Ljubazna starija gospođa joj odzdravi pitajući kako joj može pomoći. Ona je stajala ispred tog crvenog šešira s istom trakom oko oboda kakva je bila na Milostivinom šeširu. Kao u transu zamolila je, smije li ga probati. Gospođa joj je namjestila šešir na glavu, malo popravila njene kovrčave uvojke na vratu i komentirala kako joj šešir baš savršeno pristaje. Nije sigurna u svoj odraz u zrcalu jer kao da ju je gledala Milostiva i potvrdno kimala glavom, da, da, jako joj dobro stoji. Nije bio jeftin, ali ima li i jedna prava želja koja se rodila još u djetinjoj glavici pravu cijenu? Odlučila je. Više od trećine mirovine platila je šešir, izašla van na ulicu s osmjehom koji vrijedi više nego sve mirovine, cijeli radni vijek, sve zarade. Sada je ona bila Milostiva koja će roditeljima na groblje u njenom selu otići sa crvenim šeširom koji ima nijansu svjetliju traku i mašnu iznad oboda, još samo da pronađe čipkane rukavice.
55