Reportaže 21
Srijeda, 14. 8. 2013.
HUMANOST
Veliko srce Malog alpinističkog kluba Prisjećanje na jedan dan i jednu stravičnu nesreću u društvu ljudi koji su učinili sve kako bi pomogli onima kojima je pomoć bila neophodna
H
umani, hrabri, plemeniti i herojski podvizi pojedinaca u današnje vrijeme najčešće su naizgled jedina kopča sa onom Crnom Gorom koja, nažalost, polako nestaje i seli se u sjećanje. Podvig, kažu, ne bi bio ono što jeste da se čini zbog priznanja i on, po pravilu, uvijek sažima i objedinjuje sve čovjekove vrline. A humana i plemenita djela postala sa dragocjena i rijetka, kako to obično biva u vremenima najvećih iskušenja. Neke definicije kažu da je plemenit onaj ko je od “slavnog roda i koljena, blagorodan i pohvale dostojan”.
Ove godine, 23. juna, članovi Malag alpinističkog kluba (MAK) iz Podgorice pokazali su da imaju veliko srce: Žarko Lakić, doktor Danilo Pot , Srđa Lečič i njegova supruga Marija, Ranko Zekić i Elvis Musić, ali i veliki broj drugih građana Crne Gore, zvanje plemenitih i hvale dostojnih trajno su toga dana dodijelili sebi, spašavajući teško povrijeđene i izvlačeći iz autobusa mrtve rumunske putnike koji su svoje kobno putovanje umjesto u Budvi završili u provaliji kanjona Platija kod mosta Grlo. Ovakvih primjera požrtvovanja i podviga uvijek je bilo, ali u sadašnjosti, kada je većina okrenuta samo sebi, jednostavno je teško odgonetnuti odakle spremnost da se pomogne drugima. Oni koji prave velika, herojska i humana djela najčešće o njima rijetko govore, a i kada nešto o svom podvigu saopštavaju drugima, gotovo uvijek to čine skromno i tiho, nekako ispod glasa. Tako je bilo i sa pričom članova MAK-a koje smo zatekli u veoma skromnoj kancelariji u podrumu nekadašnjeg “Kluba privrednika” u centru Podgorice. Iako je prošlo više od mjesec i po dana, slike su još snažne, žive i teške, u sjećanju članova MAK-a koji su toga dana vidjeli jezive scene i čuli vrisku i nerazgovijetne jauke i pozive za pomoć ljudi koji su zapomagali na rumunskom jeziku iz ambisa. “Tijela mrtvih i teško povrijeđenih bila su svuda oko nas jer su putnici ispadali dok se autobus prevrtao”, priča Žarko Lakić i skromno naglašava da su oni uradili samo ono “što bi uradio svaki čovjek na našem mjestu”. “Pokušali smo da pomognemo svima, ali, nažalost, za neke nije bilo spasa. Ako smo uradili nešto da neko bude spašen od smrti našim požrtvovanjem, danas smo srećni i on i mi koji smo mu pomogli” ka-
že Žarko. On objašnjava da su se njegovi kolege alpinisti i on zapravo vraćali sa treninga iz Kolašina i da su među prvima, uz pomoć specijalnih užadi, uspjeli da siđu do unesrećenih. “Budući da nas je kratko nevrijeme toga dana omelo da nastavimo trening na penjalištu, odlučli smo da ranije krenemo prema Podgorici. Neposredno nakon stravičnog pada autobusa u provaliju naišli smo i odmah shvatili o čemu se radi. Užad, gurtne za osiguranje, karabinere i druge djelove penjačke opreme koja se nalazila u našim automobilima odmah smo stavili u funkciju i upotrijebili da omogućimo i olakšamo pristup i izvlačenje unesrećrnih”, priča Lakić. “Naravno, nijesmo bili prvi i jedni koji su pomagali. Uključivali su se gotovi svi koji su naišli, mi smo samo bili među prvima kod kojih je bila oprema koja je pomogla u spasavanju. Prizor je bio stravičan, tijela živih i mrtvih bila su rasuta pred nama, niz nepristupačnu padinu zaraslu u šiblje. Prvi susret sa smrću u takvim okolnostima bio je traumatičan. Ali tada nijesmo imali vremena da mislimo na to, već kako ukazati prvu pomoć i preživjelima pružiti još jednu šansu za život. Naravno, u tome je ogromna zasluga našeg mladog kolege doktora Danila Pota”, kaže Lakić. On ne krije da su prizori sa kojima se sreo prije pedesetak dana uznemirujući. “Ali sve će se to prevazići i na kraju će, nadam se, ostati samo osjećanje ponosa da smo u jednom trenutku pomogli da spasimo nekog ko je izgubio i posljednju nadu”. Žarko se prisjeća da su prvo naišli na dvije žene koje su, nažalost, bile mrtve, dok je treća davala znake života. Službe spašavanja su motornim šegama krčile su put do njih. Prizor je bio stravičan, veŽarko Lakić
Srđa Lečić
liki broj osoba imao je teške povrede, nagnječenja, prelome, a bilo je i amputiranih djelova tijela i obilnog krvarenja. “Sve nas je to stizalo kasnije. Iako je teško kad sjećanje pokrene te prizore, ipak vremenom ćemo, nadam se, naučiti da ih potiskujemo iz svijesti”. Lakić napominje da se često na Fejsbuku glorifikuje njihov učinak, a da za tim nema nikakve potrebe. “Uradili smo samo ono što bi uradili svi da su bili na našem mjestu”, kategoričan je on iako zna da to najčešće nije tako i da su ljudi koji čine takva djela samo pojedinci koji na trenutak svojim podvigom uljepšaju sumornu svakodnevicu otuđenih ljudi. A o skromnosti članova MAKa najbolje svjedoče riječi dr Danilo Pota koji je bio kategoričan da o tom događaju ne želi da priča ništa za medije jer smatra da to što su oni uradili, uradio bi svako ko bi se našao u njihovoj poziciji i da to nije vrijedno medijske promocije i važnosti koja se pridaje njihom angažmanu. “Mi smo bili samo dio svih onih koji su pokušali da pomognu u spašavanju”, rekao je Pot. Ranko Zekić je bio začuđen zašto mediji njih izdvajaju od ostalih ka-
da za to, prema njegovim riječima, nema nikakvog opravdanja. Iako je pristao da govori o tom događaju, postavio je uslov da ne objavljujemo njegovu fotografiju. “Zaista nema razloga da nas izdvajate”, kaže Zekić i skromno napominje da su ipak glavni teret podnijeli spasioci iz Kolašina koji su došli odmah nakon njih. No, činjenica je i da su oni prvi spustili uže od sedamdesetak metara u provaliju i omogućili brže izvlačenje povrijeđenih. A izvlačenje je, prema njegovim riječima, bilo veoma teško ne samo zbog velikog uspona. “U izvlačenju je postojala opasnost da neko od nas popusti pod teretom izvlačenja i uzrokuje pad unesrećenog i time doprinesemo pogoršanju stanja povrijeđenog. A bilo je i jezivih prizora mrtvih koje smo morali prekrivati ostacima odjeće koje smo nalazili kako bi te prizore sakrili od sopstvenih pogleda,” objašnjava Zekić. Na pitanje koliko vremena su proveli u izvlačenju i spasavanju, Zekić kaže da su učestvovali dok su izvukli i posljednjeg poginulog. “Bio je takav haos da se svega ne sjećam jasno. Prizori su bili stravični. Da bismo u tome učestvovali morali smo potisnuti mučninu koja nas je gušila”, prisjeća se on. U akciji su učestvovali i Srđa Lečič i njegova supruga Marija. Srđa se sjeća prizora koje ne želi da pamti. Prvi susret je bio sa dva tijela nastradalih žena. “Iako je to prizor koji gotovo parališe čovjeka, jauci i vriska i zapomaganje su nas u tren vratili u stvarnost, tako da smo odmah krenuli dalje tražeći one kojima se još može pomoći. Događaj je za mene i danas veoma stresan jer sam se prvi put sreo sa scenama koje više liče na horor i želim da sve to što prije zaboravim i da se nikada više ne nađem u sličnoj situaciji”. Na pitanje da li je bio uplašen prizorom, Srđa kaže da je osjećao da je u prilici da nekome pruži pomoć i da je nekako odagnao strah. On napominje da su u MAK dolazili rumunski novinari i da je začuđen što
od njih prave heroje. “Kada smo radili samo ono što bi uradio svaki čovjek koji bi tu bio”. I Elvis Musić je saglasan sa pričom svojih kolega. On napominje da je tokom akcije užasne scene potiskivao željom da na bilo koji način pomogne unesrećenima. “Samo mi se motalo po glavi kako na najbolji način pomoći i spasiti čovjeka. Sada znam da me je samo želja do pomognem držala da se sve vrijeme nalazim pored užasnih prizora smrti, a ipak nađem snage da pomognem onima za koje je još bilo spasa.”
MAK Mali alpinistički klub je osnovan 2009. godine. Izrastao je iz NVO Outdoor club Podgorica. Registrovan je kao sportski klub i član je Planinarskog saveza Crne Gore. Načelnik kluba je Ivan Laković. MAK broji samo desetak aktivnih članova. Do sada su organizovali više tečajeva sportskog penjanja, kao i tečajeve alpinizma. Kurs koji je u toku odnosi se na tradicionalno penjanje u suvoj stijeni, zapravo to je početnji ljetnji alpinisticki tečaj koji je do sada najbrojniji i predavanja prati 10 polaznika. MAK je osnovan sa ciljem da popularizuje sportsko penjanje, alpinizam, turno skijanje, kao i druge aktivnosti u planinama. Takođe, jedan od ciljeva je i promocija Crne Gore u turističke svrhe kao ciljne destinacije mnogobrojnih zaljubljenika u penjačke discipline. MAK je do sada organizovao više međunarodnih alpinističkih kampova u masivu Žijeva. Na posljednjem je bilo više od 50 učesnika iz Srbije, Slovenije, Makedonije, Poljske, Belgije, Rusije, Crne Gore... Klub je učestvovao i u opremanju brojnih penjališta u Crnoj Gori, a pet članova kluba je aktivno u Gorskoj sluzbi spašavanja Crne Gore.