Issuu on Google+

GROBNIČKI ZBORNIK SV. 8


GROBNIČKI ZBORNIK SV. 8

Rijeka, 2007.


Grobnički zbornik, broj 8

Izdavač: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine Za izdavača: Stanislav Lukanić Uredništvo: Monika Čargonja, Dajana Haramija, Vlasta Juretić, Stanislav Lukanić, Irvin Lukežić, Iva Lukežić, Sanja Maršanić-Juričić, Marta Simčić, Vinko Škaron Glavni i odgovorni urednik: Irvin Lukežić Naslovna stranica: Zvonimir Kamenar Tehnička oprema, priprema i tisak: A.T.G. d.o.o. - Čavle UDK: 908(05) ISSN 0353-3905 Lektura i korektura: Nensi Čargonja Prijevod sažetaka na engleski: Anita Memišević Naklada: 1000 primjeraka Zbornik je tiskan uz novčanu potporu Općine Čavle


KAZALO UVODNA NAPOMENA

ZNANSTVENI SKUPOVI 2002.-2006. Lujo Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima ......... 11 Darko Deković: Ponovni nalaz Molitvenika Gašpara Vnučića ................................. 23 Nina Kudiš-Burić – Darko Tolić: Drvena barokna skulptura srebrnina u grobničkim crkvama – novi prijedloz i............................................ 29 Bosiljka Janjatović: Obitelj Batthyany i Grobničani ................................................. 41 Irvin Lukežić: Tragom Mijata Sabljara ...................................................................... 45 Željko Bartulović: Dvije propovijedi u grobničkoj župi iz XIX. stoljeća (prilog istraživanju arhivske građe) ............................................................. 51 Bosiljka Janjatović: Grobnišćina i pitanje talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata .................................................................................... 71 Željko Bartulović: Grobnišćina i talijanski pravni sustav (1941.-1943.) ................... 75 Manon Giron: Osnovna škola Ratulje (1945.-1963.) – izvor za povijest školstva na Grobnišćini ....................................................................................... 93 Željko Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945.-1947. godine ..................................... 117 Krešimir Galin: Nekoliko elemenata antičke baltičke kulture na Grobnišćini (II.) 127 Sanja Zubčić: Atribucija u grobničkom govoru ....................................................... 153 Krešimir Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba ....................................... 163 Petar Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović (1936.- 2006.) ................................................................................ 183 Snježana Marija Marčec – Petar Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović ....................................................................................... 231

POVIJESNA I KNJIŽEVNA VRELA Mladen Zajc: Prijepis matične knjige vjenčanih župe sv. Filipa i Jakova u Grobniku (1733.-1815.) .................................................................. 259 Irvin Lukežić: Vijesti o Grobniku i njegovoj okolici iz starih hrvatskih listova i novina ............................................................................... 327 Biserka Fućak: Spomenica župe Cernik – izvodi iz zabilješki župnika Srećka Blaževića ........................................................................................ 369 Niko Cvjetković: Analiza romana “I de Francolini” ................................................ 379 Iva Lukežić: Uspomene Romana Hlače na sudioništvo u Prvom svjetskom ratu ... 411

NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI Franjica Linčić: Pučko liječenje u Svilnome .................................................................... 431 Veljko Franović: Prošešija na Duhovski pondijak ........................................................... 437 Franjica Linčić: U društvu mljekarica ............................................................................. 445 Josip Čargonja: Usmeno stvaralaštvo: tradicija boćanja sa drvenim boćama na Grobnišćini ............................................................................................. 451

AKTUALNOSTI Grobnička jesen 2006. .............................................................................................. 477


UVODNA NAPOMENA Osmi svezak Grobničkog zbornika u potpunosti slijedi dosadašnju uredničku koncepciju prethodnih istoimenih zavičajnih izdanja. Glavnina tekstova odnosi se na materijale sa znanstvenih skupova održanih pod imenom Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi, održanih u razdoblju od 2002. do 2006. godine. U poglavlju Povijesna i književna vrela uvršteni su raznovrsni prilozi koji predstavljaju dragocjena povijesna vrela: prijepis najstarije sačuvane matične knjige vjenčanih grobničke župe, vijesti o Grobniku i okolici iz starije hrvatske periodike, izvadci iz cerničke župne spomenice. Njima je pridodata analiza povijesnog romana o plemićkoj obitelji Frankulin te svjedočanstvo o Prvom svjetskom ratu Romana Hlače Matejčinova iz Dražica. U zavičajnoj građi pod naslovom Narodni život i običaji slijede kraći prilozi o pučkom liječenju u Svilnom, procesijama na Duhovski ponedjeljak u Grobniku, mlikaricama i domaćoj tradiciji boćanja drvenim boćama. Posljednji prilog odnosi se na prikaz Grobničke jeseni 2006. godine. glavni urednik Dr. sc. Irvin Lukežić


L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

11

Akademik Lujo Margetić

BILJEŠKE O DOSAD NEPOZNATOJ VIJESTI O GROBNIČKIM PERMANIMA Na osnovi neobjavljene isprave od 11. kolovoza 1766. godine raspravlja se o grobničkim permanima, jednoj od najzanimljivijih institucija grobničke društvene povijesti. I. U dosad neobavljenoj ispravi od 11. kolovoza 1766. godine, s naslovom Reflexiones circa dominium Grobnik1, nalazi se u t. 8 odredba o obvezi grobničkih podložnika, u kojoj se spominje i službenik perman. Ona glasi u prijevodu: „Osmo. Gospodsko vino, zvano permanija, što je općina obvezna dati u visini 81 spud i 3 bakarske (?)2 pinte slabo je i ni od kakve cijene. Sabirač, zvan perman, dužan ga je u roku od 8 dana nekako skupiti. Međutim, u vrijeme prikupljanja, ono što je već skupljeno, nalazi se u posudi bez poklopca pa kada se sve sakupi i donese u tvrđavu, vino ishlapi tako da konačno postane kao voda pa mu u tom slučaju treba dodati vinodolski mošt“. Prije nego što prijeđemo da pitanje permana na Grobniku, koji se u ovoj ispravi pojavljuje čak još 1766. god., bit će korisno usporediti obvezu vinske permanije, koju su Grobničani te godine bili dužni donositi u grobničku tvrđavu s ranijom njihovom obvezom. Dobiva se ovaj pregled: Godina

obveza prema vrelima

količina u litrama

1610./1612.3 1642.4 1672.5 1700.6 1726.7 1766.8

spuda 14 vrčeva 4 „ 70 „ 70 „ 64 „ 28 „ 64 „ 26 „ 81 „ 3

925,20 4018,4018,3724,. 3520,4655,80

DAH, Archivum Arcis Ozalj, Grobnik, kutija II, br. 11. U rukopisu pogrješno: Bononiensium. 3 Grobnički urbar 1610.-1612., Grobnički urbar, 19. 4 Ugovor Petra Zrinskoga s Grobničanima od 18. srpnja 1642., Grobnički urbari, 23. 1

2


12

L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

Kao što je vidljivo, do bitnog i odlučujućeg povećanja vinske permanije došlo je god. 1642., kada je Petar Zrinski ugovorom utvrdio obveze Grobničana. Tim je ugovorom Petar Zrinski uspio na razne načine povećati grobničke obveze prema feudalnom gospodaru. Već smo odavno upozorili na to da je u svim točkama ugovora, u kojima se navodi kao temelj obveza izražena u dukatima, Petar Zrinski obvezu pretvorio u libre, ali na taj način, što je dukat obračunavao s 5 libara, a ne na uobičajeni način obračunavanja sa 6 libara. Time je stvarno povećao obveze Grobničana za 20%.9 Ipak, nije posve jasno kako je Petar Zrinski uspio prijašnju obvezu vinske permanije povećati od 16 spuda i 4 vrča na 70 spuda, jer je time obveza povećana za četverostruko! Ovdje nije mjesto za istraživanje kako je Petar Zrinski objašnjavao grobničkim pučanima takvo enormno povećanje obveza. U svakom slučaju, to je povećanje od 16 spuda i 4 vrča na 70 spuda ostalo sve do 1766. godine, s time da je 1700. i 1726. god. ponešto smanjeno (na 64 spuda i 28 vrčeva u 1700., a na 64 spuda i 26 vrčeva u 1728. god.), da bi ponovno 1766. god. došlo do bitnog povećanja od oko 20%. Ali, taj zanimljivi problem nećemo ovdje dalje istraživati, jer ćemo se u ovome radu zadržati samo na problemu permana. II. Ogledajmo prije glavna vrela, u kojima se govori o permanima: 1. Perman kao knežev službenik U tom se svojstvu pojavljuje isključivo u dva izvora: Vinodolskom zakonu iz 1288, godine10 i Krčkom statutu iz 1388. godine.11 U Vinodolskom zakonu permani se spominju na ovim mjestima: a) Prema čl. 5. za kneza se kaže da mora platiti za općinsku stoku što je rekvirira za svoje potrebe „i mogu od svoih perman činit ěti za se i za svoju obitel i za vas svoi dvor“. b) U čl. 29. kaže se: „ako bi ubil od podknežinov ili od slug od obiteli kućne gospodina kneza, od permanov“, a u čl. 30. kaže se: „ako ki učini zasedanje od rečenih podknežinov ili služabniki ili perman“. U Krčkom statutu u glavi iz 1362. godine, što se odnosi na nedozvoljenu sječu u zabranima stoji: „Ako bi poslal’ dvor svoe permani činiti prodaju onomu ki bi kazan (...)“. 2. Perman kao općinski službenik U tom svojstvu perman se pojavljuje samo na Grobniku. On tamo obavlja istu službu kao i grašćik drugih vinodolskih mjesta. a) U Grobničkom urbaru iz 1610. do 1612. godine perman pomaže satniku sabirati daću zvanu sulj, pa za taj rad „permano (! = permanu) ide oucza Obveza Grobničana 1672. godine, Grobnički urbari, 54. Grobnički urbar na talijanskom jeziku (1700. god.), Grobnički urbari, 40. 7 Grobnički urbar iz 1726. godine, Grobnički urbari, 45. 8 Vidi bilj. 1.9 Podrobnije vidi u: MARGETIĆ 1978, 126. 10 Tekst Vinodolskog zakona vidi u: MARGETIĆ, 2000. 11 Tekst Krčkoga (vrbanskog) statuta vidi u: MARGETIĆ 1988. 5

6


L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

13

jaloua jedna“ tj. ista naknada za isti posao kao i grašćiku, npr. u Hreljinu prema Hreljinskom urbaru iz iste godine.12 b) U Procjeni konfisciranih dobara Petra Zrinskog i Franje Frankapana iz 1672. god. kaže se da kmetsku daću, zvanu bir, sakuplja judex zvan perman.13 c) Još 1766. godine sabirač permanije naziva se collector dictus perman.14 3. Perman kao ime Osobe koje nose ime Perman nalazimo u ovim mjestima: a) Krk, i to u 1198. godinu,15 b) Cres, i to u godinama 1200.,16 1224.,17 1227.18 i 1283.,19 c) na Rabu, i to u godini 1320.,20 d) na Grobniku, i to u godini 1455.,21 e) U Kasavlju blizu Rihemberka, u godini 1485.,22 St. Michelu nedaleko Gorice u godini 1494.23 i u Anhovu južno od Kanala u godini 1523.24 4. Permani kao mjesto Permani je naziv mjesta dvadesetak kilometara udaljenog od Rijeke, u sjeverozapadnom smjeru, nedaleko hrvatsko-slovenske etničke granice i granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Raščlamba podataka iz Vinodolskog zakona i Krčkog statuta Čl. 30. Vinodolskog zakona razlikuje tri vrste kneževih službenika: a) potknežine, b) služabnike, c) permane. Iz toga slijedi da po ispravnom objašnjenju čl. 29. istoga zakona također postoje tri vrste kneženih službenika: a) potknežini, b) sluge kneževe kućne obitelji, c) permani. Radoslijed je, bez ikakve sumnje, učinjen prema značenju funkcije i društvenoj važnosti i ugledu. Najugledniji su potknežini, oni su kneževi namjesnici u pojedinom vinodolskom gradu i vladaju u ime kneza. Sluge, služabnici i kućna obitelj kneževa također uživaju visoki ugled. Riječ je o kneževoj užoj okolini koja ga stalno prati na njegovim putovanjima, a sastoji se očito od manjeg broja osoba vojničkog i upravnog značaja. Oni čine knežev dvor u užem smislu riječi i uživaju visok socijalni položaj i društveni ugled jer se nalaze u neposrednoj i neprestanoj blizini kneza te imaju vrlo jak utjecaj na donošenje kneževih odluka. Permani se nalaze na najnižoj ljestvici

Vidi MARGETIĆ 1977. Vidi bilj. 5. 14 Vidi bilj. 1. 15 LJUBIĆ, Listine I, 17: Andrea Permano et frater eius Johannes. 16 CD II, 346: Velcina Permanus Apsarensis. Usp. MARGETIĆ 1975, 16-17. 17 CD III, 237, br. 211. 18 LJUBIĆ, Listine I, 44. 19 Isto, 136-177. 20 Isto, 320. 21 ŠURMIN, 203. 22 KOS, Urbarji, 146. 23 Isto, 210. 24 Isto, 184. 12 13


14

L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

hijerarhije kneževa aparata. Oni su bez dvojbe naoružani ljudi. U protivnom ne bismo mogli razumjeti čl. 5. Vinodolskog zakona i odredbu Krčkog statuta iz 1362. godine po kojima permani obavljaju najneugodnije izvršne funkcije. Doista, rekvizicija stoke i zapljena dobara nisu zamislivi bez permana kao naoružanih osoba. Iz teksta Vinodolskog zakona jasno proizlazi da je knez uza se imao ne samo kneževu obitelj u užem smislu, tj. vojničko-upravni aparat uglednih službenika, već i određeni broj permana, običnih naoružanih kneževih pratilaca. Jesu li osim toga permani „porazmješteni po gradovima vinodolskim“? Premda Vinodolski zakon spominje permane isključivo kao kneževe službenike i nigdje ne daje naslutiti da bi se permani nalazili porazmješteni po vinodolskim gradovima i premda ne nalazimo spomena o nazivu ili o osobnom imenu Perman ni u jednom vinodolskom gradu od Bakra do Ledenica,25 ne bi se smjelo zaključiti da permani nisu bili smješteni po vinodolskim gradovima i to zbog odredbe Krčkog statuta iz 1362. godine gdje stoji, među ostalim, da prigodom svake prijave o poljskoj šteti „ima vsaki dvor zvati jednoga prisežnika i jednoga kmeta“, dakle, u toj odredbi ima se u vidu više dvorova. To se najvjerojatnije ne odnosi na dvorove dvojice ili više kneževa, jer je krčki knez Bartol VIII. (kako ga naziva Klaić) još 6. svibnja 1363. godine bio živ,26 tako da 1362. godine ne dolazi u obzir neposredno vladanje njegovih sinova Stjepana i Ivana. A Frankapani druge loze, Škineline, i onako nakon mira u Zadru 1358. godine, kojim su Mleci među ostalim izgubili i Krk, nisu na Krku imali realne vlasti već su se pojavljivali kao privatne osobe.27 Prema tome nije nemoguće da se spominjanje dvorova u odredbi iz 1362. godine u Krčkom statutu odnosi na dvorove potknežina u Vrbniku, Baški i Omišlju. Ako pri kraju iste odredbe stoji da dvor šalje „svoje permane“ to znači da su i potknežini na Krku imali svoje izvršne organe koji su se zvali permani, jer Krčki statut pod dvorom razumijeva i potknežinov upravno-sudski aparat. Stoga se može zaključiti s izvjesnom vjerojatnošću o postojanju permana i na „dvorovima“ vinodolskih potknežina. Dakle, permani su na Krku i u Vinodolu bili naoružane osobe kneževa aparata i to dijelom kneževa vojna pratnja (premda ne i sastavni dio kneževe „obitelji“ u užem smislu riječi), a dijelom izvršni službenici potknežina razmješteni po vinodolskim i krčkim gradovima. III. Upada u oči da najveći broj podataka o permanima potječe iz Grobnika. Ne samo da na Grobniku nalazimo i osobno ime Perman i da se na Grobnik odnose i podaci što ih nalazimo u Vinodolskom zakonu, već jedino na Grobniku nalazimo specifični naziv permanije za određena podavanja i jedino u toj vinodolskoj općini nalazimo na nižeg općinskog službenika pod nazivom perman. To ne može biti slučajno. Mora postojati neki razlog zašto se upravo na Grobniku nalazi takvo obilje podataka o permanima i permaniji, dok u drugim vinodolskim mjestima ni o permaniji ni o funkciji permana nema ni traga, dapače nema ni osobnog imena Perman.

Iznimka je, dakako, Grobnik. LJUBIĆ, Listine IV, 54. 27 KLAIĆ, Krčki knezovi, 164. 25

26


L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

15

IV. Usporedimo podavanja na Grobniku s podavanjima arimana u mjestu San Salvatore kod Poreča porečkom biskupu iz 1017. godine.28 „Obični“ habitantes tog mjesta obvezuje se na razna individualna i skupna podavanja koja su u ukupnoj visini prilično veća od podavanja na koja je obvezana druga skupina stanovnika, arimani. Obveze, pak, arimana utvrđene su ovako: Et omnes arimannos dent panes X, congium de vino unum, et agnellum unum in festo S. Mauri per omnes annos. Et habent cavallum suum, qui debeat ambulare cum seniore nostro episcopo (...) infra comitatum. Porečki arimani su, dakle, vojnici-pratioci feudalnog gospodara koji su plaćeni dodijeljenom zemljom od koje žive. Svoje obveze podavanja feudalnom gospodaru izvršavaju porečki arimani paušalno, tj. bez obzira na visinu godišnjeg uroda. Sličnost podavanja grobničkog stanovništva i porečkih arimana nesumnjiva je: i jedni i drugi opterećeni su blažim podavanjima koja su u oba slučaja paušalizirana i sastoje se od istovrsnih obveza, tj. žita, vina i sitne stoke. Kako se grobnička paušalizirana podavanja nazivaju zajedničkim imenom permanija, nameće se vrlo prihvatljiva misao da je permaniju na Grobniku plaćala posebna skupina stanovništva, permani. Ona je imala posebne vojne zadatke i upravo zbog tih vojničkih obveza bila blaže opterećena od ostalih stanovnika. Nije čak nemoguće da je ta posebna skupina permana bila organizirana odvojeno od ostalog stanovništva. Pri uspoređivanju podavanja feudalnom gospodaru u Poreču i na Grobniku ne smijemo smetnuti s uma da analizirana vijest iz Poreča o podavanjima arimana potječe iz 11. stoljeća, a da se podatci o podavanjima na Grobniku odnose na 16. i iduća stoljeća. Upravo nam ta vremenska razlika pomaže u objašnjavanju neuobičajeno kompliciranog sustava podavanja na Grobniku, gdje se uz paušalizirana podavanja pojavljuju i druga podavanja što ih podložnici plaćaju na urod, odnosno, broj stoke, a gdje je ipak ukupni iznos svih paušaliziranih i nepaušaliziranih podavanja niži od ukupnog iznosa podavanja u drugim vinodolskim općinama. Objašnjenje te pojave proizlazi samo od sebe: tijekom stoljeća spojile su se obje grupe stanovništva (obje općine) u jednu skupinu podložnika.29 KANDLER, CDI I, ad. a. 1017. Nakon što su se spojile obje grupe stanovništva u jedinstvenu skupinu podložnika, došlo je i do spajanja paušaliziranih i nepaušaliziranih opterećenja, jer su se obveze podložnika postupno pretvorile u realne terete. To spajanje obveza uočljivo je npr. iz isprave od 8. listopada 1664. Dakako, na granici prema zapadu nalazio se osim Grobnika i Trsat, pa bi prema tome trebalo očekivati permane i na Trsatu. Premda o trsatskim permanima ne nalazimo nikakvih izravnih podataka, čini nam se kao da neke okolnosti govore u prilog tome. Naime, vidjeli smo da se upravo podavanja trsatskih kmetova znatno razlikuju po svojoj strukturi od strukture podavanja kmetova u ostalim vinodolskim općinama i da su upravo po toj strukturi Grobnik i Trsat vrlo slični. Nije li moguće da se iza slične strukture podavanja skriva i početno slična struktura društva, tj. da karakteristična paušalizirana podavanja na Trsatu upućuju na to da su i tamo bili možda smješteni permani, a da se trsatskim permanima samo zato izgubio trag što je Trsat imao već od početka 16. stoljeća razvojni put posve različit od razvojnog puta Grobnika i drugih vinodolskih općina. Sličnost naziva Perckhrecht i permanija pogotovu je mogla omogućiti nestajanje starog naziva permanije. Dakako, radi se samo o hipotezi koju izaziva sličnost strukture primanja na Grobniku i Trsatu i njihov položaj na granici. 28 29


16

L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

V. Kako je došlo do naziva perman? Dosadašnji pokušaji rješavanja tog pitanja nisu uspješni. Posve neuspjelim možemo smatrati Petrisov pokušaj izvođenja riječi perman iz primanus i misao Laszowskog da se u toj riječi skriva per maniare, tj per mangiare, što bi prevedeno s talijanskog značilo „za jelo“. Nije mnogo sretniji ni Kostrenčićev pokušaj da u riječi perman vidi skraćeno per manum curiae capiatur. Naime, drugi dio riječi perman treba isto tako povezati s mann, čovjek, kao što je to slučaj s arimanom. Nije uvjerljivo ni Jagićevo povezivanje permana s riječi primarius, jer perman očito nije primarius u smislu vrlo ugledna kneževog čovjeka. Mažuranićev pokušaj izvođenja permana od bermana ne zadovoljava jer se berman, bermen, bresmen pojavljuje samo u Francuskoj i to tek krajem 13. stoljeća u značenju courtier, commissionaire, pa je vremenski, prostorno i sadržajno posve udaljen od našeg permana. Pozornost zavređuje pokušaj Račkoga koji permane povezuje s riječju ferma. Još danas u talijanskom jeziku ferma znači obvezatni vojni rok, a firmarius je u srenjovjekovnom latinitetu označavao osobu koja je ubirala poreze. Ipak, ferma se kao naziv za najam vojnika javlja tek u 14. stoljeću. Ona je u prvom redu zemljište dano u zakup, a firmarius, fermarius je zakupnik, tako da se osoba koja je ubirala poreze zvala firmarius zato što je poreze uzela u zakup, a ne zato što bi se radilo o vojnoj osobi. Osim toga, firmarius je na socijalnoj ljestvici prilično visoko postavljena osoba kojoj kralj ili velikaš daju ubiranje prihoda u zakup. Sve to govori protiv teze koja povezuje fermu i fermarius s permanima. Konačno, tu je i Skokov prijedlog povezivanja permana s faramanima, a ovih s farom, koju tumači kao župu, plovaniju, parokiju. Treba priznati da se osobito u sjevernoj Italiji, a u prvom redu u Furlaniji, dakle, vrlo blizu našim krajevima, nalazi još i danas velik broj mjesta s nazivom Fara (i tome slično). Te fare treba povezati s grupama langobardskih vojnika koji se nalaze pod vodstvom vojvode. Prema Pavlu Đakonu, langobardski kralj Albuin, osvojivši Furlaniju, ponudio ju je svom nećaku Gisulfu, qui Gisulfus non prius se regimen eiusdem civitatis et populi suscepturum edixit, nisi ei quas ipse eligere voluisset Langobardorum faras, hoc est generationes vel lineaa tribuere. Unatoč Pavlovom objašnjenju riječi fara, koje je identično s objašnjenjem nekih vrlo starih glosa, moderna je lingvistika uglavnom složna da fara potječe od faran = putovati, te u članovima fare vidi vojnu grupaciju na pohodu, koja se nakon osvajanja stacionirala na određenom mjestu i dala tom mjestu svoje ime, tako da se konačno tim nazivom označavalo kaštele. Faramani bi doista bili teritorijalizirani vojnici, a njihovo prisustvo u Furlaniji mogli bi se povezati s pojavom permana u našim krajevima. Doduše, u Furlaniji postoji velik broj fara, ali treba razlikovati vojvodske vojnike – exercitales, koji su smješteni u farama, od kraljevskih vojnika – arimana, smještenih u arimanijama. Međutim, dok o arimanima i arimanijama postoji neobično velik broj vijesti, i to upravo iz Furlanije, dotle faramane nalazimo – u Burgundiji. Kako je naziv faraman u Italiji, posebno u Furlaniji, bio neuobičajen, povezivanje permana s faramanima ipak nije vjerojatno premda je osnovna ideja – povezivanje permana sa sličnim teritorijaliziranim vojnicima u Italiji - više nego prihvatljiva. Već smo upozorili na sličnost podavanja porečkih arimana i grobničkih


L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

17

permana. U Udinama nalazimo 1370. godine plaćanje tzv. jus armanie u visini od media situla vini. Uopće, langobaredski arimani nalaze se smješteni oko kaštela duž granice langobardskog kraljevstva, a njihova je specifična dužnost obrada kaštela i područja na kojem su smješteni pa su u tom smislu slični rimskim limitaneima i militariziranim, seljacima bizantskih “stratia” i slovenskim kosezima – Edlingen. Arimani su početno bili ugledni slobodnjaci, ali su se u mnogim talijanskim krajevima tijekom stoljeća spustili na položaj koji se nije mnogo razlikovao od položaja kmetova uz zemlju vezanih. U Furlaniji, gdje je bilo osobito mnogo naselja arimana, zvanih arimanija, nerijetko su se spustili na položaj vrlo sličan kmetskom i plaćali za uživanje zemlje razna naturalna podavanja slična kmetskim. Nemoguće je ne prepoznati grobničke permane u talijanskim arimanima to više što je očito i razvoj njihova društvena položaja tekao slično, pa se upravo nameće misao da je naša riječ perman na neki način povezana s langobardskom riječi ariman. Ako uzmemo u obzir da se talijanski arimani često nazivaju armani, a da nailazimo i na oblike erimani i herimani, te da je poznat i oblik hermanni, onda je porijeklo naše riječi perman iz langobardske ariman, erman, herman još uvjerljivije, premda se lingvistički vjerojatno ne može do kraja prihvatljivo izvesti razvoj herman>perman. Uostalom, i grobničku permaniju možemo također povezati s jednim od značenja arimanije. Naime, arimanija među ostalim znači i „tributum, vectigal, quod ab arimannis (...) exsolvebatur“. Konačno, ovdje želimo upozoriti na još jednu okolnost. Porečki arimani su teritorijalizirana vojna snaga porečkog biskupa sa zadatkom da prati biskupa i pruža mu potrebnu vojnu zaštitu. Vinodolski i krčki permani zbog većeg prostranstva područja na kojem djeluju imaju te funkcije razdijeljene: na Grobniku su permani teritorijalizirana vojska-graničari, a na kneževom dvoru permani su kneževa vojna pratnja.30 VI. Pokušajmo sada, nakon što smo izvršili prethodne potrebne analize sadržaja funkcije i porijekla riječi perman, istražiti kada je permanska služba upravo pod tim nazivom uvedena u naše krajeve. Analiza će biti otežana zbog siromaštva izvora, ali neke činjenice i okolnosti svakako upućuju na određeni smjer razmišljanja. Poznato je da je sredinom 10. st. Hrvatska obuhvaćala područje zapadno od Rijeke do planinskog masiva Učke, i to na jugu do Plominskog kanala, a prema sjeveroistoku najvjerojatnije do današnje etničke granice Slovenaca i Hrvata, koja je ujedno i granica između Republike Slovenije i Republike Hrvatske. Treba pretpostaviti da je tadašnja granica između Hrvatske i njezina zapadna susjeda bila čuvana kako je to bilo uobičajeno u srednjem vijeku. Možda na tu granicu podsjeća još i danas sa slovenske strane mjesto Koseze, a s hrvatske strane mjesto Permani. Nisu li možda kosezi (Edlingen) bili teritorijalizirana vojničko-graničarska posada nedaleko granice prema Hrvatskoj – slično vojnicima-graničarima permanima s hrvatske strane? Bez obzira na to, hrvatska se granica povukla na Rječinu sigurno prije 1152. godine jer arapski geograf Idrizi, koji je u to doba sastavio svoj Zemljopis, već navodi da je tek 30

O svim tim prijedlozima vidi : MARGETIĆ 1980, 57-58 i 72-74.


18

L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

Bakar prvi pomorski grad Hrvatske. Povlačenjem granice na Rječinu Grobnik je postao najistureniji vinodolski grad prema opasnom njemačkom susjedu koji je stoljećima vršio pritisak na hrvatsku zapadnu granicu. Tek u 14. st. ta granica prestaje biti „vrućom“ jer je došlo do postupnog zbližavanja feudalaca i država s obje strane granice koje je uz razne peripetije u 16. st. dovelo konačno Habsburgovce na vlast i u našim krajevima. Na rano postojanje funkcije perman na širem području Kvarnerskog primorja ukazuju i osobna imena na Krku (1198. godine) i Cresu (1200. godine) jer je očito da se funkcija morala pojaviti određeno vrijeme prije imena neke osobe koja je po njoj dobila svoje ime. Prema tome, posve je moguće da je permanska služba postojala na sjevernom Jadranu još u staroj hrvatskoj državi, a rasprostranjenost naziva te službe, te osobna imena kao i mjesta Perman, ukazuju na specifičnu organizaciju toga dijela hrvatske države za narodnih vladara, jer taj naziv nalazimo južnije od Raba. Kako riječ perman označava vojnika, to se vjerojatno specifičnost organizacije toga dijela hrvatske države sastojala upravo o naglašenoj vojnoj organizaciji. Drugim riječima, teza o širem kvarnerskom području kao vojnoj krajini hrvatske države narodnih vladara, što ju je prvi iznio Barada, dobiva na taj način svoju potvrdu bez obzira na to što se ne moramo složiti u pojedinostima s dosad iznesenim teorijama o toj krajini. Ali, dakako, to pitanje daleko prelazi okvire ovoga rada. Očito je da je izvanredno velika strateška važnost Grobnika morala imati svoje reperkusije i na organizaciju grobničke općine te na socijalni i društveni sastav kao i na strukturu podavanja stanovništva tako važne općine. Uvođenje stalne vojničkograničarske posade, ublaženje tereta i paušaliziranje određenih podavanja samo su nužna posljedica položaja u kojemu se Grobnik našao od 12. pa sve do 14. stoljeća. Da je na Grobniku postojalo vojničko naselje, može se zaključiti po još nečemu. Naime, permanija u ovcama prema ugovoru Petra Zrinskoga s Grobničanima iz 1642. godine, koji bez sumnje navodi ukupnu prvobitnu paušalnu obvezu, davala se u visini od 120 ovaca. To odgovara istom broju obveznika ako pretpostavimo po uzoru na porečke arimane da je svaki grobnički perman davao po jednu ovcu. Broj od 120 permana navodi nas na tezu da je na Grobniku nastala vojnička kolonija na sličan način kao što su na zapadu od Karolinga dalje osnivali vojničke kolonije od po stotinu vojnika koje su se prema novijem shvaćanju zato i zvale centene i Hundertschaften.31 VII. Vidjeli smo da su se permani na frankapanskim posjedima pojavili u dva vida: 1) kao niža vojnička pratnja kneževa dvora, 2) kao vojničko-graničarska posada na Grobniku. Permani kao vojni i policijski izvršni organi kneževa dvora pojavljuju se još 1388. godine u Krčkome statutu. Nije baš vjerojatno da su nestali odmah nakon donošenja tog Statuta. 31

Vidi MARGETIĆ 1980, 74-78 i Grobnički urbari, 73-84.


L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

19

Zato se čini da o njihovom prisustvu na kneževom dvoru možemo govoriti bar još u prvoj polovici 15. stoljeća. U doba Nikole Frankapana, svog najodličnijeg člana, frankapanska obitelj doživljava najveći uspon i sjaj. Međutim, nakon Nikoline smrti 1432. godine dolazi do naglog. pada Frankapana. Oni se dijele god. 1449. na osam loza, a njihov posjed na osam velikaških „gospoštija“ i kako zgodno kaže Vinciguerra u svojem izvještaju od 1481., godine: e per lor nature insidiose i discordanti nelle divisioni del dominio extenuorono quello in modo, che rimasero tuti poveri signorotti. Nije li nestankom sjajnoga Nikolina dvora nestalo i permana kao relativno veće vojnopolicijske grupacije? Razdijeljeni su Frankapani imali premršave financijske izvore da bi sebi mogli dopustiti pratnju veću od dvojice-trojice vojnika, zapravo običnih „posilnih“. Oni su očito imali drukčiju ulogu i položaj od veće grupacije permana, koja je pratila u ranije doba frankapanske knezove, pa zato vjerojatno nisu više ni nosili njihovo ime. Grobnički pak permani – važna graničarska posada u 12. i 13. stoljeću – morali su još tijekom 14. stoljeća izgubiti na značenju jer je granica prema Njemačkoj prestala biti opasnom, a žive veze Frankapana s devinskim knezovima toliko su približile područja s obje strane Rječine da je npr. Rijeka godinama bila u rukama Bartola Frankapana (umro oko 1363. godine) i bila vraćena Devincima tek 1365. godine. Dapače, u ispravi kojom Bartolovi sinovi Stjepan i Ivan vraćaju Rijeku izričito se dopušta Frankapanima i njihovoj pratnji slobodan prolaz preko devinskih posjeda, a slično se odobrava i Devincima prolaz preko frankapanskih posjeda. U takvoj posve novoj političkoj konstelaciji grobnički permani gube svoj razlog postojanja. Dakako da se grobnički permani nisu htjeli odreći svojih privilegija, u prvom redu svog razmjerno blažeg opterećenja podavanjima. Zato je i protučinidba, tj. vojnička obveza, možda djelomično izmijenjena, ostala i nadalje kao osobita značajka grobničkog puka te je nalazimo još u 17. stoljeću u ugovoru između Petra Zrinskog i grobničke općine. Ipak, grobnički permani su funkcionalno postali nepotrebni i zato se njihov socijalno društveni položaj postupno sve više približavao položaju članova drugih vinodolskih općina, zadržavajući još stoljećima tek tragove nekadašnjeg graničarskog položaja, npr. naziv permanija za određena podavanja, a jedan od tih tragova je i funkcija permana kao sakupljača podavanja na Grobniku u godini 1766. Dok na Grobniku u 16., 17. i 18. stoljeću perman sabire sulj, bir i permaniju, u drugim vinodolskim općinama to čini grašćik. Zbog toga treba istaći da je perman na Grobniku sigurno općinski službenik jer se u računima vinodolskih upravitelja iz konca 16. i početka 17. stoljeća pojavljuju razni vlastelinski službenici koji primaju plaću od vlastelinstva (porkulab, drabanti, vratari itd.), a među njima nikada ne nalazimo permana. Isto tako među plaćenim vlastelinskim službenicima u procjeni od 1672. godine, također ne nalazimo permana, premda se navode officialis, četiri satrapa, tj. vlastelinska straža, clavigeris i pastiri i premda je u istoj procjeni perman naveden kao osoba koja sabire od podanika bir i predaje ga vlastelinstvu. Kako nema razloga pretpostaviti da je prije 16. stoljeća na Grobniku sabiranje podavanja obavljao grašćik, to se i po tome Grobnik razlikuje od ostalih vinodolskih općina.


20

L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

LITERATURA CD

- T. Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb. DAH - Državni arhiv Hrvatske, Zagreb. GROBNIČKI URBARI - L. Margetić, Grobnički urbari, Grobnički zbornik, Posebna izdanja, knj. 1, Rijeka, Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, 1995. KANDLER CDI - P. Kandler, Codice Diplomatico Istriano, drugo izdanje, Trieste, 1986. KLAIĆ - V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, knjiga I, Zagreb, 1901. KOS, Urbarji - M. Kos, Urbarji Slovenskega primorja II, Srednjeveški urbarji za Slovenijo, III, 1954. LJUBIĆ, Listine - Š. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke republike, MSHSM, Zagreb. MARGETIĆ 1975 - L. Margetić, Creske općine u svjetlu isprave od 5. listopada 1283. i pitanje kontinuiteta dalmatinskih gradskih općina, Radovi, 7. MARGETIĆ 1977 - L. Margetić, Hreljinski urbar iz 1700. godine, VHARP, XXI. MARGETIĆ 1978 - L. Margetić, Ugovori Petra Zrinjskog s Grobničanima i Bakranima iz 1642. godine i njihova dopuna iz 1686., godine, VHARP, VIII. MARGETIĆ 1980 - L. Margetić, Permani frankapanskih (i zrinjskih) primorskih posjeda u: L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka - Zagreb, 57-79. MARGETIĆ 1988 - L. Margetić, Prijepis krčkoga (vrbanskog) statuta i prenos na suvremeni jezik u: L. Margetić/P. Strčić, Krčki (vrbanski) statut, Krčki zbornik, svezak 10, Posebno izdanje 12. MARGETIĆ 2000 - L. Margetić, Vinodolski zakon, Rijeka, Adamić. MHJSM Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, JAZU (HAZU), Zagreb. RADOVI - „Radovi“ Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb. ŠURMIN - Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici (Acta croatica), I, MHJSM, vol. VI, Zagreb, 1898. VHARP - Vjesnik Historijskih arhiva Rijeka i Pazin.


L. Margetić: Bilješke o dosad nepoznatoj vijesti o grobničkim permanima

21

SAŽETAK

BILJEŠKE O DOSAD NEPOZNATOJ VIJESTI O GROBNIČKIM PERMANIMA U dosad neobavljenoj ispravi od 11. kolovoza 1766. godine s naslovom Reflexiones circa dominium Grobnik nalazi se u t. 8 odredbe o obvezi grobničkih podložnika, u kojoj se spominje i službenik perman. Perman je službenik, koji se nigdje kao u Grobniku ne pojavljuje u vrelima, a njegova je uloga u objašnjavanju razvoja organizacije grobničkog društva u starijoj grobničkoj prošlosti izuzetno važna. To je razlog zašto autor daje u svom radu ukratko rezultate svojih dosadašnjih istraživanja o tom grobničkom pravnom i društvenom institutu.

SUMMARY

NOTES ON A RECENTLY DISCOVERED DOCUMENT WHICH MENTIONS THE GROBNIK ‘PERMANI’ In an unpublished document dated 11th August 1766 and titled Reflexiones circa dominium Grobnik, in Item 8 of the Regulation on the Obligations of Grobnik Serfs, an official perman is mentioned. Perman is an official title that is not mentioned in any of the sources that speak about Grobnik. However, his role in explaining the development of the organization of Grobnik society in the earlier history of Grobnik is extremely important. This is the reason why the author presents a summary of the results of his research of this legal and social institution that existed in Grobnik.


D. Deković: Ponovni nalaz molitvenika Gašpara Vnučića

23

Mr. sc. Darko Deković

PONOVNI NALAZ MOLITVENIKA GAŠPARA VNUČIĆA

Crkva u Grobniku oduvijek je bila glagoljaška. Tu su se služile mise na hrvatskoj inačici staroslavenskoga jezika, od početaka uporabe glagoljice u zapadnoj Hrvatskoj pa do prve korizmene nedjelje godine 1965.1 Mnoštvo popova glagoljaša i pismenih svjetovnjaka tijekom više od jednoga tisućljelja na Grobniku i Grobnišćini pisalo je glagoljicom bogoslužne i svjetovne knjige te razna štiva za crkvovne i svjetovne potrebe. Nažalost, do danas očuvalo se malo podataka o tim ljudima i o njihovoj djelatnosti. Jedan je od njih glagoljaš Gašpar Vnučić koji je živio u Grobniku u XVI. stoljeću, gdje je obnašao i dužnost »santeza«.2 Isto se tako do danas očuvalo malo glagoljičnih štiva iz Grobnika, iako se istraživanjem povjestnih izvora može ustvrditi da ih je tijekom prošlosti bilo razmjerno mnogo. Jedno je od većih očuvanih i Vnučićev glagoljicom pisani molitvenik koji je u znanstvenome knjigopisju poznat pod nazivom »Molitvenik Gašpara Vnučića«.3 Prve podatke o Molitveniku objavio je godine 1960. Vjekoslav Štefanić u Glagoljskim rukopisima otoka Krka, gdje je Molitvenik zaveden pod rednim brojem 59. među glagoljičnim rukopisima koji se čuvaju u Vrbniku.4 Štefanić je tu objavio obradbu rukopisa, utvrdio je da se iz štiva Molitvenika može zaključiti kako ga je pisao neki Gašpar, a da se iz glagoljičnih dopisa na unutarnjoj stranici stražnje korice može utvrditi da je godine 1568. molitvenik uvezao Gašpar Vnučić »santez« na Grobniku. Štefanić je ustvrdio da i »jezični momenti ... upućuju na kraj, mjesto gdje je čakavština osjćala blizinu kajkavštine«, što potvrđuje pretpostavku da je Molitvenik uz neznatan broj staroslavenizama pisan jezikom kojim se tada govorilo na Grobniku. U zaključku svoje obradbe Štefanić izjavljuje da se ni iz koje okolnosti ne može utvrditi kako je rukopis dospio na Vrbnik. O tome gdje je rukopis pronašao i gdje je on pohranjen Štefanić nije dao nikakav podatak. Naknadni istraživači rukopisa nisu ga mogli pronaći, te se nakon Štefanićeve obradbe Vnučićev molitvenik duže vrijeme smatrao zagubljenim. Stoga su se i jezikovne obradbe naknadnih istraživača Molitvenika temeljile isključivo na Štefanićevu preslovljenju pojedinih manjih izvadaka štiva objavljenih u njegovu navedenome prikazu. Radi se o preslovljenjima uglavnom pojedinih naslova i po koje manje cjeline. Tako je, nakon Štefanića, a koristeći se njegovim preslovljenjem tih manjih cjelina štiva, jezik Vnučićeva molitvenika obradila dr. Sanja Zubčić.5


24

D. Deković: Ponovni nalaz molitvenika Gašpara Vnučića

S obzirom da je Vnučićev molitvenik važan spomenik hrvatskoga, a posebno grobničkoga glagoljaštva, a k tome i važan književni i jezični spomenik i dragocjeni povijestan izvor, Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine potakla je godine 2002. pokušaje njegova ponovnoga nalaza. Na poticaj Katedre, a koristeći se preporukom koju mi je izdala, potražio sam rukopis. Jedina Štefanićeva odrednica o mjestu na kojem bi se rukopis mogao pronaći upućivala je na grad Vrbnik. U razgovoru s tamošnjim poznavateljima prilika koje su na Otoku i u Vrbniku vladale neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata uspio sam otkriti vjerojatne razloge zbog kojih Štefanić nije naveo mjesto na kojemu je našao Vnučićev molitvenik. Nakon pregledavanja zbirki glagoljičnih rukopisa, kojih u Vrbniku ima više, naišao sam i na Vnučićev molitvenik. Zatekao sam ga neznatno oštećena (nedostaje nekoliko stranica, a neke su otrgnute) i uglavnom u obliku i stanju koje odgovara Štefanićevu opisu. Dobrotom vlastnika izradio sam priručne snimke rukopisa te sam ga preslovio s glagoljice na latinicu. Zbog oštećenja podloge, a dijelom i zbog osebujnoga rukopisa i postojanja onih pojedinih kratica koje nisu uobičajene u rukopisima toga vremena već su piščeve osobne, štivo je ponegdje bilo teško pročitati, a ponegdje mi je pri čitanju bilo potrebno koristiti i suvremena tehnička pomagala. Pregledom rukopisa utvrdio sam da je izvorno imao najmanje 53 lista, odnosno 106 stranica. Prvih sedam listova na početku sveska i tri lista u sredini otrgnuto je, što se može utvrditi po tragovima, odnosno ostatcima otrgnutih listova koji se još uvijek drže za ostatak knjižnoga hrbta. Poneki listovi u Molitveniku imaju glagoljičnu folijaciju, ali ona ne odgovara sadašnjemu redoslijedu stranica, iz čega i Štefanić zaključuje da je rukopis prije uvezivanja imao drukčiji redoslijed. Vjerojatno je u sadašnji svezak uvezano više molitveničkih cjelina koje su prije uveza bile zasebne cjeline, a od kojih neke nisu imale listovne brojeve. Netko je, vjerojatno Štefanić, u novije vrijeme u Moliveniku proveo folijaciju arabskim brojkama grafitnom olovkom, ali je pri tom zaobišao istrgnute listove i preskočio jedan očuvani list, pa sam proveo svoju folijaciju Molitvenika u koju sam uključio sve listove za koje se može utvrditi da su postojali. Uz broj lista u zagradama sam upisao stari arabski broj, a uz njega sam, u zasebnim zagradama, upisao i glagoljični ukoliko je bio upisan na tome listu. Dakako tu svoju folijaciju nisam proveo na izvorniku, nego u preslovljenju na latinicu. U tijeku je obradba Molitvenika i priprema za njegovo kritičko izdanje u samostalnome tiskopisu koje će obuhvatiti: prikaz povijesnih prilika u vrijeme njegova nastanka, podatke o Gašparu Vnučiću, te opis Molitvenika, njegovo preslovljanje (transliteraciju) na latinicu i njegovu sadržajnu, teološku, književnu i paleografijsku obradbu. Obradbu jezika Molitvenika predložio sam da obavi doktorica Sanja Zubčić s obzirom da je ona već obrađivala njegove jezikovne sastojke. Sada, nakon dostupnosti Deković, Glagoljica na Grobniku., str. 211.-215. Štefanić, GR-OK., str. 425.; Irv. Lukežić, Grobnički duhovnici., str. 75. 3 Štefanić, GR-OK., str. 425. 4 Štefanić, GR-OK., str. 425.-429. 5 Godine 2002. u gradu Grobniku na znanstvenome skupu »Grobinšćina: tragovi, znakovi i smjerokazi« dr. sc. Sanja Zubčić održala je predavanje pod naslovom: Jezik Molitvenika Gašpara Vnučića iz 1568. godine. 1

2


D. Deković: Ponovni nalaz molitvenika Gašpara Vnučića

25

izvornika i dostupnosti cjelovitoga štiva, ona bi mogla upotpuniti svoj prijašnji rad i prikazati jezik Molitvenika koristeći cjeloviti uzorak.

Objavljivanjem obradbe i preslovljenja cjelovitoga štiva Vnučićeva molitvenika, uz moguće usporedno objavljivanje snimki svih stranica izvornika i uz prošireni prikaz njegova jezika, a za koje se nadam da će uslijediti tijekom godine 2007., Grobnik će nakon Lukežićeve Knjige brašćine Sv. Marije Tepačke na Grobniku6 dobiti i drugu cjelovitu obradbu jednoga od svojih većih glagoljičkih rukopisa.

Njezino predavanje prošireno i prilagođeno objavljeno je 2005. pod neznatno izmijenjenim naslovom: Naznake o jeziku Molitvenika Gašpara Vnučića iz 1568. godine u »Grobničkome zborniku« sv. 7. na stranicama 251. do 260.. Iako je kao jezični uzorak mogla koristiti samo djeliće iz cjelovitoga štiva i to u preslovljenju kojega nije mogla potvrditi na izvorniku, dr. Zubčić izradila je vrlo cjelovit prikaz jezičnoga sustava Molitvenika prikazavši njegovu fonološku, morfološku, leksičku i sintaktičku razinu. 6 Irvin Lukežić, Knjiga brašćine Sv. Marije Tepačke na Grobniku. Rijeka 2002.


26

D. Deković: Ponovni nalaz molitvenika Gašpara Vnučića

KNJIGOPISJE I KRATICE KNJIGOPISNIH JEDINICA Darko DEKOVIĆ, Glagoljica u Grobniku - U »Grobnički zbornik« sv. 7. Rijeka 2006., str. 211.-226.. Branko FUČIĆ, Glagoljski natpisi - Zagreb 1982. Irvin LUKEŽIĆ, Grobnički biografski leksikon - Rijeka 1994. Irvin LUKEŽIĆ, Knjiga brašćine Sv. Marije Tepačke na Grobniku - Rijeka 2002. Irvin LUKEŽIĆ, Grobnički duhovnici - U »Devet stoljeća grobničke župe«. Grobnik 2005., str. 75.-101. Vjekoslav ŠTEFANIĆ, GR-OK, Glagoljski rukopisi otoka Krka - Zagreb 1960. Sanja ZUBČIĆ, Naznake o jeziku Molitvenika Gašpara Vnučića iz 1568. godine. - U »Grobnički zbornik« sv. 7. Rijeka 2005. str. 251.-260..


D. Deković: Ponovni nalaz molitvenika Gašpara Vnučića

27

SAŽETAK

PONOVNI NALAZ MOLITVENIKA GAŠPARA VNUČIĆA

Mnoštvo popova glagoljaša i pismenih svjetovnjaka tijekom više od jednoga tisućljeća na Grobniku i Grobnišćini pisalo je glagoljicom bogoslužne i svjetovne knjige te razna štiva za crkvovne i svjetovne potrebe. Jedan je od tih grobničkih glagoljaša i Gašpar Vnučić koji je živio u Grobniku u XVI. stoljeću, gdje je obnašao i dužnost »santeza«, a jedno je od većih očuvanih grobničkih glagoljičnih štiva i Vnučićev glagoljicom pisani Molitvenik. Prve podatke o tome rukopisu objavio je godine 1960. Vjekoslav Štefanić u Glagoljskim rukopisima otoka Krka. On je tu utvrdio da je 1568. molitvenik uvezao Gašpar Vnučić, »santez« na Grobniku, a iznio je i pretpostavku da je Molitvenik pisan na Grobniku. O tome gdje je rukopis pronašao i gdje je on pohranjen Štefanić nije dao nikakav podatak. Naknadni istraživači rukopisa nisu ga mogli pronaći, te se on nakon Štefanićeve obradbe smatrao zagubljenim, a sve daljnje obradbe toga rukopisa temeljile su se na Štefanićevu djelomičnomu preslovljenju objavljenome u navedenomu prikazu. S obzirom da je Vnučićev molitvenik važan književni i jezični spomenik i dragocjeni povijestni izvor, Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine godine 2002. povjerila je piscu ovoga priopćaja zadaću njegova pronalaženja. Pisac je pronašao rukopis. U tijeku je njegovo preslovljenje i obradba, nakon čega slijedi njegovo cjelovito kritičko objavljivanje.


28

D. Deković: Ponovni nalaz molitvenika Gašpara Vnučića

SUMMARY

REDISCOVERY OF THE GAŠPAR VNUČIĆ’S PRAYER BOOK

The Church in Grobnik had always been of Glagolitic liturgy. For more than a thousand years numerous Glagolitic priests and literate laymen in Grobnik and the Grobnik Area used the Glagolitic Script to pen liturgical and secular books and various other texts of both religious and secular character. Gašpar Vnučić, who lived in the 16th century, was one of these Glagolitic priests from Grobnik. He was a ‘santez’ in Grobnik, and one of the larger extant Glagolitic texts from Grobnik is his Prayer Book written in the Glagolitic Script. The first information about this manuscript were published in 1960 by Vjekoslav Štefanić in the Glagolitic Manuscripts of the Island of Krk (Glagoljski rukopisi otoka Krka). He published an analysis of this manuscript, and based on the text of the Prayer Book he established that it was written by a man named Gašpar. The inscription on the covers revealed that the Prayer Book was bound by Gašpar Vnučić, ‘santez’ of Grobnik in 1568. Štefanić also established that ‘the linguistic elements… indicate an area, a place, where the Chakavian dialect was in contact with the Kajkavian dialect’ and thereby assumed that the Prayer Book was written in Grobnik. In the conclusion, Štefanić states that it is impossible to determine how this manuscript found its way to Vrbnik on the island of Krk. Štefanić did not provide any information on the location where he found the manuscript, or on where it was stored. Manuscript researchers who came after him could not locate it, so Vnučić’s Prayer Book was considered lost after Štefanić’s analysis. Because of this, further analyses of this manuscript were based on Štefanić’s partial transcript published in the already mentioned work. After Štefanić, Sanja Zubčić analysed the language of Vnučić’s Prayer Book on the basis of this, the only available, but only partial transcript. She published her analysis in 2005 in a paper titled ‘Suggestions on the language of Gašpar Vnučić’s Prayer Book from 1568’ (Naznake o jeziku Molitvenika Gašpara Vnučića iz 1568. godine). Since Vnučić’s Prayer Book is an important literary and linguistic document and an invaluable historical source, in 2002 the Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine initiated attempts to find it. While trying to track down this manuscript, I came upon the probable reason for Štefanić not mentioning the place where it was found. This discovery soon led me to the manuscript itself, which, although fairly damaged, is preserved in a more or less the same condition in which Štefanić found it. With the publishing of the transcript of the entire text of Vnučić’s Prayer Book, and with the possibility of publishing side-by-side transcripts and photographs of the original manuscript, accompanied by an analysis of its language, Grobnik will get its second complete analysis of one of its larger Glagolitic manuscripts. The first one was that of Lukežić’s Book of the Brotherhood of St. Mary of Tepac in Grobnik (Knjiga brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku).


Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

29

Nina Kudiš Burić - Darko Tolić

DRVENA BAROKNA SKULPTURA I SREBRNINA U GROBNIČKIM CRKVAMA – NOVI PRIJEDLOZI

Iako na prvi pogled razmjerno skromnih umjetničkih dosega, oprema grobničke župne crkve što se može datirati u 17. i 18. stoljeće je raznolika i zanimljiva. Štoviše, u slučaju drvene plastike, njezina je stvarna kvaliteta maskirana neprimjerenim preslicima. Uz drvene korske klupe pripisane majstoru iz kruga Mihovila Zierera te datirane u 18. stoljeće,1 valja istaći i kamenu propovjedaonicu Nicole Pasqualina. Iako je nastala u 19. stoljeću, ona je skromna i gotovo doslovna kopija propovjedaonice Antonija Michelazzija (1707 – 1772) iz nekadašnje isusovačke crkve sv. Vida, današnje riječke katedrale.2 Kasnom 18. ili, eventualno, ranom 19. stoljeću najvjerojatnije pripada i kamena krstionica s vješto izvedenim motivom dekorativnih girlandi cvijeća i voća. No, od svega navedenog daleko su zanimljiviji drveni polikromirani kipovi svetih Nikole i Margarete što su postavljeni na zid, bočno uz oltar svetih Fabijana i Sebastijana. Riječ je o oltaru kojim završava desni brod grobničke župne crkve, a njegova morfologija, kao i slikana pala ukazuju da je najvjerojatnije nastao u 19. stoljeću. Grubo preslikani kipovi svetaca su, međutim, djelo nepoznata majstora iz 17. stoljeća te su, gotovo sigurno, bili dijelom veće, propale oltarne cjeline, možda opremljene s još nekoliko kipova. Takvih je drvenih, rezbarenih i polikromiranih oltarnih cjelina u Istri i Hrvatskom primorju bilo mnogo, a po svojim su stilskim osobinama vrlo često pripadale razdoblju u kojem se je kasnorenesansni riječnik vrlo sporo i suzdržano preobražavao u onaj protobarokni. U svojem članku, objavljenom početkom sedamdsedetih godina prošlog stoljeća Doris Baričević usputno, u jednoj bilješci, spominje da kipovi sv. Ane i Joakima, smješteni iznad ophoda oltara Bogorodice od sv. ružarija u grobničkoj župnoj crkvi «imaju sve stilske odlike djela pavlinskog kipara Paulusa Riedla.»3 Riječ je o drvenom slavolučnom oltaru koji se nalazi na kraju lijevog broda. Njegov je središnji dio blago Korske su klupe vrlo suzdržanih, gotovo klasicističkih oblika. Nešto raskošnije su obrađene tek pregrade iznad naslona za ruke. 2 Radmila Matejčić, «Barok u Istri i Hrvatskom primorju», u Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982, str. 505, 587. 3 Doris Baričević, «Paulus Riedl, pavlinski kipar u Istri i Hrvatskom primorju», Peristil 16-17, Zagreb 1973/1974, str. 144, bilj. 23. 1


30

Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

konveksno izbačen u odnosu na krilne dijelove smještene iznad otvora ophoda, dok mu je zaključak prilično masivan, naglašene vertikalnosti te opremljen dvjema lezenama što se u donjem dijelu pretvaraju u volute izbačene u prostor. Središnja je pala ovog oltara, ostvarena u tehnici ulja na platnu, pomična te prikazuje Bogorodicu od sv. ružarija s djetetom. Iza nje se nalazi niša u vidu pećine s kipom Gospe Lurdske. Kako izbor ovog ikonografskog motiva oblikovanog na temelju ukazanja iz 1858. godine,4 tako stilske odlike slikane pale ukazuju da je ovdje riječ o ostvarenju nastalom tijekom druge polovice 19. ili, eventualno, na samom početku 20. stoljeća. U prilog tome govore i stilske odlike kipa Gospe Lurdske čijeg autora treba tražiti među lokalnim drvorezbarima, izraslima na relativno bogatoj tradiciji drvene altaristike Hrvatskog primorja. Kako je grobnička župna crkva bila temeljito obnovljena novcem od prodaje liturgijske srebrnine koju je, u ime Hrvatskog narodnog arheološkog muzeja, kupio dr. Josip Brunšmid 1894. godine,5 valja pretpostaviti da je tom prigodom bio podignut i oltar Bogorodice od sv. ružarija. Njegov arhitektonski dio, kao i skulptura bili su barem jednom preslikani.6 Debeli namaz bijele boje nanesen na postojeće, djelomično oštećene slojeve polikromacije priječi donošenje konačnog suda o drvenim kipovima Marijinih roditelja, no čini se da je doista riječ o djelima tipološki i stilski bliskim poznatim ostvarenjima Paulusa Riedla. Način nabiranja draperije ili uvojaka kose i brade, fizionomske specifičnosti te tipična krutost pokreta na prikazima svetih Ane i Joakima usporedivi su s onima na do sada poznatom opusu ovog pavlinskog drvorezbara. Podatcima koje o Riedlu i njegovim djelima donosi još Doris Baričević u spomenutom članku iz početka osmog desetljeća 20. stoljeća, kasnije nije puno toga dodano.7 Paulus Riedel, najvjerojatnije tirolskog porijekla kao i njegova subraća iz pavlinskog samostana u Senju, rođen je 1725. godine,8 a posljednji se put spominje u natpisu na stražnjem dijelu glavnog oltara nekoć pavlinske, a danas Župne crkve u Crikvenici: Anno 1776 sancto A. R. P. Wenceslaus Grubacs Definitor generalis et Prior in hac ara Primus solemne decantavit Sacrum 25. Martii. Magistri hujus Arae fuere R. F. Franciscus Schmelz, arcularius R. F. Philippus Vidrich, arcularius R. F. Paulus Riedl, statuarius et sculptor R. F. Lucas Hauser, inaurator et pictor A. M. D. G. et B.V. M. H. F. Cosmas Mayr, chirurgus scripsit m. Přia.

Branko Fučić, sub vocem Gospa Lurdska, u Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1978, str. 244. 5 Novac je crkvi uplatila kraljevska zemaljska vlada. Snježana Pavičić, «Dragocjenosti župne crkve u Grobniku», Peristil 40, Zagreb 1997, str 42. 4


Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

31

Tijekom tridesetak godina djelovanja on je, najvjerojatnije uz povremenu ili stalnu pomoć radionice čiji su članovi – kao što navedeni natpis pokazuje – bili prvenstveno stolari, u Istri i Hrvatskom primorju ostvario relativno velik opus što se sastoji od drvene i poneke kamene skulpture. Ova prva je redovito vezana uz pojedine oltare za koje je Riedl možda načinio i nacrte, dok je u drugom slučaju riječ o kamenoj plastici s fasade pavlinske crkve u Sv. Petru u Šumi. Kronološkim nizom to su: oltar sv. Ivana Krstitelja izvorno u senjskoj pavlinskoj crkvi, nastao tijekom druge polovice petog desetljeća 18. stoljeća, a od 1790. na mjestu glavnog oltara Župne crkve u Puntu; kipovi s oltara Majke Božje od sedam žalosti iz 1754. godine, izvorno također iz senjske pavlinske crkve, a od 1798. u bivšoj senjskoj katedrali; glavni oltar u pavlinskoj crkvi u Sv. Petru u Šumi, najvjerojatnije iz 1755. godine; ista je datacija predložena i za kamene kipove na fasadi ove istarske crkve;9 oltari Bogorodice od sv. Ružarija (1759.), Sv. Križa (1763.), Nevine dječice (1766.) i Pavla Pustinjaka (1772.), također iz pavlinske crkve u Sv. Petru u Šumi; kipovi s glavnog oltara u nekadašnjoj pavlinskoj crkvi u Crikvenici iz 1776. godine.10 Opus Paulusa Riedla stilski pripada baroknoj skulpturi srednje Europe. Likovi su impozantni, iako se osjeća određena nespretnost, točnije ukočenost njihovih pokreta te slabosti u dočaravanju anatomije. Njihova se ekspresivnost u velikoj mjeri oslanja na oblikovanje pokrenute draperije čija je površina strukturirana ispresjecanim naborima što se sudaraju. Sudeći po oltaru što se danas nalazi u župnoj crkvi u Puntu, te ukoliko je Riedl doista autor njegova nacrta, može se zaključiti da je bio vrlo vješt altarist. Tome u prilog govori i raznolik ornamentalni dekor ovog oltara. Zanimljivo je također da kiparevo posljednje poznato djelo, crikvenički oltar (1776), atektonskog oblika što podsjeća na pokaznicu ima kipove kod kojih se izrazito barokni oblici stišavaju u pomalo hladnoj klasicističkoj interpretaciji.11

Slikana oltarna pala ne pokazuje tragove preslikavanja, a odlikuje je tvrda i naglašeno linearistička, možda okašnjela, verzija nazarenskog stila. 7 Radmila Matejčić, nav. dj. (1982), str. 516-520; Doris Baričević, «Kiparstvo u pavlinskim crkvama u doba baroka», u Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786, Zagreb 1989, str. 200-204; Radmila Matejčić, «Pavlini na Frankopanskom feudu u Hrvatskom primorju», u Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786, Zagreb 1989, str. 228-229; Radoslav Tomić, «Kiparstvo u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru», u Ivan Golub (ur.), Hrvatska i Europa, svezak III: Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb 2003, str. 648. 8 Godinu, rođenja kipara saznajemo posredno, iz zapisa o njegovu zaređenju što je početkom 20. stoljeća bio pročitan u danas izgubljenoj spomenici Župe sv. Petar u Šumi: «Fr. Paulus Riedl, Conversus, professus 10. Jan. 1753. in aet. 28 annorum.» Doris Baričević, nav. dj. (1973/1974), str. 143. Pretpostavka da je naš kipar tirolskog porijekla nije poduprijeta samo njegovim prezimenom, već i činjenicom da njegova najranija poznata djela potječu iz senjskog pavlinskog samostana, napučenog tirolskim redovnicima. Radmila Matejčić, nav. dj. (1989), str. 223. 9 Đurđica Cvitanović, «Sv. Petar u Šumi», Peristil 16-17, Zagreb 1973/1974, str. 116. 10 Nekoliko se drvenih kipova bez polikromacije, no s karakteristikama Riedlova stila čuva i u porečkom biskupskom muzeju. 11 Doris Baričević, nav. dj. (1989), str. 204. 6


32

Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

Uz već spomenute kipove svetih Ane i Joakima s oltara Bogorodice od sv. Ružarija, Riedlovu bi opusu valjalo pridružiti još četiri kipa što se nalaze u grobničkoj župnoj crkvi i crkvi Presvetog Trojstva.12 U prvom sakralnom objektu to su kipovi dva sveta apostola (162 cm) što se nalaze na glavnom oltaru.13 Iako su pretrpili barem jedno teško preslikavanje, jasno iskazuju sve odlike Riedlova načina, bez obzira je li riječ o oštro rezanim naborima draperije, stilizirano dočaranim uvojcima kose i brade, specifičnim fizionomijama i fizionomskim detaljima ili nespretnim pokretima udova dodatim jedva artikuliranom trupu što se nazire ispod tunika.14 Izrazita bliskost ovih kipova s onima s glavnog oltara (1755) pavlinske crkve u Sv. Petru u Šumi ukazuje da ih valja datirati u raniju fazu Riedlova stvaralaštva. Istih dimenzija kao i kipovi apostola s glavnog oltara grobničke župne crkve su i kipovi sv. Franje Paulskog i sv. Dominika što se nalaze na bočnim oltarima obližnje crkve Presvetog Trojstva. Oni su vrlo grubo preslikani i neprimjereno učvršćeni željeznim šipkama za podlogu. Njihova izrazita pokrenutost u kojoj se može naslutiti čak i trag stilizirane elegancije gesta povezuje ih s vrlo kvalitetnim kipovima s oltara što se danas nalazi u Puntu, a datira se u kasne četrdesete godine 18. stoljeća. Odakle i kada su Riedlovi kipovi dospjeli na Grobnik nije poznato, no moguće je pretpostaviti da su izvorno bili dijelom jedinstvene oltarne cjeline iz nekog pavlinskog sakralnog prostora na području Hrvatskog primorja. Iako nešto manjih dimenzija i slabije razvijenog plasticiteta u prostoru od kipova na glavnom oltaru i onih danas u crkvi Presvetog Trojstva, nije nemoguće da su prikazi Marijinih roditelja s oltara Bogorodice od sv. Ružarija bili dio iste cjeline. Oni su mogli biti pribavljeni krajem 18. stoljeća, po ukinuću pavlinskog reda. Tek će buduća istraživanja pokazati je li, možda, riječ o još jednom oltaru iz senjske pavlinske crkve sv. Nikole koji je poput druga dva, danas u senjskoj katedrali i župnoj crkvi u Puntu, sačuvan smještanjem u novi sakralni prostor. Na tu mogućnost ukazuje i izgled postojećeg glavnog oltara u grobničkoj župnoj crkvi, nastalog najvjerojatnije prilikom njezine obnove krajem 19. stoljeća. On u znatnoj mjeri podsjeća na oltar iz Župne crkve u Puntu što se je izvorno nalazio u pavlinskoj crkvi u Senju. U svjetlu navedenog, zbuniti može jedino moguće prisustvo sv. Dominika i Franje Paulskog na jednom pavlinskom oltaru, no ovdje valja istaći da su na oltaru iz Punta uz sv. Pavla Pustinjaka prikazani, na primjer, i sv. Antun Opat, sv. Augustin i sv. Grgur. Zamisao o štovanju i propagiranju redovničkog, odnosno pustinjačkog života očigledno je za pavline iz sredine 18. stoljeća nadilazila podjelu na pojedine crkvene redove. 12 U ovom se trenutku raspelo značajnih dimenzija (180 x 150 cm) što zauzima mjesto pale na glavnom oltaru u grobničkoj Župnoj crkvi tek hipotetično može približiti Riedlovu opusu. Iako je riječ o djelu čije stilske odlike upućuju da je najvjerojatnije nastalo tijekom 18. stoljeća, njegova teška preslikanost i specifičnost ikonografskog motiva koji je zahtijevao naročitu emotivnu emfazu, kao i mogućnost da se ovdje radi o ugledanju na neki stariji, izgubljeni i štovani predložak, sprečavaju donošenje konačnog suda. 13 Moguće je da je izvorno bila riječ o nekim drugim apostolima kojima su prigodom smještanja na glavni oltar grobničke župne crkve dodati atributi svetih Filipa i Jakova. 14 Baš kao i Riedlovi kipovi s oltara u Puntu, sva su četiri drvena kipa o kojima će ovdje biti riječ izdubena na jednak način sa stražnje strane do visine pazuha. Najvjerojatnije je to posljedica nastojanja da im se smanji težina i olakša prijenos i manipulacija.


Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

33

Liturgijski predmeti u grobničkoj Župnoj crkvi svetih Filipa i Jakova Župna crkva svetih Filipa i Jakova u Grobniku posjeduje neveliku količinu liturgijskog posuđa i predmeta. Oni uglavnom potječu iz 17. i 18. stoljeća te se prema njihovim prevladavajućim stilskim osobinama i pretpostavljenom porijeklu može ustvrditi orjentiranost grada Grobnika prema kontinentalnim kulturnim centrima. Od desetak srebrnih predmeta tek se za dva može sa sigurnošću reći da su nastali u Veneciji kao najjačem centru umjetničke produkcije na Jadranu, dok su preostali skovani na na teritoriju Hrvatske i okolnih pokrajna u sklopu Habsburškog Carstva. O bogatoj grobničkoj prošlosti svjedoči i nekolicina kasnosrednjovjekovnih liturgijskih predmeta koji se sada čuvaju u sakralnoj zbirci Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu.15 Tamo su dospjeli otkupom 1894. godine, a zavidnom kvalitetom izrade upućuju na moćne gospodare Grobnika – Frankopane, kao i na spomenutu tezu orijentiranosti na kontinentalno zaleđe. Do danas sačuvani liturgijski predmeti u posjedu grobničke Župne crkve odlikuju se različitom kvalitetom izrade, kao i stupnjem očuvanosti. Kvalitetom se ističe navicula – lađica za držanje tamjana.16 Izrađena je od masivnog kovanog srebra bez zlatarskih punci. Elipsasta baza sastoji se od niza radijalnih kanelira koji se nastavlju u stup s prstenastim nodusom. Sama lađica ponavlja u plastičnijoj izvedbi motiv radijalnih kanelira s ispupčenim središnim poljima, dok na krajevima ima plastično lijevane akantusove listove. Na poklopcu je gravirani motiv bogato prepletenih vitica u zrcalnoj simetriji. Lađicu se može datirati u prijelaz iz 16. u 17. stoljeće ili u prvu polovicu 17. stoljeća, na što upućuje repertoar motiva kao i njihova harmonična izvedba te bi njenog autora trebalo tražiti u kvalitetnim radionicama Kontinenta, poput Graza, Augsburga, Ljubljane ili Zagreba. Srebrna kadionica svakako kvalitetom i izradom ne čini par sa spomenutom lađicom. Kadionica je mogla nastati u nekoj osrednjoj domaćoj radionici i to najvjerojatnije krajem 18. stoljeća. Premda ponavlja klasične sheme ukrašavanja, kuglice na lancima kao i arhaizirani držak, površinski nagomilani repertoar motiva kao i nesigurna izvedba odaju da je riječ o zanatskom proizvodu, prije nego li o proizvodu umjetničkog obrta. Kalež od pozlaćenog srebra s likom svetog Mihovila arkanđela na bazi, najljepši je komad liturgijskog posuđa grobničke župne crkve. On ima šesterolisnu bazu iz koje se izdiže vitki stožasti držak podjeljen u šest odjeljaka. U tri nasuprotna su ugravirani bokori voća i vegetabilnih motiva, dok se u ostale dvije nalazi po jedna anđeoska glava, kovrčave kose podbrađena dugim nabranim velom. U šestom odjeljku prikazan je lik raskriljenog svetog Mihovila arkanđela u stiliziranom ratničkom haljetku, s plamenim mačem u desnoj te s vagom u lijevoj ruci. Čvor kaleža je u obliku jabuke s tri anđeoske krilate glavice, dok je srebrna čaška s kupom najvjerojatnije nastala pri kasnijem popravku ovog liturgijskog predmeta.17 Snježana Pavičić, nav. dj., str. 41-53. Anđelko Badurina, sub vocem Navicula, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1979., str. 419. 17 Visina kaleža iznosi 21,7 cm, a baza je široka 13,5 cm. Srebrna perforirana čaška, vidno lošije izradbe i cizeliranja mogla je nastati pri popravku u 18. stoljeću. 15

16


34

Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

Premda nema zlatarske punce, finim graverskim te cizelatorskim radom, kao i načinom interpretacije motiva, posebice anđeoskih glavica s velovima, ovaj rad vrsnoćom upućuje na austrijske radionice prve polovice 17. stoljeća. Epohi 19. stoljeća pripadaju i dvije velike monstrance, odnosno pokaznice, obje sa sačuvanim kutijama presvučenim kožom. Raskošna monstranca koja oblikom kao i ikonografijom priziva u sjećanje netom minulu baroknu eru, iskazuje stilsku nedosljednost u bazi i stupu koji svojom skromnošću ne odgovaraju prebogato koncipiranom gornjem dijelu s pozlaćenim zrakama. Ikonografski, ova monstranca osvjetljava nekoliko važnih simbola vezanih uz štovanje Presvetog Sakramenta kojem je i namijenjena. Na samom vrhu stupa – drška, postavljena je figurica apokaliptičnog Jaganjca koji sjedi na knjizi sa sedam pečata, dok u pozadini iz dva roga obilja izviru bogate vitice i girlande cvijeća klasja i vinove loze s grožđem. One se na vrhu združuju u baldahin što ga drže anđeli pod kojim je reljef Boga Oca te golubica Duha Svetoga, tvoreći tako vertikalno trojstvo pozivajući se na mistično prisustvo Sina u obliku hostije. Dodatnu raskoš pojačava kontrast između zlatnih zraka i spomenutih srebrnih reljefa.18 Srebrni procesionalni križ19 i kandilo s početka 18. stoljeća proizvodi su mletačke radionice te se razlikuju od gore navedenih predmeta ne samo po načinu izrade već i po konceptu ukrasa i zakonitosti koje su poštivane generacijama u bogatoj zlatarskoj produkciji na lagunama. Venecijanska se udruga zlatara dijelila na četiri osnovne grane, od koje je prva bila upravo ona koja je izrađivala zlatne i srebrne predmete – oresi, te je u 18. stoljeću brojila oko 120. različitih radionica s ukupno petstotinjak zlatara i njihovih šegrta.20 U jednoj je od tih radionica čabarski svećenik Ivan Gaus naručio za župnu crkvu u Grobniku srebrnu viseću svjetiljku – kandilo.21 Grobničko kandilo svojim oblikom i repertoarom ukrasa ne odudara od standardiziranih tipova kandila kakva su se proizvodila na prelasku iz 17. u 18. stoljeće u Veneciji. Ono se sastoji od tri dijela; posude svijećnjaka, lanaca i drška (prihvata za lance). Posuda svjećnjaka bogato je ukrašena mesnatim akantusovim listovima i viticama izvedenim finim punciranjem i graviranjem. Trbušasti središnji dio posude ima osam ispupčenja od kojih tri imaju kartuše s graviranim medaljonima. U jednom stoji lik svetog Ivana apostola mladenačkog lica, odjevenog u tuniku i plašt s kaležom i knjigom u rukama. U drugom medaljonu prikazani su bradati sveti Filip i Jakov s atributima mučeništva. Treći medaljon sadržava donatorski natpis svećenika Ivana Gausa iz Čabra i godinu 1700.22 Tri plastično izvedene krilate anđeoske glave nose lance s kuglicama koji se spajaju s drškom ukrašenim istovjetnim florealnim ukrasom. Kontrolne punce A kula C u četverolistu svjedoče da je predmet izmjeren i da je prošao carinu Druga monstranca istog je oblika, no bez reljefnih ukrasa. Ukupna visina križa je 71 cm, a raspon krakova iznosi 43 x 33 cm. 20 Piero Pazzi, I punzioni dell argenteria e oreficeria Veneta, vol. I, Treviso 1992., str. 15-16. 21 Kandilo usputno spominje Radmila Matejčić u Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982, str. 618-619. 22 Natpis na latinskom glasi / ADM(M) REV(DVS)/ D(VS) D(VS)/ IOANNES GAVS/ PAROCHVS/ CIABRI/ F F/ ANNO/ MDCC/ Dimenzije visećeg svijećnjaka su: ukupna visina 100 cm, dok je sama posuda otprilike 50 x 35 cm. 18 19


Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

35

kod državnog sazadora Anzola Castellija (1682 -1700), kao i počasnog sazadora Antonija Pome (1672. – 1716.). 23 Sudeći prema komparativnoj analizi, ali i prema zlatarskim puncama, srebrno ophodno raspelo također se može povezati sa spomenutim Ivanom Gausom kao donatorom. Ophodno raspelo sastoji se od drške, jabuke i samog križa. Drška kao i jabuka imaju istovjetan ukras od mesnatih akantusovih listova vitica i cvijeća. Križ ponavlja tradicionalnu shemu ophodnih raspela s četverolisnim završecima krakova na kojima su svetački medaljoni. Na drvenu jezgru križa prikucane su srebrne ploče s graviranim florealnim motivom. Avers prikazuje raspetog Krista nad kojim je prema klasičnoj ikonografiji lik Boga Oca dok su s lijeve i desne strane žalosna Bogorodica i sveti Ivan, a pod nogama Marija Magdalena. Na reversu križa prikazana je Bogorodica s Kristom na oblaku, a u četiri kutna polja prikazi četvorice evanđelista. Kao tradicionalni ukras ophodnih raspela i ovaj je križ sačuvao ukrasne kopče na krajevima – fiorone, kroz koje se provlačila svilena vrpca. Na raspelu se nalaze višestruko ponovljene punce s likom mletačkog lava te slovima FP koje raspoznajemo kao državnu kontrolnu puncu korištenu u vremenu od 1671. do 1716. godine te puncu autora (P L) evidentiranu od 1700. do 1708. godine. Tu je i punca sazadora Antonija Pome (1672. – 1716.). Križ nije doživio veće intervencije, kao ni premještanje likova na krajevima usred popravaka što je vrlo čest slučaj. Bordura koja prekriva bočnu drvenu jezgru također je dobro sačuvana. Opisani predmeti mletačkih zlatarskih radionica s jedne strane, kao i oni iz kontinentalnih radionica s druge, svjedoče o položaju Grobnika otvorenog raznim utjecajima i ukusima, ali prije svega o prostoru i vremenu u graničnim područjima u kojima su se prožimali odjeci kultura Habsburške Austrije i Serenissime. Iako su ovdje iznesena neka potpuno nova saznanja o drvenoj skulpturi i liturgijskom suđu grobničke Župne crkve sv. Filipa i Jakova, kao i crkve Presvetog Trojstva, valja imati na umu da će tek buduća, prvenstveno arhivska istraživanja, moći potvrditi ili, eventualno, opovrgnuti ovdje iznesene atributivne prijedloge.

23

Piero Pazzi, nav. dj., str. 60, 67.


36

Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

Procesionalni križ

Procesionalni križ, detalj

Procesionalni križ, stražnja strana

Kalež


Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

Glavni oltar

Propovjedaonica

Kandilo

Oltar Bogorodice od Sv. Ružarija

37


38

Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

Sv. Margareta

Sv. Dominik

Sv. Filip

Sv. Franjo Paulski


Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

Kip sveca

Sv. Jakov

Sv. Joakim

Sv. Ana

39


40

Kudiš - Tolić: Drvena barokna skulptura i srebrnina u grobničkim crkvama

SAŽETAK

DRVENA BAROKNA SKULPTURA I SREBRNINA U GROBNIČKIM CRKVAMA – NOVI PRIJEDLOZI Paulusu Riedlu, pavlinskom kiparu što je djelovao u Istri i Hrvatskom primorju, sredinom i tijekom treće četvrtine 18. stoljeća, se pripisuju drveni kipovi svetih Filipa i Jakova na glavnom oltaru grobničke župne crkve te kipovi svetih Franje Paulskog i Dominika smješteni u crkvi Presvetog Trojstva. Skupa s kipovima svete Ane i Joakima na oltaru Bogorodice od sv. ružarija iz spomenute Župne crkve, oni su mogli činiti cjelinu na danas izgubljenom oltaru što je izvorno resio neku od napuštenih pavlinskih crkvi Hrvatskog primorja. Od sačuvanih liturgijskih predmeta ističu se lađica s kraja 16. ili početka 17. stoljeća kontinentalne provenijencije kao i kalež iz prve polovice 17. stoljeća, najvjerojatnije austrijskog porijekla. Srebrni procesionalni križ i kandilo s ugraviranim imenom naručitelja Ivana Gausa nastali su u Veneciji početkom 18. stoljeća, o čemu svjedoče različite punce kojima su obilježeni. Ključne riječi: Paulus Riedl, drvena skulptura 18. stoljeća, pavlini, kandilo i procesionalno raspelo, Ivan Gaus, venecijanski zlatar P L SUMMARY

THE WOODEN BAROQUE SCULPTURE AND LITURGICAL SILVERWARE IN THE CHURCHES OF THE TOWN OF GROBNIK – NEW PROPOSALS The wooden sculptures representing St. Philippe and St. James on the high altar of the Parish church in Grobnik as well as the sculptures of St. Francis of Paula and St. Dominic in the church of the Holy Trinity are here being attributed to Paulus Riedl, a Pauline sculptor active in Istria and Croatian Littoral (Hrvatsko primorje) in the middle decades and the third quarter of the 18th century. Together with the sculptures St. Anne and St. Joachim on the altar of Our Lady of Rosary in the mentioned Parish church, they probably made part of a now lost altar that might have originated from one of the suppressed Pauline churches in the region. Among the preserved liturgical silverware a navicula of the Middle European origins, dating in the late 16th or early 17th century should be mentioned. There is also a chalice dating in the first half of the 17th century and originating from an Austrian goldsmith’s workshop. The processional cross and hanging light donated by Ivan Gaus came from Venice and were made at the very beginning of the 18th century. The various hallmarks present on these objects confirm their origin and date of manufacturing. Key words: Paulus Riedl, the wooden sculpture of the 18th century, the Pauline order, hanging light and processional cross, Ivan Gaus, Venetian goldsmith P


41

B. Janjatović: Obitelj Batthyany i Grobnišćina

Dr. sc. Bosiljka Janjatović

OBITELJ BATTHYANY I GROBNIŠĆINA I. U kratkom priopćenju o istraživanju naslovljene teme istaknut ću samo neke njezine aspekte. Činim to zato što istraživanje nisam završila. Poslužila sam se postojećom dostupnom literaturom i uradila sam kratki, površni uvid u građu. Ovom se prigodom neću posebno osvrnuti na literaturu, ali mogu izreći tvrdnju da je ona uglavnom manjkava, što se tiče detaljnijeg ulaženja u naslovljenu temu. No, nešto ću više reći o arhivskom gradivu koje se na nju odnosi. Mislim da je većini ovdje prisutnih poznato da je u Hrvatskomu državnom arhivu sačuvano oko stotinjak kutija građe o vlastelinstvu Grobnik u vrijeme kad je ta gospoštija bila u posjedu obitelji Batthyany. Riječ je o dokumentima i drugom gradivu koji se odnose na razdoblje od 1766. do 1867. godine, dakle od početka baćanijevskog posjedovanja gospoštije do šest godina prije nego je prodana drugim vlasnicima. Riječ je o spisima o poslovanju vlastelinstva kao i o spisima o raznim događajima vezanim uz odnos vlasnika, odnosno uprave vlastelinstva s Grobničanima. To znači: od spisa o reguliranju i ispunjavanju podložničkih obaveza prema vlasniku do suđenja i presuda u vezi s prekršajima. Spisi su pisani ponajviše latinskim i njemačkim jezikom, ali ih ima i na hrvatskom. Pisali su ih upravitelji vlastelinstva, a zatim i razni službenici: od onih u vlastelinstvu do sudaca ili istražitelja o događajima. Zato su ti spisi ne samo dokumentacija o poslovanju vlastelinstva, nego i o životu Grobnišćine i Grobničana u tijeku stotinjak godina koliko je gospoštija Grobnik bila u posjedu te mađarske obitelji. No, valja reći da se u tom arhivskom gradivu nalaze i brojni posredni podatci o odnosima s upravnim vlastima, uopće od onih u Rijeci do onih u Zagrebu, ovisno o administrativnoj pripadnosti Grobnišćine tijekom tog razdoblja. II. Grobnišćina je, kao što je poznato, u posjedu mađarske obitelji Batthyany bila u razdoblju od 1766. do 1872. godine. Kupio ju je, od grofova Perlas, mađarski grof Theodor Batthyany, kao zaduženo imanje. Tijekom posjedovanja, obitelj (što znači prvi vlasnik Theodor (koji je umro 1813.) i njegovi nasljednici od sina Antona do, čini


42

B. Janjatović: Obitelj Batthyany i Grobnišćina

se, Gustava , koji je živio u Londonu pa do posljednjeg nasljednika, koji je prodao vlastelinstvo grofici Thurn und Taxis 1872.), unaprijedili su vrijednost vlastelinstva tako, da je prodano novom vlasniku za višestruko veću cijenu, tj. kupljeno je za nešto manje od 200.000 forinti, a prodano je za oko 4 milijuna forinti. Valja još nadodati, da, čini se, osim prvog vlasnika grofa Theodora, koji je bio poduzetan i pun inicijative usmjerene na organiziranje proizvodnje - od ekspolatacije šuma i prerade drveta na dalje, prije svega s drugim gospoštijama u vlasništvu obitelji kao što je Brod na Kupi i Ozalj, ostali vlasnici, njegovi nasljednici više su marili za dobit s vlastelinstva nego za investicije - da se izrazim suvremenijim pojmovima. Čini se, naime, da oni ne samo da nisu posjećivali svoj posjed, iako su u Grobnišćini, na cesti prema Rijeci imali dvorac Mayer (neki ga zovu Majur), nego su i živjeli izvan Hrvatske, kao npr. spomenuti Gustav Batthyany. U njihovo ime upravljali su gospoštijom upravitelji (porkulabi, kaštelani), stranci, a ne domaći ljudi, pa tako npr. devedesetih godina osamnaestog stoljeća Christian Friedrich Seeger, Josip Mohaček, Karl Kieffer, a u polovici devetnaestog stoljeća Anton Vincent, koji su u odnosima s Grobničanima imali izuzetno važnu ulogu iako su radili po uputama vlasnika. Uz njih, za i na vlastelinstvu radili su i brojni drugi činovnici; od potknežina do pristava te škrivana i špana. Oni su, čini se, uglavnom bili domaći ljudi - Grobničani. Neki od njih, kao A. Vincent, posebno su žestoko provodili vlasnikove želje i zamisli, a vjerojatno i svoje, i često dolazili u sukob s podanicima, do 1848. s kmetovima.. Pisali su izvješća o svom poslovanju i o poslovanju gospoštije, ali su bili podvrgnuti i revizijama, što upućuje da nisu uvijek imali potpuno povjerenje vlasnika. Takvi su primjeri izvještaji upravitelja Josipa Mohačeka iz 1790., zatim izvještaji Karla Kieffera iz 1794., potom revizija poslovanja 1787. do 1790. kada su revidirani izvještaji i poslovanje upravitelja Christiana Seegera, itd. Razdoblje baćanijevskog posjedovanja Gronišćine bilo je s jedne strane obilježeno stalnim promjenama u administrativno političkom pogledu, a s druge strane i općim gospodarskim i društvenim prilikama u Hrvatskoj i u cijeloj Carevini. Tako je u vrijeme kupovine gospoštije od strane obitelji Batthyany ona spadala pod Austrijsko primorje, da bi deset godina kasnije ušla u sastav Severinske županije, što je ujedno značilo pod upravom guvernera Rijeke. Deset godina kasnije postala je dijelom Ugarskog primorja i ostala i nadalje pod upravom riječkoga spomenutog čelnika. Nakon novih deset godina, nešto prije smrti T. Batthyanya, pripala je tzv. Ilirskim provincijama, tj. bila je pod upravom Francuza (do 1813.). Nakon toga opet je postala dijelom Ugarskog primorja i nadalje u uskoj vezi s Rijekom, gdje su tada bili vladajući slojevi mađarski ili promađarski nastrojeni patriciji, podložni Pešti. Nakon što je Josip pl. Bunjevac ušao s hrvatskom vojskom u Rijeku 31. kolovoza 1848., Grobnišćina je pripala Zagrebačkoj županiji, a zatim obnovljenoj Riječkoj županiji. U Rijeci je naime uspostavljena vlast hrvatskog bana; J. Bunjevac je postao banski povjerenik za Rijeku. Od 1848. do 1850. trajala je ta nova administrativna podjela. Međutim, nakon dvije godine, u vrijeme Bachova apsolutizma, Rijeka, a i njezino zaleđe, što znači i Grobnišćina, opet su došli pod mađarski utjecaj, a zatim (u administrativnom pogledu) pod ugarsku polovicu Monarhije, osobito nakon AustroUgarske i Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1867. i 1868. godine.


B. Janjatović: Obitelj Batthyany i Grobnišćina

43

III. Te podatke ovdje iznosim samo kao uvod u nekoliko primjera odnosa Batthyanya i Grobničana. Izdvojiti ću primjer nemira podanika Grobnišćine 1833. i 1834. godine kad je pokrenuta velika istraga zbog napada seljaka Andre Simonetića, Vicka Kunde iz Zastenica i Tome Perušića, vjerojatno iz Podćudnića na vojna kola na cesti blizu Jelenja, u prosincu 1832. Oni su bili optuženi za krijumčarenje, istraga je trajala sve do 1834. godine, a prešla je granice Grobnišćine jer su bili upleteni i viši čimbenici kao grof Sermage, itd. No, cijeli slučaj pokazao je odnose obitelji Batthyany sa grobničkim stanovnicima kao i sustav vladanja pukom, kmetovima - posredstvom sudova i istražnog postupka. Daleko više uznemirenja na Grobnišćini i za Batthyanye i za Grobničane, pa i za ostalu Hrvatsku te osobito Rijeku donijela je 1848. godina. Te su godine grofovi Bathyanny, nasljednici grofa Teodora, zamalo izgubili svoj posjed. Naime, u proljeće te godine plemstvo je ukinuto i u Hrvatskoj, pa su i Grobničani, zajedno sa seljacima iz jednoga dijela Gorskog kotara, podigli bunu u nadi da će tako biti što prije priznata njihova prava koja su trebali ostvariti nakon ukidanja kmetstva. Grobničani su svojom “republikom” od svibnja do kraja kolovoza 1848. pokazali ne samo što misle o čestim administrativnim promjenama, koje su bez sumnje imala i posljedice za svakidašnji život Grobnišćine, nego i o svojim gospodarima. Upravitelji toga posjeda mađarskih plemića štitili su interese vlasnika, a nisu se obazirali na želje Grobničana, pa je buna dijelom izbila i zbog njihove bahatosti i nepravdi. U organizaciji bune značajnu su ulogu imali trojica grobničkih svećenika. Buna je trajala od početka svibnja do 24. kolovoza 1848. Tog su dana došli u Grobnišćinu, po nalogu Zagrebačke županije i uz odobrenje bana Josipa Jelačića, Josip pl. Bunjevac, podžupan Zagrebačke županije (kojoj je Grobnišćina tada pripadala u administrativnom pogledu), suci na čelu s Nikolom Vakanovićem i značajan broj vojnika. U tijeku pet dana pohvatani su kolovođe, izvedeni su na sud i kažnjeni. Tako je i ta buna kao i najveći broj takvih buna i prije i poslije ove – ugušena silom - Grofovi Batthyany su i dalje mogli nesmetano uživati u svom posjedu. Čini se da daljnji nasljednici iz obitelji Batthyany, sve do 1872. kad su svoje posjede prodali grofovskoj obitelji Thurn Taxis, nisu imali novih problema s iskorištavanjem svog posjeda u Grobnišćini.

IZVORI I LITERATURA Hrvatski državni arhiv, Zagreb, gospoštija Grobnik. Hrvatski biografski leksikon - Zagreb, 1983., knj. 1., str. 529. i d. Irvin Lukežić, Grobnički biografski leksikon - Rijeka, Rijeka,1994. B. Janjatović, Grobnička buna 1848. godine - Historijski zbornik, LI/1998., str.129.-138.


44

B. Janjatović: Obitelj Batthyany i Grobnišćina

B. Janjatović, J. Bunjevac i Grobnišćina 1848. godine - Grobnički zbornik,sv. 6. str. 77.-86. B. Janjatović, Tri svećenika u grobničkoj seljačkoj buni, Grobnički zbornik, posebna izdanja, knj. 6., str. 103.-116.

SUMMARY

THE BATTHYANY FAMILY AND THE GROBNIK AREA

The Grobnik Area was in the possession of the Hungarian family Batthyany for over a hundred years – from 1766 until 1872. This period in Croatian history, and in the history of the Grobnik Area, was marked by turbulent events and constitutional and economic changes. The Batthyany family, that is, the count Theodor (1729-1812) became the owner of the Grobnik manorial estate in 1766. At the same time the count became the owner of the neighbouring manorial estate Brod na Kupi, Ozalj and Slapno. Burdened by the debts of previous owners, the estate was now to serve count T. Batthyany as a testing ground for his entrepreneurial ideas which included wood processing and many other projects. At this period the estate was a part of the socalled Austrian Littoral Region in the administrative sense. Ten years later it became a part of a newly founded Severin County, which meant that it was now under the jurisdiction of the Governor of Rijeka. Ten years later it became a part of the Hungarian Littoral Region and remained under the jurisdiction of the Governor of Rijeka. After another ten years passed, a short while before T. Batthyany died, it became a part of the Illyrian Provinces, that is, it was under French jurisdiction (1809-1813). After that it became a part of the Hungarian Littoral Region once again and retained its close connection to Rijeka where Hungarian and pro-Hungarian patricians formed the ruling elite. The year 1848 was especially turbulent in the Grobnik Area, and count Theodore’s heirs almost lost their estate. The villagers rebelled against their lords, who managed the estate through an estate steward, but the rebellion was quenched and the ringleaders punished. That same year serfdom was abolished in Croatia. The Batthyanys continued to enjoy their estate, although at this period the Grobnik Area became a part of the Zagreb County. Later it became a part of the renewed Rijeka County. However, in the following years Rijeka and its hinterland, which includes the Grobnik Area, fell under the Hungarian influence once again. They became a part of the Hungarian half of the Monarchy after the Austrian-Hungarian and HungarianCroatian Settlements in 1867 and 1868. It seems that the Batthyany family had no further trouble with their estate in the Grobnik Area until 1872 when they handed it over to the Thurn und Taxis family.


I. Lukežić: Tragom Mijata Sabljara

45

Dr. sc. Irvin Lukežić

TRAGOM MIJATA SABLJARA

Sredinom devetnaestoga stoljeća počela se diljem Hrvatske prikupljati raznovrsna povijesna i arheološka građa za novoutemeljeni Narodni Muzej u Zagrebu. Među prvim sakupljačima te vrijedne građe od posebne nacionalne i kulturne važnosti osobito mjesto pripadalo je Mijatu Sabljaru, umirovljenom austrijskom časniku, koji se godinama sustavno bavio pronalaženjem, proučavanjem i konzervacijom narodnih starina. U tom svom neumornom poslu proputovao je mnoge hrvatske krajeve, te dobar dio svoga života proveo na Trsatu, i u Hrvatskom primorju. U radu što slijedi nastoji se rasvijetliti djelovanje Mijata Sabljara na području Grobnišćine. Časnik i sakupljač narodnih starina Mijat Sabljar rodio se u Dubici 5. svibnja 1790. godine u graničarskoj obitelji. Osnovnu školu polazi u rodnom mjestu. Opredijelivši se za vojnu karijeru, u razdoblju od 1799. do 1809. pohađao je poznatu austrijsku časničku akademiju u Bečkom Novom Mjestu (Wienerneustadt). Stekavši zastavnički čin, 1809. vojevao je u austrijskim postrojbama protiv Francuza po Njemačkoj, Italiji i Dalmaciji. Za Bečkog mira potpada pod francusku upravu, te se stacionirao na turskoj granici. Bio je vješt snimalac tvrđava i ratnih objekata. Po završetku napoleonskih ratova (1813.), kada se njegov bataljon vratio pod austrijsku upravu, stekao je čin poručnika. U to vrijeme stacionirao se u Dalmaciji. Ondje je počeo, pored svog vojničkog zvanja, sabirati starine, diplomatičkoj i arheološkog značaja, te time stekao velike zasluge za razvoj domaće povijesne znanosti.1 Godine 1815. radi kao činovnik Građanskog odsjeka Ogulinske pukovnije. Obavljao je katastarska mjerenja u okolici Trsta (1819.), te bio u službi kod vojnog graditeljstva u Glini (1821.). Punih četrnaest godina služi je u Lici i na Kordunu kao vojni građevinski kapetan. Godine 1827. imenovan je građevinskim kapetanom Ličke pukovnije. U to vrijeme postao je sakupljač starina, te zanimljivih i rijetkih vrijednih predmeta, o čemu vodi opširne bilješke. Prikupio je tada lijepu zbirku kamenja, zemlje, pijeska, ruda, trava i drveća, sabirajući ujedno i narodna imena prirodninama. Svoju privatnu numizmatičku zbirku s oko tri tisuće komada staroga novca poklonio je Narodnom Muzeju u Zagrebu.

1

Narodna Enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, prof. St. Stanojević, Zagreb 1929, IV, str. 1-2. (Mijat Sabljar).


46

I. Lukežić: Tragom Mijata Sabljara

Umirovljen je 1840. u činu austrijskoga majora, te od toga doba započinje svoj pravi domoljubni i za znanost plodan rad. Zajedno s Dragutinom Rakovcem sudjelovao je prigodom utemeljenja Narodnog Muzeja i zbirki, Ilirske čitaonice i Gospodarskog Društva. Godine 1842. stupivši u službu austrijskog maršala grofa Lavala Nugenta kao čuvar znamenitosti i starih građevina, uredio je, u prostoru srednjovjekovnoga Kaštela na Trsatu, njegovu privatnu muzejsku zbirku (MUSEUM NUGENT). Voditeljem spomenutoga muzeja bio je sve do 1848. godine. Nakon toga preselio se u Rijeku i Split, odakle 1850. odlazi u Zagreb. Proputovao je cijelo Primorje i Dalmaciju sabirući prirodno ili povijesno blago. Kao začasni major u miru pomagao je prilikom gradnje nekih zagorskih cesta. Tom prigodom otkrio je prethistorijskog groblje kod Podsuseda i počeo baviti sabiranjem susedgradskih okamina, kojima postavlja temelj Paleontološkoj zbirci Narodnog Muzeja u Zagrebu. Osim toga sabirao je dragocjene historijske i arheološke bilješke sa svih strana Hrvatske. “Objavljivao je manje priloge sa zanimljivom tematikom. Tako je npr. godine 1845. prikazao pčelarstvo na području nekadašnje Dubrovačke republike. Iz Trsata je poslao i prilog o broju ovaca kod Ličke regimente i o tome što se sve dobiva iz njihove vune. Objavljeno mu je i jedno pismo Dragutinu Rakovcu, u kojem je opisao sjeme pamuka i jedan ihtiološki dar i naveo sva imena za trsje u Hrvatskom primorju. Daje prijedloge gospodarske naravi za Vojnu krajinu. Prvi je predložio muzejsku mrežu u Hrvatskoj i Slavoniji (1853.), Opisao je obilni ribolov u Primorju, dao imena voća i grožđa u Beretincu kraj Varaždina i prikazao zanimljive vrste mramora koje su se godine 1832. iz Rijeke i njene okolice (Sv. Martin, Cerovac, Mlaka, Trsat, Mlin i Drenova) poslali u Beč.”2 Od godine 1845. bio je neumorni suradnik glasila Mjesečnik hrvatskoslavonskog gospodarskog društva, a 1863. izdaje u Zagrebu Mane koje szmetaju napretku književnosti i sačuvanju umjetnostih te starinskih predmetah. Nakon povratka u Zagreb (1850.) opisao je najveći dio zbirki Narodnog Muzeja. Godine 1850. dobio je spomenuti muzej na njegovu molbu prvih 600 forinti kao izvanrednu državnu potporu za obavljanje svoje djelatnosti. Tijekom 1852. i 1853. u dva je navrata proputovao Dalmaciju, gdje sabire isprave, knjige i novce Poslije smrti Dragutina Rakovca 1854. postaje upraviteljem Narodnog Muzeja u Zagrebu. Prema E. Laszowskom “bio je dobričina, neumoran sabirač i radnik”. Za svoj posao nije dobivao gotovo nikakove potpore niti nagrade. Nažalost, već 1855. bio je zbog nekih intriga prisiljen napustiti muzej. U njega se ponovno ipak vratio 1862., te nastavio sa započetim poslovima čuvanja i uređivanja. Iste godine preuzima poklon Ilije Barića, mumiju u lanenim povojima s hijeroglifima, za koji se kasnije utvrdilo da predstavlja jedan od najvažnijih spomenika drevnih Etruščana. Umro je u Zagrebu 21. prosinca 1865. godine, te bijaše pokopan na tamošnjem groblju Sv. Roka.3 2

I. Mirnik, Mijat Sabljar, Muzeologija, br. 28, Zagreb 1990, str. 15. Preuzeto iz I. Žic, Mijat Sabljar, Sušačka revija, br. 2/3, god. I, 1993, str. 30. 3 Znameniti i zaslužni Hrvati prošlih vjekova, Zagreb 1925, str. 234. Natuknicu o Sabljaru sastavio je E(milij) L(aszowski).


I. Lukežić: Tragom Mijata Sabljara

47

Tijekom boravka na Trsatu, Sabljar je kao “pristav” zbirci umjetnina grofa Lavala Nugenta višestruko unaprijedio muzejske poslove, što bijaše okrunjeno postavljanjem posvetne ploče s natpisom MUSEUM NUGENT MDCCCLIII. Usporedno s muzeološkim poslovima, Sabljar se prihvaća i obrade starih dokumenata. Najpoznatiji njegov rad ove vrste prijepis je Trsatskog statuta pohranjen danas u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, pod imenom “Statut Trsata sada znovič učinjen na 24. travnja 1640. u gradu Trsatu.” U uvodu spominje oslanjanje tog statuta na Vinodolski zakonik.4 Godine 1843. za svoga boravka na Trsatu Sabljar sređuje i sastavlja prvi katalog numizmatičke zbirke Narodne čitaonice u Zagrebu. Službenim čuvarom te iste zbirke postaje, međutim, tek 1850. godine. Svoj rad ne ograničava samo na nju već sređuje i mineralošku, petrofaktološku, botaničku, zoološku, arheološku, sfragističku, kao i zbirku starih listina i rukopisa.5 Sa Trsata i iz Splita mnogo je putovao okolnim krajevima, uvijek prikupljajući vrijednosti, starinske i prirodne, popunjavajući svoje lijepe zbirke. Među Sabljarevim osobnim spisima u Arhivu HAZU u Zagrebu čuvaju se i njegove “bilješke s putovanja”, zavedene pod signaturom XV 12/Va 3. Na temelju spomenutih bilješki danas je moguće rekonstruirati njegove kraće izlete u okolicu Rijeke i na Grobnišćinu. U Sabljarovim bilježnicama ubilježeno je počevši od veljače 1844. do lipnja 1852. godine sljedeće: 1844. 2. veljače u Trsat, Orahovac (Orehovica!) i natrag; 4. s Vinkom u Trsat i natrag 6. k vrelu Rieki 2. ožujka na Hrast, Orehovica, Pašac i natrag u Riěku 10. ožujka na Čavle, Podčudnič, Grobnik 10. rujna Kapit. Kovačević i Josom na Drenovo, Martinovo selo, Jelenje, Gradišće, rimski zid, natrag u Jelenje 11. rujna na Poderti, u Grobnik, Frankulinu i natrag u Grobnik 12. rujna Podhum, Dražice, Grobnik, Frankulinu, na Grohovo u Rieku 17. rujna Grohovo, Valići, Jelenje, Grobnik 19. rujna Frankulinu, berdo Straža, Grobnik, Hrast, Rieka 23. listopada na Čavle u Grobnik 25. listopada na Čavle u Rieku 18. listopada na Grohovo u Grobnik 20. na Orehovicu u Rieku 1845. 19. I. na Čavle, Cernik, Kukuljanovo (S. Francesko) i istim putem natrag. 25. travnja u Svilno, Cernik i natrag 1846. 17. travnja iz Trsata na Orehovicu i natrag

4 5

I. Žic, nav. dj., str. 31. Isto, str. 31.


48

I. Lukežić: Tragom Mijata Sabljara

12. svibnja S. Josef, Koritnjak, Jelenje, Kamenjak, Podhum, Jelenje grobničko, Martinovoselo, Ratule, Valići, Počudnik, Cernik, Čavle, Svilno, Orehovica, Tersat 19. svibnja 1846. preko Šušaka, Hrastenica, Svilno, Pasac, Orehovica, u Trsat 1847. 6. lipnja u Orehovicu i natrag 1848. 28. kolovoza u Grobnik i natrag 23. studenog na Čavle u Grobnik i natrag 1852. 24. lipnja u Grobnik i natrag pješice. Tijekom tih svojih istraživačkih ekskurzija Sabljar se imao prilike upoznati s lokalnim znamenitostima, te ovdašnjim stanovništvom. Iz bilježaka proizlazi da su ga u tim obilascima znali pratiti poznanici i prijatelji. Poimence navodi stanovitog Vinka i Josu, bez spominjanja prezimena, te umirovljenog kapetana Frana Matu Kovačevića, rodom iz Dalmacije, koji se u Rijeci tada bavio mišlju tiskanja hrvatsko-talijanskih novina. Tijekom obilazaka Grobnika u više navrata navodi Frankulina, potomka stare i ugledne plemićke obitelji nastanjene od XVII. stoljeća na Brajdama. U ljeto 1844. istraživao je ostatke starog rimskog limesa iznad Grobničkog polja. Za jednog od svojih posljednjih boravaka u Gradu Grobniku (1852.) Sabljar je izradio položajni nacrt stare jezgre. Za svoga obilaska grobničkih sela Sabljar je marljivo prikupljao predmete namijenjene Narodnom domu, odnosno, budućem Narodnom Muzeju u Zagrebu. Prema popisu darovatnih predmeta iz 1852. vidljivo je da su mu darivatelji u Grobniku bili župnik Martin Juretić, umirovljeni svećenik i učitelj Filip Juretić, crkvenjak Franjo Juretić i “perovodja od zemljarine” u Mrkoplju Franjo pl. Frankulin. Župnik Martin Juretić priložio mu je sljedeće knjige, predmete ili dragocjenosti: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Novo istomacenye Pisctolaa, Evangeliih po Fra Iuannu Bandulauichu u Skokglianinu, 1639; Nauk kaerstjanski per R.P.F. Innocentium Garghich, po Scimunu Occhi. U Mlezjeh 1750; Rittuale romanum (bez naslova) 1635; Glagoljski zapisnik računah porušene cérkvice S. Marie u Grobniku od god. 1539. do 1623;6 Prepis poziva na plemenitaše Maršanića i Frankulina u Grobniku od 16. listopada 1800, da se ide na vojsku; Sablju, izkopanu u rudinah kapele sv. Jeronima u Grobniku; Pečat niegdašnjega kaptola u Grobniku, s napisom: NOS. CAP.GROBSE. ECCSAE.COLEATAE.SS.APO.PHI.etc.

Umirovljeni svećenik Filip Juretić iz Grobnika poklonio je Mijatu Sabljaru: 1. fibulu (staru iglu) i 2. jedan bakreni novac. Ovi su arheološki ostaci bili pronađeni na Blagajnička knjiga danas je pohranjena u zbirci rukopisa Arhiva HAZU u Zagrebu. v. Ir. Lukežić, Blagajnička knjiga brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku, Katedra ČS Grobnišćine, Rijeka 2002. 6


49

I. Lukežić: Tragom Mijata Sabljara

lokalitetu Grobišća. Franjo Juretić iz Grobnika darovao je staru knjigu pod naslovom Conforto degl´infermi, overo prattico, et vero modo per aiutar al ben morire. Del M.R.D. Eugenio Petrelli, Venetia 1651. Napokon, Franjo pl. Frankulin iz Grobnika, u to vrijeme “perovodja od zemljarine u Mérkoplju”, priložio je Sabljaru sljedeće vrijedne starine: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Kamen s glagoljskim natpisom od g. 1649;7 “Raztolkovanje toga pisma od vlastite ruke pokojnoga biskupa Ježića g. 1786.”; Almanach 17.7.D.D.D. Typographia Jauriensis. Prijepis povelje od Petra Zrinja g. 1653. za Franju Frankulina, “u hérvatskom jeziku”; Prošnja Petra Frankulina, iz Ljubljane 8. listopada 1660., “s gérbom njegovim”; Dva mala bakroreza “od slike onoga razpela, koje se nalazi u cérkvi sv. Vida na Rieki.”8

Vrijedi pridodati da je Fran Kurelac, znameniti profesor hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji, koji se tada često nalazio u pohodima Grobniku, poklonio Mijatu Sabljaru za njegova boravka u Rijeci sljedeće knjige i rukopise: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Glagoljski rukopis: Kratki razlogi blagoslov od dvih svić na čast dvih svetac bratov i mučenikov Ivana i Pavla suprot tuči i gérmljavini; Molitvenu glagoljsku knjižicu u rukopisu, s početkom prve strane: To je, razgovor, od vetra, i od nižita i od sičca; Glagoljsku knjižicu u rukopisu koja počinje riječima: Koliko šorte od karšćenja; Rukopis male knjižice Antifuna s latinskim slovima, te deset strana molitve s glagoljskim slovima; Jedan list glagoljskog misala na pergamenu; Poziv fratra Ralića lektora sv. Franje u Zadru od 6. Marča 1761. na druge fratre za obdéržavati svetkovinu (glagoljski rukopis).9

Položajni nacrt Grobnika s ostancima varoških zidova Po nacrtu M. Sabljaka od godine 1854.


50

I. Lukežić: Tragom Mijata Sabljara

SAŽETAK

TRAGOM MIJATA SABLJARA

Sredinom devetnaestoga stoljeća počela se diljem Hrvatske prikupljati raznovrsna povijesna i arheološka građa za novoutemeljeni Narodni Muzej u Zagrebu. Među prvim sakupljačima te vrijedne građe od posebne nacionalne i kulturne važnosti osobito mjesto pripadalo je Mijatu Sabljaru, umirovljenom austrijskom časniku, koji se godinama sustavno bavio pronalaženjem, proučavanjem i konzervacijom narodnih starina. U tom svom neumornom poslu proputovao je mnoge hrvatske krajeve, te dobar dio svoga života proveo na Trsatu, i u Hrvatskom primorju. U radu što slijedi nastoji se rasvijetliti djelovanje Mijata Sabljara na području Grobnišćine.

SUMMARY

ON MIJAT SABLJAR’S WORK

Around the middle of the 19th century, a search for various historical and archival records from all over Croatia for the newly founded National Museum in Zagreb began. Among the first who started collecting these valuable records of special national and cultural importance was Mijat Sabljar (1790-1865), a retired Austrian officer, who for a number of years systematically worked on tracking down, studying and conserving national treasures. During the many years of his research he travelled many parts of Croatia, and he spent a significant part of his life on Trsat and in the Croatian littoral region. This paper attempts to shed some light on the work of Mijat Sabljar in the Grobnik Area.

Riječ je o posvetnoj ploči iz kapelice Sv. Križa, s natpisom isklesanim u lijepoj uglatoj glagoljici. Danas je spomenik pohranjen u lapidariju Povijesnoga muzeja Hrvatske u Zagrebu. 8 Narodne Novine, br. 264, 17. XI. 1852. Narodni dom. U Zagrebu dne 17. stud. 1852. D(ragutin) R(akovac). 9 Narodne Novine, br. 226, 19. XI. 1852. Narodni dom. U Zagrebu dne 19. stud. 1852. D(ragutin) R(akovac). 7


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

51

Dr. sc. Željko Bartulović

DVIJE PROPOVIJEDI U GROBNIČKOJ ŽUPI IZ XIX. ST. (PRILOG ISTRAŽIVANJU ARHIVSKE GRAĐE)

I. UVOD Izraz propovijed ima nekoliko značenja. Prvo se tiče preevangelizacije usmjerene nevjerniku koja ga upućuje da evanđelje odgovara potrebama ljudskog srca. Drugo, evangelizacija, se tiče nevjernika koji želi primiti evanđeoski nauk. Treće, kateheza, upućena je vjerniku koji sazrijeva i treba produbiti moralno i doktrinarno prihvaćeni evanđeoski nauk, dok se četvrto, mistagogično propovijedanje odnosi na one koji su upućeni u otajstva i produbljuju svoju vjeru kroz liturgiju. Propovijedi obrađene u ovome radu odnose se na zadnje, četvrto, značenje pojma koji se naziva i homilija i koristi se samo u liturgiji. Korijen riječi homilija upućuje na obiteljski razgovor, oprečan formalnoj retorici. Prema tumačenju Drugog vatikanskog koncila homilija nije prekid liturgije, već njen sastavni dio, smješten između svetopisamskih čitanja, tj. Isusovog navještanja i sakramenta. Svećenik izgovaranjem homilije naviješta čuda spasenja, a da bi to mogao činiti mora znanstveno proučavati Bibliju, ali svrha propovijedi nije puko objašnjenje Svetog pisma, niti moraliziranje, već osvjetljavanje ljudske egzistencije i podizanje svijesti kod vjernika kako Bog čini čuda za vjernike. Obred mise sastoji se od službe riječi i euharistijske službe. Homilija je dio službe riječi. “Homilija je dio liturgije i vrlo se preporuča, jer je ona izvor hrane za kršćanski život. Idealno gledajući njezin sadržaj treba biti izlaganje svetopisamskih čitanja ili nekoga posebnog njihova vida, ili nekoga drugoga teksta uzetog iz vlastitih čitanja za taj dan, a koji se odnosi na otajstvo koje se slavi ili na posebne potrebe onih koji ih slučaju… Homilija je obvezna nedjeljom i blagdanom, a «preporuča» se u druge dane, «osobito u danima došašća, korizme i uskrsnog vremena»”.1 Vidi. pojam “Propovijedanje”, SUVREMENA KATOLIČKA ENCIKLOPEDIJA, prir. Michael Glazier i Monika K. Hellwig, Laus, Split 1998., str. 788-789 i “Služba riječi”, str. 889-890. 1


52

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

Prema Općem pravu Katoličke crkve, tj. kanonskom pravu ovlast propovijedanja imaju biskupi, načelno svećenici i đakoni, a laici mogu biti pripušteni u posebno određenim okolnostima (kan. 763-766), “sveti su službenici dužni naročito cijeniti zadaću propovijedanja, jer među njihove osobite dužnosti spada naviještanje Božjeg evanđelja svima… Budući da se Božji narod na prvom mjestu ujedinjuje živom Božjom riječju koju je posve zakonito tražiti iz usta svećenika” (kan 762) Homilija se pridržava svećeniku ili đakonu, u njoj se na temelju svetog teksta izlažu tajne vjere i načela kršćanskog života (kan. 767, §1). “Mora se držati nedjeljama i zapovjednim svetkovinama na svim misama koje se slave uz priliv naroda. Na tim misama smije se izostaviti samo zbog teškog razloga (kan. 767, §2). Naročito se preporučuje da se homilija drži i na misama preko tjedna koje se slave uz dostatan priliv naroda, posebno u vrijeme došašća i korizme ili prigodom neke svetkovine odnosno žalosnog događaja (kan. 767, §3).”2 Starija doktrina, tj. klasična skolastika prema učenju Tome Akvinskoga smatra da crkvena vlast (potestas ecclesiastica) sadrži potesta ordinis sive ministerii (sposobnost nepogrešivve spoznaje kršćanske objave božj, podjele crkvenih sredstava milosti – sakramenti i vršenje bogoslužnih funkcija) i potestas iurisdictionis, tj. crkvena ovlaštenja u najširem smislu u što ulazi i “pravo naučati crkvenu nauku vjere u javnom obliku (propovijed...) “.3

II. SAČUVANE PROPOVIJEDI – OPĆI PODATCI, SADRŽAJ U Državnom arhivu u Rijeci (dalje DAR) u fondu HR-DAR-406 jedinica 245 nalaze se “Propovijedi izrečene prigodom različitih svetkovina u Dragi, na Grobniku i dr., 1862.-1870. god.”, građa je izdvojena iz građe JU-17, Gradskog poglavarstva Bakar.4 O povijesti grobničke župe nećemo govoriti ovdje, čitatelja možemo uputiti na radove koje govore o tom problemu.5 Sadržaj: 1. Slijedi propovijed: Dnica IX post Pentacosten A XXXII. ani 1791. Concio XXVVV. anni 1793/4. na talijanskom jeziku.

NUIĆ, Viktor B., Opće pravo Katoličke crkve, Priručnik uz novi Zakonik kanonskog prava, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985., str. 255-256. 3 GROSS, K. i SCHUELLER, H., Udžbenik crkvenoga prava Katoličke crkve, prev. NOVAK, Milan, Tisak Zaklade Narodnih novina, Zagreb 1930., str. 83-84.Vidi i BELAJ, Ferdinando, Katoličko crkveno pravo, Zagreb 1901., str 39-41. 4 DAR, fond HR-DAR-406, jedinica 245, izdvojeno iz građe JU-17, Gradsko poglavarstvo Bakar. Autor se zahvaljuje Borisu Zakošeku, djelatniku Državnog arhiva u Rijeci koji ga je upozorio na spomenute propovijedi i pribavio njihove preslike. 5 BOGOVIĆ, Mile, Crkvena prošlost Grobnišćine, Grobnički zbornik, 2, Rijeka 1992., str. 58-70; id., Grobnički zborni ili kolegijalni kaptol, Grobnički zbornik, 4, Rijeka 1996., str. 77-84 i tamo navedena literatura. 2


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

53

2. Domenica 2da Adventus De falsa manos et nova Christi Amicitia. Ioannes in Vincealis. Math. ii Ivan ... (anno 1837.) U propovijedi se tek navode naslovi: Propositio i Confirmatio. Pisano na hrvatskom jeziku. Propovijed je pisana na 2 komada plavog papira, tj. 4 lista, koji čine 8 stranica (neoznačene brojevima), uvezane. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Tekst propovijedi ide od prve do sedme stranice. 3. Contio pro Magno Die Veneris (ispod Probatio) (na drugoj stranici obrnuto, drugim rukopisom: Anno Domini 1846 die 24 Giunj... spominje se Mathiass Mihačić, parhoh, Mathiass Lubati i Briselmanno Stupicic paroh Colibej. Tekst je na hrvatskom, ali slabo čitak. Propovijed je pisana na 4 komada plavog papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica, bez oznake brojeva, uvezano koncem. Tekst propovijedi od prve do šesnaeste stranice. 4. Slovo o pogibelji odgadjanja pokore 1862. 9/3. (na drugoj strani stoji zapis: “Na Porciunkulu sa uvodom i zaključkom, kako se nalazi iztraga 1866.”) koja sadrži slijedeće dijelove. Na početku se nalazi stih iz Biblije: “Obratite se k Gospodinu Bogu vašemu jer dobrostiv i milostiv jest, uztrpljiv i pun milosrdja. Iosl. 2.13.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a potom govor o pogibelji odgađanja pokore: “I. jere jest budućnost nesigurna, i jere neznamo, ako će nam Bog za to potrebite milosti dati; II. jere na uru smrti jako-jako mučno bude mogao griešnik spokoriti se.” Propovijed je zapisana na 6 komada papira, tj. 12 listova, koji čine 24 stranice (neoznačene brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim krasopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga sadrži navedeni zapis iz kojeg se vidi da je propovijed korištena 1862., ali i 1866. Slijedi tekst od stranice 3 do stranice 20, na stranici 21-22 nalazi se novi tekst s naslovom “Uvod za Porciunkulu 1866.” . Stranice 23-24. su prazne. 5. Propovied za svetkovinu Matere Božje prečista Začeća 1863., koja sadrži slijedeće dijelove. Na početku se nalazi stih iz Biblije: “Ova vrata biti će zatvorena niti će se otvoriti i muž neće proći kroz nji., Ezek. 44.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a potom govor o krijeposti i to: ”I. o čistoći djevojačkoj i opisati ću vam pravu kršćansku djevojku; II. govoriti ću o čistoći ljudi oženjenih, te ću vam kazati kako moradu se ovi ponašati da i ovi budu čisti.” Propovijed je zapisana na 5 komada papira, tj. 10 listova, koje čine 20 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim krasopisom. Na prvoj stranici nalazi se gore spomenuti naslov. Druga je prazna, a tekst počinje na trećoj i ide do konca str. 17. Nije naznačeno radi li se o propovijedi s Grobnika, Drage ili drugog mjesta. 6. Propovied o velikoj izpoviedi, kao što bi rečena u vrieme jubileja god. 1865. Na početku je stih iz Biblije: “Sve godine svoje hoću pred tobom promisliti u žukhoći duše svoje. Izai. 38.19.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o značenju ispovijedi koja se dijeli na dva dijela: “I. koji su kršćani dužni veliku izpovied učiniti, II. način, kako se velika izpovied činiti mora.” Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim


54

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do šesnaeste stranice. 7. Propovied za posliednji dan godine 1868. rečena na Grobniku. Na početku je stih iz Biblije: “Promišlao sam dane stare i lieta viečna imao sam na pameti. Ps. 76.”. Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed koja sadrži tri dijela označena rimskim brojevima, ali bez naslova. Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do petnaeste stranice. Zadnja stranica je prazna. 8. Propovied za posvećenje crkve, rečena u Dragi 31. listopada 1869. Na početku je stih iz Biblije: “Evo šatora božjega medju ljudima, i oni će biti njegov puk, i sam Bog hoće biti njihov Bog. Ap. 21.3.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o časti i svetosti kuće Božje kroz tumačenje: “I. mladosti, II. odraslim ljudima III siedoj starosti.” Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do petnaeste stranice. 9. Propovied za svetkovinu ssv. apoštolah Filipa i Jakova, rečena na Grobniku 1. svibnja god. 1870. Na početku je stih iz Biblije: “Budi vjeran tja do smrti, i ja ću ti dati krunu života. Apos. 2.10.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o razlozima patnji i Crkve i vjernika podijeljena u dva dijela: “I. za crkvu uobće, II. za vjerne napose.” Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do četrnaeste stranice. 10. Propovied za nedjelju duhovsku, rečena na Rieci dne 5. lipnja 1870. Na početku je stih iz Biblije: “Primiti ćete kripost Duha sv.... i biti ćete meni sviedoci u Jerusalimu, i u svoj ..inskoj zemlji i Samariji i tja do skrajnosti svieta. Djela aop. 1.8.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o značenju vjere i njenim protivnicima podijeljena u dva dijela: “I. kakvimi sredstvi je naša sv. vjera prokrčila se pute po svom svietu, II. da bez vjere i crkve Isusove bio bi pravi dom mračnjakah i fanatikah.” Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do šesnaeste stranice. 11. Slovo I o sv. izpovjedi, a) o izpitanju sviesti. Na početku je stih iz Biblije: “Promišljah pute moje i odvratih noge moje na svjedočanstva tvoja. Ps. 118.59.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o značenju ispovijedi podijeljena u dva dijela: “I. da koliko jest potrieba da za svaki pred sv. izpovjedju sviest svoju marljivo pregleda, a II. način kako se ovo izpitanje sviesti činiti ima.” Propovijed je pisana na 5 komada papira, tj. 10 listova, koji čine 20 stranica


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

55

(neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do osamnaeste stranice. Stranice 19-20 su prazne. 12. Slovo II o sv izpovjedi i b) o pokajanju. Na početku je stih iz Biblije: “Parajte srca vaša, a ne odjeću vašu. Ivel. 2.17.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o ispovijedi i pokajanju grješnika podijeljena u dva dijela: “I. način kako griešnik može u svom srcu pravu žalost za griehe svoje probuditi, II. koje su vlastitosti pravoga srćena pokajanja.” Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do petnaeste stranice. 13. Slijedi još jedan papir bez početka propovijedi pisane na prve tri stranice. Na četvrtoj piše zapoviedi božje, Govor IV, 872. J.Z. 14. Slovo V. o sv. izpoviedi. b) o zadovoljštini. Na početku je stih iz Biblije: “Ako pokoru nebudete činili, svi ćete... poginuti. Luc. 13.3.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o pokori koja sadrži dva dijela: “I. da ovrši točno onu pokoru, koju mu je spovjednik naložio, II. da izvan one pokore nastoji za učinjene griehe dobrimi djeli pravdi božjoj, koliko je najviše moguće zadovoljiti.” Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezanih koncem. Pisana je rukom, čistim i urednim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do petnaeste stranice. Zadnja je prazna. 15. Propovijed bez naslova na prvoj stranici tek piše Zapoviedi božje. Govor VI 872. I. (ili J.) Z. (zatim isti tekst na latinskome) Na početku je stih iz Biblije: “Ja sam gospodin bog tvoj, ti nećeš imati drugih bogova kraj mene, ti neimaš učiniti tebi ikakvu priliku, ni ijednu sliku, za klanjati se ovoj. (II Moj. 1.6.)” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o razlozima pokornosti i poslušnosti podijeljena u dva dijela: “1. dužnost 2. kakvoću i 3. uzrok pokornosti i postupka kog iskazati imademo, promatrati.” Propovijed je pisana na 3 komada papira, tj. 6 listova, koji čine 12 stranica (neoznačenih brojevima), neuvezane. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, a tekst propovijedi slijedi od prve do jedanaeste stranice. 16. Propovijed s naslovom rimskim brojem VIII. oznake vremena nastanka. Na početku je stih iz Biblije: “Ja sam gospodin bog tvoj, ti nećeš imati drugih bogova kraj mene, ti neimaš učiniti tebi ikakvu priliku, ni ijednu sliku, za klanjati se ovoj. (II. M..1,6).?” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o vjeri u Boga podijeljen u tri dijela: “1. u čemu se sastoji, 2. kakvo imade da bude, 3. kako ovo u nama gojiti i osigurati imamo.” Propovijed je pisana na 3 komada papira (označenih brojevima 1-3), tj. 6 listova, koji čine 12 stranica, neuvezano. Pisana je rukom, nečitkim rukopisom. Tekst propovijedi od prve do dvanaeste stranice. 17. “Ne reci ime gospodina boga tvoga u isprazno (2 Mos 20,7). Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije i propovijed o značenju božjega imena, kao


56

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

prisege u tri dijela: 1. ova svetinja, 2. iste važnost, 3. ove dopustivost. Na zadnjoj stranici piše “Zapoviedi božje, Govor X. 872. J.Z.” Propovijed je pisana na 2 komada papira, 4 lista, koji čine 8 stranica (neoznačene brojevima), neuvezane. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Tekst propovijedi od prve do sedme stranice. 18. Propovijed bez naslova na prvoj stranici tek piše Zapoviedi božje. Govor XI 872. I. (ili J.) Z. Na početku je stih iz Biblije: “Spomeni se svetkovati dan sobote! 2. Moj. 20.8.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed o razlozima svetkovanja subote podijeljena u dva dijela: “1. što se razumieva kod krćanah pod subotom? i 2. što znači svetkovati dan subote.” Propovijed je pisana na 3 komada papira, tj. 6 listova, koji čine 12 stranica (neoznačene brojevima), neuvezane. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, druga je prazna, a tekst propovijedi slijedi od treće do jedanaeste stranice. 19. Slijedi 6 listova plavog papira, s tekstovima propovijedi, bez početka i konca, još jedan s oznakom XXIII, ponovno 4 plava papira bez oznake, početka i konca, na jednom piše da je propovijed izrečena na blagdan Sv. Josipa 1871. 20. Govor na veliki Petak. “Po tome ga je on njima predal neka bi ga propeli. Verhu Sedam Isusovih besidah iz Križa.” Propovijed nije podijeljena na dijelove. Propovijed je pisana na 4 komada papira, tj. 8 listova, koji čine 16 stranica (neoznačenih brojevima), uvezane koncem. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Na prvoj stranici nalazi se spomenuti naslov, tekst propovijedi slijedi od prve do šesnaeste stranice. 21. Propovijed bez naslova. Na početku je stih iz Biblije: “Ja ću prositi Oca, i on će vam drugog pomoćnika dati, koji navike svami obstati hoće. (Ivan, 14,16)” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije, a zatim propovijed podijeljena u dva dijela (I i II) bez naslova. Propovijed je pisana na 4 komada papira, 7 listova, koji čine 14 stranica (neoznačenih brojevima), uvezane koncem. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Tekst propovijedi slijedi od prve do četrnaeste stranice. 22. “Posjet Marijin”. “Marija se tako otpravi onih kana brzo na brdo u grad ..., dodje u kuću Zakarijinu i pozdravi Jelisavu.” Slijedi razmatranje navedenog citata iz Biblije i propovijed. Propovijed je pisana na 1 komadu papira, 2 lista, koji čine 4 stranice (neoznačenih brojevima), neuvezane. Pisana je rukom, čitljivim rukopisom. Tekst propovijedi od prve do treće stranice. 23. U spisu se nalazi i neuvezana 4 komada papira, dakle 8 listova ili 16 stranica, ali bez početne i završne stranice. Pisano je nečitkim rukopisom na hrvatskom jeziku. 24. U spisu se nalazi i propovijed na neuvezanih 6 komada plavog papira, dakle 12 listova ili 24 stranice, ali bez početne i završne stranice. Pisano je nečitkim rukopisom na hrvatskom jeziku. Jedan list papira ispisan na jednoj stranici sitnim čitljivim rukopisom na hrvatskom jeziku.


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

57

III. PRILOZI – TEKSTOVI DVIJE PROPOVIJEDI S GROBNIKA Prilog 1. Propovied za posliednji dan godine 1868. rečena na Grobniku. Promišlao sam dane stare i lieta viečna imao sam na pameti. Ps. 76. Župnik niski zamoljen, da bi čovjeku lienu, opakomu i zla ponašanja činio govor mrtvački prije nego bi ga zakopali, rekao je po prilici govor sliedećeg sadržaja: nekoji, veli, ljudi živu poput konjah, jerbo su za života koječemu na korist, nu po smrti na nikakvu, drugi opet živu poput krmačah, jera za života nikomu nisu na korist, nego poslie smrti: treći živu poput volovah jere i za života i po smrti čine korist, a napokon ima veli, četvrta vrst ljudih, koji niti za života niti po smrti za kakvu su koristi, kako ovaj ledak i nekoristni panj, koga sada kanimo izručiti materi zemlji; gdje je duša njegova sada, neka drugi sude, ja lje neću pogadjati. Amen. Govor ovaj budući posvema priprost nije bio nego polag zasluženja nagradjen. Nu kad bi ja vas predr. slušaoci ga pitao: čim i kako hoćete me nagraditi za mrtvački govor, koga danas kanim reći, Vi bi svi zaostali začudjeni na ovom pitanju govoreći: kakav li govor mrtvački? pošto medju nam ovdje mrtvaca nema. Nu nemojte se čuditi, imademo bo medju nam ako ne mrtvaca, to pogibeljno bolestnoga, koji će zavsada izdahnuti, te zajedno zakopati se. Otaj je nemoćnik, ili da bolje reknem, mrtvac godina 1868; a pošto i ovomu nemoćniku velikih jesmo zahvalnosti dužni ista harnost zahtjeva, da na njegovu slavu štogod progovorim. O kolike sreće za me, da bi o prošloj godini mogao što dobra propoviedati! Vjerujte mi braćo! Dosta bih rado pripoviedao, ali u ovom slučaju godi mi se, kako i početkom napomenjenu župniku, te sam usiljen reći: nemoćnik naš (god. 1868.) činio je za života sve drugo nego li bio morao, činio je ništa, i činio je zlo. Uztrpite se malko draga braćo! pa ja ću vam ponašanje aliti život prošle godine potanko narisati, samo to vas predbježno opominjem, da koja ću spomenuti neki možda razumjeti o miesecih danah, urah itd. nego mnogo većma razumite je o sebi samih. Zato svaki neka savjest svoju iskusi, da li je tečajem prošle godine više služio Bogu ili možda hudobi paklenoj? Naučni Seneka kad bi lični i nemaran život mnogih ljudih razmatrao, kojie riedko ili nikada zvanju svome ne zadovoljavaju, nego se ponajviše nekoristnimi stvarima zabavljaju, žaleći njihovo kukavno stanje rekao je sliedeću spomena vrednu izreku: veliki dio života provode ljudi zlo dielujući, veći dio ništa neradeći, a najveći dio drugim se baveći, nego bi se morali. Izreka ova mudra učenjaka istinita jest i prikladna, stoga će meni danas služiti za temelj buduće rezprave, budite daklem pozorni i ja počimam. I. Najveći dio života sprovode ljudi, govori mudri Seneka drugo, nego bi morali radeći. I ova je godina mnogim prošla drugo nego li morali dielujućim. Ako bo promislimo svrhu, zašto je čovjek na svietu, tim se izreka ova još većma potvrdjuje. U katekizmu stoji pitanje: zašto je Bog čovjeka stvorio? a odgovor se glasa: zato da Boga pozna, njega ljubi, njegove sv. zapoviedi obsluži, te tako da se spasi. Koji to načini, on dieluje sve drugo, nego bi dielovati morao. Bilo bi preobširno svaku ovu točku pojedinice razmatrati, nu za sada samo to velim, koji se za obsluženje zapoviedih božjih nebrine, a spasenje duše svoje zanemarja, on drugo čini, nego li polag zvanja svoga, zašto ga je


58

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

Bog odredio, činiti morao. Služiti Boga tako je skopčano sa razumnim bićem čovjeka, da se čovjek niti čovjekom pravedno nazvati nemože, ako Bogu služiti neće. istinitost ovu potvrditi će nam Sv. pismo. Mojzia u knjizi naroda kad bi popisivao razplavljenje naroda čovječanskoga, nabraja veliko množtvo osobah potičućih od Kaina, kao Henok, Irad, Mariel, Mathusael, Lamech, Jabel, Jubal, Subalkain, itd. Ništa ne manje kad bi treći sin Adamov imenom Seth imao sina, nazvao ga je Enosom, što će reći u naš jezik raztumačeno pravi čovjek. Reći će sada kojigod: zar oni drugi kao Henok, Irad itd. nisu bili ljudi, ili su bili samo kipovi, da Duh sv. ovoga samo čovjeka zove? Podnipošto. I oni drugi bili su ljudi, no ljudi više manje opaki, koji su se svačim drugim bavili, samo s Bogom najmanje. Zato Duh sv. daje razlog u istom Sv. pismu, zašto je medju tolikimi jednoga Enos čovjekom nazvao, veli bo: pa i Setu rodio se sin, kojega je Enosom nazvao. (Gen 4.). Ovaj je veli, počeo ime Božje nazivati. Sam ovaj zaslužio se je zvati čovjekom, jere Bogu svome tvorcu sam dužnu čast i poštenje izkazao. Tako rieči ove Mojzijeve tumači Eusebio Cesarcemski govoreći: Enos se tumači ko pravi čovjek. Jer nitko se čovjekom biti nesmatra, nego onaj, koji pravoga Boga pozna i njemu pobožno služi. Isto potvrdjuju rieči Jeremije proroka, koji ovako govori: pogledao sam zemlju, pa eto bijaše prazna. (Jerem. 4) Nu kako je mogao prorok reći, da je zemlja prazna, na kojoj je ipak više milijunah ljudih tada živilo? Rekao je prorok to sa svim pravom, odgovara na to naučni Diez! jer kakogod može se reći o kući, koja je napunjena zrakom, te paučinam prepredena u kojoj ipak čovjek neprebiva, da je prazna, jer je kuća obitalište načinjeno za čovjeka, tako se može reći o svietu, o zemlji, o državi itd. da je prazna ako u njoj prebivaju ljudi takovi, koji se svačim bave, samo ne Bogom, s kojim bi se najviše baviti morali. Isto nam sviedoči naš domaći način, kojim hoćemo koji stališ ljudih, ili koju pojedinu osobu uzvisiti. Kad n.p. poznati kakva dobra zanatliju, tad govorite: on je pravi majstor, kad poznajete muža značajna i poštena kršćana, tad govorite, onaj je, veli, pravi čovjek. Kad orudje odgovara svrsi, radi koje jeste načinjeno, onomu velite: ovo je prava sekira itd. Zašto daklem zovete dobra zanatljiju samo pravim zanatljijom, čovjeka samo značajna pravim čovjekom. Dobru sekiru ili dobar nož, dobrom i pravom sekirom, i samo dobrim nožem? Zato jer svojoj svrsi odgovaraju. Na isti način može reći samo onomu čovjeku, koji Boga za svoga vrhovnoga gospodara poznaje, njega ljubi i njegove sv. zapoviedi obslužuje, da je pravi čovjek jer jedino ovako živući odgovara svrsi, radi koje je od Boga na ovaj sviet stvoren. Nuder daklem, braćo kršćani! popitajte malko nemoćnika današnjega, koji će sadsada izdahnuti, ne bi svhu radi koje bje stvoren kruto zanemario? kad je drugo činio, nego bi bio morao? Ili da jasnije se izrazim, popitajte same sebe, da li ste tečajem ove godine svrsi radi koje vas Bog stvorio, odgovarali jeste život svoj tako upravili, kako se to pristoji čovjeku kršćaninu, tako da bi svaki makar vas i nepoznajući morao iz ponašanja vašega zaključitii reći: evo ovaj je čovjek pravi kršćanin, ova je prava kršćanka? Niste li tečajem ove godine više služili svietu, požudam tielesnim, niste više služili svojoj koristi, više vragu, nego li Bogu? Promislite koliko tjednah, koliko danah i urah je prošlo, kad na Boga niste se spomenuli, niti ime njegovo izgovorili, ako li ne bi možda u kletvi i u psovkih? Promotrite koliko ste posalah započeli i završili, bez da bi se Bogu za pomoć utekli? Koliko putah jeste dar božji uživali bez da bi pod ili za


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

59

vjerju Bogu se pomolili, te tako priličnim se učinili niekojoj vrsti životinah, koje doiste jedu žalud te ine voćke padše iz stablah bez da bi se ogledalo na stablo, koje im je rodilo i donielo hranu. Promotrite nije li prošlo tečajem ovog lieta više blagdanah kad ste službu božju zanemarili; naročito pako popoldansku tj. sv. blagoslov? Uzeli ste si doista vriemena za kladnje, gdjkoji za igre, drugi za pijanstvo, samo za službu božju, za posvetiti blagdan nije bilo vriemena, ili vam je bilo predaleko, ili je priečila kiša ili zlo vrieme. Ali prošlo je lieto, prošlo je 366 danah u vječnosti, koji se nikad i nikad više vratiti neće, težko će se kada nadomjestiti, što se je tečajem toliko danah zanemarilo. Stoga kojigod nalazi savjest svoju obterećenu tim, da što je mnogo vriemena izgubio posvema drugo radeći nego bi raditi mogao, neka današnjim danom čini čvrstu odluku u budućoj godini činiti samo ona, koja su Bogu dopadna, neki bi ga moda zatekao dan onaj strašni, kad bi triebo pred sudom božjim prikazati dobra diela, i dati račun od vriemena kako i zašto ga potrošismo. Želio bi doista tada da vrieme niti hip ni čas uzalud ne bi bio izgubljen, ali što će onda želiti, to neka sada dok je vrime u koristi obrati! II. Da se opet povratimo na izreku mudrog Seneke, valja da još razglabamo drugu točku današnje razprave koja se glasa: da veći dio života sprovedu ljudi ništa neradeć. Ova se izreka mnogim čudnovata vidi, tim većma jer znadu da čovjek uviek radi, dok je duša u njemu te nije moguće da kao komad drveta leži i počiva. Sve je to istina, nu nemože reći radnja, kad čovjek šeće, ili bezposlen duhan pušeć se sprohadja, da radi, pošto kad bismo ovaka bezposlicu pitali, što radi, nebi znao odgovoriti. Uzrok zašto čovjek bezposlen i lien neznade upitan što reći jes otaj, što bezposlenost, lienost i danguba nije svrha čovjeka nego neprestana radnja. Na isti način može se uzeti duhovni život čovjeka. Premda gledamo, da ljudi rade svaki u svom poslu i zvanju, ipak mogu reći doista, da ovaki ljudi nerade ništa, ako poslove svoje drže za samu i poglavitu svrhu svoga života i ako ih neupravljaju na višju svrhu, t.j. na slavu božju i na spas svoje duše. Što daklem i svakdanji naši poslovi mogu imati zasluženje kod Boga? pitati će gdjekoji. Bez dvojbe, ako su ovi skopčani sa dobrom nakanom učiniti je na čast i slavu božju. Ako li radiš bez ove nakane, trud taj sličan jest trudu vola, ili konja, ili kakva stroja, koji razuma neima. Ah zapamti si kršćane! Vječno blaženstvo bez dobrih dielah postignuti se nemože. Kako bo god onaj, kji kani kupiti kući, vinograd ili njivu mora pripraviti za to stanovitu svotu novacah, tako i kršćanin, koji se spasiti želi i pripraviti mora veliku hrpu zaslugah za vječno blaženstvo. Zato veli s. Augustin: Kraljevstvo nebesko jest na prodaju. Ciena kojom se kupiti može jest: siromaštvom kupi se veli kraljevstvo, žalošću radost, trudom počitak, zametanjem slava, smrću život. Riečju sve se postignuti može dobrim i kršćanskimi dieli. Ah Bože uzdahnuti će možda kojigod, ako je tomu tako, ja se lje nikad spasiti nemogu. Moliti neimam kada, siromahu neimam što dati, budući me sama pritišće ubožtvo, postiti nemogu jer moram truditi se za drvo i kamen, da sebe isvoju čeljad prehranim, pa čim ću si ja zaslužiti kraljevstvo nebesko. Veliš da moraš truditi se noć i dan za uzdržanje tvoje čeljadi, pa zar misliš da trud tvoj nije zaprijek kod Boga? I trud svakdanji računa se za molitvu, ako li ga ti znadeš dobrom nakanom posvetiti. To će reći, ako neidješ na svoj posao kao parip ili mazag, koji pameti neima, nego kada u jutro prvo nego se latiš svoga posla, pameti uzdigne k Bogu, te sve svoje poslove i


60

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

trudove Bogu na slavu preporučiš. Ovako udešen posao i trud ima vriednost molitve, što će lasnosa sliedećega dogadjaja evanjelskoga uvidjeti. Dvie nabožne sestre služiše Spasitelju u Betaniji. Marija Mandaljena slušajuć i razmišljajuć vječne istine kod noguh Isusov i Marta sestra njena brineć se za skromnu podvorbu nebeskoga gosta. Dielovanje obijuh pohvalio je Isus. Što je činila Marta, da se jednako dopala Gospodinu kuhajuć i brineć se za tielesne potrebe? Evo sv. pismo samo sviedoči, kad veli, da je postala i rekla Isusu: Gospodine! ti se, veli, nebriniš za to što je sestra moja sama pustila služiti, reci još daklem da pomože. Tako valja da bude, da čovjek kadšto od posla odustane, te da se s Bogom pogovori i tada rekne: Oh Bože raditi ću za radi tebe, i radi sv. volje tvoje, raditi ću tebi na slavu i poštenje. Ovakim načinom nećeš manje zasluge imati u rataru, i težeče na polju, nego ga imadu oni ljudi, kojim je od jutra rano, do kasna večera lasno moliti i razmišljati i drugim duhovnimi dieli se zabavljati. Nuder sada uliezi u unutarnje savjesti svoje, te se popitai, koliko si tečajem ove godine duhovnih zakladah nabrao? Nije li prošlo mnogo danah kad ni malo nego uprav ništa koristna za dušu svoju učinio nisi? Unidji velim, u unutarnja tvoja i dobro razvidi sve zakutke srca svoga, pa ćeš uvidjeti, da je mnogo prošlo danah, pače i miesecah, kad ujutro prije posla niti na Boga pomislio nisi, te tako radio si utaman poput nerazumne životine, ili poput strojevah, ali za dušu svoju ništa nisi učinio. Ti ćeš uvidjeti, da kod trudovah tvojih i poslovah glavna je tvoja svrha bila, da ti oni dobro izpanu da možeš svoju čeljad prehraniti itd a nikad nisi medju poslom pomislio na Boga, te tako za dušu opet ništa koristna učinio. Ah koliko zaslugah mogao bi bio imati sada za trudove tvoje pred Bogom, a na ovi način što imadeš? Ništa. Trudio si se a za vječnost bez koristi, trudio si se, a Bog truda tvoga budući na svoju ruku svršena blagoslovio nije, trudio si se daklem utaman, radio si, a ništa učinio. Čuj što sv. Ivan Krst. govori u sv. evangjelju o Spasitelju da je naime viejajača u rukuh njegovih i očistiti će guvno svoje i sakupiti će pšenicu u hambar, plieve, pako sažgati će ognjem neugasivim. Riečima ovima sud božji prispodoblja se mlatnju iliti vršbi, gdje se pomnjivo čisti pšenica te razlučuju koristno zrno od ljulja i plievah, gdje se pšenica spravlja za hranu, smeće pako baca se u oganj. Tako i naša diela tečajem ove godine izvršena jesu već prošla pred sud božji i Bog bi dao da najveći njihov dio nije odbačen. Ako li je zbilja tomu tako, eto nas na razkršću i za nekoliko satah, pa eto započeti će godina nova. Nuder dakle braćo osviestimo se prokunimo prošlost, koju bez koristi potrošismo, te zamolimo Boga da nam neuzkrati vriemena, koje na korist naše duše obratiti danas obećajmo. III. Marljivi motrioc života čovječanskoga Seneka govori nadalje, da najveći dio života sprovedu ljudi zlo čineći. Pod imenom zla razumijem ovdje grieh, pošto on je izmedju zalah najveće zlo. Istina je da sadašnji sviet posmiehava se, ako mu se sa sv. crkvim i u smislu kat. vjere rekne, da je grieh najveće zlo na svietu. Nu pustimo sliepe, u sliepoći njihovoj tumarati, te samo malko razmotrimo u kakvo stanje čovjeka stavi grieh. Grieh smrtni izvan toga što je uvrieda neizmjernoga veličanstva božjega, liši čovjeka prijateljstva božjega, liši ga zaslugah duhovnih, liši ga vrhunaravske i svetočineće milosti božje. Griehom postane čovjek iz sina božjega njegov najveći dušmanin, iz štićenika dvora nebeskoga vražji rob. Stališ grieha prouzroči da su molitve, postovi, zalovanja i druga dobra diela, pa makar još iz bolje nakane učinena ništetna, bez ikakve duhovne ciene, stališ grieha učini da se čovjek najzdraviji i najkrepči mrtvim nazvati mora, govori bo pismo, koji čini grieh, ubija dušu svoju, a


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

61

sv. Ireneo piše, koji, veli, živi u griehu on služi vragu, čiji je po griehu rob. Na temelju ovih riečih sv. otca, molim te brate kršćane razdieli vrieme prošle godine u kojem si Bogu i sotoni paklenoj živio. Strah me je da bi za račun točno polag računarskih pravilah učinio jedared stotinati dio pripadao bi Bogu, a sve ostalo hudobi paklenoj. Možda ocieniš da sam pretjerano rekao. potrpi malko da navedem razlog moje izreke, pa onda sudi sam da li sam pravo ili krivo rekao. Imade kršćanah, koji mržnju i neprijateljstvo goje napram iskrnjemu svome, koji premda po običaju izgovoraju se, ja, veli nisam na nj jadan samo neću š njim govoriti, obćiti itd. ipak kad se zametne razgovor o njemu piene se od jada i osvete, ili ako se o kakvoj nezgodi pripovieda, koja ga je stigla, od radosti skaču, neživu li takvi sveduilj u griehu smrtnom neprolazi li njima vrieme u zločinstvu? Biti će i takvih koji bi iz pohlepe isrnjega svoga do kosti oderali, koji proti očitomu nalogu izpoviednikah pritišću i uživaju tudje dobro, doista savjest njihovo nemirna često putah kori ih sama, te im zapovieda tudje imućstvo povratiti, ali zaludo, nijma se liepo čini imati uz tudje dobro liepe kuće, dobro uredjene njive, mnogo vinogradah, a pune kese novacah i ljudski ugled, pa zato ostaju kod svoga, a savjest neka viče kako joj drago, da bi neživi i takovi neprestano u griehu smrtnom, da li nesluže podjedno hudobi paklenoj? Neima li množinu takvih koji bez straha i stida živu u zabranjenih odnošajih i u griešnom prijateljstvu. Oni doduše sami na sebi i u drugih uvidjaju i mogu se osviedočiti, kamo su više služili, nebi li im brojevi pokazali, da više sotoni, nego li Bogu? Nefali i takvih, koji nemogu ustah odprieti, da nebi zapsovali, akli koju nepristojnu rieč izustili. I premda su više putah već sami uvidjeli, da je otaj običaj za kršćana nepristojan, ništa ne manje oni u njemu lieta i lieta napreduju, pitam daklem komu takav čovjek više služi, da li bogu, koga samo tada u ustih ima, kad ga grdi i psuje, ili sotoni, kojom bi tako rekuć htjeo u rodbinstvo stupiti? Promisli ove i slične istine pa sudi jesam li pretjerano rekao? Ah koliko vlada kod ovakvih ljudih nemarnost za spasenje! Čovjek, koji niti za čas nije siguran života svoga, on tumara neprestano u griehu smrtnom, te tako je uviek u stališu pogibelji vječnog pogubljenja. Koliku brigu uzima si čovjek da mu njegov imutak bude siguran od navale tatinske ili lupežke, neidje on u večer počivat, dok mu kuća nije redovito zatvorena, nebi li možda došli lupeži i porobili ga, a najmanje ne misli, da bi mogao doći onu noć kano tat dan Gospodnji, kakono govori evangjelje, koje rieči razmišljajući sv. Ivan Zlato. žestoko kori griešnike, pokarati tu ih veli, trieba tako da se zarumene, koji nebdiju nad spasenjem svoje duše, kako običaju bditi, da im tat štogodj nebi oštetio. Koli ludo rade griešnici neprestano u zlih običajih, u griešnih odnošajih itd. živući pokaza Bog otajstveno u vidjenju sv. Arseniju. Vidio je jednom ovaj sv. pustinjak u snu čovjeka koji je sesnosno brieme drvah imao na ledjih, pa je onomu briemenu još uviek drvah dodavao dok je napokon pod težinom briemena posrnuo. Pod ovim čovjekom bijahu prilikovani oni griešnici, koji bez pokore grieh griehu dodavaju misleći, da će na smrtnoj postelji sve popraviti, što je tečajem mnogo godinah bilo zlo učinjeno, pa napokon se obistini ono nad njima: kakav život takva smrt, te tako pod briemenom griehah nesretno u grob se svrnu. Drugi put vidio je čovjek sluga božji čovjeka, koji je rešetom vodu htjeo crpiti iz bunara, tim bijahu naznačeni oni ljudi, koji bi htjeli Bogu i vragu zajednički služiti t.j. htjeli bi moliti, postiti i milostinju dieliti, a zajedno u griehu živjeti, ovi koliko s jedne strane dobra učine, to s druge


62

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

strane gube. Napokon vidio je sluga božji dva čovjeka noseći dugu gredu, koji htjedoše oba na jedan put unići kroz vrata, pa budući nehtjedoše pogoditi se, oba moradoše ostati izvan kuće, tim bijahu naznačeni ljudi osvetljivi, ljudi, koji se pod nipošto neće s isrkrnjim nagoditi i pomiriti. Ah koli nesretna jesu nastojanja griešnikah! Kakogod iztroši se pauk kad plete mriežicu, pa neuhvati u nju van gdjekoju muhu, tako se griešnici iztroše za stvari izprazne, na stvarih gnjusne i nepoštene, koje im zatiraju duševno i tielesno zdravje, dočim za duševno spasenje najmanje se nebrinu. Promotri dakle o kršćane svih 366 danah, te razvidi, nisi li možda najveći njih dio sproveo u griešnih običajih, niti u neprijateljstvu, ni li u u griešnih zabranjenih odnošajih? Jednom rieči, nisi li cielu ovu godinu potrošio najvećim dielom u zlih dielih. Ako li tako se stvar ima, danas kad si došao ovamo, da se posloviš sa umirajućim lietom, i da Bogu zahvališ za neizbrojene njegove darove i milosti, kojimi te je krom tvojim zloćam i griehom i griešnimi navadami, za da kad sutrašnji dan svan, svanuti budeš i ti š njim čovjek posvema novi i drugi, koji će vrieme zlatno znati u korist svoje duše rabiti. Istina je da se može sve još natrag dobiti i sve se može povratiti, ali vrieme izgubljeno za lje nikad povratiti neće. Ali ako se vrieme izgubljeno više vratiti neće, to pako valja, da se podvostruči tvoja marljivost u dobrih dielih, za da te dan Gospodnji nenadje nepripravna koji može biti jedan izmedju 365-ih buduće godine, nenadje nepripravna, i da se nebudeš morati gol i bez dobrih dielah sudu božjemu predstaviti. Koli mučno biti će kršćanu na smrtnoj postelji, kad će mu se sva njegova diela predočit, kad to će opaziti, da je najveći dio njegova života prošao da je ili drugo činio, nego li bio morao ili da je uprav ništa ne činio, ili pako, da je najveći dio njegova života prošao u griesih i zločinstvu. Istinu ovu neka potvrdi sliedeći primjer. Cesar rimskih imao je jednog viećnika imenom Semelija, koji je mnogo godina u dvoru carskom proživio, nu sedam posliednjih godinah oddalečio se od dvora carskoga te sprovodio u skromnosti, i kad je bio za umrieti odredio svojim potomkom sliedeći napis učiniti si na grobnici: Semelius hic jacet, cujus astas multorum quidem annorum fuit, sed septem dumlasat annos vivit. Ovdje, veli, leži Semelio, čiji viek bijaše od mnogo godinah, nu sedam samo je godinah živio. Čudnovata stvar, pomisliti će kojigod, siedi starac umira Semelio, ali piše na grobnicu, da je sedam samo godinah živio. Nu čuj, što on odgovara sinovam svojim kad su radi protuslovna napisa kazali: Neračunam veli, ja onih godinah moje mladosti, koje sam sproveo u razpuštenosti i kojekakvih tielesnih nasladjenjah, niti onih, koje sam potrošio u carskom dvoru u oholiji, izpraznostih i taštom veličanstvu, sva su ova leta za me zgubljena, prodjoše kano dim u vjetar, samo brojim onih sedam, koje sam proživio u miru, i na moje stvari samo mislio. Braćo kršćani i naši dani proći će kano dim u vjetar pa kakav napis bi se najbolje pristojao na naših grobnicah? Nebi li gdjekoji, kad bi htjeo iskren biti te i po smrti potomstvu istinu sviedočiti, bio prisiljen dati si pisati: ovdje počiva N.N. čije doba bilo je 60, 70 i 80 godinah, a samo je šest danah živio onih naime, kad ga je bolest na smrtni krevet pritisnula, ili ovdje je pokopan N.N. glasoviti pijanac bogopsovac – varalica itd. čije doba bilo bo i više godinah, pa nije ni dana proživio, jer prenaglo stigao je glas iz neba, daj razlog dvorničtva svoga! Morao je kukav bez pomirenja s Bogom, bez svetootajstvah umrieti, za života je samo uzalud vreme tratio, ili je činio


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

63

drugo, nego bi bio morao činiti, ili je samo griehu strastim služio, te tako za onu svrhu, za koju bio je stvoren ni živio nije. Oh Bože! nebi li si toli žalostan po našu dušu napis sbilja morali pisati dali na grobnici padši na griešna naša koljena molimo najprije Svetootajna Isusa za oprošćenje onih zadužbinah koje tečajem ove godine njeg. neizmjerno veličanstvo uvriedjajuć učinismo, te sa slugom razsipnim, koji je dobra Gospodinova nemarno zafruštao, recimo: uztrpljenje imaj s nami, a buduće godine sve ti želimo nadomjestiti. Za tim pako prije nego se budemo od njega odielili zahvaliti ćemo mu za neizmjerne darove i milosti, kojimi nas je tečajem ove godine nadariti udostojao se, te ćemo sa svim srcem i harnošću zapievati zahvalnicu Tebe Boga hvalimo. Amen.

Prilog 2. Propovied za svetkovinu ssv. apoštolah Filipa i Jakova, rečena na Grobniku 1. svibnja god. 1870. Budi vjeran tja do smrti, i ja ću ti dati krunu života. Apos. 2.10. Nikad se kršćanu nepruža toli liepa prigoda promišljati ono sveto doba koljevke kršćanske koliko onda kada se knjiga sv. apoštola ili mučenika svečana čini uspomena. Tad bo mu i nehotijuć na um dolazi biesnost krvnikah i nepopisljiva mržnja ljudska napram nauku, kojega Sin Božji iz krila otca neb. donesao na ovaj sviet. Tad se i nehotice domišlja kolikokm revnošću su muževi Duhom sv. napunjeni širili kraljevstvo neb. kraljevstvo prosviete i pravoga naobraženja medju tminami i glupošću obastret sviet. Pa koja ih je stigla plaća za tolike trudove i blagodati? Progonstva, zlostavljanje, a napokon najpogrdnija smrt, kakvu su si krvnici u biesnoći svojoj samo pomisliti mogli. Primjer imademo u sv. apoštolih Filipu i Jakovu odvjetnicih ovoga miesta i plovanije. Kad bo primiše Duha sv. neutrnjivo propoviedaše sv. evangjelje. Sv. Filip prošao jeste medju divjake u Sciliju, a poslie u Frigiju, gdje je za plaću trudovah svojih bio na križ propet, a napokon kamenjen obasut. Sv. Jakov bio bio je prvi biskup Jerusalimski, i premda je toli sveto živio da su ga isti neprijatelji njegovi morali cieniti i štovati, sa svim tim na toliko je došlo, da su ga sa crkve jeruzalimske bacili, i toljagom mu razkolili glavu. Čudnovata stvar, predr. slušaoci! muževi toli sveti, toli nabožni, čije srce gorjelo jest ljubavlju napram Bogu i iskrnjemu, ipak moradoše krv svoju radi sv. vjere prolijati. Zašto to? jer pojam kršćanstva i pojam mučeničtva dva su pojma nerazdruživa. Odkad postoji crkva Isusova bila je ona uviek progonjena, te ako bismo htjeli suditi po znakovih sadašnjeg vriemena, to bi reći da je sad uprav došla hora, kad trieba da se sprema na bruću borbu. Njekoć bo se hrvala crkva napram poganstvu i nevjerstvu, i obćemu zasliepljenju. Ali pitati će me kojigod uzrok zašto mora zaručnica Isusova toliko trpjeti? Na pitanje ovo ću u kratkoj mojoj razpravi kratko odgovoriti, te ću nastojati dokazati da progonstva baš spadaju k bivstvu sv. kat. crkve, ona bijahu joj potrebita njekoć pa su i sada i to I za crkvu u obće; II za vjerne napose. Slušajte me. I. Nije učenik vrhu učitelja svoga, niti sluga veći od svoga gospodara, rekao je


64

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

Isus učenikom svojim, zato ako su mene progonili radi istine (progonili), progoniti će i vas, govori On u evangjelju. Rieči ove doslovno izpuniše se nad sv. apostoli pošto izim sv. Ivana nijedan naravnom smrti umro nije, pa i ovaj morao bi smrti mučeničkom umrieti, da ga nije desnica Božja sačuvala zdrava i neoštećena, kad je u Rimu bio u kotao kipućeg ulja, smole i masti bačen, odakle zdraviji i čiliji izašao, nego je unišao. Pa i od onoga vriemena do dana današnjega neima vieka, pače neima godine, kad se crkva nebi bila morala hrvati budi s kakvim krivovjernikom, ter podnašati progonstvah od dušmanah svojih, tako da ne samo nevjernici, nego i slabiji katolici pomisliše, da je crkve Isusove nestalo. Ali eto Božje providnosti, koja je crkvu svoju tim većma uzveličala, čim ju je zloba dušmanska večma pritisnula. Ako li promislimo pritiskah dušmanah današnjeg vriemena, morali bi i sada podvojiti da li će moći crkva toli velikoj sili odoljeti, nu nemojmo zdvojiti, jer progonstva sačinjavaju jedan dio bistva, služe za razširenje i za uzveličanje sv. kat. crkvi. Reći će možda koji na to: komu je ikad zlo i progonstvo bilo na korist, pa kako vi govorite, da iz progonstva tolike blagodati izviraju u crkvu katoličku? Nu ja govorim, da tako jest, pa eto razloga moga tvrdjenja. Sv. crkva nikad bez progonstva biti nemože, pošto ona je grad sagradjen na visokoj klisurini, koji visinom natkriluje sve zgrade svieta ovoga, i uprav radi svoje visine izložen je grad ovaj napadu svijuh vjetrovah i olujah. Ona je kuća sagradjena na čvrstoj klisurini, u koju neprestano udaraju munje paklenih silah i jest brod ploveći na velikom moru izpostavljen uviek valovom djavolskih nemirah i vrtljogah. I kakogod nemože stati grad ni kuća na visokoj pećini, niti brod ploviti na visokom moru, bez da budu izloženi olujam i zlu vriemenu, tako nemože biti sv. crkva bez progonstva uprav radi uzvišena svoga položaja. K tomu: zar nije crkva zaručnica Isusova? Jest. Pa ako su joj progonili zaručnika, zašto nebi progonili zaručnicu. Ako su kuće gospodara Belzebubom nazvali tim većma nazvati će pogrdnim imenom kućane njegove. Zar nije sv. crkva kraljica zemaljska? jest. Pa ako su se pobunili ljudi proti kralju i njega sramotno izdali, kako će štediti kraljicu? Jednom rieči, ako je Isus utemeljitelj sv. crkve morao podnositi mržnje i progonstva, nemože ni crkva bez njih biti, pa da se vjerni radi progonstvah nebi možda kadšto smutili, rekao im jest unapried: doći će, veli, ura da svatko, koji bude vas umoriti, seće niti bude, da je Bogu ugodno učinio. I ova činiti će vama, jer nepoznaju Otca niti mene. Ali ova rekoh vam, da kada dodje ura njihova, spomenete se, da saam vam ja rekao. Dapače s razlogom dvojiti bi se moglo, da li crkva kat. prava crkva Isusova, kad nebi imala progonstvah podnašati, tim većma jer je Isus toli odvažno o njima govorio. Po tom dakle progonstvu ne samo što su potrebita crkvi, nego uprav bistvo njezino sačinjavaju. Ona bo sama propovieda jedinu spasonosnu istinu, a laž uviek hoće da bije boj proti istini, jer ju istina smieta u njezinih prevarah i spletkah. Ali kako god progonstva spadaju k bivstvu i obstanku sv. crkve, tako isto služe njoj na razširenje. Kad bo uslied proročanstva koje se nad koljenom Izraelovim i Judinom imalo izpuniti došla su ova oba koljena u sužanstvo babilonsko i kaldejsko, nu isto doba donesoše sobom poznanje pravoga Boga i njegov nauk objavljeni te tako bezbožne one narode pripraviše na izvršenije poznanja Boga, koje im je kašnije u dio došlo, kad su sv. apoštoli razpršili se propoviedat svietlost sv evangjelja čitavu svietu. Stoga govori Tobija: hvaliće sinovi izraelovi Gospodina i uzveličati ga pred svimi narodi. Jere zato raztresao vas je medju pukove, koji njega nepoznaju, za da im vi


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

65

čudesa njegova pripoviedate, te da im kažete da neima drugoga Boga svemogućega do njega. Na isti način služe progonstva crkvina razširenje njezino. Čim bo je prvo progonstvo započelo se u Jerusalimu, u kojem je sv. Stiepan prvi za vjeru Isusovu bio kamenovan, razpršiše se apoštoli i kršćani po cielom tada poznatom svietu. Sv. Filip ap. čiji danas blagdan štujemo otišao jest u daleku Scitiju, te ondje najdivljim narodom dobrim upjehom propoviedao jest sv. evangjelje tako, da je i mnogo velikašah na vjeru Isusovu obratio. Pa kad bi bio naredio skodna za obstanak sv. crkve, te posvetio biskupe i misnike obratio se jest u malu i veliku Phrigiu, gdje je takodjer množtvo poganah obratio na vjeru Isusovu, što nemogući podnositi misnici poganski podhuškali su kralja, da je sv. apoštola dao na drvo križa propeti i na križu visećega kamenjem uzmrtiti. Drug njegov sv. Jakov ostao je pako uzprkos svemu progonstvuu Jeruzalimu nebi li postradalo stado Isusovo, koje se bilo iza smrti njegove znatno uzmnožilo. Svetim i strogim životom i propoviedanjem sv. evangjelja množtvo je Židovah obratio na vjeru Isusovu, te stekao si počitanje ne samo kod kršćanah, nego i kod istih svojih protivnikah. Nu poglavice nemogući trpjeti da sv. apoštol toliko povjerenje uživa medju pukom, obsudiše ga na smrt kamenovanja. Baciše ga iz visine templa Jerusolimskoga, na po živa kamenovaše, a napokon mu toljagom razkoliše glavu. Tako jest kršćani! Dok su apoštole, biskupe, misnike, pa i ostale vjernike radi Isusa na križ pribijali, dok su je kamenovali ih uviek se pritisnuta crkva digla tim jača i krepča, krv bo sv. mučenikah bilo je plodonosno sjeme, koje je donosilo stostruki plod. Čim bo je više kršćanah palo pod mačem krvničkim, tim je crkva dobivala više pristašah. S toga velim: nikad nije crkva gubila u progonstvi, nego uviek je dobivala. Koliko god putah je neharno i trulo kršćanstvo počelo mrziti na svoje biskupe, progoniti i zlostavljati svoje misnike, a vjerske istine zasmiehavati, kad su progonjeni misnici otišli medju nevjernike raspršit tmine nevjerske i razširivat svietlost sv. evangjelja. Eto progonstvo crkve u Italiji je stotine i stotine kloštarskih i nekloštarskih misnikah poslalo u najdaljnje krajeve Amerike, Azije i Afrike širiti sv. vjeru Isusovu. Pa što je crkva izgubila u Italiji, to će dobiti u dalekoj Kini i prostranoj Americi, zapuštenoj Aziji i Africi. Napokon progonstva crkve uviek služila su i služe joj dandanašnji na uzvišenje. Gdje bo više nego u progonstvih opažava se, da je kat. crkva jedina Bogom utemeljena i štićena crkva? Nije bo moguće da bi se medju tolikimi progonstvi i pritiskom mogla uzdržati i to da nebi poput slabašne barčice već u prvoj oluji morala utonuti, kad nebi Boga samoga imala za svoga vodju, utemeljitelja i uzdržatelja, koji pod nipošto varalice i laživice nebi mogao strti i uzdržavati. Da kat. crkva sama jest medju svimi obujami sve to veća i razgranjena postala, poput hrasta, kojemu vjetri i oluje ne smo ne mogu nahuditi, dapače čine, da mu se korenje sve to više čvrsti i utvrdjuje. No koliko nam povjest sviedoči, vladari i vlastodržci svieta uviek su više prianjali i branili krivovjerstva nego li crkvu kat. koja samovolje njihove podnipošto štititi nije htjela, nu sa svim tim stoji ona kano gospodarica svieta nepomična dočim je iza svoga postanka ka grobu sprovodila nebrojena kraljevstva i moguća carstva, dočim je zakopala neizbrojene krivovjere, a ona kano klisurina nepomična stoji. Što crkva kat. imade može se reći, da si je za vrieme progonstva izvojštila, što jest, to je ona pomoćju božjom, ona stoji bez ljudskoga sudielovanja i bez ljudske moći, ona je daklem dielo Božje, pa rad toga


66

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

progonstva bila su joj potrebita da tim božanstveni svoj izvor dokaže, to tako neka da pokaže svietu svoju uzvišenost i svoju slavu. Nu uprav toliko su progonstva potrebita za crkvu u obće, toliko su potrebita za jedine vjernike ponase, o čemu valja u II dielu. II. Kad se crni oblaci dižu u zraku, govorimo običajno: biti će oluje, biti će tuče, svaki gospodar miluje tada svoje vinograde, svoje polje, te žali trud i trošak koji će mu biti nadstojećom olujom osakaćen. Ovaki crni oblaci dižu se već više vriemena na crkvenom obzorju i riečju i dielom napadaju se svećenici i zadruge kršćanske te istine najsvetije sv. vjere bez straha pod noge se meću. Sve to svakako zato, da bi se većini kršćanah izčupala vjera i strah Božji, pa da tako hoće uzdignuti bez straha ruku svetogrdnu na vlastitu svoju majku sv. crkvu kat. Nu koliko služe ovakva progonstva sveobćoj crkvi na korist, toliko služe pojedinim kršćanom, jer božjoj providnosti prohtjelo se poslužiti ovakimi progonstvi za da kazni mlakost i opačinu cielih kršćanskih državah i da bi očistila pšenicu od plevah. U vrieme bo stiske i progonstva najbolje se pozna stalnost i mnijenje svakog i pojedinog kršćana, dočim u vrieme mira kad naime je častno prikazati se kršćanom, svaka hulja može se imenom kršćanskim dičiti. Oh koliko nazovi kršćanah tada imade, koliko licemjeracah kad pod imenom kršćanskim gaji crkva tad u svom krilu! Pa ako bi to uvike tako bivalo, da bi samo na izvanski oblik kršćanstva gledalo, tad bi se kršćanstvo od trulosti moralo razpasti. Kako bo god zasmrdilo bi more bez oluje, i okužio bi se zrak bez vjetra, tako bi se okužila vjera i zavladala bi obća mlakost prama Bogu i vjeri, kad bi vječni mir vladao u crkvi Gospodinovoj. Radi toga mora uprav Gospodin poslati kušanja i stisku, gospodar mora guvno svoje očistiti, vjetar progonstva mora puhati, koji će razdieliti plevu od pšenice, koji će odpuhnuti svako nepodpuno zrno, te ostaviti u duh. guvnu, u sv. crkvi, samo čilo i nepokvareno sieme. Odkuda lasno možete uvidjeti, što će to reći, kad velim, da su progonstva u crkvi potrebita pojedinim članovam njezinim, služe to ona za izključiti i odstraniti od nje uda trula i za izkusiti uda dobra, da li su dovoljno jaka za postići krunu nebesku. U vrieme progonstva posvema lasno odpadaju oni članovi, čije srce puzi na zemlji, zgube se oni koji misle, da su svu znanost svieta pozobali i čiji je duh radi znanja svieta nadut i za svaku uzvišenu misao nesposoban. Barem to nam sviedoči svakdanje izkustvo, da ljudi koji su motiku i hrastnicu zabacili, te su po gdjekoje hlače na školskih klupah razkinuli, muževi koji imali su prigodu točnije poučeni biti u vjeri pa kad dodje kakvo gibanje u crkvi i vjeri, tad su ili najslabiji, ili pak prvi u tabor protivnikah crkvenih otidju. Odakle dolazi to? Ako li ne od oholije srca čovječjega, koje neće da išta vjeruje što viditi ili prstom pipati nemože. Stoga je već Isus, kako sviedoči sv. Matej pogl. 11 rekao: hvalim ti Otče, Gospodine neba i zemlje, jerbo si sakrio ova mudracem i pametnim i objavio si ih malenim. Kako bo god u vrieme Isusovo farizeji i pisci, koji su poznali pismo nisu htjeli u nj vjerovati, nego su ga progonili i usmrtili tako i sada biva da je malo učenih, malo takozvanih naobraženih, koji bi za Boga i vjeru što hajali. Dakako kod prve oluje prvi će ovi odpasti ali srećan im put, crkva neće za njima jadikovati, jer i tako nisu ikad drugo bili, nego gnjila njezina uda, koja prvo ili kašnjije moraju odpasti, ili odbaciti se. Nu koliko služi progonstvo i skušanje mnogim slabim i mlačnim kršćanom na odpad, toliko služi drugim na duh i uskrsnuće. Rekao sam da trula samo uda odpadaju, a čila i zdrava ostaju. Da vrieme skušnje i progonstva mnogim je vrieme milosti. Tad


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

67

se osviesti mnogi zadrieman i mlačan griešnik, koji je u vrieme mira u duh. truležu spavao i probudi se na sveto i pokorno življenje, tad se mnogi učvrsti u vjeri, koji je u vrieme mira za vjeru i Boga posvema hladno srce imao. Eto sv. Pavao ap. u tamnici obratio je na pokoru Onezina slugu Filemonova, govori bo da ga je medju okovami duh. načinom prporodio. Sv. Juraj obratio je Protea i Anatolia, kad ga je Dioklecian dao oštrim kolom gvoždjenim kolom lomiti, sv Feliks misnik obrati svojom stalnošću na mukah Adankta. Sv. Cecilija Fikurcija svoga šurjaka itd. bi i posliednji prevrat u Francezkoj pokazao jest koliko koristi donosi skušnja i progonstvo u crkvi, jer premda je veliki dio ljudih odpao od vjere Boga i crkve, veliki dio opet trpjeo ih dragovoljno muke, smrt i progonstvo i oni koji ostaše uprav kano pšenica bez ljulja izabrani, pravi dobri kršćani s kojimi se uprav ponositi može. Oh kakav primjer kršćanske postojanosti bili jesu stanovnici sela Vendea u vrieme franc. progonstva! Nevjerni bo prevratnici rušili su svetogrdno crkve, otimali sa altarah zlato i srebro, bacali sa zvonikah zvonove, te činili iz njih topove i novce, kidaše slike i lomiše kipove svetih, jednom rieči činijaše sve i svaka, kakbo bi samo svaki znak vjere uništiti mogli. Pa kad bi Jean Saint Andre jedan izmedju najvećih prevratnikah i neznabožacah došao u selo Vendec, zametnu se sliedeća prepirka medju predstojnikom miesta i Jean S. Androm: Za da veli, nikakva više znaka nebudete imali Vaše dojakošnje prezne vjere, hosu da se crkva vaša sa zvonikom sruši i sa zemljom sjednači. Dobro, veli predstojnik nu zviezdah iz neba nećete nam moći izvaditi i srušiti, koje se dalje vidjeti mogu, nego li naš zvonik, a vrhu zviezdah prebiva naš bog. Neka, neka, govori bezbožni Jean: kad nebude više crkve nit altarah, neće vas imati vaši slepari popovi gdje varati i govoriti, da vrhu zviezdah biva niekakav Bog. Na što će pametan seljanin: Blune, veli, nemojte misliti, da je vjera naša u ove zidine sazidana, i na kipovih i slikah napisana. Vjera naša je u srcih, kamo vi bezbožnjaci nemožete stignuti. Gledajte, veli ludjaci, koli izprazno je vaše nastojanje! Čim više vi robite crkve, tim su one većma napunjene nabožnim kršćani, ako neima uresa u crkvi, a ima službu božju, ako nehodamo više po mramornatih tlah i neklecamo više na dragocjenih tapetih, a mi molimo, klečimo i plačemo se i uzdižemo k našemu Bogu na razvalinah naših crkvah. Eto daklem bogomili moji kršćani! Protivnici mogu rušiti crkve, progoniti i mučiti misnike, a vjere lje uništiti neće, nego uprav za vrieme progonstva biti će crkva krepča i jača. Pa ako bi i domovina naša, čega Bog oslobodi, zbilja morala doživiti vriemena kakva doživila u prošlom vieku Francezka, ili kako ih uživa susjedna naša Italija, crkva zato ništa neće izgubiti, dapače hoće dobiti, jer na miesto šake mlačnih i nazovi kršćanah dobiti će ona u drugih državah, koje sada u tminah neznanstva i surovosti tumaraju dvostruko veći broj dušah, i to takvih dušah, koje nebudu zadovoljne samo tim da su njekoć samo u krstnu knjigu uvršćene bile, a kašnije bi činile svojoj vjeri i crkvi više sramote nego li časti; kako to žalibože dandanašnji medju nami biva, nego dobiti će kršćanah koji će dielom i riečju znati dokazati, da su pravi sinovi sv. Katoličke crkve. Nepomična daklem stoji istina da neprijatelji crkve niti će ju moći uzmanjiti niti uništiti, pa progoniti ju kako im drago, nego čim će ju oni više pritiskati, tim će se ona slavnije razprostirati u križih bo i tegobah sastoji se bitnost njezina. Nuder daklem braćo kršćani! Obazrite se na vaše svete odvjetnike Filipa


68

Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

i Jakova, na velike ove vitezove kriepostih i vjere Isusove i zamolite ih da bi ovo pokvareno doba, kad se vjera sv. od najvišjega miesta do najnižije kolibice nogami tlači izprositi vam dar postojanosti u sv. vjeri s kojom su oni do smrti vjeru sv. branili i nju vlastitom krvi zapečatili, za da tako postignete krunu slave koja samo one čeka, koji će se do svrhe vjerno boriti. Amen. 4. Zaključno razmatranje Sačuvana vrela u Državnom arhivu u Rijeci mogu nam pružiti podatke o crkvenopovijesnim pitanjima, uvid u standarde propovijedi XIX. stoljeća, prošlost grobničke župe u prošlim vremenima. Zato su značajna za znanstvenike, ali postoje i drugi mogući aspekti njihova istraživanja. Nakon čitanja ovih dviju propovijedi možemo sebi postaviti pitanje sadrže li one i danas svoju poruku, bi li ih vjernici saslušali, razmislili o njima i stvorili svoj kršćanski sud o ponuđenim pitanjima, problemima koji su spomenuti prije više od stotinu godina? Ako je tako, onda s pravom možemo reći da je autor propovijedi obuhvatio i izložio pitanja koja su, prema njegovom shvaćanju, bila bitna za njegove župljane u onom vremenu, ali da je dopro i do nekih dilema koje su općeljudske, svevremenske i tiču se i današnjih generacija.


Ž. Bartulović: Dvije pripovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. st.

69

SAŽETAK

DVIJE PROPOVIJEDI U GROBNIČKOJ ŽUPI IZ XIX. ST. (PRILOG ISTRAŽIVANJU ARHIVSKE GRAĐE) Autor istražuje građu u Državnom arhivu u Rijeci, fond HR-DAR-406 jedinica 245, u kojem se nalaze “Propovijedi izrečene prigodom različitih svetkovina u Dragi, na Grobniku i dr., 1862.-1870. god.”, građa je izdvojena iz fonda JU-17, Gradskog poglavarstva Bakar. Uz Grobnik se izričito veže tekst dvije propovijedi i to: Propovied za posliednji dan godine 1868. rečena na Grobniku i Propovied za svetkovinu ssv. apoštolah Filipa i Jakova, rečena na Grobniku 1. svibnja god. 1870. Propovijedi sadrže tek vjerska pitanja, a ne dotiču se dnevnih zbivanja na Grobniku. Ipak su zanimljiv primjer crkvene retorike, jezika itd., pa se cjelovit tekst donosi u prilogu. Za neke propovijedi ostaje nejasno gdje su izrečene (neke moguće i na Grobniku), kao i na koji način su dospjele u građu Gradskog poglavarstva u Bakru. Ključne riječi: propovijedi, Grobnik, XIX. st.

SUMMARY

TWO SERMONS DELIVERED IN THE GROBNIK PARISH IN THE 19TH CENTURY (A CONTRIBUTION TO THE RESEARCH OF ARCHIVES) The author studies documents from the State Archives of Rijeka, the HR-DAR406 fund, unit 245, which contains ‘Sermons delivered on the occasions of various Church holidays in Draga, Grobnik and elsewhere, 1862-1870’. These sources where abstracted from the JU-17 fund of the Bakar Town Government. Texts of two sermons are directly connected to Grobnik: Propovijed za posljednji dan godine 1868, rečena na Grobniku (Sermon for the last day of the year 1868, delivered in Grobnik) and Propovijed za svetkovinu sv. apoštah Filipa i Jakova, rečena na Grobniku 1. svibnja god. 1870. (Sermon for the holiday of St. Philip and Jacob, the Apostles, delivered in Grobnik on 1st May 1870). The sermons deal with purely religious matters, and do not mention everyday life in Grobnik. Still, they are interesting examples of Church rhetoric, language, etc., so the texts of both sermons can be found in the Appendix to this paper. It remains unclear where some of the sermons from the unit 245 were delivered (some of them may have been delivered in Grobnik), as well as how these texts came to be a part of the Bakar Town Government Archives.


B. Janjatović: Grobnišćina i pitanje talijanske okupacije

71

Dr. sc. Bosiljka Janjatović

GROBNIŠĆINA I PITANJE TALIJANSKE OKUPACIJE NAKON PRVOGA SVJETSKOG RATA

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata, zbog talijanskih pretenzija na hrvatski teritorij, na temelju tajnoga Londonskog ugovora iz 1915. i Grobnišćina se našla u vrtlogu međunarodne politike, dakako ne voljom svojih stanovnika. Štoviše, i protiv njihove volje (što će pokazati daljnji razvoj društveno-političke situacije), ali su talijanski propagandisti u službi vladajućih struktura pokušali uvjeriti međunarodnu javnost da su i žitelji Grobnišćine, kao i susjednih Sušaka i Rijeke, oduševljeno dočekali i prihvatili talijansku okupacijsku vojsku, a time i okupacijsku vlast. Kraljevina Italija, držeći se spomenuta ugovora kao i ugovora o primirju s poraženom Austro-Ugarskom Monarhijom, ali u nastojanju da osigura Londonskim ugovorom obećana područja na istočnoj obali Jadrana i uspostavi svoju vlast, mnogo prije završetka međunarodnih pregovora i potpisivanja ugovora o novoj raspodjeli teritorija, počela je i ostvarila velik dio obećanja sila Antante iz 1915.; štoviše, nastojala je proširiti što je moguće više svoj teritorij na račun hrvatskih područja, pa tako i na okolicu grada Rijeke (koja joj doduše nije ni bila obećana kao nagrada za prijelaz među sile Antante). Vojska Kraljevine Italije jednostavno je upala na hrvatski teritorij, prešavši demarkacijske crte iz Londonskog ugovora i prekršivši odredbe Vrhovnog vojnog vijeća sila Antante, s namjerom da tako pred gotov čin dovede pobjedničke države - Englesku, Francusku i SAD - koje su užurbano vodile pregovore oko podjele Austro-Ugarske Monarhije nakon njezina poraza u ratu. No, iako je pri tome naišla na određene zapreke - u Rijeci su u isto vrijeme bile i francuske, engleske i američke jedinice; došla je i srpska vojska, a ni hrvatsko stanovništvo nije prihvaćalo novu situaciju; ipak je uspjela u svojim namjerama, pa je okupacija na Sušaku i Grobnišćini trajala dokle god nisu do kraja bila riješena pitanja primjene Londonskog ugovora i potpisani međunarodni ugovori, pa čak i nekoliko mjeseci više. Uz to, Italija je uspjela dobiti i Rijeku. Tako se pod talijanskom okupacijom nakon Rijeke, u koju je talijanska vojska ušla 17. studenog 1918., našla i Grobnišćina, zajedno sa Sušakom i Rijekom. Dogodilo se to 20. studenog 1918. godine. Grobnišćina je, kao što je poznato, kao i najveći dio hrvatskog teritorija u posljednjim danima Prvoga svjetskog rata, bila dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba;


72

B. Janjatović: Grobnišćina i pitanje talijanske okupacije

nastale 29. listopada 1918. g. odlukom o odvajanju od Austro-Ugarske Monarhije. Pod ingerencijom vlade te države - Narodnog vijeća, odnosno njegova Povjereništva u Sušaku, trebala je ostati u sklopu te države, bez obzira što je Država SHS kratko trajala i što nije bila međunarodno priznata. Zatim je trebala biti dijelom nove države, nastale 1. prosinca 1918. u Beogradu, tj. Kraljevstva/Kraljevine SHS u koju su se ujedinile Država SHS i Kraljevine Srbija i Crna Gora. Kraljevina Italija nije priznala novu državu, što je dakako imalo odraza i na situaciju u Grobnišćini. Da bi opravdale okupaciju talijanske su vlasti razvile propagandnu akciju nastojeći pokazati da su i stanovnici Grobnišćine oduševljeni njihovim dolaskom. To se može zaključiti iz dopisa Narodnog vijeća za Rijeku-Sušak, od 13. prosinca 1918; upućenog Narodnom vijeću u Zagreb, dakle, u vrijeme kada je već osnovana nova država Kraljevstvo/Kraljevina SHS. Dopis ima pečat Narodnog vijeća Rijeka, iako je poslan iz Sušaka (naime, okupacijske su vlasti istjerale iz Rijeke dužnosnike Narodnog vijeća, pa su oni prešli u Sušak). U dopisu se ističe da je “talijansko novinstvo” objavilo službeni dopis “sa ratnog područja od 7. t.(ekućeg) m.(jeseca) i kojem hvali ponašanje Talijanske vojske u zaposednutim krajevima. Tako se medju ostalim piše, da je pučanstvo na Sušaku i u Grobniku počelo bratimiti se sa Talijanskim vojnicima, a u Dragi i u Kostreni i u Svetoj Luciji (misle Kostrenu Sv. Lucije) da je pučanstvo pozdravilo dolazak Talijanske vojske kao ‘jedno oslobodjenje’ jer da je Talijanska vojska doniela red i blagostanje. Dočim su prije ova sela bila neprestano uznemiravana od zločinačkih rulja. Nadalje nastavlja, da pučanstvo Sv. Barbare i Kraljevice kani zamoliti Talijanskog zapovjednika, da okupira i ova mesta”. Međutim, izvjestitelji Narodnog vijeća opovrgli su takvo pisanje talijanskog tiska rekavši ovo: “Čitav je dopis skraj lažan i tendenciozan. Mir prije dolaska Talijanskih četa nije bio nigdje porušen, a pučanstvo je bilo dovoljno obskrbljeno hranom. Ne stoji da pučanstvo u Kostreni Sv. Barbare, a naročito u Kraljevici (gdje su Srbijanske čete) kani zamoliti Talijanskog zapovjednika da zaposedne ova mesta, kako niti stoji da bi pučanstvo na Sušaku ili u Grobniku fraterniziralo sa Talijanskim vojnicima. Pučanstvo se svugdje drži rezervirano i očekuje svoje oslobodjenje kad se reši Talijanske okupacije. Ponašanje Talijanskih vojnika i časnika na Rijeci, gdje su sa rečkom talijanskom ruljom kidali slavenske kokarde i upotrebili čak oružje ogorčilo je još više svekoliko naše pučanstvo te toga radi fraternizira sa francuskim, amerikanskim i engleskim vojnicima i časnicima. Ovo je stanje prouzrokovalo uglavnom Talijansko Narodno Vijeće svojim lažnim izvješćivanjem kojima je Talijanska vojska nasjela”. Na kraju su članovi Narodnog vijeća zamolili Narodno vijeće u Zagrebu da pošalje demanti svjetskim novinama tih talijanskih procjena situacije na spomenutom okupiranom području. Za sada nema podataka što je i je li Narodno vijeće u Zagrebu izvijestilo međunarodnu javnost o prilikama u okupiranim područjima Rijeke, Sušaka i susjedne Grobnišćine. Međutim, iz drugih izvora možemo saznati kakva je bila situacija na području Grobnišćine u vrijeme talijanske okupacije, iz kojih se vidi da su navodi članova Narodnog vijeća iz Sušaka od 13. prosinca 1918. bili istiniti. U tijeku netom završena Prvoga svjetskog rata Grobnišćina je dala brojne žrtve - muškarce koji su poginuli na bojištima ili umrli u zarobljeništvu, brojne su obitelji ostale bez roditelja ili sinova, a novčane nadoknade udovicama i djeci bile su


B. Janjatović: Grobnišćina i pitanje talijanske okupacije

73

simbolične i kao znak brige države zbog gubitka muževa i roditelja, a i u materijalnom pogledu. Talijanska okupacija označila je ne samo nastavak ratne atmosphere, nego je donijela i brojne nove probleme žiteljima Grobnišćine. U Grobnišćini je pored civilnih vlasti - Mjesnih odbora Narodnog vijeća (a Mjesni odbor u Sušaku bio je nadležan i za Grobnišćinu) odmah je uspostavljena i talijanska okupacijska vlast. Okupacijska vlast nastavila je djelovati i u novonastaloj državi - Kraljevstvu SHS, pa je tako i na području Grobnišćine, kao i u Sušaku i okolici, dvovlašće, tj. postojanje civilnih vlasti najprije Narodnog vijeća Države SHS, a zatim Kraljevstva SHS, u najmanju ruku otežavalo svakodnevni život žitelja toga područja. Okupatorske čete u Grobnišćini smjestile su se u škole koje su pretvorene u vojarne. Vojne su patrole, po naredbi okupacijskih vlasti, ograničavale slobodno kretanje Grobničana, rekvirirale hranu za potrebe vojske, nadzirale žitelje i, dakako, unosile strah u njihovu svakodnevicu. Štoviše, talijanski su vojnici početkom 1921. na Jezeru kraj Zastenica mučki ubili tridesetčetverogodišnjeg Josipa Kamenara, trgovca iz Grobnika, istaknutog i cijenjenoga žitelja grada, koji je stalno prosvjedovao zbog okupacije. Uz to, okupacijske su vlasti u mnogome ograničile veze između Grobnišćine i gradova Sušaka i Rijeke, što je nanosilo velike poteškoće i jednima i drugima. Grobničani su izgubili posao u tim gradovima, a u gradovima je došlo do privredne stagnacije i opadanja privredne aktivnosti; skučena je i tradicionalno snabdijevanje prehrambenim proizvodima s područja Grobnišćine. Tako je list “La Vedetta d’ Italia” protestirao zbog toga što su grobničke mlikarice zaobilazile one kuće u Rijeci koje su isticale talijanske zastave. Atmosferi nepovjerenja i straha domaćeg stanovništva prema okupacijskim vlastima pridonosila su i neriješena pitanja granica (Pariška mirovna konferencija tijekom 1919. nije uspjela riješiti pitanje granica), a još više ulazak D’Annunzijevih ardita u Rijeku 12. rujna 1919., koji su sijali strah i u Grobnišćini. Kraljevina Italija svakodnevno je pokazivala da se neće odreći zauzetog, a pogotovo Rijeke i riječke luke. To je pogotovo postalo očito nakon uspostave Talijanskog namjesništva Kvarnera, 8. rujna 1920. Izravni pregovori između Kraljevine Italije i Kraljevstva SHS završeni su na kraju na štetu ove druge: ugovor u Rapallu sklopljen 12. studenog 1920. Rijeka je s kotarom i lukom bila proglašena državom, dok je sušački dio riječke luke trebao pripasti Kraljevstvu SHS. No, još je trebalo razgraničiti granicu prema Kraljevstvu SHS na području sušačkog kotara i Grobnišćine, s kojom je novonastala Riječka Država graničila na Rječini. To je učinjeno nakon Rapalla, pa su talijanske okupcijske trupe napustile Grobnišćinu 9. svibnja 1921., ali područje Sušaka i luke Baroš napustile su tek 3. ožujka 1923., a Deltu i Brajdicu tek 24. veljače 1924. To se dakako odražavalo i na život i poslovanje Grobnišćine i Grobničana. Tako se Grobnišćina nalazila pod talijanskom okupacijom od 20. studenog 1928. formalno do 9. svibnja 1921., ali neizravno i do ožujka 1923., odnosno veljače 1924. godine. Tako su žitelji Grobnišćine u prvim godinama nakon završetka Prvoga svjetskog rata zapravo živjeli u ratnim prilikama, sa stranom vojskom na svom području, što je bez sumnje bilo gorko iskustvo, a pogotovo ako se k tome prisjetimo još i razdoblja Drugoga svjetskog rata kada se u mnogome ponovilo isto.


74

B. Janjatović: Grobnišćina i pitanje talijanske okupacije

IZVOR Hrvatski državni arhiv - Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, Predsjedništvo, br. 861, 13. prosinca 1918. LITERATURA Povijest Rijeke - Rijeka, 1988., str. 285. i d. Ovdje je navedena i brojna literatura o razdoblju nakon završetka Prvoga svjetskog rata u Rijeci i okolici. Irvin Lukežić, Grobnički biografski leksikon - Rijeka, 1994., na v. mj. B. Janjatović, Odlazak talijanske vojske iz Sušaka 1923. godine - zbornik Sv. Vid, Rijeka, 2005. (u tisku).

SUMMARY

THE GROBNIK AREA AND THE ISSUE OF ITALIAN OCCUPATION AFTER THE WORLD WAR I

After the end of World War I, due to Italian claims on the Croatian territory based on the secret London Pact from 1915, the Grobnik Area found itself in the whirlpool of international politics, naturally not as the result of the wishes of its inhabitants. Many people from the Grobnik Area fell victim to the war, either at the front or as prisoners of war. The Grobnik Area, as a part of the State of Slovenes, Croats and Serbs, under the jurisdiction of the National Committee, that is, its Committee in Sušak, was supposed to remain a part of this State, regardless of the fact that the SHS State was short-lived and was not recognized by other sovereign states. But, the Army of the Kingdom of Italy entered the Croatian territory, and therefore the Grobnik Area, on 20th November 1918. Italian occupation government was set up, although the civilian matters were supposed to be handled by the National Committee. In order to justify the occupation, Italian authorities organized a propaganda campaign with the aim of showing that the people of the Grobnik Area were thrilled with their arrival. However, the people of the Grobnik Area could hardly wait for the withdrawal of the Italian Army which happened on 9th May 1921.


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

75

Dr. sc. Željko Bartulović:

GROBNIŠĆINA I TALIJANSKI PRAVNI SUSTAV 1941.-1943. GODINE

1. Talijanska uprava 1941.-1943. Kraljevina Italija 18. svibnja stječe suverenitet nad Grobnišćinom i organizira civilnu upravu po uzoru na svoju državu. Ona i ranije, za vrijeme okupacije od 11. travnja do 18. svibnja 1941., ostvaruje upravu putem vojnih ustanova 2. armije. Zapovjednik 2. armije general Ambrosio već je 24. travnja ovlastio prefekta Riječke provincije Temistocla Testu za obnašanje civilne vlasti u okupiranom području,1 a 26. travnja donosi propise za rad civilnih komesara na okupiranom području. Civilni komesar Sušaka postao je dr. Carlo Stupar, uz kojega djeluje i vicekomesar.2 Zapovjednik 2. armije donio je 27. travnja okružnicu “o dužnostima i zadacima civilnih komesarijata u okupiranim zonama” s naputcima o sprečavanju rada nacionalnih organizacija, radu konzulata neprijateljskih država, utemeljenju pomoćnih središta fašističke stranke, cenzuri, favoriziranju talijanskog tiska itd. Dogodilo se 1941, Kronologija događaja, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (dalje Centar HRP i NOR)- Rijeka, Pos. izd. sv. 1, Rijeka 1971., str. 31; GRBAC, Vitomir, Talijanski okupacioni sistem i teror na riječkom području, Materijal sa znanstvenog skupa održanog 22. i 23. XI. 1983. u Rijeci (dalje: Materijal) Centar HRP i NOR i OK SKH - Rijeka, Pos. izd. sv. 20., Rijeka 1984., str. 86. Obuhvaćeno je područje otoka Krka i Raba, te Gorskog Kotara u granicama: “Leskova dolina - Babino Polje - Prezid - Tršće - Gerovo - Biljevina - Crni Lug - Lokve - Bitoraj - Viševica Veliki Smolnik - Čubrin Vrh - Alino Bilo - Plana - Oštro i Spasovac”. Od novije literature o pitanju talijanske uprave vidi NENEZIĆ, Dragan S., Jugoslovenske oblasti pod Italijom 1941-1943., Vojnoistorijski institut vojske Jugoslavije, Beograd 1999. 2 Državni arhiv u Rijeci (dalje DAR), Fond Gradska općina Sušak, Računovodstvo gradskog poglavarstva 1941.-1943., dopis od 4. veljače 1943., uputilo je Zapovjedništvo gradskog redarstva (Comando dei Vigili Urbani Sussa) Civilnom komesarijatu Sušaka. Možda se očekivalo da će dr. Stupar lakše biti prihvaćen od građana, jer mu je žena bila Sušačanka, Elza Tijanić. CINDRIĆ, Eugen, Kostrena u prvoj godini NOP-a, Materijal, str. 293. BUTOROVIĆ, Radule, Sušak i Rijeka u NOB, Rijeka 1975., str. 49 piše da je vojnu upravu Sušaka naredbom Mussolinija 11. travnja 1941. preuzeo general Ottorino Dabbeni. 1


76

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

Upravu nad Grobnišćinom i susjednim okupiranim područjem obavlja 28. travnja osnovano Tajništvo Riječko-pokupske okupirane zone. Prefekt Testa 30. travnja izdaje dekret kojim se kotarevi u zoni priključuju upravi Riječke provincije pod imenom Territori aggregati del Fiumano e della Kupa. Njime se ne priključuje teritorij, već se samo daje pravo organima uprave Riječke provincije, koje proizlazi iz ovlasti 2. armije danog prefektu Testi. Testa 1. svibnja donosi okružnice u svezi s radom građanskih vlasti na okupiranom području. Vrhovni organ okupacijske uprave, zapovjedništvo 2. armije, je 17. svibnja premješteno sa Sušaka u Karlovac, a sutradan su zaključeni Rimski ugovori sa NDH kojima suverenitet nad Grobnišćinom i dijelom okupiranog područja prelazi na Kraljevinu Italiju.3 Na obalnom području koje je temeljem Rimskih ugovora priključeno Italiji kraljevskim dekretom 18. svibnja 1941. organizirana je uprava po uzoru na onu u Italiji, a dekretom 7. lipnja 1941. proširena Riječka, tj. Kvarnerska pokrajina. Na čelu provincije je prefekt Testa koji u nadležnosti ima civilne poslove, dok su vojni ostali pridržani zapovjedništvu 2. armije. Nije točan podatak da je provincija stavljena u nadležnost guvernera Dalmacije u Zadru.4 Statistički podaci o sastavu pučanstva pokazuju da u anektiranom dijelu živi 79.597 Hrvata i Slovenaca te 1.660 Talijana.5 Talijanska vlast normirala je pitanje uporabe talijanskog jezika u službenim spisima, npr. na Sušaku Dopisom o korištenju talijanskog jezika civilnog komesara 24. lipnja 1941.6 Zadržane su stare granice anektiranih kotara unutar provincije, za koje je osnovano posebno tajništvo, ali ne više za okupirane, već za anektirane krajeve. Zemljopisna imena mjesta, ulica i otoka 8 kotara priključenih provinciji promijenjena su 8. rujna izjavom generalnog tajnika za civilne poslove anektiranih krajeva prefekta Dogodilo se 1941., str. 32-41. Okružnica 11/A.C. Segretaria particolare zona occupata del Fiumano e della Kupa. U zonu su ušli kotarevi: Sušak, Kastav, Crikvenica, Novi, Senj, Krk, Rab, Čabar, Delnice, Vrbovsko, Ogulin i Karlovac. Vidi i ENGELSFELD, Neda, Povijest hrvatske države i prava, Razdoblje od 18. do 20. stoljeća, Sveučilište u Zagrebu – Pravni fakultet, Zagreb 1999., str. 446. 3

4 ČULINOVIĆ, Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1970., str. 247; TERZIĆ, Velimir, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941., II, str. 581-582; ANTIĆ, Vinko, Sušak-Rijeka i okolica u Narodnooslobodilačkoj borbi, Rijeka, Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 351. Uprava je organizirana kraljevskim dekretom br. 452 od 18. svibnja, a Riječka provincija proširena kraljevskim dekretom br. 453 od 7. lipnja. Pokrajina je uz grad Rijeku, općine Jelšane, Jablanica, Klana, Knežak, Lovran, Materija, Matulji, Mošćenice, Podgrad, Prem, Volosko-Opatija i Ilirska Bistrica obuhvatila kotare Kastav, Čabar, dio delničkog kotara, zatim Sušak, Bakar (s Bakarcem) i Kvarnerske otoke (Cres i Lošinj od 1920., a sada Krk i Rab). Fašistička organizacija djelovala je zasebno sa svojom milicijom i vojnopolicijskim ograncima. Preostali anektirani teritorij podijeljen je u tri provincije sa sjedištima u Zadru, Splitu i Kotoru, a pod upravom guvernera Dalmacije. Prefekti provincija su podređeni guverneru u Zadru. DOKUMENTI o spoljnoj politici SFRJ 1941-1945, Savezni sekretarijat za inostrane poslove, Centar za informaciono-dokumentacione poslove, Beograd 1988., I, str. 42 u bilj. 6. Podatak da su riječka, zadarska, splitska i bokokotorska provincija stavljene pod vlast guvernera Dalmacije u Zadru nije točan u odnosu na Riječku provinciju, što je razvidno iz prethodnog obrazloženja. 5 Dogodilo se 1941, str. 64. 6 DAR, Sušak, Prezidijalni, br. 293/941 od 24. lipnja 1941. Dopis o korištenju talijanskog jezika i br. 287/941 od 26. lipnja 1941.


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

77

Edoarda Susmela o zamjeni slavenskih imena talijanskim.7 Okupacija je okončana 18. svibnja, kada je Grobnišćina uključena u sastav Riječke provincije. Prestaje okupacijska ovlast 2. armije, a na području općina redoviti organ vlasti postaje civilni komesar. Posebnost anektiranih područja je tajništvo na čelu sa Susmelom. Talijanska uprava Grobnišćinu tretira kao zasebnu cjelinu pa stara granica i dalje postoji. Za prijelaz se i dalje se traži posebna dozvola. Pučanstvo priključenih krajeva nije dobilo talijansko državljanstvo. Hrvatski puk je trebalo prethodno talijanizirati. Granica prema NDH je veoma brzo uspostavljena kako bi oslabile veze između NDH i anektiranih teritorija.8 Duce 10. lipnja 1941. pred fašističkim forumom govori o raseljavanju hrvatskog stanovništva ukoliko ne bude lojalno. Potrebno je izjednačiti novu državnu granicu s etničkom. Središnja vlast želi naseliti što više Talijana na anektiranim teritorijima. Za to je nadležan Ured za jadranske teritorije, čiji je cilj “eliminacija Slavenstva” u njima. U tu je svrhu pri Gradskoj općini Sušak utemeljen novi Socijalni i demografski ured.9 Predviđeni su razni oblici denacionalizacije. Posebno opasna je denacionalizacija u sustavu školstva. Pri Ministarstvu obrazovanja osnovan je Ured za škole u anektiranoj zoni, a u pokrajinskoj upravi nadzor vrši Školsko nadzorništvo. U šk. god. 1941./42. ukinut je hrvatski jezik i uveden talijanski. Hrvatsko je učiteljstvo diskriminirano, a izdani su posebni udžbenici za priključena područja. Poseban ured za škole u priključenim krajevima brinuo se za stipendiranje izabranih hrvatskih studenata na talijanskim visokim školama.10 Nije bio zaboravljen ni najmlađi uzrast pa je donijet Pravilnik o dječjim vrtićima Općine Sušak.11 Netočna je i tvrdnja o primanju pučanstva anektiranih područja u državljansku svezu Italije. Italija ne novači i ne mobilizira vojne obveznike, a ako je imala neke planove, od njih odustaje nakon dizanja antifašističkog ustanka. Dogodilo se 1941., str. 92. JELIĆ, Ivan, Komunistička partija Hrvatske 1937-1945, drugi svezak, Globus, Zagreb 1981., str. 11. 7

8 TERZIĆ, Slom, II, str. 557. MATRLJAN, Milivoj, iz diskusije, Riječko područje u NOP-u, str. 481. Dogodilo se 1941, str. 64. Talijanske su carinske vlasti u Homeru - Lokve zabranile seljacima da poljoprivredne proizvode prenose preko granice u Lokve, na teritorij NDH. 9 BASTA, Milan, Rat je završen 7 dana kasnije, 2. izdanje, Globus, Zagreb, 1977., str. 94. JELIĆ, Komunistička, drugi svezak, str. 11. DAR, Sušak, Prezidijalni, br. 404/1941 od 22. rujna 1941. navodi “la nuova divisione “Servizi sociali e demografici” u gradskoj upravi. 10 ĆIKOVIĆ, Josip, Oblici denacionalizacije s osvrtom na školstvo pod talijanskom okupacijom, Materijal, str. 172-174. Pri ministarstvu Ufficio speciale per le scuole dei Territori anessi, u pokrajini R. Provveditore agli studi per la Provincia del Carnaro na čelu s dr Domenicom Lombrassom. Prof. Francesco Brombini predlaže otpuštanje hrvatskih učitelja Id., Denacionalizacija omladine anektiranog područja Sušaka i Kastva 1942.-1943. putem škole i udžbenika, Riječko područje u NOP-u, str. 212-215. Za anektirana područja je koncem šk. god. 1941./42. Ministarstvo za nacionalni odgoj, odnosno njegov Specijalni ured za škole u anektiranoj zoni izdalo posebne udžbenike. Početnica je pisana na talijanskom jeziku, dok je ona za starije razrede bila dvojezična kako bi učenici lakše savladali talijanski. Vidi i BUTOROVIĆ, Sušak i Rijeka, str. 55-56. JELIĆ, Komunistička, drugi svezak, str. 11. 11 DAR, Sušak, Gradsko poglavarstvo Sušak, spis “Scuole Materne Comunali - insegnanti” sadrži Regolamento per le Scuole materne del Comune di Sussa uz koji je naveden datum 26. lipnja 1942.


78

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

Ipak se navodi da okupator tvrdi kako je pučanstvo “samim faktom prisvajanja steklo državljanstvo”. Nije točna optužba sadržana u Noti NKOJ vladama SAD i V. Britanije kojom traže prebacivanje Slovenaca i Hrvata iz talijanske vojske u Jugoslaviju, od 27. ožujka 1944.12 2. Gospodarstvo Nakon travanjskog rata Italija planira stvaranje Industrijske zone Kvarnera, koja uz grad Sušak obuhvaća i Grobnišćinu. Predviđena je izgradnja industrijskih postrojenja i tvornica oslobođenih poreza i davanja državi, koje uživaju olakšice uz uvjet da budu izgrađene do 1951. Predviđa se naseljavanje talijanske radne snage.13 Drugi je značajan gospodarski plan korištenje drvnih bogatstava primorskogoranskih šuma, za što je zadužen generalni tajnik za gospodarstvo riječke prefekture. Ni mjesec dana po okupaciji prefekt imenuje šumskog komesara. Nakon priključenja, početkom lipnja 1941. Testa je utemeljio Upravu državnih šuma za upravljanje državnim dobrima za anektirana područja, a 13. lipnja Privremenu direkciju ekspropriranih šuma u anektiranim područjima. Rekvirirane su sve postojeće zalihe drva. Nastojao se sklopiti sporazum s NDH kojim će Italija dobiti pravo iskorištavanja šuma na teritoriju NDH. Ugovor je potpisan 16. siječnja 1942. i ne predviđa nadzor NDH nad sječom, drva idu u Italiju, a tek će naknadno biti dogovorena cijena drva i dio sječe namijenjen NDH. Za iskorištavanje drva na anektiranom području Testa je 19. ožujka 1942. utemeljio Konzorcij industrijalaca i trgovaca drvom Kvarnera. Na šumskom teritoriju NDH Talijani pri sječi otvoreno surađuju s četnicima, izazivajući napetost u odnosima s NDH i njeno slabljenje.14 Preuzimanje gospodarskih aktivnosti, trgovine i korištenja šuma vezano je uz predratnu ulogu Sušaka kao središta za trgovinu i izvoz drva. Italija oskudijeva drvom pa je stavljanje tog dijela gospodarstva pod upravu države za nju od životnog značenja. U iskorištavanju, tj. pljački talijanska uprava je postigla izvrsne “rezultate” ostavljajući pustoš. To je potrajalo sve dok šume nisu postale nesigurne zbog novih “stanovnika” - članova NOP-a.

12 TERZIĆ, Slom II, str. 557. ČULINOVIĆ, Okupatorska, str. 75-76. Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1941-1945, II, str. 65-66. U noti se navodi: “Posle okupacije zapadnih krajeva Jugoslavije, odvodile su u vojsku i prisilni rad jugoslovenske državljane iz Dalmacije, Hrvatske i Hrvatskog primorja.”. 13 La zona industriale del Carnaro, Roma 1942, str. 3. PEČ, Maks, Naselje “Decsa”, SR, god. III, br. 9, Rijeka 1995, str. 69. Zato se tijekom aneksije počelo graditi stambeno naselje ispod trsatskog groblja, zvano Decsa, uz potporu talijanskih vlasti. 14 GRBAC, Eksploatacija primorsko-goranskih šuma od strane talijanskih fašističkih okupatora, Riječko područje u NOP-u, str. 263-283; MATKOVIĆ, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Kratak pregled, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994., str. 102. Ugovor o korištenju šuma s NDH izmijenjen je 11. svibnja 1942., ali nije bitno poboljšao prava NDH. Koncesiju su dobile tvrtke ILCSA, Giusti i Lombardo bez prethodne licitacije, a parcele je utvrdila šumska milicija.


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

79

3. Talijanski propisi 1941.-1943. Pravni sustav treba odigrati značajnu ulogu u postupku talijanizacije. Propisi se mogu razlikovati prema subjektu donošenja, propisi središnje državne vlasti, zakonske akte kralja i proglase Ducea koji je na čelu izvršne vlasti, te propise mjesnih organa pokrajine i civilnog komesara. Prvo su obrađeni propisi središnje vlasti. U obradi je primijenjen i kriterij podjele prema materiji koju regulira pojedini propis. a) Temeljni propisi o proširenju talijanskog pravnog sustava Talijanski pravni sustav nije proširen na Grobnišćinu i druga anektirana područja po priključenju 18. svibnja 1941., već 26. prosinca 1941. Kraljevskim dekretom Proširenje važenja osnovnih zakona kraljevstva na područja anektirana kraljevskim dekretom 3. svibnja 1941. br. 291 i 18. svibnja 1941. br. 452.15 Dekretom je uveden Ustav iz 1848., zakonski propisi o ustroju vlade i izvršne vlasti, korištenju državnog znakovlja te propisi o radu fašističke stranke i njenih tijela, posebno u okvirima državne vlasti. Akt nije donio bitne promjene za anektirane krajeve jer se 15 R.D. 26 dicembre 1941-XX, n. 1583 (in Gazz. uff., 6 febbraio, n. 30). - Estensione delle leggi fondamentali del regno ai territori annessi coi R.i D.i-L. 3 maggio 1941.-XIX, n. 291, e 18 maggio 1941-XIX n. 452. Kraljevskim dekretom br 1583 utvrđeno je se da su objavljeni i da će stupiti na snagu na područjima priključenim Kraljevstvu Italije sljedeći propisi: Ustav kraljevstva od 4. ožujka 1848.; Zakon o ovlastima predsjednika vlade, prvog ministra i državnog tajnika od 24. prosinca 1925.; Zakon o ovlastima izvršne vlasti za donošenje sudskih odredbi od 31. siječnja 1926. i promjena u svezi s time uređenih zakonima 8. lipnja 1939. i 4. rujna 1940.; Zakon o uređenju i ovlastima Velikog fašističkog vijeća od 9. prosinca 1928. s izmjenama zakona od 14. prosinca 1929.; Kraljevski zakonski dekret od 19. prosinca 1935. izmijenjen zakonom od 2. travnja 1936. i 7. siječnja 1937., izmijenjen zakonom od 3. travnja 1937., a odnoseći se na promjene sastava Velikog fašističkog vijeća; Kraljevski dekret od 28. travnja 1938. koji potvrđuje statut fašističke stranke (PNF) i sve promjene koje su iz toga proizašle donešene kraljevskim dekretima od 21. studenoga 1938., 9. srpnja 1939., 23. siječnja 1940. i 17. veljače 1941.; Kraljevski dekret od 27. lipnja 1941. koji se odnosi na ovlaštenja tajnika PNF, koji je ujedno državni sekretar; Zakon od 17. veljače 1941. koji se odnosi na promjene sastava nacionalnog vijeća PNF; Zakon od 19. siječnja 1939. koji je osnivački akt fašističke vlade i korporacija; Kraljevski zakonski dekret od 9. svibnja 1936. izmijenjen zakonom od 18. svibnja 1936. koji se odnosi na proglašenje potpune i cjelovite suverenosti Kraljevine Italije nad Etiopijom i krunidbu kralja Italije za cara Etiopije; Zakon od 16. travnja 1939. koji se odnosi na prihvaćanje krune Albanije od strane talijanskog kralja i cara Etiopije; Članak 1. odredbi o primjeni zakona općenito, a koje prethode prvoj knjizi Građanskog zakonika potvrđenog kraljevskim dekretom od 12. prosinca 1938.; Jedinstveni tekst zakonskih odredbi koje se odnose na proglašavanje i objavljivanje zakona i kraljevskih dekreta, potvrđen kraljevskim dekretom od 24. rujna 1931.; Kraljevski dekret od 2. rujna 1932. koji se odnosi na potvrđivanje uređenja za izvršenje jedinstvenog teksta od 24. rujna 1931. koji se odnosi na postupak proglašavanja i objavljivanja zakona i kraljevskih dekreta; Zakon od 5. svibnja 1939. koji se odnosi na odredbe koje se odnose na proglašavanje i objavljivanje zakona i kraljevskih dekreta; Zakon od 30. siječnja 1941. o sudskoj vrijednosti radne dozvole, koja je potvrđena od Velikog fašističkog vijeća 21. travnja 1927.; Kraljevski zakonski dekret od 24. rujna 1923. izmijenjen zakonom od 24. prosinca 1925., koji se odnosi na odredbe o korištenju nacionalne zastave; Kraljevski dekret od 11. travnja koji se odnosi na nošenje i korištenje grba i državnog pečata i promjene određene kraljevskim dekretom 1. lipnja 1939.


80

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

talijanska vlast od prije ostvaruje putem komesara i drugih imenovanih organa. Novost je početak rada fašističke stranke na anektiranim područjima. Kraljevski dekret Proširenje Kraljevskog dekreta od 4. travnja 1941. na teritorije priključene Kraljevini Italiji koji se odnosi na proglašenje ratnog stanja u matičnim teritorijima donijet je 3. listopada 1941.16 Formalno su proširene odredbe o ratnom stanju, iako je anektirano područje i do tada u praksi imalo zaseban status. Primjenu propisa o ratnom stanju treba proširiti, jer bi anektirana područja, iako samo formalno, bila u povoljnijem položaju od matičnih dijelova države. Ponekad je središnja vlast ostavljala mjesnim organima da umjesto nje obave “prljav” posao. Jedan od temeljnih propisa lokalne vlasti u postupku talijanizacije je dekret od 18. svibnja 1943., “Odredbe koje se odnose na povrat u talijanski oblik prezimena i plemićkih pridjeva obitelji na priključenim teritorijima” od 5. svibnja.17 Talijanska fašistička vlast cinično tvrdi da je riječ o povratu prezimena s iskvarenog hrvatskog u njihov izvorni, talijanski oblik. b) Organizacija talijanske uprave i sudstva Prije aneksije i uključivanja teritorija u talijanski pravni sustav i proširenja temeljnih državnih propisa, bilo je potrebno organizirati rad privremenih okupacijskih vlasti i utvrditi način primjene pravnih propisa. Jedan je od prvih propisa središnje vlasti Proglas Ducea od 24. travnja 1941. kojim su stupile na snagu Odredbe koje se tiču organizacije sudstva na teritorijima koje su činile dio Jugoslavije, a okupirane su po talijanskim oružanim snagama.18 Na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije koji su okupirale talijanske vojne snage ostaje na snazi zakonodavstvo u građanskoj, trgovačkoj, mjenjačkoj i kaznenoj materiji, osim ukoliko nije drugačije određeno (čl. 1.). Propis, sukladno međunarodnom pravu, određuje da raniji pravni sustav ostaje na snazi. Talijani tvrde da je Kraljevina Jugoslavija raspadom prestala postojati pa spominju “bivšu” državu. Italija tvrdi da je nakon prestanka postojanja Jugoslavije prestao njen suverenitet, a Italija ga još nije stekla, jer izričito spominje “okupirana područja”. On pripada NDH, što u aktu Italija razumljivo ne želi naglasiti. Na snazi su ostali građanskopravni, kaznenopravni, trgovački i novčarski propisi Kraljevine Jugoslavije, ali uz ograničenje da je posebnim propisima moguće i drugačije odrediti, tj. staviti neke izvan snage i uvesti talijanske. 16 R.D. 3. ottobre 1941.-XIX, n. 1129 (in Gazz. uff. 20. ottobre n. 248) - Estensione ai territori annessi al regno d’Italia del R.D. 4. aprile 1941.-XIX n. 194 concernente la dichiarazione dello stato di guerra di parte del territorio metropolitano. 17 Decreto relativo alla restituzione in forma italiana dei cognomi e dei predicati nobiliari delle famiglie dei territori annessi, Disposizioni relative alla restituzione in forma italiana dei cognomi e dei predicati nobiliari delle famigle dei territori annessi. Objavljeno u Bollettino dell’Intendenza civile per i Territori Annessi del Fiumano e della Kupa e del Commissariato Civile di Sussa N.ri 10-12 za siječanj-lipanj 1943. 18 Bando del Duce... 24. aprile 1941-XIX (in Gazz. uff., 26. aprile, n. 99) - Disposizioni concernenti l’amministrazione della giustizia nei territori gia facenti parte dello stato Jugoslavo e occupati dalle forze armate italiane.


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

81

Pravosudna vlast na okupiranom teritoriju ostaje u rukama mjesnih organa pravosuđa, javnobilježničke ovlasti provode se temeljem postojećih propisa, a sudski i javnobilježnički akti se donose: “Na temelju ovlaštenja podijeljenih od vrhovnog zapovjedništva talijanskih oružanih snaga.”, što mora stajati u zaglavlju akta (čl. 2). Prema međunarodnom pravu postojeći pravosudni organi i javni bilježnici nastavljaj rad u okupiranim krajevima. Za Italiju Jugoslavija ne postoji, pa se akti više ne donose “U ime Kralja.” koji je izgubio vlast. Pravna snaga akata, ovlaštenje pravosudnih tijela i javnih bilježnika proizlazi iz ovlasti koju im daje talijansko vojno zapovjedništvo kao nositelj okupacije. Da li pravni propisi u primjeni zadržavaju pravnu snagu kao pravo Kraljevine Jugoslavije? Čini se da ne, iako to propis izričito ne tvrdi. Na okupiranim područjima dolazi do specifične pravne situacije u kojoj je talijanska država privremeno preuzela pravna pravila sadržana u propisima bivše Kraljevine Jugoslavije. Slično se ponovilo 1945. kada DFJ preuzima kao pravna pravila propise Kraljevine Jugoslavije, odnosno 1991. kada R. Hrvatska preuzima kao svoje neke bivše savezne zakone SFRJ.19 Odredbe u čl. 4. ograničavaju nadležnost mjesnih pravosudnih organa. Utvrđuje se nadležnost talijanskih vojnih sudova ukoliko se radi o kaznenim djelima predviđenim vojnim i općim kaznenim zakonima Kraljevine Italije koje su počinili talijanski državljani na navedenim teritorijima; drugi državljani na štetu talijanskih oružanih snaga i istraga za djela kažnjiva prema bilo kojem talijanskom zakonu čija je primjena proširena na dotične teritorije. U slučaju spojenih postupaka i suučesništva u kaznenim djelima sudjelovanje samo jednog talijanskog državljana ima za posljedicu nadležnost talijanskih vojnih sudova (čl. 4.). Propis ograničava nadležnost mjesnih sudskih organa na predmete koji nemaju dodirnih točaka s talijanskim državljanima i vojskom. U značajnim predmetima želi se ovlast pridržati okupacijskim vojnim sudovima, a mjesnima ostaju manje značajni građanski, kazneni i trgovački sporovi. Zapovjedništvo 2. armije 26. travnja 1941. donosi propise za rad civilnih komesara na okupiranom području, kojima se napad na talijanske vojnike ili dužnosnike kažnjava strijeljanjem. Zapovjednik 2. armije 27. travnja donosi okružnicu “o dužnostima i zadacima civilnih komesarijata u okupiranim zonama” koja sadrži upute: o sprečavanju rada nacionalnih organizacija i konzulata neprijateljskih država, utemeljenju pomoćnih središta fašističke stranke, cenzuri i favoriziranju talijanskog tiska itd. Prefekt Testa 1. svibnja donosi nekoliko okružnica o radu civilnih vlasti na okupiranom području.20 Proglas Ducea od 17. svibnja 1941. utvrđuje Uređenje uprave i sudstva na teritoriju bivše kraljevine Jugoslavije okupiranom po talijanskim oružanim snagama.21 O problemu preuzimanja propisa vidi npr. SIROTKOVIĆ, Hodimir i MARGETIĆ, Lujo, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb 1988., str. 385-386. 20 Dogodilo se 1941., str. 31-38. 21 Bando del Duce del fascismo... 17. maggio 1941-XIX (in Gazz. uff. 17. maggio, n. 116) - Ordinamento amministrativo e giudiziario nell territorio dell’ex Regno di Jugoslavia occupato dalle forze armate italiane. Propis sadrži 3 glave: I. O uređenju uprave (Dell’ordinamento amministrativo); II. O uređenju sudstva (Dell’ordinamento giudiziario) i III. Razne odredbe (Disposizioni varie). 19


82

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

Civilnu vlast na okupiranom teritoriju obnašaju civilni komesari koje imenuje i opoziva Vrhovno zapovjedništvo naredbom kojom određuje i njihovu nadležnost. Oni su u radu podređeni vrhovnom zapovjedništvu, koje čak može odrediti njihovu ovisnost, za pojedine ili sve predmete iz nadležnosti, o mjesnom zapovjedništvu okupacijskih snaga. Civilni komesari moraju slijediti naputke mjesnih zapovjedništava u svim pitanjima javnog reda, sigurnosti i aktivnosti okupacijskih oružanih snaga. Nadležni su sukladno mjesnom uređenju, kao najviši organ mjesne upravne vlasti, a posebno se brinu o osiguravanju reda i javnog života, nadziru očuvanje časti i prava obitelji, života pojedinaca i privatnog vlasništva, vjerska uvjerenja i vršenje kulta. Utvrđen je odnos civilnih komesara spram dotadašnjih dužnosnika. Vlasti i civilni dužnosnici okupiranog teritorija postupaju temeljem postojećeg uređenja, ali ih civilni komesar zbog političkih i vojnih potreba te javnog reda može zamijeniti. On ima ovlast imenovanja civilnih dužnosnika u slučaju upražnjenog mjesta. Kada imenuje ili vrši zamjenu izbornih organa mjesne uprave, funkcije povjerava izvanrednom komesaru izabranom po volji mjesnog stanovništva. Zaključci i mjere upravnih vlasti okupiranog područja, koji su sukladno lokalnim propisima podvrgnuti odobrenju, ratifikaciji ili ovjeri više vlasti, ne mogu se izvršiti ako nemaju potvrdu civilnog komesara koji ih može odbiti kada smatra da nisu valjani, ne odgovaraju potrebama ili zahtjevima civilnog stanovništva ili okupacijskih snaga. Ovjeri su uvijek podvrgnute mjere koje se tiču većine pučanstva. Civilni komesar može uvijek tražiti priopćenje zaključka ili mjere upravnih vlasti te ih poništiti ili suspendirati od izvršenja. Dotadašnji službenici gradske općine u radu su u potpunosti podvrgnuti civilnom komesaru. Do imenovanja novih dužnosnika izabranih voljom pučanstva nije došlo. Civilni komesar ima ovlast donošenja općih pravnih akata, naredbi iz oblasti: izgradnje, policije, zdravstva, opskrbe i potrošnje ili mjesnih financija, zbog hitnih razloga javnog interesa, u potpunosti ili djelomično na teritoriju njegove nadležnosti. Stanovnici koji su napustili okupirano područje, ako se žele vratiti moraju pribaviti posebnu propusnicu vojnih vlasti, koju ovjerava civilni komesar. Okupacijske vlasti mogle su po diskrecionoj ocjeni odlučivati da li će nekome dopustiti povratak ili ne. Odredba se koristi protiv osoba koje vlast nije smatrala poželjnim na okupiranom teritoriju zbog, npr. antifašističkih, protutalijanskih, a moguće i prohrvatskih stajališta. Glava II. određuje Sudsko uređenje. Na okupiranom području bivše Kraljevine Jugoslavije pravosuđe u domeni građanskog, trgovačkog i kaznenog prava ostaje u ovlasti kotarskih sudskih uprava, sudova i prizivnih sudova nadležnih prema dotadašnjim propisima. Na snazi ostaje i teritorijalna podjela sudskih vlasti, osim ako je nadležan sud čije je sjedište izvan okupiranog područja, pa su mjerom vojnog zapovjednika pridodana sudskom uređenju na okupiranom području. Određena je obvezna uporaba talijanskog jezika pred sudovima: u građanskom postupku za odluke sudaca kada je korišten u početnom aktu postupka ili tužbi; a u kaznenim postupcima za raspravu i odluke sudaca kada to optuženi traži. Stranke i branitelji imaju pravo koristiti talijanski jezik u postupovnim aktima. Nakon priključenja je uređena sudska nadležnost, Proglasom Ducea 28. rujna 1941. Odredbe koje se odnose na sudsku upravu na područjima bivše Kraljevine Jugoslavije priključenim Kraljevini Italiji.22 Rješavanje pobijanih sudskih


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

83

mjera povjerava se zasebnom mješovitom odjelu koji će se utemeljiti pri Vrhovnom kasacijskom sudu. Dotadašnji suci nisu bili po volji nove vlasti. Komesar za pravosudno poslovanje okupiranog područja je 17. studenoga od prefekta Teste tražio da se u Krku i Rabu postave talijanski suci radi brže talijanizacije sudstva. Testa od podtajnika Ministarstva pravde traži 3 suca i 8 kancelarijskih službenika.23 I kasnije se donose propisi o organizaciji vlasti, npr. Kraljevim dekretom 17. srpnja 1942. proglašena je Organizacija službi ministarstva poljoprivrede i šumarstva na područjima nedavno anektiranim Kraljevini Italiji. 24 c) Kaznenopravne odredbe Za učvršćenje talijanske vlasti nad priključenim područjima osobito su značajni opći akti kaznenog prava. Proglasom Ducea 31. kolovoza 1941. uvedene su Odredbe koje se odnose na kaznene sankcije za kršenje naredbi koje su donijeli civilni komesari na teritoriju okupiranom po talijanskim oružanim snagama.25 Tko god na neprijateljskom teritoriju, okupiranom po talijanskim oružanim snagama ne posluša odredbe, naredbe ili mjere civilne vlasti izdane u svrhu održavanja sigurnosti, javnog reda, zdravstva ili u interesu javnog života, bit će kažnjen, ako djelo ne predstavlja teži prekršaj, zatvorom do jedne godine ili novčanom kaznom do 5.000 lira. Nakon utvrđivanja nadležnosti posebnih ratnih vojnih sudova, čak i za manje prekršaje bilo je potrebno precizno utvrditi kaznena djela i sankcije. U tu su svrhu, Proglasom Ducea od 3. listopada 1941. donijete Kaznene odredbe za područja anektirana Kraljevini Italiji.26 U skupinu najtežih djela zapriječenih smrtnom kaznom spada Napad na jedinstvo, nezavisnost i nedjeljivost države, Napad na državnu sigurnost, Oružani ustanak i Prevratnička udruga. Manje pogibeljna po državu uglavnom nisu zapriječena smrtnom, već kaznom lišenja slobode. To su: Promičba ili prevratničko govorništvo, Kaznena djela protiv unutarnjeg ustrojstva države, Napad na nepovredivost i osobnu slobodu pripadnika oružanih snaga, Napad na javnu nepovredivost (javna dobra, op. Ž.B.) ili na javne službe i Oštećenje umjetničkih djela. Talijanska vlast osobito se plaši i Obustavu rada (lock out) ili štrajk s političkim ciljem, strogo kažnjava kao kvalificirano djelo, Postoji i obična Obustava Bando del Duce... 28. settembre 1941.-XIX (in Gazz. uff. 9. dicembre, n. 289) Disposizioni concernenti l’amministrazione della giustizia nel territori dell’ex-regno di Jugoslavia annessi all regno d’Italia. 23 Dogodilo se 1941, str. 138. Dopis 559. 24 R.D. 17 luglio 1942-XX, n. 989 (in Gazz. uff. 9 settembre, n. 212) - Organizzazione dei servizi del ministero dell’agricoltura e delle foreste nei territori recentemente annessi al regno d’Italia. U Rijeci je utemeljen Oblasni inspektorat poljoprivrede (Ispettorato conpartimentale agrario) 25 Bando del Duce del fascismo... 31. agosto 1941-XIX (in Gazz. uff., 9. settembre, n. 213). Disposizioni concernenti sanzioni penali per la trasgressione delle ordinanze emanate dai commissari civili nei territori occupati dalle forze armate italiane. 26 Bando del Duce del fascismo... 3. ottobre 1941.-XIX (in Gazz. uff. 7. ottobre, n. 237) Disposizioni penali per i territori anessi al regno d’Italia con R.i D.-Legge 3. maggio 1941.-XIX, n. 291, e 18. maggio 1941.-XIX, n. 452. 22


84

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

rada (lock out) ili štrajk s drugim ciljem. “Kazna za vođe, promotore i organizatore” dvostruka je veća od one za sudionike. Poticanje je zapriječeno kaznom zatvora, uz kvalificirani oblik javno izvršenog poticanja, kao i Urota posredstvom dogovora s kvalificiranim oblikom Urote putem udruženja. Najteže se, pa i smrću kažnjava Oružana banda. Generalnu prevenciju sadrži Pomaganje učesnicima urote oružanih bandi. Jedino taj članak poznaje isključenje od odgovornosti, i to za osobe koje delikte počine u interesu svoga bližnjega. U praksi su takve osobe trpjele druge sankcije, od internacije do uskraćivanja prava (na posao, bonove za ishranu i sl.). Istraga kaznenih djela iz prethodnih članaka je u nadležnosti ratnih vojnih sudova. Otklanja se mogućnost da mjesni sudski organi uzmu učešća u njoj te na bilo koji način možebitno pomognu hrvatskom pučanstvu. Dr. Čulinović u svezi s kaznenim pravom piše da se pored zatečenih kaznenih propisa, privremeno ostavljenih na snazi, 3. listopada dekretom na anektirano područje proširilo talijansko pravo.27 Nije jasno da li misli na navedene odredbe donijete istog datuma, jer one to ne čine. Ono je uvedeno Kraljevskim dekretom od 26. prosinca 1941. br. 1583 Proširenje važenja osnovnih zakona kraljevstva na područja anektirana kraljevskim dekretom 3. svibnja 1941. br. 291 i 18. svibnja 1941. br. 452. Druga su opažanja točna. Sudstvo je organizirano u svrhu potpore okupacijske uprave. Po aneksiji su utemeljeni ratni sudovi s ciljem da se “suzbijaju nepoćudni elementi”. Pored zatečenih kaznenih propisa, novo pravo uvodi strože propise za suzbijanje otpora protiv talijanske vlasti, a viša vojna zapovjedništva, od divizije na više, mogu osnivati i Posebne ratne sudove.28 Kaznene su odredbe drakonski stroge te talijanskoj upravi trebaju omogućiti strogu represiju nad počiniteljima, kao i generalnu prevenciju zastrašivanjem stanovništva. Prethodne odredbe nisu bile dovoljne talijanskoj vlasti, koja 24. listopada 1941. Proglasom Ducea donosi Kaznene odredbe za teritorije priključene Kraljevini Italiji.29 Na anektiranim područjima, pored odredbi od 3. listopada 1941. određuje se primjena sljedećih. Kaznom zatvora, a za kvalificirani oblik i smrtnom, zapriječeno je nošenje i posjedovanje oružja, municije i eksploziva. Posebnost odredbe je uvođenje odgovornosti glave obitelji, uz odgovornost posebno zaduženih osoba, tj. onih koje nadziru mjesta gdje je nađeno oružje, streljivo ili eksploziv. Širenje glasina kažnjava se kaznom zatvora, uz kvalificirani oblik protiv vojnih osoba i promidžbe, kao i javni poziv na pobunu, prijetnja, uvreda časti ili obilježja vojnika i ometanje istrage. Kazne za ometanje redovite opskrbe tržišta su smrt ili doživotni zatvor, a za lakše oblike samo zatvor i/ili novčana kazna. Kvalificirani oblik, kažnjiv i smrću, jest djelo učinjeno na štetu vlasti, fašističke stranke i agenata javne sigurnosti. Za područje Dalmacije utemeljen Specijalni sud.30 Istraga kaznenih djela predviđenih ovom, kao i naredbom od 3. listopada 1941. u nadležnosti je vojnih ratnih sudova.

ČULINOVIĆ, Okupatorska, str. 248-249. Loc. cit. Tzv. Tribunali militari di guerra straordinarii. 29 Bando del Duce... 24. ottobre 1941-XIX (in Gazz. uff. 28. ottobre, n. 255) Disposizioni penali per i territori annessi al regno d’Italia in forza dei R.D-L. 3. maggio 1941.-XIX n. 291, e 18. maggio 1941.-XIX n. 452. 30 Ibid., čl. 11. Pri vladi Dalmacije utemeljen je Specijalni sud sastavljen od predsjednika i 4 suca imenovana 27

28


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

85

Spominju se dodatne kaznenopravne odredbe za priključena područja od 24. listopada 1941.31 Njima su ratni sudovi dobili široke ovlasti da prema svojoj odluci ustanovljuju kažnjivost čina, odlučujući da li čin ili propust predstavljaju djelo protiv interesa talijanske vlasti i treba li ga progoniti. Talijanskim je sudovima ostavljena mogućnost samovolje, uvodi se načelo kolektivne odgovornosti kojim se osobe kažnjavaju za djelo koje je počinio nedostupan ili nepoznat počinitelj. Postupak je u pravilu sumaran i ne mora se temeljiti na uobičajenim dokaznim pravilima, odvija se brzo, kratko, sažeto, neformalno, a time i proizvoljno.32 Naziv “giustizia romana” za sudovanje u priključenim krajevima poprima suprotno značenje. Literatura spominje Mussolinijevu naredbu stanovništvu okupiranih teritorija da u roku od 3 dana preda oružje u posjedu pojedinaca.33 Prefekt Testa 22. studenoga 1941. donosi naredbu prema kojoj se sve osobe koje su se udaljile iz mjesta stanovanja moraju u roku od 3 dana od objavljivanja naredbe vratiti, jer se u protivnom pristupa konfiskaciji njihove imovine, a članovi obitelji se interniraju. Akt otvara široke mogućnosti da se s anektiranih područja uklone osobe nepoželjne talijanskom režimu, konfiscira njihova imovina, a internacijom presele čitave obitelji. Oni koji su to htjeli izbjeći morali su bježati s područja pod talijanskom upravom. Tako se ostvarivao željeni cilj talijanizacije priključenih područja. Razvoj NOP-a i otpora talijanskoj vlasti je razlog donošenja sve oštrijih pravnih propisa na anektiranim područjima. Posebno se ističe odredba od 24. travnja 1942., koja za svaki zločin političkog ili vojnog karaktera protiv vojnih ili civilnih osoba predviđa represalije strijeljanja komunističkih talaca.34 d) Građansko pravo - propisi o prometu nekretnina Građansko pravo je od manjeg značenja za državnu vlast, pa su te odredbe rjeđe. No, promet nekretnina, uglavnom zbog njihove veće prometne vrijednosti i posredne pomoći u provođenju talijanizacije predstavlja iznimku. Kraljevim zakonskim dekretom 7. svibnja 1942. donijete su Odredbe koje se odnose na isprave originarnog ili derivativnog prijenosa stvarnih prava na nekretninama koje su smještene na području bivše Kraljevine Jugoslavije.35 od guvernera na jednu godinu uz preporuku da se izaberu između visokih vojnih časnika talijanskih oružanih snaga. Pri sudu iz prethodnog stavka ustanovljene su službe: državnog pravobraniteljstva, istražnog suca i pisarnica. Funkcije državnog pravobranitelja i državnog suca povjerene su vojnim i civilnim sucima, a službe pisarnice, povjerene su tajnicima i pisarima vojnih i civilnih sudova. 31 Dogodilo se 1941., str. 121. 32 ČULINOVIĆ, Okupatorska, str. 248-249. 33 Dogodilo se 1941., str. 28. Predviđene su kazne od 2.000 lira i zatvor do 1 godine, a za sakrivanje automatskog oružja do 10 godina zatvora. 34 KRAUTZEK, Ivo, Prilog istraživanju civilnih logora 1942. na teritoriju Drugog primorsko-goranskog NOP odreda, Riječko područje u NOP-u, str. 179. 35 R.D.L. 7 maggio 1942-XX, n. 645 (in Gazz. uff., 23 giugno, n. 147) Disposizioni concernenti gli atti di alienazione costitutivi o traslativi di diritti reali sui beni immobili situati nei territori dell’ex regno di Jugoslavia.


86

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

Isprave o otuđenju nekretnina na anektiranim područjima, osnivanju i prijenosu stvarnih prava na njima, ugovore o zakupu preko 5 godina mora prethodno odobriti prefekt pokrajine jer su u protivnom ništavi. Odredba se ne odnosi na prijenos za slučaj smrti, na otuđenje i osnivanje založnih prava na nekretninama. Odobrenje se traži i u slučaju prodaje putem javne dražbe. Sudu je zabranjena uknjižba prava iz ukoliko nije pribavljen dokaz o odobrenju. Talijanski su organi na priključenim područjima dobili velike ovlasti nad prometom nekretnina, dugoročnim zakupima i dražbama. Oni mogu izravno onemogućiti hrvatsko pučanstvo u stjecanju tih prava, a favorizirati Talijane. Talijanska vlast je Odredbe 13. studenoga 1942. uzdigla na razinu zakona.36 e) Carinski, porezni i monopolski propisi Gradska općina Sušak bila je trgovačko središte Hrvatskog primorja. Nova vlast mora riješiti pitanja plaćanja carina za robu koja se tu zatekla. Kraljevskim su dekretom od 30. travnja 1941. uvedene Odredbe u carinskim predmetima za promet robe između teritorija talijansko-albanske carinske unije i teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije okupiranih po talijanskim vojnim snagama.37 Temeljni princip Odredbi je nacionalizacija robe koja se u trenutku okupacije zatekla u bescarinskim skladištima, a za koju se ne plaćaju carinske pristojbe pri ulasku na područje talijansko-albanske carinske unije. Roba na koju su plaćene pristojbe prema propisima bivše Jugoslavije može se uvesti uz plaćanje razlike sukladno talijanskim propisima. Roba pristigla iz talijansko-albanske unije prije okupacije ne plaća pristojbe. Postavkom o prestanku postojanja Jugoslavije Italija smatra da može izvršiti nacionalizaciju robe zatečene u bescarinskim skladištima, što joj je donijelo znatnu materijalnu korist. Dekret je podignut na razinu zakona.38 Proglasom Ducea od 29. travnja 1941. Odredbe u carinskim predmetima na području bivše kraljevine Jugoslavije okupirane po talijanskim oružanim snagama,39 na snazi ostaju tarife, carinski propisi i porezi ukoliko su primjenjivi za proizvodnju, prodaju i potrošnju robe. Primjenjuju se na robu koja dolazi izvan talijansko-albanske carinske unije, dok je roba koja dolazi iz nje oslobođena plaćanja carinskih pristojbi. Civilni komesar regulira malogranični promet robom u području 15 km od granice L. 13 novembre 1942-XXI, n. 1424 (in Gazz. uff., 17. dicembre, n. 298). -Conversione in legge del R.D.-L. 7. maggio 1942-XX, n. 645, riguardante disposizioni concernenti gli atti di alienazione costitutivi o traslativi di diritti reali sui beni immobili situati nei territori dell’ex regno di Jugoslavia. 37 R.D.-L 30. aprile 1941-XIX. N. 290 (in Gazz. uff., 3. maggio, n. 105). - Disposizioni in materia doganale per il traffico delle merci tra i territori dell’unione doganale Italo-albanese e quelli dell’ex-Regni di Jugoslavia occupati dalle forze armate Italiane. 38 Conversione in legge del R.D.-L. 30. aprile 1941.-XIX, n. 290, contenente disposizioni in materia doganale per il traffico delle merci tra i territori dell’unione doganale italo-albanese e quelli dell’ex-regno di Jugoslavia occupati dalle forze armate italiane. 39 Bando del Duce del fascismo, Primo maresciallo dell’impero, Comandante delle trupe operanti su tutte le fronti, 29. aprile 1941-XIX (in Gazz. uff., 3 maggio, n. 105). - Disposizioni in materia doganale nei territori dell’ex Regno di Jugoslavia occupati dalle forze armate italiane. 36


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

87

okupiranog područja. Na robu koja dolazi s područja unije ne plaća se carina. Okupirano područje je pridruženo prostoru carinske unije, iako nije uključeno u teritorij Italije. Izričito se predviđa primjena carinskih propisa na području grada Sušaka. Okupirani teritorij je uključen u carinski sustav talijansko-albanske carinske unije prije aneksije, a Sušak je uključen u Slobodnu carinsku zonu Kvarnera, te ima poseban položaj u carinskom prometu, dok će konačno razgraničenje biti izvršeno naknadno. Stupaju na snagu odredbe o graničnom prometu u slobodnim carinskim zonama Kvarnera i Zadra koje su suspendirane izbijanjem neprijateljstava. Proglasom Ducea 17. svibnja 1941. stupaju na snagu Odredbe koje se odnose na kontrolu uvoza na okupirane teritorije bivše Kraljevine Jugoslavije.40 Uvoz robe na okupirano područje bivše Jugoslavije s područja koja nisu dio Italije i Albanije moguć je uz prethodno odobrenje civilnog komesara. On može osloboditi plaćanja carina robu za nužnu životnu uporabu civilnog pučanstva i okupacijskih postrojbi, ali ne i robu potrebnu za proizvodnju, prodaju i potrošnju. Kraljevski dekret od 2. prosinca 1941. uvodi Odredbe na području carine za promet robe između područja talijansko-albanske carinske unije i područja bivše Kraljevine Jugoslavije koje je postalo dio talijanskog kraljevstva ili područja koja su okupirana od strane talijanskih oružanih snaga.41 Izvršene su promjene carinskih propisa, za robu se više vrši povrat carine, ali ostaju popusti, odbici i povrat unutarnjih poreza prema postojećim propisima s iznimkom povrata općeg davanja pri ulasku robe. Dekret je uzdignut na razinu zakona 28. svibnja 1942.42 Državne monopole za područje okupiranih teritorija regulira Proglas Ducea od 4. svibnja 1941. Odredbe koje se odnose na službu monopola na teritoriju okupiranom po talijanskim oružanim snagama.43 Poslovanje u svezi sa soli, duhanom, šibicama, cigaretnim papirom, upaljačima i kremenom na okupiranim područjima bivše Jugoslavije i Grčke privremeno su dodijeljeni Državnoj upravi za monopole, koja radi temeljem posebnih propisa te okružnica koje donose i objavljuju civilni komesari uz suglasnost Ministarstva financija. U pitanju državnih monopola okupirana područja su uključena u pravnu regulativu Italije prije aneksije.

40 Bando del Duce del fascismo... 17 maggio 1941-XIX (in Gazz. uff., 21. maggio, n. 119). - Disposizioni concernenti il controllo delle importazioni nei territori dell’ex-Regno di Jugoslavia occupati dalle forze armate italiane. 41 R.D.L. 2 dicembre 1941-XX, n. 1573, in Gazz. uff., 4. febbraio, n. 28. Disposizioni in materia doganale per il traffico delle merci fra i territori dell’unione doganale italo-albanese e quelli dell’ex regno di Jugoslavia che sono venuti a far parte del Regno d’Italia o che sono occupati dalle forze armate italiane. 42 L. 28. svibnja 1942-XX, n. 857 (in Gazz. uff., 11 agosto, n. 188) Conversione in legge del R.D.L. 2 dicembre 1941-XX, n. 1573, contenente disposizioni in materia doganale per il traffico delle merci coi territori dell’exregno di Jugoslavia annessi occupati. 42 Bando del Duce del fascismo... 4. maggio 1941-XIX (in Gazz. uff., 8. maggio, n. 109). - Disposizioni riguardanti i servizi dei monopoli nei territori occupati dalle forze armate italiane. 43 Bando del Duce del fascismo... 4. maggio 1941-XIX (in Gazz. uff., 8. maggio, n. 109). - Disposizioni riguardanti i servizi dei monopoli nei territori occupati dalle forze armate italiane.


88

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

f) Propisi monetarne i financijske naravi Nakon okupacije dijelova područja Jugoslavije potrebno je regulirati platni promet i odrediti tečaj valute. Proglasom Ducea 16. travnja 1941. stupaju na snagu Odredbe koje se odnose na vršenje plaćanja na okupiranom jugoslavenskom teritoriju kojima zapovjedništva, ustanove i službe te osobe iz njihova sastava na okupiranom jugoslavenskom teritoriju koji graniči s Italijom plaćaju u lirama.44 Tečaj za zamjenu valute na okupiranom teritoriju utvrđen je u omjeru: 100 dinara za 30 talijanskih lira. Okupator je odredio niži tečaj dinara u odnosu na liru kako bi oštetio hrvatsko i slovensko stanovništvo u okupiranim područjima. Detaljnije propise sadrži Proglas Ducea od 24. travnja 1941. Odredbe u predmetu mjenjačkih poslova i valute na teritorijima bivše Kraljevine Jugoslavije okupiranim po talijanskim oružanim snagama.45 Tečaj lire i dinara ostao je isti. Mjenjački su poslovi pridržani isključivo za talijansku državnu banku. Zabranjen je izvoz bez odobrenja nadležnog civilnog komesara, koji odlučuje diskrecijskim pravom, dok se umjetnički, arheološki i povijesni predmeti ne mogu izvoziti. Zabranjeno je iznošenje državnih obveznica, talijanskih, albanskih te jugoslavenskih novčanica, unošenje i iznošenje čekova, naloga za isplatu, itd., izraženih u talijanskoj, albanskoj i jugoslavenskoj valuti, strane valute i sredstava plaćanja, unošenje strane valute, obveznica osim putem pošta i banaka i sl. ustanova; iznošenje obveznica i dionica, osim uz odobrenje civilnog komesara. On uz saslušanje vojnih carinskih vlasti, naredbom o reguliranju malograničnog prometa može poništiti ove odredbe. Osoba koja napušta teritorij ili se vraća može nositi najviše 2.000 din. Ograničen je promet novca i vrijednosnih papira kako stanovništvo ne bi iznijelo dragocjenosti izvan okupiranog područja. Iznošenje umjetničkih, arheoloških i povijesnih predmeta zabranjeno je kako bi se oni sačuvali za Italiju. Ograničenja pri unošenju i iznošenju strane valute predviđa Vojni dekret od 25. travnja 1941. Odredbe za valutne odnose između teritorija talijanske države i teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije okupiranih po talijanskim vojnim snagama, te za unošenje vrijednosnih papira u Italiju.46 Kraljevskim dekretom od 11. lipnja 1941. dodatno je uređena Zamjena valute bivše Kraljevine Jugoslavije na područjima pripojenim Riječkoj provinciji ili koja su ušla u Gubernatorat Dalmacije.47 44 Bando del Duce del fascismo, primo maresciallo dell’Impero, comandante delle truppe operanti su tutte le fronti, 16 aprile 1941-XIX (in Gazz. uff., 17 aprile, n. 92) - Norme relative ai pagamenti da eseguirsi nel territorio Jugoslavo occupato. Ovdje se spominje jugoslavenski teritorij, jer Italija u trenutku donošenja Odredbi još nije priznala NDH. čl. 1. 45 Bando del Duce... 24. aprile 1941-XIX (in Gazz. uff., 25 aprile n. 98). - Disposizioni in materia di scambi e di valute nei territori dell’ex Regno di Jugoslavia occupati dalle forze armate Italiane. 46 Daljnja ograničenja u unošenju i iznošenju strane valute predviđena su D. m. 25. aprile 1941-XIX (in Gazz. uff., 26. aprile, n. 99) - Norme per i rapporti valutari fra il Territorio dello stato Italiano ed i territori dell’ex Regno di Jugoslavia occupati dalle forze armate italiane nonche per l’introduzione in Italia di titoli e valori. 47 R.D. 11 giugno 1941-XIX, N. 493 (in Gazz. uff., 17. giugno, n. 140). - Conversione della valuta dell’ex Regno di Jugoslavia dei Territori aggregati alla Provincia di Fiume o entrati a costituire il Governatorato della Dalmazia.


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

89

Lira je postala službeno sredstvo plaćanja. Novina je povoljniji tečaj dinara (38:100), ali nadzor nad zamjenom valute i vrijednosnih papira vrše talijanski organi, Banca d’Italia uz suglasnost Ministarstva financija. Ministarstvo financija određuje rok zamjene dinara, u zakonitom posjedu stanovništva područja, u lire te regulira rad komisija za rješavanje problema u svezi zamjene. Vrijednosni papiri izdani u Jugoslaviji od strane ili uz jamstvo države, kreditnih, javnih ili poljoprivrednih ustanova moraju se staviti u depozit kod kreditne ustanove, carinskog ili poreznog ureda. Odredbe koje se odnose na zamjenu između talijanske lire, albanskog franka i dinara na području bivše Kraljevine Jugoslavije okupiranom po talijanskim oružanim snagama, uvedene Proglasom Dučea 21. srpnja 1941.,48 potvrđuju dotadašnji tečaj lire i dinara. Kraljevskim dekretom od 15. ožujka 1943. proširena je Primjena obiteljskih dodataka na područjima pripojenim Riječkoj provinciji iz Kraljevskog dekreta od 21. prosinca 1942. s retroaktivnom primjenom od 1. kolovoza 1941.49 Postoje podaci da je talijanska vlast, osobito prefekt Testa, okoristila dinarima, te ih nakon prikupljanja nije uništavala, već je njima kupovala hranu od stanovništva anektiranih krajeva i u NDH.50 4. Zaključak Godine 1941. Grobnišćina je u Travanjskom ratu prvo okupirana od strane Kraljevine Italije, a nakon toga i anektirana 18. svibnja Rimskim ugovorima s NDH. U tom razdoblju došlo je do uvođenja okupacijskih organa vlasti koje uglavnom uslijed kratkoće trajanja okupacijskog razdoblja nisu donijele brojne pravne akte. No potpuno drugačije stanje nastaje nakon aneksije. Kraljevina Italija proširila je svoj pravni sustav, ali i donijela brojne pravne akte za anktirana područja. Te akte donosili su, kako središnji organi vlasti, tako i mjesni organi. Jednostranim istraživanjem propisa isključivo s njihove nomotehničke strane netko bi stekao dojam da je riječ o kvalitetno urađenim propisima sa stajališta pravne struke, ali time ne bi došli do cjelovitog zaključka. Tek ukoliko pogledamo svrhu donošenja propisa i cilj koji se htio ostvariti dobivamo potpunu sliku normativnih aktivnosti talijanske uprave. Namjera talijanskih vlasti bila je u prvom redu izmijeniti nacionalnu strukturu anektiranih područja pa i Grobnišćine dugotrajnim postupcima talijanizacije, poglavito u području školstva. Ove prostore trebalo je i gospodarski iscrpiti i uklopiti ih u fašističku ekonomiju, poglavito iskorištavanjem drvnog bogatsva. Surovim kaznenim mjerama trebalo je kazniti sve one koji su radili protiv 48 Bando del Duce del fascismo... 21. giugno 1941-XIX (in Gazz. uff., 25. giugno, n. 147). - Disposizioni concernenti il cambio fra lira italiana, franco albanese e dinaro nei territori dell’ex-Regno di Jugoslavia occupati dalle forze armate italiane. 49 Regio Decreto 15. marzo 1943. Applicazione degli assegni familiari nei territori aggregati alla provinca di Fiume. br. 1435/1943. 50 BUTOROVIĆ, Sušak i Rijeka, str. 58-59, prema KORLEVIĆ, Milivoj, Nekoliko dokumenata o spekulativnim privrednim makinacijama s dinarima rijekog prefekta Temistocla Testa u 1941. godini, Anali Jadranskog instituta, sv. III, 1961., str. 489.


90

Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

takve iredentističke politike, zastrašiti i odvratiti domaće pučanstvo od bilo kakvih pokušaja u tome smjeru. Možemo reći da je Kraljevina Italija donijela brojne pravne propise i sustavno radila na ostvarenju takve politike, ali većih rezultata nije bilo jer je ubrzo došlo do antifašističkog ustanka i protivljenja talijanskoj upravi. No talijanski pravni sustav ostavio je za sobom brojne zločinačke tragove prije nego što je došlo do vojne kapitulacije Kraljevine Italije 1943., ali ni tada se krvava drama nije okončala; slijedi razdoblje njemačke vojne okupacije 1943.-1945. u kojem je njemačka okupacijska vlast također donijela niz pravnih propisa kojima je namjeravala ostvariti svoje ciljeve. Tek je 1945. došlo do oslobođenja Grobnišćine, ali tada na vlast dolaze antifašisti, među kojima sve više dolazi do izražaja totalitaristička struja unutar vladajuće Komunističke partije Jugoslavije, što se može vidjeti iz niza pravnih propisa donijetih u razdoblju od 1945. godine.


Željko Bartulović: Grobnišćina i Talijanski pravni sustav

91

SAŽETAK

GROBNIŠĆINA I TALIJANSKI PRAVNI SUSTAV 1941.-1943. GODINE Grobnišćina je 11. travnja 1941. došla pod talijansku okupaciju, kao i veći dio Hrvatskog primorja. Razdoblje okupacije potrajalo je do sklapanja Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Tada je Italija anektirala Grobnišćinu i druga područja tzv. I. zone Ugovora. Tijekom svoje uprave, u doba okupacije i aneksije, talijanska je vlast donosila različite pravne propise kojima je regulirala različite društvene odnose. Razlikuju se propisi koje je donosila središnja državna vlast (kralj i Duce) i propisi koje su donosili mjesni organi vlasti u Riječkoj ili Kvarnerskoj provinciji (civilni komesar) u čijem je sastavu bila Grobnišćina. Propisi su obrađeni prema materiji koju reguliraju: a) temeljni propisi o proširenju talijanskog pravnog sustava; b) organizacija uprave i sudstava; c) kaznenopravne odredbe; d) građansko pravo – propisi o prometu nekretnina; e) carinski, porezni i monopolski propisi te f) propisi monetarne i financijske naravi. Ključne riječi: Grobnišćina, talijanski propisi, 1941.-1943. godina.

SUMMARY

THE GROBNIK AREA AND THE ITALIAN LEGAL SYSTEM, 1941-1943 On 11th April 1941, the Grobnik Area, together with Sušak and larger part of the Croatian littoral region, was occupied by Italy. The occupation lasted until the Rome Agreements between the Kingdom of Italy and the Independent State of Croatia (NDH) were concluded on 18th May 1941. At this point, Italy annexed the Grobnik Area and other areas defined as being part of Zone 1 by these Agreements. The Italian government introduced various regulations during the period of its rule, that is, during the period of occupation and annex, by which it regulated various social relations. Two types of regulations can be distinguished – those introduced by the central government (the King and the Duce) and those introduced by the local government in Rijeka or in the Kvarner Province (civilian commissar) which encompassed the Grobnik Area. The regulations are analysed in the following order based on the matter to which they refer: a) basic regulations on the expansion of Italian legal system; b) organization of administration and judicial system; c) criminal law regulations; d) civil law – regulations on property transactions; e) regulations on customs, tax and monopoly; and f) regulations on monetary and financial matters.


93

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

Mr. sc. Manon Giron

OSNOVNA ŠKOLA RATULJE (1945.-1963.) IZVOR ZA POVIJEST ŠKOLSTVA NA GROBNIŠĆINI*

UVOD Objavljivanjem prvog sveska “Grobničkog zbornika” 1988. godine započelo je sustavno proučavanje povijesti školstva na Grobnišćini. Godinu po godinu ugrađivali su istraživači kockicu po kockicu u mozaik koji će jednog dana predstavljati cjelinu: povijest školstva na Grobnišćini. Nalaze se iznova novi izvori, novi podatci o već objavljenim temama. Tako je i sa školstvom na predjelu Grobnišćine koje danas pokriva školsko područje Jelenje - Dražice. Što vrijeme više odmiče, izvori pomalo presušuju i stoga je potrebno govoriti o svemu što se može pronaći. Nema nevažnih podataka. Tako i o školi u Ratuljama.

I. U Narodnoj Republici Hrvatskoj, u kotaru Rijeka, radila je od 16. svibnja 1945. godine Osnovna škola Ratulje.1 Prva školska godina 1945./46. započela je sa 185 učenika i učiteljima Zvonimirom Ružićem i Marijom Gecan.2 Odlukom NOO Sušak šk. 1958./59. godine pretvorena je četverogodišnja osnovna škola Ratulje u područno odjeljenje Osmogodišnje škole Jelenje, što je i predviđao Zakon o osnovnim školama iz 1951. godine.3 Izgradnjom dviju novih zgrada u Jelenju i Dražicama 1971. godine, stavljena je školska zgrada u Ratuljama van uporabe. 4

* Zahvaljujem se gospođi Anici Cvijanović, ravnateljici Osnovne škole “Jelenje-Dražice” u Jelenju, što mi je omogućila pristup gradivu u školskoj pismohrani i iskazanom povjerenju te djelatnicima u školskoj zgradi u Jelenju, na suradnji. 1 Rajko Sobotinčić: Povijest školstva u MZ Jelenje, Dokumenti i sjećanja, Grobnik, 1990., str. 108.


94

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

II. Školu je svake školske godine jedanput ili dva puta pohodio inspektor o čijem se nalazu pisao zapisnik u posebnu bilježnicu Knjigu pregleda škole Ratulje, a u znak suglasnosti zapisnik su potpisivali učitelji u toj školi. Bilježnica5 je bila tvrdoukoričena sa crtovljem, presvučena papirom mramornog smeđeg uzorka s naljepnicom na tvrdoukoričenoj naslovnoj stranici, a na kojoj je bila naljepnica sa sljedećim tekstom: Ratulje 1953 14-XII 19536 Osnovna škola Ratulje Knjiga pregleda škole Od 1945. god...7 Na predlistu bilježnice na desnom je vrhu otisnut okrugli pečat ljubičaste boje s tekstom: NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA OSNOVNA ŠKOLA RATULJE kotar Rijeka a u sredini je grb Republike Hrvatske. Zapisnici o primopredaji škole upisani su u tvrdoukoričenu bilježnicu velikog formata koja je u unutarnjem dijelu propisno uvezana jamstvenikom.8 Urudžbeni zapisnik9 Narodne škole Ratulje vođen od 1. IX. 1956. do 1958. godine.10 Isto. Manon Giron: Osnovno školstvo na Grobnišćini u svjetlu zakonskih propisa (1945.-2000.), Grobnički zbornik, sv. 7, Rijeka, 2005., str. 83. 4 M. Giron: Osnovno školstvo na Grobnišćini, n. dj., str. 84. 5 Pismohrana Osnovne škole “Jelenje-Dražice”, Dražice, (dalje u tekstu: pismohrana OŠ “JelenjeDražice”). 6 Rukom dopisano plavom tintom na gornjem rubu naljepnice. 7 Rukom pisano, sivom tintom, na naljepnici koja je imala tiskani okvir, pravokutnog oblika, crvene i crne boje. 8 Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. 9 Tekst Urudžbeni zapisnik otisnut je plavim slovima na naljepnici pravokutnog oblika čiji su krajevi dvostruko obrubljeni. U donjem lijevom uglu stoji Obr. 14000 a, a u donjem desnom uglu “Školska knjiga” Zagreb. Na dvjema slobodnim crtama ispisano je nalivperom i plavom tintom u dva reda Narodne škole Ratulje a potom je dodano kao treći redak vođen od 1.IX.1956. do 58. Broj 58 dodan je naknadno. Uz desni 2 3


95

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

U Pismohrani Osnovne škole “Jelenje-Dražice” nalazi se i bilježnica sa Zapisnicima Nastavničkog zbora, koji su se vodili od rujna 1957. do lipnja 1962. godine. Iako se bilježnica sa zapisnicima vodi u pismohrani Škole pod Osnovnom školom Ratulje, zapisnike su pisali učitelji Osmogodišnje škole Jelenje i supotpisivao ih je ravnatelj škole. Iz vremena godine 1958. čuvaju se razni spisi koji se odnose na školu u Ratuljama, a o kojima će se govoriti dalje u tekstu. III. Iako na naljepnici koricama Knjige pregleda škole Ratulje stoji da je vođena od 1945. godine, prvi zapisnik zabilježen je tek u lipnju 1946. godine. 1946. U povodu prvog obilaska prosvjetne vlasti u osobi Josipa Ćikovića, pročelnika prosvjetnog odjela Kotara Sušak, 15. lipnja 1946. godine, sastavljen je prvi zapisnik. Škola je imala četiri razreda u tri odjeljenja pa su tako na školi radile tri učiteljice.11 Prvo je odjeljenje vodila nastavnica Anica Jakominić, sa završenim tečajem, činovnik IX. pol. grupe sa 12 mjeseci prakse, koja je radila u I. razredu sa 63 djece tek dva mjeseca. Nastavnica je u odjeljenju bila tek vrlo kratko vrijeme pa je imala poteškoća u nastavi uslijed slabog polaska i slabih zdravstveno-materijalnih prilika. Imajući u vidu da je nastavnica kursista12 i da je kratko vrijeme na radu, njen uspjeh i volja za rad potpuno su zadovoljavali. Manji nedostatci bili su metodičko-didaktičke prirode, rečeno je usmeno na sastanku ove sjednice. U drugom odjeljenju radila je nastavnica Nada Pezelj pom. učitelj s tadašnjom velikom maturom, činovnik pripravnik IX. pol. grupe na radu u školi od oslobođenja, a u istom odjeljenju radi pet mjeseci. Odjeljenje je imalo I. a i II. razred sa 70-ero djece. Njen uspjeh u radu potpuno zadovoljava. Radi predano i s voljom. U prvome rub naljepnice otisnut je pečat, ljubičastog otiska na kojem stoji: NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA, OSNOVNA ŠKOLA RATULJE kotar Rijeka. U sredini pečata je grb Republike Hrvatske. Naljepnica je naljepljena na tvrdo ukoričenu bilježnicu koja je presvučena papirom mramornog crnosivog uzorka. Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. 10 Ovaj urudžbeni zapisnik započet je vođenjem 1. IX. 1956. s rednim brojem 62./1956., Ratulje, 1.IX.1956. Upr. škole: Rubeša Josip. Ovaj je tekst napisan rukom, nalivperom i plavom tintom na desnom predlistu bilježnice. Ispod tekstadijelom preko vlastoručnog potpisa otisnut je pečat, ljubičastog otiska s tekstom uz obod NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA, OSNOVNA ŠKOLA RATULJE kotar Rijeka, a u sredini je grb Republike Hrvatske. Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. 11 Obilazak škole učinjen je na kraju školske 1945./46. godine pa se tako podatci, koji se navode u Knjizi pregleda škole Ratulje, odnose na tu školsku godinu. Prema ovome izvoru na školi su radile Ana Jakominić, Nada Pezelj i Valerija Pravdica, a ne Zvonimir Ružić, Marija Gecan uz spomenutu Nadu Pezelj, kako to navodi Rajko Sobotinčić u svome tekstu: Povijest školstva u MZ Jelenje, n. dj., str. 108. 12 Završila je učiteljski tečaj.


96

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

razredu polučen je mnogo bolji uspjeh nego u drugom razredu. Pored dobrih strana, koje su izbijale, u radu ima i izvjesnih nedostataka u vezi s pisanjem ćirilskih slova, a zatim i njenog subjektivnog postupka prema djeci. Treće je odjeljenje vodila Valerija Pravdica, pom. učiteljica sa završena tri razreda učiteljske škole, činovnik pripravnik IX. pol. grupe, a na dužnosti u tom odjeljenju dva mjeseca. Uspjeh potpuno zadovoljava. Imala je u svom radu dobrih strana, kao predanost u radu i izvjesni dobri postupci u pojedinim predmetima. Subjektivna manjkavost rečena joj je usmeno. Sa četvrtim razredom polučen je mnogo bolji uspjeh, nego s trećim razredom. U odjeljenju je bio III. i IV. razred sa 55-ero djece. Upravu škole vodila je Nada Pezelj. U sva tri odjeljenja disciplina je bila uzorna. Može se zaključiti da je polazak škole dosta neredovit u sva tri odjeljenja, a naročito u I. i II. razredu. Inspektor nije bio zadovoljan čistoćom kao ni zdravstveno-materijalnim prilikama koje je ocijenio sa “nisu najbolje”, a uzrok tomu bila su popaljena sela (Brnelići, Lubarska, Jelenje). Roditeljski sastanci su se održavali, ali je sa strane roditelja pokazivano izvjesno nerazumijevanje prema njima. Stoga je nastavnicama preporučeno da putem mjesnih organizacija tumače njihovu važnost. Pionirska organizacija je postojala, ali nije bila na visini na kojoj bi trebala biti. Postojao je i Prosvjetni aktiv, ali bez veće poduzetnosti prema školi i svim potrebama koje se opažaju u školi i izvan nje. Učiteljice su bile povezane s mjesnim organizacijama i pokazivale aktivnost i izvan škole. Školska zgrada sa svojim prostorijama odgovara, ali su potrebni izvjesni popravci. Školski zahodi nisu odgovarali higijenskim uvjetima. Većina knjiga je uređena, jedino se postavlja dužnost da se uredi knjiga inventara. 1947. Dana 14. siječnja 1947. posjetio je Josip Ćiković, pročelnik Prosvjetnog odsjeka Kotara narodnog odbora Sušak, Osnovnu školu u Ratuljama i pri pregledu ustanovio je sljedeće: Osnovna škola ima tri odjeljenja sa četiri razreda i 187-ero djece, u kojoj službuju Nada Pezelj, koja je bila i upraviteljica škole, i Miljenka Pilaš, završena učenica pedagoškog tečaja. Odjeljenje i razredi bili su podijeljeni ovako: Nada Pezelj imala je dva odjeljenja i to s I. i II. razredom, a Miljenka Pilaš imala je treće odjeljenje i to s III. i IV. razredom. Nastava se izvodila poludnevno. I. razred je brojio 50 učenika, od toga tada prisutnih 38. Pri nastavnom radu je bilo uspjeha. Preporučilo se obratiti pažnju na krasopis. U školi je postojala pionirska organizacija. Polazak je zadovoljavao. Kod učenika je primijećen svrab. Učiteljice su dobile zadatak da u zajednici sa mjesnim organizacijama urede školski vrt, kao i školsko dvorište. Upraviteljica je dobila zadatak, da uredi sve administrativne knjige. Dana 13. VI. 1947. ponovno je pregledan rad Osnovne škole Ratulje od strane Josipa Ćikovića i ustanovljeno je da prvo odjeljenje s I. razredom vodi Nada Pezelj, koja


M. Giron: Osnovna škola Ratulje

97

je i upraviteljica škole, i II. odjeljenje s II. razredom. Uspjeh u I. i II razredu, koji su pregledani, ima svojih vidnih rezultata i ophođenje s djecom kao i postupak potpuno odgovara. Djeca su živahna i aktivna, a disciplina u razredu je dobra. Za nastavnicu Pezelj treba pripomenuti da je tijekom mjesec i po dana sama vodila sva tri odjeljenja sa ukupno 197 djece. Postojale su i zidne novine. Čistoća djece se popravila, ali je bila potrebna stalna kontrola. Treće je odjeljenje vodila Miljenka Pilaš sa III. i IV. razredom. Nastavnica je u radu početnica sa završenim pedagoškim tečajem, s nastupom dužnosti u novembru 1946. godine. Gledajući uspjeh, može se ustanoviti da on potpuno zadovoljava i da nastavnica pokazuje dobre predispozicije za razvitak te da se snašla u radu, ako se uzme u obzir starije razrede. Četvrti razred polučio je bolji uspjeh nego treći razred. U školi postoje Zidne novine u vezi s petogodišnjim planom, s kojim su se djeca upoznala, a što se vidjelo iz ispitivanja. Polazak u školu zadovoljava, ali ima izvjestan broj djece koja nikako ne idu u školu. Pionirska organizacija je djelovala u vrlo malom opsegu i prepuštena je nastavnicima te nema trsenja od strane omladinskih organizacija. Priredba je održana 8. lipnja 1947. Miljenka Pilaš vodila je u Podkilavcu omladinski tečaj, a Nada Pezelj u Jelenju. Administracija je bila u redu, a pripominje se da se Spomenica prepiše u čisto do kraja školske godine. Tijekom godine održavali su se roditeljski sastanci. Roditeljski sastanci održavali su se tijekom školske godine. Dana 10. studenoga 1947. godine školu je prvi put posjetio Vinko Bujan13, prosvjetni inspektor, izaslanik K.N.O-a.14 Školska je zgrada za vrijeme školskih praznika potpuno uređena i popravljena troškom od cca 80.000 dinara, tako da je mogla potpuno zadovoljiti tadašnje potrebe. Škola je bila opskrbljena i drvima, iako u premaloj količini, 10m³. U školi su službovali učiteljski supruzi Danica15 i Božidar Glažar16, koji su stupili na dužnost početkom ove školske 1947./48. godine, te Pezelj Nada. U prvom razredu nastavu je izvodila Danica Glažar. U vrijeme obilaska prosvjetnog savjetnika Bujana učenici su svladavali početno piso-čitanje. Analiza riječi provedena je posve dobro i djeca sa sigurnošću primjećuju pojedine glasove i od njih sintezom stvaraju riječi, zaključuje Bujan. U prethodnom tjednu učiteljica je Učitelj Vinko Bujan, prosvjetni savjetnik, kasnije upravitelj Centralne škole učenika u privredi u Rijeci. Kotarski narodni odbor. 15 Danica Glažar rođena je 23. studenoga 1920. u Osijeku. Imala je položene sve ispite za I. godinu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U Ratuljama je radila od 1947. do 1953. godine kada je otišla u Rijeku, u Đački dom Podmurvice kao odgajatelj, a potom u Osnovnu školu “Turnić”, gdje je radila od 1954. do 1977. godine, nakon čega je otišla u mirovinu. 16 Božidar Glažar rođen je 19. prosinca 1911. godine u Rijeci, umro je 25. prosinca 1990. Završio je Učiteljsku školu u Kastvu. U Ratuljama je radio od 1947. do 1953. godine, a potom u Rijeci kao upravitelj Đačkog doma na Podmurvicama. U mirovinu otišao 1973. godine. 13

14


98

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

prešla na obradu slova i dotad je obradila tri vokala: i, u, o. Iz računske se nastave vidi da su učenici na temelju primijenjenih zadataka dobro svladali pribrajanja u krugu brojeva do 10, dočim bi rastvaranje trebalo usavršiti. Učenici odgovaraju suvislo u punim rečenicama, dječja dikcija je dobra, pa i rječnik djece je dosta bogat, što se može pripisati savjesnoj nastavi. Krasopis u novim pisankama nije bio osobit, a jedan je od jakih razloga taj što su djeca kod kuće u mnogo slučajeva vježbala u pisankama različitog crtovlja pa i na pločicama. U drugom i četvrtom razredu obučavao je upravitelj škole Božidar Glažar. Kod samog pregleda više se zadržavao sa četvrtim razredom nego s drugim. Iz kratkog pregleda u drugom razredu moglo se uočiti, da je učitelj naučio djecu promatrati pojave oko sebe i da ih znadu opisati. Za vrijeme dok se radilo sa drugim razredom, četvrti je razred opisivao današnji tmuran i maglovit dan. Stil je četvrtog razreda dosta dobar i ne griješe mnogo u pravopisu. U računskoj nastavi u četvrtom razredu obrađivalo se množenje dvocifrenim množiteljem. Tehnika množenja i logički proces kod toga djeci je bio jasan a dekadski sustav brojeva razumljiv. Tu i tamo trebalo bi ga usavršiti, drži savjetnik Bujan. Budući da je geografska karta dosta nejasna i nepregledna i djeca se teško u njoj orijentiraju, bilo bi potrebno svaki obrađeni kraj prikazati kratkim crtežem, kako bi djeci građa bila bliža i pristupačnija. Povijesnu građu iz naše bliže povijesti učitelj nastoji povezati s događajima iz našeg današnjeg zbivanja, jer samo na taj način povijest može razvijati patriotska čuvstva i osjećaj ponosa na svoju nacionalnu pripadnost. U trećem razredu obučavala je Nada Pezelj. Djeca u ovom razredu čitaju i novo ćirilićno štivo, koje još nisu čitali, razmjerno dosta dobro, a i jezikom se služe dobro - i usmeno i pismeno. Učiteljica je nastojala prirodnine promatrati tamo gdje se one nalaze i gdje one niču, pa jedino tako može od te nastave biti stvarne koristi. Djeca su se upoznala sa svim vrstama zemlje koje ima kod nas, promatrala su slojeve zemlje vani i analizirala pojedine vrste u školi, što je došlo do manifestacije prigodom ispitivanja djece. Napravljena je dobra priprema i za prijelaz na zemljopisnu nastavu, promatranjem reljefa Ratulja i okolice. Bilo bi potrebno nabaviti plastični prikaz okolice, pa bi tada geografski pojmovi bili jasniji, a prijelaz na kartu lakši i sigurniji. Risanke su imali svi razredi, ali bi trebalo odmah uvesti i školske pismene zadaće. Ako nema propisanih pisanaka, mogu se uvesti obične. Roditeljski sastanci se održavaju, ali je odaziv osrednji.


99

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

1948. Prosvjetni instruktor Bujan posjetio je već u prvoj polovici 1948. godine u dva navrata školu u Ratuljama: 20. travnja i 9. lipnja. Saznajemo da učiteljica Danica Glažar i ovo polugodište radi u I. razredu. Od 39 polaznika njih devet bili su ponovci. Sva djeca, osim četvero, čitaju posve dobro, osim što malo paze na interpunkciju. Kod pisanja po diktatu omjer je nešto slabiji. Vidi se, međutim, da je učiteljica ulagala u rad dosta truda, jer sva djeca znaju osnovna gramatička pravila, a velik dio djece i piše dosta lijepo. Svladane su sve računske operacije i dani su pojmovi brojeva do 100, a u krugu brojeva do 20, provođene su sve četiri računske operacije. Sama školska soba je ugodna i iskićena ukusnim i originalnim parolama. U IV. razredu je obučavao Božidar Glažar. Za vrijeme ispitivanja povijesti učitelj je letimično prošao jedan dio naše povijesti. Djeca su svuda reagirala pravilno, historijski događaji i zbivanja promatrana su kao uzrok i posljedica, a vidi se da se i suvremena zbivanja (prilike u Grčkoj i Italiji) u nastavi iskorišćuju. Od zemljopisne nastave zadržavalo se najviše na Vojvodini. Djeca su po karti promatrala životne uvjete u ovoj pokrajini, njezine prometne veze, kulturne prilike i slično. Nije se zaboravilo ni na nacionalnu mješavinu toga kraja, kao i karakteristike koje su je izazvale. Djeca su okretno izračunavala udaljenost od Novog Sada od Rijeke i slično. Sve su računske operacije svladane u cijelosti, djeci su posve jasne, brojne veličine u razlomcima, a dijele i sa višecifrenim djeliteljem jer to nije propisano (samo sa dvije cifre). Neka djeca koja neredovito polaze školu, radi se o djeci pastira; ćirilicu čitaju dosta slabo, a i pismeni slobodni sastavak, koji se radio tijekom sata, slabiji je. Inače, ovaj razred je dobar i djeca su aktivna. I drugi je razred, koji obučava isti učitelj, dobar. Djeca čitaju oba pisma dosta okretno, razgovori u vezi s promatranjem obližnje okolice teku glatko i suvislo, a ne zapinje se ni u računu. U III. razredu obučavala je učiteljica Nada Pezelj. Djeca su ovog razreda vesela i razgovorljiva. Na geografskoj karti snalaze se vrlo dobro, i sve su discipline savladane. I ovaj je razred kao i ostali s ukusom uređen, a usto je učiteljica nabavila i razno kamenje ovoga kraja. Izleti su se priređivali dosta često i od njih se u nastavi vidjelo dosta koristi. Vinko Bujan je ponovno posjetio Osnovnu školu u Ratuljama 10. prosinca 1948. godine. Do 1. listopada 1948. godine radila su na ovoj školi tri učiteljska lica, a od 1. listopada nadalje, škola je ostala samo na dvojici; učiteljskom bračnom paru Glažar Boži i Glažar Danici. Oboje učitelja rade sa po dva odjeljenja, uz minimalni plan i program. Danica Glažar obučavala je u I. i II. Razredu, a Božo Glažar i dalje u III. i IV. razredu. Za nekoliko dana trebala se otvoriti škola u Jelenju, kamo je trebalo otići oko 60 djece, pa je i obuka trebala biti lakša.


100

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

Pod satom zemljopisa u IV. razredu učitelj je prema programu ispitivao planinske sustave u našoj domovini. Nastojao je prikazati djeci bogatstva pojedinog planinskog sistema i eksploataciju rudokopa. Prigodom promatranja granica naše države, došlo je do izražaja da učitelj u nastavi koristi dnevne događaje. Djeci je poznata borba grčkog naroda za slobodu, okupacija Trsta od strane Angloamerikanaca i slično. Pod satima prirodopisa propitivano je znanje o kukcima. Građa je podana u dovoljnom opsegu, naročito ako se uvaži činjenica da ovaj razred brojio 58 djece i da se nastava održavala samo poludnevno. Školskih zadaća napisano je dovoljno, ali nisu sve ispravljene budući da su bilježnice kasno stigle, pa su se zadaće naknadno u njih prepisivale. U prvome razredu učiteljica Danica Glažar obrađivala je slovo “p”. Nakon kratkog uvoda istaknuta je rečenica “Pionir Pero piše pjesmu”, koju su djeca analizirala. Analiza i ove, a i drugih rečenica i riječi tekla je glatko. Nastavu je otežavalo i to, što nije bilo propisanih bilježnica za ovaj razred. Učiteljica je imala vrlo lijepu vlastitu kombiniranu početnicu, s prikladnim slikama i aktualnim stihovima uz svako slovo. Zidne novine u III. i IV. razredu su zastarjele, pa bi ih trebalo što prije izmijeniti. Polazak škole bio je redovit, nepolaznika nije bilo. Razredna administracija vodila se uredno, a učitelj Glažar dnevne priprave posljednjih dana nije ispisao. Preporučilo se da se u I. razredu ne žuri sa slovima, jer su djeca dosta teško čitala dotad obrađena slova i većina ih je čitala tako da su prethodno morala pročitati slova pojedinih riječi. Učiteljica je obrađivala građu po redovnom planu, a radila je u dva odjeljenja. 1949. Novi prosvjetni savjetnik Kotarskog narodnog odbora, Ivo Rubeša, iznio je svoja zapažanja 24. svibnja 1949. godine, a nakon obavljenog svoga prvog pregleda rada u Osnovnoj školi Ratulje. Bio je mišljenja da, iako je školska zgrada starijeg datuma, temeljitijim bi se popravkom mogla osposobiti kao jedna pristojna zgrada. Učionice su zračne i svijetle. Namještaja ima za tri učionice i isti je vrlo dobar. Sa prosvjetnim aktivom trebalo bi već tada raspraviti pitanje krečenja i o najpotrebnijim sitnim popravcima. Polazak škole je 100%-an, i vrlo redovit. Učenici su čisti, uredni, pažljivi, disciplina je dobra, a nastavnici nastoje da djeca poprime što više kulturnih navika. U samom nastavnom radu u toku te školske godine nije bilo objektivnih poteškoća, a subjektivne ne postoje. Učiteljica Danica Glažar radila je sa dva odeljenja (I. i II. razred) a Glažar Božo također sa dva (III. i IV. razred). I jedan i drugi nastavnik u rad su ulagali maksimum truda, koristili su svoje opće i stručno znanje, a to se vidjelo iz slijedećeg: čitanje u I. razredu bilo je pravilno,


M. Giron: Osnovna škola Ratulje

101

a do kraja te školske godine sistematskim uvježbavanjem moglo se sasvim uvježbati tehnika čitanja; pisanje je bilo pravilno, a učiteljica Glažar bila je uporna u traženju pravilnog pisanja pojedinih slova. Dikcija naučenih pjesmica bila je dobra. Računska nastava metodski se pravilno izvodila, očigledna nastava koristila se dovoljno, a računske apstrakcije konkretiziralo se pomoću konkretnih brojki. Uspjeh u ovoj nastavi naročito se ističe, a uspjeh u ovom i ostalim predmetima mora se tražiti u savjesnom i brižljivom pripremanju za rad. Božo Glažar obrađivao je za vrijeme pregleda rada račun, zemljopis i hrvatski jezik. Zadatke iz pravila trojnog učenici su radili sa pravilnim rasuđivanjem. Osnovne računske operacije bile su dobro svladane. Pojam o decimalnim brojevima učenicima je bio sasvim jasan. Snalaženje na zemljopisnoj karti učenici umjesno koriste. Privredno stanje susjednih država pravilno je obrađeno i dovoljno je povezano s našom današnjicom. Čitanje do kraja školske godine uz nešto više vježbanja, može biti potpuno estetsko. Pismeni sastavci po svojoj tematici odgovarali su IV. razredu osnovne škole. Crtanje po modelu dovoljno se njegovalo i posvećivala mu se puna pažnja. Odgojna strana u radu ovog odjeljenja bila je na visini, a isto tako i kvaliteta same nastave. Pred nastavnike ove škole nisu bili postavljeni specijalni zadatci, nego im se preporučilo da produže s radom, kao i dosada, a u vezi s prethodnim zapažanjima. Prosvjetni instruktor Rubeša izvršio je 16. novembra 1949. ponovni pregled Osnovne škole Ratulje i ustanovio je slijedeće: Materijalno stanje škole, učenika i učitelja. Učionice i hodnici okrečeni su za vrijeme prošlog školskog raspusta. Čistoća u samoj zgradi je na visini. Poželjno bi bilo, da se u vezi takmičenja, koje traje do 31. I. 1950. uredi i školsko dvorište, a osobito ulaz do školske zgrade. Ogrijevom je škola snabdjevena, a snabdjevena je i ostalim najnužnijim potrebama. Svi su učenici bili snabdjeveni knjigama i dovoljnim brojem pisanaka, a za ovo je imao zasluga upravitelj škole, jer se za to mnogo založio. Učenici su, općenito uzevši, bili dobro obuveni i obučeni. Zdravstveno stanje djece bilo je dobro. U prva četiri razreda polazak škole je 100% i vrlo redovit, s malo opravdanih izostanaka, a u V. razredu ima dva nepolaznika, koje treba na svaki način pridobiti za polazak škole. Učitelji su stanovali u školskom stanu, koji je dosta udoban, samo vlažan. I te školske godine u školi su radili Božo i Danica Glažar. Od 6. studenog Danica Glažar bila je u bolnici pa je zamjenu u njenom odjeljenju vršio Božo Glažar. Planovi za I. kvartal bili su na vrijeme izrađeni. Kontrola rada vršila se redovito, samo je bilo potrebno, u kvartalne planove unijeti i primjedbe o izvršenju gradiva po planu i izvan plana. Planovi za ovaj kvartal onih razreda s kojima radi Božo Glažar uglavnom su izrađeni. Gradivo je pravilno raspoređeno, ali se preporučuje, da se više pažnje obrati na odgojne ciljeve, koji proizlaze iz same nastave, kao i na pomoćna sredstva, koja će se upotrijebiti u samom radu. Za vrijeme pregleda rada obrađivalo se gradivo iz hrvatskog, prirodopisa, računa, crtanja i pjevanja.


102

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

Čitanje u IV. razredu tehničko je dobro, ali je potrebno da učitelj Glažar bude uporan u traženju lijepog, pravilnog čitanja, koje bi se u kratkom roku razvilo u logičko i estetsko čitanje. Pismeni sastavi bili su dobri i po sadržaju i po obliku. Preporučilo se, da sastavi budu što više produktivnog, a manje reproduktivnog sadržaja. U I. razredu trebalo je paziti što više na pravilno slivanje glasova. Prirodopis se pravilno obrađivao. Gradivo se povezivalo s tadašnjim društvenim, privrednim i političkim prilikama, što je bilo sasvim ispravno. Parolu, koja je u učionici, a koja je u vezi sa tadašnjim političkim zbivanjem učenici su pravilno i s razumijevanjem analizirali. Iz računa u IV. razredu obrađivano je uvježbavanje pismenog računanja s dvoznamenkastim brojem. Razne varijacije pismenog množenja učenicima su jasne. Disciplina je u školi bila vrlo dobra. Ponašanje učenika bilo je primjerno. Drugarstvo kod samih pionira i pionirki vrlo dobro. Pjevanju i crtanju učitelj Glažar pridavao je važnost, koju prema programu i imaju. 1951. Prošla je jedna cijela školska godina i pred njen kraj školu su 4. VI. 1951. godine obišli članovi prosvjetnog savjeta Vlasta Žunić, upraviteljica osnovne škole u Čavlima, i Božo Polić, prosvjetni instruktor iz Rijeke. Učiteljica Danica Glažar radila je još uvijek u I. i II. razredu. Učenici se dobro izražavaju i primjećuje se da je obrađeno gradivo svojina učenika. Čitanje u I. razredu prilično je dobro (čitaju). Vlasta Žunić, koja je pregledala rad u II. razredu, primjećuje da je čitanje dosta slabo kako tehnički tako i logično. Isti nedostatak primjećuje se i u pismenim radovima, ali se primjećuje da je nastavnica uložila mnogo truda jer su posljednji školski radovi daleko bolji od prvih. Kod njih se primjećuje da je pravilno uočavala dječje nedostatke i otklanjala ih. Primjećuje se da je sastav ovog razreda dosta slab. Pismeni radovi su vrlo dobri. Račun u oba razreda pravilno je obrađivan i postignut je dobar uspjeh. Učenici s razumijevanjem rješavaju računske zadatke i pravilno barataju njima, te se njima dobro služe. U III. i IV. razredu radi drug Božo Glažar. Na satu hrvatskoga jezika i računa prisustvovala je Vlasta Žunić. Gramatika u III. i IV. razredu je vrlo dobra, obrađena je u potpunosti i učenici vladaju gradivom. Iako je nastavnik nastojao gramatička pravila primijeniti u praksi, izražavanju učenika kod oba nastavnika treba posvetiti više pažnje. Račun (aritmetika i geometrija) je vrlo dobro obrađen i utvrđen. Pregled ostalih predmeta izvršio je Božo Polić. Nastavno gradivo iz predmeta historija, naročito u III. razredu, obrađivano je vrlo dobro. Gradivo je potpuno usvojeno, a pravilno ga je koristio za razvijanje patriotizma kod učenika. Povijesne događaje prepričavaju u povezanosti i pravilno ih tumače. Naročito je dobro obrađena povijest u III. razredu i osposobio je učenike za daljnji rad na povijesti, onako kako predviđa plan i program toga predmeta. Isto je stanje i u nastavi zemljopisa. Učenici s razumijevanjem čitaju zemljopisnu kartu i snalaze se na njoj. Na ispitivanju zemljopisa


103

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

povezivao je i gradivo prirodopisa, za koji se također primjećuje da je dobro obrađen i utvrđen. U V. razredu nastava je predmetna17 a izvode je oba nastavnika - Božo i Danica Glažar. Božo Glažar predaje prirodne nauke, historiju i račun, Danica Glažar hrvatski i njemački jezik. Gradivo hrvatskog jezika obrađeno je u potpunosti te utvrđeno. Učenici kao cjelina u potpunosti vladaju gradivom nastavnog programa osim dvojice-trojice đaka koji su neredoviti polaznici. Upotrebom pravilne metode u njemačkom je jeziku postignut lijep uspjeh. Da je metodski postupak bio pravilan, vidi se u njihov interesu kao i njihovim odgovorima. U nastavi prirodopisa ostale su za obradu još jedino praživotinje, te će nastavnici ostati dovoljno vremena da gradivo sistematski prijeđe i prikaže učenicima evoluciju života. U historiji je postignut zadovoljavajući uspjeh. Gradivo je završeno, a učenici njime u potpunosti vladaju. Pismeni radovi u svim razredima pisani su u dovoljnom broju. Tematika zadaća dobro je i pravilno odabrana. Problem usmenog izražavanja iznijet u nastavi hrvatskog jezika, primjećuje se i ovdje, ali su mu nastavnici posvetili dovoljno pažnje. Škola je uredna i čista ali iziskuje veći popravak. Djeca su također čista i uredna. Na školi je osnovana Pionirska organizacija, ali je radila jedino zalaganjem nastavnika, a ne savjeta odreda. 1952. Završni pregled rada na školi za šk. 1951./52. god. obavio je inspektor Božo Polić dana 28. svibnja 1952. godine. Iznova se zaključuje da od početka šk. god. na školi radi Božo Glažar (III. i IV. r.) i Danica Glažar (I. i II. r.). a u V. i VI. razredu18 oba nastavnika izvode predmetnu nastavu. Rad u školi odvijao se bez prekida, ali pod otežanim prilikama jer je Danica Glažar bila na duljem bolovanju (80 dana) a nastavu je kroz to vrijeme sa svim razredima izvodio Božo Glažar. Materijalnih poteškoća nije bilo. Škola je vrlo čista i uredna, ali bi tijekom cijelih školskih praznika trebalo vršiti manje popravke. Početna stvarna nastava I. i II. razreda, gdje radi Danica Glažar, pravilno je i u potpunosti obrađena. Učenicima su jasni pojmovi predmeta i pojave okoline te su kroz ovo osposobljeni i za stvaranje pravilnih zaključaka. Iako je sastav ovog odjeljenja, osobito u II. razredu, dosta slab, i u obradbi materinjeg jezika postigla je dobar uspjeh. Tehnika čitanja dobra je, kao i ulaženje u sadržaj pročitanog tj. logična strana čitanja. 17 Šk. godine 1950./51. dolazi do transformacije četverorazrednih u šesterorazredne osnovne škole. Tako je ovdje otvoreno odjeljenje petog razreda. O tome više M. Giron: Osnovno školstvo na Grobnišćini u svjetlu zakonskih propisa (1945.-2000.), Grobnički zbornik sv. 7., Rijeka, 2005., str. 82. 18 Isto.


104

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

Pismenih radova napisan je odgovarajući broj. Naslovi pismenih radova pravilno su birani. Inspektor Polić bio je mišljenja da bi i ubuduće, osim sadržaja trebalo više pažnje posvetiti dječjeg pismenog izražavanja. Pismeni radovi sadržajno su preširoki. Domaćim pismenim radovima posvećivala je nastavnica Glažar odgovarajuću pažnju, što se vidi po davanju tema i kontroli istih. Božo Glažar radi u III. i IV. razredu. Gradivo zemljopisa vrlo je lijepo obrađeno. U radu s kartom koristio je više karata, kako po veličini tako i po namjeni, te se učenici na njima vrlo lijepo snalaze. Odgovori učenika u ovom predmetu, kako po sadržaju tako i sa stilske strane potpuno zadovoljavaju. Provodeći u tom predmetu princip zornosti, kao i unošenje u njega uspjehe današnje izgradnje naše zemlje u idejno odgojnom radu, postigao je dobar uspjeh. Isti je slučaj i u nastavi povijesti. Gradivo prirodnih nauka povezano i uslovljeno podavao je sa nastavom zemljopisa, te je učenicima u ovom predmetu gradivo potpuno izložio, a s njihove je strane u potpunosti usvojeno. Polić je preporučio nastavniku, kako bi mu uspjeh bio što potpuniji, da putem postavljanja pitanja privikava i osposobljava učenike za što potpunije i samostalnije davanje odgovora. Ovim putem više će moći i kontrolirati, kako i u kojoj mjeri učenici su shvatili gradivo. Pismenim radovima učenika posvetio je dobru pažnju i iskoristio je svoje iskustvo te je postigao vrlo dobar uspjeh. Pismenih radova ima dosta. Možda je još više pažnje trebalo posvetiti tehnici pisanja, tim više što krasopisni rad jednog učenika, obzirom na tehniku pisanja nije u skladu s tehnikom koju učenik nije pokazao u ostalim radovima. Ovakav uspjeh imenovani su mogli postići zahvaljujući dobrom pedagoškom iskustvu, savjesnosti u radu i redovitim pripremama za rad u školi. U mlađim razredima gradivo je uglavnom obrađeno. Nastavnici su, uslijed opširnosti programa i poteškoća pod kojima se nastava izvodila, gradivo obradili u dovoljnoj mjeri. Gradivom historije učenici vrlo lijepo vladaju. U prirodnim naukama, trebat će do konca školske godine utvrditi gradivo iz onog dijela programa, koje će učenici do kraja šk. god. najviše koristiti u kasnijem životu u praktičnim djelatnostima. U nastavi materinskog jezika trebat će posvetiti više pažnje estetskoj strani čitanja. 1953. Dana 15. siječnja 1953. g. pregled škole je izvršio novi prosvjetni inspektor Marko Marošević, te ustanovio da škola ima četiri odjeljenja i to: prvo odjeljenje čine učenici prvog i drugog razreda, kojeg vodi Danica Glažar, drugo odjeljenje učenici trećeg i četvrtog razreda kojega vodi Božo Glažar, dok predmetnu nastavu pomenuti učitelji izvode u čistim odjeljenjima petog i šestog razreda.19 Bračni par Glažar ostao je raditi na školi sve do školske 1953./54. godine. Sljedeće 1954./55. šk. godine na školi radi samo jedan učitelj, Blanka Mohorovičić, koja je vodila kombinirana odjeljenja od prvog do četvrtog razreda. No, kako te 1954. godine školu nije pohodio školski inspektor, nemamo o tome njegovu zabilješku. R. Sobotinčić: Povijest školstva u MZ Jelenje, n. dj., str. 108. 19


M. Giron: Osnovna škola Ratulje

105

Godišnji rasporedi nastavnog gradiva za svih šest razreda20 savjesno su i uredno napravljeni te je gradivo, predviđeno u njima, na vrijeme i sa uspjehom obrađeno. Dnevnici rada, kao i ostala administracija, vodi se uredno.- Polazak djece je dobar. Kao i u ovima mjestima, odnosno selima ovoga kraja, primjećuje se vrlo loše naglašavanje na zadnjem slogu, naročito kod učenika drugog razreda i u tome pravcu treba mnogo djelovati da se to ispravi. U višim razredima se to više ne primjećuje. Treba posvetiti mnogo pažnje urednosti domaćih zadataka. Obrađeno gradivo potpuno je usvojeno. Djeca naročito dobro vladaju povijesnom građom (učenici petog razreda). Vidi se da učitelji ove škole ulažu mnogo volje i ljubavi u svoj rad. Inspektor Marošević ponovio je kontrolni pregled škole 4. VI. 1953. godine i zaključio sljedeće: I. i II. razred čine jedno odjelenje, kojeg je tokom cijele školske godine obučavala Danica Glažar, učiteljica. III. i IV. razred također čine jedno odjelenje, kojega je u ovoj godini vodio Božo Glažar, učitelj. V. razred čini jedno, a VI. razr. drugo odjeljenje. U oba ova razreda nastava se izvodi predmetno i to: Božo Glažar predaje u V. i VI. razr. zemljopis, povijest, prirodu i tjelesno vježbanje, kao i pjevanje. Danica Glažar predaje u V. i VI. razr. hrvatski jezik, matematiku, crtanje i ručni rad. Osim toga, Božo Glažar predaje u ovim razredima i moralni odgoj. I. i II razred: Gradivo predviđeno godišnjim rasporedom nastavne građe preduzeto je i djeca vladaju sa istim. Čitanje u I. i II. odvija se bez poteškoća i slijedeće godine potrebno je ispravljati naglasak. Djeca vrlo lijepo znaju ispripovijedati pročitano štivo. Tom prilikom služe se kratkim i jasnim rečenicama, čemu je nastavnica posvetila punu pažnju. Početna stvarna nastava obrađena je pravilno i potpuna je svojina djece. Gradivo iz računa dobro je obrađeno sa djecom. Sve računske operacije u oba razreda rješavaju se bez poteškoća i sa razumijevanjem. Sistem mjera utvrđen je. U budućem radu nastojati da djeca prilikom odgovora, odgovaraju punim rečenicama. U oba ova razreda djeca i sadržajno i estetski vrlo lijepo pišu. Iz svega naprijed navedenog vidi se, da je Danica Glažar postigla u ovoj školskoj godini potpuni uspjeh u svome radu u ovome odjeljenju. III i IV. razred: Gradivo u obadva razreda je obrađeno. Čitanje se odvija glatko, no potrebno je i ovdje stalnim radom iskorjenjivati pogrešni naglasak prilikom čitanja. Gramatika je u oba ova razreda vrlo lijepo obrađena i djeca poznaju ne samo gram. pravila, nego ih znaju i primijeniti. Računske operacije djeca vrlo dobro poznaju, i ne da poznaju tehniku istih, nego i sadržaj. Geometrijske zadatke također rješavaju sa lakoćom i razumijevanjem.- U nastavi zemljopisa lijepo i sa mnogo rutine povezuje gradivo zemljopisa sa gradivom iz povijesti, naročito iz naše nedavne prošlosti. I sa ostalim predmetima djeca vrlo lijepo vladaju, a naročito sa gradivom povijesti.

20

Vidjeti bilješku broj 17.


106

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

Božo Glažar učitelj ovoga odjeljenja uložio je tokom ove godine mnogo truda u svoj rad i radi toga je u istom postigao puni uspjeh. U višim razredima gradivo je također savladano. Čitanju u V. razredu treba sljedeće godine posvetiti veću pažnju. Pregledom školskih bilježnica konstatovao sam, da je napisano dovoljno školskih zadaća, da su iste čiste i uredne. Teme istih dobro su izabrane. U starijim razredima IV. V i VI. posvetiti više pažnje dječijem rukopisu. Razredna i školska administracija vodi se uredno i na vrijeme. Školska zgrada je čista i uredna. 1955. Školu je 10. listopada 1955. godine posjetio prosvjetni inspektor Božo Polić. Na školi su radili učitelj Josip Rubeša i učiteljica Marija Rubeša. Oba su učitelja premještena na ovu školu početkom ove godine. Škola je počela vremenski točno. Sva su djeca bila opskrbljena knjigama, bilježnicama i drugim potrebnim školskim priborom. Polazak učenika bio je redovit. Učiteljica Marija Rubeša radila je s I. i II. razredom. Nastavno gradivo planirala je na vrijeme i vodila točno evidenciju obrađenog gradiva. Ulagala je mnogo pažnje i dovoljno stručnog znanja da nastavni postupak bude pedagoški pravilan. Učitelj Josip Rubeša vodio je III. i IV. razred. U planiranju gradiva bilo je potrebno izvršiti izmjene u smislu ranije datih uputstava kako bi se i na ovaj način u obradi gradiva što više mogla provoditi zornost, koja do tada nije bila dovoljno zastupljena. U obradi gradiva predmeta “Poznavanje prirode” potrebno je više provoditi dulja promatranja i bilježiti rezultate istih. 1956. Školska 1955./56. godina imala je ponovno jedan posjet u svrhu nadzora. Novi prosvjetni referent Karlo Glazer posjetio je Narodnu četverogodišnju školu Ratulje 4. lipnja 1956. Saznajemo da u škola ima dva odjeljenja u kojima rade: u I. i II. razredu Marija Rubeša; upisano je bilo 32 učenika; a u III. i IV. razredu Josip Rubeša, upisano 18 učenika. Oba su nastavnika radila u svojim razredima cijelu školsku godinu. Školsku zgradu je potrebno temeljito popraviti. Obuka se održavala u jednoj manjoj prizemnoj prostoriji, jer su obje učionice na prvom katu neupotrebljive; pao je strop, krov je prokišnjavao. U budžetu za 1956. godinu predviđena su novčana sredstva za te popravke. Tijekom godine uređen je školski vrt, nabavljen je i alat. U grupama (dramskoj, recitatorskoj i pjevačkoj) je obuhvaćeno 32 djece. U svim razredima obrađeno je nastavno gradivo, utvrđeno i usvojeno od strane učenika. Od djece se tražilo, da odgovaraju u potpunim rečenicama. Pročitano štivo slobodno su prepričavali i dovodili u vezu sa svojim doživljajima. Dosta se pažnje posvećivalo pismenim radnjama i pravilnom govoru. Djeca s lakoćom rješavaju


107

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

računske zadatke. U I. razredu obrađena je matematika po novoj koncepciji. Oba su nastavnika nekoliko puta prisustvovali sastancima u Rijeci, na kojim su date upute za rad u pojedinim razredima. Redovno su pratili stručnu štampu. U selu ne postoji stalna knjižnica nego samo pokretna, jer nema prostorije. Prosvjetni referent Karlo Glazer obavio je još jedan instruktivni pregled Narodne četverogodišnje škole u Ratuljama na dan 8. prosinca 1956. god. Ove nove školske godine 1956./57. u školi su radili u I. i II. razredu Marija Rubeša, a u III. i IV. razredu Josip Rubeša, koji je od 14. rujna do 14. studenoga 1956. bio na vojnoj vježbi, a u razredu ga je zamjenjivao Marijan Pravdica, učitelj iz Jelenja. U školskoj zgradi ima dovoljno prostora. Do kraja 1956. godine zgrada je trebala biti temeljito popravljena. Uz školu je postojao vrt i dvorište. Trebalo je srediti inventar namještaja i učila, a i knjižnicu. Prema budžetskim mogućnostima planiralo se do kraja 1956. god. nabaviti neka učila. U I. i II. razredu nastavno je gradivo obrađeno i utvrđeno, a u III. i IV. razredu nije pređeno planirano gradivo radi odsutnosti učitelja. Dane su upute kako će se zaostatak nadoknaditi. Oba su se učitelja redovito pripravljala za nastavu i o tome radila bilješke. U nastavi bi trebalo više upotrebljavati nastavna sredstva. Dovoljno pažnje se posvećivalo usmenom i pismenom izražavanju učenika. U školi će se opet moći odvijati normalan rad kada se završe popravci. Nakon toga treba zgradu treba temeljito očistiti i podove namazati uljem. Nabavljeno je 8m³ drva za potrebe škole.21 1957. U lipnju 1957. godine Narodnu četverogodišnju školu u Ratuljama ponovno je obišao Karlo Glazer, službenik Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Rijeka. Na temelju pregleda ustanovio je slijedeće: 1.) Materijalno stanje škole je zadovoljavalo. Školska zgrada bila je u dobrom stanju i uredna. Izvršeni su veći popravci na krovu, a i u unutrašnjosti same zgrade. Namještenja i učila bilo je u dovoljnoj mjeri. 2.) Od početka školske godine učitelji rade u 2 odjeljenja i to: Marija Rubeša sa 30 učenika u I. i II. razredu i Josip Rubeša sa 27 učenika u III. i IV. razredu. Tijekom godine nije bilo prekida u nastavi. Nastavno gradivo pravilno je planirano u razredima. Nastava sviju predmeta odvijala se pravilno. Učenici su logično ulazili u rješavanje računskih zadataka. Dječjem izražavanju posvećivalo se dosta pažnje. Rad učitelja ove škole potpuno zadovoljava. 3.) I te godine preko 30 učenika radilo je u diletantskoj, recitatorskoj i pjevačkoj grupi. Trebalo bi uznastojati da se nađu pogodne prostorije za čitaonicu i knjižnicu za odrasle.

21

Izvor: Urudžbeni Zapisnik Narodne škole Ratulje, Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”.


108

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

4.) Upravu škole vodio je Josip Rubeša. Sve administrativne knjige vodio je u redu. 5.) Školski odbor je izabran prije kratkog vremena. Roditeljski sastanci održavali su se redovito. 1958. Dana 10. lipnja 1958. posjetili su i pregledali školu u Ratuljama kotarski prosvjetni inspektor Ivo Flajšman i Velimir Radetić, upravitelj Centralne osmogodišnje škole u Jelenju.22 Obuka se vršila u jednoj učionici poludnevno, tako da je III. i IV. razred polazio prije podne, a I. i II. poslije podne. Ova zgrada nije oskudijevala u prostoru, jer su postojale još dvije učionice, koje je trebalo osposobiti za slijedeću školsku godinu kako bi se moglo smjestiti odjeljenja Osmogodišnje škole Jelenje. Ova škola posjeduje krasan školski vrt gdje su se vršila promatranja i pokusi. Pored toga, učitelj se bavi pčelarstvom, pa je i u tome uspio pobuditi interes kod djece. Školski odbor se povremeno sastajao i rješavao mnoga pitanja kako materijalne naravi, tako i odgojna, nepohađanje škole, a i sve probleme prosvjete u selu. U I. i II. razredu s 25 učenika vodila je nastavu učiteljica Marija Rubeša. To je vrijedna i sposobna nastavnica koja je uspjela lijepo obraditi nastavno gradivo. Djeca su joj vrlo aktivna u iznošenju preduzete građe, a izražavala su se u potpunim rečenicama. U nastavi se služila i ekskurzijama gdje su učenici promatrali pojave i promjene u prirodi. U I. razredu je pismenost potpuno svladana i učenici dobro pišu po diktatu, a isto tako i svi dobro čitaju. U II. razredu je tehnika čitanja vrlo dobro svladana. U oba se razreda osobito posvećuje pažnja pismenim sastavcima, što se očituje na dobroj pismenosti učenika. Ilustracije su također uspjele, a ručni rad je u vezi s nastavom. Marija Rubeša svojim je radom zaslužila odličan uspjeh. Josip Rubeša radio je u III. i IV. razredu s 30 učenika. U oba razreda je upoznavanje prirode i društva bilo vrlo dobro obrađeno. Učenici se lijepo izražavaju iznoseći građu, koju su dobro usvojili. Pismenosti se pridaje dosta vremena. Pismeni sastavci su vrlo dobri, a i tematika odgovara učenicima tog uzrasta. I računske su operacije temeljito obrađene i učenici u oba razreda dobro računaju. Ilustracije učenika su također lijepe i uspjele. U oba se razreda izrađuju nastavna sredstva, a i učitelji imaju nekoliko lijepih nastavnih sredstava, koje su sami izradili.

22 U Zapisnicima nastavničkog zbora pohranjenima u pismohrani OŠ “Jelenje-Dražice” stoji u zapisniku za sjednicu održanu 5. rujna 1957. godine: “Sastanku su prisustvovali načelnik drug Ferlin, drug Flajšman, te svi prosvjetni radnici ove škole, škole Ratulje, Rječine i Podhuma.”, što praktički znači da je administrativni akt uslijedio nakon već ostvarenog pripajanja. Tako saznajemo iz istih zapisnika da su učenici te školske godine išli na izlet u Rijeku i Postojnu.


M. Giron: Osnovna škola Ratulje

109

Josip Rubeša čitao je pedagošku štampu, a u radu se služio dnevnom štampom, što mu je nastavu činilo aktualnom. I upravu škole je vodio dobro. U ovoj godini postigao je odličan uspjeh. Među sačuvanim spisima čuva se i objava, dokument koji se koristio za ostvarivanje povlastice prilikom grupnih i učeničkih putovanja. Ovu objavu23 potpisao je i potvrdio upravitelj Narodne škole Ratulje, Josip Rubeša, za kolektivno putovanje učenika ove škole na parobrodu uz povlaštenu vožnju uz 75% na osnovu čl. 24 BPT sv. I. Za vođu puta određuje se učitelj Rubeša Josip s kojim putuje 17 učenika i 1 nastavnik kao pratilac. Ekskurzija putuje: u polasku od Rijeke do Opatije u povratku od Opatije do Rijeke Poimenični popis učenika i nastavnika: 1. Rubeša Josip nastavnik 2. Rubeša Marija “ 3. Rešetić Dragutin učenik 4. Zakarija Veljko “ 5. Maršanić Marijan “ 6. Juretić Ljubo “ 7. Juretić Dragica “ 8. Juretić Ružica “ 9. Kovačić Ranko “ 10. Juretić Ada “ 11. Maršanić Branko “ 12. Kukuljan Radovan “ 13. Zakarija Radenka “ 14. Mladenić Marija “ 15. Juretić Marica “ 16. Juretić Dragica “ Tijekom drugog polugodišta školske 1957./58. godine vršili su se upisi u I. razred osnovne škole za školsku 1958./59. godinu i to od 1. do 6. travnja. Školski obveznici bila su djeca rođena 1951. godine, kao i ona koja su bila rođena do 21. ožujka 1952. godine.24 Započela je briga o učenicima u sve većem i bržem saobraćaju, pa se tako naložilo, pored ostalih, i Narodnoj četverogodišnjoj školi Ratulje da upozna učenike sa saobraćajnim propisima.25 Dana 30. VIII. 1958. stiglo je od NOO Sušak Odsjeka za prosvjetu Rješenje o Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Dopis br. 30/58. Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Dopis Narodno odbora općine Sušak, Odsjeka za prosvjetu, od 27. ožujka 1958., br. 05-1613/1-1958., u potpisu Ante Ferlin, šef odsjeka. 25 Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Dopis Odsjeka za prosvjetu Narodnog odbora općine Sušak, br. 052083/1-1958. 0d 2. lipnja 1958. U potpisu Ante Ferlin, šef odsjeka. 23

24


110

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

pretvaranju narodnih četverogodišnjih škola u odjeljenja narodnih osmogodišnjih škola.26 Dopis je bio upućen 28. srpnja 1958. godine i uz spomenuto Rješenje u privitku, upozoravao je na to da “bivši upravitelji škola: Rječina, Podhum, Ratulje, Grobnik, Orehovica, Pašac, Kostrena I Kostrena II i Draga, od 1. VIII o. g. ne mogu trošiti budžet škola, jer im tada prestaje naredbodavno pravo, već će se morati za svaku nabavku ili uslugu obratiti svojoj centralnoj školi na koju je prenijeto naredbodavno pravo. Isto tako skreće se pažnja navedenim školama, da se ovom Odsjeku najdalje do 5. IX. o.g. dostave svi računi, za koje je naredba za ispletu izvršena do 1. VIII. 1958. god.” 27 Tekst ovog vrlo važnog Rješenja glasio je u cijelosti ovako:28 RJEŠENJE O pretvaranju narodnih četverogodišnjih škola u odjeljenja narodnih osmogodišnjih škola. 1. Narodne četverogodišnje škole: Podhum, Ratulje, Rječina, Grobnik, Draga, Pašac, Orehovica, Kostrena I i Kostrena II. ukidaju se kao samostalne ustanove i pretvaraju se u odjeljenja narodnih osmogodišnjih škola, i to: a. Narodne četvrogodišnje škole: Podhum, Ratulje i Rječina u odjeljenja Narodne osmogodišnje škole Jelenje. b. Narodna četvrogodišnja škola Grobnik u odjeljenja Narodne osmogodišnje škole Čavle. c. Narodne četvrogodišnje škole: Pašac i Orehovica u odjeljenja Narodne osmogodišnje škole Centar. d. Narodna četvrogodišnja škola Draga u odjeljenja Narodne osmogodišnje škole Bobijevo. e. Narodne četverogodišnje škole: Kostrena I. i Kostrena II. u odjeljenja Narodne osmogodišnje škole Pećine. 2. Analogno točki prvoj rješenja razrješavaju se dužnosti dosadašnji upravitelji škola koje gube status samostalnih ustanova. 3. Proračuni (budžetska sredstva) ukinutih škola za 1958. god. ostaju na snazi, s tim što se s ovim rješenjem naredbodavno pravo i manipulacija sa sredstvima prenosi na upravitelje odnosnih osmogodišnjih škola.

Izvor: Urudžbeni Zapisnik Narodne škole Ratulje, Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Dopis NOO Sušak, Odsjek za prosvjetu, broj: 05-3267/1-58. od 28. VII. 1958. god. 28 Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Škola Ratulje dobila je Prijepis u zagljavlju kojeg je stajalo: “NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA, KOTAR RIJEKA, NARODNI ODBOR OPĆINE SUŠAK,Broj: 05-3267/-58, Rijeka, 23. VII. 1958. god.” a u preambuli Rješenja ovako: “Na temelju člana 29. stava 3 i 6 Općeg zakona o upravljanju školama (Sl. list br. 11/55. god.) člana 62 točke 1 i 13 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nadležnostima Narodnih odbora općina i kotara (Sl. list br. 52/57) i prijedloga Savjeta za školstvo, Narodni odbor općine Sušak na sjednicama Općinskog vijeća i Vijeća proizvođača od 23. VII. 1958. donosi:. . . “, dalje vidjeti kao u tekstu. 26 27


M. Giron: Osnovna škola Ratulje

111

4. Pitanje društvenog upravljanja u odjeljenjima pod točkom 1 ovog rješenja regulirati će se posebnom odlukom. 5. Za provođenje ovog rješenja obavezuje se Savjet za školstvo i Odsjek za prosvjetu i kulturu ovog Narodnog odbora. 6. Ovo rješenje stupa na snagu 1. VIII. 1958. god. a ima se objaviti u Službenom vjesniku Kotara Rijeka. Podpredsjednik: Marač Leopold v.r. Da je ovaj prijepis vijeran originalu potvrđuje i ovjerava Opći odsjek Narodnog odbora općine Sušak. Šef Općeg odsjeka: Josip Valković”29 Prema izvješću upravitelja Osnovne škole “Jelenje” Velimira Radetića iz siječnja 1959. godine Odlukom NOO Sušak šk. 1958./59. godine Četverogodišnja osnovna škola Ratulje uključena je u sastav Osmogodišnje škole Jelenje.30 Dana 15. listopada 1960. izvršena je primopredaja31 škole i inventara u školi Ratulje, a na temelju rješenja NOO Sušak, broj 06-15/28-1960. od 3. listopada 1960. u prostorijama novog rukovodioca Marije Rubeša i razriješenog dosadašnjeg rukovodioca odjeljenja Josipa Rubeše. Predaja zgrade i ostalih nekretnina, izvršena je prema glavnoj knjizi inventara, redoslijedom, kako su u njoj uvedene. Ostali pokretni inventar škole, kao i učila, predani su, odnosno primljeni onako, kako su bili uvedeni u glavnu knjigu inventara u cijelosti. Nastavnička i učenička knjižnica predane su prema inventaru knjižnice u cijelosti. Od službenih knjiga, koje škola vodi, predane su: Glavna knjiga inventara, Inventar knjižnice, Glavni imenik, Urudžbeni zapisnik, Knjiga primopredajnih zapisnika, kao i knjige koje ova odjeljenja, sada, samostalno ne vode, tj. Dnevnik nabavaka, Knjiga usluga, Knjiga potrošnog materijala. Predana je i Spomenica škole kao i školska administracija od 1955./56., do dana primopredaje, za vrijeme kada je Josip Rubeša bio rukovodilac ovih odjeljenja. Dolazi i 20. rujna 1963. godine kada se na temelju razrješenja dosadašnjeg rukovodioca odjeljenja u školi Ratulje i rješenja o postavljenju novog rukovodioca Milke Petrović izvršila primopredaja škole i inventara. Predaja je izvršena sljedećim redom: 1. Predaja zgrade i ostalih nekretnina izvršena je prema glavnoj knjizi inventara redosljedom kako su u njoj uvedene. 2. Ostali pokretni inventar škole, kao i učila predani su odnosno primljeni onako kako su uvedeni u njoj.

Tekst se donosi u izvornom obliku, sa svim pogreškama u pisanju i kucanju. Vidjeti bilješku broj 3. 31 Izvor: Zapisnici o primopredaji škole, Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. 29

30


112

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

3. Nastavnička i učenička knjižnica predani su prema inventaru knjižnice u cijelosti. 4. Od službenih knjiga, koje škola vodi predane su: Glavni imenik, Urudžbeni zapisnik, knjiga primopredajnih zapisnika, kao i knjige koje ovo odjeljenje samostalno ne vode, tj. Dnevnik nabavaka, knjiga usluga, knjiga potrošnog materijala. Predana je i Spomenica škole, kao i ostala školska administracija za vrijeme koje je Marija Rubeša bila rukovodilac ovog odjeljenja. -oOoIako je ovime iscrpljena postojeća građa koja se odnosi na osnovnu školu u Ratuljama, u zapisnicima nastavničkog zbora Osmogodišnje škole Jelenje32 mogu se naći podaci koji se odnose na školu u Ratuljama za period od 5. rujna 1957. do 29.svibnja 1962. godine. Poradi boljeg razumijevanja prethodnog teksta te cjelovitosti istog, dodat će se kao dopuna podaci i iz ovog drugog izvora. 1958. Godine 1958. prišlo se osnivanju školskog odbora za školu u Ratuljama. Njegovo osnivanje bilo je u skladu sa Zakonom o narodnim školama iz 1951. godine.33 Školski odbor škole u Ratuljama trebao je imati pet članova, dodatno predstavnika Narodnog odbora općine Sušak i po dužnosti upravitelja kao člana. Od strane NOO Sušak imenovana je u školski odbor Meri Kukuljan, domaćica iz Lubarske.34 No, sve je ostalo na razmatranju, da bi se isti konstituirao i da bi se prva sjednica školskog odbora Ratulje održala 15. lipnja 1959. u školi Jelenje. Sastav školskog odbora bio je ovaj: Rempešić Tomislav, predsjednik, Rubeša Josip, tajnik, Burul Milan, član, Kukuljan Mera, član, Valić Stanka, član. Tvrdo ukoričena bilježnica, uzorak zelenog mramora. Na prednjoj korici je naljepnica koja na rubu ima trostruki rub plavo-crvene-plave boje. Na naljepnici ljubičastom tintom Zapisnici nastavničkog zbora, a dodano kemijskom olovkom 05.09.1957 do 29.05.1962. U desnom donjem uglu otisak pečata, ljubičast, nečitak, ali je za zaključiti da se radi o uobičajenom pečatu iz tog vremena. 33 Čl. 11. i čl. 85.-87. Zakona o narodnim školama, Narodne novine, God. VII (CXIII.), 13. prosinca 1951., broj 71., str. 174. i 178. 34 Pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”. Dopis Odsjeka za prosvjetu NOO Sušak, broj: 05-3266/1-58. od 28. VII. 1958. godine glasio je “NARODNOJ ČETVEROGODIŠNJOJ ŠKOLI RATULJE. Dostavlja vam se izvadak Odluke Narodnog odbora općine Sušak o brojnom stanju vašeg školskog odbora i načinu izbora pojedinih njegovih članova. Školski odbor Ratulje brojit će 7 članova s upraviteljem, od kojih: 1 člana imenuje NOO Sušak, 3 člana bira zbor birača izborne jedinice Lubarska, 2 člana bira zbor birača izborne jedinice Lukeži i upravitelj škole. Sa strane NOO sušak imenovan je u vaš školski odbor 1. Kukuljan Meri - domaćica 32


113

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

U zapisniku sjednice nastavničkog zbora škole Jelenje i područnih škola održane 1. IX. 1958. saznajemo da u Ratuljama i dalje rade: u I. i II. razredu Rubeša Meri i u III. i IV. razredu Rubeša Josip, te da u okviru slobodnih aktivnosti djeluju pjevačka, dramska i baletna sekcija. 1959. Za I. polugodište školske godine 1958./59. održana je redovita sjednica kojoj su prisustvovali nastavnici Osmogodišnje škole Jelenje i pomoćnih škola. Obzirom da se govorilo o uspjehu učenika saznajemo njihovo brojno stanje (ukupno 54) u Ratuljama i uspjeh: I. razred Ratulje: 16 učenika: 9 odličnih, 1 vrlo dobar, 3 dobra, 1 dovoljan, 2 nedovoljna. Pokušano je posebno raditi sa slabijima, ali nije pokazan napredak. Pokazuje se nemar roditelja. Ima nade do kraja za jednog nedovoljnog učenika da prođe. II. razred Ratulje: 11 učenika: 4 odlična, 2 vrlo dobra, 4 dobra, 1 dovoljan, 1 nedovoljan. III. razred Ratulje: 12 učenika: 6 odličnih, 2 vrlo dobra, 4 dobra. Problema u tom razredu nema, osim jednog učenika, defektnog u govoru, pa slabo piše. Program svladan. IV. razred Ratulje: 15 učenika: 4 odlična, 6 vrlo dobrih, 5 dobrih. Na sjednici Nastavničkog zbora održane 22. lipnja 1959. godine razmatralo se o otvaranju dva peta razreda u školi u Jelenju. Jedan je trebao raditi prije podne, a drugi poslije podne. U petom razredu, koji bi radio prije podne bila bi obuhvaćena djeca udaljenih sela; Pothuma i Rečine, a u razredu koji bi radio poslije podne đaci Jelenja, Ratulja, Lukeža. Na I. sjednici Nastavničkog vijeća za školsku godinu 1959./60.godinu izvršen je raspored nastavnika, predmeta i odjeljenja. Uslijed nedostatka prostora, jedno odjeljenje V. razreda trebalo je biti otvoreno u Ratuljama i obuhvatiti bivše učenike područnih škola: Trnovice, Ratulja, Jelenja i, eventualno, Malih Dražica, što je trebalo ovisiti o broju djece. U područnoj školi Ratulje rade u kombinaciji I.-II. razreda – Rubeša Marija i kombinaciji III.-IV. razreda – Rubeša Josip. Iz zapisnika druge sjednice Nastavničkog zbora, održane 2. listopada 1959. saznajemo da je bilo govora o školskoj kuhinji koja je 1. listopada započela s radom. U Ratuljama je također trebao biti uveden topli obrok, kojeg do sada nije bilo. Mjesečna cijena je 250 Din. Do povišenja od 50 din (lani je bilo 200) došlo je zato što se trebala

iz Lubarske. Ostali odbornici bit će izabrani na zboru birača, koji će se održati u toku rujna mjeseca o.g. Šef odsjeka: Ante Ferlin.” U otisku pečata može se pročitati: NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA, KOTAR RIJEKA, NARODNI ODBOR OPĆINE SUŠAK.


114

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

popraviti ishrana (dodati med, salamu..) Od tih 250 dinara, 175 se traži za hranu, a ostalih 75 Din se troši na plaćanje drva i kuharice. Razrednici pojedinih razreda i rukovodioci odjeljenja trebali su do srijede 11. studenoga 1959. dostaviti upravitelju škole popis onih učenika, koji bi se besplatno hranili. Uoči Novogodišnjih praznika održana je, 18. prosinca 1959. u Osmogodišnjoj školi Jelenje, sjednica na kojoj se govorilo o proslavi Dana dječje radosti. Učenici škole u Ratuljama, njih 15, trebalo je posjetiti tvornicu likera «Učka». Sve škole dobile su sa strane privrednih poduzeća novogodišnje darove u novcu. Za isti novac kupilo se za školu ono što je istoj bilo najpotrebnije. Škola Ratulje dobila je 40 000 dinara od čega će nabaviti fiskulturni rekviziti, knjige, slike. U Rijeci je izlazio časopis “Galeb” koji je trebalo propagirati. Za sve škole bio je naručen izvjestan broj lista: za školu Ratulje 30 primjeraka. 1960. Općinsko Društvo “Naša djeca” organiziralo je jednodnevni izlet na Platak u tijeku zimskih praznika. Predviđeno je da bi iz škole Ratulje uputili jedno dijete. Sjednica Nastavničkog vijeća Osnovne škole Jelenje i područnih škola održana je 20. travnja 1960. Tijekom analize uspjeha učenika po razredima na kraju III. tromjesečja saznajemo da u Ratuljama školu pohađa 52 učenika koji su pokazali ovaj uspjeh: I. razred: 16 učenika. Na kraju polugodišta bila su trojica problematični. Sada nakon trećeg kvartala i oni su svladali gradivo. II. razred: 14 učenika. Većina učenika zadovoljava osim dvoje lijenčina. III. razred: 10 učenika. Većina učenika zadovoljava osim 2 loša učenika IV. razred: 12 učenika. U razredu nema problema. Sa sjednice uoči nove školske godine održane dana 30. kolovoza 1960. g. saznajemo da u područnoj školi Ratulje rade u kombinaciji I.-II. razreda – Rubeša Meri i kombinaciji III.-IV. razreda – Stanković Nada. Dok se nastavnica Stanković Nada nalazila na bolovanju, zamjenjivao ju je u III. i IV. r. u Ratuljama Rubeša Josip. Rubeša Josip je u Osmogodišnjoj školi u Jelenju predavao tehnički odgoj i fiziku. 1961. Dana 17. ožujka 1961. održana je sjednica na kojoj se raspravljalo o učeničkoj školskoj zadruzi u kojoj bi trebalo izvršiti izvjesnu reorganizaciju. U vrtu pokraj škole u Ratuljama zasadit će se i luk. Već su se počele čistiti voćke u Gospodskom selu i u Ratuljama.


115

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

SAŽETAK

OSNOVNA ŠKOLA RATULJE (1945.-1963.) IZVOR ZA POVIJEST ŠKOLSTVA NA GROBNIŠĆINI

Odlukom NOO Sušak šk. 1958./59. godine pretvorena je četverogodišnja osnovna škola Ratulje u područna odjeljenja Osmogodišnje škole Jelenje, što je i predviđao Zakon o osnovnim školama iz 1951. godine. Potom, Rješenjem o Osnovnoj školi “Jelenje” u Jelenju kao samostalnoj društvenoj ustanovi koja ima svojstvo pravne osobe sa sjedištem u Jelenju, škola u Ratuljama postaje područno odjeljenje. Izgradnjom dviju novih zgrada u Jelenju i Dražicama 1971. godine, stavljena je školska zgrada u Ratuljama izvan uporabe. Autorica je svoj rad realizirala uvidom u izvornu građu o školi u Ratuljama koja je pohranjena u pismohrani Osnovne škole “Jelenje-Dražice”: u Knjigu pregleda škole Ratulje, u Urudžbeni zapisnik Narodne škole Ratulje, u Zapisnike o primopredaji škole Ratulje i Zapisnika nastavničkog zbora Narodne osmogodišnje škole Jelenje. Knjiga pregleda škole Ratulje obuhvaća razdoblje od 1945. godine do 1958. godine te predstavlja najopsežniji izvor proučavanje povijesti rada ove škole. Urudžbeni zapisnik, vođen od 1956. do 1958. godine, opsegom je mnogo manji, ali i iz njega saznajemo neke vrijedne podatke o tome razdoblju. Zapisnici o primopredaji škole sadrže dva zapisnika i to iz 1960. i 1963. godine; prvi između dotadašnjeg rukovodioca odjeljenja Josipa Rubeše i novog Marije Rubeše, a drugi između Marije Rubeše i Milke Petrović. Zapisnici nastavničkog zbora vođeni su za cjelokupnu školu Jelenje a datiraju od 1957. do 1962. godine i obuhvaćaju sastanke Nastavničkog zbora Narodne osmogodišnje škole Jelenje i područnih škola: Ratulje, Podhum, Rječina. Iako se u ovom izvoru djelovanje škole u Ratuljama spominje u kontekstu rada ostalih škola, ono upotpunjuje stvaranje cjelovite slike o ovoj grobničkoj školi.


116

M. Giron: Osnovna škola Ratulje

SUMMARY

RATULJE ELEMENTARY SCHOOL (1945-1963) – A SOURCE FOR THE HISTORY OF EDUCATION IN THE GROBNIK AREA

In accordance with the Elementary School Act of 1951, the Ratulje Four-Year Elementary School was turned into a district department of the Jelenje Eight-Year Elementary School in the school-year 1958/’59, by the decision of the NOO Sušak. Then, with the Decision on ‘Jelenje Elementary School’ in Jelenje, by which it became an independent institution with all the rights of a legal entity, the school in Ratulje became its branch school. When two new school buildings were built in Jelenje and Dražica in 1971, the old school building in Ratulje was abandoned. The author bases her paper on the original documents on the Ratulje school, which are kept in the archives of the ‘Jelenje-Dražica’ Elementary School: the Inspection Book of the Ratulje School, the Register Book of the People’s School Ratulje (Narodna Škola Ratulje), Records of the Handover and Acceptance of the Ratulje School and Records of the Teachers’ Assembly of the Jelenje People’s Eight-Year Elementary School (Narodna osmogodišnja škola Jelenje). The Inspection Book of the Ratulje School covers the period between 1945 and 1958, and it is the richest source of information on the history of this school. The Register Book (1956-1958) is significantly shorter, but contains some valuable information on the period it covers. Records of the Handover and Acceptance of the School contain two records – from 1960 and 1963. The former is about Josip Rubeša handing the school over to Marija Rubeša, and the latter about Marija Rubeša handing the school over to Milka Petrović. The Records of the Teachers’ Assembly were kept for the entire Jelenje School and cover the period between 1957 and 1962. They include minutes of the meetings of the Teachers’ Assembly of the Jelenje People’s Eight-Year Elementary School and its branch schools: Ratulje, Podhum and Rječina. Although this source mentions the Ratulje School in the context of the work of all these schools, it helps us create a more complete image of this Grobnik school.


Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

117

Dr. sc. Željko Bartulović

GROBNIŠĆINA I IZBORI 1945. - 1947. GODINE

1. Grobnišćina nakon oslobođenja 1945. godine Neposredno po oslobođenju Grobnišćine 1945. pored Narodnog Odbora funkcije vlasti vrše i ustanove Jugoslavenske armije (JA) kao nositelji vojne vlasti na ratnom području. Na čelu Komande grada Sušaka nalazio se kapetan Ivan Milošević, a njegov zamjenik i politički komesar je poručnik Ivan Blažević.1 Vojno zapovjedništvo JA ukinuto je 12. srpnja 1945.2 Područje Grobnišćine nalazilo se u samostalnom Okružnom Narodnooslobodilačkom odboru (NOO-u) za Hrvatsko primorje u neposrednoj nadležnosti vlade Federalne Hrvatske u kotaru Sušak.3 Okružna narodna skupština 17. veljače 1946. donosi zaključak o preimenovanju u Primorsko-goranski okrug, jer u okrug ulaze kotari Delnice, Čabar i Fužine.4 Zakon o izborima Narodnih odbora određuje da je u izbornoj jedinici u kojoj se vrši izbor samo jednog odbornika izabran onaj kandidat koji je dobio relativnu većinu glasova.5 U izbornoj jedinici gdje se izbori vrše po kandidatskim listama s više kandidata izborni rezultat utvrđuje se prema proporcionalnom sistemu. Broj glasova koji je dobila svaka lista dijeli se brojem od jedan na više, onoliko koliko treba Primorski vjesnik br. 149, 12. svibnja 1945. “Proslava dana pobjede na Sušaku”. Tom prigodom govorio je poručnik Blažević. Primorski vjesnik br. 148, 7. svibnja 1945. “Oduševljene manifestacije na Rijeci i Sušaku povodom oslobođenja Rijeke”. Vojni zapovjednik grada Rijeke bio je major Kargačin. Primorski vjesnik br. 165, 24. lipnja 1945. “Komanda Grada Sušaka poziv” potpisan je zapovjednik kapetan Milošević. 2 Primorski vjesnik br. 174, 15. srpnja 1945. “Građani i građanke grada Sušaka”. 3 SIROTKOVIĆ, Hodimir, Organizacija narodne vlasti u Hrvatskoj u vrijeme konačnog oslobođenja zemlje u proljeće 1945. godine, u Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, str. 235-237. Ostali kotari su: Kraljevica, Crikvenica, Novi Vinodolski, Senj, Krk, Rab, Pag, Cres-Lošinj. 4 Primorski vjesnik br. 266, 20. veljače 1946. “Izvanredno zasjedanje Okružne narodne skupštine za Hrvatsko primorje”. Istodobno su spojeni kotari Crikvenica i Novi te Fužine i Delnice u dva nova upravna kotara. Ravna Gora i Sušica pripojene su kotaru Delnice. 5 Npr. ako se bira 6 odbornika a istaknute su 4 liste. Prema rezultatima uzima se u obzir 6 najvećih količnika. Liste br. I., II. i III. dobivaju po dva odbornika, a lista br. IV nema ni jedan količnik među 6 najvećih pa će ostati bez odbornika. 1


118

Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

izabrati odbornika, pa se uzimaju redom u obzir najveći količnici svake pojedine liste. Pojedine liste mogu se povezivati, pa se rezultat uzima kao zbir, a između njih se odbornička mjesta dijele razmjerno polučenom rezultatu. Kako je u praksi bilo nemoguće kandidirati drugu listu osim one Narodne fronte (NF), to druge stranke nisu mogle izaći na izbore. Izborna utrka s “jednim konjem” nije ostavljala mjesta dvojbi tko će pobijediti. Prigodom predlaganja kandidata dobro se pazilo da kandidat slijedi političku liniju NF i njene vodeće snage – Komunističke partije (KP). Prvi izbori, za Ustavotvornu skupštinu 11. studenoga 1945. bili su opredjeljenje za antifašističku listu, a svaki slijedeći predstavljali su filter iz kojeg su ispadali kandidati koji nisu odgovorali radikalnom političkom smjeru.

zbir / 1 rezultat/2 rezultat/3

I. lista II. lista III. lista IV. lista 866 628 324 136 433 314 162 68 144 104 54 22

2. Izbori za JNOF 17. svibnja 1945. godine Kako bi se pokazalo da se na čelu Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) ne nalaze samo članovi KP, već i antifašistički građanski političari, poglavito osobe iz ovih krajeva, na Sušak često dolazi Ante Vrkljan član Hrvatske seljačke stranke (HSS), tada ministar prosvjete u vladi Federalne Jedinice Hrvatske.6 Takvu politiku KP podržao je dio hrvatskih građanskih političara koji se nadao uspostavi demokratske vlasti. U tom je duhu bila i odluka Izvršnog odbora HSS da se stranka ponovno nazove Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka (HRSS). Za predsjednika je izabran Franjo Gaži, a Vrkljan za tajnika Izvršnog odbora.7 Kako bi se pokazalo da JNOF nije protiv Crkve te da će KP kao vodeća snaga u njoj poštivati prava vjernika, IO JNOF-e grada Sušaka poziva pučanstvo na misu zahvalnicu prigodom oslobođenja 20. svibnja 1945.8 Podržavalo se učešće klera u JNOF. Predsjednik rajonskog odbora JNOF Trsata bio je svećenik don Mirko Župan.9 Pored JNOF-e bila je aktivna i KP koja je održala I. konferenciju te jedinstveni sindikati na čijem čelu se nalazio predsjednik Poldo Brnabić. Primorski vjesnik br. 148, 7. svibnja 1945. “Oduševljene manifestacije na Rijeci i Sušaku povodom oslobođenja Rijeke.” On je govorio na jednom od prvih političkih zborova, održanom prigodom oslobođenja Rijeke ističući značaj Sušaka kao i priključenje Rijeke Hrvatskoj. 7 Primorski vjesnik br. 169, 4. srpnja 1945. “Sastanak Izvršnog odbora HSS-a. Obnovljeno ime Hrvat. Republikanska Seljačka Stranka”. 8 Primorski vjesnik br. 151, 19. svibnja 1945. “Iz tajništva JNOF-e:”. Misa je održana pred gradskom vijećnicom na Duhove 20. svibnja 1945. 9 Primorski vjesnik br. 17, 20. srpnja 1945. “Konferencija JNOF-e Trsat”. Na istoj sjednici održanoj 15. srpnja 1945. u Narodnoj čitaonici na Trsatu spominje se tajnik Ivan Baćac, dok je Milan Jelušić bio predsjednik mjesnog NOO Trsata. 6


Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

119

Postupak stvaranja organizacije JNOF bio je dovršen kada je na sjednici plenuma Narodne fronte (NF) za Hrvatsko primorje izabran Izvršni odbor.10 Sastav IO u kojem su dva istaknuta predratna člana HSS, a tada HRSS, Jukić i Brozina te gvardijan franjevačkog samostana na Košljunu Buratović trebao je dokazati demokratičnost nove vlasti.11 3. Izbori za Narodne odbore 30. rujna 1945. godine Plenum Okružnog NO Hrvatskog primorja na čelu s predsjednikom Perom Komadinom i tajnikom Ljubom Marušićem donio je odluku da se 30. rujna 1945. održe izbori za organe narodne vlasti.12 Grobnišćina s kotarima Sušak i Kastav sačinjavala je I. izborni kotar.13 U predizbornu promidžbu uključila se HRSS-e pozivajući se na načela braće Radić, a glavni tajnik IO HRSS, ministar A. Vrkljan izjavio je da će se obnoviti stranačke organizacije te da neće biti “jednopartijskog sistema.”14 Istog dana, 30. rujna trebali su se održati izbori za više razina vlasti pa su dane Upute za glasovanje. U mjestima se biralo bijelim listićima NO, plavima za kotar, a crvenima za Okružnu.15 Omogućen je izbor između više kandidata, ali svi su morali proći postupak predlaganja u okviru NF, jer niti jedna druga lista nije bila postavljena. Na taj način, iako je NF djelovala kao udruga koja bi trebala okupljati raznorodne političke skupine, čime bi se negirao jednopartijski sustav, nameće se zaključak o izbornoj utrci sa samo “jednim konjem”. Na izbore je izašlo oko 80% birača.16

10 Primorski vjesnik br. 192, 26. kolovoza 1945. “Konferencija plenuma Narodne Fronte za Hrv. primorje”. U IO su ušli: prof. Blaž Polić, Slavko Rogić, Emil Karadžija, Pero Komadina, Jure Jukić, Genoveva Tomić, fra Angeo Buratović, Petar Žic, dr. Peteh, Albert Petrc, ing. Nikola Brozina, Bernard Brnabić, Zvonko Keko

i Katica Butković. 11 Primorski vjesnik br. 217, 24. listopada 1945. “Hrv. Prim. birat će na izborima za Ust. skupšt. najbolje svoje sinove, prvoborce i organizatore nar. ustanka”. 12 Primorski vjesnik br. 196, 5. rujna 1945. “Plenum Okružnog NO zaključio je da se 30. rujna održe u Hrvatskom primorju izbori za organe narodne vlasti.”. 13 Primorski vjesnik br. 199, 12. rujna 1945. “Okružna komisija postavila je članove izbornih komisija za kotareve”. Predsjednik kotarske izborne komisije bio je Petar Šimac, predsjednik Kotarskog narodnog suda Sušak, a tajnik Drago Kontuš član GNO-a Sušak. 14 Primorski vjesnik br. 199, 12. rujna 1945. “Pristaše HRSS-e još jednom će potvrditi da su vjerni načelima braće Radića”. 15 Primorski vjesnik br. 206, 28. rujna 1945. “Svi na izbore za organe narodne vlasti. Upute za glasanje” 16 Primorski vjesnik br. 209, 5. listopada 1945. “Rezultati izbora za Okružnu Narodnu skupštinu”. U Okružnu narodnu skupštinu su iz grada Sušaka izabrani: dr. D. Kozulić, E. Karadžija, M. Mezorana, R. Glažar, I. Matrljan, I. Polić, D. Majstorović, D. Ratković, B. Brnabić, V. Nikšić, M. Rihtman, M. Premužić i V. Medanić.


120

Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

4. Izbori za Ustavotvornu skupštinu 11. studenoga 1945. godine Kada se govori o izborima nakon II. svjetskog rata obično se navode oni za Ustavotvornu skupštinu. Njihov značaj leži u činjenici da je konstituanta trebala ustavom utvrditi oblik vladavine, kao i druga temeljna pitanja uređenja države. Privremena narodna skupština (PNS) nastala proširenjem AVNOJ-a na njegovom trećem zasjedanju u Beogradu od 7. do 10. kolovoza 1945. trebala je sukladno preporukama Krimske konferencije i sporazumu Tito-Šubašić, okupiti vijećnike AVNOJ-a te članove predratne Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije izabrane na izborima 1938. Međutim Predsjedništvo AVNOJ-a u postupku njihova uključenja u rad koristi mogućnost odbijanja onih koji su surađivali s okupatorom. Na taj su način iz rada PNS mogli biti odstranjeni ne samo suradnici, već i svi oni koji se nisu slagali s stajalištima JNOF i KP te AVNOJ-a. Kada se primjenom kriterija u PNS našlo svega 36 bivših zastupnika pribjeglo se “kozmetičkim” poboljšanjima, pa je u PNS pozvano 69 političara iz predratnih građanskih stranaka te 13 osoba izvan stranaka, kao istaknutih znanstvenih djelatnika. Oni nisu predstavljali opasnu oporbu spram 318 nazočnih od ukupno 368 vijećnika AVNOJ-a. Skupina građanskih političara okupila se oko dr. Milana Grola, ali je odustala od postavljanja zasebnih listi na izborima za Ustavotvornu skupštinu, kritizirajući nedemokratičnost rada u PNS i predviđenog postupka izbora. Na izbore 11. studenoga 1945. izašla je samo jedna lista - lista Narodne fronte (NF). U upravnom okrugu Hrvatskog primorja postojala su 3 izborna okruga, pored Sušaka - Kastva, Novi i Rab, u kojima su postavljene kandidatske liste NF za Ustavotvornu skupštinu. U kotaru Sušak - Kastav na osnovnoj listi NF bio je Ante Vrkljan, činovnik i ministar prosvjete u narodnoj vladi Hrvatske sa Sušaka,a njegov zamjenik bio je Emil Karadžija, radnik i tajnik JNOF za Hrvatsko primorje sa Sušaka. Uz osnovnu istaknute su dvije tzv. vezane liste NF. Kandidat prve bio je prof. Blaž Polić, predsjednik Okružne JNOF sa Sušaka, a njegov zamjenik Slavko Smokvina, radnik sa Sušaka. Na drugoj listi bio je dr. Vinko Mikuličić, činovnik sa Sušaka i Ante Ciotti, otpremnik iz Bakra.17 Okružna kandidatska lista NF okruga Hrvatsko Primorje predana izbornoj komisiji na potvrdu 1. listopada bila je dijelom Savezne liste NF čiji je nositelj Josip Broz Tito.18 Temeljem Zakonom o Ustavotvornoj skupštini utvrđenog dvodomnog sustava Ustavotvorne skupštine, pored zastupnika u Saveznoj skupštini, koji se bira na svakih 17 Primorski vjesnik br. 207, 30. rujna 1945. “Kandidatske liste NF u Hrv. Primorju za Ust. skupštinu”. Podaci o kandidatima donijeti su u br. 217, 24. listopada 1945. “Hrv. Prim. birat će na izborima za Ust. skupšt. najbolje svoje sinove, prvoborce i organizatore nar. ustanka”. A. Vrkljan, ministar prosvjete, rođen je 1899. Od 1923. bio je tajnik gradske i kotarske organizacije HSS na Sušaku. Nakon okupacije uhapšen je od Talijana, a na oslobođeni teritorij prelazi tijekom ljeta 1943. E. Karadžija rođen je 1913., najamni radnik. Pri osnivanju Stranke radnog naroda 1938. na Sušaku postaje članom njenog odbora. Blaž Polić rođen je 3. veljače 1886. u Fužinama. Diplomirao je filozofiju u Zagrebu, a od 1914. je profesor Sušačke gimnazije. Slavko Smokvina Kiki iz Kostrene član je Kotarskog NO za Sušak. Dr. Vinko Mikuličić, odvjetnik sa Sušaka, rođen 19. srpnja 1887. u Sušaku. Neko vrijeme bio načelnik grada Sušaka. Uhićen po Talijanima do 24. lipnja 1942. bio je u logoru. Ante Ciotti, rođen 21. siječnja 1910. u Sušaku, gdje je završio trgovačku akademiju. 18 Primorski vjesnik br. 208, 3. listopada 1945. “Okružna izborna komisija”.


Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

121

40.000 stanovnika biraju se zastupnici u Skupštini naroda. U nju se iz Hrvatska, kao i svake federalne jedinice, bira po 25 zastupnika (Autonomna pokrajina Vojvodina 15, Autonomna oblast Kosovo i Metohija 10). Kandidati za Skupštinu naroda iz federalne jedinice Hrvatske, s područja Hrvatskog primorja bili su Mate Kršul, vijećnik sabora i PNS, pukovnik Vicko Antić, raniji zapovjednik 13. primorsko-goranske divizije i Franjo Borić, član Sabora iz Crikvenice. Nositelj liste za Hrvatsku bio je Vladimir Nazor.19 U predizbornoj promičbi ponovno je uzela učešća HRSS čiji je IO donio proglas prigodom izbora pozivajući birače da glasuju za listu NF,20 a aktivan na skupovima NF-e ponovno je ministar Vrkljan.21 U gradu Sušaku glasovalo se u sedam izbornih rajona, koji su postojali i na posljednjim izborima za NO-e 30. rujna 1945. Na izborima 11. studenoga 1945. prema službenom izvješću Okružne izborne komisije u izbornom kotaru Sušak glasovalo je 35.513 birača.22 Vrkljan je dobio 28.481 glas, Polić 3.980, a Mikuličić 2.573. Za zastupnika kotara Sušak izabran je Ante Vrkljan.23 Na izborima 11. studenoga u Hrvatskom primorju glasovalo je 97,99% birača.24 Za poslanika Skupštine naroda iz Hrvatske u Hrvatskom primorju je izabran Franjo Borić, trgovac iz Crikvenice. U izbornom okrugu Hrvatsko primorje upisano je bilo 82.917 birača, glasovalo ih je 80.506 (97,09%), nije glasovalo 2.411 (2,91%), za listu Narodnog fronta bilo je 79.314 (98,52%) glasova, a za kutiju bez liste 1.192 (1,48%) što je daleko manje od prosjeka Hrvatske gdje je protiv glasovalo 3,28%. Na izbore za Ustavotvornu skuštinu na razini čitave Hrvatske ukupno izašlo 91,77% upisanih birača, lista NF dobila je 91,52%, a kutija bez liste 8,48% glasova.25 Izbori za Ustavotvornu skupštinu mogu se ponovno okarakterizirati kao “utrka s jednim konjem” koja ne ostavlja mjesta dvojbama oko rezultata. Tome nije moglo pomoći ni postavljanje tzv. “kutije bez liste” (ili “ćorave kutije”) za koju su glasovali oni koji se nisu slagali s politikom NF, a nakon odustanka oporbenih političara od izlaska na izbore nisu mogli glasovati za drugu listu. Treba ukazati na činjenicu da je Zakon o biračkim spiskovima donešen od PNS, u odnosu na predratne propise proširio izborno pravo na žene, dobni cenzus smanjio s 21 na 18 godina, dok su pravo dobili vojnici, a pripadnici Narodnooslobodilačke vojske (NOV) mogli glasovati bez obzira na dob. Njegove odredbe su u usporedbi s predratnim propisima demokratske, ali sadrže i bitnu odredbu koja je omogućila uklanjanje političkih protivnika.

Primorski vjesnik br. 222, 4. studenoga 1945. “Dvodomni sistem ustavotvorne skupštine izraz je demokratske narodne volje”. 20 Primorski vjesnik br. 216, 21. listopada 1945. “Hrvatski seljački narode!”. 21 Primorski vjesnik br. 220, 31. listopada 1945. “Narod Hrvatskog primorja za republiku”. 22 Primorski vjesnik br. 226, 14. studenoga 1945. “Izborni rezultati u našem okrugu”. 23 Primorski vjesnik br. 227, 16. studenoga 1945. “Službeni izvještaj Okružne izborne komisije o rezultatima izbora na dan 11. studenoga”. U kotaru Novi glasovalo je 19.509 birača, a u Rabu 25.484. U kotaru Novi izabran je Petar Komadina, a na Rabu Jurica Knez. 24 Primorski vjesnik br. 226, 14. studenoga 1945. “Historijski 11. studeni u Hrvatskom Primorju”. 25 KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Problem legitimiteta političkog sustava u Hrvatskoj nakon 1945., Časopis za suvremenu povijest, 24 (3), Spomenica Fikreti Jelić-Butić i Ivanu Jeliću, Institut za suvremenu povijest, Zagreb 1992., str. 194. 19


122

Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

Riječ je o oduzimanju biračkog prava aktivnim suradnicima okupatora. Presude su donosili Sudovi za zaštitu nacionalne časti, a obzirom na ozračje (javnost koja je putem bukača pretvorena u gomilu koja traži osudu, odbojnost spram suradnika s okupatorom pa makar se radilo o sumnji i teško provjerljivim navodima raznih svjedoka) dolazilo je do svrstavanja u red suradnika svih koji se nisu slagali s politikom NF ili KP. Suradnicima s okupatorom proglašavani su naročito pripadnici građanskih slojeva pučanstva. Kako su mnogi imali imovinu ili tvrtke koje su, prema ranije navedenim talijanskim i njemačkim propisima bile obvezne surađivati s tadašnjim organima vlasti, ta se činjenica prešućivala, a osobe osuđivale zbog suradnje. Uz gubitak časti, u što je ulazio i gubitak biračkog prava, te su se osobe često kažnjavale konfiskacijom imovine, naročito ako su bile imućne te kaznom rada za dobrobit naroda. Politički procesi uzeli su maha, a jedan od najpoznatijih na Sušaku bio je onaj protiv dr. Viktora Ružića.26 5. Izbori za Ustavotvorni sabor NRH 10. studenoga 1946. godine Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu “čišćenje” politički nepoćudnih osoba nije dovršeno, već se stalo širiti. Početkom siječnja 1946., neposredno prije donošenja ustava FNRJ, započela je kampanja protiv krčkog biskupa Srebrniča, kao dio borbe protiv onog svećenstva koje nije pružilo bezrezervnu podršku novoj vlasti.27 Sve to je potrebno kako bi se nakon pobjede NF na izborima za konstituantu i donošenja ustava FNRJ, koji su označili učvrćenje nove vlasti, ranije izabrani organi vlasti očistili od pojedinaca koji nisu uživali puno povjerenje KP. Došlo je do promjena u vladi Narodne Republike Hrvatske (NRH) 26. veljače 1946., ali Vrkljan i dr. A. Koharović i dalje ostaju u njoj.28 Zakon o izboru narodnih zastupnika za Ustavotvorni Sabor NRH donešen je 29. kolovoza 1946.29 Nakon toga Prezidijum Sabora raspušta Sabor ukazom od 26. rujna 1946., a drugim ukazom određuje izbore za Ustavotvorni sabor za dan 10. studenoga 1946.30 26 Primorski vjesnik br. 193, 29. kolovoza 1945. “Protunarodni rad i djelovanje Viktora dr. Ružić” i br. 194 od 31. kolovoza 1945. “Viktor Ružić je osuđen” donose podatke o postupku protiv bivšeg bana Savske banovine i ministra pravde dr. Viktora Ružića. To nije bio jedini proces, vidi Primorski vjesnik br. 175, 18. srpnja 1945. “Osude Suda za zaštitu nacionalne časti u Sušaku pomagačima i suradnicima okupatora” izrečene protiv Dragutina Pavlovića, Vazmoslava Pavešića, otpremnika, dr. Franje Špehara ga je Rainer postavio za izvanrednog povjerenika Upravnog povjereništva na 10 godina prisilnog rada i gubitka nacionalne časti te konfiskaciju imovine, Petra Bačića, privatnog činovnika, Franju Violića, profesora u Sušaku, referenta prosvjetnog odsjeka upravnog povjereništva na 8 godina gubitka nacionalne časti i 5 godina prisilnog rada. 27 Primorski vjesnik br. 248, 249, 250, 13. siječnja 1946., br. 255, 25. siječnja 1946. 28 Primorski vjesnik br. 270, 1. ožujka 1946. “Nova vlada NR Hrvatske”; br. 333, 27. srpnja 1946. “Veličanstveni manifestacioni miting u Sušaku”. Predsjedništvo Narodnog sabora 26. veljače 1946. utvrđuje sastav nove vlade NRH, u kojoj je dr. A. Koharović ostao ministar narodnog zdravlja, A. Vrkljan odlazi na novu dužnost ministra pomorstva FNRJ, dok u sastavu vlade više nema U. Štangera. 29 Riječki list br. 202, 25. listopada 1947. “Zakon o izboru narodnih zastupnika za Ustavotvorni Sabor NRH”.


Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

123

Za Kotar Sušak su istaknute dvije liste NF-e: kandidat prve je A. Vrkljan, činovnik iz Sušaka, nastanjen u Beogradu, a zamjenik Josip Mavrinac, radnik iz Grobnika u JA. Nositelj druge je Zlatko Kovačić, radnik iz Grobnika, nastanjen u Sušaku.31 IO HRSS je u izbornom proglasu pozvao podrušku listama NF-e.32 U Primorsko-goranskom okrugu 10. studenoga 1946. u kotaru Sušak je glasovalo 16.380 ili 99,3% birača, za I. listu 13.957, a za II. 2.421. Izabran je A. Vrkljan.33 Na konstituirajućoj sjednici Ustavotvornog sabora NRH izabrana je vlada u kojoj je ministar narodnog zdravlja ponovno bio dr. A. Koharović.34 6. Izbori za Okružni NO-a 1. lipnja 1947. godine Nakon donošenja Ustava NRH izglasan je i Zakon o izborima NO-a, 13. ožujka 1947. Ukazom Prezidijuma Sabora od 22. ožujka imenovane su okružne prvostupanjske izborne komisije, dok je Okružni NO-a raspisao izbore za mjesne (gradske) i kotarske NO.35 Novi izbori NO-a obrazloženi su stupanjem na snagu Ustava i Zakona o izborima NO-a, jer su tadašnji NO-i izabrani sukladno starim propisima. Izbori za mjesne NO-e predviđeni su za 18. svibnja, a za kotarske, gradske i okružni 1. lipnja 1947.36 Utvrđene su izborne jedinice i broj odbornika za ONO Primorsko-goranskog okruga. Na izborima 1. lipnja 1947. prema neslužbenom izvješću izborne komisije od upisanih 14.157 birača, glasovalo ih je 12.821 ili 99,70%, odsutno ih je 1.303, a nisu glasovala samo njih 33. Za NF glasovalo je 97,96%37 Prema naknadnim službenim rezultatima na izborima za Skupštinu GNO glasovalo je 99.74% birača, od toga za NF 97,96%, a za bezimenu kutiju 2,04% (162 glasa).38 Konačno je objavljeno da je u Primorsko-goranskom okrugu na izborima za mjesne NO-e u Kotaru Sušak od upisanih 14.787, glasalo 12.871, odsutnih 1.843, a nije glasovalo 73 birača. “Bezimena kutija” dobila je 206 glasova. U postotku je glasovalo 99,43, za NF 97,85% za bezimenu kutiju 1,58%, a 0,56% birača nije glasovalo.39 Primorski vjesnik br. 362, 29. rujna 1946. “Prezidijum Sabora NRH raspisuje izbore za Ustavotvorni sabor”. 31 Primorski vjesnik br. 368, 13. listopada 1946. “Svečana proslava puštanja u promet obnovljenog parobroda “Hrvatske”; br. 370, 18. listopada 1946. “Potvrđene su kandidatske liste Narodnog fronta za izbore za Ustavotvorni sabor”; br. 375, 30. listopada 1946. Predizborna aktivnost u Primorsko-goranskom okrugu “Zlatko Kovačić”. Zlatko Kovačić (Žarko) na listi NF kotara Sušak. Rođen je 1907. u Grobniku, strojar, radio u Tvornici papira. U listopadu 1941. je uhićen i interniran u Italiju. 32 Primorski vjesnik br. 373, 25. listopada 1946. “Izborni proglas IO HRSS. Hrvatski seljački narode!”. 33 Primorski vjesnik br. 381, 13. studenoga 1946. “Izborni rezultati u Primorsko-goranskom okrugu”. 34 Primorski vjesnik br. 390, 4. prosinca 1946. “Zasjedanje Ustavnotvornog sabora NRH”. 35 Riječki list br. 25, 30. ožujka 1947. “Imenovanje prvostepenih izbornih komisija za izbore Okružnog NO-a Primorsko-goranskog okruga”. 36 Riječki list br. 25, 30. ožujka 1947. “O izborima narodnih odbora”. 37 Riječki list br. 78, 3. lipnja 1947. “Masovno sudjelovanje naroda grada i kotara Sušak na izborima za narodne odbore”. 38 Riječki list br. 79, 4. lipnja 1947. “Nova velika pobjeda Narodnog fronta...”. Konačni rezultat izbora za GNS u Sušaku sačinila je Gradska izborna komisija nakon što su dobivena 52 biračka listića osoba koje su 30


124

Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

7. Zaključak – neka pitanja poratnih izbora Rasprave o političkoj djelatnosti u Hrvatskoj nakon 1945. uglavnom su prikazivale komunizam kao najvažnijeg pokretača društvenih zbivanja. Iako se tvrdi da su političke stranke zabranjene, što ne odgovara tadašnjoj pravnoj regulaciji, ipak su one bile onemogućene u svom djelovanju. Na području Hrvatske naročito je značajan rad HSS-a, ali i onemogućavanje onih njegovih članova koji se nisu slagali s društvenopolitičkim, gospodarskim, kulturnim i drugim rješenjima vladajuće grupacije KP. Oporba se dijelom okupljala oko Crkve, koja nije politička institucija, ali je svojom redovitom djelatnošću ulazila u ona područja koja je totalitaristički režim htio imati pod svojom kontrolom. Kako je dolazilo do konfrontacija u stajalištima spram tih društvenih pitanja otvarala se mogućnost naklonosti Crkve spram onih progonjenih pristalica građanskog društva koji su kritizirali režim, a bili bliski njenim stajalištima o pojedinim pitanjima ili kako to piše Nada Kisić-Kolanović da je “Katolička crkva u Hrvatskoj” bila “prostor za formiranje političkog pluralizma.”40 Zato je dolazilo do značajnih progona istaknutih crkvenih velikodostojnika, ali i nižih članova klera, koji su svojim radom mogli utjecati na stvaranje javnog mnijenja koje ne ide u prilog komunističkim shvaćanjima. Pobornici totalitarnog društva nastoje diskreditirati takve osobe, npr. sudskim postupcima, ali i nehumanim brahijalnim načinima ne prezajući od fizičke likvidacije politički nepoćudnih građana, ali i pripadnika Crkve. Kulminacija je suđenje nadbiskupu A. Stepincu i osuda na 16-godišnju robiju 1946. Nova se vlast brzo počela obračunavati s nepoćudnim svećenicima na području senjsko-modruške biskupije. Izbori za Ustavotvornu skupštinu korak su do “potpunog preuzimanja državnog kormila”. Izborni zakoni su kombinirali većinski i razmjerni sustav što pogoduje KP i listi NF. Zakon o biračkim spiskovim odstranio je osobe koje su bili pretpostavljeni protivnici KP i liste NF. To su bili pristalice Mačekove struje u HSS, kler i bivši domobrani, koje su pobornici totalitarizma u komitetima proglašavali neprijateljima NOB, kako bi se na njih primijenile zakonske odredbe i na taj način bili onemogućeni da uđu na biračke spiskove. Predstavnici oporbenih građanskih stranaka uvidjevši kakvo se ozračje stvara i kakvi postupci primjenjuju odlučili su ne izaći na izbore. Dr. Maček je iz Pariza javio članovima HSS da apstiniraju od izbora. Kutija bez liste ostala je bez učinka za one koji su podupirali grupaciju građanskih političara i stranaka koji nisu htjeli izaći na izbore. “Birače te tzv. crne kutije kasnije su ismijavali pa i sumnjičili partijski djelatnici.”41 No Kisić-Kolanović nije navela kako se znalo tko je glasovao za koju listu. Glasovanje se vršilo kuglicama, a na prostoru gdje se se nalazile na odsluženju vojnog roka. Br. 91, 18. lipnja 1947. “Konačni rezultat izbora za GNS u Sušaku”. Više je glasova bezimena kutija dobila samo na Rabu i Krku, te Čabru. 39 Riječki list br. 67, 21. svibnja 1947. “Narod Primorsko-goranskog okruga pokazao je na izborima za mjesne Narodne odbore visoku političku svijest”; br. 68, 22. svibnja 1947. “Nedjeljni izbori za narodnu vlast pokazuju da čitav narod stoji čvrsto uz Narodnu frontu”. Broj glasova za “bezimenu kutiju” je u postotku u kotaru manji jedino od Delnica i Krka. 40 KISIĆ-KOLANOVIĆ, Problem, str. 178 41 Ibid., str. 194.


Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

125

glasovanje vršilo, naročito ako su kutije bile tako namještene, moglo se jasno čuti da li kuglica pada u jednu ili drugu kutiju, pogotovu onda kada su kutije liste NF bile pune kuglica, a oporbene su “bubnjale” u praznim kutijama bez liste. Dr. Grol žalio se da kutije trebaju biti tapecirane. Članovi HSS koji su surađivali s KP u lipnju 1945. organizirali su stranku HRSS. Ona je bila podržana od strane KP, jer je značila smanjenje mogućeg utjecaja ostatka HSS, koji se nije priklonio suradnji, na čelu s dr. Mačekom. Predsjednik je bio Franjo Gaži koji je javno zatražio da se dr. Mačeku sudi za izdaju i služenje fašizmu. Stvarao se poželjan privid političkog pluralizma pa makar unutar Jedinstvene narodnooslobodilačke fornte. Od Glavne skupštine HRSS u rujnu 1945. ogradila se Marija Radić, udovica S. Radića, koja je držala da je ta stranka potpuno izgubila identitet izvorne stranke i svela se na seljačku sekciju KP.42 Ostala je bojazan od mogućeg utjecaja onih članova HSS, koji se nisu priklonili HRSS i NF, već su ostali uz dr. Mačeka.43 I dalje su se vodili sudski postupci protiv njih, npr. Tome Jančikovića. Milovan Đilas je izjavio kako bi u Hrvatskoj HSS odnijela pobjedu na izborima da je imala mogućnost izaći sa svojom oporbenom listom.44 Kisić-Kolanović iznosi podatak da su se 1952. na prvim izborima prema “obrascu predlaganja više kandidata za jednu funkciju” na listama našle osobe koje podržavaju “mačekovštinu” (njih oko 300 u mjestima u blizini Zagreba te Slavoniji). Podatak da su to prvi izbori na kojima je predlagano više kandidata nije točan obzirom da se tijekom spomenutih izbora na Sušaku, održanih prije 1952. također spominje više lista, a time i kandidata, iako su sve u okviru NF. Đilasovo mišljenje o utjecaju “mačekovaca” teško se može provjeriti, jer nema pouzdanih pokazatelja pa sve ostaje na pukoj pretpostavci. Treba naglasiti da je promičba KP ipak uspjela “pokrenuti i uskladiti strasti dijela biračkog tijela 1945. godine”, jer se oslonila na “oslobodilački mit”, a izborne parole, privukle su birače, iako se njihovo naknadno ostvarenje u praksi pokazalo dvojbenim.45 KP je vješto koristila predizborne napade protiv sebe, pogotovo od strane osoba i skupina koje su surađivale s okupatorom pa je namjerno poistovjećivala njih i one koji su antifašisti, ali se nisu slagali s totalitarističkom linijom KP. Zato je svim oporbenjacima trebalo “prišiti” etiketu “fašista” i onemogućiti njihovo učešće na izborima, stvarajući predizbornu psihozu urote protiv NF i KP kao njene čelne grupacije.

Ibid., str. 195. Loc. cit. 44 Ibid., str. 194; prema, ĐILAS, Milovan, Druženje s Titom, 1990., str. 89; SPEHNJAK, Funkcioniranje “plebiscitarne demokracije” u Hrvatskoj 1945-1952, Časopis za suvremenu povijest, 1-3, 1991., str. 215241. 45 KISIĆ-KOLANOVIĆ, Problem, str. 194. Npr. “Za jedinstvo cijelog hrvatskog naroda!”, “Za ostvarenje hrvatske državnosti!”, “Za što više siromašnih seljaka i radnika u Hrvatskom saboru!”. 42 43


126

Ž. Bartulović: Grobnišćina i izbori 1945. - 1947. godine

SAŽETAK

GROBNIŠĆINA I IZBORI 1945 - 1947. GODINE

Nakon završetka vojnih operacija 1945. godine na prostoru Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) pristupilo se izborima za različite razine organa vlasti, nekadašnjih narodnooslobodilačkih odbora (NOO), a sada narodnih odbora (NO). Taj proces obuhvatio je i Grobnišćinu te tanašnji Primorsko-goranski okrug. Prvi poratni izbori održani su u okviru Jedinstvene Narodnooslobodilačke Fronte (JNOF) 17. svibnja 1945. Nastoji se pokazati da se na čelu JNOF ne nalaze samo članovi Komunističke Partije (KP), već i drugi antifašistički građanski političari. Želi se stvoriti uvjerenje kako neće biti jednopartijskog sustava, da će se poštivati prava Crkve i vjernika. Izbori za NO-e održani su 30. rujna 1945. Na izbore za Ustavotvornu skupštinu 11. studenoga 1945. izašla je samo lista Narodne Fronte (NF). Uz osnovnu listu bile su istaknute i dvije tzv. vezane liste. Slijede 5. izbori za Ustavotvorni sabor NRH 10. studenoga 1946. godine i izbori za Okružni NO-a 1. lipnja 1947. godine Ključne riječi: Grobnišćina, izbori, 1945.-1946. godina.

SUMMARY

THE GROBNIK AREA AND THE 1945 ELECTIONS

After the military operations ended in 1945, elections were held in the Democratic Federative Yugoslavia (DFJ) for various government bodies of the National Committee (NO), which was previously called the National- Liberation Committee (NOO). Elections were also held in the Grobnik Area and area that was then known as the Primorsko-goranski District. The first elections in the post-war period were held on 17th May 1945 within the framework of the Unified National-Liberation Front (JNOF). The elections were intended to create the image that the leadership of the JNOF would not consist only of members of the Communist Party, but also of other antifascist civilian politicians. They were supposed to convince the people that there would be no one-party system and that the rights of the Church and its members would be respected. The elections for the NO were held on 30th September 1945. In the elections for the Constituent Assembly held on 11th November 1945 only one party, the National Front (NF), ran. Alongside this basic list of candidates, two, socalled ‘associated’ lists, were put forward.


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

127

Mr. sc. Krešimir Galin

NEKOLIKO ELEMENATA ANTIČKE BALTSKE KULTURE NA GROBNIŠĆINI (II)

U ovome, drugom dijelu članka (prvi je dio pod istim naslovom objavljen u Grobničkom zborniku, godina 9, svezak 7, Rijeka 2005, (177. -209.) nastavljam dokazivati tezu da su hrvatska tambura dvožica (grobnička „cindra“) i njezina varijanta, tambura trožica (u antici poznata kao „pandora“), prvobitni oblici iz kojih se razvila danas opće poznata hrvatska „lirica“; čiji je oblik putovao, migrirao istim putevima kojima je putovao huritski (prahrvatski etnos) do Baltika (gdje je glazbalo poznato kao švedsko-estonska i finska strakharpa) i natrag do Crnog mora. Ovdje Klinge-ova teza o drevnom priobalnom carstvu oko otoka SAARI (današnji otok ÖSEL) može dati nove spoznaje i za kantele i strakharpu. Za vrijeme vikinškog razdoblja (zapravo čak i ranije – usporedi sl. 1.) Šveđani su jedrili tim vodenim putevima na svojim pustolovnim trgovačkim putovanjima do Novgoroda i Carigrada (Konstantinopolisa). Nije preteško zamisliti da su ovi rani putnici na istok donijeli kući upotrebu gudala i prenijeli ga na zapad u kombinaciji s gudačkom lirom tj. strakharpom. Prema mome mišljenju, lira se kombinirala s gudalom negdje na području ESTONSKE ZAPADNE OBALE I U OTOČNOM CARSTVU. To je također i mjesto, da budem određeniji – gdje su otkriveni najraniji oblici finskog folklornog pjesništva sa stihovima o podrijetlu kantele – na OTOCIMA VILJANDI-MAA. i P¨A¨ARNUN-MAA (na ESTONSKOJ ZAPADNOJ OBALI) (vidi Andersson 1930, str. 132, koji se poziva na Kreutzwaldove “Pjesme Esta”, str.43). U vezi s tim, značajno je primijetiti legendu o svetom Olavu (norveškom kralju, umro 1030.); prema usmenoj predaji otok ORMSÖ – “Zmijski otok” – dobio je ime prema Olavovom brodu “Duga zmija”, koji je ovdje doživio brodolom (očigledno je legenda – kao što inače legende mogu – pomiješala dva norveška kralja – Svetog Olava (koji je umro 1030.) i Olava Tryggvasona (koji je umro negdje oko 1 000. godine). Zapravo, riječ je bila o ovome drugom (Olavu Tryggvasonu), čiji se brod zvao “Duga zmija). Moguće je da su i Vikinzi sudjelovali u procesu diseminacije, glazbala tipa lire, kao i u prenošenju tehničke inovacije sviranja pomoću gudala u upotrebi gudala, jer nemamo dokaza koji bi ih trebali ili mogli isključiti iz tog pretpostavljenog procesa kulturne interakcije. Ipak, čini mi se da u ovom trenutku, iz izloženog materijala, pa i samog zaključka da je ESTONSKA ZAPADNA OBALA (s otocima Viljandi-


128

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

maa i Parnun-maa) kolijevka finskog folklornog pjesništva (koje spominje kantele) i mjesto transformacije trzaće lire u gudalačku liru, imamo dokaze za drugu tezu: Na baltskim trgovačkim putevima jantarom, glavni trgovci su bili Balti koji su etrušćanskog podrijetla, odnosno huritskog, tj. indoiranskog postanka. U prilog toj tvrdnji idu i navedeni toponimi tj. nazivi otoka na estonskoj zapadnoj obali. Prije svega naziv otoka, Paarnun- maa, što u prijevodu znači zemlja Parna. Maa je ugro-finska riječ koja označava zemlju. Druga riječ, Paran-i ili Parni, ustvari je etnikon, koji označava iransko pleme.

Sl. 1. Trgovački putevi Vikinga (crtkano) prema povjesničaru Klingeu.

Kada se usporedi gore prikazana karta s drugom kartom koja prikazuje jantarske trgovačke puteve iz 1500. godine prije Krista; upada u oči velika sličnost; u mnogočemu podudarnost (rijekom Dnjepar), koju ne treba posebno dokazivati. Jedino što iz te usporedbe sa sigurnošću možemo zaključiti jeste da su vikinški trgovački putevi uvelike slijedili jantarske trgovačke puteve koji su utvrđeni, tj. postali uobičajeni u trgovini jantarom, gotovo 2 000 godina prije pojave Vikinga.


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

129

Sl. 2. Jantarski put u brončano doba.

Mijo N. Čurić (1991, 85) u svojoj knjizi “Staroiransko podrijetlo Hrvata” iznosi slijedeće podatke: ”PARANI ili kod Plinija Starijeg (VI. 92.) PARADENAE, staroiransko su pleme. Oni će kao sudionici Darijeva osvajanja zemlje Saka preko mora (Skita), stići zajedno sa svojim susjedima iz dalekog Irana, s plemenom MAKA, Makar ili Makra, na istočne obale našeg Jadranskog mora. – MAKRANI će osnovati mjesto Makar pokraj kojeg će sagraditi grad Makarsku, a Parani će nastaniti i imenovati otok Hvar. – Dakle, za “grčki” Pharos i Issa, smatram da su helenizirane izvedenice staroiranskih riječi koje su starovjekovni Grci čuli od tada već domorodačkoga hrvatskog stanovništva staroiranskog podrijetla.” Uz ovaj citat dužni smo pojašnjenje. Naime, Čurić govori o osvajanju jugoistočne Evrope od persijskog kralja kraljeva Darija I Velikog, 514. godine prije Krista. Čurić donosi ukratko opis tog osvajanja. ”Osvojivši Trakiju, zemlju naroda Skudra (to su bili preci današnjih Albanaca-Šiptara) i Saka (Skita), Darijeva je vojska nastavila kretanje prema sjeverozapadu i u proljeće 514. pr. Kr. stigla u područja donjeg Podunavlja. Iste godine staroiranski (ahemenidski) vojnici stigli su na istočne obale Jadrana, do istočnih Alpa, na sjeveru do Visokih Tatra u planinskom masivu Karpata ili, kako će ih staroiranski vojnici nazvati Bagibareza, tj. Božje visine. Ovim osvajanjem istodobno utemeljuju na tom prostoru staroiransku toponimiju”.


130

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

Opseg i grandioznost tih osvajanja pokazuju dvije zemljopisne karte u prilogu:

Sl. 3. Pravac kretanja starovjekovnih Iranaca kralja kraljeva Darija I Velikog 514. pr. Kr. (M. Čurić, 1991, 50)

Sl. 4. Pravci staroiranskog osvajanja Evrope (Čurić, 1991, 68).


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

131

Povijesnoj istini ovih karata svakako pridonosi i podatak da još jedan toponim koji sadrži staroiranski etnikon Parni, nalazimo u Austriji, u Gradišću (Burgenland), a to je PARNDORF. Vjerujem da smo ovim podatcima dovoljno potvrdili tezu da je puno ranije bio moguć import lirice, tj. estonsko-švedskog oblika strakharpe; iz Irana ili Mezopotamije na baltsko priobalje, a podjednako, ali puno kasnije i gudala. Međutim, premda se lokalitet Parndorf u austrijskom Gradišću naseljenim hrvatskim stanovništvom, pokazuje kao vezno područje iranskog praetnosa sa sjevernim prairanskim naseobinama, nedostaju nam primjerci oblika lirica na tom putu do sjevera, koji bi nam potvrdili kontinuitet rasprostiranja etnosa i specifičnih kulturnih osobina-činjenica samog tog etnosa. Iz toga vremena, tj. vremena mlađeg željeznog doba, koje arheolozi nazivaju La Tene, nalazimo još jedan nepobitan arheološki dokaz veze, tj. huritskog podrijetla doseljenika na područje Švicarske. Taj vrijedan podatak našli smo u knjizi o Keltima, T.G.E. Powella (1986, 178), odakle citiramo slijedeće retke: ”Na lokalitetu La Tene, velika količina nalaza, koji se uglavnom sastoje iz iz željeznog oružja i opreme, ali uključujući i drvene predmete i kotač u cijelosti, leže u tresetu malo podalje od obale u malom zaljevu koji leži na istočnom kraju jezera Neuchatel (Nešatelsko jezero, franc Lac de Neuchatel, jezero u zapadnoj Švicarskoj, između Jure i Švicarske visoravni; obuhvaća 216 km², najveća dubina 154 m. Pritoci su mu Areuse, Seyon, Broye; jezerom protječe rijeka Thiele, koja ga veže s jezerom Biel. Uz obale razvijeno je vinogradarstvo i turizam. Najveće naselje je grad Neuchatel. Jezero obiluje ribom. Uz sjevernu obalu arheološko nalazište (La Tene) iz mlađeg željeznog doba - Opća enciklopedija JLZ-a, 5, L-Nigh, 1979, 728, Zagreb). Pronađeno je nekoliko ljudskih kostura također, i stupovi konstrukcije pristaništa (lukobrana, gata) koja je vjerojatno služila kao platforma sa koje su se davale žrtve. Otkrića iz Porta u kanalu Nidau –Buren, na sjeveroistočnom kraju jezera Biel, dolaze iz korita jedne stare rijeke. Ovdje, također, nalazi su bili uglavnom oružje uključujući i vrške strelica, mačevi, od kojih su neki imali kucane oznake majstora kovača, i vrhunske su kvalitete. Ostaci drvene konstrukcije pronađeni su također i u Portu”. Uz taj tekst priložen je i crtež dijela oštrice jednog takvog mača (sl ) sa natpisom imena KORISIOS, s grčkim slovima, kao i kucani znak koji prikazuje drvo života s uspravljenim divokozama sa svake strane. Taj prikaz mi ne bismo protumačili kao znak majstora kovača, već kao znak pripadnosti religiji čiji su to simboli. Takvi religijski simboli imaju u to doba paralelu samo na području Sirije i Kanaana, tj. području huritske države i huritskog stanovništva. Unatoč tvrdnji Stuarta Pigotta da je Korisios keltsko ime (S. Pigott, 1986, 47) to nam, nadalje, daje za pravo da tumačimo to ime zapisano grčkim slovima KORISIOS, kao ime, tj. huritski etnikon, koji je imao više varijanti, poput biblijskog: HORITI. Grčko ime Korisios je vrlo blizu izgovora, tj. hrvatskog naziva za stanovnike Karantanije, u današnjoj Austriji, KOROŠci, kao i za cijelo to područje: KOROŠka.


132

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

To vezno područje, na kojem su se sačuvali praoblici prahrvatskih (huritskih ) lirica, na svom putu na sjever, je Poljska. Uz slijedeće retke koji nam prikazuju te oblike glazbala, trebamo imati na umu da je baš Poljska područje nekadašnje Bijele Hrvatske. O glazbalima tipa lirice na području Poljske najviše ćemo saznati iz etnomuzikološkog članka Dahlig Ewe (1985, 114-117): ”Violina je glazbalo najrasprostranjenije upotrebe u Poljskoj. To se dokazuje prisustvom tog glazbala u gotovo svim vrstama regionalnih sastava. Najjednostavniji folklorni sastav nastaje kad se violina prati bar jednim glazbalom; na primjer, bubanj, kontrabas ili gajde. Do početka 20. stoljeća postojale su četiri vrste violina u Poljskoj: SUKA, MAZANKI, ZLČOBOCKI i takozvane SKRZYPCE ZLOBIONE (što znači “izdubljena violina”). Opća konstrukcijska osobina svih vrsti violina u Poljskoj je tijelo izdubljeno iz jednog komada drveta s gornjom daskom glasnjačom. Obzirom na sviračku tehniku postoji jasna suprotnost u poljskom instrumentariju između SUKE i drugih gudačkih žicozvučnih glazbala. Ta suprotnost proizlazi iz određenih povijesnih procesa. Uz terminološke razlike koje često zavode, u poljskim ikonografskim izvorima može se razlikovati dvije vrste gudačih folklornih glazbala. Ta glazbala se razlikuju po sviračkoj tehnici. U prvoj skupini nalazi se instrument koji se drži uspravno i vjerojatno se svira noktima, dok je u drugoj skupini glazbalo što se drži vodoravno i oslanja se na prsa svirača. Kao prvo glazbalo, spominjao je, u 16. stoljeću, Martin Agricola takozvanu “poljsku violinu”, za koju je značajna sviračka tehnika noktima. Jedan od izvora iz 17. st. (dozvoljava rekonstrukciju izgleda upravo takvo glazbalo, nazvano sada “gesle staropoljskie” = “stare poljske gusle” – vidi sl. 5.).

Sl. 5. Gesle staropolskie, prema W. Kaminski (Krakow, 1971).

Te “gesle”, danas poznate samo iz ilustracija, koje potječu iz XVIII. st. vjerojatno su vrlo srodne ruskom GUDOKU koji je prikazan već u izvorima iz 12. st (vidi sl. 6.).


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

133

Sl. 6. Gudok iz 12. st., prema P.L. Sadokovu.

Moguće je da su u tom vremenu (što znači prije 12. stoljeća) gesle izgledale poput tog glazbala. Gudok se pod utjecajem zapadnjačke violine počeo mijenjati usvajajući određene konstrukcijske osobine violine. Tako su se razvili GUDOKI s pragovima. I tada je GUDOK postepeno nestao i izašao iz upotrebe već od 18. stoljeća. Smatram da je isti proces zahvatio i stare poljske GESLE. Možda je baš SUKA podsjetnik na GESLE koje su jako preoblikovane da bi sličile violini. Međutim, Kazimierz Moszynski spominje da je pronašao neke slične, ali ne identične oblike u zapadnim izvorima SUKA. O SUKAma (suka = prostitutka) postoji vrlo malo informacija.

Sl. 7. Suka (J. Haur)

Sl. 8. Svirka na gudok, prema P. L. Sadokov-u


134

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

Jedini izvor koji sadrži opis i crtež tog glazbala bio je objavljen 1888. godine od Jana Karlowicza. Pedesetih godina, poljski organolozi Jadwiga Marian Sobjeski, sreli su jednog starog glazbenika koji je nekad svirao SUKU. On je pomogao u rekonstrukciji tog kordofonog glazbala. Suka je preživjela jedino u jugoistočnom dijelu Poljske gdje je živjelo puno RUTENA (RUTENI = UKRAJINCI). Prema informacijama iz 1888. godine upravo su oni koristili to glazbalo. Ta činjenica može sugerirati i usku vezu između SUKE I GUDOKA. Ta je veza potvrđena sličnostima konstrukcije kao što su: glava s ključevima pričvršćenim odozdo; kratak širok vrat; širok razmak između žica; nedostatak pragova (jedino kod starijih gudoka); most suke je prilično nizak i ima četiri ureza (žljeba) za žice. Taj je most samo s jednom nogom koja se izravno oslanja na dno rezonantne kutije. Te osobine konstrukcije odnose se na srednjovjekovni instrumentarij. Rozeta nije tipična za poljska glazbala. Utjecaj violine na SUKU vidljiv je u obliku tijela glazbala i u zvučnim otvorima. TRI od četiri žice bile su ugođene u kvintama. SUKA se svirala pomoću vrlo jednostavnog gudala koje je napravljeno iz štapića i konjske dlake. Prilikom sviranja glazbalo se držalo okomito i oslonjeno na koljeno ili obješeno na remenu. Žice su se skraćivale ne pritiskom prstiju na žicu, već dodirivanjem sa strane, tj. tehnikom sviranja pomoću nokta na prstima. Niski most onemogućava sviranje odvojeno na pojedinoj žici. Izgleda da je to slično sa sviranjem GUDOKA. Kada se melodija svirala na GUDOKU, izvodila se na prvoj žici dok su zvukovi donjih dviju žica ugođenih unisono izvodili bordun. Suku je pratio TAMBURIN, a zamijenila ga je violina između I. i II. svjetskog rata. Današnji sastavi imaju dvije violine i tamburin. Danas ne možemo opaziti niti jednu osobinu sviračke tehnike na violini koja bi nas podsjećala na sviranje SUKE. Najstariji primjerci GUDOKA pokazuju puno sličnosti s takvim glazbalima kao što su bugarska GADULKA, makedonska LIRICA i grčka LIRA. Te su sličnosti vidljive u obliku glazbala i sviračkoj tehnici. Zato nam se čini da je POLJSKA kroz VEZU GESLE I GUDOKA, POVEZANA SA TIM VRSTAMA GUDAČKIH KORDOFONIH GLAZBALA SA ISTOKA I JUGA EVROPE”. Pisac ovih redaka je u pravu, ali možemo primijetiti da nije imao pregled rasprostiranja strakharpi o kojima smo malo prije pisali; dakle nije uzeo u obzir njihovo postojanje dalje na sjeveru Europe. Podjednako tako nije poznavao i hrvatske lirice (Sl. 9., 10., 11. i 12. ), jer ih nije niti spomenuo, uz makedonske i grčke na jugu.

Sl. 9.

Sl. 10. Svirač lijerice, Dubr. primorje


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

Sl. 11.

135

Sl. 12.

Ovdje je svakako potrebno reći da su pored strakharpi (estonsko-švedsko-finskih) na sjeveru, postojala i vrlo slična glazbala koja pamti još bliska nam povijest. Tako je za ovu temu rasprostiranja lirica diljem Evrope putevima trgovine jantara i baltskih (tj. etruščanskih/huritskih) trgovaca vrlo značajna činjenica da se i u Engleskoj, u pokrajini Wales, sviralo glazbalo istog tipa i gotovo istih osobina i tehnike svirke. Marcuse Sibyl (1975, 134/5) bilježi slijedeće: ”CRWTH, plural CRYTHAU (kymrički), gudača lira drevnog Walesa koja je preživjela srednji vijek i nije potpuno nestala sve do početka 19. stoljeća. Nazivana je “CROUTH” u 14. stoljeću u Engleskoj, a kasnije “CROWD”. Jedan engleski manuscript iz 11. stoljeća opisuje CHORUS kao drveno glazbalo sa četiri žice; Aimeri de Peryrac u 14. stoljeću govori nam da je imao dva para žica ugođenih u kvarti. Do tog trenutka nije imala prstohvate (tj. pragove) i trzala se . Oko 1300. godine glazbalo se transformiralo u GUDAĆE GLAZBALO; pečat koji se datira u 1316. godinu, prikazuje CRWTH s pragovima, mostom i sa žabicom. Najstariji preživjeli primjerak je iz 18. stoljeća. Od šest žica, četiri su bile na dasci, a dvije sa strane; sve su bile napete s ključevima, s donje strane uglavljene u glavu. Karakteristična osobina CRWTHa bila je most sa nogom dugačkom 7 cm (2 ¾ inča) koja je prolazila kroz zvučni otvor (slično onima kod nekih gadulki), tako služeći istovremeno kao zvučni stupić (to je specifičnost i kod hrvatskih lijerica – op. K.G.). Jedino se je najviša žica skraćivala dok su druge žice služile kao borduni. Galpin tvrdi da su se žice pored hvataljke trzale palcem ruke kojom se gudilo ili se gudilo (dodirivanje žica palcem ili gudalom bilo je sastavni dio srednjovjekovne violinističke tehnike)”. Isti autor, Marcuse (1975, 218) spominje: ”GUE, nestalo gudaće glazbalo sa Šetlandskih otoka, s dvije konjske strune, tj. za koje se govori da se koristilo prije pojave violina, kada su otoci još bili pod norveškom upravom. Otto Andersen vjeruje da su to mogle biti gudaće harfe. “Razaranje Troje” iz cca 1390. godine, spominje GUE, koji nije pobliže označen ali bi mogao biti sinonim za GUE”. Vrlo je zanimljiva i zagonetna činjenica da su se na najudaljenijim točkama rasprostiranja tipa glazbala kao što je hrvatska lirica sačuvala imena glazbala koja mogu biti indikativna za njihovu starinu. Kako u te najudaljenije točke od izvorišta od komunikacija, tj. ondje gdje komunikacije završavaju najkasnije


136

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

dolaze noviteti, ti prostori predstavljaju zapravo izolate gdje se najdulje mogu konzervirati najstarije tradicije. Prirodno je da su otoci ili planinski vrhovi otoka za to najpogodniji. Naziv lirice, CRWTH pisan bez samoglasnika, upućuje na vrlo staru tradiciju, tj. početke pismenosti kad se u pravilu nisu bilježili samoglasnici, što je bio slučaj u Ugaritu (današnja Ras Šamra) u današnjoj Siriji (antički Kanan) u drugoj polovini drugog tisućljeća pr. Kr. O tome saznajemo više iz citata: ”U Ugaritu su iskopali brojne glinene pločice ispisane neobičnom vrsti klinastog pisma, u kojem je teški babilonski sistem sveden na svoj najjednostavniji oblik. Postoji samo trideset znakova, tako da je pismo u pravom smislu alfabetsko; dvadeset i sedam znakova preuzeto je iz babilonskog; to su prvobitno uobičajeni slogovni znakovi, koji se sastoje od početnog konsonanta i k tome neodređenog vokala; ovdje su vokali, međutim, upotrijebljeni samo kao vezni element, dok samo tri takva vokala predstavljaju samoglasničke glasove, i to /a/, i /u/, a jedan naročiti znak obilježava diobu riječi. To pismo, koje se upotrebljavalo i za semitski i za hurijski jezik, bilo je, čini se, u nekoj mjeri omiljeno, kako to svjedoče primjerci veoma sličnog pisma nađeni u Palestini i u Bet Šemešu i na brdu Taboru, pa se čovjek zaista mora čuditi što nije bilo općenitije prihvaćeno. Njegov razvoj svakako je prekinut već zarana bilo time što su “narodi s mora” razorili Ugarit, ili zbog nekog drugog razlooga – tek, iščezlo je i nije ostavilo nikakvih tragova u povijesti pisma.” (Woolley, L. 1966, 374). Kako je Ugarit bio grad u Kanaanu, o njemu i otkriću pisma saznajemo više od Graya (J. Gray, 1982, 66): ”Taj središnji položaj Kanaana, mjesna izoliranost i ograničeni političko-gospodarski razvoj poticali su prije prilagođavanje negoli poduzetnost. No, upravo je ta ograničenost dovela do jednog od najvećih otkrića koje su, što je karakteristično, obodrila dostignuća žitelja Mezopotamije i Egipta, naime, razvoj alfabeta. Tu se pokušavalo akadsko klinasto pismo, kojim su Mezopotamci pisali na glinenim pločama, i egipatske hijeroglife s kompliciranim spajanjem suglasnika i samoglasnika (slogovno pismo) pretvoriti u alphabet koji bi se sastojao samo od suglasnika. Takav se alphabet može u praksi, kao recimo u suvremenom arapskome i hebrejskome, prepoznati dostatnim i bez samoglasnika. Taj cilj je postignut u dva navrata. Prvi takav alphabet je klinast, a vrlo dobro nam je poznat nakon prvotnih otkrića književnih tekstova tijekom 1929. godine kod Ras Šamre, dok je drugi neposredni preteča hebrejskog, pa u krajnjoj liniji i grčkog i latinskog alfabeta. Tim linearnim pismom pisani su neki epitafi na kraljevskim grobovima u Biblosu krajem drugog tisućljeća pr. Kr., natpisi iz doba aramejskih kraljeva u unutrašnjosti Sirije iz osmog stoljeća prije Kr. i kasniji fenički natpisi u primorskim gradovima. No, s jednog egipatskog natpisa doznajemo još i da su se u Biblosu čuvali potpuniji zapisi na papirusima uvezenim iz Egipta, no oni su, u vlažnome levantinskom tlu, brzo propali. Međutim kod Ras Šamre (antički Ugarit) pisalo se mnogo nezgrapnijim klinastim pismom na glinenim pločama, koje su, kad se osuše ili čak ispeku, pri normalnoj upotrebi praktično neuništive. Upravo su te ploče naš izvor za mitologiju Kanaana u četrnaestom stoljeću pr. Kr., a to prelazi i najsmjelija očekivanja učenjaka prije 1930. godine.” Zato su nam u kanaanskom panteonu poznata imena božanstava pretežno bez samoglasnika.


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

137

Iz nevedenog možemo zaključiti da je velški naziv CRWTH, za glazbalo tipa hrvatske lirice (prvobitno trzaće tambure dvožice, zatim trožice prije pojave gudala) u antičko doba poznate kao PANDORA, ustvari najstariji naziv koji možemo datirati u vrijeme postanka pisma bez samoglasnika u KAANANU, koji je bio HURITSKI u 14. stoljeću prije Krista. Kad bismo dodali samoglasnike, za čas bi CRWTH postao CoRoWaTaH, što bismo vrlo lako pročitali kao hrvatski etnonim, tj. HOROVATH (grč. Horoatos, ili drugačije). Možda bi se to ime čitalo KOROT, KURET ili KERVAT (Hervat?) i kako god spekulirali, to ime zvuči kao HRVAT. U svim tim spekulacijama nije bez značaja činjenica, da je jedno od najstarijih mjesta naseljavanja Etrušćana u Italiji bilo CURTUN tj. CORTONA (Margherita Gilda Scarpellini Testi, 1985, 470). Dva mitska izvora tumače postanak tog naselja. Usmena se predaja temelji na toponimima CROTONE i CORTONA i na vezama s PELAZGIMA i TIRRENIMA. Herodot i Dionis iz Halikarnasa (I, 20, 4) tvrde da su CORTONU osnovali UMBRI, a da su je osvojili PELAZGI s junačkim kraljem NANASOM, koga su identificirali kao Odiseja (Ulise). Vergilije u Eneidi slijedi drugi mit koji kazuje da je CORTONA osnovana od CORYTHUSA, DARDANOVOG oca. Grad (Sl. 13.) izgrađen iznad doline rijeke CLANIS (Klane?) pune maslinika (Sl. 14.) razvio je umjetničku proizvodnju u prvoj polovici 5. stoljeća (brončane svjetiljke - sve do 2. st. pr. Kr.) posebno se razvio kao urbani centar početkom 4. st. pr. Kr.).

Sl. 13. Grad CORTONA

Sl. 14. CORTONA

Za identifikaciju Etrušćana s Huritima, tj. Curonijcima (baltskim) značajna je činjenica velike učestalosti imena CORANUS na području Etrurije, ali i šire. O tome govori Medini Julijan (1979, 159/160): Ime CORANUS rasprostranjeno je od Kampanije do cisalpinske Galije. U rasporedu potvrda tog imena dominiraju dva elementa. Potvrde tog imena relativno su rijetke i najveći broj podataka potječe iz krajeva duž zapadne obale Italije, a u tim regijama podaci su koncentrirani u Rimu, odnosno u Etruriji (Graviscae, Volaterra). Za razliku od prethodno navedenih natpisa, gdje je ime Coranus, u funkciji gentilnog imena, na ovom natpisu iz Volaterre ono je kognomen (C. Manneius Coranus), a nosioci gentilicija Manneius su iz Etrurije, dok je jedan iz Napulja. Ime je etrurskog


138

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

podrijetla. Krajnja točka prodora imena na jug prema najsigurnijim potvrdama, jest Aletrium (Corana C. f), a prema sjeveru i sjeveroistoku Patavium (Coranus Ursulus) i Mutina (Corana /feminae// l/iberta/ Fidelia, I Corana /feminae/ l/iberta/ Fusca). Izvan Italije, ime se nalazi, koliko mi je poznato prema materijalu u svescima CIL-a, samo u Burnumu, tj. u Hrvatskoj, u Dalmaciji). Izvan Italije susreće se srodno i nesumnjivo istog korijena i podrijetla ime Coranius u Hispaniji i u Africi i to u obliku CORANIS TUSCUS! Raspored i kvalitet epigrafičkih spomenika s tim imenom sugeriraju da bi Etrurija mogla biti regija u kojoj je to ime autohtono, a tu pretpostavku pretvara u čvrst argument činjenica da je korijen riječi iz koje su nastala latinska imena CORANUS i CORANIUS nesumnjivo etrurskog podrijetla CORANUS i CORANIUS (usporedi Sera Curania, Curanei titis). Ime se iz etrurskih oblasti proširilo najprije u susjedne krajeve (ponajviše Rim i okolinu), a zatim prema sjeveru (Mutina i kraj uz Po) i jugu. Sigurno je, međutim, da je u širenju prema jugu doprlo znatno južnije od Aletrija (to u izvjesnoj mjeri dokazuje i rasprostranjenost imena CORANIUS uglavnom u istim oblastima Italije, ali u znatno većoj mjeri). Na tom putu postalo je i svojina kampanskog područja, iako su u Kampaniji nađeni samo fragmentarni pa stoga i ne sasvim sigurni podaci (Neapolis): C.Cor…; ili P.Cor….. .Taj nedostatak najsigurnijih potvrda imena Coranus u Kampaniji, međutim nije zapreka koja može osporiti realnost pretpostavke o postojanju i životu tog imena i u tom dijelu Italije. Naime, u svijetlu historijskih zbivanja u tom kraju poznat je u nauci dobro obrađen proces etrušćanske kolonizacije Kampanije (karakteristično je da je gotovo istodobno počeo prodor Etrušćana i prema sjeveru-sjeveroistoku, naročito u dolinu Poa, gdje, kako je prethodno rečeno, također ima potvrda imena Coranus) tokom kojega se u Kampaniji proširio ne samo politički, privredni, nego i kulturni utjecaj Etruščana. Taj je utjecaj i u političkom i kulturnom pogledu kulminirao u V. stoljeću pr. Krista, kada su Etruščani zavladali i Pompejima, u razdoblju 500-400. godine. Najznačajnije pak, političko i kulturno središte Etruščana u Kampaniji bila je Kapua, pa je tu logično očekivati i najsnažniji prodor elemenata etruščanskog jezika, kulture, pa i onomastikona u tkivo oskičkog dijalekta. Elementi etruščanskog onomastikona i jezika postoje i u imenima osoba koje se nalaze na IUVILAS spomenicima iz Kapue (usporedi imena: Ofellius, Helvius, Tantarneius, Caesilius), pa se na temelju iznesenog može zaključiti da je ime Coranus bilo poznato na području Etrurije, Lacija i Kampanije, dakle, u regijama koje su u razdobljima prije rimske dominacije u Italiji bile u relativno čvrstim i dugotrajnim političkim, kulturnim i ekonomskim odnosima (u prvi mah izgleda prihvatljiva pretpostavka da je u takvim političkim, kulturnim prilikama, koje su karakterizirale čvrste veze između Etrurije i Kampanije, mogao jedan lokalni ritus u čast Jupitera, zajedničkog italskog božanstva koji se vjerojatno već u to vrijeme prakticirao u KAPUI, POSTATI SVOJINOM I POJEDINIH OBLASTI Etrurije, odnosno biti prihvaćen od nekih Etrušćana. No tu pretpostavku morali bi potvrditi nalazi – potvrde karaktera iuvilas u Etruriji).” No, sva ta domišljanja nemaju znanstvenu podlogu, već samo akustičku, tj zvučnu sličnost. Za nas su važne slijedeće činjenice: u 11. stoljeću Crwth je imao četiri žice, po dva para žica ugođenih u intervalu kvarte (u 14. stoljeću), vrat bez pragova i glazbalo se trzalo. Prema tom opisu, to je bilo trzaće


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

139

bordunsko glazbalo bez pragova. Izgleda da je to bila tambura četverožica, slična slavonskoj samici ili ličkoj kuterevki, samo bez pragova, na što upućuje i sličan način ugađanja, tj. u kvartama. S hrvatskom suvremenom liricom ima zajedničku osobinu, tj. ključeve s donje strane glave. Zapravo, glazbalo je hybrid. To nam daje za pravo da zaključimo kako je na stariji oblik lirice, tj. tambure trožice, dodana još jedna žica i promijenjen je način ugađanja kao kod tambura četverožica. Kada se ta promjena dogodila? Pretpostavljam da se to dogodilo u 6. stoljeću prije Krista, ili nešto kasnije, nakon dolaska vojske kralja kraljeva Darija I. na tlo Evrope (514. godine prije Krista). Vjerojatno su se u tom razdoblju već rasprostranile tambure četverožice, što nam mogu potvrditi i nešto mlađi arheološki nalazi ikonografskih izvora. Jedan takav značajan ikonografski izvor predstavlja ranokršćanski mozaik (Sl. 15.) iz GAZERA u Libiji, s prikazom svirača tambure četverožice (G. Ch. Picard, 1972, 117).

Sl. 15. Ranokršćanski mozaik iz Gazera u Libiji – svirač tambure četverožice

Na mozaiku su prikazana četiri ključa, za koja se ne može sa sigurnošću utvrditi jesu li uglavljena u vrat glazbala, sa strane ili odozdo, jer je slikar prizor prikazao plošno, tj. nije poznavao perspektivu niti dubinski prikaz prostora, tj. trodimenzionalnost. Na tamburi su bijelim kamenčićima prikazane samo dvije žice, koje kao da se uvlače kroz rupe na kraju vrata, a učvršćuju se na ključeve ispod samog vrata. Vjerojatno graditelj mozaika nije imao dovoljno mjesta da tim materijalom, kockastim kamenčićima,


140

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

prikaže vjerodostojno sve četiri žice. Da je namjeravao prikazati samo dvije žice, sigurno ne bi prikazao četiri ključa, a niti taj detalj podvlačenja žica na kraju vrata. Vjerojatnije je tumačenje da je zbog nedostatka prostora (nije mogao na vratu nanizati četiri paralelna reda bijelih kamenčića) htio prikazati da su četiri žice ustvari ugađane dvije po dvije na isti ton. Vjerodostojnost prikaza svirača očituje se u dva detalja. Prvi je vjeran prikaz držanja vrata glazbala, gdje je palac prislonjen uzduž vrata, a sva četiri prsta pritišću donju žicu. Time je vjerno prikazao činjenicu da je donja žica melodijska, dok je gornja žica bordunska, tj. da ona daje stalni ležeći ton pratnje. Drugi detalj se odnosi na realistično držanje trzalice i na samu trzalicu koja je vrlo slična egipatskim širokim dašćicama kojima se više udaralo po žicama nego trzalo. Realistično je prikazan rezonantni otvor, konjić i vezivanje žica. Zaključno, sada kad smo rekonstruirali puteve diseminacije glazbala tipa lirice kroz Evropu (pretežno putevima trgovine jantarom), datirali i vremenski odredili značajne transformacije, potrebno je ustvrditi da je ishodište difuzije evropskih trzaćih lirica iz kojih se razvila gudaća lirica, a zatim evropska violina; da je to ishodište bilo na povijesnom hrvatskom području. Tu tvrdnju dokazuje najstariji europski arheološki nalaz kordofonog glazbala tj. njegovih fragmenata iz Ribiča kod Bihaća. Jedan dio artefakta je rezonantno tijelo, tj. izdubeni dio rezonantne kutije, sa dijelom vrata (Sl. 16.). Drugi dio je ključ za natezanje žice, čiji oblik još danas imaju gusle i tambure. Taj nalaz potvrđuje da se na tom lokalitetu svirala tambura jednožica (moguće i dvožica, ali nalaza drugog ključa nema) i to 1200. godina prije Krista. Ta godina se poklapa s doseljenjem Japoda na istočnu obalu Jadrana tj. današnje Hrvatsko primorje, a i s vremenom njihovog prebacivanja u Italiju.

Sl. 16. Rezonantno tijelo tambure Ribič, kraj Bihaća, 1200 pr. Kr.

Sl. 17. Nalaz ključa – Ribič, kraj Bihaća, 1200 g. pr. Kr.

Kako smo sve ove izvode napravili da dokažemo prahrvatske etničke i kulturne veze s područjima RETIE i BALTIKA (etnos, onomastika, hidronimija, jezični fond, tambure tj. lire) potrebno je pronaći još i kariku koja bi potvrdila vezu antičke KURETIAE i RAETIAE (Kurecije i Recije) u instrumentima tipa tambure. Tu nam se opet pokazala sretna prilika. U švicarskom zemaljskom muzeju (Schweizerisches Landes museum Zürich) u Cirihu (ne smijemo zanemariti činjenicu da se vrlo često Zurich u dijalektu izgovara CURIG ili Curik, što nas upućuje na Kure, Kuronce, tj. Hurite!), čuva se jedna porculanska figurica (Sl. 18.) sviračice žicozvučnog glazbala (kordofonog) koje se inače


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

141

stručno naziva šaitholz (pod inventar-nim brojem : Inv. Nr. 53033). Skulpturica se datira u vrijeme pred kraj 18. stoljeća (1770. – 1775.). Zanimljivo je da se taj stari oblik glazbala održao tako dugo, kad su se razvila već mnoga kordofona glazbala u Europi. Za nas je značajna činjenica, da je glazbalo sa četiri žice i oblikom rezonantnog korpusa (trbušasto proširenje rezonantne kutije na donjem dijelu) koje nalikuje više tamburi (bugariji) ili kasnije nastaloj citri. To je trzaće glazbalo. Melodija se svira na donjoj žici isto kao na tamburi četverožici, dok druge tri žice služe kao bordunske, tj. proizvode ležeće tonove koji stalno zvuče kao pratnja. Ovakvo glazbalo možemo označiti kao tamburu četverožicu iz koje je nastalo nešto kasnije glazbalo tipa citre, poznato u Kantonu Bern kao “Hexenschhit” ili “”Schiit” (sl. 19.).

Sl. 18. Sviračica šaitholta

Sl. 19. „Hexenschiit“ ili „Schiit“, Bern, 19.st. Cirih, 18. st.

Taj razvojni put potvrđuje tekst švicarske muzikologinje Brigitte Bachman – Geiser, u Priručniku europskih folklornih glazbala – “Die Volksmusikinstrumente der Schweiz” (1981, 49). Zanimljivo je da su se sa zapadne strane Bodenskog jezera, u Kantonu St. Gallen, sačuvale tzv. “Halszithern” tj. “Citre s vratom” (B. Bachmann-Geiser, 1981,60), koje se stručno klasificiraju kao “Halslauten” tj. “lutnje s vratom” (HS321.32) što zapravo znači da pripadaju tipu tambura, tj. lutnji. Te citre, zaista čuvaju oblika tambura, a time i potvrđuju svoj razvojni put iz bordunskih tambura (Sl. 20. i 21. ). Još je značajnije, da su se kod Krienser Halszither sačuvali ključevi s donje strane, kao kod lirice.


142

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

Sl. 20. Toggenburger Halszither, 19.st.

Sl. 21. Krienser Halszither, 19.st.

Time bismo mogli smatrati dokazanu vezu hrvatskih tambura četverožica sa švicarskim tamburama četverožicama (šaitholt s 4 žice i razvijeniji hibridni oblici tambura-citri nazvanih “Halszithern” ili “Halslauten”). Grobnišćina; na kojoj su se sačuvali najstariji oblici tambura u Hrvatskoj pa i šire, tambure dvožice, poznate pod imenom “cindre”, predstavlja područje na kome su se odvijali procesi promjena tog najstarijeg glazbala. Nedaleko Grobnišćine, na Banovini, zabilježene su tambure trožice, na kojima se još danas svira isto kao na Grobnišćini, dvoglasno u paralelnim intervalima, a treća se žica ugađa kao i druga. Ta žica se pokazuje kao glazbeno nefunkcionalna. Možda je trebala imati nekakvu simboličku vrijednost, ili je možda nastala zbog kulturne interakcije s kordofonim glazbalom s tri žice (poznata dalmatinska lirica) ili s četiri žice (lička kuterevka), koja su bila bordunska glazbala, tj. jedna ili dvije žice su služile za proizvodnju trajno zvučećih ležećih tonova pratnje. O tom procesu svjedoče u Hrvatskoj, jednostrune i dvostrune gusle, koje možemo smatrati jednostrunim i dvostrunim tamburama sve do 9. stoljeća A. D. kad se u Evropi pojavilo i proširilo gudalo, tj. žicozvučna glazbala koja su se dotada trzala, svirala poput tambura, počela su se svirati pomoću gudala. Oblik kratkovratih tambura, kruškolika trupa, poput suvremenih lirica, svirao se , tj. trzao kao tambura i bio je poznat u antičko doba na mediteranu, u Grčkoj kao “Pandora”. Hrvatske dvostrune gusle bile su bordunsko glazbalo , tj. na njima se svirala dvoglasna glazba, kao i na lirici tj. pandori, gdje se čula melodija (svirana na jednoj žici) uz pratnju jednog ležećeg tona (koji je zvučao na drugoj žici). Oba glazbala, lirica (antička Pandora) i gusle su još i danas glazbala koja na vratu nemaju pragova, a sačuvala su i specifičan način proizvodnje tona (tzv. Flageoleta) bez skraćivanja žica pritiskom na vrat, već laganim dodirom vrška prsta na odozgo na žicu (gusle) ili dodirom nokta prsta sa strane. Ovaj drugi način sviranja, gdje se dodirom nokta proizvodi zvuk, nalazimo rasprostranjen na svim liricama od Kavkaza (Kolhide-“kemanće”, “kemenće”) preko Balkana (Grčke-“lira”, Bugarske – “gadulka”, Makedonije- ) pa zatim Hrvatske (“lira”, lirica”), Poljske


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

143

(“staropoljske gusle” i “suka”), Estonije, Švedske, Finske (“strakharpe”, “soitto”), Walesa (“crwth”) ili Šetlandskih otoka (“gue”), ali isto tako na tamburama dvožicama u Indiji gdje ih sviraju nekadašnje “hramske prostitutke”. Ta tehnika je pokazatelj zajedničkog podrijetla. Na to zajedničko podrijetlo ukazuje čak i poljski naziv “suka” (“prostitutka”) koji ukazuje na prastaru funkciju glazbala hramskih prostitutki u Indiji. Na mezopotamsko ishodište ukazuje i naziv grobničkih tambura dvožica “cindra” (ili varijanti naziva kod Gradišćanskih Hrvata,“cintra”), koji je gotovo identičan babilonskom zapisanom nazivu za glazbalo “sinnitu”, a znači “dvožica”. Tome možemo pridodati i sumerski naziv za neidentificirano glazbalo, “gusilim”, što je gotovo identično sa hrvatskim “guslama” ili (ja) “guslim”, gusliti” (Samuel Noah Kramer, 1966, 112). Kao posrednici između teritorija Sumera i Hrvatske, povijesno su dokazani HURITI, narod koji je imao svoju državu u sjevernoj Mezopotamiji (sa središtem oko rijeke Habur, pritoka Eufrata), u vrijeme od 1500. do 1330. godine (XXX, Die Weltgeschichte, 2005, 100). Prema Mikuliću (T. Mikulić, 2002, 95), narod Indoiranaca (Indoarijaca) pod imenom APIRU kao aristokratski vladajući sloj, obitavao je s HURITIMA na području HURU ili KHARU (to područje su Egipćani zvali RETENU) u sjevernoj Mezopotamiji od 1690. do 1150. godine prije Krista. To područje obuhvaćalo je prostore današnje Sirije, Palestine i Libanona. Huriti su bili kulturni mediatori (posrednici) između Sumerana i Hetita, ali i Egipćana Ciprana i Krećana kao i Grka. HURITSKE SKULPTURE U NOVOM VINODOLU! Fizička prisutnost Hurita (Prahrvata – tj. Kureta) na tlu Hrvatske se potvrđuje ne samo toponimima, hidronimima i u onomastici, nego i arheološkim nalazima, kulturnim činjenicama (elementima) koje kontinuirano traju u Hrvatskoj od brončanog doba. Nekoliko takvih kulturnih činjenica s područja religije nalazimo u Novom Vinodolskom. Reljefni prikazi osoba i glava s određenim simbolima nalazimo na kapitelima fragmentiranih stupova koji se čuvaju u auli općine tj. muzeja. Jedan reljefni prikaz žene s prekriženim rukama na prsima, okruženu s više simbola, zaslužuje našu pažnju. Naime, reljef se nalazi na odlomku kapitela iz ruševina crkvice Blažene djevice Marije koja je sagrađena 1464. godine, ali se srušila 1917. godine. Zbog specifičnih odlika reljefa i simbola koji odudaraju od kršćanske ikonografije, pretpostavljamo da su ti kapiteli mnogo stariji ostaci stupova zgrade ili pretkršćanskog svetišta koje se nalazilo na istome mjestu gdje je kasnije sagrađena kršćanska crkva. Naime, crkvica je izgrađena na današnjem lokalitetu Glavici, koja se nalazi na liburnskoj gradini OSAP. Kako je prikazan ženski lik, trebamo razmotriti neka ženska mezopotamska, tj. huritska božanstva. Poznato je (Matasović, Ranko, 2000, 94) da je: ”INANA, sumerska božica ljubavi i plodnosti, prvo postala semitskom (akadskom) IŠTAR, a potom je poistovjećena s HURIJSKOM ŠAWOŠKOM (od hurijskog pridjeva ŠAWOŠE “VELIK” i honorika –k-). Osobito joj je utjecajan kult bio u gradu Šamuhiu, a u


144

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

doba Hattušilija II. Šawoška iz Šamuhie postala je božicom zaštitnicom hetitske vladarske obitelji, zauzevši mjesto božice sunca iz Arinne”. Inana, ili Ištar, povezana je s Tamuzom, bogom biljnog svijeta, koji umire i nanovo se rađa. U skladu s motivom potrage božice plodnosti za bogom vegetacije, ona u doba njegova zamiranja polazi za njim u podzemni svijet….. Ištarina djelatnost u razdoblju eklipse boga plodnosti vjerojatno odražava njen značaj u doba suše. To se može zaključiti iz uloge boga Athtara koji se u kanaanskim tekstovima iz Ras Šamre spominje kao neprimjeren nadomjestak za mrtvog Baala, boga zimskih kiša, pa je dužan da napustivši Baalovo prijestolje siđe i bude “vladar cijelog prostranog podzemnog svijeta”. I doista se imena Ištar i Athtar etimološki mogu povezati s arapskom riječju ‘athara koja znači “natapati”. No, Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata i kao božica ratnica, pa je upravo to njena uloga koju preuzima kao kanaanska Anat. Ta njena značajka je po svoj prilici semitskog podrijetla i može biti povezana sa značajem semitskog boga Athtara. On se očituje kao Večernjača, najznačajnija zvijezda na Bliskom istoku, koju su palestinski Arapi nazivali an-najm, “zvijezda”. Taj bog je u južnoj Arabiji bio štovan kao astralni bog, a zaostajao je po važnosti samo za bogom mjeseca i božicom sunca. Njega su štovali i Arapi karavanskog grada Palmire u prva tri stoljeća naše ere i susjedi Izraelaca u Moabu i Amonu. Tu je bog nazvan “Kraljem”, malik-ma …” (John Gray, 1982, 24) Ištarina i Athtarova povezanost s ratom vjerojatno proizlazi iz značaja blistave Večernjače u njenoj dugoj putanji i naglom nestanku u zoru kad ratnici napadaju. Ištarin ratnički značaj prevladava u Asiriji od 11. st. prije Kr., kad su je počeli povezivati sa samim nacionalnim bogom Ašurom. U kraljevskim natpisima slavi se kao “savršeno hrabra” ratnička božica koja bodri asirske vojnike u boju i uništava njihove neprijatelje, a pobjedničke kraljeve savjetuje u snima-proroštvima. Za nju je značajno da joj je kultna životinja lav. Zajedno s njim redovno je prikazivana u mezopotamskoj skulpturi, a u egipatskom kiparstvu od 19. dinastije (1350-1200-pr. Kr.)(što znači da su je unijeli Huriti za svoje vladavine u vrijeme 18. dinastije - opaska K. Galina). Tu je njen plodonosni i ratnički značaj jasno naznačen time što ju se vezuje s Minom, bogom plodnosti i s jarosnim bogom Rešefom koji usmrćuje na tisuće ljudi ratom i pošastima.” (J. Gray, 1982, 25). “Božica plodnosti Ištar kao djeliteljica vode koje nikad neće uzmanjkati “ (J. Gray, 1982, 20, sl. 21) prikazana je na reljefu od opeka s pročelja kasitskog hrama u Uruku (15. st. pr. Kr.) – (vidi sl. 22.). Božica plodnosti Ištar, djeliteljica “žive vode” iz nepresušnog vrča (J. Gray, 1982, 62), prikazana je skulpturom iz armorićanskog razdoblja u Mariju (oko 19. stoljeća pr. Kr.) koja se čuva u Nacionalnom muzeju u Alepu. (vidi sl. ). Izgleda da se tema plodnosti u mezopotamskoj umjetnosti često simbolički naglašavala prikazivanjem vrčeva iz kojih teku rijeke (vode). Tu maniru, ističe i Gray na zidnoj slici u amorićanskoj palači u Mariju na Eufratu gdje je prikazana Ištar, božica ljubavi i rata, koja se prepoznaje po njenom lavu, kako ustoličuje kralja (1982, 61/62): ”Na donjim poljima slike tema plodnosti potkrijepljena je s četiri rijeke što se izlijevaju iz dvaju vrčeva. Iz svakog vrča izrasta neka biljka ili mladica drva, što nanovo podsjeća na biblijski motiv o četiri rijeke što istječu iz jednog izvorišta u edenskom vrtu (Knjiga Postanka 2, 10 - 14). Taj motiv s donjeg dijela slike iz Marija


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

145

javlja se i na kipovima kraljeva: kralj pred bogom zalijeva biljku u vrču na visokom postolju. Ponavlja se i u natpisima na kojima kralj tvrdi da je vrtlar u božjem vrtu, a zadaća mu je da zalijeva drvo života. To se možda posebno odnosi na kraljevu ulogu u kultu Tamuza, koga nedvojbeno simbolizira biljka. U varijanti tog motiva kralj je djelitelj vode života, što je snažno izraženo kipom Gudee od Lagaša koji iz vrča izlijeva nepresušni mlaz vode. On vrč drži u neobičnu položaju, tako da to podsjeća na Isusove riječi: Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode” (Evanđelje po Ivanu 7,38). Taj je položaj točno reproduciran i na kipu iz Marija, na kojem je i božica plodnosti prikazana s vrčem ( Sl. 23.). Značajna činjenica koja ukazuje na huritsko, tj. na kanaansko podrijetlo božice prikazane u Novom Vinodolskom, jeste da su iznad njene glave prikazana dva vrča, koji simboliziraju područje s dvije rijeke, za razliku od prikaza na pečatnom valjku koji prikazuje četiri vrča, tj. područje s četiri rijeke (vidi slijedeću sliku, sl. 24.). Ta dva vrča svakako simboliziraju dvije rijeke i ženski lik ispod kao “djeliteljicu voda” ali istovremeno bi mogli simbolizirati i ELOVO prijestolje, kako nam Gray otkriva u slijedećom retcima: ”Položaj Tira na čvrsto utvrđenom otoku navodi Ezekiela da ga usporedi s ELOVIM prijestoljem, kako su ga Kanaanci zamišljali. U tekstovima iz Ras Šamre kaže se da je ono -

Sl. 23. Novi Vinodol- Inaana/Šawoška

Sl. 22. Božica Ištar, “djeliteljica vode”

Sl. 24.Otisak pečatnog valjka (990- 660. pr. Kr.) – 4 rijeke iz 4 vrča

na izvoru dviju rijeka, usred izvorišta dvaju mora - (Gray, 101). Prirodu i značenje boga ELA nadalje nam objašnjava Gray (J. Gray, 68/69): Jednako kao Anu u Mezopotamiji, tako je ovdje vrhovni kralj božanskog dvora bio EL (“Bog”), o kome


146

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

zavise sve odluke bogova koje se odnose na prirodu i društvo. On je otac božanske obitelji i predsjedavajući božanske skupštine na “skupštinskoj gori”, istovjetnoj hebrejskoj har moed, koja je u grčkoj transliteraciji postala Armagedon (dok je u huritskoj, tj. u jeziku koroških (“huritskih” tj. prahrvatskih) “Slovenaca” odnosno pra-Hrvata, ta ista skupštinska gora nazvana HERMA-GORA u blizini Klagenfurta- opaska K. Galina). U kanaanskoj mitologiji on je poznat kao “bik”, što simbolizira njegovu snagu i stvaralačku moć, a možda je prikazan na vapnenačkoj skulpturi iz Ras Šamre kao postariji bog koji blagoslivlja vjernike. U mitovima ga se naziva bni bnut, što možda znači “Tvorac svega stvorenog”, no ja držim da znači “Onaj koji daje snagu”. To odgovara njegovoj ulozi u dvjema legendama iz Ras Šamre (v. str. 92 I d.; 101). No, obično ga se prikazuje kako uzdržano i doista nezainteresirano sjedi na prijestolju “na izvorištu (dviju) rijeka”. Za tumačenje biti, tj. identiteta ženskog lika (božice plodnosti) na prikazu u Novom Vinodolskom, značajna je i njena frizura, tj. način češljanja kose na razdjeljak, što je tipično za božicu ASTARTU. Takvu frizuru nalazimo na antičkim reljefnim odljevcima sa područja današnjeg Izraela kao na slijedećim slikama. Legenda J. Graya (1987, 72) uz te prikaze je slijedeća: ”Terakotni odljevci gole božice plodnosti Astarte s kosom kao u njene egipatske dvojnice Hator. Istaknuti su simboli plodnosti, lotosi i organ plodnosti. To su vjerojatno amuleti koji su se dobivali prigodom prinošenja zavjetnih darova (Izraelski odjel starina, Jeruzalem). Sličan prikaz Astarte, tj. ženskog lika s istom frizurom nalazimo na zlatnim privjescima s naturalističkim ili stiliziranim motivima Astarte iz Ras Šamre, oko 1300. godine prije Krista, koji se čuvaju u nacionalnom muzeju u Alepu (Halep …) (J.Gray, 1987, 69). Zvijezda u desnom gornjem kutu označava ženski lik kao zvijezdu večernjaču ili zornjaču, tj. kao Veneru. Zvijezda naglašava astralni element u simbolici tog lika. Još su neke specifičnosti mezopotamske religije i životnih shvaćanja, tj. pogleda na svijet, značajne za naše interpretacije reljefnih prikaza u Novom Vinodolu. Prema Grayu (J. Gray, 1982, 59): Mezopotamcima je kralj ništa manje negoli Izraelcima, bio “životni dah” (Tužaljke 4, 20). Zapravo, taj izraz je prije pada Jeruzalema upotrijebio kralj Išme - Dagan od ISINA 1884. - 1865. g. pr. Kr.) koji tvrdi kako su ga bogovi zadužili “da čuva životni dah svih zemalja …”, a kralj Šulgi treće urske dinastije (2044. - 1936. pr. Kr.) opisuje sebe kao “palmu datulja, zasađenu pokraj potoka”. Slikovitost posljednje izjave upućuje možda na kraljevu povezanost s “drvom života”, uobičajenu (s mjesnim varijantama) u mezopotamskoj, kananskoj i izraelskoj književnosti i likovnoj umjetnosti. Tako na otisku pečata iz Warke, drevnog Uruka, Gilgamešova grada, kralj pruža dvije plodne grane dvjema kozolikim životinjama koje se propinju da dohvate voće. Polje je obrubljeno znakovima božice plodnosti Ištar, pa drvo života možda simbolizira upravo nju. Kralj se kao medij plodnosti javlja i u poimanju o ”svetoj ženidbi” sa svećenicom koja predstavlja božicu majku……To poimanje kralja kao medija plodnosti, koji mu udjeljuje božica plodnosti, dobro je izraženo na jednoj asirskoj skulpturi: duh čuvar dodiruje kralja češerom natopljenim nekom plodonosnom tvari, uljem ili peludom, jednako kao što oplođuje drveće. Kralj predaje plodnost stiliziranom drvu života. ….Tako drvo života znači jamstvo kraljeva blagostanja, a istodobno je simbol njegove moći da


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

147

blagostanje udjeli i zajednici” (J. Gray, 1982, 62). U Kanaanu su postojali u antičko doba specifični geoklimatski uvjeti koji su se odrazili i na religijskom planu. Naime, u Kanaanu su kiše bile plodotvornije od rijeka. Obilne kiše su dovodile do odronjavanja zemljišta koje je potajalo tako samo od sebe rahlo. Gray (J. Gray, 1982, 64) kazuje: ”…Štoviše, odronjeno zemljište stvara plodne vrtače, pa čak i prava polja. Takva obradiva zemlja smatrala se “Baalovom zemljom”, a to će reći zemljom gdje obrađivanje zavisi o božjoj djelatnosti koja se očituje u jesenjim i zimskm kišama. Te su kiše najavljivali gromovi, a “gospod” (Baal) je u Kanaanaca bio poznat pod svojim vlastitim imenom HADAD, “GROMOVNIK”, ili RIMON s istim značenjem. Termin “Baalova zemlja”, za razliku od navodnjavanog zemljišta, održao se sve do danas u muslimanskom zakoniku koji siromasima osigurava porezne olakšice. Za obilnih sezonskih kiša tu voda prodire kroz šupljikav krečnjak od kojeg se cijelo zemljište uglavnom i sastoji, skuplja u podzemlju i pritiče u male ali veoma bogate potoke koji su dostatniu za natapanje razmjerno malih područja, pa nema potrebe za složenijim kooperacijom kakva je bila nužna u gradskim zajednicama u južnoj Mezopotamiji. Mjesna nezavisnost zajednica u Kanaanu tako je ograničila politički razvoj da su se oblikovali samo mali gradovidržave”. Gotovo sve gore navedene osobine koje se vezuju uz kanaanskog boga-kralja izgleda da možemo naći na kapitelu fragmentiranog stupa iz crkvice Blažene djevice Marije, u Novom Vinodolskom. Pokušat ćemo protumačiti neke značajke tog reljefnog prikaza glave, za koje smatramo da je predkršćansko antičko božanstvo što su ga Huriti donijeli na jadransko, tj. Hrvatsko primorje. Iza glave s desne i lijeve strane vidimo krila, koja nas upućuju da je prikazano biće nebesko, tj. da boravi u nebeskim visinama, u zraku, dakle božansko biče. Iz njegovih usta ispružen je puno, puno predugačak jezik, kako bismo ga protumačili kao plaženje jezika, psinu nestašnog dječaka. Taj jezik ima i uzdužne tj. okomite pruge koje kao da trebaju sugerirati kretanje izlaženje iz usta, i to ne samo jezika. Ustvari, čini se da je kipar htio simbolički izraziti ono drugo što izlazi iz usta čovjeka, a to je dah, tj. zračna struja, životvorni ljudski dah, a možda i nebeski, koji možemo tumačiti kao vjetar. Odmah ispod vrata glave, sve je puno lišća, što sugerira doživljaj kao da je lik izrastao iz krošnje drveta s plodovima. Tumačenje bih zaključio da je na kapitelu prikazano antičko božanstvo vjetra ili oluje, božanstvo plodnosti tj. vegetacije. Ako su ga Huriti donijeli iz Kanaana, koji je bio teritorij njihove države u gornjoj Mezopotamiji (Sirija i Palestina, biblijski Kanan), onda bismo ga mogli nazvati HADADOM ili RIMONOM.


148

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

Sl. 25. Glava boga oluje, vjetra i plodnosti vegetacije (?), Novi Vinodolski.

U Novom Vinodolskom nije pronađen natpis s imenom božanstva, ali da je to božanstvo vjetra, oluje i plodnosti huritskog podrijetla (s područja Sirije, Kanaana) bilo prisutno na tlu Evrope i sjevernije od Hrvatske, potvrđuju mnogi toponimi koji sadrže izvorno ime božanstva iz Kanaana, koje je glasilo AL ili EL. Uz arheološke nalaze brojnih kipića keltskog boga Merkura, nalazimo u blizini kršćanske crkve posvećene božjem glasniku sv. Mihaelu. Rudolf Reiser (1992, 97) tvrdi: ”Jednu neobično važnu funkciju na nebu iz vremena La Tene ima Glasnik i prenosilac vijesti. Caesar ga opisuje ovako: Među bogovima Kelti obožavaju uglavnom Merkura, kojega često prikazuju slikovno. Prema njihovu mišljenju od je izumilac umjetnosti, vodič na putovanjima i cestama, i njemu pripisuju najveći utjecaj na pobjedu i trgovinu. Tacitus izvještava, da čak i Germani poznaju nebeskog kurira. Među bogovima oni najviše obožavaju Merkura. Da se susrećemo s njim također u Bavarskoj i u Austriji, potvrđuju brojni kipići iskopani iz zemlje. Najzanimljivija plastika Merkura, izrađena oko 150 godina nakon Krista, potječe iz Possenheima na podnožju Schwanberga u Donjoj Franačkoj (Unterfranken), iz jednog mjesta dakle, gdje ne nalazimo rimske posjednike. Kako smo već spomenuli, nalaze se u blizini određenih gradova, koji su posvećeni svetom Mihaelu, prema kojemu su i nazvani (St. Michaelskirche na Schwanbergu, mjesto Michelfeld). Druga, vrlo lijepa statua božjeg poslanika (R. Rieser, 1992, 98), iskopana je u Roggingu u kotaru Regensburg. Kipić je rimsko umjetničko djelo, kako se pretpostavlja, premda je božanstvo obožavano od domaćeg


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

149

stanovništva. Četiri kilometra južno nalazimo keltski četverokutni zemljani nasip, u čijoj okolini možemo pronaći više grobnih humaka. Četiri kilometra istočno, stoji crkva svetog Mihaela, dakle jednog sveca, komu su ju kršćanski sljedbenici posvetili. Mjesto, u kojem stoji ta kuća božja, naziva se Allkofen. Oba geografska imena (topoi) ALKIMOENIS (Brdo-glasnik-pas = njem. Bote-HundBerg) i ALLKOFEN daju nam nepogrešivo za pravo da pretpostavimo, da se keltski božji glasnik mogao zvati AL. Ta teorija dobiva očiglednu potvrdu kada se čovjek upusti u studij zaštitnika (Patrozinienstudium). Tada vrlo brzo proizlazi poimence, da ALKIMOENIS i ALLKOFEN nisu jedini Mich-Ael / Mich-el-ovi gradovi. Slogove AL i EL susrećemo u mnogim imenima mjesta, tako ALLERSBURG/Oberpfalz i u ALBURG-u/Donja Bavarska, ALBEINS i ELLMAU (oba u Tirolu), ALXING i ALBERG (oba u Gornjoj Bavarskoj), ELLINGEN i ALBERSDORF (oba u Franačkoj). Sve crkve u tim mjestima imaju svetog Mihovila za zaštitnika. Ta imena otvaraju mogućnost da se i neki hrvatski antički gradovi s latinskim imenima protumače kao složenice s imenom boga Ala tj. Ela. Na primjer, tako bi se najprije moglo tumačiti antičko ime grada Labina u Istri: ALBONA, kao AL-BONA. Istovremeno se postavlja pitanje i je li prvobitno ime lokaliteta Gornje i Donje Jelenje na Grobnišćini, bilo Gornje i Donje EL-ENJE, jer u Donjem Jelenju nalazimo također crkvu sv. MIHOVILA. U sklopu tih etimoloških razmatranja, konačno se postavlja i pitanje same etimologije etnikona BALT. Vrlo je vjerojatno da je ime glavnog božanstva višeplemenskog (heterogenog?) etnosa moglo postati bitna oznaka za sve njih. Moja je hipoteza da je glavno božansvo doseljenih Hurita (iz Kaanana) u ta područja oko baltičkog mora (tada još bez imena) oko 13. ili 12. st. prije Krista, bilo BAALHADAD. Kasnije doseljeni okolni narodi vjerojatno su imali problema s izgovorom glasa H iza L te se on izgubio, dok su se udvostručeni slogovi ADAD saželi u jedno tvrdo D koje se zatim zamijenilo s T, što prikazuje slijed: BAAL(h)ADAD/ BALADAD/ BAL-DAD / BAL-DD/ BALT. Ne zaboravimo da je na Grobnišćini sačuvan onomastikon BALT, pored svih drugih navedenih hidronima, običaja (sprogod na belo), i takve kulturne činjenice poput tambure dvožice koja je dokazano huritsko (prahrvatsko) kulturno dobro.(Gray, 1982,72/73) U mitu o Baalu spominje se i Athtar. On je prvotno bog koji se očituje kao Venera. Štovali su ga pripadnici plemena u sirijskoj pustinji. No, nakon doseljenja u Kanaan, on se povezuje s natapanjem (arapska riječ ‘athara’ znači natapati), pa je nepodoban zamjenik Baal-Hadada u doba njegova zalaza. Živo sjećanje na taj kult Venere u njena dva pojavna oblika, kao zornjače i kao večernjače, sačuvalo se u veoma nejasnom tekstu, u kojem se njeno rođenje slavi na lakrdijaški, prost i bestidan način. Začuđuje da tu El igra sramotnu i ponešto smiješnu ulogu. To se dade objasniti vezom oizmeđu nomadskih stočara i stanovnika zemlje u kojoj su oni napasali stoku. Možda to odražava i bračne veze unutar istog plemena prema semitskom običaju bina braka, prema kojem žena nastavlja živjeti u očevoj porodici, a muž je posjećuje samo povremeno, kao recimo Samson svoju ženu u Timini (Suci 15,1).


150

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

SUMMARY

SOME ELEMENTS OF ANCIENT BALTIC CULTURE IN THE GROBNIK AREA (II.)

‘Sprogod na belo’ has already pointed to the possible Baltic roots of the Grobnik Area customs that can be traced back to the ancient times. Such ancient elements of Grobnik culture can also be found in the Grobnik onomastics and toponymy. When it comes to onomastics, typical old Grobnik Area family names which are mentioned for the first time in the manuscripts dating back to the 17th century, such as LUKANIĆ, LUKEŽIĆ, SUDAN, BALTA or DURBEŠIĆ can be derived from words of Baltic origin. Thus the Baltic roots of the surnames Lukanić or Lukežić, can be found in the Baltic word ‘laukesa’, that is, in the Lithuanian word ‘laukas’, meaning field. The original meaning of the surname is ‘plainsman’ or ‘lowlander’, as opposed to ‘high-lander’. At the same time, this original Baltic meaning or the word also explains the Grobnik toponym ‘Lukeži’ meaning a valley next to the River Rječina. An original Baltic word also appears as a hydronym, that is, as the name of a river. The family name Sudan can be interpreted as an original ethnonym, that is, the name of an ancient Baltic tribe mentioned in the Roman sources as the SOUDINOI (Ptolemy, 100-78AD) and, much later, in the 14th century, in the work of the chronicler of the Teutonic Order of Duisburg (1326) as SUDOWITE. In this latter work they are included in Prussian tribes. Prussian province of Suduva still bears the name of this largest Prussian tribe. The family name Durbešić can be linked to the original name of DURBA, a place in west Latvia. The family name Balta, preserved in the collective memory of the Grobnik Area, is an original ethnonym. When it comes to toponymy, several names of places and hydronyms stand out. The very name of the Town of Grobnik may have its roots in the original name of the Grobin (Grobina) locality which is close to Liepoj in west Latvia. The name of the river Sušica can be interpreted on the basis of the old Prussian word ‘sage’ meaning ‘rain’. From this word ethymologists derive the names of the rivers ‘Sozh’ (a tributary of the Dnepr) and ‘S&ža’. The name of the river Sušica, meaning river bed that is dry most of the time and water appears during the heavy rains, can be translated as ‘rain-water’, that is, ‘rain-river’, which is precisely the most accurate name for this occasional waterway. From the semantic point of view, the root of the word, that is, the name of the River Sušica, is not ‘draught’ (suša in Croatian), but ‘rain’ (kiša in Croatian). The Grobnik Area toponym ‘Upade’ or ‘Nadupade’ for steep slopes, that is, banks of the dry river bed of the River Sušica near Podrt in Dražice, can also be interpreted on the basis of a root, that is, Lithuanian word ‘UPE’, meaning ‘river’. The name of the River Upa, east tributary of the River Oka, as well as a whole series of names connected to the meaning of the word for river, has the same root. The author attempts to explain this accumulation of Baltic toponyms, ethnonyms and hydronyms in the Grobnik Area by the existence of a separate branch of the Bronze Age Amber Road to the Kvarner Bay (1600-1200BC), since the distribution


K. Galin: Nekoliko elemenata antičke Baltske kulture na Grobnišćini

151

of Baltic toponyms and hydronyms across Europe can be traced along the routs of the Amber Road. Author’s hypotheses are supported by geographic maps (Amber Road, distribution of Baltic tribes, distribution of Baltic culture during the Bronze Age, the Lithuanian Empire in the 14th and 15th centuries AD which covered the area between the Baltic and the Black Sea). Besides this ancient Amber Road, repeated migrations of members of Baltic tribes in prehistoric and historic periods are also probable. Also, a migration during the final quarter of the 13th century, when Sudva, the state of Sudovians (Jadvings) fell after constant wars with the Polish (Mazurians) and Teutonic peoples, is highly probable. The frequency of migrations of Baltic ethnic substrate (neighboured by the Ugro-Finns, Mari, Modvins and Setos), as well as the ‘latest’ probable migration during the 13th century, could explain how the onomastic, toponymic and folklore elements in the Grobnik Area have been so well preserved.


S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

153

Dr. sc. Sanja Zubčić

ATRIBUCIJA U GROBNIČKOME GOVORU

UVOD U hrvatskoj je dijalektologiji uz leksičku, najmanje istražena sintaktička razina. Sintaksa, uz morfologiju, proučava obje strane jezičnoga znaka, izraz i sadržaj pa kao takva čini jezik u užem smislu. Poslužimo li se dvjema dihotomijama Ferdinanda de Saussurea, u sintaksi hrvatskoga jezika utvrđuje se znatan nesrazmjer: sintaksa suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika (de Saussureov langue) dobro je analizirana1, za razliku od sintakse hrvatskih organskih idioma2 (de Saussureov parole); sinkronijski je aspekt analize zadovoljen opisom sintaktičke razine suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika, dok cjelovitoga i sustavnoga opisa dijakronijske sintakse hrvatskih idioma nema.

Sintaksa je suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika vrlo detaljno analizirana u: Katičić, R., Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, HAZU - Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1991. Izdvajaju se zasebna poglavlja o sintaksi u gramatikama (usp. Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V., Znika, M., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995.; Silić, J., Pranjković, I., Gramatika hrvatskog jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb, 2005., i dr.); udžbenička literatura (usp. Pranjković, I., Sintaksa hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga jezika u XIX. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb, 1995.) i druge studije posvećene određenim sintaktičkim poglavljima. 2 Usp. npr. suvremenije radove: Lisac, J., Osnovne sintaktičke značajke goranskih kajkavaca u sklopu cjeline narječja, Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, sv. 30, Zadar, 1992., str. 31-41.; Šojat, A., Turopoljski govori, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 6, Zagreb, 1982., str. 317-493.; Težak, S., Ozaljski govor, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 5, Zagreb, 1981., str. 203-428.; Lončarić, M., O kajkavskoj sintaksi, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, sv. 20, Zagreb, 1995. (rasprava je uz neznatne izmjene objavljena u knjizi istoga autora, Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1996.), str. 137-154.; Stolac, D., Sintaktičke napomene o mjesnom govoru Matulja, Liburnijske teme, knj. 9, Matulji, 1996., str. 71-76.; Houtzagers, H. P., The Čakavian Dialect of Orlec on the Island of Cres, Rodopi, Amsterdam, 1985.; Kalsbeek, J., The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria, Rodopi, Amsterdam, 1998.; Kalsbeek, J., Jedno poglavlje iz sintakse istarske čakavštine: upotreba glagolskih oblika, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 103-113.; Vranić, S., Iz sintakse paških čakavskih govora, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 151-167.; Jozić, Ž., O istraživanju dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 97-102.; Stolac, D., Holjevac, S., Metodološka načela za proučavanje dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 137-149. i dr. 1


154

S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

Kako se jezik pojedinih organskih idioma može slikovito prikazati kao trenutak jezične povijesti zarobljen na jednome mjestu u jednome trenutku, tako je idealan put za prikazivanje dijakronijskoga aspekta sintakse hrvatskoga jezika upravo sintaktička analiza hrvatskih organskih idioma. Stoga se kao važan zadatak hrvatske dijalektologije postavlja sintaktička analiza svih organskih sustava, od mjesnoga govora do narječja. Osnovne bi metodološke postavke3 za istraživanje dijalekatske sintakse bile identičnima onima za istraživanje ostalih jezičnih razina: 1. predmet istraživanja su konkretni idiomi i to njihova govorna realizacija, a nikako ne književnoumjetnički ili publicistički tekstovi; 2. građa za analizu prikuplja se terenskim radom ili iščitavanjem ogleda konkretnih govora; 3. analiza se ne smije temeljiti na usporedbi sa standardnim jezikom jer se radi o različitim sustavima od kojih je svaki autonoman i određen vlastitim pravilima i sl. Značajke su naše dosadašnje dijalekatske sintakse sljedeće: radova koji se na bilo koji način dotiču sintaktičke problematike ima malo, a najveći se dio njih odnosi na monografije kojima je sastavni, i redovito najmanji odlomak posvećen sintaksi; ni jedan od autora ne pretendira na cjelovit sintaktički opis već se govori o “osnovnim značajkama”, “napomenama”, “nekim značajkama”, “bilješkama” i sl., a u strukturnom je smislu glavnini istraživanja zajedničko to što se bave sintaksom oblika, padeža i redom riječi, a ne sintaktičkim kategorijama. Predmet je ovoga priloga pokušaj analize atribucije u grobničkom govoru ikavsko-ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja. Analiza je provedena na dvama ogledima govora mjesta Podkilavca i Dražica, na materijalu iz usmenoga stvaralaštva Grobničana te na temelju vlastitih opservacija koje sam stekla kao izvorni govornik grobničkoga idioma. Atribut Kada se atributnoj rečenici dokine rečenično ustrojstvo i njezina se predikatna riječ, bez predikatnih gramatičkih oznaka uvrštava u glavnu i sada jedinu rečenicu uz onu imenicu kojoj je bila atribuirana atributna rečenica, ona postaje odredbena riječ uz imenicu. U gramatičkom ustrojstvu atributu otvara mjesto imenica, bez obzira na to koje mjesto ona ima u ustrojstvu te rečenice. Preko te imenice, koja mu otvara mjesto, atribut posredno dobiva mjesto predikata, subjekta, priložne oznake ili objekta. Po tome se atribut razlikuje od ostalih funkcija i ulazi u kategoriju nesamostalnih rečeničnih članova,4 odnosno, dio je složenoga sintaktičkoga ustrojstva rečenice. Atribut može biti pridjev, zamjenica, broj, imenica, količinski prilog ili prijedložni izraz. O tome vidi više u radovima: Stolac, D., Holjevac, S., Metodološka načela za proučavanje dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 137-149. i Jozić, Ž., O istraživanju dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 97-102. 4 Usp. Pranjković, I., Sintaksa hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga jezika u XIX. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb, 1995. 3


S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

155

Budući da atributu otvara mjesto imenica, njegov je morfološki oblik određen morfološkim oblikom imenice na koju se odnosi, dakle da su oni kongruentni ili sročni. Drugi je tip atributa nekongruentan ili nesročan, a nastaje preoblikom iz predikata kojemu je predikatna riječ genitivni izraz. Prema pretežitosti morfoloških kategorija prvi se tip atributa obično nazivlje pridjevskim, a drugi imeničkim. Sročni ili kongruentni atribut Ako se atributna rečnica uvrštava uz neku imenicu u glavnoj svojim subjektom, a predikatna joj je riječ pridjev, zamjenica ili broj, onda pridjev, zamjenica ili broj iz njezina predikata postaju atributi imenice uz koju je bila uvrštena atributna rečenica. Takvi su atributi kongruentni s imenicom na koju se odnose što znači da se s njom najčešće5 slažu u rodu, broju i padežu, a u grobničkim govorima ima potvrda za kongruenciju za sve padeže, sve rodove i oba broja. U grobničkim govorima atribut može biti: - pridjev: Užale su reć da se leh o Vazmu kuntenaju i o Božiću aš da slatku pogaču peču. Nikakovi listi se lože va vodu, pa onda se to jaje nutri kuha i onda pusti kapula onu črjenu boju pa lipo budu onako kafena. - zamjenica: Najprvo se zmiša, pa se lipo ta voda lije i onput se pa kvas loži. To ti ni ni travu jilo nego samo niki listi. - broj: Prvi dan, dok su još hodili hodeć, jutro bi najprvo šla neboga naša mat na Čavju po kruh va peknjicu da njin bude frižak kruh. Atributu otvara mjesto imenica koja stoji samostalno ili u prijedložnom izrazu na mjestu svih dijelova rečenice. Analogno tome različiti tipovi atributa mogu biti dijelom subjekta, predikata, objekta ili priložne oznake. U grobničkim govorima ostvaruju se sljedeće potvrde: a) atribut pridružen subjektu: Veliki siri, velika točila bi bila došla. Kad niko vrime projde, kad je jača trava, onda su celi dan na paši. To blago j vaviki hodilo. Znaš da bi to prvo mogal bit Tonačićev Ivan, ča j umrl. b) atribut pridružen predikatu: Ona j bila vridna ženska. Bil je drugi misec kad se j to dogodilo. Pa Ivan ti j njeji sin, ča nisi znala?

Premda ulaze u grupu sročnih atributa, atribut se nužno ne mora s imenicom na koju se odnosi podudarati u kategoriji roda. Misli se pritom na izraze tipa naš papa, dobri barba i sl. u kojima je gramatički rod atributa određen izvanjezičnom kategorijom spola, a ne gramatičkom kategorijom roda. 5


156

S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

c) atribut pridružen objektu: Vazmu i Božiću se kuntentaju aš da slatku pogaču peču. Vavik ti j imel jedan bujol va kon je držal mliko. Tuka su nan dočekale šesti misec. d) atribut pridružen priložnoj oznaci: Saki korizmeni petak smo hodili na križni put. Ofce se ojanje va drugon misecu. Poć ću v Riku ta drugi dan. Svim je dosada navedenim primjerima atribucije mjesto otvarala imenica, no osim uz nju atribut može stajati i uz zamjenicu (Tribalo j moć se to nest zgoru va planinu.) te pridjev i broj koji su najčešće poimeničeni ili se imenice izostavljaju zbog zalihosti uvjetovane kontekstualnim uključenjem (Moj prvi (muž) je bil dobar čovik. Naš pokojni (otac) je vavik to užal povedat.). Takvom atributu mogu mjesto otvarati samo redni brojevi i određeni pridjevi. U neutralnu izričaju atribut stoji ispred imeničke riječi na koju se odnosi, a u stilističkom diskursu može biti iza njega. Većina je atributa u neutralnom iskazu grobničkih govora u antepoziciji. Na temelju ogleda grobničkoga govora iz kojega su ekscerpirane potvrde za ovaj rad, ali i na temelju vlastita iskustva može se utvrditi veći broj atributa u postpoziciji u neutralnom iskazu starijih ili jezično svjesnijih govornika, tako primjerice osamdesetšestogodišnja obavjesnica pri neemotivnom opisivanju kaže: To se j mentilalo pa bi došla boćica pak se j ona dobro ziprala z vodun čistun. Kada se unutar iste rečenice ponavlja ista atributno-imenska sintagma, često se mijenja red riječi u sintagmi da bi se izbjegla monotonija u pripovijedanju: Lidija, ja, tud smo hodili kad su zabranili bili va šumu duboku hodit, a prvo bi se va duboku šumu hodilo, aš po leti ti j teplo jako i onda one nisu imele pit kadi. U opisivanju vrlo emotivnih događaja iz njezina života četrdesdetšestogodišnja je obavjesnica rabila isključivo atribute u postpoziciji: Znaš samo kako ti j kroz šumu kad grmi, onda ti samo dudnji, dudnji, a kad reš s konjen pa su potkove železne, to ti samo iskre skaču, samo gjedaš kako skaču ozdola. Onda one bukvine debele, vele, ma, ne vidiš ti va šumi dubokoj opće sunca, niš, samo zelenilo ozgora. Tr kad ti j ona magla, leh zdola re magla, pa stalno misliš da ti j ..., pogotovo ako si malo strašjiv i kad si sam va noj šumi, onda samo misliš da niki zihaja pred te, a ono kako magla re ona debela debla stoje ravno, znaš, to potla vidiš da samo debla debela stoje. Posebno je zanimljiv red riječi u sintagmama koje izražavaju pripadnost. Naime, u suvremenim se grobničkim govorima posvojnost često, osobito u mlađih govornika, izražava strukturom od + imenica u genitivu, dok se posvojni pridjevi rabe uglavnom za izricanje najužih obiteljskih odnosa i to u petrificiranim sintagmama koje su nastale iz potrebe uklanjanja nesporazuma u komunikaciji uvjetovanoga učestalošću istih imena (Jožica Stankotova i Jožica Kolišićeva). Danas je “načeto” i to pravilo pa se za izricanje pripadnosti mlađih osoba rabe dublete tipa Klaudijo od Stane i Stanin Klaudijo. Za starije ili umrle osobe još se sustavno rabe posvojni pridjevi: Tonačićev Ivan, Ivan Buhin i sl. U načelu se posvojni pridjev nalazi u postpoziciji: Ivan Buhin, Milan Cenetov, Marija Filipova, Marko Binin.


S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

157

S obzirom na obvezatnost kongruentne atribute možemo podijeliti u dvije skupine: sintaktički obvezatnih i semantički obvezatnih. Pod sintaktički obvezatnim atributom se misli na nužnost uvrštavanja atributa uz imenicu koja u rečenici može stajati kao priložna oznaka vremena ili načina,6 npr. Ofce se ojanje va drugon misecu. Kad su na celi dan šle, već je bilo lagje. Semantički obvezatni atributi su oni bez kojih rečenica nema pravoga smisla, a ostvaruju se u stručnim nazivima i drugim ustaljenim izrazima:7 mlikarske late, Mala Gospoja, Veli petak, grobniški sir, križna kacavida, dupla blanja, tišjarski banak, fina blanja, gruba pila, rušna pila i sl. Nesročni ili nekongruentni atribut Funkciju atributa u rečenici može imati i druga imenica koja je najčešće u genitivu. Zbog toga se nekongruentni atribut često nazivlje imeničkim. Imenički atribut izražava pripadanje, a prema vrstama pripadanja postoje različiti tipovi atributa: 1. Posvojni, posesivni genitiv ili genitiv vlasništva izražava pripadnost po vlasništvu, rodbinskim odnosima, pravu ili vlasti, a u grobničkom je govoru učestao. U analiziranom se materijalu najčešće potvrđuje posvojni genitiv izražen prijedložnom sintagmom: od + imenica u genitivu,9 npr.: otac od moje prijateice, Klaudijo od Stane, dvorac od nike krajice, mihura od telca, mihur od krave i sl. Genitivna se prijedložna sintagma kojom se izražava pripadnost po obiteljskim odnosima može preobličiti u posvojni pridjev, pa se ovjerava oblik Stanin Klaudijo. Vrlo se rijetko posvojni genitiv izražava besprijedložnom imenicom pa je u analiziranu korpusu zabilježena samo jedna potvrda (oštarija Ivana Rejinina). Takve se konstrukcije drže arhaičnima i stilogenima. Osim ovoga, u suvremenim su grobničkim govorima zabilježena i dva rijetka i stilistički obilježena načina iskazivanja posvojnosti i to osobnom zamjenicom u genitivu (to j nje brat; oženil se j za nje sestru.) i osobnom zamjenicom u dativu (poslali su mi sliku od pričesti njoj sestre; brat njoj pokojni).10 Svi su zabilježeni primjeri takvih zamjenica u ženskome rodu. 2. Dijelni ili partitivni genitiv izražava pripadanje nekoga komada, količine ili mjere dijelu neke tvari, skupa predmeta ili bića. Ovaj je nekongruentni atribut najučestaliji u analiziranim tekstovima, a okvirno se može podijeliti na sintagme kojima je glavni član broj ili količinski prilog: deset kil cveta, cveta deset kil, tri miseca, Usp. Znika, M., Odnos atribucije i predikacije, Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva, knj. 18., Zagreb, 1988.., str. 97-107. 7 Usp. Znika, M., nav. dj., str. 107-150. 8 Usp. Katičić, R., Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, HAZU - Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1991., str. 417. 9 Slična se pojava potvrđuje i u govoru Orbanića kraj Žminja. Usp. Kalsbeek, J., The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria, Rodopi, Amsterdam, 1998. Istu su tendenciju u grobičkome govoru zamijetile i Diana Stolac i Sanja Holjevac u radu Metodološka načela za proučavanje dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 145. 10 Navedeni primjeri za dativ osobne zamjenice citirani su iz rada Diane Stolac i Sanje Holjevac (nav. dj., str. 145). U tekstovima ekscerpiranim za potrebe ovoga rada nije bilo potvrde za nj. 6


158

S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

fanj tega i one kojima je imenica glavni član, a nastale su metonimijom: bocica mlika, lata vode, šklop ovac, ura vrimena, koš sena, košarica konpira, lonac masla, komad drva, komad železa i sl. Kao i posvojni genitiv i dijelni se genitiv nerijetko izražava genitivnom prijedložnom strukturom (prijedlog je uvijek od): guma od avuta, del od tega, tar od sena i sl. U besprijedložnim sintagmama s brojem kao glavnom riječju neobilježen je red riječi: broj + imenica, dok inverzan oblik ima stilističku vrijednost: Talijani su užali pustit deset kil cveta priko granice, pa j saki užal ki j šal nebog z drvi cveta deset kil kupit aš je bil dolika va Taliji vaviki ceniji. Uz brojeve dva (m. i s. r.), dve (ž. r.), tri (m., ž., s. r.), četiri (m.), četira (s. r.), četire (ž. r.) imeničke riječi ne dolaze u G mn. već u posebnu obliku koji je za m. i s. r. jednak G jd.: dva pasa, dva sela; tri mlika, tri čovika; četiri čovika, četira sela, a za ženski jednak N, A, V mn.: dve noge, tri muže, četire muže. Uz brojeve veće od četiri dolazi imenička riječ u G mn.: šeždeset-sedandeset centimetrih, pet dan. Količinski prilozi: kuliko, tuliko, onuliko, par, više, manje, fanj, dosta i sl. slažu se s imenicom kao brojevi veći od četiri (u G mn.): fanj vrićic, kuliko let i sl. 3. Genitiv cjeline izražava pripadnost dijela ili neke sastavnice svojoj cjelini. U analiziranom materijalu potvrđuje se rijetko: kite od bukav, kora od naranče. I u ostalim bi se slučajevima ostvarivala prijedložna sintagma, npr. kantun od kuće. 4. Gradivni genitiv pokazuje od čega je što, odnosno od kakvoga je materijala ono što se izriče glavnim članom. U grobničkom je govoru čest i gotovo se sustavno izriče genitivnom prijedložnom sintagmom, npr. stol od drva, vrića od reta, šupica od mriže, ponjava od vune, pikabit od javorovine i sl. U suvremenim je grobničkim govorima zamjetna snažna tendencija preoblikovanja primarnoga sintaktičkoga modela pridjev + imenica u model imenica + od + imenica u genitivu koji je rezultat posuđivanja iz romanskoga modela. Primarno je taj model preuzet za izražavanje gradivnoga i partitivnoga genitiva jer se imenice kojima se određuje od čega je što ili dio čega je što često ne mogu preobličiti u pridjev ili je taj pridjev rezerviran za kakvu drugu uporabu kao u primjerima tipa kantun od kuće, a ne kućni kantun, vrića od reta, a ne retena vrića, tar od sena, a ne *senov tar ili pikabit od javorovine prema neovjerenome *javorovinov pikabit ili *javorov pikabit. Sekundarno takav se model preuzima i za izražavanje posvojnosti. Stariji ga govornici, ili oni svjesniji, smatraju neautohtonim i rjeđe ga rabe. I oni međutim rabe isti model za izražavanje gradivnoga i dijeloga genitiva. U mlađih je generacija ova tendencija proširena i na izražavanje posvojnosti i poduprta je istim nastojanjem u razgovornome stilu hrvatskoga standardnoga jezika i danas je već gotovo prevladala, osim možda pri opisu rodbinskih odnosa. U analiziranim se tekstovima i u govornoj praksi iznimno rijetko potvrđuju ostali tipovi nekongruentnih atributa. Ograničenje za pojavu subjektnoga i objektnoga genitiva predstavlja činjenica da je glavni član te atributne sintagme po tvorbenom tipu uvijek glagolska imenica, a one su rijetke u grobničkom govoru. Za objasnidbeni genitiv je ograničenje to što on obično dolazi uz apstraktne imenice kojih je u primarnom leksičkom sloju organskim govora relativno malo. Zajedničko je svim navedenim tipovima nekongruentnih atributa to što se pripadanje gotovo sustavno izriče genitivnim prijedložnim sintagmama, i to uvijek uz prijedlog od. Iznimku čine samo oni dijelni genitivi koji kao glavnu sastavnicu imaju


S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

159

broj i oni koji su nastali metonimijom. Imenica koja stoji kao atribut može i sama imati kongruentan atribut, pa može stajati: dvorac od nike lipe krajice, šupica od fine mriže, lonac dobrega masla i sl. Nekongruentni su atributi, bez obzira na to jesu li besprijedložni ili prijedložni, u neutralnu diskursu uvijek u postpoziciji. Za dijelne genitive sa brojevnom sastavnicom vrijedi isto što i za kongruentne atribute. U sustavu se grobničkoga govora potvrđuju i neki nekongruentni atributi koji nisu u genitivu, ali je njihov broj znatno manji. Svi su takvi atributi u analiziranome tekstu u prijedložnim sintagmama. a) atribut u akuzativu: lonac na rožice, vrića na pruge, vuna za štramaci, svidri na puž, namještaj za kamaru; b) atribut u lokativu: ruškica na armaru c) atribut i instrumentalu: kafe z pinun, pila z okviron Zanimljive su sintagme tipa pogačica za blagoslovit i igla za plest jer su značenjski infinitivi blagoslovit, plest atributi imenica pogačica, igla, ali to oblikom nisu jer je atribut uvijek imenska riječ. Posljedica je to činjenice da su u grobničkom govoru rijetke glagolske imenice.

Zaključak Grobnički govor u cjelini ne karakterizira brojnost atributa. Na sintagmatskoj razini potvrđeni su kongruentni i nekongruentni atributi. Kongruentni su atributi mnogo češći, a kao atribut potvrđuju se pridjevi, brojevi i zamjenice. Među nekongruentnim atributima najbrojniji su oni genitivni, osobito dijelni i posvojni genitiv. U skupini nekongruentnih atributa najbrojniji su atributi u genitivu. Jedina je inovativna značajka atribucije u grobničkim govorima sve snažnija tendencija zamjenjivanja primarnoga modela posvojni pridjev + imenica ili imenica + imenica u genitivu modelom imenica + od + imenica u genitivu. Struktura od + imenica u genitivu obavlja funkciju atributa. Ta je tendencija zamjetna i u drugim čakavskim govorima, a moguć joj je razlog utjecaj suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika.


160

S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

Literatura Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V., Znika, M., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995. Houtzagers, H. P., The Čakavian Dialect of Orlec on the Island of Cres, Rodopi, Amsterdam, 1985. Jozić, Ž., O istraživanju dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 97-102. Kalsbeek, J., The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria, Rodopi, Amsterdam, 1998. Kalsbeek, J., Jedno poglavlje iz sintakse istarske čakavštine: upotreba glagolskih oblika, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 103-113. Katičić, R., Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, HAZU - Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1991. Lisac, J., Osnovne sintaktičke značajke goranskih kajkavaca u sklopu cjeline narječja, Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, sv. 30, Zadar, 1992., str. 31-41. Lončarić, M., O kajkavskoj sintaksi, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, sv. 20, Zagreb, 1995., str. 137-154. Lončarić, M., Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1996. Pranjković, I., Sintaksa hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga jezika u XIX. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb, 1995. Silić, J., Pranjković, I., Gramatika hrvatskog jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb, 2005. Šojat, A., Turopoljski govori, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 6, Zagreb, 1982., str. 317-493. Stolac, D., Sintaktičke napomene o mjesnom govoru Matulja, Liburnijske teme, knj. 9, Matulji, 1996., str. 71-76. Stolac, D., Holjevac, S., Metodološka načela za proučavanje dijalekatske sintakse, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 137-149. Težak, S., Ozaljski govor, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 5, Zagreb, 1981., str. 203428. Vranić, S., Iz sintakse paških čakavskih govora, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 12, Zagreb, 2003., str. 151-167. Znika, M., Odnos atribucije i predikacije, Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva, knj. 18., Zagreb, 1988..


S. Zubčić: Atribucija u grobničkome govoru

161

SAŽETAK

ATRIBUCIJA U GROBNIČKOME GOVORU

U kroatističkoj je dijalektologiji najslabije istražena sintaktička razina. Isto se odnosi i na grobnički govor kojemu je detaljno opisana fonološka, morfološka i leksička razina. Stoga je ovaj prilog samo početak sveobuhvatnijega istraživanja, a posvećen je atribuciji. Posebna se pozornost posvećuje strukturi atributnih sintagmi, poziciji atributa unutar te sintagme (antepozicija i postpozicija), te stupnju stilogenosti koji je pozicijski uvjetovan.

SUMMARY

ATTRIBUTION IN THE GROBNIK IDIOM

The syntactic level is the least studied level of language in Croatian dialectology. This is also true of the Grobnik idiom whose phonological, morphological and lexical levels have been described in great detail. Further research of this idiom should focus on the syntax, syntactic functions and word order. This contribution is only the beginning of a more comprehensive research, and it deals with attribution. Special attention is given to the structure of attributive phrases, position of the attribute within that phrase (anteposition and postposition), and the stylistic effect which depends on this position.


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

163

Mr.sc. Krešimir Galin

GROBNIČKI SOPCI, SOPELE I NJIHOVA GLAZBA

Govoriti ili pisati stručno o grobničkim sopilama (Sl. 1, 2, 3, 4), nije moguće bez komparacije s istarskim roženicama i krčkim sopelama. Na području Istre i otoka Krka, glazbenu kulturnu dominantu predstavlja pjevanje u paralelnim netemperiranim, tijesnim intervalima, koji imaju kvalitetu približne veličine od jedne povećane sekunde. No, nekoliko folklornih glazbala i glazbenih primjera pokazuje odstupanje od te tradicije. Kao prvi primjer navest ćemo glazbu na sopilama. Već je Koschmieder konstatirao da sopile sviraju u paralelnim septimama, nasuprot općeg mišljenja da se svirka na sopilama odvija u paralelnim sekstama (to mišljenje se temeljilo na nedetaljnim transkripcijama Nedeljka Karabaića). Na temelju tog otkrića Koschmieder zaključuje da je moguće da su sopile novija pojava, a vokalna tradicija starija. Na ovom mjestu treba upozoriti da Koschmieder vjerojatno u vrijeme svog istraživanja nije uočio oblik vokalno-instrumentalne tradicije, gdje ženski glas pjeva uz veliku sopelu i time ustvari zamjenjuje malu sopelu, ili obrnuto kada muški glas pjeva uz malu sopelu pa tada zamjenjuje veliku sopelu, a ostvaruje također intervale paralelnih septima. Upravo ta izmjenjivost muških ili ženskih glasova s odgovarajućim glazbalima, obara navedenu tezu Koschmiedera. Upravo ta izmjenjivost glasa i glazbala potvrđuje jedan vrlo čvrst i jedinstven razrađeni glazbeni sustav, istovremenog nastanka i dobro promišljene simboličke osnove. Naime, tradicija je utvrdila nepisano pravilo da ženski glas može zamijeniti samo malu sopelu, koja je tenka i predstavlja visoki ženski glas, dok muški glas može zamijeniti samo veliku sopelu koja je vela, debela i predstavlja muški duboki glas. Zapravo, iz tog tradicijom utvrđenog pravila, proizlazi da dva glasa simboliziraju jedinstvo muškog i ženskog spola, i predstavljaju jedinstvo suprotnosti, ili jedinstvo dvojnosti. Nešto slično što smo imali prilike upoznati u simbolici yin i yanga, čiji znakovi predstavljaju povezanost muškog i ženskog principa. Zato možemo zaključiti da je simbolizam muško-ženskog jedinstva, šire poznat i vrlo star, ali da je glazbeni simbolizam te dvojnosti, jedinstven u svijetu zabilježen samo u Hrvatskoj, tj. u Istri i Hrvatskom primorju i Grobnišćini,


164

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

dok je drugdje sasvim nepoznat. Na temelju toga možemo, suprotno Koschmiederu, tvrditi da je takav specifični glazbeni simbolizam jedinstva dvojnosti ili dvojnosti u jedinstvu, odnosno, muško/ženski dualizam spolova vrlo star i pripada jednom vrlo razrađenom filozofskom sustavu razvijenom na fenomenologiji zvuka i njegovih kvaliteta kao i sveprisutnosti pa čak i akustičkim kozmogonijama. Na ovom se mjestu ne možemo upuštati u podrobno objašnjavanje tog filozofskog sustava, samo treba napomenuti da taj simbolizam jedinstva dvojnosti nije ograničen samo na dvoglasje sopila, već je zabilježen na mojim terenskim istraživanjima i za instrumentalno dvoglasje koje se izvodi na dvocijevnim flautama, tj. dvojnicama na otoku Rabu, gdje se također i dijelovi glazbala, tj. desna cijev naziva “ženska”, dok se lijeva cijev dvojnica naziva “muška”. Ta činjenica samo potvrđuje primjenu jedinstvene glazbene simbolike sustavno na različitim tipovima glazbala: na oboe koje se sviraju u paru i na dvocijevne flaute izrađene iz jednog komada drveta. Kako je glazbena struktura dijafonije, tj. dvoglasja i na tamburi dvožici, grobničkoj “cindrici”, identična kao i na dvocijevnim flautama, možemo pretpostaviti da je ta simbolika bila prisutna i na tom kordofonom glazbalu, premda nije istraživana, tj. ispitivana, jer se za nju nije znalo prije dvadesetak godina. Tvrdnja Božidara Širole (1942.) da je sopila “sitni, diskantski instrument cijelog roda šalmaja i bombarda, kako se razvio već krajem srednjeg vijeka”, samo je djelomično točna, jer se temelji na opažanjima zajedničkih osobina kao što su dvostruki jezičak tipa oboe i konično bušenje cijevi. Današnja konstrukcija sopila pokazuje sljedeće stanje: a) Pisak tipa oboe po formi i kuglastom omatanju povoštene špage na dnu piska, vrlo je sličan suvremenom njemačkom načinu izrade (A.Baines, 1971, 239). Podrezani oštri lijevi i desni kutevi piska mogu se zapaziti i kod njemačkog piska kao i kod piska “roženica” u Istri. Piskovi krčkih sopila nemaju tako podrezane desne i lijeve kuteve, tako da ta karakteristika predstavlja “diferentio specifica” krčke sopile prema istarskim roženicama. b) Drveni “špulet” u kojem je metalna konična cijevčica u koju se nasađuje pisak, prežitak je kasnosrednjovjekovnog dijela “shawma”, poznatog pod nazivom “pirouette” (M. Remnant, 1978, 122), a čiji je oblik napadno sličan “špuletu” sopile kako je prikazan na slici flamanskog majstora iz 1485. godine (M. Remnant, 1978, 122). c) Višedjelnost glazbala. Suvremena sopila ima, pored piska, odvojiv “špulet”, koji suvremena oboa nema. Zatim slijedi prebiraljka, “civ” iz jednog dijela i treći, odvojiv, najdoljnji dio, tzv. “krilo”. Trodijelnost “shawma” datira od 1650. godine kada je Jean Hotteterre (M. Remnant, 1978, 124) izradio takav višedijelni primjerak. Očito je, da folklorni graditelj iz Istre i s otoka Krka nije iskoristio mogućnost da i “civ” razdvoji na dva dijela. d) Bačvasto zadebljanje na krilu sopile, odmah do spoja sa cijevi, ostatak je kasno srednjovjekovnog oblika “shawma”. U tom bačvastom dijelu bila je tada smještena prva klapna. Oblikom bačvice zamaskirala se poluga, tj. mehanizam klapne. Pregledom ovih osobina, možemo jasno vidjeti na sopili određene tragove


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

165

kulturnog kontakta otoka Krka i Istre sa srednjom Europom i pokušati datirati starost današnjeg oblika sopila u kraj 15. stoljeća A. D., kada su “shawmovi” slična oblika kao i sopele bili u modi i svirali su se u “consort” ansamblima, tj. u instumentalnim sastavima složenimn od glazbala istog tipa, samo različitih veličina, a time i zvučnog opsega, poput glasova u zboru: diskant, alt, tenor i bas. Ona značajka sopila, krčkih i grobničkih, a naročito “roženica”, tj. sopila u Istri, koja se danas ne može vidjeti na samom glazbalu, jeste činjenica da tijekom svirke, sopac ne upotrebljava treću, tj. “gorinju” škuju” na veloj, tj. debeloj sopeli. Ta treća rupica (brojano odozgora, od gornjeg kraja sopela), uvijek je zatvorena tijekom svirke, što znači da je izvan glazbene funkcije. Na starijim muzejskim primjercima (na primjer, onim sopilama koje se čuvaju u pazinskom muzeju, ali i u drugim istarskim muzejima (16), ta treća rupica nije uopće niti probušena. Kada se zna još i činjenica da se na maloj sopeli nikad ne koristi šesta rupica, tj. ona najdonja, nameće se zaključak , da je na suvremenom obliku glazbala zadržana stara tehnika sviranja na jednom ili dva glazbala s po pet rupica, i drugačijim tonskim nizom, svakako starijim od 15. stoljeća. Na ovom je mjestu potrebno razmotriti neke povijesne činjenice koje su mogle biti kulturni i politički kontekst za te glazbene promjene. Venecijanska uprava (od 1420. do 1797. godine), nad ovim dijelovima hrvatskog teritorija, naročito na otocima, vjerojatno je u službenim prigodama (vizitacije) koristila instumentarij “consort” ansambla, koji je dokazan u Veneciji (gdje se čuvaju pojedini vrijedni, kao i kompletni instumenti takvih ansambala). Vjerojatno je službena upotreba tih glazbala “consort” ansambala, nenamjerno, vršila dugotrajnu ali efikasnu promidžbu za ta glazbala koja su kao tip ali u znatno “primitivnijem” tj. nesavršenijem obliku već postojala u narodu. Možda su te savršenije oblike folklorni svirači prihvaćali i dobrovoljno, shvaćajući njihove prednosti. Sigurno im je odgovarao jači, prodorniji zvuk. Da se taj proces kulturne, tj. glazbene interakcije, odnosno prihvaćanja nije odvijao nekritički, a niti u cijelosti, dokazuje činjenica da su svirači zadržali staru aplikaturu (tj. način pokrivanja rupica, odnosno prstomet), pozicije na instrumentu, tako i pojedine starije oblike pojedinih dijelova glazbala. Tako su zadržali oblik “pirouette”, tj. “špuleta”. To je sasvim razumljivo jer im je manipulacija “špuletom” olakšavala ugađanje i korekciju tonskog niza na gornjim rupicama. Ta se manipulacija sastoji u izvlačenju i uvlačenju (tj. dubljem utiskivanju) “špuleta” u “civ” uz odgovarajuću kombinaciju s većim ili manjim piskom. Ta praksa se u potpunosti održala sve do danas. Cijev prebiralnice je ostala u jednom komadu, ali su svirači preuzeli princip odvajanja “krila”. Razlozi za to bili su vjerojatno tehnološke prirode, jer je odvojeno krilo bilo moguće lakše i ljepše izraditi, kao poseban komad. Ipak, postoji još nekoliko prednosti tog načina izrade. Prednost je ovdje i u lakšem ugađanju i korekciji tonskog niza na tri donje “škuje”. Te mogućnosti korekcije, tj. izmjenjivanja tonskog niza, morale su im biti jako važne, jer premda su preuzeli oblik i veće i jače glazbalo, htjeli su zadržati svoj tonski niz. Novi oblik glazbala nije im davao njihov tonski niz, i zato su oni prilagodili konstrukciju tog novog glazbala, za svoje potrebe, tj. za potrebe izvedbe vlastitog tradicijskog tonskog niza, tj. vlastite


166

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

stukture glazbe. Trodijelno glazbalo bilo je praktičnije zbog olakšavanja transporta samog glazbala, jer se odvajanjem dijelova smanjivala ukupna dužina glazbala. Svirka koja je pretežno strukturirana u intervalima paralelnih septima (malim) može se objasniti teorijom obrata intervala (umjesto paralelnih velikih sekundi koje čujemo u vokalnoj izvedbi, tj. vokalnoj dijafoniji i u instrumentalnoj svirci na dvocijevnim flautama, dvojnicama kao i na tamburici dvožici) kao i teorijom fuzibilnosti (prema Bruni Nettlu, tj. njegovim izlaganjima u Music in Primitive Culture, Cambridge, 1956, 83). Nešto drugo se pomalja kao problem ili pokazatelj starije tradicije. To je sviranje istarskog balona (Ivan Ivančan, 1963, str. 148, 244; transkripcije Stjepana Stepanova, balon “po starinski”) “po starinski” iz Rudana u Istri kao i iz Pule i Barbana (Krešimir Galin, vlastite transkripcije terenskih snimki), u intervalim paralelnih oktava. Na otoku Krku postoji sličan primjer sviranja u paralelnim oktavama. Takav primjer je tradicionalni svečani komad, “Mantinjada”. Poznat je i primjer unisonog sviranja na veloj i maloj sopeli na otoku Krku. U tu svrhu izmjene se “špuleti” zajedno s piskovima. Sa male se sopele premjesti “špulet” s piskom, i obrnuto. Na taj se način poništava, anulira razlika u veličini cijevi koja se nastavlja u “špuletu” s piskom. Manipulacija te vrste običava se kada sviraju sopele u crkvi za Tijelovo, u Omišlju. Postoji dokumentacija (fotografije i crteži) o primjercima glazbala s jednakim brojem rupica na svakoj cijevi, koji sugeriraju sviranje u unisonu. To je slučaj s tipom dvocijevnih flauta. O tome sam već pisao u svom magistarskom radu (K. Galin, 1983, 340/341) pa je najbolje da citiram dio teksta zanimljivog za ovu problematiku: ” Dvojnice u Rovinjskom selu (sl.21) u Istri s rasporedom rupica za sviranje 3:3 (Fototeka ZIF-a, inv. br. 2898), kao i dvojnice s otoka Raba (vjerojatno podrijetlo s otoka Oliba) s rasporedom rupica 4:4 (sl. 22) (crtež dvojnica Živka Kljakovića iz 1953. godine je iz dokumentacije ZIF-a, inv.br. 354). Te nas pojave navode na zaključak da je stil unisone prakse bio prisutan i u izvođenju glazbe na aerofonim glazbalima tipa dvocijevnih faluta. Zbunjuje jedino činjenica da je u Istri dominantna vokalno instrumentalna praksa u paralelnom dvoglasju , a ne u unisonu. Zbog maloga broja rupica, tj. samo po tri ili četiri rupice na svakoj cijevi, možemo pretpostaviti vrlo veliku starost postanka koja seže u prethistoriju. Vjerojatno je to transfer sistema koji je bio prisutan na dvocijevnim sviraljkama tipa klarineta ili oboe. Relativna starost tog sustava mogao bi potvrditi ikonografski izvor iz 1469. godine iz Pule u Istri (K.Kos, 1969, 199/200, slika 37 (koji se može interpretirati kao dvocijevna sviraljka (s cilindričnom tj. valjkastom cijevi) tipa oboe, klarineta ili flaute (što je manje vjerojatno da je flauta, zbog jako napuhanih obraza koji ukazuju na mogučnost upotrebe piskova klarineta ili oboe koji zahtijevaju jaki pritisak zraka). Kako sam u Imotskoj krajini snimio kazivanje da su se i tamo izrađivale dvojnice s rasporedom rupica 6:6 (terenski podatak autora članka), možemo simetričan raspored rupica na dvocijevnim flautama smatrati posljedicom vrlo starog utjecaja sistema dvocijevnih sviraljki tipa klarineta ili oboe. Treba li im se podrijetlo tražiti u paleomediteranskom kulturnom sloju (s ishodištem na otocima Egejskog mora – askaulosi ili tsambuone (Roberto Leydi, 1979, 171, 173), ili u frigijskim aulosima Male Azije, ili mnogo kasnije u utjecaju rimske culture na našem tlu, potrebno je dalje istraživati. U svakom slučaju


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

167

istraživanja bi trebalo poduzeti u Crnoj Gori, jer su tamo sačuvani najstariji oblici dvocijevnih klarinetskih sviraljki simetričnog rasporeda rupica”. Taj citat je potrebno dopuniti, s podatkom, da je taj tip dvocijevnih klarinetskih sviraljki sa 6:6 (ili stariji, s 5:5 rupica), sačuvan u Imotskoj krajini i naročito u Hercegovini”. O dubokoj starosti takvog tipa glazbala, govore nam primjerci dvocijevnih klarinetskih sviraljki: “staroegipatske” sa 4:4 rupice iz vremena 19. vladarske Dinastije (sredina drugog tisućljeća prije Krista), i “novoegipatske” s 5:5 rupica za sviranje (sl.23). Dublji pogled u prošlost pruža nam još nekoliko činjenica. U Istri je poznat kao tehnički naziv, “terminus technicus”: “svirka na gorinje” ili “svirka na dolinje škuje” (terenski podatak, kazivao je Martin Glavaš iz Pule). Značenje termina je u razlikovanju dviju pozicija, tj. da se tijekom svirke koristi postupak transpozicije jednog dijela glazbenog komada za četiri tona datog tonskog niza na više (tj. na gornje tri rupice ili obrnuto, na doljnje tri rupice). Takva praksa transponiranja određenog motivičkog tkiva, tj. strukture, poznata je i na otoku Krku. Najbolji primjer takvog transpozicijskog skoka jeste svirka plesne figure krčkog “tanca” tj. “kad se prekriži placa” u Omišlju (terenski podatak K. Galina; kazivanje Tome Lesice iz Omišlja, p.l. 1376) ili svirka prilikom izvođenja plesne figure “okretanje” u Nenadićima, (Poljica). U Nenadićima je zabilježen i naziv “na gornje prsti” za svirku prilikom “okretanja” (terenski podatak K. Galina, kazivanje Franolić Antona iz Nenadića, 1982.g; privatna kazeta). Podaci o takvoj glazbenoj strukturi, upućuju nas da, preteču tj. prethodnika današnjih sopila tražimo u glazbalu koje ima tri rupice, ili u dva glazbala od kojih svako ima po tri rupice, ili u dvocijevnoj sviraljci sa asimetričnim rasporedom 3:3 rupice. Takav raspored rupica, 6:3, uspio sam pronaći u Drenju u Istri (sl.16) i u Omišlju na otoku Krku (sl.16 i 17). Radi se o primjerku krčkog “mišćića” kojeg je Božidar Širola u svom radu (1937.) spominjao kao već nestalog početkom 20. stoljeća. Sretnom okolnošću, upoznao sam Nikolu Kraljića “Duminića”, američkog iseljenika, koji je osamdesetih godina počeo dolaziti na ljetovanje u svoj rodni Omišalj (sl.18). On je sam izradio svoj krčki “mišćić” i na njemu svirao (terenski podatak Krešimira Galina, video snimka se čuva u ZIF-u). Ono što je bitno za ovo razmatranje, jest činjenica, da prebiraljka dvocijevne klarinetske sviraljke omišaljskog “mišćića” (sl.20) ima raspored rupica 6:3 rupice (desna cijev ima 6 rupica, a lijev cijev ima 3 rupice), isto kao i mišnjice iz Predošćice s otoka Cresa (sl.19), što je u praksi, upravo ono za čim smo tragali, tj. asimetrični raspored rupica - 3:3. Takav raspored rupica uz dodatno specifično ugađanje piskova, omogućava jednom sviraču sviranje u paralelnim sekundama, kao što je to slučaj na dvocijevnim flautama, dvojnicama (na otoku Krku, ali i u Istri) ili na dvocijevnim klarinetskim sviraljkama “šurlama” u Istri (koje imaju isti raspored rupica kao i istarske dvojnice, tj. “duplice” ili “svirale”, tj. 4:3 rupice). Raspored rupica na krčkom, tj. omišaljskom “mišćiću”, 6:3 rupice, jeste isti kao i na grobničkim mišnjicama iz sela Male Dražice, koje su također imale raspored rupica 6:3 (B. Širola, 1937, 127/8). Podrobnije o toj problematici već sam pisao u svom magistarskom radu (K. Galin 1983, 343/4), pa ću citirati taj odlomak: ”Na području stila svirke u paralelnim intervalima, kao primjer od posebnog problemskog značaja smatram dvocijevne klarinetske sviraljke s mijehom i bez mijeha, na otoku Krku, koje sam uspio otkriti


168

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

1980. godine u Omišlju. Božidar Širola (1937, 156, 158) griješi, kada diple, tj. “mih” s asimetričnim rasporedom rupica 6:3, označuje kao “čakavski tip” uz diple s rasporedom rupica 6:2 i 5:3 (istarski mih), ne obraćajući pažnju uopće na stil svirke, već samo na veličinu prebiraljke. Taj tip mješnica s rasporedom 6:3 (rupice) nije prostorno ograničen samo na Hrvatsko primorje, Kastavštinu i Kvarnerske otoke (Cres, Krk), već se nalazi i na krajnjem jugu, u Konavlima, gdje sam ga uspio naći u Mihanićima i Čilipima. Isti tip zabilježio je i Cvjetko Rihtman (1967, 130) na području Drvara i Ključa u Bosni i Hercegovini. Problemski značaj tog oblika jeste u činjenici da je svirka na tom instrumentu u paralelnim sekundama (netemperiranim, tj. tijesnim intervalima). (To se postiže - op.a.) uz poseban način ugađanja, tj. da se pisak lijeve cijevi dublje utisne u cijev (na taj se način povisuje apsolutna visina tonova sviranih na istim rupicama te cijevi) moguće je izvesti te intervale (misli se na paralelne sekunde, premda su rupice udaljenije, tj trebali bi zvučati veći intervali, tj. terce ili kvarte – kasnije dodana opaska K. Galina). S aspekta tehnike svirke, tj. iz činjenice da se na desnoj cijevi, koja ima šest rupica, koriste samo gornje tri rupice za svirku, taj oblik možemo shvatiti kao asimetrični oblik 3:3 (rupice). Ako tako promatramo stvari, ta činjenica povezuje taj oblik s parom sopela, tj. parom glazbala tipa oboe, jer se na maloj sopeli pretežno svira na tri gornje rupice, a na veloj (sopeli) pretežno na tri donje rupice. Iz toga razloga trebalo bi provesti komparaciju svirke omišaljskog “mišćića” s primjerom svirke kada jedan svirač svira istovremeno u dvije sopele (vidi sl. 6 – Ivan Radić svira u dvije sopele: i sl 7, - Sindičić i Ivan Radić sviraju u gostionici, svaki istovremeno na dvije sopele). Kako su banijske svirale (S. Stepanov, 1962, 283) također par (cilindričnih) oboa (sl. 10,11,12), kod kojih se na svakoj svirali mogu okretanjem (poluokretom) “ravljice” isključiti iz svirke tri najgornje rupice (vidi sl. 13), onda i njih možemo promatrati ne kao glazbala sa 9:9 (rupica) ili 7:7 rupica, već kao glazbala s mogućim (tj. stvarnim, čujnim upotrebnim tonovima – kasnije dodana napomena K. Galina) rasporedom 9:6 ili 7:4 rupice. Za takvim načinom sviranja trebalo bi posebno tragati na terenu. U tom kompleksu veza, kao značajna spona s Banijom, ali jednako i sa srednjom Europom, javlja se mala sopela sa sedam rupica (konična oboa) koju sam pronašao na otočiću Košljunu, na otoku Krku (etnografska zbirka franjevačkog samostana). (U Puntarskom zaljevu - naknadna opaska K. Galina). …Iz navedenog proizlazi da bi slijedeći koraci u istraživanju folklornih glazbala u Hrvatskoj trebali preispitati spomenute mogućnosti veza, interakcija, te ih potvrditi ili oboriti. Kada bi se pojedini tipovi glazbala, kao i glazbeni stilovi (pa čak i instrumentalne melodije- naknadna napomena autora K. Galina), mogli povezati s etničkim grupama, onda bismo uz pomoć arheoloških nalaza, u kombinaciji s nazivljem, mogli dobiti mnogo pouzdanija uporišta za historijsku stratigrafiju tradicijskih glazbala na tlu Hrvatske, što znači i šire na tlu (bivše – naknadna napomena K. Galina) Jugoslavije, jer određene tipove glazbala nalazimo i šire rasprostranjene, izvan područja Republike Hrvatske, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, i Makedoniji”. Prvi korak u tom smjeru je usporedba tonskih nizova krčkih tj. grobničkih sopila (vele i male) s tonskim nizovima banijskih svirala (prvaka i drugaka). (Iz magistarskog rada Krešimira Galina, 1983, 191) navodim slijedeće podatke: ”Navodim tonske nizove koje je izmjerio Ivo Kirigin 1954. godine na sopilama Vinka


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

169

Trubića i Ivana Radića, najboljih krčkih sopaca. Mjerenje tonskih nizova, Kirigin je izvršio na temelju snimljenih tonskih nizova na filmsku vrpcu (1948. godine). Dešifriranje s filmske vrpce napravljeno je pomoću sistema monokorda. Postignuti su ovi odnosi: Mala sopela: Vela sopela: (broj rupice) 6 = cis 2 6 = e 1 (-1/6) 5 = c 2 (-1/8) 5 = dis1 (-1/4) / d 1 (+1/4) 4 = h 1 (-1/6) 4 = cis 1 (-1/8) 3 = b 1 (-1/4) / a 1 (+1/4) 3= c 1 2 = a 1 (- ¼) / gis 1 (+1/4) 2= h (-1/8) (ne koristi se) 1 = g 1 (-1/6) 1= b (-1/8) Prema tim odnosima rezultira slijedeći tonski niz: Mala sopela: d 2 (snižen za četvrt tona=cis+) Vela sopela: e 1 c2 dis 1 h1 cis 1 b c 1 (snižen za četvrt tona) a h gis b g (snižen za četvrt tona) 7.tona nema, jer je 3. rupica stalno zatvorena Potrebno je te tonske nizove usporediti s tonskim nizovima para folklornih cilindričnih oboa s Banije (“prvak” i “drugak”) koje su jednake dužine (S. Stepanov, 1964, 291): “Prvak”: geseses 2 (es 2) “drugak”: geseses 2 (es 2) feseses 2 (d 2) feseses 2 (d 2) eseses 2 (cis 2) eseses 2 (cis 2) deses 2 (c 2) deses 2 (c 2) ces 2 (h 1) ces 2 (h 1) b 1 (b 1) b 1 (b 1) a 1 (a 1) Iz tog usporednog prikaza tonskih nizova krčkih sopila (vele i male) i banijskih svirala, vidljivo je da imaju zajednički tj identičan tetrakordalni kromatski tonski niz (kromatski tonski niz označen zagradom je slijedeći: cis2, c2, h1, b1). Ta činjenica potvrđuje moju tezu da su banijske cilindrične (valjkaste) svirale tipa oboe koje se sviraju u paru, zapravo preteče krčkih, istarskih i grobničkih sopila. Podudarnosti su vidljive i u glazbenoj strukturi. Tako transkripcija plesa “drmeš” (S. Stepanov, 1964, 292) pokazuje u svirci, strukturalni model od četiri silazne paralelne velike sekunde (K. Galin, 1983, 175), s tipičnom kadencom koja se sastoji iz pomaka glasova protupomakom iz četvrte paralelne sekunde na unisono, tj. na ton ces 2 (h1). Isti silazni pomak od četiri tona u paralelnim tercama možemo uočiti u gornjem glasu notnog zapisa (Ivan Ivančan, 1963) plesa “Furlane” iz Galežane u Istri (vidi sl. 27). O starosti tog glazbenog mišljenja, tj. dvoglasja u paralelnim intervalima (u velikim sekundama ili tercama) izvođenog na paru glazbala tipa oboe (kao što su grobničke, istarske i krčke vele i male sopele) ili kao što su glazbala tipa dvocijevnih klarineta, poput “mišnjica” svjedoče antički reljefi s prikazima svirača: u Hrvatskoj,


170

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

iz Zaostroga (sl.8) ili iz Pule, ali iz Izraela (sl.9). Na antičku praksu istovremenog sviranja jednog svirača na dva glazbala tipa oboe ili klarineta (sjetimo se Grka i Frigijaca koji su svirali na diaulose!) podsjeća nas još donedavna praksa izuzetno talentiranih folklornih svirača poput Ivana Radića (iz Dobrinja) i Sindičića (iz Baške) s otoka Krka (vidi sl. 6 i 7), ali i Ivana Miletića iz Istre. S praksom Etruščana koji su svirali u dvije cilindrične, jednako dugačke oboe (sl. 26), povezuju nas svakako poznate banijske cilindrične (tj. valjkaste) “svirale” jednake duljine i s jednakim razmacima između rupica (“ekvidistantne”) koje su se svirale u paru (ali od dva svirača!): na “prvaku” i “drugaku”. Velika srodnost krčkih i grobničkih sopila s banijskim sviralama, potvrđuje se činjenicom, da se u praksi Banijci iz Luščana, služe upravo malom krčkom sopelom kada nemaju pri ruci vlastite banijske svirale (vidi sl.15). Zamjenjivost banijskih svirala, tj. para cilindričnih oboa s dvocijevnim klarinetskim sviraljkama, potvrđuje se primjercima “dipli” s 6:5 rupica iz Graboštana (sl. 24) i “dipli” s 5:4 rupice iz Blinje (sl.25), koje svojim izgledom ukazuju na prvobitno odvojene dvije cilindrične cijevi “prvaka” i “drugaka”. Zanimljiva je činjenica da su na Grobniku sačuvani najstariji pisani povijesni izvori koji potvrđuju tradiciju sviranja u par folklornih oboa, tj. sopila kontinuirano kroz pet stoljeća, počam od polovice 16. stoljeća. Tako iznosim izvore koje je za 16., 18. i 19. stoljeće pronašao i objavio Irvin Lukežić (I. Lukežić, 1990, 15). U razdoblju od 1561. godine do 1579. godine, u zapisu bravara (“kaštalda”) Brašćine Svete Marije u kvaderni, spominje se “sopac’’ Marko iz Ilovika, sela u blizini starog grada Grobnika. Drugi je izvor iz početka 18. stoljeća (točnije iz 1715. godine) podrobniji jer se u sudskom sporu te godine izričito spominje odšteta za slomljenu sopelu: “ta sopel, pukla va rukah”. Iz prve četvrtine 19. stoljeća (točnije iz 1823. godine), saznajemo iz podnesene pritužbe grobničkom sudu za “surrus sopilarum” i dva grobnička svirača, “duo grobnicenses flautes instrumentis”. Iz prethodno navedenog naziva glazbala, sopile, znamo da se je pod flautama (i to sviranim u paru) zapravo mislilo na par oboa. Za Istru, sačuvani su najstariji pisani izvori iz 17. stoljeća. Od tri poznata izvora (K. Galin, 1983, 190/191), najstariji je zapis iz 1680. godine, opis narodne svečanosti, kako ju je vidio župnik iz Grdosela kraj Pazina /Fajdetić, 1972, 109). On naširoko opisuje početak gradnje crkve, odnosno, blagoslov kamena temeljca, prilikom čega je priređeno skakanje preko krijesa: “došli su “pfifari” iz Galignana (Gradišće), plesalo se kolo i drugi plesovi i pjevalo”. Iz podrobnog opisa, jasno je da us “pfifari” bili sopci na sopele, tj. roženice. Tek godinu kasnije, 1681. godine zabilježena je karnevalska svečanost uz svirku sopela u Vodnjanu (Dignano). Talijanski etnomuzikolog Roberto Starec (1986, 70) pronašao je u rukopisu Giacomo Filippo Tomassinija izvještaj o jednom opisu karnevalskih plesova u Vodnjanu (Dignanu) uz pratnju svirača “Pifari”, koji je dao Prosperio Petronio u svojem rukopisu datiranom u 1681. godinu (vidi u: G. F. Tomassini – “Commentari storicigeografici della provincial dell’Istria – in “Archeografo Triestino, IV, (Trieste 1837.), str. 73. – usporedi P. Petronio, Memorie sacre e profane dell’ Istria, a cura di G. Borri, Trieste, 1968, str. 53-54”). Opis navodim u izvornom obliku, na talijanskom jeziku. “Adunti i capi di ballo, o mazzieri, che per segno portano un bastone dipinto tutto annodato con cordelle dei seta di varie colori fate cessar le legiere danze, e mutar


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

171

il tuono dei pifari in piu grave …. cangiano suono li pifari in piu allegro di gagliarde “. Taj opis polagane (“piu grave”) i brze (piu allegro) svirke na sopelama, odgovara u potpunosti sačuvanom oznakama načina sviranja poznatim pod hrvatskim narodnim nazivima “na gusto” i “na reje” (bržoj ili polaganoj svirci) sačuvanim sve do danas. Nešto mlađi pisani izvor, iz 1689. godine, ostavio nam je Josef Vajnkart Valvasor (1689, 210) opisujući jezik, šale i običaje Riječana slijedećom rečenicom: “Sviranje nevjesti sa sviralama, koje se kod njih nazivaju roženice” ….”drugo jutro ide ženik u pratnji drugova i drugih pozvanih srodnika isto tako sa sviračima u nevjestinu kuću”. Taj opis dijela tipičnog istarskog svadbenog običaja s posebnom glazbenom pratnjom koji Valvasor naziva sviranje nevjesti sa sviralama, tj. roženicama, u hrvatskom narodu poznat je pod nazivima “zvat nevesticu” ili “peljat nevestu” (čak u Gorskom Kotaru poznat glazbeni komad pod nazivima kao “peljat nevesto” ili “nevesto pilamo” ili “putna” koja se opet odnosi na glazbenu pratnju mladenca kada odlazi u mladenkinu kuću). U istom djelu, Valvasor donosi još nekoliko podataka o korištenju sopila na proštenjima. Jedini zaključak koji proizlazi iz tih činjenica jest da je prethodnik grobničkih, krčkih i istarskih sopila imao tonski opseg tetrakorda, tj. tonski niz od četiri tona, koji se mogao proizvesti na glazbalu s tri rupice. Ostaje još uvijek otvoreno, neriješeno pitanje strukture tonskog niza. Je li to bio dijatonski ili kromatski tonski niz? Danas su evidentne razlike u realnoj veličini istarskih sopila u usporedbi s grobničkim tj. krčkim sopilama, koje su manje od istarskih, tj. kraće su i menzura (tj. širina unutarnjeg otvora cijevi) je manja. Istarske sopile, tj. “roženice” (taj naziv za istarske sopile, iako je manje rasprostranjen, više je poznat – nije isključeno da je to slavizirani, tj. korumpirani izvorno talijanski naziv: “rozzo pifferri” – podatak Andrije Stojanovića, članak “ Jadranska lira, Narodna umjetnost, br. 4, Zagreb, 1966.) su veće, tj. duže, pa je time i njihov najdublji ton niži od krčkih i grobničkih sopila. U skladu s tom činjenicom su i proporcionalno povećani razmaci između rupica, tj. “škuja”, a zbog toga su i veći intervali koji se približavaju dijatonici (zbog toga su možda i netemperirani, jer su u procesu promjene kvalitete intervala, tj njihovom povećavanju), nasuprot krčkih i grobničkih sopila koje imaju izrazito čiste, temperirane kromatske tonske nizove. Postoji i razlika u veličini piska tipa oboe. Istarski pisak je opet veći i ima obrezane krajeve, dok je krčki manji i nema obrezane krajeve. Na kraju nam se nameće slijedeće pitanje. Jesu li tim razlikama uzroci u dvjema različitim glazbenim tradicijama; jednoj s kromatskim tonskim nizom i drugoj s dijatonskim tonskim nizom? Odgovor mogu donijeti samo daljnja istraživanja. U svim tim razmatranjima, najveći značaj ima donedavno sačuvana, srećom tonski i video kamerom snimljena (rad autora članka Krešimira Galina) tradicijska praksa, tj. svirka na sopele iz Podhuma na Grobnišćini. Juraj Ćućić i Vladimir Reljac (sl. 5) ostat će tako kao ovjekovječeni najsjeverniji spomenici jedne vrlo stare tradicije sviranja u par koničnih folkolornih oboa koja se protezala od Istre, sve do Grčke. Istovremeno, ta je tradicija važna spona sa sjevernijim, još starijim oblicima glazbala, tj. cilindričnim folklornim oboama koje su se svirale u paru na Baniji. Velika je vjerojatnost da su upravo te banijske svirale povijesni prethodnici današnjih sopila, a same banijske svirale su vjerojatni “prežitak” etruščanskih diaulosa. Upravo je zadivljujuće, da su folklorni svirači Ćućić i Reljac iz Podhuma, kao posljednji čuvari te


172

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

velike baštine na izdisaju na Grobnišćini, uspjeli iznjedriti jednu ergološku inovaciju. Oni su prvi započeli izrađivasti piskove tipa oboe (dvostruke sudarne jezičke) iz plastičnih čaša za jogurt, jer nisu imali pri ruci odgovarajuće trske. Taj bljesak ingenioznosti i inventivnosti kao da je bacio posebno svjetlo na Grobnišćinu kao izuzetno mjesto čuvara velike tradicije.

Sl. 1. Mala sopela, Podhum (mjere)

Sl. 3.Vela sopela, Podhum (mjere)

Sl. 2. Mala sopela, Podhum (rastavljena)

Sl. 4. Vela sopela, Podhum (vlasnik Juraj Ćućić)


173

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

Grobnički sopci iz Podhuma Sl. 5. Juraj Ćućić (lijevo - mala sopela) i Vladimir Reljac (desno – vela sopela) (fotografija reproducirana s videosnimke Krešimira Galina)

Sl. 6.I. Radić sope 2 sopile

Sl. 7. Sindičić i Radić sopu u dvije sopele u gostionici.

Sl. 8. Svirač oboe, Zaostrog, Dalmacija, 2.st. A. D.

Sl. 9. Svirač na dvocijevne klarinete ili oboe? Izrael.


174

K. Galin: GrobniÄ?ki sopci, sopele i njihova glazba

Sl. 10. Tonski niz banijskih svirala

Sl. 11. Par banijskih svirala s piscima oboe

Sl. 12. Svirale s 9:9 rupica

Sl. 13. Isto-uoÄ?i desno 3 zatvorene rupice


175

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

Sl.14. Svirač na malu sopelu (zamjena za banijsku sviralu) uz bubanj; Luščani, Banija.

Sl.15.“Mišnjice” s 6:3 rupice, Drenje, Istra

Sl.16. “Mišnjice” s 6:3 rupice, Omišalj.

Sl. 17. “Mišnjice” sa 6:3 rupice: lijevo, Drenje, Istra; desno, Omišalj, otok Krk. Vlasnik lijevog primjerka je pok. Anton Blažina, vlasnik desnog je pok. Gregić.


176

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

Sl.18. Nikola Kraljić svira “mišćić” s 6:3 rupice (Omišalj)

Sl. 19. “Mišnjice” sa 6:3 rupice, Predoščica, otok Cres.

Sl.20. “Mišnjice” sa 6:3 rupice, Omišalj, Krk, (vlasnik je sopac Miko Fabijanić,crtež K. Galin)


K. Galin: GrobniÄ?ki sopci, sopele i njihova glazba

Sl 21. Rovinjsko selo, dvojnice s 3:3 rupice

Sl. 22. a) i b), Rab ili Olib - dvocijevne aute s 4:4 rupice.

Sl. 23. a)(gore) staroegipatske dvocijevne klarinetske sviraljke, 19. dinastija; b) (dolje) novoegipatske dvocijevne klarinetske sviraljke.

177


178

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

Sl. 24. “Diple” sa 6:5 rupica iz Graboštana.

Sl. 25. Diple s 5:4 rupice, Blinja.

Sl. 26. – Svirač na dvije oboe, Etrurrija


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

179

Sl. 27. Notni zapis plesa “Furlana”, sviranog na “pivi” (dvocijevna klarinetska sviraljka s mješinom) uz okvirni bubanj s jednom opnom (“simbolo”) iz Galežane, Istra (preuzeto iz I. Ivančan, Istarski narodni plesovi). Možemo primijetiti strukturu od četiri silazna tona (es2, des2, c2, h1) u paralelnim tercama, s kadencom u protupomaku na tonu h1.


180

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

BIBLIOGRAFIJA BAINES, Anthony – Musical Instruments through the Ages, London (reprint). 1971. IVANČAN, Ivan – Istarski narodni plesovi, Zagreb. 1963. GALIN, Krešimir – Aerofona i idiofona i folklorna glazbala u Hrvatskoj u prvoj 1983 polovini 20. stoljeća (magistarski rad u rukopisu, arhiv ZIF-a). KARABAIĆ, Nedjeljko – Muzički folklore hrvatskog primorja i Istre, Rijeka. 1956. KIRIGIN, Ivo – Tonski niz istarskih sopela (rukopis, Arhiv ZIF-a), Zagreb. 1954. KOS, KORALJKA – Muzički instrumenti u srednjovjekovnoj likovnoj umjetnosti 1969 Hrvatske, RAD JAZU, br. 351, Zagreb (167-270). KOSCHMIEDER, E. Sopila, Instrument dety muyki ludovej na wyspie Krku, III “Etnografii Polskiej”, (245-256). LEYDI, Roberto – La zampogna in Europa, 13. autunno musicale a Como, Como. 1979 LUKEŽIĆ, Irvin – Grobnički biografski leksikon, Rijeka. 1994 NETTL, Bruno – Music in primitive Culture, Cambridge. 1956 REMNANT, Mery – Musical Instruments of the West, London. 1978 RIHTMAN, Cvjetko – Diple u Bosni i Hercegovini, Sarajevo. 1967 STEPANOV, Stjepan – Svirale i bubanj na Baniji, RAD VII-og Kongresa SFJ u 1964 Ohridu, 1960. godine, Ohrid. STOJANOVIĆ, Andrija – Jadranska lira, Narodna umjetnost br. 4, Zagreb. 1966 ŠIROLA, Božidar – Sopile Narodna starina, knj. XII (sv. 30), Zagreb. 1933 1937Sviraljke s udarnim jezičkom, Djela JAZU, knj. XXXII Zagreb. 1942 VALVASOR, Janez, Vajkard – Die Ehre des Herztzogthums Crain, Bogenšperk na 1969 Kranjskem, 15. aprila 1689 (Mladinska knjiga – Ljubljana).


K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

181

SAŽETAK

GROBNIČKI SOPCI, SOPELE I NJIHOVA GLAZBA

U članku se komparativno razmatraju konstrukcijske, akustičke (tonski nizovi) osobine para koničnih folklornih oboa iz Podhuma na Grobnišćini, s otoka Krka i Istre kao i para cilindričnih oboa s Banije (“prvaka” i “drugak”). Usporedbom tonskih nizova tih glazbala, kao i glazbene strukture određenih plesova autor članka konstatira da se radi o identičnom tetrakordalnom silaznom kromatskom tonskom nizu (cis, c, h, b), koji se varirajući o tipu glazbala (par oboa ili dvocijevne klarinetske sviraljke kao “mišnjice” ili “šurle” ili dvocijevne flaute kao”duplice”) prati drugim glasom u intervalu velike sekunde, terce (male i velike) ili male septime (povećane sekste ?) u specifičnoj dijafoniji, tj. stilu paralelnih intervala koji kadenciraju protupomakom na unisono drugog tona tonskog niza. Organološke posebnosti ukazuju da su tradicijski svirači prilagođavali srednjeevropska glazbala tipa schalmaya (shawma) vlastitoj glazbenoj tradiciji. Antički reljefi potvrđuju trajanje tradicije preko dva milenija, pa zbog toga autor postavlja tezu da su primjerci banijskih svirala “prežici” etruščanskih diaulosa, dok su sopele njihovi potomci hibridizirani s evropskim, Venecijanskim schalmayima. Sva sakupljena građa (videosnimke autora članka; Krešimira Galina) o posljednjim sviračima sopela (para folklornih koničnih oboa) iz Podhuma na Grobnišćini, koji su u prošlom, 20. stoljeću, činili dvočlani tradicijski glazbeni sastav: Juraj Čućić (svirač male sopele) i Vladimir Reljac (svirač vele sopele) svjedoči o najsjevernijoj točki rasprostiranja, ali i o geografskoj blizini s banijskim sviralama. Vrlo su stari pisani grobnički povijesni izvori koji potvrđuju 500 godina trajanja tradicije sviranja na paru sopila na području Grobnišćine. Autor posebno naglašava pojavu tehničke inovacije do koje su svirači došli u ergologiji glazbala, tj. izrade piskova tipa oboe od plastičnih čaša za jogurt. Ta inovacija, bila je njihovo originalno riješenje problema koji im je nametnula njihova prirodna okolina u kojoj nije bilo prirodnog materijala za piskove njihovih glazbala. Zbog velike komparativne važnosti video snimaka njihove tradicijske glazbene izvedbe (u prilogu članka je autorov DVD sa snimkama tradicijske glazbe i glazbala Grobniščine) drugi dio članka posvećen je komparativnim razmatranjem osobina sopela sa Grobnika, otoka Krka i iz Istre, kao i razmatranjem mogućeg podrijetla tih sopila u primjercima para folklornih cilindričnih oboa tj. svirala s Banije koje su gotovo identične s etruščanskim.


182

K. Galin: Grobnički sopci, sopele i njihova glazba

SUMMARY

GROBNIK SOPCI, SOPELE AND THEIR MUSIC

The paper presents collected materials on the last players of the sopele (a pair of folklore conic oboes) from Podhum in the Grobnik Area, who formed a traditional musical duet in the 20th century: Juraj Čućić (small sopele player) and Vladimir Reljac (great sopele player). The music sheets recorded by the author of this paper contain partial transcripts of their music repertoire which consists of five dance compositions: 1 Hrvatski ples (Croatian dance) 2 Polka (a march) 3 Mazurka 4 Kolo (Wheel dance) 5 Balun (Ball). The author also presents partial transcripts of three instrumental pieces for the sopele: 1 Ko mi je travu pokosio (Who cut my grass) 2 Oj, javore, zelen bore (Oh, maple, green pine) 3 U Podhumu rastu bele rožice (In Podhum white flowers grow) The author places special emphasis on the appearance of a technical innovation that the players introduced in the ergology of the instrument, that is, making of oboetype mouthpieces from plastic cups for yoghurt. This innovation was their original solution for a problem imposed by their natural surroundings in which no natural material out of which mouthpieces can be made exists. Because of the comparatively great importance of the video tapes of their traditional music performance (the paper is accompanied by a DVD containing recordings of traditional music and instruments from the Grobnik Area, made by the author of this paper), the second part of this paper is dedicated to the comparison of characteristics of sopele from Grobnik, the island of Krk and Istria.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

183

Akademik Petar Strčić

PRILOG PROUČAVANJU ŽIVOTA I DJELA DR. SC. BOSILJKE JANJATOVIĆ (1936.-2006.)

Nije uobičajeno u ovakvim prilozima, ali, ipak, ovdje najprije objavljujem nekrolog dr. sc. Bosiljki Janjatović, i to zbog pomalo neobične sudbine – nije objavljen, iako je bio dogovoren. Evo toga teksta: Dr. sc. BOSILJKA JANJATOVIĆ. In memoriam. Smrt ne bira vrijeme ni mjesto odlaska pa tako ni za dr. sc. Bosiljku Janjatović, Sušačanku, od majke Grobnišćice i oca Ličanina. Rođena je 31. siječnja 1936. uz Rječinu, gotovo na samoj državnoj granici između tadašnje Rijeke (u Kr. Italiji) i Sušaka (u Kr. Jugoslaviji), jer je otac bio carinik. Iznenada je preminula na odmoru, u Orebiću, 26. kolovoza 2006. godine. Osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i studij povijesti na Filozofskome fakultetu završila je u Zagrebu, gdje je živjela gotovo od rođenja. Kao izvrsnoj studentici odobren joj je poslijediplomski studij, ali ga je, na kraju, preskočila, jer je u međuvremenu objavila toliko kvalitetnih radova da joj je 1973. odobreno i neposredno doktoriranje. Kratko je radila u Muzeju u Sisku, ali vremenski ipak toliko dostatno da u kustosici prepozna buduću vrsnu znanstvenicu sam prijašnji general dr. sc. Franjo Tuđman, tada direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U tome veoma uglednome Institutu, potonjemu Hrvatskome institutu za povijest, dr. Janjatović provela je gotovo u cjelini svoj veoma plodni radni vijek. Uz ostalo, bila je i glavna urednica institutskoga ‘Časopisa za suvremenu povijest’, a u mirovinu je otišla kao znanstvena savjetnica. Članica je bila i raznih tijela i udruga, npr. sadašnje državne Hrvatsko-slovenske povijesne komisije, na Filozofskome fakultetu u Rijeci držala je kolegij iz hrvatske povijesti u 20. stoljeću – itd. Bila je vrhunska znanstvenica za hrvatsku povijest između dva svjetska rata. Objavila je više stotina znanstvenih studija i članaka, među njima i niz knji-


184

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

ga, pa tako i o sindikalnome pokretu, o radničkoj politici HSS-a, o progonima S. Radića, o velikosrpskome/jugounitarističkome teroru u Hrvatskoj od 1918. do 1941. itd. U znanstvenome i stručnome djelu veliku je pozornost posvećivala i svojemu širem i užem zavičaju. Tako je, primjerice, objavila i koautorsku knjigu o suđenjima članovima i simpatizerima KPJ u Kvarnerskome primorju, studije o M. Laginji i V. Gortanu, o kotarskome poglavaru Volosko-Opatije i Sušaka M. Cukaru, o izbjegličkome listu ‘Istra’ u Zagrebu – itd. No, kad se radilo o njezinoj Grobnišćini – zalazila je i u starija razdoblja, pišući, npr., o veoma intrigantnoj i slabo poznatoj temi – o kmetskoj pobuni Grobničana 1848. protiv (u nas do danas održanoga kultnoga) bana J. Jelačića. Otkrila je i kako je te iste godine i zašto je ondašnja Rijeka ipak ušla u sastav Banske Hrvatske (što nije bilo planirano) – itd. U koautorstvu je trebala uskoro predati u tisak knjigu građe o toj pobuni, a nastupiti priopćenjem i na predstojećemu znanstvenom skupu u Grobniku. (S referatima nastupila je na mnogo simpozija). Posljednju objavljenu studiju posvetila je arhivskim izvorima za Kastavštinu u međuraću, a tiskana je u ‘Kastavskome zborniku’ ove, 2006. godine. Uredništvo časopisa «Rijeka» prihvatilo je jedan njezin rad za objavljivanje 25. kolovoza, dakle dan uoči njezina peminuća. Zbornik Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, pak, u njezinu čast i u povodu 70. godišnjice života upravo je bio pred dovršavanjem priprema za tisak kada je ona preminula. Dr. sc. Bosiljka Janjatović, riječka Sušačanka, bila je najbolji živući povjesničar Hrvatske za njezinu povijest od 1918. do 1941. godine. Istodobno bila je i jedan od vodećih povjesničara znanstvenika u Hrvatskoj uopće. I to govori da je njezin odlazak veoma, veoma težak. I bitno: skrupulozno se držala načela pravoga znanstvenika iz 1 Koliko mi je poznato, samo je zagrebački Vjesnik, u rubrici Ukratko, stupčanih svega 13 redaka, objavio kratku bilješku/mali nekrolog toj veoma istaknutoj i zaslužnoj znanstvenici, napose u povijesnoj znanosti i struci: (V. M.), Umrla povjesničarka Bosiljka Janjatović, Vjesnik, LXVII, 21009, Zagreb, 29. 8. 2006., str. 6 (znam za 1. i 2. izd. toga dnevnika). Ova je opsežnija radnja, koju čitatelj ima u rukama, započela život s gore citiranim neobjavljenim nekrologom koji sam – nakon telefonskoga dogovora s predstavnikom riječkoga Novog lista – poslao iz Zagreba. Evo rezultata: «U dogovoru s predstavnicima ‘Novog lista’ 26. 8. poslao sam 27. 8. na oba faksa vijest kao nekrolog dr. B. Janjatović, Riječanki, vodećoj povjesničarki Hrvatske za međuraće. Potvrđen je prijem nekrologa. Kako nije objavljen do danas, čak ni nakon pogreba, vijest novinski i novinarski više nije aktualna, pa zabranjujem objavljivanje. Predlažem da netko za Pogled ili Mediteran naknadno priredi članak za cijelu stranicu». To pismo poslao sam četvorici predstavnika Novoga lista kao i njegovoj Gradskoj rubrici. Na to me nazvao predstavnik Novoga lista (sadašnji jedan od zamjenika glavnoga urednika) i zamolio da mu hitno pošaljem elektroničkom poštom ili dostavim disketom članak u opsegu od 5 do 6 kartica. Tu disketu s ispisom odnijela je u Novi list Maja Polić, prof., asistentica Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci. Isti predstavnik Novoga lista mi je u Zagreb telefonski odmah potvrdio prijam te rekao da je tekstove odmah dao u tisak, u «prilog» Novoga lista. Nakon petnaestak dana telefonom sam pitao što je s člankom; rečeno mi je da će biti tiskan «ovih» dana. No, ni taj članak nije objavljen. Dr. Janjatović trebala je sudjelovati priopćenjem na znanstvenome skupu «Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi», u okviru znanstvene, stručne i kulturne manifestacije «Grobnička jesen 2006.», u Gradu Grobniku 30. rujna 2006.; u tome Kaštelu skup svake godine priređuje Katedra Čakavskoga sabora Grobnik. Umjesto njezina aktivnoga sudjelovanja i referata, na poziv predsjednika Katedre Stanislava Lukanića dao sam uvodno priopćenje pod naslovom Život i djelo dr. sc. Bosiljke Janjatović. Najava i sažetak referata pod tim su naslovom u posljednji tren – zbog iznenadnoga preminuća dr. Janjatović – tiskani u brošuri: Sažeci za znanstveni skup «Grobnišćina. Tragovi, znakovi i smjerokazi», Grad Grobnik, 30. IX. 2006., str. 5. Sadržaj ove rasprave, sada izmijenjen i znatno proširen temelji se na oba neobjavljena članka u riječkome dnevniku Novi list te na izlaganju koje sam imao na navedenome skupu.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

185

‘Šidakove škole’, tj. oslonca na vrela, pa je doslovce svaki dan istraživala napose u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. I još nešto, isto tako doslovce – uvijek nasmijana i izvrsno raspoložena (kao rijetko tko među nama, inače suhoparnim povjesničarima), bila je i sjajna prijateljica i kolegica, pa će i kao takva i nama i studentima ostati u trajnome pamćenju, njezin život i rad primjer kako treba raditi, a objavljeno djelo predmet korisnoga istraživanja i proučavanja.1 Ovdje, odmah na početku, prenosim jednu od varijanata životopisa dr. sc. Bosiljke Janjatović, i to veoma kratku. Činim to zato jer se radi o autobiografiji (svega 15 redaka!), otisnutoj u njezinoj posljednjoj objavljenoj knjizi, zajedno s fotografijom i uskim izborom objavljenih radova: «Bosiljka Janjatović rođena je 1936. u Rijeci (Sušaku). U Zagrebu je završila Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet (povijest), na kojem je 1973. i doktorirala. Nakon diplomiranja kratko je radila u Muzeju u Sisku. Od 1962. zaposlena je u Hrvatskom institutu za povijest (Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odnosno Institutu za suvremenu povijest). Bila je glavna urednica Časopisa za suvremenu povijest. Danas je znanstvena savjetnica. Specijalizirala se za hrvatsku povijest u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Objavila je više od dvije stotine rasprava i članaka u znanstvenim časopisima i zbornicima radova uglavnom o temama iz tog razdoblja. Napisala je i nekoliko brošura o tematici sindikalnog pokreta, te – s ovom – šest knjiga».2 I to je sve što je napisala i objavila sama o sebi.3 No, u povodu njezine 70. godišnjice života pripremao se zaseban broj institutskoga Časopisa za suvremenu povijest4, u njezinu čast; ali nije ga doživjela. To izdanje, ali kao Spomenica Bosiljki Janjatović objavljeno je u veljači 2007. godine, i to kao posljednji, 3. svezak toga Časopisa za 2006. godinu; na početku je tiskan jedan od više «komemorativnih govora» koji su 6. rujna 2006. održani u Hrvatskome institutu za povijest, te Selektivna bibliografija radova dr. sc. Bosiljke Janjatović kao i njezina fotografija5. A sada, evo nešto više podataka6. 2 Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić. Progoni-zatvori-suđenja-ubojstvo 1889.-1928. Zagreb, 2003, str. 279. Isti je tekst u njezinoj prethodnoj knjizi, Politički teror u Hrvatskoj. 1918.-1935., Zagreb, 2002, str. 357, samo što umjesto «šest» piše «pet knjiga» (na samome kraju, jer ovo joj je bila peta knjiga). 3 Usp. kratak enciklopedijski uvid: Janjatović, Bosiljka, u: Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga, 9, Zagreb, 2006, str. 277-278, te ostale radove u Odjecima (izbor), u koautorskome članku Snježane Marije Marčec i P. Strčića, Prilozi za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović. Znanstveni i stručni radovi; priopćenja na skupovima; odjeci, koji je objavljen iza ovoga rada, u ovome istome svesku Grobničkoga zbornika. 4 O Časopisu za suvremenu povijest, koji od 1969. god. izlazi tri puta godišnje, usp., npr.: Institut za suvremenu povijest. U povodu tridesete obljetnice, Časopis za suvremenu povijest (dalje ČSP), XXIII, 1-3, 1991, str. 263-269, te lit. u drugim bilješkama u ovome radu. 5 Zdravko Dizdar, Komemorativni govor, ČSP, XXXVIII, 3, 2006, str. 723-728; Vladimir Geiger, Stjepan Matković, Selektivna bibliografija dr. sc. Bosiljke Janjatović, isto, str. 729-740. Taj svezak Časopisa – Spomenica Bosiljki Janjatović dalje ima uobičajene rubrike Članci, Prikazi i Zbornici radova; izdanje ukupno obasiže str. od 717 do 1171. Svoje riječi izgovorene na zagrebačkome groblju Mirogoju prigodom pogreba dr. sc. Janjatović, te dopunjene i pročitane također na spomenutome skupu u Institutu, objavio sam pod naslovom: Prvi odlazak profesora Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Rijeci. (Riječ na komemoraciji dr. sc. Bosiljki Janjatović u Hrvatskome institutu za povijest, Zagreb, 6. rujna 2006.), Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, I, 1, Rijeka, 2006, str. 247-250.


186

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

I. ŽIVOTOPIS 1. Osnovni biografski podaci Bosiljka7 Janjatović rođena je 31. siječnja 1936. u Sušaku8, kao treće odnosno drugo živo dijete.9 Porod nije prošao kako treba pa je cijeli život imala znatne zdravstvene poteškoće, no one se i nisu toliko zapažale zbog njezina otvorenoga životnoga optimizma, stalno vedre i vesele naravi.10 Tada je Sušak grad u brzome usponu na istočnoj strani Rječine, uz čiji je stari utok u Riječki zaljev, uz zapadnu obalu Mrtvoga kanala (pravoga, nekadašnjega utoka Rječine u Jadrana) od 1920. god. tekla granica do koje je Rim pokazivao otvoreni interes, a od 1924. pretvorena je i u stvarnu državnu među između kraljevinâ Italije i SHS11; danas je Sušak istočni dio grada Rijeke12.

Usp. bilj. 1. Tekst ovoga rada, koji čitatelj sada ima u rukama, neposredno se oslanja i na autorovo osobno, veoma dobro poznavanje života i djela dr. Janjatović jer je i koautor više njezinih radova, a neke njezine knjige predstavio je javnosti. Stoga, ovaj opsežniji rad kao i prethodni navedeni objavljeni i neobjavljeni napisi ne mogu u potpunosti biti objektivni, jer je autor bio u veoma živim i dubokim, veoma prijateljskim, obiteljskim, kolegijalnim i znanstveno-autorskim vezama s dr. B. Janjatović, i to još iz početaka naših zajedničkih dana studija povijesti, dakle iz 1954. godine, kada smo se upoznali, pa smo gotovo svaki dan bili u kontaktu, osobnome ili telefonskome. Jedan drugome pomagali smo u prikupljanju materijala za naše samostalne i koautorske radove (prema mojoj evedinciji, takvih koautorskih objavljenih radova imamo 22, uključivši i jednu knjigu). Tako sam joj se na kolegijalnoj pomoći i zahvalio u mojoj knjizi Štampana riječ o otporima i borbama. Radnički, antifašistički, komunistički i narodnooslobodilački pokret Istre, Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara. Prilog bibliografiji. Knjige i brošure, Rijeka, 1980, str. 119. Štoviše, svojom oporukom, Zagreb, 4. 5. 2005., ostavila mi je svoju biblioteku. O dijelu naših odnosa usp. članak iz njezina pera, koji nije uspjela doživjeti da ga i tiskanoga pročita: Bosiljka Janjatović, O suradnji s akademikom Petrom Strčićem, Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, I, 1, Rijeka, 2006, str. 87-95. Kako je već rečeno, preminula je 26. kolovoza 2006., dan nakon što sam joj iz Rijeke u Orebić javio da joj je članak prihvaćen za istodobni tisak u toj ediciji i u časopisu Rijeka (XI, 2, Rijeka, 2006, str. 87-95). Bili su to prvi članci objavljeni nakon autoričine smrti. 7 Bosiljak, prema grčkome basilikon=kraljevski (Ocimun basilicum L), iz obitelji usnatica/Familae Lamiaceae, porijeklom je iz Indije, a ostaci su nađeni u egipatskim piramidama iz 3500. god. pr. Krista. U evropskoj pučkoj medicini smatralo se da ima «protidemonsku zaštitu, pa se u narodu često upotrebljava kod vjerskih i drugih obreda». Bosiljak, bosilje, marijanec i murtila ljekovit je: «Prirodni je afrodizijak, antipiretik, antiseptik, antispazmodik, aromatik, digestiv, dijaforetik, diuretik, ekspektorant, galaktogen, karminativ, kozmetik, laksativ, ophtalmik, sedativ, sekretolik i vermifug». (Ivan Lesinger, Ljekoviti plodovi prirode. Kraljevska biljka. Bosiljak, Ocimum basillicum L. Kućna biljna ljekarna. Bosiljka. Karakteristike biljke. Čaj. Prašak. Mast. Zelena nit. Kultura življenja, 266, prilog Novoga lista, LIX, 19019, Rijeka, 27. 8. 2006). Biljke imenom bosiljak ima i u Grobnišćini. 8 U Maticu rođenih matičnoga područja Rijeka (Sušak) prav. za god. 1936., pod red. br. 1, dana 31. 1. 1936. učinjen je «upis činjenice rođenja (…)». Rodni list, kl. 223-02/06-04/20833, urbr. 2170-79-02/01-06-2, Ured državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Matični ured Rijeka, Rijeka, 28. 8. 2006. Nažalost, ovaj prijepis krsnoga lista morao sam osobno naručiti, zamoliti da mi se odmah izda te sam ga odmah i preuzeo, pa poslao onima koji su se brinuli za njezin ispraćaj iz Orebića i pokop u Zagrebu. Ove i druge dokumente dobio sam od Ane Zorice rođ. Janjatović, jedine nećakinje i oporučne nasljednice dr. Janjatović, a koje je našla u tetkinoj rukopisnoj ostavštini. Druge sam dokumente našao u personalnome dosjeu dr. Janjatović, u registraturi Hrvatskoga instituta za povijest. Zahvaljujem A. Zorici i direktoru Instituta dr. sc. Stjepanu Matkoviću što su dopustili uporabu tih dokumenata i njihovo fotokopiranje. 6


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

187

Majka joj je bila Marija Brnelić, rođena Grobnišćica, iz Lopače, stalno domaćica/kućanica, zvana Margaretom, Hrvatica. Otac je bio iz Srpskoga Kompolja (tada općina Brlog, srez Otočac), a kršten je kao Rasfajlo, pripadnik «pravoslavne istočne crkve»13; no, svi drugi sačuvani dokumenti govore o Rafajlu ili Rafailu, a zvan je i Rafael, Rafo i Rade. Uz samu spomenutu jugoslavensko-talijansku međudržavnu granicu B. Janjatović je i rođena, u sušačkoj Strossmayerovoj ulici br. 2; ulica toga imena i zgrada postoje i danas. Otac je kao carinik iz Sv. Ane nad Tržičem (Slovenija) premješten u Drenovu, naselje ponad ondašnje Rijeke (danas je dio toga grada), te je ovdje, na granici, bio carinik od 1929. do 1931. godine; u Zlataru je bio od 1931. i 1932., pa je vraćen na more, u Sušak (1932.-36.); stoga su ovdje i rođeni Bosiljka i najstariji brat Ivan; otac je potom premješten u Varaždin (1936.-37.), da bi od te godine trajno bio u Zagrebu, u istoj službi, od 1937.-41.; u početku rata, u NDH prije vremena umirovljen je već u svibnju 1941., ali od kolovoza 1941. radio je u državnoj riznici NDH, pa i poslije njezina sloma, još do srpnja 1945. godine. Poslije je opet radio u financijskoj službi14. Jedno je vrijeme ipak imao neprilika od strane nekih pobjednika, kojima nije bilo jasno samo jedno: kako je – preživio(!), i k tome još u financijskoj kontroli, odnosno čak u riznici NDH, pa makar i kao sasvim «maleni» službenik15. Brat Ivan rođen je u Lopači, u majčinu selu u Grobnišćini, na području Jelenja (1932.); poslije je zvan i postao poznat kao Đorđe. Bio je bio teatrolog, pisac stručnih i dr. knjiga i priloga o filmskoj umjetnosti, autor brojnih filmova i televizijskih emisija, televizijski urednik na HTV-u u Zagrebu, pjesnik, slikar, publicist, nastavnik itd.; preminuo je prije sestre, također u Zagrebu.16 Ovdje ću se nešto podrobnije zadržati na dva veoma bitna događanja u životu dr. Janjatović i njezine obitelji. Naime, buduća znanstvenica krštena je u srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Georgija u Sušaku.17 Preminuli su starija Dragica (1933.-1934.) i najmlađi Vladimir (1937.-1939.). Ivan Đorđe (1932.) bio je najstariji, a Bosiljka treće dijete (1936.). Službenički list Janjatović Rafalea Petra, bez datuma. 10 Sve ovo će, vjerujem, znatno iznenaditi njezine brojne kolege, poznanike i suradnike; a ništa ne piše ni u zdravstvenim dokumentima koje sam našao u rukopisnoj ostavštini i u personalnome dosjeu, u kojima piše da je dobroga zdravstvenoga stanja (Liječnička svjedodžba, br. 2296/7, Sisak, 18. 10. 1961.). No, zapravo, ona je bila tjelesni invalid već od trenutka rođenja; naime, odmah tada morale su joj biti operirane obje noge u bolnici u Sušaku, jer su potkoljenice bile srasle; ali to je izvedeno u skladu s ondašnjim kirurškim mogućnostima, pa čak i nestručno; stoga je s godinama sve teže hodala te je počela nositi i specijalne cipele, a išla je redovito, svaki tjedan i na specijalne vježbe. Osim toga, vidjela je i služila se tek jednim okom(!) te je samo njime stvarala svoja brojna djela (!). Mrenu na drugome oku uklonili su specijalisti i ugradili leću u Ljubljani; trebala ju je zamijeniti – planirala je to uraditi u 2007. godini. 11 Na temelju Rimskih ugovora 1924. između obje kraljevine. 12 O povijesti grada na obje strane Rječine usp. Andrija Rački, Povijest Sušaka, Sušak, 1929, Rijeka, 1990; Danilo Klen i dr., Povijest Rijeke, Rijeka, 1988, 1989. 13 Izvod iz protokola krštenih pravoslavne istočne crkve, (…) Voskresenije Hristova u Švicu, 20. 2. 1922. 14 Izjava o dosadašnjim godinama službe, Opći odsjek GNO Odjel Financije, Zagreb, 20. 8. 1947. 15 Osobno mi je pričao podrobnosti, s imenima ispitivača u dosadašnjoj instituciji te na policiji. 16 Janjatović, Đorđe, Hrvatski leksikon, 1, Zagreb, 1966, str. 534; Bilješka o autoru, u: Đorđe Janjatović, Otvoreno djelo ili Vladimir Petek njim samim, Zagreb, 2001. 17 Piše tako: Rasfajlo. Izvod iz knjige za upisivanje rođenih i krštenih srpske parvoslavne crkve sušačke hrama sv. muč. i kn. Lazara u Sušaku opštine Sušak sreza Sušak banovine Savske, Sušak, br. 44, 3. veljače 1936. No, postoji i drugi Izvod iz knjige za upisivanje rođenih i krštenih srpske pravoslavne crkve sušačke hrama Sv. Vmč. Georgija u Sušaku, br. 194, Sušak, 5. rujna 19(?nečitko)1. Uobičajeno je taj hram i danas na sušačkome Bulevardu zvati crkvom Sv. Đorđa. 9


188

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

No, počinje razdoblje velikih, pa i životnih opasnosti u doba kad se II. svjetski rat prelio i u Hrvatsku. To se ne samo osjetilo već i javno vidjelo u ustaškoj, kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose za Židove i Rome te za pripadnike «grčko-istočne vjere», tj. srpske pravoslavne crkve i Srbe općenito. Očito razumni roditelji, potražili su spasonosni izlaz. Tako su – očito već poučeni tragičnim primjerima u svega tri prva mjeseca postojanja te NDH – od nadležnih tijela vlasti zatražili odobrenje za prijelaz obitelji iz «grčko-istočne vjere na rimokatoličku vjeroispovijest».18 To tada više nije bio rijedak slučaj19. Krenuli su s djecom u katolički župni ured sv. Antuna, u kojemu je, nakon obavljenih obrednih funkcija, prema «knjizi prijelaza rimokatoličke župe», petogodišnja djevojčica «Grčko-istočne vjere» 7. rujna 1941. godine «Primljena sporazumno s roditeljima», zajedno s povratkom majke na rimokatoličanstvo20. No, sve to nije konačno i trajno pomoglo sigurnosti oca; iako je za sve vrijeme NDH radio u njezinoj riznici kao «podpreglednik fin. kontrole zvaničnik II.», u početku, 1941. bio je i umirovljen,, a također, «Bio u zatvoru t. j. zatvaran 13 puta, a svega proveo 2 mjeseca u zatvoru».21

Rafailo Janjatović, financijski podpreglednik, sa stanom u Zaprešićkoj 45, grčko-istočne vjere, rođen 5. 12. 1899. u Srpskom Polju od Petra i Dragice rođ. Nikšić – na sâm je dan uspostave NDH, ali tri mjeseca kasnije – «prijavio svoju nakanu prelaza iz grčko-istočne vjere na rimokatoličku vjeroispovijest kod ovog Gradskog poglavarstva dne 10/7 1941. O tom obavijest: 1.) Janjatović Rafailo Zagreb, Zaprešićka ul 45 time, da je na prijavi poništen biljeg od 22.- dinara, 2.) Velečasnom župnom uredu sv. Antuna Zagreb, na znanje napomenom da naslov o izvršenom prelazu obavijesti ovaj odsjek uz priklop ex offo izvadka iz knjige prelaza. Za Gradskog načelnika Gradski senator: (potpis je nečitak, op. P. S.). Okrugli pečat: Nezavisna Država Hrvatska. gradsko poglavarstvo Zagreb.»; u sredini je grb NDH te broj 104. Odluka Gradskog poglavarstva u Zagrebu, br. 881888 XI-1941, Zagreb, 21. 7. 1941. – Majka je Marija, zvana Margareta, 19. 7. «prijavila svoju nakanu prelaza iz grč. istoč. vjere natrag na rimokatoličku vjeroispovijest» kod istoga Poglavarstva.» Istoga je dana izdana Odluka, br. 94040-XI-1941, te obaviještena ona i isti «Velečasni župni ured sv. Antuna Zagreb, na znanje napomenom da naslov o izvršenom prelazu obavijesti ovaj odsjek uz priklop ex offo izvadka iz knjige prelaza».» Na temelju toga uz svjedoke Jakoba Pintara i Štefana Palčića, primljena je 7. rujna u rimokatoličanstvo, i to na temelju spomenute Odluke Gradskoga poglavarstva od 19. srpnja, a izdana je i «Dozvola Nadb. Duh. Stola u Zagrebu od 14. VIII. 1941. br. 11821.» Izvadak iz knjige prijelaza rimokatoličke župe sv. Antuna u Zagrebu, br. 401 god. 1941. potpisao je p. Serafin Gršković. 19 Dr. sc. Jure Krišto, kolega dr. Janjatović u Institutu, jedan od njezinih nasljednika na čelu ČSP-a, pretpostavljam, nije znao za taj prijelaz obitelji Janjatović, kako bi spasila život. On piše: «Prelasci iz jedne vjere u drugu česta su i normalna pojava u svijetu. No, što je normalno u svijetu, već više od stoljeća bilo je smatrano vrlo problematičnim na hrvatskim prostorima. Postoje za to razlozi u koje ne želim ulaziti. No, vjerski prijelazi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) specifičan su slučaj, koji nema puno zajedničkog s uobičajenim procesima mijenjanja vjere. Premda to nije bilo nigdje izričito formulirano, državna je vlast stvarala ozračje i zakonske norme, koje su, u danim okolnostima općega nasilja i ratne psihoze, imale oblik prisile. (…). (Jure Krišto, Vjerski prijelazi u NDH – primjer šibenske biskupije, ČSP, XXIX, 2, Zagreb, 1995, str. 235). Prva zakonska uredba glede pitanja promjene vjere koju je nova hrvatska vlast donijela bila je Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere u drugu od 3. svibnja 1941.» (Isto, str. 23). Pod «novom hrvatskom vlasti» autor, zapravo, misli na kvislinško-ustašku vlast. 20 Treća rubrika: «Dan kada je primljen: 7. rujna 1941.» Četvrta rubrika: «Opaska mjesto i vrijeme obavljenih obrednih funkcija: (Odluka Grad. Pogl. od – precrtano, op. P. S.). Primljena sporazumno s roditeljima.» Dno, sredina, izvorni, okrugli pečat «Župni ured Sv. Antuna u Zagrebu». Izvorni potpis, tinta: «P. Serafin Gršković, kapelan». Dakle, primljena je isti dan, ali nakon majke. (Usp. bilj. 18). - Neposredno prije sestre, a poslije majke, pod br. 402, istoga dana 7. rujna, upisan je i njezin brat Ivan, učenik; no, u rubrici «Opaska mjesto i vrijeme obavljenih obrednih funkcija» stoji: «Odluka Grad. pogl. u Zagrebu od 9. VII. 1941. br. 94046. Dozvola Nadb. Duh. Stola u Zagrebu 14. VIII. 1941. Primio: O. Serafin Gršković, kapelan», koji je i potpisan na dnu akta, i koji je primio i djevojčicu i majku. Za oca nije nađen Izvadak, ali 18


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

189

Ovdje trenutak zastajem: o «prijelazima» i prijelazima s pravoslavlja na katoličanstvo u proteklih sedam desetljeća na području nekadašnje Jugoslavije – mnogo se pisalo i još uvijek se objavljuje i govori; do početka 90-ih godina u povijesnoj i drugoj literaturi gotovo uvijek negativno, a poslije različito. No, bez obzira na sve – gotovo svi svećenici Katoličke crkve u NDH, kad su se našli u situaciji da se nađu pred slučajem poput obitelji Janjatović, postupili su veoma časno. Nikakvih optužbi, pa čak ni običnih prigovora – ne smije biti. U bratovoj, pak, «Godišnjoj svjedočbi» Državne prve muške realne gimnazije u Zagrebu nema upisane narodnosti, ali ima da je «vjere rimokatoličke».22 U poslijeratnim svjedodžbama osnovne škole i gimnazije, po općemu, novome običaju i za druge, za sestru Bosiljku nema rubrike o vjeri, ali ima za narodnost, te u njoj stoji da je ona srpske narodnosti. Ali, roditelji svoju kćer i sina nisu odgajali u srpskome narodnosnom duhu23, niti su otac i kći bili bliski s bilo kojoj nacionalnom, političkom, vjerskom ili drugom srpskom skupinom ili udrugom, crkvenom ili svjetovnom, u Hrvatskoj ili izvan nje; osnovni utjecaj u obitelji imala je majka, a ona je bila Hrvatica i katolkinja, bez obzira na to što je udajom automatski prihvatila «grčko-istočnu vjeru». No, iako odrasla u ozračju vjere, dr. sc. Janjatović nije bila vjernica, ali je bila veoma širokoga duhovnog opredjeljenja24. Tako, primjerice, bilo je prirodno da bude pozvana te da se rado odazvala s dva referata i na znanstvenome skupu u povodu 900. godišnjice «svoje matične», katoličke grobničke župe, te u objavljivanju obaju priopćenja sa sadržajima o svećenicima.25 Bila je veoma korektna hrvatska državljanka26, ali u novonastalim političkim prilikama 90-ih godina 20. stoljeća, iako je javno osudila velikosrpsku agresiju na Hrvatsku27, očevo podrijetlo uzeto joj je za zlo, ali ne u novim gradskim ili državnim političkim krugovima već – na njezino veliko iznenađenje, jer je doslovce sa svima uvijek bila u lijepim i kolegijalnim, s mnogima i u prijateljskim odnosima – u njezinu Institutu28; tako je jedno kraće vrijeme imala neugodnosti, no njih se relativno brzo riješila.29 kod brata i sestre, u rubrici roditelja «(….) vjera», iza navođenja imena i prezimena roditelja stoji «rkt.», znači da je i on primljen prije djece, kao i majka. Dr. sc. Bosiljka Janjatović rimokatoličke je vjere ostala do kraja života. Na zagrebačkome groblju Mirogoj pokopana je uz katolički crkveni obred. 21 Izjava o dosadanjim godinama službe, Opći odsjek, GNO Odjel financija, Zagreb, 20. 8. 1947. Otac R. Janjatović pričao mi je o tim iznenadnim policijskim kontrolama i ležanju u zatvoru samo zato jer je bio Srbin; ipak, pomagalo mu je to što je bio rimokatolik. 22 Drugi razred Državne prve mužke realne gimnazije, br. glav. imenika 21, br. poslovnika 844/1944, Zagreb, 16. 8. 1944. 23 Svjedodžbe X. sedmogodišnje («ženske») škole i Klasične gimnazije u Zagrebu; fotokopije kod mene. 24 Kad god je boravila u Rijeci ili u Grobniku, redovito smo zajedno posjećivali grobničku crkvu, kao i Bogorodičino svetište na Trsatu, nerijetko prisustvovali i svetoj misi, kao i u Zagrebu, u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici i u katedrali. Slično je s prijateljima činila i u drugim mjestima, pa smo tako bili i na misi u mojemu zavičajnome krčkom mjestu Krasu, u krčkoj katedrali i u franjevačkoj samostanskoj crkvi na krčkome otočiću Košljunu. U tome joj nikada nitko u Institutu nije prigovorio, pa ni kada je bila članica (čak) CK SKJ, iako su za to znali mnoge kolegice i kolege. Stoga je bilo posve prirodno da se odazove pozivu svojih Grobničana te sudjeluje na simpoziju Devet stoljeća grobničke župe, Grobnik, 2005., i to dvama referatima, koje je – proširene, s bilješkama, kao znanstvene radove i objavila: Tri svećenika u grobničkoj seljačkoj buni 1848. godine, u: Devet stoljeća grobničke župe, Grobnički zbornik, Posebna izdanja, 5, Grobnik, 2005, str. 103-115, i Dvojica grobničkih svećenika i organi represije 1931./1932. godine, isto, str. 139-151. 25 Znanstveni skup «Devet stoljeća grobničke župe», Grobnik, 2005. Istoimeni članci; v. u prethodnoj bilješci.


190

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

Iznenada je, bez ikakve «najave» neke bolesti, u ranim jutarnjim satima 26. kolovoza 2006. preminula na ljetovanju u Dalamaciji, na moru, u Orebiću30, kamo je u srpnju/kolovozu svake godine odlazila na ljetovanje kod svoje zagrebačke prijateljice Ingrid Begović, kostimografske kazališne umjetnice31. Svjedodžba o državljanstvu, br. 496, upisana je pod red. br. 19674 u Knjigu državljana NR Hrvatske, Narodni odbor općine Medvešćak, Zagreb, 12. 10 1961, te je državljanka FNRJ; Domovnica, kl. 224-01/9202/01, urbr. 291-02-02-92-93585, Zagreb, 4.3.1992., te je državljanka Republike Hrvatske. 27 Z. Dizdar, Poštovani, n. dj., str. 724. 28 «Kao njezin dugogodišnji kolega i suradnik moram posebice istaknuti da je dr. sc. Bosiljka Janjatović bila jednostavna, plemenita i dobra te draga osoba, uvijek spremna svima svesrdno pomoći, posebice mlađim kolegama, lijepom riječju, savjetom, primjerom, zbog čega je bila vrlo cijenjena i poštovana. Svojom smirenošću i razboritošću, spremnošću i za otvorenu i spremnu suradnju, uvijek je znala argumentirano smiriti i konstruktivno usmjeriti naše ponekad i žučne znanstvene rasprave o brojnim problemima istraživanja i obrade hrvatske povijesti te utjecati na što potpuniju međusobnu suradnju,timski rad i suživot u jedinstvenom zajedništvu.» (Isto, str. 728). 29 U više navrata, spominjući joj pripadnost SKH, pisanje i o KP i njezinim članovima, kao i o sindikalnome pokretu u vezi s KP, pa i na nacionalnoj bazi (jer da je Srpkinja) – povrijedile su je i rasplakale neke kolegice i kolege, koji do tada nikada nisu pokazivali nikakvu antipatiju i netrpeljivosti prema kolegici Janjatović. Budući da je to bilo učestalo, a ona se nije snašla, niti znala obraniti, otišao sam do novoga direktora dr. sc. Mirka Valentića, njezina i mojega kolege, koji je ostao zapanjen tim vijestima, jer za ta događanja nije znao. Odmah je veoma časno reagirao – na moju molbu odmah je tada u Institutu prisutne kolegice i kolege pozvao te ih prekorio, što, bilo je očito, na njih nije suviše djelovalo. Tada sam im odmah, osobno, veoma, veoma grubo zaprijetio nebodulskim mjerama na svim poljima njihova života. Kao i sve nečasne osobe koje znaju da griješe – smirili su se i odmah ostavili na miru dr. Janjatović; neki su bili čak i na pogrebu. Usp. i iduće bilješke. 30 Kad se u dnevnome boravku nije pojavila u uobičajeno vrijeme, ujutro, potražili su je i zatekli mrtvu, nauznak, okomito ležeći na krevetu, s papučama na nogama; očito je ustajala ili se vraćala na dodatni odmor, da nešto pročita, dok i drugi ne ustanu. U Smrtnome listu, br. 223-04/06-04-87, 2117-06/3-4-06-2, Ured državne uprave u Dubrovačko neretvanskoj županiji, Matični ured Orebić, 28. 8. 2006, upisano je da je preminula u 5 sati ujutro. Vjerojatno mi je dan prije, u petak, kad smo i telefonski razgovarali (Kras, o. Krk - Orebić) poslala razglednicu iz orebićke pošte, na kojoj je utisnut žig te pošte s datumom «28.08.06-13». S obzirom na to da je znala kako ću tih dana boraviti u Rijeci, a ne u mome rodnom selu Krasu (o. Krk), gdje sam se nalazio duže vremena, razglednicu je poslala na moju staru riječku adresu. Napisala je: «Srdačan pozdrav Tebi i Tvojima. Bosiljka»; ispod je njezina gostoprimka i prijateljica Ingrid Begović (o njoj usp. sljedeću bilješku) dodala nekoliko riječi u poetskome tonu. 31 Ingrid Begović bila je jedna od dvije najbolje, višedesetljetne prijateljice dr. Janjatović. Iz stare je pomorsko-kapetanske obitelji u Orebiću na Pelješcu, a stalno živi i stvara u Zagrebu. Diplomirala je na slikarskome odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Djelovala je i djeluje u brojnim hrvatskim i inozemnim teatrima. Jedna je od najvećih hrvatskih kostimografskih (i scenografskih) umjetnica. Npr.: «(…) protagonisti se pojavljuju u senzacionalnim kostimima Ingrid Begović kojima teško mogu konkurirati sve zbrojene Bizetove Carmen posljednjih godina». Jedan primjer tih kostima, u bojama, usp. na velikim koricama kataloga, većim od enciklopedije Opera in balet SNG Maribor Slovenija, i Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru. Usp. i Maja Stanetti, Isprana krv. Praizvedba opernog mjuzikla «Krvava svadba» Mirka Krstičevića u Splitskom HNK. Večernji list, Zagreb, 22. 1. 1997., str. 15; T. Bekavac, ftg. s potpisom: »Raskošni kostimi Ingrid Begović za ‘Krvavu svadbu’». A Mira Muhoberac, Ingrid Begović. Ljudi i nazbilj. Hrvatsko slovo, Zagreb, 26. 3. 1999., str. 25, s ftg., u opsežnome članku, uz ostalo, ovako ju opisuje i ocjenjuje: «(…). Postoji li kostimograf kojega svi glumci vole jer se u kostimu ne osjeća tuđe i strano, jer je (s) kostimom zadovoljan? Postoji Ingrid Begović. Rijetka žena – čovjek nazbilj. Neobično duševna, nadarena i kreativna Ingrid Begović. Pravi čovjekoljubac i tragač za idealnim spojem kostima i čovjeka. Često neprimjetna a izvrstan suradnik. Umjetnica i čovjek sa stavom, izvan klana i skandala. Topla, humana, umna, dječje vedrine, okrenuta velikim srcem prema čovjeku-glumcu, nikad nije zaboravila svoj mediteranski dubrovački i pelješki kazališni đardin. (…) S desetinama i desetinama modernih i 26


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

191

2. Školovanje Otac je 1937. godine poslom premješten u Zagreb, kako je ranije rečeno, pa je B. Janjatović ondje, u doba II. svjetskoga rata i NDH započela polaziti osnovnu školu; u oslobođenome Zagrebu 1946. god. završila je 4. razred32. Zatim, prvi razred IV. niže gimnazije (ženske), današnji 5. razred osnovne škole, završila je 1947. također s odličnim uspjehom.33 Takve niže gimnazije uskoro su pretvorene u sedmogodišnje škole pa 6. razred završava 1948. god. u X. sedmogodišnjoj školi (ženskoj).34 Konačno, privela je kraju obrazovanje u toj sedmogodišnjoj osnovnoj školi tako da je oslobođena polaganja male mature35. Tada je upisana u IV. razred Klasične gimnazije (danas je to 8. razred osmogodišnje škole),36 u kojoj je i maturirala 1954. godine37. Započela je studij na Tehničkome fakultetu38, ali se na samome početku II. semestra ispisala i odmah upisala studij povijesti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.39 Na njemu je 21. lipnja 1961. diplomirala povijest kao IV. povijesnu, jednopredmetnu studijsku grupu.40 Ujesen iste godine upisala je Pravni fakultet, ali taj studij nije nastavila41. Potom je 1966. godine na matičnome Filozofskom fakultetu upisala poslijediplomski studij42. Kako je u međuvremenu objavila znatan broj radova, a vrijednost jedne rasprave ocijenjena joj je adekvatnim, visokim značenjem magistarskoga rada, u skladu s propisima dopušteno joj je neposredno doktoriranje43. Tako je 23. siječnja 1973., gotovo na svoj rođendan, obranila doktorsku disertaciju pod naslovom: Hrvatski radnički savez 1935-1941.44 klasičnih, tipskih, karakternih, funkcijskih i egzistencijalnih, a uvijek svojih, kostima od Dubrovnika i Splita do Rijeke, Zagreba i Osijeka, Ingrid Begović prava je kraljica pastelnih tonova hrvatskog glumišta. Kostim Ingrid Begović prepoznaje se među tisućama sličnobojnih: kao da je sišao s prijestolja mašte u svijet smrtnika ne dopustivši im da umru. I ne osjetivši, lelujajući svojom prozračnošću, iznimnim kolorizmom, nesputanim krojem, laganošću materijala između kulisa i ‘scenaca’, između zidina i bučnoga tračerskog života, kostimi Ingrid Begović lepršavo vihore, plesno lelujaju i lebde u zračnom plaštu između životne krutosti, likovne imaginacije i kazališne iluzije poput ljudi koji su dobili nevidljiva krila.(…).» Tako kritika piše o Ingrid Begović, prijateljici dr. Janjatović, kod koje je preminula. 32 Svjedožba, Osnovna škola u Draškovićevoj ulici, br. glav. imenika 3172, 30. 6. 1946., uspjeh odličan. 33 Godišnja svjedodžba, IV. niža gimnazija ženska, br. glav. imenika 21, 25. 6. 1947., uspjeh odličan. 34 Svjedožba, X. sedmogodišnja škola, br. gl. imenika 20, 25. 6. 1948., uspjeh odličan. 35 Svjedodžba o nižem tečajnom ispitu, X. sedmogodišnja škola (ženska), br. imenika 20, 22. VI. 1949., odličan uspjeh. Zapravo, kako piše na str. 2. toga dokumenta - «oslobođena je od polaganja nižeg tečajnog ispita». 36 Isto, izvorni pečat, rkp. i potpis. 37 Svjedožba o ispitu zrelosti, Klasična gimnazija, br. imenika 11, 28. 6. 1954., vrlo dobar uspjeh. 38 Isto, pečat na poleđini, s rkp. i izvornim potpisom, 15. 9. 1954. 39 Isto, na poleđini pečati, s rkp. i izvornim potpisima: s Tehničkoga fakulteta ispisala se 3. ožujka, a već sutradan, 4. ožujka 1955. upisana je na Filozofski fakultet. 40 Diploma Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 2074, Zagreb, 3. 7. 1961.; potpisali su je rektor Sveučilišta prof. dr. sc. Vladimir Serdar i dekan Filozofskoga fakulteta prof. dr. sc. Veljko Gortan. 41 Isto, pečat, rkp. i izvorni potpis. Na ovaj njezin «potez» utjecao je moj primjer; naime, već ranije, potkraj 50-ih godina upisao sam i zagrebački Pravni fakultet; na njegovu odsjeku u Rijeci nastavio sam studij prava poslije diplomiranja povijesti na Filozofskome fakultetu i zapošljavanja kao asistent u riječkome Akademijinu Sjeverojadranskome institutu; ali – iako sam položio više ispita, npr. kod prof. Konstantina Bastaića i prof. Olega Mandića, ni ja nisam završio taj studij.


192

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

3. Radni vijek Još u vrijeme studija povremeno je honorarno radila razne poslove pa tako i kao «zamjenica referenta za uvoz-izvor» u Tvornici olovaka (prijašnji Grafos) u Zagrebu (1. ožujka 1958. - 15. veljače 1959.).45 Poslije diplomiranja, iste je godine kratko, izvan radnoga odnosa, ugovorno radila na sređivanju arhivske građe u središnjemu Državnome arhivu, u Zagrebu.46 Kako nije mogla naći slobodno radno mjesto u struci – u školama, arhivima, muzejima i knjižnicama u Zagrebu – gotovo istodobno javila se na raspisani natječaj Muzeja i arhiva narodne revolucije u Sisku. Molba joj je prihvaćena 26. rujna, a već je 3. listopada pozvana sljedećim riječima - «da dodjete odmah u Sisak radi dogovora i stupanja na posao»47. Ondje je bila pripravnik za zvanje kustosa I. vrste XII. plaćevnog razreda48. Kao kustos u Sisku radila je od 9. listopada 1961. do 31. ožujka 1962. godine49. Naime, dana 5. veljače 1962. poslala je «Molbu za namještenje» Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu50, dakle još i prije nego je Institut službeno osnovan 25. rujna.51 Dne 17. ožujka 1962. javio joj je Arhiv za historiju radničkog pokreta, ali već s pečatom Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu52 Molba B. Janjatović Upravnome odboru Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske da joj omogući pohađanje III. stupnja nastave, odnosno poslijediplomskoga studija; dana 7. listopada 1966. to joj je i odobreno, uz novčanu pomoć. 43 Za takvu mogućnost nisu znale kolege na Filozofskome fakultetu, no u Akademiji smo znali, pa sam to javio kolegi Ljubi Bobanu na Fakultet. Put B. Janjatović slijedili su Elza Tomac, te Nikša Stančić, sadašnji akademik i redoviti profesor Filozofskoga fakulteta u miru, jer je i on imao značajnije objavljene radove. Koliko mi je poznato, dr. sc. Marijan Maticka, sadašnji redoviti profesor zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta u miru i dr. sc. Dragutin Pavličević, sadašnji znanstveni savjetnik u miru, išli su najprije na magisterij pa na doktorat. 44 Petar Strčić, Bosiljka Janjatović – doktor povijesnih nauka, Glas Istre, XXX, 199, 29. 8. 1973., str. 18, i Novi list, XXVII, isto. Članovi komisije bili su dva profesora i jedan docent Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; predsjednik komisije bio je prof. dr. sc. Ljubo Boban, izvanredni profesor, a članovi – prof. dr. sc. Mirjana Gross, redoviti profesor, i dr. sc. Rene Lovrenčić, docent. (Zlatko Čepo, Dva decenija Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, ČSP, XIV, 1, 1982, str. 35). Bio sam na obrani koja je trajala neuobičajeno kratko – jasno je bilo da je kandidatkinja «ispunila sve uvjete za stjecanje doktorata povijesnih nauka», kako piše u Diplomi o doktoratu nauka, br. 02-655/1-1973, izdanoj u Zagrebu, 20. travnja 1973., koju su potpisali rektor Sveučilišta prof. dr. sc. Predrag Vranicki i dekan Filozofskoga fakulteta prof. dr. sc. Rudolf Filipović. 45 Osobni list, Institut za suvremenu povijest, bez datuma, ali poslije 1990., kad je Institut promijenio ime. – European Curriculum Format, bez datuma; Molba B. Janjatović za prijem u službu u Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 5. 2. 1962. Postoji i Svjedodžba o radnoj sposobnost, Dom Narodnog zdravlja Črnomerec, Zagreb, 28. 2. 1958., možda za prijem na rad u Tvornicu. 46 Ugovor, Državni arhiv, br. 560/1, Zagreb, 18. 9. 1961. Radila je od 18. rujna do 18. listopada 1961. godine. Zahvaljujući Bakraninu Bartolu Zmajiću, arhivistu, a napose heraldičaru, s kojim sam se upoznao u gimnazijskim danima, nakon početka studija 1954. godine povremeno sam honorarno radio kao arhivski pomoćnik na sređivanju građe, naravno, napose one nastale u Bakru; povremeno sam isto radio i u Arhivu JAZU (sadašnja HAZU) u Zagrebu i Državnome arhivu u Rijeci. Veoma dobro upoznavši kolegicu Bosiljku, preporučio sam B. Zmajiću da obavlja slične poslove koje sam ranije obavljao; odveo me direktoru Bernardu Stulliju, koji je odmah prihvatio naš prijedlog. 47 Muzej i arhiv revolucije, dopis br. 01-162-2, Sisak, 3. 10. 1961. Na pečatu piše: «Muzej i arhiv narodne revolucije». 48 Rješenje o razrješavanju dužnosti od dana 31. ožujka 1962., br. 513, 31. 3. 1962., potpis direktora Rude Polšaka. 42


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

193

- «da ste primljeni u ovaj Institut. Na rad možete stupiti odmah ili 1. IV. 1962.»53. U tome Institutu (u međuvremenu je 1990. ta ustanova preimenovana u Institut za povijest pa, konačno, 19. veljače 1996. u Hrvatski institut za povijest) ostala je sve do odlaska u «službeni mir» 30. prosinca 2004. godine; tada je, odnosno 31. siječnja 2006., imala 68 godina života te 44 godine, 2 mjeseca i 5 dana radnoga staža54.

Odjava osiguranja, Institut za historiju radničkog pokreta, br. 2001-XIII, 4. 4. 1962. Molba za namještenje, 5. 2. 1961. 51 Usp. sljedeću bilj. 52. 52 Godine 1949. CK KPH osnovao je svoje Historijsko odjeljenje, koje je 1955. pretvoreno u Historijski arhiv CK, a 1957. osamostalio se u Arhiv za historiju radničkog pokreta. Kao središnju znanstvenu povijesnu instituciju SKH, u Zagrebu su Institut za historiju radničkog pokreta 25. rujna 1961. osnovali Izvršni komitet CK SKH i Izvršni odbor Glavnoga odbora SSRNH. (Vlado Oštrić, Rad na povijesti radničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1961, ČSP, VI, 3, 974, str. 99-119), ali on je, stvarno, pod tim imenom djelovao i ranije (usp. Molbu za namještenje B. Janjatović u bilj. 52). O počecima rada Instituta usp. i Franjo Tuđman, Izvještaj o razvitku Instituta podnesenom na svečnoj sjednici Savjeta, Upravnog i Uredničkog odbora, održanoj 21. studenoga 1964. u povodu trogodišnjice rada, Putovi revolucije, 5, Zagreb,1974, str. 278-279. O daljnjemu radu usp. i Zlatko Čepo, Dva decenija Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, ČSP, XIV, 1, Zagreb, 1982, str. 7-58. – O počecima znanstvenoga i stručnoga rada te o objavljenim rezultatima toga rada, kao i u pojedinim razdobljima, postoje različita mišljenja – tada i poslije, pa i danas. Tako najznačajniji hrvatski historiograf 20. stoljeća prof. dr. sc. Jaroslav Šidak, koji je, npr., osobno dr. Tuđmanu preporučio za stalnoga suradnika Ivana Jelića, potonjega jednoga od vodećih hrvatskih historiografa, u svojemu referatu na savjetovanju Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu (21. 6. 1971.), koji je kao članak Hrvatska historiografija – njezin razvoj i današnje stanje tiskao u Historijskome zbornik, 23-24, Zagreb, 1970-1971, str. 1-20, reagirajući (na str. 13-14) na riječi književnika i povijesnoga publicista Zvane Črnje u riječkome časopisu Dometi – da je Institut izraz otpora op��emu stanju u hrvatskoj historiografiji, ocijenio je da taj Institut nije pridonio plodnijemu razvoju hrvatske historiografije, ni metodološki ni na drugi način te da je veliko financijsko opterećenje, a rezultati tome nisu odgovarajući; tu je ocjenu, međutim, Z. Čepo, Dva decenija, n. dj., str. 58, ocijenio paušalnom. No, Šidak s pravom nije ni kasnije promijenio svoje mišljenje, pa je isti članak preobjavio i u svojoj zbirci radova, Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb, 1981, str. 351-369, a o IHRP, str. 363. – Direktori Instituta: dr. sc. Franjo Tuđman (1961.-67.; tada je i doktorirao), dr. sc. (potonji akademik) Dušan Bilandžić (1967.-69.), dr. sc. Zlatko Čepo (1969.-86.), dr. sc. Zorica Stipetić (1986.-91.), dr. sc. Mirko Valentić (1991.-2002.), dr. sc. Milan Kruhek (2003.-2006.) i dr. sc. Stjepan Matković (2006.-). Tuđman je prije toga bio u vojnoj službi, Bilandžić u političkoj, Kruhek je povjesničar, a Čepo, Stipetić, Valentić i Matković iz redova su znanstvenika samoga Instituta. Nažalost, raspadom SFRJ, nestankom SKH i počecima osamostaljenja SRH kao RH, nepotrebno i nekorisno nestaju plodni znanstveni i stručni centri za radnički pokret i NOB, s bogatim knjižnicama i arhivima te osposobljenim djelatnicima (npr. u Rijeci, Splitu). No, djelatnošću pametnih i odlučnih znanstvenika i stručnjaka, muzeji revolucije ponegdje se transformiraju (npr. u Rijeci u Muzej grada Rijeke, a u Puli u Povijesni muzej Istre). Središnji se, zagrebački Institut, ipak, jedini održao, i to stoga jer je njegov glavni osnivatelj i prvi direktor dr. Franjo Tuđman postao prvi predsjednik Republike Hrvatske. Stoga je u travnju 1990. Institut preregistriran – kao nova ustanova – s imenom: Institut za suvremenu povijest (Institut za suvremenu povijest. U povodu tridesete obljetnice. ČSP, XXIII, 1-3, 1991, str. 263-269); slično se dogodilo sa slovenskim institutom u Ljubljani. Zagrebački je Institut 19. 2. 1996. promijenio ime u Hrvatski institut za povijest, proširujući sadržaj rada i na neka ranija stoljeća povijesti Hrvatske i izvan nje, te se – uz obilniju državnu novčanu pomoć – ubrzano i plodno razvija (ali povremeno ima kritike zbog nekih istupa pojedinaca i članaka u neznanstvenome, pretjeranom velikohrvatskome duhu). Na isti se način plodno razvija i tada, u 90-im godinama osnovani Institut društvenih znanosti «Ivo Pilar» u Zagrebu. Nažalost, drugi slični, stari instituti, kao npr. u HAZU, nepotrebno i nekorisno, istodobno, stagniraju ili ostaju na dotadašnjoj razini. 53 Arhiv za historiju radničkog pokreta, pečat: Institut za historiju radničkog pokreta, dopis br. 313/1, Zagreb, 17. 3. 1962. 54 Odluka, ur. br. 01-1328-04, 3. 12. 2004. 49

50


194

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

Ovdje zastajem na trenutak, jer o tome kako je došlo do toga odlaska iz Siska u Zagreb donedavno se javno nije znalo; dakako, znao sam i taj presudan «detalj» pa sam otkrio kolegama55. Naime, za njezin prelazak iz Siska, iz tamošnjega Muzeja i arhiva narodne revolucije u Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, a time i njezino izrastanje u jednu od vodećih historiografkinja Hrvatske, presudna je bila samo jedna osoba, pa sam to i objavio,56 ali tek nakon smrti i te osobe i dr. Janjatović, a prema našemu davnome dogovoru s doktoricom. Naime, bio je to osobno tadašnji direktor toga središnjega hrvatskoga partijskoga povijesnog Instituta, Franjo Tuđman, potonji doktor znanosti i vanjski profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, prvi predsjednik Republike Hrvatske te akademik, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.57 Objavio sam: u sisačkome Muzeju, «Odmah, doslovce odmah pokazala se iznimno vrijednom i korisnom radnicom, pa se to pročulo i u Zagrebu, te tako i u ovoj zgradi58, u prethodniku ovoga Instituta, u središnjem hrvatskom Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Direktor Franjo Tuđman zatražio je podrobniju informaciju i čim ju je pročitao, doslovce – smjesta je podigao telefonsku slušalicu i od nadležnoga državno-partijskog činovnika zatražio da ‘tu Janjatovićku’ odmah premjesti u Institut. Tada nije bila šala suprotstaviti se direktoru i generalu F. Tuđmanu, pa je kolegica Bosiljka – doslovce odmah – stigla na Gornji grad. Znate i sami da je o Franji Tuđmanu, i prije nego je postao akademik, doktor povijesnih znanosti i prvi predsjednik Republike Hrvatske, postojao, a i danas postoji, niz raznoraznih mišljenja. Kako god bilo, u ‘slučaju’ Bosiljke Janjatović dajem dr. sc. F. Tuđmanu najvišu ocjenu i iznimno visoku pohvalu. To moramo zapamtiti, jer je on zaista bitno pridonio da ona brzo postane (…)»59 - sve ono što je postala i o čemu govori ovaj moj članak. Naime, Franjo Tuđman zamislio je Institut kao veliku i važnu znanstvenu instituciju pa je počeo tražiti da se u njoj zaposli što više sposobnih mladih, ali i starijih, već iskusnih istraživača. Tako je do njega došlo i ime kustosice u Sisku, pa je od tamošnjega direktora Rude Polšaka zatražio da mu «odstupi» B. Janjatović i da ova pošalje molbu za namještenje. To je ona i učinila, ali pogreškom admnistracije, molba nije odmah došla do Tuđmana. Veoma se naljutio kad je za to doznao i reagirao impulzivno, odmah. Tako joj je, kako je ranije citirano, dopisom 17. ožujka javljeno da može na rad «stupiti odmah ili 1. IV. 1962», a u sljedećemu odlomku rečenica glasi ovako: «Ukoliko niste u mogućnosti odmah doći na rad u ovaj Institut, molimo da što prije dodjete kod nas radi dogovora o poslovima, koje bi željeli raditi»60. Podsjećam na posljednji dio rečenice: čak joj se na volju prepušta koje će poslove raditi – samo da što prije prijeđe u Institut. Tek tada je zatražila od Muzeja i 31. ožujka dobila «suglasnost da se možete natjecati na natječajima za zaposlenje u drugim ustanovama».61 Dakle, B. Janjatović mogla je prijeći i zaposliti se u Institutu i prije raspisanoga natječaja. Usp. bilj. 6 i dalje. P. Strčić, Prvi odlazak, n. dj., str. 250. 57 O njemu je objavljeno mnogo radova, pa tako i knjiga; usp., npr., samo Akademijinu spomenicu svome akademiku/redovitome članu: Hodimir Sirotković, Vlatko Pavletić, Ivo Petrinović, Davorin Rudolf, Petar Strčić, Franjo Tuđman 1922.-1999., Zagreb, 2002, te posljednje izdanje/knjigu: Ankica Tuđman, Moj život s Francekom, Zagreb, 2006. Na smrt Predsjednika Republike reagirao je i njegov nekadašnji Institut, u kratkome tekstu (govor na prvome Kongresu hrvatskih povjesničara u Zagrebu) njegova direktora Mirka Valentića, Dr. Franjo Tuđman kao povjesničar, ČSP, XXXI, 3, Zagreb, 1999, str. 663-665. 55

56


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

195

Rješenjem od 28. ožujka 1962. primljena je «na radno mjesto naučnog i stručnog suradnika u grupi za period socijalističke revolucije, Odjela za nacionalni radnički pokret i noviju nacionalnu historiju»62. Zatim, 4. lipnja 1963. «u zvanju stručnog suradnika postavlja se na radno mjesto stručnog suradnika».63 Sljedeće je godine u zvanju stručnoga suradnika postavljena na radno mjesto asistenta64. Poslije je u dokumentima govor, pak, o radnome mjestu pomoćnoga istraživača65, pa je radila u Znanstveno-istraživačkome sektoru Odjela za radnički pokret od 1918. do 1941. godine66, ili istraživača; na tome radnome mjestu radila je 4. veljače 1967. kada je dobila zvanje asistenta67; na radno mjesto istraživača u zvanju asistenta ponovno se postavlja sljedeće godine.68 Konačno69, na za te poslove tada nadležnome Filozofskom fakultetu u Zagrebu izabrana je u red znanstvenika pa je 12. siječnja 1978. dobila zvanje znanstvenoga asistenta70, a 26. ožujka 1973. zvanje naučnoga suradnika71. Opet je 24. travnja 1981.72 znanstveni suradnik, pa je upisana u Registar znanstvenih radnika SRH.73 Potom, u samome Institutu 1984. god. došla je do zvanja višega znanstvenog suradnika,74 što je potvrdilo nadležno tijelo SRH.75 Godine 1988. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, na Znanstveno-nastavnome vijeću OUR-a Humanističke i društvene znanosti, pokrenut je u travnju postupak, pa je fakultetska komisija – izabrana u rujnu76 – 14. prosinca podnijela Vijeću pozitivan izvještaj77; Vijeće je Kako rekoh, ovo su riječi iz moga govora na komemoraciji dr. Janjatović u Hrvatskome institutu za povijest; usp. moj članak Prvi odlazak, n. dj. 59 P. Strčić, Prvi odlazak, n. dj., str. 250. – O tome sam i osobno razgovarao s akademikom F. Tuđmanom nakon što je postao predsjednik Republike; sjetio se toga «slučaja» i bilo mu je drago. 60 Arhiv za historiju radničkog pokreta: pečat: Institut za historiju radničkog pokreta, br. 31371, Zagreb, 17. 3. 1962., «Za Institut» potpisan Dušan Božičković. 61 Muzej i arhiv revolucije, br. 51-2, Sisak, 31. 3. 1962. 62 Rješenje, br. 363/1, 28. 3. 1962., potpis direktora Instituta Franje Tuđmana. 63 Rješenje, br. 02-1163/1, 4. 6. 1963., potpis direktora Franje Tuđmana. 64 Rješenje, br. 02/1-1310/1, 1. 7. 1964. 65 Npr., spis ur. br. 02/2-1253/82, 27. 4. 1967. 66 Rješenje o akontaciji osobnog dohotka, 02/ 317/1, 16. 2. 1966., s potpisom direktora Franje Tuđmana. 67 Rješenje, br. 02/2-714/1, 25. 4. 1967., s potpisom predsjednika Savjeta Instituta Ivana Jelića. 68 Rješenje, br. 03-1208/1, 9. 9. 1968, potpis direktora Instituta Dušana Bilandžića. 69 U rukopisnoj ostavštini našao sam i njezin «Izvještaj o izboru u znanstvena zvanja», koji je 9. svibnja 1997. podnijela «nekome»; u zaglavlju, ispod njezina imena, stoji: «znanstvena savjetnica». Dalje se koristim podacima iz toga Izvještaja. 70 Rješenje Republičkoga savjeta za naučni rad SRH, br. 01-10/2230-78, Zagreb, 11. 4. 1978. 71 Rješenje br. 212/1-233/1, 19. 4. 1973., potpis direktora Zlatka Čepe. 72 Rješenje Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, OOUR Humanističke i društvene znanosti, b. 01-1111-1-1980. 73 Rješenje Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku, br. 01-1/2230, 11. 5. 1981. 74 Izvješće Stručnoga povjerenstva za ponovni izbor u zvanje znanstvenoga savjetnika, br. 01-60, Zagreb, 20.1.1998.; Rješenje Znanstvenoga vijeća Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, br. 03-39, Zagreb, 25. 1. 1984. Predsjednik komisije bio je znanstveni savjetnik Instituta dr. Vojo Rajčević, a članovi prof. dr. Rene Lovrenčić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i dr. Slavoljub Cvetković, naučni savetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. 75 Odluka Republičkoga komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku, br. 03/2-16/0158, Zagreb, 17. 5. 1984. 76 U fakultetskoj komisiji bili su redoviti prof. dr. sc. Ljubo Boban, predsjednik, te članovi dr. sc. Ivan Jelić i dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević, znanstveni savjetnici. 77 B. Janjatović, Izvještaj o izbor, n. rkp. 58


196

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

potvrdilo nalaz svojega povjerenstva78 pa je tada i drugo nadležno tijelo potvrdilo taj izvještaj79. Tako je Vijeće moglo donijeti konačnu odluku pa je B. Janjatović promaknuta u zadnje moguće, najviše znanstveno zvanje, odnosno kako stoji u Rješenju: «(…) izabire se u znanstvenoistraživačko zvanje znanstveni savjetnik za znanstveno područje povijesnih znanosti, disciplina Povijest».80 Tada je – u skladu s propisima – kao znanstvena savjetnica dr. Janjatović upisana u državni registar istraživača.81 Konačno, godine 1997. pokrenut je postupak koji je sljedeće godine rezultirao ponovnim izborom dr. Janjatović za znanstvenoga savjetnika,82 te je bila na radnome mjestu I. vrste.83 Sada je to bilo trajno zvanje. U mirovinu je, rekoh, krenula 30. prosinca 2004. godine, tada je, odnosno 31. siječnja sljedeće godine, «navršila 68 godina života na dan prestanka radnog odnosa navršit će ukupno 44 godine, 2 mjeseca i 5 dana radnoga staža»84. U okviru Instituta, od 1974. god. bila je član Uredništva85, a od 1981. glavna urednica glavne i osnovne periodike Instituta – Časopisa za suvremenu povijest86. Nekoliko je godina, od 7. prosinca 1981. dalje bila predsjednica Znanstvenoga vijeća Instituta87, pa (kraće vrijeme) i na čelu Znanstvenoga odjela.88 Prethodno je, u skladu s propisima pozitivno mišljenje dala državna Matična komisija za znanstveno područje povijesnih znanosti (dopis br. Z-01-5/1-89, Zagreb, 17. 1. 1989.). 79 Rješenje Matične komisije, Z-01-5/1-89, Zagreb, 17. 1. 1989. 80 Znanstveno-nastavno vijeće toga OOUR-a na svojoj je 5. sjednici 24. veljače 1989. usvojilo mišljenje svoje Komisije. (Rješenje OOUR-a Humanističke i društvene znanosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 01-53-39, od 7. 3. 1989.). 81 Pod matičnim brojem 018072, znanstveni savjetnik u znanstvenome području povijest. (Registar istraživača Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku SRH, kl. br. 640-02/89/01/7, ur. br. 533-08-89-0003, od 21. 3. 1989. Obavijest o upisu u registar istraživača, kl. 640-02/89-01/9, ur. rb. 533-08-89-0853, Zagreb, 21. 3. 1989.). 82 Natječaj je u zagrebačkome dnevniku Vjesnik br. 17976 raspisan 6. studenoga 1997. pa se dr. Janjatović javila «za reizbor u zvanje znanstvenog savjetnika u Hrvatskom institutu za povijest za nastavak rada u svojstvu znanstvenog savjetnika na projektu navedenom pod br. 5 Položaj Hrvatske u monarhističkoj Jugoslaviji, navedenom u Odluci Instituta o raspisivanju natječaja za izbor u znanstvena i istraživačka zvanja za rad na programima trajne istraživačke vrijednosti prihvaćenim od Ministarstva znanosti i tehnologije, objavljenoj u ‘Vjesniku’ od 6. studenoga 1997. (Izvješće Stručnoga povjerenstva Znanstvenoga vijeća Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb, 18. 1. 1998.; urudž. br. Instituta 01-60, 20. 1. 1998.). Naime, institutsko je Znanstveno vijeće na svojoj sjednici 12. prosinca 1997. izabralo to Stručno povjerenstvo s ovim redoslijedom članova: dr. sc. Zef Mirdita, predsjednik, dr. sc. Mira Kolar i dr. sc. Mirko Valentić, članovi. Dr. sc. Kolar bila je redoviti profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a Mirdita i Valentić znanstveni savjetnici u Hrvatskome institutu za povijest. Izvješće Povjerenstva datirano je 18. siječnja 1998. godine. Usp. i Rješenje znanstvenoga područnog vijeća za humanističke znanosti Ministarstva znanosti tehnologije Republike Hrvatske, kl. 640-03/98-02/148, urbr. 533-02-98-2, 27. 7. 1998. Odluka kojom se Dr. sc. Bosiljka Janjatović proglašava znanstvenim savjetnikom Hrvatskog instituta za povijest, koju je potpisao predsjednik Znanstvenoga vijeća Instituta dr. sc. Mirko Valentić, datirana je 16. rujna (urb. rb. 01-960/98). 83 Odluka o plaći, ur. br. 01-385-5001, 30. 4. 2001. 84 Odluka, ur. br. 01-1328-04, 3. 12. 2004., s potpisom ravnatelja Instituta dr. sc. Mirka Valentića. 85 Z. Čepo, Dva decenija, n. dj., str. 54, bilj. 92. 86 Usp. sljedeće dvije bilj. te poglavlje III, odjeljak 1. 87 Iz Instituta, ČSP, XIV, 1, Zagreb, 1982, str. 193. Naime, dr. Ivan Jelić morao je podnijeti ostavke na više dužnosti u Institutu pa tako i kao predsjednik Znanstvenoga vijeća (Z. Čepo, Dva decenija, n. dj., str. 48), i to, uz ostalo, i zbog svoje dvije jedinice u Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1980: Koncentracioni logori, str. 304-305, i Teror okupatorsko-ustaške vladavine, str. 656-657. 78


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

197

Radnički savjet OOUR-a za znanstvena istraživanja Instituta 4. travnja 1988., «nakon provedenoga natječajnog postupka», imenovao ju je na četiri godine rukovoditeljem te Osnovne organizacije udruženoga rada za znanstvena istraživanja89. Bila je i predsjednica i članica više stručnih povjerenstava za izbor djelatnika Instituta u viša zvanja90.Bila je recenzent brojnih radova za Časopis za suvremenu povijest i za druga izdanja u Institutu, kao i za niz drugih institucija i društava, za njihova izdanja.91 II. ZNANSTVENO DJELO 1. Znanstvena djelatnost Osnovno razdoblje njezina znanstvenoga zanimanja vrijeme je između dva svjetska rata. Prostorno se to odnosi na Hrvatsku u cjelini. No, dakako, zbog znanstvenih razloga te povezanosti složenoga zbivanja i djelovanja niza ličnosti, zalazila je i u povijest susjednih prostora, odnosno područja i zemalja Kraljevine SHS (od 1918.), tj. Kraljevine Jugoslavije (od 1929.), pa i Kraljevine Italije (jer su joj pripadali dijelovi Hrvatske). Tematski gledano, svoju pažnju usmjerila je na dva problema, na proučavanje sindikalnih aspekata tadašnjega društva, odnosno radničkoga pokreta u cjelini i u pojedinostima. Dakako, s tim u vezi vezanost je i za druge pojave pa tako i za pojedine političke organizacije. Tako je dala uvid i u situaciju s Hrvatskom seljačkom strankom, Komunističkom partijom Jugoslavije, odnosno, od druge polovice 30-ih godina, s njezinom KP Hrvatske. S prijelomnim događanjima u povijesti Hrvatske 90ih godina i dr. Janjatović širi svoje zanimanje na povijest tadašnje Hrvatske u cjelini, u okviru Karađorđevićeve velikosrpske i jugounitarističke monarhije. S tim je u vezi i njezin akcent na represiji tadašnjega režima prema hrvatskome narodu u tadašnjoj Hrvatskoj, pa i prema Hrvatima izvan nje; stoga znatniju pozornost posvećuje i HSS-u. Z. Dizdar, Poštovana, n. dj., str. 723. Prijava na natječaj, ur. br. 03-1027, 3. 11. 1987; Odluka o imenovanju, br. 1-360, 27. 4. 1988., potpis predsjednika Radničkoga savjeta OOUR-a ZZI Berislava Jandrića. 90 Tako je bila predsjednica Stručnoga povjerenstva za izbor u viša zvanja djelatnika Hrvatskoga instituta za povijest, i to, primjerice: dr. sc. Nade Kisić Kolanović u ponovno, ali od sada trajno zvanje znanstvenoga savjetnika; članovi Povjerenstva bili su znanstveni savjetnici dr. Mirko Valentić i dr. Zef Mirdita (Izvješće); dr. sc. Jure Krište iz zvanja višega znanstvenog suradnika u zvanje znanstvenoga savjetnika; članovi su bili akademik Franjo Šanjek i znanstveni savjetnik dr. sc. Zef Mirdita. (Izvješće, 10. I. 2002.); dr. sc. Zdravka Dizdara, iz zvanja znanstvenoga suradnika u zvanje višega znanstvenog suradnika; članovi su bili viša znanstvena suradnica dr. sc. Nada Kisić-Kolanović i znanstveni suradnik dr. sc. Zdenko Radelić (Izvješće); asistenta dr. sc. Berislava Jandrića u zvanje znanstvenoga suradnika; članovi su bili viši znanstveni suradnik dr. sc. Nada Kisić Kolanović i znanstveni suradnik dr. sc. Zdenko Radelić. (Izvješće). Bila je i članica u Stručnome povjerenstvu za ponovni izbor dr. sc. Zefa Mirdite u zvanje znanstvenoga savjetnika; predsjednik Povjerenstva bio je znanstveni savjetnik dr. sc. Mirko Valentić, a član znanstveni savjetnik dr. sc. Ivo Perić (Izvješće). 88 89


198

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

Bilo je to u skladu i sa sadržajem znanstvenih projekata koje je vodila u okviru Instituta, a odnosili su se na područje humanističkih znanosti, polje povijesti, grana nacionalna povijest, s time što su prema tipu to bila opća temeljna istraživanja. Naslov prvoga projekta bio je «Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.-1941.»92, čiji je nastavak bio projekt «Položaj Hrvatske i razvoj Hrvatske 1918.-1941.» s početkom u 2001. godini, a oba projekta financiralo je nadležno Ministarstvo znanosti i tehnologije93; ključne riječi: «Hrvatska, povijest 1918.-1941., političke stranke, politički teror, iseljeništvo, kulturni koncept». Kao i te riječi, tako je i sljedeće svojeručno upisala u propisani formular u rubrici «Opis istraživanja. 16.0. Svrha istraživanja. 16.1. Opći cilj»: «Produbljivanje znanstvene spoznaje o povijesnim procesima u razdoblju 1918.-1941. na području Hrvatske. Istražit će se i obraditi problematika političkog terora (1935.-1941.) – nastavak istraživanja: problematika (naj – precrtano, op. P. S.) razvoja i djelovanja Hrvatske seljačke stranke; kulturni koncepti u najširem smislu riječi; problematika iseljeništva u Kanadi»94. Povremeno su ju zanimale i druge teme, drugi prostori i druga razdoblja. Bilo je to napose u vezi sa Zapadnom Hrvatskom, odnosno s užim zavičajem njezine majke, Grobnišćinom, te Rijekom, odnosno Sušakom i ostalim dijelom Kvarnerskoga primorja95. 4. Znanstveno-istraživačka djelatnost U vrijeme svojega dugoga, 45-godišnjega radnoga vijeka, a gotovo u cjelini sastojao se iz znanstvene djelatnosti, držeći se pritom kanona «Šidakove škole»96, dr. Janjatović velik je dio vremena provela u arhivima. Istraživala je građu u mnogim takvim institucijama u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim spremištima vrela u tadašnjim jugoslavenskim republikama. Isto tako, redovno i radno posjećivala je i mnoge knjižnice. Dakako, najviše je prikupljala podatke u zagrebačkim arhivskim i knjižničnim institucijama, onima samostalnima i onima u okviru drugih institucija i društava, gotovo doslovce do smrti. Tako je skoro svaki dan istraživala u nekoj takvoj instituciji u Zagrebu, a najviše u Hrvatskome državnom arhivu (prije Arhiv Hrvatske). Bila je jedna od rijetkih starijih hrvatskih povjesničara uopće koja je stalno radno boravila u arhivima. U njezinoj rukopisnoj ostavštini ostao je bogat materijal u obliku prijepisa ili ispisa iz vrela, literature i novina, ili, u novije doba, a tu su i brojne fotokopije97. Npr., za Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, članak dr. sc. Suzane Leček, Hrvatska seljačka stranka u Slavonskom Brodu i brodskom kotaru (1935.-1938.). 92 Šifra br. 00190501. Suradnici na projektu bili su dr. sc. Zdenka Šimončić-Bobetko, koja je preminula, te dr. sc. Zorica Stipetić, Stanislava i Vlado Oštrić, no, oni su prestajali s istraživanjima i 1998. god. otišli u mir. 93 Šifra projekta 001041. Uz nju kao voditeljicu i glavnoga istraživača, u okviru projekta bile su angažirane znanstvena suradnica dr. Suzana Leček te asistentice mr. sc. Ana Feldman i mr. sc. Snježana Ružić. 94 Formulari u rkp. ostavštini B. Janjatović. 95 Usp. dalje lit. u bilješkama. 96 Petar Strčić, Škola Jaroslava Šidaka, Krčki zbornik, 1, Krk, 1970, str. 585-586. 97 Dobro poznajem rukopisnu ostavštinu u njezinu stanu u Zagrebu, a – na molbu njezine spomenute 91


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

199

Rezultati te bogate znanstveno-istraživačke djelatnosti ogledaju se i na veoma plodnome znanstveno-izdavačkome polju, o čemu je riječ na sljedećim stranicama.98 5. Prethodna izlaganja rezultata istraživanja i proučavanja Rezultate svojih istraživanja u arhivima i drugim spremištima građe te proučavanja naše i strane literature često je prezentirala na znanstvenim i stručnim kongresima, skupovima i savjetovanjima, kao i u prigodnim predavanjima, te u popularnim glasilima i izdanjima, te u radijskim i televizijskim emisijama (npr. Radiju Zagreb, HTV-a). Time je davala znanstvenim i stručnim kolegama, ali i široj javnosti na uvid rezultate svojih sustavnih istraživanja i proučavanja tražeći – nerijetko – i javno od njih kritiku sadržaja svojih priopćenja.99 Jer, s pravom je smatrala («Šidakova škola»!) da bez poštene, principijelne i kolegijalne kritike nema napretka u znanosti uopće, pa tako ni u povijesnoj. Tako je već u samim počecima svojega stručnoga pa znanstvenoga rada u prosincu 1963. god. referirala na simpoziju u Zagrebu, koji je priređen u povodu objavljivanja knjige «Pregled SKJ», pa je sljedeće godine taj (dopunjeni) tekst i tiskan; to je ujedno i prvo meni do sada poznato istupanje dr. Janjatović na znanstvenome skupu, kao i prvi njezin poznati objavljeni tekst.100 Sudjelovala je, npr., i u koautorskoj izradi teza za objavljivanje knjige Povijest radničkog pokreta, Komunističke partije i socijalističke revolucije u Hrvatskoj te u izlaganju na savjetovanju u povodu toga izdanja101. Predsjedništvo CK SKH u proljeće 1977. god. imenovalo je nekoliko suradnika Instituta, pa tako i dr. Janjatović, u radne timove koji će se pobrinuti za izradu «Historije Saveza komunista Jugoslavije». Isto je tako s grupom suradnika Instituta sudjelovala u izradi projekta sinteze «Povijest Saveza komunista Hrvatske»102. nasljednice, Ane Zorice, i direktora njezina Instituta, dr. sc. Stjepana Matkovića, podrobnije sam 16. siječnja 2006. pregledao i velik ormar u radnoj sobi dr. Janjatović u Institutu; prepun je rukopisnoga i knjižnoga materijala te sam dao mišljenje i preporuku što dalje činiti s tim bogatstvom – da se pohrani u Arhivu HAZU u Zagrebu, koji ima malo materijala što se odnosi na međuraće. . 98 Neke svoje radove nije objavila. To se ne odnosi samo na radove koji su predani u tisak ili su pripremani za objavljivanje, pa ih je pretekla smrt; radi se i o nekim njezinim ranijim radovima. Tako, npr., u svojemu objavljenome radu, O nekim aspektima djelovanja KPJ u zagrebačkim sindikatima i preuzimanju vodeće uloge u URSSJ-u u razdoblju 1933-1941. godine, u: Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata. Materijala sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 3. i 4. travnja 1968. u povodu 40. godišnjice VIII konferencije zagrebačke organizacije KPP Jugoslavije, Zagreb, 1968, u bilj. 44, str. 270, B. Janjatović navodi svoj rad: «Kronologija štrajkaškog pokreta 1936., IHRPH, Centar za dokumentaciju». Nije mi poznato da je objavila rad pod tim naslovom. – Predstavila je knjigu Stipe Tonkovića, Sindikati u socijalističkoj Jugoslaviji, Zagreb, 1984, te je čitala napisan tekst – rekao mi je sâm autor. No, nisam našao podatak da je objavila taj prikaz. Takvih slučajeva ima više. 99 Nažalost, do sada nisam došao do cjelovitoga uvida u istupanje dr. Janjatović na kongresima, simpozijima, znanstvenim i stručnim skupovima, a ni u niz prigodnih predavanja kojih se sjećam, ali ne mogu ih pouzdano datirati, barem za sada. Usp. podatke u sljedećemu članku u ovome Grobničkom zborniku. 100 Nekoliko primjedaba na IV glavu «Pregleda SKJ», Putovi revoluciji, Zagreb, 3-4, Zagreb, 1964, str. 212-215. 101 O općim pitanjima sinteze i njenom sadržaju – teze, ČSP, V, 3, Zagreb, 1973, str. 114- 124, koaut. Ivan Jelić, Stanislava Koprivica-Oštrić i Vlado Oštrić.


200

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

Spominjem kao primjer njezino sudjelovanje i na svečanostima u povodu 140. i 150. obljetnice rođenja «oca hrvatske Istre» dr. Matka Laginje na znanstvenim skupovima u Zagrebu, Kastvu, Klani i Rijeci 1992. i 2002. godine; dr. Janjatović svoje je priopćenje, Laginjina pisma Spinčiću (1891.-1930.) održala 2002. u Rijeci103. Sudjelovala je na skupovima i u povodu obljetnica pojedinih gradova, npr. 750. godišnjice Čazme i 800. godišnjice Varaždina, zatim 900. obljetnice grobničke katoličke župe, na simpozijima i savjetovanjima HAZU, Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, Društva za hrvatsku povjesnicu/Saveza povijesnih društava Hrvatske, Povijesnoga društva Rijeke, Katedre Čakavskog sabora Grobnik, Društva za povjesnicu Klane, od 1970. godine nadalje na više Pazinskih memorijala Katedre Čakavskog sabora u Pazinu, na nizu skupova koje su organizirale organizacije i institucije SKJ, odnosno SKH, sindikati, škole, pojedina privredna poduzeća itd. Napominjem da je sudjelovala i na svim kongresima povjesničara nekadašnje SFRJ, od 1969. godine nadalje, te na oba hrvatska kongresa povjesničara Republike Hrvatske, u Zagrebu 1999. i u Puli 2004. godine. Koliko mi je do sada poznato, posljednja je izlaganja imala na (svakogodišnjim) skupovima u Klani i Rijeci. Tako je 18. ožujka 2006. nastupila na XIII. kulturnoznanstvenome skupu «Dani dr. Matka Laginje» u njegovoj zavičajnoj Klani, i to pod naslovom: Izvještaj kotarskog predstojnika o akcijama talijanske vojske u Klani. Referat postoji, a pretpostavljam da «negdje» u njezinoj ostavštini treba biti i članak pripremljen za objavljivanje u klanjskome «Zborniku» radova s toga skupa. Iza toga nastupila je još i na 14. znanstvenom skupu u okviru «Dana sv. Vida» u Rijeci, u lipnju 2006. godine, referatom o dr. Viktoru Ružiću, istaknutome političaru iz Sušaka u doba Kr. SHS/Jugoslavije. Prihvatila je nastup i na sljedećemu skupu u Rijeci, 2007. godine, ovaj put sa sadržajem referata o Sušaku i Grobniku u 20. stoljeću, a najavila je prilog i za «Kastavski zbornik».104 6. Znanstvenoizdavačka djelatnost A. - Uglavnom sve je rezultate izložene na znanstvenim i stručnim simpozijima i skupovima, te u obliku prigodnih predavanja, kao i druge, analizirane i interpretirane tiskala potom u nizu svojih knjiga, u mnogo znanstvenih i stručnih rasprava i članaka u brojnim zbornicima i časopisima, u ocjenama i prikazima literature, tiskajući i građu na znanstveni i stručni način, dajući znanstveno-stručne enciklopedijsko-leksikonske priloge, ali i napise u području popularizacije znanosti i struke. Neki su radovi doživjeli i ponovljena izdanja ili su znatno dopunjeni novim rezultatima istraživanja i proučavanja u novim izdanjima, a neki prilozi tiskani su joj i u neuobičajeno visokim tiražama105. Z. Čepo, Dva decenija, n. dj., str. 47. To su ujedno bili i X. po redu Dani Matka Laginje, koji se održavaju u Klani, u Laginjinu rodnome mjestu. 104 Zahvaljujem na informaciji mr. sc. Darinku Muniću, glavnome uredniku zbornika «Sveti Vid» i «Kastavskoga zbornika». 102 103


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

201

Pri potrazi za njezinim objavljenim radovima i pri uvidu u njih, međutim, javljaju se poteškoće. Naime, 60-ih godina, kada je krenula na znanstveni put, u dijelu znanstvenih, fakultetskih i stručnih institucija bio je običaj da početnici, dakako oni mladim godinama i bez znanstvenoga i stručnoga ugleda, i u znatnijoj mjeri starijim, uglednijim kolegama prikupljaju podatke ili pomažu u njihovu sabiranju, pa i u izradi radova, te da tako stječu potrebno iskustvo; ali, tada nije bio običaj da se imena i tih mladih «sila» imenuju javno kao koautori knjiga, rasprava i članaka. Takav je bio slučaj i s B. Janjatović106. Manji dio svojih radova, među kojima ima i knjiga, objavila je u koautorstvu; među tim koautorima navodim dr. sc. Zoricu Stipetić te Ivu Kovačića, npr. No, koautorski rad imala je uglavnom u suradnji s autorom ovoga članka, a odnosi se na povijest Zapadne Hrvatske. Posao je bio raspodijeljen tako da smo ona ili ja naizmjence prvi učinili istraživanje, a onda bi drugi koautor rezultate proučavanja pretvarao u prvi napisani tekst, koji smo, od tada, «cizelirali» naizmjence ili zajedno.107 U radovima je imala i znatan broj otkrića, jer neke pojave i ličnosti nisu do nje privlačile dovoljnu pozornost istraživača koji se nisu tako pedantno i konstantno suočavali s izvorima. Tako je upozorila i na niz faktografskih pogrešaka, ali i – do nje – netočnih interpretacija pojedinih pojava u političkome životu, kao i uloge pojedinih ličnosti (takav je i njezin već spominjani prvi objavljeni tekst iz 1964. godine). A s obzirom na njezino zanimanje za sindikalni rad i radnički pokret, onda i za gospodarsku, veoma važnu komponentu u svakome pa tako i u karađorđevićevskome monarhijskom državnom sistemu i društvenome sustavu, njezini su radovi važni i za ekonomsku povijest. Objavljivala je i radove iz arheografije/egdotike, tj. zasebne radove samo s građom, odnosno sa znanstvenim komentarima te građe.108 Ovdje ću se osvrnuti na dio tih radova, napose na knjige, na neke rasprave i skupine članaka, za čije sadržaje smatram da su bitniji i za ocjenu dr. Janjatović kao Tako, primjerice, opsegom omanja, ali sadržajem važna knjiga Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941. godine, u izdanju Sindikalne škole Hrvatske «Josip Cazi», Zagreb, u Biblioteci Ostvarivanje povijesne uloga radničke klase, kolo 1, knj. 4, Zagreb, 1984, 47 str., bibliografija, str. 44-45, tiskana je čak u 10000 primjeraka (!). Knjiga je s istim naslovom doživjela i drugo izdanje, u Biblioteci i kolu istoga nakladnika, sv. 2, str. 53, bibliografija, str. 51-52. 106 U prilozima Prijedloga izboru Bosiljke Janjatović u naučno zvanje asistenta, koje je Vojo Rajčević potpisao 27. rujna 1966., u rubrici njezine Bibliografije, na prvome mjestu stoji: «1/ Dopuna teksta I. Saboleka; ‘Djelovanje radničkog pokreta u glavnoj željezničkoj radionici u periodu 1929-1937’ (u zajednici s Ljubicom Petrović)». Poznato mi je da je radila i na popravcima, nadopunama i redigiranju radova Josipa Cazija. Sudjelovala je u izradi zbornika/knjige o njemu, pa i s ovećim člankom, ali to je poznato: Josip Cazi. Život za revoluciju. Istaknuti vojnik revolucije. Zagreb, 1987, koaut. su Nada Cazi, Dejan Ribić, Đorđe Đurić. No, nigdje – koliko mi je za sada poznato – nije objavljeno da je veoma aktivno pomagala na izradi knjige J. Cazija, o kojoj je objavila i prikaz: Josip Cazi, Na političkoj liniji Komunističke partije Jugoslavije. Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije i rad komunista u njemu 1935-1940. (Knjiga druga). Zagreb, 1978, 438 str. ČSP, X, 3, 1978, str. 122-125. Takvoga pomaganja u izradi radova ima i više drugih radova istaknutih ličnosti pa mi je poznato i to da je radila i na nadopunama i popravcima knjiga, rasprava i članaka i priopćenja na skupovima dr. sc. Franje Tuđmana, svojega direktora 60-ih godina. Vidio sam u nje neke njegove tekstove koje je redigirala, a on je neke retke, ili riječi podcrtavao ili sa strane, na margini pisao – zašto to tako, odakle i sl.; možda se ti tekstovi nalaze u njezinoj rukopisnoj ostavštini. 107 Objavljene rezultate usp. u zasebnome članku – Prilog za bibliografiju (…), koji je tiskan iza ove rasprave, u ovome svesku Grobničkoga zbornika. 108 Naslove dijela objavljenih radova usp. u navedenome Prilogu za bibliografiju (…), isto. 105


202

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

znanstvenice i stručne djelatnice, ali i za hrvatsku povijesnu znanost općenito i za historiografiju zasebno, ili ću prenijeti mišljenja drugih, pa i neobjavljena do sada, jer se slažem s njihovim sadržajima. S njezinim se djelovanjem ne samo hrvatska povijesna znanost već i znanost općenito afirmirala i u stranim zemljama109. B. - Dr. Bosiljka Janjatović ukratko je ocijenila i historiografiju koja se razvijala u onome razdoblju koje je bilo njezin uži interes; to je razdoblje između dva svjetska rata, od 1918. do 1941. godine. Najprije u referatu, a potom u objavljenome članku,110 autorica je naglasila da se posao hrvatskih historiografa nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije našao na «svojevrsnoj povijesnoj prekretnici», uostalom kao i život svih jugoslavenskih naroda, pa tako i Hrvata. Jer, dio Primorja Hrvatske pripao je Kraljevini Italiji, a u njemu je većinski, hrvatski narod bio i dalje pod teškim udarima iredentističke strukture, od 20-ih godina transformirane u vladajući kraljevski fašistički državni sistem i društveni sustav. U samoj, pak, matici Hrvatskoj, kraljevski velikosrpski pa jugounitaristički pritisak bio je veoma snažan i nije mario za interese hrvatskoga naroda. U takvim veoma složenim okolnostima našlo se i nekoliko hrvatskih povjesničara koji su ipak uspijevali djelovati na znanstveno-stručnome povijesnom polju, štoviše, autorica ocjenjuje da su oni «unatoč svemu zadržali visoku razinu hrvatske historiografije iz proteklih desetljeća, bez obzira na vlastita politička opredjeljenja, odnosno mogućnosti istraživanja i interpretacije povijesnih zbivanja».111 No, najprije je upozorila na djelovanje skupine domaćih iredentističkih i fašističkih povjesničara koji su pretežno pisali o tadašnjoj Rijeci (od 1924. god. i državnopravno u okviru Kr. Italije), kao i o Istri, Zadru i drugim dijelovima primorske Hrvatske, koji su od 1920. god. i međunarodno i državnopravno bili u rukama Rima. S pravom je donekle izuzela samo Giuseppea Pragu u Zadru, također dijelu Kr. Italije, u prvome redu paleografa i diplomatičara112. Poimence je upozorila i na skupinu povjesničara u ostaloj Hrvatskoj u okviru Kraljevine SHS/Jugoslavije, od kojih je gotovo svaki na svoj način znao biti i progonjen, a Milan Šufllay bio je i ubijen.113 Ipak, i u takvoj situaciji «hrvatski povjesničari – od onih koji su se bavili pomoćnim Ona je sama bila veoma stroga prema sadržajima svojih objavljenih radova, prema onome što je uradila; tako je za svoju posljednju knjigu, Politički teror, n. dj., sama priredila veoma kratku autobiografsku bilješku (str. 357), a u bibliografiju je uvrstila naslove samo četiriju knjiga; za još tri ni ne daje naslove već ih naziva samo «brošurama», iako su to zaista knjige, ali manjega broja stranica; a od stotinjak tiskanih znanstvenih i stručnih rasprava i članaka daje naslove samo njih - 11! Čast mi je reći – u svega tih 15 (!) navedenih knjiga, rasprava i članaka, uvrstila je čak dva naša zajednička rada, i to jedinu našu koautorsku knjigu, Optužnica i presuda članovima i simpatizerima KPJ iz Hrvatskog primorja 1934., Rijeka, 1984, te jednu od dvadesetak studija, Značajke ekonomske krize i položaj radnika u Hrvatskom primorju 1929.1934. godine, Jadranski zbornik, 9/1973-1975, Rijeka-Pula, 1975. str. 111-137. 110 Bosiljka Janjatović dala je referat i na II. kongresu hrvatskih povjesničara, a ovaj skup imao je naslov: Integracija u povijesti; od 29. rujna do 3. listopada 2004. održan je u Puli. Priopćavala je 2. listopada 2004. u sekciji Historiografija, čiji je moderator/voditelj i uvodničar bio autor ovoga članka. Svih 12 referata na toj sekciji Kongresa prvi su od svih kongresnih materijala u nas objavljeni, i to u časopisu Rijeka, IX, 2, Rijeka, 2004, str. 5-91, s uvodnim sažecima na hrvatskome te (na kraju) članaka, sa sažecima na engleskome i talijanskome jeziku. Članak B. Janjatović, Hrvatska historiografija između dva svjetska rata, tiskan je na str. 41-50. Fotografija referenata – i s dr. Janjatović – nalazi se na str. 6. 111 Isto, str. 42. 112 Isto. 113 Isto, str. 43. 109


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

203

povijesnim znanostima i objavljivali izvore do onih koji su proučavali politički, gospodarski ili kulturni razvoj Hrvatske – ostvarili su u međuraću brojne rezultate koji su s jedne strane ostali i danas neupitni, a s druge strane dali su poticaje za daljnja istraživanja.»114 Tako, u skupini najistaknutijih i najzaslužnih, autorica ocjenjuje i ubraja napose arhiviste i povjesničare – Ivana Bojničića, Emilija Laszowskoga i Josipa Naggyja, pa povjesničara Ferdu Šišića, člana Jugoslavenske, Češke i Srpske akademije znanosti te sveučilišnoga profesora u Zagrebu. Tu je i kraj djelatnosti i života (prirodni put) Vjekoslava Klaića115 i (nasilni) Milana Šufflaya,116 djelovanje Gavre Manojlovića, kao i kraj djelovanja Dane Grubera; a tu je i prvi dio plodne djelatnosti Grge Novaka, Andrije Račkoga,117 Mihe Barade118, Lovre Katića; spominje Antuna Dabinovića i Ivu Pilara, a s nekoliko riječi više veoma plodnoga povijesnoga publicista Josipa Horvata.119 Upozorila je i na strance, na njihova značajnije radove, a to su Čehinja Milada Paulova i emigrant iz SSSR-a u Kr. Jugoslaviji, u međuraću, Aleksije Jelačić120. S pravom je autorica uočila da je – zbog prilika u kojima je djelovala – hrvatska historiografija od 1918. do 1941. bila primorana obraćati veću pozornost srednjovjekovlju, ali, «počela su istraživanja i novije te najnovije povijesti». Tu je i veoma hrabar zaključak/ocjena: »Sve to omogućilo je hrvatskoj historiografiji uklapanje u evropske tokove».121 Dakako, i sadržaj ovoga članka, s ocjenama, dobro će poslužiti nekome drugome istraživaču da krene i korak dalje od dr. B. Janjatović; no, nije mogla ni pomisliti na to da svoj referat, objavljeni manji članak nikada neće moći pretvoriti u opsežnu raspravu, sa znanstvenim aparatom, kako je namjeravala učiniti. C. – Najviše se bavila sindikalnim pokretom između dva svjetska rata, dakle životom najnižih tadašnjih društvenih slojeva, i o tome je objavila više knjige te niz rasprava, članaka, ocjena i prikaza. Tako je već 1968. objavila prvi takav rad122, a u dva dijela, god. 1960. i 1970., i prvu veoma opsežnu raspravu123; tada je dala i ocjenu povijesne literature.124 Recenzent te opsežne studije bio je (potonji akademik) dr. sc. Ljubo Boban s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Evo te njegove (izvorne) recenzije članka, koji je u prvoj verziji imao malo drukčiji naslov; ocjenu rukopisa od njega je zatražilo uredništvo Časopisa za suvremenu povijest125: Isto, str. 44. Isto, str. 45. 116 Isto, str. 45-46. 117 Isto, str. 46. 118 Isto, str. 46-47. 119 Isto, str. 47. 120 Isto, str. 47 i 48. 121 Isto, str. 48. 122 O nekim aspektima djelovanja KPJ u zagrebačkim sindikatima i preuzimanju vodeće uloge u URSSJ-u u razdoblju 1933-1941. godine, U: Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata. Materijali sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 3. i 4. travnja 1968. u povodu 40. godišnjice VIII konferencije zagrebačke organizacije KP Jugoslavije, I, 1968, str. 255-285, p. o. 123 Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju 1933-1936 s obzirom na politiku KPJ, ČSP, I, 1-2, 1969, str. 7-54, p. o., i II, 1, str. 105-134, p. o. 124 Povijesna literatura o sindikalnom pokretu u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata, isto, str. 149-159, p. o. 125 Izvornu kopiju (tipkanih 5 kartica) našao sam u rkp. ostavštini dr. Janjatović. Ljubazno zahvaljujem dr. 114 115


204

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

«B. Janjatović, O NEKIM PROBLEMIMA SINDIKALNOG POKRETA U HRVATSKOJ 1933-1936. U uvodnom126 dijelu (str. 1-5) autor iznosi podatke o stanju literature i izvora o problematici koju rad tretira. Također je dat pregled stanja sindikalnih organizacija da bi se upozorilo na sadržaj koji će u radu biti obuhvaćen. U dijelu o položaju radnika (str. 5-18) izneseni su statistički podaci o stanju i kretanju nominalnih i realnih nadnica, govori se o problemu nezaposlenosti, stavu i akcijama sindikalnih organizacija u tom pitanju. Izneseni su stavovi sindikalnih organizacija i nekih drugih127 organa o problemu utvrđivanja minimalne nadnice i sklapanja kolektivnih ugovora, o radnom vremenu, pravu radnika na udruživanje, biranje radničkih povjerenika. Odjeljak: Stav KPJ prema radu u sindikatima i postupno jačanje komunista u URSSJ-ovim organizacijama (str. 18-46) sadrži uglavnom slijedeće: Koncepcija i razvoj stavova KPJ o revolucionarnoj sindikalnoj opoziciji, koncepcije socijalista o sindikatima, sukobi komunista sa socijalistima i njihovim koncepcijama sindikalne borbe, proces prodiranja komunista u organizacije i rukovodeće organe URSSJ i otpor socijalista tome prodoru, negativan stav socijalista prema politici jedinstvenog fronta koju vode komunisti. Nadalje se govori o stavovima IV zemaljske konferencije KPJ o radu u sindikatima, te o drugim stavovima i odlukama koje je prihvatio CK KPJ. Daje se detaljnije faktografija koja ilustrira novu orijentaciju KP u radu sindikata i dalje uspjehe komunista u prodiranju u sindikate pod kontrolom socijalista, te otpor socijalista tom procesu, posebno u odbacivanju politike jedinstvenog fronta i jedinstvene radničke partije, te politike Narodnog fronta. Posebna pažnja posvećena je analizi oblasne konferencije URSSJ za Hrvatsku i Slavoniju u ožujku 1936., na kojoj su komunisti uspjeli dobiti većinu u oblasnoj upravi. Ovu konferenciju autor smatra prijelomnim momentom u razvoju sindikalnog pokreta u Hrvatskoj i stoga je uzimamo kao gornju granicu ovog rada. Na str. 46-52. prikazan je razvoj Općeg radničkog saveza i njegov odnos prema drugim sindikalnim organizacijama: Odvajanje ORS od URSSJ 1930. godine, principi i koncepcija na kojima je organiziran ORS, sukobi u ovoj sindikalnoj organizaciji i njeno cijepanje, karakteristike rada u Dalmaciji, pokušaji ujedinjena ORS sa režimskim i kršćanskim sindikatima. Odnos ORS prema komunistima i sukobi s Hrvatskim radničkim savezom kao konkurentom U narednom odjeljku govori se o obnavljanju HRS-a (str. 52-60) 1935., o karakteristikama tog procesa, vezanosti HRS-a za HSS, odnos HRS-a prema socijalistima i komunistima, njegovu stavu prema štrajkaškom pokretu, o kategorijama radnika prema kojima se HRS prvenstveno okreće. Ostale sindikalne organizacije prikazane su na str. 60-65. Radi se o manjim sindikalnim organizacijama, koje nisu imale znatnijeg utjecaja u Hrvatskoj.

sc. Branki Boban., supruzi pokojnoga akademika, koja se odmah složila s mojim prijedlogom da se tiska ta do sada neobjavljena recenzija. 126 Sada i kasnije podcrtao recenzent dr. sc. Lj. Boban. 127 Organizacija - precrtano.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

205

Najveći dio teksta odnosi se na prikaz razvoja štrajkaškog pokreta i njegova karaktera (65-106). Konstatira se da se razjedinjenost sindikalnog pokreta manifestirala i u štrajkaškom pokretu. Karakteristike štrajkaškog pokreta 1933-34, te 1935-36. Uloga komunista u štrajkaškom pokretu u pojedinim fazama. Detaljniji prikaz štrajkova, koji su grupirani po raznim kriterijima: kronološkom, privrednim granama, prema sindikalnim organizacijama koje su ih vodile, razlozima zbog kojih su štrajkovi vođeni. Antagonizam sindikalnih organizacija u štrajkaškom pokretu, nastojanja HRS da osigura dominantan uticaj i istisne uticaj komunista.128 Bilo bi potrebno da se detaljnije obrazloži i «odbrani» periodizacija koja je primijenjena, zašto je uzeto kao cjelina razdoblje 1933-1936. Iz teksta se može razumijeti da je kao gornja granica uzeta 1936. s obzirom na uspjeh komunista na oblasnoj konferenciji URSSJ za Hrvatsku i Slavoniju. Međutim, rad sadrži više problema i takva granica ne može biti adekvatna za sve druge probleme. Ova periodizacija dosta je relativna i u svakom slučaju u uvodnom dijelu na to bi trebalo ukazati i prihvatiti je uz potrebne rezerve i objašnjenja. S obzirom na tendencije privrednog razvitka navedeno razdoblje obuhvaća tri faze: vrijeme privredne krize, prijelazno razdoblje (izlaženje iz krize) i vrijeme nakon krize. U korištenju statističkih podataka, u komparacijama i izvlačenju zaključak autor ne vodi dovoljno računa o tim trima fazama. Na takve primjere ukazao sam primjedbama na marginama teksta129. Napominjem da treba pokloniti ozbiljnu pažnju usklađivanju tih podataka i ocjena. Jedna od konstanti koja se provlači kroz cijeli rad jest prikaz sukoba socijalista i komunista u sindikalnim organizacijama. Objašnjavajući otpor socijalista komunističkoj aktivnosti u sindikatima i koncepcijama komunista u sindikalnoj borbi autor je često sklon da suštinu otpora socijalista vidi prvenstveno u subjektivnim faktorima, u težnji socijalista da očuvaju svoje položaje, naročito ako su dobro plaćena mjesta i slično. To je nesumnjivo, ali se kod toga ne smije zapostavljati suštinski, ideološki antagonizam, koji proizlazi iz činjenice da je u pitanju sukob dviju oprečnih koncepcija-reformističke i revolucionarne. Mjestimičnim stilskim preformulacijama ovaj se nedostatak dale lako ukloniti. Rad predstavlja jednu cjelinu ne prvenstveno po sadržajnoj kompaktnosti nego prije svega po tome što obuhvaća jedno razdoblje. On prije svega prikazuje jedno razdoblje a ne jednu temu, sadrži više problemskih cjelina. Po svom karakteru on je pregled nekih problema sindikalnog pokreta u navedenom razdoblju. Ali i unutar samog sadržaja postoji jedna povezanost koja nije samo vremenska nego i problemska. Smatram da bi prikladniji naslov bio: Prilozi za povijest sindikalnog pokreta u Hrvatskoj 1933-1936. Polazeći od toga da je dat prikaz nekoliko problema u jednom vremenskom razdoblju bilo bi potrebno da se kompozicija teksta i s formalne strane uskladi s karakterom rada. U sadašnjem obliku rad je formalno komponiran kao tematska cjelina s pojedinim dijelovima kao odjelcima. Ako bi se prihvatio naslov kao što je gore sugerirano onda bi formalno tekst trebao komponirati da svaki sadašnji odjeljak 128 129

Takva politika HRS - precrtano. Nema ih na izvornoj kopiji.


206

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

čini posebnu cjelinu unutar gornjeg naslova (dakle, bilo bi više priloga). To bi se učinilo na taj način što bi se svaki dio označio rimskim brojem i većim slovima u naslovu. Smatram da uz manje dorade rad dolazi u obzir za publiciranje. Takav zaključak temeljim na slijedećem: 1. To razdoblje radničkog pokreta u Hrvatskoj vrlo oskudno je obrađeno i prikazano. U takvoj situaciji svaki novi prilog ima još veću vrijednost. 2. Rad i u ovakvom svom obliku predstavlja svojevrstan pregled sindikalnog (radničkog) pokreta u Hrvatskoj u tom razdoblju. U nedostatku drugih, potpunijih pregleda on bi u relativnom duljem razdoblju mogao poslužiti kao pregled za višestruke upotrebe. 3. Rad, moglo bi se reći, uspješno otvara tu problematiku i omogućava njeno potpunije sagledavanje. Istina, u mnogim, pa i važnijim pitanjima, rad ostaje na površini zbivanja, ali je njegov značaj u tome što na široj liniji otvara probleme. Tako on predstavlja solidnu osnovu s koje se može130 ići u produbljenije sagledavanje problema radničkog pokreta u tom razdoblju. Ili, drugim riječima, ovaj rad omogućava da se sistematsko i kompleksno proučavanje problema radničkog pokreta u tom razdoblju znatno ubrza. 4. U radu je korištena relativno bogata dokumentacija i na taj način omogućeno je da se ubrza sagledavanje, sistematizacija i valorizacija izvora. 5. Ne samo bogata faktografska rekonstrukcija razvoja sindikalnog pokreta nego i niz ocjena i zaključaka nesumnjivo će imati trajno historiografsko značenje. 6. U metodskom smislu rad ima zadovoljavajući nivo i ukazuje na mogućnosti razvoja sposobnosti autora za znanstveni rad. 7. S razlogom bi se u obzir mogla uzeti i mogućnost da se kao prilog tekstu štampa i tabelarni pregled štrajkova, koji je priložen radu. NAPOMENA: Pojedinačne primjedbe različitog karaktera naveo sam na marginama teksta. U slučaju potrebe mogu i usmeno dati potrebna objašnjenja. U Zagrebu, 10. siječnja 1969. Lj. Boban». Osim ovoga napisanog teksta ocjene, dr. Boban je neke primjedbe upisivao i na margine samoga teksta, kako i sâm piše u ocjeni131, a i osobno je razgovarao s autoricom132. Kako se vidi iz citirane recenzije, prof. Boban je bio zadovoljan s predloženim sadržajem rasprave. Zatražio je samo neke dopune i poboljšanja, kako i inače čine kolege međusobno, pomažući autoru koji – kao svaki autor - «ne vidi» gdje je mogao pogriješiti ili nešto napisati i bolje. Sve ovo napose ističem, jer je akademik Ljubo Boban bio poznat po svojoj oštroj kritici i ocjenama, po više nego «živim» polemikama, poći - precrtano. Tako piše na str. 3 recenzije, i ponavlja na str. 5, u napomeni. Recenzent je primjedbe upisao na marginama izvornika; no, nema ih na izvornoj fotokopiji, kako već rekoh. 132 To je ponudio u posljednjoj rečenici, u napomeni, a i ostvarilo se – kako su mi rekli i autorica i dr. Boban. 130 131


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

207

te da – kao pravi znanstvenik proizašao iz spomenute «Šidakove škole» - nikoga nije štedio, pa je tako znatno pridonio unapređivanju naše povijesne znanosti i struke. Svojom pisanom recenzijom, a zatim usmenim sugestijama znatno je pripomogao da je veoma opsežna rasprava dr. Janjatović objavljena kao izvrsno znanstveno djelo, rekoh, čak u nastavku, u dva dijela. D. - Komisija za ponovni izbor dr. sc. B. Janjatović u zvanje znanstvenoga savjetnika, u prosincu 1997. i u siječnju 1998. godine, u svojemu Izvješću zasebno je uzela u obzir neke njezine knjige, pa kako nemam ništa oduzeti ni dodati tim ocjenama, prenosim recenziju knjige «Politika Hrvatske seljačke stranke prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921-1941.», koju je u Zagrebu objavila 1983. godine: «Osnova te knjige je spomenuta doktorska disertacija, ali je autorica u knjigu unijela znatne promjene i dopune nakon dodatnog istraživanja arhivskoga i drugog gradiva133. U prvom dijelu knjige autorica je sustavno izložila osnovne društvenogospodarske i političke uvjete u kojima je nastao i djelovao Hrvatski radnički savez. U tom je kontekstu opsežno prikazala i gospodarski te socijalni položaj hrvatskog radništva u naslovljenom razdoblju, kao i položaj i ulogu radničkog pokreta u kontekstu političkih i gospodarskih prilika tog vremena. Drugi dio knjige temelji se na opsežnim istraživanjima arhivskoga i drugog gradiva. U njemu je pregledno analiziran nastanak i razvoj Hrvatskoga radničkog saveza od njegovih početaka pod utjecajem Hrvatske stranke prava do njegova djelovanja pod okriljem najjače oporbene stranke međuratnog razdoblja – Hrvatske (republikanske) seljačke stranke. Autorica je opsežno obradila i organizacijski razvoj toga Saveza te njegovu djelatnost na poboljšanju gospodarskog i kulturnog položaja radnika. Obratila je pozornost i na značenje Hrvatskoga radničkog saveza u politici Hrvatske (republikanske) seljačke stranke kao i na njegovu konfrontaciju sa sindikalnim organizacijama pod utjecajem drugih političkih čimbenika od socijalista do Komunističke partije. S tim u svezi obradila je u glavnim crtama odnos tih drugih političkih čimbenika spram Hrvatskog seljačkog saveza». Zatim, govor je o knjizi isto tako objavljenoj u Zagrebu, god. 1988.: «U knjizi ‘Povijest sindikalnog pokreta tekstilno-odjevnih radnika Hrvatske 1919.-1941.’ autorica je obradila razvoj tekstilne industrije i obrta, a zatim gospodarski i društveni položaj tekstilno-odjevnih radnika, koji su, nakon radnika u drvnoj industriji, bili najbrojniji na području Hrvatske. Tekstilna je industrija, naime, u međuratnom razdoblju imala brzi razvoj, u toj je grani bio značajno zastupljen strani kapital. Položaj tekstilno-odjevnih radnika bio je znakovit za općenit položaj hrvatskog radništva tijekom razdoblja između dva svjetska rata. Uz obradu te problematike, urađene na temelju literature, ali i vlastitih istraživanja, B. Janjatović je nadalje opsežno prikazala položaj i ulogu sindikalnih organizacija – od sindikata pod utjecajem socijalista, preko Hrvatskoga radničkog saveza do sindikata pod utjecajem Komunističke partije, Riječ gradivo ne odnosi se na gradivo kojim je građena knjiga, već je 90-ih godina tom riječju u arhivskoj struci i oblasti te u nekih povjesničara zamijenjena dotadašnja riječ građa, jer da to nije hrvatska riječ; sadržaj obiju riječi odnosi se na izvore, vrela, dokumente i sl. 133


208

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

a to znači da ih je istraživala u općem kontekstu sindikalnoga i radničkog pokreta na području Hrvatske u naslovljenom razdoblju. Taj dio knjige je urađen na temelju opsežna istraživanja arhivskoga gradiva i tadašnje periodike.» Potom, Povjerenstvo uzima u obzir i knjigu «Kožarsko-prerađivački radnici u sindikalnom pokretu Hrvatske 1919.-1941.», koja joj je tiskana sljedeće, 1989. godine: «U njoj je, na osnovi literature te opsežna istraživanja arhivskoga gradiva i sindikalne periodike, obradila razvoj kožarsko-prerađivačke industrije i obrta u Hrvatskoj, položaj i strukturu kožarsko-prerađivačkih radnika, kao i sindikalne organizacije u kojima su se okupljali ti radnici od onih pod vodstvom i utjecajem socijalista, preko Hrvatskoga radničkog saveza do sindikata pod utjecajem Komunističke partije». Od niza rasprava i članaka, Povjerenstvo je uzelo u obzir nekoliko radova kao «najvažnije», razvrstavajući ih u tri cjeline, a to su oni koji su objavljeni poslije prvoga izbora u zvanje znanstvenoga savjetnika, dakle poslije 1990. godine134. Zanimljivo je napomenuti da u svojemu u potpunosti, u cjelini i bez ikakve rezerve pozitivno intoniranome Izvješću to Povjerenstvo potkraj 1997./početkom 1998. godine nije uzelo u obzir ni jedan rad iz dugoga niza rasprava i članaka koji su objavljeni do 1990. godine, a čiji sadržaji u cjelini govore o KPJ, odnosno KPH te partijskim ličnostima; doduše, tu je političku grupaciju Povjerenstvo ipak spomenulo u ocjeni svih triju navedenih knjiga, i bez obzira na to što među njima ima rasprava i članaka od iznimne znanstvene vrijednosti.135 Naime, dr. Janjatović se poslije 1990. Radovi u Izvještaju, citirani u obje cjeline nisu razvrstani po godinama tiskanja, kako ih donosim ovdje. Prva cjelina: Izvještaj bana Matka Laginje o pobuni seljaka iz Gline i okolice 1936. godine, ČSP, XXIV, 1, 1992, str. 257-293, p. o., Represija spram hrvatskih seljaka 1918-1921, isto, XXVI, 2, 1994, str. 25-43, Hrvatski seljaci i pitanje vojne obveze 1918.-1925., Historijski zbornik, 48, Zagreb, 1995 (1996!), str. 141153, p. o., Kastavci i vojna obveza u razdoblju između dva svjetska rata, Vjesnik Povijesnog arhiva u Rijeci, 37, Rijeka, 1995, str. 273-294, p. o. Druga cjelina: Stjepan Radić i kraljevski panduri: odjeci Borongajske skupštine 1923, ČSP, XXVI, 2, 1994, str. 277-297, p. o., Represija spram Hrvatske republikanske seljačke stranke u Crikvenici 1923. godine, Vjesnik Povijesnog arhiva u Rijeci, 35-36, Rijeka, 1993-1994, str. 237253, p. o., Karađorđevićevska centralizacija i položaj Hrvatske u Kraljevstvu (Kraljevini( SHS), ČSP, XXVII, 1, 1995, str. 55-76, p. o., Izbori i izborni teror u Hrvatskoj 1923.-1927., isto, XXVII, 1-2, 1996, str. 45-71, Skupštinski izbori i izborni teror na području Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara 1920.-1927. godine, Vjesnik Povijesnog arhiva u Rijeci, 39, Rijeka, 1997, str. 427-471, p. o. Treća cjelina: Progoni triju političkih grupacija u Hrvatskoj (1918-1921), Historijski zbornik, XLV, 1, Zagreb, 1992, str. 89-104, p. o., O ubojstvu dr. Milana Šufflaya, isto, XLVI, 1, 1993, str. 89-107, p. o., koaut. P. Strčić, O progonima hrvatskih političara u Zagrebu za vrijeme karađorđevićevske šestojanuarske diktature, Radovi, 26, Zagreb, 1993, str. 161-176, p. o., Hrvatska 1928-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, Povijesni prilozi, 13, Zagreb, 1994, str. 219-244, Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928., isto, 29, 1996, str. 217-236, p. o., Vlatko Maček: progoni i suđenja 1919.-1928., u: Spomenica Ljube Bobana 1933.1994., Zagreb, 1996, str. 269-284, p. o., Državne uze, post i samica: suđenje Stjepanu Radiću 1920. godine, ČSP, XXVIII, 1, 1997, str. 97-127, p. o.. Među tim raspravama i člancima Komisija je napose istakla priloge o ubojstvu dr. Šufflaya i o Hrvatskoj između 1928. i 1934., te još dva rada o ranijim Radićevim stradanjima: Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja 1888.-1921., Povijesni prilozi, 15, Zagreb, 1996, str. 93-135, p. o., i Sudski procesi Stjepanu Radiću u Osijeku 1912. godine, Historijski zbornik, 49, Zagreb, 1996, str. 201207. 135 Od – samo znanstvenih – takvih rasprava i članaka kao primjere visoko vrijednih ostvarenja navodim sljedeće studije i članke: O nekim aspektima djelovanja KPJ u zagrebačkim sindikatima i preuzimanju vodeće uloge u URSSJ-u u razdoblju 1933-1941. godine, u: Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata. Materijali sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 3. i 4. travnja 1968. u povodu 40. godišnjice VIII konferencije zagrebačke organizacije KP Jugoslavije, I, Zagreb, str. 255-285, 134


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

209

god. zasebno prestala baviti istraživanjem i objavljivanjem rezultata proučavanja povijesti KPH, odnosno KPJ, što je lako uočljivo iz njezine bibliografije; bila je to veoma teška odluka, a i štetna za hrvatsku historiografiju. No, s obzirom na opći, tadašnji negativni odnos u Republici Hrvatskoj prema povijesti KPH/SKH i svega onoga što je u povijesti (daljoj) i pošlosti (nedavnoj) vezano uz nju, te da se nije moglo – u tim trenucima – očekivati prirodan nastavak istraživanja, pa makar i objavljivanje radova na temelju proučavanja vrela, kao i s obzirom na ono što se dr. Janjatović osobno počelo događati u njezinu Institutu136, tada je to bila jedina ispravna odluka doktorice Janjatović, naravno, ako se nije namjeravala u potpunosti povući iz znanstvene djelatnosti (kao neki drugi); a to s pravom nije htjela.137 U zaključku toga djela Izvješća Povjerenstvo kaže: «Te tri knjige dr. sc. B. Janjatović daju sustavan pregled ne samo razvoja i uloge spomenutih sindikalnih organizacija nego i opsežan uvid u problematiku sindikalnog pokreta u Hrvatskoj u tijeku razdoblja između dva svjetska rata, pa zajedno s drugim radovima B. Janjatović o sindikalnom pokretu hrvatskog radništva (navedenog u priloženoj bibliografiji) čine cjelinu. Nesumnjivo je tim svojim radovima B. Janjatović postigla rezultate koji su veoma značajni za hrvatsku bibliografiju ne samo u obradi te problematike nego i u ukupnosti položaja Hrvatske u sklopu Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije». A u osnovnome Zaključku, mišljenju i prijedlogu (toč. 5.) cijeloga Izvješća, Povjerenstvo je reklo i slijedeće: «Kandidatkinja za ponovni izbor u zvanje p. o., KPJ i sindikati u Hrvatskoj u razdoblju 1919-1941. godine, Naše teme, 7, str. 1154-1171, Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju 1933-1936 s obzirom na politiku KPJ, dio I, ČSP, I, 1-2, Zagreb, 1969, str. 7-54, Dio II, isto, II, 1, 1970, str. 105-134, Josip Broz Tito 1927. u Zagrebu i pitanje jedinstva sindikalnog pokreta, Naše teme, 3-4, Zagreb, 1977, str. 161-166, Sindikalni pokret u Borbi KPJ za jedinstvo radničke klase Hrvatske međuratnog razdoblja, u: Osma sindikalna konferencija zagrebačkih komunista i razvoj KPJ-SKJ kao moderne partije radničke klase, Zagreb, 1978, str. 313-326, Neka obilježja komunističkog pokreta Kastavštine uoči ustanka i revolucije, Zbornik Kastavštine, 1, Kastav, 1978, str. 121-125, Prilog za biografiju narodnog heroja Joakima Rakovca, Pazinski memorijal, 8, Pazin, 1978, str. 97-108, p. o., Vladimir Ćopić u Španjolskoj, u: Život i djelo Vladimira Ćopića, Rijeka, 1978, str. 279-286, Zapisnik Mjesne konferencije KPJ u Zagrebu, 6. listopada 1935. godine, ČSP, XVII, 3, 1985, str. 137-165, p. o. – S autorom ovoga članka, B. Janjatović je koautorica čak i knjige građe: Optužnica i presuda članovima i simpatizerima KPJ iz Hrvatskog primorja 1934., Rijeka, 1984, te dvadesetak rasprava i članaka; nabrajam nekoliko primjera: Dva spisa državnog tuižioca u Sušaku 1934. godine o članovima i simpatizerima KPJ, u: Radnički pokret Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre 1919-1941, Rijeka, 1970, str. 637-691, p. o., Tri sudska procesa članovima i pomagačima KPH u Sušaku 1940. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 15, Rijeka-Pazin, 1970, str. 209-275, p. o., Nekoliko psisa organa vlasti o komunistima na o. Krku za šestojanuarske diktature, isto, 16, 1971, str. 91-126, p. o., O radničkom pokretu na o. Krku do osnivanja ćelije KPJ 1933. godine, Krčki zbornik, 5, Krk, 1972, str. 109-122, Žandarmerijski istražni spisi iz 1934. godine o članovima i simpatizerima KPJ u Hrvatskom primorju, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 18, Rijeka-Pazin, 1973, str. 161-2002, p. o., Sudski procesi komunistima. Riječko područje 1940. godine, Dometi, VI, 9-10, Rijeka, 1973, str. 32-39, Pitanje osnivanja KPH (krajem 1933. i početkom 1934. godine) i stajalište primorskih komunista, isto, VII, 12, 1974, str. 5-14. 136 Usp. tekst u poglavlju I. te bilj. 27, 28 i 29. 137 No, tako nisu postupile pojedine njezine kolegice i kolege u Institutu, a i izvan njega, u drugim krajevima Hrvatske. Tako, odmah su se ili postupno pasivizirali, primjerice, dotadašnja direktorica Instituta dr. sc. Zorica Stipetić, bračni par Stanislava i Vlado Oštrić, itd., što je, nesumnjivo, veoma velika šteta za hrvatsku historiografiju, jer su oni do tada bili veoma plodni historiografi i pokazivali iznimno visoku kvalitetu znanstvenih i stručnih radnika te su i dalje mogli znatno pridonositi našoj znanosti i struci općenito.


210

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

znanstvenog savjetnika dr. sc. Bosiljka Janjatović od 1964.138 do 1989. sustavno objavljuje znanstvene i stručne radove kao rezultat istraživanja pretežito sindikalne sastavnice radničkog pokreta Hrvatske u razdoblju između dva svjetska rata. Od 1990. do danas sustavno istražuje tematiku represija vladajućega, velikosrpskog poretka spram Hrvatske općenito, a navlastito spram hrvatske oporbe također u razdoblju između dva svjetska rata te objavljuje pretežito izvorne znanstvene članke (studije i rasprave). (…). Pristupnica je po objavljenim rezultatima svojih istraživanja do prvoga izbora u zvanje znanstvenog savjetnika 1989. dala značajan znanstveni doprinos proučavanju sindikalnog pokreta u Hrvatskoj između dva svjetska rata, koji je ugrađen u rezultate hrvatske historiografije o tom razdoblju hrvatske povijesti. Nakon prvoga izbora u zvanje znanstvenog savjetnika istraživanjem i prezentiranjem istraživanja problematike represija vladajućega, velikosrpskog poretka kao dijela projekta ‘Položaj Hrvatske u monarhističkoj Jugoslaviji’ pristupnica je također dala znatan i važan doprinos daljem pozitivnom razvoju znanstvenog proučavanja hrvatske povijesti između dva svjetska rata. Pri oblikovanju radova služila se i služi se mnogim arhivskim vrelima i periodikom te suvremenim teorijsko-metodološkim tekovinama povijesne znanosti, a stalnim i upornim istraživačkim postupcima daje veoma značajan doprinos novim spoznajama o hrvatskoj povijesti između dva svjetska rata.» Stoga je Povjerenstvo jednoglasno Znanstvenome vijeću Hrvatskoga instituta za povijest predložilo ponovni izbor dr. Janjatović u zvanje znanstvenoga savjetnika, a to je, istodobno, značilo i trajno zvanje. E. – Evo ocjene i njezine posljednje knjige. Naime, jedan od recenzenata njezinih radova bio je sâm autor ovoga članka. Ali odmah napominjem: nikakva popuštanja i «popuštanja» nije bilo; između ostaloga, dr. Janjatović bila je takva znanstvenoga kova da bi tako nešto odbila s indignacijom. Druga je stvar ako se nije složila s nekom ocjenom ili njezinim dijelom; tada je tražila objašnjenje, kako se i očekuje od znanstvenoga radnika. Ovdje (prvi put) objavljujem sadržaj dviju točaka «Ocjene rukopisa za knjigu B. Janjatović, ‘STJEPAN RADIĆ, PROGONI, ZATVORI, SUĐENJA, UBOJSTVO (1889-1928.)», koju je zatražio izdavač139. To je posljednja knjiga dr. Janjatović, a tiskana je 2003. godine. Evo, prema službenome formularu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, glavnoga dijela te službene recenzije: «4. Komentar recenzenta: Autorica govori o karizmatičnoj i gotovo legendarnoj ličnosti hrvatskog naroda, koja je, međutim, i stvarna, povijesna osoba, pa tako podložna i ocjeni povjesničara. Nažalost, nerijetko se događa da – što je

Taj prvi njezin objavljeni rad ima i stručne kvalitete i – odmah je kritičkoga karaktera; rezultat je njezina izlaganja na savjetovanju prethodne, 1963. godine; rad je naslovljen: Nekoliko primjedaba na IV glavu «Pregleda SKJ», Putovi revolucije, 3-4, Zagreb, 1964, str. 212-215. Sljedeći je tekst također ocjena: Radnički pokret i NOB u «Senjskom zborniku» - god. I – 1965, Jadranski zbornik, 6, Rijeka-Pula, str. 473-474. 139 Knjiga u izdanju zagrebačkoga nakladnika «Dom i svijet» već je bila predana u tisa, kad me izdavač zamolio da hitno napišem ocjenu; ne znam tomu razlog. Kako sam već ranije – na molbu kolegice Janjatović – bio pročitao rukopis i dao nekoliko prijedloga za poboljšanje samo u nekim njegovim dijelova, nije mi bio problem odmah napisati recenziju; to sam i učinio. 138


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

211

prirodno u publicista – čak i pojedini stručnjaci, pa i znanstvenici su pod utjecajem mita o Stjepanu Radiću i njegovu životu i djelu. Stoga je dobrodošao napor dr. B. Janjatović, znanstvene savjetnice u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, veoma iskusne u ovome poslu, s brojnim objavljenim radovima, koja je prikupila čak i nove podatke iz brojnih vrela i proučivši njih i brojne sadržaje objavljenih knjiga i zbornika, dala monografiju o onim posljedicama Radićeva djelovanja, koje su neposredno čak i fizički udarale po Radiću, pa i do te mjere da je i doslovce rečeno – izgubio glavu. U tom smislu izvrsni su rezultati autoričina uvida u vrela i u relevantnu literaturu, štoviše, u mnogočem je njezino djelo pionirsko, što, zapravo, začuđuje kad se ima u vidu zaista ogromna količina literature različite vrijednosti o tome jednome od najznamenitijih i najznačajnijih prvaka hrvatskog naroda. Uz to, represija, napose u Karađorđevićevoj Monarhiji, pokazuje i tragični dio života, koja je u mnogočem obilježila političku situaciju općenito pa i cjelokupnu društvenu klimu u Hrvatskoj. Tako, autorica skladno analizira podatke o prvim javnim Radićevim istupima i kažnjavanju, o suđenju u Petrinji, o znamenitome sudskom procesu zbog spaljivanja ugarske trobojnice, o dva suđenja u Zagrebu (1902. i 1903.) i o dva sudska procesa u Osijeku (1912) – sve u doba Austro-Ugarske, zatim o novim progonima, o zatvoru u prvim danima Kraljevstva SHS 1919/1920, o suđenju te posljednje godine u Zagrebu, o daljim progonima i zatvoru te o najtragičnijem događaju, o ubojstvima u skupštini u Beogradu 1928. god. i Radićevoj smrti kao posljedici toga atentata. A sve to autorica donosi na temelju uvida u brojna vrela i u relevantnu literaturu, pa i u ona vrela i literaturu koja je do sada zanemarivana ili su bili slabo poznati, ili, pak, u vrela koja uopće nisu bila poznata, jer se za pronalaženje trebalo zaista potruditi, uloživši veliki trud u istraživanje po mnogim fondovima građe u arhivskim spremištima. Nema sumnje u to da je obrađeni sadržaj od kapitalne važnosti ne samo za bolje poznavanje života i djela S. Radića, njegove Hrvatske seljačke stranke kojoj je stajao na čelu, već i za povijest Hrvatske u cjelini, pa i nekih drugih zemalja. Djelo je izvornog značaja, te se ne može uspoređivati s drugom literaturom, jer ovakve – znanstvene – knjige nema. Djelo je namijenjeno znanstvenoj i stručnoj, našoj i stranoj javnosti, ali i široj javnosti s obzirom na već rečeni mitski okvir Radićeve ličnosti. Svakako, djelo je potrebno izdati i zbog znanstvenih i drugih širih, društvenih razloga. 4. Vrsta djela prema ovoj kategorizaciji: Znanstveno djelo. 5. Konačni zaključak recenzenta: Rukopis za knjigu o tragičnome dijelu života Stjepana Radića veoma je uspjeloga sadržaja, izrazito znanstvenoga karaktera, te je kapitalno u bogatoj literaturi o ličnosti toga jednoga od najznačajnijih i najznamenitijih hrvatskih političara svih vremena. Kao takvo ocjenjujem ga najvišom ocjenom i preporučam za objavljivanje u integralnoj verziji, bez ijedne primjedbe».140 Da napišem one tri riječi koje se nalaze u posljednjoj rečenici – ne pamtim kad mi se dogodilo u mojemu zaista dugom znanstvenom, a time i u recenzentskome radnom vijeku (od 1961. god. nadalje)141. Dakako, knjiga je objavljena već iste godine, pod istim naslovom koji je napisan u ocjeni.142 Recenziju je zatražio nakladnik Dom i svijet, Zagreb. Ocjena nosi datum: 1. 10. 2002. godine. Prve člančiće, informativna prikaza, objavio sam 1961. i 1962., ali – anonimno, od straha. Prva su mi tri potpisana članka također prikazi, a objavljeni su u sljedećoj, 1962. godini. 140 141


212

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

Bio sam i predstavljač te predzadnje doktoričine knjige.143 Na predstavljanju u Rijeci rekoh sljedeće o toj posljednjoj knjizi koja je objavljena za života dr. Janjatović :144 «U tisućljetnoj povjesnici Hrvata u njihovoj konačnoj domovini na istočnoj obali Jadrana, pa potom i u unutrašnjosti, od Drave do mora, od Istre do Kotora, zabilježeno je niz osoba koje su na različite načine i zbog raznih razloga postale više ili manje poznate, više ili manje znamenite, a neke su – s pravom ili nepravom uvrštene i u red hrvatskih velikana. Među njima su i cijeli rodovi i obitelji, koji su dali niz istaknutih svojih pripadnika, poput ranosrednjovjekovnih hrvatskih knezova i kraljeva Trpimirovića, potkraljeva/banova knezova Bribirskih Šubića, potonjih Zrinskih, knezova Krčkih odnosno Frankopana, pa u 19. i 20. st. obitelj Mažuranića. U tome stoljetnome nizu napose istaknulo se također i više ličnosti pojedinačno, a među njima u prvome, veoma uskome redu treba istaknuti i braću Antuna i Stjepana Radića. I jedan i drugi bili su političari i publicisti. Antun više stručnjak i književnik nego publicist koji je, uz ostalo, neprijeporne zasluge stekao svojom brigom da se sačuva u životu ili u uspomeni narodni život i običaji, koji u drugoj polovici 19. stoljeća naglo dolazi na udar ubrzane tehničke civilizacije. No, Antun nije stigao do kultnoga mjesta u hrvatskoj povijesti kao što se dogodilo Stjepanu Radiću, iako je postavio temelj hrvatske etnologije. Držeći se temelja narodne baštine i umotvorstva, odnosno kulture, Antun je neko vrijeme i političar, zastupnik u Hrvatskome saboru Banske Hrvatske, no glavno je njegovo djelo oživljavanje zanimanja za seljaštvo, naravno, hrvatsko, nasuprot nadirućem kultu urbane aglomeracije koja se naglo širi. Tako je osnovao i list «Dom», a sa svojim stajalištima i djelom bitno je utjecao na osnovicu programa i temelje za osnivanje političke grupacije koja se 1904. god. uobličila u Hrvatsku pučku seljačku stranku. No, iako je Antun ideološki bio glavni činilac u seljačkome pokretu do prvoga desetljeća 20. stoljeća, a rekoh da je bio i prvi naš praktičar stručnjak za etnologiju, usto i vrstan poznavatelj ruske književnosti, uvjetno rečeno – slavu mu je odnio mlađi brat koji je znalački ne samo realizirao Antunove misli već ih i veoma plodno prenio u svakidašnji život građanstva, čak i širih slojeva puka, u ovom slučaju najviše njegova seljačkoga dijela. O Stjepanu, međutim, znamo, kako se ono kaže, doslovce – sve. Jer, taj Radić u jednome odsječku hrvatske povijesti neprijeporno je najpoznatija i najuglednija hrvatska ličnost, a taj ugled pretežno je stekao svojim političkim radom koji mu je, na kraju, odnio i život. Zapravo, Stjepan se do danas u široj javnosti pretvorio i u svojevrsni mit, iako je on sâm bio protiv stvaranja novih legendi o pojedincima. Nakladnik je knjigu objavio u svome knjižnome nizu «Biblioteka Povjesnica». Sa mnom, ali kao prvi recenzent bila je prof. dr. sc. Mira Kolar, a glavni urednik bio je Mirko Mađor. 143 Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Zagreb, 2002; o toj knjizi nekoliko riječi i u nastavku. 144 O Radiću i knjizi, uz mene, govorili su Goran Crnković, prof., ravnatelj Državnoga arhiva u Rijeci, prof. dr. sc. Ante Simonić, istaknuti političar 90-ih godina i u početku 21. st. kao član HSS-a, te Radićev unuk Stjepan Radić, prof., glazbeni umjetnik, i naravno, sama autorica (Predstavljanje knjiga dr. Janjatović, Novi list, LVII, 18018, Rijeka, 20. 10. 2003, str. 52; H. F., Novi prilog djelu Stjepana Radića. U Državnom arhivu predstavljene dvije knjige dr. Bosiljke Janjatović. Isto, 18019, 21. 10, str. 14). 142


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

213

U okviru svoje političke djelatnosti Stjepan je bio izložen brojnim represalijama režima zbog veoma hrabrih javnih istupa, pa je već u gimnazijskim danima morao prekidati školovanje. Bio je i dalje veoma borben, povremeno i silovit političar, osobno hrabar i volio je riskirati u sukobima, pa i onima fizičkoga karaktera. A svojom fizičkom pojavom bio je daleko od primisli da bi on mogao biti tako pokretljiv i snalažljiv čovjek, k tome još i političar koji je svaku nepogodu nad sobom uspio okrenuti u svoju korist, osim one posljednje, jer je bila smrtonosna. Taj Radić bio je do same srži svoga bića političar, koji je k tome stalno isticao da radi u korist i u interesu svoga, hrvatskog naroda, napose njegova seljačkoga, tada većinskoga dijela. I zbog toga je poduzimao i niz akcija koje suvremenicima, pa i prijateljima i neprijateljima, i nisu bile baš jasnoga ni sadržaja ni cilja. Tako, u svome životu taj Radić ima i nekoliko faza razvojna puta koji ga je vodio do kultnoga mjesta u povijesti 20. stoljeća, pa nema sumnje, u tome vijeku se nalazi među devet najistaknutijih, najpoznatijih i najznamenitijih Hrvata, odnosno, deset građana Hrvatske, iako jedan među njima i ne spada među zaslužne. To su još i Frano Supilo, Vladimir Nazor, Ivan Meštrović, Josip Broz Tito, Ante Pavelić, Alojzije Stepinac, Miroslav Krleža i Franjo Tuđman, a od građana Hrvatske u taj skup ulazi još i Nikola Tesla. Rekoh da je Stjepan Radić više puta čak riskirao i svoj život. Od režimskih vlasti, habsburških i karađorđevićevskih, pa od svojih drugih političkih protivnika znao je biti i sustavno napadan i progonjen, u nizu navrata i hapšen, zatočen i osuđivan, pa kad ga ništa nije moglo slomiti, onda su tek metci prikratili njegov život. Napose o tim progonima i represalijama protiv mnogih političkih ličnosti iz redova hrvatskoga naroda postoji opsežna literatura. Naravno, knjige, zbornici i članci, među kojima su i sadržaji o Radiću, donose i kontradiktorne podatke, tvrdnje i zaključke, najčešće ovisno o političko-ideologijskome opredjeljenju autora teksta, ali – i takvi kakvi jesu – svi su ti radovi korisni za znanstvenika i stručnjaka iz redova historiografa. A među tim povjesničarima napose se ističe dr. sc. Bosiljka Janjatović. Sada, pak, u rukama imamo najnovije djelo, nastalo perom te znanstvene savjetnice Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, jedne od svega nekoliko vodećih stručnjakinja za povijest Hrvatske i hrvatskoga naroda u 20. stoljeću. U knjizi pod naslovom «Stjepan Radić. Progoni-zatvori-suđenja-ubojstvo 1889.-1928.», u izdanju «Doma i svijeta» u Zagrebu (glavni urednik Mirko Mađor, recenzenti dr. sc. Mira Kolar i autor ovoga priopćenja, str. 280), autorica govori o karizmatičnoj i gotovo legendarnoj ličnosti iz redova hrvatskoga naroda, koja je, međutim, i stvarna povijesna osoba, pa tako podložna i ocjeni povjesničara, znanstvenika i stručnjaka. Nažalost, nerijetko se događa da – što je prirodno u publicista – čak i pojedini stručnjaci, pa čak i pojedini znanstvenici pod snažnim su utjecajem mita o tome Radiću, o njegovu životu i djelu. Stoga je veoma dobrodošao veliki istraživački napor dr. Janjatović, Sušačanke (istočni dio današnje Rijeke), podrijetlom Grobničanke i Ličanke, koja svojim primjerom dokazuje do kakvih se intelektualnih i znanstvenih visina može vinuti jedna žena, još uvijek i u našem «naprednome» svijetu i «demokratskom» društvu nerijetko ne samo marginalizirana već i fizički maltretirana. Dr. Janjatović veoma je iskusna u ovome poslu, ona je već odavno afirmirana kao zrela znanstvenica i stručnjakinja u povijesnoj znanosti, čijim se brojnim objavljenim radovima od 60-ih godina dalje pristupa s


214

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

povjerenjem i sa sigurnošću; ostali znanstvenici i stručnjaci znaju odavno, a i drugi čitatelji lako otkrivaju da je u nje izloženi materijal pouzdane naravi, a usto i lako je provjerljiv. Jedna studija ili knjiga više ili manje ništa više ne znači na životnome putu i u opusu dr. Bosiljke Janjatović, pa bi – što nije rijedak slučaj kod nekih – i mogla «popustiti» u ozbiljnome pristupu poslu, koji je u njezinu slučaju težak. No, u nje je baš obratno: ona svakome radu, ne samo ovakvome, pristupa kao da to čini prvi put, pa se to lako uočava i u ovoj knjizi o S. Radiću i njegovu stradavanju. Tako je od svih zrelih hrvatskih historiografkinja – uz prof. dr. sc. i emeritusa Mirjane Gross – jedina koja još uporno sjedi po arhivima i iz njihovih spremišta vrela crpi podatke. Tako je i ovaj put – iako je već pisala i objavljivala o ovoj temi o Radiću, ponovno provjeravala sadržaj izvora i dopunjavala svoje znanje o tome političaru. Proučivši izvore i brojne sadržaje objavljenih knjiga ne samo relevantne vrijednosti, kao i zbornika, časopisa i novina, već i sporednije sadržaje o Radićevim brojnim progonima, autorica ove knjige dala je zapravo cjelovitu monografiju i o onim posljedicama Radićeva djelovanja, koje su neposredno čak i fizički utjecale na Radića. Pa i do te mjere da je i – doslovce – zauvijek izgubio glavu. U tome smislu izvrsni su rezultati autoričina uvida u arhivalije i u brojnu literaturu. Štoviše, u mnogočem je njezino djelo i pionirsko, pravo otkriće, što, zapravo, začuđuje kad se ima u vidu zaista ogromna količina literature različite sadržajne vrijednosti o tome jednom od najznamenitijih i najznačajnijih prvaka hrvatskoga naroda i Hrvatske uopće u njihovoj milenijskoj povijesti. Uz to, represija, a napose u karađorđevićevskoj velikosrpsko-jugounitarističkoj monarhiji, pokazuje i svoj tragični dio života, a progoni pojedinaca, skupina pa i znatnog dijela naroda u mnogočem su obilježili političku situaciju općenito, pa i gospodarsku, političku, obrazovnu, ukratko – cjelokupnu društvenu i nacionalnu klimu u tadašnjoj Hrvatskoj (bez onih njezinih primorskih krajeva koji od 1920., pa od 1924. god. pripadaju Kraljevini Italiji). Tako, autorica veoma skladno analizira prikupljene izvorne i na druge načine njoj poznate podatke o prvim Radićevim istupima i kažnjavanju u doba banovanja Karolyja KhuenHedervarija u Banskoj Hrvatskoj, mađarsko-mađaronskoga pouzdanika koji je – na opće iznenađenje nepripremljenih za to i vodećih hrvatskih političara – i vješto i surovo slomio kičmu hrvatske opozicije u razdoblju od 80-ih godina 19. st. do početka idućega vijeka; no, tada je Khuen morao otići pred masovnijim, javno izraženim narodnim revoltom, vođen sada i mladim političarima, a među njima i braćom Radić. Autorica je svoj materijal obradila u tri cjeline, od kojih su Prvi i Drugi dio središnji i najopsežniji. Prvi, naslovljen: «Progoni, suđenja i kažnjavanja u AustroUgarskoj Monarhij» (str. 15-145) svojim sadržajem govori o prvim Radićevim javnim istupima i kažnjavanju. Naime, malo je poznatočak i znanstvenicima i stručnjacima da je Radić prvi put u svojoj gotovo četrdesetogodišnjoj političkoj «karijeri» bio uhićen u Zagrebu, u svojoj – tek – sedamnaestoj godini života, kao učenik VI. razreda gimnazije, i to 1889. godine, jer je na izvedbi opere Ivana pl. Zajca «Nikola Šubić Zrinski» u kazalištu (koje se tada nalazilo u Gornjem gradu), stojeći u parteru, dva puta uzviknuo ‘Slava Zrinjskomu, dolje tiranin Hedervary’. U dvorani je nastala tišina, a jedan detektiv je pokušao Radiću zatvoriti usta. Izvedba opere je nastavljena, a Radić je uhićen i odveden u zatvor» (str. 17). Uobičajeno je bilo da se piše kako je Radićev istup bio posljednjih dana mjeseca travnja, no, autorica poklanja povjerenje Radićevu


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

215

podatku, tj. da je istupio u svibnju mjesecu 1889. godine. Inače, kako je već vlast planirala, opera se više nije izvodila. U zatvoru je dečko rekao «da zna što je govorio, da je potpuno zdrav i da hoće odgovarati za sve». No, kažnjen je samo redarstveno i zadržan samo tri dana, te je završio svoj VI. razred, ali s dodatnim školskim zatvorom od 16 sati, precizira autorica, «koji nije morao izdržati». O događanju objavljeno je i u onodobnoj štampi (str. 18). Smatram da su kazne suviše blage, ali zato da se dodatno ne pridonese rasplamsavanju sve očitijega sveopćega neprijateljstva prema režimu i banu osobno. No, kako je Radić te godine, za ljetnih praznika, boravio u Carskoj Rusiji, nakon povratka pomislilo se da je «ruski vojni špijun», pa je »stavljen pod prismotru». No, uskoro nakon početka školske godine, 10. studenoga ipak je isključen iz gimnazije kao «politički sumnjiv». I još dodajem sljedeće hapšenje zbog metoda Hedervaryjeva režima prema nepoćudnima: u travnju je 1890. god. «uhićen i odveden na promatranje u bolnicu Milosrdne braće, na odjel za umobolne. Ondje je zadržan nekoliko dana», a tada su ga oružnici odveli u rodno Trebarjevo, na temelju odluke gradskoga poglavarstva o izgonu na «neizvjestno vrieme» (str. 19). I tako je započeo politički put Stjepana Radića, pa autorica govori u idućih pet glava i o suđenju u Petrinji (1893.), pa o sudskome procesu zbog tada i do danas znamenitoga povijesnog događaja: u doba dolaska monarha Franje Josipa na otvorenje nove zgrade Kazališta, Radić je sudjelovao u spaljivanju – kako se netočno smatralo – prave ugarske zastave kod Jelačićeva spomenika usred Zagreba. Zatim piše o suđenjima u Zagrebu (1902.), Mitrovici i opet u Zagrebu (1093.) te o dva sudska procesa u Osijeku 1912. godine, dakle o represiji koja se odvijala protiv Radiću u doba Dualne Monarhije, u njezinu translajtanijskome dijelu. Politički teror u doba Khuena Hedervaryja nastavljen je i dalje, na razne načine u doba ponovnoga vladanja mađarsko-mađaronske elite. Zatim se taj teror nastavlja uskoro i poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, kada teror – za razliku od prvoga desetljeća 20. stoljeća, u okviru bečko-budimpeštanske Monarhije – postaje državnim sustavom. Jer, kao što je poznato tada, dotadašnja Hrvatska i najveći dio Dalmacije ulazi, po shvaćanju srbijanske vladajuće kraljevske strukture, samo u okvir proširene Kraljevine Srbije, tj. Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca; u nju je na brzinu uključena kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba (bez Vojvodine, koju je Srbija već prisvojila), a osnovana je bila na terenu propale Monarhije i sa sjedištem u Zagrebu. Tako je kraljevski karađorđevićevski teror provođen preko niza institucija, u načelu državnih, od onih vojnih, policijskih do parlamentarnih i vladinih tijela. Sva ta nasilna događanja i protiv Stjepana Radića prolazila su kroz ili su proistjecala iz silovite djelatnosti svakodnevnih, brojnih pripadnika raznih institucija, općinskih, gradskih, kotarsko/sreskih, banovinskih, državnih, kraljevsko državnih ili su smišljeno u njima i, potom, realizirana. Velikosrpska pa jugounitaristička vladajuća opcija uzela je maha odmah, u prvome desetljeću postojanja nove, «zajedničke» države. Tako, napadani su pripadnici svih slojeva tadašnjega hrvatskog društva, od onih uglednih i utjecajnih, npr., i dr. Matko Laginja, znameniti «otac hrvatske Istre», bjegunac iz zavičaja pred kraljevsko-talijanskim terorom i koji je bio jedini hrvatski ban iz Istre, i to upravo u počecima Karađorđevićeve vladavine, do običnih pripadnika ili skupina puka, do seljaka i radnika. Sve je 20-tih godina bilo u kretanju prema centralizaciji i uvođenju apsolutizma u Kraljevini, još čvršće organiziranoga državnog


216

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

terora, ovaj put napose protiv Hrvata. Sve to autorica vješto analizira i znalački prikazuje preko i kroz nove progone, pa kroz zatvorske dane već u prvim danima Kraljevstva SHS 1919/1920. godine, koji su pogodili Radića. Zatim govori o suđenju u Zagreb 1910. o daljim progonima i zatvoru 1925. te, na kraju, i o najtragičnijemu događaju, o znamenitim ubojstvima u državnoj skupštini u Beogradu 1928. god. i u Radićevu smrtonosnome ranjavanju tom prigodom. O svemu toma ima dosta, a o nekim događanjima i veoma mnogo objavljenih radova. Sve to autorica uzima u obzir, ona i govori na temelju veoma podrobnoga uvida u literaturu, a osobito u ona vrela i literaturu koja su do sada zanemarivana čak i u struci zbog «sumnjive» prošlosti pojedinih autora. Dakako, za pronalaženje i takve zanemarene literature trebalo se i znatno potruditi, jer neki radovi se ne nalaze u poznatijim bibliotečnim institucijama. Ali, autorica je napose uložila veoma velik trud u istraživanje materijala pohranjenoga u mnogim fondovima i zbirkama po arhivima. Jer, ponavljam: ona sadržaj svojih radova, pa tako i ove knjige donosi i analizira na temelju osobnoga uvida u vrela koja su objavljena, ali i neposredno u građu u arhivima, jer je s pravom pretpostavljala, a u nekim slučajevima i znala da ne smije imati povjerenja u neka djela s čak i očitim znanstvenim i stručnim rezultatima; dakako, bilo je i tiskanih «znanstvenih i stručnih rezultata» samo na temelju tobožnjih istraživanja i iz pera nekih uglednijih imena. No, kao uvijek, bila je i sada veoma korektna – ta imena ipak nije navela i otvoreno optužila niti blamirala za znanstvenu i stručnu nekorektnost te za zavođenje neupućene javnosti u pogrešnome smjeru. Ona, jednostavno, ispravlja neka dosad utvrđena uvjerenja tako da joj treba vjerovati; svakome upućenijemu jasno je o kojima se to autorskim uglednijima ili manje uglednima imenima iz prošlosti ili sadašnjosti radi. To je dovoljno. O svemu tome govori i neuobičajeni velik broj bilježaka što u novije doba više i nije dio uobičajenoga znanstvenog aparata. Autorica je znala da, jednostavno, mora gotovo svaku svoju tvrdnju pa i druge stvari potvrditi čak i opširnim fusnotama. Tako su sadržaji pojedinih bilježaka čak i pravi mali članci koji bi mogli biti objavljeni i kao zasebni radovi, pa autoričina knjiga ima upravo golem broj bilježaka145. Knjiga ima i Summary: «Stjepan Radić – persecutions, imprisonments, trials, assassination (18891928)», te poglavlje: «Izvori i literatura»; no, u ovome dijelu knjige to je samo izbor važnijih – po mišljenju dr. Janjatović objavljenih knjiga i članaka, jer u bilješkama se navodi daleko veći broj radova. Tu su još i «Kratice», kao i «Kazalo osobnih imena», te «Bilješka o autorici»146, koja ima i «Izbor iz bibliografije», tj. (veoma strogi, upravo minijaturan) dio odabranih objavljenih knjiga, rasprava i članaka. Nema sumnje u to da su obrađeni rezultati istraživanja i proučavanja u obliku sadržaja ove knjige od kapitalne važnosti ne samo za bolje poznavanje života i djela S. Radića, njegove Hrvatske seljačke pučke stranke, pa republikanske te seljačke stranke, ali stalno s prvom riječi – Hrvatske, kojoj je dugo stajao na čelu. Sve što je donijela dr. Janjatović u knjizi veoma je korisno za bolje poznavanje više dijelova povijesti

145 146

Do tiskanja konačne verzije, broj bilježaka – na knjigu s 280 tiskanih stranica - narastao je na njih 822! Ovu autobiografsku bilješku citirao sam na početku ovoga rada.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

217

Hrvatske, čak i u cjelini, pa tako i hrvatskoga naroda izvan njezinih granica, kao i nekih drugih zemalja, na različite načine zainteresiranih za Hrvatsku. Djelo je, dakle izvornoga značaja i mnogostruka značenja. Ne može se uspoređivati s drugom literaturom, jer ovakve knjige – znanstvenoga sadržaja – u nas nema. Ovo je djelo izrazito namijenjeno našoj i stranoj znanstvenoj pa i stručnoj javnosti. Ali, autorica otkriva da je u nekim podrobnostima to svoje djelo namijenila čak i široj javnosti, osobito onoj koja u Radiću gleda nepogrešivoga hrvatskoga političara, čak i legendu. Dakle, upućena je javnosti s obzirom na već rečeni mitski okvir Radićeve ličnosti koji je – napose nakon smrtonosnoga ishoda njegova zastupničkog djelovanja u karađorđevićevskome beogradskom parlamentu – počeo utjecati čak i na stručnjake, doduše, manje na najveći dio znanstvenika. Dakako, i inače svako je djelo, i ne samo ovakva sadržaja, dobro došlo i zbog širih, društvenih, neznanstvenih razloga, jer se uvijek nađe novih političara i politikanata koji rado hodaju u sjeni i ovoga velikana i zloupotrebljavaju njegovu karizmu. Knjiga u sebi ima izrazitu znanstvenu potku. Govori o tragičnom dijelu života S. Radića i veoma dobro analizira i prikazuje taj životni hod. Kapitalno je u veoma bogatoj literaturi o ličnosti toga jednog među najznamenitijima hrvatskim političarima. Kao takvo, ovo najnovije djelo dr. sc. Bosiljke Janjatović, znanstvene savjetnice Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, posljednja knjiga u nizu njih, veoma je uspjeli sadržaj koji ocjenjujem s najvišom mogućom ocjenom.»147 Toliko o posljednjoj objavljenoj knjizi dr. sc. Janjatović; a ona ju je, srećom, imala i u rukama. F. – U međuvremenu, zajedno smo pripremali dvije knjige – o pobuni Grobničana 1848. god. protiv nerealizirane politike bana Josipa Jelačića o ukidanju kmetstva, te o životu pa tako i o (još uvijek veoma intrigantnome) motivu ubojstva dr. Milana Šufflaya, povjesničara i političara između dva svjetska rata u Zagrebu; predstoji mi dovršavanje rukopisa tih dvaju izdanja. Jednu smo samo dogovarali – povijest HSS-a, a poznato mi je da je dr. Janjatović pripremala još dvije samostalne knjige. U rasponu od one prve do posljednje tiskane knjige objavila je još 9, dakle, ukupno 11 autorskih/koautorskih knjiga (dvije su koautorske), na stotine rasprava i članaka, prikaza i ocjena. No, nije potrebno, za sada, zasebno govoriti i o njima; dosta je već rečeno u ovome poglavlju. I u rukopisima je ostavila znatan broj radova, dovršenih, za objavljivanje i onih koje nije uspjela dovršiti. No, samo za pripremani Leksikon o Stjepanu Radiću našao sam u njezinoj rukopisnoj ostavštini čak 36 gotovih leksikonskih priloga . Iz tih neobjavljenih priloga odabrao sam ovdje za objavljivanje samo jedan, onaj o njezinome rodnom mjestu, o Sušaku:148

Čitanje ovoga prikaza u čitaonici Državnoga arhiva u Rijeci završio sam riječju: «Čestitam!» i pružio ruku autorici. 148 To su: Aleksandar I,. Karađorđvić; Bedeković, Janko; Borongajska skupština; Buć, Stjepan; Budak, Mile; Bune (žigosanje stoke, valuta); Derenčin, Marijan; Dežman, Milivoj; Drljević, Sekula; Gagliardi, Manko; Granđ, Ivan; Hrvatski emigrantski revolucionarni komitet, Hrvatski radnički savez; Košutić, 147


218

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

«Sušak, danas istočni dio Rijeke, na lijevoj obali Rječine na utoku u more. Prvi spomen imena Sušak seže u 15. stoljeće – kao posjeda na ušću Rječine. Intenzivno se kao grad počinje razvijati od početka 19. stoljeća, a osobito nakon izgradnje cesta na obali i prema Zagrebu te željezničke pruge prema unutrašnjosti. Izgrađuju se luka, tvornice (npr. Tvornica papira), ali i druga manja poduzeća. God. 1896. izgrađena je i zgrada prve hrvatske gimnazije, koja je preseljena iz Rijeke149 zbog mađarskotalijanaških zahtjeva. Neposredno nakon propasti Austro-Ugarske u Sušaku se formira Narodno vijeće za Sušak i Rijeku i ono priznaje vlast Narodnog vijeća u Zagrebu i ulazi u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba. No, zbog savezničkih tajnih obećanja i ugovora (London 1915.) s Kraljevinom Italijom u studenom 1918. u grad ulazi talijanska vojska koja je okupirala zapadni dio Rijeke150, pa onemogućuje vlast Narodnog vijeća, iako je po planovima Saveznika Sušak trebao pripasti novom Kraljevstvu/Kraljevini SHS (ugovor u Rapallu u studenom 1920.). Zbog toga sjedište vlasti tog Kraljevstva funkcionira u Kraljevici i Bakru sve do odlaska talijanske vojske iz Sušaka početkom ožujka 1923., kad su u Sušaku uspostavljene institucije (gradsko poglavarstvo, redarstvo i druge službe) nove države. Od tada Sušak postaje važan pogranični gradić na nemirnoj granici Kraljevine SHS s Kraljevinom Italijom i bilježi stalan rast stanovništva te gospodarski razvoj kao konkurent Rijeci151, koja u međuratnom razdoblju stagnira. S. Radić u zatvoru 1919., a i 1920. prati događaje u Sušaku i Rijeci čitajući i strani tisak. U prikupljanju dokaza protiv njega zagrebačka i sušačka policija, kao i obavještajne službe i vojska osumnjičile su ga za veze s Kraljevinom Italijom preko Sušaka, pa čak i da je boravio nekoliko dana u Sušaku i njegovoj okolici (Bakru) da bi s talijanskim vlastima dogovorio suradnju o odvajanju Hrvatske od Kraljevstva/ Kraljevine SHS. Daljnjom provjerenom utvrđeno je da je neki trgovački putnik Stjepan Radić boravio u inkriminirano vrijeme u Sušaku i Bakru, pa je policija morala povući prikupljene «dokaze». G. – Prema do sada poznatim podatcima, vidljivim i u slijedećem članku u ovome svcesku Grobničkoga zbornika, dr. sc. B. Janjatović objavila je prvi rad 1964, a posljednji za života u 2006. godini; u istoj godini, ali poslije smrti objavljen joj je još jedan rad, i to u dva izdanja (u dva časopisa, u Rijeci). Autorsko-koautorskiih tiskanih knjiga (prva 1966, posljednja 2003. godine) ima 11, znanstvenih rasprava i članaka ima 133 (od toga rasprava i članaka 123, a 10 znanstveno ediranih članaka s građom), stručnoznanstvenih priloga je 154, stručnih članaka 34 te 73 ocjena i prikaza. Ukupno je, dakle do sada poznato 405 radova – knjiga, znanstvenih rasprava i članaka, članaka sa znanstveno obrađenim vrelima, stručno-znanstvenih (enciklopedijskiih i leksikonskih), stručnih članaka te recenzija i prikaza. August; Laginja, Matko; Lakuš, Filip; Marjanović, Milan; Markov protokol; Mazzura, Lav; Nehajev, Milutin; Nezavisna radnička partija Jugoslavije; Obznana; Obzor; Paleček, Ivo; Papratović, Franjo; Pernar, Ivan; Potočnjak, Franko; Rakodczay, Aleksander; Sisačka bitka; Spaljivanje mađarske zastave (krpe); Sušak; Torbar, Josip; Urbany, Franjo; Uroić, Stjepan; Uzunović, Nikola; Vilder, Većeslav. 149 Tadašnja, uz desnu obalu utoka Rječine u Riječki zaljev.. 150 Sadašnje, s obje strane Rječine. 151 Tadašnja.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

219

III. OSTALA DJELATNOST 1. Uredništvo Dr. sc. Bosiljka Janjatović istaknula se i u uredničkim poslovima. Tako je od 1974. god. članica Uredničkoga odbora Časopisa za suvremenu povijest svojega Instituta152; a potom je sedam godina bila i njegova glavna urednica, i to od godišta XIV. do XX., odnosno od 1982. do 1988. godine.153 Časopis je počeo izlaziti 1969. godine, ediran je i danas, a tiska se u tri broja godišnje. Imala je čast da je danas taj znameniti Časopis njezina Instituta krenuo u svoj višedesetljetni život upravo s njezinom raspravom na prvome mjestu154. A 3. svezak u 2006. godini, rekoh, trebala je biti Spomenica u njezinu čast, u povodu 70. godišnjice života, a postala je Spomenica u povodu njezine smrti Kao glavna urednica, dr. Janjatović znatno je pridonijela uspješnome i plodnome razvoju te znanstveno-stručne periodike, bitno utječući na postizanje položaja jednoga od najvažnijih i najuglednijih povijesnih glasila Hrvatske. U načelu su u Časopisu obrađene teme iz povijesti 19. i 20. stoljeća, a samo povremeno sadržajno zalazi i u stariju povijest, kao i u najnoviju prošlost. I ona je napose pazila da se održi polemički i kritički, toliko potreban duh, što se ogleda i u brojnim objavljenim

Bosiljka Janjatović, U povodu 30. obljetnice izlaženja Časopisa za suvremenu pobvijest (1969.-1999.), ČSP, XXXI, 3, Zagreb, 1999, str. 448. 153 Godine 1988. uredničko je mjesto, kako je već rečeno, morao napustiti prvi urednik dr. sc. Ivan Jelić, uz ostalo, i zbog svoje natuknice o ustaškome konclogoru Jasenovac i o broju ubijenih – Koncentracioni logori i Teror okupatorsko-ustaške vladavine, u jednosveščanoj Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1980. U godištu XXIII, 1991., Jelić je opet na čelu Časopisa, ali je 1993., u godištu XXV, tragično izgubio život¸ kao i njegova supruga dr. sc. Fikreta Butić-Jelić, također veoma istaknuta hrvatska historiografkinja, koja je također izrasla u tome Institutu. Naslijedio ga je dr. sc. Jure Krišto. O pojedinim svescima Časopisa ili o pojedinim temama u njemu u razdoblju urednikovanja dr. sc. I. Jelića usp. tekstove navedene u ranijim bilješkama, ali, npr., i ocjene koje je objavljivao i autor ove radnje: Ličnosti i povijest. Tito, Strossmayer, Kvaternik, Starčević i Radić u Časopisu za suvremenu povijest 8 i 9, Zagreb 72, Glas Istre, XXX, 10, Pula, 13-14. 5. 1973, str. 7, i Novi list, XXVII, isto, Petogodišnjica «Časopisa za suvremenu povijest» - (Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1969-1974), Jadranski zbornik, 9, Rijeka-Pula, 1975, str. 526-527, Povijest i suvremeni trenutak. Časopis za suvremenu povijest, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, I/1977, o jugoslavensko-austrijskim odnosima i problemima položaja slovenske i hrvatske manjine u Austriji, Oko, V, 138, Zagreb, 30.6-14.7. 1977, str. 17, «Časopis za suvremenu povijest» Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, sv. 1, 1975, i sv. 1, 1977, Nastava povijesti, 1, Zagreb, 1978, str. 51-54, Polemika o tobožnjoj Dujmićevoj «provali» Tita. (Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 1977), Historija, I, 1, Rijeka, 1978, str. 319-322, Je li Dujmić «provalio» Tita? «Otkrića» o ogulinskom procesu. Da li se sociolozi i historičari počinju konfrontirati (Časopis za suvremenu povijest 3, Zagreb 1977), Oko, VI, 167, Zagreb, 10-24. 8. 1978, str. 20, Talijanski iredentizam i jadransko pitanje. Časopis za suvremenu povijest Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, VII, 1, 1975, Pazinski memorijal, 8, Pazin, 1978, str. 293-300, Nove replike o «krivcu» za ogulinski proces. Časopis za suvremenu povijest Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, sv. 3, Zagreb 1977, Glas Istre, XXXV, 57, Pula, 10. 3. 1978, str. 10, i Novi list, XXXII, isto; itd. – Dr. Jelića naslijedila je dr. Janjatović, a nju Vlado Oštrić. Usp. i više prethodnih bilj. kao i sljedeću, te Odjeke u radnji Prilog za bibliografiju (…), koja slijedi u ovome svesku Grobničkoga zbornika. 154 Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju 1933-1936. s obzirom na politiku KPJ 1933-1936, dio 1, ČSP, I, 1-2, 1969, str. 7-54, Summary, p. o. Usp. jedinicu i u: Stjepan Matković, Časopis za suvremenu povijest. Tridesetgodišnjica izlaženja (1969.-1999.). Bibliografija, ČSP, XXXI, 3, 1999, i posebno izdanje. 152


220

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

ocjenama i prikazima na stranicama Časopisa.155 Sudjelovala je povremeno i u uredničkim poslovima nekih drugih glasila i izdanja u Hrvatskoj i izvan nje, pa je tako, npr., bila glavna i odgovorna urednica izdanja u Beogradu s građom o sindikalnome pokretu156, u Rijeci 1978. god. uredila je zbornik Vladimir Ćopić. Život i djelo157, itd. 2. Nastavnička djelatnost Dr. B. Janjatović bila je i inače poznata kao veoma elokventna osoba, pa kad se uzme u obzir i to, kao i njezino visoko znanje historičarke/povjesničarke, s dokazanim znanstvenim i stručnim kvalitetama, onda je sasvim prirodno da je znala održati i pokoje predavanje na Filozofskome158 i Ekonomskome fakultetu te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. No, nastavnička djelatnost nije ju osobito privlačila; posvećivala se u cjelini poslovima u okviru matične institucije te znanstvenoga i stručnoga rada, općenito i zasebno. No, treba ovdje zabilježiti: u više su navrata znameniti i veoma ugledni te utjecajni sveučilišni profesori, kao akademici Dragovan Šepić i Ljubo Boban te prof. dr. sc. Jaroslav Šidak pomišljali na to da ju «prebace» Općenito se smatra da je Časopis za suvremenu povijest jedno od najboljih hrvatskih glasila za sve vrijeme izlaženja, od početka, od 1969. do danas, pa i bez obzira na političke i druge mijene. Iako se može prigovoriti da je teško ocjenjivati glasilo ili izdanja ustanove u kojoj je netko zaposlen, pa čak i ako je, usto, u jednome razdoblju bio i urednik, ipak, može se objektivnim smatrati opsežniji navedeni prikaz same B. Janjatović, Značenje Časopisa (…), u kojemu je dala jasnu sliku glasila svoje institucije. No, tako ne misli i dr. sc. Jure Krišto, povratnik iz SAD-a 90-ih godina, koji se tada zaposlio u Institutu, te bio i glavni urednik ČSP-a od 1992. do 1999. godine; on se veoma kritički, uglavnom s negativnim predznakom i potkom osvrnuo na sadržaj i uređivačku politiku Časopisa od samoga početka izlaženja 1969. do velikih promjena u Hrvatskoj u počecima 90-ih godina, dakle i na razdoblje kad je urednica bila dr. Janjatović; ona se, međutim, u svojim potonjim radovima nije osvrtala na ta stajališta svojega institutskog kolege (čak je bila i veoma korektni član komisije koja je odlučivala je li dr. sc. Krišto uspio zadovoljiti uvjete za napredovanje u znanstvenome zvanju i statusu) i jednoga od nasljednika na uredničkome mjestu, smatrajući da stranice i stranice Časopisa dostatno govore same za sebe. Usp. J. Krišto, Hrvatska historiografija kroz trideset godišta Časopisa za suvremenu povijest (1969.-1999.), Društvena istraživanja, XI, 1, Zagreb, 2002, str. 171-186, i Ideologija/politika i historiografija: primjer Časopisa za suvremenu povijest (1969.-1999.), u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Zagreb, 2005, str. 73-98. No, dugo izbivanje izvan Hrvatske objektivno je utjecalo na to da dr. Krišto, iako, u načelu, znanstveno i stručno znalački piše, ali s određenim ogradama prema pojedinim pokretima i ličnostima, ipak mnogo toga ne poznaje iz svakidašnjega života hrvatskih historiografa, pa tako ni kako se hrvatska povijesna znanost i struka te nastava povijesti održavala i razvijala u sudaru sa stvarnošću; jer, to se rjeđe može naći u literaturi, uglavnom, u izdanjima opće publicističke vrijednosti, tako i novinama, te u dokumentima onodobnih državnih, partijskih i drugih tijela. Jedan je takav primjer u dr. Krište i njegova ocjena negativnoga reagiranja (i) hrvatskih povjesničara na dijelove sadržaja Historije Jugoslavije, Beograd, 1972, pa i u Časopisu za suvremenu povijest. Stjecajem okolnosti – prvi sam reagirao, u puljskome dnevniku Glas Istre i riječkome Novom listu, pa i u Istarskome mozaiku kao i – upravo – u Časopisu za suvremenu povijest; poslije mene javljali su se drugi u Hrvatskoj, pa i u Časopisu o negativnome kontekstu u toj beogradskoj novijoj povijesti Jugoslavije, dakle i Hrvatske; ali to dr. Krišto ne spominje ili ne zna za to. No, o tome pripremam zaseban članak, jer sam imao i težih neprilika, tada i poslije. Ističem: upravo me dr. B. Janjatović 70-ih i 80-ih godina zdušno branila, gdje je god i kako je mogla i u vezi s mojom negativnom ocjenom dijela te Historije Jugoslavije. 156 Z. Dizdar, Poštovani, n. dj., str. 724. 157 Dr. Bosiljka Janjatović. Bibliografije, n. dj., str. 116 158 Isto. 155


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

221

na prvo ili na treće spomenuti zagrebački fakultet. No, do realizacije nije došlo, pa ni u obliku vanjskoga, gostujućeg položaja. Ipak, konačno, samo sam ju ja uspio nagovoriti da preuzme kolegij «Hrvatska povijest u 20. st.»159 na 4. godini Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta, i to – u Rijeci160; njegov sam bio osnivač i prvi pročelnik161. Primljena je 2001. god. kao stalni vanjski suradnik, u statusu redovitoga profesora, jer je ionako imala zvanje znanstvenoga savjetnika162. «Namamljena» je bila, zapravo, samo svojim rođenim Sušakom, odnosno Rijekom, te majčinom Grobnišćinom, ali, dakako, i željom da radi s mladima, pa je, iako uz zdravstvene poteškoće, veoma rado putovala u Primorje, uz koje ju je vezivao i znatan dio njezina znanstvena i stručnoga opusa163. Tako je od 2001. do prerane smrti 2006. god. predavala sadržaje toga predmeta, na opće zadovoljstvo studenata i kolega, vodeći i seminariste i diplomante.164 Rečeno je – u Rijeci je imala i vodila diplomante, ali i ranije i u tome razdoblju u više je navrata na opće zadovoljstvo bila i članica povjerenstava za obranu magistarskih radnji i doktorskih disertacija iz povijesti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu165. 7. Društveno-stručna i politička djelatnost Bila je članica više stručnih udruženja, pa tako i Upravnoga odbora Saveza povijesnih društava Hrvatske.166 Do 1990. god. sudjelovala je i u političkome životu, no, zadržavala se samo u području znanosti i struke te kulture. Tako je od 1972. do 1978. god. bila članica Općinskoga komiteta SKH Centar u Zagrebu, a 1987. bila je u ime toga tijela zadužena za druge osnovne organizacije. Bila je sekretar Osnovne organizacije SKH svojega OOUR-a ZZ Instituta, članica Komisije za historiju Predsjedništva CK SKH, pa članica slične Komisije za historiju sindikata u Vijeću Saveza sindikata Hrvatske, zatim delegatkinja u SIZ-u znanosti SRH, itd. Od 1978. do 1982. god. bila je i članica CK SK Jugoslavije. I u tome svojstvu znatno je pridonijela unapređenju povijesne znanosti i struke te nastave povijesti167, pa i nekim u svakidašnjem životu važnim područjima168.

Sveučilišni vodič 2001./2002., Rijeka, 2002, str. 135. Usp. Vesna Munić, Akademik Petar Strčić kao utemeljitelj studija i sveučilišni profesor povijesti u Rijeci, Časopis za Zapadnu Hrvatsku, I, 1, Rijeka, 2006, str. 132. 161 Isto. 162 Sveučilišni, n. dj., str. 155. 163 Usp. sljedeće stranice ovoga članka. 164 Nažalost, morao sam u 7. semestru 2006. god. preuzeti ispite i diplomante; uskoro će ih, u 8. semestru preuzeti, a predavanja već u 7. semestru nastavlja njezin kolega dr. sc. Stjepan Matković, novi direktor Hrvatskoga instituta za povijest (od 2006. godine). 165 Z. Dizdar, Poštovani, n. dj., str. 724. 166 M. Sentić, Dr. Bosiljka Janjatović, u: Biobliografije radnika Instituta, ČSP, XIV, 1, 1982, str. 111. 167 Isto. 168 Npr., svojim ugledom i požrtvovnošću znala je utjecati na lakše pribavljanje financijskih sredstava ili utjecati na njihovo odobrenje za rad pojedinih znanstvenika i stručnjaka, za institucije i društva, za organiziranje znanstvenih i stručnih skupova, itd. Tako, npr., i za povijesna društva o. Krka i Rijeke. 159

160


222

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

Isto tako znala je znalački i odlučno založiti svoje članstvo u tim tijelima i u nekim «neobičnijim» situacijama.169 To je članstvo i suradnja s mnogima na jugoslavenskoj državnoj i političkoj razini, međutim, nisu omeli u novonastalim političkim prilikama i neprilikama u 90-im godinama 20. stoljeća, u doba raspada SFRJ i osamostaljenja Socijalističke Republike Hrvatske kao Republike Hrvatske. Ona se odmah i oštro opredijelila; naime: «Odmah je odlučno osudila velikosrpsku agresiju i rat na Republiku Hrvatsku, zalažući se koliko je to bilo moguće za objektivno znanstveno istraživanje njegovih pravih uzroka, a na osnovi izvorne arhivske građe. Tako je dr. sc. Bosiljka Janjatović bila jedna od rijetkih koja je u to vrijeme prihvatila da bude recenzent knjige dokumenata s uvodnim studijama kolege dr. Mihaela Sobolevskoga i moje o prešućivanim četničkim zločinima u Hrvatkoj i u BiH 1941.-1945. godine, koja je potom i objavljena.»170. Ni očevo podrijetlo nije joj uzeto za zlo u novim, vodećim, velikohrvatskim krugovima osamostaljene Socijalističke Republike Hrvatske kao međunarodnopravno priznate Republike Hrvatske, nakon raspada SFR Jugoslavije. No, zato je u novim, veoma složenim političkim prilikama, kako sam već ranije rekao, doživjela neugodnosti od nekih vlastitih kolegica i kolega, što nikako nije očekivala, jer je sa svima, doslovce sa svima bila veoma dobra kolegica, pa čak s mnogima i prijateljica, i to ne samo u Institutu. Ipak, i to se riješilo na njezino veliko zadovoljstvo171. I kasnije je znala biti u drugim organizacijama i tijelima, pa tako, npr., u počecima 21. st. i plodna članica državne Hrvatsko-slovenske povijesne komisije.172

169 Namjerno ponavljam već ranije rečeno, jer to se nikako ne može, a i ne smije zaboraviti. Naime, autora je ovoga rada dr. Janjatović «spašavala» i spašavala u više navrata, od kojih su neki napose atraktivni i po posljedicama mogli biti sudbonosni za autora i skupinu ljudi. Ponavljam to opet – i uvijek ću to spominjati, jer radi se o čestitosti, poštenju i hrabrosti. To se dogodilo, već rekoh, u vrijeme gušenja «hrvatskoga proljeća», kada je autor bio prvi po redu tajnik koga je zahvatilo to nevrijeme, u počecima 70-ih godina, te potkraj 80-ih, kada je autor bio direktor Arhiva Hrvatske u Zagrebu (sada se zove Hrvatski državni arhiv); javno je istaknut kao vođa velike velikohrvatske nacionalističke skupine arhivista i povjesničara; javno je zatražena i njegova ostavka i politička odgovornost, te je bio vođen partijski i policijski istražni postupak. Uz neke druge kolege, npr., prof. dr. sc. Ivana Kampuša, i dr. sc. B. Janjatović me je javno branila, pa su i njezin više nego časni i hrabri javni istupi i bitnije utjecali na to da sam se održao na mojim «bodulskim nogama». 170 Z. Dizdar, Poštovani, n. dj., str. 274. Radi se o knjizi: Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945., Zagreb, 1999. 171 Usp. bilj. 29. 172 Vodi je akademik Dušan Bilandžić. Predsjednik i članovi komisije (prof. dr. sc. Miroslav Bertoša, prof. dr. sc. Darko Dukovski, prof. dr. sc. Krešimir Nemec, dr. sc. Mirko Valentić i ja) izradili su priloge, pa tako i B. Janjatović. Tako je doktorica u rukopisu ostavila tekst: Hrvatsko-slovenski odnosi tijekom razdoblja 1918.-1941.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

223

4. Priznanja Ono što zaista začuđuje – dr. sc. B. Janjatović je gotovo bez ikakvih pisanih ili drugih priznanja ili nagrada! Jedino što mi je poznato – dobitnica je samo jednoga jedinoga priznanja, i to Ordena rada sa zlatnim vijencem nadležnoga tijela SFRJ173. Kad kažem samo, onda je taj Orden zaista dobila s punim pravom, jer već i sâm njegov naslov govori sve: Orden rada; i k tome još sa zlatnim vijencem174. Radila je, radila, radila, ne misleći ni na kakva priznanja ni nagrade. Koliko mi je poznato – nitko se nikada nije sjetio predložiti ju za neku znanstvenu ili drugu nagradu, a njoj samoj bilo je svejedno. Jednostavno, uživala je stvarati uvijek nešto novo, korisno, naravno na području historiografije.

III. ZAKLJUČAK Na komemoraciji u Institutu 6. rujna 2006. dr. sc. Zdravko Dizdar rekao je, uz ostalo, i sljedeće: «Njezine objavljene knjige i brojni znanstveni radovi o tome razdoblju175 pokazuju sami za sebe dubinu i širinu znanstvenog angažmana povjesničarke dr. sc. Bosiljke Janjatović, koja je tako postala i bila vrhunski poznavatelj među povjesničarima toga značajnog razdoblja hrvatske povijesti». Taj znanstvenik to je rekao s pravom.176 A u zaključku rekao je i sljedeće: «Kao njezin dugogodišnji kolega i suradnik moram posebice istaknuti da je dr. sc. Bosiljka Janjatović bila jednostavna, plemenita i dobra te draga osoba, uvijek spremna svima svesrdno pomoći, posebice mlađim kolegama, lijepom riječju, savjetom, primjerom, zbog čega je bila vrlo cijenjena i poštovana. Svojom smirenošću i razboritošću, spremnošću za otvorenu i spremnu suradnju, uvijek je znala argumentirano smiriti i konstruktivno usmjeriti naše ponekad i žučne znanstvene rasprave o brojnim problemima istraživanja i obrade hrvatske povijesti te utjecati na što potpuniju međusobnu suradnju, timski rad i suživot u jedinstvenom zajedništvu. Time će svima nama, a posebice mladim kolegicama i kolegama, kao i svojim primjerom strpljivog istraživača povijesnih vrela i njihovom kritičkom znanstvenom obradom, rezultat čega je i njezin navedeni obimni znanstveni opus, ostati trajan inspirativan primjer vrsnog povjesničara istraživača. Njezina djela, siguran sam, bit će trajan poticaj za nastavak povjesničarskog rada, ne samo nama koji nastavljamo na njezinom i našem znanstveno-istraživačkom projektu, već svima

M. Sentić, Dr. Bosiljka Janjatović, n. dj., str. 11. I autor ovoga rada dobio je takav Orden rada, ali samo sa – srebrnim vijencem. Na račun toga zlata i srebra šalili smo bezbroj puta – tko zapravo više radi …. 175 U međuraću. 176 Z. Dizdar, Poštovani, n. dj., str. 723. 173

174


224

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

ostalim povjesničarima, dok će nam njezina draga osoba kolegice, prijatelja, mentora, voditelja i suradnika ostati u uspomeni».177 Što se tiče, pak, našega odnosa – na samome kraju članka koji govori o našoj višedesetljetnoj, plodnoj suradnji, a prihvaćen je za tisak svega dan prije njezine smrti te je prvi objavljen nakon njezin smrti, kao zaključak, u 7. odjeljku, objavila je sljedeći odlomak: «Pedesetogodišnje (!) prijateljstvo s akademikom Petrom Strčićem, a i suradnja u istraživanju i predstavljanju istraženoga arhivskog i drugoga gradiva, nadam se, ostat će i nadalje istoga intenziteta, pa očekujem da će rezultirati s još dosta novih naših zajedničkih radova, na naše obostrano zadovoljstvo i na korist hrvatske povijesne znanosti i historiografije».178 Rekoh – dvije naše koautorske knjige sasvim ću sigurno završiti i publicirati. Na kraju ovoga zaključka dajem svoje uvodno priopćenje na znanstvenome skupu «Grobnišćina: Tragovi, znakovi i smjerokazi» Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine, Grobnik, 30. rujna 2006., na kojemu je i ona trebala priopćavati, ali, eto, nije stigla pa je sadržaj savjetovanja u posljednji tren izmijenjen, a ja sam postao uvodničar. Naslov priopćenja: Život i djelo dr. sc. Bosiljke Janjatović (1936.-2006.) također je bio poticaj i sažeta osnovica za pisanje ove rasprave koju čitatelj ima u rukama. «Na svome dugome životnome putu tiskao sam ili izrekao na desetine nekrologa starijim kolegama ili svojim vršnjacima, počev od prof. dr. sc. Jaroslava Šidaka, akademika Grge Novaka, Dragovana Šepića i Josipa Adamčeka preko mons. Bože Milanovića i mons. Mihovila Bolonića, do dr. sc. Danila Klena, prof. Željka Grbca, dr. sc. Antuna Girona i drugih. No, nikada mi nije bilo teže pisati tekst i istupiti u javnosti na zagrebačkome groblju Mirogoju i na komemoraciji u njezinu Hrvatskome institutu za povijest, pa, eto, i danas na ovome znanstvenom skupu, kao što mi se to dogodilo ovoga mjeseca rujna. Naime, odjednom, u trenu otišla je dr. sc. Bosiljka Janjatović, višedesetljetna obiteljska i moja prisna prijateljica, još od vremena kad smo započeli 1954. god. studirati povijest i kada sam doznao da je rođena u Sušaku, ali da se smatra Grobnišćicom. Dogovoreno je bilo da i ove godine, danas nastupi s rezultatima novih svojih istraživanja o Grobnišćini, no, eto, smrt nikada ne najavljuje, niti bira vrijeme i mjesto kad po nekoga stigne, tako da umjesto njezina priopćenja o Grobnišćini dajem referat o životu i djelu te sušačkozagrebačke Grobnišćice. ooOOoo Dr. Bosiljka Janjatović rođena je 31. siječnja 1936. doslovce na državnoj međi kraljevinâ Italije i Jugoslavije, uz samu Rječinu, na jugoslavenskoj strani granice, jer joj je otac Rafael bio carinik. Majka Margareta bila je Grobnišćica, rođena Brnelić. No, otac joj je službom premješten u Zagreb, tako da je dr. Janjatović u tome gradu završila osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i povijest na Filozofskome fakultetu. Kao apsolventica, god. 1958./59. honorarno je radila u zagrebačkoj Tvornici olovaka, a kao profesorica, honorarno u Arhivu Hrvatske, te 1961., stalno, u Muzeju u Sisku.

177 178

Isti, str. 728. B. Janjatović, O suradnji, n. dj., str. 92.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

225

Odmah se istaknula iznimnom marljivošću i znanjem. Glas je došao do dr. Franje Tuđmana, direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, koji je doslovce odmah podigao telefonsku slušalicu i od nadležnoga republičkog službenika zatražio da mladu profesoricu smjesta «prekomandira» k njemu, tako je rekao taj donedavni general JNA.179 Svi znamo koliko ima kontroverznih ocjena o životu i djelu toga akademika i predsjednika Republike Hrvatske, ali u pogledu kolegice Janjatović odajem mu veoma veliku hvalu. Jer, ta je asistentica uskoro, već 1972. doktorirala, i to preskočivši magisterij, iako je došla do kraja poslijedplomskoga studija. Zahvaljujući i dalje iznimnoj marljivosti i stjecanju novih znanja, godine 1981. postaje znanstveni, a već 1984. viši znanstveni suradnik, dok je u najvišemu zvanju znanstvene savjetnice već 1989., a u trajnome tome zvanju od 1998. godine. I tako je gotovo cijeli radni vijek provela u tome institutu, koji je 90-ih godina dobio ime Hrvatski institut za povijest, otišavši u mirovinu 2004. godine. Dakako, samo zakonski, jer je nastavila s veoma intenzivnim radom kao i prije. U međuvremenu plodno se angažirala i u društvenome i u političkome životu, pa je bila i članica sadašnje državne Hrvatsko-slovenske povijesne komisije. No, posebno ističem njezin politički angažman, jer da nije bilo i nje, ja bih – uz književnika Zvana Črnju, jer su riječke novine objavile da smo vođe kontrarevolucije u riječkome području, sasvim sigurno završio u zatvoru, u vrijeme tzv. «hrvatskoga proljeća». A zbog mojega poznatog brzopletog bodulskog jezika, kao članica CK SKJ javno me i sjajno spašavala potkraj 80-ih godina, kad je službeno zatražena moja smjena s mjesta direktora Arhiva Hrvatske, jer da sam vođa velikohrvatske, gotovo proustaške skupine, kako su mediji objavili. A onda, u početku 90-ih godina, branila me opet, ali zbog doslovce obratne, opet negativne ocjene, ovaj put da sam – jugokomunjara. Bila je izuzetno poštena i časna žena, ali da nije bila i temperamentna Grobnišćica, teško da bi se bila usudila tako me vatreno braniti i obraniti. Takva je bila i kao predsjednica Znanstvenoga vijeća i voditeljica Znanstvenoga odjela Instituta te voditeljica i suradnica u više znanstvenih projekata, zatim recenzentica, glavna urednica »Časopisa za suvremenu povijest» njezina Instituta u Zagrebu, od 1918. do 1989. godine, glavna i odgovorna urednica središnjega jugoslavenskog izdanja u Beogradu («Građa o revolucionarnome sindikalnom pokretu»), kao i članica više uredništava, vanjska profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Rijeci, gdje je držala kolegij o hrvatskoj povijesti u 20. stoljeću, kao članica povjerenstava za obranu magistarskih i doktorskih radnji iz povijesti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu – itd. Naime, striktno se držala uvjerenja da znanstvenik ima sve pravo na iznošenje rezultata svojih istraživanja, naravno, ako su utemeljena na vrelima. Jer, skrupulozno se držala načela pravoga znanstvenika, i k tome još iz slavne «škole Jaroslava Šidaka». Doista je malo hrvatskih povjesničara koji su poput nje, doslovce do vremena konačnoga odlaska, a nije više bila ni u mladim godinama života, redovito posjećivala pohranilišta povijesnoga 197 Već sam spomenuo, ali treba i sada reći – u razgovoru s F. Tuđmanom (već je bio predsjednik Republike) sjetio se toga i bilo mu je drago što je upravo on omogućio «stvaranje» i «formiranje» dr. Janjatović kao veoma istaknute hrvatske znanstvenice.


226

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

blaga – vrela. Pa i posljednji njezin objavljeni članak, onaj u «Kastavskome zborniku» ove 2006. godine, govori o arhivskim izvorima za povijest Kastavštine.180 Dala je visok broj studija i članaka, njih stotinjak, a poviše još i enciklopedijskih jedinica, zatim stručnih članaka iz popularizacije znanosti i struke, redom sve iz hrvatske povijesti. Objavila je i jedanaest zasebnih izdanja, knjiga, jednu i u koautorstvu sa mnom, ali taj relativno mali broj knjiga ide u prilog mojoj tvrdnji o njezinu skrupuloznome shvaćanju znanosti. Jer, dakako, mogla je objaviti i na desetke knjiga, kao i drugi, ali za nju, kao ni za Šidaka, «to» nije bilo «to»; tj. knjiga je nešto sasvim treće, koje se u znanosti ne smije događati često. Naravno, u području popularizacie znanosti važne su i knjige, ali taj posao, inače novčano zaista zanimljiv, nije bio zanimljiv znanstvenici kova dr. Janjatović. Rezultate proučavanja iznosila je i na brojnim simpozijima, pa i ovdje, u Grobniku, kao i na svim kongresima povjesničara SFR Jugoslavije pa Republike Hrvatske, od 1969. do 2004. godine. Osnovica njezina znanstveno-istraživačkoga i izdavačkoga rada povijest je Hrvatske između dva svjetska rata, pa je, tako, bila i nositelj znanstvenoistraživačkoga projekta u svojem Institutu - «Položaj Hrvatske u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.-1941.», a potom i projekta «Položaj i razvoj Hrvatske 1918.-1941. godine». Dakako, kad je u pitanju njezina Rijeka i Grobnišćina zalazila je i u starija razdoblja, u 19. stoljeće, otkrivajući nam, npr., zašto je stvarno ban Jelačić dobio i tadašnju Rijeku, što se zapravo dogodilo s pobunom Grobničana protiv predstavnika Jelačića itd. No, u dijelu svojega znanstvenog zanimanja, u prvome redu proučavala je sindikalne sastavnice, pa joj je tako i doktorska tema bila Hrvatski radnički savez od 1935. do 1941. godine. Sadržaj je proširila te ga 1983. god. objavila kao knjigu o politici HSS-a prema radničkoj klasi, jer je HRS bio haesesovski sindikat. Dakako, radi se ne samo o političko-sindikalnoj obrani ugroženoga radništva, već i o temeljitoj analizi njihova gospodarskog i socijalnog položaja. Na taj način išla je i u podrobnosti sindikalnoga pokreta, pa joj jedna druga knjiga minuciozno govori o sindikalnome pokretu tekstilno-odjevnih radnika, a druga knjiga o kožarskoprerađivačkim radnicima, sve u razdoblju od 1919. do 1941. godine. U svojim radovima – napose je to važno istaknuti – na jednak je način tretirala utjecaj i djelovanje HSS-a, KPJ, odnosno KPH, i prorežimskih političkih stranaka, zatim velikosrpsko/jugounitarističke monarhijske vlasti prema problemima radništva, pa je nedavno bila i recenzentica knjige, npr. o četničkim zločinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ta objektivnost u pristupima povijesnim temama svojstvena je samo pravim znanstvenicima, pa se to ogleda i u njezinim brojnim radovima u kojima govori o političkim, gospodarskim, represivnim i drugim problemima. Takve su studije i članci i o njezinu zavičajnome Kvarnerskom primorju pa o Istri i Gorskome kotaru, npr. o ekonomskoj krizi i položaju radnika u Primorju

180 U trenutku čitanja toga referata, u mjesecu rujnu 2006. u grobničkome Kaštelu, još nisu bili izašli iz tiska već ranije spominjani časopisi: prvi svezak Časopisa za povijest Zapadne Hrvatske Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta i 22. svezak časopisa Rijeka Povijesnoga društva Rijeka, u kojima je istodobno objavljen njezin već spomenuti, posmrtni članak O suradnji s akademikom Petrom Strčićem (str.87-95, Summary, Zusammenfassung, Riassunto).


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

227

u Kvarnerskome primorju od 1929. do 1934., o teroru u doba izbora za parlament i Gorskome kotaru od 1920. do 1927., o represijama protiv HSS-a u Crikvenici 1923, te protiv KPJ u tadašnjemu Hrvatskom primorju 1934. godine, pa je o tome objavila i koautorsku knjigu, zatim o Laginji kao banu u doba seljačke pobune u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, o Kastavcima i vojnoj obvezi itd. Dakle, na jednak je način, jer to, nažalost, nije slučaj u dijelu hrvatskih povjesničara, pisala i prije i poslije kapitalnih promjena 1990. i 1991. godine, npr. o progonima triju političkih grupacija, pojedinih političara, npr., Radića – o čemu je objavila i knjigu (2003.), Mačeka, Gortana, Trumbića, Šufflaya i drugih hrvatskih političara. Takav joj je objektivan i sadržaj knjige iz 2002. godine: «Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935. godine». Desetljećima je u kolovozu ljetovala u Orebiću, na moru, kod svoje prijateljice, umjetnice Ingrid Begović. Telefonom sam iz njezina stana u Zagrebu nazvao taksi i odnio joj kofer i torbu i otpratio ju iz stana na put prema Pelješcu. Po običaju, svaki smo dan telefonski razgovarali. Čestitala mi je rođendan, dan poslije javio sam joj da je njezin članak prihvaćen za objavljivanje u časopisu «Rijeka» i – samo dan nakon toga, 26. kolovoza više je nije bilo. Zajednički smo dovršavali pisanje dviju knjiga – o političaru i znanstveniku Milanu Šufflayu te o grobničkoj buni 1848. godini; ta koautorska obveza sada ostaje na meni. Ovdje, u grobničkome Kaštelu ima dosta njezinih poznanika, kolega i prijatelja, čak i bivših studenata pa je svi znaju kao neobično šarmantnu osobu, uvijek prekrasno uređenu i fizički dotjeranu, moderno odjevenu, doslovce – uvijek nasmijanu, uvijek vedru, izvrsno raspoloženu, kao što je to malo tko među nama po običaju – suhoparnim povjesničarima, pa je izgledala znatno mlađa u odnosu prema godinama života i u odnosu prema svima nama, vršnjacima i vršnjakinjama. Ona je znala čak i oštrije riječi lijepo «zaobliti» u snošljiv prigovor, bez potenciranja gorega i najgorega. Takva je bila i u znanstvenoj kritici i polemici. Mnogo je dala na korist hrvatske povijesne znanosti, historiografije i obrazovanja, a veoma, veoma je šteta što je sada taj rad prekinut. No, kao i s ove dvije buduće knjige, koje sam spomenuo, još će biti završenih radova ili članaka koje treba samo dovršiti, pa će i ta djela pridonijeti da dr. Bosiljka Janjatović bude često spominjana i da ostane nezaboravljena u znanosti. I napose: kao primjer činjenične pouzdanosti, zbog izvrsne analize i interpretacije istraženih i proučenih vrela, na koje se stalno i čvrsto oslanjala. To je, zapravo, i najbitnije u pravoga znanstvenika, a dr. Bosiljka Janajtović to je i bila.»181 Takva je moja ocjena života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović, ličke Grobnišćice, kao veoma istaknute i zaslužne znanstvenice, historiografkinje.

U nastavku Zbornika, iza ovoga rada, nalazi se Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović. Znanstveni i stručni članci; priopćenja na skupovima; odjeci. 181


228

P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

SAŽETAK

PRILOG PROUČAVANJU ŽIVOTA I DJELA DR. SC. BOSILJKE JANJATOVIĆ (1936.-2006.)

Dr. sc. Bosiljka Janjatović rođena je 1936. u Sušaku (danas istočni dio Rijeke, Hrvatska, Riječki zaljev Jadranskoga mora) od majke iz Grobnišćine (ponad Rijeke), domaćice, i oca Ličanina, carinika na tadašnjoj međudržavnoj granici Italija - Jugoslavija. Iznenada je preminula 2006. na odmoru u Orebiću, na moru, na poluotoku Pelješcu, u južnoj Hrvatskoj. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju polazila je u Zagrebu, a ovdje, na Filozofskome fakultetu diplomirala je povijest i doktorirala povijesne znanosti. Kratko je (honorarno) radila u Tvornici olovaka i Arhivu Hrvatske u Zagrebu, te kao stalna zaposlenica u Muzeju i arhivu narodne revolucije u Sisku, a ostali, gotovo cijeli radni vijek provela je u Institutu za historiju radničkoga pokreta, potonjemu Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Umirovljena je kao njegova znanstvena savjetnica (trajno zvanje). Uz ostalo, u Institutu bila je predsjednica Znanstvenog vijeća, voditeljica Znanstvenoga odjela, nositeljica projekata, glavna urednica «Časopisa za suvremenu povijest», zatim članica Upravnoga odbora Saveza povijesnih društava Hrvatske, državne Hrvatsko-slovenske povijesne komisije, gostujući profesor Filozofskoga fakulteta u Rijeci, itd. Napose se bavila poviješću sindikalnoga, seljačko-građanskoga (Hrvatska seljačka stranka) i komunističkoga pokreta u Hrvatskoj, represijom karađorđevićevskoga kraljevskog jugoslavenskovelikosrpskog režima i političkim djelom Sjepana Radića, jednoga od najznamenitijih hrvatskih političara u 20. stoljeću. No, zalazila je i u starije doba (19. st.) kad se radilo o njezinoj Grobnišćini, Rijeci i ostalome dijelu Kvarnerskoga primorja. Objavila je niz knjiga te visok broj rasprava i članaka, a rezultate istraživanja iznosila je i na brojnim simpozijima (bibliografija se objavljuje u ovome Zborniku, odmah iza ovoga članka). Upravo je, primjerice, radila na koautorskim knjigama o seljačkoj buni 1848. na Grobnišćini ponad Rijeke 1848., o hrvatskome političaru i znanstveniku M Šufflaya (20. st.) i Hrvatskoj seljačkoj stranci. Bila je dosljedni privrženik «škole Jaroslava Šidaka», svojega fakultetskog profesora, tj. izrade radova na temelju arhivske građe. Otišla je u naponu intelektualne i stvaralačke snage. Ulazi u red male skupine vodećih povjesničara Hrvatske, a bila je najznačajnija znanstvenica i stručnjakinja za hrvatsku povijest između dva svjetska rata.


P. Strčić: Prilog proučavanju života i djela dr. sc. Bosiljke Janjatović

229

SUMMARY

LIFE AND WORK OF BOSILJKA JANJATOVIĆ, PHD (1936-2006) Bosiljka Janjatović, PhD, was born in 1963 in Sušak (present-day Rijeka), to a mother from Grobnik, who was a homemaker, and to a father who worked as a customs officer at the Italian-Yugoslav state border. She died in 2006, suddenly, on a vacation in Orebić. She gained her degree in history and her PhD in history sciences at the Faculty of Philosophy in Zagreb. She was a science advisor (retired) and editor in chief of the ‘Časopis za suvremenu povijest’ (Review of Contemporary History) of the Croatian Institute of History, a member of the State Croatian-Slovenian Commission on History, she taught history of the 20th century at the Faculty of Philosophy in Rijeka, etc. She was one of the leading Croatian historians, and her area of expertise was history of Croatia between the two world wars. She was a follower of the ‘Šidak School’, that is, she based her research on direct sources. She was especially interested in the history of the union, the HSS and communist movements, and the repression of the royal Great-Serbian regime (for example, against S. Radić). But she also studied older periods oh history, especially when it came to the Grobnik Area and Rijeka. She published a series of books and many papers, and she presented the results of her research at various symposiums. At the time of her death, she was working on a book (as a co-author) on the Grobnik Rebellion in 1848.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

231

Snježana Marija Marčec Akademik Petar Strčić

PRILOG ZA BIBLIOGRAFIJU DR. SC. BOSILJKE JANJATOVIĆ Znanstveni i stručni radovi; priopćenja na skupovima; odjeci; 1964.-2006. Dr. sc. Bosiljka Janjatović (Sušak, danas dio Rijeke, 1936. - Orebić, 2006.), znanstvena savjetnica Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu (u trajnome zvanju), sveučilišna nastavnica, urednica, jedna od najznačajnijih hrvatskih historiografkinja uopće, napose za razdoblje između dva svjetska rata. Nije očekivala iznenadni dolazak Smrti s kosom, pa nije imala do kraja sređenu bibliografiju. Za sada je nemoguće utvrditi točan popis svih njezinih objavljenih radova – znanstvenih, stručnih i stručno-znanstvenih studija i članaka te recenzija i prikaza. Objavila je jedanaest knjiga. Stoga je ovaj članak i nazvan samo «Prilog za bibliografiju». (Biografija se objavljuje neposredno prije ove radnje, u ovome svesku «Grobničkoga zborniku»). Ovu je bibliografiju u početku 90-ih godina započela sastavljati Snježana Marija Marčec rođ. Strčić (Rijeka, 1963.-2001.), prof., asistentica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, tajnica Odbora za dijalektologiju HAZU i Hrvatskoga filološkog društva, itd.; autorica je niza radova, a među njima je i koautorica dvaju rječnika moliških Hrvata u Italiji. Bila je pred obranom magisterija. Dodatno je polazila dodiplomski studij za bibliotekarstvo pa je samostalno ili u koautorstvu u 90-im godinama objavila i više bibliografija, npr. dr. Matka Laginje, prof. dr. Radmile Matejčić, dr. sc. Danila Klena, prof. dr. sc. Mirjane Strčić, Željka Grbca, Ive Jelenovića (u dva izdanja), prof. dr. Dinka Sučića i dr., a poslije njezine smrti tiskana je i bibliografija akademika Luje Margetića (u dva izdanja); u ostavštini joj se nalaze i bibliografije mons. dr. sc. Mile Bogovića, prof. dr. sc. fra Bonaventure Dude, dr. sc. Antuna Girona itd. Od najranijega djetinjstva izvrsno je poznavala dr. Bosiljku Janjatović, prijateljicu i najbližu suradnicu svojega oca. Sastavljala je popis njezinih objavljenih radova, koji je trebao biti objavljen 2004. godine u povodu 40. obljetnice prvoga objavljenog članka dr. Janjatović. No, preminula je. Dopunjavao sam tu bibliografiju uz pomoć same dr. Janjatović, no i ona je otišla. Sada ju, konačno, dajem u javnost. Neke popise i bibliografske opise objavljenih radova koje sam našao u


232

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

rukopisnoj ostavštini dr. sc. B. Janjatović i registraturi Hrvatskoga instituta za povijest autorica je sastavljala veoma skrupulozno; najbolji dokaz za to je što je neke objavljene radove spominjala samo kao «brošure», a nije ih navodila kao knjige, iako su to, zapravo, knjige, samo s manjim brojem tiskanih stranica. Isto tako stavljala je «na stranu» podatke i o znatnome dijelu ocjena i prikaza; međutim, pri kritičkome valoriziranju pojedinih njezinih stručnih pa i znanstvenih radova, mogao bih već sada reći da su neke njezine recenzije znatno sadržajnije i trajnije vrijednosti nego neki stručni članci pa i poneki među onima koji su zaista od znanstvene vrijednosti. Pri konačnoj realizaciji ovoga «Priloga za bibliografiju» služio sam se, dakle, materijalima pok. S. M. Marčec, te popisima iz privatne, rukopisne ostavštine i službenoga, personalnoga dosjea dr. B. Janjatović, zatim svojim bilješkama koje su nastale iz višedesetljetne međusobne suradnje, sjećanjima kao i podacima koji su objavljeni u bibliografijama te drugim radovima; znatan dio tih priloga navodim u zadnjoj rubrici ovoga članka, u Odjecima. Nažalost, za sada nemam podataka o svim naslovima, pa ni o svim znanstvenim i stručnim skupovima na kojima je dr. Janjatović podnijela priopćenja o rezultatima svojih znanstvenih i stručnih istraživanja. Nisam siguran ni u to jesam li zaista pronašao i nabrojio sve njezine, čak npr., i znanstvene radove No, zbog budućega bržeg i lakšeg pribavljanja podataka i dopunjavanja ove biobibliografije, donosim one podatke do kojih sam došao do sada. Uvjeren sam da će istraživači, s ovom bibliografijom u rukama, od sada lakše moći proučavati teme, gotovo redom veoma važne za bolje razumijevanje života Hrvata i drugih naroda u Hrvatskoj, napose u međuraću, ali i odnosa s drugim susjednim i udaljenijim državama i narodima; naravno, i za bolje razumijevanje i ocjenjivanje onih tema koje je niz godina proučavala i obrađivala dr. Janjatović, ali, pri tome, i za valoriziranje njezinih zasluga za prinos znatno boljemu poznavanju povijesti XIX. i XX. st. Hrvatske i hrvatskoga naroda uopće. Iz ovoga priloga za bibliografiju vidljivo je da je – barem što je do sada poznato – prvi članak (i to kritiku, odmah!) objavila 1964., a posljednji za života tiskan je 2006. god. sažetak znanstvenoga priopćenja. U međuvremenu, prva joj je knjiga objavljena 1966., a posljednja, također za života, god. 2003. Prvi članak poslije smrti pojavio se tiskan potkraj 2006. godine, i to u dva izdanja. Ukupno bi imala objavljena 405 objavljenih radova.

Kratice AV – Arhivski vjesnik, Zagreb B – Borba, Zagreb D – Dometi, Rijeka DI – Društvena istraživanja, Zagreb ČSP – Časopis za suvremenu povijest, Zagreb ČZH – Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, Rijeka EJ – Enciklopedija Jugoslavije, 1. izd., Zagreb EON – Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga, Zagreb


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

GI – Glas Istre, Pula GZ – Grobnički zbornik, Grobnik, Čavle, Rijeka HBL – Hrvatski biografski leksikon, Zagreb HL – Hrvatski leksikon, Zagreb HO – Hrvatska opća enciklopedija, Zagreb HZ – Historijski zbornik, Zagreb I – Istraživanja, Novi Sad IM – Istarski mozaik, Pula JIČ – Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd JZ – Jadranski zbornik, Rijeka, Pula K – Komunist, Beograd KA – Kamov, Rijeka KZ – Krčki zbornik, Krk NL – Novi list, Rijeka NP – Nastava povijesti, Zagreb NT – Naše teme, Zagreb O – Oko, Zagreb PM – Pazinski memorijal, Pazin PO – Pogledi, Split p.o. – posebni otisak, separat PP – Povijesni prilozi, Zagreb PR – Putovi revolucije, Zagreb PZ – Podravski zbornik, Koprivnica RA – Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb RI – Rijeka, Rijeka RN – Radničke novine, Zagreb SR – Sušačka revija, Rijeka SZ – Senjski zbornik, Senj V – Vjesnik, Zagreb VDR – Vjesnik Državnoga arhiva, Rijeka VHARP – Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu VPAR – Vjesnik Povijesnog arhiva, Rijeka VHAZU – Vjesnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb ZDPK – Zbornik Društva za povjesnicu, Klana ZG – Zaprešićki godišnjak, Zaprešić ZIMR – Zbornik «Ivan Matetić Ronjgov», Rijeka ZK – Zbornik Kastavštine, Kastav ZNHJ – Zbornik narodnih heroja Jugoslavije, Beograd

233


234

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

I. KNJIGE God. 1966. 1. Štrajk tekstilnih radnika u «Tivaru» 1936. godine. - Varaždin.1 2. Komunistički pokret i socijalistička revolucija u Hrvatskoj. - Zagreb, koaut. Branimir Banović, Juraj Barbarić, Vjekoslav Bratulić, Zlatko Čepo, Mira Dimitrijević, Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Leopold Kobsa, Stanislava Koprivica-Oštrić, Ljubica Petrović, Nikola Radačić, Vojo Rajčević, Zorica Stipetić, Zdenka Šimončić, Elza Tomac, Gordana Vlajčić. Autorica je priloga o sindikalnome pokretu, str. 121-131, 133-137, no, sudjelovala je u redigiranju i dopunjavanju znatnoga dijela sadržaja te u provjeri faktografije, pronalaženju i upisivanju pouzdanih podataka, itd. God. 1981. 3. Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941. godine. - Zagreb, 1. izd. God. 1983. 4. Politika Hrvatske seljačke stranke prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921.-1941. godine. - Zagreb. God. 1984. 5. Optužnica i presuda članovima i simpatizerima KPJ iz Hrvatskog primorja 1934. - Rijeka, Riassunto, koaut. Petar Strčić. 6. Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941. godine. - Zagreb, 2. izd. God. 1987. 7. Josip Cazi. Život za revoluciju. Istaknuti vojnik revolucije. - Zagreb, koaut. Nada Cazi, Dejan Rebić, Đorđe Đurić. Autoričino je od str. 11-58. God. 1988. 1. Povijest sindikalnog pokreta tekstilno-odjevnih radnika Hrvatske 19191941. - Zagreb. God. 1989. 2. Kožarsko-prerađivački radnici u sindikalnom pokretu Hrvatske 1919.1941. - Zagreb. God. 2002. 3. Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935. - Zagreb, Summary. God. 2003. 4. Stjepan Radić. Progoni – zatvori – suđenja – ubojstvo 1989.-1928. Zagreb, Summary. Z. Dizdar, n. dj., str. 725, 726, kao knjige navodi jedinice pod br. 4, 5, 8, 9, 10, 11, te kao brošuru jedinicu pod br. 3; ne spominje sadržaje jedinica pod br. 1, 2, 6 i 7. – V. Geiger, S. Matković, n. dj., navode kao knjige jed. pod br. 4, 5, 8, 9, 10 i 11, a kao priručnike jed. br. 3 i 6; ne spominju izdanja br. 1, 2 i 7. 1


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

235

II. ZNANSTVENE RASPRAVE I ČLANCI 1. Znanstvene rasprave i članci God. 1966. 1-12. Štrajk tekstilnih radnika u «Tivaru» 1936. godine. - PR, V, 6, str. 55-79, Rezjume, p. o. 2-13. Izbori za radničke komore u Hrvatskoj 1933. godine. - Isto, 7-8, str. 6070, Résume, p. o. God. 1968. 3-14. O nekim aspektima djelovanja KPJ u zagrebačkim sindikatima i preuzimanju vodeće uloge u URSSJ-u u razdoblju 1933-1941. godine. - U: Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata. Materijali sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 3. i 4. travnja 1968. u povodu 40. godišnjice VIII konferencije zagrebačke organizacije KP Jugoslavije, I, Zagreb, str. 255-285, p. o. God. 1969. 4-15. Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju 1933-1936 s obzirom na politiku KPJ, dio 1. - ČSP, I, 1-2, str. 7-54, Summary, p. o. 5-16. Stav grupe socijalista oko Ž. Topalovića prema nacionalnom pitanju (1929-1941). - JIČ, VIII, 9, Beograd, str. 159-163. 6-17. KPJ i sindikati u Hrvatskoj u razdoblju 1919-1941. godine. - NT, XIII, 7, str. 1154-1171. God. 1970. 7-18. Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju 1933-1936. s obzirom na politiku KPJ 1933-1936, dio 2. - ČSP, II, 1, str. 105-134. 8-19. Povijesna literatura o sindikalnom pokretu u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata. - Isto, str. 149-159, p. o. God. 1971. 9-20. Shvaćanje povijesti u Gavra Manojlovića. - JIČ, 1-2, Beograd, str. 178188. 10-21. List «Radnik» i španjolski rat. - U: Španija 1936-1939. Zbornik sećanja jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom ratu, V, Beograd, str. 417-427. 11-22. Neki problemi razvoja komunističkog pokreta u Kastavštini između dva svjetska rata. - PM, 2, str. 183-199, p. o. 12-23. Uoči revolucije. Radnički pokret i otok Krk do 1941. godine. - D, IV, 11-12, str. 47-51, p. o., koaut. P. Strčić. God. 1972. 13-24. Sindikalni pokret u Hrvatskoj u vrijeme održavanja Pete zemaljske konferencije KPJ. - U: Peta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije. Zbornik radova, str. 109-121, p. o.


236

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

14-25. Odjeci suđenja i presude Vladimiru Gortanu i drugovima u jugoslavenskoj javnosti. - PM, 3, str. 117-129, p. o. 15-26. O radničkom pokretu na otoku Krku do osnivanja ćelije KPJ 1933. godine. - KZ, 5, str. 109-122, Summary, koaut. P. Strčić, p. o. God. 1973. 16-27. Radnička politika Hrvatske seljačke stranke 1921-1941. - ČSP, V, 1, str. 65-81, p. o. 17-28. Sudski procesi komunistima. Riječko područje 1940. godine. - D, VI, 9-10, str. 32-39, koaut. P. Strčić. God. 1974. 18-29. Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata i radnici-seljaci. - ČSP, VI, 1, str. 27-37, p. o. 19-30. Sindikalni pokret u Sisku u razdoblju između dva svjetska rata. U: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941. Zbornik radova, Sisak, str. 75-88, p. o. 20-31. Politička opredijeljenost sindikalnog pokreta u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju. - NT, XVIII, 6, str. 1066-1083. 21-32. Sindikalni pokret u Hrvatskoj u razdoblju 1918-1941. i ekonomski položaj radničke klase. - Isto, 9, str. 1540-1558. 22-33. Gospodarska kriza u Hrvatskom primorju početkom 30-ih godina. - D, VII, 1-2, str. 94-101, koaut. P. Strčić. 23-34. Pitanje osnivanja KPH (krajem 1933. i početkom 1934. godine) i stajalište primorskih komunista. - Isto, 12, str. 5-14, koaut. P. Strčić. God. 1975. 24-35. Značajke ekonomske krize i položaja radnika u Hrvatskom primorju 1929-1934. godine. - JZ, 9, 1973-1975, str. 109-137, Riassunto, koaut. P. Strčić, p. o. God. 1976. 25-36. Sindikalni pokret u Hrvatskoj i političke akcije radničke klase. - NT, XX, 1, str. 157-170. 26-37. Sindikalni pokret u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uoči rata. - U: Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, Varaždin, str. 47-55. 27-38. Komunistički pokret u riječkom području od 1929. do 1941. godine. (Prilog za nacrt povijesti). - D, IX, 8-9-10, str. 131-148, p. o., koaut. P. Strčić. God. 1977. 28-39. Josip Broz Tito 1927. u Zagrebu i pitanje jedinstva sindikalnog pokreta. - NP, 3-4, str. 161-166. God. 1978. 29-40. Sindikalni pokret u društvenom životu Hrvatske između dva svjetska rata. - ČSP, X, 1, str. 15-24, p. o.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

237

30-41. Sindikalni pokret u borbi KPJ za jedinstvo radničke klase Hrvatske međuratnog razdoblja. - U: Osma konferencija zagrebačkih komunista i razvoj KPJSKJ kao moderne partije radničke klase, Zagreb, str. 313-326. 31-42. Sindikalni pokret u Požeškoj kotlini u međuratnom razdoblju. - U: Radnički pokret Požeške kotline 1918-1941, Slavonska Požega, str. 133-137. 32-43. Neka obilježja komunističkog pokreta u Kastavštini uoči ustanka i revolucije. - ZK, 1, str. 121-125. 33-44. Prilog za biografiju narodnog heroja Joakima Rakovca. - PM, 8, str. 97-103, p. o. 34-45. Vladimir Ćopić u Španjolskoj. - U: Život i djelo Vladimira Ćopića. Zbornik radova, Rijeka, str. 279-286. God. 1979. 35-46. Neki momenti iz djelatnosti sindikalnog pokreta na području Čazme u godinama pred drugi svjetski rat. - U: Čazma 1226-1976, Čazma, str. 215-223. 36-47. Istrani u španjolskom ratu 1936-1939. godine. - PM, 9, str. 153-167. 37-48. Sindikalni pokret, njegova organiziranost, klasna oštrina i akciona djelatnost u godinama uoči rata i revolucije. - U: Četiri decenija Saveza komunista Hrvatske. Zbornik priloga znanstvenog skupa u Zagrebu, 24-25. studenog 1977, Zagreb, str. 105-118, p. o. 38-49. Josip Broz Tito i sindikalni pokret u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju. - U: Tito, radnička klasa i sindikati, Beograd, str. 267-274. 39-50. Revolucionarni sindikati 1919-1941. – baza KPJ u radničkoj klasi. - PO, I, 1, str. 35-42, p. o. 40-51. Sindikati u klasnoj borbi. (Sindikalni pokret u Hrvatskoj 1918-1941. i oštrina klasnog sukoba). - D, IX, 7-9, str. 21-28. 41-52. Komunistički pokret u riječkom području od 1929. do 1941. godine. Prilog za nacrt povijesti. - Isto, 8-10, str. 131-148, koaut. P. Strčić. 42-53. Senjani i stanovnici šire okolice Senja u ratu u Španjolskoj godine 1936-1939. - SZ, 7, 1976-1979, str. 89-96. God. 1980. 43-54. Tito i sindikalno organiziranje radničke klase. - ČSP, XI, 2, str. 49-76, p. o. 44-55. Komunistički pokret u Hrvatskom primorju od 1929-1941. godine. U: Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar. Savez Komunista Jugoslavije 1919-1979. Rijeka, str. 119-134, koaut. P. Strčić. 45-56. Španjolski borci iz općine Labin. - U: Radnički pokret i NOB općine Labin, Rijeka, str. 109-136, koaut. P. Strčić. 46-57. Prerasnuvanje na ORSSJ-ovite sojuzi vo Makedonija od refomirstički vo komunistički sindikati. - U: Osnovanjeto i razvojot na Komunističkata partija na Makedonija. Materiali od naučniot sobir držan na 1., 2. i 3. novembri 1979. godine, Skoplje, str. 243-247.


238

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

God. 1981. 47-58. Sindikalni pokret radničke klase Trnja u međuratnom razdoblju. U: Zagrebačka općina Trnje u radničkom i komunističkom pokretu i socijalističkoj revoluciji, Zagreb, str. 109-128, koaut. Mira Kolar-Dimitrijević. God. 1982. 48-59. Sindikalni pokret u Sušaku u razdoblju između dva svjetska rata. - U: Radnički pokret u riječkom području 1918-1941. Materijali sa znanstvenog skupa održanog 18. i 19. lipnja 1982. u Rijeci, Rijeka, str. 113-135, Riassunto, Summary. 49-60. Sudski procesi komunistima i simpatizerima KPJ s područja današnje općine Rijeka između dva svjetska rata. - Isto, str. 137-156, Riassunto, Summary, koaut. P. Strčić. 50-61. Revolucionarni sindikalni pokret. - U: Crvena Trešnjevka, Zagreb, str. 124-137. 51-62. Sindikalna djelatnost Josipa Broza Tita u svjetlu jugoslavenske historijske literature. - ČSP, XIV, 2, str. 76-84. 52-63. Josip Broz Tito i sindikalni pokret u međuratnom razdoblju. - PM, 11, str. 41-52, Summary. 53-64. Borba za jedinstvo sindikalnog pokreta. - U: Titova misao i delo, Beograd, str. 106-117. God. 1983. 54-65. Sindikalni pokret u Varaždinu u razdoblju između dva svjetska rata. - U: Varaždinski zbornik 1181-1981, Varaždin, str. 553-562, p. o. enc. format. 55-66. Otok Krk i komunistički pokret od 1933. do 1941. godine. - KZ, 12, str. 99-108. 56-67. Isto. - U: Otok Krk. 50 godina SKJ, Posebno izdanje Povijesnog društva o. Krka, 5, i Izdavačkog centra Rijeka, Krk-Rijeka, isto. 57-68. Krčani u borbi španjolskog naroda za slobodu (1936-1939). - Isto, str. 109-117, koaut. Ivo Kovačić. 58-69. Isto. - U: Otok Krk. 50 godina SKJ, Posebno izdanje Povijesnog društva o. Krka, 5, i Izdavačkog centra Rijeka, Krk-Rijeka, isto. 59-70. Borba KPJ za jedinstvo sindikalnog pokreta u Jugoslaviji u godinama uoči revolucije. - I, 10, Novi Sad, str. 59-66. 60-71. Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu 1919-1934. - ČSP, XV, 2, str. 1-33, Summary. 61-72. Izvori i literatura o revolucionarnom radničkom pokretu u Zagrebu u razdoblju između dva svjetska rata. - Isto, 3, str. 13-29, Summary. 62-73. Filip Filipović i koncepcija sindikata. - U: Filip Filipović. Revolucionarna misao i delo, Beograd, str. 251-259. God. 1986. 63-74. Sindikalni pokret u Dugoj Resi između dva svjetska rata. - U: Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti NOB-e i socijalističke revolucije, Karlovac, str. 242283.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

239

64-75. Stanje u «Tivaru» uoči velikog štrajka 1936. Kako je započeo i završio štrajk 1936. - U: Crvene zastave – 1936. 50 god. štrajka «Tivarovih» radnika, Zagreb, str. 25-44. God. 1987. 65-76. Sindikalni pokret u Sisku u razdoblju između dva svjetska rata. - U: Tito, partija, omladina, Sisak, str. 51-59. God. 1988. 66-77. Sudski proces komunistima i njihovim simpatizerima iz Gline i okolice 1936. godine. - U: Zbornik radova. Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Zagreb, str. 159165. 67-78. Četvrti kongres URSSJ i pitanje jedinstva radničke klase. - ČSP, XXX, 1-2, str. 25-55, p. o. 68-79. O djelatnosti Nikole Stihovića u komunističkom pokretu Jugoslavije dvadesetih i tridesetih godina. - PM, 16, str. 83-88, Summary. 69-80. (Prilog o sindikalnom pokretu). - U: Povijest Rijeke, Rijeka, 1. izd. God. 1989. 70-81. (Prilog o sindikalnom pokretu). - U: Povijest Rijeke, Rijeka, 2. izd. God. 1991. 71-82. Biografija Divka Budaka. - JZ, 14, 1990-1991, str. 125-133. God. 1992. 72-83. Izvještaj bana Matka Laginje o pobuni seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u rujnu 1920. godine. - ČSP, XXIV, 1, str. 257-293, Summary, p. o. 73-84. Progoni triju političkih grupacija u Hrvatskoj (1918-1921). - HZ, XLV, 1, str. 89-104, Zusammenfassung, p. o. God. 1993. 74-85. O progonima hrvatskih političara u Zagrebu za vrijeme karađorđevićevske šestojanuarske diktature. - RA, 26, str. 161-176, Summary, p. o. 75-86. Represija spram hrvatskih seljaka 1918-1921. - ČSP, XXV, 1, str. 2543, Summary, p. o. 76-87. O ubojstvu dr. Milana Šufflaya. - HZ, XLVI, 1, str. 89-107, Summary, koaut. P. Strčić, p. o. God. 1994. 77-88. Hrvatska 1928-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava. - PP, 13, str. 219-244, Zusammenfassung, Summary. 78-89. Stjepan Radić i kraljevski panduri: odjeci Borongajske skupštine 1923. - ČSP, XXVI, 2, str. 277-297, Summary, p. o. 79-90. Represija spram Hrvatske republikanske seljačke stranke u Crikvenici 1923. godine. - VPAR, 35-36, 1993-1994, str. 237-253, Summary, Riassunto, p. o.


240

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

80-91. Rijeka u razdoblju 1918-1941. godine. - RI, I, 1, str. 73-82, Riassunto, Summary. God. 1995. 81-92. Karađorđevićevska centralizacija i položaj Hrvatske u Kraljevstvu (Kraljevini) SHS. - ČSP, XXVII, 1, str. 55-76, p. o. 82-93. Kastavci i vojna obveza u razdoblju između dva svjetska rata. - VPAR, 37, str. 273-294, Sommario, Summary, p. o. 83-94. Zagrebačko razdoblje u životu i djelu Vjekoslava Spinčića. - PM, XIX, 23-24, str. 183-188, Summary. 84-95. Prilog razjašnjavanju ubojstva dr. Milana Šufflaya. - VHAZU, IV, 67, str. 36-48, koaut. Petar Strčić. God. 1996. 85-96. Hrvatski seljaci i pitanje vojne obveze 1918.-1925. - HZ, 48, Zagreb, 1995(!), str. 141-153, p. o. 86-97. Izborni teror u Hrvatskoj 1923.-1927. godine. - ČSP, XXVII, 1-2, str. 45-71, Summary. 87-98. Sudski procesi Stjepanu Radiću u Osijeku 1912. godine. - HZ, 49, str. 201-207, Zusammenfassung. 88-99. Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja 1888.-1912. godine. - PP, 15, str. 93-135, p. o. 89-100. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. - RA, 29, str. 217-236, Summary, p. o. 90-101. Dr. Vlatko Maček: progoni i suđenja 1919.-1928. - U: Spomenica Ljube Bobana 1933.-1994., Zagreb, 269-284, p. o. God. 1997. 91-102. Državne uze, post i samica: suđenje Stjepanu Radiću 1920. godine. - ČSP, XXVIII, 1, str. 97-127, Summary, p. o. 92-103. Sudski proces zagrebačkim studentima u studenome 1895. - HZ, 50, str. 91-108, Zusammenafasung, p. o 93-104. Prilog za biografiju odvjetnika dr. Franje Papratovića (1871.-1929.). - Zbornik Muzeja Đakovštine, 4, Đakovo, str. 165-176. 94-105. «Uvreda veličanstva»: teži zločin u karađorđevićevskoj kraljevini. - RA, 30, str. 245-256. 95-106. Skupštinski izbori i izborni teror na području Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara 1920.-1927. godine. - VDR, 39, str. 427-471, Summary, Riassunto, p. o. 96-107. Laginja u zagrebačkom tisku 1918-1930. godine. - U: Hrvatski istarski preporoditelji Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić, Matko Mandić. Zbornik «Ivan Matetić Ronjgov», 5, Rijeka, 1996-1997, str. 153-163, Riassunto. 97-108. Zagrebačko razdoblje u životu i djelu Vjekoslava Spinčića. - U: Isto, str. 279280, Riassunto. 98-109. Zagrebački tisak o preseljenju hrvatske gimnazije u Rijeci 1896.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

241

godine. - U: Zbornik radova sa znanstvenog skupa «In honorem Izidor Kršnjavi et Hinko Bačić». Tragom stoljetne arhivske građe. Uz 100. obljetnicu djelovanja hrvatske gimnazije u zgradi u Sušaku: 1896.-1996., Rijeka, str 53-58. God. 1998. 99-110. Grobnička buna 1848. godine. - HZ, 51, str. 129-138, Summary, p. o. 100-111. Djelovanje političkih stranaka na Grobnišćini u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. - GZ, 5, str. 369-378. Zusammenfassung. God. 1999. 101-112. Svakodnevica političke elite u Zagrebu u razdoblju između dva rata. - Zbornik Mirjane Gross. U povodu 75. rođendana, Zagreb, str. 359-369. 102-113. Josip pl. Bunjevac u Rijeci (31. kolovoza 1948.) te ponovno uključivanje Rijeke u Bansku Hrvatsku. - RI, IV, 1-2, 1998-1999, str. 39-52, Summary, Riassunto. 103-114. Dr. Matko Laginja i seljačka buna 1920. godine. - ZK, 7, str. 121131, Riassunto. God. 2000. 104-115. Dva pisma Josipa Bunjevca banu Jelačiću o Rijeci (31. kolovoza 1848.). - RI, V, 1-2, str. 175-187, Summary, Riassunto. 105-116. Radićevi sukobi s režimima Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije. - RA, 32-33, 1999-2000, str. 241-249. 106-117. Položaj Hrvatske i Hrvata u karađorđevićevskoj Jugoslaviji u svijetlu tadašnjeg tiska. - ČSP, XXXII, 3, str. 497-505, Summary, p. o. 107-118. Karađorđevićevske represije protiv dr. Vladka Mačeka. - HZ, 53, str. 125-146, Summary. God. 2001. 108-119. Josip pl. Bunjevac i pitanje Rijeke 1848. godine. - U: Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova, Zagreb, str. 301-314, p. o. 109-120. Istarska problematika u zagrebačkom listu «Istra». - U: Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.), Zagreb, str. 723-756, p. o. 110-121. Dr. Matko Laginja i Stjepan Radić 1920. godine. - ZDPK, 6, str. 8594, Summary. 111-122. Ban Matko Laginja i socijalna politika. - Isto, str. 95-101, Summary. God. 2002. 112-123. Dr. Ivo Pilar pred Sudbenim stolom u Zagrebu 1921. godine. - U: Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra. Ive Pilara, Zagreb, 2, str. 121-139. 113-124. O sustavu političkog terora u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova. - Zbornik uz 70. obljetnicu života Dragutina Pavličevića. Pro historia Croatica,


242

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

1, Zagreb, str. 350-357. God. 2003. 114-125. Tri optužnice i pitanje državnog uređenja Kraljevstva SHS. - U: Hereditas rerum croaticarum ad honorem Mirko Valentić. Spomenica u čast 70-godišnjice dr. Mirka Valentića, Zagreb, str. 268-275. 115-126. Dva suđenja Stjepanu Radiću 1893. godine. - Zbornik Mire KolarDimitrijević. Zbornik radova povodom 70. rođendana. Zagreb, str. 271-284. God. 2004. 116-127. Hrvatska historiografija između dva svjetska rata. - RI, IX, 2, str. 41-50, Summary, Riassunto. 117-128. Josip Bunjevac i Grobnišćina 1848. - GZ, 6, str. 77-86. God. 2005. 118-129. Isticanje hrvatskih zastava 1932. godine: zabranjeno i kažnjivo djelo. - Zbornik u čast Hrvoja Matkovića. U povodu 80. godine života, Zagreb, str. 121-142. 119-130. Tri svećenika u grobničkoj seljačkoj buni 1848. godine. - U: Devet stoljeća grobničke župe, GZ, Posebna izdanja, 5, Grobnik, str. 103-115. 120-131. Dvojica grobničkih svećenika i organi represije 1931/1932. godine. - Isto, str. 139-151. 121-132. Prilog za biografiju dr. Marijana Cukara poglavara kotara VoloskoOpatija i Sušak. - RI, X, 2, str. 259-268. God. 2006. 122-133. Arhivski izvori o Kastavštini u razdoblju između dva svjetska rata. - ZK, 14, str. 13-34, Riassunto, Zusammenfassung. 123-134. Odlazak talijanske vojske iz Sušaka 1923. godine. - Sv. Vid. Zbornik, 11, Rijeka, str. 137-150. 2. Građa (znanstveni članci) God. 1970. 1-135. Dva spisa državnog tužioca u Sušaku 1934. godine o članovima i simpatizerima KPJ. - U: Radnički pokret Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre 1919-1941, Rijeka, str. 637-691, koaut. P. Strčić, p. o. 2-136. Izvještaj krčkog kotarskog načelnika Iva Vitezića od 15. I. 1935. godine. - KZ, 1, str. 397-434, Riassunto, koaut. P. Strčić, p. o. 3-137. Tri sudska procesa članovima i pomagačima KPH u Sušaku 1940. godine. - VHARP, 15, Rijeka, str. 209-275, Riassunto, koaut. P. Strčić, p. o. God. 1971. 4-138. Nekoliko spisa organa vlasti o komunistima na otoku Krku za


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

243

šestojanuarske dikature. - VHARP, 16, str. 91-126, Riassunto, koaut. P. Strčić, p. o. God. 1973. 5-139. Žandarmerijski istražni spisi iz 1934. godine o članovima i simpatizerima KPJ u Hrvatskom primorju. - VHARP, 18, str. 161-202, Riassunto, koaut. P. Strčić, p. o. God. 1985. 6-140. Zapisnik Mjesne konferencije KPJ u Zagrebu, 6. listopada 1935. godine. - ČSP, XVII, 3, str. 137-165, p. o. 7-141. Autobiografija Dragutina Marušića. - AV, XXVIII, 28, Zagreb, str. 5562, Summary. God. 1987. 8-142. Politički eseji Stjepana Livadića (Stjepana Cvijića). - ČSP, XVIII, 1, str. 105-183, koaut. Zorica Stipetić, p. o. God. 1992. 9-143. Dosje I 542/1921. (Događaji u Đelekovcu). - PZ, 18, str. 119-134. God. 2002. 10-144. Ivo Pilar: Tri dokumenta u vezi sa suđenjem g. 1921. - U: Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra Ive Pilara, 2, Zagreb, str. 203-209. III. STRUČNO-ZNANSTVENI PRILOZI God. 1975. 1-145. Badel, Slavka Marijan. - U: Narodni heroji Jugoslavije, 1, Beograd, str. 39. 2-146. Bobić, Florijan. - Isto, str. 80-81. 3-147. Cvetković Đure Marijan. - Isto, str. 133-135. 4-148. Došen Stevo. - Isto, str. 181. 5-149. Jakšić Đure Pavle. - Isto, str. 290. 6-150. Knebl Matije Franjo. - Isto, str. 368-369. 7-151. Komljenović Pere Stojan-Čoka. - Isto, str. 376. 8-152. Lisak Janko-Puška. - Isto, str. 440-441. 9-153. Mrkoci Marka Marko. - Isto, str. 561. 10-154. Mrkoci Franje Stanko. - Isto, str. 562. 11-155. Ogulinac Franjo-Seljo. - Isto, 2, str. 30-31. 12-156. Vidaković Ivan-Pavel. - Isto, str. 292. God. 1980. 13/296. (140 jedinica). - U: Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979, t. I, 1919-1941., Beograd. Jedince su iz povijesti sindikalnog pokreta u Hrvatskoj od


244

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

1917-1941 i KPH od 1919-1941. 14-297. Sindikalni pokret 1918-1941. - Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, str. 582-584. God. 1982. 15-298. Budak, Divko. - EJ, 2, str. 528.

IV. STRUČNI ČLANCI 1. Članci God. 1964. 1-299. Nekoliko primjedaba na IV glavu «Pregleda SKJ». - PR, II, 3-4, str. 212-215. God. 1969. 2-300. Hreljinski svibanj. Komunistički pokret u Hrvatskom primorju i ogulinski proces. - D, II, 11, str. 76-79, koaut. P. Strčić. God. 1970. 3-301. Svibanjske crvene zastave. Ogulinski proces. (Iz istorije komunističkog pokreta na Hrvatskom primorju). - K, 1. dio, XXVIII, 27. 8, str. 17, 2. dio, 3. 9, str. 17., koaut. P. Strčić. God. 1973. 4-302. Suđenje Gortanu i drugovima. Odjeci suđenja i presude u jugoslavenskim zemljama. - D, VI, 5-6, str. 15-25, koaut. P. Strčić. 5-303. O općim pitanjima sinteze i njenom sadržaju – teze. - ČSP, V, 3, str. 114124, koaut. Ivan Jelić, Stanislava Koprivica-Oštrić, Vlado Oštrić. Teze za pristup radu na izradi trotomne Povijesti radničkog pokreta, Komunističke partije i socijalističke revolucije u Hrvatskoj. God. 1977. 6-304. Anka Butorac. Život i djelo utkani u revoluciju. Uz 35-godišnjicu smrti narodnog heroja Anke Butorac, člana KPH. - K, XXXV, 1035, 17. 1, str. 23, 1036, 24. 1, str. 19, 1037, 31. 1, str. 23. 7-305. U povodu 50-godišnjice rada Josipa Broza Tita u zagrebačkim sindikatima. - RN, V, 17, 18, 1. 5, str. 11-14. 8-306. Josip Cazi, publicist, pisac povijesti sindikalnog pokreta i njegov istaknuti sudionik. - Isto, 49, 5. 12, str. 8. God. 1978. 9-307. Kuća radničke borbe. U povodu 40-godišnjice izgradnje Doma


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

245

Radničke komore u Zagrebu. - RN, VI, 1, 2, 1. 1, str. 13, 3, 9. 1, str. 13, 4, 16. 1, str. 18. God. 1979. 10-308. Značenje osnivačkog kongresa KP Slovenije i KP Hrvatske. - B, LVIII, 101, 13. 4, str. 14. 11-309. Uz 60-godišnjicu SKJ/KPJ. - K, XXXVII, 1156, 27. 4, str. 22, 1157, 4. 5, str. 23 (i dalje na str. 23), 1162, 8. 6. (koaut. Z. Stipetić), 1164, 22. 6, 1166, 6. 7., 1667, 13. 7. i 1168, 20. 7. (koaut. Z. Stipetić), 1169, 27. 7, str. 15, 1170, 3. 8., str. 15. 12-310. Tito a szakservezetben. - Dolgozok, CCCII, 22, 23, 24, 25, 24. 5-14. 6, str 9. God. 1980. 13-311. Josip Cazi (1907-1977). - U: Josip Cazi, Razvoj sindikata u sklopu Ujedinjenoga radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije, Zagreb, str. 721-725. 14-312. Uz 60-godišnjicu Vukovarskog kongresa. - K, XXXVIII, 1217, 4. 7., 1218, 11. 7, 1220, 25. 7., 1229, 26. 9., 1230, 3. 10, str. 23. God. 1982. 15-313. Sindikalni pokret. - U: Osvrt na rezultate rada OOUR-a za znanstvena istraživanja, ČSP, XIV, 1, str. 74-76. God. 1983. 16-314. Uvodne napomene redakcije. - U: Dokumenti Centralnog radničkog sindikalnog veća Jugoslavije 1919-1921, Beograd, str. V-XIV. 17-315. O nekim značajkama historijske literature na teme iz povijesti radničkog i komunističkog pokreta u nas. - D, XVI, 9, str. 7-11. 18-316. Za adekvatno mjesto Istre i naroda Istre u povijesti Saveza komunista Jugoslavije. - PM, 12, str. 369-370. God. 1984. 19-317. Historijska nauka u svjetlu vlastitih problema. - U: Historija i suvremenost. Idejne kontroverze, Zagreb-Ljubljana, str.101-102. 20-318. Šest decenija komunističkih sindikata u Hrvatskoj. - PM, 13, str. 2937. Riassunto. God. 1987. 21-319. Znanstvena kritika u historiografiji. - U: Metodologija suvremene istorije, Beograd, str. 228-231. 22-320. Dr Zlatko Čepo (9. travnja 1934-2. travnja 1988. godine). - ČSP, 3, str. 171-172, koaut. Vlado Oštrić. God. 1988. 23-321. O Nikoli Stihoviću i Joakimu Rakovcu. - PM, 17, str. 200-201. 24-322. Jednostrana slika o Istranima u Jugoslaviji (1918-1941). - PM, 19, str. 299-300.


246

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

25-323. Ne ponavljati teme. - Isto, str. 306. God. 1993. 26-324. Ivan Pernar, policijski progoni i suđenja 1929.-1934. - ZG, 3, str. 7880. 27-325. Dr. Petar Strčić. Povijesnik i arhivista – Krimejčan iz Sušaka. - SR, I, 4, str. 63-64, enc. format. God. 1997. 28-326. Dr. Vinko Antić. - U: Ljetopis srednje škole «Hrvatski kralj Zvonimir» u Krku. 75 godina srednje škole u Krku, 1, Krk, str. 163-168. God. 1999. 29-327. U povodu 30. obljetnice izlaženja Časopisa za suvremenu povijest (1969.-1999.). - ČSP, XXXI, 3, str. 445-459, Summary, p. o. God. 2000. 30-328. Predgovor. - U: Božidar Stanić, 130 godina Sindikata grafičara Hrvatske (1870.-2000.), Zagreb, str. 5-11. God. 2004. 31-329. Hrvatska historiografija između dva svjetska rata. - U: Hrvatska i Europa. Integracije u povijesti, II. kongres hrvatskih povjesničara. Knjiga sažetaka, str. 99-100. God. 2006. 32-330. Prilog za biografiju dr. Vinka Ružića. - U: Rijeka je život grada. Četrnaesti međunarodni znanstveni skup posvećen Rijeci. Sažeci priopćenja, 13, Rijeka, str. 7. 33-331. O suradnji s akademikom Petrom Strčićem. - ČZH, I, 1, str. 87-95, Summary, Sommario, Zusammenfassung. 34-332. Isto. - RI, XI, 22, str. 87-95, Summary, Riassunto, Zusammenfassung.

2. Ocjene i prikazi God. 1966. 1-333. Radnički pokret i NOB u «Senjskom zborniku» - god. I – 1965. - JZ, 6, str. 473-474. God. 1968. 2-334. Rade Guberina: Izdavačka djelatnost agitpropa Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje (januar-jul 1943). - IM, VI, 4, str. 257-259.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

247

God. 1970. 3-335. Deseti svezak «Arhivskog vjesnika», Zagreb 1967. god. - KZ, 1, str. 580-581. 4-336. 50 godina revolucionarnog sindikalnog pokreta u Jugoslaviji. - Isto, str. 581-582. 5-337. Prikaz rada kongresa u sekcijama: III A sekcija: Jugoslavija od 1918. do 1941. godine. - NP, 2, 1969-1970, str. 30-32. God. 1971. 6-338. Novija povijest u «Arhivskom vjesniku». - ČSP, III, 1, str. 273-276. 7-339. Novija povijest u «Jadranskom zborniku». - Isto, 2-3, str. 308-313. 8-340. Pazinski memorijal. - Isto, str. 320-322. 9-341. Zbornik građe za povijest radničkog pokreta i KPJ 1919-1920. Dvor, Glina, Ivanić-grad, Kostajnica, Kutina, Novska, Petrinja, Sisak. - Isto, str. 326-327. 10-342. Jadranski zbornik VII 1966-1969. - KZ, 2, str. 417-418. 11-343. Todor Stojkov, Opozicija u vreme šestojanuarske diktature 19291935, Beograd 1969. - Isto, str. 422. 12-344. Živko Avramovski, Balkanske zemlje i velike sile 1935-1937, Beograd 1968. - Isto, str. 423. 13-345. Arhivski vjesnik XI-XII, 1968-1969. - Isto, 3, str. 287. 14-346. Branislav Gligorijević, Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. - Isto, str. 289. 15-347. Vrijedan prilog. Mihael Sobolevski-Slavko Magdić, Ogulin u radničkom pokretu i NOB, Karlovac, 1971. - KA, II, 15, prosinac, str. 16. God. 1972. 16-348. Knjiga o SBOTIČ-u. - ČSP, IV, 1, str. 222-224. 17-349. Ahmed Hadžirović, Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini 19351941, izd. Svjetlost, Sarajevo 1972, 203 str. - Isto, 2, str. 109-112. 18-350. Španija 1936-1939. - Isto, 3, str. 208-224. 19-351. Španija 1936-1939. Zbornik sećanja jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom ratu. - KZ, 5, str. 406-408. God. 1973. 20-352. Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature. - ČSP, V, 1, str. 175-177. 21-353. Mira Kolar-Dimitrijević, Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931. Isto, 3, str. 189-191. 22-354. Šesti kongres historičara Jugoslavije. - Isto, 3, str. 209-215, koaut. Igor Graovac. God. 1975. 23-355. Krčani u Zborniku sjećanja «Španija 1936-1939». - KZ, 6, str. 339341. 24-356. Historijski zbornik Povijesnog društva Hrvatske XXV-XXVI, 1972-


248

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

1973. - Isto, str. 373-374. 25-357. Arhivski vjesnik XIII-XVI, 1970-1973. - Isto, str. 374-375. 26-358. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije (1921-1929). Izd. Institut za savremenu istoriju, Beograd 1974, str. 733. - ČSP, VII, 2, str. 193-195. 27-359. Antun Giron – Petar Strčić, NOB i socijalistička revolucija. Čitanka iz zavičajne povijesti Rijeke i riječkog područja. Školska knjiga, Zagreb 1971. - NT, XIX, 12, str. 1939-1941. 28-360. Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar u zborniku «Kultura i umjetnost u NOB-i i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj». - D, VIII, 11-12, str. 131133. God. 1976. 29-361. Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941. (Iz povijesti hrvatskog pitanja) Zagreb 1974. - KZ, 7, str. 475-476. 30-362. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije (1921-1929), Beograd 1974, str. 733. - Isto, str. 478-479. 31-363. Prvi udžbenik iz NOB-a jednog područja. «NOB i socijalistička revolucija. Čitanka iz zavičajne povijesti Rijeke i riječkog područja». - O, III, 103, 16. 2.-11. 3., str. 7. God. 1977. 32-364. Tito-Istra-Hrvatsko primorje-Gorski kotar, Rijeka 19776, 275 str. - ČSP, IX, 3, str. 125-127. 33-365. Ivan Krndelj, Građa za monografiju. - Isto, str. 131-134. 34-366. Josip Cazi, S puta reformizma na put klasne borbe. Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije i rad komunista u njemu 1929-1934. - Isto, str. 134-137. 35-367. Tito. Istra-Hrvatsko primorje-Gorski kotar, Rijeka 1977. - O, 148, 17. 11-1. 12, str. 16. God. 1978. 36-368. Sedmi kongres historičara Jugoslavije. - ČSP, X, 1, str. 169-179, koaut. Marijan Maticka, Petar Strčić. 37-369. Revolucionarni radnički pokret u Zrenjaninu 1918-1941. Novi Sad 1976, 2971 str. - Isto, str. 192-193. 38-370. Blagoje Parović, Izabrani spisi. Beograd 1976, 323 str. - Isto, str. 193-194. 39-371. Josip Žgaljić, Radničkim stazama Riječke rafinerije. Zagreb 1977, 137 str. - Isto, str. 197-198. 40-372. M. Kolar-Dimitrijević-Z. Čepo. INA-Rafinerija nafte Sisak 19271977, Sisak 1977, 281 str. - Isto, str. 200-202. 41-373. Ahmed Hadžirović, Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini 19181941, Beograd 1978, 500 str. - Isto, 2, str. 120-122. 42-374. Sindikalni pokret drvodjelskih radnika u Vojvodini 1935-1941, Novi Sad 1978, 595 str. - Isto, str. 122-123.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

249

43-375. Petar Strčić, Vanjskopolitička borba Josipa Broza Tita za Istru od 1941. do 1945. godine. Rijeka 1978, 116 str. - Isto, 3, str. 107-108. 44-376. Josip Cazi, Na političkoj liniji Komunističke partije Jugoslavije. Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije i rad komunista u njemu 1935-1940, (knjiga druga), Zagreb 1978, 438 str. - Isto, 3, str. 122-125. 45-377. Pál Pap, Ottmár Mayer, Károly Cseh, Izabrani spisi (Válogatottt irások). Novi Sad, 1978, 747 str. - Isto, str. 149-151. 46-378. Josip Broz Tito i Hrvatsko primorje, Istra i Gorski kotar. Izdanje Centra za historiju radničkog pokreta i NOR, Rijeka 1977. - D, XI, 9-10-11, str. 159162. God. 1979. 47-379. Povijest Saveza komunista Jugoslavije – novi idejno-politički i znanstveno-istraživački pothvat. - D, XII, 7-8-9, str. 171-172. God. 1981. 48-380. Jovanka Kecman. Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918-1941. - ČSP, XIII, 1, str. 173-176. 49-381. Zbornik radova – Karlovac 1579-1979. - Isto, str. 187-189. 50-382. Miroslav Stiplovšek, Razmah strokovnega-sindikalnega gibanja na Slovenskem 1918-1922. - Isto, str. 189-190. 51-383. Milica Milenković, Sindikalni pokret u Srbiji 1921-1929. - Isto, 2, str. 168-171. God. 1982. 52-384. Sindikalni pokret. Istraživanje povijesti komunističkog pokreta 1918-1941. - ČSP, XIV, 1, str. 74-76. 53-385. L. Giuricin - M. Sobolevski. Il partito comunista di Fiume 1921-1924. Komunistička parija Rijeke. Documenti-Građa. - Isto, 2, str. 202-204. 54-386. Vinodolski zakonik. - Isto, str. 218-220. 55-387. Radnički pokret Labinštine 1921-1941. sa širim osvrtom na Istru. - Isto, 3, str, 185-187. 56-388. Grobinština u radničkom pokretu i revoluciji. - Isto, str. 187-189. God. 1983. 57-389. Peta zemaljska konferencija KPJ (19-23. oktobra 1940). - ČSP, XV, 2, str. 195-197. 58-390. Drugi (Vukovarski) kongres KPJ (20-24. jun 1920.). Plenarne sednice CPV KPJ. - Isto, str. 197-200. God. 1984. 59-391. Milovan Bosnić, Izvori za istoriju Komunističke partije Jugoslavije 1919-1941. - ČSP, XVI, 3, str. 96-100.


250

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

God. 1985. 60-392. Nadežda Jovanović. Sindikalni pokret u Srbiji 1935-1941. - ČSP, XVII, 1, str. 189-193. 61-393. Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945. - Isto, 2, str. 163-166. 62-394. Klasna borba, 1926-1937. - Isto, str. 166-168. 63-395. Veljko Vlahović. Sećanja-Hronologija-Bibliografija, Beograd 1985, 374 str+39 str. fotografija. - Isto, 3, 185-187. God. 1986. 64-396. Treći kongres KPJ (17-22. maj 1926), Plenarne sednice CK KPJ (majseptembar 1926). - ČSP, XVIII, 3, str. 125-127. God. 1989. 65-397. Dokumenti centralnih organa SKOJ-a (1919-1925), Beograd, 1989, 719 str. - ČSP, XXI, 1-3, str. 251-254. God. 1997. 66-398. «Vitezovićeva «Oživjela Hrvatska». - RI, III, 2, 1996-1997, str. 422. 67-399. Baltazar Adam Krčelić: Povijest Stolne crkve zagrebačke. - Isto. 68-400. Pretisak izdanja o hrvatskim đacima pred sudom u Zagrebu 1895. - Isto, str. 422-423. 69-401. Kronološki pregled hrvatske povijesti (1994.,1996.). - Isto, str. 423. God. 2001. 70-402. Historijski zbornik o 1848./49. godini. Zagreb, 1988. - Isto, VI, 2, str. 243. 71-403. Josip Neudstädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj godine 1848, 2. sv., knj. 1-.4., Zagreb, 1998. - RI, VI, 1, str. 122. 72-404. Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova, Zagreb, 2001. - Isto. God. 2004. 73-405. Arhivski vjesnik (Bulletin d’Archives), god. 46./2003, str. 424, Zagreb, 2003. - RI, IX, 2, str. 183-184. V. ZNANSTVENI I STRUČNI SKUPOVI 1. U povodu objavljivanja «Pregleda SKJ», Zagreb, prosinac, 1963. 2. O nekim aspektima djelovanja KPJ u zagrebačkim sindikatima i preuzimanju vodeće uloge u URSSJ-u u razdoblju 1933-1941. godine. - Znanstveni skup Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata. U povodu 40. godišnjice VIII konferencije zagrebačke organizacije KP Jugoslavije, Zagreb, 3. i 4. travnja 1968. 3. V. kongres historičara Jugoslavije, Ohrid, rujan, 1969.


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

251

4. II. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskoga sabora, Pazin, rujan, 1970. 5. Sindikalni pokret u Hrvatskoj u vrijeme održavanja Pete zemaljske konferencije KPJ, 30. obljetnica V. Zemaljska konferencije KPJ, Zagreb, listopad, 1970. 6. III. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskog sabora, Pazin, rujan, 1971. 7. «Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941, Sisak, lipanj, 1971. 8. VI. kongres historičara Jugoslavije, Budva, rujan, 1973. 9. Rasprava o problemima izrade sinteze povijesti radničkog pokreta u Hrvatskoj. Okrugli stol, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 2122. 12. 1973. 10. Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske i dr., Varaždin, 15.-17. 5. 1975. 11. U povodu 750-godišnjice Čazme, Čazma, 1976. 12. Senj u radničkom pokretu i revoluciji, Senj, 1976. 13. Revolucionarni radnički pokret u Požeškoj kotlini, Slavonska Požega, travanj, 1977. 14.VII. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskog sabora, Pazin, rujan, 1977. 15. VII. kongres historičara Jugoslavije, Novi Sad, listopad, 1977. 16. Znanstveni skup u povodu 40-godišnjice osnivanja KPJ/SKH, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, listopad, 1977. 17. 50. obljetnica VIII. Mjesne konferencije zagrebačkih komunista, Zagreb, 1978. 18. IX. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskoga sabora, Pazin, rujan, 1978. 19. X., isto, 1979. 20. XII., isto, 1981. 21. Prelazak URSSJ-evih saveza u Makedoniji od reformističkih u komunističke sindikate, Znanstveni sobir Osnovanjeto i razvojot na Komunističkata partija na Makedonija, Skoplje, 1., 2. i 3. 11. 1979. 22. Sindikalni pokret u Varaždinu između dva rata, 800. godišnjica Varaždina, Varaždin, 1.-3. 10, 1983. 23. Radnički pokret na riječkom području 1918-1941, Rijeka, lipanj, 1982. 24. VIII. kongres historičara Jugoslavije, Aranđelovac, 1982. 25. Idejne kontroverze, Zagreb, 1983. 26. Metodologija suvremene istorije, Beograd, 1985. 27. XIX. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskog sabora, Pazin, rujan, 1987. 28. IX. kongres historičara Jugoslavije, Priština, 1987. 29. 50-godina KPH/SK, Zagreb, 1988. 30. 120. godišnjica smrti Eugena Kvaternika, Društvo za hrvatsku povjesnicu (Savez povijesnih društava Hrvatske), Zagreb, 1991. 31. Hrvatska Rijeka, Povijesno društvo Rijeke, Rijeka, 1991. 32. Život i djelo prof. dr. sc. Josipa Matasovića, Društvo za hrvatsku povjesnicu (Savez povijesnih društava Hrvatska), Zagreb, 1991. 33. Dr. Matko Laginja, hrvatski narodni preporoditelj i ban (1852-1930). U


252

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

povodu 140. obljetnice rođenja, Zagreb, Kastav, Klana, Ronjgi, 1992. 34. Život i djelo braće Radić, HAZU, Zagreb-Sisak, 1993. 35. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskoga sabora, Pazin, rujan, 1994. 36. Dani Matka Laginje, Društvo za povjesnicu Klana i Katedra Čakavskoga sabora Klana, Klana, 1994. 37. Pogovor o Vjekoslavu Spinčiću. U povodu 60. godišnjice smrti, Povijesno društvo Rijeke i dr., Rijeka, 1994. 38. Pazinski memorijal, Katedra Čakavskoga sabora, Pazin, rujan, 1995. 39. In honorem Izidor Kršnjavi et Hinko Bačić. Tragom stoljetne arhivske građe. Uz 100. obljetnicu hrvatske gimnazije u zgradi u Sušaku, Rijeka, svibanj, 1996. 40. Život i djelo dr. Vladka Mačeka, HAZU, Zagreb, 1997. 41. Međunarodni znanstveni skup «Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.)», Društvo «Egzodus istarskih Hrvata» i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 22.-23. listopad, 1997. 42. Djelovanje političkih stranaka na Grobnišćini u razdoblju izmešu dvaju svjetskih ratova. - I. znanstveni skup Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi, Katedra Čakavskog sabora, Grobnik, 1997. 43. Josip Bunjevac i Grobnišćina 1848. godine. - II. skup, isto, 1998. 44. Okrugli stol o Stjepanu Radiću, Zagreb, 1999. 45. 7. kulturno-znanstveni skup Dani dr. Matka Laginje, Društvo za povjesnicu i Katedra Čakavskog sabora, Klana, 2000. 46. Obitelj Baćani i Grobnišćina. - IV. znanstveni skup Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi, Grobnik, 2000. 47. Sudionici seljačke bune 1848. god. u Grobnišćini. - V. skup, isto, 2001. 48. Grobnišćina i pitanje talijanske okupacije nakon I. svjetkog rata. - VI. skup, isto, 2002. 49. IX. Znanstveni skup «Dani dr. Matka Laginje», Društvo za povjesnicu i Katedra Čakavskog sabora, Klana, 2002. 50. Politička represija u Kvarnerskom primorju, Gorskom kotaru i Senju između dva svjetska rata. - Znanstveno-stručni skup Prilozi za povijest HSS-a do 1945. u Zapadnoj Hrvatskoj (Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Istra), Povijesno društvo Rijeka i organizacija HSS-a Primorsko-goranske županije, Rijeka, studeni 2003. 51. Hrvatska historiografija između dva svjetska rata. - II. kongres hrvatskih povjesničara Hrvatska i Europa – integracije u povijesti, Pula, 2004. 52. Tri svećenika u grobničkoj seljačkoj buni 1848. godine. - Znanstveni skup «Devet stoljeća grobničke župe», Grobnik, 2005. 53. Dvojica grobničkih svećenika i organi represije 1931./1932. godine. Isto. 54. Odlazak talijanske vojske iz Sušaka u ožujku 1923. i pitanje organizacije vlasti Kraljevine SHS. - 13. znanstveni skup «Dani Sv. Vida», Rijeka, 2005. 55. Izvještaj kotarskog predstojnika o akcijama talijanske vojske u Klani. - XIII. Kulturno-znanstveni skup Dani dr. Matka Laginje, Klana, 18. 3. 2006. 56. O širenju antisemitizma u Hrvatskoj između dva svjetska rata. -


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

253

Znanstveno-stručni skup Promišljanje holokausta nakon 60 godina, Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta, Rijeka, 31. 5. 2006. 57. Prilog za biografiju dr. Viktora Ružića. - 14. međunarodni znanstveni skup «Dani Sv. Vida», 12. 6. 2006. VI. Odjeci (izbor, po godinama) 1. (Zlatko Čepo, Marijan Rastić, Vlado Oštrić): Deset godina Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. - ČSP, IV, 1, 1972, str. 229-235. 2. Petar Strčić: Bosiljka Janjatović – doktor povijesnih nauka. - GI, XXX, 199, 29. 8. 1973. 3. Isti: Isto. - NL, XXVII, isto. 4. Časopis za suvremenu povijest, Sadržaj 1-V (1969-1973). - ČSP, V, 3, 1973, str. 230. 5. The Historiography of Yugoslavia 1965-1975. - Beograd, 1975. 6. Antun Giron: Bibliografija Petra Strčića o radničkom pokretu i NOB-u. - H, 2, 1979, str. 433-454, p. o. 7. Zlatko Keglević: Bibliografija. Rasprave i članci o Istri i Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru u časopisima i zbornicima SRH 1945-1970. - Rijeka, 1979. 8. (Ivan Jelić): Urednički odbor Deset godina Časopisa za suvremenu povijest. - ČSP, I, 1, 1979, str. 5-6. 9. Antun Giron: Bibliografija Petra Strčića. - PM, 10, 1980, str. 107-153, p. o. 10. Eti Kalčić: Bibliografija «Pazinskog memorijala». - Isto, str. 155-314. 11. Marija Sentić: Dr. Bosiljka Janjatović, u: Biobibliografije radnika Instituta. - ČSP, XIV, 1, 1982, str. 110-116. 12. Zlatko Čepo: Dva decenija Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. - Isto, str. 7-58. 13. Velid Đekić: Bibliografija časopisa DOMETI 1968-1983. - Rijeka, 1984. 14. Zlatko Keglević: Građa za noviju povijest otoka Krka (1945-1980). - KZ, 14, Krk, 1985. 15. Isti: Isto. - Posebno izdanje Povijesnog društva o. Krka, sv. 7, Krk, 1985. 16. Dalibor Čepulo, Vlado Oštrić, Katarina Spehnjak: Dvadeset godina «Časopisa za suvremenu povijest». Sadržaj XI.-XX/11(1)-20(3), 1979.-1988. - ČSP, XX, 3, 1988, str. 161-189. Usp. o tiskarskim pogreškama, isto, XXI, 1-3, 1989, str. 273. 17. Mladenka Hamer: Bibliografija I-XXX. - VHARP, 31, Pazin-Rijeka, 1989. (Vlado Oštrić): Dvadeset godina «Časopisa za suvremenu povijest». - ČSP, XXI, 1-3, 1989, b. str. 18. Marija Sentić: Dvadeset godina «Časopisa za suvremenu povijest», 1.3/1989. Periodične publikacije za koje Biblioteka Instituta za suvremenu povijest zamjenjuje Časopis za suvremenu povijest. - Isto, str. 263-273. 19. Institut za suvremenu povijest. U povodu tridesete obljetnice. - ČSP, 1-3, XXIII, 1991, str. 263-268. 20. Petar Strčić. - Ljetopis HAZU za god. 1992, 96, Zagreb, 1993, str. 721-730.


254

Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

21. Bosiljka Janjatović. – U: Tko je tko u Hrvatskoj? Who is who in Croatia?, Zagreb, 1993, hrv; str. 288, engl. str. 289. 22. Darinko Munić: Jadranski zbornik. Bibliografija. - JZ, 17, 1996-97. i poseb. izd. 23. Bosiljka Janjatović: U povodu 30. obljetnice izlaženja Časopisa za suvremenu povijest (1969.-1999.). - ČSP, XXXI, 3, 1999, str. 445-459, Summary. 24. Stjepan Matković: Časopis za suvremenu povijest. Tridesetgodišnjica izlaženja (1969.-1999.). Bibliografija. - Isto, i poseb. izd., 109 str. 25. Mladenka Hamer: Bibliografija Pazinskog memorijala X-XII. - PM, 20 (1991), 2001. i poseb. izd. 26. Petar Strčić. - Ljetopis HAZU za god. 2000, 104, Zagreb, 2001, str. 530535. 27. Jure Krišto: Hrvatska historiografija kroz trideset godišta Časopisa za suvremenu povijest (1869.-1999.). - DI, XI, 1, Zagreb, 2002, str. 171-186. 28. Janjatović, Bosiljka. - Hrvatska opća enciklopedija, 5, Zagreb, 2003, str. 289-290. 29. Bilješka o autorici. - U: B. Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.1935., Zagreb, 2003, str. 357-358. 30. Bilješka o autorici. - U: B. Janjatović, Stjepan Radić. Progoni-zatvorisuđenja-ubojstvo. 1889.-1928., Zagreb, 2003, str. 279-280, s ftg. 31. Predstavljene knjige dr. Bosiljke Janjatović. - NL, LVII, 18018, 20.10.2003., str. 52. 32. H. F., Novi prilog djelu Stjepana Radića. U Državnom arhivu predstavljene dvije knjige dr. Bosiljke Janjatović. - Isto, 18019, 21.10., str. 13. 33. Z. C.: HSS u Istri, Primorju i Gorskom kotaru do 1945. U subotu skup na Trsatu u Rijeci. - Novi list, LVII, 18042, Rijeka, 14.11.2003., str. 4. Izvještaj s pressice u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu; uz potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske prof. dr. sc. Antu Simonića i dr., na fotografiji je i dr. Janjatović. 34. Darinko Munić: Deset knjiga Zbornika Kastavštine. - ZK, 11, 2003. i poseb. izd. 35. Nikica Barić: Janjatović, Bosiljka. - Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb, 2005, str. 349-350, s ftg. 36. Jure Krišto: Ideologija/politika i historiografija: primjer Časopisa za suvremenu povijest (1969-1988). - U: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Zagreb, 2005, str. 73-98. 37. Spomenica Bosiljki Janjatović. - ČSP, XXXVIII, 3, 2006. 38. Zdravko Dizdar: Poštovana rodbino, kolegice i kolege i prijatelji pokojne nam dr. sc. Bosiljke Janjatović. - Isto, str. 723-728. 39. Vladimir Geiger, Stjepan Matković: Selektivna bibliografija radova dr. sc. Bosiljke Janjatović. - Isto, str. 729-740. 40.Tomislav Galović: Krčki zbornik. 50. jubilarni svezak. Pregled rada Povijesnog društva otoka Krka i bibliografija Krčkog zbornika. - Krk, 2006. 41. Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga, 9, Zagreb, 2006, str. 277. 42. Petar Strčić: Život i djelo dr. sc. Bosiljke Janjatović. - U: Sažeci za znanstveni skup «Grobnišćina; Tragovi i smjerokazi», Grad Grobnik, 30. IX. 2006,


Marčec - Strčić: Prilog za bibliografiju dr. sc. Bosiljke Janjatović

255

str. 5. 43. Petar Strčić: Prvi odlazak profesora Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Rijeci. (Riječ na komemoraciji dr. sc. Bosiljki Janjatović u Hrvatskome institutu za povijest, Zagreb, 6. rujna 2006.). - ČZH, 1, 2006, str. 247-250. 44. V. M.: Umrla povjesničarka Bosiljka Janjatović. - V, LXVII, 21009, 29. 8. 2006, str. 6. 45. Andrea Roknić: Promišljanje holokausta nakon šezdeset godina – znanstveni i stručni skup, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Rijeka, 31. svibnja 2006. - ČZH, I, 1, 2006, str. 224-225. 46. Maja Polić: Znanstveni skup Rijeka je život grada, Dani sv. Vida, Rijeka, 2006. - Isto, str. 228-229. 47. Mira Kolar-Dimitrijević: Dr. sc. Bosiljka Janjatović (1936.-2006.). - HZ, 59, 2006, str. 337-338.

SAŽETAK

PRILOG ZA BIBLIOGRAFIJU DR. SC. BOSILJKE JANJATOVIĆ Znanstveni i stručni radovi; priopćenja na skupovima; odjeci; 1964.-2006. Dr. sc. Bosiljka Janjatović (Hrvatska, Sušak, danas dio Rijeke, 1936. Orebić, 2006.), znanstvena savjetnica Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu (u trajnome zvanju), sveučilišna nastavnica, urednica, jedna od najznačajnijih hrvatskih historiografkinja uopće, napose za razdoblje između dva svjetska rata. Nije očekivala iznenadni dolazak Smrti s kosom, pa nije imala do kraja sređenu bibliografiju. Za sada je nemoguće utvrditi točan popis svih njezinih objavljenih radova – znanstvenih, stručnih i stručno-znanstvenih, te recenzija i prikaza. Objavila je jedanaest knjiga. Stoga je ovaj članak i nazvan samo «Prilog za bibliografiju». (Biografija se objavljuje neposredno prije ove radnje, u ovome svesku «Grobničkoga zbornika»).


POVIJESNA I KNJIŽEVNA VRELA


259

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Mladen Zajc

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH ŽUPE SV. FILIPA I JAKOVA U GROBNIKU (1733.-1815.)1 Ovi san prepis načinil va spomin naših starih od kih smo potekli i ki su nan namrli naš zajik i navade gromiške Proliće 2005. M.Z. 1733. Novembris Die2 1. Ovi Collegiatoj3 Crikvi Grobniskoj pozakoni kanonik Gregor Lukanich JURJA MOHORICHA sina pok.4 Mathia Mohoricha za KATARINU kcher Petra JURANDICHA pred svedoki Antonom Bernelichem i Bartholom Lukesichem. U Kapelli Sv. Mihovila5 pozakoni substitut Plovan6 Mihovil Luketich MATHIA MATIJCHICHA sina pok. Andrija Matijchicha za kcher MARGARETU Mathia ZAHARIA aliter7 Jellenichicha pred svedoki Antonom Zahariu i k.8 Martinom Marsanichem.9 Anno Desposati sub me Parocho Loci ANDREA GERDAKOVICH10 Prijepis MATICE VJENČANIH Župe sv. Filipa i Jakova u Gradu Grobniku od 1. studenoga 1733. do 9. studenoga 1815. Državnih arhiv u Rijeci, Fond Matičnih knjiga. Op. urednika. 2 Dan (M.Z.) 3 Zbornoj (kaptolskoj) (I.L.) 4 (Pok)ojnoga (M.Z.) 5 Jelenje (M.Z.) 6 Pomoćni župnik (I.L.) 7 Zvanog (M.Z.) 8 Knezom=plemeniti (M.Z.) 9 Napomena: Od sada nadalje uvađa novi župnik Andrija Grdaković (Gerdakovich) latinski jezik u vođenju Matice, te ukida navođenje imena roditelja oženjenih, a uz to i novi dovitljivi, način ispisivanja prezimena prilagođenog talijansko-latinskom pravopisu. (M.Z.) 1


260

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Noubris

GEORGIUS MICHOLETICH cum ELENA SIMAZ11 MATHIAS SIMAZ cum ELLENA JURETICH Eadem die12 MARCUS PINTUR ex Parochia Castuanensi13 cum LUCIA MOHORICH 25. Noubris LUCAS BAICZ14 cum ELENA BELCHICH Eadem die MATHIAS GIURESSICH15 cum MARGARITA LOSSETICH16 Eadem die ANDREAS MIKOLICH17 cum MARGARETA GIURSSEVICH18 Eadem die GEORGIUS VULASICH19 cum MARGARITA SCOVARICH20 26. Novembris SIMON BERNELICH cum URSULA BURRA Eadem die ANTONIUS BARACZ cum ELLENA BURRUL Eadem die NICOLAUS SIMAZ cum MARGARITA GRABAR 28. Novembris STEFANUS GRABAR cum ELLENA SIMAZ Eadem die GEORGIUS BURUL, viduus21 cum MARGARITA GRABAR ANNO 1735 28. januarij 10. Augusti 12. Augusti 29. Augusti Eadem die 11. 8-bris26

JOANNES TRAHLICH cum MARGARITA vidua JULICH GEORGIUS FUCHIAK22 et MARGARITA CERGONIA Qui tempore Missionis Dispensati de Dne Prasula de Benzoni in grado consanguinita quatro et quatro grado.23 MATHIAS FUCHIAK cum ELENA CERGONIA dispensati in consanguinita in terzo et quarto grado24. JOANNES FUCHIAK et CATHARINA CERGONIA, 18 anni huius consanguinita in tertio et quarto grado dispensati. JOANNES CERGOGNIA et MARIA FUCHIAK dispensati in primo e secundo grado.25 GREGORIUS VAGLIAN27 cum CATHARINA CHOVAZ28

Kršteni su za moje službe župnika mjesta Andrije Grdakovića. Prema matici umrlih Ignac Andre Grdaković, nakadašnji župnik u Brodu, potom u Grobniku, umro je 11. ožujka 1771. godine u 85 godini (I.L.) 11 Šimac (I.L.) 12 Istoga dana (M.Z.) 13 Iz kastavske župe (I.L.) 14 Bajc (Baćac) (I.L.) 15 Jurešić (I.L.) 16 Lošetić (I.L.) 17 Miholić (I.L.) 18 Juršević (I.L.) 19 Vlašić (I.L.) 20 Skavarić (Škavarić) (I.L.) 21 Udovac (I.L.) 22 Fućak (I.L.) 23 Oni koji su u vrijeme pastirskoga pohoda senjsko-modruškoga biskupa Bezonija dobili dopuštenje za vjenčanje, a bili su u bližem krvnom srodstvu. Juraj Fućak i Katarina Čargonja bili su u četvrtom koljenu srodstva (I.L.) 24 U trećem i četvrtom stupnju srodstva. (I.L.) 25 U prvom i drugom stupnju srodstva. (I.L.) 26 Decembris (M.Z.) Sudeći po upisima koji slijede riječ je o pogrešno upisanom mjesecu (I.L.) 27 Valjan (I.L.) 10


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

24. 9-bris Eadem die 31. 8-bris 6. 9-bris32 9. X-bris33 Eadem die Eadem die 17. Novembris Eadem die Eadem die Eadem die Eadem die Eadem die Eadem die Eadem die 21. Novembris Eadem die Eadem die 21. Novembris Eadem die

ANTONIUS VAGLIAN cum ELLENA GIAVOR29 ANTONIUS KUCIAN30 cum MARGARITA VAGLIAN ANTONIUS REGLIA31 cum MARGARITA VICICH ANTONIUS LINICH cum ELLENA BEGLINA MATHIAS SANDROVAZ cum ANNA LINICH GEORGIUS FACK34 cum URSULA GIURINICH LUCHAS GRABAR cum VINCENTIA FACK LUCAS SANDROVAZ cum DOROTHEA BRENICH MARTINUS MAGLIAZ35 cum MARGARITA GRABAR NICOLAUS FACH36 et MARGARITA GIADRICH37 JACOBUS SABETICH et MARGARITA KUNZARICH38 MARTINUS BARACH39 et DOROTHEA ZUDAN40 LUCAS SANDROVAZ et DOROTHEA BRENICH41 MATHIAS CERV42 et ELLENA AITICH43 JOANNES ZAUAL44 et URSULA SRICHIA GREGORIUS GHLACZA45 cum CATHARINA GIURSSEVICH MIKAEL SOUUICH46 cum STANISLAA REGLIA THOMAS GIURSEVICH47 cum CATHARINA HLACHA STANISLAUS GRABAR cum URSULA ROSICH48 MARTINUS ROSICH49 cum CATHARINA PETROVICH ANNO 1736

15. Januario

JOANNES SANDROVAZ cum CATHARINA BROSNICH

Kovač (M.Z.) Javor (I.L.) 30 Kučan (I.L.) 31 Relja (I.L.) 32 Novembris (M.Z.) 33 Decembris (M.Z.) 34 Fak (I.L.) 35 Maljac (I.L.) 36 Fak (I.L.) 37 Jadrić (M.Z.) 38 Kunčarić (I.L.) 39 Barac (I.L.) 40 Sudan (I.L.) 41 Ovaj vjenčani par ponovno je, usljed nepažljivosti upisivača, naveden u popisu vjenčanih (I.L.) 42 Cerv (Črv) (I.L.) 43 Ajtić (I.L.) 44 Čaval (M.Z.) 45 Hlača (I.L.) 46 Sović (I.L.) 47 Juršević (I.L.) 48 Rožić (I.L.) 49 Rožić (M.Z.) 50 Skavarić (I.L.) 28 29

261


262

15. Januario 6. Febrij52 15. Maij 15. Junius 19. Augustus 21. Augustus 13. Novembar Eadem 20.Novembris eadem eadem eadem eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

JOANNES SCHAUARICH50 cum URSULA CARGONIA51 GEORGIUS STANCICH cum VICENZA MOHORICH JACOBUS CHOUACICH53 cum MARTA ZIRER MATHIAS CHUCHICH54 cum ELLENA GRABAR PAULUS MOHORICH cum ELLENA MATIUSICH MATHIAS REMPESICH cum URSULA REGLIAZ GEORGIUS FUCHIAK cum VINCENZA CERGOGNIA MARCUS CHATESICH55 cum URSULA KLOCICH JACOBUS GRABAR et MARGARITA BURUL JOANNES GIURICICH viduus56 cum ELLENA MUNICH LUCAS MAURINAZ cum BARBARA BACICH JOANNES GIURICICH57 viduus58 cum ELLENA MUNICH59 MARTINUS MOHORICH cum CATHARINA GIADRICH60 ANNO 173761

5. Januario 5. Febrij 6. Febrij 15. Feb. 3. Nov. 13. Nov. 24. Nov. 25. 26 Eadem

JOANNES MUGHA62 cum URSULA STAIZ vidua GEORGIUS BROSNICH viduus cum ELLENA SCHAVARICH63 LAURENTIUS SANDROVAZ viduus cum VINCENCZA GHERLAS64 NICOLAUS ZAUAL65 viduus cum MARGARITA CHIUCHICH66 MATHIAS KOVAZ67 cum MARGARITA VIDICH SIMON KUNDA cum CATARINA ANTONIJCH MARTINUS GIURSSEVICH68 cum VINCENCZA VIDICH JOANNES ZAUAL cum ELLENA CLOCICH69 GEORGIUS ROSICH viduus cum MARGARITA GRABAR TOMAS GRABAR cum vidua CATHARINA PETROVICH

Čargonja (I.L.) Veljače (M.Z.) 53 Kovačić (I.L.) 54 Ćućić (I.L.) 55 Hatežić (I.L.) 56 Udovac (I.L.) 57 Juričić (I.L.) 58 Udovac (I.L.) 59 Ponavljanje (M.Z.) 60 Jadrić (I.L.) 61 1727 (?) (M.Z.) 62 Muha (I.L.) 63 Skavarić (I.L.) 64 Grlaš (I.L.) 65 Čaval (M.Z.) 66 Ćućić (I.L.) 67 Kovač (I.L.) 68 Juršević (I.L.) 69 Kločić (I.L.) 51

52


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

2. Julius

263

GEORGIUS REGLIA cum MARGARITA REGLIA dispensi in secondo grado 7. Julius BARTHOLOMEUS VAGLIAN cum VINCENZA KUNZARICH70 22. Julius JOANNES SUPACH71 viduus cum MAARGARITA FUCHIACH72 17. November GEORGIUS GERLAS cum MARGARITA STIPICH Eadem MATHIAS ZORRE73 cum ELENA CLICH74 23. November GEORGIUS MAVRINAZ cum ELENA FUCHIACH dispensati ab consanguinita primo at deusino eadem ANDREAS GIADRICH75 cum VICENZA SCHARON76 eadem MARTINUS BAN cum VINCENZA CHUCHICH77 dispensati in terzo grado eadem GEORGIUS PALAZ78 cum VINCENZA VULASICH79 ANNO 1738. 20. JANUARIUS MATHIAS SRICHIA80 cum URSULA CERGONIA 14. MAIUS GREGORIUS MAURINAZ cum CATHARINA FERLAN81 Eadem JACOBUS FERLAN cum URSULA VULASICH82 1. JUNIUS JOANNES SANDROVAZ cum CATARINA LEPAZ 20. JUNIUS VINCENTIUS SCRABAR ex Sabic(e)83 cum ELENA SUBAR84 10. SEPT. MATHIAS ZOPP85 cum BARBARA VECERINA 2. OCTOBER LUCAS viduus VLASSICH cum ANNA ZUBAR 23. OCT. JACOBUS CHUZAN86 cum ANTONIA MAUROVICH 2. NOV. VINCENTIUS SUDAN cum ELLENA MICHULICH87 Eadem GREGORIUS SUPACH88 cum MARGARITA MANDICH 7. ANDREAS ZOP89 cum CATHARINA LIVELICH

Kunčarić (I.L.) Šupak (I. L.) 72 Fućak (I.L.) 73 Zoretić (M.Z.) 74 Klić (I.L.) 75 Jadrić (I.L.) 76 Škaron (I.L.) 77 Ćućić (I.L.) 78 Palac (I.L.) 79 Vlašić (I.L.) 80 Srića (I.L.) 81 Frlan (I.L.) 82 Vlašić (I.L.) 83 Škrabar iz Zabiča (I.L.) 84 Žubar (I.L.) 85 Čop (I.L.) 86 Kučan (I.L.) 87 Mikulić (I.L.) 88 Šupak (I.L.) 89 Čop (I.L.) 70 71


264

Eadem Eadem 11. Nov. 18.Nov. Eadem Eadem Eadem 23. Nov. Eadem Eadem Eadem Eadem Eadem Eadem 24. NOV. 26.NOV. 7. NOV.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

GREGORIUS LIVELICH cum BARBARA GIAUUOR90 MATHIAS GERLAS cum URSULA STIPICH JOANNES BACHORICH91 cum MATHIA VALICH ANTONIUS SUBAR92 cum MARGARITA CERGOGNIA Capella St. Bartholomei93 VINCENTIUS CERGOGNIA cum VINCENCZA GHISDULICH94 MATHIAS ZEZELICH cum URSULA BROSNICH Capella Sant. Bartholomei MATHIAS BARCICH, viduus cum CATHARINA MOHORICH Sant. Bartholomei THOMAS DURBESICH cum MARGARITA MANDICH Sant. Trinitatis95 GEORGIUS BROSNICH cum MARGARITA REGLIAZ Saint. Trinitatis MATHIAS GIURSSEVICH96 cum URSULA KUNDICH Saint. Trinitatis GREGORIUS VAGLIAN cum ANTONIA VAGLIAN MATHIAS MOHORICH cum ELENA GIURINICH97 Sti Filipus et Jacobus98 THOMAS STIPICH cum ELENA REGLIA NICOLAUS MIKULICH cum VICENZA99 St. Trinitatis MARTINUS CLICH100 cum MARTHA SIMAZ JACOBUS BURRA cum MARGARITA SIMAZ dispensati in terzo et secundo grado consanguinita GREGORIUS SANDROVAZ cum MARGARITA BURUL ANNO 1739.

25. JAN. 7. FEB.

MARTINUS CHUCHUGLIAN101 cum MARGERITA AITICH102 Trinitatis STEPHANUS STANCICH cum ELENA CHIUCHICH103 Collegiate104

Javor? (M.Z.) Bahorić (I.L.) 92 Žubar (I.L.) 93 Kapela sv. Bartola u Cerniku (I.L.) 94 Gizdulić (I.L.) 95 Crkva sv. Trojice u Grobniku (I.L.) 96 Juršević (I.L.) 97 Jurinić (I.L.) 98 Župna crkva sv. Filipa i Jakova (I.L.) 99 Prezime? (M.Z.) 100 Klić (I.L.) 101 Kukuljan (I.L.) 102 Ajtić (I.L.) 103 Ćućić (I.L.9 104 Župnoj (M.Z.) 90 91


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

11. MAIUS 16. MAIUS 30. MAIUS 7. NOV. 8. NOV.

265

GEORGIUS PETROVICH cum CATARINA BURRA Sv. Michaelis105 MATHIAS SUBAR cum MARGARITA LINICH Trinitatis JACOBUS SANDROVAZ cum BARBARA SLAVICH Collegiata LUCAS COUACICH106 cum ELLENA MANGOTICH GEORGIUS KUCHUGLIAN cum LUCIA BERNELICH 1740.

20. NOV.107 1. FEB.108 8. FEB. 23. JULIUS 26. NOV. Eadem 30. NOV.

VINCENTIUS GISDULICH cum ELENA CERGOGNIA ANTONIUS GELINICICH109 cum URSULA GIURANDICH Sv. Helena in Arci110 JACOBUS VECERINA viduus cum ELENA ZOP111 St. Trinitatis GEORGIUS BAAN viduus cum MARIA VICICH Collegiata MICHAEL PULIANICH cum MARGERITA TRECICH St. Michaelis112 NICOLAUS MICULINICH cum MARGARITA MAURINACZ Sta Marina113 LUKA FAK cum ELENA MAURINAZ Collegiata114 1741.

15. JAN. 24. JAN. 25. JAN. 30. jan. 5. feb.

MICHAEL TURACH viduus115 cum MARGARITA vidua116 Gregori SVANIA117 Collegiata PETRUS BACICH cum ELENA MOHORICH Trinitatis SIMON CHIOPP118 cum MARGARITA PILIETICH St. Trinitatis119 MATHIAS CERNICH cum MARGARITA vidua BACCHARCICH ex Flumine120 Collegiata JOANNES BROSNICH cum ELLENA MICULINICH ST. Bartholomei

Jelenje (M.Z.) Kovačić (I.L.) 107 Valjda 1739. (M.Z.) 108 1740. (M.Z.) 109 Jelinčić (Jeleničić) (I.L.) 110 Nevjesta je Uršula Jurandić. Bili su vjenčani u kapeli sv. Jelene u Kaštelu (Grobnik) (I.L.) 111 Čop (I.L.) 112 Jelenje (M.Z.) 113 Grobnik (M.Z.) 114 Zborna (župna) crkva (I.L.) 115 Udovac (I.L.) 116 Udovica (I.L.) 117 Žvanja (I.L.) 118 Čop (I.L.) 119 Grobnik (M.Z.) 120 Bakarčić iz Rijeke (I.L.) 105

106


266

12. feb. 10. Octobr. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

THOMAS DURBEXICH121 viduus cum BARBARA SANDROVACZ Collegiate JACOBUS LUCANICH122 cum MARGARITA MARSSANICH Collegiata MATHIAS LINICH cum LUCIA GRABAR St. Marina123 1742.

15. OCTOBER THOMAS SOBOTINCICH cum URSULA CHABRIAN124 St. Bartholomei Eadem ANTONIUS JURETICH cum ELLENA HLACHA125 Collegiata 22. OCT. GREGORIUS SOBOTINCICH cum MARGARITA XEXELICH126 Eadem NICOLAUS FAACK127 cum MARIA JURICICH St. Bartholomei 11. NOV. MATHIAS BACZAL128 cum ANNA LINICH 1743. 8. Nov. 8. Nov. 12. NOV. 20. nov. Eadem

ANTONIUS MICULINICH cum CATHARINA FUCHACK129 St. Bartholomei JOANNES DURBESSICH cum MARIA KUKULIAN St. Michaeli NICOLAUS ZAHARIA cum VINCENTIA KUNDICH Collegiata GEORGIUS TRECICH cum ELLENA SMILIAN130 St. Michaeli MATHIAS MAGLIAZ131 cum MARTA CHUCHICH132 1744.

15. SEPT. 11. oct.

PETRUS SMILIJAN cum MARIA MANGOTICH St. Michaeli JOANNES FAACH133 cum ELLENA SANDROVACZ Ecl. Parochiale collegiata134

Durbešić. Prezime je ovdje napisano izvornim načinom Durbežić (I.L.) Lukanić (I.L.) 123 Grobnik (M.Z.) 124 Čabrijan (I.L.) 125 Hlača (I.L.) 126 Žeželić (I.L.) 127 Fak (I.L.) 128 Bacal (I.L.) 129 Fućak (I.L.) 130 Smiljan (I.L.) 131 Maljac (I.L.) 132 Ćućić (I.L.) 133 Fak (I.L.) 134 Župna kaptolska crkva u Grobniku (I.L.) 121

122


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

8. nov. 8. nov. Eadem Eadem Eadem 15. NOV. Eadem 19. NOV. Eadem

267

GREGORIUS GERLAS cum ELLENA REGLIACZ Ecl. Parochiale collegiata MATHIAS HLACHA cum AGNESE PULIANICH Ec. Parochiale MATHIAS RUNDICH cum ELLENA PETROVICH Collegiate GREGORIUS CLOCHICH135 cum MARGARITA RUNDICH Collegiate MATHIAS JURETICH cum VINCENCIA JURICICH Collegiate dispensati in quarto grado di consanguinita JOANNES FICHOR136 cum ANNA KUKULIAN Collegiate TOMAS DURBEXICH viduus cum CATHARINA TRACHLICH137 St. Trinitatis STEPHANUS MOHORICH cum CATHARINA CHOPP Trinitatis GREGORIUS XUBAR138 cum ELLENA BACZAL Collegiate 1745.

18. jan. 21. feb. 12. aprilis 14. APRILIS 2. MAJIS 9. majus 20. junius Skavarich 29. augusti 22. oct. 22. oct. 27. oct.

ANDREAS TRECICH cum ANNA SIMACZ St. Michaeli139 MARTINUS XORRE140 cum MARGARITA JURETICH St. Michaeli dispensati in quarto grado di consanguinita VUJA STEVICICH baptisato in parochia Ostariense homo vagus cum141 CATHARINA PARAPATICH in parochia Trnovo origine pariter vaga142 Collegiata GEORGIUS PARAPATICH baptisato in Trnovo homo vagus cum CATHARINA STEVICICH baptisata in Ostarije BERNARDUS TOMSICH cum HELLENA BACICH St. Trinitatis ANTONIUS FUCHIACH cum ANTONIA MAURINACZ St. Bartholomei GEORGIUS HATESA143 cum ELLENA BROSNICH vidua nata Consanguita in primo et secundo grado. Collegiata GEORGIUS SKARON cum MARIA MATTIJCICH144 Collegiate GEORGIUS MOHORICH cum HELLENNA MACZAN St. Bartholomei ANTONIUS MICULINICH cum ANTONIA BAKARCICH ANTHONIUS CHIARGONIA cum LUCIA FERLAN St. Bartholomei MARTINUS TRECICH cum CATHARINA PULIANICH St. Michaeli

Kločić (I.L.) Fičor (I.L.) 137 Trahlić (I.L.) 138 Žubar (I.L.) 139 Kapela sv. Mihovila u Jelenju (I.L.) 140 Zoretić (M.Z.) 141 Vuja Stevičić kršten u župi Oštarije bez stalnoga boravišta (I.L.) 142 Katarina Parapatić iz župe Trnovo također bez stalnoga boravišta (I.L.) 143 Hateža. Stariji oblik prezimena Hatežić (I.L.) 144 Matejčić (I.L.) 135

136


268

29. oct. 29. OCT. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

testes145 nobili fratres Mathias Marsanich et Georgius Marsanich GEORGIUS SUDAN cum MARGARITA KUNDICH GEORGIUS BROSNICH cum CATHARINA SRICHIA146 St. Trinitatis ANTONIUS BAAN cum MARGARITA ROXICH147 Collegiate 1746.

8. jan. Eadem Eadem 15.MATHIAS Eadem 23. jan. Eadem Eadem Eadem 29. jan. Eadem Eadem 3. FEB. 3. majus 8. majus 14. JULIUS 24. augusti 3. OCT. 22. oct.

MARTINUS PETROVICH cum URSULA LINICH St. Marina148 MATHEUS JURICICH cum CATHARINA SOVICH149 St. Trinitatis MATHIAS SANDROVACZ cum CATHARINA CHIARGONIA St. Trinitatis TRECICH cum CATHARINA PULIANICH Ecclesia parochiale ANDREAS TURACH150 cum MARTHA BAAN Ecl. Parochiale LUCAS RELIACZ cum MARIA MOHORICH St. Marina JOANNES BACHICH151 cum MARGARITA MARSICH152 St. Trinitatis BARTHOLOMEUS CRASSAUACZ153 cum MARGARITA VALICH GEORGIUS VLASSICH cum HELLENA BROSNICH Eccl. Parochiale MATHIAS BAAN cum VICENTIA FICHOR St. Trinitatis JOANNES WALLIAN154 cum VINCENTIA BAHORICH St. Trinitatis JOSEFF LIVELICH cum MARGARITA PETROVICH ANTONIUS LUKEXICH155 cum CATHARINA VIDICH Collegiate GEORGIUS TRECICH cum CATHARINA SMARICH156 Collegiata ANTONIUS RELIACZ cum URSULA STIPICH St. Marina ANTONIUS JURETICH cum LUCIA VECERINA Collegiata MARTINUS AITICH157 viduus cum MARGARITA ZORRETICH Collegiate ANDREAS KUKULIAN cum MARTHA DURBESICH PAULUS KOPRIVA cum ELENA MALLINAR St. Trinitatis SIMON KOSSORACZ cum CATHARINA MANDICH St. Trinitatis

Kumovi (I.L.) Srića (I.L.) 147 Rožić (I.L.) 148 Grobnik (M.Z.) 149 Sović (I.L.) 150 Turak (I.L.) 151 Bačić (I.L.) 152 Maršić (I.L.) 153 Krasavac (Krašovac) (I.L.) 154 Valjan (I.L.) 155 Lukežić (I.L.) 156 Žmarić (I.L.) 157 Ajtić (I.L.) 145

146


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

14. novembri Eadem Eadem 14.LUCAS Eadem 20 Eadem Eadem Eadem Eadem Eadem Eadem

269

STEPHANUS GIURETICH158 cum MARGARITA KUNDICH Collegiata JOANNES GRABAR cum CATHARINA VALETICH Collegiata MATHIAS SVAGNIA159 cum ELENA MATHIUSICH160 LINICH cum MARGARITA MATHIUSSICH St. Trinitatis NICOLAUS LINICH cum MARGARITA CERGOGNIA PAULUS CLICH cum ELENA ZORRE161 St. Michaeli MATHIAS FACK cum VINCENTIA REGLIACZ Collegiata BARTHOLOMEO MAUROVICH cum CATHARINA GLAZA162 St. Trinitatis LAURENTIUS SANDROVAZ cum ELENA GIURSSEVICH St. Trinitatis MATHIAS STIPICH cum VICENZA IUANUSICH163 Collegiate MATHIAS STIGLICH cum VINCENZA BAAN Collegiate GREGORIUS ZUCHICH164 cum MARGARITA STIPICH Collegiate 1747.

22. januarij 26. jan. 1. febr. 20. feb. 3. maius 6. maius 10. maius 15. maiji 26. OCT. 12. NOV. Eadem Eadem Eadem

GEORGIUS BERNA165 cum ANNA GRABAR Collegiate MARTINUS SILICH cum LUCIA BERNELICH St. Michaelis MIHAEL KUNDICH cum MILCHA VALICH Collegiate MICHAEL BERCHIAN166 cum ELENA GIELZEUINICH167 St. Michaeli Canonico Xaverio Petrovich ANTONIUS FRANOVICH cum MARGARITA GIURETICH St. Trinitatis ANDREAS MOHORICH cum URSULA MAURINAZ St. Trinitatis MATHIAS FRANOVICH cum vidua ELENA VECERINA JOANNES FIZOR168 cum ELENA SANDROVAC GEORGIUS ZORRETICH viduus cum CATHARINA MATIJCICH GEORGIUS GIURETICH cum CATHARINA SHVLAGLICH JOANNES PULANICH cum MARGARETA VICIH JACOBUS SANDROVACZ cum LUCIA STIPICH SIMON BERDAR cum URSULA MOHORICH

Juretić (I.L.) Žvanja (I.L.) 160 Matiušić (I.L.) 161 Žore (Zoretić) (I.L.) 162 Hlača (I.L.) 163 Ivanušić (I.L.) 164 Ćućić (I.L.) 165 Brnja (I.L.) 166 Brćan (I.L.) 167 Jelševinić (I.L.) 168 Fičor (I.L.) 158 159


270

Eadem 29. NOV. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MATHIAS KUNDICH cum ELENA SANDROVAZ MARTINUS ZACHARIA cum MARGARITA GIURICICH GEORGIUS LUCHESICH cum MATHIA GIULIANA St. Michaeli Copulavit Martinus Zacharia canonicus, testes169 Georgius Clich et Joannea Marulich ANNO 1748.

15. JAN. 17. jan. 18. jan. 23. feb. 15. aprilis 10. noubris Eadem Eadem Eadem 17. Eadem Eadem Eadem 24. 24 nov.

JOANNES DURBESICH cum CATHARINA BALABICH Collegiata LAURENTIUS SANDROVAZ viduus cum vidua MARGARITA FACK170 St. Trinitatis ANTONIUS DURBESICH cum MARGARITA MANGOTICH in eccl. Collegiate Copulavit domino Jacobo Vaglian canonico, testes Lucas Kovacich et Georgius Trahlich BARTHOLOMEUS GIURETICH171 viduus cum CATHARINA vidua GIURICICH172 St. Trinitatis ANTONIUS MARSANICH nobilis173 cum ELISABET CARINA filia Actualis Dni Castellani174 Canonico Bartholomeo Barchich Buccar.i175 Testes Josepho Carina et Josepho Zierer MATHIAS GIURICICH176 cum MARGARITA MAURINAZ GEORGIUS FACK177 cum ANNA GIURICICH178 Collegiata PAULUS PROSEN cum MARGERITA MATESSICH JOANES KUKUGLIAN cum ELENA BRNELICH Collegiate MARTINUS GIURANDICH cum ELENA MOHORICH Collegiate BARTHOLOMEUS BATON cum CATHARINA SANDROVAZ LUCAS BATON cum ELENA TUSSCHAN179 Collegiata ANDREAS SANDROVAZ cum LUCIA GIURSEVICH180 St. Trinitatis JACOBUS ZOLNAR181 cum DOROTHEA GLACZA182 St. Trinitatis MIKAEL MARSSANICH cum MATHIA CLICH183 St. Michaeli LUCHAS PETROVICH cum LUCIA REGLIAZ

Kumovi (I.L.) Fak (I.L.) 171 Juretić (I.L.) 172 Juričić (I.L.) 173 Plemeniti Anton Maršanić (I.L.) 174 Elizabeta Carina kći sadašnjeg gospodina kaštelana (upravitelja vlastelinstva) u Grobniku (I.L.) 175 Obred vjenčanja obavio je bakarski kanonik Bartol Barčić 176 Juričić (I.L.) 177 Fak (I.L.) 178 Juričić (I.L.) 179 Tuškan (I.L.) 180 Juršević (I.L.) 181 Colnar (I.L.) 182 Hlača (I.L.) 183 Klić (I.L.) 169 170


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

29 AUG. 7. nov. 16. nov. 19. nov. 19. nov. 23. NOV.

GEORGIUS SQUARICH184 viduus cum URSULA SLAVICH St. Trinitatis JOANNES FRANOVICH cum ANNA FUCHIACK Collegiate ANTONIUS LINICH cum VINCENZA DAVIDICH Collegiate GREGORIUS CIABRIAN185 cum URSULA FUCHIAK LAURENTIUS MARSANICH cum CATHARINA LINICH MATHIAS PERINICH parochiae Clanensi186 cum MARGARITHA GHERSGNIACK ANNO 1750.

1. FEB. Eadem Eadem 2. feb. 4. feb. 5. feb. 29. aprilis 29. MAIUS 29. maius 12. nov. Eadem Eadem 22. NOV.

GEORGIUS viduus ZORETICH cum MARGARITA FRANOVICH MARTINUS SILICH viduus cum ANTONIA GIURETICH187 St. Trinitatis BARTHOLOMEUS CHUCHUGLIAN188 cum MARGARITA LUCHANICH189 St. Michaeli LUCAS CHUCHULIAN cum MARGARITA GIAMBEG190 MATHIAS CHUCHUGLIAN cum MARGARITA GIURETICH St. Michaelis ANTONIUS VALICH viduus cum CATHARINA KUNDICH Eccl. parochiale191 ANTONIUS GIURETICH cum ELENA vidua MAGANIA MATHIAS GIURETICH viduus cum MARGARITA SMARICH192 Collegiata PHILIPPUS BERNELICH cum MARGERITA GIURETICH Collegiata MARTINUS BERNELICH cum URSULA CLICH193 St. Michaeli GREGORIUS PULANICH194 cum MARGARITA BERNELICH St. Michaeli PHILIPUS ZORETICH cum MARGARITA MATHIJCICH195 ANTONIUS GIURETICH cum ANNA MATIJCICH St. Michaeli

Sk(a)varić (I.L.) Čabrijan (I.L.) 186 Mate Perinić iz klanske župe (I.L.) 187 Juretić (I.L.) 188 Kukuljan (I.L.) 189 Lukanić (I.L.) 190 Jambeg (I.L.) 191 Župna crkva (M.Z.) 192 Žmarić (I.L.) 193 Klić (I.L.) 194 Puljanić (I.L.) 195 Matejčić (I.L.) 184 185

271


272

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

22. nov.

NICOLAUS GLAZA196 cum MARGARITA CHATESICH197 St. Michaeli Eadem ANTONIUS FICZOR198 cum URSULA GLACZA199 Collegiate 22. novembris MATHEUS GHARAMIA200 cum MARGARITA PETROVICH Eadem MATHIAS CHOSSORAZ201 cum ANNA FUCHIACK St. Trinitatis 25. NOUBRIS STEPHANUS CHOSSORAZ cum ELENA CERGOGNIA St. Trinitatis 1751.

10. jan. Eadem 19. jan. 24. 27. jan. 17. feb. 7. junij 8. nouv. 11 14 21 Eadem 21 Eadem

GREGORIUS CERGONIA cum ELENA CHUSICH St. Trinitatis ANDREAS MANDICH cum MARGARITA SILICH St. Trinitatis BARTHOLOMEUS ZEZELICH cum LUCIA RACK St. Trinitatis Illustrissimus Domus MATHIAS SEUERSCHIN Laitman cum Generosa Domicella ELISABETA VALICH Collegiata202 MATHIAS SRICHIA203 viduus cum MATHEA ZEZELICH St. Trinitatis SIMON LINICH cum CATHARINA ZAUAL Collegiata NICOLAUS CHUCHUGLIAN ex parochia Castuanensi204 cum URSULA GHERSGNIACK205 Collegiata MARTINUS ZACHARIA viduus cum MARGARITA SCROBOGNIA Collegiata GEORGIUS BERNELICH cum MARGARITA TRECICH St. Michaeli JOSEPHUS ZEZELICH cum MATHEA BACHIAZ St. Trinitatis MATHIAS SOBOTINCICH cum ELENA ZEZELICH St. Trinitatis MATHIAS LINICH cum ELENA PODVORAZ206 St. Trinitatis MARTINUS PODVORAZ cum MARGARITA BATON St. Trinitatis ANTONIUS MANGOTICH cum VINCENZA LINICH Collegiata

Hlača (I.L.) Hatežić (I.L.) 198 Fičor (I.L.) 199 Hlača (I.L.) 200 Haramija (I.L.) 201 Kosorac (I.L.) 202 Presvijetli gospodin Matija Sverinschin kapetan sa plemenitom gospodičnom Elizabetom Valić (I.L.) 203 Srića (I.L.) 204 Nikola Kukuljan iz kastavske župe (I.L.) 205 Gršnjak (I.L.) 206 Podvorac (I.L.) 196 197


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

273

1752. 15. jan. 17. jan. 20. jan. 2. feb. 8. feb. 20. aprilis 26. julius 29. october

11. 12. nov. 12. nov. 19. Eadem Eadem Eadem Eadem

JOANNES SILICH cum ELENA BERNELICH Collegiata MARTINUS STIPICH viduus cum MARGARITA BRENICH St. Trinitatis JACOBUS PERUSSICH cum BARBARA GHLAZA207 St. Trinitatis ANDREAS VALICH cum CATHARINA RACK Collegiata JACOBUS REGLIAZ cum ELENA MUNICH St. Trinitatis LUCAS BATHON viduus cum LUCIA REGLIAZ St. Trinitatis GEORGIUS BERCHIAN208 cum CATHARINA PILEPICH ex Castua209 Collegiata ANDREA MOHORICH viduus cum ELENA vidua ZAVAL St. Trinitatis GREGORIUS PETROVIC cum URSULA BACHORICH210 St. Trinitatis GREGORIUS CLOCHICH211 cum URSULA BERNELICH s. Michaeli ANDREAS SANDROVAZ viduus cum LUCIA BAN St. Trinitatis MATHIAS GIURETICH212 cum ELENA MILASSA213 St. Michaeli JOANNES ANTONIJCH cum ELENA LINICH St. Trinitatis JOANNES CLICK214 cum LUCIA GIURETICH St. Michaelis LUCAS GELINICICH215 cum ELENA VICICH St. Michaeli BARTHOLOMEUS RADETICH216 cum URSULA CHAMENAR217 St. Trinitatis testes Bartholomeus Luchesich et Joannes Mangotich MARTINUS PERUSICH cum ANNA MATIJCICH viduus LUCAS GIADRICH218 cum URSULA ZAVAL219 St. Trinitatis 1753.

18. januarius

GREGORIUS viduus MANGOTICH cum CATHARINA vidua MOHORICH St. Trinitas

Hlača (I.L.) Brćan (I.L.) 209 Katarina Pilepić iz Kastva 210 Bahorić (I.L.) 211 Kločić (I.L.) 212 Juretić (I.L.) 213 Milaš (I.L.) 214 Klić (I.L.) 215 Jeleničić (I.L.) 216 Prema matičnoj knjizi umrlih Bartol Radetić iz sela Lukeži umro je 18. travnja 1771. godine u četrdesetoj godini života (I.L.) 217 Kamenar (I.L.) 218 Jadrić (I.L.) 219 Čaval (I.L.) 207

208


274

18.februarius 25.feb. Eadem 20.majus Eadem 17.november Eadem 19. NOV. Eadem die 24.NOV 27. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

JOANNES SILICH cum CATHARINA GIAVOR220 St. Trinitas MATHIAS LUCHESICH221 cum ELENA ZACHARIA St. Michaeli Copulavit Matinus Zacharia, testes Michael Kunda JOANNES MANGOTICH cum MARGARITA LUCHESICH Collegiata GEORGIUS BERDAR222 cum CATHARINA MANGOTICH GREGORIUS REGLIAZ cum ELENA STANCHICH Collegiata JOANNES PERUSICH cum MARIA GIURSSEVICH223 St. Trinitatis BARTHOLOMEUS GIURSSEVICH cum MARGARITA PERUSSICH LUCAS LINICH viduus cum vidua URSULA PERRUSICH St. Trinitatis MICHAEL GIURETICH cum MARGARITA LINICH St. Trinitatis ANDREAS FRANOVICH cum MARGARITA TRAGLICH224 SIMON BARCICH cum MARIA CERGONIA St. Trinitatis MATHIAS MAURINAZ cum MARGARITA FERLAN St. Trinitatis ANDREAS ROSICH225 cum ELENA CHUCHICH226 St. Trinitatis ANNO 1754.

? 10. januarius Eadem 17.jan. Eadem 11 ili 21 ? feb. 7. feb. 10. feb. Eadem

ANTONIUS STIPICH cum VICENZA REGLIAZ Collegiata227 MATHIAS RACH228 cum CATHARINA VALICH St. Trinitatis GEORGIUS PERUSICH cum LUCIA LINICH St. Trinitatis SIMON BARCICH cum MARGARITA CERGONIA229 Collegiata LAURENTIUM SOVICH230 cum ELENA CHLAZA231 Collegiata ANTHONIUS VLATKOVICH cum nobilis Domicella ROSALIA CARINA232 MATHIAS RACK233 cum CATHARINA VALICH234 St. Trinitatis MARTINUS LIVELICH cum MARIA BURUL St. Trinitatis GEORGIUS PERRUSICH cum LUCIA LINICH Collegiata JACOBUS MICULINICH cum ELENA LINICH

Javor (M.Z.) Lukežić (I.L.) 222 Brdar (I.L.) 223 Juršević (I.L.) 224 Trahlić (I.L.) 225 Rožić (I.L.) 226 Ćućić (I.L.) 227 Bez oznake dana ni mjeseca, ali prije upisa Januarius (M.Z.) 228 Rak (I.L.) 229 Vidi 25. nov. prethodne godine. Vjerojatno se radi o istome paru. (I.L.). 230 Sović (I.L.) 231 Hlača (I.L.) 232 Kći upravitelja kaštela (M.Z.) 233 Rak (I.L.) 234 Vidi 10. jan. 22o 221


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MAJUS 20. 26.MAJUS 2. junius 7. julius 14. julius 9. october 17. nov. Eadem 20.NOV. Eadem 27. nov. 27. nov. Eadem 30. nov. Eadem Eadem

275

THOMAS BATON cum MATHEA FACK235 PHILIPPUS VALICH cum VINZENZA RUNDICH Ecclesia filiali s. Trinitatis JOSEPHUM CHAMENAR cum VINCENZA MAVRINAZ St. Trinitatis JOANNES VALICH viduus cum MARGARITA RUNDICH St. Trinitatis GEORGIUS ORBANICH ex parochia Castuanensi236 cum MARTHA ZACHARIA St. Trinitatis MICHAEL CHAMENAR237 cum CATHARINA CHUNDA238 MARTINUS SUDAN cum ELEONORA SANDROVAZ St. Trinitatis JACOBUS FICZOR239 cum MARGARITA CHUNDICH240 GEORGIUS CHUNDICH cum MARGARITA ANTONIJCH241 Collegiata JACOBUS BARCICH cum MARGARITA MOHORICH Collegiata MATHIAS SILICH cum LUCIA CLICH242 St. Trinitatis ANTONIUS CLICH cum ANNA SIMAZ243 Collegiata JOANNES FICZOR cum MARTHA PULANICH244 Collegiata ANDREAS PILCICH cum URSULA STIPICH St. Trinitatis JOANNES TRECICH cum LUCIA PILCICH St. Trinitatis SIMON SILICH cum ELENA BASTIANICH St. Trinitatis 1755. ANNO

Bez oznake dana i mjeseca VINCENTIUS GIURETICH cum GHALACICH St. Trinitatis Parochus Andrea Gerdakovich 7. junij GREGORIUS BAN cum URSULA MAURINZA St. Trinitatis 29. junij ANDREAS GIURETICH246 cum CATHARINA CHATICH247 St. Michaelis Canonicus Martin Zacharia ? julij ANTONIUS BROSOVICH ex Parochia Buccarensi248 cum MATHEA MARSSANICH St. Michaelis

Fak (I.L.) Juraj Orbanić iz kastavske župe (I.L.) 237 Kamenar (I.L.) 238 Kunda (I.L.) 239 Fičor (I.L.) 240 Kundić (I.L.) 241 Antonić (I.L.) 242 Klić (I.L.) 243 Šimac (I.L.) 244 Puljanić (I.L.) 245 Kalčić? (M.Z.) 246 Juretić (I.L.) 247 Katić (I.L.) 248 Anton Brozović iz bakarske župe (I.L.) 235

236


276

? NOV. 7. nov. Eadem Eadem

25. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

GEORGIUS TURACK249 cum MARIA FUCHIACK St. Trinitatis presbiter250 Josepho Maurovich GEORGIUS FRANOVICH cum URSULA RUNDICH Collegiata ANTONIUS RUNDICH cum ANNA FRANOVICH Collegiata ANTONIUS FRANOVICH cum URSULA GIURETICH Collegiata Josepho Maurovich PHILIPPUS SANDROVAZ cum VINCENZA BAN GREGORIUS FRANOVICH cum CATHARINA DURBESICH GEORGIUS TURACK cum MARIA FUCHIACK St. Trinitatis Josepho Maurovich251 ANNO 1756.

20. januarij Eadem Eadem 7. feb. 7. feb. 20. feb. 7. junius 25. junius 11. octobri 7. nov.

BARTHOLOMEUS BACHIAZ252 cum MARGARITA ZUBAR253 Collegiata Andrea Gerdakovich JACOBUS CHUCHICH254 cum ELENA STIPICH St. Trinitatis Martino Zacharia GREGORIUS ANTONIJCH cum MARGARITA BERGNIA255 St. Trinitatis Martino Zacharia GREGORIUS ANTONIJCH cum MARGARITA BERGNIA St. Trinitatis Andrea Gerdakovich256 ANTONIUS CHUCHUGLIAN257 cum URSULA GIURETICH258 St. Michaelis Martin Zacharia JOANNES GHARAMIA259 et ELENA MOHORICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich MATHIAS GIURETICH et MATHEA GIURETICH St. Trinitatis Martino Giuretich MICHAEL GIURETICH et MARIA DEGOTICH St. Trinitatis Martino Giuretich MARTINUS BERNELICH et CATHARINA FICZOR St. Trinitatis Andrea Gerdakovich ANDREA FUCHIAK et LUCIA TURACK St. Trinitatis Josepho Maurovich

Turak (I.L.) Svećenik (I.L.) 250 Ponovljeni zapis (I.L.) 252 Baćac (I.L.) 253 Žubar (I.L.) 254 Ćućić (I.L.) 255 Brnja (I.L.) 256 Ponavljanje? (I.L.) 257 Kukuljan (I.L.) 258 Juretić (I.L.) 259 Haramija (I.L.) 249

250


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

11. nov.

277

JOANNES FUCHIAK cum MARIA FUCHIAK St. Trinitatis Josepho Maurovich ANTONIUS MOHORICH cum MARGARITA MAURINAZ Collegiata Josepho Maurovich ANTONIUS MAGAGNIA260 cum ELENA MICHULICH261 Collegiata ANNO 1757.

20. JANUAR 29. jan. Eadem 2. FEB. 10. junius 17. junius 19. junius 6. nov. Eadem Eadem Eadem 13. nov. 14. nov.

Maganja (I.L.) Mikulić (I.L.) 262 Vlašić (I.L.) 263 Katić (I.L.) 264 Rumšić (I.L.) 265 Semion (I.L.) 266 Fak (I.L.) 267 Kunda (I.L.) 268 Vicić (I.L.) 269 Fućak (I.L.) 270 Žubar (I.L.) 271 Lošetić (I.L.) 260 261

GREGORIUS FRANOVICH cum ANNA FRANOVICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich ANDREAS VLASICH262 cum ELISABET VALENCICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich GEORGIUS CHATICH263 cum MARIA GIURETICH MANDICH ? cum ANNA REGLIA Collegiata Andrea Gerdakovich THOMAS RUNSSICH264 cum MARIA MARSSANICH St. Trinitatis Josepho Maurovich GREGORIUS RUNDICH cum MARIA MATTIUSSICH St. Trinitatis Martinus Zacharia LUCAS SIMION265 cum URSULA FERLAN St. Trinitatis Andrea Gerdakovich BARTHOLOMEUS FACK266 cum MARGARITA CHUNDA267 Collegiata Josepho Maurovich ANTONIUS VICICH268 cum MARGARITA GIURETICH Collegiata Josepho Maurovich BARTHOLOMEUS SILICH cum ELENA RADETICH Collegiata Andrea Gerdakovich GEORGIUS FUCHIACK269 cum CATHARINA SUBAR270 St. Trinitatis Martino Zacharia ANTONIUS GIURICICH cum CATHARINA BENCHESA Colegiate Martino Giuretich MICHAEL LOSSETICH271 cum ELENA REGLIAZ St. Trinitatis Andrea Gerdakovich


278

20. nov.

21. nov. 21. nov. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANTONIUS SARCHOVAZ272 cum ELENA ZANOICH St. Trinitatis Martino Zacharia ANDREA PILCICH273 cum MARGARITA VICICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich MARTINUS CHATICH274 cum MARGARITA BERNELICH St. Michaelis Martino Zacharia PHILIPPUS LUKESICH275 cum MARGARITA MARSSANICH St. Michaelis Martino Zacharia GEORGIUS LUCKANICH276 cum LUCIA LUCKESICH277 St. Michaelis Martino Zacharia ANNO 1758.

22. jan. 29. jan. 30. jan. 6. feb. 28. oct. P Eadem 5. nov. 6. nov. Eadem 12. nov. Žarkovac (I.L.) Pilčić (I.L.) 274 Katić (I.L.) 275 Lukežić (I.L.) 276 Lukanić (I.L.) 277 Lukežić (I.L.) 278 Juršević (I.L.) 279 Žmarić (I.L.) 280 Lukežić (I.L.) 281 Rožić (I.L.) 282 Matejčić (I.L.) 283 Bahorić (I.L.) 284 Stančić (I.L.) 285 Šupak (I.L.) 286 Pelčić (I.L.) 272 273

ANDREAS PERUSSICH cum ELENA LINICH Collegiate Martino Zacharia LUCAS CERGONIA cum BARBARA MOHORICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich VINCENTIUS REGLIAZ cum CATHARINA GIURSSEVICH278 Collegiata Andrea Gerdakogich GEORGIUS SMARICH279 cum ELENA LUCKESICH280 St. Trinitatis Martino Zacharia HILIPPUS ROSICH281 cum ANNA SILICH Collegiata Andrea Gerdakovich JOANNES MATIJCICH282 cum MARGARITA BACHORICH283 St. Trinitatis Josepho Maurovich LUCA SILICH cum URSULA CERGOGNIA Collegiata Andrea Gerdakovich MICHAEL STANCICH284 cum MARGARITA SUPACK285 St. Trinitatis Josepho Maurovich JOANNEM MATIJCICH cum MARGARITA GRABAR St. Trinitatis ANTONIUS CERGONIA cum VICENZA PELCICH286 Collegiata


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem Eadem Eadem Eadem Eadem

Nov. 29 12. NOV. 19. nov. Eadem Eadem ? NOV.

Mathia Rack LUCAS SILICH cum URSULA CERGONIA St. Trinitatis Andrea Gerdakovich287 SIMEONE STIPICH cum VINCENZA GRABAR MICHAEL ROSICH cum MARGARITA CHAVAL288 MICHAEL TRAGLICH289 cum VOJUTA290 MAVRINAZ ANTONIUS LINICH cum MARGARITA CHUCHICH291 St. Michaelis MICHAEL ZEZELICH cum MAGDALENA CERGONIA JOSEPHUS SCKAVARICH292 cum MARIA ZABRIAN293 Andrea Gerdakovich BARTHOLOMEUS ZABRIAN cum CATHARINA FUCHIACH ANTONIUS LIVELICH cum ELENA RUNDICH ANTONIUS REGLIAZ viduus cum MATHEA STIPICH ANTONIUS STIPICH cum URSULA GRABAR LUCAS ZEZELICH cum LUCIA ZUBAR294 MICHAEL ZEZELICH cum MAGDALENA CHARGOGNIA295 ANDREAS BURUL cum MARGARETA GIURICICH MATHIAS GIURICICH cum VINCENZA VALETICH MARTINUS FERLAN cum ELLENA SANDROVAZ MATHIAS BACHIAZ296 cum ANNA BARCICH Collegiata Andrea Gerdakovich297 ANNO 1759.

14. JAN. 21. JAN. 28. JAN. 2. feb. Eadem Eadem 17. MAIJUS 17. MAIJUS

GEORGIUS GIURETICH298 cum MARGARITA SILICH ANDREA GJURETICH cum LUCIA MATIJCICH LUCAS BAN cum BARBARA SLAVICH MARTINUS FERLAN cum ELENA SANDROVAZ JACOBUS GIURICICH cum ANTONIA VICICH GEORGIUS MATIJCICH cum VINCENZA ZORETICH MICHAEL MAGLIAZ cum ELENA GIURETICH BARTHOLOMEUS MAVROVICH viduus cum MARGARITA CHOVACICH299

Ponavljanje (M.Z.) Čaval (I.L.) 289 Trahlić (I.L.) 290 Očito pogrešno pročitano ime (I.L.) 291 Ćućić (I.L.) 292 Skavarić (I.L.) 293 Čabrijan (I.L.) 294 Žubar (I.L.) 295 Ponavljanje (M.Z.) 296 Baćac (I.L.) 297 Zadnje stranice zamršene i sve pobrkano (M.Z.) 298 Juretić (I.L.) 299 Kovačić (I.L.) 287

288

279


280

11. NOV. 18. NOV. Eadem 25. nov. 26. nov. 25. nov. Eadem Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

GEORGIUS BOBUS300 cum MARGARITA CLOCICH301 BARTHOLOMEUS CERGOGNIA cum MARGARITA MOHORICH JOANNES FUCHIACK cum ELENA CERGOGNIA MATHIA PETROVICH cum CATHARINA MOHORICH St. Michaelis ANTONIUS SCHAVARICH302 cum ELENA CHOSSORAZ303 St. Bartholomeij GEORGIUS PULANICH304 cum LUCIA SIMAZ305 St. Michaelis ANDREAS RACK306 cum MATHEA ZAVAL307 St. Trinitatis ANTONIUS BERNELICH cum BARBARA (?) St. Trinitatis 1760.

27. jan. 10. FEB. 1. MAJUS 4. MAJUS 14. MAJUS Eadem 8. JUNIUS 15. JUNIJ 24. SEPT. 2. NOV. 3. NOV. Eadem

Bobuš (I.L.) Kločić (I.L.) 302 Skavarić (I.L.) 303 Kosorac (I.L.) 304 Puljanić (I.L.) 305 Šimac (I.L.) 306 Rak (I.L.) 307 Čaval (I.L.) 308 Baćac (I.L.) 309 Fućak (I.L.) 310 Hlačić (I.L.) 311 Šupak (I.L.) 312 Žmarić (I.L.) 313 Rak (I.L.) 314 Valjan (I.L.) 315 Mikulić (I.L.) 316 Šimun (I.L.) 317 Baton (I.L.) 318 Kundić (I.L.) 300 301

LUCAS BACHIAZ308 viduus cum CATHARINA FUCHIAK309 JOANNES FICZOR cum DOROTHEA BAN viduus MATHIAS REGLIAZ cum MARGARETA GRABAR JOSEPHUS viduus CLACICH310 cum MARGARETA VECERINA ANTONIUS FRANOVICH cum VINCENTIA SUPACK311 MICHAEL PERUSSICH cum ANNA CERGOGNIA MATHIAS SMARICH312 cum MARGARITA GIURICICH viduus JOANNES RACK313 cum URSULA VAGLIAN314 BARTHOLOMEUS MAUROVICH cum ANNA DURBESICH LAURENTIUS MICHULICH315 cum MATHEA DURBESSICH SIMEON316 BATHON317 cum URSULA CHUNDICH318 JOANNES BATHON cum CATHARINA GIANDRICH


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

281

ANNO 1761. 20. JANUARIUS LAURENTIUS MICHULICH319 cum MATHEA PAGICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich Eadem GEORGIUS ZORETICH cum MARGARITA CHUCHUGLIAN320 Collegiata Andrea Gerdakovich ANDREA VICICH cum ELENA GIURICICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich SIMON BATHON cum URSULA CHUNDICH321 St. Trinitatis Josepho Maurovich Eadem GEORGIUS SANDROVACH322 cum CATHERINA LUCHESICH323 St. Trinitatis Josepho Maurovich 21. jan. BERNARDUS MOHORICH cum ELENA CERGOGNIA Collegiata Andrea Gerdakovich Pariter324 JOANNES MANDICH cum MARGARITA CERGOGNIA Collegiata Andrea Gerdakovich Pariter GREGORIUS SILICH cum CATHARINA ZABRIAN325 Collegiata Andrea Gerdakovich 24. jan. BARTHOLOMEUS LUCHESICH326 viduus cum ELENA vidua BERCHIAN327 St. Trinitatis Andrea Gerdakovich 25. jan. JACOBUS CERGOGNIA cum MARIA MANDICH St. Trinitatis Canonico Martino Zacharia Eadem MATHIAS SIMAZ328 cum MARTHA BOBUS329 St. Trinitatis Canonico Martino Zacharia Eadem JOANNES SIMAZ cum MARGARITA MICHULICH330 St. Trinitatis Martino Giuretich 26. jan. LAURENTIUS MAGAGNIA331 cum CATHARINA MICHULICH Collegiata Andrea Gerdakovich Eadem GEORGIUS CERGOGNIA cum MARGARITA BARCHICH Collegiata Andrea Gerdakovich Eadem MARTINUS MECHINA332 cum VINCENZA LUCHESICH

Mikulić (I.L.) Kukuljan (I.L.) 321 Ponavljanje, vidi 3. Nov. (M.Z.) 322 Sandrovac (I.L.) 323 Lukežić (I.L.) 324 Istog (M.Z.) 325 Čabrijan (I.L.) 326 Lukežić (I.L.) 327 Brćan (I.L.) 328 Šimac (I.L.) 329 Bobuš (I.L.) 330 Mikulić (I.L.) 331 Maganja (I.L.) 332 Mekina (I.L.) 319

320


282

28. JAN. Eadem

29. jan. Eadem Eadem Eadem 2. feb. ? aprilis

16. junius 26. october

8. nov. 11. nov. 26. oct.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

NICHOLAUS SANDROVAZ cum VINCENZA FERLAN333 St. Trinitatis Josepho Maurovich MICHAEL BRENICH334 cum URSULA ZAVAL335 St. Trinitatis Andrea Gerdakovich GREGORIUS BARCICH cum ANNA BACHARCICH336 St. Trinitatis Andrea Gerdakovich ANDREAS CERGONIA cum CATHARINA MAURINAZ St. Trinitatis Martino Giuretich THOMAS VULASICH337 cum ELENA MAURINAZ St. Trinitatis Martino Zacharia PHILIPUS BATON cum CATHARINA SLAVICH St. Trinitatis Martino Zacharia VINCENTIUS MANGOTICH338 cum MARGARITA REGLIA339 St. Trinitatis Martino Zacharia PHILIPPUS THOMAS CHUCHUGLIAN ex Parochia Castuensi340 cum URSULA FRADELICH341 St. Michaelis Martino Zacharia BARTHOLOMEUS MAVROVICH viduus cum ANNA DURBESICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich ANTONIUS GIURICICH cum URSULA CHUZAN342 St. Trinitatis Josepho Maurovich JOANNES MARSICH viduus cum MARGARITA MOHORICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich BARTHOLOMEUS LUCHESICH viduus cum ELENA vidua BERCHIAN St. Trinitatis Andrea Gerdakovich343 GREGORIUS CHOVACICH344 cum MARGARITA VALICH St. Trinitatis Josepho Maurovich MATHIAS FUCHIACK cum ANNA MAVRINAZ St. Trinitatis Martino Zacharia MATHIAS VICICH cum URSULA PILCICH St. Michaelis Martino Zacharia GREGORIUS CHOVACICH cum MARGARITA VALICH St. Trinitatis Jos. Maurovich345

Frlan (I.L.) Brenić (I.L.) 335 Čaval (I.L.) 336 Bakarčić (I.L.) 337 Vlašić (I.L.) 338 Manjgotić (I.L.) 339 Relja (I.L.) 340 Filip Kukuljan iz kastavske župe (I.L.) 341 Fradelić, ogranak obitelji Valić (I.L.) 342 Kučan (I.L.) 343 Ponovljeni upis vjenčanja (I.L.) 344 Kovačić (I.L.) 345 Ponavljanje (M.Z.) 333

334


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

283

ANNO 1762. 13. JUN. 29. junij 4. octobris

JACOBUS XARCOVAZ346 cum ELENA FACK St. Trinitatis Andrea Gerdakovich JOANNES MECHINA347 cum MARGARITA SANDROVAZ St. Trinitatis Martino Zacharia MATHIAS MICETICH348 cum BARBARA SLAGHNAR349 Collegiata Andrea Gerdakovich 1763.

20. feb. 11. (?) 11. novembris Eadem 14. Eadem 20. 8. majus 12. (?)

JOANNES ROSICH Buccarensis350 cum MARGARITA CLICK351 St. Michaelis Martino Zacharia STEPHANUS PULANICH352 cum MARGARITA TRAGLICH353 St. Michaelis Martino Zacharia GREGORIUS MAURINAZ cum ELENA DAVIDICH St. Trinitatis Martino Juretich JACOBUS JURETICH cum LUCIA CLOCICH354 St. Michaelis Martino Zacharia ANDREAS viduus MANDICH cum URSULA LINICH Collegiata Andrea Gerdakovich MARTINUS FUCHIACK cum MARGARITA MAURINAZ Collegiata Andrea Gerdakovich ANTONIUS CERGONIA cum MARIA LINICH MATHIAS SEPCICH355 viduus cum ELENA SIMAZ356 Collegiata Andrea Gerdakovich GEORGIUS REGLIAZ357 cum BARBARA VICICH Collegiata Andrea Gerdakovich

Žarkovac (I.L.) Mekina (I.L.) 348 Mičetić (I.L.) 349 Žlahnar, nadimak obitelji Sandrovac (I.L.) 350 Ivan Rožić iz Bakra (I.L.) 351 Klić (I.L.) 352 Puljanić (I.L.) 353 Trahlić (I.L.) 354 Kločić (I.L.) 355 Šepčić (I.L.) 356 Šimac (I.L.) 357 Reljac (I.L.) 346 347


284

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANNO 1764. 11. JANVARA

12. jan. 1. feb. 26. 27. 12. junius 24. junius 27. junius 10. julius 4. november Eadem

MARTINUS TRECICH cum ELENA JURETICH Collegiata Andrea Gerdakovich GREGORIUS RACK cum CATHARINA VULASICH358 Supra (collegiata) Andrea Gerdakovich PHILIPPUS VALICH cum MARGARITA PULANICH359 Collegiata NICOLAUS BERNELICH cum ANTONIA TRAGLICH360 Collegiata Andrea Gerdakovich JACOBUS viduus ZOLNAR361 cum CATHARINA BASTIAN362 Collegiata BARTHOLOMEUS viduus BATHON cum URSULA vidua THRAGLICH363 Collegiata Josepho Maurovich MARTINUS CERGONIA cum AGNESE MACHACHA364 Collegiata Josepho Maurovich ANTONIUS VAGLIAN cum CATHARINA MARSSANICH Collegiata Josepho Maurovich ANTONIUS JURETICH cum HELLENA MARSSANICH Collegiata Joseph Maurovich GREGORIUS MAURINAZ cum ANTONIA MICZULINICH Collegiata Andrea Gerdakovich ANDREAS ZAVAL365 cum MARIA MARTINELICH Collegiata STEPHANUS PERUSSICH cum vidua MARGARITA CLICK366 Collegiata Joseph Maurovich ANNO 1765.

? 3. februarij

Vlašić (I.L.) Puljanić (I.L.) 360 Trahlić (I.L.) 361 Colnar (I.L.) 362 Baštijan (I.L.) 363 Trahlić (I.L.) 364 Mahača (I.L.) 365 Čaval (I.L.) 366 Klić (I.L.) 367 Hlača (I.L.) 368 Kovačić (I.L.) 358 359

JOANNES GHLAZA367 cum HELLENA CHOVACICH368 Collegiata Joseph Maurovich BARTHOLOMEUS PERUSSICH cum HELENA vidua HARAMIA Collegiata Andrea Gerdakovich


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

3. januarius 10. feb. Eadem 6. majus 27. oct. 24. nov. 24. nov. Eadem Eadem Eadem 23. nov. Edaem

JACOBUS ZABRIAN369 cum HELLENA SVESCHO370 Collegiata Andrea Gerdakovich GEORGIUS JURETICH cum JELISABET COVACICH Collegiata Andrea Gerdakovich JOSEPHUS MIGHOLICH371 cum MARGARITA REGLIAZ Collegiata Andrea Gerdakovich JOANNES TURACH372 cum URSULA SVESCHO Collegiata Andrea Gerdakovich GEORGIUS CHATICH373 cum ANTONIA CHOVACICH Collegiata Josepho Maurovich GEORGIUS PELCICH cum MARIA FUCHIACH Collegiata Andrea Gerdakovich MARCHUS SRICHIA cum MARGARITA ZEZELICH Collegiata Andrea Gerdakovich CASPARUS STANCICH cum MARGARITA BAN Collegiata Andrea Gerdakovich MATHIAS VALICH cum ANTONIA LUCHESICH374 Collegiata Martino Zacharia JOSEPHUS LUCHESICH cum HELLENA VALICH St. Trinitatis Martino Zacharia JOANNES CERGOGNIA cum ANTONIA CHOVACICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich PETRUS CERGONIA cum VINCENTIA GIADRICH375 St. Trinitatis Andrea Gerdakovich ANNO 1766.

28. nov. 23. nov. Eadem Eadem

Čabrijan (I.L.) Zveško (I.L.) 371 Miholić (I.L.) 372 Turak (I.L.) 373 Katić (I.L.) 374 Lukežić (I.L.) 375 Jadrić (I.L.) 376 Mekina (I.L.) 377 Puljanić (I.L.) 378 Rožić (I.L.) 369 370

285

JOANNES MECHINA376 viduus cum CATARINA vedova PULANICH377 Collegiata Andrea Gerdakovich BARTHOLOMEUS MOHORICH cum ANNA CERGOGNIA St. Trinitatis Andrea Gerdakovich JACOBUS ROSICH378 cum VINCENZIA MARTINELICH St. Trinitatis Andrea Gerdakovich MATHIAS PETROVICH cum MARGARETA SANDROVAZ Collegiata Josepho Maurovich


286

Eadem Eadem Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MATHIAS GRABAR cum HELLENA PETROVICH Collegiata Josepho Maurovich LUCAS GERLACZ379 cum HELLENA PETROVICH St. Trinitatis (23. nov.) JACOBUS HLACHA cum MARGARITA BURUL St. Trinitatis Martino Zacharia 1767.380

8. feb. 1767.

LAURENTIUS GRABAR cum CATHARINA MICHOLICH381 Collegiata Andrea Gerdakovich Eadem LAURENTIUS STIPICH viduus cum MARGARITA CERGOGNIA Collegiata Andrea Gerdakovich 18. maj ANDREAS SUDAN cum MARGARITA FICOR382 1770. 12. augusti 10. OCT. 18. nov. 18. nov. Eadem 25.

Eadem Eadem

GEORGIUS BACZAN cum MARGARITA KATICH JOANNES CZARGONJA cum CATHARINA BARCICH Collegiata Josepho Maurovich ANDREAS FAK cum HELENA MIKULICH Georgio Kundich 1770. ANTONIUS ZACHARIA dictus383 Sobol cum ANTONIA MOHORICH Collegiata Josepho Maurovich MICHAEL RELIJA cum MARIA KUNDICK384 JOANNIS MICZULINICH cum ANTONIA SESELICH MATHIAS BROZNICH cum URSULA MAURINAZ GEORGIUS SANDROVAZ cum HELENA SCARON ANTONIUS RUNDICH cum MATHEA LIVELICH BARTHOLOMEUS BARAC cum HELENA GRABAR Nobili385 PAULI MARSANICH cum MARGARITA DURBESICH Martino Zacharia LAURENTIUS JURETICH cum BARBARA RUNDICH MICHAEL CZAVAL cum HELLENA SOBOTINCICH

Grlaš (I.L.) Godina upisana ispod u redu sa ženidbom! (M.Z.) 381 Miholić (I.L.) 382 Pažnja: iduće tri godine ispušten je upis vjenčanja u maticu! (M.Z.) 383 Zvan (I.L.) 384 Kundić (I.L.) 385 Plemeniti (I.L.) 379

380


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

287

ANNO 1771. 20 JAN. 30. JAN. Eadem 3. feb. Eadem 17. maij. Item Item 23. junij 23. junij 8. JULIJ 27. OCT. 28. OCT. 3. nov. 10. nov. Eadem 11. nov. Eadem Eadem 17. NOV. Item Item 24. NOV. 24. nov. Item

GREGORIUS RELIJACZ cum MARGARITHA BARACZ JACOBUS MICHULICH386 viduus cum ANTONIA LIVELICH vidua Collegiata GREGORIUS SKAVARICH cum HELENA MAURINACZ St. Bartholomei JOANNES CARGONJA cum VINCENTIA MAJERICH Collegiata Josepho Maurovich GREGORIUS JURETICH cum MARIA ANNA KUKULJAN St. Michaelis LUCAS RELIJACZ cum MARGARITA (?) in parochia Veprinensi387 GREGORIUS ROSICH388 cum MARGARITHA CERNICH in parochia Buccarensi389 THOMAS SIMACZ cum VINCENTIA PILCICH Collegiata MATHIAS BAN cum MARIA FRANOVICH MATHIAS PILCICH cum URSULA MICHULICS MATHIAS MICHOLICH390 et MATHEA CSAVAL LAURENTIUS ZUDAN391 cum MARGARITHA CLOCICH392 MICHAEL RUNSICH cum ANNA JURICICH PHILIPPUS KUKULJAN cum MARIA KLICH St. Michaelis ANDREAS DURBESICH cum ANNA FAK St. Rosarij393 ANTONIUS SANDROVAZ cum VINCENTIA MALIJACZ St. Rosarij JACOBUS JURICICH cum URSULA MATIJCICH St. Fabiani et Sebastiani394 GREGORIUS SANDROVACZ cum MARGARITA MALIJACZ St. Michaeli THOMAS TRECICH cum CATHARINA SMILIJAN MATHIAS FAAK cum VINCENTIA JURSSEVICH MATHIAS CZAVAL cum CATHARINA SANDROVACZ PHILIPPUS JURETICH cum VINCENTIA FUCHAK St. Rosarii FRANCISCUS GERLASS cum MARGARITA KLOCICH GEORGIUS LINICH cum VINCENTIA FAK MARTINUS LINICH cum MATHEA KUNDA MARTINUS GERLASS cum CATHARINA PULJANICH THOMAS GRABAR cum MARGARETHA RELJACZ

Mikulić (I.L.) Iz župe Veprinac (I.L.) 388 Rožić (I.L.) 389 U župi Bakar (I.L.) 390 Miholić (I.L.) 391 Sudan (I.L.) 392 Kločić (I.L.) 393 Župna crkva (M.Z.) 394 Oltar sv. Fabijana i Sebastijana u župnoj crkvi u Grobniku (I.L.) 386 387


288

Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANTONIUS BAN cum URSULA MIHOLICH 3. et 4. grado consanguinita MATHIAS KOSSORACZ cum MATHEA FUCHAK ANTONIUS SESELICH cum MARIA FUCHAK JOANNES ZUBAR cum BARBARA COSORAZ JOSEPHUS MOHORICH cum MARIA CSARGONJA dispensati 3. et 4. grado di consantuinita GEORGIUS SANDROVACZ cum ANNA JURSSEVICH ANTONIUS MATTIUSSICH cum HELLENA BENCICH JOSEPHUS REMPESSICH cum ANTONIA JURETICH LUCAS FUCHAK cum MATHEA MOHORICH Nobilis395 JACOBUS MARSANICH cum URSULA MARSANICH Consanguinita in 4. et 4. grado. MATHIAS SZANDROVACZ cum LUCIA RELJACZ ANNO 1772.

20. JANUARIJA GEORGIUS VLASSICH cum MARIA CUCICH396 St. Rosariii Canonico Matheo Racich 2. feb. THOMAS CZARGONJA viduus cum ANTONIA CZARGONJA St. Fabiani et Sebastiani (collegiata) 9. feb. Nobilis397 BARTHOLOMEUS MARSANICH cum MARIA ANNA BAAN aliter VLATKOVICH St. Rosarii Parocho Josepho Maurovich testes Philippus Luchesich et Josepho Marsanich Item MICHAELI MIKULICH filius Antoni cum MARIA BURUL Item BARTHOLOMEUS ROSICH cum MARGARITA SUPAK Item GEORGIUS SILICH cum HELLENA JURICICH 9. feb. GEORGIUS BROZNICH cum CATHARINA BAAN Collegiata 13. feb. ANTONIUS FUCHAK cum MARIA ANNA BENCHAN ex Parochia Fluminense398 Collegiata J. Maurovich 17. feb. ANDREA BAAN cum vidua URSULA PETROVICH Collegiata Martino Zacharia 23. feb. JOSEPHUS SORETICH399 cum CATHARINA JURETICH Item JOANNIJ KLICK400 filius Georigus cum VINCENTIA GERSNJAK Capella St. Michaelis Canonico Martino Zacharia 30. aprilis MATHIAS PAVESSICH cum MARGARITA ROSSICH Collegiata Josepho Maurovich parocho

Plemeniti (I.L.) Ćućić (I.L.) 397 Plemeniti (I.L.) 398 Iz riječke župe (I.L.) 399 Zoretić (I.L.) 400 Klić (I.L.) 395

396


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

10. maij 23. maij 6. augusti 20. aug. 8. nov. Item Item 11.NOV. 15. nov. 13. nov. St. 22. nov. Eadem die Item 25. nov.

289

GEORGIUS JACICH cum MARIA ANNA WOLLFF copulati in Delnice ANTONIUS JURICICH cum ANNA MARIA LAGINIJA ex parochia Klanensi401 Collegiata J. Maurovich viduus LUCAS LINICH cum MARGARITA vidua SZANDROVAZ Capella St. Marina Martino Zacharia GEORGIUS BERCHAN402 cum MARGARITA BROZOVICH copulati sunt Buccari403 THOMAS Antonius LINICH cum URSULA CZOP Collegiata MATHIAS LINICH cum HELENA CZOP Collegiata ANTONIUS KOVACICH cum MARGARITA VALICH SIMON TRAHLICH vulgo Kalich cum PETRONILLA PULJANICH St. Michaelis Josepho Maurovich parocho PETRUS JURSSEVICH cum MATHEA JURICICH St. Philipi et Jacobi J. Maurovich nobilis404 GEORGIUS MARSANICH cum MARGARITA JURCICH Michaelis Martino Zacharia MATHIAS JURETICH cum URSULA ZACHARIA St. Michaelis PHILIPPUS BURULL cum HELENA SEPCICIH St. Rosarii MICHAEL KATICH cum MARGARETA JURETICH St. Michaeli NICOLAUS JURETICH cum MARIA PROSEN GEORGIUS TOMSICH aliter405 Gizdulich cum MARIANNA SANDROVACZ Collegiata ANNO 1773.

25.JAN. 11. feb. 19. aprilis 20. maij. 13. junij

GEORGIUS KLICK406 cum MATHEA REMPESSICH St. Rosarii BARTHOLOMEUS RUMSICH cum ANTONIA CSARGONJA St. Rosarij ANTONIUS PENNER Buccarensi407 cum MARIA KOVACS St. Rosarii ANDREA FRANCISCOVICH filius Thomas cum MARIA MIHOLICH Copulati in Buccari408 MARCUS filius Georgi MATEJCICH cum CATHARINA filia Mathia LUCICH Copulati in Castua409

Iz župe Klana (I.L.) Brćan (I.L.) 403 Vjenčani su u Bakru (I.L.) 404 Plemeniti (I.L.) 405 Ili (I.L.) 406 Klić (I.L.) 407 Iz Bakra (I.L.) 408 Vjenčani u Bakru (I.L.) 409 Vjenčani u Kastvu (I.L.) 401

402


290

4. junij 21. novembris 25. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MATHIAS HLACHA cum MARGARITA GERLASS St. Rosarii JOSEPHUS MOHORITZCH cum HELENA CZARGONIA St. Rosarii Josepho Maurovich FRANCISCUS ROSSICH ex Parochia Buccarensi410 cum THOMSICH VINCENTIA aliter411 Gizdulich St. Bartholomei ANNO 1774.

24. JAN. 30. jan. 2. feb. 7. feb. 15. maij 5. junij 9. junij 13. junij 3. julij 13. nov. Idem Idem Item 14. nov. 20. nov. 20. nov. 20. nov.

LAURENTIUS RELIJACZ cum MATHE BERNJA412 Collegiata Josepho Maurotich GEORGIUS SORETICH cum URSULA LUKESICH St. Michaelis Matheo Racich MATHIAS KATICH cum ANTONIA SORETICH 4. et 4. grado di consanguinita St. Michaelis Matheo Racich GEORGIUS JURANDICH viduus cum URSULA MICHULICH Collegiata Josepho Maurovich ANTONIUS BERNELICH cum CATHARINA MOHORICH alias413 Balbazanesica St. Rosarii PAULUS MOHORICH cum URSULA FUCHAK vulgo Mikotich St. Rosarii Josepho Maurovich MATHIA BARCHICH cum HELENA PEROVICH de parochia Buccarensis GEORGIUS MATIJCICH cum ANTONIA BERNELICH Collegiata FRANCISCUS PAVLETICH Parochia Buccarensi cum PETRONILA JURICICZ Collegiata SIMON LINICH cum URSULA KOVACICH St. Rosarii Josepho Maurovich MATHIAS LINIC cum MARIA KLICK St. Rosarii J. Maurovich GEORGIUS KLICK et MATIA KUKULJAN St. Michaelis Canonico Matheo Racich LAURENTIUS SRICHA cum URSULA SOBOTINCICH St. Rosarii ANTONIUS DURBESICH cum MATHEA LINICH St. Rosarii Josepho Maurovich loci Parocho testes Georgius Linich judice dominale et Franciscus Maurovich MARTINUS KUKULIJAN alias Bernelich cum HELENA MARSANICH St. Rosarii Josepho Maurovich BARTHOLOMEUS TRAHLICH cum MATHEA BERNELICH St. Rosarii MARTINUS MAVRINACZ cum CATHARINA MICULINICH St.

Iz župe Bakar (I.L.) Ili (I.L.) 412 Brnja (I.L.) 413 Ili (I.L.) 410 411


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Item Item 21. nov.

291

Rosarii viduus GEORGIUS FAK et URSULA RADETICH ANTONIUS KUNDA cum MARIA CSABRIAN St. Rosarii Josepho Maurovich viduus NICOLAUS BROZNICH cum vidua MATHEA MICHOLICH St. Marina Matheo Racich ANNO 1775.

18. JAN. Item 12. feb. 20. feb. 27. feb. 7. maij 11. MAIJ 29. maij 30. maij 1. junij 19. junij 22. junij Castuali 22. julij 26. julij 12. nov. 15. nov.

ANTONIUS MICETICH ex parochia Buccarensi cum ANNA KLOCICH St. Fabiani et Sebastiani JOANNES TRAGLICH cum MARGARITHA REGLIACZ St. Rosarii J. Maurovich JOANNES BERNJA cum MARGARITHA REGLIACZ St. Rosarii J. Maurovich STEPHANUS MATELCICH alias Mohorich filius Andrea cum MARIA ANNA SUPPAK vulgo Pilcich St. Rosarii Giorgio Kundich JOANNES BERNELICH cum MARIA TRECICH aliter Perkelich St. Rosarii GEORGIUS SAFFAR414 cum ANNA MARIA FRANOVICH copulati in Turke415 JOSEPHUS LIVELICH cum FRANCISCA CSABRIAN St.Rosarii Matheo Raichich GEORGIUS CSARGONICH cum MARGARITHA DURBESICH St. Rosarii Testes: Georgio Linich, judice dominali Giogrio Fuchak, giudice populari FRANCISCUS MAUROVICH cum MARIA DURBESICH St. Rosarii JACOBUS PALLACZ cum MARGARITHA MOHORICH alias Obucinich St. Rosarii JACOBUS FUCHAK cum MARIA ANNA MOHORICH St.Rosarii MATHIAS KRASSAVACZ cum MARIA SMOGOR ex parochia St. Rosarii MATHIA GRABAR cum MARGARITHA GERLASS St. Rosarii JACOBUS PILEPICH ex parochia fluminensi cum THERESIA COPRIVA copulati sunt Flumine ANTONIUS PILCICH cum URSULA HLACHA SEBASTIANUS HLACHA cum MARIA PILCICH in ara SS. Fabiani et Sebastiani Josepho Maurovich MICHAEL VALIJAN aedituus hujus parochia colegiata ecclesia416 cum MARIA RACICH testes; Joanne Silich judice

Šafar (I.L.) Mjesto u Gorskom kotaru (I.L.) 416 Crkvenjak ove župne crkve (I.L.) 414 415


292

20. nov.

23. nov. 26. nov. Ibidem 30. NOV.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MARTINUS LINICH cum URSULA SANDROVACZ LUCAS BARCICH cum CATHARINA MAURINACZ JOANNES FUCHAK viduus cum vidua MATHEA SUBAR MICHAEL MICULINICH cum CATHARINA CZARGONJA St. Rosarii dispensati 3. et 4. grado di consanguinita GEORGIUS JURETICH viduus cum vidua MARIA ANNA CSARGONJA judex LAURENTIUS VICICH cum MARGARITHA GERLASS ANTONIUS MIKULICH cum MATHEA PETROVICH GEORGIUS KOVACICH cum HELENA FRANOVICH St. Rosarii teste Carolo Antonio Mangotich ANNO 1776.

22. jan. 1. feb. 18. feb. 28. aprilis 6. maij 18. maij 6. junij 20. junij 28. oct. 3. nov. 10. NOV. Idem Idem Idem 17. nov.

MICHAEL KOVACS cum MARIA ANNA SCARON in ara Beatisima Virgine Maria Rosaria Josepho Maurovich ANDREAS FAK cum MARGARITA HATESICH St. Michaeli Martino Zacharia canonico dispensati in 3. et 4. grado di consanguinita, episcopo Cabalin GREGORIUS AMBROZICH cum APOLLONIA SIHMON ex parochia Castanensi st. Rosarii J. Maurovich MARTINUS SILICH cum vidua MARIA VICICH St. Rosarii 3. et 4. grado di consanguinita JACOBUS KUCSAN viduus cum HELENA vidua MALIJACZ vidua dicta Perchelica St. Trinitatis capella suburbana Dno Mathia Mangotich Dominus JOSEPHUS ZIERER cancellarius cum Domicella URSULA LAIJTNERIN parochia fluminensi copulavit Petrus Svilocossi arcidiacon Fluminensis viduus LUCAS BACARCICH ex parochia Bucarensi cum filia defunti Joannij FRANOVICH MARGERITHA St. Philipi et Jacobi viduus GREGORIUS JURETICH cum vidua CATHARINA JURETICH St. Michaelis Josepho Maurovich MATHIAS SANDROVACZ cum MATHEA JURICICH St. Rosarii J. Maurovich ANTONIUS SEMION cum MARIA SANDROVACZ MATHIAS SABLICH vulgo Puh ex parochia Buccarensi cum MARIA BACICH St. Rosarii 3. et 4. grado consanguinita dispensati JOSEPHUS BACICH viduus cum VINCENTIA vidua SANDROVACZ St.Rosarii ANTONIUS HLACHA cum URSULA RELIJACZ NICOLAUS HLACHA cum VINCENTIA MIKULICH MICHAELI BERNELICH filus Jacobus cum MARGARITHA LUKESICH


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

24. NOV. 24. NOV. Eadem Idem Idem

25. nov. 26. nov. 4. dec.

293

STEPHANUS JURETICH cum CATHARINA BERNELICH St. Rosarii ANTONIUS HLACHA cum URSULA RELIJACZ417 NICOLAUS HLACHA cum VINCENTIA MIKULICH418 Martino Zacharia NICOLAUS ZACHARIA cum MARIA MOHORICH FRAN KUNDICH cum CATHARINA BAKARCICH ANTONIUS FRANOVICH cum MARIA ANNA KUNDICH MATHIAS KOVACICH cum HELENA MARSANICH LUCAS CSARGONIA cum MARIA KOSSORACZ St. Trinitatis canonico Matheo Racich BARTHOLOMEI KUKULIJAN filius Antonius cum MARIA KLICK STEPHANUS KLICK vulgo LUKESSICH cum ROSALIA MARSANICH Capella St. Michaelis Martino Zacharia Nobilis419 MARCUS MARSSANICH cum MARIA LINICH LUCAS BATTON cum VINCENTIA JURSSEVICH JACOBUS JURSSEVICH cum HELENA MIHOLICH MATHIAS BAAN cum MARGARITHA BERNELICH St. Rosarii LAURENTIUS MAVRINAZ cum URSULA MAURINAZ St. Bartholomei BARTHOLOMEUS MANDICH viduus cum MARIA BARCICH S. Rosaria THOMAS KUKULIJAN cum LUCIA BERNELICH ANNO 1777.

26. JAN. 2. feb. 3. feb. 4. maijus 5. maij 1. junij 6. junij Idem

Viduus JACOBUS LINICH cum VINCENTIA BROZNICH St. Fabiani et Sebastiani JOANNES GRABAR vulgo Ballovanich cum CATHARINA REMPESSICH St. Rosarii Josepho Maurovich Nobilis420 FRANCESCO FRANCOLINI cum HELENA MANGOTICH Rosarii MARTINUS MANDICH cum URSULA MAVRINACZ Rosarii STEPHANUS TURAK viduus annor circ. 80 cum vidua MARGERITHA RADETICH Rosarii ANTONIUS KOSSORACZ cum ANNA MARIA BACCICH Rosarii Matheo Racich SEBASTIANUS HLACHA viduus cum VINCENTIA BURULL MATHIA BURULL cum MARGARITHA SILICH

Opetovanje (M.Z.) Opetovanje (M.Z.) 419 Plemeniti (I.L.) 420 Plemeniti (I.L.) 417

418


294

6. OCT. 3. nov. 16. nov. Idem Idem Iadem Matio 23.nov. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MATHIAS DURBESICH cum CATARINA KARLICH SIMON FAAK cum MARIANNA PERINICH GEORGIUS PERUSSICH cum MARTHA SILICH Filipi et Jacobi Josepho Maurovich MATHIAS ZACHARIA cum MARIA LINICH GREGORIUS LINICH cum URSULA FAK testes judice Matheo Rempessich officiavit Martino Zacharia LUCAS BAN cum MARIA RELIJACZ Rosarii Josepho Maurovich die JOANNES HLACHA cum MARIA GERLASS Rosarii testes: Hlacha et Laurentio Klocich LUCAS REMPESSICH cum ANTONIA KLICK St. Michaelis Canonico Martino Zacharia dispensati 3. et 4. grado LAURENTIUS PULJANICH cum URSULA BURA GREGORIUS FAK cum MARGARITHA MALIJACZ THOMAS KOSSORACZ cum HELENA MOHORICH STEPHANUS VALIJAN cum MARIA MANGOTICH St. Philipi et Jacobi Canonico Octaviano Marsanich 1778.

22. jan. 1. feb.

12. feb. 13. feb. 30. marti 11. maij 17. maij

29. junij

421 422

JOANNES SIMACZ cum ANTONIA TRECICH St. Michaelis Canonico Giorgio Kundich GEORGIUS FAK cum MARIA TRAHLICH Rosarii Martino Zacharia BARTHOLUS FAK cum MARIA SANDROVACZ Rosarii Matheo Racich SIMON CSUCICH cum MARTHA ZUZULICH Copulavit Buccari ANTONIUS SORETICH cum MATHEA JURETICH St. Michaelis Georgius Kundich MARTINUS MANGOTICH cum ANTONIA BROZNICH Rosarii J. Maurovich testes Georgio Perusich judice Dnus FORTUNATUS DE BABNIGG tricesimator421 cum Domicella MAGDALENA DE LAPERGER Wilibalda L. Barone de Dietrich Brod et Grobnik inspectore GREGORIUS CSARGONJA cum MARIA ANNA VALICH Rosarii Martino Zacharia MARTINUS KLICK cum MARIA ANNA KUKULIJAN St. Michaelis in pago422 Jelenje Matheo Racich ANTON GRABAR viduus cum MARIA BAN Rosarii tertio grado in consanguinita JOANNES SOBOTINCICH cum CATHARINA SRICHA Rosarii

Tridesetničar (I.L.) U selu (M.Z.)


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

29. junij 19. julij 9. sept. 8. nov. 11. nov. 12. nov. 15. nov. Idem 15. nov. Idem 15. NOV. Eadem 22. NOV.

25. feb.424

423 424

295

GEORGIUS CSARGONJA cum MARIJA SOBOTINCICH Rosarii Josepho Maurovich PAULUS GRABAR cum VICENTIA SIMACZ Rosarii Viduus BERNARDUS MOHORICH cum vidua HELENA BARCICH Rosarii FRANCISCUS TURAK aliter Tundius cum MARIA VALIJAN St. Trinitatis Martino Zacharia ANTONIUS KUKULIJAN cum ANTONIA KLICK St. Michaelis Ottaviano Marsanich ANDREAS BERNELICH cum MARIA KLICK Matheo Mangotich JOSEPHUS MANGOTICH cum CATHARINA PERUSSICH THOMAS PERUSSICH cum ANNA MANGOTICH Capella St. Marina PAULUS LINICH cum CATHARINA SANDROVACZ NICOLAUS LINICH cum VINCENTIA SOBOTINCICH JOANNES MOHORICH cum MATHEA FUCHIAK LAURENTIUS PETROVICH cum MARIA PULJANICH Rosarii Josepho Maurovich JOSEPHUS FICHOR cum MARTHA SUDAN JOSEPHUS MANGOTICH cum CATHARINA PERUSSICH THOMAS BRUSSICH cum ANNA PERUSSICH GEORGIUS JURICICH cum MARGARITHA ZACCARIA MATHIAS BACZALICH cum VINCENTIA JURICICH JACOBUS MALLIJACZ cum CATHARINA SUPAK JOSEPHUS JURICICH dictus Furlancich cum MARIA ZACCARIA Capella st. Marina ANTONIUS KUKULIJAN cum ANTONIA KLICK ANTONIUS BERNELICH cum MARIA KLICK St. Michaelis Martino Zacharia MATHIAS SANDROVACZ cum MARIA LINICH LAURENTIUS PETROVICH cum MARIA PULJANICH423 STEPHANUS SANDROVACZ cum CATA LINICH STEPHANUS KUNDICH cum MATHEA SKARON MICHAEL PERINICH cum ANTONIA KUNDICH LAURENTIUS KLOCICH cum MARGARITHA HLACHA JOSEPHUS HATESICH cum ANTONIA PERSNIJAK MATHIAS SKARON filius Georgij cum HELENA SUPPAK Rosarii

Ponavljanje (M.Z.) Valjda 1779? (M.Z.)


296

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANNO 1779. 7. feb.

Eadem 11. feb. 2. maij 30. JUNIJ 1. julij 14. julij 1. augusti 11. NOV. 19. nov.

22. nov.

25. nov. Item

LUCAS RELIJACZ cum MATHEA BARAK MATHIAS GRABAR cum MARGARITA CZAVAL GREGORIUS BARAK cum MARIA STIPICH ANTONIUS BARAK cum MARIA MALIJACZ Rosarii Nobilis425 ANTONIUS MARSANICH cum URSULA BROZOVICH 3. et 4. grado dispensati PETRUS SIMACZ cum HELENA BARCICH Rosarii testes judice Giorgio Fuchiak LAURENTIUS MAJERICH cum MATHIA KLICK Rosarii Eadem JOSEPHUS SRICHA cum MARIA MOHORICH MICHAEL SANDROVACZ cum HELENA JURICICH Rosarii viduus GREGORIUS SUPPAK cum MARGARITA KATICH Rosarii viduus ANTONIUS MICHETICH cum CATHA BARACZ Rosarii VITUS GERLASS cum MATHEA FICHOR GEORGIUS BERNELICH cum ANTONIA SILICH St. Michaelis STEPHANUS PULJANICH viduus cum ANA TURAK Rosarii JOANNEM SILICH cum MARGARITA MATIJCICH JACOBUS JURETICH cum HELLENA KLICK BARTHOLOMEUS RUNDICH cum MATHEA GERLASS Martino Zacharia JOANNES PALLACZ cum MARGARITHA ZUZULICH de par. Buccarensi Capella S. Marina THOMAS DAVIDICH cum HELLENA JURANDICH JACOBUS HATESICH cum ANTONIA RELJACZ JACOBUS PETROVICH de parochia Fluminense cum ANNA SANDROVACZ Rosarii JACOBUS FABACZ cum MARIA TOMSICH aliter Gisdulich BERNARDUS RELIJA cum HELENA RELIJACZ ANNO 1780.

13. JAN.

27. JAN. 28. JAN. 2. feb. 425

Plemeniti (I.L.)

MARTINUS BERDAR cum MARIA FICHOR Rosarii Martino Zaccaria ANTONIUS RAK cum MARIA CSARGONJA St. Trinitatis Matheo Racich BARTHOLOMEUS MATERLIJAN ex parochia Tersat cum URSULA TURAK Rosarii Josepho Maurovich Viduus LUCAS LINICH cum vidua CATHA FUCHAK Capella st. Marina M. Zaccaria Dominus PAULUS WAISS cum ANTONIA HLACICH Rosarii M. Zaccaria


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

7. feb. 2. maij 14. maij 14. JUNIJ 22. junij 22. junij 22. junij 2. julij 5. nov. 6. nov. 12. NOV.

19. nov. 20. nov.

20. 26. nov. 26. nov. Item Item

297

LUCA RELIJACZ filius Antonius cum HELENA KOVACS St. Trinitatis Matheo Racich viduus JOSEPHUS BACHICH cum HELENA PODVORACZ St. Trinitatis Octaviano Marsanich MATHIAS SVAGNIA cum MARIA KOVACICH VINCENTIUS SIMACZ cum MARIANA LENACZ ex parochia Castuanensi copulavit FRANCISCUS FAK cum MARIA MAJERICH St. Philippi et Jacobi MATHIAS KLICK cum ANTONIA ZAHARIA Rosarii LUCAS ZUZULICH cum MARIA STIPICH Copulati Buccari STEPHANUS BANN cum MATHEA BARCICH Rosarii MATHIAS MANGOTICH cum LUCIA DURBESICH St. Trinitatis canonico Octaviano Marsanich ANDREAS SUBAR cum MARIA TOMSICH JANNES BARCICH cum CATHARINA BROZOVICH alias Smokvina ex parochia Buccarensi Rosarii GREGOR SOBOTINCICH cum BRIGITA RAK St. Trinitatis ANTONIUS KUKULIJAN cum HELLENA JURETICH St. Michaelis M. Zaccaria in 4. grado di consanguinita dispensati ANTONIUS VALIJAN cum MATHEA RUMSICH JACOBUS VALIJAN cum MARGARITHA KUNDICH St. Trinitatis GEORGIUS BARCICH cum CATHARINA BROZOVICH aliter Smokvina426 PHILIPPUS SOBOTINCICH cum MATHEA PERUSSICH Viduus MATHEO SANDROVACZ cum ANTONIA JADRICH MATHEO KOSSORACZ cum CATHA MANDICH St. Philippi et Jacobi MATHIA BERNELICH cum MARIA PULJANICH St. Trinitatis dispensati 4. grado BARTHOLOMEUS REMPESICH cum MARIA KUKULIJAN ANTONIUS KUKULJAN cum URSULA JURETICH MATHEUS BERNELICH cum MARIA PULJANICH dispensati in 3. et 4. grado St. Michaelis M. Zaccaria 1781.

2. maj. 28. 1. JULIJ 2. julij 22. julij

426

ANDREAS SUBAR cum VINCENTIA TOMSICH St. Bartholome THOMAS SUBAR cum vidua URSULA LINICH MATHIJAS CSARGONIA cum MARIA VALICH St. Trinitatis MATHIAS LIVELICH cum MATHEA KUNDICH St. Trinitatis ANTONIUS FICHOR filius Bartholi cum HELENA JURETICH Rosarii GEORGIUS GERLASS cum MARIA FICHOR Josepho Maurovich

Ponavljanje (M.Z.)


298

5. aug. 19. aug. 9. sept. 16. sept. 15. oct. 11. NOV. 18. nov.

25. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

MATHIAS JURICICH cum MARIA HLACHA St. Philippi et Jacobi MICHAEL LUCANICH cum MARIA ANNA MATEJCICH St. Trinitatis MATHIAS SILICH cum HELENA KLICH St. Philippi et Jacobi MARTINUS BERNELICH cum MATHEA KLICH St. Michaelis MARTINUS XORETICH cum HELENA KLICH Otaviano Marsanich canon. GEORGIUS TRECICH, viduus cum MARGARITHA KATICH St. Michaelis Ottaviano Marsanich THOMAS ZACCARIA cum MARIA LINICH MATHIAS BERNELICH cum FRANCISCA KLICH St. Michaelis Ottaviano Marsanich MATHEO SANDROVACZ cum MARGARITA LINICH MICHAEL JURICICH cum MARIA SUPAK St. Philipi et Jacobi BARTHOLOMEUS FRANOVICH cum URSULA TRECICH ANDREAS BAHORICH cum CATHARINA DURBESICH MICHAELIS KLICH filius Lucas cum HELENA JURETICH G. Kundich ANDREAS KAMENAR cum MARIA MANGOTICH dispensati in 4 grado ANDREAS MANGOTICH cum MARIA GROHOVACZ GEORGIUS GIZDULICH cum MARIA KOSSORACZ MATHIAS REGLIJACZ cum MARTHA PROSEN Rosarii ANNO 1782.

10. FEB.

11. feb. 11. maij 14. nov. 17. nov. 20. nov.

VINCENTIUS LINICH cum FRANCISCA LINICH JOSEPHUS FRANOVICH cum MARIA KOVACICH GEORGIUS MAJERICH cum ANNA JURICICH ANTONIUS KLICH cum MARIA SORETICH St. Michaelis Matheo Racich LAURENTIUS LINICH cum HELENA SANDROVACZ MARTINUS RUNDICH cum HELENA KRASSAVACZ Matheo Racich JOANNES GRABAR cum MARGARITHA KOPAJTICH de parochia Buccarense JACOBUS KOVACICH cum MARGARITHA KOVACICH Rosarii Giorgio Kundich viduus ANTONIUS HLACHA cum ANTONIA JURICICH ANTONIUS VALIJAN cum MARIA KOVACZ Rosarii Racich MATHIAS SILICH cum MATHEA RELIJA Rosarii Racich STEPHANUS RUNDICH cum ANTONIA GRABAR Rosarii Josepho Maurovich MATHIAS JURANICH ex Parochia Bucharense cum ANTONIA


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

29. nov. 29. nov.

299

MAVRINACZ Rosarii Matheo Rachich officiavit JOSEPHUS MARSANICH cum URSULA KUKULIAN Rosarii ANDREAS REGLIAZ cum VINCENTIA MAURINAZ ANNO 1783.

2. FEB.

4. martij 28. junij 30. junij 7. julij 17. julij 10. aug. 11. nov. 17. nov. Idem

17. NOV. 23. nov. 28. junij

23. NOV. Ibidem

THOMAS BERDAR cum MATHEA LIVELICH St. Trinitatis testis Andreas Berdar GREGORIUS ZACHARIA cum HELENA SORETICH St. Filipi et Jacobi GREGORIUS VIDAS cum MATHEA PILCICH Rosarii Zaccaria GEORGIUS KATICH cum MARIA JURETICH JOANNES SERKOCH cum MATHEA BROZNICH copulati at St. Georgio Thersat viduus STEPHANUS VLASICH et MARIA MAVRINACZ St. Bartholi Thomas Durbesich PETRUS MAVRINACZ viduus cum MARGARITHA PETROVICH Capella St. Marina MATHIAS KLICH cum MATHEA SORETICH St. Michaelis JOSEPHUS KLOCICH cum MARGARITHA KLICH St. Michaelis LUCAS KUNDA cum MARTHA MAVRINACZ St. Bartholi die MICHAEL BAN cum MARIA HLACHA GEORGIUS PETROVICH cum MARIA PULJANICH MICHAEL SESELICH cum MARGARITHA MOHORICH JOSEPHUS CARGONIA cum HELENA MOHORICH JACOBUS LUKESICH cum JOANNA VALICH PHILIPPUS RADETICH cum MATHEA LUKEZICH Rosarii THOMAS RELIAZ cum ANNA KLICH St. Michaeli JOANNES SMILJANICH cum ANTONIA BERNELICH GEORGIUS DURBESICH cum LUCIA SMILIANICH MICHAEL BAN cum MARIA HLACHA (ponavljanje, vidi 17 nov. M.Z.) JOSEPHUS CHARGONIA cum HELENA MOHORICH GEORGIUS HATESICH cum MAR, SOVICH MARTINUS SUDAN cum ANTONIA HLACHA MARTINUS PERUSICH cum HELENA LINICH SIMON SOVICH cum MARIA HATESICH THOMAS RELIAZ cum ANNA KLICH ANTONIUS PERUSICH cum ANNA GERSNIAK STEPHANUS SPORER cum MARIA PERUSICH assistente parochia Brodensi ANTONIUS KUNDICH cum ANNA SEMION GEORGIUS MALIAZ cum ANTONIA SKARON PETRUS LINICH cum MATHEA LINICH


300

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANNO 1784. 25. JAN. 1.feb. 8.FEB.

8. FEB. 10. FEB. 15. feb. 23. MAIJ.

27. maji 29. junij Eadem 1.JULIJ 14. NOV.

15.NOV. 21. NOV.

GEORGIUS MOHORICH cum MARIA FUCHAK Capella St. Trinitatis Racich MATHIAS MIHOLICH cum CATHARINA SANDROVACZ Rosarii MATHEO TURAK cum MARGARITHA BAN LUCAS PERUSICH cum MARIA SEMION Viduus BERNARDUS RELIJA cum URSULA FAK LUCAS PERUSSICH cum MATHEA PERUSSICH FRANCISCUS MOHORICH cum MATHEA PERUSSICH PHILIPPUS PETROVICH cum ANTONIA KLICH LUCAS PERUSSICH cum MARIA SEMION (ponavljanje M.Z.) BARTHOLOMEUS CSARGONJA cum HELENA CSARGONJA JOANNES KUKULIJAN cum VINCENTIA SILICH ANTONIUS SKAVARICH cum HELENA FICHOR JACOBUS SUBAR cum LUCIA LINICS GEORGIUS PERUSSICH cum BARBARA SANDROVACZ MICHAEL FUCHAK cum MATHEA BACARCICH ex Parochia Buccharensis MATHEUS KOSORACZ viduus cum LUCIA SUBAR vidua JOANNES MAVRINACZ cum MARIA CSARGONJA Rosarii ANTONIUS GROHOVACZ ex parochia Fluminense cum ANTONIA MANGOTICH Rosarii GREGOR KUKECZ cum MARIA TRAHLICH ANTONIUS BERDAR cum MARIA FRICZULIN GREGORIUS FUCHAK cum HELENA BERDAR LUCAS SILICH dictus Branko cum MATHEA MATIJCICH ANTONIUS MAGANJA cum MARGARITHA SIMACZ GEORGIUS BERDAR cum MARIA KOVACICS JOANNIJ KOPRIVA cum HELENA FRANOVICH LAURENZO CSABRIAN cum MARIA KUNDICH Rosarii ANTONIUS MAURINACZ cum VINCENTIA MOHORICH ANNO 1785.

30. jan. 2. FEB.

7. feb.

GEORGIUS SILICH cum MARIA CSARGONJA ANDREAS RELIJACZ cum ANTONIA KOSORACZ ANTONIUS VALICH cum MATHEA TURAK Rosarii parocho loci SIMON KUNDA cum HELENA BROZOVICH Buccarensi MICHAEL FERLAN cum MARIA PERUSSICH MATHEO KUKULJAN cum ANTONIA JURICICH St.Michaelis Thomas Durbesich ANTONIUS KRASSAVACZ cum ANTONIA VALIJAN St. Trinitatis JOANNES FRANOVICH cum vidua GEORGII KOVACICH (vidi 30.


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

16. augusti 20. nov. 20. NOV. 24. NOV. 24. nov.

301

nov. 1775. M.Z.) Rosarii Matheo Raicich MATHIAS SMARICH cum URSULA JELENICICH St. Michaelis Thomas Durbesich PAULUS SECULIA cum MARTHA RAK in capella St. Anna in Orehovicza MARTINUS JURETICH cum MATHEA JURETICH St. Michaelis JOSEPHUS JURETICH cum HELENA RADETICH Viduus GREGORIUS SILICH cum vidua ANTONIA REMPESSICH JOANNES FUMULO fluminense cum MARIA JURETICH copulati sunt Fluminae viduus JACOBUS MALIJACZ cum HELENA BATTON Rosarii Matheo Racich LUCAS MAURINACZ vum CATHA KISELICH parochia Buccarensi St. Bartholomei LUCAS BERNJA cum MARIA HATESICH ANTONIUS BARCICH cum MARIA SABLICH parochia Castua MATHEO MICULINICH cum ANTH. MOHORICH ANNO 1786.

23. JAN. 27. jan. 2. feb. 3. FEB. 12. FEB. 12 19. Eadem 26. Eadem 2. maijus 29. MAJUS Idem 18. JUNIUS 5. JULIJ 9. JULIJ Eadem 30. 9. NOV. 13.nov. Idem 17.

DIZMAS MAVRINACZ cum VINCENTIA BACHIACZ par. Ecclesiae LAURENTIUS MAJERICH cum MARIA FAK vidua LUCAS SIMACZ cum HELLENA PETROVICS MATHIAS MICZULINICS cum HELLENA MOHORICH SIMON MICZULINICS cum MARIA HARAMIA GREGORIUS CHARGONIJA cum MARGARITHA XEZELICH MICHAEL VICICH cum MARIA ZACHARIA LUCAS SUPAK cum URSULA JURSEVICH MATIJ SMARICS cum FRANCISCA TRECICZ Viduus SIMON KLICS cum HELLENA KUKULIJAN BARTHOLOMEUS BATTON cum MARIA FAK VINCENTIUS BATTON cum MARIA FAK MATHIAS JURICICZ cum MARIA MAURINACZ MATHIA SLAVICZ cum HELLENA JURICICS MARTINUS SLAVICZ cum ANNA LINICS MARTINUS JURETICS cum CATHARINA PETROVICZ JOANNES MATIJASICS cum HELLENA BABICH MATHIAS PETROVICS cum CATHARINA BURUL THOMAS STIPICH cum MARIA PETROVICS ANTONIUS FAK cum ANNA PODGORACZ BARTHOLOMEUS FAK viduus cum vidua CATHARINA RAK JOSEPHUS FRANOVICZ cum MARIA VALICS ANDREAS MICZULINICZ cum HELLENA vidua CHARGONIA JOSEPHUS KLICZ cum vidua HELLENA KLICZ


302

Eadem

17. Eadem 17. Eadem

6. dec.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

PAULUS GERLASS cum MARTHA FICHOR testibus Josepho Klocich et Mathea Hlacha GREGORIUS JADRICS cum HELLENA LOSSETICH Matteo Rachich pop JOSEPHUS KAMENAR cum HELLENA KOVACICS ANTONIUS CHARGONIJA cum HELLENA MAURINACZ ANDREAS CHARGONIJA cum HELLENA MAURINACZ SEBASTIANUS RAK cum MATHEA CHARGONIJA PAULUS GERLASS cum vidua MARTHA FICHOR JOANNES RELIJA cum CATHARINA KUNDICH MATHIAS PROSEN cum HELENA JURETICH MATHIAS HLACZA cum MARGARITA GERLASS Matheo Linics ANNO 1787.

21. JANUARIJ Eadem Eadem 19. FEB. Eadem Eadem 19. feb. Eadem 27. feb. MAJUS 21. 28. MAJUS 4. junius 10.JUNIUS 14.JULIUS 15. 20. aug. 1. NOV. 10. NOV. 12. NOV. 18. NOV. Eadem Eadem 19. Eadem 26. Eadem

MATHIAS BAN cum MARGARITHA RELIJACZ BARTHOLOMEUS JURSEVICH cum MARIA FAK vidua JACOBUS CHABRIAN cum URSULA vidua LINICH ANDREAS FRANOVICS cum MATHEA KOVACICS ANTONIUS KUKULIJAN cum MARIA KLICS die NICOLAUS LINICH cum MATHEA PERUSSICS ANTONIUS SILLICS cum LUCIA PULJANICS MATHIAS LINICH cum BARBARA BATTON STEPHANUS SMOKVINA ex parochia Buccharensi viduus cum URSULA BACICH GREGORIUS RELIJA cum vidua ANNA MAJERICH BARTHOLOMEUS FUCHAK cum MARIA BERDAR officiavit Octavio Marsanich, testibus Martino Berdar et Joanna Fuchak JOANNES HARAMIA viduus cum MARIA RELIJACZ JOANNES RELIJACZ cum MATHEA BARACZ ANTONIUS GRABAR cum MARIA RELIJACZ Thomas Durbesich GEORGIUS LINICH cum MARIA CHABRIAN Racich ANTONIUS KRASSAVACZ cum MARIA FRANOVICS LAURENTIUS MAJERICS cum MARIA GODINA ANDREA ROZICH cum MARIA RELIJACZ PETRUS KOVACS cum MARIA FRANOVICS LAURENTIUS LUKANICS cum CATHARINA PILCICH ANTONIUS LUKANICS cum MARIA LUKESICH JOANNES FICZOR cum MARIA KLOCICS testes Matia Ficzor et Josepho Klocics MICHAEL MANDICH cum MARGARITA CHARGONIJA LUCAS CHARGONIJA cum MATHEA FUCHAK MICHAEL PILCICH cum MARIA PULJANICS MATHIA PULJANICH cum URSULA PETROVICS


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem Eadem 26. nov. Eadem Eadem

303

FRANCISCUS REMPESSICH cum MARIA PETROVICS MICHAEL SILLICS cum HELLENA VICICS GEORGIUS GRABAR cum MARIA LOSSETICS JACOBUS XORETICH cum MARIA JURETICH LAURENTIUS AJTICS cum MARIA XORETICS ANNO 1788.

27. jan. Eadem Eadem Eadem 3. FEB. Eadem Eadem 3. FEB. 4. FEB. 27. APRILIS 28. APRILIS 4. MAJ

JACOBUS PULJANICS cum MARIA PETROVICS MATHIAS SILLICH cum VINCENTIA BERNELICS GREGORIUS MAURINACZ cum CATHARINA MICZULINICS JOSEPHUS FERLAN cum MARIA CHARGONIJA JOANNES JURETICH cum DOROTHEA KLICS ANDREAS VECERINA viduus cum MARGARITHA BATTON ANTONIUS KUNDA viduus cum VINCENTIA GRABAR MATIJ JURICICS cum MARGARITA BACZAL JACOBUS BACZAL cum VINCENTIA SUPAK Viduus ANTONIUS PERUSSICH cum MATHEA HATESICS JOANNES KAMENAR cum vidua MARIA LIVELICS GREGORIUS BERNELICS cum MARIA CHABRIAN MARTINUS KUNDA cum MARIA JURSEVICS ANTONIUS CHABRIAN cum MARIA CHARGONIJA Drugi rukopis

15. junius 22. 29. JUN. 11. NOV. 16. Eadem Eadem Eadem Eadem 19. Item 24.

GREGORIUS BERNELLICS cum URSULA KLICS ANTONIUS KOVACS cum ANTONIA MIHOLICH ANTONIUS FUCSAK cum FRANCISCA JADRICH ANDREAS MATIJCICH cum HELLENA KUKULJAN BARCICH JOANNES cum URSULA MAURINACZ GREGORIUS HARAMIA cum MARIA CHARGONIJA THOMAS ZEZELLICS cum MATHEA KUNDICS JOANNES BERNELLICS cum URSULA PULJANICH JOANNES STANCICS cum PHILIPPA RAK ANTONIUS SMARICS cum MATHEA RUMPESSICS GREGORIUS MAURINACZ cum HELLENA SESELICS Dominus closterianus FREDERICUS SEAGER cum Domicella JOSEPHA SHORCZ parochiam Bucharense Eadem die LUCAS HATESICH cum HELLENA VALIJAN Matheo Linich Eadem ANTONIUS VALICS cum MATHEA MARSANICH Eadem LUCA RELIJACZ cum URSULA STIPICH Eadem MICHAEL RUNDICH cum HELLENA VICICH Matheo Linich (24. studenog) PETRUS VICICH cum HELENA MAGANIA PETRUS BACZAL cum MARIA vidua KALCICH


304

Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANTONIUS JURICICH cum VINCENTIA FAK ANNO 1789.

8. FEB.

11. feb. 15. FEB. 22. FEB. Eadem Eadem Eadem 23. feb. 17. maj 27. mai Nov. 8. 15. 16. NOV. 22. NOV. 22. NOV. Eadem Eadem Eadem Eadem Eadem

MATHIA PERUSICH cum MARIA vidua FERLAN off. Octavius Marsanich JOANNES FUCHAK cum VINCENTIA FUCHAK JACOB CHAVAL cum URSULA BATON LUCA BATON cum LUCIA SUDAN MATHIA TRAHLICH cum MATHEA TRECICH JOANNES RELIJACZ cum MARIA GRABAR LUCAS GRABAR cum HELENA ROSICH JOSEPHUS MAVRINACZ cum MATHEA MICZULINICH ANTONIUS MATIJCICH cum LUCIA MAUROVICH off. Thomas Durbesich die GREGORIUS ZACCARIA cum CATHARINA JURETICH off. Fabianus Zaccaria MARTINUS KUKULIJAN cum HELENA JURETICH LUCAS KLICK cum URSULA VALICH ADAMUS ZACCARIA cum ELISABETHA LINICH off. Mathias Linich MARTINUS SLAVICK cum MARIA SOVICH STEPHANUS HLACHA cum VINCENTIA CHUCHICH off. Fabianus Zaccaria Episcopus JOANNES Battista JESICH visitatis JACOBUS SMARICS cum vidua HELENA TRECICH ANDREAS BARCICS cum MARIA BARCICS GREGORIUS SANDROVACZ cum ANTONIA JURICICS BARTHOLUS XESELICH cum LUCIA PERUSSICH STEPHANUS SOBOTINCISH cum VINCENTIA XESELICH GREGORIUS CHABRIAN cum MARIA SILLICS off. Fabianus Zaccaria JOSEPHUS DURBESICH cum ANTONIA MAVRINACS off. Martino Racich GEORGIUS XORETICS cum MARIA BERNELICS JOSEPH RELJACZ cum MARGARITA RELJACS LAURENTIUS ZOLNAR cum VINCENTIA PILCICH STEPHANUS BERNELICS cum ANTONIA LIVELLICH ANNO 1790.

7. FEB. 15.

GREGORIUS JURICICS cum vidua VINCENTIA BACZAL off. Fabianus Zaccaria DISMA RAK cum ANTONIA XEZELICH


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

16. FEB. 31. oct. 4. NOV. 8. nov. 21. nov. Eadem Eadem 14. NOV. 14. NOV. 21. Eadem 21.viduus Eadem Eadem

305

ANDREAS KUKULIJAN cum ANTONIA DURBESICS off. Mathias Linics GEORGIUS FRANOVICH cum HELLENA SIMACZ ANTON TURAK viduus et MARGARETA FRANOVICH Georgio Kundich ANTONIUS JURETICH cum MATHEA TURAK MATHIA BATTON cum HELENA BARAK die MARTINUS LINICH cum MARIA KAMENAR die PAULUS VALICS cum MARIA VALICS JACOBUS JURICICH cum MARGARETA RELIJACZ MATHIAS SANDROVACZ cum URSULA MAJERICH STEPHANUS KAMENAR cum CATHARINA CHAVAL ANTONIUS PERUSSICH cum VINCENTIA LINICH GEORGIUS KLICS cum VINCENTIA LINICH ANTONIUS CHARGONIJA cum ANNA XUBAR GREGORIUS FUCSAK viduus cum MARIA SUPAK ANNO 1791.

30. jan. Eadem 12. FEB. 16 viduus 20. FEB. Eadem

MICHAEL BAAN cum HELLENA FRANOVICS off. Matheo Racich GREGORIUS MANDICH cum MARIA CHABRIAN JACOBUS MIHOLICH cum ANNA MEKINA ANTONIUS JURICICS cum VINCENTIA GRABAR GREGORIUS JURICICS cum CATHARINA LINICS GEORGIUS BATTON cum MATHEA SEMION

Od sada nadalje naši popi i plovani opet nakon 53 godine, počinju nanovo upisivati roditelje i mjesto porijekla ženjenih, pa se može donekle izvoditi i slijediti rodna veza.427 6. nov. 13. nov. eadem Eadem

MATHIAS defuncti428 Petri KUNDA filius, ex Zastenicze cum CATHARINA Simonij BATON filia ex Zastenicze JOSEPHUM defuncti Lucca KOVACHICS filius, ex Pregrad429, cum MARIA defuncti Bartholomei MAUROVICH ex Pregrad MATHIA filius Joanni MANGOTICH ex Pregrad cum CATHARINA defuncti Lucae KOVACS ex Pregrad THOMA defuncti Martini FUCHAK ex Passach430 cum VINCENTIA Antonij CHARGONIA ex Svini431

Op. M. Z. Pokojnog (I.L.) 429 Iz Grada Grobnika (I.L.) 430 Pašac (I.L.) 431 Svilno 427

428


306

20.nov. Eadem Eadem Eadem Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

JOANNEM Thomae RUMSICH filius, ex Grad, cum MARIA Thoma DURBESICH ex Drastin ANTONIUS defuncti Joanni PULJANICH ex Drazicze, parochia Jellenje cum MARIA Vincentij RELJA ex Zastenicze VINCENTIUS defuncti Antonij FAK ex Zastenicze, cum CATHARINA defti. Michaelij SKARON ex Zastenicze MATHIAM Mathei SLAVICH ex Zastenicze, cum MARTHA defuncti Simonij KOVACZ vidua ex Zastenicze JOSEPHUS defti. Joannij FUCHAK ex Passach, cum URSULA Joannij CHARGONIA ex Orehovicza ANNO 1792.

29. JAN. 5. feb. Eadem 6. maij. 27. mai 17. junij. Die eadem 24. sept.

28. oct. Die iste nov. 18. nov.

432 433

ANTONIUS defuncti Stephani FUCHAK ex Passach, cum MARIA Gregorij CHABRIAN, ex Svini. Dispensati in 4. grado di consanguita MATHIUM defuncti Michaeli LINICH ex Podervain432, cum HELLENA Andrea HLACHA ex Pregrad GEORGIUM Andrea HLACHA ex Pregrad cum ANNA defuncti Luca KOVACICH ex Pregrad MARTINUM Andree PERUSSICH ex Podchudnich cum ELISABETHA Antonij MANGOTICH ex Podervainj STEPHANUS Josephi JURCEVICH ex Zatenicze, cum MARIA Defuncti Georgi PERUSSICH ex Podchudnich PETRUS GREGORIUM Bartholomei SILICH ex Zastenicze cum MARGARITHA defuncti Nicolai SANDROVACZ ex Zastenicze STEPHAN defuncti Mathia TRAHLICH ex Rechina, parochia Jelleniensem Cum MARGARITHA Andrea BERDAR parochia propria Copulavit Mathias Linich parochus, MATHIAM defuncti Antonij VALIJAN Ex Pregrad, cum HELLENA def. Martini PERUSICH vidua ex Podchudnich testes Michael Jacobi Juricich ex Pregrad Dispensati in 3. et 4. grado Copulavit Mathias Kergachin cooperator, MATHIAM def. Andrea MANDICH ex Svini, cum GEORGIO filio Joannij CAVO, ex Parochia Vermo, diocesi Polonaij433 GEORGIUS defuncti Jacobi XARCOVACZ ex Zastenicze, cum MARTHA Defuncti Vincentij FAK pariter ex Zastenicze Copulavit Matheo Linich MATHEUM Andrea HLACHA ex Pregrad, cum MATHIA Defuncti Bartholomei MAUROVICH ex Pregrad, testes Antonium Laurentii Marsanich ex parochia Jeleniensis

Podrvanj (I.L.) Iz Berma u pulskoj dijacezi (I.L.)


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem die Eadem die 19. nov. 22. nov. 23. nov. Eadem die Eadem die

307

JACOBUS defuncti Michaelj SKARON ex Zastenicze cum MARGARITHA Defuncti Mathia SANDROVACZ ex Zastenicze JOANNAM Martini FERLAN ex Podchudnich cum ANTONIA Antonij MANGOTICH ex Podervain Copulavit Octavianum Marsanich MATHIAM def. Michaelj BRENICH Parochia jeleniensem cum MARIA Jacobi CZAVAL parochia Grobnicensi Copulavit Octavianum Marsanich MATHIAM def. Jacobi FRANOVICH ex Illovik, cum MATHEA defuncti KATICH ex Pregrad GEORGIUM Jacobi LINICH ex Podervain cum ANTONIA Mathia JURSEVICH Ex Zastenicze, testes Martinus Joanni Mateicich ex Pregrad JOANNE def. Nicolai LINICH ex Podervain cum MARIA Mathia JURSEVICH Ex Zastenicze, testes Bartholomeus Lucae Linich ex Podervatin Copulavit Thoma Durbesich capellanus locali in Czernik FRANCISCUM Defuncti LUCIA LINICH parochiam hujatim cum ANNO 1793.

26. jan. 10. feb. Eadem Eadem die 2. maj. 12. maj. 12. maj 17. junij 27. oct. 3. nov.

Copulavit Mathia Linich loci parochum ANDREAM DURBESICH filium Andrea vulgo Pentich ex Pregrad, cum MATHEA filia defcti. Simonij CHOP Pariter ex Pregrad ANDREAM defuncti Bernardi SOVICH ex Zastenicze, cum CATHARINA defcti Andrea BATON ex Zastenicze PHILIPUM Defcti Bernardi SOVICH ex Zastenicze, cum MARGARITHA Martini HATEXICH Ex Draxicze domanio Jellenensi GREGORIUM def. Andrea BATON ex Zastenicze, cum VINCENTIA Josephi MIHOLICH ex Zastenicze Viduus MICHAELEM KOVACS ex Zastenicze, cum ANTONIA defcti Mathia SANDROVACZ ex Zastenicze MARTINI Joanni MATIJCICH ex Pregrad, cum ANTONIA Michaelj RUMSICH Ex Grad, dispensati in 3. grado di consanguinita copulavit in Jellenje Petrus Gergotich MATTHAUM Jacobi JURICICH ex Pregrad Cum HELLENA defti. Georgij SMARICH par. Jellenensi SIMONEM Antonij LINICH ex Podervain, cum MATHEA Georgij LINICH ex Zastenicze SIMONEM Philippi VALICH ex Illovik, cum URSULA def. Jacobi FRANOVICH Ex Illovik GEORGIUM Marci PERUSSICH ex Podchudnich, cum LUCIA Antonij LIVELICH ex Pregrad


308

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANNO 1794. 2. feb. Eadem 8. junij Eadem 23. junij 26. junij 6. julius Eadem 21.sept. 9. oct. 24. oct. 2. nov. 9. nov. 13. nov. 23. nov.

Eadem Eadem

434

VINCENTIUS Joannij HLACHA ex Pregrad, cum ELISABETHA Thoma LINICH Ex Podervain, testis: Mathia Kovacich judex, of. Linich ANDREAM Michaelij TRAHLICH ex Pregrad, cum MARGARITHA Joannij HLACHA ex Pregrad, (of. Kargachin) ANDREAM Gregorii KOVACICH ex Pregrad, cum MARIA Antonij ZACCARIA Ex Soboli (of. Kargachin) NICOLAUS Antonij ZACCARIA ex Soboli, cum MATHEAM Gregori KOVACICH Ex Pregrad BARTHOLOMEUS def. Antonij LINICH ex Podervain, cum MATHEA def. Joannij CHARGONIA ex Pregrad viduus LUCAM BATON ex Zastenicze cum ANTONIA def. Michaeli KOVACH Vidua ex Zastenicze434 MATHIAM Petri CHARGONIA ex Podervain cum MARIA def. Antonij JURICICH Ex Zastenicze (of. Matheo Linich) LAURENTIUM Laurentij KUKULIAN ex Castuensi parochia cum HELENA def. Joannij MEKINA ex Zastenicze MATHEAM Philippi JURETICH ex Illovik, cum MARIA Antonij TURAK ex Illovik (of. Kargachin) Perillustrissimus Dne GEORGIUM Vilhelmum JUSTINUS viduus oberquitatorem Subord. Dominii Brod et Grobnik, cum Domicella EVA Vilhelma MISLINE (of. Linich) THOMAM nobili Bartholomei MARSANICH ex Drastin cum MARIA Joannij DURBESICH ex Pregrad (of. Mathia Kargachin cooperator) testes Andreas Bahorich et Johannes def. Joanni Cargonia GEORGIUM def. Petri FUCHAK ex Passach, cum HELENNA Joannij MANDICH Ex Svini (of. Kargachin) JOSEPHUS def. Josephi MOHORICH ex Podervain, cum HELENNA Mathae MANDICH ex Svini STEPHANUS defuncti Luca SEMION ex Zastenicze, cum CATHARINA Jacobi ROSICH ex Zastenictze (of. Linich) GEORGIUM defcti Nicolai MARSANICH ex Ratulia cum HELENNA def. Jacobi MARSANICH ex Drastin Dispensati in 3. grado di consanguinita (Octavio Marsanich), testes Mathias Juretich Vincentii et Antonius Laurentii Marsanich MARTINUM Martini JURANDICH ex Matelczi, cum ANNA Michaeli MOHORICH Ex Pregrad dispensati in 4. grado, testes Thomas Jacobi Juricich fabri BARTHOLOMEUS defti. Antonij KLICK ex Buzdehain cum MARGARITHA Martini JURANDICH ex Matelczi

Gledaj Antonija Sandrovacz pok. Matije 2. svibnja 1793. M.Z.


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem 24. nov.

309

GEORGIUS Mathie SUBAR ex Podchudnich, cum MARIA Joannij CHAVAL Ex junijam pago435 viduus SIMONEM VALICH ex Illovik, cum MARIA Georgij CHARGONIA Ex. Passach, dispensati in 4. grado. ANNO 1795.

16. julij 3. aug. Eadem

19. sept. 25. oct. 1.nov. 15. nov. Eadem

ANTONIUS filius Mathia SANDROVACZ Laurentii ex Zastenicze, cum MATHIA def. Bartholomei PERUSSICH ex Zastenicze (of. Linich) THOMA Jacobi JURICICH fabri in Pregrad436 cum MARIA Antonij KOVACICH ex Pregrad (of. Kargachin) JOANNE def. Francisci WAISS Silvanum Dominali obeguetatoris filius, cum MARIA def. Josephi VECHERINA (of. Kargachin) testes Adamus Zaccharia Cancellarius et contrascriba Franciscus Grober GEORGIUS Joannij BACARCICH parochia Dragense, cum MARIA Thomae CHARGONIA ex Svini (Linich) ANTONIUS Antonij MANGOTICH ex Podervain cum MARGARITHA def. Georgij SANDROVACZ ex Zastenicze (Oct. Marsanich) PETRUS def. Martini HARAMIA ex Czernik, cum MARIA Antonij LIVELICH Ex Pregrad (of. Matheo Linich) GREGORIUM Michaelij XEXELICH ex Czernik cum HELENNA def. Bartholomei MOHORICH ex Podervain NICOLAUS Stephani RUNDICH ex Pregrad, cum ANTONIA Thomae TRAHLICH ex Pregrad, testes Georgius Mathei Juretich filius ex Rechina ANNO 1796.

11. jan. 28. jan. 31. jan. 31. jan. 31. jan. 435 436

JOANNEM defti. Vincentij FAK ex Zastenicze cum VINCENTIA defti. Georgij SANDROVACZ ex Zastenicze (of. Linich) (of. Linich) GEORGIJ MASINICH parochia Brodense, cum MARIA MIKULICH parochia Grobnicense ex Pregrad JACOBUM defti. Bartholomei MOHORICH ex Podervain, cum ANNA Gregorij KOVACICH ex Pregrad THOMA Mathei VALICH cum LUCIA defti. Joanni BAHORICH ex Pregrad, testes Mathias def. Georgii Valich ex Illovik JOANNI defti. Bartholomei XEXELICH ex Zernik, cum

Istog sela M. Z. Kovača u Grobniku (I.L.)


310

6. feb. Eadem 8. maij. Eadem Eadem 30. oct. 8. nov. 13. nov. Nov. 13. 20.nov. Eadem 24. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

CATHARINA Defti. Bartholomei SANDROVACZ ex Zastenicze (of. Linich) BARTHOLOMEUM Lucae LINICH ex Podervain, cum HELENNA Bartholomei JURSEVICH ex Zastenicze JOANNEM Bartholomei JURSEVICH ex Zastenicze, cum MARIA defti. Philippi SANDROVACZ ex Zastenicze (of. Linich) MICHAELUM def. Jacobi PERUSSICH ex Podchudnich, cum MARGARITHA defcti Michaeli PERUSSICH ex Podchudnich dispensati In 3. grado ANTONIUS defti. Michaeli PERUSSICH ex Podchudnich, cum VINCENTIA Georgij BROZNICH ec Capellanatum locali Cernikense. JOSEPHUM def. Vincentij MICHOLICH ex Zastenicze, cum MARGARETHA Def. Joannij SUPAK ex Zastenicze GREGORIUM def. Joannij PERUSSICH ex Zastenicze cum MARGARITHA Def. Georgij ZVANIA ex Zastenicze of. Pater Marian Chabrian capucinum ANDREAM Mathie CZOHAR parochia Tersatensis, cum MATHEA def. Jacobi MARSANICH ex pago Drastin (of. Linich) MARTINUM Antonij JADRICH ex Zastenicze, cum URSULA Antonij GRABAR ex Podhum (of. Matheo Linich) JACOBUM Josephi MICHOLICH ex Zastenicze cum CATHARINA Antonij JADRICH ex Zastenicze (of. Linich) JACOBUM Joannis CHARGONIA ex Podervain, cum HELENNA def. Stephani KLICK ex Rechina (of. Octavian Marsanich) JOANNEM Joannij CHARGONIA ex Podervain cum CATHARINA Antonij MANGOTICH ex Podervain, dispensati in 4. grado di consang. Of. Octavian Marsanich MATHIAM defcti. Joannij BAHORICH ex Pregrad cum MARIA Georgij KAMENAR ex Pregrad of. Octavian Marsanich ANNO 1797.

25. JAN. 30. jan. 19. feb. 23. feb. 26. FEB. 437

Dol-Križišće M.Z.

GEORGIUM BARETICH parochia Dolansem437 sub Hreljin, cum HELENA Mathaei MAJERCICH ex Zastenicze (of. O. Marsanich) THOMA Mathiae CHABRIAN ex Svini, cum CATHARINA Anthonij PILEPICH ex Draga (of. Linich) STEPHANUS defuncti Andrea KUNDICH ex Zastenice cum MARIA Simonij BATON (of. Linich) Copulavit D(ominus) Thoma Durbesich capella loc(ali) Czernikensi MATHIA def. Andrea FRANOVICH ex Illovik cum MATHEA Georgij FRANOVICH MARTINUS Thomae JURSEVICH cum MARGARITA Josephi


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem 30. JULIJ 10. august 12. SEPT. Eadem 19. NOV. 20.nov. 26. nov.

311

MIHOLICH ex Zastenicze (of. Linich) SIMONEM Thomae JURSEVICH cum MATHEA defti. Antonij JURSEVICH MARTINUS Mathia MAJERICH ex Zastenicze cum MARIA Andrea DURBESICH vulgo Pentich, ex Pregrad (of. Linich) dispensati 3. et 4. grado viduus THOMAS FUCHAK cum MARGARITHA Pauli MOHORICH COSMA Marci PERUSSICH cum MATHEA Mathia XUBAR Ex Podchudnich dispensati 3. et 4. grado viduus ANTONIUS CHUCHICH ex Podhum parochia Jellenensi Cum CATHARINA Joannij BACHICH ANTHONIUS Mathie VALICH ex Illovik, cum MARIA Mathiae KRASSEVACZ ex Pregrad viduus STEPHANUS SANDROVACZ cum ANTONIA Georgij SANDROVACZ vidua ex Zastenicze GEORGIUS defuncti Joseph KAMENAR ex Pregrad, cum MATHEA Antonij LIVELICH ex Pregrad ANNO 1798.

22. JAN. 28. jan. 28. jan. 4. feb. 4. feb. 10. FEB. 11. FEB. Eadem Eadem Eadem 19. feb.

Svini viduus LAURENTIUM CHABRIAN cum CATHARINA Bernardi DAVIDICH ex capellanatu Czernikensi (of. Oct. Marsanich) LAURENTIUS Joannij CHARGONIA ex Podervain, cum CATHARINA Mathie CHABRIAN ex Svini (of. Oct. Marsanich) ANTONIJ Mathie BROZNICH ex Czernik cum VINCENTIA Def. Marci SRICHIA (of. Oct. Marsanich) JOSEPHUS Antonij MANGOTICH ex Podervain, cum ANTONIA Thoma KOSSORACZ ex Buzdohan MATHIA Jacobi MAVRINACZ ex Czernik cum MARGARITHA Def. Mathia BROZNICH Viduus MATHIAM CHARGONIA alias Medved ex Buzdehan cum HELENNA Def. Lucas BACHIACZ Podervani, STEPHANUM Petri CHARGONIA, cum MAGDALENA Defuncti Georgij PERUSSICH ex Podervain. Podervani LUCAM Petri CHARGONIA, cum HELLENA Nicolai LINICH ex Podervain Podchudnich viduus THOMA PERUSSICH cum HELENNA defcti Luca CHARGONIA ex Svini, testes Joannes Chargonia vulgo Malincich ex Pregrad Czernik PAULUS Laurentij SRICHIA cum MARIA Michaelij MICZULINICH (of. Oct. Marsanich) Passach, GEORGIUS defti. Joannij FUCHAK cum FRANCISCA Georgij CHARGONIA (of. Matheo Linich)


312

17. junij 18. nov. 19. nov. 25. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Pregrad LUCAM Joannij BACHICH cum URSULA Michaelij MOHORICH (of. Oct. Marsanich) Passach JOANNE FUCHAK a Matio cum MARIA Georgij CHARGONIA ex Gregorio dispensati 3. et 4. grado (of. Oct. Marsanich) Zastenicze, viduus STEPHANUS KUNDICH cum MARIA Vincentij MATIJCICH ex Illovik (of. M. Linich) Svini MARTINUS Mathiae CZABRIAN cum MARGARITHA def. Mathia ANTONCICH parochia Castuanensi (of. Matheo Linich) ANNO 1799.

27. JAN. 9. junij 20. junij 13. oct. 14. oct. 17. nov. 24. Eadem Eadem Eadem 28. nov.

ANTONIUS def. Marci SRICHIA ex Czernik cum MARIA Joannij CHARGONIA ex Podervain (of. Oct. Marsanich) FRANCISCUS defcti Josephi KAMENAR ex Pregrad cum CATHARINA Michalij VALIJAN ex Grad dispensati 3. e 3. grado (of. Oct. Marsanich) viduus GREGORIUS CHARGONIA ex Svini, cum ANTONIA a. Josephi MOHORICH ex Matelczi (of. Oct. Marsanich) Viduus GREGORIUS PERUSSICH ex Podchudnich cum MARIA defcti Andrea CZAVAL ex Podchudnich (of. Oct. Marsanich) JACOBUS defcti Luca CHARGONIA cum ANNA def. Andrea CZAVAL ex Podchudnich (of. Oct. Marsanich) STEPHANUS Mathia MANDICH ex Svini cum MARIA def. Antonij CHABRIAN ex Svini (of. M. Linich) nov. MARTINUS Antonij ZACCARIA ex Soboli, cum MATHEA Def. Luca BATON ex Zastenicze (of. M. Linich) PETRUS Jacobi FUCHAK ex Passach cum ROSALIA Anthonij CHARGONIA ex Svini GREGORIUM Mathia SOVICH ex Zastenicze, cum CATHARINA Mathia CHAVAL ex Podchudnich Czernik MARTINUM def. Michaelij LINICH ex Podervain, cum MARIA def. Gregorii RAK ex Buzdehain MARTINUS Michaelij MOHORICH ex Pregrad, cum MARIA Def. Josephi KOVACH vidua ex Pregrad (of. Linich) 1800. ANNO

26. jan. 30. jan.

JOANNEM Luca LINICH ex Podervain, cum VINCENTIA def. Bartholomei MOHORICH ex Podervain, dispensati in 4. grado di Consanguinita (of. Matheo Linich) JOANNES def. Joannij BAHORICH ex Pregrad, cum VINCENTIA Def. VINCENTIA def. Gregorij RUNDICH ex Pregrade


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem 16. feb. 16. feb. Eadem 23. feb. Eadem 11. majus 19. junius 20.junius 11. sept. 23. oct. 27. nov.

313

Franciscus Marchich Franciscanus copulavit JOANNES Vincentij RELIJA cum MARIA Joannij SIMACZ ex Podkilavacz par. Jellenensi JACOBUS def. Josephi LUKESICH cum VINCENTIA Jacobi LINICH JACOBUS Antonij ZACCARIA cum ANTONIA Mathia SANDROVACZ Par. Grobnik (of. Linich) JOSEPHUM Antonij ZACCARIA cum ANTONIA Mathia SANDROVACZ Par. Grobnik (of. Linich) LUCAM et SIMONEM Nicolai ZACCARIA cum MARIA def. Gregori LINICH ex Podervain alter cum MATHEA Mathia JURSEVICH JOANNEM Jacobi FUCHAK ex Passach, cum MATHEA Mathia CHABRIAN ex Svini viduus ANDREAS DURBESICH ex Pregrad cum MATHEA def. Michaelij KAMENAR ex Pregrad (of. Jacobus Osbolt) MARTINUS def. Mathia et Vincentia FAK ex Zastenicze, cum CATHARINA def. Georgius et Ursula FAK origine Grobnicensis et Domicilio Fluminense viduus ANTONIUM FUCHAK cum MARIA Josephi MOHORICH testes Georgius Fuchak et Joannes Juricich faber Viduus MATHEUM HLACHA cum CATHARINA def. Jacobi JURICICH Dispensati in 3. et 4. grado Viduus MATHIA SILICH ex Zastenicze cum LUCIA MALIJACZ JOANNIJ def. Joannij CHARGONIA ex Pregrad, cum HELENNA def. ANTONIJ VALIJAN ex Pregrad (of. J. Osbolt) ANNO 1801.

1.feb. 12. feb. 15. feb. 18. maj 22.junij 16. aug. 25. oct.

438

ANTONIUS Jacobi SARKOVACZ cum ANTONIA Gregorij FAK Ex Zastenicze (of. Matheo Linich) Viduus JACOBUS CZAVAL ex Zastenicze cum CATHARINA Stephani SEMION vidua ex Zastenicze438 (of. Osbolt) Lodovicus Pauli JURETICH ex Illovik cum JOANNA defti Georgij VALICH ex Illovik (of. Linich) GEORGIUM Antonii SEMION cum MATHEA def. Simonij JURCEVICH vidua ex Zastenicze viduus GEORGIUS SARKOVACZ ex Zastenicze, cum VINCENTIA Def. Antonij JURICICH vidua ex Zastenicze (of. Matheo Linich) Viduus GEORGIUS SARKOVACZ ex Zastenicze, cum ANTONIA Andrea DURBESICH ex Pregrad MATHEA def. Stanislai PODGORACZ ex Zastenicze, cum HELENNA def. Andrea CZAVAL ex Podchudnich

Vidi 13. nov. 1794. M.Z.


314

1.nov. 8. nov. 11. nov. 15. nov. 22.nov. 22.nov. 22.nov. 22.nov. 22.nov. 25.nov. 26. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

JOSEPHUS Vincentij MATIJCICH ex Illovik cum MARIA Jacobi XARKOVACZ ex Zastenicze PAULUS Josephi JURSEVICH ex Zastenicze cum MARIA Josephi MANGOTICH ex Podervani (M. Linich) ANTONIUS Vincentij RELIJA ex Zastenicze, cum MARTHA Joannij SIMACZ ex Draxicze (of. Paulus Superina) viduus SIMEONEM SOVICH ex Zastenicze, cum CATHARINA Jacobi HLACHA ex Draxicze par. Jellenensi MATHIA Martini LINICH ex Zastenicze cum ANTONIA def. Georgij SANDROVACZ ex Zastenicze Illovik, ANDREA def. Philippi JURETICH cum HELENNA Antonij TURAK (of. Linich) Grad PETRUS Josephi BROZNICH auriga Dominali439 cum HELENA SIROLA Parochia Castuanense, ex Castua dispensati In 3. grado MARTINUS Mathia KOSSORACZ ex Kossorczi, cum CATHARINA Def. Joannij FUCHAK ex Passach (of. Mathias Linich) viduus GEORGIUS SILICH ex Tutnovo cum HELENNA def. Francisci CIPARICH vidua parochia Fluminensi MATHIA Luca FUCHAK ex Passach, cum MARIA Antonij FUCHAK Vidua ex Passach (of. Michall Juricich) Zastenicze, FRANCISCUS Jacobi ROSICH cum MARIA Bartholomei FAK (Matheas Linich) ANNO 1802.

31. JAN. 7. FEB. 7. feb. 14. FEB. 14. FEB. 21.feb. 28. FEB. 1.martii 439

Zastenicze LAURENTIUS def. Mathia JURSEVICH cum MATHEA Antonij SEMION Pregrad FRANCISCUS def. Joannij KUNDICH cum MATHEA Michaelis RUMSICH testes judex Georgius Fuchak Pregrad MATTHAEUM def. Andrea VECERINA cum MARIA Mathai LIVELICH Pregrad ANTONIUM Joannis HLACHA cum CATHARINA Joannij MATIJCICH Podervain Thomas Durbesich capellanus loc. In Czernik JOANNUS Martini MANGOTICH cum MARGARITHA Thoma KOSSORACZ ex Kossorczi Pregrad JACOBUM Stephani MOHORICH cum MATHEA Mathai KOVACICH Podervani JOANNIS Nicolai LINICH cum MARIA Mathai CHAVAL Ex Podchudnich (Linich) viduus GEORGIUS JURICICH ex Zastenicze, cum URSULA def.

Gospoštijski kočijaš (I.L.)


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

1. martii 3. julij 15. julij 26. nov. 25. nov.

315

Mathia BACHACZ ex Buzdehani officiavit Jacobus Osbolt in capella Sti Bartholi Fluminae copulatus fuit viduus MATHIA CHARGONIA ex Svini Cum HELENNA def. Mathia BACHACZ Podchudnich copulavit in Czernik Thoma Durbesich viduus ANTONIUS PERUSSICH cum MARGARITHA Joannis MOHORICH ex Hrastenicza Zastenicze viduus GEORGIUS MALIJACZ cum MARIA def. Michaelis JURETICH ex Illovik (of. Linich) Podervani viduus JOANNI LINICH cum URSULA Franci ROSSICH Parochia Buccarensis Zastenicze viduus GREGORI JURICICH cum MATHEA Stephani VALIJAN ex Grad ANNO 1803.

6. FEB. 7. FEB.

13.feb. 13. feb. 17. FEB. 20.feb. 25. aprilis 1. MAI 2. maj. 26. junij 26. junij 10. julius

Pregrad ANTONIUS Mathia SVANIA cum MARGARITHA Stepani MOHORICH Pregrad STEPHANUM et SIMONEM def. Michaeli MOHORICH, Primus cum MARGARITHA filia Mathai GERSACZ ex par. Drivenicensis altrum cum CATHARINA def. Mathai MANGOTICH Ex Pregrad (cooperator Georgius Skochilich) testes Georgius Bernelich Anthonii ex Jellenie Pregrad ALOISIUS Pauli JURETICH cum FRANCISCA def. Antonij DURBESICH (Of. Linich) Drastin viduus ANTONIUS MARSANICH cum MARIA def. Antonij DURBESICH NICOLAM def. Bartholomei PERUSSICH ex Zastenicze cum MARGARITHA def. Georgij HATEXICH ex Draxicze Zastenicze MARTINUM def. Georgij FAK cum MARIA Mathei SANDROVACZ ex Gregorio Zastenicze viduus GEORGIUS LINICH cum MARIA vidua Def. Lovrentij MAJERICH Svini Tersacti copulavit viduus MICHAEL MANDICH cum CATHARINA Antonij SIROLA ex Castua nata et in Tersactensis Domiciliata Zastenicze viduus JOANNE FAK cum MARIA def. Michaeli KOVACS Copulavit Georgius Skochilich Podervain SIMONEM Petri CHARGONIA ex Podervain cum MARIA Petri JURSEVICH ex Zastenicze (of. Linich) GREGORI def. Andrea CHAVAL ex Podchudnich cum MARIA Petri CHARGONIA ex Podervain (of. Linich) Zastenicze STEPHANUM def. Laurentij MAJERICH cum CATHARINA Mathia SOVICH (Of. Linich)


316

6. nov. 13. nov. 14. nov. 20.nov. 20.nov. 20.nov. 20.nov. 20.nov. 20.nov. 24.NOV. Eadem

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Podervain viduus MARTINI LINICH cum ANTONIA def. Georgij KUKULIJAN par. Jelleniensi (of. Linich) Passach, JACOBUM Mathia FUCHAK cum ANNA Pauli MOHORICH Of. Linich Illovik ANTONIUS def. Michaelis JURETICH cum ANTONIA Franci TURAK (of. Georgius Skochilich) ANTONIUS Antonij KOVACHICH ex Pregrad, cum MARIA Pavli JURETICH Soboli viduus SIMONEM ZACCARIA cum MATHEA def. Georgij KAMENAR vidua ex Pregrad Passach JOANNE def. Joanni FUCHAK cum ANTONIA Antonij BARCICH ex Orehovicza Illovik JOSEPHUS def. Philippi JURETICH cum CATHARINA Antonij TURAK Czernik MARTINUM Bartholomei SESELICH cum CATHARINA Joannij CHARGONIA ex Podervain Czernik JACOBUS Georgij MAVRINACZ cum ANTONIA Andrea MAVRINACZ Podervain viduus BARTHOLOMEUS LINICH cum MARGARITHA Def. Gregorij MANDICH vidua (of. Skochilich) die Zastenicze viduus MATHIA SANDROVACZ ex Gregorio cum ANTONIA Joannis PERUSSICH ex territorio Fluminense ANNO 1804.

2. FEB. 5. FEB. 5. FEB. 12. feb. 12. feb. 12. feb. 13. feb. 17. junij.

440 441

Jezic M.Z. Draganovo M.Z.

Czernik, MICHAELLUS Dfcti Antonij HARAMIA, cum MARGARITHA Dfcti Mathia BROZNICH Pregrad, viduus FRANCISCUS KAMENAR, cum MATHEA Dfcti Andrea DRUBESICH. Czernik, JACOBUS Luca SESELICH, cum VINCENTIA Dfcti Michaelis CHAVAL ex Podchudnich Zastenicze, viduus MATHIA JURICICH cum HELENNA Dfcti Mathia BATON vidua Zastenicze, MATHIA Dfcti Mathia FAK, cum MARIA Dfcti Michaelis SANDROVACZ filia Buzdohain, PHILIPPUS Georgij CHARGONIA, cum URSULA Dfcti Michaelis LINICH ex Podervain JOSEPHUS XESICH440 Draganij441, cum MARIA CHARGONIA def. Georgii Zastenicze, IOANNE Jacobi JURSEVICH cum MARIA Nicolai ZACCARIA


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

4. NOV. 18. nov. 18. nov. 25. NOV. 26. nov. 29. nov.

317

Pregrad, MATHIAM Dfcti Joannij KUNDICH ex Pregrad, cum HELENNA Dfcti Jacobi JURICICH testis viduus Gorgij Hlacha Of. Linich ANDREA defcti Georgij CHARGONIA ex Buzdehani cum MARIA Thoma ZCCARIA Of. Linich Czernik, PETRUS Dfcti Mathias LINICH, cum CATHARINA Dfcti Antonij RAK Pregrad, GEORGIUS Dfcti Antonij DURBESICH cum MARIA Simonij BACHORICH Parochia Dragensi Of. Skocilich testes Nicolaus Matijcich et Mathias Kopaitich Czernik, JOSEPHUS Dfcti Mathia BROZNICH Stankin cum MARGERITHA Gregorij RAK Pregrad dispensati in 3 grado (of. Mathiam Linich) viduus GEORGIUS HLACHA442 cum MARIA vidua Dfcti Joannij RUMSICH443 ANNO 1805.

3. FEB. Eadem 10. FEB. 10. feb. Eadem 17. feb. 19. maj 19. maj 30. maj 30. maj.

Czernik FABIANUS MICZULINICH, cum MATHEA Thoma ZACCARIA Of. Linich die dispensati in 3 grado LAURENTIJ Dfti Martini BERDAR ex Illovik, cum MARGARITHA Dfcti Jacobi FUCHAK Pregrad JOANNES KRASSOVACZ cum MARGARITHA BROZOVICH ex Draga Of. Linich Passach THOMA MOHORICH cum URSULA CHAVAL dispensati Eadem die Passach, ANTONIUS Luca FUCHAK cum CATHARINA Georgij CHARGONIA Zastenicze-Jellenje JACOBUS Georgij GRABAR444 Pregrad, JOSEPHUS Mathia KOVACICH cum MARIA Josephi SZOBOTINCICH Of. Linich Zastenicze FRANCISCUM Dfcti Franci RAK cum MARIA Jacobi VALIJAN ex Pregrad Of. Linich Zastenicze JOANNE Dfcti Luca BATON cum ANTONIA dfcti Mathia SANDROVACZ Of. Linich Zastenicze, viduus VINCENTIUS BATON cum ANNA Dfcti Antonij FAK vidua445 Of. Linich Illovik JACOBUM BAN cum MARIA Thoma TRAHLICH Of. Georgius Skocilich

vidi 5. feb. 1791. M.Z. vidi 20.Nov. 1791. M.Z. 444 Poslije ništa za mladenku, vidi Maticu jelenjsku M.Z. 445 Vidi 30. julij 1786. M.Z. Of. Linich 442 443


318

21.oct. 17. NOV. 24. nov. 28. nov.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Zastenicze copulavit in St. Vincentij in Scalnicza parochiae Jellenense, VINCENTIUS FAK viduus, parochia Grobnicenze cum URSULA ejata Parochia Mathiae SIMCICH Pregrad MICHAELLE Michaelli RUNDICH cum CATHARINA Antonij FRANOVICH Of. Linich Illovik ANTONIUS Mathia SANDROVACZ cum MARIA Joannii TURAK Of. Linich Pregrad Dispensati in 4 grado MARTINUS SVANIJA cum MARIA Andrea KAMENAR Of. Kombol ANNO 1806.

9. FEB. Eadem Edaem 16. feb. Eadem Eadem 17. feb. 16. martij 5. maj 26. maj 30. junij 14. julij. 9. nov. 23. nov. 23. nov. 23. NOV.

Pregrad dispensati in 3. et 4. grado: GEORGIUS Dfcti Michaelli KAMENAR Cum MARIA Michaelli RUMSICH Of. Linich die Czernik, MATHIA Philippi SZOBOTINCICH ex Cernik cum FRANCISCA Michaelli RUMSICH ex Grad die Illovik, MATHIA Mathie VALICH ex Illovik cum MARIA Georgij CHARGONIA ex Passach Of. Linich Pregrad MATHEUM Antonij FRANOVICH cum MARIA Dfcti Gregorij KOVACICH dispensati in 3. et 4. grado MICHAELLEM Joannis CHARGONIA ex Passach cum MARIA Dfcti Mathia SUPAK testes judex Georgius Chargonia JACOBUM Mathie PELCICH ex Hrastenicze, cum ANTONIA Dfcti Martini MAURINACZ ex Czernik Podchudnich viduus GREGORIUS CHAVAL cum MARTHA Cosma RUMSSICH vidua of. Joannes Kosanich Czernik viduus ANTONIUS SESELICH ex Czernik, cum MARIA judici Georgij FUCHAK vidua ex Passach Pregrad officiavit Joannes Nep. Kosanich MATHEA Bartholomei DURBESICH Cum HELENNA Antonij TRAHLICH Svini JOANNEM Stephani BAN cum CATHERINA Dfcti Antonij CHABRIAN Cooperator Jellenense Franciscus Levak Podchudnich viduus ANTONIUS PERUSSICH cum vidua Georgij WLASSICH Margaretha ex Czernik Zastenicze viduus JACOBUS MIHOLICH cum ANTONIA Stephani SANDROVACZ vidua Of. Linich Czernik MATHIA Mathia MAVRINACZ cum CATHARINA Luca SESELICH Of. Linich Czernik STEPHANUS Dfcti Josephi MICZULINICS cum ANTONIA Petri JURSEVICS ex Zastenicze Of. Linich Czernik MICHAELLUS Laurentii SRICHA cum CATHARINA Dfcti Vincentij SANDROVACS Illovik viduus ANTONIUS JURETICH cum HELENNA Gregorij FUCHAK Of. Linich


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

23. nov. 24. nov. 25. NOV. 25. NOV.

319

Podervani, MARTINUS de mortui Nicolai LINICH cum URSULA Dfcti Josephi SPORER filia Of. Linich Passach dispensati in 4. grado Of. Antonius Muha JOANNIS Joanni CHARGONIA cum MARGARITHA Dfcti Antonij FUCHAK Zastenicze viduus JOANNES JURSEVICH cum MARGARITHA Vidua Gregorij SILICH Czernik viduus ANTONIUS BROZNICH cum ANNA Josephi MOHORICH Ex Pregrad-Matelczi ANNO 1807.

1.feb. 1.feb. 1.feb. 1.feb. 5. FEB. 8. feb. Edaem Eadem 9. FEB. 10. majus 10. majus 11. junij 16. nov. 22.NOV.

Podervatni dispensione in 4. grado viduus LAURENTIUS CHARGONIA cum MATHEA Dfcti Jacobi LINICS testes judex Mateus Kovacich Pregrad dispensione in 3. et 4. grado JOANNIS Antonij VALIJAN , cum CATHARINA Mathia HLACHA vidua Berdari, STEPHANUM Dfcti Martini BERDAR cum MARIA Antonij BENCHAN ex Grohovo Illovik, PETRUS Georgij TURAK cum MARIAM Dfcti Philippi JURETICH Zastenicze of. Antonius Muha viduus GREGORIUS JURICICH cum MARGARITHA dfcti Martini JURSEVICH vidua Zastenicze viduus GREGORI JURICICH cum LUCIA dfcti Joanni CHAVAL filia ex Podervani die Zastenicze MARTINUS KUNDICH cum MARIA Dfcti Joanni RELIJACZ ex Podhum die Podchudnich GEORGIUS CHAVAL cum MATHEA Martini MANGOTICH Grad copulavit in Jellenje NICOLAUS Francisci MAUROVICH cum CATHARINA dfti Matini MATIJCICH ex Ternovicza Czernik JOANNUS Dfcti MARTINI MAVRINACZ cum MATHEA Joannij SZOBOTINCICH Buzdehani MATHIA CHARGONIA viduus cum MATHEA Philippi SOBOTINCICS, Podervani viduus GEORGIUM LINICH ex Nicolao, cum ANTONIA Martini MANDICH ex Svini Grad, GREGORIUM denati Michaeli VALIJAN cum HELLENA Mathia KRASSOVACZ Passach MATHIAM Michaelli FUCHAK cum HELLENA Georgij JAKSICH ex parochia Dragensi


320

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ANNO 1808. 31. JAN. 7. FEB. Eadem 7. feb. 14. feb. 15. feb. 21.feb. 21.FEB. 21. feb. 28. MARTIJ 13. junij 26. JUNIJ 26. junij 30. junij 14. julij 30. oct. 6. nov. 13. NOV. 13. nov. 13. nov. 20.NOV.

Pregrad MICHAELLE Martini RUNDICH cum MARIA Dfcti Joanni KUNDICH Podervain viduus PETRUS PERUSSICH cum ANNAM Jacobi MOHORICH vidua Podervani MICHAELLEM dfcti Bartholomei MOHORICH cum MARIA Mathai KOVACHICH judicis filia ex Pregrad Podervain ANTONIUS dfcti Josephi MANGOTICS cum MARGARITA Vincentij BATTON ex Zastenicze Podchudnich viduus JOANNEM MOHORICS cum HELENNA Mathai CHARGONIA vidua Zastenicze MARCUS dfcti Lauretnij SUDAN cum CATHARINA Andrea VICHEVICS ex parochia Kukuljanovensi Passach STEPHANUS Georgij CHARGONIA cum MARIA Mathai VALIZ Zastenicze GEORGIUS Mathia GRABAR cum LUCIA dfcti Jacobi BACZAL Czernik dispensati in 4. grado: GREGORIUS Gregorij MAVRINACZ Cum MATHEA dfcti Luca MAVRINACZ Pregrad MICHAELLE dfcti Michaellij LINICH ex Podervain Cum HELENNA dfcti ANTONIJ KRASSOVACZ ex Pregrad Podchudnich viduus GEORGIUS SUBAR cum CATHARINA Dfcti Andrea PERUSSICH Pregrad JACOBUM Antonij KOVACHICH cum MARIA vidua Mathia SLAVICH ex Zastenicze Pregrad MATHIAM KATICH cum MARIA dfcti Antonij FRANOVICH ex Pregrad Zastenicze MATHEUS Mathia SKARON cum CATHARINA Dfcti Marci SUDAN vidua Zastenicze viduus JOANNES STANCICH cum HELENNA Vidua Mathia PODVORACZ Illovik JACOBUS Gregorij FUCHAK ex Illovik, cum URSULA Bartholomei FRANOVICH ex Illovik Zastenicze viduus MARTINUS KUNDICH cum MARIA dfcti Mathia SANDROVACZ Podchudnich MARTINUS Mathiae CSAVAL cum MARIA Mathia LINICH ex Podervani Pregrad MATHIAM dfcti Antonij DURBESICH cum ANNA Dfcti Michaeli DURBRICICH parochia Castuanensi Of. Linich Pregrad MICHAELLEM Mathia LIVELICH cum MATHEA Dfcti ANTONIJ DURBESICH Pregrad consanguinita in 3. et 4. grado: JOSEPHUM dfcti Antonij FRANOVICH cum CATHARINA Mathia SANDROVACZ Ex Illovik


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

20.nov.

321

Czernik FRANCISCUS Josephi SRICHA cum MARIA dfcti Antonij CHARGONIA ex Buzdehani ANNO 1809.

29. jan. 30. jan. 6. feb. 6. feb. 6. feb. 12. FEB. 13. feb. 7. mai 8. maj 5. junij 11. junij 23. nov.

Czernik ANDREAM dfcti Bartholomei SESELICH cum MARIA Antonij SESELICH dispensione in 3. et 4. grado. Podchudnich viduus MARTIN PERUSSICH cum MARGARITHA Antonij PERUSSICH vidua Zastenicze viduus GREGORIUS JURICICH cum vidua Laurentij JURSEVICH446 Svini consanguinita in 4 grado JOSEPHI CHARGONIA cum URSULA Luca FUCHAK ex Passach testes Georgi Chargonia judex Paschansis Svini MICHAELLUS BAN cum MARIA Andrea BARCICH Buzdehain consanguinita in 3. et 4. grado ANTONIUM Mathia PELCICH cum HELENNA dfcti Martini MAVRINACZ testes Mathai Vlassich judex Czernicensi Podchudnich viduus JACOBUS CHAVAL cum MARGARITHA Jacobi JURICICH vidua ex Zastenicze Grad viduus ANTONIUS HLACHA cum CATHARINA dfti Michaelli DUBRICICH parochia Castuaninsi Podchudnich JACOBUS CSAVAL cum ANTONIA Thoma DAVIDICH Czernik Majus nullis447 Grad viduus MICHAELLEM RUMSICH cum FRANCISCA vidua Antonij LUKESICH Parochia Jellenensi Czernik JOANNUS defcti Michaelli MICZULINICH cum MARGARITHA dfcti Georgij CHARGONIA ex Buzdehain Podchudnich JOSEPHUS Mathia PERUSSICH cum MATHEA Dfcti Gregorij PERUSSICH of. Czar Nicolas ANNO 1810.

22.JAN. 4. feb. Eadem 12. feb. 446 447

Pregrad viduus FRANCISCUS KUNDICS cum VINCENTIA denati Franci MAUROVICS Of. Czar Nicolas Illovik FRANCISCUS MATEJCHICH cum CATHARINA Bartholomei FUCHAK die JOSEPHUS SANDROVACZ cum URSULA Pauli MOHORICS Ex Passach Soboli STEPHANUS dfcti Antonij ZACCARIA cum CATHARINA

Vidi 31. jan. 1802. M.Z. Nema upisa u Maticu u svibnju M.Z.


322

12. feb. 8. feb. 18. feb. 19. feb. 25. feb. Eadem Eadem 4. martij 4. MARTIJ 5. marti 6. martij 27. maj 28. maj 17. sept. 25. nov. 25. nov. 25. nov. 25. nov. 18. nov.

448

Crkvenjak I.L.

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Denati Luca KUNDA Of. Sucich Passach FABIANUS Georgij CHARGONIA cum MARIA dfcti Antonij FUCHAK Of. Suchich Gregori Svini Flumen copulati viduus LAURENTIUS CHABRIAN cum JOANNA JONOSICH origine Istriana, Flumine domiciliata Pregrad MATHIA Martini RUNDICH cum MARIA denati Martini BAN Of. Linich Zastenicze MATHIAM Georgij MALIJACZ cum CATHARINA dfcti Luca SUPAK Of. Czar Nicolas Grad viduus MATHIAM DURBESICH aedituus448 cum Mathea Jacobi SOBOTINCICH Ex Czernik testes viduus Georgius Hlacha et Martinus Simonis Bachorich ex Draga Podervani LUCAM dfcti Gregorij LINICH cum LUCIA Thoma ZACCARIA Czernik LUCAM Joannij SOBOTINCICH cum FRANCISCA dfcti Simonij MICZULINICS Podervani JOANNI Francisci MOHORICH cum MARIA dfcti Andrea CZAVAL Zastenicze STEPHANUS dfcti Mathia SANDROVACZ cum ANTONIA Laurentii CZABRIAN ex Svini Podchudnich Gregorius Szuchich cooperator viduus MICHAELLEM PERUSSICH Cum VINCENTIA Mathia CZAVAL f. Zastenicze consanguinita in 3. et 4. grado Of. Czar viduus GEORGIUS GRABAR cum URSULA RAK. Buzdehani STEPHANUS dfcti Mathia CHARGONIA cum MARIA dfcti Anthonij CHARGONIA Of. Czar Svini LUCAM Bartholomei CHARGONIA cum MARIA dfcti Georgij VLASSICH ex Czernik Zastenicze viduus VINCENTIUS FAK cum HELENNA dfcti Antonij JURETICH ex Illovik Pregrad GEORGIUS Josephi KAMENAR cum LUCIA dfcti Marci MARSANICH ex Parochia Jellenensi (Linich) Zastenicze viduus JACOBUM SCARON cum ANTONIA Antonij SESELICH ex Czernik Zastenicze MATHIA dfcti Jacobi MALIJACZ cum HELENNA Dfcti Michaellij SANDROVACZ Of. Linich Zastenicze MATHIA Mathia SANDROVACZ cum URSULA Dfcti Laurentij MAJERICH Czernik consanguinita in 3. et 4. grado MATHIAM Jacobi SOBOTINCICH Cum MARIA Laurentij KAMENAR ex Pregrad


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

323

ANNO 1811. 10. feb. 17. feb. 19. majus 10. junij 13. junij 17. JUNIJ 7. julij 24. NOV. 24. nov.

Szoboli MATHIAM Thoma ZACCARIA cum HELENNA dfcti Martini SLAVICH ex Zastenicze Of. Czar Illovik MARTINUS dfcti Mathia SUPAK cum MARIA Joannij CZARGONIA Ex Passach Zastenicze ANTONIUS Mathia SKARON cum MARIA dfcti Joanni BATTON filia Pregrad GREGORIUS Mathai KOVACICH judicis cum MARIA Josephi LOVRENCHICH ex Parochia Castuanensi in Servitio domus Parochiali existente449 Pregrad STEPHANUM Antonij LINICH cum PETRINA dfcti Antonij BARETINCICH Svini LUCA CHARGONIA cum ANTONIA dfcti Mathia KOSSORACZ Of. Lubicich Franciscus Zastenicze ANDREA dfcti Simonij FAK cum MARGARITHA dfcti Antonij MATIJCICH Zastenicze STEPHANUS denati Antonij SEMION ex Zastenicze, cum MARIA denati Joannij RELIJACZ ex Podhum Svini consanguinita in 3. et 4. grado ANDREA Antonij CHARGONIA Cum MARIA dfcti Michaelli LINICH ex Podervan ANNO 1812.

27. JAN. 17. sept. 14. nov. 14. nov. 21.NOV. 21.NOV. 21.nov. 21.nov. 25.nov. Eadem 449

Pregrad MARTINUS KOVACH cum FRANCISCA MANGOTICH Podervan consanguinita in 3 grado viduus MARTIN LINICH cum HELENNA dfcti Vincentij LINICH ex Chavle Of. Linich Svini MATHIAM Bartholomei CZARGONIA cum CATHARINA Georgij CHARGONIA Svini MICHAELLEM dfti Martini MANDICH cum ANTONIA Luci CSARGONIA Pregrad MATHIAM dfcti Mathia KOVACICH cum CATHARINA Mathia LIVELLICH Podchudnich MATHIAM dfcti Laurentii LINICH cum MARIA Joannis LINICH Zastenicze ANTONIUM dfcti Antonij KUNDA cum MARIA Stephani MOHORICH ex Pregrad Podchudnich CASPARUS Antonij FERLAN cum FRANCISCA Thoma KOSSORACZ ex Czernicani Grad JOANNEM dfcti Joannis RUMSICH cum HELENNA Georgij TIAN filia ex parochia Bukarensi die PHILIPPUS FUCHAK cum ANTONIA STUDENACZ

Radi u plovaniji M.Z.


324

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

NIJE UPISANA GODINA 1813.450 ANNO 1814. 22.JAN. 30. jan. 6. feb. Eadem Eadem Eadem 19. feb. Eadem 20.feb. 20.feb. Eadem 29. maj 20.oct. 29. oct. 13.nov. 21.nov. Eadem 23.nov.

450 451

Zastenicze viduus ANTONIUS XARKOVACZ cum HELENNA Luca PERUSSICH filia Zastenicze viduus MATHIAM MALIJACZ cum MARIA Mathia SANDROVACZ Pregrad consanguinita in 4. grado GEORGIUS Laurentij KAMENAR cum MARIA Jacobi SOBOTINCICH curata Czernikensi LUCAM Georgij LINICH Nicolaj ex Podervain cum MARIA filia Luca MANDICH ex Svini Zastenicze FRANCISCUS MIHOLICH cum MATHIAM filia dfcti Thoma PERUSSICH ex Zastenicze LUCAM Thoma RAK ex curata Czernikensi cum MARIA BARCICH ex Orehovicza Zastenicze THOMAM dfcti Martini KUNDA cum MARIA Gregorii STIGLICH MATHIAM Josephi SRICHA cum MARIA Luca BATON ex Zastenicze Pregrad GEORGIUS dfcti Antonij TRAHLICH cum MATHEA dfcti Antonii CHUCHICH ex parochia Jellenensi Zastenicze JACOBUM dfcti Stephani SANDROVACZ cum HELENNA Dfcti Georgij FAK Zastenicze MATHAI dfcti Georgij FAK cumCATHARINA dfti Gregorij LINICH ex Podervain Drastin officiavit in parochia Jelennensi ANTONIUS Thoma MARSANICH Hujus parochianus cum ANTONIA Pauli MARSANICH par. Jellenensi Pregrad GEORGIUM HLACSA451 cum MARIA dfcti Mathia FUCHAK Vidua Pregrad MARTINUM Marci MARSANICH ex parochia Jellenensi cum ROSA dfcti Antonij MATEICICH huiate par. Illovik JOANNEM Mathai JURETICH cum JOANNA Gregorij MATIJCICH Podervain JOSEPHUM dfti Joanni CSARGONIA cum MARIA Simonis LINICH die Illovik ANTONIUM Bartholomei FRANOVICH cum MARIA dfti Joanni KOPRIVA Svini THOMAM Gregorii CSARGONIA cum ELISABETHA Georgii CSARGONIA

Opaska M.Z. Vidi 25. nov. 1801. i 20. juna 1800 M.Z.


M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

Eadem

325

Orehovicza MATHAUM dfcti Georgij FUCHAK cum CATHARINA Josephi PUHARICH ex parochia Castuane ANNO 1815.

29. JAN. 30.jan 5.FEB. 5.FEB. Eadem Eadem 5.APRILIS 6.MAJI 27.aug. 11.sept. 9.nov.

Pregrad MARTINUM KAMENAR cum MARIA DUBRICSICH Pregrad viduus STEPHANUM FRANOVICH cum CATHARINA dfcti Andre BAHORICH Podervanj ANDREAS Josephi CSABRIAN cum ANNA ZACCARIA Podervanj MATHIAM filius Mathai LINICH cum ANTONIA Georgij LINICH Podervanj STEPHANUM dfcti Nicolai LINICH cum JOANNA dfcti Judicis Mathai KOVACICH filia Pregrad ANTONIUM KOVACSICH Mathai cum ANTONIA Mathai VALJAN Drastin FRANCISCUM Antonij LINICH cum vidua HELENA Dfcti Georgi MARSANICH Pregrad viduus MATHIAM DURBESICH Andrea, cum URSULA Bartholomei CSARGONIA ex Svini Zastenicze PAULUM Stephani JURSEVICH cum THERESIA Antoni ZACCARIA ex Soboli Pregrad PETRUM KOVACHICH cum MARIA Joannis MATEUSSICH Lucas Potochnijak parochus loci Passach ANTONIUM Georgium CHARGONIJ et ROSALAM FUCHAK KRAJ MATICE!452

452 Slijedi opširna bilješka priređivača Mladena Zajca: „U Matici manjkaju podaci od 18. svibnja 1767. do 12. kolovoza 1770. Godina 1813. nije unešena. Bilo je to doba francuske vladavine i po republičkim pravilima brak se sklapao pred načelnikom tj. civilnim službenikom. Na stražnjoj korici ove MATICE zapisan je ovaj povijesni zapis: 1653. 26. genara (siječnja op. M.Z.) bi odbijen Tersat i Gerovo od ove grobniske Plovanije. Jer 6 redovnici (kanonici, svećenici op. M.Z.) tolikomu puku zadovoljiti nemogase i to bi ucinjeno po Presfitlom Dnu Biskupu Petru Marianu, po cesarskoj zapovidi i urdinu. U Gerovu bi pop Ivan Chop a na Tersatu pop Ivan Mikula Antonich. Druga razdioba grobniške plovanije (župe) uslijedila je 1790. godine, kad se je osamostalila kapelanija u Dolnjem Jelenju (kapela sv. Mihovila) i kapelanija u Cerniku (kapela sv. Bartola). Prepisivanje podataka je izvšeno sa svim pogreškama i načinima (ortographom) pisanja imena i prezimena, onako kako su to pojedini popi i plovani na svoj način pisali. Tu se može promatrati i traženje novih načina pisanja slova (glasova u hrvatskom jeziku) ovisno o piscu i dobu i njihovo prilagođavanje latinskom, talijanskom i mađarskom pravopisu. Ma početku Matice prva dva vjenčanja zavedena su na lijepom hrvatskom jeziku. Uz imena i prezimena mladića i neveste upisani su i imena očeva te mjesto vjenčanja. Odmah zatim novo postavljeni plovan Andrija Gerdakovich valja pod pritiskom biskupovim zavodi latinski jezik. Od tada nadalje pa sve do 1791. godine tj. do razlučenja dviju kapelanija naši plovani zadovoljavaju se upisom imena i prezimena mladića, dok često ispuštaju prezime neveste. To šturo uvođenje podataka ukazuje ili na nemar, no više na slabo poznavanje latinskog i muku u ispisivanju hrvatskih imena na latinsko-talijanski način. Prilikom čitanja vidljivo je, da su podaci unašani povremeno. Ponekad je


326

M. Zajc: Matična Knjiga vjenčanih župe Sv. Filipa i Jakova

ženidba unesena dva puta. Od 1791. plovani su počeli zavadjati nazive svih mjesta plovanije (župe). Mjesto Matelci koje je imalo oko dvanajstak kuća raselilo se je iza velike kolere 1886. godine. Matelci su bili iznad Tutnova u uvali što se diže iznad i iza Svilnoga. Mjesto Svilno zvalo se je u 18. i 19. stoljeću Svini. Taj izraz Svini upotrebljavali su stari Svinjani i Paščani još iza drugog svjetskog rata sve do sedamdesetih. Moj nonić, Miho Hlača, rođeni Grajan (1867.-1964.) uvijek je upotrebljavao izraz Svini. Plovani su pisal Pasach (čitaj Pasač). No nisu osim Podhuma razlikovali pojedina mjesta razlučenih kapelanija. Tako bi pod imenom Rečina podrazumijevali sva mjesta uz vodotok Rečina od Ratulje do Zoretići, a Cernik je bilo zajedničko ime i za Žeželovo selo, Mavrinci, Podole i Ravno. Prilikom prepisivanja navedeni su popi i plovani. Također i zvaničnici: suci i upravitelji gospoštije (kaštelani, šumari i blagajnici). Uz to i njihovo veličanje da se podcrta razlika sa ostalim pukom koja je vladala u društvu toga doba. Mladen Zajc. Godine 2006. U bilješkama objavljenim u prijepisu ove Matice unešene su, radi dotadnih pojašnjenja, i opaske glavnoga urednika ovoga zbornika Irvina Lukežića (I.L.).


I. Lukežić: Vijesti o Grobniku i okolici u starim hrvatskim novinama i časopisima

327

Irvin Lukežić:

VIJESTI O GROBNIKU I OKOLICI U STARIM HRVATSKIM NOVINAMA I ČASOPISIMA

Prelistavajući stare novine i časopise nerijetko nailazimo na mnogo zanimljivih podataka o našoj prošlosti. Povežemo li te podatke slijedom kojim se oni pojavljuju, dobivamo neku vrstu kronike, odnosno, kronologiju povijesnih događaja. Proučavajući godinama stare periodičke publikacije redovito sam pronalazio različite vijesti, dopise ili izvještaje o Grobniku i njegovoj široj okolici. U ovoj prigodi napravio sam odabir spomenutih tekstova koji, složeni kronološkim slijedom, predstavljaju prvorazredno dokumentarno svjedočanstvo o našem užem zavičaju i njegovim stanovnicima tijekom druge polovice devetnaestoga stoljeća. Ove vijesti nastale su u vremenskom rasponu od nešto više od pola stoljeća, te potječu iz Ilirskih Narodnih novina, Danice ilirske, Pozora, Napretka, Narodnih novina, Naše sloge, Primorca, Galeba i Slobode. Prije nego čitatelja upoznam s njihovim sadržajem, kazati mi je nekoliko riječi o općim prilikama i okolnostima u okviru kojih spomenute vijesti izlaze na svjetlo dana. Usporedno s razvojem pučkoga školstva i podizanjem opće razine pismenosti, Grobnišćina je tijekom devetnaestoga stoljeća postupno razvijala vlastitu inteligenciju. Osim seoskih župnika i kapelana, koji bijahu tradicionalno najstarijim intelektualnim slojem, postojali u ovdje seoski učitelji, različiti službenici (financi, pisari, blagajnici), trgovci, obrtnici, gostioničari, prijevoznici i poduzetnici s razvijenom navikom čitanja novina, te svakodnevnog pisanog komuniciranja. Upravo iz te lokalne obrazovane elite, koja uz to posjeduje visoku razinu lokalne i nacionalne (samo)svijesti, potekli su više ili manje redoviti dopisnici, suradnici i komentatori domaćih prilika u tadašnjim novinama. U svim trima grobničkim župama djelovali su tada poduzetni i autoritativni narodni svećenici, u Grobniku Martin Juretić, u Cerniku Blaž Polić a u Jelenju Mate Sablić. Zajedno sa svojim duhovnim pomoćnicima oni su igrali značajnu ulogu ne samo u vjerskom, nego i društvenom, kulturnom, prosvjetnom i političkom životu ondašnje Grobnišćine. Na području pučke prosvjete i unapređenja školstva u posebno su se u to vrijeme u Grobniku istaknuli učitelji Petar Solerti, utemeljitelj školske zaklade za pomoć siromašnim učenicima, i Bartol Vučić, vrstan pedagog i agilni javni djelatnik,


328

I. Lukežić: Vijesti o Grobniku i okolici u starim hrvatskim novinama i časopisima

te Juraj Starčević u Ratuljama. Ovaj potonji osobito je veliku pozornost poklanjao unapređenju gospodarstva. Pučka je škola u Ratuljama u njegovo doba bila pravim rasadištem naprednih gospodarskih ideja i mjesto praktične obuke školske mladeži i puka. Pored škole uredio je uzoran vrt za povrtno sjemenje, zasadio ´cjepilnjak´ za oplemenjivanje voćaka, podigao veliki pčelinjak s košnicama, a školsku knjižnicu opskrbio valjanim gospodarskim listovima i knjigama. Sve voćke, povrtno sjemenje i pčele darivao bi djeci iz okolnih sela, pomno pazeći da ih ona što bolje i pravilnije upotrijebe. Često je i sam obilazio sela, podučavajući i upućujući narod u naprednije gospodarstvo. Rezultati tih ustrajnih Starčevićevih nastojanja bili su izvanredno uspješni, pa je za nekoliko desetljeća čitavo područje uz gornji tok Rječine prekriveno kvalitetnim i plodnim voćnjacima. Među lokalnim trgovcima, posjednicima i poduzetnicima dominantnu su ulogu tada imali članovi imućne obitelji Durbešić iz Grobnika. Prvenstveno se to odnosi na braću Ivana Nepomuka, Jakova i Augustina, te njihove bliske rođake. Na Čavlima su još bile utjecajne obitelji Linić, Malvić, Čebuhar i Hlača, a u Gospodskom selu obitelj Pessi. U doba hrvatskoga narodnoga preporoda bila je pokrenuta inicijativa o podizanju spomenika na Grobničkom polju.1 Povod za to dala je maglovita legenda o porazu Tatara koji se ondje navodno dogodio 1242. godine. Pokrenut će je u proljeće 1841. hrvatski domoljubi okupljeni u karlovačkoj Čitaonici ilirskoj a zdušno prihvatiti neki zagrebački i riječki pristalice ilirskoga pokreta.2 U rujnu 1842. održana je svečana proslava šestota obljetnica slobodnoga grada Zagreba i ujedno legendarne bitke na Grobničkom polju.3 U to vrijeme počeli su se prikupljati i dobrovoljni prilozi za podignuće spomenika, razmatrati različiti prijedlozi i planovi. Bilo je dogovoreno da se izgradi na Grobničkom polju, pored sela Soboli. Ovaj projekt, nažalost, nije doživio svoje ostvarenje iako se na njemu vrlo zdušno i predano radilo nekoliko desetljeća. Sredinom listopada 1866. na Grobničkom polju održana je velika narodna svečanost na kojoj se obilježila tristota obljetnica sigetske bitke i junačke pogibije slavnog hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog. Na toj su svečanosti sudjelovali brojni uglednici, predstavnici svjetovnih oblasti, domaći župnici i ostali visoki dostojanstvenici, zajedno s brojnim pukom svih triju grobničkih župa. Proslavu je inicirao poseban organizacijski odbor u kojem bijahu domaći veletrgovci Ivan Nepomuk Durbešić, Ferdinand Pessi i Juraj Malvić. Posebno lijep i nadahnut govor održao je tada grobnički župnik Martin Juretić.4 Proslave sigetske obljetnice ponovno je aktualizirala i tada već zamrli projekt podignuća spomenika na Grobničkom polju. Premda je čitav posao tada bio zamišljena kao ambiciozan memorijalni poduhvat od šireg nacionalnoga značaja, njegovu će realizaciju već nakon nekoliko mjeseci prekinuti uspostava monarhijskog dualizma.

Opširnije o tome u Ir. Lukežić, Spomenik na Grobničkom polju, Grobnički zbornik sv. 2, Rijeka 1992, str. 35-39. 2 V. dopis iz Karlovca Ilirskim Narodnim novinama. 3 V. dopis Danici ilirskoj. 4 V. dopis Narodnim novinama. 1


I. Lukežić: Vijesti o Grobniku i okolici u starim hrvatskim novinama i časopisima

329

Početkom sedamdesetih godina tršćanska Naša sloga donosi više dopisa iz Grobnišćine. Riječ je o članku posvećenom kupnji nove pučke škole u Ratuljama (1871.) i pritužbi na jelenskog bilježnika Eckarta (1873.) nepoznatih autora, te kraćim tekstovima težaka Mihe Maljca iz Zastenica i trgovca Jakova Durbešića iz Grobnika, tada nastanjenog u Rijeci (1873.). Jedan od najstarijih pretplatnika i redovitih čitatelja Naše sloge bio je grobnički župnik Martin Juretić, o kome ove novine pišu s velikim uvažavanjem i simpatijama. Dugogodišnji čitalac i pretplatnik Naše sloge bio je još Mikula Žeželić Tončakov, zvonar i crkveni podvornik iz Cernika, te kapelan Anton Harbić iz Jelenja. Kraljevički Primorac, list za politiku, narodno gospodarstvo i pomorstvo, koji izlazi od 1873. do 1878. publicirao je velik broj novinskih članaka i komentara posvećenih različitim grobničkim temama (općinska uprava, gospodarstvo, pučko školstvo, politička i kulturna problematika). U to doba sjedište ujedinjene općine grobničke premješteno je iz drevnoga Grobnika u Čavle, relativno mlado naselje, izraslo duž Lujzinske ceste, koje otada preuzima ulogu lokalnoga političkoga i gospodarskoga središta. Ovdje je, osim ureda općinskog kotarskog šumarstva, stalnoga općinskoga liječnika i primalje, utemeljena i Hrvatska čitaonica, najstarija ustanova takve vrsti u čitavom kraju. U proljeće 1877. na Grobnišćini je zbog slabe ljetine prethodne godine došlo do nezapamćene dotad pojave gladi među siromašnim pučanstvom, poglavito u grobničkoj župi. Radi toga bili su organizirani posebni odbori za prikupljanje pomoći postradalima, riječka podžupanija pobrinula se za dodatnu dostavu prijeko potrebne hrane. U prosincu te iste godine preminuo je u Jelenju župnik Mate Sablić, zaslužni svećenik, veliki domoljub i prijatelj puka. U razdoblju od 1878. do 1883. godine sušačka Sloboda, pravaški list koji nastavlja tradicije ugaslog Primorca, također iz godine u godinu redovito donosi vijesti iz Grobnika i njegove okolice. Zamjetan je u to vrijeme sve veći upliv politike na društveni život uopće. Program pojačanoga aktivizma Starčevićeve obnovljene Stranke prava među pučanstvom Hrvatskoga primorja zamjetan je i među stanovništvom grobničkoga područja. U tom je pogledu simptomatičan slučaj domaćega posjednika Ivana Linića Oštarića iz Čavala koji stupa u pismeni doticaj s utemeljiteljem spomenute stranke dr. Antom Starčevićem. Na Grobnišćini se tada, pod utjecajem pravaške ideologije, njegovao i nacionalni zrinskofrankopanski kult, što se očitovao u organizaciji zadušnica na godišnjicu smrti slavnih hrvatskih urotnika. Među redovitim pretplatnicima Slobode bili su Rodoljubi grobnički, Narodna čitaonica u Čavlima i tamošnji mjesni trgovac Jure Malvić. O postojanju visoke razine lokalne i nacionalne samosvijesti među Grobničanima osobito svjedoči podulji anonimni članak, objavljen u Slobodi (br. 1, 1. siječnja 1879.), u kojem se njegov autor oštro protivi prijedlogu iznešenom u zagrebačkim Narodnim novinama pod naslovom „Primorje prama naseljavanju Bosne“, u kojem se zagovara naseljavanje siromašnoga grobničkoga pučanstva u predjele nekadašnje turske Bosne, stečene nedavnom okupacijom tih područja. Taj nepoznati Grobničanin vrlo rječito i argumentirano odbacuje sve teze o navodnoj neplodnosti Grobnišćine, ističući da je siromaštvo i zapuštenost ovoga krševitoga kraja isključiva posljedica općih nepovoljnih gospodarskih prilika, zapuštenosti,


330

I. Lukežić: Vijesti o Grobniku i okolici u starim hrvatskim novinama i časopisima

nerazvijenosti ali i višegodišnjega nemara vladajućih upravnih struktura. Stoga umjesto iseljavanja autohtonoga stanovništva u druge krajeve, koje odlučno odbacuje, predlaže postupne organizacijske reforme i stalnu potporu vlasti što bi moglo dovesti do konačnog rješavanja brojnih nagomilanih problema. Općina Grobnik, na čelu sa tadašnjim svojim načelnikom Ivanom Nepomukom Durbešićem, u svibnju 1881. godine bila je među prvima u Hrvatskoj poslala prosvjedne peticije banu i saboru u Zagrebu, zahtijevajući od njih da zaštite prava hrvatske gimnazije u Rijeci koju su tadašnji mađarski vlastodršci pod svaku cijenu nastojali premjestiti. Nakon općine Grobnike, peticije su odaslale općina Trsat, Delnice, Kraljevica, Prezid, Fužine-Lič, Hreljin-Krasica, Lokve, Dugoselo, GrižaneCrikvenica, Budinšćina, Brod na Kupi, Ozalj, Velika, Šid, Erdevik, Novi, Selo, Čabar, Gerovo, Ludbreg te gradovi Bakar, Senj, Križevci, Zagreb, Sisak, Ivanić, Karlovac, Varaždin, Požega, Samobor. Uskoro je za hrvatsku gimnaziju na Rijeci bio pronađen i novi stan, u kući kapetana Jakovčića na Fiumari. Tijekom osamdesetih godina Grobnišćinu je, poslije više nerodnih godina i gladi, pogodila velika poplava Rječine (1883.) i epidemija kolere (1886.). Sve brojnije obitelji teško su uspijevale prehranjivati se zbog nedostatka zemlje i stalnoga zaposlenja. Ovo će postupno dovesti i do iseljavanja dijela stanovništva u prekomorske zemlje. Pod konac devetnaestoga stoljeća Grobnik i njegova okolica, zbog svojih kulturnopovijesnih i prirodnih znamenitosti, postaje omiljenim izletničkim odredištem Riječana, Sušačana i stanovnika okolnih primorskih mjesta, a pojavljuju se i prve organizirane ekskurzije posjetitelja iz drugih dijelova Hrvatske.

*************** ILIRSKE NARODNE NOVINE, tečaj VII, broj. 20, Zagreb u utorak 9. ožujka 1841. Službeni dopis iz Karlovca. S kolikom slavom i kolikim junačtvom potukoše hrabri praotci naši na Grobničkom polju divje čete okrutnih Tatarah, za dosta je iz dogodovštine poznato svakomu. To se sgodi godišta 1242, a jednu godinu predatim uništiše junačka bratja naša Slavjani na sěveru na gori Hostinu u zemlji moravskoj hrabrom desnicom svojom kérvoločne one okove, koje su cérni oni divjaci, u běsnoj jarosti svojoj, svoj kolikoj Europi pripravljali, Slavjani dakle poraziše nečověčne čopore tatarske na sěveru, a što osta, poraziše Slavjani na jugu, i tako biahu Slavjani, i nitko drugi, koji su tada, kao i mnogo puta poslě, Europu svojom desnicom, svojom kérvjom od barbarstva – od drugoga onoga božjega biča oslobodili. I bit će do godine velevažnom tomu dokazu hrabrosti Slavjanske upravo 600 godištah. Čim pobudjeni domorodci naši i tako znamenitim odlučenjem srěće europske opojeni, pomisliše još lanjsko lěto, kako bi lěpo bilo i slavno, da se uspomeni tako silna boja i hrabrosti junačkih praotacah naših na onom istom polju, na kojem su oni za dom svoj i věru, i za izobraženje i napredak svega kolikoga boljega světa znojiše kérvju, od strane zahvalnih sinovah spomenik postavi. Lěpoj misli nemore se odoljet onako, već


I. Lukežić: Vijesti o Grobniku i okolici u starim hrvatskim novinama i časopisima

331

da se odmah potraže načini, za dovesti ju u život. I tako bi odmah zatim naručeno svim dobrim domorodcem, jednomu u Rěci a u Karlovcu drugim, da skerb za pribavljanje zemljišta za rečpeni spomenik na sebe dobrostivo prime; što budući učinjeno pojaviše odmah s jednim planom g. Joanelli iz Karlovca, a s drugim dvima drugi vatreni domorodac iz Tersta, i tako sve na tiho radeć, i stvar istu bolje i bolje promatrajuć prodje vrěme do danas. A sad vidjevši gdě sve malo pomalo nastupa šestolětni god slavnomu onomu činu, i čitajući u „Českom Cvětju“ uspomenu moravske bratje naše na spodobnu pobědu nad onimi čopori, sakupiše se danas znatni članovi čitaonice naše u Karlovcu u jedan sastanak, i odlučiše jednoglasno, buduć da je potrěbno za takov spomenik imati više osnovah, da se odredi 50 fr. srebra nagrade onome, koji bi najlěpši, i najshodniji plan od rečenoga spomenika napravio. Iste pako osnove neka se pošlju u frankiranih listovih od danas u četiri měseca podpisanoj Čitaonici, koja će je razgledati i najvrědnijemu nagradu bez ušterba poděliti. Dato iz sědnice Čitaonice ilirske u Karlovcu dana 5. Veljače (Feb.) 1841. (U nebitju gosp. predsědnika) Nikola Vakanović, v.r. čitaonice bilježnik. DANICA ILIRSKA, tečaj VII, br. 38, Zagreb 17. rujna i br. 39, 24. rujna 1842. Šestolětna svečanost Zagreba grada. Pučke svetkovine i spomenici, na uspomenu velikih činah i osobah domovine podignuti, ono su za množinu, što su za pojedine pismene ljude listine od domorodne dogodovštine. To su ožudjeni větri, koji raztěruju cárne oblake krijuće sunce narodnoga ponosa; to su bistri izvori, koji svoje okrěpljive vode svakomu nude, gdě su na suprot pisma samo onim otvorena, kojim je bolji udes pao, kao dragocěna pitja, koja se pod ključem za bogate samo čuvaju; to su glasi iz grobovah praotacah, koji se po svoj zemlji ore i o divnih prošastih vrěmenih i njihovih činih svojim unukom pripovědaju. Kolika korist za razvitje narodnoga duha i čověčnosti odtuda proiztiče o tomu nas osvědočiti može jedan pogled na druge narode. Koji su narodi u Europi veliki i mogući? Oni, koji dogodovštinu imaju i znaju, da su im praotci vitezovi bili. Veliki priměri sěme su velikim činom; zato čim je izobraženii narod, tim se više stara, da si priskárbi čim više takvoga sěmena. To je uzrok, što vás svět svoju dogodovštinu neumornom marljivostju obradjuje, i za da ju do najposlědnjega svoga člana razprostre, gradi spomenike svojim predjem i uvadja svetkovine na uspomenu veliki