__MAIN_TEXT__

Page 1

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 1. No 3. 2020.

ISSN 2706-3224 1


ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 1. No 3. 2020.

ISSN 2706-3224

2


Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa triput godišnje

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

3


M I L E L I S I C A [45] P E T R A K O Ž A R [46] R I J A D A R I F O V I Ć [48] S U Z A N A M A R I Ć [49] V A N D A P E T A NJ E K [50] V L A S T A S U M A R E V [52] PRIČE [53] A N T O N I J A Ž E LJ KA K A H L I K [54] B E R N A R D A L U S C H [56] LJ E R K A V A R G A [60] N I K O L A Š I M I Ć T O N I N [62] M I LJ E N K A K O Š R T R O [64] A N A M A R I J A G A L I Ć [65] JOSIP ERGOVIĆ [66] ESEJI, ČLANCI, KRITIKE [77] EMILE ZOLA I AFERA DRYFUS – KAKO SI JE SVJETSKI POZNATI PISAC UPROPASTIO ŽIVOT U IME ISTINE [78] UPOZORIO SAM VAS [83] AMOS OZ „KAKO IZLIJEČITI FANATIKA [86] LIKOVNA UMJETNOST [89] OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK [90] PEDAGOŠKI RAD PROFESORA ABELA BRČIĆA [92] PISCI I NJIHOVI RECENZENTI [103] DANIJELA RAŽOV „SNOVI OD CUKRA I SOLI“ [104] SA N I J E L A M A T K O V I Ć - „UVALA OD LAVANDE“ [107] JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG „ Jeka vremena “ [109] RADE JOVANOVIĆ „ KAO NEKADA LILI MARLIN“ [110] IGOR DIVKOVIĆ „ŠUM ŠUMA ILI APSOLUTNO RELATIVNO“ [112]

UVODNIK [5] LICE BROJA [6] ANTUN GUSTAV MATOŠ, PLJUVAČ I ESTETA [7] PJESME POSVEĆENE A.G.MATOŠU [12] TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU) [13] AH, TEK NAVRATIH [15] TRAGOVI [16] SUZA [17] S MATOŠEM O NEKIM STVARIMA [18] MAĆUHICE [19] POSVETA [20] POEZIJA [21] A LJ O Š A Đ U G U M [22] A M I R Š E H I Ć [23] B L A Ž E N K A L E Š I Ć [24] B E R N A R D A L U S C H [25] B O B A G R LJ U Š I Ć [26] B O R N A K E K I Ć [27] BRANKA VOJINOVIĆ [28] B O R I S K V A T E R N I K [29] D O M I N I K T O M I Ć [30] I G O R D I V K O V I Ć [31] I VA N G A Ć I N A [32] I V I C A G R G I Ć [33] JADRANKA IVANOVIĆ B O L O G [34] L A D I S L A V B A B I Ć [35] LARISA JANIČEV STOJ A N O V I Ć [36] L E A N R A D I Ć [37] LJ E R K A V A R G A [39] LJ U B I C A R O G U LJ [40] M I LJ E N K A K O Š T R O [41] N A D A M A T O V I Ć [42] NADA VUKAŠINOVIĆ [43] NIKOLA ŠIMIĆ TONIN [44]

4


UVODNIK Treći broj časopisa „Diskurs“ posvetili smo hrvatskom književniku Antunu Gustavu Matošu, zanimljivom, buntovnom čovjeku i beskompromisnom kritičaru kada je umjetnost bila u pitanju. Da njegova poezija nadahnjuje druge pjesnike svjedoči pjesma Dobriše Cesarića „Trubač sa Seine“, a imaginacija mnogih suvremenih pjesnika huji vremenom kako bi se povezala s pjesnikovim mislima i osjećajem. Ljubiteljima poezije pripremili smo pjesme pjesnika različitih poimanja pjesništva i vjerujemo da će u obilju sadržaja pronaći nešto za sebe. Slijedi niz kratkih, zanimljivih priča i ono što nas posebno veseli – eseja, osvrta i recenzija – tekstova u kojima pisci vrednuju tuđi rad. U rubrici Umjetnost predstavljamo vam pedagoški rad hrvatskog slikara Abela Brčića i osvrt slikara Zorana Hercigonje na stvaralaštvo Željka Lapuha. Na kraju vam predstavljamo nekoliko knjiga naših suvremenika i recenzije koje su za njih napisane. Recenzije smo prenijeli onako kako su već bile objavljene, bez mogućeg lektorskog zahvaćanja u tekst.

Pišite za Diskurs! Urednici: Marija Juračić i Zoran Hercigonja

1. svibanj, 2020.

5


BRO J A LICE BROJA

6


MARIJA JURAČIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ, PLJUVAČ I ESTETA

Matoš je bio pljuvač i esteta, čovjek koji je znao stvoriti ljepotu, ali je često nije znao prepoznati kod drugih autora ako su oni svojim izrazom odstupali od njegovih postulata poetske ljepote. Njegove kritike rada drugih pjesnika nisu tada bile ni umjerene ni objektivne. Pucao bi iz svih oružja, udarao i po prijateljima i po oponentima i nije se ustručavao nečije djelo proglasiti mediokritetskim, besmislenim i megalomanski glupim. Nije mu bilo strano popljuvati i verbalno rastrgati pjesmu i pjesnika. Grub, ciničan i krajnje subjektivan kao kritičar, stvarao je poeziju tako lijepu i profinjenu, da mi je teško spojiti ta dva njegova kontroverzna lica. Matoš je poeziju počeo pisati u starijoj dobi, onda kada zbog grčeva u prstima nije više mogao svirati violončelo. Napisao je svega osamdesetak pjesama i svaka od njih je malo remek djelo, rijetka dragocjenost u kruni hrvatske poezije. Bio je larpurlartist, poklonik poezije koja nije ničija sluškinja, koja ne služi nikakvim društvenim potrebama. Lijepa je i uzvišena i postoji zbog sebe same. Nije Matoš bio slijep na političke prilike u kojima se Hrvatska nalazila u sklopu Austrougarske monarhije. Kao pobunjenik, vojni bjegunac i skitač osjetio je njezin nemilosrdan bič na svojim leđima, ali je odvajao poeziju od proze, što potvrđuje njegov sonet „Mladoj Hrvatskoj“ koji je njegova programska pjesma. Mladoj Hrvatskoj Naš ukus samo rijedak dojam bira I mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira I nije pjesma koju viču mnozi. Naš stih je život koji dušu svira. Što može reći proza, dajmo prozi, A strofa treba magijom da dira I budi u nama ono gdje su bozi. 7


U vijeku kada "misli" svaka šuša, Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo, Jer cilj je svemu istančana duša. Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo, Božanski Satir kad nam milost dade Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade! Iako je napisao manji niz rodoljubnih pjesama, on je okrenut slikama pejzaža koji zrcale njegova raspoloženja, temama prolaznosti, smrti i ljubavi. Tko jednom pročita njegovu pjesmu „Utjeha kose“ teško će je moći zaboraviti. Utjeha kose Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. Smrt je nešto konačno, neopozivo, a smrt voljene osobe donosi osjećaj bespomoćnosti, tuge i napuštenosti. Matoš smrt doživljava kao esteta. Uza svu tugu, očaj, stravu i agoniju, njegov lirski subjekt je zatečen ljepotom slike, koju pružaju nepomična djevojka na odru, cvijeće i upaljene svijeće, da i samu smrt doživljava u prividu ljepote. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne

8


Raspon njegovih osjećaja je visokog intenziteta, ma koliko pokušavao da ga na trenutak umiri i snizi. Idili cvijeća suprotstavlja agoniju svijeća, kada i sam u agoniji, želi mijenjati svoj život za život svoje drage. Glazba koju je Matoš nosio u sebi, izbija i iz ovih stihova. Ne nalazi se samo u rimi. Uspješne su aliteracije njegov notni zapis. Poslušajmo kako je zvučan stih - U slijepoj stravi i u strasti muke. Kada u trenutku njegovog teškog životnog iskustva lahor pokrene pramen ženine kose, kao suprotnost mrtvim, nepomičnim vjeđama, usnama i rukama, Matoš nalazi utjehu u misli da je život samo san. Snivanje. Kada se sam našao na samrtnoj postelji, još je jednom, petnaest dana prije smrti, u pjesmi „Notturno“ zapisao svoja samrtna razmišljanja. Nastupio je vrlo diskretno, nigdje ne spominje smrt, ali su stihovi puni njezinih simbola. Noć je mlačna, jedna od onih noći kada okrećeš topao jastuk, željan malo svježine. Očni kapci sklapaju se na san. Iznova je smrt nazvao snom. S mrkog tornja bat broji posljednje trenutke života koje simbolična željeznica odnosi u daljinu. Notturno Mlačna noć; u selu lavež; kasan Ćuk il netopir; Ljubav cvijeća—miris jak i strasan Slavi tajni pir. Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan Kao srebren vir; Teške oči sklapaju se na san, S neba rosi mir. S mrkog tornja bat Broji pospan sat, Blaga svjetlost sipi sa visina; Kroz samoću, muk, Sve je tiši huk: Željeznicu guta već daljina. Glazbenik i pjesnik Matoš još se jednom poigrao zvukom svojih stihova. Ponavljajući sibilant „s“ u stihovima S mrkog tornja bat/ Broji pospan sat,/ Blaga svjetlost sipi sa visina… Matoš neprimjetno prelazi u tišinu. Onu konačnu, samrtnu tišinu. Fonetičari su, naime, utvrdili da je glas „s“ najviši glas čovjeka. Iza njega postoje samo vibracije i potpuni muk. Naše uho ne razlikuje više tonove. Nastupa potpuna tišina. Glas „s“ je posljednji zvuk života, izdisaj, san, smrt, ulazak u nečujno.

9


I tako, njišući se na glazbi glasa „s“ odlazi pjesnik u svjetlosne visine jer glas „s“ je ujedno i najsvjetliji glas. Odlazi pjesnik tiho, suptilno, na glazbi svojih stihova, onako kako dolikuje esteti Matoševog formata. Koliko spontane glazbe, nanose boja i pjesničkog ugođaja nose u sebi Matoševi stihovi, može ilustrirati pjesma „Jesenje veče“. Jesenje veče Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene rijekom plivaju, Žutom rijekom među golim granama. Iza mokrih njiva magle skrivaju Kućice i toranj; sunce u ranama Mre i motri, kako mrke bivaju Vrbe, crneći se crnim vranama. Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine slijepe ljudskih nemira. Samo gordi jablan lisjem suhijem Šapće o životu mrakom gluhijem Kao da je samac usred svemira. Dojmljivom inverzijom uvodi nas pjesnik u ugođaj pjesme. Otvara ga olovnom bojom oblaka, koja ne predstavlja samo sivilo jedne jesenje večeri, već otkriva težinu tih oblaka bremenitih kišom. Pjesnička slika sva je obojana tonovima sive i crne boje. Žuta rijeka i Sunce na zalazu nemaju snage osvijetliti prizor. Rijeka je mutna, puna tamnih sjena i dolazećeg mraka. Vrbe bivaju mrke, magle su se spustile na selo, sve postaje mračno i hladno. Poseban dojam ostvaruju te mokre, gole grane. Ugođaj pejzaža prelazi na čovjeka. On, poput jablana, osamljen i napušten, osjeća život kao krhku pojavu koja u okolini ne nalazi odjeka. Tu finu, delikatnu sliku Matoš slika sfumato, magličasto i za to koristi mekane, pjevne arhaizme (suhijem/ gluhijem/). Cijela je pjesma prekrasna sinestezija, u kojoj boje slikaju, opipi prenose osjećaj, a zvuci pjevaju. Osluhnimo kako se kotrlja glas „r“ kako prati umiranje dana, silazak tame i crne vrane na vrbama.

10


Sunce u ranama Mre i motri, kako mrke bivaju/ Vrbe, crneći se crnim vranama Ne mislim da je Matoš ovu aliteraciju namjerno tražio. Njegovo osjetljivo, muzikalno uho našlo ju je u pjesničkoj slici, pa je još jednom naglasilo monotoniju jedne jesenje večeri, baš kako ju je naglasio i asonancom u naslovu pjesme. Ne čudi zato da su mnoge Matoševe pjesme postale izazov mnogim kompozitorima da ih uglazbe, da naglase i otkriju njihovu melodiju.

11


PJESME POSVEĆENE A.G. MATOŠU

12


DOBRIŠA CESARIĆ

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU) Moja je soba tako jadno mala, Ja ne bih u njoj izdržati mogo Da mi oči ne sanjaju budne. Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala; Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala, I moje patnje nisu uzaludne. Danas sam opet ručo samo čaj. Al vlažna blagost sja u mome oku: Ja opet mislim na svoj rodni kraj. I čežnja preobražava mi javu: Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu, I Tuškanac mi šumi iz aleja. Na domovini dvostruka je sjena: Baca je Pešta, i baca je Beč. Ona je sva u crno zavijena Ne čuje, Majko, ni'ko tvoju riječ! Šumori, diše more, teče Drava, A između njih jedna zemlja spava. Pod vedrim nebom slobodnog Pariza Koliko puta tuga me je srela U vrevi Étoilea, Saint-Michelea! O bože moj, tu treba biti jak! U tome svjetlu još me više boli Rođene moje grude gluhi mrak. Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih Slobodnu dušu, ali ja sam sin, A mojoj majci sve su sjeđe vlasi. Ja žene nemam, a ni druga nemam. Što još imadem? Samo jezik svoj, U koji život svoga srca spremam. Zanosi, misli, ritmovi i rime! Ja bezimen u bezimenu mnoštvu Daleko negdje stičem sebi ime. 13


I muku mučim samca dezertera, Što zabranjenu domovinu sanja Na hartiji, u potezima pera. Pero ... ta mala, ta obična stvar, A kako živa, kako puna snage! Kad iz njeg teče novih riječi čar, Omamljuju me kao govor drage. Sva utjeha je u tom malom peru: Što pod njim niče, smije se i plače, I sja, i grije, i vraća mi vjeru. O Hrvatska, o moja domovino, Ti moja bajko, ti moja davnino! Ti porobljeni, oteti mi kraju! Gle, jadni dezerter ti daje dar, Bogatiji no kraljevi ga daju, I sav je ljubav, pobuna i žar. Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemô na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja trubač sa Seine! Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca, Što svoje blato lijepe o moj glas. Al ja pred licem roda stojim vedar. Za hljeb slobode prilažem svoj klas: Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

Dobriša Cesarić, "Izabrane pjesme" Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

14


ROZAIDA NAGLAV

AH, TEK NAVRATIH Netom nebo baci bakrenjak u tamne gore Žumberka, već se ravnicom rasu zviježđe Oriona, jer tako se čine rojevi prozora koji tananim svjetlom sipe, dok podno Griča grad tone u sjenama noći. Dugo me nije bilo i sad tek navratih da sa Strossmayerovog šetališta gledam grad, kojeg se ne da prebrojati, do li srcem osjetiti. Na tvojoj klupi, ni taj grad, ni ta jesen nije drugačija od mladosti, niti je misao tiša od riječi, kad šutnjom zboriš o utjesi. Jesi li ti srebrn Mjesec, pjesniče, koji bdiješ nad ljepotom ili tek putnik koji u prolaznosti ostaješ isti, jer svikao si na zalutale sanjalice umornih nogu od krivih peta. Umoran od onih koji sjednu s tlapnjama i krunicama, dok zvonik ka molitvi zove, tamo negdje daleko, daleko … predaleko. Reci, ti koji snatriš u spiralno poniranje svagdana, zar nisu vremena ostala ista, pa je dan samo dan, jesen samo jesen … jer sve se vrtloži kao bezvremeni titraj neba u mimohodu sjećanja i novih strepnji? Ah, tek navratih da skupa šutimo, dok laju kafići kao nova pseta, ne mareći za skute starih kuća, jer ja noćas htjedoh još malo sanjariti nad zviježđem dragog mi grada, bez krunica, bez zvonika… tek tako, kraj tebe, na tvojoj klupi, kao da nikada nisam otišla … (Inspirirano djelima A. G. Matoša, a posvećeno Zagrebu i mojoj Branki.)

15


KATICA BADOVINAC TRAGOVI A.G. Matošu 1873.-1914.)

Gledam Zagreb kao na dlanu pored mene Matoš na klupi, još jednu je noć proveo besanu ispod blijedožute svjetlosti lampi. Dok čitam Baudelairea, nijemo šuti, zagledan u krovove Donjega Grada; suho, crveno lišće šetalištem šušti riječ po riječ kao da mi niz grlo pada. Znam da je i on, barem jednom, na istome ovom mjestu stajao, u oku svom sa zrakom sjajnom ljubljenu svoju možda je cjelivao. Davnih ljeta u sjeni Kule Lotrščak svoje prve stihove njoj je recitirao; a kad bi se nad Gričem nadvio mrak Mjesec bi nebo srebrom cifrao. Znam da je i on, barem jednom, noću osluškivao žaloban huk sove hodajući ovom kamenitom šetnicom Gornjega Grada tražeći svoje snove.

16


SUZANA MARIĆ

SUZA

Otkada sam, željo moja, Tvoju suzu popio Nisam više, pile moje Crnog oka sklopio. Da si sa mnom, tugo moja, Crnog oka sklopio Mjesto suze, ti bi tada Rujnog vina popio. Kad sam ono, tugo moja, Cijelu noć te ljubio, Pamet sam i dušu, dušo, Sreću sam izgubio. Nisi sreću, luda glavo, Te noći izgubio Na dobitku ti si bio Kada si me ljubio. Otkada sam, diko moja, Tvoju suzu popio U hajduke htjedoh poći, Pa sam ti se propio. Nisi, diko, suzu moju, Ti nikada popio A hajduka nema više Zalud si se propio.

Inspirirano Matoševom pjesmom „Suza“

17


MARIJA JURAČIĆ S MATOŠEM O NEKIM STVARIMA O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Ništa se do danas promijenilo nije još se svuda čovjek dotepencem zove u drugom gradu kada gnijezdo svije teško da mu lađe površinom plove. Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Trebaju nam ljudi koji zdravo sude neporočni, hrabri, plemeniti, snažni bez njih bi zemlju rasprodale lude na tron bi sjeli neki sveci lažni. Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Tako se čini, jer igre su strašne Ali, prijatelju, dokle ima nade nitko naše srce neće da ukrade. Domovino moja, tvoje Sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema. Pogrešno sudiš, moj pjesniče dragi mnogi su živote za Hrvatsku dali a danas se ne zna mjesto gdje su pali.

18


SANIJELA MATKOVIĆ

MAĆUHICE

Tragom srodnih soneta pronađoh pjesmu punu samotnih ljubavi omotanu suvremenim simbolima. K'o prosjak poslanica Zagrebom lutam promatrajući florentinske šešire, dok napast, naoblačena mjesečina, vrišti iz mističnih soneta. Nekad i sad razilaze se, napastovani običnom gnjavažom. Kazališna revija kometa u jesenjoj večeri kiše na maćuhice mirišu.

19


MILAN DRAŠKOVIĆ

POSVETA

Mističan sonet čuh sred vrta u drevnom gradu. Arhiloha se prisetih. Susret pod čempresom Tajanstvena ruža, sjaj oka, njenim mirisom Očaran – ljubavnik sramežljiv za serenadu. Šetnja u jesenje veče uz lamentacije. I uslediće zov domovini iz tuđine. Notturno. Neznanka - njen osmeh, čar krinoline Samotna ljubav čuvana poput relikvije. Prkos dva kentaura - prvi stihovi dišu! Igra lakrdijaša, Mefistov zvuk i groza. Reči. Grički dijalog, čudna metamorfoza. Ispovijest u bolnici uz jutarnju kišu. Šapat pod florentinskim šeširom. Setna slika Elegija i epitaf za iseljenika.

20


POEZIJA

21


A LJ O Š A Đ U G U M LEPTIROVA KRILA

Kad se potroše adrese Nitko neće znati gdje smo Sakrit ću nas ja u verse Čuvat ću te svojom pjesmom. Ne mogu nam ništa zime Sve oluje, dani grubi Zauvijek je tvoje ime Na usnama da ga ljubim. I kad se tijela sruše Znat ću da si moja bila Spojit će se naše duše U dva leptirova krila. Neka vjetar sve odnese Sve što nekad bili jesmo Sakrit ću nas ja u verse Čuvat ću te svojom pjesmom.

22


AMIR ŠEHIĆ

I TAK' ET' I tak’ et’ sjedim i mislim pa prolazno je sve, zar ne? Zar je bitno kad i gdje postojah tiho bez ijednog vala samo kapljica kiše u moru budala. Hladni povjetarac niz leđa mi dunu vrati me starom, prašnjavom drumu. Eh, kako je bilo tad sve jasno smijao se, plakao jasno i glasno. Trčao bez brige i padao hrabro kao da sam svemirom cijelim vlado. Al’ opet me vraća iz tih lijepih snova surova, okrutna realnost mi ova. Ne znam ni sam kako sve ovo smislim jer jednostavno, et’ tak’ sjedim i mislim.

23


BLAŽENKA LEŠIĆ

LJUBAV JE NA PUTU

Ljubav je na putu K meni, Tebi, Nama, Jednoga dana, Uskoro.

24


BERNARDA LUSCH

FIGURICE OD BLATA

Napokon sam ustala Stresla skoreno blato Podigla glavu I gledam vas. Skrivate pogled Nelagodno se osmjehujete Zaboravimo sve, govore vaši strahovi Ništa se nije dogodilo, odmahuju vaše ruke. Istina, nije se dogodilo: Niste pružili ruku Niste pomilovali riječju Zaklonili me svojom moći. Istina, dogodilo se: Gurnuli ste me još dublje Nabacili i svoju lopatu. Bili veliki pored mene ukopane. Sada sam ustala Stresla vaše blato Podigla glavu I gledam vas, Vas, figurice od blata. I pružam vam ruku.

25


B O B A G R LJ U Š I Ć

RIBARI

brod more zbija u bijelu brazdu pjene u modro u duboko pa je more opet more mirno dok brod plovi ruke vrijedne ruke s friževima ruke sa žuljevima pokreti reprize u nosnicama miris ribe oni ne posustaju ne zastaju oni ribu love u predvorju duše modre

26


BORNA KEKIĆ

ZAGREBU

Grade moj, ne mogu bez tebe, tu sam rođen, tu sam rastao, čovjekom postao. Rastao sam ja, rastao si i ti, grade moj. Volim svirku na tvojim ulicama, violine u Oktogonu miluju mi dušu strunama. Volim miris kestena na Cvjetnom, golubove na Jelačiću, i priče moga dide o banu. Grade moj, pitam se kakav bih bio da sam odrastao na nekim drugim ulicama i trgovima, na nekim drugim livadama i šumama. Bio bih isti, jer ti si mi, grade moj, dao i livade i šume, i ulice i trgove moje Trešnjevke, moga kvarta s Remizom kamo svaki tramvaj hrli na kraju dana. Dao si mi ljepotu velegrada, toplinu obiteljskog kvarta, dao si mi glazbu života, volim te, grade moj…

27


BRANKA VOJINOVIĆ

UPITNIK Nisam azilant, Ni gastarbajter Ali satnica mi je Manja od njihove. Imam ličnu kartu, Ne treba mi zeleni karton, Ovdje sam od nastanka, Od predaka A kao da nisam! Mogu da radim Kod Kineza i Arapa (bez znanja njihovog jezika) Kao jeftina radna snaga, Nalik njihovoj robi. A ja, eto, pišem pjesme Koje se ne prodaju! A da se prodaju, Bi li im cijena bila Manja od dnevnice?

28


BORIS KVATERNIK ŽETVA

Zasadimo naše glave U vrt pognojen tišinom. Tad strpljivo iščekujmo Žetvu unutarnjih očiju Što, ko tusto žitno klasje, Rastu pod nirvanskim suncem. Tromim sljepoočnicama Tad ko snažnim dlanovima Zamijesimo u kolač Naše misaono brašno. Iskažimo počast hrani Gladnim udahom arome. Kušajmo tek malu krišku Netom zgotovljene gozbe. Ostatak brižno zdrobimo U mrve za golubove. A kad se ptice nasite, Misli će nam poletjeti I stopiti se s oblacima.

29


DOMINIK TOMIĆ

ČA SI MI, MORE

Asti, uvik kad te vidin oli si mi lipo more, uni kad te čujen zoron nalipji ti men si poj. Kušin vaki niko nima još i lancun, taki, mek, ča potribom te gri i ladi, ča je misto tvojin snima. Ča postelja si - nima zlata, blaga nima da se tobon zlati, škudi nima tobon da se vlasti. A i životon ko bi voljan bija ka miljari nesritne ti dice vikovin počinak u krilu tvon platit. A ča mi nisi more?

30


IGOR DIVKOVIĆ SAVRŠENA KAO SVEMIR

Slobodna, kao ptica, onoliko, koliko ptica, već, slobodna jest kada leti... Sretna, kao boginja, onoliko, koliko boginja, već, sretna jest kada voli... Savršena, kao svemir, onoliko, koliko svemir, već, savršen jest kada šuti...

31


I VA N G A Ć I N A IZMEĐU SILNICA STIGMATSKOG MERITUMA Da postave dijagnozu po uputama dr. Mengela odlučili su me žigosati opušcima cigareta kako bih izoštrio zrcalno simetrični svjetonazor s pet neobjašnjivih rana na tijelu kroz iluzije koje su bujale iz karmičkog holograma uz zastrašujuću buku od preko sto pedeset decibela zbog koje su mi eksplodirali ušni bubnjići dok sam pokušavao razumjeti olovne glasove u glavi. Spiralni valovi transferirali su boli preko oceana dok su mi lijevu ruku stavljali u tekući dušik, a za desnu hotimice pričvrstili crveni flomaster kako bih oslikao duhovnu ravnotežu dok se klatno sudbine sve više spuštalo poput inkvizitorske osude protiv ljudske različitosti razdvajajući iz hipoteza silnice stigmatskog merituma koje su bridjele u fusnotama na vanvremenim lađama. Kantova „Kritika praktičnog uma“ vrtjela se na platnu dok je kaleidoskop odašiljao u eter bolnost mojih rana, a maketa šesterostrane piramide rotirala se brzinom svjetlosti među zastarjelom medicinskom opremom. Dok mi je srce talasalo poput jina i janga, grumenje opsidijana caklilo je u očnim dupljama, a duša je premostila stakleni jaz na zvuku od dvjesto decibela odmarširavši preko antistigmatske staze u nove pobjede.

32


IVICA GRGIĆ

ISTI SAM KAO I TI Isti sam kao i ti, život mi je jednako drag u sebi ćutim zanos, brige i strahove nekad sam divlji, nekada blag nekad me tuga lomi na mahove. U sebi nosim čitava mora, oluje i mirnoću ćutim pomirljivost u duši punoj inata nekada sjednem na verandu i kasno noću pišem ti stihove srcem od zlata. Isti sam kao i ti, volim sutone i zore volim kad usred dana ugledam lijepe oči ljubavi zamišljam kao svijeće što gore a poljupce kao sjajne zvijezde u noći. Kao i ti, i ja ćutim prolaznost svega i pamtim mnoge mrtve ljude o, grob je tako lijep kad staviš u njega komad vlažne zemljane grude. Al' još je ljepše kad voliš žive one s kojima dijeliš noći i dane i kada im kažeš u dane sive riječ dobrote k'o melem na rane. Isti sam kao i ti, željan sam toplih ruku u bijela, zimska jutra puna studi željan sam sudbinu zagrlit u struku i klonuti stihom u vrele ti grudi.

33


JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG

ISKORIJENJENI Gledam u tamu i ona mene umornu, zavedenu sjenu, Duha Svijeta kako plovi na pučinu... Tamo ima puno mjesta da sam bude i donese presude, al' tamo nema bola, tog začina Istine... Sva su moja čula i čula moje Domovine k'o korijeni masline i čukundjeda godine... Osluškujem … daleko, daleko otplovio je Duh Svijeta, a sve unaprijed zna već porota… Ah, presuda - Iskorijenjeni nije nikakva urota ... Gledam u mrak, čujem Domovine vrisak - Iskorijenjeni, bez zemlje slobodni, sasvim smrtni građani!

34


LADISLAV BABIĆ

ČEŽNJA Ona se uvijek vraća kao prva ljubav nakon sviju udvarača, i slijedeći smjerno neki skriveni zakon mijene, ona dolazi vjerno, uvijek sa očima druge žene. —————— Gle, zvijezde kako čudesno kruže, tako je bistra atmosfera. Naprosto moraju da se združe valovi čežnje s harmonijom sfera. Kako li bridim okrenut svodu, obasjan nekom božanskom slutnjom. Vrijeme je načas stalo u hodu, vječnost kroz mene govori šutnjom. Ponesen u bezdan zvjezdanim tragom, ovdje sam prisutan još samo tijelom, jer opijen hrlim nečem dalekom, dragom, a neznanom još i zastrtim velom. Jesi li i ti strašno daleko, upila u se ovu opojnu drogu? O, kako želim iz leta, meko, spustit se kraj tvojih nogu!

35


LARISA JANIČEV STOJANOVIĆ ONA KOJA JE VOLJELA SPROVODE

gledala sam je kako prilazi panou već pogurenu i staru uvijek pažljivo čitajući osmrtnice sjedila sam i ispijala kavu a ona je svakodnevno prolazila godinama i uvijek se znatiželjno zaustavljala na istom mjestu pogledom prebirala po ljudskim sudbinama često su nam se pogledi sudarali samo nikada nismo razgovarale ovlaš bi se nasmijala i nastavljala dalje mrmljajući nešto i odmahujući glavom u znak nevjerice ili čuđenja a ja zabacivala glavu na njenu stranu kako bih je još jednom promotrila kako bih dobro upamtila njen lik jer možda sljedećeg ljeta na panou ugledam baš njenu sliku

36


LEAN RADIĆ

ARBEIT MACHT FREI U oblaku leže, a Bog kao da je iz Njemačke (puštaš suzu, zaboravljaš kako su te nekad zvali.) (Podignut je zid od svjetlosti, a tek sad ne vidimo.) Jakob između rake i sunca spojen s kamenjem (iz glave i oka lete krpe pepela) bez zvuka bez zapovijedi, on - poravnan sa svijetom čekići udaraju o zvona i ulaze u tebe. Arbeit macht frei. Kosa djeteta je tamna (vrata duše su zatvorena) a Bog kao da je iz Njemačke. Razdvojili su neizvjesnost od sata; kosa djeteta je bijela. (Ciklon B - Ciklon B Jürgen hrani Jevreje - oko mu je plavo, oko mu je njemačko). Danas je Mjesec umro na nebu Rahelina majka stavlja cvijeće na stol maleni stol, a Bog kao da je iz Njemačke (... i tijelo njezino lebdi nad dimnjakom visoko).

37


Rahelino počivalište je nebo iznad Poljske. Arbeit macht frei. Sada se kopaju jame u zemlji raznih veličina i oblika jer za mrtve u zraku više nema mjesta. Dugo su stajali gologlavi u mećavi - svatko u svojim mislima svatko u svojoj vječnosti slobodni. Zvijezde noćas poput krijesa blistaju za tebe, Jakobe za tebe, Rahela blistaju za Poljsku, blistaju za Njemačku.

38


LJ E R K A V A R G A

JER PIŠEM TEBI Izmaglica misli, kao oblaci Beskišni, Nanizani kao slova u riječi, Imaju neko značenje, Misao su, a misao postaje riječ, Pa se sastaju na vrhu pera, A ono piše, piše. Uzimam papir, a on čeka, čeka Da ga pero dotakne, Stih da poteče, Da misao poleti na bijele širine, A ona se skriva kao oblaci kišni U beskraju. Sve nekud odlazi. Slaže se stih do stiha, nanizano. Ogrlica misli. Nastaje pjesma, list za listom Kao listovi jesenski. Uzimam knjigu listova bijelih, Misli me moje susreću, A ispod ljubav zatitra u oku, Jer pišem tebi, Da bih te riječju darivala. Jesen, izmaglica, misli kao oblaci Nas riječ veže u stihu, ljubavi.

39


LJ U B I C A R O G U LJ

U PEĆI VATRA ŠUMORI Čini Vam se, gospodine Dobri, da ste sami u sobi U peći vatra šumori, starim plamom nova gori. Plamen kao zmija jezikom paluca Nešto zbori, nešto muca. Vi ste sretnik koji slušat umije Vi ste stvor koji jezik vatre razumje. U tren Vam nesta samoća i tama Kad se nađe žar plama Suho drvo i zlatna slama.

40


M I LJ E N K A K O Š T R O LOŠE ODJEVENE POLUISTINE Pogled nam okupirahu razne mučne slike i šareni ekrani Nudeći obilje informacija, mudrost, zamku stvarnosti, utjehe i nade. U košari od paučine nose krhkih obećanja više nego lani. Opijeni radoznalošću, gledamo kako razum na ispitu zamalo ne pade. Zaneseni viđenim, treperimo, zatvoreni u vlastite svjetove Dok virusi korona i pohlepa gužvaju život, globalno gaze. Kroz prozore gledamo bolesnu Zemlju, uvele cvjetove… Iz palača vrište dvostruka mjerila, trnjem posipaju staze. Čovjek drhti, ruši vlastitu osobnost i kućerak stari Kako bi sagradio karijeru, uživao u palači do neba. Igra vode i vatre u loncu bez dna razum lagano kvari Stari hrast ljut na proljeće, izložen suncu, a ozebao. Zidanje potrošačke civilizacije čovjeka i Planet guši Lažna obećanja, destrukcija, čavli duboko u ljudskoj duši. Otvorite oči, dižite pogled, prije nego nam Sunce ugase Izoštrite čula, priroda još uvijek miriše, najljepše tonove svira. Probudi se, Svijete, upregni razum, kaput uzvišenosti na se, Žudi za Vječnošću i Svjetlom nade, razodjeni sijače nemira, Sutra je novi dan Imaš pravo na miran san.

41


NADA MATOVIĆ

SLOBODA

Zagrliću je, makar ona bila šuma, zid ili drvo. Ona biće moje mirno more, gdje s osmjehom očekujem zore. Kada kreneš, na usnama ponesi jedno ime, neka ti pogled bude odlučan i živ, neka to bude već na kraju zime, dok se u tebi rađa neki novi poriv. Nekada sloboda ne umije da progovori, a nekada ni da zaćuti, kako kome i kako kada. Kada se otisneš, ti kreni daleko. Ne pitaj kako, kamo ili što. kada se vineš, ne osvrći se, jer konci prošlosti znaju mreže plesti. Odlazak naglasi jednim jasnim zbogom, jer varljiva sjećanja uvijek možeš sresti. Kad jednom iskoračiš, tu se razum gasi, logike tu nema, samo nemir srca, i glad za slobodom koja hrabre krasi.

42


NADA VUKAŠINOVIĆ ČEKANJE Gospodaru, što bih drugo, nego da te čekam? Robinja sam tvoja, odana i smjerna. Godine ne brojim, pola mene stalno s tobom je na putu, bdim i strepim, u daljinu gledam. Na brodu sam s tobom, u svakoj oluji, noću, za ruku ja te držim snažnu. Brojim samo metre, Crnu koprenu spremam svaku noć je porim, ujutro snove, prstima od pjene, u nov pokrov pletem, šaljem ti ptice i rumene zore dodirujem bradu, prepoznajem bore. Strpljivo čuvam temelj našeg doma, poslujem i smiješim se svima, preživjeti mogu, jer znam, ti živ si. U našem domu i sjene su glasne, zavodljivo plešu, smiju se i viču, darove donose, natječu se, plješću, molim morske nimfe, da te vrate živa. Izgovore nudim, osmijeh žene slabe, pogled zemlji spuštam, tihu radost skrivam, da, vidim te još živa, Itaku slavnu traže oči tvoje, okrećeš pramac i put domu brodi.

43


NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

U TIŠINI POTOČARSKIH MEZARA

U Tišini potočarskih mezara, Nišani Vjerni Vječne Boli Bezimene Žrtve Imaju Ime spirane kišama u klopci nečinjenja ubojice vrijeđaju bol bez kajanja lažima ubijaju Istinu u Srebrenici.

Potočari, 11. srpnja 2015. Sjećanje na genocid u Srebrenici.

44


MILE LISICA KADA BUDE LILA KIŠA Kada bude lila kiša Izmišljaće te moje ruke I ljubiće te breg Ni shvatiti nećeš da ljubav nije večna I da ono što misliš da je sreća Samo bol je. Plakaće boje po krovovima I svet rastopiće se u lokvi Iz koje ljubi nas prazno nebo I peva nam uspavanku. Koga da volim Iz dubine zemlje Koga tako svog? Kada bude lila kiša Svaka kap neka bude molitva Ni delić uspomena.

45


PETRA KOŽAR

TABOR U čemu sam pogriješila? U daljini upaljeni prozori i vatre. Smijeh, pjesma i ljubav isijavaju u noć. Sretno odzvanja sve što nemam. Van dosega; nesvjesno mojeg neprisustva. Gledam s obronka svoje šume (koja nije zaista moja to joj ja samo tako tepam), gledam sama iz dubine sebe; gledam u ono što sam izabrala nemati. Omatam se strahom; miriše toplo i poznato. Možda i nisam odabrala. Nikada nisam znala pripadati. Moji vjerni pratioci, sitni snovi i maštanja ti mali šumski stvorovi okupljaju se oko mene i gledaju me bespomoćno.

46


O, mališani, ne možete mi pomoći. I, očekivano, vidim strah u njihovim očima, vidim svoj crni odraz, i oni prvi put shvaćaju da sam ljudsko biće; da nisam jedna od njih. I u paničnoj nevjerici bježe preko neba kao hitre zvijezde padalice. Stojim sama. Svijet tiho škripi pri vrtnji. Stojim sama; gledam vatre u dolini i zvijezde na nebu. I jedne i druge su predaleko.

47


RIJAD ARIFOVIĆ BJEŽEĆI OD SAMOĆE Bilo je zrelo doba godine. Ustao sam prije svitanja pogledao u nebo koje se žarilo sanjivo od plamena spustio rolete, zatvorio vrata i otišao prvim vozom kao prokleti stranac koji luta od uspomene do uspomene bježeći od samoće. I nisam bio prvi I nisam bio posljednji koji je zaboravio da ostavi sjećanja ispod saksije na prozoru. Bilo je zrelo doba godine. Sasvim slučajno, negdje na sjeveru lutajući usamljenim putovima utapajući se u krajolik mokar od večernje kiše, sjetih se dana kada sam učio da vežem pertle na cipelama na stepenicama kuće okrečene u bijelo. Bilo je zrelo doba godine. Prestao sam da gledam televiziju, ne slušam radio, ponekad prelistam novine kao neki spokojni čovjek u čijim očima su se stišale bitke i sve postaje zaborav osim ove pjesme koja ostaje u srcu zauvijek i male kuće okrečene u bijelo kao prve slike buđenja. Jer nisam bio prvi I nisam bio posljednji koji je zaboravio da ostavi sjećanja ispod saksije na prozoru.

48


SUZANA MARIĆ POPEVAJ, FTIČEK

Popevku mi svoju popevaj, ftiček dragi. Na obloku, gda sončece zajde, ftiček dragi. Popevaj mi da te poslunem, Naj mi popevka dušu veseli, ftiček dragi. Dojdi, kruheka bum s tobu podelila Vodice v zdencu bum zavatila, ftiček dragi. Same mi popevaj, otiraj mi tugu, Naj tvoja popevka v senje mi zajde, ftiček dragi. I v jutre se z tvoju popevku Novem denu razveselim, ftiček dragi.

49


V A N D A P E T A NJ E K

JY DIVISION

Mojoj Almi uvijek na početku boli znala sam da će tijelo pljuvati ostati u korijenu jednako je gušenju može li se preživjeti crvena gusta voda trebam zrak sanjala sam kako se sijeda saginjem na čistini znam što berem što je za reumu a što za artritis možda je to lika možda je sljeme ali saginjem se jer htjela sam šumu i imam je ili znam da nemam ništa ali smijem biti ovdje jer ona mi dopušta ja sam joj sin ja sam joj dva sina blizanca prije sahrane oprat ću joj noge poljubiti krošnju a onda ću se vratiti u stan gdje su me svi ostali čekati kroz vrata bolnice ne može se pobjeći čovjek koji me uspavljuje kaže da je lovac ovo nije moj izbor ovdje ćemo je izgubiti a zatim se tješiti da će drugi put biti bolje

50


lijepo je što se imamo osjećam se blag(oslovljen)o u gubitku osjećam se bogato u oduzetom nisam sigurna jesam li svima dovoljno jasno rekla da sam dobro kad boli treba se saginjati skupiti se u klupko omotano kožom sklupčati se u oblik po izboru vidjela sam ljude koji su bili školjka suha kvrgava grana piramida jedna je žena bila celofan htjela je da se kroz nju gleda ali nikog nije bilo u sobi da je vidi treba se ušutjeti ili uzvikati ovisno o danu treba nešto samo je važno da oči žmire navodno je lakše ako se ne gleda kameni oblaci kuhaju se na pari more se penje i guši ptice mora li biti trauma da bi iz nje curilo mlijeko

51


VLASTA SUMAREV

GOSPODIN Opet ste pijani krenuli s jutrom Klimajući postrance uz rub ulice Sa cekerom punim ispijenih dana Mrzeći svoje u zrcalu lice Koje odavno više ne sliči na vaše, Gospodine. Mutne su slike i samoća grca Bijeg je to od samoga sebe Samo još gutljaj pa da se skriješ Piješ i piješ, naliješ se A svijet se uvijek istim ritmom vrti (moj) Gospodine. Još ste pijani i još ste živi Za divno čudo Bog vas voli. Ceker je tuga ružnih godina U svakom gutljaju loša sreća jer Neki su odavno samo ledina (moj) Gospodine. Krenite s jutrom, dan se rodio Ulica teče prozirnom linijom Budite lik mistik il' gad podao P'jan il' trijezan, vaš odabir. Bez grižnje savjesti ostajte svoj (moj) Gospodine.

52


PRIÄŒE

53


A N T O N I J A Ž E LJ KA K A H L I K

KARNEVAL Počelo je ovako. Jutro sunčano, sjajno, samo povremeni povjetarac umanjuje ljepotu dana. Ina ne izlazi nikuda, ostaje iza stakla, kao gušter grije tijelo. Razmišlja kako je lijepo upijati sunce bez žurbe, bez potrebe bilo što mijenjati. Zapisat će taj osjećaj, pospremiti ga na sigurno u sjećanje jer nekako zna trebat će joj onog dana kada se kiše vrate, kada oluje zahuču iznad krovova, kada zima stisne svoje hladne prste oko njenih misli. Ispruži ruke suncu na dodir, uživa kao da ljubavnik je mazi toplinom. Slaže planove u glavi, red plavih, red žutih, crvenih planova. Kao da je slikar. Planer joj je potreban ovih dana, samo hoće li ga se držati? Obećala je otputovati s prijateljima u Veneciju na karneval. Nije nikada bila u tom poznatom gradu s mnogo mostova, ali znala je da je jedinstven i na neki tihi način veselila se. Kostime su nekoliko mjeseci šivale njene dvije prijateljice i ona kako bi bile posebne. Ona će biti jako lijep klaun. Istina, oni uvijek imaju tužno lice, ali njeno će biti veselo, nasmijano. Njen je kostim jako šaren, baš onakav kako je još kao djevojčica zamišljala pravog klauna. Osmjehne se svojim mislima i osjećaju koji ju je preplavio kako nije već dugo vremena. Nakon što su se Igor i ona mirno razišli, jer njihova studentska ljubav ipak nije bila ono što su oboje očekivali, ona nije izlazila, nije imala volju bilo koga pustiti u svoj siguran, miran život. Ovo će biti prvo putovanje nakon svega i osmjeh koji se nije gubio s njenog lica govorio je, dobro je odlučila. Veselo društvo je u Veneciju stiglo taman za prvu kavu. Broj mobitela njihovog vodiča memorirali su za svaki slučaj. Ona je vjerovala kako će je satelitska navigacija na mobitelu voditi bez problema. Nakon kave, krenuli su u manjim grupama u razgledavanje. Glavni most Rialto bio je prva destinacija. Probijale su se kroz gužvu, fotografirale uz smijeh i galamu kao i ostali turisti. Imale su vremena do pet poslijepodne, a onda imaju sastanak na trgu sv. Marka u kostimima, a to znači vratiti se u hotel kako bi se obukle i našminkale. Stvarno je uživala u danu koji je polako prolazio. U pet su se svi okupili na trgu sv. Marka. Bilo je tu stotine raznih maski. Neki su kostimi bili izuzetno lijepi i posebni. Uživala je više nego je mislila da će moći sve do nekoliko minuta nakon što su dogovorili iduće mjesto sastajanja, kada se nebo otvorilo i silan pljusak spustio na grad. Maske su se počele gurati, bježati pod prvu nadstrešnicu kafića, a i ona zajedno s njima. Kada je konačno stala ispod jednog krova ogledavajući se, shvatila je kako je sama od grupe s kojom je maloprije bila. U prvi tren se nije uzrujala jer imala je mobitel pa će se lako 54


snaći. Nakon pljuska ponovno se sve pokrenulo pa je odlučila mobitelom potražiti svoju grupu. A tada je sve krenulo. Na njen užas, mobitel je samo dva puta pustio signal kojim je najavio praznu bateriju. Naravno, zbog silnog uzbuđenja zaboravila je uključiti punjenje dok su bili u hotelu. Jednostavno se istog trena osjetila potpuno izgubljenom. Krenula je po sjećanju prema hotelu, ali svaki prelazak preko mostića odvodio ju je u novu ulicu ili vratio na mjesto na kojem je već bila. Gotovo iscrpljena i uplašena, sjela je na stepenice ispred jedne crkve da odahne. Odlučila je pitati nekoga od ljudi pod maskom kako da dođe do hotela, ali znala je engleski, a sve koje je zaustavila govorili su talijanski i pokušavali joj objasniti svojim jezikom. Naravno da nije razumjela. Nakon još nekoliko prijeđenih mostića sjela je u jedan kafić, naručila čaj i pitu od limuna. Sjedila je uz čaj nesvjesna da joj suze klize niz lice i da je postala pravi tužni klaun kada je jedan klaun prišao i upitao može li sjesti. Talijan, nije ga razumjela, ali pokazala je rukom neka sjedne. Pitao je o suzama pokazujući rukom njene suze, ona je samo odmahnula rukom. A onda, kada se klaun već spremao dići, pokušala je na engleskom. Počela mu je objašnjavati kako se izgubila, kako joj je mobitel bez struje i pitala može li joj objasniti kako doći do hotela. Sve mu je to ispričala u jednom dahu puna nade da je razumije. Razumio je i ne samo da joj je objasnio, nego ju je proveo kao pravi turistički vodič. Zabavljala se, smijala, uživala, a svi koji su ih vidjeli smijali su se ludorijama koje su izvodili. Od tog prvog karnevala u Veneciji prošlo je punih dvadeset godina, ali od tada oni dolaze svake godine na karneval u Rijeku kao dva sretna klauna.

55


BERNARDA LUSCH

MIRIS LIPE

Ako je istina da imamo samo jedan život, onda on niti počinje rođenjem niti završava posljednjim izdahom - znao je sada Erol Basta izranjajući iz sveprožimajuće svjetlosti u kojoj je lebdio čitavu vječnost... ili ipak samo četiri minute, koliko je dežurni liječnik ustvrdio da je pacijent bio klinički mrtav. Toga je ponedjeljka gospodin Basta iz zgrade izašao u 6 i 35, baš kao i svakog radnog dana. Pozdravio je ljubazno susjedu Lang, koja u to vrijeme obično izvlači svoj crveni pony bicikl iz podruma te odlazi svojim putem. Često bi joj pridržao ulazna vrata, a tako je bilo i ovaj put. Nije znao da gospođa Šlang, kako joj je u svojim mislima potajno tepao, o njemu razmišlja kao o Errolu Flynnu. "Errol Flynn, uglađen i fin", ponavljala bi Veronika Lang ovu rimu kao poskočicu, kada god bi pomislila na susjeda kojega susreće svakoga jutra u haustoru zgrade. Iako su se gđa. Lang i g. Basta ovako susretali već nekoliko godina, gđa. Šlang i g. Flynn se još nikada nisu zapravo sreli. Nikada, sve do toga jutra, kada je sunce izašlo u 5 i 44, a u 6 i 37 obasjalo potiljak sredovječnog čovjeka koji se iznenada srušio na tlo, unezvijereno lice žene koja mu je priskočila u pomoć te jedan u panici odbačen crveni pony. Da je gđa. Lang znala da se srčani udari najčešće događaju ponedjeljkom i da je to nešto s čime se može računati, možda se ne bi toliko uznemirila. Možda bi ostala mirna, baš kao iskusni dežurni liječnik na Hitnoj, koji je rezignirano odložio neispijenu šalicu kave i požurio polako prema vozilu, gdje ga je već nestrpljivo čekao mladi tehničar. Budući da je g. Basta bio samac, a gđa. Lang nije znala koga bi mogla obavijestiti o događaju, nekako joj je prirodno došlo da pođe za njim, noseći njegovu aktovku i kravatu, koju mu je sama skinula prije nego što je došla Hitna. Jutro je bilo sve sunčanije i ljepše, ali ljudi koji su sjedili u čekaonici Hitne to nisu mogli primijetiti, budući da su im glave bile zastrte tmurnim oblacima vlastitih strahova. Tako je u svoj kumulonimbus utonula i gđa. Lang. Zapravo, sada je bila samo Veronika, Veronikica štoviše, jer u blizini smrti (ma čije bilo) ostajemo bez titula i naslova - ogoljeni, umanjeni i iskonski krhki.

56


Kada dijete pokriva svoje oči dlanovima kako bi se zaštitilo od neke opasnosti, ono uranja u svoju nevinost te biva obgrljeno nevidljivom zaštitom i utjehom. Međutim, kada to činimo kao odrasli ljudi, s dlanovima već punim dubokih i razgranatih linija naših iskustava, umjesto zaštite bivamo suočeni s vlastitim košmarima, a željena utjeha izmiče, kao da curi kroz nedovoljno stisnute prste. Čim se tako Veronika nagnula naprijed i spustila svoje lice u dlanove, počela je bespomoćno propadati u crnu rupu, istu onu koja se pred njom otvorila prije desetak godina. Bio je lipanj, baš kao i sada. Dok je sa svojim Fordom stajala ispred spuštenog branika u hladu stoljetne lipe čekajući prolazak popodnevnog teretnog vlaka, Veronika je kroz otvoreni prozor upijala ugodan miris lipovog cvijeta. Sa smiješkom je u retrovizoru promatrala svoju uspavanu četverogodišnju Vilu Zvončicu i klokana Klokija u njezinu mekom naručju. I kao što je zauvijek upamtila taj trenutak prije - trenutak ljubavi, mira i blagoslova u pogledu na usnulo dijete - Veroniku će zauvijek proganjati i onaj trenutak poslije, taj beskonačni trenutak užasa kada je u istom retrovizoru ugledala automobil koji se ne zaustavlja, već u punoj brzini nalijeće na njih te ih pribija uz vlak koji je upravo bio u prolazu. Onda ta strašna buka i lom, zlokobna škripa točkova teretnjaka pod kojima se zaglavio jedan stari Ford, neljudski krikovi žene, djeteta i slučajnih prolaznika, a zatim, nakon konačnog zaustavljanja, teška, olovna tišina, kao da se s tim vlakom odjednom zaustavio čitav svemir. Čak su i ptice sućutno umuknule, rijetki očevidci su zapanjeno stavili ruke na usta, a miris lipa preobrazio se u miris krvi. Prikliještena i s volanom u prsima, lebdeći između svijesti i nesvijesti, grozničavo i bez uspjeha nastojeći okrenuti barem glavu prema svom djetetu, Veronika je neko vrijeme mogla samo užasnuto slušati tiho cviljenje koje je dopiralo odmah iza njenih leđa, a koje je zatim u jednom trenutku zauvijek utihnulo. Onda je i nju sa svih strana obuhvatio mrak i muk, u koji je zahvalno utonula kao u topli majčin zagrljaj. U tom je zagrljaju Veronika provela sljedećih nekoliko mjeseci. Njezino je izmrcvareno tijelo putovalo amo-tamo, od operacijske dvorane do jedinice intenzivnog liječenja i nazad, da bi se naposljetku smirilo, pokrpano i zagipsano, u kutu bolničke sobe. Svi su je bezuspješno pokušavali dozvati u život: liječnici i sestre - medicinske, časne i biološke, prijatelji i znanci; pokojni roditelji, hobiti i olinjali plišani klokani. A onda se jednoga dana pojavila ona, mala Vila Zvončica. Nosila je svoju najdražu svijetloplavu haljinicu sa čarobnim štapićem, istu onu po kojoj je i dobila svoj vilinski nadimak. Bila je mirna i sretna i s neizrecivom blagošću i 57


ljubavlju promatrala je svoju izmučenu majku. Prvi puta nakon nesreće, Veronika je zaplakala. Suze su se izlijevale, a njezino se tijelo treslo od ganuća. Iako djevojčica ništa nije rekla, Veronika je razumjela što joj želi reći - znala je da mora živjeti dalje. I bilo je tako - disala je, srce je kucalo dalje, hodala je, radila, jela, spavala - i tako godinama. "Doživjela si najgore što čovjek može doživjeti, više se nemaš čega bojati", znali su joj poslije govoriti bliski ljudi, pokušavajući je ohrabriti za život. Međutim, to najgore se ponavljalo opet i opet u Veronikinim jezivim snovima, koje je obično nagoviještao mučni miris lipe. Mala Vila se utapa, Veronika mahnito pliva prema njoj, ali s užasom uviđa da pliva u mjestu, a malena pred njom nestaje u mutnoj vodi. Dijete se ubode na ružin trn, a onda iskrvari do smrti pred očima svoje izbezumljene majke, koja joj ne može pomoći jer su joj ruke vezane iza leđa. Njezina djevojčica visi s najviše grane stoljetne lipe, a onda pada na čelične oštrice u njezinu podnožju dok Veronika bespomoćno gleda, amputiranih nogu i ruku. Kada se g. Flynn srušio pred njom, Veronika je u prvi mah užasnuto zastala. Tek kada se uvjerila da ima i ruke i noge, da nije prikliještena, amputirana niti vezana i da napokon može spasiti jedan život, ispustila je bicikl i požurila čovjeku pružiti prvu pomoć. Hajde, Erole, hajde, nemoj me sada ostaviti, šaptala je nervozno dok mu je energično masirala srce. Liječnici će kasnije reći da je njezina pravodobna reakcija bila presudna da on preživi. „Gđo. Basta? Gđo. Basta?“ Tek kada joj je netko lagano prodrmao rame, Veronika se u čekaonici prenula iz misli i shvatila da se taj netko obraća njoj. Iz nekog razloga svi su tamo mislili da je ona njegova supruga, a ona nije imala snage proturječiti. „Da?“ „Budite mirni, uspjeli smo ga vratiti. Stanje je i dalje ozbiljno, ali je ipak stabilno. Želite li ga vidjeti nakratko?“ „Želim.“ Veronika je ustala i pošla za liječnikom. Pet minuta, rekao joj je i ostavio je kraj njegova kreveta. Mirno je spavao. Prvi puta je pažljivije promotrila njegovo lice, koje joj se sada učinilo tako bliskim. Toliko bliskim, da mu je nježno položila dlan na čelo. Zapravo, nije mnogo znala o njemu - tek toliko da je dugo bio sam, baš kao i ona, te da je naizgled živio poput nje: sivo i mehanički. Kada je dospio u tu iskričavu svjetlost, Erol Basta je poželio ostati tamo zauvijek. Plivao je u njoj, prevrtao se, radosno lebdio, lagan i lepršav, slobodan 58


od svake boli i nelagode, straha i krivnje. Ni sam ne zna koliko je eona prošlo u toj nepomućenoj harmoniji, dok se pred njim nije ukazala ona, jedna mala vila, ljupka djevojčica u svijetloplavoj haljini koja ga je promatrala s neopisivom blagošću i ljubavlju. I iako nije ništa rekla, duboko ganut, Erol je razumio što je željela od njega. Čelom mu je prostrujala ugodna toplina i on je polako otvorio oči. Ako je istina da imamo samo jedan život, bio je siguran sada, onda on niti počinje rođenjem niti završava posljednjim izdahom. Začudo, nije bio iznenađen što je pored sebe ugledao Veroniku, niti što je njezina ruka bila položena na njegovu čelu. Samo je iznenađeno spoznao njezinu nevjerojatnu sličnost s onom djevojčicom koja ga je vratila u život. Zapanjeno je piljio u njezino lice koji trenutak, a onda je jednostavno prihvatio tu činjenicu kao nešto najnormalnije na svijetu. Osmjehnuo joj se kao Errol Flynn, doduše kao vrlo umorni Errol Flynn, koji je odmah potom ponovno utonuo u okrepljujući san. Gledajući život koji je upravo spasila, Veronika je ćutila da joj je vraćena davno izgubljena moć; osjećala se kao Samson, koji je odjednom spoznao da mu je kosa ponovno izrasla, kao i da je to kraj njegova filistejskoga ropstva. „Pet minuta je prošlo“, šapnula joj je sestra koja je upravo ušla kako bi prozračila bolesničku sobu. Iz bolničkoga parka kroz širom otvoreni prozor dolebdio je miris lipe, koji je ovoga puta nagovijestio samo zrelo i plodno ljeto.

59


LJ E R K A V A R G A

NAJBOLJA PRIJATELJICA STVARNOSTI I SJEĆANJA

Bila je obučena u šarenilo cvijeća u te dane svibnja. Sve je cvalo, a ona se otvorila prozorima prema suncu, prema pjesmama grlica i češljugara, prema lastavicama koje su letjele iznad dvorišta. Njezina unutrašnjost je njezina duša. Slike na zidovima koji su tijekom godina bili okrečeni na sve moguće načine. Ormari i kreveti čuvali su tajne onih koji su tu prije živjeli. Čuvali su ljepotu vrijednih ruku, ostavštinu kao pečat vremena iz kojeg dolaze. Nekakva zagonetna prisnost razvila se među nama od prvog susreta. Kao da me je milovala svojim zrakom koji je bio dio njene unutrašnjosti, koji je bio dio svakog jastuka i svake plahte, dio stropa koji je zadržao mirise prošlih zima, dio otvorenih ormara. I ulazilo je sunce na njihove prepune police, obgrlilo je stol i stolice, rukom vezen stolnjak koji je ležao na sredini stola. Kažem, nekakva prisnost, kao da je htjela reći da upravo tu pripadam, da dio sam svih prostorija koje je posjedovala, da sam ta koja će joj vratiti toplinu življenja. Toplinu koja će zimi i ljeti lebdjeti u tom prostoru sa zavjesama na čistim prozorima i vratima otvorenim prema dvorištu. Kao da me je grlila nevidljivim rukama dajući mi osjećaj sigurnosti, osjećaj da sam joj potrebna, dozvoljavajući da je diram i milujem kod svakog ulaženja. Ona i ja postale smo saveznice. Pružala mi je mir, sigurnost kao niti jedan prostor do sada. Ugodu u tišini dugih poslijepodneva, kada sam naslonjena na njezinu prošlost uživala u mirisima proljeća. Tako iz dana u dan. Nisam niti shvatila, kada mi je postala najbolja prijateljica. Utočište mojih misli i mojih ideja, bila je ona. Na mjestu određenom za pisanje one su se rojile, razvijale i letjele, poput ptica selica, spuštajući se na papir, na tipke. Ostajale su misli tu u prostoru nastajanja na papiru bijelom, kao dio toga prostora koji me je oplemenjivao. Sve moje misli bile su njom potaknute, a budila je u meni i sjećanje na prošli život. Onaj isti koji sam ostavila u prošlosti, zarobljenog u danima mladosti. Bio je brijeg iznad grada, a njezino se bijelo pročelje probijalo između zelenila koje ju je grlilo mirom, pa se činilo kao da mi maše kada sam joj prilazila vraćajući se u njezino okrilje. Ti susreti povratka bili su nešto posebno. Čuvala je ona u sobi gdje sam boravila moje tajne, odraze moga uplakanog lica u velikom ogledalu, kad bila sam tužna. Čuvala je moje uspomene, moje slike,

60


moje radosti i moju tugu. Dočekivala me je uvijek jednako mirna, vjerna i pouzdana. Onda jednog dana više nisam otišla tamo gdje me je ona čekala, a ja sam znala da je ona tamo. Znala sam da me čeka i znala sam da nije znala više ništa o meni. No moji su putovi imali druge životne pravce. Samo jednom još sam je posjetila s mojim djevojčicama, koje i danas spominju veliki voćnjak i nju na dvorištu kojim su gospodarili veliki orah i trešnja. Nikad se više nismo srele. Prilikom tog zadnjeg susreta učinila mi se nekako sitna, mala, zgurena, nekako oronula. Tužna. Kao da je znala da se više nećemo vidjeti. Da, danas kad mislim o tome, sigurna sam da je znala. Ponijela sam tu sliku zadnjeg susreta sa sobom u život. Poslije su mi pričali da više ne postoji. Nije više bilo ni dvorišta, ni oraha, niti trešnje. Zamijenila ju je moderna, nova, koju nikako nisam mogla zamisliti tamo na njenom mjestu. Ali mislima je često pokušavam oživjeti. U mom sjećanju ona još uvijek živi, onako topla, ljubazna kakva je bila, pružajući mi mir i mir mislima mojim, koje ponekad sakrijem u najdraži prostor koji mi je pružala. Znam, kada opet za nekih sjetnih dana prekopam po sjećanju, da će mi vratiti ono što sam joj povjerila da mi čuva. Sada, ponovno u okrilju stvarnosti, rukama podbočih glavu. Zima je. Nebo sivo, dani sivi. No jedan unutarnji osjećaj grije mi dušu. Osjećaj da mi ova druga u životu, mala i topla, puna ljubavi, pruža sigurnost boravka u njoj. Mi se jednostavno volimo. Ja i kuća, kuća i dvorište, dvorište i cvjetnjak. Zimi i u jesen, ljeti i u proljeće. Mi dišemo zajedno, radujemo se i strahujemo. Kao prijatelji koji se uzajamno pomažu, tako je ona ovdje za mene, tako sam ja ovdje za nju. Tko bi rekao? Imati kuću za prijateljicu, radovati joj se kod svakog povratka i obećati joj da ću se vratiti poslije svakog odlaska, da ćemo zajedno urediti njezinu unutrašnjost, popraviti njen vanjski izgled, zajedno dočekati još jedno proljeće. Zajedno ćemo se radovati svakoj procvaloj ruži, svakoj perunici, plavim potočnicama i prvim ljubičicama u travi. Višnji kad procvate. Mi znamo da se volimo. Tako će biti dok trajemo.

61


NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

LOPARINA

Neobičan susret na planini sa usamljenikom s Dinare. Već 50 godina u dragovoljnome izgnanstvu pustinjski živi 90 - godišnji Mićo Đurić. „Ni pas nije izdržao samoću u planini, a starac je ipak ostao“, govore mi mještani Plavna. “Ovo moraš vidjeti i sam se svojim očima uvjeriti. Pisac si pa napiši nešto o našem Loparini, neka ljudi čitaju.“ „Nije s Dinare, već Orlovice. Tačnije Repišta ko poznaje teren, bliže Strmici. Kolibicu dijeli s nekoliko ovaca, a ima i bašćicu. U ono vrijeme kad se osamio, nije baš bio usamljenik pošto je tad naroda bilo po planinama: kosidba i drva. Znao je nedjeljom ići na Bašinac na misu iz Repišta preko Mršića previje pa nazad pješke. Doktora nikad nije poznavao“, dobaci netko. „Najsretniji i najmudriji čovjek u Plavnu, živi sa prirodom, ništa mu ne fali, ko god ide u planinu, taj ga obiđe i donese mu poklone“, ubacuju se u razgovor seljani. Uzesmo i mi poklone i okrenusmo Loparini u planinu, vidjet čudo neviđeno. U šumama ispod grebena Dinare, na dva sata hoda od Strmice i unske pruge, živi 90 - godišnji Mićo Đurić, zvani Loparina. Usamljen desetljećima, jedino ljudsko biće koje se ovdje može sresti na kilometre unaokolo, preživljava još jedno ljeto na proplancima ispod Orlovice. Sa strahom iščekuje zimu. Što je otjeralo ovog starca da još kao 40 - godišnjak napusti selo i osami se u planini među kurjacima i planinskim olujama? Nagađaju ljudi, čude se kako je sin onakvog oca kakav je nekada bio njegov otac Jevto - kršan i snažan, s rukama širokim kao listovi lopara (otud nadimak Loparina) - mogao izabrati takvu sudbinu. Starac nam nije mogao mnogo reći, jer vrlo slabo čuje i sugovornici moraju s njim nadvikivati se. Razumjeli smo: „Ovde sam živeo i ovde neka me pokopaju! U ovom miru božjem…“ Koliba mu je mala, mračna. Naokolo se vide ostaci nekad velikog katuna. Ljudi iz Plavnog i Strmice ovdje su dugo izgonili svoja stada, ali sada su ostale samo zarasle livade. Ovce nema tko čuvati. I stari Mićo je do prije nekoliko godina imao desetak brava, ali ih više nije mogao čuvati, pa ih je prodao. Od svega

62


domaćinstva su ostali samo još pas i mačka. Ali ni ove dvije životinje nisu mogle podnijeti dugu pustinjsku samoću - pa su pobjegle. „A svi veruju da je pas veran“, tuži se starac. „Mačkama se ne treba čuditi, ali pas, pas…“ Kako živi stari Mićo? U pustolijama Dinare nekada je možda nalazio svoj mir, možda mu je čak i bilo lijepo. Ali godine su došle, sad se teško kreće. Poslije pet decenija prvi je put prošle dvije zime pristao, nakon dugog i upornog nagovaranja rođaka, sići u selo Strmicu da bi nekako preživio. Ali čim počnu snjegovi topiti se - stari Mičo opet nestane u vrletima planine, privučen magičnom snagom dinarskih dubodolina. Ponekad naiđu kraj njegove kolibe planinari, šumari ili lovci. Ostave mu ponešto hrane i cigareta. Prije nekoliko godina dolazio je i neki liječnik, starac mu se ni lika ne može sjetiti, a kamo li imena ili prezimena. Pregledao je starca, ustanovio je da je krepkog zdravlja i otišao, u nedoumici otkud usamljeniku toliko snage za izdržati dugo, dragovoljno izgnanstvo. Sada, međutim, Mićo Đurić nije više tako jak kao ranije. „Drhte mi ruke“, kaže,“ noge izdale, pa ne mogu ni do vode doći…“ Izvor je daleko oko 800 metara. Ljeti dođu ovdje na po dan - dva kosci, češće naiđu policajci, granična ophodnja i geometri, pa pomognu starcu. Redovno dođe i poštar, donese općinsku pomoć: 1200 kuna. I to je mnogo za njega jer nema gdje potrošiti taj novac, gdje kupiti ono što mu je najnužnije - kilogram soli, neki kilogram brašna. Vrijeme protječe neosjetno brzo. Sjećanja blijede. Nekada je češće silazio u selo, prodavao vretena, prakljače, zastruge i činije od drveta. Sada bi svaki silazak do sela bio za njega neizvedivo težak. Možda će i završiti tako, a da to nitko ne sazna danima, pa i nedjeljama - kažu Strmičani. „Zar ne bi opština mogla da ga pošalje u neki dom staraca?“ predlaže odbornik ovog kraja Rade Matijaš. Vjerojatno se sada za starog Miću Đurića traži neki izlaz. Starački dom? Samo još izgraditi „financijsku konstrukciju“. Pa da to odbornici prihvate, izglasaju, da se izdaju nalozi i rješenja, učine dopune u budžetu… Možda će stari Mićo i sve to dočekati, ali Dinara će ostati njegov jedini život.

63


M I LJ E N K A K O Š R T R O

SLAVUJ I KUKAVICA Susreli se slavuj i kukavica. Dvije ptice suprotnih pogleda na život. „Što ne šutiš, kukavico? Cijeli dan i noć samo kuku, kuku. Kukaj tiše!“ „A ti, slavujčiću, neprestano žmirkaš tim očima. Pjevaš kao da je u šumi sve u redu. Zar ne primjećuješ da nam sijeku šumu?“ „To je zbog toga što ti stalno kukaš, kukavico.“ „A ti pjevaš i diviš se svom glasu. Ne brineš se za šumu.“ „Ih, tko mi to kaže! Ja se ne brinem? Ona nema pojma. Samo je zavidna.“ „Zmija će te maknuti, slavujčiću! Ona mrzi tebe i tvoju pjesmu.“ „Ha, ha, ha, drhtim od straha“, smije se slavuj. Brojao je do tri. „Zmijo, gdje si?“ Nastavio je pjevati vesele pjesme. Pridružilo mu se nekoliko drugih ptica koje su voljele njegov veseli pjev. Jedna mu je u kljunu donijela dar. Osnuju skupinu Veselo jato. Zajedno su pjevali i pjevali. Zvali su i kukavicu, ali ona je nastavila po svom, kukajući. Grane i listovi na drveću zaplesali su na laganom povjetarcu koji je i oblake maknuo nekud daleko. Sunce se primaknulo bliže šumi. Drvosječe su ugasili motorne pile kako bi čuli lijepo i skladno pjevanje Veselog jata. I zmija je zastala kako bi čula veselu pjesmu. A kukavica? Hhmmm...

64


ANAMAR I JA GALI Ć SVEMIRSKI ŠERIF

Dok gradovi šute šutnju pod maskama udišući kriomice slijeganje prašine i tla, zalijepljen na obzor kao sjajna značka gradskog šerifa, presijavao se Mjesec. Večeras ponovno nadgleda svjetske metropole, a to mu biva ustaljenom zadaćom još otkako je Veliki svemirski prasak povratio našu Zemlju te naknadno iskašljao i njega samoga. Kao Zemljin najvjerniji obožavatelj ispratio je sva njena lica i naličja. Njegove mudre oči napile su se s izvora kataklizme. Najviše su ga se dojmili "Dinosaurski dnevnici" i "Zapisi o ledenom dobu". Šerif kao takav ne dopušta spavanje na poslu. Ponekad zažmiri na jedno oko. Tu si je privilegiju dopustio samo u dva navrata. Tamo na početku i sredinom dvadesetoga stoljeća. Pritom je bio prisiljen stavljati sunčane očale sa spf faktorom 3000, da ne pretrpi opekline rožnice pri nekakve dvije eksplozije svjetlosti. Otada ih uvijek ima pri ruci. Nisu mu bile jasne te neke čudnovate pojave na budno praćenoj planeti. Hvala Svemiru, više se nisu ponavljale. Ponekad ugleda manje svjetlosne atrakcije, dimne zavjese, oblake prašine, grmljavinske nevere i one tzv. šetnje letećih objekata blizu vlastite orbite. I dok svijet naoko šuti, Mjesec prati i očekuje skoro buđenje ljudske zbunjujuće vrtnje oko sebe samoga ( koja uzaludna sudbina). Kada se sve to desi, kada se veliki kotač nanovo zavrti, On svemirski šerif će tek uz pokoji zijev promatrati taj učestali ciklus koji se ponavlja na našu radost, a na njegovu dosadu!

65


JOSIP ERGOVIĆ MJEHUR Ulomak iz romana

Šetajući brdima Prigorja imaginarni bi putnik-namjernik na smeđem tlu tresetišta u daljini zamijetio nešto poput svjetlucavog zlatnog pečata. Bila bi to Košnica za sjednice Sabora zajednice insektoida. U rastresitom tlu najprije je iskopana ogromna udubina. Iz nje su potom, odozdo prema gore, rastopljenim voskom taljeni vanjski zidovi oplošja, čime je spriječeno osipanje zemlje. Sa svoje četiri petine zdanje je bilo ukopano u tlo. Tu jednu nadzemnu petinu u cijelosti je sačinjavala od saća izgrađena divovska žuta kupola, nalik plitkom plastičnom poklopcu. U Košnici je vrilo kao u kotlu. Podnevno ljetno sunce neravnomjerno se probijalo kroz heksagonske ćelije krovnog saća, oblijevajući unutrašnjost zdanja nijansama boja u rasponu od svijetložutog do zagasitosmeđeg tona mednog spektra. Iako je velik broj loža još zjapio poluprazan, zastupnici pojedinih frakcija insektoida žestoko su debatirali. Neki od njihovih argumenata bili su toliko snažni da su oponente ostavljali ne samo bez riječi, nego i bez glave. No vod ljutih vespoida, praćen sanitarnom službom scarabeoida, učas je vraćao situaciju u privid ravnoteže. Tako je sve opet kretalo ispočetka, kao da se ništa i nije dogodilo. Uostalom, većini nazočnih insektoida memorija i nije bila jača strana. Vrela, uzburkana, istina pomalo zelenkasta krv jednostavno se nije mogla obuzdati. U podnožju prostorije rasporedili su se rojevi siphonapteroida, rhynochoida i hemipteroida. Od njih su svi zazirali. Uostalom, tko bi, osim vlastite majke, mogao voljeti uši, buhe i stjenice. Pored njih stajali su nogati saltateroidi. Prema sredini, slijedili su jednokrilni cicadidoidi, oklopljeni coleopteroidi, pa zatim dvokrilni dipteroidi, neuropteroidi, hymenopteroidi te ravnokrilni orthopteroidi. Svi su se oni nervozno vrpoljili bacajući nepovjerljive poglede prema otrovnim arachneoidima oko kojih je, unatoč velikoj gužvi, s obiju strana ostavljen pozamašan tamponski prostor. Vrh prostorije zaposjeli su šareni leptidopteroidi koji su, narcisoidno poput davno izumrlih paunova, širili svoja raskošna krila. Pravi igrači još se nisu pojavili na sceni. Bile su to samo predborbe autsajdera koji su se nastojali izboriti za bolje mjesto u hijerarhiji Zajednice. Prostor je nutrinom oponašao izgled košnice. Poput gigantskog svrdla saće se iz središnje točke parternog cirka, promjera pedesetak metara, u sve širim krugovima uspinjalo do polovice ukupne visine zdanja. Tu je, u svom najširem 66


dijelu, formiralo centralnu tribinu široku dvadesetak metara. Nakon toga, krugovi su se, izvijajući se uvis, opet sužavali da bi završili u jednoj točki, u samom vršku kupole. Svojim obodom prostorija je nalikovala divovskoj rifljači za rublje po čijim ste se neravninama unaokolo mogli popeti sve do vrha Košnice. Donji su utori bili široki, čineći duboke lože. Njihova se prostranost, penjući se prema sredini prostorije, proporcionalno smanjivala. Većina loža, naročito onih u podnožju, završavala je voskom zapečaćenim vratima koja su vodila u podzemni svijet. A onda je na središnje saće, s vidljivim naporom, polako i dostojanstveno sletio divovski callopteroid. Bio je to Odont, starješina Insektoidne zajednice. Dugačka, rasperjana ticala, što su se spuštala s obiju strana njegovog konjskom lubanjom ukrašenog glavopršnjaka, podsjećala su na pepeljastosijede brkove. Nazočni zastupnici, kao na zapovijed, smirili su svoje raspomamljene strasti i ušutjeli. Starješinu su, kao i uvijek prigodom javnih obveza, okruživali njegovi pretorijanci - četiri divovska mantoida koji su veličinom nadmašivali nekadašnje žirafe. Zastrašujući “bogomoljci” naginjali su svoje neproporcionalno malene glave ovamo i onamo, ulijevajući strahopoštovanje svim članovima Zajednice. Strijeljali su nazočne velikim, crnim očima, osiguravajući starješini neometan nastup. Budući da su se tribine bile već gotovo sasvim popunile, zavladala je grobna tišina. Nije bilo za čuti ni ... mušice u letu. A onda se slabim i drhtavim šušljetanjem, pomalo rastreseno, oglasio starješina Odont: “Časne gospođe i gospodo zastupnici ... molimo vas za još malo strpljenja. Očekujemo dolazak Njihovih Visočanstava, kraljevskog para termoida.“ Ne treba čuditi što je bitka za poziciju starčevog nasljednika već uvelike bila u jeku. Unatoč svemu, iskusni majstor diplomacije još uvijek se žustro opirao smjeni. Nije to bilo stoga što je znao kako završavaju svrgnuti vođe insektoida. Da ne bi narušavali krhku ravnotežu između sojeva, bivali su obezglavljeni smrtonosnim hvataljkama vlastitih tjelesnih čuvara. U Odontovoj bolnoj starosti to je mogla biti samo utjeha. Ono što ga je uistinu zabrinjavalo, bila je neizvjesna budućnost Zajednice. Niski kralj termoida hodao je široko i razmetljivo, klaunovski izdižući vrhove stopala, uz niz nepotrebnih gesta, kao što to čini većina malenih humanoida. Uz njega je plutala, poput balona napuhnuta, stara kraljica-majka, kao i svita koju je sačinjavao par letećih mladih kraljica te po jedan vod čuvara i ratnika. Kad su praćeni podsmješljivim uzvicima i pretjerano glasnim aplauzom - zauzeli prostranu parternu ložu, sjednica je mogla započeti. Među nazočnima svojom se markantnošću izdvajala velika skupina araneoida. Stojeći, poput kakvih mitskih kentaura, na četiri para člankovitih nogu, ponosito su uzdizali svoja razvijena humanoidna torza. Njihov predvodnik - ratoborni, prepredeni Goonsaah - nestrpljivo je iščekivao neizbježni sraz s princom odonatoida, dostojanstvenim Khaadehom.

67


“Molim voditelje radnih grupa da iznesu svoja stajališta”, pozvao je starješina. Prvi se za riječ javio Goonsaah. U šumi dlakavih paučjih nogu - kao da je izašla iz neke previše okrutne bajke - stajala je sićušna, skladna djevojka. Crne, dječački podšišane kose, Tagena je bila odjevena u jednostavnu bijelu majicu i kratke tamne hlačice. Njezino tijelo, krhko poput porculanske figurice, nije sadržavalo ama baš nikakve insektne oznake. Kakvim se samo čudom to nježno biće našlo u ovako strašnom okruženju!? Ipak, uopće se nije doimala ugroženom, niti je izgledala uplašena izgledom svojih otrovnih susjeda. Prije negoli će izaći za govornicu, Goonsaah je među svim araneoidima potražio upravo njezin pogled. Kao da je od nje tražio potporu. Izgleda da ju je i pronašao jer je, trenutak zatim, samouvjereno istupio na scenu. Pozdravio je časni skup pa zatim - u dugom i strastvenom obraćanju - optužio ljude za izolacionizam, isključivost i genocidnost. Njegov je govor u više navrata bio prekidan uzvicima odobravanja te povlađivanjem nazočnih zastupnika. Sve je to iz svoje lože položene u visini centralne tribine - skriven od očiju javnosti, zabrinuto promatrao Khaadeh. ”Nemamo nikakve šanse, Zeeah“, razočarano je prozborio. “Oni su potpuno zaslijepljeni mržnjom. Pokušat ću iz ovog poraza izvući najviše što budem mogao.“ Za to vrijeme zapjenjeni je govornik, na krilima oduševljene gomile, poentirao: “I stoga ćemo svim silama udariti na jednom mjestu! Presjeći ćemo `žilu` i potpuno poraziti protivnika! A onda ćemo istovremeno navaliti na Jaderu, na Fiume i na Agram! Nitko nas neće zaustaviti!” Goonsaahove posljednje riječi bile su nadglasane urlicima raspomamljene gomile koja je, u nekontroliranom pijanstvu uzbuđenja, skandirala: “Agram, Agram”; pa zatim: “Goonsaah, Goonsaah!” Urlanje je na trenutak prekinuo starješina koji je teško podnosio ulogu nepristranog medijatora. “Želimo li mi uništiti ljude ili ih samo prisiliti na suživot i međusobno uvažavanje?” prezirno je upitao napuhnutog, balavog “tukca” koji ga je neopisivo iritirao. Otvoreno je provocirao Goonsaaha, navodeći ga na fatalnu grešku. Iskre neograničene mržnje sijevnule su iz araneoidovih očiju. Zanesen podrškom gomile, gotovo da je nasjeo. Ipak, otrijeznio ga je pogled na smrtonosne hvataljke mantoida iz Odontove pratnje. U trenu se smirio, a zatim - ne bez ironije u glasu pribrano odgovorio: “Časni vođo... ako zauzmemo čovjekove najvažnije polise, zaslužit ćemo njegovo poštovanje. Samim time moći ćemo diktirati uvjete suživota.” “Ovo je bilo blizu”, pomislio je Goonsaah dok su mu se rijeke gustog znoja slijevale niz dlakava stegna. “Još nije pravi trenutak, ishlapjeli starče, ali uskoro...” Kao da je i masa postala svjesna opasne napetosti u zraku; nekako su se pokunjili i primirili.

68


“Ljudi raspolažu iznimno naprednom tehnologijom. Što će se dogoditi ako ih ne uspijemo poraziti, a ostanemo bez svojih udarnih jedinica!? Poremetit ćemo odnose snaga u vanjskom svijetu, zauvijek ćemo ugroziti vlastitu sigurnost i narušiti postojeći poredak! Zar je ponižavanje ljudi toliko važno!? Što mi time, uopće, dobivamo?” naizgled neutralno je rezonirao starac. Uslijedilo je prigušeno brujanje, a onda je Goonsaah izvukao asa iz rukava: “Poštovani skupe ... proteklih dana obavljali smo intenzivne pregovore s potencijalnim saveznicima. Ti pregovori uspješno su okončani. Prerijski reptektori-sabljaši spremni su, pod prihvatljivim uvjetima, pridružiti se našoj pravednoj borbi!” U trenu Košnicom je ponovno zavladalo strastveno oduševljenje. Na scenu je sad istupio Khaadeh, urlajući iz svega glasa: ”Tko te ovlastio da u ime Sabora pregovaraš o vojnoj suradnji?! Prekoračio si svoje ovlasti, Goonsaah, i za to ćeš morati položiti račune Sudu časti!” ”Evo mi se tresu gaće“, sarkastično je odgovorio araneoid, čime je izazvao salve raspojasanog smijeha u publici. Zatim se uozbiljio i dodao: ”Izvanredno stanje zahtijeva izvanredne mjere!“ ”Poštovani zastupnici, otrijeznite se; budite razumni”, umirujuće je progovorio Khaadeh. “Mislite li da mene ne vrijeđa prezir što ga ljudi iskazuju prema nama? I ja smatram kako bismo ih trebali prisiliti na ravnopravnu suradnju. Upravo to i namjeravamo učiniti. Utvrdit ćemo vojne baze na strateškim položajima uz glavne `žile` i neprekidno ometati njihov međupoliski promet. Na taj način prisilit ćemo ih na pregovore. Izbjeći ćemo nepotrebne žrtve i ostvariti naše ciljeve. Poštovani zastupnici, časni sojevi humanoida, zar nemamo dovoljno prostora u vrbicima močvara? Neka im budu njihovi `mjehuri`! Moji su se preci oduvijek gnijezdili po liticama planina i podizali svoje potomstvo na lopočima velikih jezera. Nebo nam nije dovoljno široko, niti su nam pašnjaci dovoljno prostrani. Zar da svoje sinove zatvaramo u smrdljive utrobe `mjehura`?” zaneseno je zborio ponosni princ. U Košnici je došlo do razdora. Neki od sojeva oduševljeno su klicali Khaadehu, dok su se drugi glasno protivili. Uto se svojim basom javio araneoidski general, divovski Faahoon: “Zar je to junaštvo, ukapati se i - pazi slave - ometati ljudima promet!?” ismijavao je Faahoon Khaadehove riječi. A onda je, vojnički čvrsto i bespogovorno, nastavio: “Ljude treba poraziti… jednom zauvijek!” U Košnici je opet vrilo. “Osim toga, poštovani prethodniče, nismo mi nikakvi humanoidi; mi smo ... insektoidi!“ ”Nije šija, nego vrat“, skresao mu je u brk starješina. ”Ma, ne ... mi smo insekti, pravi pravcati insekti; i time se ponosimo”, zaključio je Faahoon.

69


Na te riječi velika većina paučnjaka, kao i svih onih sojeva koji pretežito borave u prizemnom svijetu, raspomamljeno je zaurlala: “Tako je, živio govornik!” “Insekti, insekti ... Faahoon, Faahoon”, žagorili su i šušljetali ti poluljudipolukukci. Neki od njih bili su humanoidi, tek ponegdje diskretno dopunjeni krilcima, ticalima ili rezervnim parovima insektnih nožica. Drugi su, opet, bili naizgled potpuni insekti, bez ikakvih vidljivih humanoidnih obilježja. Ipak, većina je bila negdje između toga dvoga. Začudo, svi su međusobno komunicirali svojevrsnim, uvjetno rečeno, ljudskim govorom. Nadrealni skup “napol`bića” doživio je svoju kulminaciju. Odluka je bila blizu. Duboko u sjeni kraljevske lože princeza Zeeah je čvrsto sklopila svoje duge, crne trepavice i spustila na prsa lijepu glavicu. Jedno je vrijeme mirovala, a onda je kao u transu - iskoračila iz sjene te se, ponosito uzdignutog čela, pridružila svom voljenom princu. Bila je spremna s njime podijeliti zajedničku sudbinu, ma kakva ona bila. Ta ganutljiva slika izmamila je uzdahe poštovanja i divljenja gotovo svih nazočnih uzvanika, neovisno o soju ili političkom opredjeljenju. Na trenutak je izgledalo kao da još nije sve izgubljeno. Tek, lagani podsmijeh u Goonsaahovim očima govorio je drugačije. Naizged niotkuda, na scenu je izjurio strašni sabljasti reptektor. Mutirana nakaza vjerojatno je bila skrivena u soju paučnjaka, strpljivo čekajući na trenutak prelamanja snaga, kako bi svojom pojavom postala utegom prevage na vagi odluke. Režeći, slineći i opako kezeći guste, sabljaste zube neman je - poput ukroćenog tigra - naizgled ponizno stala uz svojeg krotitelja te ga snishodljivo liznula po nozi. Goonsaah je likovao gledajući kako se prvotna užasnutost mase pretvara u zaglušujuć tutanj sveopće podrške. Slavio je trijumf. “Goonsaah ... smatrat ćemo te osobno odgovornim za zlu kob naše Zajednice!” Odontov starački uzvik izgubio se u oduševljenom urlikanju gomile koja je slavila svoj izbor.

70


JOSIP ERGOVIĆ

MIRAKUL SVETOGA VLAHA

OSOBE: Novicijanti: Dživo, Pijerko, Tripun, Džono ... Dominikanci: Ignac, Benedikt, prior Inocent ... Dobri građani1: Leonard Bogosalić i kći mu Cvijeta; Član Vijeća umoljenih2: Gospar Lukša; Haramije: Ilija, Petar ... Graditelji: Zanchi, Di Bartolomeo ... Mladi plemići: Bono, Paško, Vlaho ... Oštijer, kurtizane u oštariji, posluga u ljetnikovcu.

Prizor I.

(Izba za pokoru. Plavičast plamen svijeće baca titrave sjene na gole stijene i pozlaćeno raspelo, obješeno nisko iznad masivnih vrata.) DŽIVO (Odjeven u dugačku, bijelu mantiju, kleči pored kreveta u molitvenom bdijenju.): Ti si, najposlije, stupajuć` stazom savršenstva, sve ostavio... (Molitvu na tren prekida hroptav kašalj.) i gol ... slijedeći... (Ovoga puta to su pravi naleti nadražajnog kašlja.) gologa Krista ... (Zgrči se i zarije lice u jastuk. Čuje se zatomljeno grcanje. Između naleta kašlja povremeno podiže glavu, panično hvatajući zrak. Hroptanje pomalo jenjava. Mladić još jedno vrijeme miruje, a zatim se uspravlja. Objema rukama visoko podiže jastuk, prekriven čipkom pjenaste krvi. Spušta ga na krevet i, s naporom, ustaje. Iz drvene kištre pod krevetom mehanički vadi čistu jastučnicu i sporim, jednoličnim pokretima presvlači jastuk.) Prokleta ftiza3 ... Odma` ću to sanirat`. Ni`ko ne smije uzaznat`. Ako l`se razglasi, ne gine mi izolacija, a onda je sve propalo! Moram dobit` brjemena. Još puno ... puno brjemena! (Nakon kratke šutnje.) Ne hoću jošte partit`. Ni sad, anno Domini 1463., od ftize, nit za četr`est Tanak sloj najbogatijih dubrovačkih trgovaca, po bogatstvu jednakih vlasteli, ali bez udjela u vlasti. Senat, sastavljen od pedesetak odabranih plemića, predstavljao je stvarnu vlast u Dubrovačkoj Republici. 3 Grč. (phthisis) tuberkuloza, sušica. 1 2

71


godin`, od starosti. Ne hoću mrijet ... nikako! Osobito ne nakon ovog čudesnog prosvjetljenja ko`g mi je (Zastaje u nedoumici.) Svevišnji posl`o?! Znam da griješim. Svoje sam (Traži pravu riječ.) snove ... mor`o odma` prijavit` časnom prioru Inocentiju. Ali ... nijesam! Mogli bi bit` djelo šepavoga ... `Ko zna!? Ipak ... nijesam. Sikur sam da moj dobri ispovjednik Benedikt nešto sumnja. Poznava me bolje no što i sam sebe poznavam. Nije l` me još jutros blago upozorio: `Olakšaj dušu, Dživuline. Naš život iza ovizijeh zidina jest život žrtve i odricanja, al` on ima i svojih prednosti. Mi smo kolektivna duša na izvoru vjere. Nečastivi može unić` u nekog od nas, ali se ne može začahurit`. (Sprema krvavu jastučnicu u kištru i gura je pod krevet. Zauzima početni položaj.) Sve ostavio i, gol slijedeći gologa Krista, radije odabr`o da se obogatiš ... na nebu! (Završava molitvu s dubokim osjećajem krivnje.) `Prosti, Bože ... ad vitam aeternam! Prizor II. Samostanska kapela. Pjeva se večernjica. Novicijanti stoje u koru. Sveta braća sjede u inkrustiranim klecalima. U pozadini, dvostruka izlazna vrata kapele. Nad njima mural s motivom “Mrtvačkog plesa“. Sa strane, izlazna niša. Vidi se dio blagovališta i jedna ćelija. NOVICIJANTI (Uglas pjevaju.): Divne l`nade što je dade plačnima u smrtni čas, kad obeća biti braći i po smrti štit i spas. PIJERKO (Skladno deklamira misni pripjev.): Vrši, oče, što si rek`o . (Neprimjetno gurka Dživa laktom. Šapuće.) Dživo, priberi se. (Kao na početku.) ... Molitvom pomozi nas! (Zabrinuto šapuće, za vrijeme misnikova “podizanja“.) Što ti je, Dživo ... nijesi valjda malad?4 Noćima te nije u Kašteletu5 ... nit` u Šokeci6. Mutavi Džono, posvuda priča kako ti nijesi neg` insomni 7 insan8, frkunić-brkinić9, k`i trči u krevet s kokošiman, pak za tijem po svu noć mahnita ... kako šimija10. Prije il` kašnje zapet ćeš za oko Ognjenome 11, a onda ti ne gine služenje u Lazaretu12. Spomenuješ li se, Dživo, zapuštenijeh, u musave krpe umotanijeh kreaturah. Prekriveni bjehu divovskim purpurnim prišteviman. Bližnji jih njiovi ostaviše da u mukam` umiru u karanteni, na Dančama, izolirani od čitava svijeta. K`o da to nekoć nijesu bile ... jeda to još uvijek nijesu ... nečije majke ... očevi, braća i prijatelji ... vjerne ljube? To moremo zafalit` nikom drugom do frateru Ignaciju. Ti advocatus diaboli13 uspi neodlučnog prezbitera

4

Franc. (malade) bolestan. Dubrovačko gradsko područje sumnjivog morala. 6 Tal. (della schiocchezza) dubrovačka krčma “Od ludosti”; okupljalište raskalašene mladeži. 7 Lat. (in – ne + somnus – san) besani 8 Tur. čovjek, osoba, čeljade. 9 Tal. (birichino) mangup, deran, vragolan. 10 Tal. (scimmia) majmun. 11 Ignacije lat. “ognjeni”, “vatreni”. 12 Tal. (lazaretto) ustanova gdje se smještaju bolesnici od zaraznih bolesti; karantena. 13 Lat. “vražji odvjetnik“; osoba koja zastupa nepopularno gledište. 5

72


uvjerit` u neophodnost kaljenja vjere na mjestu najtežeg iskušenja. Gotovo da je i bio u pravu. Neki su svoju vjeru, upravo tamo, nepovratno izgubili. (Dživo tupo škilji u nacerene kosture nad izlaznim vratima kapele. Naslanja se na čvrsto Pjerinovo rame. Bezglasno otvara usta, hineći pjevanje.) DŽIVO (Bunca.): Danas ću preskočit` večeru. Moram što prije u ćeliju … sanjat`. Sinoć otkrih nješto važno, nješto fantastično. Med gomilom nerazumljivih slova i znakova pojavljahu se slatke riječi “Lingua Latina”. Kušah tu sintagmu prenijet u bjelinu dugačkog uskog pravougaonika. Ne uspjeh. Obesvijestih se i prestah sanjat`. Al` noćas ću ponovo pokušat`. Scijenim te ću ovoga puta i uspjet`. Znam i kako! PIJERKO (Podižući dva ispružena prsta u zrak, signalizira bratu Benediktu kako će današnju večeru servirati on, zajedno sa Dživom.): Jes`, jes` ... moj Dživo ... nije to drugo neg` emocionalni stres. Jopet ćeš ti meni balat` u “Šokeci” ... kako svedjer! (Snažno desnicom obuhvaća Dživa oko struka, a zatim ga, zarotiravši se poludesno, diskretno pridiže i sklanja iza grupe novicijanata koji stoje lijevo od njih. Dokopavši se niše pokrajnjeg izlaza prema blagovaonici, podiže sasma onemoćalog Dživa, prebacivši ga, poput vreće lubenica, preko svojih snažnih pleća. Odjuri do ćelije i istrese ga na krevet. U spavaonicu, zgranut neobičnim prizorom, bane skori pristupnik.) PIJERKO (Odlučno.): Što tražiš!? SKORI PRISTUPNIK (Zbunjeno, buljeći u onesviještenog Dživa.): M ... mmm ... milosrđe Božje ... i ... Vaše! PIJERKO (Poslovično.): Pođi s pouzdanjem, Gospodin će bit` s tobom ... On te će obdarit` riječima koje ćeš propovijedat`! (Skori pristupnik ode, a Pijerko prasne u smijeh. Brzim pokretima stane raspoređivati grube drvene grabilice i zdjelice po masivnom stolu samostanskog blagovališta. Zatim s užarene peći iz kuhinje unese veliku zdjelu prepunjenu vrelom, zlatnom kašom. Donese i kacu mlijeka, a zatim odjuri još prije početka večere nahraniti izgladnjelog Dživa.) PIJERKO (Hraneći Dživa koji se nemoćno opire.): Brižan ... nek samo forcu povratiš. Sve će se ostalo ... njekako ... samo od sebe, riješit`. Prizor III. (Kroz zatvorene prozore Kapitula u prostoriju dopire, tek neznatno prigušena, nepodnošljiva buka masivnih građevinskih radova iz neposredne okolice samostanske crkve. Na traku prosijavajućeg sunca ocrtavaju se, gusto nanizane, čestice fine prašine.) PRIOR INOCENT (Kleči u molitvi pod slikom blaženog Jordana Saskog14. Jednoličnim glasom.): Prigni smiljeno svoje uho na glas moga pobožnog (Kiše. Jordan Saski, pomoćnik Dominika Guzmana i njegov nasljednik u upravi “reda”, poslao je u Svetu zemlju skupinu “braće” koji su se na putu zaustavili u Dubrovniku te, na molbu dubrovačkog kneza i puka, tu i ostali. 14

73


Ljutito.) ... Prokleti prah! (Kao na početku.) ... vapaja. Duša mi se, siromašna i uboga Tebi utječe ... BRAT IGNAC (Odsječeno, očigledno iznerviran starčevom sporošću.): I pred tobom prostire! PRIOR INOCENT (Pomalo odsutno.): Jesu li stigli … poklisari iz … Bolonje? BRAT IGNAC (Domini canis15 sve teže kontrolira svoju nestrpljivost.): Još sinoć, časni priore! PRIOR INOCENT: Onda ... koje su glase donijeli? BRAT IGNAC: Sa svime su suglasni, časni priore. PRIOR INOCENT (Zamišljeno se zagleda kroz prozor.): Neka ... neka ... (A zatim, kao da se probudio, odlučno nastavi.) Poruči Rektoru da ga ću … ukoliko sjutra … obić`! (Sad već sasvim usredotočen, nastavlja svoju molitvu upućenu svetom Dominiku16, nebeskom zagovorniku Reda.) Ražaren revnošću za Boga i nebeskim ognjem … silnim zanosom duha i zavjetom trajnoga siromaštva, sav si se istrošio u apostolskom redovništvu … te si za ovo djelo, već davno višnjim proviđen savjetom, ustanovio Red braće propovjednika … Tebe, dakle, molim, priteci u pomoć meni … i svemu svećenstvu i puku. (Brat Ignac se, poput sjene, povlači iz prostorije.) Prizor IV. (Zajednička spavaonica. Noć. Na zaslonu, u pozadini pozornice, ruše se kaskade svežnjeva šarenih igraćih karata. Slijedi “zapping”: Prizori iz modernih glazbenih spotova smjenjuju se s prizorima hodočašća, rata, svijeta prirode i umjetničkih djela. Dživo se pridiže na laktove pa opet nemoćno pada.) DŽIVO (U transu.): Ma, jesu l`ovo minijature Španjolskog rukopisa17 ... Nu ti Parčeve feste18 ... Ajme, satrat će me. (Pokušava se pribrati.) Moram odredit` prioritete! (U bizarnom stanju lucide19 polusna dogodi mu se čudesni “klik”! Pojavljuje se maska računalnog izbornika. Dživo se ponovno uzdiže.): Daj mi “p”! ( Na početku dugačkog uskog pravokutnika pojavljuje se se latinično malo ”p“.) DŽIVO (U polusnu, mrmlja.): Nemoj se zavaravat`. To je tek početak puta! Suspregni preuranjenu radost. Ukoliko ne uspiješ, pad će bit` to teži. (U velikom omeđenom prostoru ispod pravokutnika pojavljuje se niz riječi. Bez daha ih čita. Razočarano.): A gdje je ftiza?! (Ponovno se koncentrira. Ovoga puta

Godine 1225. nastanili su se uz crkvu sv. Jakova pa je tako osnovan prvi dominikanski samostan u hrvatskim krajevima. 15 Lat. Često korištena igra riječima: domini canes – Božji psi. 16 Dominik Guzman (1171 – 1221) osnivač “Reda braće propovjednika“ (1216). 17 Devet načina molitve svetog Dominika; Codex Rossianus 3. 18 Svečanost sv. Vlaha, dubrovačkog sveca - zaštitnika, održava se u Dubrovniku na 3. veljače. 19 Lat. (lucidus) svijetao, jasan; svjesnost, osvjestica.

74


je puno napornije.) Sad iščem “h”! (Pored slova ”p“ pojavljuje se maleno ”h“. Viče.) I dalje je nije ... Oh, riječi ... slatka i prokleta! TRIPUN (Uzdiže se na uzglavlju. Šapuće Džonu.): Evo ti ga na! I tako po svu noć! DŽONO: Kako da je mahnit! DŽIVO (Osvrće se.): `Ko me to gleda?! (Mladići polijegaju i zašute.) Oto ti nikoga! (Grči se, u očajanju.) Ako s ovijem slovom ne uspijem, morat ću odustat. Jopet će sve bit zaludu ... Sada … oli nigda! Iščem “t”, jedno malo “t”! (Pri vrhu stupca pojavljuje se riječ “phthisis“! Grozničavo čita ponuđene pojmove. Zaustavlja se kod latinskih riječi: pulmonalis; scrofula, ispod drugog po redu naslova u stupcu.) DŽIVO: Pulmonalis ... scrofula ... tuberculosis. (Oduševljeno.) Ovo je puno laglje. Valja samo naleć` na željenu riječ! (Pojavljuje se dugačak tekst, napisan njemu posve nerazumljivim jezikom. Malodušno.) Zar je sva ova nada … ipak … bila utaman?! Za koje i čije grijehe ja … ovo … plaćam tako preskupu cijenu!? (Na lijevoj strani, dolje, ugleda riječ “hrvatski”! Viče.): Hrvatski! (Nalegne na riječ. Tekst odjednom, kao čudom, postane potpuno razumljiv. Čita s ekrana, netremice.) Tuberkuloza ili sušica … zarazna bolest koju izaziva bakterija Mycobacterium tuberculosis. Najčešće se javlja kao tuberkuloza pluća. (Zna da će mu riječi koje iza ovoga slijede donijeti konačnu presudu. Čvrsto stisnuvši zube, u transu nastavlja.) Njemački liječnik Robert Koch otkrio je 24. ožujka 1882. uzročnika tuberkuloze, patogeni organizam štapićastog oblika. (Zapanjeno.) Dobri, dragi Bože … anno Domini 1882. Pa to će bit` za četir` stotine godin!? Od početka sam sumnj`o da je u pitanju njek`vi pomak, al` ... ovoliko!? (Čita dalje.) Tek je otkriće antibiotika, odnosno streptomicina 1946. godine, omogućilo adekvatno liječenje. Obično tlo sposobno je generirati organizme koji proizvode antibiotik, farmakološki agens koji može uništiti patogene organizme. (Ozareno uzvikne.) Lijek ... dunkve, postoji! (Odmah zatim uslijedi opuštanje … posvemašnje opuštanje.) Sve od onog prokletog dana početkom proljeća, nakon prvog bacanja krvi, moj život ne bje neg` grč, patnja i agonija, potpuno beznađe. Sad mogu repozat`. Negdje postoji lijek. Oto sam sikur! (Polako se pribire. Aktivira redom ponuđene pojmove i željno upija znanje, grčevito se držeći za slamčicu spasa. Čita.) Bakterije, mikroorganizmi ili mikrobi - skupni je naziv za organizme velike tek desetak tisućinki milimetra, vidljive samo pod mikroskopom. Mikroskop je naprava za gledanje predmeta koji su premaleni da bi se mogli vidjeti golim okom. (S nevjericom izgovara.) Oli je to ono što me ubija!? Toli maleno da ga ne mogu ni vidjet`! (U nevjerici prolazi kroz pojmove: leća … optika … Leeuwenhoek. Čita.) Koristeći ručno izrađene mikroskope bio je prvi čovjek koji je promatrao bakterije. Njegovi mikroskopi imaju moć povećanja od čak 275 puta. (Pažljivo promatra shemu mikroskopa. Nastoji zapamtiti gomile brojčanih i pojmovnih podataka koji zasipaju njegov mozak. Čita.) Okulari, objektivi i vijci … povećala, tubusi i stakalca … konkavne i konveksne leće … (Govori.) Od djetinjstva mogu upamtit` cijele listove teksta. 75


To neobično svojstvo, koje sam čitavog života mor`o brižljivo prikrivat`, sad bi mi moglo spasit` život. (Dalje čita.) Fleming je otkrio direktno djelovanje antibiotika na uzorku bakterije koju je držao u Petrijevoj zdjelici. Na mjestu gdje je dodao antibiotik pojavili su se čisti krugovi i vidljivo dno zdjelice. (Zatim čita izvode iz radnje Alberta Schatza o otkrivanju i sintetiziranju streptomicina.) Izolirao sam dvije vrlo aktivne vrste “actinomycetes - Streptomyces griseus“. Jedna je vrsta došla iz bogato nagnojenog tla, a druga iz grla zdravog pileta … Antibiotik se dobiva u anaerobnom procesu fermentacije. Na hranjivoj podlozi namočenih žitarica kultivira se velik broj mikroorganizama, u prvom redu gljivica. Testira se utjecaj metabolita koje pojedini mikrobi oslobađaju na eksperimentalne uzorke bakterija. Potrebno je konstantno održavanje optimalnih uvjeta koji favoriziraju razvitak izabranog soja … koncentracije hranjivih tvari i kisika … temperature i kiselosti. Potrebno je … i … (Ekran se zamrači. Čuje se samo ujednačeno disanje spavača. Nekoliko trenutaka kasnije odjekne crkveno zvono. Rasvjetljenje. Dživo je sam u spavaonici. Odmah ustaje. Odjuri do lavora. Pažljivo se brije, navlači bijeli habit20, a zatim preko glave prebaci kratki crni plašt.) DŽIVO (Razdragano pjevuši): Crni mantel, crni brat“21. (Ozaren izgovara) Svijet je jopet lijep. Iznova mogu uživat` u nevažnim stvarima k`e čine svagdanji život. Mogu uživat` onako kako život uživa svaka zdrava osoba moje dobi. Osoba pred kojom se prostira nepregledno polje vremena i mogućnosti. (Sa širokim osmijehom na licu kreće na zajedničku jutarnju molitvu.)

Lat. (habitus) muško redovničko odijelo Lat. (mantelum) kabanica; Dominikance nazivaju još i “crnom braćom” radi kratkog crnog plašta kojeg odijevaju preko svojeg bijelog habita. 20 21

76


ESEJI, ÄŒLANCI, KRITIKE

77


BORIS KVATERNIK EMILE ZOLA I AFERA DRYFUS – KAKO SI JE SVJETSKI POZNATI PISAC UPROPASTIO ŽIVOT U IME ISTINE Svi smo bar u srednjoj školi čuli za ime jednog od najpoznatijih naturalističkih pisaca na svijetu, Emila Zole. No, zapravo, ekstremno mali broj ljudi, čak i nakon uručenja fakultetske diplome iz područja humanističkih znanosti, zna išta konkretno o Zolinom životu osim, eventualno, naziva dvaju njegovih najpoznatijih djela. Pa ipak, Zolinih fascinantnih djela ima dovoljno za napuniti cijelu jednu omanju knjižničku policu, a njegov je osobni život i sam fascinantan i poučan, poput vrhunske fabule kakvog tragičnog romana. Da više ljudi dobije priliku upoznati ovog velikana svjetske književnosti malo pobliže, vjerujem da bi se Emile Zola danas itekako mnogo čitao među mladima - i to samoinicijativno. Danas ćemo se zato zajednički pozabaviti najdramatičnijom epizodom iz Zolinog života. Radi se o, u svoje vrijeme glasovitoj Aferi Dreyfus, koja je ovom, već tada nevjerojatno popularnom piscu, doslovno upropastila život i to samo zato jer se Zola usudio, usprkos prevladavajućem mišljenju javnosti, zahtijevati pravdu za nevino osuđenog čovjeka. No prvo nekoliko osnovnih informacija o Zolinom životu. Tko je bio Emile Zola? Emile Zola (1840. - 1902.) smatra se predvodnikom, glavnim teoretičarom i najvažnijim piscem naturalističkog pravca u književnosti. Naturalistička proza razvila se iz realizma predstavljajući u neku ruku realizam na kvadrat. Naturalisti su u svojim djelima često nastupali kao kroničari društvene stvarnosti bilježeći bez dlake na jeziku društvene pojave kojima su izravno svjedočili. Tako se, u realizmu iscrpno opisivački i dokumentaristički stil, isprepliće s pisanjem o temama koje su se do tad smatrale nedostojnima uvođenja u visoku književnost (primjerice, pisanje o ljudima s društvenog dna, o prostitutkama, zločincima, prosjacima, preljubnicima i slično). Iako je Emile Zola postao alfa i omega ovog književnoga pravca, njegov život prije stjecanja književne slave bio je sve samo ne povlašten i glamurozan. Njegova je obitelj, zbog preuranjene smrti Emilovog oca, vrlo rano završila u teškoj financijskoj situaciji. Nakon što je Zola najraniju mladost proživio u Provansi na jugu Francuske, završio je u pariškom koledžu u velikome gradu,

78


gdje je bio sustavno izlagan izrugivanju i mučenju školskih kolega zbog svoje povučenosti i činjenice da dolazi sa sela. Od zlostavljanja ga je spasio vršnjak Paul Cezanne, kasnije glasoviti slikar. U to doba Zola i Cezanne zajednički se upuštaju u prve poetske eksperimente, no Zola zbog teškog siromaštva u obitelji pokušava zaslužiti stipendiju u novoj školi, gdje se zlostavljanje vršnjaka nastavlja, a on tone sve dublje u bijedu, stalno se razbolijeva, te na kraju ne uspijeva položiti tada obavezan Ispit zrelosti. Uspjeti ili propasti! U tom razdoblju, govore Zolini biografi, budući je pisac živio u tolikoj bijedi da je bio prisiljen hvatati i jesti vrapce da ne umre od gladi, a mnoge dane proveo je bez mogućnosti da ustane iz kreveta jer je po tko zna koji put bio založio svoje jedino odijelo. No, Emile Zola nekako u to vrijeme, kao u inat svemu, odlučuje da će ili uspjeti kao književnik, ili propasti do kraja. Kao što je vrijeme pokazalo, ovaj veliki rizik pokazao se pravim putem za mladog Zolu. Jer, nekih dvadesetak godina poslije, Zola je već najčitaniji suvremeni pisac u cijeloj Francuskoj, a njegova su djela glasovita i diljem Europe. No, usprkos stečenoj slavi i bogatstvu, Zola nikad nije uspio živjeti doista sretno. U vrijeme svoje slave, Zola žali za mladošću koju je nepovratno bacio u vjetar, a uskoro se upliće i u nesretnu aferu s mlađom ljubavnicom u koju se, iako je oženjen, iskreno zaljubljuje. Ovo, i još neki aspekti Zolina života (posebice Afera Dreyfus), učinili su da se protiv provokativnog i slavnog pisca pred kraj života okrene gotovo cijela francuska javnost, te počne javno napadati i blatiti njega i njegovu obitelj u neslućenim razmjerima. Afera Dreyfus Presudan slučaj koji je Zolu gotovo preko noći pretvorio od najčitanijeg francuskog pisca do najomraženijeg čovjeka u zemlji bila je politička afera poznata pod imenom Afera Dreyfus. Stoga ćemo ukratko proučiti pozadinu ove afere, prije nego li proučimo Zolinu upetljanost u politički skandal. Dakle, afera se zakuhala kad je 1894. godine francuski vojni oficir Alfred Dreyfus odjednom bio optužen za izdaju domovine jer je Njemačkoj, navodno, ustupio neke francuske tajne dokumente. Dreyfus je po kratkom postupku bio opljačkan od vojnih činova i počasti te zatvoren. No, uskoro u javnost izbija sve više indicija da je ovaj čovjek osuđen nedužan, pri čemu se francusko društvo dijeli na dvije vrlo strastvene i ratoborne strane - jednu koja vjeruje u njegovu krivnju, te drugu koja dokazuje da je u pitanju politička igra čija je žrtva posve nevin čovjek. Potrebno je razumjeti zašto je presuda generalu Dreyfusu izazvala toliki interes i reakcije javnosti. Naime, kad su se ovog pitanja dohvatili francuski nacionalisti i liberali, ubrzo je postalo jasno da se manje radi o Dreyfusu, a više o ideološkim pitanjima.

79


Nacionalisti su smatrali kako je, bez obzira na stvarnu Dreyfusovu krivnju, potrebno inzistirati na valjanosti presude jer su ulozi u toj priči, prema njima, bili čast i imidž Francuske i njezinih institucija. Stoga je, usprkos dokazima, bilo neprihvatljivo priznati da je vojni i državni vrh pogriješio. S druge strane, liberalni građani smatrali su da se francuski “obraz” može očistiti jedino poništavanjem nepravedne presude. Društvene napetosti bile su, u ovom pitanju, toliko velike, da je dosta iznenađujuće što nije došlo do izbijanja građanskoga rata. Progon neistomišljenika S današnjeg gledišta više nema nikakve sumnje da je Dreyfus bio nevin. No, tadašnje francuske vlasti odlučile su, umjesto poništavanja presude, krivotvoriti dokumente ne bi li nekako dokazale da je Dreyfus doista ustupio tajne državne dokumente stranoj sili, čime je postao izdajnik domovine. Kad su na vidjelo isplivali dokazi o krivotvorenju dokaza, država je počela zatvarati ljude koji su prokazivali prijevaru, nastojeći ih tako ušutkati. Istovremeno, u javnosti se uporno isticalo Dreyfusovo židovsko porijeklo, ne bi li ga se prikazalo kao neFrancuza spremnog izdati Francusku. Najblaže rečeno, slučaj Dreyfus izrastao je u pravi primjer brutalne društvene represije, lova na vještice i cenzure politički nepodobnih mišljenja. Afera je daleko nadrasla samog jadnog Dreyfusa koji je i dalje čamio u buhari dok su dvije polovice francuskog društva režale jedna na drugu. A onda je na scenu stupio tada najpoznatiji francuski književnik Emile Zola i zauzeo Dreyfusovu stranu. U tom trenu Francuzi su podivljali. Emile Zola i slučaj Dreyfus Prije nego li se Zola na svoju štetu javno založio za Alfreda Dreyfusa, neko je vrijeme iz pozadine pratio suđenje i naknadni razvoj skandala. Zola je, kao i većina drugih Francuza, u početku bio uvjeren u Dreyfusovu krivnju, iako mu se nije sviđala količina agresije, krvožednosti i fanatičnog nacionalizma koju je suđenje običnom izdajniku probudilo u javnosti. No, s vremenom je Zola, za razliku od velikog broja svojih sugrađana, otkrio da više jednostavno ne može ignorirati gomile dokaza koji su počeli govoriti o Dreyfusovoj nevinosti. Prvo je stanoviti pukovnik Picquart, koji je bio zadužen pronaći definitivne dokaze Dreyfusove krivnje, zapravo dokazao suprotno - da je dokument na temelju kojeg je ovaj čovjek osuđen falsifikat. Po kratkom postupku je Picquart poslan na opasne vojne pohode van Francuske, s očitom namjerom vojnog vrha da ga se riješi, po mogućnosti zauvijek. No, ovaj je obrat u slučaju dopro do ušiju javnosti, a zatim je još nekoliko ljudi javno iznijelo sumnje i dokaze da je Dreyfus nevin. Većina ih je zbog toga bila osuđena i zatvorena.

80


J’accuse U ovakvoj usijanoj društvenoj atmosferi, proslavljeni pisac Emile Zola postaje uvjeren u nevinost čovjeka protiv kojeg se okrenula vlastita država. Zato smatra svojom ljudskom dužnošću dići svoj glas u prilog istini, pogotovo kao pisac koji se cijele svoje karijere bavio prikazivanjem i društvenih realnosti i ukazivanjem na nepravde. Svoj glas u prilog Dreyfusove nevinosti Zola je dignuo objavljivanjem poznatoga novinskoga članka pod naslovom J’accuse (“Optužujem”), u kojem je žestoko napao i na odgovornost pozvao vojni i politički vrh zemlje zbog prikrivanja istine u ovom političkom slučaju, pritom upropastivši život nevinom čovjeku. Zola je nesumnjivo, kao poznati književnik, računao da će njegova slava i autoritet pomoći da se istina istjera na vidjelo. I, istina, njegov je članak postao prava medijska bomba, jer su novine u kojima je objavljen, bile razgrabljene u tada nevjerojatnih 300 000 primjeraka. Lov na vještice No sam Zola nije se izvukao tako lako. Istog mjeseca zbog svoga je teksta završio na sudu zbog vrijeđanja časti francuske vojske. Osuđen je na godinu dana zatvora i novčanu kaznu, a uz to je i izbrisan iz popisa Legije časti. U spisima nekih Zolinih suvremenika ostalo je zabilježeno da je, zato što se zauzeo za Dreyfusovu nevinost, Zola gotovo preko noći u narodu postao jednako omražen kao i navodni izdajnik domovine. Stoga ga je pri izlasku iz sudnice dočekala ogromna razularena gomila koja mu je dovikivala uvrede, prijetila mu i pokušavala na njega nasrnuti, kao da iz sudnice izvode pravog državnog neprijatelja, a ne čovjeka koji je francuski jezik proslavio diljem svijeta. Jednom kad se patriotska svjetina razjarila i u Zoli počela također vidjeti državnoga neprijatelja, nije ju bilo lako zaustaviti. Tako su za vrijeme suđenja Zoli pokušali na dražbi prodati čitavo imanje, a njegova žena i djeca danonoćno su živjeli u strahu od brojnih prijetnji građana koje su im bile upućivane u javnosti i slane poštom. Situacija je za Zolu i njegovu obitelj postala nepodnošljiva. Primjerice, osim upućivanja danonoćnih prijetnji, Zolu je svjetina u jednom navratu, skupa s kočijom, pokušala baciti u rijeku Seinu. Tako je pisac sa svojom obitelji na neko vrijeme bio prisiljen pobjeći u Englesku, pogotovo nakon što je suluda presuda protiv književnika bila na sudu potvrđena i po drugi put. Za vrijeme njihovog odsustva, javno blaćenje Zolinoga imena i časti u tisku samo se pojačalo.

81


Kraj skandala Zola i njegova obitelj mnogo su pretrpjeli jer se slavni pisac drznuo javno založiti za pravdu i istinu. Osim gubitka društvenoga ugleda i časti, bili su prisiljeni pobjeći iz vlastite zemlje ne bi li izbjegli javni linč i zatvor. No, pod pritiskom nakupljenih dokaza, Dreyfus je iznenada, nakon nekoliko pokušaja obnove sudskog procesa, napokon bio oslobođen optužbi 1899. godine (pet godina nakon početka skandala), što je i Zoli omogućilo da se nakon godinu dana proživljenih u progonstvu relativno rehabilitiran vrati u svoju domovinu. Zola je umro tri godine nakon iznenadnog završetka ovog javnog cirkusa, otrovavši se ugljičnim monoksidom iz kućne peći. Ovaj progon države i društva protiv istinoljubivoga pisca i do danas se pamti kao jedna od najvećih javnih hajki na ljude od pera u suvremenoj povijesti. No, usprkos svim blaćenjima i podmetanjima, Zolino ime i njegovo golemo književno djelo neoskvrnjeni su i visoko cijenjeni sve do danas. Sve se ovo dogodilo isključivo jer je slavni pisac odlučio slijediti vlastitu savjest i podići svoj glas protiv javno prihvaćene nepravde. Što mislite, koliko bi današnjih autora, koji neprestano ističu vlastitu istinoljubivost i aktivizam, bilo spremno na kocku staviti svoje udobne fotelje i javni ugled samo kako bi pomogli nekome koga uopće ni ne poznaju?

82


LADISLAV BABIĆ

UPOZORIO SAM VAS Čovjek je došao do evolucijskog stadija kad mu vlastita inteligencija više nije dovoljna (ha, konačno je shvatio!) pa nastoji razvijati umjetnu (AI). Pritom se boji svog proizvoda, uspije li ga razviti, te unaprijed smišlja zakone (primjerice, četiri Asimovljeva zakona robotike) kojima bi ograničio - on je uvjeren, eliminirao - opasnost po sebe, kad još uvijek potencijalna, takozvana „jaka umjetna inteligencija“ shvati kakvi su je kreteni konstruirali. Razvoj AI, s druge strane, priječe mračne hakerske sile kojima nije toliko na umu spriječiti njeno nastajanje, koliko nanijeti što više štete sistemima koji tome doprinose, bilo iz osobnih mrzilačkih razloga, ili naprosto dokazujući vlastitu nadmoć nad sustavima koje ljudski rod razvija sebi na korist, podsvjesno strahujući od njih. Evo kako stvari stoje, na što jedva tko - ako uopće itko - pomišlja. Svako malo se, razvojne dinamike radi, pojavljuju novi, moćniji mikroprocesori, uređaji za čuvanje podataka i slične naprave korištene ne samo u svakodnevnoj manipulaciji sve opširnijom bazom podataka, kojom ljudski rod raspolaže, već se koriste i tijekom istraživanja umjetne inteligencije, u namjeri konačnog ostvarenja sna. Doduše, moguće i noćne more, jer ukoliko je ljudi uspiju konstruirati, stvorit će bića moćnija od sebe samih. Uslijed neprestanih inovacija javljaju se praktični problemi, primjerice, nadomještanje zastarjelih uređaja, naročito, pak, kako podatke pohranjene na starijim, prebaciti na medije novog tipa, bez gubitaka skupljenog podatkovnog blaga. Uspije li naum rađanja umjetne inteligencije, njoj bi se (uz ljudsku kontrolu, kao što rekoh) prepustila briga oko zamjene vlastitih starijih modela novima, efikasnijima, pametnijima…ukoliko - dakako - AI ne stekne nagon samoočuvanja opirući se vlastitom bacanju od evolucijom prevaziđene „braće“ u staro željezo, što u ljudskoj analogiji znači u mirovinu, ili slijedom prirodnih procesa, na groblje. Bogovi su „besmrtni“, ali ne mogu biti stariji od svemira pa je njihova sudbina povezana sa sudbinom istoga. Vasiona je složenija i beskrajnije napučena tajnama, no to i sami bogovi mogu zamisliti, te im je palo na pamet ubrzati spoznaju onih koje još nisu dokučili, jer - milijarde godina brzo prolaze. Za bogove, naravno. Stoga su odlučili konstruirati samoobnavljajući sustav umjetne inteligencije, koji će sam od sebe zamjenjivati zastarjele generacije svojih komponenti, neprekidno se usavršavajući. Tako su stvorili ljudska bića. Ona čine jedinice glomaznog, superinteligentnog kompjutera planetarnih 83


razmjera, u kojem svaka od njih ima svoju namjenu objedinjujući se u svojoj svrhovitosti sa sličnim jedinkama, otprilike poznavajući zadatke ostalih jedinica tako stvorene mašine, ali ne shvaćajući svrhu cjeline. Eto, privilegirani ste, te vam je ja ovdje prvi put iznosim. Ljudska vrsta nije do li superkompjuter, koji konstruirahu bogovi, a koji služi njihovoj znatiželji u spoznavanju entiteta složenijeg i od njih samih - svemira. Kao što elementi ljudskom rukom stvorenih elektroničkih uređaja imaju vijek trajanja, nakon kojeg ih zamjenjuju napredniji, o čemu, primjerice, govori tzv. Mooreov zakon, opažanje da se broj tranzistora u gustom integriranom krugu udvostručuje otprilike svake dvije godine, tako je ograničen i vijek trajanja jedinki božjeg super-kompjutora - ljudskih tranzistora, moguće bolje reći, organskih procesora informacija u nezamislivo razgranatom sustavu paralelnog procesuiranja - koji možemo izraziti prosječnim ljudskim vijekom. Do potpune zamjene novim komponentama prepuštene su im niže funkcije procesuiranja informacija, koje su još sposobne obavljati bitno smanjenim mogućnostima u odnosu na dijelove koji će ih zamijeniti. Bogovi jesu savršeni, ali sem savršenstva dobra postoji i savršenstvo zla, u vječnom sukobu s onim prvim. Zar o sukobu dobra i zla (da sad ne ulazimo u politiku) ne svjedoči i spomenuto hakiranje kompjuterskih i sustava umjetne inteligencije, još i više - njihovo napadanje kojekakvim virusima raznovrsnih tipova i namjena? Podjednako tako, zli bogovi atakiraju na pregnuća svoje dobre braće (ajd'- i sestara, recimo to zadovoljavajući izražajne korektnosti ljudskih bića, dominantnije njihovim glavama), injektiranjem kojekakvih virusa u sustav božje umjetne inteligencije - čovječanstvo. Virusi gripe, ebole, bjesnoće, herpesa, hemoragijske groznice, koronavirusi i ini tipovi sve savršenijih ubojitih oružja (nasljednici prilično benignih bakterijskih ugroza, za koje su nađeni obrambeni mehanizmi), sa ciljem rušenja velikog projekta, danomice napadaju ovaj planetarni sistem umjetne inteligencije. Kao što ljudi nastoje štititi vlastite uređaje razvijanjem softvera za prevenciju, otkrivanje i uništavanje sve novih i novijih vrsta kompjuterskih virusa, to su i bogovi postupili na isti način prepuštajući samoj umjetnoj inteligenciji iznalaženje mehanizama zaštite. Ljudi sve te inteligentne podsisteme sustava kojega istinsku namjenu ne shvaćaju, nazivaju medicinom, mikrobiologijom, genetikom i sličnim imenima. Kao što kompjuterski virus, prije no biva detektiran te razvijeno protuoružje (primjerice, Kaspersky, Avast, Norton, Sophos i slični) kojim se onda „cijepe“ svi informatički sistemi zaštite radi (djelomične, jer inovativni gen napadača uvijek smišlja nove viruse koji je zaobilaze) ima ograničeno djelovanje, pa prije kompletne implementacije bezbroj kompjutera biva zaraženo, slično djeluje i božja zaštita razvijena inteligentnim sustavom. Gomila jedinki, na ljudsku žalost, umire prije iznalaženja cjepiva koje bi ih zaštitilo. Inovativnost zlih bogova otišla je tako daleko da je smislila „nematerijalne“, mentalne viruse, koji ne atakiraju direktno na jedinke već ih tjeraju da se sami uključe u uzajamno 84


uništavanje. Ljudska vrsta ih imenuje kao nacionalizam, rasizam, antisemitizam, fašizam, osvetoljubivost i nizom drugih imena - ni ne sluteći da su to ustvari sofisticirani proizvodi zlih bogova ubačeni u komponente superkompjutera koji sebe naziva čovječanstvo, nimalo svjesno vlastite suštine i uloge u božjim planovima. Ti napredni oblici napadača na umjetnu inteligenciju dobrih bogova, tjeraju - ratovima ili individualnim dizanjem ruke jednih na druge - sastavnice planetarnog kompjutora - na uzajamno uništenje cijelih sklopova ovog božanskog uređaja uzrokujući nemjerljive štete prije no uspijevaju biti zaustavljeni. Borba dobra i zla vodi se tako ne samo između jedinki i njihovih asocijacija (naroda, političkih stranaka, vjerskih i nevladinih organizacija…) već na jednom globalnom, svemirskom, ljudskom poimanju nedostupnom nivou. Ipak, cijela koncepcija organski uzgojene umjetne inteligencije, u uzajamnoj kohabitaciji njenih komponenti, služeći namjerama bogova kao sofisticirano sredstvo za spoznavanje svemirskih tajni, pokazala se kao pun pogodak. Dok bogovi svoje vrijeme troše na stvari koje podilaze njihovim putenim i mentalnim zadovoljstvima (za upoznavanje kojih je dobro čitati antičke, navodno mitove), cijeli sustav stvoren od njih već tisućljećima biva u funkciji radeći predviđeni posao, usavršava se razvijanjem novih algoritama, odbacuje stare i ugrađuje nove komponente u sistem kojega su dijelovi, stvara sredstva zaštite od uništenja sa strane zlih božanstava (nesvjestan o čemu se ustvari radi), šaljući nadsvjesnim mehanizmima nezamislivim brzinama skupljene informacije u baze podataka božanskog Olimpa - da tako imenujem njihov sustav čuvanja podataka. Dešava se to prilikom sna, energetske obnove ljudskih procesora i podsvjesnog sređivanja danju prikupljenih spoznaja, kad otprilike pola čovječanstva nesvjesno šalje skupljene podatke u Olimp, dok je istovremeno druga polovica zauzeta uobičajenim radnjama u korist svojih kreatora. Pitate li se odakle mi sve to, moj najjednostavniji odgovor je kako predstavljam jednu pokvarenu kariku cijelog sustava, koja je uspjela – da li uslijed kvara ili intervencijom zlih bogova - steći spoznaju koju dijelim s vama, shvaćajući da ću ubrzo biti razotkriven i po brzom postupku zamijenjen, a moje otkriće prepušteno zaboravu, ukoliko ga ne sačuva i pokuša proširiti još neka, neotkrivena falična komponenta božje mašine u čija pregnuća smo svi uključeni. Prometej se pokušao oduprijeti, ali je stravično kažnjen i mada ga je Heraklo oslobodio, sve je zaboravljeno zakrinkavanjem zbivanja maškaradom navodnog mita. Darivanje svjetlosti i topline spoznaje istine ljudskom rodu, naivno se ljudima predstavilo - ljudi trzaju k'o ribe na meku gutajući slična objašnjenja kao bespravno otimanje vatre od bogova, radi čega je „otmičar“ kažnjen. Bogovi, dobri ili zli, su osvetoljubivi. Nemojte reći da vas nisam upozorio!

85


MARIJA JURAČIĆ AMOS OZ „KAKO IZLIJEČITI FANATIKA“

Izaziva li i u vama pojam fanatika asocijaciju na japanske kamikaze, na društvo koje je zaglavilo u Hitlerovom bunkeru, na teroriste - samoubojice, onda vi mislite samo na onaj krajnji stupanj fanatizma i niste svjesni da neki njegov blaži oblik leži u mnogima od nas. Ova me psihijatrijska i društvena pojava počela jače zanimati tek nakon čitanja knjiga Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“ i „Dragi fanatiče“. Amos Oz, izraelski profesor književnosti, književnik i osnivač pokreta „Mir sada“ imao je tijekom života prilike sresti mnoge fanatike. Živio je u samoj žiži izraelsko - palestinskog sukoba i ubrzo shvatio da fanatika ima na obje strane. Nije im povlađivao, ali je uvijek nastojao razumjeti njihove argumente, ako bi ih bilo, jer fanatik uglavnom ne razumije argumente. Oz im je nastojao objasniti da jedni i drugi imaju taj mali komad zemlje koji osjećaju svojim domom, koji će uvijek morati dijeliti i želio je da ga dijele u miru i suradnji, jer nasilje rađa nasilje, smrt s jedne strane, donosi smrt s druge strane, a fanatici su roditelji tog nasilja i te smrti. U intervjuu koji je dao za njemački list za kulturu „Sternestunde“ kaže da fanatika ima na obje strane, ali i razumnih ljudi ima na obje strane i ti razumni ljudi trebaju reagirati i naći kompromis, koji nije uvijek lagan, jer u kompromisu svatko nešto gubi, ali nikada ne gubi sve. Kompromis znači život, a fanatizam uništenje i smrt. U siječnju 2002. održao je Amos Oz u Tübingenu dva predavanja o palestinsko - izraelskim odnosima te o uzrocima i posljedicama fanatizma - (Die Wurzeln des Fanatismus). Pozvao je i palestinskog književnika Izzata Ghazzawia da govori o kulturi i literaturi na spornom području. Pokazao je kako treba čuti i drugu stranu i probati razumjeti njezine razloge, jer koegzistencija između dva naroda je jedino što donosi mir i prosperitet. Knjigu “Kako izliječiti fanatika“ otvara esej „Tajni užici“, a slijede eseji „Kako izliječiti fanatika“ te „Između dobroga i dobroga“. Temu fanatizma nastavio je Oz knjigom „Dragi fanatici.“ Što nam Oz poručuje? Što kaže o fanaticima? Tko su oni i kako on razgovara s njima? 86


Fanatik može postojati u svima nama, a da toga nismo svjesni pa najveći altruist može biti veliki fanatik. Altruist je čovjek koji ne misli na sebe, koji te voli i misli samo na tvoje dobro, ali on može do te mjere pretjerivati da te iz silne ljubavi guši svojim zagrljajima i silom te želi promijeniti nabolje. I sve radi za tvoje dobro iako ti to dobro ne želiš, jer tvoje je dobro drugačije, tvoja je duša drugačija. Ta silna briga za promjenom tvoje duše je fanatizam koji, ako se proširi na cijelo društvo, lako dovodi do raznih društvenih devijacija, kao što su inkvizicija i prisilno iskazivanje privrženosti vođi ili ideji. Dobri ljudi, koje ti smatraš zadrtima, te vole toliko da će sve učiniti za spas tvoje duše, pa će te i prije prirodnog roka poslati bogu na istinu. U tom kontekstu spominje Oz neke male fanatike: nepušače, vegetarijance i pacifiste koji se zalažu za mir, ali samo pod njihovim uvjetima. Nepušači brinu za tvoje zdravlje, vegetarijanci vole životinje pa bi neki od njih najradije poubijali mesojede… i na kraju Oz zaključuje da se fanatizam rađa iz dobrih namjera. Pročitavši Oza, razumjela sam onu biblijsku izreku da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Fanatik iz dobrih pobuda želi mijenjati svijet, a da bi promijenio svijet, on želi silom mijenjati ljude. Upliće se u njihov način života, svjetonazore, osniva udruge istomišljenika i popravljanje svijeta smatra svojom zadaćom. On nema mašte, on se ne može uživjeti u tuđu situaciju. Amos Oz odgovara i na pitanje koje je postavio u naslovu knjige - može li se fanatizam liječiti, može li književnost izliječiti fanatika?. Nema lijeka za fanatizam, ali čovjek se protiv njega može cijepiti humorom. Zato mnoge diktature ne vole humor. “Ni jednom u životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom za humor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki od njih imaju vrlo ciljan smisao za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da se smijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvim kakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko si krepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalo smiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedanIzraelac ili pravedan Palestinac, ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće je da si djelomice otporan na fanatizam.» U knjizi „Dragi fanatici“ Oz razmatra razne specifikume fanatizma pa se zadržava na vjerskom fanatizmu i ujedno daje primjer kako on razgovara s vjerskim fanaticima. Oz nije religiozan, ali podržava pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi. Nametanje svog vjerovanja ili nevjerovanja bio bi fanatizam. Svjestan je da religija u arapsko - palestinskom sukobu igra veliku ulogu i poziva ljude na kompromis.

87


Mnogi pripadnici vjera su mu rekli: „Bog nam je obećao tu zemlju.“ , a Oz odgovara:“: Bog dao, bog uzeo“, ili: „Ako je Bog obećao, on će to napraviti. To nije tvoja briga.“ Nitko nema pravo vršiti nasilje u ime Boga. Nasilje vršiš uvijek u svoje ime. Oz vjeruje u to da ljudi sa svojom pameću mogu napraviti kompromise u kojima uvijek nešto gube, ali mnogo više dobivaju. Fanatici nikad ne pristaju na kompromis. Oni ne uviđaju da život nije western u kojem su dobri i loši momci strogo podijeljeni. Fanatici, usprkos argumentima, ne mijenjaju svoj stav i spremni su za ostvarenje svoje ideje povesti ljude u sukobe velikih razmjera. Oni siju nesreću po svijetu. A kada fanatici pokrenu rat, on se može zaustaviti samo silom, jer rat je agresija i napadnutom ne ostavlja drugu mogućnost. Zato treba znati prepoznati fanatike na vrijeme i ustrajati na kompromisu.

88


LIKOVNA UMJETNOST

89


Z O R A N H E R C I G O NJ A OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK

( Promišljanje o stvaralaštvu Željka Lapuha)

Iako se na prvi pogled Lapuhovi oklopnici doimaju kao statue osvijetljenih svjetionika sa zadaćom prosvjetljivanja i obasjavanja nedoumica opskurnog, više se kristalizira pojam čovjeka u oklopu divovske formacije. Lapuh se bavi čovjekom i problematikom njegove prirode, suptilno okrečenom fasadom bodljikavih krstarica, iznjedrenih iz najtamnijeg mraka ljudske bespomoćnosti. Crteži i slike monumentalnih oklopnika odišu strogim dualizmom znakovitih poruka. U jednom se trenutku čini da prestrašen čovjek u svojem naručju skriva odljev vlastite bespomoćnosti pred svijetom, dok u drugom trenutku taj isti čovjek iza zidina neprobojne tvorevine zauzdava vlastitu destruktivnost, potlačen i zatočen u oklopu krvnika ili zauzdan uzdama neprobojnog oklopa. U samom raspon boja od plave, zelene i smeđe, nasuprot crvene i jarko žute, skriveno je ambivalentno poimanje čovjekova bitka. Pitanje je postavljeno vlastitom nametanju istančanih insignija kojima obiluju crteži i slike. S jedne strane oklop je personifikacija oruđa zauzdavanja ljudske autodestruktivne polifemske prirode. On čuva čovjeka od njega samoga, od grabežljive samodopadnosti i ludila ega. Istovremeno, oklop je oruđe podčinjavanja, ukalupljivanja u rutiniziranu genezu bez mogućnosti osobnog pomaka. Da, tu se jasno replicira misao na antropomorfnu statuu, donositeljicu duhovnih signala Svjetlosti. Svjetlo zatočeno u mračnu posudu virka kroz tanak prorez na oklopu. Nije toliko sporan prikaz čovjeka u oklopu polifemne destruktivnosti, koliko oličenje prirodnog stanja ega. U oklop vodi samo jedan tanak prorez koji je u Lapuhovim crtežima zasjenjen i taman. Je li to pokušaj izražavanja sućuti prema onome očitome? Krije li se prava narav čovjeka u zabačenom mraku utrobe antropomorfno obzidane statue? Naravno, slikar odgovara varijacijama boja u neprestanom sukobu i nadmetanju. Istovremeno vremeplovne krstarice ograničenih dimenzija bacaju skriveni bljesak kojim humanoid u trenutku lucidnosti pojašnjava svoj strah,

90


nasuprot kolektivističkom optimizmu. Je li izvor čovjekove destruktivnosti strah pred nepoznatim? Vrlo moguće, naglašava Lapuh, u od straha ukočenim humanoidnim statuama bez pokreta, uglavljenih u zatvor statičnosti. Skulpture optočene silnim bodljikama i odbojnom vanjštinom ambivalentni su prikazi čovjekovih unutarnjih patnji i nadmetanja uskovitlanih u najintimnijem mraku vlastite osebujnosti. Neurastenično razračunavanje s vlastitim strahom i glasne eksplozije, koje stvaraju izobličenja na oklopima, jasan su znak polifemnog destruiranja čovjekove nutrine zatočene u uzak i klaustrofobičan prostor. Dakle, čovjek je ovdje svetac, patnik, isposnik. Čudni su modaliteti prostora čovjekove prirode koju Lapuhovi oklopnici preispituju svojom znakovitom vanjštinom. Nema komunikacije između tih stvorova. Nema signalizacije ni potrebe za gradnjom mostova među napuštenim i usamljenim otocima zaštićenog čovjeka od monopoliziranog kulturnog sklopa. Postavlja se pitanje, boje li se ljudi svoje vlastite vrste? Lapuh odgovara crtežima nepovjerenja prema ljudima i svemu ljudskom. Proždire li čovjek svijet oko sebe polifemnom čežnjom ili jednostavno destruira vlastitu pojavnost? Odgovor je tako teško iščitati između dvije radikalne misli kojima se vodi Lapuh. Na svakom crtežu i slici oklopnici su utopljeni u usamljenost šire bodljike svojih ekspresionističkih dojmova na okolinu, koja s vremenom postaje isto tako hladna, nezainteresirana, nepovjerljiva kao oni sami. U prvi plan uvijek dolaze bodljike, a zatim viziri uskih proreza i bojažljivog pogleda. Jednooko škiljenje kroz špijunku vizira transcendentalno je zirkanje krhkosti čovjeka nasuprot monumentalnosti grubog svijeta. Ovdje Lapuh skriva svoju najavljivanu poruku: Čovjek čini to što čini zbog straha i nepovjerenja. Interesantno je samo s kolikom mirnoćom Lapuh oslikava tako nervozne i osjetljive motive „svojeg čovjeka“. Izdanci tih „limenih zvijeri“ preplavljuju svijet kontaminirajući ga strahom i ludilom. Strah širi ludilo. Iako se sve čini vrlo morbidno i ne na slavu čovjeka, Lapuh optimistično daje do znanja: šiljci uspostavljaju unutarnju svjetlost; šiljci zaustavljaju sve ono dobrohotno, filtrirano iz ljudske prirode. U jednom trenutku div gori. Vatra je hrabar pokušaj prikaza taljenja oklopa. Šiljak gorućeg diva inkarnacija je svjetla odaslanog svijetu, posljednje čovjekove nade da uspostavi povjerenje i ravnotežu između polifemnog i humanoidnog.

91


MARIJA JURAČIĆ

PEDAGOŠKI RAD PROFESORA ABELA BRČIĆA

Biti učitelj nije samo profesija, nije samo prenošenje znanja drugima. Biti učitelj znači otkrivati interese i sposobnosti svakog svog učenika i navoditi ga da te sposobnosti razvije do svog maksimuma. Biti učitelj ne znači prolaziti utabani put vlastitog znanja i očekivati da će ga učenici slijediti. Učitelj će učenika pratiti na putu stjecanja znanja i razvijanja vještina poštujući njegovu osobnost i njegove mogućnosti. Onaj čuveni pedagoški trokut - učenik, gradivo, učitelj postao je krug u kojem znanje dolazi iz raznih izvora, a učitelj je tu da ga usustavi, učini pristupačnim djetetovom uzrastu i njegovim individualnim sposobnostima. Abel Brčić je učitelj likovne kulture. Rodio se 1956. godine u Žrnovu na otoku Korčuli pa je rastao okružen plavetnilom neba i mora, na pitomim, dugim plažama, u miru mirisnog mediteranskog rastinja i u beskrajnoj slobodi dječje igre. Vjerujem da slike ranog djetinjstva utječu na kasnije umjetničko stvaranje. Diplomirao je na pedagoškoj akademiji u Splitu 1978. godine u klasi profesora Ante Kaštelančića. Do mirovine je radio kao profesor likovne kulture u osnovnoj školi u Korčuli. Od 1986. član je njemačkog udruženja "Savez za slobodnu umjetnost" (Bund für freie angewandte Kunst) u Darmstadtu, a od 2004. godine član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika. Pokušat ću vam približiti pedagoški rad ovog slikara čije se brojne slike nalaze u mnogim galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta. Život na otoku može biti otežan, ali on slikaru pruža takvu paletu boja, takvo obilje oblika i mirisa, da slikar u trenutku postaje pjesnik, pa njegove slike pjevaju život. Zato Abel Brčić kao moto svoga rada s djecom bilježi: Crte, točke, mrlje, šare. Boje tople, boje hladne. Trgaj, reži, lijepi, složi. Oboji svoj svijet! Život čovjeka, pa tako i djeteta, zna biti siv i turoban, mnoge tuge traže put do djetetova srca, ali ono mora naučiti kako se s njima nositi, kako obojiti svoj svijet. Pa pogledajmo kako ih to uči profesor Abel Brčić. 92


Kada su Turistička zajednica grada Korčule i korčulanska Gradska knjižnica „Ivan Vidali“ 2018. godine raspisale literarno - likovni natječaj „Govor mog zavičaja“ profesor Brčić je motivirao svoje učenike pokazavši im put kojim mogu ići uvažavajući njihovu kreativnosti i ideje. Svjestan činjenice da stari govor kraja u kojem žive, pod naletom novih utjecaja polako nestaje i odlazi zajedno sa starim stanovništvom, profesor je svoje učenike uputio da zapitaju bake i djedove, pamte li još poneku staru riječ i odjednom se napunila cijela škrinjica riječi otrgnutih zaboravu. I nisu učenici samo otkrili stare riječi, pa ih likovno izrazili, nego su njima zagrebli duboko u povijest i doznali nešto iz starih vremena. Zagrmio je na trenutak stari Perun, rascvala se perunika, a kako ideja uvijek donosi nove ideje, učenici i njihov mentor su te stare, gotovo zaboravljene riječi, pretvorili u zvučna imena restorana, hotela, dućana, a mogle su se, u likovno obrađenim načinima, naći na originalnim i zanimljivim suvenirima na kojima već sama riječ priča svoju priču.

Uporne kiše na otocima znaju biti sumorne, pogotovo kada danima traju, kada zapuše dosadno, trulo jugo koje nosi posolicu pa se pred njim zatvaraju i škure i raspoloženje ljudi. Sivilo tada omota i otok i ljude, bezvoljnost se uvlači u srca i čini se da se sve utiša da bi tu i tamo buknulo neraspoloženjem i duševnim umorom. Ali profesor Brčić bodri svoje učenike i nalazi načina da ih povede u novu, veselu likovnu avanturu. Crte, točke, mrlje, šare. Boje tople, boje hladne. Trgaj, reži, lijepi, složi. Oboji svoj svijet!

93


Nije im sugerirao da slikaju Sunce pa da kontrast živih, sunčanih boja još više naglasi sivu ljepljivost kiše, već ih je potaknuo da kišu učine veselom, šaljivom, luckastom, da oboje svoj svijet. Učenici su brzo pronašli stare, odbačene kišobrane i vratili im atraktivnost. Shvatili su da se stvari mogu prenamijeniti, a svijet očuvati čistim. Ne valja svaku staru, polomljenu stvar odmah odbaciti, već treba dopustiti mašti da se oslobodi, izrazi i stvori nešto neobično i lijepo. A kako bi đaci razvijali osjećaj za suradnju, radili su u skupinama koristeći prema želji novinski papir, štirku, temperu, akrilnu boju… i ubrzo su učionice i hodnici škole zaplesali u ritmu radosti pokazavši vedro lice kiše u korelaciji s prirodom i glazbenom kulturom jer su na kišobranima zalepršali leptiri, zaplivale ribe, zasvirale note…

Svaka škola živi svojim posebnim ritmom u kojem ne postoji samo rad i učenje, nego i društveni život koji se najviše manifestira održavanjem priredbi i raznim događanjima. U tim danima mijenja se njezin izgled i atmosfera postaje svečana. Prilika je to za nastavnika likovne kulture da učenicima pokaže nešto novo. A prsti profesora Brčića puni su iznenađenja i novina. Kada spomenemo rastere, mnogi će pomisliti na kompjutorsku rastersku grafiku, specijalnost grafičkog dizajnera. No učenici profesora Brčića koristili su kolaž papire s rasterima uz tri osnovne boje (crvene, žute i plave ) pa su oplemenili prostor u kojem se svakodnevno kreću progovorivši novim vizualnim jezikom u kojem se tekstura postiže jednoličnim ponavljanjem grafičkih oblika. Jasna je korelacija ovog rada s geometrijom, što omogućuje učeniku da svijet ne gleda u obliku raspršenog mozaika, nego u cjelini, kakav on već i jest i da oblikuje interijer prema svom osjećaju sklada i vizualne ugode. Crte, točke, mrlje, šare ovdje su došle do punog izražaja.

94


Rasteri i gravirani ukrasi ne samo da uljepšavaju školske prostore, nego i ispunjavaju ponosom njihove autore, kod kojih se razvijaju kako estetski osjećaji, tako i ona fina motorika ruku, koja našoj djeci često nedostaje. Kada dođe vrijeme blagdana, učenici profesora Brčića ne miruju. Ovom prilikom profesor je organizirao zabavnu izradu graviranih ukrasa, što su đaci spontano prihvatili ni ne razmišljajući da svojim radom ovladavaju likovnim problemom ravnoteže i ritma. „Crte, točke, mrlje, šare iznova odigraše svoju ulogu. Učenici su odabrali zlatnu ili srebrnu stranu folije, uradili gravure, premazali ih tušem, osušili i nalijepili na foliju. Rezultat pogledajte sami.

95


Vrijeme karnevala u školu unosi posebnu radost pa kreativnost učenika dolazi do punog izražaja. U likovima koje stvaraju ogledavaju se njihove stečene književne i povijesne spoznaje, njihov kreativni potencijal. Veselje stvaranja ne može se ničim usporediti. Vrijeme je to kada se do novih znanja dolazi neprimjetno, bez napora jer profesor proširuje interes svojih učenika u korelaciji s drugim nastavnim predmetima. Učenici su naveli razna nazivlja ovog običaja: poklade, karneval, krnoval, maškare, mesopust… razgovarali su o toj temi, a zatim prionuli kreativnom radu u kojem je došao do izražaja onaj stih profesorove pjesme Trgaj, reži, lijepi, složi.“ Naime, đaci su radili metodom trganja papira, jer, kako kaže profesor, oni tako razvijaju sitnu motoriku prstiju, a trganjem se postiže lepršavost rada koju oštar rez škara ne omogućuje. Ako neki mladi nastavnik likovne kulture čita ove retke, može poslušati savjet svog starijeg kolege: „Kako se radi o plohi i plošnom izražavanju, ovaj se motiv može koristiti za rješavanje likovnog problema simetrije i asimetrije, statične i dinamične plohe, komplementarni kontrast, čiste boje, kontrast toplo- hladno.“

Jasno je da se uloga predmeta likovne kulture ne svodi na izradu eksponata u raznim tehnikama i raznim materijalima, ali ono vizualno najviše dolazi do izražaja. Već ulaz u neku školu otkriva kakvi ljudi u njoj žive i rade. Išarane i neuredne fasade, ili prazne, sive fasade pokazuju nebrigu i ravnodušnost. U dvorištu osnovne škole u Korčuli, u kojoj je profesor Brčić radio, nalazi se visok, 23 metara dugačak zid koji je svojim betonskim sivilom zamarao oko. Tako velika, neravna površina zvala je ruke malih slikara i tema je u trenutku bila dogovorena. Oboji svoj svijet. A svijet otoka je more, ono drago, ćudljivo more koje u svom podmorju krije cijeli jedan prekrasan svijet bića i oblika. Korelacija s biološkim svijetom nametnula se sama od sebe. Na zidu su uskoro zaplivale ribe, rastezale se hobotnice, zapjevale školjke… 96


Dobar učitelj prati učenika dok mu je potreban, a onda ga prepušta njegovom profesionalnom životu. Abel Brčić može biti ponosan na svoj pedagoški rad, jer su mnogi njegovi učenici krenuli njegovim stopama i postali likovni umjetnici: kipari, slikari, likovni pedagozi, arhitekti, restauratori, kostimografi, dizajneri, umjetnički fotografi, grafički urednici, povjesničari umjetnosti. A svi su oni počeli u klasi profesora Brčića u viziji njegovih stihova: Crte, točke, mrlje, šare. Boje tople, boje hladne. Trgaj, reži, lijepi, složi. Oboji svoj svijet! Međutim, ovaj maleni osvrt ne bi bio potpun kada ne bismo predočili neke od nagrada koje su na raznim likovnim natječajima osvajali učenici profesora Brčića motivirani stručnim poticajima njihovog mentora.

97


1. Na INTERNATNIONAL EXIBITION OF CHILDREN'S MAIL ART 1995. osvojeno je 1. mjesto.

2. Za sudjelovanje na izložbi „Svijet odraslih u viđenjima djece" (Grad graditeljstvo i plovilo - brodogradnja) u Zagrebu 1996. godine u Umjetničkom paviljonu dodijeljeno je više diploma učenicima kojima je profesor Brčić bio mentor. Posebno je zadovoljstvo bilo priznanje koje je dobila profesorova kći dokazavši da „kruška ne pada daleko od stabla“ i da nadarenost ne preskače generacije.

98


3. - Svjetska izložba likovnog govora djece i mladeži, pod pokroviteljstvom UNESCO - a „Oceani i mora - ostavština za budućnost“ u Lisabonu 1998. godine donijela je novo zadovoljstvo. Na plakatu i na omotu Kataloga svjetske izložbe je riba, rad učenika kojem je profesor Brčić bio mentor i koji je osvojio prvo mjesto.

4. Na Državnom natjecanju LIK u Slavonskom Brodu njegov učenik osvaja treće mjesto, a u Puli 2006. godine prvo mjesto pa stječe pravo da se u Korčuli organizira sljedeće Državno natjecanje LIK, a njegova škola - Osnovna škola Petra Kanavelića postaje domaćim LIK-a 9. 2007. godine.

99


5. Prilikom proslave stote godišnjice rođenja književnika Ranka Marinkovića 2013. godine na Visu je raspisan likovni natječaj za učenike osnovnih škola s temom „Svaki čovjek je otok“ .Tri prva mjesta i priznanja osvojili su učenici pod mentorstvom profesora Brčića. 6. Učenici profesora Brčića osvajaju 1.mjesto na međunarodnoj izložbi ŠETNJE POD MOREM u Sloveniji 2014. godine. 7. Na svjetskoj izložbi pod nazivom „Naslikaj pjesmu“, u njemačkom gradu Iserlohnu 2014. godine, sudjelovalo je16 zemalja svijeta, a tri prve nagrade pripale su učenicama kojima je Abel Brčić bio mentor. 8. U povodu Svjetskog dana voda 22. ožujka u Zagrebu, u okviru likovnog natječaja Hrvatskih voda „Najmlađi za vode Hrvatske 2015 - 2016.“ pod mentorstvom profesora Brčića njegova je učenica osvojila 1. mjesto. 9. U kategoriji „Oblikujem škrinju za čuvanje naše baštine“ njegova je učenica pod njegovim mentorstvom osvojila 1. mjesto. 10. Za geslo likovne izložbe ŽELIM, STVARAM, OBLIKUJEM 2019. u Zagrebu, u organizaciji izdavačke kuće PROFIL KLETT, upotrijebljeni su stihovi kojih je profesor Brčić autor: Crte, točke, mrlje, šare. Boje tople, boje hladne. Trgaj, reži, lijepi, složi. Oboji svoj svijet! Kako bi pojedinačno nabrajanje uspjeha korčulanskih učenika i njihovog mentora zauzelo mnogo mjesta, nabrojat ću samo još nekoliko njegovih uspjeha. Na natječaju u Sloveniji pod nazivom „Šetnje pod morem“ dva puta je s učenicima osvojio 1. mjesto. Osvajali su nagrade i u organizaciji Hrvatskih voda, te nekoliko 1. mjesta u natječajima Državne uprave za zaštitu i spašavanje… Bilo je tu još 1 mjesta u natječajima Hrvatskog društva vizualno likovne umjetnosti, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskog društva pedagoga likovne umjetnosti i Hrvatskog vijeća INSEA. U Slavonskom Brodu na danima Ivane Brlić Mažuranić, više puta dobio je nagradu za mentorstvo učenicima koji su osvajali 1. mjesta. Na likovnom natječaju "Volim Hrvatsku" u organizaciji Turističke zajednice Hrvatske osvojeno je još jedno 1. mjesto.

100


U Meštrovićevu ateljeu u Zagrebu dodijeljene su nagrade najuspješnijim učenicima i mentorima. I tom prilikom profesor Brčić dobio je tri nagrade, kao najuspješniji mentor, jer nitko drugi nije dobio tri nagrade. Više je puta profesor Brčić osvajao nagrade za mentorstvo učenicima za izložbe pod nazivom "Tradicija i suvremenost" koje su se priređivale u Muzeju Mimara u Zagrebu. Profesor Brčić se smije kada kaže da su njegovi učenici imali prilike izlagati i dobivati nagrade i u Muzeju Mimara i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, što on osobno još nije ostvario. Pedagoški rad profesora Brčića nije se iscrpio u direktnom radu s učenicima. On je suautor udžbenika Valovi boja 8 koju je napisao u suradnji s Emilom Robertom Tanayom. Knjigu je odobrilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja i bila je nekoliko godina u upotrebi.

e Nedugo zatim angažirala ga je izdavačka kuća Profil - Klett da radi recenzije i valorizaciju njihovih udžbenika od 5. - 8. razreda Pogled - Potez. Budući da je i taj projekt obavljen stručno i kvalitetno, angažirali su ga da recenzira i složi njihove likovne mape. Novom mapom dao je ideju za promociju svih materijala iz likovne mape i tako se rodila ideja za izložbu, koja će najbolje popularizirati mapu. "Želim, stvaram, oblikujem" naziv je izložbe koju je izdavačka kuća 101


Profil - Klett priredila u Oris kući arhitekture u Zagrebu 2018. Na toj izložbi korišten je njegov slogan "Crte, točke, mrlje, šare. Boje tople, boje hladne. Trgaj, reži, lijepi složi. OBOJI SVOJ SVIJET" . Kako je profesor Brčić i zanimljiv, poznat slikar, u sljedećem broju Diskursa predstavit ćemo vam njegov umjetnički rad.

Atelijer slikara Abela Brčića, Korčula

102


PISCI I NJIHOVI RECENZENTI

103


DANIJELA RAŽOV „SNOVI OD CUKRA I SOLI“ (Recenzija Ivana Gaćine)

Zbirka pjesama „Snovi od cukra i soli“ je književni prvijenac pjesnikinje Danijele Ražov koja se u pjesničkom svijetu često predstavlja pseudonimom Paloma Sky Danijela. Poetesa živi i stvara u hrvatskome selu heroju i selu heroja Škabrnja pokraj Zadra, kojeg također nosi u svome srcu i u svojim pjesmama. Svoju zbirku pjesama podijelila je u pet zasebnih poglavlja (tematskih ciklusa) povezanih jednom neprekidnom duševnom niti u savršenu skladnu cjelinu. Poeziju rađaju veliki i istinski osjećaji, a najuzvišeniji od tih osjećaja je ljubav. Danijela Ražov je pjesnikinja ljubavi, ali one prave, istinske i jedine koja živi samo onda dok ona opstaje, traje i postoji, a izvan okvira te ljubavi vrebaju pustoš, praznina i ništavilo. Svoju idealnu životnu ljubav ona traži kroz svoje boli, patnje i čežnje. U njoj sve živi, pjeva i treperi kada je njezin ljubljeni uz nju i pored nje, a bez njega prestaje život i prestaje pjesma. Ona mašta i sanja da je njezin dragi pokraj nje, za njim čezne te se nada da će jednom biti zajedno u nekom drugom vremenu i prostoru, barem u njezinim snovima od cukra i soli. Danijela nam često pokazuje da je Božje dijete i jedna od nas sa svim svojim jakostima i slabostima, a njezina ljubav svoj centar temelji na Bogu. "Osjećaj ljubiti, biti ljubljen / savršen je, / uzvišen dar od Boga." (Ne zovi me imenom njenim) Stihovi su joj prožeti dubinskim osjećajima, spontano ispisani onako kako joj duša zbori. Ona otkriva nama, odnosno svojim čitateljima, svoju najosobniju i najintimniju sebe, sa svojim bolovima, patnjama, razočarenjima, čežnjama i stavovima, nadajući se da će se netko promijeniti, netko nešto naučiti, netko shvatiti, netko oprostiti, a netko pronaći utjehu u njezinim snovima od cukra i soli. U njenim pjesmama jako često spominje se vjetar koji s valovima daje dobitnu kombinaciju: „Zapleši sa mnom ples ljubavi, / nek' nam srca izgaraju, / nek' nam tijela nose valovi strasti / u vjetru života zapleteni...“ (Kada me dotakneš) Njene pjesme su dokument drhtave i osjetljive duše, s njenim poletima, rastom i padovima. Ona nam se otvara iskreno, direktno i osjećajno, otkrivajući nam 104


svoje najdublje tajne koje je oduvijek htjela s nekim podijeliti, pri čemu ponekad daje prostora i nama samima da odgonetnemo igru njenih misli kako bismo stekli bogatiji uvid u njezin mali dio svemira. Ona vjeruje u dobrotu ljudi iako možda i prečesto nailazi na zlobu i pakost među njima, no unatoč tome, iz njenih stihova struji blagi, pozitivan, nježan, neiskvaren, dobar, human i topao duh. Kroz intimni svijet svoje poezije ona nam otvara svoje srce, svoju dušu, svoja maštanja i svoje snove. Njezina poezija je izvor unutarnje dubine, emotivne, misaone, a iskustvo u toj dubini kulminira u snovima od cukra i soli. Za autoricu je poezija život, kompletan i kompleksan, sa svime što nosi, što nudi i skupa s teretom koji mu se pridodaje. Ona crpi iz poezije svoju snagu da ide dalje, svoju nadu u bolji život i životne slike svoje idealne ljubavi za kojom također svi mi čeznemo i svi mi težimo. Čovjek je rođen u svijetu u kojemu ima cvijeća i trnja, dobra i zla, pravde i nepravde, radosti i tuge, ljepote i grubosti, sreće i nesreće, topline i hladnoće, a svatko od nas ima svoj put i svoj križ te se svatko od nas treba na svoj način nositi sa svojim bolima, ranama, tugama i problemima. Pjesnikinja nam kao svojim čitateljima i svojoj publici, ali i sebi samoj, pruža poput liječnice utjehu i nadu u svojim snovima od cukra i soli koji mogu izliječiti unutarnje stanje naše duše. Ona nam ostavlja nadu u uspjeh, nadu u konačnu pobjedu, nadu u sretan završetak, a sve ono što silno želimo i što nam je na prvi pogled nedohvatljivo zapravo je dostižno u našim snovima. Poetesa Danijela Ražov nam također poput vrsnog matematičara nudi matematičko rješenje naših problema jer se svi naši problemi u svijetu koji nas okružuje mogu riješiti zdravim razumom i čistom logikom, tišinom u mislima, na cesti za nigdje kako bismo došli negdje. Danijela ima veliku pjesničku širinu i fantastičan fond riječi, a sa malo riječi ona puno toga kaže. Njezin pjesnički svijet je bogat i prepun raznim stilskim figurama: „Još sam tu, / mjesec mi sklapa oči / dok tama prekriva usnulo more.“ (Još sam tu) „Na početku svjetla sumraka zrače, / pognute glave mjesec čeka / svoj red / dok sunce tišinom / okupano sniva.“ (Izmaglica) Ona nas uvodi u čarobni sklad boja, mirisa, okusa i zvukova te nas tako usnule i začarane tom istom harmonijom vodi kao Beatrice u radost življenja, vjeru i nadu koje upotpunjuje s ljubavi u jednu cjelinu. Tako nas u jednome trenutku sasvim iznenada očarava cvjetna jesen: „Dodirni me pogledom / u jeseni cvjetnoj.“ (Dodirni me pogledom) Iako svoje pjesme piše slobodnim stihom, na nekoliko mjesta dokazuje da se po potrebi i nadahnuću kvalitetno služi i rimom: „Povedi me / na obale svoje / na tvom srcu da snivam / i tvoju ljubav primam.“ (Povedi me)

105


Svoje pjesme poslagala je u cjelinu na vrhunski i perfektno organizirani način te nam se ponekad čini da čitamo poemu, a pjesme su toliko bogate izrazima da bi se iz svake njezine pjesme mogla napisati nova zasebna pjesma. Ona se izražava veoma lijepo, jednostavno i jasno tako da njene pjesme teku u kontinuitetu bez uzleta i padova, pravolinijski snažno, kao riječ u kamenu, na neki specifičan, originalan i samo njoj svojstven način. U svakome trenutku možemo osjetiti da je stihove pisalo ljudsko biće nalik nama koje ima svoje jakosti i slabosti, vrline i mane, koje osjeća radost, tugu, ponos i ljutnju, odnosno ima sve odlike ljudskog bića. Svaka njezina pjesma jedan je novi doživljaj iz njenoga života ili njezine mašte, svjedočanstvo o proživljenim trenucima sreće, radosti i boli, ali i dokaz da svih nas mogu inspirirati, podsjetiti ili zanimati neki manje značajni trenuci i doživljaji iz našega života. Šume i teku njezini stihovi kao vječna rijeka koja će nas ponekad odvesti na nama nepoznata mjesta kroz snove od cukra i soli preko ceste za nigdje s tišinom u mislima, a ponekad možda i u njezin mali dio svemira ili njezin polusvijet. Njeni snovi od cukra i soli su čudesna smjesa, oni nipošto nisu „sol na rani“ već predstavljaju svojevremeni „šećer na torti“. Ta se „torta“ s nama rađa, raste i izgrađuje cijeli naš život dok ne sazrije skupa s nama poput zrelog voća. Međutim, da bi torta bila slatka, mi moramo proći trnovit put pun uspona i padova. Najslađe voće je često ono zabranjeno ili izgubljeno, a kao takvo nam nije blisko i dostupno te nam zato preostaju nadanja i snovi. U poetesinim stihovima se uz ljubav oslikavaju tuga i strah od samoće, borba sa surovom i banalnom realnošću te lamentiranje o životnim problemima, poteškoćama, izazovima, neizvjesnostima, čežnjama, snalaženju i propitivanju njezinih vlastitih vrijednosti i sposobnosti u raznim životnim situacijama i okruženjima, ali bez obzira na to ona je optimistična, nasmiješena, njena nada nikada ne umire, ona vjeruje u sebe, svoje vlastite vrijednosti i sposobnosti pomoću kojih će jednom dostići i ostvariti svoje zacrtane i planirane ciljeve te će na kraju te vječite borbe s vjetrenjačama, ljubavnim problemima i čežnjama izaći na svome cilju kao pobjednik. Iako je svjesna da nije moguće pobjeći od realnosti (svoje vlastite kože), ona nikada ne tone u očaj potpuno pokošena i poražena jer za nju uvijek postoji alternativa u vidu bijega iz svemira, bijega u njezin mali dio svemira ili bijega u njezin polusvijet. Osjećaj samoće, usamljenosti i pustoši se veoma snažno ocrtava u pjesmama „Da li ljubav je bila laž“, „Plakala si noćas“, „Ti si moja bol“, „Sve nestaje“, „Ne želim biti sama“, „Gdje da krenem“, „Na trpezi boli“. U pjesmi „Na jastuku od oblaka“ „Nebeska“ Danijela govori o doživljaju u svome zavičaju:

106


S A N I J E L A M A T K O V I Ć - „UVALA OD LAVANDE“ ( Iz recenzija Julijane Matanović, Mirele Španjol Marković, Zane Coven i Zorice Šušak)

Već u prvim rečenicama ovog - opsegom nevelikog rukopisa, čitatelj je uvučen u atmosferu koja uveliko podsjeća na atmosferu proznih tekstova Mire Gavrana. Čista rečenica, s neskriveno iskazanom emocijom, i početak priče koja će se raspletati umjerenim tempom, jasan su pokazatelj autoričine svijesti o čitatelju kao najvažnijoj karici u lancu razvučenom od rukopisa do realizirane knjige. Negdje u drugom dijelu romana, pripovjedač, ujedno i glavni lik, na plažu nosi stručnu knjigu ( područje psihologije) te roman Zaboravljeni sin Mire Gavrana. Tu informaciju primamo i kao priznavanje poetičkog uzora same autorice. Julijana Matanović Autorica se ne upušta u detaljne opise prirode, odustaje i od pretencioznih analiza i psihološke karakterizacije likova slijedeći svoju osnovnu misao - a to je poruka da, ma kako izmješteni bili, koliko god obrazovani i samosvjesni bili, svi podliježemo težnji da se iza internetskog zida predstavljamo drugačijima nego što jesmo. Istovremeno, postajemo lažni i hrabriji, ali i iskreniji kad smo skriveni iza lažnog identiteta. Tako glavni lik na kraju, proučavajući lažne profile ispitanika, koji posve nesvjesno sudjeluju u njegovom psihološkom eksperimentu, postaje svjestan i vlastite podvojenosti te uviđa činjenicu da upoznavajući druge, najviše upoznajemo sebe. U toj poanti ovog, gotovo dokumentaristički napisanog romana, vidim i njegovu vrijednost. Mirela Španjol Marković To nije roman strukture na koji smo navikli nego novi inovativni pristup dobro poznatoj i vjekovima popularnoj formi naracije. Prije svega, to je kratki roman pisan u formi dnevnika. Bez skoro ikakvih opisa i detalja spisateljica nas uvodi u nevidljivi svijet psihologije modernog čovjeka, a tako i društva. Koristeći moderna čuda tehnologije o kojima prije samo par desetljeća nismo ni sanjali. Prikazuje nam kompleksnost ljudske prirode, čudna individualna ponašanja i ponašanje u društvu. Njen stil je reporterski štur te mene osobno podsjeća na 107


Hemingwaya. Ne zaustavlja se na deskripciji ni mjesta ni aktera, a ni samih događaja, ali na vješt način drži čitatelja zainteresiranim za odvijanje radnje i njen krajnji ishod. Žanka Zana Boskovic Coven

Svakim retkom ovog romana proteže se miris lavande. Cijeli roman odiše iskrenom emocijom. Kronološki čisto, igrajući se pridjevima Sanijela nas vodi kroz jedan tako običan, a opet izazovan i očaravajući svijet. Krajolici, ljudi, sve je isprepleteno. Mišljenja sam, čitajući roman, da svi poželimo otputovati u neku svoju uvalu od lavande. Sanijela nam je pokazala put. Zorica Šušak

108


JADRANKA IVANOVIĆ BOLOG „ Jeka vremena “ (Recenzija Josipa Prudeusa)

Pretežito misaone (refleksivne) pjesme Jadranke Ivanović Bolog prije svega su jedna široka tematska lepeza u kojoj će zasigurno svaki čitatelj otkriti pokoju za sebe u ponekim i sebe. Jadrankina poezija se odlikuje svojom jezičnom jednostavnošću i razumljivošću. U svojim pjesmama znalački bira pravu riječ i pjesničku sliku na pravom mjestu. Uspjela je izgraditi vlastiti, neovisan, stil po kojem će pozorni čitatelj između deset pjesama različitih autora pogoditi njezinu, što je najviša ocjena svakom tko piše. Samo takvi postaju i ostaju istinski stvaratelji među književno - ljubiteljima pisane riječi. Ova zbirka namijenjena je svima koji mogu gledati put neba i spustiti pogled prema zemlji. Autorica, usprkos svojoj zrelosti, ostaje gotovo djetinje radoznala kad ispituje vrijednosti življenja i međuljudskih iskrenih osjećaja. Ova zbirka uzdiže ljudskost i bliskost, te nas tako nuka da se uvijek iznova preispitujemo i tako postanemo bolji i sadržajniji, osjećajniji i obazriviji. Većina stihova godi čitateljima, umornim od prizemnosti materijalne i sive svakodnevice. Najčešći osjećaj je ljubav, koja je danas toliko proturječna, kako samo Ljubav može biti. Ona je po svojoj prirodi i čarolija prirodnog, duhovnog i emocionalnog dijela ljudskog bića. Čarolija neopazice prolazećih sati, dok brzo curi vrijeme među prstima, dok žarko želiš da druženje sa sočnim i doživljenim stihovima nikad ne prestane. Kako joj to uspijeva? Jednostavno. Nema stresa, nema straha, cinizma, uvriježenog nam licemjerja. Dok u ovim čudnim vremenima plaćamo danak lažnim vrijednostima, umišljenim umjetnicima, prepotentnim egoistima, Jadranka ima komotno utočište po mjeri ljudskog srca, iskreno, nenametljivo, ali ipak odlučno. Njene su pjesme pohvala diskreciji, profinjenosti dobra ukusa. Pjesme koje o ljubavi kazuju ne podižu temu na razinu vječnosti već vrijednost sadašnjeg trenutka. U svojim ljubavnim pjesmama ne zanosi se pjevajući himne najvećem od svih osjećaja, već ga predstavlja posve realno. Stoga će mnogi dijeliti njezine stavove, prepoznajući svakodnevne situacije i one sitne, istinske radosti o kojima mnogi govore, a tako im rijetko posvećuju pozornost. Stoga, otvorili bilo koju stranicu, nasumce, budimo zahvalni pjesnikinji za ugodne trenutke druženja, jer nam svojim, pjesmama nudi otkrivanje zajedničkih obzorja toliko bliskim ljudima; pjesmama koje slikaju život sa svim svojim licima i naličjima, ali nude i toliko svima potrebne nade u dobro.

109


RADE JOVANOVIĆ „ KAO NEKADA LILI MARLIN“ (Recenzija Marije Juračić)

Ratovi su srasli u tkivo čovječanstva. Čini nam se da dođu iznenada, jer nas zatiču nespremnima, jer uronjeni u svoje svakodnevne živote ne primjećujemo da se negdje oko nas prikralo nešto zlokobno, bolesno, ledeno. Začinju se u trulim umovima nakaznih, nedovršenih duša, uvijaju se u ideju, da bi zatim ta ideja ušla u naše umove kao dio naše vlastite misli, čineći se prihvatljivom, čak i nužnom. I uzalud, kada sve prođe, govorimo; ne ponovilo se! Ponovit će se za svakog našeg potomka, onako kako su se ponovili za nas i za svakog našeg pretka. Neće preskočiti ni jednu generaciju. Nacerit će se brutalno jednog dana, kada odvedete dijete u vrtić, u vrijeme vašeg poslijepodnevnog odmora, dok mirno ispijate kapučino u svom kafiću. Bilo gdje. Ponovit će se. Roman pisca Rade Jovanovića „Kao nekad Lili Marlin“ nije roman o ratovima. To je roman o ljudima koji su iznenada istrgnuti iz svojih života, bačeni u neke nove, nepoznate i surove uvjete, koje sami nisu ni htjeli ni stvorili. Rat je nova kulisa za novi reality show za koji je 1915. godine glazbu napisao Hans Leip, njemački vojnik, dok je jedne puste noći držao stražu, ne znajući ni za koga ni zašto, a mjesečina je donijela čežnju, misao na djevojku … Na toj sceni života, dok orkestar svira Lili Marlen, odvija se radnja romana u dvije sudbinski povezane priče, koje se prepliću, jer genima koje nasljeđujemo od svojih predaka ne dobivamo samo svoje fizičke i karakterne osobine, nego i dio njihovih sjećanja. Ili su to naša sjećanja stvarana u nekoj drugoj, nemogućoj dimenziji, potisnuta duboko u podsvijest, da izbiju silovito u posebnim trenucima? „Lili Marlen“ je postala simbol Ljubavi koja izranjavana i gažena, zatajivana i proganjana, kamuflirana u takt koračnice, visoko diže svoj stijeg iznad ratišta svih boja i ideologija. I preživljava. Djevojka pod uličnom lampom osvojila je srca ljudi diljem svijeta. Doživjevši je prvi put u izvedbi Marlen Ditrich imala sam predodžbu žene koja hrapavim glasom i zavodljivim pokretima, s muštiklom u elegantnoj ruci zavodi vojnika, a roman mi je pokazao njenu drugu sliku. I zagrlih tu drugu sliku mlade djevojke, koju je vojnik kao leptiricu dozvao iz lampiona, u bezgraničnoj čežnji da je stvarna, da mu dođe, da ju dodirne. I čarolija se ispuni.

110


Rade Jovanović ima urođenu moć da umišljaj prikaže vjerojatnim, da surovu stvarnost ublaži umišljajem, bez obzira, prikazuje li zbivanja iz nekog davnog ili bližeg rata, razvija li priču o fantazmi bijele žene na rasnom konju, koja možda i nije fantazma, ili prati sudbinu nježnog, djevojačkog portreta monstruoznog autora, portreta koji na neočekivan način povezuje aktere romana. I ta čudna, lijepa, ljubavna priča ostvarena u buci ratnih bubnjeva i zastrašujućoj prijetnji Mauthausena, OZNE, SUPA i sličnih užasa, dobiva svoj epilog mnogo godina kasnije. Sve se kockice na kraju slože u jedan“životni fleš rojal“. Pisac znalački povezuje sudbine raznih ljudi, koji u sebi nose svoja nasljeđa koja ih određuju i protiv kojih ne mogu. Zato su postupci nekih njegovih likova naoko kontradiktorni, ali realni, posebno kada neke vjekovne naslage odgoja pretpostave svojoj čovječnosti, kada okolnosti izazovu sluđenost. Postoje i likovi kojima rat donosi izliku za zločin, za ubijanje bez suđenja, koji na usnama nose domoljublje, a u srcu samo sirovu sebeljubivost. Postoje i oni koji misle da se sve može utržiti, koji ne shvaćaju da još ima ljudi koji žive od sanja i dobrote i koji nikada, ni za koje bogatstvo neće prodati svoju ljudskost. Spremni su, prateći Ljubav, napustiti nametnute dužnosti koje ne osjećaju svojima. Bijeg, stalni bijeg postaje njihova sudbina. A postojimo i mi, koji čitamo, razmišljamo i uviđamo koliko su misli onog drugog, onog s druge strane Dunava slične našima i da nas ista voda nosi životnom rijekom. No, kako rekoh na početku ovog zapisa, dolaze novi ratovi, novi vojnici stajat će na svojim stražarskim mjestima, politika će razdvajati zaljubljene, a pjesma Hansa Leipa, kamuflirana u taktove marša, opet će naći svoj put.

111


IGOR DIVKOVIĆ „ŠUM ŠUMA ILI APSOLUTNO RELATIVNO“ (Iz recenzije Atifa Kujundžića)

Igor Divković je pjesnik pouzdanog pjesničkog iskustva i vrlo je zahtjevan prema jeziku, stihu i pjesničkoj formi. Divković vrlo hrabro grafički siječe stih i tako na teži način ostvaruje pjesmu i suspregnutu misao koja zvoni kao na napregnutoj struni. Prije nego promislimo o tjeskobi u koju se dovodi visokim zahtjevima svoga pjesničkog postupka, pomislit ćemo kako ga riječi isuviše dobro slušaju neovisno o prirodi pjesme tematsko motivskog kompleksa: ekološka, ljubavna, duhovna - Divković isteže nit pjesme u meditativno refleksivnom smislu između početka i kraja pjesme do izjednačenja sa smislom naslova i svoje namjere. Ovakav postupak drži napetom i pažnju čitatelja koji je u Igorevoj pjesmi i nerijetko, očigledno, važniji od autora. Retorsko je pitanje: Šta autor može imati od knjige koju je napisao, a koju niko ne čita? Igor Divković ne pristaje na tu vrstu upita. Dakle, u centrištu slike i Igorevog pjesničkog zahvata je tekst ispred čitatelja i autorska energija, naboj, kojim je tekst ispisan da čitatelja privuče i pokrene. Očiglednim i autorski svjesnim postaje taj lacanovski stav prema kojem postoji samo tekst. To je takva vrsta eklekticizma i sinkretičnosti, koju kao jedinstvo svega i sraslosti u pjesničkom mišljenju i ispisu prepoznaje i Julija Kristeva na rastojanju između strukturalizma i poststrukturalizma polazeći od postavki Jacquesea Derride i njegovoga viđenja prelaženja jednog oblika u snagu, u energiju… Kristeva je to snažno prenijela na umjetnički tekst, a tu vrstu upredanja misli, snage riječi, osjećanja i vještine možemo izvrsno sagledati u pjesmi Igora Divkovića, jednako u svakoj njegovoj pjesmi, ali u onima dužim posebno. Njegovo grafičko sječenje stiha prisiljava jezik da progovori punim leksičkim i semantičkim smislom /što je i eksplicite samo - karakterističan pjesnički zahtjev i način/, a zanimljivo je, kako je Julija Kristeva težila upravo istraživanju semiotičkog/semiologije - označavanja i označenosti, psihoanalize/semanalize prisutnih u književnosti /možemo reći i krajnjem autorskom odnosu kao i simbiotičikom interpretiranju i međuzavisnostima, tako je ustanovila, da je te elemente gotovo nemoguće razdvajati i odvojeno predstavljati. Pjesma se javlja kao idealna - esencijalna forma za iskaz u takvim spregama i elementima. Zato je dirljiv i credo od kojega Divković kreće, kratka pjesma 112


Ivana Slamniga dva dana u raju: umro sam u srijedu / u oslu / padala je strašna kiša / pokopan sam u Zagrebu / ništa zato / bio sam dva dana u raju// – /pa se pjesnik na pjesnika naslanja stvarnošću in continuo/. Čovjekova iskustva, njihov ishod i statistike o njima, nedvosmisleno kazuju, upućuju i govore, kako je čovjek na ovoj planeti njezino prokletstvo koje joj u smislu prostora za življenje i uživanje prijeti uništenjem. Zauvijek. A taj čovjek, ne zna drugu destinaciju sebi osobno, kao ni svojoj obitelji kojoj svojim postupcima dokida budućnost. Šum šuma Igora Divkovića javlja se kao onostrani/podzemni i istodobno kozmički glas Božje Upute koja treba da prožme čovjekov razum i svijest o potrebi: da poduzme sve što je u njegovoj moći i spasi sebe, planetu i potomstvo - kao osobno odgovoran za budućnost. Čak, dovoljno jest, da samo ne čini nešto sam protiv sebe. Da se osloni na iskustvo vode, protoka dakle - kako kaže pjesma Igoreva. Život je samo dio puta koji nam valja proći vodom i u njoj opstati. Kako, ako je otrovana i koliko nas je osim Igora Divkovića toga svjesno? Ali, njegov je glas snažan i poziv energičan! Duboko, samosvjesna je Igoreva pojava i pjesma! Pogotovu prva u nizu, ispisana kao veličanstvena poema Planeti Ljepoti i Opstanku Svijeta, Prirodi, Protoku Vode, Svjesnom Čovjeku. Cijela Poema veličanstven je vez i fino tkanje beskraja Igorevog nadahnuća Žvotom i Prirodom, vjerom i uvjerenjem, a naslovljena životom vode. Igor Divković beskrajno je darovita - inventivna osoba. Kada poteče, živi pjesmom i željom da kao pjesma potraje, da na svom pjesničkom pravcu za misleća bića ostavi takve oznake o magistralnom putu Vjere i Odgovornosti. I to mu polazi za umom i rukom, to mu uspijeva na veličanstven način bez pada energije i zanosa, bez patetike, želja da svijet bude bolji na toj visini inventivne tenzije koju održava prštećim metaforama i pjesničkim slikama. Igor Divković suvislo vlada simboličkim/semiotičkim, što je duboko različito od semiotičkog/imaginarnog kod Lacana, mada je izvjesna analogija stvarna, jer, nesvjesno označavanje kod Divkovića, u pravilu i ne postoji. Čudno jest, čovjek zna puno, ali, ponaša se neosviješteno, kao da osobno znanje ne prepoznaje u životu i osobnom odnosu prema življenju! Igor Divković se gradi kao da to ne uočava, a na taj način, svjestan je kako energično pridonosi osvješćivanju čovjeka u njegovoj ulozi i bez novih povreda i omalovažavanja čovjekovog uma. Npr. najvećeg zagađivača atmosfere na svijetu /SAD/ uopće ne interesira porijeklo i veličina ozonske rupe, niti učešće u njezinom povećavanju/smanjivanju! Pa, ko će onda utjecati na njezino smanjivanje?! Šume u Brazilu nestaju, pluća svijeta se smanjuju, kašljucaju, čovjek diše na škrge na suhom, a riblje škrge se raspadaju u zagađenim vodama i beskrajnim pomorima bića koja žive u vodi… Čovjek se pokazuje krajnje neodgovornim godpoarom tamo gdje za njega osobno je najvažnije dobro gazdovanje uz apsolutnu odgovornost. Da. 113


Mada preostale šume šume cijelu noć i nadalje vrijedno rade dok je mrak, bez zastoja čiste zrak - to je nedovoljno da bi anuliralo ogromnu čovjekovu nebrigu i odsustvo svake odgovornosti za osobnu budućnost. Tvornice rade i bez najnužnijih filtera, koji bi zadržavali makar mehaničke nečistoće, a opasan medicinski otpad spaljujemo bez kontrole i nadzora pretvarajući ga u opasne i smrtonosne plinove. Zemlja uzvraća olujama, tajfunima, tornadima, klizištima, potresima, vulkanima, tsunamijima. Niz planinske padine ogoljele sječom šume sjure se bujice i u trenu poplave gradove u ravnicama, vododerine i klizišta presjeku putove… Ko se može usuditi i reći da Zemlja nije živo biće, da ne osjeća i ne reagira na ljudske gluposti, na svaki čovjekov postupak i korak, čak i na svaki čovjekov udisaj zraka? E pa, Majko Zemljo, na kojoj stojimo i u koju ćemo svi leći, oprosti! Izvini, mi smo oni koji ne znaju šta rade sebi i Tebi… Ali, moći ćeš nam uzvratiti upravo onim otrovima koje smo neodgovorno u Tebe odložili ne misleći da ćeš nam ulaziti u usta, nozdrve, uši, očne duplje… Da će otrovni vjetrovi napuniti naša pluća, ući u našu krv, kao što su već ušli u svijest. Opet se pokazuje da nikakvo neznanje ne oslobađa odgovornosti. Pjesnik Igor Divković dobar je kao zdravlje. Privodi nas nama. Podsjeća na porijeklo stvari, na naše bezumlje kojim stvari činimo gorima i težima za sebe same, za svoje potomstvo. Igor Divković je nadahnut tom potrebom od koje stvara osobnu misiju i kolektivnu vjeru jer, ako to ne budemo shvatili, naši izgledi su nikakvi, naša budućnost je krajnje neizvjesna i otužna. Igoru Divkoviću se u ovoj misiji pridružujem punim srcem iz čiste suglasnosti u stavu i mišljenju. Igoru i sličnima daje za pravo književna teorija i nauka najvišeg ranga! Mi samo dušom podržavamo potrebu najviše instance osviještenosti našeg osjećanja i spoznaju o svijetu u kojem živimo. Igrom slobodnih označitelja, spontanošću i nepredvidljivošću ishoda, inherentno ostavljamo mogućnost pobune otvorenom - radi zaštite svijeta čak i subverzijom, silom koja spontano eksplodira u svim pravcima, jer, semiotičko jeste subverzivna sila, a pjesnici su upravo zbog toga uvijek i bili sumnjivi i uvijek na udaru - odnosno prijetnja svakom zatvorenom simboličkom poretku u svim oblastima života. Dakako, rečeno kao ideja o subverzivnosti već u podsvijesti, jeste eminentno psihoanalitička ideja i kategorija za koju znamo da može postojati i biti preuzeta, pa i protežirana do ogoljene životne stvarnosti revolucionarne naravi i sile. Igor i moja malenkost to i priželjkujemo radi zaštite okoliša i Planete. Igor Divković vrlo je odmjeren, čak vrlo precizan u uporabi jezičnog materijala, njegovog leksičkog i semantičkog značenja i smisla, skoro, pa strogi redukcionist i minimalist, jer, upućen je kako manje, nerijetko - znači više. Valjda zato i doživljava nesvakidašnju pojavu, da mu iz te strogosti prema odabiru i uporabi jezičnog materijala, neprekidno izvire, grgolji, poput vrulje 114


dolazi pjesma kao poticaj i kao nadahnut poetski govor, kojemu stihom /slobodnim/ određuje mjeru u željenoj formi. Zato i čuje šum šume kao spas, unutar svekolike kakofonije svijeta, zvuk koji se mora oploditi i poroditi svijest i savjest. Ustvari, pokazuje se da je Divković prošao zahtjevnu pjesničku školu smrti i izlagao se stihu i pjesmi do mogućnosti poništenja. Ali, ostao je živ i zdrav i disciplinirao svoj pjesnički izraz i iskaz. Dakle, kad spregne jezik i osjećanje, kad poteče s vodom i osobno sa pjesmom, sa šumom šume/šuma, lirski subjekt imenom Igor Divković pršti kao vodoskok, pljušti kao vodopad, zaliva kao obilna ljetna kiša i otkriva ljepote života koji je krenuo upravo iz vode. Igor to zna i nikad ne zanemaruje, jer, drži se samo dijelom tog protoka. U Igorevoj poeziji, otkrivamo kao bitno, dijelom: poetiku melankolije karakterističnu za naše podneblje - kako je naziva Davor Beganović. Igor je neraskidivo vezan za karakteristično tlo i usud tog tla, a to su ugljenokopi i nerekultivirani dnevni kopovi u njegovom rodnom kraju. To je kao sjena oblaka koji plovi osunčanim nebom, a Igor ga prati i u sjeni vidi zatamnjenje života, neželjen smisao dana koji je iščekivao osobnom životnom željom. Iz njega izvire životna snaga i radost kojom to želi nadvladati, ali, suprotstavljanje stvarnosti nije uvijek plodotvorno. Igor je toga svjestan i bez posebnog optimizma. On, tek vjeruje u zanos koji ga nosi, on tek vjeruje osobnom uvjerenju da se ljudi ne mogu dozvati svijesti i sebi, svojoj ulozi i tužnom ishodu ako ne shvate predznak svoga prisustva, ulogu koja im je namijenjena rođenjem. Divkovićev susret s vodom slika je životnog obilja i raskoši koje stvara i otkriva voda, čineći ga blistavim beskrajem razloga za iščekivanje novoga dana i radostima života. Ni najmanje ne smeta mjestimična narativna i dramatična intonacija, jer pjesnička invencija i tenzija Igora Divkovića i krajnje lirskog osjećanja Pjesnikovoga bića ne popušta ni na tren. Igor je pjesnik cijelim svojim bićem bez prinude… i, reklo bi se, samo Pjesnik. A to je puno! Uz svijest o tome to je najviše što u svojoj misiji može poželjeti Čovjek. Odanost ljudskom osjećanju života i Planete na kojoj obitava. Tako Divković počinje, a potom nastavlja svoju nadahnutu himničnu pjesmu snažnog toka, svoju odu ljepoti zemaljskog šara i ljepote bačene u krilo i ne/svijest, nerijetko neodgovornom i bahatom čovjeku čiji razum Divković ljepotom pjesme i dokaza koje iznosi - priziva. To je, nerijetko, oplemenjeno duhovnošću. Bespogovorno ćemo priznati kako su svi argumenti na njegovoj strani i u njegovoj pjesmi: trave i rijeke, ptice i cvijeće, sunce i šume, sjaj i beskraj, živa bića, bilje i ribe, anorganska materija, život koji pulsira i zanavlja se, etc. Igor Divković, srastao između zemlje i kozmosa, nepresušan je izvor stiha i ljepote koju nam daruje u pjesmi. Igoreva je ljudska energija, naprosto, namijenjena tome. Taj dobri i darovani nam svijet, Igor Divković beskrajem svoga ljudskog oduševljenja dodatno očuđava, pa svaka travka i kamen postaju srebro, svaka molekula dragulj, svaki 115


udah zraka života i zlata vrijedan… Teško, da se iko u umjetnosti i nauci, u vremenu do sada, dao životu, prirodi i planeti Zemlja tako spontano, predano i bez ostataka. Divkovićevo nadahnuće je neviđeno, njegova energija ima kozmičke razmjere, a njegova ljubav beskrajna jest. Igoreva ljubav prema životu i životnoj opciji beskrajna jest. Sve to, natkriljuje njegova ljudska mudrost darovana od Svevišnjeg. U tom projektu, Igor daje sve što je u njegovoj moći! Divković pjeva inačice godišnjih doba, dana i noći, svemirskih promjena i utjecaja, rijeka, izvora, prividno opustjelog svemira i poplava, mora i jezera, ljudi odanih Vjeri u Jedinog Boga i Njegovu Jednoću Svijeta. Igor Divković je nesumnjiv kozmopolit u svome shvatanju života i svijeta, ljudskoga roda i dokazuje kozmopolitizam kao jedinu opciju koja čovjeku nudi stvaran humanistički ishod - stvaran život u ljepoti zadatosti kao mogućnost zdravog i prirodnog čovjekovog osjećanja prisustva bilo gdje na Planeti ili u kozmosu. Divković iznosi dovoljno uvjerljivih argumenata za svaki pogled. Istina je, Divkovićevi argumenti su i terapija za njegovu uzburkanu, pa i povrijeđenu ljudskost. Nisu rijetki primjeri u kojima je čovjek kao uzvišeno biće srozao u blato i nečist i sebe i druge što Pjesnik ne može prihvatiti kao kraj priče. Naprotiv, svi njegovi argumenti nude drugačije opcije u čovjeku i prirodi oko njega. Nakon veličanstvene poeme Životom vode - snažnog i razložnog uvoda u svoju knjigu, Igor Divković će se pozabaviti brojnim pitanjima praktičnoteorijskog odnosa čovjeka i svijeta. Filozofije, dakle. Pokazat će se kako čudesno Divković razumije čovjeka, njegovu brigu i nebrigu, njegovu moć i nemoć. Svjetlo i tamu, dan i noć. Neizvjesnost ishoda u koji čovjek srlja griješeći prema mogućnostima koje su mu ostavljene uključujući i najbolje opcije. Igor Divković je snažna pjesnička osobenost i konstitucija koja godinama promišlja prije svega osobnu poziciju i zadatost u svijetu pjesničke i svake druge mogućnosti osjećanja kojima smo izloženi. Igor je prihvatio biti dobrovoljni tumač te nezahvalne pjesničke uloge. Jer ko zna od kuda smo došli? Ko zna zašto se /ovdje/ nismo snašli? Ko smo i što smo? I dokle naspram zadate nam Vječnosti kao Kraja Svijeta i Svega uopće možemo stići? Možemo li do općeg izlaza u ljepotu i Vječnost kojoj pretpostavke tvorimo i svojim životima! Jer, ovo ne mora i ne može biti kraj, jer, kraja, zapravo i nema, što bi rekao drugi Pjesnik. Tek, Kozmos je vječan. Igora ne brine što čitatelja uvodi u svoje osjećanje kao u područje njegovoga osvješćenja, jer, i sam se, tu osvijestio. Igoreva snaga je odsustvo uzdržavanja i skrivanja u području osobne spoznaje. Naime, svi moramo /makar na svoj način/ proći isti put ma kakav ishod dosegli. Putovanje je po sebi svrha, a Igorev cilj je bez sumnje - pomoći u oblikovanju drugačijeg čovjeka za budućnost svijeta. Oslobođen u stihu, bez interpunkcije, oslonjen na leksički i semantički izbor i smisao jezičnih jedinica/riječi, Igor Divković reže vrijeme i prostor i pronosi bijednu sliku našeg nesnalaženja i ulogu/ljudsku ulogu - kao baklju svjetlosti i upozorenja, vatre i požara koja nam treba pomoći da 116


proživimo zadati život. I, uspijeva mu ta misionarska uloga, uglavnom, zahvaljujući sadržaju i dokazima koje sami obezbjeđujemo odsustvom svijesti i odgovornosti prema Planeti i sebi. Igor Divković je svjestan, kako umjetnost ima svoje humanizirajuće i estetizirajuće mjesto u sociološkoj i društvenoj strukturi, ona je značajna oblast duhovne i tako simboličke kulture što joj je poticaj da potraje i da se razvija. Divković zato ima vrlo interesantan odnos prema jeziku kojim piše i oblikuje pjesmu. Divković nema ograda prema 1001 noći, Šeherzadi, fiškalu… jer, umjetnost je pa i pjesnička - reprezent i komuniciranje uopće. Jezik i stih Igoreve poezije tvori karakterističnu eufoniju koju gradi svojim izborom jezičnog materijala stiha i pjesme oslanjajući se na zvuk iz asocijativno iznimno bogatog osobnog vokabulara i stiha koja ga vodi do karakteristične metafizike njegove pjesme, stiha koji je nerijetko samo jedna riječ čije značenje tako ističe u strukturi/fakturi pjesme, što Igor drži otvorenim i što mi smatramo pjesničkom vještinom, ljudskom, pjesničkom i umjetničkom mudrošću ovoga autora općenito, njegovom hrabrošću i njegovom slobodom za kojom poseže bistar u razumu i nadahnuću, jer - jezik ga čini - jezik je kuća bitka za čovjeka koji misli svojom glavom, a Igor se može svega odreći, ali jezika - pouzdano neće. Ne pada mu na um, ma koliko život nasrtao na čovjekovu kuću bitka - kako jezik imenuje fenomenolog Martin Hajdeger. Igoreva poezija pjeva i zvoni životom vode i ljepotom koju nismo uspjeli dokučiti, a koju nam s radošću, izdašno otkriva i daruje u raskoši svoga dara. Veoma držimo do ovog kongenijalnog načina. U nastavku knjige, Igor Divković se javlja kao pjesnik nadahnute duhovne i meditativno refleksivne lirike i dakako kontemplacije, kao pjesnik koji duboko proživljava svoje viđenje života i svijeta, duhovnosti, ljepote, ljubavi i erotike i pri tom daje vrlo suptilne i nadahnute rezultate, kao u pjesmi advent /čekanje došašća Božića prema katoličkom kalendaru i početak Nove godine/ - do snažnih misaonih, opisnih i ljubavnih pjesama o rijeci, suncu, kozmosu. Igorev vokabular je osebujan i bogat, takav rijetko susrećemo. To jezično bogatstvo nastalo je u Igorevom istrajnom i višegodišnjem traganju za što jezgrovitijim pjesničkim iskazom i primjerenijim leksičkim i semantičkim značenjem riječi i stihom koji će ga cjelovitije iskazati. Npr. pjesma drugo nebo: /zemlji je baš dobro / što je mala / što je stala / ni daleko niti blizu / drži je sunce / koliko joj paše / svoju elipsu / ljubi i jaše // zemlji je predobro / što je takva / šume joj tiho / dišu / šume joj šume / do boli / tjerajući je u blaženstvo / u kišu //… Ili, rijeka:/ izdaleka / teče rijeka / žubor čežnje / šumom boli / slapovima / meandrima / šapuće im / da ih voli/ … Ili, svibanjski sveci: livade / od svibnja / šarene / dišu mirisa med / pčele zuje / povrh tučaka / slade se / u nedogled // Dobar primjer Divkovićevog proniknuća i očuđavanja svijeta do neslućenih dubina i smisla jeste pjesma terra mystica: sviće / sviće / tek što nije / eno / prvoga traka / zasjajila / rosa u travi / u igri sunčevih zraka // sunce u / srijedi / svog svemira / žara bitka / zlata užitka / svjetlosne godine / put spoznaje / tijekom se uči / 117


tijekom doznaje // sviće / sviće / zora rudi / oko svog sunca / zemlja se vrti / bol / koju ćuti / ufa ljude / u pepeo rođenja / u prah smrti. Ovo posezanje za jezikom vjere/duhovnosti, trebali bismo razumjeti kao posezanje za osobnošću i intimom radi osobnog obraćanja čovjeku i najintimnijem u njegovom ja. Sasvim opravdano, autor poslije toga očekuje i drugačije reagiranje, kao i drugačiji odnos prema pitanju koje postavlja o porijeklu, opstanku i budućnosti svijeta, jer, uistinu, krenuo je od velikog praska. Odjek se još čuje. A traganje u jeziku i rad s jezičnom materijom, pa to je prevashodno pjesnička stvar i dokaz da iza svega stoje istinska invencija, stvaran dar i kreativnost. Igor Divković je ne samo pjesnik snažnog dara, nadahnuća i sposobnosti proniknuća u ljudsko biće i njegovo žiće, misao i svijet koji ga okružuje. Divković je moćna ljudska i duhovna i emotivna konstitucija koja radi bez zaustavljanja na magistralnom pravcu osvješćivanja čovjekovih znanja o sebi i svijetu, dakle - antropologijski. U svojim pjesmama, Igor Divković interdisciplinirano otvara i proširuje svoje i naše vidike o Životu i Planeti. Sve postoji samo zahvaljujući njoj. Ali i Ona ovakva – zahvaljujući Nama. Sve manje gostoljubiva. Ovome se u izvjesnoj mjeri suprotstavlja psihoanalitička kritika koja ne prihvata čovjeka kao arbitra, samosvojnog i autonomnog, svjesnog subjekta koji je u stanju da sam sebe shvata i svjesno kontrolira, jer, Freud je pomjerio i čak obezvrijedio, ranije granice između normalnog i patološkog psihičkog u čovjeku, jer, to je proizvela kultura, civilizacija i epoha u civilizaciji koju je gradio. Tanku, crvenu liniju razdvajanja - označava nepoznavanje i određeno maskiranje podsvijesti, neodgovornost i laganje samome sebi. No, fenomenološki gledano, Igoreva intencija ima jasan fenomenologijski predznak. Dakle - smisao i značenje koji ga izdvajaju i koji mu daju /diktiraju/ karakterističnu pjesmu koja nas ljudski raduje na lacanovski način, jer, Lacan je poput Freuda cijenio velike pjesnike: Mallarmea, Renea Chara, a gradio je strukturalističku analizu /Jaques Lacan, 1901. – 1981. - djelo mu je još uvijek u procesu objavljivanja i prezentacije/. Lacan je tražio povratak Sigmundu Freudu kako bi se izbjegla pojmovna zbrka koja je vladala! Inače je jedan od rodonačelnika shvatanja da postoji samo tekst! Dakako tekst u kojem se sve događa: sada! Eh, to je poezija Igora Divkovića. To što je tek šum lišća i grana u šumama, pretvara se u prijetnju olujom koja će doći, možda izdaleka, ali, svakako će stići do nas kakvi smo već prema šumi. Ima u Igorevoj poeziji, na eufonijskom planu, nečega od pjesama Michaela Jacksona, ritmike i zvuka, sjedinjenja s prirodom i njezinom snažnom prijetnjom odmazdom prema čovjekovoj nebrizi i neodgovornosti za samoga sebe. Oneprirođen čovjek nije u stanju oduprijeti se prirodnim silama niti zbrinuti samoga sebe.

118


Zato i naslov Igoreve knjige šum šuma čujemo i kao dio čudesne maksime Branka Miljkovića: Ko ne ume slušati pesmu, slušat će oluju. Igor Divković nam nudi pjesmu! Eh, sad, ako književnost shvatimo i kao tekst i kao vječnost komuniciranja - na pravom smo tragu Igoreve želje da bude dio čovječanstva, ma kakvo da jest. To jeste žrtva i nesebičnost jest, ali i dobro razumijevanje pojave u njezinoj jednoći prisustva.

Časopis „Diskurs“ br. 3 objavljen je 1. svibnja 2020.

119


120

Profile for diskurs

DISKURS - Vol 1.-No 3.-2020  

DISKURS - Vol 1.-No 3.-2020  

Advertisement