Page 1

Knjigoteka

1


Knjigoteka

LAURA KINSALE

PRINC PONOĆI

Prevela s engleskoga Marina Petrić

2


Knjigoteka

Ni ova nije za Davida. Nijedna nikada neće biti dovoljno dobra.

Naslov izvornika Laura Kinsale The Prince of Midnight Copyright © 1990 by Amanda Moor Jay Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

3


Knjigoteka

Prvo poglavlje La Paire, podnožje francuskih Alpi, 1772. Dečko je imao duboke, užarene oči vjerskog fanatika. S. T. Maitland nelagodno se promeškoljio na drvenoj klupi i ponovno preko čaše s vinom bacio pogled niz polumračne zakutke krčme. Osjetio se dozlaboga neugodno kada je vidio da ga one pronicave oči i dalje netremice promatraju, kao da pred vratima Raja procjenjuju je li dostojan ulaska, a on ne stoji baš dobro. S. T. podignuo je čašu s vinom u znak nemarnog pozdrava. Nije ga mučio ponos. Zaključio je da mu šanse za prolazak kroz rajske dveri nisu baš tako sjajne da se ne bi mogao potruditi bar kimnuti glavom. Ako se ispostavi da je taj pristao mladić s nevjerojatno crnim trepavicama i živahnim plavim očima zapravo sveti Petar mlađi, bolje da bude umjesno pristojan. S. T. je s nemirom primijetio da je mladićev pogled postao još prodorniji. Ravne, tamne obrve skupile su se kada mu se čelo namrštilo. Dečko je ustao, mršav i tih, nalik olinjalom plemiću u plavom baršunu medu uobičajenom gomilom seljaka koji su čavrljali na pijemontskom i provansalskom. S. T. je protrljao uho i nervozno potapšao vlasulju. Od pomisli da bi svoj dejeuner morao provesti u šakama istinski religioznog adolescenta na brzinu je progutao ostatak vina i žurno ustao. Posegnuo je za paketom finih kistova po koje je i došao u selo. Vezica se olabavila. Opsovao je ispod glasa nastojeći zadržati dragocjene štapiće na okupu prije nego što se rasprše među trstikom koja je prekrivala zemljani pod. »Seigneur.« Tihi glas kao da mu je dolazio straga. S. T. se uspravio i brzo okrenuo ulijevo nadajući se da će tako uteći, no bolesno ga je uho zavaralo u halabuci smijeha i razgovora. Na trenutak je izgubio ravnotežu. Instinktivno se uhvatio za stol i našao licem u lice s mladićem. »Monseigneur du Minuit?« Tijelom mu je prostrujala panika. Riječi su bile na francuskom, no bio je to vrlo nesiguran francuski — i ime kojim ga nitko nije nazvao tri godine. U neku je ruku stalno očekivao da će ga čuti — i to toliko dugo da mu čak nije ni zvučalo kao nešto posebno. Glas je bio taj koji se nije uklapao, tako dubok i nemelodičan, a dolazio je iz usta tog djeteta svježeg lica oblivenog rumenilom. Kada bi S. T. zamišljao lovce koji bi ga mogli sustići zbog nagrade raspisane za njegovom glavom, nikada si ne bi predočavao novajliju kojemu još ni brada ne raste. Oslonio se na stol i sumorno spustio pogled na mladića. Zar je vrijedan tek toga djeteta? Pa to bi siroče mogao ubiti jednom rukom, za Boga miloga. »Vi ste le Seigneur du Minuti«, izjavio je dječak uz ukočeno kimanje glavom. Francuske je riječi izgovarao s pozornim dostojanstvom. Zatim je dodao na engleskom: »Jesam li u pravu?« S. T.-ju je palo na pamet da odgovori na bujici nestrpljivog francuskog koja bi se bez sumnje prelila preko jadnička bez ikakva učinka. Njegov školski naglasak nije baš zvučao odviše sigurno. No te užarene, prodorne plave oči blistale su vlastitom

4


Knjigoteka

snagom, dovoljnom da S. T. bude na oprezu. Golobrado ili ne, to ga je dijete uspjelo pronaći — a to je u svakom pogledu bilo razlog za brigu. Dječak je bio visok za adolescenta, ali S. T. ga je ipak nadvisivao za čitavu glavu, a svakako je bio i dobrih četrdesetak kilograma teži od njega. Tako vitko elegantan, s punim, ozbiljnim usnama, činilo se vjerojatnijim da će mali prije izrasti u fićfirića negoli u progonitelja lopova. Svakako se odijevao kao mladi ljepotan, iako su mu čipka na manšetama i volani na košulji bili izlizani i prljavi. »Qu'est-ce que c'estt« odrješito je upitao S. T. Tamne, namrštene obrve jače su se skupile. »S'il vous plait«, rekao je dječak uz lagan, nesiguran naklon, »biste li govorili engleski, monsieur?« S. T. ga je sumnjičavo odmjerio. Dečko je zaista bio lijep izvan svake pameti; crna mu je kosa bila začešljana s visokih obraza u kratku pletenicu, klasičan, savršen nos... a te oči, alors, kao svjetlost koja prodire kroz duboku vodu: bunika, ljubičice i zvončići. S. T. je jednom već vidio nešto takvo, u stjenovitoj spilji na rubu Sredozemlja, dok je sunce probijalo tirkizne sjene i prelijevalo se po kamenu crnom kao noć — a sve to ovdje je bilo prisutno na koži mekoj i nježnoj poput ženske. Prekrasno oblikovano lice imalo je snažnu boju, ružičastu nijansu koja je djelovala gotovo grozničavo. Iako je znao da iz toga ne može proizaći ništa dobra, S. T. je osjetio kako u njemu raste znatiželja u vezi s tim derištem. »Malo govorim engleski.« Izmislio je najgori naglasak koji je u ljudskoj moći proizvesti i govorio glasno kako bi nadglasao buku u krčmi. »Malo! Dobar dan! Da?« Mladić je oklijevao i napeto ga promatrao ispod skupljenih obrva. S. T. je osjetio neodređen sram zbog farse koju je izvodio. Kakav je čudan jezik taj francuski — čovjek zvuči kao neki amaterski varalica dok pokušava oponašati pravilne galske intonacije. »Vi niste seigneur«, rekao je dječak svojim promuklim, nemelodičnim glasom. »Seigneur!« Zar taj mladi blesan misli da će se S. T. otvoreno hvaliti tom titulom pred svakim nepoznatim Englezom koji mu nabasa na put? »Mon petit bouffon! Izgledam kao seigneur, zar ne? Kao lord! Ali da!« Rukom je pokazao na svoje visoke čizme i bojom umrljane hlače. »Bien sur! Kao princ, dakako!« »Je m'excuse.« Mladić se ponovno nespretno naklonio. »Tražim nekog drugog.« Oklijevao je, pozorno se zagledao u S. T.-ja, a zatim se okrenuo. S. T. ga je čvrsto zgrabio za mršavo rame. Nije si mogao dopustiti da mladca tek tako pusti. »Tražiti ne-kog dru-gog? Ne-kog dru-gog? Pardon; ali to ne razumijem.« Dječak se jače namrštio. »Muškarca.« Odmahnuo je rukom odajući laganu frustraciju. »Un homme.« »Le Seigneur du Minuit?.« S. T. je dopustio da mu se u glas uvuče tek tračak strpljive strogoće. »Gospodara... ponoći, je l'? Dakle! Kakvo ludo ime. Ne poznajem ja on. Vi tražiti? Pardon, pardon, monsieur, zašto vi tražiti?« »Moram ga pronaći.« Mladić je promatrao S. T.-jevo lice napet kao mačka pred mišjom rupom. »Nije važno zašto.« Zastao je, a zatim polako rekao: »Možda se ovdje koristi nekim drugim imenom.«

5


Knjigoteka

»Naravno. Dat ću vam pomoć, hm? Ah... kosa.« S. T. je potapšao svoju vlasulju. »Boja? Boja, znate li?« »Da. Smeđe je kose, monsieur. Kažu mi da ne ljubi ni vlasulje ni praška. Smeđa kosa, tamna, no ima u njoj i zlata. Sva je prošarana zlatom. Nalik lavu, monsieur.« S. T. je zakolutao očima glumeći Francuza. »Alors. Le beau!« Dečko je ozbiljno zakimao glavom. »Da, kažu da je privlačan. Vrlo ugodan oku. Visok. Zelenih očiju. Comprenez zelenih, monsieur? Boje smaragda? I u njima ima zlata. Baš kao i na trepavicama i obrvama.« Dečko se podozrivo zagledao u S. T.-ja. »Vrlo neobično, kažu mi. Kao da ga je netko posuo zlatnom prašinom. A i obrve su mu vrlo prepoznatljive, tako barem kažu...« Dodirnuo je vlastite. »Luk im se uvija kao rozi u đavla.« S. T. je oklijevao. Plave su ga oči netremice promatrale, bez ikakve promjene izraza, tek za nijansu preravnodušne, uz glas tek tračak preblaga tona — pogledao je mladića i ugledao nekoga starog tisuću godina kako ga promatra iz tog mlađahnog lica. Od toga su ga prošli trnci. U tom je malom čučao sam đavao i vrlo je dobro znao tko je S. T„ no odlučio je igrati igru koju je ovaj sam započeo. Ipak je nastavio s izvedbom. Jedini drugi izbor bio je da sirotog zelembaća namami iza krčme i stavi mu nož pod grlo. S. T. je morao saznati kako ga je pronašao... i zašto. Potapšao se po čelu i mudro prozborio: »Ah. O-brva. Je comprends. Vidjeti ovu obrvu i misliti... Ja on. Taj seigneur. Da?« »Da.« Dečko se jedva primjetno osmjehnuo. »No pogriješio sam. Ispričavam se.« Osmijeh je izbrisao svaki trag prijetvornosti. Bio je sladak, sjetan i ženstven, a S. T. je morao sjesti kako se ne bi srušio od šoka iznenadne spoznaje. Za Boga... To je djevojka. Bio je siguran. Iznenadno i neupitno siguran. Taj tihi, promukli glas koji se nije dizao i spuštao uobičajenim kadencama, već je ostajao uporno grub; ta koža, te usne, ta vitka građa... O, da, bila je to žena, ta lukava mačkica. Imala je lice koje joj je omogućivalo da se pretvara, čisto i markantno, prekrasno, pune čeljusti i naglašenih obrva, a i bila je dovoljno visoka i sigurna držanja da prođe kao šesnaestogodišnji mladić. Okladio bi se u zlatnu gvineju da je podrezala trepavice kako bi ih otupila, da zato izgledaju tako crno i kratko. A dao bi stotinu gvineja i da zna zašto je došla. Nije se od nje morao bojati zatočenja. Nije posrijedi nikakav lukavi plan kojim će ga namamiti natrag u Englesku radi kraljevske nagrade. Tek još jedna dama u nevolji koja traži pomoć kao i tisuće drugih. Dobro se naputovala da bi mu sjela za vrat. No prekrasna je. Tako prekrasna. »Sjedni«, iznenada je rekao i pokazao rukom na grubo istesani stol. »Sjedni, sjedni, mon petit monsieur. Ja pomognem. Ja mislim. Marc!« Povikom je dozvao krčmara nadglasavajući prizemnu buku koja je obilježavala vrijeme ručka. »Vin... Ej!

6


Knjigoteka

Vin pour deux.« Bacio je svežanj kistova na stol i zasjeo na klupu. »Monsieur. Kako se vi zvati?« »Leigh Strachan.« Ponovila je svoj lagani naklon. »Vama na usluzi.« »Sra-hon. Srah-hen.« Osmjehnuo se. »Difficile. Lee, je li?« Lupnuo se o prsa. »Ja zvati... Este.« Nije imalo smisla da to pokušava sakriti. Svi su ga u selu znali po tom imenu i smatrali tipično talijanskim da se zove po jednoj od strana svijeta. »Sjedni. Sjedni. Tres bien. Jesti, ne? Sir...« Ispružio je ruku i poslužio se komadom kobasice koji se zajedno sa sirom njihao obješen s grede nad stolom. Odrezao je obilnu porciju i jednog i drugog, a zatim gurnuo hranu u njezinu smjeru zajedno s lončićem gorušice. Marc je donio vrući kruh i značajno pogledao S. T.-ja dok je na stol stavljao još jednu bocu vina. S. T. je namjestio lice u poraženi izraz i na francuskom obećao da će naslikati njegovu ružnu kćer prije kraja zime, što je predstavljalo poveću kapitulaciju i bilo dovoljno da se aubergiste udalji slavodobitno, bez pitanja o plaćanju, koje bi ionako bilo bespredmetno. Monsieur Leigh Strachan promatrao je mirisni kruh dok ga je S. T. lomio u komade iz kojih se pušilo. Djelovala je gladno, no odmahnula je glavom. »Već sam... već sam jeo. Merci.« S. T. ju je pogledao. Slegnuo je ramenima i natočio joj vina. Stavio bi ruku u vatru da umire od gladi, no i žutokljunci imaju ponos. Naslonio se na zid i namazao gorušicu na velik komad sira. Dalek je put i uzbrdo natrag do njegova dvorca. Uhvatio joj je pogled usred zalogaja i osmjehnuo se oko kruha. Bila je sva problijedjela, no hrabro mu je uzvratila osmijeh. Nije nikako mogao pojmiti kako mu je ikada moglo pasti na pamet da je muško. Te oči. Veličanstveno. I kako bi sada muškarac trebao započeti s udvaranjem kada je tako odjevena? »Taj seigneur«, rekao je gutajući zadnji komad kruha. »Brončana kosa. Smaragdne oči. Visok muškarac.« »Privlačan«, dopunila je onim promuklim jednoličnim glasom. Prepredenica. S. T. si je natočio vina. »Što to znači? Privla-čun.« Otpila je velik gutljaj vina, oponašajući pritom prilično točno njegove pokrete. Palo mu je na pamet da se podrigne, tek toliko da vidi hoće li i ona to ponoviti. »Un bel homme«, rekla je. »Privlačan.« »Ha. Francuz je?« »Roditelji su mu Englezi.« Ponovno je otpila. »No vrlo tečno govori francuski. Zato su ga u Engleskoj i zvali seigneur.« »Quelle stupidite.« S. T. je mahnuo rukom prema prepunoj krčmi. »Svi govore francuski. Svi su gospoda ovdje, eh?« Nije se smela. »U Engleskoj to nije toliko uobičajeno. Kažu da ima... nešto u njegovu držanju. Novine su ga tako prozvale i ime se zadržalo.« »Le Seigneur du Minuit«, zamišljeno je rekao i odmahnuo glavom. Dotad se iskreno nadao da je taj nadimak odumro zajedno s glasom koji ga je bio. »Apsurdno. Ponoć, pourquoi?.«

7


Knjigoteka

Dohvatila je vino i dobro povukla. Okrhnuti porculanski vrč tupo je odjeknuo kada ga je spustila na stol. Pogledala ga je ravno u oči. »Mislim da znate odakle ›ponoć‹, Monsieur Este.« Lagano se nasmiješio. »Znam li?« Šutke ga je promatrala dok joj je točio još jednu rundu. Ponovno se naslonio na zid. Nije želio slušati njezinu tužnu priču. Nije želio slušati njezina preklinjanja. Želio ju je samo gledati i maštati o onoj jednoj velikoj stvari koja mu je trenutno nedostajala u životu. Duboko je udahnula i ponovno otpila vina. Vidio je kako razmišlja, pokušava ga dokučiti. U njezin zamišljen izraz počeo se uvlačiti jedva primjetan tračak očaja. Nakon još jednog obilnog gutljaja vina pristupila mu je izravno. »Monsieur Este«, rekla je, »razumijem da se seigneur ne želi otkrivati nepoznatima. Znam da je to opasno.« Razrogačio je oči. »O-pas-no? Što je to? Ne volim o-pas-no.« »Nema opasnosti. Za njega.« S. T. je prezrivo otpuhnuo. »Za njega ne briga«, rekao je uvrijeđeno. »Za mene briga! Mislim možda dobro da ne znam tog zlog seigneura, da? Mislim da ja ne pomoć tražiti on.« Djelovala je pomalo uznemireno. Vino je počelo djelovati: vatra u onim krasnim očima počela je pomalo gasnuti. »Mon cher ami«, rekao je blagim glasom. »Vi ići doma. Ne tražiti o-pas-no... taj seigneur jako apsurd.« Ledeni plamen ponovno je bljesnuo. »Ja nemam doma.« »I tako...« Zagledao se u nokat na palcu. »Vi ići tražiti. Mislim da znati taj ›princ‹ koji za-miš-ljam. Ja čuti ›ponoć‹ i ›seigneur‹ i znam kakav čovjek to. Zli čovjek. Zlo opas-no. On razbojnik, da? On potjerati iz Engleske kao chien, rep pod noge, da? Ovdje ne ga želimo. Ovdje samo dobri ljudi. Dobri ljudi od kralj. Nema o-pas-no. Nema problem. Ići doma, mon petit.« »Ne mogu.« Naravno da ne može. Naravno da je se neće samo tako riješiti. Nije bio siguran ni da to želi. Gledao ju je kako ispija ostatak vina. Budući da nije ponudio da će joj natočiti, poslužila se sama iz nove boce koju je Marc donio. »Mon dieu. Što ti htjeti, dečko?« iznenada je upitao. »Biti zločinac? Lopov? Zašto tražiti taj nitkov?« »On nije nitkov.« Naglo je podignula glavu. Namrštila se, a kada je progovorila, jezik joj se već pleo od vina. »Vi niste on, zar ne? Vi ne... razumijete.« S. T. je protrljao čelo. Otpio je velik gutljaj i naslonio se na lakat. »On je dobar čovjek«, rekla je, a glas joj je neoprezno pobjegao u više note. Ispila je vrč i ponovno ga napunila. Ispod izlizanog čipkastog posuvratka zapešće joj je izgledalo dirljivo blijedo i tanašno. »Nije lopov.« Posprdno se osmjehnuo. »Ljudi daju mu dragulji, oup. Bacaju na njega zlato.«

8


Knjigoteka

Uzjogunila se i ošinula ga pogledom punim ledenog plamena. »Vi ne razumijete.« Potpuno je zaboravila svoju mušku ulogu, no njezin je prirodni glas bio slasno mekan i promukao. »On bi mi pomogao.« »Kako?« »Želim da me poduči.« Nagnula je vrč i ispila. Morala ga je držati objema rukama, već dobrano opijena. Kada ga je spustila, uvila je raspušteni pramen kose oko kažiprsta nježnim pokretom koji je odisao tolikom ženstvenošću da se morao nasmiješiti. Tiho je upitao: »Čemu da te poduči, ma belle?« Nije primijetila pridjev. »Mačevanju«, rekla je strastveno. S. T. je naglo spustio vrč na stol. »Pucanju iz pištolja«, dodala je. »I jahanju. Nema boljega. Nigdje na svijetu. On može konja navesti da ga u svemu posluša.« Grozničavo je pogledala S. T.-ja, koji je odmahivao glavom i psovao ispod glasa. Susreo je njezin prodorni pogled i pogledao u stranu. U nelagodi je zario ruke u kosu. To je bila greška. Zaboravio je da je za odlazak u selo La Paire stavio vlasulju; pod naletom njegovih prstiju skliznula je u stranu i morao ju je skinuti. Opsovao je na francuskom i odbacio tu svrabljivu napast na stol. Mačevanje! Od svih prokletih suludih ideja. Naslonio se na laktove i rukama trljao kosu. Kada je podignuo pogled, shvatio je da je greška bila mnogo veća nego što je mislio. Piljila je u njega prodorno i polupijano. »Vi ste seigneur.« Usne su joj se kretale. »Znao sam. Znao sam.« »Allonsy!« Ustao je i povukao je na noge. Bilo je očito da je ona od onih žena koje ne podnose alkohol. Davno je prošla točku diskrecije — još samo malo i briznut će u plač ili u neku drugu tipično žensku scenu — a tko god bila i zašto god da je došla, ne bi bilo nimalo uglađeno ostaviti je da se izda u javnoj krčmi. Dohvatio je bocu vina sa stola, nabio šešir na glavu i uhvatio je oko struka. Klonula je uz njega. »Dječurlija«, s gađenjem je dobacio Marcu dok su se mimoilazili. Krčmar se nasmijao, oličenje blagonaklonosti u masnoj pregači. »Ne zaboravi portret moje Chantal«, doviknuo je za njima. S. T. je podignuo polupraznu bocu u znak pozdrava ni ne trudeći se okrenuti dok je teglio Monsieura Leigha Strachana iz krčme. Ostavio ju je da odspava i otrijezni se u žitnici iznad La Pairea i uputio se kući. Vrlo će je brzo ponovno vidjeti — to je bilo sigurno kao smrt i kraljevski porezi. Sunce je zalazilo, a on je već teško disao od uspona kada su se pojavili urušeni tornjevi Col du Noira, pripijeni uz liticu na početku kanjona, ocrtani na vedrom, hladnom nebu. Patke su ga okružile u znak pozdrava i kljuckale mu stopala dok ih nije potkupio komadom kruha. Zastao je u vrtu i prokopao među sasušenim korovom da pronađe češnjak kojim će začiniti večeru. Otro je ruke o hlače da ih očisti od zemlje, a zatim prošao kroz kamene dveri dvorca i kroz divlju lavandu koja je rasla u dvorištu.

9


Knjigoteka

Zazviždao je, pa je Nemo iskočio iz nekog tajnovitog zakutka u kojem se skrivao. Veliki se vuk propeo na stražnje noge i počeo oduševljeno lizati S. T.-jevo lice, a zatim se spustio i počeo umiljavati i cviljeti s velikim zadovoljstvom. Za svoj je trud nagrađen energičnim milovanjem i komadićem sira. Trčao je oko S. T.-ja u krugovima dok se ovaj uspinjao nejednakim kamenim stubama. S. T je zastao u oružarnici i pogledao veliku sliku jedva vidljivu pri zadnjim zrakama danje svjetlosti. Dok mu je Nemo njuškao čizme, usputno je pogladio portret na mjestu na kojem je njegova ruka već izlizala naslikani sjaj s boka blistavog crnog konja. »Ponovno kod kuće, stari druže«, tiho je rekao. »Vratio sam se.« Na tren se zagledao u sliku. Nemo je zacvilio, pa se S. T. naglo okrenuo i prignuo kako bi snažno protresao vuka. Nemo mu se privio uz nogu, bez imalo srama, uživajući u pažnji i režeći od užitka. Večera je bila kratka i jednostavna: lonac gulaša od zečetine koji je podijelio s Nemom, koji je donio zeca, i ostaci Marcova dobrog crnog vina. S. T. je sjedio na nagnutom tronošcu pred kuhinjskom vatrom, neodređeno se dvoumeći bi li trebao posaditi malo vinove loze i pitajući se ima li dovoljno snažnu želju za slikanjem da se potrudi zapaliti baklje u hodniku. Zaključio je da nema i vratio se promišljanju tajnovitog postupka pravljenja vina, koji je, ako je vjerovati Marcu, složen izvan svake pameti. Samo Bog zna koliko bi lozu trebalo tetošiti. Bilo mu je već dosta i čupanja korova oko češnjaka. A paprike bi mu nešto uvijek pojelo u samom začetku ako ne bi doslovno legao na zemlju i spavao pokraj njih cijele noći. Uzdahnuo je. Svjetlost iz kamina prelijevala se po gipsanim bistama i lončićima s pigmentom te bacala sjene koje su stvarale dojam da je prostorija puna ljudi koji šute, a ne knjiga, platna i zamrljanih skica u ugljenu. Stavio je ruke iza glave i zagledao se u neurednu ukupnost koja je zadnje tri godine činila njegov život. Napola dovršene slike, grube skulpture. Na svaku se novu stvar bacao s bespoštednom energijom, no jedino što je priveo kraju otkada je stigao bila je slika u oružarnici. U jednom mračnom kutku, ukoso naslonjen na zid, stajao je mač bez korica. Pustio ga je da zahrđa, baš kao i par pištolja omotanih prašnjavim krpama. No sedlo i uzde bili su čisti i nauljeni te uredno visjeli s kuka kao da ih zaista namjerava koristiti. Čizmom je protrljao Nemovu glavu. Vuk je uzdahnuo s dubokim zadovoljstvom, no nije se trudio pomaknuti iz udobnog ispruženog položaja pod S. T.-jevim nogama.

10


Knjigoteka

Drugo poglavlje Monsieur Leigh Strachan pojavila se u Col du Noiru tek kasno poslijepodne sljedećeg dana. S. T. je bio pomalo iznenađen: očekivao ju je najkasnije sredinom jutra. Kao i obično, iznio je sve na čemu je radio u dvorište da bi iskoristio sjevernu svjetlost tih vedrih listopadskih poslijepodneva te je udisao mirise lanena ulja, lišća estragona, lavande i zemlje koja mu se lijepila za ruke i krpe kojima je brisao kistove. Nemo je tiho dahtao na sjenovitom mjestu, a ozbiljne žute oči pratile su S. T.-jeva kratka kretanja naprijed-natrag kojima je provjeravao perspektivu slike na platnu. No kada je vuk podignuo glavu i pogledao prema ulaznim dverima, S. T. je odložio kist u lončić od terakote pun ulja, obrisao ruke, sjeo na suncem ugrijan kamen i čekao. Nemo se podignuo na noge. Jedna S. T.-jeva tiha riječ zadržala ga je na mjestu. Cuo je kako se patke daju u uznemireno mrmorenje. Činilo mu se da taj zvuk dolazi negdje slijeva, gdje nije bilo ničega osim puste litice. Okrenuo je glavu kako bi bolje čuo zdravim uhom, a zatim shvatio što je učinio i okrenuo se ravno prema dverima uz blagi ubod ljutnje na samog sebe. Još uvijek se nije priviknuo na dezorijentaciju prouzročenu jednostranom gluhoćom. Iako je Nemov pogled bio čvrsto uperen na očiti smjer prilaza, S. T.-ju je bilo teško uvjeriti vlastiti mozak da im se posjetitelj zapravo ne približava zračnim putem preko kanjona s lijeve strane. Što je još gore, ako bi zatvorio oči ili prebrzo okrenuo glavu, sve bi se oko njega pretvorilo u siloviti vrtlog. Mudro je podizala mnogo namjerne buke dok se približavala. Pametna žutokljunka. Znala je da nije pametno prišuljavati se očajnom i opasnom razbojniku kojem je glavu ucijenio kralj. Ta je pomisao S. T.-ju izmamila osmijeh na lice. Postojalo je nekoć doba kada se smatrao prilično riskantnim likom. Prignuo se, dohvatio nekakav korov koji je rastao u blizini i ponovno sjeo do zuba naoružan mirisnom kiticom lavande i kamilice. Trenutak poslije dodao je još pokoji cvijetak bušina radi boje i kompozicije. Dok je premetao buket po rukama i nemarno provjeravao raspored cvjetova, pojavila se pod ruševnim dverima. Zastala je na samom rubu sjene koju su bacale. Čekao je. Nemo je stajao nepomično i režao. S. T. je vidio da nepovjerljivo proučava vuka. Nema se imalo što vidjeti: bio je golem, krzno mu je bilo mješavina crne, svijetlosmeđe i srebrne boje, zubi su mu bili iskeženi, a lagani poslijepodnevni povjetarac mrsio mu je privlačnu pojavu. Bilo je sasvim jasno što je — nije bilo nikakve šanse da ga se zamijeni za malo većeg psa čuvara. Ne obraćajući pozornost na S. T.-ja, zakoračila je prema životinji. Nemu se nakostriješila dlaka na vratu. Napravila je još jedan korak, a zatim se bez oklijevanja zaputila ravno prema vuku. Nemovo potmulo režanje pretvorilo se u otvoreno urlikanje. Čučnuo je, polako mahao veličanstvenim repom, a žute je oči fiksirao na vitku figuru koja mu se približavala. I dalje je hodala. Nemo je napravio korak

11


Knjigoteka

naprijed, a čitavo mu je tijelo bilo napeto u divljem upozorenju. Zvuk koji je proizvodio odjekivao je dvorištem. No ona je i dalje hodala. Bila je svega metar od vuka kada je Nemova hrabrost iskopnjela. Režanje je prestalo, rep mu je klonuo te se okrenuo oko sebe u malom krugu. Spustio je glavu i poraženo zalizao uši dok se prebijeno vukao preko otvorenog prostora i puzao na sigurno mjesto iza S. T-jevih leđa. »Znam«, rekao je S. T. utješnim glasom. »Te žene ti stvarno znaju uliti strah u kosti.« Stajala je u tišini i mrštila se u njihovu smjeru. »Gledaj ovo«, obratio se S. T. Nemu. »Otići ću ravno do nje. Ne... ne cvili, stari moj. Nećeš me zaustaviti. Velik je to rizik, znam. Ne umišljam da su mi izgledi veći od pola-pola.« Ustao je ne skidajući pogled s vuka. »No slušaj što ti kažem, stari, ako se ne vratim...« — protresao je Nema — »... želim da uzmeš moj dio sira.« Nemo se ispružio u pokornoj poniznosti, prigušeno zaskvičao i pokušao S. T.-ju polizati ruku. S. T. ga je prevalio na bok, poškakljao po trbuhu i ostavio da se ljulja na leđima obilno osramoćen. Gledala je kako joj se S. T. približava, a tamne, kose obrve bile su joj skupljene u izraz koji je odavao mnogo veću sumnjičavost nego kada je motrila vuka. Šutke joj je pružio cvijeće. Dugo je promatrala kiticu koju je držao u ruci, a zatim je podignula pogled prema njegovim očima. Nasmiješio se. »Bienvenue, mon enfant«, rekao je tihim glasom. Donja joj se usnica trznula. One neopisive plave oči odjednom su se napunile suzama. Odgurnula mu je ruku čvrsto stisnutom šakom. Cvijeće se razletjelo, a miris zgnječene lavande ispunio je zrak. »Ne radi to«, zarežala je silovito poput Nema. »Ne gledaj me tako.« S. T. se iznenađeno povukao korak unatrag držeći se za ruku po kojoj ga je udarila. Desnica joj je svakako bila uvjerljiva. »Kako želiš«, oporo je odgovorio, a zatim naglašeno dodao: »Monsieur.« Sjaj suza u očima nestao je brzo kao što se i pojavio. Čeljust joj se ukočila i poprimila ratoboran izraz. Zabacila je glavu i hladno ga pogledala. »Kada si shvatio?« »Da si djevojka?« Slegnuo je ramenima. »Jučer.« Podignuo je jedan slomljeni cvijet bušina i sažalno ga pogledao. »Kada si se osmjehnula.« Lice joj se smrknulo. »Pazit ću da se ubuduće mrštim.« Bacio je cvijet na zemlju. »To bi trebalo biti prikladno. Nema i mene svakako činiš nervoznima.« Pogledala je pokraj njega i zagledala se u vuka. S. T. je zamislio kako bi bilo prijeći joj prstom po glatkom obrazu i osjetiti vatru koja gori pod njim. »To je Nemo?« Pokazala je na njega kratkim i odlučnim pokretom glave. »Dobro si ga izdresirao. Nisam uopće primijetila kada si ga opozvao.«

12


Knjigoteka

S. T. se okrenuo prema vuku. »Jesi li čuo ? Dobro si dresiran. Pa dođi onda ovamo i dokaži da je tako.« Zviždukom je izdao zapovijed. Nemo je skočio prema njemu. Zastao je na metar od njih. »Hajde, dođi.« S. T. je ponovno zazviždao i pokazao pred svoje noge. Vuk je otkaskao u stranu, a zatim se okrenuo i zaobišao ih dugačkim koracima, napravivši luk oko njih. Kada ga je S. T. treći put zazvao, privio se uz tlo i počeo cviljeti. »Ne čudi me što drhtiš od užasa pred ovim prizorom«, rekao je S. T. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati. Promatrala je Nema napetih leđa, dok joj je donja usnica bila napućena u znak neodređene sablazni. »Zaista se boji?« »Žena. Žene ga prestravljuju.« Čizmom je trknuo jedan od cvjetova na tlu. »Ne sumnjam da ima razloga za to.« Kutak usana jedva joj se primjetno izvio. Promatrala je Nema s tom naznakom polusmiješka na licu, no nije ništa rekla. S. T. je pak promatrao nju. Usne, koža, zaobljena linija vrata. Osjećao je da mu nekako ponestaje zraka. »Mislila sam da je to test«, rekla je. Podignuo je pogled naprežući se da se usredotoči. »Molim?« »Mislila sam... da me želiš iskušati. Vidjeti kako ću se suočiti s njim.« »Ah, naravno. Prošla si. Junački si glupa, to mi je jasno. Bog zna da ja ne bih imao hrabrosti prići takvoj režećoj zvijeri.« Nagnuo je glavu u stranu, izgubljen u nevjerojatnoj dubini njezinih očiju. »Naravno, muškarcu koji bi počinio takvu grešku iščupao bi grkljan.« Nemo je zastenjao i preokrenuo se na tlu, migoljeći se i pušući dok je pokušavao počešati leđa. Zatim se opustio s trbuhom u zraku i zagledao u S. T.-ja jezika ovješena u pseći osmijeh. »Pa bi, znaš.« S. T. je naglo trznuo rukom i dao mu znale. »Ustani, neotesanče jedan, ovdje je dama. Kreni već jednom. Ulovi nam fazana.« Nemo se u trenu okrenuo i ustao na noge. Opružio se u lagan trk i uputio prema dverima, prinoseći odmah nos zemlji u potrazi za vonjem. Kada je nestao iz vida, patke pred bedemima dale su se u neobuzdano kvakanje, a zatim se smirile. Nemo je znao da ih ne smije loviti bez dopuštenja. »To je zaista predivno«, rekla je gledajući za vukom. »Kako si ga podučio.« S. T. se počešao iza uha. »Pa, vjerojatno neće uloviti fazana«, priznao je. »Možda zeca.« Postrance ju je pogledao. »Hoćeš li... Mogu li te zamoliti... da ostaneš? Na večeri?« Čelo joj se namrštilo, a on je osjetio kako se nešto u njemu steže. No ukočeno je rekla: »Da.« Ispustio je dah i pokušao obuzdati osmijeh koji je prijetio da se rastegne od uha do uha. Pred njom se osjećao nesigurno poput Nema. Prošlo je mnogo... jako mnogo vremena. Ne bi se nimalo iznenadio da otkrije da je potpuno izgubio štih. Da barem nije tako prokleto prekrasna. U grlu mu se stvarao čvor od samog pogleda na nju. 13


Knjigoteka

»Uopće nisi ono što sam očekivala«, iznenada je rekla. Izraz lica promijenio joj se iz namrštenog u sumnjičav. »Ti zaista jesi seigneur?« S. T.-jev se osmijeh povukao. Nije joj odgovorio, već se jednostavno okrenuo i vratio do slikarskog stalka, a zatim pažljivo naslonio platno na stijenu te skinuo okvir i pokupio lončiće s bojom. Odnio ih je unutra i vratio se po platno ne gledajući je. Kada je ponovno prošao kroz vrata, vidio je da se njezina dugačka poslijepodnevna sjenka polako kreće za njim. Zastala je u oružarnici. S. T. je sam produžio do kuhinje. Nogom je pogurnuo praznu vreću za ječam pod stol, odložio sliku i zapalio vatru kako bi ugrijao hladne kamene zidove. Kada se vratio u oružarnicu, zatekao ju je kako stoji pred Haronovim portretom. S. T. je prekrižio ruke i naslonio se na dovratnik. Pogledao je nju, a zatim vršak svoje čizme. »Oprosti«, rekla je bez imalo prkosa. »Zašto? Ne zamjeram ti što se pitaš. Ovih dana baš i ne nalikujem Robinu Hoodu, zar ne?« One plave oči proučavale su ga s hladnom mirnoćom. Vratila je pogled na Haronovu sliku. »Ovdje ga držiš, u konjušnici?« »Ne držim ga nigdje. Mrtav je.« S. T. se odgurnuo od vrata i ostavio je. Vratio se u kuhinju, odgurnuo krpe za brisanje kistova i knjige koje su ležale na stolu, dohvatio luk i počeo ga komadati tupim nožem. Čuo je kada je ušla; zdravo mu je uho bilo okrenuto prema vratima. Podignuo je pogled i gorko poželio da mu se pred očima našlo nešto manje primamljivo. No bila je prekrasna, vitka i uspravna, crnih trepavica i delikatnih, visokih obraza, dok je prstima prelazila preko gipsanog kalupa i iskosa ga gledala pogledom prepunim one prastare razaračke snage. A to joj uopće nije bila namjera, toliko je bilo očito. Bila je nezadovoljna, smatrala ga je razočaranjem, nevrijednim legende koja se oko njega isplela. Onu drugu bol, bol u grudima, preponama i srcu... nju si je sam nanio. Bila je to samo njegova slabost. Žene. Udario je po luku. Nije ni čudo što je Nemo prestravljen u njihovoj blizini. Tri je proklete godine proveo sam. Želio je pasti na koljena, pritisnuti joj lice o tijelo i preklinjati je da mu dopusti da vodi ljubav s njom. Pomislio je na Harona, na bezumnu životinjsku odanost: topli dah u svom uhu, dok je još čuo na oba; umirujući klopot potkova dok je S. T. spavao na vlažnoj engleskoj zemlji, siguran, miran, dok su stražu čuvala osjetila mnogo oštrija od njegovih — pošten, jednostavan um koji nikada nije dovodio u pitanje vjeru u ljudsku mudrost. Oči su mu se zamaglile od luka. Stisnuo je zube i ubacio nepravilne komadiće u lonac. Osjećao ju je i bez gledanja, bila je nalik sjajnom plamenu u hladnoj ispraznosti njegova života. Pitao se na kakvu bi ga bezumnu ludost ta zavodnica mogla navesti, što mu je još ostalo što bi mu mogla uzeti. Slikanje, Nemo. Život. 14


Knjigoteka

Popis je bio dulji no što je očekivao. »Što želiš od mene?« upitao je naglo i odrješito. Podignula je pogled s napola dovršene slike ukoso prislonjene o kutiju za kruh. »Rekla sam ti.« »Želiš poduku iz mačevanja?« Kimnula je. Nožem je pokazao prema kutu prostorije. »Ondje ti je mač. Dva pištolja. Slobodno ih uzmi.« Zabio je nož u stol. »To je sve čemu te mogu podučiti.« Netremice ga je promatrala. S. T. ju je odlučio ignorirati. Iznio je kožnato vjedro, napunio ga na kamenu bunaru, vratio se u kuhinju i podignuo ga nad lonac. Voda je u željeznom loncu odjekivala kristalnim prskanjem. »Zato što nisam muškarac?« Nije odgovorio. Bio je zaokupljen guljenjem češnjaka. Papirnata kožica krckala mu je među prstima, a nos mu je ispunio poznati miris. Usredotočio se na to. Na jednostavne stvari. Krajičkom oka vidio joj je stopala, cipele s kopčom iznošene na petama, čarape brižno zakrpane rasparenim koncima. Noge su joj bile vitke i snažne, listovi nježna oblika. Ženski. Ugrizao se za jezik. »Okus će biti grozan«, rekla je. Položio je ruku na srce. »A kada samo pomislim da sam osjećao dovoljno samopouzdanja da kuharu dam slobodno poslijepodne.« »Ja bih to bolje skuhala.« Odložio je češnjak. »Kako?« Slegnula je ramenima. »Znam kako.« »Reci mi.« Uputila mu je pogled ispod obrva. Stiskala je šake, otvarala ili i zatvarala, vrlo polako. »Hoćeš li me podučavati?« Prezrivo je otpuhnuo. »Uvijek volim čuti novi recept za kuhani luk, ali iskreno, ne.« »Nadarena sam za kuhanje. A imala sam i temeljitu poduku. Izvrsna sam domaćica.« Bacila je ravnodušan pogled na kaotičnu pećinu koja mu je služila kao kuhinja. »Mogu ti organizirati sve poslove, voditi račune. Do idućeg proljeća sredila bih ti vrt tako da imaš dovoljno za bogatu trpezu, a ostalo bi ti dosta i za prodaju. Mogla bih te obući kako Bog zapovijeda... Nadarena sam za krojenje i šivanje.« »I tako skromna.« »Mogla bih ti ovu kuću pretvoriti u pristojan dom.« Nagnuo je glavu i postrance je pogledao. Stajala je vrlo uspravno, očito spremna nastaviti navoditi i druge svoje vještine ako se S. T. pokaže tvrdoglavim. Uz jedva zamjetan ironični smiješak, rekao je: »Da ne znaš slučajno i praviti vino?« »Naravno. Nekada sam svake godine pravila kupinovo vino. I sirup od metvice. I pivo.« Glas joj je bio uglađen, ponašanje dostojanstveno, no činilo se da je radila kao sluškinja u nekoj kuhinji. Posuđena muška odjeća koju je nosila pripadala je nekom

15


Knjigoteka

aristokratu, toliko je bilo jasno. Dopustio si je da zamisli njezino mlado tijelo, vitko, gipko i golo, i ispustio tih, prikriven uzdah žudnje. Kliznuo je pogledom nagore. Pogledao ju je u oči. Nije se smela. »Učinit ću što god želiš«, rekla je. »Leći ću s tobom.« S. T. je divljački zamahnuo nožem. Češnjak se razletio na dvije suprotne strane. Prokleta bila. Prokleta bila, prokleta bila, prokleta bila, ta dovitljiva mala kuja. Želio je reći nešto opako, nešto što bi je povrijedilo jednako kao što je ta ravnodušna poslovna ponuda povrijedila njega. No kada je podignuo pogled, onako zacrvenjenih obraza i čvrsto stisnutih usnica izgledala je toliko mlada, lažno tvrda i bespomoćna da su mu riječi zapele u grlu. Rekao je samo: »Ne, hvala.« Ramena su joj se jedva primjetno opustila. S. T. se uhvatio sljedećeg češnja češnjaka. Osjetio je kako se i njemu samom crvenilo širi licem na taj neznatan znak njezina golema olakšanja. Ubacio je češnjak u lonac ne mareći za kožicu, raširio ruke na stolu i zagledao se u njih. Deset prstiju, lagano zamrljanih bojom. Dvije ruke, jedno lice... Zar se zaista toliko promijenio? Nikada se nijedna žena nije požalila na njega, ni zbog izgleda ni zbog izvedbe. A nikada, nikada nijednu nije morao kupiti. Zapitao se je li pao toliko nisko da bi sada bio spreman na to. Stajao je tako, uvrijeđen i uzbuđen, bolno svjestan njezine prisutnosti u kuhinji, iako se nije usuđivao pogledati je. Tri je godine usmjeravao te porive u umjetnost. Kada bi ga obuzela želja za ženom, radio bi, slikao oluje i vitke hrtove, aktove i konje, oblikovao krivulje u komadima gline dok više ne bi mogao stajati na nogama te bi zaspao u stolici s kiparskim nožem još uvijek u ruci. Nikada ih ne bi dovršio. Nikada nije znao odlučiti jesu li mu to najbolja ili najgora djela. »Smijem li sjesti?« upitala je čudnim glasom. »Za Boga miloga, naravno da smiješ...« S. T. se okrenuo... i ugledao je kako pada. Prije nego što se stigao dovoljno pribrati da podigne ruku ili napravi korak, srušila se i pala s koljena u bezobličnu masu na zemljanom podu. Na trenutak je samo stajao, zapanjen. Zatim se pokrenuo; tijelo mu je donijelo odluku prije uma. Otvorila je oči upravo kada se bacio na koljena pokraj nje. Prodorne plave oči bile su joj zamagljene od napora, a vatreno crvenilo obraza pretvorilo se u bljedilo. Pokušala se uspraviti. »Dobro sam«, rekla je promuklim glasom pokušavajući izbjeći njegovu pomoć. Srce mu je nabijalo. »Vraga si dobro.« Zanemario je njezine slabašne pokušaje da se odmakne od njega. Gorjela je u vrućici; toplinu je osjećao i ne dodirnuvši joj čelo. »Jesam.« Udahnula je. »Dobro sam. Nisam bolesna.« S. T. nije se opterećivao daljnjim prepiranjem. Podvukao joj je ruku pod ramena, spreman ponijeti je, no oslobodila se. Snagom koja ga je iznenadila uhvatila mu se za nadlakticu i pokušala ustati. »Dobro sam«, i dalje je tvrdila, oslanjajući se o njega da bi se zadržala u sjedećem položaju. »Nisam... jela. To je sve.« 16


Knjigoteka

Oklijevao je i dopustio joj da se nasloni na njega. Čelo mu je prislonila uz rame, a usijana temperatura njezina tijela pobijala je riječi koje je izgovorila. Položio joj je ruku na sljepoočnicu i osjetio kako joj glava klone — ponovno se onesvijestila zaštićena u njegovu zagrljaju. S. T. se uspaničio. Koža joj je bila blijeda poput smrti, lagano obojena nezdravim žutilom. Nije joj osjećao disanje. Zgrabio joj je ruku i protrljao je, shvatio da to nema smisla te podignuo klonulo tijelo u naručaj. Zateturao je pod teretom ustajući, pokušavajući obuzdati nepouzdanu ravnotežu. Osvijestila se upravo kada je prolazio kroz oružarnicu na putu za spavaću sobu. »Moram ustati«, mrmljala je. »Ne mogu se razboljeti.« Glava joj je pala unatrag, a bijeli, vitki vrat zatitrao je od tihog stenjanja. »Ne... mogu.« Uspeo se spiralnim stubama i čvršće je stisnuo dok se slabašno opirala. Kada se napokon dokopao prvog kata, već je izredao sve moguće psovke na račun graditelja dvorca, koji su svojim stubama nejednake visine, oštrim zavojima i uskim prolazima težili učiniti uspon što težim svim neprijateljima. Ta paranoična gamad zacijelo je očekivala napad vojske patuljaka koji se mogu saviti u gordijske čvorove. Kada je napokon naslonio rame na vrata spavaće sobe i uz okret je unio u nju, to mu je zakretanje potpuno nadvladalo krhku stabilnost. Leđa su mu tresnula o vrata. Morao je zastati i vratiti ravnotežu prije nego što se usudio udahnuti i u ravnoj i nezbunjujućoj liniji uputiti se preko sobe do kreveta. Tijelo joj je utonulo u pernati madrac. Nos mu se napunio prašinom — do tog mu trenutka nikada nije palo na pamet da bi mogao izvjetriti plahte, no posteljina je barem bila hladna i suha te mirisala uglavnom na lavandu, lan i njega. Pogledala ga je, još jedanput pokušala ustati, a zatim ponovno legla pod pritiskom njegovih ruku na svojim ramenima. Ovlažila je usne. »Ne stavljaj me ovdje«, promrmljala je. »Je li ovo tvoja soba?« Odmaknuo joj je vlažnu crnu kosu s čela. »Neću ti nauditi.« »Morat ću otići«, rekla je očajnim glasom. »Ostavi me. Ne diraj me.« »Neću ti ništa, ma cherie.« Odgurnula mu je ruku. »Odlazi. Ne prilazi mi.« »Bolesna si«, uskliknuo je. »Neću te silovati, budalo mala. Nije ti dobro.« »Ne! Dobro mi je. Ne mogu biti bolesna. Ne mogu.« Zatvorila je oči i zamahala glavom. Zatim se uz poraženi jecaj iznenada umirila. Neobične, tupe trepavice djelovale su čudovišno crno na koži bijeloj poput krede. Otvorila je oči i zagledala se u njega silovitim pogledom. »Da«, rekla je hrapavim glasom. »Molim te, odlazi. Molim te. Mislila sam... Nadala sam se... da nije ništa. Pokvarena hrana.« Dršćući se okrenula na drugu stranu. »Pogriješila sam.« Gledao je kako joj se tijelo trese u naletu zimice. Prsti su mu se stisnuli u beskorisnu suosjećanju. »Glava«, promrmljala je i zgrčila se u stranu. »O, kako me boli glava.« Pridignula se na lakat. Gurnuo ju je natrag na jastuk i zadržao je na njemu, pritom tiho psujući. Majka mu je umrla od takve vrućice — iznenadne i bespoštedne. Prije mnogo godina; desetljeća, činilo se, a sve čega se sjećao bilo je njezino tijelo kako leži izloženo u hladnoj mramornoj dvorani u Firenci, bijelo i nepomično poput kamena. Što su prokleti liječnici učinili za nju? Što god bilo, bilo je očito pogrešno, no 17


Knjigoteka

S. T. se čak ni toga nije sjećao. Nisu ga pozvali u bolesničku sobu, a ni on nije baš izgarao od želje da u nju ude. Bio je sedamnaestogodišnjak, buntovan i glup, nije vjerovao u smrt, nije ni pomislio da njegova impulzivna, nasmijana, neobuzdana maman od njega više nikada neće tražiti da odnese još jedan billet doux njezinu najnovijem ljubavniku. Djevojka mu se otimala u rukama. »Pusti me.« Iskobeljala se iz njegova stiska. »Zar ne razumiješ? Ovo je smrtonosna vrućica!« »Smrtonosna?« Uhvatio ju je za zapešća i čvrsto ih zadržao. »Jesi li sigurna?« Pokušala se odmaknuti, a zatim je zadihano legla i slabašno zakimala glavom. »Kako?« »Jednostavno... znam.« Povisio je glas. »Kako znaš, dovraga?« Ovlažila je usne. »Glavobolja. Vrućica. Ne mogu... jesti. U Lyonu...« Prsti su joj zadrhtali. »Prije dva tjedna. Nisam imala dovoljno novca. Bila sam u vrlo... lošem svratištu. Njegovala sam djevojčicu...« Zagledao se u nju. »O, Bože«, prošaptao je. »Zar ne razumiješ? Nisam mogla samo gledati kako je šalju u smrt!« Zadrhtala je, a drhtaj joj se iz ruku proširio cijelim tijelom. »Nisam imala novca. Nisam im mogla platiti noćenje.« »A djevojčica je imala zaraznu vrućicu?« zavapio je. »Imbecile.« »Da. Imbecile. Žao mi je. Pratila sam simptome. Mislila sam da je prošlo dovoljno vremena da se mogu smatrati sigurnom. Moram otići. Nisam trebala dolaziti. No nisam znala, sve dosad... Mislila sam da je posrijedi samo... pokvarena hrana. Molim te, otiđi... brzo... a ja ću poći.« U selu nije bilo liječnika. Babica, u najboljem slučaju — a i kako bi joj javio? Panično je razmišljao. Gotovo se sasvim smračilo — za spuštanje niz kanjon bila su mu potrebna dva sata usred dana... a nije mogao biti siguran da bi pronašao ikoga tko bi došao, ne kada je u igri moguća zaraza, a on nema novaca da plati, što su seljani dobro znali. Kistove, platna i vino priskrbljivao je trampom i obećanjima, a inače je živio od vrta i zemlje. »Otiđi«, promrmljala je. »Ne diraj me. Otiđi, otiđi.« Otišao je do uskog prozora, otvorio olovno staklo i pogledao van u sumrak. Stavio je prste u usta i ispustio prodorni zvižduk. Nemo će ga možda čuti. Možda će uspjeti pronaći Marca prema mirisu zaostalom na praznoj boci vina. Marc će možda dopustiti divljem vuku s porukom vezanom oko vrata da mu se približi na stotinu metara, a da ga prije toga ne ustrijeli. S. T. je naslonio obraz na kameni zid. Krajičkom je oka ugledao tamnu sjenu koja je kliznula preko otvora u ruševnom bedemu dvorca. Srce mu se napelo i stisnulo, razderano između dva straha. Zašto Marcu nije nikada rekao za Nema? Nije progovorio, čak ni kada su glasine o usamljenom vuku u blizini namreškale vode seoskih tračeva. Instinktivno je šutio. S. T. je bio naviknut na mrmorenja i prikrivanja; mnogo je godina tako živio. Znao je što znači glasina. Koristio ju je, pustio je da raste i razvije se iz natruha priče u legendu tek pokojom 18


Knjigoteka

nemarno izgovorenom riječju ili znakovitim osmijehom. Neka se samo brinu o vuku, zaključio je. Neka ga samo ostave na miru u dvorcu da slika, neka i dalje on bude jedini koji je dovoljno hrabar da se uspne kanjonom i mirno spava u Col du Noiru. Vratio je pogled na krevet. Sjedila je oslonjena o lakat, leđima prema njemu. Za koji trenutak spustit će noge na pod, a trenutak poslije toga srušit će se na njega — bio je to slijed događaja koji je mogao predvidjeti s kristalnom jasnoćom. Nemo je dotapkao u sobu. Kretao se priljubljen uza zid, izbjegavajući krevet u što je širem luku mogao. Rutinski je ponjušio S. T.-jeva koljena, a zatim mu stao uz noge i sumnjičavo se zagledao u njihovu gošću. Na stoliću pokraj kreveta ležao je blok i ugljen. S. T. je ostavio Nema skučenog pokraj prozora i prišao joj. »Lezi, budalo«, rekao je i gurnuo je natrag na jastuk. Jedva da mu je i pružila otpor. Sklupčala je tijelo uz tih, zabrinut zvuk. Otrgnuo je komad papira i načrčkao poruku te je pažljivo presavio nastojeći ne razmazati ugljen. Ogledao se po sobi tražeći nešto čime bi je vezao. Nešto očito. Ljudsko. Nepogrešiv znak civilizacije. Odbačena vlasulja ležala je na podnožju kreveta, gdje ju je i ostavio. S. T. ju je dohvatio, u košulji potražio satenske vrpce kojima ju je vezivao u svojim boljim danima i prišao Nemu. Vuk ga je pogledao glave nagnute u stranu, a svijetle su mu oči bile smirene i odavale apsolutno povjerenje. S. T. je vezao vlasulju Nemu za glavu, zagladio krzno i zataknuo poruku ispod nje. Povukao je vlasulju kako bi bio siguran da neće kliznuti vuku u oči ili ga stisnuti oko vrata. Nemo je dostojanstveno prihvatio ures. S. T. se odmaknuo, a besmislenost prizora ozbiljnog vuka pred njim stisnula mu je želudac bolnim osjećajem krivnje. Zašto to čini? Ako pošalje Nema u selo, netko će ga ustrijeliti. Stvar je vrlo jednostavna. Vuk će se pojaviti iz tame i nitko neće zastati i pitati zašto nosi vlasulju. Kvragu. Nije toga vrijedna. Što uopće zna o njoj? Hirovita, bespomoćna, romantična žena. Dovoljno je toga žrtvovao zbog takvih poput nje. Izgubio je Harona, polovicu sluha i čitavo samopoštovanje. Pogledao ju je, patnički sklupčanu na krevetu. Želio je da ostane živa. Želio je spavati s njom jer je prekrasna i jer tri godine nije bio sa ženom, dođavola sve, i to je to. U usporedbi s Nemovim životom, bilo je to jedno veliko ništa. Nešto je šaputala ispod glasa. Zatvorio je oči i okrenuo glavu, no od tog je pokreta samo jasnije začuo njezin glas u zdravom uhu. »... Mislim da... ne mogu ustati«, govorila je. »Moraš otići, monseigneur. Dva tjedna. Dvanaest dana. Okupaj se u hladnoj brzici da se ojačaš. Ne vraćaj se dok ne prođe dvanaest dana. Ne daj... nikome da dođe prije toga. Žao mi je... Nisam trebala dolaziti... ali molim te, monseigneur — otiđi. Nemoj riskirati.« Spustio je ruku Nemu na glavu, na suludu vlasulju, i zagladio mekano naborano krzno. 19


Knjigoteka

Nije tražila. Kvragu i njezina hrabrost, ali nije tražila njegovu pomoć. Iznenada je kleknuo i privukao Nema u silovit zagrljaj zakopavši lice u oštar vonj vuka i divljine. Vruć mu je jezik liznuo uho, a hladan nos radoznalo mu je ponjušio vrat. Pokušao je zapamtiti te osjete, pohraniti ih negdje na sigurno, u srce. Zatim je ustao i dohvatio praznu bocu vina sa stolića pokraj kreveta. Ispružio je bocu da bi je Nemo mogao ponjušiti, a zatim izdao dvije jednostavne zapovijedi prije no što se stigao predomisliti. Pronađi ljude. Pronađi ovog čovjeka. Idi.

20


Knjigoteka

Treće poglavlje S. T. se trznuo iz sna na zvuk ptičjeg pjeva i šaputavog mrmljanja koje je dopiralo s kreveta. Protrljao je vrat, osjećajući u svakoj kosti otisak drvene stolice u kojoj je spavao zadnjih deset noći. Ogoljeni i hladnjikavi sjaj neba u zoru probijao se kroz otvoreni prozor. Zaškiljio je prema dijelu sobe u kojem se mračne sjene još nisu raspršile. Ponovno je smakla plahte. S. T. je ukočeno ustao. Obrisao je oči, prošao rukom kroz kosu i duboko udahnuo. Mjesto pokraj njegovih nogu koje je trebao zauzimati Nemo bilo je prazno, baš kao i svako jutro. S. T. je na trenutak oslonio dlanove i čelo na hladni kameni zid. Bilo je prekasno za molitvu. Saputavo mrmljanje pretvorilo se u glasno stenjanje. Snažno je Izdahnuo i odgurnuo se od zida. Otvorila je oči dok je kutljačom grabio vodu iz vjedra u napuklu keramičku šalicu. Vidio je kako je trepnula i jezikom ovlažila usnice. Nemirnim prstima čupkala je bijele nabore košulje usred zapetljanih plahti. Njezin je lutajući pogled susreo njegov, a tamne su joj se obrve skupile u izrazu gorljivog neodobravanja. »Prokletniče«, prostenjala je. »Bonjour, sunašce«, odgovorio je zajedljivo. »Qa vai« Zatvorila je oči. Lice joj je bilo blijedo i ukočeno te je zračilo neprijateljstvom. »Ne želim tvoju pomoć. Nije mi potrebna.« Sjeo je na krevet i jednom rukom sputao joj oba zapešća da se ne može opirati. Pokušala se izmaknuti, ali bila je preslaba da bi mu se oduprla. Umjesto toga je okrenula glavu, brzo i plitko dišući čak i zbog takva neznatna napora. Stavio joj je jastuk iza glave te joj približio šalicu usnicama. Odbila je piti. »Odlazi«, prošaptala je. »Ostavi me na miru.« Nagnuo je šalicu. Tupo je buljila ispred sebe kroz jedva otvorene oči. Koža joj je na dodir bila kao papir, suha i pepeljasto siva, osim onih jarkih smrtonosnih mrlja boje na jagodicama. Pritisnuo joj je šalicu o usta. Voda joj je beskorisno kliznula niz bradu i grlo. Ustao je i dodao dva prsta konjaka u šalicu te sam iskapio njezin sadržaj. Dobrodošla toplina alkohola preplavila mu je ždrijelo i rascvjetala mu se u umornu mozgu. »Pusti me da umrem«, promrmljala je. »Nije važno. Želim to.« Okrenula je glavu. »O, tata, pusti me da umrem, pusti me da umrem.« S. T. je sjeo na stolicu i zarinuo glavu u ruke. Umrijet će, da. U nekom trenutku tijekom delirija donijela je tu odluku, a ono što vrućica nije sagorjela jednostavno je kopnjelo sa svakim novim danom. Sve češće je zazivala oca, dolazeći k sebi i ponovno se gubeći, padajući sve dublje u sate tihe letargije. S. T ju je mrzio. Mrzio je i sebe. Nema više nije bilo. Od same pomisli na to činilo mu se kao da je dobio udarac u želudac, a u prsima i grlu kao da mu je ponestajalo zraka.

21


Knjigoteka

»Tata«, prošaptala je. »Tata, odvedi me sa sobom, molim te. Ne ostavljaj me samu... ne odlazi... ne odlazi...« Nemirno je okrenula glavu i podignula jednu slabu ruku. »Tata...« »Tu sam«, rekao je S. T. »Tata...« »Tu sam, dođavola!« Otišao je do kreveta i zgrabio je za ruku. Kosti su joj bile kao porculan u njegovoj šaci. Posegnuo je za kutljačom i ponovno napunio šalicu. »Popij ovo.« Kada joj je rub šalice dotaknuo usnice, podignula je trepavice. »Tata.« Ovlažila je usnice i otvorila ih. Kada je S. T. ovaj put nagnuo šalicu, progutala je. »Tako«, rekao je. »To je moja djevojčica.« »O, tata«, promrmljala je. Ponovno je otpila, zatvorenih očiju, a svaki je udah i gutljaj iziskivao napor. »To je moje sunašce«, promrmljao je. »Ne predaj se.« Prsti su joj se zgrčili u njegovoj ruci, tražeći utjehu kao da je dijete. Čvrsto ju je zagrlio, slušajući kako se buncanje postupno utišava. Nemoj umrijeti, dovraga, pomislio je. Ne ostavljaj me bez ičeg. Duboko je i drhtavo udahnula te progutala posljednji gutljaj tekućine u šalici. Položio joj je ruku na užareno čelo i odmaknuo kratke, tamne kovrče s lica. I nakon što je deset dana ležala u bolesničkoj postelji, i dalje nije mogao ne diviti se njezinoj ljepoti. Dosad je vidio svaki centimetar njezina tijela. Pitao se što bi njezin dragi tata mislio o tome. Osobno, S. T. je bio prokleto preumoran i turoban da bi mu bilo stalo. Nakon još uvjeravanja i dodijavanja počela je piti drugu šalicu vode. Uspjela je otpiti polovicu prije nego što nije više mogla zbog Iscrpljenosti i ošamućenosti. Nakon malodušnog pokušaja da poravna posteljinu, što mu se iz nekog neodređenog razloga činilo nužnim dijelom ispravne njege bolesnika, spustio se u prizemlje da bi se pozabavio problemom hrane. Pred vratima u dvorište zastao je i zazviždao. Dvaput. Morao se suzdržati da to ne ponovi i treći, četvrti, peti ili tisućiti put. Stajao je tako u osvit dana i slušao zvuk vlastita disanja. Prošao je kroz dvorište i još jedanput zazviždao. Patke su se dogegale za njim, razdražljive i gladne, ali ih je ostavio da se pobrinu same za sebe, a on se uputio u vrt. Trebao bi zaklati jednu od njih, znao je to — zato ih je i počeo uzgajati — ali kada bi trebalo donijeti odluku, nije nikako uspijevao odabrati žrtvu. Mislio je to prepustiti Nemu koji nije imao takvih skrupula. Nemo. S. T. je ponovno zazviždao. Nije se zaustavljao. Škripa njegovih koraka po kamenju i zemlji činila se vrlo glasnom i lagano je odzvanjala od brda. Svaka grana i gola stijena jasno se ocrtavala u jarkoj svjetlosti zore. U vrtu se morao dobrano pomučiti da pronađe ostatke uroda zaraslog u korov. Pet crvenih paprika, valjkasta zelena tikvica — s dubokim tragovima zečjih zuba na jednom kraju; nekoliko širokih bijelih mahuna, dvije šake divljeg ružmarina i jedna 22


Knjigoteka

šaka majčine dušice te, naravno, češnjak, njegov jedini uspjeh kao poljoprivrednika. Sve bi to mogao ubaciti u lonac zajedno s ječmom za juhu. Ako ona ne bude željela jesti, on sigurno hoće. I zgnječit će masline i kapare u tapenadu kao namaz za kruh. Na putu prema kući pokupio je pinjole, u hodu ih jedući i bacajući ljuske preko litice. Nakon što je stavio juhu da se kuha, ponovno ju je posjetio. Bila je nemirna i razdražljiva, čas svjesna, čas nesvjesna, uzimala bi jedan gutljaj vode, a potom odbijala sljedeći. Čelo joj je gorjelo, kao i ruke. Možda bi mu se činilo da nastupa kriza da se protekli dani nisu doimali kao beskonačni vrhunac vrućice i slabosti. Napravio je za nju sve što je mogao, kupao je u uvarku od rutvice i ružmarina koji je svakodnevno kuhao, sve od trenutka kada mu je u trenutku lucidnosti rekla da se maže time kako bi spriječio infekciju. Činilo se da je nekakva stručnjakinja kada je riječ o liječenju, pa se revno pridržavao njezinih uputa kada bi ih uspio izvući od nje. Potom je kao i svaki dan odvojio pola sata za sebe i pažljivo se spustio u kanjon, psihički se pripremajući za kupanje u ledenoj rijeci koja se obrušavala s planina. Da ojača, rekla je — a Bog zna da je trebalo imati snage da nag ude u brzicu i polije se hladnom vodom po glavi. Nikad se nije smatrao kukavicom, ali taj mali zadatak skoro da je bio previše za njega. No ipak je to učinio, danas kao i svaki drugi dan. Uglavnom zato što nije želio umrijeti na način na koji je ona umirala. Sunce je već obasjavalo zid kanjona kada je ponovno spleo pletenicu i nastavio drhturiti odjeven u košulju i prsluk. Krenuo je nizvodno, zviždukajući za Nemom, tražeći bilo kakav znak, još uvijek ne napuštajući slabašnu nadu da se vuk možda skriva zbog prisutnosti žene. Nije pronašao ništa što bi ga umirilo. Na koncu je krenuo drugim putem prema vrhu kanjona i izašao na stazu koja je vodila iz sela. Oči su mu bile prikovane za tlo dok je i dalje tražio svježe tragove. Trag koji je pronašao nije bio vučji. Na vapnenačkom grebenu iznad staze tragovi ljudskih stopa koji su se penjali uz stijenu doveli su ga do malog otvora iza grma kleka. U sjeni je ležala nemarno skrivena otrcana putna torba. Izvukao ju je, okrenuo i otvorio kopče, preturajući po sadržaju prokušanom učinkovitošću i bez imalo grižnje savjesti. Elegantno podstavljena unutrašnjost skrivala je zgužvanu svilenu haljinu i odgovarajuće cipelice izvezene zamršenim uzorkom pruskoplavih ptica. Ispod toga je pronašao i komplet steznika od smeđeg kepera i nekoliko komada muslina izrađenih kompliciranim vezom. Izvukao je odjeću i raširio nemarno zgužvanu haljinu preko grmlja da je zaštiti od prašine dok je preturao po ostatku torbe. Ispod sloja kepera nalazila se kožna torbica s nekoliko malenih bočica i lijekova u staklenim posudicama, brižljivo označenim natpisima »Prah protiv nadutosti«, »Melem protiv plikova« i »Pastile od bijelog sljeza«. U srebrnoj šalici omotanoj rupčićem pronašao je i finu bisernu ogrlicu. Na dnu torbe nalazila se oslikana lepeza i par zlatnih kopči za cipele u kutijici sa satenskom podstavom i natpisom. »Ne zaboravi darivatelja«. Gurnuo je ruku u unutrašnji džep 23


Knjigoteka

i naglo je povukao, psujući i sišući porezotinu na prstu. Opreznijim istraživanjem pronašao je srebrni otvarač za pisma s ugraviranom oznakom »LGS«, sa smrtonosno naoštrenom oštricom, te brus kojim je oštrina postignuta. U torbi se nalazila još samo vrećica puna kovanica i izlizani crtaći blok s oznakom »Silvering, 1764. do 17..., Leigh Gail Strachan«. Otvorio ga je. Dok je listao stranice, počeo se suho smješkati. Jarki akvareli u bloku prikazivali su čarobne, duhovite i naivne skice mlade seoske dame koja slika svoju obitelj i svakodnevni život. Svaki je crtež bio brižljivo naslovljen i sadržavao komentar napisan tintom. »Emily pada s magarca! (Moram poraditi na perspektivi.)«; »Edward N. pokazuje svoj genijalni električni stroj Emily, Anni i mami. Anna pada u nesvijest. (Stubište je prikazano preširoko, ali su izrazi lica dobri.)«; »Druženje u Hexhamu. Kapetan Perry uči Annu graciozni korak.«; »Zapeli u blatu. Castro nepristojno laje na kočijaša Johna.« (Proučiti proporcije konjske zadnje noge.)«; »Tata spava u knjižnici nakon napornog dana provedenog u rezanju ruža s mamom.«; »Čestitari! Čestitari! Emily, Leigh i Castro dočekuju tatu i Edwarda N. koji se vraćaju s badnjačom.«; »Vlasnik imanja liječi bolesno prase naganjajući ga po dvorištu. Anna i Leigh gledaju.« »Emily pada s ograde.«; »Tata priprema nedjeljnu propovijed.«; »Emily, Anna i Leigh spašavaju mačiće! (Pas je jako loše ispao.)« Na crtežu smionog spašavanja bile su prikazane tri djevojčice u pregačama i šeširićima kako štapovima i metlama vitlaju prema nečem što je nalikovalo pjegavoj svinji s očnjacima. S. T. se nacerio. U pozadini stoga stijena pet mrlja s nožicama zacijelo je predstavljalo mačiće u opasnosti. Presavijeni izrezak iz novina London Gazette ležao je između zadnje stranice i korica. Raširio ga je i zagladio. Ispod grandioznog naslova »Odlukom Njegova Veličanstva kralja« nalazio se dugi popis osoba proglašenih odmetnicima. S. T. je pronašao sebe negdje na drugoj trećini stranice. »Poznat kao Princ Ponoći, gdjekad na francuskom le Seigneur du Minuit. Visine preko 1,8 metara, zelenih očiju, smeđe kose sa zlatnim odsjajem, gospodskog držanja, izvanrednog ophođenja i neobično izvijenih obrva. Jaše dobrog crnog pastuha, visine 1,6 metara, bez obilježja. Onom tko otkrije gore spomenutog sudu Njegova Veličanstva slijedi tri funte nagrade.« »Tri funte?« šokirano je izgovorio S. T. »Samo tri usrane funte?« U njegovim najboljim danima taj je iznos bio dvije stotine, a kada je zadnji put vidio jednu od tih potjernica, bio je pri vrhu popisa. Nije ni čudo da ga nitko nikad nije uznemiravao u njegovu brlogu u Col du Noiru. Tri funte. Kako tužno. Gurnuo je crtaći blok natrag u torbu i ustao. I dalje pazeći na porezotinu na prstu, preklopio je haljinu, gurnuo je unutra te naprtio prdjagu na rame, odmahujući usput glavom u čudu pri pomisli na tu fino odgojenu mladu djevojku koja je uspjela prijeći veći dio Engleske i cijelu Francusku. Živa. Sama. U potrazi za njim. Do mraka je uspio postići da pojede dvije zdjelice juhe. Nakon što je malo vratila snagu, pri čemu ga je slabašno proklela i zazvala svoje roditelje, činilo se da joj je još 24


Knjigoteka

gore, da je slabija i letargičnija. Ponekad se morao dugo zagledati u krevet da bi se uvjerio diše li još uvijek. Poželio je da jednostavno umre i završi s tim mučenjem. Pri slabom svjetlu vatre sjedio je na stolici glave naslonjene na kameni zid i čekao. Palo mu je na um da bi je morao pokopati. Pokušao se prisjetiti gdje bi to mogao napraviti — Bože, neko mjesto pokraj kojeg ne bi morao prolaziti svaki dan — ne bi to mogao podnijeti. Razmišljao je o tome kako bi bilo da je sam u dvorcu, bez Nema i osjetio je kako se u njemu otvara duboki zdenac očaja. Ustao je i navlažio joj čelo. Nije se probudila, nije se čak ni pomaknula, a on je u tihoj panici stajao zagledan u nju dok naposljetku nije uočio slabo podizanje i spuštanje njezinih grudi. Njezino usnulo lice činilo se mekšim u toplom i slabom odsjaju vatre. Ljudskije. Mogao je zamisliti njezin osmijeh. Pomislio je na srebrnu haljinu i cipelice, zamislio fini salon i srebrni komplet za čaj, pokušao ju je zamisliti u tom okruženju... S. T.-ju su bili poznati takvi saloni. Znao je i te dame. Intimno. Imale su hrabrosti za sastanke u vrtu u ponoć, pustolovinu u garderobi ili u sjeni stražnjih stuba. Jednom je doživio iznimno opasan i strastven susret ispod skela u nekoj svečanoj dvorani koja se renovirala u Percyjevoj velikoj kući u Syonu, a miris piljevine i gipsa u njegovu je umu ostao zauvijek pomiješan sa slatkim mirisom pudera i mekanom kožom. Dama bi ostavila svog muža plemenitaša zbog njega, tvrdila je da je to u stanju, ali S. T. nije mogao zamisliti da bi sama hodala od sjevera Engleske do Provanse. Na kraju mu čak nije ostavila ni poruku kada je taj isti suprug došao da stane na kraj njezinoj odvažnosti i odvede je kući. Žene. S. T. je sjedio, prepustivši se mislima o prošlosti. Bilo je nešto u Leigh Strachan što je oživjelo sav sjaj i patnju prošlosti. Kakva je budala bio — ali tako živ, energičan, svaki mu je korak bio lutrija, svaki rizik donosio je bogatstvo, čak se i uspomena činila stvarnijom od sadašnjosti... Haron u noći bez mjesečine, sjena srebrnih potkova, povici i žutozlatni bljesak pucnja iz pištolja... Sklopio je oči. Osjećao je kako mu srce brže udara, vratio mu se okus znoja i uzbuđenja. Znao je kakav je osjećaj maske na licu, osjećao je težinu crnog ogrtača na ramenima, a rukavice su mu mirisale po sapunu za sedla i čeliku. U grlu ga je pekao hladan zrak od napornog vitlanja mačem, držanja Harona između oštrice i pete: ples ulijevo i udesno, pirueta ili capriole s onim posrebrenim kopitima kojima je svrha bila omesti i zbuniti u noći; duh konja koji jaše zrakom. Potpuno ga je bila obuzela ta hladna vještina i vruće uzbuđenje koje je donosila, živio je u sivoj zoni između bogatstva i krajnjeg siromaštva u kojoj se moralnost njegovih djela činila prikladnom s obzirom na takvu savršenu nepravdu. Dobro je znao koga zaštititi, a koga mučiti. Proučavao je svoje žrtve, zajedno s njima kretao se finim salonima, zelenim parkovima i svjetlucavim balovima pod maskama; gospodin kao i ostali, u kojeg nitko nije sumnjao, zaštićen uzvišenim, starim prezimenom Maitland — i izdvajao one najzasljepljenije, najsamodopadnije i najviše obuzete sobom kao svoj plijen. 25


Knjigoteka

Ali nikada nije bio pravi križar. Nikada nije imao iskrenu misiju. Bila je u pitanju samo čista radost igre, rizik i pobuna. Jednostavno je u srcu bio anarhist, agent kaosa. Dok se kaos nije okrenuo protiv njega. Duboko je uzdahnuo i protrljao dlanovima lice. Potom je pogledao u krevet i uspravio se. Otvorila je oči. Kada je ustao, pogledala je u njegovu smjeru. Na trenutak joj se na usnicama ocrtao trag smiješka, a zatim joj se izraz lica promijenio zbog sporo nadošle spoznaje, kao da se lijep san pretvorio u noćnu moru. Nadureno se okrenula od njega. »Rekla sam ti da ne ostaješ uz mene«, rekla je hrapavim glasom. Namršteno je zapazio slab sjaj znoja na njezinoj blijedoj koži. Činilo se da se grozničava boja povulda, ali bilo je teško biti siguran pri svjetlosti vatre. Pružio je ruku i dodirnuo joj čelo. »Prošlo je, zar ne?«, promrmljala je ravnodušno. »Preživjet ću.« Bila je topla, ali nije imala vrućicu. Promatrao ju je stisnutih očiju. »Ako Bog da«, rekao je. »Kakve veze Bog ima s tim?« Glas joj je bio slabašan, ali se u njemu osjetio prizvuk poruge. »Nema Boga. Vrućica je prošla. Do sutra će sve biti... normalno.« Zatvorila je oči i odvratila lice. »Izgleda da me ništa ne može ubiti.« Natočio joj je vode. »Pa bilo je opasno blizu.« Zurila je u šalicu koju joj je pružio. Jedan dugi trenutak ostala je nepomična. Potom je s umornim uzdahom nevoljke privole podignula ruku. S. T. je vidio da drhti. Spustio je šalicu i popravio jastuke dok se ona podizala u polusjedeći položaj. Gucnula je vodu, držeći šalicu objema rukama. Mutnim pogledom prelazila je po sobi. Potom ga je zaustavila na njemu. »Bio si glup što si ostao.« Protrljao je uho. Gledala ga je preko ruba šalice. Nakon trenutka tišine uzeo joj je vodu da je ne bi prolila drhtavim rukama. »Što sam drugo trebao napraviti?« pitao je. Podignula je trepavice. Pogled koji mu je uputila govorio je da ne vjeruje da itko može biti toliko glup. Odložio je šalicu i uputio joj suh smiješak. »Živim ovdje«, rekao je. »Nemam kamo drugamo poći.« Zatvorila je oči i položila glavu natrag na jastuk. »Selo«, rekla je slabašno. »I da im onamo prenesem zarazu?« Odmahnula je glavom ne otvarajući oči. »Glupan... glupan. Da si otišao... odmah kada sam ti rekla da ideš. Potreban je intiman kontakt da bi se... zarazio.« Gledao ju je bez riječi, pokušavajući odlučiti je li uistinu prisebna i na putu oporavka. »Nadam se«, rekla je, »da nisi ostao zbog neke glupe romantične ideje.« Spustio je pogled i zagledao se u razbacanu posteljinu. »Na primjer?« »Da mi moraš spasiti život.«

26


Knjigoteka

Ponovno ju je pogledao i iskreveljio se. »Naravno da ne. Obično svoje goste bacim niz liticu.« Jedan rub usta slabašno joj se podignuo. »Onda bih željela... da mi učiniš tu čast.« Podignuti kraj usnice zadrhtao je. Stisnula je usne. Sjeo je na rub kreveta i palcem joj prešao preko kože čela. »Sunašce«, prošaptao je. »Što su ti učinili?« Ugrizla se za usnicu i odmahnula glavom. »Nemoj biti ljubazan prema meni. Nemoj.« Dlanovima joj je obuhvatio lice. »Bojao sam se da ćeš umrijeti.« »To i želim.« Glas joj je zadrhtao. »O, kako to želim. Zašto me nisi pustio?« Palcima joj je prešao preko jagodica i linije obrva. »Previše si divna. Dragi Bože, previše si lijepa da bi umrla.« Odvratila je glavu od njega. Dok joj je milovao kožu, osjećao je neprirodnu toplinu koja se još nije povukla. »Dođavola s tobom.« Šapat joj se nesigurno prekinuo. »Plačem.« Vruća vlaga spuštala mu se niz prste. Otro joj je suze, osjećao njezin drhtavi dah dok se pokušavala kontrolirati. Podignula je ruke i slabašno pokušala odgurnuti njegove u nastojanju da izbjegne njegov dodir. Odmaknuo se kako bi je smirio. Ovo je možda oporavak, a možda i posljednji čudnovati trenutak lucidne snage prije kraja. Već je to doživio. Dok je tako stajao i gledao joj blijede, fine crte lica i beživotni očaj u očima, vjerovao je da ne treba mnogo da klizne na drugu stranu. No ujutro je bila živa. Definitivno živa, ako već ne i vedrija. Četiri dana kasnije uspravila se u krevetu i mršteći odbila njegovu skrb. Pila je i jela vlastitim drhtavim rukama i inzistirala da je ostavi nasamo kako bi obavila toaletu. Što je i učinio. Otišao je ponovno tražiti Nema i vratio se sam. Izlet je ipak bio uspješan u jednom — ponio je sa sobom pušku i uspio uhvatiti kraljevskog fazana, što je privremeno riješilo problem opskrbe hranom. Kada se vratio, gospođica Leigh Strachan je spavala, tamne kose razasute oko lica u crnim kovrčama, ali se probudila i pridignula u krevetu čim je ušao u sobu. »Kako se osjećaš?« odrješito je upitala. Podignuo je obrvu. »Mnogo bolje nego ti, bez sumnje.« »Imaš dobar apetit?« »Izvanredan«, rekao je. »Ometaš me u doručku.« »Nemaš simptome vrućice? Ili drhtavice?« Naslonio se na zid. »Ne, ako se ne računa moje dnevno namakanje u onoj prokletoj hladnoj rijeci.« »Kupao si se u hladnoj vodi?« Promatrala ga je lagano namrštena izraza lica. »I to je nešto, valjda.« »Vaša zapovijed, mademoiselle.«

27


Knjigoteka

Umorno se zavalila natrag na jastuke. »Bilo bi dobro da si se pridržavao svih mojih zapovijedi. Rekla sam ti i da odeš, ali za to nisi bio dovoljno razuman. Samo se molim da ne bude posljedica zbog toga.« »Stalno se namačem u ružmarinu i rutvi. Imam krasan aromatičan miris. Nisi li primijetila?« Nije se obazirala na ruku koju joj je pružio da je pomiriše. »To je korisno — u neku ruku.« Glas joj je bio napet, njegova prirodna promuklost naglašena, ali tvrdoglavo je nastavila: »Razmišljala sam o dodatnom popisu bilja koje moraš prikupiti, ali moraš mi donijeti olovku i papit da ih zapišem.« Nije pričekala da to učini, već je drhtavo udahnula i odmah prešla na sljedeću stavku. »U Bredfordshireu su imali određenog uspjeha s premazivanjem zidova bolesničkih soba živim vapnom. Imaš li ga?« S. T. je odmahnuo glavom, pažljivo je promatrajući. Nije baš bio uvjeren da bi se trebala toliko zamarati govorom. Prsti su joj bili nemirni. »Morat ćeš ga napraviti. Reći ću ti kako. Ali najprije je potrebno prikupiti bilje, možeš skuhati nekoliko neophodnih uvaraka koje moraš popiti.« Zatvorila je oči, zastala na trenutak, a zatim ih ponovno otvorila. »Trebao bi nastaviti s hladnim kupkama. I želim odmah znati ako dobiješ glavobolju ili bilo kakve druge simptome. Zapisat ću ti ih. Što se tiče živog vapna, motaš prikupiti. ..« Kada se napokon našao opskrbljen dugim popisom profilaktičkih mjera koje je trebao poduzeti radi očuvanja vlastita zdravlja, S. T. više nije bio siguran je li gospođica Leigh Strachan uistinu zabrinuta za njega ili je jednostavno rođena da bude žandar. Imala je onaj metodičan stil kategotiziranja stvari silaznim, uzlaznim i kružnim redoslijedom prioriteta koji je nekako povezivao sa sredovječnim usidjelicama i poreznim činovnicima. Počeo je uzmicati iz sobe, ustvrdivši na kraju da mora pogledati lonac češnjaka na vatri kako bi ubrzao svoj odlazak, a nakon toga je pobjegao niza zavojite stubi. Otišao je u oružarnicu, pokušavajući se sjetiti što prvo treba napraviti, ali je samo nemoćno zavrtio glavom. »Božja krv«, promrmljao je Haronovu portretu. »Živo vapno. Kininovac. Prokletstvo.« Nogom je udario kuglicu prašine i skinuo kaput, odlučivši da će umjesto toga očistiti fazana. Ionako nije mislio gubiti vrijeme na prikupljanje bilja i bijeljenje zidova — namjeravao ju je ostaviti s nešto hrane čim se bude mogla brinuti za sebe i otići potražiti Nema. Kada joj je odnio juhu od češnjaka za ručak, sjedila je u njegovoj stolid umotana u plahtu. S. T. je iznervirano zagunđao. »Ponovno ćeš se razboljeti, kvragu. Vrati se u krevet.« Samo ga je hladno pogledala, a zatim spustila pogled na okrhnutu zdjelicu punu kruha namočenog u juhu od kadulje, češnjaka i maslinova ulja. S. T. je to stalno jeo. Ta je juha održala provansalske seljake na životu tijekom stoljeća. Znao je da Marc čak smatra to jelo posebno prikladnim za bolesnike, ali nos gospođice Leigh Strachan profinjeno se raširio dok je okretala glavu. »Ne mogu«, rekla je i još više problijedjela. »Ne možeš to jesti?« 28


Knjigoteka

»Češnjak.« Ta jedna riječ bila je puna prijezira. Sjeo je na krevet. »U redu.« Uzeo je zdjelicu i sam prionuo jelu. Gledala ga je lagano stisnutih usana. Naslonio se o rub kreveta, uživajući u krepkoj juhi. »Što biste željeli, mademoiselle?« »Možda... neku bistru juhu od govedine?« »Čuo sam jednom za neku kravu u Provansi«, rekao je. »U Avignonu. To je otprilike pedeset kilometara odavde.« Uzeo je još jedan zalogaj. »Ledi Harvey uvezla ju je iz Engleske.« »A tako.« »Nije joj se sviđalo kozje mlijeko u čaju.« Leigh se ugrizla za usnicu. »Onda bih željela običan kruh.« »Kako želiš.« Zatresao je glavom dok je žvakao posljednji zalogaj. »Donijet ću ti prije nego što odem.« »Odeš kamo?« oštro je upitala. Odložio je zdjelicu. »Najprije u selo. Možda dalje, ne znam. Planirao sam pričekati dan ili dva, ali ako si dovoljno snažna da se žališ na jelovnik, mislim da te mogu ostaviti da se sama hraniš.« »Naravno da to mogu, ali ne smiješ sada otići odavde.« Namršteno se zagledao u svoje noge. »Neću nikoga dirati. Držat ću se na udaljenosti. Samo želim postaviti neka pitanja.« »Zašto?« Spustio je pogled i obuhvatio jednu šaku drugom. »Moj vuk... nema ga. Želim ga potražiti.« »Izgubio se?« »Vjerojatno.« »Koliko ga dugo nema?« Nije gledao u nju. »Dva tjedna.« Uslijedila je duga tišina. S. T. je napravio znak kruga, a zatim i osmice u svojoj raci. »Mojom krivnjom, znači«, rekla je tiho. Duboko je udahnuo. »Ne. Poslao sam ga. U selo s porukom. Nisam morao. Nisi to tražila.« Plahta je zašuštala kada je ustala. »Gdje mi je odjeća?« Pogledao ju je. Malo se zaljuljala na nogama pa se pridržala za stolicu radi potpore. »Nije ti potrebna odjeća. Vraćaš se u krevet.« »Ne«, rekla je. »Idem s tobom.«

29


Knjigoteka

Četvrto poglavlje Ležeći obraza naslonjena na svoju platnenu torbu i praveći se da spava ispod stabla bora, Leigh ga je promatrala ispod trepavica. Da nije bilo slike crnog konja Harona, ne bi vjerovala da je taj čovjek uistinu seigneur. Iako je prilično dobro odgovarao fizičkom opisu. Sjedio je prekriženih nogu u košulji, a trorogi šešir bio mu je nemarno odložen sa strane dok je gledao preko duboke udoline i žvakao grančicu divljeg timijana. Kosa mu je bila svezana u nemarnu pletenicu, a južnjačko sunce podarilo joj je onaj zlatni sjaj i duboku zemljanu nijansu, kombinaciju koja je zvučala tako čudno u izvješćima, a izgledala tako izvanredno u stvarnosti. Crna vrpca spuštala mu se do polovine leđa. Prijateljski osmijeh te čudno okrutan oblik obrva davali su njegovu licu nekakvu satiričnu notu, istodobno nasmijanu i zločestu. Ali razgovarao je sam sa sobom. Isto tako, iako se kretao lagano i gipko, ako bi se brzo okrenuo, gubio bi ravnotežu. Dosad je to vidjela triput dok su se spuštali niz guduru. Isprva se uplašila da je riječ o prvim simptomima groznice, ali činilo se da je inače dobro — osim načina na koji je gledao u krivom smjeru u pola slučajeva kada je razgovarala s njim. Nije se činilo mogućim da bi čovjek slabe ravnoteže i loših refleksa mogao biti baš dobar mačevalac, iako je nosio rapir na boku. A ni konjanik — a seigneur je bio majstor u jednom i drugom. Ali imao je sliku crnog konja. A njegov legendarni način postupanja sa životinjama, traženje od vuka da učini što mu se kaže kao da je riječ o razumnom biću, a ne o divljoj životinji. Bile su tu i posebne boje kojima su ga opisivali, zelena, i zlatna, i pozlaćena čokoladna nijansa, što ju je i dovelo do njega čak iz dalekog Lyona, gdje su znali sve o ekscentričnom Englezu s manirama pravog plemića koji je tako dobro govorio francais te je neobjašnjivo počeo živjeti u ruševnoj hrpi kamenja. Pronašla ga je. On je bez dvojbe bio le Seigneur du Minuit. Nije baš bio onakav seigneur kakvom se nadala. Zapravo ga je skoro žalila. Spasti na život u neuglađenoj izolaciji, kopajući po jalovoj zemlji, samo s vukom i nekoliko pataka kao društvom nakon svega što je bio i što je činio. Nikakvo čudo da je malo poludio. Pogledao je prema njoj. Leigh se i dalje pretvarala da spava jer nije željela razgovarati niti se pomaknuti. Kroz zavjesu od trepavica promatrala ga je kako se uspravlja služeći se granom kao potpornjem. Na trenutak je ostao mirno stajati na rubu kanjona, lica napola okrenuta prema njoj, ali pažnje usmjerene na neko drugo mjesto, kao netko tko pokušava uhvatiti riječi pjesme u daljini. Široki rukavi njegove platnene košulje pomicali su se na laganom povjetarcu. Povjetarac se poigravao jednostavnim rubom od čipke na orukavlju i ocrtavao mu ramena ispod tkanine. Na stražnjem šavu prsluka vidio se malen raspor koji je trebalo popraviti prije nego što se proširi, a visokim čizmama dobro bi došlo žustro glancanje. Na laktu je imao mrlju plave boje koja je kvarila kremastu bjelinu dobrog platna. Izgledao je usamljeno. 30


Knjigoteka

Leigh se nemirno pomaknula i okrenula lice u ruke. Preplavio ju je oštar miris borovih iglica. Zatvorila je oči. Tijelo joj je željelo spavati, odmoriti se i oporaviti, ali duša se opirala. Postojale su odluke, pitanja, novi planovi koje je trebalo donijeti ako stari ne budu prikladni. Nije bilo mjesta za sentimentalnost. Ako je nije želio podučavati — ako nije mogao — morala je odabrati drugi smjer. Ali nešto mu je dugovala. Ostat će s njim dok ne prođe opasnost od zaraze, iako se nije činilo da baš previše mari za to, a nadala se i da bi kruta providnost mogla učiniti malo čudo i vratiti vuka neozlijeđenog. S. T. joj je četiri puta ponudio da nosi njezinu torbu, ali ga je odbila. Uvrijedio se zbog toga. Imala je tu sposobnost da učini da jednostavan džentlmenski prijedlog izgleda kao uvreda njezinu dostojanstvu, kao da joj je pokušavao gurnuti ruku pod košulju, a ne samo ponijeti torbu. Naravno da bi bio sretan da joj može gurnuti ruku pod košulju. Ili bilo što te prirode. Hodao je iza nje, gledajući njezine noge i pomicanje baršunastog kaputa preko ženstvenih oblina koje je prekrivao. »Dakle«, rekao je nakon što su nastavili hodati dovoljno dugo da tišina postane nepodnošljiva, »odakle ste, gospođice Strachan?« »Nemoj me tako zvati.« Zagazila je s velikog kamena na niži dio serpentine na stazi. S. T. ju je slijedio, izgubio ravnotežu jer se prebrzo okrenuo te se uhvatio za granu kako bi ostao na nogama. Snažan napad vrtoglavice započeo je kada se ujutro probudio i podignuo glavu. Soba se divlje okretala oko njega kao da je u ogromnoj šarenoj lopti. Nakon tri godine napola se pomirio s laganom vrtoglavicom koja ga je mučila cijelo vrijeme, osjećajem dezorijentacije kada bi zatvorio oči ili prenaglo okrenuo glavu. Ali napadi su dolazili bez upozorenja i bili su različitog intenziteta. Ponekad nije mogao ni ustati iz kreveta, a da ne padne. Ponekad je uspijevao progutati mučninu, usredotočiti se na stabilne predmete i kretati se, pod uvjetom da se ne kreće prebrzo. Spuštanje nizbrdo bilo je kao igranje ruleta. Suštanje lišća nakon njegova nespretnog posrtanja natjeralo ju je da se okrene i pogleda ga. Prkosno se zagledao u nju. »Kako da te zovem?« Okrenula mu je leđa i nastavila hodati. »Fred?« upitao je. »William? Belzebub? Skitnica? Ne, slušaj — znam. Kako ti se čini ›Nadurenko‹?« Zastala je i okrenula se tako naglo da se morao uhvatiti za stijenu jednom rukom, a drugom za nju da se ne bi stropoštao. Mirno je stajala; nije ustuknula kada joj se uhvatio za rame. Napad vrtoglavice se povukao. »Bilo bi budalasto«, rekla je hladno, »odijevati se kao muškarac, a puštati da te oslovljavaju kao ženu. Zar ne, monsieur?« S. T. je sam sebi rekao da makne ruku s nje, ali nije to učinio. To je bio prvi put da ju je dotaknuo dok je pri zdravoj svijesti, a da mu nije zapovjedila da je pusti. »Pretpostavljam da i o tome treba razmisliti«, tekao je i isprobao smiješak na njoj. 31


Knjigoteka

Na trenutak je pomislio da bi uistinu mogao polučiti nekakav uspjeh. Pogled joj se pokolebao, crne su se trepavice spustile i sakrile plavetnilo, ali kada ga je ponovno pogledala, oči su joj bile ledene i napadačke. »Što nije u redu s tobom da si tako nespretan?« Pomaknula je rame ispod njegove ruke. S. T. ju je odmah pustio. »Slučaj općenite nesposobnosti, kao što vidiš.« Naslonio se na drugu ruku, držeći se za rub stijene i nastojeći izgledati ležerno. »Imaš li još pritužbi, sunašce?« »Nešto nije u redu s tobom«, rekla je. Zabuljio se u nju ne bi li je zbunio. »Hvala ti.« »O čemu je riječ?« »Ne tiče vas se, mademoiselle.« »Za Boga miloga, nemoj me tako zvati kada te bilo tko može čuti.« »A, da — svi bismo te trebali držati mrgom od muškarca, zar ne? Onda te se ne tiče, kujin sine. Odgovara li to tvom muškom senzibilitetu?« Činilo se nemogućim uzrujati je. Samo ga je pozorno promatrala tako da se osjećao kao da je nag usred Elizejskih poljana. Udahnuo je i uzvratio joj pogled, osjećajući se tvrdoglavo i glupavo kao što je bez sumnje i izgledao. Ali nije joj mogao reći. Preko njegovih usta jednostavno nije moglo prijeći da je gluh. Nagluh sam i ne mogu više održavati ravnotežu. Ne čujem, i ne mogu jahati, i ne mogu se boriti i jedva hodam niz ovo brdo, a da se pritom ne stropoštam. Znala je. Kako ne bi znala. Dovoljno ga je pozorno promatrala tim očima koje su podsjećale na zamrznutu vodu. Bože, tako je lijepa, a on je nespretan i frustriran muškarac koji posrće uokolo, tek sjena onog što je nekad bio, muškarac koji bi lagao kao sam vrag da je ima kada bi mislio da bi mu to prošlo... ali je shvatio da ne bi, pa mu je sada preostalo samo da sačuva svoj glupi ponos. »Nisi uopće morala ići sa mnom. Nitko te nije tražio«, rekao je — prilično briljantan ogledni primjerak domišljatosti na razini školarca, pomislio je uzrujano. Opet kratko oklijevanje, trenutno kolebanje u tom čvrstom pogledu. Namrštila se u pravcu njegovih prsa i mogao je vidjeti kako razmišlja, važe alternative. »Potrebna sam ti«, rekla je konačno. Ne: »Želim.« Ili »Uživam u društvu.« Ili »Mislim da bismo mogli početi cijeniti jedno drugo.« Samo zadatak. Očito je već odavno zaključila da je beskoristan za njezinu izvornu svrhu. Što je i bio. Ali bilo bi mu draže da je on onaj koji se može otresati na druge, hvala lijepa. »Vrlo sam zahvalan«, rekao je sarkastično. »Ali nije mi potrebna tvoja pomoć, gospođice Strachan — zapravo predstavljaš smetnju. Možda misliš da će ta odjeća zavarati Francuza, ali Nemo mi se neće približiti dok se šunjaš u blizini.« Slegnula je ramenima. »Onda mi reci kada da se držim podalje.« »Le diable.« Snažno je izdahnuo. »Znaš li išta o finim osjetilima zvijeri? Otkrit će me mnogo prije nego što ja njega pronađem. Drži se podalje, gospođice Strachan, ako ti nije potrebna moja njega. Samo se drži podalje od mene.« Odgurnuo se od 32


Knjigoteka

stijene i prošao pokraj nje. Nastavio je hodati nizbrdo do sljedećeg zavoja na stazi kojim je krenuo s namještenom ležernošću, pazeći da drži ruku na stijeni, a pogled fiksiran na stablo radi sprječavanja vrtoglavice. Bio je svjestan da se na stazi iza njega ne čuje kretanje. Uspio je baciti brz pogled kroz grmlje i vidio ju je kako i dalje stoji na mjestu, kao da radi točno ono što joj je rekao. Fino. Sjajno. Pustio bi je da ide s njim da je pokazala i najmanji znak uljudnosti. Istini za volju, mogao je pronaći Nema s njom ili bez nje ako je vuk želio da ga se pronađe. Istini za volju, uživao je u tome da bude odgovoran za još nekog osim samog sebe — kao glupan kojeg može smotati suknja, kakav je već bio — zaustavljajući se kada bi procijenio da joj je potreban odmor, pazeći da se previše ne zamara, pokušavajući spriječiti ludo djevojče da se ne upinje dok se ne sruši. Po tome ga je podsjećala na neku životinju. Nije odustajala baš kao neka fanatična životinja, kao što bi ranjeni jelen nastavio posrtati nesvjestan prepreka, boli i bez zdravog razuma. Samo se kretati, kao da se u samom kretanju krije neki plan. Razum mu je govorio da je ostavi samu, da je u životu susreo toliko dama u nevolji koliko bi bilo kojem muškarcu dostajalo za deset života. Ali duh ga je ispunio slikama noćne ceste, skandalozne slave... erotskog, opojnog zadovoljstva, užitka koji mu je gorio u žilama, u sedlu ili u ženskom naručju. Ljubav nikada nije potrajala. Pretvorila se u ništavilo više puta nego što se mogao i sjetiti. Predavao se snu, a on bi mu ispario u rukama. Uništio ga je. Treba sačuvati razbor. Ali ona je bila drugačija od svih. Možda bi ovaj put bilo drugačije. Bouffon! Uvijek je mislio da će biti drugačije. Uvijek je mislio: Ovaj put... Ah! Ali ovaj put, ovaj put, ovaj put... Prokletstvo. Kada je stigao u selo, vrtoglavica je već bila popustila do te mjere da je ostala samo lagana dezorijentiranost s kojom se naučio nositi, osjećaj da mu se tek lagano vrti, ali još je mogao posrnuti. Nije znao je li ga slijedila ili ne — postojalo je tisuću staza kojima je mogla krenuti. Mogla je skrenuti sa staze prema selu i uputiti se na sjever, jug, istok ili zapad, ili u bilo kojem smjeru u kojem bi luda djevojka poželjela poći. La Paire se mogao pohvaliti s dva mosta preko uske rijeke, prilično logično, i to je bilo otprilike to. Marcova gostionica nalazila se na litici između njih, kao kultivirani odsječak zidina stare utvrde, obijeljen, s crijepom i zelenim kapcima, ugniježđen između okomitih susjeda. Grad na brdu doimao se kao da raste izravno iz vrha gudure i naginje se prema njoj, kao nekakva konstrukcija od dječjih kocki koja nekim čudom ravnoteže i vjere nije upala u nju. Kada je tek došao ovamo, S. T. je smatrao da su grad, kanjon i dva mosta nadvijena trideset metara iznad uskih vodopada prilično slikoviti. A Marc se smijao njegovim šalama i posluživao dobro začinjeno crno vino, bilo je divljih predjela za Nema, sunčeva je svjetlost bila kao nektar, a sve je bilo tako daleko od svega... tako da je prestao bježati. La Paire je bio granični grad na obroncima Alpi koji je s ustaljenom redovitošću prelazio iz jednih ruku u druge, od Kapetovića preko 33


Knjigoteka

Habsburgovaca do savojske dinastije. Trenutno se La Paire nalazio na samom rubu Francuske, a S. T.-jev Col du Noir na savojskoj strani granice, ali svaki sporazum potpisan u Madridu, Rimu ili Beču mogao je to promijeniti u jednom danu. Ruševni dvorac kupio je pismom od mladog viteza kojem se više sviđao Pariz od seoskog života. Bio je to kakav-takav dom, prvi koji je S. T. imao u životu — ili barem prvi koji je odabrao za sebe i jedan od tek nekoliko u kojima je živio dulje od ukupno šest mjeseci. Otkrio je da mu se sviđa samoća. Sviđalo mu se ići spavati sa zalaskom sunca, njemu koji je sve noći u svojoj prošlosti proveo na slavljima, upleten u skandale ili u protuzakonitom lovu na mračnim cestama. Slikao je, spavao i kopao stjenovito tlo da bi uzgajao plodove i to mu je bilo dovoljno dobro. Dosad. Dok nakon tri godine izolacije nije u grudima osjetio pritisak zapletene požude i jada koji su se preplitali sa strahom da će prijeći preko mosta i ugledati Nemovu kožu prikucanu na gradskim vratima. Bio je toga pošteđen. Glavna su vrata bila samo vrata kojima je kao i obično bio potreban popravak te ih je trenutno blokirala kočija koja je nesmotreno pokušala prijeći rijeku i proći ispod niskog svoda. Budući da je željezna rešetka visjela nakošeno iznad kockama popločene ulice još od ranog srednjeg vijeka, nije se činilo previše izvjesnim da bi je ujedinjeni napori gradonačelnika, nekolicine građana, dvije kućanice u ulozi savjetnika i roja prljavih dječaraca mogli ispraviti i osloboditi kočiju u doglednoj budućnosti. S. T. je prešao rijeku preko drugog mosta. Stražarsko mjesto bilo je prazno, što također nije bilo neuobičajeno. S. T. je prešao sa suverenog teritorija Njegova Veličanstva kralja Sardinije i vojvode od Savoja, preko službene granice u Francusku bez ijednog čak mlitavog izazova. Nedostatak ceremonijalnosti savršeno mu je odgovarao jer nije morao slušati tužnu priču o poručnikovim najnovijim ljubavnim mukama. Ušao je u Marcovu gostionicu kroz kuhinjska vrata, gdje mu je aubergiste tek dobacio unezvijereni pogled i požurio se pokraj njega s pladnjem u rukama uz stube do salona. S. T. je pogledao hrpu promatrača natiskanih oko prozora u gostionici i odlučio poći gore za Marcom. Ušetao je u salon kao da je odjeven u svilene čarape i venecijanski baršun, a ne u prsluk i zamrljane hlače. Obično se nije zamarao druženjem u gornjoj prostoriji, ali znao se ponašati u društvu i s najplemenitijima, što je Marc dobro znao. Gostioničar je samo nagnuo glavu kada je S. T. zauzeo sofu i na najelegantniji mogući način prekrižio noge. Vani, na uskom balkonu s pogledom na gradska vrata, lijepo odjeven čovjek s napudranom vlasuljom sjedio je na željeznoj ogradi, mašući bjelokosnim štapom za hodanje sa zlatnom drškom i cereći se zbog sve te zbrke na ulici ispod balkona. Njegov pratilac, koji je izgledao kao da mu je dosadno, pogrbljeno je sjedio za stolom za kojim je Marc točio dvije darežljive mjerice iz boce svog najboljeg konjaka. S. T. je gostima odsutno kimnuo glavom i podignuo prst kako bi zatražio čašu. Marc je izgledao kao da mu je laknulo što može pohitati prema njemu. Gostioničar je ostavio cijelu trbušastu bocu na bočnom stoliću, uputio S. T.-ju značajan pogled i čudnovato trznuo obrvama u pravcu čovjeka za stolom te se požurio van iz sobe. 34


Knjigoteka

To je bilo jako neobično. Obično bi Marcu trebalo ponešto laskati i dati bezbrojna obećanja da bi se rastao čak i s bocom Hermitagea, a kamoli konjaka, s obzirom na tužno stanje S. T.-jeva računa. Pažljivo je srknuo i nagnuo glavu da bi mogao diskretno promotriti putnike. Otkrio je da mu je interes uzvraćen. Čovjek za stolom promatrao ga je s drskom otvorenošću dok mu je jedan lakat ležerno počivao na naslonu. Nosio je sivi mornarski kaput s debelim slojem čipke na prsima te hlačama i prslukom u podudarnoj žutoj boji nevena. Bio je naoružan štapom s mačem, laganijim i praktičnijim od S. T.-jeva staromodnog, ali smrtonosnog coliehemardea. Strančeve tamne oči prelazile su preko S. T.-ja kao da je konj na dražbi, a usta koja su izražavala dosadu malo su se podignula u kutovima kada je S. T. spremno dočekao njegov pogled. Čovjek se bez komentara ponovno okrenuo prema balkonu, gurnuo ruku u svoju svijedu kosu boje kestena te položio obraz na dlan. »Dođi i pij, Latour«, rekao je lijeno svom pratiocu, »i daj mi nadu da nećemo ostati zarobljeni ovdje preko noći.« »Ne mogu obećati.« Drugi se čovjek uspravio i kratko naklonio. »Čini mi se da je ova izmetna rupa od grada nastanjena klaunovima i majmunima.« »Ali, ne!« U mekano izgovorenim riječima jasno se osjećala ironija. »Ne mogu biti tako glupi kao moj komornik čija je nesretna ideja bila da prijeđemo most.« Čovjek na balkonu na trenutak je oklijevao, a zatim se još jedanput dublje naklonio. »Mais oui, monsieur le comte. Kako vi kažete, naravno.« »Dođi i pij, Latour«, rekao je njegov gospodar tihim i medenim glasom. »Pokaži malo poštovanja. Meni je možda zabavno gledati te kako se previjaš preko ograde balkona kada smo sami, ali sada je tu još jedan gospodin.« Latour je poslušao i pažljivo odložio štap za hodanje u kut. Stao je iza grofova naslonjača i uzeo ponuđenu čašu konjaka, ali nije pio. S. T. je zaključio da su ta dvojica čudne ptice i pomislio da bi mu bilo bolje da je ostao dolje u gostionici. Ondje bi više saznao. Povici i brbljanje s ulice odzvanjali su u tihom salonu. S. T. je uzdahnuo i proučavao svoju čašu. Uz svu tu zbrku neće mu se pružiti prikladan trenutak da ispita Marca, bez obzira na to gdje se smjestio. Okusio je konjak. Barem nije bilo očitog znaka da je Nemo uhvaćen ili vidljive zabrinutosti u gradu u vezi s vrućicom. Činilo se da je ta kočija najveći događaj u La Paireu od križarskih ratova. Ponovno je pogledao prema stolu i ustanovio da ga mladi plemić opet promatra. »Dosadno mi je, Latour«, polako je rekao. »Dosadno. Moram nešto učiniti.« Sluga Latour nelagodno se promeškoljio. »Da zatražim da pripreme spavaonicu, gospodaru?« »Ne... za koji trenutak, možda. Pitam se... Smijem li biti toliko izravan? Lagano se nasmiješio. »Mogu li se ponadati da bi ovaj gospodin želio zaigrati kratku igru pikea da nam vrijeme brže prođe?« S. T. je otpio piće i profesionalnim okom odmjerio momka pred sobom. Nije izgledao kao iskusni kockar, već kao dobro potkoženi aristokrat kojeg muči dosada.

35


Knjigoteka

S. T. je znao da se ne smije pouzdati u to, ali s druge strane bilo bi mu mrsko propustiti priliku da odere janje kada mu se pružila. »Ne bih«, rekao je. »Ne želim previše razbijati mozak. A i nisam ponio novčarku.« Grof je uspravnije sjeo. »Ovo prokleto mjesto...« Iznenada je ustao i ushodao se sobom. »Ne mogu ga podnijeti! Slušaj one dolje, kakvi glupi psi. Zašto tako besposličare? Obavijesti ih da želim poći, Latour. Idi i reci im da ne podnosim zatvorenost.« Sluga se poklonio. Kada je napustio sobu, njegov je gospodar izvadio novčarku i ispraznio je na stol. »Pogledajte, gospodine«, uzviknuo je i pokazao prema S. T.-ju. »Tu imate dvadeset lujdora 1. Možete ih prebrojiti. Da — prebrojite ih! Ulažem ih nizašto, radi igre, molim lijepo. Igra, za milost Božju, nemojte mi odbiti malo razonode!« S. T. je protrljao uho. Počeo se pitati je li s tim čovjekom sve u redu. Grof je uzeo svoj šešir s perjem sa stola i duboko se naklonio. »Preklinjem vas. Dobitak je ništa, ne zanima me... riječ je o mom umu, vidite. Imam živahan um. Pokušavam biti dobar, uistinu pokušavam, časna riječ. Ali ako se ne razonodim, tko zna na što će me to nagnati.« Taj je sigurno lud. S. T. je slegnuo ramenima i nasmiješio se. Mogao bi dobro iskoristiti dvadeset lujdora. Grof je pljesnuo rukama. »Izvrsno, izvrsno. Igrat ćete se. Dođite i sjednite. Dopustite mi da se predstavim. Ja sam... ah... Mazan. Aldonse Francois de Mazan.« S. T. se naklonio uljudno prešavši preko malog oklijevanja oko imena. »S. T. Maitland. Vama na usluzi, Monsieur de Mazan.« »Ah. Imate englesko prezime. Na trenutak se zagledao u S. T.-ja s osobitim oduševljenjem. »Volim Engleze.« S. T. je sjeo za stol. »Onda mi je žao što moram priznati da sam iz Firence. Moj je otac bio Englez. Nisam ga nikada upoznao.« »Ah, Firenca! Prekrasna Italija. Upravo dolazim otamo. Jako lijepo govorite francuski.« »Hvala. Ponešto sam nadaren za jezike. Imate li karte, seigneur?« Grof ih nije imao — sjajan dokaz da nije skriveni prevarant. S. T. je pozvonio i sjeli su za stol s novim špilom koji im je Marc donio, nakon čega se požurio iz salona, a da nije zastao čak ni da pogleda prvu rundu. Monsieur de Mazan bio je prilično dobar igrač. Iako je S. T. namjerno izgubio prva dva od tri dijeljenja kako bi zadržao grofovo zanimanje, nije se morao previše truditi. Kod trećeg dijeljenja S. T. se dao na prikupljanje lujdora. Prilično su mu lako dolazili kada se usredotočio na zadatak, klizeći preko stola da bi zauzeli svoje mjesto pokraj njega sa svojim mutnim metalnim sjajem obećanja.

1 Lujdor (franc, louis d'or) — srednjovjekovni francuski dukat; vrijedio je dvadeset zlatnih franaka, a nazvan je po kralju Luju XIII. (op. prev.).

36


Knjigoteka

Kada su se svi našli na S. T.-jevoj strani, grof je galantno ponudio da se povuče iz igre. S. T. je galantno inzistirao da izloži svoj dobitak riziku. Osjetio je buđenje stare strasti, užitka u kockanju. »Bog s vama«, rekao je grof. »Spašavate mi život. Evo još pet stotina livara na vaše lujdore.« Promatrao je S. T.-ja kako dijeli. »Znači, nikada niste bili u Engleskoj?« »Nikada«, zdušno je lagao S. T. »Šteta. Volio bih čuti više o njoj. Nekoliko engleskih prijatelja posjetilo me u mom chateauu. Gospođica Lydia Sterne, kći glasovitog gospodina Laurencea Sternea. Pročitali ste njegova Tristrama Shandyja?. Tako zabavno! Obožavam Engleze. A g. John Wilkes pričao mi je o svom Klubu paklenog ognja...« Grof se lukavo nasmiješio. »To je bratstvo od najdubljeg interesa!« S. T. je podignuo obrve i promiješao karte bez odgovora. »Jeste li čuli za taj klub?« Pogledao je grofa ravno u oči i ponovno slagao. »Ne, nisam.« »Ah«, rekao je grof i raširio svoje karte okrenute prema dolje. »Šteta.« Vrata salona ponovno su se otvorila. Komornik je stupio u stranu, držeći ih otvorenima, a S. T. je podignuo pogled s karata i ugledao gospođicu Leigh Strachan kako mirno ulazi u prostoriju. Samo je prošla pokraj njega u svom plavom baršunastom kaputu i svilenim hlačama i prihvatila konjak od Latoura, ali S. T. je ustanovio da mu je koncentracija tako naglo pala da nije najavio svoju carte blanche prije odlaganja te je izgubio deset bodova prije nego što je igra uopće započela. Vrag je odnio. Grof se činio jednako zaokupljenim. Preko S. T.-jeva ramena zagledao se u nju, ovlaš držeći karte u rukama. Iznenada je prošao rukom kroz svijetlu kosu. »Latour«, rekao je, »zar imaš novog poznanika?« »Tako je, monsieur — mladi gospodin zamolio je da mu se udovolji da gleda igru, ako je to prikladno.« Grof se nacerio. »Tisuću puta prikladno.« Ustao je i naklonio se. »Hajde, hajde — predstavite mladića, Latour.« Komornik je formalno predstavio g. Leigha Strachana Comteu de Mazanu. S. T. nije ustao, već je samo lagano kimnuo u njezinu pravcu. Odlučio je ne imati posla s njom. Uopće. »Možda biste mi dopustili da vam prepustim svoju stolicu«, predložio je grof, pomaknuvši se kao da će ustati. »Ne, merci«, rekla je svojim bolno ukočenim francuskim. Njezin je promukli glas S. T.-ju zvučao očito ženskim, ali činilo se da su je druga dvojica prihvatila za ono za što se izdavala. »Radije ću stajati.« »Vi niste iz ove zemlje!« Grof je to uzviknuo s oduševljenjem. »Englez. Vi ste Englez. Upravo smo govorili o Englezima. Zabranjujem vam da budete bilo što drugo!«

37


Knjigoteka

Tiho se složila da je Englez. S. T. je izvukao kartu i okrenuo glavu tek toliko da je pogleda. Bila je blijeda. Morao se suzdržati da joj ne predloži da prilegne kako se ne bi srušila. »Kamo ste krenuli, Monsieur Strachan?« pitao je grof. »Gdje je ostatak vašeg društva? Jeste li na velikom proputovanju?« Uslijedila je kratka tišina, a zatim je rekla: »Ne putujem s društvom. Upravo se vraćam u Englesku. Čim pronađem prijevoz prema sjeveru.« S. T. je izgubio ruku. »Ali ne morate tražiti prijevoz!« uzviknuo je grof. »Vidim da ste gospodin, mladi ste, sami ste! Možda ste imali nevolja. Ne, ne, ne smije vas se pustiti da putujete iza dupeta neke pralje.« Bacio je karte usred sljedećeg dijeljenja i ustao. »Nemoguće. Morate se povesti s nama. Mi idemo za Grenoble, ako nam ovaj moj deseterostruko beskorisni komornik ikad uspije osloboditi kočiju. Ima li kakvih novosti odozdo, Latour? Umoran sam od pikea.« Odšetao je od stola. S. T. je pogledao dopola podijeljeni špil koji je držao u rukama, bacio ga na stol te se namršteno okrenuo prema drugima. »To je to?« upitao je. »Odustajete?« Grof je odmahnuo rukom. »Ne, zaboravimo jednostavno na cijelu tu igru. Nećete mi zamjeriti moje livre, zar ne, prijatelju? Lujdori su vaši.« Sjeo je na kauč. »Radije bih razgovarao s Monsieurom Strachanom. Moramo porazgovarati o našim putnim planovima. Hoćete li poći s nama?« »Ljubazni ste«, rekla je ravnodušnim tonom. »Ako vam to neće biti na teret, hoću.« Nacerio se i nagnuo prema njoj. »Veselim se tome. Možemo razgovarati. Radoznao sam kada su u pitanju Englezi.« Rukom joj je obuhvatio nadlakticu, a glas mu je poprimio gorljiv ton. »Engleski porok, znate li na što mislim?« S. T. se naglo okrenuo i namršteno ga pogledao boreći se s napadom vrtoglavice. Upravo se u tom trenutku odozdo začuo zbor ushićenih povika. Grof je poskočio i uputio se na balkon. »Vive le diable!« zaderao se. »Slobodni smo! Venez, Latour, ponesi mu kovčeg i nestanimo odavde!« Zastao je dovoljno dugo da se duboko pokloni pred Leigh tako da su mu skuti kaputa zalepršali zrakom, a zatim ju je uhvatio za zapešće i povukao snažno na noge. Nije se odupirala toj neobičnoj prisnosti, već ga je jednostavno obavijestila da nema kovčeg, već samo platnenu torbu. »Čekajte malo«, rekao je S. T. Počeo je ustajati, ali je ona izašla iz prostorije, a da ga nije ni pogledala. »Pričekajte«, povikao je. »Ne možete samo otići s...« Komornik mu se kratko poklonio, dohvatio grofov štap sa zlatnom drškom i šešir s perjanicom te krenuo za ostalima. »... potpunim strancima!« S. T. je energično završio rečenicu. Napravio je korak prema vratima, stao — te ponovno sjeo. Brojio je karte, miješao ih, presijecao i slagao špil ponovno i ponovno dok je slušao jeku kočije koja se udaljavala niz popločenu ulicu pod balkonom. Lupa vrata, oštri povici poštanskog pomoćnika konjima, savjeti i upozorenja usred zvuka 38


Knjigoteka

željezom potkovanih kopita i trenja kotača o kamen izgubili su se u nerazlučivoj buci razgovora dok se kočija izmicala ispod svoda. S. T. je pritisnuo palce o savijeni špil i uz psovku ga raspršio po stolu. Ustao je i natočio si piće, zureći u razbacane karte. Baš kada je gužva odozdo počela zamirati, ulica se ponovno napunila zvukom konja. Okrenuo se prema balkonu, osluškujući zdravim uhom. Nije mogao razabrati što znače novi uzvici i kreštavi krikovi žena te je naposljetku zaboravio na ponos i uputio se prema balkonu da vidi vraćaju li se. Dolje nije bila grofova kočija. Strma ulica bila je puna vojnika na konjima koji su dojahali iz drugog smjera, s francuske strane granice. Vojni konji motali su se i propinjali usred gomile lokalnih stanovnika, a S. T. je iznenada prepoznao francuskog poručnika iz stražarnice dok je ovaj mušketom nišanio za grofovom kočijom. Zvuk pucnja odjeknuo je uskim procijepom ulice, a zatim se cijela četa progurala kroz gomilu i galopom se uputila preko mosta istim putem kojim je otišla kočija. Marc je uletio kroz vrata. »Prekasno!« povikao je i potrčao prema balkonu. Naslonio se preko ograde, mašući šakom prema posljednjem od konjanika. »Pijani šeprtljo! Umalo!« Puhao je i duboko disao, tresući glavom prema S. T.-ju. »Dakle! Dali smo sve od sebe, zar ne? Ti i ja to možemo reći. Karte su bila prava inspiracija, mon ami. Ali nikad ga neće ponovno uloviti s ove strane granice. A ona jadna mlada budala — onaj anglais — nisi li ga mogao spriječiti da ode s njima? Ta djeca koja žele biti heroji! Bog zna što će biti od njega.« »Što će biti od njega!« odbrusio je S. T. iznervirano. »Što se dođavola događa? Zbog nečeg progone Mazana?« Marc ga je iznenađeno pogledao. »Nisi znao?« »Znao što?« povikao je S. T. »Ha. Le Comte de Mazan. To je rekao, zar ne? Monsieur — on i njegov komornik Latour osuđeni su na vješala prije mjesec dana u Marseilleu. Zbog bogohuljenja. I...«, Marc je utišao glas do gorljivog šapta, »... sodomije.« S užitkom je zavrtio glavom. »I pokušajem ubojstva dviju mladih djevojaka. Nije on nikakav comte, prijatelju moj. On je Sade. Markiz de Sade.«

39


Knjigoteka

Peto poglavlje S.T. je satima hodao planinom u potrazi za Nemom daleko gore uz planinu, dok se nije našao skoro na drugoj strani. Cijelo vrijeme je zviždao i zazivao ga. Sada je sjedio na usamljenu vrhu brda obasjanom mjesečinom i proklinjao je. I sebe. Svoje vlastite beskorisne instinkte koji bi ga uvijek izdali, koji mu nikad nisu donijeli ništa osim jada i nekoliko senzualnih trenutaka koji su došli i prošli kao dobitak na okladi, brzo uzbuđenje koje nikad nije potrajalo. Ovaj je put kao i uvijek mislio da će biti drugačije. Ali nije. Nikako nije smio poslati Nema, nikako nije smio tako očajnički riskirati zbog žene. Te njegove grandiozne geste, nikad mu nisu donijele ništa osim trenutka slave da bi potom iščezle, a nakon toga je trebalo igrati novu igru i ponovno pobijediti. I platiti. Ovu je platio svojim posljednjim prijateljem. Iako je i dalje hodao planinom i tražio, S. T. je čuo vijesti kojih se pribojavao. Naišao je na Ciganina kako siječe drva i čuo priču. Dvoje je djece vidjelo čudovište na bočnoj strani Le Grand Coyera, strašno nadnaravno biće s glavom čovjeka i tijelom zvijeri. Čak su donijeli kući vlasulju koja se ulovila u grmlju, a zatim su Cigani pripremili magične napjeve i napitke te se uputili otjerati zvijer u stupicu. Tada ga je neka ciganska vještica ponovno pretvorila u običnog vuka, a zatim su ga ubili. Ako želi, može poći i vidjeti kožu i pohabanu vlasulju đavoljeg čudovišta. Izložene su u crkvi u Colmarsu i mogu se pogledati uz malu donaciju. Nije otišao. Nije mogao. Hodao je po planini i pretvarao se da je riječ o pogrešci, da je sve to san i da će se probuditi i pronaći Nema kako spava sklupčan u obliku bezbrižnog krznenog brdašca u podnožju kreveta. A ona... zaslužila je to, pomislio je. Dobila je što je tražila kada se odrekla njegove zaštite koja možda nije bila kao ono što je mogao ponuditi u mlađim danima, ali je sigurno bio više nego dorastao nekom kicošu u žutim gaćama. Dobila je točno ono što je zaslužila kada je odlučila sama jurcati uokolo odjevena u hlače: aristokrata ubojicu s neprirodnim sklonostima da je iskoristi, zlostavlja i ostavi njezino tijelo pticama. Zabacio je glavu u očaju. U grlu mu se skupljao zvuk, tihi jecaj boli i usamljenosti koji je prerastao u dugi ton koji je naučio od Nema u danima kada su se odmarali na stepenicama dvorca i zavijali na mjesec. Nadao se da su Cigani to čuli, nadao se da su to čule i kućanice i dućandžije u gradovima, nadao se da je Sade to čuo. Pjevao je Nemov lovački zov strastveno koliko su mu dopuštala njegova ljudska pluća i nadao se da se svi tresu u krevetima, u kočijama, šatorima i kućama, kao i na svim mjestima gdje su se smatrali sigurnima. Divlja ga je melodija ispunila, učinila ga je ponovno odmetnikom, pretvorivši njegovu usamljenost u prognanstvo. Pjevao je dok nije osjetio bol u prsima i dok vučji zov nije pao kao voda u duboki zdenac, postupno se slegavši u tišinu. Udahnuo je. Noć ga je još uvijek okruživala. U tišini punoj iščekivanja čuo je krv kako mu šumi u ušima, posljednju slabu jeku svoje žalopojke bez riječi kako se odbija od brda oko njega. A zatim je izdaleka došao odgovor. Noćni je vjetar donio zavijanje jednog turobnog glasa, podignuo ga do vrhova i spustio prema zemlji. 40


Knjigoteka

Pridružio mu se drugi pjevač, pa treći, dok se na kraju nije oglasio cijeli zbor: vratolomna, divlja simfonija u slavu njegova odmetničkog zova. Grof i njegove insinuacije već su neko vrijeme živcirale Leigh. Govorio je tako brzo da je mogla pratiti samo polovinu njegova francuskog, vrpoljio se, dodirivao joj ruku i brbljao o Englezima i Klubu paklenog ognja, zureći u nju, a zatim cereći se oduševljeno svom komorniku. Zažalila je što je prihvatila njegov poziv. Kakvo god zlo da je planirao, to je značilo samo gubitak vremena, a toga je već dovoljno izgubila na ovom uzaludnom putovanju. Razmišljajući o prošlosti, shvatila je da ju je ovamo poslala slabost u potrazi za borbenim vještinama koje nikada neće svladati. Napustila je Englesku gonjena noćnom morom, držeći se grčevito iluzije da se može osvetiti baš kao i bilo koji muškarac. Došla je tražeći viteza pravde, blistavu, tajanstvenu i napola zaboravljenu legendu svog djevojaštva... a ustanovila je da je on samo ljudsko biće — i to usamljeno — koje ju gleda kao da mu ona može donijeti utjehu. Željela je iskoristiti tu mužjačku glad u njegovim očima, navesti ga da joj pomogne u ostvarivanju plana kao što bi lovac namamio izgladnjelog tigra u stupicu. Ali kada je posrnuo i pridržao joj se za rame, kada ju je pogledao svojim finim i zgodnim licem punim ponosa i čežnje, pokazao joj je istinski opseg svoje želje. Nešto duboko u njoj prepoznalo je taj pogled. Vidjela je iščekivanje u njemu, mnogo više od jednostavne požude. Doista, bila je spremna podati svoje tijelo za svoj cilj — davno je to odlučila — ali njezino tijelo nije bilo dovoljno. Taj je pogled tražio više. Zato ga je napustila. Iskoristila je prvu priliku koja se pružila i napustila još jednu djetinjastu zabludu uz sve ostale. Nitko nije odgovoran za pravdu osim nje same. Sama će učiniti ono što mora, na bilo koji mogući način. Nadala se da će se moći časno osvetiti, ali ako čast nije bila moguća, svejedno će se osvetiti. Comte de Mazan kipio je od uzbuđenja cijelim putem od La Pairea iz kojeg ih je ispratio zvuk pucnjeva iz muškete. Očito je malodušna potjera stala na granici jer bi inače kočiju mogla lako preteći na izrovanim i zavojitim cestama. Put se postupno pogoršavao, pa su sada napredovali sporije nego da su hodali, kotači su naglo upadali u rupe i izvlačili se iz njih sa škripom, a svi su putnici poskakivali. Leigh je sjedila tiha i napeta, grčevito se držeći za remen da ne padne sa sjedala. Smatrala je razboritim da se suzdrži od raspitivanja o grofovoj bližoj prošlosti te ga je držala na udaljenosti hladnim odgovorima na njegove ushićene monologe. Komornik, Latour, beskrajno je dugo nijemo i namršteno promatrao cestu iza njih te povremeno upućivao intenzivne poglede prema Leigh. »Pogledajte ovo«, rekao je grof i naslonio se o nju kada se kočija zaljuljala. Gurnuo joj je u ruku malu knjižicu u kožnom uvezu. »Ovo je na engleskom. Jeste li to pročitali?« Leigh je bacila pogled na korice, jedva uspijevajući mirno držati knjigu. Naslov joj je bio Aristotelovo remek-djelo. Nije ju otvorila. »Jeste li je pročitali?« ponovno je upitao grof. Leigh je odmahnula glavom. 41


Knjigoteka

»Ah, uživat ćete u njoj. Zadržite je. Dao mi ju je g. John Wilkes, a ja je dajem vama.« Gurnula je knjigu u džep kaputa. »Nećete je čitati?« Razočarano se namrštio. »Možda kasnije. Sada je put previše loš.« »Da, naravno. Kasnije.« Nasmiješio joj se. »Čitat ćemo je zajedno. Te engleske riječi, nisam bio siguran što neke od njih znače.« Grof se zavalio u sjedalo i počeo brzo razgovarati s Latourom. Nekoliko je puta s poštovanjem spomenuo Mademoiselle Anne-Prospere, a Leigh je shvatila da će se negdje tijekom putovanja susresti sa svojom ljubavnicom, ali zasad nije imao drugog društva osim komornika. Zahvaljujući svjetlosti punog mjeseca putovali su puževim korakom dugo nakon što je pao mrak, ali nakon što im je dojavljeno da se stijena odronila na putu ispred njih, Mazan je odlučio da prenoće u malom svratištu. Leigh je iskočila iz kočije i zastala u dvorištu. Dok su Latour i Mazan slijedili gazdu unutra, pogledala je strme stijene okupane mjesečinom koje su okruživale udolinu i zasjenile rijeku i usku cestu. Uputila se nekoliko metara niz cestu. Bio je to divlji i prazan predio, bliže planinama nego La Paire. Zvuk rijeke činio se prigušen zbog izbočenih stijena, neobično utišan, kao da kamena masa pritišće sve ispod sebe. Iznad vrha strmine iza svratišta puni je mjesec nadvisivao crne planine pozamašne visine. Da ode odavde, morala bi spavati na otvorenom. Nisu prošli pokraj nekog osvijetljenog objekta cijela tri sata. »Tu ste!« Comte de Mazan zgrabio ju je za ruku. »Dođite, dođite, imamo zgodnu spavaonicu i vatru. Jutro će začas svanuti.« Zadrhtao je i nacereno je pogledao. »Moramo dobro iskoristiti odmor.« Povukao ju je prema sebi s više sile nego što je bilo potrebno. Leigh se nije opirala. Prije nego što tiho nestane u noći, planirala se barem okoristiti večerom od te dvojice. Svratište nije imalo privatni salon, već samo jednu spavaonicu s dva kreveta i mali ormar u kojem se nalazio pomoćni ležaj. Prozori nisu bili zaštićeni ni masnim papirom ni staklom. Mazan je odmahnuo rukom na to. »Čak ni Latoura nećemo tjerati da spava vani. Podijelit ćemo sobu.« Ponovno se nacerio. »Već nam je pronašao djevojku.« Takav razvoj događaja predstavljao je problem za Leighin francuski. U nemogućnosti da sastavi suptilniji odgovor, jednostavno je odvažno rekla: »Ne volim djevojke.« Mazan je podignuo obrve. »Mon dieu. Momak vaših godina. Što se događa s ovim svijetom?« Sjeo je na jedan od kreveta. »To je u redu. Ja osobno prezirem žene. Ali pričekajte dok ne vidite što imam na umu. Dođite i raskomotite se.« Potapšao je krevet pokraj sebe. Prije nego što je Leigh uspjela ponovno upregnuti svoju francusku gramatiku da smisli odgovor, vrata su se otvorila. Latour je gurnuo unutra punašnu mladu sluškinju rumenih obraza. 42


Knjigoteka

»Gospodaru«, zajecala je fille de chambre, pokušavajući ostati na nogama. »Gospodaru — molim vas, ja sam dobra djevojka!« »Glupost«, rekao je grof. »Očekuješ da u to povjerujemo na ovakvu mjestu? Samo pokušavaš povisiti cijenu.« »Ne, gospodine!« Zatresla je glavom. »Pitajte gazdaricu, trebam se udati... joj!« Stisnula se od straha kada ju je Latour snažno uštipnuo. »Gazdarica te i preporučila«, odbrusio joj je Mazan. »Rekla je da si tolika drolja da ćeš sve učiniti za gvineju, u što nimalo ne sumnjam. Dođi ovamo, evo ti...« Glas mu je postao nježniji. »Stavi to odmah u džep — ah, zar plačeš, siroto dijete?« Povukao ju je prema sebi i pomilovao je po obrazu, a istovremeno joj je gurnuo novčić u pregaču. »Molim vas, gospodine! Ne želim to.« Pokušala mu je vratiti novčić. Uhvatio ju je za zapešće i zavrnuo ga. Djevojka je kriknula i pala na koljena. »Nemojte«, jecala je. »Ostavite me na miru! Molim vas da me ostavite na miru.« »Drži je, Latour. Tako — zaveži joj ruke, baš tako. O, da, plači, plači«, pjevuckao je dok je komornik grubo savijao djevojčine ruke iza leđa i vezivao ih komadom platna. Uz Latourovu pomoć Mazan ju je gurnuo potrbuške na krevet, zadigao joj suknju iznad koljena i zavezao joj stopala za okvir kreveta dok je sluškinja jaukala i molila da je puste. Leigh se pomaknula prema vratima. »Gospodaru«, oštro je rekao Latour. Grof je podignuo pogled i vidio što smjera. Skočio je s kreveta i napravio korak da je zaustavi te pritom zagradio vrata. Leigh ga je dočekala isukanom smrtonosnom oštricom svog srebrnog bodeža. Zastao je i zagledao se u nju. »Promatrao sam je«, rekao je Latour. »Žena je. Siguran sam u to.« Mazan mu je dobacio zapanjeni pogled, a Leigh je iskoristila priliku i provukla se pokraj njega. Zgrabio ju je, glasno opsovao kada ga je porezala po dlanu, a zatim podignuo drugu ruku i zviznuo je po glavi. Leigh nikada nitko u životu nije udario. Zateturala je prema vratima i prignula se. U glavi joj je zvonilo, a želudac se stisnuo od neočekivane boli. Zgrabila je bodež i prisilila se da se uspravi da bi mogla odbiti sljedeći udarac, ali zvuk koji je čula u glavi promijenio se, postao je čudan i glasan — a Mazan čak nije ni gledao u nju, već je stajao skamenjen i zagledan u prozor, slušajući otvorenih usta duboko i neljudsko zavijanje koje se vani polako pojačavalo do sablasne jačine. »Što je, dovraga, to?« uzviknuo je. Zavijanju se pridružio još jedan glas, pa još jedan i još jedan, a Leigh je osjetila kako se ježi od tog zvuka. Nikada prije nije takvo što čula tijekom svog uljuđenog i sigurnog života — a ipak je to bilo nešto što je njezino tijelo poznavalo, kralježnicom su joj prolazili trnci, a u grlu ju je stegnulo kada se pulsirajuće tuljenje niskog tona uzvisilo do nezemaljskog zova u noći. Zatvorila je oči i naslonila se na vrata, osluškujući sablasni koncert koji je ispunio zrak i ugušio prigušene uzvike iznenađenja odozdo.

43


Knjigoteka

Osjetila je kako se zatvorena vrata tresu od topota nogu na stepeništu. Zavijanje je iznenada utihnulo. »Diable«, promrmljao je grof. Kvaka na vratima okrenula se ispod Leighinih prstiju. Instinktivno je ustuknula, probudivši se iz skamenjenog iznenađenja i svjesna prilike za bijeg. Vrata su se naglo otvorila prema unutra. Vučje oči u mračnom hodniku sjajile su crvenim plamenom. »Jesu Christ«, uzviknuo je Mazan. Tiho vučje režanje pretvorilo se u pravu riku kada je progovorio. Vuk je bio spreman za skok, nakostriješen i zurio je u sobu iskešenih bijelih očnjaka. Pokraj velike zvijeri, napola u sjeni, stajao je muškarac. Pri svjetlosti mu je kosa zasjala kao staro zlato. Mačem koji je bljesnuo kada ga je podignuo napravio je graciozni luk u zraku. »Monsieur de Sade«, rekao je tiho. »Iako taj izraz na vašem licu izgleda vrlo zabavno, preporučujem vam da spustite pogled.« »Što?« bez daha je upitao muškarac koji se nazivao Comte de Mazan. »Ne želim vašu krv«, rekao je seigneur istim blagim glasom. »Kako plemenito od mene, zar ne mislite tako ? Ali ovaj moj prijatelj još nije uspio savladati svoje emocije zbog cijelog ovog spektakla.« Rapir se glatko spustio prema podu. »On uistinu smatra da bi vas trebao ubiti u moje ime. Lijepo vas molim da polako spustite pogled i bit ćete barem mrvicu sigurniji.« Aristokrat ga je poslušao, duboko i neujednačeno dišući. Vuk je nastavio režati i napravio je još jedan korak u svom prijetećem stavu, položivši jednu veliku šapu na drveni pod spavaonice. Zubi su mu svjetlucali, oštriji nego u bilo kojeg pripitomljenog psa. »Avec soin«, naredio je seigneur jasnim i jednostavnim francuskim, »Leigh. Odveži djevojku.« Potom je dodao na engleskom: »Ako misliš da bi mogla dići galamu, najbolje bi bilo da joj prije toga platnom začepiš usta. Nikako joj nemoj dopustiti da vrišti.« Leigh je napravila što je naredio, cijelo vrijeme šapćući djevojci umirujuće riječi. Iz svog položaja na krevetu sluškinja nije vidjela vuka, ali ga je mogla čuti. Suze su joj se kotrljale niz obraze i vlažile platno. Leigh ju je morala poduprijeti tijelom da je digne iz kreveta, a djevojčine su punašne noge popustile čim je ugledala zvijer. »Ustani«, prosiktala je Leigh. »Ustani, glupačo jedna!« Sluškinja je zastenjala i cijelim se tijelom naslonila o Leigh. Zateturala je pod teretom, ali je s naporom uspjela poduprijeti klonulu djevojku te je u nemoćnom nestrpljenju dobacila pogled seigneuru. Odmahnuo je glavom. »Vi dame odabirete najneprikladnije trenutke za nesvjesticu.« Lagano se nasmiješio. »Što želiš napraviti, sunašce? Hoćemo li je spasiti ili je ostaviti da leži?« Leigh je napravila korak unatrag. »Ostaviti je da leži«, rekla je. Sluškinjine su noge odjednom očvrsnule kada je izgubila potporu. Prigušeni »non!« začuo se ispod platnenog poveza kada je naslijepo pružila ruku. Vuk se pomaknuo, skočivši prema naprijed te zlokobno zarežao i škljocnuo zubima prema 44


Knjigoteka

najbližoj žrtvi: markizu. On je opsovao, a sluškinja je zacviljela. Vuk se vratio u čučanj pokraj svog druga, a djevojka se uhvatila za Leigh i zacviljela. »Ustani onda«, rekla je Leigh. »Ustani i napravi što ti je rečeno.« » Oui, madam!« začuo se prigušeni uzvik. Sluškinja se grčevito privila uz Leigh. »Mais oui!« Leigh je pogledom zatražila upute od seigneura. Zakoračio je u sobu, sada potpuno obasjan svjetlošću svijeća koja je njegovu kosu i duge trepavice obojila hladnim žutosmeđim plamenom. Vuk je krenuo za njim i još je jedanput divlje skočio prema markizu i njegovu komorniku te ih stjerao uz kamin, seigneur je kimnuo prema Leigh. Ona je zgrabila svoju putnu torbu i gurnula sluškinju ispred sebe kroz sada slobodna vrata. Vani je gurnula djevojku prema stubištu. Fille de chambre odmah se dala u bijeg. Spustila se niza stube i nestala prije nego što je Leigh stigla do rukohvata. Leigh je iz sobe iza sebe začula zlokobno režanje. Kada se okrenula, seigneur se pojavio na osvijetljenim vratima, podignuo mač u znak pozdrava i naklonio se stanarima sobe. »Bon nuit, Monsieur de Sade«, rekao je vedro. »Lijepo sanjajte.« Markiz je opsovao. Vuk je kliznuo kroz vrata i ne približavajući se Leigh, teškim se korakom spustio niz stubište. »Hajde«, rekao je seigneur na engleskom, okrenuvši se prema njoj i podigavši svoj šešir sa stupa ograde. Krenula je i prošla kroz donji salon ni ne gledajući paraliziranog gazdu i njegovu suprugu koji su se stisnuli iza sofe. I vuk ih je ignorirao te je tiho nestao kroz otvorena vanjska vrata. Ali seigneur je zastao, uputio uljudnu ispriku nijemom paru te se poslužio kruhom, salatom i trima kopunima koji su se hladili na pladnju pripremljenom da se ponese gore. Zavezao je hranu u ubrus, gurnuo zavežljaj u Leighinu torbu te stavio bocu vina i bočicu ulja za salatu na vrh. Uvjeravajući ih da će markiz platiti za to, uprtio je torbu na rame i uljudno zaželio vlasnicima svratišta laku noć, a zatim je uzeo Leigh za ruku i povukao je za sobom kroz vrata. Osjećala je napetost kojom ju je držao dok su hodali dvorištem. Bez zaustavljanja je zabacio glavu i ispustio urlik, šaljući divlji zvuk u nebo kao pobjedničku pjesmu. Sa svih strana odgovorili su entuzijastični vučji glasovi, razvučena serenada uzbuđenja i podrške. Seigneurov vuk kretao se oko njih u velikim krugovima i povremeno se zaustavljao da ispusti urlik visoko podignuta repa i s njuškom u zraku. Potom je potrčao za njim, u širokom luku zaobilazeći Leigh, te mu je u skoku položio divovske šape na ramena, a zatim se spustio i nestao među tamnim drvećem. Zbor je utihnuo jednako naglo kao što se i oglasio. Činilo se da je neviđeni čopor kao po dogovoru jednoglasno priveo svoju pjesmu kraju. Seigneur je i dalje držao Leigh za lakat i vodio je niz cestu kroz mjesečinu i sjene. »Je li to Nemo?« upitala je. »Naravno«, rekao je. U glasu mu se čuo prizvuk ushita. »Gdje je bio?«

45


Knjigoteka

Pogledao je prema njoj. Bilo je taman dovoljno svjetlosti da vidi kako mu se podignula obrva. »Sa svojom vrstom, gospođice Strachan. Zar ih nisi čula?« Produljio je korak. I dalje je nosio rapir u ruci. Srebrno je svjetlucao dok se kretao. Nekoliko je trenutaka hodala uz njega u tišini. Spotaknuo se o nešto, a s obzirom na to da ju je i dalje držao, umalo je oboje palo kada je posrnuo, iako se uopće nije jako spotaknuo. Opsovao je. Stala je na mjestu i pustila ga da vrati ravnotežu oslanjajući se na nju. Uspravio se i pustio je. »Oprosti«, rekao je napetim glasom. Leigh je pružila ruku i uhvatila ga za rukav košulje kada je napravio oklijevajući korak. Bez riječi je ponovno obavila njegove prste oko svoje ruke kao tihi znak podrške. Stajao je mirno. Naglo je zataknuo mač u korice. »Imao sam nezgodu«, rekao je. »Povremeno mi ravnoteža nije... pretjerano pouzdana.« Pogled mu je bio prikovan za tlo. »Danas je bilo... teško.« »Osloni se na mene.« Polako je podignuo glavu i na trenutak se zagledao u nju. Mjesečina je zlato u njegovoj kosi pretvorila u mraz, preoblikovala mu lice u srebro i ugljen. »Ne smeta mi«, rekla je. »Navikla sam na to.« »Hvala.« Odmaknuo je ruku. »Nije mi potrebna tvoja pomoć.« Glupi čovječe. Ponosni, apsurdni čovječe. »Kako si nas uspio sustići?« oštro je upitala. »Cesta prati rijeku. Drži se podnožja planine«, rekao je. »Put preko vrha je kraći.« Slegnuo je ramenima. »Znao sam da ćete biti ovdje — nema drugog skloništa. Već sam ionako prešao veći dio puta dok sam tražio Nema.« »Po mraku? A kako si to učinio u tom stanju? Spustio si se na do i puzao?« Duboko ga je uvrijedila. Vidjela je to po tome kako mu se napela vilica i kako je odvratio pogled. Počela je hodati. Nakon nekoliko trenutaka začula je korake iza sebe. »To zbilja nije velika stvar«, rekao je suho. »Pljačkao sam kočije na koljenima.« »Samo pokušaj pasti u mom smjeru kada ponovno posrneš.« »Imate moju vječnu zahvalnost, gospođice Strachan, ali...« Čula je kako se okliznuo na stazi punoj kamenja. Zaletio se u nju straga i zgrabio je kako bi se održao na nogama. Zateturala je na trenutak, a zatim je mirno stala dok ju je držao za ruke i tiho psovao. »Rekla sam ti da me trebaš«, promrmljala je. »To je zbog ove proklete sjene na cesti.« Uspravio se i ostao stajati s rukama na njezinim ramenima. »Dosta mi dobro ide kada dobro vidim.« »Potrebna sam ti«, strpljivo je ponovila. Pojačao je stisak. »Želim te poljubiti.« Pogledala ga je iskosa. Nacerio se. 46


Knjigoteka

»Molim te«, rekao je i dahom joj lagano zapahnuo udubinu vrata. »S'il vous plait beaucoup, mademoiselle. Spasili smo vas i sve to.« Leigh se namrštila i ukočeno stajala dok joj je on milovao vrat. »Pristala sam spavati s tobom ako to želiš.« Prestao ju je dodirivati. Jedan dugi trenutak ostao je mirno stajati iza nje, a zatim je spustio ruke. »Tražio sam samo poljubac«, rekao je napeto. »I nadao sam se da i ti to želiš.« »Ne želim. Ali možeš si udovoljiti po tom pitanju.« Ispustio je tihi zvuk gađenja i gurnuo je naprijed. »Nema veze. Ponuda nije tako privlačna, sunašce.« Ali ipak je bila. S. T. je nije ponovno dodirnuo, ali je iznutra gorio od strasti, uzbuđenja i iskušenja. Uspio je. Tako mu svega, uspio je. Spasio je svoju damu iz zmajeva legla unatoč vrtoglavici, unatoč gluhoći, bez konja i maske, bez oružja osim rapira. A izraz Sadeova lica — ah, mon dieu — vrijedilo je samo da to može vidjeti. Slatka sreća, slatka pobjeda; samo je nedostajalo ono što mu Leigh nije željela dati. Neka je vrag odnese. Nije ga briga. Nemo se vratio i tapkao pokraj njega, dobar jastuk da mu ublaži pad, ali S. T. je pazio kako hoda i uspio je ostati u uspravnom položaju. Mjesečina ga je spasila. Da je bilo potpuno mračno, sigurno bi morao puzati. Dok god se mogao usredotočiti na stabilni objekt i ako se ne spotakne, mogao je održati ravnotežu. Napad se već povlačio, sva sreća, kraći od prvog. Vučji čopor tiho ih je pratio negdje gore na grebenima. Vidio je to po Nemovim naćuljenim ušima, čestim pogledima i načinu na koji je vuk povremeno skakao od uzbuđenja, zatim trčao naprijed i vraćao se u zaigranom klanjanju i plesu. S. T. je krenuo u pravcu suprotnom od najbližeg grada i odabrao istočni odvojak ceste. Neki je divlji rođak već kožom platio Nemov propali pokušaj uspostavljanja kontakta s ljudima. Bez sumnje su ga namamili u stupicu, ubili i izložili s vlasuljom koju je Nemo izgubio da bi Cigani mogli tvrditi da su uništili đavolju zvijer. S. T. se nadao da će se ostatak čopora vratiti u više i sigurnije predjele. Melodično zavijanje začulo se iz visina, a Nemo je sjeo i veselo odgovorio. Poskočio je i opet zaskočio S. T.-ja, odgurnuo se te dugim koracima otrčao preko ruba ceste, a zatim nestao u mraku ispod drveća »Hoće li se vratiti?« iznenada je upitala Leigh. To je bilo prvo što je rekla u proteklih četvrt sata. S. T.-jev ushit zbog njezina spašavanja polako je splašnjavao, ali još nije nestao, pa je osjećao njegovo lagano i kontinuirano pulsiranje u krvi. U svakom je trenutku bio svjestan njezine prisutnosti pokraj sebe. »Ako bude usamljen«, rekao je kratko. Zastala i pogledala gore prema brdu. »Neće pobjeći s ostalima?« »Mislim da ga čopor nije prihvatio.« »Prošli put se nije vratio«, rekla je. Možda bi trebao napraviti uzicu.« »Uzicu!« S. T. se okrenuo i zagledao se u nju. »Ništa ne razumiješ, zar ne?« 47


Knjigoteka

Bez riječi mu je uzvratila pogled. Na trenutak je pomislio da ju je povrijedio oštar prijezir s kojim je to izgovorio, ali samo je rekla: »Čini se praktično.« Duboko je udahnuo i zatresao glavom. »Ne razumiješ.« »Razumijem. Ti si budalast«, rekla je. »Živiš u snovima.« Primio je tu njezinu izjavu, izbjegavajući je gledati u lice obasjano mjesečnim, tako lijepo i tako hladno. Umjesto toga je spustio pogled na njezine ruke i zamislio kako bi bilo da joj dodirne ruku, obuhvati je dlanovima i zagrije usnama. Snovi. Živi u snovima. Tako istinito, pomislio je i okrenuo se. »Znam mjesto na kojem možemo prenoćiti — ako me planiraš počastiti svojom čarobnom prisutnošću«, rekao je. »Nije daleko.« Kratko je kimnula glavom, što ga je neobično razveselilo, čime se dokazalo da je bila potpuno u pravu i da je on prvorazredna budala. Hodao je uz nju, pokušavajući smisliti kako da otopi taj njezin ledeni štit. Nemo je dašćući dotrčao iz tame. I dalje se držao na sigurnoj udaljenosti od Leigh. Činio se smirenijim, patrolirao je po cesti ispred njih, a zatim se vraćao kako bi gurnuo njušku u S. T.-jevu ruku. Bio je to ugodan osjećaj, bod osvojen u tišini naspram praktičnosti i uzica. S. T. je protrljao vukove uši i nasmiješio se sam sebi. Na koncu konca, uspio je šarmirati i divlja bića opasnija od jedne tvrdoglave djevojke. Uski klanac kojim je vodila cesta otvarao se u malu udolinu, mjesečinom okupanu livadu koja se širila do tamnih brda. Sišao je s ceste kod gaza preko rijeke. Nemo je pljusnuo u vodu i otresao se raspršujući sjajne kapljice, ali S. T. je oklijevao. Pomislio je kako bi je trebao galantno prenijeti na drugu stranu, ali je to odbacio kao suviše riskantno. Bilo bi pravo poniženje da izgubi ravnotežu. Umjesto toga je prebacio putnu torbu i pojas s mačem preko ramena i bez cifranja zagazio u vodu. »Uništit ćeš čizme«, rekla je. »Vježbaš za bračni život?« Pružio je slobodnu ruku dok mu se hladna voda pjenila oko nogu. »Ah, ne, oprosti mi — samo pokušavaš biti praktična, zar ne? Stani na ovaj kamen ovdje, a ja ću ti pomoći da prijedeš.« Na trenutak je pomislio da će odbiti ponudu. Vidio je da bi to rado učinila, ali je prevladala njezina dragocjena praktičnost. Skočila je na stijenu, a on ju je uhvatio za ruku i podupro je tako da je uspješno prešla na drugu stranu. Iskoračio je na obalu, a voda mu je šljapkala oko nožnih prstiju. »Hvala«, rekla je ukočeno. »Da se ne bi zadavila«, promrmljao je i ponovno namjestio mač. Naprijed je uspijevao razabrati rimske ruševine, tri stupa koja su osamljena stajala na livadi, nejasne bijele mrlje na mjesečini. Krenuo je stazom koja vodila do ostataka hrama te spustio torbu na srušeni kameni blok. »Ovdje možemo spavati.« Sjeo je kako bi skinuo promočene čizme. Leigh ih je pokupila čim ih je spustio. Prekopala je torbu i pronašla bočicu ulja za salatu. S. T. ju je iskosa promatrao dok je skidala rubac oko vrata te jednim krajem počela utrljavati ulje na mokre čizme. Promigoljio je hladne prste. »Ne moraš to raditi.« 48


Knjigoteka

»U suprotnom će izgubiti mekoću.« Nagnuo se i izvukao zavežljaj s hranom. Nemo je dotapkao, sjeo i zagledao se u njega. S. T. je vuku dobacio pileći batak koji je nestao u jednom zalogaju. Uklonio je vosak s boce dobrog vina, izvadio čep, sa zadovoljstvom pomirisao, a zatim ponudio bocu Leigh. »U pravilu ne pijem alkohol«, rekla je. Naravno da ne. Progutao je veliki gutljaj i uzdahnuo. Nemo se približio, intenzivno gledajući u kopuna. S. T. je uspravno sjeo i zarežao. Vuk je stao i podložno spustio uši, ali čim je S. T. počeo ponovno piti, Nemo se ponovno pokušao približiti. S. T. je čekao. Spustio je bocu kao da nije vidio vuka kako se polako primiče korak po korak. Potom je iznenada pružio ruku i zgrabio Nema za krzno na vratu, bacio se na vuka te ga dobro protresao i zarežao na njega. Nemo se odmah spustio na trbuh te se okrenuo na leđa s podvijenim repom, cvileći i vrpoljeći se. Čim ga je S. T. pustio, vuk se brzo povukao, ušiju priljubljenih uz glavu od malodušja. Zauzeo je mjesto nekoliko metara dalje, položio glavu na šape i intenzivno promatrao kako S. T. jede polovicu kopuna. Pogledao je Leigh koja je prekriženih nogu sjedila na travi i mazala uljem njegove čizme pri svjetlu mjesečine. »Zar nisi gladna?« Nije čak ni podignula pogled. »Jest ću kada završim s ovim.« S. T. je raširio ubrus preko antičkog kamenog bloka i složio joj kruh i meso. Dohvatio je njezinu putnu torbu i počeo kopati po njoj u namjeri da izvadi srebrnu šalicu i u njoj joj donese vodu iz rijeke. »Nemoj«, otresla se. »Ne želim da kopaš po mojim stvarima.« »Zašto ne?« Nije prestao kopati. »Jedna haljina s odgovarajućim cipelicama, komplet steznika, biserna ogrlica, crtaći blok, dvije zlatne kopče, damska lepeza, neki medicinski prašci, razni muslini, šalica, žlica, tri livre i dvadeset penija. Procijenjena vrijednost četiri gvineje — ne računajući sitan biser na svilenom korzetu. Davno sam je prekopao.« »Dok sam bila bolesna?« Bijesno ga je gledala. »Ti nisi gospodin.« »Nemam ni trunke kreposti u sebi.« Nasmiješio se. »Što si očekivala? Ja sam razbojnik koji presreće kočije.« Pronašao je šalicu, ustao i u čarapama pažljivo odšetao natrag do rijeke. Nemo je tiho ustao i tapkao ispred njega, držeći se na smjernoj udaljenosti. Kada je S. T. kleknuo pokraj rijeke, pogledao je prema vuku i tiho ga zazvao. Odgovorilo mu je tiho cviljenje, ali Nemo kao da je i dalje sumnjao u to da je dobrodošao. S. T. se spustio sasvim do razine tla i ponovno ga zazvao. »Dođi, stari druže — znaš da ne smiješ pokušavati krasti večeru. Dođi ovamo.« Nemo je sjeo, ali i dalje nije reagirao na poziv. S. T. je pružio ruku. »Misliš da te više ne volim? Što ti je došlo?« Vuk je upitno nagnuo glavu i zagledao se S. T.-ju u oči. »Ona je u pitanju, zar ne?« S. T. je uzdahnuo. »Bojiš se da će se pridružiti čoporu?« Cupnuo je busen trave i zatresao glavom. »Znaš, Nemo — ja sam tupan 49


Knjigoteka

kada je riječ o ženama. Ne mogu im odoljeti.« Pogledao je natrag prema hramu. »Jesi li vidio kako izgleda? Mislim... prokletstvo, možeš li me uistinu kriviti?« Zavukao je prste u kosu. »Osjećam kako ludim. Pokušavam ostati racionalan. Znam da sam prokleta budala kada je riječ o zaljubljivanju. Nikada se ne isplati. Nikada od toga ništa ne bude. Čak mi se ni ne sviđa. Gospode, osjećajna je kao stup.« Sklopio je oči. »Ali prošlo je toliko vremena, Nemo. Toliko... prokleto... mnogo vremena.« Ponovno je uzdahnuo i izrazio se na vučji način — cviležom. Nemo je naćulio uši. Dotapkao je do njega, pažljivo stavio velike prednje šape S. T.-ju na koljena te mu polizao bradu i lice u znak suosjećanja. »Tako je bolje.« S. T. je pogladio Nema po krznu, počeškao ga po ušima te ga pomazio dok se vuk stiskao uz njega i mahao repom. »Ponovno smo prijatelji?« Nemo ga je prijateljski udario šapom, a S. T. je odgovorio, pretvorivši pomirenje u zaigrano hrvanje na vlažnu tlu. Kada su se vratili, Leigh je i dalje bila pogrbljena nad čizmama. S. T. je sjeo na travu i naslonio se na kamen. Lagani povjetarac okretao je stranice crtaćeg bloka koji je ostavio na kamenom bloku. Pružio je ruku i povukao ga dolje. »Ti si umjetnica«, rekao je, držeći ga u krilu. »Samo crtam. I nisam ti dopustila da gledaš moje radove.« Vratio je knjigu u torbu, razmišljajući o njezinu ocu usnulom u biblioteci i Anni s njezinim visokim kapetanom. S. T. je volio razmišljati o njezinoj obitelji. To mu je mamilo smiješak na lice, budilo nostalgiju za stvarima koje nikada nije uistinu doživio. Rado bi ponovno pogledao njezine crteže, ali ionako je bilo premračno. »Gdje si učio slikati?« upitala je. Podignuo je pogled, iznenađen pitanjem. Pregledala je čizmu koju je držala i odložila je pokraj one druge. »Uistinu želiš znati?« Ustala je i otrla ruke o hlače. »Bila sam znatiželjna — tvoj je stil romantičan, naravno, i dosta koristiš tehniku chiaroscuro, ali nisam mogla odrediti o kojoj je točno školi riječ«. »Venecijanska akademija. Studirao sam u klasi Giovannija Piazzette.« Pogledao iz prikrajka oka da bi vidio kako će reagirati na to. Rekla je samo: »Aha«. »I s Tiepolom«, dodao je, ne mogavši si pomoći. »Bio sam asistent u studiju maestra Tiepola tri i pol godine.« Uzela je posluženu hranu i sjela na tlo, prelomivši kruh u krilu. Tiho je rekla: »Bio bi ponosan na tebe, mislim. Tvoje su slike... blistave.« S. T. je tiho izdahnuo. Sklopio je oči i odvratio pogled da ne bi vidjela nalet zadovoljstva koji mu je izmamio osmijeh na lice bez njegova dopuštenja. Sviđale su joj se njegove slike. Mislila je da su blistave. Bože. Kako je čeznuo za tim da je poljubi. Želio ju je priviti uz sebe i utopiti se u njoj. »Dopusti mi da te naslikam«, rekao je hrapavim glasom. »Vrati se u dvorac... Želio bih te naslikati ovakvu... obasjanu mjesečinom, među ruševinama. Prekrasna si.« Zatresla je glavom. »Ne.«

50


Knjigoteka

Naslonio se na koljena i zario lice u prekrižene ruke. »Izluđuješ me.« Podignuo je glavu. »Želiš li da te naučim mačevati se? Vrati se i poziraj mi i učinit ću to.« Uputila mu je dug i smiren pogled. »Ne vjerujem da možeš.« Podignuo se na noge. »Zašto? Zato što se više ne mogu boriti?« Treptanjem je otjerao vrtoglavicu zbog naglog pokreta i odšetao do jednog od stupova. Naslonio se o njega. »Moj učitelj mačevanja imao je osamdeset osam godina kada sam počeo učiti, gospođice Strachan, a naučio me da budem prokleto bolji od svih.« To je, naravno, bila istina. Njegov je majstor bio najbolji učitelj na kontinentu, ali pri ruci su bile i stotine drugih učenika i časnika te virtuoza u dvobojima na kojima je S. T. usavršio svoje vještine u praksi. Ali ona ga je zamišljeno gledala, a smatrao je da je može dovoljno dobro provesti kroz vježbe za početnike, što je ionako bilo sve što je mogla svladati, ako ne i previše. Izobrazbu je stekao u sjajnoj školi. »Umjetnik i oštrica«, rekla je zamišljeno. »Tko si ti, Monseigneur du Minuit!« Slegnuo je ramenima. »Ne znam!« »Oprosti.« Odvratila je pogled. »Nisam željela biti namedjiva.« »Nije to nikakva velika tajna. Moja je majka pobjegla od svog supruga i rodila me po dolasku u Firencu. Gotovo je sigurno da sam kopile, ali pretpostavljam da su se datumi dovoljno poklapali, pa me priznao. Jadan momak — što je mogao drugo nakon što je moj stariji brat s osamnaest ubio čovjeka u duelu, a zatim slomio vrat padom s prozora bordela?« S. T. se nasmiješio. »Stari se momak bez dvojbe nadao da ću pokazati određenu čvrstoću karaktera koja je tako nedostajala ostatku obitelji.« Ponovno je naslonio glavu na stup. »Nažalost je pogriješio, ali ja ipak nosim časno englesko prezime Maitland.« Obrisala je prste o ubrus. »Mislim da svoje englesko porijeklo oblačiš zbog mene. Kao ogrtač.« »To je samo drugi jezik.« Masirao je stražnju stranu vrata. »Ne pripadam nikamo posebno. Moja se majka nikada nije vratila u Englesku. Selili smo se uokolo.« Sklopio je oči. »Venecija, Pariz, Toulouse, Rim, gdje god je uspijevala pronaći nekog engleskog džentlmena za prikladno očajnu romantičnu aferu.« Zastao je. »Vidiš, morao je biti Englez da bih ja odrastao kao pravi mali seoski gospodičić. Mogu biti Francuz ili Talijan — ili oličenje Engleza kao John Buli. Što god želiš.« »Zvuči kao život bez temelja«, rekla je. Podmetnuvši ruku pod glavu, naslonio se o kameni stup. »Bila je to poprilična uživancija. Maitland je slao novac za mačevanje i učenje jahanja, kao i redovita pisma o tome kakav smo mu vraški izvor poniženja nas dvoje, a moja je majka živjela od svojih ljubavnika. Ona je šarmirala Tiepola da me primi za asistenta. Nasmiješio se u mrak. Dosta smo se dobro slagali, maman i ja.« Okrenuo se i uhvatio je kako zuri u njega. Naglo je iskapila vodu iz srebrne šalice i skupila komadiće svog obroka u krilu. »Da ovo dam vuku?« »Da. Sačuvaj jednog kopuna za ujutro. Baci Nemu drugog. Neće ti se dovoljno približiti da ti ga uzme iz rake.« Nemo je podignuo glavu, bacio se na meso koje je završilo u travi pola metra od nje te ga odnio iza S. T.-ja da bi ga pojeo. »Zašto si ovdje?« upitala je. 51


Knjigoteka

»Ovdje?« Namjerno se pravio da ne shvaća. »Došao sam te spasiti.« »Zašto se skrivaš ovdje? Zašto si pobjegao? Zašto nisi ostao u Engleskoj?« »Nisam pobjegao«, rekao je ogorčeno. »Samo sam... emigrirao.« »Glava ti je ucijenjena.« »Pa što? Glava mi je bila ucijenjena trinaest godina. ›Orobio ga je protekli ponedjeljak muškarac s crno-bijelom maskom, uljudna ophođenja, koji se povremeno izražavao na francuskom, na visokom konju, potpuno crnom ili tamnosmeđem‹. Prezrivo je otpuhnuo. ›Pitam te, kakva opasnost leži u tome? Kada bi Engleska imala tajnu policiju i stalnu vojsku kao Francuska, nama razbojničkoj gospodi ne bi se baš dobro pisalo, kunem se.‹ Pogledao je preko ramena prema njoj. Naša je velika sreća što nijedan slobodni Englez ne bi trpio takvu ženskastu tiraniju kao što je učinkovita provedba zakona. Grupica seoskih sudaca nije osobito zastrašujuća, pod uvjetom da je čovjek diskretan. A možeš biti sigurna da ja to jesam.« »Jesi li uistinu«, suho je promrmljala. Prekrižio je ruke. »Prava prijetnja dolazi od hvatača lopova i preprodavača ukradene robe, a oni nisu bolji od samih lopova. Čovjek se mora znati nositi s njima ili će mu biti žao. A ponekad i od policije u Bow Streetu i s raznih drugih mjesta u Londonu. Osim toga, treba paziti kada seljani krenu na tebe kukom i motikom. To se ponekad događa u okruzima u kojima se dogodi pljačka.« Nagnuo je glavu i namignuo joj. »Ali ne bi bilo ni upola tako zabavno da je prejednostavno, zar ne?« »Više nije jednostavno, možda. Sada imaju tvoj opis.« »O, da«, rekao je divlje, »jer je obla i lijepa crnooka golubica smatrala da je potrebno prijaviti me.« Iskrivio je usta. »Gospođica Elizabeth Burford.« Odmahnuo je glavom. »Bože, zacijelo me začarala — pristao sam da se nađemo u mom skrovištu... Dopustio sam joj da mi skine masku iz zabave.« Uzdahnuo je. »Nikada prije to nisam učinio. Ne znam zašto sam to ni tada napravio, osim što...« Leigh nije prekidala tišinu koja je nastupila. S. T. je duboko uzdahnuo. »Osim što se tada sve činilo previše mirno da bi bilo zabavno.« »Dakle, ona je sudu dala tvoj opis? A ti si pobjegao u Francusku?« »Naravno da ne. Moraš li stalno govoriti da sam pobjegao kao preplašeni zec? Nitko nije znao kako se zovem. Možda sam se dao donekle obmanuti, ali nemam ptičji mozak. Opis ništa ne vrijedi ako se hitno skloniš i znaš uvjerljivo izmišljati. Nikog neće objesiti iz razloga što ima neobične obrve.« »Pa zašto onda? Zašto si pobjegao?« Namrštio se. »Imao sam razloga.« »Kakvih razloga?« »Malčice si namedjiva, zar ne?« Bez riječi je primila njegov prijekor. Osjećao je njezin pogled na sebi. Mjesec je visio nisko nad planinom i bacao duge tamne sjene preko posrebrene trave. »Zašto si postao drumski razbojnik?« naposljetku je upitala. 52


Knjigoteka

Nasmiješio se u mrak. »Iz inata. Radi uzbuđenja koje to nosi.« Sjedila je prekriženih nogu, nepomična kao kip, i dalje ga promatrajući. S. T. se ramenom oslonio o stup. »Jesi li mislila da sam to napravio zbog nekakvih velikih ideala?« U glasu mu se čula poruga. »Prvi je put bilo zbog oklade. Bilo mi je dvadeset godina. Svladao sam izvrsnog mačevaoca, osvojio tisuću funti i zahvalnost jedne lijepe gospe. Vidio sam da je to život stvoren za mene.« Nagnula je glavu. Mjesec joj je okupao lice ledenom svjetlošću. »A ti, gospođice Strachan«, upitao je. »Kakva je tvoja priča?« »Moja je prilično jednostavna.« Otkopčala je prsluk i skinula ga te ga klečeći na tlu složila zajedno s mornarskim kaputom u jastuk. »Ubit ću jednog muškarca«, rekla je. »I želim naučiti kako to učiniti.« Povjetarac je šuškao u visokoj travi. Nemo je dovršio večeru, uzdahnuo i namjestio se u udobniji položaj za lizanje šapa. »Nekog određenog muškarca?« upitao je S. T. »Ili ti se samo moj spol općenito zamjerio?« Ispružila se na travi i podignula se na lakat. Bez uskog prsluka njezini su ženski oblici bili vidljivi sada kada joj nježne obline bokova i grudi nisu više bile sapete. Povukla je vrpcu iz pletenice i oslobodila kosu. »Jednog muškarca«, rekla je. »Vrlo određenog.« S. T. se odmaknuo od stupa i spustio se pokraj nje prekriženih nogu. Nagnuo se prema njoj. »Zašto?« Položila je glavu na improvizirani jastuk i raširila jednu ruku, podigavši je i promatrajući je dok ju je polako okretala naspram neba. »Ubio mi je obitelj. Majku, oca i dvije sestre.« Glas joj nije zadrhtao, u njemu nije bilo ni tračka emocija. S. T. je promatrao njezino smireno lice obasjano mjesečinom. Uzvratila mu je pogled, ne trepnuvši. »Sunašce«, prošaptao je. Spustila je pogled. Legao je pokraj nje i zagrlio je. Čvrsto ju je privio uz sebe i milovao je po sjajnoj kosi.

53


Knjigoteka

Šesto poglavlje Ako to planiraš učiniti«, rekla mu je na uho, »samo daj.« Ruka mu je zastala. Duboko je udahnuo, prevrnuo se na leđa i oštro izdahnuo. »Što time želiš reći?« Nije se pomaknula pokraj njega. »Ne protivim se«, rekla je. »Dugujem ti to.« Zagledao se u stupove hrama, promatrao igru mjesečine i sjena. Vitki su se stupovi činili savršenima u tami: bijeli kao snijeg, prekrasni. Ako je ikad bilo života u njima, ako je medu njima ikada odzvanjala jeka ljudskog smijeha, sada su bili tihi. Hladni kao kamen i tihi. »Ne želim tvoju ušljivu zahvalnost«, rekao je. Ležala je savršeno mirno, priviđenje mjesečine bez traga ljudskosti, beživotna baš kao i ruševine. Nije joj čak ni osjećao disanje. »Onda mi je žao«, naglo je progovorila. »Jer je to sve što ti mogu dati.« Čuo je grubost u njezinu glasu i naglo se okrenuo prema njoj, privukavši je na prsa. Zario joj je lice u vrat. »Za Boga miloga. Nemoj graditi zid kojim ćeš me odbiti od sebe.« »Neću ga graditi«, šapnula je. »Ja jesam zid.« Ljuljao ju je u naručju, ne znajući što da odgovori, kako da dopre do nje. »Pusti me da te volim«, ponovio je. »Tako si prekrasna.« »Kako se lako zaljubljuješ.« Pogled joj je prešao s njega na noćno nebo iza njegovih leđa. »Koliko ti se to puta već dogodilo?« Pokušao je sabrati emocije u smisleni redoslijed, ali kovrča tamne kose pala joj je preko obraza i u potpunosti pobijedila zdrav razum. Odmaknuo ju je. Nije se odupirala kada ju je počeo milovati po koži i nježno je poljubio. »Nikada«, rekao je. »Imao sam žena. Ljubavnica. Ali nikada se nisam osjećao ovako. Mislio sam da je to ljubav, ali nikad nije potrajalo.« Nasmiješila se jedva primjetno, iskrivivši usne u poruzi. »Kunem se«, rekao je. »Budalasti čovječe. Ti ni ne znaš što je ljubav.« Prestao je s nježnim milovanjima. »A ti znaš.« »O, da«, tiho je rekla. »Znam.« Odmaknuo se i naslonio na lakat. »Oprosti mi. Nisam znao da postoji netko drugi.« Smiješak joj je postao još oporiji. »Ne moraš propitkivati, monsieur. Potpuno sam slobodna od takvih romantičnih ideja.« Zavrtjela je glavom kao da ga žali. »Nisam zaljubljena. Nisam udana. Nisam čak ni djevica. Pa možeš čiste savjesti olakšati svoje potrebe na meni.« Sklopio je oči. Osjećao je njezin miris. Topao mošusni miris žene od kojeg mu je tijelo gorjelo. »Znam da me želiš odvesti u postelju«, rekla je. »Nemoj govoriti o ljubavi. Dugujem ti mnogo i mogu ti se odužiti. Dopusti mi. Nemoj patiti zbog nekakve kavalirštine.« 54


Knjigoteka

Čvršće je stisnuo oči. »Ne želim to na takav način.« Uz cijelo je tijelo osjećao njezinu gipku prisutnost, njezine noge ispod hlača. »Kao otplatu duga. Ne želim kurvu.« »Ti želiš iluziju.« Otvorio je oči. »Volim te.« Kada je to izgovorio, zagledan u savršene crte njezina lica, činilo se tako istinito. »Od prvog trenutka kada sam te ugledao.« »Želiš me u postelji. Neću te sprječavati.« »Želim tvoje srce — da ga čuvam i volim.« Odvratila je pogled. »Zanimanje drumskog razbojnika nije za tebe. Mislim da si mogao biti prilično vatren trubadur.« Prokleta bila. Stvari nisu išle kako treba. Uopće nije reagirala na očekivani način. Želio ju je povući u travu i ljubiti je dok ne zaboravi na porugu. Dok ne bude mekana i željna, bespomoćna u svojoj strasti, kao što bi to trebalo biti u ljubavi. Stisnuo je zube i zagledao se u mrak. »U svakom slučaju nisam mužjak bez mozga. Ne želim da me se tako opsluži.« Podignula je ruku i dotaknula mu obraz, prstom mu polako prešla niz vilicu i preko usnica. Okusio ju je i dah mu se ubrzao. »Nemoj si uskraćivati slast«, šapnula je. »Nemoj iščekivati neki osjećaj koji ti ne mogu dati.« Prst joj kliznuo prema dolje, ostavljajući mu hladan trag na grlu i prsima, a zatim se prebacio na njezin vlastiti izrez oko vrata. Poigravala se vezicom svoje košulje i odvezala je, izloživši grlo u dubokom V-izrezu. »Prokletstvo.« Ispustio je tih očajnički zvuk. »Dođavola.« Pri svjetlosti mjesečine koža joj je bila hladna i bijela kao i kameni stupovi. Žudio je da je poljubi, da pritisne lice u udubinu između njezinih grudi i da udahne njezin erotičan miris. Povukla je vezicu prema gore polako povlačeći košulju. Bilo je to ciljano razbludno zadirkivanje i on je to znao. To ga je naljutilo i učinilo ga očajnim. Platno je skliznulo s glatke nabrekline njezine dojke. Nekakva mu se neobična toplina proširila iz grla kroz prsa do slabina. Zabacila je ruke iznad glave. Lijeni ju je pokret izdigao, pokazao mu njezino tijelo kao dar: uzak struk, fino poskakivanje grudi dok se rastezala. Očarano je promatrao kako se nježno zaobljuju pri dnu. Na mjesečini su joj bradavice, boje sjene, izgledale egzotično. Zastenjao je. »Rekao sam da to ne želim ovako.« Osjećao se napeto i bespomoćno. Odbijao ju je dotaknuti, a nije se mogao okrenuti od nje. »Nemoj nam to raditi.« Samo je mirno ležala, zatvorenih očiju, prostituirajući se. Tijelo joj je sjalo pri blijedoj vatri mjeseca, kao da je kakva poganska božica usnula među ruševinama. Kao da bi se svakog trenutka mogla probuditi i ustati kako bi zaplesala s Dionizom, kako bi zavela lakoumnog boga i legla pod njega, okružena lišćem i neznabožačkim smijehom. Otvorila je oči i zagledala se u njegove. Osjetio je kako mu se duša utapa, a razum muti u sve snažnijoj gladi. U noći među srušenim stupovima nije mogao 55


Knjigoteka

misliti ni na što drugo osim na njezino tijelo. Osjetio je satira u sebi, elementarnu snagu požude — bio je toliko uzbuđen da je drhtao zbog nje. Previše je vremena prošlo. U njemu nije ostalo dovoljno zdravog razuma da se savlada. Gledala ga je hladno, ledeno lijepa i uzbudljiva. Iznenada je zastenjao i posegnuo za njom. Dlanovima joj je kliznuo ispod grudi i obuhvatio ih. Od tog mu se pokreta zavrtjelo u glavi. Bila je topla na dodir, kao da mu je alabaster oživio pod rukama. Razvezao joj je hlače i osjetio kako joj se noge krotko šire ispod njega. Činila se manjom, tako ženstvenom, krhkom, ranjivom i nadmoćnom. Svladala ga je svojom podložnošću. Poljubio joj je grudi, dotaknuo nage bokove i mekane, mekane kovrče između nogu. Raširio je remen na zemlji i zario se u nju. Činilo mu se da je izgubio ljudskost i otišao divljem bogu koji je vladao tim mjestom. Vidio je sve kao na slici. Vidio je sebe kako je uzima na tamnoj travi ispod mjeseca, dva bezimena tijela okružena drevnim stupovima. Želio je stati, želio joj je udvarati, namamiti je i navesti je da ga voli, ali je bio potpuno izgubljen u toj životinjskoj vatri, u predivnom plesu ljubavi svedenom na divlje i veličanstveno parenje na tlu. Pomicala se ispod njega, predavala se njegovim užurbanim nadiranjima i više nije mogao suvislo razmišljati. Kada je podignula ruke i dotaknula mu ramena, a nogama obuhvatila njegove, eksplodirao je. Duboki zvuk ekstaze odzvanjao je među kamenjem. Tijelo mu se izvilo od siline osjećaja. Držao ju je čvrsto pritisnutu zarinut u nju, dašćući i osjećajući kako mu krv divlje kola kroz udove. Gležnjem mu je prešla preko noge. Reagirao je gorljivim krikom, trzajem i drhtajem. Ona je mirno ležala ispod njega. Ramena su mu zadrhtala. Osjetio je kako mu se tijelo opušta na njezino. Zatvorenih očiju osjetio je na svom trbuhu njezin gladak i mekan trbuh. Obuhvatio ju je rukama i zadržao se u njoj. Bio je svjestan da on teško diše, a ona ne. Znao je da je pobijedila — samo mu je udovoljila, olakšala je njegovu sirovu glad da bi namirila dug, a on je bio tako jadno očajan da je uzeo ponuđeno kao kakav prosjak. Položio joj je glavu na rame, bijesan i posramljen, a ipak je nije htio pustiti. Pramen njezine kose zapleo mu se u prste. Protrljao ga je, činilo se kao da dodiruje tamnu svilu. Pokušavao je usporiti disanje i dovesti ga pod kontrolu. Trenutak poslije nježno joj je dotaknuo liniju uha, prateći njegov oblik. Nije se usuđivao pogledati je, previše svjestan da nije pokušala uzvratiti njegovu nesigurnu gestu niti je na bilo koji način prihvatiti. Nije bilo nježnog zagrljaja ni nježne ruke na njegovim leđima. Grudi su joj se dizale i spuštale u tihom ritmu, za razliku od njegovih. Kakav ponižavajući kontrast. Duboko je udahnuo, podignuo se na ruke i otkotrljao se s nje. Ustao je, petljao oko hlača i kroz hladnu travu odšetao do bijelih stupova obasjanih mjesečinom. Sjeo je na raspadnuti kamen temeljac i zaronio lice u ruke. Neki joj je gad pobio obitelj, a sve što je on napravio bilo je da je iskoristi. Bio je ljut, ponižen i usamljeniji nego ikada u životu.

56


Knjigoteka

* * * S. T. je spavao daleko od nje, a Nemo se sklupčao uz njega na travi. Ujutro ga je probudio zvuk i miris doručka. Vuk je nestao. Leigh se odlučno kretala uokolo, ne gledajući ga, čak ni kada mu je donijela šalicu čaja i komad kruha prepečenog iznad vatre koju je zapalila. Prihvatio je ponuđeno bez riječi i promatrao je kroz paru napitka dok ga je pijuckao. Natovarila je torbu i pažljivo složila paketić listova čaja, a zatim ga vratila u džep svog mornarskog kaputa. Kada je završila, došla je do njega i stavila mu čizme pokraj nogu. S. T. je mračno zurio u njih. »Nisu potpuno suhe na prstima«, rekla je. »Trebao bi ih ponovno namazati uljem da se zaustavi pucanje kože na ristu.« »Hvala.« Nije bio u stanju podignuti glavu i pogledati je. Trenutak je ostala stajati pred njim. On joj je netremice zurio u noge i trljao si jutarnju bradu. »Razmišljala sam«, rekla je tihim glasom. »Vjerujem da je nabolje da se sada vratim u Englesku.« S. T. je stisnuo usta u crtu. Pogledao je u daljinu gdje se jutarnja magla nisko nadvijala nad rubovima livade. »Ne zato što me ti ne možeš podučiti«, rekla je nakon stanke. »Razmišljala sam o tome. Ne sumnjam da možeš. Ali to što sam mislila da mogu naučiti biti ono što si ti bio bila je uistinu apsurdna ideja. Čak i kada bi to bilo u mojoj moći, trebale bi mi godine, zar ne?« Otpio je gutljaj čaja i naslonio se na lakat. »Jesi li zato došla? Da naučiš biti razbojnik?« »Ne samo razbojnik«, rekla je polako. »Le Seigneur du Minuti.« Zavrtio je glavom i kratko se neveselo nasmijao. Stajala je iznad njega, zamišljeno iskrivivši lice dok ga je promatrala. »Ti si legenda, monsieur«, naglo je rekla. »Moj je dom jednako izoliran kao ovo mjesto. Ljudi su jednostavni i vidimo malo vanjskog svijeta. Ti si došao onamo tri puta... u ime onih zlostavljanih i preslabih da se usprotive svojim mučiteljima. Možda se čak ni ne sjećaš, ali mi se sjećamo. Ljudi se te gledali kao nekakvu konačnu pravdu, iznad šerifa i suda, pa čak i kralja — iznad svih osim samog Boga.« Naglo je zastala i odmaknula se, mršteći se u smjeru hramskog stupa. »Sada imaju drugi autoritet, a on je utjelovljenje vraga — ali oni to ne vide.« Duboko je udahnula. »Mislila sam te uskrsnuti. Predstaviti se kao Princ Ponoći i poslati ga protiv te druge... spodobe...« Glas joj je lagano drhtao. »Tog čudovišta koje im je obuzelo srca i umove. To je sve što sam uspjela smisliti, monsieur... da ih natjeram da progledaju.« Nagnuo se unatrag i dopustio si da je pogleda. Ponovno je odjenula prsluk i mornarski kaput te je stajala na jutarnjoj svjetlosti kao ukazanje. »Je li to čovjek kojeg želiš ubiti?« naposljetku je upitao. »Taj čovjek kojeg nazivaš čudovištem?« »Da. Ali samo ga ubiti... ne znam bi li to bilo dovoljno. Ovo nisu moja priviđenja. Shvati to. Možda je teško shvatiti, ali on im je zarazio duše. Učinit će sve 57


Knjigoteka

za njega. Jednostavno bih ga ubila ako moram, ali... Ne znam... što će se onda dogoditi.« »Govoriš o svojim susjedima? Misliš li da bi se mogli okrenuti protiv tebe?« »Protiv mene, sigurno. Čak i protiv sebe samih.« Oštro je izdahnula i raširila ruke. »Znam da to zvuči sumanuto! To je... ludost. Ponekad se budim noću i mislim da je to samo ludost...« Zastala je. Podignula je šaku do usana. »O, Bože... kako bih željela da je to sve bio samo san!« Sunce se pojavilo iznad šumovitih brda i zlatnom zrakom rastjeralo posljednje ostatke magle. Obasjalo joj je kosu i uhvatilo boju njezinih očiju. Gledao ju je kako se pretvara u zraku sunca. »Znači, mislila si se predstavljati kao ja?« »Sjećaju te se. Sjećaju se da si uvijek bio na strani istine i vjeruju u tebe. Mislila sam da bi se, kada bi vidjeli da si protiv tog... tog zlotvora koji ih vodi, i sami odvratili od njega.« S. T. je nagnuo glavu i zavrtio listiće ćaja u šalici. Činilo mu se izvanrednim da bi u ikome mogao nadahnuti dovoljno vjere da bi joj takav nevjerojatni plan pao na um. O, znao je da ima dosta dobru reputaciju. Uživao je u tome u svojim mladim danima. Živio je za to. Ali kada se osvrnuo unatrag na to kakav je bio, na svoje razloge za ono što je radio, sve mu se činilo tako daleko od istine i pravde da nije znao bi li se smijao ili plakao. Istina. Mislili su da je na strani istine. Što bi bilo da joj kaže da je odabirao kojoj će moliteljici biti zastupnik u jednakoj mjeri po finom obliku boka i šarmantno zavijenim trepavicama koliko i prema pravičnosti? Možda je svijet vidio samo oca žrtvu, prevarenog brata ili progonjenog rođaka kao motiv le Seigneur du Minuita, ali uvijek je u pitanju bila i neka žena. Žena... slatki, peckavi plamen rizika. »Šokirala si me«, rekao je konačno. »Zaboravio sam da sam bio takav uzor.« Pognula je glavu. »Zaslužuješ poštovanje zbog stvari koje si napravio«, promrmljala je, a zatim je podignula bradu. »Ali moj plan... neće upaliti. Sada to uviđam. Previše bi dugo trajalo dok bih svladala tvoje vještine, čak i kada bih to bila u stanju. A ti... Monsieur... Bojim se da nisam dobar učenik za tebe. Već si rekao da te izluđujem. Želiš me i bila sam voljna pravedno ti platiti na taj način, ali vidim da uistinu patiš zbog toga.« Ozbiljno ga je promatrala. »Ne želim naštetiti tvom duševnom miru.« Kažiprstom je prešao preko pukotine na izrezbarenom kamenu. »Mislim da je šteta već počinjena, sunašce.« Ponovno je pognula glavu. »Žao mi je zbog toga.« »Je li?« Prezrivo je otpuhnuo. »Mislim da imaš hladno srce, gospo, i paklensku količinu arogancije za ludo dijete tvojih godina.« Podignula je glavu. Mrko ga je gledala. »Ah, ne sviđa ti se to što čuješ, zar ne? Kladim se da je u tvom životu sve išlo prilično dobro dok ti se to nije dogodilo.« Prosuo je ostatak hladnog čaja u travu i pažljivo ustao. »Da, bila je to glupa ideja da se možeš pretvarati da sam ja, ne samo zato što je iza mene dvadeset godina žuljanja i vježbe — s ljudima koji bi se smijali 58


Knjigoteka

dok ne poplave da čuju za tvoje aspiracije o rukovanju oružjem i konjem.« Iskrivio je usta. »Prestara si za početnika, preslaba da bi uspjela i previše krhka da bi se ikad mogla i ponadati da ćeš se moći izdavati za mene — čak i na konju. Čak i u mraku. Pogrešno hodaš. Glas ti je premekan. Ruke su ti premale — a žrtve drumskog razbojnika vide mu ruke, znaš — pokušaj skinuti dami rubin s prsta s navučenim kožnim rukavicama.« Napućila je usnice. »Da. Rekla sam da sam pogriješila. Nisam dovoljno dobro razmislila.« »Uistinu? Doimaš se kao pametna mala vještica. Hoćeš reći da si prešla sav taj put, a da nisi o svemu promislila?« Otrovno se nasmijao. »A ne, dobro si ti promislila, sunašce. Dobro si promislila o svemu. Kladim se da imaš rješenje za svaki od tili problema. Sve si isplanirala. Dok nisi došla ovamo, vidjela me i shvatila da nisam ono što si očekivala.« Raširio je ruke i podignuo lice prema nebu. »Bože, zacijelo si bila zgrožena. Pronašla si nekog jadnog momka koji ne može čak ni hodati cestom, a da se ne stropošta. Misliš da ne bih bio ni od kakve koristi u podučavanju mačevanja, zar ne? Misliš da se ne mogu ni popeti na konja, a kamoli te podučiti klasičnoj vještini jahanja.« Ponovno ju je pogledao. »Pa ćeš otići — nakon što si prosula gomilu plemenitih gluposti o tome da je to za moje dobro, a i glupa ideja, u svakom slučaju.« Oči su joj se suzile. »I jesam li u krivu, monsieur?« Odstupila je korak unatrag i pogledala u njega s rukama na bokovima. »Doimaš se kao luđak. Govoriš u zrak. Gledaš u prazno kada ti se obraćam, kao da čuješ duhove. Boriš se s vukom oko komada mesa kao kakva životinja. I, da, ne možeš ostati na nogama.« Glas joj se počeo tresti. Spustila je ruke i okrenula se prema njemu. »Pao si triput i još deset puta više jedva ostao na nogama od kada sam s tobom. Misliš da nisam primijetila? Došla sam jer mi je trebala tvoja pomoć. Ne mogu promijeniti to što mi nisi u stanju biti od pomoći. Želim...« Trepnula je, a usta su joj se stisnula. Odjednom se okrenula od njega i ostala stajati uspravno i mirno. »Želim, želim, želim«, rekla je, gledajući preko brda. »Bože, pomozi mi. Ne znam što želim.« Odjek njezina glasa zamro je medu stupovima. Ispustio je srebrnu šalicu iz ruku i položio joj ruke na ramena. Ispod dlanova je osjećao koliko je ukočena, osjećao je kako se napinje cijelim tijelom u pokušaju da proguta zrak. »Sunašce«, tiho je rekao. »Jesi li ikada razmišljala o drugačijem planu?« Pružio je ruku i dotaknuo joj bradu, okrenuo je prema sebi. »Jesi li ikad pomislila da bih pošao s tobom ako me trebaš?« Nije podignula pogled. »Raspisana je ucjena za tvoju glavu ako se vratiš. Ne bih to tražila od tebe. To sam odlučila od samog početka.« Ugrizla se za usnicu. »A sada... oprosti mi, ne želim te uvrijediti, ali...« Dlanovima joj je obuhvatio lice. »Sada vidiš da sam beskoristan u svakom pogledu.« »Ne.« Malo se odmakla od njega. »Ne, ne sumnjam da me možeš naučiti sve što sam u stanju naučiti, pod uvjetom da bude dovoljno vremena. Ali nemam vremena, monsieur — već sam ga previše protratila...« »Neće ti trebati vremena.« Nagnuo se naprijed i pritisnuo joj usne o čelo. 59


Knjigoteka

»Beznadno je«, šapnula je. »Beznadni slučajevi moj su poziv.« »Ti si beznadan«, rekla je nešto hladnije. »I lud.« »Ni najmanje. To je samo moj ponos. Ne bih mogao podnijeti pomisao na tebe kako tamo negdje kaljaš legendu o meni svojim mekanim rukama, glatkim licem i slabašnim ženskim pokušajima vitlanja mačem.« Odmaknuo se. »Ako mom ugledu prijeti propast, mademoiselle, najbolje je da ga sam dotučem.« Bilo je teže napustiti Col du Noir nego što je S. T. očekivao. Veći je dio njega želio ostati, slikati i biti razborit, kao što je bio otkad je zbog eksplozije izgubio sluh i ravnotežu. Hodao je oprezno, kretao se polako, pazeći da ne prekorači sigurne granice aktivnosti koje mu je dopuštao nedostatak ravnoteže. Na danima proslava u selu nikad nije plesao ni boćao, a ne bi pokušao jahati čak ni da je imao srca nabaviti drugog konja nakon Harona. Dok nije stigla Leigh, nije ni shvaćao koliko je instinktivno oprezno i ograničeno postalo njegovo kretanje. Odjednom je postao svjestan samog sebe, ne samo kada je bila riječ o vrtoglavici i popratnim posrtanjima već i o načinu na koji je kalkulirao i sapinjao se kako bi se zaštitio. Još joj je morao priznati da je gluh. Iako je znao da je primijetila neke znakove, nije se činilo da je pogodila uzrok. Samo je mislila da je lud jer je zurio u stvari koje ona nije vidjela. Pa je to nastavio skrivati, iz razloga koje nije mogao ni sam sebi objasniti, isto kao što se pretvarao da mu ništa ne znači što mora spakirati svoje slike i alate i prekriti ih prekrivačima i slamom. Col du Noir bila je njegova ljuštura i shvatio je da je ne želi napustiti. Ali u njemu su se budile druge strasti. Stalno se u mislima vraćao na Sadea, njegove zlatne krune i izraz markizova lica kada je podignuo pogled i ugledao S. T.ja i Nema na pragu. Mislio je o Leighinom bijelom tijelu na mjesečini. Dok je sjedio pokraj vatre u kuhinji i na kamenu oštrio svoj dugo zapostavljeni široki mač, sjetio se mračne ceste i mirisa jakog mraza u ponoć, a krv mu je počela brže kolati žilama. Morat će ponovno uzjahati konja. To je bio prvi test. Ako ga ne uspije proći, onda je ona u pravu i sve je uzalud. Tolerirala je njegovu namjeru da ide s njom kao što roditelj tolerira djetetovu bujnu maštu, ozbiljnim kimanjem glavom i mirnim osmijesima koji su ga raspaljivali kada god bi ponudio objašnjenje za svoje pripreme. Pekla ga je pomisao na neuspjeh. Fizički ga je boljelo koliko je želio ostati u svojoj sigurnoj ljušturi i gorio je od želje da joj pokaže da je još uvijek majstor svoje ponoćne vještine. Želio je da počne nositi suknje. Vitki listovi, okrugla stražnjica koja je izvirivala ispod skuta njezina kaputa kada god bi se nagnula, prokletnica. Pretvarala ga je u hodajuću bombu i to je dobro znala. Iskorištavala je to. Želio je ljubav, uzbuđenje i romansu, a ona je s hladnom promišljenošću nudila sebe, kao da ju je to na neki način štitilo od njega. A tako je i bilo. Bila je to prepreka učinkovitija od kamena. Shvatio je poruku. Mogao je uzeti njezino tijelo, ali nikad neće dotaknuti njezinu dušu. Tako ga je dobro čitala. Nudila je uvjete za koje je znala da ih neće prihvatiti. Ponudila je onu travestiju u rimskom hramu. Namjerno je oponašala kurvu, govorila 60


Knjigoteka

o plaćanju i tomu da mu duguje, znajući da će biti sigurnija ako u što većoj mjeri uspije svesti njegove želje na nešto životinjske I na kraju je imala svu moć. Oboje je to znalo. Dok je sjedio i oštrio svoj sjajni lagani engleski mač, pogled mu je odlutao do njezina tijela. Pokušao je držati spuštene trepavice i usredotočiti se na plavi sjaj finog čelika, ali pogled mu se stalno vraćao na obris njezinih nogu podignutih na nisku ogradu kamina. Bio je siguran da je ta provokativna poza proračunata. Možda se doimala ravnodušnom i smirenom, ali željela mu je pod nos gurnuti svoju sposobnost da utječe na njega. Željela je da se ponovno slomi i napravi od sebe požudnu budalu. A usprkos tome što je bio svjestan toga, srce i razum kao da nisu znali što da misle. Bila je žena, ranjiva, povrijeđena i sama. Želio ju je zaštititi. Cijelim je tijelom žudio za njom. Zamišljao je kako usnicama prelazi preko udubine njezina vrata, dahom joj miluje kožu, a sva mu je osjetila preplavio njezin hladni miris i živa toplina. Dok je ritmički radio na maču, zurio joj je u noge i maštao sve dok nije tiho ustala. Napustila je kuhinju. Čuo je odjek njezinih koraka na kamenim stubama. Znao je kamo ide. Kamo bi išla gore nego u njegovu postelju? Bila je to ponuda jednako jasna kao da mu namirisana kurva daje znak na uglu ulice. To ga je razbjesnilo. Završio je rad na maču dugim i divljim potezima po brusnom kamenu i ustao, okrećući oružje u ruci. Ne baš elegantnim zamahom napao je svoju sjenu na zidu. Potom je položio teški mač na stol i podignuo coliehemarde, parirao i izveo protuudarac laganijim oružjem, promatrajući kako se na vrhu oštrice kao krv odražava vatra iz kamina. Sporo. Previše rezervirano. Potreba da ograničava svoje pokrete omogućila mu je da održi ravnotežu i učinila ga nespretnim. Zatvorio je oči i polako podignuo ruku, držeći mač ispružen dok ga je podizao. Kada je dosegnuo visinu ramena, osjetio je kako gubi ravnotežu, kako ga težina vlastite ruke i oružja preteže prema naprijed. Nije odustao, dršćući, pokušavajući pronaći ravnotežu u sporom osjećaju da će se srušiti, pokušavajući ignorirati nastup beskonačnog okretanja te slušati svoje tijelo, a ne um. Usred tog mahnitog okretanja u glavi nalazio se njegov oblik, njegova ispružena ruka, njegove raširene noge, vruće tijelo, još uvijek ponižavajuće uzbuđeno, stopala čvrsto oslonjena na do, zapešće, leđa i ramena koja su nosila težinu mača. Podignuo ga je više, tražeći najvišu točku luka. To je bilo lakše. Mogao je blokirati ruku iznad sebe i držati glavu mirno dok se ne povuče osjećaj vrtnje. Otvorio je oči i spustio rapir, procjenjujući iste percepcije osjetilom vida: ruka na mjestu, rame i kralježnica na mjestu, stopala čvrsta, pod ispod njega i strop koji se proteže iznad njega. Pomisao na nju u postelji na katu učinila ga je ranjivim, smetenim i nasilnim. Bio bi savršeno sretan da može ubiti bilo što u dosegu mača. Položio je vrh mača na stolicu. Potom je udahnuo, prislonio mač o prsa i okrenuo se. U trenutku je izgubio ravnotežu. Svijet se okretao oko njega. Pokušao se zaustaviti, zateturao je i udario o nešto te čvrsto zgrabio mač dok se soba okretala brzinom koja je izazivala mučninu. Koljena su mu klecnula i pustio se, pustio je da rapir padne na pod jer je čvrsti kamen ispod njegovih dlanova bio jedini izvor 61


Knjigoteka

stabilnosti. Ostao je tako na rukama i koljenima, teško dišući i znojeći se dok se vrtnja nije postupno usporila. Potom je ustao i ponovio to. Neki glupi liječnik jednom mu je rekao neka se izloži vrtoglavici. Neka se prisili na to. Izazovi vrtoglavicu i napadi će prestati. Mislio je da je riječ samo o još jednom šarlatanu, osim što je čovjek odbio da mu se plati. S. T. je to pokušao dvaput i nije uspjelo. Baš kao ni svi nadrilijekovi i napici koje su mu prepisivali uvaženiji medicinari. Preostalo mu je samo ovo. Nakon trećeg pokušaja više nije mogao podvući drhtava koljena i osoviti se na noge. Ležao je ispružen na hladnom tlu, boreći se s osjećajem mučnine, s mačem u ruci i bolnim bubnjanjem u glavi. Želio je povratiti. Želio je umrijeti. A najviše je želio leći u krevet i prespavati mučninu. Uz ogroman napor uspio je ustati, koristeći se mačem kao potpornjem. Uputio se u oružarnicu i uspio stići do mračnih stepenica dok se prostorija vrtjela oko njega. Smirio se i pošao gore, korak po korak, došao do vrha i ostao stajati na vratima. Kroz kovitlac vrtoglavice uspio je pogledati prema krevetu osvijetljenom svijećama i prisjetio se. »O, Isuse«, rekao je i spustio se na pod ispod sebe. Sklopio je oči i prepustio se vrtoglavici. Sišla je s kreveta. Čuo je škripu i šuškanje, ali nije mogao otvoriti oči jer se bojao da će povratiti. Hladnom mu je rukom dotaknula čelo. »Znala sam«, promrmljala je. »Groznica.« Podignuo je ruku, osjetio kako se naginje nad njim. Položio joj je dlan na prsa i nemilosrdno je gurnuo. Začuo se lagani iznenađeni uzvik i udarac. Otvorio je oči i ugledao je kako leži na leđima ispred njega, pokušavajući se podignuti na laktove. »Nije groznica«, rekao je natmureno. Okretanje se počelo povlačiti, ali je i dalje osjećao mučninu u grlu. Zgrabio je mač i ustao, pokušavajući disanjem pobijediti osjećaj mučnine. Jedan je dugi trenutak tako mirno stajao, svjestan svakog mišića u tijelu. »Raščisti se«, rekao je i ispružio oružje, podižući ga u istoj minucioznoj vježbi: van i gore, fokusirao se na svoj oblik u prostoru oko sebe, okrenuo zapešće u stranu i dolje, koncentrirao se, nije se dao pokolebati, sabrao se i usredotočio pozornost na kretanje svojih udova, izravnaj i okreni, mirno, gledaj vrh i razmišljaj o njegovu obliku i strukturi, okreni, okreni, okreni... »Ti si potpuno izgubio razum«, rekla je. Polako se okrenuo i zaustavio lica okrenutog prema njoj. Mučnina je kopnjela. Njezin lik samo se dvaput zavrtio pred njim, a zatim se ustalio. Tamna kosa rasula se preko jedne od njegovih širokih košulja, a koža joj je bila blijeda i prekrasna. »Oči su ti čudne.« Namršteno ga je pogledala. »Imaš li glavobolju?« »Nije groznica«, rekao je nestrpljivo. Zauzeo je borbeni stav i zakoračio u passado, usredotočivši se na osovinu između svog ramena i koljena. Pokret se činio bolji, nešto brži, a vrtoglavica tek sjena onog što je osjetio kada se natjerao da se zavrti. Možda je to ono o čemu je govorio liječnik. Samo izazovi takvu vrtoglavicu 62


Knjigoteka

nakon koje će mirno stajanje biti takvo olakšanje da će se činiti jednostavnim u usporedbi s njom. Izravnao je ramena i duboko udahnuo. Potom je napao okvir kreveta, izvršio ubod in quarte, otvorivši zapešće i koncentrirajući se na osjećaj u boku nakon iskoraka. Približio se krevetu i pregledao podnožje, zadovoljan što nije ostavio nikakav trag na drvetu. »Još je živ?« upitala je. Pogledao ju je i lagano joj se posprdno naklonio. »Samo zato što sam mu poklonio život.« »Sreća je što te nije čekao u zasjedi kada si se uspeo stubama. Onda nisi bio u tako dobrom stanju.« »Trenutak vrtoglavice«, rekao je bezbrižno. »Sada sam dobro.« Podignula je obrve. S. T. se pretvarao da ispituje oštricu i pokušavao je ne zuriti u njezine nage noge. »Vidim da jesi«, rekla je. Krajevi košulje dopirali su joj jedva do vrha bedara. Osjećao je kako ga tijelo ponovno izdaje. Ravnodušno je dodala: »Na raspolaganju sam ti ako se želiš zadovoljiti.« Mrzio je što ga je u stanju tako lako pročitati. Mrzio je što ga je željela otjerati time što ga je mamila. Rukom je čvršće primio mač. »Još nisi otplatila dugove prema meni?« podrugljivo je rekao. »Možda bi trebala voditi knjigu. Pola krune dnevno za njegu u bolesti. Jedna livra tjedno za juhu od kruha i češnjaka, s obzirom na to da je ne voliš. Deset gvineja za hrabro spašavanje od razvratnog plemića. Je li to pravedno?« »Posve pravedno«, rekla je. »Ali nemam novca, kao što znaš.« Mrko je pogledao prema okviru kreveta. »Ne želim novac«, rekao je, a zatim se okrenuo i bijesno se zagledao u nju prije nego što je uspjela progovoriti. »Ni plaću u postelji. Sinoć... medu ruševinama... nisam to želio.« »Ne.« Otvoreno ga je pogledala u oči. »Čini se da želiš više nego što bih ti ikada mogla dati, monseigneur. Nadam se da to shvaćaš.« Shvaćao je. Bio je to izazov, kao mačevanje i jahanje. Izgubio je svoju vještinu za l'amour i morat će je vratiti. Ponovno je ovladavao mačem, već je to osjećao. Mogao bi je natjerati da ga voli ako uspije u svemu drugom. Mogao bi je stjerati na koljena. Učinio je to stotinu puta. Dosad je u potpunosti uprskao stvar, naravno. Vidjela ga je u najgorem izdanju... ali ako ostane hladne glave, mogao bi napraviti pravi podvig. Nadoknaditi gubitke i na koncu pobijediti. Učinio je to stotinu puta. Rukom je obuhvatio okvir kreveta i iskosa je pogledao. »Prepuštam ti krevet večeras«, rekao je kao pravi kavalir iz plesne dvorane. »Odlazimo odavde u zoru.«

63


Knjigoteka

Sedmo poglavlje Napustili su Col du Noir pod udarima mistrala. Počelo je puhati tijekom noći. Vjetar je urlikao kroz kanjon i oko zidova dvorca kao tisuću vukova koji galame punim grlom. Činilo se da tiho hučanje ispunjava zrak, kao neprestani štropotavi zvuk koji bi mogao izluditi čovjeka ako ga dovoljno dugo sluša i koji mu se uvlači u glavu, srce i kosti dok ne počne vikati na ženu i mlatiti djecu samo da čuje nekakav ljudski zvuk. S. T. ga je osjećao u svom bolesnom kao i u zdravom uhu. Bila je to više vibracija nego stvarni zvuk, kao da neki div ispod zemljine površine pjevuši jednu te istu zlokobnu notu i ne prestaje. Činio je sve razdražljivima, čak i prvog dana, a bilo je vjerojatno da će oluja koju su Ftancuzi nazivali vent de bis puhati nekoliko tjedana u ovo doba godine. Samo na gospođicu Strachan to nije imalo nikakva utjecaja — ali opet, nikad to nije proživjela. Mistral je za nju bio samo vjetar. Nije postojao udoban način prijevoza iz La Pairea, čak i da su imali novca. S. T. je skupio svojih dvadeset lujdora, a za jato gusaka i trideset livara kupio je pristojnog magarca kojeg se nadao prodati za cijenu kočije do Pariza. Životinja je nosila Haronovo sedlo, uzde i njihovu malu zalihu hrane za koju su morali izdvojiti još nekoliko sua 2, dovoljno za četiri noći, koliko je S. T. procijenio da im treba do Dignea. Spakirao je četiri košulje i jedne crne svilene hlače, pričvrstio svoj colichemarde za pojas, a lagani mač u koricama uprtio na leđa te se krupnim koracima uputio istočnom cestom. Drveće i planina donekle su ih štitili od mistrala, ali u dolinama se obrušavao na njih ledenom snagom. Promatrao je kako joj se obrazi sve više rumene ispod šešira koji je nabila na glavu, ali gospođica Leigh Strachan nije usporavala korak dok je hodala po tragu kola i vukla magarca za sobom. Potajice mu je bilo drago što je bila bolesna — inače bi bila u mnogo boljoj kondiciji od njega. Usprkos S. T.-jevu entuzijastičnom početku, magarac im je svima odredio tempo, osim Nemu, time što je odbijao hodati kasom. Vuk je trčao ispred njihove male družine, zastajao i ponovno trčao naprijed, upozoravajući ih na druge putnike time što je nestajao među bijelim stijenama i šikarjem mnogo prije nego što bi S. T. čuo zvuk ljudi koji se približavaju. Jednom, kada je Nemova prisutnost pokazivala da nema nikoga u blizini, rekao je s hinjenom ležernošću: »Mislim da bismo se trebali vjenčati.« Primila je to bolje nego što je očekivao. »Molim?« upitala je smireno. »Netko će prepoznati da si žena. Bilo bi manje komentara da se jednostavno počneš oblačiti kao žena.« »Mislim da nije bilo nikakvih komentara.« »Ne. Samo dobrodušnih obožavatelja kao što je markiz.«

2 Su — zlatni, a poslije bakreni i brončani novac u srednjovjekovnoj Francuskoj; vrijedio je jednu dvadesetinu francuske funte (livre) (op. prev.).

64


Knjigoteka

Prebacila je uže na kojem je vodila magarca u drugu ruku i povukla životinju koja se opirala. »Zahvalila sam ti što si me izvukao iz te poteškoće. Ubuduće ću pripaziti na takve stvari.« »Da smo vjenčani, nitko te ne bi uznemiravao.« »Shvaćam.« Stavio je ruku na držak mača i obuhvatio hladni metal. Lice mu je gorjelo. Želio je dotaknuti nju, a ne mač. »Razmišljao sam o tome da kažemo da smo brat i sestra«, rekao je, »ali radije bih da putujemo s nekakvim prividom dostojanstva. Komentirali bi da nemaš sluškinju sa sobom i očekivalo bi se da uzmemo zasebne sobe, ako ih možemo dobiti. Nepotreban dodatni trošak.« »Da«, rekla je mirno. »Nisam namjeravala putovati u društvu.« Shvatio je podbadanje, ali ga je odlučio ignorirati. »Ne moraš se brinuti da ću ti ometati privatnost i tjerati te da dijeliš postelju sa mnom.« U prolazu je otkinuo grančicu s grma i počeo trgati lišće s nje. »To bi bilo samo prividno. Neću ostajati noću.« »Shvaćam«, rekla je ponovno. Nije micao pogled s grančice koju je čupkao. »Što kažeš?« »Razmislit ću.« Tiho je prokleo njezinu tvrdoglavost. Teško da ju je mogao pripremiti za pravo očijukanje dok je odjevena kao muškarac. Ili prije kakav dječak. Nitko je neće smatrati muškarcem. Izgledao bi bizarno u javnosti pokušavajući osvojiti lijepog mladića. Beznadno razvratan kao sam Sade. To ga, naravno, ni na trenutak nije zaustavilo. Nemovo ponašanje dalo mu je do znanja da nadaleko nema drugog ljudskog bića. Pokušavao je smisliti što bi šarmantno mogao reći, ali izrazi koji su tako lako nadolazili kada su se mrmljali u ružičnjaku u ponoć zvučali bi pomalo nategnuto dok istovremeno pokušava nadglasati ledeni vjetar, a upućuje ih djevojci odjevenoj u hlače koja za sobom vuče jogunastog magarca. Morao se zadovoljiti time da je propituje. Ni u tom području nije mu baš izašla u susret. Nakon što je dobio nekoliko kratkih odgovora na pitanje gdje joj je točno dom, usporio je korak i šibom lagano udario tromog magarca. Životinja je poskočila naprijed. »Reci mi... kako si me pronašla?« upitao je. »Tražila sam«, kratko je odgovorila. »Nije te tako teško prepoznati kao što misliš.« »I što... samo si krenula sa sjevera Engleske s potjernicom u rukama i raspitivala se za nekog momka s onozemaljskim obrvama?« »Svi znaju da si otišao u Francusku«, rekla je. »U Parizu sam se počela raspitivati za muškarca zelenih očiju i kose sa zlatnim odsjajem.« »Svi znaju...«, zastao je, potpuno zbunjen. »Svih mi... hoćeš li reći da nemam više privatnosti od toga?« »Bila su to samo govorkanja. U Francuskoj ništa ne znaju o le Seigneur du Minuitu, ali znaju o kome je riječ ako su te vidjeli. Izgledaš uistinu neobično, 65


Knjigoteka

monsieur — mislim da to možda podcjenjuješ. Raspitivala sam se u hotelima i svratištima, a to me je dovelo do Lyona te potom do La Pairea.« Zavrtio je glavom. »Blagi Bože, nisi trebala lutati sama po takvim mjestima. Zar nemaš nikakve druge obitelji?« »Nekoliko rođaka. Pisala sam im.« »I oni odobravaju tu tvoju ekspediciju?« »Rekla sam im da mi je potrebna promjena okruženja. Da sam otputovala na kontinent s majčinom prijateljicom.« »Uf«, promrmljao je kiselo i ponovno lupnuo magarca. »I kako se zove?« upitao je. »Čovjek kojeg ćemo ubiti?« Pogledala je prema njemu, a zatim ubrzala korak kako bi mogla pratiti novu brzinu životinje. »Chilton. Velečasni James Chilton.« Zabuljio se u nju. »Šališ se.« Samo je nastavila hodati. »Velečasni«, rekao je i zakolutao očima. »Želiš ubiti velečasnog.« Mistral je donio samo hladnu tišinu. Nije bilo smiješno. Bio je pravi netaktični vol. »To nije ubojstvo.« Glas joj se pretvorio u siktav šapat sličan onom vjetra. »To je pravda.« »Reci mi zašto ne možeš zatražiti pravdu od suda.« »Moj je otac bio sudac. G. Chilton je sada na njegovu mjestu.« S. T. ju je oštro pogledao. »A što je s ostalim sudskim činovnicima? Dopustili su da se ubojica priključi njihovim redovima?« »Ostali su preplašeni.« »Takve su kukavice?« »Ne.« Odmahnula je glavom i dalje zagledana u do ispred sebe. »Ne kukavice. Preplašeni.« Promislio je o tome. Bilo je to nešto znakovito, suptilna i ključna razlika. Gospođica Leigh Strachan nije budala. »Čega se boje?« »Onoga što se dogodilo mojim sestrama«, rekla je. »I oni imaju kćeri.« S. T. je položio ruku na magarčeve sapi. Gledao joj je u leđa. Hodala je odlučnim korakom. Vjetar joj nosio kosu u zapetljanim pramenovima pobjeglim iz pletenice i šibao joj oko glave. »Bojiš li se pitati?« rekla je i dalje mu ne uzvraćajući pogled. »Misliš li da neću moći podnijeti govoriti o tome?« »Sunašce«, tiho je rekao. »Nemoj me tako zvati.« Okrenula se prema njemu i tako naglo zaustavila magarca da je skoro pao. »Prezirem te kada me tako zoveš. Pitaj me što se dogodilo mojim sestrama.«

66


Knjigoteka

Posegnuo je za njom, ali je napravila korak unatrag, pritom trznuvši magarčevu glavu da bi izbjegla dodir. »Pitaj me!« povikala je. Vjetar je raspršio riječi. Stajala je tako bijesna pogleda, držeći povodac pobijeljelim prstima. »Što se dogodilo?« Glas mu je bio odsječan i nije odavao nikakve emocije. »Annu su pronašli na gorskom jezercu na vidikovcu kamo idu ljubavnici. Bila je zadavljena. Haljina joj je bila raskopčana i zadignuta do struka, kao u bludnice.« Zurila je široko otvorenih očiju u njega. »Emily nije bilo cijelu noć. Kada se vratila, odbijala je govoriti. Tjednima. Potom je počela patiti od mučnina, došao je liječnik i rekao da će dobiti dijete. Sljedeće je jutro bila mrtva. U štaglju. Objesila se.« Izbjegao je njezin pogled i zagledao se u do. »Ja sam je pronašla«, rekla je. »Drago mi je što sam je ja pronašla, razumiješ?« Pomilovao je malog magarca po hrapavim slabinama, promatrajući kako vjetar nabire sivo krzno pod njegovim prstima. Potom je kimnuo. Nasmijala se kao da se bez riječi ruga — njemu, svojim uspomenama ili nečem drugom, nije točno znao. Možda je mislila da nema načina da je razumije. Nije bilo riječi kojima bi joj mogao odgovoriti. Stoga je samo lupnuo magarčića i natjerao ga da krene dalje te ubacio besmisleni komentar o dalekom putu koji ih još čeka.

* * * I ne pitajući je, donio joj je vode kada su stali u podnožju vapnenačke litice. Mistral je urlao u grmlju iznad njihovih glava, čupajući busene divljeg cvijeća koje je raslo visoko u okomitim pukotinama. Kada je skinuo trorogi šešir, kosa ga je zapekla po obrazu. Čučnuo je pred nju dok je sjedila na komadu bjelkaste stijene i ponudio joj šalicu. »Lice ti je crveno od vjetra.« Pogledala ga je s laganim cinizmom. »Nije važno.« »Želiš li staviti rubac?« Slegnula je ramenima i otpila. I dalje ju je želio dodirnuti, prstima prijeći preko zacrvenjene kože i rashladiti je. »Jesi li umorna?« upitao je umjesto toga. »Mogu ja voditi magarca ako ti je to naporno.« »Nije potrebno.« Hladnim tonom glasa dala mu je do znanja da zna kakvu igru igra i da time ništa ne postiže. Nije dopustio da ga strpljenje izda. Motivi koji su ga pokretali bili su ponešto zbrkani. Želio ju je zaštititi, utješiti, ali ne iz posve plemenitih pobuda. Uglavnom je želio priviti njezino tijelo uz svoje. Jeli su u tišini. »Trebala bih ti ispričati sve«, iznenada je rekla. »Pretpostavljam da ne želiš postavljati dodatna pitanja.« 67


Knjigoteka

Pažljivo je zamotao kruh u ubrus i zavezao ga. »Bit će dovoljno vremena za to. Ako te to uznemirava.« »Ne uznemirava me.« Glas joj je bio ravnodušan. »Budući da ustraješ u želji da sudjeluješ, radije bih ti rekla sve odjedanput. Možda ćeš promijeniti odluku.« Podignuo je pogled i odmahnuo glavom. Na trenutak su im se oči susrele, a zatim je odvratila pogled. Ruke su joj mirno ležale u krilu, čvrsto skupljene. Zurila je u malu sivo-crnu strnadicu koja je skakutala s grančice na grančicu u grmlju pokraj ceste. S. T. se igrao vlatima oštre trave, čupnuo je jednu i počeo joj žvakati kraj. Vidio je kako se lagano ljulja naprijed-natrag kao grmlje na vjetru, laktova stisnutih uz tijelo kao da se želi učiniti što manjom. »Reci mi zašto«, rekao je blago kada se činilo da se ne može natjerati da progovori. »Zašto misliš da je naudio tvojim sestrama?« »O, nije to on učinio.« Te su riječi samo izletjele. »Nisam rekla da je to sam učinio.« »Ima suradnike.« Zabacila je glavu i pogledala u nebo. »O, Bože. Suradnike.« Duboko je udahnula i oštro izdahnula. »Cijeli grad mu je suradnik. Dovoljno je bilo da stane za propovjedaonicu i kaže: ›Zgriješila je, tijelo joj je slabo, pokušala me zavesti, a ja sam sluga Božji‹ i jadna je Emily bila osuđena. A svi su mu vjerovali. Ili su se bojali reći ako nisu. Moja je majka progovorila i vidi što se dogodilo.« Pognula je glavu i zagledala se u svoje ruke. »Napravio je primjer od nas. A onda je zaplakao.« Usta su joj se iskrivila u podrugljiv osmijeh. »Zla zvijer. Plakao je na grobu moje sestre.« S. T. je iščupao još jednu vlat trave i zavezao je u čvor. »Što je s onim koji ju je zapravo ubio? Tu ne tražiš pravdu?« Ugrizla se za usnicu. Lice joj se napelo. »Ne znam tko ju je ubio. To nije važno. Tko god da je to bio, nije bio pri sebi kada je to napravio.« Oklijevala i podignula pogled prema njemu. »To ti se vjerojatno čini čudnim.« Namrštio se, polako vežući iduću vlat na svoju ogrlicu od trave. »Imao sam jednom prijatelja, u Parizu... To mi je bio najbolji prijatelj među svima u školi.« Pažljivo i precizno rascijepio je vlat trave i provukao još jedan komad kroz nju. »Cijeli čopor nas jednog je dana na ulici naletio na ranjenu pticu. Bio je to obični golub. Krilo mu je bilo slomljeno, pa je mahao njime uokolo po pločniku i izgledao strašno, glupavo i tužno. Htio sam ga podignuti, ali najveći ga je dječak počeo šutati nogom. Svi su se smijali. A onda su ga i ostali počeli šutati i gazili su mu po krilima da bi ga prestrašili.« Prestao je pomicati prste. »Čak i moj najbolji prijatelj.« Rastegnuo je ogrlicu između ruku. Podignula je pogled. »Jesi li ga mrzio zbog toga?« »Mrzio sam sebe.« »Jer nisi rekao ništa.« Kimnuo je glavom. »Smijali bi se. Možda bi se okrenuli protiv mene. Otišao sam kući i plakao u majčinu krilu.« Lagano se nasmiješio. »Nije bila baš religiozno potkovana. Mislim da joj je trebalo četiri dana da pronađe Bibliju, a onda još tri da 68


Knjigoteka

pronađe pravu stranicu. Ali ju je pronašla.« Ljuljao je ogrlicu od zelene trave na prstima. »Oprosti im, Oče, ne znaju što čine.« »Otrcane fraze«, rekla je žestoko. »One ništa ne mijenjaju. Moj je otac uvijek bio...« zastala je i zadrhtala. »Ali to sad nije bitno.« Iznenada se podignula na noge. »Chilton je došao prije četiri godine. Osnovao je vjersku zajednicu. Moj je otac bio redovni župnik... zaređen je odmah nakon završetka fakulteta. Znaš, nikad nije očekivao da će naslijediti grofovski naslov i samo je nastavio sa župnim radom nakon što se to dogodilo. Nije bio snažan čovjek. Bio je zapravo vrlo stidljiv. Od njegovih bi propovijedi svi pozaspali, ali volio ih je pisati. A onda je taj Chilton došao u naš kraj i počeo održavati evangeličke sastanke. Osnovao je školu i dom za siromašne djevojke.« Prinijela je šaku ustima i počela hodati tamo-amo. Vitke, duge noge izlazile su iz S. T.-jeva vidnog polja i ponovno se vraćale. Sada je prvi put čuo da je ona grofovska kći. Namjerno nije podignuo pogled, već je okrenuo glavu da čuje bolje i pretvarao se da gleda iza nje u srebrnosivi humak divlje lavande. »Koju crkvu Chilton predstavlja?« upitao je. »Naziva je Slobodnom crkvom. Nisam sigurna ni da je stvarna. Sumnjam. Nikad nisam pohodila njegovu službu, ali mislim da je sve izmislio. Običavao je govoriti da je to isto kao metodistička zajednica, ali prije dosta godina propovijed nam je dolazio držati John Wesley, a moja je majka rekla da mu Chilton nije nimalo nalik. Istina je da se svi moraju ispovijedati otvoreno ispred drugih te da svi zajedno odlučuju o kazni.« Zaustavila se, okrenula i izravno ga pogledala. »Ali ako netko ne prizna, svejedno odlučuju o kazni. Prima te bijedne žene, daje im hranu i posao i traži od njih da ne izlaze s muškarcima, da se ne udaju te da ni ne pomišljaju na to. Tvrdi da žene nemaju dušu i da se mogu nadati da će se ponovno roditi kao muškarci ako se pokore višem autoritetu u ovom životu, kao što se teretni konj pokorava svom gospodaru. U mom se kraju skoro dvije godine nije održalo nijedno vjenčanje.« Zastala je, a obrazi su joj gorjeli. »Ponekad, kada to Chilton dopusti, postoje... aranžmani... da se zadovolje muškarci, a žene pouči poslušnosti.« »Bože«, rekao je. »Shvaćam što želiš reći.« »Moja mu se majka usprotivila. Uvijek je bila zagovornica obrazovanja žena i rekla je da su njegova stajališta barbarska. Isprva mu se smijala. Prozvao je mog oca u javnosti da je dovede u red i zaustavi ›izobrazbu iz pokvarenosti koju je nametnula mojim sestrama i meni.« Leigh je sklopila ruke i približila ih ustima. »Podučavala nas je matematici, latinskom i liječenju — to Chilton naziva ›pokvarenošću‹, monseigneur — i pisala je pamflete protiv njegovih propovijedi.« Ponovno je sjela. Ramena su joj ritmički podrhtavala kada se obgrlila rukama. »Počeo je stajati pred ulazom u naše dvorište s gomilom svojih sljedbenika i zahtijevati da mu majka preda svoje kćeri prije nego što bude prekasno. Nismo mogli slobodno izlaziti. Učinio nas je zatvorenicima u našem vlastitu domu. Moj otac...« Tijelo joj se napelo, a tamne su se obrve namrgodile. »Nije učinio ništa, samo se molio, davao nam male darove i govorio da će proći. To je uvijek radio. Znaš, moja je majka bila ta koja se uistinu brinula za nas cijeli moj život. Bila je tako dobra i pametna. Svi su joj se divili. Uvijek je znala što učiniti kada bi moj otac bio zbunjen.« S. T. je promatrao kako zubima divlje grize donju usnicu. 69


Knjigoteka

Sklopio je ruke da bi se odupro potrebi da je primi u naručje. Srce mu se paralo zbog načina na koji joj je glas ostajao hladan i miran, a tijelo joj se treslo kao da ga je obuzeo vjetar. Htio joj je olakšati, a nije znao kako. »Što je tvoja majka učinila u vezi s Chiltonom?« upitao je bezizražajnim tonom. »Dala ga je uhititi. Nismo tada znali... nismo nikad posumnjali. .. plašio je moje sestre, ali mama i ja smo ga smatrale samo zlom napašću. Tata je bio sudac. Znaš, naša je obitelj uvijek imala taj položaj, ali je mama obavljala tu vrstu posla umjesto njega, vodila popise poreznih obveznika za okrug, slušala na zasjedanjima suda i tati pripremala bilješke o tome kako presuditi i kolika bi trebala biti porezna stopa za pomoć siromašnima. Svi su znali da to radi i nitko nije imao ništa protiv. Poslala je redarstvenika da uhiti Chiltona, a ljudi ispred našeg dvorišta su nestali.« Odjednom je spustila glavu, nagnula se naprijed do koljena, držeći se rukama za glavu i neprestano se ljuljajući. »Moj tata«, prigušeno je uzviknula. »Moj je tata rekao: ›Eto, vidite, sve je sada u redu‹ i izašao je iz kuće, a kada je bio predaleko da bi se vratio... kamenovali su ga na ulici.« Počela je ubrzano disati i dalje pognuta preko koljena. »Iz kuća i iza vrata i kola. Svi su bili tihi... čulo ga se kako zaziva da prestanu. Moli da prestanu.« Proizvela je neartikulirani zvuk. »Moja je majka izašla. Nama je rekla da ne idemo, ali i ja sam otišla... već je izgubio svijest... možda je već bio i mrtav... Na nas nisu bacali kamenje, već otpatke i strašne stvari...« Podignula je glavu i slijepo se zagledala u prostor. »O, tata... o, tata...« Nije plakala. Tresla se cijelim tijelom. S. T. je napravio malen pokret, pomaknuo ruku, a ona je skočila na noge. »Ne diraj me«, kriknula je. »O, Bože, ne diraj me!« Okrenula se na peti i uputila se do magarca, gdje je počela grozničavo pedjati po sponama zavežljaja te ih odvezivati i zavezivati bez ikakva razloga. S. T. je ostao na mjestu. Nemo mu se približio odostraga i sjeo, oslonivši se cijelom težinom krznenog tijela na njegovu kralježnicu. Ponjušio je S. T.-jevo uho i liznuo ga. »Nitko nije htio ništa napraviti nakon toga«, rekla je Leigh i dalje zagledana u teretno sedlo. »Chilton je propovijedao na ulici o odmazdi za grijehe. Moja majka nije čak mogla ni oformiti porotu za očevo ubojstvo — gospoda su odbila donijeti optužnicu. Rekli su da je to bilo djelo rulje, da nije moguće imenovati pojedinačnog krivca te da je prekoračila ovlasti kada je zatražila više kao da je sama sudac. Rekli su...« Snažno je stisnula čeljust. »Rekli su da je možda g. Chilton u pravu i da bi žene u našem okrugu trebalo podučiti gdje im je mjesto.« Leigh je proizvela ljutit i očajnički zvuk. Neprestano je povlačila remen kojim je bio zavezan teret. »Mama je pisala kraljevu zastupniku u našoj grofoviji, ali nikada nije dobila odgovor. Sumnjam da je pismo uopće dospjelo dalje od Hexhama. Tada je Emily... kažnjena. Ali, naravno, nije bilo dokaza, nije bilo načina da se dokaže da je Chilton to potaknuo. O, zna on kako ih preplašiti. Znao je kako ih spriječiti da ne podignu glas. Mama je mislila da ih samo mora natjerati da uvide... otišla je svim sucima i pokušala ih uvjeriti da pokrenu postupak protiv Chiltona. Onda su pronašli Annu, a ljudi su nas gledali kao da smo kužne. Posluga je otišla. Porota se sastala i presudila da je riječ o još jednom samoubojstvu. Potom smo čule da je Chilton treba biti imenovan sucem crkvenjakom na mjestu mog oca.« 70


Knjigoteka

Podignula je lice prema vjetru. S. T. je promatrao njezin čisti profil. »To je bilo previše za moju majku«, rekla je tiho. »Čak ni mama nije bila dovoljno snažna da sve to sama podnese. Rekla mi je da se spakiram i da idemo mojim rođacima u London. Zatvorila je kuću. Sama je upregnula konje u kočiju — nismo čak imali ni kočijaša! Sjedila sam unutra dok je vozila.« Glas joj se gubio dok je gledala uokolo prema nebu i brdima. »Uistinu nije bila pri zdravoj pameti. Pretpostavljam da nisam ni ja, inače bih je zaustavila. Mislim da mama nije nikada upravljala zapregom. Konji su se pobunili prije nego što smo došli do mosta.« Slegnula je ramenima i rekla: »Majka je pala sa sjedala.« Rukom je obgrlio Nema i pomilovao vuka po debelom krznu. »Vidiš, seigneur«, rekla je ogorčeno, »ako ti sa svojom ucijenjenom glavom dođeš u Englesku i usprotiviš se Chiltonu, svi će biti protiv tebe, od Krune do župljana. Nije riječ samo o jednom čovjeku koji će te pokušati uništiti.« S. T. je ustao, držeći se za Nemovo gusto krzno radi ravnoteže. Osjećao je kako se u njemu budi nekakav mračan ushit, mogućnost rizika još predaleka i ovisna o sreći. Postojao je tračak prijetnje koji je potpirivao plamen, izoštravanje misli i emocija, snažan osjećaj povratka u život. Želio je to. Ah, želio je to ponovno. Osjećao se kao da je spavao zadnje tri godine. »Idem«, rekao je. »Učinit ću sve za tebe.« Pogledala ga je kao da ju je ulovio nespremnu, kao da ju je to zapanjilo, a zatim joj je lice poprimilo ravnodušan izraz, a usta je stisnula u smirenoj ironiji. »Pojest će te živa, monsieur.« »Neće mi se ni približiti.« Uputila mu je jedan od onih svojih laganih osmijeha koji su ga raspaljivali. Ponovno je bila smirena, hladna i odbijala je sve što je nudio. »Prokleta bila«, tiho je izustio. Prebrzo je zakoračio, nogom se okrznuo o Nema, izgubio ravnotežu i završio na koljenima uz onu naglu omaglicu i napad vrtoglavice. Stajala je i gledala ga bezizražajna lica. »Upozorila sam te«. Nemo je ostao mirno stajati, kao što je naučio. S. T. je zgrabio tamno krzno. Osjećao je kako se raspada dok su ga ponos, sram i ljutnja i sve što je želio razvlačili svaki na svoju stranu. Vuk mu je polizao ruku i naslonio mu se na nogu. S. T. je duboko udahnuo i odgurnuo se na noge. »Idem«, rekao je tvrdoglavo. »Potreban sam ti. Zaljubljen sam u tebe.« Te su riječi imale vlastitu snagu. Ograničenja su nestala, a stari se svijet otvorio pred njim dok ih je izgovarao — uzbuđenje i slava koju to sa sobom nosi, strast. Osjećati se živim na taj način, riskirati sreću radi ljubavi... želio je to ponovno. Želio je sve to. »Ti si budala«, rekla je i okrenula mu leđa.

71


Knjigoteka

Osmo poglavlje Seigneur se počeo raspitivati za konja i kočiju u gradu Digneu. Leigh je gledala kako se raspituje u svakom selu i na svakom raskrižju, ali hodali su još deset dana pokraj magarca u pratnji mistrala koji ih je gonio naprijed u hladnom bijesu prije nego što su uspjeli pronaći nešto u toj kategoriji. A i to je bila samo otvorena kočija na dva kotača na prašnoj i vrućoj ulici nakon što je sjeverni vjetar iznenada utihnuo. Blagoslovljeni kraj mistrala nastupio je jednako naglo kao što je počeo i ostavio atmosferu da se slegne u kristalnu jasnoću i boje da se razbistre u jarkoplavu i tmurnu zelenu, uz kuće od vapnenca koje su sjale bjelinom u sjeni uske ulice. U dva tjedna došli su do samog srca Provanse, s planinskih obronaka u zemlju koja je izgledom mogla biti Španjolska ili Italija: zemlju maslina i voćaka, toplu i suhu ispod neba bez oblačka. Leigh se naslonila na zid na suncu i slušala seigneura kako se cjenka oko kočije. Nije mogla pratiti brzu raspravu, pola na francuskom, a pola na provansalskom, ali dok se cjenkao, u glasu mu se čuo prizvuk ljutitog očaja. Čekala je. Na ulici nije bilo nikog osim magarca koji je strpljivo i sklopljenih očiju stajao pod njihovim teretom. Stijena iznad nje visoko se uzdizala do krune sela: velikog i ruševnog renesansnog dvorca koji se nadvijao nad malim gradićem načičkanim oko njegovih bokova. Osjećala je kako je u toplom zraku obavija miris lavande koji se širio od divljih grmova koji su rasli duž rubova ulice i po ruševnom zidu. Seigneurova je kosa plameno sjajila na suncu, zlato i sjena, kao sjajni zidovi koji blistaju naspram ugljenocrnih dubina sjene. Pokraj ozbiljnog niskog seljanina on je bio utjelovljenje sunčeve svjetlosti, razdraženi Apolon čiji je glas tečno odzvanjao na praznoj ulici. Leigh se uhvatila kako zuri u njega, a zatim je spustila pogled i okrenula glavu. Ponovno je pomislila da bi trebala nastaviti hodati i ostaviti ga ovdje, kao što je to pomislila već tisuću puta od La Pairea. Neće joj biti od koristi. On nije vitez za kojim je tragala. Trebala bi nastaviti sama i sama napraviti što se mora. Ali nije. Ostala je, nemirna i natmurena, ne nalazeći nikakvu logiku u tome, ali i dalje iščekujući. Okrenuo se od seljanina i preko ramena pogledao prema njoj. »Čekaj ovdje«, obrecnuo se na engleskom, a ta je naredba u njoj izazvala gorući bijes dok je odlazio i dalje se glasno natežući s drugim čovjekom. A najgore je bilo što je čekala. Ona i magarac, jednako poslušni, stajali su kao da su zavezani na ulici, baš kao što se ni Nemo nije pomaknuo s mjesta i tužno je cvilio ispod grma izvan grada. Svi su bili vezani nekom nevjerojatnom čarolijom, nekom čudnom inercijom koja bi se raspršila tek kada bi se vratio s nježnom riječi i dodirom, šakom krme i šapatom u dlakavo uho... a za Leigh s nakrivljenim osmijehom ispod vražjih obrva. Zagrlio bi životinje, obavio ruku magarcu oko vrata i počešao ga ispod brade, pohrvao se s Nemom na tlu, spavao s vukom skutrenim iza leđa. Nikada nije dotaknuo Leigh. Mislila je da bi osjećaj bio kao da ju je stresla munja. 72


Knjigoteka

Željela je da se nikada više ne vrati. Nevjerojatni, romantični idiot s glavom u oblacima. Kada je nestao iza ugla, sjela je na zid i izvukla knjižicu iz džepa, onu s engleskim riječima u koje markiz de Sade nije bio siguran. Leigh nije ni sama bila potpuno sigurna što neke znače, ali i da nije razumjela ni slovca teksta, detaljni crteži sve bi objasnili. Vragolasto se pitala bi li seigneur izgledao točno tako razodjeven. Svi su muškarci izgledali više-manje isto, iako su ove slike, čini se, donekle preuveličavale stvar. Kritički ih je proučavala. Njezina bi majka rekla da je svako znanje dragocjeno, uključujući nešto kao što je Aristotelovo remek-djelo. Leigh je bila prilično ponižena kada je uvidjela koliko malo zna o toj temi. Polako je listala knjigu. Neki su se crteži činili suludima, neki su je nagnali da nabere nos, a neki su povećali osjećaj nemira u njoj i izazvali nepoželjnu toplinu dok ih je proučavala. Zurila je u erotske ilustracije i razmišljala o ruševnom hramu u planinama... i seigneuru. Prije njega je bila samo s jednim muškarcem, mladićem koji je bio nespretan zbog uzbuđenja i zakleo joj se na vječnu ljubav. Činio se mnogo mlađim od nje iako je imao sedamnaest godina, a ona šesnaest. Želio je da pobjegnu zajedno. Ona nije. Njihova je kratka veza završila kada ju je Leigh poželjela okončati. Bio je to poražavajući trenutak — kada je majka otkrila što je Leigh učinila. Činilo se da su sva Leighina objašnjenja samo obrana. Sve njezine teorije o traženju znanja povenule su pod majčinim ozbiljnim pogledom. Mama je rekla da je trebala biti pametnija. Trebala je znati da je ono što se događa između muškarca i žene blagoslov ili bi barem tako trebalo biti. Mama se nadala da će Leigh promatrati vlastite roditelje i shvatiti to. Leigh je bila posramljena i osjećala se vrlo mlado i lakoumno jer je izgubila nešto što joj je majka smatrala dragocjenim. Sada je bila starija. Kada se toga prisjećala, čak se i sram činio nevinim. Kako se skandalozno osjećala, kako uprljano i obeščašćeno zbog mladenačke pogreške, kako su je ozlojedile i potpuno ponizile lekcije, za koje je mama angažirala lokalnu babicu, o stvarima koje Leigh nije shvaćala. Uvijek je bila najsnažnija, najstarija i najpametnija, a dok je rasla, smatrali su je sposobnom i divili joj se kao i majci. Dala je svoje djevičanstvo jer je to željela napraviti, jer je bila znatiželjna, jer je postojao dio nje koji bi se ponekad hirovito pobunio protiv uskog odgoja, života i posljedica. U šesnaestoj godini nije shvaćala opasnost od takvog eksperimenta. Svemu tome ju je podučila babica, kao i još nekim stvarima za koje je sumnjala da ih čak i mama zna. Leigh nije zaboravila. U torbi je nosila odgovarajuće lišće i biljke u prahu za zaštitu. Više nije bila tako naivna. Niti bi si dopustila da bude na milosti muškarca kao što je seigneur koji je tako lako davao obećanja o ljubavi i svakim pokretom i pogledom zračio senzualnom glađu. Magarčić je podignuo glavu i neobuzdano zanjakao, od čega je odjekivala cijela ulica. Kada je utihnula njegova vesela buka, Leigh je začula zvuk sporog topota

73


Knjigoteka

kopita. Brzo je spremila knjigu u džep i ustala. Seigneur i seljanin pojavili su se iza ugla, vodeći između sebe konja šarca. Leigh je skeptično pogledala mršavu kobilu. Seigneur je susreo njezin pogled i slegnuo ramenima. »Ne može bolje«, rekao je. »Ima upalu oka«, istaknula je Leigh. »Da, znam.« I dalje je zvučao razdraženo. »Još nešto vidi.« »A cijena?« Namršteno ju je pogledao. »Četiri lujdora za kočiju i kobilu. Pokušaj se ti cjenkati s njim, ako želiš.« Leigh mu je okrenula leđa. »To se mene ne tiče.« Na trenutak je vladala tišina. Potom se kratko obratio seljaninu na dijalektu. Niski je čovjek odveo kobilu do kočije i upregnuo je. S. T. je vozio. Pogled mu je bio prikovan za put ispred njih u odlučnoj namjeri da ne pokaže ni najmanji znak da osjeća mučninu u kočiji koja se ljuljala. Leigh je sjedila pokraj njega i pridržavala se za stranicu kočije, pokušavajući ublažiti poskakivanje i trzajući se svaki put kada se slijepi konj spotaknuo. S. T. se pretvarao da to ne primjećuje. Preko Rhone u Montelimaru, preko bezbrojnih brežuljaka neobičnih brda Ardechea, vulkanskih stijena i crnih rtova, slijepa se kobila posrćući kretala cestom koja je ponekad bila tek kameniti puteljak. Dok god se koncentrirao, nije si dopustio da se opusti ili da ga vozilo bacaka uokolo, pa je uspijevao zadržati nelagodu pod kontrolom. Nekoliko je puta sišao s kočije i hodao kako bi preveo konja preko najgorih dijelova. Kako bi se razonodio, počeo je trenirati kobilu dok je vozio kočiju tako što je obje uzde držao lijevom rukom i omotane oko prstiju tako da je i najmanje zatezanje slalo signal. Mrmljao je blage i nemelodične tonove, čas glasnije, čas tiše, te glasom najavljivao zatezanje uzda. Mala slijepa kobila bila je pametna. Trebalo joj je neko vrijeme da se privikne na zvuk i miris vuka dok ih je Nemo pratio, no nakon toga počela se smirivati i prilično spremno reagirati. Skretala je lagano ulijevo na tihi ton, a udesno na glasniji, čak i prije nego što bi zategnuo uzdu. Sa zadovoljstvom je primijetio da joj je to pomagalo u kretanju. Umjesto da gubi ravnotežu na signal uzdama da izbjegne kamenje i prepreke te da posrće ako je presporo reagirala, suptilniji signal njegova glasa izazivao je trenutnu reakciju koja joj je omogućivala da izbjegne zapreke prije nego što se spotakne o njih. Nisu proveli ni polovinu dana na putu, a ona je hrabro hodala na dugim uzdama, naćuljenih ušiju kako bi ulovila signale i tek rijetko posrćući. Kada se cesta proširila u glatki novoizgrađeni komad puta, spremno se dala u kas. Nemo je trčao iza kočije i izgledao odlučno i zadovoljno sada kada su prelazili veće udaljenosti. S. T. je upravo zbog vuka i odabrao taj drugi put umjesto ceste kroz Lyon i Dijon na kojoj je bilo više putnika. Sjećanje na ljudožderske zvijeri Gevaudana koje su okrivljene za smrt šezdeset ljudi prije samo desetak godina još je uvijek bilo živo u cijeloj Francuskoj. Nemo bi se sakrio ako je to bilo moguće, ali što je manje napučen bio predjel kojim su putovali, to mu je lakše bilo pronaći zaklon. 74


Knjigoteka

S. T. se još nije usuđivao pomisliti na to kako će to izgledati kada dovede vuka u srce naseljene Francuske. Procijenio je da su do večeri proputovali barem triput veću udaljenost nego da su išli pješice. Leđa su ga boljela zbog sjedenja u položaju prema naprijed u pokušaju da ublaži kretanje kočije. Boljela ga je glava. Neposredno prije Aubenasa zaustavio je kočiju i pogledao prema Leigh kroz prohladni večernji zrak. »Želiš li večerati za stolom?« Podignula je obrve. »Kakva inovativna ideja.« Iskočio je iz kočije i zazvao Nema. Vuk je teško dišući došao odnekud sa strane, preskočio grm žutilovke i gorljivo pozdravio S. T.-ja. S. T. ga je poveo s ceste među borove i hodao uokolo dok nije pronašao obećavajuće srušeno deblo. Kleknuo je i razmaknuo iglice i zemlju te oblikovao ležaj prikladan za vuka. Nemo mu se pridružio. Vrtio se uokolo i šapama grebao dok konačno nije zadovoljno legao i prebacio rep preko njuške, gledajući S. T.-ja iza krznene četke. S. T. mu je dao znak da ostane. Nemo je podignuo glavu. Kada se S. T. okrenuo, znao je da ga vuk prati pogledom. Nije bio potpuno siguran da će Nemo ostati ondje dok se ne vrati, ali nadao se da će dresura biti dovoljna da ga zadrži u slučaju da ga nešto baš jako ne omete, kao što je bio čopor koji ga je odmamio iz Col du Noira. Vratio se do kočije, otresajući prašinu s rukava. U vozilu je duboko udahnuo kako bi suspregnuo čudan osjećaj koji ga je preplavio čim je kočija krenula naprijed. Leigh ga je pogledala iskosa. »Kako se osjećaš?« upitala je. Neće joj priznati. Ne njoj. A, ne. Nalijepio je na lice samopouzdani smiješak. »Izgladnjelo. U Aubenasu ćemo sigurno naći neko svratište.« Pozorno ga je promatrala. S. T. je stisnuo vilicu i nastavio upravljati kočijom. Kao i sva francuska svratišta, usprkos tome što je bio mračan i prljav, Cheval Blank nudio je pristojnu hranu. Leigh je naručila soupe maigre, šarana i pečenu jarebicu sa svježom zelenom salatom, blitvu, pšenični kruh i gomilu maslaca. Vidio je da nakon tjedana suhog crnog kruha i sira ponudu smatra vrlo ugodnom. S. T. nije bio tako vedar. Polako se oporavljao od mučnine tijekom putovanja. Sjedio je tiho, a pojeo je samo juhu i desert od keksa i jabuke, uz malo vina. Čak se i račun od devetnaest livara — nemilosrdna iznuda jednaka cjelokupnom iznosu koji su platili za hranu od La Pairea — jedva činio dovoljnim razlogom za prepirku. Platio je bez riječi, a zatim otpio kavu i zagledao se kroz prozor u mrak. »Je li ti dobro?« iznenada je upitala Leigh. Pogledao ju je, a zatim odvratio pogled. »Da.« »Možda bismo se noćas mogli ovdje smjestiti.« »Ako želiš«, rekao je ravnodušno. »Mislim da bih voljela spavati u krevetu umjesto na tlu. Je li vino bilo pitko?« Ponovno je pogledao prema njoj, ovaj put pozornije, i lagano podignuo obrvu. »Prilično dobro, hvala.« »Pitam se imaju li šah?« 75


Knjigoteka

»Šah.« Naslonio se i zagledao se u nju. »Ponašaš se prijateljski.« Izbjegavala je pogledati ga izravno u oči. »Samo sam pomislila na to«, rekla je. Okrenuo se i obratio se gazdi na dijalektu. Razlika u dijalektu uzrokovala je S. T.-ju određene poteškoće u komunikaciji, ali nakon dugog ispitivanja, pribjegavanja francuskom i mnogo mahanja rukama i ponavljanja »Echiquier, monsieur?; Mais oui, echiquier!« konačno se pojavila jako izblijedjela šahovska ploča. Dok je raspravljao s gazdom, S. T. se počeo osjećati bolje. Kada je uspio dobiti kutiju s figurama i smrdljivu svijeću, smjestio se u stolicu preko puta i pogledao je sa širokim osmijehom na licu. »Hoćeš li me poraziti bijelim ili crnim figurama?« upitao je i ispružio zatvorene šake. Oklijevala je, a zatim odabrala lijevu ruku. Otvorio je šaku s crnim pijunom. »Vrlo zlokobno«, rekao je. »Već pobjeđujem.« »Većina bi gospode prepustila potez otvaranja...« zastala je usred riječi. »Početniku?« nevino ju je nadopunio, znajući da je htjela zatražiti pravo prednosti kao dama. »Mlađoj osobi.« »Pretpostavljam da sam pravi Metuzalem.« »Mnogo si stariji od mene.« »Trideset tri. Otprilike kao Noa.« Stavio je bijelog skakača na mjesto. »Bojim se da ću zbog takve drskosti morati postupiti s tobom po zasluzi.« Razvrstao je druge figure i počeo ih stavljati na ploču. »Usput, ne moraš se brinuti da itko ovdje razumije engleski. Jedva razumiju francuski.« Leigh je promatrala kako otvara igru kraljičinim pješakom. Zagledala se u ploču, tonući u duboku koncentraciju. Ubrzo je shvatila da je izazvala iskusnog igrača, ali potezi su mu bili tako nedokučivi da nije mogla zbilja procijeniti njegovu vještinu. Ostatak svratišta se smračio i ispraznio dok su igrali. Samo je njihova svijeća bacala auru svjetlosti na stol, a figure su bacale duge sjene po ploči. Seigneur je između poteza sjedio zavaljen u naslonjač, ruku sklopljenih preko prsluka i smirenog izraza lica. Počela je stjecati dojam da su prilično ravnopravni. Kada ga je strateški odlučno napala, počeo je brže ali i još nasumičnije igrati, što je bio siguran znak da se koprca. Nastavila je s potezima dok ga nije namamila u zamku. »Šah«, rekla je. Nagnuo se prema naprijed i naslonio se na ruku. »Šah-mat«, promrmljao je i pomaknuo lovca. Leigh se mlitavo zavalila u naslonjač. »Mi oronuli starci moramo pobjeđivati kada god možemo«, rekao je uz prizvuk isprike. Ugrizla se za usnicu. Pogledao ju je i dalje obrazom naslonjen na ruku te se nasmiješio. »Samo moraš proširiti svoja iskustva, sunašce. I biti malo manje predvidljiva.« Leigh ga je pogledala u oči. I odjednom, kao da je netko zapalio vatru, osjećaj je bio tu — snažna svijest o njegovoj fizičkoj prisutnosti: osjećaj njegova tijela 76


Knjigoteka

opuštenog u naslonjaču, tuku nemarno položenih na stol. Svjetlost svijeće uhvatila je i naglasila iskrivljenu liniju njegovih obrva i kao zlatom oprašene trepavice. Nakon koncentracije kojom se posvetila igri taj ju je intimni pogled iznenadio. Na trenutak se činilo kao da joj kola krvlju. Osjećala se neobično krhko, osjećala je kako je sve moglo biti u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu, kako se mogao okrenuti i obuhvatiti je pogledom: preko vesele plesne dvorane, tihi poziv usred sjaja i raskoši, iskušenje da se postupa lakoumno. Zabranjeni svjetovi. Divlja radost i romansa. Ponoćna vožnja s odmetničkim princem i život, život, život. U njemu je gorjela ta strast. A ona bi pošla s njim. Osjećala je kako je u grlu sapinje čežnja. Pomislila je kako je trebao doći ranije. Trebao si doći kada sam još bila sposobna osjećati. Tiho je sjedio. Njegov ju je lagani smiješak probadao, ranjavao svojom nježnošću, kao slatki ton koji vibrira u večernjoj tišini, radost presnažna da bi joj je srce moglo podnijeti. To ju je strašilo. Osjetila je da se približava litici, opasnom rubu — kako bi lako bilo pasti. Leđa su joj se ukočila. Sjela je uspravno u naslonjaču, a usta je iskrivila u izraz prijezira. »I što tražite kao nagradu, monsieur?« upitala je. S. T. je nije odmah shvatio. Gledao je u nju, promatrao je kako klonulo sjedi u naslonjaču, smiješio se njezinu jadu zbog poraza. Uistinu je mislila da će ga pobijediti, mala tigrica, nadvijena nad šahovsku ploču s izrazom divljeg propitivanja i šarmantno namrštena. Htio se nasmiješiti i reći: »Poljubac.« Skoro je to i učinio — a onda je hladan i prezriv izraz njezinih usana dok je govorila izazvao u njemu nagao i opak efekt. Trenutak povezanosti ispario je. Vidio je da ga je opet izmanipulirala, namamila u zamku i pretvorila u predmet poruge, a njegove je osjećaje namjerno krivo protumačila na željeni način. Trgovinska transakcija. Obeščašćenje, oskvrnuće, svjesni napad. Stisnuo je usta. »Ništa.« Snažno se odgurnuo na noge. »Uzmi sobu«, rekao je tihim i neprijateljskim glasom. »Spavat ću vani.« Leigh je promatrala kako se oslanja na vrata kao potporanj radi ravnoteže kada se okrenuo. Vrata su se zalupila za njim. Pognula je glavu. Zurila je u stol i jedva uspijevala disati. Slobodno se može poigravati s njom. Slobodno može očijukati i zavoditi je, iskoristiti je kao neku kurvu... bilo što. Samo neka je nikada ponovno ne gleda s tom otvorenom nježnošću. Ne sada. Ne još. Nikada. Poluslijepa kobila stajala je tiho u svojem odjeljku s nosom u praznom koritu. Pri svjetlu lojanice S. T. ju je pomazio po ušima i naslonio se ramenom o zid od vulkanskog kamena. Lagano je kimala glavom dok ju je dodirivao, liznula korito i uzdahnula. Prešao joj je tukom preko zamućenih očiju i pokušao je natjerati da trepne. Mislio je da još nešto vidi. Za mjesec ili dva progresivno sljepilo ostavit će je posve bez vida. 77


Knjigoteka

Prešao joj je rukom preko vrata. »Što će biti od tebe, cherie?« tiho je upitao. »Tko će uzeti slijepu kobilu?« Masirao joj je mršavu udubinu medu lopaticama. »Prokletstvo... prokletstvo... prokletstvo... tko će uzeti žalosne ostatke drumskog razbojnika? Ona sigurno ne. A, ne.« Naslonio se kobili na rame i obgrlio je oko vrata. »Teško je, cherie. Želim je obasuti ljubavlju, a ona pljuje po meni. Ne vjeruje u mene.« Namršteno je gladio zapušteno šareno krzno. Kobila je bradom protrljala rub korita za hranu. »Što ću napraviti u vezi s tim, ha?« promrmljao je. »Da joj pokažem?« Pažljivo je položio ruke na leđa kobile. Jednim brzim pokretom podignuo se i prebacio joj nogu preko leđa, zgrabivši je za grivu kada ga je ravnoteža izdala. Skoro je pao na drugu stranu. Jedan joj se dugi trenutak držao za vrat kao dijete na svom prvom poniju, a lice je zakopao u njezinu dugačku grivu. Kobila je mirno stajala i održavala se na sve četiri noge zbog njegova čudnog položaja. S. T. se polako pridignuo. »Pravi konjanik, zar ne?« promrmljao je. »Što znate o višoj naobrazbi, madame? Možete li mi pokazati courbette? Capriole?« Pomilovao ju je po vratu, trpko se smiješeći samom sebi od pomisli da bi se ta koščata kobila mogla odjednom podignuti na stražnje noge i poskakivati izvodeći courbette. Ili, još apsurdnije, izvesti capriole — skočiti u zrak, baciti se prema naprijed i izbaciti stražnje noge u najspektakularnijoj i najtežoj od svih figura iznad zemlje. »Ah, volio bih da si vidjela mog Harona prije nego što si izgubila vid«, rekao joj je. »Zaljubila bi se, mala seljanko. Bio je prekrasan pastuh, crn kao noć. Pravi ulov za dame.« Nagnuo se i pljesnuo je po obje lopatice. »Nedostaje mi. Bože, pogledaj mene, Harona, mog prijatelja. Pogledaj na što se sve svodi. Predugo sam živio.« Za probu je pritisnuo nogu o lijevu stranu kobile. Ignorirala ga je i nastavila njuškati po koritu u potrazi za zaboravljenim kukuruzom. »Kakva si ti jadna neznalica, cherie.« Čupnuo ju je za grivu. »Prilično si pametno hodala danas — morat ću te podučiti još nečemu. Što bi slijepa kobila trebala znati, hm? Možda bi željela naučiti kako napraviti pravi kniks? Hoćemo li poraditi na tvojim manirama tako da se možeš pokloniti i samom kralju?« Glasno je puhnula u drvenu kutiju. »Mais oui.« Primio joj se za vrat i oprezno sjahao. Odvezao je uzde i izveo je iz štale te započeo s prvim dijelom lekcije. Kada je završio, svjetiljka je već odavno izgorjela, pa je oboje radilo naslijepo. Smatrao je da je to pravedno. Omogućivalo mu je da bolje shvati u kakvom to svijetu živi kobila. Budući da je već cijeli dan radila, nije pokušavao dovršiti trik u jednom pokušaju, već ju je samo naučio na koji signal da ispruži prednju nogu. Potom joj je dao još pola mjerice kukuruza i zavezao je u staji. Spavao je u dvorištu staje u kočiji s podignutim kožnim krovom kako bi se zaštitio od rose. U neko kasno doba noći kočija je zaštropotala i divlje poskočila. Probudio se i ugledao Nema kako mu se pokušava namjestiti u krilu. S. T. je zagunđao i pomaknuo se, a vuk mu se cijelom težinom navalio na noge. Nemo mu je polizao bradu, uzdahnuo i smjestio se, a čupavi rep i jedna stražnja noga visjeli su mu sa skučenog sjedala. 78


Knjigoteka

U zoru se vuk iznenada probudio i pridignuo na noge, zarivši pritom nespretne šape S. T.-ju u trbuh. S. T. je pospano zagunctao i gurnuo ga, ali Nemo je već skočio na tlo. Ženski je krik proparao jutarnju tišinu. S. T. se s trzajem probudio i bacio naprijed. Pritom je zapeo o platformu i stropoštao se s vozila. U polumraku je na vratima staje vidio tamnooku i bosonogu djevojku koja je na dijalektu vikala: »Vuk! Oče, dođi! Upomoć! Oče, oče, to je vuk.« S. T. ju je zgrabio za ramena. »Tiho!« Približio je usnice njezinu uhu. »Tiho, tiho — budi tiho. Nije to ništa, na sigurnom si.« »Vidjela sam vuka!« zajecala je i grčevito se primila za njega. »Ovdje u dvorištu! Vuka!« »Non, non, ludo mala.« Ljuljao ju je u naručju. »Sanjaš. Le bete noire, oui? Noćna mora.« Čuo je komešanje iz glavne kuće. Gazda se stuštio iz stražnjeg dijela svratišta u pratnji debele žene koja je mahala metlom. »C'est bien«, doviknuo je S. T. koji je u naručju još uvijek držao djevojku tamnih očiju. »Samo se prestrašila.« Ona se naslonila na njega. »Vidjela sam ga«, vikala je. »Vidjela sam ga! Oče, vuk!« S. T. ju je potapšao po kapi i poljubio u čelo mahnito je nastojeći umiriti. »Nije bilo vuka. Siguran sam. Izašao sam rano da pogledam konja.« Pogledao je oca. »Luda ptičica, zar ne?« Vlasnik svratišta se opustio. Promatrao je S. T.-ja i djevojku i očito ga nije smetalo što je S. T. drži oko struka. »Luda«, složio se zlovoljno. »Nemoj gnjaviti čovjeka, Angele.« Debela je žena prosula bujicu riječi na dijalektu, nazvala Angele dokonom djevojčurom te metlom pokazala prema štaglju. S. T. je u znak ohrabrenja stisnuo djevojku koja se privijala uz njega. Lagano ju je uštipnuo za bradu. »Obavi svoje poslove«, rekao je. »Nema vuka, kunem se, dušice.« Nevoljko ga je pustila. Roditelji su joj se vratili u kuću, ali Angele se držala S. T.ja i nije iz ruke puštala skute njegova kaputa. Crne su joj se oči zaokružile. »Vidjela sam ga«, inzistirala je. »Vidjela sam vuka, velikog kao kuća. Pokraj vaše kočije!« »Griješiš...« »Jesam!« Glas joj je postao prodoran. »Jesam, monsieur!« »Ludo dijete. Jednostavno zaboravi!« Da bi joj skrenuo pozornost, povukao ju je prema sebi, podignuo joj bradu i poljubio je u usta. Angeleino se tijelo ukočilo. Trenutak poslije opustila se uz njega i činila se dovoljno voljnom da u tim okolnostima prijeđe preko incidenta. Zurila je u njega kada je podignuo glavu. »Monsieur!« mrmljala je. »Da mogu, ostao bih još jedan dan«, zadirkivao ju je.

79


Knjigoteka

Pognula je glavu. S. T. ju je pustio. Pogledala ga je ispod tamnih trepavica, a vršak jezika provirivao joj je između usnica. Potom se zahihotala i otrčala u staju. S. T. ju je gledao dok nije nestala u unutrašnjosti, a zatim se uputio prema svratištu. Leigh je stajala na pragu naslonjena o okvir. Merde, pomislio je S. T. Stao je i nesigurno se nasmiješio. »Nema vuka.« »Samo jedan na dvije noge«, rekla je i okrenula mu leđa.

80


Knjigoteka

Deveto poglavlje Tjedan dana nakon Aubenasa u turobnoj i nepomičnoj vrištini Sologne Leigh je sjedila zgurena pokraj seigneura u prisilnoj intimnosti zbog toga što im je prtljaga bila natovarena u kočiju umjesto privezana na nosač straga. Nakon zbrke u Cheval Blancu popustio je pred neizbježnim i naručio izgradnju sanduka za Nema. Vuk se sada vozio iza rešetki na nosaču za prtljagu. Slijepa je kobila strpljivo vukla dodatni teret. Vedra zima juga ostala je iza njih, a njezino mjesto zauzeli su niski oblaci. Počelo je kišiti, a preklopili kožni krov kočije nudio je samo slabu zaštitu. Leigh je vozila većinu vremena koristeći seigneurove glasovne naredbe i pouzdajući se u svoju sve veću vjeru u kobilinu urođenu sigurnost na nogama. Seigneur je spavao kad god nije vozio. Leigh nije ni najmanje sumnjala da se iscrpio vođenjem ljubavi s konobaricom koja mu je bila tako šarmantna i razgovorljiva za večerom sinoć u Bourgesu. Ponekad bi se usred poskakivanja i ljuljanja svom težinom tijela oslonio o nju, a glavu joj položio na rame. Ponekad bi mu jednostavno dopustila da ostane u tom položaju dok je zurila u hladnu rosulju, slušala škripanje kočije i ravnomjerno pljackanje kobilinih kopita kroz mlake osjećajući njegov topli dah na svom vratu. Izgubila se u snatrenju u kojem su doputovali u neko neznano mjesto, neki dom koji nikad nije vidjela i gdje ju je čekala obitelj... Bit će Stara godina, svi okupljeni oko kuhanog začinjenog piva, mesnih pita i pudinga od šljiva, uz zvona koja odjekuju nebom u ponoć. Tata bi mrmljao važne dijelove iz svoje novogodišnje propovijedi da ih ne bi zaboravio, a mama bi mu šapnula pravu riječ kada bi zastao — a istovremeno bi dijelila trubice i digla sve od igara kada bi otkucala ponoć da pozdrave prvog posjetitelja koji bi stupio preko praga u Novoj godini. A kakav bi sjajan prvi gost seigneur bio da donese tradicionalnu novogodišnju sreću: zgodan, muškarac i neoženjen, neobične boje kose i očiju i dovoljno visok, markantan kao što bi se samo moglo poželjeti. A priroda zasigurno nije tako okrutna da mu je podarila ravna stopala. Prema tvrdoglavom praznovjerju taj bi nedostatak značio zlu sreću u sljedećoj godini. Leigh se uhvatila kako mu ispitivački promatra stopala u otrcanom paru visokih čizama. Vratila se u stvarnost. Namrštila se i zagledala ispred sebe. I dalje se osjećala otupjelo nakon svih tih mjeseci, i dalje nije mogla vjerovati da je istina i željela je podignuti lice prema olovnim oblacima, kliknuti i vrisnuti da nije, da ne može biti, da ona to neće dopustiti. Da toliko ljubavi i životnosti ne može samo... nestati, pretvoriti se u ništa kao da nikada nije ni postojalo. Da moraju biti živi negdje gdje im je udobno, gdje su sretni i čekaju nju. Seigneur je okrenuo glavu na njezinom ramenu. »Qu'est-ce que c'est?« mrmljao je pospano. Gurnula ga je i snažno zatreptala. »Makni se od mene.« Podignuo je glavu i povirio u krajolik bez ustajanja. »Jesmo li već prošli La Loge?« »Ne.« Suze su joj se nakupljale u očima. Nije ga mogla pogledati. 81


Knjigoteka

Ugnijezdio se ponovno na svom mjestu, a obraz je naslonio na nju. »Radije bih ostao ovdje«, promrmljao je. »Miči se«, obrecnula se i očajnički ga gurnula. »Miči se, miči se. Ne diraj me!« S naporom se pridignuo. Njegov pospan i zbunjen pogled samo ju je još više razljutio. Odvratila je lice prema jarku ispunjenom vodom pokraj ceste. »Vrijeme je za ručak«, rekla je natmureno. Protrljao je oči dlanovima. »Eh bien.« Glas mu je bio tih. »Stani ispod onog kestena.« Leigh je usmjerila kobilu u sjenu drveta, gdje su požutjelo lišće i razgranata krošnja stvarali nekakvu vrstu zaklona od hladne rosulje. Podignuo se sa sjedala i spustio se s kočije, ostavivši hladnoću na mjestu na kojem se njegova toplina pritiskala o nju. Prišao je kobili sprijeda. »Gladna?« upitao ju je. Kobila je podignula njušku visoko u zrak i kimala njome gore--dolje u savršenoj imitaciji potvrdnog odgovora. Leigh je zapanjeno prešla pogledom s kobile na njega. Potapšao je kobilu po vratu i dalje ne gledajući Leigh u oči. Lice joj se smrknulo. Trenutak poslije sišla je s kočije. Protegnula se, okrenula mu leđa i počela tražiti zalihe hrane. Njihova je popodnevna rutina bila već dobro uhodana. Nakon što je seigneur prekrio kobilu pokrivačem, uputio se u srednji dio kočije kako bi oslobodio sve nestrpljivijeg Nema. Vuk je otplesao ples uzbuđenja, a zatim se zaletio duž prazne ceste, prskajući vodu iz lokvi. Na zvižduk se vratio natrag i skočio u zrak kada je seigneur podignuo ruku, a zatim se dočekao na noge s pljuskom, počeo se vrtjeti uokolo te se potom zatrčao u drugom smjeru. Leigh se uhvatila kako ih nesvjesno promatra dok su polako odmicali niz cestu nabacujući se kestenima. Vuk je predstavljao predivan prizor, skačući u zrak za metama, pokazujući nevjerojatno duge zube dok je rastvarao čeljust i škljocao, zvuk koji je Leigh čula čak i iz daljine. Nekoliko je puta seigneur napravio pokret rukom, a vuk se spustio na trbuh. Nekoliko bi trenutaka promatrali jedan drugoga, a zatim bi se seigneur nagnuo ulijevo ili udesno, a Nemo bi se zatrčao u tom smjeru. Jedanput je vuk nestao u grmlju, a seigneur je ležerno hodao cestom dok Nemo nije iskočio iz svog zaklona, štekćući i razdragano poskakujući zbog melodramatičnog uzvika iznenađenja svog druga. Leigh se naslonila na kočiju. Zaškiljila je u smjeru prekrivača od žutog mokrog lišća na tlu. Ljutito je obrisala oči i počela prekopavati torbu u potrazi za svojom torbicom s lijekovima iz koje je izvadila bočicu s kapima za oči koje je pripremila od praha lapis calaminariusa, ražine vodice i bijelog vina. Uputila se do kobile i povukla naočnjake prema gore te konju u svako oko nakapala dvije kapi pomoću cjevčice za ispiranje. Kada je vidjela da se seigneur vraća daleko niz cestu, skupila je ljekarije i krenula spremiti torbicu. Ispod poklopca putne torbe provirivao je kut njezina crtaćeg bloka. Dok je vezivala torbicu, promatrala je izlizane korice bloka.

82


Knjigoteka

Ponovno je pogledala Nema, promatrala je vuka kako skače u zrak, sav od mišića, namreškanog krzna i divlje radosti, dok je seigneur pokretom palca bacao kesten. Prstima je primila crtaći blok. Ugrizla se za usnicu, a zatim ga iznenada izvukla. Nosio je sa sobom ugljen i olovke za svoje vlastite male crteže kuća, drveća i starih seoskih žena u prolazu, a koje se nikada nije potrudio dovršiti. Leigh je sjela na stepenicu kočije i otvorila blok. Brzo ga je prelistala do zadnjih praznih stranica. Uzela je olovku u ruke. Zagledala se u stranicu kremastobijele boje. Na njoj se vidjela stara mrlja, otisak njezina vlastita prsta, zaostao iz nekog drugog dana — neke druge scene koja joj je zaokupila srce. Neka zaboravljena, nikad zabilježena prilika... rođendan, popodnevni čaj, jedna od malih stvari koje je crtala kada je željela kristalizirati neki trenutak u vremenu i ponijeti ga u budućnost. Držala je olovku. Položila je vrh olovke na papir. Na trenutak je razmišljala o vuku, njegovu obrisu, ispravnom sjenčanju — nikada joj to nije uspijevalo, zapravo je bila samo amater... Stisnula je drhtave usnice. Odjednom je zgrabila olovku u šaku i divlje povukla preko stranice. Zaškripala je zubima i snažno pritisnula vrh olovke, žestoko je pomičući po bloku, stvarajući crnu črčkariju ničega na papiru. Činilo se da joj se ruka pomiče svojom voljom, ne crtajući, već napadajući — udarajući i uništavajući praznu stranicu, derući papir urezima crne, sive i bijele. Čula je samu sebe kako diše, svoje suhe jecaje dok se naginjala nad knjigom i škiljila prema onom što je radila, ne zaustavljajući se dok nije pretvorila stranicu u ružne dronjke koji su visjeli iz uveza kao stara odjeća. Pogledala je nju, olovku i svoje zamrljane ruke. Potom je ustala i bacila blok što je dalje mogla od sebe. Okrenula se prema izgrebenoj i izblijedjeloj bočnoj strani kočije, teško dišući kao da se utrkivala, kao da se penjala i puzala do vrha planine. Pritisnula je dlanove jedan o drugi i prinijela ih ustima dok joj se tijelo treslo. Progutala je jedanput i još jedanput, pa joj se polako počeo vraćati dah. Sila koja joj je ščepala mišiće pustila ju je. Mogla se ponovno kretati i razmišljati. Zatvorila je oči na jedan dugi trenutak. Čula je vuka kako dašćući prolazi pokraj nje, a kada je podignula pogled, vidjela je seigneura. Poželjela se okrenuti, ali ga je promatrala kako hoda do lokve na cesti i podiže otvoreni crtaći blok koji je napola ležao na površini blatne vode. Nije gledao Leigh. Maknuo je suho lišće koje se prilijepilo za blok, a zatim razdvojio stranice, sušeći kutove rukavom kaputa. Kopija potjernice ležala je nekoliko metara dalje. I nju je osušio. Zatim je, stojeći na cesti, bodežom pažljivo izrezao ostatke uništene stranice. Zgužvao je poderane dijelove i bacio ih u lokvu. Potom se uputio do kočije i zapakirao blok u vlastitu torbu. Pažljivo ga je gurnuo medu svoje košulje i razdvojio najvlažnije stranice platnenim skutima košulja. Još je podložio kutove bloka i ponovno zatvorio kovčeg.

83


Knjigoteka

Pritom nijedanput nije pogledao Leigh. Nije rekao ni riječ. Da jest, raspala bi se u tisuću drhtavih komada lude tjeskobe. Ali nije, pa je ostala u jednom komadu. Jeli su šutke, baš kao što radili većinu ostalih stvari. Leigh je sjedila u kočiji, a on se naslonio o deblo kestena s Nemom pokraj nogu. Bilo je mirno i hladno i na cesti nije bilo nikakva drugog prometa. Nemo je položio glavu na vlažne šape i drijemao. Kada je seigneur dovršio ručak, uputio se do kobile i skinuo joj vreću za krmu. »Je li vaš obrok bio savršeno zadovoljavajući, madame?« upitao je. Kobila je naglašeno kimnula glavom. »Ti si je tome naučio«, rekla je Leigh otresito da ne bi pomislio da ju je razoružao takvim djetinjastim trikom. Kobila je ponovno kimnula. »Ne shvaćam kako to radiš«, rekla je. Pogladio je kobilu po čelu. »O, kada sam saznao da govori engleski, bilo je jednostavno započeti razgovor.« »Kako smiješno«, rekla je Leigh sarkastično. Lagano se nasmiješio. »Drago mi je čuti da ti se sviđa«, rekao je i složio prekrivač.

* * * Još pet dosadnih dana do Rouena, gdje je Leigh tiho otišla do staje prije nego se povukla u svoju sobu u Pomme du Pinu. Uzela je svoj medicinski pribor da ispere kobili oči, iako je nakon dva tjedna sumnjala da liječenje ima nekog učinka. Nije zapravo ni mislila da bi moglo imati, ali razmišljala je o budućnosti i pitala se što će se s vjernom životinjom dogoditi kada dođu do obale. Bilo je nešto kasnije od uobičajenog vremena za njezine večernje posjete. Obično bi samo čekala da se seigneur zabavi očijukanjem s djevojkom koju je otkrio te noći i iskrala se odmah nakon večere. Trebalo joj je tek nekoliko trenutaka da ukapa kapi kobili u oči, a zatim bi otišla ravno gore u svoju sobu. Te ju je večeri nakon večere za zajedničkim stolom dvanaestogodišnji sin engleske obitelji koja je odsjek u Pomme du Pinu pozvao na partiju šaha jer je seigneur bio tako ljubazan da je dječaka uvjerio da je Leigh nevjerojatno dobra u igri te ga izazvao na njezin račun: vrećica bombona za seigneurovu staklenku konzerviranih trešanja iz Orleansa. Leigh je izgubila, ali je to bar bilo planirano. Seigneur je dotad odavno nestao, naravno, već prema navici tražeći zabavu. Posudila je svjetiljku iz svratišta, ali je vidjela snop svjetlosti kako se širi iz pukotine na vratima preko kamenom popločenog dvorišta. Iznad krovova asimetrični tornjevi katedrale poprimili su mračan i gotički izgled naspram neba i zvonjavom pozivali na kasnu misu. Dah joj se smrzavao kada je stigla do vrata. Smijeh i bujica riječi na francuskom dopirala je iz staje. Unutra se mala grupica konjušara okupila na otvorenom prostoru izvan stajskih odjeljaka i okružila šarenu kobilu koja je u sredini sjedila na zadnjici. 84


Knjigoteka

Doslovce sjedila, prednjih nogu ispruženih ispred sebe i repa raširenog na glinenom podu. Leigh je zastala na pragu i spustila svjetiljku. Nitko je nije primijetio, a ponajmanje seigneur. Jedan od konjušara postavio je glasno pitanje, a kobila je živahno kimnula glavom. Malo društvo zaurlalo je od smijeha, što je prestrašilo kobilu, ali prije nego što se podignula na noge, seigneur ju je počeo tapšati bičem po zadnjici i mrmljati: »Non, non... A bas, cherie!« Ponovno je sjela nakon što je ispustila konjsku varijantu gunđanja. Protrljao joj je uši, dao joj keks i tepao joj na francuskom. Potom je odstupio korak. »A-vant!« Kobila se podignula na noge i još jednom dobila toplo odobravanje. Usred zainteresiranih komentara okupljenih seigneur je podignuo pogled i ugledao Leigh. Nacerio se i okrenuo kobilu prema njoj. Slijepi je konj isturio prednju nogu i spustio se na jedno koljeno u besprijekornom naklonu. Svi su konjušari zapljeskali. Dok je gledala u njihove oduševljene izraze lica, Leigh je iznenada shvatila što je napravio. Izdresirao je slijepu kobilu i prilično joj podignuo vrijednost. Pretvorio je u dobitak ono što je bilo samo teret. Dok je Leigh promatrala, kobila je ustala i podignula nos. Počela je grickati seigneurov trorogi šešir, a zatim ga je dugim žutim zubima primila za rub i skinula mu ga s glave. Protresla ga je, a konjušari su vrištali od veselja. Leigh je spustila pogled. Nije mogla suzbiti smiješak. »Dobro«, tiho je rekla. Seigneur je pognuo glavu. Snažno je protrljao kobili uši i iskosa uputio smiješak Leigh dok je uzimao svoj šešir te ga ponovno stavljao na glavu. Konjske je uzde dao jednom od konjušara. »A što tebe dovodi van tako kasno?« upitao je dok joj se približavao. »Mislio sam da si već ušuškana u krevetu.« Leigh je slegnula ramenima. Naslonila se na vrata i sakrila torbicu iza leđa. »Poželjela sam malo zraka.« »Dođi ovamo«, tiho je rekao. Prošao je pokraj nje kroz vrata. »Želim ti nešto pokazati.« Krenuo je u mrak. Oklijevala je, a zatim krenula za njim. U najmračnijem dijelu dvorišta, iza zida prema ulici, stao je i okrenuo se. Leigh se sudarila s njim, a on joj je pružio ruku iza leđa i dohvatio torbicu s medicinskim priborom. Na trenutak se instinktivno opirala. Potom je popustila. »Ispirala sam kobili oči«, rekla je, osjećajući se nekako još prkosnije zbog toga, sada kada je on iznašao mnogo prihvatljiviji lijek. Nježno je uzeo torbicu. »Znam.« Nije mogla vidjeti što radi s njom. Opet ju je obgrlio. »Ma bonne fille, znam.« Leigh je počela brže disati. »Tiho!« šapnula je oštro. »Nisam tvoja dobra djevojka, budi siguran u to.« »Dobra i draga«, rekao je i još se više nagnuo prema njoj. »Tako draga.« Usnama joj je prešao po sljepoočnici. »Tako, tako draga.« 85


Knjigoteka

»Nemoj«, rekla je i sama zgrožena zbog činjenice da joj glas drhti. Osjećala je njegovo tijelo blizu svog iako ga nije vidjela, kao da se i sam pretvorio u tamu, stvarnu i toplu. »Ne sada.« Rukama joj je čvršće obuhvatio ramena. »Leigh...« Poljubio ju je u kut usana. »Moje prekrasno srce... Usnama je prekrio njezine, izvlačeći na površinu zadovoljstvo iz hladnog crnog zdenca njezine nutrine. Na trenutak se naslonila na njega, dopustila mu da je drži. Na trenutak mu je dopustila da je prevlada svom svojom gladi i toplinom. Ruke su mu kliznule niz njezino tijelo i privukle je bliže. »Je t'aime«, zastenjao je dok ju je strastveno ljubio. »Trebam te. Želim te. Obožavam te.« Strast, ljutnja i bol u njoj dosegnuli su vrhunac dok je dršćući stajala u njegovu zagrljaju. Stavila mu je ruke na prsa i gurnula ga da bi mu se izmakla. Uhvatio ju je za lakat. »Pusti me«, prosiktala je kroz zube, »ili ću te ubiti.« »Pištolji u zoru, monsieur?« Glas mu je bio tih. »Kada ćeš kupiti haljinu i prestati s ovom farsom?« »Kada mene bude volja.« Istrgnula je ruku iz njegova stiska. »A ne tebe.« Nije ju pokušao ponovno uhvatiti. Stajala je ruku zgrčenih u šake, ukopana na mjestu i boreći se s osjećajem koji joj je gorio u očima i grlu. »Leigh«, rekao je iz tame. »Nemoj ići.« Kralježnica joj se ukočila. »Zar večeras nisi uspio pronaći drugu voljnu lovinu? Pa, ako se moraš izdovoljiti, ja sam...« »Ne, ne govori to!« divlje je rekao. »Jednostavno nemoj.« Progurao se pokraj nje, a zatim zastao i okrenuo se. »Tvoje ljekarije«, rekao je i gurnuo joj torbicu u ruku. »Možda ispiranje očiju pomaže.« »Možda«, rekla je. A potom je prigušenim glasom dodala: »AH... To nije ništa... u usporedbi s onim što si ti učinio za nju. To što si je naučio trikove.« Stavila mu je ruku na nadlakticu. »Hvala ti.« Mirno je stajao, tek obris na svjetlima svratišta, dok mu se dah smrzavao i svjetlucao oko glave. Bio je tih. Nije mu vidjela lice. »Bože, izluđuješ me!« konačno je rekao i oštro se nasmijao dok je odlazio. Došli su do obale u Dunkerqueu i prodali kobilu. S. T. je proveo nekoliko dana istražujući grad i potencijalne kupce. Kada je predao kobilu njezinu ponosnom vlasniku, veselom postarijem kodokrpi s pjegavim psom, imao je razloga nadati se da će je cijeniti i hraniti zbog njezinih talenata. Leigh nije dobro podnijela rastanak. Nakon Rouena prestala je s ispiranjem očiju konja, a prestala mu je davati i potajne poslastice za koje je S. T. znao. Ti dodaci u obliku jabuke ili slatkiša, davani bez ikakva razloga, nisu mu pomogli pri dresuri, ali joj je to dopustio. A kada je prestala s davanjem poslastica, kada je prestala tapšati kobilu, razgovarati s njom, pa čak je i prečesto gledati, skoro je poželio da ponovno počne ometati njegove pažljive metode discipliniranja svojim lakomislenim ugađanjem životinji.

86


Knjigoteka

To jutro kada je predao kobilu kotlokrpi, Leigh je namršteno rekla da ima pametnijeg posla i ostavila S. T.-ja koji je držao konja na uzdi na dokovima Dunkerquea. Nije se ni osvrnula. Kada je otpratio kobilu u novu staju, S. T. se uputio u bescarinsku trgovinu i obavio neke vlastite posliće. Kroz vrata je pogledao prema doku. More je svjetlucalo, hladno i svijetlo naspram mračne unutrašnjosti trgovine. Pokraj vrata su prošla mala kola koja je vukao pas. I dalje nije bilo ni traga od Leigh. Pogledao je u dlan i još malo promislio o srebrnom medaljonu koji mu je privukao pozornost. Bio je u obliku nježne zvijezde s malim lažnim dijamantom u sredini. Protrljao je uho i promotrio prodavača. »Cent cinquante«, rekao je čovjek na francuskom s flamanskim naglaskom. »Le diable!« S. T. se nasmijao i vratio medaljon na pult. »Cinquante«, rekao je odlučno. »I očekujem vrpcu s tim.« »Koje boje?« upitao je prodavač, bez problema se prebacivši na engleski. Otvorio je ladicu i izvukao satenske vrpce u duginim bojama. »Takav medaljon ne ide ispod stotinu. Srebro, metal, da? Regardez... koje bi boje oči njezine, monsieur?« S. T. se nasmiješio. »Istočnog mora. Neba u sumrak. Pedeset pet, mon ami. Zaljubljen sam, ali siromašan.« Čovjek je podignuo hrpu vrpci u nijansama safirnoplave. »Ah... biti zaljubljen! Razumijem. Devedeset i dam vrpca bez plaćanje.« S. T. se ugrizao za usnicu. Ostalo mu je sto dvadeset livara — pet engleskih gvineja nakon što je promijenio novac koji je dobio za slijepu kobilu. Ali još je morao platiti i smještaj — a nakon prelaska Kanala i podmazati neke krijumčarske dlanove da budu tiho. »Osamdeset pet, monsieur«, ponudio je prodavač. »Osamdeset pet i vrpca u svakoj boji za sve njezine lijepe haljine.« S. T. je stisnuo usta u crtu. Nije imao prilike vidjeti nijednu lijepu haljinu proteklih tjedana na putu prema sjeveru preko Francuske s Leigh Strachan. Oklijevajući je odmahnuo glavom. »Ne mogu si to priuštiti. Samo mi dajte britvu.« »Šezdeset, gospodaru«, brzo je rekao trgovac. »Šezdeset za medaljon, britvu i vrpca u boja safira. Bez carine. Slobodna luka, Dunkerque. To je najviše što mogu.« S. T. je ponovno pogledao prema van. Prstima je zabubnjao po pultu. »La peste. »Uzdahnuo je. »Ne znam. U redu. Dajte mi.« »Njezina plava oči svijetlit će kao zvijezda, monsieur. Obećavam.« »Certainement«, suho je rekao S. T. Platio je, dobio račun za francusku carinu, gurnuo paket u džep prsluka i izašao na ulicu. Trenutak je stajao i promatrao vodu i brodove kako se lijeno ljuljaju ispred uredno oličenih trgovina i kuća s nadsvođenim flamanskim zabatima. Zadrhtao je od naoblačene sjevernjačke hladnoće. Progonilo ga je sjećanje na posljednji prelazak Kanala. Vratio se unutra i zatražio upute do ljekarnika. Leigh ga je susrela četvrt sata poslije, upravo kada je izlazio iz ljekarne. Nije mu bilo jasno kako to da svi na ulici nisu stali i zinuli jer je njemu tako očito izgledala 87


Knjigoteka

kao prekrasna žena odjevena u mušku odjeću. Kosa joj je bila zategnuta u pletenicu i napudrana, zbog čega se plavetnilo njezinih očiju činilo intenzivnijim. Hodala je gracioznije no što bi to ikad mogao neki nespretni mladac od šesnaest godina. Željela je nositi njegov rapir, ali joj nije dopustio. Nije ga znala koristiti i nije vidio smisao u tome da je učini slobodnom metom kavge. Pogledala je paketić u papiru koji je držao u ruci. »Što si kupio?« zahtijevala je lažno promuklim glasom. Imala je osobito naporan talent da ga odmah natjera da zauzme obrambeni stav. »Nešto suhih smokava.« Prtljao je po prstenu na svom pojasu za mač i bespotrebno ga popravljao. »A tako. Smokve.« Slegnula je ramenima, a zatim mu uputila blagi smiješak. »Bojala sam se da si možda kupio neku ljekariju od tog šarlatana.« S. T. se namrštio. »Šarlatana?« »Bila sam tamo ranije da bih nadopunila svoju zalihu somine. Digitalis mu je pogrešno označen kao magnezij, a plantago je pljesniv. To je ona vrsta šarlatana koji će pacijentu dati smrtonosnu ponoćnicu, a želio mu je dati običnu vrstu te biljke. Ali voće se činilo u redu. Mogu li dobiti jednu?« S. T. je premjestio paket na dlanu. »Pa, nisu baš... smokve...« Zaškiljio je prema njoj. »Jesi li sigurna da je šarlatan?« »Kupio si neku ljekariju, zar ne?« »Jesi li ti kupila prave suknje?« uzvratio joj je. »To nije važno u ovom trenutku. Što si kupio unutra? Ne želim da uzimaš ništa iz te trgovine. Nije sigurno.« »Pažljivo, sunašce. Pomislit ću da ti je stalo do moje dobrobiti.« Delikatno je otpuhnula. »Ne bih liječila ni teretnog konja ničim iz takve ljekarne.« »Ah. Hvala. Na trenutak sam se uobrazio.« Okrenuo se i uputio se niz ulicu. Leigh je hodala pokraj njega. »Što će ti ljekarija? Trebao si mene pitati.« »Gdje ti je nova odjeća? Ne vidim nikakve pakete. Nema haljina, šešira ni ženskih torbica. Taj prokleti mornarski kaput već se malo izlizao, ne misliš li?« Namrštila se i nije odgovorila. Znao je da ga je htjela ukoriti što spominje ženske odjevne predmete na otvorenoj ulici, ali nije se usudila. U Dunkerqueu je bilo dovoljno pridošlica da engleski bude razumljiv jezik, ne više tako siguran i koristan za privatnu komunikaciju kao što je to bio u francuskim zaseocima. S. T. ju je pustio da se kuha od muke. Mahnuo je mljekarskim kolima i dao seljaku novčić da ih odveze iz grada zajedno s praznim vjedrima za mlijeko. Vožnja je prošla u ledenoj tišini, osim na prolazu kroz carinu kada su napustili grad, gdje je izvadio račun i nešto mrmljao cariniku. S. T.-ja ne bi smetalo da su ih pretražili jer bi to bila prilika da se konačno pokaže da je Leigh žensko, ali prošli su bez te avanture. Otprilike kilometar od Dunkerquea, na obalnoj cesti gdje je vjetar nosio bijeli pijesak s dina i prosipao ga kao blijede lepeze preko izdignute ceste, skočio je sa stražnjeg dijela kola. Leigh se spustila i krenula nekoliko koraka unatrag njemu u susret. Vol i seljak nastavili su ne obazirući se svojim putem. 88


Knjigoteka

Pas je počeo lajati dok su hodali duž jarka prema urednoj hrpici kuća i pomoćnih zgrada izraslih malo dalje od ceste. Malo kasnije, dječak u vrećastim hlačama i dugim, prugastim čarapama dojurio im je u susret. »Vuk se probudio, monsieur!« Dječak je plesao unatrag pred njima dok su hodali i govorio na brzom francuskom. »Čeka vas! Maman mi je dala ovčju kost da ga nahranim, ali nisam stavio prste kroz rešetke, monsieur, kunem se! Hoćete li ga sada pustiti? Hoćete li mi dopustiti da ga ponovno pomilujem? Mislim da mu se sviđam, zar ne mislite?« S. T. se čupnuo za usnicu, praveći se da duboko razmišlja o tom pitanju. »Polizao ti je lice, zar ne? Ne bi ti polizao lice da ti se ne divi.« Dijete se zahihotalo. Potom je dobacilo lukavi pogled prema Leigh. »Ali ne liže lice Monsieura Leigha.« S. T. se sagnuo i glasno šapnuo: »To je zato što je Monsieur Leigh takva lakomislena spodoba. Nikad se ne prestaje smijati. Nisi li primijetio?« Pogledao ju je dok je govorio, ali nije mogao ustanoviti je li shvatila njegov francuski ili ne. Dječak je gurnuo prst u usta i nasmijao se. Promatrao ju je široko rastvorenih očiju i uzeo S. T.-ja za ruku. »Mislim da je Monsieur Leigh strašniji od vuka«, priznao je stidljivo. Potom se razvedrio. »Maman kaže da je moj otac ostavio važnu poruku. Poslat će brod po vas kada bude plima, pa morate čekati na Petit Plage sa svim svojim stvarima. Iza posljednjeg nasipa, pokazat ću vam gdje.« »Kada će plima?« »Danas nakon mraka. Maman je rekla da će vam reći kada da pođete. Najprije morate jesti, rekla je. Imat ćemo gusto varivo sa svinjskim ušima, ovčetinom i povrćem. Napravila je to posebno za vas. I zapakirala je šunku i ispekla kolačiće s grožđicama da ponesete sa sobom na brod. Mislite li da bi se vuku mogao svidjeti kolačić s grožđicama?« »Mislim da bi mu se mnogo više sviđala pokoja izvanredna kobasica tvoje majke.« »Reći ću joj«, uskliknuo je dječak i potrčao ispred njih u dvorište. »Nema sumnje da ćeš na jastuku zateći kilu kobasica zapakiranih u čipku iz Bruggea«, promrmljala je Leigh na engleskom. »Ljubomorna?« Nacerio se. »Ona je zgodna mala domaćica, zar ne?« »Samo mi se ne sviđa da se jadnom pere punom povjerenja nabijaju rogovi dok radi svoj posao.« »Možda ne bi smio biti tako pun povjerenja. Možda bi trebao više biti kod kuće i ne smrdjeti po ribi kada je tu, hm?« Podignula je tamnu obrvu. »Nemaš nikakvih skrupula u vezi s tim?« »U vezi s čim, sunašce? Ljubljenja ruke slatke femme zbog njezine ljubaznosti prema nama? To je sve što sam napravio, uvjeravam te.« »Napola je zaljubljena u tebe.« Sutnula je blatni kamenčić s puta. »Sva sreća da vjetar mijenja smjer. Bili smo ovdje samo dva dana. Jeza me prolazi od pomisli što bi bilo da ostanemo čitav tjedan.«

89


Knjigoteka

Zastao je i pogledao prema njoj, a usta su mu se lagano iskrivila kao u smiješak. »Nisam imao pojma da pridaješ toliku snagu mom šarmu.« »O, nemam iluzija u tom pogledu«, rekla je. »Slamao si srca odavde do Provanse.« »Čini se da tvoje ne mogu ni dirnuti. Što mi drugo preostaje nego povremeno očijukati s damama? Prilično je bezazleno.« Pogledala ga je ravno u oči. »Mislim da ne kada ostaješ s njima cijelu noć.« »Ah.« Vilica mu se stisnula. »Uistinu smatraš da bi trebala razgovarati sa mnom tako svisoka o toj temi?« »Znaš moj stav o tom pitanju«, rekla je ukočeno. »Dostupna sam ti ako se želiš zadovoljiti. Ne vidim potrebu da tjeraš sve te mlade dame da se zaljubljuju u tebe samo da bi dokazao da to možeš.« »Ne pokušavam ništa dokazati. Što se tebe tiče gdje spavam?« »Osjećam da sam odgovorna za tebe.« Zurio je u nju, zapanjen i raspaljen. »Pardon, mademoiselle. Ja sam odrastao čovjek i ne treba mi drska sitna djevojka koja tvrdi da je odgovorna za mene.« »A ne? Onda, tko misliš da će biti odgovoran za ovu blesavu ženu kada je muž izbaci iz kuće jer je spavala s drugim muškarcem? Oni su obitelj! Igraš se nečim jako dragocjenim. A pritom nisi uopće diskretan. Pretpostavljam da to nije važno u javnom svratištu i nisam rekla ništa nijednu noć otkad smo napustili Aubenas, ali u privatnom domu kao što je ovaj kada kažeš da ideš u šetnju nakon večere, a vratiš se u zoru, to se primijeti, uvjeravam te.« »Zar uistinu! Tko je to primijetio? Dječak? On odavno spava. Njezin suprug? Nismo još osobno vidjeli tog prodavača riba, zar ne? Previše je zaposlen hvatanjem gavuna da bi ga bilo briga za njegovu jadnu usamljenu ženu. Ti si ta koja primjećuje! Dragocjena obitelj, zar ne?« Ljutito se nasmijao. »Klanjam se tvom bogatom iskustvu — ne znam mnogo o tome! I kakva će biti moja kazna? Još šest tjedana loše volje i ignoriranja? To je ono što misliš kada kažeš da si mi ›dostupna‹? Bože, ne znam kako ću podnijeti taj užitak!« Lice joj se lagano zarumenjelo. Odvratila je glavu od njega. »Žao mi je te žene. Da, usamljena je. Slaba je. Zašto je moraš iskorištavati?« »Nasmijavam je. Kažem joj da je lijepa. Poljubio sam joj ruku pokraj kuhinjske vatre. To je sve. Sve te grešne i pustopašne sate nakon ponoći provodim s Nemom, a ne s nekom voljnom ženom — na moju veliku žalost! Izvodim Nema i puštam ga da slobodno trči dok ima priliku negdje gdje postoje manji izgledi da će ga ubiti neki nepokolebljivi seoski vitez uvjeren da štiti lokalno stanovništvo. Mrzim što mora ići natrag u taj prokleti kavez koji smo mu napravili. Možeš li to shvatiti? Bože, jesi li uistinu mislila da spavam cijeli dan u otvorenoj kočiji jer sam svake noći orgijao do iznemoglosti? Ako planiraš špijunirati, onda bi bilo bolje da se malo potrudiš i ustanoviš prave činjenice prije nego što izneseš optužbe.« Stajala je mirno i zurila u njega dok joj se figura ocrtavala u dubokim bojama naspram mutnog neba.

90


Knjigoteka

»Ne da zavođenje te žene nije izvanredna ideja«, dometnuo je divlje. »Ima toplu krv umjesto ledene vode, što je više nego što mogu reći za tebe.« Podignula je ramena. Uspravila se i ukočeno stajala. »Vrijeđa li te to?« narugao joj se. »Dobro.« Obrazi su joj sad već gorjeli. Ovlažila je usne. »Ispričavam se«, rekla je samrtnički šupljim glasom. »Pogriješila sam.« Teško je disao, a dah mu smrzavao oko lica dok ju je promatrao kako odlazi od njega. Stisnuo je papirnati paketić i zgnječio ga u šaci. Kada je već skoro stigla do ulaza u seosko dvorište, zazvao ju je po imenu. Nije se okrenula. Pas na lancu ponovno je zalajao, ali i to je ignorirala. S. T. je duboko udahnuo i krenuo za njom, ali do trenutka kada je došao do dvorišta, već je nestala u seoskoj kući sa zabatima. Dječak je upravo trčao kroz vrata prema njemu, moleći da mu dopusti da pomazi Nema i da vuku šačicu dimljene ribe. S. T. je zurio pokraj njega u seosku kuću. Morao je uložiti svjestan napor da opusti ruke. Bio je zvijer, kopile. Dobro je znao zašto u njoj nema topline. Ali način na koji je postupala s njim, beskonačno zajedljivo otresanje usprkos svakom pokušaju da stekne njezino divljenje — to je bilo više nego nesnosno. Nakon jednog dugog trenutka okrenuo se na peti i krenuo za dječakom u štagalj.

91


Knjigoteka

Deseto poglavlje S.T. je mislio da je spreman za prelazak Kanala. Ali nije bilo tako. Svi oni mučni tjedni poskakivanja u otvorenoj kočiji, gdje se barem mogao usredotočiti na stabilni pejzaž, bili su ništa u usporedbi sa strahotom vrtoglavice u brodskom krevetu na uzburkanom moru. Dok je još mogao jasno razmišljati, žalio je što nije uzeo prah koji je kupio od ljekarnika šarlatana. Bilo bi mnogo bolje da ga je to ubilo. Nije mogao gledati. Pred očima mu se ljuljalo i crnjelo ako bi otvorio oči, što je dodatno pojačavalo svako propinjanje broda dok mu se nije činilo da mu se utroba zalijepila za grlo. Rukom je grčevito stezao drvenu ogradu oko ležaja. Gutao je i gutao, pokušavajući uvući dovoljno zraka u pluća da može razmišljati. Činilo mu se kao da ga neka ogromna ruka guši, pritišće neumoljivom silom. Povratio je ono malo što je pojeo i prije nego što su napustili obalni čamac da bi se ukrcali u krijumčarsku ribaricu, a sada mu je samo mučna agonija stezala trbuh, prsa i glavu. Čuo je povlačenje i šuškanje zavjesa navučenih oko ležaja. Osjetio je dodir mekane ruke na obrazu i sljepoočnici, mirisno olakšanje od vlažnog smrada. Okrenuo je lice prema njoj, pokušao govoriti, ali je samo uspio prigušeno zastenjati. »Prebrzo dišeš«, rekla je Leigh. Primila se za pregradu i navlažila mu lice mirisnom vodom. »Pokušaj sporije disati.« Tako joj je čvrsto zgrabio ruku da ju je zaboljelo. Ostala je mirna dok joj je teško disao u kožu. Pokušao ju je poslušati: snažan izdah, trenutak stanke, a zatim još jedan očajnički žurni izdah. »Polakše«, tiho je rekla. »Sporije od toga.« »Ne mogu.« Grčevito je progutao. Ponovno je počeo brzo i plitko dahtati. Leigh se ugrizla za usnicu, ne znajući što više može učiniti za njega, unatoč svemu što ju je majka naučila. Ranije ga je pokušala navesti da uzme otopinu kuhanog korijena paprati koju je uz mnogo poteškoća pripremila na palubi iznad željeznog lonca punog ugljena, ali nije uspio zadržati ni prvi gutljaj. Teške su čizme odjeknule prolazom. Kapetan malog krijumčarskog broda došao joj je iza leđa i iznad njezinog se ramena navirio prema ležaju. »Sveca mu«, promrmljao je. »Svašta sam vidio u svoje vrijeme, ali nikad da netko tako loše podnosi more. Sigurni ste da je samo morska bolest, zar ne?« Seigneur je otvorio oči. Činilo se da se pokušava usredotočiti, ali glava mu se kretala u ritmu kretanja broda, pa mu je vidno polje umjesto da ga fiksira na Leigh ili kapetana kružilo kao da gleda muhu kako im kruži oko glava. Pomilovala ga je po vlažnom čelu. »Nemoj ni pokušavati«, promrmljala je. »Zatvorite oči, monsieur, ne morate govoriti.« Proizveo je zvuk, tihi cvilež koji se skoro izgubio u njegovu teškom disanju. Bio je tih u usporedbi s plakanjem i stenjanjem putnika koji su patili od morske bolesti, a koje je Leigh vidjela na poštanskom brodu na svom prvom putovanju preko La Manchea u Francusku. Vrlo tih i mnogo bolesniji. Izgledao je kao kada je imao napade vrtoglavice na cesti prema sjeveru — koža mu je bila znojna i blijeda, čeljust 92


Knjigoteka

stisnuta u pokušaju da pobijedi mučninu — ali se na palubi ribarice to nastavljalo i pogoršavalo sve dok se nije činilo da je izgubio kontrolu čak i nad svojim udovima te je polako pao na jedno koljeno, oslonjen o njezinu nogu. To što ga je odvela ispod palube na kapetanov ležaj nije ga oživjelo, samo je ležao dašćući, pepeljastosive boje kože, presijecan suhim podražajima na povraćanje ako bi pokušao držati oči otvorene. »Ne znam zašto je on tako ekstreman slučaj«, rekla je i dalje mu milujući lice. »Koliko znam, takve stvari ovise o pojedinačnom bolesniku.« Kapetan je prezrivo otpuhnuo. »Koliko finih riječi. Vi ste obrazovani mladi gospodin, zar ne?« Trenutak je promatrao njezinu ruku, a zatim se nacerio. »Vi ste njegov mollie-cull?« Leigh je zaustavila ruku. Seigneur se okrenuo na bok i pritom snažno zastenjao. »Ne trebate se mrštiti. Meni je to svejedno«, rekao je kapetan. »Živi i pusti druge da žive, kažem ja. Mislim da bi mi se mogao svidjeti zgodan vragolan.« Podignuo je pramen kose koji joj pao preko uha. »Sviđa mi se i mekan obraz, da.« Leigh je stavila ruku na bok ispod kaputa, ali prije nego što ju je uspjela izvući, seigneur je napravio iznenadan pokret. Kapetan se trznuo u smjeru ležaja. Seigneur ga je čvrsto držao za prsluk. »Moje«, zarežao je hrapava i zastrašujuća glasa između divljih udisaja. Podignuo se dopola s ležaja, a zubi su mu se bjelasali u tami dok je stezao prsluk u šaci. Gumb je popustio i odbio se o ogradu, a zatim i pod. »Hej, hej«, rekao je kapetan. »Vi ste bolestan čovjek.« »Nisam mrtav«, zarežao je seigneur. Kapetan se nacerio i oslobodio stiska. »Nisam baš tako siguran. Izgledate kao prokleti leš.« »Ne diraj...« rekao je seigneur drhtavo sklopljenih očiju. »Izrezat ću ti... srce.« »O, sav se tresem, baš.« Veselo se smijući, kapetan se sagnuo da potraži svoj gumb. »Ionako nemamo vremena za takve stvari. Ispred nas je Cliff End.« Uspravio se i gurnuo napukli biserni gumb u džep prsluka. »Ne idem dalje. Vas dva momka i vaša cirkuska zvijer možete se iskrcati na obalu sa stvarima kako god znate.«

* * * Kada je konačno stigao na plažu, S. T. je pao na koljena i stavio glavu medu noge. Čuo je glasove oko sebe: tiho zazivanje krijumčara i tihe Leighine upute o Nemu i njihovoj prtljazi, jak klopotavi zvuk valova pri sudaru sa šljunčanom obalom. Netko je bacio njegova dva mača pokraj njega. Čuo je odjek metala o kamen, ali nije se mogao prisiliti da okrene glavu. Samo je želio ostati savršeno miran. Bilo je divno osjetiti čvtsto tlo. Ono mu je spasilo život. Pritisnuo je čelo o hladni kamen u očajničkoj zahvalnosti. Tihi glas govorio mu je iznad glave. »Monsieur, kažu da su kola ovdje. Možemo se s prtljagom povesti bliže gradu.« 93


Knjigoteka

Pokušao je natjerati mlitavi mozak da se usredotoči. »Grad«, uspio je muklo reći. »Koji grad?« »Iskrcali smo se kod Ryea.« Cijelim se tijelom ispružio na plaži, ne mareći za to što ga kamenje žulja ispod prsa. »Pusti me da spavam«, promrmljao je. »Samo me pusti da spavam.« »Otići će bez nas. Neće tratiti vrijeme i čekati carinike, monsieur.« »Sunašce.« Uspio je pronaći riječi u mučnoj obamrlosti. »Ne mogu... se popeti na ta kola.« Bio je neodređeno svjestan ogromnog poraza dok je to izgovarao. Sada će ga ostaviti. Nikada nije ni željela da pođe s njom, a on se nije imao snage pomaknuti. Ostavit će ga zbog onog što jest, nesposobna budala koja leži potrbuške na tlu i ne može ustati. Sada je zarobljen u Engleskoj. Ništa ga ne bi natjeralo da se ponovno ukrca na brod. Ništa. Tako mu Bog pomogao, prije će pustiti da ga objese u Tyburnu. »Prokletniče«, tiho je rekla. »Ne želim čekati.« Proklet ja, pomislio je u tupoj predaji. Sklopio je šaku oko engleskog kamena, glatkog i okruglog. Što radim ovdje? I dalje je oko sebe čuo zvukove, ali nije mogao skupiti dovoljno snage za razmišljanje. Dolazio je k sebi i gubio se uz škripu kamenja ispod krijumčarskih nogu i bačvi konjaka, mirisa konja na hladnom morskom povjetarcu. Jednom se probudio, a oni su se udaljavali. Kada se ponovno probudio, više ih nije bilo. Čuo se samo beskonačni klopot valića pri sudaru sa šljunkom. Zvijezda je visjela na obzoru kao usamljena svjetiljka. Zatreptao je i pokušao držati kapke otvorenima, ali letargija ga je progutala u svoju laganu prazninu. Kada je ponovno otvorio oči s prvim slabim svjetlom zore, vidio je obris Nemova kaveza. Vuk je stajao unutra i promatrao ga. Tako dakle — ostavila je barem Nema — iako to nije bilo nikakvo iznenađenje. Osim što bi mogla zaraditi nekoliko kruna tako da ga proda putujućem cirkusu, pripitomljeni bi joj vuk bio još od manje koristi nego drumski razbojnik koji je dao svoje. Ležao je s obrazom na nadlaktici, potpuno turoban. Dolje na praznoj plaži vidio je bijeli rt kako delikatno sja između bisernosive boje neba i mora. Nastupila je oseka. Crnoglava morska ptica spustila se nisko iznad kamenja, bljesak bijele boje na tamnom kamenu. Oklijevajući je podignuo glavu. Usredotočio se na liticu u blizini i podignuo se na ruke. Nemo je zacvilio. Sapama je zagrebao po rešetkama kaveza. »Calmetoi«, promrmljao je S. T. »Samo polako.« Uspio se podignuti u sjedeći položaj bez ikakvih popratnih posljedica. Činilo se gotovo čudno biti mirne glave nakon sveg onog jada tijekom prelaska La Manchea. Odgurnuo se na noge. Od tog bi poteza obično gubio ravnotežu, ali ustanovio je da čak ni to nije tako strašno. Zapravo, u usporedbi s mukom koju je upravo proživio, činilo se da je svijet savršeno konstantan oko njega. 94


Knjigoteka

Od jutarnje izmaglice prožela ga je drhtavica. Kada je okrenuo zdravo uho od mora, zvuk valova odjednom se učinio udaljenim. Pogledao je oko sebe da vidi jesu li mu ostavili zimski kaput i vidio Leigh kako sjedi na kamenu u sjeni litice. Bila je budna. Promatrala ga je privučenih koljena i brade položene na prekrižene ruke. Šešir joj je ležao na šljunku pokraj nje. Nije se nasmiješila niti mu poželjela dobro jutro — ne da je inače bila sklona takvim malim znakovima pristojnosti — već je samo zlokobno zurila u njega. »Što sad?« rekla je. Tamna joj se kosa raspletena spuštala niz ramena. Svjetlo zore omekšalo joj je jagodice u finu nijansu kremastoružičaste boje. Nije si mogao pomoći. Spori mu je smiješak podignuo kutove usana. »Čekala si me.« Dugo je gledala prema moru bez odgovora. Potom je slegnula ramenima. »Novac je kod tebe.« Nastojao je da ga to ne zapeče. Neodređeno se sjećao tihog glasa i namirisane krpice usred one plivajuće noćne more na ribarici. Podignula se na noge i uputila se prema njemu. »Što ćemo sada?« To je moglo biti pokoravanje njegovu autoritetu ili podrugljiv izazov. Više mu se sviđala prva mogućnost i odlučio je to tako shvatiti. »Hodati. Pronaći prijevoz. Doći do Londona.« Podignula je obrve. »Londona!« Nemo je divlje grebao po kavezu i cvilio. S. T. mu je prišao i otpustio bravu. Vuk je iskočio van, poskočio da ga strastveno pozdravi, a zatim odjurio do podnožja bijele stijene i počeo obilježavati novi teritorij. »Preopasno je«, rekla je. »Što ako te prepoznaju?« Prezrivo je otpuhnuo. »Da — netko će me izdati za bogatstvo od tri funte. To me ne brine, gospo.« Posegnuo je za mačevima na tlu i pričvrstio rapir za bok. »Vjerujem da ću postati bogati ekscentrik. Koji putuje pješice.« Pogledao je uokolo u more i nebo te se elegantno oslonio na teški mač kao da je riječ o štapu sa zlatnom drškom. »Radi promatranja čigri.« »A što s Nemom?« »Nemom?« Pravio se da ima monokl, podignuo ga i pogledao u njezinu smjeru. »O, misliš na mog slikovitog psa? On je neobično čudovište, zar ne? Napola Rus. Carevi love vukove s njima, zar to ne znaš?« Zazviždao je, a Nemo je dotrčao i počeo zaigrano skakati pred njegovim nogama dok ga lagani signal rukom nije natjerao da zacvili i spusti se u čučanj. S. T. je izvukao nevidljivi rupčić iz orukavlja i elegantno ga pomirisao. »Želiš li ga pomilovati? Posve je bezopasan. Malo stidljiv pred damama, bojim se.« »Nitko to neće progutati. Crvi su ti pojeli mozak.« Spustio je ruku. »Usuđujem se reći da ako ti prolaziš kao muškarac, ja se sigurno mogu praviti da sam čudnovati lik.« »A što bih drugo trebala biti? Tvoj ›mollie-cull‹?« Oslonivši se na mač, spokojno je zurio u nju. »Znaš li uopće što to znači, sunašce?« 95


Knjigoteka

»Nisam potpuno neiskusna.« Napravila je nemarnu gestu rukom. »Kapetan je prozreo moju krinku. Mislio je da sam ti ljubavnica.« »Ah.« Nasmiješio se. »Ne baš.« Vidio je da mu neće pružiti to zadovoljstvo da pokaže znatiželju. To je bilo u redu. Ako je bilo opačina o kojima nije ništa znala, on se neće s njom upuštati u razgovor o sodomiji. Izgledala je tako mlado, u muškoj odjeći, ukočenog stava: bezazlena, namrštena i djevičanska. »Samo se nemoj previše razbacivati tim izrazom, ma petite«, rekao je na koncu. »Zbog toga se ide na vješala.« Lagano se namrštila, odajući da je zbunjena. Smatrao je to tako ljupkim. Cijela je tema očito bila sasvim izvan njezina vidokruga. Što god da je mislila da je naučila o pokvarenosti svijeta i gdje god da je to naučila, obuka nije bila tako prljava kao što ga je željela uvjeriti. Počeo je revidirati svoje prvotne planove i razmišljati o tome gdje bi je mogao ostaviti na sigurnom dok ne prozuji svojim starim divljim skrovištima u Covent Gardenu. »Kako si?«, odrješito je upitala. »Osjećaš li se dobro?« »Prilično dobro, hvala.« Zbog olakšanja što stoji na tlu koje mu se ne okreće pod nogama, nije se čak ni osjećao nestabilnim kao inače. »Jako dobro. Vjerujem da ću se držati podalje od vode ostatak života.« Nagnula je glavu, a između obrva joj se stvorila lagana bora. Bila je vrlo ozbiljna i lijepa. »To si htio kupiti u ljekarni? Da sam znala kako ćeš se osjećati, smiješala bih prah koji si mogao uzeti prije polaska.« S. T. je zazvao Nema k sebi i kleknuo na jednu nogu da pomazi vuka. Ona bi napravila prah, ha? Ne bi djelovalo. Dosad je isprobao dovoljno kapi, pilula i ljekarija da bude siguran u to. Ono što mu je uistinu trebalo bilo je nešto potpuno drugo — afrodizijak, ljubavni napitak — prah koji bi led u njoj istopio u vruće osjećaje prije nego što on izgubi razum. Mislio je da postoji nešto. Ponekad bi je ulovio kako ga gleda. Kada bi mogao biti ono što je nekad bio, ne bi mu trebali ljubavni napici. Prešao je rukom po Nemovu debelu krznu. »Prašci ne djeluju.« »Jesi li siguran? Možda...« »Misliš da ih nisam isprobao? Misliš da nisam obišao stotine liječnika? Ne znaju što nije u redu — polovina njih nije nikad ni čula za tako nešto, a ostali su me pokušali liječiti magarećim mlijekom i vodom od katrana, uvjeravajući me da će proći za nekoliko tjedana. E pa, nije prošlo, barem meni nije. To traje već tri godine.« »Tri godine!« tiho je ponovila. »Da. Nekad je gore, nekad bolje. Ponekad se osjećam skoro dobro — kao što se osjećam sada... ako pazim. Potom okrenem glavu ili se naglo pomaknem i svijet se počne okretati kao zvrk.« Slegnuo je ramenima. »A onda padnem. Kao što si primijetila.« Gledala ga je. Iza nje su galebovi lebdjeli duž vapnenačke litice. »I to je razlog, zar ne?« sporo je rekla. »Zato si pobjegao.«

96


Knjigoteka

Gorko se nasmijao. »O, da. Trebala si me vidjeti kada sam prelazio more prema Francuskoj!« Oštro je izdahnuo. »Morali su me iznijeti na obalu i nisam mogao stati na noge dva dana. Tada nije čak bilo ni prokletog vjetra — more je bilo mirno kao ulje. Nikad se više neću ukrcati na brod. Nikad.« »Kako ti se to dogodilo?« željela je znati. »Ne moraš me gledati kao da sam trebao biti pametniji, kvragu«, otresao se. »Dogodilo se u pećini. Vojnici koje je gospođica Elizabeth Izdajica Burford nahuškala na mene uhvatili su me u stupicu i na ulazu su aktivirali eksploziv.« Stisnuo je usta. »Ubili su mi konja. Meni nije bilo ništa. Samo zvuk.« Nagnuo je glavu prema Nemovu krznu. »Samo buka. Boljelo je. Zabolio me mozak. Zavrtjelo mi se i nisam mogao stajati, ni hodati ni micati glavom. Uho mi je krvarilo.« Duboko je udahnuo i podignuo bradu. »Možeš li to popraviti? Možeš li napraviti prašak koji će mi vratiti sluh?« Glas mu se povisio, usprkos nastojanu da se drži ležerno. »Gluh sam na desno uho, jesi li to već shvatila?« I dalje je stajala i namršteno ga gledala. Vidio je da je konačno povezala znakove i istinu. Izraz lica mijenjao se iz iznenađenja preko šoka do strašne namrgođenosti. »Vrag i pakao«, promrmljao je i spustio pogled, hvatajući debelo vučje krzno između prstiju. »Nisi mi rekao!« »Ma daj«, rekao je prkosno. »Nisi to sama vidjela? Zašto bih ti rekao?« Odstupila je unatrag i raširila ruke. »Zašto bi mi rekao?« viknula je. »Ne razumijem kako namjeravaš nastaviti s ovim! Što još nije u redu s tobom, a da ja to ne znam? Za Boga miloga — nećeš mi biti ni od kakve pomoći. Nikakve!« Naglo je pružila ruku. »Zašto si uopće došao? Odlazi. Ovo je čista sprdnja!« S. T. je ustao. Leđa su mu se ukočila. »Želiš me se riješiti?« Teški mač koji joj je bacio pred noge zveknuo je. »Dobro. Tražiš da nosiš oružje otkad smo napustili Provansu. Evo ti.« Spustila je pogled na mač i ponovno ga podignula. »Ostavit ću ti ga ako želiš«, rekao je grubo. »Probaj kako ti leži u ruci.« Oklijevala je samo jedan izluđujući trenutak. Potom je kleknula i uhvatila držak mača te izvadila mač iz korica. Podignula ga je jednom rukom, a zatim primila objema rukama radi stabilnosti. »Le voila«, obrecnuo se. »Princ Ponoći.« »Nije tako težak kao što sam očekivala.« Za probu je zamahnula mačem kroz mirni jutarnji zrak. »Misliš li da bi mogla ubiti čovjeka?« Hladno ga je pogledala. »Čovjeka kojeg želim ubiti. Da. Mogu to učiniti.« S. T. je izvukao tapir uz zvuk šibanja čelika i u jednom koraku istupio naprijed, zaobišao njezin klimavi zaštitni stav i razoružao je. Teški je mač uz klepet pao na kamenje. Pritisnuo je vrh rapira u debele slojeve platna u udubini njezina vrata. »Ne«, rekao je blago. »Ne ako ima mač, nećeš.« Razborito je napravila korak unatrag. 97


Knjigoteka

S. T. je spustio colichemarde i spremio ga u korice. »Ja sam nagluh, mademoiselle. Nisam bogalj.« Galebovi su se spuštali s visina i kriještali u tišini. Leigh je stajala podignute brade i stisnutih ruku. »Ispričavam se.« U glasu joj se čuo jasni drhtaj. »Vidim da sam te još jedanput krivo procijenila.« Okrenuo joj je leđa. Bio je ljut na sebe što je dopustio da ga obuzmu emocije. Taj je potez bio opasan, pompozni cirkuski trik na neravnu tetenu. Bio je zahrđao i nije se imao pravo pretvarati da su stvari drugačije. Ali nije izgubio ravnotežu. To je shvatio tek kada se zapitao što bi se dogodilo da jest. Nije izgubio ravnotežu. Nije izgubio ravnotežu. Stajao je mirno i odjednom ga je bilo strah pokrenuti se. Taj napad mačem, taj nagli pokret prema naprijed... trebao je izgubiti ravnotežu. Tijekom tri godine, bez obzira na to koliko je stabilan bio kada se nije kretao, takav bi pokret doveo do toga da se cijeli svijet oko njega počne vrtjeti. Stavio je ruku na držak mača. Zavrtio je glavom, a zatim je i nagnuo unatrag dok se nije zagledao u nebo. Izvukao je mač i polako ga podignuo ispred sebe, držeći ga pažljivo u visini ramena, čekajući da mu se u glavi počne polako vrtjeti. »Prošlo je«, šapnuo je. »O, Bože... prošlo je.« Prvi put u tri godine, u trideset šest mjeseci, dva tjedna i četiri dana — brojio je — kretao se slobodno u savršenom svijetu, a da ga osjetila nisu izdala svaki put kada bi okrenuo glavu. »O, Bože«, rekao je muklo i ispod glasa. »Ne mogu vjerovati.« Zavrtio se i okrenuo se prema litici. Ništa se nije dogodilo, nije bilo ludog mračenja pred očima ni divljeg ljuljanja obzora. Smiješak udivljenja proširio mu se licem. Osjećao se kao da su mu skinuli okove za koje nije ni znao da ga sputavaju. Obično je izgledalo tako obično da to nije čak ni prepoznao. Baš kao i glavobolja, stalan i neugodan osjećaj nestabilnosti nestao je u nekom nepoznatom trenutku dok nije razmišljao o njemu. Točni trenutak kada se to dogodilo prikrila je razlika između propinjućeg broda i čvrstog tla. Nije znao kada se to dogodilo; jednostavno se uskladio sa samim sobom. Brod. Je li moguće da je to zbog broda? Možda je onaj prokleti liječnik bio u pravu, možda mu je samo trebalo poljuljanu ravnotežu dotjerati do ekstrema, što nikad ne bi uspio napraviti samo vlastitom voljom. Dio njega bio je uplašen. Što ako se vrati? Ponovno je zatresao glavom, zatvorio oči i čekao na znakove poljuljane ravnoteže. Svijet mu je ostao čvrst pod nogama. Želio je trčati. Želio je plesati. Naglo se okrenuo prema Leigh, zgrabio je za ruku i spustio se u duboki formalni nakon. »Stojim vam na zapovijedi, mademoiselle. Molim vas da me ne otpravite jer je u mojoj moći da vam služim.« »Ne budi budala.« Oslobodila je ruku. »Čini se da nije u mojoj moći da te otpravim čak i kada bih to željela.« 98


Knjigoteka

Uspravio se i namrštio. Nije mogao vjerovati da ne vidi razliku u njemu. Mora biti očito, mora biti, a opet ni sam to nije primijetio. Sada je može osvojiti. Više nije posrčući lakrdijaš. Može jahati, može koristiti svoj mač, može sve. Što ako se vrati? Samo da se ne vrati. Za Boga miloga, neka se ne vrati. Zurio je u nju. Želio je to sakriti, želio joj je reći... ako joj kaže, a vrati se... »Otići ću«, ponudio je polako. »Ako to uistinu želiš.« Obrve su joj se podignule iznad onih sumnjičavih očiju boje akvamarina. Okrenula se i uputila se prema litici. »Ti si došla meni po pomoć!« povikao je za njom. Naglo se okrenula i pogledala prema njemu. »Da. Protrljala sam bocu, zar ne? I oslobodila duha. Pitam se što ćeš sljedeće učiniti.« Nije se mogao suzdržati. Susreo je njezin namršteni pogled i osjetio kako mu se lice razvlači u oduševljeni široki osmijeh. Bio je slobodan i gotovo potpun. Ponovno je imao kontrolu nad sobom. Nasmijao se i zamahnuo oštricom u luku i krugu iznad glave. Pjevala je prekrasni tihi ton dok je rezala zrak spuštajući se. Stajao je s mačem u ruci, lako stojeći na raširenim nogama. »Tko zna što ću napraviti? Ovisi o tome gdje se ukaže prilika, sunašce.« Leigh je hodala iza njih dvojice preko ledina, držeći šešir na glavi da ga vjetar ne bi odnio i promatrajući kako se seigneur ponovno spušta na koljena da bi otpetljao Nema. Konačno je popustio i stavio vuka na uže, ali iako je prihvatio ideju da će Nemo biti sigurniji na uzici tijekom dana, nije dopuštao da uže koje su uzeli s kaveza bude kraće od puna tri metra. Činilo se da vuku to uopće ne smeta, osim što se stalno zapetljavao u grmlje i oko drveća. Leigh je osjetila nemir. Osjećala se nesigurno i izmučeno. Nije se mogla koncentrirati na budućnost. Kada god bi pogledala seigneura, vidjela bi ga s isukanim mačem iznad glave, vidjela bi kako jutarnja svjetlost pretvara oštricu u pokretu u srebrni potočić. To je slika koja joj se urezala u mozak, kao sjajni bljesak koji je prekrio sve druge stvari koje je znala o njemu ili ih se sjećala. Njegova beskonačna strpljivost sa životinjom činila ju je jadnom i slabom iznutra. Morala je stisnuti zube da joj se donja usnica ne bi tresla zbog najobičnijih malih događaja. Htjela se obrecnuti na njega da prestane s tom sentimentalnom glupošću i jednostavno drži životinju uz sebe. Nemo je nikada nije prihvatio. Bio je prekrasan. Gibak, brz i lukav, ali je bio i velika smetnja — a on i seigneur bili su nerazdvojni. Prema njegovoj odluci hodali su prema Ryeu. Leigh nije marila kojim putem idu. Zurila je preko visokih kredastih ledina i očajnički željela da je sama. Nije zato otputovala u Francusku, ne da bi se vratila vodeći sa sobom nepredvidivog Robina Hooda divljeg skoro kao i njegov vuk. Bio je dovoljno naporan sa svojim romantičnim vucaranjem i zagledavanjem u sve u suknji. Ali sada je u sebi nosio neko novo iščekivanje, intenzitet koji je blistao tik ispod njegovog

99


Knjigoteka

satirskog osmjeha. Ruke su je i dalje pekle od udarca njegove oštrice o mač koji je držala. To je bio trenutak pravog prosvjetljenja. S mačem u ruci osjećala se... učinkovito. Znala je da neće odustati od toga da ubije Chiltona, a na trenutak, samo na trenutak, imala je i sredstvo da to učini. Držala je oštricu, izbrušenu i izbalansiranu da ubije. A potom joj ju je oduzeo. Postoje neki trenuci poniznosti u životu koje nije lako zaboraviti. Osjećala se tmurno i preplašeno. Nije se bojala za sebe, već da je napravila pogrešku i kobno precijenila svoju sposobnost da izvrši ono što je naumila. Za smrt nije uopće marila — to je bila pogreška o kojoj nije mogla razmišljati. Cijelim putem kroz Francusku znala je da bi trebala ostaviti seigneura. Previše je razmišljala o njemu. Mrzila je kada bi se našla zapetljana u njegove frivolne sitne grijehe. A više od svega mrzila je trenutke kao što je bio onaj u francuskoj seoskoj kući — kada je shvatila da je pogriješila u svojim pretpostavkama, u stvarima koje je se nisu ticale. A tu je bio i način na koji ju je gledao... kao da sve u njemu sporo kuha. Dvojila je o tome je li potpuno racionalan. Uistinu je mislila da će davno odustati od puta. Između napada vrtoglavice i opasnosti povratka zbog ucijenjene glave bila je uvjerena da će se vratiti kada dođu do La Manchea. A potom nakon prelaska... Zato ga je čekala tamo na šljunku. Činilo joj se jedino pravedno da napravi tu malu gestu jer je bila sigurna da će nakon toga odustati. A vidi što joj je taj trenutak osjećajnosti donio. Zlovoljno je promatrala njegova leđa. Bilo je izluđujuće kako ju je uspijevao uvući u stvari u koje nije željela biti uvučena, natjerati je da se zatekne kako se nudi da mu pomogne izliječiti napadaje vrtoglavice, kuha korijen paprati za njega ili izražava svoje mišljenje o tome je li se senilni stari kotlokrpa sposoban brinuti za slijepu kobilu s malim repertoarom budalastih trikova. Pomisao na kobilu izazvala je onaj opasni osjećaj pečenja u očima, a on je to još samo pogoršao kada je po valjda trideseti put zastao da bi strpljivo oslobodio Nema koji se zapetljao oko drveta, pri čemu je vuk skakao po njemu i lizao mu lice. »Nemamo više novca, zar ne?« otresito je rekla. Nemo se zatrčao prema naprijed i povukao za sobom seigneum. Stao je na mjestu, povukao vuka unatrag i rekao: »Dvije gvineje.« Njegov ju je smireni odgovor samo još više uzrujao. »Silnih li bogataša, nema što!« Slegnuo je ramenima i izbjegao grančicu kada ga je Nemo povukao za sobom. Bilo je još gore kada nije reagirao na njezino draženje. S medenom porugom u glasu rekla je: »Možda bi trebao orobiti sljedeću kočiju.« »O, da«, odgovorio je. »Imao sam na oku ona kola sa slamom koja smo prošli prije koji kilometar. Nisam se mogao odlučiti između toga ili pivarevih kola.« »Pa si mu pomogao kada je zapeo u blatu. Prava pošast od drumskog razbojnika.« 100


Knjigoteka

Uprtio je paket i sedlo više na rame. Trorogi mu je šešir bio gizdavo naheren preko očiju, a drška širokog mača prebačenog preko leđa svjetlucala je na slabom prosinačkom suncu. Izgledao je kao nitkov iz pakla. »Čovjek je pokazao barem zrnce obične zahvalnosti«, promrmljao je. »Ti nisi imala ni su kada si došla k meni. Ne znam zašto se sada ponašaš kao da sam ti prokockao cijeli miraz.« »Nastojim biti praktična«, rekla je tonom za koji je znala da će ga isprovocirati. Iskosa joj je dobacio bijesni pogled ispod zlatnih sotonskih obrva. Nemo se zapetljao u živicu. Osjećala se bolje — hladnije i smirenije. Bila je zadovoljna što je uspjela podignuti zid zlovolje između sebe i njih. Slijedila ih je niz padinu brda, hodajući po travnatom izbočenju između tragova kola. Pod brdom su ležale močvare i Rye — srednjovjekovna hrpica sivih zidina i šarenih krovova izdignutih na povišenju koje se nadvijalo nad pustopoljinom. Močvare su se protezale od samog podnožja grada do mora, a njihova jarka zaleđena jezerca caklila su se usred zimskog sivila. U podnožju padine spora je rijeka tekla između obala prekrivenih visokom travom. Cesta se proširivala u kameni most zatvoren radi popravka, a s druge strane vidjela se skela usidrena na obali ispod golih grana velikog drveta. Skelar je počeo odgurivati šlep jednom rukom i motati kabel drugom. Leigh i seigneur ukrcali su se kada je skela dotaknula njihovu stranu obale. Seigneur je Nema, za promjenu, držao uz nogu. Skelar je s oprezom promatrao vuka. »Ne grize, a?« upitao je. »Naravno da ne«, rekao je seigneur i široko se osmjehnuo. »Samo na naredbu.« »Uf. Izgleda k'o vuk.« Seigneur se naslonio o grubo otesanu drvenu ogradu i položio ruku na Nemovu glavu. »Da. Prilično zastrašujuće, ne mislite li?« »Uf«, ponovio je skelar, gurnuvši seigneuru u ruke motku i primivši kabel. Seigneur je upro svom težinom o motku, a ramena su mu se snažno napela ispod svijetložuta kaputa. Kada su pristali, Leigh je skočila na obalu, preskočila preko blatne kaljuže i okrenula se na vrijeme da vidi kako seigneur skelaru u ruke stavlja jednu od dvije gvineje. »Blagi Bože«, uzviknula je, »jesi li...« »Da, da, dolazim!« Prekinuo ju je kada je počela ljutito protestirati i ušutkao je oštrim pogledom. »Evo... uzmi putnu torbu, hoćeš li?« Spremao se dodati joj putnu prtljagu kada se skelar požurio prema njima. »Dopustite mi, vaša milosti! Izvolite, pazite da ne stanete u blato.« Prebacio je torbu preko najniže točke i bez imalo ceremonije bacio je Leigh u ruke. »Dat ću vam ruku, gospodine. Pazite gdje stajete. Tako, vaša milosti. Savršeno sigurno. Hvala, vaša milosti. Hvala vam!« Lice mu se jedva moglo vidjeti u poniznom naklonu. Nemo je već protrčao pokraj Leigh i zategnuo uže do kraja. Seigneur je očito bio spreman na trzaj jer se samo ukopao na mjestu i nije se dao pomaknuti, a zatim se 101


Knjigoteka

ponovno okrenuo prema skelaru. »Maitland«, rekao je uz lagano kimanje glavom. »S. T. Maidand.« »Vrlo dobro, vaša milosti. Zapamtit ću to, hoću. Bog vas blagoslovio, gospodine. Želim vam sreću s psetovukom.« Seigneur ju je oslobodio zavežljaja. Prebacio ga je na svoje rame, zajedno sa sedlom. Skelar ih je pratio pola puta po obali i dalje se ponizno klanjajući. »Ti si lud!« prosiktala je, čim ih skelar više nije mogao čuti. »Dao si mu gvineju! Rekao si mu svoje ime!« »Nema ništa loše u mom prokletom imenu. Jesi li ikad vidjela potjernicu s mojom imenom?« Zaškripala je zubima i dalje ga bijesno gledajući. »Zašto si mu, za Boga miloga, dao gvineju? I ovako jedva da imamo za jelo.« »Možda ćemo ponovno proći ovim putem.« »To je sve u redu, ali željela bih znati od čega ćemo živjeti!« Samo joj je uputio onaj svoj zavodnički, bezbožni smiješak i nastavio hodati. Leigh ga je promatrala kako se kreće — kao utjelovljenje gracioznosti, bez povremenog posrtanja, oklijevanja ili brzog pružanja ruke u potrazi za ravnotežom kada bi okrenuo glavu. Doimao se jačim. .. udaljenijim... pred očima joj se preobražavao na načine koje nije mogla pojmiti.

102


Knjigoteka

Jedanaesto poglavlje Otprilike na polovici drevne pokrajnje ulice u zidinama ograđenom i kamenim kockama popločenom gradu Ryeu, iznad svratišta od kamena i drva skoro zagušenom povijušama visio je znak sirene. Ni na trenutak oklijevajući, koliko je Leigh mogla vidjeti, seigneur je prišao stepenicama i sagnuo se da bi prošao kroz niski ulaz uvažene građevine, naredio nemirnom Nemu da sjedne, spustio sedlo i prtljagu na sredini hodnika i zatražio od konobara u prolazu da provjeri može li mu gazda dati njegovu uobičajenu sobu. Čovjek je na trenutak zastao i zagledao se u njega, a onda mu se lice razvedrilo kada ga je prepoznao. »Gospodine Maitland. Nismo vas imali čast ugostiti već neko vrijeme, gospodine!« Pojavio se i sam gazda i uskoro je bilo jasno da u Sireni nemaju baš ništa protiv zlokobnih gostiju i njihove ne baš probrane pratnje. Gospodin Maitland dočekan je s toplom dobrodošlicom primjerenom za poznatog i ugodnog posjetitelja. Vlasnik svratišta samo je ovlaš pogledao Leigh i Nema i nije se uopće bunio na životinju dok ih je vodio duž zapanjujućeg labirinta hodnika u Kraljičinu komoru, gdje je ogromna tamna postelja na četiri stupa s baldahinom dominirala malenom sobom. Mjesto je imalo miris starine i pčelinjeg voska, bio je ugodno ustajao, a nova je vatra već bila zapaljena u kaminu. Zeleno svjetlo koje je dopiralo kroz prozor isprugalo je uglačane, neravne daske na starom podu. Nemo je odmah skočio nasred kreveta i legao. Seigneur je napravio jedan oštar pokret rukom, a vuk je poslušno ustao i skočio s kreveta, pri čemu su mu nokti lupnuli po golom podu. »Najbolje da upozorim sluškinje«, rekao je gazda dobrodušno. »Ne bismo željeli da pomisle da se vuk uvukao u kuću.« Seigneur se osvrnuo preko ramena. Slabo svjetlo sunca na zalasku kroz olovni prozor naglasilo mu je prema gore iskrivljenu liniju obrve te podarilo dramatičnost i zasjenjenost njegovu pogledu. Leigh se doimao makijavelistički, kao neki renesansni princ, suptilni ubojica koji promatra svoj plijen. »Ali zato sam ga kupio.« Naslonio se o prozorsku klupicu. »Šteta što ima tako meko srce! Dosta sam ga i platio. Mislio sam da ću uzgojiti vraga, a vidite što sam dobio.« S ljubavlju je spustio pogled na vuka. »Mislite li da će prenijeti žute oči na potomstvo?« Gazda je malo razmišljao. »A što s onim visokim irskim psima s oštrim krznom? Mogli biste ga pokušati križati s njima.« »To je dobra ideja. Smeta li vam da bude unutra?« Činilo se da gazda ne primjećuje blagi smiješak. »Uopće ne, gospodine. Znajte da mi nemamo ništa protiv pasa, gospodine, ako možete zajamčiti da je dresiran. Hoće li vaš čovjek spavati u podrumu?« »Moj čovjek? O, mislite na ovog momka ovdje, zar ne?« seigneuru je lice poprimilo skrušen izgled. »Kvragu — zar je nitko ne može prozreti? To je moja supruga, stari prijatelju. Dao sam si staviti okove.« Gazda je razjapio usta. Pogledao je Leigh, a lice mu je dobilo grimiznu boju. 103


Knjigoteka

Ona se bijesno zagledala u seigneura i bacila se u stolicu. »Kakvo si ti izdajničko kopile!« rekla je žestoko. Okrenuo se od prozora i sa šeširom u rukama iza leđa izvanredno glumatao da sramežljivo zuri u vrhove čizama. »Vjenčani smo tek tjedan dana.« Podignuo je pogled uz zamišljeni osmijeh. »Još mi se uvijek obraća kao gospodinu Maitlandu.‹« »Idiote!« »Pa ponekad me naziva i idiotom.« Položio je ruku na srce. »Šarmantna si, moja obožavana ljubavi.« Gazda je razvukao lice u osmijeh. Seigneur mu je namignuo. »Okladili smo se«, rekao je. »Tvrdila je da može stići ovamo čak iz Hastingsa, a da nitko neće ništa pogoditi.« Napravio je uzvišen pokret šeširom. »Putujemo pješice. Želio sam vidjeti čigre.« »Putujete pješice«, rekao je tihim glasom gazda i kimnuo u smjeru Leigh. »Vrlo ste neustrašivi, gospo.« »Sušta odvažnost.« Seigneur je objesio šešir o stup kreveta. »Trebali biste je vidjeti kako vitla mačem.« »Uistinu, gospodine.« Činilo se da je gazdu ta vijest manje zapanjila od samog vjenčanja. »Onda ćete imati zajedničkih interesa. Primite moje iskrene čestitke, g. Maitland, i sve najbolje vašoj gospi. Treba li vam još nešto?« »Haljina moje gospe u toj je torbi. Uzmite je i izglačajte, hoćete li? Oboma nam je potrebna kupka i pladanj hrane. Dostajat će hladni naresci. I malo konjaka Armagnac, ako vam je džentlmen dostavio nešto dobro u posljednjoj rundi.« Gazda je kimnuo glavom i podignuo putnu torbu. »Treba li vam hotelski poslužnik, gospodine?« »Da, pošaljite ga. I kaput bi mi trebalo iščetkati. Ne, pričekajte, imate nekog dobrog krojača, zar ne? Odnesite mu ovo i vidite ima li nešto prikladno za grad u mojoj veličini. Baršun ili saten.« Otkopčao je široki mač s leđa i skinuo svijetložuti kaput. »Zakleo bih se da je mojoj gospi trenutno već dosta čigri. Neka se malo prošeće Ryeom pod mojom moderno odjevenom rukom, zar ne?« Gazda je uzeo kaput i torbu i klanjajući se izašao iz sobe. Leigh je sjedila i zurila u seigneura. U grlu je imala neugodan osjećaj. Pomislila je na onu jednu preostalu gvineju i cijenu svih usluga koje je naručio. Svlačio je prsluk. Dok ga je skidao sa svojih širokih ramena, iz unutrašnjeg je džepa ispao paketić. Nasmiješio se dok ga je podizao. »Nikad prije nisam imao suprugu.« »Nemaš je ni sada«, nepopusdjivo je rekla Leigh. U zasjenjenoj se sobi činilo kao da se večernja svjetlost obavija oko njega, stvarajući odbljesak starog zlata na njegovoj kosi i trepavicama te dajući njegovoj košulji širokih rukava blijedi sjaj. Pokidao je uzicu na paketiću i otvorio ga, pružio raku i ozbiljnim je glasom upitao: »Bi li mi učinila čast i svejedno stavila ovo?« Pogledala je u profinjeni srebrni privjesak koji mu se bljeskao na dlanu. »Što je to?« Pogledao ju je u oči. »Nešto što sam ti htio dati.« Namrštila se i stisnula ruke. »Je li tvoje?« 104


Knjigoteka

»Nisam to ukrao, ako to misliš.« Zurila je u ogrlicu. Bila je lijepa — dražesna i ženstvena, kao nešto što bi njezin otac odabrao za nju. Neobično žarenje i stezanje u prsima ubrzalo joj je dah. »Kupio sam to za tebe«, rekao je tiho. »U Dunkerqueu.« »Dunkerqueu!« Uhvatila se te činjenice i ljutito mu odgurnula ruku. »Od svih praznoglavih, glupavih, romantičnih budalaština!« Skočila je iz stolice. »Koliko si potrošio?« Odstupio je korak unatrag. Zbog njegova se izraza lica okrenula jer ga nije mogla podnijeti, a donja joj je usnica bolno drhtala. »Zaboravi«, rekao je i čula ga je kako se kreće sobom. Naglo se okrenula. »Imamo gvineju«, vrisnula je. »Jednu jedinu gvineju, a ti si u Dunkerqueu kupio bezvrijednu ogrlicu za tri funte! Sjeo je na krevet i iskosa je pogledao. Zelene su mu oči treptale ispod zlatnih vražjih obrva. »Orobit ćeš kočiju, zar ne?« inzistirala je. »O, Bože — tek smo se iskrcali, a ti se već spremaš sve riskirati.« Blagi ironični smiješak dotaknuo mu je usta. »A zašto bih, dovraga, to želio učiniti?« Osvrnula se po privatnoj sobi. »Možda da platiš za ovo!« Odmahnuo je glavom. »Zbilja si me razočarala. Gdje ti je praktičnost? Što i kada bih mogao orobiti kočiju bez konja? Ovdje nemam nikog tko bi otkupio nakit, a ne bismo željeli riskirati i potrošiti novac koji smo upravo dignuli u okolini. Mislim da je mnogo razboritije da uzmem novac iz banke.« »Iz banke!« »Pa, nije to tako šokantno, na koncu konca. To se danas smatra prilično modernim.« Vrhom čizme privukao je naslon za noge i počeo skidati čizme. »Samo uđeš, kažeš im da želiš podignuti razumnu sumu, a oni su počašćeni što te mogu uslužiti.« »Orobit ćeš banku«, uzviknula je. Kada se sagnuo da izuje čizmu, sjajna pletenica s dugom crnom vrpcom prebacila mu se preko ramena na košulju. Samo u čarapama legao je na jastuke, a glavu je podupro rukama. »Nadam se da neće doći do toga«, rekao je zagledan u baldahin. »Siguran sam da ovdje imam najmanje tisuću funti. Uvijek sam pazio da iznos ni na kojem od mojih računa ne padne ispod devet stotina.« U tihoj sobi Nemo se ispružio na drvenom podu i s uzdahom položio glavu na šape. Leigh je s nevjericom zurila u opušteni lik na krevetu. »Hoćeš reći da imaš novaca na računu u banci u Ryeu?« Preokrenuo se na lakat. »Da.« Ovlažila je usne. »Dakle, nećeš morati... ništa ukrasti da sve ovo platiš?« »Ne.«

105


Knjigoteka

Prijeteća slabost treperila joj je u kutovima očiju. »Proklet bio, onda«, obrecnula se. Krupnim korakom uputila se prema prozoru i otvorila ga. Stajala je tako pokraj olovnog zelenog stakla zagledana dolje u stajsko dvorište. »Molim?« upitao je suho. »Nisam shvatio da za tim čezneš u srcu.« »Nisam«, rekla je. »Vjeruj mi da nisam to željela.« Nastupila je tišina. »Nije valjda da se brineš za moju glavu?« tiho je upitao. Okrenula se od prozora i pravila se da to nije čula. »Trebali bismo imati plan, zar ne? Ti si ovo isplanirao. Zašto smo ovdje? Ako imaš plan, želim ga čuti.« Pogled mu je jedan dugi trenutak počivao na njoj. »Zatvori prozor«, rekao je. Oštro ga je pogledala, a zatim je učinila kako je rekao. »Dođi ovamo.« Duboko je udahnula i sjela na rub kreveta kako ne bi morao podizati glas da bi joj kazao što planira. Podignuo je ruku. Na dlanu je držao privjesak. »Prošlo je šest tjedana«, promrmljao je. »Šest tjedana otkad te želim. Znam kako se krećeš i kako sunce stvara sjenu na udubini tvog obraza i liniji tvog uha. Znam kako izgledaš pod tim prokletim prslukom.« »Kakve to veze ima s planom?« »Nikakve«, rekao je. »Nikakve proklete veze.« Oštro se nasmijao, a zatim je okrenuo glavu na jastuku i pogledao je. »Umirem«, rekao je. Spustio je šaku na prsa. »Upravo ovdje. Ubijaš me.« »To nije moja krivnja«, ukočeno je rekla. Sklopio je oči. Odjednom je shvatila da mu je tijelo spremno za nju, da leži napetih ramena i duboko diše. »Merde«, rekao je tihim, raspaljenim glasom. »Reci mi, sunašce. Imaš li još nepodmirenih dugova prema meni?« »Je li to sve što želiš?« Zabacila je glavu unatrag i ljutito uzdahnula. Osjećala se potreseno, nervozno dok je tako zurila u crvene damastne nabore baldahina. Prste je zgrčila tako da su joj se nokti urezali u dlanove. Bojala se da će posegnuti za njom, a nije znala što u tom slučaju napraviti. Ležao je kao lav ispružen na krevetu, svijetlosmeđ i mišićav. Zavladala je tišina. Proizveo je nekakav zlovoljan zvuk dok je gledao u privjesak. »Mislila sam da je to poniženje za tebe«, tekla je. Glas joj je zvučao pogrešno, previše promuklo i malo napuklo. »Jedva da si me dotaknuo od prvog puta.« »Da«, rekao je gorko. »Želio sam da ti mene pitaš.« Nikada mu ne bi pružila to zadovoljstvo. Neće si dopustiti da upadne u emocionalni labirint u kakvom on živi. Budala, eto što je on. Sentimentalan, budalast, razoran. Mogla ga je zamisliti sa svojim sestrama. Smijao bi se Emilynim vicevima, čak i kada se ne bi mogla sjetiti poante. Zadirkivao bi Annu dok ne bi izludjela. On bi... ne, ne bi... on bi, on bi... Ponekad joj se činilo da im čuje glasove, negdje dovoljno daleko da ih ne može vidjeti. Tik izvan dosega, na rubu snova. Ali to je sve nestalo. 106


Knjigoteka

Nestalo, nestalo, nestalo... kao da nikada nije ni postojalo. Stvarnost je bila nepoznata soba i razbojnik. Bio je veličanstven, zelenih očiju okruženih zlatom: podignuta koljena i opuštena tijela, na svoj način jednako lijepa kao vučjeg. Poznavala je snažan oblik njegovih ruku i zapešća i iznenadni, zamamni šok njegova vražjeg osmijeha. Osjećala se kao da se utapa kada mu je bila tako blizu. Osjećaj je bio kao bol, kao kada se zamrznuti udovi urone u vruću vodu. Nije to željela. Ne bi to preživjela. »Neću pitati«, rekla je. Glas joj je zvučao poput kristala, lomljiv usred tišine. »Ne trebam ništa od onog što nazivaš ljubavlju. Ti želiš samo avanturu.« Odvratio je pogled s grimasom na licu. Podignuo je privjesak i promatrao ga kako se okreće na svjetlu. »Jesam li govorio o ljubavi?« Vilica mu je bila stisnuta. Usta su mu izgledala odbojno. »Mislim da sam govorio o dugovima.« Otvorio je ruku i pustio da mu privjesak polako isklizne iz prstiju, jedna srebrna petlja za drugom. »Moj krevet. Moja hrana. Moj novac«, rekao je tiho. »Sve od La Pairea.« U glasu mu se osjetio jedva primjetni trag poruge. Spustio je ruku i položio je na njezinu. »I što ćemo? Rekla si da želiš da između nas sve bude poslovno.« Leigh se napela. Ponovno ga se prisjetila s mačem na plaži i nestašne pjesme rapira dok je rezao zrak. Prstima joj je obuhvatio zapešće i rukom joj kliznuo gore, a zatim polako ponovno dolje do nadlaktice. Usta su mu se iskrivila u zluradom izazovu. »Dakle...« šapnuo je. »Plati mi.« Duboko je disala, kao srna okamenjena od straha. Je li mislio da će se sada preplašiti? Zurila je njega, u zlovoljni smiješak, spuštene trepavice koje su skrivale njegovu namjeru. Oči su mu se stisnule. Pusti ga. Pusti ga da vjeruje da je u njegovoj moći da je na bilo koji način dirne. Pomaknuo je ruku do gumba na njezinu prsluku te ih počeo polako otkopčavati, jedan po jedan. Došao je do posljednjeg. »Neobično si pasivna za kurvu«, rekao je. »Ne znaš raditi svoj posao?« Osjećala je kako joj se vrućina uspinje u lice. Ali neće mu dati ništa, čak ni sram. Ne podižući glavu, prstima joj je obuhvatio bradu i počeo je milovati. Usta su mu još uvijek bila prezirno iskrivljena. »Ako kupujem ovo, ne očekujem da ću morati sve napraviti.« »Doći će sluge.« »Neugodno ti je?« promrmljao je. »Neće ostati dugo.« Borila se sa strahom, nastojala podignuti štit od predbacivanja. Mislila je na način na koji joj je izbacio mač iz ruku kao da u njima nema snage. Željela je zadovoljštinu za to i za druge stvari: način na koji ju je privlačio i postizao da se boji za njega i zbog onog što bi mogao učiniti. Mislila je na scene u markizovoj knjižici, erotske priče. Prezirno je iskrivila usta. Neka misli da je može uznemiriti na taj način. 107


Knjigoteka

Okrenula je glavu i prešla usnicama preko njegove ruke. Lagano je zubima obuhvatila vrh njegova prsta i spustila pogled. »Onda ću vas okupati, monsieur.«

* * * S. T. je ležao na krevetu kada je sluškinja izlila posljednje vjedro vruće vode u kadu. Najistaknutiji krojač Ryea nije odugovlačio s ponudom svoje robe. S. T.-jevi novi kaputi koje je donio pomoćnik iz trgovine bili su rašireni za pregled na škrinji za odjeću okruženi papirima u koje su bili zamotani: brončani baršun obrubljen tamnozelenim ukrasnim gumbima s petljama, ponoćnoplavi saten ukrašen zlatom, a sve to popraćeno nadobudnom ponudom odgovarajućih hlača, bogato izvezenih prsluka i novih platnenih košulja s orukavljem diskretno ukrašenim čipkom. Sluškinja je pokupila prazna vjedra i otišla nakon trgovačkog pomoćnika. S. T. je sjeo na rub kreveta. Posegnuo je za pladnjem hladnih narezaka i pojeo krišku govedine na kruhu, a drugu je porciju bacio Nemu koji ju je u trenu progutao. Sve je to vrijeme promatrao Leigh. Kosa joj je bila ponovno vezana i otkrivala nježnu kožu, svilenkastu i bijelu poput snijega. Samo ju je promatrao kroz poluzatvorene oči dok se pokušavao kontrolirati, kao lovac među drvećem. Kretala se po sobi — slagala ručnike, pripremala sapun i radila one male ženske pripreme, nešto što je nikad prije nije vidio da radi. Dok ju je promatrao u čizmama i hlačama i glave pognute u tihoj usredotočenosti na zadatke, osjetio je kako ga preplavljuje vrućina. Učinak je bio izluđujući, krajnje egzotičan. Sve je to radila za njega, sve te male ponizne rituale, te stvari koje djevojke rade, a on ju je samo želio uzeti. Toliko ga je izludjela. Nije to namjeravao ovako napraviti. Pokušao ju je natjerati da ga odbije, da je posrami dovoljno da ga odbije. Pobijedila je. Izgubio je... propao mu je blef, cijeli ulog, cijeli rat, svaki djelić savjesti i suzdržavanja i u tome je uživao, bolno, nečasno i kao da mu je posljednje u životu. Otpio je čašu konjaka i osjetio njegovu toplinu u grlu i prsima. Uznemirilo ga je kada je primijetio da mu ruka drhti. Piće nije otupilo glad u njemu ni prijezir prema samom sebi. Otišla je do kade, isprobala vodu i okrenula se prema njemu. » Monsieur?« Pogled joj je bio spušten, ton uljudan i rezerviran kao da je poslušna sluškinja. Osjećao se kao da ga nešto sputava. Nije mogao ustati i uzeti je u naručje kao što je to trebalo biti. Samo je sjedio tako dok mu je unutrašnjost divljala, a ruke se čvrsto držale za rub kreveta. Prišla mu je i stala pokraj kreveta. »Želite li da vas razodjenem, vaša milosti?« Malo je rastvorio usne. Promukli je glas bio zavodljiv, a ponašanje ozbiljno. Mislio je da mu se ruga kada mu se obraća s poštovanjem kao da je uistinu sluškinja. Spustila je pogled kao izraz poštovanja, a tamne su joj trepavice dodirivale obraz. Raspalila ga je van pameti s tom ponudom usluge. 108


Knjigoteka

»Da«, rekao je hrapavo i predao se erotskom obećanju. Sluge su ga posluživale tisuću puta. Nikad nije o tome razmišljao u danima kada je živio na visokoj nozi. Bio je gospodin, imao je komornika kada su okolnosti dopuštale. Ali ne ovo. Ne ovu čarobnu ženu koja mu je podignula košulju i rukama mu prešla preko torza i prsa, dodirujući ga na mjestima na kojima nije osjetio dodir tri godine. Njezini su ga prsti milovali, pomicali mu se uz rebra i pratili mu oblik mišića na prsima. Milovala mu je bradavice dok nije podignuo bradu i teško udahnuo. Povukla mu je platno preko glave i odmaknula se da bi položila košulju na naslonjač kao da je sve to svakodnevna rutina. Potom se vratila i zastala pred njim. Pogled joj i dalje bio čedno spušten, kao u dvorkinje koja čeka njegovo zadovoljstvo. Ustao je. Dotakla ga je bez oklijevanja. Nadlanicom ga je ležerno pritisnula dok mu je otkopčavala hlače. Nije mogao normalno disati. Ovlažio je usnice kada je razmaknula materijal i oslobodila ga. Osjećao se kao da tone u snove. Prstima ga je obuhvatila, intimno, toplo. Milovala ga je. Uvukao je zrak, stavio joj ruku na rame i izvio leđa. Činilo se kao da cijelo njegovo tijelo stremi prema njoj u nastojanju da se stopi s tim dodirom. Kliznula mu je dlanom niz bokove, sagnula se da otpusti kopče na vrpcama na hlačama. Stao je u stranu, bez hlača i čarapa, nag i uzbuđen dok je ona skupljala odjeću na urednu hrpu i ponovno isprobavala vodu. »Monsieur«, rekla je ozbiljno. »Vaša je kupka ugodno topla.« Pogledao ju je. Mozak mu nije u potpunosti prihvaćao taj prizor: svoju vlastitu nagost, njezine čedno oborene oči, njezino tijelo u provokativnim hlačama i košulju, potpuno pokriveno i potpuno izloženo. Um se opirao, ali tijelo mu je pjevalo vruću pjesmu spremnosti. Zakoračio je u kadu. Vruća voda zapljusnula mu je listove. Na golim je leđima osjetio lagani dodir svoje pletenice kada je okrenuo glavu, kao hladnu svilu dok je cijeli kipio. Držala je krpu za pranje i sapun i čekala, ali nekako se nije mogao natjerati da sjedne. Koljena se nisu htjela savinuti, ramena se nisu htjela opustiti. Činilo se da su mu svi mišići napeti od zadovoljstva. Savio je i ispružio ruke dok je stajao u toploj vodi koja mu je milovala stopala. Čekala je trenutak, pogleda u visini njegovih prsa. Kada se nije pokušao pomaknuti, zavrnula je rukave do lakta, kleknula i namočila krpicu i sapun vodom. Bila je tako lijepa. Svaki joj je pokret bio profinjen i graciozan. Želio joj je obuhvatiti lice rukama i zariti joj jezik duboko u usta. Dok je ustajala, mirisnim komadom sapuna i krpom prešla mu je stražnjom stranom noge, uz bedro i prepone, razlijevajući mu toplinu niz tijelo. Ugrizao se za unutrašnjost usta i zabacio glavu, osjećajući kako mu rukom prelazi po koži, kako ga polako masira. Počela mu je sapunati prsa. Voda je curila u vrućim potočićima. Čuo je samog sebe kako diše, snažno i neujednačeno. To je bio jedini zvuk osim pljuskanja vode u kadi. 109


Knjigoteka

Ponovno je kleknula i donijela svježu sapunastu poplavu osjeta dok mu je prala grlo i ramena, uzimala mu ruku po ruku i nježno se bavila njima sve do prstiju. Koža joj je bila skliska i vruća naspram njegove. Uhvatio ju je za zapešće, ali mu je iskliznulo iz ruke kada se okrenula. Napunila je vrč i podignula mu ga iznad ramena da bi ga isprala. Zatvorio je oči dok se voda slijevala po njemu. Ponovno je kleknula i počela mu sapunati noge, rukama prelazeći preko tvrdih mišića listova, a zatim prema gore. Prstima mu je prešla preko stražnje strane bedara i provokativno ga milovala. Nije mogao vjerovati, nije mogao govoriti. Glas mu je zapeo u grlu kao zaustavljen jecaj ekstaze. Dodirnuo joj je kosu, zario prste u nju i držao joj glavu medu rukama kao da ga ona može održati na nogama kada mu se činilo da će mu koljena popustiti. Pustila je krpicu da padne i svojim satenski klizavim prstima dodirnula mu unutrašnju stranu bedara. A potom, dok je tako dršćući stajao, obuhvatila ga je rukama oko bokova i nagnula se naprijed u klečećem stavu, uzela ga u usta i poljubila ga. Leda su mu se izvila u luk. Stisnuo je zube i dahtao kroz njih dok je milovala nevjerojatno osjetljiv dio njega vrškom jezika. Slatki valovi agonije izazivali su mu lagane grčeve u kostima. Počeo se pomicati, nije si mogao pomoći. Bokovi su mu se pomicali u ritmičkim udarcima, a ruke je spustio na njezina ramena da je podigne. Želio ju je gurnuti na krevet, u trenu se zarinuti u nju. Ali skliznula mu je iz ruku i oslobodila se uz slijeganje ramenima. Otvorio je oči. Napravila je korak unatrag kada je posegnuo za njom. Ironično se smješkala, a oči su joj čudno sjajile dok ga je promatrala. »Vi ste vrlo lijep muškarac, monsieur«, promrmljala je. »Ali mislim da su dugovi sada podmireni.« Prije nego što se uspio prilagoditi iznenadnoj promjeni tijeka događaja, povukla je prema dolje rukave i kliznula kroz vrata, a on je ostao stajati sam i nasapunan u sjedećoj kadi. Čuo je tupi udarac zasuna. Neko je vrijeme samo zbunjeno zurio u vrata. Divlje se osvrnuo po sobi i dalje teško dišući. Nije mogao vjerovati. Tijelo mu je odbijalo vjerovati i zahtijevalo je ispunjenje. Krik bijesa koji mu se oteo otjetao je Nema pod krevet. Vrata su i dalje ostala zatvorena. »Leigh!« urliknuo je. Čulo se samo sporo i zabrinuto lupkanje Nemova repa. »Isuse Kriste«, rekao je. »Ti mala kujo. Ti zla, mala... Bože!« Prekinuo se usred riječi jer nije imao riječi. Uspio je samo neartikulirano zarežati. Udario je šakom o šaku. Tijelo mu je gorjelo i boljelo ga. Ponovno se zagledao u vrata. Pala mu je na um luda pomisao da zgrabi jedan od kaputa i krene za njom, a onda je shvatio kakav bi neizrecivi magarac ispao da to pokuša. »Prokleta bila, što hoćeš?« viknuo je. »Što hoćeš, što hoćeš? Hladna kučko — zar je to to?« Nije bilo odgovora.

110


Knjigoteka

Uz ljutiti pljusak sjeo je u kadu. Stavio je ruku preko lica i ugrizao se za šaku. Teško je disao. Dahtao je kroz nos u oštrim udisajima i izdisajima. Pomislio je da je gotovo. Gotovo. To je to. Nema više. Zgrabio je dodatno vjedro i polio se ledenom vodom po glavi. Dva sata kasnije stajao je ispred zrcala na toaletnom stoliću i bijesno gledao u svoj odraz. Nosio je brončani baršun jer je to bila prva stvar na hrpi sa svijetlom čipkom i prslukom od tankog zlatnog materijala izvezenog zelenom svilom i srebrnim koncem. Cijeli ansambl davao mu je metalni sjaj i pojačavao je zlaćani sjaj njegove kose koju upravo iz tog razloga nije napudrao. Mislio je da izgleda dobro. Nadao se da izgleda prokleto dobro. Zarežao je prema svom odrazu i vidio zlatnog satira kako mu uzvraća režanjem. Duboko je udahnuo. S. T. je odvojio još malo vremena, spustio se na koljena i umirio životinju, ali iako mu je Nemo polizao lice i položio šape na njegova ramena, i dalje se kretao polupužući i nesigurno dok je pratio S. T.-ja niz hodnik — bio je to još jedan zločin na teret Leigh Strachan. Kada je došao do predvorja, gazda je podignuo pogled s knjige računa i nasmiješio se. S. T. je imao osjećaj da cijelo svratište zna za njegovu bračnu razmiricu, ali čovjek nije ništa odavao. Samo ga je usmjerio u privatni salon gdje je, kako je rekao, gospoda Maitland očekivala svog supruga. Zakoračio je kroz otvorena vrata. U ugodnom salonu kojem je toplinu podarila svjetlost svijeća na bogato izrezbarenim drvenim oplatama uz kamin je sjedila mlada žena i čitala. Jedva ju je prepoznao. Ustala je kada je ušao i napravila kniks. Pritom se duboko pognula, raširila lepezu i suknje svoje haljine tako da su se jasno vidjele poznate pruskoplave ptice. Kosa joj je bila uređena, svijetlo napudrana i malčice plavlja od njezine biserne ogrlice, a spuštala joj se u kratkim uvojcima oko vrata i nježno joj uokvirivala lice. U kosi je nosila i maleni cvijet s vrpcom. Čak su joj i obrve bile drugačije, savršeno počupane u luku koji se činio neprirodnim i profinjenim, kao i maleni crni madež u kutu usana. Dok je promatrao kako joj prekrasna samurovina miluje mekanu kožu, osjećao da ludi i da ga opet preplavljuje vrućina. Dok je ustajala, vještim je pokretom zatvorila lepezu i pružila mu ruku. Potpuno svjestan da gazda još uvijek stoji na vratima iza njega, S. T. ju je pustio da tako neko vrijeme pozira, a zatim se okrenuo i zatvorio vrata u lice ledi Leigh Strachan.

111


Knjigoteka

Dvanaesto poglavlje Jahao je pod zvijezdama, brzo i oštro na konju kojeg je ukrao ravno iz dvorišta staje. Vjetar mu je šibao oči i isušivao ih, pa ništa nije jasno vidio. Izašao je iz Sirene i vidio životinju kako stoji osedlana, zgrabio je uzde i uzjahao je. Nije znao kamo ide. Nije ga bilo briga. Obuzeo ga je vrag, stari vrag koji ga je tjerao da hoda po oštrici sreće. Jahao je u bijesu, opijen osjećajem da ga nosi konj u galopu, gnjevan na sebe zbog svojih potreba i slabosti. Ostavio je za sobom sve srdite povike i civilizirana pravila i pojurio niz cestu premračnu da bi se išta vidjelo. Pokraj njega se kretala sjena, tamni obris zbog kojeg je konj frktao i uzmicao kada bi se previše približila. Ne udostojavši se koristiti apsurdno kratke stremene nepoznatog gospodina, jahao je mušičavog konja koji se propinjao i uživao je u osjećaju. Uživao je u tome što može zadržati ravnotežu. Sve one noći kada je oprezno uzjahivao slijepu kobilu sada su se pretvorile u ništa, sve je ono oprezno vježbanje pod vrtoglavicom postalo nebitno. Bez vrtoglavice, vještina je jednostavno bila prisutna, kao i cijelog njegova života kojeg se sjećao, urezana u njemu duboko kao najobičnije disanje. Tjerao je životinju da ide dalje kroz noć. Ushit utrke ga je obuzeo, potpirujući bijes, razgorijevajući ga dok se nije pretvorio u lomaču. Smjer je bio nebitan, bio je važan samo topot kopita u galopu sve dok nešto nije zasvijetlilo u mraku pred njim — mrlja u njegovim mutnim očima. Zaustavio je konja i zagledao se u tom smjeru. Svjedo je svjetlucalo, ljuljalo se i polako se primicalo. Podignuo je ruku iznad očiju i trepnuo da bi razbistrio pogled te okrenuo glavu da bi oslušnuo zdravim uhom. Pokraj ritmičnog disanja konja čuo je sporu tutnjavu konjske zaprege i škripanje kotača. Već su blizu. Nemo je nestao u mraku. Osjetio je kako konj uvlači zrak i podiže glavu da bi se oglasio njištanjem na pozdrav. Nogom ga je snažno gurnuo u stranu i s ceste. Konj se uspeo uz nisko uzvišenje za koje nije znao da postoji. Kada se pojavila svjetiljka kočije, široko se nacerio. Povišeni položaj davao mu je neočekivanu prednost jer je nadvisivao nemirni izvor svjetlosti koji je treperio duž ceste. Okrenuo je konja u smjeru u kojem se kretala kočija. Izvukao je mač, nisko se spustio konju na vrat i slobodnom mu rukom obuhvatio njušku da bi spriječio moguće njištanje. Konj se ispod njega počeo postrance pomicati. Preko ramena vidio je tamni oblik zaprege, ulovio grimiznu boju vozačeve ruke u livreji te odbljesak svjetiljke o konjsku ormu od mjedi. Pazio je da ne gleda izravno u svjetiljku da ga svjetlost ne bi zaslijepila. Konjska zaprega sporo je štropotala njemu u susret, a prvi su konji prošli s glavama u visini trbuha njegova konja. Namirisali su ga. Vidio je to po načinu na koji su podignuli glave i nervozno puhnuli, ali zbog naočnjaka su bili nesigurni i nisu se oglasili. Kočijaš im je tiho govorio da bi ih smirio dok su prolazili. S. T. je podignuo mač. 112


Knjigoteka

»Stoj!« zagrmio je i mačem udario u svjetiljku, razbivši pritom staklo i zavivši sve u mrak. Podbo je konja niz padinu, gurajući ga postrance u vozilo da bi ga usporio, a zatim je u mrklom mraku jednom rukom u rukavici zgrabio uzdu prvog konja. U bolnoj zbrci vozač je vikao, a S. T.-jev je konj pokušavao protrčati pokraj zaprege jer mu uzde nisu bile zategnute. U očaju se težinom tijela dizao u sedlu dok je potezao uzde prvog konja, nadajući se, iako se činilo beznadno, da mu je konj dobro dresiran. Uspjelo je. Bilo zbog dresure ili želje da ostane s drugim konjima, njegov je konj stao kada i zaprega. Kočijaš je zamahnuo bičem i njime ošinuo S. T.-ja po ruci i obrazu. Zastenjao je i instinktivno zamahnuo rukom s mačem. Nije ništa vidio, ali osjetio je kako mu se remenje biča omotalo oko zapešća iznad rukavice. Tijelo mu je reagiralo brže od mozga; brzim je trzajem bič odletio u noć. Zgrabio je uzde i pomaknuo svog konja pred prvi red zaprege. »Stoj!« ponovno je povikao. »Imam pištolj na gotovs!« Bila je to besramna laž, ali dovoljno sigurna s obzirom na to da je vladao mrkli mrak. Netko je u kočiji upalio malu svijeću, što je bacalo sasvim dovoljno svjetla da vidi skamenjenu figuru kočijaša na kabini i jednako nepomičan obris lakaja na stražnjoj strani kočije. S. T. je pomislio da bio netko mogao izvaditi kratku pušku, pa se držao zaprege radi zaklona, ali činilo se da muškarci nisu voljni riskirati takav pokret. Nastupila je iznenadna tišina koju je razbijalo samo metalno zveckanje orme. »Vrlo dobro«, rekao je S. T. svečanim tonom. Ponovno je natjerao konja da se popne malo na uzvisinu, pazeći da izbjegne i najmanji tračak svjetla. »Siđite s kabine«, rekao je vozaču. Promatrao je kako kočijaš ispušta uzde iz ruku i polako radi što mu je rečeno. »Uđite unutra. I vaš lakaj.« Iz unutrašnjosti kočije začulo se tiho jecanje. S. T. se malo nagnuo kada je vozač otvorio vrata. Vidio je sredovječni par blijeda lica i mladu ženu lica zaklonjena rukama prije nego što su ugasili svijeću. »Ponovno je upalite«, rekao je. »Ne želim vam ubiti sluge. Ako ostanu gdje ih ne vidim, učinit ću to.« Jecanje se pojačalo. Nakon malo natezanja svijeća je ponovno zatreperila. Sluge su ušli u kočiju. S. T. je sjedio naslonjen o jabuku sedla i proučavao svoje zgurene žrtve. Očito su se vraćali kući s neke zabave. Dijamanti su bljeskali na vratu i zapešću mlađe žene dok je skrivala glavu dlanovima. Muškarac je nosio fini sat na lančiću i veliku ukrasnu iglu za kravatu s rubinom, a njegova je supruga imala komplet odgovarajućih rubina u kosi i omotanih oko punašna vrata. Nisu se daleko vozili. Ne bi nikad riskirali takav nakit uz tako malo zaštite da su morali dulje putovati. Skoro ih je pustio. Nije bilo razloga, nije trebalo istjerati pravdu niti obeštetiti neku potlačenu dušu. Ali mlada je žena podignula glavu. Suze su joj tekle niz obraze. Plakala je kao da će joj srce puknuti, a on je iznenada pomislio na Leigh — koja nikada nije plakala. »Donesite mi dijamante«, rekao je. 113


Knjigoteka

Zacviljela je u očaju, pognula se i zatresla glavom. »Kočijašu«, rekao je. »Uzmite joj ih.« »Ne!« Uzmaknula je s rukom na vratu. »Lopove!« uzviknula je. »Grozni lopove!« »Predaj ih, Jane«, rekla je starija žena tihim glasom. Prtljala je po vlastitoj ogrlici. »Za Boga miloga, dajte mu sav ovaj nakit — to je samo kamenje.« »Želim samo dijamante«, rekao je S. T. »Zadržite rubine, gospo. Čestitam vam na razboritosti.« »Uzet ćete samo moje dijamante?« plakala je djevojka. »O, zašto? To nije pravedno.« »Je li vam kamenje tako dragocjeno, gospo?« Nagnuo je glavu u stranu. »Jesu li bili dar? Znak ljubavi, možda?« »Da!« rekla je, slijepo zureći prema zvuku glasa. »Imajte milosti.« »Lažete.« »Ne, moj zaručnik...« »Kako se zove?« Samo je trenutak oklijevala. »Gospodin Smith«, rekla je žestoko. »John Smith.« Zasmijuljio se. »Prilično slabo, ljubavi. Noćas nisam u romantičnom raspoloženju. Donesite ih ovamo.« Vrisnula je i odgurnula kočijaša kada je pružio ruku prema njoj. S. T. je podbo konja ravno do vrata, ali je ostao na povišenju. Okrenuo je zapešće i ispružio je mač tako da mu je dlan ruke bio okrenut prema dolje, a zatim ga polako okrenuo dok se vrh nije približio otvorenim vratima. Tako je držao oštricu, pustivši da ga slaba svjetlost osvjetljava. »Nije tako strašno izgubiti dijamante, gospo«, rekao je tiho. Zurila je u mač, a zatim ponovno počela jecati. Strpljivo je čekao. Nakon nekoliko trenutaka počela je petljati oko kopče. Vidio je što smjera i iznenada se pomaknuo i ulovio ogrlicu oštricom kada je bacila dijamante prema vratima. Podignuo je vrh i pustio dragulje da skliznu do balčaka. »Tres charitable, mademoiselle.« Okretom zapešća bacio je ogrlicu u zrak i ulovio je drugom rukom. Potom je petama natjerao konja da potrči prema naprijed i napravi veliki skok s povišenja. Prignuo je lice u peckavi plamen njegove grive i pustio ga da ga punim galopom odnese u mrak. Konj je neko vrijeme jurio, a onda je, nemajući pojma da je sada odmetnik od kraljevskih zakona, počeo usporavati. S. T. mu je dopustio da uspori korak do laganog galopa, a zatim i kasa. Dok su tako jahali, spremio je mač u korice i gurnuo ogrlicu u rukavicu. Uspravio se, a konj je poslušno usporio u hod. Malo je uzmaknuo kada je Nemo dotrčao iza njih, glasno dašćući u tihoj noći. S. T. je zaustavio konja i sjedio razmišljajući. Zamišljeno se namrštio dok je produljivao stremene prema svojoj mjeri i stavljao noge u njih. 114


Knjigoteka

Polako je razvukao lice u zlobni smiješak. Nije si mogao pomoći. Okrenuo je konja i ležerno krenuo prema prizorištu zločina. Cesto je zastajao i okretao glavu, pažljivo osluškujući. Davno prije nego što je išta čuo, osjetio je kako konj pozorno podiže glavu. Iako to nije vidio, znao je da su mu uši naćuljene prema zvuku i mirisu njegovih nedavnih drugova. Pustio je konja da polako hoda prema naprijed dok konačno nije čuo bijesne glasove i oštro zatvaranje vrata kočije. Svjestan vlastitih nedostataka, prosudio je da je kočija vjerojatno vrlo blizu iako se njegovu oslabjelu sluhu činila prilično daleko. Podignuo je šaku, ugrizao se za rukavicu i nacerio se. Kada je prepoznao zvuk otresita kočijaševa glasa i klopot kotača i kopita, pustio je konja da hoda za kočijom i pratio svoje uzrujane žrtve na sigurnoj udaljenosti cijelim putem do gradskih vrata Ryea, uživajući u farsi koju je izvodio. Kada je bio dovoljno blizu da vidi nekoliko zaostalih svjetiljki upaljenih u kućicama na rubu grada izvan gradskih zidina, S. T. je skrenuo na pomoćni put i kroz prazne ulice stigao do vrata kroz koja su Leigh i on ušli to jutro. Pivarska kola kojih se sjećao još su uvijek bila tamo natovarena praznim bačvama. Zaustavio je konja i nagnuo se. Probno je otvarao slavine dok nije pronašao jednu bačvu u kojoj je bilo preostalo nešto pivskog taloga. Kada je svoj vratni rubac namočio nepogrešivom aromom ustajalog piva, počeo se teško naslanjati na konjsku grivu i pjevati pijanu pjesmicu. Kada je stigao u dvorište Sirene, bio je već toliko naliven da je promašio ostruge kada je pokušao sjahati te pao s konja, ostavši visjeti s rukama oko vrata strpljive životinje. Spoticao se dok se ljuljao te je uz snažno roktanje završio pred nogama stajskog momka. Nemo je cvilio i lizao mu lice. »Opa«, promrmljao je dok je ležeći na leđima gledao u konjušara. »Izg'bio s'm uzd'. D'jte mi uzd', m'že?« »Da, gospodine«, rekao je momak. »Ali ovo nije vaš konj, gospodine.« S. T. se prevrnuo na lakat i odgurnuo Nema. »Da, j'st. Upr'vo s'm sj'hao.« »Ne, nije. Pripada g. Piperu, gospodine.« »P-pi...« S. T. je ponovno spustio glavu na pločnik. »Ne z'n'm ga.« »E pa, uzeli ste mu konja, gospodine.« »Sl'šaj«, rekao je S. T. »Sl'šaj ovdj' — im'š li čovj'ku dati n'što za piti?« Duboko je uzdahnuo. »M'ja me ž'na ne voli.« Konjušar se nacerio. »Da, vaša milosti, gospodine Maitland. Unutra imaju punč i pivo i sve što poželite.« S. T. je pružio ruku. »Krasna stvar, kada muža ne... voli... njegova prokleta žena. Prokleto krasna stvar, k'zem ja. Zove me idiotom, zar ne?« Zagledao se u svoju ruku kojom je polako mahao naprijed-natrag po zraku. »Što m'sliš o tom, haaa? Prokleta... kuja.«

115


Knjigoteka

»Da, gospodine Maitland. Sada ćemo vas odnijeti unutra.« Mladi je konjušar primio S. T.-ja za jednu ruku, a istovremeno ga je drugi primio za drugu ruku. Zajedno su ga osovili na noge. Svom se težinom oslanjao o rame onog bližeg. »V'še z'bi«, promrmljao je i uhvatio konjušara za ruku. Naslonio je lice na momkov vrat i počeo petljati u potrazi za kesom. »D'bro ga istim'r'te, čujete? Dobar s'tri k'nj. I dajte mu ekstra mjericu. Evo, to je za tebe, moj dragi momče.« Stavio je cijelu kesu konjušara u ruke. »Uzmite koliko hoćete.« »Da, gospodine. Ali to nije vaš konj. Žao mi je, gospodine.« S. T. je podignuo glavu. »Jest.« »Ne, nije, gospodine.« S. T. je mutnih očiju zurio u životinju. »Jest. Najb'lji k'nj k'jeg sam ik'da im'o.« »Nije vaš, g. Maitland.« S. T. se odgurnuo od stajskog momka i okrenuo se prema njemu s obje ruke na mladićevim ramenima. »Kako znate... da nije m'j konj?« upitao je ozbiljno. »Kako znate?« »Vi nemate konja, gospodine.« S. T. je malo promislio o tome. Zurio je u konjušarevo lice i lagano se ljuljao na nogama. »Ja s'm ga j'hao, zar ne?« »Da, vi ste ga jahali. Uzeli ste bez dopuštenja, gospodine. Svi smo u gabuli, jesmo. Odjahati ste u mrak na konju g. Pipera tako brzo da nismo ni znali u kojem smjeru da idemo za vama.« »Jesam?« S. T. je štucnuo i namrštio se. Sklopio je oči. »Bit će da jesam.« Zavrtio se i obgrlio konjušara. »Bit će da jesam...« Zastenjao je konjušaru na uho, teško dišući. »Bit ću pijan«, izjavio je i spuznuo na pod bez svijesti. Leigh je probudilo glasno lupanje na vratima. Slušala je muklo komešanje u hodniku i očekivala da će produžiti. Nakon duge večeri u kojoj je pokušavala umiriti nesretnog g. Pipera beskrajnim obećanjima o obeštećenju i slagala se cijelim srcem sa svakom njegovom promrmljanom kletvom, otvorila je vrata prilično prestrašena. Prizor koji joj se ukazao pred očima nije ju ni najmanje umirio. Iza gazde koji je nosio šešir i tamni ogrtač preko ramena dva su zapuhana stajska momka nosila seigneura. Onaj sprijeda ispustio mu je noge, a onaj straga pokušavao ga je podignuti ispod pazuha. Dok je nerazumljivo mumljao, ponovno je kliznuo na pod. Zatvorila je oči. Mogla je namirisati alkohol i iz sobe. »Za Boga miloga.« Bijesno je podignula suknje i napravila korak unatrag. »Unesite ga«, odrješito je rekla. Konjušari su ga ponovno primili i počeli teturati prema naprijed dok se njihov teret ljuljao između njih. Nemo se provukao pokraj njih i skočio na krevet. Stavili su mlitavo tijelo na ležaj pokraj vuka, a zatim je mlađi od dvojice stavio seigneuru kesu na prsa. »Rekao je da uzmemo što želimo, milostiva, ali možda to neće misliti ujutro.« Seigneur je ispružio ruku i pustio je da padne preko ruba kreveta. »Dam...« promrmljao je, a zatim je ponovno podignuo raku i počeo rukom u rukavici kopati po kesi. Prosuo je novčanice iz Ryea po svom finom kaputu od baršuna te sklopio 116


Knjigoteka

prste oko debelog svežnja. »Jako dobri... momak...« Pružio je novčanice prema Leigh. »Daj im mn'go... madam.« Istrgnula mu je novac iz mlitavih prstiju. »Bože dragi, otkud ti sve to?« Gazda se ljubazno nasmiješio i objesio šešir i ogrtač u ormar. »Ja sam mu večeras posudio nešto iz blagajne dok ne ode u banku. Sve je u redu, gospodo Maitland. Želite li da pošaljem nekoga da ga... ovaj... pripremi za spavanje?« »Ne«, rekla je i počela kopati po kesi. »Može spavati u čizmama. Baš me briga.« »P'tnajst«, mumljao je seigneur. »P'tnajst... funti. Dobar momak.« Podignuo je trepavice. »Ukr'o s'm mu konja.« Eksplodirala je. »Ti pijani magarče.« Počeo se hihotati. »P'tnajst funti... gospo!« Svakom je momku dala pola krune. Seigneur se prevrnuo na bok i dalje se hihoćući. Na trenutak se održao na rubu kreveta, a zatim je pao s treskom. Ležao je na podu i bijesno je gledao mutnim očima. »D'j im p'tnajst... bud'lasta kujo.« »O, sigurno, ti pijani tupane.« Okrenula se prvom konjušaru i naglas im izbrojila izvanredno bogatstvo od petnaest funti. »Možete to podijeliti i umiroviti se u luksuzu«, obrecnula se i pogledala preko ramena. »Zadovoljan?« Seigneur nije odgovorio. Oči su mu bile sklopljene. Jedna mu se ruka trzala i tiho je hrkao. Leigh je pogledala gazdu. »To bi bilo sve«, rekla je veličanstveno ukočeno. »Naravno, milostiva.« Bio je prilično ozbiljan dok se duboko klanjao. Okrenuo se i krenuo za konjušarima van iz sobe. Čula ih je kako pucaju od smijeha prije nego što su došli do pola stubišta. Prekrila je rukama oči i podignula lice prema stropu. »Bože, kako te mrzim«, viknula je. »Nemoguća zvijeri! Zašto si se uopće vratio?« »Planirao sam završiti ono što si započela«, rekao je tih, sabran i savršeno jasan glas. Spustila je ruke, odskočila i zagledala se u njega. Pridignuo se na lakat i približio prst usnama. »Nemoj vrištati, molim lijepo«, promrmljao je. Ne bi je više zapanjilo ni da je vidjela leš kako se diže i govori. Stajala je s rukom preko grudi dok joj je srce lupalo. Pridignuo se na noge prilično stabilno i dao Nemu znak da siđe s kreveta. »Što izvodiš?« prosiktala je. Skinuo je vratni rubac, ponjušio tkaninu i iskrivio lice. »Jao! Smrdim kao sag u salonu javne kuče Majka Minerva.« »Za Boga miloga, gdje si bio? Što sve ovo znači?« Bacio je smrdljivu tkaninu na pod i pružio jednu ruku u rukavici da bi je uhvatio za lakat. Privukao ju je k sebi i približio glavu njezinu uhu. »Pa ovo je dar, ma petit cherie.« Glas mu je bio tih i podrugljiv. Okrenuvši glavu, gurnuo je prst u rukavicu i izvukao ogrlicu koja je blještala i svjetlucala pri svjetlu svijeća. »Nije ti se sviđalo

117


Knjigoteka

koliko sam potrošio na prvi«, šapnuo joj je na uho. »Pa sam ti kupio drugu... po cijeni više po tvom ukusu.« Veličanstveni su se dragulji ljuljali, bacajući prizme dijamantne svjetlosti. Zatvorila je oči. »O, Bože«, tiho je rekla. »Što misliš, moja gospo?« Dahom joj je milovao vrat. »Jesam li ti konačno udovoljio? Rečeno mi je da je to ljubavnička drangulija vrijedna daminih suza.« Podignuo je ruku i kažiprstom joj prešao ispod trepavica, kao da otire kapljicu. »Hoćeš li plakati za mnom?« »I prebrzo, bojim se«, šapnula je. Rukavica je bila vruća i podatna zahvaljujući toplini njegove ruke. Obješeno kamenje okrznulo joj je kožu. »Kada te objese zbog ovog.« »A ne«, promrmljao je. »Imaj malo vjere.« Drugom joj je rukom prešao preko zatiljka i raširio svoje prste u rukavici na njezinu obrazu te joj pritiskom okrenuo lice prema sebi. »Plači od sreće.« Turobno se nasmiješio i poljubio je u kut usana. »Ma perle. Ma lumiere. Ma belle vie. Plači jer sam te usrećio.« »Nisi me usrećio.« Ugrizla se za usnicu i odvratila lice. »Učinio si da se bojim.« Čvršće je stisnuo ruku i privukao je natrag. Opirala se, ali je nekako stekao kontrolu nad trenutkom. Činilo se da od njegove potisnute energije gori cijela tiha soba. Nije se mogla obraniti, nije uspijevala pronaći dovoljno razloga za neprijateljstvo u svom očaju. Pomaknuo se iza nje, povukao tanku čipkastu maramu s gornjeg dijela njezine haljine i ogolio joj ramena. »Ne želim to«, izjavila je. »Neću to uzeti.« Stavio joj je ogrlicu oko vrata i zakopčao je. Rukama joj je obuhvatio vrat i pomaknuo se naprijed, držeći je na mjestu dok joj je ljubio zatiljak. »Hoćeš li s prijezirom odbiti seigneurov znak pažnje, slatko moje?« šapnuo je. »To je dar. Simbol moje strasti za tobom.« Njegov ju je dodir svladao, njegov je tihi glas zračio zapretanom neprirodnom silom. »Uživaj u njemu sa mnom.« »Ne. Skini mi to.« Prinijela je ruke ustima. »Donio sam to za tebe. Volim te. Želim te gledati obožavanu i prekrasnu. Ali ti drhtiš, cherie.« Bez žurbe ju je milovao, grickao je i igrao se njome, dodirujući je jezikom. »Čega se bojiš?« Tebe, pomislila je. Što si napravio? Što mi radiš? Vrućina njegovih poljubaca prolazila joj je tijelom u laganim valovima uzbuđenja. Pognula je glavu. Primio ju je oko struka i pritisnuo joj usta o oblinu ogoljenog ramena. Rukama ju je odostraga privukao k sebi. Ugrizla se za usnicu. »Ti si lakomislena budala.« Zatresao je glavom o njezin vrat. »Moje smiješno pile! Ja sam le Seigneur du Minuit, nisam li? Za tvoj užitak izložio bih se svakoj opasnosti.« »Ulovit će te«, šapnula je. Tiho se nasmijao. »Ne ovaj put.« Počeo je odvezivati vrpce koje su joj stezale gornji dio haljine sprijeda. »A zašto bi tebi bilo stalo, hladno srce? Mislio sam da želiš da me nema.« 118


Knjigoteka

Ukočeno se držala. »Ne brine me tvoja glava, već moja vlastita«, rekla je okrutno. »Neću završiti na vješalima s tobom. Ne zbog ovog.« »Ne... ne bismo to željeli. Voli me umjesto toga.« Skinuo je jednu pa drugu rukavicu i ispustio ih, a da je pritom nije pustio iz zagrljaja. Iskusnom samouvjerenošću njegovi su prsti razvezali njezin izvezeni korzet. Cijelo ju je vrijeme ljubio i dirao, a njegova glava sa zlatnim odsjajem naginjala se prema njezinu ramenu i grlu sa svojim crnim vrpcama. Haljina joj je spala s ramena. Gurnuo ju je dolje i razvezao joj uzice na ramenima i očice na korzetu. Uznemirena Leigh uzbuđeno je disala dok je bespomoćno stajala među ruševinama svojih barikada. Pustila je da ovo ode predaleko. Dopustila mu je da je uhvati na prepad, da njezinu ionako krhku ravnotežu baci u kovitlac zbunjenosti. »Je suis aux anges«, rekao je glasom punim poštovanja kada su kruti komadi odjeće pali i ostavili je samo u podsuknji i prozirnoj potkošulji koju joj je dala gazdarica. Proizveo je tihi zvuk i privukao je na svoja prsa, obuhvativši joj grudi dlanovima. »Leigh«, prošaptao je. Svilenim poljupcima obasuo joj je vtat. »Izluđuješ me.« Zabacila je glavu prema njemu. Rastvorila je usnice dok joj je milovao bradavice. Slabo i beznadno promrmljala je: »Očito.« Tiho joj se nasmijao u uho. Činilo joj se da je ukradena ogrlica peče na mjestu gdje joj je doticala kožu. Znao je kako razodjenuti ženu. Uškrobljena podsuknja nije predstavljala nikakav problem. Spretno je otpustio očice i pustio platneni kavez da padne dok joj je suknja klizila u šuštavu hrpu svile oko nogu. Privukao je njezina leđa k sebi. Osjećala je gumbe njegova prsluka i baršun posuvrataka, pomicanje čipke preko svojih nagih ramena. »I dalje drhtiš«, rekao je. »Je li ti hladno, mignonne?« »Bojim se«, tiho je zavapila. »Bojim se!« »Sigurni smo ovdje. Nitko neće doći.« Lagano ju je ljuljao. »Možda će sutra biti nekih pitanja, ali već imam spremne odgovore.« Očajnički ga je odgurnula i povukla se na drugi kraj sobe. Prekrižila je ruke i drhtala u potkošulji. »Promijenio si se! Ne sviđa mi se to.« »To sam ja. Le Seigneur du Minuit.« Stajao je i promatrao ju je, kao od bronce i blistavila u svom izvezenom baršunu. Spustio je pogled zelenih očiju. Lagano se nasmiješio. » C'est possible... da ti se previše sviđa, hm?« Duboko dišući, naslonila se o stup kreveta. Prišao joj je, a ona je uzmaknula do zida. Rukama je dodirnuo hrastove oplate s obje strane njezine glave i tako je zarobio. Nagnuo se i gladno joj počeo ljubiti udubinu vrata, pržeći joj kožu pokraj dijamantne ogrlice. Osjećala je kako je prožima duboko i bubnjajuće zadovoljstvo. Već je to doživjela, osjetila je sve uzbuđenje dok ga je kupala, želju koja je prijetila da će joj ugušiti razbor. Bilo je to previše. Zatresla je glavom i leđima se stisnula uz zid. »Ne mogu«, rekla je. »Ne mogu, ne mogu.« 119


Knjigoteka

»Zašto ne?« Naslonio se ramenom o oplatu pokraj nje i prstom prešao preko linije njezine dojke, promatrajući je pozorno dok joj je milovao vršak bradavice. »Jer to nije posao? Jer nisi tako hladna kao što želiš da mislim?« Pokušala ga je odgurnuti, ali nadlakticom ju je obuhvatio ispod grudi. Bila je to neprobojna prepreka. »A, ne, moja mala koketo. Sada treba platiti račun.« Neujednačeno je disala. Podignula je bradu i izvila leđa u luk dok ju je držao i pritiskao o zid, dok joj je pritiskao usne o golu kožu. Činio se većim nego ikad prije, snažnijim nego što je bila svjesna. Nastojala se osloboditi, ali nije mogla. »Prezirem te«, rekla je. »Eh bien. Osjećam da je tako.« Rukom joj je obuhvatio dojku i palcem dražio bradavicu. »Zapravo«, preo je, »zadivljujući je taj prijezir koji osjećaš prema meni.« »Kopile!« Samo se nasmiješio kada ga je počastila uvredom. »Da, ma pauvre, naravno da sam kopile. Već sam to rekao, nisam li?« Nježno joj je gladio obraz i ljubio sljepoočnicu. Kada je pogledao u nju, iz smiješka mu je nestalo poruge. »Ali sam pred tvojim nogama«, šapnuo je. »Moj je život tvoj.« Puknula je neka zaštitna barijera u njoj. Oči su joj zasuzile. Uzeo ju je u naručje i čvrsto je privio na prsa. Na trenutak nije mogla kontrolirati disanje, skoro da je zajecala. »Mrzim te«, rekla je tugaljivo s licem u njegovu kaputu. »Onda me dođi mrziti u krevetu.« U glasu mu se mogla osjetiti nova napetost. »Želim te. Ne mogu... moram te odmah imati.« Zadrhtala je dok joj je usnama prelazio po bradi, grlu i grudima. Podignuo ju je i odnio je na krevet. Pritisnuo ju je svojim tijelom i prije nego što je legla. Disanje mu je bilo hrapavo, neujednačeno. U njemu je kipjela strast. Ruke su mu bile nervozne. Zadignuo joj je potkošulju iznad struka. »Leigh«, hrapavo je šapnuo pomičući dlanove gore-dolje po njezinim nagim bokovima. Stajao je između njezinih nogu, nagnut iznad nje, i dalje u potpunosti odjeven: zlato i baršun i smaragd, muževan i elegantan. Njegovo lice podsjećalo je na neko iz drevnog sna, bio je kao princ ratnik iz šumskog kraljevstva. Nagnuo je glavu i poljubio joj trbuh. Vrhovi prsti bili su mu vrući. Dopustila mu je da je dodiruje i nije se izmaknula. Uzeo ju je u ruke, stavio koljeno na krevet i podignuo je, a ona je shvatila da neće čekati, da se neće razodjenuti, ugasiti svijeće niti biti civiliziran. Divlje ju je ljubio i istovremeno otkopčavao gumbe, a zatim je bio na njoj, gurajući se u nju s rukama na njezinim bokovima, povlačeći je prema sebi, teško i isprekidano dišući i neprekidno ponavljajući njezino ime. Obgrlila ga je oko vrata. Ljubio ju je otvorenih usta dok mu se tijelo zabijalo u njezino. Uzbuđenje ju je preplavilo: njegova snaga, njegove ruke pritisnute o njezinu stražnjicu, kako ju je povlačio prema sebi u vlastitom strastvenom ritmu. Željela je vrisnuti. Činilo joj se da ne uspijeva uhvatiti dah od uzbuđenja koje se širilo u njoj. Podignula se prema gore, a on je sve jače i jače nadirao. Sa svakim

120


Knjigoteka

zamahom izvlačio je nešto nevjerojatno iz njezine nutrine, nešto ludo i nevjerojatno od čega se nije mogla obraniti. Privio ju je čvrsto uz sebe. Čula ga je kako tiho stenje kao da su mu riječi zapele u prsima, kao da plače. Duboka drhtavica prošla je kroz njega i u nju, snažni trenutak napetosti dok mu je lice bilo pritisnuto o udubinu njezina ramena. A potom se uz oštri izdah opustio. Položio je čelo na njezinu dojku, duboko dišući i malo se odmičući da bi prenio težinu na ruke. Osjetila je kako drhti u tom neugodom položaju, a onda joj je sinulo da mu je jedna noga još uvijek na podu i to je izazvalo drhtavi histerični kratki hihot. »Što je tako prokleto smiješno?« promrmljao je kroz zube. Nije znala što učiniti s rukama. Nesigurno mu je dotaknula kosu prstima koji su joj se činili slabi i nespretni. »Još uvijek imaš čizme na sebi.« Gurnuo je ruke ispod nje. »Kopilani nikad ne skidaju čizme«, rekao je prigušeno u madrac pokraj njezina uha. Potom se podignuo, odmaknuo se od nje i ustao. Nagnuo je glavu u stranu. Lagano joj se nasmiješio. Leigh se osjećala nesigurno, bolno sramežljivo, pa je ustala i počela petljati oko potkošulje da se pokrije. Ali on je pružio ruku, primio je za rub te joj je jednim pokretom prebacio preko glave. »Ispod pokrivača, cherie«, naredio je i poljubio je u tjeme. Kada je oklijevala, razmaknuo je posteljinu, podignuo je silovito, ne obraćajući pozornost kada je lagano zacičala te je položio na jastuke. Potom je ustao i počeo se razodijevati, ne zamarajući se pristojnošću. Gledala ga je kako skida baršunasti kaput, vješa ga te kako zbacuje svjetlucavi prsluk. Košulja širokih rukava pala je na bijelu hrpu na podu. Izvukao je vrpcu iz kose. U razdrljenim hlačama i golih prsa stao je na stolčić i izuo čizme. Izgledao je potpuno poganski dok mu je raspuštena kosa u pozlaćenim slapovima čokoladne boje padala po ramenima. Nemo je ustao i ponjuškao mu noge u čarapama. Kleknuo je pokraj vuka, zagrlio ga i mazio. Bili su to dugi, čvrsti pokreti od kojih je životinja legla na pod, prevrnula se i meškoljila se od zadovoljstva. Leigh se ugrizla za usnicu. U prsima je imala čudan i drhtav osjećaj. Duboko je udahnula i povukla plahtu do brade. Kada je seigneur ustao, Nemo je otrčao do vrata, gurnuo nos u pukotinu, a zatim je pun nade pogledao preko ramena. »Dosta je bilo lova za večeras, stari dečko«, rekao je seigneur. »Vrijeme je da uživamo u zasluženoj slavi.« Leigh je prinijela ruku grlu, naglo se prisjetivši ukradene ogrlice. »Ostavi je«, rekao je kada je posegnula za kopčom. Krenuo je prema krevetu i sjeo. Počeo je povlačiti plahte s nje. »Izvrsno ti pristaje«, promrmljao je i podignuo dragulje kažiprstom. »O, da. Laskava omča. Ne znam zašto si tako ponosan na sebe.« Prstom je ocrtao liniju do vrha njezine dojke. »Ah, ali pogledaj što sam dobio zauzvrat.« 121


Knjigoteka

Spustila je pogled. »Griješiš.« »Da?« Vražje obrve podigle su se sa zanimanjem. »Da. Nisam... nisam bila impresionirana tvojom tako prekrasno ogrlicom. Nisam ti zato dopustila...«, odgurnula je ruku kojom ju je milovao. »To nije bilo to.« »A tako. Ali kako se drugačije to može shvatiti? Tvoj spol je nedokučiv našoj jadnoj muškoj snazi logike.« »Oprosti mi, ali smatram da je rasprava o logici s luđakom potpuno uzaludna.« Nasmiješio se. »Možda korisnija od rasprave o tome sa ženom.« »Nisi me kupio dijamantnom ogrlicom!« Nagnuo se i nježno je poljubio u obraz. »Ne. Jesam li to rekao? Ti si budalasto dijete. Ništa ne razumiješ.« Sišao je s kreveta i ugasio svijeće. Čula ga je kako hoda po sobi. Kada se vratio i skliznuo među plahte, okrenula se od njega, ali ju je obuhvatio rukama i privukao je uz sebe. Bio je nag i topao, zapanjujući osjećaj — luksuzan. Tijelo mu je bilo glatko kao baršun njegova kaputa. Sve je bio san, znala je... konačno si je dopustila da upadne u svijet snova koji je izgradio i u kojem je živio. Ja sam le Seigneur du Minuit, nisam li? Budalasti čovjek. Šarmantni, lakoumni, opasni luđak. Osjećala je njegov dah u kosi. Pomislila je da bi se trebala odmaknuti, ah se to činilo uzaludnim nakon svega. Tamo u mraku čekao ju je strah, strah i uspomene i osjećaji koje nije mogla podnijeti, ali ovdje u njegovu naručju činilo se kao da joj se um odvojio od tijela i mogla je razmišljati samo o fizičkoj prisutnosti, senzualnoj vrelini njegova zagrljaja. Nije marila. Nije mogla razmišljati. Noćas će i snovi biti dostatni.

122


Knjigoteka

Trinaesto poglavlje S.T. je ponovno vodio ljubav s njom, neposredno pred zoru. Probudio se obavijen toplinom; Nemo mu je bio čvrsto pripijen uz leđa, Leighino tijelo ležalo mu je meko i podatno u rukama — bili su na hrpi kao da su čopor vukova koji se zbio u snježnoj mećavi. Dugo je samo tako ležao i uživao u tom osjetu. Moja vlastita mala obitelj, pomislio je. Od te su mu pomisli u glavu nahrupile ljubavne zamisli. Odmaknuo joj je kosu i ispružio joj ruku preko tijela, kušajući joj golu, jastučastu kožu na grudima. Naglo je okrenula glavu prema njemu, pa je shvatio da nije spavala. Lagano ga je odgurnula, kao da prosvjeduje, no legao je na nju i bez otpora kliznuo u njezine dubine, krećući se polagano, ljubeći joj i milujući vrat. Svršio je u bujici užitka, držeći joj lice između dlanova i uživajući u okusu njezinih usta. Kada je bilo gotovo, poželio je sve ponoviti. Nije se želio odmaknuti, pa se oslonio na laktove. »Bonjour, mademoiselle«, promrmljao je. »Pretpostavljam da ste dobro spavali?« Nije odgovorila. Osjećao je lagane drhtaje koji su joj protjecali tijelom, način na koji se pomicala i nemirno pritiskala uz njega. Osmjehnuo joj se u rame. Ah, što je sve još treba naučiti. Pri prvoj svjetlosti novog dana dijamantna joj je ogrlica bacala mrežu sićušnih iskrica oko vrata. Sjetio se vlastita posla i uhvatio se dragulja dok mu se kopča nije otvorila pod prstima. Izvukao je ogrlicu i okrenuo se na stranu pokušavajući se uspraviti do sjedećeg položaja, boreći se s Nemom za mjesto na krevetu dok mu je ovaj pokušavao polizati lice. Nemo je pobijedio. S. T. je napokon legao natrag na krevet, pijuckajući, a vuk je zasjeo na njega pritišćući mu ramena golemim šapama i podvrgavajući mu lice temeljitu pranju. Nemo je zatim započeo s igrom, koja se sastojala od grickanja S. T.jeva nosa i pokušaja plesanja na krevetu, pri čemu je teško gazio S. T.-ju po trbuhu. S. T. je zastenjao i odgurnuo ga, Leigh se uspravila, a Nemo je ustuknuo kada ju je ugledao, povukavši se kao da je pred njim neko strašno čudovište koje se izdiže iz plahti. Vuk je uzmaknuo do podnožja kreveta i zastao na S. T.-jevim stopalima. Punu je minutu Nemo promatrao Leigh. Bio je to zamišljen pogled; uši su mu bile naćuljene, žute oči netremice namještene u prodoran, upitan izraz, a glava lagano nagnuta od koncentracije. Leigh se nije micala. S. T. se zapitao nije li je strah. Taj neumoljivi pogled prizivao je iskonsku noć, oči koje blistaju u polutami; svu ljudsku prestravljenost svime što je divlje i mračno. Ni on sam nije bio siguran što bi Nemo mogao učiniti — nikada to nije zaista znao — no suzdržao se od svakog pokreta koji bi ga mogao prestrašiti ili uznemiriti. Nemo je od nje postajao živčan, a tjeskoban vuk uvijek je nepredvidljiv. Nemo je lagano spustio glavu. Ponjušio je S. T.-jevu nogu, a zatim napravio korak prema zaglavlju kreveta. Ponovno je nagnuo glavu i zagledao se Leigh u oči. Zatim je spustio nos i uz potpunu odsutnost suzdržanosti tipičnu za divlje stvorenje 123


Knjigoteka

počeo pažljivo istraživati plahtu koja ju je prekrivala, osobito se posvetivši zanimljivim mirisima između Leighinih nogu. »Prokleti voajeru«, promrmljao je S. T. »Pokaži malo pristojnosti.« No Nemo se nije dao smetati. Proučavao je Leigh polako i temeljito, pomičući se pritom sve dalje prema gornjem dijelu kreveta, šireći velike šape kako bi pronašao ravnotežu dok se madrac ugibao pod njegovom težinom. Ponovno joj se zagledao duboko u oči. Nesigurnim joj je pokretom njuškom dodirnuo bradu. »Što da napravim?« prošaptala je, tako tiho da ju je S. T. Jedva čuo. »Pogladi nasrtljivca«, rekao je. Podignula je ruku i pomilovala Nema po ušima. Liznuo joj je lice, na što se trgnula i ustuknula. Nemo se nagnuo prema naprijed i lagano zaplesao na prednjim šapama, a zatim podvukao bradu na prsa, podignuo prednju šapu i počeo je gurkati s vučjim entuzijazmom. S. T. je pružio ruku i uhvatio ga za njušku uz upozoravajuće režanje. Nemo se u trenu povukao i zamahao repom. Odustao je od svoje kratkovječne romanse i pokorno se spustio na trbuh, a zatim otpuzao S. T.-ju po utjehu. S. T. ga je pogladio i počeškao ga iza ušiju. Vuk je uzdahnuo, stisnuo se uz njega i nježno mu zubima uhvatio dlan. »Pokušavaš mi ukrasti damu, je li?« S. T. je uhvatio Nemovu glavu među dlanove i zaigrano ga protresao. Nemo se bacio između njih, okrenuo se na leđa što je bolje mogao u uskom prostoru i zatvorio oči u ushitu dok mu je S. T. češkao ktzno na trbuhu. Leigh je polako ispružila ruku. Položila ju je na debelo vučje krzno, a Nemo je istegnuo glavu prema natrag i liznuo joj zapešće, pri čemu mu se dugačak, vruć jezik omotao oko njezine ruke. S. T je podignuo pogled prema njoj. »Sada imaš čopor«, jednostavno je rekao. Lice joj je bilo nepomično na ranojutarnjem svjetlu. Milovala je vuka. Kada je S. T. povukao tuku, Nemo se pomaknuo prema Leigh, tražeći pažnju ondje gdje ju je mogao dobiti. Kada je na trenutak zastala s ritmičnim pokretima ruke, položio joj je šapu na trbuh i zagledao se u nju ozbiljnim očima punim iščekivanja. Pogledala ga je. Usta su joj se micala. Zagrizla je usnicu, okrenula se i odgurnula plahtu. »Dovraga! Idite obojica dovraga!« rekla je i ustala. Bilo je već gotovo sedam sati kada se začulo neizbježno kucanje. Seigneur se okrenuo u krevetu i povukao jastuk preko glave. Leigh je duboko udahnula. Odjenula se i završila s doručkom još prije nekoliko sati, dok je on ležao u krevetu kao vrećetina krumpira i dremuckao kao da je sve u najboljem redu. Dok joj je srce nabijalo u grudima, namjestila je suknje, okrenula se prema zrcalu na toaletnom stoliću i nemarno se naslonila na lakat. »Da? Uđite.« Bio je to gazda s g. Piperom za petama. »Oprostite što vam smetam, gospo«, rekao je gazda, »ali...« Prekinulo ga je stenjanje iz kreveta. Svi su pogledali prema hrpi krevetnine, u kojoj se nije vidjelo ništa osim širokih leđa, jedne opuštene ruke i klupka zlatnosmeđe kose.

124


Knjigoteka

Ruka se počela pomicati i pipati uokolo. Seigneur je zadignuo jedan kut jastuka i rekao: »Ummmpf.« »Oprostite mi, gospodine, na smetnji, ali...« »Pivo.« Glas koji je dopirao iz kreveta imao je grobni prizvuk. »Za Boga miloga.« »I začinite ga arsenom«, predložila je Leigh ljupko se osmjehujući gazdi. Zatim mu je virnula preko ramena. »Dragi g. Piper!« Ustala je. »Došli ste, naravno, govoriti s mojim mužem. Tako mi je izrazito žao, ali bojim se da još nije u stanju za takvo što. Ispričavam se svim srcem. Ne možete ni zamisliti kakav mi je on pretežak križ.« G. Piper, sitan gospodin širokih prsa i glasa nalik žabljem, živahno se naklonio. »Doista, gospo«, rekao je dubokim, hrapavim glasom. »Iskreno suosjećam s vama. No vjerujem da mi se duguje naknada, gospo... Zaista moram ustrajati na naplati štete... Osobito sada kada se govori da je upravo moj konj...« »Pivo«, ponovio je šuplji glas. »O, Bože... tko je, dovraga, to... kreketalo?« »To, drago moje magare, je siroti gospodin Piper. Onaj kojem si ukrao konja.« »Doista, i gotovo usmrtio siroto stvorenje!« G. Piper indignirano je povisio glas. »Samo milošću Božjom nije istegnuo tetivu. Rekao sam konjušaru da mu stavi oblog od mekinja, za svaki slučaj, i naložio mu jutros da ga sat vremena lagano šeta. Kažu mi da je dobro, no čini mi se da mu u skočnom zglobu primjećujem laganu slabost.« Seigneur je zastenjao i ispod jastuka virnuo prema iznositelju optužbi. »Koliko možete govoriti!« promrmljao je i ponovno spustio jastuk. »Odlazite dok me niste... ubili.« »Neću otići, gospodine. Od pet sati čekam da govorim s vama — imam i drugog posla, a redarstvenik mi želi zaplijeniti konja!« G. Piper se zacrvenio u licu. »Jutros su me ispitivali kao kakvog nitkova i to mi se, gospodine, nije ni najmanje svidjelo! Ni najmanje!« »Jao meni! Naravno da vam se nije svidjelo«, rekla je Leigh onim istim utješnim tonom kojim je čitave prethodne večeri govorila s njime. »Tko li se drznuo takvo što učiniti?« »Redarstvenik, gospo! Sinoć je na Romneyjevu putu opljačkana kočija, a krivac je jahao konja s četiri bijele čarape, pa što bi drugo učinili doli poslali telala i dali se u potragu za svakim nepoznatim kljusetom s bijelim čarapama ne bi li mu ispitali vlasnika! Kao da bi sirotom trgovcu palo na pamet pljačkati kočije nakon cjelodnevna posla. Doći će razgovarati i s vašim mužem, gospo.« Ponovno se ukočeno naklonio u njezinu smjeru. »Budući da se ne libim priznati da sam im rekao da je jahao moga konja, što je živa istina, nadam se za vaše dobro, gospo, da će moći objasniti gdje je bio!« Leigh je srce tako nabijalo da je bila sigurna da će joj glas zadrhtati, no prije nego što je stigla išta reći, seigneur se uspravio iz dubina kreveta i s odbojnošću se zagledao u g. Pipera. Prošao je rukom preko lica. »Koliko«, rekao je držeći kosu zabačenu, »moram platiti da vas izbace iz moje sobe?« »Trideset gvineja«, bez oklijevanja je odgovorio g. Piper.

125


Knjigoteka

Seigneur je prijezirno otfrknuo. »Trideset gvineja.« Spustio je noge na pod i ostao sjediti plahte navučene preko krila, oslonjen na koljena s licem u rukama. Od mučnog stenjanja koje mu se začulo iz usta čak se i Leigh pomalo zabrinula. »To je cijena mog konja«, tvrdoglavo je rekao g. Piper. »Prijete da će ga zaplijeniti.« »Uopće se ne sjećam... tog vašeg prokletog konja«, promrmljao je seigneur i stavio ruku na trbuh. »Ah, vrag me odnio, slabo mi je.« »Imam svjedoke, gospodine. Koji su spremni govoriti! Moram ustrajati na traženju odštete. Ne želim podnositi službene optužbe, ali...« »Uzmite.« Seigneur je progutao nekoliko puta. »Uzmite. Uzmite.« Teškom je mukom duboko udahnuo, a zatim je slabašno odmahnuo rukom. »Samo... otiđite i ostavite me na miru.« Pogledao je prema Leigh s bespomoćnom molećivošću koja je djelovala sramotno uvjerljivo. Kakav je to nevjerojatan prevarant! Napola je i sama povjerovala u tu njegovu postfestumsku agoniju. Dok je tako sjedio, mizerno pokunjen, drhtavim mu je prstima pretražila lisnicu, zaobilazeći optužujuću dijamantnu ogrlicu, i pružila g. Piperu novčanice u protuvrijednosti trideset i jedne funte, a zatim savjesno izbrojila četiri srebrne krune. »I zadržite to prokleto kljuse«, promrmljao je seigneur. »Ne želim... tu šepavu živinu.« »Tako mi je žao zbog ove neugodnosti, g. Piper«, rekla je Leigh, i to sasvim iskreno. »Jesu li vam zaista uzeli konja?« Spremio je novčanice u kaput. »Još nisu, gospo.« Rekao bih da će najprije htjeti razgovarati s njim.« Svisoka je pogledao seigneura. »Savjetujem vam da učinite sve što možete da ga prije toga dovedete u razumno stanje, gospo, i nadam se da nije jurio uokolo i izvodio gluposti na konjima poštene gospode.« Seigneur se sagnuo uz zlokoban zvuk iz grla. Leigh je instinktivno krenula prema njemu, a dvojica muškaraca instinktivno su se odmaknula. »Naložit ću da vam pošalju tonik«, užurbano je rekao krčmar. »Pođite sa mnom, gospodine... ako ste ovdje obavili što ste trebali.« »Dovedite splavara...« graknuo je seigneur jedva pridižući glavu. »Sad se sjećam. Sinoć... Samo sam se malo... proveselio sa splavarom.« »Vrlo dobro, g. Maitland. Reći ću da ga dovedu kako bi jamčio za vas kod redarstvenika — ako se to pokaže potrebnim.« Vrata su se zatvorila za njima. Leigh je zastala i rukom se pridržala za podnožje kreveta. Imala je osjećaj da su joj svi udovi labavi i da bi je mogli izdati. Seigneur se ponovno ispružio na krevetu i stavio ruke pod glavu. Usne su mu se izvile u nemoralni osmijeh. »Kakav napor«, promrmljao je. »Morat ću progutati tonik, a mnogo bih radije pojeo svinjsku kobasicu. Pretpostavljam da se nisi sjetila ostaviti mi koju od svojih?« Duboko je udahnula. »Jesi li sinoć pio sa splavarom?«

126


Knjigoteka

»Avaj, nisam. Cijelu sam večer terorizirao Romneyjev put na konju s četiri bijele čarape. Nesretna slučajnost, te čarape. Nadajmo se da nisam potratio darežljivost.« Leigh je pognula glavu. »A ako jesi?« »Onda će me objesiti, sunašce.« Pritisnula je ruku na sljepoočnicu. »Ne brini se previše«, nemarno je rekao. »Do posljednjeg ću daha tvrditi da si nedužna.« Odgurnula se od kreveta i otišla do prozora. »Moram priznati da ne mogu... na to gledati tako olako.« Uslijedio je trenutak tišine. Zagledala se u dvorište ispred konjušnice. Iza nje je zaškripao krevet... »Ne ustaj«, oštro je rekla. »Tonik... Što ako netko dođe?« »Onda će vidjeti da sam uspio stati na noge, cherie. Nastoj se ponašati malo ravnodušnije, lijepo te molim. Sav sam se uzbibao zbog tebe.« Zatvorila je oči i slušala ga kako se kreće sobom i odijeva, a stisnute su joj šake počivale na prozorskoj dasci. U mislima je neumorno premetala katastrofu koja im se približavala. Hoće li provaliti u sobu i odvesti ga silom — ili će biti pristojni, postavljati lukava pitanja i očekivati da će ga uhvatiti u proturječju? Zamislila ga je u okovima i na trenutak suludo poželjela baciti ogrlicu kroz prozor što je dalje moguće. Lanci. Bilo bi to kao voditi vuka na uzici... To jednostavno ne bi bilo u redu, ne bi nikako bilo u redu. Prišao joj je straga. Naglo se okrenula prema njemu i odgurnula mu ruke. »Da me nisi pokušao dodirnuti! Da ti nije palo na pamet reći da si to učinio zbog mene.« Spustio se na koljeno uz elegantan naklon. »A što bih drugo mogao reći, ljubavi?« »Ne razumijem zašto!« tiho je uzviknula spustivši pogled na njegovu poznatu košulju i zlaćanu kosu vezanu crnom baršunastom vrpcom. »Nije bilo nikakvog razloga.« Podignuo je lice prema njoj uz lagani smiješak. »Ne mogu si pomoći.« »Gluposti«, odbrusila je. »Govoriš gluposti.« Lagani, umilni smiješak se povukao. Kada se s vrata začulo grebuckanje, ustao je i namjestio se u klonuli položaj na podnožju kreveta. Čim je sobarica ostavila tonik i uz naklone se udaljila, otvorio je prozor, provjerio ima li koga u dvorištu te izlio jutarnji napitak u oluk ispod prozorske daske.

* * * Sat vremena poslije krčmar se opet osobno pojavio. Leigh je stegnula rukohvate stolice. Nepomično je sjedila dok je seigneur pozivao gazdu da uđe — i isporuči im poruku da je splavar nedvojbeno potvrdio alibi g. Maitlanda, da je konj g. Pipera 127


Knjigoteka

pušten te da je obećana nagrada za svaku informaciju o nepoznatom konju s bijelim čarapama. »Ali kakva je to sramotna nagrada, g. Maitland«, nemarno je rekao krčmar. »Pet funti!« »Doista, ni spomena vrijedno«, rekao je seigneur sjedeći za toaletnim stolom u jahaćim čizmama i košulji. Omotao je nešto novca komadom papira i prekopao kutiju s pisaćim priborom u potrazi za voskom. »Biste li nekog od svojih vrsnih konjušara zamolili da odnese ovo do splavi? Prenesite splavaru moje pozdrave i nadu da njega glava ne boli kao mene.« »Sa zadovoljstvom, g. Maitland.« Krčmar je uzeo debelu omotnicu i povukao se uz naklon. Zavladala je tišina. Seigneur je sjedio zagledan u svoj odraz u zrcalu. U ogledalu je susreo Leighin pogled. Nasmiješio joj se... laganim, nestašnim osmijehom koji mu je lice preobrazio u đavoljeg vladara šume. Ustala je. »Već je dovoljno sramotno što si se uspio izvući«, rekla je ne uspijevajući sasvim zadržati miran glas. »Ne moraš još i tako neumjereno likovati!« »Likovati! Ta me trica skupo stoji, draga djevojko. Deset funti našem dosjetljivom splavaru — a nije da ih nije zaslužio — što znači da smo sada ukupno na... da vidimo... dragi Bože, preko pedeset. Pitam se jesi li toga vrijedna.« Pogledala ga je. Činilo se da je brzo odgonetnuo izraz na njezinu licu jer je skrenuo pogled i ponovno se okrenuo prema zrcalu držeći se kao Nemo kada bi se oprezno povlačio u kut da bi se sklonio od paljbe. »Bez sumnje jesi«, promrmljao je. »Dolce mia. Carissima!« »Prešli smo na talijanski?« Sjela je i zabacila glavu na stolicu. »Budala na tri jezika.« »Che me frega«, rekao je baršunastim glasom i odmahnuo prstima ispod brade. Ako je francuski govorila slabo, talijanskog nije znala ni slovca. Riječi koje je izgovorio mogle su biti kočijaška psovka ili kompliment ljubavnika, no njegova podrugljiva gesta govorila je više od isplažena jezika. Laktom se naslonio na toaletni stolić i počeo se poigravati češljem od slonovače. Namrštila se pri pogledu na njegov odraz u zrcalu, na zlaćane obrve koje su se istezale u jedinstvenom luku, istodobno podlom i veselom. Te prirodno izrečene riječi na nepoznatu jeziku učinile su ga još egzotičnijim — djelovao je kao nešto što nije tek ljudsko: nešto poludjelo i proračunato, što zna stvoriti dijamante u noći. Osjećaj ravnoteže u potpunosti mu se vratio, u to je bila sigurna. Otkako su sišli s broda, kretao se opušteno, s pouzdanjem, uz slobodu i odvažnost koje je bilo nemoguće ne zamijetiti. Ta ju je medicinska zagonetka intrigirala. Alkemija njegova karaktera fascinirala ju je i uznemiravala. Vani, ispred konjušnice, iznenada se začuo neki lom. Odmah je okrenuo glavu... u pogrešnom smjeru, prema vratima. Nije se dogodilo ništa strašno, tek su se prevrnula kola sa sijenom ili takvo što.

128


Knjigoteka

Kroz otvoreni je prozor Leigh čula glasove što su vikali iziritirani događajem, no ona je promatrala seigneura. Na trenutak je ostao s očekivanjem zagledan u vrata, a zatim je shvatio da je pogriješio. Pogledao ju je. Mutno mu se crvenilo razlilo od vrata do vlasišta. »O, da«, tiho se složila. »Majstor si varalica, nije li tako?« Usne su mu se stisnule. Bez odgovora se zagledao u vršak čizme. »Nije to bilo do vještine — tek te pusta sreća izvukla u ovoj priglupoj igri, zar ne?« Prstom je lagano prelazio naprijed-natrag po vršku pera u tintarnici. »Nisi me zavarao«, rekla je. »Tek pusta sreća.« »Čuo sam da se na tržnici danas otvara sajam konja«, kruto je rekao. »Možda biste željeli da vam pribavim kakvog ata, mademoiselle.« Bilo je neobično ponovno biti žena, puštati da je vode da obiđe lokve i pružaju joj ruku dok se uspinje stubama. Između suknji, posuđenog mufa, cipela s visokim potpeticama i strmih, kaldrmom popločenih brežuljaka, Leigh je shvatila da se mora oslanjati na seigneura htjela-ne htjela. Pristala je sjesti u nosiljku, više da bi se poštedjela prijetnje iščašenog zgloba nego da bi izbjegla maglu i hladnoću. Nesretnog su Nema zatvorili u sobi, a seigneur je hodao pokraj nje, nosio šešir u rukama i ponašao se ledeno pristojno. Sunce koje se probijalo kroz izmaglicu obasjavalo mu je kaput i kosu mekanim sjajem te ga pretvaralo u zlatnog idola medu bezbrojnim prašnjavim dimnjačarima. Pred njima su poput crne pećine iz magle izronila jedna od drevnih utvrđenih gradskih vrata. Prošli su pokraj njih, a zatim kroz vijugave uske uličice nastavili do tržnice. Spustila je prozor. Sajam konja odzvanjao je glasnim povicima i oštrim mirisima, a trg je bio pretrpan životinjama koje su stajale u nepravilnim vrstama i čekale inspekciju ili kasale pod vodstvom vlasnika kako bi se dokazala njihova čilost. »Vidiš li nešto što ti se sviđa?« upitao je dok su se polako kretali medu konjima. Zakucala je po prednjem staklu nosiljke, pa su se nosači zaustavili pred dražesnom riđom kobilom. Seigneur je otvorio vrata i naklonio se s pretjetanom formalnošću. Jedan od nosača požurio se pomoći joj da izađe. Više muškaraca u košuljama odmjeravalo je Leigh i seigneura dok su prolazili, a čim su se zaustavili, jedan od njih uhvatilo je kobilu za uzde i izveo je iz vrste. Snježnobijele čarapice blještale su dok je mirno kasala gore-dolje u sveopćoj halabuci, sad prema njima, sad u drugom smjeru. Elegantno se zaustavila i ostala mitno stajati dok je gazda lagano držao uzde. Seigneur ju je kritički pregledao. »Prva klasa«, rekao je lagano se prignuvši kako bi šapnuo Leigh u uho. »Lijepe šare, solidne kosti, vrhunsko držanje. Nećeš je dobiti za manje od pedeset.« Namrštila se. Pogledao ju je iskosa. »Problemi s likvidnošću, sunašce?« »Kao što vrlo dobro znaš«, kruto je odgovorila. »Šteta«, rekao je. »Ovo je dobra prilika.« »Prodat ću ovu haljinu«, rekla je, i dalje tihim glasom. 129


Knjigoteka

»Bojim se da za to nećeš mnogo dobiti.« »Sam si rekao da vrijedi četiri gvineje. To će mi biti dovoljno do Northumberlanda. A imam i bisere.« »Rekao sam da bi za sve u torbi mogla dobiti četiri gvineje«, promrmljao je. »Mogla bi dobiti... možda petnaest šilinga ako uz haljinu založiš i kopče za cipele, i dobre tri funte za bisernu ogrlicu. Da ti ih ja odnesem na procjenu?« nemilosrdno je upitao. »Ima jedna zalagaonica malo dalje niz ulicu.« Nije ništa rekla, no spustila je pogled. »Mogla bi ponuditi dijamantnu ogrlicu«, rekao je normalnim glasom. »To bi trebalo biti dovoljno.« Naglo je podignula glavu. »Jesi li poludio?« prosiktala je ispod glasa. »Ne spominji ogrlicu!« Nasmiješio se. »O, zar ti je toliko stalo do nje?« Uzeo joj je ruku, stavio je preko svoje podlaktice i potapšao je. »Ne brini se, draga. Uvijek ti mogu nabaviti drugu na istom mjestu.« »Ne!« rekla je i zarila mu prste u podlakticu. »Prestani!« Pogledao je prema muškarcu koji je držao konja, jedva primjetno odmahnuo glavom i krenuo dalje. Razočarani preprodavač naklonio se i vratio kobilu u vrstu. Seigneur je mahnuo nosačima s nosiljkom da se povuku i nastavio hodati držeći Leigh pod ruku. Zaustavio se još nekoliko puta i dopustio da pred njim paradiraju druge konje upućujući jednostavan pogled prodavačima. Leigh je znala da su, u baršunu i svili, ona i njezin pratitelj svakako najskuplje odjeveni medu kupcima. Preprodavači su se počeli truditi privući im pozornost i namjestiti kandidate za prodaju na vidno mjesto. Cirkusna atmosfera na sajmu u njihovoj je blizini dosezala vrhunac: konji su se vrtjeli ukrug dok su ih žurno tjerali u najbolji kas, nalik trupama žonglera koje najavljuju dolazak kraljevskog para. Barem je jedan konj pokazao silovit otpor prema toj iznenadnoj strci. Nekoliko metara pred njima, odmah iza visokog crnog škopca, neki je konjušar psovao velikog sivca dlake toliko svijetle da se gotovo mogla nazvati mliječnom. Konj se propeo na stražnje noge čim je od njega zatražio da istupi naprijed. Seigneur je zastao i lagano joj stisnuo ruku. Nije imala ništa protiv zadržavanja na sigurnoj udaljenosti od bitke koja je iznenada buknula. Sivac je divlje mahnuo glavom i naglim trzajem uzdi srušio konjušara na tlo. Oko njih se stvorio krug promatrača. Konj se borio, naizmjence pokušavajući ugristi i ritnuti konjušara, koji se nije dao, već je natezao ular sa zanosom koji se Leigh činio prilično neutemeljeno tvrdoglavim — dok nije shvatila da je konju oko njuške i kroz usta provučen lanac. Na usnama i prsima vidjele su mu se kapljice krvi. Konjušar se izmaknuo dobro naciljanom udarcu, a upravo u tom trenutku drugi je muškarac palicom udario konja po nosu. Konj je zacvilio i trznuo se, dok su mu oči obnevidjelo zvjerale. Istegnuo je vrat poput zmije, a zubi su mu sa smrtonosnom krvoločnošću dohvatili krivčevo rame. Muškarac je vrisnuo i ispustio palicu. Okružen povicima i sveopćom ludnicom, konj je protresao napadača kao da je štakor u raljama terijera. Muškarac je zateturao 130


Knjigoteka

kada ga je konj pustio, nemušto trabunjajući i držeći se za rame dok je bauljao na sigurnu udaljenost. Dok je konj bio zabavljen napadom, konjušar je uspio zavezati čvor oko željeznog prstena na zidu i pobjeći izvan dosega njegovih kopita. Čim su se svi udaljili, sivac je ostao mirno stajati, znojeći se i ljutito šibajući repom. Niz njušku mu se slijevala jarka krv. Seigneur je krenuo naprijed i počeo polako kružiti oko konja u otvorenom ktugu koji se stvorio oko njega. Sivac je spustio uši i slijedio njegove kretnje dok je teško disao i otpuhivao oblačiće pare u hladni zrak. Uzmaknuo je pred njim i opasno ritnuo stražnju nogu dok se seigneur priginjao kako bi ga s metra udaljenosti odmjerio odozdo. »Nedavno je uškopljen?« Pogledao je preprodavača koji je ravnodušno stajao po strani. »Da. Vidite i zašto. Neukroćeni pastuh — iz Španjolske, ako se mene pita.« Okrenuo je glavu i pljunuo. »Ne znam odakle je stigao, no obišao je sve konjušnice u ovom kraju. Nije bilo staje u kojoj bi ga se moglo zadržati, a nitko ga nikad nije zajahao. Zbacio je svakoga tko je pokušao.« Pokazao je glavom prema ugrizenom muškarcu. »Jadni Hopkins pokušava ga se riješiti. Stari glupan mislio je da će škopljenjem riješiti stvar, ali kao što vidite, ništa od toga. Sljedeća mu je postaja klaonica — poslije Hopkinsa nema kamo drugamo. No lijepo pristaje uz onog vranca, zar ne? Oduvijek su zajedno.« »Vrlo je lijep«, rekao je seigneur promatrajući drugog konja. »Možda bi g. Hopkins bio voljan razgovarati sa mnom kada se oporavi.« Preprodavač je ponovno pljunuo i zasmijuljio se. »O, brzo će se on oporaviti kada to čuje. Jobson, dolazi ovamo! Reci gazdi da digne dupe i dođe razgovarati s gospodinom!« Siroti Hopkins poslušao je što je brže mogao. Volovsko lice bilo mu je blijedo poput krede dok se probijao prema njima. »Zanima me vranac«, rekao je seigneur pokazujući glavom prema drugom konju u paru. »Molim, pokazat ćete mi kakvi su mu zubi.« Hopkins je podviknuo konjušaru, pa je seigneuru omogućeno da konju pogleda zube, rukom mu prijeđe niz noge, gleda kako mu konjušar podiže kopita, kako kasa naprijed-natrag na dugačkom ularu, kako smireno dopušta da mu navuku uzde preko ušiju — ukratko, kako radosno ispunjava većinu primljenih zapovijedi. »Htio bih vidjeti kako ga jašu«, izjavio je seigneur. »Naravno, vaša milosti. Odmah ću poslati po sedlo, vaša milosti. No ja sam pošten čovjek, Biblije mi, i lagao bih da vam ne kažem da sam ovoga ovdje učio da vuče kočiju. Ako gospodin želi jahaćeg konja, imam...« »Nema veze. Dat ću vam deset za takvog kakav jest.« »O, gospodine, vaša milosti...« Hopkins je počeo s oklijevanjem vrtjeti širokim ramenima. »Nisam mislio da ćete mi vi tratiti vrijeme, gospodine. Vi se razumijete u konje, to se vidi. Znate da vrijedi mnogo više od toga.« Seigneur se blago osmjehnuo. »Nipošto. Osobito ako se sjetimo da ću uz njega morati uzeti i tu zlu zvijer koja vas je izmasakrirala.« 131


Knjigoteka

Na to se prolomio prigušen smijeh. Hopkins je ljutito pogledao okupljene. »Nema potrebe za tim, vaša milosti. Tako mi svega, rekao sam vam da sam pošten, i sam plaćam svoje pogreške. Nema tog novca, ne, gospodine, za koji bih dopustio da netko ni kriv ni dužan završi s tim divljakom. Pobrinut ću se ja za njega, bez brige.« »U to ne sumnjam.« seigneur je slegnuo ramenima. »U redu onda... Dat ću vam stotinu za ovoga... pod uvjetom da ga preda mnom samog izvedete s tržnice. Bez divljaka, dobri čovječe.« Na taj jednostavan zahtjev Hopkins kao da se izgubio. Zatim je pomalo uvrijeđenim tonom rekao: »Mislite da bih vas prevario, gospodine? Prije bih dušu prodao! Rado ću uzeti pedeset sada i pedeset po isporuci. Vi samo pođite popiti čaj, a ovoga ću vam konja dostaviti u staju po vašem izboru prije mraka.« »G. Hopkins«, strpljivo je rekao seigneur. »To me ne zanima. Vi i ja, a usudio bih se reći i svi koji su odavde, vrlo dobro znamo da se ovaj konj neće maknuti od onog drugog bez iznimno neugodne scene. Ako želim jednoga, morat ću uzeti i drugoga. Ja sam na to spreman, a u klaonici nećete dobiti ni peni za funtu.« »Odustani, Hopkins«, dobacio je netko. »Čovjek zna što radi.« »Zaista znam«, ljubazno je rekao seigneur. »Mene nećete preveslati.« »E pa, zaista«, zapjenio se Hopkins. »Tako mi svega!« »Dat ću vam dvanaest za oba«, rekao je seigneur, »samo zato što ste pošten čovjek.« Hopkins je izgledao snuždeno, no kimnuo je. Nakon brzog oštrog pogleda u smjeru promatrača koji je dobacio komentar, ispružio je ruku. seigneur ju je jedva dodirnuo i platio mu u lokalnim novčanicama iz vlastite novčarke. »Javit ću vam kamo da ih dovedete«, rekao je i ponovno uzeo Leigh pod ruku. »Uvijek širom otvorenih očiju«, britko je rekla dok su se udaljavali. »Pravi trgovac konjima. Ako ih je zaista nemoguće razdvojiti, koja ti korist od onoga kojeg si kupio?« »Razumijem se u konje«, kratko je odgovorio. Promatrao je neku drugu dvojicu muškaraca koji su se prepirali oko dugonoga dorata s bijelom prugom na čelu. Činilo se da gospodin koji je držao uzde želi vratiti kupljeno preprodavaču, silovito se tužeći da konj odbija prijeći bilo kakvu vodu bez obzira na oblik prisile — a da i ne spominjemo da mu je ta hirovita zvijer zabila novu dvokolicu u drvo dok je uzmicala pred splavi. Preprodavač je jednako silovito otklanjao svaku mogućnost da prihvati povrat. Dok su im glasovi postajali sve glasniji, dorat se nemirno poigravao, naćuljenih ušiju i podignute glave. Seigneur ju je pogledao. »Želiš ga za sebe?« »Ni najmanje. Bojim se da odavde do sjevera ima pokoji potočić.« »To mogu riješiti.« Pogledala ga je, ne znajući ni sama ima li smisla vjerovati u takvo samopouzdanje. On je gledao konja. »Sviđa mi se kako je građen. Dovest će te do sjevera, u to nema sumnje. Siroti kicoš koji ga je kupio sav se zapjenio od očaja. Mogao bih ga dobiti za bagatelu«, rekao je. 132


Knjigoteka

I dalje je oklijevala. Vlasnik dorata vikao je na prodavača. Bilo je sasvim očito da ovaj nema nikakve namjere uzeti konja natrag ni pod koju cijenu. »Možda ču se povesti kočijom«, oprezno je rekla. Pogledao ju je. »Ne vjeruješ mi«, rekao je. »Mislim da si čudovišno siguran u sebe.« Lijeno je podignuo jednu obrvu. »Želite li se okladiti u to, madame?«

133


Knjigoteka

Četrnaesto poglavlje Leigh je stajala pokraj ovalnog obora za konje i pomalo drhtala u seigneurovu starom kaputu od brušene kože. Na njegovu je osobnu molbu ponovno odjenula hlače. Osjećala se mnogo upadljivijom nego prije, kada nitko nije ni sumnjao da je žensko. No iako je privlačila mnoge ljubopidjive poglede malobrojnih okupljenih preprodavača konja i pomoćnih konjušara koji su se motali oko obora spremni pogledati predstavu, bilo je to vrijedno slobode da obuje čizme. Nitko je neće ni dirnuti niti joj dobaciti kakvu neumjesnu opasku, toliko je sada već znala. Ekscentrični g. Maitland, sa svojim mačem i neobičnim pokretima, kanda je uživao izvjesni ugled u Ryeu i okolici. U tom krijumčarskom gradu odvažnost — i novac ispod tezge — govorili su mnogo glasnije od zakona. Kroz hladan su zrak prigušeno i uzbuđeno odjekivale potkove, a njihov je zvuk povremeno prekidalo oštro rzanje vranca kojega je seigneur kupio tog jutra. Neumorno je kasao naprijed-natrag po ovalnom oboru i uznemireno rzao u smjeru udaljenog pašnjaka na kojem su seigneurov divljak i dorat s prugom na čelu trčali duž ograde podignutih repova. Seigneur je stajao u sredini obora s dugačkim kočijaškim bičem. Unatoč hladnoći, nosio je samo košulju, baršunasti kaput i izvezen prsluk sigurno su ležali u rukama mljekarice velikih očiju koja je sjedila na panju. Konj ga je u potpunosti ignorirao; visoko je podizao noge i u zrak odbacivao grude zemlje dok je uznemireno kasao s jednog kraja ograđenog prostora na drugi u očajničkoj želji da se pridruži ostalim konjima. Pred ogradom bi se naglo zaustavio, silovito se okrenuo i odgalopirao u drugom smjeru. »Pogledaj ga«, tiho je tekao seigneur. Obraćao se Leigh, a konja je zanemarivao jednako temeljito kao i ovaj njega. »Misliš li da ova životinja imalo obraća pozornost na moje želje?« Konj je odabrao upravo taj trenutak da projuri na koji pedalj od njega, frkćući i ispuhujući oblake mraza u ledeni zrak. »Ne«, rekla je Leigh. »Ne mogu reći da tako mislim.« »E pa, sad gledaj. Podučit ću te nečemu što nema veze sa srećom, sunašce.« Naslonila se na ogradu. Nemo joj je gurnuo njušku o struk, pa ga je protrijala po glavi. Sjeo je pokraj nje i naslonio joj se na nogu. »Prvo što želim objasniti ovom momku«, rekao je, »jest da ovdje nije sam.« Podignuo je bič, koji se sastojao od dugačke, krute bičalje i jednako dugačkog upredenog remenja, te oštro pucnuo. Konj se trgnuo kada je začuo taj zvuk, bacio pogled na njega i nastavio trčkarati oborom. Ponovno je pucnuo bičem. Kada je konj ovaj put ktenuo u njegovu smjeru, seigneur je napravio par koraka u stranu, kao da će mu stati na put. Životinja se naglo zaustavila, razrogačenih očiju, okrenula mu leđa i udaljila se duž ograde u drugom smjeru. Kada je napravio jedan krug, seigneur je stupio naprijed, pucnuo bičem i ponovno promijenio sivčev smjer kretanja. Konj je napravio krug oko obora, a zatim se oslonio na stražnje noge, kao da će zastati i zazvati druge, no seigneur je stao iza 134


Knjigoteka

njega, podignuo bič i ispustio neki cvrkutav zvuk te tako natjerao konja da se nastavi kretati iako ga nije ni dotaknuo niti mu se približio. »Zna li sada da sam ovdje?« upitao je. Leigh je promatrala konja kako visoko drži glavu i neobuzdano galopira. Njegovo je dahtanje glasno odjekivalo u tišini koja ih je okruživala. »Jedva«, rekla je. »Tako je. Gledaj kako cijelo vrijeme gleda preko ograde. Ne misli na mene, nego razmišlja o tome kako bi rado pio šampanjac i igrao vist ondje preko s ostalima.« Ponovno je stupio u stranu te natjerao konja da promijeni smjer cvoktajem i pucketanjem biča. »Ne želim da ograda bude ta koja će ga zadržati — želim da počne obraćati pozornost na ono što se ovdje događa. Kako ću to postići?« Malo se namrštila. »Hoćeš li ga bičevati?« »Slatka moja ljubavi — to je glupa pretpostavka. Zar će ostati ovdje ako ga ozlijedim?« Napućila je usne. »Ne ako ga ozlijedim«, rekao je. »No ako ga zaboli nešto drugo — ako ga budu boljela pluća, ako mu se počnu grčiti mišići — a ja budem ljubazan tip koji će mu dopustiti da se odmori... E onda možemo početi pregovarati, zar ne? Onda ćemo početi komunicirati.« Podignuo je bič i napravio jedan korak, prisiljavajući tako konja da se okrene. Promatrala je izraz opuštene usredotočenosti na njegovu licu, kako ne skida pogled s konja dok govori, kako rukuje bičem kao da ga dobro poznaje. Svaki njegov pokret bio je gladak i odmjeren. »Za sada želim kontrolirati samo jedno — smjer u kojem se kreće«, rekao je. »Zasad je to sve što mora naučiti. Može juriti kao da ga svi vrazi gone, što brže, to bolje... no mora trčati u smjeru koji ja odredim, mora se okrenuti kada ja to zatražim i ne smije stati ako mu ja to ne dopustim.« Tjerao je konja da se nastavi kretati čim bi pokazao i najmanji znak da namjerava stati vlastitom voljom, pucketao je bičem i prisiljavao ga da se okrene i trči u drugom smjeru čim bi mu pozornost odlutala preko ograde, što je bilo često. Neumorno je ponavljao taj slijed, sve dok konj nije počeo teško disati. Oštro dozivanje drugih konja je prestalo; vranac više nije imao vremena za to. Pozornost mu je postupno previše zaokupio bič i neizvjesnost sljedećeg koraka muškarca u oboru. Četvrt sata poslije bilo je dovoljno da seigneur podigne bič i uperi ga u smjeru kretanja konja, a vranac bi se kližući zaustavio, okrenuo i otrčao u drugom smjeru. »Pogledaj kako se okreće kada mijenja smjer«, rekao je seigneur. »Vidiš, uvijek ide prema van, dalje od mene, prema ogradi. Još uvijek ne želi biti ovdje sa mnom. Želim da se počne okretati prema unutra, glavom prema meni. Želim da nauči da je ljepše obraćati pozornost na mene nego poput budale trčati uokolo.« Kada je sljedeći put stao konju na put, učinio je to opuštenih ramena i spuštena biča. Vranac se zaustavio stražnjim nogama i okrenuo se ponovno zabacivši glavu na drugu stranu. Seigneur je podignuo bič i neumoljivim ga zvukom natjerao da se nastavi kretati.

135


Knjigoteka

»Ovaj put nismo imali sreće. Pitat ću ga ponovno«, rekao je seigneur. »Dajem mu priliku — vidiš li što radim?« Spustio je bič i prepriječio put konju. »Šutim, ne cvokćem, ne koristim bič. Nudim mu priliku za odmor.« Ovaj je put konj na trenutak oklijevao. Zabacio je glavu u njegovu smjeru, a zatim se ponovno okrenuo leđima prema njemu. »Evo«, rekao je. »Razmišlja. Sada mu se uključio mozak.« Ponovno je spustio bič kada se pokrenuo i, nevjerojatno, znojni je konj zaista okrenuo prednje noge prema unutra a zadnjicu prema ogradi i dobro — iako hitro — odmjerio seigneura i bič prije nego što je otkasao u drugom smjeru. Iz publike se začulo prigušeno zadivljeno mrmljanje. Seigneur je nekoliko puta bičem natjerao konja da optrči obor, a zatim je opustio ruku. Vranac se istog trena okrenuo prema unutra — i ovaj put se zaustavio, zagledan u seigneura, dok su mu se bokovi teško podizali i spuštali. »Pametan momak«, rekao je nježnim glasom. Napravio je dva koraka u stranu. Konj je okrenuo glavu ne skidajući tamne oči s njega. Seigneur se pomaknuo na drugu stranu, a rezultat je bio isti. Nastavio je hodati, a konj ga je slijedio pogledom. Toliko je okretao glavu da je morao stražnjim nogama početi opisivati krug oko prednjih dok je seigneur hodao. Na kraju je bio okrenut točno u suprotnom smjeru od onoga u kojem su počeli. »Obraća li sada pozornost na mene?« Leigh nije mogla a da se ne osmjehne. »Da.« Na zvuk udaljenog rzaja konj je podignuo i okrenuo glavu. Prije nego što je stigao odgovoriti na poziv, seigneur je pucnuo bičem i ponovno ga natjerao u kas duž ograde. Nakon nekoliko krugova i okreta ponovno mu je pružio priliku da se zaustavi. Konj se zaustavio njemu nasuprot, teško dišući, i napravio nekoliko koraka prema njemu. Iz daljine se začuo još jedan prigušeni poziv. Zadihani je vranac podignuo glavu kao da će odgovoriti, začuo seigneurovo cvoktanje i naglo spustio glavu, gledajući ga. Činilo se kao da odvaguje mogućnosti koje su mu na raspolaganju. Pogled mu je na trenutak izazovno kliznuo prema dalekom pašnjaku. Seigneur je ponovno cvoknuo i malčice podignuo bič. Vranac je lagano trznuo glavom na to upozorenje, a zatim su mu se napeti vratni mišići opustili. Prišao je seigneuru, slika i prilika potpune predaje, i spuštene se glave zaustavio pokraj njega. Seigneur mu je počeškao uši, pritom prigušeno mrmljajući. Na zvuk raštrkanog pljeska konj je na trenutak podignuo glavu, no zatim ju je ponovno spustio i lagano je gurnuo o seigneurevu ruku. Kada se ovaj uputio prema ogradi, vranac ga je slijedio poput golema psića, ne obraćajući pozornost na uporno rzanje s dalekog pašnjaka. Leigh je osjetila kako je nešto steže u srcu na taj prizor. Kakav izvanredan čovjek. Konj je prihvatio upoznavanje s Nemom s potpunom ravnodušnošću; na vuka je obratio pozornosti koliko i na dvorišnu mačku. Nakon toga činilo se savršeno razumnim da će mu seigneur bez poteškoća staviti sedlo i ular te ga zajahati bez 136


Knjigoteka

ikakva otpora. Još nije bilo ni podne, a on je jahao vranca u oboru, a zatim i izvan njega, udaljujući se od uzbuđena dozivanja drugih konja dok nisu u potpunosti nestali iz vida. Kada se vratio i sjahao, otpio je velik gutljaj vode iz posude s dugačkom ručkom koju mu je netko dodao. Nije manjkalo dobrovoljaca koji su se nudili da preuzmu konja i istimare ga. Svi su čekali i nadali se da će se sada uhvatiti divljaka. »U Sireni su nam pripremili košaru«, rekao je Leigh. »Bolje da nešto pojedeš.« Zatim je predao konja g. Hopkinsu. »Hajde. Dovedite mi đavla — kako god znate.« Dok su Leigh i seigneur u tišini ručali pod drvetom, polovina lokalnog stanovništva doklatila se niz cestu spremna za novu predstavu. Divljaka su premjestili u obor stvaranjem ljudskog lanca kojim su mu prepriječili put i istjerivanjem obaju konja s pašnjaka niz usku cestu i u obor. Zatim je netko uhvatio poslušnijeg dorata i izveo ga da čeka s mladim vrancem. Divljak je neko vrijeme poskakivao uz rub obora i tjerao promatrače s ograde, a zatim je spustio glavu i počeo pasti. Uši su mu mahnito poskakivale naprijed-natrag dok je brzim i oštrim pokretima grabio travu. Seigneur je ustao i pružio ruku prema Leigh. Dopustila mu je da joj pomogne ustati i osjetila tople i snažne prste pod laktom dok ju je vodio malo dalje od promatrača naslaganih uz ogradu. Čekala je dok se snažno mrštio promatrajući divljeg sivca. Unatoč krvavim ožiljcima na glavi, bio je to veličanstven konj: blijed poput mjesečine na ledu, s bogatom, zapetljanom grivom i repom koji se potezao po tlu. Kada je na neki neočekivan zvuk naglo podignuo glavu, u velikim smeđim očima vidjele su mu se sljepoočnice, a vrat mu se izvinuo, pa je nalikovao kakvom silovitom, plemenitom atu na kraljevskoj slici. »Ne zaboravi«, promrmljao je seigneur, »boji te se.« Okrenula je glavu. »Mene?!« »Da. Vidjela si što sam učinio s vrancem. Ti možeš učiniti isto s njim.« »Jesi li lud?« uzviknula je. »Ni najmanje. Pokazao sam ti kako se to radi.« Malo je napućio usne. »Na kraju krajeva, nije riječ o sreći.« »Za Boga miloga. Neću ući u obor s tom životinjom.« Malo joj se namrštio, kao da je iznenađen spoznajom da mu se njezine riječi ne sviđaju. »Boji se«, ponovio je. »Napao je čovjeka.« »Što bi ti učinila da te netko sputa i udari po licu?« Duboko je udahnula i nesigurno se nasmijala. »Znam da sam te uvrijedila.« Pogledala ga je. »Želiš da me zauzvrat nasmrt izgazi?« »Bojiš se!« rekao je, a glas mu je odavao tiho iznenađenje. »Djevojka koja planira ubiti velečasnog Chiltona!« Povrijeđeno se okrenula od njega. »To nije isto.« »Kako znaš?« upitao je. »Misliš da ćeš imati hrabrosti kada kucne čas ako je sada nemaš?« Naglo se okrenula prema njemu. »To nije isto!« prosiktala je. »Njega mrzim!« 137


Knjigoteka

»Trebat će ti više od mržnje da bi ubila pametnog čovjeka, sunašce.« Njegove oštre riječi rezale su kristalno čist zrak. »Trebat će ti pameti. Pokušavam te podučiti nečemu korisnom. Taj konj je oružje, samo ti treba hrabrosti da naučiš upravljati njime.« Škrgutala je zubima. Pogledala je u stranu i promotrila neukroćenu zvijer koja je odvažno kaskala oborom. »Mislila sam da si meni namijenio dorata«, napokon je rekla. Nestrpljivo je odmahnuo rukom. »Dorat će poslužiti za laku kočiju. Ali ovaj ovdje momak — zaboga, pogledaj ga samo! Pokaži mu malo hrabrosti i samopouzdanja i odvest će te ravno u pakao ako to od njega zatražiš!« Upravo je u tom trenutku konj napeo mišiće sa zastrašujućom snagom, ritnuo se, zaskvičao i otrčao niz ogradu podignuta repa. Leigh je ponovno osjetila ono bolno drhtanje u grudima pri pogledu na seigneurovo ushićeno lice. Ugrizla se za usnicu. Želio je tog konja. A tjerao ju je da ga prihvati. Spustio je pogled, stisnutih usana, odlučnih, izazovnih zelenih očiju. Odjednom se osjetila bespomoćnom, a lelujava slabost koju je osjećala u nutrini priječila joj je da izgovori riječi i argumente. Prokleta donja usnica prijetila je podrhtavanjem. Uzeo joj je ruku i u nju položio bič s dugačkom drškom, a zatim joj zatvorio prste oko ispletenih kožnih niti. »Ja ću ti pomoći«, rekao je. »Govorit ću ti što da radiš.« Zagledala se u tlo boreći se svim silama da potisne izdajničko drhtanje usta. »Zapravo me baš briga hoće li me taj prokleti konj ubiti«, promrmljala je. Naslonila je dršku biča na mekanu ledinu, a zatim podignula pogled prema veličanstvenom đavlu koji je jurio oborom. Odmahnula je glavom. »Nimalo ne marim što će se dogoditi.«

* * * S. T. je gledao kako se penje preko ograde i hoda prema središtu ograđenog prostora. Ni sam nije znao zašto je ustrajao na tome. On sam brže bi i bolje obradio konja; žudio je da to učini, da pokaže toj ratobornoj, traumatiziranoj zvijeri da se čovjeku može vjerovati. No ona ga je smatrala varalicom. Smatrala je da je jednostavno imao sreće. Bilo bi prelako jednostavno izaći i sam ukrotiti divljaka — želio je da ona to doživi cijelim svojim bićem. Želio je da joj ne uspije. A onda bi joj mogao pokazati. Nije se bojao za nju. »Divljaka« se još moglo spasiti. U srcu nije bilo zao — bio je tek pametan pastuh vruće krvi kojega su teško zlostavljali i koji je naučio sve moguće načine da pomrsi planove svakome tko bi ga pokušao ukrotiti. Uškopiti ga je bilo nedjelo i strašan gubitak, no ti flegmatični Britanci kao da se nisu znali nositi s pastusima. Imali su neodoljivu potrebu uškopiti svakog konja kojeg bi ugledali i upregnuti ga u kočiju.

138


Knjigoteka

Barem mu ni Hopkins ni neka druga budala nisu podrezali rep. Vjerojatno ga nisu mogli dovoljno dugo držati na mjestu. Dok je promatrao Leigh, u njegovim naćuljenim ušima i ritmičnom frktanju nije bilo ničega prijetećega. Osjećao se slobodnim — ili barem dovoljno slobodnim, zasad — i oprezno znatiželjnim. Još je bilo tamne, sasušene krvi razmazane po njegovu licu i raspršene po prsima. Izgledao je kao da ga tjednima nisu istimarili. Mrlje od blata i trave nagrđivale su mu blijedo krzno, no unatoč svemu tome i dalje je bio najljepša životinja koju je vidio otkako je izgubio Harona. Na sajmu se isticao kao zapušteni Galahad u rulji. S. T. se obratio Leigh ravnomjernim tonom. »Ostani malo iza njega kada ga budeš tjerala da se kreće.« Konj je trznuo uhom u smjeru njegova glasa. »Kada budeš tražila da se okrene, stani mu na put, koristi bič i vlastiti glas, ali ostavi mu dovoljno prostota. Ako pomisliš da će se zatrčati u tebe, makni mu se s puta. Nemoj da osjeća da si ga stjerala u kut. I nemoj samo stajati kao ukopana. A sada ga pokreni.« Bila je nespretna, na trenutak je zaplela vlastita stopala u bič dok je pokušavala pucnuti njime. Kada je konačno uspjela, konj je poskočio, no ostao je stajati još uvijek zagledan u nju. »Pokreni ga«, ponovio je S. T. »Pokaži mu da si ti glavna, ne može se samo povlačiti uokolo i raditi što mu se svidi. Mora se kretati, a ti mu moraš reći u kojem smjeru.« Napravila je korak prema sivčevoj zadnjici i trznula bičem pokretom koji zapravo i nije proizveo pravo pucketanje. No veliki je konj shvatio što želi reći. Savio je noge i odmaglio, jureći duž ograde strelovitom brzinom. Nakon nekoliko minuta tog bespoštednog galopa S. T. je shvatio da Leigh ne namjerava ništa učiniti. Podignuo je glas kako bi nadglasao glasno disanje konja. »Natjeraj ga da se okrene. Ako se bojiš da će te pregaziti, samo ispruži bič.« »Ne bojim se«, odmah je rekla. »Hajde onda, sunašce.« Napravila je velik korak u stranu. Izgledala mu je slasno, tako raširenih nogu, u hlačama i čizmama. Sivac se naglo zaustavio, kao da mu se na putu ispriječila najgora noćna mora, okrenuo se i odgalopirao u drugom smjeru. »Dobro«, rekao je S. T. »Nije nam cilj samo ga izmoriti — moraš ga uvjeriti da mu vrijedi truda slušati te. Ovo je poduka. Ponovno ga okreni. Nastavi dok ti ne kažem da prestaneš.« Učinila je tako i pritom se ponovno zaplela u bič dok ga je premještala u drugu ruku. Sivac se dao u divlji kas, a njezino coktanje vtatilo ga je u lagani galop bez S. T.-jeva poticaja. Lice joj je poprimilo usredotočen izraz dok je promatrala konja kako se kreće i pokušavala predvidjeti na koji će je način pokušati izbjeći. Bič joj je počeo prirodnije ležati u tuci. Još je jedanput ponovila okretanje, pa još jedanput i još jedanput. S. T. je kritički promatrao konja. Bilo je potrebno mnogo više vremena da se obradi snažan divljak negoli vranac — ovaj je konj imao istinski samostalan um, pa je postupak kojim su ga uvjeravali da reagira na upute — a ne da tek očajnički 139


Knjigoteka

izbjegava prijetnje — bio dugačak i polagan. Punih sat vremena nije ništa govorio, samo ju je puštao da okreće i okreće konja, tjera ga da trči i da se okreće, dok mu svijetla dlaka nije potpuno potamnjela od znoja, a disanje počelo zvučati kao para koja eksplodira iz kotla. »Ne mogu li mu dopustiti da se zaustavi?« naposljetku je zavapila Leigh. »Ovo će ga ubiti.« I samoj joj je znoj kapao niz lice. Obrazi su joj se jarko zarumenjeli, no nije skidala pogled s konja koji je kružio po oboru. »Slatkice, taj bi konj mogao pretrčati tri susjedna okruga. Vidiš kako se jagmi prilikom okreta? Još uvijek je uvjeren da si utjelovljenje nečastivog.« S. T. je zaškiljio prema zadihanom sivcu. »Ali počinje se premišljati. Gle! Jesi li vidjela kako je pogledao tebe umjesto da se zagleda u obzor? Kada to sljedeći put učini, spusti bič, opusti se i ponudi mu da se okrene prema tebi.« S. T. je strpljivo promatrao kako joj promiče prvih pet-šest prilika i kako ne uočava neznatne promjene u držanju umornog konja koje su S. T.-ju bile jasne kao dan. Konj joj je pružao priliku za prilikom. Spuštao je njušku i ćulio uši unatrag i prema njoj dok je galopirao uz ogradu. S. T. je počeo osjećati naznake privrženosti prema toj predivnoj, zbunjenoj životinji. Uvijek mu se to događalo kada bi se konji približili toj točki, postajali iscrpljeni i otvoreni, teško disali sa svakim korakom i gledali oko sebe poput zbunjene djece koja čekaju da netko preuzme kontrolu. Da netko kaže da je vrijeme da prestanu trčati. »Spusti bič«, tiho je rekao. »Daj mu priliku da pogleda prema tebi.« Leighina usta bila su stisnuta. Čvrsto je stiskala bič čak i kada ga je spustila, ne otpuštajući prste. Napravila je korak naprijed kako bi okrenula konja — a sivac se opet prkosno okrenuo zadnjicom prema njoj dok je mijenjao smjer. Bokovi su mu se dizali i spuštali, svakim očajnim udahom duboko je uvlačio zrak, no još uvijek joj se odbijao predati. Pokušala je još dva puta, bez S. T.-jeva ohrabrenja. Oba se puta konj okrenuo repom prema njoj, odbijajući zamahnuti glavom prema unutra dok je mijenjao smjer. Vidio joj je frustraciju po leđima, po načinu na koji je držala ramena. »Ne mogu ja to«, rekla je ne skidajući pogled s konja. »Gubiš strpljenje«, rekao je. »Umorna sam!« Glas joj je podrhtavao. »Ne želim to taditi. Završi ti ako želiš.« To je bio trenutak u kojem je namjeravao preuzeti stvar u svoje ruke. Izaći na pozornicu, preuzeti kontrolu i dokazati joj koliko je sposoban. Umjesto toga začuo je samog sebe kako govori: »Pokušaj ponovno.« Pokušala je ponovno. Nije uspjela. »Vidiš?« Bacila je pogled na S. T.-ja, prkosna i ranjiva. »Što da vidim? Nemoj mi reći da si umorna; to mi ništa ne znači. Svakim mišićem govoriš mu da si bijesna — misliš da će se zaustaviti da te upita zašto?«

140


Knjigoteka

Rukavom je obrisala znoj koji joj je kapao niz lice i nervoznim pokretom okrenula se od njega. Konj je i dalje neumorno galopirao, a lopatice i bokovi bili su mu tamni od znoja. Ponovno je podignula bič i zatražila da se okrene. Opet se okrenuo dalje od nje. Još je tri puta ponovila pokušaj i još joj tri puta nije pošlo za rukom da svojeglavog, umornog konja uvjeri da se okrene glavom prema njoj. Kada joj je sivac četvrti put okrenuo zadnjicu, ispustila je oštar, poražen uzdah i odbacila bič, okrenuvši se prema vratima. U tom se trenutku sivac potpuno zaustavio, pognute glave okrenute prema njoj sa sredine obora. »Čekaj malo«, odmah je rekao S. T. Pogledala je preko ramena. »Samo stoj tako na mjestu«, rekao je. Zagledala se u zadihanog konja. Oboje je djelovalo zbunjeno — i pomalo iznenađeno iznenadnom pat-pozicijom. »Pusti ga da se odmori. Pusti ga da stoji koliko god želi, ali čim skine pogled s tebe, natjeraj ga da potrči.« Netko se nakašljao, a sivac je poskočio i okrenuo glavu prema tom iznenadnom zvuku. Leigh je istoga trena podignula bič, a konj se dao u galop. »Daj mu još jednu priliku«, rekao je S. T. trenutak poslije. Spustila je bič i konju prepriječila put. Sivac je zabacio glavu prema unutra i skokom se zaustavio zagledan u nju. »Dobro«, rekao je S. T. »Dobro. Potjeraj ga da trči ako skrene pozornost.« No divljak je donio odluku. Stajao je raširenih nosnica, pohlepno uvlačeći zrak i netremice zagledan u Leigh. Nepomično je stajala, a iz tijela joj je napokon nestala napetost. Nakon nekoliko minuta S. T. ju je uputio da obiđe konja krećući se u laganom luku. Sivac je okretao glavu kao da je magnetiziran, premještao stražnje noge i prednjima napravio potpuni krug kako je ne bi ispustio iz vida. »Napravi korak prema njemu«, tiho je rekao S. T. »Ako se počne povlačiti, nemoj ga naganjati. Povuci se prije njega.« Poslušala ga je. Konj je sumnjičavo podignuo glavu. Napravila je još jedan korak. S. T. se napeo kada je vidio da i konj to čini, no uočila je znakove i na vrijeme se povukla. Sivac je spustio glavu i napravio par koraka u njezinu smjeru. Zastala je. I konj je zastao. Ponovno je napravila nekoliko koraka prema njemu. Sivac je djelovao nervozno. Počeo je odmicati glavu, a zatim ju je ponovno izravno pogledao kada se tiho povukla. »To je to«, promrmljao je S. T. »Tako treba.« Malo-pomalo konj joj je dopustio da mu se približi. Kada mu je prišla na metar, S. T. joj je rekao da se odmakne. Sivac ju je slijedio. Ponovno se okrenula prema njemu i polako napravila nekoliko koraka prema naprijed. U nekoliko se navrata konj gotovo okrenuo i pobjegao. Neodlučnost mu se 141


Knjigoteka

ocrtavala u svakom drhtavom pokretu, u načinu na koji je podizao glavu i trzao nos unatrag, a zatim ga vraćao na njezino tiho, upozoravajuće coktanje. Vidio je da se konj očajnički trudi, da osjeća strah pred Leigh i umor od trčanja, da pokušava nadvladati vlastiti strah. »Pusti ga da ti sam priđe«, tiho je rekao S. T. »Neka odluka bude njegova. Okreni se.« Okrenula se leđima prema konju. Napravio je jedan korak i sumnjičavo je pogledao najprije jednim, pa drugim okom. A zatim je ispustio veliki uzdah, spustio glavu i krenuo naprijed, zaustavivši sirotu izudaranu njušku nekoliko centimetara od njezina rukava, tražeći odmor i utjehu na jedini način koji mu je bio na raspolaganju. »Vrlo polako«, promrmljao je S. T. »Vidi hoće li ti dopustiti da mu dodirneš lice.« Podignula je ruku. Sivac je ponovno naglo podignuo glavu i zagledao se u nju razlivenim smeđim očima. Spustila je ruku, a konj se opustio. Ponovno je podignula ruku, a konj ovaj put nije ustuknuo, tek je lagano podignuo nos. Lagano je dodirnula čelo poprskano krvlju. Konj je tjeskobno strizao ušima naprijed-natrag, a nosnice su mu se još uvijek širile od brzih udaha. No nije se povukao. Pomaknula je ruku prema dolje i jedva mu osjetno pogladila nos. Dodirnula mu je uši i spustila ruku niz vrat, baš kao što je S. T. učinio s dragim konjem. Divljak je mirno stajao, a bokovi su mu se nadimali. Protrljala mu je tjeme. Konj je okrenuo glavu i lagano joj pritisnuo ruku, kao da traži jaču masažu. »O, Bože«, rekla je prepuklim glasom. »O, Bože.« Usta su joj se otvorila, pa je rukom prekrila iznenadan, oštar jecaj. Povukla se za jedan korak, a sivac je iznenađeno podignuo glavu. Zatim se okrenuo i krenuo za njom. Zaustavio se nosom uz njezin struk, a disanje mu se malo primirilo. Odjednom se okrenula i počela udaljavati dugačkim koracima. Lice joj je bilo blijedo, kao da je upravo svjedočila nekoj strašnoj nesreći. Konj ju je slijedio. Zaustavila se i okrenula. Divljak se zaustavio pokraj nje. Nitko nije rekao ni riječi. »O, pogledaj se«, zavapila je slomljenim glasom. Ponovno je rukom prekrila usta, a drugu je pružila prema konju. Dok mu je trljala uši, on je lagano njihao glavu. »Pogledaj se!« Niz obraze su joj se počele kotrljati suze. Lice kao da joj se urušilo; izgubilo je oblik i razmrskalo se u nešto divlje i strašno. Stajala je tako dok su joj bezvučni jecaji protresali tijelo i trljala konju tjeme. S. T.-ju se činilo da mu je netko isisao sav zrak iz pluća. Gotovo je preskočio preko ograde. Ali nije. Nije se mogao ni pomaknuti. Prošaptao je: »Vidi hoće li ti dopustiti da ga obgrliš.« Učinila je tako, a dah joj je bio isprekidan nemirnim štucanjem. Sagnula se kada joj je rekao da to učini i podignula konju jednu od prednjih nogu. Konj je mirno stajao; pomicao je samo glavu kako bi je pogurnuo dok se priginjala. Nije prestajala plakati dok ga je obilazila i podizala mu jedno po jedno kopito. Rekao joj je da se ponovno udalji, a sivac ju je poslušno slijedio. 142


Knjigoteka

Kada se mirno zaustavio pokraj nje, pogledala ga je kao da je nešto strašno, kao da je neka nepoznata, zastrašujuća prikaza. Lice joj je bilo mokro, izbrazdano suzama. Bolno je progutala. »O, kako se to dogodilo?« Ponovno je pomilovala konja po licu, po vratu i ušima, ispuštajući pritom jedva čujne jecaje. »O, Bože, tako si prekrasan; zašto mi dolaziš?« Podlakticom je obrisala suze. Konj ju je pogurnuo. Odmahnula je glavom i unezvijereno zajecala. »Nisam to željela!« Odgurnula mu je glavu kao da ga želi otjerati, no konj se samo pomaknuo i ponovno se okrenuo prema njoj. »Ne želim to!« Pokrila je lice rukama. Ramena su joj podrhtavala. Sivac joj je pritisnuo nos o tijelo i pokušao joj licem protrljati kaput. Klonula je na koljena lica zakopana u ruke. S. T. se napokon pomaknuo: bacio se preko ograde, svim se silama boreći protiv poriva da potrči, krećući se polako i promišljeno kako ne bi uznemirio konja. Divljak je zatečeno podignuo glavu na taj novi upad. Napravio je dva koraka unatrag, a S. T. je trznuo bradom uvis i oštro mu se obratio kako bi ga natjerao da potrči. Posegnuo je za bičem koji je Leigh ispustila i potjerao konja u galop duž ograde obora. »Morao sam ga potjerati«, beznadno je rekao klupku koje mu je ležalo pred nogama. »Moraš ustati, sunašce, preopasno je.« Uhvatio ju je za nadlakticu i lagano je povukao. »Ustani, slatkice — ne možeš tu ležati.« Pogledala ga je, a on je osjetio kako ga probada čista agonija kada je ugledao jad na njezinu licu. Povukao ju je na noge i pustio da bič padne na tlo. Sivac je u trenu usporio u kas, okrenuo se prema unutra i uputio prema njima. Kada je to vidjela, iz nje je prokuljao još jedan snažan jecaj, pa je zarila lice u S. T.-jeva prsa i uhvatila ga za kaput. »Proklet bio!« viknula mu je o rame. »Zašto si mi to učinio?« Stisnula je šaku i udarila ga. »Zašto? Zašto? Zašto?« Bespomoćno je stajao, jednom je rukom pridržavao uz sebe, a drugom je gladio glavu koju je konj pružio prema njemu. Sivac je smireno prihvatio njezin histerični glas i prilagodio mu se jednako brzo kao i S. T.-jevoj prisutnosti. »U redu je«, mrmljao je. »U redu je.« »Nije u redu!« kriknula mu je o prsa. »Mrzim te!« Šakama mu je zgrabila kaput. »Ne želim te. Ne želim ovo.« Disala je kao da joj nedostaje zraka. »Ne mogu... to podnijeti!« vikala je, a glas joj se pretvorio u vriskav cvilež nalik glasanju unezvijerena djeteta. Nije odgovorio. Stajali su utroje tako u središtu obora, dok ih je netremice promatralo dvadeset pari priprostih očiju. Ljubio joj je kosu, govorio utješne besmislice, otpuhnuo zalutali pramen vlastite kose koji mu je pao na lice. Stajala je pokraj njega mekana i nesigurna, kao da je izgubila sposobnost upravljanja vlastitim tijelom. »Želiš li sjesti?« Pogladio ju je po leđima. »Želiš da ja završim?« Odgurnula se od njega. »Želim te se osloboditi!« Obrazi su joj bili zajapureni, a glas visok i kreštav. »Opterećuješ me. Smetaš mi. Prevarant si. Želim da nestaneš.« 143


Knjigoteka

»Leigh...« rekao je, no ona je nastavila šibajući ga pritom pogledom i govoreći sve glasnije. »Gluh si, arogantni tupane — gluh — i prtljaš, i pokušavaš biti nešto što više nisi! Misliš li da si me ovim zadivio?« Izbacila je bradu. »Misliš li da želim tvoju pomoć, ili tvog konja, ili tvoja prokleta mita kako bih spavala s tobom?« Osjetio je kako mu se nutrinom širi hladnoća. »Samo čekaš da tresneš ravno na nos«, uzviknula je. »Tako si ponosan na sebe zato što možeš ustati i hodati umjesto da posrćeš poput pijanca. No nikada nećeš znati da će tako i ostati, zar ne?« podrugnula mu se. »A neću ni ja. Ne mogu ti vjerovati. Ne mogu se osloniti na tebe. Potpuno si poludio i postao potpuno beskoristan.« U javnosti. Tu, gdje ih vidi i čuje gomila fasciniranih propalica, tu je izgovorila sve te stvari. Zastala je usred uvreda i s jecajem udahnula. Oči su joj blistale, u njihovu plavetnilu plivale su suze dok ga je prkosno promatrala. »Kako želite, madame«, rekao je trudeći se da govori tihim glasom. Udahnuo je ledeni zrak. »Više vas neću opterećivati, u to možete biti sigurni.« Leigh se silovito okrenula i nemilosrdno obrisala oči posuvratkom. Od hladnog joj se zraka činilo da su joj vlažni obrazi zaleđeni. Hodala je preko trave pokušavajući doći do daha, a pritom je i dalje štucala pri svakom udahu. Prije nego što je stigla do zida, iza sebe je začula usporeno udaranje kopita. Pogledom je ošinula muškarce koji su stajali onkraj vrata. Mrzila ih je zbog šokiranih i znatiželjnih izraza na njihovim licima. »Odlazite!« kriknula je. »U što buljite?« Blejali su u nju. Sivac joj je prišao s leđa i pogurnuo je njuškom. Leigh je pokrila lice laktovima. »Odlazi!« povikala je. Spustila je ruke i neobuzdano udarila konja. Povukao se, napravio mali krug i zaustavio se promatrajući je. Trenutak poslije zakoračio je prema naprijed. »Hajde!« Bacila je ruke u zrak i potrčala prema njemu. Divljak se počeo povlačiti, a zatim se okrenuo prema njoj i počeo hodati unatrag jednakom brzinom kojom mu je ona prilazila. Čim se zaustavila, stao je i konj. A zatim joj je ponovno prišao, bliže nego prije. »Nemoj! Nemoj! Nemoj!« povikala je i bacila se prema njemu luđački mašući rukama. Sivac se nije dao, stajao je podignute glave, dok mu je nos poskakivao pod divljim kretnjama njezinih ruku koje su ga napadale. Podignuo je jednu stražnju nogu, kao da će napraviti korak unatrag, a zatim ju je spustio na isto mjesto odbijajući se povući. Leigh se spustila ruke uz frustrirani povik. Konj je pognuo glavu i prišao joj. Zaustavio se nosa prislonjena uz njezin lakat. »Izvrsno si ga naučila da se ne boji naglih pokreta«, sarkastično je dobacio seigneur. »Želiš mu sad malo mahati plaštem pred očima?« Zatvorila je oči. Kada ih je otvorila, konj je još uvijek bio tu. Seigneur je još uvijek bio tu. Još uvijek ju je boljela otvorena rana, još uvijek je bila živa, još uvijek se utapala u ljubavi, tuzi i bijesu. 144


Knjigoteka

O, tata. O, mama, ne mogu ja to. Nisam dovoljno jaka; ne mogu dovoljno mrziti; neću uspjeti. Pogledala je nateklu porezotinu gdje je preprodavač palicom udario konja po njušci. Bilo je tu i drugih ožiljaka, starijih, a sivčev ravni profil nagrđivala je ružna kvrga od nekog davnog udarca. Bila je svjesna da seigneur još uvijek stoji u sredini obora. »Žao mi je«, šapnula je divljem sivcu. Stavila mu je ruku na lopaticu i naslonila mu čelo na vrat. Konj je istegnuo vrat i energično protresao grivu. Okrenula se od njega i uputila prema ulazu, izbjegavajući pogled na okupljenu publiku. Sivac ju je slijedio, no ovaj se put nije zaustavila, samo se popela preko ograde i probila se kroz gledateljstvo. Kada je stigla do drveta pod kojim je ručala sa seigneurom, sjela i naslonila glavu na koljena. Čitav ostatak tamnog i vlažnog poslijepodneva seigneur je radio s divljakom. Mahao je pokrivačima, lupao po limenim kantama i stvarao sve druge oblike buke i uzbuđenja kojih se mogao sjetiti dok na kraju veliki sivac nije mirno stajao i odbijao čak i trepnuti. Istrljao je konja drškom biča po cijelom tijelu i na uši mu nadjenuo povodac od pletene užadi dok ga je ovaj slijedio po oboru poput djeteta. Zatim je uslijedio dugačak, pažljiv postupak stavljanja sedla i uzdi na životinju koja je od takvih stvari doživjela samo bol i užas. Seigneur je pokazivao beskrajnu strpljivost. Leigh je dolazilo da zaplače. Svako toliko tijekom tog beskrajnog poslijepodneva osjetila bi kako joj se oči ponovno pune suzama, a disanje joj se pretvara u kratke jecaje. Osjećala se poraženo, bespomoćno, kao da bi trebala poslušno kaskati za njim baš kao i sivac. Bio je nevjerojatno pažljiv prema konju. Čak i kada je kasno poslijepodne počela kišica, nije ga požurivao. Nije ga pokušavao prisiliti da ga posluša, jednostavno je orkestrirao svaku situaciju, tako da je konju bilo draže učiniti što on traži nego biti prisiljen trčati po oboru. Zatim bi uzimao ponuđeno te uzvraćao pohvalama i prijateljskim češkanjem. Kada je napokon kucnuo čas, a seigneur se lagano i potpuno vinuo u sedlo, konj je ostao mirno stajati, napeto zalizanih ušiju. U tišini koja je nastupila Leigh je čula zvuk lagane kišice i iščekivanje okupljenih. Sivac je imao dovoljno vremena da ponovno dođe do daha i silovito pokaže da se ne slaže s nametanjem jahača. No konj je samo povirio prema njemu s obje strane, uzdahnuo i poprimio izraz dosade. Prolomilo se glasno odobravanje. Konjušari su počeli podvikivati, a preprodavači su bacili šešire u zrak. Sivac je podignuo glavu i pogledao oko sebe, no cjelodnevna poduka nije bila uzalud. Konj se nije dao prestrašiti, a nakon kratkog oklijevanja prošetao je oborom, okrećući uši s nemarnim zanimanjem. Seigneur se osmjehivao od uha do uha. Leigh je bila sigurna da će do kraja života pamtiti taj izraz na njegovu licu. Spustila je glavu među ruke. Kako da nastavim? Slaba sam, neću uspjeti, nisam dovoljno jaka. O, mama. Ne mogu dalje. 145


Knjigoteka

Ostala je skrivena lica, više nije gledala, pritiskala je čelo o ruke i pokušavala pronaći gorčinu koja ju je dotad tjerala naprijed. Večer je postajala sve hladnija dok je ona sjedila pod drvetom. Napokon joj je jedan od preprodavača prišao kroz kišicu i oprezno upitao: »Milostiva? Jeste li željeli odjahati natrag?« Podignula je glavu. Stajao je pred njom i držao dorata za uzde. Hvatao se prvi mrak, ostatak publike već se razišao, a Leigh je vidjela da je seigneur već na pola ceste. Jahao je vranca i vodio divljaka pokraj sebe. Prihvatila je preprodavačevu pomoć dok se penjala u poprečno sedlo koje joj je seigneur ustrajno želio kupiti. Dorat nije čekao Leighin znak. Čim je preprodavač pustio uzde, okrenuo se i brzo otkasao za drugim konjima. Leigh mu je pustila na volju jer nije znala što bi drugo. Seigneur se nijedanput nije okrenuo kako bi je pogledao. Kada su stigli do konjušnice, sjahao je s vranca i rekao momcima da će se sam pobrinuti za konje. Činilo se da im je drago što se ne moraju približavati divljaku, no čuli su se tihi zvižduci i nagađanja kada su vidjeli kako veliki konj mirno stoji unatoč užurbanim aktivnostima u dvorištu. Kada je Leigh sjahala, seigneur joj je uhvatio uzde. Skinuo je šešir i pružio joj divljakov povodac. »Kako ga želiš nazvati?« odrješito je upitao. Umorno je pogledala konja. Rekao je da bi joj mogao biti oružje. Oružje joj je trebalo. Sada, više no ikada prije, očajnički je trebala oružje koje će joj pomoći da nastavi. »Osvetnik«, oštro je rekla. »Tako ću ga nazvati.« Namršteno ju je pogledao. »Ne. To je glupo ime.« »Osvetnik.« Stisnula je zube. »Tako će se zvati ako mi ga želiš dati.« »Da, baš«, rekao je tihim, ljutitim glasom. »Kao što i mene uvijek zoveš seigneur. Ja sam osoba, Leigh. Imam ime. Ovo je konj, živo biće od krvi i mesa; nije neka prokleta misija.« Zabacila je vlažnu kosu s lica. »I ne znam ti ime. Imaš samo inicijale.« »Nikad me nisi pitala.« Okrenuo se i počeo skidati kolan vrancu. »Ali zašto bi i pitala? Tako bih postao stvaran, zar ne? Nešto više od sredstva koje će ti omogućiti postizanje cilja.« Grlo joj se stisnulo na onaj očajnički, bolan način koji joj je uporno nadjačavao logičke misli. Protisnula je: »Pa reci mi onda kako se zoveš.« Oštro ju je pogledao. Spustila je pogled i zagledala se u svjetlost svjetiljke na mokroj kaldrmi i konjskim potkovama. Čula je zveketanje kolana dok je konju skidao sedlo s leđa. Osjećala se ranjenom iznutra, nije mogla podignuti pogled i izravno ga pogledati u lice, vidjeti mu kosu okrunjenu zlatnom svjetlošću svjetiljke i kišom. »Sophocles«, rekao je oporim, prigušenim glasom. »Sophocles Trafalgar Maitland.« Zastao je, kao da očekuje da nešto kaže. Nije uspijevala podignuti glavu. Odnio je sedlo i vratio se.

146


Knjigoteka

»E pa, samo ti gledaj«, rekao je i nasmijao se nekim neobičnim, bezvoljnim glasom. »Najgluplje ime koje postoji. Dosad ga nikome nikad nisam dobrovoljno rekao.« Vidjela mu je ruke na uzdama, kožne trake koje su mu klizile među prstima. Okrenuo se prema doratu. »Rođen sam na brodu pokraj rta Trafalgar.« Otkopčao je traku koja je pridržavala poprečno sedlo. »Tako se barem priča. Moja je majka tvrdila da joj je ljubavnik bio kontraadmiral bijele eskadre.« Naglim je pokretom oslobodio kožne trake. »Čovjek bi se zapitao kako se uspjela zateći na glavnom brodu Kraljevske mornarice, ali tko zna? Možda je istina.« Skinuo je sedlo s dorata i zastao pokraj Leigh, naslanjajući rub sedla na bok. »Koristim se inicijalima. S. T. Maitland. I da nisi slučajno ikome ispričala ostatak priče, je li ti jasno?« Pogledala ga je. I istina joj se ukazala u jednostavnoj, zastrašujućoj jasnoći. Volim tog muškarca. Volim ga, mrzim ga... O, Bože. Došlo joj je da se istodobno nasmije i zaplače. Umjesto toga, samo je tupo gledala u njega. »Zašto bih ikome rekla?« upitala je. Povukla je povodac divljeg sivca. »Kamo da stavim Osvetnika?« Pogledao je nju, pa konja, a zatim joj je izvukao uže iz ruke. »Ja ću ga uzeti«, rekao je. »Zove se Mistral.«

147


Knjigoteka

Petnaesto poglavlje I nakon tri tjedna i tri stotine milja S. T. bi pedeset puta na dan pomislio na ono što je rekla. Opterećuješ me. Smetaš mi. Prevarant si. Dok je Nemo trčao pokraj njega, jahao je Mistrala od zore do sumraka, a svaka tri sata prelazio bi na poduku na vrancu kojeg je nazvao Jugo. Dok su putovali, oba je konja podučavao da slušaju njegovu ruku, da se zaustavljaju s uzdama i bez njih, da se povlače, da pravilno kaskaju i galopiraju. Svakoga jutra, prije nego što bi krenuli, tri je sata radio samo s Mistralom. Ravnoteža ga nije napustila. Isprva je razmišljao o tome, ležao oprezno nepomičan kada bi se probudio ne usuđujući se pomaknuti glavu. Kako je čudo ustrajalo, postajalo je sve teže pamtiti da se dogodilo, bilo bi mu čudno kada bi usred poduke shvatio da je napravio neki jednostavan brz pokret bez razmišljanja o posljedicama. Kada bi se sjetio, energično bi tresao glavom, pokušavao izazvati vrtoglavicu u svrhu nekakve prevencije, kao što mu je savjetovao onaj priprosti liječnik. No osjećaj neravnoteže koji bi tako nastao bio je toliko neugodan, a dojam stabilnosti toliko prirodan da se zatekao kako sve rjeđe i rjeđe pribjegava tom lijeku. Ravnoteža mu se vratila. Neće ga napustiti. Ne može ga napustiti. Svim se umnim snagama posvetio zadatku koji je stajao pred njim. S. T.-jevi konjički učitelji bili su Talijani, Francuzi, Španjolci, a svi su se pridržavali jednog pravila: Mnogo konja oblikuje jahača, a jedan jahač oblikuje konja. U životu je jahao na stotine konja, no još od Harona nije naišao na pastuha s takvim prirođenim osjećajem za ravnotežu i inteligencijom kakva je krasila snažnog sivog demona. Bila mu je to radost i strast, opsesija: navesti Mistrala na terre-a-terre u sve manjim i manjim osmicama, naučiti ga da započne courbette urednim i istodobnim propinjanjem prednjih nogu, a zatim ga podučiti ruadeu, u kojemu je izbacivao stražnje noge kada bi osjetio dodir štapa na trbuhu. Mistralu je ta figura osobito ležala, s obzirom na to da je tijekom svoje zloglasne karijere razrušio popriličan broj boksova po konjušnicama. Crni Jugo bio je poštena, flegmatična životinja koju je bilo teže pokrenuti nego obuzdati, no Mistral nije podnosio glupost. Njegova velika energija i osjetljivost zahtijevali su iznimno polagano i empatično rukovanje te neizmjerno strpljenje. No čim bi Mistral shvatio lekciju, bio ju je u stanju i provesti u djelo. S. T.-jeva glavna briga bila je borba s vlastitim porivom da konja prisili na prebrzo napredovanje. Ponekad je, umjesto u ozbiljnoj poduci, jutarnje sate provodio u igri i pokazivao sivcu iste trikove kojima je podučio slijepu kobilu u Francuskoj ili bi pak jednostavno stajao pokraj Mistrala i češkao mu leđa dok bi ovaj žvakao zimsko sijeno. U takvim bi mu mirnim trenucima ponos u lice bacao riječi koje je izgovorila Leigh. Opterećuješ me. Smetaš mi. Prevarant si. Ostavio ju je samu u Ryeu i otišao bez nje. Bilo je to kao herojska potraga: Ubij zmaja — osvoji damu. 148


Knjigoteka

Prokleta bila, odjenut će je u zmajsku kožu. Nahranit će je juhom od zmaja. Sagradit će joj prokleti dvorac od zmajskih kostiju. Pa neka ga onda smatra prevarantom. Velečasni James Chilton možda ga je nazivao Nebeskim Utočištem, no grad je kroz mnoga stoljeća bio poznat kao Felchester. Najprije je bio rimska tvrđava na Peninskoj stazi, gotovo nadohvat Hadrijanova poganskog zida, a zatim danska utvrda. Normani nisu smatrali vrijednim truda u njemu sagraditi dvorac, no tjedni sajam i riječni prijelaz održali su ga na životu do petnaestog stoljeća, dovoljno da doživi rijetku sreću; jedan od njegovih sinova uputio se u London i vratio bogat. Taj je ponosni građanin smatrao potrebnim sagraditi kameni most preko rijeke, čime je osigurao opstojnost Felchestera kao grada. Sve je to S. T. znao po Leighinim pričama. Ono što nije očekivao bio je šarm tog gradića, tako skrivenog u podnožju velikog, sumornog brda, između vrhunaca i rijeke. Uobičajene sjevernjačke radničke kuće bile su nekako mekše, mnoge s gipsanim, bijelo obojenim pročeljima, impozantnih linija zaklonjenih bogatom, krivudavom čipkom ogoljelih voćaka i crvenkastim zimskim ostacima bršljana. Tog vedrog kasnosiječanjskog dana široka glavna ulica bila je prošarana sunčevom svjetlošću i zagrnuta toplinom u svojoj zaštićenoj dolini. S. T. se osjećao kao da mu tu nije mjesto onako odjevenom u šiljati šešir i debeli vuneni ogrtač boje viskija. Turisti koji su posjećivali uzoran grad velečasnog Jamesa Chiltona očito su nosili svećeničku odjeću i crkvene pjesmarice umjesto mačeva. »Vidite, ja se zaista, zaista trudim«, govorio je g. Chilton. Nakon sat vremena entuzijastičnog izlaganja crvena mu je kosa stršala u svim smjerovima. Bila je obilno napudrana, pa se njezina prirodna boja pretvorila u neobičnu nijansu blijede marelice. »Gospodo, iskren sam s vama. Nismo mogli očekivati raj na zemlji. Ali pogledajte sada naš mali dom — zadržite se večeras s nama ako vam je po volji, i dobro nam došli. Bilo tko od naših članova može vas uputiti do spavaonice za goste.« Crkvenjaci koji su došli u posjet stajali su oko njega, smješkali se i kimali glavom. Chilton je S. T.-ju uputio osobito topao pogled i pružio mu ruku. Lice mu je od pjegica istodobno izgledalo i staro i mlado. Na trenutak se zagledao S. T.-ju ravno u oči, ne trepćući. »Tako mi je drago što ste došli«, rekao je. »Zanima vas filantropija, dobri čovječe?« »Samo sam znatiželjan«, rekao je S. T, ne želeći se izlagati moljakanju priloga. »Imate li kakvu staju za konja?« Samo je on stigao na konju. Ostali su stigli jednostavnom kočijom koju je po njih poslalo Utočište, a čekala ih je pred crkvom u četrnaest milja udaljenom Hexhamu. »Možete ga, naravno, odvesti dolje u konjušnicu, no bojim se da ćete se morati sami pobrinuti za njega. Kao što sam objasnio, gospodo, to je pravilo po kojem ovdje živimo — odgovornost! Svatko stoji na vlastitim nogama. Iako ćete se uvjeriti da su svi vrlo susredjivi i spremni pomoći ako vam nešto zatreba.« Chilton je pokazao glavom prema S. T.-jevu opasaču s mačem. »Zamolit ću vas da i to ostavite u konjušnici, dobri gospodine. Na našim vam ulicama takve stvari neće trebati. A sada vas moram ostaviti da se sami snalazite i posvetiti se pripremama za podnevnu 149


Knjigoteka

službu. Molim, svakako dođite na čaj u župni dvor za jedan sat, a nadam se da ćete nakon toga prisustvovati službi te ćemo još porazgovarati.« Kada su se okupljeni razišli, S. T. je uzeo Jugove uzde i poveo strpljivog vranca niz ulicu u smjeru u kojem je pokazao Chilton. Uzvratio je kimanjem glave i smiješkom pastirici s kojom se mimoišao. Njezino stado od tri bjeloglave ovce prizoru je podarilo pastoralni dojam, kao da je riječ o svijetu s nekog sentimentalnog reljefa. Dvije su se malene djevojčice, u kapama i haljama kao i stariji, hihotale dok su zajedno nosile kantu s mlijekom. Koliko je vidio, žene u Nebeskom Utočištu vedra su se duha bavile svojim poslovima. S druge strane ulice čuo je kako netko pjeva kroz otvorena vrata. U konjušnici se još uvijek osjećala noćna hladnoća. U njoj nije bilo ni ljudi ni životinja, no bila je temeljito očišćena. Smjestio je Juga u prvi boks, nametao sijeno i natočio vodu. Vranac je zabio njušku u stalak sa sijenom i tek striznuo ušima kada mu je S. T. skinuo sedlo. S. T. se načas zamislio, zaključio da Chiltonu ne duguje nikakvu posebnu poslušnost te izašao iz konjušnice još uvijek opasan mačem. Zastao je na vratima i razmotrio najbolje načine prikupljanja informacija. Želio je to obaviti, i to brzo, no dosad ništa nije bilo u skladu s očekivanjima. Nitko u gradu nije djelovao potlačeno, u zraku se nije osjećalo zlo, a Chilton... pa, Chilton se činio kao tek dobroćudan i prilično dosadan zagovornik ćudoređa, ako je bilo suditi po poduljem govoru o moralu i primjerenu ponašanju kojim ih je pozdravljao čitavog jutra. Moglo bi se pokazati malo problematičnim jednostavno ga ubiti, ma koliko se S. T.-ju činilo da bi to sa zadovoljstvom učinio nakon što prosjedi misu u Nebeskom Utočištu i otrpi jedno poslijepodne Chiltonove rječite filozofije. Pokušao se sjetiti Leigh, kako mu je napeta lica i drhtava tijela pričala što se tu odigralo. No jedino čega se mogao jasno sjetiti bio je zvuk njezina glasa dok mu je u lice bacala njegove neuspjehe. Počeo se pitati je li prisebna. Počeo se pitati je li on sam priseban. Nedaće mogu slomiti um. Možda se ništa od toga nije dogodilo — možda nije bilo nikakve obitelji, nikakvih izgubljenih očeva, majki ni sestara. Znao je da bi trebao zaboraviti Leigh Strachan. No, što je, tu je. Glavna se ulica širila kod sajmišta. S jedne se strane otvarala na most, a s druge u široku, elegantnu aveniju duž koje se protezalo raskošno drveće. Na kraju avenije, već na strmom obronku brda, stajala je stasita kuća od srebrnog kamena, natkrivena bakrenom kupolom i ljupkom balustradom. Zastao je. To je već vidio. U pozadini akvarela mlade djevojke zapazio je to simetrično pročelje s visokim prozorima, dostojanstveno, prekrasno i toplo prisno. Silvering, Northumberland, 1764. Kroz veličanstvena vrata od kovanog željeza rasla je visoka trava. Na kraju vlastite krasne avenije, duž koje su se uredne kuće redale prema svom krunskom dragulju, sam je Silvering stajao osamljen i zapušten, nalik ponosnom starom dvorjaninu još uvijek okićenom izblijedjelom šminkom i puderom. 150


Knjigoteka

Iznenada je osjetio vruću žudnju za Leigh, neopisivu bol koja mu je stisnula grlo. Na pomisao da stoji tu i gleda mjesto koje je jednom odjekivalo njezinim smijehom — smijehom koji on sam nikada nije čuo — osjetio se neizrecivo samim, ljubomorno usamljenim. Nekoć je tu postojala obitelj. Vidio je njihove slike, bio je svjedokom bezdana njezine tuge zbog svega što je izgubila. Želio je... Povezanost. Bliskost. Želio je ono što je ta kuća nekoć bila. Dom i nešto što će ga ispuniti. Želio je Leigh i sve ono što mu je odbijala pružiti. No to se neće dogoditi. Shvatio je to, iznenada, dok je stajao pred praznim zdanjem. Nije bilo nikakvog načina da se obnovi poveznica između njezinih crteža i te kuće zarasle u korov. Ta joj je patnja izobličila um, srce i uspomene, izokrenula stvarnost u opsesivnu potragu za osvetom koja ju je vodila preko cijele Francuske. Što god da se dogodilo njezinoj obitelji — a nije vjerovao da su je pobile one vesele djevojke, baš kao što nije vjerovao ni da ju je moguće uskrsnuti — svijet s onih akvarela zauvijek je nestao. Pokazalo se da je zmaj zapravo bezopasni psić, a S. T. joj nikada neće moći vratiti ono što zaista želi: život koji je izgubila. Što ga je ostavljalo praznih ruku. Nije bilo načina da zasluži njezinu ljubav, ničega što bi mogao svladati i tako joj se dokazati. Pripremio je oružje, ulaštio mač i podučio divljeg sivca temeljima konjičkog umijeća. Postigao je to u tri tjedna jer je toliko žudio za pobjedom. No uzalud. Mogao bi ubiti Chiltona i vratiti se u Rye s njegovom glavom u košari, a ne bi dobio ništa više od odrješite zahvale. A zašto i bi? Uvjerila se da želi odmazdu, pretvorila je Chiltona u zlo žrtveno janje, no shvatit će koliko je osveta isprazna čim je dobije. Okrenut će se od S. T.-ja, otići i ostaviti ga kako ga je i pronašla. Prekrižio je ruke, naslonio glavu na isklesani kamen sajmišne nadstrešnice i pomislio kakav je otužni glupan ispao, kao ushićeni novak koji je stigao na bojno polje i zatekao ga prazno. Merde. Nemajući bolje ideje, vratio se niz ulicu i blijedo osmjehnuo lijepoj djevojci koja je sjedila pred jarko obojenim vratima i radila na nabranoj čipki. Naslonio se na vrta vrata. »Molit ću... Biste li mi rekli gdje bih mogao nešto pojesti?« »Vrlo rado«, rekla je, odložila vez i skočila sa stube. Prišla mu je i kimnula. »Morate se uputiti niz glavnu ulicu... onamo«, pokazala je i približila glavu njegovu ramenu dok se naginjala preko ograde. »Zatim budite tako ljubazni i skrenite desno, prema brdu, kada pristignete do prve ulice nakon sajmišta. Budite tako dobri i produžite pokraj bolnice, pa ćete u prvoj kući slijeva pronaći mušku blagovaonicu.« Pogledala ga je, još uvijek nagnuta prema njemu. Jednostavna, stegnuta kapa pokrivala joj je svaki pramen kose, no zbog plavih očiju i svijede kože S. T. je zamišljao valove plavih kovrča. 151


Knjigoteka

Skinuo je šešir s izrazom ozbiljne uglađenosti i naklonio se. »Zahvaljujem, mademoiselle«, rekao je. I namignuo joj. Gledala ga je. »Nema na čemu«, rekla je. »Svakako mi je bilo zadovoljstvo.« Vratio je šešir na glavu. »No ometam vas u poslu.« »Da«, rekla je, okrenula se i vratila u kuću bez ijedne dodatne riječi. S. T. je na trenutak zastao, pomalo zbunjen njezinim iznenadnim povlačenjem. Zatim se okrenuo i polako uputio niz ulicu slijedeći upute koje mu je dala. Malo crno stado crkvenjaka u posjetu izašlo je iz trgovine nekoliko metara ispred njega. Tiho su razgovarali, neprestano mudro kimajući glavom i znakovito se pogledavajući. Jedan od njih kao da je nešto zapisivao u bilježnicu. S. T. je prstom dotaknuo rub šešira i produžio ne pridruživši im se. Kada je stigao do kuće u kojoj se nalazila muška blagovaonica, nitko nije reagirao na njegovo kucanje. Slijedeći miris hrane, pronašao je put do kuhinje, no kuhari u pregačama pristojno su i odlučno ponavljali da se na stol neće iznijeti nikakva hrana dok ne završi podnevna služba. Odbili su mu čak dati i pogačicu s pladnja koji su netom izvadili iz pećnice. Nasmijao se, počeo pričati gluposti i ukrao jednu pogačicu. Otkrili su ga prije nego što je uspio šmugnuti kroz vrata, a djelovali su toliko iskreno uznemireni zbog tog gubitka da je priznao što je učinio i vratio im je, iako mu se slina skupljala u ustima. Osramoćen i otjeran iz kuhinje, odlutao je niz glavnu ulicu istim putem kojim je i došao. Ona je ista djevojka još uvijek krpala čipku pred vratima. S. T. se naslonio na ogradu. »Još ne poslužuju«, tužno je rekao. »O, pa ne«, rekla je ona. »Tek poslije podnevne propovijedi.« Oporo se nasmiješio. »To niste spomenuli.« »Žao mi je. Jeste li jako gladni?« »Jako.« Pognula je glavu nad švelom. Zatim je pogledala na obje strane niz ulicu. Trenutak poslije tiho je rekla: »Spremila sam jučerašnju pitu s mesom. Mogu li vam je ponuditi?« »Samo ako je podijelimo.« »O, ne. To nikako...« Spustila je pogled na krilo, a zatim ga ponovno podignula. »Uopće nisam gladna. Ali vi je slobodno možete pojesti.« Ustala je i nestala u kući. Kada se vratila, S. T. je otvorio vrtna vrata i prišao joj. Pružila mu je pitu omotanu ubrusom, pa je sjeo na stube. Oklijevala je, no on je ispružio ruku i primio je za zapešće te je povukao da sjedne pokraj njega. »Sjednite, molim, mademoiselle, inače ću djelovati prilično neuljudno ako tko naiđe.« »Ah, tako«, rekla je. Neko su vrijeme sjedili u tišini. S. T. je zagrizao pitu. Korica je bila ustajala, a meso mnogo komadića hrskavice, no bio je dovoljno gladan da ga je spremno progutao. 152


Knjigoteka

»Samuel Bartlett«, rekao je. »Svakako vama na usluzi, mademoiselle. Bila bi mi čast saznati kako vas mogu oslovljavati?« Zarumenjela se i ponovno uzela čipku. »Ja sam Golubica Mira.« Oslobodi Bože, pomislio je. »Krasno ime, gđice Mira«, rekao je. »Sami ste ga odabrali?« Lagano se zasmijuljila, a zatim je pritisnula prste o sljepoočnicu. »Odabrao ga je moj gospodar Jamie.« Gledao ju je kako trlja glavu, a zatim se vraća igli. »Je li vam dobro?« »O, da«, rekla je uz jedva primjetan osmijeh. »Boli me glava, no to je uobičajeno.« »Žao mi je što to čujem«, rekao je. »Možda biste trebali otići liječniku.« »O, ne... nema potrebe za time.« Uvjerljivije se osmjehnula. »Sasvim mi je dobro.« »Dugo živite ovdje?« »Nekoliko godina«, odgovorila je. »Sviđa vam se?« ustrajao je. »O, da.« Pojeo je ostatak pite i zgužvao ubrus u lopticu. »Recite mi... Kako ste završili ovdje?« »Bila sam izgubljena«, rekla je. »Majka mi je bila pokvarena žena. Odvela me od oca, pa ga nikada nisam upoznala. Nikada nisam imala dovoljno hrane ni odjeće da mi bude toplo, a majka me naučila da kradem. Štipala bi me kada joj ne bih donijela ono što je htjela.« »Ma nemojte reći!« rekao je S. T. blagim glasom. »Da, vaša milosti«, rekla je Golubica Mira. »Nisam znala da to što činim nije u redu, no bila sam vrlo nesretna. Bila sam tek mrav, okružen drugim mravima. Bila sam usamljena, a nisam imala kamo otići i nikoga nije bilo briga.« Pognula je glavu nad sklopljenim rukama. »A onda sam naišla na neke djevojke koje su dijelile odjeću na uglu ulice. Dale su mi suknju i kapu.« Podignula je pogled uz zamišljeni osmijeh. »Djelovale su tako veselo. Tako sretno. Pitale su me želim li im biti prijateljica, odvele su me u kuću u kojoj su odsjele i dale mi jesti. Rekle su mi da se ne vraćam majci. Kada sam im rekla da nemam kamo drugamo otići, dale su mi dovoljno novca za kočiju do Hexhama, a zatim sam pješice došla ovamo i tu su me s dobrodošlicom prihvatili baš kao i vas. Ovo je predivno mjesto. Kao obitelj.« »Je li?« Snuždeno je otpuhnuo. »Možda vam se pridružim.« »O, učinite to!« uzviknula je. »Da nam se barem pridružite.« Pogledao ju je iskosa, podignutih obrva. »Usamljeni ste«, rekla je. »Gledala sam vas kako hodate gore-dolje ulicom sasvim sami. Oni drugi — oni uvijek ostaju u svojim grupama kada dođu u posjet. Ne razumiju kako je to kada si izvan grupe. Misle da je Utočište dobro jer naporno radimo — i radimo — ali najbolje je to što se svi volimo i što nikada, nikada nismo sami.« Sramežljivo ga je pogledala. »Pridružuju nam se mnoge djevojke, ali ne baš previše muškaraca. Samo oni posebni.«

153


Knjigoteka

S. T. se naslonio na okvir vrata. Navukao je šešir na oči. »A vi mislite da sam ja poseban, je li?« »O, da. Vi imate plemenitu dušu. Vidi vam se u držanju. Znala sam to čim sam vas ugledala. Obično ne razgovaram s posjetiteljima, ali s vama sam rado popričala.« Nasmiješio se i odmahnuo glavom. Bilo je ugodno slušati laskanja, osjećati kako ga njezine velike plave oči promatraju s divljenjem. »Nemate pojma kako je lijepo za promjenu čuti takve riječi.« Malo se namrštila. »Netko vas je povrijedio.« »Bio sam glup.« Slegnuo je ramenima. »Stara priča.« »To je zato što ste vjerovali kada niste trebali. Ovdje ne očajavamo niti se osjećamo napušteni ili sami.« »Kako lijepo.« »Toplo je«, rekla je. »Ljudi su hladni, zar ne? Govore okrutne stvari i nemoguće im je ugoditi. Ovdje nam je stalo do vas onakvih kakvi ste, čak i ako niste savršeni u očima svjetovnih ljudi.« Uzdahnuo je i rukom se podbočio na koljeno. »E, pa ja sam daleko od savršenstva — u bilo čijim očima, vjerujte mi.« »Sva su Božja stvorenja savršena«, rekla je. »Pa tako i vi.« Pustio je da to prođe bez komentara. Začulo se zvono, pa je skupila čipku. »To je podnevna služba. Hoćete li poći sa mnom?« Jurnula je u kuću prije nego što je stigao odgovoriti i vratila se koji trenutak poslije, zatvarajući vrata za sobom. Kada je ustala, uzela ga je pod ruku i krenula niza stube. »Svi će vas željeti upoznati.« Namjeravao je neprimjetno nestati mnogo prije nego što se ta prijetnja ostvari, no Golubica Mira vukla ga je za sobom s tolikim ushitom i s toliko ga dragosti upoznavala sa svima na koje su naišli da nikako nije uspijevao pronaći pravi trenutak da se oprosti. Prije nego što je zvonjava prestala, zatekao se u maloj kamenoj crkvi posjednut u prvi red klupa. Bio je u sredini, zatočen prečkom za molitvu sprijeda, crkvenjacima u posjetu s jedne strane i članovima Chiltonove pastve s druge — u prva tri reda sjedili su samo muškarci, dok je ostatak crkve bio ispunjen ženama, koje su sjedile u prepunim klupama i stajale nagurane u prolazima. Sjedio je sa šeširom u krilu i s nelagodom se ogledavao. Golubica Mira stopila se s gomilom nakon što ga je predstavila mladiću koji mu je sjedio s desne strane i koji je uživao zanimljivo ime: Istinit Govor. »Vrlo sam zadivljen, a vi?« promrmljao je crkvenjak u S. T.-jevo zdravo uho. »Vrlo je dirljivo. Svi koje smo sreli po putu djelovali su energično i zadovoljno.« S. T. je kimnuo glavom i slegnuo ramenima. Činilo se da g. Govoru nije do razgovora, što je S. T.-ju savršeno odgovaralo. Natmureno je buljio pred sebe, gdje su oltar, propovjedaonica i čitav prednji dio crkve bili skriveni dugačkim komadima ljubičaste svile koji su bili zašiveni jedan za drugi i obješeni sa stropa kako bi stvorili lelujavi zid. Nered koji je nastao dok su se ljudi smještali u klupe postupno se ublažio do šuškanja i kašljanja, a zatim se pretvorio u potpunu tišinu. 154


Knjigoteka

Jedna je djevojka otapkala naprijed i kleknula pred ljubičastu svilu, lica skrivena od pogleda iza dugačkog bijelog vela navučenog preko kape. S. T. je čekao, očekujući glazbu orgulja ili zbor. Ništa se nije događalo. Malo se promeškoljio na tvrdoj klupi. Brzi, prikriveni pogled otkrio mu je da Istinit Govor bulji ravno pred sebe u ljubičastu svilu, bez treptanja i pokreta. Crkvenjak s desne strane pognuo je glavu, a usne su mu se micale u tihoj molitvi. S. T. je sklopio oči. Osjetio je kako se udaljava, kako mu misli lutaju prema drugim crkvama, prekrasnim talijanskim katedralama njegova djetinjstva, zvonolikim glasovima dječaka na večernjicama među vitrajima i kamenim zidovima koji su sezali u nebesa. Razmišljao je o slikama koje nije dovršio i prizorima koje je tek želio pokušati naslikati. Pitao se bi li mogao prikazati onaj nevjerojatni, zadivljujući tajac, onaj luk svjetlosti i tame koji utjelovljuje katedralu u Amiensu. Možda bi je mogao pretvoriti u šumu i naslikati Nema kao sjenu sa žutim očima. Ili samo vuka i konje kao siluete na otvorenoj vrištim, onako kako je ostavio Mistrala — slobodnog ako se izuzme Nemova pažljiva pratnja. Iznenada se luđački zaorilo crkveno zvono, a Istinit Govor uzeo je S. T.-ja za ruku. S. T. se nakašljao i pristojno izvukao ruku iz njegova stiska, no u sveopćem kretanju okupljenih vjernika crkvenjak ga je čvrsto uhvatio za drugu ruku upravo kada ga je Istinit Govor ponovno primio. S. T. je sjedio zajedljivo stisnutih usana, u stupici. Kroz valove ljubičaste svile izronio je Chilton u jednostavnoj crnoj odjeći. Stao je pred okupljene i započeo još jednu propovijed, dugačko razlaganje o spasenju i svom stadu. S. T. se pokušao vratiti privlačnijim mislima, no smetale su ga ruke koje su ga stezale. Kada ih je pokušao neupadljivo izvući, stisak se pojačao. Pokušao je ošinuti crkvenjaka pogledom, no ovaj je bio izgubljen u Chiltonovoj propovijedi baš kao i g. Istinit Govor. S. T. se frustrirano zagledao u svoj šešir. Na mjestima gdje su mu dlanovi bili pritisnuti o ruke muškaraca pokraj njega počeo je osjećati neugodnu, vlažnu toplinu. Krajičkom oka vidio je da je cijela pastva povezana, čak i djevojke u prolazima, od kojih je najbliža za ruku držala muškarca koji je sjedio na kraju reda. Chilton je i dalje govorio, a glas mu se dizao i padao uz sve jače emocije. S. T.-ju se činilo da izgleda bizarno, s tom narančastom napudranom kosom i širokim, djetinjastim očima koje su prelazile publikom u lelujavom ritmu i tek se na trenutak zaustavljale na pojedinim osobama dok bi izgovarao osobni komentat o prijestupima Slatke Milozvučnosti ili pokori Presvete Svjedosti. Imenom je zazvao brojne članove pastve, pri čemu je kratko govorio o svakom od njih i zauzvrat primao iskrene odgovore na svoje pozive da priznaju grijehe. Kada je kliknuo »Istiniti Govore!«, S. T. je osjetio kako se pojačava stisak s njegove desne strane. »Istiniti Govore...« Chiltonov se glas pretvorio u šaptanje. »Tvoj gospodar zna. Hoćeš li priznati?« »Škrtost!« zavikao je Istiniti Govor. »Nesveta želja i žudnja!« »Hoćeš li se odreći tih grijeha?« tiho je upitao Chilton. »Hoćeš li pognuti glavu u sramu i žalosti?« 155


Knjigoteka

»O, gospodaru... Oprosti mi!« Istiniti Govor klonuo je u vlastito krilo. S. T. je ozlojeđeno pokušao izvući ruku, no stisak se silovito pojačao. »Nemoj!« zajecao je Istiniti Govor odmahujući glavom. »Nemoj mi odbiti dodir koji liječi!« »Odbij«, promrmljao je S. T. i iskobeljao ruku iz njegova stiska. Istiniti Govor posegnuo je za njom, ponovno je uhvatio i prinio obrazu. Svi su ih gledali. Pod pritiskom tog kolektivnog proučavanja S. T. je duboko udahnuo i pretrpio zagrljaj, osjećajući pritom kako mu se vratom i licem silovito razlijeva toplina. Chilton ga je gledao i smiješio se. Nije nastavio s propovijedi, kao što je činio nakon ostalih komentara. Samo je bez treptanja motrio S. T.-ja. »Osjećam moć«, šapnuo je u tišinu punu iščekivanja. »Osjećam iscjeliteljsku moć koja isijava iz vas, g. Bartlett. U mene. U muškarca koji se zove Istiniti Govor. U svakoga ovdje!« Podignuo je ruke i povikao: »Osjećate li je?« U stražnjem dijelu crkve započelo je mrmorenje i pronijelo se prema naprijed. S. T. je osjetio kako ga dlanovi počinju peckati, kako se u njima javlja neodređen svrbež koji je brzo prerastao u osjet koji još nikada nije doživio. Glava i ruke postali su mu bockavi, čitavim mu se tijelom proširio neki neobičan osjećaj koji je stravično pulsirao, kao da su mu svi mišići postali nesigurni i izvan njegove kontrole. U ljubičastoj svili koja mu se lelujala pred očima počeli su bljeskati i prelijevati se neobični oblici. Oko sebe je čuo stenjanje i povike, Chiltonov glas koji se sve više dizao i pozivao ga da dođe, dozivao ga imenom. Strašni se osjet pojačao. Pomislio je da će se onesvijestiti, da će oblici u svili rasti i rasti dok ga na kraju ne preuzmu. »Daj mi je!« povikao je Chilton. »Daj mi je — ne pati. Dođi k meni. Pusti da moć dođe k meni!« S. T. je istrgnuo ruku iz crkvenjakova stiska. Osjećaj dubokog pulsiranja u trenu je nestao, a ostale su samo naježene dlake i blještavi koluti pred očima. Ustao je, obnevidio, želeći pobjeći, no Istiniti Govor nije ga puštao. S. T. je zatreptao i ugledao Chiltona neposredno ispred sebe dok su mu jarki oblici blijedjeli pred očima. »Prenesi mi je«, kriknuo je Chilton pružajući ruke prema njemu. »Daj mi svoju životnu snagu, da je upotrijebim onako kako je treba upotrijebiti!« S. T. je podignuo slobodnu ruku da se obrani od njega, na što je između njih jarki luk svjetlosti preskočio udaljenost koja ih je dijelila, s njegovih prstiju na Chiltonove. S. T. se od boli trznuo unatrag i opsovao. Neobično bockanje koje je osjećao po glavi povuklo se. Čitava je pastva zastenjala jedinstvenim zvukom, nalik golemoj životinji u samrtnim hropcima. »Golubice Mira!« zagrmio je Chilton. Osoba koje je klečala u prednjem dijelu crkve ustala je i prišla im. S. T. joj je vidio lijepo, mlado lice, s očima prikovanima za Chiltona i prepunima zadivljene nade. »Golubice Mira«, rekao je Chilton odmjerenim glasom, »tražila si kraj strašnim bolovima koje osjećaš u glavi.« Brzo je kimnula.

156


Knjigoteka

»Dođi ovamo, voljena moja«, nježno je rekao Chilton. Prišla mu je i pala na koljena. »Skini veo i kapu.« Poslušala je i pustila plavu kosu da joj se raspe po ramenima. Chilton je ispružio ruke iznad nje, dlanova tek koji centimetar od njezine glave. S. T. je vidio kako se nježna zlatna kosa podiže, a pojedine se vlasi lijepe za Chiltonove dlanove. Golubica Mira tiho je uzdahnula, podignula ruke i dodirnula paperjastu aureolu koja joj se izdignula s glave. Dotaknula je Chiltonovu ruku, na što je S. T. začuo prigušeno pucketanje. Golubica Mira ustuknula je i rekla: »Ajme meni!« »To je snaga Božjeg iscjeljenja«, rekao je Chilton. »Bog te blagoslivlja jer si nam dovela g. Bartletta. Je li ti bol prestala, drago dijete?« »Da«, uzdahnula je Golubica Mira. Spustila se na pete i pogledala Chiltona razrogačenih očiju. »Prestala je.« Okupljeni su zamrmorili. Ljudi su počeli ustajati i naglas se moliti, među njima i crkvenjaci u posjetu. Istiniti Govor poljubio je S. T.-ju ruku i ponovno počeo blebetati. »Gospod nam je doveo g. Bartletta«, izjavio je Chilton nadglasavajući buku vjernika. »Gospodine Bartlett«, pogledao je S. T.-ja, »hoćete li doći? Hoćete li s nama podijeliti dar kojim vas je Gospodin obdario?« S. T. se nakašljao. »Za Boga miloga«, rekao je trudeći se govoriti tiho. »Jeste li...« »Za Boga miloga!« povikao je Chilton. »Da! Za milost Božju!« Ispružio je ruku. »Doći ćete, dakle? G. Bartlett, nemojte misliti da to možete sami. Ne griješite dušu ohološću. Ne možete sami hoditi svijetom i činiti čuda kakvima smo ovdje svakodnevno svjedoci — no ako nam se pridružite, ako postanete dijelom naše obitelji u Bogu, jer u sebi nosite moć koja iscjeljuje, koju mogu upotrijebiti da pomognem drugima... Nosite je u sebi, g. Bartlett — moć jaču od svih koje sam osjetio tijekom mnogih godina koje sam proveo služeći Gospodinu. Hoćete li doći?« »Radije ne bih«, rekao je S. T. »Hvala na ponudi.« Stenjanje i mrmorenje koje ga je okruživalo pretvorilo se u tišinu. Golubica Mira ga je pogledala. U njezinim očima nije bilo prijekora, samo tuga. Ustala je, prišla klupi i uzela ga za ruke. Kada su se dodirnuli, osjetio je lagano pucketanje, blijedi tračak bolne iskre koja je kresnula između njega i Chiltona. I ona ga je osjetila. Vidio je kako je naglo udahnula, a zatim ga pogledala s obožavanjem. »Molim vas«, prošaptala je. »Molim vas, ostanite i pomozite nam.« Chilton je mogao propovijedati do kraja svijeta, a Istiniti Govor i oči isplakati, no to ne bi na njega ostavilo dojam kakav su osjetile te svijede ženske oči pune nade. S. T. je pokušao odbiti; nije moguće, suludo je, sve je to nekakva varka — no u tom trenutku nije uspio pronaći riječi kojima bi to izrazio. Duboko je udahnuo i stisnuo čeljust. »U redu. Što želite da učinim?« »Pomolimo se«, rekao je Chilton bez oklijevanja, a pastva se počela spuštati na koljena. »Dođite ovamo sa mnom i sa svojom voljenom Golubicom Mirom i pridružite nam se u molitvi.«

157


Knjigoteka

I tako je morao poći s njim, kleknuti, ponovno se držati za ruke i slušati, slušati, slušati, dok su ga noge sve jače boljele, želudac mu kruljio, a sunčeva svjetlost koja je prodirala kroz vitraje pomicala se po podu u sve duljim i duljim zrakama. Neko se vrijeme zabavljao nagađanjima o tome kako je Chilton izveo onaj trik s »moći«. Nije ni najmanje sumnjao da je riječ o udaru električne energije — čuo je priče o tom osjećaju. U Francuskoj su takve stvari bile vrlo popularne. Jednom su prilikom istodobno stresli stotinu i osamdeset članova kraljevske straže kako bi zabavili Parižane, a vijest o tome osam mjeseci poslije stigla je čak i do La Pairea. Kojim se točno sredstvom Chilton poslužio, bio je misterij. S. T. je mislio da je za to potreban nekakav stroj, no nije primijetio ništa što bi mu nalikovalo na to. Ako je itko drugi sumnjao u Chiltonovu teoriju o iscjeliteljskoj moći, nije to spomenuo. Služba se nastavila gotovo do sumraka. S. T. je umirao od gladi. Kada je napokon završila, ustao je i pažljivo istegnuo bolne zglobove. Odmaknuo se od Chiltona prema grupici crkvenjaka u posjetu. Svi su ga promatrali, a onaj koji je sjedio pokraj S. T.-ja zatreptao je i oblizao usne. »Da mi je netko pričao, ne bih vjerovao«, promrmljao je i krenuo se rukovati sa S. T.-jem, a zatim je zastao, kao da se netom sjetio da ga ne želi dirati. Okrenuo se prema svojim drugovima. »Da nisam to sam doživio, smijao bih se.« Ostali su djelovali kao da im je neugodno, no prije nego što je S. T. stigao išta reći, prekinula ga je najezda Chiltonove pastve — okružili su ga, govoreći u isto vrijeme i izražavajući mu dobrodošlicu u svoju obitelj. Istiniti Govor probio se kroz nagurane žene i ponovno S. T.-ju poljubio ruku. S. T. ju je otrgnuo, no postigao je samo to da su djevojke počele činiti isto. Golubica Mira ga je zagrlila. Kada se napokon uspio osloboditi gostoprimstva i probiti u dvorište, posjetitelji su već nestali. Chilton je stajao na ulazu i razgovarao sa šačicom vjernika. Okrenuo se prema S. T.-ju i uhvatio ga za ramena. »Presretan sam, gospodine! Blagoslivljam vas zbog vaše odluke.« »Mičite ruke s mene«, otresao se S. T. Uhvatio je držak mača. »Predomislio sam se.« Chilton ga je potapšao po ramenu i pustio. »U tom slučaju, žao mi je što to čujem.« Odmahnuo je glavom. »Takve se stvari događaju — brzopleto dana obećanja često se povlače. Ne želimo da ostanete ako niste u potpunosti spremni.« »Nećete ostati?« Golubica Mira prišla mu je straga. »Odlazite?« »Da«, rekao je i tek je na trenutak pogledao u oči, a zatim brže-bolje skrenuo pogled. »Znate, nisam ni namjeravao ostati.« Podignula je ruku do usana. »A tako. Tako mi je žao.« Spustila je pogled na stube. »Hvala vam — na dodiru. Glavobolja mi je nestala.« »Nisam vam dao ništa što već niste imali«, tiho je rekao S. T. Chilton ga je uhvatio za lakat. »Ako biste bili toliko ljubazni da pričekate trenutak, priuštit ću si zadovoljstvo da vas s malom Golubicom otpratim do konjušnice.« S. T. bi se rado bio odrekao tog zadovoljstva, no Golubičino se lice ozarilo. Zbog nje je pričekao dok je Chilton nestao u crkvi i ponovno im se pridružio koju minutu 158


Knjigoteka

poslije. Hodali su niz ulicu, a kada su stigli do kuće pred kojom je S. T. upoznao Golubicu Mira, Chilton joj je predložio da se vrati svojim dužnostima. Poslušala je bez pogovora. Zastala je tek toliko da uzme S. T.-ja za ruku i čvrsto je stisne, a zatim se okrenula i otrčala kroz vrata. »Bojim ste da ste možda slomili jedno srce«, rekao je Chilton lagano zabavljenim tonom kada su nastavili hodati. »Ludo dijete.« »Vrlo«, rekao je S. T. Chilton je uzdahnuo i kimnuo glavom. »Malo ih je koji su nevini kao Golubica kada dođu k nama iz najgorih jazbina što ih je čovjek stvorio.« »Doista, u to ne sumnjam«, natmureno je rekao S. T. »Da mi nije rekla, nikada ne bih ni pomislio da dolazi s ulice. Mislio bih da je plemenite krvi.« »To mi laska«, rekao je Chilton. »Iznimno mi laska. Odgoj je jedna od naših najvažnijih zadaća, znate. Ah, evo nam naše male Kreposti. Je li spreman konj g. Bartletta, ljubavi moja?« »Ne, gospodine Jamie, gospodaru, nije.« Djevojka koja je izašla iz sjene konjušnice odmahnula je glavom. »Tom konju samo što nije otpala potkova. Stari tatek... ovaj, Spasonosna Milost, hoću teći, oprostite. .. odnio ju je popraviti. »Nadam se da vam se ne žuri baš toliko, g. Bartlett? Možda biste večerali s nama?«

159


Knjigoteka

Šesnaesto poglavlje U urednoj, jednostavnoj blagovaonici zdanja koje je nekoć bilo poveća obiteljska kuća svi su muškarci željeli sjediti pokraj svog novog prijatelja g. Bartletta. Bio je omiljen u Nebeskom Utočištu; bio je jedan od onih koje su čekali. Njegova ih je »moć« vodila za korak bliže danu kada će ih njihov Jamie povesti u budućnost u kojoj će Božji svijet postati stvarnost. Iz prostorije su bili uklonjeni svi tragovi ukrasa. Nije bilo slika, polica, tepiha — ostao je još samo izrezbareni strop. Ugurana su još dva dodatna stola, iako su muški članovi Chiltonove pastve zauzimali samo dva. Kada su djevojke počele posluživati jelo, morale su se provlačiti među praznim stolicama i podizati lonce visoko iznad glave. S. T. je dobio golemu porciju zobene kaše, oživljene narezanom jabukom i začinjenom prekomjernom količinom soli zahvaljujući entuzijastičnom susjedu odlučnom da s njim podijeli sve što ima. Sumnjičavo je odmjerio pozamašnu porciju. U Nebeskom Utočištu možda se ne jede često, ali kada se jede, zaista se ne škrtari. Svi su utihnuli, djevojke koje su posluživale poredale su se uza zid i sve su se glave pognule. Jedan od muškaraca počeo je naglas moliti, a kada je rekao »Amen«, nastavio je drugi, a zatim netko treći. Molili su nasumičnim redoslijedom i u nasumičnom trajanju. S. T. je sjedio na tvrdoj stolici i gledao kako mu se kaša hladi i zgrušnjava. Od gladi ga je počinjala boljeti glava. U nekom trenutku tijekom molitve otvorila su se glavna vrata i u dvoranu su ušli crkvenjaci u posjetu. Uz prigušene glasove dvije od djevojaka koje su posluživale provele su ih kroz blagovaonicu s dodatnim stolovima i stolicama prema stražnjem dijelu kuće. Molitve su se nastavile u bezličnom tonu. Nakon nekog vremena S. T. je osjetio primamljiv miris mesa i toplog kruha, no nitko nije donio ništa novo u blagovaonicu. Niz hodnik je čuo vesele glasove. Polako mu je sinulo da drugim posjetiteljima daju jesti, i to ne hladnu kašu. Naposljetku je nastupila dugačka tišina. S. T. se u sebi pomolio da sada napokon mogu početi jesti. Spuštao se mrak, a čak je zgrudana zobena kaša izgledala dobro. Niz hodnik su se vratili crkvenjaci u posjetu, a poput pastira ih je vodio Chilton, koji ih je na ulaznim vratima ljubazno pozdravio i objasnio im da ih kod konjušnice čeka kočija spremna odvesti ih natrag u Hexham. Nekoliko muškaraca za stolom se osmjehnulo. Jedan od njih zavjerenički je trknuo S. T.-ja laktom. »Ne moramo jesti s vanjskim svijetom ako ne želimo«, došapnuo mu je. »Upravo prekrasno«, rekao je S. T. i uzeo žlicu. Ponovno je osjetio gurkanje. »Ne još, ne još«, prošaptao je susjed. »Najprije jedu djevojke.« S. T. je odložio pribor. Chilton je ušao u blagovaonicu i zastao na vratima, ruku podignutih u znak blagoslova i pognute glave. Izgovorio je još jednu dugačku molitvu, meljući ugodnim glasom o vremenu, žetvi i količini čipke koju su djevojke 160


Knjigoteka

izvezle te preporučujući moguća poboljšanja kao da je Bog neki suradnik kojemu bi dobro došao pokoji prijateljski savjet. S. T.-ju se počelo vrtjeti u glavi. »Amen«, napokon je rekao Chilton. »Podijelimo blagoslove.« Na te su riječi djevojke koje su stajale pokraj zida stupile naprijed. S. T. se namrštio kada je svaka od njih kleknula pokraj jednog muškarca. Oči su mu se raširile kada je ugledao kako muškarci uzimaju zdjelice sa zobenom kašom i počinju rukom hraniti djevojke hladnom kašom, stavljajući im zalogaje hrane u usta. U prostoriju je ušlo još djevojaka i stalo u red iza onih koje su klečale. Pokraj njega je kleknuo neki čedan lik. Djevojka je podignula lice. Bila je to Golubica Mira. Namjestila se kao da čeka svetu pričest, zatvorenih očiju, prekriženih ruku i lagano rastvorenih usnica. Napokon je izgubio strpljenje. Bila mu je puna kapa tog mjesta, zaista jest. S. T. Je zgrabio zdjelicu s kašom, zabio žlicu u nju i pružio joj je. »Evo, tvoja je. Ne moraš se tako ponašati, za Boga miloga.« Otvorila je oči. Zagledala se u njega. »Ne želiš podijeliti?« »Podijelit ću«, rekao je zlovoljno. Morao je okrenuti glavu da bi joj uspio čuti tih glas zdravim uhom. »Ali neću te hraniti. Ustani s tog poda. Ovo je idiotski.« Oko njih se utišalo zveckanje pribora. Ugrizla se za usnicu i skrenula pogled. »Sramotiš me«, prošaptala je u novonastaloj tišini. »On ne razumije«, srdačno je rekao Chilton. »Moraš ga podučiti, Golubice.« Progutala je. »Ne znam... Ne znam kako.« »Ja sam uz tebe. Način će ti se ukazati. Ne gubi vjeru.« Kimnula je glavom i molećivo vratila pogled na S. T.-ja. »Dijeljenjem hrane pokazuješ da ti je stalo do mene. Pokazuješ da će me hraniti i štititi, kao što je muškarcu zapovjeđeno da hrani i štiti ženu jer je to volja Gospodnja.« »Pokazuje da je žena radosno poslušna«, energično je dodao jedan od muškaraca. »Pokazuje se elegantnom i pokornom, što joj je i priroda. Golubica je vrlo dobra; sretna je i poslušna; ničeg se drugog ne moraš bojati.« »Ovo je suludo«, rekao je S. T. »Molim te, podijeli hranu sa mnom kako doliči«, prošaptala je Golubica. »Poslije ćeš se osjećati bolje.« »Teško da se mogu osjećati gore«, rekao je i odgurnuo stolicu. Stavio je kašu na pod. »Evo, Rex. Jedi kao nečiji kućni ljubimac ako to želiš.« Blagovaonicom se proširio žamor negodovanja. Golubica je prekrila lice rukama. »Molim te«, rekla je. »Molim te!« S. T. je oklijevao. Svi su ga silovito šibali pogledima, kao da ju je istukao — osim Chiltona, koji se blagonaklono smiješio nad cijelim prizorom. Golubica je tiho šmrcala i povukla ga za nogavicu. S. T. je ponovno okrenuo glavu kako bi je čuo. »Tako se sramim«, mrmljala je kroz prste. »Zar me ne voliš?« »Da te volim!« ponovio je zapanjeno. Pogledao je njezin sklupčani lik. »Golubice...« rekao je preplavljen osjećajem nemoći. »Žao mi je. Ne želim te uznemirivati, ali... ne želim ovo. Rekao sam ti da neću ostati.«

161


Knjigoteka

Odmahnula je glavom ne podižući pogled. Zatim je spustila ruke s lica, privukla zdjelicu k sebi i prinijela žlicu ustima, jedući hladnu kašu s poda. »Ako ovo želiš, pokorit ću se tvojoj volji«, rekla je. Suze su joj tekle niz obraze. »Molim te, ne idi.« »Podijeli hranu s njom!« usrdno je rekao jedan od muškaraca. »Ne vidiš li kako je ovim ponižavaš?« Drugi je muškarac potapšao Golubicu po ramenu. »Doista — zašto joj nanosiš bol? Sirota Golubice! Ne plači, draga. Dođi, ja ću podijeliti hranu s tobom.« Golubica je silovito zatresla glavom. »Poslušna sam«, zavapila je. »Jesam! Učinit ću kako mi zapovijeda g. Bartlett.« Svi su je gledali dok je i dalje jela, pognuta nad zdjelicom na podu. »Oholost!« Bio je to glas Istinitog Govora. »Pokvarena uznositost što tako zlostavlja bespomoćno žensko čeljade bez ikakve svrhe.« S. T. je odgurnuo stolicu i prišao vratima okružen zborom prijekora. Kimnuo je Chiltonu. »Konj mi je sada već zacijelo spreman«, promrmljao je i pokraj vrata dohvatio šešir i ogrtač boje viskija. Osjetio je golemo olakšanje kada je pobjegao na hladan večernji zrak. Hodao je niz tihu ulicu i skrenuo za ugao prema konjušnici. U tami sumraka unutrašnjost je mirisala na sijeno i konje, no ništa nije vidio. Zastao je i poslušao ne bi li začuo kako ga Jugo pozdravlja rzanjem. Ništa se nije čulo. S. T. je prvi put osjetio naznake panike. Opako je opsovao i okrenuo se na peti. Koraci su mu bili trzavi od bijesa. Kada je zamaknuo za ugao, pred njim se ukazao neosvijetljeni Silvering koji se ocrtavao na tamnom obronku brda. Pred tim je prizorom zastao. Svi su oni ludi: taj pjegavi šarlatan sa svojim električnim trikovima koji ni dijete ne bi zavarali, ti umišljeni pravednici i njihove jadne djevojke s ulice koje s poda mole hladnu kašu. Osjetio je kako mu niz lijevu nogu visi mač, jednostavan i nedvosmislen. Želio je da mu vrate konja — makar i samog Chiltona morao stjerati na koljena da to postigne. Obred dijeljenja još uvijek je trajao kada je S. T. naglo otvorio ulazna vrata i odlučnim se korakom uputio niz hodnik. Svi su ga ignorirali. Chilton je s mnogo truda razgovarao s Golubicom, koja je stajala pognute glave, kimala i plakala. Samo je ona podignula pogled kada se S. T. zaustavio na vratima. Licem joj se raširio velik osmijeh. »Vratio si se!« »Gdje mi je konj?« zagrmio je S. T. na Chiltona. Golubica je već bila na pola prostorije. Uhvatila ga je za ruke i pala na koljena pred njim. »Oprosti mi! Bila sam sebična i neposlušna. Tako sam nesretna! Molim te, reci mi da mi je oprošteno, molim te, gospodaru!« »Moj konj«, ponovio je, mršteći se onima koji su stajali iza nje i pokušavajući se istodobno iskobeljati iz njezina stiska. Njezine ruke, male i očajne, nisu ga puštale.

162


Knjigoteka

Chilton se nasmiješio. »Mislim da se morate pozabaviti nečim mnogo važnijim prije no što vam pronađemo konja, g. Bartlett. Jako ste povrijedili Golubicu. Pred Bogom vas molim da se ispričate i njoj i nama.« »Za što da se ispričam, dođavola? Zato što je nisam tretirao kao derište bez mozga?« Odustao je od pokušaja da izbjegne stisak njezinih ruku. »Kako si, dovraga, uspio smisliti ove gluposti, Chiltone?« Chilton ga je smireno promatrao. »Moja riječ je Božja riječ.« »Baš praktično!« prezrivo je rekao S. T. »Molim te«, brzo je prošaptala Golubica. Pritisnula mu je lice o ruke. »Ne smiješ tako govoriti!« Silovitim je pokretom pokazao prema stolu. »Zašto ne? Ne vjeruješ valjda zaista da je ovo nekakav red propisan s visine? Ne vjeruješ valjda da postoji Bog koji od tebe očekuje da padaš na koljena i ponižavaš se za puku žlicu zobene kaše? A čak i da očekuje, ne vjeruješ valjda da bi svoje želje povjerio ovakvom prdonji i pozeru!« »Nemoj to govoriti!« zavapila je Golubica. U glasu joj se osjećala histerija. Ponovno ga je uhvatila za ruku, a zatim mu obgrlila noge. Osjećao je kako joj tijelo drhti. »Ne brini se.« Pokušao ju je utješiti gladeći joj kosu. »Neće me zgromiti munja, to mi možeš vjerovati.« Chilton se zahihotao. »Naravno da neće. No niste se ispričali. Duša vam je u mukama. Pravi će vam se put ukazati.« Nekoliko je muškaraca ustalo. S. T. ih je promatrao dok su hodali prema njemu. Nije mogao odrediti što namjeravaju. Posegnuo je rukom prema maču, no Golubičin mu je stisak smetao. »Ne dirajte me«, rekao je oštrim glasom. »Ne približavajte mi se.« Najbliži je napravio pokret kao da će ga uhvatiti za ruku, pa je S. T. izvukao mač iz korica. Golubica je kriknula. Uhvatila je oštricu golim rukama. »Ne čini to!« vrisnula je. »Radije ubij mene!« Instinkt ga je izdao. Oklijevao je samo trenutak, ne želeći joj povući mač po rukama koje su već krvarile, i to je bilo dovoljno da ga dohvate. Ispustio je mač i zamahnuo šakom, no smetalo mu je njezino tijelo pod nogama. Promašio je, pokušao se povući i izgubio ravnotežu u Golubičinu čvrstom zagrljaju. Pao je unatrag prema vratima, a oni su se bacili na njega, prikovali ga uz tlo sa svih strana, kao djeca, i gušili mu psovke dlanovima, nadlakticama i glavama.

* * * Nije znao koliko su ga dugo držali u mraku. Sjedio je na podu prostorije pune ustajala zraka. Nije se imao na što nasloniti. Imao je povez preko očiju, svezane ruke i noge i bio je prepun bijesa na samoga sebe. Došla je Golubica. Sjedila je s njim na podu i dugo govorila, milovala mu kosu i čelo, pričala bez kraja i konca o tome kako su svi ovdje sretni, koliko ga vole i kako bi lijepo bilo kada bi se uspio priviknuti; isprva je malo neobično; sjećala se da je i njoj 163


Knjigoteka

bilo neobično, no brzo će uvidjeti koliko je njihov način života bolji od zla u vanjskom svijetu. Ona želi da ostane, iako naravno da može otići ako to želi; oni nikada nikoga ne prisiljavaju da čini nešto što ne želi, ali tako se nada da će ostati i biti sretan uz nju. Gospodar Jamie rekao je da bi g. Bartlett mogao postati upravo njezin poseban supružnik, što je vrlo velika milost koja se dobiva samo ako je djevojka bila jako, jako dobra i gospodar Jamie je jako voli, smatra je mudrom i slaže se s njezinim odabirom. Ona je zaista, istinski, radosno pokorna. S. T. nije ništa rekao. Golubica je zaplakala i zagrlila ga, pokušala ga poljubiti u usta, no on je okrenuo glavu na drugu stranu. Zatim je došao Chilton, otpravio Golubicu i polako kružio oko S. T.-ja, govoreći povremeno glasno, a povremeno vrlo tiho. S. T. nije obraćao pozornost na njegove riječi. Nekoliko puta Chilton se zaustavio i dugo stajao na jednom mjestu, u tišini, a S. T.-ju se jedanput ili dvaput učinilo da je začuo neki neobičan siktav zvuk. Nije si mogao pomoći, okrenuo je lice u tom smjeru, živaca napetih od neizvjesnosti. Zatim se dugačak monolog nastavio, povremeno isprekidan siktanjem, dok na kraju ni jednom ni drugom više nije pridavao nikakvu pozornost. Nikad ga nisu ostavljali samog. Došao je Istiniti Govor i govorio o oholosti i uznositosti dok ga S. T. nije poželio ubiti golim rukama. Odgurnuo se s poda i uspio se osoviti na koljena, no s povezom preko očiju nije uopće mogao odrediti u kojem bi se smjeru trebao baciti, pa je samo klečao i teško disao. Odjednom ga je iz tame pogodio brz udarac, pa je uz bolan usklik pao na svezani lakat. Odnekud se začuo Chiltonov glas kako blago kori osobu koja ga je gurnula. S. T. je ležao na grubom podu, natmureno stisnutih usana. Kada su ga pokušali natjerati da ustane, potpuno se objesio, pa su ga morali nositi. Uživao je u toj maloj, žuljavoj zadovoljštini dok ga nespretni vrazi nisu ispustili, pa je zaključio da će radije čuvati kosti i zaboraviti na ponos. Ionako im je prepušten na milost i nemilost. Nije osjećao toliki sram od onog strašnog trenutka prije tri godine kada je shvatio da ga je njegova slatka Elizabeth izdala i da je ušetao ravno u njezinu stupicu — i izgubio Harona, sluh i posljednju iluziju da ga netko voli. Podignuo je bradu. Neobično, ali bilo mu je lakše od pomisli na Elizabeth, tu prljavu izdajnicu kakvom se pokazala. Dopustiti da ga zarobi i sputa krdo uštogljenih mamlaza i žena bilo je neugodno, no bilo je to daleko od potpune propasti. Proklete bile sve žene. Pretvaraju mu mozak u kašu. Oprezno se kretao stubama. Povez na očima ponovno je izazvao tračak dobro poznate vrtoglavice, a ruke koje su ga stezale sa svih strana zbunjivale su ga. Zatim se našao na ravnom tlu, okružen tijelima koja su se držala stisnuta uz njega i vukla ga za sobom u ledeni noćni zrak. Činilo mu se da osjeća miris baklji i čuje sve glasnije komešanje gomile koja je slijedila njega i njegove uznike niz ulicu. Još stuba, ovaj put prema gore. Bili su pred vratima Silveringa; nije bilo druge. Tijelo mu je bilo napeto od želje da se baci u stranu i oslobodi zagušljive tamnice koju su stvorili svojim tijelima, no vezanih se ruku nije mogao osloboditi čak ni poveza. 164


Knjigoteka

Okrenuli su ga. Začulo se zveckanje metala: vrata od kovanog željeza na ulazu u Silvering. Osjetio je bezbroj dlanova kako mu prekriva ruke i povlači laktove prema natrag. Nešto ledeno dodirnulo mu je vezana zapešća. Okovi. Ukočio se, a zatim se bacio ne razmišljajući; borio se kao i prvi put, no ovaj put nije potrajalo ni toliko. Ruke su mu bile vezane, a okruživalo ga je bezbroj ruku i grabljivih prstiju koji su ga spremno dohvatili i počeli gurati na vrata dok ga nisu prisilili da padne na koljena pred tom mekanom, neumoljivom navalom. Nitko nije vikao niti ga tukao. Itekako se govorilo; čuo je glasove koji su mu govorili da ostane miran, ljubazne, utješne glasove. Bit će sretan, govorili su. Naučit će pravi put. Budi dobar, budi miran, budi spokojan; tako želi gospodar Jamie. Blizu sebe čuo je Golubicu kako ga preklinje da se ne opire, da ne sramoti i sebe i nju. Klečao je i ubrzano disao dok mu je tvrd pločnik žuljao koljena. Navukli su mu okove, prikovali ga za vrata, a kada je pokušao ustati, lanci su ga zadržali na mjestu. Pitao se hoće li mu govoriti koliko je sretan i dok ga budu kamenovali — ili što mu je već gospodar Jamie namijenio. Srce mu je nabijalo, no nije baš mogao reći da se boji. Sve je izgledalo tako nestvarno. Netko mu je skinuo povez s očiju. Zatresao je glavom i zaškiljio na snažnoj, bliještećoj svjetlosti baklji koje su ga okruživale na nevelikoj udaljenosti. Nije vidio ništa doli tame iza njih, no čuo je gomilu. Čak je i taj zvuk bio blag, tiši i viši od nekoga koji bi proizvela uobičajena rulja. Dah mu se pretvarao u mraz, krivudao pred licem i nestajao. Na svjetlosti baklji pojavljivale su se i nestajale siluete i tamni obrisi, bijela lica koja bi bljesnula pa nestala u tmini dok se publika naguravala. Koliko ih može biti? Stotinu, najviše dvije — čak i ako su svi u gradu prisutni. Chilton je tvrdio da ima tisuću sljedbenika, no S. T. ih u Nebeskom Utočištu nije vidio. Počeli su pjevati himnu koju nije poznavao; ženski glasovi slatko su se uzdizali kroz noćni zrak. Kako se, zaboga, uspio dovesti u tu situaciju: da okovan leži na koljenima pred gomilom školarki? Da ti pamet stane. Neće ga kamenovati; nisu čak djelovali ni ljutito. Iz tame iza baklji pojavio se Chilton i polako se uspeo stubama, pjevajući zajedno sa župljanima. Kada je utihnula zadnja nota, u rukama je podignuo običan porculanski vrč za umak i ponovno se počeo moliti, tražeći od Boga da objavi svoju volju gospodaru Jamieju i njegovoj pastvi. S. T. je izvrnuo ruke za leđima. Molitva ovdje nikada ne prestaje. Nije ni čudo što su svi malo skrenuli. Golubica je klečala nekoliko stuba ispod njega, zatvorenih očiju, naizgled se moleći svim silama. Chiltonov glas počeo se prekidati i podrhtavati od emocija u još jednom od njegovih jednostranih razgovora s Bogom. Gomila se uskomešala kada je primijetila njegovo uzbuđenje, iako S. T. od Chiltonovih nejasnih riječi nije razumio ništa osim: »Da, da! Razumijem, razumijem. Sreća i mir za tvoje sljedbenike. Za one koji te istinski vole« i sličnih dubokoumnih izjava.

165


Knjigoteka

Bila je to repriza službe u crkvi, bez kraja i konca. S. T. je drhtao na ledenom zraku. Odjednom je Chilton podignuo vrčić iznad glave, a zatim ga spustio i izlio nekoliko kapi na kamenu stubu. Stuba se lagano zapušila i pojavili su se mjehurići. »Slatka Milozvučnosti«, rekao je. »Voliš li svog gospodara?« Jedna od djevojaka pred stubama pohitala je prema njemu. »O, da«, kliknula je. »Pred tobom je zadaća. Uzmi ovaj pehar. Ako istinski voliš svog gospodara, otpit ćeš iz njega. Nevjernika bi to spalilo. Nevjernik bi na jeziku osjetio pakleni oganj ako bi pio iz njega. No ako je tvoja vjera iskrena, bit će ti kao da piješ vodu.« Pružio joj je vrč. Djevojka po imenu Slatka Milozvučnost uzela ga je drhtavim rukama. Zvuk nalik na uzdah začuo se iz nevidljive gomile onkraj baklji. Dok je S. T. gledao u bespomoćnom užasu, bez oklijevanja ga je prinijela usnama. Kada joj je posuda dodirnula usta, Chilton je povikao: »Abraham! Abraham!« Šaptanje gomile pretvorilo se u naricanje. »Ja sam anđeo Gospodnji!« kliknuo je Chilton, a glas mu je odjekivao kroz noć. »Spusti pehar, dijete. Ne pij. Dokazala si se, baš kao što je Abraham stavljen na kušnju dokazao svoju vjeru.« Slatka Milozvučnost spustila je pehar, a Chilton joj ga je uzeo iz ruku. Lice joj je blistalo dok ga je promatrala. »Golubice Mira«, rekao je. »Stupi naprijed i uzmi pehar.« S. T.-jeva leđa su se ukočila. Počeo je teže disati. »Tvoja je zadača teža«, rekao je Chilton. »Ti moraš imati dovoljno vjere za dvoje. Muškarac kojega si dovela među nas pripada djeci pobunjenika. Duša mu je duša zlih, za kakvu Gospod kaže da je poput nemirna mora koje ne može pronaći spokoja, pa iz svojih dubina izbacuje blato i nečist.« Golubica je uzela pehar iz njegovih ruku, glave pognute nad njim. Chilton joj je spustio ruke na ramena. »Na tebi je da ga spasiš. Vjera Slatke Milozvučnosti pretvorila bi kiselinu u vodu kada bi joj dodirnula usne jer je vjerovala riječima svoga gospodara. Vjeruješ li ti mojoj riječi?« Golubica je kimnula glavom. S. T. je ovlažio usne i progutao. »Čuj me onda. Moraš uzeti ovaj pehar i uliti mu tekućinu u lijevo uho da bi mu duh pobune izbjegao kroz usta i zauvijek nestao, a on pronašao mir.« Šok od tih riječi protresao je S. T.-ja kao silovit udarac. Na trenutak je ostao nepomičan, ne vjerujući onome što je čuo. Zatim je zadignuo usne. »Gade jedan«, zarežao je. »Prokleti gade!« Chilton je pomilovao Golubicu po kosi. »Samo mu ti to možeš podariti, dijete. Ne oklijevaj pred zadaćom koja ti je namijenjena.« Golubica se okrenula držeći vrč objema rukama. S. T. si nije mogao pomoći; odgurnuo se od nje koliko god su mu okovi dopuštali. »Što želiš, Chiltone?« odrješito je povikao. »Koja je tvoja cijena?« »I reče Bog: ›Poslušajte me, vi koji poznajete pravo, narode kojima je moj Zakon u srcu‹«, zazvao je Chilton. »›Ne bojte se poruge ljudske, ne plašite se uvreda!« 3 3 Ovaj i svi sljedeći navodi iz Biblije preuzeti su iz Jeruzalemske Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2003. (op. prev.).

166


Knjigoteka

Golubica Mira uputila se prema S. T.-ju mirna lica. Kleknula je pokraj njega. »Ne čini to«, rekao je S. T. ubrzano dišući. »Golubice... ne znaš što činiš. Razmisli, za ime Božje.« Nasmiješila se, no činilo mu se da ga uopče ne vidi. »Mogu ti duši podariti mir«, promrmljala je. »Usrećit ću te.« »Ne!« Povisio je glas. »Više neću čuti. Na drago uho već ne čujem... O, Bože. On to zna, Golubice! Iskorištava te; što zapravo želi? Pitaj ga što želi.« »Svi mi želimo da budeš sretan«, rekla je. »S nama ćeš pronaći mir kada iz tebe istjeramo duh pobune.« Podignula je vrč. Mahnito je odmahivao glavom, a zatim trznuo ramenom kako bi joj izbio vrč iz ruke. Netko ga je uhvatio za kosu, bezbroj ga je ruku prisilno umirilo. »Moraš vjerovati«, rekla je. »Moraš znati da ti nikad ne bih učinila nažao. Imaj vjere.« »Nemoj.« Oči su mu zasuzile. »On je lud. Zbog njega ste svi ludi.« Odmahnula je glavom i nasmiješila se, kao da ima posla s malim, uplašenim djetetom. Iza njezinih leđa Chilton je poveo molitvu. Podignula je vrč. S. T. se počeo opirati čvrstom stisku koji mu je zakrenuo glavu. »Miruj«, rekla je. »Moli se s nama.« »Molim te«, prošaptao je. »Molim te.« Svi su mu mišići u tijelu podrhtavali dok se opirao stisku. »Ne možeš to učiniti.« Vrč se podignuo i nagnuo u njezinim sigurnim rukama. Čvrsto je stisnuo oči. »Ne možeš, ne možeš, ne možeš.« Plakao je; nije mogao pojmiti ono što mu se spremalo — Bože, bit će gluh, vrata će se potpuno zatvoriti, bit će bespomoćan u svijetu tišine... Užareno hladna tekućina dotaknula mu je uho i preplavila ga, zapriječila zvuk Chiltonove molitve, prigušila glasove. Tišina je postala stvarnost. Pustili su ga. S. T. je s jecajem pognuo glavu nad koljena.

167


Knjigoteka

Sedamnaesto poglavlje Leigh se ta prostrana i prazna zemlja činila istom kao i uvijek. Pusta. Sivo nebo i bezlična vriština, s kralježnicom rimskog zida koji se poput zmije protezao preko vrhova dugačkih planinskih lanaca. Preko brda se dokoturalo neobično vrijeme: goleme snježne pahulje topile su se kada bi dotaknule crno tlo, a nad oblacima je rogoborila grmljavina. Vjetar je šibao doratovu grivu dok je Leigh jahala blatnom stazom. Konj je nervozno zadizao glavu i ogledao se oko sebe kao da bi ga iz šupljih sjenki mogli zaskočiti tigrovi te je naizmjence isprekidano kasao i silovito, impulzivno galopirao dok se probijao muljevitim putem. Leigh se molila da ne naiđu ni na kakvu lokvu koju neće moći zaobići. Doratov strah od vode nadvio se nad njezino putovanje poput kuge i za dva tjedna produljio put koji je trebao trajati dvadeset dana. Seigneur je rekao da može to riješiti, no nije se zadržao kako bi dokazao svoju izjavu. Ostavio ju je, ondje na mračnoj kišici pred konjušnicom kod Sirene. O, nije ju zaista fizički ostavio, ne taj tren. No nije više razgovarao s njom, nije došao spavati u sobu, a ujutro ju je dočekala samo poruka. Naložio joj je da ostane dok se on ne vrati. Platio joj je smještaj i hranu; mogla je tražiti što god je htjela osim gotovog novca. Odveo je vranca i divljeg sivca. Ostavio joj je dorata koji je odbijao prijeći preko mosta. Ostavio ju je na cjedilu, bez novčića. Da ga čeka kao sluškinja. Još uvijek je bjesnjela zbog toga, no nije ju nimalo usporio. Dorat joj je, međutim, osjetno poremetio planove. Pokušala ga je prodati u Ryeu, no svi su predobro poznavali tog konja, pa je odnijela bisere i haljinu u zalagaonicu. Vlasnik ih je odnio u stražnji dio trgovine kako bi pregledao ogrlicu, a zatim se vratio i na pult položio deset šilinga — umjesto četiri funte koliko je S. T. predvidio. Kada je počela silovito protestirati, vlasnik je samo slegnuo ramenima i pružio joj potvrdu primitka. Odbio joj je vratiti bisere, a kada je zaprijetila da će se obratiti redarstveniku, naslonio se na pult i rekao joj da može učiniti što god hoće, pa će vidjeti kakve će koristi imati od toga. Poznavali su je, u tome je bila stvar. Svi su znali da je g. Maitland, poznat po svojoj darežljivosti i mačevalačkoj vještini, ostavio ženu na čuvanju u Ryeu. A Rye — to beskrupulozno krijumčarsko gnijezdo — bio je više no spreman čuvati je u nadi da će mu se to isplatiti. Po cijeni od dva penija za milju izračunala je da bi joj trebale barem tri funte samo za kočiju do Newcastlea, čak i ako bi se vozila vani. Mislila je da će moći prodati dorata kada se udalji od Ryea, no i to se pokazalo nemogućim. Bilo je već dovoljno teško samo se udaljiti od Ryea s tim konjem. Nakon što ga je napodmićivala, navukla i natukla preko sedam riječnih prijelaza između Ryea i Tunbriđge Wellsa, uvjerila se da su preprodavači konja oštrooka banda, sumnjičavi i naviknuti dobro procijeniti svakoga tko im dovede konja na prodaju. Pri pogledu na »mladića« u hlačama u poprečnom sedlu posprdno bi se nasmijali, a gotovo bi u trenu prepoznali doratove nedostatke. Morala je nogom udariti jednog

168


Knjigoteka

preprodavača u lice kada joj je stavio ruku na bedro pod izgovorom da joj namješta mamuzu. Najbolja ponuda koju je dobila bila je od klaoničara u Readingu. Dvije funte. Pogledala je dorata. Odbio se približiti klaoničaru na manje od tri metra. Prestrašeno je prevrtao očima i pribijao se uz stup za koji ga je privezala. Taj vražji konj svega se boji, pomislila je s gađenjem — naradili bi se samo da ga dobiju u klaonicu. Prišla mu je, a on se uzmigoljio i počeo mahnito uzmicati čim je odvezala uzde. Tresao se, previše uplašen čak i za bijeg. »No, no, mali... Smiri se«, promrmljala je — iste riječi koje bi izgovarala kad god bi konj postao nemiran. »Smiri se, sve je u redu. Nitko ti ništa neće.« Dok je govorila, sinulo joj je da je to laž — konačna laž — posljednja izdaja ono malo povjerenja koje je konj imao u nju. Životinja se zaista primirila na zvuk njezina glasa, jedva primjetno, tek toliko da prestane uzmicati i drhtati. Skamenio se pokraj nje, ukočena vrata, napetih usta, i poslušao je kada mu je tekla da stane — bio je to vrlo mali znak povjerenja u njezine odluke; plaha, nervozna vjera da je ono što od njega traži sigurno. Predomislila se. Klaoničar je povisio ponudu na tri funte, što je bilo dovoljno da plati kočiju, no ona je odvela konja do postolja za uzjahivanje i uspjela se uspeti na njega unatoč nervoznom pomicanju i poskakivanju. Požalila je zbog te odluke na prvom riječnom prijelazu, baš kao i na svakom prijelazu poslije toga. No stigli su do Northumberlanda. Bez obzira na svoje ostale specifičnosti, dorat je bio beskrajno izdržljiv, a imao je i dovoljno energije da ustukne i odskoči čak i kada bi do riječnog prijelaza stigli nakon trideset milja cjelodnevnog jahanja po kiši i blatnjavim putovima. Dugo im je trebalo, ali stigli su. Dorat se iznenada zaustavio i zagledao se u kasnoposlijepodnevni zrak, prema oblacima koji su lebdjeli nad vrištinama na sjeveru. Leigh se pripremila na uplašeni skok pred novim strašilom — što god ono bilo — koje je konj sada uočio, no ovaj je umjesto toga zabacio glavu i oštro zarzao. Iz daljine se začuo odgovor. Leigh se zagledala u tanašni obris rimskog zida trepćući pod teškim pahuljama. Kroz otvor stvoren odronom u zidu neki je svijetli konj tražio put, spuštajući glavu dok je zaobilazio razrušeno kamenje. Dorat je ponovno zarzao, a drugi se konj zaustavio i odgovorio. Zatim je skočio prema naprijed i sjurio se niz obronak prema njima. Leigh je sjahala. Pustila je uzde uzbuđenog dorata. Dovoljno ga je dugo jahala da zna da ga ne može kontrolirati, bilo u sedlu ili s tla — ne ako je pokraj njih nepoznat konj na slobodi. Dorat se galopom zatrčao drugom konju u susret. Susreli su se na pola obronka, izvijenih vratova i naćuljenih ušiju. Leigh je stajala u blatu i iznenada osjetila nelagodno stezanje u grudima. Bio je to divlji sivac, bila je sigurna. S mjesta na kojem je stajala vidjela mu je ožiljke na licu.

169


Knjigoteka

Znači, došao je. Ovdje je. Čekala je i promatrala kako dva konja frkću jedan na drugoga i dodiruju se nosovima. Sivac je iznenada zacvilio i izbacio prednju nogu, na što su se obojica dala u trk. Konji su se naganjali duž obronka, odmaknuli se od nje pa se vratili, a zatim se galopom zatrčali prema njoj dok je za njima blato letjelo u zrak medu pahuljice. Ostala je na mjestu kada su projurili pokraj nje, a tada sivac kao da se zainteresirao za nju — usporio je i vratio se uznosita koraka. Dorat ga je slijedio i dokaskao u Leighinu blizinu. Spustio je glavu i počeo njuškati u potrazi za travom ispod snijega i blata. Polako mu je prišla i uzela uzde, zaključivši da je prvi val ushita zbog ponovnog susreta sada iza njih. Divlji sivac zastao je i zagledao se u njih, a nosnice su mu se širile dok je upijao vjetrovit zrak pun snijega. Leigh je okrenula dorata u drugom smjeru i povela ga stazom. Trenutak poslije začula je ujednačene korake kada im je sivac prišao straga. Na tren je oklijevao, a zatim joj je prišao gnječeći blato potkovama. Potapšala ga je po vratu i pustila ga da joj protrlja lice o tijelo. »I, gdje je?« upitala je. »Je li već uspio postići da ga ubiju?« Sivac joj je ustima dohvatio obješeni kraj šala. Zatim je naćulio uši. Oba su konja podignula glave kada se nad vrištinom začulo dugačko, usamljeno vučje zavijanje.

* * * Pomislila je da je zasigurno mrtav. Sivac je mogao pobjeći ili biti oslobođen, ali Nemo ne bi nikada dobrovoljno napustio seigneura kako bi sam lutao. Vuk je bio upravo jadan u svojoj sreći što je vidi. Sjetila se kako je S. T. uvijek pozdravljao svog vučjeg prijatelja, pa je čučnula i dopustila Nemu da joj obliže lice i stavi blatne šape na ogrtač. Protrljala ga je i protresla mu glavu među rukama, zarivši mu prste duboko u vlažno krzno, sve do toplog, suhog sloja neposredno uz kožu. Oduševljeno se migoljio, cvilio i prigušeno lajao od uzbuđenja. Niski oblaci i zima pretvorili su sredinu poslijepodneva u sumornu večer. Vodila je svoju malu družinu duž zida dok bedemi nisu nestali, svedeni kroz mnoga stoljeća na razinu zemlje. Poznavala je taj kraj kako i dolikuje pustolovnom djetetu, poznavala je mjesta kao što su Thorney Doors, Bloody Gap i Bogle Hole, znala je da joj je bolje ne zastajati kako bi potražila utočište u usamljenoj kući koju su zvali Burn Deviot i u koju su se sklanjali kradljivci ovaca. Nemo je trčao pred njima, ali ne predaleko, i često se vraćao kako bi se stisnuo uz nju i polizao joj sve dijelove tuku i lica koje je mogao dosegnuti. Vjetar im je snažno puhao u leđa. Leigh se probijala dalje kroz blato dok nije naišla na odvaljenu stijenu koja joj je mogla poslužiti kao postolje za uzjahivanje. Poslije Caw Gapa zid se ponovno počeo uzdizati, a na vrhu Winshieldsa uspjela je proviriti kroz guste pahulje i ugledati dugačke bazaltne lance Peel Craga i High Shielda, čiji su se obronci uspinjali do crnih litica koje su gledale na sjever, tmurne i tihe, nalik sjenkama rimskih stražara. 170


Knjigoteka

Što ako je mrtav? U njoj su se borile ljutnja i zabrinutost. Glupan, glupan! Budalast izvan svake pameti, izvan logike, izvan bilo kakvog zdravog osjećaja opasnosti. Kao da je sve to igra. Što ako je mrtav? Što ako jest? Leigh je pomislila na Chiltona — na ono što je učinio, na ono što bi mogao učiniti. Zagrlila je dorata i pritisnula mu lice o grivu. Nos joj se napunio toplim, punim mirisom konja. Težak ju je miris obujmio, podsjetio na seigneurov glas, tih i odmjeren, kako joj govori da dodirne izubijano lice divljeg sivca. Konj je iznenada podignuo glavu i snažno je udario u nos. Uspravila se i pokušala treptanjem odagnati pahuljice i zamućenje u očima. Sivac je pokraj nje lagano frknuo i otkaskao naćuljenih ušiju. Leigh je zaškiljila duž vrha zida. Onkraj uska prolaza, gdje je kameni bedem skretao na sljedeće brdo, stajao je crni konj s jahačem i gledao ih. Nije uspijevala vidjeti jahača. Sivac je stigao do prolaza, dao se u trk i preskočio zid. Nemo je poskočio od uzbuđenja. Bacio je pogled na nju, a jezik mu je visio iz usta. Leigh se srce stisnulo od iznenadnog predosjećaja. Pustila je nemirnog dorata da se sjuri niz snježni obronak. Pomislila je da je zasigurno seigneur taj koji je gleda ispod šešira potamnjela od vlage, iako ničim nije dao naslutiti da ju je prepoznao. Sivac je ustrčao uz susjedno brdo, zaustavio se i pozdravio vranca dodirivanjem nosova. Nemo je ostao s Leigh i pokušao onjušiti vjetar koji je puhao od njih, repa spuštena zbog nesigurnosti. Konji su stali jedan uz drugoga, a drugi je jahač obuzdavao vranca dok je sivac poskakivao i ispuhivao oblake vrućeg zraka. Vranac se pomaknuo i okrenuo bočno na pozadini koju je činilo bezbojno nebo, a Leigh je odjednom shvatila da na njemu jaše dvoje ljudi. Povukla je uzde i s oklijevanjem zastala u podnožju brda, dok joj je srce snažno nabijalo. Prvi je jahač prebacio nogu preko vrančeve grive i sjahao, dok je drugi ostao u sedlu kao sklupčana, bezlična silueta. Nemo je iznenada skočio naprijed, skačući s kamena na kamen s najstrmije strane prolaza. Kada je stigao do vrha, skočio je kako bi pozdravio muškarca — i tek je tada Leigh bila sigurna. Sjedila je skamenjena od radosti i bijesa i osjećala se apsurdno bespomoćna. Kao da bi je i najmanji dodir slomio. Seigneur je držao Nema u rukama i pustio ga da mu potpuno umije lice lizanjem, a tek je tada odgurnuo ushićenu životinju. Velike pahulje poigravale su i lebdjele na vjetru između njih. Mirno je stajao i gledao niz obronak prema Leigh. Živ. Sasvim živ. I nesumnjivo jednako nemoguć i zadovoljan samim sobom kao i uvijek. Zimski joj je zrak grebao grlo i palio oči. Stisnula je zube. Dorat ju je ponio uzbrdo dugačkim koracima. Kada je stala pred njega, uzeo je vrančeve uzde i zagledao se u nju bez riječi. »Dobar dan«, hladno je rekla. »Kako te lijepo ponovno vidjeti.«

171


Knjigoteka

Lice mu je bilo nepomično. Bez izazovnog osmijeha, bez samosvjesnog podizanja onih njegovih pokvarenih obrva. »Sunašce«, rekao je neobičnim, ispraznim glasom. Od tih mrtvih zvukova ruke su joj se stegnule oko doratovih uzdi. »Što se dogodilo?« Pogledao ju je, a zatim spustio pogled. »Trebao sam znati da ćeš već nekako uspjeti.« Okrenuo se od njezina upitnog mrštenja. Na trenutak je naslonio dlan na vrančeve slabine, a zatim je spustio i čelo na njih, kao da je ne želi gledati u oči. »Ti si mu prijateljica?« upitao je ženski glas. Leigh je naglo podignula glavu. Osoba u sedlu odmaknula je tamni veo. Iza njega su oprezno provirivale plave oči okružene crvenim rubovima. »Tko si ti?« odrješito je upitala Leigh. »Ti si prijateljica g. Bartletta?« ponovno je upitala djevojka. »Možeš li mi pomoći? Pobjegli smo, hladno mi je i ne znam kamo idemo. Ima li u blizini kakva kuća ili takvo što?« »Što se dogodilo?« ponovila je Leigh promuklim glasom. Djevojka je izgledala kao da nešto skriva. »Ništa«, rekla je. »Ništa se nije dogodilo. Tražimo utočište.« Leigh ju je ignorirala. Sjahala je s dorata i zgrabila S. T.-ja za rame te ga povukla od vranca. »Reci mi što se dogodilo!« »Ne čuje te«, rekla je djevojka. S. T. je stiskao čeljust, kao da se sprema progovoriti. Strašno se namrštio, a zatim je iznenada odgurnuo Leighinu ruku i otišao na drugu stranu konja. Izvukao je uže iz bisaga, uhvatio divljeg sivca i oblikovao povodac u priručne uzde. Laganim je skokom zajahao sivca bez sedla i poveo drugog konja. Leigh se brže-bolje uspela na dorata i okrenula ga kako bi ih slijedio. »Kako to misliš, ne čuje me!?« »Ne čuje.« Djevojka se namjestila na sredinu sedla i pogledala preko ramena. »Gluh je.« Leigh je naglo udahnula. »Potpuno?« Djevojka je kimnula glavom. »Nisam ja kriva«, rekla je. »Chilton!« uzviknula je Leigh. »Da.« Djevojka je zagrizla usnicu. »Nisam ja kriva.« Leigh je pomislila da će ubiti tu zvijer. Razderat će ga, iščupati mu srce, pred očima mu pobiti sve što voli. »Dovoljno sam vjerovala«, mrmljala je djevojka. »Uistinu jesam. Ali gospodar Jamie je đavao. Natjerao me da vjerujem u njega jer je đavao i natjerao me da činim đavolje stvari, a đavao ne može pretvoriti kiselinu u vodu.« »Kiselinu«, s užasom je prošaptala Leigh. »U zdravo uho?« »Ne bih to učinila da sam znala. No nisam znala. Mislila sam da je svet, mudar čovjek, a on je đavao.«

172


Knjigoteka

»Ti si to učinila?« kriknula je Leigh. Zarila je pete u dorata, bacila se naprijed, dohvatila djevojčinu kosu i povukla je. »Kopilanska kurvo!« Djevojka je vrisnula. Leigh se nagnula i udarila je tolikom jačinom da joj je u ruci ostao pramen plave kose. Čula je da S. T. nešto viče, ali nije slušala. Ponovno je udarila djevojku koja je vriskala. »Podlo smeće smrdljivo! Silazi mu s konja!« Leigh je udahom prekinula gnjevni jecaj. »Silazi!« Djevojka je već počela kliziti nadolje, a onda ju je Leigh gurnula objema rukama. Konji su ustuknuli na djevojčin vrisak. Pala je u blato u klupku crnog vela i bijelih nogu. Leigh je okrenula dorata. Bila bi rado zgazila nesretnicu, no samo je zadržala konja na mjestu i pljunula na nju. »Nadam se da ćeš se smrznuti.« Djevojka je ležala u kaljuži i plakala. Leigh je okrenula konja i odjahala do seigneura. Uhvatila ga je za ruku. Pogledao ju je s nemirnim izrazom na licu. »Leigh«, rekao je i odmahnuo glavom. »Ja zap...« Nagnula se prema njemu i usnama prekinula priznanje. Rukama mu je primila ramena i silovito ga poljubila, kao da bi ga mogla uvući u sebe i ozdraviti ga. Koža mu je bila hladna, a leđa ukočena. Podignuo je ruke kao da je namjerava dodirnuti. Leigh mu nije dopustila; stisnula mu je ruke i privukla ga k sebi koliko god su joj konji dopuštali. »Živ si«, šapnula mu je u topao dah. »Samo je to važno.« Spustila mu je dlanove na obraze i ponovno ga poljubila. Iz grla mu se začuo neki glas, kombinacija prigovora i predaje. Ruke su mu se uzmahale, a zatim se smirile na njezinu struku. Sivac se još približio. Seigneurova su se usta otvorila kako bi prihvatila njezinu ponudu. Odgovorio je, okusio joj jezik, osjetio miješanje hladnog i toplog. Jače joj je stisnuo tijelo. Vjetar mu je podignuo ogrtač i obavio ga oko nje, nalik teškom, vlažnom pokrivaču koji ih je obgrlio pod snijegom. Malo se povukao i pogledao je kroz trepavice zlatnih vrhova. »Leigh«, rekao je s nelagodom. Stisnula mu je ramena. »Bit će sve u redu«, rekla je. »Spravit... spravit ću prašak.« Kao da je razumio te njezine riječi, usne su mu se stisnule u crtu i pognuo je glavu. Zatim je podignuo pogled uz prepreden smiješak i neku neobičnu nježnost te je dodirnuo ispod brade. Leigh je položila šaku najprije na svoje, a zatim na njegovo srce. »Ti i ja«, rekla je polako i razgovijetno. »Zajedno.« Obrve su mu se uzdignule. »Ti i ja?« ponovio je. U glasu mu se osjećala neka promukla neujednačenost. Kimnula je glavom i osmjehnula se, jer ju je razumio. Nesigurno se nagnuo prema njoj i lagano joj ustima dodirnuo krajičak usana. Bilo je to nalik pitanju, a ona je odgovorila potpuno se predajući poljupcu. Podignuo je ruke i zapleo joj ih u kosu. Ljubio joj je obraze i oči, uživao u okusu njezinih usana, milovao je umiljatim i slatko zavodljivim dodirima. 173


Knjigoteka

»Leigh«, šapnuo joj je u sljepoočnicu. Nekako je neobično otpuhnuo, kao da se smije od nelagode. »Ja čujem.« Naglo se okrenula, pritom ga snažno udarivši bradom. Uspravio se i oprezno je pogledao. Buljila je u njega bez riječi. Dodirnuo joj je obraz rukom u rukavici. Smiješio se onim starim smiješkom, koji je pozivao na nestašnost i koketiranje. »Pokušao sam ti reći«, rekao je. »Ali bila si...« Podignuo je ruku. »... zanesena.« »Lagao si«, protisnula je. »Lagao si mi.« »Pa sad, nisam baš...« Ispružio je ruku kako bi je uhvatio dok je trzala doratovim uzdama. »Leigh... čekaj; daj pričekaj trenutak, dovraga... Au!« Izmaknuo se ruci koja ga je udarala. »Zašto mi nisi rekao?« povikala je. »Zašto si me pustio da i na trenutak povjerujem da je to istina?« Protrljao je čelo nadlakticom. »Ne znam.« Leigh je jecnula od gnjeva. »Ne znaš!« Glas joj je zadrhtao. »Ne znaš!« »U redu!« viknuo je. »Nisam ti želio reći! Ne želim ti ništa govoriti; koga vraga uopće radiš ovdje? Trebala bi biti u Ryeu.« »Nisi zaista mislio da ću ostati u Ryeu!« Leigh se nagnula prema njemu i sama vičući. »I krpati ti čarape, tako mi svega!« Stisnula je usne pred navalom ispremiješanih osjećaja. Djevojka je iza nje cviljela. Leigh se okrenula u sedlu i gledala je kako se s mukom uspravlja na noge prekrivene blatom. »Dolje je kočijaško svratište. Dvostruko pivo.« Leigh je pokazala prema jugu. »Možeš pješice do njega.« No S. T je sjahao. Uputio se prema uplakanoj djevojci i podignuo je s koljena. Pala mu je u naručje jecajući i čvrsto se privijajući uz njega. »Zaista čuješ? Izliječen si?« »Čujem«, promrmljao je. »O, hvala Bogu«, zavapila je. »Hvala Bogu, hvala Bogu!« Sklopila je ruke kao u molitvi. »Poštedi me, molim te.« Lagano ju je protresao, a zatim ju je odveo do vranca. »Penji se«, rekao je namještajući ruke da joj pomogne. »Tko je to?« odrješito je upitala Leigh odmjeravajući blatnjavu priliku. Nije odgovorio. Kada se djevojka uspentrala u sedlo i namjestila suknje koliko je mogla u tom položaju, odveo je vranca do Leigh. »Golubice Mira«, rekao je uz mali naklon glavom. »Ovo je ledi Leigh Strachan.« Djevojka je kimnula glavom i šmrcnula. »Drago mi je«, rekla je kao da se upoznavanje odvija u nekom gospodskom salonu, a zatim je naglo udahnula. »Strachan? Niste valjda... niste valjda iz Silveringa?« »Silvering je moj posjed«, rekla je Leigh. »Namjeravam ga vratiti.« Djevojka je počela lomiti ruke. »Gospodar Jamie u stanju te natjerati da činiš stvari koje ne želiš«, rekla je tjeskobno. »Strašne stvari.« Leigh ju je hladno odmjerila. »Možda je tako«, rekla je, »ako si toliko jadan i slab da mu dopustiš.« 174


Knjigoteka

Golubica Mira je zadrhtala i ponovno počela plakati. S. T. je dohvatio divljeg sivca za grivu i ponovno ga zajahao, držeći vranca za uzde. Leigh je primaknula dorata do njega. »Ona je jedna od njih.« Pogledala je prema Golubici Miri. »Jedna od njegovih.« »Više nije«, odgovorio je. Leigh je skeptično frknula. »To ona tvrdi?« »Istina je!« zavapila je Golubica. »Molila sam se i molila i napokon sam progledala. Gospodar Jamie ipak nije mogao učiniti čudo; nije mogao pretvoriti kiselinu u vodu. G. Bartlett je to znao. Znao je cijelo vrijeme. Trebala sam slušati njega.« Zatim se iznenada namrštila. Pogledala je S. T.-ja. »Ali ti sada čuješ.« Stisnuo je usta. Zagledao se u daljinu. »Taj je čovjek šarlatan. Zar to ne vidiš, Golubice? Sve je isplanirao. Nisam mu namjeravao omogućiti da uživa u svom prigodnom ›čudu‹.« »Ali kiselina...« »Za ime Božje, u onom je vrču bila tek ledena voda. Kiselinu je držao negdje drugdje — zacijelo u rukavu.« Golubica ga je gledala. »Ali to znači... uopće ti ništa nije bilo!« Čelo mu se namrštilo. »Čuo si cijelo vrijeme! Dok smo se Krepost i Slatka Milozvučnost i ja tako brinule o tebi. Pet dana i ništa nam nisi rekao. Bilo je okrutno ne reći mi! Mislila sam da sam ja kriva. Mislila sam da nisam dovoljno vjerovala da bi se dogodilo čudo.« »Okrutno!« strastveno je kriknula Leigh. »Okrutno? Tko bi mu zamjerio što ti nije rekao? Zašto bi ti vjerovao?« »Mogao mi je vjerovati!« »Da ti povjeri svoj život? Ti luda, sebična gusko — nije dječja igra pomrsiti planove onom pobožnom luđaku u njegovoj jazbini. Misliš li da tvoj predragi gospodar Jamie nije vrlo dobro znao da čuje? Da se pretvara, i to samo zato da mu potkopa autoritet! Misliš li da može dopustiti takvo što bez odgovora? On živi od takvih kao što si ti. Svi ste vi maloumni balvani!« Golubica je prkosno izbacila donju usnu. »Zar ćeš reći da nije tako?« odbrusila je Leigh. »Nikada ne bih učinila nažao g. Bartlettu.« »Samo bi mu ulila kiselinu u uho!« »To je bilo prije«, zavapila je Golubica. »Gospodar Jamie me začarao! Osim toga, nije bila kiselina, zar ne? Bila je samo voda. Možda se moje čudo ipak dogodilo!« Leigh je okrenula glavu. Ostala je bez riječi. Bila bi rado ponovno gurnula Golubicu Mira u blato, iako je znala da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Seigneur ju je promatrao lagano izvijenih usana. »Izvukao si se živ i zdrav«, promrmljala je. »Samo je to važno.« Nasmijao joj se, a lice mu je bilo mračno od sve veće tame koja ih je okruživala. »A ne«, tiho je rekao. »Smrvit ću tog gada. To je važno.«

175


Knjigoteka

Osamnaesto poglavlje Nebesko je Utočište spavalo, muškarci u svojoj zajedničkoj spavaonici, žene na prostirkama u salonima i blagovaonicama svih kuća duž ulice. Neki su od njih dugo u noć sjedili i molili za dušu Golubice Mira, koja ih je napustila. Gospodar Jamie svaki je dan držao propovijed njoj u spomen, i plakao, i govorio im da joj oproste tu slabost. G. Bartletta nije uopće spominjao, pa su znali da ne smiju razmišljati o njemu ni o načinu na koji je njegov buntovan duh podučen pokornosti. Ako bi se netko od njih oglušio na tu uputu i proveo ponoćne sate prisjećajući se njegova lica i načina na koji se kretao, njegova tuđinskog samopouzdanja — ili oholosti, kako bi to rekao gospodar Jamie — koje je nestalo zajedno s njegovim sluhom i bilo zamijenjeno tišinom, taj je morao moliti dodatne molitve koje je zadao gospodar Jamie. Slatka Milozvučnost klečala je na prostirci pokraj Kreposti. Obje su se zdušno molile za snagu da zaborave Golubicu i g. Bartletta, iako su imale zadaću pomagati Golubici da se brine za njega. Slatka Milozvučnost donosila mu je hranu, a Krepost ga je brijala i pazila da bude čist. Ponekad, dok bi on bezvoljno sjedio zagledan u ništavilo, pogledi bi im se sreli iznad njegove glave, a Slatka Milozvučnost gotovo bi zaplakala. Nastojala je ne kriviti Golubicu. Gospodar Jamie rekao je da moraju praštati, a sama je Golubica svakako bila izvan sebe. Čitavo je vrijeme neutješno plakala, ni na trenutak nije ostavljala g. Bartletta i neprestano je ponavljala da je sigurna da je dovoljno vjerovala, da nešto nije u redu, a jedanput je čak rekla da bi joj bilo draže da joj gospodar Jamie nije naložio da učini što je učinila. Sljedećeg su dana nestali. Slatka Milozvučnost i Krepost uspele su se u tavansku prostoriju i zatekle je praznu. Otrčale su reći gospodaru Jamieju, no on se samo nasmiješio i rekao da je to Njegova volja. Golubica je dovoljno patila zbog svoje nedostatne vjere. Nije rekao kamo je Golubica otišla ni što se dogodilo s g. Barlettom. Negdje u dubini duše, na mjestu koje je pokušavala sakriti molitvama, navikama i starim osjećajem sreće i sigurnosti, Slatka Milozvučnost osjećala je strah. Pogledala je Krepost sklupčanu na prostirci, obasjanu blijedom mjesečinom koja je dopirala kroz prozor, i znala je da se i ona boji. Slatka Milozvučnost navlažila je hladne usne i podignula glavu tek toliko da vidi kroz staklo nezaklonjeno kapcima. U dva dana otkako su Golubica i g. Bartlett otišli, snažan je mraz sledio blato koje je prekrivalo nepopločene rubove glavne ulice. Iznenada se začulo crkveno zvono, a njegova je glasna zvonjava uporno odzvanjala ledenim zrakom. Na prostirkama oko nje druge su se djevojke meškoljile i otimale snu kako bi prisustvovale jednosatnoj ponoćnoj molitvi. Nekoliko je prilika brzo i tiho prošlo kaldrmom na sredini ulice. Bili su to pokajnici koji su morali klečati u crkvi cijele večeri i moliti se s gospodarom Jamiejem. Među njima će biti i njegova posebna učenica, Božanska Anđela, koja je uvijek odrađivala pokoru, iako je na to nisu obvezivale nikakve sitne pogreške i prijestupi koji su uvijek pratili sve ostale. Kada se Anđela vrati u kuću, neće više biti

176


Knjigoteka

kradomičnih pogleda kroz prozor tijekom molitve, inače će gospodar Jamie prozivati ime počinitelja na podnevnoj službi sljedećeg dana i tražiti priznanje. Slatka Milozvučnost nije vjerovala da se itko drugi u kući dosjetio da ih Anđela špijunira. I ona je sama tek nedavno postala sigurna u to, otkada su g. Bartlett i Golubica bili zaključani na tavanu, a Božanska Anđela toliko naglašeno izražavala svoju brigu i ljubav prema onima čija je zadaća bila brinuti se za buntovnog grešnika. Dotad se Slatka Milozvučnost tek divila sposobnosti gospodara Jamieja da toliko jasno pronikne u njezino srce i um te zna sve njezine nedostatke. Malo je zamjerala Anđeli. Imala je osjećaj da se tako kalja nešto što je dotad bilo blistavo i sjajno. No nije bilo na njoj da dovodi stvari u pitanje. Voljela je gospodara Jamieja, baš kao što je i on nju volio, no bilo bi joj draže vjerovati da mu nisu potrebni špijuni. No kada joj se sumnja jednom uvukla u um, jednostavno je odbijala otići. A od same činjenice da je pazila da ništa o njoj ne da naslutiti Božanskoj Anđeli i da je gospodar Jamie nikada nije prozvao da prizna svoj nedostatak vjere ta je sumnja postajala to stvarnija i nemirnija. Crkveno je zvono utihnulo. Kada su zamuknuli odjeci koji su se čuli s brda, Slatka Milozvučnost postala je svjesna drugog zvuka: polaganog, jednolikog udaranja željeznih konjskih potkova o kaldrmu. Otvoreno je podignula glavu i virnula kroz prozor. Bilo je svakako prekasno da stari tatek — koji se ionako nikada nije odazivao na ime Spasonosna Milost — dovozi kočiju iz Hexhama. Koliko je ona znala, danas uopće nije odlazio u grad, no cijeli se dan bavila ribanjem podova u novoj vjeronaučnoj učionici koja se sljedećeg mjeseca trebala otvoriti za djecu iz okolice. Prodorno, uravnoteženo zveketanje metala o kamen postajalo je sve glasnije. Vidjela je kako dvoje pokajnika zastaje na ulici. Zaboravila je na molitvu i istegnula vrat kako bi bolje vidjela. Iz sjenki koje je mjesečina stvarala pokraj ceste izronio je svijetli konj koji se opušteno kretao dok su mu se griva i rep prelijevali u noći nalik srebrnom vodopadu. Slatka Milozvučnost duboko je udahnula. Jahač je nosio tamni ogrtač koji se širio po konjskim leđima. Pred njima su prigušene prilike pokajnika izgledale sićušne. Dok je polako prolazio pokraj kuće, okrenuo je lice prema njezinu prozoru, a pod nestašnom sjenom troroga šešira Slatka Milozvučnost ugledala je masku. Bila je srebrno-crna, oslikana lakrdijaškim uzorcima koji su svojim kutovima, rombovima i izobličenim geometrijskim oblicima stvarali dojam ponoćnog harlekina. Nekako se prelijevala, a mozaički uzorak blistao je tako da su oči izgledale kao prazne duplje, nalik pukoj šupljini umetnutoj u sulude uzorke koji su činili polovinu lica: čelo, nos, obrise obraza i ostatak izgubljen u sjeni. Pomislila je da se to noć utjelovila, da su mjesečina i tama zajahale konja od živog alabastra i zagledale joj se u prozor. Činilo joj se da je doziva, ta šarena maska, činilo joj se da se smije bez glasa, tim strašnija zbog komičnog dojma šaljivog dizajna. Osjećala je kao da je ismijava do same njezine srži, kao da je svako uvjerenje na kojem se temelji njezin život razgoljeno pred tim dubokim očima.

177


Knjigoteka

Stisnula je ruke jednu o drugu, nesposobna skrenuti pogled dok se te jezive oči nisu okrenule od njezina prozora, a konj se udaljio niz ulicu. »Bog nam pomogao!« protisnula je Krepost, koja joj se nagnula nad rame, a da to Slatka Milozvučnost uopće nije primijetila. »Bog nam pomogao, to je Princ! To je Princ glavom i bradom, voda me odnijela ako nije.« »Molim?« Slatka Milozvučnost jedva je imala daha za tu riječ. Druge su se djevojke naguravale i gurale je da se makne s prozora kako bi i same pogledale. »Jesi li poludjela?« Glas joj je poprimio drhtavu, vriskavu notu. »Nije to princ od Walesa!« »Princ Ponoći! Onaj francuski seigneur. Stari tatek je rekao da ga je jedanput vidio — sam mi je rekao — u toj poganskoj maski, na konju crnom kao noć!« »Ovaj konj je bijel«, rekla je Slatka Milozvučnost. »Zašto, ha?« Krepost joj je iznenada zarila prste u podlakticu. Odvukla ju je od prozora prema vratima. »Što ako je ovo zbog g. Bartletta?« prosiktala joj je u uho. »Što ako se Princ želi osvetiti zbog onoga što je učinila Golubica?« Princ. Slatka Milozvučnost odjednom je shvatila na koga Krepost misli; sjetila se novina, priča i prodika na francuskom. Le Seigneur... le Seigneur du Minuit — naravno, naravno! Grlo joj se stegnulo od užasa i nove navale uzbuđenja. Dohvatila je šal i počela bauljati po mraku u potrazi za cipelama, koje je zatim navukla na bose noge. Krepost je već posrtala van iz sobe, u tami se sudarajući s rukohvatom. Istrčale su na ulicu dok su druge djevojke klipsale za njima. Kao da je njihov izlazak prekinuo neku čaroliju, iz svih su spavaonica prokuljali ostali, neki u suknjama brzopleto navučenima preko glave, neki još uvijek bosonogi na zamrznutu tlu. Nitko nije govorio; svi su brzo cupkali prema crkvi, gdje je svijetli konj mirno stajao okrenut prema stubama. Slatka Milozvučnost i Krepost prve su ga sustigle. Jahač je okrenuo glavu; onozemaljska maska zagledala se u njih. U trenu su se zaustavile, zadihane. Slatka Milozvučnost bolje se zagrnula šalom. Željela je prići bliže, no bila je razapeta između straha i opčinjenosti. »Jeste li vi Princ Ponoći?« Pitanje koje je Krepost postavila činilo se odvažnim, no prsa su joj se napinjala pod vunenom tkaninom. Maska se okrenula prema njoj. Ispod naslikanog uzorka jahač se osmjehnuo — bilo je tek dovoljno svjetla da vide kako mu se usne izvijaju nagore. Sivac se okrenuo i stao nasuprot Kreposti. Podignuo je jednu prednju nogu, ispružio drugu — i naklonio se, pri čemu je izvio elegantan vrat, a pramen dugačke grive dotaknuo mu je tlo. »Je suis au service de mademoiselle«, rekao je jahač prekrasnim dubokim glasom. Iz skupine djevojaka natiskanih iza njih začulo se drhtav, tjeskoban mrmor oduševljenja. »Što to znači?« protisnula je Krepost. Slatka Milozvučnost spustila joj je ruku na rame. »Kaže da ti je na usluzi«, užurbano je promrmljala. »Ne razgovaraj s njim.«

178


Knjigoteka

»Ah! Cette petite lapine parle francais.« Činilo se da ga to zabavlja. Bijeli se konj uspravio. Zatresao je glavom i frknuo, poskakujući na prednjim nogama. »Zašto ne bi razgovarala sa mnom?« upitao je na engleskom. »Hrabrija je od tebe, mala zečice.« »Odlazi!« Slatka Milozvučnost trudila se svim silama da joj glas ne podrhtava, no od hladnoće se tresla kao list. Položio je ruku na srce. »To boli!« zavapio je. Na crnoj su mu rukavici zabljesnuli srebrni ukrasi. »Gospodaru Jamieju neće se svidjeti što si ovdje.« »Onda neka dođe i sam mi to kaže, ma petite. Želim imati čast upoznati ga.« Vrata crkve su se otvorila. Stubama se proširio širok trak svjetlosti svijeće, a zatim ponovno nestao kada je gospodar Jamie pustio da se vrata zatvore iza njega. Ako su ga jahač i okupljena gomila iznenadili, nije to dao naslutiti. Na trenutak je zastao na vrhu stubišta. Napudrana kosa ispod šešira na mjesečini je izgledala prašnjavo. Podignuo je obje ruke. Slatka Milozvučnost se ukočila. Bila je sigurna da mu nije drago; bojala se da će dozvati neku strahotu na jahača i bijelog konja, neku kaznu goru od one koju su izvršili nad g. Barlettom — jer što bi moglo biti drskije, što bi mogla biti veća uvreda svetosti od te zlokobne, nasmijane prilike koja se usudila u tišini stati pred njega. Princ Ponoći bio je razbojnik, odmetnik, prijestupnik; izazov, nesklad i prkos; sve ono za što je gospodar Jamie govorio da je izvor pokvarenosti. Gospodar Jamie počeo se naglas moliti, a njegove su joj riječi sledile krv u žilama: »Riječ je Jahve, Boga nad Vojskama: Gnušam se oholosti Jakovljeve«, molio se. »Jer, gle, Jahve zapovjedi, i velika se kuća ruši u komade, mala se kuća ori u komadiće.« Slatka Milozvučnost osjećala je kako se djevojke oko nje nelagodno meškolje. Neke su se malo povukle, a sve su znale što slijedi. »Vi pretvarate pravdu u otrov« — gospodar Jamie podignuo je glas — »a plod pravednosti u pelin, vi se radujete Lo Dabaru.« Spustio je ruke i zagledao se u muškarca koji je stajao pred njim. »Ha, evo, dižem na te narod«, rekao je tihim, prijetećim glasom, a Slatka Milozvučnost krajičkom je oka vidjela dvoje okupljenih kako se saginje i traži kamenje po tlu. Otvorila je usta, a zatim ih zatvorila. Željela ga je upozoriti, no nije se usudila. Božanska Anđela bila je odmah iza nje, klečala je tražeći kamen. Slatka Milozvučnost znala je da će je kazniti ako ga upozoriti; bit će izopćena i nevoljena. Počela se tresti cijelim tijelom, a koljena su joj popuštala. »Što će vas dačiti!« iznenada je zavikao gospodar Jamie. »Od Ulaza hamatskoga do Pustinjskog potoka!« Svijetli se konj pomaknuo i zakoračio na prvu stubu crkve. Nagnuo se prema naprijed, isturio gubicu i protrljao je o lice gospodara Jamieja. Slatka Milozvučnost pala je na koljena i zagledala se u taj prizor. Svi su utihnuli osim gospodara Jamieja, koji se nastavio moliti i vikati zatvorenih očiju kao da konj nije tu. Konj mu je počeo grickati rub šešira, uzeo ga među zube i skinuo mu ga s 179


Knjigoteka

glave. Zatim se okrenuo i stao nasuprot gomili, dok mu je šešir nakaradno visio iz usta. Prišao je Božanskoj Anđeli. Ustuknula je kada je konj trznuo šeširom prema gore i spustio joj ga na glavu pod suludim kutom. Konj se povukao, zamahao glavom gore-dolje te podignuo prednje noge s tla, uzdižući ih zajedno urednim, elegantnim pokretom. »Upravo izvanredno«, promrmljao je Princ. Veliki je konj opušteno krenuo naprijed, a nitko, pa čak ni Božanska Anđela sa šeširom apsurdno smještenim na glavu, nije mu se usudio prepriječiti put. »Au revoir, ma cherie courageuse.« Sagnuo se kako bi u prolazu Kreposti dodirnuo obraz. »Doći ću po tebe jedne večeri, ako želiš.« Gospodar Jamie prestao je govoriti. U tišini koja je nastupila Božanska Anđela podignula je ruku i bacila svoj usamljeni kamen, no konj je već bio predaleko, izvan dometa Anđelina slabašnog izbačaja. Kamen je pogodio Krepost između lopatica. »Svega mi!« Krepost je poskočila i okrenula se. »Prokleta ti ušljiva glava, zašto si to učinila?« Probila se do Anđele i gurnula je. Djevojka je pala na stražnjicu, no Krepost se nije zaustavila da se uvjeri u posljedice svoje zloće. Gospodar Jamie još nije do kraja izgovorio njezino ime, a ona je već trčala ulicom za konjem. I Slatka Milozvučnost je potrčala. Konj i jahač već su nestali u noći. Sustigla je Krepost na pola ulice, dohvatila je za ruku i natjerala je da skrene u njihovo dvorište. To im je sada bila jedina nada — da će gospodar Jamie imati drugih briga i zaboraviti da je Krepost podignula ruku na jedno od njegove najdraže janjadi. Na Božansku Anđelu, koja mu neće dopustiti da zaboravi. »Klekni, klekni«, usrdno je govorila Slatka Milozvučnost kada su stigle do vrha stubišta. Čula je kako ih ostali sustižu. »Moli za oprost.« Krepost joj je odgurnula ruku i natmureno se okrenula. No kleknula je na prostirku, a kada su sat vremena poslije Božanska Anđela i gospodar Jamie stigli u osobni posjet, kimala je glavom, plakala i molila Anđelu da joj oprosti, pa su otišli i sve je opet bilo kao prije. Kada je crkveno zvono označilo kraj ponoćne molitve, Krepost i Slatka Milozvučnost legle su na prostirke, držeći se blizu jedna drugoj u prohladnoj sobi. »Milozvučnosti«, prošaptala je Krepost glasom koji se jedva čuo u tami. »Što mi je Princ rekao?« Slatka Milozvučnost ugrizla se za usnicu. Nije odgovorila. »Molim te«, prošaptala je Krepost. »Što znači šeri?« Slatka Milozvučnost sakrila je glavu u pokrivač. »Znači draga«, tiho je rekla. »Nazvao te svojom odvažnom dragom.« »Oh.« Bio je to tek izdah: jedva čujan, zadivljen šaptaj. »O moj predragi Bože.« S. T. je planirao neopaženo se uvući u kočijaško svratište, no Leigh ga je čekala na hladnoj mjesečini, kao crna prilika koja se uzdizala pokraj ceste i pred kojom je Mistral malo ustuknuo. Nemo ju je prvi pronašao; jurio je od jednog do drugog, skakao i izvrtao se uzbuđen zbog ponovnog sastanka. Još uvijek je bila jedina žena koju je vuk prihvaćao. Nemo se odbijao i približiti Nebeskom Utočištu, a S. T. bi ga 180


Knjigoteka

samo odrješitim zapovijedima uspio natjerati da se uvuče u svratište u kojem su uzeli sobe dvije noći prije, pa ga je puštao da slobodno trči praznim vrištinama. S. T. je još uvijek nosio harlekinsku masku. Nije mu se sviđala pomisao da mora napustiti Princa i ponovno se vratiti sebi. Volio je tu masku, uživao je u opčinjenosti koju je izazivala, upijao zapanjena lica djevojaka u Nebeskom Utočištu. Sam ju je izradio, naslikao je vlastitu dušu na zgužvani papir, baš kao i prvi put, prije svih onih godina, zviždukajući rigodon dok je radio u samoći u praznoj tavanskoj prostoriji iznad staje. Svoje je namjere zadržao za sebe i iskrao se kada su ostali već legli, no sada kada su stvari tako dobro prošle, nije imao ništa protiv da od Mistrala zatraži da započne mali pasaž, napravi nekoliko koraka u uzvišenom kasu, nalik pobjedničkom plesu. Konj je frknuo, zbunjen tim najnovijim zahtjevom, no tjedni neumorne poduke i vježbe tijekom putovanja na sjever usadili su mu upute duboko pod kožu. Mistral je pokušao. Uspio je napraviti jedan skokovit korak u iskrenu nastojanju da istodobno krene naprijed i ostane na istom mjestu, a S. T. mu je odmah dopustio da se opusti te se nagnuo kako bi mu pohvalno protrljao tjeme. Mistral je zatresao grivu i upitno striznuo ušima. »Seigneur«, rekla je Leigh uz naklon, a on nije bio siguran čuje li se to u njezinu glasu strahopoštovanje ili strašan sarkazam, no sada kada mu se poletno raspoloženje malo povuklo, činilo se izglednije da je posrijedi sarkazam. Skinuo je šešir i povukao masku s lica. »Ledi Leigh«, promrmljao je uz lagani naklon glavom. »Gdje si bio?« »Otišao sam posjetiti velečasnog Chiltona«, rekao je, a ta mu objava nekako nije pružila zadovoljstvo koje je zamišljao. Od Leigh neće dobiti ništa, prokleta bila — kao da to nije i prije znao. »Mislila sam da smo se dogovorili da nećeš ništa raditi sam.« »Ne«, rekao je. »Dogovorili smo se da ti nećeš ništa raditi. Ni sama ni s nekim.« Zagledala se u njega, a lice joj je na mjesečini izgledalo glatko i bjelokosno. Prekrasno — bilo je toliko prekrasno da je osjetio iznenadan stisak u grudima i nije se želio svađati, nije se želio vraćati na prepirku o Chiltonu, opasnostima i riziku. Zapitao se kako bi to bilo da jedanput, za promjenu, jednostavno razgovara s njom, da samo leže u krevetu i govore o običnim stvarima. Beznačajnim stvarima, na primjer o tome kako je Mistral naučio podizati trake za sedlo i dodavati mu ih ili o tome hoće li gazdarica za sutrašnji ručak zaklati starog pijetla i napraviti gulaš ili će žrtvovati tri pileta za roštilj. Obrisao je obraz stražnjom stranom rukavice i spremio masku u bisage. »Ideš gore?« upitao je i pružio joj ruku. »Pješice ću.« Nepomično je stajala, a zatim je iznenada zadrhtala i gurnula ruke u džepove debelog kaputa. »Ujahao si u grad na Mistralu?« Sjahao je i poveo konja za uzde. »Ne bi baš bilo pametno ušetati pješice.« »Prepoznat će ga. Moći će ga opisati.« Uhvatila je korak s njim. »Jesi li ubio Chiltona?« 181


Knjigoteka

Bilo je očito da je pokušala to reći nemarnim tonom. No tek se neznatno čulo da je ostala bez daha. Na zadnjem joj je slogu glas tek malčice zadrhtao. Želio se okrenuti, čvrsto je zagrliti i poljubiti je u čelo... ništa više, kao da je dijete — i reći joj da Chilton više nije njezina briga. No svađali su se oko toga puna dva dana koliko su bili zajedno, svađali se do mrtve točke, uhvaćeni u čudnom nigdjezemlju u kočijaškom svratištu usred ničega, prepirali se prigušenim glasovima i iza zatvorenih vrata oko toga što će se sljedeće dogoditi. S. T. je znao što će se sljedeće dogoditi. Sada je i on sam imao razloga za osvetu i namjeravao ju je ostvariti, no ona se kolebala. Nalazila bi zamjerku svakom planu ili bi je preplavili osjećaji, pa bi se zatvarala u sebe, odbijala govoriti i povlačila se pred njim kao da nešto skriva. Ljutilo ga je to: prevalili su toliki put, a sada se gotovo činilo kao ne želi da to učine, da ne želi odustati pred njim, ah mu ne želi ni prepustiti osvetu. Jedanput mu je čak rekla da ostavi Chiltona na miru, da je više nije briga, kao da bi sve trebalo nestati samo zato što je ona tako odlučila. Gledala bi ga sva drhtava i gnjevna, kao da je on kriv što se to nije i dogodilo. Nije mu bilo jasno što želi. Činilo mu se da ni njoj samoj to nije jasno. »Ne, nisam ubio Chiltona«, tekao je bezizražajnim glasom. »Trebao si«, odgovorila je. »Dok si imao priliku.« Suzdržavao se svim silama. »Hvala na savjetu. No hladnokrvno ubojstvo nije u mom stilu.« »Vidio te, zar ne? Sjetit će se da si ti g. Bartlett. Drugi put će biti spreman. Bit će ga strah. On je opasan, ti nerazumni tupavče — zar nisi to dosad shvatio?« Mistral je okrenuo glavu i poskočio, iznenađen iznenadnim trzajem uzdi. S. T. ih je popustio u ruci. Nastavio je hodati zagledan u sjenovito tlo. »Shvatio sam. O tome smo već razgovarali. Više puta. Postaje naporno, vjeruj mi.« »Ne igraj se s njim«, rekla je. »To nije igra.« »O, ali jest.« Zastao je i okrenuo se prema njoj. »Želiš osvetu, madame, želiš pravdu — toga nema ako čovjeka probodeš s leđa. Želim da zna tko ga ubija. Želim da vidi to zlo malo kraljevstvo koje je stvorio smrskano u komadiće. Želim mu ga uništiti djelić po djelić pred njegovim očima, a tek ga zatim ubiti.« Zagledao joj se u lice. »Možda si zaboravila što ti je učinio. Ja nisam.« Nije ni trepnula. »I što onda?« prosiktala je. »Past ću na koljena i reći ti da te obožavam? Ne nadaj se tome.« To ga je zaboljelo. Osjećao se posramljeno i bijesno, tim više što je to napola bila istina. Još uvijek je gajio nade kojih nije bio ni svjestan dok nije to izrekla. Bog zna zašto. Bilo ju je lijepo gledati, tu umišljenu goropadnicu, no nije baš bila ugodno društvo. Može on i bolje. Daleko bolje, prokleta bila, neka samo gleda. Tek jedan djelić njega nije odustajao, uporno se prisjećao onog trenutka kada mu je položila ruku na srce. Zajedno. Ti i ja. Svi ostali dijelovi govorili su: Naravno... I ne, ni sunce sutra neće izaći. Budala. Imao je svojih mana, ali nikada nije bio glup. 182


Knjigoteka

Zajedno. Ti i ja, zajedno. Nitko mu još nikada nije takvo što rekao. Govorile su: »Volim te.« Govorile su mu da je zgodan, privlačan i đavolski uzbudljiv, pitale ne bi li ostao dulje i dolazio češće te im donio nekakvu lijepu stvarcu koju bi mogle pokazivati prijateljicama i šaptom im povjeravati od koga su je dobile, jer sve je to tako egzotično i napeto i nikada nisu osjetile takvu strast, ni s kim, i nikada nisu upoznale takvu vatrenu odanost koja će trajati vječno, i voli li ih zaista? Kleo se da je tako, donosio darove, ostajao koliko god mu se činilo sigurnim, ponekad i dulje no što je bilo razumno, jer je u sve to vjerovao. No nekako mu to nikada nije bilo dovoljno. Nekako bi sve uvijek završilo na umilnom dodvoravanju koje bi se pretvorilo u preklinjanje, a zatim u suze. »Ovo tvoje priglupo prenemaganje nema smisla, zar ne razumiješ?« govorila je ratoborno, kao da se prepirao s njom. »Ne želim te na savjesti.« Nije joj odgovorio, nije vidio kakvog bi to imalo smisla. Samo je spustio ruku na Mistralov vrat i nastavio hodati u tišini, a sav ushit koji je u njemu izazvao susret u Nebeskom Utočištu netragom je nestao.

* * * Golubica je stajala razrogačenih, suznih očiju, a plava joj se kosa slobodno talasala niz leđa u javnosti, na način za koji su Leigh učili da se smatra vulgarnim, ako ne i promiskuitetnim. »Izlazio si.« Golubica je spustila ruku seigneuru na podlakticu. »Ledi Leigh je bila u pravu... otišao si onamo?« U svratištu je još uvijek bilo bučno, a prostor za jelo bio je prepun kočijaša koji su stigli u kasne sate. Svi su vozači za stolom buljili u Golubicu dok su ispijali pivo i žvakali goleme komade pečene govedine. »Hoćemo li se povući gore?« S. T. je čvrsto uhvatio Golubicu za lakat i okrenuo je u drugom smjeru. Leigh ih je slijedila uza stube. Uputio se prema maloj sobi koju je Golubica dijelila s Leigh, zbog čega je bila još lošije volje nego prije. Čim su se vrata zatvorila, Golubica ga je uhvatila za obje ruke. »Ledi Leigh je bila u pravu, zar ne? Vratio si se u Utočište!« Zlovoljno je pogledao Leigh. »Nisam mislio da će to svi znati.« »Zaista jesi!« kliknula je Golubica. »Što je rekao gospodar Jamie? Je li te vidio?« S. T. je bacio šešir i bisage na stolicu te skinuo opasač s mačem. »U svakom slučaju, mislim da me nije prepoznao.« »Oh.« Golubica kao da se malo razočarala. »Ušuljao si se?« Izvukao je masku iz bisaga i pustio je da mu visi iz ruke. »Ne baš.« Golubica je rukom prekrila usta. »To si nosio? Oh!« Nasmiješio se i prinio je licu. Čak i u sobi osvijetljenoj svijećama maska ga je preobrazila, podarila mu tajnovit i neobičan izgled. Postalo je nemoguće usredotočiti mu se na lice ispod složenih uzoraka koji su plesali na maski. Oči su mu jedva 183


Knjigoteka

primjetno svjetlucale u dubini; mogao je gledati bilo koju od njih — ili nijednu. Bilo je to nemoguće odrediti. »Vidjela sam slike takvih stvari. To je razbojnička maska«, prošaptala je Golubica. Spustio je krinku. »Ne bilo kakva razbojnička maska, draga. Moja maska.« Golubica je zastala dok je pokušavala shvatiti što je čula, a usta su joj ostala u okruglom obliku slova O u znak čuđenja. Leigh nije imala osobito mišljenje o njezinoj pameti, no istina joj je svanula iznenađujuće brzo. »Le Seigneur du Minuit! Ti si on! Oh, zar si ti on?« Naglašeno se naklonio. »Nisam imala pojma«, uzviknula je Golubica. »I došao si kazniti gospodara Jamieja? Planirao si to cijelo vrijeme? Zacijelo si jako hrabar!« Spustila se na stolicu i zagledala u njega. »Kako je prekrasno i hrabro što želiš to učiniti za nas.« »Prekrasno nepromišljeno«, promrmljala je Leigh. Nakratko ju je pogledao. Zatim se osmjehnuo Golubici. »Čast mi je biti vam na usluzi, ljepotice.« Golubica je kliznula na koljena. Uzela mu je tuku i poljubila je, a zatim je zadržala na usnama. »Hvala ti«, prošaptala je. »Oh, hvala ti. Tako si dobar.« Leigh je očekivala da če na taj izljev izgledati barem ozlojeđeno, no on je dopustio Golubici da mu nastavi držati ruku. Čak se činilo da mu godi; pokroviteljski se zahihotao te čak ispružio ruku kako bi je dodirnuo i odmaknuo joj dugačku kosu s lica. Leigh je ovlažila usne i naglo se okrenula. Budalaš! Neka onda uživa u tom obožavanju bez mozga. Čvrsto je prekrižila ruke preko trbuha i naslonila se na zid, zagledana kroz prozor. »Kada budete gotovi«, rekla je, »mogu li upitati je li vaša visost razmišljala o tome kako se u cijelu priču uklapaju kraljevi vojnici?« Uzeo je Golubicu za ruke i podignuo je. »Chilton se neće obratiti Kruni.« »Neće? Leigh je promatrala kako Golubica sramežljivo podiže pogled prema njemu kroz blistavu zavjesu kose. »Ne možeš biti siguran u to.« »Vojnici? To bi bilo posljednje što bi želio — neka sila jača od njegove u njegovu vlastitu kraljevstvu. Zbog toga se ne moraš brinuti za moju kožu.« Golubica ga još uvijek nije puštala. Zabacila je kosu i objema ga rukama uhvatila za dlan. Spustio je pogled na nju, blago joj se i popustljivo nasmiješio i stisnuo joj prste. Leigh je osjetila kako joj se licem širi snažno crvenilo. Nešto duboko u prsima boljelo ju je kada je vidjela da tako nježno dodiruje Golubicu, bez razmišljanja, kao da su ljubavnici već godinama. No Golubica je ono što on želi, naravno — sve to zadihano, bezuvjetno obožavanje, i nema veze što mu je tjedan prije u uho nalijevala tekućinu za koju je mislila da je kiselina. Umišljena budala! Prokleta umišljena budala. »Kasno je.« Leigh je prišla svijeći i ugasila je. Sobom se proširio miris dima i voska. 184


Knjigoteka

»A ja osjećam da se od mene traži da odem«, rekao je u tami. »Želim vam laku noć, demoiselles.« Kada su se za njim zatvorila vrata, Leigh je svukla prsluk i legla u krevet u košulji. Držala se za okvir kreveta, okrenuta prema prozoru, pazeći da nikako ne dodirne Golubicu kada se ova uspela na ležaj. Leigh se dugo grčevito držala ruba kreveta, dok se Golubica naizmjence meškoljila i okretala, a onda joj je disanje napokon poprimilo ravnomjeran ritam dubokog sna. Mjesec je bio nisko i sjao je Leigh u oči kroz prozor dok se polako spuštao nad sjeverne vrištine na kojima je Nemo usamljen lovio. Leigh je zarila lice u jastuk. Zagrizla je usnu, čvrsto stisnula oči i pokušala pretvotiti srce u kamen.

185


Knjigoteka

Devetnaesto poglavlje Kada je začuo korake pred vratima, S. T. je sjeo u krevetu i prešao rukom preko lica. Kočijaši su odavno otišli u krevet, a buka iz točionice pretvorila se u tišinu. Zavjese oko kteveta ostavio je otvorene, a snažna mjesečina pretvorila je sve u sobi u srebrnocrni mraz. Zaškiljio je i osluškivao. Zasun se zatresao. Zvuk mu se u zdravom uhu činio dalekim. Okrenuo se u krevetu i spustio ruku na balčak mača. Budući da nije imao ključ, nije zaključao vrata — i odjednom mu je svaka kapljica krvi u tijelu oživjela i zazvonila na uzbunu u venama. Vrata su se uz škripanje otvorila. Na pragu je nesigurno stajala blijeda prilika bosih nogu. »Leigh«, rekao je promuklim glasom. Još je trenutak nastavio stiskati mač; mišićima je trebalo malo vremena da reagiraju na poruku koju im je slao mozak. Zatim se opustio i okrenuo kako bi odložio oružje na mjesto na kojem će mu biti nadohvat ruke. »Kvragu, ženo«, promrmljao je. »Završit ćeš s bodežom u trbuhu ako mi se budeš tako prikradala.« Zatvorila je vrata za sobom. S. T. se oslonio na lakat. »Što je bilo?« Nije ništa rekla. Na njegovo zaprepaštenje, prišla mu je i klonula na koljena pokraj kreveta. »Sunašce.« Uznemireno se uspravio u krevetu. »Što se... Jesi li bolesna?« Ispružio je ruku kako bi joj dotaknuo čelo. Uhvatila ju je prije nego što ju je dodirnuo. S usana joj se oteo neobičan zvuk, nalik slabašnom, otužnom smijehu. Pritisnula mu je prste na svoju kožu i odmahnula glavom. »Što je?« prošaptao je. »Što se dogodilo?« »Želim ti nešto reči«, rekla je. Glas joj je podrhtavao. Kada joj je raširio prste na licu, odmaknula se, a prostrana košulja širila se oko nje. Preplavila ga je svijest o njezinoj prisutnosti, o obliku njezina tijela pod košuljom kada je ustala. Zbacio je pokrivače i ustao u hladnoj sobi, nesiguran i uzbuđen. »Što mi želiš reći?« Ponovno je ispustila onaj čudni, tihi zvuk i okrenula se od njega s rukom na ustima. »Mislit ćeš da sam luda«, potišteno je rekla. Na mjesečini je vidio da drhti. »Hladno ti je.« Pokrenuo se bez razmišljanja i gotovo je zagrlio. Zatim je zastao, shvativši da je ne može privući k sebi tako nag i nadajući se da sjena skriva ono što mu tijelo otkriva. Iznenada se okrenula i spustila mu ruke na nadlaktice odmahujući glavom i bez riječi mu se namještajući u zagrljaj. »Što je bilo?« Privio ju je uza se, nastojao joj zagrijati meko tijelo koje je drhtalo, rukama joj istraživao leđa i kosu. Na golom je ramenu osjećao da joj je obraz mokar i hladan. »Sunašce«, bolno je rekao. Čvrsto ju je stisnuo uz sebe. »Zar plačeš? Mon ange; ma pauvre petite.« 186


Knjigoteka

Prstima mu je stisnula nadlaktice, primila ga čvrsto kao da bi mogao nestati. Nije ju puštao, grlio ju je i milovao joj kosu dok je bezglasno plakala, a suze joj se slijevale niz njegovo rame. »Ljubavi moja mala, mala moja izgubljena«, tješio ju je. Nježno ju je ljuljao i spustio joj obraz na kosu. »Sve je u redu. Neću te ostaviti samu.« Šaka joj se stisnula; lagano ga je udarila po nadlaktici. »Lažeš«, prošaptala je. »Lažeš.« Bila mu je potpuno neshvatljiva. Prignuo je glavu i nosom joj protrljao uho. »Ne, nemaš se čega bojati.« Nije odgovorila, samo je stajala lica skrivena u njegovim prsima. Osjećao je svaki njezin prigušeni dah. Zatim ga je pogledala u oči, obasjana mjesečinom. I shvatio je. O, da, shvatio je; nisu mu trebale riječi da razumije taj izravan pogled, to neprimjetno spuštanje trepavica, način na koji mu je rukama gnječila nadlaktice u nesvjesnom ritmu. »Leigh...« protisnuo je. »O, Bože.« Zaronila je u njega, pognutih ramena kao da se želi sakriti u njegovu zagrljaju. Morala je znati koliko je snažna njegova žudnja; stisnula se uz njega čitavom duljinom njegova tijela. Duboko je udahnuo i žrtvovao se; malo ju je odmaknuo i uzeo joj lice među dlanove. »Razmisli na trenutak. To je zato što si se vratila ovamo. Imaš... uspomene. Nesretna si. Tuguješ. Ne želiš zaista... ovo.« Poljubio ju je u čelo, a zatim upitno dodao: »Zar ne?« Spustila je pogled. Mislio je da će nešto reći: navlažila je usne i zagledala mu se u točku ispod brade. Na koži joj je svjetlucao srebrni trag suza. »Ne želiš ovo«, junački je ponovio. Čvrsto je stisnula oči. Lagano, promišljeno počela ga je povlačiti prema krevetu. U tom se trenutku predao i poslao načela dovraga. Želio ju je sjediniti sa sobom, zaštititi je, utješiti i obraniti. Želio se utopiti u njezinu tijelu. U tišini ju je zagrlio, u tišini razodjenuo, poljubio joj je golo rame i vrat i spustio je na krevet bez riječi. »Što si mi došla reći?« prošaptao joj je u uho. Usne su joj se pomaknule; osjetio ih je na koži, ali nije čuo riječi, bile su pretihe za njegovo uho ili ih uopće nije izgovorila. »I ja tebe volim«, prošaptao je. Spustila je glavu na jastuk uz onaj bolni zvuk između smijeha i jecaja. »Oh, tako si siguran u sebe, zar ne?« rekla je slabašnim, drhtavim glasom. Poljubio ju je u sljepoočnicu. »Cherie«, promrmljao je i usnama joj lagano dodirnuo obraz. »Reci što si mi došla reći.« Leigh je podignula pogled prema njemu. »Ne znam«, prošaptala je. »Ne znam zašto sam došla.« Gledala mu je tijelo na mjesečini: bez ožiljaka, snažno, bez ikakvih vidljivih tragova ozljeda koje je pretrpio. Živo. Razgoreno poput zlatnog plamena u sjenovitoj sobi. 187


Knjigoteka

U njoj su se ponovno razbuktali strah i očaj. Pomislila je da je toliko prekrasan da bi mogla zaplakati. Poljubio joj je vjede dok su joj suze curile ispod trepavica. »Nemoj«, rekao je kao da ga to boli. »Nemoj.« Pružila je ruku prema njemu. Željela ga je u sebi, kao dokaz nečega: da je živ, topao i prisutan. Zadrhtala je kada je osjetila kako mu koža klizi po njezinoj. Težina njegova tijela pritisnula ju je o krevet, a ukrućeni ud reagirao je na svaki dodir. Otvorila se da bi je mogao uzeti kao i prije, u impulzivnim zamasima, no on joj je umjesto toga jezikom dodirnuo bradavicu i tako je natjerao da oštro udahne. Dotad se smatrala iskusnom jer je vlastitom voljom legla s dvojicom muškaraca. No on joj je počeo raditi stvari koje nije nikad prije iskusila, pa je shvatila da je tek ušla u svijet u kojem je njezin ljubavnik već odavno majstor. Znao je stvari o njoj koje ni ona nije znala. Srce joj je počelo snažnije nabijati. Izvila je glavu unatrag dok joj je milovao grudi, kružio vršcima dojki jezikom i kažiprstom dok mu je ruka lutala prema dolje, lagano joj kliznula gore-dolje po unutarnjoj strani bedra, a zatim se zaplela u kovrče na njegovu vrhu. Kliznuo je na bok i stisnuo se uz nju, lagano je potičući da se okrene od njega. Pripio joj se prsima uz leđa i pritisnuo joj krutinu među nogama o stražnjicu, a zatim se nagnuo preko nje i počeo joj grickati nježnu kožu ispod ruke, a zatim sisati i pritiskati dojku. Obavio ju je, opasao sobom, čvrsto je zagrlio i privukao bedro između njezinih nogu kako bi od svog tijela napravio erotičnu kolijevku. Pomaknuo je ruku; prsti su mu kliznuli duboko u nju. Osjećaj je bio neopisiv, duboki prodor usklađen s toplim dodirom koji joj je navlačio bradavicu. Leigh se bezumno pritisnula uz njega, izgubljena u dodiru koji ju je okruživao sa svih strana i krećući se u ritmu koji je odredio. Čula se; odnekud iz njezine dubine čuli su se kratki udasi bespomoćnog zadovoljstva. Premjestio se, počeo se pomicati prema gore dodirujući je usnama i lagano je ugrizao za vrat. »Volim te«, silovito je šapnuo. »Volim te, volim te, volim te.« Pritiskao joj je tijelo uz leđa u sporom ritmu. Sa svakim ju je pokretom privlačio sve bliže, a dah mu se naglo razlijevao po njezinoj koži. Nije mogla izdržati; okrenula se prema njemu, omotala noge oko njegovih i nestrpljivo ga privukla k sebi. Pokrenuo se uz dubok, muževan zvuk i brzo se nadnio nad nju, sad već nestrpljiv kao i ona. Kosa mu se rasplela iz crne vrpce, rasula mu se po ramenu; skupila ju je u šaku, zaplela prste u nju i privukla ga k sebi kako bi ga poljubila u usta. Tijelo mu se činilo teškim u njoj, dubokim i snažnim. Izvila se pod njim. Uzimao ju je polako, pritiskao je svakim željnim, odmjerenim zamahom, koristio je sam sebe kako bi joj pružio zadovoljstvo. Zabacila je glavu i isprekidano disala. Ljubio joj je otvoreni vrat i sisao osjetljivu kožu dok ju je cijelom svojom težinom pritiskao na krevet. Njegov ju je ritam obuzimao, tjerao, zabijao se sve jače u njezino središte. Uzvratila mu je i uskladila se s njegovim pokretima, a onda ju je oblila strast koja je sve raznijela, smrskala i pulsirala joj tijelom u beskonačnim valovima.

* * * 188


Knjigoteka

Shvatila je da je spavala tek kada se polako vratila u javu. Mjesec je još uvijek bliještao bjelinom i bacao ledene sjene na gipsane zidove i niske grede. Jasno ga je vidjela; ležao je na boku s rukom prebačenom preko njezina tijela, lica lagano okrenuta prema njoj. Mislila je da spava. Prsa su mu se lagano podizala i spuštala. Nepomično ga je promatrala. Bila je neobična i sirova, ta strašna ljubav, taj nesiguran osjećaj da joj je pripalo malo radosti. Bojala ga se, no nije ga se mogla odreći. Što je još gore, od njega joj je duh bio u potpunoj zbrci; nije mogla ponovno pronaći onu mračnu odlučnost koja ju je dotle dovela. Mrzila je Chiltona, no taj joj je osjećaj djelovao akademski, bio je tek udaljen privid u usporedbi s intenzivnom svjesnosti o muškarcu koji je ležao pokraj nje. A kada ga izgubi... kada ode... što onda? Bojala se; taj užas je čekao negdje pred njom, hladan i neumoljiv, stvaran i ne sasvim stvaran, kao čudovišta iz djetinjstva u mraku onkraj kreveta. Ne mogu biti tamo, molećivo bi cviljelo dijete. To su samo sjene. Oh, ali ondje su. Ondje su. Postoje; samo prinčevi iz bajke blijede poput sjenki kada napokon dođe dan. Proučavala mu je luk mišića duž ispružene ruke, oblik čeljusti, način na koji su mu se prsti druge ruke uvijali u blistavom klupku vlastite kose. Bolno, ispod glasa, prošaptala je: »Volim te.« Otvorio je oči. Usne su mu se polako izvile u osmijeh. Ispružio je ruku i raširio joj prste na sljepoočnici, pa joj izravnao uvojak kose između palca i ostalih prsta. Vidjela je da se sprema progovoriti, pa mu je stavila ruku na usne i malo se odmaknula. »Ne. Nemoj reći.« Podignuo se na lakat. Mjesečina mu se razlila po licu i naglasila luk jedne obrve koja se izvijala prema gore, od čega mu je osmijeh poprimio zloćkast izraz. »Ludo sunašce — da ne kažem da te volim?« »Nemoj reći da me voliš. Nemoj reći da nikad još nisi ovo osjetio. Nemoj reći... jednostavno, nemoj reći ništa od toga.« Ugrizla se za usnicu. »Ne bih to podnijela.« Spustio je pogled. Usta su mu se lagano stvrdnula. Prstom joj je prešao po koži na ramenu i kliznuo na dojku, jedva je dodirujući. »Tada me ostavljaš bez riječi.« Zagledala se u strop. Njegov joj je lagani dodir lebdio nad kožom, iscrtavao krugove, spirale, srca. »Samo sam htjela Chiltona«, prošaptala je. »Htjela sam tvoju pomoć. Nisam željela ljubavnika — htjela sam pravdu za ono što je učinjeno mojoj obitelji. To je sve što sam tražila od tebe.« »A to ćeš i dobiti«, rekao je. »O, da!« Beznadno se nasmijala. »Ti si seigneur, zar ne?« Ruka mu je zastala. »Veliki razbojnik«, rekla je. »Princ Ponoći. Legenda, junak, mit.« Od straha je postala bezobzirna. »Bacila sam tvoju dijamantnu ogrlicu u potok.« 189


Knjigoteka

Osjetila je promjenu u držanju njegova tijela, jedva primjetnu mijenu, stezanje svih mišića. Uhvatio ju je za rame, nadnio se nad nju i poljubio je u usta, ljubio ju je grubim poljupcima uz rub usana i u sredini, slatkim poljupcima u kojima se osjećao njegov žar i miris. »Što želiš?« Usne im je dijelio tek dah. »Želiš li da padnem na koljena?« Pogledala ga je u lice. »Želim da me ostaviš na miru.« »Ti si došla k meni.« Približio joj je usne, no nije ju baš poljubio. »Da zaboravim. Da me više ne boli...« Ugrizla se za usnicu. »Da me ne boli cijeli život.« »Ja ti neću nanijeti bol«, prošaptao je. Zatvorila je oči. »Razdireš me.« »Leigh«, rekao je. »Volim te.« Snaga kojom je to rekao natjerala ju je da okrene lice od njega. »Ostavi me na miru«, rekla je. Povukao se i podignuo na jednu ruku. »Da te ostavim!« ponovio je, a u svakoj mu se riječi osjećala frustracija. »Ne mogu to podnijeti, zašto ti to nije jasno?« Glas joj se počeo slamati. »Zar ne možeš imati milosti i ostaviti me na miru?« Otkotrljao se do ruba kreveta i ustao, nag i veličanstven, raspuštene kose i tijela prekrivena sjenkama. »Zašto si došla k meni?« Pritisnula je lice na toplo mjesto na kojem je dotad ležao. »Ostavi me na miru.« »Reci mi zašto si došla, Leigh.« Stisnula je jastuk uz sebe. »Samo me pusti da te volim«, rekao je. »Samo me pusti...« »Da me voliš!« Odbacila je jastuk i uspravila se, navlačeći pokrivače na sebe. »Licemjeru. Tebi ništa ne znači to izgovoriti, zar ne? Blebećeš o ljubavi, ružama i odanosti, no nemaš pojma što to znači. Nikada nisi ni znao, a sumnjam da ćeš ikada i saznati.« Oštro je izdahnuo. »Ne razumijem te. Kako možeš to reći, nakon. ..« Raširio je ruke i ispustio neki zbunjeni zvuk. »Nakon ovoga.« »Ovoga! Ovo je mašta, utvara, san. Ti možda voliš svoje konje, možda voliš Nema — no sve što od mene trebaš jest odraz sebe samoga. Ti i tvoja prokleta maska!« Sada je otvoreno plakala, glave zabačene unatrag, očiju zatvorenih pred suzama. »Prestani više pokušavati prikazati to kao ljubav, jer ja znam što je ljubav, i ljubav boli, boli, boli.« »Da«, tiho je rekao. »Ovo boli.« Osjetila je da se približio. Krevet se pokraj nje ulegnuo pod njegovom težinom. Dodirnuo joj je lice, a ona je uzmaknula. »Nemoj«, rekla je. »Večeras si dobio što si od mene htio.« »To nije sve što želim.« »O, zaista«, rekla je ogorčeno. »Kako mi je moglo pasti na pamet da bi to bilo dovoljno? Samo cijelo moje biće, svaki pedalj moga tijela i duše, to ti želiš.« Otvorila je oči i zagledala se u njega. »Nisam ja ta koja želi da joj ljubavnik padne na koljena.« 190


Knjigoteka

Spustio je pogled, a lice mu je bilo ozbiljno, izmučeno. »Rekla si da smo ti i ja, zajedno... i to... to je bio tako dobar osjećaj. Želim da bude tako.« Pogledao ju je ispod trepavica i rekao dubokim glasom: »Mislim da znam što je ljubav, Leigh.« »Odlazi!« Zagrlila je jastuk. »Odlazi, odlazi, odlazi.« »Ti si došla k meni«, tiho je rekao. »Mrzim... te.« Nagnuo se i naslonio joj čelo na rame. »Nemoguće«, prošaptao je. »Ne možeš me mrziti.« Na trenutak je mirno sjedila dok joj je usnica podrhtavala i osjećala hladnoću u cijelom tijelu osim na mjestu na kojem ju je dodirivao. »S koliko se ljubavnih pustolovina možeš podičiti, monseigneur? Petnaest? Dvadeset? Stotinu?« Nije podignuo pogled. »To nije važno.« »Koliko?« »Ima ih. No nikada nikome nisam dao srce, ne ovako.« »Ja sam imala jednu«, rekla je. »Zvao se Robert. Za koliko ih ti znaš kako su se zvale?« Otpuhnuo je i povukao se. »Zašto?« »Zašto ne? Kako se zvalo zadnjih pet?« »Što želiš reći?« Podignula je bradu i pogledala ga niz nos. »Sirote dame, zar ih se ne sjećaš?« »Naravno da ih se sjećam. Zadnja se zvala Elizabeth. To je kuja koja me izdala.« »To je jedna.« Gledala ga je. »Tko je bio prije Elizabeth?« Namrštio se i promeškoljio, a zatim se malo odgurnuo od nje. »Ne vidim zašto je to važno.« »Zaboravio si.« »Nisam zaboravio, dođavola. Elizabeth Burford, Caro Taylor, ledi Olivia Hull, Annie... Annie, hm, bila je Montague, no udavala se dva puta — oprostit ćeš mi ako se ne sjećam kako joj se muž preživao — i ledi Libby Selwyn.« Izvila je obrve. »Krećeš se u visokim krugovima.« Slegnuo je ramenima. »Krećem se kuda mi se hoće.« »Sve si ih volio.« »Aha. U tome je stvar? Ne, nisam nijednu od njih volio. Nije uopće bilo isto. Ovaj put...« Zastao je, kao da je sam sebe u nečem prekinuo, i nije je htio pogledati u oči. »Ovaj put je drugačije«, rekao je. »Naravno. Planiraš li pripremiti dječju sobu? Sagraditi lijepu seosku kuću na brdu? Odreći se svoga... zanimanja... i smiriti kao pošten ruralni velikaš?« Zamišljeno se zagledao u sjenke. »Glava mi je ucijenjena. Znaš da je tako.« Odgurnula je pokrivače. »Baš ti je to zgodno ispalo.« Oštro ju je pogledao. »Meni se ne čini nimalo zgodnim.« »Zar ne?« Leigh je pipajući pronašla košulju i navukla je preko glave. »Čekaj.« Ispružio je ruku prema njoj. »Leigh! Nemoj ovako otići.« 191


Knjigoteka

»Nemam namjeru ostajati.« Okrenula se prema vratima. »Ti nisi kao druge«, povikao je. »Volim te. Volim te! Ti si... zaboga, Leigh, ti si kao sunce, blistaš takvom snagom da me tvoj sjaj peče. Druge... sve druge... one su samo svijeće u usporedbi s tobom.« Stavila je ruku na srce. »Krasna fraza, spremno izrečena«, promrmljala je. »Rekla sam ti da si trebao biti trubadur.« »Kuga te odnijela!« Skočio je na noge uz mukli udarac. »Zašto mi ne vjeruješ? Volim te!« Frknula je. »Bez sumnje! Koju ćeš kugu pozvati da me otpravi?« Uhvatio se za krevet. »Leigh... slušaj me.« Glas mu je postao silovitiji. »Nikada još nisam ovakvo što osjetio.« Otvoreno se nasmijala. »Istina je«, povikao je. »Nikada nisam ovo osjećao! Nikada. Volim te! Za Boga miloga, reci mi kako da ti to dokažem!« Stajala je s rukom na vratima, zagledana u zasun. »Reci mi kako«, ponovio je. Obgrlila je košulju koja joj je lelujala oko tijela i zadrhtala. »Ostavi Chiltona na miru«, polako je rekla. »Molim?« Okrenula se prema njemu. »Ne približavaj se Felchesteru. Zaboravi Chiltona. Ostavi se toga.« »Da zaboravim Chiltona«, ponovio je. Jače je tukom stisnuo stup kreveta. »Kako to misliš?« »Mislim da je dovoljno jasno.« Zatresao je glavom u frustriranoj zbunjenosti. »Ni najmanje.« Ponovno je odmahnuo glavom. »Ne. Tako bih ti trebao pokazati ljubav? Tako da te iznevjerim?« »Nije me više briga«, rekla je odlučno. »To mi neće vratiti obitelj. Ništa se neće promijeniti. Znala sam to i prije...« Udahnula je. »No odnedavna kao da mi je jasnije.« »I tako bih se trebao ostaviti cijele stvari.« »Da.« Dugo je šutio. Naslonila se na vrata i omotala ruke oko sebe kako bi se zaštitila od hladnoće. »Ne mogu«, napokon je rekao. Spustila je pogled. »Ne mogu«, ponovio je, ovaj put glasnije. »I uostalom, to nema nikakvog smisla. Ne razumijem te.« Zatvorila je oči. »Razumiješ li što je strah, seigneur? Zar se nijedna od tih tvojih dama nikada nije bojala dok te gledala kako stavljaš tu prokletu masku i odlaziš u pogibelj?« »Ako i jest, nijedna mi to nije rekla. Zar sumnjaš u mene? Ako odgmižem pred izazovom kao neki bijedni šeširdžija, kako će to išta dokazati o onome što osjećam?« »Možda će pokazati da misliš na moje osjećaje«, tekla je vatreno. »Ali to ne spada u tvoju ljubav, zar ne?« Otvorila je zasun. 192


Knjigoteka

»Mislim na tvoje osjećaje! Ne možeš željeti da se jednostavno povučem; to ne može biti ljubav, to ne može biti ono što zaista želiš od mene. Da budem neki beskičmenjak... ništica!« »Bilo bi bolje da želim«, rekla je s prijezirom. »Jer ništa je sve što daješ od sebe. Skrivaj se onda iza svoje maske, ako to želiš. Ja ne želim imati ništa s tim.« »Leigh«, rekao je glasom u kojem se osjećao lagani prizvuk očaja. »Što ako griješiš u vezi sa mnom?« Izašla je u hodnik i polako zatvorila vrata za sobom. S. T. je pognuo glavu i pritisnuo dlanove na oči. Dovraga, dođavola s njom, kako bi ona znala je li to što on osjeća ljubav? Bila je tako sigurna, tako puna uvrijeđenog prijekora, izvrtala je njegove namjere do te mjere da ga je natjerala da počne sumnjati sam u sebe. Ovaj put je bilo drugačije. Volio je njezinu hrabrost; volio je kada bi joj ledena kiša kapala sa šešira, kosa joj se zalijepila za vrat, a ona se ne bi ni riječju potužila; volio je kada bi nosila hlače, volio ju je kada je dreknula na Golubicu i kada je slijepoj kolibi pripremala kupku za oči. Volio ju je jer ga je slijedila; volio ju je jer nikada nije plakala, a zatim bi je volio do same razdrljene srži vlastite duše kada bi to ipak učinila. Želio ju je imati u naručju i štititi je — i želio je njezino poštovanje sa žudnjom s kakvom nikada u životu nije želio nijednu nagradu. Trebao joj je reći. Pogrešno je postupio; trebao je sve drugačije sročiti. No kako bi mogao izgovoriti takve stvari? Ne bi to mogao reći ženi, ne njoj, ne kada mu se onako podsmjehivala. Ne kada je sumnjala u njega. Gorio je od srama zbog spoznaje da se toliko malo pouzdaje u njegove vještine da ju je strah za njega. Sve one prepirke i kolebanja oko Chiltona sada su sjeli na mjesto i otkrili mu svoj strašni smisao. No došla je. Zašto je došla i, o, Bože, dopustila mu da je voli, a zatim mu rekla što misli o njemu? Da je propalica, prevarant, toliko nesposoban da ju je strah gledati ga kako se izlaže opasnosti. Uvijek tako završi. Jedan trenutak ravnoteže, časak jedinstva, a zatim se sve počne raspadati. Ovaj put bilo je drugačije, drugačije, drugačije, a ipak će završiti baš kao i svaki drugi put; rasplinut će se u vremenu i uspomenama. Na tu ga je pomisao uhvatila panika, bacio se licem na krevet i stisnuo jastuk među rukama kao da bi ga mogao zadaviti. Volim te, silovito je pomislio. Pokazat ću da ti je ovaj put drugačije. Uspravio se s jastukom u rukama i udario njime u stup kreveta. Drugačije je! Zaškrgutao je zubima i tresnuo jastukom na drugu stranu. Volim te... Pokazat ću ti... Volim te... Pokazat ću ti... Drugačije je, drugačije, drugačije... Nastavio je udarati dok perje nije eksplodiralo i razletjelo se oko njega i više ga nije mogao uhvatiti, svladati ni pokoriti.

193


Knjigoteka

Dvadeseto poglavlje Slatka Milozvučnost začula je zvuk u sumrak i uspravila se nad švelom. Ona i Krepost su se pogledale. Zvuk je odjekivao tihom ulicom; konjske potkove zveckale su o kamen u usamljenom ritmu. Prošla su četiri dana. Kreposti su se ruke crvenjele i krvarile, nateknute od kopriva koje je morala svuda nositi sa sobom kao simbol pokajanja zato što je gurnula Božansku Anđelu. Koprive su joj sada ležale u krilu, sasušene u zimskoj krutosti, žalaca istrljanih do nestajanja nakon sati i sati dodira. Ujutro će je Anđela otpratiti do smetlišta kako bi se pobrinula da nabere nov stručak pokore. Slatka Milozvučnost spustila je pogled bojeći se da će odati kako joj je srce uzbuđeno poskočilo. Vratio se; rekao je da će se vratiti i došao je. Slatka Milozvučnost vidjela je kako grimizna boja preplavljuje lice Kreposti. Ne ustaj, htjela joj je doviknuti Slatka Milozvučnost. Ne miči se, ne govori. No nije se usuđivala pokazati da je čula zvuk na ulici dok god je Božanska Anđela sjedila uz njih. Zadržala je dah i nastavila šivati, gurajući iglu kroz tkaninu nervoznim pokretima. »Gospodar Jamie nas doziva«, rekla je Božanska Anđela i odložila švelo. Slatka Milozvučnost nije čula ništa osim zveketa potkova na kaldrmi. »Dođite.« Anđela je ustala. »Moraš ponijeti koprive, Kreposti.« Slatka Milozvučnost je ustala. Krepost je protisnula neki zvuk dok je ustajala, no je li njime htjela izraziti bol, ljutnju, strah ili protest, Slatka Milozvučnost nije mogla odrediti. »Rekla si nešto, draga naša sestro?« ljubazno je upitala Anđela. »Ne, Anđelo.« Krepost je pognula glavu. »Vrijeme tvoje patnje uskoro će se okončati. Moraš ga istrpjeti srca puna milosti i pokore.« »Da, Anđelo«, prošaptala je Krepost. »Jako mi je žao.« »Gospodar Jamie želi da mu se pridružimo u uništenju zla koje nam prijeti«, vedro je rekla Anđela i pričekala da prije nje izađu iz kuće. Pod tamnim okriljem noći okupljali su se ostali i redali se duž ulice pokraj hrpica kamenja koje su prikupili. Učinili su to kako bi se zaštitili, kako bi slomili đavolji utjecaj. Ovaj put bili su spremni, a na kraju ulice zaista se pojavio đavao. Jahao je svog blijedog konja, maskiran u blještavu porugu. »Odlazi«, povikao je netko. Bio je to oštar, osamljen glas u tišini. »Ovdje te ne želimo!« Konj je nastavio svojim putem polako se približavajući. Slatka Milozvučnost poželjela je viknuti to isto, natjerati ga da ode, spriječiti ono što se spremalo. Mora znati, panično je mislila. Zasigurno ovaj put zna. Crkveno zvono jedanput je zazvonilo. Gospodar Jamie pojavio se iza ugla u dvorištu crkve s Biblijom u ruci. Bilo je vrijeme večere; svake je večeri prolazio tuda upravo u to vrijeme kako bi blagoslovio obred poslušnosti u muškoj spavaonici. 194


Knjigoteka

Zastao je na sredini ulice, okrenut prema đavlu koji se približavao. Slatka Milozvučnost skrenula je pogled s njega i svrnula ga na jahača. Jedan od muškaraca uzeo je kamen i bacio ga. Promašio je, a sivi konj odjednom više nije hodao; kretao se laganim, odmjerenim kasom i prošao pokraj Slatke Milozvučnosti i Kreposti prije no što je Božanska Anđela uopće stigla dohvatiti kamen s najbliže hrpice. Po ulici je počelo padati kamenje, većinom bačeno lagano i trenutak prekasno. Slatka Milozvučnost s užasom je shvatila da uopće nije uzela kamen. Bacila je pogled na Anđelu i brzo se prignula kako bi dohvatila najbliži kamen dok su muškarci izlazili na ulicu mašući većim stijenama. Neki su imali vile, a jedan je čak nosio i kremenjaču. Djevojke su bacale slabašno, bezvoljno, no muškarci su danima prijetili, pričali i obećavali što će učiniti ako se uljez vrati. Očajnički je vratila pogled na gospodara Jamieja dok su mu se konj i jahač pod plaštem nesmiljeno približavali. Netko je vrisnuo. Slatkoj Milozvučnosti zastao je dah. Skamenila se na mjestu kada je gospodar Jamie objema rukama podignuo Bibliju. »Kamenujte ga!« zavikao je moćnim glasom koji je odjeknuo sve do brda. »Istjerajte đavla!« Poletjelo je veliko kamenje. No nijedan od njih nije ni dodirnuo svoju metu. Konj im je bio daleko izvan dosega i projurio je ravno pokraj gospodara Jamieja. Spustio je knjigu i povikao: »Pobijedili smo! Pogledajte kako bježi od pravedne Božje ruke!« Muškarci su neujednačeno zakliktali, no Slatka Milozvučnost i ostali stajali su u tišini i promatrali kako se bijeli konj zaustavlja tik iza gospodara Jamieja, a zatim postrance vraća križajući jedno kopito preko drugoga. Zaustavio se iza njega, dovoljno blizu da bi ga mogao dodirnuti, a jahačeva čizma bila je točno u ravnini leđa gospodara Jamieja. Čovjek u maski zagledao se u njih preko glave gospodara Jamieja. Slatka Milozvučnost nije mu vidjela usta u sjeni harlekinske maske, no bila je sigurna da se osmjehuje. Gospodar Jamie nije se okrenuo. Morao je znati da je iza njega, no ostao je uspravan i uputio se prema njima kao da nastavlja svoj put prema blagovaonici. Bijeli konj u stopu ga je slijedio, poskakujući postrance. Svaka dva ili tri koraka udario bi u gospodara Jamieja i natjerao ga da posrne. Zastao je, a konj mu je skinuo šešir i zatresao ga gore-dolje. Netko se zahihotao. Muškarci su stajali s kamenjem u spuštenim rukama, ne usuđujući ga se bacati da ne bi pogodili gospodara Jamieja. Muškarac s kremenjačom iznenada je podignuo oružje na rame. Princ je istog trena izvukao mač i pustio uzde. Stavio je oštricu gospodaru Jamieju pod vrat. »Baci je«, rekao je onim svojim dubokim, zvučnim glasom.

195


Knjigoteka

Činilo se da večernja svjetlost pulsira duž mača. Slatka Milozvučnost s golemim je šokom shvatila da se gospodar Jamie trese, dok mu je lice istodobno problijedjelo i pocrvenjelo. Konj se ponovno pomaknuo postrance i gurnuo ga u leđa. Gospodar Jamie bacio se naprijed, a zatim se okrenuo i zgrabio mač. »Pucaj!« viknuo je. »Ubij đavla!« Ruke u rukavicama otvorenih prstiju zatvorile su se oko oštrice. Povukla se nagore; Slatka Milozvučnost ugledala je krv i začula vriskove i krik gospodara Jamieja kada mu je oštri brid zarezao prste. Mač je bio slobodan. Princ se sagnuo i jednom rukom uhvatio gospodara Jamieja oko prsa te ga dopola povukao u sedlo, a veliki se sivac oslonio na stražnje noge i propeo. Noge gospodara Jamieja ostale su visjeti iznad tla. »Pucaj!« zakričao je. »Pucaj!« »Ne mogu!« povikao je muškarac. »Ne mogu... gospodaru Jamie... Povuci se; odmakni se!« No Princ ga je čvrsto držao dok je ovaj udarao i grčio se kao luđak. Zacvilio bi kada god bi se konj propeo. Muškarac je spustio kremenjaču. »Spusti ga! Oslobodi ga!« Gotovo je jecao od muke. »Ostavi nas na miru, prokletniče! Zašto nas ne ostaviš na miru?« Princ ga je pustio. Gospodar Jamie pao je na koljena i na brzinu se uspravio. Počeo se brzo udaljavati, no bijeli se konj okrenuo i dohvatio ga za ovratnik kaputa. Konj se počeo povlačiti, pa je gospodar Jamie posrnuo i pao na stražnjicu. »Siroti momče«, rekao je Princ. »Nije baš tako zabavno kada si s druge strane, je li?« Gospodar Jamie odgurnuo se sa smrznutog tla i okrenuo na koljena. Sklopio je ruke u čvrsti stisak. »Ti, Jahve, vidje kako me tlače! Dosudi mi pravdu! Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene. Ja sam im pjesma rugalica. Vrati im, Jahve, milo za drago; udari ih prokletstvom svojim. Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!« Božanska Anđela pala je na koljena i počela naglas moliti s njim. Ostali su ih slijedili jedan po jedan. Slatka Milozvučnost ogledala se oko sebe i pogledala Krepost koja je stajala s koprivama u rukama. Krepost je gledala Princa. Tijelo joj se treslo; iznenada je odbacila koprive i potrčala prema konju. »Rekao si...« Zastala je kada je gospodar Jamie podignuo pogled. Ni na trenutak nije prekinuo molitvu; samo ju je netremice promatrao. Prekrižila je ruke na prsima i zagledala se u njega kao ptica koja se skamenila pred zmijom. »Cherie.« Princ je ispružio ruku u crnoj rukavici, a glas mu je zvučao kao živa podloga molitvenoj koračnici gospodara Jamieja. »Želiš li poći sa mnom?« Krepost se naglo okrenula prema njemu. »Da!« Ta je riječ zazvučala kao drhtavo pištanje. »Rekao si da mogu, prošli put! Rekao si! Molim te!« Ispružila je ruku, a zatim čujno jauknula kada joj je njegova rukavica stegnula nateknute prste. Pustio ju je, no ona mu se i dalje držala za podlakticu. Slatka Milozvučnost vidjela je kako se prigiba i nježno joj polaže ruke na svoje otvorene rukavice. Zatim

196


Knjigoteka

se maska podignula; duboke oči zagledale su se pokraj Kreposti u gospodara Jamieja. Slatka Milozvučnost teško je progutala. Vidjela je gnjev u njegovu pogledu. Čak ga ni hipnotizirajući crno-bijeli uzorci na maski nisu mogli sakriti. »O, da, bolje ti je da se moliš svim silama, Chiltone«, rekao je. »Jer nisam još ni izdaleka završio s tobom.« Pri ranoj jutarnjoj svjetlosti koja je dopirala kroz prljavi prozor točionice u Dvostrukom pivu Leigh je isprala djevojčine ruke uljem od cvjetova topole i povila ih lanenim zavojima. »Koprive, da ne bi.« Gazdarica im je sama donijela pladanj, rukava zavrnutih do pjegavih laktova. Glasno ga je spustila na stol. »To su zla posla, kažem vam«, rekla je zlokobnim glasom. »Ne sviđa mi se kako taj tvoj momak luta onuda po noći. Ne trebaju nam nevolje.« Krepost je užasnuto pogledala ženu. »Molim vas, gospo — zar ćete me otjerati?« Žena je prekrižila ruke. »Ne znam ja za tjeranje. Ali kažem vam, ništa dobra neće se izroditi ako se po tom krene kopati, a ako momak nastavi, ovdje vam neće biti mjesta.« »Razgovarat ću s njim«, tiho je rekla Leigh. Gazdarica je pogledala kroz prozor i namrštila se. Seigneur je radio s Mistralom u dvorištu ispred konjušnice. I tog je jutra, kao i svakog drugog, ustao u cik zore kako bi uvježbavao konja, jahao bi ga ukrug, u osmice, u serpentine; i jahač i konj bili su tihi, usredotočeni na zadatak, a tempo im je određivalo samo ritmično frktanje Mistralova disanja. Golubica Mira stajala je sa strane skupljena u ogrtaču kao seigneurova vjerna sjena, uvijek spremna nešto mu dodati, donijeti ili pomoći na bilo koji način. »Da, razgovaraj — velika korist od toga.« Gazdarica je zavrtjela glavom. »Ćula sam kako ga koriš i bjesniš, gospođice, a on ipak ide, nije li tako?« Otklipsala je do vrata teškim koracima, a zatim se okrenula. »On je zgodan, vražji momak, nije taj za ništa osim da blebeće, ide na dvoboje i zavodi onu blesavu malu svojim praznim pričama. Samo ti razgovaraj s njim!« Vrata su se zalupila, a one su ostale same u praznoj točionici. Krepost je sjedila pognute glave. »Tako mi je žao, gospo, što sam vam stvorila nevolje.« »Nisi ti kriva«, rekla je Leigh. »Ali moraš me slušati.« Spustila je glas. »Vidjela si ga s tom maskom — i ako ti je imalo stalo do njega, ili do mene, ili do sebe same, nećeš to nikada nikome spomenuti. Ovdje ne znaju tko je on. Razumiješ li?« »Da, gospo«, rekla je Krepost slabašnim glasom. »Razumijem.« »Popodne ćemo promijeniti zavoj. Nastoj ne češati ruke.« Leigh je nalila lijek u žlicu. »Popij to.« Krepost je progutala lijek. »Hvala, gospo«, prošaptala je. Leigh je pokupila tkaninu i pomadu te privukla pladanj bliže Kreposti. »Možeš li jesti tim rukama?« »Da, gospo.« Otvorila su se ulazna vrata. Ušao je seigneur, u kožnom kaputu i crnim čizmama, s Golubicom za petama. Ignorirao je Leigh kao da je nema te svukao rukavice bez 197


Knjigoteka

prstiju i gurnuo ih u džep. Četiri joj se dana nije izravno obratio, samo je radio s Mistralom cijeli dan, a zatim bi nestao u svojoj sobi. Leigh je počela vjerovati da se možda neće vratiti u Felchester. Ali vratio se, naravno. Vidjela je kako je Krepost podignula pogled prema njemu. Djevojčine su ga oči promatrale s neskrivenom odanošću. Nije dirala hranu, govorila ni skretala pogled. »Tu va bien, petite courageuse?« veselo ju je upitao. Krepost je pocrvenjela. Počela je lomiti ruke u krilu, čupkala je lanene zavoje i šutke ga promatrala. Leigh je suzdržala uzdah. »Malo je boli, rekla bih«, odgovorila je umjesto zanijemjele djevojke. »Dala sam joj malu dozu laudanuma.« Lagano je kvrcnuo Krepost po obrazu i sjeo na klupu s visokim naslonom pokraj ognjišta. Golubica se smjestila pokraj njega, dovoljno blizu da mu dotakne rukav košulje. Iskosa ga je pogledala ispod trepavica, prepuna obožavanja i obećanja. Nije se baš moglo reći da je to zahtijevao. Nikada nije činio ništa doli se osmjehivao i prihvaćao ponuđeno. No Leigh je vidjela koliko uživa u tome, tupan blesavi, kada ga obožavaju, i tepaju mu, i umiljavaju mu se. »Gazdarica nas je upozorila da ovdje nismo dobrodošli«, hladno je rekla. »Ne ako ponovno odeš onamo.« Duboko je udahnuo i zavalio se u klupi. »Ah. To je problem.« »Samo ako ustraješ na toj ludosti.« Sagnuo se kako bi otkopčao ostruge. »A ako ne ustrajem? Možemo se samo spakirati i otići.« »Boji se posljedica koje će to imati po njih.« Leigh je ustala. Više nije mogla mirno sjediti. Zagledala se u malu jutarnju vatru koja se dimila i pijuckala u velikom ognjištu. »Trebao si ga odmah ubiti«, rekla je prigušenim glasom. »Što misliš, da mu možeš krasti obraćenike jednog po jednog dok ih sve ne oslobodiš? Nekima od njih možda se i ne žuri otići.« Krepost je plaho rekla: »Bi li se vratio samo još po Slatku Milozvučnost? Stvarno se bojim...« Glas joj je utihnuo. Seigneur ju je pogledao. Lice mu se ukrutilo pod jedva primjetnom sjenkom. »Čega se bojiš?« »Kazne... koju će joj namijeniti. Slatka Milozvučnost nije bacila kamen na tebe... a i stajala je, nije kleknula dok se gospodar Jamie molio. A Božanska Anđela ju je vidjela.« Grizla je usnicu. »Bit će jako ljuti jer sam otišla s tobom.« »Vidiš?« oštro je rekla Leigh. »Sada će ta Slatka Milozvučnost nastradati.« Ustao je, a ostruge su mu visjele iz ruku. »I što sad želiš?« Probijao ju je nepomičnim pogledom. »Hoćeš reći da sam trebao ostaviti Krepost među njima? Liječila si joj ruke, vidjela si što su joj učinili, i to samo zato što sam je izdvojio od ostalih.« »Naravno da sam vidjela! Zašto ti ne vidiš?« Leigh je stisnula visoki drveni naslon klupe. »Znaš za što je sposoban, a ipak odlaziš onamo i izazivaš ih; juriš bez razmišljanja poput konja koji se oteo. Krepost je rekla da je jedan imao pušku.« 198


Knjigoteka

Odgurnula se od klupe. »Imaš sreće što te nisu upucali prije nego što si uopće došao do Chiltona.« Nagnuo se prema njoj namrštena lica, ramena oslonjena na klupu. »Ali nisu, zar ne? Znam što radim, dođavola. Nosio sam se ja i s mnogo gorim stvarima od starih kremenjača.« »I potpuno zaboravio kako je to završilo, koliko vidim!« Uspravio se kao da ga je udarila. »A ne«, tiho je rekao. »Nisam zaboravio.« »Onda razmisli o tome.« Otišla je do ulaznih vrata i otvorila ih. »Dok uživaš u svom haremu.« Hladan jutarnji zrak ošinuo joj je lice. Zalupila je vrata za sobom i prošla pokraj Mistrala, koji je stajao u ormi s uzdama koje su visjele do da. Konj ju je promatrao kako prilazi dvorištu ispred konjušnice, no nije se pomaknuo. I neće, osim ako Leigh ne podigne uzde. Još jedna glupa živina očarana seigneurom. Konjušnica je mirisala na mraz i sijeno, a bila je obasjana tracima tanke, prašne sunčeve svjetlosti koja nije davala nikakvu toplinu. U blizini je ležao seigneurov bodež u koricama, namješten preko vjedra, a opasač s mačem visio je gdje ga je privremeno ostavio dok je uvježbavao Mistrala s tla. Namjestila je tronožac da drži vrata kako bi ušlo više svjetlosti i uzela opremu za timarenje. Na podu se pojavila ljudska sjenka. Seigneur je ušao odgurujući vrata. Uhvatio ju je za lakat. »Harem! To te muči?« Osjetila je kako joj se vrućina razlijeva licem. »Pusti me.« Nije ju pustio. Privukao ju je bliže sebi i zatvorio vrata, izolirajući ih tako u polumračnoj konjušnici. »Ljubomorna si.« »Ti si umišljeni pjetlić.« Zvučalo je to djetinjasto i ona je to znala. Popustio je stisak. Izraz lica nekako mu se promijenio, neočekivano se smekšao, pretvorio u dovitljivu naznaku osmijeha. »Jesam li?« upitao je dubokim glasom. Leigh se željela otrgnuti od njega. Umjesto toga je nepomično stajala, opterećena svojom slabošću, paralizirana njegovim laganim dodirom. »Mislila sam da se nećeš vraćati«, bolno je rekla. »A ti si učinio nešto još gore. Izazvao si Chiltona do ludila, doveo si tu djevojku; što ćemo sada s njom? Što ćemo s njih obje?« Podignuo je ruku i nježno joj stisnuo nadlakticu. »U četvrtak kočija polazi iz Hexhama«, promrmljao je. »Već sam se raspitao. Djevojke će biti u njoj.« »Kamo će otići?« Nemarno je odmahnuo glavom. »Ne znam. Pitat ću. Onamo odakle su došle.« Nastavio ju je milovati dok mu ruka nije stigla do njezina ovratnika. Jedan mu je prst kliznuo pod njega, između tkanine i njezina grla. »Jesi li zadovoljna?« Leigh je nepomično stajala, svjesna izazivanja njegove ruke, topline njegova tijela tako blizu njezinu. Poljubit će je. Vidjela je kako mu se lice opušta, kako mu se trepavice spuštaju na slabašnoj svjetlosti koja je dopirala sa sjenika. »Ne znam«, prošaptala je. »Reci mi što mogu učiniti.« Usnama joj je dodirnuo sljepoočnicu. »Znaš da bih učinio sve što zatražiš.« 199


Knjigoteka

Zatvorila je oči. »Onda ću ponovno zatražiti isto. Ne vraćaj se više onamo.« Prstima joj je okrutno stisnuo rame. No poljubio ju je u oči i u obraze, nježno ju je milovao dahom. »Ne boj se za mene, sunašce. Znam što radim.« Polako je odmahnula glavom. Privukao ju je u zagrljaj i naslonio se na pregradu praznog boksa. »Mogu ti uništiti Chiltona. Mogu okrenuti grad protiv njega. Zato si mi se i obratila, Leigh — zar si zaboravila? Mogu ti pružiti osvetu; to činim cijeli život.« Počela se odmicati od njega, a zatim ga je zgrabila za kaput i pritisnula mu čelo na prsa. »Kažem ti, kažem ti... više nije isto. Ne želim ovo...« Grlo joj se stisnulo. Ne želim da mi te oduzme, pomislila je. Stiskala mu je kaput dok je prsti nisu zaboljeli. Proklet bio, proklet bio; jednostavno to ne bih podnijela. Gladio joj je kosu. Prekrio joj je obraze i bradu laganim poljupcima. Dah mu je bio topao na ledenom zraku, tijelo čvrsto i tako blizu pod kožnim kaputom, a mirisalo je na sijeno, konje i njegovu vlastitu mušku bit. Opleo je pramen njezine kose oko prsta i poljubio joj vršak uha. »Što ne želiš?« prošaptao je. Naglo se odmaknula. »Ne želim osvetu! Sve se promijenilo. Otjerao je svakoga koga sam ikada poznavala ili voljela. Nema više smisla.« Pustila mu je kaput. »Ne treba mi odmazda. Nema potrebe da se time baviš.« Uhvatio ju je za ramena, no ona se opirala. »Razumiješ li?« Pogledala ga je u oči. »Ne trebam te!« Ruke su mu se stegnule. Zlatne, podrugljive obrve su se stisnule. »Zaboravi Chiltona«, rekla je. »Vrati se u Francusku. Ne želim da išta radiš za mene. Goni se u svoj dvorac, svojim slikama i svom češnjaku.« Pustio ju je. Na trenutak je stajao naslonjen na pregradu, nepomičan. »Češnjaku«, rekao je kao da je ta riječ smrtna uvreda. Leigh je zatvorila oči i zabacila glavu. »Razumiješ li ti mene uopće?« »Razumijem.« Govorio je dubokim, agresivnim glasom. »Misliš da to ne mogu.« Okrenula se i klonula na sanduk s glavom u rukama. U očaju se zagledala u zemljani pod. »Mogu«, rekao je, a riječi su mu bile prepune gorčine. »Mogu i hoću, đavao te odnio; godinama sam to radio. Nikada me nisu uhvatili, čak ni posljednji put. Znam što radim; imam najboljeg konja kojeg sam ikad vidio, imam mač i imam ravnotežu — mogu to učiniti. Prokleta bila — ne sumnjaj u mene.« Zadrhtala je i rukama obgrlila koljena. »Ne želim da to učiniš.« »Da, ti bi da se vratim svom češnjaku, je li? Želiš da mislim da te više nije briga za Chiltona, za tvoju obitelj ni za sve što si izgubila.« »I nije!« povikala je i stisnula glavu rukama. »Nije!« »Idi dovraga!« Konjušnica se zatresla od zvuka koji je odjeknuo kada je petom čizme raspalio po pregradi. Dva boksa dalje dorat je uznemireno podignuo glavu. »Pretvorit ćeš me u luđaka.« »Pogini onda!« silovito je povikala. »Idi i neka te ubiju!« 200


Knjigoteka

Na trenutak ju je gledao, stisnutih usana. Zatim je polako odmahnuo glavom. »Ti jednostavno ne vjeruješ da ja to mogu, zar ne?« Nije odgovorila. Dorat se nemirno vrtio po boksu, preokretao očima i preko pregrade pokušavao vidjeti što se događa. »Sluga pokorni«, rekao je seigneur, tiho i sarkastično. Začula je struganje vrata. Široki trak svjetlosti bljesnuo je, nestao i ponovno zasjao kada ga je ostavio za sobom. Ostala je sama. Sjedila je na sanduku i poigravala se četkom za timarenje, beskrajno je prevrćući po rukama. Zatim se je zastala i poslušala. Iz velike daljine, prigušen zidovima konjušnice, začuo se duboki, otegnuti zov divljine. Nemov poziv započeo je dubokom notom i polako se penjao dok nije dostignuo bogat, čeznutljiv vrhunac pretvorivši se u usamljenost koja je drhtala u praznom zraku. Bilo je to njegovo prvo zavijanje otkad su odsjeli u svratištu, a činilo joj se da je taj sjetni zvuk poteže nekom fizičkom silom. Leigh se zagledala u seigneurov odbačeni mač. Bilo je to lagano oružje, nazivao ga je colichemarde, namijenjeno borbi vrškom sječiva, a ne smrtonosnim bočnim rezovima kao njegov veliki mač sa širokim sječivom. Uzela je oružje i položila ga u krilo. Držak mu je bio običan, za razliku od prekrasnog, složenog pletera na košarastom balčaku širokog mača. Uska zaštita za ruku blistala je prigušenom dugom metalnih nijansi zelene, crvene i plave boje na čeličnoj podlozi, a ukrasi na hvatištu bili su gotovo sasvim istrošeni stalnom upotrebom. Ustala je, naslonila vršak na tlo i zakopčala pojas oko struka kao što je to od njega vidjela. Morala je stisnuti remen za tri rupice da joj ne bi skliznuo niz bokove. Mač joj je neprirodno ležao u ruci, bio je itekako predugačak, stršao je iza nje i udarao o zidove kada bi se okrenula. Leigh je prišla nervoznom doratu, skinula mu prekrivku i dala se na posao bjesomučnim pokretima, četkajući ga u polutami. Uzmicao je i drhtao, svjestan silovitosti njezinih osjećaja. Kada je napokon s mukom uprtila poprečno sedlo na njega, već je unezvijereno zabacivao glavom. Uzjahala ga je sa sanduka, trudeći se istodobno upravljati nezgrapnim koricama s mačem i konjem. Mahnito se sagnula kada je dorat jurnuo kroz vrata. Ako se seigneur još uvijek bavio Mistralom u dvorištu, ona to nije znala. Nije pogledala, već je snažno podbola dorata te je ovaj bezumno odgalopirao iz dvorišta, preko ceste i prema pustoj vrištini. Sa sjevera su se približavali oblaci i gutali sunce zraku po zraku. Raširili su se nisko nad divljim, praznim krajolikom, tmurno poznati u svojoj turobnoj hladnoći. Kao dijete je voljela rimski zid, voljela ga je čak i po tom tužnom, ledenom vremenu kada se kamenje crno i jezovito ocrtavalo na nebu. Kada je bila mala, majka ju je zimi vodila u šetnje zabundanu do ušiju, puštala je da se pentra po odronjenim stijenama i pričala joj o poganskim danima kada je Cezarova konjica povela napad na barbare sa sjevera. Kopala je u potrazi za novčićima, a jedanput je pronašla sićušnu glinenu

201


Knjigoteka

svjetiljku i kvrgav, bezbojan komad metala koji je majka pažljivo očistila i otkrila da je riječ o brončanoj pinceti. Leigh se uputila skrivenim putem do mjesta koje je jednom nazivala domom. Prošla je pokraj ceste koja je presijecala drevni zid i kretala se samim rubom sjeverne sjene litica. Dorat je trčao dugačkim, prohodnim koracima i nervozno frktao podignute glave dok su se približavali otvoru na mjestu na kojem je zid zavijao između dva brda. Na hladnom se zraku iz znojnog konjskog krzna lagano parilo. Balčak mača ležao joj je preko bedra pod nezgodnim kutom — nikada nije zamišljen da pristaje ženi na poprečnom sedlu. Na sjevernoj strani otvora povukla je uzde i zaustavila dorata. Okrenula se prema vjetru i podignula bradu. Udahnula je što je dublje mogla. Počela je zavijati. Bila je to otužna imitacija punokrvnog zova koji je čula s vrištine, no podignula je glas do krajnjih granica unatoč nelagodnom meškoljenju konja na kojem je sjedila. Nemo je odgovorio prije nego što ju je izdao dah. Pridružio joj se svojom dubokom pjesmom, iz mnogo veće blizine no što je očekivala. Dorat je nemirno ustuknuo. Leigh ga je uhvatila za grivu i prestala zavijati. Sjahala je, dok ju je mač udarao o listove, i držala uplašenog konja na mjestu dok im se između drveća na liticama skokovima približavala siva prilika. Nemo je skočio preko smrznute bare, širom otvorene gubice, i počeo sitno lajati od uzbuđenja. Leigh je podignula glavu i ponovno počela zavijati, a vuk se zaustavio na metar od nje, podignuo bradu i ushićeno joj se pridružio. Nadglasao ju je svojim pjevom, toliko glasnim da su je uši zaboljele. Okružili su je njegovi bogati, divlji zvuči, drhtali su joj u lubanji dok se borila da zadrži kontrolu nad doratom. Nemo je prekinuo zov i skočio na nju u znak pozdrava, pri čemu joj je zubima udario o bradu bolnim zamahom. Posrnula je, boreći se da zadrži uzde i ostane na nogama kada joj je Nemo naslonio ogromne šape na ramena i umio joj lice jezikom. Posjekotina koju joj je nanio pekla ju je od tog grubog, nemilosrdnog oblizivanja. Odgurnula ga je, a na taj znak prijekora vuk joj se pokajnički i s uživanjem okrenuo na leđa pod nogama. Na taj Nemov pokorni potez konj se primirio, no i dalje je napeto poskakivao i nepovjerljivo odmjeravao vuka. Leigh je podignula ruku i pogladila ga po vratu. »Kakav si ti hrabar momak«, mrmljala je, svjesna koliko je imala sreće što konj nije klisnuo koliko ga noge nose. »Hrabar, pametan momak.« Jedno je uho striznulo prema njoj, a zatim se tjeskobno vratilo u prethodni položaj, usmjereno prema vuku. Nemo se s iščekivanjem okrenuo na leđa. Leigh se sagnula, još uvijek čvrsto držeći uzde, i trljala mu trbuh dok se Nemo nije počeo izvijati i istezati u pokušaju da joj istodobno poliže ruku i zamaše repom. Brada joj je pulsirala i pekla je na mjestu na kojem ju je okrznuo zubima. Pritisnula je ruku na nju, a na koži joj je ostala jarkocrvena krv. No Nemo joj je lizao dlan kao da nikada nikoga nije toliko volio. Kada je ustala, osovio se na šape i stisnuo joj se uz noge s toliko zaljubljene sile da je ponovno posrnula. Spasila se od pada samo zato što se vršak mača zabio u do i tako joj pružio trenutak stabilnosti.

202


Knjigoteka

Nemo je odskakutao ukočenih nogu, ušiju priljubljenih uz glavu, širom raširenih očiju, pozivajući je na igru. Komičan izgled nadvladao je svaku prijetnju u njegovim bistrim žutim očima; jezik mu je visio iz usta i izazivao na ludiranje. Leigh je vidjela kako je seigneur reagirao na takve pozive, kako je trčao, valjao se i natjeravao, a ponekad se iz Nemovih žustrih vučjih igara vraćao s krvavom ogrebotinom baš poput njezine. Seigneur se igrao, no nikada nije odustajao dok se ne bi našao na vrhu — čak je i u razonodi odbijao drugome prepustiti svoj nadmoćni položaj. No Leigh nije imala vremena za zabavu. Imala je cilj. Golubica je vrlo određeno opisala strogu rutinu u Nebeskom Utočištu. U kasno prijepodne Chilton će biti u pripremama za podnevnu službu i sam raditi u crkvi. Leigh je ponovno uzjahala i okrenula dorata u smjeru istoka. Nemo je uhvatio korak i slijedio je. Kaskao je iza dorata, tek toliko daleko da ga ne zahvati zalutala potkova. Leigh je držala golu ruku na balčaku mača i tako grijala ledeni čelik. Otišla je u Francusku pronaći seigneura, bez obitelji, bez budućnosti i bez straha, s vrelom mržnje u srcu. No sada se bojala. Sada je bila stjerana u kut i očajna. Sada je imala što izgubiti.

203


Knjigoteka

Dvadeset prvo poglavlje S.T. otkrio je da mu je uzela mač tek kada je napravio stanku za podnevni obrok i odveo Mistrala u konjušnicu. Posrijedi nije mogao biti nitko drugi — potrčko kojeg je vlasnik Dvostrukog piva s ponosom nazivao konjušarom nije ni prišao staji. S. T. je očistio boksove, istimario Mistrala, donio mu sijeno i četvrt sata pretraživao konjušnicu u potrazi za mačem za koji je znao da ga je ostavio na vidljivom mjestu. Vidio je kada je odjahala kao da je svi vrazi gone — tko to ne bi uočio? Ništa na svijetu ne bi ga bilo natjeralo da pođe za njom i slini kao pas. Uostalom, čekala ga je Golubica, s malom kriglom piva za njega i kockom šećera za Mistrala, a Leigh neka se nosi. Besmislenost te krađe dignula mu je tlak. Ukrast će mu mač, je li? Možda je mislila da će biti dovoljno da ostane bez njega pa da se vrati u Francusku, svom češnjaku. Možda je zaista mislila da je toliki gubitnik. Dohvatio je iskrivljenu potkovu i zavitlao je u zid. Metal je odjeknuo o kamen, a Mistral je podignuo glavu od zobi kada je potkova odskočila po podu. Konj je pogledao oko sebe, dugačko izdahnuo i vratio se grickanju. S. T. je odmaknuo pramen kose koji mu je pao na lice, ponovno vezao traku nervoznim pokretom i nabio šešir na glavu izlazeći iz konjušnice. Na izlazu se mimoišao s potrčkom koji je upravo uvodio dva radna konja u staju. S. T. ih je nakratko pogledao, zaključio da su daleko bolji od onoga što se obično vida u kočijaškim svratištima i u prolazu jednoga od njih s odobravanjem potapšao po zadnjici. Ispred konjušnice je stajala istrošena crna putna kočija, zamrljana blatom, a prazna osovina bila joj je naslonjena na korito za vodu. Gurnuo je rukavice pod ruku dok mu se dah na ledenom zraku pretvarao u oblake mraza. Vrata Dvostrukog piva bila su otvorena, a u unutrašnjosti je nazitao tamne obrise pridošlice i gazdarice. Skinuo je šešir i pognuo glavu kako bi ušao. »Svega mi«, rekao je srdačan glas. »Što to moje oči vide? Neka me odnese... pa nije to valjda S. T. Maitland?!« S. T. je ostao stajati s jednom nogom na pragu. Nije se nikako mogao izvući. Polako je stavio rukavice u šešir i podignuo glavu. Gospodin u ružičastom čipkastom kaputu i visokoj kicoškoj vlasulji široko mu se osmjehivao. »Zaista jest! Pa kako si? Prošle su godine otkako sam vidio tu tvoju prekrasnu njušku. U vinskom podrumu Boba Derryja, zar ne?« S. T. uputio mu je nevoljki naklon glavom. »Lorde Luton«, promrmljao je. »Jesi li vidio što se tu nudi?« Luton je blijedim očima pokazao prema Golubici i Kreposti, koje su zajedno stajale pokraj vatre. »Ni u Londonu ne bismo našli bolje, zar ne?« Stapom za hodanje potapšao je S. T.-ja po ramenu. »Što ćeš ti ovdje? Ja sam upravo stigao i mogu ti reći da sam se smrznuo po tom vjetru. Sjedni sa mnom uz vatru, podijelit ćemo bocu Toulona pa ćeš mi ispričati kakva te nevolja nanijela u ovu zabit.«

204


Knjigoteka

S. T. nije vidio izlaza. Lutonova divlja priroda mogla se mjeriti samo s njegovom izopačenošću. Elegantno se smjestio na klupu i podignuo jednu nogu, otkrivajući tako visoke crvene potpetice i vezice na svojim talijanskim cipelama. Namjestio je suvratke i otvoreno se zagledao u djevojke dok je govorio, a aristokratske usne lagano su mu se izvile u kutovima. »Kamo si se zaputio?« upitao je S. T. uzevši bocu od gazdarice i točeći im obojici piće. »Nikamo mi se ne žuri.« Luton je pomirisao vino i namrštio nos, ne skidajući ni trenutka očiju s Golubice i Kreposti, koje su stidljivo odvratile pogled. »Možda ću se zasad ovdje smjestiti.« S. T. je frknuo. »Požalit ćeš«, rekao je. »Ovo je tek kočijaško svratište. Nimalo u tvom stilu.« Luton se osmjehnuo i podignuo čašu. »Za dobra stara vremena«, trpko je rekao i promatrao S. T.-ja kako prihvaća zdravicu i ispija vino. »Želiš li da ti se sklonim s puta, stari druže?« S. T. je znakovito pogledao djevojke. »A što ti misliš, stari druže?« Luton je zabacio glavu i nasmijao se. »Da si sebični gad, prljavi pohotniče. Neću otići.« S. T. ga je sumorno promatrao. Lutonov osmijeh na trenutak se povukao, a zatim je ispio vino. »Ne, ne«, rekao je. »Nema ti koristi od tog tvog đavoljeg pogleda. Reci što hoćeš; neću otići. Imam ovdje nekog posla.« Zastao je i zagledao se u čašu, a zatim je iznenada iskosa pogledao S. T.-ja. »Možda imamo istog posla, ha?« »Možda«, uzvratio je S. T. u istom tonu. »Dashwood te poslao?« S. T. se odjednom našao na skliskom tlu. Lutonov ga je dolazak uznemirio, no spomen sir Francesa Dashwooda protresao ga je iz temelja. Iz usta probisvijeta kao što je Luton, njegovo ime prizivalo je sjećanja na plemenite huligane iz Kluba paklenog ognja i svetogrdne medmenhamske redovnike. »Došao sam sam«, rekao je. »Je li?« Iz Lutonova tona ništa se nije dalo iščitati. »Čuo sam glasine«, rekao je S. T. odlučivši se na rizik. Lutonova prisutnost na ovakvom mjestu bila je upravo smiješna. S. T. je želio znati zašto je tu. »Zanima me to čime se baviš.« Lutonove oči bile su blijedoplave; gledao je S. T.-ja ne trepćući. Zatim je podignuo bijelu ruku i zamišljeno stavio prst na usne. Rubin koji je nosio na kažiprstu je bljesnuo. »Mogao bi ti zatrebati prijatelj da ti čuva leđa«, rekao je S. T. pokazujući glavom prema dragulju. »Imamo razbojnika na djelu u ovim krajevima.« To je izazvalo reakciju. Uspravio se. »Nemoj mi reći.« »Istina je. A ti tako prepun dragog kamenja.« Luton je opsovao. »Razbojnik. Samo mi je još to trebalo.« 205


Knjigoteka

S. T. se obješenjački osmjehnuo. »Stojim ti na raspolaganju«, rekao je. »Kažu da mogu proći u mačevanju.« »Znam. Vidio sam te protiv sirotog Bayleyja na Blackheathu.« Duboko je udahnuo. Uporno je vrtio čašu u ruci. »I tako... Dashwood je razgovarao s tobom, je li?« »Glasine«, rekao je S. T. »Samo glasine. Smatrao sam ih...« Zastao je, a zatim promišljeno dodao: »... vrijednim razmatranja.« Pogled koji mu je Luton uputio bio je dovoljan. S. T. je znao da se približio nekoj moćnoj tajni. Dashwood, Luton i Lyttleton; Bute, Dorset i svi ostali — tri su se generacije ti muškarci zadovoljavali do samih granica civiliziranih poroka. Ni sam S. T. nije bio baš potpuno nevin u tom pogledu. U prvim nepromišljenim danima svoje karijere prisustvovao je Dashwoodovoj crnoj misi u kremenačkoj pećini u West Wycombeu; imao je dvadeset godina i bio je beskrupulozan, izgarao je od želje da se dokaže i bio spreman upotrijebiti Dashwoodove svetogrdne »opatice« i uživati u teatralnoj opscenosti njegovih obreda. Vrlo drzak. Vrlo mlad. Pitao se sjeća li se Luton tih vremena. Pitao se čime se Luton sada bavi. Što bi to moglo zainteresirati muškarca nakon toliko godina razvrata? »Dođi«, rekao je Luton. »Prošetajmo malo vani.« S. T. je ustao. Navukao je rukavice i gledao Lutona kako sam oblači kaput. Već i sama činjenica da bi muškarac Lutonove elegancije putovao bez komornika pobuđivala je znatiželju. Kada su izašli, Luton je u cipelama s visokim potpeticama oprezno birao put preko kamenja u dvorištu. »Reci mi«, rekao je. »Gdje si bio ovih zadnjih nekoliko godina?« »Putovao sam.« Na to bar nije bilo teško odgovoriti. S. T. se namjerno okrenuo u smjeru suprotnom od konjušnice i Mistrala. »Idemo ovim putem. Pločnik je čišći.« Luton ga je spremno slijedio. »Bio si na kontinentu?« »Da. Francuska. Italija. Nešto malo Grčke.« »Mislio sam da si odavno nestao. Tvoje se ime ne spominje u Parizu.« »Draži mi je seoski život. Više volim jug Francuske od Pariza.« »Lyon? Avignon ?« S. T. je zadržao ravnodušan izraz lica. »Oba u nekom trenutku.« »Putovao sam Provansom.« Štap mu je kuckao pločnikom u brzom ritmu. »Blizu Luberona ima jedno zanimljivo selo. Lacoste. Možda si čuo za njega?« Oprezno nemaran ton natjerao je S. T.-ja u punu spremu. »Čuo sam priče«, lagao je. Štap se podignuo, zastao, a zatim spustio. Luton se naslonio na njega. »Kakve priče?«

206


Knjigoteka

S. T. je panično smišljao odgovarajući blef. Stisnutih se očiju zagledao preko vrištine. »O neobičnim stvarima.« Pogledao je Lutona, razmotrio čovjeka, njegovu reputaciju i ono što bi ga moglo namamiti. »Glasine ih opisuju kao... neprirodne.« Ledene, blijede oči nisu skretale pogled. Luton se nasmiješio. »A ti ne?« S. T. je zaključio da ne može beskonačno blefirati. »Sve što imam su glasine.« Iznenada se sjetio imena muškarca koji bi mogao poznavati aristokratskog engleskog putnika Lutonovih sklonosti i bacio ga stol kao džokera. »Markiz de Sade govorio je o intrigantnim stvarima. Poznaješ ga?« To je bilo to. Luton mu je uputio prodoran, željan pogled. »Razgovarao si sa Sadeom?« U glasu su mu podrhtavali olakšanje i uzbuđenje. »Kada?« »Mislim da je bilo u studenom.« S. T. je sada uživao punu pozornost svog sugovornika. »Dobro mu je gorjelo pod petama kada sam ga zadnji put vidio.« »Gorjelo pod petama! Tko ga je progonio?« S. T. se osmjehnuo. »Izgleda da se nešto zamjerio francuskim organima reda.« »Đavo sve odnio! Jesu li ga uhvatili?« Kada se sjetio markiza stjeranog uza zid dok mu Nemo reži u prestravljeno lice, S. T. je morao odvratiti pogled. Zagledao se u daljinu. »Milord je bio dobrano na savojskoj strani granice kada sam ga napustio.« »Zaboga, drago mi je što to čujem. Mjesecima već nismo čuli ništa od njega. Već sam čupao živce. Mislio sam da ga je prošla volja za svim — a upravo se on toga dosjetio. No još uvijek je uz nas, zar ne?« »U to se mogu zakleti.« S. T. je slagao bez ikakvih obzira. »A ti.« Luton ga je sa zanimanjem pogledao. »Misliš da bi mogao to podnijeti, da odeš do kraja? Ne znam previše o tebi, Maitlande. Brat ti je bio vruće glave i spreman na svaku ludost, no ti se pojavljuješ i nestaješ nekim vrlo osebujnim ritmom.« S. T. je slegnuo ramenima. »Moj brat je bio luđak.« Luton se nakašljao i namrštio. »Ispričavam se«, promrmljao je. »Nisam trebao spominjati stvari koje te uznemiruju.« »Mene ne smeta«, rekao je S. T. i naslonio se na niski kameni zid. »Cijeli je svijet znao da je propalica i ubojica, a usto mi je uništio i oca. Da mu kurva nije slomila vrat, slomili bi mu ga na vješalima.« Nacerio se. »Pa što onda? Nikada nisam vidio ni oca ni sina.« Na Lutonovim je usnama zaigrao slabašan osmijeh. »Stvarno hladnokrvno govoriš o tome.« »Možda sam i sam malo lud.« Luton je polako zakimao, i dalje se osmjehujući. »Dobro«, rekao je. »Luđaci mi se sviđaju. Sviđao mi se i tvoj brat. Taj je bio kvalitetna, neukrotiva životinja. Šteta što nije uspio zadržati zdrav razum.«

207


Knjigoteka

»Šteta. Možda mi je cijela obitelj ukleta. Jedna me Ciganka upozorila da se moram smatrati sretnim ako završim samo na vješalima.« S. T. je prekrižio ruke i zabacio glavu prema nebu. »No u međuvremenu namjeravam uživati.« Luton mu je dodirnuo ruku. »Pridruži nam se. Smislili smo konačno zadovoljstvo, prijatelju. Završni čin.« S. T. je spustio glavu i zagledao se u drugog muškarca. »Jesi li ikada zamišljao takvo što?« promrmljao je Luton gledajući ga u oči neobično prodornim pogledom. »Posljednje oskvrnuće. Konačni grijeh protiv Boga i čovjeka. Sve drugo smo učinili i sada smo spremni za vrhunac uzbuđenja. Zamisli, Maitlande.« Usta su mu se izvila u naznaku osmijeha. »Jesi li ikada sanjao o tome kako bi bilo postići vrhunac dok je djevojka pod tobom u smrtnom hropcu?«

* * * Leigh je zastala na rubu visoravni. Daleko dolje, dobro utabani kočijaški put slijedio je obalu rijeke. Rijeka se spuštala duž doline; sada je bila zamrznuta, neprozirno bijela na mjestima na kojima se ljeti prelijevala preko stijena, tamnija na dubokim dijelovima, na kojima je prozirni mraz prekrivao tamnosmeđe mrlje. Na kraju udoline nazirao se sprud na kojem je kočijaški put prelazio cestu. Brda su još uvijek skrivala grad od pogleda, to mjesto koje je Chilton nazvao Nebesko Utočište. Usamljeni se jahač kretao cestom na konju kojega je Leigh prepoznala čak i s te udaljenosti. Annina crna frizijska kobila sa svojom dugačkom, valovitom grivom i dugodlakim kopitima bila je iznenađenje za Tri kralja prije dvije godine, s ponosom uručena s uzdom koju je mama ukrasila srebrnim i crnim trakama koje su Leigh i Emily uplele kobili u svilenu grivu i rep. Sada je dar koji su poklonile s ljubavlju i jednostavnom nedužnošću teško kaskao s Jamiejem Chiltonom na leđima. Leigh se sjetila što znači mrziti. Sjetila se svoje obitelji kao da ju je netko udario, kao da se probudila iz sna. Disanje joj je postalo ubrzano i neujednačeno; čula je samu sebe na rubu mahnitog jecaja dok je stezala mač. Uzeo je sve što je ikada voljela; više mu ništa neće dopustiti. Nemo je stajao pokraj nje i kao da se zarazio njezinom vrućicom. Smjestio se na trbuh naćuljenih ušiju, zlatnih očiju uperenih u priliku koja im se približavala. Pustila je dorata da krene prema naprijed, a vuk je u trenu kliznuo u brz korak pokraj nje. Na pola puta niz obronak dorat je počeo kasati. Nemo se dao u dugačke skokove, razjapljene čeljusti, grabeći udaljenost kako je hvatao brzinu. Leigh je izvukla mač iz obješenih korica. Dorat je ubrzao, bacio se niz brdo u navali usmjerenoj ravno na Chiltona. Vidjela ga je kako podiže pogled prema njoj. Vjetar joj je unio konjsku grivu u lice kada se nagnula naprijed; zrak kao da je zgrabio mač i povukao mu vršak gore dok joj je doratovo kretanje zabacivalo ruku. 208


Knjigoteka

Krajičkom oka vidjela je Nema kako poput smrtonosne mrlje juri da bi presjekao put lovini. Tlo je jurilo ispod nje u razmazanom sivozelenom potezu. Oči su je pekle od hladnoće i brzine; uzde su joj se u lijevoj ruci pretvorile u zapetljanu zbrku, beskorisne, a uši joj je ispunio zvuk vjetra i konjskih potkova. Chilton se uspravio na ostrugama. Usta su mu nalikovala na otvorenu tminu, no nije ga čula. Sjurila se niz obronak u mahnitom galopu. Podbo je kobilu. Ova je skočila i ustuknula pred Nemovim napadom, a Leigh se na trenutak prestravila da će je sasjeći. A onda se našla na pravom mjestu i zamahnula mačem kroz zrak prema Chiltonovoj glavi. Izmaknuo se i mahnito povukao uzde. Kobila se propela i spustila na tlo tek koji centimetar od Nemovih iskešenih zuba. Vuk se izmaknuo pred kopitima. Leigh je šmugnula pokraj Chiltona, promašivši ga za čitav lakat. Nije uspijevala jednom rukom uskladiti klupko zapetljanih uzdi. Zaustavila je dorata i posegnula za jednom slobodnom uzdom te okrenula konja na drugu stranu sa seigneurovim mačem uperenim u nebo. Nemo je obišao kobilu i prišao joj s boka te je tako zatočio između sebe i Leigh, a zatim je skočio na Chiltonovu nogu uz divlji urlik. Dohvatio ga je za čizmu, no ovaj nije ispustio ni glasa. Borio se u tišini i šibao vuka jahaćim bičem. Leigh je ponovno podbola dorata u njegovu smjeru. Usmjerila je mač drhtavom rukom. Sve se događalo i prebrzo i presporo. Nije uspijevala kontrolirati dorata, nije uspijevala držati ruku mirnom, vidjela je Chiltonova čvrsto stisnuta usta i oči koje su se izvrtale dok se borio, podbadajući konja prema otvoru između nje, vuka i rijeke. Mač je zazviždao kroz zrak, a taj siloviti zvuk nadjačao je čak i Nemovo režanje. Zapeo je u Chiltonovu kaputu; osjetila je kako joj iznenada izmiče iz ruke i očajnički ga povukla kako bi ga zadržala. Uspjela je izvući mač, no Chilton je bio u pokretu; nije joj preostalo ništa drugo doli udariti naslijepo. Zaobljena oštrica bezopasno mu je kliznula preko vrata, a tek je izvrnutim prohodom uspjela podignuti vršak i zarezati mu obraz. Iz porezotine je potekla krv i počela mu se slijevati niz lice, no i dalje je šutio. Izgledao je kao divlje stvorenje, tako bez šešira, s kosom koja mu je stršala iz glave u narančastom oblaku. Kobila je skočila prema naprijed, izvan dosega. Nemovi zubi bili su zariveni u Chiltonov gležanj; vuk je napola trčao, stražnje su mu noge odskakivale od da. Bič je ponovno šibnuo nadolje, pa ga je vuk pustio. Nemo je kobili prepriječio put, no Chilton je snažno povukao uzde u stranu i podbo je ostrugama. Leigh se pružila preko doratova ramena i usmjerila mu mač u leđa. Osjetila je otpor, no bila je predaleko da mu ga zarije u leđa. Dorat je ustuknuo pred Nemovim režanjem. Od naglog zaokreta Leigh je iskočila iz sedla. Uhvatila je konja oko vrata i stisnula noge o poprečno sedlo, držeći se svom svojom snagom. Dok je vratila ravnotežu i ponovno pronašla uzde, Chilton je već natjerao kobilu u galop. Leigh je podbola dorata da potrči i pridružila se Nemu koji ih je već naganjao. Rep prestravljene kobile lepršao je za njom nalik blještavom crnom barjaku. Bila je 209


Knjigoteka

brza, no Nemo i visoki dorat počeli su je sustizati dok su jurili smrznutim putem. Leigh je mahnito pogledala u stranu i shvatila da idu natrag prema Nebeskom Utočištu. Ponovno je podbola dorata i nagnula mu se preko vrata, dok su joj se prsti desne ruke zaplitali u njegovu razbarušenu grivu, a vršak mača pokazivao prema gore. Vidjela je da dalje ispred njih na putu stoji nekoliko ljudi. Njihove prilike bile su tek mrlja na cesti. Požudno je gutala zrak, pokušavajući udahnuti snagu, i nije čula ništa osim kopita i nabijanja vlastita srca. Kroz te zvuke začula je prigušen prasak i vidjela da je Nemo posrnuo. Vuk se presavio u klupku blijedog krzna, a zatim skočio na noge kada je progrmjela pokraj njega. Kobila je pred njom skrenula i napravila zaokret prema riječnom sprudu. Chilton je podignuo ruku, a zatim zamahnuo jahaćim bičem. Kobila se dala u golemi skok, kao da može preskočiti rijeku. Dočekala se u sredini; Leigh je vidjela kako propada kroz led, kako Chilton pada preko ramena, kako kobila ponovno pronalazi oslonac, a onda se dorat našao na obali. Leigh je zavikala u zluradu ushitu, nagnula se naprijed pripremajući se za skok, zgrabila mač gledajući neprijatelja zatočena nadohvat ruke. Dorat se pripremio. Podignuo je prednja kopita. Voda. Uzdignuo se u snažan, zavojit skok — i odbio. Iskrenuo se u stranu i odbacio je u salto koji ju je iščupao iz sedla. Poletjela je. Svijet oko nje se zavrtio. Voda. Bljesnula joj je pred očima. Led i bol zabili su se u nju poput eksplozije. Voda, voda, voda, voda... Golubica je sjela na krevet u S. T.-jevoj sobi. »Ne idem«, mirno je rekla. »Ostat ću ovdje s tobom.« Ignorirao ju je i otvorio lisnicu. »Pripremili su kola koja će vas odvesti u Hexham. Karta za kočiju plaćena je do Newcastlea. Koliko novca misliš da će vam sve skupa trebati?« »Neka ga Krepost uzme«, rekla je Golubica i odgurnula lisnicu. »Neću te napustiti, ne nakon svega što si učinio za nas.« »Ne, ne moraš misliti da me napuštaš«, rekao je nestrpljivo. »Želim da ti i Krepost odete, da budete na sigurnom.« »G. Bartlett«, protisnula je Krepost. »Ja nemam kamo otići.« Duboko je udahnuo. »Odakle ti došla?« »Iz Hertfordshirea, vaša milosti.« Uz naklon glavom. »No tata mi je davno umro, a mama nema posla, morala bih prositi, vaša milosti.« Lomila je i stiskala ruke u zavojima. Ovlažila je usne. »O, molim vas, vaša milosti — ne želim se vraćati u ubožnicu!« S. T. joj je položio ruku na rame. »Ostanite zajedno. Ostani s Golubicom. Dat ću vam dovoljno novca da pronađete posao.« »Nemamo preporuka«, ljubazno je rekla Golubica. »Nitko nas neće zaposliti.« »Za Boga miloga, ja ću vam napisati preporuke. Morate otići odavde. Želim da se maknete od Lutona.« 210


Knjigoteka

»Ne bojim ga se.« Golubica se sanjivo nasmiješila S. T.-ju. »Ne dok si ti pokraj mene.« »Ni ja«, odlučno je rekla Krepost. »E pa ovdje ne možete ostati!« Prišao je prozoru i pogledao van. »Ja imam posla, ne mogu se igrati dadilje. I, dođavola, kamo je Leigh nestala s mojim mačem? Nemamo više vremena za igre, kuga je odnijela!« Okrenuo se, uzeo Krepost za nadlakticu te je lagano gurnuo prema vratima. »Hajde sada, budite dobre.« Krepost se okrenula prema njemu i zagrlila ga oko struka. »Preklinjem vas, milosti, ne tjerajte me od sebe! Golubičina obitelj, oni neće prihvatiti nekoga kao što sam ja; to su veliki ljudi...« »Kreposti!« zakričala je Golubica. »Ne govori gluposti!« Krepost ga je pustila i okrenula se prema Golubici. »Istina je, i on to zna! Imaš veliku kuću, i mamu i tatu — ti si fina dama...« »To nije istina!« Golubica je ustala. »Ja sam siroče. Potpuno sam ista kao i ti.« S. T. je naglo podignuo pogled. Golubičin govor odjednom mu je monumentalno zazvonio u ušima. »Vraga crnoga!« rekao je s nevjericom. »Tako govoriti nisi naučila u Chiltonovoj školi.« »Jesam.« Ispućila je donju usnu. »Majka me tjerala da kradem na ulici!« »Gluposti.« S. T. je prešao sobu i uzeo Golubicu za ramena. »Kako se stvarno zoveš?« »Zaboravila sam.« Protresao ju je. »Slušaj me, tupavice jedna! Ako imaš obitelj koja te može smjestiti, moraš mi reći!« »Ja sam siroče!« »Ti si dama!« povikala je Krepost. »Ti, i Milozvučnost, i Anđela, i mnoge druge — vi ste fine, lijepih manira; svi smo to znali, to i da vas gospodar Jamie najviše voli. Za uznesenje je uvijek birao fine cure.« »To nije istina. Što je s Vječnom Svjetlošću?« Golubica je ošinula Krepost pogledom. »Ona je odabrana, a krpala je čarape u Covent Gardenu.« »Eto ti, i nisu je uznijeli kako treba, zar ne? Vratila se drugo jutro sva uplakana jer je imala francusku bolest i nije odgovarala. Oni koje zaista uznesu nikada se ne vrate u ovu suznu dolinu.« S. T. je zaboravio na Golubicu; spustio je ruke i zagledao se u Krepost. »Ali odabrana je«, ustrajala je Golubica. »Vratila se!« tvrdoglavo je uzvratila Krepost. »Kada je gospodar Jamie odabrao Svetu Vjeru za uznesenje, je li se ona vratila drugog jutra? Je li? Ni Zion ni Kruh Života, a to su sve bile velikaške cure.« »O, Bože«, prošaptao je S. T. »Nisu se vratile?« Krepost je odmahnula glavom. »Gospodar Jamie odabrao ih je za uznesenje.« »I nikada se nisu vratile? Sigurne ste?« »Otišle su u raj«, rekla je Golubica. »Tako nam je rekao gospodar Jamie.« 211


Knjigoteka

S. T. se okrenuo prema prozoru. Bilo je kasno poslijepodne; Luton je na konju napustio svratište prije pola sata. Sumnja koja se rodila u S. T.-jevu umu činila se toliko preuzetnom da je gotovo i nije mogao povezati s Lutonom i njegovim prijateljima; oni se možda bave mračnim maštarijama, možda čak i govore o njima kako bi se činile stvarnijima, mogli bi čak tu i tamo počiniti i ubojstvo ako bi mislili da će se izvući — no S. T. nije ni pomišljao na išta više od toga. Želio je da Golubica i Krepost odu, maknu se Lutonu s očiju; taj je čovjek u svakom pogledu bio nemoralna životinja i mogao bi, ako bi se dovoljno uzbudio, ako bi se osjećao dovoljno sigurno, ako bi mu se ukazala prilika, biti u stanju provesti svoje maštarije u stvarnost. No da bi moglo postojati više od toga, više od opasnosti od impulzivnog, izoliranog zločina... to mu se činilo nevjerojatnim. Pogledao je Golubicu. »Ta njegova uznesenja. Svatko može biti odabran?« »Da. Osoba se gospodaru Jamieju ukaže u viziji.« »Poziva li ikada muškarce?« »O, ne. Oni su već odabrani; ne moraju se ponovno roditi.« Golubičine oči upitno su se raširile. »Misliš li da je uznesenje neko zlo? On pripada đavlu — zacijelo je to nešto čudovišno grešno. Sada ćeš ga ubiti, zar ne?« Nasmiješila mu se. »Kako si predivno odvažan!«

212


Knjigoteka

Dvadeset drugo poglavlje Slatka Milozvučnost čvrsto se držala ruku djevojaka koje su je okruživale s obje strane i gledala kako gospodar Jamie ukočeno hoda prema ljubičastoj zavjesi u prednjem dijelu crkve. Srce joj je ubrzano udaralo; nikako nije mogla umiriti dah. Uskoro... uskoro... čim završi služba, učinit će to. Nije se usuđivala pogledati ni lijevo ni desno niti uhvatiti čiji pogled. Gospodar Jamie se promijenio. Često je pogledavao oko sebe, kao da zna. Kao da im zaista vidi ravno u srce. Kada su im se pogledi susreli, zadrhtalo joj je grlo i trbuh; nije čak mogla ni progutati slinu. Dugo ju je gledao, dok mu se porezotina na licu pri svjetlosti svijeća prelijevala u razvratno ružičastoj i crvenoj boji, a zatim je podignuo ruke. Desna je bila niže od lijeve. Tresla se, a prsti su na njoj bili širom rastvoreni, bijeli i drhtavi na blistavoj, sjenovito ljubičastoj pozadini. »O, Bože, vapaj mi poslušaj!« povikao je. »Stigle su sile zla i progone nas; Lucifer šalje đavolice da nas probadaju i demonske zvijeri da nas razdiru, no Ti si učinio da nam konj — priglupa životinja, jedno od tvojih pokornih stvorenja — izruči vješticu u ruke. Pokazao si nam da je sva priroda na našoj strani; sva Božja stvorenja ustat će protiv te kletve! Nećemo pokleknuti pred strahom. Vještica neće izbjeći našoj odmazdi, koju ćemo izvršiti u Tvoje sveto ime!« »Sveta odmazda!« kliknuo je netko; bio je to glas Božanske Anđele. Još su neki zastenjali i zamrmorili, no nije bilo moćnog usklika kakav bi se nekoć uzdignuo kao jedan. Slatka Milozvučnost znala je da se svi prisjećaju izubijanog lica vještice koja je gospodara Jamieja napala mačem. Bilo je to poznato lice. Lice koje je izazivalo nemir. Slatka Milozvučnost vidjela ga je dok su strašnu, klonulu priliku, vezanu i u nesvijesti, unosili u Nebesko Utočište. Postojale su stvari koje pripadaju prošlosti, stvari o kojima nitko više nije govorio — no bijelo, ranjivo lice ošamućene zatočenice podsjetilo ih je na njih. Nekoć su u Nebeskom Utočištu živjeli i drugi ljudi. Zli ljudi. Gospodar Jamie rekao je svojoj pastvi da su neke stvari nužne, i oni su ih učinili. Nevjernici su otjerani, a gradom je zavladao mir koji je obećavao gospodar Jamie. Vještica je bila jedna od nevjernika. Slatka Milozvučnost ju je pamtila, baš kao i drugi. Šaptali su međusobno tijekom poslijepodneva, gospodaru Jamieju iza leđa. Iza leđa. A sada se Slatka Milozvučnost spremala otići. Više neće slušati gospodara Jamieja. Bila je prestravljena. Princ Ponoći bio je taj koji joj je podario toliku odvažnost. I neki drugi su je osjećali, barem je tako ona mislila. Princ je gospodara Jamieja izvrgnuo ruglu, natjerao ga da nemoćno bjesni i pada na stražnjicu na zaleđenoj ulici, no Princa sada nije bilo i tko zna kada će se vratiti. 213


Knjigoteka

Gospodar Jamie još uvijek je bio gospodar, veći gospodar no ikada prije, sva njegova dragost sada se izobličila u gnjev, a Božanska Anđela i muškarci provodili su njegovu volju nad svakim tko bi se pokolebao. Zato je morala iskazivati vjeru. Nije smjela drhtati ni oklijevati pri molitvi ni uzmicati pred onime što se od nje traži. Zato je morala odmah otići. Za vješticu nije bilo nade — bila je izgubljena — no Slatka Milozvučnost nije se mogla natjerati da pomogne gospodaru Jamieju da je kazni. Niti se usuđivala odbiti. Mora samo preživjeti tu beskrajnu službu. Zatim će se jednostavno povući u sjenu crkve kada svi budu odlazili i čekati da se ulica isprazni. Jednostavno će odšetati. Božanska Anđela vratit će se tek nakon ponoćne pokore, a dotad nitko neće znati da Slatke Milozvučnosti više nema. Tako jednostavno. Mogla je to učiniti kada god je htjela tijekom te dvije godine. Oči su joj zapekle suze žalosnice. Činilo joj se nevjerojatnim da se oko nje urušava sve što voli. Bez gospodara Jamieja, bez svojih prijatelja, bez Nebeskog Utočišta nije imala ništa. Njezin drugi život činio joj se kao san. Nije znala kamo će otići, što će raditi, no ostati nije mogla. Činilo joj se da je živjela s ljuskama na očima, kao što piše u Bibliji. Sada su spale — no kako nešto što se činilo tako prekrasnim i sigurnim može biti tako strašno? Kao da je podignula sjajan kamen, a ispod njega zatekla crve i trulež. »Slatka Milozvučnosti!« Trgnula je glavu. »Slatka Milozvučnosti — pozivam te!« Gospodar Jamie stajao je zatvorenih očiju, širom raširenih ruku, čvrsto stisnutih šaka. »Slatka Milozvučnosti... o, Slatka Milozvučnosti.« Glas mu se stišao do milujućeg šapta. »Kucnuo je čas za tvoje blaženo uznesenje. Ustani. Ustani i slijedi me!« Sjedila je, skamenjena od užasa. Gospodar Jamie poveo je hvalospjev, a ostali su se pridružili zibajući se u klupama. Dok su pjevali, bez prestanka je dozivao njezino ime ponad stihova. Djevojke koje su sjedile pokraj nje pustile su joj ruke, pa su joj dlanovi ostali hladni i vlažni. Božanska Anđela prišla je niz prolaz i zastala ispružene ruke. Kao da su svi pogledi bili upereni u Slatku Milozvučnost, a usne su im se micale u pjesmi koju uopće nije razumjela. Polako je ustala. Ostali su joj napravili mjesta da prođe. Uglavnom su se osmjehivali, sigurni u svojoj vjeri: uznesenje je razlog za radost. Slatka Milozvučnost sjetila se da bi se trebala radovati što je odabrana. No nije mogla natjerati usne da je poslušaju i prikažu veselje. Anđela ju je uzela za ruku. Brojila je svaki korak do prednjeg dijela crkve i gledala kako je stopala nose naprijed po sivom kamenu. Gospodar Jamie spustio je 214


Knjigoteka

glavu i otvorio oči. Primio joj je ruke i željno se zagledao u nju. Na licu su mu se isticali porezotina i pjegice, oštre i šokantne na izblijedjeloj koži. Mrzi me, pomislila je mahnito, iznenadno. Sve nas mrzi. Znala je jednostavan ritual. Koljena su joj klonula vlastitom voljom. Buljila mu je u prsluk dok se saginjao da joj položi ruke na glavu i poljubi joj kosu. Pjesma je jače odjeknula oko njih i zavibrirala joj u mozgu. Osovio ju je na noge. Znala je da osjeća kako joj se ruka trese; drhtaji su joj obuzimali cijelo tijelo. Okrenula se prema ljubičastoj zavjesi. Iz nje su isijavale svjetlost i sjene koje su bacale svijeće s druge strane. Odlučno ju je gurnuo prema naprijed, pa su joj svileni nabori dotaknuli lice, na trenutak je obujmili ljubičastim valovima, zatvorili se oko nje sprijeda i straga. Na leđima je osjećala ruke gospodara Jamieja. Kada joj je svila kliznula s lica, uhvatio ju je za ramena. Onkraj zavjese nalazio se prazan oltar oko kojeg su gorjele svijeće. Sve glasniji stihovi hvalospjeva ispunjavali su prostor i istiskivali sve druge zvukove. Gospodar Jamie vodio ju je uza stube dok se nije našla usred osvijetljenog područja, a zatim ju je nježno okrenuo natrag prema ljubičastoj zavjesi. Nije ni primijetila muškarca u sjeni propovjedaonice dok nije istupio. Bio joj je nepoznat, nosio je elegantnu odjeću i imao blijede oči i visoku vlasulju, bijelu poput krede. Podignuo je pogled prema njoj s dna stuba kao da je ona nešto sveto, nešto izvanredno i fascinantno, i na jedan zbunjeni trenutak gotovo se činilo da je moguće da će zaista uzaći nekamo iznad ovoga svijeta. Kada se pokrenuo, pokreti su mu bili puni iznenadne hitnje. Uspeo se stubama dugim koracima, uzeo joj lice u svoje hladne ruke i brutalno zario usne u njezine. Nestvarnost trenutka razbila se u tisuću komada. Dok je hvalospjev i dalje odjekivao, Slatka Milozvučnost se borila, uvijala i trzala kako bi se oslobodila, no gospodar Jamie držao joj je ruke i svezao joj ih iza leđa. Oba su je muškarca gurnula. Neznanac joj je stavio ruku preko usta. Slatka Milozvučnost pokušavala ga je ugristi, no onda joj je gospodar Jamie navukao mekano uže oko vrata i čvrsto ga stisnuo. Bol ju je počela gušiti. Panično se pokušavala otrgnuti rukama koje su je držale. Hvalospjev joj se u ušima pretvorio u riku, a tama ju je preuzela. I Činilo se da je prošao tek trenutak. Osvijestila se zbunjena, očajnički pokušavajući doći do zraka. Dugački hvalospjev približavao se završnom ushićenom refrenu i odbijao joj se kroz glavu u valovima straha i smrznutog drhtanja. Bila je vezana, s rukama iznad glave, leđa izvijenih preko oltara, a grlo joj je gorjelo. Uzeli su joj haljinu; samo joj je donje rublje prekrivalo golu kožu dok se neznanac nadnosio nad nju i prislanjao joj usne uz uho. »Samo pisni i ubit ću te«, rekao je, a povez koji je imala oko vrata polako se zategnuo. Čula je glas gospodara Jamieja kako se ponovno razlijeva nad župljanima. Nastavljao je službu, govorio o svojoj radosti, propovijedao o Bogu i njegovoj dobroti. 215


Knjigoteka

Neznanac se nasmiješio i stavio joj ruku na grlo milujući svileno uže. Teško se naslonio na nju. Počeo je novi hvalospjev, a nevini ženski glasovi dizali su se s ushitom. »Molim vas«, prošaptala je. »Nemojte.« Nasmiješio se. Pritisnuo joj je palce u grlo. Zabacila je glavu boreći se protiv potiska. Brzo je disao i ispuhivao joj vlažan, vruć zrak na kožu. Ispunio joj je čitavo vidno polje, ispriječio se pred svijećama, a lice mu je bilo kao prigušena silueta koja kao da je podrhtavala i razlijevala se u svom užasu. Svi su zvukovi neprirodno pulsirali; kada joj je razderao potkošulju, nije to uopće čula od neobičnog nabijanja koje kao da je raslo, i raslo, i raslo u pjesmi, uzdizalo se nad nju, dok na kraju glasovi nisu zanijemjeli, a grmljavina se pretvorila u vriskove. Muškarac nad njom se ukipio. Slatka Milozvučnost uvlačila je zrak u pluća. Crkvom su odjekivali neobični zvukovi, skvičanje, vriskanje i udaranje potkova. Princ, pomislila je, i znala da zacijelo sanja, da je zasigurno poludjela; bila je to crkva i u njoj nije moglo biti konja, ništa ovozemaljsko ne bi moglo proizvesti taj zvuk kopita na kamenu. Težina joj se podignula s tijela. Odjednom je vidjela i iza stranca, a ljubičasta se svila podignula, izvila i pala na tlo. U ušima su joj odjekivali šokirani i zbunjeni vriskovi. Vidjela je kako iz ljubičastih vodopada izranja bijeli konj, središte košmarnog prizora; čitavo stado gospodara Jamieja kako uzmiče, povlači se pred pomahnitalim mačem koji je rezao svilu i razbacivao je uokolo; povlači se pred kopitima konja koji se propinjao; povlači se i bježi pred divljim jahačem pod oslikanom maskom. Na rukavicama mu je blještalo srebro dok je okretao konja i tjerao ga uza stube. Slatka Milozvučnost nije mogla zatvoriti oči, nije se mogla ni pomaknuti kada je konj jurnuo prema njoj, golem i prijeteči, dok mu je griva letjela u blistavim vatrenim pramenovima na svjetlosti svijeća. Više nije vidjela drugog muškarca; pred očima su joj bili samo konj, jahač i mač, bljesak čelika koji je široko mahao i zviždao kroz zrak iznad njezine glave. Dlanovi i vrat na tren su joj se bolno trznuli, a zatim su joj ruke klonule, slobodne. Posrnula je, kliznula na koljena — nije mogla natjerati noge da je slušaju. Konjske noge i kopita činila su se golema, zastrašujuća, bila su preblizu. Zateturala je unatrag, razdrljene razderane košulje, dok je konj bočno poskakivao prema njoj. Pred licem joj se rastvorila srebrnocrna ruka i ponudila oslonac, no ona se u panici priljubila uz oltar. »En avant!« viknuo je i sagnuo se. Pogledala je masku koja je ostavljala bez daha i pokušala pronaći oči koje su se krile iza nje. Nije vidjela ništa osim blještavila i tame. Naglo ju je zgrabio za vezane ruke i podignuo je te je bolnim, nesmiljenim pokretom povukao do polovice svog bedra. Rukom ju je obuhvatio oko struka i preko jabuke sedla povukao je tako da je ležala na trbuhu. Tada mu je pokušala pomoći, napinjala se i pokušavala podvući koljeno pod sebe. Konj se okrenuo. Osjetila je kako klizi. Očajnički je zajecala i panično se 216


Knjigoteka

pokušala zadržati na sedlu rukama i laktovima. Začuo se udarac čelika o čelik; konj se ponovno zavrtio. Preko sedla i Prinčeva bedra na trenutak je ugledala neznanca. Vlasulja mu je visjela u stranu, no na licu mu se vidjela ubilačka namjera. Izmaknuo se pred Prinčevim mačem i udario vlastitim. Slatka Milozvučnost navukla je vezane ruke preko glave i okrenula lice u konjsko rame kada je sječivo poletjelo prema njoj, začula je zveket čelika i težak udah muškarca nad sobom dok se borio. Brada joj je bolno udarila o sedlo, a jabuka ju je pritiskala u trbuh i izazivala mučninu. Konj se pomaknuo i zaljuljao je prema naprijed kada se sjurio niza stube. Noge su joj počele kliziti prema podu. Čvrsta joj je ruka stisnula stražnjicu i grubo je gurnula natrag u položaj drndave ravnoteže. Opustila se. Na trenutak je okrenula glavu, otvorila oči i ugledala klupe kako promiču pokraj nje okrenute naopako. Jahač se nagnuo preko nje. Prošli su kroz unutarnja vrata, a zrak koji joj je dodirivao gole noge postao je leden. Ugledala je smrskano iverje na podu i jedno veliko vratno krilo od hrastovine kako visi sa šarki, a zatim je konj sletio niz vanjske stube i jurnuo u noć. Bijeli se konj dočepao pločnika kasom od kojega su se kosti tresle. Slijedili su ih povici, svi redom muški, koji su počeli nestajati u daljini dok se Slatka Milozvučnost izvijala, dahtala i nastojala se zadržati na mjestu. »Merde«, promrmljao je Princ gurajući joj stražnjicu. »Prestani se više migoljiti!« Konj se dao u ritmični laki galop, pa je postalo lakše slijediti tu zapovijed no što je bilo u nemirnom kasu. Krajevi uzdi udarali su je u lice. Osjetila je kako mu se tijelo okrenulo nad njom, začula siktanje i zveketanje metala dok je spremao mač u korice. Uhvatio ju je objema tukama i uspravio je sebi uz prsa. Zamlatarala je na tu promjenu ravnoteže. Željeznom rukom stegnuo ju je oko trbuha i presjekao joj dah. Uspjela je prebaciti noge preko konjskog vrata, pa je duboko udahnula ledeni noćni zrak kada je popustio stisak. »H-h-h-hvala ti«, protisnula je dok su joj zubi cvokotali od straha i hladnoće. »Nema na čemu«, rekao je zabavljenim glasom. Zadrhtala je i pokušala bolje navući razderanu potkošulju. Obgrlio ju je objema rukama i omotao je toplim naborima svog ogrtača. Slatka Milozvučnost sjedila je s golim nogama naslonjenima na sedlo i njegova bedra, tupo zagledana u bijelu sjenu konja pred sobom. »Oh«, zacviljela je i zatomila jecaj. Pognula je glavu. »Bojim se da... da će mi pozliti!« Konj je iznenada zaplesao u stranu i zaustavio se. Ogrtač se rastvorio, Princ se nagnuo iz ostruge i primio je za ramena dok joj se tijelo treslo od teškog disanja. Kada se mučnina napokon povukla, zatvorila je oči i ostala slabašno visjeti, previše nemoćna čak i da se uspravi. I disanje joj je bilo prevelik napor. »Bolje?« upitao je onim dubokim, slatkim glasom za koji je znala da će ga pamtiti cijeli život. Kimnula je. Uspravio ju je i pustio da se nasloni na njega te je ponovno ogrnuo kada je konj laganim korakom krenuo dalje. Slatka Milozvučnost gledala je sjenovitu cestu. Upravo su za sobom ostavljali posljednju kuću. 217


Knjigoteka

»Trebali bismo se požuriti«, rekla je drhtavim glasom. »Doći će za nama.« »Možemo im pobjeći.« »Spasio si me«, rekla je. »Spasio si me.« »Jesam.« Ruka u rukavici čvrsto je počivala na njezinoj šaci. »Volim te!« lanula je i zaplakala, dišući uz duboke, teške jecaje. Tiho se nasmijao. Konj je podignuo glavu i ponovno se dao u laki galop, bez vodstva opuštenih uzdi. Slatka Milozvučnost uspjela je prigušiti jecaje. »Jesi li ga ubio?« upitala je. »Vi mlade dame ste baš krvoločne. Jesam li koga ubio?« »Onog groznog čovjeka. Razderao mi je košulju. Htio me... Htio me...« Borila se da dođe do daha. »Ah. Tog čovjeka.« Zadrhtala je. Princ je tiho rekao: »Nisam ga uspio ubiti, na svoju veliku žalost. Nisam mogao manevrirati u onoj crkvi, ne s tobom u sedlu. No sumnjam da će uskoro opet biti Chiltonovih uznesenja.« »Ne«, prošaptala je. »Sve se raspada. Sve je poludjelo. Zvijer... vještica s mačem...« Progutala je. »Možda je to stvarno davao koji je došao mučiti gospodara Jamieja.« »Onda će morati stati u red i čekati da ga prozovu.« Naslonila se na njega; bila je to jedina sigurna toplina u svijetu prepunom mijena. Svaki ljuljuškavi korak konja pritiskao ju je o njegova prsa. Niz obraze su joj se slijevale suze. Podignula je ruku pod ogrtačem i obrisala lice. »Oprosti mi«, promrmljala je. »Neću plakati.« »Ništa se ne brini«, utješno je rekao. »Savršeno sam naviknut na ženske vodopade.« Uzeo je uzde i uputio konja da skrene s ceste te krenuo usponom koji je vodio prema zvijezdama obasjanoj visoravni. Zaista je šteta, mislio je S. T., što Leigh nije bila prisutna da ga vidi kako je ujahao u crkvu i spasio Slatku Milozvučnost. Zaista šteta. I na kraju nije uopće trebao dugački mač. Slatka Milozvučnost bila je naslonjena na njega, lica okrenuta prema njegovoj bradi, dok je Mistral birao put u tami. S. T. osjećao je njezin lagani dah na vratu. Ona je vjerovala u njega. Bila je sigurna da će je spasiti. Zasigurno je bolje da nikada ne sazna kolika je zapravo slučajnost bila što je stigao na vrijeme. Pećinu prema kojoj se S. T. uputio pronašao je Nemo. Otkrio ju je jedne noći kada je potajno hranio vuka, nakon što se iskrao s nekoliko fazana ili kunića ili čega već što bi uspio pribaviti bez suviše pitanja. Nemo je mogao sam uloviti sve od riba i gavranova do miševa, mogao je preživjeti danima ne jedući ama baš ništa, no da se dogodilo da ogladni dovoljno da počne klati ovce, cijeli bi se kraj dignuo na noge. U Britaniji generacijama nije bilo vukova, no sjećanja daleko sežu. S. T. nije bio siguran je li još tko čuo ono samotno zavijanje tog jutra. Vuk je vjerojatno otišao za Leigh kada je odjahala, na čemu je S. T. bio nevoljko zahvalan. Još uvijek se nije bila vratila kada je uspio natjerati djevojke da odu s njim, no nije imao vremena da je ide tražiti. 218


Knjigoteka

Mistral je podignuo glavu i tiho zarzao. S. T. se sagnuo kako bi izbjegao niske grane dok su se spuštali uskom stazom kroz gustiš. Ako ćemo pravo, to uopće nije bila pećina, već drevna podzemna prostorija izgrađena od stijena s lukovima, a njezine ulazne stube i teška željezna vrata bila su potpuno skrivena zemljom i grmljem. Okruživala ju je gomila rimskih ruševina, osamljena postaja u blizini rijeke. Kada su Krepost i Golubica odlučno odbile otići u Hexham, S. T. ih je natovario na crnog Juga obećavši im da će mu pomagati te ih doveo ovamo. Iako su tugaljivo protestirale, tu ih je i ostavio. Nije očekivao da će ga zaista čekati u mraku; pretpostavljao je da će se uputiti prema najbližem imanju, no Jugo je još uvijek bio privezan gdje ga je S. T. ostavio. Kada ih je zazvao, iz mračnog otvora začula su se dva bijedna glasa. Slatka Milozvučnost promeškoljila mu se u naručju. S. T. je sjahao, odgurnuo granu i zavirio u tamnu spilju. »Heeej! Što se dogodilo sa svijećama koje sam vam ostavio?« »Ispale su nam i ne vidimo gdje su«, rekla je Krepost piskutavim, drhtavim glasom. »Bojimo se štakora«, nesretno je dodala Golubica. S. T. se vratio do Mistrala i podignuo Slatku Milozvučnost uhvativši je oko struka. Kada ju je spustio na tlo, iz bisaga je izvadio kremen i kresivo. Pri palucavoj svjetlosti dva su se lica zagledala u njega iz zasjenjene dubine. »Milozvučnosti?« rekla je Krepost drhtavim glasom. »Slatka Milozvučnosti!« Uspentrala se stubama kroz granje i zagrlila drugu djevojku. Obje su zaplakale, a Krepost je navukla vlastiti ogrtač oko drhtavih ramena Slatke Milozvučnosti. »Mislila sam da te više neću vidjeti! Jadna tvoja haljina... i ruka... O, Milozvučnosti, što su ti učinili?« »Bio je jedan m-muškarac!« Slatka Milozvučnost je plakala, a Krepost se trudila raspedjati čvor koji joj je sputavao zapešća. »Bilo je strašno; gospodar Jamie rekao je da ću uzaći, no stavili su mi uže oko vrata, a onda me... onda me...« Zajecala je i okrenula se trljajući zapešća. »Ali sada... sada sam na sigurnom. Došao je Princ... bio je na konju u crkvi, i imao je mač i sve! O... bilo je veličanstveno. Da si barem to vidjela!« Sve tri s divljenjem su pogledale S. T.-ja. »Sada je i meni žao što to nisam vidio«, rekao je i pružio kresivo Kreposti. »Zapalit ću vam vatru prije nego što odem.« »Opet ćeš nas ostaviti?« zavapila je Golubica, a strahopoštovanje joj se pretvorilo u očaj. »Nema vremena ni za što drugo. Namjeravam pokorno ispijati punč i grijati noge pokraj ognjišta u Dvostrukom pivu prije nego što se Luton vrati.« »Onda se radije požuri«, rekla je Krepost. »Ja mogu zapaliti vatru«, odlučno je dodala. »Sad kada imamo svjetla.«

219


Knjigoteka

»Tako treba.« Uzeo je Jugov povodac i poveo ga sa sobom, a zatim skinuo sedlo s Mistrala i stavio ga na vranca. »Znaš li pronaći put do rijeke da ga odvedeš da pije?« »Naravno, milorde!« rekla je Krepost, ponosna i željna dokazivanja. »I dat ću mu hranu iz vreće koju si donio.« S. T. je uzjahao. Slatka Milozvučnost, zagrnuta ogrtačem koji joj je dala Krepost, požurila se prema njemu i stavila mu ruku na stopalo. »Hvala ti«, rekla je tihim glasom. »O... toliko ti hvala!« Ispružio je ruku i dodirnuo joj bradu prstom u rukavici. Lice okrenuto prema njemu bilo je vrlo dražesno, a na obrazima i trepavicama još uvijek joj je blistao trag suza. Sagnuo se, podignuo joj bradu i poljubio je u usta. Zatim je podbo Juga i potjerao konja uz stazu. Zaista, pomislio je, baš je šteta što Leigh nije bila prisutna.

* * * Iako je izbjegavao glavnu cestu i držao se zida, brzo je napredovao na odmornom konju te se zaustavio podalje od prigušenih svjetala svratišta kako bi skinuo masku i srebrnocrne rukavice zamijenio običnima, otvorenih prstiju. Jugo je napeto frknuo i zanjihao zadnjicom na način koji je S. T.-ja natjerao da zastane i zaškilji u mrak, u smjeru u kojem je gledao konj. Začuo je zvuk kopita i nagnuo se kako bi stavio ruku Jugu preko nosa, nadajući se da će tako obeshrabriti eventualne konjske pozdrave. No nepravilan se topot približavao; čuo je zveketanje kamenja, a zatim je ugledao crnu priliku koja se kretala prema njemu u mraku. Izvukao je mač. »Pokaži se!« Nije bilo odgovora. Sjenovit je lik cupkao sve bliže, pa je na kraju prepoznao prljavobijelu prugu i čarape. »Leigh!« Na trenutak ga je preplavilo olakšanje, a zatim je dorat usporio do običnog koraka i ispružio njušku kako bi pozdravio Juga. S. T. je ugledao uzde koje su se vukle po blatu. Opsovao je. Uhvatio je dorata za žvale i povukao ga prema naprijed tražeći na njemu dokaze koji bi upućivali na pad. U mraku nije uspijevao pronaći nikakav znak da se konj srušio: nije bilo blata ni okrzotina na sedlu — bila je to slaba utjeha, no bolje išta nego ništa. Teško je izbaciti jahača iz poprečnog sedla jer ga bočni naslon drži na mjestu, no ako bi se konj propeo i pao unatrag, taj bi isti oslonac postao stupica koja bi ga zatočila ispod pola tone lamatajuće konjetine. Možda leži negdje u mraku, zgnječena i u nesvijesti. Ili mrtva. »Leigh«, povikao je ustajući u ostrugama. »Leigh!« Sablasni mraz njegova daha nestao je u tami. Više ga nije bilo briga čuje li ga tko; nije ga bilo briga što bi Luton mogao posumnjati — okrenut će svratište naglavce kako bi je pronašao. Osluškivao je, proklinjući pritom svoje bolesno uho, i 220


Knjigoteka

pokušavao obuzdati vlastiti dah i pokrete konja kako bi čuo i najtiši odgovor. Lagani, hladni vjetar donosio je samo tišinu. Okrenuo je konje u smjeru sjevera. »Leigh!« ponovno je zavikao, a kroz noć mu se kao jeka vratio vlastiti glas. Zadržao je dah — i začuo cvilež koji nije mogao ne prepoznati. Ukočio se i pokušao odrediti smjer, no pokazalo se da nema potrebe za potragom. Oba su se konja okrenula i frkćući napeto zagledala u nesigurnu sivu priliku koja je u tami poprimala jasne obrise vuka dok se uporno vukla prema njima unatoč neprirodnom šepesanju. S. T. je vratio mač u korice i sjahao. Nemo mu se priljubio uz noge u blijedoj imitaciji svog uobičajenog skokovitog pozdrava. S. T. je kleknuo i pustio ga da mu obliže lice, pretražujući mu pritom gusto, hladno krzno dok nije napipao sasušenu ranu tik iznad Nemove prednje noge. Nije ju dirao jer nije želio pokvariti Nemovo prijateljsko raspoloženje. U mraku ionako nije mogao previše vidjeti. Činilo se da vuku ozljeda previše ne smeta, s obzirom na to da je bio na nogama i mogao hodati, no S. T.-ju se grlo stegnulo od tjeskobe i osjećaja neumitne strave. Kleknuo je pokraj vuka, gladio mu krzno i pokušao se sjetiti nečega što mu je poigravalo na samim rubovima svijesti. Zvijer... mač... vještica... Nemo. Colichemarde. Vještica — i kako je izjahala iz one konjušnice kao da je gone paklene sile. Kao što iskra kresne u mraku, shvatio je. Spoznaja o tome što je učinila bljesnula mu je u glavi poput munje. »O, ludo mala«, protisnuo je. »Ti nepromišljena mala ludo.« Ustao je i pogledao oko sebe. Osjećao je prazninu, osjećao je kako mu srce postaje sve teže kako je shvaćao posljedice onoga što se dogodilo. Chilton. Otišla mu se sama suprotstaviti. I nije se vratila. »Prokleta da si, Leigh!« povikao je prema noćnom nebu. »Prokleta, prokleta, prokleta!«

221


Knjigoteka

Dvadeset treće poglavlje Leigh se nije bojala tame. Voljela je noć i uvijek se osjećala zaštićeno u okrilju mraka kada je hodala sama ispod zvijezda. Kada je bila na otvorenom i slobodna, nije ju uznemiravala pomisao na duhove ni zloduhe niti je osjećala strah od zlokobnih demonskih zvijeri. Ali ležati na podu zavezanih očiju, u boli, sputanih ruku i nogu, pokušavajući napeti sluh i razabrati zvukove koji su dopirali do nje — to je bilo nešto čega se bojala. Nijedno biće iz pakla nije ju moglo uznemiriti više od udaljene krike i vike Chiltonovih sljedbenika. Ležala je na mjestu gdje se osvijestila dok joj je tijelo prožimala drhtavica i pokušavala ostati pri svijesti usred mora boli. U glavi joj je bubnjalo, obraz joj je bio naslonjen na tepih, a tijelo na golo drvo. Mirisalo je na dom: hladan i napušten, ali još se uvijek zadržao miris očeva burmuta, miris metvice i komorača koji je podsjećao na sladić, a kojim su kućne pomoćnice često brisale podove. Bila je sigurna da je negdje u Silveringu, u nekoj velikoj prostoriji, sudeći prema odjeku zvuka pri svakom koraku nevidljivog čuvara. Pokušala je usredotočiti zbrkane misli. Nije bila u pitanju Mramorna dvorana jer ondje nije bilo tepiha, kao ni Kingstonova soba jer su ondje Kingstonovi grbovi bili oslikani na golom drvetu, a ni koja od odzvanjajućih dvorana u predvorju s kamenim podovima i obiteljskim portretima. Mogao bi biti salon ili velika blagovaonica. Možda komora iznad kuhinje — pa čak i galerija privatne kapelice. Sve su imale drvene podove i tepihe, a prostor je u njima odzvanjao. Kada je eksplodirala udaljena tutnjava povika, njezin je čuvar ustao i krenuo nekamo te mu uskoro više nije mogla čuti korake. Nastojala je osloboditi ruke, moleći se da je čuvar otišao iz sobe — činilo se tako jer je nitko nije kaznio, ali nije uspjela ništa napraviti s uzetom koje ju je sputavalo od lakata do zapešća. Nije čak uspjela ni izviti ruke i pronaći čvor. Bila je privezana za nešto čvrsto. Prsti su joj napipali drvo i prepoznali spiralni vijenac. Samo se jedno mjesto u kući moglo pohvaliti tim kompliciranim balustradama izrađenima od hrasta: ograda galerije u kapelici u kojoj je provela tisuće subotnjih večeri, sjedeći između majke i Anne i slušajući očev blagi glas kako raspreda probnu propovijed u spokojnoj tišini. Koraci su se vratili, brzi i nervozni. Leigh je pokušala omlitaviti tijelo i odglumiti nesvjesticu, ali je zbog hladnoće toliko drhtala da je jedva uspijevala kontrolirati svoje pokrete. »Dolazi iz cerkve«, rekao je muški glas s teškim i poznatim sjevernjačkim naglaskom. »Bliži ti se čas, coprnice.« Leigh je čula vikanje, ovaj put jednog glasa, kako postaje sve glasnije. Bio je to glas koji nije dugo čula, ali ga je poznavala. Nikada u životu neće zaboraviti taj ton kojim je uspijevao prikovati pozornost ljudi tijekom propovijedi. Riječi nisu ništa govorile. Bio je to zvuk: laskav i zapovjedan, milovanje, a zatim iznenadni povik, pričao je o grijehu i iskupljenju, i slavi Boga i Jamieja Chiltona. On je predstavljao sve što je mrzila, čega se bojala i ono što joj je slijedilo. 222


Knjigoteka

Bože. Mili Bože. Nekoć bi joj bilo drago da može umrijeti, samo da može sa sobom povesti i Chiltona. Sada to nije željela, željela je živjeti i zbog toga joj je mozak zamro od straha. Seigneur, tiho je preklinjala i zatvarala oči ispod poveza, negdje na pola puta između histeričnog smijeha i suza. Seigneur, seigneur... Sada si mi potreban.

* * * S. T. je ugledao svjetla prije nego što je stigao onamo. S desne se strane vidio treptaj baklji kroz grane stabala, visoko na kraju ulice gdje je Silvering nadvisivao grad. Skoro je potrčao, ali su godine vječitog šuljanja ipak prevladale. Ostavio je Nema u močvari, zapovjedivši ozlijeđenom vuku da ostane gdje ga je pronašao. Sada je zavezao Juga i držao se najmračnije strane ulice, s rukom na balčaku mača da bi ga utišao dok se kreće. Činilo se da se svjetla prelijevaju i postaju sve veća dok se približavao. Kada je izašao iz okrilja stabala, Chiltonovo je urlanje zvučalo glasno i nekoherentno, a cijelo je pročelje Silveringa plesalo u blijedom koraljnom sjaju male lomače tik uz otvorena dvorišna vrata. Zabati i štukature isticali su se u sablasnom reljefu, a sjene su se ljuljale kao da je kuća živa. Grupa ljudi stajala je okupljena oko vatra i na stepenicama, obrisa ocrtanih u sve većem plamenu. S. T. je procijenio da je riječ o otprilike dvadesetak ljudi, uglavnom muškaraca. Žene su stajale na vanjskom rubu. Dok je tako gledao uokolo, jedna od žena polako se natraške odmaknula prema rubovima vatre, a zatim se okrenula i pobjegla. Pametno, cherie, pomislio je. Nešto je šušnulo u mraku u blizini. S. T. je zgrabio mač, pogledom pretražujući područje. Tik ispred njega usamljena je prilika stajala ispod drveća podalje od ostalih i promatrala. Luton. S. T. je otkopčao ogrtač i skinuo šešir te podvio manšete na košulji da sakrije čipku. Potom je skinuo rubac i podignuo ovratnik kako bi izgledao što je moguće skromnije. Gurnuo je vratni rubac u džep i osjetio hladan zrak na vratu te se uputio do usamljene figure u sjeni. »'Večer'«, promrmljao je, pokušavajući biti srdačan dok mu je krv bubnjala u sljepoočnici. »Što se događa?« Luton je skočio i okrenuo se prema S. T.-ju s divljim pogledom u očima. »Za Boga miloga... Maitland! Koga vraga... što radiš ovdje?« S. T. je slegnuo ramenima. »Znatiželja.« Pogledao je iskosa u druge muškarce i lagano se nasmiješio. »Jesam li zakasnio na slavlje?« Luton je samo zurio u njega, mrgodeći se ispod šiljaste vlasulje. »Htio sam i prije poći za tobom«, rekao je S. T, »ali... ovaj... jedna od djevojaka me zadržala.« 223


Knjigoteka

Zažalio je čim je to rekao. Luton je možda razgovarao o svratištu s Chiltonom. Aristokrat je možda znao odakle su došle Golubica i Slatka Milozvučnost te da su napustile Nebesko Utočište. Trebalo je samo malo mozganja da se na temelju toga povezu g. Bartlett i S. T. Maitland s maskiranim Princem Ponoći. Barem se S. T.-ju tako činilo: ostao je na oprezu, očekujući napad. Ali Luton je samo rekao: »Imali smo problema večeras.« »Ah. Šteta.« S. T. je pogledao prema maloj lomači. »Zašto Se, dovraga, taj momak toliko dere?« Luton je napravio kratak i zgađen pokret rukom. »Poludio je. Pokušao sam ga urazumiti, ali izgubio je prokleti razum.« »Zvuči tako, moram priznati.« »Posjetio nas je vaš drumski razbojnik.« Luton je ponovno pogledao S. T.-ja. »Znate li tko je to bio? Onaj umišljeni francuski pas, onaj kojeg zovu le Seigneur du Minuit. Chilton je pobjesnio. Smatra to osobnim napadom. Pokušao sam mu reći da je vjerojatnije riječ o meni — taj prokleti Robin Hood zacijelo je nešto nanjušio, ali nisam ga mogao urazumiti.« Okrenuo je leđa Chiltonu dok je propovjednik povisio glas do kriještanja. »Doslovce mu pjena izlazi na usta, kažem vam. To još nikad nisam vidio.« »Dakle, zabava je otkazana, zar ne?« »O, da. Otkazana je. Sve je otkazano.« Luton je prezirno iskrivio usta. »Ali moram još nešto napraviti ovdje.« S. T. je ostao tiho na trenutak. Chiltonov je ludi glas odzvanjao ulicom. Dok su njih dvojica tako stajala, još se jedna djevojka iskrala i požurila pokraj njih s kukuljicom navučenom na lice. S. T. je ponovno pogledao Lutona i vidio da ga ovaj oštro promatra. Nastupio je drsko i otvoreno. »Što radi u toj kući?« »Samo Bog zna«, zagunđao je Luton. »Stalno urliče o tome da će zapaliti vješticu, ali čini se da neki od njih nemaju želudac za to.« »Vješticu?« S. T. je kontrolirao glas, pazeći da bude miran i ne previše glasan. »Ulovili su vješticu?« »Tako Chilton misli.« »Gdje je ona?« ležerno je upitao S. T. Luton je slegnuo ramenima. »Možda u kući.« Čupnuo se za usnicu. »O čemu se radi, Maidand? Zašto ste me pratili ovamo?« S. T. se nasmiješio. »Iz zabave.« Luton je prstima obuhvatio balčak mača. »Priuštit ću vam zabavu. Planiram ušutkati tog ludog crva prije nego što previše proširi utjecaj.« »Uistinu vrijeđa uši.« »Neću riskirati da u svoje propovijedi ubacuje moje ime kako mu se svidi. Mogao bi me uništiti. Mene i ostale.« Luton je izvukao mač. »Više me ne bi začudilo ništa od njega. Od njega i njegove rulje. Oni su manijaci. Opasni. Svi do jednog. Jesi li vidio da imaju pijuke? Preostali su samo najfanatičniji. Ostali su pobjegli.«

224


Knjigoteka

S. T. je pomaknuo ruku prema balčaku svog mača. Luton je spustio pogled, prateći pokret. Zablistala je isprepletena metalna mreža na balčaku teškog mača. Bila je jedinstvena i nezaboravna, a njezina je neobična ljepota bila očita čak i treperavoj svjetlosti. Lutonovo se lice skamenilo u trenutku spoznaje. »Kopile!« Zurio je u S. T.-ja. »Ti lažljivo kopile — to si ti!« S. T. je jednim trzajem oslobodio mač, upravo na vrijeme da zamahne njime u očajničkom protuudarcu na Lutonov trenutni napad. Začuo se udarac metala. Luton se oslobodio i ponovno ga bijesno napao. S. T. je jedva vidio protivnikov rapir pri slabom svjetlu, ali teški je mač bio kao crvena i srebrna traka. Držao ga je blizu da zaštiti vrat, ne usuđujući se široko zamahnuti i zarezati kako ne bi ostao nezaštićen. Luton je bio brz i ljut, napadao je i napadao unatoč prednosti duljine teškog mača. »Ubit ću te, ti lažljiva zmijo! Htio si se umiješati?« dahtao je. »Ubit ću te zbog toga — tebe i tog luđaka!« S. T. je tiho odbio napad te iz kaputa izvukao bodež da ga upotrijebi lijevom rukom. Napadao je i parirao, uočio priliku kada je Luton previše iskoračio i mačem ga ranio u rebra. Luton se trznuo, naglo udahnuo te ponovno ktenuo u juriš uz ljutito gunđanje. S rapirom i uz malo više svjetla S. T. ga je mogao onesposobiti u tri poteza. Luton je bio pristojan mačevalac, ne bolji od prosjeka i već je teško disao, ali S. T. nije uspijevao vidjeti oštricu njegova mača. Morao se boriti po instinktu, prateći blijedo trzanje Lutonova posuvratka te projicirajući pokret na mač duljine sedamdesetak centimetara. Luton ga je jedanput zarezao. Osjetio je plamen boli kada mu se vrh zario u bedro. Nastavio se boriti kao što je naučio prije tisuću godina u vrućem i prašnom dvorištu u Firenci kada se suočavao s najboljima u borbi pravim oštricama, pod nadzorom majstora koji nije imao strpljenja za slabost. Zbog cviljenja i izvlačenja tada bi zaradio batine, a danas bi mu to donijelo propast. S. T. je zahvatio Lutonov rapir balčakom svog mača i podignuo ga svom snagom, napadajući kada se očekivalo povlačenje, snažno odgurujući Lutonovu ruku u zrak. Kada se Luton bacio prema naprijed da ponovno zauzme položaj, S. T. je dočekao fijuk rapira oštricom teškog mača, pri čemu su se dva oružja sudarila punom snagom sile zamaha. Silinu udarca osjetio je sve do ramena. Rapir se raspuknuo kao kost u sudaru s težim mačem. Luton je bijesno urliknuo. Bacio je slomljeno oružje u stranu. S. T. je čuo kako je zveknuo na tlo, ali ga Luton više nije brinuo. Nešto se dogodilo u palači. Ljudi su istrčali kroz ulazna vrata, s bakljama u rukama koje su bacali na lomaču. Dok je S. T. zurio, na dva prozora — unutra — ukazao se plamen, a zatim se na otvorenim vratima pojavio Chilton, držeći u rukama dvije zapaljene baklje. Urlao je o proganjanju, osvijetljen plamenom iz unutrašnjosti kuće. Dim se počeo izvijati u tamnim i mutnim pramenovima iznad njega, kroz gornji dio vrata te uz osvijetljeno pročelje.

225


Knjigoteka

S. T. je potrčao. Preskakao je po tri stube, spotičući se zbog ranjene noge. Netko je dotrčao odozgo, kao da ga želi odgurnuti, ali je S. T. zamahnuo mačem i odbacio pijuk koji je čovjek držao. »Je li unutra?« Bacio se na Chiltona, još uvijek držeći teški mač u ruci. Nešto mu je zapucketalo u uhu. Chilton je pogledao u njega, iznenada miran, usta otvorenih bez glasa i s crvenom mrljom koja se širila na bijelom ovratniku. Potom više nije stajao na nogama, već se raskrečenih nogu rasprostro na pragu. Kada je pao, začuo se novi zbor krikova. S. T. je stajao iznad njega i zapanjeno zurio, a zatim se okrenuo i pogledao preko ramena. Iznad lomače i šokiranih lica Chiltonove rulje stajao je Luton na jednom od kamenih postolja pokraj dvorišnih vrata. Rukom se pridržavao za rešetku i bijesno nastojao ponovno napuniti pištolj i ponovno naciljati. S. T. se okrenuo, preskočio Chiltonovo tijelo i zaronio u dim. Zagušljivi crni zastor dima visio je sa stropa, vijoreći se iznad hladnog mramornog poda. Velika je dvorana treperila u svjetlosti vatre. Tamni se dim širio iz tapeciranih sjedala dvaju elegantnih naslonjača nabacanih na hrpu i zapaljenih u središtu dvorane te se dizao. Oči su mu zasuzile. Prešao je nadlakticom preko njih i zaškiljio. Kroz sva otvorena dvostruka vrata — ispred sebe, lijevo i desno — vidio je draperije kako gore u pokrajnjim prostorijama. Ozlijeđena ga noga nije slušala i popuštala je pod njegovom težinom. Zateturao je i uspravio se, odbacivši mač i spremajući bodež u korice. Zvuk vatre ulazio mu je u zdravo uho kao hučanje vjetra, buka visoke peći, urlikanje zmaja na lijevo uho i pratio ga je u stopu. »Leigh!« povikao je. »Jesi li tu?« A zatim se presavio u napadaju kašlja. Ponovno je povikao, zatrčavši se pokraj dvostrukih vrata u salon gdje su zavjese u plamenu osvjetljivale portrete i zidnu oplatu, ližući pohlepno blijedozelene draperije, odbacujući male zapaljene barjake resa koje su siktale na podnim daskama i dimile se na parketu. Raširio je vratni rubac preko nosa i zavezao ga, kašljući i saginjući se da izbjegne dim. Čuo joj je glas, bio je siguran u to. Bio je siguran da ju je čuo iznad zvuka vatre — ali nije mogao odrediti odakle. Sav mu je zvuk dolazio slijeva. Čuo je samo zdravim uhom. Otvorena su vrata vodila van sa svake strane salona. Stajao je usred prostorije u plamenu i nije znao kojim putem krenuti. Dohvatio je sag ispred kamina i njime počeo udarati po plamenovima koji su se počeli dizati uz zavjese pokraj vrata na lijevom zidu. Dim i vrućina su ga progutali. Zateturao je unatrag suznih očiju te stavio sag na glavu da bi trčeći prošao kroz vrata. Na drugoj je strani bio još jedan pakao; zavjese u plamenu bacale su krvavo crveni sjaj na grimizne tapete. Još dima. Još vrata. Ponovno je povikao.

226


Knjigoteka

Stajao je na mjestu, znojeći se i okrećući glavu u pokušaju da čuje nešto drugo osim pucketanja i šibanja plamenova. Dim je visio posvuda, niski mračni oblak osvijetljen treptajima narančaste i žute. U ustima i grlu osjećao je gorki okus paljevine. Morao se nagnuti naprijed da bi udahnuo. Dimni val iznenada je erumpirao u vatreni stup. Zapalila se kutna daska na prozoru. Trgnuo se, zaklanjajući lice od žestoke vrućine. Odšepesao je do najbližih vrata i prošao kroz njih. Hodnik i sobu za doručak koje nije zahvatio plamen slabo je osvjetljavao plamen iz drugih prostorija. Čuo je njezin glas: vrlo slab, kreštav i prigušen. Zazvao ju je po imenu i sada se odgovor bolje čuo. Čuo joj je paniku u glasu. To ga je natjeralo da se kroz zadimljeni hodnik zaleti u tamu. Zaletio se u nešto što ga je udarilo po ozlijeđenom bedru i od čega se presavio od boli. Na trenutak se nije mogao kretati. Pritisnuo je dlan preko rane, kašljući i stenjući. Kada je prinio ruku očima u tami, namirisao je svježu krv i osjetio veliku vlažnu mrlju na koži. »Prokletstvo«, hrapavo je promrmljao. Smaknuo je vratni rubac s usta. »Leigh«, povikao je u smjeru crnog stropa. »Za Boga miloga, gdje si?« Do njega nije dopro nikakav odgovor. Psujući ispod glasa, ponovno je zavezao vratni rubac preko lica, okrenuo se i zaletio se natrag prema svjetlu vatre. Dim je postajao sve gušći kako se približavao vratima. Pohlepno je progutao zrak i ustuknuo pred paklom u grimiznoj sobi, kašljući i saginjući se u potrazi za zrakom dok je iz sobe nadirala vrućina. U glavi mu je bubnjalo od dima. Položio je ruke na koljena i bolno udahnuo. Ozlijeđena mu je noga drhtala, prijeteći da će popustiti. Uz bespomoćni se jecaj uspravio, navukao sag oko sebe te se zaletio natrag u crveni salon za primanje. Kretao se prema još jednim vratima. Stao je na pragu i zazvao joj ime u kotao od zapaljenih zavjesa koje su prekrivale zidove sobe iza njega. Nije bilo odgovora. Ponovno je povikao, glasa prigušena zbog rupca. Vraćali su mu se samo zapusi i napadi plamena. Noga mu je i dalje popuštala sa svakim korakom kada se teturajući uputio prema posljednjim vratima. Ponovno zeleni salon s vanjskim zidom u plamenu. Povikao je njezino ime... ali plamenovi su sada bili preglasni — ne bi je čuo ni da mu je odgovorila. Zapaljena pozlaćena ukrasna prozorska daska tresnula je o pod na polovini sobe. S. T. se prisilio da nastavi hodati. Kretao se napola teturajući, napola pužući dok su mu suze tekle niz lice od dima i bijesa. Svaka je prostorija izgledala kao iz noćne more, osvijetljena zapaljenim tapiserijama ili draperijama koje su svijetlile kroz zasljepljujući dim. Nije bio siguran koliko će još moći stajati na nozi. Glas mu je sad podsjećao na graktanje. Ali dalje je nastavio zazivati njezino ime izderanim glasom dok više nije imao ni glasa ni daha, već mu je preostalo samo da ludo glavinja kroz plamen i dim 227


Knjigoteka

do svakih vrata. Bojao se da će se onesvijestiti. Pluća su mu već radila tek toliko da ostane pri svijesti. Dim i suze zaslijepile su ga, pa se sve činilo kao mrlja sastavljena od tame i svjetla. Kada je otvorio posljednja vrata, nije ih mogao ni zatvoriti. Držao se za kvaku, a koljena su mu popustila pod težinom tijela dok je upadao u sobu. »Seigneur! Jesi li tu?« Čuo joj je glas, jasan i blizu. Oči su se odbijale otvoriti u još jedan zadimljeni pakao. Ponovno ga je zazvala i počela kašljati. Kada mu se mozak razbistrio, shvatio je da je plamen iza njega, da pohlepno siše hladni zrak koji mu je prolazio pokraj lica te da se rascvjetava na njemu. Otvorio je oči, vidio hladnu tamu ispred sebe, pridignuo se te zalupio vrata da bi zaustavio vatru. »Leigh.« Jedva je uspio protisnuti zvuk. Ispred njega su se visoko u zrak dizali tamni stupovi. »Gore... sam.« To je izgovorila kašljući. Teturajući se osovio na noge dok mu je noga drhtala od boli. »Gdje?« graknuo je, povukavši vratni rubac s usta. »Gore.« Riječ je odjeknula popraćena snažnim kašljem. »Na... galeriji. Nalaziš se u obiteljskoj kapelici.« Činilo se da mu mozak ne radi. Bilo je dovoljno teško samo disati, uvlačiti zrak u goruće grlo i pluća. »Kako...«, prošaptao je. »Kako... da...«, slabašno je podignuo glavu ».. .gore?« »Stube... u sjedećem dijelu... kapelice.« Promukli joj je glas sablasno lebdio iznad njega. »Lijevo. Vrata s lijeve strane. Sljedeća... soba.« Ovlažio je usnice i pogledao ulijevo. Vidio je vrata na koja je mislila po sjaju duž poda. Dim se izvijao ispod oplata i uzdizao se po drvetu. Uhvatio se za oplatu i zgrabio mjedenu kvaku. Bol mu je prostrujala rukom. Trznuo ju je, a vrata su se s freskom otvorila. Eksplozija plamena i dima odbacila ga je unatraške. Urlik se proširio prostorijom, leđima je udario o pod, a zatim se pridignuo, prestrašen divljanjem vatre koja je sisala zrak i život u urličući plamen iza sebe. Osjećao je kao da mu je tijelo oprženo i da gori na mjestima gdje mu je koža bila u kontaktu s odjećom. Koprcajući se podignuo na koljena, jedva svjestan plamenova koji su obojili drvene oplate neobičnim prozirnim svjetlom, skidajući lak u sparušenim slojevima što su se pretvarali u ugljen. Udarivši ih nogom, zalupio je vrata u lice propasti. Pridržao se za mramorni stup i teturajući se osovio. Obgrlio ga je rukama i pritisnuo hladni kamen o oprženo lice. »Seigneur!« Glas joj se pretvorio u prestrašeno cviljenje. »Jesi li tu?« »Ne mogu... tim putem«, protisnuo je. »Sunašce...« »Propovjedaonica.« Riječi su dolebdjele iz mraka. »Možeš li se uspeti uz propovjedaonicu?« Krvavim se očima zagledao u tamnu masu drveta iznad galerije. Zavojite stepenice vodile su do propovjedaonice na visini od gotovo dva metra iznad koje se 228


Knjigoteka

izdizala raskošno izrezbarena kupola. Sve zajedno nekih četiri metra. Vrh kupole dodirivao je podnožje poda galerije iznad sebe. Stavio je ruku na ukrašenu drvenu ogradu stubišta i počeo se vući stubama, koristeći neopečenu ruku da prebaci težinu i smanji pritisak na ozlijeđenu nogu. Iz crne unutrašnjosti propovjedaonice zgrabio je rub kupole i podignuo se. Koljeno je uglavio u drvenu rezbariju s jedne strane. Svom se snagom odgurnuo i nastojao se popeti dok mu se lice krivilo od boli. Iznenada ga je spopao kašalj. Pluća su mu protestirala od napora u sve gušćem dimu. Izgubio je uporište, zalamatao opečenom rukom i u padu se uhvatio za nešto prstima koji su vrištali od boli. »Tu sam«, rekla je. »Možeš li mi dosegnuti ruke? Samo mi oslobodi ruke.« Zaškiljio je prema gore. Vidio je nekakvo kretanje u mraku, čuo panično lupanje dok se pokušavala pomaknuti. Blijedi obris njezinih ruku pojavio se kroz ogradu. Pustio se, pao na pod propovjedaonice te oslonio glavu na podij. Bila je potrebna ogromna snaga da se pridigne i oslobodi bodež. U tami punoj dima jedva je vidio. Morao je napipati uže, a ona je zacviljela kada je gurnuo bodež ispod čvora. »Oprosti«, promrmljao je režući uže što je pažljivije mogao. Uže se olabavilo. Odmaknula se prije nego što ga je uspio razmrsiti. »Daj mi nož«, zasiktala je i pružila ruke kroz ogradu. »Noge!« Okrenuo je bodež i stavio joj dršku u otvorenu ruku. »Pažljivo.« »Da... radije bih da mi gležanj ostane čitav«, promrmljala je i lagano se zakašljala. »Tako... jesam. Hajde!« Pružila je ponovno ruku kroz ogradu. »Gore?« hrapavo je rekao. »Misliš se vratiti putem kojim si došao? Drugog dolje nema.« Pogledao je prema zatvorenim vratima kapelice. Plamenovi su sjajili iza rubova, zastrti dimom. »Pomoći ću ti, seigneur.« Ustala je i nagnula se preko ograde. »Primi me za ruku.« »Misliš me podignuti gore?« suho je dobacio. »Zajedno ćemo. Misliš da ću te ostaviti?« »Zajedno.« »Hajde!« požurivala ga je. »Popni se na vikarevu stolicu i daj mi ruku!« »Ne... nećeš me moći držati.« U mrklom mraku kupole potražio je sjedalo i stao na njega. Koljenom je pronašao rezbariju. »Mogu sam.« Odgurnuo se prema naprijed, u mraku pipajući i tražeći uporište medu rezbarijama na vrhu kupole, ali opečeni prsti nisu mu mogli podnijeti cijelu težinu, Napeo se, teško dišući kroz zube, a zatim je ponovno pao. »Daj mi ruku!« viknula je. »Što ti je?« Ponovno se uspeo na sjedalo i zgrabio rezbarije, snažno se odbacivši dobrom nogom radi ravnoteže. Na trenutak je visio s tuku dok je pokušavao podignuti gornji dio tijela na krov. U ustima je osjećao okus svježe krvi i paljevine. Čuo je samog sebe

229


Knjigoteka

kako jeca kao štene dok mu je plamen boli prolazio kroz ozlijeđenu nogu. Imao je osjećaj da se prstima drži za usijanu kovinu. Odjednom je osjetio njezine ruke na svojim nadlakticama kako ga snažno vuku, snažnije nego što je ikad mislio da bi žena mogla povući. To mu je omogućilo da se pridigne još otprilike tri centimetra koliko mu je nedostajalo. Prebacio je koljeno preko vrha kupole, ne mogavši suspregnuti jecaj kada je povukao drugu nogu gore. Ali onda se našao na vrhu, teško dišući kroz izderano grlo. »Požuri se!« Leigh je posegnula za njim. »Ovim putem... ondje je prozor.« Prebacio se preko ograde i posrćući krenuo za njom. Već se naginjala kroz otvoreni prozor. Prebacila je noge preko ruba i skočila. S. T. je povirio van i s olakšanjem vidio da je tlo samo dva metra od njih. Prebacio je ozlijeđenu nogu preko prozorske daske, okrenuo se i nogom se podupro o zid, polako se spuštajući u masu korova pod sobom. Stajao je, držeći se za bolno bedro, pohlepno sišući slatki zrak i gušeći se između svakog udisaja. Leigh ga je uhvatila za raku i povukla ga. »Hajde... maknimo se od kuće!« Pustio ju je da ga odvuče u hladnu tamu dok je kašljao i spoticao se. Kada je došao do daha, uspravio se, posegnuo za njom, primio je za ramena, zgrabio joj lice objema rukama i grubo je poljubio. Na njegovo iznenađenje zakopala mu je prste u kosu te je i ona njega poljubila, uzvraćajući mu okusom paljevine i krvi, pritiskujući mu se o oprženo tijelo takvom silinom da je skoro izgubio ravnotežu. Primio ju je za ramena kada se naglo oslobodila. »Prokletstvo, sunašce«, prošaptao je. »Znala sam da ćeš doći«, rekla je i okrenula se prema tami. S. T. je zurio u nju kroz dim. Osjetio je kako mu se opečeno lice razvlači u bolni smiješak. Zabacio je glavu, okrenuo lice prema nebu i u svemir otposlao neobuzdani urlik ushita. To je završilo napadajem kašlja. »Jako me podsjećaš na kakva luđaka«, obrecnula se iz tame. »Idemo na sigurno, može?«

230


Knjigoteka

Dvadeset četvrto poglavlje S. T. je uspio doći do drveća na rubu zaraslog vrta. Primio se za jedno deblo pokraj kojeg je Leigh prošla i naslonio se na koru. »S'jsti«, jedva je izgovorio. »Moram se... odmoriti.« Ozlijeđena mu je noga popustila. Obuhvatio je rukom stablo i spustio se na koljena. Svaki mu se dah činio kao kazna za onaj ushićeni usklik i gorio mu je u grlu i prsima. Leigh se spustila u čučanj pokraj njega. Vidio joj je dio lica, osvijetljen žutim plamenom vatre. Povukla mu je ruku s noge i prignula se nad nju. Potom je bez riječi odvezala vratni rubac koji joj je labavo visio oko vrata te ga svezak u čvor preko rane. S. T. je stisnuo zube da priguši stenjanje. Rana od mača ga je boljela, ali trenutno je bio najsvjesniji oprljene kože. Osjećao je kako mu gori svaki dio tijela na mjestima na kojima se odjeća trljala o njega. Hladni zrak na licu i rukama bio je kao da stavlja led na vatru. »Nisi mi rekao da si ozlijeđen«, prosiktala je. »Nemogući idiote!« »Ozlijeđen?« rekao je razdraženim glasom. »Sangdieu, kuhani se jastozi bolje osjećaju.« Pomaknula se sa svjetla. »Gdje si opečen?« Podignuo je ruku i okrenuo je. Osjetio se snažan miris zapaljene vune, pomiješan sa slatkim mirisom dima drveta. »Dlan je najgori, mislim.« »Gdje ti je nož?« Primila ga je za zapešće, nježnije nego što ga je prije dodirivala. »Morat ću izrezati rukavicu.« Prije nego što je imao priliku pobuniti se, prepipala mu je prsluk i pronašla bodež. S. T. je dahtao, stežući zube dok mu je rezala vunu na nadlanici i polako je gulila s dlana. Prožeo ga je nehotični drhtaj. »Lezi«, rekla je, odustajući od te zamisli. »Osjećaš li vrtoglavicu?« Progutao je i naslonio se na nju, iznenada nekontrolirano dršćući, istovremeno od hladnoće i vrućine. »D'bro sam«, rekao je, ali je bio opasno dobar osjećaj pustiti je da radi umjesto njega, da mu pridržava ramena dok nije položio glavu na tlo. Lagana kosina poslala mu je val svježe krvi u glavu i razbistrila omaglicu. »Zvona?« promrmljao je, ponovno se trzajući kada mu je opet pokušala skinuti izgorjelu rukavicu. »Da... zvone na uzbunu u crkvi. Ostani ovdje«, rekla je kao da se imao ikakvu namjeru pomaknuti. »Idem po vodu.« Otrčala je, a S. T. je shvatio da u mraku više ne svijetli samo vatra. Približavali su se udaljeni povici i gorjele baklje. Pridignuo se na lakat i ogledao oko sebe. »Pričekaj...«, uspio je samo hrapavo protisnuti. »Leigh, pričekaj!« Nije se okrenula, već je bila predaleko da bi ga čula od plamena i komešanja. Odnekud su se pojavili ljudi s vjedrima, muškarci i žene rumenih obraza i u radnoj odjeći — nekoliko Chiltonovih djevojaka, ali sve se više ljudi iz okolice okupljalo da se suprotstavi vatri, onako kako su se stoljećima suprotstavljali zajedničkom neprijatelju. Leigh je otrčala niz brdo i pristupila jednom od muškaraca, upirući

231


Knjigoteka

prstom i vičući mu na uho. Pružila je ruku i stavila je na podlakticu djevojke s vjedrom. Zajedno su se okrenule i vratile do njega. S. T. se pridignuo i ostao sjediti naslonjen o drvo. Instinkti su mu vikali da bi bilo najbolje da nestane u tami prije nego što bude zarobljen ovdje, ozlijeđen i bespomoćan. S naporom se osovio na noge, ali Leigh je stigla prije nego što je uspio donijeti bilo kakvu smislenu odluku. »Stavi mu desnu tuku u kantu s vodom«, rekla je djevojci te se krupnim korakom uputila u tamu. Bila je to upravo ona vrsta autokratskog zahtjeva kakve su izdresirani Chiltonovi preobraćenici bespogovorno slušali. Djevojka je primila S. T.-ja za zapešće i gurnula mu ruku u vodu. »Gospode!« Naglo je udahnuo zbog hladnoće kupke. Vjerojatno su vodu crpli izravno iz zaleđene rijeke. Ali držala mu je ruku i za trenutak se pečenje u njegovu dlanu pretvorilo u tupo bubnjanje. Leigh se vratila, noseći grančicu za koju se činilo da ju je otrgnula s najbližeg grma. Njegovim je bodežom počela skidati koru i bacati je u kantu. »Što je to?« upitao je sumnjičavo. »Grm johe. Napravit ću povoj za ranu nakon što se namoči. Sjedni, monseigneur — za danas si dovoljno glumio heroja. Stajanje samo dokazuje da si tupan.« Nasmiješio se, što je bilo bolno. »Moje slatko sunašce.« »I nemoj govoriti, molim lijepo. Dim ti je sigurno oprljio pluća.« Uzela je vjedro s vodom od druge djevojke. »Donesi mi baklju.« S. T. je odmahivao glavom dok je djevojka odlazila. »Baklja nije potrebna. Nemoj dizati takvu galamu. Samo...« »Treba mi svjetlo«, prekinula ga je. »Želim ti pregledati nogu.« »I staviti me u krevet i skuhati mi mlijeko s vinom i začinima, a nakon toga mi izliti krepku juhu niz grlo. Neće biti potrebno. Mislim da se neću predugo zadržavati ovdje, sunašce.« Naglo je podignula pogled. S. T. je izvukao opečenu ruku iz vode i otresao je. Nagnuo je glavu i kimnuo prema gomili koja se skupljala u podnožju. »Mislim da prepoznajem suca, ako me desetljeće izbjegavanja te vrste dovoljno kvalificira.« Leigh se okrenula. Dolje je jedri gospodin koji je stigao na konju gestikulirao i vikao upute. »G. MacWhorter«, rekla je. Otpuhnula je oblak zaleđenog zraka kao da ju je ime uzrujalo. »U pravu si, on je jedan od sudaca.« Potom joj se tijelo ukočilo. Pogled joj je prešao sa suca na leđa djevojke u svijetloj kapi koja se udaljavala. »Gdje je Chilton?« oštro je upitala. S. T. je ispružio neopečenu ruku. Uhvatio ju je za rame i okrenuo je prema nepokretnom tijelu koje je ležalo nekoliko metara od gungule. Nitko se nije bavio njime — samo su mu preko glave i ramena nemarno prebacili crni ogrtač. Leigh je prizor ostavio mirnom. S. T. joj je držao ruku na ramenu. 232


Knjigoteka

Zurila je u Chiltonovo tijelo, a zatim podignula pogled prema Silveringu. Ljudi u lancu s vjedrima vode davali su svoj slabašni doprinos, pokušavajući namočiti ono što se još nije zapalilo, ali dim je nadirao kroz otvorena ulazna vrata. Prozori svake prostorije u prizemlju bili su osvijetljeni jarkonarančastom i žutom. S. T. je vidio da je napokon spoznala istinu. Sav užas koji je susprezala u nastojanju da pobjegne, sva stvarnost onoga što se dogodilo — sve joj se to vratilo u tom tihom trenutku. Stajala je nepomično, ignorirajući njegov dodir, ignorirajući povike i jednostavno zureći u svoj zapaljeni dom. I to je to, pomislio je S. T. Osveta. »Sunašce«, rekao je tihim i hrapavim glasom. Stisnuo joj je rame, napola očekujući da će se odmaknuti od njega kao uvijek, odbijajući svaku utjehu od ljudskog bića. Ali nije. Zatvorila je oči i oslonila se o njegovu ruku. Kada ju je povukao, okrenula se i zarila mu lice u prsa kao da je on može sakriti. Držao ju je u zagrljaju, unatoč boli koju je osjećao zato što se tako čvrsto privijala uz njegove opekline. Želio je osjetiti bol, zasluživao je da gori u paklu zbog onog što je napravio. Ne može imati Leigh. Znao je to, znao je to od samog početka. Njegov je trenutak sada prošao. Au revoir, ma belle... Došlo je vrijeme za rastanak... Isti stih kao uvijek. Ista pjesma, isti završetak. Morao je otići. Nije mogao ostati. Pomislio je da je bila u pravu. Nazvala ga je lašcem, vidjela je budućnost i ovakav vrhunac, suočila se s onim s čim se on nije usudio suočiti. Rastanak je došao prebrzo. Mislio je da će biti više vremena. Šuljao se u pozadini, a zatim se materijalizirao, kao smrt, osporavan i osporavan, a ipak neizbježan. »Kako si to učinio?« upitala je tupo, a on na trenutak nije razumio pitanje. Potom je podignula glavu i pogledala prema Chiltonovu tijelu. »Nisam.« S. T. je duboko udahnuo svojim oprljenim plućima. »Netko drugi ga je ubio.« Ali ja ću biti optužen. Nije to rekao. Samo je turobno zurio pokraj nje u onog poštenog seoskog suca i sve one poštene ljude koji se nisu usprotivili Chiltonu radi nje. Oni su bili njegova kob. Pokazao se ovdje i sada je morao ići, kao uvijek, prije nego što se uzbuđenje stiša i prije nego što svi ti ljudi koji se toliko pridržavaju zakona počnu pričati. Prije nego što uspiju složiti slagalicu. To se već događalo. Djevojka u kapi koja je donijela kantu došla je do MacWhortera koji je sjedio na konju. Pričala je s njim mnogo dulje nego što bi bilo potrebno da je bila riječ samo o traženju baklje. Dok je S. T. gledao, sudac je sjahao. Ona je uprla prstom, a MacWhorter je zgrabio lampu da osvijetli put. Počeo se penjati uz brdo prema S. T.-ju i Leigh. S. T. se odgurnuo od drveta i uspravio se. Nije skidao ruku s Leigh, ali ona se odmah pomaknula prema natrag i osvrnula se preko ramena. Čuo se povik. Vatrogasci su ustuknuli kada su dva prozora eksplodirala, a plamen sunuo van, ližući kamene zidove. Čvršće ju je stisnuo. Neće je još pustiti. 233


Knjigoteka

Ne sada kada joj je potreban. Ne ovako, kao neki podmukli lopov koji bježi od suca iz zabiti ozbiljna lica i kukasta nosa. Čak je iz daljine S. T. mogao vidjeti kako se čovjekov izraz lica promijenio pri svjetlosti baklje kada je prepoznao Leigh. Sudac je zurio u nju, a zatim je predao svjetiljku djevojci te pružio ruke, krupnim koracima pohitavši prema naprijed. »Milostiva!« povikao je, nadglasavajući vatru. »Milostiva Leigh, blagi Bože — ovo je izvanredno!« Ubrzao je korak uzbrdo. »Nismo imali pojma da ste došli kući, ovo ludo dijete kaže da ste bili unutra...« Došao je do njih, primio Leigh za ramena i zagrlio je. »Dijete, dijete. O, moj Bože, što radite? Što se događa?« Leigh je na trenutak otrpjela njegov zagrljaj, a zatim se oslobodila. »Mogu li spasiti kuću?« Ovlažio je usnice i odvratio pogled. »Žao mi je. Tako mi je žao. Malo je vjerojatno.« »Onda je sve nestalo. Sve.« Iznenada se zagledala u S. T.-ja. Nije shvaćao taj pogled. U njemu nije bilo krivnje. Izgledala je gotovo kao da očekuje nešto, kao da bi on mogao reći nešto što bi sve promijenilo. Susreo je njezin čvrsti pogled i pomislio da bi prodao dušu za čarobne riječi koje mogu vratiti vrijeme i omogućiti mu da sve napravi drugačije. I dalje je gledala u njega. Naglo je podignula ruku i dodirnula mu oprljeno lice. »Tvoje jadne obrve«, rekla je. »Vražji znak potpuno je spaljen.« MacWhorter ju je gledao kao da je luda. »Milostiva, idemo odavde. Doživjeli ste strašan šok. Poslat ću vas kući gospodi Mac gdje će vam biti udobno.« Leigh nije skidala oči s S. T.-jeva lica. »Spasio me, g. MacWhorter«, rekla je. »Pretraživao je kuću dok me nije pronašao.« Sudac je prvi put izravno uputio pogled S. T.-ju, neugodni mrki pogled, kao da je malo neprikladno da ga se predstavlja tom određenom heroju. »Onda vam dugujemo najdublju zahvalnost, gospodine.« S. T. se lagano poklonio. Noga ga je boljela i pekla, ali je kruto stajao, oslanjajući se na nju. »G. Chilton je mrtav«, rekla je Leigh. MacWhorter se nakašljao. »Da. Vidio sam to.« Povisio je glas kako bi nadglasao buku. »Nesretni čovjek. Ustrijeljen je.« Ponovno je pogledao u S. T.-ja, pažljivo ga procjenjujući. S. T. mu je uzvratio pogled. »Bit će potrebno postaviti neka pitanja«, rekao je sudac glasno. »Hoće li?« Čak je i usred praska i buke bila primjetna jetkost u Leighinom glasu. »Nikad ih prije niste postavljali.« MacWorther se namrštio. »Okupit ćemo porotu.« »Učinite to«, rekao je S. T. razdraženim glasom. »Sada je dovoljno sigurno, pretpostavljam.« MacWorther je isturio bradu u znak odgovora. »Bojim se da vas moram pitati za ime, gospodine... i kakav je vaš položaj.« 234


Knjigoteka

»Samuel Bartlett. Odsjeo sam u Dvostrukom pivu.« »A vaše zanimanje?« S. T. se vragolasto nasmiješio. »Osim spašavanja tu i tamo pokoje dame... U obilasku sam.« »Zakon ne voli lakoumnost, g. Bartlett.« MacWorther ga je neprijateljski pogledao. »Primio sam neka izvješća o izgredima u nekoliko proteklih tjedana — o sumnjivim spodobama kod Dvostrukog piva.« »Jeste li to istražili?« pitala je Leigh podrugljivim tonom. »Smatrate nužnim postavljati pitanja?« »Spremao sam se, uistinu jesam.« S. T. je položio ruku na deblo, neprimjetno se podupirući. »Čovjek kojeg tražite je George Atwood. Lord Luton. On je ustrijelio Chiltona.« »A kako to?« Sudac je podignuo obrve i uvukao bradu. »Hoćete reći da ste to vidjeli?« S. T. je pogledao prema zgradi u plamenu. »Da, vidio sam.« »Optužujete lorda! Trebao bih misliti da je neki lord jednostavno naišao i ustrijelio čovjeka? Zašto?« »Pitajte djevojke«, rekao je S. T. »Ostavio sam ih u ruševini pokraj rijeke gdje je nekoć bio rimski most.« »Svjedoke umorstva?« S. T. je nestrpljivo odmahnuo rukom. »Nisu vidjele kada je Chilton ustrijeljen. One će vam ispričati o lordu Lutonu, iako ga sada nikad nećete uloviti. Davno je nestao odavde.« »Čini mi se čudno da se taj lord Luton tako praktično pojavljuje i nestaje«, rekao je MacWhorter. »Koja je vaša uloga u cijeloj stvari, g. Bartlett? Kako to da ste bili ovdje u taj čas?« »Izašao sam na svjež zrak, g. MacWhorter«, rekao je S. T. promuklo. »Zašto bih inače bio ovdje?« Sučev rimski nos raširio se od prijezira. »Izašli ste na svježi zrak. Na crnom konju, možda. Čuo sam da je jedan takav svezan iza zadnje kolibe, s crno-bijelom maskom u bisagama.« Još se jedan skup prozora rasprsnuo, šaljući povike i plamen u nebo. MacWhorter je izgledao sablasno u odsjaju požara dok se naginjao prema S. T.-ju. »Planirate li sami pobjeći od pravde, g. Bartlett? Okolo se šire glasine o vama i tome što ste vi. Vjerujem da mogu postaviti još nekoliko pitanja. Smatram da biste baš vi mogli biti čovjek koji ga je ustrijelio, gospodine.« »Bio bih«, rekao je S. T. kroz zube, »ali Luton je stigao prije mene.« Leigh mu je dodirnula ruku kao da ga želi utišati. S. T. joj je podignuo ruku i poljubio je, i nije ju puštao. »Hoćemo li zaboraviti sve ovo prostodušno prenemaganje? Znate što se dogodilo ovdje, MacWhorter — znate sve o tome. Jedna je mlada djevojka napravila ono čega se bojali vi i vama slični te je uspjela razbiti čaroliju nad ovim mjestom.« Glas mu je postajao sve glasniji i 235


Knjigoteka

promukliji. »Sada ste sigurni, i vi i vaša obitelj. Sigurni ste — a stojite ovdje dok ova kuća gori i imate drskosti govoriti o porotama i pravdi.« Prezirno je iskrivio usta. »Da, zadržite me na ispitivanju, vi kukavičko kopile, ako mislite da ćete spavati bolje noću ako nekog objesite.« Sudac je stisnuo usta. Bijesno je gledao u S. T.-ja, teško dišući kroz nos. »Mogu pogoditi što ste vi, gospodine. Obični odmetnik!« »A ja znam što ste vi«, rekao je S. T. »Ne moram pogađati.« MacWhorter je odvratio pogled prema gmižućem lancu ljudi s vjedrima. Od vrućine vatre sjajilo mu je čelo. Vilica mu se trzala. »Gubite se«, rekao je divlje. »Gubite mi se s vida, onda. Napustite moj okrug.« Osornim se pokretom okrenuo, a zatim ga opet pogledao. »Uzmite svoj mač i onu masku. Sigurni ste do jutra prije nego što pošaljem potjeru za vama s optužbom za ubojstvo i razbojništvo.« Svjedo njegove svjetiljke divlje se ljuljalo dok je bijesno koračao nizbrdo. S. T. je naslonio glavu na stablo i zatvorio oči. Zvuk vatre šibao mu je i pucketao u zdravom uhu, a okus i miris crnog dima nadvladao je sve drugo. Sve ga je boljelo, čak su mu i oči bile natekle i pune pijeska. »Povezat ću ti ruku«, rekla je Leigh. Otvorio je oči i vidio je kako poseže u treperave sjene ispred njihovih nogu te prikuplja komade kore iz kante. Kada se uspravila, primio ju je za zapešće. Nije joj dobro vidio lice. Sada je ona bila u sjeni naspram pozadine plamena. Jarki je plamen stvarao odbljesak njezine kose i odražavao joj se u udubini obraza. Privukao ju je k sebi s jedinom namjerom da odgodi odlazak, da se pretvara da će je moći držati zauvijek, lica pritisnuta u udubinu njezina ramena gdje su miris dima, bol i stvarnost njezine prisutnosti ispunili sva njegova osjetila. »Ne želim te napustiti«, rekao je oštro, a zatim se bolno nasmijao u njezin kaput. »O, Bože, to je jedna od onih stvari, zar ne? Jedna od stvari koje sam uvijek govorio. Ne želim otići, volim te, vratit ću se...« Privio ju je čvršće uz sebe. »Isuse, Leigh... što sam učinio?« Okrenula je glavu i pritisnula obraz o njegov. Koža joj je bila hladna na njegovu oprljenu licu. Nije imao snage više ništa reći. Trebam te, nikad te neću zaboraviti. Svaka riječ koja mu je padala na um, svako obećanje i zakletva koji su mu zastajali na usnama pretvorili su se u prašinu jer je to sve već prije rekao. Je li ikad mislio ozbiljno kada je davao ta obećanja o povratku? Je li mu ikad odlazak bio teži od ostanka? Držao ju je privijenu uz sebe i divlje razmišljao, pokušavajući pronaći neki izlaz, šansu da ga uhićenje neće odvesti izravno na vješala. Mogao bi izbjeći optužbu za umorstvo — bilo je dovoljno dokaza da to ospori... ali u stupici je zbog svoje prošlosti. Kada ga jednom uhvate, gotov je. Počinio je dovoljno zločina koji su čekali naplatu. Leigh je bila ta koja je prekinula zagrljaj. Uvijek praktična, odgurnula ga je kako bi mu uzela opečeni dlan i napravila povez od kore i komada tkanine. Milovao ju je slobodnom rukom i promatrao je kako radi pri svjetlu svog doma u plamenu. 236


Knjigoteka

»Johu bi trebalo prokuhati«, rekla je. »Ali i ovo je bolje ni od čega.« Podignula je glavu kada je završila s poslom. S. T. je pogledao svoju zamotanu ruku. Činilo se da vrijeme protječe kao voda, nezaustavljivo. »Leigh«, rekao je. »Kamo ćeš sada poći?« Bila je samo crna silueta naspram vatre. Uopće joj nije mogao vidjeti lice. »Ne znam«, rekla je. »Imaš li obitelj?« »Rođakinju. U Londonu.« »Kako se zove?« Malo se okrenula, a pri svjetlosti vatre vidio joj je obris jagodice i usana, glatkih kao mramor, bezizražajnih. »Clara Patton.« »Pođi onamo«, rekao je. »Pronaći ću te.« Okrenula se da bi ga pogledala, ponovno kao tajnovita sjena. »Zašto?« upitala je. Jer ne mogu živjeti bez tebe. Jer te volim. Jer ne može završiti ovako. Sve one stvari koje nije mogao izreći. Sve one laži koje je izgovorio u svom životu. »Moram«, rekao je divlje. »Budalasti čovječe«, rekla je jedva čujno zbog buke vatre. »Moram te ponovno pronaći. Neću te pustiti — ne mogu... to nije moguće«, rekao je nesuvislo. »Moj odlazak. Sada. Na ovaj način. Smislit ću nešto.« »Što?« Glas joj je poprimio neobičan ton. »Tajni signal? Dvije svijeće u prozoru kada bude sigurno da se nađemo u vrtu?« Takva se budućnost kao ponor otvorila pred njim. Osjećao je kao da se utapa, jednako šokiran kao da mu je bacila kantu hladne vode u oprljeno lice. Vidio je to, poznavao je to jako dobro, te sastanke ugovorene u vrtu, ali sada je uzbuđenje zvučalo gorko, romansa se pretvorila u kaznu. »Ne to«, rekao je. »Nikada na taj način, ne za nas.« »Na koji način, onda?« Zatvorio je desnu šaku, osjećajući kako ga peče. »Sunašce, sunašce. .. prokletstvo...« Gusti val dima došao je do njih. S. T. je zaškiljio u tami koja ga je pekla za oči. Presavio se od kašlja, a kada je uhvatio dah i uspravio se, vidio je da su mala vatrogasna kola postavljena u položaj. Grupa muškaraca okretala je pumpu, potom su kolebljivi luk vode uperili kroz prozor, a lanac ljudi s vjedrima trudio se napuniti rezervoar. »Prekasno«, rekla je Leigh. Prešla je rukavom preko očiju. Nije mogao odrediti briše li suze ili je to zbog dima. »Možda uspiju... spasiti krila«, uspio je izreći, gutajući riječi u bolnom grlu. Slegnula je ramenima. »Nije važno. Sve je gotovo.« »Leigh...«

237


Knjigoteka

Uzvratila mu je pogled. Sada ju je vidio jasno u plamenu. Ponovno je imala onaj pogled kao da nešto iščekuje, brada joj je bila malo podignuta, usnice lagano razdvojene. »Volim te«, rekao je škripavim glasom. »Hoćeš li to zapamtiti?« Onaj je izraz lica izblijedio. Lagano se nasmiješila, s tugom. »Zapamtit ću da si to rekao.« »Mislim to.« Glas mu je napukao. Podignula je vjedro s vodom. Spremala se otići. Vidio je to i panika mu se skupila u prsima. Uhvatio ju je za nadlakticu. »Otići ćeš rođakinji?« Podignula je pogled prema njegovu. Nije više bilo iščekivanja, pitanja ni tuge. Pogled joj je bio kao u sabljarke. »Nisam sigurna«, rekla je polako. Izdržao je taj izazov. Odbijao se predati, priznati poraz, reći da je kraj. »Kamo ćeš onda poći?« »S tobom.« Rekla je to jednostavno. Tiho. Stajao je tako, udišući kroz bolno grlo. Usred zvuka vatre i zastora dima, vrućine i snažnog mirisa te gorkog okusa vidio je ono što mu je bježalo cijelog života. Došlo je kao dar, obično, neurešeno slatkim vrpcama i dražestima koje su skrivale manje vrijedne osobine. Nije rekla da ga voli. Nije ni trebala. S te ga je dvije riječi ponizila. Oči su joj bile čvrste dok ga je promatrala: ponosne i stroge. Ona je bila božica s dušom od plamena. Taj je pogled nudio i zahtijevao istodobno, tražio istinu i iskrenost. Prošao je njime kao plamen, spržio fantazije, ostavio ga suočenog s opustošenim licem stvarnosti. Pustio joj je nadlakticu. »Ne mogu te povesti sa sobom. Ne sada kada su mi MacWhorter i njegovi psi tragači za petama. Kako da te sada povedem?« »Ne bojim se.« »Čekaj me«, rekao je. »Pronaći ću te. Smislit ću nešto za nas.« Pognula je glavu. Pročitao je prijezir u tom saginjanju glave i to ga je zdrobilo, slomilo mu srce. Osjećao se previše posramljeno da bi je dotaknuo. Sva njegova prošlost, sva njegova ludost — sve se svelo na ovo. Ponudila mu je bogatstvo, a on nije imao ništa dati zauzvtat osim snova. Snovi su uvijek bili dovoljni. Prije. Nitko nikad nije tražio više. »Neće potrajati«, rekao je oporo. »Ova galama uskoro će se slegnuti.« Podignula je pogled, pogledala kroz njega. I bez riječi se rugala njegovim obećanjima. »Smislit ću nešto, prokleta bila!« Naslonio je glavu na stablo, promatrajući iskre kako lete u crno nebo. Činilo se kao da trepću dok su prolazile pokraj golih grana. »Vjeruj mi — samo vjeruj u mene!« »To nije ono što ti mogu dati«, rekla je i odjednom joj glas nije više bilo tako kontroliran. Drhtao je i to je jedino odavalo da se nešto događa u njoj. »Ne mogu 238


Knjigoteka

uvijek biti djevojka koja strepi za tebe. Ne mogu biti tvoje zrcalo. Mogu poći s tobom samo ako to od mene zatražiš.« Obuzela ga je ljutnja. Odgurnuo se od stabla, nesvjestan boli u ruci. »Tražim te da čekaš!« Zbog frustracije i dima povik mu se pretvorio u napuklo režanje. »Da imaš malo vjere.« Zurila je u njega, tako lijepa, tako daleka, bez tračka odanosti, nježnosti ili prepuštanja. Nije mogao odrediti što osjeća, što misli. »Trebao bi sada poći«, rekla je konačno. »Hoćeš li čekati?« Pogledala je kuću, veliku buktinju koja je bila njezin dom. »Nemam kamo poći, zar ne?« »Svojoj rođakinji. Clari Patton u Londonu.« Uz neobično odmahivanje glavom, kao da pokušava otresti neku paučinastu izmaglicu, rekla je: »Dopustila sam da se ovo dogodi. Sama sam si to napravila. Znala sam. Znala sam. I dopustila sam da se to dogodi.« Gnjev u njemu kao da se raspršio. Podignuo je obje ruke, pritisnuo joj prste o obraze. Zavoj je bio svijetli oblik naspram sjene na njezinu vratu. Poljubio ju je. »U Londonu. Doći ću onamo.« Osjećao je kako joj se suze slijevaju niz lice. Osjećao ih je na svojim opečenim prstima, hladne i peckave. »Idi«, tekla je i odgurnula ga. »Samo idi.« Napravio je korak, ali ona se izvila i okrenula. Ispustila je vjedro s vodom i krenula nizbrdo, ostavivši ga samo s vlažnim tragom svojih suza na rukama. Gledao ju je dok nije došla do vatrogasnih kola. MacWhorter joj je došao ususret. Sudac je pogledao Leigh, a zatim i gore prema brdu. U pogledu nije bilo nikakvog smilovanja, samo hladnoće koja je izazivala S. T.-ja da se samo usudi dulje zadržavati. Pogledao je prema Chiltonovu tijelu. Poznati mač bez korica ležao je u njegovoj blizini. Spustio se niz padinu, pokupio teški mač, pronašao svoj trorogi šešir sa srebrnim rubom odbačen u obližnjem mraku. Potom je skinuo svoj ogrtač s Chiltonova tijela. Zatvorili su propovjedniku oči, ali bijelo mu je lice u odsjaju vatre imalo sablasnu bakrenocrvenu nijansu. »Neće ti trebati dodatna toplina ondje kamo ideš«, promrmljao je S. T. dok je uzimao svoj ogrtač i okretao se. Nitko nije obratio nikakvu pozornost na njega. Više nije vidio Leigh u strci prilika i baklji. Okrenuo se i othramao uzbrdo u mrak.

239


Knjigoteka

Dvadeset peto poglavlje Tri mjeseca bilo je dovoljno. Tri mjeseca čučanja nad otvorenom vatrom, drhturenja na škotskoj zimi i skrivanja u pećini u strmoj, uskoj dolini — bilo je to više nego dovoljno. Možda su Bonnie Prince Charlie 4 i njegovi bosonogi brđani uživali u takvim stvarima, no S. T. je bio toliko potišten da se njegovo duševno stanje moglo opisati samo kao potpuno potonulo. U starim bi se danima uputio ravno u London prije nego što bi se vijesti stigle proširiti i tako mu ograničiti kretanje, pa bi se pritajio u natrpanim svratištima Covent Gardena ili St. Gilesa, gdje je znao kome može vjerovati, a koga treba izbjegavati, kao i kakav se smještaj može kupiti zlatnim novcem. No nije mogao povesti Nema na tako dalek put s ozlijeđenom nogom — a ni sebe, ne dok su mu ruke i lice gorjeli, a porezotina od mača bolno mu probadala bedro sa svakim Mistralovim korakom. Nije više imao snagu volje potrebnu za to. A nije se ni želio truditi. I tako se uputio na sjever umjesto na jug. U prorezu u stijeni, ogrnutom snijegom i obrubljenom crnim borovima, on i Nemo šepali su, stenjali i stiskali se jedan uz drugoga kako bi im bilo toplije, nedopušteno lovili fazane, zečeve i pokoju usporenu pastrvu iz duboke rupe nad potokom koji je pripadao nekom nepoznatom vlasniku te si večere dopunjavali zobenim pogačama. Mistralova prehrana bila je još veći problem. Ako se izuzme zob koju je S. T. ponio sa sobom, konj je morao glodati mahovinu s drveća i kopitima razgrtati snijeg na obalama potoka kako bi pronašao travu i paprat. S. T.-ju je bilo hladno. Bio je gladan. Bio je usamljen. Bio je prestar za takve stvari. Vrijeme je provodio razmišljajući. A što je više mislio, to je više očajavao. Ne može biti s Leigh i ostati u Engleskoj. Nema nikakve nade za to. Naravno, ima sigurne kuće, ima svoje pravo ime, no rizik od razotkrivanja uvijek će biti prisutan. Osobito sada kada ga je Luton vidio, kada mu je znao lice, ime i masku. Jedno je sam živjeti odmetničkim životom, no živjeti i znati da je svaki trenutak koji provodi s njom dovodi u opasnost da zajedno s njim završi na vješalima potpuno je drugačija muka. Preostajalo mu je samo izbjeglištvo, samo besmislen život u kakvom ga je pronašla medu poludovršenim slikama, a kada je pokušavao zamisliti kako bi to izgledalo da od nje zatraži da ostavi vlastitu budućnost i pridruži mu se u zaboravu, bilo mu je jasno da bi ga takvo poniženje paraliziralo. I tako je odgađao, kršeći dano obećanje, smrznut i mrzovoljan. Kada se otopio prvi mraz, uzjahao je Mistrala i krenuo niz udolinu s Nemom za petama. Vuk je ozdravio, no S. T.-ja je još uvijek boljelo ozlijeđeno bedro. Nije znao kamo ide, a nije

4 Bonnie Prince Charlie — Karlo Eduard Stuart (1720. — 1788.), za života znan kao »mladi pretendent«, pokrenuo je jakobitski ustanak protiv britanskog kralja 1745., a nakon poraza u Bitki kod Cullodena 1746. mjesecima se sa svojim sljedbenicima skrivao na škotskim visoravnima te postao romantičan lik u škotskoj narodnoj predaji.

240


Knjigoteka

baš znao ni zašto, no bio je siguran da se neće skrivati u nekoj ledenoj pećini onako kako je prije gotovo četiri godine otpuzao tražeći sigurnost u Col du Noiru. Osjećao se izgubljenim; bespredmetnim i zlovoljnim. Putovao je polako, izbjegavao je gradove i prešao granicu u divljini Cheviot Hillsa, u kraju u kojem su kradljivci stoke napadali noću, a zatim ponovno nestajali u magli. U svom se pohodu zaustavljao tek pred ponekom osamljenom farmerskom kućom kako bi provjerio ide li u dobrom smjeru ili kupio nešto hrane od neke šutljive domaćice. S vremenom je dolutao sve do jezera u Westmorelandu. Bio je na putu tjedan dana kada je iz maglovite pustoši Shap Fellsa izjahao u vedar sumrak, ugledao gradić Kendal ugniježđen u svojoj plodnoj dolini i odjednom poželio provesti noć u krevetu. U Kendalu ga nitko nije poznavao. Projahao je kroz njega jedanput ili dvaput, no nikada se nije zaustavio niti upotrijebio neko ime, ni svoje ni bilo koje drugo. Zviždukom je dozvao Nema, koji je lovio miševe po vrištini. U blizini je bilo farmi i njiva. S. T. mu nije mogao dopustiti da slobodno luta okolicom dok je on u gradu. Napravio je ogrlicu od svoje iznošene kravate i privezao Nema na povodac, a zatim ponovno uzjahao. Sa svojim crnim ogrtačem, trorogim šeširom i mačem izgledao je dovoljno otmjeno, pod uvjetom da nikome previše ne smeta prljavština na njegovoj lanenoj košulji. Izvukao je čipkaste posuvratke iz rukava kaputa, zamijenio obične rukavice jahačkima sa srebrnim zakovicama, otresao prašinu sa šešira što je bolje mogao i pripremio se za ulogu ekscentrika. Nemo nije baš bio oduševljen prometom na cesti, no nakon nešto nepopustljivog nagovaranja pristao je hodati uz Mistrala na sve četiri noge, umjesto da ga se povlači dok sjedi na stražnjima. Nakon nepunog kilometra, budući da mu se nisu približile nikakve prijeteće žene, Nemo se počeo opuštati i trčkarati naprijed koliko god mu je dopuštao povodac, pri čemu je neprestano pretrčavao Mistralu po putu te je S. T. morao stalno prebacivati uže konju preko glave s jedne strane na drugu. Nitko od rijetkih pješaka i putnika na kolima širokih kotača nije obraćao pozornost na S. T.-ja i njegova pratitelja, no kada su se približili rubu grada, cestom im se velikom brzinom počela približavati putnička kočija. Dok je S. T. pomicao Mistrala u stranu da bi je pustio da prođe, netko s krova povikao je nešto u njegovu smjeru. Svi su se putnici na krovu okrenuli i zagledali u njega kroz sumrak dok se mimoilazio s kočijom, pa čak se i nagnuli preko znaka sa stražnje strane na kojem je pisalo Lancaster — Kendal — Carlisle. Nemu se nije svidjela takva pažnja, pa se prijeteći zaletio za stražnjim kotačima kočije. S. T. je oštro podviknuo i povukao ga natrag, no vuk nije pokazivao znakove kajanja, samo se okrenuo i vratio na svoj položaj ispred Mistrala zadovoljna držanja. U urednom gradiću Kendalu još uvijek je prštalo od aktivnosti, iako se spuštao mrak. Prozori na vapnenačkogipsanim kućama blistali su od svjetlosti koja se odbijala s površine rijeke. Nad grad su se sa strmog brda nadnosile crne ruševine dvorca. S. T. je projahao ispod poštanskog roga koji je visio sa znaka s kraljevskim oznakama i sjahao u dvorištu konjušnice te se pridružio gomili koja se motala oko

241


Knjigoteka

pošte kako bi se raspitala o pošiljkama koje su možda pristigle kočijom koja je netom otišla. Mladić važnog držanja probijao se kroz ljude koji su čekali dijeleći obavijesti i derući se: »Proglas! Proglas! Molim, gospodine — proglas!« Tutnuo je jedan komad papira S. T.-ju u ruku i odskočio pred Nemovim upozoravajućim režanjem uz dobroćudan osmijeh. S. T. je spustio pogled na papir. Traži se zbog razbojnistva, napada i ubojstva Sophocles Trafalgar Maitland Nagrada: tisuću funti Spomenuti razbojnik ima sa sobom blijedosivog uškopljenog konja i velikog psa žutih očiju, svijetlosmedeg i crnog krzna, koji je zapravo vuk... S. T. nije se opterećivao daljnjim čitanjem. Progutao je psovku koja mu je navrla na usta i zgužvao papir u ruci. Na trenutak ga je obuzela čista panika. Stajao je u gomili u kojoj je svaki treći čovjek pozorno iščitavao njegov opis, od kose do srebrom urešenih rukavica — tisuću funti — Bože na nebesima — tisuću funti! Duboko je udahnuo, navukao šešir i ponovno uzjahao Mistrala. Upravo kada je povukao uzde ulijevo, Nemo je uočio nešto zanimljivo s desne strane. Vuk se provukao Mistralu ispod nosa i povukao mu povodac preko prsa. Mistral je izvio vrat i zamigoljio se u znak protesta zbog kontradiktornih uputa. S. T. ga je silovito uputio udesno, a Mistral je taj impulzivni znak shvatio sasvim ozbiljno. Prebacio je težinu na stražnje noge, kako je naučio, i napravio piruetu s prednjim kopitima u zraku. Na bojnom polju bio bi to veličanstven pokret, ali u dvorištu konjušnice natjerao je ženu u vrisak i konjušare u bijeg, i odjednom svi kao da su se slili na njega, buljili su, vikali, pokazivali prstom i mahali papirima s tjeralicom. Prepoznali su ga. Jedan tren bio je tek još jedan putnik u prepunom dvorištu, u sljedećem je postao traženi razbojnik. S. T. je spustio ruku na mač. No nije ga izvukao, ne u gomili običnih ljudi. Uže mu se zategnulo u šaci kada je Nemo pomahnitao, osjetivši prijetnju i uzbuđenje, te počeo režati i bacati se koliko god mu je povodac dopuštao, potežući S. T.-jevu ruku punom težinom. S. T. je prebacio povodac prema naprijed, počeo povlačiti gnjevnog vuka prema sebi i u sveopćoj zbrci potjerao Mistrala prema nadsvođenom ulazu. Prolaznici koji su mu prepriječili put kako bi mu odsjekli odstupnicu iznenada su izgubili hrabrost kada je Mistral jurnuo prema njima. No Nemovi uporni napadački skokovi razdirali su S. T.-jevo tijelo u suprotnim smjerovima; pedeset kilograma vuka u letu bilo je dovoljno da mu potpuno oduzme kontrolu. Mistral se uznemireno propeo. S. T. je osjetio kako konj gubi ravnotežu i posrće pod neravnomjernim opterećenjem. Činilo mu se da ih okružuje more ljudi. U djeliću sekunde u kojem je morao odlučiti hoće li dopustiti da Mistral padne ili zadržati kontrolu nad Nemom S. T. se ipak bacio naprijed konju na vrat i pustio povodac. 242


Knjigoteka

Mistral se dočekao na prednje noge. S. T. se naglo okrenuo u sedlu kako bi dozvao Nema; bio je očajan i znao da mu se izgledi za bijeg smanjuju sa svakom sekundom — konjušari i timaritelji sa svih su strana pružali ruke prema njemu kako bi dohvatili Mistralovu ormu. Vuk je zarežao i škljocnuo zubima u širokom luku. Okupljena gomila zavriskala je i povukla se, a S. T. je obuzdao Mistrala, podignuo pogled i vidio da mu put priječi otvorena kočija koju je skupina dječaka dovlačila pred nadvođen ulaz. Nije razmišljao; ostrugama je podbo velikog konja i pojurio, umom, srcem i tijelom usmjeren na tamni otvor iznad kola koji je obećavao slobodu. Mistral je zagalopirao u dva koraka, jer za više nije bilo mjesta, i vinuo se u zrak. Svjetlost se pretvorila u sjenu; S. T. se impulzivno zabacio i poletio, a u jednom trenutku neprirodno usporene percepcije vidio je sjedala u otvorenoj kočiji ispod Mistralovih nogu i crni luk koji se poput grabljive ruke nadnosio nad njima — a zatim su se našli na tlu, uz snažan udarac i pljusak lokve ispod svoda. Još jedan skok i bili su na ulici. S. T. je povukao uzde — tražio je najbolje od Mistrala i to je i dobio. Konj je prešao iz galopa u zaustavljanje i okret u samo tri koraka. Vidio je kako Nemo izlijeće ispod otvorene kočije. Na trenutak je pomislio da će uspjeti; povikom je pozvao vuka i nagnuo se preko Mistralova vrata — no tada se Nemova glava trznula unatrag. Vuk je napravio kolut na tlu, zaustavljen povodcem koji je zapeo za stražnji kotač kočije. Nemo se okrenuo na leđa u blatnjavoj lokvi. S. T. je reagirao u panici, jedva svjestan prijeteće gomile koja se okupljala na ulici. Podbo je Mistrala natrag prema svodu dok se vuk uspravljao na noge i bacao prema naprijed. Jedan od timaritelja preskočio je preko kočije i dohvatio uže. Dok se Nemo borio da krene za S. T.-jem, mladić je omotao kraj užeta oko osovine kotača. S. T. je ujahao pod svod i otjerao timaritelja mahnitim mahanjem mačem. Sagnuo se i pokušao presjeći uže mačem, no smetalo mu je Nemovo zbunjeno kruženje. Uzaludno je pokušavao osloboditi vuka dok mu je gomila zatvarala put prema slobodi, pokušavao je i pokušavao dok se odjek Mistralovih kopita miješao s povicima u natkrivenom prolazu, pokušavao je i kada se stupica počela zatvarati, kada je Nemo odustao od ratobornosti i pokušao skočiti i polizati S. T.-ju ruku, kada je netko primio Mistrala za uzde, kada su iz gomile prema njemu usmjerili pištolje i laganu pušku... i dalje sagnut, opuštene ruke, ovješena mača, lica zakopana u Mistralovu grivu.

* * * Prvi put u životu S. T. se našao u zatvoru. Moglo je biti i gore, toliko mu je bilo jasno. Daleko gore. Kvekeri koji su vladali Kendalom održavali su zatvor jednako urednim kao i svoj imućni grad; nisu dopuštali izazivanje ni nabacivanje mrtvim mačkama, no nije im se sviđalo ni pjevanje pred vratima u znak podrške zatvoreniku. Čitanje optužnice i pritvaranje prošli su neuobičajeno mirno. Dopustili su mu da zadrži Nema u ćeliji te su čak i S. T.-ju i vuku odobrili dvije dnevne šetnje radi svježeg zraka i tjelovježbe. Tijekom tih je izlazaka Nemo nosio brnjicu, a S. T. okove, što je bila strahota koja bi bila nepodnošljiva da nije bilo 243


Knjigoteka

prijateljskog ponašanja stanovnika. U pratnji dvaju redarstvenika i vuka S. T. bi prošao cijelom dužinom glavne ulice, zaustavio se u konjušnici pokraj pošte da bi posjetio Mistrala, a zatim se vratio istim putem uzvraćajući na brojne pristojne pozdrave uljudnim kimanjem glavom. Ta prividna popularnost možda bi mu i više laskala da nije znao da će nagrada za njegovo uhićenje biti dodijeljena cijelom gradu Kendalu te da su gradski oci odlučili taj dobitak upotrijebiti kako bi jednu gradsku kuću preuredili u javno okupljalište na kojem će se uzorni građani moći zabavljati kartanjem, predstavama i balovima. Nije ni najmanje sumnjao da će i njegovu pogubljenju prisustvovati s jednakim entuzijazmom — no za to je trebalo pričekati saziv sudaca i suđenje. Sve se to u neku ruku činilo primjerenim. Bio je omiljen čak i u porazu, prikladno šarmantan momak koji nije ni najmanje mario za stanje stvari. S. T. je dobro poznavao tu ulogu. Igrao ju je godinama. Tri tjedna je čekao, a onda se jednog jutra pojavio redarstvenik i rekao da ga je došao posjetiti neki gospodin. Nije ga iznenadilo što je toliko čekao. Po svom uhićenju S. T. je pisao postarijim odvjetnicima svoga oca i ljubazno ih zamolio za savjet. Budući da su ga ionako poprijeko gledali kada je bio tek sramotan nasljednik posrnulog imanja, nije ni očekivao da će s ushitom prionuti obrani princa razbojnika. No kada im se obratio, imao je skrivenu namjeru: želio se pobrinuti za Nema i Mistrala. To ga je najviše brinulo dok bi noću ležao u ćeliji zagledan u strop i gladio po glavi Nema, ispruženog na podu pokraj njegova ležaja. Jedina osoba kojoj bi povjerio brigu o njima bila je Leigh. Toliko mu je dugovala. Dugo je i intenzivno razmišljao o tome, pokušavao ju je zamisliti toliko hladnu da bi odala njegovo puno ime kraljevskim vlastima... i nije bio siguran. No nije imao nikog drugog. Već joj je ostavio Juga na brigu kada je one noći šmugnuo natrag do rimskih ruševina i zamijenio konje te poslao Krepost, Slatku Milozvučnost i Golubicu u Nebesko Utočište na vrancu te tako i njih povjerio Leighinu praktičnom zdravom razumu. Vjerovao je u nju. Koliko god se trudio, nije mogao zamisliti da bi ga izdala. Ne Leigh. U njoj nije bilo nepoštenja. A sada će postati izvršiteljica oporuke Sophoclesa Trafalgara Maitlanda te nasljednica vuka, konja, raznih poludovršenih slika, ruševnog dvorca u Francuskoj i bankovnih računa u petnaest gradova diljem Engleske — ako mu Kruna kao zločincu ne zaplijeni imovinu. Sjeti me se, pomislio je. Samo me se tu i tamo sjeti. Kada ga je redarstvenik obavijestio o posjetu, S. T. je posegnuo u džep da provjeri ima li zgužvani komadić papira na koji je zapisao sve banke, dopustio da mu stave lisičine, odlučnim glasom zapovjedio Nemu da ostane na mjestu i krenuo za redarstvenikom iz ćelije. Očekivao je da će se s odvjetnikom sastati u redarstvenikovu uredu u zatvoru, no umjesto toga su ga izveli iz zgrade, a zatim su ga oba čuvara reda odvela preko ceste, niz uličicu pokraj staja i vrata koja su vodila u vrtove te napokon niza stube koje su vodile do ulaza za služinčad nekog bogatog doma.

244


Knjigoteka

Kuharica i kuhinjske pomoćnice gledale su razrogačenih očiju kako S. T. i redarstvenici prolaze kroz kuhinju. »Pazi da ti se muhe ne zalijepe za jezik, Lacie«, podviknuo je jedan od redarstvenika i prijateljski pogurnuo najmlađu sluškinju. Brzo se kniksala. »Neće, g. Dinton, ne! Ne bih ja, gospodine!« S. T. je bacio pogled na nju u prolazu. Nasmiješio joj se krajičkom usta. Zahihotala se i ponovno kniksala, a kuharica je prosiktala zapovijed o povratku na posao. Redarstvenici su se nagurali uza uske stube držeći S. T.-ja između sebe. Na odmorištu ih je dočekala domaćica stroga lica. »Ovuda«, rekla je ozbiljnim glasom i otvorila vrata koja su vodila u poveću biblioteku. Zastori na prozorima koji su gledali na ulicu bili su navučeni, a crveni brokat propuštao je samo tanak trak dnevne svjetlosti, no u kaminu je gorjela vatra, a sobu su osvjetljavale mnogobrojne svijeće. »G. Dinton i g. Grant neka čekaju preko puta, u malom salonu«, objavila je domaćica. »Molim — da ga ostavimo samog?« prigovorio je Dinton. »Naloženo vam je da mu prikujete okove za stol«, rekla je, a nosnice su joj se raširile kao da je i samo ponavljanje te zapovijedi vrijeđa. Čekala je dok su nezadovoljni redarstvenici smještali S. T.-ja u stolicu i okivali mu zapešća oko noge od stola. »Samo želim sastaviti oporuku«, promrmljao je. »Ne razumijem čemu toliki metež.« Domaćica ga je pogledala svisoka, a zatim izvela redarstvenike i zatvorila vrata uz tupi udarac. Čuo je kako prelaze hodnik, a zatim kako se zatvaraju još jedna vrata. Domaćičine cipele otkuckale su niz hodnik. Čekao je. Činilo mu se da je to daleko previše truda za običnog zatvorenika i njegova nevoljkog odvjetnika. Vratima su se približili neki drugi koraci. Daske u hodniku škripale su pod teškim teretom. S. T. se naslonio na stolicu ravnih leđa. Osjećao se napeto i posramljeno i bio je odlučan da to neće pokazati. Korpulentna prilika koja je otvorila vrata i utapkala u biblioteku bila mu je potpuno nepoznata. S. T. je sjedio i promatrao muškarca čekajući da se predstavi. Zaključio je da se on sam ne mora predstavljati jer je njegov identitet dovoljno očit. Krupni je muškarac neko vrijeme promatrao S. T.-ja u tišini, odmjeravajući ga kao da je neki predmet na tržnici. Hodalo je lijevo-desno, a pod se bunio sa svakim njegovim korakom. Unatoč muškarčevim proporcijama, tirkizni svileni kaput odavao je ruku pomodnog krojača, a marama oko vrata bila je od besprijekorno čiste tkanine. Zastao je i isturio donju usnu, ruku zabijenih u džepove prsluka. »Želite mi pregledati zube?« odrješito je upitao S. T. »Ne budi bezobrazan.« S. T.-jeve su lisičine zazveketale kada je stisnuo šake o stolicu. »Onda ne buljite u mene kao da ste neka propalica na kraljevskom sajmu. Želim da mi sastavite oporuku, a onda možemo razgovarati o suđenju.« 245


Knjigoteka

Izbočene oči spustile su pogled. »Ja sam Clarbourne«, objavio je ledenim glasom. S. T. je podignuo bradu i namrštio se. Promatrao je uznositu, krupnu figuru, snažnu čeljust i široka ramena. Zatim mu je sinulo, i toliko ga zaprepastilo da je uzviknuo: »Isuse Bože!«. Zatim je zabacio glavu i grohotom se nasmijao. »Clarbourne! Svega mi, mislio sam da ste moj odvjetnik — i uz to obilato predobro obučeni za to zanimanje.« Grof Clarbourne, Bog i batina ministara, kraljev miljenik i siva eminencija njegove riznice, očito zabunu nije smatrao ni najmanje zabavnom. Široka su mu se usta prezrivo izvila nadolje. »Pripazite koliko si dopuštate, gospodine.« S. T. ga je sumnjičavo pogledao. »Što, dovraga, Riznica želi od mene?« Pogledao ga je iskosa i razvukao lice u lukav osmijeh. »Možda želite stvoriti mjesto službenog državnog razbojnika koji će vam puniti sefove? Sasvim sam spreman prihvatiti zadatak, no ne bih očekivao da će vam u tom pothvatu trebati pomoć amatera.« Clarbourne ga je pogledao s gađenjem. »Došao sam vas izvijestiti o vašoj situaciji, moj smrdljivi pjetliću.« Prekrižio je ruke na leđima. »Kruna na raspolaganju ima vrlo čvrste dokaze o aktivnostima tog takozvanog Princa Ponoći. Dovoljno da ga se objesi nekoliko puta ako Njegovu Veličanstvu bude tako drago.« Zastao je i pustio da sobu ispuni bremenita tišina. »Hvala vam«, rekao je S. T. »Vrlo je ljubazno što ste prevalili toliki put da biste mi prenijeli mišljenje Njegova Veličanstva.« Clarbourne je izvadio burmuticu iz džepa na prsluku i ušmrkao prstohvat duhana, a zatim snažno kihnuo. »Vaše ime je Maitland«, rekao je. Prišao je prozorima i malčice rastvorio jedan zastor kažiprstom. »Sophocles Trafalgar Maitland, ako je suditi po obiteljskom rodovniku koji su odvjetnici vašeg oca provjerili na moj zahtjev. Lord Luton potvrdio je vaš identitet.« S. T. je čekao, pazeći da mu lice ostane mirno. Clarbourne je protrljao nos i šmrknuo. »Taj... dotični... po imenu James Chilton, koji je toliko zakomplicirao stvari dopustivši da ga ubiju. .. Postoje neka pitanja o tome tko je zaista počinio taj gnjusni zločin. Vi, koliko čujem, optužujete Lutona. On je toliko ljubazan da je optužio vas. Sve je to vrlo dosadno i naporno. Na suđenju...« — povirio je kroz uski otvor — »bi se mogli pojaviti svjedoci. Počela bi se postavljati pitanja. Neke... okolnosti... bi neizbježno postale poznate javnosti.« »Okolnosti?« promrmljao je S. T. »Ja imam kćer«, iznenada je rekao Clarbourne. S. T. se ukipio, zagledao u golemu priliku pokraj zatamnjenog prozora. Clarbourne je pustio zastor. »Ledi Sophia.« Usna mu se izvila. »Izrazito priglupa djevojka. U zadnje se vrijeme naziva Golubicom Mira.« Cestom ispred kuće prošla je kočija, a topot kopita i škripanje kotača bili su jedini zvukovi u tišini sobe. Clarbourne je protrljao ruke za leđima, a zatim se polako okrenuo i pogledao S. T.-ja umornim očima. »A tako«, tiho je rekao S. T. »Eto neprilike.« »Upravo tako. Ledi Sophia je zaručena. Obiteljski interesi nisu beznačajni. Možda ne znate da je ledi zadnjih godinu dana... u inozemstvu. Možda bi na vašem 246


Knjigoteka

suđenju došlo do neke zbrke, a djevojke kojima se nepromišljeno povjerila možda bi pogrešno tvrdile da je bila... negdje drugdje.« Slegnuo je ramenima. »Možda i ne. Ja nisam ljubitelj nesigurnosti.« Grof je šmrknuo još malo duhana. »Ne bi mi bilo po volji da dođe do bilo kakvog suđenja.« S. T. je spustio pogled u krilo. Udahnuo je jedanput, pa još jedanput, trudeći se disati ravnomjerno. »Možete li držati jezik za zubima?« upitao je Clarbourne. S. T. je podignuo glavu i pogledao drugog muškarca u oči. »Samo mi dajte dovoljno dobar razlog.« Clarbourne je kažiprstom prešao po gornjoj usni. Gledao je S. T.-ja kao golema, pospana žaba koja odmjerava muhu. Zatim je posegnuo u kaput i izvukao presavijeni pergament urešen obješenim pečatima. Teškim je korakom prišao vratima, zastao i spustio debeli papir na stolić od bjelokosti. »Potpuni oprost Njegova Veličanstva«, rekao je. »Pod uvjetom da ne ukaljate ime moje kćeri time što biste se drznuli izgovoriti ga.« Otvorio je vrata, izašao s glomaznim dostojanstvom i zatvorio ih za sobom. S. T. je buljio u presavijeni pergament. Zabacio je glavu i naslonio je na naslon stolice, a zatim polako, ne vjerujući, počeo razvlačiti usne u osmijeh.

247


Knjigoteka

Dvadeset šesto poglavlje Bio je u Londonu punih mjesec dana. Punih mjesec dana znao je da je može pronaći kod rođaka u Ulici Brook. Nije otišao. Svakog je jutra ustajao, oblačio se i slao po kočiju koja će ga onamo odvesti i svakog je jutra pronalazio neku razbibrigu, neki trivijalan zadatak, nekog poznanika kojeg bi slučajno susreo, neki razlog zbog kojega bi bilo bolje pričekati. Možda će je ugledati u novom Pantheonu ili na mjuziklu u nekom vrtu, na nekom mjestu romantičnijem od salona natrpana jutarnjim posjetiteljima. Možda će je susresti na ulici, uzeti je za ruku i gledati kako joj lice obasjava zadovoljstvo. Možda će čuti za pomilovanje koje je dobio, prepoznati njegov uspjeh; možda će mu napisati pismo, poslati poruku, učiniti nešto — bilo što — o, Bože. Čitav je mjesec S. T. bio miljenik londonske društvene sezone, glavna nagrada domaćica koje su se nadmetale da ga ugoste i apsolutna senzacija kada se pojavio na maskenbalu u Vauxhallu s harlekinskom maskom i rukavicama sa srebrnim zakovicama. Njegovo mu je prezime uvijek davalo pristup visokom društvu te je u prošlosti bio dobrodošao kao jedan od onih ne baš uglednih gostiju koji su služili kao malo začina okupljanju... ali sada, kada je razotkriven kao Princ Ponoći, shvatio je da je postao vrlo pomodan. Slobodno vrijeme provodio je uvježbavajući riječi koje će joj izreći kada se susretnu. Na svakom okupljanju nemirno bi se kretao gomilom, napet i potišten dok se ne bi uvjerio da je nema, nakon čega bi se mogao opustiti. Nakon prvih četrnaest dana počeo je shvaćati da je neće susresti. Uopće nije izlazila u društvo — nitko je nije poznavao, nitko nije govorio o njoj, a dame su ga počele zadirkivati da je na kraju ipak postao otužno pitom i pristupačan. Čak je prihvatio i poziv na Northumherlandov bal. Kada je S. T. zadnji put bio gost Hugha i Elizabeth Percy u Syonu, dane je provodio kockajući i spavajući dokasna, a ponoćne sate vodeći ljubav pod skelom. Percy je tada bio tek grof; sada je uživao titulu vojvode. Večeras su skele i tajni ljubavnik bili davna prošlost, a interijeri koje je preuredio Robert Adam blistali su u veličanstvenim duginim bojama: mramor ispresijecan crvenim, zelenim i zlatnim vijugama, mozaički podovi i pozlaćeni kipovi, tepisi namjenski istkani kako bi naglasili svaki, i najmanji složeni detalj obojenih, gipsanih stropova. Kroz svu su se tu raskoš kretali vojvodini gosti, jarki poput egzotičnih ptica u rascvjetaloj džungli, urešeni lepezama koje su mahale i čipkastim orukavljem koje je elegantno lepršalo, namirisani parfemima, vinom i druženjem na toplu lipanjsku večer. »Jednostavno ću umrijeti, kunem vam se da hoću«, uvjeravala je ledi Blair S. T.ja uz namješten smiješak, »ako vas ne natjeram da mi kažete što se dogodilo s mojom bisernom tijarom s onim dražesnim malim dijamantnim ukrasima.« Ispružio je prst i nestašno kvrcnuo smaragd koji joj je visio s uha, puštajući pritom da mu ruka lagano dotakne njezin bijeli vrat. »Vjerujem da sam je dao vašoj pomoćnoj sobarici.« Nasmiješio se, prinio ruku usnama i poljubio je na mjestu na kojem ju je dodirnuo. »Nakon što ste je otpustili zbog drskosti. Zar vam muž nije kupio ništa bolje kao zamjenu, ma pauvre?« 248


Knjigoteka

Oduševljeno se stresla, zamigoljila golim ramenima i namjestila usta kao da se duri poput djeteta. »Oooo... Možda sam opet bila zločesta prema nekome, pa ćete mi sada ukrasti i naušnice.« »Možda i hoću.« Zagledao joj se u oči. »I zahtijevati da me poljubite dok vam prijetim mačem na vrištini.« Spustila mu je zatvorenu lepezu na rukav i protrljala je gore-dolje po zelenom baršunu. »Kako... silovito«, promrmljala je. »Sigurna sam da bih vrištala.« »No to samo cijelu stvar čini još zanimljivijom.« S. T. je okrenuo glavu. »A što ako vam muž pohrli u pomoć? Evo, vidim ga kako nam galopira u susret naoružan pjenušcem i čašom klareta.« Znakovito je prevrnula očima, no S. T. se samo osmjehnuo i pristojno se glavom naklonio rumenom muškarcu koji se probijao prema njima kroz gomilu. »Lorde Blair«, rekao je. »Dobro nam došli.« Ovaj mu je uzvratio hladnim kimanjem glavom. »Maitlande«, kratko je tekao. Pružio je supruzi pjenušac i izvadio čipkasti rupčić, pa tapšanjem pokupio kapljice znoja koje su mu se stvorile duž napudrane vlasulje. »Prisjećali smo se starih dana«, rekao je S. T. »Upravo sam se namjeravao potužiti ledi Blair da i dan-danas nosim ožiljak od vašeg mača.« »Zaista?« namršteno lice lorda Blaira malo se razvedrilo. »Dragi Bože, otada je zacijelo prošlo deset godina!« Zaškiljio je prema S. T.-ju. »Pomislio sam da sam vas možda okrznuo, ali nisam bio siguran.« »Ležao sam u krevetu mjesec dana«, veselo je lagao S. T, a zatim se nepovratno uvaljao u laž dodavši: »Imate opaki lijevi zamah. Uhvatili ste me potpuno na prepad.« »Ma nije valjda?« Lord Blair još se jače zarumenio. Pogledao je lijevo i desno, a zatim se nagnuo prema S. T.-ju. »U javnosti nisam ništa govorio o našem mačevalačkom sukobu«, promrmljao je. »Nije mi se činilo... da bih trebao... Znate, nije baš u redu hvalisati se vlastitim pothvatima.« »Naravno da nije.« S. T. mu je namignuo. »No zacijelo mi nećete uzeti za zlo ako druge upozorim da vas ne ljute.« Blair se nakašljao, a lice mu je poprimilo jarkocrvenu boju. Nasmijao se i pljesnuo S. T.-ja po ramenu. »No, sve je to daleka prošlost, zar ne? Priznat ćete da vam nije baš bilo najpametnije što ste ledi Blair i mene dočekali u zasjedi — ali nimalo ne sumnjam da je većina vaših žrtava dobila što je zaslužila.« »Svakako se nadam da je tako«, ljubazno je promrmljao S. T. i iskoristio priliku da se odmakne od njih. Pomoćna sobarica, ako se dobro sjećao, dobila je otkaz jer je bila dovoljno drska da dopusti da je junački lord Blair siluje i napravi joj dijete. S. T. je ostavio heroja da svojoj ženi prepričava borbu koja se nikada nije dogodila, ako se izuzme lordova željna mašta i jedan slabašan potez bodežom. Nijedan Englez osim Lutona nije mogao zaista tvrditi da je le Seigneur du Minuti ponio ranu od njegova mača. Lutona, međutim, nije bilo da se pozove na tu čast — navodno su ga uvjerili da mu je u interesu da ode na podulje putovanje kontinentom. Možda mu je vojvoda od Clarbournea platio put. 249


Knjigoteka

»Savršeno ste besramni«, rekao mu je ženski glas u lijevo uho. S. T. se okrenuo i naklonio domaćici, uzimajući joj ruku kako bi je poljubio. »Ali ne i dosadan, nadam se«, rekao je. »Za kakvo me zlodjelo namjeravate optužiti? Siguran sam da nikada nisam opljačkao vojvotkinju.« »O, da, sigurna sam da se to ne biste usudili. Ja sam ipak malo tvrđi orah od Blaira.« Nagnula je glavu u stranu i pogledala ga preko svog otmjenog nosa. »A svakako ste bolji s mačem, usudio bih se reći.« Vojvotkinja je zabacila tamne uvojke. »Eto — rekla sam da ste besramni. Siroti Blair pokušava uvjeriti svakoga tko ga je spreman slušati da vas je uspio raniti!« S. T. se osmjehnuo. »Je li to istina?« Izvila je obrve. »Nisam slobodan to reći, madame.« »Što znači da nije«, rekla je zadovoljnim glasom. »Tako sam i mislila — i tako ću i reći svakome tko me pita. Osmjehnut ću se tako, baš kao i vi, i šapnuti: Rekao mi je da nije slobodan reći. Blair će svisnuti od muke, ne mislite li?« »Kakva lijepa pomisao. Kako je vaša dražesna nećakinja?« Vojvotkinja je zamahala lepezom. »Ah, večera u osam, liježe u tri i ostaje u krevetu do četiri poslijepodne. Kupa se, jaše, pleše... kao što se možete i sami uvjeriti — ako se uspijete probiti kroz krda udvarača.« S. T. se nije morao truditi zamisliti mladu damu o kojoj su govorili, okruženu hordom ushićenih obožavatelja. »Mislim da ću se poštedjeti toga.« »Čuva prvu polonezu za vas, ako mislite da možete to izdržati, siroti moj slabiću.« Naklonio se. »No možda ste vi slobodni za ovaj ples, vojvotkinjo? Dok još imam imalo snage — hoćete li mi učiniti tu čast?« Nasmiješila se i pružila mu ruku. S. T. ju je poveo pokraj otmjenih stupova do bijelo-zlatne plesne dvorane, gdje se gomila na prve taktove glazbe rasporedila u elegantnu grupaciju. Na samom početku reda S. T. se naklonio, a njegova je partnerica kniksala. Kretao se kroz dobro poznate korake i nemarno čavrljao, kako je naučio u majčinu krilu. Supruga Roberta Maitlanda s razlogom je u svoje doba bila zvijezda Londona, Pariza i Rima. S. T. je pretpostavljao da su isprazni plesni razgovori urođeni. Bio mu je potreban tek neznatan trud da postane ugodan sugovornik i kreće se u ritmu flaute, oboe i čembala. Bacio je pogled niz red plesača dok je podizao vojvotkinjinu ruku i kružio. Ugledao je Leigh. Samo se iz čistog instinkta nastavio kretati. Dovršio je krug i nastavio se kretati mehanički odgovarajući na vojvotkinjine korake — nije čuo glazbu, nije vidio plesače, bio je svjestan samo monumentalne katastrofe koja će ga suočiti s njom tijekom plesa. Nije znao je li ga vidjela. Lice joj je bilo smireno, apsolutno predivno, kosa sva podignuta i napudrana na glavi, a u kutu usana imala je onaj mali crni madež. Nije mu uspijevalo udahnuti dovoljno duboko; kada je stigao do nje i zastao na svom 250


Knjigoteka

mjestu preko puta nje u formaciji, tijelo mu je jednostavno postupilo po svom. Nije ju čak ni pogledao; samo joj je uzeo ruku, obišao je i prešao na sljedeću plesačicu. Kada je sve bilo gotovo, počeo je disati prebrzo. Idiot! Prokleti tupavac! Od svega što je namjeravao učiniti kada se susretnu, od svega što je namjeravao reći, nakon što je toliko smišljao prave riječi u glavi — o, Bože, o, Isuse, o, dovraga i bestraga... nije mogao vjerovati da je učinio ono što je učinio. Ignorirao ju je. Potpuno ju je i otvoreno ignorirao. Možda nije shvatila — možda je i ona njemu učinila isto. Možda je nekako, u nekom savršenom svijetu, uspjela previdjeti stotinu osamdeset i pet centimetara visokog bivšeg razbojnika, pa će joj nakon tog beskrajnog plesa moći prići, održati svoj govor, a ona će razumjeti. No kada ju je pogledao, srce mu se zaustavilo u grudima, a sve su lijepe riječi jednostavno isparile. Glazba je završila. S. T. je ponudio ruku vojvotkinji. Na jedan strašan trenutak činilo se da će krenuti prema početku reda, no onda ju je netko zazvao iz ženskog salona. S. T. je iskoristio priliku da joj stisne podlakticu i povede je u sigurnom smjeru.

* * * Leigh je pritisnula obraz o rezbarene hrastove obloge u prolazu u koji je ušla kako bi se sakrila nakon plesa. Nije mogla ni zamisliti da ostane medu onom glazbom i smijehom, bilo joj je nepojmljivo da bi ga mogla ponovno vidjeti, a da on gleda pokraj nje kao da je nema. Nije znala što je uopće očekivala. Govor? Da će seigneur pasti na koljena pred njezinim nogama? Priliku da mu kaže što misli o njemu? Lažljivac! Dvoličnjak! Izdajnički, umišljeni pjetlić, sav odjeven u zeleno i zlatno, s onom svojom nevjerojatnom kosom nemarno vezanom na potiljku, čak ni ne napudranom u znak pristojnosti, koja blista pri svjetlosti svijeća. O, koliko je samo noći ležala u krevetu u strahu za njega, pitajući se gdje je i koliko je siguran. Koliko li joj je samo jutara srce nabijalo u grlu dok je pokušavala nemarno razgovarati o novinama s rođakinjom Clarom. Ima li kakvih važnih vijesti? Vjenčanja, rođenja, raskinutih zaruka? Nema uhićenih razbojnika? Ah, da, kakva tužna i dosadna priča. O, ne, molim, ne čini joj se da bi večeras bila u stanju ići u kazalište. A onda, jednog dana, vijest o njegovu uhićenju, pomilovanju i prispijeću u London. Čekala je. Zašto, zašto je dopustila da je to toliko boli? Nije očekivala ljubav, o, ne; ni trenutka nije vjerovala u njega. Znala je kakav je zapravo. A ipak se okrenula dok joj je Silvering i sve što joj je ostalo od života gorio pred očima i prostrla pred njega svoje srce i čitavo svoje biće. Zašto nije došao? 251


Knjigoteka

Istinski ga je mrzila. Činilo joj se da joj mržnja ispunjava život; još uvijek je mrzila Jamieja Chiltona, iako je bio mrrav, i Golubicu Mira i one blesave djevojke koje su joj došle i rekle da ih je g. Maitland poslao k njoj jer će ona znati što treba učiniti. Naravno da je znala. Nije bilo teško zastrašiti Golubicu dovoljno da joj prizna svoje pravo ime ni pretpostaviti da će moćni Clarbourne prihvatiti povratak nasljednice u rangu ledi Sophije ma kamo da je pobjegla. I Slatka Milozvučnost imala je obitelj koja je željno iščekivala njezin povratak i bila spremna na sve kako bi zataškala skandal. Leigh je smjestila Krepost; pobrinula se da svi koji su ostali bez doma zbog njezine osvete Chiltonu imaju kamo otići — no nije im oprostila. Sve ih je mrzila. No najviše je mrzila S. T.-ja Maitlanda. I sebe, jer je bila neizrecivo glupa što si dopušta da pati, pati i pati. Nije trebala dolaziti na ovaj događaj. Trebala je pretpostaviti da će biti ovdje i uživati u svojoj slavi. Čula je za Vauxhall, kako je došao u maski, taj napuhani tupavac; čak je poveo i sirotog Nema i isprepadao sve dame. Nije važno što se vuk zacijelo bojao više od svih vriskavih priležnica. S. T. je znao kako se Nemo osjeća u blizini žena. Leigh je trebala ostati kod kuće kao i svih tih mjeseci — i čekati, nadati se, mrziti. No i ona se bojala, plašilo ju je ono u što se pretvarala. Imala je osjećaj da se preobražava u zlonamjernog crnog pauka, povučenog u svoju rupu, koji promatra svijet i mrzi sve i svakoga zato što ima ono što ona nema. Netko je ušao u prolaz; začula je otvaranje vrata i glasniji zvuk udaljene glazbe. Na trenutak je mislila da će se okrenuti i pobjeći. Nije mogla podnijeti suosjećajne upite o tome je li joj dobro, no da je to učinila, samo bi izazvala još dublja pitanja. Zato je ostala na mjestu, ukočena i ponosna, okrenuta prema vratima koja su vodila u hodnik. »Leigh?« tiho je rekao, a na zvuk toga glasa brada joj se podignula, leđa se još jače ukočila, a prsti su se stisnuli oko ruba stola toliko snažno da su je zaboljeli. Seigneur je stupio iz sjene na blijedi rub svjetlosti. Leigh ga je ošinula pogledom iz kojeg su sijevali bodeži, mačevi i koplja; žalila je samo što pogledom nije moguće ubiti. No on je ostao na mjestu, sasvim živ, sav svjetlucav na blagoj svjetlosti svijećnjaka iznad njezine glave. »Želio sam te vidjeti«, tiho je rekao. Zadržala je podignutu glavu. »Molim?« Glas joj je bio leden. »Želio sam te vidjeti«, ponovio je. »Ne znam... ne znam zašto nisam došao.« Jednostavno je gledala u njega i nastojala snagom volje zaustaviti suze koje su joj se skupljale u očima. Kada su zaprijetile da će se preliti, naglo je okrenula lice. »Čula si da sam pomilovan?« upitao je. »Vjerujem da je to općepoznato«, rekla je Leigh napetim glasom. Šutio je. Gledala je rub stola, promatrala kako svijeće odozgo stvaraju mekan odraz njezina lica na ulaštenoj drvenoj površini. »Leigh«, rekao je neprirodnim glasom, »bi li mi učinila čast...«

252


Knjigoteka

Glas mu je utihnuo. Podignula je pogled. Gledao ju je kao da misli da će ona nešto reći. Kada ga je pogledala u oči, odvratio je pogled, gotovo kao da mu je neugodno, i nagnuo glavu u nekakvoj nespretnoj gesti. »Večeras više neću plesati, žao mi je«, rekla je ukočeno. »Boli me glava.« Spustio je pogled na ukrašeni balčak svog svečanog mača i prstom prešao po pletenoj svili. »Razumijem«, rekao je. »Žao mi je.« Nakratko se naklonio, okrenuo i ponovno nestao u sjeni neosvijetljenog hodnika. Leigh je progutala knedlu. Više nije ni pomišljala na plakanje. Suze nisu dovoljne.

* * * S. T. se pojavio u Ulici Brook sljedećeg poslijepodneva. Morao je to učiniti. Morao je. Stajao je u hodniku dok su njegovu posjetnicu nosili Leigh, stisnutih usta, očiju usmjerenih ravno preda se na petu stubu, i u beskraj uvježbavao riječi. Čitavu je svoju hrabrost uložio u to čekanje i to ga je prestravljivalo. Batler ga je uveo u salon. Dok je sluga objavljivao »G. Maitland«, S. T. je stajao na vratima salona i pogledom pretraživao posjetitelje koji su sjedili na stolicama poredanima ukrug. Neka je punašna, sitna žena koju nikada prije nije vidio bila ta koja je ustala i prišla mu na vratima. »Ja sam gđa Patton«, promrmljala je dok se razgovor u sobi nastavljao nakon kratkotrajne značajne stanke. »Moja rođakinja još nije sišla.« S. T. joj se naklonio nad rukom, a čipka oko posuvratka prosula mu se poput blijede pjene. »Čast mi je što vas mogu pozdraviti«, rekao je zadržavajući službeno neutralno držanje. Nije bio siguran kako će ga primiti, hoće li mu njegova zloglasnost priskrbiti prijezir u toj uglednoj kući. »Bojim se da sam vam ja stranac.« No Leighina rođakinja, gđa Patton, samo ga je na trenutak neobično pogledala. »Ta, dođite onda da se upoznamo«, šapnula je. Na okruglom su joj se licu pojavile provokativne rupice. »Iako smo već odavna čuli zanimljive glase o vama! Svi smo izvan sebe od želje da upoznamo g. Maitlanda. Sigurna sam da nisam čula da vas ledi Leigh poznaje, inače bih je nagovarala da nam vas predstavi, dragi gospodine.« »To je samo na moju štetu«, pristojno je rekao. Nasmiješila se s lukavom zahvalnošću. »Zacijelo ste je upoznali u Francuskoj? To nesretno dijete — gotovo nam uopće nije pisala dok je bila na putu.« Nagnula se prema njemu. »Sve joj je ovo bilo iznimno teško, znate«, rekla je tihim glasom. »Bilo je tako lijepo od prijateljice njezine majke — gđe Lewis-Hearst, je li se tako zvala? — što ju je odvela da malo promijeni okolinu nakon tragedije. Žao mi je što ja to nisam mogla učiniti, no još sam ležala nakon dolaska mog malog Charlesa. Ali, oh — bilo je to previše, puno previše za jednu običnu djevojku. Sirotica, kako sam plakala zbog nje! I tako je dugo nije bilo! Više od godinu dana! Dobili smo samo jedno pismo, iz Avignona — valjda se nije mogla natjerati na pisanje. A zatim taj požat — to je 253


Knjigoteka

jednostavno nezamislivo.« Gđa Patton spustila je ruku S. T.-ju na podlakticu. »Da budem iskrena, mislim da joj nije ništa bolje. Sinoć sam je napokon uspjela nagovoriti da izađe prvi put otkako je s nama, ali danas...« Tužno je odmahnula glavom. »Drago mi je što ste došli, gospodine.« »Vrlo ste velikodušni«, rekao je, »što ste me primili. Nisam to očekivao.« »Vjerujem da joj je potrebna... razbibriga.« Gđa Patton se namrštila. »Otkako se vratila, odbija vidjeti svoje prijatelje iz djetinjstva, a nitko drugi nije ju tražio.« Impulzivno ga je uzela za ruku. »G. Maitland. .. uvjeravam vas, primila bih i dimnjačara, samo ako bi je mogao natjerati da se nasmije, samo jedanput, onako kako se nekada smijala. Vi ne možete znati, ako ste je upoznali... nakon...« Pocrvenjela je i ugrizla se za usnicu. »Ali što ja to govorim! Dimnjačar — kakva grozna usporedba! Sigurna sam da vaša duša nije ni izbliza tako crna kao dimnjak. Što je prošlo, prošlo je... Bila bih vrlo prkosna kada bih vam zamjerala nešto što vam je i sam kralj oprostio, zar ne? Osim toga...« Nestašno ga je pogledala. »Vi ste veliki dobitak za svaki salon, znate. Svima ću pričati da mi je zloglasni razbojnik došao u posjet ničim izazvan!« »Hvala vam.« Tražio je prave riječi, a zatim je pogledao u okruglo, nježno lice. »Na vašem toplom srcu.« S lica joj je nestala nestašnost. Nagnula je glavu i pogledala ga s novim zanimanjem. »Vi ste zaista neobičan čovjek!« S. T. se promeškoljio. Nije mu bilo sasvim svejedno naći se pod ženskom pronicavošću tog pogleda. »Mislite li da će vrijeme ostati lijepo?« nemarno je upitao. »Nemam ama baš nikakvog pojma«, rekla je i povukla ga prema krugu stolica. »A sada, dođite, poslužite se. Gđo Cholmondelay, dopustite da vam predstavim g. Maitlanda, našeg nadasve interesantnog razbojnika. Molim vas, pobrinite se da mu ne bude dosadno. Ja ću samo trknuti gore da vidim što je zadržalo ledi Leigh.« S. T. je stajao i pijuckao čaj, jer drugoga nije bilo, i trudio se sudjelovati u razgovoru, pritom svojski nastojeći izgledati što je pitomije moguće pred tim pristojnim damama. Njihova se početna suzdržanost počela topiti, a dok se gđa Patton vratila, izvukle su iz njega zanimljivu informaciju da je odsjeo kod obitelji Child u Osterley Parku te su se posvetile temeljitom ispitivanju o novim stolicama gđe Child s naslonima napravljenima po uzoru na starinske lire. Gđa Patton mu je prišla. »Moram vam se ispričati, g. Maitland. Ledi Leigh ne osjeća se dobro. Bojim se da nam se danas neće pridružiti.« S. T. je spustio pogled pred njezinim pronicljivim očima. Naravno da će ga Leigh odbiti vidjeti. Dovraga — što je drugo i mogao očekivati? Osjetio je kako ctveni. Sve su ga gospođe promatrale. »Žao mi je što to čujem«, rekao je kruto bezličnim glasom. Gđa Patton uzela ga je za ruku dok joj se klanjao u znak pozdrava. »Možda neki drugi put«, rekla je. Osjetio je kako mu je u dlan utisnula mali komad presavijenog papira. Sklopio je prste oko njega. »Neki drugi put«, mehanički je ponovio. Vrata salona zatvorila su se za njim. Zastao je u slabo osvijetljenom hodniku i otvorio poruku. 254


Knjigoteka

Šeta u vrtu, sažeto je stajalo u njoj. Jackson će vas odvesti. Batler je stajao na dnu stubišta i s iščekivanjem ga promatrao. S. T. je duboko udahnuo, zgužvao papirić u ruci i sišao. Leigh je naučila prihvaćati način na koji se um sjetno poigravao s njom. Kako bi se okrenula na neki zvuk očekujući da će iza sebe ugledati oca ili kako bi ugledala neku lijepu tkaninu i pomislila: Anni će se to svidjeti. Isprva su takvi trenuci bili česti, kao i snovi, no postupno su počeli blijedjeti i postajali sve rjeđi. Ipak, kada je osjetila korake i miris — onaj snažan, s ničim zamjenjiv miris svježe odrezane lavande — podignula je glavu s knjige ne razmišljajući, a zatim shvatila dok je to činila da je taj živopisan predosjećaj tek vonj i sjećanje, a ne stvarna osoba — ne mjesto na kojem je bila, gdje su se prašina i sunčeva svjetlost miješali u razrušenom dvorištu. Neće se okrenuti i ugledati seigneura kako stoji među svojom divljom lavandom i korovom. Zatvorila je malo oktavsko izdanje Sna Ivanjske noći, naslonila glavu na ruku i pripremila se na rođakinjino nježno uvjeravanje. Clara joj je zaista željela pomoći, Leigh je to znala, no pritisak da se vtati u život, u vanjski svijet Leigh je činio samo još nesretnijom i ljućom. Nije imala ništa; nikoga i ništa. Sve ju je iznevjerilo — čak i njezina osveta, koja ju je stajala Silveringa i donijela joj samo gorčinu. A još gore, mnogo gore... još uvijek ju je boljelo. Čeznula je ne samo za obitelji koju je izgubila, već i za muškarcem za kojega je ljubav bila tek koketiranje i požuda. Koji ju je bio u stanju gledati kao da ne postoji, a zatim je bezosjećajno zamoliti za ples. Toliko se trudila zatvoriti srce pred njim i tako čudovišno podbacila u tom naumu. Čula je kako se koraci zaustavljaju na pošljunčenoj stazi pred njom, no nije željela podignuti glavu ni otvoriti oči. Željela je samo ništa ne osjećati. Ne razmišljati, ne trpjeti, čak ni ne postojati. »Molim te«, šapnula je, »Clara, molim te... samo me ostavi.« Začulo se tiho šuštanje svile. Topli su joj se dlanovi spustili na obraze. Nije to bio lagani ženski dodir, već snažni i nježni prsti koji su joj obgrlili lice i donijeli intenzivan miris zgnječene lavande, dodir tankih, aromatičnih listića na licu. Otvorila je oči i ugledala ga pred sobom, na koljenima, opipljivog, stvarnog i prisutnog. »Sunašce«, nježno je rekao, privukao je k sebi i naslonio joj glavu na svoje rame. Na trenutak je to bilo sve za što je znala: utjeha, jedinstvo i ljubav koju je očajnički željela, ljubav kakvu je poznavala cijeloga života, sigurna i nepokolebljiva. Pritisnula mu je lice o kaput, a grlo joj se stezalo. »Oh, ovo ti tako neopisivo dobro leži, zar ne?« prošaptala je. »Prokleti šarlatane.« Nije ništa rekao niti je odmahnuo glavom. Nije porekao njezine riječi. Leigh mu je raširila ruke na ramenima i uspravila se, odgurujući se kako bi ustala. Namirisani puder iz njezine kose naprašio mu je tamnocrvenu svilu kaputa i pomiješao se s mirisom lavande iz slomljenih stabljika koje je držao u rukama. Pažljivo je položio sitni, zgužvani stručak pokraj nje na mramornu klupu. »Vidio sam lavandu pokraj praga«, rekao je ne podižući pogled. Prešao je prstom po 255


Knjigoteka

jednom od zgnječenih cvjetova, a zatim je tiho upitao: »Hoćeš li me poslati dođavola?« Gledala mu je pognutu glavu. Podignuo je lice prema njoj i ozbiljno je pogledao. Zelene oči i zločeste obrve bile su mu mirne, pomalo nesigurne, kao u oprezna satira u dubokoj sjeni drveća. »Sigurna sam da mojoj rođakinji neće smetati što joj bereš cvijeće«, rekla je namjerno se praveći da ga je pogrešno shvatila. Polako je izdahnuo i ustao. Leigh mu je gledala u gumbe na kaputu. Ruke je držala čvrsto u krilu. Okrenuo se malo u stranu i člancima prstiju prešao po rascvjetanoj ružičastoj ruži. »Leigh, ja...« Iščupao je jednu laticu. »Znam da si se namučila. Žao mi je što nisam prije došao. Žao mi je.« »Jako griješiš«, rekla je. »Nisam uopće očekivala da ćeš doći.« Istrgnuo je još jednu laticu. Uzeo ju je među prste i razderao je po sredini, presavio je i ponovno je razderao. »Nisi?« Pogledala ga je. »Zašto bih?« Razderani komadići ružine latice odlepršali su na tlo. »Da«, rekao je tihim, bezličnim glasom. »Zašto bi?« Leigh ga je promatrala kako trga još dvije latice i trlja ih između palca i kažiprsta. Nastavio ih je čupati jednu po jednu. »Došao sam jer sam te želio vidjeti«, iznenada je rekao i namrštio se nad poluuništenom ružom. »Želim razgovarati s tobom.« Istrgnuo je još jednu laticu. »Trebam te.« Čvrsto je stisnula ruke u krilu. »Moram ti reći da me ovaj razgovor ne zabavlja.« »Leigh«, rekao je snuždenim glasom. Ostavi me na miru, pomislila je. Otiđi. Ne počinji ponovno ovu farsu. Molim te, ne počinji je ponovno. Poigravao se klonulim cvijetom. »Još uvijek se ljutiš.« »Ne ljutim se. Učinila sam što sam namjeravala. Žao mi je samo... što mi je kuća izgorjela.« Zatvorio je oči. »Nisam te smio ostaviti samu tamo gore. Nisam to želio.« Latice su se rasule poput kiše i ostavile ogoljen cvijet. »Bio sam prokleta budala.« »Bio si u opasnosti. Zašto bi se zadržavao?« Okrenuo je glavu uz jedva čujan, oštar smijeh. »Ovo je kao noćna mora. Ne govoriš prave stvari.« »Zaista? Onda se ispričavam.« »Leigh... Dobio sam pomilovanje«, rekao je. »To mi je poznato. Čestitam ti.« »Leigh...« Glas mu je bio neobično izražajan, gotovo molećiv. Pogledala ga je. Gledao ju je, a zatim spustio pogled na ružu. »Bi li mi učinila čast...« Uhvatio je stabljiku razgolićenog cvijeta i odlomio je. »Ovaj...« Izvio je stabljiku u deformirani krug. 256


Knjigoteka

Od tih nemirnih pokreta uz palac mu se naslonio trn. Pritisnuo ga je o jagodicu prsta i stisnuo šaku, polako utiskujući trn kao da uopće ne osjeća bol. »Bi li mi učinila čast...« počeo je iznova. Leigh je podignula glavu i zagledala se u trn i jarku kap krvi koju je prolio, polako shvaćajući što joj pokušava reći. Pogledala ga je u oči. Lice mu je bilo ukočeno, gotovo bijelo. Povukao se korak unatrag i rekao: »Mogu li imati čast plesati s tobom na balu gđe Child sljedećeg utorka?«

257


Knjigoteka

Dvadeset sedmo poglavlje G. Horace Walpole stajao je s Leigh i gđom Patton u blagovaonici Osterley Parku, u kojoj je domaćica na pladnjevima poslužila večeru nakon koncerta na harfi. »Svi Percyji i Seymouri u Syonu zacijelo umiru od zavisti, ne slažete li se?« G. Walpole nemirno je zamahao rupčićem te se ogledao po zidovima i stropu po kojima su se u bijelo obojene gipsane rezbarije kočile na ružičastoj i zelenoj pozadini. »Još jedan Adamov 5 chef d'oeuvre! Kakav ukus! Kakvo obilje!« Malo se nagnuo prema Clari. »Kakav trošak!« promrmljao je. »Upravo bakanalijski.« »No gdje su stolice?« rekla je gđa Patton okrećući se. »Želim vidjeti te stolice u obliku Apolonove lire!« »Pokraj zida, rođakinjo Clara«, rekla je Leigh pokazujući glavom prema kutu prepune prostorije. »Eno jedne.« »Kako moderno! Dođite, g. Walpole, želim sjesti u jedno od tih čuda.« »I hoćete, draga moja. No počinje ples, a ovo je, znate, vrlo napredna zabava... Gđa Child ne želi da itko bude toliko nazadan da poželi sjesti s drugima za večeru kako priliči. Moramo biti moderni. Ne bih li vas mogao nagovoriti na malo tjelovježbe u galeriji? Dugačka je punih četrdeset metara, znate.« »To je zaista impresivna duljina«, složila se, »no ako se budem željela naprezati, izvinut ću vrat kako bih pogledala strop s Rubensom na stubištu. Povedite ledi Leigh umjesto mene.« »S neizmjernim zadovoljstvom.« Naklonio se Leigh izbacivši nogu na svoj kočoperni način. »Ako bi pristala?« Leigh je prihvatila ponuđenu ruku. Nije namjeravala doći na zabavu. S. T.-ju je rekla da neće. No tijekom dana koji su uslijedili neprestano je razmišljala o onim trenucima u Clarinu vrtu, o tome kako je stiskao slomljenu ružu dok mu nije potekla krv. Tog jutra za doručkom šokirala je svoju rođakinju, a pomalo i sebe, potvrdnim odgovorom na Clarin svakodnevni rutinski prijedlog da dođe na koji je već događaj zakazan za taj dan te je pristala odvesti se iz grada do Windmill Lanea i prisustvovati privatnom balu Childovih. Clara je reagirala s ushitom i inzistirala da Leigh odjene jednu od novih haljina koje je ova naručila. Krojačka gđe Patton za sat vremena prekrojila je sve što je trebalo na blijedoljubičastoj svili, okrećući i natežući rubove srebrne svile kako bi se pravilno rasporedili po Leighinim laktovima. Clara je vlastoručno odabrala lepezu i ogrlicu od ametista koje su pristajale uz cvjetni vez na korzetu i privlačile primjerenu količinu pozornosti na Leighin otvoreni dekolte. Ostatak dana otišao je na kupanje, parfimiranje i oblikovanje frizure: kosu su joj tapirali, uvijali i ukrašavali perima dok se frizer gorko jadao nad kratkoćom njezinih uvojaka. Nije još vidjela S. T.-ja, čak ni tijekom koncerta, kada je zeleni salon Childovih bio prepun gostiju koji su sjedili i gledali harfista u prednjem dijelu prostorije. Nije stajao uz domaćine kada su pozdravljali posjetitelje niti ga je pronašla među 5 Robert Adam (1728. — 1792.) — škotski arhitekt, začetnik neoklasicističkog stila u engleskoj arhitekturi, poznat po dizajnu interijera nadahnutom grčkim, rimskim i bizantskim stilom.

258


Knjigoteka

kartašima u biblioteci. Već je počela misliti da je zacijelo napustio Osterley kada ga je ugledala kako izlazi na galeriju kroz vrata na polovini dugačke prostorije. G. Walpole ju je vodio prema plesačima. Stigla je tek baciti pogled na seigneurovu zlaćanu priliku u brončanom baršunu i žućkastoj svili, a onda se morala okrenuti i priključiti živahnoj gavoti. Povremeno bi ga ugledala kroz plesne figure. Nije se odmaknuo od vrata, već je stajao s rukom na balčaku svečanog mača i nemarno se naslanjao na dovratnik. U njoj se probudilo nešto neobično, nešto lagano i nestašno. Zatekla se kako se smiješi. Otkrila je zadovoljstvo u plesu, u zabavi, u uštogljenom g. Walpoleu i boji draperija na zidu. Ovdje je. Nije otišao. Kada je ples završio, slijedila je g. Walpolea s podija u smjeru suprotnom od onoga u kojem je stajao seigneur. Nije imala izbora. Ne bi se mogla natjerati da mu priđe čak i kada bi to bilo pristojno. Kako je neobično naći se u takvoj situaciji — odvojena bontonom i osjećajima od muškarca koji ju je odveo u krevet. Koji joj je dodirivao golu kožu, ljubio je, i milovao, i šaputao joj da je voli. Koji je s njom podijelio život i smrt, okus dima i krvi. Željela ga je pitati gdje je Nemo, kako je Mistral, je li naučio nove trikove. Željela mu je reći da su Jugo i dorat živi i zdravi i da se za njih dobro brinu u privatnim konjušnicama g. Pattona, gdje ih svakoga dana razgibava momak kojeg je sama odabrala. Željela je s njim razgovarati o svim tim stvarima — o temama kojih se nije sjetila u vrtu, pitanjima koja kao da su isplivala kroz led u njezinoj duši dok je pucao pri sjećanju na onu izmučenu ružu. Clara je upravo izlazila iz blagovaonice s malom skupinom prijateljica. G. Walpole odmah je ponovio svoju želju da mu postane plesna partnerica te je ovaj put dobio potvrdan odgovor. U moru razgovora i kavalirštine Leigh je tiho stajala i promatrala rođakinju kako odlazi niz galeriju držeći g. Walpolea pod ruku. Zasvirala je glazba. Oko nje su zadrhtale lepeze i bljesnuli dragulji kada su dame zakimale, a gospoda se nasmiješila. Netko joj je straga dotaknuo lakat. »Milostiva«, rekao je seigneur. »Moj ples.« U njegovu pozivu nije bilo otmjenosti, ni traga eleganciji koju je, kao što je znala, bio u stanju obilno koristiti. Stajao je nemarno, s jednom rukom položenom na naslon stolice od svijetlozelenog damasta. No čeljust mu je bila čvrsto stisnuta; gledao ju je netremice, ne skrećući pogled. Leigh je nagnula glavu u stranu i napravila mali kniks u znak pristanka. Stidljiv joj je osmijeh uporno izvijao krajičak usana, otimajući se kontroli. Uspravio se. Kada je pustio stolicu, pokreti su mu bili neobični, na trenutak je posrnuo, a kada ga je uzela pod ruku, Leigh je osjetila lagan miris alkohola. Pridružili su se formaciji. Kada su stali na mjesta, malo je zateturao i oslonio se na njezinu ruku kako bi vratio ravnotežu. Pogledala ga je kroz trepavice. Možda je previše popio za zahtjevnu kontradansu. No plesači su se već poredali i međusobno se pozdravljali naklonima. Seigneur je tek jedva primjetno kimnuo glavom. Netremice ju je promatrao i mrštio se, a obrve su mu podarivale izgled opasne napetosti. Na laganom puderu na sljepoočnici vidjele su mu se kapljice znoja. Osjetila je nalet ljubavi i bliskosti: bio je tako poznat,

259


Knjigoteka

tako neizostavan dio njezine prošlosti i sadašnjosti da su mjeseci najcrnje boli i očaja odjednom počeli blijedjeti, kopnjeti u daljini. Parovi su u ritmu glazbe spojili ruke i napravili korak jedni prema drugima. Kretao se zajedno s ostalima, pomaknuo se za korak bliže, a ruka mu je iznenada jače uhvatila njezinu. Na trenutak je nosila čitavu težinu njegova pokreta na svojoj podignutoj ruci, a zatim se odgurnuo. Zateturao je kada se povukao, malo se zaljuljao, no ni na trenutak nije skinuo pogled s Leigh. Par s početka formacije prošao je pokraj njih, redovi su se otvorili, a on joj je snažno uhvatio ruke dok je počinjalo kruženje. Leigh je ulagala svu svoju snagu da ga zadrži na nogama; obišli su četverokut, no kada su se parovi razdvojili i počeli kružiti u suprotstavljenim kružnicama, naizmjence uzimajući za ruke plesača koji im je dolazio u susret, izgubio je kontrolu. Prvu je iznenađenu damu gotovo srušio, a zatim se prejako zavrtio i naletio na njezina partnera, pri čemu mu se rame snažno sudarilo s njegovim. Formacija se pretvorila u zbrku. Seigneur je stajao raširenih nogu, a napetost mu je prešla u izraz čistog očaja dok su iza njega ostali plesači nastavljali s plesom. Leigh je ugledala očaj na njegovu licu i odjednom je shvatila. Pustila je plesača koji joj je držao ruku i ne primjećujući ga te brzo prišla S. T.-ju, pritom se ponizno smiješeći ostalim plesačima. »Strahovito se nalio«, rekla je odmahujući glavom. Koncentrirao je pogled na nju i neravnomjerno disao. Kada ga je uhvatila za podlakticu, odupro se pokušaju da ga okrene. Vidjela mu je paniku u očima. »G. Maitland...« rekla je umirujućim glasom, »izađimo malo na zrak i pustimo ljude da nastave s plesom.« Stisnuo joj je prste oko nadlaktice kao da mu život ovisi o tome. »Polako«, promrmljao je pod krinkom glazbe. »O, Bože, ne daj da padnem. Ne ovdje.« »Ne, neću. Misle da si samo pijan kao smuk.« Redovi plesača ponovno su se formirali iza njih. Bilo je nekoliko šaljivih povika, a na njihovo mjesto ulepršao je neki drugi par. Promatrači sa strane suosjećajno su se pomaknuli. Seigneurov nepopusdjiv stisak malo se olabavio. Činilo se da je pronašao malo stabilnosti dok su se u ravnoj liniji kretali prema vratima i izašli u veliko predvorje. U iznenadnoj hladnoj polutami bili su gotovo sami. Tek bi tu i tamo pokoji par prošao na putu za salon nakon večere. Blijedi ožbukani pilastri, rimske urne i kipovi mekano su blistali na pepeljastosivoj pozadini, kao smirena suprotnost svjetlosti i bojama koje su prštale u ostalim prostorijama. Leigh je zastala, no seigneur je nastavio hodati. »Idemo van«, rekao je. »Želim izaći odavde.« Lakaj im je otvorio ulazna vrata. Preplavio ju je noćni zrak. Dvorište nije bilo osvijetljeno — bilo je omeđeno polutamnim predvorjem i dvama krilima sa zatamnjenim prozorima. Na drugom su se kraju u sjeni nazirali grčki stupovi na vanjskom trijemu. S. T. je nastavio hodati.

260


Knjigoteka

Stigli su do prvog reda stupova. Prošao je pokraj njih, stigao do drugog reda hramskih stupova i zaustavio se. Osjetila je kako je zgrčeno zakoračio nastojeći pronaći ravnotežu. Neposredno ispred njih bilo je veliko stubište koje je od prilaza vodilo do dvorišta. Leigh je jedva nazirala blijedu kamenu strukturu, no znala je da je tu. Vidjela ju je pri danjoj svjetlosti. Da je zabava bila u Londonu, gosti ne bi došli do poslije jedanaest, no na selo u Middlesexu tako blizu Hounslow Heathu svi su pristigli dobrano prije mraka. Po završetku zabave u London će se zaputiti konvoj kočija pod oružanom pratnjom koju su velikodušno osigurali domaćini. Nitko neće otići kući ranije ili sam. Previše razbojnika. S. T. ju je pustio i teško se naslonio na stup. »Dođavola«, prošaptao je oštrim glasom. »Dođavola, dođavola, dođavola!« »Kada ti se vratilo?« upitala je. Nije ga morala pitati u čemu je problem. »Jutros.« Glas mu je bio šupalj. »Probudio sam se i pomaknuo glavu, a soba oko mene se zavrtjela.« Ispustio je ljutit zvuk. »Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da će proći. Mislio sam... ako siđem... ako uspijem zadržati kontrolu... Ali zaboravio sam... Isuse, tako je lako zaboraviti kakav je to osjećaj! Mislio sam da ću moći plesati.« Podrugljivo je otpuhnuo. »Plesati!« Leigh je šutjela. Promatrala ga je, oči su joj počivale na njegovu tamnom obrisu ispred blijedog stupa. »Misliš da se nitko nije dosjetio u čemu je stvar?« upitao je. »Ne«, rekla je Leigh. »Pijan«, promrmljao je. »Kako dražesno vulgarno! Proslavljeni Princ Ponoći jednostavno će postati pijanica i utonuti u zaborav.« »Jesi li pio?« tiho je upitala. »Možda...« »Ah, da bar! Da, popio sam kapljicu viskija. Da sam barem mrtav pijan«, silovito je dodao. »Možda me onda ne bi bilo briga.« Napravila je nekoliko koraka niza stube i sjela na kameni bedem koji je obrubljivao stubište. Široki kamen bio joj je hladan i tvrd pod rukama. »Neću moći jahati«, rekao je uz nekakvo panično čuđenje. »Pronaći ćemo liječnika.« Pazila je da govori čvrstim i smirenim glasom. »Izliječit ćemo te.« Ako je imao što reći na to, zadržao je riječi za sebe. Na laganom povjetarcu dolepršali su zvuči glazbe. Negdje u daljini blejalo je janje dozivajući majku. Bila je to tjeskobna protuteža veseloj melodiji. »Gdje je Nemo?« upitala je. »Cijelog je dana zaključan u boksu. Child je neobično tolerantan u vezi s njim, no ne usuđujem se pustiti ga da sam trči parkom.« »Idemo ga izvesti?« »Sada?« Prezrivo je otpuhnuo. »Samo ako smatraš da si u stanju držati korak s vukom u toj iznimno laskavoj haljini za bal. Jer uvjeravam te da ja nisam, ljubavi moja.« Oči su joj se prilagodile na mrak, pa su joj postali vidljivi obrisi drveća na obzoru i blistanje zvijezda na jezercu s druge strane parka. »Jesam li tvoja ljubav?« upitala je. 261


Knjigoteka

Obasjala ga je slaba svjetlost koja je dolazila s vrata te osvijetlila njegovo lice, odjeću i stup u igri svjetla i sjene; boja nanesena na bjelokost, kao da je postao vlastita prodorna slika. »Molim te da mi se ne izruguješ«, rekao je. »Ne sada, ako je moguće.« »Ne izrugujem ti se.« Zastala je i stidljivo dodala: »Ne želiš li me već neko vrijeme zamoliti za neku posebnu milost? Neku ›čast‹ koju ti mogu učiniti, kako sam pomislila.« Okrenuo je lice od nje. »Privremena ludost«, promrmljao je. »Zaboravi.« Kolebljiv joj je osmijeh izblijedio. »Da zaboravim?« nesigurno je upitala. Stajao je u tišini. Hladna je ruka počela stezati krhki sjaj sreće koji joj se počeo širiti grudima kada ga je ugledala kako stoji na dnu galerije. »Da zaboravim?« ponovila je suhog grla. Okrenuo je lice od nje. Odjednom joj je postalo teško udisati. »Nećeš... ostati«, rekla je. Naglo se pomaknuo, izvan njezina dosega, kao sjena u sjeni. »Ne mogu«, iznenada je zarežao. »Ne mogu ostati!« Leigh je duboko udahnula. Ustala je. »Znači, cijelo sam vrijeme bila u pravu«, rekla je glasom tvrdim kao kamen. »Tvoj pojam privrženosti — ljubavi — nije ništa doli kavalirština i strast. Vezao si mi srce bez ikakve svrhe. Dovukao si me natrag u svijet samo zato da ugodiš sebi.« »Ne«, prošaptao je. »To nije istina.« Glas joj je počeo podrhtavati. »Onda mi reci zašto. Reci mi zašto me moraš natjerati da mi bude stalo, a zatim me napustiti. Reci mi zašto me ponovno mora boljeti. Sada više nemaš ni odmetničku ispriku. Stvar je samo u bezdušnoj ravnodušnosti.« »Ne želiš me ovakvog! Pogledaj me!« »Što ti znaš o tome što ja želim? Toliko si obuzet svojim prinčevanjem! Tim svojim mitskim razbojnikom tako glasovitim zbog svojih pothvata.« Trzajem je otvorila lepezu i napravila raskošan kniks na gornjoj stubi. »Kada ćete ponovno na cestu, monsieur? Čime ćete sljedeći put zaslužiti reputaciju? Ili ćete zauvijek živjeti na staroj slavi?« »A ne... ne zauvijek«, tiho je rekao. »Doista ne. Brzo će te zaboraviti.« »Istina je. To hoće.« U tihom mu se glasu osjećao zloban podsmijeh. Leigh se okrenula prema otvorenom parku. Stavila je prste na usne. Tijelo joj se treslo. Daleko na obzoru, onkraj tamne mase stabala, tisuće malih kristalnih kugli na ulicama Londona obasjavalo je nebo blijedim sjajem. »Ja neću zaboraviti«, rekla je. Dodirnuo ju je, naslonio joj ruku na vrat i pomilovao napudrane kovrče na potiljku. »Ni ja. Pamtit ću te dok sam živ, sunašce.« Ugrizla se za usnicu i okrenula prema njemu. »To ti neće biti teško održati. Tako jadno, sitno obećanje.« 262


Knjigoteka

Spustio je ruku. »A što bi više htjela?« ogorčeno je upitao. »Le Seigneur du Minuit! Dvodnevno čudo, sada kada je stjeran u kavez, pretvoren u ljubimca i sveden na ništicu! O, da, umorit će se od mene. Misliš da to i sam ne znam? Što ti drugo mogu dati?« »Sebe.« »Sebe!« povikao je, a usklik mu je odjeknuo čitavim dvorištem. »Što sam ja?« Odgurnuo se od stupa i okrenuo, a zatim ponovno naslonio na mramorni stup raširenih prstiju, obraza prislonjena na kamen. »Ja sam izmišljen! Napravio sam masku i izmislio se. I svi vjeruju u tu moju izmišljotinu, osim tebe.« Leigh je stajala u tišini. »Pretvorila si me u potpunog kukavicu, znaš li to?« Nasmijao se, a smijeh mu je šuplje odjeknuo u praznom dvorištu. »Nikada se ničega nisam zaista bojao dok se nisam zatekao s pomilovanjem u ruci.« »Ne razumijem«, rekla je bolnim glasom. »Ne razumiješ? Mislim da si ti to razumjela od samog početka. Ti si ih sve prezirala, sunašce, sve te iluzije. Nikada nisi podnosila ništa osim iskrenosti, a ja sam oličenje prijevare i umišljaja. A kada je kucnuo čas da zaista ponudim samoga sebe, shvatio sam to. Proklet da sam, shvatio sam.« Naslonio je čelo na stup. »Prokleta bila... Leigh, zašto nisi htjela vjerovati u mene? Ti si jedina. Jedina koja je odbijala vjerovati. A sada je prekasno.« Stajala je skupljenih ruku, stisnutih uz bokove. Iznutra se tresla. »Za što je prekasno?« »Pogledaj me.« Odgurnuo se od stupa, pridržavajući se za njega ispruženom rukom. »Paklenih mi đavola, pogledaj me!« povikao je prema nebu. »Ne mogu ni ustati, a da mi se ne zavrti! Ne možeš vjerovati u farsu.« »Ne, ne mogu«, povikala je. »Nikada to nisam mogla!« Namrštio se. »Ukrcat ću se na brod. Jedanput mi je pomoglo.« Ispustio je frustrirani zvuk. »Ali što onda? Neka me i izliječi ponovno. Koliko će to potrajati? Kada ću se sljedeći put probuditi kao klaun?« Oštro se, ljutito podsmjehnuo, okrenuo rame na stup i ustao snažno se oslanjajući na njega. »Nije važno«, rekla je jedva protiskujući riječi. »Ništa od toga nije važno!« »Važno je meni«, rekao je nepopustljivo. Leigh osjetila kako je polako obuzima dojam da se utapa, da bespomoćno tone pod silama kojima se ne može oduprijeti. »I zbog toga ćeš me ostaviti? Zaista si toliko ponosit?« Zagledao se pokraj nje u tamu, u prazni park, hladnu noć. »Je li to ponos?« Glas mu se promijenio. Jedva ga je čula, toliko je bio tih. »Želio sam ti dati najbolje od sebe.« I dalje nije gledao u nju. »Meni se čini da je to ljubav.« Na noćnom je zraku dolebdio minuet, zvuci glasovira koji su se sustizali u laganom vodopadu melodije. »Monseigneur«, prošaptala je. »Ti ne znaš što je najbolje od tebe.«

263


Knjigoteka

Podignuo je ruku i protrljao uho, a svijetla mu se čipka njihala oko zapešća elegantnim pokretima. »Da, baš su krasno neuhvatljive te moje vrline«, otužno je rekao. »Ne možeš im stati ni na glavu ni na rep.« Leigh je raširila ruke na haljini i za korak se odmaknula od njega. »Hrabrost je vrlina, zar ne?« Okrenuo je glavu prema njoj. Lice mu je bilo u sjeni, a baršunasti kaput gorio je tupom, ukaljanom zlatnom bojom na mjestu na kojem mu je svjetlost padala na ruku. »Jedna od najvećih.« Rekla je: »Čudno je to onda. Zašto tako često poželim da je imaš manje?« »Ne znam.« Zvučao je potreseno. »Možda je nemam toliko koliko misliš.« Bespomoćno se nasmijala. »Ili je možda imaš više — Bog pomogao svakome tko bi te morao čekati i brinuti se zbog tebe.« Pomaknuo se iza nje. Svečani mač zastrugao je po mramornom stupu. Minuet se u veseloj pirueti približio svršetku. Okružena zvucima prigušenog, pristojnog pljeska gostiju stegnula je skupljenu lepezu i zgnječila mekani rub. »Voliš li me uopće?« iznenada je upitala. Primaknuo joj se, primaknuo se toliko blizu da je osjećala kako je njegova prisutnost štiti od gotovo neprimjetnog daška večernjeg zraka. »Sunašce... Volim te. Obožavam te. Ali ne mogu ostati. Ne ovako.« Pognula je glavu poigravajući se lepezom. »Pitam se, seigneur... ako su vrline toliko važne, ako je toliko nužno ponuditi najbolje od sebe... kako sam ja ikada uspjela pobuditi takve osjećaje u tebi?« Zagledala se u park i zagrizla usnicu. »Od mene nisi vidio ništa osim mojih najružnijih ožiljaka, to je sasvim sigurno.« »Prekrasna si.« Pogledala je preko ramena. »Zato me voliš? Zbog toga kako izgledam?« »Ne!« »Zbog čega onda? Koje to vrline vidiš u meni? Što sam ti to najbolje od sebe ponudila?« »Svoju hrabrost«, rekao je. »Svoju postojanost. Svoje ponosno srce.« Ironično se osmjehnula. »Onda možeš voljeti i nekog člana kraljeve konjičke straže, seigneur, ako su ponos i postojana hrabrost ono čemu se diviš.« »To nije sve.« Prišao joj je bliže i uhvatio je za rame. »To nije ni izbliza sve.« »Ne? Što sam ti još najbolje od sebe dala?« Ugrizla se za usnicu. »Gorčina, želja za osvetom, tuga — zar je to tako privlačno? Što sam to učinila da se može mjeriti s tvojom slavnom konjaničkom vještinom, tvojom maskom, tvojim mačem, svom tvojom proslavljenom odvažnošću, le Seigneur du Minuti?« Ruka mu se stegnula. Osjetila mu je dah na goloj koži, brz i dubok. Glava mu je bila pognuta, a lice lagano okrenuto prema njezinoj kosi, iako je nije baš dodirivalo. »Ponos i hrabrost. Ljepotu. Sve to. Sve to i...« Pritisnuo joj je usne o kosu. »Ne znam... ne znam to dobro objasniti.« Leigh se odmaknula od njegova dodira i okrenula se. Otvorila je izmasakriranu lepezu i kroz polutamu se zagledala u oslikani uzorak. 264


Knjigoteka

Pokrenuo se kao da će je ponovno dodirnuti. Zatim je spustio ruku. »Predivna si«, rekao je pažljivo naglašavajući riječi. »Predivna, i hrabra, i...« Zastao je kao da balansira na rubu nečega. »Ali nije u tome stvar. Nije to ono najvažnije.« S onu stranu trijema, onkraj nevidljivog travnjaka, u jezercu su se lagano odražavale zvijezde i daleke svjetiljke. Zagledao se u polumračni bezdan. Zavrtio je glavom i nesigurno, mučno se nasmijao. »Ti si rekla ›zajedno‹« Podignula je glavu i pogledala ga. Svjetlost udaljenih svjetiljki obasjala je izraz njegova lica kada mu se pogled susreo s njezinim. Nepomično je stajao, kao da je tek sada čuo vlastite riječi. Na licu mu se očitavalo otkriće, tihi šok, spoznaja. »Da, zajedno«, šapnula je, napeto i dršćući. »Jedno uz drugo. Kao obitelj.« »Leigh«, zvučao je očajno. »Ja to ne znam. Nikada nisam... nitko nikada... Ja to ne znam!« »Što ne znaš?« zapanjeno je upitala. »Ne znam ostati! Ne znam kako biti vražja obitelj, za Boga miloga. Znam samo ono što sam bio. Pokušao sam... sve što sam pokušao ti si s prijezirom odbacila. Kažem ti da te volim, a ti mi odgovoriš da nemam pojma što je to ljubav. Pokazao sam ti najbolje što znam — borio sam se, jahao sam, bio sam sve što mogu biti, a nije ti bilo dovoljno. A sada... sada je sve opet nestalo, sada sam tek...«, žestoko je odmahnuo rukom, ».. .Sjena! Tek ono što sam bio kada si me prvi put pronašla... i sada ćeš reći da me želiš? Ako je to ›zajedno‹, ako je to ljubav, da ti dođem iz slabosti... Leigh... Ne mogu. Ja to ne mogu.« Gledala ga je. Vesela glazba plutala je mirnim zrakom. »Seigneur«, rekla je. »Draga mi je alemanda. Zaplešimo.« »Ne mogu plesati!« bijesno je povikao. Uzela ga je za ruke. »Zaplešimo.« »Ne mogu... Ravnoteža mi je...« »Ja sam ti ravnoteža.« Snažno mu je stisnula ruke. Pokušao se odmaknuti, a onda joj je iznenada jače stegnuo prste. Prinio ih je usnama. »O, Bože, i jesi... jesi... A što ti mogu ponuditi zauzvrat?« »Daj mi svoju radost, seigneur.« Pritisnula je čelo o njihove spojene ruke. »O, daj mi svoju radost. Mogu ja dalje sama ako moram. O, da, izdržat ću — prejaka sam da bih se slomila. I ostarjet ću i pretvoriti se u kamen ako me ostaviš. Nikada neću podignuti pogled i vidjeti te kako se igraš s vukom; nikada neću slušati kako mi tepaš na francuskom; nikada neću naučiti pobijediti te u šahu.« Silovito je zavrtjela glavom. »Molim te... pleši sa mnom. Odvedi me u Italiju. Naslikaj me na ruševinama u ponoć. Daj mi sve svoje sulude ideje, nepromišljena junaštva i nemoguće romantične gluposti. A ja ću ti biti sidro. Bit ću ti ravnoteža. Bit ću ti obitelj. Pazit ću da ne padneš.« Otvorio je ruke. Kliznuo joj je prstima preko obraza i uzeo joj lice u dlanove. Osjetila je kako joj se oči pune vrućim suzama. »Tako sam umorna od tuge i mržnje.« Pognula je glavu i odmaknula se, a zatim podignula pogled prema njemu. »Želim priliku da i ja tebi dam najbolje od sebe.« 265


Knjigoteka

Negdje daleko, onkraj jezera, ždral je ispustio svoj izvitreni usklik, egzotičan i neočekivan uz zvuke čembala. Podignuo je ruku, dodirnuo joj obraz, obrisao usamljenu suzu koja je kliznula niz njega. Ugrizla se za usnicu. Suze su nagrnule. Nije ih mogla zaustaviti. »Volim te«, rekla je prepuklim glasom. »Istina je, monseigneur... Ja tebe trebam više nego ti mene.« Šutio je. Ruka mu je još uvijek počivala na njezinu licu, topla u usporedbi s noćnim zrakom. »Ne daj da mi se to dogodi.« Glas joj je podrhtavao. »Ne ostavljaj me onome što ću postati bez tebe.« »Sunašce«, rekao je promuklim glasom. »Tako me otac zvao.« Stajala je mirno, ne skidajući pogled s njega. »Ako me ti ostaviš, seigneur... ako ti odeš...« Bespomoćno je raširila ruke. »Reci mi... kada ću ikada ponovno biti sunašce?« Nagnuo se prema njoj i usnama joj okrznuo krajičak usta. »Uvijek«, prošaptao je. »Uvijek. Nasmiješi mi se.« Drhtavo je udahnula. Usne su joj zadrhtale i stisnule se. »Bojim se da je to bio prilično jadan pokušaj.« Spustio joj je obje ruke na ramena i lagano je protresao. »Pokušaj ponovno, sunašce. Zamolila si me za ples — sada ti je bolje da počneš razvijati smisao za humor.«

Scan: Chiarissima Obrada: exponto

266


Knjigoteka

Epilog Izvan tihih zidova jahačke škole firentinska zvona odjekivala su ranojutarnjim zrakom; brzi, veseli tonovi, a pod njima duboke, spore note koje su zvonile u ritmu koraka svijetlog konja. Leigh je gledala u dvorište škole s nadsvođenog balkona, ruku oslonjenih na široki kameni rukohvat. Promatrala je konja i njegova jahača kako opušteno kasaju duž velikog ovalnog jahališta nasutog piljevinom. Pokreti su im bili toliko metodični i lagani da su nalikovali konjiću za ljuljanje. Svako toliko presijecali su zrake sunca u kojima su lebdjele svjetlucave čestice prašine, blistave pod svjetlošću visokih prozora nad njima. Mistral nije nosio ormu, a S. T. je jahao bez sedla, odjeven samo u čizme i hlače, dok mu je kosa padala niz leđa u nemarnom smjenjivanju zlata i sjene. Konj je zastao, povukao se za tri koraka i napravio dvostruko savršen demi-volte; prednjim je nogama opisao jedan polukrug oko drugog napravljenog stražnjim nogama, a zatim se ponovno u kasu dao u drugom smjeru, dok se muškarac kojega je nosio naizgled nije ni pomaknuo. Nasmiješila se i naslonila bradu na ruku. Na balkonu za gledatelje nije bilo nikoga osim nje i Nema, koji je ležao i drijemao u prohladnom kutku. Nitko tamo nije dolazio u to doba; s tipičnom talijanskom gostoljubivošću S. T.-ju je jedan od njegovih firentinskih prijatelja ponudio palazzo da s njim radi što hoće. Prostrane sobe i jahačka škola bili su mu u potpunosti na raspolaganju. Nije to ništa, rekao je markiz; neka s praznom palačom radi što ga je volja, a njegova obitelj i njegovi konji ionako ljetuju u nekoj seoskoj vili u brdima. Bilo je to jedino mjesto i vrijeme u Firenci kada je mogla biti sigurna da će S. T.-ja zateći samoga. Bio je uvjeren da mu upravo jahanje omogućuje da zadrži ravnotežu, da je mjesec dana koje je u Londonu proveo izvan sedla bilo uzrok ponovne pojave boljke. Leigh nije bila tako potpuno sigurna, no razumjela je logiku njegova razmišljanja. Čitava je ideja potekla iz jedne njezine usputne opaske — ako ga je izliječilo nemirno more, možda bi i stalno umjerenije kretanje moglo imati nekog učinka. Uhvatio se te pretpostavke kao utopljenik doplutale daske. Nije ga mogla spriječiti da se popne na konja, ma koliko se brinula za njegovu sigurnost. Čim mu je ta zamisao pala na um, dao je osedlati jednog od mirnijih malih konja gđe Child. Nakon dugotrajne rasprave, popustio je pred Leighinim uvjeravanjima da ne jaše slobodno, pa je proveo sate i sate jašući ukrug na dugačkoj vezici, stežući rukom jabuku sedla dok je postariji konjušar držao uže. Užasavalo ga je, naravno, što mora jahati privezan kao dijete koje je došlo na lekciju. Nije se dogodilo nikakvo čudo: nije sjahao i čvrsto stao na tlo. Napredak se odvijao u malim koracima, no kada su prošla dva mjeseca, a oni se spremili za ukrcavanje na brod za Calais, tvrdio je da mu se vrti samo kada bi zatvorio oči i naglo se okrenuo. Leigh je teže podnijela mirnu plovidbu od njega. Bio je odvratno veseo kada su pristali, a nakon što su se ukrcali na brod za Italiju i proveli četrdeset dana boreći se sa suprotnim vjetrovima, stigao je u Napulj i iste večeri plesao s njom na balu engleskog veleposlanika. 267


Knjigoteka

Pretpostavljala je da ne zna da ga dolazi gledati tijekom tih mirnih firentinskih zora. Nikada nije podignuo pogled i prekinuo tihu koncentraciju beskrajnih bočnih iskoraka, figura i promjena glavne noge, veličanstvenog plesa čovjeka i konja uz pratnju jutarnjih zvona. Sa sobom je nosila blok za crtanje, no davno je odustala od pokušaja da dočara zrake sunca i guste sjene ili pak Mistralove pokrete, snagu i ljepotu. Nije to mogla prenijeti na papir, pa je zato te prizore urezivala u srce. Na dnu dugačkog balkona pojavio se sluga i diskretno zastao pod svodom od crvenog i crnog mramora na ulazu. Leigh je tiho prošla galerijom i uzela od mladića debeo snop pisama. Sluga se povukao uz naklon, a da ni u jednom trenutku nije podignuo pogled više od razine ruba Leighina kućnog ogrtača. Palo joj je na pamet da je markizovu dobro uvježbanom osoblju neobično mrsko ometati te ranojutarnje sate u školi bilo kakvim uslugama. Izričito je naložila da joj se netom predana pisma donesu čim stignu, no nikada prije toga nitko se od posluge nije pojavio na ulazu na balkon. Naučila je ponešto o karaktera lokalnog stanovništva tijekom tri mjeseca koja je provela u Italiji. Za takvu diplomatičnost zacijelo postoji razlog, za takvu neobičnu i rijetku zaštitu privatnosti neko objašnjenje. Polako se vratila niz balkon. S. T. nije podignuo pogled. Leigh je naslonila pergament na usne i zamišljeno se zagledala u njega. Možda je ipak znao da ga dolazi gledati. Da, on bi znao takvo što. Povukla se natrag u sjenu balkona i slomila pečat na pismima. U pošiljci su se nalazili svi dokumenti koje je čekala. Bacila je pogled na Nema, koji je ustao iz svog kuta i otkaskao za njom do drugog kraja balkona i niza stube koje su vodile do napuštene staje s jedne strane i jahališta s druge. Mistral ih je prvi ugledao. Striznuo je ušima, a S. T. je podignuo pogled. Nasmiješio se. Konj je napravio krug, repa uzdignutog poput mliječnog barjaka, i zaustavio se pred njom. Glava i slabine obasjavao mu je prsten jarke sunčeve svjetlosti koja je blještala u S. T.-jevoj kosi i ocrtavala mu gola prsa skrivena u sjeni. Kada je stala pred njega, Leigh je iznenada osjetila stidljivost. Korake koji su doveli do tih pisama poduzela je na vlastitu odgovornost. Bilo je moguće da se njemu to neće svidjeti. Sumnja ju je natjerala da potraži utočište u ozbiljnosti. Umjesto da mu odgovori na osmijeh, samo je svečano napravila kniks. »Dobro jutro, monseigneur.« Dobroćudan izraz nestao mu je s lica. Nagnuo je glavu u stranu. »Što se dogodilo?« Zagledala se u Mistralova kopita. »Ništa se nije dogodilo. Željela sam razgovarati s tobom. Dobila sam ova... pisma.« »A, tako«, rekao je. »Pisma. Vrlo tajnovito.« »To je vlasnički list«, naglo je rekla. »Za imanje tvoga oca.« Zagledao se u nju. »Za što?« »Za Cold Tor. Za kuću tvog oca.« Vidjela je kako mu se izraz lica promijenio, pa je brzo dodala: »Trebamo dom, monseigneur. Riješila sam hipoteke. U kući je bio stanar, ali odmah će se iseliti. Suprug moje rođakinje Clare kaže da je kuća u izvrsnom stanju, osim što na olucima treba promijeniti lim. On je sam otišao na selo 268


Knjigoteka

kako bi pogledao kuću. Otvoreno je dvadeset i šest spavaćih soba, solidna pomoćna kuća i staje za šezdeset konja.« »Dvadeset i šest spavaćih soba?« ponovio je zapanjeno. »Da.« Stavila je rake iza leđa. »Namještenih.« »I ti si to kupila?« »Nije bilo potrebe za kupnjom. Ti si naslijedio imanje kada ti je otac umro, kao jedini muški potomak.« Namrštila se prema njemu. »Zar nisi to znao, seigneur? Isplatila sam ti hipoteke. Možemo ondje živjeti.« Gledao ju je bez riječi. Mistral je spustio glavu i protrljao je o nogu. »Ne znam ni gdje je to«, rekao je promuklim glasom. Leigh se zbunjeno nasmijala. »Pa u Northumberlandu! Na obali, ni pedeset kilometara od Silveringa. Kako je moguće da to ne znaš?« Slegnuo je ramenima. Spustio je pogled i provukao prste kroz Mistralovu bijelu grivu. Na kosu mu se slijevala sunčeva svjetlost. Leigh je promatrala kako uvija blijede pramenove oko šake. »Bi li radije da to nisam učinila?« tiho je upitala. Ponovno je slegnuo ramenima i odmahnuo glavom. »Samo sam se... pitao zašto.« »Trebamo dom. Silveringa više nema. Stajalo bi čitavo bogatstvo da ga ponovno izgradimo, a uostalom... Ja to ne želim. A kupovati drugo imanje koje bi bilo jednako tvome, kada su jedini problem bile hipoteke... nije mi se činilo praktičnim.« Oporo se osmjehnuo. »Ni potrebnim pitati mene.« Ugrizla se za usnicu. »Pa... Ali ja te poznajem, seigneur. Da je po tvome, udarili bismo tabor pod zvijezdama u Col du Noiru, živjeli među ruševinama i jeli divlji med i manu do kraja života.« »Ne... Razmišljao sam o tome prije nego što su me uhitili.« Usne su mu se ironično izvile. »Znao sam da ti se to ne bi svidjelo.« »Trebamo dom.« Sagnuo se i rukom joj obujmio bradu. Zagledao joj se u oči. »Zar ovdje nisi sretna?« Kada ga je pogledala, s kosom nalik aureoli, zelenim očima i laganim znojem koji mu je blistao na goloj koži u vrućini ljetnog jutra, nije mogla suspregnuti osmijeh. »O, da, sretna sam, S. T. Maitlande«, rekla je tiho. »Tako odjeven nalikuješ intrigantnom talijanskom banditu.« Čedno je spustila pogled. »Spominjem to samo zato što možda nisi svjestan svih činjenica.« Malo ju je jače stisnuo za bradu. »No s druge strane«, dodala je podižući trepavice, »vjerojatno si itekako svjestan svega, zar ne?« »Istina je da se nadam«, provokativno je promrmljao. »Naročito kada je riječ o intrigantnim stvarima.« Podignula je ruku i nježno maknula njegove prste s brade.

269


Knjigoteka

»Ali sada govorimo o praktičnim stvarima. O zasnivanju stalnog doma. Mislim da je Cold Tor najrazumniji izbor.« »U braku smo već skoro godinu dana«, rekao je. »Zašto te to odjedanput toliko zanima?« »Trebamo dom.« »Moj dom je uz tebe, bellissima.« »Da, to je vrlo dražesno, seigneur; vrlo mi je drago što tako misliš, ali treba nam trajna nastamba.« »Zašto?« »Ne možemo dovijeka lutati Italijom.« Naslonio se na jednu ruku, dlana položena na Mistralov bok. »Prije svega dva tjedna željela si vidjeti Veneciju. I jezero kod Coma.« Leigh je stidljivo izbjegavala njegov pogled. »Utvrdila sam da sam se umorila od putovanja.« Promatrao ju je u tišini. Osjećala je kako joj vrat i lice preplavljuje tišina. Obgrlila se i osjetila neizrecivu snebivljivost. »Vrijeme je da se vratimo u Englesku«, rekla je. Nagnuo je glavu, začuđen i sumnjičav, a možda čak i pomalo povrijeđen. »Molim te«, rekla je Leigh, iz nekog razloga nemoćna pronaći bolje riječi. »Odvedi me kući.« Proučavao ju je, a Mistral se nemirno pomaknuo i premjestio dva koraka u stranu. S. T. ga je vratio pod kontrolu i iskosa joj uputio smeten pogled ispod trepavica. »Sunašce«, rekao je neobičnim glasom, »pokušavaš li mi nešto reći?« Progutala je i kimnula glavom. Nepomično je sjedio. Nije mogla dokučiti o čemu razmišlja. Kada to više nije mogla podnijeti, prišla mu je, prislonila mu obraz na koljeno i provukla mu prste oko čizme, obavijena mirisom Mistrala i tople kože. »Bella donna... tesoro mio...« Njegove su je ruke privukle bliže, zaplele joj se u kosu, razbacale neučvršćene ukosnice kada se sagnuo i pritisnuo joj usne o tjeme. »O, moj Bože, caruccia, dolcezza... zar je istina?« »Mislim da jest«, rekla je privijena uz njegovu čizmu. »Donna kaže da će se roditi u proljeće.« »Ženice moja!« Nasmijao joj se u kosu. »Dvadeset i šest soba, cara? Kada se ti gnijezdiš, nema ti ravne.« Podignula je pogled. »Samo sam praktična«, rekla je braneći se. Uspravio se i pustio je odmahujući glavom. »Zašto, slatka cherie, svaka zamisao koju taj tvoj mozak proizvede odmah postane praktična? Da sam ja, na primjer, poželio kupiti neku lijepu palaču ovdje u Toskani koja bi se mogla podičiti s pukih petnaest soba, to bi u trenu bilo proglašeno potpuno nepotrebnim rasipanjem.« »I to bi bilo točno«, zaključila je. »Cold Tor nismo kupili. On je već tvoj.« 270


Knjigoteka

Uzdahnuo je. »Želiš se vratiti u učmalu Englesku, je li? Zatražila si od mene da te pretvorim u romantika, a ja sam potpuno podbacio. Pokazao sam ti Rim na mjesečini, a ti si citirala stoike. U Sorrentu si mislila samo na kornjače.« »Lonac je bio od bronce, seigneur! Da je kuhar ostavio juhu od kornjača u njemu preko noći, sve bi nas otrovao. Sorrento je bio neizrecivo lijep.« »Kornjače«, snuždeno je ponovio. »Capri mi se jako svidio. I Ravello.« »Nisi željela gledati zalazak sunca s Monte Stelle.« Razjapila je usta. »E, to je zločesto pretjerivanje, molit ću lijepo! Nikada neću zaboraviti kako se more pretvorilo u zlato, a svjetlost se razlila po stijenama i kako se činilo da bih mogla baciti kamen ravno u more jer je planina bila toliko visoka i strma. Samo sam rekla da bismo se trebali vratiti prije nego što se posve smrači, zbog šumskih razbojnika.« »Razbojnika!« Nagnuo se prema njoj. »S razbojnicima se mogu nositi, zar ne? Ja sam jedan od njih, srce moje.« Rubovi usana izvili su joj se nagore. Čedno je spustila pogled. »Doista, uspjela sam u životu počiniti jednu romantičnu glupost. Pobjegla sam s banditom. Mama bi se rasplakala.« Nezadivljeno je frknuo. »To nije ništa. Slušaj me, cara, ovo je katastrofa. Dvadeset i šest soba! Znam što sad slijedi. Postat ćeš nadareno izvrstan roditelj. Organizirat ćeš nas. Neprestano ćeš govoriti o stjenicama, kuharskim pomoćnicama i hipotekama. Oko pasa ćeš nositi mnoštvo ključeva i autoritativno zveckati njima. Imat ćemo guvernantu i povrtnjak. Bit ćeš zastrašujuća.« Nastavila je gledati u pod i stisnula usne kako bi zaustavila osmijeh. »Povrtnjak ćemo zacijelo imati, no neću nositi ključeve ako ti se to ne sviđa.« »Molto prammatica signora Maitland«, strogo je rekao, »prije nego što odemo iz Italije, želim od tebe doživjeti barem jednu nepraktičnu pomisao.« Leigh se zagledala u Mistralova kopita. Polako je podignula pogled konju do ramena, do seigneurove kožnate čizme i krivulje noge koja je lagano počivala na snažnim životinjskim mišićima. Pogled joj se zaustavio na njegovim razgolićenim prsima obasjanima zrakom svjetlosti. Usne su joj se izvile u lukav, prikriven osmijeh. Pogledala ga je u oči. Nagnuo je glavu. Leigh je osjetila kako joj se obrazi rumene pred upitnim izrazom njegova lica. Gotovo je spustila pogled i okrenula glavu, kada mu je konačno svanulo. Zatim su mu se đavolje obrve izvile, a licem mu se polako raširio osmijeh. »O, sunašce... to jest nepraktično.« Leigh je pognula glavu. »Ne znam na što misliš.« »Nepraktično«, filozofirao je. »No vrlo provokativno.« Nakašljala se da pročisti grlo. Nagnuo se unatrag i položio laktove Mistralu na sapi. »Francuzi imaju naziv za to.« Leigh ga je iskosa pogledala. »Nije da se čudim.« 271


Knjigoteka

»Liaison a cheval«, promrmljao je polako mašući čizmama naprijed-natrag. Mistral je striznuo ušima. »Rekla bih da si to izmislio.« »Riječ je o rijetkom značenju.« S lakoćom se odgurnuo u uspravni položaj. Mistral joj se počeo približavati bočnim koracima. Leigh je počela uzmicati odmahujući glavom. »Bila je to samo suluda pomisao«, rekla je. »Izvan svake pameti«, složio se. »Tamo ti je postolje za uzjahivanje.« »Zaista, seigneur... ne.« Mistral se pomaknuo kako bi joj odsjekao odstupnicu. Tiho frkćući, visoko podignute glave, sivac se pomaknuo u stranu i nježno je zatočio između zida i raskošnih mramornih stuba prošaranih crnim venama. »Nisam to mislila«, rekla je. »To je ludost.« S. T. se sagnuo i uzeo je za ruku. Podignuo ju je i poljubio joj stražnju stranu prstiju. »Penji se, amante mia.« »Ali znaš da sam...« Duboko je zarežao i pritisnuo njezin dlan o svoja usta. »Znam... I zato te želim«, rekao joj je o prste. »Sada i ovdje.« »Netko će naići«, rekla je bez daha. »Potisni te praktične misli. Nitko neće doći. To su Talijani.« »Tako je, Talijani! Najdruželjubljiviji od svih naroda.« »Ah, ali mi smo previše čudni da bi se nama zamarali. Tužno je to kada muškarac postane opsjednut svojom prekrasnom suprugom.« Rukom ju je potaknuo da se popne na prvu stubu. »Pravi skandal. Trebala bi biti u pokretu sa svojim odabranim cicisbeom kao prava dama, no on je tjera da svako jutro provodi u konjušnici i gleda ga s galerije dok joj ne dođe da poludi od dosade.« Ponovno ju je uzeo za ruku i pomogao joj da se uspne na postolje. »Bojim se da nas već smatraju nepristojno čudnima, draga moja. Srećom smo Englezi, pa nam svašta prolazi.« Leigh je stajala na postolju za uzjahivanje, tek nešto niže od razine njegova pogleda. Mistral se bokom primaknuo postolju, a zatim se povukao unatrag dok S. T. nije stajao usporedno s njom. Sumnjičavo je pogledala svijetlog konja. S. T. je ispiužio čizmu. »Stavi mi nogu na gležanj. Ne... ne tu nogu... desnu. Kako bismo to izveli da si mi iza leđa, luda moja ljubavi? Dođi sprijeda... tako, daj mi ruke... hoj, hoj... opa... hoj!.. .Mistral!« Uhvatio ju je kada je sivac ustuknuo na dodir njezine haljine koja mu se prevukla preko vrata. Leigh je lagano podviknula i pala S. T.-ju na prsa, čvrsto se uhvativši za njega kada se konj sagnuo i nemirno poskočio. Noge su joj kliznule preko S. T-jevih, njemu oko struka. Zanijela se unatrag, no on ju je čvrsto privukao k sebi te pritom jednom rukom uhvatio Mistrala za grivu i prilagodio se njegovu kretanju — i tako ih oboje zadržao na konju. »Hoj... hoj... Mistrale, stari pokvarenjače, budi pristojan«, promrmljao je kada se konj dao u laki galop. Leigh se čvrsto držala, uplašena, dok su joj se noge njihale u ritmu nespretna ovjesa. Osjećala se kao vreća brašna kojom se nabija između zida i poda. Ispala joj je

272


Knjigoteka

jedna papuča. Druga joj je visjela s vrha prsta. Kroz podsuknje i ogrtač osjećala je Mistralova leđa i hrbat te S. T.-jevo čvrsto tijelo. »Opusti se«, rekao joj je u uho. »Otežavaš mi.« Pustio je Mistralovu grivu i privukao je k sebi. Prestrašeno je zaskvičala od tolikog kretanja, no njegove su je ruke čvrsto obujmile i prisilile je da slijedi kretnje njegova trupa, stapajući ih u jedno dok su putovali kroz vrijeme. »Prepusti mi se, cara«, mrmljao je. »Ne opiri se. Budi opuštena... budi podatna... odmori se... ništa ne moraš raditi.« Naslonio joj je obraz na svoje rame. Leigh je shvatila da je napeta i ukočena i da se opire svakom njegovu pokretu. »Vjeruj mi, sunašce«, rekao je. »Opusti se i vjeruj mi.« Ispala joj je i druga papuča. Polako, nesigurno, popustila je svoj očajni stisak i opustila se uz njega. I odjednom je sve postalo jednostavno. Iz Mistralova koraka iznenada kao da je nestala ukočenost, kralježnica joj je prestala neugodno poskakivati i kao da je poletjela; priljubljena uz njegova prsa, bez napora se ljuljajući u tečnom ritmu galopa. Napravili su jedan krug. Osjećala je sitne promjene u njegovim nogama i položaju u sedlu koje su Mistrala navodile da krene drugim putem i okrene se na drugu stranu. Napravili su osmicu koja se pretočila u serpentinu te vijugali goredolje cijelom dužinom jahališta. Kroz šuštanje svojih haljina čula je topot Mistralovih kopita. Disanje mu se ublažilo u mekano, ravnomjerno frktanje usklađeno sa svakim korakom. Zidovi jahališta promicali su pokraj njih, tamni pa svijetli, tamni pa svijetli pod zrakama svjetlosti. Još jedan krug, sve manji i manji, koji se urušavao sam u sebe, a zatim opet u spirali počeo širiti. Na trenutak je ugledala Nema, izvaljenog u piljevinu pokraj stuba, utonulog u bezbrižan san. S. T.-jeva pletenica milovala joj je ruku u ritmu Mistralova kretanja. Njezina se kosa rasplela — padala joj je na obraz kad god bi Mistralova ramena zamahnula prema gore i najavila slobodan pad njezina tijela u jednom trenutku lebdenja, prije nego što bi uslijedio sljedeći korak. Uistinu, dok su kružili jahalištem, bilo je kao da leti, kao da se lagano njiše nad zemljom, dok zrak teče pokraj nje brzo i tiho kao da ga gura ptičje krilo. S. T. ju je jače stisnuo i tek malčice prebacio težinu unatrag, na što se konj u krugu zaustavio. Leigh je dugačko izdahnula. Naslonila mu je čelo na rame i nasmijala se. »Ovo je čudovišno zabavno.« »Dođavola...«, duboko je disao, »... još nismo ni blizu prave zabave.« »Napravimo još jedan krug«, zatražila je. Osjetila je kako mu se tijelo lagano pomaknulo. Mistral se odmah dao u lagani galop, pritom se podignuvši toliko da je ispustila lagani usklik prije nego što se konj ustalio u laganom tempu. Ponovno se počela smijati dok joj je vjetar zanosio kosu, a sunčani su stupovi promicali pokraj njih nalik vrtuljku. Podignula je ruke; zagrlila je S. T.-ja i poljubila ga u vrat. 273


Knjigoteka

Okrenuo je glavu i pokušao je poljubiti u usta, no ona mu je zakopala lice u rame. Liznula mu je golu kožu i pod jezikom osjetila sol i vrućinu. Polako mu je ljubila vrat u ritmu pokreta koji su joj približavali usne njegovoj koži. »Sunašce«, rekao je promuklim glasom. Ruke su mu kliznule nadolje dok se njihala uz njega. Obujmio joj je guzove i pritisnuo se prema njoj. Mistral se dao u kas. S. T. je opsovao. Leigh se zaljuljala, a tijelo joj se našlo u nesavladivoj opreci s njegovim pri tom novom, poskakujućem koraku. Čvrsto se primila za njega neobuzdano se hihoćući. Mistral se vratio lakom galopu. »Ovo neće ići«, promrmljao je S. T. Umigoljila mu je bliže u krilo i uposlila usta na njegovu uhu. Sada se osjećala dovoljno stabilnom da podigne noge i omota mu ih oko bokova te da mu se nasloni na bedra i ruke koje su je držale s donje strane. »Potrudi se malo«, rekla je provokativno i jezikom mu dodirnula ušku, poigravajući se i sišući je kad god bi je dosegnula. Milovanje nije ostalo bez odgovora; ionako teško disanje još mu se produbilo, a rukama ju je jače stisnuo. Uz snažan, dubok zvuk pokušao ju je privući još bliže. Ispod ogrtača i nekoliko slojeva podsuknji nosila je svilene čarape i ništa drugo. Dok se kretao zajedno s konjem, pritiskala se o njega sa svakim korakom, pri čemu su im se tijela susretala na vrlo otvoreno puten način. Zabacila se unatrag koliko god su joj ruke dopuštale i prebacila sav teret svoje težine na njegova ramena. Gola mu se koža činila vrlo vrućom pod njezinim rukama. Kosa joj je raspletena letjela oko glave dok je gledala kako se u visokim prozorima iznad nje sunčeva svjetlost naginje i zakreće. Njegovo lice bilo joj je jedina stabilna točka u vidnom polju. Izgledao je uzbuđeno i odlučno, gledao ju je, a trepavice su mu se lagano spuštale sa svakim pokretom. Zabacila je glavu i izvila se u njega kao mačka. Oštro je izdahnuo i zgrčio se. Mistral se nezgrapno zaustavio. S. T. ju je uzeo u naručje i počeo je silovito ljubiti. Snažno ju je pritiskao prstima, a u njegovu stisku odjeća koja joj je trebala biti oko koljena uspuzala je do razine struka i ramena. Mistral se nemirno povukao. Dok je konj poskakivao, Leigh je pustila tijelo da joj jaše na S. T.-jevu, čvrsto uglavljena u njegovu zagrljaju i usnama koje su je duboko i agresivno ljubile. Naglim je pokretom gurnuo ruku između njih, dok ju je drugom i dalje čvrsto pridržavao, ne odvajajući usta od njezinih, prodirući i sišući joj jezik dok je kopao kroz zbrku njezinih podsuknji kako bi otkopčao hlače. »Sladostrasna ženo.« Obujmio joj je guzove i prinio je k sebi. Disanje joj se produbilo. »Moja prekrasna suprugo...« Prignuo je lice nad njezino rame i počeo polako prodirati u nju dok je ona namještala noge oko njega. Leigh je zabacila glavu. Pritisnula mu je nokte u golu kožu. Konj se nelagodno pomaknuo, no to ga je samo gurnulo dublje u nju, pretvorilo njegov prodor u potpuno, vruće uzimanje. Ljubio joj je bradu i vrat. »Moja slasna, uzbudljiva majčice«, mrmljao je promuklim glasom. »Želim te proždrijeti.« »Napravimo još jedan krug«, rekla je zaneseno. 274


Knjigoteka

Nesigurno se nasmijao. »Opasno je to, draga moja. Ova sirota životinja ne zna što nas je spopalo.« Provokativno je pomaknula bokove i jezikom mu dodirnula donju usnu. »Još jedan krug«, prošaptala je. S. T. je sklopio oči. Nježno mu je grickala i lizala rub usana. Osjetio je kako ga preplavljuje vrućina, kako ga obuzima potreba da nastavi prodirati u nju, kako mu se mišići napinju gotovo do točke podrhtavanja dok ga je razdirao sukob između požude i razuma. Njegove su je ruke obgrlile kada je objema rukama uhvatio Mistrala za grivu. Silovito ju je poljubio, istražujući njezinu slatkoću pohlepnim jezikom. »Drži se, caruccia.« Zatim se pokrenuo onako kako je želio. Zario se u njezinu tijesnu toplinu, a taj je slasni poriv ujedno bio signal koji je Mistrala nagnao u njišući trk. Bila je zatočena između njegovih ruku, a potpuna snaga konjskih kretnji strujala je njegovim tijelom i prelijevala se u njezino. Leigh se čvrsto držala za njega. S. T. je zastenjao od zadovoljstva. Osjećao je kako se laki galop zanosi prema dolje uz prekrasan osjet povlačenja, pa je ponovno ritnuo naprijed. Sivac je odgovorio produžavanjem koraka. S. T. je zaškrgutao zubima potiskujući frustrirani jecaj. Nije mogao prodrijeti dublje u nju vlastitim silama, barem ne a da pritom ne potjera Mistrala da se sa svakim novim korakom dadne u sve brži galop. Morao je cjelokupnu kontrolu prepustiti prirodnom kretanju konja, a to je bila sladostrasna muka; bio je tako duboko, a opet ne dovoljno; želio se pomaknuti, jače, o, Bože, želio ju je polegnuti i uzeti svom snagom vlastita tijela. Lice joj je bilo zakopano u njegovo rame, a ruke su joj mijesile stražnju stranu njegova vrata. Mistral je skrenuo u širokom luku. S. T. više nije bio u stanju voditi konja u discipliniranim krugovima. Nije ga bilo briga kojim putem idu; požuda koja ga je tjerala da postigne vrhunac potpuno mu je obuzela koncentraciju. Njezina raspuštena kosa zanosila mu se u lice, mekana i namirisana. Mislio je na svoje dijete u njoj, na njezino tijelo ispruženo pod njim na širokoj postelji, dok ga je Mistralov korak ritmično pomicao u činu svetog mučenja. Osjećao je kako njezina strastvena reakcija postaje sve snažnija, kako se zahtjevno pritišće o njega, kako mu njezin dah zapahuje uho u kratkim, nježnim zamasima. No nije se mogao pomaknuti, nije mogao svršiti, mogao je samo trpjeti njezinu slatku, pulsirajuću vrućinu, slasnu težinu koja mu je ležala preko bedara, izludujuće klizanje vlastita tijela u njezinu. Zapleo je prste u Mistralovu grivu tolikom silinom da su ga zaboljeli. Drhtala je, tresla se i izvijala privijena o njegova prsa, povukla mu stopala niz noge i niz konjske slabine. Tim mu se pomakom približila, teško se nabadala sa svakim podizanjem Mistralovih sapi, a S. T. je znao da će svisnuti od tolikog zadovoljstva. »Stani«, prodahtao je. »Želim stati...« Pokušao se nagnuti unatrag i zaustaviti sivca, no izgubio je preciznost pokreta. Mistral je zacupkao u stranu, zbunjen i nervozan zbog neusklađenih signala. S. T. je kliznuo unatrag, odvojio se od Leigh uz mučno stenjanje te pustio Mistralovu grivu. Uhvatio ju je oko struka. 275


Knjigoteka

»Dosta«, rekao je hrapavim glasom, čvrsto je pridržavajući dok se naginjao unatrag i prebacivao nogu preko Mistralova vrata. Sjahali su posrćući, zapleteni u ogrtač. Mistral je ustuknuo i odskočio u stranu, a zatim odgalopirao niz jahalište, no S. T.-ja nije bilo briga što se događa s konjem, samo da mu se makne s puta. Kretao se gotovo divljačkim pokretima, polegnuo suprugu na čistu postelju od piljevine prodorna mirisa i prodro u nju svom silinom svoje spremnosti. Nasmijala se i ovila mu ruke oko vrata dok se napinjao o nju. Podignuo se na laktove, uhvatio je za zapešća, povukao ih sa sebe i raširio joj ruke pod sobom. Kada joj se ogrtač rastvorio i otkrio prsa, ugledao je malu srebrnu zvijezdu pripijenu uz njezinu kožu. Poljubio je zvijezdu, a zatim i Leigh i čvrsto je držao dok ju je uzimao. Zadrhtala je i izvila trbuh prema gore. Osjetio je vibracije koje su nadirale duboko iz njezine nutrine u ženstvenom vrhuncu uzbuđenja. Ta žarka reakcija i spoznaja da u njoj raste njegovo dijete — njegovo — poslala ga je u trenutnu, slijepu, beznadnu eksploziju. Tijelo mu je bilo ukočeno kada se val povukao. Trudio se da doći do daha. Objesio je glavu i dodirnuo joj rame. Prošla mu je rukama niz gola leđa i nježno ga zagrlila. Njezin lagani, ubrzani dah milovao mu je uho. »Nazvat ćemo je Sunašce«, rekao joj je u kosu. »Nećemo.« Povukla ga je za pletenicu. »Tako se ja zovem.« »Solaire. To je dovoljno slično.« Povukla mu je ruku preko ramena. »I vrlo lijepo.« »Naučit ću je jahati. Slikat ću je. Naslikat ću vas zajedno.« Stisnuo je ruku u šaku. Kroz nešto između smijeha i jecaja rekao je: »Čini mi se da se raspadam. Dvadeset i šest spavaćih soba, za Boga miloga. Što ću s njima?« Prsti su joj poigravali po njegovoj koži. »Stvorit ćeš nam dom, monseigneur«, rekla je. »I voditi ljubav sa mnom u svima do jedne.«

276

Laura kinsale princ ponoci  
Laura kinsale princ ponoci  
Advertisement