Nikola Tutek
57
Damir me je položio na stol i vratio se među police. Vlasnik staretinarnice je zapalio cigaretu i dugo netremice gledao u mene. Kao da dvoji čitati me ili ne čitati. Dočekala sam noć na stolu, nepročitana u ljudskom smislu riječi. Bila sam dio nečijeg sjećanja. Vlasnik staretinarnice me je čitao kao što knjiga čita knjigu. Sljedećeg dana su me stavili u drvenu kutiju s natpisom “sve po 5 kuna”. Zgužvano i gljivičasto društvo. Nitko se niti ne trudi govoriti. Ponekad u kutiju zalutaju ruke i prebiru u beskonačnost. Rijetko tko bude kupljen. Ponekad me vlasnik staretinarnice preporuči. Mladi ljudi se zagledaju u mene i niti ja niti ime moga Oca ne znače im ništa. S nelagodom me vrate u kutiju. Možda je tako najbolje. A laskanje vlasnika staretinarnice, ne znam kako bih gledala na to... Sve za pet kuna. Eto, to je moj život. Nemam više što kazati. Oprostite ako sam otpočetka bila malo jalna. Tako je to. Da, vjerujem da ću u sljedećem novorođenju biti miš. Definitivno miš.
Kišobran – Što je? Da ti ispričam svoj život? Želiš da ti jedan kišobran ispriča svoj život? Tebi nisu svi kod kuće! – kišobran se trese od smijeha i naposljetku se slučajno otvori. – Vidiš li što si mi napravio?! – razljuti se. – Teško mi je smijati se kad sam otvoren. Kišobranova ljutnja nije dugo potrajala. Zagledao se u mene i opet počeo s hihotom koji se uskoro pretvorio u gromki smijeh. – A što ti misliš, kakav život ima jedan kišobran? Kišobran! Kad je sunčano, ja sam zatvoren. kad kiši, otvore me i nose u ruci iznad glave, a ja branim od kiše. Kišo-bran! Nisi nikad vidio takvo što? Za krepat! Kišobran se pokuša uozbiljiti i doći do zraka. Okrene se nekoliko puta oko svoje osi, kao da nešto traži. – Imaš li pljugu? – upita napokon. – Ne pušiš? No, krasno. A ti bi da je tebi pričam o svom životu?! E, prijatelju, da imam život,