Page 1

GRAIN Digital

Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju Broj 1, Decembar 2015.

OKRUŽNI ZATVOR BUKAVU, KONGO

RAZGLEDNICA IZ PAKLA

INTERVJU: Milomir Kovačević Strašni ili Moj sarajevski blues Pinhole ulična fotografija

Milano ili grad usputnih lica xxl orgy ili ples na granici bluda


IMPRESSUM: Digital Grain, elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju. Broj 1.

Decembar 2015. Uređuju: Marina Kovačević i Igor Čoko. Izdavač: Centar za rehabilitaciju imaginacijom. Izlazi mjesečno. Kontakt: fotografije1975@gmail.com. Žica: 00381611577667

“I will tell you people, keeping yourself busy with something creative, while everything around you falls apart, is really a breath of fresh air!! Take something you always wanted to do and do it, it will save you!” Jurica Jelić, freetless gitarista, Knin, Hrvatska

Photo credits:

Naslovna: Zoran Marinović, Fotografija na strani br. 2: Vladimir Živojinović, Cover na posljednjoj strani: Predrag Sekulić. Sve fotografije objavljene u magazinu su isključivo vlasništvo samih autora i ne smiju se koristiti u bilo koje svrhe, bez njihove saglasnosti.


uvod

S

uština ideje otkud i čemu sve ovo, satkana je u citatu na prethodnoj stranici. U jednoj jedinoj rečenici i misli, pa je možda zbog toga i ostatak ovog uvodnika suvišan. Ali, kako to već ide na početku velike priče, red je da se predstavimo i poželimo vam dobrodošlicu na stranice elektronskog magazina za dokumentarnu i uličnu fotografiju GRAIN. ašto ova, samo naizgled svedena forma uličnog i dokumentarnog? Fotografija je kao droga, ali droga sa koje ne želiš da se skidaš. U tom smislu, ekspanzije fotografa i ljubitelja fotografije, ovaj vid umjetnosti ili kreativnog izražavanja, postao je globalna pošast. Razmišljajući o pokretanju ovakvog jednog magazina, odlučili smo da iz tog kvantiteta, skoncentrišemo autorski i fotografski kvalitet na jedno mjesto. Ispričamo priču koja ima smisao, stav, snagu, kvalitet, glavu i rep. Koncepcijski i autorski zaokruženu. ovom magazinu nećemo se baviti tehnikom i fotografskom opremom, ovdje ćete naići na ljude koji barataju svijetlom na najbolji način i pričaju jasne, koncizne, argumentovane, angažovane priče. Ruše tabue, prkose ograničenjima, provociraju, igrajući se i boreći se da svojom pričom i fotografijom ukažu na neke segmente realnosti kojima fotografija upravo služi. Često sa stavom i snagom snimljenog, na uštrb likovnosti, tehničke perfekcije i ostalih anomalija. Na ovim stranicama predstavljaće se doajeni fotografije koji će pričati svoja životna iskustva, afirmisani i neafirmisani autori koji imaju šta da kažu. A vjerujte, ima ih mnogo. a kraju, zašto ovakav naziv - Grain? Zato što je zrno, filmsko ili digitalno, upravo onaj segment “prljavog” koji čini fotografiju tako čistom, posebnom, nesavršenom, skladnom, iskonskom. Čini je onakvom kakva jeste. a ne dužimo, uživajte u sadržaju prvog broja. Šaljite svoje priče. Fotografišite. Čime god stignete, šta god da hvata svijetlo, iskoristite. Vidimo se opet za mjesec dana.

Z

U

N D

Marina Kovačević i Igor Čoko


Sadržaj 003 006 008 010 014 022 030 054 062 072 080 090 100

Uvod Stav Wild moment Prostori: Bartselona, prva godina Interview: Milomir Kovačević Strašni: Moj sarajevski blues Vladimir Kržalić: Srce i muda Zoran Marinović: Razglednica iz pakla Goran Begonja: Judo special needs Darko Labor: Milano ili grad usputnih lica Olivera Radmanović: Život, onako kako ga vidim Aleksandra Leković: Omeđeni linijama Lazar Leković: Pinhole ulična fotografija Stijepo Brbora: XXL Orgy ili ples na granici bluda

Kakvi uslovi vladaju na dječijem odjeljenju psihijatrijske bolnice u Chernivtsiju u Ukrajini, pročitajte u reportaži fotografa Vasyila Salyge na strani 44


108 Various artists ili Galerija odabranih Autor ove fotografije Srđan Sladaković i još 29 autora sa svojim pojedinačnim radovima


“Fuck the police!"

stav

, uzvikivalo je oko tristotinjak mladih protestanata koji su izašli na ulice Čikaga, u utorak, 18. novembra, nakon što je policija javno prikazala snimak iz prošle godine na kojem policijski službenik sa šesnaest metaka lišava života sedamnaestogodišnjeg Afroamerikanca Laquan McDonalda.

foto: Chuck Jines


S

wild moment

arajevo, 02.maja 1992. godine. Početak je napada na grad. Fotograf Milomir Kovačević Strašni, dokumentovao je trenutak pada prve granate. Branilac grada traži zaklon ispod reklame Ajfelove kule. Dvadeset i tri godine kasnije, 13. novembra, gradom svijetlosti odjekuju eksplozije. Autor fotografije živi u Parizu. Eksplozije za njega nisu ništa novo. Fotografija, dvadeset i tri godine kasnije samo naglašava ironiju života i sukoba koji prate u stopu. Sukobi kao konstanta…


Prostori


A N O L E S T BAR

e j u z e v o p i j o k t p e c n o k i l i Piše: David

Pujado


D

olazim iz Barselone. U Beogradu živim poslednje dve i po godine, ali sam i ranije svraćao. Moj drugi po redu boravak u Beogradu bio je povodom autorske izložbe fotografija u jazz klubu Čekaonica, gde sam prikazao serijal “Tempelhoff... departure point”. Taj serijal je prethodno prikazan u Barseloni i osvojio sam dve nagrade za jednu od prikazanih fotografija. Tada sam, razgovarajući s Markom, vlasnikom Čekaonice, predložio da krene sa redovnim postavkama izložbi u svom prostoru. Marku je ideja bila ok, ali nije imao vremena. Problem smo rešili tako što sam iz Barselone krenuo sa organizovanjerm izložbi u Čekaonici. Prve izložbe sam organizovao Oliveri Inđić, Milici Nikolić i drugima. Fokus je bio na novim autorima, da im se organizuje prva samostalna izložba, da osete i prožive ceo taj proces... Po preseljenju u Beograd, započeo sam saradnju sa kafe knjižarom Meduza, na Dorćolu. Pristup i filozofija su bili isti kao u Čekaonici, ali ovog puta otvoreniji za druge umetničke forme. I realizovali smo nekoliko vrlo uspešnih izložbi, poput Nataše Kekanović, s njenim radovima iz oblasti modnog dizajna. U jednom trenutku Čekaonica je zatvorena i izbačena iz zgrade BIGZ-a. Gotovo u isto vreme, završavao sam saradnju sa kafe knjižarom Meduza. Nekoliko meseci kasnije, šetajući Beogradskim Dizajn Distriktom u Čumićevom sokačetu u društvu Nikoline Krmar (grafičkog dizajnera i autora logotipa za galeriju), ugledali smo slobodne lokale. Nikolina je ostvarila neke kontakte i evo nas, tu smo, gde jesmo. Već drugu godinu. Zašto Бартcелона? Moj grad, u kome sam rođen i odrastao (Barcelona), ali na ćirilici iz poštovanja prema Srbiji u kojoj živim i radim, uključujući ART u reči Barselona... jer se, očigledno, radi o umetničkoj galeriji! Bartselona je otvorila svoja vrata tokom jula 2014., da bi 4. augusta otvorili prvu izložbu sa mojim i radovima Narnye Imbrin, umetnice iz Pančeva. Svoj neprestani izlagački život, galerija je zvanično započela 8. septembra izložbom fotografija Imre Szabóa. Moram da naglasim da je Imre Szabó bio vrlo važna podrška za početak rada i života galerije. Podrška, pomoć, sugestije koje nam je davao, bile su neprocenjive i na tome ću mu večno ostati zahvalan! U početku sam se zanosio mišlju da galerija bude otvorena za različite umetničke izraze, ali onda sam se ipak odlučio da bude isključivo posvećena fotografiji. Zašto? Pa pomislio sam da će takvo rešenje biti najbolje za samu galeriju, a i beogradska fotografska scena će dobiti još jedan prostor za izlaganje. Bila je svega, samo jedna nefotografska izložba, izuzetak se dogodio sa slikarkom Nevenom Prijić. Bilo je to prvo, izuetno, ali i poslednje iskustvo koje nema veze s fotografijom. Izložbe fotografija, knjige o fotografiji, analogni fotoaparati, razglednice, stare fotografije.... sve u vezi fotografije. Avgusta ove godine, proslavili smo prvi rođendan galerije. Tim povodom, organizovao sam specijalnu izložbu, kako bi se simbolično zahvalio svim posetiocima koji su dolazili ili redovno dolaze u glaeriju. Tim povodom, objavio sam i posebnu knjigu u kojoj sam sublimirao utiske iz prve godine i predstavio autore koji su izlagali tokom prve godine. Knjiga se može kupiti u galeriji. Istovremeno, pripremamo i proslavu drugog rođendana. Od samog starta, galerija je otvorena za umetnike iz čitave Evrope, Sveta. Nalazim se u Srbiji, koja je nekada bila u sastavu Jugoslavije, tu smo na Balkanu koji je istovremeno i deo Evrope... A ni ostatak sveta nije daleko.


Uglavnom su izlagali fotografi iz Srbije, Hrvatske, Bosne, ali iz Brazila poput Thaís Medine, iz Katalonije poput Teresae Montserrat ili Ismae Monfort, Meksikanca Jorge Fabián Castilla, Dankinje Benite Marcussen, Austrijanke Verene Prenner, Engleza Grebo Graya ili Francuza Sylvain Granjona... a u planu su i mnogi drugi u narednom periodu... Radim na tome da dovedem Sebastiana Bienieka i Sylvain Granjona tokom Beogradskog meseca fotografije, događaja planiranog za april 2016, ali i Odeta Catana u februaru ili Felicia Simiona u drugoj polovini sledeće godine. Dovođenje inostranih umetnika u Srbiju, smatram vrlo važnim, jer osim što je bitno prikazati srpskoj publici različite stvari koje rade umetnici širom sveta, otvoriti oči i dati pristup različitim formama izražavanja, još je važnije, dati šansu tim inostranim umjetnicima da posete Beograd, upoznaju ljude, umetnike, kulturološke različitosti. I svi su do sada zadovoljni takvom vrstom razmene energije i iskustava. Želim da se zahvalim sponozorima galerije tokom dosadašnjih izložbi, poput Jump Inn Hotela (http://www. jumpinnhotelbelgrade.com/en/) u koji je pružio smještaj umjetnicima, ali i Francuskom kulturnom centru ili Meksičkoj ambasadi na pomoći... I naravno, vinariji Čoka (http://www.vinarijacoka.rs/) koja svojim asortimanima pokriva otvaranje izložbi. Galerija živi svoj život, sve više ljudi je posećuje, više uspeha i nastavak borbe je pred nama... Naredni izazovi? Participirati u bilo kom međunarodnom događaju... biti deo Beogradskog meseca fotografije naredne godine. Svaki čitalac je dobrodošao. Hvala i vidimo se!


Intervju: MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI

MOJ SARAJEVSKI BLUES

Trudim se da pričam svoju istoriju o Sarajevu, Bosni i Jugoslaviji, na svoj način, daleko od standardnih klišea, bilo domaćih ili stranih. Ima dosta neistina, manipulacija, propagande, ljudi na Zapadu jednostavno nemaju vremena ili previše vjeruju novinarima i raznoraznim, nazovi stručnjacima za naše prostore, koji vrlo često prave sitne ili krupnije poslove i žive od naše tragedije. Moja je priča sasvim drugačija, iskrenija sa mnogo više intime, ljubavi prema našim narodima i sa mnogo ponosa na život u sretnijim vremenima za koje nas danas uče da su bili diktatura ili slične gluposti.

Razgovarao: Igor Čoko


A

ko mi je žao zbog jedne stvari kad je u pitanju razgovor ugodni sa Milomirom Kovačevićem Strašnim, to je što ga nismo vodili uživo, za šankom. Maltretiranje tastaure zna da smori i ubije u pojam najupornije, ali se Milomir, u svom maniru velikodušnosti i osjećaja za čovjeka, otvorio i kako sam kaže, ne pamti da je ikad ovoliko kuckao odgovore na pitanja. “Mogao sam škole završiti da sam ranije toliko pisao”, priznaje. Predstavljati Milomira Kovačevića Strašnog nema potrebe. Kako sam kaže, bolje se izražava fotografijama, kroz njih će vam sve reći. Za neupućene u istoriju fotografije na ovim prostorima, možemo kazati- foto hroničar novije istorije Sarajeva, socio kulturnih fenomena bivše Jugoslavije, autor nekih od najpotresnijih fotografija ratnog Sarajeva, dobitnk mnogobrojnih priznanja, odlikovanja... Od 1995. godine živi i stvara u Parizu. Uostalom, koga interesuju faktografije, www.milomirkovacevic.info ima sve. Pričali smo o aktuelnim dešavanjima u Parizu, o Sarajevu, svemu po malo, koliko to četiri strane kucanog teksta mogu da istrpe… O sebi kaže: “Samo sam radio i fotografisao život oko mene. Činjenica je da sam bio svuda prisutan, sve me interesovalo, mijenjali su se sistemi, države, a ja sam uvijek snimao. Malo je možda grubo reći da sam samo sarajevski hroničar, mislim da sam mnogo ozbiljno radio i dokumentovao i istoriju Jugoslavije. Snimanje rata u Sarajevu je samo nastavak onoga što sam snimao ranije. Isti grad, iste ulice, samo se sada situacija promijenila. Ranije sam fotografisao ljude na ulicama i djevojke, sada su to bili naoružani ljudi, sa ili bez uniforme, djeca sa plastičnim pištoljima i puškama, ljudi sa kanisterima vode, drvima, ranjenike, razrušene zgrade…

Vaša sarajevska fotografija u kojoj ste snimili branioca grada koji je zatražio sklonište pored reklame na kojoj se nalazi Ajfelova kula, nekako izražava simboliku trenutka nekad i ovog što se dogodilo u Parizu sad.. Jeste. Snimljena je tačno drugog maja, mislim negdje oko tri sata popodne, kad je prva granata udarila u Zemu. I eto, kakve slučajnosti, pravim izložbu baš o Ajfelovom tornju i to u blizini Bataklana gdje je bio masakr. Inače je atmosfera između straha ljudi koji ne izlaze nigdje i onih koji nasuprot njima, još više izlaze da pokažu da se ne boje i da žele nastaviti živjeti.


Kako ste ovih dana u Parizu? Ne znam ni sam kako sam. Tu noć sam bio u blizini, gdje inače izlazim, kod Josette u mojoj kafanici sa prijateljima i veoma je sve sličilo na 02.05. 1992 u Sarajevu. Strah, panika, ljudi se sklanjaju kojekuda, dezinformacije... Razlika je u tome što sada postoje moderni telefoni pa smo mogli gledati informacije direktno, mada je bilo poziva i poruka iz vana sa šokantnim vijestima. Naravno, kao iskusni “ratnik” razuvjeravao sam ih da će to proći. Ali, ipak sam morao ostati spavati kod prijatelja, jer je metro bio zatvoren. Pa smo onda fino zasjeli, naručili još vina i meze.. Ako je ginuti, bar da to bude sa osmjehom i u veselju... Kad gledam fotografije iz sarajevskog ratnog perioda, imam osjećaj da su kao dokument, snažnije u ovom trenutku, sa odmakom od dvije decenije, nego od trenutka kada su stvarane, iako su tada možda imale veći značaj? Bez obzira što sam snimao svakodnevno, nikada nisam želio raditi klasične reporterske fotografije, bez obzira što ih je vrlo često i bilo. Moralo je to biti nešto više od toga. Još kada se kasnije stave u neki kontekst, onda to dobija drugu dimenziju. Uvijek sam radio na duge staze, smišljene serije, morao sam biti unutar dešavanja i dati svoj pečat, viziju. Čestim izložbama po Evropi pričate Vašu sarajevsku priču? Trudim se da pričam svoju istoriju o Sarajevu, Bosni i Jugoslaviji na svoj način, daleko od standardnih klišea, bilo domaćih ili stranih. Ima dosta neistina, manipulacija, propagande, ljudi na Zapadu jednostavno nemaju vremena ili previše vjeruju novinarima i raznoraznim nazovi stručnjacima za naše prostore, koji vrlo često prave sitne ili krupnije poslove i žive od naše tragedije. Moja je priča sasvim drugačija, iskrenija sa mnogo više intime, ljubavi prema našim narodima i sa mnogo ponosa na život u tim sretnijim vremenima za koje nas danas uče da su bili diktatura ili slične gluposti. Radili ste tokom tih ratnih godina mnoge serijale, ali “Lutke” i “No name” serije su po mnogočemu specifične, dodatno naglašavaju tu aluziju destrukcije, u kojoj se prepliću stvarne i apstraktne žrtve, gotovo bez uočljive razlike...


“Na samom početku rata bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Takve fotografije poslije nekoliko mjeseci postaju svakodnevne, nazovimo normalne, tako da sam se trudio da to prikažem na sasvim drugi način, simbolično. U sredini te serije sa lutkama, nalazi se i mrtav vojnik, a razlika se skoro i ne primjeti. Tolika je bila razlika između života i smrti”.


Na samom početku rata bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Takve fotkografije poslije nekoliko mjeseci postaju svakodnevne, nazovimo normalne, tako da sam se trudio da to prikažem na sasvim drugi način, simbolično. U sredini te serije sa lutkama, nalazi se i mrtav vojnik, a razlika se skoro i ne primjeti. Tolika je bila razlika između života i smrti. “NN ili No Name” je serija je o ljudima koji su ubijeni u Sarajevu i sahranjeni bez ikakvog dokumenta. Kasnije su neke žrtve prepozntei po predmetima ili odjeći. Bili smo samo brojevi u statističkim izvještajima koliko je toga dana, mjeseca, godine poginulo ili ranjeno ljudi, djece… Sve je poprimilo neku drugu, višu dimenziju....... Bavili ste se ranije i rokenrol fotografijom, ali serijal fotografija iz ratnog Sarajeva je izuzetno naglašen vid dokumentovane kreativne subverzije i prkosa... Sve te fotografije sa ratnih kocerata imaju takvu snagu, energiju, ludilo… Sve se radilo kao da je zadnji put i išlo se do kraja, jer nisi znao da li ćeš se uopšte vratiti kući isto veče, a sutra je već misaona imenica, novi dan i novi izazovi. Naravno da sam i radio izložbe sa svijećama koje su isto bile vrlo važne za mene, a i za prijatelje, koje su možda na najbolji način oslikavale ratno stanje, ali nekako upakovano esteski na moj način. Vaš je rad negdje od samih početaka posvećen životu ulice, društvenim i kultuloroškim fenomenima. Koji od serijala koje ste pravili po Vama evocira najljepše uspomene, da je shvaćen kao najintrigantniji, najizazovniji. Mislim na period prije rata... Ulica je samo jedan dio moga nazovimo rada, jer to nije za mene rad, to je moj život. Volio sam sve te ljude, svakodnevno ih sretao, pričao s njima, pravili šale, pričali viceve i fotografijom komunicirao s njima. Takva je bila atmosfera, slično kao u Felinijevim filmovima. Svaka ta serija mi je draga i ima svoju priču, uvijek je lična. Ništa od toga nije rađeno za novine ili po narudžbi. Rok koncerti su važan dio mog života, tako da imam snimljene sve koncerte i dobar dio publike, ulice, navijače FK Sarajeva “Horde zla”, pa onda super serija na Grbavici isto sa navijačima, ali iza žice, pa onda pozorište…Otkriće za mene kao fotografa bio je Yu Fest u Sarajevu 86 ili 87 godine. Sve predstave su se dešavale na otvorenom, mogao sam sve snimati. Pa je uslijedila prva ozbiljna izložba u Domu mladih i u Subotici, u njihovom pozorištu. Možda su fotke duplih expozicije pri snimanju na samom filmu sa Davorkom i druge njene fotke ostale duboko urezane, jer je sve nekako ispadalo kako sam želio. Međugorje je isto ostavilo jak dojam na mene kao fotografa, a i kao čovjeka, dosta mi je promijenilo viziju života. I naravno fotke iz zatvora 90-e godine su možda fotografski najjače. U to vrijeme bilo je izazovno snimati po zatvorima, sve te ljudie bez ikakvih problema, šta više, vrlo otvorene i susretljive. Za istu seriju sam i dobio jednu od najboljih francuskih nagrada, a i odštampali su moju prvu knjigu “La Part de L”Ombre” Actes Sud, Arles. Bez obzira što sam već radio u novinama, fotografisanje posljednjeg Dana Republike, 29 .novembra1989, početka prvih izbora, manifestacija i svega ostalog, više je bio lični angažman. Vrlo malo toga je interesovalo novine u kojima sam radio. Živio sam stvarno sa moji fotoaparatom, skoro da nisam ni spavao, znao sam apsolutno sve šta se događa, a da nisam nigdje bio. Sve sam na ulici mogao saznati, bilo od ljudi, kojih sam znao na hiljade, do sitnih plakata, najava u novinama. Ponešto nisam uspio ni sačuvati i jako mi je žao, ali viša sila u ona luda vremena, dobro sam išta sačuvao.


Posebno je snažna ta vizuelno društvena i politička paralela između fotografija Tita i te ikonografije tretirane prije, tokom i nakon rata... Meni je to vrlo važna serija, koja još uvijek nije završena priča. Imam još toga da snimim da bi sve izgledalo kompaktno. U Vašim serijalima na najbolji, najdirektniji način hvatate ljudske emocije. Počevši od ratnih sarajevskih, preko meksičkog serijala, pa do bistroa u Parizu... Koliko je teško i izazovno ući u čovjeka, uhvatiti autentičnost trenutka u kom se nalazite? Čovjek je uvijek u prvom planu u mojim fotografijama. Volim ljude, oni to osjete i to se kasnije vidi. Naravno, to je ozbiljan rad, treba posmatrati, stvoriti uslove da se takve fotografije naprave, poštovati ljude bez obzira iz kog miljea dolaze. Uvijek pred sobom vidim osobu u najmanju ruku ravnu meni, nisam sudija nego prihvatam ljude onakvi kakvi jesu i trudim se da iz njih izvučem nešto najbolje. Svaka ta serija zahtjeva određeni pristup. Recimo, u pariskoj kafani sam preveo šest godina svako veče, sve sam ljude znao, bio sam njihov, a sada su i oni moji prijatelji. Izvadim aparat, niko ne reaguje, to im je nešto najnormalnije. Vrlo često kažu da su počastvovani da ih fotografišem i pomagali su mi koliko su mogli, postavljali izložbe… Bili smo jedna cjelina, Još kada se potrefi svijetlo, onda sve ispadne super. Zato vjerovatno snimam samo noću da bih sačuvao tu atmosferu. Meksiko je slična priča, Guča festival isto tako… Sada je trenutno aktuelno snimanje kod Josette... Zovu Vas i fotografom kontradikcije. Fotografom života i smrti. Gdje je po Vama granica ili krajnost specifičnih trenutaka u kojima trebate dokumentovati situaciju koja graniči sa etičkim i moralnim normama, zarad autentičnosti dokumenta, koji će ovjekovječiti takav trenutak... Zovu mene svakako, a između ostalog i fotografom kontradikcije. Možda što sam u tim teškim i strahotnim vremenima snimao i svjedočio o stradanju mojih sugrađana, a sa druge strane snimao pravi život sa mnogo dostojanstva. Nisam snimao bijednike, siromahe, već ljude koji su živjeli i borili se da prežive u tim teškim vremenima sa puno volje i da ostanu normalni. Čak ima dosta veselih fotografija, bez obzira što je rat. Bilo je trenutaka, makar djelić sekunde, kada bi se osmijeh vratio. Isto tako u zatvorima, nisam snimao kriminalce niti ljudske zvjeri, nego ljude koji žive u specifičnim životnim uslovima. Snimao sam štićenike u domu za odrasle u Fojnici pored Sarajeva, snimao sam ljude sa posebnim potrebama u Zavodu Drina, ali ih ne tretiram kao bolesne i sklonjene od društva, već tražim ono pozitivno u njima. U ratu je Sarajevo bilo razrušeno, ali opet, na mojim fotografijama to izgleda skladno. Od destrukcije napraviš nešto novo, što koliko toliko ima novu ljepotu na fotografiji, makar estetsku, nešto što se više ne može srušiti. Na čemu trenutno radite? Trenutno je sezona noćnog Pariza, negdje do Božića u januaru. Naravno zima je moje vrijeme da i pravim fotke u labaratoriji, a isto nastavljam seriju kod Josete. Ima još raznih projekata koji su u toku, a koje radim dugi niz godina, pa polako privodim kraju, bilo da se radi o Sarajevu, o Titu, pariskim grobljima ili generalno sa Sarajlijama koji žive u Evropi i njihovim suvenirima na Sarajevo i prijašnji zivot.


“Čovjek je uvijek u prvom planu u mojim fotkama, volim ljude, oni to osjete i to se kasnije vidi na fotografijama. Naravno, to je ozbiljan rad, treba posmatrati, stvoriti uslove da se takve fotografije naprave, poštovati ljude bez obzira iz kog miljea dolaze. Uvijek pred sobom vidim osobu u najmanju ruku ravnu meni, nisam sudija nego prihvatam ljude onakvi kakvi jesu i trudim se da nešto najbolje iz njih izvučem”.


ŽIVOT: Nemanja Radičević, skejter u invalidskim kolicima

SRCE I MUDA


A

ko pričamo o srcu i mudima, ovaj dečkonja ima oba. Nemanja Radičević nije od rođenja u kolicima, ali ga problemi zbog kojih je vezan za ista prate čitav život. Nakon više od 15 operacija, prilikom poslednje koja je trebalo da ga popravi da praktično hode bez štaka, doktori su nešto zeznuli i sada je trajno u kolicima. U periodu kada smo radili ovu priču, imao je 17 godina. I u njemu je bilo života za sigurnodva naselja ljudi. Idol mu je Aaron Fotheringham, vršnjak skejter u kolicima, koji je, jebiga, rođen negde druge i ima neke drugačije uslove za rad. Iako ne vozi dugo, pošto je uspeo da iskuka da mu naprave cutom-built kolica od durala, Nemanja je već uhvatio štos i trenira nekoliko sati dnevno. Sam se penje na rampu i sam penje svoja kolica. Ne odustaje. Neki bi rekli da zbog svega ovoga nema ništa u glavi... O, kako bi se samo zajebali...

Fotografije i tekst: Vladimir Kržalić


O autoru Vladimir Kržalić rođen je 1979. godine u Beogradu, gde živi i radi. Fotografijom se bavi otkad je dovoljno stasao da drži foto-aparat u rukama, a na nagovor oca, takođe fotografa, počinje zavisnost od fotografije. Bavi se uglavnom dokumentarnom fotografijom kojom pokušava da predstavi svoje viđenje sveta i ljudi koji ga okružuju. U poslednje vreme angažovan je na speleološkim ekspedicijama kao član i fotograf, pokušavajući da približi gledaocima prizore iz podzemnog sveta.


Okru탑ni zatvor Bukavu, Kongo

RAZGLEDNICA

IZ PAKLA


D

ugačak, mračan hodnik. Miris zagorjelog ulja, mokraće i dima. Ustajalost koja vonja na smrt. Na prljavom zidu raspelo i jedna dogorjela žarulja. Iza zidova zatvora te najnasilnije, najkorumpiranije i jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta nalazi se reprezentacija pakla. Odavno više nitko sa sigurnošću ne zna njezin broj. Procjenjuje se, kako je na nekoliko stotina kvadrata zatvoreno više od 2000 ljudi. Barem polovica nema niti ćeliju niti krevet, niti ormar, a niti ni uniformu. Hrana? I ona je ovdje luksuz. U jednom od hodnika dočekao nas je ženeral Dioub. Ženeral (fran. general) nije vojnički čin, nego naziv za šefa zatvorenika, ali zapravo i mnogo više od toga. Gospodara života i smrti. I to ne samo iza zarđalih rešetaka ovog zatvora. Dioub je jedan od zapovjednika Interahamwe, zloglasne Hutu milicije, odgovorne za genocid. Za smrt stotina tisuća ljudi. Mačetama. Pogledati generala u oči malo tko bi preživio, jer gledati u oči u zatvoru, znak je izazivanja. Dok koračamo dublje u unutrašnjost zatvora, pripremimo cigarete. Nekoliko kutija. To je najmanja cijena koju moramo platiti za ulaz. Izlaz bi mnogo stajati mnogo više, jer ovo je mjesto gdje se stvari lako otmu kontroli. Pružam ruku generalu. Upravo sam se rukovao s vragom. Osobno.

Fotografije i tekst: Zoran Marinović


O autoru Zoran Marinović hrvatski je dokumentarni fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina kao stalni suradnik brojnih svjetskih i regionalnih magazina i televizija, snima fotografije, reportaže i dokumentarne filmove iz brojnih zemalja, …. Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Conga… Fokus njegova rada i specijalnost, dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu. Više puta je samostalno ili kao dio grupe, izlagao u galerijama širom svijeta, od New Yorka do Pariza, a njegovi foto projekti u proteklih godinu dana osvojili su nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada poput Int. Kontinent Awards, Magazin Professional Photographer, Lens Culture, See Me / Art Takes NY… Dobitnik je i nagrade za najbolju reportažu na Zagreb Film Festivalu te laureat Hrvatskog muzeja suvremene umjetnosti. Autor je i humanitarno angažiran; stalna postava izložbe ‘Nada u srcu tame’ u Klaustaru Male braće u Dubrovniku imala je više od milijun posjetitelja, a za misionara Iliju Barišića i gradnju škole u Bukavu, DR Kongo, prikupljenio je više od sto tisuća dolara. Posljednja izložba ‘Democratic Republic of Conflict’ o dječacima vojnicima, kopačima zlata i zatvorenicima iz Konga, postavljena je u War Photo LTd galeriji.


Dječije odjeljenje psihijatrijske bolnice Chernivtsi, Ukrajina

OGLEDALO RAVNODUŠNOSTI


D

ječiji odjel psihijatrijske bolnice u Chernivitsiju nalazi se u izuzetno teškim uslovima. Čitav jedan svijet mališana s vlastitim pravilima, potrebama i problemima, okružen zidinama ustanove, nevidljiv je i skrajnut od očiju javnosti. Goli zidovi, stari, istrošeni namještaj, nedostatak svjetla, materijalno beznađe koje vlada ipak ne mogu sakriti dječiju radost, posebno kada kroz igru i komunikaciju dopreš do njihovog svijeta. Ušao sam u ovu ustanovu da fotografijama ukažem na probleme i čemer koji ovdje vlada, ali i da samim mališanima pružim pažnju, poigram se s njima, makar kroz fotografiju. Pojedine fotografije iz ovog serijala su upravo njihov rad. Spremni su komunicirati sa strancima, vole da se šale, neko upita za cigaretu, neko pokazuje fotografije koje su upravo okinuli...To su naša djeca, koja trebaju pomoć i pažnju! Osoblje ustanove, rođaci i prijatelji su svakodnevno u njihovoj blizini. Ljudi, koji unatoč svim poteškoćama, ličnim problemima, brinu o njima svakog dana! Provedeno vreme sa ovim mališanima, iskustvo stečeno kroz uzajamni odnos, za mene predstavlja neprocjenjivo iskustvo. Zaista je teško shvatljivo da se takvo nešto događa u vašem neposrednom okruženju, skriveno iza zidova u tako očajnom stanju, daleko od očiju javnosti.

Fotografije i tekst: Vasyl Salyga


O autoru Vasyl Salyga je fotograf iz grada Chernvitsi u Ukrajini. Nakon žanrovskog lutanja, pronašao je sebe u dokumentarnoj fotografiji. Nekoliko godina je radio i kao fotoreporter za ukrajinske medije. Glavni motiv njegovih radova je život, ogoljen, bez estetskih zahvata, ponekad surov u svojoj realnosti. Smatra da je neophodno konstantno poticati neriješene socijalne teme, ukazivati na iste kroz fotografiju i pokušati ih na taj način riješiti. U takvoj vrsti angažovanosti i vidi smisao dokumentarne fotografije.


Džudisti sa posebnim potrebama iz kluba „Shinsei“

JUDO SPECIAL

NEEDS


S

erijal naziva Judo SN (Judo Special Needs, što je službeni naziv za judo za osobe sa posebnim potrebama) predstavlja malu ekipu entuzijasta koja, unatoč ne baš povoljnoj situaciji po njih, redovito održava treninge na adresi Mandaličina 13, Zagreb, pod okriljem jujutsu kluba „Shinsei“. Judo SN sekcija od početka ovog serijala brojala je pet članova, dok u ovom trenutku broji samo tri. Dora i Zdravko, po žalost njihove male zajednice u klubu, sreću su pronašli u nekom drugom putu dok Renato, Marko i Tomo još uvijek deru tatami više puta tjedno. Nekoliko puta godišnje, pronađe se i vremena i sredstava da se osvoji koja medalja na međunarodnim natjecanjima. Za sada, na žalost, samo međunarodnima jer u našoj zemlji za tako nešto još nema sluha. Dok su neki Judo klubovi dobivali sredstva za treniranje osoba sa posebnim potrebama, a takvih članova uopće nisu imali, ovaj mali klub se snalazi kako zna i umije. Treneru Reneu jedino je njihov uspjeh plaća za ono što radi. A sve medalje koje imaju, dokaz su da radi dobro. Kad sam došao u jujustu klub sa Judom SN nisam imao dodirnih točaka osim istog trenera, ali malo po malo, taj me je svijet zaintrigirao. Počeo sam se sve više družiti sa ekipom i pomagati Reneu oko treninga. Na neki način, postao sam dio ekipe i logičan je bio slijed bio da sve zabilježim kamerom. I tako je počela nastajati ova serija koja nema kraj, niti će ga ikada imati. Ne znam ni kako bih ju završio, jer oni i dalje treniraju i rade. Dani prolaze, ali kod njih se ništa ne mijenja, osim što postaju bolji judaši. Mene sad život odvodi na neku drugu stranu i nadam se da ću im se jednog dana vratiti. Nadam se kao bolji čovjek i bolji fotograf. Dajem im vremena da nauče još koje bacanje, pa da ga snimimo. Voljeli su se fotografirati. U tom trenutku osjećali su se važnima. Ako ništa drugo, sretan sam što sam im bar to omogućio. Nadam se da će prije nego odem, ove fotke zajedno sa svojim protagonistima, ispričati svoju priču na nekoj izložbi. Tada će i ova nedovršena serija dobiti potpuni smisao.

Fotografije i tekst: Goran Begonja


O autoru Goran Begonja amaterski je fotograf iz Zagreba. Posljednjih godina intenzivno posvećen dokumentarnoj fotografiji. Objavljivao pojedinačne radove i projekte u časopisu „Ulične svjetiljke“ (časopis o beskućništvu i srodnim temama) te ponekoj izložbi.


Druga strana ulice


MILANO GRAD USPUTNIH LICA


U

mjesto mučne cjelodnevne magle, kakva bi i priličila dobu godine, zadnji dani studenog prolaze u sunčanoj izmaglici. Park je, osobito u pauzi za ručak, pun dadilja i njegovateljica iz istočne Evrope i južne Amerike. Svugdje oko mene je business, ovo je Milano, pa se između dadilja i njegovateljica prošverca i mladi bankarski pripravnik sa sendvičem u jednoj i tabletom u drugoj ruci. Sve je začinjeno klincima koji znaju da je svijet njihov. Sunčana izmaglica u parku stvara dubinu u kojoj se površno razmišljanje o identitetu zaustavlja u trenutku dok kroz zrake prolazi starčić sa šeširom. Samo klik bio bi dovoljan za sasvim pristojnu banalnu fotografiju kakve volim. Ne klikćem, starčić je otsepesao, trenutak je prošao. Možda je to dio promjene identiteta. U Zagrebu ne bih propustio takvu priliku. Kada zamijeniš grad, zemlju i jezik za drugi grad, zemlju i jezik, valjda je prirodno promijeniti i fotografske navike. Milano je u zadnjih godinu dana dao najbolje od sebe. Tjedan mode, sira, namještaja, nije bitno. Nezaboravne izložbe, ušminkane ulice i trgovi, potpuno novi neboderi koji se sada zloupotrebljavaju u svim tv reklamama, bile one za umak za pastu, armanijev parfem ili životno osiguranje, milijuni ljudi i eura, EXPO. Stakla, sjene, čelik, siluete, sunce, odsjaji, zanimljiva lica, sve pretpostavke za klasičnu uličnu fotografiju su na raspolaganju. Kao da nisam impresioniran i kao da me sve to još više odvlači na potpuno drugu stranu, malo izvan centra, prema prljavim tramvajskim staklima, onome što se kroz njih (ne)vidi, i zidove uništene lošim grafitima. Pa ako uz to, netko ušeće u kadar, još bolje. Grad su usputna lica, a usputnih se lica ionako gotovo nikad ne sjećaš. Naročito u sunčanoj izmaglici.

Fotografije i tekst: Darko Labor


O autoru Darko Labor, klasa 1975. Ĺ ibenik. Prva privremena adresa Zagreb, druga Milano. Prvo privremeno zanimanje novinar, drugo fotograf. U svojim fotografijama uvijek ima prolaznike. U zadnje vrijeme razmiĹĄlja u bojama.


Druga strana ulice

ŽIVOT ONAKO KAKO

GA VIDIM


K

reativnost koja se nudi na ulici, u meni budi strast prema uličnoj fotografiji. Ideja se jednostavno stvori u trenutku. Taj vid improvizacije, sklapanja priče u trenutku i jednom kadru, oduvek mi je bio fascinantan. Ljudi, atmosfera, svetlo, linije, senke, odrazi su uvek inspiracija, pomoću koje mogu da prikažem život svesno ili podsvesno onako kako ga vidim.

Fotografije i tekst: Olivera Radmanović


O autoru Olivera Radmanović je rođena i živi u Beogradu. Zaposlena je kao docent na katedri za klavir na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Pored muzike kojom se bavi skoro ceo život, inspiraciju za još jedan vid umetničkog izraza, pre skoro 4 godine našla je i u fotografiji. Dobitnica je više priznanja na polju fotografije.


Geometrija urbanih prostora

OMEÄ?ENI


LINIJAMA


O

međeni linijama je serija fotografija na kojima preovlađuju geometrijske forme, pre svega linije, ali su u kadru uvek prisutni i ljudi, do kojih linije vode ili ih ograđuju. Fotografije su snimane u urbanim prostorima, u kojima okruženje reflektuje otuđenost koja u tim sredinama vlada, pa nije slučajno to što su na njima ljudi sami ili nesvesni drugih. Geometrijski oblici, površine i teksture na fotografijama deo su okruženja i našeg životnog prostora, ali simbolišu i ograničenja koja nameće svakodnevni život, a njihovo ritmično ponavljanje oponaša jednoličnu svakodnevnicu i ubrzani ritam savremenog života, sve ono čime je čovek ovom vremenu pritisnut i stešnjen. Ipak, često su linije i oblici kojima je čovek „omeđen“ samo igra svetla i senke i stvaraju privid granica zbog kojih se osećamo usamljeno i otuđeno od sebe i drugih, pa se sa ovih fotografija može čitati i mogućnost izlaza, kroz životni optimizam i hrabrost neophodnu da bi se prekoračila „crta“.

Fotografije i tekst: Aleksandra Leković


O autoru Aleksandra Leković rođena je 1971. godine u Kosovskoj Mitrovici, a živi i radi u Beogradu, gde je završila Pravni fakultet, a zatim započela i studije Istorije umetnosti, koje je prekinula, nastavivši da se bavi pravom. Njeno bavljenje fotografijom nije bilo “ljubav na prvi pogled”. Videla je na hiljade fotografija, posmatrajući radove svog supruga i grupe fotografa okupljenih oko Centra za foto i filmsku kulturu Srba, upoznala je stare majstore i savremene fotografe čiji su radovi bili predmet razgovora među njima, pre nego što je uzela aparat i počela da fotografiše. Neočekivano, fotografija je postaal njen izlaz, njen način gledanja na stvari i način života. Od tada, učestvovala je na više desetina domaćih i međunarodnih izložbi, na kojima je osvajala nagrade, među kojima i zlatne medalje na III i IV međunarodnom konkursu žena fotografa „ Planet of children“ u Ukrajini, 2012. i 2013. godine, zlatnu medalju na XIX salonu „Foto minijature“ Novi Beograd, zlatnu medalju na međunarodnoj izložbi umetničke fotografije Kragujevac 2014. godine, srebrnu medalju za kolekciju fotografija, na Republičkoj izložbi fotografija u Čačku 2013. godine i druge. Njeni radovi su objavljivani u inostranim publikacijama i fotografskim časopisima. Predstavljena je kao autor u američkom fotografskom časopisu “Stark magazine”, a u aprilu 2014. godine je, kao dobitnik prve nagrade na VI salonu umetničke fotografije “Ivanovo u fokusu”, organizovala samostalnu izložbu fotografija u Ivanovu i u galeriji „Bartselona“ u Beogradu. Član je Foto saveza Srbije. Trenutno je usmerena na dokumentarnu fotografiju, kroz projekat “Prihvatilište”, koji je u toku, ali je njeno interesovanje za uličnu i life fotografiju stalno. I dalje je fokusirana na relacije između geometrijskih oblika koje stvaraju arhitektura i odnosi senke, svetla i čoveka, kao dela tog „linijama omeđenog“ prostora.


RETRO Pinhole uliÄ?na fotografija


F

otografije serije “Retro” nastale su tokom 2013 godine. Fotografisane su ”pinhole” kamerama ručne izrade. Kamere su izrađene od praznih pivskih limenki, kartnoskih kutija i slično, a fotografije nastaju direktno na foto papiru kao negativi, koje posle razvijanja standardnim labaratorijskim postupkom, digitalizujem skeniranjem. Digitalna obrada je minimalna i svodi se uglavnom na korekcije svetla i formata. Sam postupak rada na fotografijama tj.proces stvaranja je od velike važnosti za autora, a za ovu seriju je izabrao da rad brzom tehnološki perfektnom kamerom zameni „pinhole“ ručno izrađenim kamerama, jer ta tehnika podrazumeva detaljno, skoro meditativno promišljanje o motivu, kadru, svetlu... Nastoji da svoj rad na ovoj seriji u što većoj meri oslobodi zavisnosti od moderne tehnologije. To „oslobađanje“ fotografiju leči od izveštačene sterilnosti koja prati modernu digitalnu fotografiju i vraća joj lepotu koju nude stari tehnološki postupci. Tehničke nedostatke kao što su optička izobličenja, zrno, nečistoća na emulziji, tekstura papira i slično, autor koristi za postizanje efekta koji naziva “estetika greške” i koji odgovara njegovom senzibilitetu i pogledu na okruženje u kojem živi.

Fotografije i tekst: Lazar Leković


O autoru Lazar Leković rođen je 04.03.1968. godine, u Kosovskoj Mitrovici, a diplomirao je 1985. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Živi u Beogradu. Fotografijom se aktivno bavi i izlaže od 2005. godine. Do sada je izlagao na preko sedamdeset izložbi i nagrađivan je više od dvadeset puta na domaćim i međunarodnim fotografskim konkursima. O svom radu kaže: „ Tokom godina bavljenja fotografijom i učenja tehnike i teorije, fotografija je prerasla u strast kojoj se posvećujem, a koja mi zauzvrat pruža radost stvaranja i daje mogućnost kompleksnijeg sagledavanja sebe i sveta koji me okružuje. ... Njena moć da otkirva skrivena značenja, da na površinu izvlači neizrečeno ili podsvesno čini je dragocenom ...“


ili ples na granici bluda

XXL ORGY

Subverzivna erotika Stijepa Brbore


E

rotska fotografija Stijepe Brbore, mračna i uznemirujuća, kao produkt autorove fantazije i lične interpretacije fetišizma, istovremeno predstavlja subverziju moralnog, estetskog, erotičnog. Diskredituje ideal čednosti, bogojažljivog, stidljivog. Bez kompromisa i zadrške, Brbora tretirajući svoje modele ubija oreol anđeoskog u njima, iskušava bol, provocira Boga, pleše s one druge, tamne strane suptilnog, esencijalnog. Brbora je, za razliku od većine autora erotske fotografije na ovim prostorima, čiji se afiniteti nerijetko zaustavljaju na granici estetski i moralno prihvatljivog, spreman da ode korak dalje u provokaciji. Korak bliže snaffu, a opet, tako daleko od sirovo pornografskog. Balansira na granici bluda. Nakon knjige „Death Fuck Gang Love“, Brbora dodatno popušta kočnice i zalazi u otvoreni teren fetišizma i sado- mazo iluzija. Postaje i sam saučesnik ispred objektiva, tretiranjem modela, raspaljuje maštu i nagovještava u kojoj krajnosti može završiti priča. Ali, Brbora zna kada treba stati. I to jeste snaga njegovih fotografija. Lako i jednostavno ruši tabue, upušta se u svoj prljavi ples. Njegovi modeli, brutalno ogoljeni možda djeluju emotivno beživotni, ali ovaj “bludni sin” nema problem da na sjajan način demistifikuje i prikaže one demone koji čuče u svakom od nas.

Fotografije: Stijepo Brbora / Tekst: Igor Čoko


O autoru Stijepo Brbora rođen je 1953. godine. Živi i radi u Dubrovniku kao fotograf sa interesovanjem za erotsku fotografiju. Ključna stvar kod njegove fotogrfije jesteželja da prikaže da erotiku, kao priču o emocijama, bez obzira na pristup. Njegov rad ne oslikava erotsku ljepotu i čistotu. U pitanju je mentalna provokacija, stresna klaustrofobija, narcizam, voajerizam, subverzija i egzistencijalni orgazam. Više puta izlagao u Beogradu i Dubrovniku, dobitnik nagrada “Robert Farber Award - Photographic excellence”, “Xaviera Hollander Award - Artistic excellence”, “Sony Award - Best photo in 2013 “. Autor knjige fotografija „Death, Fuck, Gang, Love“ iz 2014.


S T S I T

R A US

O I R A V ili galerija odabranih

Predstavljamo fotografe sa prostora bivše Jugoslavije i šire, čiji ćete rad i opus imati priliku detaljnije upoznati kroz brojeve koji dolaze. U ovom, premijernom izdanju, predstavljaju se sa po jednim slobodno izabranim radom na temu ulične i dokumentarne fotografije.


Goran Bisić, Hrvatska


Goran Boričić, Crna Gora


Milan Miloradović, Srbija


Predrag Sekulić, Srbija


Dejan Dajković, Crna Gora


Andreas Mamoukas, GrÄ?ka


Irena Pavlović, Srbija


Francesco Marchetti, Italija


Ivica Ivčević, Hrvatska


Vladimir Ilić, Srbija


Nicoleta Gabor, Rumunija


Maša Cvijanović, Srbija


Narnya Imbrin, Srbija


Jose A. Liveiro, Brazil


Gordana Hajinović, Srbija


Igor Apostolovski, Hrvatska


Mladen Ĺ aban, Hrvatska


Ilker Guler, Turska


Ivan Maranov, Bugarska


Zorica M. Madžarević Matković, Srbija


Ä?ani Bardoti, Srbija


Blaž Poljanšek, Slovenija


Nataša Kos, Slovenija


Gokhan Cicek, Turska


Dejan Danailov, Srbija


Luiza Menescal, Brazil


Velma Babić, Njemačka


Vladimir Živojinović, Srbija


Petar Marković, Srbija


Srđan Sladaković, Srbija


Ivica Kostić Korto, Srbija


Domaći zadatak za naredni broj:

Ulični portreti

Radove šaljite na: fotografije1975@gmail.com Fotografije moraju biti: minimum1000 pixela po dužnoj strani, rezolucija 300 dpi Obavezno: Ime i prezime autora Rok za slanje radova: 25.12.2015. Vidimo se!

Grain #1  

GRAIN, Elektronski magazin za dokumentarnu i uličnu fotografiju. Broj 1, Decembar 2015.