__MAIN_TEXT__

Page 1

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 1. No 2. 2020.

ISSN 2706-3224 1


ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 1. No 2. 2020.

ISSN 2706-3224

2


Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa triput godišnje

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

3


Amir Šehić [39]

UVODNIK [5]

Petra Kožar [41]

LICE BROJA [6]

Igor Divković [42]

Marija Juračić- Dobriša Cesarić, lovac na ljepotu [7]OEZIJA [15]

PROZA-PRIČE [43] Miljenka Koštro-Cipele [44]

Vesna Škrlin Batina Putovanje s Dobrišom [12]

Lebrecht Gaspar-Krigla crnog piva [45] Petra Kožar-Bijeli prostor [46]

PJESME POSVEĆENE DOBRIŠI CESARIĆU [13]

Branka Vojnić Jegdić – Štap babe Ikonije[48]

Milan Drašković [14] Katica Badovinac [15]

Sara Kopeczky Bajić- Duet za gitaru i tipkovnicu [50]

Marija Juračić [16]

Antonija Željka Kahlik [54]

Vesna Škrlin Batina [17]

Vlado Jović-Ana sa zelenim očima i opet magarac [56]

Suzana Marić [18]

Rozaida Naglav-Kamenac [58]

Sanijela Matković [19]

Mirjana Pejak Peki – Vrijeme na dar [62]

Miljenka Koštro [20]

Ladislav Babić-Davos [67]

Poezija [21]

PROZA-ESEJI, ČLANCI, OSVRTI [76]

Aljoša Đugum [22]

Prvi bestseler u povijesti hrvatske književnosti [77]

Blaženka Lešić [23] Branka Vojnović [24] Nada Vukašinović [25]

Ana Stjelja „Pesma je ptica na vrhu vulkana“ [80]

Borna Kekić [26]

Hepatitis avangarditis [84]

Rijad Arifović [27]

LIKOVNO STVARALAŠTVO [86]

Miljenka Koštro [28]

Kraljević i Matoš u krvotoku Pariza [87]

Ljerka Varga [29]

Skupna izložba „Akt, portret, silueta“ [90]

Boris Kvaternik [30]

IZDANJA [91]

Dominik Tomić [32]

Zbornik priča „Ko su bile naše heroine“ [92]

Larisa Janičev Stojanović [34]

DOGAĐANJA [93]

Vanda Petanjek [35]

Rijeka, grad kulture za 2020. godinu [94]

Sanijela Matković [36]

Brojač [95]

Katica Badovinac [37]

Kaledioskop [96] 4

Gustav Klimt [101]


UVODNIK

Drugi broj časopisa za

kulturu, umjetnost i društvene teme

„Diskurs“

posvećujemo hrvatskom književniku Dobriši Cesariću. U rubrici posvećenoj ovom dragom pjesniku možete pročitati esej urednice Marije Juračić, lirsku prozu Vesne Škrlin Batine, pjesme Milana Draškovića, Vesne Škrlin Batine, Marije Juračić, Sanijele Matković, Suzane Marić, Miljenke Koštro i Katice Badovinac, inspirirane poezijom Dobriše Cesarića. Slijedi poezija niza suvremenih pjesnika, eseji i ogledi u kojima možete pročitati o knjizi „Pesma je ptica na vrhu vulkana“

dr. Ane Stjelje u kojoj ona prevodi pjesme

dvanaestorice turskih pjesnika. U rubrici Proza nižu se kratke priče, a u esejistici, člancima i osvrtima nudimo sadržaje vezane uz povijest književnosti i preplitanje raznih vrsta umjetnosti. Vodimo vas na jednu zanimljivu izložbu i na svečanu manifestaciju „Rijeka- europski grad kulture“ za 2020. Priredili smo vam niz zanimljivih detalja vezanih uz život i kulturu ovog grada. Pišite za Diskurs! Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, prof.

5


Dobriša Cesarić

LICE BROJA 6


MARIJA JURAČIĆ

DOBRIŠA CESARIĆ, LOVAC NA LJEPOTU (1902. Požega – 1980. Zagreb) Dobriša Cesarić je rođen 1902. godine u Požegi, ali to je samo slučajna odrednica, jer je on svoje rano djetinjstvo proveo u Osijeku, a već 1916. godine dolazi s obitelji u Zagreb i od tada je njegov život vezan uz taj grad. Volimo ga i poznajemo kao pjesnika finog, istančanog stiha, koji nam je u nasljeđe ostavio monolit mudrosti i sjajne kapi ljepote. Mnogi ga percipiraju kao pjesnika spokoja i vedrine, pjesnika koji u čovjeku budi optimizam, svijest o ljepoti življenja. Njegov Slap pršti od radosti i svaka njegova kap je stvaralački dio života. Mogu ga razdragati nježne, treperave i čiste breze na ulici, susret s djevojkom u maloj kavani na uglu. /Mala kavana/ Mala kavana. Treperenje sunca I stol u kutu za dvoje Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš, Drago, jedino moje! Istina je da nam pjesnik daruje te male inserte vedrine i ljepote jer nam to želi dati. On njima zatomljuje svoje melankolije, tuge, očaje i razočaranja i ne želi nikoga njima opterećivati. Diskretno ih utkiva u mnoge pjesme pa ću u ovom malom eseju prikazati kakvu diskretnu i profinjenu vezu imaju Cesarić, tuga i ljepota. On o svom životu nije želio govoriti. A što bi i mogao reći kada je sav prešao u stihove? Nije bio sretan čovjek. Previše je osjećao svijet da bi to mogao biti. Tri puta je pokušao izvršiti samoubojstvo i kada se one teške noći u pola tri pijan pojavio na Krležinim vratima noseći mu svoje rukopise kao testament i posljednju pomast, Krleža ga je, gotovo divljački, izbacio i možda mu svojim postupkom spasio život, jer se osjećaj očaja i samosažaljenja pretvorio u osjećaj prkosa i ljutnje. Da se pjesnik bacio u Savu, uskratio bi nam niz pjesama koje volimo, u kojima vezani stih zvuči prirodno, jednostavnost izraza bogato, a kratkoća pjesme biva ispunjena dubokim i sveobuhvatnim razumijevanjem života. Njegove pjesme nalikuju onim finim potezima tuša sumi –e slikarstva, koje otkriva ugođaj i stanje umjetnikove duše.

7


Ono, zbog tankog papira ne dozvoljava ponovljeni potez, svaki detalj na slici jednako je važan, a bjelina papira poziva gledatelja da je ispuni svojim osjećajem i maštom. Stvarajući svoje lirske slike Cesarić nalazi pravo mjesto svakoj napisanoj riječi, reže sve suvišno, dekorativno, a ostavlja ono što gradi ljepotu cjeline. Kada u pjesmi Voćka poslije kiše slika malu voćku kojoj povjetarac njiše grane, on nigdje ne spominje taj povjetarac, ali on je tu, podrazumijeva se i nije potrebno njime proširivati pjesmu. Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše. I bliješti suncem obasjana, Čudesna raskoš njenih grana. Al nek' se sunce malko skrije, Nestane sve te čarolije. Ona je opet kao prvo, Obično, jadno, malo drvo. Sve je prolazno i sve je čarolija, samo lijepi privid. Cesarić lovi te malene trenutke ljepote, bilježi ih, postaje njihov suučesnik i nas uvlači u tu igru. Konstatira. Ukazuje. Ne jadikuje. Ostavlja čitatelju izbor, hoće li i u kojoj mjeri osvijestiti iskazanu misao, ući u bjelinu slike. Simbiozu tuge i ljepote lako je uočiti u pjesmi Oblak. Cesarić, naš lovac na Ljepotu zastao je da joj se pokloni, da je pjesmom zaustavi. Sintagmom u kojoj oblak krvari ljepotu iskazao je svu tragiku ljudskog roda koja u meni budi osjećaj duboke tuge i vjerujem da je pjesnikovo srce isto krvarilo gledajući užurbane ljude koji ne vide ili ignoriraju ono najljepše što su sa životom dobili. Tko ne vidi ljepotu oko sebe, ne vidi je ni u pjesmi, a to rastužuje pjesnika koji jest taj oblak, čija pjesma jest ta ljepota. Pročitajte još jednom zadnju strofu ove pjesme i osjetit ćete svu bol i osamljenost koju skriva pjesnikova intima. Osjetit ćete svu snagu onih riječi koje je Cesarić zvao lirskim udarcima, a koje su značile sažetak misli i raskoš pjesničke slike. U ovoj pjesmi nalazim lirske udarce u sintagmama: vjetar visine, zemne stvari, krvareći ljepotu. Cijeli poetski život pjesme zgusnuo se u tim riječima, u finim potezima kista i srca na dlanu. U predvečerje, iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. Vjetar visine ga je njiho, I on je stao da se žari,

8


Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari. I svak je iš'o svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom, A on - krvareći ljepotu Svojim nebom. I plovio je sve to više, K'o da se kani dići do boga; Vjetar visine ga je njih'o, Vjetar visine raznio ga. Još više tuge, još više jada stisnulo se u pjesmi Poludjela ptica. Svojim sadržajem pjesma vas može podsjetiti na Bodlerovu pjesmu Albatros. U obje pjesme motiv je isti, poruka pjesme također, ali osjećaj koji pjesme ostavljaju u meni, ipak se razlikuje. Bodlerova pjesma je otvorenija u osudi društvene sredine i izaziva zgražanje, sažaljenje, pa čak i ljutnju, Cesarićeva pjesma je profinjenija i izaziva duboku tugu. Opet jasno osjećamo pjesnika u pjesmi. On je ta luda ptica koja stvara za druge, koja se svima daje, ali za nju samu nigdje nema utočišta. Pa nismo li kao društvo slično postupali prema mnogim našim umjetnicima? Ne moram vam pričati o zluradosti, o ljudskome jalu, pritiscima silnih… Sve je to izrekao pjesnik u dva zadnja stiha. Kakvi to glasi čuju se u mraku, Nad noćnim poljem, visoko u zraku? Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: Jedna u letu poludjela ptica. Nadlijeće sebe i oblake trome, S vjetrom se igra i pjeva o tome. Svu svoju vjeru u krilima noseći, Kuda to leti, što bi htjela dòseći? Nije li vrijeme da gnijezdo vije? Kad bude hladno, da se u njem grije. Ko li te posla pjevati u tminu? Sleti u nižu, u bolju sudbinu. Ne mari za to poludjela ptica. 9


Pjeva o vjetru što je svu golica. A kad je umor jednom bude s'rvo, Neće za odmor nać nijedno drvo. Kada govorimo o Cesariću, ne možemo izbjeći riječ o njegovoj pjesmi Povratak koja se, zbog početnih stihova, najviše sviđa našim đacima. Nije riječ samo o ljubavnoj pjesmi, već i o dubokoj filozofskoj refleksiji koja intrigira svako misaono biće. Ljudski um ne može pojmiti što se događa s ljudskom dušom nakon smrti. Što biva s ljudskom sviješću? Gasi li se ili u nekom obliku premošćuje vjekove i vraća se? Cesariću se otvorio neki kanal spoznaje o čovjekovu bitku, ali on ništa ne tvrdi. Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Veliko Možda prati čovjeka od onih vremena kada se prvi put zagledao u zvjezdano nebo i postavio pitanje o svom položaju u beskraju. Vraćamo li se u nove živote s istom dušom, istom podlogom svijesti, susrećemo li opet iste ljude? U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi Suočen s nesretnom ljubavi i duboko nesretan, pjesnik se pokušava utješiti mišlju da se velika ljubav mora ostvariti u nekom sljedećem životu. Ljubavnici se moraju sresti, privući jedno drugo, iako neće znati koliko ih vežu „neki stari lanci“. I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim,

10


Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. Ogromna je ljubavna patnja čovjeka koji ne zna bi li mogao još jednom proživjeti svoju iskrenu, nesretnu i duboku ljubav. Neke se boli ne usuđuje ponoviti u slutnji novog života. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. Tko jednom otkrije Cesarićevu poeziju, teško će se oduprijeti kapima njezine ljepote i monolitu njezine misaonosti.

11


VESNA ŠKRLIN BATINA PUTOVANJE S DOBRIŠOM Nismo se upoznali. U sutonu njegova života, moj se tek nazirao. I dok je već drhtavom rukom zapisivao svoje posljednje misli, negdje, na drugom kraju grada, moje srce tek se otvaralo i ubiralo prve poetske kapi u svoj krvotok. U tom sudbinskom razmimoilaženju nismo mogli naslutiti koliko tajanstvenih veza nas veže, koliko je snažna energija između dva ranjiva bića u njihovim, potpuno različitim, nesavršenim svjetovima, koja će ih zauvijek sjediniti u neraskidivu cjelinu, daleko izvan granica vremena i prostora ovozemaljskog. Tek spoznavajući sebe, upoznala sam njega. U trenucima kad je već postao vječnost, kada više nije bilo prilike da ga pozdravim i stisnem mu ruku, ušuljao se iznenada stihovima u moju svijest i s mojim sazrijevanjem postajao sve jasniji glas koji u meni progovara jezikom koji razumijem i prihvaćam. Možda sam ponekad pokušavala zanijekati tu slučajnost (ako je to zaista i bila), ali danas, nakon toliko vremena, usuđujem se priznati da je upravo on, od mojih najranijih pjesničkih pokušaja, bio duhovni vođa, učitelj i moderator mog izričajnog evoluiranja. Nismo se upoznali, ali sam beskrajno zahvalna i sretna što sam mogla uživati u tom velikom bogatstvu njegove ostavštine i iz njegovih djela crpiti ono najvrjednije, ono što je i mene obilježilo i dalo smisao mom životu. Ponekad se pitam – bi li naše poznanstvo išta promijenilo? Nije li duhovna veza mnogo dublja, emotivnija i trajnija od one fizičke? Ući nekome pod kožu, dotaknuti ga iznutra, osvijestiti, potaknuti, osloboditi, osnažiti, izgraditi, mnogo je više od nekoliko prolaznih susreta koji su se možda mogli dogoditi. I kao što u svojoj Pjesmi o mrtvom pjesniku proročanski zbori, njegova riječ živi u meni i u meni sličnima, koji su u njegovim tragovima prepoznali obrise vlastitog identiteta i koji nastavljaju njegovim koracima kojima je na jednostavan, spontan i iskren način mudro usmjerio nove naraštaje prema životnim istinama. Pokazao je kako mali čovjek postaje velik ili čak besmrtan. A Dobriša Cesarić to sigurno jest.

12


PJESME POSVEĆENE DOBRIŠI CESARIĆU

13


MILAN DRAŠKOVIĆ

SJEĆANJE Djetinjstvo! Sjećanje na stihove iz pjesama: O oblaku jednom što iskrsnu ponad grada. Balada o Lazaru, Balada iz predgrađa. Riječi koje pamtim – stih osjećaje slama. I ja ljubim! Djevojka. Novčić – rimska fontana. Šetnja Slavonijom, pa Maksimirom u jesen, A put je osvijetljen i suputnik tajanstven. Cirkuska skica. Svirka na citri i kavana. Evo svjetla! Molitva u društvu apostola. Suton. Sam sa vatrom i senkom, siva Dubrava. Aheron na plovidbu čeka, da budem trava. Ruine – pukotine ima život bez pliša. I prije četvrt stoljeća – slutnja. Sati bola. Ćutanje. Potom s neba slap – ta proljetna kiša!

14


KATICA BADOVINAC STIHOVI U ČAŠI Dobriši Cesariću (1902. - 1980.)

I bilo je proljeće i bio je maj na Ilirskom trgu, u Palainovki bila sam sama i pila sam čaj maštajući o tek iznikloj travki. Sunce je budilo sve što je taklo perivoji su drhtali od miline Grički top zatresao je staklo prenuvši me iz čudne tišine. Spazih pjesnika za drugim stolom kako u svoju čašu ulijeva stihove obasjane životom i svjetlom. A ja, sasvim p'jana, ispružih dlanove. Kaplja je kanula na moj dlan njegovim velikim srcem izlivena i jednom kada je istekla van i moja je kap s njome slivena.

* „ Pjesnik je 1977. godine ustupio čistopis pjesme Slap za reprodukciju na reklamnoj razglednici za zagrebačku gornjogradsku kavanu Palainovka.”

15


MARIJA JURAČIĆ

NISI SAMO TRAVA

Nisi samo zemlja, nisi samo trava ti si pjesma duše i stih koji spava ti si moje ljeto i dugačka zima nalazim te živa u naručju rima. Nisi samo zemlja, nisi samo trava iznova te čita ova luda glava iznova si ovdje i opet te dišem tvojim stihom sada čudne verse pišem.

Nisi samo zemlja, nisi samo trava godine su prošle, život, sanja plava ja iznova budim misli tvoje snene stihovi mi tvoji govore iz sjene.

16


VESNA ŠKRLIN BATINA

PUTOVANJE S DOBRIŠOM

Dragi moj prijatelju, sretosmo se opet u besanoj noći, tu, za istim stolom. Ti ponovno zboriš u svojoj tišini, ja utjehu tražim okrznuta bolom. Versima ću tvojim zavidati rane dok nijemo me vodiš kroz odaje svoje. Nesputani zidom koji gradi vrijeme istim ćemo svemirom putovati nas dvoje. U daleke svjetove pratit' ću te žedna, do izvora gdje su još nedorečene tvoje misli ostale, tek u pupoljcima i drhte od žudnje dok čekaju baš mene. Pusti me da pijem sa izvora tvoga i novo će vrelo iz mene poteći, a tihi tvoj šapat zarobljen u vječnost slobodom će vrisnuti kroz moje riječi. Dragi moj prijatelju, nađosmo se opet, u sjenama noći tvoju sjenu slutim dok stihove pišem i stihovima dišem liječim svoj nemir dok s tobom glasno šutim.

17


SUZANA MARIĆ

ŽIVOT KAO SLAP Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap?

Kada je odnese života rijeka, Nestane kapi, nestane čovjeka.

Gle, jedna duga u vodi se stvara, sja i dršće u hiljadu šara.

O, dugo lijepa, rijetko mi dođeš, Zavaraš ljepotom, pa prebrzo prođeš!

Taj san u slapu da bi mo'go sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dok me slatka čežnja iz sna ne prene, A malena kap poput slapa krene.

18


SANIJELA

MATKOVIĆ

BJELINA Sniježi zima a lipanj je i mećava nasrnu na pleća i nikad veća tuga ne bi no kad je pjesnik umirao.

U kolovozu jeseni neke što se rodi u vagonima vlakova riječi

obučenih u bjelinu!

19


M I LJ E N K A K O Š T R O

EH, MAJSTORE Dobriši Cesariću

Eh, majstore Vrijeme preskoči u stoljeće novo Sada neki drugi četrnaestogodišnjaci govore I ja ljubim A Ti, nadgledaš prizemlje S nekog ljepšeg mjesta I osluškuješ kakvim žarom Sada diše voćka poslije kiše Tvoj davni izljev emocija I slijed nagih misli Tvoji stihovi kao dragulje čuvaju I u ovom vrtlogu vremena Petrolejska lampa i dalje rasipa Svjetlost crvenkastožutu A sirotinja i dalje s koferom u ruci Pogled okreće prema svijetu S bolom u srcu i tišinom na usnama Eh, majstore Zaozbilj' si stihotvorio o ljepoti I još o puno toga Ti si kao proljeće, iznova cvjetaš, svijetliš Neka tako i ostane.

20


POEZIJA

21


A LJ O Š A Đ U G U M

FJAKA

„Prošetao bi Grga Da ga ne boli palac“ To reče za se mrga Veliki ninski znalac. Dodira preko dvjesto Zlatni prst dnevno broji I posta bolno mjesto Zato ukipljen stoji. Tako govore ljudi Kad netko za to pita No lijeno mi ne budi Krenuo sam put Splita. Ispod preteške knjige Sjedio sam na koncu Taknuh s puno brige Meštrovićevu broncu. Nek’ prst ozdravi, dive (zaželio sam želju) Pa ćemo preko rive Veliki prijatelju. Mrtav hladan reče kip: Mogao bih u šetnju Al’ dalmatinski sam tip Nenaviknut na kretnju.

22


BLAŽENKA

LEŠIĆ

MOJA ŠUTNJA

Moja šutnja plovi ovim svijetom Tražeći spokojnu luku za posljednji dan. Plovi i traži I gotovo zaboravlja Da je nekada i drugačije bilo. Umotana u topli plašt neprimjetna ostaje Duboko u sebi skrivena.

23


BRANKA VOJNOVIĆ

POSRNULA PJESMA

Zarezi mi i uzvici pali Tek rođena slova tiho ječe Iako su sebe pjesmi dali Ta rijeka neće da poteče.

Zapeli su na stihova brani Bez reda se tako gomilaju, Ljuljaju ih zajedljivi vali Potonuće jer loše plivaju. Rečenico, hajde pomozi mi Stavi sebe u vir poezije Otrgni se rukavcem i kreni Čekaju te daleke vizije. Pravi ade od riječi mojih Ako voda pjesme se pomuti Ohrabri je, neka se ne boji Posrnuloj ne daj da zaćuti.

24


NADA VUKAŠINOVIĆ

ČUVARICA

Dok kaplje gorak dan, žut, očajan, star i dosadan, zapetljan u kosi, siv i zgrudan, poslat ću ti neki lagan san, za neki miran, stvaran dan, s malo one plave za topli morski val, da u njega samo spustiš dlan, i novi, čvrsti štap za još jedan grad. Poslat ću ti cvjetni ulični tepih, kroz mračnu ulicu nacrtan, samo pozvoni staklenim zvonom i šaljem ti biserni češljić, da mu sate raspetljaš, i dobre riječi, da nadu sačuvaju, za taj novi, ljepši, stvaran dan.

25


BORNA KEKIĆ

DOVOLJNO JE DA ME DRŽIŠ ZA RUKU

Došla si one divne noći i ušetala u moj život kao kap vode na žedne usne. Ponovno sam rođen za tebe one noći. Moj život je bio tama, osvijetlio ga je sjaj tvojih očiju. Moj život je bio tih, probudio ga je tvoj smijeh. Moj život je bio bez cilja, ti si mi pokazala put. Dovoljno je da me držiš za ruku... Krenut ću s tobom na putovanje ljubavi. Dovoljno je da me držiš za ruku... Neću odustati od tebe, hodat ću s tobom putem naše ljubavi. Dovoljno je da me držiš za ruku...

26


RIJAD ARIFOVIĆ

SAMO RUŽAN DAN

Nekad, u davnim vremenima, prošli smo tim putem nas dvoje, u nekoj izgubljenoj noći dok klatio se Mjesec sporije od srca što tuklo je po drumu u cipelama izlizanih potpetica. Nosila si šal od kašmira i mirisala na kutiju drvenih bojica, a ja sam usporavajući korak u daljini vidio more djetinjstva gledajući tvoje oči. U savršenoj jednostavnosti rekla si: ″Nije ovo teško vrijeme, samo ružan dan u kome je važno uspravno koračati.″

27


M I LJ E N K A K O Š T R O

JESEN U srži joj treperi srce vatrene umjetnice i duša zavodnice dok neumorno pleše na krilima vjetra u vešti od zlaćanog lišća. I onda, u polusnu, tiše pozove kapljice kiše pticama jug oprosti jutru zamahom kose udovolji i zaigrana dama izmigolji kroz prste prolaznosti.

28


LJ E R K A V A R G A

JEDEN OBLAK

Jeden se oblak špigla na vodi, Je sreten, je vesel kaj videt se more, Kraj lokvanja lista stiha pliva, Gleč, slika lepa se drži gori.

Labud se beli, kak i oblak beli, Stiha po vodi ploveč sprešetava, Sam trstika šumi gda se z vetrom trefi, Kraj kraja gde se vrba vu vodu nagledava. A voda se čuje, sveža med stranami teče, I riba se negde ž nje vun najemput hiti, Liska si glasa z gnezda sedeč šale, Se i sud protuletje se trudi zaviriti. Jeden se oblak na vodi špigla Se bistre je, je megla se zdigla.

29


BORIS KVATERNIK

SAT OSOBNE GEOMETRIJE

Oduvijek sam volio utješan oblik kvadra. Obraćao mi se jezikom tople cigle u kaminu, Ili velike komadine mljackavog maslaca. Kocka je uvijek bila tako očekivano pravilna, Tako formalna i dosadna, poput kvadra s kravatom. (U vražju mater s kockama i njihovom proračunatošću!)

Piramide su opasne, mogu ti iskopat oko. Pa ipak, pružaju samo neodređeno razočaranje. Možda zato jer u njima više nema drevne mistike. U stošcima kao da netko već dugo potajno obitava Možda kakav Indijanac ili patuljak Liliputanac.

Valjak je vrijedan, u pokretu, svrhovit. U gepeku uvijek trebate rezervni valjak Kad preko ljeta s obitelji putujete na more.

30


A kugle, o, a kugle? Tuste lebdeće lopte! Daj mi da gricnem tu vrckavu naranču, Daj mi da licnem tu oblu marelicu!

Nepravilne prizme su zajebane, neshvatljive k'o svemir. Što manje o njima kažem, bolje je za sve.

Oduvijek sam volio oblike, I mrzio geometriju.

31


DOMINIK TOMIĆ DUBROVAČKA PIETA

Ranom zorom Aurora, Zorica po naški, poniruć iz Jadran-mora danom novim Grad svoj tašti. Zlaćane pak zrake njene, kamen njegov osunčale zlati, što iz trnja, svoje sjene, pognu se da danak plati. Bezbrižnu sad igru, mijene talasa i morske pjene, prasak tupi, nagli, ljuti, u po' časa prekine.

U sekundi niti cijeloj, tisućljeće u prah stvori, golubici mira bijeloj, sputno krilo umah mori.

32


Od Republike gorde, dične, urvina tek osta trag. Razjareno mnoštvo grane slobode da joj satre prag.

I sad ponad glave tvoje, oblačno ti nebo sije, nit' zastave, nit' Grada boje, na Orlandu se ne vije.

Sve dok u njem' snage ima, jedro moje s tvojim gine! Obale već guta plima, stare slave djedovine.

33


LARISA JANIČ EV

STOJANOVIĆ

SCENA

ugašene su kamere ne moraš više glumiti slobodno skini svoj lažni osmijeh s lica i opet ispričaj svoju unaprijed pripremljenu priču satkanu od laži i prijevara poznat si po izmišljotinama pa misliš kako ti slijepo vjeruju

nadaj se samo se nadaj jer uskoro ispadaš iz kadra

i nema te u mojoj epizodi odlaziš ovaj put zauvijek

nisi znao postojati mene je zagrlila tišina i znam kako te u meni više nema a srce mi i dalje držiš u ruci

34


V A N D A P E T A NJ E K III. iris se penje po planini rushmore uhvatila se za uho velikog čovjeka utisnutog u epitel tvrde tvorevine gledam kako se ljulja i zamahuje čekićem potpuno izbijeljene kose od klesanja kad je rekla gotovo je dođi vidi prišao sam drevan i iščašen od očekivanja i sad stojim oduševljen pred tom svojom glavom većom od svih lubanja na svijetu uguran između roosevelta i lincolna s desna i nevoljko priznajem nije loše trijas jura kreda

35


SANIJELA MATKOVIĆ

JEDNOM Kadikad zavoljeh te u predgrađu iz balade. Nadijevah imena borama tvojim kao ulicama nasade stihova posadih u tvojim parkovima. Noći dočekah u tvojim predgrađima paleći srce k'o luč zalijevajuć te kišom purpurnom.

Ti ode ja ostah u čekaonici balade od predgrađa!

...a jednom voljeh tvoju ogradu od ruža. ...i još krvarim

36


KATICA BADOVINAC

MOJ PUT U ŠANGAJ Pjesma je inspirirana pjesmom profesora Igora Divkovića „Put i Šangaj“

Krenem li u Šangaj putovat ću danju (zarad orijentacije) u smjeru zlatnih vlasi Sunca noć mi okreće strane svijeta dok čitav svemir kruži oko mene. Stavit ću ranac na leđa, gojzerice na noge, traperice, T- shirt i bocu vode to je sva prtljaga koju ću ponijeti plus mojih šezdesetak i nešto kilograma. Treba prijeći Put svile Marka Pola, možda me smjer odvede na Pontus Euxinus tragovima Cezarove vojske pr. Kr. ili ću zalutati u pustinji Takla Makan, odnosno „Uđeš, a ne izađeš”. Ne daj Bože. Na devama ću projahati pustinju Gobi, možda pronaći još jedno jaje dinosaurusa.

37


Zaustavit ću dah vidjevši na obzoru talasanje nestvarnih Šarenih planina: čas bijelih, pa crvenih, ljubičastih i žutih u lepezi okamenjenih duga. Udisat ću aromu vanilije i klinčića, vetivera i kašmira, ružičastog i crnog papra, jasmina, ruža i tamjana koji će moj mozak podražiti poput opojnog mirisa tvog parfema.

I nenadano se zaustavlja moje putovanje, i vrata ostaju zatvorena, i Jang je pored mene. Mi jesmo Tao.

38


AMIR ŠEHIĆ SAVJETI

Gradi zidove gradi i kule Uzmi sve što ti daju i pruže Al' ostavi prolaz za slatke lude One će utjehu i smijeh da ti nude.

Pružaj ruku ako nekom treba Jer to je jedini put do neba Podijeli s nekim zadnji komad hljeba A prokleti demon, ma pusti ga nek' vreba.

Jednog dana ću ti čitat ove pjesme Pričati kako sam radio što se ne smije Jednog dana, a ako ne dođe Ne slijedi slijepo iz sjene vođe.

39


Živi život i ne žali ništa Gledaj da ti savjest uvijek bude čista Voli život jer nema ga svako I zapamti da se gubi lako.

40


PETRA KOŽAR BAKINO

Ožiljke Koje su ostavile Riječi.

Baka je jaka Preživljava sve Diže se Otresa sa sebe Slomljen kuk.

Baka je jaka I ne zamara se Voljenjem Čudnih kćeri Koje su pogrešne Na svakom koraku I udale su se bolje Nego što su Zaslužile.

Baka je jaka Sjajnog oka Kao laser. Gleda u neku točku U tvojim mislima Glasno priča Odlučuje O ručku I novcima.

Baka je jaka Kod nje Nema isprika. Mora se uvijek pojesti Sve što je Na tanjuru.

Baka je jaka A mama je malena Nije porasla s godinama Ako se zagledaš Vidiš na njoj

41


IGOR DIVKOVIĆ

JEKA PLANINA u njedrima prošlosti na tronu povijesti sjedio nije nikada nigdje niks nije bio nazočan nije se upriličio nije bio lik u prohujalo s vihorom nema ga ne nazoči se ne zrcali u zjeni zdenca bio nije vino izmakli gral (ne)će se naći u sutra ah sutra ah ah prekosutra (ne)će se utjelovjeti uduhovjeti

udušiti u tmuši kojigod kakavgod kojikud vakat bio (ne)bio (sne)bio (lju)bio (u)bio a ali nego već citra je njegova tananijeh struna riječ njegova jeka planina pjevuši svemir(ni) prezentu pomoćnog glagola biti budućem kronosu kronosu od davnina

42


PROZA-PRIÄŒE

43


M I LJ E N K A K O Š T R O

CIPELE Dvije cipele, sestre blizanke, desna i lijeva, razgovaraju o svom životu. Nekad su bile lijepe i nove i vjerno služile svom gospodaru iako on često nije bio zadovoljan njima. Gazile su po lijepim tepisima, boravile na jahtama, u luksuznim hotelima, vozile se u skupim autima... „Služile smo nogama bogatog čovjeka“, desna će. „Uvijek nam je nešto prigovarao“, dodaje lijeva. „Možda zbog onih žuljeva na stopalima?“ desna glasno razmišlja. „Ali njih je imao i prije nas“, odgovara lijeva. Jednoga dana odložio je cipele kod kante za smeće. Čudile su se one što to čini kad su još cijele i dobre. „Ja nisam smeće“, ljuti se lijeva. „Nisam ni ja“, složi se desna. Kiša je padala. Naišao je siromah koji je na nogama imao šuplje i poderane cipele. Primijetio je ove dvije. Prišao je bliže kanti. Uzeo ih je u ruku i dobro pogledao sa svih strana. „Dobre! Dobre!“ sam za sebe reče i stavi ih u vrećicu. Odnio ih je kući. Sutra je opet padala kiša, ali ovaj čovjek je imao suhe noge. Svaku večer, kada bi izuo cipele, očistio bi ih i lijepo složio. „Mnogo putujemo. Život nam je postao zanimljiv“, glasna je lijeva. „Ovaj nam ništa ne prigovara“, veli desna. „I češće mijenja čarape nego onaj prije“, primijetila je lijeva, a desna se slatko nasmijala na ove riječi. „Ovaj uvijek ponavlja; dobre su“, radosno će desna. Od sreće su zapjevale: „Opet smo žive, nekomu dobre i lijepe, putovati nismo prestale, ove dvije skromne noge novi život su nam dale.“ „Kako malo je dovoljno za sreću“, zaključiše. No siromašni čovjek se razbolio i tri dana se nije dizao iz kreveta. Cipele su se vrlo, vrlo zabrinule za njegovo zdravlje. Strpljivo su stajale pored kreveta i nadale se da će ustati. Četvrti dan čovjek je zaspao i sanjao da mu cipele odoše preko praga. Skočio je u polusnu da vidi jesu li ondje gdje ih je ostavio. Kada ih je vidio na mjestu, nasmiješio se, obuo ih je i prošetao prostorijom. Opet je rekao: „Dobre, dobre su.“ Cipele su zadovoljno pogledale jedna drugu.

44


LEBRECHT GASPAR

KRIGLA CRNOG PIVA Nakon duge šetnje svratio je u mirnu i pustu baštu svoje omiljenе kafeterije koja se nalazila tik uz obalu jezera. Seo je u udobnu naslonjaču i zatvorenih očiju se prepustio tišini. Neko je vreme uživao u proletnjem suncu koje mu je grejalo obraze. Iznenada ga je trgao muški glas. Prenuo se. Ne, nije bio uplašen. Tek iznenađen. Zatečen u svom spokoju. Nepoznat čovek je stajao iznad njega. Podigao je glavu ka neznacu; od sunca mu nije video lice, tek titrave obrise u sunčevom oreolu. Sinu mu misao. Da li je to On? Ipak, ne, zaključi, to ga je samo sunce zaslepilo. Duga pregača ga je odala - to je samo kelner. Bio je razočaran njegovom pojavom. Očekivao je mladu i simpatičnu devojku pegavog i nasmejanog lica oko kojeg je igrala razbarušena kovrdžava riđa kosa. Njoj nije ni morao da naručuje piće. Bilo je dovoljno da se pojavi i ona bi mu donela kriglu piva i osmeh u svetlozelenim očima. Nedostaje mu njen širok osmeh, bez računice interesa; njene zelene oči. Odvratio je pogled u stranu i prozborio tihim glasom: „Kriglu crnog piva, molim“. Zurio je u daljinu, tražeći neki poznati detalj na musavoj panorami grada pokušavajući da odagna iznenadni osećaj tuge. Čudno, pomisli, kako mu ta devojka bolno nedostaje, a čak joj ne zna ni ime.

45


PETRA KOŽAR BIJELI PROSTOR

Zna se kako se crta. Prvo jedna zelena linija duž dna papira. To je trava. Onda ljudi, životinje i kuće koje stoje na travi. Žuto Sunce iznad njih. I na kraju, plava linija duž dna papira - nebo. Mogu se dodati cvijeće, oblaci i slični opcionalni dodaci, ali u pravilu to je to. Sva su djeca to znala i crtala su tako. Gurala su se veselo za drvenim vrtićkim stolićima, posuđivala si bojice i živahno pričala. Jedno je dijete zbunjeno sjedilo za svojim praznim papirom. Zbunjeno Dijete također je znalo kako se crta. Ipak, nešto mu je bilo čudno s tom zelenom i plavom linijom. Zbunjeno Dijete ustalo je i pogledalo kroz prozor. Prostor vani nekako je drugačiji od prostora na crtežu. Ali, kako je drugačiji? Teta im je jednom rekla da crtaju što vide. Zbunjeno Dijete nije znalo prenijeti ono što vidi na papir. Imalo je osjećaj da nešto ne razumije, da neka spoznaja izmiče. Naslonilo je čelo na hladno staklo. Kako frustrirajuće. Sva su ostala djeca bila već skoro gotova sa svojim crtežima, ili su započinjala nove. Kroz prozor se vidjelo igralište. I stabla i grad i brda. I nebo. I prigušeno zimsko sunce. I zapravo... I zapravo. Nije bilo bijelog prostora između. „Posudiš mi zelenu?” pitalo je Ne Više Zbunjeno Dijete. Dugo je drljalo zelenom bojom. Pa plavom. “Što to crtaš?” upitala je prva susjeda koja je upravo dovršila cvjetnu livadu,naginjući se nad papir.

46


“Konjića.” “A što ti je ovo sve okolo, ovo plavo i zeleno?” “Pa trava i nebo.” Susjeda je kritički zaškiljila. “Pa kako ti konj ne stoji na travi?” Zbunjeno Dijete opet je bilo zbunjeno. Ostala djeca složila su se da bi konj trebao stajati na travi. Ali... naravno da stoji na travi! Nisu shvatili. Frustrirajuće. Teta je prišla da provjeri što se zbiva. Čim su pretihi ili preglasni, treba pogledati. “Vidi, teta, vidi!” Zbunjeno Dijete već je mahalo crtežom prema njoj. “Nacrtala sam da se nebo i zemlja spajaju! Kao što je za-pravo!” Teta se nasmiješila. “Horizont si nacrtala? Bravo.” I to je bilo to. Posvetila se prvoj susjedi i njezinoj cvjetnoj livadi. Pohvalila ju je, jer je njezin crtež imao mnogo boja, a Djetetov je imao samo smeđeg konjića i zelenu travu i plavo nebo. Zar teta nije shvatila? Zar nije shvatila da je danas otkriven horizont?! Bojice su škripale, crteži se dovršavali, a Zbunjeno Dijete odlučilo je da se, bez obzira na sve, nikada neće vratiti bijelom prostoru.

47


BRANKA VOJNOVIĆ JEGDIĆ

ŠTAP BABE IKONIJE

Marama joj nije samo oči pokrivala, a i njih bi rijetko ko mogao da vidi kada bi moglo da se hoda zabrađenih očiju. Kad bi joj se marama iznenada opustila, žurila bi da je ponovno utegne kako joj ne bi vidjeli paralizom nakrivljena usta, kojih je lijevi kraj vukla neka sila nevidljiva zemlji zaustavljajući joj riječ na polovici, zalogaj u grlu i osmijeh u začetku. Iza usana bi katkad provirilo ono nekoliko usamljenih zuba kao natrulo kolje na nekoj ogradi koja odavno ništa ne zagrađuje. Oči su joj uvijek bile kao poslije dugog plača, iako niko ne pamti kad je zadnji put suzu pustila i ako je i na prvi pogled jasno kad je vidiš da je život samo putevima plača vodio. Te neke svoje zarobljene u sebe tuge i štapa nije odbacivala na svim tim putevima svojim. Štap je uvijek bio sa njom, čak i u krevetu, jer mora da se bojala da će je i tu dok spava bolest još više ukliještiti u svoje stege da ni štap pored kreveta neće moći dohvatiti, ili da će joj ga neko u snu odnijeti, ili joj je kao predmet za uspavljivanje potreban bio, slično malom djetetu koje u tu svrhu koristi zvečku ili kakvu drugu igračku. Čudna je bila baba Ikonija, baš u tom dobu u kojem je i ja pamtim. Kao djevojčica ostala je bez oba roditelja, oca je odnio rat, a majku bolest, a i baka joj je bila na putu ka svijetu u koji su se oni prerano preselili. Ali ta njena baka se još pomalo oslanjala o zemlju jednim štapom kao da se branila da u nju ne upadne živa, onako pogrbljena. I opirala se dosta dugo dok mlada Ikonija nije sa srpom i motikom ušla na dno tuđe njive da u moru klasja i svoj snop požanje. Rasla je podižući brata i obilazeći tuđa imanja i maštala da s tim srpom i u svoju njivu uđe jednom, vidjela je kako pada klasje pred njom, kako se krstine zidaju, hljeb njen kako miriše, svo polje ljepota obuzima. A onda je došao on, princ sa najmanjom njivom u selu, ali njena, mislila je. Kopaćemo je po dva puta ako treba, to će biti manje nego sam

48


ih okolo iskopala, a sve za tuđi groš. I kopala je jedno ljeto, a već jesen odnese njega, osta joj njiva i dijete u stomaku. Ako bude sin da očevo ime i imanje ponese, nadala se... I bi sin. Ova koljevka će ostvariti moju sreću, moju budućnost, ne, sva zla mi ne mogu ništa. Imam ja mog junaka i ratara, moga činovnika budućeg, žandar on ima da bude, ej, žandar, a majka se prošeta ponosno niz selo pa niz varoš. Maštala je noseći koljevku na leđima, pokrivenu dobro da ko kakvo zlo ne unese u nju, izbjegavala čeljad na putu, krila koljevku u ugao iza šporeta od očiju posjetioca u jedinoj sobi. Nosila je koljevku kao kakav teret – protiv svih drugih tereta koje je morala nositi i činilo joj se da joj ta koljevka drži ravnotežu, da joj ona zaista pomaže, da joj olakšava. Požurila je da ga oženi sa četrnaest godina, neka mu krila rastu, neka se od njega razlete tići poljima zemaljskim, nek zaimaju, nek otkupe imanja sa šumama i njivama plodnim, sa izvorima, sa radnom čeljadi... I gle, tek mu sedamnaest godina, a dva sina guguču, golubići mali, ali eto ga ponovno rat. Opet mlada siročad iz te kuće krenu teškim stazama sudbine predaka. A ona bi sudbine svoje bake, samo što bolest nju mnogo ranije spusti na štap nego babu što starost darova štapom, ali činilo joj se da je koristila babino iskustvo pa se štapom što bolje snalazila. Sa tim štapom je doštapala do životnog uspjeha dva svoja unuka. Iškolovani, dobro zaimali, pokušaše joj pružiti udobnost, ali sva udobnost njena je bila u njenom štapu. A nađoše je jutros u krevetu sa štapom prigrljenim, štapom koji, pričala je, nevjerojatno liči na onaj bakin.

49


SARA KOPECZKY BAJIĆ

DUET ZA GITARU I TIPKOVNICU Sada je na redu moja priča. Ona je svoju već ispričala, ali u tome je problem s pričama: stvarne su samo onoliko koliko vjerujete onome tko ih pripovijeda. Možda nakon svega odlučite vjerovati njoj i zaključite da sam zaista najgora stvar koja joj se ikada dogodila. Neću vas kriviti zbog toga, ali prije nego što donesete tu odluku, trebali biste znati sve činjenice. Upoznali samo se najtoplijeg ljeta u povijesti našeg malog, primorskog grada. Imao sam svirku u Sove kao svakog vikenda, a ona je tu došla prvi put. Ja sam se pokušavao natjerati da napokon napravim nešto sa svojim životom, a ona je upravo odlučila da joj je dosta sve raditi za druge i da od sada neće raditi ama baš ništa, osim brinuti za samu sebe. Odlučila je "slaviti svoj život", tako mi je rekla. Nisam znao što bi to trebalo značiti, ali slavlja je svakako bilo, barem ako je suditi po zdravicama. U meni je našla pravu podršku, jer svatko tko me zna potvrdit će da nikada ne stajem na put zdravom utapanju tuge u alkoholu. Nakon drugog pića rekla mi je da je novinarka, ali da to radi privremeno i da zapravo želi napisati knjigu. Nasmijao sam se i rekao joj da je cijeli život privremen. Nakon trećeg pića rekla je da se boji ići sama kući jer je previše popila. "Hoćeš li se ti pobrinuti za mene?" upitala je i tobože slučajno mi dotaknula ruku. Možda sam bio mlađi, ali nisam bio glup. „Naravno." rekao sam,“ mama me je učila da uvijek budem gentleman.“ Isprva su se skladbe naših susreta odvijale instrumentalno, a s vremenom su se u njima pojavile i riječi. Pričala mi je o svom bivšem mužu, kako je bio sebičan i kako ga nikada nije bilo kući. Ja sam tu u prednosti, rekao sam, skoro uvijek sam kod kuće. Iz načina na koji se namrštila zaključio sam da joj ni to nije baš po volji. Pokazala mi je sliku iz vremena kada je još imala dugu smeđu kosu, umjesto sadašnje kratke i crvene. Rekao sam joj da je sada pravi rock'n'roll, a ona je odvratila da više voli Cohena i Nick Cavea. "Jesi li ikada volio nekoga?" upitala me i tako pokvarila savršeno mirnu večer. Brzo sam se pribrao. Odgovorio sam joj što i svim drugim ženama koje su me to pitale: "Samo tebe." Srećom, prasnula je u smijeh. Odahnuo sam. "Daleko ćeš ti dogurati u životu, mali." rekla mi je.

50


U jednom trenu prestala mi je odgovarati na poruke, a onda sam u tri ujutro dobio dugu, srceparajuću poruku punu grešaka. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi - nije bila prva nezadovoljna žena s napadom grižnje savjesti koju sam upoznao. Jednu sam tako spasio od braka koji bi vrlo vjerojatno bio nesretan, a zasigurno dosadan. Neka me iskoriste dok mogu, život je prekratak da bismo uvijek igrali na sigurno. Kad sam joj to ispričao, tužno me pogledala i rekla: „Mene više nemaš od čega spasiti. Sve mi se već dogodilo.“ Zagrlio sam je i rekao:“ Nisi još mene upoznala.“ I tako je kriza prošla, ili je zapravo tek počela. Dosadilo nam je skrivati se od mojih staraca pa sam se uselio u njen unajmljeni stan. Kad sam pozvonio na ulazna vrata, pogledala je moj mali kofer i gitaru s neobičnim izrazom lica. „To je sve što imaš?“ upitala me, a ja sam rekao: „Samo to i ljubav prema tebi.“ Zatvorila je vrata bez riječi, ali kasnije je ipak dodala: “ Nadam se da neću ovo požaliti.“ Nisam joj rekao da to nije sve, ali je jedino što sam uspio iznijeti iz roditeljskog doma dok mi se majka histerično bacala po koferu i tijelom zaklanjala vrata. "Pusti ga, ka da ne znaš svog sina. Vratit će se, uvik se vrati", rekao joj je moj tata ne skidajući pogled s vijesti."Barem će mu ta znat upalit mašinu i špaher." Dobri moj tata. Uvijek me je razumio. U početku je sve bilo dobro, kako to uvijek bude na početku, inače ne bi bilo ni sredine, a bome ni kraja. Ona je pisala, honorarno, a ja sam svirao, povremeno. Račune smo plaćali, isto tako povremeno i u zadnji čas. Nekad smo se šalili da ćemo objaviti duet za gitaru i tipkovnicu i tako postati bogati i slavni. Ne znam kada sam prvi put dobio osjećaj da nešto nije kako treba. Možda onog dana kad sam se vratio iz kladionice i vidio nju okruženu brojnim teglama džema. Cijeli stan, koji nije bio velik, mirisao je na višnje. Kupila ih je na rasprodaji, kaže. Bilo bi šteta da propadnu. Kada sam je pitao što će nam toliko tegli, ona me pitala, zar ne volim višnje. Rekao sam da je jedini višnjin proizvod koji volim toliko da bih ga imao dvadeset litara višnjevača, a ona se naljutila. Rekla je da ne cijenim njen trud i da ona radi sve za nas, evo, čak nam sprema i domaći džem, a ja samo sviram, pijem kave i idem u kladionicu. Ja sam joj odgovorio da moje sviranje donosi novac u kuću i da osim toga ionako nemam što pametnije za raditi. Rekao sam joj, ako sam joj ja toliko nepodnošljiv, da se može slobodno vratiti bivšem mužu, na što je ona odvratila da možda i hoće, ali oboje smo znali da neće. "Dobro, šta ti uopće vidiš u njoj?" upitao me Ante dok smo pili pivo u kvartovskom kafiću. On i ja bili smo prijatelji još od osnovne škole, više od deset godina. "Kako šta? Pa priliku. Vi svi vatate srednjoškolke i brucošice, a zamisli šta te sve starija ženska može naučit! Ne možeš reć da nije zgodna."

51


"Možda za svoje godine, al' u tome i je problem. Vidi di si ti, a di je ona. To će se želit odma udat." reče Ante. Nasmijao sam se. "Udat, ona? Ona ti od toga biži ka vrag od tamjana. Jednom se već opekla. Sad je cila u svom filmu. Aromaterapija, joga, lampa od himalajske soli, sva se dala u to. Šta ćeš, svako ima nešto." slegnem ramenima i otpijem pivo. Na utišanom televizoru, koji je do maloprije prikazivao život u divljini, počela se prikazivati utakmica pa smo se obojica momentalno pretvorili u Zlatka Dalića. Nikad nisam tvrdio da sam neki stručnjak, ali o glazbi sam znao ama baš sve. Barem sve ono što me zanimalo. I to ne samo o rocku, već i o klasici. Kad sam bio mali, mama mi je kupila jedan od onih CD-ova s najboljim skladbama klasične glazbe, koji su se reklamirali na tv-u i koje su kupovali roditelji svih mojih prijatelja. Toliko sam puta slušao te CD-ove da sam počeo uočavati različite vrste akorda. Tako tvrdim da je naša priča započela u skladnoj harmoniji, ali s vremenom su u njoj svako malo odjekivale pogrešne note. Koliko disonance je potrebno za pokvariti dobru skladbu, koliko neusklađenih trenutaka da ponište one lijepe? Polako, ali sigurno, srljali smo u potpunu raštimanost. Jedne večeri sam začuo vrisak iz kupaonice. Uletio sam unutra, kad ono, njeno cijelo lice bilo je prekriveno crvenim plikovima. "Šta je bilo?" pitao sam je, a ona mi je pokazala bočicu eteričnog ulja. Opsovao sam i odveo je na prijam hitne pomoći. Žena na šalteru bila je jako ljubazna, a uskoro sam shvatio i zašto. "Baš lijepo što se doveli svoju mamu, kao pravi brižni sin." rekla je, a ja sam molio Boga da sam samo ja to čuo. Promrmljao sam nešto neodređeno. "Sin, ha?" rekla mi je te večeri, lica prekrivenog debelim slojem bijele kreme. Znači, ipak je čula. "Ma pusti to, ljudi uvijek pričaju gluposti." rekao sam. "Zašto to njoj nisi rekao? Ako te stvarno nije briga, onda to moraš pokazat. Zauzet se za mene. Za nas." "Da, mama." rekao sam i krenuo na WC. Dosadilo mi je njeno propovijedanje. Gađala me jastukom. Moje nezadovoljstvo novim životom raslo je sve više i više. Ok, starci mi više nisu mogli prigovarati zbog kasnih izlazaka i kladionice, ali sad je ona bila tu da mi prigovara zbog tih istih stvari. Možda zbog toga što je bila otprilike njihovih godina. Barem sam sve češće čuo zvuk njene tipkovnice, što sam protumačio kao dobar znak, jer sad će barem napisati tu svoju prokletu knjigu i prestati pričati o njoj. Naša priča završila je na isti način kao što je i započela: nenajavljeno, bučno i uz obilje alkohola. Kad sam došao kući nakon svirke, dočekala me paljba. Lice joj je bilo crveno, pogled bijesan, a na stolu je bila napola popijena boca vina. "Dobro, di si ti?" upitala me.

52


"Kako di sam, bia sam u Sove. Posli sam osta popit jedno piće s momcima i to je to." rekao sam. "To je to?" povikala je,“znaš li ti koliko je sati? Ja ću ti reć - pet ujutro! Brinila sam se za tebe, a ti se ni poruku nisi udostojao poslat'." I meni je krv uzavrela. "Da sam tia da me neko proziva, osta bi doma. Brini se radije za sebe, kako si mi bila rekla one prve večeri, sjećaš se? To ti je bilo najpametnije." Gledala me u nevjerici. "U pravu si." nasmijala se. Odjurila je u sobu i spakirala moje stvari. Pružila mi je kofer bezizražajna lica. "Mislim da je to sve." rekla je, ali ovaj put staloženim i hladnim glasom. Tad sam znao da je gotovo. Skupio sam svoj kofer i otišao na jedino mjesto na koje sam mogao. Kada me otac vidio na kućnom pragu, samo se nasmijao, okrenuo prema mami i rekao: "Evo ti ga nazad." Kad sam raspakirao kofer, vidio sam da mi je čarape složila u male loptice. Ipak će mi nedostajati. Tek kasnije, kada sam pročitao njenu knjigu, saznao sam kako se osjećala. Bila je to dobra knjiga, puna savjeta za žene kako biti u uspješnoj vezi i ne trpjeti ništa od nikoga. Opisala je avanturu koja ju je naučila da mora prekinuti ciklus nezdravih veza u kojima samo daje, a ne dobiva ništa za uzvrat. Ne bih se baš složio s time da od mene nije bila baš nikakva korist, a nije mi ni bilo svejedno pročitati kako je gledala na mene. Svi će sada pročitati njenu priču i misliti da sam ja bezosjećajna svinja koja ju je iskoristila dok je bila najranjivija. S druge strane, ja mislim da je ona bila ta koja je mene iskoristila, ne da sam se ja bunio. Mislim da nikada neću shvatiti što je zapravo htjela od mene, ali svakako mi je jasno dala do znanja da to, što god bilo, nije dobila. Ja nisam postao novi Hendrix, naprotiv, sada studiram pravo, a kad nisam na faksu džeparac zarađujem odgovarajući na mailove i pričajući telefonski s nezadovoljnim korisnicima jednog teleoperatera. Unatoč tom, pomalo tužnom postojanju, koje je daleko od mojih glazbenih snova i nadanja, barem mi je mami laknulo što sam se vratio kući. Iako nisam postao novu Hendrix, ona je svoju knjigu napisala. O mirisu cigareta i domaćeg džema od višnje.

53


A N T O N I J A Ž E LJ K A K A H L I K

ŠEŠIR Te godine, kada je upisana u prvi razred, u selo se vratila Milostiva. Njezino selo je bilo veliko, općina i veliki centar u odnosu na sela i zaseoke u okolici. Milostiva je prije povratka živjela u Americi, zemlji jako dalekoj i jako bogatoj, bar su tako djeci objašnjavali. Djeca je nisu baš često viđala pa je tim više njihova znatiželja bila veća. Tako je i ona čekala svake nedjelje kada će se ići na svetu misu jer je i Milostiva dolazila. Sjeća se kako je sva bila u nekom posebnom iščekivanju, čak možda većem nego kad su se čekali Božić, Uskrs ili kirvaj za Veliku Gospojinu. Razlog tog iščekivanja su bile bijele čipkane rukavice i prekrasan veliki šešir. Nikada nisi mogao predvidjeti koje će boje te nedjelje biti, a imala ih je sigurno deset ili se njoj činilo tako. Posebno je bila uzbuđena kada bi Milostiva na glavi imala tamno crveni šešir s nijansom svjetlijom vrpcom i mašnom iznad oboda. Zamišljala je kako će jednoga dana, kada poraste, Milostiva taj šešir njoj pokloniti jer će biti toliko stara pa neće moći više ići u crkvu. Vrijeme je prolazilo, Milostiva je starjela, sve manje su je viđali, a ni šešir više nije bio toliko zanimljiv. Završila je škole i preselila se u veliki grad. Zaboravila je svoja iščekivanja nedjeljnih misa, a sve zbog šešira. Milostiva je tiho otišla, a gdje su završili šeširi nije nikada svoje pitala jer kako bi im objasnila te snove malog djeteta? U gradu su navike bile drukčije nego kod nje na selu pa je privikavanje potrajalo neko vrijeme, kada se počela osjećati pravom građankom. Prvi put se sjetila Milostive i šešira na pogrebu mame njene kolegice. Starije gospođe su redom imale na glavama male crne šeširiće s tilom koji je pokrivao oči. Iako je bila tužna zbog prijateljičinog gubitka, na pogrebu nije mogla prestati gledati te slatke, simpatične šeširiće. Kako je bila mlada, nije dolazilo u obzir da sebi na glavu stavi takav šešir, a i čemu bi služio? Mlade žene u njenom okružju nisu nosile šešire jer bila su to vremena radništva i nitko nije želio biti drukčiji od drugih. I opet su godine prolazile, radni vijek je završio, stigla je mirovina. Sada je imala više vremena šetati gradom i gledati izloge. Baš tog je dana, vozeći se tramvajem, ugledala u izlogu crveni šešir. Sve slike djetinjstva su se nekim čudom odjednom počele kao rola filma odmotavati. Kao da ponovno nedjeljom odlazi na misu i čeka koje će boje biti Milostivin šešir i biti sretna kada ugleda tamno crveni sa svjetlijom trakom i mašnom. Na prvoj idućoj stanici izašla je iz tramvaja i vratila se do trgovine gdje je ugledala crveni šešir. Kao da je neki magneti privlače, ušla je u trgovinu.

54


Ljubazna starija gospođa joj odzdravi pitajući kako joj može pomoći. Ona je stajala ispred tog crvenog šešira s istom trakom oko oboda kakva je bila na Milostivinom šeširu. Kao u transu zamolila je, smije li ga probati. Gospođa joj je namjestila šešir na glavu, malo popravila njene kovrčave uvojke na vratu i komentirala kako joj šešir baš savršeno pristaje. Nije sigurna u svoj odraz u zrcalu jer kao da ju je gledala Milostiva i potvrdno kimala glavom, da, da, jako joj dobro stoji. Nije bio jeftin, ali ima li i jedna prava želja koja se rodila još u djetinjoj glavici pravu cijenu? Odlučila je. Više od trećine mirovine platila je šešir, izašla van na ulicu s osmjehom koji vrijedi više nego sve mirovine, cijeli radni vijek, sve zarade. Sada je ona bila Milostiva koja će roditeljima na groblje u njenom selu otići sa crvenim šeširom koji ima nijansu svjetliju traku i mašnu iznad oboda, još samo da pronađe čipkane rukavice.

55


VLADO JOVIĆ

ANA SA ZELENIM OČIMA I OPET MAGARAC

Najgore zlo koje te može zadesiti jeste ono kada te pozdravi lijepa, još uvijek mlada žena, a ti se ne možeš sjetiti tko je ona i kako se zove. Uzalud po pretincima sjećanja tumbaš sve ladice, izvlačiš ih u potrazi za njenim likom, ili barem imenom. I dok je, zbunjen i iritiran neprepoznavanjem, već smještaš u bajku koja završava - i živjeli su dugo i sretno do kraja života, gledaš kako iz čarobnog zelenila njenih očiju nestaje onaj početni, predivni osmjeh prepoznavanja draga joj lica. On nestaje i vidiš da će ustuknuti pred grimasom nepovjerenja, ako odmah ne daš do znanja da znaš tko je ona. Zamire posljednji ugarak osmjeha u zelenilu njenih zjenica, sve dok se posve ne ugasi. I već joj je na licu mješavina izrazaOprostite, s nekim sam vas zamijenila i opreznost - Tko zna tko je pak ovaj. Vidiš da se odmiče od tebe opreznim korakom u stranu, pri tom stavljajući ruku na džep s novčanikom, čiji se obris nazire u džepu jakne, kao da si drumski razbojnik kojega je osujetila u pljački. Užurbano odlazeći niz ulicu, osvrće se preko ramena u strahu, valjda, da ćeš je pratiti. Osjećaš se kao magarac kada se nekoliko dana kasnije sjetiš tko je lijepa, tajanstvena zelenooka. I mada si je tijekom godina rijetko viđao, zapravo gotovo nikako, s tjeskobom se pitaš kako si je mogao zaboraviti. Jednom je bila kod tebe. Sa svojim ocem, koji je došao kod tvoga, kako bi mogao gledati nogometnu utakmicu. Rijeka je gazila Real Madrid, tvoj tata, tetak Ranko i njezin tata su pali u delirij kada je Rijeka zabila treći gol. Grlili su se, vikali, podizali čaše s pićem, nazdravljali. Tetak Ranko je prosuo vino po košulji, tetka je koreći ga pokušavala očistiti crvenu mrlju koja se nekako sve više širila. "Mani me se ženo", odvraćao ju je tetak sav euforičan, kao da je i on nekim čudom zaslužan za gol postignut pod stijenama Kantride. Tetka mu uzvraća: "Smiri se, pijana budalo, da obrišem. Poslije se neće dati..." a tebe zelenooka Ana... Ana! Da, tako je! Zove se Ana! A tebe zelenooka Ana, valjda, mada djevojčica od četiri godine, nošena tom nekom zaraznom euforijom poljubi utisnuvši ti pusicu u obraz.

56


I već iz omaglice memorije izvlačiš i drugo sjećanje u kojem ste u školskoj predstavi. Učiteljica vođena mišlju da ćete zbog toga izvući neku pouku pripremila je školsku predstavu - Buridanov magarac. Dok je učiteljica pričala o neodlučnom magarcu, Ana je sjedila pokraj tebe, mada niste išli u isti razred. Kada je učiteljica tražila dobrovoljca koji će glumiti magarca iz priče, Ana ti je stisnula dlan i rekla: ”Hajde ti.” I pristao si na ulogu magarca, sve kako bi joj ugodio. Poslije, u odrasloj dobi, znao si je sresti u prolazu. Htio si je pozvati na piće u nekoliko navrata, ali u svojoj neodlučnosti to nikada nisi učinio. S vremenom si je sve rjeđe viđao, svaki put prošlo bi sve više vremena od kada si je zadnji put vidio. Sudbine bi vam se sve manje ispreplitale, makar i tim slučajnim, neplaniranim susretom u prolazu...

57


ROZAIDA NAGLAV

KAMENAC „Htjela bi ptičjeg mlijeka ili da pred tobom svi ničice popadamo“, kazao je Marko Emi. Glas mu je bio pljuckavo ljepljiv, jer prije negoli je izgovorio i jednu riječ, prije negoli ju je zalijepio na Eminu adresu, činilo se da sa svake prethodno poliže ljepilo, a odbojno mu je. Govor mu je zato imao okus starih, polizanih poštanskih maraka. Usput je dosoljavao salatu. Ne bi trebao jer ju je Ema, kao obično, začinila s pravom mjerom i kako on voli, ali činio je to refleksno i nastavio dosoljavati jadnu salatu i kad je ušutio. Zapravo mu je Ema digla živac pa se negdje morao istresti. Bez lupe vratima ili bučnim bacanjem bilo čega, nego tako, kako se je i inače odazivao na dignuti živac. Pljuckavim glasom. A kad to nije bilo dostatno, a tog dana nije, e, onda i dosoljavanjem ili nekom drugom sličnom gestom koja bi mu izmakla kontroli. Emu bi obično ganula baš takva Markova nekontrolirana nijansa patetičnosti, ako je već nisu same riječi koje je lijepio na njeno iščekivanje. A sad nije trepnula ni na jedno ni na drugo. „Ne kažem da nije.“ ipak je pomaknula usnice ka mlačnom verbalnom odazivu, a kako je upravo odstranjivala glavnu kost na oradi (subotom su obično jeli ribu), nastavila je neznatno, ali ipak vidljivo, kriviti unice koje su pomno slijedile njene prste, dok su se ovi petljali oko ribe, te se misli, koje bi možda prešle rub njenog tanjura, na njenim usnama nisu naslućivale. Riba je za nijansu bila premalo pečena pa se kost nije odmah odvojila, ali Marko je na odgovor čekao i kad je konačno napravila file. Ni onda nije ništa kazala. Ono uvodno „Ne kažem da nije ...“ na kraju je značilo kako mu daje za pravo, ma što rekao, ma što mislio. Onda je ponovno nastavila blago pomicati usnice koje su sada sasvim prirodno slijedile zube zaposlene diskretnim, ritmičkim žvakanjem. Salatu nije jela. Riba je bila sočna pa je salatu lako preskočila. Uobičajeno je da se iz dana u dan živi u skladu s navikama, jer one su sveprisutne i stalne, pa daju svemu ritam i orijentaciju. Na navike se zato ne gleda niti pogledava, jer ništa što je uobičajeno ne privlači pažnju.

58


Baš to sveopće pravilo bilo je uzrok da je kadšto Marko govorio pljuckavo, jer to pravilo o navikama je za Marka bilo toliko prirodno da je postalo njegova najprirodnija navika, dočim za Emu nije bilo tako. Čak ako se radilo o najbanalnijim navikama, recimo, da svaki dan kuha ručak ili priprema večeru, Ema je sve to toliko emotivno obojila, da je i pečeno jaje prestalo biti samo pečeno jaje. Marko je jaje volio pečeno na oko, takvo da žutanjak ostane kremast, a bjelanjak da bude dobro pečen i hrskav, bez trunke sline. Jaje je zato trebalo pažljivo peći. Unijeti se u stvar i Ema se u stvar unosila, pogotovo ako se radilo o zapletenijim stvarima, pa da to nije, bukvalno rečeno, francuska salata. Elem, ništa Emi nije bila navika, ponajmanje život kao takav, pa je stalno bila u ovakvim ili onakvim tenzijama, stalno očiju punih ovakvih ili onakvih detalja, dok je Marko sasvim mirno, često gospodski ili veoma intelektualno, gledao na sve kao na nešto što se uobičajeno kotrlja iz dana u dan, jer odrastao čovjek, ako ne želi biti čangrizavo sitničav, tako gleda na tu, čak često dosadnu protočnost života. I kako da onda Marko razumije Emine djetinjaste oči pune iščekivanja zbog sklonosti da sve ono što se ustalilo i što se po navici ponavlja, doživljava kao da je prvi put? Zar da se svaki put ushiti zbog istog? Za svako pečeno jaje bez sline i s kremastim žutanjkom? Zar i nakon više od trideset godina? Dok Emin odbijajući ili čak nesocijalizirani odnos prema navikama nije bio vidljiv i nije iritirajući zadirao u svijet Markovih poimanja navika, stvari su tekle, a ako je bilo što prekipjelo iz onog Eminog lonca djetinje uznesenosti da je baš sve na ovom svijetu novo ili možda njenom preozbiljnom odnosu prema svemu (Marko se priklanjao čas jednom čas drugom stajalištu, mada su bila oprečna, jer o čemu se radi? O Eminoj nedoraslosti ili preozbiljnosti?) e, onda bi Marko Emi otpljuckao svoje, kao što je to učinio te subote za vrijeme ribljeg ručka. Ali kako svako pravilo ima izuzetak koji pravilo potvrđuje i kod Eme je postojao. Čudno, ali jedina njena navika koju je prihvaćala bez pogovora, uznemiravanja, emotivnih perturbacija, bila je Markova staloženost, iako joj nikad nije palo na pamet da Marko ne bi mogao biti staložen kada ne bi mirno, često gospodski ili veoma intelektualno gledao na sve što se za njega uobičajeno kotrljalo iz dana u dan s izoštrenim, zapravo refleksnim razlikovanjem svega što je prvi, a što nebrojeni put. Ali prihvaćajući zdravo za gotovo Markovu staloženost, utoliko više su bila emotivno nabijena njena doimanja Markovih povremenih neuobičajenih izraza nervoze. Ako bi, na primjer, pogledao na sat da bi iz nekog njemu posebnog razloga uznemireno očitao vrijeme koje se odnosi na oboje govoreći: „Pet do jedan.

59


Ako ne želiš ići, kaži … sve je ionako bez veze “, onda bi Ema još mahnitije spremala kofere za sve, a onda i sebe. Jednom je u hitnji kroz prozor auta sušila kosu da ne bi zbog nje išta zastalo, kasnilo, da ne bi ostala slina na žutanjku ... Kada bi Marko konačno sjeo u auto, čak malo prije nego je planirao, nije obraćao pažnju na to kuda Ema gura svoju mokru glavu, jer i na takve Emine ludorije se čovjek može naviknuti bez pretjerane drame, osobito ako svoju dramu iživi ispustivši prekomjernu paru iz duše kao iz ekspres lonca, pa oslobodivši se pritiska, nastavi brbotati na laganoj vatrici izborene ugode da sve stiže kako valja i treba. U kino ili bilo kuda drugdje. Jednako je bilo i onda kad nisu nikuda išli, ali nešto se moralo promijeniti u njihovom osobnom prostoru: prefarbati stan ili zauzeti stav u svezi ponovnog produženja studija njihove djece, da bi ponovno sve postalo smisleno i uobičajeno. Ema bi naravno i tada sušila kosu na vrtuljku ovakvih ili onakvih turbulencija. Zato bi ponekad šmrcala. Ništa strašno, jer ako se je useknula jednom, možda i nekoliko puta, nije nikom smetala. Šmrkava Ema, rekli bi Marko i djeca. I poneka prijateljica koja bi iz svoje damske torbice potegnula Paloma maramicu za jednokratnu upotrebu. Ema nije voljela one namirisane. Dražile su joj nosnice. Pred svojom majkom nije nikad ni kihnula niti se grebala po nosu, jer je, ruku na srce, ta stara gospođa, od kad je Ema odrasla, a ona postala udovica, svoju kosu sušila isključivo kod frizera. No najprigodniji i najjeftiniji frizer je naravno bila Ema. Ponekad, doista ponekad, kad bi se od umora ogulila do fundamenta i zato oglušila, e, baš ta gluhoća ju je izmjestila po svim mogućim vremenskim dimenzijama prošlog i budućeg, da bi što manje bila prisutna tu i sada. „Slažem svoje kockice“, rekla bi odsutno. Kako su njene konstrukcije s „lego“ kockicama bile nevidljive, njeno tiho slaganje svima se činilo, blago rečeno, kao djetinji kapric koji bi je kadšto napao i prošao bez veće štete. Čudno, ali jedino tada, kad je slagala svoje kockice, Ema nije izvlačila glavu kroz prozor. A možda to i nije čudno jer ako bilo tko stekne utisak da se na njega lijepi kronična šmrkavost, refleksno se izmiče svakom propuhu, pa kako ne bi turbulencijama koje pune sinuse. Previše je sline. Zato. I sad, nakon ribljeg ručka, Ema je nečujno lunjala tko zna kuda slažući i preslagujući tko zna što, iako je naoko pažljivo spremala kuhinju, kao što je prije toga pažljivo čistila premalo pečenu ribu. Elem, zbog onog da joj je nevažna prisutnost bilo čega što predstavlja - tu i sada, postao joj je nevažan i onaj njen napisani sto peti pjesmuljak koji je tog subotnjeg jutra, još prije nego li se je latila peći ribu, Marku gurala pod nos kao kad njihov Floki, hoteći se igrati, neumorno donosi svoju lopticu i gura ti je u ruku. Flokiju bi Marko, ako mu se nije dalo bacati lopticu, uvijek dao pseći keks ili ga češkao iza uha, pa bi pseto pristalo na zamjenu pažnje, od one koju je htjelo do one koju je dobilo. Ema nije

60


dobila ništa, osim Markove odbojnosti koju je iskazivao pomno „češkajući“ televizijski daljinac. Kad se zaustavio na emisiji o koferima koje je netko izgubio na nekom američkom aerodromu, te su ih zato prodavali na dražbi, Emi se je činilo da je njen netom napisani sto peti pjesmuljak profinjeniji od sirove strasti onih koji su kufere licitirali, a onda ih, puni pohlepe, otvarali očekujući zaradu. To je rekla Marku. Onako šmrkavo, ne krijući svoje pseće oči i svoje želje, a on je gledao televiziju i samo je promrsio: „Hm ...“ ili, još vjerojatnije, nije uopće reagirao. I ona je ušutjela. I za vrijeme ručka je šutjela, osim onog: „Ne kažem da nije ...“ kao odgovor na Markov pokušaj rješavanja problema sa starim markama i dosoljavanjem salate. Poslije ručka oprala je suđe, a on se je vratio televiziji preslanog okusa u ustima jer je za vrijeme ručka rastreseno nekoliko puta piknuo u presoljenu salatu, ali na kauču je ubrzo zaspao i njegovo mirno disanje se je Emi činilo toliko rječito i ubojito da je začepila uši. Da bi ga preglasala, mogla je kao luđakinja puhati u maramicu, ali nije ga htjela probuditi. Umjesto novog pjesmuljka, napisala je poruku da je otišla, ne napisavši kuda, te je tiho zatvorila vrata za sobom. Ni Floki nije primijetio, tako tiho je otišla. Jedno je bilo kad bi slagala svoje kockice, i bila odsutna duhom samo zato da prestane šmrcati i sliniti, ali da tek tako ode, bilo je čudno. Marko je znao da se te noći neće vratiti, jer odmah je pogledao u kupaonicu te utvrdio da nema Emine četkice za zube. Zato je te noći nije čekao. Kad je zvala Emina majka, mirno je slagao da je Ema u šetnji s Flokijem. Flokija je već izveo u šetnju pa pseto nije trznulo ni kad je bilo spomenuto njegovo ime i izlazak, a Eminoj je majci bilo dovoljno da mu kaže kako sutra, kao i svake nedjelje, dolazi k njima na ručak. Drugo je nije zanimalo. Dječurlija nije zvala. Nisu ni drugi. Bila je mirna subotnja noć i da u Marku nije kuhalo od ljutnje zbog Eminog odlaska, kojega je doživio kao teatralno prepucavanje, možda bi se osjećao samotno. Tako je samo kasnije zaspao nego obično, a kad ga je ujutro probudilo nedjeljno sunce, s Flokijem je otišao u šetnju, dužu od uobičajene. Sve do ručka. Ema će se sigurno vratiti prijepodne, jer kao obično, dolazi njena majka i Ema će zato požuriti da sve pripremi. U to je mogao biti siguran. Emina četkica za zube i njena majka su tako u Markovoj glavi zakolčili dužinu Emine čudne odsutnosti točno do nedjeljnog prijepodneva i to ga je umirilo. Sve one koje je sretao na nedjeljnoj šetnji, više je nego obično srdačno pozdravljao, a s nekima se čak upleo u čavrljanje. Vrativši se kući, utvrdio je da Emine četkice za zube još uvijek nema. Kasnije, mnogo kasnije, kupio je jednu roza boje da njegova ne samuje u čaši na kojoj se je sve više nabirao kamenac.

61


MIRJANA PEJAK PEKI

VRIJEME NA DAR

Samo nekoliko nas udiše zrak u ovoj zgradi. Ne znamo tko o čemu razmišlja. Šutimo. Možda se i ne poznajemo, ali u jedno smo sigurni. Naše vrijeme postoji, ali pitanje je hoćemo li se ikada više vidjeti. Kolege i kolegice s posla nisam vidjela godinama. Kad bih došla na sindikalno druženje, onih koje poznajem nije bilo, a kad bi došli oni, nije bilo mene. Mnogi koji su bili u radnom odnosu, imali su dvije obitelji. Istina i bog, mnogi to neće priznati, ali vjerujte mi, istina je. Jedna obitelj je bila u domu u kojem smo živjeli, brinuli se o svojim najmilijima ili oni o nama, u kojem smo odrasli, a druga obitelj u kojoj smo proveli radni vijek, također je zajedno s nama živjela samo u ovoj zgradi. Na žalost, temelji jedne obitelji su se obnavljali, a od druge su ostala samo sjećanja. U svojoj obitelji imali smo majku, oca, supružnike i djecu, a u drugoj kolegice i kolege s kojima smo proveli desetljeća života. Sjedim u hodniku pored portirnice, u zgradi u kojoj sam nekad radila. Pored mene na ostale tri stolice sjede tri osobe. Ne poznajemo se međusobno. Tišina doslovno pluta dužinom hodnika, a našu šutnju prekida tek cviljenje starih ulaznih vrata, kad ih netko otvori. Iza vrata u uredu ispred kojeg sjedimo čujem mrmljanje ljudi. Čekam. I prije četrdeset godina sjedila sam na ovoj istoj stolici čekajući da krenem u život i počnem samostalno zarađivati, a sada gledam u zid hodnika s kojeg se ljušti uljana boja dok zrake sunca što prodiru kroz otvoreni prozor, podižu prašinu s poda i igraju se njome. Kada sam prvi put sjedila ovdje, znojili su mi se dlanovi kao i sada. U dva sata, dok sam čekala da me pozovu u jedan od ureda na razgovor za posao, mojim mislima su se slagale kockice za budućnost. Željela sam raditi više od svega i u sebi sam vidjela mladu, perspektivnu službenicu koja ima završen fakultet, dobar brak, dvoje ili troje djece, prvi auto i roditelje ponosne i sretne što je njihova kći počela raditi. Prstima opipavam rub stolice. Tko zna je li to ista ona stolica na kojoj sam sjedila prvi puta kad sam ušla u ovu zgradu. Kad sam radila, često sam prolazila pored nje, pogledala je i produžila dalje za poslom jer samo sam ja znala zbog čega sam je godinama promatrala. Je, ista je. I ona je ovdje tolike godine kao i ja, samo što se ona nije mnogo promijenila. Nema bore, opuštenu kožu lica, ali

62


ima sjećanja. Na spoju sjedala i naslona stolice vrhom prsta napipam tvrdu naslagu. Znam i zbog toga sam sad sigurna da je to ista stolica od prije nekoliko decenija. Tvrda naslaga je žvakača guma koju sam zalijepila tog prvog dana mog ulaska u zgradu, kad sam se prijavila na natječaj i kad su me pozvali u ured i obavijestili da sam primljena u radni odnos. Po izlasku iz ureda htjela sam je uzeti, ali odjednom se na tom hodniku pojavilo više stranaka i bilo mi je glupo prići stolici i odlijepiti žvakaču. Za vrijeme radnog vijeka često sam razmišljala o njoj, tražila priliku da je odlijepim i pospremim u malu drvenu kutijicu u kojoj sam čuvala neke meni značajne uspomene. Vremenom sam prestala razmišljati o njoj. Pokušavam je otkinuti, ali kao da se spojila ili možda urasla u sjedalo stolice. Netko od ovih troje što sjede pored mene se nakašlje. Ne gledam u smjeru od kuda dopire kašalj. Želim ovaj posljednji trenutak sačuvati samo za sebe. Pokušavam prebaciti nogu preko noge, ali ne mogu. Ne dozvoljava mi upaljeno koljeno. Naslonim se na naslon stolice, pogledam u zatvorena vrata ureda ispred kojeg sjedimo i odjednom mi se počne spavati. Trznem se. Pogledam na lijevu stranu hodnika i lice mi dodirne propuh što je dolazio kroz razbijena dvokrilna vrata na kraju hodnika. Ustanem i laganim korakom krenem prema njima. Bože, kako su odjednom postala daleka. Već sam deset koraka napravila, a ona kao da se udaljavaju od mene. Okrenem se i vratim do stolice na kojoj sam sjedila. „Puše mi za vrat od ulaznih vrata i sjest ću baš ovdje“, reče ženski glas i tek sad primijetim da je to jedna od tri osobe koje sjede pored mene u hodniku, a upravo sjeda na moju stolicu. „Pa ne možeš ženi zauzeti mjesto na kojem je ona sjedila“, reče muškarac koji je sjedio pored nje. „Mogu, zašto ne bih mogla? Uostalom, ona više ne sjedi, vidiš da se ushodala kao da čeka ne znam što“, reče žena i pogleda me. „Čeka kao i svi mi, jer na ovom mjestu se ništa drugo ne radi“, reče muškarac nervozno. Žena me pogleda, spusti glavu, ali ostaje sjediti na mojoj stolici. Ne izgovaram niti jednu riječ. Sjednem na stolicu na kojoj je ona sjedila. Ne da mi se raspravljati, jer ako bilo što kažem, nestat će ove tišine hodnika koja mi toliko godi u mom razmišljanju i sjećanju. Naglo se otvore vrata ureda i nastade propuh. Sva prašina s poda se uskovitla kao mali vještaci kad ih vjetar po polju raznosi. „Za danas je gotovo. Dođite sutra“, reče prosijedi čovjek koji se pojavi na vratima i ubrzo iza njih nestane. Ne poznajem ga. Jedino što sam dobro vidjela, bile su njegove sjajne, crne cipele. Pogled mi ostane na vratima. Ovih troje ustanu i odlaze. Kad sam bila

63


sigurna da su izašli iz zgrade, ponovo priđem svojoj stolici i sjednem. Prstima napipam žvakaču, zatvorim oči i opet se vratim četiri decenije u prošlost. Opet su se otvorila vrata ureda ispred mene, ali u mojim mislima. Otvara ih starija žena. „Kolegice, vi ste na redu. Izvolite“, uđite, reče tiho. Okrenem se lijevo i desno ne vjerujući da se obratila meni. Dok je žena popravljala svoju svilenu bluzu, izvadim brzo iz usta žvakaču i zalijepim je ispod sjedala stolice, a potom naglo ustanem, prebacim ruksak preko ramena i uđem za njom u prostoriju. U prostoriji je bio dug stol, a pri samom kraju sjede dva muškarca, jedan stariji, a drugi nešto mlađi i jedna žena srednjih godina. Zaključujem, članovi komisije. Žena koja me pozvala, sjedne sa strane za manji uredski stol. „Izvolite sjesti“, reče mi stariji muškarac, odmjerivši me od glave do pete. „Hvala“, tiho kažem. „Vi ste gospođa ili gospodična“, upita žena koja je sjedila pored njega. „Ja sam Veronika Luč. Ne, nisam udata.“ „Dobro... Znate, razmotrili smo vašu zamolbu. U njoj ste naveli da već imate radnog iskustva. Jeste li već radili ovaj ili sličan posao?, nastavi muškarac. „Ne, na žalost nisam radila uredski posao. Radila sam kod privatnika. Na natječaj sam se prijavila jer tražim posao. Spremna sam raditi bilo što. „Kako mislite, bilo što? Vi imate stručnu spremu i što ste mislili pod ovim što ste rekli „bilo kakav posao?“ „Mislila sam na bilo koji posao. Dajte mi posao čistačice i ja ću vam biti zahvalna“, rekoh. „Kod privatnika ste radili?“ oglasi se i drugi, mlađi muškarac. A što ste radili kod privatnika?“ Njegovo pitanje mi se učinilo podrugljivo. „Izrađivala sam ukrasne predmete od drva.“ „ I prijavili ste se na naš natječaj. Dobro, stručnu spremu imate, ali ako niste nikada radili u struci, to će biti malo komplicirano“, ponovno se uključi stariji muškarac. „Za mene nije komplicirano, gospodine, vjerujte. Spremna sam raditi i mogu raditi sve poslove od uredskih do poslova spremačice. Dajte mi metlu i dokazat ću se. Vjerujte mi.“ „Da, da, svi tako kažu“, oglasi se mlađi gospodin i dalje arogantnog ponašanja. „Znate, mi smo konkretno u natječaju naveli što tražimo i uvjet je bio najmanje dvije godine radnog iskustva zbog odsutnosti djelatnice na bolovanju. Morate i nas razumjeti da nam je potrebna osoba koja će odmah preuzeti poslove koje je obavljala naša kolegica. Vremena nemamo, a da nekoga učimo raditi njezin posao, ne bi bilo dobro za ustanovu. To je uglavnom rad sa strankama i on zahtjeva brzinu i sposobnost rada sa strankama“, reče mi stariji gospodin, dok je žena pored njega čitala moje dokumente, a mlađi gospodin

64


svojim pogledom bio posve odsutan, kao da ga ništa u vezi što sam tu ne zanima. „Trudit ću se što prije naučiti. Evo, mogu već danas ostati raditi, samo bih vas molila da mi netko pokaže poslove. Ostat ću i izvan radnog vremena, ako je potrebno...“ Toliko sam brzo govorila, a grlo mi se počelo stezati. Mlađi muškarac se cinično smije na moje riječi. U sekundi mi navru suze na oči. Srce mi počne ubrzano kucati. Stisnem zube toliko snažno da sam mislila da će mi vilica puknuti. U sebi molim Boga da ne zaplačem. Kroz glavu mi prođe misao da će sve moje želje i maštanja potonuti ispod drvenog poda ove prostorije i ukopati se u dubinu zemlje ispod temelja ove zgrade. Ostajem hrabra, tek jedna suza kliznu niz moj desni obraz. Molim je da što prije nestane ispod kragne moje košulje. „ Kako to mislite odmah?“ upita žena iz komisije. „Sada. Ako je vaša službenica na bolovanju, neka mi njena kolegica pokaže kako se radi i ja ću vrlo rado ostati još danas, samo da što prije počnem učiti.“ Sve troje se pogledaju, a onda pogledaju mene. Imam osjećaj da me njihov pogled reže po pola, ali... „I vi biste zaista sad ostali raditi?“ upita me stariji muškarac. „Vrlo rado“, odgovorim ponosno. „Onda nemamo više pitanja za vas. Olga, odvedite gospodičnu u ured broj 27 pa ćemo vidjeti je li zaista spremna odmah početi raditi“, reče stariji gospodin ženi za manjim stolom uz osmijeh. Žena ustane, priđe i pruži mi ruku. „Čestitam kolegice, danas je vaš sretan dan. Danas počinjete raditi. Pođite da upoznate kolegicu. Ona će vam pokazati što će biti vaš posao.“ Kao omamljena, zahvalim se i pozdravim članove komisije, krenem za ženom, ne vjerujući da se događa upravo ono što sam željela. Hodajući uz nju hodnikom, doznajem da joj je ime Marija. „Vidjela sam ja tebe čim si ušla u zgradu i znala sam da si kandidatkinja za ovaj posao. Sva sreća pa se nitko drugi nije javio, a nama ti je zaista potrebno što prije zaposliti nekoga. Drago mi je što si to ti. Promatrala sam te jutros iz ureda dok sam ga provjetravala. Bila si nervozna isto kao i ja kad sam prvi puta ušla u ovu ustanovu tražeći posao. Ti si jedina osoba koja je pozdravila mog supruga na portirnici. Rekao mi je. „Pa to je normalno“, rekoh malo zbunjeno, a onda shvatih da je njezin suprug stariji gospodin koji sjedi za pultom na portirnici zgrade. „Da, normalno je i kulturno, ali većina koji ulaze kroz ova ogromna vrata zgrade ne primjećuju ga, a on nastoji prema svima biti ljubazan. Čak mi je rekao da nikada u svom radnom vijeku nije vidio osobu koja ulazi u našu zgradu s osmijehom na licu, a bilo je tek sedam sati u jutro. Tebe je vidio. Popravila si

65


mu dan. Eno, vidi ga, sjedi na portirnici toliko sretan kao malo dijete“, reče pokazujući u smjeru portirnice. Pogledam je i osmjehnem se. Bilo mi je malo čudno što toliko prinosi pažnju tome jer mislila sam da je to sasvim normalno da ljudi pozdrave kad ulaze, kao i oni koji izlaze iz zgrade. „Znam što ti misliš, drago moje dijete. Ovi mlađi što dolaze na posao su arogantni i odveć umišljeni da bi pozdravili mog starog Juru, a on ih tako srdačno dočekuje i pozdravlja iz dana u dan. Ne zamjera on njima ništa. Kaže da su to mladi ljudi i da će naučiti pozdravljati starije tek kad i oni ostare i shvate koliko su u životu imali propusta. Također, zna da većina njih se nije ni probudila ili se još uvijek ne mogu otrgnuti od snova dok prolaze kroz portirnicu i tako još mamurni ulaze u svoje urede, sve dok ih ne osvijesti prva jutarnja kava. Mladi su i nemaju radne navike. Znaš, mom Juri je žao samo zbog toga što ih on sve pozdravlja od srca i poželi im ugodan radni dan bez obzira kakav ih posao čeka. Raditi se mora, ali u današnje vrijeme većina njih nije toga svjesna. Šutjela sam hodajući uz nju, jer moje misli su bile usmjerene u potpuno drugom smjeru. Želja da nešto naučim bila je jača od svega... Četiri decenije poklanjala sam sebe svakom radnom danu. Voljela sam svoj posao, a možda sam bila i sebična. Često razmišljam o tome da je moja sebičnost doprinijela tome što danas, čekajući sama kako bih uzela potvrdu da sam zapravo cijeli život poklonila radnim navikama, da mi netko prepiše iz starih dokumenata da sam živjela, odnosno, bila ovdje i da mogu otići zauvijek iz ovog hladnog hodnika, zatvoriti jednom za svagda vrata zgrade i vratiti se svojoj obitelji koja me čeka s upaljenom svijećom na torti, dobrim željama za mirovinu i vremenom na poklon. Voljela sam svoj posao, „tu obitelj“, ali prije nego sklopim oči, želim uz obitelj koju volim najviše na svijetu, provesti posljednje trenutke svoje starosti. Izdržat ću, nemojte brinuti. Upala koljena je sitnica naspram ljubavi prema vremenu koje mi preostaje, a provest ću ga uz svog supruga koji mi je uvijek bio podrška, davao hrabrost da opstanem i uz svoje unuke, onoliko dugo, koliko mi Bog dozvoli.

66


LADISLAV BABIĆ

DAVOS

Davos, pitomi švicarski gradić smješten u istočnim Alpama u kotlini rijeke Landwasser, poznat je kao zimski turistički centar za potkožene ljubitelje skijanja, ali se naročito pročuo po sjednicama Svjetskog ekonomskog foruma na kojima se - otprilike krajem januara svake godine - već pola stoljeća okuplja svjetska ekonomska i politička elita kako bi, po zamislima osnivača Foruma, profesora Klausa Schwaba, raspravljala o svjetskim problemima, ne samo ekonomske vrste. No što da se zamajavamo, o tome kako na najproduktivniji način zaštiti sustav koji ih je iznjedrio. Jedan svjetski institut okarakterizirao je ovaj tradicionalni skup kao „mafiokraciju bankara, industrijalaca, oligarha, tehnokrata i političara. Oni promiču zajedničke ideje i služe zajedničkom interesu: vlasti.“ U vrijeme održavanja Foruma, na rubovima grada okupljaju se tisuće demonstranata kojima nije dozvoljen ulazak u mjesto, jer se u društvo svjetskih mudonja, zaštićenijih od ličkih medvjeda, snajperistima na svakom uglu i uzvisini, dolazi samo uz pozivnicu. Protestira se protiv siromaštva u svijetu, neravnomjerne raspodjele svjetskih bogatstava i stvari koje demonstranti smatraju posljedicama pohlepnog, grabežljivog kapitalističkog sustava, a sve više protiv njegove neučinkovitosti u rješavanju ekoloških problema i klimatskih promjena kojih je sam sustav, zarad nezajažljivosti bogaćenja elita na račun ostatka svijeta i ranjavanja prirode (koja sve više uzvraća udarce na koje kao da su visoki gosti Davosa imuni), uzročnik. Kroz pitomo mjestašce s nešto više od deset tisuća stanovnika protječe rječica Landwasser, a na sjeveru dominiraju dvije-tri hiljade metara visoki vrhovi, prepuni skijaških staza i hotela, ispresijecani dubokim ledenjačkim koritima pruženima ka gradu. Zbog mogućih lavina, opasnih za skijaše i sam grad, postavljeno je bezbroj štitnika ponad najposjećenijih skijaških terena i najugroženijih dijelova grada. Prema sjeveru od centra grada prostire se maleno prirodno jezero (Davoser See) dužine oko kilometar i pol, te pola kilometra širine - čije se vode koriste kao energetski rezervoar - ljeti omiljeno kupalište i mjesto brodarenja manjim plovilima. S južne strane Davosa su nešto niži

67


brežuljci, a cijela se kotlina otvara prema zapadu. Grad je važan švicarski i svjetski zimski skijaški centar koji je čak zajedno sa St. Moritzom izložio svoju kandidaturu za Zimske olimpijske igre, čemu su se Švicarci oštro suprotstavili. Nešto prije održavanja Svjetskog ekonomskog foruma, a naročito poslije njega, mjesto je prepuno ljubitelja skijanja, a ljeti dolaze planinari kako bi uvježbavali uspone na još dojmljivije svjetske visove. Posljednjih godina, vjerojatno to nitko nije primijetio, a ako i jeste to je povezao s pojačanom turističkom ekspanzijom ovog dijela jedne od svjetskih turističkih velesila, učestale su svesezonske grupne i individualne posjete mladih skijaša i skijašica, kao i alpinista, s raznih geografskih širina. Na stotine njih, koji bi pripreme za penjanje na vrhunce začinjavali kupanjem, brodarenjem i ronjenjem u ne odveć dubokom jezeru. Oboružani sportskim rekvizitima (skijama, daskama za jedrenje, alpinističkom ili ronilačkom opremom), razmiljeli bi se s naprtnjačama na leđima po obližnjim vrhovima i obalama jezerceta, uglavnom polazeći od malene lučice za sitnija plovila. Kako kapitalizam propagira protok blaga, ljudi i ideja (ako mu baš nisu odveć subverzivne), mada Švicarska nije članica EU, ne bješe teško turističkoj omladini učestalo dolaziti na provod u taj skijaški raj. Da je netko vodio statistiku posjeta prema imenima dolazećih, moguće bi primijetio da se iz godine u godinu ona ponavljaju, što uostalom ne zanima poduzetnike ako dotični uredno plaćaju boravak i ekskluzivne želje kojima elite obiluju. No kako statistike te vrste nisu vođene, jer ni ne bješe razloga za njih, sve je prolazilo mimo očiju javnosti, koju je najviše zanimalo da se u vrijeme održavanja Foruma ne zbivaju situacije koje bi bacile crnu mrlju na njihov grad i državu. Nitko stoga nije ni primjećivao česta zadržavanja skijaša, alpinista te ljubitelja brodarenja i ronjenja, na mjestima koja baš i nisu previše odgovarala razlogu njihove prisutnosti u Davosu. Pažljivi promatrači, kojih i nije bilo, osim pokojeg turista koji bi s vidikovca nekog hotela dalekozorom šarao okolišem diveći se prirodnim ljepotama, mogli bi primijetiti često boravljenje tih došljaka u blizini protu lavinskih zapreka, među prividno slučajno odabranim drvećem, ili kako rone uz zapadnu obalu jezerceta, plićina kojega nije davala nikakva razloga za to. Obično bi muški nešto čeprkali po tlu ili dnu jezera, dok bi ženske sjedile na lavinobranima ili na obali, međusobno čavrljajući, ili odvraćajući pažnju slučajnog domaćeg namjernika svojim izgledom i raspitivanjem o lokalnim znamenitostima i sportskim terenima. Tako se ta čudna, od nikoga primijećena aktivnost pridošlica, koji bi tu i tamo ozbiljno skijali, planinarili ili

68


ronili kako ne bi privukli neželjenu pažnju, ponavljala godinama, baš kao što su se periodički okupljali svjetski moćnici sa svojim raspravama i mondenim provodima u njihovim pauzama, kao što su ciklički stizali turisti s raznih strana svijeta u prakticiranju svojih zimskih aktivnosti, uživajući prirodne ljepote i usluge koje im je Davos neštedimice pružao, baš kao što su se uoči održavanja Foruma okupljale gomile antikapitalistički raspoloženih prosvjednika, a tajne službe, policija i vojni snajperisti zauzimali položaje s kojih bi štitili elitu koja drma temeljima svijeta. Protivnici klimatskih promjena sve su više prevladavali među mladima (stariji su naprosto priželjkivali mir do svog odlaska s pozornice života, ne mareći u kojem stanju će vratiti svijet onima od kojih su ga posudili) shvaćajući da planeta klizi prema rubu provalije, dapače da se već opasno klati na rubu ponora iz kojega nema izlaska. Kako reče jedan novinar, „kulminiraju požari, poplave, vulkanske erupcije, dugotrajne suše, razorni uragani, tsunamiji, otoci tonu u ocean, topi se milenijski permafrost u tundrama i na visokim planinama, pucaju ledenjaci na polovima, trava osvaja Grenland, ubrzano nestaju biljne i životinjske vrste…“ Javnost pokazuje sve veće neraspoloženje, držano kako tako pod kontrolom teško naoružanih oklopničkih kohorti koje za siću štite bahate milijardere i njihove eksponente na vlasti, prema vladajućima i sustavu kojim drmaju, što nimalo ne brine moćnike u njihovim razmetanjima bogatstvom otetim narodu, upućujući mu optimističke poruke glede budućnosti svijeta, koja gro smrtnika brine tek za period u kojem borave na njemu. Protesti, jednako periodički, sve su žešći, predvodi ih mlada djevojčica-djevojka-žena s više inteligencije od sume inteligencije okupljenih vladara svijeta i to se ponavlja iz godine u godinu. Tko bi onda uopće obraćao pažnju na neke sumnjive aktivnosti nekoliko stotina zaljubljenih parova ili prijateljskih grupa koje se jednako periodički, uvijek u drugim razdobljima godine, okupljaju na davoskim terenima? Te godine bila je neuobičajeno oštra zima u cijeloj Evropi, a ni najstariji stanovnici Davosa nisu se sjećali slične u proteklih pedeset godina. Duboki snijeg je prekrio okolne planine tako da su i održavatelji skijaških staza imali probleme u njihovom pripremanju. Dosezao je do samih vrhova protu lavinskih štitnika, a povremene manje lavine inducirane su usmjerenim eksplozijama kako bi se onemogućile one katastrofalne. Zima je stezala tolikom silinom da su se gotovo mogla čuti pucanja kora stabala, ali sve to nije sprečavalo učesnike novog Foruma da se okupe brojniji nego ikad. Nasuprot tome, mimo očekivanja

69


i na čuđenje policije koja je štitila učesnike, demonstranata gotovo da nije bilo, o čemu su u pauzama zasjedanja raspravljali i njeni učesnici. Skoro opći zaključak bijaše da se razmažena aktivistička omladina prepala vremenskih uslova, te radije ostala kod kuće grijati svoje stražnjice, kako su posprdno komentirali neki od forumaša. Oko sto pedeset predsjednika, premijera, kraljeva i emira svjetskih država, uz više tisuća prebogatih milijardera koji se smatrahu pozvanima raspravljati o svijetu (a prije svega uzajamnim susretima učvrstiti svoj neformalni savez, što se dakako oštro pobijalo pred javnošću), okupilo se krajem januara te zime za pamćenje, da bi raspravljali prvenstveno o klimatskim promjenama. U jutro, kad je zakazana plenarna sjednica, konferencijska dvorana bijaše ispunjena do posljednjeg mjesta, jer je svatko htio imati dokumentaciju pred svojim i građanima svijeta o vlastitom učešću i političkoj, odnosno ekonomskoj težini. Policija i snajeperisti lijeno su čavrljali na svojim mjestima, uvjereni da radi kilavih protesta ove godine neće imati odveć posla. Nitko od njih, pa vjerojatno ni od stalnih stanovnika Davosa, nije primijetio dron koji se pojavio nad gradom lebdeći na velikoj visini. Nitko nije obratio pažnju na seriju eksplozija odjekujućih s padina sjevernih visova, misleći da se radi o uobičajenom induciranju malih lavina, ali im nije mogla promaknuti tutnjava dolazeća sa zapadnog kraja davoškog jezera. Ledena kora jezera bijaše probijena, ali problem bijaše taj što je niz dobro raspoređenih i tempiranih eksplozija istovremeno otvorilo prolaz vodi prema gradu. I dok oni najbliži jezeru nisu ni stigli shvatiti o čemu se radi, a nadiruća voda ih je već povukla u svoj ledeni zagrljaj, gotovo nitko osim osamljenih domaćih skijaša nije shvatio što im nije baš puno pomoglo - kako se s padina Pischahorna, Jakobshorna i Rinerhorna, sinhronro, usmjerene prema usjecima koji vode prema gradu, probivši sve protulavinske zapreke, tisuće tona snijega ogromnom brzinom valja prema mjestu. Snježna masa sa sjevera i nadiruća bujica sa sjeveroistoka sastale su se negdje na sredini kotline stvarajući smrtonosnu ledenu smjesu, uništavajući sve što još svaka zasebno nisu napravile. Cijeli grad, sa svim svojim stanovnicima i pristiglim visokim zvaničnicima nestao je u svega nekoliko minuta katastrofe kakvoj svijet rijetko prisustvuje. Svi učesnici konferencije, predsjednici, premijeri, kraljevi, emiri, menadžeri, milijarderi i milijuneri izginuli su, a da ni shvatiti nisu što ih je snašlo. Istraga je - da su njeni rezultati predočeni javnosti - pokazala visoku korelaciju između višegodišnjih posjeta čudnih posjetitelja, njihovih neobičnih djelatnosti na koje nitko nije obraćao pažnju, višegodišnjeg odsustva ma kakvih posljedica po grad, pojave drona nad njim u času održavanja Foruma upravo te, svjetski jedva s kojom usporedive

70


zime, neobično odsustvo prosvjednika i njihove voditeljice upravo tada, serije tempiranih eksplozija koje su uništile protulavinske štitnike istovremeno je izazvavši i usmjerivši preko klanaca ka gradu, s onima koje su razorile obalu jezera uzrokujući pravi riječni tsunami, te kratkog elektronskog impulsa odaslanog s nad gradom lebdećeg drona, časak prije tih zbivanja. Ne znam što je dalje bilo, osim da je to mogao biti „dan D“ za Zemlju, dan koji ju je mogao skrenuti sa smjera kojim se kretala. Rezultati istrage namjerno su zatajeni, a svega nekoliko preživjelih Davošana podmićeno je ili ucijenjeno dobrim razlozima da svoja zapažanja zadrže za sebe. Osim goleme tuge koja je zahvatila svijet, većim dijelom uslijed pogibije svojih dresera, a manjim zbog smrti stanovnika Davosa, izostala su moraliziranja jer ljudi za njih nisu vidjeli razloge. Sve je procijenjeno i objašnjeno sinergijom nesretnih okolnosti izazvanih dotad nezapamćenom zimom. Nestanak golemih količina eksploziva C4 pred nekoliko godina, iz NATO-vih baza na Bliskom istoku nitko nije povezivao s katastrofom, jer javnosti i to bijaše nepoznato. Svijet, nakon nekog vremena opet utonuo u svakodnevicu preživljavanja, očajavanja, demonstriranja i beznađa, ali bezglavo vjeran svojim pastirima, kao što nije uviđao nelogičnosti u objašnjenju „davoske katastrofe“ (kako je u povijesne udžbenike ušao opisani događaj), još je manje povezivao pogibiju predvodnice antikapitalističkih demonstracija u sumnjivim okolnostima, s nizom naizgled napovezanih smrti mladih ljudi kojih je zajednička karakteristika bila - ne izazivajući nikakve sumnje, ako ju je tko uopće uočio - da bijahu redovni posjetitelji Davosa prije katastrofe koja ga je zadesila. Svjetski ekonomski forum prestao se, bar je javnost imala tu percepciju, održavati sastajanjem učesnika, ali su mnogi posumnjali da se i dalje održava videokonferencijama. Dan pogibije svjetske političke vrhuške, nakon veličanstvenih pogreba i višednevnih žalovanja u državama koje su predvodili, Rezolucijom Generalne skupštine UN proglašen je Svjetskim danom pravednika, kad su se njihovi nasljednici za kormilom planete nabacivali dubokim mislima o vizionarskim doprinosima svojih prethodnika svijetu, koji se sve više naginjao ambisu. Nestalih prosvjednika nitko se - osim njihovih obitelji - nije prisjećao, jer i nije vidio neke povezanosti među njima. Pojedini preživjeli članovi otpora, koje ili istraga nije otkrila, ili su bili prisiljeni otići u ilegalu, nastavili su razmišljati o učinkovitim načinima na koje mogu doskočiti videokonferencijama gospodara svijeta, i ovoga skrenuti s ruba provalije s kojega samo što se nije sunovratio.

71


Nekoliko preživjelih iz ilegale je kontaktiralo nekoliko intelektualaca doživljavanih kao savjest čovječanstva, te istina više ne bijaše samo vlasništvo tajnih službi, ali od toga slabe vajde. Svi pokušaji njenog objavljivanja završili su prijetnjama njihovim obiteljima, kao da su špije svojom efikasnošću htjele oprati nemar koji je omogućio davosku katastrofu. Tko poznaje bajku o caru Trajanu i kozjim ušima, shvatit će da tajne ne ostaju tajnama zauvijek, jer uvijek ima ljudi od formata spremnih prkositi prijetnjama i izložiti život za istinu. Tako mi je dospio u ruke rukopis svjetski poznatog i uglednog, a također sudbinom svoje obitelji ucijenjenog X-a, koji sveobuhvatno, u skladu s dostupnim mu spoznajama iz prve ruke (od učesnika „akcije Davos“ kao i Mosadovog zviždača) piše o slučaju. U uvodu knjige postavio je pitanje zašto su vršene tajne likvidacije otkrivenih urotnika protiv svjetskog poretka (poput učesnika svojevremenog ubojstva izraelskih olimpijaca na igrama u Münchenu) a ne javno suđenje pred međunarodnim sudom Svjetske organizacije - nakon njihova privođenja kapitalističkoj pravdi - nešto slično izraelskom suđenju Eichmannu, ili ratnim zločincima s tla bivše Jugoslavije. Odgovor mu je odrješito jasan. Prvo, time bi se priznao pravi karakter zbivanja u Davosu, odnosno nezadovoljstvo koje je ovladalo svijetom, tako da su mladi bili spremni upustiti se u takvo što. Drugo, pokazale bi se slabosti najpoznatijih svjetskih tajnih službi koje nisu uspjele preduhitriti događaj, čime bi se poljuljao stav plasiran javnosti o njihovoj praktičnoj svemogućnosti. I treće, javno suđenje kreatorima cijele katastrofe, uz mogućnost njihove obrane, iznijelo bi pred oči svijeta cijeli niz činjenica iz života vrhunske svjetske političke i ekonomske elite kao i politike koju su vodili, što si posebno najviđenije države nikako nisu mogle dozvoliti, jer bi moglo u javnosti preokrenuti godinama nametan stav prema njima. Kao posljednje, sve bi to među ljudima moglo ojačati stavove manjine, kako cijeli sustav protiv kojeg su na drastičan način ustali mladi, nije nedodirljiv i nesalomljiv. Na samom početku, ograđuje se od moraliziranja koje bi očekivao od građana da su upoznati sa zbivanjem, kako su nevini stanovnici švicarskog gradića svjesno žrtvovani ostvarenju ciljeva grupe fanatika, navodeći slučajeve Dresdena, Hiroshime, Nagasakija i niz drugih u kojima je svjetska „nefanatična“ vrhuška svjesno žrtvovala mnogo veći broj nevinih građana u ime ciljeva ni izdaleka etički usporedivih s neostvarenim ciljem „davoske grupe“. U jedne, najopasnije države po ljudski rod u njegovoj povijesti, uobičajeno ih je smatrati „kolateralnim žrtvama“ u navodno legitimnom ostvarenju „viših“ ciljeva. Stave li se na tezulju žrtve obje strane, jasno je koje odnose prevagu, osim ako ih obje smatramo nemoralnima, što javnosti baš i nije uobičajeno. Na

72


moguće prigovore kako ni on nije ništa drukčiji jer se cjenka ljudskim životima, izrazio je žaljenje da se svijet cijelu povijest cjenka svojim „najvećim bogatstvom“, što ga je i dovelo dotle gdje se nalazi. Cijela stvar se, prema njegovom mišljenju, može shvatiti odmjeravanjem broja žrtava i cilja za koji su - svjesno ili nesvjesno - položile živote. Oduzetih života žitelja Davosa spram onih cijelog ljudskog roda, strovali li mu se domaja u ponor. Tko će preostati moralizirati i imenovati krivce za tragediju jedine(?) inteligentne(?) vrste u svemiru? Tim se možete ili ne morate složiti, no povedite računa da vam - dok čitate ove redove - „nepoznat netko“ u potaji kroji sudbinu kalkulirajući nebrojenim životima u ime svojih interesa, a vi niste spremni ni pomisliti na uzvratnu reakciju. Umjesto Davosa, sličnu sudbinu može doživjeti i vaš grad, o čemu vi pojma nemate sve dok se ne desi, ali prije negoli vas ta zabrinjavajuća činjenica usmjeri na moraliziranje o nevinim žrtvama i sve u tom smislu, pokušajte se prisjetiti jesu li, primjerice, građani Hiroshime išta slutili o nadolazećoj sudbini i jesu li moguće i oni nevini stradali poput žitelja Davosa? I što onda? Life goes on, slegnut ćete ramenima, sve dok i vaša koža ne dođe u pitanje, pa ćete nakon prvotnog zgražanja (doznate li ikad pravu istinu) nastaviti živjeti nesvjesni prijetnji nadvijenih nad vas, baš kao i na cijelu planetu. Učesnici, međutim, davoskih zbivanja bijahu toga itekako svjesni te su odlučili djelovati, ne zamarajući se „kolateralnim žrtvama“, kao što te ne čini ni vlada spomenute države. To je autor spisa, koji mi je igrom slučaja postao dostupan, nazvao sindromom „poslušne ovce“. Kad pastir ubija ovcu tek je primijenio svoje sveto pravo; obrnuta stvar je moralno neprihvatljiva. Etičari izložene dileme označavaju terminom makijavelizam (cilj opravdava sredstvo) grozeći se takvih pomisli, dočim im se cijela povijest podsmjehuje svojim zbivanjima. Dovedeno do krajnosti, klanja širom svjetskih klaonica nikako se potom ne mogu opravdati vašom potrebom da namirite glad. Što će zakleti moralisti izbjegavati primjedbom da se radi o različitim vrstama, čime ustvari kažu da je klanje druge vrste dozvoljeno, praktički potvrđujući da je „čovjek mjerilo svih stvari“. Tko zna, možda jednom ljudska trupla budu punila hladnjake vanzemaljskih vrsta vođenih sličnim razmišljanjem. Uvaženi X samo ukazuje da cijela povijest govori jedno, dok idealisti ponavljaju nešto što na nivou vrste (još?) nije uhvatilo korijena. Sve te etičke sumnje teško da mijenjaju svakodnevnu praksu prosjeka koji se predaje životu, prilagođavajući se bez ikakvih primisli o zaplotnim planovima svojih pastira, prepuštajući se vjekovnoj životnoj filozofiji („u se, na se i poda se“) pojačanoj biblijskim stihovima da sve ima svoje

73


vrijeme. „Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; // Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; / Vrijeme ratovanja i vrijeme mira", ne mareći za skepsu pjesnikovu: „Doba života i doba smrti. / Zar ih zaista toliko dijeli? / Nismo li svi s iste crte / granicu boli prijeći htjeli“. Bitne zaključke autor teksta u mojem posjedu ostavlja za kraj. Cijeli „slučaj Davos“ ukazuje, kao prvo, da nisu tajne službe jedino privilegirane tajnošću svojih operacija, već to - bez obzira na ciljeve mogu biti i vansistemske (s tog stajališta ilegalne) organizacije. Uostalom, kaže autor, ne potvrđuje li to operacija rušenja newyorških blizanaca, o kojoj sva silesija tajnih službi nije ni slutila. Davoška operacija i kolektivni smak narodnih dresera trebali su biti poticaj na skretanje planete s puta ka kolapsu, a što se izjalovilo. Dužnosnici su naprosto zamijenjeni novim vođama na istom putu, a svega u nekoliko zemalja su pokušani državni udari. Reakcija ne naroda, već nestrpljivo stremećih postati novim elitama, od kojih se većina izjalovila. X pesimistički konstatira uspjeh dresera čovječanstva. Jednako shvaća da je svaki masovni pokret - revolucija - osuđen na neuspjeh bez suradnje s nezadovoljnim pripadnicima establišmenta, koji podjednako pridonose revoluciji, ali i ograničenju njenih ciljeva, kad su zadovoljili svoje parcijalne interese. Postepeno je Davos klizio u pozadinu svijesti ljudskog roda, tek prigodice orijentiranog da jednom godišnje, na dan katastrofe koja ga je zadesila, memorira nevine i vine žrtve. Pritom su posljednje prikazivane kao značajne povijesne ličnosti, bez obzira kolikih ratova bili pokretači ili na indirektan način uzrokovale stradanja. Je li se u konkretnom slučaju radilo o teroru ili idealizmu, mogu li se pravdati davoške žrtve kao što se pravdaju žrtve obaju svjetskih i niza kolonijalnih ratova, autor je ostavio čitateljima još nepubliciranog spisa da zaključe. Kako istih nije ni bilo, ostaje povijesti kad tad objelodaniti činjenice o događaju, sjećanja preživjelih stanovnika kao i izvršitelja samog čina (interesantno, autor ga naziva činom, a ne zločinom!) koja nesumnjivo negdje postoje i u pisanom obliku, ali kad se to desi bit će irelevantno po ljudski rod i njegov položaj bliže ili dalje od ruba ponora. Upravo kao što je manje više irelevantan svaki povijesno udaljeni događaj aktualnim žiteljima svijeta. Nije stvar u tome je li se Davos desio, ili hoće li se desiti - kako god ga nazivali - već reakcija svijeta na povijesno zbivanje koje mu pruža šansu da sagleda i djelatno reagira promjenom svog ponašanja. Inercija je svojstvo materije, ali i duha. Podjednako može biti štetna i korisna. S jedne strane sprečava brzopleto djelovanje, s druge strane može zauvijek zakočiti nužnu reakciju. Što je veća gomila u pitanju, inercija masa je to veća; uostalom zato se individualna ubojstva dešavaju svakodnevno, ali ne i revolucije. Akteri davoške operacije

74


htjeli su ubrzati sazrijevanje uslova za akciju, ali su se prevarili – uvjeti se stvaraju spontanim razvojem stvari koje jesu kakve jesu, i teško je ubrzati ih. Ishitrenom akcijom protiv nekoliko tisuća krivaca, svakako ne baš nevinih, likvidirani su i nevini građani. Spontanim razvojem do očekivanih (od dalekovidnijih osoba) promjena bit će likvidirano - samo to nećemo zvati tim imenom - nebrojeno veći broj istih. Čini se, zaključuje autor spisa koji posjedujem, da je ljudski rod osuđen do vječnosti rješavati problem „kad zrno čini gomilu“. U tom rasponu - od sada do vječnosti - ponavljat će se praktični pokušaji svih koji su shvatili zaludnost bavljenja tom glavolomkom, da nametnu svoje viđenje svijeta bez obzira na posljedice. Uostalom, da ih one toliko brinu, od davnina bi svijet bio oaza mira, razvoja, pravednog i sretnog života svojih stanovnika.

75


PROZA-ESEJI, ÄŒLANCI, OSVRTI

76


BORIS KVATERNIK

PRVI BESTSELER U POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Danas je status bestselera nešto što teže dosegnuti praktički svi filmaši, glazbenici i pisci. Većinu vremena čini se da su bestseleri jedino što je važno na kulturnoj sceni. Pa ipak, rijetko koji umjetnik dosegne status najprodavanijeg i najtraženijeg. Posebice su književni izdavači u Hrvatskoj od statusa bestselera napravili svojevrsnu grotesknu parodiju. Tako izdavačke kuće posljednjih 20 godina ignoriraju interese čitatelja izbacujući na tržište gomilu domaćih naslova koje malo koga zanimaju. Na taj način, naša književna scena dovela se u situaciju u kojoj se bestselerima proglašavaju publikacije prodane u svega nekoliko stotina ili tisuća primjeraka. No ostavimo se za sad grijeha domaćih izdavača. Danas ćemo se zadržati na temi prve knjige u povijesti hrvatske književnosti koja je dosegnula status bestselera, što znači da je u vrijeme njezina izlaska, kao i u godinama nakon toga, potražnja za tom knjigom bila astronomska. Prvi književni bestseler u Hrvatskoj Prvim bestselerom hrvatske književnosti smatra se megapopularna zbirka narodnih epskih predaja „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“. Napisao ju je fratar Andrija Kačić Miošić, a djelo je prvi put izdano u 18. stoljeću, točnije 1756. godine. Knjiga je za autorova života doživjela još dva dopunjena izdanja 1756. i 1759. godine. Do danas više nitko ne može pobrojati sva ponovljena izdanja ove knjige. Andrija Kačić Miošić bio je čovjek kojeg je, u duhu ondašnjeg prosvjetiteljstva, mučio problem neobrazovanosti i nepismenosti vlastitoga naroda. Stoga je shvatio da je najbolji način za popularizaciju čitanja i književnosti među običnim pukom i seljanima taj da im se ponudi knjiga njihovih vlastitih narodnih predaja i pjesama. Na taj način Miošić je domaćoj folkloristici učinio nemjerljivu uslugu jer je od zaborava spasio stotine domaćih pučkih predaja i epskih pjevanja.

77


O čemu se u ovoj knjizi radi? Koji je sadržaj ove knjige? Čemu Razgovor ugodni duguje svoju silnu popularnost? Radi se uglavnom o zapisanim pučkim legendama koje su se usmenim putem prenosile u formi epske poezije i kvazi-povijesnih pričica. Ova zbirka narodne epike zapravo je katalog lica iz slavenske povijesti, te opisa njihovih života, herojskih djela i pogibija. Stranicama Miošićeve knjige paradiraju davni carevi, kneževi, kraljevi, narodni junaci, turski paše i slični likovi, a opisuju se njihove bitke, obiteljske loze i vladavina. Cijeloj ovoj zbirci pučke predaje i znanja Andrija Kačić Miošić dao je svojevrsni narativni okvir (starac Milovan putuje po selima i uz gusle izgovara popularne narodne pjesme). Mnoge je od pjesama i priča prikupljenih iz narodne baštine ovaj fratar i preradio, popravljao i nadopunjavao, ili pak prepisivao iz drugih knjiga. Tako se u Razgovoru ugodnom ne može tražiti izvornost, bilo narodne predaje, kao ni Miošićevog autorskog doprinosa. No to što danas muči sveučilišne profesore i filologe, u ono vrijeme nikome nije predstavljalo problem. U vremenima narodne predaje se usmena književnost konstantno mijenjala i nadopunjavala, bez razbijanja glave o, kako bismo danas rekli, “autorskim pravima”. Koliko je Razgovor ugodni doista bio popularan? Najzanimljivije od svega je koliku je senzaciju ova knjiga izazvala na domaćoj kulturnoj sceni 18. stoljeća. Narod je, naime, u ono vrijeme još bio većinski nepismen, a jedina književnost s kojom su se službeno susretali bilo je čitanje nerazumljivih latinskih prijevoda Biblije tijekom služenja mise. Stoga je knjiga iz koje je običan narod mogao doznati nešto o vlastitoj povijesti, o životu vlastitih pradjedova, o važnim bitkama koje su se vodile u njihovoj zemlji, o narodnim herojima, kao i o vlastitoj do tad nigdje zapisanoj usmenoj predaji izazvala silan interes. Mnogi su pučani, baš kako se Kačić Miošić vjerojatno i nadao, naučili sricati slova samo kako bi mogli pročitati ovu knjigu. Važno je napomenuti kako je Razgovor ugodni postao popularan u svim krajevima onodobne Hrvatske, kao i u okolnim zemljama. Razlog za to jest što se autor u sastavljanju svoje kolekcije pučkih predaja nije usredotočio samo na predaje jedne hrvatske regije, već na predaje iz svih krajeva Hrvatske, kao i na balkansko područje općenito.

78


Ova knjiga zadržala je ogromnu popularnost čak i jedno stoljeće nakon njezina nastanka. O tome nam govore podaci kako se iz nje čitalo ili recitiralo na gotovo svim seoskim okupljanjima diljem Hrvatske i to sve do Drugog svjetskog rata! Knjiga koja je udarila temelje današnjem književnome jeziku! Popularnost Razgovora ugodnog naroda slovinskoga bila je tolika da je ova knjiga možda bio presudni faktor u prihvaćanju štokavskoga narječja kao osnove na kojoj se izgradio naš današnji standardni hrvatski jezik. U 18. stoljeću ova je knjiga svojom ikavskom štokavštinom postala svojevrstan komunikacijski most između čakavskih i kajkavskih jezičnih tradicija, ponudivši pučanima predložak za univerzalni jezik narodnoga sporazumijevanja. Iako nemamo konkretne podatke o broju štampanih primjeraka, ova je knjiga neosporno prvi bestseler u našoj književnoj povijesti. To je knjiga koja je mentalno ujedinila razjedinjene hrvatske jezične i književne tradicije u cjelovitu kulturu i naciju.

79


MARIJA JURAČIĆ

ANA STJELJA „PESMA JE PTICA NA VRHU VULKANA“ Ana Stjelja, dr. filologije, književnica i prevoditeljica, objavila je u ediciji „Porta Mundi“ svoj prepjev odabranih pjesama suvremenih turskih autora „Pesma je ptica na vrhu vulkana“. Autorica je dobitnica nekoliko prestižnih nagrada iz oblasti poezije i esejistike, a dva puta je bila kandidatkinja za Nagradu grada Beograda u oblasti „Umetnost, književnost i prevodno stvaralaštvo“. Godine 2016. pokrenula je magazin Alia Mundi, časopis za kulturnu raznolikost za koji kaže da je pokrenut iz bunta, iz potrebe da se promijeni ugao gledanja, iz snažne želje da se govori o kulturi i kulturnoj baštini raznih naroda i da se uspostavi kulturni most među njima. Upravo zbog tog mosta, zbog onog lijepog koje stvaraju svi narodi svijeta, dr. Ana Stjelja slijedi svoje životno poslanje profesorice orijentalistike, putuje, istražuje, upoznaje i za nas prevodi djela koja bi nam u suprotnom ostala nedostupna. Kada ne bismo čitali i upoznavali kulturu i kulturnu baštinu drugih naroda, naša bi se percepcija o njima stvarala na temelju površnih dnevno političkih vijesti. Prevoditelj je uvijek na mostu čije su noge ukopane u dvije različite obale i stvarajući on postaje taj most, često jedina tanka crta spajanja. „Pesma je ptica na vrhu vulkana“ je zbirka prepjeva pjesama dvanaest turskih pjesnika, a u svijet književnosti ušla je pod naslovom koji zahvaljuje turskom pjesniku Ulku Tameru. Autorica je izabrala po tri pjesme svakog pjesnika te priložila pjesnikovu biografiju s ponekom zanimljivom zgodom iz njegovog života. Izbor nije bio lak, ne zbog nedostatka materijala, nego zbog njegovog obilja, što najbolje ilustrira mnogo puta citirana dosjetka velikog turskog pisca Aziza Nesina: „Od troje Turaka, četvoro su pjesnici“. Autorica ove knjige dobro poznaje tursku poeziju, pjesme koje su vjekovima pratile život čovjeka: narodnu i divansku, onu koja je pripadala visoko intelektualnim krugovima, duhovnu sufijsku, tanzimatsku i cijelu tu poetsku nit koja se proteže kroz vjekove i koja traje. Vodila se zahtjevima koje postavljamo pred poeziju kada tražimo da nam legne na dušu ili da potakne neki misaoni proces.

80


U zbirci su objavljene pjesme ovih pjesnika: Jahja Kemal Bejatli, Ahmed Hamdi Tanpinar, Nazim Hikmet, Džahit Sitki Tarandži, Orhan Veli Kanik, Oktaj Rifat Horozdžu, Fazil Husnu Daglardža, Melih Dževdet Andaj, Aziz Nesin, Bulent Edževit, Džemal Sureja i Ulku Tamer.

NAZIM HIKMET RAN (1901.−1963.)

PUTOVANJE

Putuje pesnik neki morem našeg sveta gledajući jednu zvezdu.

Na put je krenuo pesnik neki sa zvezde jedne na moru posmatrajući naš svet.

Pesnici putuju morem kosmosa posmatrajući jedni druge.

81


DŽAHIT SITKI TARANDŽI (1910.−1956.)

NAGA U besanoj mojoj noći, jedna žena! Oči njene, meseca sjaj telo njeno, belina snega kosa njena, riznica zlata.

Niti se iz zanosa moga daje do znanja niti se zna da je ona bila naga, da je bogata, siromašna, ali se oseća da je lepa i srećna.

AZIZ NESIN (1915.−2005.)

KRAJ MENE OSTANI Jedno seme dala si cvet svoj uzmi jedan plod dala si drvo svoje uzmi jednu granu dala si šumu svoju uzmi. Svet svoj tebi dao sam kraj mene ostani.

82


BULENT EDŽEVIT (1925.−2006.)

ČOVEK SA MESECA

Ljudi što na Mesec idu oteraše čoveka sa Meseca. No čovek sa Meseca ponovo će doći jednoga dana prateći tragove stopala ljudi što na Mesec idu ponovo će se noću Mesec spustiti i san moj osvetliti.

83


Z O R A N H E R C I G O NJ A

HEPATITIS AVANGARDITIS Kako je avangarda inficirala umjetnost Teško je zamisliti povijest bez prevrata, bez turbulencija i trzavica. Što bi bilo da nije bilo avangarde u povijesti umjetnosti? U kojem bi smjeru krenula umjetnost kao cjelina žanrova, a u kojem kultura? U što bi se ona pretvorila? Najvjerojatniji odgovor na to pitanje je: Umjetnost bi se pretvorila u zanat izgubivši svrhu prosvjetljenja, prosperiteta kulture i razmišljanja. Sam termin avangarda dolazi iz vojne terminologije gdje označava predstražu, odnosno imperativ stalnog čišćenja tromog i mlitavog, odnosno proces pomne regulacije „tromog“ i „mlitavog“ nasuprot „znojnim ždrijepcima“ koji se razmeću sjemenom novih pogleda, novog izražaja, dinamičnih kontroverzi koje mijenjaju svijet i svijest čovjeka stvarajući ga odgovornijim i sposobnijim. Avangarda je razbila okvire unutar kojih se umjetnost pretvarala u konzervirani bakalar nazadovanja i opskurantizma. Čovjek je prerastao takav način razmišljanja i promišljanja umjetnosti. Bile su potrebne promjene, novi pogledi i načini predočavanja. Misao unutar okvira stagnira i propada, mlitava je i slaba. Avangarda je postala glasan krik za promjenom. Umjetnost, zarobljena u vjernom oponašanju prirode, pretvorila se u refleksiju zarobljenu u kutiji čovjekovih intelektualnih i duhovnih mogućnosti i ograničenja. Čovjek oponašajući prirodu, dodaje nešto svoje, dio svoje genijalnost, ali to nije dovoljno. On je prerastao oponašanje; uspeo se na višu razinu Parnasa: razinu izražavanja i komuniciranja. Umjetnost sa svrhom izražavanja naših „sinova i kćeri stvaralaštva“ koji nisu naši nego su čežnja za izražajem, za opredmećenjem nekih dugo zarobljenih podsvjesnih emocija. Djeca našeg stvaralaštva dolaze kroz nas, ali ne i od nas, jer svako umjetničko djelo, kao inkarnacija sebstva, ima svoj identitet i nije vjerna preslika zarobljena u kutiji intelektualnih mogućnosti. Ona je individualna inkarnacija sebe u određenoj formi i materijalu. Avangarda je odbila vjerovati da spomenik može biti nevin, odbila je vjerovati u slijepo obožavanje jednom stvorenog. Ništa nije nevino, ništa ne ostaje vječno, ako trune u zaboravu pa ni sladunjavi i davno prevladani spomenici-podsjetnici umjetnosti koji su se pretvorili u vrijedne smjernice-putokaze razvoja ljudskog razmišljanja u povijesti ljudskog roda. Pitanje je: „Bi li čovjek postao ovo što je danas da se njegova moć stvaralaštva 84


zaustavila i začahurila na minimalističkoj umjetnosti špiljskih slikarija?“ Umjetnost u povojima zidnih slikarija samo je vrijedan spomenik ljudskog stvaralaštva i ništa drugo. Na čovjeku je da neprestano sam stvara i otkriva te da otkriva sebe kroz stvaranje od sebe i kroz sebe. „Predstraža“ ili avangarda je stalno čišćenje, prevencija da se ne razvije sekta koja samoj sebi postaje svrhom, a to znači izolaciju, stagnaciju i propadanje, dekadenciju i umiranje. Slijepo obožavanje znači zaustavljanje intelekta u okvirima stvorenog. Avangarda i princip stalne redukcije, tjera čovjeka da razvija misao i duh, da u turbulencijama i neprestanim promjenama osvješćuje sebe i spoznaje sebe i svijet oko sebe. Bez vrlo temperamentnog pokreta poput avangarde, svjedočili bismo umiranju estetike, intelekta, genija i noviteta kulture. Da nije avangarde, samozatajnost umjetnosti u postepenoj stagnaciji, dovela bi do neutralizacije osobnosti čovjeka. Čovjek je u svemiru da bi izražavao svoju misao i opredmetio je u različitim oblicima i formama u svrhu prosvjetljenja ljudi urbi et orbi. Dijagnoza infekcije hepatitisom avangarditisom? Ne preporučuje se uzimanje lijekova ili pripravaka te dugotrajan odmor. Savjetuje se izloženost infekciji zbog uzvišene svrhe.

85


LIKOVNO STVARALAÅ TVO

86


M A R I J A J UR A Č I Ć

KRALJEVIĆ I MATOŠ U KRVOTOKU PARIZA Što se mora dogoditi da dva umjetnika osjete bliskost svojih ideja i načina stvaranja? Što je zajedničko slikaru Miroslavu Kraljeviću i slikaru riječima A. G. Matošu? Prvi je rođen sa „zlatnom žlicom u kolijevci“ pa ga u vrijeme njegovih inozemnih lutanja, školovanja i neurednog života nisu pritiskale nikakve materijalne brige, a nevolje drugog nastaju kad dezertira iz austrougarske vojske i bježi iz zatvora jer ne želi nositi pušku za tuđina. Obojica su u jednom periodu svog života živjela u Parizu, na samom izvoru modernih umjetničkih zbivanja. Prvi je došao kao student s državnom stipendijom, drugi kao vojni dezerter. I u tom živom, veselom gradu obojica upijaju ideje nove umjetnosti. Kraljević prekida veze s do tada dominantnim akademizmom, oduševljava se impresionistima i sadi mladice modernog hrvatskog slikarstva, a Matoš prihvaća umjetnost simbolista i impresionista. Kraljevića je Pariz uvukao u svoj trbuh, goni ga svojim bulevarima, odvodi u parkove, kavane, barove i kabarete. On napušta slikanje uljenih studija i olovkom na kavanskom stolu ili na klupi u parku skicira ljude i okolinu. Iz njegovih ostvarenja ne gleda nas preciznost imitacije fotografskog aparata, nego oko umjetnika koje je upilo sliku, obojilo je osobnim bojama i prenijelo je u naše oko i intiman svijet ljepote. Impresija stvara impresiju i izaziva emocionalni vihor. Matoš je u Parizu živio prije Kraljevića pa se oni u tom gradu nisu mogli susresti. Posjećivao je crkve, muzeje, rodne kuće slavnih umjetnika, jeftine kavane, jer je on, kao vojni bjegunac, morao živjeti od svog povremenog rada. Živio je vrlo oskudno, a ponekad bi danima doslovno gladovao. No bilo kako bilo i Kraljević i Matoš su bili začetnici nove hrvatske umjetnosti, bilo da se radi o Matoševim lirskim prozama ili Kraljevićevim slikama. Matoš, koji u svojim kritikama raznih hrvatskih i inih autora nije nikoga štedio, osjetio je veličinu Miroslava Kraljevića i bio je prvi kritičar koji je o njemu pozitivno pisao. Osjetio je srodnost sa čovjekom koji je izišao iz ateljea umjetničkog laboratorija na ulicu, na otvorenu scenu i koji svoje motive skicira na licu mjesta upijajući njihovu estetiku i životnost. Nazvao ga je svježim i jakim talentom. Budući da smrt ne poznaje pravo prvenstva po godinama rođenja, 1013. godine dvadeset osmogodišnjem Kraljeviću nekrolog drži četrdesetogodišnji Matoš, koji će preminuti godinu dana kasnije. Matoš je zabilježio:

87


„Jedno od prvih njegovih djela bijaše njegov portret - portret mladića s umnim čelom i dubokim pogledom. Ali na te oči kao da je već bila sjela sjena smrti: Upali obrazi odviše jasno su odavali, da će prva bura slomiti taj organizam. A duša u tom tijelu bila je puna i prepuna života. Tko ga je čuo kako s najvećim nadama govori o budućnosti svoje umjetnosti, kako se zagrijavao za umjetnička pitanja kod nas, kako je s pravim mladenačkim revolucionarstvom raspredao o novim epohama, tomu će nezaboravan ostati taj početnik, koji je u dvije godine postigao kolosalnu tehničku vještinu. Sljedbenik čvrstog poteza Cézannea i slikar Golgote, Miroslav Kraljević morao je u svom životu, izvan umjetnosti da bude pravi asketa. Čuvao je slabo svoje zdravlje žrtvujuć se jedino radu.“* Kako ovaj mali članak o dva velika hrvatska umjetnika ne bi ostao bez konkretne potvrde, osvrnimo se na trenutak na jedan njihov zajednički motiv djevojčicu i njenu igračku.

88


Matoš je Kraljevića nazvao našim najboljim portretistom, astrologom lica i slikarom duše. Gledajući ovu sliku male Kraljevićeve nećakinje Ivane, pred oči mi dolazi slika Matoševe djevojčice kojoj on poklanja pjesmu umjesto igračke. Djevojčici umjesto igračke Ljerko, srce moje, ti si lutka mala, Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta; Kesteni pred kućom duhu tvom su meta. Još je deset karnevala do tvog bala. Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta. Gledaš me ko grle. Misliš - to je šala. Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira, Don Huanâ sita i lažnih kavalira, Sjetiti se sjetno nježne ove strofe. Moje će ti ime šapnut moja muza, A u modrom oku jecati će suza Ko za mrtvim klaunom iza katastrofe. Nalazim umjetničku srodnost između Kraljevićeve slike i Matoševe pjesme. Kraljevićeva, baš kao i Matoševa djevojčica, napušta rano djetinjstvo, njen je svijet još nevin, zaokupljen igrom i igračkama, oči su joj mirne, povjerljive oči male grlice ne poznaju svijet prijevara i laži, a usne se u trenutku mogu razvući u osmijeh. Bijela haljina djevojčice s portreta sukladna je svetoj, sanjivoj duši djevojčice iz pjesme. Čiju sliku može skrivati mali medaljon obješen oko vrata djevojčice sa slike? Možda majke, sliku nekog sveca, jer ni nju ni djevojčicu iz Matoševe pjesme život još nije obilježio. Vrijeme će proći, djevojčice će odrasti. Ivana s portreta umrijet će rano, bez šanse da osjeti neko iskušenje života, a imaginarna Ljerka, poetska inspiracija velikog pjesnika, upoznat će svu čežnju i iskušenje ispraznosti i prolaznosti života. Zamijenit će igračke živim ljudima i sama biti igračka u rukama drugih – životom obilježena. •

A.G. Matoš - iz nekrologa objavljena u časopisu Vijenac, br. 12, 1913.)

89


SKUPNA IZLOŽBA “AKT, PORTRET, SILUETA“

Početkom siječnja 2020. u galeriji MORH-a „Zvonimir“ u Zagrebu održana je izložba „Art, portret, silueta“ povodom sedam godina postojanja portala „Ludvig dizajn.“

Andrea Stanić

Na izložbi su sudjelovali autori: Duško Šibl, Nedeljko Tintor, Liba Peršinović, Petar Hranuelli, Mercedes Bratoš, Dubravko Đurđek, Vlatka Bauer, Zvjezdana Žužić, Zoran Hercigonja, Anita Kunić, Kamelija Salopek, Kristina Tot Kaša, Merima Popara, Marija Tokić, Snježana Bilandžić, Tončica Mazić, Ingrid Novak, Verica Kovač, Danica Kuštrak, Ivica Zorica, Andrea Stanić, Irena Sara Mraz, Vesna Zvonarević, Snježana Mayer, Veseljka Kos, Đurđica Pirkić, Vera Antolić, Nives Vrsaljko, Emina Alagić, Janica Šterc. Ovim povodom slikar Dubravko Đurek je između ostalog napomenuo: „Portret zadovoljava slikarsku formu, uvijek je intrigantan, a gledatelj traži prepoznatljivost, pogled očiju, izraz karaktera lica, autentičnost osobe, trenutak istine. Osobno kao slikar uvijek imam tremu prilikom pristupa izradi portreta znajući da se mora očitovati barem dio karaktera osobe, malo zatajni smiješak (portret Mona Lise), samozatajno podignuti lijevi kapak očiju ili rupica na bradi…“ *Izvor: Portal „Ludvig dizajn“

90


IZDANJA

91


ZBORNIK PRIČA „KO SU BILE NAŠE HEROINE“

Elektronski zbornik priča „Ko su bile naše heroine“ objavljen je 31. 01. 2020. Izdavač zbornika je Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“, a urednice: su dr. Ana Stjelja i Jasmina Hanjalić. Zbornik je nastao na temelju međunarodnog natječaja sa ciljem da se obnovi uspomena na žene koje su djelovale na ovim prostorima i stvarale, usprkos vremenu koje im nije bilo naklonjeno, te da se mladim generacijama ukaže na one pozitivne osobine čovjeka koje mogu služiti kao uzor u svim vremenima. U zanimljivim pričama, od kojih mnoge ne počivaju samo na legendi, nego i na povijesnim izvorima, možete čitati o regentkinjama koje su neko vrijeme, uslijed povijesnih okolnosti, mudro vodile države, djevojkama i ženama koje su svojim pjesničkim umijećem očaravale suvremenike, koje su hrabro ulazile u do tada „muška zanimanja“, koje su svojim pedagoškim radom pokazale kako valja odgajati i educirati djecu. Nalaze se ovdje sudbine žena koje su hrabro i pustolovno slijedile svoju sudbinu i koje vrijedi pamtiti i poštivati.

92


DOGAĐANJA

93


RIJEKA, GRAD KULTURE ZA 2020. GODINU Laskava titula europske prijestolnice kulture ne dobiva se lako. Za tako nešto grad mora imati stoljetnu kulturnu tradiciju, ljude koji su svojim djelima doprinijeli kulturnom, plemenitom i tolerantnom licu čovječanstva. Neću se vraćati u prošlost i spominjati te ljude. Zabilježit ću samo poneki događaj koji je obilježio ovu svečanost i pokazao na koji se sve način može predstaviti ono što je postalo tkivo ovog lijepog hrvatskog grada. Uvod u zbivanja STOG SIJENA Uvod u svečanost Rijeke - europskog grada kulture, predstavila je privremena intervencija u javni prostor grada, kipara Ivana Kožarića Stog sijena koji simbolizira početak bogate kulturne žetve grada. Skulptura se sastojala od bala sijena, a na Trg 128. brigade Hrvatske vojske postavio ju je Muzej moderne i suvremene umjetnosti uz pomoć radnika komunalnog poduzeća. Njegova simbolika ne odnosi se samo na uspješnu žetvu kulture grada, nego i na toleranciju grada prema različitom. Skulptura je dva dana kasnije spaljena pokazavši da i među žitom ima kukolja.

EPK 2020. Radnici komunalca postavljaju skulpturu.

94


BROJAČ

Na Jadranskom trgu postavljena je skulptura sata koji odbrojava vrijeme do trenutka otvaranja svečanosti Rijeka - europska prijestolnica kulture. Skulptura je metalne konstrukcije, široka 4, a visoka 5 metra. Kada pokrenete kotačić, zasvira Oda radosti i pokrenu se zupčanici do Sunca na vrhu skulpture, odnosno do zupčanika koji pokreće svijet.

Stilizirani brojač predstavlja dizalicu, simbol rada, gradnje i brodogradnje, a otkucava vrijeme do početka svečanosti.

95


KALEIDOSKOP U sklopu svečanosti Rijeka – europski grad kulture na tri mjesta u gradu montiraju se kaleidoskopi koji će odražavati likove prolaznika i crteže na podu, a koje oslikavaju oni najpozvaniji: studenti riječke Akademije primijenjenih umjetnosti i učenici i profesori Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci, te dva riječka grafitera freelancera.

Postavljanje kaleidoskopa

Industrijska baština u uskoj svezi s kulturom grada Rijeka je uvijek bila ponosna na svoju industrijsku baštinu iako je ona, zbog besparice, tiho propadala. Konačno je, zahvaljujući novcima EU, u mogućnosti obnoviti ruinirane objekte i pokazati javnosti što smo nekada imali i što cijenimo i volimo. Uz pomoć respektabilnih 140 milijuna bespovratnih sredstava EU, obnavljaju se tri zgrade nekadašnje tvornice Rikard Benčić, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Muzej Grada Rijeke, Gradska knjižnica Rijeka i Dječja kuća zamišljena kao kuća kreativnosti djece. (Sličnu kuću ima Ljubljana - Hiža otrok

96


in umetnosti. ) Obnovit će se i brod Galeb koji postaje muzej i svjedok jednog vremena. Brod ima zanimljivu prošlost. Njegova je gradnja počela u Genovi 1937. godine pod imenom RAMB III. Njegova je dužina 117 metara, a širina 15,13. Prije nego je postao „Titov brod“ služio je za prijevoz banana. U Drugom svjetskom ratu torpediran je kao talijanska krstarica, onda su ga obnovili Nijemci i pretvorili u minopolagač. Kada su saveznici bombardirali riječku luku, opet je potopljen, pa izvađen i prenamijenjen u školski brod. 1953. godine brod postaje Titova rezidencija. U Domovinskom ratu brod je odvučen u Crnu Goru gdje su ga prodali Grcima, a ovi američkom brodovlasniku koji ga dovodi u Rijeku na remont i tu ga 2009. otkupljuje Grad Rijeka i postaje njegov vlasnik. Brod je niz godina hvatao hrđu, a sad je došlo vrijeme njegove obnove.

Brod „Galeb“ imao je zanimljivu i tešku sudbinu.

Zanimljivu priču priča palača Šećerane iz 1786. izgrađena kao upravna zgrada tvornice šećera. Unutrašnjost zgrade rese keramičke peći, štukature i freske pa cijela zgrada predstavlja vrijedno djelo kasnog baroka. Kako je Šećerana tijekom vremena mijenjala svoju namjenu, od vojarne mađarske vojske, pogona tvornice duhana Austro - Ugarske monarhije, tvornice

97


motora Rikard Benčić, tako su novi vlasnici i nova vremena na stare slike i freske naslikali svoje pa su konzervatore dočekale višeslojne naslage boje koje je valjalo ukloniti. Danas se ona opet ima čime podičiti.

Barokna palača Šećerane postaje Muzej Grada

Prizemlje Palače šećerane i polukat služili su skladištenju šećera i uredskoj administraciji, a gornji su katovi sa svojim raskošnim salama i sobama služili reprezentativnom životu vlasnika tvornice. Sliku raskoši upotpunjuju bijele kalijeve peći, kristalni lusteri, arkade s mostovima, vedute, ornamenti… atraktivan budoar s plavim, ovalnim medaljonima s prikazima iz mitologije poput „Dijana na kupanju“ i „Djevojke slave Amora.

98


Dijana na kupanju- konzervatorska istraživanja

Kulturni program Kulturni program je bogat i raznolik. Grad obogaćuju skulpture mnogih umjetnika. Prekrasan dio uz Rječinu mijenja se u sklopu programa Slatko & Slano gdje je Rječina ono slatko, a more ono slano. Obnavlja se i zgrada Exportdrvo koja postaje mjesto likovnih manifestacija.

mnogih glazbenih i

Događanja Sve je počelo 1. 02. 2020. Rijeka je otvorila svoje srce mnogim događanjima na raznim mjestima u gradu: ulicama, trgovima, kafićima, tržnici, ribarnici… svuda gdje ljudi dolaze i prolaze. Sam čin otvorenja odigrao se u Luci, mjestu koje Rijeku pamti kao snažan pomorski centar koji je imao i zavidnu pomorsku flotu. Svečanost počinje Operom industriale riječkih umjetnika Josipa Maršića i Zorana Medveda u orkestraciji skladatelja, maestra Frana Đurovića.

99


Poruka koju Rijeka šalje Operom industriale, glazbom, bukom, oponašanjem zvukova strojeva, rada, energije i života je poštivanje ljudskoga rada, čovjekova stvaralaštva. Glazba dočarava turbulentnu povijest grada, vlasti koje su se mijenjale dok nije konačno došla u okrilje Lijepe Naše. Nije zaobiđen ni Janko Polić Kamov, veliki riječki pjesnik koji je bio avangarda, moderan i prije modernizma. Ulice grada su oživjele. Hrane oko i uho prolaznika. Na svakom se uglu nešto dešava. Nastupaju dječji zborovi, plesne grupe, svira se i pjeva. Rijeka se uvijek predstavljala javnosti kao grad rock-glazbe pa je i ovom prilikom podarila posjetiteljima splet urbane glazbe od rocka, popa, do jazza i elektro glazbe. Na tridesetak mjesta u gradu nastupaju DJ-evi, primjerice DJ Nicky Siano, vlasnik prvog njujorškog disko kluba, The Gallery i začetnik disko glazbe. U Guvernerovoj palači izložene su čuvene violine Franje Kresnika na kojima su na kasnijem koncertu svirali mladi riječki violinisti, studenti zagrebačke Muzičke akademije. Izvodili su djela Bacha, Paganinija, Bramsa, Wieniawskog i Sarasastea.

100


GUSTAV KLIMT U sklopu manifestacije Rijeka – europska prijestolnica kulture, posjetitelji mogu pogledati izložbu slika Gustava Klimta. Njegova ulja na platnu, ugrađena u okvire od štuka, koja su resila strop gledališta HNK Ivana pl. Zajca, uspješno su skinuta i restaurirana. Klimtove slike “Alegorija ozbiljne opere”, “Alegorija poezije”, “Alegorija instrumentalne glazbe” predstavljaju pravo otkriće i europskoj stručnoj umjetničkoj javnosti. Pripisuju mu se još dvije slike koje su bez potpisa umjetnika i o kojima struka tek mora reći svoje mišljenje.

Klimt „Alegorija poezije“

Peek&Poke – Muzej informatike Peek&Poke – muzej starih računala i informatičke tehnologije postao je dio tkiva Rijeke 2007. godine. U ovom stalnom izložbenom postavu ima više od tisuću eksponata svjetske i hrvatske računalne povijesti, što ga čini najvećim postavom te vrste u Europi. Peek&Poke je projekt Udruge Calculus u partnerstvu s Udrugom darovitih informatičara Rijeke i multimedijskom agencijom Kreativni odjel te ima edukativan i neprofitni karakter. Rezultat je ideje i rada računalnih entuzijasta.

101


Prvu izložbu, tada još bez fizičkog muzeja, u Centru tehničke kulture u Rijeci, nazvanu RetroBit, izveli su Svetozar Nilović, Tomislav Ribičić i Dario Džimbeg, a ubrzo im se pridružuju Davor Pasarić i Goran Paulin iz Kreativnog odjela i mnogi volonteri. Potporu dobivaju i od društva iz Zagreba: Tomislava Talana, Ivana Širića i Radoslava Dejanovića.

Već u prvim godinama postojanja Muzej dobiva prestižne nagrade za razvoj tehničke kulture, a 2009. godine proglašen je za muzej s najboljim originalnim programom. Magazin Plan B uvrstio ga je među 101 najbolji projekt u Hrvatskoj, a Ryan Air magazine svrstao ga je među top 50 europskih destinacija. Krajem prošle godine Muzej računala PEEK&POKE proslavio je 12 godina svoga rođenja i doživio nove visine. Želja njegovih osnivača i voditelja da se djecu usmjeri k informatici, robotici i astrofizici pokazala se kao pravi put. To je potvrdio Alexsey Ovchinin, zapovjednik Međunarodne svemirske postaje (ISS), poslavši muzeju ovu svemirsku razglednicu!

102


Tako je ovaj skroman i volonterski muzej postao prvi djelić Hrvatske koji je zaplovio svemirom.

103


104

Profile for diskurs

DISKURS vol 1/ no 2 / 2020  

DISKURS vol 1/ no 2 / 2020  

Advertisement