Igor Žic
39
sjaja svojih zidina i ljepote svojih zvonika. Dan je bio turoban, zamućen izmaglicom od slabašne, no dosadne kiše i nije nosio ništa obećavajuće u sebi. Ipak, doček je bio veličanstven: tisuće ljudi znatiželjno se tiskalo duž obale, dok je zrak bio ispunjen prodornim zvukom brojnih crkvenih zvona. Poslije kraćeg razgovora s krutim admiralom Millom di Casalgiate, već godinu dana guvernerom onog dijela Dalmacije koji je zauzela talijanska regularna vojska, D’Annunzio je, ponesen sjećanjima na Veliki rat i jasnim političkim vizijama bliske budućnosti, održao jedan od svojih najnadahnutijih govora. Za skup je izabrao balkon skromnog, no drevnog Municipija i središnji gradski trg, ne bi li svom glasu dao prave kulise. Dok je objašnjavao pravo talijanskog kraljevstva na Dalmaciju uzvikujući: “Danas Zadar, sutra Split!”, D’Annunzio je razvio predimenzioniranu zastavu Giovannija Randaccija i zatražio od svih prisutnih da kleknu na izlizane kamene ploče i da se poklone njemu i trobojnici koja je, kao simbol, zamijenila venecijanskog lava svetog Marka. – Ovaj heroj, kojeg kirurg nije uspio spasiti svojim skalpelima i pincetama, zvao se Giovanni Randaccio. Bio je pješak. Jedan od onih koji ništa drugo nisu ni mogli biti no pješaci. Bio je rođen za pješaka. Sin zemlje, biće zemlje i kamena, blata i prašine. Uzor svih vrlina. Čovjek stvoren za Veliki rat: sav sazdan od strpljive smjelosti. Tvorac pobjede. Jednom riječju: pješak! ... Božanska smrt stigla ga je 27. svibnja 1917. godine, a konačni mir našao je na groblju u Aquileji... Ovo je, Zadrani, Talijani, ovo je, suborci, zastava ovog trenutka, našeg vremena! Simbol svetog pješaštva koji traži ponosno uzdizanje glava. Randaccio je pojedinac koji priziva sve pale, jer svi oni koji su umrli za domovinu, nalikuju jedni drugima... Pjesnik je, potom, bio veličanstven u svojim danteovskim vizijama nebeskih sfera budućnosti istočne obale Jadrana. Na samom kraju stavio je na raspolaganje admiralu Millu tri satnije dragovoljaca koje je doveo sa sobom, što je ovaj, ne bez ciničnog smiješka, prihvatio kao dostojanstven, ali besmilen dar, jer je ionako imao odviše ljudi pod svojim zapovjedništvom.