Page 1

Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i

Ustav i zemljišni posjed Javljaju se već glasovi nekih uvaženih pravnih stručnjaka koji bi da čitavu stvar oko konstitutivnih naroda naprosto izbrišu iz novog ustava. Tako se stvara iluzija da bi se sa ustavnom poveljom mogla graditi tipična nacija-država u kojoj su jedini politički subjekti građani-pojedinci. Ali bar smo mi, nažalost, na ovim prostorima mogli iskusiti da nema goreg i opasnijeg političkog poteza od nepriznavanja nacionalnog pluralizma. Nipošto se ne smije previdjeti činjenica da je od prvog časa, s padom jednopartijskog sistema, politički pluralizam uveden kao nacionalni pluralizam Ugo Vlaisavljević

Raštrkane etnije i prizemljene nacije

U

SUVREMENOJ POLITIČKOJ TEORIJI SE RAZLIKA između etičke grupe i nacije često određuje prema teritoriji. Nacija, za razliku od etničke grupe, ima svoju teritoriju: jedan narod je kao većina prisvojio jednu zemaljsku površinu.1 Ovo prisvajanja podrazumijeva državno-političku građevinu na tom zemljištu. Doba nacija-država jeste doba državno-političkog prisvajanja i obrade zemlje, i to prema krilatici: jedan politički narod, jedna teritorija, jedna država.2 Nasuprot tome, etničke grupe su oni narodi koji su na nekoj teritoriji raštrkani i izmiješani sa nekim drugim narodima. U stvari, to su, po pravilu, mali narodi ili upravo grupe ljudi, jer ih inače izmiješanost sa drugima ne bi sprečavala da svoju zemlju pretvore u državnu. Etničke grupe stoga uglavnom nalazimo kao ma1

njine u krilu neke nacije, dakle one većine koja polaže pravo na “nacionaliziranu zemlju”.3 U odnosu prema ukupnoj državnoj zemlji, manjine se pojavljuju ili kao sasvim raštrkane ili kao koncentrirane na manjim površinama, enklavama. Koncentracija manjina na nekoj teritoriji se najčešće vidi kao stalna opasnost za zemljišni posjed većine: to su zone u kojima država dobro ne naliježe na zemlju ili u kojima se priziva jedna druga država. Manjina tu ionako posjeduje zemlju, samo je država ta koja je čuva za većinu. Nije li, kada je u pitanju kolektivno posjedovanje zemlje, svaka država instrument vlasništva većine? Nije čudo da, suočena sa manjinama koje imaju relativno velike i objedinjene zemljišne posjede, kada dakle imaju dobru zemaljsku podlogu za političko samoodređenje, većina hoće jaku državu. Ako već ima neka značajna manjina, onda je za naciju-državu najbolje da je ona raštrkana – da-

“Narod može činiti naciju, ali da bi bio nacija, narod treba da ima svoju vlastitu teritoriju. Narod bez teritorije čini etniju.” T.K. Oommen, Citizenship, Nationality and Ethnicity. Reconciling Competing Identities, Polity Press, 1997, str. 54. 2 “Nacija mora imati domovinu. Ovo dakako može biti izvor velikih neprilika (…), ali pomaže da se objasni zašto neka nacionalna zajednica mora biti (po svojoj težnji, ako ne u stvarnosti) politička zajednica. Već smo vidjeli da su nacije grupe koje djeluju; sada vidimo da u djela koja teže da izvrše moraju uključiti kontroliranje komada zemljine površine. Ovaj teritorijalni element jeste to što je učvrstilo vezu nacija i država, budući da je država upravo ono tijelo koje polaže pravo na neprikosnovenu vlast nad nekim geografskim područjem.” Vidi o tome David Miller, On Nationality, Clarendon Press, Oxford, 1995, str. 24/25. 3 O lokalizaciji nacije i nacionaliziranju lokaliteta vidi pobliže kod Robert J. Kaiser, “Homeland making and the territorialization of national identity” u: Daniele Conversi (ed.), Ethnonationalism in the Contemporary World. Walker Connor and the Study of Nationalism, Routledge, London and New York, 2004, str. 238-240.

166 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i kle, da postoji kao etnička grupa. Čim su okrupnjali svoj posjed, oni s drugim kolektivnim identitetom već su nešto više od etničke grupe: postaju nacionalna manjina. “Nacionalna” ovdje znači da neka skupina već može polagati državno pravo na teritoriju i zahtijevati svoju političku autonomiju, neki oblik državnosti (federalni aranžman) ili čak patuljaste države (odcjepljenje), ako ne već i svoje pripojenje nekoj matici u susjedstvu. Ako je nacija, prema definiciji, kolektivni posjednik zemlje, koji je nad njom stekao neprikosnovena (politička) prava, onda svako zamašnije kolektivno posjedovanje zemlje, kakvo je ono u manjinskim enklavama, može u svakom času posegnuti za svojim suverenim političkim pravima.4 A to znači da zemlja može biti nacionalizirana pod drugim predznakom, uknjižena pod drugom zastavom. Pogotovo je to velika opasnost za postojeću državu tamo gdje se manjinski posjed naslanja na srodničku državu u susjedstvu. Manjina je posebno opasna kada ima sposobnost iznenadne preobrazbe u većinu. Nije čudo da politika manjinskog separatizma uvijek računa na svoju demografsku budućnost.5 U novijem dobu svako kolektivno posjedovanje zemlje ima duboke političke posljedice. Ako su većine, čak i u tzv. trećem svijetu, već odavno uspjele zaposjesti svoje teritorije i pretvoriti se u nacije, na dnevnom redu su, čak i kod najstarijih nacija, ostale manjine i njihova prava kolektivnog posjedovanja. Goruća politička pitanja danas u čitavom svijetu postavlja politika separatizma.6 Sada se u manjinskim enklavama i pokrajinama glasno, ponekad s kricima do neba, ističe pravo na samoopredjeljenje. Pred takvom politikom se u današnjem svijetu stvaraju nove federacije i ruše stare, pri čemu raste broj autonomnih pokrajina, subdržavnih entiteta i patuljastih država. Pokazalo se da takav proces usitnjavanja može ići u nedogled, jer se u svakom novom državnom posjedu zemlje ponovo pojavljuje neka manjinska enklava koja bi mogla tražiti svoj samostalni posjed. Neće nas iznenaditi što je naziv za takav proces nezaustavljivog drobljenja nacionalnih teritorija u političkoj teoriji uobičajeni naziv “balkanizacija”.7

Zaslugu da nude takav primjer čitavom svijetu ovdašnje države su višestruko zaslužile. Ponajviše zbog toga što su početnu situaciju političke modernizacije – kada kreće proces stvaranja homogenih nacija-država – dočekale u više nego tipičnom premodernom, imperijalnom stanju: izmiješanosti etničkih grupa.8 Stvaranje modernih država je stoga neumitno vodilo prinudnom preseljenju i “etničkom čišćenju.”9 Očevici smo da kolektivno zaposjedanje teritorija još traje, a da su države koje pritom nastaju skrojene po mjeri etničkih grupa: kao državno-političke enklave ili kao patuljaste države, u kojima se ponovo otvaraju nove enklave. Možda nigdje drugdje uvođenje modernog političkog projekta nije u toj mjeri nalikovalo krvavoj agrarnoj reformi i njenim procesima okrupnjavanja zemljišta.10 Raspad socijalističkih saveza i federacija pokazuje da je ideologija komunizma, dok je bila živa i privlačna, još mogla zaustaviti proces “državne nacionalizacije zemljišta” ili “manjinskih okrupnjavanja”. Sada znamo da je to bilo moguće ne zato što su to bile istinske federacije, koje dopuštaju znatnu političku autonomiju, nego zato što je na djelu bila politika kolektivnog identiteta koja se mogla takmičiti sa nacionalnom pripadnošću. Slabljenje ove ideologije je čitave narode “spustilo na zemlju” i pokrenulo zahtjeve za njenom preraspodjelom. Najzamršenija je situacija u Bosni i Hercegovini. Dovoljno se samo osvrnuti na činjenicu da je nakon propasti socijalističke federaciju u ovoj zemlji nastala složena federacija, svojevrsna konfederacija od jedne republike i jedne federacije. Tamna sjenka lebdi nad ovom zemljom: dok god ima federacija, pogotovo ako su složene, balkanizacija ima dobre izglede. Hoće li ovdašnji narodi moći odoljeti ovom iskušenju? Iako je logika drobljenja već proizvela patuljastu državu, nije li u njoj previše enklava? Najgore je pritom što je kolektivno prisvajanje zemlje tek nedavno provedeno i to kao najokrutnija agrarna reforma u čiji konačni bilans ulazi i srebrenički genocid.11 Po svemu sudeći, usprkos svim uistinu mirovnim nastojanjima rekonstrukcije prijeratne demografske slike i poništenja postignuća etničkog čišćenja, poslijeratno kretanje i raseljavanje stanovništva prije osna-

4

Kao što je i u ovom podneblju bio slučaj, kretanja ka etnonacionalnoj autonomiji nisu zaustavljena sa već formiranim nacijama-državama i sa relativno razvijenim industrijskim društvom. Više o tome kod Anthony D. Smith, National Identity, University of Nevada Press, Reno-Las Vegas, str. 138-142. 5 Vidi o tome Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Blackwell Publishers, 1998, str. 96-98. 6 “Tema današnjeg vremena je radije secesionizam nego ujedinjenje.” Michael Walzer, “Pluralism in Political Perspective”, u: M. Walzer, E.T. Kantowicz, J. Higham and M. Harrington (eds.) The Politics of Ethnicity, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 1982, str. 3. 7 Vidi o tome, na primjer, Daniel Baggioni, Langues et nations en Europe, Editions Payot et Rivages, Paris, 1997, str. 24-25. 8 “Pa ipak, imperijalizam i njegovo političko uređivanje krajolika bio je isto toliko naslijeđe ovih naroda koliko je to bio i za Zapadne Evropljane. Srednji i Istočni Evropljani su čak iskusili proces redefiniranja imperijalnih teritorija kao nacionalnih teritorija…” Vidi o tome George W. White, Nationalism and Territory. Constructing Group Identity in Southeastern Europe, Rowman & Littlefield Publishers, INC, Lanham-Boulder-New York-Oxford, 2000, str. 9. 9 “Etničko čišćenje svjedoči o važnosti i značenju teritorije. Doista, etničko čišćenje upućuje na čišćenje teritorije. Nažalost, mnogi od onih koji analiziraju sukobe, uključujući i one koji su politički djelatnici, ne uviđaju prostu činjenicu da je etničko čišćenje suštinski vezano uz teritoriju.” Ibid., str. 260. 10 Vidi o tome Gale Stokes, “The Social Origins of East European Politics” u: Daniel Chirot (ed.), The Origins of Backwardness in Eastern Europe. Economics and Politics from the Middle Ages until the Early Twentieth Century, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, Oxford, 1989, str. 210 i dalje. 11 O novijem valu “identitarnog prisvajanja teritorija” vidi knjigu Bertranda Badiea, La fin des territoires. Essai sur le désordre internationalet sur l’utilité sociale du respect, Fayard, Paris, 1995,str. 122 i dalje. STATUS, BROJ 9, PROLJEĆE 2006.

| 167


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i žuje i potvrđuje nego što dovodi u pitanje ratno zaposjedanje teritorija. Pa ipak, pravo na zemljišni posjed još nije ustanovljeno. Riječ je o historijskom pravu čitavih naroda koje nipošto ne može biti prosti zbir imovinskih prava njihovih pripadnika. Čak i tamo gdje na prilično velikim teritorijima ovo pravo kroz značajan historijski period možda odgovara zbiru pojedinačnih imovinskih prava i dalje ostaje duboka sumnja o nasilno i nepravedno stečenom posjedu. Zato što se nosilac takvog prava konstituira ne naprosto kao vlasnik imovine, pa makar bio i jasno prepoznatljiv kao kolektiv, nego kao historijski politički subjekt. Zato su mirovni planovi kojima se pokušavalo spriječiti i na samom početku zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini propali: jer su ti planovi, u stvari, etničke grupe bez historijskog prava na posebnu teritoriju pokušali pretvoriti u nacije, ili makar nacionalne manjine, zbrajanjem i okupljanjem pojedinačnih zemljišnih posjeda sa oznakom većinske etničke pripadnosti. Međutim, ako mirovni plan ne može pretvoriti etnije u nacije, to onda može učiniti rat. Tako su se u ovoj zemlji oduvijek raštrkanih naroda pojavio novi politički fenomen: duboko nepravedne nacije. Teritorije su prisvojene, kao neprikosnoveni većinski posjedi, kroz masovne progone i ubojstva.12 Zbog ove nepravde mnogi još tvrde da je to zemlja bez nacije ili zemlja etničkih grupa ili nacionalnih manjina koje se lažno predstavljaju. Tamni žig prošlosti će izgleda dugo trajati: ne poučava li nas i poslijeratna podjela zemlje i gradova da koliko god bili nepravedni tek odnedavno stečeni teritorijalni posjedi, mlade bosanskohercegovačke nacije više nitko ne može ponovo pretvoriti u etničke grupe.

Veliko komešanje naroda Kao teški bolesnik na postelji, čini se da ovdašnji narodi nikako ne mogu da se namjeste, da se postave u neki položaj koji bi im donio olakšanje. Možda bi bilo teško naći još neku zemlju u svijetu, gdje su narodi izgubili svoj položaj na tako čudan način i ponovo ga stekli na tako jeziv način. Kako to narodi zauzimaju položaje, nalaze svoja mjesta u svijetu? To treba učiti upravo od bosanskohercegovačkih

12

naroda koji nikako da sebi nađu spokojno mjesto u stvarnosti. Prateći stanje dubokog nemira od kasnog, propadajućeg poretka ideologije radničke klase, moglo bi se reći da narodi svoj položaj zauzimaju prije svega prema drugim narodima, a da taj položaj ustanovljuju prema dvije ravni koje stvarnost čine stvarnošću. Na jednoj strani je fizička stvarnost: teritorija, a na drugoj simbolička stvarnost: zakon. Pad komunizma je sobom donio grčevitu potrebu traženja svog mjesta i na zemlji i u zakonu13. Kraj rata je osvanuo sa narodima koji su kao “većinski narodi” ponovo našli i oteli, vojnim pohodima prisvojili, ali isto tako i izgubili, svoje teritorije. Takve nacionalne teritorije prije rata nisu postojale niti su mogle postojati, a vjerojatno su bez rata teško mogle i nastati. Jezovita sjena ratnog stradanja i zločina lebdi nad svakim mjestom na kojem se smjestila većina jednog naroda. Iako su možda već postala nepovratna mjesta nacionalne ukorijenjenosti, to nipošto nisu mjesta spokoja. Njih i dalje pohode i mrtvi i živi posjednici sa drugačijim imenima i vlasničkim ugovorima, ali nesumnjivo vjerodostojnim, potražujući svoja prava nad tom istom zemljom. Gledajući bjesomučnu borbu za narodno pravo nad zemljom, a “duboko ukorijenjeni” narodi u doba etno-nacionalizma polažu takvo pravo nad zemljom,14 moglo bi se reći da je u Bosni i Hercegovini danas sva zemlja oteta ili, tačnije, preoteta od onih koji nad njom nisu nikada mogli polagati isključivo pravo. Borba za zemlju je borba za neprikosnoveno pravo nad zemljom. Ratno prisvajanje zemlje nipošto nije dovelo do kraja komešanje naroda: ostalo je još neophodno ustanoviti pravo nad “svojom zemljom”. Samo najviši zakon daje nekom narodu pravo na zemlju. Ustav ustanovljuje takvo pravo. Narodi koji su se domogli svoje zemlje sada traže svoj vlastiti ustav. Zato tekući poslovi na pravljenju ustava još pripadaju ratnom zaposjedanju nacionalnih teritorija. Rat se samo preselio u simboličku stvarnost zakona, jer se pokazalo da se u doba vladavine zakona zemlja može posjedovati samo “s pravom” ili nikako. Prvi ustav koji je donio mir ovoj zemlji pružio je pravo nasilnom zaposjedanju teritorija. Neki analitičari smatraju da je to upravo bila njegova najveća mirotvorna snaga. Međutim, mir je ostao posve krhak, jer nije otklonio nego je, naprotiv, unio nemir. Zato što podjela zemlje nije bila podređena zakonu nego je zakon - onaj najviši koji

Nema sumnje, ovo nasilno prisvajanje teritorija ne može biti opravdano pravom naroda na samoodređenje, te podliježe pravu gubitnika da imaju obnovljen status quo ante. Pobliže o tome kod Avishai Margalit and Joseph Raz, “National Self-Determination,” The Journal Of Philosophy, Vol. 87, No. 9, September 1990, str. 439-461. 13 Sudeći po cvjetajućem postkomunističkom etnonacionalizmu, čini se da je komunizam u stvari pao na zemlju. Vidi o tome moj ogled, “Perigej komunizma,” Odjek, Sarajevo, ljeto 1995, godina XLVII, No 3, str. 24. 14 Etnopolitika se ne može razobličiti, a da se ne raskrije njena osnova u fantazmi ukorijenjenosti, u živopisnom imaginariju povezivanja naroda i tla, identiteta i teritorije. Vidi o tome, na primjer, zbornik koji je uredio Jean-Pierre Saez, Identités, cultures et territoires, Desclée de Brouwer, Paris, 1995. Tamo René Rizzardo govori, između ostalog, o “identitetu teritorija,” str. 127-128.

168 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i raspodjeljuje zemlju čitavim narodima - bio podređen podjeli zemlje.15 Zakon podređen stvarnosti, koja je uvijek ponajprije stvarnost zemlje, ne može biti dobro postavljen u svojoj vlastitoj, simboličkoj stvarnosti. Takve iznutra poremećene, u sebi samima loše postavljene zakone poznajemo kao više ili manje “prirodne zakone”: zakone jačega. Odnedavno smo naučili da je najvjerodostojnija provjera zakona pred samim sobom njegovo preispitivanje pred ljudskim pravima.16 Kao što narodi moraju ustanoviti svoju stvarnost pred zakonom, ali i zemljom, tako i zakoni moraju postaviti svoju članove prema zahtjevima simboličke stvarnosti koja je sama stvarnost ljudske slobode i pravičnosti. Kod nas se još sasvim malo zna kolika je u ovom ustanovljavanju zakonitosti zakona uloga ljudskih prava. To je najviše zbog toga što nas je novija povijest u lokalnom kontekstu uvjeravala da je najviši zakon onaj zakon koji sebi narod daje. Taj zakon, kako se vjeruje, ne može biti pogrešan, jer ga sam narod sebi daje. Tekući rad na ustavnim reformama podgrijava takvo uvjerenje, jer se sada smatra da su bosanskohercegovački narodi napokon dobili priliku da poslije “nametnutog ustava” sebi daju svoj vlastiti zakon. Međutim, pokazalo se da su njihovi najpozvaniji politički predstavnici ponovo pokrenuli rat oko prava na posjedovanje zemlje. Koliko će njima, ali i najglasnijem javnom mnijenju, trebati da shvate da ustav u višenacionalnoj državi nikako ne može biti “narodni”, nekakav čvrsti izraz “historijskog opredjeljenja našeg naroda”? To je za većinu sasvim dovoljan razlog da nacionalni pluralizam u svojoj zemlji ne smatraju vjerodostojnim ili da žele da ga uklone. Važnu pouku o prirodi zakona pokazuje nam ćorsokak u koji je zapalo stvaranje “narodnog ustava”. Ova pouka se može lako dokučiti ako je povežemo s onim uvidima koje su u novijoj pravnoj i političkoj teoriji pružili istraživači koji su se bavili “velikim preobražajem” koji se dogodio u modernom dobu sa ustanovljavanjem zakona koji imaju demokratski legitimitet, koje je narod sebi pružio i nametnuo.17 Ovaj preobražaj se može tumačiti kao otkriće o neumitnom povlačenju zakona pred voljom onih koji su ga donijeli, kao njegovo uzmicanje i uskraćivanje “narodnoj volji”. Dakako, od početka modernog zakonodavstva, zakon je morao moći zauzdati volju onih koji su ga donijeli, ali se na kraju pokazalo da zakon prethodi svakoj narodnoj volji i da nipošto nije njen plod.18 Pokazalo se da je zakon

utoliko bolje postavljen ukoliko manje odražava stvarne odnose, a to su odnosi posjedovanja: kapitala, zemlje, resursa, itd.19 Dakle, ukoliko je manje zakon jačega, pa bila to i većina naroda. Ukoliko danas zakonitost zakona pouzdano ispitujemo pred ljudskim pravima, to onda znači da se pravo pojedinca i manjine postavlja iznad naroda i većine. Tako postavljeno pravo pojedinca otkriva donedavno nečuvenu stvar: neustavnost ustava! Nelegitimnost najvišeg zakona u ovom slučaju proizlazi prije iz njegove neutemeljenosti i neopravdanosti pred njegovom vlastitom logikom simboličkog poretka nego iz nesuglasja sa konkretnim životnim svijetom. Ustavom implicirano kršenje ljudskih prava je najteža zamjerka koja se mogla podići protiv Daytonskog sporazuma i daleko je jača od nezadovoljstva ovdašnjih naroda svojim ustavnim položajem. Isto tako, nikakvo veliko narodno zadovoljstvo ovim položajem ne može obesnažiti njegov simbolički paradoks i obezvrijediti neophodnost ispravke ovog “nestvarnog” nedostatka.

Narodne nedemokratske države Mnogi su u svom razumijevanju tekuće političke stvarnosti ostali zatočenici prethodnog režima, a među njima su i njegovi gorljivi protivnici. Možda ponajviše oni, jer se među njima može najčešće čuti optužba da je titoizam bio nenarodni režim i da je sada prilika da država postane narodna. Istina je, etno-nacionalizam ne govori o pravnoj ili neutralnoj državi, osim kada to mora, nego o “državi našeg naroda”. U doba prevlasti etnopolitike samorazumljivo je da svaki narod mora imati svoju državu. Tako danas u Bosni i Hercegovini svaki narod – doduše nisu svi u tome podjednako uspjeli – ima svoju kvazi-državu. Velika je iluzija da su sa raspadom bivše Jugoslavije narodne države tek stvorene: upravo obratno, država je zadržala svoje pravo da bude narodna, da u svom gvozdenom zagrljaju birokratskog aparata drži čitavo društvo. (FAJL 40, Opet narodna država) Danas svi ovdašnji političari, zajedno sa svojim neistomišljenicima i ogorčenim neprijateljima, javno kažu da država mora biti pravna, da demokracija mora biti ustavna. Čini se da više nitko javno nije protiv takve države. Istovremeno, cjelokupna vladajuća politika, u gotovo svim nje-

15

Ovdje, dakako, pretpostavljamo moderni proces razdvajanja zakona i zemlje. Zakon nije više “zemaljski, vezan za zemlju.” Vidi o tome Carl Scmitt, Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicun Europaeum, Duncker & Humbolt, 1988, str. 13. 16 Ronald Dworkin, Taking Rights Seriously, Harward University Press, Cambridge, MA, 1977, str. 184 i dalje. 17 Vidi o tome Claude Lefort, L’invention démocrqtique, Fayard, Paris, 1994, str. 62 i dalje. 18 Vidi o tome Jacques Derrida, “Force of Law. The ‘Mystical Foundation of Authority’,” u: Gil Anidjar (ed.), Acts of Religion, Routledge, London and New York, 2001, str. 228-298. 19 Claude Lefort, Ibid. STATUS, BROJ 9, PROLJEĆE 2006.

| 169


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i nim partijskim bojama i nijansama, i dalje čvrsto vjeruje u narodnu državu. Država je obećana narodu. Svaka partija to čini svome narodu. Nema čvršćeg uvjerenja u ovdašnjim politikama od uvjerenja da je glavna zadaća politike da se svome narodu pruži, napokon, država koja će biti uistinu njegova.20 Najveći politički dar, koji može jednom narodu pružiti samo njegov “otac nacije,” jeste napokon njegova vlastita država. Kod nas se čvrsto vjeruje u politički razvoj naroda koji se vidi kao etatizacija naroda: država postaje sve više narodna, a narod sve više sebi prisvaja državu. Otkako je došao do svog političkog izraza, do mogućnosti da stvara svoju vlastitu politiku, “naš narod” je postao “državotvorni narod”. Politika se prije svega razumijeva kao aktivnost pravljenja države. Istinska politička sloboda se ne shvaća drugačije: svaki narod treba da razvija svoju državu. U sredinama sa dugom liberalno-političkom tradicijom naše popularno vjerovanje, da država donosi slobodu, može izgledati sasvim neobično. Po tome se vidi koliko pripadamo tzv. trećem svijetu i njegovoj politici dekolonijalizacije. Kao što su se jučer svi veliki politički borci ovog podneblja herojski borili za svoju državu, tako se i danas narodni zastupnici u političkim arenama čitavim svojim bićem zalažu za “našu državnu stvar”. Nije ovdje samo problem što se pravom politikom smatra jedino državna politika, a da se na civilno društvo i ne gleda, nego što je sva takva politika gotovo isključivo državotvorna (ili da kažemo narodna, svejedno). Političari su kod nas “ljudi od države”, u najdoslovnijem smislu riječi, pa stoga uglavnom dijele isti mentalitet “državnih službenika”. Kada kažu da služe narodu, a to rado naglašavaju, onda oni hoće reći da “služe državi”. Najčešće ili gotovo nikako ne služe oni postojećoj državi, jer svi oni vjeruju u politički razvoj i svoju ulogu u njemu, nego nekoj budućoj državi, čiji nacrt nose u svojim glavama, a koja će biti toliko razvijena i jaka da će u njoj narod biti potpuno slobodan. Vjeruje se da samo suverena država donosi konačni spas narodu, izbavljenje od tuđinske vlasti. Treba sasvim ozbiljno sagledati lokalnu političku situaciju - pritom upućujem pogled na čitav prostor nedavno oslobođenih naroda i uspostavljenih suverenih državica - s obzirom na ovo samorazumljivo povezivanje slobode naroda i suvereniteta države u gotovo svim popularnijim političkim gledištima. Politika se još dešava u sjeni prošlih imperija. Nije li za ovu politiku koju smo u njenoj suštini odredili 20

kao državotvornu takvo nešto kao decentralizacija države potpuna besmislica? Pa ipak, u Bosni i Hercegovini je ova tačka odavno stavljena na dnevni red. Gotovo svi političari se slažu da je ovaj ili onaj vid decentralizirane državne vlasti neophodan. Doduše, neki od njih misle da se to može postići samo nakon odlučnog jačanja centralnih institucija državne vlasti. U teorijskoj političkoj misli se, najkraće rečeno, smatra da decentralizacija državne vlasti služi većoj slobodi naroda. Ali pročitana u lokalnom kontekstu samorazumljivog povezivanja narodne slobode i države, ova postavka znači da svaki narod treba da dobije što više svoje državne vlasti. Nije čudo da kod nas onda postoji duboki spor oko smisla i svrhe decentralizacije državne vlasti. Političari “većinskog naroda” (Bošnjaka) će osporavati da to znači umnožavanje centara državne vlasti ili slabljenje centralne vlasti. Političari “manjinskih naroda” (Hrvata i Srba) će u tome vidjeti šansu ostvarenja svojih (državotvornih) politika unutar “zajedničke države”, pokazujući spremnost da prave “države u državi”. Ne trebamo se zavaravati oko prave potrebe za decentralizacijom države. U ovakvom stanju rasplamsanih državotvornih politika i oslobođenih naroda takva tema se nikada ne bi pojavila na dnevnom redu da nije tjeskobne prikraćenosti koja pogađa dominantnu viziju državno-političkog razvoja, naime zatečenog stanja izmiješanosti naroda na maloj teritoriji bez zajamčenog historijskog prava na ekskluzivni zemljišni posjed.21 Presudno pitanje današnje Bosne i Hercegovine jeste da li je moguća jedna država za više naroda. Postoji duboki otpor, kako naroda tako i njegove politike, prema složenoj, višenacionalnoj državi. Višenacionalno kod nas znači, imajući u vidu vladajući oblik politike, višedržavno! Najveći problem leži u tome što na ovom tlu složena, višenacionalna država – istinska takva država, dakle, zasnovana na demokratskom pluralizmu – nije nikad ni postojala. Neki takvu državu brkaju sa nekadašnjim imperijima (koje su u načelu multietničke). Bez sumnje, Bosna i Hercegovina svoju mješavinu religija i etničkih kultura duguje tom višestoljetnom naslijeđu. Drugi misle da je bivša Jugoslavija bila uistinu složena država. Međutim, pokazalo se da je ona mogla postojati samo dok to nije uistinu i postala: samo toliko dugo dok se etničko bratstvo naroda (po kojem su oni u stvari sačinjavali jednu obuhvatniju, južnoslavensku etniju) i proletersko-klasno jedinstvo nije raspalo kao proizvod puke ideologije. Koliki je otpor prema prihvaćanju uistinu složene države, a to znači nekog oblika konsocijacije ili federalnog uređenja, najbolje se vidi kod onih političara i anali-

O populističkom shvaćanju demokracije vidi, na primjer, Ronald Dworkin, Sovereign Virtue. The Theory and Practice of Equality, Hravard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2000, str. 356 i dalje. 21 O moralno prihvatljivom pravu nekog naroda na posjedovanje teritorija kao historijskom pravu, vidi: David Copp, “Democracy and Communal SelfDetermination,” u: Robert McKim and Jeff McMahan (eds.), The Morality of Nationalism, Oxford University Press, 1997, str. 295.

170 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i tičara koji su za jedinstvenu i nepodijeljenu Bosnu i Hercegovinu.22 Po uzoru na političku matricu prethodnog režima i oni osporavaju svaki razvijeniji oblik nacionalnog pluralizma, jer samorazumljivo pretpostavljaju da to neminovno vodi stvaranju više suverenih država. Uhvaćeni u mrežu svoje državotvorne politike, oni se onda opredjeljuju ili za model nacije-države i većinskog bošnjačkog naroda kao “temeljnog naroda” ili za osporavanje navodno nevjerodostojnog nacionalnog pluralizma u ime historijski još uvijek osakaćenog i nedovoljno prepoznatog zajedničkog bosanskog identiteta. Prema tome, na isti način kao i srpski i hrvatski separatizam, ali možda manje izričito, odbacuju mogućnost gradnje jedne države za više ravnopravnih ili “konstitutivnih” naroda. Vladajućim politikama nasuprot trebalo bi ustrajati na gradnji države koja će, upravo kao pravna država, biti neutralna prema narodu i zakonski ograničavati njegovu slobodu. Složena država može opstati samo kao neutralna pravna država. Nacionaliste treba uvjeriti da to neće spriječiti politički razvoj njihovog naroda niti zaustaviti gradnju nacije.

Nenarodne državne institucije Nipošto nije lak posao zasnovati najviše državne institucije u zajednici više ravnopravnih nacija. Svaka nacija hoće da u njima bude jednako predstavljana i da tamo na uspješan način zastupa svoj najviši interes. Upravo tamo se najviši nacionalni interes pokazuje državnim, a najviši državni, nacionalnim. Nije li posljedica toga da su u takvim višečlanim zajednicama najviše državne institucije predstavničke i pregovaračke u mjeri u kojoj će to stalno onemogućavati njihovu potpunu integraciju kao institucija i time ih stalno iznova izlagati neuspjehu i blokadi? Pomirimo li se sa izrazito predstavničkim i pregovaračkim karakterom takvih institucija – ostavimo li ih nedirnute, onakve kakve su one danas u Bosni i Hercegovini – onda prihvaćamo njihovo međudržavno uređenje i status. Umjesto da u njima rade najviši činovnici državne vlasti, tamo stalno zatičemo, pogledamo li malo bolje, državne delegacije sastavljene od jednog ili više predstavnika, na mukotrpnom poslu pregovora i pogađanja. To da su entiteti (ili u Federaciji čitavi grozdovi kantona) po svojoj prirodi države i da funkcioniraju kao države, najbolje se vidi u “zajedničkim” državnim institucijama. Ove institucije su gotovo po pravilu poprišta međudržavnih sukoba i sporova suverenih entiteta. Riječ je o veoma opasnoj igri u kojoj ako jedan do-

bije, onaj drugi mora izgubiti. Zato u zajedničke (među)državne institucije idu dobro naoružani borci, lukavi pregovarači, zastupnici nacionalnih interesa za koje je kompromis s drugima poraz koji se nije mogao izbjeći. Čini sa da je pregovaračka beskompromisnost upravo postala najpriznatiji kriterij sposobnosti visokopozicioniranih političara – onih koji idu na rad u zajedničke institucije. Gotovo svaki od njih tamo odlazi popraćen molbom svojih partijskih suboraca, zastupnika nacije: “Čuvaj naše vitalne interese kao zjenicu oka i ne pravi nikakve ustupke!” Postojanje tri ravnopravne nacije nalaže potrebu da sve tri dijele državnu vlast. Višenacionalna podjela državne vlasti najčešće podrazumijeva i da svaka nacija ima neki posebni oblik državne vlasti.23 Federalni državni aranžmani su načini da se ostvari ova dvoznačna podjela vlasti: i da se vlast dijeli s drugima i da se svakom pruži dio vlasti. Nema boljeg primjera od današnje Bosne i Hercegovine da se pokaže da ove druge podjele vlasti nema bez prve, tj. da možete imati svoju (nacionalnu, “većinsku”) državnu vlast (na nižem nivou neke federalne jedinice) samo ako imate uistinu zajedničku vlast u najvišim državnim institucijama. Federalno uređenje traži integrirane najviše državne institucije: da bi mreža mogla biti raspletena, njeni krajevi moraju biti čvrsto spleteni. Kao poprišta borbenog zastupničkog pregovaranja vođenog beskompromisnim stavovima, kod nas ove institucije još nisu izgrađene. Iako već naizgled izgrađene kao najviše političke institucije, ali pritom postavljene kao poprišta etničkog sukoba, za njih bi se moglo reći da su ne samo neuređene nego divlje institucije. Lako je zaključiti da imamo federaciju bez najneophodnijih federalnih institucija ili, što je još gore, da su najvažnije državne institucije mjesta vaninstitucionalnog odlučivanja. Iz najmanje dva razloga: s gotovim stavovima i pripremljenim odlukama se ulazi u ove institucije, a iz njih izlazi, bar kada je riječ o najvažnijim pitanjima, nakon različitih oblika arbitraže: dakle, opet nakon odluka izvana. Divlja federacija, federacija bez svojih odgovarajućih institucija, predstavlja olupinu koja pluta međunarodnom scenom. To danas svako vidi. Ni u zemlji, među političarima na visokim položajima, više se nitko javno ne izjašnjava protiv ustavnih reformi. Problem broj jedan je kako osigurati integraciju najviših državnih institucija. Ništa se u ustavnim reformama ne može učiniti ako se ne krene odatle. Međutim, jasno je da svaki potez objedinjavanja predstavlja udar na predstavljački i pregovarački karakter tih institucija koje predstavljaju samu državu (koju poznajemo kao državu stalnih međunacionalnih pregovora).

22

O značaju federalnih uređenja u smirivanju etnonacionalnih sukoba vidi Will Kymlicka, Politics in the Vernacular. Nationalism, Multiculturalism, and Citizenship, Oxford University Press, 2001, str. 93 i dalje. 23 Tako se svaka nacija pojavljuje u pluralnom društvu ili, radije, kao što je slučaj kod nas, u “duboko podijeljenom društvu,” kao poddruštvo ili segment. Vidi o tome klasični rad Arenda Lijpharta: “Self-Determination versus Pre-Determination of Ethnic Minorities in Power-Sharing Systems,” u: Will Kymlicka (ed.), The Rights of Minority Cultures, Oxford University Press, 1997, str. 276. STATUS, BROJ 9, PROLJEĆE 2006.

| 171


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i Saznajemo da se, pod velikim pritiskom izvana, pregovara o uvođenju jednog predsjednika države, predsjednika a ne predsjedavajućeg Vijeća ministara, koje bi sa svoje strane trebalo da što više preuzme funkciju državne vlade, zatim novih državnih ministarstava itd. Zapravo pitanje svih pitanja postaje kako višenacionalna podjela vlasti može dopustiti integrirane državne institucije. Kako jedan čovjek može predstavljati tri nacije (i još one kojih nije mali broj koji smatraju da nacionalna pripadnost ne igra odlučujuću ulogu u političkom zastupanju)? Kako se tri (predsjednika, parlamenta, vlade) mogu svesti na jedan? Najveću zapreku ovdje predstavlja duboko nepovjerenje etnopolitike u politiku, u političke institucije kao takve. Zato se danas dominantna politika uglavnom i odvija izvan političkih institucija. Ona se u njima ne oblikuje nego se radije objavljuje – predstavlja narodu. Vjeruje se da političke institucije moraju biti “naše” da bi funkcionirale. Danas su one političke snage koje možemo nazvati “integralistima” najveća prepreka integraciji federalnih državnih institucija. I bosanskohercegovački separatisti i unitaristi vjeruju da samo ako su sve institucije integrirane država može funkcionirati. Njihov stav u prisvajanju javnih institucija jeste: sve ili ništa. Ali upravo po tome se federalno uređenje razlikuje od uređenja većinske nacije. Upravo u federalnom uređenju dolazi do izražaja politički karakter najviših državnih institucija: a to je susret s drugima, s političkim protivnicima, na osnovu usvojenih i uređenih procedura odlučivanja, razboritosti i uviđavnosti, kompetentnosti itd. U našem kontekstu klimave unije entiteta se dobro vidi kako neprihvaćanje ili nevoljko prihvaćanje federalnog uređenje također znači duboku sumnju u institucije tamo gdje su one uistinu političke: u zajedničke državne institucije. Ta sumnja se prije svega odnosi na njihovu neutralnost. Zajednička država više nacija ili više nepomirljivih političkih segmenata (recimo, nacionalista i antinacionalista) se ne može graditi bez institucija koje nitko ne može prisvojiti za sebe, a svako je spreman da prihvati rezultate njihovog rada. Zato ništa toliko snažno ne izražava krizu ove države kao raskomadanost svih njenih najviših institucija na svojevrsne “domove naroda”.

Dvije ose pravednosti Međutim, ne radi se sada o tome da Bosna i Hercegovina dobije naprosto “normalne i efikasne” državne institucije. Njihov predstavnički i pregovarački karakter nije nešto što se može i treba jednostavno izbrisati. Koliko god željeli da imamo “funkcionalnu državu koja služi građanima”, naša država nikako neće moći postati onoliko “normalna i 24

funkcionalna” koliko bi to mogli poželjeti pozivajući se na primjere mnogih zemalja. U tom smislu nikada nećemo biti toliko “normalni” koliko, recimo, Slovenija ili Hrvatska. Postoji suštinska razlika između nacije-države, u kojoj je država prije svega država većinske nacije, i višenacionalne države u kojoj imate nekoliko ravnopravnih, “ni većinskih ni manjinskih” nacija. Sa tri “konstitutivna naroda” se ne može graditi država u kojoj njene institucije ne bi bile “zajedničke” u naglašenom smislu predstavljanja udruženih i koegzistirajućih naroda koji u politici posebno vode računa o svojim nacionalnim interesima. Takvo stanje nacionalnog pluralizma će državnim institucijama nužno nametati konsocijacijska rješenja: institucije će morati biti zajedničke, a to znači složene, prije nego jedinstvene. Nipošto nije dobro primjenjivati koncept “normalnog uređenja” koji dolazi iz sasvim homogenih nacija-država na Bosnu i Hercegovinu. Istina je da će zato naša državna organizacija, makar u najvećoj mogućoj mjeri uspjeli da je pojednostavimo, biti skuplja, kompliciranija i trapavija od ovih “uzornih” zemalja. Ali to je cijena koja se mora platiti za najvažniji politički cilj pluralnog društva: etno-kulturnu pravednost.24 Kao što su primijetili mnogi iskreni zagovornici ostvarenja ljudskih prava kod nas: ostvarenje ove pravednosti često ide nauštrb ljudskih prava pojedinaca. Međutim, nipošto se ne radi o tome da se sada čitavo pitanje prava naroda naprosto otpiše, jer u svom dosljednom provođenju dolazi u sukob sa politikom ostvarenja ljudskih prava. Javljaju se već glasovi nekih uvaženih pravnih stručnjaka koji bi da čitavu stvar oko konstitutivnih naroda naprosto izbrišu iz novog ustava. Tako se stvara iluzija da bi se sa ustavnom poveljom mogla graditi tipična nacija-država u kojoj su jedini politički subjekti građani-pojedinci. Ali bar smo mi, nažalost, na ovim prostorima mogli iskusiti da nema goreg i opasnijeg političkog poteza od nepriznavanja nacionalnog pluralizma. Nipošto se ne smije previdjeti činjenica da je od prvog časa, s padom jednopartijskog sistema, politički pluralizam uveden kao nacionalni pluralizam. Pogrešno je uvjerenje da se neka državna zajednica može graditi samo kao zajednica nacionalnog jedinstva. To je, u stvari, zajedničko vjerovanje ogromnog broja ljudi koji se danas okupio ili oko unitarističkog ili oko separatističkog programa. Srpsko-bošnjački spor, kao što vidimo glavni spor oko ustavne reforme državnih institucija, treba promatrati u svjetlu tog uvjerenja. Doduše, oni koji su za “normalnu BiH” radije se pozivaju na građansko jedinstvo. Međutim, radi se o tome da nikad više ne budemo imali građansko jedinstvo u bilo kojem snažnijem, političkom obliku na koji smo naučili: bilo kao jedinstvo isključi-

Vidi o tome Will Kymlicka and Magda Opalski, Can Liberal Pluralism be Exported? WesternPoliticalTheory and Ethnic Relations in Eastern Europe, Oxford University Press, 2001, 15-21 et passim.

172 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i vog ideološkog režima bilo kao jedinstvo etnopolitičke pripadnosti. Istinski liberalno-demokratski poredak će omogućiti da građani ne bude politički jedinstveni ni u čemu. Prije svega zato što se nijedna politika ne bi trebala doticati njihovih temeljnih prava. Jalovi nacionalno-partijski spor oko ustavnih promjena upravo je žilavo ukorijenjen u tome što se vladajuće politike navodno najviše bore oko temeljnih prava: jednima je, eto, stalo do kolektivnog prava svoga naroda, a drugima su prava pojedinca sveta. Nažalost, čini se da se samo iz perspektive međunarodne zajednice vidi da je put posredovanja ovdje jedini put naprijed. Ne zato što je to put ustupaka između nepomirljivih pregovaračkih strana nego zato što stvarnost tronacionalne državne zajednice zahtijeva ostvarenje sasvim suptilne dijalektike posredovanja prava jednakih pojedinaca i ravnopravnih nacija. Izazovi pravno-političkog uređenja ove zemlje su daleko veći nego što se to obično pretpostavlja – ali nipošto nije riječ o bezizglednim zadaćama. Michael Walzer je ukazao da nacije-države pružaju najbolju pravnu i političku osnovu za ostvarenje najviših standarda ljudskih prava. U tome se višenacionalne države u kojima ima najmanje dvije “glavne nacije” s njima ne mogu uspoređivati.25 One sa također moraju podvrći snažnom zahtjevu za pravednošću međusobnog položaja “konstitutivnih naroda”. U takvim društvima kakvo je naše bosanskohercegovačko sve državne institucije se stalno podvrgavaju preispitivanju svoga rada kroz dvije ose pravednosti: prema građanima i prema narodima. S jedne strane, mora se stalno težiti tome da građani mogu ostvariti svoja prava kao građani u dobro uređenoj državi većinske nacije. S druge strane, “konstitutivni narodi” se moraju što više približiti statusu većinske nacije u naciji-državi, a svakako imati onoliko prava koliko imaju nacionalne manjine u takvoj državi. To je nimalo lak i prilično dugoročan proces koji zahtijeva političke snage na visini tog zadatka.

Dezintegrirano društvo i reintegrirane etničke zajednice Nije li provođenje ustavnosti i zakonitosti jedini, pa možda i dovoljno pouzdan parametar kojim danas raspolažemo u procjeni uspješnosti procesa reintegracije bosanskoherce-

govačkog društva? Riječ je o legalistički shvaćenoj poslijeratnoj integraciji: po tom shvaćanju rekonstrukcija države i obnova građanskih prava i sloboda jeste glavni preduvjet reintegracije cjelokupnog društva. Čini se da imamo razloga vjerovati u ovaj prioritet države nad društvom, bar u času kada je društvo dezintegrirano. Kao da bi gvozdeni kalup zakonskih normi i institucija mogao pomoći razjedenom i potrganom živom tkivu društva da se obnovi. Ali stupanj dezintegracije stvara bojazan: šta ako je društvo toliko dezintegrirano da više ne predstavlja nikakvu zajednicu – zajednicu koja bi htjela i mogla da se obnovi? Najvažnije pitanje ovdje je da li se o bosanskohercegovačkom društvu može još uopšte govoriti kao o zajednici, tj. da li društvena reintegracija može još postaviti tako “visoko” i imati za cilj zajednicu koja obuhvata sve druge zajednice, prije svega one etničke? Međutim, nijedan zakon i sistem legalnosti ne može sam po sebi osigurati integraciju dvije ili više etničke zajednica u jednu, pogotovu od časa njihove pune samosvijesti, kada sebe vide kao najviše političke zajednice: nacije.26 Niko danas ne može sa sigurnošću tvrditi, bar za doglednu budućnost, da li je nakon raspada zbratimljene komunističke zajednice ostavljen prostor za neku višu i obuhvatniju političku zajednicu osim nacije (reducirane na etničku zajednicu). Upravo (etno)nacionalisti, koji danas dominiraju političkim scenama Bosne i Hercegovine osporavaju mogućnost rekonstrukcije takve nadnacionalne zajednice. Snagu njihovom uvjerenju pruža pouzdan uvid: međunacionalno ili nadnacionalno zajedništvo titovskog režima - glavni politički subjekt kao politički narod (people, demos a ne ethnos) – je bilo zasnovano na marksističkoj ideologiji i stalnoj mobilizaciji Partije na zadacima integracije i jačanja solidarnosti, te se raspalo onog časa kada je oslabila moć te ideologije.27 Zaključak o prioritetu se, dakle, može preokrenuti: ne samo da jačanje države i provođenje zakonitosti ne može biti glavno sredstvo integracije bosanskohercegovačkog društva nego je postojanje tog društva, u dovoljno snažnom obliku da ga možemo smatrati nosiocem procesa integracije, preduvjet uspješne rekonstrukcije države i njenog sistema legalnosti. Prograđanske političke stranke i pokretu su danas često u iskušenju da se pozivaju na sveobuhvatnu društvenu zaje-

25

Michael Walzer, On Toleration, Yale University Press, New Haven and London, 1997, str. 35-36. “Antropolog ili neki drugi izvanjski promatrač možda može lako raspoznati neku etničku grupu, ali dok god članovi nisu sami svjesni jedinstvenosti svoje grupe, to je samo etnička grupa, a ne nacija. Dakle, dok etnička grupa može biti definirana uvidom nekog drugog, nacija mora samu sebe definirati. (…) Kao što smo već primijetili, suština nacije jeste stvar samospoznaje ili samosvijesti. Mnogi od problema vezanih uz određenje nacije upravo su pripisani činjenici da je ona grupa koja se samoodređuje.” Ili nešto dalje: “Grupno shvaćanje srodnosti i jedinstvenosti sačinjava suštinu nacije, a opipljive karakteristike poput religije i jezika imaju značaja za naciju samu utoliko ukoliko doprinose ovom shvaćanju ili osjećanju grupnog samoidentiteta i jedinstvenosti. Vrijedi spomenuti da neka nacija može izgubiti ili izmijeniti bilo koju posebnu ili pak sve svoje izvanjske karakteristike, a da pritom ne izgubi svoje osjećanje životne jedinstvenosti koja naciju i čini nacijom.” Walker Connor, “A Nation Is a Nation, Is a State, Is an Ethnic Group, Is a…”, Ethnonationalism. The Quest for Understanding, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1994, str. 103-104. 27 O tome pobliže u Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation. Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, 1998, str. 130 i dalje. 26

STATUS, BROJ 9, PROLJEĆE 2006.

| 173


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i dnicu – za koju se čini da više ne postoji. Ona polažu nade u zajednicu koja će tek nastati – reintegracijom kao nekom vrstom regeneracije. Oni tu zajednicu vide, prije svega, kao zajednicu građana. Ali takva se zajednica ne obnavlja “prirodno”, sama od sebe. Ono što još za nju nedostaje jesu niti koje povezuju građane preko etničkih ograda: veze povjerenja i solidarnosti. Samo takve veze, kako nas podsjeća Will Kymlicka, čine jednu zajednicu zajednicom.28 One se ne mogu stvoriti državnom prisilom ili zakonskim regulacijama nego zajedničkim akcijama slobodnih i odgovornih pojedinaca povezanih zajedničkim potrebama i udruženih na ostvarenju zajedničkih ciljeva. Po svemu sudeći, istinski integracioni procesi koji povezuju različite etničke zajednice u društvo će biti procesi unutar tzv. civilnog društva. Nikakvo jačanje države neće moći nadomjestiti taj proces – niti će, na koncu, biti ostvarivo bez njega. Međutim, čini se da kod građanskih političkih struja nedostaje svijest o potrebi obnove civilnog društva kao prioritetu ili preduvjetu svake druge obnove. Možda zato što je lako predvidjeti da bi to bio dugotrajan proces, pogotovu što je prilično zasnovana pretpostavka da bi se pritom radilo ne tek o obnovi nego o zasnivanju po prvi put istinske zajednice građana.29 Osnaženje države i poštivanje ljudskih prava se čini daleko pouzdanijim preduvjetu za pospješivanje procesa integracije. Stoga ne čudi nestrpljenje oko promjene najvišeg zakona koji se ne oslanja na postojanje bosanskohercegovačkog društva nego podrazumijeva konsocijacijsku prirodu nove poslijeratne stvarnosti, u kojoj su glavni politički subjekti tri nacije. Upravo se čini da su građanske struje manje svjesne konsocijacijske stvarnosti postkomunističke Bosne i Hercegovine. Etnonacionalne struje, s druge strane, u Daytonskom sporazumu vide suviše ustupaka napravljenih građanskoj Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu radikalna krila i jednih i drugih, moglo bi se reći da Ustav predstavlja svojevrstan čvor u koji su svezane suprotne tendencije: s jedne strane, pokušaji da se integracije svedu u okrilje etničkih zajednica, a, s druge strane, pokušaji da se sve usmjeri na obnovu bosanskohercegovačkog društva kao konkretne i produktivne političke zajednice. Niti etnonacionalisti niti tzv. prograđanske snage u stvari ne vide u razvoju civilnog društva prioritetan politički cilj. Takav stav prvih je razumljiv: integracija s drugima

28

se razumijeva kao najveća opasnost za vlastiti “nacionalni opstanak”. Njihovi oponenti su uglavnom svjesni značaja civilnog društva, ali također i činjenice da bi, postavili se ovaj cilj u fokus njihovog djelovanja, to mogao biti veoma jak argument za nerealnost njihovih politika. Drugi razlog sklanjanja ove zadaće s prioritetne liste na ovoj strani političkog polja se može pronaći u činjenici da se prograđanske snage nalaze uglavnom na “ljevici” i da su još pod snažnim bremenom ideološkog naslijeđa prethodnog režima. Daleko su sklonije da svoje povjerenje ukažu jakoj državi nego utjecajnom civilnom društvu. Bosna i Hercegovina ne može biti konstituirana kao nacija-država. Budući da kao državna zajednica mora osigurati jednakopravnost i konstitutivnost tri nacija, ona pripada malom broju konsocijacijskih država svijeta.30 U usporedbi sa nacijama-državama, konsocijacijske države su daleko kompliciranije i nestabilnije, izložene stalnom pregovaranju i obnavljanju međusobnog povjerenja tzv. konstitutivnih nacija. Michael Walzer je takvu politiku opstanka višenacionalnih država u kojima ima više “većinskih nacija” nazvao “herojskim programom”.31 Bosna i Hercegovina se upušta u avanturu ostvarenja takvog programa nakon kolapsa režima koji nije imao posebno razvijenu kulturu građanstva i civilno društvo, te nakon višegodišnjeg rata koji je zapanjio svijet svojom okrutnošću i koji, ako nije razorio, onda je duboko uzdrmao tradiciju multietničke koegzistencije. Konsocijacijske države u principu ne mogu imati toliko snažan građanski režim – u kojem su principijelni akteri građani-pojedinci dovoljno slobodni i distancirani od svojih nacionalnih, etničkih, konfesionalnih i drugih kolektivnih pripadnosti - koliko to mogu imati nacije-države. Budući da moraju ostvariti snažniji režim kolektivnih prava, ove složene države na subdržavnim nivoima, dakako gdje je to moguće, uvode teritorijalni princip političkog i pravnog uređenja i osiguravanja prava, dužnosti i sloboda svojih građana.32 Regionalne podjele imaju svrhu da složenu tvorevinu multinacionalne koegzistencije učine na “nižim nivoima” jednostavnijom i normalnijom: po uzoru na nacije-države. Ove podjele u stvari predstavljaju način da se izađe na kraj sa nacionalnom mješovitošću: postoje teritorije na kojima se svaka konstitutivna nacija pojavljuje kao većinska. Regionalno uređenje prema lo-

Will Kymlicka, Multicultural Citizenship. A Liberal Theory of Minority Rights, Clarendon Press, Oxford, 1995, str. 191. Vidi o tome Dominique Schnapper, La Communauté des citoyens. Sur l’idée moderne de nation, Gallimard, Paris, 1994. 30 Michael Walzer, On Toleration, str. 22. 31 Ibid. 32 Kod Lijpharta čitamo: “Umjesto da se drži nepoželjnom i izvorom problema, geografska koncentracija segmenata u pluralnom društvu može se shvatiti i pozitivno, kao prednost, jer dopušta primjenu ili federalizma kao konsocijacijskog sredstva ili podjele kao krajnjeg rješenja. Pravi problem se javlja kad su segmenti geografski izmiješani. Takva situacija isključuje mogućnost teritorijskog federalizma kao oblika autonomije segmenata te ograničava izbor na manje dalekosežne oblike autonomije.” Cf. Arend Lijphart, Demokracija u pluralnim društvima, Globus nakladni zavod, Školska knjiga, Zagreb, str. 51-52. 29

174 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i gici većinske nacije omogućava, dakle, zadovoljavanje kolektivnih nacionalnih prava, prije svega kada je riječ o vođenju državnih i drugih važnih javnih institucija. Kako naglašava Kymlicka, svugdje se javne institucije uređuju prema nekoj određenoj nacionalnoj kulturi – nema nacionalno neutralne “društvene kulture” takvih institucija.33 Na taj način se i konsocijacijske države uključuju u politiku državnog uređenja zasnovanu na principu većinske nacije. Ono što nacije države mogu postići na državnom nivou, one postižu na subdržavnom, pokrajinskom i regionalnom nivou. Ipak postoji bitna razlika: manjine u subdržavnim teritorijalnim entitetima, federalnim ili konfederalnim (ili kvazi-federalnim) jedinicama, ostaju konstitutivne. Ne smiju se izjednačiti manjine konstitutivnih naroda sa manjinama u pravom smislu riječi. Nije li položaj ovih manjina bolji utoliko što pripadaju naciji koja u susjednom regionu upravlja javnim institucijama i koja na državnom nivou može bdjeti nad jednakopravnošću njihovog položaja? Nije li u administrativnim jedinicama u kojima su u manjini, takvim nacionalnim grupama potrebno osigurati sve mehanizme zaštite manjinskih prava? U kom slučaju ovim “konstitutivnim manjinama” treba osigurati sve mehanizme zaštite manjinskih prava? Nije li to trenutak u kojem subdržavni entiteti postaju države u državi, dakle trenutak u kojem dolazi do rastakanja konsocijacijske države? Za konsocijacijske države se poseban značaj građanstva i civilnog društva pojavljuje upravo u kontekstu položaja konstitutivnih manjina. Upravo jak režim građanskih sloboda i prava, tj. razvijena građanska kultura, predstavlja, upravo se na ovom mjestu to pokazuje, glavno vezivno tkivo složene višenacionalne zajednice. Kakve posljedice za bosanskohercegovačku složenu višenacionalnu zajednicu može imati neispunjavanje temeljnih preduvjeta konsocijacijske države: nedostatak međunacionalnog povjerenja i solidarnosti, te nedostatak iole razvijenije građanske političke kulture. Nije li položaj konstitutivnih manjina najbolji pokazatelj lošeg stanja države? Sve proturječnosti i ambivalentnosti države koje “nikako da stane na svoje noge” se ogledaju upravo ovdje. Uistinu, ovo pitanje je od početka poslijeratne rekonstrukcije postavljeno kao jedno od najvažnijih političkih pitanja. Ali da li je ono čak i kao pitanje postavljeno onako kako bi trebalo, u odgovarajućim pravnim i političkim terminima? Simptomatično je da se često govori o “manjinskim povracima” (ravnopravnih većina), ali nipošto o osiguravanju manjinskih prava (neravnopravnih većina) . Takvo osigura-

vanje bi pretpostavljalo nedvosmislenu legalizaciju podjele zemlje. Međutim, ostvarivanja prava konstitutivnih naroda se pokazalo kao veoma spor i dug proces. Može li on uopće uspjeti bez stvarne integracije društva, bez zajedničke političke i građanske kulture? Nije li u ovoj međufazi pokušaja izgradnje samoodržive konsocijacijske države - kada se prava konstitutivnih manjina ne mogu ostvariti, a pozitivna diskriminacija koju bi donijeli mehanizmi zaštite manjinskih prava ne mogu uvesti - potrebno ukazati na svu perfidnost situacije “većine koja je u manjini”? Nije li upravo ovaj tranzicijski interregnum, ovo stalno odlaganje ostvarenja obećanja o nacionalnoj jednakopravnosti, ono što izaziva strah kod ljudi da “ne ostanu u manjini”? Nije li konstitutivni položaj novih manjina upravo doveo do neke vrste perverzije principa koji bi trebao da odlikuje konsocijacijske države: privilegiranja građanskog statusa pojedinca? Jer sprečavanje ugrožavanja manjine se svelo na zaštitu pojedinaca koji su prijavili kršenje svojih prava. U javnom mnijenju i u javnim institucijama ne postoji nikakva izraženija svijest o potrebi njegovanja zajedničke građanske kulture, čiji najvažniji sadržaj bi bila svijest o njegovanju solidarnosti i povjerenja prema drugima, pogotovu o potrebi pružanja većih šansi drugima, itd. Prazni govor o multikulturalizmu je upravo postao ideologem kojim se skriva bolna istina o konstitutivnim manjinama.

Nepodnošljivi pluralizam Još nitko ne zna kako će izgledati ovdašnje pluralističko društvo sačinjeno od tri načelno ravnopravne nacije. Naivni su oni koji će reći da se u Bosni i Hercegovini oduvijek živio ovaj pluralizam kultura, religija, običaja, predaja… Ne, ovaj koji nam je potreban još svakako ne, jer tek treba da iskusimo davno obećani demokratski pluralizam ili pluralizam u njegovoj suvremenoj političkoj formi: liberalne demokracije. To ne bi bio pluralizam s kojim se oni koji navodno nisu nacionalisti obično diče: “zajednički život” u sjenci neke velike imperije poput Otomanskog carstva ili Austrougarske monarhije. Sada bi to trebala biti zajednička državna zajednica posve oslobođenih naroda, etničkih zajednica koje su došle do svoje političke samosvijesti, zrelih nacija koje više nemaju nikakvih iluzija o svom identitetu, o svojoj prošlosti i o svojim tekućim i budućim interesima. Pluralizam pod skutima velike imperije je uvijek bio djelomičan i u važnim vidovima čak podzeman. Bliskost prema sunarodnicima “druge vjere” najviše se održavala i pothranjivala u područjima svakodnevnice koja su izmicala političkoj moći i javnosti njenog upražnjavanja. Imperija u svom klasičnom obliku, kojem je Austrougarska

33

O pojmu “društvene kulture” i mitu etnokulturne neutralnosti vidi kod Will Kymlicka and Magda Opalski, op. cit., str. 18 i dalje. O značaju ovog pojma u određivanju legitimnosti stjecanja političke autonomije neke zajednice vidi, na primjer, Daniel M. Weinstock, “Citizenship and Pluralism,” u: Robert L. Simon (ed.), Social and Political Philosophy, Blackwell Publishers, Malden USA, Oxford UK, 2002, str. 247. STATUS, BROJ 9, PROLJEĆE 2006.

| 175


Us t a v n e p r o m j e n e u B i H i k o n s o c i j a c i j s k i m o d e l i već izmicala zahvaljujući svojim nastojanjima da se modernizira, upravo je isključivala najvažniji oblik pluralizma: ravnopravnu političku participaciju. Zato se u Bosni, kada se počne govoriti o višestoljetnoj tradiciji suživota, najčešće počne govoriti o društvenom životu u susjedstvu i poštivanju običaja onih koji su oduvijek živjeli “tu, pokraj nas”. Dobro je poznato da velikim imperijima nije smetao vjerski i etnički pluralizam, pod pretpostavkom pokornosti centralnoj vlasti, kao što se pokazalo da je to slučaj sa novijim oblikom državnog uređenja: nacijom-državom. Naročito je na zlu glasu etnički nacionalizam koji u modernu političku formu zajedništva nipošto ne dopušta smještanje više od jedne etničke zajednice. Zato su etničke nacije obično sitnoga rasta i obično u karikaturalnom obliku ponavljaju nastanak tzv. starih nacija. Tako se za Bosnu i Hercegovinu može reći da je u isti mah talog jedne drevne imperijalne prošlosti i talac novije političke povijesti. Može li njen od davnina naslijeđeni demografsko-teritorijalni pluralizam preživjeti novo doba i pronaći svoju odgovarajuću državno-političku formu? Nije li upravo prošli rat napokon dokončao izmiješanost koja stoji na putu gradnji etničkih nacija? Nije li taj rat na cijelom prostoru bivše Jugoslavije pokazao da je za nove političke elite, pretežno opredijeljene za “demokratsku gradnju” vlastitih nacija, imperijalno naslijeđe življenja bez jasnih etničkih granica pravo prokletstvo? Pitanje koje lebdi nad današnjom Bosnom i Hercegovinom jeste kako živjeti skupa u doba kada je najviši politički cilj postala gradnja vlastite nacije, a gotovo samorazumljivi oblik državnog uređenja nacija-država. Postoje tu uglavnom dva rješenja koja se pojavljuju u javnom mnijenju. Za neke političare i analitičare koji misle da je oblik jedna nacija-jedna država uistinu obavezujući, rješenje je upravo u gradnji zajedničke bosanske nacije. Drugi, kojima je stalo do očuvanja naslijeđa socijalističke misli, vjeruju da bosansko zajedništvo može imati i druge temelje jednako snažne kao i oni etnički: ekonomska ovisnost, privredni boljitak, socijalna pravda i sl. Međutim, oba gledišta, iako to često neće priznati, dijele istu formulu umanjivanja razlika i svođenja tri konstitutivna naroda na “etničke grupe”. Ali za takvo

176 | MAGAZIN ZA POLITIČKU KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

nešto je ipak prekasno. Pogotovo nakon “etničke distance” postignute u ratu i poslijeratne gradnje nacionalnih institucija. Kao što nas uvjeravaju novije teorije nacionalizma, najvažniji element u gradnji nacije je subjektivan: nacionalna samosvijest. Može li danas itko ozbiljno osporiti Bošnjacima da su nacija, a ne etnička grupa? Jednako tako je pitanje elementarne pravednosti u politici identiteta priznati bosanskim Srbima i Hrvatima pripadnost vlastitim nacijama. Praktično jedini način da im se to ospori jeste pozivati se na to da oni ne žive u svojoj nacionalnoj državi. To se često i dešava: deklarirani antinacionalisti se čvrsto drže prevaziđenog koncepta nacije-države! Svojim osporavanjem u ime takvog “tvrdog” koncepta koji za priznanje nacije nalaže jasan teritorijalni posjed i vlastito državno uređenje oni zapravo huškaju nacionaliste na politiku separatizma. Zašto je toliko teško prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao multinacionalnu državu? Nažalost za većinu ljudi od utjecaja na javno mnijenje uvid da ova zemlja ne može biti nacija-država predstavlja formulu njenog raspada. Međutim, kakvo god bilo naše političko opredjeljenje, tri nacije su već (gotovo) izgrađene u punoj svijesti o svom biću, sa svojim političkim zastupnicima i nacionalnim (političkim, vjerskim, obrazovnim, itd.) institucijama, standardnim jezicima, kanoniziranim književnostima i historijama, čak i gotovo zaokruženim teritorijima na kojima su postale “većine”. U stvari, mnogima se čini neostvarivom ili nepoželjnom višenacionalna politička zajednica. Čini se da je i nacionalistima i antinacionalistima istinski pluralizam nepodnošljiv, jer isti je razlog i za separatizam kao i za unitarizam: treba ukloniti prevelike razlike iz vlastite narodne i državotvorne zajednice. I tako, dok se grozničavo raspravlja o novim ustavnim rješenjima, ostaje još sasvim nepoznat, pa čak i u rasprave akademske zajednice neuveden, pojam koji bi nam trebao biti veoma važan u traženju formule zajedničkog života: konsocijacija. UGO VLAISAVLJEVIĆ ROĐEN JE U VISOKOM 1957. GODINE. VANREDNI PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU, GDJE PREDAJE ONTOLOGIJU I EPISTEMOLOGIJU. POZNAT JE I KAO PREVODILAC NOVIJE FILOZOFSKE LITERATURE.

Nacija  

Ugo Vlaisavljević

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you