Page 1

Online list članova lokalnog tima ONAuBiH Olovo

Godina I Broj 2 Januar 2014

Olovski časopis

U novu godinu sa starim navikama, ili ipak ne?!

MSŠ „Musa Ćazim Ćatić“ – kroz historiju

Volonterizam

Projekat razmjene učenika 1


RIJEĈ UREDNICE

Poštovani čitaoci, Drugi broj našeg časopisa je rađen u vrijeme kada su svi žurili, kada je svima ponestajalo vremena zbog obaveza koje nisu uspjeli završiti u prethodnoj godini. Sumnjala sam da moje kolege neće stići sve to odraditi, međutim nisam opravdala svoje sumnje. Zahvaljujući, upravo, vašim sugestijama ovaj broj je mnogo kvalitetniji nego prethodni, ali i lošiji nego naredni, nadam se. U prethodnom periodu smo svi uvidjeli kako u nama čuče mali novinari i odgovorno pristupili svojim obavezama. Šalu na stranu, čitajući ovaj časopis uvidjeti ćete koliko smo posla odradili ovog puta. Između ostalog u ovom broju je uvedno par izmjena. Stoga smo uveli redovne rubriku „O talentima“ , te rubriku pod nazivom „Historijski kutak“ koja će biti izuzetno obogaćena različitim historijskim dešavanjima i informacijama. Iščekujemo vaše komentare, prijedloge i kritike. Pišite nam na našu e- mail adresu onaubih.olovo@gmail.com. Veliko hvala svima koji su na bilo koji način pomogli realizaciju ovog projekta. Uživajte u čitanju! Maida Duraković

2


Historijski kutak

Piše: Fadil Hadžiabdić

Srednja škola u Olovu pod nazivom Gimnazija „25. Maj“ osnovana je 15. 06. 1964. godine odlukom Skupštine Olovo broj : 490/64. Skupština Općine Olovo je odobrila upis dva odjeljenja gimnazije, a kako se prijavilo 53 učenika, nastavničko vijeće je formiralo dva odjeljenja. Kao samostalna škola, Gimnazija, je postojala do 1976. godine kada je odlukom Skupštine Općine Olovo formiran Srednjoškolski centar „25. Maj“. Te godine upisana su dva odjeljenja ekonomske tehničke škole za zanimanje ekonomski tehničar. Školske 1979./ 80. godine,bivša SFRJ prelazi na usmjereno obrazovanje, tako da se po novom modelu prvi put upisuju tehničari finalne obrade drveta, stolari, hidrotermičari i konfekcionari tekstila. Te školske godine upisana je i posljednja predratna generacija gimnazije. U narednom periodu, zaključno sa školskom 1991./92. godinom uglavnom su upisivana odjeljenja drvne, tekstilne, a povremeno šumarske, mašinske, građevinske i poljoprivredne struke. Škola je u tom periodu brojala najveći broj učenika i odjeljenja. Najveći broj učenika njih 829 raspoređenih u 29 odjeljenja, mislimo da nikada neće biti ponovljen. 1993. godine obnovljen je rad škole u ratnim uslovima. Nastava se odvijala u selu Ĉuništima u područnoj školi Osnovne škole „Hasan Kikić“ Solun. Te školske godine ponovno su upisani učenici u gimnaziju. Školske 1994/95. godine zbog velikog broja upisani učenika

3


nastava se organizovala u centralnoj školi Osnovne škole „Hasan Kikić“ u Solunu. Tokom rata 1992/95. godine naši bivši učenici činilu su oko 20% ukupnog broja boraca Olovske brigade. Nekoliko naših učenikad su nosioci najvećih ratnih priznanja, a među njima i legendarni komadant Senahid Bolić- Bolo. U obnovljenu školsku zgradu u Olovu vratili smo se školske 1996/97. godine i od tada škola nosi naziv Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo. Mješovitu srednju školu „Musa Ćazim Ćatić“ trenutno pohađa 413 učenika, raspoređenih u 19 odjeljenja i to: gimnazija 9 odjeljenja, ekonomski tehničar 5 odjeljenja, tehničari finalne obrade drveta 1 odjeljenje, šumarski tehničar 1 odjeljenje, poljoprivredni tehničar 1 odjeljenje, hotelsko- turistički tehničar 1 odjeljenje i frizer- vlasuljar 1 odjeljenje. U školi je ukupno 53 zaposlenika, od toga 42 profesora i 11 nenastavnih zaposlenika.

4


U novu godinu sa starim navikama, ili ipak ne?! Piše: Maida Duraković Ljudi obično imaju brutalno jaka uvjerenja da su oni bića koja se ne mogu promijeniti. Neki čak smatraju da je to moguće, ali zvuči neizvodljivo. Sve se svodi na vjerovanje. Vjerujemo da možemo, ili vjerujemo da se ne možemo promijeniti. Krivce za to tražimo u brojnim istraživanjima koja tvrde kako je nemoguće promijeniti živčani sistem. Ĉak tvrde kako funkcije u mozgu ostaju iste od djetinjstva. Međutim mi vremenom uviđamo kako zapravo sve leži u vjerovanju u navikama. Ljudi su bića navika. Navika je „uigrana“ ulogu koja upravlja našim moždanim sistemom, naročito onim emocionalnim. Navike mogu biti dobre i loše. Obično dobre navike ostavljamo po strani smatrajući ih izuzetno korisnim za nas, a loše pokušavamo izmjeniti. Što više mijenjamo loše navike, stvaramo više samokontrole nad životima. Ĉinjenica je da bi se neke navike promijenila potrebno je uložiti doista mnogo snage i volje za samim tim. U takvim situacijama naš mozak često postaje preopterećen, samim tim mi odustajemo od svega. Šalje nam informaciju kako je sve to što radimo uzalud. Vrijeme odnosi naše navike u prošlost, dokaz je to velikog broja psiholoških istraživanja. Naime, ljudi mijenjaju svoje navike, htjeli mi ili ne to priznati gotovo svakog novog dana. Svjedoci smo mnogo problema koji nastaju upravo iz navike. Nekako uvijek uz naviku svi mi imamo običaj staviti brzu hranu, cigarete, dnevnu dozu kafe i sl. Cigarete nisu ništa drugo, do navika. Brojna istraživanja pokazuju kako vremenom pušači postaju ovisnici. Međutim oni su samo osobe kojima je navika postala sastavni dio života, kao i svima nama uostalom. Većina vas će se zapitati zašto uopće treba da mijenjate navike? Zašto da mijenjate nešto u svom životu, ako vam „ide dobro“ ? Upravo, ta vaša pitanja, su stvar navike. Tražiti uvijek nešto loše u bilo čemu. Ljudima je to u genima. Jer ljudi su, ipak samo žrtve navika.

5


O talentima

Piše: Adisa Karavdić U našem gradu imamo mnogo talentovane omladine. Jedna od njih je i Amra Memagić. Ona je još kao djevojčica počela ispoljavati svoj talenat. Iako je još uvijek jako mlada nastupala je i pred punom Skenderijom, te možemo reći da polako gradi svoju karijeru. Pored toga ona je i odlična učenica. Zato smo odlučili da u ovom broju napišemo nešto više o ovoj mladoj, talentovanoj djevojci. LIČNA KARTA: IME I PREZIME: Amra Memagić GODIŠTE: 1996 GRAD: Olovo ŠKOLA: MSŠ „ Musa Ćazim Ćatić“ RAZRED: 3. Razred gimnazije LJUBAVNI STATUS: Slobodna

1. Na početku, reci nam nešto o sebi. 6


- Ovisna sam o čokoladi i uživam u spavanju. 2. Svjedoci smo da posjeduješ veliki talenat za pjevanje, od koga si naslijedila? - Pa iskreno ne znam. U mojoj porodici se niko ne bavi muzikom, niti pjeva. Otac ponekad malo za svoju dušu i mogu vam reći da nije nimalo loš, haha. 3. Kada si prvi put nastupila pred publikom? - Na kraju prvog razreda osnovne škole, koliko se ja sjećam. 4. Imaš li uzora u pjevanju? - Pa sad... Uzora, u pravom smislu te riječi, nemam. Beyonce je jedna od onih koje sam oduvijek pratila jer je strašna, ali se ne pronalazim u njenom stilu. 5. U kojem žanru se najbolje pronalaziš? -Pop-rock 6. Da li se u skorijoj buducnosti planiraš prijaviti na neki show? - Za sad nemam u planu. 7. Pjevala si pred punom skenderijom. Kakav je osjećaj izaći pred toliki broj ljudi i pjevati, pogotvo kada imaš tek 17 godina? - Malo čudan, ali odličan. Vjerujte, mnogo je lakše nego u svom gradu, pred svojim sugrađanima. 8. Jesi li radila s kim na svom pjevanju? - Da. Dvije godine imala sam privatne časove pjevanja kod sopranistice, docenta na predmetu Glas na Akademiji scenskih umjetnosti, Lejle Jusić. I mogu vam reći da sam veoma zadovoljna rezultatima. 9. Pored toga sto pjevaš, članica si i upravnog odbora ASUBIH-a. Kako uspijevaš uskladiti svoje obaveze?

7


- Što se mora nije teško. Meni to stvarno sad za sad ne predstavlja problem, snalazim se u raspoređivanju vremena i obaveza. Naravno, desi se ponekad da nešto ne mogu da stignem uraditi, ali vrlo rijetko. 10. Postoji li osoba s kojom bi zeljela snimiti duet? - Naravno, više njih, ali sačekajte prvo da sama nešto snimim, pa ćemo onda o tome. 11. Kako i pored svih obaveza uspiješ naći vremena za prijatelje? - Moji prijatelji se podrazumijevaju pod moje obaveze, tako da su uvijek tu negdje. 12. Pitanje koje mislim da će zanimati dosta muške populacije: jesi li slobodna? - Haha, ma jesam... 13. Na kraju, možeš li poručiti šta mladim ljudima? - Poručila bih svima, da prvenstveno da budu dobri ljudi koji imaju snove i ciljeve, a za njihovo ostvarivanje da koriste sva moguća legalna sredstva koja postoje, te da nikad ne odustaju, jer je to za mene, na kraju krajeva, smisao čovjekovog postojanja. I učite, škola je najpreća! ;) Na kraju, mi Amri želimo svu sreću u nastavku njene karijere i nadamo se da će ostvariti sve ono što je zamislila. Amra, sretno!

8


LIČNA KARTA:

Piše: Maida Duraković

IME I PREZIME:Almedin Busnov GODIŠTE: 1996 GRAD: Olovo ŠKOLA: MSŠ „ Musa Ćazim Ćatić“ RAZRED: 3. razred gimnazije LJUBAVNI STATUS: Slobodan

Kao što ste već pročitali u narednom članku donosimo priču o mladom beatboxer-u iz Olova, Almedinu Busnovu. Izuzetno svestran momak, koji je svoje karijere gradio u fudbalu, košarci, taekwondo-u, odbojci i naravno beatbox-u. Trenutno se najviše posvetio odbojci, koju trenira već duži vremenski period i igra za prvi tim OK „Olovo“.

9


O njegovom uspjehu na tom planu i samom angažmanu u našem klubu bismo mogli zaista dosta toga napisati. Međutim ovog puta smo se više bazirali na njegov, zaista fascinirajući talenat, a to je beatbox. Beatbox je stvaranje muzike pomoću usta. Poenta je stvoriti zvuk što sličniji onom koji proizvodi neki instrument,ili "skinuti" ritam neke pjesme. Umješanost umjetnika beatboxanja odlikuje se proizvođenjem što većeg spektra zvukova tako da bi to što više ličilo pjesmi. U beatboxanju se ponekad koristi usna harmonika. Beatbox se pretežno koristi u hip-hop kulturi. Beatboxanjem, Almedin se bavi ukupno tri godine. Njegovi uzori su Dave Crowe, Genesis, Joseph Poolpo i mnogi drugi, svjetski poznati beatboxeri. Almedin smatra kako radom, trudom i zalaganjem može postići sve. Dokaz za to je i osvojeno prvo mjesto na „Talent show“-u 2013. godine. Ĉetveročlani žiri je od dvadesetak kandidata upravo njega proglasio najtalentiranijim. Naša ekipa mu želi svu sreću svijeta. Nadamo se da će jednog dana ostvariti svoj san, a mi postati ponosni, kao građani Olova i kao njegove školske kolege.

10


„Mališani su predstavili igraonicu u najboljem svjetlu. Pokazali su se kao jako vrijedni i dobri...“

Piše: Emina Gurda Igraonica „Suncokret“ je jedna divna ustanova u našem gradu, koja otvara vrata svima. Trenutno u igraonicu ide trinaest mališana, od toga tri djevojčice i deset dječaka, uzrasta od tri do pet godina. U ovaj slatki kutak svi su dobrodošli.

U najveselijem kutku naše općine, sa ovim mališana svakodnevno radi učiteljica Ramić Amela.. Igraonica Suncokret je osnovana 05.12.2007. godine, od strane Foruma žena „Sabina Jamaković“, čija je predsjednica gospođa Vatreš Hasna. Doprinos igraonici svojim radom dale su mnoge osobe, kao što su : Adrović Fahrija, Bolić Mirela, Karahmetović Seada, Helja Emina, Ĉakarić Lamija, Šehić Lejla i Pačariz Amina. Bitno je napomenuti, da je prostor u kojem se zabavilo mnogo mališana, kroz šest generacija, bez ikakve naknade, dao Medžlis Islamske zajednice Olovo. Kroz ovaj veseli kutak, prošlo je mnogo mališana našeg grada. Prva generacija polaznika Igraonice Suncokret sada je već peti razred i svi su jako dobro učenici. Dana, 05. 12. 2013. godine. obilježeno je šest godina postojanja igraonice, prigodnom svečanosti koju je pripremilo deset mališana i njihova učiteljica. Da bi svojim roditeljima dokazali da su dobri, oni su vrijedno radili i trudili se u pripremi ove svečanosti. Mališani su predstavili igraonicu u najboljem svjetlu. Pokazali su se kao jako vrijedni i dobri, 11


pjevali su i recitovali, svojim mamama i očevima, kao i ostalim posjetiocima njihove priredbe. Gospodin Hajro Begović iz udruženja „Osmijeh“ Olovo, je dječiciu nakon priredbe nagradio poklonima za njhov rad i trud. Ovdje se svakodnevno djeca igraju, uče da pišu, crtaju, boje. Gledaju crtiće i uživaju u svom djetinstvu. Zajedno slave rođendane i režu torte. Ovo igraonica je njihovo malo carstvo. U posjeti igraonice svi zajedno uživali smo u njihovom društvu, svijetu igre, mašte i bezbrižnih dječijih trenutaka. Učiteljica Amela nam je rekla da je bitno istaći da imaju punu podršku roditelja, ali i da je Igraonica Suncokret, itekako, potrebna ovom gradu.

Ovo je jedino mjesto u našem gradiću koje djecu čini sretnima !

Mališani sa učiteljicom Ramić Amelom

12


VOLONTERIZAM

Piše: Velida Džakmić

Šta je volonterizam ili volontiranje?

Volontiranje se u najširem smislu definiše kao neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva. Ova aktivnost se javlja u raznim oblicima, od tradicionalnih običaja uzajamne samopomoći do organizovanog djelovanja zajednice u kriznim periodima, kao i do pokušaja pomoći u sprječavanju i zaustavljanju sukoba i suzbijanja siromaštva. Volontiranje je dio istorije gotovo svake civilizacije. A kako počiva na ideji da globalno ne završava nego tek počinje sa lokalnim - ono zavrjeđuje i posebnu pažnju društva.

Pažnju koja pravilno usmjerena, može dovesti do širenja pozitivnih ideja i akcija sa lokalnog na istorijski, da ne kažemo civilizacijski nivo.

Volonteri i volonterke danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku razvijenih zemalja, zemalja u razvoju i unutar nacionalnih ili drugih

13


programa za humanitarnu pomoć, tehničku saradnju i promociju ljudskih prava, mira i demokratije. Ponos i osnova mnogih nevladinih organizacija, profesionalnih udruženja itd., predstavljaju upravo ljudi koji svoj rad dobrovoljno poklanjaju blagostanju zajednice i društva u kojem egzistiraju.

Šta motiviše ljude da nude svoje usluge sopstvenom voljom bez ikakve nadoknade ili sa nadoknadom koja isključivo pokriva troškove njihovog volontiranja (troškovi ishrane, smještaja, puta, itd.)? Dva američka psihologa, Klej i Snajder, napravili su listu šest glavnih motivacionih faktora volontiranja: 1. Vrijednosti - Nekim ljudima volontiranje omogućuje da djeluju u skladu sa ličnim uvjerenjem o važnosti pomaganja drugima. 2. Razumijevanje - Za druge, volontiranje ima funkciju propitivanja i shvaćanja, gdje kroz volontiranje oni zadovoljavaju želju da razumiju ljude kojima pomažu, organizaciju za koju volontiraju ili same sebe. 3. Karijera - Nekim ljudima volontiranje omogućuje da nauče nove vještine koje im mogu pomoći u pronalaženju zaposlenja ili u razvoju karijere. 4. Društvo - Za neke volontiranje predstavlja uspostavljanje novih društvenih kontakata i susretanje novih i zanimljivih ljudi. 5. Poštovanje - Volontiranje može pomoći osobi da podigne svoje samopoštovanje čineći da se bolje osjeća sama sa sobom. 6. Zaštita - Volontiranje može poslužiti pojedincima/kama da pobjegnu od negativnih osjećaja krivnje ili usamljenosti.

Mi volontiramo, pridružite nam se!

14


„Svi smo mi različiti, ali u suštini isti!“

Piše: Maida Duraković 12.- og decembra 2013. godine , u prostorijama MSŠ „Musa Ćazim Ćatić“ održana je prezentacija na temu „Razmjena učenika AFS- a“.

AFS u Bosni i Hercegovini djeluje preko svog Predstavništva u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Udruženjem građana „Interkulturni susreti u Bosni i Hercegovini“ (UG ISU BIH) koje organizuje i sprovodi AFS programe na području BiH. UG ISU BIH sa sjedištem u Sarajevu i lokalnim odjeljenjima u Sarajevu, Banjaluci, a uskoro i u Tuzli, je nevladina, neprofitabilna, stranački i vjerski neorijentisana organizacija zasnovana na volonterizmu koja u saradnji sa AFS-om organizuje međunarodne programe razmjene učenika i volontera u cilju unaprjeđenja interkulturalnog učenja i tolerancije među mladima. UG ISU BIH kao inicijativa sa djelovanjem počinje krajem 2001. godine, a upisano je u Registar udruženja kod Ministarstva pravde BiH 2004.godine. U proteklih 11 godina, UG ISU BIH je u saradnji sa AFS-om organizovao učešće u AFS jednogodišnjim i tromjesečnim programima razmjene u inostranstvu za 135 učenika iz BiH, a od 2009.godine počinje i AFS program ugošćavanja učenika iz inostranstva u BiH, te je do danas ugošćeno 24 učenika iz Brazila, Belgije, Ĉeške, Italije, San Marina, Meksika, Njemačke.

15


Tom prilikom volonteri lokalnog odjeljenja u Sarajevu Muamer Isanović, Šejla Ivojević, Nihada Višća i Sylvie su ugostile učenika iz Turske koji se trenutno nalazi u Bosni na razmjeni, a zove se Metahan. Metahan je ispričao svoje iskustvo razmjene učenika. Napustio je fakultet, da bi došao ovamo. Mislio je sa u turska i bosanskohercegovačka kultura slične, međutim sa ovog, sadašnjeg, aspekta tvrdi kako su poprilično različite. Sylvie, volonterka lokalnog odjeljenja AFS-a dolazi iz Hamburga, Njemačke. U našoj zemlji je najviše fascinira opuštenost. Kaže kako joj zaista prija ta tišna. Navodi da joj ništa nije naporno. Detaljnije informacije o samoj razmjeni možete naći na njihovoj web stranici http://www.afs.ba/. Za kraj Metahan je poslao divnu poruku svima nama: „Svi smo različiti, ali u suštini isti!“ AFS projekat razmjene učenika je idealna prilika da upoznate nove ljude i nove kulture.

16


Kolumna

Moj grad Piše: Maida Duraković U ovom gradu sam rođena i odrasla. Koliko, toliko stasala u djevojku koja jasno razlikuje da i ne, dobro i loše. U ovom gradu, upravo ovdje, sam kovala planove, idealizirala sve što je bilo moguće i zamisliti, sanjala kako ću od svega ovog stvoriti nešto bolje za djecu koja odrastaju baš kao i ja. Djecu koja imaju sve, a nemaju ništa. Najgore je osjećati se nebitnim, potpuno zapostavljenim. Najgore je osjetiti bol i razočarenje u slučaju kada nakon uspjeha ne dobijete aplauz ljudi od kojih to očekujete. Mnogo je mladih koji dijele mišljenje samnom. Danas je bitan izgled i status roditelja. I da, zaboravih najvažnije, „jakna“! Jakna mora biti Terranova ili Fishbone, inače to nije jakna, to je „krpetina“. Ironije na sve strane. Pričamm o gradu, koseći to s temom jako, pa slobodno mogu reći, bolnog odrastanja u malim sredinama. Onako, momački me zaboli, kada vidim da neko drugi u mom gradu dobije podršku, a ja ne. Boli me to što se moji ideali ruše zbog ljudi koji nikada nisu sanjali. Nisu nikada poželjeli biti drugačiji, učiniti i sebe i ljude oko sebe drugačijima. Kao da oni nikada nisu bili dječaci koji od plastičnog autića, zamišljaju pravi, pravcati automobil. Prave se važni, pa roditeljima ispiše mozak pričajući o onome što će postati. Sada su oni ispunili svoje ciljeve i oni se više ne sjećaju plastičnih autića,

17


jer sada imaju bezbroj onih pravih automobila, da te glava zaboli. Jednostavno oni su zaboravili ono što su bili. Ja samo želim promijeniti sve ovo. Znam da nikada neću zaboraviti svoje snove, ni onda kada polovinu njih ispunim... Znam, jer će uvijek ostati hrpa bijelog, ispisanog, papira u drvenoj kutiji ispod ormara. Ĉuvam ih, da se nekad, za par decenija, sjetim svega što sam htjela promijeniti u svom gradu. Da izgradim mali kutak za mlade, prvi je cilj. Eh... Odmah me na početku prekinû riječima : „Odakle ti pare za to? Znaš ti šta je to? Koliko je to nezahvalan i odgovoran poduhvat?“ I šta ću?! Pognem glavu, pa kad kući dođem zapišem ideju. I tako danima, mjesecima, godinama... Pišem svoje snove, ideje, zamisli, ko zna, možda ispod ovog asfalta, dok ne stave još jedan sloj preko, nađem čarobni štapić, pa okrenem prema svom gradu. I ne znam kako da završim, ni kako da nastavim. Moj grad se ne može opisati bez sarkazma i ironije. Zato završavam negdje između toga. Dovoljno je da se razumije, a sasvim malo da iščita. Ko je odrastao u malim sredinama, znati će o čemu govorim. Ja samo previše volim ovaj grad da bih pisala loše o njemu, s druge strane, mrzim ljude u njemu, da bih pisala dobro o njemu. Tu negdje... Između svega toga, stoji jedna prosječna djevojka koja želi promjene. Tu negdje između grada i ljudi u njemu stojim ja! Ne pripadam nigdje, živim kao na klackalici. „Istina, uvijek ima izuzetaka. “ Ovom izrekom završavam, mada ova tema zauvijek ostaje nedorečena.

18


Fotografiše: Beridan Ajla

„Olovo, na tri rijeke čaršijo...“

19


20


Osobe koje su marljivo radile, lektorisale, fotografisale i pisale za ovaj broj su:

Aida Hodžić

Džana Ećo

Suljo Sarajlić

Ajla Beridan

Adisa Karavdić

Hamza Hadžiabdić

Vahida Balta

Emin Višća

Dženan Dedić

Maida Duraković

Zlatan Karić

Emina Gurda

Fadil Hadžiabdić

Nedžib Gurda

Velida Džakmić 21


22


23


24

Januar 2014  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you