Page 16

Proleter 16

PETAK, 28.6.2013.

U romanu Faruka Šehića Knjiga o Uni veličanstveno se očituju benefiti na koje može računati pisac kada se, uz poetizovani govor, odvaži na silazak sa kanonskih tračnica romana. Naročito ako se, što je Šehićev slučaj, od-

Lirski nastojeni Šehić sa sentimentalnošću pristupa prirodi. Put koji se kreće njegova naracija izvan je slučajnih problema. U uskovitlanim strujama podvodnog epa -prošlost i budućnost - sve je to isto. Krug je postojan luči za materijalizaciju Mandeljštamovog stava da „dalja sudbina romana neće biti ništa drugo do istorija rasparčavanja biografije, kao forme, oblika ličnog postojanja, čak i više od raspadanja – katastrofalne pogibije biografije“. Birajući između jedne linije „stvarnog života“ svog junaka i beskrajnih pravaca, kao vjerodostojan romansijer (uvođenjem ličnog stanovišta postiže se viši stepen „istinitosti“), tvorac Knjige o Uni izabrao je drugu mogućnost. U tekstu „koji se bavi“ pokušajem prevazilaženja traume cjelovitost egzistencije svog junaka obnavlja  tako što, uz  klasičnu priču, kao sastavne djelove književnog  teksta afirmiše - traktate, mikroeseje i parabole. Knjiga o Uni prevazilazi svoje neposredne tematske motive. Prozirne i bistre vode, vojnu logiku ljudskog kosmosa, „normalne“ i sive ljude uklopljene u društvo, vjetrove koji huje iznad vode, zgarišta njižesrednjeklasnih stanova, ratne hangare za ubijanje, riječna  ostrva, udaljene trenutke koji se pretapaju u fantastiku  i san, potčinio je pravilima umjetnosti. Postoje riječi i naracija s terapeutskim dejstvom. I dinamična sinteza fantastike sa svakidašnjicom postoji. Postoje prljava, odvratna sjećanja ali i sjećanja koja će oživjeti  istinsku „sjenku“ naratora. Ukratko sjećanje kao zrcalo svijeta. I to ne gruba fotografije života, već slika potpunija od same stvarnosti.       Spoljašnja forma Šehićevog narativa u osnovi je biografska i ima dva noseća toka, objedinjena hipnotizerskom sensom. Jedan je naratorovo djetinjstvo u gradiću uz rijeku Unu. Njime su obuhvaćeni strast prema rijeci reci i robolovu, katalog vodenih stvorenja i vodotoka, hidrološke situacije, smjene godišnjih doba na rijeci, harmonija „majkine kuće”. Drugi  predstavlja rat u Bosni, učešće Mustafe Husara u njemu, slijed slučajnosti od kojih mnoge on nije izabrao, krv i meso, direktni „fizički“ dodir sa njegovim traumama. Prvi se hronološki  može pozicionirati u sredinu sretnih osamdesetih. Drugi ima sve oznake devedesetih. Za oba su karakteristični lični, direktni, ispovijedni ton, i melodija pjesme - skrivena iza riječi.       Dobar roman zahtijeva maksimum pažnje čitaoca. Vremenska traka između prijeratnog i poslijeratnog života Mustafe Husara  često „puca“. Povratkom u svijet djetinjstva narator nastoji nadići sopstvenu mučninu. Biti cjelovit uspijeva biti samo kada  tone kroz vrijeme a vrijeme će na koncu  njegove napore smrviti u prah i pepeo. Pjesnik, ratnik i sufi monah Mustafa Husar

u sjećanju mijenja godine, decenije, karaktere, osjećanje i ideje kako on želi. Unatoč bijedi i truležu koji narasta uz obale rijeka Una njegovo je utočište – neprobojna zelena tvrđava. Na koncu, uspijeva iskristalisati traku vremena i spojiti je sa trenutkom sadašnjosti. U romanu osjetljive arhitektonike memorija je jedini prostor u kojemu on ima priliku da djeluje. Idealistička konstanta - rijeka Una - kičma je te tvorevine. Ona je sila koja sva značenja i sve spartanske definicije Šehićevog romana  drži na okupu.       Lirski nastojeni Šehić sa sentimentalnošću pristupa prirodi. Put koji se kreće njegova naracija izvan je slučajnih problema. U uskovitlanim strujama  podvodnog  epa -prošlost i budućnost sve je to isto. Krug je postojan. Istorije se ponavljaju . Klaonice nacija se obnavljaju. Čitalac priču koja mu je ispričana živi kao vlastitu ili kao onu koja je mogla biti njegova.       Među bošnjačkim narativima o ratu Šehićev nije jedini koji nosi pouku da je gola duša nije ono najdragocjenije u književnosti, da je smrt činjenica prema kojoj se moramo odnositi sa strahopoštovanjem, a ubistvo pitanje ravnodušnosti. Jer, kad pucaš onda nemaš nikakvog opterećenja, osobito ako ubijaš zato što želiš  nadživjeti Haos, zato što ne poznaješ drugi način pomoću kojeg bi mogao preživjeti. Ali jeste jedini u kom je ostvareno mnogo od one zavodljive melanholije koja potresa dubinu čovjekovog pića a koja se obično postiže u poeziji. Opovrgao je Faruk Šehić tezu T.S. Eliota da poezija „odgovara  jednoj vrsti djela ne ne odgovara drugoj i da to zavisi od teme koja se obrađuje“. Kod njega su pjesnik i romanopisac nerazdvojni. Knjiga o Uni izrasla je na opsesivnoj viziji jednoj istorijskog prostora i ovjekovog usuda na  njemu. Ne pretjeruju kada kažu: dobili smo remek djelo.

Dragana Kršenković – Brković , Atelanska igra, OKF, Cetinje 2012

Smrt je lakrdija u kojoj se sve dešava sa razlogom Piše: Vlatko Simunović

Atelanska igra je roman o odnosu umjetnika i vlasti. Kroz storiju o pjesniku Kvintu Horaciju Flaku, poznatom majstoru u slaganju stihova i još spretnijem znalcu u očaravanju ljudi Dragana Kršenković - Brković nastoji da osvijetli složene odnose između stvaralaca i onih koji vladaju. Naravno, u fokusu je odnos umjetnika koji svoj uspjeh duguju bliskosti s tronom. Žanrovski Atelanska igra može se

odrediti kao pseudoistorijski roman na Brdu; epizode u kopjoj sluga Flasa elementima trilera. Mada ima ja- vije propovijeda kako je Naimar nako složenu strukturu, roman je pre- padnut i odveden prije završetka ragledan, logičan i skladan, pa bi mo- dova na Panteonu; snoviđenja gegao poslužiti kao ideal dobre književ- nerala Agripe pri prvom susretu sa ne kompozicije. Neimarom i njihovom prijateljstvu; Zašto pseudoistorijski roman? Za- povratka Horacijevog u Rim i saznato što, iako prati radnju koja je smje- nja da ga uhode; pokušaja Horaciještena na razmeđi stare i nove ere, vog da spase histriona Mateja sa KoAtelanska igra nije istorijski roman. sa prilikom otvaranja novog pozoriOn se ne bavi rekonstrukcijom do- ša u Ostiji i završne noće, kada Hogađaja koji se, po predanju ili po isto- racije, očekujući da dželati dođu po rijskim dokumentima, desio. Sama njega, odluči da sačuva uspomenu radnja Atelanske igre, svi njeni liko- na Mateju sa Kosa i piše čuvenu Povi (sem pjesnika Horacija, vladara slanicu Pizonima. Avgusta i generala Agripe) i mnoga Tokom 15 dana mjeseca maja 12. mjesta (kao, na primjer, gradić Dvori godine p.n.e. Horacije, najveći pjesnik na Brdu) su fikcija. Vrijeme i prostor svog doba, traga za nečim što bi poisprepleteni su s nitima sjećanja. Svi- moglo tadašnjem imperatoru Oktajet Atelanske igre jeste svijet snova, vijanu Avgustu da otkrije uzrok izneskrivenih čežnji, usamljenosti i stra- nadne i prerane smrti svog prvog sahova – od smrti, samoće, zaborava, radnika generala Marka Agripe. Taj komuniciranja sa drugima. Osnov- nesvakišnji vladarev zahtjev odvodi ni „štimung“ je melanholija, doba da- Horacija do raznih mjesta – od milina noć a san, kamen, kupola, spira- onske metropole do Ostije, najveće la i nebo imaju ogromno značenje. luke u zemlji, i varošice Dvori na BrNarativna struktura romana Ate- du – gdje srijeće ljude koji su poznalanska igra ostvarena je na dva pla- vali generala. Sjećanja Horacijevih na. Prvi, okvirni narativ je formalizo- sagovornika oživljuju pred pjesnivan u godinu kada je rimski Pante- kom vrijeme kada je general, poneon izgoreo. On definiše sen idejom o zidasmisao radnje i vrenju hrama sa neumenske granice unuobičajenim krovom tar kojih se odvija rad– do tada neviđenja romana, fiksirajunom kupolom, doći ono što je vremenšao u sukob s odreski propadljivo. U noći đenim bogatim pokada gori Rim, mladić Svijet Atelanske igre rodicama, kao i ličkoji pripada formaciji nu dramu jednog nesvakidašnje takoja djeluje pod ime- jeste svijet snova, nom Stražari Grada, u skrivenih čežnji, lentovanog neimara, koji je otkrio tajjednom patricijskoj vi- usamljenosti i li pronalazi oslikani vrč nu zidanja kupole. Ova sjećanja, nei u njemu rolne od pal- strahova – od smrti, sigurna i varljiva, minog lišća, ispisane samoće, zaborava, latinskim jezikom. Pro- komuniciranja sa iznose pred Horacinalazi petnaet knjiga o ja potpuno različite smrti, pisanju po vodi i drugima predstave ne samo velikom podvizima. U o preminulom arnekoliko neprospavanih dana i noći mijskom generalu, nego i o svim akpročita sve što je zapisano na rolna- terima jedne drame koja traje više ma i napravi hronološku šemu doga- decenija. Priče Horacijevih sagovorđaja opisanih u 15 knjiga koje je sači- nika vode ovog pjesnika od prenatrnio Flavije Stariji : osamdeset godina panih prijestoničkih i ostijskih ulica prošlo je od „misije“ pjesnika Hora- do predivnih palata i ubogih kućeracija i 138 jeseni i zima od dana kada ka; od čina brutalnog nasilja i samoje Aldo Neimar izgubio familiju i za- živosti do ponesenog izgaranja pojeputio se ka Dvoru na Brdima. Potom dinaca da stvore nešto što će ljudima mladić riješi da spise proda trgov- donijeti radost i utjehu; od fantastičcu kožom i vlasniku dućana u blizi- nih prizora koji brišu granicu izmeni Salustijanovog vrta. Uvjeren je da đu stvarnog i nestvarnog do dubokog storija o apulijskom pjesniku Hora- proživljenog bola i patnje, koji saticiju neće potpuniti u neku pukotinu ru... Suočen s nemogućnošću da spou vremenu zavijek nestati. zna šta je od svega što je čuo istina, a I nije nestala. Izronila je u dru- šta varka, Horacije se na kraju svog gom, glavnom narativu „Atelanske puta suočava i sa svojom predstavom igre“ Dragane Kršenković-Brković, o samom sebi. Da se držao mladalačkoji se bavim onim što je opšte. Taj kih snova i slijedio svoju zvijezdu, da narativ oblikovan je tehnikom film- je češće u stihovima pominjao radoske montaže koja se pokazala jako sti pastira a rjeđe veličao imperatozgodnom za uvezivanje fragmenata ra, brže bi izgorio ali ga na kraju pui epizoda, kako onih koji se hronološ- ta ne bi ubijala misao o uzaludnosti ki sutiuraju u petnast dana mjeseca svih njegovih napora. maja XV godine od kada je Gaj Julije U času Horacijeve spoznaje da je Cezar Oktavijan postao prvi rimski žrtva imperatorove namjere da otimperator, tako i onih, umetnutih, iz krije tajnu neočekivanog kraja zavremena početka i završetka rado- povjednika rimske armije i obračuna va na Panteonu, napada na Neima- se sa legendom koja prati smrt jedrevo selo i godina kada je Neimar po- nog graditelja - mi spoznamo tajčeo da gradi zdanja koja su se ljudi- nu imena romana Dragane Kršenma toliko dopala. ković Brković. Kao vrstan znalac teGlavni narativni plan formalno atra, spisateljica zna da je atelana u je sastavljen iz 15 djelova: Horacije- anonimnom književnom stvaralašvog razmišljanja o odlasku na otva- tvu antičke grčke vrsta improvizovaranje novog pozorišta u Ostiju; Hora- ne scenske lakrdije, da je rano je docijevog susreta sa histrionom Mate- spjela u Rim i brzo latinizovana. Sa jom sa Kosa i članovima njegove po- puno karikaturalnog realizma, atezorišne trupe; Horacijevog odlaska lana je prikazivala niže, plebejske i do obale lučkog grada Ostije i posjete seoske slojeve. Dragana Kršenkovič prefektu snabdijevanja Klaudiju Sizi- Brković je radnju svog romana lišiju; priča koje su pratile početak grad- la folklornih elemenata, ali je imenje Panteona i prvih Horacijevih sa- nujući roman uputila čitaoca na zaznanja o Neimaru; odlaska Horacije- ključak da priroda odnosa umjetnivog u Vječni grad i susreta sa kenturi- ka i totalitarne vlasti ima elemente onom Livijem Katonom; katonovog parodijske farse. Označavajući stopripovijedanja o običnoj krađi koja je riju o pjesniku Kvintu Horaciju Fladovela do odluke da se počne sa grad- ku kao farsu, spisateljica razotkriva njom Panteona; putovanja Horacije- suštinu odnosa Horacija i Oktavijana vog u Dvore na Brdima i njegovog do- Avgusta, koji pjesnika, na kraju, dolaska u gostionicu Zlatni rog, epizo- vodi do saznanja da je cijeli njegov žide u kojoj mnogi u Dvoru na Brdima vot bio jedan veliki nesporazum. On, pokušavaju da saznaju da li je Ho- Pjesnik iz Venoza kojemu je za živoracije nešto otkrio o Neimaru, deša- ta ukazana počast da napiše odu za va ubistvo a mladi konjušar Marije festival koji se održava jednom u 100 uspijeva da pobjegne; susreta Hora- godina, elegičar za čije se ima čulo cijevog sa Marijevom dadiljom Al- u svom poznatom svijetu – poslužio bom, pjesnikove vizije i saznanja o je kao mamac. U očima Oktavijana prevratničkim snovima prokurato- Avgusta imao je tretman prezira dora Kornelija, marijevog oca; potrage stojnog dvorskog zabavljača.Da bi na Horacijeve za Marijem, te Marijevog svjetlost dana izvukli ljude koji su se smaknuća i bjekstva ulicama Dvora skrivali od javnosti i sanjali san o ob-

novi svog kraljevstva, Okatvija Avgust i načelnik tajne službe izmanipulisali su ga pričom o nerazjašnjenoj smrti armijskog generala Marka Agripe. Vjerovao je Horacije da u tajnoj misiji rješava sudbinska pitanja vječnog Rima, a poigrali su se njime. Zakačili su ga na vrh štapa, pa su ga pustili da se koprca i da, tako izgubljen, visi u vazduhu. Lakrdija, dostojna imena atelane. Smrt i smijeh. Za vlast lakrdija u kojoj se sve dešava sa razlogom. Za pjesnika užasna spoznaja da cinizam vlasti na njegove nevolje navlači lakrdijašku masku. Ukratko - dobra priča i valjani argumenti koje Dragana Kršenković-Brković konsistentno razvija i podrobno razrađuje. Roman koji će se dugo čitati i pamtiti.

Balša Brković, Berlinski krug, Prosveta, Beograd, 2008.

Pretvaranje priče u svet Piše: Vladimir Arsenić

Jedna od stvari na koju me je odmah asocirala knjiga pripovedaka Balše Brkovića Berlinski krug jeste čuvena paradoksalna priča Horhea Luisa Borhesa, Pjer Menar pisac Kihota. Verovatno je to zbog toga što nam crnogorski pisac, u sopstvenom izboru od deset priča koje nastanjuju ovu sjajnu knjigu, nudi svojevrstan presek sopstvene pripovedačke karijere u ovom žanru. Palo mi je na pamet da se Brković našao u čudu kad je shvatio da je tekst koji 2008. stavlja u knjigu potpuno različit u odnosu na isti tekst koji je napisao 1989. godine. Naravno, ne mogu biti siguran da je ova moja pretpostavka tačna, ali volim da zamišljam tu situaciju jer je ona jedna od najlepših ilustracija one moći koju bismo želeli da pripisujemo književnosti, odnosno da svakim novim čitanjem isti tekst pruža mogućnost potpuno drugačijeg značenja i doživljaja. Ponavljam, nije mi poznato kako je pisac doživeo neke od svojih studentskih radova koji su nastali u verovatno politički najsređenijem trenutku u njegovoj karijeri i čija se okrenutost od one problematike koja nas je sve, poput džinovskog usisivača, uvukla u sebe, oseća kroz boravak u za te godine tako tipičnom postmodernom diskursu, u kome se svet pretapa u književnost u jednakoj meri u kojoj se književnost pretvara u svet. Udaljene od istorije, ukoliko nisu povesne, sve tri priče ipak pokazuju postojanje talenta, mada se kao najbolja od njih bez sumnje izdvaja Bogorodica sa knjigom. Opsesivno patricidalna, u stalnom dijalogu sa Frojdom, ona se ipak završava simboličkim okršajem sa kulturom. Taj sukob, u lakanovskoj psihoanalizi viđen kao neizbežan samim stupanjem u jezik, predmetizovan je i u druge dve priče ranog Brkovićevog perioda, Čaj od slučajnog lišća i Dozivanje lektora, iako obe svoje ishodište

Izdanje 28.jun 2013.  

Izdanje 28.jun 2013.

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you