__MAIN_TEXT__

Page 1

DISKURS ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 1. No 1. 2019.

1 ISSN 2706-3224


ČASOPIS ZA KULTURU, UMJETNOST I DRUŠTVENE TEME Vol 1. No 1. 2019.

ISSN 2706-3224 2


Impressum

Naziv:

Diskurs-časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme

Web adresa:

diskurs-casopis-za-kulturu-umjetnost-i-drustvene-teme.webnode.hr

Osnivači i pokretači časopisa:

Urednici:

Nakladnik: Učestalost izlaženja: ISSN

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. vlastita naklada časopisa triput godišnje

2706-3224

Prava korištenja: Puni tekst radova ovog časopisa besplatno se smije koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu uz poštivanje autorskih prava autora. Radove objavljene u časopisu dozvoljeno je pohranjivati u institucijske i tematske repozitorije uz osiguravanje poveznica na web stranice časopisa. Svi sadržaji dostupni su za daljnje korištenje pod Creative Commons licencom: ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska (CC BY-NC-ND 3.0) Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons ImenovanjeNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

3


UVODNIK [5]

PROZA-PRIČE [39]

LICE BROJA [6]

Doček iz snova – Evica Kraljić [40] Marta i Max - Rozaida Naglav [43]

Nikola Šop-balkanski pjesnik koji je opjevao svemirska istraživanja [7]

Jutro na balkonu – Ružica Gašperov [47] Dobar brat – Sara Kopeczky Bajić [51]

POEZIJA [15]

Obično proljetno jutro – Boris Kvaternik [57]

Nikola Šop [16]

Jedan procenat – Branka Vojinović Jegdić [62]

Marija Juračić [18]

Ljubav kao sudbina – Petra Kožar [65]

Aljoša Đugum [19]

Post mortem Lea Čorak [68]

Boba Grljušić [20]

Jastučna kompilacija- Josip Ergović [72]

Boris Kvaternik [21]

Promatrač – Ladislav Babić [75] PROZA – CRTICE [78]

Igor Divković [22]

Bokica i ja na salašu – Dragana Kačanski [79]

Evica Kraljić [23]

PROZA-ULOMCI IZ ROMANA [80] Jadranka Varga [25] Na badnje veče –Sanijela Matković [81] Ljerka Linić [26]

Bijela vučica – Suzana Marić [84]

Katica Badovinac [27]

Mačka – Rozaida Naglav [88]

Larisa Janičev-Stojanović [28]

PROZA – ESEJI [90]

Ljerka Varga [29]

Lirski subjekt – Marija Juračić [91]

Miljenka Koštro [30]

Kriza identiteta -Maja Raleva Miladinovski [93]

Nada Vukašinović [31]

O destruktivnoj naravi čovjeka – Zoran Hercigonja [94]

Rijad Arifović [33] Destrukcija umjetnosti – Marija Juračić [100] Vlasta Sumarev [35]

PROZA-ZBIVANJA [103]

Blaženka Lešić [36]

Humanitarna izložba [104]

Branka Vojinović [37]

Nova književna izdanja [106]

Petra Kožar [38]

Inćate kaj e sava ćumidel o dunavo [107] Cvjetana miletić „slovnik kastafskega govora“ [108] 4


UVODNIK Na ideju da stvorimo časopis „Diskurs“ došli smo krajem ljeta 2019. godine. Najavili smo ga kao časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme u kojem će svoje mjesto naći književnici koji su nekada djelovali na ovim prostorima, a čije stvaralaštvo pada u zaborav, te oni pisci, likovni i glazbeni umjetnici koji tek izgrađuju svoj umjetnički put. Namjeravamo ga izdavati tri puta godišnje. Iznenadilo nas je obilje priloga koji stižu na naš mail, tako da smo dio materijala odvojili za sljedeći broj. Voljeli bismo dobiti više eseja, članaka, rasprava, osvrta, dobrih recenzija. Ovaj broj Diskursa posvetili smo pjesniku Nikoli Šopu. Sljedeći broj Diskursa očekujte u ožujku, 2020. Pišite za Diskurs! Marija Juračić, prof. Zoran Hercigonja, prof.

5


~NIKOLA Å OP~

L I C E

B R O J A

6


BORIS KVATERNIK

NIKOLA ŠOP, BALKANSKI PJESNIK KOJI JE OPJEVAO SVEMIRSKA ISTRAŽIVANJA Svemu izgubljenom ili propuštenom ljepota je trajna, jer je satkana od vječne nedostižnosti. Nikola Šop Neki dan čovječanstvo je vidjelo prvu fotografiju crne rupe u središtu naše galaksije i tim su se događajem svemirska istraživanja opet vratila u modu. No kad se govori o temama, kao što su ljudsko pokoravanje svemirskih prostranstava, teško da bi ičija prvotna asocijacija bila - pjesništvo. Danas ćemo to pokušati bar donekle promijeniti, jer želim vam napisati nekoliko svojih dojmova o pjesniku Nikoli Šopu koji je bio, vjerojatno, prvi kreativni um na Balkanu čija se misao vinula do kozmičkih prostranstava, svemirskih letjelica i dalekih galaksija. Pjesnik Nikola Šop Čovjek zvan Nikola Šop rodio se 1904. u Jajcu, a umro je 1982. u Zagrebu. Neki ga smatraju pretežno bosanskim, a drugi pretežno hrvatskim pjesnikom, no mi se na tome nećemo zadržavati jer takve rasprave nikad nisu plodne ni konstruktivne za samo pjesništvo. Za potrebe ovog teksta ograničit ću se na određivanje Šopa balkanskim pjesnikom. Primijetit ću samo kako je svakom pjesniku nesumnjiva potvrda o važnosti vlastitog djela ta, kad ga razne nacije počnu svojatati kao pripadnika svoje sredine, u nadi da će tako i same postati “važnije”. Šop je za svog života objavio osam zbirki poezije, no trebalo mu je dosta dugo dok nije raskrstio s mnogim tradicionalnim i stereotipnim impresionističkim pjesničkim elementima te dok njegovo pjesništvo nije izraslo u nešto unikatno i u kontekstu europskog pjesništva.

7


Ovaj razvojni put Šopove poezije posebno je zanimljivo pratiti, jer u njemu se u logičnom slijedu uočavaju sve ambiciozniji, originalni i sveobuhvatni pjesnički motivi koji izrastaju jedni iz drugih. Tako se Šopovo pjesništvo može ugrubo podijeliti u nekoliko faza različite važnosti za sam Šopov opus. Prva faza: S jedne strane tradicija, a s druge unutrašnji život predmeta Prva faza njegovog pjesništva mogla bi se uvjetno nazvati tradicionalnom, jer u njoj se Šop, osim povremeno i suzdržano, uglavnom nije isticao među svojim suvremenicima, već je pisao u skladu s (neradikalnom) pjesničkom estetikom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Tako Šop u ovoj fazi piše o selu, pijetlovima, obrtnicima, gradskim zakutcima i slično, uglavnom se povodeći za sanjivom i melankoličnom atmosferom i motivima. Sam tradicionalistički motivski repertoar, međutim, iako podosta neoriginalan, nije ono od čega ova faza Šopovog stvaralaštva najviše pati, već je to sama izvedba. U skladu s tradicionalističkim pristupom poeziji, Šop je u ovoj fazi inzistirao i na upotrebljavanju rimovanog stiha, no izgleda da za rimovanje ili nije bio baš vrhunski nadaren, ili jednostavno nije imao “strpljenja” za traženje primjerenih riječi, već je rimu jednostavno “odrađivao”, smatrajući je neizostavnom, no zamornom stavkom svake pjesme. Kako god bilo, počesto se u njegovim stihovima iz razdoblja prije završetka II. svjetskog rata uočavaju tehničke nesavršenosti poput klimavih rima ili pak narušenog ritma već i tako ritmički sumnjivih uradaka. S obzirom da je ova Šopova pjesnička faza bila najduža, moguće je da upravo zbog ovakvih tehničkih nesavršenosti njegova kasnija poezija nije prečesto obrađivana na sveučilišnim studijima, već je Šop uglavnom samo uzgredno spominjan. Ipak, prva Šopova stvaralačka faza nije bez svojih posebitosti. Već i ovdje povremeno nam se u stihovima ukazuje Šopov interes za transcendentalno pjesništvo iako je ova intencija tu bila još duboko zakopana ispod slojeva tradicionalizma. No zanimljivo je vidjeti kako se Šop u ovoj fazi odnosi, recimo, prema svakodnevnim predmetima. O njima on piše na način kao da su oni živi i kao da i predmeti, poput čovjeka, posjeduju neku unutarnju supstanciju, svrhu, srž i samosvijest. Dakako, na ovaj način Šop, povremeno pjevajući iz duševne perspektive kakvog predmeta, zapravo predočava svoje unutarnje stanje.

8


Zanimljivo je zamijetiti ovu tendenciju prelaženja granica između vanjskog i unutarnjeg čovjekovog svijeta, budući da će ona u kasnijim njegovim fazama samo rasti. Isus i Šop zajedno čitaju novine U svojoj prvoj fazi Šop je imao i ciklus pjesama posvećenih Isusu, a one su zanimljive zbog Šopovog poprilično originalnog pristupa temi. Šop je, zapravo, za nekih šezdeset godina “preduhitrio” pjevačicu Joan Osborne, postavivši isto pitanje kao i ona: “What if God was one of us?” Tako je Šopov Isus nešto poput običnog, prosječnog čovjeka koji se čudi modernom svijetu. Isus sa Šopom luta gradom, posjećuje kavane i čita novine skidajući svoju aureolu poput šešira. Pritom se čudi i nerijetko ljuti zbog ljudske pokvarenosti i gluposti, tim više nalikujući na kakvog ujaka u posjetu nego li na sina Božjeg koji se spustio na Zemlju. Ovakva je obrada teme o Isusu svojedobno pomalo uzrujala određene Šopove suvremenike, no Šop je i ovdje, opisujući Isusa u svijetu, zapravo pisao o umjetnikovoj otuđenosti od modernog života ističući njegovu transcendentalnu prirodu koja kao da se počovječila, a time i okamenila. Druga faza: Osvajanje svemira Šop se u svojoj tradicionalnijoj pjesničkoj fazi zadržao poprilično dugo - sve do završetka II. svjetskog rata. Nakon toga, njegovo je pjesništvo doživjelo naglu evoluciju. Već u najranijoj Šopovoj fazi može se osjetiti kako pjesnik traži vlastiti originalni poetski izraz i kako se upinje prekoračiti motivske okove koje mu nameće svakodnevica i njegovo vlastito ograničeno tijelo. Tako on već tada transcendira svakodnevicu pišući o unutrašnjem životu stvari i o transcendentalnoj figuri “prizemljenog” Isusa koji je u njegovoj poeziji “zapeo” negdje na granici između ljudskog i božanskog. Pritom se u nekoliko starijih uradaka odvažuje na pisanje transcendentalnih pjesničkih sanjarija: “Sanjači” i “Vunena pastorala”, te pjesničke proze “Predavanje o dimovima”. U ovim uradcima pjesnik opisuje putovanja u daleke, naoko beskrajne predjele uma, van ljudskog uobičajenog iskustva, istražujući ekspanziju vlastitih misli i mašte, što je uvod za njegovu iduću pjesničku fazu koju je posvetio čovjekovom istraživanju beskrajnih prostranstava svemira.

9


Šop je, izgleda, oduvijek bio vizionar koji je, prije svega, žudio za izricanjem onog dalekog i nedohvatnog. Ubrzano povećavanje interesa za istraživanje svemira i osvajanje Mjeseca, koje se osjećalo već 50-ih i 60-ih godina, dalo mu je novu vizionarsku misiju - zamisliti čovjeka izmaknutog sa Zemlje i postavljenog u beskonačnost navodno “osvojivog” svemira. Iako su prvi ljudi sletjeli na Mjesec tek 1969. godine, Šop je već u svojim zbirkama Kućice u svemiru (1957.) i Astralije (1961.) zorno zamišljao ekspanziju čovječanstva u nebo i naseljavanje svemirskih prostranstava. Ove zbirke prijeloman su moment njegove poezije. U njima nema više ničega od tradicionalnih motiva, a rimovani stih ustupa mjesto potpuno slobodnom izrazu. U Šopovim svemirskim poemama narativnost je mnogo češća te Šop više pripovijeda o unutarnjim stanjima ljudi u svemiru nego li što o njima pjeva, gotovo kao da je zaključio da je samo kozmičko okružje dovoljno transcendentalno i poetsko da bi se na njima temeljile njegove nove pjesme. I zapravo je u pravu, jer ovi su radovi prave eksplozije originalnosti, proroštva i vizionarstva. Šop opisuje ljude u borbi s bestežinskim stanjem, suočene s konceptom beskraja. Njegovi pjesnički protagonisti žive u letjelicama i “svemirskim kućicama”, no u njima više ne vrijede Zemaljski poredak i međuodnosi. U svemiru sve prožima relativnost i općost, pa tako i same stvari gube svoju prizemnu dimenziju i, van dohvata gravitacije, postaju nepodobne da bi bile bilo čije vlasništvo. Šopovi astronauti istovremeno su prožeti čežnjom za povratkom u poznati okvir zemaljskog svijeta, no nešto ih vuče u nepoznato, kamo još nisu spremni kročiti sve dok i sami ne postanu transcendentalna bića podobna za nastanjivanje svemira. U ovim pjesmama gotovo da se osjeća i prisutnost nekih drugih “nadbića” koja su se već prilagodila sveobuhvatnosti i beskonačnosti svemira te žive prilagođeni astralnom životu, pa je moguće da je Šop već u svojoj poeziji pokušao aktualizirati i temu izvanzemaljskog života, dakako, na čisto pjesnički način.

10


(Iz djela “Kućice u svemiru”) Kućice u svemiru i prozori. Jezivo li je sa njih pogledati u dubine u bezdan. Otvori vrata. Usudi se sići s praga svog i susjednoj otići kućici, ljuljajuć se po praznini. Za tobom ne ostaju stope, nema ničijih tragova. Svemirsko smještanje. Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno o drugo. Brid o brid. O što sad objesiti drage slike sa zemlje. Uspomene. Ne postoji zid. Ovdje se traže stvari druge građe, ne one zemaljske, male, zastarjele. Traže se stvari s drugom točkom ravnoteže. Stvari bestežinske, nesvojinske. I skladne, koje ne bježe.

11


U povodu sto desete obljetnice rodenja pjesnika Nikole Šopa, Nikola Šimić Tonin piše: „U lijepome drevnom starohrvatskom kraljevskom bosanskome, iako je mnogima u ovo sada vrijeme, ovo „bosansko", tek kućna adresa s upitnim kućnim brojem, neupitnome staro-gradu na pletenicama slapova Plive, gradu Jajcu, na kojega polažu pravo sva tri naroda, zagranično i granično, kao i na toliko toga u ovoj zemlji ratova i krvi, ljubavi i mržnji, u kojoj se onom silinom voljelo, jednako tom silinom mrzilo, rodio Šop Nikola, 1904. godine. U tom gradu upijao je prve riječi, zvukove, boje, lica sudbine, susjede dolaznike, susjede odlaznike, preko životnih livada s one strane ruba dana, s one strane ruba noći, zvan ustima radoznalosti, bosonog za tom slućenom ljepotom svijeta bez granica i ograničenja ne pitajući za cijenu ljepote i sreće.“ Iz djela “Svemirski pohodi”) Sad nova će bića doći u posjet prvi Obličja neviđena, al' ipak svako znano Idu oni, il' zamahuju. Idu. Idu. Gosti nedohodi, nedozvani. Idu s govorom nepojamnim, s riječju neglasitom. Idu s darovima zvonkim, ako ste moćni da im čujete nutrinu što o svoje središte odzvanja. Treća faza: Svemir geometrije Nakon što se iz unutrašnjosti opredmećenih stvari Šop vinuo u svemirska prostranstva, postavio je sam sebi pitanje o tome kuda li se još može vinuti njegova poezija. Nije li svemir konačna i nepremostiva granica? Bar za Šopa, nije. Jer on je iza ovog našeg empirijskog svemira naslutio jedan drugi još transcendentniji svemir - prostor čiste i apstraktne geometrije.

12


Tako se u posljednjoj fazi svoga pjesništva odao umnim pohodima u svijet geometrijskih pravilnosti, gdje također iza svakog zakutka leži jezovita i nespoznatljiva beskonačnost prostora. Šop je u ovoj fazi opjevao najpravilnija geometrijska tijela, kuglu i kocku zamišljajući pjesnički subjekt koji istražuje njihove divovske i apstraktne plohe kao što se istražuju neki daleki i apstraktni prostorni predjeli. Našavši se suočen s krajnjom neomeđenošću i esencijalnom prazninom geometrijskih prostora, dosegnuo je krajnji obod vlastite misli, pomirujući se s ljudskom nedoraslošću suočavanja s apsolutom i beskonačnošću. Iz zbirke pjesama “Osvajanje kocke” Kako je to užasna istina, svaki predmet nastaje zgusnućem prostora Bio sam najprije užasnut prolazeći kraj tog okomitog prostora kocke. Tako nešto osjeća penjač. Tako sam i ja osjećao onu istu vrtoglavicu premda podamnom nije bilo nikakve dubine a još manje kakva bezdana. [Kocka je,] sada sam to osjetio, nastala na varavi način. Oduzimanjem beskrajnosti odlamanjem prostora i sve više i više dok ne počne odjednom postanak kocke.

13


Zaključak Šopovo je djelo, osobito od druge faze njegova stvaranja, prožeto izrazitim vizionarstvom koje je, možda, još i danas ispred svoga vremena. Istovremeno jasan i maksimalno apstraktan, ovaj se mali čovjek u svojoj poeziji odlučio ogledati s beskrajem. Do danas se u balkanskoj poeziji nije pojavio nitko tko bi mu bio nalik po pjesničkom pristupu i originalnosti njegove vizije, što je trajni testament veličini Šopovog duha koji je dotjerao pjesničku imaginaciju do samog ruba ostvarive ljudske misli. Šop je time postao i ostao obavezna literatura za sve domaće “kozmonaute misli”.

14


P O E Z I J A

15


Nikola Šop

KUDA BIH VODIO ISUSA Isuse blagi, u doba kasnih sati, kad još bdiju siromasi tvoji, skromnom krojaču odvest ću te, da ti jedno obično odijelo skroji. I obućaru malom, koji svu noć kuje oštre čavle u teški potplat. Dok tvornice cipela žučno bruje. Milion pari skuju za jedan sat. Zatim čovjeku, koji šešire pravi, sa spuštenim obodom, da skriju bol. Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi. Prostran da u se primi i tvoj oreol. Onda ćemo poći u krčmu kraj grada, koja liči na stari, nasukani brod. Gdje braća za stolom, od silnog jada bacaju čaše i šešire na pod. Prvi krik pijetla bit će britka strijela, od koje će ti srce da krvari. Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela. Prepoznat ne ćeš ni ljude ni stvari. A trećim krikom kad se pijetli jave, o Isuse, zateturat ćeš od bola. Tvoj šešir će pasti s glave. Šešir i aureola.

16


Nikola Šop

KROV Od tame i od čađi sa pognutom strehom, ljuljajuć se i cvileći škripi. Nada mnom je spušten i nad mojim grijehom Svu noć nešto tamno s njega sipi, sipi… Pod njim se svršava moj svagdanji put. Pod sobom on jedan mali život skriva. O i svakog dana sve sam više pognut. Kao da mi krov sve niži, niži biva. Ali svaki put u neko doba gluho probudi me kroza nj plavi dah svježine. To krov tamni nada mnom zaškripi suho. I pospe me zvijezdama kroz raspukline.

17


Marija Juračić

S ISUSOM PO DOLINI Pjesma je inspirirana pjesmom Nikole Šopa „Kuda bih vodio Isusa“. Isuse moj, ne možeš s tim plaštem među ljude dat ću ti moga brata traperice i njegove martensice majica će ti ova dobra biti tetovažom lažnom, rane ćemo skriti. . Nećemo uzeti taxi. Nećemo projuriti. Poći ćemo u dom u kojem djeca su sama već odavno u njemu ne stanuje mama. Ti ćeš im na kapke utisnuti san da im traje taj jedan cijeli dan. . I priču ćeš jednu čuti od starice na mostu što tiho sjedi i svoju ruku pruža zaplijenjena kuća, a sama, bez muža bez sina što odabra put samoubojice da ne gleda jad domovini u lice. . I pokazat ću ti vile velebne i jahte bahatost silnih i malenih jade sve se ima kad se bijedi krade. Raskošna je kod nas njiva crnog stvora a ljudi već misle - tako biti mora. . Na kraju ćeš sa mnom, k’o s pjesnikom Šopom u krčmu sići, dobro će nam doći uz crno vino i pjesmu pijanca otjerati nakaze te svakodnevne noći.

18


Aljoša Đugum

DIMNI SIGNALI Ne čekaj pjesmu priljubljen uz prozor jer pjesnici nisu dobri stražari oni lako gube fokus i pozor ali imaju srce što se žari. Pjesma ti neće kucati na vrata niti te buditi pritiskom zvona te stvari čini persona non grata a nikako ona, tišini sklona. Ti je dugim čekanjem zavrijedi traženjem riječi vrijeme krati neka sazrije, a ti posijedi i možda tek u starosti navrati. A kada ti dođe, upitaj je snen kako je put do tvoga srca znala i dobit ćeš odgovor (mangupski, njen): Srce ti gori! Gle, dimnih signala!

19


Boba Grljušić

ZAPISANO o moja draga i moja nemila sve je moje tvoje i ništa nije a s tobom moram do umora i odmora do virova čiju dubinu slutim navikla na nedisanje zbog udisaja do radosti a ti moja draga i moja nemila samo vrtloži vrtloži

PONOS prepoznaj moju tužnu misao u začetku i stavi prste na moje usne nek se u riječ ne prometne ne smiješi se dozvat ćeš kišu tu je blizu tik ispod trepavica

20


Boris Kvaternik

AJJHATTIKĀNI ĀYATANĀNI Oko nije ništa drugo nego bijeli cvijet obojenih prašnika Koji tusto i obilno cvjeta na jutarnjem suncu I kojem se korijenje pruža u neznanu daljinu. Uho nije ništa drugo nego jama posred svijeta U koju se, poput morskih struja, Ulijevaju neznani glasovi sa svih strana Zemlje. Jezik nije ništa drugo nego stara, vrijedna kuhača Koja miješa i prebire po semantičkome loncu Kojem se ne nazire čak ni dno ni poklopac. Nos nije ništa drugo nego elisa helikoptera Koja zabludjele Proustove ovoga svijeta Prenosi natrag u neoskvrnute predjele djetinjstva. Koža nije ništa drugo nego prostran šator po svačijoj mjeri Pod kojim nemirno i istrzano spava neki Čovjek Dok po njemu rominja blaga kiša ljetnih dodira. Um nije ništa drugo nego pas što škilji ispod stolića U dnevnoj sobi, na Badnju noć, kraj okićenog bora, Pomalo vonjajući na vlagu mnogih prošlih zima. Ajjhatikāni āyatanāni: „unutarnja osjetila“ (pāli). Buddhisti konstruiranje svakog osjetilnog iskustva vide kao interakciju između „unutarnje“ i „vanjske“ komponente empirijskog doživljaja, tj. kao interakciju između organa koji empirijski osjeća (ajjhatika) i izvanjskog objekta koji se iskušava osjetilom (bāhira). Uz to, buddhisti među pet ljudskih osjetila pribrajaju i um kao šesto osjetilo.

21


Igor Divković

JUDA Spremna za izlazak, za noćni provod, razmišlja, izaći, ili ne? Ako izađe, u što će izaći? Ako ostane, poznato joj je sve. Grad je gad, pogotovo noću, guta, ždere, zavodi, melje. Kuća je raj, pogotovo noću, kupa, hrani, mazi i pazi. Spremna za izlazak, za noćni provod, traži povod da se svuče, ali gle' čuda, povod je Juda. Ipak će izaći vrag je vuče. 22


Evica Kraljić

ZABORAV SRCA Vrte se moje misli na vrteški prolaznosti nezgrapne uvijek gladne razmotane do nedopustivih granica bola isprekidane bukom gramzljivih vjetrova plesom začaranih zvijezda tunelima mašte očarane. Vrte se moje misli skaču trče prkose kroz ulice kroz ljude kroz goleme nebodere. Sva upaljena svjetla na zgužvanim laticama sunca zamiru u pukotinama usidrenih sjećanja.

23


Vrte se moje misli oko tebe s tobom u tebi. Slamaju se u zrcalima riječnih oblaka sjurile se ljepljivim prstima kroz sijedu kosu vjetrova zalile me kišom godina nabacanim, uvelim ružama ispod lomljivih koraka. A još nisam zaspala još nisam sve odaje sreće slomila još nisam sve vrčeve pčelinjih otkosa ispila Još mi zaborav srca zaspao nije.

24


Jadranka Varga

JESEN Zaplesala je umotana u ljetnu paučinu i donijela kapi kiše na svojim žutim haljinama. Mislila sam, ljeto se poigralo, u nju se preobuklo, ali ona je odmahnula rukom i zatresla javore ispred mog prozora. Lišće je zašumjelo i znala sam, stigla je. Povukla sam se u moje sjene, zatvorila dotok kiše u rujnu i pustila je da pada nekim drugim očima dok sam ja stajala uz prozor i bludećim pogledom prolazila ulicom. U ovom trenu netko isto tako gleda tu klizeću kap kiše na svom prozoru, u tišini stoji i ne želi se naći na trgu ptica gdje se ne trguje ničim. Tamo od pjesme srce samo zadrhti, tamo od pjesme nema sjevernog neba, na tom trgu ptica se zidine ruše i pretvaraju u ruže.

25


Ljerka Linić

OBILJE LJUBAVI Ako sada i ovdje koračaš svjesno dotaknut će te Obilje Ljubavi i nećeš moći ostati ravnodušan, jer nitko ne može. Sve se mijenja, sve je drugačije, sve kristalno jasno, savršeno takvo, kakvo je. Svjestan si svega oko sebe, svjestan ovdje i sada. Više ne pristaješ na manje jer sve što je manje od Obilja Ljubavi ti je premalo. Sve će ti se to desiti samo zbog svjesnosti sadašnjeg trenutka koji uvijek obiluje Obiljem Ljubavi.

26


Katica Badovinac

POSTAJUĆI CRVENA RAKETA Pjesniku Srečku Kosovelu (1904. - 1926.) U neskladu vremena tvoj duh je obojio usijanu tamu smijeh Sunca u zelene valove dok si se poput plime magično uzdizao krajolikom mojih azurnih misli. Slijedila sam tvoje nevidljive stope bibliotekom udišući mirise dugo nedirnutih, požutjelih knjiga. Zjenama mojim čitao si retke s papira stihove ispisane bijelom rukom, a vani je još uvijek mrmorilo Borje sve uskrsle otkucaje tvojih pjesama. Obavijen krilatom tišinom nisi mogao čuti ni osjetiti zasljepljujuću bjelinu noći nalik na Buđenje vječnoga života; postao si bešumna Crvena raketa što beskonačno kruži nebom ponad krvavo purpurne Europe nemoćan da zaustaviš okrutnu Eridu u njenom mahnitom pohodu.

27


Larisa Janičev - Stojanović

PORAZ kad okreneš se na svoju stranu postelje vidjet ćeš na zidu kako igraju se sjene i prave prozirnu sliku nalik paučini izgubili smo se u strahu od ljubavi ostaje samo trag usahlnih poljubaca na tijelima možda ostavimo trag i razgolićen krevet naših uspomena kao trn u oku bole tuđi ledeni podsmjesi a ti slaviš naš neuspjeh

28


Ljerka Varga

VETER I BREZA Senjal sam duge lasi tvoje, Šapnul je veter stiha u prolasku brezi, Kaj bu ti drago denes miluvanje moje, Sem došel da ti ih male podragam. Same tebi lasi kuštrati dam, Zdaj gda ih Mesec posipa sjajem, A zvezde mi dolgu kiku pletu, Kuštraj mi lasi moje, gda još trajem. Zastal je veter, osetil je tugu, Pak zahvati spletenu kiku dugu, Zanihala se breza, kak da jesen ćuti, Poleteli so z vetrom si listovi žuti. Utihnul je veter, smiril brezi krošnju, A breza je stidlivo opustila grane, Pak mu šapne stiha, sam da on čuje, Čekala te bum pak, gda proletje svane.

29


Miljenka Koštro

SUMNJE Kad moje sumnje U vanjski svijet Porastu Pogled usmjerim Prema Staromu hrastu. Užižem iskru časti Dobrom namjerom Molim žir Nemoj Nisko pasti. Žudnjom Otvaram prozor Novomu danu Sumnje izujem i gurnem U stranu Iako su me htjele Kao hranu. Onda drhte u kutu Samilošću Dobacim im dekicu žutu Dalje, neka se snalaze Ali bez mene.

30


Nada Vukašinović

KAD BIH TI PISAO PISMO Kad bih još imao koju dobru riječ, pisao bih ti pismo, rekao bih ti da sam još na istom mjestu u trave zapetljan, s nogama u mulju, pognut nad razlomljenom slikom, prepolovljen, da osluškujem krugove tišine, one koja je bila i ove koja je sada, između dva svijeta i da niti jedan nije moj. Rekao bih ti da vrijeme nije to što smo mislili i ima ga i nema, ili se prelije preko ruba, ili klizne kroz prste, ili nas zapljusne i preplavi, jer ti i ja nikada nismo uskladili satove i ništa nismo naučili. Pisao bih ti, ali ostale su mi samo oštre riječi, tjesnaci, stari ožiljci, i prazne oči.

31


Zaboravio sam završetke priča i ne sanjam više. Probudim se prerano i bdijem nad vremenom koje stoji nad slikama koje plešu, spuštam glavu u zaklon, u sjenu ispod lipe. I lipa bi trebala mirisati, jer lipanj je i ja bih trebao putovati u onaj tvoj svijet, kažem trebao, al' umoran sam, u ruci još gužvam papirić s adresom, a možda su i ulica i grad stalno tu, zarobljeni u mojoj ruci.

32


Rijad Arifović

KRIK Ponekad se vojnici ne vrate s krvavih polja. Pretvore se u bijele ptice i odlete do plavih visina da tamo snivaju. S vremena na vrijeme, obiÄ?no s jeseni, kad magle padnu na zamrzla polja dolete odnekud bijele ptice i puste krik iznad usnulih domova da probude one koji su ih zaboravili.

33


Rijad Arifović

UČITELJ Sansei na japanskom znači Učitelj. Ti si moj sansei Ispijanja čaja od persijskih jabuka S dodatkom cimeta U jesenje magličasto jutro I zvuk tramvaja. Učiš me suptilnosti Učiš me da čeznem. Tvoje riječi su kapi istine Koje stvaraju Savršenu harmoniju trenutka. Vjetar najavljuje kišu Osjećam njen miris. Ti se boriš s vjetrom Koji pokreće vjetrenjače I olujne oblake. Volio bih da jednom usnem Tvoj san Jer san o sreći je više nego sreća. Ne želim da ti u očima stanuju zime I da te nešto hladno uvijek boli. Ti si moj sansei Ispijanja čaja od persijskih jabuka Sa dodatkom cimeta U jesenje magličasto jutro I zvuk tramvaja. Učiš me da umire Onaj 'ko ne nalazi zadovoljstvo U stvarima oko sebe I tako uništava vlastitu ljubav. Učiš me da život nije trka Da usporim, čujem muziku Prije nego što se pjesma završi.. Ti si moj sansei Ispijanja čaja od persijskih jabuka Sa dodatkom cimeta U jesenje magličasto jutro I zvuk tramvaja.

34


Vlasta Sumarev

HODAM S TOBOM Pođi, kasno je! Na ulici sad nikoga nema Šešir ne zaboravi da ne pokisnu ti sjede, kiša će. Ogrni šal za slučaj da te vjetar isprati do kuće. Sutra će, možda, donijeti ono sunce od juče'. I već će biti mnogo bolje. Sjeti se nazvati da ne brinem zbog čašice više, Lezi, utopli se, pomisli da uz tebe najdraža diše. Dopusti snove, one najslađe ljubavne, prve. U naboranim godinama ostale su mrve Svečane, tihe, milovanja pune. S raspuklim jutrom i suncem na sceni, kreni Ubij dan u šetnji, svrati na kavicu, možeš i k meni. Sjećanja ćemo prolistati, sjetom usporiti jesen Hodaj, daleko je još umor i korak težak, bolan. Prijatelj sam, hodat ću s tobom.

35


Blaženka Lešić

U NEPOVRAT U tamu odlazi sve što ljepota se zvalo, Gube se duše u košmaru lažnog sjaja. Povratka nema I sve kao da mora proći I obećano se ispuniti. Uzaludna je borba Odavno napustila moj brod. Sada kao svjedok stojim na pučini I zadnjim snagama Kradem nebu zvijezde Dok one nepovratno odlaze u vječnost.

36


Branka Vojinović

BREŽULJAK Na malom brežuljku, sred šumskog čestara Odavno je moja iskopana raka Danju taj odlazak vješto zavaravam Zov ječeći pristiže na krilima mraka. Kad sve obijeli, kurjak stražu čuva Tišinu zavijanjem kovitla i lomi I krik surog orla što umorno s puta Na bor vitki sleti da se odmori. Često s proljećem divokoza svrati Da cvijetu rosu u poljubac stavi, A vjetar jablanu svo lišće omlati Jureći pomamno golog ga ostavi. Ljudska noga rijetko tim putem korača Korov i trnjaci pletu mnogo slika Kapije otvaram kad sam puna plača Klešem pjesmu mjesto spomenika. Tu je davno zaspao i moj sin mali Prekorno me čeka, a ja okasnila, Krvav trag ostavljam, štitovi su pali Brežuljku hitam polomljenih krila.

37


Petra Kožar

BAJKA Djevojčica je zašila lišće za stablo da ga poštedi rastanka, no jesen, lukavica stara, posla vjetar koji počupa lišće i baci ga u nepovrat. Tko biste u ovoj priči najradije bili, Jesen, Vjetar, Stablo ili djevojčica? Djevojčica je odrasla i odrezala kosu koja je rasla čitavo djetinjstvo. Od nje je napravila gnijezda pticama. U noći ih je raskvasila kiša. Tko biste u ovoj priči najradije bili, Kiša, Ptice, Kosa ili djevojčica? Bivša djevojčica sišla je do jezera brojati zvijezde. Ondje srete Smrt, nježno joj pruži ruku i pođe s njom pod tamnu vodu. Zvijezde ostadoše nijeme i neizbrojane. Tko biste u ovoj priči najradije bili, Zvijezda, Smrt, Jezero ili sjećanje na Djevojčicu? 38


~PRIÄŒE~

P R O Z A

39


Evica Kraljić

DOČEK IZ SNOVA (Novogodišnja priča) „Smiri se, Krešo! Nemoj da ti ruka počne drhtati i da ovo brijanje završi krvavim tragovima po licu.“ Krešo je pokušavao umiriti užurbano drhtanje svog srca. Tu u kupaonici, stojeći ispred zrcala s brijačem u ruci, stao je na tren zureći u obrijanu brazdu na svom licu. Sve treba biti savršeno večeras! Doček ove Nove godine treba biti doček iz snova. Hana prvi put dolazi u njegov stan. Od kad je umrla njegova majka, prošlo je desetak godina. Sin jedinac, bez sestre i brata, nastavio je živjeti tihim i mirnim životom. Samo sjećanje na dane Domovinskog rata, u besanim noćima i satima samoće izbijalo je iz svojih okvira razarajući mir njegove duše, iznoseći bolne jauke, vrisak djece, plač majki… On je imao sreću da mu je dragi Bog podario još jedan život, jer nakon teškog ranjavanja, majci su rekli da bude spremna na sve. Nesposoban za daljnji rad, bio je umirovljen. Da nije bilo kujice Ire, poludio bi. Ne, neće se vraćati ponovno na te teške i uznemirujuće dane. Sada je drugačije, neće više ni sam sebi ponavljati i vraćati u sjećanje to ratno vrijeme. Ta i drugi zaboravljaju i on će barem pokušati. Dobro je da postoje ljekovi za narušeni mir duše. Evo, od kad se pojavila Hana u njegovom životu, zasjalo je novo sunce. Premda se poznaju samo mjesec dana, Krešo osjeća njenu prisutnost u svim svojim mislima. Večeras će Hana doći prvi put u njegov stan. Dogovor je da Krešo dođe sa svojom Irom na ono isto mjesto gdje je upoznao Hanu i njenog kuštravog Pikija. Sjedeći na klupi, satima su promatrali kako se Ira i Piki igraju i ludiraju po travi. Njih dvoje gledali su se najprije nepovjerljivo i sramežljivo, sve do prvog dodira ruku. Krešo nastavi brijanje, jer vrijeme je brzo odmicalo. Umivši se, uzme svoj omiljeni losion i dobro ga utrlja u lice. Malo ga je peklo, ali za ovako dobar izgled moralo se nešto i podnijeti. Još nije znao gdje Hana stanuje, ali od ove noći neće biti više nikakvih tajni među njima. Ljudi danas žive u zgradama, a ne poznaju svog prvog susjeda. Žalosno je, ali istinito, jer ni Krešo ne zna tko su njegovi susjedi.

40


Čuo je, doduše, da se neka žena prije pet godina uselila u stan do njegovog, ali nikada je nije sreo, a nije ni želio. Strogo je čuvao svoj mir i tišinu doma. „Hajdemo, Ira! Vrijeme je da odemo po Hanu i Pikija. Evo, i večeras ti zahvaljujem što si nas zbližila. Da ti se nije svidio Piki, ja ne bih zapazio Hanu. Koja sudbina! Psi su nas upoznali. Večeras slavimo Novu godinu u našem stanu, a sutra nas je Hana pozvala na ručak u svoj stan da proslavimo mjesec dana našeg poznanstva. Čekaj, da i tebe malo namirišem, nema veze što je za muškarce, jer, vjerojatno je i Hana namirisala Pikija.“ Kreši je srce luđački lupalo vidjevši Hanu kako ga čeka naslonjena na njihovu klupu. Bilo je hladno za sjediti, ali je ta klupa bila nijemi svjedok njihovog poznanstva i ljubavi koja je izranjala iz njihovih pogleda. Bilo je nevjerojatno da dvoje ljudi na pragu pedesetih, tek sada, po prvi put, osjećaju one slatke, predivne iskrice srca. Ira i Piki su se već valjali po snijegu. „Idemo, Hana! Sva drhtiš, sigurno ti je hladno. Hajde, Ira, Piki, za nama!“ Približivši se zgradi, Hana na tren stane. Htjela je nešto reći. „Baš mi je žao što si ozebla čekajući nas. Kao i uvijek, vas dvoje nas čekate, mi stalno kasnimo. Hajde, samo hrabro, ne boj se… Ira i ja ćemo vam biti dobri domaćini.“ „Nije to… samo…“ Hana je zamuckivala. Krešo je zagrli i uvede u stan. Večera je bila već na stolu, dvije vrste vina za opuštanje, upaljene svijeće i svjetlost od umjetnog bora, bili su sasvim dovoljni za zaljubljene. „Pogledaj, Hana, Ira je dozvolila Pikiju da spava u njezinoj košari. Ovo je prava pseća ljubav! Ako želiš, nas dvoje bismo mogli zaplesati uz laganu glazbu, jer evo ponoć samo što nije otkucala.“ Ne čekajući njezin potvrdni odgovor, Krešo je već stavljao CD i lagana glazba ispuni stan. Hana i Krešo, najprije odmaknuti, sve su bliže, zaneseni plesom prilazili jedno drugom. Ovo je za oboje bio čaroban doček Nove godine. U njihovim očima sjale su sve svjetiljke s bora, u isprepletenim prstima bujala je toplina koja se crvenilom razlijevala po obrazima. Oboje su osjećali ludo udaranje srca koje se pretočilo u najljepši poljubac novogodišnje noći. „Vau… vau“, njihov kilometarski poljubac prekinuše Ira i Piki motajući se oko njihovih nogu. Oboje prasnuše u smijeh. Bio je to smijeh ljubavi i sreće koja je u novogodišnjoj noći zasjala jače i ljepše od blještavila cijeloga grada. Oboje pomilovaše svoja dva kuštrava psića, zahvalni dragom Bogu što su zbog njihovog poznanstva pronašli ljubav svog života.

41


„Sretna ti Nova godina, ljubavi!“ Krešin promukli glas zadrhta kraj njenog uha. „I tebi, ljubavi! Sutra se vidimo na ručku. Kad izađeš iz stana, okreni se desno i pozvoni na prva vrata.“ Hana i Piki odoše iz stana. Krešo se spusti na fotelju. U glavi mu je bio kaos. Ona žena za koju je čuo da se prije pet godina uselila u stan do njegovog bila je Hana, njegova prva susjeda.

42


Rozaida Naglav

MARTA i MAX Na vrhu naše betonske zgradurine bila je izgrađena zajednička praonica. U njoj su bila dva velika betonska korita, velik štednjak na drva, gdje se je u velikom loncu grijala voda i iskuhavalo bijelo rublje, a da bi se prostor zračio od pare, bio je tu i veliki prozor. Postojao je i zahod, ali koristila su ga samo manja djeca da majke ne bi prekidale raditi, pa ako je iz zahoda zasmrdjelo, svi su dobrodušno slijegali ramenima uz komentar: „Što ćeš? Ispišala se djeca.“ Ako robu nisi oprao kad si bio na redu, morao si čekati da ponovno dođeš na red. To su svi znali i poštivali pa je dan kad se prala roba bio jako važan svakoj obitelji. Onda su došle perilice pa je vrh zgrade ostao pticama ili zaljubljenicima koji su se drznuli tamo zaći. Tko bi znao kako, ali zaljubljenike su uvijek brzo otkrili i sramotno otjerali pa uskoro tamo više nitko nije zalazio. Djeca nisu smjela da ne bi u igri tko pao preko ograde, a odrasli - za božju volju što da tamo rade, a da ih se ne žigoše, ako ne kao razvratnike, a onda kao čudake. U svim vremenima i sistemima je jako opasno biti čudan pa je tako bilo i u tim godinama rastućeg socijalizma. I taj vrh zgrade doista je bio za čudake. Za Martu i Maxa. Nitko nije znao od kuda su došli, niti su koga pitali mogu li ostati. Razvalili su bravu praonice i objesili lanac s velikim lokotom. Prvi komentar začuđenih stanara je bio da je taj lokot najveća stvar koju su donijeli uselivši u vešeraj. Kad su si na podu namjestili slamnati ležaj, neki stanari su se pobunili zahtijevajući da ih se protjera, a neki su dreknuli da to dvoje staraca nisu tajni ljubavnici, a ako nisu, nema zašto da ih se tjera. „Kako su dobrovoljno došli, tako će i otići“, zapisao je zapisničar najkraće što je mogao odluku većine Zbora stanara misleći da je jasno istaknuo, kako čudni doseljenici nemaju nikakvog rješenja o useljenju i kako je jasno da će otići i još jasnije da će to učiniti, ako ne odmah, a ono ubrzo. Možda zapisničar nije bio dovoljno osjetljiv na različito značenje riječi otići/otjerati, ili mu je već bila puna kapa zapisivanja kojekakvih nebuloza koje su na sastanku padale sa svih strana, a sve ih je morao protokolirati, jer svakom govorniku bilo je najvažnije da se točno zapiše ono što je kazao on osobno. Zapis konačne odluke su tako prepustili zapisničaru, te diskusiju žučno nastavili oko pitanja koji stav da se zauzme zbog razvaljene brave na vratima praonice. 43


„Neka ostave svoj lanac i veliki katanac“, tupili su jedni, a ništa manje glasno i oni drugi: „Neka namjeste novu bravu“, tako da je rezultat bio neriješen pa su odluku o bravi odložili do daljnjeg. A to do daljnjeg bilo je baš toliko daleko kao što se do daljnjeg Marta i Max nisu odselili pa je ionako bilo bespredmetno odlučivati o bravi. Kako je Zbor stanara prema vođenom zapisniku odlučio da će Marta i Max otići dragovoljno, što znači kad to starci budu htjeli, silom prilika se na to i čekalo, pa nisu mogli ništa i što je vrijeme više prolazilo, bilo je sve gluplje da netko iz čista mira počne napinjati mišiće da starce na silu iseli. Tako su starci ostali do svoje smrti postavši par koji je cijeli naš gradić na svoj način zavolio. Doduše, ne dok su bili živi, ali oko toga ne treba biti sitničav. Marta je bila staričica živih očiju i oštra jezika, glasna kao grmljavina, ako joj je netko stao na put, ali zato blaga, ako joj se naklonila ljubaznost. Zato su malo po malo svi prema njoj postali ljubazni, čak i vlast, što ruku na srce znači, da je sve bilo po Martinom. Vjerojatno nikad nije bila ni lijepa ni gracilna. Mahala je rukama kad nije trebalo, gegala se u hodu, svako toliko rukavom brisala nos ili se nezgrapno češkala po glavi. Crte lica su joj bile neskladne zbog velikog nosa i sitnih očiju koje su se zbog nosa činile još sitnije. Kosa joj je bila rijetka i tankih vlasi koje nisu uspjele sakriti velike uši. Zapravo, sve na njoj je bilo ili preveliko ili premalo, tako da se svatko na njen izgled morao neko vrijeme navikavati, što je većinu zbunjivalo, ali ne i Martu. Bilo je očito da je svojim izgledom zadovoljna ili u najmanju ruku da joj nije važan. Za razliku od Marte, njen Max je bio visok i lijep starac, uglađenih kretnji i izuzetno tih. Nosio je dronjke, a svejedno je djelovao kao gospodin pa su i prema njemu svi bili ljubazni iako iz obrnutog razloga. Starci su bili neraskidiv par, a jedino po čemu ih je okolina kao par dijelila, bila je priča o njihovom porijeklu. Marta, onako tjelesno neskladna i oštre jezičine, naravno da je niskog roda, a Max je grofovsko dijete, jer ne bi badava izgledao kao gospodin. Tako je o starcima govorio čak politički komesar iako je govoriti o visokom ili niskom porijeklu bilo u socijalizmu veliko partijsko svetogrđe. Tako se je taj čudan par uspio izmjestiti iz svega, pa tako čak i iz radničke klase, u vremenima kad su joj pripadali baš svi u gradu, htjeli to ili ne. Moj profesor povijesti jednom je kazao da su njih dvoje dobili azil u okruženju budaletina. Onda je profesor bio pozvan na razgovor, ne znam točno gdje, uglavnom, poslije toga nije nikad više spominjao azil Marte i Maxa.

44


Često bude tako da ne smiješ govoriti makar si u pravu, pa je tako bilo i onomad. I to nam je profesor govorio, ali opreznije da ga ponovno ne bi zvali na razgovor. Marta i Max nisu radili. Niti su tražili posao, niti su dobivali mirovinu, pa svejedno nisu bili prosjaci, a nisu nikad ništa ukrali. Marta je pretraživala kante za smeće u bližoj i daljoj okolici te svoju torbetinu punila otpacima. „To je za naše mačke“, govorila je da bi spriječila bilo kakvo pitanje ili komentar na tu temu. I doista, čim su uselili u praonicu, Marta je našla crnu mačku i udomila je. Za njom su pristigle i druge, tako da po ulicama nije više bilo mačaka koje bi se skitale i smetale narodu. Jedno korito za rublje u praonici bilo im je namijenjeno kao gnijezdo u kojem su se stiskale jedna kraj druge. Otpatke iz kanti za smeće Marta bi razdijelila mačkama, ali uvijek tako pošteno da su dobile hranu i mačke i njih dvoje staraca. Mačke su zapravo bolje prolazile, jer na terasu bi zalutao pokoji debeo golub, kojim bi se osladile. Starcima to nije bilo pravo, ali su ipak dobrodušno govorili: „Takva je njihova narav, a ti golubići su im dar s neba.“ Kako je Marta naučila mačke da ne skiću po zgradi, nikom nisu smetale, osim zimi kad su se parile. Tada je Marta izbacila mačore na terasu, a mačke zatvorila u praonicu. Sve dok nije prošlo vrijeme parenja, mačori su izbezumljeno mijaukali da se je orilo kao da plače zbor gladne dojenčadi, ali i to se preživjelo, jer stanari su tada imali zatvorene prozore, a i Marta ih je oštro podučila da je za njih svejedno, mijauču li im mačke s ulice ili s vrha zgrade. „Nisam ih donijela iz Pariza nego ih jadne pokupila oko vaših zgrada“, začepila im je usta, a od prvog okršaja zbog mačaka ostalo je samo to da su Marti nadjenuli ime Marta zbog mjeseca marta u kojem se je sve to događalo. Zapravo mijaukalo. Kad su došli, starci nisu imali svojih imena, ali kad je Marta dobila ime, dobio je i Max ime Max zbog svog prirođenog gospodskog izgleda. Naime, svima se je ime Max činilo otmjeno. Marta i Max se nikad nisu tužili na nestašicu, ali kako se željelo da Marta više ne kopa po kantama za smeće, jer u socijalizmu nema sirotinje, isposlovala im se socijalna pomoć za starije osobe bez prihoda i imovine. Dobivali su je na početku mjeseca, što su starci komentirali kako je taj novac za njih isto što su njihovim mačkama debeli golubići.

45


Spis o isplatama se vodio na imena koja im je dao grad. Marta i Max i ništa više, jer svi ostali podaci, kao što su datum i mjesto rođenja, bili su nepoznati. Marta je ponovno gromoglasno zagrmjela i sve utišala: „Sigurno je da sam se rodila kao dojenče i da zato ne mogu znati gdje i kad je to bilo, osim da je bilo jako davno što se vidi na meni i bez krsnog lista. Ako ne vidite očito, onda je badava ćoravima govoriti. I koji vrag vas tjera da ispitujete stvari koje nemaju s ničim nikakve veze? Da vam nije težak kruh koji jedete?!“ A kad su im jednom dali socijalnu pomoć, nije više bilo načina da im je oduzmu iako se je vlastima smijao u brk cijeli grad. Starci bi, naime, svaki mjesec, čim bi dobili socijalnu pomoć, odlazili u restoran, gdje se skupljala krema našeg grada i tamo bi cijeli dan jeli dok ne bi cijelu socijalnu pomoć potrošili, a onda opet nastavili živjeti kako su htjeli i navikli. O socijalizmu nisu nikad govorili, a bilo je očito da im je do njega stalo kao do lanjskog snijega, kao i do raznih zaključaka donesenih na partijskim sastancima kad se žustro raspravljalo o njima kao o velikom problemu. U stvari - što su mogli reći o njihovoj političkoj podobnosti? Upisati ih u partiju? Dvoje staraca odlučilo je živjet u praonici pa tko hoće zbog toga iskočiti iz kože, neka to učini. Kad su Marta i Max umrli, vjerojatno istog dana, jer našli su ih mrtve i zagrljene, grad nikad prije nije vidio tako veličanstven pogreb. Grad im se poklonio, a njih dvoje su gradu zauzvrat ostavili svoju priču kao neprocjenjivu baštinu. Priču o ponosu. Priču o prkosu. Priču o ljubavi. Ali baština kao baština, zna se tako brzo pretvoriti u pijesak. Ova s Martom i Maksom se je, eto, pretvorila u penthaus jednog napuhanog tajkunčića. Dogradio je praonicu, a ostatak ogromne terase pretvorio u nasad palmi u velikim loncima. Čak ima bazen i tko zna kad će popustiti nosiva ploča pa da nam se taj novi svijet sruši na glavu. Bukvalno. Ali to je već druga priča. Žučna, tužna i bez poruke.

46


Ružica Gašperov

JUTRO NA BALKONU Ustajem i kuham kavu. Vruća je i crna. To je sve što mogu reći o njoj. Posljednjih mi je dana i hrana i piće. Hladnjak je prazan. Trgovina dva kilometra udaljena. Morat ću pješice. Uzeo mi je auto. Ostavio psa. Sjedim na balkonu. Tiho je. Tek se poneki kamion sputi prema moru i naruši tišinu. Kos kljuca posljednje murve. Nestalo je struje. Napokon su došli popraviti vod koji ide do Cicine kuće. Bila sam dijete kad je Slavkin sin poginuo na jednom od vodova. Selo se okupilo. Meni nisu dali ići. Nije to za dječje oči. Sjedila sam na kamenim skalama sulara i slušala. Plač i naricanje su ispunili sunčani dan. Žene u crnom su se došaptavale. Teta je plakala dok je mijesila kruh. “Jadna Slavka, ovo će je ubit”, ponavljala je i krstila se brašnjavom rukom. Staru je kuću otac poklonio rođaku. Novu sam naslijedila ja. Sve što mi je otac ostavio kad je sveo životni račun. Uselila sam s njim. Mojom jedinom ljubavi. Tri sam mu godine prala i kuhala. Potrpao je robu u dvije torbe, robu koju sam mu ja kupila. I torbe, također. Nismo se svađali. Nikad se nismo svađali. Ja sam od onih mirnih žena koje uživaju patiti. Tek sad to vidim. Bila sam glupa. Glupa! Glupa! Samo sam mu rekla da bi se trebao zaposliti, jer para više nemam. “Ko će me zaposlit u mojim godinama?”, govori on. “Nisi ni pokušao”, sad već podižem glas jer mi je dosta njegovog izležavanja i prigovaranja. Ne znam što se prelomilo u meni. Možda mi biološki sat poručuje da gubim vrijeme s čovjekom koji ne želi djecu. Koji je i sam dijete. Možda me hvata panika od siromaštva, jer sam svu ušteđevinu potrošila na njega, a sad traži da prodamo i ovu kućicu, moje posljednje uporište. A možda mi je samo dosta ove proklete farse od veze. Većinu djetinjstva pamtim iz priča starijih, pa tako i događaje koji su se zbili prije mog rođenja. Čudan je ljudski mozak. Kako se samo sjeća nečega čemu nije prisustvovao i zaboravlja ono što mu je možda moglo promijeniti život. Bila je petnaesto od šesnaestero djece. Iza nje je bio još dvije godine mlađi brat, poslije čijeg se rođenja majka polako gasila i umrla tiho kao što je i živjela.

47


Ostali su s ocem. Njih četvero. Ostalih dvanaest su bili iz očevog prvog braka, svi odrasli, raspršeni po svijetu. Najstariji, zgodan i korpulentan, kao da nikad u životu nije gladovao, došao je u posjet iz Zagreba. Na sebi je imao odijelo, jednobojno i izglačano. Vrijeme je bilo poslijeratno i u selu nitko nije imao odijelo. Čak ni poštenih hlača nisu imali. Njegova žena, crne, duge kose, u haljini “lipoj ka Gospina”, kako su komentirale žene u pokrpanim suknjama i s kosom pokrivenom maramama, se smijala i svima pokazivala divnog dječaka, crnokosog, dugih trepavica i rumenih obraza. Haljina je ustvari bila cicana, iznošena, poklon gospođe kod koje je čistila dva puta tjedno. Bila je pralja, ispomagala u domaćinstvima doktora i advokata, peglala i škrobila na desetke košulja dnevno, sve da bi prehranila obitelj. I to dijete s obrašćićima nezdravo ružičaste boje, a ustvari bolesno da bolesnije ne može biti. Zato su došli ovdje, na selo, nadajući se ozdravljenju, obilatijoj hrani i suhoj sobi u kojoj njihovo čedo noću neće kašljati. Trećeg dana su zvali doktora, starog doktora koji se nagledao svega u životu. Dao im je sirup, ali ne i nadu. Dijete je poživilo još mjesec dana. Pokopali su ga u grobnicu bratovštine, na uzvisini, ispod čempresa, uz lijevi zid kamene crkve i vratili se u Zagreb. Zvoni mi mobitel. On je. Pita jesu li ostale neke njegove košulje u pranju. “Ne vratiš li mi auto do večeras, zovem policiju”, govorim mirno i prekidam razgovor. Ljeto je došlo svome kraju. Grožđe počiva u badnjima. Još koji dan pa će ga otočiti, poslije napraviti još vina za sebe, sirotinju kojoj je dobro i slabo, kiselo, samo da daje malo snage kad se krči. Selo je živnulo. Smokve su osušene, raštika je dobro krenula, bit će je cijele zime, a i maslina je rodila. Momci i djevojke će se ovih dana spustiti s planine. U Osičinama, ispod Svetog Ilije su posadili krumpire, čuvaju ovce pa će ih vratiti site i debele. I donijeti vreće krumpira. Prasci dobro napreduju, osim Ružinog. Negdje je zagrizao u poklopac paste za cipele pa je skoro krepao od gladi. Vidjeli su, ali kasno. Mršav je. Neće ga biti za cijelu zimu. “Ivane, Mate mali, dolazite doma. Nevrime će”, zove Ruže svoje sinove. I Miju bi da nije na Osičinama. “Čuvaš ti njih više nego šta triba”, govori joj Tereža. “Šta ću! Dica su mi.”

48


S mora se valjaju crni oblaci. Završava ljeto. Noćas će sneverati. Past će kiša, a poslije nje bura. “Dinka mala, di ćeš ti?”, pita Ruže. “Posla nas ćaća po kumpire.” “Vratite se doma. Nevrime će.” “Ćaća reka da nema ko nego mi”, govori Jozip. “Aha, bit će posla!”, uzvikne Ruže da ne bi opsovala. “Odma se vratite. Ne zadržavajte se putem. Jeste me čuli?” Do Osičina je dva sata penjanja uz planinu. Odraslome. Penju se Dinka i Jozip lakim korakom djeteta naviklog na kamen. Gore pojedu malo sira, napiju se mlijeka, na leđa im naprte po vreću krumpira pa krenu nizbrdo. Zaobilaze potoke sitnog kamenja. Strogo im je zabranjeno, jer po njima se klizi kao po ledu. Preznojili su se. S mora jugo gura olovne oblake. “Umorija sam se”, cvili Jozip. Jugo na trenutak stane, a onda zajauče divljački udar bure. Mračno je i hladno. Počinje kiša. “Jozipe, brzo. Smrznit ćemo se”, požuruje ga Dinka. “Ja bi se odmorija.” “Još malo. Kad se spustimo u Blinjaču.” Leđa su im mokra od znoja. Ruke i noge se smrzavaju. Umor ih lomi, pa kad dođu do Blinjače, zahvalno sjednu na kamen i skinu krumpire s leđa. Počeo je padati snijeg. Marijan je lovočuvar. Ima dalekozor i psa vučjaka. Selo se skupilo na drugoj obali Blinjače.

Tu je nekad tekao potok, sad je samo suho dno puno oblutaka. Ljudi stavljaju ruke poviše očiju, naprežu poglede. Ništa. Samo zavjesa od snježnih pahuljica. Vidim ih, vikne Marijan, pa svi potrče preko kamenja, podižu dvije male ukočene prilike, a i vreće s krumpirima, i nose ih prema kući. “Đankul odnja tebe i kumpire! Dica će ti umrit”, viče Ruže. Gledam jutros tu planinu, sivu, tajanstvenu i daleku. Blinjača je gotovo nadohvat ruke. Osičine se ne vide jer su u udolini, ali tamo i tako više ničega nema.

49


Mladost je ostarila i pomrla. Ja sam jedna od posljednjih koja se sjeća priče o dvoje nesretne djece. Uleti autom u dvorište. Gume zacvile. Pruži mi ključeve. Ja njemu psa na povodcu, dvije neoprane košulje i troje bokserice, smrdljive i usrane. Ukrca se u Smart u kojem ga, malo dalje na ulici, čeka neka žena i ode. Sutra ću se spustiti u Bašku Vodu. Sezona je počela. Apartmani trebaju čistačice.

50


Sara Kopeczky Bajić

DOBAR BRAT Dino me gledao s iščekivanjem dok sam brojao nekoliko Radića na njegov dlan. "Evo, nemam više u sebe sad." "Fala ti, brate moj najdraži!" rekao je i zagrlio me. Ostao sam stajati ispruženih ruku. "Ja sam ti jedini brat." istaknem. "I nemoj mi opet dolazit za par dana, jesi čua? Nisam ni ja bankomat." "Neću, obećajem." kaže on i nestane čim se domogao onoga po što je došao. Nisam htio razmišljati kako će potrošiti novac. Volio sam misliti da će ga iskoristiti za hranu i režije, ali nekako sam sumnjao u to. U zadnje vrijeme ponašao se sve čudnije i čudnije. Barem je imao pristojnosti da me sačeka iza posla, a ne da mi dolazi u kuću. Stigao sam kući malo prije nego što je Iva dovela Marka iz vrtića. "Tata, Leo me udrija." ridao je neutješno zbog nedaće koja ga je zadesila s netom napunjenih pet godina života. Iva prevrne očima, ali pripazi da Marko to ne vidi. "Samo ste se malo posvađali, je li tako?" rekla je glasom mame koja je istu priču čula već previše puta, odnosno svojim uobičajenim glasom. "Nismo, uzea mi je balun i onda me još i udrija." tulio je. "A onda si mu triba vratit. Kad tebe neko udre, onda i ti uzvratiš. Nema tebe ko šta dirat." rekla mu je Iva, mama lavica. Mrko me pogleda. Znam što taj pogled znači. Da je pustim, sad bi išla do kuće malog Lea i do smrti branila suverenitet našeg jedinca iako se činilo da Marko nije pretrpio nikakve dugoročne posljedice od udarca plišanom igračkom. "Al to vridi samo ako nisu puno veći od tebe. Nekad je bolje i ostat bez baluna", dodao sam. Iva je raspremala stvari iz njegovog ruksaka, među kojima se našla napola pojedena banana i nezatvoreni flomasteri. Namrštila se. "Osta si ti bez nekih drugih baluna." rekla je Iva i tako mi zabila pobjednički gol. Uvijek sam joj ostavljao otvorenu branku, samo bih volio da ne iskoristi baš svaku priliku za napad. Marko je u međuvremenu zaboravio na svoju današnju tragediju i mirno se igrao legićima. "Ti si previše dobar, to ti je najveća mana." rekla je kad sam joj ispričao za Dinov posjet. 51


"A šta drugo mogu, odbit rođenog brata?" branio sam se. "Odbijaš mene trenutno takvim ponašanjem. A i Marko upada u probleme u vrtiću", rekla je. "Marko još ništa ne razumi. Njegov najveći problem je ako mu teta da sendvič sa sirom, a voli samo onaj s parizerom." istaknuo sam. "Neću da mi dite odraste u papka." rekla je. "Da ga svi maltretiraju." "Neće." zagrlio sam je. Opustila mi se u rukama. "Ima tebe." Djeca mojih roditelja dijelila su se na: "jadan" i "dobar". Dino je bio "jadan", što mu je donijelo više boljih stvari nego meni ovo "dobar", jer se njemu sve praštalo, a od mene se sve očekivalo. Najgore je bilo nakon očeve smrti. Mama kućanica oslanjala se na mene da budem muškarac u kući, a prema Dinu se odnosila kao da je naše zajedničko dijete. "Šta ćemo s našim jadnim Dinom?" govorila bi i uzdisala, a ja sam obećavao da ću sve popraviti, čak i kad nisam za to imao nikakav način. To je dovelo do toga da Dino na pragu tridesetih ima iza sebe desetogodišnju brucošku karijeru na raznoraznim fakultetima. Svako malo otkrije samog sebe, a onda se opet izgubi. Prvo je bila joga, pa tai chi, pa makrobiotika, pa čakre. "Da išta od toga pali, pa rič mu ne bi reka." govorio sam Ivi dok smo pili vino nakon što bi Marko zaspao. "Ma ne zna on di mu je glava. Izgubljen slučaj." rekla je. Nakon nekoliko dana opet sam začuo zvono. Dino se progurao pored mene i ušao u stan. Ogledavao se oko sebe. "Dobar dan i tebi." kažem i zalupim vratima mrvicu snažnije nego što je potrebno. Kimne u prazno, ali me niti ne pogleda. Trese se kao prikopčan na struju. Oči su mu izbuljene. "Reka sam ti da mi ne dolaziš doma više, da je Iva tu, poludila bi." kažem. Moje riječi odbiju se od njega, kao da pričam zraku. "Di je Marko?" upita, a pogled mu još luta po stanu. "Otiša je na fakultet." kažem, a on se načas zbuni. Vidim kako mu se kotačići okreću u glavi, kao da gledam prijenos koji zablokira svako malo. "Iva ga je odvela na sladoled." kažem na kraju. "Zašto pitaš?" "Kako zašto, pa oću vidit svog nećaka." kaže i prekriži ruke na prsima.

52


"Ionako ga ne bi pripozna, mogu nabrojat na prste jedne ruke kad si ga doša vidit otkako se rodija." sad i ja povisim glas. "Sad sam tu." pogleda me prkosno. "A on nije, ka šta vidiš. Amo druga runda, zašto si stvarno doša?" Oči su mu zasjale, a ja sam odmah znao - aha, tu smo. Unio mi se u lice i stavio mi ruku na rame. "Slušaj, stari, upa san u loše društvo. Tribalo bi mi malo keša." Odmaknem njegovu ruku. "Ti i jesi loše društvo. U šta si se sad uvalija?" "Neman ti vrimena sad pričat, hitno mi je." Duboko uzdahnem:"Koliko ti triba?" "Deset tisućica." kaže. Oči mi se razrogače. "Molim? Ti stvarno nisi normalan." "Šta je to za tebe? Ugledni šef firme, žena i dite, sve po propisu." posprdno se nasmije. "Skužaj, ostalo mi je u drugoj borši." kažem. On me uhvati za kolar s obje ruke i počne mi se unositi u lice. "Kakav si ti to brat? U cilom usranom životu imam samo tebe, a ti mi okrećeš leđa?" Prskao me pljuvačkom. Dobio sam deja vu iz djetinjstva. Iako je bio nekoliko godina mlađi od mene, uvijek sam izvlačio deblji kraj u našim tučnjavama. Ulazna vrata su se otvorila. Iva i Marko vratili su se iz šetnje. Oko Markovog lica još uvijek su bili smeđi tragovi njegovog najdražeg sladoleda. Gledao nas je sumnjičavo. "Šta se ode događa?" upita Iva odrješito. "Doša sam posjetit svog najdražeg brata." kaže Dino, a ja prevrnem očima. "I svog nećaka. Di si, Marko?" reče i krene prema njemu, a Marko ustukne i privije se uz Ivu. Iva ga zagrli oko ramena. "Svi smo dobro. Kako faks?" kaže Iva. Ne skida pogled s njega. "Koji?" Dino se nasmije. "Amo, crta. Vrime ti je za poć kući." kažem mu. Nevoljko ode i na odlasku mi prošapće: "Doć ću ti sutra do firme pa ćemo pričat." "Nemamo o čemu." kažem i zalupim mu vrata ispred lica.

53


Marko me zbunjeno gleda. "Jesi li ti pušta barba Dina da te tuče dok si bio mali?" pita me. "Jesam", i ne samo kad sam bio mali, ali taj dio sam prešutio. Iva loše skriva paru koja joj ide iz ušiju. "Ovo više ne može ovako. Priša je svaku miru." rekla je kasnije. Utrljavala je kremu za ruke brzim, snažnim kretnjama, kao da joj je ona kriva za sve. Uzdahnuo sam. Znam da je u pravu. "Ne brini, popričat ću ja s njim." kažem. "Dosta je bilo pričanja, najbolje ćeš mu objasnit ako poljubi vrata." reče. Okrene mi leđa i ugasi svoju lampu. Gledam u strop kao da ću tu naći odgovor. Nije mi bilo svejedno dok sam idućeg jutra išao na posao. Stalno sam se ogledavao oko sebe, kao da bi Dino mogao iskočiti iz obližnjeg grma. Baš danas imamo onaj prokleti sastanak s partnerima. Zvoni mi mobitel. Mama. Skoro sam prolio vruću kavu po novoj bijeloj košulji. "Nikako ne mogu dobit Dina, je l‘ se ti možda čuješ s njim?" izgovori u jednom dahu. "Bit će mu se ispraznila baterija na mobitelu. Uostalom, nisam mu ja dadilja." kažem. Sad već opasno kasnim. "Nemoj tako o svom bratu, znaš da njemu nije lako, svi mu moramo pomoć kako možemo..." stane recitirati uobičajeni monolog. "Aha, okej, a kako je on meni pomoga? Šta je on ikad napravia za mene?" Osjećam kako mi žila na čelu pulsira. "Nemoj se odma ljutit.." kaže mama. "Ma nema ljutnje, mama, nego prekida mi nešto vezu, moram ić' sad, bog" kažem i prekinem joj vezu prije nego što mi krv proključa do kraja. Samo mi još fali da mi ona nabija grižnju savjesti. Ulazim u agenciju kao furija. "Šefe, čeka vas..." počne mi pričati tajnica, a ja je prekinem. "Sve znam, kasnim, samo da uzmem papire i stižem." Ulazim u ured i vidim Dina kako sjedi na mojoj stolici. Ruke su mu iza leđa, a noge podignute na stol. "Reka sam ti da ne dolaziš. I makni papke s mog stola." krv mi je proključala. "A ja sam ti reka da ću doć i evo me. Nije tebi loše ode." Ogleda se oko sebe. "Gukni, golube. Imam sastanak." kažem i sjednem preko puta njega. Neobično je sjediti s ove strane stola.

54


"Onda ti je bolje da vadiš keš šta prije." kaže. "Reka sam ti već da ti ne mogu dat toliko i gotovo." kažem. On se uozbilji. Nagne se na stol. "Brate, ti nisi svjesan koji su to ljudi. Pribit će me ako im ne donesem pare." kaže mi. "Uvik si ima birano društvo." zavalim se u stolicu. "Na to si triba ranije mislit." "Reć ću materi da ćeš ti bit kriv ako mi se išta dogodi." prosikće on. Ja se nasmijem. "Ja ću bit kriv? Ko te hrani cili život, i daje ti pare kad god zatražiš? Sve sam ti da. Al ne mogu otić u bankrot zbog tebe." kažem. Netremice me je gledao. "Sad stvarno moram ić." kažem. "Ovo neće na tome ostat." kaže mi. Gleda me s čistom mržnjom, toliko da se prepadnem. Pozovem tajnicu. "Molim te, isprati ovog gospodina, zaboravija je di je." kažem i okrenem mu leđa. Tijekom cijelog sastanka imao sam čvor u želucu. Kad je napokon završio, pogledao sam na mobitel i vidio deset propuštenih poziva. Iva. Crne misli su se uzrojile kao bumbari. Javila se istog trena. "Dođi kući odma." kaže Iva bez daha i poklopi. Osjećam se kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluća. Ispred kuće prvo vidim Ivu i Marka, procijenim da im nije ništa i osjetim kako mi se cirkulacija vraća u normalu. "Šta je bilo?" pitam, a onda primjećujem i policajca i razvaljena ulazna vrata. "Netko je provalija dok nas nije bilo. Kad sam se vratila, ovo me zateklo", kaže i pokaže rukom na nered u koji se pretvorila naša kuća. Sadržaji ladica bili su na podu, čarape, donje rublje, razbijeno posuđe, razbijena uokvirena fotografija s vjenčanja. Nestao je sav Ivin nakit, moji satovi, neke slike, pa čak i nekoliko kravata. Srećom, u kući nije bilo previše gotovine. "Znate li tko je moga ovo učinit?" pita me policajac. Pitanje me zateklo nespremnog, ne želim vjerovati da je to bio Dino, a opet mi ni ne pada na pamet nitko drugi. Iva me netremice gleda, čeka da ja nešto kažem, dapače, zahtijeva to od mene. "Moj brat." kažem na kraju. Iva uzdahne od olakšanja i počne sve pričati policajcu, kao da je samo čekala odobrenje. "Bit ćemo mi dobro." kaže mi kasnije dok ležimo u krevetu. "Šta se sve ljudima događa, ovo je ništa. Bar smo ga se sad riješili." "Mater mi nikad neće oprostit." uzdahnem.

55


"Moram ti priznat da mi nikad nije bila draga." kaže Iva i bolje se namjesti u mom zagrljaju. "Ako ćemo pravo, nisi ni ti njoj." kažem. "Budalo." "I ja tebe." "Di je sad barba Dino?" upita Marko jednog dana iz čista mira, kao da je nanjušio njegovo ime u zraku. "Neće nam dolazit u posjet neko vrime." kažem. "Barem dvi i po godine." doda Iva dok postavlja stol. Uhvatim njen pogled i razmijenimo grimasu. Neko vrijeme zašuti. "Šta ako nam neko opet izneredi kuću dok nas nema?" upita. Nismo mu rekli da je Dino pao na poligrafu i osuđen je za provalu i pljačku. Bolje da misli da su loši ljudi daleko od obitelji. "Onda će ga tvoj tata udarit još jače nego šta je Leo tebe udarija u vrtiću." kaže Iva, a meni bude toplo oko srca. Barem mi žena više ne misli da sam papak. Marko prestane crtati i pogleda me. "Možda bolje da u tom slučaju ne koristiš plišanog dinosaura, tata." kaže ozbiljno. Iva prasne u smijeh.

56


Boris Kvaternik

OBIČNO PROLJETNO JUTRO Bilo je to jedno sasvim obično proljetno jutro za sve osim za Vedranu. Mogla je to vidjeti na licima susjeda čim je zakoračila iz svoje zgrade i odlučila prošetati procvjetalim kvartovskim parkom. Nitko od prolaznika nije kao ona zastajao nasred puta kako bi se zagledao u razlistane krošnje stabala. Nitko od njih nije u hodu uzdizao pogled prema nebu da promotri bujne, bijele grive koje su oblaci raskuštrali nad gradskim ulicama. Svi su tek tupo i po navici koračali kroz kvart poput igračaka na navijanje. Naravno, vjerojatno nitko od njih nije poput nje posljednja dva mjeseca proveo vezan za krevet u nekoj maloj bolničkoj sobici. Bilo je ovo Vedranino prvo jutro nakon onoga što je s ironijom nazivala svojim „velikim bolničkim dopustom“. Dobro joj poznate stazice parka bile su pune neke pritajene nove ljepote koju prije nije ni zamjećivala. Čak se i ona osjećala mnogo mlađe od svojih trideset godina. Bilo je to gotovo kao da se opet prometnula u radoznalu i avantura željnu djevojčicu koja u svakom grmu vidi potencijal za uzbudljivu istraživačku ekspediciju. Nakon što se umorila od šetnje, sjela je na obližnju klupu i otvorila Smrti djevojčice sa žigicama, novu knjigu kojom se počastila odmah po izlasku iz bolnice. Zaronila je u svijet iza slovne rešetke, pritom uživajući u mirisu cvjetnih gredica. Nije pročitala ni prve tri stranice kad li je netko sjeo na klupu do njezine. „Dobro jutro“, pozdravio ju je pridošlica,“ lijep dan za čitanje. Zavidim vam jer nisam ponio nikakvu knjigu.“ Odmah je zaključila da mladića koji je sjeo na susjednu klupu dosad nije viđala u parku. Bio je svježe obrijan i uredno začešljan te je nosio crne traperice, a preko leđa je gotovo nemarno navukao gornji dio tamnoplavog sakoa. U krilo je položio aktovku, a u desnoj ruci držao je mali tetrapak voćnog soka od naranče iz kojeg je virila plastična slamčica. Bio je njenih godina, a u njegovom je pogledu vidjela iskru živahne inteligencije pomiješane s profinjenom ozbiljnošću. Izgledao je poput kakvog mladog profesora književnosti. Ili bar izgleda onako kako sam ja oduvijek zamišljala da svaki mladi profesor književnosti koji drži do sebe mora izgledati, pomislila je. „Dobro jutro“, napokon je odzdravila shvativši da vjerojatno neprilično dugo zuri u ljepuškastog mladića. No njemu to očito nije smetalo.

57


„Oprostite mi na znatiželji, ali smijem li vas upitati što to čitate?“ ponovno joj se obratio svojim odmjerenim i ugodnim glasom, pritom joj uputivši smješak isprike nonšalantno otpivši gutljaj soka iz slamčice. „Smrt djevojčice sa žigicama od Ferića“, odgovorila je i okrenula korice knjige prema njemu,“ čujem da je dobar. „O, slažem se. Ferić je majstor ispreplitanja svakodnevnog i bizarnog“, odvratio je on. „Vi ste ga već čitali?“ „Prije nekoliko godina. Samo, na žalost, ne ujutro u parku. Trebao sam se toga dosjetiti.“ „Često dolazite ovamo?“ upitala je, pritom se čudeći sama sebi, jer obično nije bila velika ljubiteljica ćaskanja s ljudima koje je tek upoznala. Ali u ovom je tipu bilo nečeg posebnog. Doimao se poput nekoga tko odmah nakon upoznavanja na sugovornika ostavlja dojam kao da su već godinama dobri znanci. „Tek sam prije par dana po prvi put doznao za ovaj park. Nedavno sam se doselio u blizinu. Vi ste odavde, pretpostavljam?“ „Jesam. Živim u blizini, u onim tamo zgradama“, uprla je prstom u vrhove dva visoka betonska kvadrata koji su se pomaljali iznad krošanja drveća koje su okruživale šetalište. - Ali, nisam dugo ovdje navraćala. Baš je krasno ovdje, zar ne? „Zaista je“, odvratio je i ponovno otpio maleni gutljaj soka. „Baš mi se sviđa ovaj kvart. Mnogo zelenila. Mogu li upitati kako to da neko vrijeme niste svraćali u park? Pitam to jer vam se u pogledu naprosto vidi koliko ga volite.“ „Sumorna i duga priča“, odgovorila je, pomalo nevoljko. „Bila sam bolesna. Dva mjeseca u bolnici.“ „Baš mi je žao“, uputio joj je iskreno sućutan pogled,“ nije valjda nešto ozbiljno? „Oprostite, ali radije ne bih o tome“, odvratila je Vedrana prisjetivši se sivih zidova svoje bolničke tamnice. Nije imala želju iznositi svoju životnu priču pred nekog mladića kojeg je tek upoznala, bez obzira koliko joj se on na prvi pogled svidio. „Naravno, oprostite mi. Nadam se da je sad sve u redu. „Bolje je. U svakom slučaju, bolje nego što je bilo.“ „Drago mi je.“ Nakon toga, na neko su vrijeme zašutjeli, gotovo kao da je netko u njihovim grlima zavrnuo slavinu riječi.

58


Naposlijetku je Vedrana, osjećajući se pomalo loše, jer je postala otresita, upitala: „A vi, prije koliko ste se točno vremena doselili ovamo?“ „Prije nepuna dva tjedna. Prije sam živio u Karlovcu. Pereselio sam zbog posla, znate već.“ „Radite li možda kao profesor? Čini mi se da se razumijete u knjige“, nasmiješila se. „Oh, ne, na žalost ne. Ja sam vam tek običan računovođa“, odvratio je porumenjevši, kao da mu je neugodno što ne zadovoljava njezina očekivanja. „Ali mnogo čitam privatno, to svakako.“ „Što najviše volite čitati?“ „O, ma - doista sve. Bojim se da sam pomalo svaštar. Čitam povijesne romane, znanstvenu fantastiku, modernu književnost, filozofiju, sociologiju... Znate već, sve što mi dođe pod ruku. Ponekad čak pročitam i cijele novine. Primjerice, baš sam jučer u novinama pročitao da se u ovom dijelu grada dogodilo nešto vrlo zanimljivo. Jeste li možda čuli o tome?“ „Baš i ne pratim vijesti. Što ste pročitali?“ upitala je. Zapravo je nije odviše zanimalo, ali željela je da on nastavi govoriti jer je uživala u čudno knjiškom načinu na koji se izražavao. „Izgleda da je prije nekoliko dana netko u blizini noću opljačkao mesnicu.“ „Mesnicu? Šalite se?“ „Tako je pisalo“ odvratio je on. „Pa što se uopće u mesnici preko noći ima za ukrasti?“ „Pisalo je da su lopovi odnijeli nekoliko svinjskih glava i par litara životinjske krvi. Blagajnu s dnevnim utrškom, zamislite, nisu ni taknuli!“ „Čekajte, pa kakvog to ima smisla? Zašto bi netko ukrao... krv... i svinjske glave?“ „Ne bih znao, ali znate već što se kaže. Luđaci su posvuda oko nas“, namrštio se. „Možda je to djelo nekakvih klinaca koji su samo tražili nevolju. Ali, tko zapravo zna? Mogli su to biti i neki psihijatrijski slučajevi, ili članovi kakvog sotonističkog kulta. U svakom slučaju, nadam se da će uskoro pronaći počinitelje. Osobno, od toga bih se osjećao bolje.“ „Da... i ja“, s nelagodom je odgovorila Vedrana. „S druge strane, nije sve tako crno“, prebacio se on na drugu temu primijetivši njezinu zabrinutost. „U istim novinama je pisalo i kako je prošli tjedan neki mladić u Dugom Selu nasred polja pronašao torbu s oko deset tisuća kuna. I znate li što je učinio? Otišao je na policiju i predao im sve do posljednjeg novčića.

59


Na kraju se ispostavilo da se radi o torbi koju je dan prije netko oteo jednoj umirovljenici. Ona se upravo bila vraćala iz banke s novcem za unukov studij. A zahvaljujući tom dečku, novac je na kraju ipak vraćen vlasnici. Zamislite samo!“ „Doista, ima nas svakakvih na ovom svijetu“, nasmiješila se ona, zahvalna što je njezin sugovornik promijenio temu. „I bolesnih, i zlih... Ali i doista iznimnih ljudi.“ „Ja mislim da ste vi jedna od tih iznimnih osoba“, rekao je on, pritom joj uputivši iskren pogled. „Zašto to mislite?“ odvratila je zatečeno. „Oh, i to vam piše u očima.“ „Pa... Ne znam koliko ste u pravu, ali hvala vam. Mislim da ste i sami takvi“, rekla je i blago pocrvenjela. On je ustao s klupe i pružio joj ruku. „Na žalost, sada moram krenuti. Posao čeka. Ali vrlo mi je drago što sam vas upoznao.“ „Također.“ „Možda se sretnemo ponovno ovdje, nekog idućeg jutra?“ rekao je. „Možda“, potvrdila je ona. A zapravo, u sebi, željela je reći: Nadam se. Pozdravili su se i on se zaputio u smjeru izlaza iz parka. Zato što je gledala za njim dok je odlazio, tek je naknadno primijetila da je mladić na klupi iza sebe ostavio prazan tetrapak svog soka sa slamčicom. Baš neobično, namrštila se. Činio se predobro odgojen da bi iza sebe ostavljao smeće. A onda joj je pogled zastao na otvoru slamke, i u tom je trenu osjetila žmarce kako joj se silovito uspinju uz leđa. Otvor slamčice bio je crven i ljepljiv. Ali na ambalaži je jasno pisalo: „Naranča“. Prije nego li se stigla spriječiti, uzela je tetrapak i prinijela slamčicu svome nosu. Morala je biti sigurna. Vedranin želudac gotovo se prevrnuo istog trena kad je prepoznala miris. Bila je to krv. Prava pravcata svježa krv u tetrapaku voćnog soka. Gotovo trčeći, zaputila se prema izlazu iz parka, cijelo se vrijeme osvrćući i u strahu očekujući da će iza nekog žbuna vidjeti ljupko mladićevo lice, samo što će mu ovog puta usne biti ljepljive od sve one krvi što ju je pred njom popio.

60


Luđaci su svuda oko nas, pomislila je žureći ulicom prema svojoj zgradi, prisjetivši se njegovih riječi koje su joj sada djelovale iznimno sablasno. Tek kad je iza sebe zaključala vrata stana, s užasom se prisjetila da je mladiću čak i pokazala u kojoj zgradi živi. Probdjela je cijelu tu noć, kao i još mnoge druge, osluškujući u strahu zvukove sa svoga stubišta.

61


Branka Vojinović Jegdić

JEDAN PROCENAT Slučajno je čula razgovor. Govorili su o njoj. Šanse su joj nikakve. Eto, čak ni u teoriji njihove procjene ne nude povoljan rezultat. Osjećala se kao neka promjenljiva krivulja koja se koleba bez svoje kostante. Nije imala slamku za koju bi se očajnički uhvatila. Bila je poražena, ali nikome nije pokazala da zna istinu o sebi. Glumila je optimizam i bezbrižnost. Kad već svi tako dobro glumom žele da je zavaraju i ona će nastaviti s tom predstavom. Da nije postojala mogućnost tragičnog svršetka, bila bi to dobra komedija. Nitko nije imao hrabrosti da joj kaže istinu, a ona je znala da je i najgora istina bolja od najljepše laži. Onda su uslijedili dani koji su sličili na rat, ustvari to jeste bio rat. Ona je isukala svoj mač hrabrosti i uporno sjekla jednu po jednu glavu svom neprijatelju. Ali ni on nije odstupao ni za pedalj, već je dobivao nove glave i palacao otrovnim jezicima. Taj nezvani gost se udomaćio pa ga nije mogla nikako istjerati. Nožem su ga iskasapili, ali nisu bili sigurni da su ga dotukli. U pomoć je pritekla kemoterapija koja je kružila krvotokom i na svom dugom putovanju ubijala sve pred sobom. Rušila je žestoko i sve štitove koji su štitili da se nezvani gost ne razbaškari. Pristizalo je proljeće i svojim rukama bojilo sve pred sobom noseći svoje opojne mirise. Ostajala je nijema pred njegovom ljepotom, po prvi put nije se radovala trešnjinom cvijetu. Posustajala je pred svojim gostom, ali se nije predavala. Iz ogledala je gledala neka nepoznata, poluživa žena koja se poslije dugog povraćanja ispravila, a taj zamućeni i izmučeni pogled se lomno zaustavljao na glavi s koje je kosa opadala u pramenovima i licu samrtne boje. Nije imala snage da gleda utvaru u ogledalu i odustala je od suočavanja s istinom. Ti mjeseci su bili kao pakao, a ona nalik izgnaniku iz raja koji je prinuđen da isproba svaki krug. Onda je uslijedila zračna terapija kojoj se predavala ravnodušno, bez optimizma, bez snage i želje za ratovanjem. I ona je lomila ono malo branika koji su još uvijek pokušavali da je odbrane od bolesti. Jesen je odavno naselila polja, laste su napustile strehu, a sa zlatnim lišćem pao je i prvi snijeg. Ona je tupog pogleda i sa sivilom u duši promatrala dolazak novog slikara koji nosi sa sobom pune kofere bijelih pahuljica. Poslije završetka ostala je sa ožiljcima na duši i tijelu. Dobijala je jednu po jednu bitku, ali je ostalo da dobije i rat.

62


Sad je u njoj počeo rasti inat kojim je htjela nadjačati sve nevolje koje je doživljavala. Poručila je svom gostu: „Što me ti budeš više napadao, ja ću se još više braniti. Nećeš mi ti upropastiti život i otimati vjerovanje. Imam ja mnogo stvari da uradim na mom dugom putu.“ Pogledala je ponovno u ogledalo i ugledala dječaka rumenih obraza, kratke kose i pogleda željnog života. Osvrnula se za sobom i prošlim danima i kao da se sve to dešavalo nekom drugom, ona je otresala svako zrno zablude s novog plašta. Okrenula se naprijed i čežnjivo čekala novo proljeće s mirisom lipe i radovala se svakom danu kao najljepšem poklonu. Sve one nekad važne stvari sada su izgledale beznačajne i otisnula ih je niz mutnu vodu nepovrata, a u njenu dušu sad je stigao novi gost: Spokoj. Uslijedilo je mnogo odlazaka na kontrole i uvijek su s njom išle zebnja i nada. Kući se vraćala s osmjehom. Zebnja je padala posrćući, a nada se ispravljala i kretala naprijed. Onda je začula riječi koje je veoma dugo čekala. Konačno je dobila rat. Ali cijelo vrijeme se provlačila jedna rečenica koju je slučajno čula, a nije bila namijenjena njenim ušima: Eto, čak ni jedan posto u njenom slučaju ne postoji. To je trebala da bude njena obala spasa, a oni je nisu davali očekujući da će je progutati mrki vir što zjapi, veoma brzo. Prkosno je odbacila mogućnost da joj život ne pruži drugu šansu i započela dugu borbu koju je okončala pobjedom, a doktorima ostala nepoznanica kako je u tome uspjela. Ma koliko da je porodica bila velika podrška, ipak je ona ta koja je vodila rat i to ne jedan već dva. Jedan s bolešću, a drugi sa samom sobom. Mučile su je dileme, neizvjesnost, sjutrašnji dan... Bila je ona krivulja što se penje naviše s optimizmom i pada naniže kad pesimizam nadvada. Bila je ona koja se nada i ona koja zaključava očekivanja. Svi su bili obazrivi kada su razgovarali s njom. Pazili su da ne spominju bolest, a kad bi riješili da se dotaknu te teme, onda su birali primjere sa sretnim završetkom. Vremenom su počeli da se zaboravljaju pa bi im izletjelo preko usta ono čuveno: Daleko bilo! Kad bi shvatili što su rekli, pokušavali su neuspješno oprati zaprljane riječi, ali nisu uspijevali. Ostajala je teška tišina kao zavjesa lebdjeti prostorijom. Ona je s hrabrim osmjehom odgovarala pokušavjaću sve okrenuti na šalu: Bilo je blizu, ali sad je daleko. Ipak te su riječi još dugo odzvanjale u njenim ušima, a gorak okus se zadržavao u ustima. Znala je da je obilježena i da iza njenih leđa šapati sažaljenja uporno idu kao sjenka. Kako te dvije kratke riječi zvuče okrutno i kazuju mnogo.

63


Prošlo je dvadeset godina. Svaki dan je provela kao dar, kao da je se ne tiče šta donosi sjutra. Hrabrila je posustale, pomagala beznadežnima, darovala osmjeh tužnima, pružala ruku razočaranima. Uvijek kao oslonac svima; ona koja je posrtala i padala mnogo puta, ali svaki put ustajala krvavih koljena spremna da nastavi dalje; ona koja je bila otpisana iz novog jutra punog bjeline; ona kojoj nisu davali ni jedan posto, ona se izborila, eto, za čitavih sto; ona koja sada priča unucima kako je kao uspješan vojskovođa dobila rat.

64


Petra Kožar

LJUBAV KAO SUDBINA Koliko god većina nas nastojala suvislo, odlučno, produktivno, svrhovito, ispunjavajuće i, naravno, povremeno hedonistički (ta ljudi smo!) broditi morem života i hvatati povoljan vjetar, uz što manju količinu nepoželjnog tereta stresa nagomilanog u potpalublju, neporeciva je činjenica da će se i najzagriženiji zagovornici pohvalne krilatice “Živi i pusti druge da žive” kad tad morati suočiti s veselom zadaćom “postavljanja stvari na svoje mjesto”, preispitivanja smisla života i neizbježnog koprcanja u raljama svima dobro znane, ali malo kome drage birokracije. Zato, s obzirom da znate da ćete se jednom morati prihvatiti “postavljanja stvari na svoje mjesto”, poziv iz Ministarstva sudbine ne smije vas iznenaditi. Dapače, trebate se odazvati svojoj sudbinskoj dužnosti s nepokolebljivom općeljudskom odgovornošću i osjećajem blage posramljenosti što ste to sve do sada neodgovorno odlagali iako vam je, možda, prva reakcija bila praviti se blesavim i umjesto odlaska u Ministarstvo pokositi travnjak, voditi klinca zubaru, navući prehladu, napiti se kao zemlja, biti pozvani na prabakin rođendan - uglavnom, naći bilo koji neodgodiv posao koji bi vas spriječio da izvršite tu dužnost i ujedno poslužio kao dobra isprika. Ali kako je svima, pa čak i vama samima, jasno da - pravili se blesavi ili pametni - morate jednom prestati odgađati i otići srediti prokletu papirologiju svojih životnih odnosa, planova i ciljeva, najbolje je da to učinite odmah i stanete u deprimantno dugačak red u prostranoj šalter - sali Ministarstva sudbine. Ja sam uvijek bila za “odmah”. Uostalom, u šalter - sali imaju one fine mirisne osvježivače zraka posvuda. “Dobar dan. Molim osobnu”, savršeno neizražajno odrecitira teta s onu stranu šalterskog stakla. Vidi se da je vježbala tu rečenicu na milijardama ljudi koji su prošli kroz Ministarstvo. “Dobar dan.” Dajem osobnu, teta je uzima i tipka nešto po kompjutoru kojem je kraj lijevog ruba ekrana nalijepljena sličica Snoopyja. “Da, Vi morate pod hitno srediti ljubavnu situaciju. Prema osobnoj statistici, stanje Vam je žalosno. Morate mi se ovdje potpisati.”

65


Uzimam natrag osobnu i potpisujem neki nerazumljivi formular koji mi je teta pružila kroz šalterski prozorčić. Jasan mi je samo naslov:“ Obrazac 7e, izgubljeni slučajevi”. “U redu”, teta me nagrađuje službenim osmijehom i uzima potpisani formular. “Vidite, postoji Popis sudbinskih ljubavi, na kojem je svaki korisnik Sudbine od rođenja zabilježen kao osoba suđena nekom drugom korisniku. Nakon određenog korisničkog staža, individualno prilagođenog trajanja, korisnik ostvaruje svoju Sudbinu i stupa u vezu sa suđenom osobom, uz pravo žalbe u periodu od početka veze do ostvarenja kraja života. Pratite me?” Poslušno kimam glavom; uvijek me fascinirao taj neodoljivo uvjerljivi to-jetako ton šalterskih službenika. Iako se osjećam malo glupo što, koliko god bila apsolutno uvjerena da su njene riječi Viša Istina, ne kužim baš ništa i uopće ne pratim. “Vidite, prema ovoj Vašoj statistici, Vi ste previše neozbiljni i morat ćemo Vas brisati s Popisa. Ne ispunjavate uvjete za suđenu osobu i ne možete biti ničija sudbina.” Ovo kužim. “Molim Vas, potpišite mi se još ovdje.” Potpisujem formular naslovljen “Odjava s Popisa sudbinskih ljubavi” u tri primjerka, i da se ne bi ispostavilo da je poziv u Ministarstvo bio samo radi ovakvog ne baš dostojanstvenog posla, pitam tetu: “Ovaj, postoji li mogućnost prijave za... ne znam, Popis zamjenskih sudbinskih ljubavi, ili tako nešto?” Teta kemijskom olovkom počeška desni kut usana i odgovori onim fascinantno uvjerljivim službeno-sveznajućim tonom uz savršeno nenematljivo doziranu pokaži-stranci-da-je-razumiješ primjesu ljudskosti u glasu: “Nažalost, Ministarstvo još nije usvojilo prijedlog oformljivanja Zamjenskog popisa iako je proces razmatranja u tijeku. Usvajanje takvih prijedloga obično dugo traje iako već duže vrijeme postoji inicijativa za uvođenje Zamjenskih sudbinskih ljubavi, koje bi uvelike pomogle u rješavanju žalbi na Prave sudbinske ljubavi. Bude li prijedlog Popisa zamjenskih sudbinskih ljubavi usvojen za vrijeme Vašeg života, bit će Vam poslan dopis, tako da možete pokrenuti proces prijave. Prema prijedlogu plana, proces prijave trebao bi biti brz i učinkovit; ne bi trajao više od pet godina. Dakle, imate dobre šanse.” Čak se i profesionalno ohrabrujuće nasmiješila.

66


“U međuvremenu, budući da je Vaš korisnički status za sada nedefiniran”, nastavila je, “sudbina Vam daruje svoju sponzorsku kapu i bedž s natpisom Mućak, uz molbu da ih nosite do uspostave novog korisničkog statusa, tj. primanja na Popis zamjenskih sudbinskih ljubavi, ako dođe do njega tijekom Vašeg života. Molimo Vas da isticanje oznake Mućak shvatite ozbiljno, kako se ostali korisnici Sudbine ne bi zabunom spetljali s Vama.” Pružila mi je platnenu šiltericu i mali okrugli bedž sa čitkim natpisom Mućak. Ok, kapica i bedž čak ni ne izgladaju tako loše, pristajali bi uz većinu odjevnih kombinacija, ali zašto su baš morali biti te ružne kaki boje? Čovjek bi pomislio da će Ministarstvo sudbine ipak zaposliti nekog da im sponzorske rekvizite dizajnira kako treba... “Hvala Vam što mislite na svoju sudbinsku dužnost i što ste se odazvali pozivu Ministarstva sudbine. Doviđenja!” odrecitirala je teta ljupku pozdravnu rečenicu, čime je za nju prestalo moje postojanje. “Sljedeći!” “Doviđenja...” mrmljam i udaljavam se od šaltera, na koji se odmah nalijepio sljedeći korisnik Sudbine, nizak, proćelav gospodin u kariranom kaputiću koji je očito htio nešto preko veze, jer je smjesta kroz šalterski prozorčić progurao teti nekakvu kovertu. Zastajem kraj velikog zrcala u hodniku ispred šalter-sale i stavljam na glavu svoju novu sudbinsku kaki kapicu. Sad mi na čelu piše Mućak, da se nedužni korisnici s Popisa sudbinskih ljubavi ne bi zabunili i zaljubili se u mene. Promatram se u zrcalu. Dosta mi dobro stoji. Iako, oznaka je posve suvišna, budući da se korisnici Sudbine ni prije nisu zaljubljivali u mene. Zato mi je statistika i bila očajna, što je dovelo do mojeg izbacivanja s Popisa. Kako neobičan splet okolnosti. Zanimljivo, tko zna zašto su se stvari u mojem životu baš tako posložile, a ne nekako drugačije, od milijuna i milijardi mogućih kombinacija? Mora da je to sudbina.

67


Lea Čorak

POST MORTEM Jane Harrison bila je najljupkije truplo koje je Edgar vidio u svojoj dvanaestogodišnjoj karijeri posmrtnog fotografa. Prije svega, tijelo je bilo izvanredno svježe - započeo je raditi s njom ni dva sata nakon što je izdahnula i njeni vretenasti, od bolesti omršavjeli udovi još se nisu ukočili, pa ju je mogao namjestiti u željenu pozu bez potrebe da joj slomi ijednu kost. Zatim, nije mogla imati više od sedamnaest ljeta, a mladost je temelj fotogeničnosti, čak i u leševa. No izuzme li se svježina njenog jedva ohlađenog mesa, Jane je bila lijepa djevojka. Lice joj se odlikovalo onim profinjenim, melankoličnim crtama koje su fotografi naučili obožavati slijedeći primjer slikara; izduljen nos, glatko čelo išarano filigranom vena i tanane usne narumenjene karminom. Imala je i gustu, platinastu kosu koja je sezala do bokova i odbijala umrijeti. Teško da je koji posmrtni fotograf ikad radio s gracilnijim modelom. Smrt obično ne ostavi za sobom mnogo toga čemu bi se čovjek mogao diviti. Edgar je ljubio svoju neveselu profesiju onoliko koliko je to bilo moguće. Kao mladić, dovoljno smion da se okuša u radu s čudnovatom, novoizumljenom spravom, fotografirao je žive ljude. Bilo je to unosno, ali vraški teško, jer živi počesto ne umiju dovoljno dugo mirovati pred objektivom. Zatim je, kao i mnogi njegovi kolege, sa živih prešao na mrtve modele. To je bio još unosniji i daleko lakši, ako već ne prijatniji, posao. Većina ljudi proživi svoj vijek bez iti jedne fotografije, izuzev one posmrtne. Rijetko tko se pristaje fotografirati na sajmu ili svadbi - to je skupo i uvijek se vjeruje da negdje, u nejasnom obrisu budućnosti, čeka neka druga prilika da čovjek ovjekovječi svoj lik. Sasvim je drugačije kad se umre. Obitelj tada zapraši mrtvacu lice jeftinim puderom i plati fotografa da napravi barem jednu uspomenu na preminulog. Kržljava novorođenčad koja, položena u krila majki, izgleda kao da blaženo spava. Sušičavi bolesnici namješteni u tobože mislilačku pozu u kojoj im vlastita ruka pridržava glavu. Unuci posjednuti na koljena staraca koji su i za života zaudarali na smrt. Edgar je sve to vidio toliko mnogo puta da je u njega profesionalna zainteresiranost zamijenila oguglalo suosjećanje. Smatrao se svojevrsnim umjetnikom koji uslužno udovoljava prohtjevima svojih naručitelja. Romantizirani portreti na kojima se model čini kao uhvaćen u drijemežu ili obiteljske fotografije u kojima tri generacije, zavijene u crno, svečano poziraju uz leš koji se počeo raspadati; Edgaru je to bilo svejedno. 68


Pružao je tržištu ono čega je uvijek bilo željno i nije ga mnogo zamaralo što tek smrt životu daje vrijednost i dostojanstvo u očima ljudi. Zašto su bližnji doista važni tek kad su im duše daleko, nije mogao znati, jer mu obiteljska pitanja nisu bila bliska. Svoje je roditelje odavno sahranio, a žene nije imao iako su mu se više puta ukazale prilike za brak. Smatrao se povučenim muškarcem, zakletim cinikom čije društvo ne godi ljepšem spolu, pa je svoje tjelesne porive upražnjavao s damama koje se predvečer naslanjaju o ulične lampe, a potrebu za društvom, izuzev kartanja s nekolicinom podjednako šutljivih drugova, gotovo da i nije imao. No s godinama, koje su polako uzimale svoj danak, počeo je priželjkivati topao obrok na stolu, sigurnu predvidivost bračne postelje i možda neko biće koje bi, jednog dana, stajalo uz njegov leš na posmrtnoj fotografiji te mu je tako pomisao na diskretnu svadbu, s tek nekoliko uzvanika, bivala sve manje stranom. O tome je razmišljao kada je Fannie, starija Harrisonova, utegnula sestrino truplo u vjenčanicu. Bila je to zvonasta, djevičanski bijela haljina u kakvima su se sve malograđanke udavale, od kad je Njezina Visost kraljica Viktorija nosila sličnu na svome vjenčanju. Da je preživjela zimu, Jane Harrison bi se udala sredinom proljeća, prošla kratku torturu prve bračne noći, naučila podnositi, ako već ne voljeti, svoje dužnosti prema gospodinu suprugu, rodila sedmero ili osmero djece, pokopala dvoje ili troje i najzad skončala sasušenog lica i rasklimanih kukova, kao uobičajen, ni po čemu zanimljiv model nekog drugog posmrtnog fotografa. Bolno mlada, lica bijelog i glatkog kao guščje jaje, tragično lijepa u anemičnoj vjenčanici, Edgaru je bila draža. Jane Harrison bila je od onih koji umru dovoljno rano da u sjećanjima ostanu savršeni. „Neka mi Bog oprosti, bila je dobra i čestita, ali grijeh bi bio da se udala prije mene. U nas nije običaj da mlađa sestra ode pred oltar prije starije, ali prosci su oko nje oblijetali kao muhe.“ Fannie je kasnije običavala reći, svaki put kada bi govorila o Jane. A bilo je to samo onda kada bi Edgar tražio da mu pripovijeda o sestri. Fannie je imala gotovo crnački pune usne i rohavo, nelijepo lice koje je oblijevala zdrava rumen. Smijala se i pjevala češće i glasnije no što to poštene žene čine. Premda je u djetinjstvu natucala njemački i svirala klavir, kako već buržujske kćeri rade, odrasla je u jedru, žilavu curu seljački neprofinjenih kretnji. Njena je priroda bila puna zdvojnosti. Edgar se mogao zakleti da je, kada ju je upoznao, koketirala s njim nad tijelom svoje mrtve sestre.

69


On i Fannie su toga dana zajedno namjestili Janeino truplo na hrpu jastučića i Edgar je ponudio besplatno izraditi nekoliko dodatnih fotografija, što je pokojničina sestra pogrešno protumačila kao izraz kurtoazijske učtivosti. Po isteku korote Harringtonovih, Edgar je oženio Fannie u skromnoj velškoj crkvi i izvjesio na zid njihova doma kolaž uokvirenih fotografija s kojih ih je gledalo Janeino snoliko lice. Fannie je inzistirala na tome da se uda u staromodnoj crvenoj haljini koju je najviše voljela, ali je ravnodušno udovoljila Edgarovoj želji da se pred prvu konzumaciju braka preodjene u Janeinu vjenčanicu. U postelji se pokazala bludnicom, kao što to katkad biva sa ženama koje su se predugo bojale da će ostati usidjelice i Edgar nikada nije smogao snage da je pita je li joj prvi muškarac, jer se plašio da bi mu ona, prostodušna kakva je bila, mogla iskreno odgovoriti. Nisu provodili mnogo vremena zajedno, jer je Edgar često izbivao slijedeći svoje sumorne obveze, a kada bi se vratio sa višednevnih putovanja, zatekao bi Fannie opčinjenu nekom novom pomodnom ludošću, kao što su frenologija ili natapanje kose „makasar uljem“ i ta bi njena oduševljenja splasnula jednakom brzinom kojom bi se rasplamsala. Ona je bila upućena u sva salonska naklapanja iako u salone nikada nije zalazila. U njihov je dom dovlačila svakojake napirlitane babe s kojima je pila čaj i ogovarala svaku prijašnju posjetu. U nedostatku baba, govorila je s Edgarom, živahno i rječito, kako je već umjela. On je mogao odabrati hoće li je pritom slušati ili ne, a ta odluka nije nimalo utjecala na tijek njenih monologa. Uvijek ga je uspijevala iznova sablazniti svojom hirovitošću. Tako ga je jednog jutra probudila odjevena samo u čarape i zatražila da je takvu fotografira. Isprva je odbio izgovarajući se da ne radi sa živim modelima. „Dobro, onda ću ležati kao leš, tebi se to mili“, rekla je. I dok je najzad udovoljavao tom prostačkom prohtjevu, osjećao je da ga naizmjence privlači i odbija ružičasta, mesnata put njegove žene. Razumljivo, imali su porod; punačkog dječačića i kržljavu, ali izvanredno lijepu djevojčicu koju je Edgar nazvao Jane po njenoj pokojnoj teti kojoj je nalikovala. Da su djeca bila njegova, u to nije bio siguran, ali draže mu je bilo ignorirati rogove koje je možda nosio, nego uhoditi tu vrckavu ženu koja mu je bila posve sposobna nabiti ih. Nije želio remetiti jednostavnost njihovih života. A onda im je na vrata pokucala smrt. Prvo je stradala mala Jane. Od tuberkuloze.

70


Tada su oba roditelja plakala; Edgar tiho, u kutu, povijen nad šalicom džina, Fannie glasno i histerično grebući si lice do krvi. Dječja je soba zaudarala kiselim vonjem na koji je Edgar navikao i on je smogao snage fotografirati svoju mezimicu okruženu porculanskim lutkama, od kojih se nije mnogo razlikovala. Kada je dječačića, nekoliko tjedana kasnije, pogazila teretna kočija, plakala je samo Fannie. Edgar se držao po strani, s knedlom u grlu, ne znajući kako bi je tješio i ne osjećajući da bi to bila njegova dužnost. Mali je leš bio suviše unakažen da bi bilo koristi od fotografiranja i time su Edgarovi poslovi s djecom bili završeni. Ubrzo nakon što su sahranili malog, Fannie se otrovala mišomorom. Edgar ju je pronašao u lokvici krvave bljuvotine. Oprao ju je, počešljao, napudrao i nespretno odjenuo u Janeinu požutjelu vjenčanicu čiju su čipku izjeli moljci. Ni nakon tih napora, nije bila lijepa. Kada je pogledao kroz objektiv, Edgarov su pogled zamaglile suze. Fanniein je odlazak njihov dom ostavio turobno praznim i ta je praznina bila nelagodna, čak bolna. Zaridao je besramno, poput djeteta. I prije no što se Fannie ubila, bio je siguran da ga je smrt odavno preduhitrila. Bio je uzeo pogrešnu mladenku. Nije znao kamo je Fanniena duša otišla, ali je znao da ga tamo kamo će on poći čeka nedokučivo zamamna, vječito mlada -Jane Harrison.

71


Josip Ergović

JASTUČNA KOMPILACIJA “Proizvodnja počinje uklanjanjem granula polikarbonata specijalnom sušilicom”, bezličnim glasom strpljivo je izgovarao skromno odjeven mladić, istodobno tražeći udobniji položaj za svoje preusko demode-odijelce na tvrdom, drvenom stolcu. “Materijal se potom transportira u prešu. Onda ga se ubrizgava u kalup.” Nakratko je zastao da bi pročistio grlo pa zatim, bez ikakve vidljive nelagode, nastavio: ”Kako bi se došlo do nikal-matrice koja nosi sve digitalne informacije, u obliku mikroskopskog zapisa.” Nakon toga je zašutio, mirno promatrajući člana komisije. Ovaj se izgubio u kupusnici papira tražeći odgovarajući obrazac. Pritom je mehanički popravljao naočale koje bi mu, uvijek iznova, skliznule do vrha nosa. “Vi razumijete zašto vam moramo postavljati sva ova banalna pitanja, unatoč tome što ste na pismenom dijelu natječajnog postupka postigli maksimalan broj bodova”, mrmoljio je ispitivač listajući i dalje tražeći zagonetno iščezli obrazac. “Hajde, mladi kolega, pokušajte me uvjeriti, evo sada, ovdje da od vas nešto kupim”, impulsivno se uključila jedina komisijantica, djevojčica u kasnim četrdesetima. “Ili, možda… da ne kupiš“, primijetio je netko od nazočnih, na što su čitavom zboru počeli nekontrolirano podrhtavati podbratci. Ne i kandidatu. Odrješito je ustao, prišao zacrvenjeloj dami toliko blizu da je povrijedio njenu intimnu sferu pa oduševljeno započeo: “Ja sam čarobnjak… Ne vjerujete? Evo, sad ću vam naizust nabrojati sve albume kojima ste protekle godine obogatili svoju fonografsku zbirku.“ Podignuo je u zrak stisnutu šaku, na što su najbliži komisijanti ustuknuli. Zatim je polako počeo ispravljati srednji prst. Držeći ga visoko isukanog u smjeru krajnje lijevog člana komisije, prošaputao je: “Cancion del Maria”, da bi u krešendu završio: ”Mi Corazoncito!” “Djevojčica“ ga je netremice promatrala. Titrala je okicama kao da proživljava moždani udar. On je na to s naporom počeo rastvarati svoj mali prst. “Elvisove najveće ljubavne pjesme”, povikao je slavodobitno, držeći rogove, kao slučajno, i dalje uperene u lijevog člana komisije. “SecondHand Serenade, za kćerčicu”, licitirao je dalje sve samouvjerenije ispravljajući palac i upirući ga prema dolje. “Balkan Music touch, za sinčića”, ispalio je munjevito, uz ispružen kažiprst. A onda je prstenjakom poentirao: “Karleušin `Gili gili`, za mužića!” 72


“Bravo”, zapljeskala je zažareno komisijantica da bi se, odmah zatim, u nelagodi uozbiljila i - osvrćući se na sve strane - dodala: “Hoću reći, mladi kolega je gotovo sasvim pogodio.“ “Ali to nije sve“, hipnotičkim glasom se uključio kandidat. “Ja znam i ono što jedna brižljivo komponirana zbirka, poput vaše, neizostavno mora imati, a vaša to još uvijek nema.” Gipko se savio u pasu i usnama dotaknuo njeno uho. Ona je prvo odskočila, da bi zatim prepustila uho njegovim usnama. Nekontrolirano spuštena vilica vratila se na svoje mjesto. Masivno našminkane rubove teških kapaka namreškale su borice smiješka. “Tako se to radi”, pomislio je Brketa koji je sve ovo sa strane neupadljivo promatrao. ”Kupac još uvijek misli da se može predomisliti, a prodavač već broji njegov novac..Mali je, stvarno, zvijer. Gdje li je samo stekao toliko umijeće? Ako je suditi po papirima, odradio je tek obaveznu praksu u trgovačkoj školi! Pa onda, te smiješne reference: preporuka trećorazrednog političara iz prigorske vukojebine. Ma, molim te! A opet, ako ga usporedim s preostala dva kandidata iz najužeg izbora, u svim segmentima šije ih za pola koplja.” Mladić se, u međuvremenu, vratio na svoj pučkoškolski stolac i zauzeo stav inženjera iz provincije na seminaru stručnog usavršavanja u Metropoli. Ni traga onom demonskom žrecu koji ih je toliko opčinio da se za trajanja gotovo čitave minute nitko nije usudio razbiti sada već mučnu tišinu. “Karleuša ... kažete, mladiću”, polako je izgovorio krajnje lijevi komisijant. “Kad bismo vam i ponudili mjesto voditelja Sektora inozemnih izdanja u našoj Podružnici”, nastavio je - nakrećući se nalijevo uz sarkastičan osmijeh zahtijevajući potporu svojih poniknutih kolega, “mislite li da bi Karleuša spadala u vaš djelokrug rada?” “Nisko”, pomisli Brketa. “Imperija je, očito, u govnima pa će ga pokušati rušiti političkim insinuacijama. “Na veliko zadovoljstvo našeg sektora... trebala bi”, ispalio je kandidat, izazivajući salvu smijeha komisijanata koji nisu ni izvukli svoje mišje njuškice iz obrazačkih kupusnica. Potom su zamuknuli i stali revno upisivati zapažanja o kandidatu. Brketa se nije smijao; daleko od toga. Pozicija zamjenika voditelja Trgovine, zaduženog za stranu glazbu, njemu je, osobno, bila od iznimne važnosti. Dozlogrdile su mu legije tatinih sinova s viškom preporuka i manjkom sposobnosti.

73


“Zaboga, pa ja sam šef”, bezglasno se pjenio gledajući komisijanta slijeva. “Smijem si, valjda, sam izabrat prokletog pomoćnika! Ne možeš mi ništa. Moja pozicija voditelja Podružnice nije funkcija, nego stalno radno mjesto.“ ”Znaš šta ti može?“ stao mu se u mislima odmatati jučerašnji razgovor sa ženom. “Može promijeniti statut Ustanove, ukinuti mjesto voditelja i tebi lijepo dati otkaz. Nakon nekoliko mjeseci minimalnog zakonskog roka može ponovno promijeniti statut, uvesti mjesto voditelja i dati ga kome hoće. Nije moralno, ali nije ni protuzakonito. No reci mi, tko se u ovom društvu još, uopće, bavi trivijalnostima kao što su etika i moral!? Izuzevši, naravno, one kojima je to u opisu radnog mjesta.” ”A moji radni uspjesi? Izborio sam se za prodavaonicu na najboljoj poziciji u gradu!” “Koga to više zanima?” “Uostalom, gdje su oni bili kad se stvarala moderna glazbena scena, kad se formiralo diskografsko tržište? I sad će mi tu prodavati pamet? E, pa neće! Uzalud. Znao je da postoji samo jedna dilema: ili će, pored svog, odrađivati i Denisov posao; ili će, u najpovoljnijem slučaju, već nagodinu u prijevremenu mirovinu. Mjesec dana kasnije... tek stotinjak metara odatle. “Daj, Jura, stani! Šta ti je?” “Ma... tražim onoga klinca koji tu, oko Cvjetnog trga, dila diskove. Znaš onoga, s poderanom dekicom.” “Misliš... Butlega?“ “Je... baš njega! Govore da momak drži najkvalitetnije piratice u gradu. Htio sam komadu kupit jednu `jastučnu` rok-kompilaciju.” “Šta, za roćkas?“ “Ma ne... ono... za kulisu, znaš.“ “A-haaa... pa vidiš da ga nema! Aj`mo na piće. Spržit ću ti ja nešto sutra.“ “Da ne bude kao prošli put ... ono... za jednokratnu upotrebu.“ “Pa šta? Jedno piće - jedna... kulisa. Zar ne?“ “Kao da je u zemlju propao! I to baš sad, kad ...ono ...”

74


Ladislav Babić

PROMATRAČ Protiv kaosa smo nemoćni, jer je nepredvidljiv. On nas uvlači u sebe, i svako naše racionalno postupanje utapa se u njegovim vrtlozima, jer on ne mari za takvo što. Prošlost, sadašnjost, budućnost ne postoje, oni se tek rađaju iz njega. Zapravo, samo budućnost, koja tražeći mjesta za svoj rast potiskuje svoje preživjele artikulacije, kao mrtvo, beskorisno tkivo vremena, na smetlište koje ljudi zovu prošlošću. Postaje porodilište novih zakona i odnosa neprispodovivih našima, pred kojima zastajemo jednako bespomoćni u shvaćanju i opiranju, kao što bijasmo nemoćni suprotstaviti se metežu. Biva posve svejedno što će nas na koncu progutati, nered ili novi red proizašao iz njega. Pitanje je samo forme koju će odabrati da se riješe neprilagođenih. Sjedio je tako podno spomenika uzdignutima na nivo domoljuba - razumije se, nakon njihove smrti kad se i psa može uzdignuti do ma kojih visina - ispijajući svoje "spomeničko pivo“, promatrajući iz prostorno-vremenske oaze usred kaosa nalik sređenosti (kaos raspolaže svojstvom da se svakome prikazuje po volji), zbivanja onkraj sebe, i kontemplirajući unutar vlastite ograničenosti o svojoj i neograničenim dimenzijama ponad one u kojoj je obitavao. Kao što čovjek može razmišljati o dužinama, širinama, visinama i prolaznosti svijeta u kojem obitava, ali ne i onih iznad njega. Poput njega, sred oaze mira, usredotočenog na svoje pivce i njime stimularane kontemplacije o svijetu izmaklom iz sređenosti vlastitoga, subjektivnoga (ili obrnuto?). Bog je stvorio, prema svim postojećim mitologijama, svijet iz kaosa koji je ionako, i prema suvremenim znanstvenim spoznajama, samonikao iz nereda ovog i svih „nadsvemira“ koje još pojmiti ne možemo, a onda je stvorio čovjeka. Zašto je to učinio veliko je pitanje. Neki tvrde iz osamljenosti, dok je on mislio kako je to bilo iz potrebe da se potvrdi kao vladalac nad živim stvorovima, što do tog trenutka, unatoč svojoj svemoći, ne bijaše. Dakle, iz čistog samoljublja i samopotvrde stvorio je jednako takve stvorove, na Svoju sliku i priliku, što mu je promaklo uslijed ispijanja N-dimenzionalnog piva - kao softverska greška, utječući nadalje na sudbine svega živog, uključivo i Njega samoga.

75


Dakle, bog je stvorio biće (čovjeka) iz kaosa nastojeći ga iz, rekoh već, vrlo upitnih etičkih razloga za navodno savršenstvo urediti prema Svojim zamislima, ali uslijed N-dimenzionalne alkoholne opijenosti kojom je kratio beskonačnu dosadu na raspolaganju - ugrađujući u njega bug, koji je rezultirao stvaranjem države od istog bića. Bug se očitovao u tome da je država nanovo uneredila, ukaosila Njegovu tvorbu, što je, doduše, izgledalo kao sređivanje navodno savršenog božanskog reda. Ukoliko se božje „savršenstvo“, kako god manjkavo bilo, uopće da usavršavati, što čovjeku ni na pamet nije padalo. Pisala mu je prijateljica: "Okolina oko mene je tako jedinstvena slika svijeta, nekulturni, bezobrazni, samoživi, ulizice, bez ikakvih osjećaja za drugoga; jedino mi, takvi, na neki način osvjetljavamo svijet, pa pored njih postajem sve pametnija i pametnija.", na što joj je uzvratio: „Sasvim si u pravu; moguće da i nismo sve pametniji, ali okolina postaje sve gluplja pa u odnosu na njih ispadne isto. Znaš, postoje pitanja koja čovjeka muče i muče, a na njih ne nalazi neki zadovoljavajući odgovor. Tako i ovo što spominješ o ljudima. Nerješiva enigma koja nas uvijek rajca u živac, a ja jedino racionalno objašnjenje nalazim u nejednakosti rezultata biološke i socijalne evolucije, u rudimentima, kod većine, životinjske sebičnosti i prilagodljivosti u borbi za opstanak. Uvijek se smatra umišljenošću, pretjeranim samoljubljem, kad sebe ne smatraš prosjekom, ali krivulja raspoređenosti IQ faktora (i srodnih psihičkih karakteristika) jasno pokazuje da ima jedan relativno mali dio koji odskače od prosjeka. Na 'ovu' ili 'onu' stranu. Je li onda samoljubivo kad se čovjek, u okružju kakvom se nalazi, osjeti boljim i zahvaljuje 'bogu' da nije kao drugi - evolutivno smeće? Kad se već Tvorac osjetio izuzetnim, savršenim tvorcem svemira, a potkrala mu se greška koja ga smješta tamo gdje zaista spada u području N-dimenzinalne krivulje nekog N-dimenzionalnog IQ faktora, a što si on ne bi dopustio jednako samoljublje? Opravdano ili ne, mogao bi potvrditi samo objektivni položaj njegov na spomenutoj krivulji, a tko li će ga uopće uspjeti tamo smjestiti?“ Oaza okolo spomenika podno kojega je ispijao svoje uobičajeno „spomeničko pivo“ bila je ustvari dio gradskog parka, stotinjak metara s lijeva i s desna oivičena drvećem, dok je pozadi - tridesetak metara dalje, vijugala pješačka staza s vrlo rijetkim prolaznicima koji nisu obraćali pažnju na pivopiju, a mnogi ga nisu ni zamjećivali zaklonjenog spomeničkom masom. Sprijeda mu je, preko uredno održavanog travnjaka, pogled pucao na cestu kojom su se od ranih sati u oba smjera valjale upravljive limenke, sporadično skrećući na obližnje parkiralište kafića koji mu je također ulazio u vidokrug. Taj prividni red koji se

76


pružao pred njime i trostrana prividna izoliranost od svijeta kojemu je - zajedno s događanjima pred njim - pripadao, potaknula je u njemu osjećaj neutralnog promatrača zbivanja onkraj njega i širom svijeta, pa sve do umišljenih mu, do nakraj kozmosa. Shvaćao je kako je sve to - njegova izoliranost, red koji se tijekom sat vremena, koliko mu je dotrajalo pivce, odvijao pred njegovim očima, tek privid kaosa, krinka koju je nered navlačio na se pred očima ljudi. Da je to zapravo samo fluktuacija reda sred oceana nereda koji obuhvaća svekoliki svemir, pružajući njegovim očima privid oaze mira i izoliranosti s jedne strane, s druge pak stvarajući trenutnu utopiju sređenosti, kojoj su naivni stvorovi spremni već koliko sutra sami doprinjeti, zasaditi brzo razvijajuće klice uništenja cijelog tog privida u vlastitim nesavršenim mozgovima. Netko je rekao kako je istina (ustvari, spomenuo je ljepotu) u očima promatrača, pa se tako zanosio vlastitim pogledom na svijet i sebe kao navodno odjelitog promatrača, mimo kojega se sve bezutjecajno odvija. Stavljajući sebe proizvoljno (mada mišljaše da objektivno tamo pripada) na mjesto spominjane krivulje, koje mu je um uzurpirao, uglavnom je na vrsnike koji su gmizali ne tako daleko ispred njega, posjedajući po stolovima kafića ispijali kavu uz razgovore ili se valjali u vozilima po cesti, gledao s prezirom. „Jebite se majmuni, tko vas jebe!“ Ta tko će drugi - u njegovoj percepciji - nego majmun majmuna dok se tješio nadom da broj sterilnih među njima raste. Sterilnih duhom i biološki jalovih. U to ime promatrač podiže dopola ispijenu bocu „spomeničkog piva“, nazdravivši svim stanovnicima privida reda u kaosu koji ih je obavijao svojim neprobojnim tkivom: „Živi bili i sa sebi jednakima 'prispodovivodimenzionalno' pivo pili!“ Nakon nekog vremena, spremivši bocu u vrećicu, dignuo se i polaganim korakom iz oaze prividne izoliranosti, mira i reda, pripuzao natrag u kaos koji mu se ciničkim smješkom maskiranog reda neprimjetno kreveljio u lice.

77


~CRTICE~

P R O Z A

78


Dragana Kaćanski

BOKICA I JA NA SALAŠU Suce je pripeklo, toplo nam je. Bokica je poneo svoj foto aparat. Salaš, trošna kućica i mnogo živine: ćurke, morke, pilići, kokoške… Idemo prema Tisi. Svuda oko nas usevi, najviše žita. Slikao me je u tom žitu. Sunce i ja i žito. Kako se približavamo Tisi, tako je priroda sve bujnija. Evo je košuta! Bokica sprema svoj foto aparat i slika. Uhvatio ju je. Pokraj Tise hladovina. Drveće parka ublažava sparinu. A sada Tisa. Teče i teče. Voda daje svežinu. Bokica i ja bacamo kamenčiće i pravimo krugove u vodi. Lepo je, ali moramo nazad. Čekaju nas taljige da se vratimo u selo. Danas Bokice više nema, a Tisa i dalje teče.

79


~ ULOMCI IZ ROMANA~

P R O Z A

~

80


Sanijela Matković

ULOMAK IZ ROMANA „NA BADNJE VEČE“ Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grišnike sada i na času smrti naše. Amen. Slava Ocu, Sinu i Duvu Sveton, kako bijaše na početku, tako sada i vazda, i u vike vikova. Amen. U Ime Oca, Sina i Duva Svetoga. Gospođo, molin vas navijte vijesti Gospođa je Vaša nevjesta. Molim Vas oslovljavajte me sa SLUŽAVKA, inače će se godpođa Darija naljutiti. Dobro, oću, obećajen. Zbog snježnih padalina, koje su u poslijepodnevnim satima pojačane, stvaranje snježnog pokrivača, osim u gorju, moguće je i u nizinama. I za sutra, prognostičari predviđaju vrijeme slično današnjem. Jutarnja temperatura iznosit će od – 12 do 0 stupnjeva, dok će najviša dnevna temperatura iznositi +4 stupnja. Na svim cestama kolnici su mokri, a vidljivost loša. Zbog očekivane predblagdanske gužve u prometu, MUP je najavio pojačane mjere nadzora. Tradicionalno, najveće gužve se očekuju na graničnim prijelazima s Republikom Slovenijom. Stoga, sve vas koji krećete na put, pozivamo na pojačan oprez. E svašta… Badnji dan, a evo… vele…svi na putu?! Bože moj, pa di taj narod srlja… Mi bi prija lopaton razgrćali snig, da je čišće oko kuće za Božić… a nuder danas… Ostavilo prazne kuće i ode čekat Božić u tuđi svit… Nekad mi se vala čini, da san rođen prija osansto, a ne prija osandeset i pet godina. Ma šta se ja njima čudin, kad se ni sebi samom načudit ne mogu… da mi je neko, prošlog Božića, priča - da ću za ovaj zaključat kuću i sać u ovu buku… okladio bi se s njin u svo svoje imanje, da to nemere bit i da nikad neće ni bit… A nu me sad… Smistili me u sobu, di je sve na dugme… Pa ni vatru ne moraš više ložit, da bi se ogrija… nego samo nešto okreneš u zdrak i ono puše…

81


A kad ogladniš, samo upreš dugme na nekoj kutiji ... i sve već na pijatu, sve toplo… Sve na dugme… Al' reka san ja sebi - neš u nijedno dugme uprit, pa taman crka od leda ili o'gladi… Ko će ga znat, morebit se i zgrada more srušit na neko dugme? Nisan lud da pod starost sebi belaj pravin… A šta ćeš… tako zar mora bit… ovo je zadnje što sam ikad tio, al eto… svašta čovik dočeka… Taman kad pomisliš da su se stvari poredale, i da ćeš malo otpočinit, život ti nanese nešto novo… Baš k'o vitar kad zapuše, pa ti u ometeno dvorište nanese bale šušnja… A… Ko će ga znat… Svako vrime nosi i odnosi, a da nas ništa ne pita… Ne bi valjalo da se stvari ne minjaju i da je sirotinja uvik sirotinja… On mora da puno radi, kad je sve ovo nabavio ... Ma da mi je, dok san i' gojio, bilo stoti dio od ovoga što on sad ima… Ma šta stoti?... Da mi je bilo … imat u džepu toliko da nabavin za svaki dan brašna bijo bi sritan… Hm … Ma 'ko zna… možda i ne bi… a Bog dragi samo zna kako triba bit - i najbolje je kad je po Njegovu… Eto ti vidiš… ovo njiovo bogatstvo i mene stara natenta da govorin svašta ... Bože mi prosti i ne upiši u gri'! A šta je vajde od ovoga?! Ta i moj Ivan da manje ima, morebit da bi na Badnjak bio kod svoje kuće, a ne na nekon putu… 'Ko još na Badnjak vrlja po nekakvin sastancin… Ma... nije on kriv… ja sam manit, što sam dopustio da me svedu… doveli me da ne budem sam za Božić i nu - oni danas odoše Ivanu, a ja sam i čemeran ostajen u ovoj zgradurini… Bože moj, ovog današnjeg svita… Evo, počeli se i Nebu rugat pa zgradu nazvali neboder… Kad san dolazio, uvedoše me u neku kutiju… upreš dugme i pomiče se… Gori ili doli … kako te volja… e svašta… Dica vele da smo na 17 katu… ma lakše mi je da ne znam di san A šta mi je valilo, ostat u onoj mojoj izbici… bar bi me vukovi i šetke obašle, a i Markan bi navratio da nazdravimo za Božić - pa taman da je snig do krova… eeee, mi smo davno napravili zavit da ćemo jedan drugome, pa taman i na kolinin, kad bi nan se ne daj Bože noge oduzele… doć i nazdravit za Božić nazdravit Božiću!...

82


Pa kad smo se za rata znali dovuć do položaja i podilit zadnju kap vode, kako neš doć na Božić: nazdravit, izljubit se i zapivat božićnu pismu. Eh… morebit je tadan bio siromašniji stol, al' srce je bilo bogatije … Sve je imalo miris Božića: i kuća, i tavan, i snig … A danas… Ma … ne daj Bože, da bi išta zamirio svojoj nevisti, ali … evo osvanu Badnji dan, a u ovoj se kući to ni po čem ne vidi… da je barem šape ispekla, pa da kuća zamiliše, i da se među ovin zidinan očuje milis Badnjeg dana … Kaže…neka će žena to donit?! Donit će kolače i Božićni ručak i sve će me dočekat zgotovljeno kad ustanem… O, Bože, šta li će donit, komu li će ga donit ….ta s kin da ga pojiden, kad će oni svi Ivanu - a ja ostado' sam… A ne znan … šta ima čovik od vakog života… Samo trka, žurba, radi dan i noć i onda ni na Božić nemaš ni mira ni odmora… E, Bože moj…

83


Suzana Marić

ULOMAK IZ ROMANA „BIJELA VUČICA“ Prikrao se i promatrao. Progonitelj je postavljao novu zamku. Strah za obitelj kolala mu je žilama poput užarene lave. Nije smio dozvoliti Progonitelju da naudi Bijeloj i vučićima. Iz očaja, bijesa i straha skočio mu je na leđa i zario zube u njegovu desnu ruku. Osjetio je kako mu se zubi spajaju. Progonitelj, iznenađen napadom, uspio je zariti nož u tijelo mladog, crnog vuka. Klonuvši, Dah nije ispuštao ruku iz ralja. Pred očima je vidio Velikog kako ga doziva sa stijene, Bijelu i vučiće kako se udaljavaju od njega. Potrčao je za njima, ali oni su nestali u tami. Rana je bila smrtonosna, Progonitelj ga je pogodio ravno u srce. Shvativši da je mladi vuk mrtav, Progonitelj se glasno nasmijao:“Dolijao si, crni vraže!“ likovao je suhi čovjek nad truplom mladog vuka. Dah ga je teško ranio, njegovi zubi su mu polomili kosti, a rana je krvarila. Izbezumljen od boli, Progonitelj je uspio nekako podvezati ranu. Morao se što prije spustiti do sela i potražiti liječničku pomoć. Unatoč rani i slabosti, vratio se u selo noseći sa sobom krzna, među njima i krzno Daha, mladog, crnog vuka. Pun je Mjesec bio boje krvi. Bijela je izašla iz brloga njušeći zrak, težak i prepun zla. Čekala je Daha koji se još nikada nije zadržao tako dugo van brloga. Srce joj se punilo strahom. Sjetila se roditelja i Progonitelja. Ostavivši vučiće koji su mirno spavali, pošla je u potragu za svojim vukom. Oprezna, zastala bi na svaki šum, njušila vjetar. Zlokobna slutnja zavukla joj se u srce. Prateći miris, pronašla je mjesto gdje je ubijen, osjetila je njegov miris na lišću i vidjela njegovu krv, ali njega nije bilo. Uz Dahov miris osjetila je i miris čovjeka. Slika majke i oca ponovno joj je proletjela glavom i znala je da Daha nema više. Bila je očajna. Ogledala se oko sebe tražeći Dahovo tijelo, no njega nije bilo. Tužnim zavijanjem oprostila se od njega i polako krenula u brlog. Ležeći tužna pokraj svojih vučića, nije shvaćala zašto se to događa. Pitala se kamo nestaju njeni najdraži i zašto ih Progonitelj ubija onim štapom iz kojeg sijeva munja. Odgovora u svom očaju nije nalazila. Vidjela je Dahove oči u svakom žutom cvijetu, listu, leptiru. Njegov glas bi čula u pjesmi vjetra dok bi se igrao s krošnjama drveća. Osjećala je da je Dahov duh uz nju, da je čuva, štiti nju i malene. U crnoj noći tražila je njegovo toplo krzno da je ugrije i utješi.

84


Dani su prolazili, maleni su rasli. Bijela ih je brižljivo čuvala. Najteže joj je bilo kada bi maleni zapitali za tatu. Pokušala im je što jednostavnije objasniti. Pričala im je o djedu i baki, o zločestom stricu. Lovila bi rano ujutro dok bi vučići još spavali i donosila im hranu, malene šumske životinje poput miševa, vjeverica i zečeva. Za veliku divljač je bila preslaba. Bila je sama sa svojom djecom, visoko u planini, daleko od svog čopora. Hladni dani su bili sve kraći, većina životinja se zavukla u svoja skloništa, kako bi prespavala hladne i surove dane. Bijeloj je bilo sve teže pronalaziti hranu za sebe i mladunčad. Odlučila se spustiti s planine. Vodeći za sobom dva šteneta, oprezno se kretala gustom šumom tražeći sigurno sklonište. Usput bi lovila životinjice koje su ostale budne. I nadalje su na njihovom jelovniku bili uglavnom miševi i zečevi. Snijeg je počeo padati i lijepiti se na njihova krzna. Vučići su poslušno hodali uz majku. „Polako hodajte iza mene i budite tihi!“ Bijela je upozoravala sinove. Maleni, crni, pahuljasti s plavim očima, jer vukovi se rađaju plavooki, poslušno su hodali iza majke. Bili su umorni od hodanja pa su počeli tužno cviljeti:“ Mama, ne možemo više, noge nas bole.“ „Još malo i stigli smo! Znate da je vani hladno. Moramo naći brlog pa ćete se moći lijepo odmoriti. Sada moramo dalje!“ tješila je majka malene. Napokon su pronašli rupu u stijeni. Bijela, ušavši prva, njušeći i provjeravajući, blago je pozvala malene da je slijede. Umorna, nahranila je malene mlijekom pa utonula u okrepljujući san. Zimi je mlada vučica imala jednog velikog neprijatelja manje, jer su medvjedi spavali zimski san, ali i hrane je bilo mnogo manje. U višim predjelima snijeg je bio toliko dubok da je bilo nemoguće loviti i pronaći hranu. Bila je svjesna rizika, ali nije mogla birati. Morala je prehraniti svoju mladunčad. Progonitelju je rana brzo zarasla pa je ponovno bio spreman za lov. Po selu su kružile priče o prekrasnoj bijeloj vučici koju je neki drvosječa primijetio u šumi. Pohlepa za novcem ponovno je u tom zlom čovjeku probudila ubilački nagon . Krenuo je u potjeru. Danima lutajući šumom, susretao se s vukovima, ali ga ni jedan više nije zanimao. On je želio samo bijelu vučicu i njeno krzno. Vidio je novac u svom džepu. Šuljajući se među drvećem, cerekao se pokazujući zube žute od cigara:“Doći ćeš ti meni na nišan, aveti bijela! Uhvatit ću ja tebe“, mrmljao je kroz zube.

85


Bio je siguran u svoj ulov. Pozorno je pratio tragove na tlu i kretanje životinja. Posebnu pažnju je obraćao na gavranove, jer oni slijede vukove poput sjene. Nakon što vukovi objeduju, slijedi gozba za gavrane. Oni očiste trpezu do zadnje mrvice. Dok ju je Progonitelj tražio, Bijela je lovila na poznatom terenu, malo udaljenom od brloga. Nije ni pod koju cijenu htjela dozvoliti da netko otkrije gdje se nalaze njeni sinovi. Ali sudbina se nije mogla izbjeći. Iako oprezna, jednoga dana nabasala je na njega. Progoniteljevo oštro oko ju je uočilo. Pucanj je odjeknuo šumom i zrno joj je preletjelo tik iznad glave. Strah ju je natjerao u bijeg. Nije pazila gdje će stati i skočiti. Željela se samo što prije udaljiti od tog opasnog čovjeka. Trnje ju je ranjavalo, zabijalo joj se u kožu, ali ona je trčala dalje. „Ne, nemoguće je da ga nisam osjetila! Ne, moja djeca! Što će biti s mojom djecom, ako ja nastradam?“ Bijela nije mogla znati da se je Progonitelj poslužio lukavstvom. Odjeću i otvorene dijelove tijela premazao je blatom kako bi uklonio miris, da ga vukovi ne osjete. Uspio se je opasno približiti bijeloj vučici. Već je u svojoj pohlepnoj mašti vidio njeno krzno u svojoj vreći. Sivo nebo parale su srebrne munje, kiša je lijevala kao nikada do tada. Visoko u planini odjeknuo je udar groma stvarajući stravičnu jeku. Planinski potoci su nabujali i prelijevali se noseći niz planinu lišće i granje koje im se našlo na putu. Promrzla i pokisla do kože, nošena strahom i brigom za mladunčad, Bijela je trčala pred Progoniteljem. Ranjene šape sve su više krvarile, no nije posustala ni na tren. Žute oči sjale su u mraku nadnaravnim sjajem, od bijesa i od straha. Bježala je što dalje od brloga kako bi zavarala trag. U daljini je začula zavijanje i dozivanje, no ona se nije smjela odazvati. Majčino srce je plakalo, ali ona je morala zaštititi svoje sinove. „Šutite, djeco! Ne bojte se“, mislima je slala poruke djeci, dok joj je srce luđački udaralo. U životnoj opasnosti, sama, bojala se za svoje vučiće visoko u planini. Hladna zima i glad natjerali su je da se spusti niže u šumu te se tako približila svojoj noćnoj mori. Bila je preblizu ljudima. Iako je uvijek bila oprezna, Progonitelj joj je ušao u trag. Želeći nju, želio je uništiti duh Bijele Vučice, potomka Velikog Vođe. A iznad svega želio je dobiti njezino bijelo, dragocjeno krzno. Ostavši sama s djecom, noćima bi tražila sigurno sklonište za njih, a sada kada ga je pronašla, ponovno se pojavio Progonitelj.

86


Nestajalo joj je snage, umor, glad i kiša učinili su svoje. Prisjetila se života u čoporu, Daha i njegovog gustog, crnog krzna, svoje djece. Prisjetila se je oca i majke, svih vukova koji su nestali iz njenog života. Odlučna da spasi svoj život i život svoje djece, okrenula se i potrčala natrag, ususret Progonitelju. Žute oči plamtjele su neviđenim plamenom, bijelo krzno dobilo je srebrni sjaj punog Mjeseca. „Za moju djecu!“ uzvikivalo je njeno srce. „Nećeš nas poraziti! Ipak sam ja nasljednica Velikog Vođe, a moja su djeca njegovi potomci! Previše si mi njih oduzeo! Sada je tomu kraj ! Ja ili ti, lovče!“ Ugledala ga je… U divljem skoku zarila je bijele očnjake u njegov vrat. Nije popuštala sve dok nije osjetila ni najmanji trzaj Progoniteljevog tijela. Željela je biti sigurna da je mrtav, da više nije prijetnja njoj i malenima. Napokon ga je pustila. Odahnula je tiho i pogledala oko sebe. Progonitelj je bio sam, nitko nije došao s njim. Zarežala je nad mrtvim tijelom i krenula prema stijeni. Oluja je prestala, nebo se razvedrilo, pun Mjesec je obasjavao planinu svojom srebrnom lampom. Popela se na obližnju stijenu te prkosnim i glasnim zavijanjem pozdravila Mjesec, zatim se nježno odazvala malenima…

87


Rozaida Naglav

ULOMAK IZ ROMANA „MAČKA“ Mlada gospođa Šepić, s predubokim dekolteom, čiju vulgarnost nije mogla prikriti ni bogata dijamantna ogrlica, u Karolininoj sjeni je izgledala kao dama na poziv pa su dijamanti na njoj djelovali kao jeftino brušeno staklo. Netko je čak šapnuo da dijamanti nisu dijamanti i da gospodinu Šepiću možda ne ide tako dobro kako želi prikazati. A bili su pravi. Debelo nadmašivši mladu gospođu Šepić, te večeri je Karolina intuitivno pomislila kako je prošlo vrijeme u kojem bi još uvijek mogla birati bez prave volje da izabere. Djevojaštvo je prošlo, a da nije znala što je to, pa zašto bi onda nad njim cmizdrila. Nije više neosvojiva sedmica na lotu, kao što reče gospođa Marta, jer ako ta igra potraje, mogao bi Miš uplatiti dobitnički tiket, a to nije htjela. - Čekanje kao čekanje je samo po sebi pasivno i primjereno za one koje ne znaju odigrati pravu partiju pokera i to s pravim igračima. Vrijeme mi teče u grlo da bih mogla neodlučno zastati - pomislila je Karolina, puna sebe sjedajući za pokeraški stol, spremna da igra započne i da u njoj pobijedi. Čim je ugledao Karolinu, Josip Lang ju je prijazno pozdravio, a ona je uzvratila smiješkom. Na njemu je zadržala uobičajeno duži pogled, nego kada je svoje očaravajuće poglede namjenjivala drugima. Možda taj pogled i nije bio duži, ali tako se činio zbog dvije iskrice u očima koje su samo njih dvoje primjećivali. Josip je bio zaposlen u hotelu Pariz već od početka studija. Prvo kao nosač prtljage, a kako je iz godine u godinu napredovao do diplome na filozofskom fakultetu, napredovao je i u tom prestižnom hotelu s pet zvjezdica. Kada bi ga što stisnulo u duši, radije je sve okrenuo na sprdnju, iako najčešće na svoj račun i riječima koje su odzvanjale samo u njegovoj glavi. Jedna od tih nijemih tirada dojila se činjenicom da zadnje dvije godine ne traži, niti se nada, radnom mjestu profesora. Imao je trideset i jednu godinu i ustaljeno klupko riječi u glavi: - Pet godina mi je trebalo da shvatim kako moram završiti tečaj za konobara, kako bih mogao upotrijebiti svoju diplomu. Glup sam i za diplomu i za konobara, ali sam zato rođeni glumac. Izvitoperenim bogatunima nosim koktele i pri tom se nimalo ne vidi da bih mnogima između njih od srca servirao ricinusovo ulje pa neka hijene, nakinđurene parama, seru s prave strane.

88


Lijepe građe i zanimljivog lica, uglađen, uvijek uređen, nasmiješen i meden, diskretan i po potrebi nevidljiv, bile su njegove karakteristike pa je imao velike šanse da ga jednom zaposle za stalno. Goste je dobro poznavao, što znači da je dobro poznavao njihove navike i želje. Dr. Mladen Rabić i Karolina Sever bili su česti gosti, ali uvijek svatko na svojoj strani istog društva. Od Mladena je dobivao napojnice, a u Karolini je uživao. Te večeri bio je veseo ugledavši Karolinu bez Miša. Taj ju je slijedio kao sjena pa svaki put, kad mu se Karolina nasmiješila, mogao je računati da će od Miša dobiti kao napojnicu bogatu grimasu prezira, koja nije značila ništa drugo do li: "Odjebi, sroljo!" Kao dobar konobar, sa smiješkom bi napojnicu pokupio i diskretno se udaljio. Tako je to naoko izgledalo, a u sebi je svaki put vrištao odgovor Mišu: "Odjebi ti, sroljo degenerični!" Znao je da je Karolina studentica arhitekture i tješio se da je primorana paradirati s Mišem te iz gole uljudnosti koketirati i s drugim nikogovićima, jer se bavi manekenstvom. A kako je samo paradirala i nije se vucarala, razumio je da ona, kao i on, u tom svijetu moraju nekako preživjeti.

89


~ESEJI~ ~

P R O Z A

90


Marija Juračić

LIRSKI SUBJEKT Često se u osvrtima na pjesništvo nekog pjesnika spominje lirski subjekt koji mnogi čitatelji zamjenjuju pojmom autora. Svrha ovog članka je pokazati da su lirski subjekt i autor u tijesnoj vezi, ali nisu inačice pa se ta dva pojma moraju razlikovati. Pjesnik intenzivnije doživljava svijet od drugih ljudi. On živi širu stvarnost, nego što je ona u kojoj realno postoji kao društveno i individualno biće. Njegova osjećajnost je snažna i bez nje nema poezije. Kreće se između realiteta i mašte, spaja te svjetove, osvaja njihov međuprostor. Svijet u kojem on egzistira kao pjesnik, ostvaruje se isključivo tekstom. Čak kada pjesmu napiše u prvom licu, on ne govori uvijek o sebi. On je posrednik između čitatelja i onoga što je zaokupilo njegovu misao, pokrenulo njegovu emociju. Zbog sposobnosti uživljavanja u tuđe svjetove i tuđe živote, njegova je poezija istovremeno i intimna i univerzalna, a čitatelj je doživljava kao pjesnikovu ispovijed, kao njegovo vlastito iskustvo. Kao čitatelji imamo pravo ući u tekst koji je pjesnik ostvario, ali nemamo pravo kopati po životu živog pjesnika pa je dobro biografima

prepustiti da utvrde koliko je vlastitog iskustva pjesnik unio u svoje stvaranje, a koliko ga je vodilo široko, senzitivno srce kojim on upija događanja iz okoline. Da bismo sačuvali njegovu intimu kao čovjeka, a doživjeli ga u potpunosti kao pjesnika, rabimo termin lirskog subjekta. Lirskom subjektu svi su putovi i oblici otvoreni i on nosi razne uloge. Može se u trenutku pretvoriti u jasiku ili sunovrat, postati dijete, ljubavnik, žena, čarobnjak, skitnica pa čak i ubojica. (Balašević- Ne lomite mi bagrenje). Na mnogim poetskim portalima možemo uočiti da čitatelji, nakon što pročitaju pjesmu, tješe autora, iako ne znaju je li stihovima izneseno autorovo direktno ili indirektno iskustvo. Zato koristimo izraz lirski subjekt koji se odlijepio od figure autora i koji elegantno izbjegava da se stavi znak jednakosti između njih, jer se ta dva pojma isprepliću, uranjaju jedan u drugi, izviru jedan iz drugog, ali nisu jedno. Lirski subjekt hoda svojim posebnim svijetom, svojim raspoloženjima i njegov je doživljaj svega što ga zanese, subjektivan.

91


Kao zanimljivost navest ću primjer portugalskog pjesnika Fernanda Pessoa. Kažu da je pisao pod sedamdesetak pseudonima, ali pod tri imena je živio kao tri posebne pjesničke pojave: Alberto Caeiro, Alvaro de Campos i Ricardo Reis.

Za te tri svoje osobnosti izgradio je posebne identitete, biografije, karaktere pa čak i svjetonazore. Primjer ovog pjesnika pokazuje kako autor, zarobljen u realnom svijetu, u svijetu poezije preskače sve granice i živi različite živote lirskog subjekta.

92


Maja Raleva Miladinovski

KRIZA IDENTITETA “KRIZA IDENTITETA”, naslov je jedne izložbe od prije nekoliko godina kao najava budućnosti na vizualnoj sceni. Kako likovna umjetnost počinje nestajati s vizualne scene, nestaje i ideja o stvaranju i kreativnost. Da, ovo je naša budućnost i jedan veliki pokušaj da se izborimo za mjesto na vizualnoj sceni. Nakon dugog pasivnog razdoblja, umjetnička scena ponovno se počela aktivirati. Slikanje se vraća na svoje mjesto: nove ideje, nove perspektive. Svakako je trebalo vremena da se likovna scena aktivira nakon svih događaja vezanih uz ulogu osnivača zemlje za izradu povijesnih skulptura. Prije nekog vremena istaknuto predavanje “Activism” ukazalo je da je aktivizam kao pravac već duže vrijeme prisutan u Americi, Europi, ali i na Balkanu. Ako sagledamo događaje ovdje na Balkanu, bez sumnje ćemo koristiti naziv “Activism” jer su naše tradicije aktivističke samo pod drugim nazivima. Cilj ove realizacije je uklanjanje “destruktivne” umjetnosti s

posebnim ishodom da ostane “čista”, posebice u slikarstvu bez zapadnog “nasilja”. Reći ću: ”Još uvijek imamo vatru sa spektrom boja koje su neizbježne iz samоg jutra.” U posljednje vrijeme došlo je do nekoliko retrospektiva i nekoliko upečatljivih izlaganja koja su se morala odvijati od same želje do realizacije i postignuća. Umjetnička scena jednostavno nije imala nijednu takvu retrospektivu koja bi nalikovala izlaganju od same ideje do postignuća. Ne radi se o kritici, već o činjenici da je nestala ideja, odnosno nadahnuće. Umjetnost je prikrivena nametnutim emocijama i strastima za prestiž. Nakon događanja na umjetničkoj sceni kroz “umjetničku umjetnost” na Balkanu, a kako bi dobili “drugu dimenziju”, slijedi razdoblje tišine i potrage za novim stvarima kojih još nismo svjesni, za koje ne znamo ni gdje ni zašto. Nekako smo nadvladali pogled na mogućnosti novih tehnologija i postali “lijeni” dok je sama slika dobila drugu dimenziju i svrhu.

93


Zoran Hercigonja

O DESTRUKTIVNOJ NARAVI ČOVJEKA Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Što je to što čovjeka navodi da bude destruktivan tiranin, da muči druge i uživa u svom tom mučenju i okrutnosti? U povijesti ljudskog roda vidljivo je u kojoj mjeri je čovjekova okrutnost oblikovala njega samoga i društvo u kojem živi, koliko je ljudi poginulo i stradalo upravo zbog destruktivne naravi čovjeka, koliko je čovječanstvo propatilo zbog uzajamnog nanošenja boli i oduzimanja života. A zbog čega? Tko je krivac? Stvoritelj!? Otuđenost čovjeka je najveći krivac za njegovu narav, otuđenost koja proizlazi iz raznih zidova ograničenja na koje je čovjek (većim dijelom životinja) naletio i sudario se. Čovjek je bačen u vatru, u kruti svijet izvrnutih vrijednosti i krutih prirodnih zakona opstanka (samo najjači preživljavaju), njemu neprirodnih karakteristika, neprijateljski svijet koji je na njega vrebao kao predator. Čovjek je bio lovina, nemoćan i ograničen. Dijelom uplašena životinja, on se bojao, strepio pred nepoznatim. Nepoznavanje okrutnog okoliša, neprilagođenog i nesavršenog svijeta, čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti

koje su produkt njegovog bolnog odnosa s prirodom. Taj bolan odnos je suma svih čovjekovih strepnji, strahova i nemoći da se suprotstavi ćudima prirode. Frustriran zbog nemoći da se suprotstavi svijetu, da prevlada sve te granice njemu „nemogućeg“, a u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je nije u stanju objektivno prevladati, osjeća potrebu za vlastitim mogućnostima realizacije. Jedini odgovor na mogućnost vlastite realizacije je bila destrukcija, izjednačavanje snaga kopljem i očnjakom. Čovjek se pokušavao osloboditi svih tih nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti. Nepogodnosti su predstavljali svi neprihvatljivi oblici prirodne okrutnosti koji su prijetili golom životu ranog čovjeka i egzistenciji vrste. Poučen iskustvom straha i primjerom hladnokrvnog funkcioniranja mehanizama maćehe prirode i njenih zakona, njezinom okrutnošću, čovjek postaje grabežljiva životinja i sve kasnije civilizacije duguju svoje postojanje prilagođenoj grabežljivosti koju je razvio prvi čovjek, krvoločni Australopithecus na prostorima južne Afrike. 94


Čovjek kao grabežljiva životinja posjeduje psihologiju zvijeri, psihologiju koja glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To ga je poučila maćeha priroda. Potpuna predanost nagonima i animalnoj strani čovjeka, dala je čovjeku mogućnost da preživi, da se suprotstavi zakonima prirode, da lakše prevlada sva objektivna ograničenja stvarnog svijeta, da lakše prevlada sav taj pritisak osobne nemoći i frustraciju. Destruktivna narav, neprijateljski (defenzivni) stav, ubijanje, mučenje i okrutnosti, u čovjeku su jačali samopouzdanje i njegovu subjektivnu moć, sigurnost u ionako nesigurnim uvjetima svijeta, čija je nesavršenost rezultat nespretnih ruku Stvoritelja. Destrukcija je izravna posljedica brojnih frustracija i depresija izazvanih bivanjem u neprilagođenoj i nemilosrdnoj okolini, gdje je čovjeka stoljećima ranjavala krutost, ravnodušnost i nesavršenost zemaljske kugle prema kojoj je razvio strah i divljačku želju za osvetom. U tom je trenutku čovjek ostvario puni potencijal kainističkih težnji da razvije poseban arsenal tehnika i oblika oružja i oruđa koji će mu omogućiti da se suprotstavi i osveti mračnoj viziji svijeta i morbidnosti koju donosi ta vizija.

Čovjek je stoga primoran prihvatiti negativan dio svoje Kainske ličnosti i postati neurotičan i psihotičan u stalnom konfliktu sa svijetom i sa samim sobom. Svoju tisućljetnu borbu s frustracijama i očajem, koje mu nanosi ravnodušnost prirode, sveo je na ugrožavanje i ranjavanje vlastite vrste i destruktivna je narav puni izraz dobila, osobito u politici i diplomaciji, gdje se „Kain“ najčešće predstavlja pod maskom prijateljstva i zabrinutosti za mir u svijetu. Čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obličju koji mu najviše pogoduje. No ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu s prirodom, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna. Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi, što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim iz stvarnog prevladavanja čovjekove nemoći u prirodi. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu najviše pogoduju, međutim, takva određenja su otuđena od svoje objektivne biti.

95


Čovjek je zapao u bunilo, u groznicu; zbog straha od nepoznatog, zbog postnatalne traume počeo je intenzivno koristiti prirodne mehanizme obrane: maštu, koja je smanjivala njegovo nervno opterećenje i unutarnju napetost. U trenutku kada je prestao prihvaćati objektivnu stvarnost, koja je za njega bila premoćna i neobuhvatna njegovom nesavršenom umu, definirao je iluziju, otuđenu formaciju koja mu je davala isto takvu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima i pritom stvorila otuđen odnos prema prirodi, prema moćima prirode, otuđeno emotivno stanje, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Čovjek je zbog straha i životinjskog osjećaja nesigurnosti postao tiranin. Pokušavao je na neki način opravdati svoju moć i snagu, svoju veličinu. No frustriran i pobijeđen spoznajom koliko je svijet oko njega velik, opasan, krut i nemilosrdan, kako nije u mogućnosti prihvatiti ograničenja vlastite prirode, odao se otuđenosti i formirao subjektivnu svijest koja je razvila subjektivno otuđeno znanje te formu subjektivnog načina življenja. Čovjek, malen i neznatan u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti. Strah i nemoć natjerali su ga da

uzme u ruke koplje i potvrdi svoju moć, svoju veličinu. On nije bio u stanju povezati i stvoriti pravilan i balansiran odnos objektivnosti i subjektivnosti (prihvatiti vlastitu nemoć i slabost te naučiti živjeti s tim, prilagođavajući svoju subjektivnu utjehu i iluziju življenja u objektivnoj stvarnosti). On je bio previše frustriran da bi mogao racionalno djelovati i mučen spoznajom kako je malen i neznatan u svijetu gdje je sve limitirano. Čovjek je djelovao nagonski, nagonom za održanjem vrste, za preživljavanjem, za stvaranjem sigurnosti. Iz tog živinskog straha pribjegao je brzopoteznom rješenju: destrukciji i devastiranju. One su ga rješavale pritiska i napetosti, imponirale njegovoj moći i akreditirale ga kao grabežljivca, a ne lovinu. Postnatalna trauma izazvana boravkom u nesavršenom svijetu, natjerala ga je da odgovore traži silovito i žestoko, gnjevom i pesnicom. Zašto je čovjek devastirao prirodu i vlastitu vrstu? Zato što je generacijama bio frustriran i mučen strahom od neprijatelja. Naravno, ovakva reakcija je prirodna nakon proživljene traume i frustracije. Poznato je da visoki stupanj frustracije tjera čovjeka u otuđenje i očaj, oblikuje razinu gnjeva, mržnje i bijesa te da se takav čovjek želi osvetiti i potvrditi svoju moć.

96


Čovjek se nalazio zavezan u vreći bez svjetla i morao je pronaći put prema van. Budući da nije uspio razvezati čvor konopca objektivnosti kojim je bila zavezana vreća (budući da je bio toliko frustriran da nije uspio shvatiti i razumjeti svoju nemoć te je prihvatiti kao takvu i naučiti živjeti s tim ), on ju je rasparao kamenim nožem otuđenja i vlastite subjektivne formacije. Njegov zaštitni mehanizam (mašta), davao mu je snage da se suprotstavi i osveti. Osveta ne bi mogla biti dovoljno jaka da se u dlakavom tijelu majmuna s dušom nije krio gnjev, bijes, mržnja i agresija. Čovjek se želio osvetiti maćehi prirodi i pokazati joj očnjake. Gajio je nagone zvijeri, psihologiju ubijanja, lova i okrutnosti. On je smatrao kako će jedino tako egzistirati i ostvariti svoju moć nasuprot prirodnim ograničenjima. On je mislio da se s rogatima može bosti, da se vraća oko za oko, zub za zub. On se već tisućama godina želi osvetiti ovom svijetu i onome koji ga je ostavio da pati i čami u mraku nesavršenstva tako da je njegova destruktivnost postala navika koja se jednostavno podrazumijeva kao zdrava formacija koju prihvaća svaki novorođeni član zajednice. Čovjek je razvio princip i metodu djelovanja koja je pandan prirodnim hladnokrvnim i beskrupuloznim

zakonima opstanka i preživljavanja. Razvio je destruktivnu narav koja mu je obećavala sigurnost i opstanak. Jedino u njoj, vidio je pravdu i obećanu slobodu. On je žudio da pobijedi sva ograničenja svijeta; on je žudio za osvetom. Destruktivna narav je očekivana reakcija na frustraciju koja je čovjeka zadesila u nesavršenom i neprilagođenom svijetu. Nusprodukt svake frustracije je gnjev, mržnja, agresija i želja za osvetom. Ako čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći, tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i podcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost, a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi, što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć, daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepogodnosti. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak. Bilo je i za očekivati takvu reakciju frustriranog čovjeka koji se našao u neprilagođenom i nesavršenom svijetu.

97


Kada je čovjek frustriran, njegova priroda nije u stanju podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti. Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Isto kao što prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti. Svijet je iskrivio čovjeka

dušom pod pritiskom frustracija, koje mu je nanio sam Stvoritelj nesavršenog svijeta, nije znao je li njegovo mjesto na grani ili tlu. I dok se koprcao po mraku zavezane vreće, smišljao je osvetu, rashuktao bijes, agresiju, mržnju i gnjev. I takav se jednog dana usudio izaći iz vreće i devastirati svijet oko sebe i vlastitu vrstu. Čovjek nikada nije toliko destruktivan kao u trenutku kada je povrijeđena njegova ljudska veličina, uzdrmano njegovo mjesto u svijetu, poljuljana njegova sigurnost. A na sve je to naišao u trenutku kada je kročio preko praga nesavršenog svijeta u kojem spoznaje samo bol, strah i nemoć. Destruktivnost je stoga čovjekovo prirođeno stanje jer je u njemu godinama, stoljećima, tisućama godina živio, djelovao i borio se za egzistenciju. Da bi preživio, morao je razviti destruktivnost i grabežljivost. Ergo: Strepeći pred opasnostima svijeta u kojem se našao, čovjek je djelovao kao uplašena životinja; on je napadao i razarao, bojeći se za živu egzistenciju, strahujući za sigurnost, za mjesto u predatorskoj okolini. Čovjek je po prirodi postao despot, destruktivan za vlastitu vrstu i svijet oko sebe. Za takvu njegovu reakciju zaslužna je postnatalna trauma izazvana grubim i nesavršenim svijetom koji se obrušio na njega kao jastreb.

neprilagođen i nesavršen svijet, stvoren drhtavom i nespretnom rukom Stvoritelja koja je izravno iskrivila čovjekovu narav

i učinila ga destruktivnim. No ta destruktivnost nije stala. Čovjek je postao i autodestruktivan, uništavač vlastite vrste, tiranin i despot. Generalno gledano, čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ako izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Čovjek nije mogao pronaći svoje mjesto u prirodi, kutak u kojem bi se osjećao sigurno i moćno. Malen majmun s 98


Čovjek nije imao tutora koji bi ga usmjeravao i vodio; on je sam pod pritiskom brojnih frustracija morao živjeti i djelovati, životariti i egzistirati. Destruktivna narav čovjeka izazvana je postnatalnom

traumom i kao takva postaje sastavni dio njegove svakodnevice, svakodnevne borbe s osvetoljubivom i grubom maćehom prirodom.

99


Marija Juračić

DESTRUKCIJA UMJETNOSTI Koliko čovjek mora biti biti lud i u osnovi bahat da uništava i razara ono što je umjetnost stvorila? Podsjeća me taj čin destrukcije, koji se odigrava pod izgovorom umjetničke slobode, na paljenje knjiga u Trećem Rajhu, na rušenje Budinih kipova koji su mirno u Bamiyanu trajali od 6. stoljeća i ne mogu ne usporediti vrijeme njihova trajanja s vremenom njihova unišenja. Ikonoklazam se rodio vrlo rano u ljudskoj povijesti i uvijek je značio netrpeljivost, netoleranciju, a onda nam se destrukcija u umjetnosti želi prikazati kao nešto novo, avangardno, kao neviđena inventivnost novovjekog slobodnog duha. U umjetnost ju je uveo Gustav Metzger svojim manifestom „Auto destruktivna umjetnost“ čime je otvorio mogućnost njezinog mesarenja. Poljski Židov, izbjeglica, prognanik, čovjek bez državljanstva, politički snažno angažiran, mogao je poslati poruku svijetu, autentičnu, snažnu, baziranu na društvenoj zbilji koja ruši i uništava sve pa i umjetnost, jer umjetnost je zrcalo društva. Iz tog se diskursa društvo, samouništenje i umjetnost savršeno poklapaju. Umjetnost zorno i šokantno pokazuje što čovek radi prirodi i svijetu. Razara. Uništava.

Ništa ne želi ostaviti budućim generacijama. On može, zna, ali neće. No već na početku uvođenja autodestrukcije u umjetnost, dolazi do njezine estradizacije, borbe za publiku kojoj se želi urezati u sjećanje, ne toliko umjetnost, koliko njezino razaranje. Poznata je svađa koja je buknula između benda Jimi Hendrixa i Pete Townsenda 1967. Postavilo se pitanje prednosti izlaza na pozornicu jer su oba benda željela šokirati publiku uništenjem instrumenata, a šokirati se ne može dva put zaredom. Ova svađa pokazala je da nije toliko važno poslati poruku:“ Razaramo glazbu onako kako vi uništavate svijet“, koliko je važno biti neobičan i prvi. Destrukcijski imperativ ubrzo je zahvatio i likovne umjetnosti. Odrasli na prostoru bivše Jugoslavije, o svemu tome nisu imali pojma jer su vijesti na njezin teritorij, zbog nepostojanja interneta, stizale na kapaljku iako je, neovisno o svjetskim kulturnim i umjetničkim kretanjima, već dva desetljeća vladalo udaljavanje umjetnika od manire socijalističkog realizma, posebno zahvaljujući Miroslavu Krleži koji je na Kongresu pisaca Jugoslavije 1952. referatom

100


činili sustavno, u sklopu svog manifesta, s namjerom da šokiraju gledatelje porukom da je sve drobljivo, prolazno i nevrijedno. Kao da gledatelj to ne zna. A gledatelj je sve otporniji na šokove, sve bešćutniji, indiferentniji.

O slobodi kulture promijenio dotadašnji umjetnički smjer. A kakva se god teorija umjetnosti prodaje, ona uvijek nađe sljedbenike, posebno ako je umotana u male odsječke stvarnosti i istine. Zasmetala im je estetika. Ona je pasivna, svijet u kojem egzisitira je ništavan, prazan, a umjetnost je najsnažnija upravo u trenutku njezina razaranja. U tom trenutku ona ispunjava prazninu čovjeka. Sav rad, sve stvaranje destruktivista usmjereno je na šokiranje konzumenta. Glazbenik razbija gitaru na kojoj je svirao, slikar na izložbi rasječe svoje platno, žena u kavezu u ime umjetnosti, ili možda katarze, kolje kokoš… uništava se na sve strane. I to nije ništa novo. Umjetnici su često uništavali, obično spaljivali svoja djela, kojima su bili nezadovoljni, ali sada su to

„Nova destrukcija u umjetnosti“ je od početka ovog stoljeća usadila svoje korijenje u SAD-u, Kanadi i Nizozemskoj, slobodna da se proširi svijetom. Temelje joj je svojim Manifestom 2011. utvrdila Juliane Gutschmidt, vezujući umjenost s računalnim mogućnostima te u svoju teoriju uvodi pojam glitch, što znači klizanje, a ozačava trenutnu pogrešku ili smetnju, izobličenje ili šum, odnosno manipuliranje računalnim podatcima kako bi se oni raspršili i razlomili.

101


Thoreau Glitch Portrait (2011.) José Irion Neto Činjenica je da računalna tehnologija pruža velike mogućnosti stvaranja fantastičnih grafika i da njezina destrukcija nema takve učinke kao ona materijalna, ali se može postaviti pitanje autorstva takvih djela. Je li ga u potpunosti stvorio vješt računalski stručnjak ili on samo koristi raspoloživi računalski alat?

102


~ZBIVANJA~

P R O Z A

~

103


HUMANITARNA IZLOŽBA „GLAZBA NAS BOJAMA SPAJA I SRCA OSVAJA“

Da su boja, zvuk i riječ neraskidivo umjetnički povezani, pokazala je izložba „Glazba nas bojama spaja i srca osvaja“, održana u Solinu 14. 06. 2019. u oganizaciji glazbene radionice „Zvončići“, a u suradnji s dječjim vrtićima „Calimero“ i „Škrinjica“ te slikarom Marinom Bobanom. Cilj ove akcije bio je potaknuti dijete da osvijestii vlasite emocije i lakše uoči i poštuje emocije drugih. Zadaće ovog projekta nastojale su glazbenim doživljajem potakniti dječju likovnost. Djeca su slikom i bojom izrazila svoj osjećaj glazbe,

oslobodila svoje emocije, ovorila put komunikacije u suradnji s odraslim osobama i s ostalom djecom. Djeca su slikala slušajući glazbu i pokazala koliko je bogat dječji svijet i i koliko je velika mogućnost njihova izražavanja. Jedan je dječak osjetio da je njegovo Sunce zeleno, drugi je naslikao stablo koje razmišlja, kist jedne djevojčice je zvuk pretvorilo u pokret balerine… Djeca su verbalizirala svoj glazbeni doživljaj prenjet na slikarsko platno. Radovi djece doživjeli su svoju izložbu, a prihod od izložbe doniran je udruzi „Moje dijete“.

104


105


NOVA KNJIŽEVNA IZDANJA U 2019. godini

hrvatski književni

uzašle su dvije zbirke. Interna zbirka

Nastao je na temelju međunarodnog natječaja portala „Očaravanje“ i objavljen je u ediciji web knjižare REDAK.

književnih radova, likovnih i fotografskih ostvarenja „Zlatna kočija stihova na putu za Očaravanje“ rezultat je suradnje autora fb grupe „Zlatna kočija stihova“ i poetskog portala „Očaravanje“. „U srcu gazele“ je prvi zbornik gazela u Hrvatskoj.

U suradnji časopisa „Sapphoart“ i portala „Očaravanje“ objavljena su e- izdanja prvog haiga zbornika u Hrvatskoj „Tvoje kandilo i mojom svijećom plamti“ i antologija proznih ostvarenja, posvećena književniku Ćamilu Sijariću „ Konačište“.

prostor obogaćen je novim izdanjima našeg portala i časopisa. U tiskanom izdanju

106


INĆATE KAJ E SAVA ĆUMIDEL O DUNAVO Maškarthemutni antologija e majšukar giljengi TAMO GDJE SAVA LJUBI DUNAV Međunarodna antologija

Krajem rujna 2019. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije, a u organizaciji Udruženja romskih književnika - Beograd, održan je u Beogradu Prvi međunarodni festival romske poezije koji je rezultirao objavljivanjem antologije „Tamo gdje Sava ljubi Dunav“ ( Inćate kaj e Sava ćumidel o Dunavo).

107


Izdavači ove vrijedne knjige su Udruženje romskih književnika - Beograd i Beogradski centar za kulturu i medije. Urednik je Tomislav Jovanović, a za izdavača potpisuju se Lidija Malović i Zlatomir Jovanović, književnik, žurnalist i prevoditelj, koji je, uz Bajrama Halitija, sve pjesme iz ove antologije preveo na romski jezik. Knjigu su lektorirale Gordana Takec, Nataša Amdrić i Katarina Sarić. Antologija je katalogizirana u publikaciji Narodne biblioteke Srbije Beograd u tiraži od 300 primjeraka - ISBN 978-86-6044-024-4 (URK). Na 604 stranice ove antologije možete čitati stihove pjesnika iz Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Njemačke, Švedske, Italije, Engleske i osam autora iz Hrvatske.

CVJETANA MILETIĆ „SLOVNIK KASTAFSKEGA GOVORA“ U nakladi Udruge Čakavski senjali iz Kastva, učiteljica Cvjetana Miletić objavila je rječnik kastavskog govora „Slovnik kastafskega govora“. Doprinos je to očuvanju raznolikosti leksičkog blaga hrvatskog jezika i sprječavanju njegovog vremenskog raslojavanja. Autorica je na 720 stranica ovog rječnika prikupila oko 10800 riječi kastavske čakavštine, odredila njihov naglasak te navela niz primjera.

108


109

Profile for diskurs

DISKURS vol 1/ no 1/ 2019  

DISKURS vol 1/ no 1/ 2019  

Advertisement