__MAIN_TEXT__

Page 1

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Podlistak broja Vol 2. No 1. 2020.

-POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU***

1 ISSN 2706-3224


ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME

Podlistak broja Vol 2. No 1. 2020.

ISSN 2706-3224 2


POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

3


Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa triput godišnje

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

4


DRAGANA ČATIĆ (68) MIRJANA MIRICA NOVAK, ADEMIR ADO HALILOVIĆ (69) ADEMIR ADO HALILOVIĆ, JASNA ŠEMIGA-PINTARIĆ (72) BILJANA OSTOJIĆ, ADEMIR ADO HALILOVIĆ (74) MIRJANA BRAVIĆ, ADEMIR ADO HALILOVIĆ (77) SINIŠA TUCIĆ (80) JELENA ZAGORAC (81) PETAR MARČE (82) MIROSLAV KIRIN (83) SPOMENKA KREBS (84) ZRINKO ŠIMUNIĆ (86) SPOMENKA KREBS (88) BRANKA JEGDIĆ (90) BRANKA VOJINOVIĆ-JEGDIĆ, SLOBODAN MRKOJEVIĆ (93) TOMISLAV DOMOVIĆ (96) LJUBICA ROGULJ (97) JOHN LENNON (99) SONJA KOKOTOVIĆ (101) RABIJA HADIMOVIĆ (104) BLASIU MARIUS (105) SUZANA MARIĆ, ZEHRA BAJIĆ (107) SUZANA MARIĆ (110, 113) MONIKA MARIĆ (114) ZEHRA BAJIĆ ALIĆ, ADEMIR ADO HALILOVIĆ (116) DJOKO ERIĆ (118) JELENA STANOJČIĆ (119) SIMO MRAOVIĆ (121) JEENA STANOJČIĆ (122) JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (122) MARIN ČAVELIŠ (123)

UVODNIK (6) PJESME (7) VESNA SKRLIN BATINA (9) ANJA LEKIĆ (10) SUZANA MARIĆ (11) MARIJA JURAČIĆ (12) JADRANKA IVANKOVIĆ BOLOG (13) BOBA GRLJUŠIĆ (14) JADRANKA IVANKOVIĆ BOLOG (15) BOBA GRLJUŠIĆ (17) ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK (18) VJEKOSLAV MAJER (20) ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK (23) BOGDANKA GOGA STOJANOVSKI DARKO BEK, BOBA GRLJUŠIĆ, NELA BOROVNJAK (25) ALJOŠA ĐUGUM, IVICA GRGIĆ (28) MARIJA JURAČIĆ, ALJOŠA ĐUGUM (29) MARIJA JURAČIĆ, IVICA GRGIĆ (31) MARIJA JURAČIĆ (33) IVICA GRGIĆ (34) MARIJA JURAČIĆ, IGOR DIVKOVIĆ (36) MILAN DRAŠKOVIĆ (37) SUZANA MARIĆ (40) IGOR DIVKOVIĆ (42) KATICA BADOVINAC (45, 46) IGOR DIVKOVIĆ (48) MARIJA JURAČIĆ (50) ANJA LEKIĆ (53) VESNA ŠKRLIN BATINA (55) MARIJA JURAČIĆ (58) VESNA ŠKRLIN BATINA (59) JASMINA HANJALIĆ (61) ANA STJELJA (62) JADRANKA VARGA (63) IVAN DRAGIČEVIĆ (65) MIROSLAV ALEKSIĆ (67)

5


UVODNIK

Uvodnik List koji imate pred sobom je prvi podlistak časopisa „Diskurs“. Ostvarili smo ga u želji da pokažemo koliko su pjesnici međusobno povezani, koliko prihvaćaju riječ drugog pjesnika, ne samo suvremenika, nego i onih koji su ostali negdje u dubinama vremena, a koji svojim stihovima još zrače i znače. Svi smo upleteni u mrežu poezije. Uredništvo: Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Fotografija Marije Juračić „Umreženost“

6


„A što bih jedino htio potomcima namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.“ POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Tin Ujević, Sarajevo, hotel Central, 15. XI. 1930. na umjetničkoj večeri

ANTUNU BRANKU ŠIMIĆU

7


Autor: Abel Brčić Slika koju nam je podario akademski slikar Abel Brčić izazvala je reakciju nekoliko pjesnika.

8


KRAJU MOJ U tebi su sve moje boje života, crvena, žuta, zelena, plava, melodija mora u tisuću nota, ognjište uz koje djetinjstvo spava. Na jastuku tvome slatki su snovi, iz njedara tvojih diše toplina, uz tvoje skute kad moj brod doplovi u jedrima pjevaju mir i tišina. Od ljubavi koja čvrsto nas veže i bijeli kamen kao da gori i otići svaki put je sve teže i pustiti srce da s tugom se bori. Jer tvoja je slika najljepša priča koja me prati i na kraj svijeta. Ja nosim u sebi sjeme tvog bića što klije u meni i raste i cvjeta. A kada uđem u sive dane, sjeta me vrati u naručje tvoje, misao vedra mi zaliječi rane i život mi opet ispune boje. Vesna Škrlin Batina Pjesma je nadahnuta slikom slikara Abela Brčića.

9


LUČICA Stisle su se kućice na obali lučice, bok uz bok se griju i kao da se smiju dok priča im marina onu od starina o moru što se zabavlja kad brodice valja. A onda čuju priče o buri što urliče pa nagnute sve više boje se i kiše. A kad sve se stiša, bura, jugo, kiša, k’o da žele čuti zašto more šuti. Anja Lekić Pjesma je inspirirana slikom slikara Abela Brčića.

10


ŠARENILO IZNAD MORA

Sve su se nakrivile Kao da su oživile Naginju se prema moru U šarenom, ljupkom zboru. . Ogledaju se i vesele K’o da zaplivati žele A more se nježno mreška Šarenom se društvu smješka. U uvali barke male Tihim snom su pozaspale Dok ih more nježno ljulja Na površini poput ulja. Čudno je to malo selo Sve šareno i veselo K’o da duga boje lije Pa ga boji šarenije. Suzana Marić Pjesma je inspirirana slikom Abela Brčića.

11


KUĆICE PARTIJAJU

Dok ljudi drjemuckaju kućice partijaju oknima namiguju čemprese zadirkuju. Plešu tango, plešu rock naginju se sve na bok pa se smiju, pa se šale zvone pjesmom kale male. Male barke na vrh vode ljuljaju se, kolo vode i Sunce se pomolilo krovove izljubilo. Struji život, žive boje Radost puni srce moje. Marija Juračić Pjesma je inspirirana slikom Abela Brčića.

12


GRAD SUNCA Nekad se more povuče od mene, pa me opet zapljusne plimom, kamenim osjećajem iskonske istine. Tu jedrim nad gluhim stoljećima, prkosim surovim burama i barbarima, s vjerom vezanim ribarskim barkama. Na meni se razbila Sunca mnogobrojna, užgala me, ranila me, pa opet oživjela, krv mi dala i osmijeh žarkim bojama. Jadranka Ivanović Bolog Pjesma je inspirirana motivima slike Abela Brčića.

13


N E S T V A R N A Š E T NJ A

Kad bih mogla ovim gradom prošetati sa zrnom gorke soli ispod jezika koje se ne može progutati a niti ispljunuti silnom šutnjom upijala bih mir i sve boje sunca s lica kuća i ulica. Od umora klonula na kraju puta bih molila: „Daj mi, Svemoćni, noć u kojoj ću sve presanjati.“ Boba Grljušić Pjesma je inspirirana slikom slikara Abela Brčića.

14


S L I K A Nemajući više kuda sakrih se u sliku. Tu ostadoh mnogo godina samo točkica neprimjetna. Riječi i razgovora zamke iz lažljivih uglova usana slušala sam preplašena i slika je bila nemoćna… Slika je postala čovjek lica namrštena, a okvir laž izmišljena. Nemajući više kuda iziđoh iz slike okvira i postadoh točkica svemira, lutajuća trunka slobodna… Jadranka Ivanović Bolog Slika slikara Abele Brčića podsjetila je autoricu na davno napisanu pjesmu o slici.

15


Autor: Zoran Hercigonja

16


GOVOR TUGE znam sve i ništa nosim te sa sobom tik do mora moleći lijek za tvoju dušu šapućem mu što ti je ... ono odgovara šumeći utjehu ali tvoje uho ne čuje a moje ne razumije fali mi tvoja riječ izazov mojoj da priča poteče i plač čineći od mora veliku suzu Boba Grljušić

17


GOVOR TUGE Znam sve i ništa Ništa ne znam i sve mi je znano nosim te sa sobom daleko od tebe, a opet uz tebe tik do mora u bjelini jutra kao mora zapjenjenog moleći lijek za tvoju dušu. Lijek tražim, molim, nadam se, vjerovati želim šapućem mu što ti je ... Šapat zbori jer tuga glas izgubila je ono odgovara šumeći utjehu nevinost hladna, bijela kazuje kraj za kraj ali tvoje uho ne čuje. Ne čujem, ja ništa više ne čujem a moje ne razumije tko li razumjeti može, ja ne mogu fali mi tvoja riječ „Ljubim te više“, fali više od ijedne druge riječi jutro to pamti kako ću dalje? Riječ je tebe u riječi pretočiti, pospremiti izazov mojoj ostaje izazov bolan da priča poteče

18


kao priča još neispričana da se rodi i plač i jecaj i suza i plač da se prolomi čineći od mora veliku suzu i more slano, veliko, tužno i bolno stvori. Više zapravo i ne znam broj Bobinih pjesama koje su me potaknule na zajedničko putovanje stihovima, na traganje, na traženje odgovora. ( 19.03.2018.) Antonija Željka Kahlik

19


PLINSKA LANTERNA NA GRIČU

Tu sam lanterna plinska, Već starinska. Poda mnom još je Matoš stajao I nad tim gradom zdvajao i kleo. Snijeg je po njegovom raglanu meo. Često bi kunuć nestao u noći A ja bih se tiho smješkala Jer znala sam: on će opet doći I dugo stajati tu Tako da mu se katkada cipele Već primrzle k tlu. A jutrom kada bih se smreškala I ugasla Poda mnom grad bi ležao crven i tih; Tad nisam znala dal’ zora krvari Po brijegu Ili je Matoš izgubio stih po stih Na snijegu. Nato je došao rat. Cio dan su iz grada glazbe ječale. Kako su tužno među mojim staklima Zvečale trompete! Babe sa Griča poda mnom su stajale, Suze brisale i zdvajale I prema Italiji zurile. I mnoge koji poda mnom su bili Nisam nikad više vidjela. Sada im štakor prolazi kroz grudi. Tada sam se prvi puta Zastidjela ljudi.

20


A nakon rata Mnogo je debele gospode poda mnom prošlo tustoga i crvenog vrata, ali i lica na kojima spava glad. Da, mnogo je toga novog došlo u taj grad, pa znam: i mene će netko da makne i kad me se ruka montera takne zabrenčat ću još zadnji puta muklo. Tad znajte: to je moje staro i pošteno srce Za Gričem puklo. Tu sam laterna plinska: starinska, starinska. Vjekoslav Majer

21


LANTERNA NA GRIČU ŽIVI Još uvijek u Zagrebu Na Gornjem gradu, Griču, Ponosno zasvijetle lanterne Plinske, starinske. One o kojima je davno Majer Stihove svoje slagao u zimske noći. Pratile su one, lanterne plinske, Mnoge što svoj su život Pod njihovim svjetlom prolazili Kao Matoš negda s kaputom Po kojem su pahulje sipile nježno, A vjetar ih s ranglana meo Kako Majer priča O lanterni plinskoj, starinskoj. I danas, jednako kao nekad, Dok je jutrom Sunce izlazilo Gasile su se lanterne i gradu još jednom Najavile novi dan u stih novi upisan, A Matoš na kamenoj klupi Ispod lanterne u grad zagledan. Šetači će u večernje sate Sjediti uz njegov kip Na klupi kamenoj i čekati Da se lanterne ponovno upale, Da Majerove ožive riječi. Jednog je dana opet došao rat. Zvona su zvonila i sirene zavijale gradom. U strahu mnogi su iza vrata čekali, Mnogi se nadali da neće opet, Ali sve su molitve uzaludne bile. Na grad su padale rakete Rušile toranj televizije na Sljemenu. Što bi Majer rekao tada? Zar nas ništa ne nauči jad Što dva nas puta snađe? Mnogih više pod lanternom nema, A sram, uđe li među ljude, 22


Ona se, lanterna, uzalud pita. I prošlo je zlo, a dobro se desilo njima, A ne svima. Po Gornjem Gradu crna je limuzina Simbol vlasti što znala je krasti I malo tko zna da u ulici do, jedna je Lanterna plinska, starinska Što čeka svoj tužan kraj da svane Kada će je zamijeniti žicom Neke vjetroelektrane. Antonija Željka Kahlik

23


Autor: Zoran Hercigonja

24


ČAROBNA PJESMA

Trošim sate i dane trošim sedmice trošim vreme gasim zvezde da što pre svane žurim... srljam bez dileme jurcam... jurcam da vidim sunce gde će to jutros zapeti da čujem potok da li će pevati da čujem pčelu da vidim leptira da vidim koga to još vetar dira da čujem za mnom kako šljapka pseto... o, sve bih... sve bih... sve bih ja... eto! Moje se radosti i tuge skupljaju u rijeku i traže svoje sestre i žude svoje more ustrajno i žedno. Da opet budu moćne da opet budu jedno beskrajno i sveto. Sve sam ja to Sve sam ja to... eto. Nešto me lijepo dodiruje ma nije tako nježno tako snažno čini mi se pa me podiže čini mi se lako u ljepše u više u punije 25


oči ne otvaram zbog čarolije ma neka, neka traje pustit ću papirnate zmajeve visoko za vas neka lete... eto zbog čarolije. I sve mogu u svemu me ima cvijet sam i oblak i morska pučina vjetru sam sestra dijete neba sjaj sam zvijezda i kliktaj galeba dolina planina pijesak i val ja sam pjesma ja sam sve to beskraj čarolija ja sam... eto!

Autori: Bogdanka Goga Stojanovski, Darko Bek Boba Grljušić, Nela Borovnjak

26


Ljiljana Stjelja : Crveno na radost

27


LJ U B A V I P J E S M A

Samo budi takva kakva jesi iz čistog inata svoja budi želiš li da ti se život desi živjeti po svom ti se usudi. Ne slušaj druge što ti kažu ne daj nikom da ti snove guši otkucaji srca rijetko kada lažu samo slušaj ritam taj u duši. Traži istinu i budi dijete stremi ka svjetlu k'o leptir, mila ako te usput drača zaplete trnje otresi k'o prah s krila. Samo se ne daj, uvijek budi svoja i zagrli život, svu njegovu čar i nek' medne usne i haljina tvoja bljesnu grijehom kao ognja žar. Ne veži mladost za stalnu adresu uči što je ljubav koja sve može i kad te mračne stranputice odnesu slijedi srce zaneseno ispod kože. I budi kao vjetar iznad cvjetnih njiva zaigrana budi usred suše česma u zjenama tvojim nek' treperi živa istina da život je tek ljubav i pjesma. Aljoša Đugum, Ivica Grgić

Pjesma je nastala u srpnju 2017. kao rezultat jedne poetske igre na portalu „Očaravanje“.

28


ZELENA I PLAVA PJESMA O MORU

Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke zelene od bilja, pune mulja moje su plave obale daleke moje more glatko poput ulja. Ti uvijek stojiš, voda ne teče tvoje su mijene kao eoni a privid pružaš da sve se kreće zvuk svakog vala drukčije zvoni. Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke duša je sama podigla brane jer još od sedamdeset i neke tvoje me dubine solju hrane. U sebi nosiš oluje, bure i škura juga u tebi gasnu mnoge sam s tobom provela ure tebi ja pričam tu ljubav kasnu. Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke odavno me ta misao žulja ja ne mogu bez plave kolijevke koja to dijete u meni ljulja.

Volim te more, volim k'o svoga iako rijetko osmijeh mi daješ tvoje su plime dane od Boga ja sam trenutak, ti vječno traješ. Marija Juračić i Aljoša Đugum Pjesma je nastala 2017. godine u sklopi poetske igre portala „Očaravanje“.

29


Ljiljana Stjelja: Biser u čaši

30


DARUJ ME STIHOM Utkana u studen uvele mi duše boraviš u meni kao tiha tajna moj si lahor što ravnicom puše pri srcu draga i sveta kolajna. Noć je opet utrnula zvijezde sjajna se Luna za oblakom skriva na mom se nebu ni ptice ne gnijezde tek miriši mirta preko pustih njiva. . Mjesec je ovdje dalek, bez sjaja za lugom u tami snene ruže venu u ovoj noći sjete i tuge bez kraja ja žudim vidjet makar tvoju sjenu. Ne budi dušu, ne zavodi sjenu pusti je da sanja u svom svijetu tihom gledaj u meni tek daleku ženu osmjehni se nježno i daruj me stihom.. Već zorom zvijezde nad poljima gasnu rasute mi misli kolaju u san snivam te daleku, kao jelu krasnu i plavu ti kosu, meku kao lan. Opet će snijeg i opet će ljeta i Sunce će kružit kao svakog dana živote je naše zagrlila sjeta tako sam ti bliska, a ostat ću ti strana. Negdje su kočije spremne za kas konji vrani dati će se bijegu te kočije nikada neće voziti nas naši su praporci utihnuli u snijegu.

31


Čemer si duši slomljenoj na dvoje i blagoslov blagi što mi blaži sjetu u srcu nosim sve stihove tvoje da me tiho prate u mom snenom svijetu.

Marija Juračić i Ivica Grgić napisali su ovu pjesmu kao dio poetske igre portala „Očaravanje“.

32


RUŽA VJETROVA

Ti mnoge žene volio si tako ali ni jednu k’o što voliš mene uvijek tuđu i uvijek daleku uvijek samu usred morske pjene. Jedrilje moje luku neće naći vjetri me nose kako vali hoće za lađu moju nigdje nema spruda ostat će ovdje duša moja luda. Ti voli druge k’o što voliš mene al’ pjesme svoje sve meni posveti ja neću plakat, smijati se neću ja neću molit, a neću ni kleti. Marija Juračić

33


TRAMONTANA

Usahnut će srce, duša isto tako tijelo će oronut slijedom senilnoga uma i ponekad samo sjedeći u dvoru zaboravljen ispod krošnje i tihanog šuma sjetit ću se tebe, tvojih milih riječi. Kao jeka sve će odjeknut u meni prošlost će se javit kao silni val što obalu snenu oplakuje i pjeni. Usnuti ću utihu, bonacu i tramontanu jedro tvoje što prkosi u zori lik tvoj usnuti ću nježan, mio stalan svjetionik što daljinom gori. Sanjat ću te uvijek nedostižnu, dragu K'o daleku zvijezdu, kao slatku bol na dalekoj pučini tražit ću ti jedro snivat ću ti kosu, na njoj suhu sol. Tramontanom nošena kroz godine mnoge u mom srcu vjerne pronašla si sprudi i vječiti žal što nikada nisam prislonio glavu na divne ti grudi. Ivica Grgić

34


Jelena Stanojčić: „Stablo i sjena“

35


OKO URAGANA

BOŽJE OKO

Od vjetra se skrili u oko uragana gasili smo strasti u grotlu vulkana.

K’o anđeli se skrili u božje oko. Grmili, sijevali, bili visoko.

Tražimo mjesto gdje tuga stoluje gdje sve je blisko gdje radost boluje.

Tražili više od maksimale, da nebesa zibaju, da sveci hvale.

Čudni smo, divlji i psovka i smijeh i dječja igra i crni grijeh. . Divlji smo, čudni i rame i mač i rodno polje i kamen i drač.

Blaženi bili u rajskom grijehu. Čisti u suzi, čisti u smijehu. Grizli se zubima, divlji bili, žednim usnama rosu pili.

Marija Juračić

Igor Divković

Kada je na portalu za kulturu, književnost i društvene teme „Avlija“ objavljena pjesma „Oko uragana“, napisana 2012. godine, ona je još bila čigrasti pulsar, maleni nebeski svjetionik koji je svoje slabe impulse slao čitatelju lutalici, onome koji ne poseže samo za svjetski poznatim imenima, čitatelju tragaču koji hoda i neosvijetljenim poetskim putovima. Kada je hrvatski pjesnik Igor Divković uz“ Oko uragana“ na spomenutom portalu pod nazivom „Lirska distinktivna obilježja u Hrvata“ objavio svoju pjesmu „Božje oko“, zbunio me na trenutak, jer se dogodila ona rijetka horizontalna umreženost umova dvoje još živih pjesnika. Dogodile su se dvije pjesme nastale u dva različita uma, srodnih motiva i atmosfere pa ih možete čitati i doživjeti kao jedinstvenu pjesmu, a svaka je za sebe svoja, originalna, neponovljiva. Pjesma „Oko uragana“ nije više mali čigrasti pulsar, odjekom pjesnikova srca postala je dio binarnog zvjezdanog sustava i svojom orbitom dotiče orbitu Božjeg oka. Marija Juračić

36


Autor: Milan Drašković

37


PANDORINA

ULICA

Lepa je moja ulica – označena brojem 666 na velikoj mapi džungla - lavirinta – ne može da se promaši. Nikada ista, stalno menja izgled, glavni dekor su njeni stanovnici. Pa, momče - biberče, ako večeras kreneš mojom ulicom, čeka te uzbudljiv šou! Gospodar trošne palate, elegantni, bledi grof, okružen svojom svitom, diže čašu sa crvenim pićem i poziva te da nazdravite! U sledećem prolazu, iz mraka i memle, zombi te zove i pita imaš li rebro viška! Tu negde je i trapavi Frankenštajn, željan druženja! Pripazi se Fredi Krugera, dripca s otrcanim šeširom i blistavim sečivima kao produžecima prstiju – taj će hteti da te na suvo obrije! Klovn Penivajz će pak hteti da te odvuče u svoje carstvo, u smradnu kloaku! Ne bi trebalo propustiti kongres doktora: Džekil, Mabuze, Kaligari, Moro, Mirakle... sve bolji od boljeg! Ko se još smuca mojom ulicom? E, Kendimen, slatko stvorenje sa rukom - kukom i stomakom punim pčela! Vukodlak. Pacovi mutanti. Probrano društvo iz Tvin Piksa... Pitaš se, zašto ti sve ovo govorim? Neka to, Momče - jarče, ostane moja mala tajna! Hajde sada, kreni i srećno ti bilo... 38


Bravo, momče-junače, ostade ti zdrav i Čitav! Ej, evo ga čuveni Kazino Rojal. Uđi, slobodno uđi, nonšalantno priđi stolu za rulet i – praćen pomnim, uglavnom ženskim pogledima – sve žetone hrabro stavi na crno! Milan Drašković Pjesma je nastala inspirirana zbirkom pjesama Marije Juračić „Vlad i bijela draga“ kao potpuna suprotnost pjesmama o nježnom, romantičnom, osamljenom vampiru i njegovoj bijeloj dragoj.

Autor: Milan Drašković

39


ČITALA SAM On se noću usamljen skita, čitala sam Svjetlosti dana da se odriče, čitala sam. Stoji u crnom na pustom pragu I vječno čeka bijelu dragu, čitala sam. Tama mu je utočište dala Samoća mu srce okovala, čitala sam. U samoći stihove piše Tako mu je bijela draga bliže, čitala sam. Dan za danom godine prolaze Samo vuci u posjetu dolaze – čitala sam. Suzana Marić Ova je gazela nastala kao reakcija na zbirku pjesama Marije Juračić „Vlad i bijela draga“.

40


Autor: Zoran Hercigonja

41


PUT U ŠANGAJ

Ako krenem danju, stopala bosa okupati će rosa, svijat će se vlati trave, pjevati slavuji, kastrati, sakralne sevastopoljske djevuške. Sjajit će se Sunce svome zlatu. Svome svijati duge. Svoga nositi mostovi, ceste, pruge. Strpljivo čeka Tao Lina još strpljivija joj je majka Kina. Ako krenem noću (što najvjerojatnije i hoću) svijetlit će mi svemir, šaputat će mi mrak, lahor lelujati zrak. Na putu svile (u milijun prigoda) vidjet ću vile, slušat ću ćuka i sovu, mirisati mirtu i zovu. Otvori vrata Tao Lina

42


dočekaj svog zapadnog čovu. Iris, cimet i čaj Tvoja koža, noćas, miriše na Anadoliju, onu Anadoliju levantsku, od vode, zemlje, zraka, poglavito zraka. Tvoja koža, noćas, kako po njoj puzim, dalje, vrti mi onaj filmić o Maloj Aziji, o Velikoj Aziji, o Polineziji i suncu Madagaskara. Tvoja koža, noćas, definitivno, miri po mirti, po ćurti, o jurti onog rahatluk kana, punoj kane, kanabisa, kan - kana. Igor Divković

43


Ljuljana Stjelja: Nar

44


MOJ PUT U ŠANGAJ Krenem li u Šangaj putovat ću danju (zarad orijentacije) u smjeru zlatnih vlasi Sunca. Noć mi okreće strane svijeta dok čitav svemir kruži oko mene. Stavit ću ranac na leđa, gojzerice na noge, traperice, T- shirt i bocu vode. To je sva prtljaga koju ću ponijeti plus mojih šezdesetak i nešto kilograma. Treba prijeći Put svile Marka Pola, možda me smjer odvede na Pontus Euxinus tragovima Cezarove vojske pr. Kr. ili ću zalutati u pustinji Takla Makan odnosno „Uđeš, a ne izađeš”. Ne daj Bože. Na devama ću projahati pustinju Gobi možda pronaći još jedno jaje dinosaurusa. Zaustavit ću dah vidjevši na obzoru talasanje nestvarnih Šarenih planina čas bijelih, pa crvenih, ljubičastih i žutih u lepezi okamenjenih duga. Udisat ću aromu vanilije i klinčića, vetivera i kašmira, ružičastog i crnog papra, jasmina, ruža i tamjana koji će moj mozak podražiti poput opojnog mirisa tvog parfema. I nenadano se zaustavlja moje putovanje, i vrata ostaju zatvorena, i Jang je pored mene. Mi jesmo Tao. Katica Badovinac Pjesma Igora Divkovića “Put u Šangaj” dobila je svoj odjek u pjesmi Katice Badovinac “Moj put u Šangaj”.

45


KROZ MOJU DUŠU Propješačila sam strme obale padala poput anđela sa Stjenjaka ustajala da bih se iznova sunovratila u dubinu dubina svojih zjena gdje sam odavno zaključala sebe u tamu skrivenih pregradaka daleko od barbarskih pogleda. I kad mi svijet postane stran, i kad sam odvojena od svih stvari, i kad raspline se plavi dan i ne čuju se glazbeni drhtaji pčela, a obrisi srastu k’o kamen i trn odlazim u dubine, još dalje. Iz sumaglice na horizontu strši bijela, hladna pustopoljina u njoj promrzli drozdovi zastrti velom, pjeva im tvoja tišina. I raspjevana maglovitost putuje ponad divljih, mutnih voda, ponad starih krovova, ponad majušnog planeta Zemlje u bezdan svemira i vraća se kao oblačak, kao topla proljetna kiša, kao glas pjesnika u moju dušu.

Katica Badovinac

Pjesniku Igoru Divkoviću. Neka se među nama širi Tinova kristalna kocka vedrine.

46


Autor: Zoran Hercigonja

47


P I C I K AT O (pianissimo possibile)

Je l’ to tutnji? Je l’ to grmi? Je l’ to zveči? Je l’ to ječi? Što to budi moju muzu, dok drjemucka, dok spavucka? Nit’ su salve, nit’ gromovi, nit’ dukati, niti do’ci nit’ joj šuška duga kosa, dok drjemucka, gola, bosa. Jednim okom viri, virka. Drugim, sneno, žmiri, žmirka. Na po’ uha ona sluška, netko kanta, baš pjevuška. Je l’ to tenor od kastrata? Je l’ to sopran anđelina? Je l’ to nebo sred visina? Je l’ to more iz dubina? Nit’ kastrati, 48


anđeline. Nit’ visine, nit’ dubine, već to slavuj, u ševaru, pjeva, pjevi, svojoj ševi. Igor Divković Profesor Igor Divković poslao nam je ovaj moderno i fino brušen dragulj slavenske antiteze za, kako reče, naš đerdan – portal Očaravanje. Pjesma je vedra, vrckavo nježna i ne voli biti sama. Igrali smo se! Neka se među nama širi Tinova velika kristalna kocka vedrine!

49


PICIKATO 2 Što to zvecka? Što to škripi? Zar u loncu Mlijeko kipi? Je l' on šetka Je l' šetucka Je li pogled Moj kraducka? Niti šetka Nit' šetucka Niti pogled Moj kraducka. To pjevaju Grdelini To je miris Kave fini To je smijeh Koji mami Koji šapće Da smo Sami. Je l' smijeh Od dukata? Je l' to pjesma od kastrata? Je li zveket Čista zlata? Nije smijeh Od dukata Nije pjesma od kastrata Niti zveket čista zlata. 50


To on meni San kraducka To on meni Pjev pjevucka To on meni Okom žmirka To on mene Smijehom dirka. To pjevaju Grdelini To se smiju Serafini To se miris Kave širka To nam radost viri virka. Marija Juračić Pjesma je nastala u sklopu natječaja časopisa „Diskurs“. Igor Divković je pozvao članove portala „Očaravanje“ da u maniri slavenske antiteze odgovore na njegovu pjesmu Picikato. Tako Picikato 2 može stajati isključivo uz originalnu pjesmu kao njezina varijacija.

51


Autor: Zoran Hercigonja

52


CVILIDRETA Otkud šumom zvoni jeka sve do bijelih kukurijeka? Kakva je to opet graja posred divnog šumskog raja? Kakva opet halabuka pored staze crnog vuka? Nit je ovo graja neka, halabuka, niti dreka, nego vjetar, štono šuška, jednom mišu mir ljuljuška. Miš kraj rupe opet cvili, odao se vjetrić sili. Izdaleka opet stig’o, sve je lišće s puta dig’o. Lišće dig’o, lišće palo, pa mu rupu zatrpalo. Anja Lekić Inspiracija ove pjesme je bila pjesma pjesnika Igora Divkovića “Picikato”, ali je otišla u smjeru dječje pjesme, kako kaže autorica.

53


Autor: Zoran Hercigonja

54


Z A D I R K I V A NJ E

Tko to moju muzu dirka, tko joj šuška, pirka, svirka, tko joj ne da da još spava, tko se njome poigrava? Nit’ je srebrom Mjesec dirka, nit joj vjetar pirka, svirka, niti zlatna zora rudi, nit’ je zove da se budi. Nešto iz daleka ječi, zvonko zvoni, zvecka, zveči, struji, bruji, trči, teče, prevrće se i okreće. Sve po trnju i kamenju, sve po vodi i po stijenju, sve livadom i sve drumom, sve poljima i sve šumom. U visine, u nizine, uzdiže se pa sve mine, izlije se kao kiša pa se sve u trenu stiša. Tko to moju muzu dirka, tko joj šuška, pirka, svirka? Nešto iz daleka ječi – zaigrale su se riječi. Vesna Škrlin Batina Potaknuta stihovima pjesme “Picikato” Igora Divkovića Vesna Škrlin Batina se pridružila ovoj veseloj igri riječi.

55


Anja Lekić: „Vrata“

56


D I J A L O G S J E S E NJ I N O M

Ne grdite. Mora biti tako! Riječ ni ponos ne tratim badava. Oteža i poniknu polako Zlatokosa moja glava. O, kako jasno primam tvoje riječi tuga je znana, nije samo tvoja lako je njoj i vjekove prijeći da odjek nađe u srcu istog soja. Ne vuče me ništa ni selu ni gradu, Što da volim cijelim svojim bićem? Napustit ću sve. I pustiti bradu I širokom Rusijom otići da skićem. Poći ću na more i podići jedra prepustit se vjetru da me nekud nosi gledat će me zvijezde s neba tamna, vedra osjećat ću noć u svojoj zlatnoj kosi. Zaboravit ću pjesme i poete, Zabaciti na leđa torbak stari Jer vjetar u polju za probisvijete Svoje ponajljepše pjesme ćari. Ostavit ću pjesnike i pjesme upijati stihove života valovi su morski kao česme kao vrelo svih znanih ljepota. . Zaudarat ću rotkvicom i lukom, I da zgranem plavu večer šalom, Nos ću glasno useknuti rukom I u svemu se praviti budalom. Mirisat ću solju i friškinom smijati se tvojoj šali glasno a vjetar ću ponuditi vinom tvoje misli vidim tako jasno. 57


. Od sve sreće moje srce bira Pjev mećave i zaborav u smetu, Zato što ja, bez tog ludog hira Živjeti ne mogu na tom svijetu. . Moja sreća u valu se skriva letu ptice i plavoj daljini na svakom sprudu ona svijet otkriva bez toga hira svijet se pustim čini. . Marija Juračić uplela je svoje stihove u pjesmu Sergeja Jesenjina.

58


SIMBIOZA Plete život nevidljive mreže, čudne niti u njima se spoje i pod spretnim prstima sudbine neobična djela tu se kroje. I odjednom zalutaju duše u te mreže, noseć’ svoje breme, a mislima kad se isprepletu rastavit ih ne može ni vrijeme. Ponekad se čini da su skupa srasle iako im tijela nisu bila ista i dok jedna putuje u vječnost, druga njenim sjajem opet blista. Plete život nevidljive mreže pa ih sjajnim biserima krasi da kroz tamu koja svijetom vlada nose svjetlo koje se ne gasi. Vesna Škrlin Batina Pjesma je inspirirana pjesmom Marije Juračić „Dijalog s Jesenjinom“.

59


Autor: Zoran Hercigonja

60


KAMEN SAM

Utrnulo mi tijelo. Koža ispucala. Oči svezane. Usne zašivene. Udarajte! Pljujte! Kamen sam. Mijenjam se! Jasmina Hanjalić

61


S A NJ A M S T E N E

Zaledio mi se dah. Srce skriva damare. Borim se sa vremenom. Iz daljine kreće oluja. Rulja se okuplja. Gađa me sitnim oblucima. A ja kamen sam. Na borbu spreman! Glas mi utihnuo. Sa oblacima plovi. Kraj mene stari panj. Sanja godine kad beše drvo... A ja kamen sam. Sanjam stene dalekih mora. Ana Stjelja Pjesma je inspirirana pjesmom Jasmine Hanjalić „ Kamen sam.“

62


REQUIEM

U dubini duše na oltaru noći provlači se tiha misao … misao o meni i tebi. Kad si izvadio moje malo srce iz svojih očiju nisi ni znao da si tim mesom nahranio svoju pitomu bjelinu oka, nisi ni znao, da si u toj krvavoj žetvi stavio svoju hladnu ruku na vruće čelo ... i otišao. U travu sam zakopala rastrganu dušu, ostala nezaštićena i pred Bogom i pred ljudima i otišla u zavjetrinu snova. Tamo sam nestala, zastala sam sa životom, jer ne mogu gledati u bijelo, a da ne pomislim kako me hladni Mjesec zatvara u svoj magični krug i odnosi u daljine.

63


Baci daljinama ljubav koja je bila dio tebe i zatvori oštrim staklom ovu pukotinu srca gdje još uvijek piše tvoje ime, a kad je te noći vjetar zaurlao divljim krikom i dok je mladi ljubavnik opojnom pjesmom zazivao noćne demone, u krajnostima podivljalih planeta kristalno, jasno i nepogrešivo izronilo je tvoje lice.

Još uvijek improviziram crtajući u pjeni tvoje lice, još uvijek sanjarim gledajući na tamnom nebu zvijezde, još uvijek očima mačke gledam na tvoj hladni dom gdje živiš, ali tebe nema …ostao si zarobljen između dva svijeta, ostao si zaleđen u svojoj duši koju si tako jeftino prodao one sluđene noći na tržnici osjećaja. I sada, kad noć caruje i sada, dok se ponoć tiho dovlači ispod mog balkona pokušavajući zauzeti svoje mjesto u kutu, nemir me još uvijek podsjeti, da ne mogu gledati u bijelo. Jadranka Varga

64


UREQUIEMU

U zrcalu zvjezdanog pogleda usnula noć ovila tamu oko nas, omeđeni sjenom dva svijeta trenutak vječnosti traži spas. Razigrane misli tkaju note gubimo se u zavjetrini snova, dok s pogledom ugasle tmine osipa prah jedna zvijezda nova. U osami noći tihog nemira gdje se vjetar stišava krikom, ljubav se opija pjesmom tihom na kutu blagog nebeskog dodira. U snovima se budi usnula noć, zvijezda je sama k’o kula zmaja, tamni oblak putuje, putovi nas dijele dani noći sustižu u igri bez kraja. Ivan Dragičević

65


Autor: Zoran Hercigonja

66


POGLED NA LUKU

Rođen si u sebi bez pregrada. Zato napiši pesmu bez zidova, bez podova, bez tavanice, da bude kao ti na svom mestu. Da ima samo jedan veliki prozor koji gleda na luku i bezbrojna jedra, na lake lađe i teške amfore pune vina i etra. I da, napiši da jedina pregrada bude linija horizonta, modra od mora i neba, od ovog i onog sveta. Miroslav Aleksić

67


POGLED NA PESMU

Rođena – s pesmovidim kodom u oku, u grlu, sa čičkom ljubavi u kosi za ceo svet. Za prozore u plavo ofarbane koji gledaju na more, u daljinu. Spremna da pođe i da poleti tamo negde – gde sve je pesma! Gde horizont crven postaje, a u susretu sa beskrajnim svemirom pobratimstvo lica s pesmovidim belegom novi svemir budi, eksploziju pesme rađa! Dragana Ćatić

68


U VODAMA GENESISA

U vodama Genesisa Prvi ljubavni san Ne Neću te pustiti nikada Nikada Noktima Usnama Grčevito se hvatam Za tvoj miris Pogled Osmijeh Za tvoje riječi što ih šapćeš Kao uspavanku Dok pripijeni na uskom ležaju Kao blizanci u stadiju fetusa Još nezreli za stvarni svijet Plutamo vodama Genesisa Čuvajući nesvjesno znanje O tajnama duše... Mada nam je rečeno Da ćemo morati platiti Visoku cijenu Što smo se drznuli biti Bogovima slični Ja smireno dišem U tvome naručju Ah Dušo moja Pusti me da Spavam... Ne daj mi da odem ni da me odvedu, ne daj nas. I ja držim se čvrsto za tvoje uzdahe i želju da žena postaneš još noćas. Neka govore! Što oni znaju u tijelima našim spojenim 69


što se krije i što duše naše traže jedna u drugoj? Zar to od Gospoda odluka nije? Pa kome se prikloniti treba? Njemu što stvara ili onima koje On stvori kao i nas dvoje? Račun se plaća na kraju a mi smo tek na početku naše priče. Zato me čvrsto drži i ja ruke sklapam oko tvoga tijela i ne dam da te odvedu. Neka ova noć bude naše zajedničko snivanje budućnosti koju izazvasmo nesvjesni ali sretni što se baš nama desi. I nikako ne brini. U naručju mome dok držim tvoje golo i krhko tijelo spavaj svoj prvi ljubavni san. Mirjana Mirica Novak i Ademir Ado Halilović

.

70


Autor: Milan Drašković

71


ISTINU ZA LAŽ Umoran svoje korake dok brojim i pogledom tražim te pod sjenom usnule breze, iako svaki naredni sam bliže, oči te moje zapaziti neće, misli lutaju ... Pitam se: gdje si ti? Tamo sam gdje su mi misli, a ovo što vidiš pred sobom tek je iluzornom stvarnošću stvoren privid žene koja ti bezrezervno pripada sanjajući miris neke tuđe sreće. Zašto srećom zoveš tek slutnju ili je to ipak čežnja? Zašto mislima vlada neko drugo biće tamo iz daleka, a ne glava tvoja? Onaj ko caruje nad carstvom i vlast u rukama svojim nosi, taj ženu ni sa kime ne dijeli, aman, čak ni na pogled ... Vrati se i sastavi tijelo sa dušom, prestani da lutaš po svemiru golom i vjetrova se okani. Nikome dobra još donijeli nisu, tek upitaj brezu što grane joj skoro krhke bestidno polomi… Ona još oplakuje ishitrenu sreću. Duša je na jednoj strani, a tijelo mi moje sad utjehu traži. U dugim sam noćima samoću svoje nutrine upotpunila prividom sreće sanjajući njega, a ljubeći tebe. Možeš li oprostiti ovoj lomljivoj duši što po svijetu sama luta tražeći izgubljeni zagrljaj pa se tebi u sigurnost daje praveći se kako je sve u redu i donosi ti mrvu ljubavi u naš prazni dom? Zašto? Zar toliko skupa je riječ? Cijenu ćeš saznati tek posle da istina za laž se ne prodaje… Zašto je teško priznati, ma koliko gorka da je, ona se istinom zove, lakše je duša vari, ma koliko teška da je, ljepša je od najbolje laži... Samo da si rekla... Samo da sam rekla ... Tišina ova pogađa preciznije od metka! Ademir Ado Halilovic i Jasna Šemiga - Pintarić

72


Autor: Milan Drašković

73


U TIŠINI ŠUTI Volim tišinu jutra... I tebe u njoj… Volim toplinu tijela koja se budi dok mislima mojim vješto ploviš... Volim tvoj osmijeh u tragovima… I glas koji miluje po sjećanju… Volim... A neću ti reći… A kao da trebaš mi reći? Kao da me to golica negdje u podsvijesti i mira danima ne da ni noćima sna… Kao da se pitam svako jutro dok tišina prolama kilometre moje samoće, jesi li to ti ili ja sam sebi šutim u njoj toj debeloj tišini... Ne moraš mi reći da je prijatno osjećati toplotu jedno uz drugo tijela kad se pripiju. Ja kao da se još sjećam i žar ruke tvoje na grudima mojim osjećam a tako u ovoj tmini i hladu godi i usne iz grimase u osmijeh razvlači…

74


Kao da mi treba reći kako je lijepo glasa se sjetiti, te čarobne melodije što se ipak čuje od nekud možda iz mene samog glasovi tutnje pa se iz grla po neki ton iskrade. Ime samo da otpjevam tvoje i opet muk... Sjećaš se? Pa ne moraš mi ništa baš ništa reći... Samo šuti sa mnom! Biljana Ostojić i Ademir Ado Halilović

75


Ljiljana Stjelja: Grožđe

76


PREPRANE SUZE Ne znam... Zavukla bih se nekome u džep i malo plakala. I htjela malo pameti samo malo pameti. Tamo, gdje mi umjesto srca čuči ojađeno pseto. I htjela bih znati lagati da više neću okrenuti glavu i nikad ne zastati... Ne znam! Zašto ne pokušaš sve to naći u zagrljaju mome? Tu na mojim grudima osjetit ćeš lavež pasa lutalica koje davno ukroćene povezah u lance da kandžama svojim nikome ne naude više. Osjetit ćeš rijeku suza u svakoj komori srca, bistru bez pjene. Odavno preprane suze izvrele iz godina proteklih razumom osvojene pod nogama danas što teku. Samo me zagrli i ne pomišljaj na laž, u njoj pameti nema samo lutanje i smutnja što zavodi dalje i dublje, istinom se sve pere i do pameti doziva. Podigni glavu i pusti pogled neka utone u moje oči. Tamo ćeš vidjeti staze 77


kojima treba zajedno da koračamo naprijed sami nas dvoje... Mirjana Bravić i Ademir Adi Halilović

78


Ljiljana Stjelja: Pravi izbor

79


KERBER DEŽURA SA PEDESET GLAVA Hani Arent

Ko je danas dežuran i ko u sveščicu zapisuje imena, prezimena, lične brojeve onih koji ulaze u školsku zgradu? Dežurni dečak je sasvim običan dečak Kerber sa pedeset glava Kerber koji pevajući urliče možete ga umiriti ako mu date kolač od meda. Kerber nema ideju ali ima pedeset glava. Kerber nije Baš-Čelik koji zube čačka kostima male dece. Kerber je sasvim običan dečak. Normalno je biti portir, ljudi ulaze i izlaze imena nisu bitna u banalnosti situacije. Dežurni dečak je Kerber. Kerber dežura sa pedeset glava. Kerber dežura, on samo zapisuje imena, imena, prezimena, lične brojeve onih koji ulaze, nikome i ničemu ne sudi. Siniša Tucić

80


R A Z M I Š LJ A NJ E

Već godinama iz podsvesti izbijaju strah, tuga i bes. Mržnja rođena iz poniženosti. Telo ima odgovor. A Kerber je bio sasvim običan čovek. Proizveden u vrlo uglednoj instituciji. Šta znači: za tvoje dobro? Nismo li svi isti u svojoj raznolikosti? Bukovo drvo se uzdiže pravo ka nebu. Mir. Jelena Zagorac

81


U PLASTU SJENA

Po mrkom i crnom platnu Mjesec lije svjetlost zlatnu Tražeć' njene modre oči, čekajući kad će proći. A nje nema, nema, nema. Nema je i neće doći. Sjedinila se sjena njena sa sjenama nijeme noći. Petar Marče Inspirirano pjesmom Dobriše Cesarića

82


ZAVIČAJ Zavičaj, pa ja sam ga imao. Jezik, pa ja sam ga govorio. Susjed, pa ja sam ga imao. Gledao nas je u leđa, kao buduće sjećanje. Odveo nas je, kamo nismo htjeli. Pili smo vino, u podrumu, do pjesme. Popeo sam se na brijeg, ali ga više nije bilo. Dao sam se u potragu za njim. Zakopao sam ga, nije me bilo na pogrebu. Odmah sam izmislio novi, i taj mi je pobjegao. Počeo sam mucati, to zapisao, tebi pročitao. I ti si me zakopao, a ja ti svejedno domahujem. Kad bi to bilo moguće, rekao bih mu da dođe. Rekao bih mu da se sam govori. Da sam sebi bude i susjed, i jezik, i zavičaj: Onaj, s kojim sam pio vino. Onaj, koji sam govorio. Onaj, koji nisam izmišljao. Miroslav Kirin

83


MOJ ZAVIČAJ Jeseni će uskoro postati kao moje misli: nevidljive jake duboke nježne zlaćane poput prirode, a slike prozirne poput vode koje stoljećima teku koritom Mljacke. Žubori Bosna dijamantnim kapima providnim poput čestica zraka na Trebeviću. Zatim će postati prozirne kao suze gorke, slane koje ne osjećaju, nego samo teku poput Bosne koja oplakuje označen narod koji je bio i ostao sam, napušten. Što je meni zaboraviti imena ulica mirise bagrema, zove, trava kestenje u cvatu popadalo kao da je svježi snijeg legao na travu? Što je meni zaboraviti žubor Bosne, šume gdje se drveće povija šapće oblacima i dotiče nebo? Što je meni zaboraviti bajkovitu povijest, grobove stare, zaboravljene jer ja slike prošlosti nosim u grudima svojim u lijevoj strani džepa uredno poslagane. Po godinama. Spomenka Krebs Pjesma je inspirirana pjesmom Miroslava Kirina „Zavičaj“.

84


Autor: Zoran Hercigonja

85


STARI KAŠTEL

Baš se pitam što mi može ispričati stara gradina. Hoću li nad dovratkom spaziti kameni grb vazu il' glavu istarske koze gdje viri blažena i kroz gotički prozor, kamenu čipku brsti bršljan. Pitam se pohodimo li hrpu kamenja, a ne znamo priču te iste hrpe kamenja, jesmo li uopće išta vidjeli od povijesti udjenute u krajolik gdje odbačeni štednjaci drže stražu a kad ono - razvalina. Šuplja je k'o pokvareni kutnjak. Bršljan ju zabršljao lisnatu kapuljaču navukao. Njegovo čvorugavo deblo i grane zmijolike kao da podupiru, al' krše, krše ... kameni dvor. I kao da, ipak, ima nešto intimno, povijesno u svemu tome, u prirodi koja cvjeta u kozi koja šeta ne pitajuć za razloge davno nestalog svijeta. Zrinko Šimunić

86


Autorica: Zdravka Meštrović

87


STARA JE PRIRODA, CIGO MOJ Razočarana modernim vremenom otišla sam u raj majke prirode. Navratio jedan Cigo i pogledao mi u dlan. Vidio me kako gnječim Sunce u ruci pulsirajuće gradove nadlijećem ali moga grada bilo nije. Rasplinuo ti se zavičaj, reče. Vidio je kako Bambija u naručju stežem, kao da ga nisam držala godinama. A jesam! Kunem se! Reče da sam unikat jer otišla sam davno iz zavičaja tiho i mirno, a oluje su se saplitale o drveće. Još reče da u dlanu vidi da mi nedostaje gornji dio kupaćeg kostima da sam ga tri puta zaboravljala a tri puta su tri puta. Gospodine Cigo, pričaš neke viceve o gospođi Prirodi. Reče mi da šume žive i dišu vjekovima. Kako to da odjednom žive? Što su radile do sada? Sad kad se rampa spušta? I to tri puta Joj, Cigooo… Spomenka Krebs

88


Ljiljana Stjelja: Moda u doba korone

89


IZMEĐU BEZNAĐA I NADE

Ako se desi Apokalipsa Mene će zaobići Jer sam još na rođenju Obilježena biljegom opstajanja. Hodajući putevima plača Moji tabani ispucali Ostavljaše krvave tragove Stazama bola, A zore su me zaticale Kao ranjenu zvijer U kavezu nespokoja. Više mi ni trešnjin cvijet Ne pruža utjehu. A tebi? A meni još uvijek zime umiru, još mi cvjetaju trešnje, konji vrani, konji razigrani po Bukovcu jure a onaj dud još stoji pa ćebe, nebo plavo, pa oblaci bijeli crna kafa i njen osmjeh u rukama je držala zeca s povrijeđenom nogom bila je smješna, govorila bez prestanka a ja sam slušao voleo da je slušam voleo njen glas, voleo i tog zeca, ah, šta sam voleo da sam on da me tako drži i s ljubavlju gleda. Bijeli oblaci gore jure zar je moguće da se sve to izgubi ptice u letu šapću vrijeme je blizu. Dobro je to, prijatelju Što cvijet trešnje Još uvijek mirisom budi 90


Tvoje zaspale snove. Ja sam odavno prestala Da se grijem na ugarcima, Ne čistim više Ranu poraza, Ne prepoznajem se u sjenci, Ogledala sam polomila, Odbacujem juče, Neka zarastaju sjećanja Odustajem od nadanja I spremno čekam Bez prtljaga. Ja bih da ponesem zeca da ponesem njen osmjeh i dodir njenog dlana ne želim da prihvatim kraj čak i ako je novi početak čak i ako obećava beskraj ja ne želim da svijet nestane pa ja volim, ja želim da traje dok god ima ljubavi dudovi zreli opet padaju bijeli zečevi se igraju... Branka Jegdić

91


Anja Lekić: Jesen

92


BETWEEN DESPAIR AND HOPE

If Apocalypse ever happens It will miss me For I was given A mark of survival at my birth, Wandering over the roads of weeping Soles of my feet are cracked Leaving bloody tracks Over the paths of pain, And the sunrise catching me As if a wounded beast In the cage of unrest, The blossoming cherries Give me no longer consolation. And to you? To me, winters still die, Cherries still blossom for me those black horses are still playful in their gallop over Bukovac and that mulberry tree is still there a blanket, a blue sky, the white clouds a black coffee and her smile, in her arms she held a rabbit with a wounded leg so funny, talking restlessly and I was listening I loved to listen to her I loved her voice, I even loved that rabbit, and how I wanted to be him so she would hold me in her arms looking at me with so much love. White clouds above us in rush, is it possible all of that disappears? The birds whisper while flying the time is close enough. It is good for you my friend 93


Those cherry blossoms Still waking up With their sweet smell Your dreams fallen asleep, I stopped to warm up On the cinders long ago, I do not clean a wound Of defeat any more, I do not recognize myself in the shade, The mirrors have been broken, I give up yesterday, Let the memories heal I give up hope, Waiting readily. Without any luggage. I would take that rabbit with me and her smile and a touch of her palm. I do not wish to accept the end even if it is a new beginning even if it promises infinity. I do not wish the world to disappear for I love, I want it to last as long as there is love, ripe mulberries are falling and a white rabbit is at play . . . Authors of the song-Branka Vojinović- Jegdić (Montenegro) & Slobodan Mrkojević (Philadelphia) Translation into English: Đurđa Vukelić Rožić (Croatia)

94


Autor: Zoran Hercigonja

95


RUBOVIMA iz tame izlazim na stranputicu gdje žuti šal kao zmija obavija ramena hodajući injem iz raščupane aorte gustom krvlju kao svetom vodicom kapam u daleko kopno oljuštena koža pretvara se u snijeg plavet iz oka briše ona nestaje iza pomičnog zastora snohvatice ostavljajući iza sebe ja puštam da me sumnja probode i u zjapeći otvor sipam inje Tomislav Domović

96


RUBOVIMA SVJETLOSTI

Svjetlost ti donosim Šalom od sunčanih niti Ramena sam zaogrnula Kći sam boga Ra. Sleti, moj sokole, iz Nebeske plaveti Na ugarcima žeravice Za tebe ću plesati. Smrznuto srce i Vode Nuna odlediti Kobru ubiti Sve sumnje na dno će pasti. Iza pomičnog zastora Opne crnila s tijela i lica Sloj po sloj će padati Kao kapulina haljinica. Snohvatice neće nas uspavati Jutrom na tvoj zov Iz vode Nuna izranjati Molitve mrtvih za žive donositi. Zjapeći otvor tvog srca Milost neba sunčevom zrakom Će ispuniti. Ljubica Rogulj

97


Anja Lekić: Rabuzinovi oblaci nad Novljanskim jezerom

98


IMAGINE Imagine there's no heavenIt's easy if you try No hell below us Above us only sky Imagine all the people living for today Imagine there's no countries It isn't hard to do Nothing to kill or die for And no religion too Imagine all the people living life in peace, you You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope some day you'll join us And the world will be as one Imagine no possessions I wonder if you can No need for greed or hunger Our brotherhood of man Imagine all the people sharing all the world, you You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope some day you'll join us And the world will live as one John Lennon

99


MOŽDA ĆE JUTROM K R E N U T I LJ U B A V

Možda će jednom nestati strah, ljudska patnja, istinu gledat ćemo u oči iskrenost čitati u njima, dobro će živjeti u svima. Možda će jednom više sreće biti, vode, hrane za sve isto, čovjek će postati Čovjek bez zavisti, zla, mržnje u srce stati će mu samo ljubav za sve i svakog bez obzira na vjeru i boju kože jer samo to Čovjek može. Nesretno dijete neće postojati! Nikada se nikog neće bojati! Nikada bez igre i smijeha, nikada jadan, napušten, gladan. Imagine će živjeti u svima, svijet će biti kao jedan neće ostati tek ispisan stih, već istina utkana u krv što kola tijelom bez bola. Možda će jednom Čovjek poslušati glas uma, zvono, što tako dugo zvoni na vratima sada ovog zemaljskog Hada,

100


pa toga jutra zaustavi sve satove, izbriše sve ratove, otkloni tuge, života mrene, puštajući ljubav da krene. Sonja Kokotović

101


Ljiljana Stjelja: U vrtlogu mode

102


LJ U B A V I Z H I LJ A D U JEDNE NOĆI

Mirno spavaj, oči moje, kraj tebe sam svako veče. Ljubim ti medene usne, crvene kao jagode. Tvoj sam anđeo čuvar, ostajem kraj tebe sve do jutra. Kada horoz zakukuriče oglasi novi dan izaći ću iz tvojih odaja. Ali ne zauvijek. Opet ću ja k tebi doći, kad te poželim! Dok ti mirno spavaš ja pišem tebi ljubavne pjesme. Možda ćeš ih jednom čitati pred spavanje, možda ćeš prepoznati našu ljubav u stihovima. Kada me vile odnesu daleko od tebe tražit ćeš me dušom u snovima sjetit ćeš se moje suze što kanu na tvoje srce. Posljednje večeri ugasili smo se kao fenjer na vjetru. Poželim da preplivam rijeku suza, da se bacim tebi u zagrljaj da ti kažem: ''Volim te. Ne idi!“

103


Ako krenem k' tebi, bojim se, utopit će me mutna kiša, živo blato prekriti.

U mom srcu tvoje srce spava, čuvam te kao hamajliju, da te ne vidi nitko osim mene. Tu ćeš ostati zauvijek jer bili smo divan par. Rabija Hamidović

104


UVEK ŽELIM TEBE

Zastao sam u tvojim snovima. Jednog ćeš dana osetiti moje telo A nećeš moći da me dodirneš. Ipak, znat ćeš da sam to ja. Ovo su moje pesme Ovo su moje reči Ovo je moja želja. Ti uzimaš željeni oblik u mojim snovima. Koža ti se ježi I tvoje se želje ostvaruju. Probudit ću tvoju romantičnu dušu Željenu stranu tvoga bića. Ući ću u tvoje želje I nećeš me hteti zaustaviti. Biti ću đavolćić zadovoljstva, Igrati se tvojim telom. Bićeš moja jedina. Tvoja strast će okončati tišinu. Hajde da uživamo u našem trenutku... A kada se probudiš Vratit ćeš se Mojim pesmama I pričama mojim Da me inspirišeš kožom svojom... Blasiu Marius

105


Ljiljana Stjelja: Crveni ruĹž

106


UKRALI SU MOJU ZVIJEZDU

Davno… Dok sam spavala Ukrali su mi Najsjajniju zvijezdu s neba Tek rođenu. Nježni pupoljak Iz vrta moga. Otkinuše ga A da ga pomirisala nisam Da osjetim taj slatki Nezaboravni miris. Tada… Ukrali su moje srce Isisali dušu Ostavili prazan oklop moga tijela. Ukrali su mi mir noći ... Dani su postali predugi. Ni suza više nemam. Tupa bol Zamrznula me u prošlosti Ugravirala na srcu Ime nikada izgovoreno Ime koje nije nikada prozvano Koje nije nikada odgovorilo Na nijemo dozivanje. Samo broj je ostao Čvrsto stisnut u ruci Sve drugo se izgubilo U sumaglici očiju Besvijesti duše Agoniji tijela. Ne plačem... Ne osjećam... Ne mirim se... Sanjam budna… 107


Slušam… Svoje prazno srce Kako je bolno doziva. Gdje je? Gdje je? Znade li itko? Ukrali su mi kosu Nokte i vid… Oguljena im stvarnost do groba bila! Ukrali su mi dah San u nesanicu Dok su mi nepokretne ruke Tražile moju zvijezdu milu. Ukrali su mi Smotuljak plača malena stopala. U oči nalili tamu beskrajnu. Ukrali su mi grob i ja ne mogu da ga nađem No lutam Ulicama poezije Pronalazeći blagu utjehu. Ukrali su mi svjetlost. I moje nebo Napuknuto kaplje Plače sa mnom A zagrljaj stišće Neda Da Mjesec i Sunce mi ukradu. Suzana Marić i Zehra Bajić

108


Autor: Zoran Hercigonja

109


ŽETVA U hambaru žita nema Nevrijeme se gadno sprema Pšenica u polju stoji Za urod se seljak boji. U kola on konje preže Dok oblaci nebom bježe Zlatno klasje da pokupi Dok ga kiša ne potopi. Tjera seljak konje vrane Prije nego zora svane Slaže snoplje on na kola Ne mareć’ za leđa gola. Treba s poslom završiti Klasje zlatno ovršiti U vreće zrnje spakovati To će zrnje kruha dati. I dok munja nebo para Seljak ruke sad odmara Ne boji se više kiše Kruh iz peći već miriše. Suzana Marić

110


Renato Marić: Žetva

111


Autor: Renato Marić

112


JELEN Tužno jelen šumom luta Sklanja se od šumskog puta Pred brezu je bijelu stao Pokraj breze zaplakao. Gleda ga breza bijela Utješiti bi ga htjela Nad njega se bijela svila Rogovlje mu okitila. Pamti ona tužne oči A ne može mu pomoći Već mu samo hlada dati Ako želi pod njom stati. Već dotiče dno života Pomalo ga hvata jeza Iza njega samo pustoš A pred njime bijela breza. Kakva ga to tuga mori Da sam luta po toj gori Što mu dušu to pritišće Da brezino društvo išće? Gdje nestade njemu mladost Sretni dani, srca radost? Lijepi snovi, mirne noći Tko bi rek’o da će proći. Goru su mu porušili, Dragu lovci su ubili A jelenče milo, malo Krasan jelen je postalo. Tuga ga je polomila Ni gora mu nije mila Pobjeg’o je u samoću Sada luta danju, noću. Suzana Marić

113


NEBO BOJE LAVANDE

Prelijeva se sa sumrakom Nebom boja lavande. Mirisne su se latice nalijepile Na prostor nedodira. Opijaju ljepotom, Plijene poglede. Jedan slikar, uronjen u boje OvjekovjeÄ?uje trenutak na platnu. Monika Marić

114


Jelena Stanojčić: „Grčko slovo“

115


OČIJU MOJIH VID Oči imaju svoje pamćenje, snopove svjetlosti, bezglasni okus ljubavi i nakapan san tvojim nasmijanim očima. K'o pamuk u zraku prozirni, kucaju sokovi mojih usana i podsjećaju na med ovlažene usne tvoje. I kada bruji bol na nepomičnom krasuljku, nabori ćutnje probiju mjehur, zaškripe kroz bijeg. Oči imaju izbjeljivač, mučenje srži, prozebao mliječni kajmak, zakopano lice. Zehra Bajić Alić i Ademir Halilović Ado

116


Autor: Milan Drašković

117


NE VOLIM Ne volim pjesme pisane prozno Na mene one zijevaju grozno Ne volim pjesme previše duge Čuvaj me, bože, od njih i kuge. Ne volim ni l art pour l art To je uglavnom duhovni škart Izvještačene metafore Pa izlizane opšte fore. Proljeće, ptice, nebo, gnijezda Romantični prdež ispod zvijezda Kad se o ljubavi stalno slini To pliva uglavnom po površini. Ali najteži dobijem osip Čitajuć intelektualni prosip I još smiješnih načina trista Po svaku cijenu da se blista. Svi ti sujetni blijedi pjesnici Čuvari poezije, uškopljenici Tek ponekad me obraduje Kad neko sočno zna da psuje! Djoko Erić

118


LJ U D I N E V O L E D U G A Č K E P J E S M E Ni ja ne volim, mogu t', Djoko, reći Kad se o ljubavi stalno slini Tko je tu manji, a tko veći „Romantični prdeži“ - i meni se čini. A za psovanje, što da ti kažem I ja bih nekad opsovala sočno (zar da prešutim, zar da lažem!?) Al' psovke mi ne stoje (ni kad pucam bočno!). A ono što najmanje volim, Erotska je poezija na rubu ozona. Ona se skine, besramno ogoli, Puna intime i erogenih zona. Erotsku ne može napisati svatko A štos je u tome što svi misle da mogu Samo rijetki znalci ( pitate se, a tko?) Napisat će golu, da obori s nogu. Onda si mislim, kome sve to treba?... Nek' svatko u svom krevetu prede. Linija je tanka, vulgarnost vreba Slaže se i Bog Erosa, unatoč i glede... Ljudi ne vole ni dugačke pjesme, Razvodnjene i rastegnute. Oni bi ispili votku sa česme, Onu što u dva - tri stiha stane. Al' pjesnik kad počne pisati pjesmu (još ne znam točno tko koga piše!) Otvori se duša, pretvori u česmu A ruka samo piše, piše... Ponekad se misao zaokruži Napravi salto i padne u oko A ponekada besciljno kruži, kruži

119


Rijetko kad' ubode, rine duboko. Al' zato zna da predaleko ode Počne filozofirat iz čista mira Hoće nas prevesti žedne preko vode Al brzo je skužimo, znamo da filozofira. Ponekad je puna nepoznatih riječi Teška, zakučasta, po poslednjoj modi. Koga takva „učena“ može da usreći? Pobjegnem vičući: „ Bože, oslobodi!“ Slobodan stih, rima, haiku il' proza Kad me pjesma zarobi, ja sam njezin sluga. Onda pišem riječi kako nadolaze A pjesma se rađa iz sedmoga kruga. Predugačka!- čujem. Prestajem pisati. Mada nisam rekla sve što htjedoh reći... Da skratim - ne mogu, ne mogu ni brisat' Ostaje mi samo iz pjesme pobjeći. Jelena Stanojčić

120


***

Pitam dragog Boga, tako. Da li je Isus Krist stvarno njegov sin. A on kaže. A nije mi kćerka. Pitam ga da li je čitao. Majstora i Margaritu od Bulgakova. O da, čitao sam, divna knjiga. Pitam ga da li postoji život poslije smrti. Kaže, saznat ćeš na vrijeme. Pitam ga kako je to tehnički izveo s Marijom. Bog se nasmiješi, kaže, s ljubavlju. Shvatio sam da je besmisleno Postavljati pitanja Čovjeku koji zna sve odgovore. Šutjeli smo tako do zore. Koji put smo se smješkali. Koji put grohotom smijali. Pred zoru ja sam zaspao. A on je tiho otišao. Simo Mraović

121


EH, SIMO Ti prerano ugasla zvijezdo! Pitao si Boga, između ostaloga, Ima li života poslije smrti? Ti si sad tamo, s druge strane. A ja te jutros hoću pitati... Možeš li mi, molim Te, reći Ima li života poslije života? Šutiš. To sam i mislila. Jeena Stanojčić

ALA JE LEP OVAJ SVET

Ala je lep Ovaj svet, Onde potok, Ovde cvet, Tamo njiva, Ovde sad, Eno Sunce, Evo hlad! Tamo Dunav, Zlata pun, Onde trava, Ovde žbun, Slavuj pesmom Ljulja lug. Ja ga slušam I moj drug. Jovan Jovanović Zmaj

122


ALA JE LIJEP NOVI SVIJET

Ala je lijep ovaj svijet. Tamo TV, ovdje NET. Mogu li djeca generacije nove razumjet stihove starog čika Jove? Jer oni imaju virtualni svijet njima na ekranu ne miriše cvijet.

Nisu bili na njivi ne znaju što je sad ne žeže ih sunce ne znaju što je hlad. Nisu čuli slavuja daleko su od luga a imaju samo virtualnog druga. Njima je lijep ovaj svijet jer ima TV i internet. Marin Čaveliš

123


LIKOVNI RADOVI / FOTOGRAFIJE ZORAN HERCIGONJA (16, 24, 41, 47, 52, 54, 60, 66, 85, 95, 109) LJILJANA STJELJA (27, 30, 44, 76, 79, 89, 102,106) MILAN DRAŠKOVIĆ (37, 39, 71, 73, 117) ANJA LEKIĆ (56, 92, 98) RENATO MARIĆ (111, 112) ABEL BRČIĆ (8) JELENA STANOJČIĆ (35) ZDRAVKA MEŠTROVIĆ (87) MARIJA JURAČIĆ (6)

124


125

Profile for diskurs

Diskurs-podlistak-vol2-no1.2020  

Diskurs-podlistak-vol2-no1.2020  

Advertisement