Issuu on Google+

NEDJELJKO K. SAMARDŽIĆ

NAMASKAR, INDIJA NAMASTE, NEPAL

HERCEG NOVI 2009.

Izdavač: Dobra knjiga, Beograd Recenzent: Perivoje Popović, pisac i književni kritičar Lektor: Prof. Ranko Ćosović Foto, prelom i grafička oprema: Nedjeljko Samardžić Štampa: Grafičar, Užice

Tiraž: 1.000

U POSTOJBINI TAJNI (Kako je drumovao i putopisao Nedjeljko Samardžić) Ovaj koji čini napor da uradi zapis o putopisnoj knjizi, o upravo pročitanom djelu, odavno nije sa više iskrenog i pozitivnog žala dočekao završetak nekog rukopisa, kao što je dati slučaj sa drumopisnim sačinjenjem autora Nedjeljka Samardžića. Rukopis jeste obiman, razuđen i slojevit, knjiga koja iz njega srećnim proviđenjem nastaje, biva kapitalna i zavodljiva, široka i moćna, privlačna i neodoljiva kao što je neodoljiva i neutaživa autorova žeđ za putovanjima; istinska strast da se iz Krivošija i Igala stigne do na kraj i do na vrh svijeta i tako se približi nadmoćima tvoraštva. Da, istinska je hrabrost, podvig je u pravom smislu, danas, u vrijeme moćnih i elektronskih medija, vjerovati u neprolaznu moć pera, emocija, literature i erudicije. Pisati danas, putopisati i vjerovati riječima u eri kablovske i satelitske televizije i svemoćnog interneta, znači vjerovati u čovjeka kao istinski dostojnog potomka Tvorca svega postojećeg. Bi na početku riječ – kazana, posebno pisana kojoj niko i ništa ne može ništa – to istinom oličava drumovanje i putopisanje Nedjeljka Samardžića. U ono zlatno doba dok je knjiga „bila u modi“, putovali su i pisali, zapisivali i prenosili svoje utiske odabrani i bogonadareni: Dučić, Crnjanski, Rastko Petrović, prije njih, recimo, Ljuba Nenandović, a uz sve njih ili ispred svih na našim prostorima i na malom srpskom jeziku, vječna vjernica putovanja i uglednica putopisačkog stila, odanica Njegoševa, znamenita Isidora Sekulić. Bile su to (i ostale, dakako) nenadmašne kreacije, literarne transformacije utisaka sa brojnih, neobičnih i jedinstveno sagledanih stranstvovanja – tada kada putovanja nijesu bila sama sebi cilj, kada su knjige o putovanjima nastajale i djelovale kao svojevrsna dragocjenost. Putovalo se i pisalo o ljudima i bogovima – prije svega radi Boga i Čovjeka.

Danas kada putuju (pre)mnogi, putuju radi puta tek, radi razbibrige i „prestiža“, pa i pišu o tome informativno i mediokritetski, kamermanski, marketinški i šićardžijski – odvaži se, putuj i napiši putopis, dragi moj putniče – možeš, stvarno možeš, ako imaš dar i ljubav Nedjeljka Samardžića. Velika je, po svemu velika zemlja Indija. Na samom prilazu Delhiju, starom preko 5.000 godina, susrijeće svjetlost Birla Mandira – prvog hrama koji blagoslovi našeg putopisca, pjesnika i reportera Samardžića. I tako pod božanskom svjetlošću u posebnom nadahnuću počinje nastanak knjige „Namaskar, Indija; Namaste, Nepal“. Svaki trenutak ovog književnog putozapisivanja u potpunosti je ispunjen, svaka riječ u tekstu je u opravdanoj funkciji. Ništa ne nedostaje, skoro nije ništa suvišno (ima naivnih i nevinih ponavljanja – kada je riječ o ličnim stanjima i ponašanjima), rijetko je što zaboravljeno, malo šta prenapričano. Osobenim sjajem svijetli Crvena tvrđava, vječna vatra gori za Gandija na Radžat Samadiju, vjekuje najstariji dio Delhija Purana Kila. Postojan je i uvijek na oprezu svaki pravi Indijac, treba dostojanstvom dostići mokšu, oslobođenje od samsare, vječnog kruga rađanja i umiranja. Treba prekinuti začarani krug – i nadmoći nestanak. To je, zapravo, nešto što podsjeća na simvol vaskresenja u hrišćanstvu, posebno našem pravoslavnom. U svetinjama hiljada i hiljada hramova – oni su naročita plemenita opsesija našeg pisca – po crkvama se mogu prepoznati ljudi (samo oko Mature i Vrindavana ima preko pet hiljada hramova od kojih su neki stari i preko 10.000 godina, kazuje sam Samardžić), traži se odgovor na pitanja dostizanja besmrtnosti, seljenja duše na duhovnoj relaciji: karma, darma, nirvana-reinkarnacija. Rođenje i smrt predstavljaju dvije komplementarne realnosti čiji međuprostor ispunjava sufokacija – preimenovana u stvarnost i riječ ŽIVOT. No, ono što je trajno u čovjeku, naročito u našem Čovjeku ni na takvoj daljini ne može da odagna čak ni veličanstvo Tadž Mahala u Agri gradu – i tu se pričuja priča o praznom ili „tuđem“ sarkofagu, kao u nekim mauzolejima ovdje kod nas ili u bliskom okruženju. Ne može osjećanje sebe da pokrije ni sjaj civilizacije Radžastana, stare preko 4.000 godina, ni zadivljujuća ljepota čarobnih indijskih ljepotica, ni brojni muzeji, mauzoleji, niti vjekovima stare, ni

novocivilizacijske palate. Šta će naš čovjek – ostaje Naš Čovjek i u Indiji gdje „ima trideset tri miliona bogova“ i gdje još nijesu postojano utvrdili ko je najveći: Brama, Višnu, Šiva ili, možda, neko od preostalih. Veliki je Gospod – samo on zna da odgonetne i tu tajnu. Tako je tamo gdje suživotuju: Indusi, muslimani, budisti, hrišćani i drugi, i gdje o nama znaju malo – po Titu i Jugoslaviji. Istina, šef policije u Mumbaju zna za Sarajevo i Banjaluku. Kako i otkud, možda ni on sam ne zna. I čude se kako to da naš pisac-putnik ne nosi doti? Začudo, ne nose ga ni njegovi povremeni saputnici, znanci u dalekom svijetu: Grci, Italijani, Španci i drugi. A sve ih vaznosi ljepota Ošišanih vrtova, mjesta živoga raja, ili ih užasava carstvo strave Parsi kula, kula umiranja nadomak Kapije Indije. Tako stranstvuje naš pisac od Krivošija i Sutorine do grada krunisanja Patadakala i Hampija gdje u tajanstvu Dalekog istoka sam u sebi slavi našu Novu godinu i naš Božić pravoslavni. Mir Božji! Hristos se rodi – u duši nadahnutog putopisca u tuđini. Tamo gdje mačaka nema i gdje miševi ne samo da kolo vode već su maltene svete životinje. Za krave, bivolice, slonove i kamile – već svi znaju... „Sliku prave Indije oslikavaju starci u dotijima, koji na dovratnicima kuća dostojanstveno ispijaju čaj, puše (u Indiji je na javnim mjestima pušenje strogo zabranjeno) ili žvaću duvan i razgovaraju.“ To je ona Indija, pramajka indoevropske civilizacije, no danas jeste sve mnogo drugačije jer se civilizacije mijenjaju, miješaju, sukobljavaju, ruše ili dopunjavaju pa po svom neobičnom stilu živi jedna od najvećih zemalja svijeta – u Delhiju, Bombaju, Madrasu, Kalkuti, u indijskoj Silikonskoj dolini Bangaloreu ili pak Patni, koja je zaista patna – trajuća metonimija patnje – ostajući pri tom kod hindu učenja o inkarnaciji. U Indiji se govori raznim jezicima – još uvijek su prisutni i trajni tragovi sanskrita, ali aktivni su: hindu, tamilski, orija, angika, bojpuri, majtili – i u uslužnom smislu postkolonijalni engleski. Mirnim nenasiljem i njega je ubjedljivo porazio Mahatma Gandi čiji duh trajno bdije nad savremenom Indijom. Moguće je i pred uzburkanim talasima Bengalskog zaliva (i pred oštrim pogledima bengalskog tigra ili kraljevske kobre) osjetiti dah i vječnu svježinu Mediterana i naše Boke – putniku našem, naša duša opstajava na tome duhu. U zemlji u

kojoj biva: „Ako bračni par zanemaruje obaveze, ljubav je beskorisna. Fraza! Balast!“ U zemlji najvećeg bogatstva i nezamislive sirotinje koja više nije u stanju ni da prosi, već bukvalno skapava i umire od gladi po plažama, parkovima i pločnicima. Bez krova, bez groba. Bez nade. Varanasi je, kazuje naš putopisac, najsvetiji grad na svijetu, grad kulture, grad velikog i svetog Ganga – najljubljenije rijeke svih Indusa ove planete. Ind i Gang – simboli veličanstva Indije u, svemirski gledano, malom svijetu, nama danom. Strašno je mjesto „hotel za umiranje“, strašno za one kojima smrt znači nestanak, za hindu vjernike je nada nakon koje slijedi ritual spaljivanja i vječni prestanak patnje u vodama svete rijeke. Nakon susreta sa Kadžurahom i viđenja duhovne dimenzije u hramovima kama sutre, džainskim hramovima, viđenja vidara, narodnih ljekara, nadriljekara, sela i seljaka, muka i mučenika, misterioznih krajeva i još misterioznijih osoba – naš se bogomnadahnuti pisac i putnik vraća ponovo Delhiju i kreće na novi put u visoke, najvisočije krajeve svijeta, u Nepal. Bože, hvala ti, ma gdje da si, ma koji i ma čiji da si, što si nam podario nadarenog putovođu. Za azijske pojmove mala, a za naše (balkanske) velika zemlja, zemlja u skutima Himalaja – Nepal, doskora apsolutistička monarhija, a od skora „kraljevstvo“ maoista, sa glavnim gradom Katmanduom (nema struje i po šesnaest sati na dan) neobični je ovovremeni susret petokrake i stotina hramova naglašeno religioznog nepalskog naroda, smještenog između dvije najveće države na svijetu – Indije i Kine, između hinduizma, islama i budizma, i rijetkih hrišćana protestanata – doseljenika i novodoseljenika. Tako ta zemlja i njen narod žive u stvarnosti patnje i nade u dobro koje se, prema viđenju našeg putopisca, ubrzo i ne sluti, ne bar u onom smislu kako ga naša savremena evropska civilizacija pretpostavlja. Nepalci su mali rastom, po ponašanju i ličnim odlikama slični Indijcima, od kojih ovu zemlju razdvajaju, u opštem poimanju, nadvisine Himalaja („dom snijega“) i do sada čuveni, ali još nepotvrđeni i neotkriveni Jeti. Siromaštvo na svakom koraku. Da ne zaboravimo, velika i važna „religija“ u Nepalu je i turizam te ne čudi da je baš u Baktapuru na Durbar skveru u

kraljevskim palatama i hramovima Bertoluči snimao čuveni film „Mali Buda“. Dakle, Nepal je prestonica visina, zemlja u kojoj snijeg ne pada ispod 2.500 m/nv. Čovjek naše civilizacije, naš čovjek, Evropljanin, Bokelj, sjeća se usred nostalgije, novozelanđanina Edmunda Hilarija koji je 1953. prvi zvanično osvojio Mont Everest – „krov svijeta“. Ne kaže nam putopisac, zanijele ga visine, da li je prije toga za sreću posjetio hram Pašupatinat ili se bar iz istih razloga okvasio u vodi rijeke Bagmati, je li imao blagoslov Kumari Devi – jedine žive boginje na svijetu. Nezaboravni su sljedstveno, piščevi suptilni, plemeniti opisi erotskih scena i sanjarenja, zbitija u neobičnom restoranu gluvonijemih u Katmanduu i slično. Posebno su u svom toplom humornom tonu zanimljive scene susreta sa Evropljanima, Amerima i inim bijelcima u dalekom tamnoputom svijetu. Za ponos je, Samardžiću, što je veličinu tvoje „malenkosti“ uveličao dobronamjerni narod Indije i Nepala. NAMASTE, Nedjeljko! NAMASKAR, Samardžiću! Recenzent Perivoje Popović

ZAŠTO, KUDA, ZBOG ČEGA...? Kada se pojedinac samostalno odluči za putovanje prema dalekim odredištima, obično sebi postavi ono neizostavno pitanje: – razlog? Bogatstvo!? Slava!? Posao!? Saznanje! Provod!? Interes!? Dosada!? Istraživanje!? Bijeg od sadašnjosti!? Turistička atrakcija!? Odlazak u stvarnost!? Avantura!? Moje pobude su egoizam i želja za neviđenim krajevima, kulturom, istorijom, religijom, običajima; očekujem da me put u nepoznato odvede neistraženim stazama novoga svijeta i doživljaja vrijednih spomena nakon povratka. Priprema za putovanje je veoma važan, odgovoran i naporan posao, od toga umnogome zavisi uspješnost puta, zadovoljstvo, krajnji cilj, naravno, i dio negativnih iskustava kao posledica nemarnosti, to jest nepredviđenih okolnosti. Dao sam se na posao: neumorno sam čitao, pregledao veb-sajtove, gledao filmove, razgovarao sa osobama koje su tamo boravile, koristio iskustva drugih putnika, sumirao rezultate i došao do nimalo povoljnih zaključaka koji su se kretali u negativnom kontekstu – zaobilaziti Indiju u širokom luku i kloniti se nevolja bez potrebe. Suština saznanja jasno je upućivala na sledeće: – Ne odlaziti u velike gradove. Ekstremisti svakog dana izvode bombaške napade, ima na stotine mrtvih. Jeftinije je umrijeti kući. – Smrtonosni komarci prenose malariju, bolnice su prepune zaraženih bolesnika. – Izbjegavati intimu sa muškom i ženskom populacijom. Prostitucija, sida! – Pobiješnjele vjerske sekte ubijaju i stvaraju haos. – Slonovi gaze, a bengalski tigrovi svakodnevno pojedu po nekoliko osoba. – Hrana se sprema u nehigijenskim uslovima; bez dijareje, u najboljem slučaju, niko nije prošao.

– Ne jesti na ulici. Umjesto jagnjetine servira se meso od kerova. – Ne ulaziti u restorane. Ubacuju drogu u jelo, a nakon toga... – Ne jesti voće koje se ne ljušti. Muve prenose zarazu. – Ne piti vodu. Prodaju zatrovanu vodu, a onda vas odvode kod ljekara s kojim su u dosluhu. – Saobraćaj je ludnica, svakodnevno gine na hiljade ljudi. – Kriminal. Gradom ne šetati sam, bez pratnje. Uveče nipošto. – Ne ulaziti u hramove, tamo se sluša mantra a ona je opasnija od droge. – Ne odlaziti kod gurua. Ima božju moć da posjetioce hipnotiše i pretvori u majmune. – Ne razgovarati na ulici. Zavešće te i pogrešno obavijestiti ili uputiti. – Ne nositi sa sobom dokumenta, kamere i novac. – Ne posjećivati aerodrome, autobuske i željezničke stanice. Opasnost vreba na svakom koraku. – Ne hodati ulicama. Hiljade bolesnih leži zaraženo po pločnicima, umirući. Vlada pandemija! Nositi maramu ili gasmasku. Da se ne udiše nesnosan smrad i klice bolesti koje se šire Indijom. – Hoteli nemaju prozora, komarci ulaze a majmuni kradu stvari. Ponijeti dva prozora od kuće, za svaki slučaj. Kofer obavezno vezati, debelim lancem i katancem, za krevet ili vodovodnu cijev. – Ne primaj poklone. Danajski darovi sadrže eksplozivne naprave. Rezime: Ne idi u gradove, ne posjećuj hramove, ne šetaj ulicom, ne razgovaraj, ne nosi dokumenta i novac, ne spavaj, ne jedi, ne pij, ne diši... Putovati u Indiju pored ovolikog broja upozorenja i argumenata prevazilazi razum normalne osobe, jednom riječju, graniči se sa ludošću. Poluoptimistički komentari su dolazili od osoba koje su se kretale organizovano, u grupama, s pratnjom i indijskim vodičima. Kod njih se sve svodilo na: čuvaj se, rizik, hleb sa dvije kore, postoji mogućnost, prvo

probaj s nekom agencijom, obrati pažnju, nemoj nikako, izbjegavaj, ne zalijeći se, ne zalazi... Dilema, pakovati kofere ili ne razmišljati o putu koji može biti fatalan, u jednom pravcu – za „vječna lovišta“? Šta goni usamljenog vuka u razapeta gvožđa i pred zapetu pušku? Šta traži orao u kokošijem gnijezdu? Razmišljam neko vrijeme, ideja se neprestano vrzma po glavi, danju i noću. Odlučila je sitnica – „opasnost“. Fanatični avanturistički duh u podsvijesti me tjerao – da idem, razum – da ostanem. Tješim sebe da putnici preuveličavaju nedaće. Svako putovanje iziskuje opreznost i pažnju, a glava se može izgubiti i na kućnom pragu ili u krevetu. Definitivno, idem! Povlačim prve poteze i prelazim u gambit na svim frontovima: viza, avionska karta, smještaj, proučavanje istorije, kulture, običaja, plan rada prema danima. Proučavanje religije – tu se nikako nijesam snašao, Indija je višereligijska zemlja sa više od trideset tri hiljade bogova, to bi mi oduzelo trideset tri života. Beograd! Taksi me dovezao do Indijske ambasade kod Zvezdinog stadiona, tačnije, u Ulicu Ljutice Bogdana br. 8. Prije nekoliko dana od njih je stigla informacija (tel. 011 266 41 27) o radnom vremenu, uslovima i potrebnim dokumentima za dobijanje vize. Bilo je sunčano jutro, oko 9.30, očekivao sam red ispred kapije, ali, na moje iznenađenje, nikoga nije bilo. Do ulice postavljen mali kiosk, u njemu sjedi policajac i čita novine – na mene uopšte ne obraća pažnju. Na pitanje da li danas radi ambasada, ne skidajući pogled s novina, upućuje me prema kapiji sa velikim vratima od kovanog željeza. Prolazim kroz čisto i uredno dvorište, zasađeno cvijećem i penjem se mermernim stepenicama do ulaza. Na vratima od eloksiranog aluminijuma nema zvonca, špijunke, a ni sigurnosne kamere nijesam primijetio. Lagano, kao lopov, pritiskam ručicu vrata i ulazim u ogromnu prostoriju. Imam osjećaj kao da se nalazim u biblioteci, galeriji ili birou za nezaposlene. Na lijevoj strani je radni sto, kabinet za prijem stranaka. Ženska osoba, 35-38

godina, lijepo popunjena, sa desetak kilograma viška, naše gore list, interesuje se za razlog posjete. Ljubazno, nenametljivim tonom, skreće mi pažnju – da priložim dvije fotografije i popunjeni formular? Potrebna je elektronska verzija povratne avionske karte (nijesam imao, izuzev sa neta skinut red vožnje sa Aeroflotom u oba pravca). Prihvata, bez riječi, zanemarujući pravilo da na karti mora stajati ime i prezime putnika. Slijedi popunjavanje jednostavnog obrasca na engleskom jeziku, uz dosta poteškoća, jutros mi je u hotelu Slavija jedna dama, tokom doručka, nonšalantno sjela na futrolu s naočarima, tako da su pukle. Duboko se i dugo izvinjavala, a ja u sebi bijesnio, bez njih sam kao slijepac. Posmatram zgodnu brinetu kako profesionalno posluje; prima Indijce koji silaze sa gornjeg sprata, razgovara telefonom, klasificira dokumentaciju, otvara bezbroj fioka; snalazi se kao u svojoj kuhinji – bolje nego ja s fajlovima na računaru. Mobilni telefon mi je zazvonio nekoliko puta, ni jednom riječju nije me upozorila da ga isključim. Ostavila me je na minut-dva samog u prostoriji koja je ukrašena indijskim simbolima i fotografijama pejzaža, dok je boravila na gornjem spratu. „Au, šta ste vi sve ovdje napisali?“ Bez trunke ljutnje uzima korektor i precrtava nepotrebno. „Vi tražite vizu samo za Indiju, nije trebalo da pišete kako želite da posjetite Šri Lanku, to je vaša stvar, dobićete multiplu vizu za neograničen broj ulazaka u toku šest mjeseci, svakog dana možete ulaziti i izlaziti.“ Plaćam uslugu 3.000 dinara, treba 2.650 – uopšte se nije sjetila da mi vrati kusur. Nije se čak ni izvinila, ili našla izgovor da nema sitno. Čudno, ali tako je to u cijelom svijetu, treba se pomiriti s činjenicama, pognuti glavu i trpjeti. Dala mi je osnovne informacije o bezbijednosti, zdravstvenoj predostrožnosti i detaljima u vezi sa kulturom. Na poklon dobijam mapu Indije i nekoliko turističkih prospekata s najznačajnijim lokacijama. „Molim vas, ako je moguće, da viza bude danas gotova. Znate, avion... problemi s vremenom“, trudim se izvući što više za kratko vrijeme.

„Teško, pokušaćemo, ambasador je vrlo zauzet ovih dana, ostavite broj telefona, pozvaćemo vas kad bude gotovo.“ Mislim u sebi: obećanje ludom radovanje. Ustala je iza stola i ljubazno se naklonila, izvinjavajući se što nema više vremena za mene. Nijesam se mogao načuditi utiscima sa ovog mjesta. Stalno razmišljam o dva svijeta, dva kontinenta, dvije kulture: o divljoj Indiji i pitomoj Evropi. Ispred očiju mi promiču slike Incredible India i Cultured Europa. Iz iskustva znam kakav je prijem u evropskim ambasadama. Kilometarski redovi, pretres, detektori, obavezno isključivanje telefona, ponizni, prigušeni glas molilaca – jecaj, kao na samrtnom času (zamišljam kako je nekoga dubokonaklono moliti da potrošim svoj novac u njegovoj zemlji – o odnosu gospodar i sluga, čitaj dvorska budala), desetine dokumenata. Ako je slučajno obrazac upitnika popunjen s najmanjom greškom, kažu – dođite drugi dan, ili: nemate obavezno zdravstveno osiguranje, i bezbroj drugih nelogičnosti. Istoga dana, tačno u 16.03, dok sam ćaskao s prijateljima, zazvonio mi je mobilni telefon. „Vaša viza za Indiju je gotova. Molim vas, ako ste u mogućnosti, dođite do 17 časova da preuzmete pasoš.“ Dok se vozim prema ambasadi, pronalazim papir na osnovu kojeg podižem pasoš. Tek tada primjećujem da je na dnu stranice dopisano: „Stranci vratiti 350 dinara.“ Grize me savjest što sam u podsvijesti žalio za „izgubljenim“ novcem i neopravdano okrivljivao poštenu madam. Ni slučajno nije htjela da prihvati ostatak novca, prvi put je napravila strogo lice i izgovorila: „Molim vas, nemojte mi stvarati neprilike.” Goca i Milan, Sanja, Ivan, Pera i Aca, Jasna iz Novog Sada, maksimalno su se trudili da pronađu nekog Indijca ili Srbina koji je boravio u Indiji, kako bih s njihovim iskustvima upotpunio svoje znanje. Nikakva knjiga ne može zamijeniti živu sliku i priču o udaljenoj civilizaciji, kulturi i religiji. Nešto malo se saznalo, većinom su to bili nepouzdani izvori, kako je ranije navedeno, koji su Indiju svrstavali u zaostalu državu, bez kulture, prljavu i punu kriminala. Odlučujem se za drugu varijantu.

Davno prošla vremena konzumiranja hrane po indijskim restoranima u Amsterdamu, Londonu i Parizu tjeraju me da ponovo probam kako to izgleda. Odlazim u restoran Indijan Palas, u Ljubičkoj br. 8, pored autoputa BGD–ZGR. Na zabačenom je mjestu i nije lako doći do njega. Čisto i dekorisano s nekoliko bareljefa s temom iz indijske kulture. Konobarica Tanja, vižljasta djevojka od 18-20 godina, pita znam li da je ovo indijski restoran? „Kako da ne, znam... Da li ovdje navraćaju Indijci?“, već imam skovan plan da nekog upoznam. „Naravno, mnogo njih, a zašto vas to interesuje?“ Trenutno nije imala mnogo posla i rado je prihvatila razgovor. Objašnjavam joj da uskoro putujem u Indiju, pišem putopis, i da želim porazgovarati s nekim ko je upućen u životne tokove daleke Azije. „Ima mnogo naših ljudi koji su oženjeni Indijkama, takođe Indijaca… koji ovde studiraju ili rade, često dolaze i oni koji su boravili u Indiji… čisto da probaju specijalitete, ali to je za vas nesigurno… Nema pravila kada dolaze. Najbolje je da vas upoznam s našim kuvarom, kod nas je već nekoliko godina. Trenutno je zauzet pripremom hrane… ali ako imate vremena…“ – zvoni telefon, napušta me nakratko. Naručujem papadum, čips sa indijskim sosevima, to mi je kao predjelo i čiken tika masalu, piletinu mariniranu u sosu od paradajza, jogurta i masala začina – umjereno ljuta varijanta. Problem predstavlja definisanje ukusa i mirisa, uglavnom je prijatno, nijesam još navikao na indijske začine. Čips se servira u vidu velike, kao papir tanke palačinke, s malom činijicom čili sosa (izuzetno ljut) i nana sosa. Pripremljen je od mlevenog sočiva, pretpostavljam da ima i mlijeka. Kad sam završio s jelom i zapalio cigaretu, približio se, onako sa snebivanjem – stidljivo, oniži Indijac bucmastih obraza, nasmijan i veseo, crne zalizane kose, u bijeloj kuvarskoj uniformi, kao da je sišao sa filmskog platna. Predstavio se kao Rakeš Kumar. Godine je teško odrediti, možda 40-45. Razgovarali smo na srpskom jeziku, u svakom slučaju bolje govori srpski nego ja engleski. Za desetak minuta razgovora uputio me je u teritorije Indije, običaje, praznike, religiju (pripada vjerskoj zajednici Hare Krišna). Odgovarao je

na svako moje pitanje, kao iz rukava. Ponudio se da nazove prijatelja, imaju veze, može mi obezbijediti avionsku kartu upola cijene. Bio je to kratki globalni uvod, na blic, i prva saznanja o Indiji. Oduševio me je skromnošću, taktikom, iskrenošću i jelom koje je pripremio. Na rastanku mi je poželio srećan put i izrazio želju da se ponovo vidimo, napravio blagi trzaj desnom rukom, kao da hoće da se rukuje, ali ostao sam ukipljen, bez razloga i odgovora. I danas mi se smuči na neprimjereno ponašanje, ničim izazvano. Vidjećete kasnije šta to znači u indijskom običajnom kodeksu ponašanja – ne odgovoriti na pozdrav. Sramotu!!! NEDODIRLJIVI??? Istog dana rezervišem i kupujem povratnu avionsku kartu, direktno u predstavništvu Turkiš erlajns. Imam sreće, jedva uspijevam dobiti zadnje slobodno mjesto; zato plaćam cijelo bogatstvo, nešto manje od 700 evra. Zdravstveno osiguranje sam nerado odbio, ali platiti za mjesec dana 130 evra – izgledalo mi je previše. Tu se cijena formira prema godinama starosti, što stariji to veći rizik razbolijevanja, samim tim skuplje. Ostalim putnicima savjetovao bih da ne neprave ovaj propust, nije to neki novac ako se uzme u obzir šta sve može snaći čovjeka samca u dalekom svijetu. Pravila medicinske preventive su nalagala obaveznu vakcinaciju protiv hepatitisa A i B, protiv kolere, profilaksu protiv malarije, sedam dana se treba kljukati tabletama na koje su komarci ionako otporni (inače, postoji oko dvadeset vrsta malarije). Na sve to „zaboravljam“ vodeći se logikom: da je tako opasno, niko se živ ne bi vratio iz Indije. Uz prethodnu konsultaciju s ljekarima kupujem neophodne lijekove za preventivu u hercegnovskim apotekama: acisal, paracetamol, azitromicin, amoksicilin, rifamor, vlažne maramice i toplomjer. Na ljubaznost nemam primjedbi, ali na asortiman – i te kako. Objašnjavam da putujem u tropske predjele, potrebni su mi lijekovi protiv ujeda tigra i krokodila. Nemaju! Nabaviće!? Velikodušno mi nude mast i samogoreće spirale protiv komaraca. „Pa, bog te ne ubio, đevojko, u čemu je sličnost između tigra i komarca...?“

„Oooo, ujed tigra i ne osjetite, kratko traje; od komaraca se dobija malarija i posledice su dugoročne. Kupite vi obavezno gel i spirale.“ „Pa dobro... ako je tako, daj oboje“, kažem nevoljno, nek se nađe, zlu ne trebalo. Prijatelji su mi preporučili da unapred kupim avionske i vozne karte i rezervišem smještaj; gužve su nevjerovatne, na mjesto se čeka po mjesec dana. Savjete nijesam prihvatio; šta ako se razbolim dva-tri dana i budem vezan za krevet? Šta da radim ako zakasni voz 8-10 sati? Šta ako neki od avionskih letova bude otkazan? Šta ako mi se neko mjesto izuzetno dopadne i odlučim da ostanem dva dana više – za razliku od odvratnih krajeva koje bih odmah napustio? Šta... ako... što? Ponovno rezervisanje karata bi mi oduzeo mnogo vremena, ako bih uopšte u tome uspio. Uspeo sam samo da preko interneta rezervišem hotel u Delhiju za prvo veče. U druge aranžmane i predviđanja neću da zalazim, ne želim da predodređujem sudbinu i zaključavam slobodu – da vežem pravac kretanja neraskidivim lancima po dalekom svijetu. Pakovanje i odabir prtljaga pričinjavali su mi svojevrstan problem; složiti sve potrebne sitnice i garderobu u jedan kofer, a da ne bude teži od 20 kg, zaista je neizvodljivo. Imam osjećaj da sam nešto važno zaboravio. I jesam! Teško je bilo provjeriti da li Monet ima roming sa Indijom? Ta „sitnica“ kasnije me je koštala vremena, novca i živaca – tokom putovanja nijesam mogao da komuniciram sa porodicom i prijateljima.

OD KRIVOŠIJA DO DELHIJA Dan lijep, sunčan, malo prohladno. Na tivatskom aerodromu ispred šaltera za čekiranje postavljena je imitacija jelke ukrašene plavim lampionima – izgleda kao da simbolizuje zvijezde. Kontrolu prolazim rutinski, bez problema. Polijećemo prema planu, u 11.30. Avion Montenegroerlajnza, foker 100, dve trećine pun. Dok se točkovi moćne mašine odvajaju od piste, sve se nelagodnije osjećam, tijelo mi je u avionu a duša ostala dolje na zemlji, mojoj zemlji, rodnom kraju, među prijateljima i rodbinom. Opraštam se sa zebnjom, duboko potišten kao da odlazim na put bez povratka. Hiljade slika iz djetinjstva munjevito mi prolaze kroz glavu, sjećam se detalja koji mi u normalnim okolnostima ne bi pale na pamet. Postavljam sebi jednostavna pitanja: da li me neko tjerao, da li sam morao da putujem, zašto baš danas, da li cilj opravdava putovanje...? Kako rodna gruda zna biti draga i mila kad se napušta na duže vrijeme! I ono što kod nje mrzim, danas volim! To je moja kolijevka i kraj za nezaborav. Do izražaja dolazi naravoučenije: „Bolje je kod kuće u nevolji, nego u tuđini u zadovoljstvu.“ Pruža se divan pogled na tivatsku i hercegnovsku rivijeru, lovćenski i orjenski masiv. Letimo dobro znanom trasom preko Nikšića, Mojkovca i Zlatibora. Crnogorske planine, prekrivene snijegom, bjelasaju se na podnevnom suncu, ispresijecane rijekama i kanjonima. Krovovi seoskih domova strše razbacani po planinskim vrletima, iz odžaka leluja plavkasti dim, lijepo se vidi, stoka napravila prtinu od štala do stogova sijena. Kako je svijet mali i beznačajan kada se posmatra sa visine? Takvi pogledi na život mnogima dođu glave. Visina zavrti mozak, napravi osobu snažnijom i pametnijom, široki vidici zaslijepe, postanu brana da se vidi ono manje, u stvari veće i važnije od visine. S visokih prostora ponovo se mora na zemlju, među narod, probleme i svakodnevicu. Dok se čovjek

uspinje, sve je lako. Silazak je stvarnost, prelaz iz sna u javu zna biti enigma, nepremostiva prepreka za uklapanje između dva svijeta. Srbija je takođe pod snijegom, u nešto manjoj mjeri. Od Zlatibora do Valjeva pilot smanjuje visinu, poniremo kroz more razuđenih oblačića koji plove u nepoznato, mirno formirajući nebeske figure i vozajući se unaokolo bez plaćene karte. U Beogradu je +3ºC. Aerodromska zgrada okićena, blista u pretprazničnom raspoloženju. Gužve skoro da i nema. Uz pomoć ljubaznog osoblja brzo čekiram kartu i nakon stroge kontrole prolazim u sigurnosnu zonu. Za Istambul polijećemo sa dvadeset minuta zakašnjenja, nerviram se – vrijeme konekcije za Delhi je veoma kratko. Kasnije ću se uvjeriti, praktično, da dva, tri ili pet sati kašnjenja nijesu bauk – s vremenom se čovjek na sve navikne, ćuti i trpi bez riječi. Avion Turkiš erlajnza, 320-200. Kada sam u Beogradu kupovao kartu, objasnili su mi da je to jedino slobodno mjesto, a danas ih ima oko sedamdeset. Ispred svakog sjedišta ugrađen monitor na kojem se može pratiti desetak filmova ili ruta puta. Letimo, u stvari avion – mi sjedimo udobno zavaljeni u meke fotelje, na visini od 10.200 metara, brzinom od 864 km/č., spoljna temperatura je -54ºC. Sa uživanjem pratim navigacionu mapu na kojoj je grafički prikazan let aviona sa pravcem, kilometražom i ostalim parametrima. Prelet iznad Kragujevca, Stare planine, Sofije i Plovdiva, miran, ujednačen, sa ograničenim pogledom na drage prostore koji ostaju iza mene. Sunce dolazi sa desne strane, ništa ne vidim izuzev mora oblaka, a inače sjedim po sredini aviona, odmah iznad krila. Poslovično nasmijane stjuardese poslužuju ručak – kifla sa sirom, glavno jelo – salata od krompira sa crnim lukom i parčetom dimljene ribe, lososa, kolač s višnjama i četiri krekera. Kafa se podrazumijeva. Kada smo se spustili na visinu od petsto metara, u blizini Istambula, preko Dardanela loše vrijeme, kovitlac vjetra i oblaka, kiša. Na Mramornom moru usidreno stotine brodovagrdosija, najviše tankera. Sletjeli smo u 15.17, odnosno 16.17 po lokalnom vremenu – ovdje se časovnik pomjera za jedan sat unaprijed.

Nijesam imao obaveza da se bakćem sa koferima i čekiranjem, sve je bilo sređeno u Beogradu. Nije bilo potrebe da vadim tursku vizu jer se nalazim u tranzitu, ne napuštam internacionalni prostor. Šetam po aerodromskoj zgradi lijevo-desno, ubijam vrijeme, posmatram red i čistoću, putnike svih nacija i fri šopove sa suvenirima, pićem, prehranom, knjigama i novinama, a najviše cigaretama. Šteka marlbora košta 20,50 evra. Novac nijesam mijenjao, kupujem kesicu čipsa i pola litra vode, što me koštalo 4,40 evra. Uzalud tražim separe za pušače, pušenje je strogo zabranjeno, prekršioc se kažnjava na licu mjesta sa 5.000 lira. Ima dosta naših ljudi, najviše Bosanaca. Slučajno susrećem gospodina Ilinčića iz Bijeljine, radi čovjek u pograničnoj policiji. Sa grupom od trideset kolega putuje za Egipat, u uzvratnu posjetu ministarstvu policije. Ostaće mjesec dana. Sa njim sam malo prekratio vrijeme pričajući o svemu i svačemu, dugo neće biti prilike da se tako ispričam. Naizmjenično, dok je jedan čuvao stražu, drugi je išao u toalet da potegne nekoliko dimova cigarete. Moj avion kasni, vrijeme polijetanja se stalno odlaže. Krenuli smo, po lokalnom vremenu, u 21.35, dakle sa tri sata zakašnjenja. Promijenili su i izlaz za ulazak u avion, dobro da sam primijetio, sada nije broj 311 već 223, potpuno na drugom kraju zgrade. Avion je pun kao šipak, nema slobodog mjesta, u jednom redu osam sjedišta, komfor je na visini, ventilacija izvanredna. Noć je i ništa se ne vidi. Kada smo nadlijetali područje Irana – vazdušni prostor Iraka se zaobilazi iz bezbjedonosnih razloga – došlo je do velike turbulencije, pojedini putnici su čvrsto stezali rukohvate sjedišta, za razliku od mene – hladnokrvno koristim noge za kočenje.

PRVI SUSRET SA INDIJOM Nju Delhi Slijetanje protiče bez iznenađenja, avion je lagano dotakao pistu delhijskog internacionalnog aerodroma „Indira Gandi“, u sedam sati po lokalnom vremenu, dakle, sa tri sata zakašnjenja. Razlog kašnjenja je gusta magla, koja se kao avet nadvila nad gradom. Ponovo časovnik treba pomjeriti 3,5 sata unaprijed, u Indiji je jutro, sedam sati, a kod nas 02.30, pravo vrijeme za spavanje. Prilazim šalterima pasoške kontrole. Niko ništa nije pitao, jedina riječ koju je policajac izgovorio bila je „pasoš“, još manje na carinskoj kontroli. Nema klasičnih pitanja gdje idem, koliko ostajem, šta imam za carinu, razlog posjete – ništa, ama, baš ništa. Zlatna Indija. Dobar plan napravljen tokom leta nisam uspeo da ostvarim; odnosio se na obraćanje pažnje prema sitnim detaljima: aerodromskoj zgradi, službenicima, bezbijednosti, ponašanju, čistoći i svemu ostalom što bi moglo biti interesantno. Nažalost, umoran i nenaspavan zaboravljam na tu obavezu; izgubio sam se i zablenuo, jedino pogledom tražim vozača koji je trebalo da me sačeka. Tu je! Stoji ukipljen, smeška se, s tablom na kojoj je uredno ispisano moje prezime i ime hotela u kojem odsjedam. Zvao se Puram, fin čovjek, oženjen, ima troje djece. Odmah je prihvatio prtljagu ali sa nje ne skidam pogled, prpa – šta znam, đavo nikad ne miruje. Uljudno se izvinjavam zbog zakašnjenja, nije bilo do mene. „Nije to ništa, ser, magla u ovom periodu zna da bude tako gusta, parališe aerodrom na dva-tri dana.“ Usrećio me, imam dvije plaćene konekcije u povratku. Prvi osjećaj na izlasku iz aerodromske zgrade bio je nenormalno topao vazduh za ovo doba godine, koji me zapljusnuo u lice i preznojio. I miris, karakterističan miris Indije, nedefinisan, odvratan, a i prijatan. Prolazimo kroz špalir od

dvesta-trista ljudi, taksista i onih koji nude sobe i hotele, ali niko me nije zadržavao, bio sam u društvu Indijca. Ispred zgrade parkirano je, u pravilnim redovima, više od hiljadu petsto motocikla, dobrih i onih iz vremena Platona. Vozila gotovo da nema, pretpostavljam da smo koristili neki od pomoćnih izlaza. Zora, sunce u vidu velike crvene lopte tek se pomaljalo na istoku, kao da izranja iz dubine utrobe zemlje, ali se od zagađenja gasova, magle i gustog dima jedva nazire. Vidljivost nije veća od četiristo metara. Smatram da je to posledica visoke vlažnosti vazduha i da će se u toku dana razići. Tako je i bilo, ali samo djelimično. Za vrijeme mog boravka u Indiji, mjesec i nešto dana, nijedan dan nije bilo čisto i bistro vrijeme, a kiša nikako nije padala. Sjedam u bijeli „ambasador“, do vozača, tako imam bolji pregled puta i okoline. Puram kaže da je star pet godina, biće i neku više, ali se vidi očuvanost i da neko o njemu vodi računa. Dugačak, s niklovanim branicima i čist, presvučene bijele navlake preko sjedišta. „Mogu li da zapalim cigaretu, nijesam pušio već deset sati?“, pitam i nudim njega prije odobrenja. „Moj prijatelju, ti si platio kola i možeš da radiš što god ti se dopada. Ovo je Indija, mi živimo od turista i oni su kao naša braća“, govori snishodljivo, kao pravi domaćin. Nikako nijesam uspijevao da mu objasnim iz koje države dolazim, nagađao je: Ostrelija, Slovakija, Litvanija... tek kada sam spomenuo da živim blizu Italije, shvatio je. „Italija, najs kantri, rič pipl, arivederći sinjore!“ Odmakli smo od aerodroma i izašli na široki put, lošeg kvaliteta. „Ambasador“ poskakuje a ja pomalo udaram glavom u krov, to im je mana, previše su niski. U početku pripremljena kamera ni slučajno nije mogla da se upotrijebi, trese li trese. Saobraćaja nema mnogo, rano je jutro, vozač kaže da gužve počinju oko devet sati. Vozi se lijevom stranom, upravljač je na desnoj. Prolazimo ispod ogromnih bilborda s reklamama i oznakama kvartova grada, ispisanih na hindu i engleskom jeziku. Dolaskom u prigradska naselja počele su gužve. Tu se nije znalo ko koga pretiče i ko ima prvenstvo. Miješali su se autobusi, teretni kamioni, putnički automobili i taksisti, rikše –

motorne i nožne, krave i kamile, pješaci i biciklisti. Trubi se na sve strane, nesnošljiva je buka, kao da me maljem neko udara po glavi. Da li će bubne opne izdržati ovo čudo? Stalno se vrpoljim, okrećem, zurim, sve mi je interesantno, novo, nepoznato – kao djetetu prvi koraci kad prohoda. Studiozno pratim plan grada i obilježavam olovkom trasu kuda se krećemo. Molim Purama da stane kako bih posjetio Birla Mandir, na putu nam je, koristim vrijeme da se ponovo ne bih vraćao. To je hinduistički hram novijeg datuma, prvi koji sam video u Indiji. Izgleda čarobno, nestvarno, kao iz bajke, ne slutim da se radi o običnom vjerskom objektu kakvih ima na hiljade u „obećanoj zemlji“. Podignut je 1938. godine, posvećen bogu Višnuu2 i njegovoj supruzi, boginji Lakšmi. Divna građevina s parkom i fontanom ispred, a ulaz krasi par kamenih slonova u prirodnoj veličini. U unutrašnjosti su kipovi hindu božanstava, počev od Šive do Ganeša. Simpatično mi djeluje šarenilo boja i ukrasa kojima su indijski bogovi izvezeni, sa mnogo mašte, često u nestvarnom obliku imaginarnog svijeta. Nezamislivo je prvi put vidjeti boga sa slonovskom surlom, ili sa glavom u vidu čudovišta, ogromnih očiju i iskeženih zuba. Ovdje se desio i moj prvi susret s prosjacima i sirotinjom. Još je rano jutro, oni su na svim ulazima hramova, nezaobilazan su mobilijar – pobožni ljudi najviše prilažu, s druge strane, stranci najčešće posjećuju hramove. Vidio sam ljudska tijela opružena na trotoaru. Ljudi bezbrižno spavaju, pokriveni ćebadima i pončoima, a rikše ih zaobilaze i prolaznici preskaču. I niko se ne ljuti, svako radi svoj posao. Ranoranioci na ulici pale vatre kako bi pristavili vodu za čaj ili se ogrijali. Iako je za naše prilike pretoplo, Indijci se žale na hladnoću. Indija je zemlja ogromnog prostranstva, veličine Evrope, naziva se i indijski potkontinent. Sastavljena je od

2

Višnu, najmoćniji hinduistički bog, prikazan u raznim oblicima, u ljudskom liku, polučovjek poluživotinja, sa četiri ruke, više lica i očiju. Dobroćudan i srdačan, stvoren da bi pomagao ljudima u nevolji. Oko 70% cjelokupnog hindu stanovništva Indije pripada ovoj vjerskoj zajednici.

dvadeset osam saveznih država i šest protektorata. Delhi je prestonica, politički i kulturni centar. Država distr. Andra Pradeš Arunačal Pradeš Asam Bihar Čatisgar Goa Gudžarat Harijana Himačal Pradeš Džamu i Kašmir Džarkand Karnataka Kerala Madija Pradeš Maharaštre Manipur Megalaja Mizoram Nagaland Orisa Pandžab Radžastan Sikim Tamil Nadu Tripura Utarakand Utar Pradeš Zapadni Bengal Delhi

Glavni grad

Stanovnika

Hajderabad Itanagar Dispur Patna Rajpur Panadži Džamnagar Čandigarh Šimla Šrinagar Ranči Bangalore Tiruvanantapur Bopal Mumbaj (Bombaj) Impal Šilong Ajzavi Kohima Buvanešvar Čandigarh Džajpur Gangtok Čenaj (Madras) Agartala Dera Dun Laknau Kalkuta Delhi

76.210.007 1.097.968 26.655.528 82.998.509 20.833.803 1.347.668 50.671.017 21.144.564 6.077.900 10.143.700 26.945.829 52.850.562 31.841.374 60.348.023 96.878.627 2.388.634 2.318.822 888.573 1.990.036 36.804.660 24.358.999 56.507.188 540.851 62.405.679 3.199.203 8.489.349 166.197.921 80.176.197 13.850.507

Broj 23 16 23 39 16 2 25 20 12 14 22 27 14 48 35 9 7 8 8 30 20 33 4 31 4 13 70 19 9

Tabela je preuzeta od Ministarstva turizma Indije, prema popisu iz 2008. godine, a pretpostavlja se da indijsku državu naseljava više od milijardu i dvjesta miliona stanovnika. Za Delhi se vjeruje da vuče korijene iz prvih naseobina, nastalih 5.000 godina prije Hrista, i da je povezan sa

Indrapraštrom iz epa Mahabharata.3 Arheološka istraživanja su pokazala da je ovo jedanaesti grad na području lokaliteta Delhi. Delhi bije glas da je proklet kao i Jerusalim, i da neće opstati na duže vrijeme. Čudno, velegrad sa više od trinaest miliona stanovnika, mnoge države bi se dičile tolikom populacijom. Dolazimo u siromašnu četvrt Delhija, Pahar Ganj, ulica Arakašan roud 54, tu je smješten hotel Chand Palace u kojem me čeka rezervisana soba. Nalazi se u blizini željezničke stanice Nju Delhija. Mala uska uličica, jedino je rikše koriste, putničko vozilo ne može da priđe. Ispred ulaza naslagani bijeli džakovi, jedva se prolazi. Fasada ne liči na onu koju sam gledao na veb-sajtu prilikom bukiranja – da mi tu nešto nijesmo pogriješili!? Ljubazno su me primili, prisno, s počastima, uz prethodno popunjavanje knjige prijema gostiju sa svim generalijama. Ne zadržavam se, sobu nijesam ni pogledao, oslanjam se na „istinu“ koju sam vidio preko vebsajta, ostavljam prtljag na recepciji i svečano izjavljujem da ću doći večeras, ako bog da. Bilo bi bolje da sam odspavao nekoliko sati, ali moram da pratim plan, iskušenja zovu – neće na mene Crvena tvrđava čekati beskonačno. Pratim moga vozača, odlazimo do gazde agencije koja iznajmljuje kola. Pada dogovor, bez pogodbe, da me Puram vozi u obilazak grada, prema mom nahođenju, bez ograničenja, osam sati za 800 rupija, što ispada 12 evra (1 evro = 67 rupija). Prihvatljivo. Čuvam dragocjeno vrijeme, živce i cipele. Krećemo u posjetu sjevernom dijelu grada, plan je već ranije pripremljen i detaljno proučen. I danas tvrdim da je program za obilazak metropole bio pravi: čudesan, racionalan, funkcionalan, bez mane – svaki trenutak je bio u potpunosti ispunjen. 3

Mahabharata, narodni sanskritski ep Hindusa, nastao između 1700. i 700. godine pr. n. e., sa više od 100.000 stihova, predstavlja jedno od najobimnijih književnih djela čovječanstva, sedam puta je obimniji od Ilijade i Odiseje. Knjiga i danas izaziva interesovanje jer govori o sukobu dobra i zla, o bratoubilačkom ratu u kraljevskoj porodici gdje se pobjednik doživljava kao poraženi.

Prolazak uskim ulicama siromašnog kvarta ostavlja bez daha! Da li je moguće da narod živi u nenormalno bijednim uslovima? Ako je ovako u Delhiju, šta me očekuje u ruralnim područjima? Zašto dobrotvori iz OUN ne preduzmu nešto? Plašim se povratka kući prije vremena. Slike bogalja, ispijenih lica, bosih i golih staraca, prljavštine i smeća – nijesu po mome ukusu. Džamu Masid je najveća džamija u Indiji. Sagrađena je od crvenog pješčanika, u vrijeme mogulskog cara šaha Džana, 1656. godine, i svojim arhitektonskim dostignućima predstavlja nezaobilaznu destinaciju turista i vjernika. Nalazi se odmah pored Crvene tvrđave, u sjeveroistočnom dijelu grada udaljenom tri kilometra od mog hotela. Pet godina na njoj je radilo pet hiljada radnika i koštala je cijelo bogatstvo. U vrijeme muslimanske imperije slovi za centralno molitveno mjesto i bazar oko koga su se okupljali trgovci, zanatlije, vjernici i prosjaci. Penjem se širokim stepenicama koje vode do ulaza nadsvođenog izrezbarenim arkadama i kupolama. Posjeta je dozvoljena od izlaska do zalaska sunca, s tim što se pravi pauza od 12.15 do 13.45 časova. Ulaz slobodan, ali se za kameru plaća 3 evra. Strogo je zabranjeno snimanje za vrijeme džume i vjerskih rituala. Zabranjen je unos i korišćenje cigareta, alkohola i svih vrsta hrane, što uključuje i žvakaću gumu – ne iz vjerskih razloga već da posjetioci ne bi bacali otpatke. Glasan razgovor, pretjerano izražavanje radosti ili oslanjanje na zidove objekta nije dozvoljeno. Nemuslimanima se preporučuje što kraći boravak, ako se neko zaboravi u svom ushićenju, čuvari ga odmah upozore. Ulaz u cipelama nije moguć, čovek može da uđe ili bos ili u čarapama. Nije za utjehu jer se cipele kasnije ne mogu obuti, ali postoji alternativa, papuče koje se iznajme za 10 rupija. Obuća se ostavlja ispred ulaza i pri povratku je poželjno častiti čuvara, mada to nije uvijek obavezno. Izlažem se dodatnom trošku, kupujem nove lagane bijele papuče, za 1,5 evra. Kasnije će se ispostaviti da je investicija bila opravdana, nosio sam ih u svim hramovima i vratio kući neoštećene. Spasile su me, posebno na mjestima gdje je mermer bio prevruć ili suviše prljav. Pod prljavim

podrazumijevam izmet od golubova, majmuna i krava. Sakralni objekti su inače čisti i o njima se vodi dužna pažnja. Nakon formalnosti koje mora proći svaki turista, izlazi se na široki hramovni trg, koji može da primi više od dvadeset hiljada vjernika. Podijeljen je bijelim linijama, služe kao orijentir vjernicima – ako se linije poštuju, vjernici ne smetaju jedni drugima, a dobija se veoma lijepa slika pravilnih redova, kao na tribinama fudbalskog stadiona. Ispred džamije postoji bazen s fontanama, za obredno pranje, koji su trenutno zaposjeli golubovi. Ima ih na hiljade, prelijeću, kupaju se ili piju vodu. Između bazena i džamije je tron sa koga hodža ili imam čitaju svete knjige Kurana. Sakralni objekat djeluje impozantno. Po jedan ogroman četvorospratni minaret sa svake strane i tri kupole u sredini, savršene simetrije i dizajna. Središnju kupolu krase dva manja minareta, skladno uklopljena u jednu cjelinu. Između minareta i centralnog ulaza sagrađen je natkriveni hodnik za prolaz koji simetrično dopunjuje po pet predivnih arkada. Na njihovim pročeljima ispisani su stihovi iz Kurana. Centralni dio svetišta je izgrađen od bijelog mermera s velikim kupolama džamije, i djeluje prefinjeno između okoline koja je od crvenog kamena. Ispod svake kupole postoji mihrab namijenjen klanjanju. Na platou i između arkada dosta je vjernika sa svojim porodicama; tu spavaju, odmarajući se nakon obreda ili čekajući da počne novi. Djeca su ta koja ne daju da se poštuje hramovno pravilo tišine. Vesela graja i igra, pomiješana sa smijehom, pravo je osvježenje od ozbiljnih vjernika, koji dostojanstveno u dubokoj molitvi meditiraju na prostirkama i pločniku. Veoma je vruće, ili mi se tijelo još nije aklimatizovalo na „drugu planetu“. Kupujem flašu hladne vode vodeći računa da je fabrički zatvorena. Iako je blizu, predlažem Puramu da idemo kolima do Crvene tvrđave, što je greška jer jedva pronalazimo mjesto za parking. Uzgredno sam napravio nekoliko fotografija divnog džainskog hrama, preko puta same tvrđave. Fotografišem sve, važno i nevažno, to je za mene nepoznati svijet. Divim se vozačima na ulici – rukom pokazuju smjer kretanja, kamili koja ispred kolone vozila vuče zapregu, svetoj kravi, legla na vreli asfalt, umislila da je zelena livada.

Više ona usporava saobraćaj od svih semafora. Posmatram divne žene i djevojke kako graciozno šetaju držeći se za ruke, u šarenim sarijima šepure se kao paunovi, odvojeno od muškaraca. Prelijepe šarmantne djevojke hodaju sa stilom, dostojanstvenog su ponašanja, elegantne, graciozne i nedodirljive, naizgled nezainteresovane za spoljni svijet i okolna dešavanja, mame uzdahe i ništa više... U Indiji je zabranjeno udvaranje i flertovanje na javnim mjestima, osjećanja se kriju, diskretan osmijeh i kratak pogled govore više od riječi. Žene u gradskim sredinama nakon četrdesete godine, da li od rađanja ili lagodnog života, izgledaju zapušteno, dobiju mnogo kilograma, gegaju se ulicama karakterističnim pačjim hodom, vodajući gomilu vesele dječurlije uz svoje skute. Prvi je dan, ne snalazim se dobro, nijesam upoznat sa mnogim stvarima; nije mi jasno kako muž i žena ili momak i djevojka hodaju odvojeno kao stranci, a pored njih dva muškarca se vodaju za ruke u prijateljskom zagrljaju, bez ograničenja i patrijarhalnih barijera. Da čudo bude veće, zapažam dva policajca kako se drže za ruke i patroliraju gradom!? Crvena tvrđava, ili stari naziv – Lal Kila, ponedjeljkom zatvorena, predstavlja sledeće mjesto koje posjećujem. Veličanstveno zdanje od crvenog kamena nazire se kroz izmaglicu. Opasana je visokim zidovima, s puškarnicama u nekoliko redova, izgleda neosvojiva. Otvorena od utorka do nedjelje, preko čitavog dana, a noću je pozornica svjetlosnih i zvučnih efekata, od 19.30 do 20.30 časova. Nakon kupljene ulaznice prolazim kroz široku kapiju Lahor, centralni ulaz koji vodi u proširenje a zatim u zamkove i parkove. Pretres je obavezan, sličan aerodromskom – do detalja. Morao sam se popeti na uzvišenje napravljeno od daske dok me je strogi policajac uzaludno, pažljivo i nježno, prepipavao. Ručni prtljag takođe podliježe kontroli. Crvena tvrđava je djelo šaha Džana, s tim što je izgrađena sedamnaest godina prije džamije Džama Masid. Bila je ponos mogulskih careva, početak i kraj uspona, sve do 1857. godine kada je sa prestola zbačen poslednji car Zafar. Na vrhu se vijori indijska zastava, simbol slobode i

nezavisnosti indijskog naroda od 15. avgusta 1947, kada je predsjednik Nehru s njenih zidina održao čuveni ponoćni govor: „Indija je slobodna i pripada vama, da je čuvate vječno.“ Od tada do 2003. godine u njoj se nalazio indijski garnizon. Sada je predata Ministarstvu turizma, ali još uvijek se vide čete vojnika. Veliki je to prostor, više zgrada povezanih u jednu cjelinu, zaseban kompleks, mali grad sa svim sadržajima potrebnim za život na duže vrijeme – mogulsko carstvo je o svemu mislilo. U sredini je veliki park, ranije je vjerovatno služio za smotru vojske i naoružanja, danas je ukrašen travnjacima i rijetkim primjercima flore, čiji su najvjerniji stanari i obožavaoci male vjeverice koje skakuću uokolo, ne plašeći se publike. Na mene je najveći utisak ostavila dvorana Divan-iAm, otvorena s tri strane i oslonjena na šezdeset stubova, mjesto odakle se car svakodnevno obraćao publici. Oslikana je zlatom i srebrom, s divnim primjercima pietra dure.4 Tu su careve privatne odaje, haremi za žene, kupatila i bazeni s mirisnom vodom i fontanama. Eh, kako se nekada živjelo! Kao i danas, sve podsjeća na sjaj, s jedne, i bijedu, s druge strane. Na samom kraju tvrđave je džamija Moti Masid ili „Biserna džamija“ – dobila je ime po bisernobijelom ugrađenom mermeru. Nažalost, bila je zatvorena zbog renoviranja, u zapuštenom je stanju, pa sam se sa grupom turista morao vratiti ispred zaključanih vrata. Napuštamo tvrđavu. Od sjevera krećemo prema jugu, a gdje drugo nego ponovo u saobraćajnu gužvu i haos – na ulice. Čuven u svim turističkim brošurama, mnogo hvaljeni Čandni Čok: ulica koja vodi od Crvene tvrđave do Sadar bazara. Opisuje se kao ulica starih zanata, zlatara, draguljara i majstora srebrnih predmeta. Nešto malo je ostalo od svega toga, urbanizacija i indijsko–palestinski rat protjerali su prave zanatlije. Mjesto je izgubilo dušu i svoj entitet. Radnje jesu 4

Pietra dura (ital.) – tvrdi kamen. Specifična tehnika ugradnje cvijetnih uzoraka različitih boja i dezena u jednobojni mermer.

pune i naslagane, s lijeve i desne strane ulice, ali u njima prevladava kič, kineska roba, jeftina indijska konfekcija, suveniri „Š“ kategorije, plastika, bolivudski filmovi, začini, šerpe, metle i kante. O Sadar bazaru je suvišno išta reći, nemam pozitivno mišljenje – trećerazredna seljačka pijaca kojom se može proći rikšom ili u čizmama. Smeće i nečistoća na sve strane, dvokolice, konji, krave, prosjaci, bale robe, džakovi hrane, miris začina pomiješan sa ljudskim znojem i dimom potpaljene goveđe balege. Osvježenje predstavljaju mjesta gdje su zapaljeni mirisni štapići sandalovine. Poželio sam da se od njih ne odvajam. Iznemogao sam, savladala me vrućina i spava mi se, a od juče nijesam ništa jeo. Imam osjećaj da ću se za nekoliko minuta srušiti na cestu. Posjetili smo jedan od boljih i skupljih restorana u blizini Rajgata. Neću da cjepidlačim i rizikujem. Naravno, prvo obilazim toalet i uvjeravam se da je čisto, perem ruke i lice četiri puta hladnom vodom a onda zauzimam mjesto za stolom. Bio je to moj prvi obrok u Indiji, šta bude da bude – glad nema očiju!? Puram na početku odbija da mi se pridruži ali posle mog insistiranja pristaje. Zaslužio je da ga častim, svaki čas slušao je naređenja: stani Purame ovdje, da pogledam ovo i ono, da slikam slona, da vidim kravu, svakako, bio mi je potreban i u restoranu. Ne znam običaje i kako da se ponašam, kako da jedem ako donesu hranu bez pribora za jelo, ili mi se ne dopadne ukus? Trebaš mi, brate, obavezno! Jeli smo strogo vegetarijansku hranu, čorbu od povrća, tali sa dosta soseva, miješanu salatu i kolač od ananasa. Napomenuo sam konobaru da ne volim ljuto, i zaista, bilo je umjereno, ukusno i dovoljno. Što je najvažnije, nijesam morao jesti prstima, dobio sam čisti pribor. Na terasi smo popili po kafu i sve je koštalo 13 dolara, za indijske prilike basnoslovna suma novca. Vozač je bio skromniji u razmišljanju i izboru, kaže da smo to isto mogli dobiti na ulici za 4 dolara. Glupi bogataši, bacanje novca! Radžgat Samadi spada u mjesta namijenjena odmoru i duševnoj hrani, okružen je parkovima s visokim palmama, vještačkim jezerima, vodoskocima, egzotičnim biljem i

vijencima svježeg cvijeća – oaza mira koju jedino remeti cvrkut ptica i male nestašne vjeverice. I ovdje se skidaju cipele a kolone obožavalaca čekaju da pristupe mjestu sa koga se uzdiže vječni plamen ljubavi voljenom učitelju, na obali rijeke Jamune. Poslednje počivalište velikog vođe Mahatme5 Gandija, ideologa nacije, sagrađeno je od crnog mermera u kvadratnoj osnovi, sa ispisanim poslednjim riječima: He Ram – Moj Bože. Mohandas Karamčand Gandi6 zastupao je principe ahimse i satje.7 Pripadnik džainističke religije, isključivi vegetarijanac, nikada nije koristio meso i alkohol, a u trideset šestoj godini, iako oženjen, prelazi u strogi celibat. Na prospektu memorijalnog centra ispisano je nekoliko poučnih rečenica upućenih dolazećim generacijama, koje je Gandiđi8 često koristio: „Dajem vam talisman: Kada ste u dilemi ili suviše opsjednuti sami sobom, primijenite sledeći test: sjetite se lika najsiromašnijeg i najslabijeg čovjeka koga ste vidjeli i upitajte se da li će mu korak koji preduzimate biti od ikakve koristi. Hoćete li tim činom uspostaviti kontrolu nad sobom i svojom sudbinom? Da li će to pomoći milionima gladnih i duhovno siromašnih? Onda ćete naći odgovore na svoje nedoumice i probleme koji vas okupiraju.“ „Moja religija je zasnovana na istini bez nasilja. Istina je moj bog. Pribjegavanje nenasilju je sredstvo spoznaje boga.“ „Korišćenje nenasilja zahtijeva dvostruku vjeru: vjeru u boga i vjeru u čovjeka.“ „Majka zemlja daje dovoljno za svakoga, ali ne i za pohlepu.“ 5

(Sanskr.) – „velika duša“, izraz poštovanja kojim se oslovljavaju zaslužne ličnosti i svete osobe. 6 Rođen u Porbandaru, država Gudžarat, 1869, od oca Karamčanda i majke Putlibai. Ubijen 30. januara 1948. Završio je pravo u Londonu, kasnije radio u Africi kao uspješan advokat. Vratio se u zemlju da pomogne oslobodilačkom pokretu protiv britanske imperije. Inspirisani Gandijevom ideologijom borbe za slobodu bez nasilja, njegovim putem su pošli Martin Luter King i Nelson Mendela. 7 Ahimsa = nenasilje, Satja = istina. 8 ĐI (JI), nastavak koji se dodaje imenu iz poštovanja, ljubavi ili kao znak svetosti.

„Sintagma ’oko za oko’ vodi sljepilu ljudskog roda. “ Teško je opisati s koliko pažnje i odanosti Indijci pristupaju grobu preminulog premijera: s najdubljim poštovanjem i ljubavlju stave ruke na hladni mermer, kao da se sa njim rukuju i pozdravljaju, predosjećam da obećavaju kontinuitet započetih djela i ideja. Purana Kila se nalazi u istočnom dijelu grada, pored rijeke Jamune, u blizini zoološkog vrta. Smatra se jednim od najstarijih djelova Delhija, tačnije, to je mjesto gdje su ostaci zidina prvog podignutog grada. Arhitektonskih vrijednosti i raskošnih rješenja nema, djeluje ruinirano i zapušteno, ulazna kapija na citadeli je najsvečanija, pretpostavljam, rad iz novijeg doba. U unutrašnjosti dvorca sagrađen je veliki bunar koji je i danas aktivan.

DELHI: Lotos hram

DELHI: D탑amija Jami Masjid JAIPUR

AGRA: Hawa Mahal

„Apsare“ kod Hawa Mahal

Izazivanje sudbine

Tradicionalni rad탑astanski specijaliteti


Namaskar Indija, Namastej Nepal