu da postane nova osoba.


 IDUĆI DAN OLUJA SE SMIRILA i jesen je otkrila svoju najljepšu stranu. Lišće koje je preživjelo oluju bilo je crveno i žuto i nježno treperilo na povjetarcu. Sunce nije davalo toplinu, ali je ipak snažilo duh i tjeralo surovu studen iz zraka – onu koja se uvlačila u odjeću, i vlažila i hladila tijelo. Patrik je sjedio u kuhinji i uzdahnuo. Lilian je i dalje odbijala govoriti usprkos svim dokazima kojima su raspolagali protiv nje. Barem su imali dovoljno da je zadrže u pritvoru, a imali su i vremena da je preobrate. »Kako ide?« upitala je Anika došavši doliti kavu. »Nema promjena«, rekao je Patrik i duboko uzdahnuo. »Tvrda je kao kamen. Nije rekla ni riječ.« »Baš nam je potrebno priznanje kad su dokazi dovoljno jaki?« »Ne, zapravo i ne«, rekao je Patrik. »No nedostaje nam motiv. Uz malo mašte mogao bih iznaći niz uvjerljivih motiva za ubojstvo jednog supruga i pokušaj ubojstva drugog. Ali Saru?« »Kako si znao da je ona ubila Saru?« »Nisam«, rekao je Patrik, »ne do sada. No sve ovo natjeralo me da zaključim kako je netko lagao o jutru kad je Sara nestala, i da je taj netko sigurno Lilian.« Uključio je magnetofon na kuhinjskom stolu. Morganov glas preplavio je prostoriju. »Nisam to učinio. Ne mogu ležati u zatvoru ostatak života. Nisam je ubio. Ne znam kako je jakna završila kod mene. Ona ju je nosila kad je ušla u svoju kuću. Molim vas, nemojte me ostaviti ovdje.« »Jesi li čula?« upitao je Patrik. Annika je odmahnula glavom. »Ništa posebno.« »Poslušaj još jednom, jako pažljivo.« Premotao je traku i ponovno pustio. »Nisam to učinio. Ne mogu ležati u zatvoru ostatak života. Nisam je ubio. Ne znam kako je jakna završila kod mene. Ona ju je nosila kad je ušla u svoju kuću. Molim vas, nemojte me ostaviti ovdje.« »Ona ju je nosila kad je ušla u svoju kuću«, tiho je ponovila Annika.


»Upravo tako«, rekao je Patrik. »Lilian je izjavila da je Sara izišla i da se nije vratila, ali ju je Morgan vidio kako ponovno ulazi u kuću. Jedina osoba koja je imala razlog lagati o tome jest Lilian. Zašto nam ne bi rekla da se Sara vratila doma?« »Kvragu, kako netko može utopiti vlastitu unuku? I zašto joj je natrpala pepeo u usta?« upitala je Annika polagano mašući glavom. »Da, upravo to želim saznati«, rekao je ozlojeđeno Patrik. »A ona samo sjedi, smiješi se i odbija išta reći – ne želi ni priznati, ni braniti se.« »A što je s dječakom?« nastavila je Annika. »Zašto je napala njega? I Maju?« »Mislim da je Liam bio nasumična žrtva«, rekao je Patrik vrteći šalicu u rukama. »Iskoristila je priliku. Na taj način skretala je pozornost s obitelji – s Niclasa, najviše, očito. Napad na Maju bio je osveta što istražujem njezinu obitelj.« »Čula sam da si imao sreće u rješavanju Lennartova ubojstva i pokušaja Stigova ubojstva.« »Da, jesam, no nažalost ne mogu tvrditi da sam se sam tome domislio. Da nisam gledao forenzičare na Discoveryju, nikad to ne bismo otkrili. Prikazivali su slučaj žene u Sjedinjenim Državama koja je trovala muževe – jednom su prvotno dijagnosticirali Guillain-Barréa. Tada mi se sve posložilo. Erica je spomenula da je Charlottin otac umro od bolesti koja napada živce, a kad se tome pridoda Stigova bolest... dva supruga s istim rijetkim simptomima; to me natjeralo da se zamislim. Probudio sam Ericu i ona mi je potvrdila kako je Charlotte rekla da joj je otac umro od Guillain–Barréa. No moram ti reći da sam potpuno siguran postao tek nakon što sam zvao bolnicu. Bilo je sjajno kad su došli rezultati testova i pokazali užasno veliku koncentraciju arsena. Kad bi mi barem htjela reći zašto. Ne želi reći ništa!« Mrzovoljno je rukom prošao kroz kosu. »No dobro, sve ima svoje granice«, rekla je Annika i okrenula se da pođe. Ponovno ga je pogledala i upitala: »Da, jesi li čuo novosti?« »Ne, što je?« odvratio je umorno Patrik pokazujući mlako zanimanje. »Ernst je stvarno dobio otkaz. A Mellberg je zaposlio neku ženu da ovdje radi. Očito su ga pritisnuli odozgo s obzirom na nerazmjer po pitanju spola u postaji.« »Jadničak«, Patrik se zacerekao. »Nadam se da ženska ima debelu kožu.« »Ne znam ništa o njoj. Znat ćemo tek kad se pojavi. Dolazi za mjesec dana.« »Siguran sam da će biti dobra«. rekao je Patrik. »U usporedbi s Ernstom, sve živo znači poboljšanje.« »To svakako«, rekla je Annika. »Trebao bi se malo razvedriti. Glavno je da ubojicu držimo u pritvoru. Motiv možda ostane pitanje između nje i njezina tvorca.«


»Još se nisam predao«, promrmljao je Patrik i ustao kako bi pokušao još jednom. Otišao je po Göstu te su zajedno Lilian odveli u sobu za ispitivanje. Nakon nekoliko dana zatvora djelovala je malo nedotjerano, no bila je savršeno mirna. Osim nervoze koju je pokazala dok su je odvodili iz bolničke čekaonice, fasada joj je odavala potpunu samokontrolu. Dosad je nije uzdrmalo ništa što su joj rekli te je Patrik počeo sumnjati da će ikad uspjeti. Unatoč tomu, morao je pokušati posljednji put. Tada će je preuzeti tužiteljstvo. No istinski je želio iz nje izvući objašnjenje za Maju. Ponosio se što je uspijevao obuzdati bijes – to je postigao trudeći se sve vrijeme u mislima imati jasan cilj. Važno je bilo osuditi Lilian i, ako uzmognu, izvući objašnjenje. Istresati vlastite osjećaje na nju ne bi pomoglo. Također je znao da bi i najmanji njegov ispad značio udaljavanje s ispitivanja. Ionako su ga već svi nadzirali zbog osobne povezanosti sa slučajem. Duboko je udahnuo i progovorio: »Sara je danas pokopana. Jeste li znali?« On i Gösta sjedili su za stolom sučelice Lilian. Odmahnula je glavom. »Jeste li htjeli biti ondje?« Samo je slegnula ramenima i nasmiješila im se neobično, poput sfinge. »Što mislite, što sad Charlotte misli o vama?« Skakao je s teme na temu nadajući se da će je pogoditi u živac i tako izazvati reakciju. Dosad je bila gotovo neljudski ravnodušna. »Ja sam joj majka«, spokojno je odvratila Lilian. »I to ništa ne može promijeniti.« »Mislite li da bi to htjela?« »Možda. No to što ona želi neće promijeniti ništa.« »Mislite li da bi željela znati zašto ste sve to učinili?« ubacio se Gösta. Netremice je zurio u Lilian, tražio pukotinu u naizgled neprobojnom oklopu. Lilian nije odgovorila – samo je ravnodušno proučavala svoje nokte. »Lilian, znate da raspolažemo dokazima. To smo već prošli. Ni trenutka ne sumnjamo da ste ubili dvoje ljudi i da ste krivi za pokušaj ubojstva treće osobe. Trovanje arsenom Lennarta i Stiga donijet će vam mnogo godina u zatvoru. Dakle, neće vas ništa stajati razgovor o Sarinu ubojstvu. Ubojstvo muža nije nikakva novost – mogao bih se sjetiti tisuću razloga za to, ali zašto unuku. Zašto Saru? Je li vas izazvala? Jeste li se naljutili na nju i niste se mogli zaustaviti? Je li imala jedan od svojih ispada pa ste je pokušali smiriti u kadi, a onda je sve izmaklo kontroli? Recite nam.«


No kao i prilikom prijašnjih ispitivanja, od Lilian nisu dobili odgovore. Samo se blago smiješila. »Imamo dokaze!« ponovio je Patrik koji se s mukom obuzdavao. »Lennartovi uzorci pokazuju visoke razine arsena, jednako kao i Stigovi. Čak smo uspjeli pokazati i to da se trovanje arsenom odvijalo tijekom proteklih šest mjeseci, i to u sve većim dozama. Arsen smo pronašli u starom spremniku za otrov protiv štakora koji ste čuvali u podrumu. Sara je u plućima imala tragove pepela koji ste čuvali u spavaćoj sobi. Malo dijete namazali ste istim tim pepelom kako bismo skrenuli s traga i također ste Sarinu jaknu sakrili u Morganovu kućicu ne biste li tako okrivili njega. To što se otkrilo da je Kaj pedofil bila je za vas čista sreća. No imamo i Morganov iskaz na vrpci, u kojem navodi kako je Saru vidio da se vraća kući. Sve to proturječi onome što ste nam rekli. Znamo da ste vi ubili Saru. Sad nam pomozite, pomozite kćeri da živi. Recite nam, zašto! A moja kći, kakav ste razlog imali da je izvadite iz kolica? Jeste li pokušali napasti mene? Recite nam!« Lilian je kažiprstom crtala malene krugove po stolu. Već je nekoliko puta odslušala Patrikove govorancije – i ovaj put sve je bilo uzaludno. Patrik je osjetio da gubi živce. Shvatio je da bi mu bilo najbolje prestati prije nego što učini neku glupost. Skočio je na noge, izdiktirao potrebne podatke kojima je zaključio ispitivanje i prišao vratima. Okrenuo se na dovratku. »Ovo što činite je neoprostivo. Imate moć kćeri podariti bar nekakav spokoj, ali ste odlučili to ne učiniti. Što nije samo neoprostivo, nego i nehumano.« Zamolio je Göstu da Lilian preprati do ćelije. Nije ju više mogao gledati. Na časak mu se učinilo da gleda ravno u dubinu zla. »Proklete feministice koje već i previše trpimo«, mrmljao je Mellberg. »A sad će nas ženske zatrpati i na poslu. Ne shvaćam taj glupi sustav kvota. Možda sam naivan, no vjerovao sam da ću sam moći birati osoblje. A ne, umjesto toga, pošalju mi damu koja vjerojatno nije naučila ni zakopčati odoru. Jesam li u pravu?« Simon nije odgovorio; nije podizao pogled s tanjura. Bilo mu je čudno ručati kod kuće, no to je bila još jedna poveznica u projektu 'otac-sin' koji je Mellberg otpočeo. Čak se i potrudio narezati povrće koje mu dotad nije nalazilo put do hladnjaka. Ali je sa zlovoljom primijetio da Simon nije taknuo ni krastavce ni rajčicu. Umjesto toga, bacio se na makarone i ćufte koje je zalijevao obilnim količinama kečapa. Ma kvragu, i kečap se radi od rajčica. Mellberg je pretpostavio kako je to u redu.


Odlučio je promijeniti temu. Razmišljanje o novoj kolegici štetilo mu je krvnom pritisku pa se umjesto toga okrenuo sinovljevim planovima za budućnost. »Dakle, jesi li razmišljao kojim bi se poslom želio baviti? Ako misliš da gimnazija nije za tebe, mogu ti pomoći pronaći nekakav posao. Nije svatko za studij, a ako si i upola praktičan kao tvoj otac...« Mellberg se nasmijao. Iskusniji roditelj možda bi se zabrinuo zbog manjka dječje inicijative u pogledu budućnosti, no Mellberg je bio pun pouzdanja. Simon zacijelo samo proživljava privremenu depresiju – nema mjesta brizi. Pitao se želi li da dječak ode u advokate ili u liječnike. Advokat, odlučio je. Liječnici više ne zarađuju tako dobro. No sve dok dječaka ne usmjeri u tom pravcu, najvažnije je bilo povući se i dječaku dati slobodu. Ako okusi tvrdoću života, naposljetku će se urazumiti. Naravno da mu je Simonova majka javila da dječak ima negativne ocjene iz gotovo svih predmeta, te mu je bilo jasno kako bi mu to moglo predstavljati zapreke na njegovu putu. No Mellberg je razmišljao pozitivno. Cijeli problem očito izvire iz manjka podrške kod kuće, jer inteligencija mora biti prisutna – u protivnom se majka priroda s njima okrutno našalila. Simon je bezvoljno žvakao ćuftu i nije djelovao osobito spreman odgovarati na očeva pitanja. »Dakle, što misliš o nekom poslu?« ponovio je Mellberg, već pomalo zlovoljno. On se trudi skovati veze među njima, a Simon se ne želi potruditi ni da odgovori. Žvačući, Simon je malo poslije rekao: »Ne, ne bih rekao.« »Što misliš time, ‘ne bih rekao’?« uvrijeđeno je upitao Mellberg. »Onda, što uopće misliš? Da možeš živjeti ovdje pod mojim krovom, jesti moju hranu i samo sjediti i glupirati se cijeli dan? To misliš?« Simon nije ni trepnuo. »Ne, vjerojatno ću se vratiti i živjeti s mamom.« Ta izjava Mellberga je pogodila poput šake u glavu. Negdje oko srca osjetio je čudnu, gotovo prodornu bol. »Živjeti s mamom?« ponovio je Mellberg kao da ne vjeruje vlastitim ušima. Na tu je mogućnost jedva pomišljao. »Mislio sam da ne voliš živjeti tamo? Kad si stigao, rekao si da mrziš ‘prokletu kuju‘.« »Mama je sasvim u redu«, rekao je Simon gledajući kroz prozor. »A ja nisam?« zarežao je Mellberg. Nije mogao prikriti razočaranje koje se prikralo. Požalio je što je bio toliko strog s dječakom. Možda nije neophodno da mali


odmah počne raditi. Za tlaku će u životu imati vremena napretek; malo opuštanja neće mu pokvariti prilike. Mellberg se požurio objaviti svoj novi svjetonazor, no nije postigao očekivani učinak. »Ne, nije to. Mama će me vjerojatno isto natjerati da si nađem posao. Riječ je o frendovima. Doma imam puno frendova, a ovdje ne poznam nikoga pa...« Nije završio rečenicu. »Ali što je sa svim onim sjajnim stvarima koje smo zajedno radili«, rekao je Mellberg. »Znaš, otac i sin. Mislio sam da konačno uživaš što si sa svojim starim. Da me upoznaš.« Mellberg je grozničavo tragao za nekim uvjerljivim argumentom. Nije mogao zamisliti zašto je prije samo dva tjedna, čekajući sinovljev dolazak, osjećao toliku paniku. Istini za volju, tu i tamo naljutio bi se na njega, ali to je prošlo. Prvi put očekivao je nekoga dok je poslije posla otključavao kućna vrata. Sad će sve to nestati. Dječak je slegnuo ramenima. »Sjajan si ti. Nema to veze s tobom. Zapravo se nikad nisam trebao preseliti ovamo. To mama samo govori kad poludi. Prije me slala baki, ali sad je bolesna pa mama nije znala što bi sa mnom. Jučer sam razgovarao s njom. Smirila se i želi da se vratim doma. Tako da ujutro u devet sjedam na vlak«, rekao je ne gledajući Mellberga. Tada je podigao pogled. »Ma, bilo je stvarno fora. Stvarno. Bio si stvarno faca i stvarno si se trudio i sve. Zato bih volio doći i ponekad te posjetiti ako je to u redu...« Zastao je na trenutak i dodao: »Tata?« Mellberg je osjetio kako mu se toplina širi grudima. Prvi put da ga je dječak nazvao ‘tata’. Kvragu. Prvi put da ga je itko ikad nazvao tatom. Odmah mu je bilo lakše prihvatiti vijesti o dječakovu odlasku. Barem će ga povremeno posjećivati. Tatu. Bilo je to nešto najteže što su ikad učinili. Istodobno, osjećali su da je sve završilo i da će tako moći podići temelje za budući brak. Čvrsto su se zagrlili gledajući kako se maleni bijeli lijes spušta u zemlju. Ništa na svijetu ne može biti gore od ovoga. Od oproštaja sa Sarom. Niclas i Charlotte odlučili su biti sami. Obred u crkvi bio je kratak i jednostavan. Tako su željeli. Samo njih dvoje i pastor. Sad su sami stajali pokraj globa. Pastor je izgovorio riječi koje su pristajale situaciji i potom se diskretno povukao. Na lijes su bacili jednu ružu koja je, žarko roza, sjala na bijelom drvu. Roza


joj je bila najmilija boja. Možda zato što se sudarala s riđom kosom. Sara nikad nije birala lakši put. Mržnja prema Lilian bila im je još svježa. Charlotte je obuzeo osjećaj nelagode što stoji u spokoju groblja s toliko mržnje što je sipila iz svake njezine pore. Možda će minuti s vremenom, no krajičkom oka spazila je humak zemlje na očevu grobu, nastao nakon što su ga drugi put položili u zemlju. Onda se upitala kako će moći osjećati išta osim gnjeva i tuge. Lilian joj nije otela samo Saru nego i oca, što joj nikad neće oprostiti. Kako bi mogla? Pastor je govorio kako je praštanje način ublažavanja boli, no kako se može oprostiti monstrumu? Nije čak ni znala zašto je majka počinila takve strahotne zločine. Besmislenost tih čina samo je podjarivala bijes i bol što ih je osjećala. Je li Lilian sasvim luda ili je djelovala prateći neku poremećenu logiku? Činjenica da to možda nikad neće saznati samo je otežavala gubitak – iz majčinih usta željela je iščupati riječi objašnjenja. Uza sve cvijeće od ljudi iz grada koji su htjeli izraziti sućut u crkvu su stigla i dva malena vijenca. Jedan od Sarine bake po ocu, Aste. Smjestili su ga pokraj lijesa te su ga odnijeli na groblje i položili uz maleni nadgrobni kamen. Asta im se također javila i pitala smije li biti nazočna, ali su je uljudno odbili. Htjeli su biti sami. Umjesto toga, upitali su je bi li se brinula za Albina dok su u crkvi. Pristala je sa zadovoljstvom. Drugi vijenac stigao je od Charlottine bake po majci, Agnes. Ne znajući zašto, Charlotte je odbila da ga polože igdje blizu lijesa i naredila da ga bace. Uvijek je naslućivala da se Lilian uvrgnula na majku te je nekako nagonski znala da zlo potječe od nje. Dugo su šutke stajali pokraj groba, zagrljeni. Zatim su polagano otišli. Charlotte se na trenutak zaustavila pred očevim grobom. Kratko mu je kimnula na pozdrav. Drugi put u životu. U svojoj malenoj ćeliji Lilian se prvi put nakon mnogo godina osjećala sigurnom – što bijaše čudno. Ležala je na boku, na uskom ležaju, disala je mirno i duboko. Nije shvaćala frustraciju svih onih koji su joj postavljali sva ona pitanja. Kakve veze ima zašto je to učinila? Važan je samo rezultat. Tako je uvijek bilo. No sad su se odjednom počeli zanimati za razloge čina, za neku logiku u kojoj bi, kako su mislili, mogli otkriti objašnjenja i istinu.


Mogla je s njima razgovarati o podrumu. O teškom, slatkastom mirisu majčina parfema. O glasu koji ju je toliko zavodljivo nazivao ‘draga‘. Mogla im je govoriti i o hrapavom, suhom okusu u ustima, o monstrumu koji živi u njoj, vječno budan, vječno spreman na djelo. Najvažnije od svega, mogla im je reći kako su joj ruke, drhteći od mržnje, ne od straha, pažljivo sasule otrov u očevu šalicu i zatim oprezno promiješale, kako je gledala dok se rastapao i nestajao u vrućem čaju. Sva sreća da je čaj pio s puno šećera. To joj je bila prva pouka. Ne vjerovati obećanjima. Majka joj je obećala da će sve biti drugačije. Da će nakon što otac nestane živjeti potpuno drugačijim životom. Da će biti prisne, bliske. Bez podruma, bez straha. Majka će je dotaknuti, milovati, zvati je ‘draga‘, i neće dopustiti da se išta ispriječi između njih. No obećanja su bila prekršena jednako lako kao što su bila dana. To je naučila tada i nikad si nije dopustila da zaboravi. Ponekad je vlastitom umu dopustila razmišljati o mogućnosti da ono što je majka govorila o ocu nije bila istina. Brzo bi otjerala tu zamisao u najdublji zakutak duše. O toj mogućnosti nije bila u stanju razmišljati. Naučila je još nešto važno. Nikad ne dopustiti da te itko ostavi. Otac ju je napustio. Majka ju je napustila. A onda su je kao komad prtljage prebacivali iz jedne udomiteljske obitelji u drugu, pa su je napustili i oni – možda samo zbog manjka interesa. Kad je posjetila majku u zatvoru u Hinsebergu, već je bila donijela odluku. Stvorit će nov život, život kojim će ona vladati. Prvi korak bio je promijeniti ime. Nikad više nije željela čuti ono ime koje se poput otrova slijevalo s majčinih usana. »Mary. Maaaaary.« Dok je sjedila u tami podruma, to je ime odjekivalo po zidovima, tjeralo je da se skutri u loptu. Ime Lilian odabrala je zato što je zvučalo potpuno drukčije od Mary. I zato što ju je nukalo da pomisli na cvijet, loman i nestvaran, ali isto tako i snažan i savitljiv. Uz velik napor promijenila je i izgled. Vojničkom stegom uskraćivala si je sve čime se dotad pretrpavala i zapanjujućom brzinom kile su joj počele nestajati s tijela sve dok pretilost nije postala samo uspomena. Nikad si više nije dopustila da se udeblja. Budno je pazila da ne dobije ni gram i otvoreno je prezirala one koji nisu pokazivali istu ustrajnost, recimo vlastitu kćer. Charlottina težina gadila joj se jer je budila sjećanja na doba o kojem nije željela razmišljati. Sve mlohavo, opušteno i labavo budilo je u njoj gnjev i ponekad je morala obuzdavati poriv da golim rukama ne pokuša razderati meso sa Charlottina tijela. S prezirom su je upitali je li razočarana što je Stig preživio. Nije odgovorila. Istini za volju, ni sama nije znala odgovor – to nije planirala. Dogodilo se nekako


prirodno. Sve je počelo s Lennartom. I njegovim pričama kako bi možda bilo bolje za oboje da se rastanu. Rekao je nešto o tome nakon što se Charlotte odselila – otkrio je, naime, da nemaju ništa zajedničko. Lilian nije bila sigurna je li se to zbilo tada, s njegovim prvim riječima, kad je odlučila da joj suprug mora umrijeti. Osjećala je da je predodređena da to učini. Pronašla je limenku otrova za štakore još kad su kupili kuću. Nije znala objasniti zašto je nije bacila. Možda zato što je znala da će joj jednoga dana dobro doći. Lennart cijeloga života nije učinio ništa naprečac, tako da je znala da će proteći neko vrijeme prije nego što se odluči odseliti. Počela je s malim dozama, dovoljno malim da ne umre odmah, ali dovoljno snažnima da ozbiljno oboli. Postupno mu je bivalo sve gore i gore. Uživala je skrbiti se za njega. Zamrli su razgovori o rastavi. Umjesto toga, zahvalno ju je gledao dok ga je hranila, presvlačila i brisala mu znoj sa čela. Ponekad je osjetila kako se monstrum nemirno bacaka. Gubio je strpljenje. Čudno, ali nikad joj nije palo na pamet da bi je mogli otkriti. Sve se događalo toliko prirodno te je jedan niz događaja slijedio drugi. Kad su Lennartu dijagnosticirali Guillain-Barréov sindrom, shvatila je to kao znak da je sve kako treba biti. Radila je samo ono što je namjerila izvesti. Dugoročno, ionako bi je ostavio. Ovako je ona diktirala pravila i umro je. Obećanje koje je dala samoj sebi, ono da nikom nikad neće dopustiti da je ostavi, i dalje je stajalo. Tada je upoznala Stiga. Bio je nevjerojatno odan, toliko prirodno pouzdan te je bila sigurna kako mu nikad neće pasti na pamet ostaviti je. Radio je sve što mu je rekla, čak je pristao i živjeti u kući u kojoj je živjela s Lennartom. Objasnila mu je da joj je to važno. Da je to njezina kuća. Kupljena novcem od prodaje kuće koju joj je prepisala majka, u kojoj je živjela dok se nije udala za Lennarta. A onda ju je, na svoju veliku žalost, morala prodati. U kućici nije bilo dovoljno mjesta. Ipak, vječno je žalila za njom te joj se kuća u Sälviku činila kao jadnom zamjenom. No bar je bila njezina. Stig je razumio. Kako su godine prolazile, naposljetku je u njemu počela primjećivati tragove nezadovoljstva. Kao da nikad nikom nije bila dovoljna. Uvijek su tražili nešto drugo, nešto bolje. Čak i Stig. Kad je počeo govoriti o tome kako se udaljuju, kako osjeća potrebu da iznova krene sam, nije odlučila ništa svjesno. Djela su joj samo slijedila njegove riječi, prirodno, onako kako utorak dolazi iza ponedjeljka. Jednako prirodno on se, baš kao i Lennart, sa zahvalnošću okrenuo k njoj zato što je ona bila ta koja se


skrbila za njega, koja ga je njegovala, koja ga je voljela. I taj put znala je da je rastanak neizbježan, no bilo je važno da ona nadzire tempo i odluči o trenutku. Lilian se okrenula na drugi bok i položila glavu na dlanove. Zurila je u zid, vidjela samo prošlost. Ne sadašnjost. Niti budućnost. Jedino važno bilo je vrijeme koje je prošlo. Primijetila je odbojnost na njihovim licima dok su je ispitivali o djevojčici. Nikad oni neće razumjeti. Dijete je bilo potpuno beznadno, neukrotivo, bez trunke poštovanja. Tek kad su se Charlotte i Niclas doselili k njoj i Stigu shvatila je koliko je zapravo loše. Koliko je djevojčica zla. Isprva ju je to šokiralo. No tada je u tome vidjela prst sudbine. Djevojčica je ista Agnes. Možda ne likom, ali Lilian je u njezinim očima vidjela ono isto zlo. Eto, to je tijekom godina shvatila. Da joj je majka bila zla. Uživala je gledati kako je godine polagano lome. Preselila ju je nedaleko od sebe. Ne zato da bi je mogla obilaziti, nego zbog moći koju je osjećala uskraćujući majci posjete za kojima je očajnički čeznula. Ništa je nije više usrećivalo od spoznaje da majka sjedi ondje, toliko blizu, a ipak toliko daleko, i trune u sebi. Majka je bila zla, a takva je bila i djevojčica. Lilian je uvidjela da djevojčica polagano razara obitelj i uništava krhku žbuku koja je na okupu držala Niclasov i Charlottin brak. Neprekidni ispadi i traženje pozornosti umarali su ih – ubrzo osim rastave ne bi vidjeli nikakav drugi izlaz. Nije mogla to dopustiti. Bez Niclasa, Charlotte bi bila nitko i ništa. Neobrazovana, pretila, samohrana majka male djece, bez poštovanja koje je donosio uspješan suprug. Neki ljudi iz Charlottine generacije vjerojatno bi rekli da je to zastarjelo stajalište, da više nije u modi socijalni status ostvarivati brakom. Lilian je znala da griješe. U gradiću gdje je živjela, status je i dalje bio važan i to joj se sviđalo. Znala je da kad ljudi govore o njoj često dodaju: »Lilian Florin? A, da, zet joj je liječnik, znate.« To joj je davalo dozu dostojanstva. No djevojčica se spremala uništiti sve to. Dakle, učinila je ono što se od nje tražilo. Primijetila je da se Sara vratila od Fride jer je zaboravila kapu. Zapravo, Lilian nije znala zašto je to učinila. Odjednom joj se pružila prilika. Stig je čvrsto spavao pod tabletama i ne bi ga probudila ni bomba u kući; Charlotte je smoždena ležala u podrumskom stanu, a Lilian je znala da onamo dopre tek pokoji zvuk. Albin je spavao, Niclas je bio na poslu. Bilo je lakše nego što je očekivala. Djevojčica je to smatrala zabavnom igrom – kupati se u odjeći. Naravno da se opirala dok ju je Lilian hranila Poniznošću, no nije bila dovoljno snažna. Zadržati joj glavu pod vodom nije bio nikakav problem. Jedino je bilo problematično iskrasti se neprimjetno do obale. No Lilian je znala da je usud na njezinoj strani i da ne može pogriješiti. Saru je prekrila dekom, nosila je na


rukama, bacila u vodu i gledala kako tone. Trajalo je samo nekoliko minuta i, baš kao što je slutila, sreća je bila na njezinoj strani. Nitko nije vidio ništa. Drugi incident bio je čista improvizacija. Kad je policija počela njuškati oko Niclasa, znala je da je ona jedina koja ga može spasiti. Morala mu je stvoriti alibi – spazila je usnulo dijete ispred željezarije u Järnbodenu. Strašno je neodgovorno tako ostavljati dijete. Majku stvarno treba naučiti pameti. Niclas je bio na poslu – provjerila je – tako da će ga policija morati maknuti s popisa sumnjivaca. Njezin napad na Ericinu kćer također je trebao poslužiti kao pouka. Kad je Niclas spomenuo kako mu je Erica rekla da je došlo vrijeme da on i Charlotte zasnuju vlastiti dom, Lilian se od bijesa zacrnilo pred očima. Kakvim to pravom Erica daje savjete? Kakvim se to pravom miješa njima u život? Bilo je lako usnulo djetešce odnijeti na drugu stranu kuće. Pepeo je trebao biti upozorenje. Nije se usudila ostati da vidi Ericino lice kad je otvorila ulazna vrata i otkrila da je dijete nestalo. No to je zamišljala i prizor ju je usrećio. San se prikradao Lilian dok je ležala na ležaju te je spremno sklopila oči. Ispod spuštenih kapaka lica su se kovitlala u nadrealnom plesu. Otac, Lennart i Sara plešu u krug. Odmah iza njih vidjela je Stigovo lice, izmoždeno i mršavo. U središtu kruga stajala je majka. I plesala s monstrumom u prisnom zagrljaju, bliskom, čvrstom, obraz uz obraz. I majka je šaputala: »Mary, Mary, Maaaaaryyyy...« Tada ju je prekrila crnina sna. Agnes je iskreno žalila sebe sjedeći pokraj prozora u staračkome domu. Vani je kiša tukla po prozorima i učinilo joj se kao da može osjetiti kako je šiba po licu. Nije shvaćala zašto joj Mary nije došla u posjet. Odakle joj sva ta mržnja, sva ta žuč? Nije li za kćer oduvijek činila sve što je mogla? Nije li bila najbolja majka? Nije baš sve što je pošlo po zlu njezina krivnja. Mogu se kriviti i drugi. Da je bar imala sreće, onda bi sve bilo drugačije. No Mary to nije shvaćala. Bila je uvjerena kako za sve nevolje treba kriviti Agnes, i bez obzira koliko joj se trudila objasniti, djevojka ju je odbijala čuti. Iz zatvora joj je napisala bezbroj dugih pisama, no djevojka nije bila prijemčiva na njih – kao da je od sebe odbijala svako drugačije mišljenje. Ta nepravda potjerala je suze u Agnesine staračke oči. Od kćeri nikad nije primila ništa, iako je ona sama davala, davala i davala. Sve što je Mary smatrala zlom i užasom bilo je za njezino dobro. Nije istina da je Agnes uživala kažnjavati svoju kćer ili joj govoriti da je debela i ružna. Upravo suprotno. Ustvari, boljelo ju je biti toliko stroga, no to je bila njezina majčinska dužnost. I dala je ploda. Zar se Mary nije


pribrala i otarasila sveg tog sala? Da, tako je. Sve to zahvaljujući majci, iako nije primila ni riječ hvale. Snažan zapuh vjetra udario je granom u prozorsko okno. Agnes je poskočila u kolicima, ali se nasmijala sebi. Zar se u tim godinama pretvara u plašljivog miša? Ona, koja se nikad nije plašila ničega. Godine koje je provela kao klesarova žena naučile su je tomu. Hladnoća, glad, prljavština, poniženje. Zbog svega toga nasmrt se bojala da opet ne završi u siromaštvu. Bila je uvjerena da će muškarci u Sjedinjenim Državama biti njezin spas iz mizerije – zatim Åke, zatim Per-Erik. Svi su je redom izdali. Svi su redom pogazili svoja obećanja, baš kao i njezin otac. I svi su kažnjeni. Na kraju je njezina bila zadnja. Modra drvena kutija i ono u njoj služili su joj kao podsjetnik da samo ona vlada svojom sudbinom. I da je dopušteno svako sredstvo. Pepeo je prikupila u drvenu kutiju noć prije nego što je brod isplovio za Ameriku. Pod okriljem tame, iskrala se do požarišta i pokupila pepeo s mjesta gdje su, znala je, spavali Anders i dječaci. U to vrijeme nije znala zašto to čini, ali kako su godine tekle, počela je razumijevati to impulzivno djelo. Drvena kutija s pepelom podsjećala ju je koliko je lako učiniti nešto čime se ostvaruju vlastite nakane. Plan joj se postupno uobličivao u mislima kako se bližio dan odlaska u Ameriku. Znala je da će joj sudbina biti zapečaćena ako dopusti da je otpreme kao kravu muzaru s obitelji kao utegom oko vrata. Sama će imati priliku sebi stvoriti drugačiju budućnost. Onu u kojoj će siromaštvo biti daleka i odbojna uspomena. Anders nije znao što ga je udarilo. Nož mu se zario u leđa sve do balčaka, duboko u srce, a on je pao preko kuhinjskog stola kao hrpa mesa. Dječaci su drijemali. Tiho se uvukla u njihovu sobu, izvukla jastuk ispod Karlove glave i njime mu prekrila lice. Onda je pritisnula svom težinom. Bilo je tako lako. Nakratko se trzao i opirao, ali ispod jastuka nije dopirao nikakav zvuk te je Johan mirno spavao dok mu je umirao brat blizanac. Tada je bio red na njemu. Ponovila je postupak, no taj je put bilo teže – Johan je oduvijek bio snažniji i spretniji od Karla, no ni on se nije uspio dugo opirati. Ubrzo je ležao beživotan kao i brat. Mrtvim očima zurili su u strop, a Agnes je osjetila potpunu emocionalnu prazninu. Kao da je stvari spremala na njihova mjesta. Nikad se nisu trebali roditi, tako da ih sad više nema. No prije nego što uzmogne nastaviti sa životom, morala je obaviti još nešto. Nasred poda skupila je dječju odjeću na veliku hrpu i otišla u kuhinju. Izvukla je nož iz Andersovih leđa i odvukla ga u dječju sobu. Bio je toliko velik i težak da je, kad ga


je konačno polegla na hrpu na podu, bila potpuno mokra od znoja. Uzela je malo rakije što su je držali u kući, zalila odjeću i onda zapalila cigaretu. S užitkom je potegnula nekoliko dimova prije nego što je upaljenu cigaretu položila kraj odjeće natopljene alkoholom. Ako joj se posreći, kad plane, bit će dovoljno daleko. Glasovi u hodniku staračkog doma trgnuli su Agnes iz njezinih snatrenja. Napeto je čekala dok ne prođu, nadala se da ne dolaze po nju, i nije se opustila sve dok nisu nestali niz hodnik. Nije morala hiniti užas kad se vratila iz šetnje i spazila vatru. Nije ni sanjala da će gorjeti tako snažno i tako se brzo proširiti. Cijela kuća izgorjela je do temelja, ali je bar sve išlo po planu. Nitko ni na trenutak nije pomislio da su Anders i dječaci umrli na neki drugi način, a ne u požaru. U danima koji su slijedili Agnes se osjećala toliko savršeno slobodnom da je ponekad pogledavala vlastita stopala provjeravajući dotiču li tlo. Održavala je privid, izigravala ucviljenu udovicu i majku, no u sebi se smijala lakoći s kojom je zavarala te glupe i priproste ljude. Najveći idiot od svih bio je njezin otac. Svrbjelo ju je da mu ispriča što je izvela, da mu svoj zločin stavi pod nos kao kakav krvavi skalp i kaže: »Vidiš što si učinio? Vidiš na što si me natjerao kad si me onog dana prognao kao babilonsku bludnicu?« Ipak se predomislila. Ma koliko željela s njim podijeliti krivnju, bolje će se okoristiti ako prihvati njegovu sućut. Cijeli plan savršeno je tekao. Sve je išlo točno kako je željela i nadala se, no nesreća ju je i dalje progonila. Prvih nekoliko godina u New Yorku bilo je sve o čemu je sanjala sjedeći u klesarskom naselju i maštajući o drugačijem životu za sebe. Poslije joj je ponovno bio uskraćen život kakav je zaslužila. Jedna nepravda slijedila je drugu. Agnes je osjetila kako joj gnjev buja u grudima. Htjela se osloboditi te stare, odvratne kože. Izmigoljiti se iz nje kao iz kukuljice i poletjeti kao prelijepi leptir kakav je nekoć bila. U nosnicama je osjećala vonj starosti, a to ju je tjeralo na povraćanje. Na um joj je pala utješna misao – možda bi kćer mogla zamoliti da joj pošalje modru kutiju. Mary od nje nema nikakve koristi, a Agnes bi bilo drago još jednom, posljednji put, propustiti njezin sadržaj kroz prste, ta ju je pomisao razveselila. Zamolit će je da joj donese kutiju. Ako je donese osobno, možda bi joj mogla reći što se unutra nalazi. Kćeri je uvijek ponavljala da je unutra Poniznost, kad ju je u podrumu njome hranila. No zapravo je djevojci željela ucijepiti hrabrost. Snagu da učini sve potrebno da bi ostvarila cilj. Vjerovala je kako je uspjela kad se djevojka pokorila njezinu zahtjevu da je oslobodi Åkea. Poslije toga, sve se raspalo.


Agnes je jedva čekala da se ponovno dočepa pepela. Naboranom, drhtavom rukom posegnula je za telefonom, ali se skamenila na pola puta. Tada joj je ruka pala uz bok, glava naprijed i brada joj se zabila na grudi. Oči više nisu vidjele zid i slina joj se slijevala iz kuta usana na bradu. Prošlo je tjedan dana otkako su Patrik i Martin u bolnici uhitili Lilian. Bio je to tjedan prepun olakšanja i frustracija. Olakšanja što su pronašli Sarinu ubojicu i frustracije zato što im je i dalje odbijala reći zašto je to učinila. Patrik je podigao noge na stolić i zavalio se s rukama iza glave. Taj tjedan mogao je više vremena provoditi kod kuće, što mu je malo umirilo nečistu savjest. Osim toga, stanje u kući počelo se smirivati. S osmijehom je promatrao Ericu kako kolica, s Majom u njima, odlučno ljuljka amo-tamo po hodniku. I on je svladao tehniku te im obično nije trebalo više od pet minuta da uspavaju Maju. Erica je oprezno odgurala kolica u radnu sobu i zatvorila vrata. To je značilo da Maja spava, a oni imaju najmanje četrdeset minuta zajedničkog mira i tišine. »Sad spava«, rekla je Erica pripijajući se uz Patrika na sofi. Kao da je nestao najveći dio njezine ćudljivosti, iako su se znali nazrijeti tragovi kad bi Maja imala osobito nemiran dan. No kao roditelji očito su išli u pravom smjeru, a on je namjeravao izvršiti svoju dužnost i tako još poboljšati situaciju. Plan koji je skovao tjedan prije sad se potpuno uobličio, te je posljednji konkretni detalj na svoje mjesto sjeo jučer – uz ljubaznu Annikinu pomoć. Spremao se zaustiti kad je Erika rekla: »Jutros sam pogriješila što sam se išla vagati.« Zašutjela je, a Patrik je osjetio kako ga obuzima panika. Da nešto kaže? Da prešuti? Uvući se u raspravu o ženskoj težini bilo je jednako upadu na emocionalno minsko polje. Morat će pažljivo provjeriti svaku točku gdje staje. Erica nije više ništa rekla, a on je pretpostavio da čeka neku njegovu primjedbu. Grozničavo je smišljao prikladan odgovor i osjetio kako mu se usta suše nakon što je oprezno izgovorio: »Stvarno?« Želio je sam sebe pogoditi šakom u glavu. Zar je to najpametnije što je sposoban smisliti? No činilo mu se da je dotad uspio izbjeći mine jer je Erica odgovorila s uzdahom: »Da, i dalje sam deset kila teža nego prije trudnoće. Stvarno sam mislila da će skidanje kila ići brže.« Nevjerojatno oprezno probijao se tražeći sigurno uporište. Naposljetku je rekao: »Maja je još mala beba. Moraš biti strpljiva. Siguran sam da će dojenjem kile


nestati. Kad navrši šest mjeseci, siguran sam da će nestati sve.« Patrik je zadržao dah i čekao reakciju. »Valjda si u pravu«, rekla je Erica i uzdahnula s olakšanjem. »Samo, osjećam se totalno neseksi. Trbuh mi visi, grudi su mi goleme i iz njih kapa mlijeko, vječno se znojim, a da i ne spominjem prišteve koji su mi izbili od hormona...« Nasmijala se kao da je upravo ispričala vic, no on je jasno čuo koliko se očaja skriva ispod toga. Erica nije nikad bila previše fiksirana na svoj izgled, ali je njemu bilo jasno koliko je teško nositi se s tolikom promjenom tijela i izgleda u tako kratkom vremenu. Sam je imao poteškoća pomiriti se sa kolutom za spašavanje tipičnim za srednje godine koji mu se razvio oko struka usporedno dok je rastao Ericin trbuh. Nakon Majina rođenja nije se nimalo smanjio. Krajičkom oka vidio je da Erica briše suzu i znao da bolju priliku neće imati. »Sjedni i ne miči se«, uzbuđeno je rekao i skočio sa sofe. Erica ga je upitno pogledala, ali je poslušala. Osjećao je njezin pogled na leđima dok je prekapao po džepovima jakne tražeći nešto. Zatim je to dobro skrio i vratio se k njoj. Viteški je pred njom pao na koljeno i svečano je primio za ruku. Bilo mu je jasno da je kocka već bačena – samo se nadao da u njezinim očima vidi radost. Sad joj je konačno privukao pažnju. Nakašljao se jer su ga živci u trenu izdali. »Erica Sofia Magdalena Falck, bi li razmislila o tome da mi učiniš čast te od mene učiniš poštenog čovjeka i udaš se za mene?« Nije čekao odgovor nego je drhtavim prstima izvukao kutijicu što ju je skrivao u stražnjem džepu. S malo napora otvorio je poklopac modre baršunaste kutijice i nadao se da je Annika, nakon zajedničkih napora, uspjela pronaći prsten koji bi se svidio Erici. Križa su ga zaboljela dok je klečao ondje i počeo je osjećati nemir jer je tišina uistinu trajala. Shvatio je da nije ni pomišljao kako bi mogla reći ‘ne’; tada ga je obuzela zebnja i požalio je što je bio toliko bahat. No Erica se iskreno nasmijala i suze su joj potekle niz obraze. Smijala se i plakala istodobno i ispružila prstenjak kako bi joj mogao nataknuti prsten. »To znači ‘da’?« upitao je smiješeći se. Samo je kimnula. »Nikad ne bih zaprosio nijednu osim najljepše žene na svijetu, to znaš«, rekao je nadajući se da će mu u glasu prepoznati iskrenost i ne pomišljati da je farba. »Ti, jedan...«, rekla je tražeći prikladan epitet. »Znaš, ponekad točno znaš što treba reći. Ne uvijek, samo ponekad.« Nagnula se i poljubila ga dugo i žarko, a zatim se zavalila i podigla ruku diveći se novom prstenu.


»Fantastičan je. Nemoguće da si ga sam odabrao.« Na trenutak je bio pomalo uvrijeđen što ne vjeruje njegovu ukusu i nešto ga je tjeralo da kaže: »E, baš jesam.« Onda se predomislio i shvatio da je ona u pravu. »Annika me pratila kao savjetnica. Dakle, u redu je? Sigurna si? Mislio sam ga gravirati tek kad ga vidiš – za slučaj da ti se ne svidi.« »Divan je«, rekla je Erica preplavljena osjećajima, a on je znao da tako i misli. Nagnula se i poljubila ga ponovno, taj put još duže i još prisnije. Prekinula ih je oštra zvonjava telefona i razdražila Patrika. Toliko o pravom trenutku! Ustao je i pošao se javiti. Zvučao je otresitije nego što je trebalo. »Da, ovdje Patrik.« Zatim je kratko slušao te se polagano okrenuo i pogledao Ericu. Ona je i dalje sjedila nasmiješena, diveći se prstenom urešenoj ruci. Kad je primijetila da je gleda, široko mu se nasmiješila, no smiješak je zamro kad je shvatila da joj ne uzvraća. »Tko je?« upitala je dok joj se u glas uvlačila tjeskoba. Patrik joj je odgovorio ozbiljna lica: »Stokholmska policija. Žele razgovarati s tobom.« Polagano je ustala i uzela slušalicu iz njegove ruke. »Da, ovdje Erica Falck.« U toj rečenici skrivalo se tisuće bojazni. Patrik ju je napeto promatrao dok je slušala što govori osoba na drugom kraju žice. S nevjericom na licu okrenula se Patriku i rekla: »Javljaju da je Anna ubila Lucasa.« I onda je ispustila slušalicu. Patrik ju je uspio uhvatiti tik prije nego što je pala na pod.

Enola

Camilla lackberg kamenorezac  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you