Page 1

obal a Split

Solin

Kaštela Trogir

Omiš

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije

Makarska i primorje

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije


COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ


OBALA Joško Belamarić

Split Solin Kaštela Trogir Omiš Makarska i primorje

1


Obala Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije

4

Obala

16

Split

44

Solin

52

Kaštela

62

Trogir

90

Omiš

98

Makarska i primorje

3


Trogir, južna obala

OBALA Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije Uvodne riječi ove knjižice trebalo bi čitati unakrsno s onima koje su napisane na prvim stranicama dvaju ranije objavljenih vodiča zagorskog i otočkog dijela Splitsko-dalmatinske županije, imajući dakako na umu da sva tri zajedno obrađuju samo dio, makar središnji, šire cjeline Dalmacije. A ona se sastojala od tri različite fizičko-geografske i posebne antropo-geografske sredine gdje žive “otporni Zagorac, povučeni i štedljivi Bodul”, koji su se s „prevrtljivim građaninom“ sretali u jedinstvenoj civilizacijskoj retorti primorskih gradova. Antička urbanistička matrica definira danas formu povijesnih jezgri većine gradova u Dalmaciji (Split, Trogir i Zadar klasični su slučajevi). Nakon provala Avara i Slavena početkom 7. st. područje rimske Dalmacije svelo se na najuže teritorije gradova: Jader (Zadar), Tragurium (Trogir) i Split – bivšu Diokleci-

4


Split, kapitel na peristilu

janovu palaču (na koji se prenio dio gradskih atributa obližnje porušene Salone), Ragusium (Dubrovnik) i Dekatera (Kotor) na jugu, te otoke Arba (Rab), Apsorus (Osor) i Curicum (Krk) u Kvarneru. Formalno su bili pod jurisdikcijom bizantskog cara, do vremena kada su je Hrvatskoj priključili kraljevi Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir (†1089). Poslije propasti hrvatske narodne dinastije, kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije kao pravno-političku cjelinu dobili su početkom 12. st. ugarski Arpadovići, te potom Anžuvinci. Na području primorske i zagorske Dalmacije ispisane su neke od najznačajnijih stranica rane hrvatske povijesti o čemu svjedoče brojni sačuvani spomenici, osobito crkve bogatog kamenog namještaja u pravilu ukrašenim karakterističnom pleternom dekoracijom (9-11. st.) i srednjovjekovne utvrde i gradovi (12-15. st.) koje podižu ugledni 5


6

Egnazio Danti, La Galleria delle carte geografiche u Vatikanu (1572.-85.) – detalj s prikazom Dalmacije


7


Omiš, starohrvatska crkva sv. Petra na Prikom

8

hrvatski plemićki rodovi Šubići, Frankopani, Talovci i Nelipčići, Berislavići, Kačići, Dražojevići – od Nina do Knina, između Zrmanje i Krke, od izvora do ušća Cetine, u dubini Zagore prema Bosni. Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti nalazimo u desecima crkvica karakterističnih tlocrtnih rješenja i u predoltarskim pregradama, u pravilu s posvetnim latinskim natpisima. Lik kralja Krešimira IV. (1058-1074) na prijestolju s pluteja ranoromaničke predoltarske pregrade iz splitske katedrale (u 13. stoljeću premetnute u krsni zdenac) zasluženo je privukao veliku pozornost znanstvene literature. Bio je to ujedno prvi okrunjeni hrvatski kralj koji je izborio stvarnu jurisdikciju nad dalmatinskim gradovima. Valja ipak podcrtati da je prvim hrvatskim vladarom Dalmacije postao već knez Branimir, u svibnju 879, oslobodivši je po prvi put franačkog i bizantskog vrhovništva, primivši za svoj politički projekt duhovnu zaštitu pape Ivana VIII. U njegovo vrijeme uvedeno je slavensko bogoslužje u hrvatskoj crkvi. Granice Dalmacije prema kontinentu su pulsirale tijekom srednjeg vijeka. Ladislav Napuljski prodao ju je 1409. Mletcima za


Stari oltar sv. Dujma u splitskoj katedrali

100.000 dukata (osim Dubrovnika s njegovim teritorijem). Tanka obalna linija s kolajnom od tek nekoliko gradova, ali s dugim otočnim pojasom, postupno će se tijekom višestoljetne preobrazbe politički, a onda i etnografski, razdvojiti od matične jezgre koja nekoć bijaše središte hrvatske državnosti – s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Makarskim primorjem, dakako i s Ravnim kotarima i Ninom. Ta se jezgra dijelom već koncem 15., dijelom početkom 16. stoljeća našla pod osmanlijskom upravom. Uključivanjem u mletački Stato da Mar 14091420. godine, dalmatinski gradovi ušli su pak u okvir snažne, izvrsno ustrojene sredozemne države, tada u svom apogeju. U razdoblju mletačkog mira koje je trajalo približno do 1470, odnosno do prvih većih turskih provala, udareni su temelji specifičnoj varijanti renesansne umjetnosti i književnosti u 9


Svod Jupiterova hrama u Dioklecijanovoj palači

10

Dalmaciji. Hrvatska je renesansna kultura izrazito višejezična. Latinski bijaše jezik učene i pretenciozne literature, instrument znanosti i diplomacije; talijanski je omogućavao sve komunikacijske pogodnosti u trgovini i pravu; hrvatski jezik je bio pak najpogodniji u traženju neposrednog, emocionalno obojenog iskaza bilo da je riječ o afektivnom stihu, svadbenoj komediji ili nabožnoj poduci. Neizbježna osmoza među tim jezičnim svjetovima često daje izrazitu notu originalnosti nizu djela humanističkih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredinama. Nastaju značajna djela renesansne umjetnosti, arhitekture i kiparstva na hrvatskoj obali. U svim gradovima tog doba formirale su se istinske humanističke republike. Najvrsniji među njima obilježili su razvoj umjetnosti i u drugim sredinama, u unutrašnjosti zemlje, u Ugarskoj i Italiji, gdje su bili prepoznati kao Schiavoni (Hrvati) - poput arhitekta Lucijana i kipara Franje Vranjanina - Laurane, Ivana Duknovića, i slikara Jurja Čulinovića, Andrije Medulića, Julija klovića, Federika Benkovića i drugih. No, već u 16. st. Dalmacija će se naći pod svakodnevnom turskom prijetnjom. Oko 1550. upadi, pljačke i vojne operaci-


Trogir, Firentinčev kip sv. Sebastijana na istoimenoj crkvi

je svele su Dalmaciju na 100,000 stanovnika. Široki obod prostora oko Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Kotora pretvara se u barokno vrijeme u skupocjeni mehanizam terrapienata, fossa, vanjskih platformi, šiljatih bastiona, kliješta... Nakon osvajanja Klisa, u mletačkom Senatu predlagalo se da se on sruši – da se u njemu ne utabore Turci – pa se čuo glas i da se ruši bedem Dioklecijanove palače (kad je već srušena većina njezinih perimetralnih kula). U isto doba, salonitanski amfiteatar služit će kao otvoreni kamenolom za gradnju mletačke Sta Maria della Salute. Stoljeća iza 1500-ih godina u Dalmaciji su stoljeća posvemašnje stagnacije. Vrijeme je, međutim, tihe gradnje niza malih, toliko urbanističkih skladnih gradića i malenih mjesta. Temeljem Campoformijskog mira 1897., svi mletački posjedi na Jadranu pripali su Austriji, a nakon ratnih turbulencija s početka 11


L. F. Cassas, splitska luka s lazaretima (1782.)

E. Vidović, Splitska luka

12

19. stoljeća, ona je tu cjelinu povezala s Dubrovnikom u pokrajinu Kraljevinu Dalmaciju – izdvojivši 1822. Krk, Cres i Lošinj u pokrajinu Istru, ostavivši Dalmaciji tek Rab. Hrvatska se, s čitavom istočnojadranskom obalom, nalazila u habsburškom Commonwealthu, koji se pred I. svjetski rat trebao transformirati u konfederaciju koja bi podsjećala na današnju Europsku uniju. Možda ipak malo elegantniju! Razdoblje od 104 godine pod austrijskom upravom, osobito u zlatnim godinama konjunkture dalmatinskih vina u drugoj polovici 19. st., karakterizira postupno jačanje gospodarskog i kulturnog života čiji refleks su očuvale sve otočke luke, putovi, katastar, i množina samo prividno skromnih spomenika kulture stanovanja. Gospodarsku osnovicu činila je u prvom redu poljoprivreda. Velika tradicija vezana je uz uzgoj masline i, osobito, vina. Još je početkom II. st. pr. Kr. grčki povjesničar i geograf Agatharhid napisao da u svijetu nema boljeg vina od isejskog. Na valu emigracije u prvim desetljećima 20. st., Hvarani su i Pelješčani u Kaliforniji postali pioniri vinogradarstva. Recentne analize pokazuju da su prvi trsovi glasovitog Zinnfandela došli iz Kaštela.


Torkul u splitskom Etnografskom muzeju

Jednako važno bili su ribarstvo i brodogradnja. Dugo jedini pučinski ribari na Mediteranu, Komižani su, na primjer, držali na otoku Visu, po Dalmaciji i na Mediteranu, te na Atlantskoj obali Španjolske 15 tvornica za preradu plave ribe. Postoji i niz drugih karakterističnih tipova dalmatinskih brodica (na početku stoji famozna rimska liburna, očito preuzeta od “naših” Liburna) čije forme je razradila stoljetna brodograđevna tradicija. Tijekom čitave antike bili su otvoreni kamenolomi između Splitske i Škripa na Braču i poviše Segeta kraj Trogira. Vrstan kamen omogućio je stvaranje niza sjajnih gradnji, ne uvijek i monumentalnih dimenzija, od starokršćanskog i starohrvatskog, od renesansnog i baroknog doba do bujnog 19., pa i 20. stoljeća, kada se na posvuda u 13


Salona, ranokršćanska bazilika na Manastirinama

Trogir, prikaz Marta na Radovanovom portalu

14

Dalmaciji još uvijek čuvao osjećaj za sklad arhitektonskog komponiranja i zidanja i najskromnijih kuća. 1900-te su i vrijeme kada se po prvi put znanstveno pristupilo proučavanju ranokršćanske Salone, Dioklecijanove palače, sv. Donata u Zadru, starohrvatskog graditeljstva, Radovanova portala u Trogiru, šibenske katedrale ... Hrvatska obala je poznata po izrazito važnim urbanim cjelinama (Dubrovnik, Split i Trogir su na UNESCO-voj Listi, kao i šibenska katedrala, odnedavna i Stari Grad na Hvaru sa Starigradskim poljem, kao i više spomenika „nematerijalne baštine“ – hvarska Procesija za križom; paško i hvarsko čipkarstvo; Festa sv. Vlaha u Dubrovniku; a na pripremnoj Listi su Salona s Dioklecijanovim akveduktom i s bračkim kamenolomima, Veliki i Mali Ston, Korčula, Hvar, te zadarski episkopalni sklop s rimskim forumom, odnosno sinjska Alka, Vrličko kolo… za desetak godina, dakle, Splitsko-dalmatinska županija će se, po svemu sudeći, moći pohvaliti s čak desetak lokaliteta i kulturnih fenomena upisanih na UNESCO-vu Listu univerzalne svjetske baštine! Ali, pored takvih spomenika postoje i stotine ne manje vrijednih spomeničkih sklopova i cjelina koji čine sugestivan okvir spe-


cifičnom načinu svakodnevnog života koji je očaravao i još uvijek očarava. Riječ je sklopu kulturnih fakata koji se često još uvijek doživljava kao osobno otkriće, a uskoro će zacijelo biti integriran kao poseban, distinktivan doprinos univerzalnoj povijesti europske civilizacije.

fra Bone Razmilović, minijatura iz psaltira (Muzej franjevačkog samostana u Poljudu)

15


16

Split


Split

17


Split E. Hébrard, idealna rekonstrukcija Dioklecijanove palače (1912.)

Split Dioklecijanova palača i povijesna jezgra. Splitska povijesna jezgra s Dioklecijanovom palačom među prvim je urbanim cjelinama ušla na listu svjetske baštine UNESCO-a (1979.). Udeseterostručen tijekom prošloga stoljeća, Split danas dodiruje rubove svoje prirodne pozornice. Smješten je kao organsko gradsko središte na obali srednje Dalmacije, pred kojom se prostiru značajni otoci (Brač, Hvar, Vis), a u zaleđu polja Dalmatinske zagore i zapadne Bosne. U zaleđu su mu planine koje dijeli klanac Klisa između Mosora (1340 m) i Kozjaka (780 m), na kojemu postoje znatne naslage laporovitog vapnenca koje su koncem 19. st. postale osnovom cementne industrije. S njom počinje industrijski razvoj koji je pun zamah proteklih desetljeća doživio brodogradnjom, željezarom te industrijom polivinila – što je danas sve zajedno podložno temeljitom gospodarskom i ekološkom preispitivanju. Čitava industrijska proizvodnja bila je potisnuta u pozadinu grada – makar u prostor apsolutne kulturno-povijesne i krajobrazne vrijednosti – omogućujući gradu da u luci stvori vjerojatno najreprezentativniji terminal putničkog

18


Split Arkade peristila Dioklecijanove palaÄ?e

19


Split

Sfinga na peristilu

20

prometa i najočuvaniju povijesnu luku na Mediteranu. Ugođaj luke u grad prenosi i danas stara splitska ribarnica na kojoj ribari na bancima prodaju ono što su prošle noći ulovili, kao što se na gradskom pazaru prodaje povrće i voće koje se jučer popodne ubralo u prigradskim poljima i vrtovima. Grad je i važno sveučilišno središte, kao i sjedište niza znanstvenih instituta i kulturnih institucija. Splićani osobito rado ističu i svoju sportsku tradiciju u nogometu, košarci, vaterpolu, tenisu, jedrenju, te niz aseva poput tenisača Gorana Ivaniševića, košarkaša Tonija Kukoča, alpiniste Stipe Božića. Naspram dubokoj povijesnoj ukorijenjenosti i očekivanom tradicionalizmu, današnji Split pokazuje i gotovo drski modernitet u nizu kulturnih i zabavnih manifestacija. Grad je neiscrpni rasadnik najvažnijih protagonista hrvatske rock-scene, jednako kao i operne, ali i modne scene. Malo se gdje, naime, toliko pažnje posvećuje stilu odijevanja, posve u skladu s notornom pristalošću i ljepotom gradske mladosti. Svemu tome pogoduje život koji se kroz cijelu godinu vodi u eksterijeru grada, na brojnim trgovima i pjacetama, na rivi, pod blagim nebom.


Split

21


Split 22

J. Marasović, Idealna rekonstrukcija hramova u središnjem dijelu Dioklecijanove palače (1998)


Split

23


Split „Aida“ na Peristilu

Portret Dioklecijanove supruge Priske u carevom mauzoleju

Povijest Grad se razvio iz Palače u koju se povukao car Dioklecijan nakon abdikacije 1. V. 305. godine. Atribute grada dobio je Split istom nakon pada obližnje Salone, metropole antičke Dalmacije, oko 640. godine. Od 1105. Split priznaje suverenitet hrvatsko-ugarskih kraljeva stekavši autonomiju na temelju starih municipalnih prava. Ankonitanac Gargano de Arscindis (1239-42) – u doba kada je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. morao u Splitu i Trogiru tražiti azil pred tatarskom najezdom – organizira u gradu upravu po uzoru na suvremene talijanske gradove. Padom pod mletačku upravu, 1420. godine dovršeno je razdoblje autonomne komune. Renesansno 15/16. stoljeće obilježeno je jakom humanističkom djelatnošću s počecima umjetničke literature na hrvatskom jeziku, u čemu se osobito istakao krug oko Marka Marulića, „oca hrvatske književnosti“. Tvrdi četverokut Dioklecijanovih zidina ovjenčan nizom kula razvijao se u obruč srednjovjekovnih i renesansnih bedema. Konačnu formu bedemi su dobili sredinom 17. stoljeća u baroknoj zvijezdi karakterističnog vaubanovskog sustava bastiona. Koncem 16. stoljeća grad dobiva atribute glavne izvozne luke na Balkanu.

24


Split

Dioklecijanov portret iz Nikomedije (Istanbul, Arheološki muzej)

Gaius Aurelius Valerius Diocletianus (oko 243.-316.) polatinjeno je ime prosta vojnika grčkog imena – Diokles – rodom iz najbliže okolice tadašnjeg glavnog grada rimske pokrajine Dalmacije, Salone. Carem je proglašen 20. XI. 284. godine. Da bi zaveo red u Galiji i spriječio pojavu uzurpatora, imenovao je svog prijatelja Maksimijana za suvladara i predao mu zapadni dio imperija na upravljanje. Godine 293. njih dvojica uzeli su za suvladare Galerija i Konstantina Klora, utemeljivši time tetrarhijski način vladanja. Moglo bi se reći da je njegova zasluga što je Carstvo, barem na Istoku, bilo spašeno. Dapače, u većini periodizacija rimske povijesti smatra se da s njim počinje kasnoantičko razdoblje. Dioklecijan je osigurao državne granice, izvršio novu teritorijalnu podjelu carstva, odvojio vojnu od civilne uprave preuredivši unutrašnju organizaciju vojske i strukturu državne birokracije, uredio financijski, novčani i poreski sustav. Premda je u početku bio tolerantan prema kršćanskoj vjeri, 303. godine izdaje edikt kojim je zabranjuje, što je izazvalo mnoga pogubljenja, konfiskaciju imovine, rušenja crkava. Abdicira 1. V. 305, te se povlači u Palaču kraj Salone, prijestolnice rimske provincije Dalmacija. Dva rimska pisca bilježe odgovor što ga je Dioklecijan dao u Carnuntumu (mjesto u predgrađu današnjeg Beča) svojim nasljednicima koji su ga 306. pozvali da se vrati na prijestolje: „Oh, kad biste vi vidjeli povrće u okolici Palače, koje ja svojim rukama sadim, ne biste me ovakvim ponudama napastovali“. Hrvatski humanisti renesansnog i baroknog doba (Koriolan Cipiko, Petar Hektorović, Jerolim Kavanjin i toliki drugi) – u traganju za refugijem u kojemu će biti u izravnom dodiru s prirodom, u apologiji otiuma, samotnjaštva, tišine i meditacije, nastojali su u nasljedovati Dioklecijana u čijoj su abdikaciji i povlačenju od konfuzije svijeta vidjeli idealan primjer.

25


Split R. Adam, Pročelje Dioklecijanove palače (1764.)

26

Početak 19. stoljeća u znaku je kratkotrajne ali aktivne francuske uprave gradom. Djelomično se ruše gradski bedemi, formiraju se gradski perivoji. U vrijeme austrijske uprave podižu se neorenesansne Prokurative, obnavlja se Dioklecijanov akvedukt od izvora Jadra do grada. Dioklecijanova palača, započeta 298., jedno od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture ne samo po očuvanosti pojedinih izvornih dijelova i cjeline, nego i po nizu originalnih arhitektonskih formi koje naviještaju novu ranokršćansku, bizantsku umjetnost i ranosrednjovjekovnu umjetnost. Po svom unutrašnjem i vanjskom planu predstavlja spoj raskošne carske vile i utvrđenog logora, s dva bloka tvorničke namjene u sjevernoj polovici. Ima pravokutan oblik (cca 215 x 180 m), s dvije široke, trijemovima zasjenjene, okomito ukrštene ulice (Cardo i Decumanus), koje iz sredine Palače vode na četvora vrata posred svake stranice pravokutnika. U sjevernom dijelu Palače nalazilo se Gynaeceum Iovense Dalmatiae - Aspalatho (koji se spominje u Notitia Dignitatum, oko 400. godine) – tvornica luksuznih odora za cara, njegovu obitelj, carski konzistorij, državnu birokraciju i vojsku. Južni dio imao je rezidencijalni karakter u užem smislu – carske odaje i dvorane. Dvorane rezidencijalnog kvarta bijahu na katu povezane dugač-


Split

kim trijemom („Kriptoportik“) s 42 širom otvorene arkada i s tri lože, iz kojih se pružao vidik na more i obližnje otoke.

„Dioklecijanovi podrumi“. Kroz mala vrata koja su u renesansno doba nazvana Porta Aenea Mjedena, i koja su služila za carev pristup lađi, ulazi se u „podrume“ - zapravo u prizemne dvorane kojima je funkcija bila da izdignu prostore careva stana u gornjem katu. Podrumi Dioklecijanove palače omogućuju da na temelju njihovih konstruktivnih elemenata donekle možemo mentalno rekonstruirati izgled gornjih odaja, a nekima od njih shvatiti i izvornu namjenu. Dio podruma koristio se u ranom srednjem vijeku za stanovanje, a u jednoj dvorani pronađeni su dijelovi turnjačice za proizvodnju ulja i vina. Kroz srednjovjekovna stoljeća pretvoren je, međutim, u monumentalnu otpadnu jamu kuća koje su usitnile izvornu strukturu rezidencijalnoga dijela Palače. Podrumi Dioklecijanove palače, zajedno s njezinim perimetralnim bedemima i izvanredno očuvanim kultnim središtem, predstavljaju pak vjerojatno najbolje očuvani antički kompleks ovakve vrste,

Palača bijaše izvorno utvrđena sa šesnaest kula podignutih na pročeljima prema kopnu, dočim se ono prema jugu – rastvoreno s monumentalnim arkadama i ložama – dizalo nad tek nedavno arheološki pronađenim i istraženim lučkim sklopom. Tri reprezentativna kopnena portala branjena su parovima osmerostranih kula. Glavne ulice spajaju se u središtu Palače. Južno od njih, u produžetku Carda, nalazi se otvoreni prostor – Peristil, uokviren s istočne i zapadne strane monumentalnim stupovljem s lukovima, usmjeren prema Protironu, odnosno prema Vestibulu carevog stana. Istočno je Dioklecijanov mauzolej. Vanjski oktogon Mauzoleja bio je obrubljen trijemom na 24 stupa. Na vijencu koji teče između prvog i drugog reda stupova u unutrašnjosti nalaze se reljefni

vidljiv gotovo u svom punom izvornom prostornom volumenu. Svojom očuvanošću i tipološkom raznovrsnošću podrumske dvorane predstavljaju najpotpuniji kompendij kasnoantičkih tlocrtnih rješenja uopće u svijetu.

27


Split Crkvica sv. Martina u Zlatnim vratima

28

prikazi funeralne simbolike. Osobito su zanimljiva dva medaljona u kojima arheolozi prepoznaju portrete cara Dioklecijana i ženu mu Priske. Kupola Mauzoleja je zidana bez drvenih svodnih skela, slaganjem opeka u obliku lepezastih obrazaca, a u zadnjoj trećini kupole slaganjem u krugovima. U osovini mauzoleja u zapadnom sakralnom prostoru nalazi se izvrsno sačuvani pravokutni hram s kamenim kasetiranim svodom koji je bio posvećen Jupiteru. U istom prostoru na obje strane prilaza prema Jupitrovom hramu pronađeni su i temelji dvaju svetišta kružnog tlocrta koji su, prema jednom renesansnom opisu, bili posvećeni Kibeli, odnosno – onaj sjeverni – Veneri. Već u 5/6. stoljeću bila je u uskom stražarskom hodniku nad Zlatnim vratima „ugrađena“ crkvica posvećena sv. Martinu. Oltarna pregrada je iz starohrvatskog doba (11. st.), kada je nad crkvicom bio podignut zvonik poput onoga što se još sačuvao u Zapadnim vratima. Pred sjevernim pročeljem bio je u 1069. godine podignut samostan sv. Benedikta, odnosno sv. Eufemije, ukinut u vrijeme francuske uprave početkom 19. stoljeća. Osim arheoloških ostataka ranoromaničke bazilike, sačuvana je samo kapela bl. Arnira, koju je podigao Juraj Dalmatinac 1444. godine. U blizini se nalazi


Blagdan sv. Dujma, zaštitnika grada 7. svibnja. Na predaji o sv. Dujmu kao učeniku sv. Petra splitska crkva već od ranoga srednjeg vijeka gradi tvrdnju o svom apostolskom podrijetlu. Teorija ide vjerojatno od prvoga splitskog nadbiskupa Ivana, koji je došao iz Ravene, iz grada koji svog zaštitnika Apolinara – po tradiciji rodom iz Sirije, odakle bi bio i Dujam – drži Petrovim učenikom. Tek je don Frane Bulić, utemeljitelj suvremene hrvatske nacionalne arheologije dokazao da je Dujam živio koncem 3. i početkom 4. st.

Split

G. da Santacroce, Split na dlanu sv. Dujma, 1549. (samostanska crkva u Poljudu)

Dujmov lik prikazan je najranije na mozaiku u krstionici rimske katedrale sv. Ivana Lateranskog. Naći ćemo ga na korskim klupama i na reljefu nad sjevernim ulazom u zvonik katedrale u Splitu. Bonino da Milano podigao mu je 1427. ciborij s oltarom i sarkofagom, odakle su mu 1770. moći prenesene u novi oltar koji je izradio G. M. Morlaiter. Lik mu se nalazi na splitskom srednjovjekovnom novcu i kaptolskim pečatnjacima; prizore iz života opisuje ciklus slika P. Ferrarija u koru katedrale (1683.85.). Osobito je značajan prikaz sv. Dujma s modelom Splita u ruci naslikan od Girolama da Santacroce na poliptihu u franjevačkoj crkvi u Poljudu. Srednjovjekovni Statut (1312.) nalaže slavljenje blagdana sv. Dujma. Svečanost svečeva blagdana (dan njegove mučeničke smrti je dan njegova novog rođenja na nebu) predstavljala je cikličko obnavljanje „fundacionog mita“ grada koji je tog dana slavio svoju unutrašnju slogu. Za fjeru sv. Duje – u Splitu se zove Sudamja – izvodili su se raskošni crkveni obredi i procesije, natjecanja, predstave, igrala se tombola, ugovarali su se brakovi. Bio je to oduvijek i dan glavnog godišnjeg trgovanja, kada u grad stižu prodavači sa svih strana. Bio je to i početak ljetnog stađuna, dan prvog sladoleda, prvih trešanja, boba. Sudamja se ponovno obnavlja. Bit će to i dan službenog početka turističke sezone.

29


Split

Prokurative

Meštrovićev kip Grgura Ninskog

30

monumentalni brončani kip Grgura Ninskog koji je 1929. (izvorno za prostor Peristila) izradio Ivan Meštrović. Grgur Ninski, biskup Nina s početka 10. stoljeća, borio se za slavenski jezik u bogoslužju u Hrvatskoj. Nad unutrašnjim stražarskim hodnikom u Željeznim vratima, nad nekadašnjim Decumanusom, bijaše već u 5/6. stoljeću podignuta crkvica sv. Teodora (zaštitnik bizantske vojske), od srednjeg vijeka poznatija kao Gospe od Zvonika. Preuređena je 1088/89. podizanjem zvonika, najstarijeg sačuvanog na hrvatskoj obali Jadrana. Glavni gradski trg (Platea Sancti Laurentii spominje se prvi put 1255.) oblikovan je u novom dijelu grada izvan zapadnih zidina Dioklecijanove palače. Do današnjeg oblika rastvorio se 1821. g. nakon rušenja sklopa kasnogotičkog (15. st.) Kneževa dvora, vijećnice i kazališta, s tamnicom u prizemlju, na njegovoj sjeverozapadnoj strani. Sačuvana je samo gradska loža pod zgradom bivše Vijećnice. Neposredno pred Zapadnim vratima Dioklecijanove palače nalazi se sklop palača s romaničkom kulom koja nosi sat iz 15. stoljeća i s ložom gradske straže (danas apoteka) pregrađenom u barokno doba. Nasuprot je kasnoromanička palača korčulanskog kneza Ćubrijana Žaninića (Ciprian de Ciprianis), vlastelina


Meštrovićev kip Marka Marulića

Split

Marko Marulić središnji je lik splitske književne renesanse. Već godinu dana nakon njegove smrti (1524.) hvarski humanist Vinko Pribojević označava Marulića jednim od ključnih uporišta hrvatske književne baštine: Marko je „druga luč“ našeg jezika, nakon sv. Jerolima koji je onda bio uvažavan ne samo zbog svog dalmatinskog podrijetla nego i zbog vjerovanja daje utemeljio glagoljaštvo i glagoljicu – specifično srednjovjekovno hrvatsko pismo. Na suvremenike u zavičaju osobito je djelovala Judita, prva knjiga tiskana na hrvatskom jeziku. I sam Marulić bio je svjestan da je njegova pozicija unutar nacionalne literarne kulture sukladna onoj koju je imao Dante u talijanskoj. Europsku pak slavu stekao je svojim latinskim djelima koja su doživjela desetke izdanja, od Portugala i Engleske do Poljske i Njemačke, Belgije, Francuske i Italije. Bijahu to pravi onodobni bestselleri. Njegove Institucije i Evanđelistar čitali su sveci Franjo Ksaverski i Ignacije Loyolski, pisci pikaresknih romana poput Queveda, ali i heretici poput Henrika VIII. koji je na marginama ostavio niz svojih opaski. U Marulićevom djelu križaju se tri pjesničke tradicije – latinska, talijanska i hrvatska, ali i interes za slikarstvo, kiparstvo, arheologiju, numizmatiku, epigrafiku, historiografiju, filologiju, enciklopedistiku. Taj štovalac Erazma Rotterdamskog prijateljuje u Splitu s Tomom Nigrisom Mrčićem, humanistom i diplomatom, čiji portret se, naslikan od ponajboljeg venecijanskog portretista 16. st., Lorenza Lotta, čuva u poljudskom samostanu, uz knjige koje mu je Marulić oporučno ostavio. Posljednjih godina marulologija, uz tiskanje njegovih sabranih dijela, doživljava izvanredan razvoj.

31


Split Zapadni dio splitske luke pod Marjanom

Romanička bifora na palači kod Zlatnih vrata

32

kralja Tvrtka, sa slikovitim ugaonim heksaforama na katu i s kipom sv. Antuna Opata (1394). Na Voćnom trgu dominiraju ostaci gradskog kaštela podignutog u 15. stoljeću. Sjevernu stranu trga zatvara palača Milesi (17. st.). Pred njenim južnim pročeljem je postavljen Meštrovićev spomenik Marku Maruliću (1450-1524), „ocu hrvatske književnosti“, čija latinska djela su doživjela u svoje doba više desetaka europskih izdanja. Najljepši među novijim gradskim trgovima je onaj zatvoren sklopom neorenesansnih građevina, nazvanim po venecijanskim Prokurativama, podignutim na mjestu ranijih baroknih fortifikacija. Među srednjovjekovnim kućama podignutim na mjestu antičkih trijemova Carda ističe se palača de Augubio – trgovca doseljenog u 15. stoljeću iz talijanskog Gubbija – s dvorišnim portalom koji je isklesala radionica Jurja Dalmatinca. U obližnjoj Žarkovoj ulici nalazi se palača ob. Papalić (sjedište Muzeja grada), kompleks zgrada koje je u jedinstvenu cjelinu povezao projekt Jurja Dalmatinca sredinom 15. stoljeća. Ljepotom arhitektonske izvedbe ističe se zatvoreno dvorište s bogato ukrašenim portalom i ložom, te dvorana prvog kata s reprezentativnom kvadriforom i obnovljenim drvenim stropom.


Split

U središtu franjevačkog samostana na obali, koji je u 20. stoljeću radikalno preinačio svoj nekadašnji izgled, nalazi se ranogotički klaustar iz prve polovice 14. stoljeća. U crkvi se nalaze grobnice poznatih splitskih ličnosti poput povjesničara Tome Arhiđakona (12001258), književnika Marka Marulića (14501534), skladatelja Ivana Lukačića (1587-1648), pjesnika Jerolima Kavanjina (1643-1714). Od umjetnina najznačajnije je slikano raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina s početka 15. stoljeća. Uz sjeverno pročelje crkve sv. Frane put se diže prema slikovitom Varošu, na padini Marjana, u čijem spletu ulica se još uvijek nalazi velik broj karakterističnih kuća splitskih pučana, težaka i ribara. Od crkava treba izdvojiti ranoromaničkog Sv. Nikolu (poč. 12. stoljeća). S prve marjanske „Vidilice“, pred Židovskim grobljem, pruža se nezaboravan pogled na Split i okolicu. Marjan je refugij splitskih pjesnika, umjetnika, i zaljubljenih parova, osobito od pretprošlog stoljeća kada se započelo njegovim pošumljavanjem.

Marjan Split i Marjan žive u nerazdvojnoj fizičkoj i simboličkoj simbiozi, i mnogi su smatrali da su vidici s marjanskih vrhova motivirali samu gradnju Dioklecijanove Palače. U percepciji Splićana to brdo, s vrhom od 183 m, stoljećima je bilo čarobna gora. U srednjovjekovnim se ispravama naziva Kyrieleison ili Mons Golgota, što – uz tolike crkvice i pustinjačke stanove na njemu – govori o sakralnom karakteru koji je za grad oduvijek imao. Stube iznad romaničke crkve sv. Nikole Putnika poviše „vidilice“ i židovskog groblja (koje se tu nalazi već od konca 16. st.) vode prema prvom vrhu Marjana, gdje je Zoološki vrt, dočim put prema zapadu vodi novim vidikovcima, sve do ermitaža Sv. Jere (druga pol. 15. st.). Odatle se spušta prema rtu Marjana do romaničke crkve Sv. Jurja podignute na mjestu nekadašnjeg antičkog hrama posvećenog Dijani. U crkvi sv. Jere nalazi se kameni renesansni oltar s prikazom sv. Jerolima u svom pustinjačkom „studiolu“, s reljefima sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Pustinjaka sa strana, što ga je 1480. isklesao Andrija Aleši. Iznad vrata crkve čitaju se Jerolimove riječi: Mihi oppidum carcer, solitudo paradisus est (Meni je grad tamnica, a samoća raj). Kulturno-povijesne i znanstvene institucije uokolo njega tvore čitav sustav. Ondje se nalaze: prebogati Muzej hrvatskih arheoloških spomenika; dvije Meštrovićeve galerije koje su pravi ulomak uređenog svemira u gradu u kojemu gotovo divlje pulsira bilo modernog urbanističkog razvoja; nekadašnja Titova vila koja bi mogla biti kao Brijuni pod Marjanom; MEDILS – Mediteranski institut za znanstveno proučavanja života, koji nam potvrđuje da Split nije samo grad prošlosti nego i uzbudljive budućnosti; Oceanografski institut na krajnjem jugozapadnom rtu. Marjan – to su oba plućna krila Splita.

33


Split Propovjedaonica (1257)

34

Katedrala. Ironijom povijesti, muzolej najgorljivijeg persekutora kršćana transformirat će se već kroz 5. st. u kršćansku katedralu. Splitska stolnica matična je crkva iz koje je u ranom srednjem vijeku krenula kristijanizacija u širokom hrvatskom zaleđu. Splitski nadbiskup, metropolita, nosio je naslov primas Dalmatiae et totius Croatiae, prvak Dalmacije i cijele Hrvatske, što je bilo potkrijepljeno legendom o splitskom zaštitniku sv. Dujmu kao učeniku sv. Petra. Sredinom 13. stoljeća počeo se graditi, na mjestu prostaze nekadašnjeg Mauzoleja, zvonik katedrale. Po vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužavanju prema vrhu, i po samoj ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje, ondje gdje bi trebao biti „najtvrđi“ - na Jadranskoj obali nema mu analogija. Između 1890. i 1908. bio iz temelja restauriran uz više izmjena izvornog izgleda, osobito u završnom katu. Vrijeme početka gradnje otkriva nestali natpis iz 1257. g. koji je spominjao Kolafisu („Golubicu“), udovicu splitskoga kneza Ivana Frankopana, kao donatoricu zvonika, dok joj lokalna tradicija pridaje i zaslugu za podizanje propovjedaonice u katedrali.


Split

Korske klupe (sredina 13. st.)

Nad glavnim portalom nalazi se maleni sarkofag dviju ugarskih princeza, kćerki kralja Bele IV., umrlih od kuge na Klisu 1242. godine. Od umjetnina u katedrali ističu se vratnice koje je 1214. u orahovini izrezbario Splićanin Andrija Buvina. Desni bočni oltar katedrale bio je posvećen sv. Dujmu. Oltarski ciborij pod kojim se vidi lik sveca na sarkofagu podigao je Bonino da Milano 1427. godine. Oltar pod ciborijem suzaštitnika Splita, solinskog mučenika Staša (Anastasius – akvilejski tangar koji je došao u Salonu, da bi bio bačen u Jadro s mlinskim kamenom oko vrata), izradio je 1448. najbolji hrvatski graditelj i kipar svog doba Juraj Matejev (rodom iz Zadra), arhitekt glasovite šibenske katedrale i brojnih drugih spomenika na obje obale Jadrana. Prostor katedrale proširio je početkom 17. stoljeća nadbiskup Markantun Dominis dogradnjom novog kora, odstranivši 35


Split

Barokni glavni oltar

zid iza glavnog oltara. Tu su sačuvana dva duga naslona korskih klupa bliska Buvininu stilu. U Riznici katedrale poviše sakristije čuva se Evanđelistar sv. Dujma (druga pol. 6. st.), najstariji rukopis pisan na pergameni sačuvan na tlu Hrvatske, u Split dospio zajedno s moćima sv. Dujma iz Solina. Tu su i drugi srednjovjekovni kodeksi, dragocjeni arhivski dokumenti, rukopis Tome Arhiđakona (+ 1268) – Historia Salonitana, brojni moćnici, srebrna pala s oltara sv. Dujma iz prve pol. 14. stoljeća. Krstionica. U 13. stoljeću u unutrašnjosti Krstionice postavljen je krsni zdenac sastavljen od ploča oltarske pregrade (iz druge pol. 11. st.), koja se izvorno nalazila u katedrali. Na jednoj od ploča krsnog zdenca nalazi se prikaz hrvatskog kralja Krešimira IV., najraniji prikaz jednog europskog kralja u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi. Kasetirani svod hrama utjecao je svojim oblikom na dalmatinsku ranorenesansnu arhitekturu, što se najbolje očituje na Alešijevoj krstionici u Trogiru (1450-1467) i kapeli bl. Ivana koju je u trogirskoj stolnici podigao Nikola Firentinac (ugovor iz 1468).

36


Split

Zvonik katedrale

Petar Kreťimir IV. na pluteju ugrađenom u krsni zdenac

Vratnice Andrije Buvine (1214.)

37


Split 38

Sarkofag s prikazom Dobrog pastira

Tranzena s crkve kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina

Arheološki muzej u Splitu, utemeljen godine 1820., najstariji je muzej u Hrvatskoj. Zgrada Muzeja građena je 1912-1914. Posjeduje bogati fond arheoloških predmeta iz prethistorije, iz doba grčke kolonizacije Jadrana, rimskog, starokršćanskog razdoblja te ranog srednjeg vijeka. Spomenici pretežno potječu s područja srednje Dalmacije, najvećim dijelom iz Salone. Uz Arheološki muzej vezani su i počeci arheološke znanosti u Hrvatskoj, a svjetski ugled – potvrđen najnovijim istraživanjima i izdanjima – pribavio mu je njegov dugogodišnji ravnatelj Frane Bulić, osobito nakon održavanja I. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju (Solin - Split 1894.). Stotinu godina poslije Muzej je priredio veliki jubilarni kongres istog naslova. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika osnovan je u Kninu 1893. godine. Poslije Drugog svjetskog rata preseljen je u Split, a od 1976. godine nalazi se u sadašnjoj zgradi. Muzej posjeduje bogatu zbirku ranosrednjovjekovnih kamenih spomenika, kao i zbirke oružja, oruđa, nakita, novca i predmeta svakodnevne upotrebe. Naročito su važni epigrafski spomenici od 9. do 12. stoljeća na kojima nalazimo imena hrvatskih vladara i drugih visokih dostojanstvenika, koji predstavljaju bogati „arhiv u kamenu“, rijedak u tadašnjoj Europi. Nalazi iz starohrvatskih grobova pružaju obilnu građu za izučavanje gospodarskog, kulturnog i političkog života hrvatskog naroda u ranom srednjem vijeku. Oko Muzeja prikazani su temelji triju osnovnih tipova predromaničkih crkava iz starohrvatskog vremena, kao i nekoliko stećaka iz 14. i 15. stoljeća koji dočaravaju izgled nekropola tog doba.


Juraj Dalmatinac, portal Papalićeve palače

Split

A. Aleši, reljef s prikazom sv. Jeronima

Galerija umjetnina. Osnovana je 1931. godine. Stalno su izložene slike i skulpture od 14. stoljeća do najnovijeg doba. Povremene su izložbe suvremenih umjetnika. Svojim likovnim vrijednostima ističu se djela Andrije Alešija i Jurja Ćulinovića iz 15., Andrije Medulića iz 16., Mateja Pončuna i Federika Benkovića iz 17. stoljeća, te slike mletačkih majstora gotike, renesanse i baroka. Galerija izlaže vrijedne ikone od 15. do 19. stoljeća. Najbrojnija su djela značajnih hrvatskih umjetnika Bukovca, Medovića, Deškovića, Meštrovića, Vidovića i Joba. Odnedavna je Galerija umjetnina dobila za svoje domicilno sjedište prostore Stare bolnice pred sjevernim zidom Dioklecijanove palače, postavši jezgrom jednog od vodećih galerijskih centrara u Hrvatskoj. Muzej grada Splita osnovan je 1946. godine. Smješten je u sjeveroistočnom dijelu Dioklecijanove palače, u sklopu srednjovjekovnih zgrada medu kojima središnje mjesto zauzima kasnogotička palača obitelji Papalić, projekt i djelo domaćeg majstora Jurja Dalmatinca i njegova klesarsko-graditeljskog kruga (oko 1450.). U unutrašnjosti, u stalnom muzejskom postavu, izložen je isječak iz povijesti grada i to razdoblje autonomne gradske komune (12.-14. st.), gdje se ističu gradski Statut, grb i novac, te romanička skulptura sa zvonika katedrale. Prikazano je i razdoblje mletačke uprave (15.-18. st.) gdje središnje mjesto pripada književnom krugu Marka Marulića. Potrebno je još istaknuti i Libro d’Oro te gotičkorenesansne škrinje. Izloženo je i oružje koje se koristilo u bitkama za obranu Splita. Nakon temeljitog višegodišnjeg restauratorskog zahvata unutar sklopa Muzeja, u obnovljenom postavu značajno mjesto dobile su i zbirke splitske građanske kulture iz posljednja dva stoljeća.

39


Split

Pročelje vile Ivana Meštrovića

Etnografski muzej Osnovan je 1910. godine unutar zgrade stare komunalne vijećnice, a od 2000. djeluje unutar restauriranog sklopa nekadašnjeg samostana sv. Klare u jugoistočnom kvadrantu Dioklecijanove palače, izuzetne stilske stratigrafije. Prikazuje kroz niz zbirki prepunih raritetnih artefakata etnografiju cijele Dalmacije, osobito najtipičnije nošnje cijelog područja od kojih se pojedine ističu bogatstvom veza (one iz Ravnih kotara, Knina, Vrlike, Imotskog, Poljica). Druge su karakteristične po bijelom vezu (iz Sinja, Dalmatinske zagore), ili po čipki (iz Primoštena, Novigrada i Paga). Prikazani su različiti zanati: lončarstvo, pletarstvo, te rukotvorine (drvorezbarstvo, prerada vune, izrada opanaka i slično). Dan je i prikaz osnovnih oblika gospodarstva. Prikazani su raznovrsni instrumenti, srebrni nakit te tipovi oružja.

40

Odjeća Varošanke iz sredine 19. st.


Split Galerija Meštrović. Galerija je osnovana darovnicom Ivana Meštrovića, najvažnijeg hrvatskog kipara 20. stoljeća, umjetnika europskih odjeka, koji je zadnjih desetljeća života djelovao u SAD-u. Otvorena je 1952. godine u zgradi koju je po vlastitu planu podigao Ivan Meštrović od 1931. do 1939. godine. Zgrada je bila kombinacija stambenih prostorija i dvorana za izlaganje umjetnina te ateliera za umjetnički rad. Umjetnik je ondje živio do Drugog svjetskog rata. U parku su izložene brončane skulpture. U dvoranama Galerije čuvaju se umjetnine od mramora, kamena, drva, bronce, uljene slike na platnu te razni crteži. Dio umjetnina izložen je u Meštrovićevu Kašteletu, nekada ljetnikovcu stare splitske obitelji Kavanjin - Capogrosso iz 17 st. Galerija slika Emanuela Vidovića, najprominentnijeg splitskog umjetnika 20. stoljeća, u klasicističkoj kući uz Srebrena vrata Dioklecijanove palače. Vidovićev atelier

41


Vranjic

E. Vidović, veduta Vranjica (Arheološki muzej)

Vranjic Nekoć pitomi otočić, u rimsko doba u sklopu salonitanske luke. Iz tog vremena sačuvani su mnogi fragmenti ugrađeni u kuće u samom mjestu. U srednjem vijeku Vranjic se spominje kao otok s kaštelom i posjedom splitskog nadbiskupa, stradao u doba mletačko-turskih ratovanja. Iza druge pol. 17. st. naseljavaju ga ljudi iz Zagore, uglavnom od Drniša. Župna crkva Sv. Martina obnovljena je 1729., pregrađena 1915. i 1928., oslikana tada vrijednim freskama Joze Kljakovića, odnosno Vjekoslava Paraća. Tu su rođena i dva ugledna arheologa i povjesničara, don Luka Jelić (1863-1922) i don Frane Bulić (1846-1934). Prije pola stoljeća još je privlačio izletnike iz Splita i oko slikara (Emanuel Vidović je načinio pet veduta Vranjica), da bi se danas našao u industrijskom ambijentu.

Antičke spolije na vranjičkoj kući

42


Vranjic Župna crkva sv. Martina

43


44

Solin


Solin

45


Solin Sklop ranokršćanskih bazilika s baptisterijem L. F. Cassas, Dioklecijanov akvedukt na Dujmovcu (1782.)

46

Solin Na pristrancima Kozjaka i Mosora na mjestu današnjeg Solina, oko riječnog ušća koje je kratki tok Jadra bio začuđujuće raširio, razvio se u prethistorijsko doba grozd naselja koja su u rimsko ranocarsko doba koagulirala u grad koji se u prvim povijesnim dokumentima navodi u singularnom i pluralnom obliku - kao Salona i Salonae. Salona bijaše uporište i luka ilirskih Delmata koja se zarana našla u sferi interesa Grka u Jadranu. Odmah nakon uspostave rimske dominacije nad cjelinom istočnog Jadrana, Salona postaje glavni emporij za prostranu delmatsku unutrašnjost. Nakon dovršenih rimsko-delmatskih sukoba, zbog vjernosti Cezaru u građanskom ratu, Salona bijaše od njegova sinovca Oktavijana, kasnijeg Augusta, podignuta u čast nezavisne rimske kolonije – colonia Martia Julia Salonae (između 43. i 30. god. pr. Kr.). Već za cara Tiberija, namjesnik Publije Kornelije Dolabela (14-20. god. n. e.) trasira iz Salone čak pet zrakasto usmjerenih cesta prema unutrašnjosti provincije, koje će, nakon što pomognu vojnoj i upravnoj konsolidaciji rimske vlasti na novoosvojenim prostranstvima, postati prvorazrednim gospodarskim i kulturnim faktorima. Postaje središtem čitave provincije Dalmacije i


Solin kozmopolitsko središte Jadrana, a cvat doživljava u Dioklecijanovo doba, kada dobiva počasni naslov Valeria (carevo gentilno ime). Od 4. do 6. stoljeća postaje važan centar kršćanstva. Pada pod udarom Avara i Slavena malo prije 640. godine.

Tihe Salonitana (poč. 4. st.)

Iz prve rimske faze sačuvan je dio trakta gradskih zidina s monumentalnim vratima – tzv. Porta Caesarea s trodijelnim ulaznim prostorom, flankirana oktogonalnim kulama. Grad se ubrzo širi prema zapadu i istoku te je u 2. stoljeću opasan novim bedemima. Forum se (dugačak 70 m, širok 45 m) nalazio u središtu grada pri moru. U Dioklecijanovo doba, kada se u Saloni podižu novi hramovi (zadnji poganski), grade fabrike (tvornica oružja), preuređuje se i sklop kapitolija s teatrom. U sjeverozapadnom kutu grada početkom 2. stoljeća podignut je amfiteatar, u sklopu izgradnje zapadnog bedema Salone. Može se 47


Solin Sarkofag s prikazom Hipolita i Fedre (Split, Arheološki muzej)

precizno rekonstruirati njegov izvorni izgled. Gledalište je imalo 13.400 sjedaćih, a procjenjuje se da je mogao odjednom primiti oko 20.000 gledalaca (malo više od nešto starijeg pulskog amfiteatra).

Idealna rekonstrukcije ranokršćanske katedrale

U istočnom dijelu grada podignuta je u 4. st. basilica urbana, a potom u 5. st. nova, znatno veća. Uz nju je prigrađena krstionica sa svečanom dvoranom konsignatorija za pripremu katakumena. Uz spomenutu baziliku u 6. st. prislonila se nova, križna tlocrta, oblikujući karakterističan sklop dvojnih bazilika (geminae). Bile su povezane narteksom, a čitav sklop je organski bio spojen s episkopalnom palačom. Od osam ostalih bazilika, najkompleksnija je ona na Manastirinama. Na arhitravu glavnih vrata uklesan je natpis: „Bože naš, budi milostiv rimskoj državi“ (Deus noster, propitius esto rei publicae Romanae), što je očito izravan odjek duge krize na izmaku antičkog doba. U kripti privatnog mauzoleja pobožne matrone Asklepije i njena muža na nekropoli na Marusincu bio je sahranjen sv. Staš (tangar iz Akvileje, mučen za Dioklecijana u Saloni 304.), suzaštitnik Splita. Memorijalnu zbirku i radni prostor Arheološkog muzeja u samoj Saloni dao je sagraditi don Frane Bulić povodom održavanja

48


Solin Sklop ranokrťćanske bazilike

49


Solin Idealna rekonstrukcija baptisterija

Prvog kongresa za starokršćansku arheologiju 1894. Godine. Zgradi je nadjenuo ime Tusculum, po glasovitom Ciceronovu ljetnikovcu kraj Rima. Pod čempresima na zapadnom rubu Manastirina nalazi se don Franin sarkofag s natpisom koji je (još u sredini života) sam sastavio, nadahnut salonitanskim kršćanskim natpisima: Hoc in tumulo iacet Franciscus Bulić ... servans reverenda limina sanctorum (U ovom grobu počiva Frane Bulić ... čuvajući časne ostatke svetaca). Starohrvatski Solin razvio se uz rijeku Jadro istočno od ruševina Salone. Istražene su crkve podignute od hrvatskih kraljeva: crkve sv. Marije i sv. Stjepana od Otoka, gdje je 1898. pronađena glasovita ploča s natpisom kraljice Jelene (+ 976); crkva u Gradini (koja bi mogla biti adaptirana ranokršćanska građevina) i „Šuplja crkva“ – krunidbena crkva kralja Zvonimira (11. st.).

V. Bukovac, portret don Frane Bulića

50


Solin

Nadgrobna ploča kraljice Jelene. Na 26. kolovoza 1898. u 11 sati zazvonila su sva crkvena zvona obznanjujući da je arheolog don Frane Bulić otkrio nadgrobnu ploču hrvatske kraljice Jelene u ruševinama njezine zadudžbine, crkve sv. Marije na Gospinu otoku u Solinu, gdje se nalazio kraljevski mauzolej. Sastavivši natpis Bulić je iz sitnih ulomaka uništenog sarkofaga uspio rekonstruirati čitav natpis koji teče ovako: U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA, ŽENA KRALJA MIHAJLA II, MATI STJEPANA KRALJA, KOJA JE BILA VLADARICA. DNE 8. LISTOPADA UMRIJE. OVDJE BI SAHRANJENA GODINE OD UPUĆENJA GOSPODNJEGA 967. ONA KOJA JE ZA ŽIVOTA BILA KRALJEVSTVU MAJKA POSTADE MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO POGLEDAVŠI, ČOVJEČE, RECI: BOŽE, SMILUJ JOJ SE DUŠI! Natpis je osobito važno povijesno vrelo prvoga reda temeljem kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara 10. stoljeća.

Gospa od Otoka

51


52

KaĹĄtela


KaĹĄtela

53


Kaštela

Kaštel Novi i Štafilić

Kaštela Kaštela – zajedničko ime sedam naselja koja su se razvila uz renesansne plemićke kaštele na obali između Solina i Trogira, vezane uz polja pod planinom Kozjak. Građeni su, naravno, ne samo radi obrane kolona od turskih i gusarskih uskakanja, nego i da bi vlasnici u njima „uživali ljepote proljeća”. Veći dio Kaštelanskog polja pripadao je u antičko doba salonitanskom ageru, a dio oko Sicula (poviše današnjeg Resnika) u doba cara Klaudija (46. g. n. e.) centurijacijom je dodijeljen veteranima. Sredinom 7. st. naseljuju ga Hrvati, s nizom sela pod Kozjakom, te s kraljevskim dvorima Trpimirovića u Bijaćima, Solinu i na Klisu. Prvi kaštel, Sućurac, sagradio je splitski nadbiskup A. Gualdo 1392., a proširili su ga B. Averoldo 1488. i B. Zane 1510. godine. U novoj župnoj crkvi čuva se luk oltarne pregrade s natpisom iz starohrvatskoga doba. Uz starije naselje na brdu nalazi se crkvica Sv. Jure od Putalja, zadudžbina kneza Mislava (oko 835.-845.), koju je splitskoj crkvi darovao njegov sin knez Trpimir, glasovitom darovnicom od 4. III. 852. godine. Uokolo je istražena velika srednjovjekovna nekropola u kojoj se pokapalo sve do 16. st., kada je groblje Kaštel Sućurca premješteno kod kasnogotičke

54


Kaštela

Idealna rekonstrukcija kaštela Vitturi-Lukšić

crkve Gospa od Dilata („Na Hladih“) – gdje se štuje čudotvorna Gospina ikona, rad radionice Dujma Vuškovića iz sredine 15. st. Kaštel Gomilicu podigle su 1529. na otočiću Gomilama splitske benediktinke, uz posjed (Pustica) koji im je 1078. darovao kralj Zvonimir. Romanička crkva Sv. Kuzme i Damjana posvećena je 1160., nad ostacima antičke vile i ranokršćanske bazilike. U župskoj crkvi sv. Jerolima je drveno raspelo, djelo fra Fulgencija Bakotića (sredina 18. st.), te slike Gaspare Dizianija. Kaštel Kambelovac, također izvorno okružen morem, podigla je 1478. splitska ob. Cambi. Usred naselja je njihova kula i palača s lijepim renesansnim balkonom. Kaštel Lukšić započeli su graditi trogirski Vitturi 1487., a iz temelja su ga preuredili 1563. braća Jakov i Jerolim, kao što se čita na latinskom natpisu duž galerije nad slikovitim

55


Kaštela Ulaz u kaštea Vitturi-Lukšić

56

dvorištem. Obnovljen je 2001. godine, za agilni Zavičajni muzej Kaštela, Pučku glazbu i Knjižnicu. Stara župska crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije je iz 1515., a nova iz 1800-ih. U nju je u 19. st. prenesen oltar bl. Arnira, djelo Jurja Dalmatinca (1448), iz crkve splitskih benediktinki pred Zlatnim vratima. Reljef s kamenovanjem splitskog nadbiskupa Arnira (od Poljičana 1180.) na svečevu sarkofagu, predstavlja antologijsko djelo ranorenesansne skulpture. U blizini je Kaštel Rušinac (1482), s crkvicom ovijenom bršljanom u kojoj je grob Miljenka i Dobrile, hrvatskih Romea i Julije. Uz osnovnu školu je lijep arboretum. Kaštel Stari. Podigao ga je 1476. (i obnovio nakon požara 1492.) trogirski humanista Koriolan Cipiko (v. Trogir), prethodeći tolikim trogirskim patricijima koji su gradili i obnavljali svoje ladanjske kaštele na obali koja je putopisce podsjećala na Lago di Garda. Koriolan je sam obrađivao svoj vrt, pa ga lokalni barokni pisci uspoređuju s Dioklecijanom koji je, prema predaji, bio zanesen hortikulturom. Natpis na kaštelu govori da je sagrađen ex manubiis Asiaticis, plijenom s azijskih strana, gdje je Koriolan služio kao admiral mletačke ratne mornarice.


Kaštela Kaštel ob. Cambi

57


Kaštela

Kaštel Novi

Idealna rekonstrukcija kaštela Pavla Cipika

58

Na Brcama, slikovitom glavnom seoskom trgu pred kaštelom, dominira, osobito u ljetnim mjesecima, divovska srebrna lipa zasađena tek 1952., na mjestu prastarih brijestova koji su preživjeli u đardinu istočno od mjesta sve dok se poslije černobilske katastrofe nisu preko noći sasušili. Iznad sela je predromanička crkva sv. Jurja na Radunu, a na vrhu Kozjaka, visoko poviše mjesta crkvica Sv. Ivana od Birnja (12. st.; obnovljena 1444.) koju pohode svi Kaštelani na blagdan sv. Ivana Svitnjaka 24. lipnja. Kaštel Novi sagradio je 1512. Pavao Cipiko. Renesansna crkvica sv. Roka je iz 1586., gradska loža i toranj sa satom iz 18. st, a zvonik uz župsku crkvu sv. Petra podignut je sredinom 19. st. najvjerojatnije prema projektima Vicka Andrića. Kaštel Štafilić podigao je 1508. na otočiću trogirski pl. Stjepan Štafilić. Župnu crkvu sagradio je u 18. st. Ignacije Macanović. Blizu je nedovršena kula Nehaj, izvorno u vlasništvu trogirske ob. Lodi, poslije splitskih Papalića. U laguni Resnik istraženi su ostaci helenističke luke i rimskoga naselja. U blizini se traže Siculi, kolonija osnovana u vrijeme cara Klaudija za veterane, koja nastavlja ulogu koju je u predrimsko doba obalni emporij stanovništva okupljenog oko važnog


KaĹĄtela Starohrvatska crkva sv. Jurja na Radunu

59


Kaštela

gradinskog naselja na Nofru, odnosno Velikom Bijaću, 2 km poviše obale. Bijaći su jedan od povremenih dvorova hrvatskih narodnih vladara, s ostacima trobrodne bazilike Sv. Marte, građene na temeljima antičkog zdanja. Knez Trpimir izdao je u Bijaćima ispravu koja se smatra prvim hrvatskim diplomatskim dokumentom. Otkriveni kameni i mramorni ulomci bogatog pleternog namještaja (iz više faza od 9-11. st.) izloženi su u splitskom MHAS-u.

Ciborij iz sv. Marte na Bijaćima

60


Biblijski vrt na Stomoriji

Kaštela

Pantan. Tri kilometra istočno od Trogira, na mjestu koje se u srednjem vijeku zove Blato, a kasnije Pantan (lat. palus = blato, tal. pantano = kaljuža), nalazi se sklop fortificiranih renesansnih mlinica, na mjestu ranijih srednjovjekovnih, a možda i antičkih mlinica. Naizgled netaknuti krajolik bio je modeliran ljudskom rukom: oblikovani su bazeni s ustavama, vodni kanali, pristupni put sa sjeverne strane i kanal za brodove koji su pristajali uz mol pred mlinicama. Formirani su ribnjaci, izvori spominju solane... Na istom mjestu nalazila su se četiri mlina koja je 1520. godine podigao „na kraljevskom zemljištu“ trogirski plemić Teodor Vitturi, dozvolom hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II., do koje je došao zagovorom glasovitog Trogiranina, hrvatskog bana Petra Berislavića. Unutrašnjost mlinica podijeljena je u tri dijela od kojih je središnji, unutar kule, nisko zasveden prelomljenim svodom. Kula je imala niz puškarnica i pokretni most na ulazu s morske strane. Duž sjevernog zida u unutrašnjosti zgrade ugrađeno je osam mlinskih kamenova s drvenim koševima za žito iznad njih. Voda dotiče iz obližnjeg izvora ponornice, u podanku brda Krban, koja se izgrađenim nasipom akumulira i regulira u „jezeru“ sjeverno od zgrade mlinica. Tijekom Drugog svjetskog rata mlinice su bile zapaljene i bombardirane. Godine 1958. izvršena je njihova preventivna statička sanacija. U rujnu 1991. jugoslavenska avijacija raketama je razorila zapadni dio, krovište i južno pročelje s molom, ali je čitav sklop recentno restauriran. Godine 2001. Pantan, s fortificiranim renesansnim mlinicama, proglašen je posebnim ornitološko-ihtiološkim rezervatom.

61


62

Trogir


Trogir

63


Trogir

Trogir Trogir je grad-vodozemac, star toliko da mu temelji – ilirski, helenistički i rimski, pod današnjim srednjovjekovnim – doslovno rastu iz Jadrana. Prostor prapovijesnog naselja bio je više-manje istovjetan povijesnom Tragurionu koji je bio otok, ili otok uskom prevlakom povezan s kopnom. Nalazi sežu do 2000. pr. Kr. Poslije 219. pr. Kr. (svršetkom Drugog ilirskog rata) postao je važnim lučkim emporijem isejske zajednice (Issa, Vis). Jedan grčki natpis uzidan u dvorištu samostana benediktinki uz južna vrata spominje magistrate matične kolonije Isse koji su upravljali njenim filijalnim kolonijama na kopnu. Raster ulica i stambenih blokova (insule omjera 1:2,5) središnjeg dijela grada pokazuje ortogonalnost karakterističnu za grčko urbanističko planiranje. U 1. st. pr. Kr. spominje se kao oppidum civium Romanorum. U maloj palači Cipiko na glavnom trgu pronađen je pločnik koji je pripadao agori-forumu. Oko Trogira se sačuvala cjelina centurija odijeljena od salonitanskog agera, što ukazuje na kasniju limitaciju. To se vezuje uz Plinijevu vijest da je car Klaudije poslao svoje veterane u mjesto Siculi (današnji Resnik kraj Trogira). Isti

64


Trogir

pisac kaže za Trogir da je bio marmore notum – glasovit po mramoru, vrsnom kamenu, koji se radi lakoće modeliranja i zlaćane boje koju mu daje poliranje našao na svim važnijim dekorativnim dijelovima Dioklecijanove palače (Zlatna vrata, portali careva mauzoleja i Jupitrova hrama), a poslije na Radovanovu portalu i Duknovićevim skulpturama. Trogir je preživio avaro-slavenska rušenja kroz prvu polovicu 7. st., s još nekoliko antičkih naselja na kopnu (Zadar, Split, Kotor), emancipirajući se nakon rušenja Salone kao samostalna civitas. Hrvatski vladari i župani povremeno su boravili u Trogiru, rezidirajući u obližnjim Bijaćima. Najizrazitiji trogirski spomenik iz tog vremena je baziličica sv. Martina (sv. Barbare) na glavnom kardu, iza gradske lože na trgu. Nakon propasti samostalne hrvatske države, za kralja se okrunio Arpadović Koloman 1102. u Biogradu, a presudnu ulogu u mirnom

65


Trogir

Fedor Karačaj, veduta Trogira sa zapada oko 1830.

Kaštel Kamerlengo

preuzimanju vlasti u Hrvatskoj i gradovima na obali imao je trogirski biskup Ivan (+ 1111.), kojeg će Trogir, zbog mnogih čuda kojima se iskazao, slaviti poslije kao blaženika i gradskog zaštitnika. Srednji vijek je vrijeme istinske samosvijesti i prizivanja vlastite povijesne linije, dakako antičkih korijena. Komuna sklapa ugovor o savezu s Ankonom (1236., ali i 1415.) pozivajući se na zajedničko antičko podrijetlo: Trogir nasljeduje Issu, pa je preko nje, jednako kao i Ankona, sicilskog postanja. Antika kao alter ego očituje se na gradnji trogirske katedrale i palača u gradu, jednako kao što se deklarativno pokazuje na splitskom zvoniku. Trogirani kroz srednji vijek za knezove biraju hrvatske feudalce, mahom iz moćnog roda Šubića (v. glasoviti epitaf kneza Mladena Šubića iz 1348. u katedrali u kojemu ga zovu „štitom Hrvata“ – clipeus Croatorum). Grad se nakon Zadarskog mira 1358. našao kao važna točka na anžuvinskom meridijanu između Napulja, Ugarske i Baltika. Jednu od bitki mletačko-đenoveškog sraza 1378. Trogirani su mogli gledati usred luke. U nizu istaknutih ličnosti trogirskog srednjeg vijeka nalazi se i bl. Augustin Kažotić.

66


Zvonici sv. Ivana Krstitelja i katedrale

Trogir

U lipnju 1420. mletačka flota osvojila je Trogir, kao jedan od zadnjih gradova koji se nije htio predati Veneciji nakon što je 1409. kupila Dalmaciju od Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata. Bombardman je trajao više dana uz mnogo mrtvih i mnogo porušenih kuća i palača, oštećenih kula i zidina. Jedan od prvih akata novog mletačkog Velikog vijeća u Trogiru odnosi se zabranu službene upotrebe hrvatskog jezika: 22. V. 1426. Vijeće naređuje da se u njemu ne smije govoriti na drugom jeziku nego na talijanskom i latinskom. S druge strane, upravo se u mletačkoj Dalmaciji (naravno u Dubrovačkoj republici posebno), rađala u to doba hrvatska renesansna književnost, doslovce jedina među slavenskim književnostima na pučkom jeziku, koja je u samoj Dalmaciji bila kudikamo važnija od one pisane na lokalnom talijanskom jeziku. Ne slučajno, baš u Trogiru se sačuvala najvažnija antologija hrvatskih tekstova iz 15. i 16. stoljeća, koje je u rukopisu pod

67


Trogir

Trogirska južna obala

Kip sv. Ivana nad gradskim vratima

nazivom Vartal kompilirao Petar Lucić za potrebe časnih sestara samostana sv. Nikole. U renesansno vrijeme u gradu se formira istinska humanistička republika s čitavom plejadom imena među kojima strši ime Koriolana Cipika (1425-1493). On je nedaleko od grada, za sigurnost svojih kolona i ladanje, podigao kaštel (Kaštel Stari) – prvi u nizu oko Trogira. Petar Cipico, Koriolanov otac (+ 1440.), sabirač je spomenika i kodeksa, „jedan od prvih arheologa humanističke Europe“. Pretpostavka je da je upravo on 1423. prepisao Petronijev fragment, glasovitu Trimalhionovu gozbu. Mogao bi se spomenuti i niz drugih trogirskih humanista, iz obitelji Andreis i Lucić, Sobota, Berislavić, Štafilić, Dragač, Kvarko. Ivan Lucić opravdano se drži ocem hrvatske historiografije. U drugoj polovici 13. st. i kroz 14. stoljeće ovalnom prstenu romaničkog grada, refleksu izvorne geološke forme niskog otočića na kojemu je Trogir formiran, dograđen je Borgo-Varoš (Pasike). U anžuvinsko vrijeme zadnje četvrtine 14. st. (do 1417.) Varoš je opasana zidinama, utvrđena kulama. Sredinom 15. st. dovršena je gradnja velikog kaštela Kamerlengo (po camerlengu - kneževom blagajniku) na jugozapadnom uglu. Osobito zanimljivo

68


Trogir KaĹĄtel Kamerlengo

69


Trogir

Vijećnica, crkva sv. Sebastijana i loža na glavnom trgu

Kula Vitturi

rješenje bilo je ostvarenje puta kojim se s kopna, preko mosta, kroz prostor između zidova renesansnog predziđa i starijih gradskih bedema (na trasi današnje ceste) moglo bez ulaženja u grad, oko istočnog dijela grada, prići mostu za Čiovo. Godine 1646. ruši se stari most prema kopnu i gradi novi, pokretni; ojačavaju se barbakani, grade široke platforme i barokni bastioni prema sjeveru. Za francuske uprave gradom poč. 19. st. počinje „sanitarno rušenje“ gradskih bedema, nastavljeno za austrijske vlasti koja osobito nastoji regulirati Fošu (ranije mnogo širi kanal između grada i kopna) radi taloženja blata. U sklopu zidina bilo je više gradskih vrata. Nad sjevernim kopnenim stoji kip bl. Ivana Trogirskoga atribuiran Boninu Milancu (1420-ih). Južna, morska vrata, manirističkog stila djelo su radionice Bokanića (1593). Na njima su se sačuvale i drvene vratnice okovane masivnim čavlima. Uz njih je loža koja je služila za one koji bi zakasnili nakon večernjeg zatvaranja vrata (a poslije za ribarnicu). Na plaštu srednjovjekovnog gradskog zida prema jugu sačuvane su još kula Vitturi, u sklopu ženskog benediktinskog samostana sv. Nikole, i kula sv. Nikole, zapadno od morskih vrata.

70


Sjeverna gradska vrata

Trogir

Glavni gradski trg. Program oblikovanja glavnog gradskog trga u Trogiru, na mjestu rimskog foruma, započeo je 1300-ih godina gradnjom komunalne lože i Vijećnice. Svoj zaokruženi izgled dobio nizom zahvata sredinom 15. stoljeća, u doba stvarne obnove grada. Unutrašnje dvorište općinske palače ima obilježja kasnogotičkog stila, sa stubištem koje je prema tradiciji izradio Matej Gojković, protomajstor zvonika iz 1420-ih godina. Preoblikovao ju je Nikola Firentinac 1480-ih godina, te potom Tripun Bokanić (do 1608.). U zidove palače uzidani su mnogobrojni plemićki grbovi. Sv. Sebastijan s tornjem gradskog sata. U doba strašne kuge 1465/66. (uz 2000 umrlih), odlučeno je da se ubuduće slavi svetkovina sv. Sebastijana. Godine 1476. ispunjen je zavjet grada i prema projektu Nikole Firentinca počela se graditi crkva smjestivši se u ranijem atriju šesterolisne crkve sv. Marije. Gradnja je dovršena do 1482. Godine. Djelomično je rekonstruiran renesansni oltar s kipom sv.

71


Trogir

Nikola Firentinac, „Oltar pravde“

Kip sv. Ivana Trogirskog u loži

Sebastijana, koji je, kao i kip istog sveca na pročelju, djelo Nikole Firentinca, dok bi kip Otkupitelja mogao biti Alešijev. Unutrašnjost je nedavno uređena kao memorijalni prostor trogirskim braniteljima palim u Domovinskom ratu. Gradska loža je prvotno bila u nivou s trgom, povezana sa šesterolisnom starohrvatskom crkvom Sv. Marije (arheološki prezentirana u predvorju Pinakoteke). Među preoblikovanim kasnoantičkim kapitelima koji krune niz reutiliziranih stupova, razlikuje se tek ugaoni, kasnoromanički košarasti kapitel. „Oltar Pravde“ je remek-djelo Nikole Firentinca (inaugurirano 15. XI. 1471.), koji je povisio pločnik lože, preoblikovavši je u reprezentativnu sudačku tribinu. Tripun Bokanić je isklesao novi sudački stol (1606.) te postavio novu ogradu lože s balustrima. Reljef s konjaničkim likom hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića (+ 1520.) isklesao je 1938. Ivan Meštrović. Sv. Barbara (izvorno posvećena sv. Martinu). Mala trobrodna bazilika sagrađena u 11. st. preoblikovanjem ranije crkve, o kojoj govori i natpis na gredi predoltarske pregrade sa spomenom Petra i njegove žene Dobrice. Dugo je bila desakralizirana, do obnove 1931. i nove 1980-ih godina.

72


Trifore Andrije Alešija nad glavnim ulazom u palaču Cipiko

Trogir

Nikola Firentinac, anđeo na južnom portalu palače Cipiko

Mala Cipikova palača. Nasuprot baziličice sv. Martina. Poviše stepenica u dvorištu Male Cipikove palače u Trogiru na kojoj je radio Nikola Firentinac iza sredine sedamdesetih godina 15. stoljeća, nalazi se reljef s portretom Alviza Cipika, Koriolanova sina, ovjenčanog pjesnika i kasnije visokorangiranog prelata. Pročelje palače prema trgu restaurirao je Ignacije Macanović. Velika Cipikova palača. Otac i sin, Petar i Koriolan Cipiko uspjeli su, očito po određenom obiteljskom programu i ciljanim ženidbama, zauzeti čitavu zapadnu stranu glavnog trga sa svoje dvije palače – nasuprot Vijećnici, katedrali i ostalim javnim građevinama – providjevši ih neuobičajeno brojnim grbovima obitelji, s očitim prinčevskim pretenzijama. Južni portal, s medaljonima anđela koji nose Koriolanovo geslo NOSCE TE IPSUM (Upoznaj samoga sebe), djelo je Nikole Firentinca oko 1470. godine Sjeverni portal, nasuprot portalu

73


Trogir

Luneta Radovanova portala (1240)

Propovjedaonica (oko 1257)

katedrale, djelo je Ivana Duknovića (početkom 1480-ih), ukomponiran, međutim, na tom mjestu zajedno s Alešijevim triforama (premetnutim u balkonske otvore) istom sredinom 17. st., nakon što se sklop palače podijelio između dvojice braće i restaurirao nakon devastacije od strane milicije koja se palačom koristila kao kasarnom u Ciparskom ratu. U prostorima palače danas djeluju Glazbena škola, Narodna glazba, dio gradskih službi, Konzervatorski odjel, a dio je u privatnom vlasništvu. Katedrala. Prilikom statičke sanacije temelja zvonika 1903. nađen je žrtvenik posvećen Heri, što bi moglo ukazivati na pretpostavku da je na mjestu današnje katedrale postojalo svetište barem iz grčko-rimskog doba. Novi temelji katedrale Sv. Lovre blagoslovljeni su početkom 13. stoljeća, nakon što je u mletačkom rušenju grada 1171. stradala starija. Romanička katedrala koncipirana je kao trobrodna bazilika s glavnom lađom znatno širom i višom od bočnih brodova. U luneti južnih vrata nalazi se natpis iz 1213. koji spominje biskupa Treguana „toskanskoga roda“ i gradskog kneza Iliju, vjerojatno od roda Kačića. Nad predvorjem katedrale diže se zvonik započet u drugoj polovici 13. stoljeća. Ipak, zvonik koji danas vidimo

74


Zvonik katedrale

Trogir 75


Trogir

Nikola Firentinac, putto na frizu u krstionici

Andrija Aleši, sv. Jeronim u luneti krstionice

nastao je u obnovi čitava katedralnog sklopa, teško oštećenog u bombardiranju grada u lipnju 1420. Radove na njegovom prvom katu vode Matija Gojković i majstor Stjepan, otac kipara Ivana Duknovića. Drugi kat nosi sve stilske značajke mletačke cvjetne gotike, dočim je zadnji kat s piramidom dovršio Tripun Bokanić 1603. godine. Nad središnjim dijelom glavne lađe katedrale visi veliko raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina (vraćeno 2001. na mjesto za koje je izvorno slikano). Stoji visoko nad ulazom u prezbiterij čije je korske klupe od 1439. godine rezbario Ivan Budislavić, čime je zaključena višedesetljetna kampanja preoblikovanja unutrašnjosti katedrale nakon bombardmana mletačke flote 1420. godine. Sjeverni luk ranogotičkog predvorja i prolaz kroza nj zatvorila je pak krstionica koju je gradio Andrija Aleši uz asistenciju Nikole Ivanova Firentinca (1460-1467). Krstionica je karakterističan primjer sinteze kasnogotičkih i ranorenesansnih stilskih značajki, ne bez ugledanja u splitsku krstionicu (ex Jupitrov hram) karakterističnog kasetiranog svoda. Na sjevernoj strani katedrale zavjetom Nikice Sobote sagrađena je kapela sv. Jerolima (1438-1446; majstori Nikola Račić i Marco

76


nose pilastre portala. Na čeonoj strani pilastara uz vrata niže se nepotpuni ciklus Mjeseci u godini (Ožujak i Travanj s lijeve, Prosinac, Siječanj i Veljača s desne strane) prikazanih kroz karakteristične radove i s odgovarajućim znakovima zodijaka. Tako se u cijeloj donjoj zoni razvija sustav prizora s temom grijeha i stanja ljudskog roda prije donošenja prvih zakona. Današnja cjelina portala nije nastala istodobno: prvotni arhitektonski i ikonografski program Radovanovog portala značajno je proširen u zadnjoj trećini 13. stoljeća. Na izradi novog ranogotičkog okvira sudjelovalo je nekoliko majstora, a sadržaj mu podcrtao temu Grijeha i Otkupljenja ljudskog roda. Kipovi golih Adama i Eve, postavljeni na lavove, predstavljaju Istočni grijeh, a prizori iz Kristova života i Muke – Otkupljenje čovjeka. Na vanjskim pilastrima (na mjestu gdje je Radovan bio predvidio prikaze ostalih Mjeseci) isklesano je šest apostola, također u nepotpunu nizu, kao posrednici Otkupljenja. Na drugom vanjskom luku koji se razvija oko lunete u jezgri gornje zone, nižu se prizori: Bijeg u Egipat (na lijevom kraju), Krštenje u Jordanu (na suprotnoj strani), Iskušenje Krista u pustinji (iznad Krštenja), te Ulazak u Jeruzalem, Pranje nogu, Uhićenje i Bičevanje Kristovo, Raspeće i Uskrsnuće s Tri Marije. Radovanovim nastavljačima treba pripisati i gradnju čitavog predvorja katedrale, te ciborij i osmerostranu propovjedaonicu u unutrašnjosti.

Trogir

Radovanov portal. Istinski zaštitni znak trogirskog kiparstva jest majstor Radovan, najznačajniji kipar hrvatske srednjovjekovne umjetnosti. Potpisao se na glavnom portalu u zapisu koji teče pod lunetom i reljefima Navještenja sa strana, gdje ga se slavi kao „najboljeg od svih u ovoj umjetnosti“ (CUNCTIS HAC ARTE PRECLARUM). U središtu gornje zone portala nalazi se luneta unutar koje je Radovan uspio u jedinstvenu kompoziciju povezati prikaze Kristova rođenja, Putovanja triju kraljeva i Poklonstva pastira. Na dva kraja pri dnu luka koji se svija oko lunete majstor je prikazao Navještenje, po sredini luka Poklonstvo kraljeva, desno još Josipov san, a sa strana grupe anđela u slavi. Radovanova luneta prvi je europski timpanon koji Kristovo rođenje uzima za centralnu temu čitava pročelja. Polazište u čitanju jest luneta - isklesana „à double face“ s prikazom Rođenja na prednjoj i sa znakom križa na stražnjoj strani, jedna i druga proviđena neuobičajeno iscrpnim didaktičnim vjeronaučnim deklaracijama. Vanjski okvir portala snažno je naznačen kipovima lavova na konzolama. Desno je lav koji gnječi zmaja, lijevo lavica koja u šapama drži janje, dok pod njom spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesano je osam telamona koji na svojim plećima

77


Trogir

Kapela bl. Ivana Trogirskog

Moćnici ruku bl. Ivana Trogirskog

Gruatto), a 1447. započeto je temeljito preoblikovanje sakristije. Dovršio ju je A. Aleši 1460. Godine. Rezbareni i intarzirani kasnogotički ormar u sakristiji rad je Trogiranina Grgura Vidova (1457.), kojega je iz Venecije u grad doveo Koriolan Cipiko (u svojstvu operarija katedrale). U Riznici se čuvaju liturgijski predmeti i moćnici; pečatnjak trogirskog kaptola, dar Elizabete rođ. Kotromanić, udov. kralja Ludovika Anžuvinca (1483.); srebrni vrč koji je prema tradiciji također darovala kraljica Elizabeta; mitra biskupa Kažotića iz sredine 14. st. optočena biserjem; bjelokosni oltarić radionice Embriachi (poč. 15. st.); srebrni križ, rad avinjonskih zlatara (oko 1310-1320.) – sve umjetnine nedavno odlično restaurirane i interpretirane. Znamenita je i izvezena kapuljača biskupskog pluvijala (kraj 15. st.) s prikazom sv. Martina na konju koji dariva prosjaka. Odmah po svršetku gradnje krstionice ugovoreno je podizanje nove kapele bl. Ivana Ursinija (1468.), koja je po amalgamu arhitekture i kamene skulpture antologijski je primjer umjetnosti 15. st. Važno je posjetiti Pinakoteku katedrale u župskom dvoru (poliptih s glavnog oltara katedrale iz 1270-ih; djela Blaža Jurjeva Trogiranina, Quirizia da Murano, Gentile Bellinija, radionice

78


Trogir

Paola Veneziana, Dujma Vuškovića, niz iluminiranih kodeksa). U predvorju Pinakoteke vide se arheološki prezentirani ostaci šesterolisne crkve Sv. Marije koja se spominje već početkom 8. st., a srušena je 1851. godine. Nedavno je otkrivena jedna od njenih apsida u zidu crkvice sv. Sebastijana, sa zanimljivim renesansnim grafitima na žbuci. Kroz srednji vijek pod njenim prozorom prema trgu stajao je sarkofag nad kojim su Trogirani običavali polagati zavjete. Valja obligatno posjetiti lapidarij renesansnih skulptura u romaničkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, koja je pripadala glasovitom benediktinskom muškom samostanu. Veliko Oplakivanje na južnom zidu, jedno od najljepših djela Nikole Firentinca i renesansne skulpture uopće, obično se veže uz tragičnu smrt žene Koriolana Cipika 1492., ali je vjerojatnije da je nastalo za oltar nad grobom njegova oca Petra, 1470ih godina.

Kapela bl. Ivana Trogirskog. Sačuvana je „krštenica“ kapele – neuobičajeno iscrpan Ugovor o početku njene gradnje, sklopljen 4. I. 1468. u Trogiru, između operarija katedrale Nikole Cipriana, klesara Andrije Alešija i Koriolana Cipika, prokuratora Nikole Firentinca. Kapela je prava antologija renesansnih skulptura Andrije Alešija, Nikole Firentinca, Ivana Duknovića, a za nju su bile isklesane i četiri statue Alessandra Vittorije (premještene uz atiku zvonika nakon baroknih preinaka, kada su otvorena četiri prozora na mjestu izvornih niša s kipovima). Pokretač projekta i gradnje Kapele bio je Koriolan Cipiko. Kapela je, međutim, u kiparskom pogledu ipak prvenstveno djelo Nikole Firentinca, Donatellovog učenika. U galeriji kipova u kapeli ističe se Duknovićevo remek-djelo (oko 1482.) – sv. Ivan Evanđelista, kip (drugi od ulaza s lijeve strane) koji pod svečevom togom krije lik Alviza, sina Koriolana Cipika, visoko uzdignutog u prelatskoj časti i pjesničkoj slavi. Lijevo je kip sv. Tome, također Duknovićevo djelo, ali jedno od posljednjih (1508.). Među ostalim kipovima u kapeli, među djelima Nikole Firentinca i njegove radionice, najljepši su sv. Ivan Evanđelista (oko 1482.) i sv. Pavao (1489.) u zoni apostola, Krunjenje Marijino (oko 1480.) u luneti pod svodom – galerijom anđeoskih dječjih lica, kao i niz putta koji simbolički nose teret vijenca stojeći na pilastrima između niša s apostolima, te u prizemlju niz putta sa zubljama, simbolima vječnog života. Poprsje Stvoritelja u medaljonu sred svoda barokni je faksimil oštećenog Firentinčevog (u lapidariju Muzeja grada), rad Ignacija Macanovića iz 1778. Godine. Gradnja kapele i njeno dovršenje pred svečani prijenos tijela sv. Ivana Trogirskog, te detaljan opis čitave svečanosti koja se zbila u proljeće 1681. godine, ocrtani su u izvanredno slojevitom rukopisu jednog od sudionika, poznatog trogirskog povjesničara Pavla Andreisa. Kroz dva svoja prva stoljeća bila je mauzolej biskupa Jakova Turlona (+ 1483.) te kapela presvetog sakramenta, jer je tijelo bl. Ivana preneseno u kapelu tek 1681. U renesansnu kapelu unosi se gotički sarkofag, a uz njega postavljaju barokni anđeli; konačno se podiže oltar svecu zbog kojega je cijela kapela i građena.

79


Trogir

Dominikanski samostan u prvom planu

Kairos (Zbirka samostana benediktinki)

80

Samostan benediktinki Sv. Nikole. Crkva uz samostan (utemeljen 1066.), podignuta na mjestu predromaničke crkvice sv. Dujma. Unutrašnjost je radikalno barokizirana sredinom 18. stoljeća (interesantni barokni štuko-ukrasi i oltari). Nad slikovitim klaustrom Tripun Bokanić podigao je 1598. zvonik. Na južnom zidu dvorišta uzidan je grčki natpis (2. st. pr. Kr.) koji spominje gradske magistrate. U dragocjenoj zbirci umjetnina izložen je znameniti Kairos, reljef s likom najmlađeg Zeusova sina – božanstva sretnog trenutka (4./3. st. pr. Kr., po Lizipovu predlošku). Otkriven je 1928. u kući koja je nekoć bila u vlasnosti ob. Statilić. Reljef s prikazom Ahileja koji sluša Prijamove molbe da mu dade Hektorovo tijelo (3. st.) otkriven je u arheološkim istraživanjima u crkvi. Među slikama ističu se ikona Gospe s Djetetom (druga pol. 13. st. bliska ruci Majstora buranske Bogorodice), te djela Paola Veneziana, Blaža Jurjeva Trogiranina, Antonija Zanchija, Nikole Grassija, uz niz predmeta liturgijskog ruha i posuđe. Sv. Dominik. Samostan je utemeljen 1265. Jednobrodna crkva gradi se kroz 14. st. Osrednji mletački kipar Nikola Dente izradio je 1372. lunetu portala s prikazima Gospe s Djetetom između bl. Augustina Kažotića i sv. Magdalene. Uz noge blaženika kleči kao donatorica njegova sestra Bitkula, pobožna trogirska matrona. U


Ivan Duknović. Ivan Duknović (Joannes Duhnovich; Ioannes Dalmata), rođen oko 1440. u Trogiru, umro nakon 1509., sin je Stjepana, jednog od važnijih graditelja trogirske katedrale. Nakon prvih klesarskih poduka u zavičaju, usavršio se u Italiji. U Rimu 1470-ih dobiva niz važnih narudžbi, osobito od kardinala Pietra Barba, ubrzo pape Pavla II. kojemu je klesao (zajedno s Minom da Fiesole) grobnicu u staroj bazilici sv. Petra, najmonumentalnije djelo te vrste čitavog 15. stoljeća. Neobičan odjek slave koju je stekao u Vječnom gradu vidimo u činjenici što se jedna Duknovićeva mramorna Gospa s Djetetom našla i nad grobom pape Ivana Pavla II., po njegovoj oporučnoj želji. Početkom 1480-ih radi u rodnom Trogiru. Kip sv. Ivana Evanđeliste, koji je klesao za kapelu bl. Ivana Trogirskoga u katedrali, prva je uistinu slobodno stojeća trodimenzionalna skulptura u nas. Nakon intermezza u zavičaju, Duknović je radio više godina

Trogir

Blaž Jurjev Trogiranin, Gospa u ružičnjaku

na dvoru kralja Matijaša Korvina u Ugarskoj gdje se istakao toliko da mu je kralj 1488. darovao dvorac Majkovecz. U nizu antologijskih djela koja je ostavio taj najznačajniji hrvatski renesansni umjetnik spomenimo reljefe Bogorodica u padovanskom i trogirskom gradskom muzeju, kip sv. Vlaha u dubrovačkom Kneževu dvoru, poprsje humanista Carla Zena u mletačkom Museo Correr, te – vjerojatno kao zadnje – grobnicu bl. Girolama Gianellija u katedrali u Anconi. Dražesni putto grbonoša s glavnog portala palače Cipiko (također Duknovićevo djelo), koja se nalazi preko puta trogirske katedrale, jedan je od zaštitnih znakova hrvatske renesansne i najznačajniji artefakt trogirskog gradskog muzeja. Putto s gorućom zubljom stoji raskoračen na rostri galije, zavijorenog plašta, kao na vjetru, aludirajući očito na admiralsku funkciju koju je obnašao Koriolan Cipiko u mletačkoj floti na Levantu (1470-1474). Duknovićev opus, izložen danas u Berlinu i Parizu, Rimu i Budimpešti, Trogiru i Dubrovniku, daje nam autentičnu sliku najviših umjetničkih i intelektualnih dosega skulpture nastale u tijesnom odnosu između najprobranijih naručitelja i umjetnika formiranog u epicentru europske renesanse, umjetnika koji je uspio, surađujući primjerice s više važnih toskanskih kipara, sačuvati i izrazito individualni izraz i, još više, vlastiti temperament.

Ivan Duknović, putto s grbom ob. Cipiko

81


Trogir 82

unutrašnjosti je grobnica trogirskih humanista Ivana i Šimuna Sobote s kojima se ugasila loza te važne trogirske obitelji, djelo Nikole Firentinca (1469.). Lijevo od trijumfalnog luka je krasan drveni oltar sa slikom Obrezivanja Krista Palme Mlađeg (1607.). U savezničkom bombardiranju Trogira 1944. teško je oštećen samostanski klaustar. U samostanskoj zbirci izložene su vrijedne umjetnine (kopča pluvijala s minijaturom i poliptih Blaža Jurjeva Trogiranina, te kasnogotički relikvijari iz dominikanske crkve sv. Križa na Čiovu). Sv. Petar. Crkva je pripadala drugom ženskom benediktinskom samostanu, građenom uz srednjovjekovnu crkvicu sv. Platona. Od samostanskog klaustra ostalo je dvorište s baroknom krunom bunara. Dopojasni lik sv. Petra uzidan nad baroknim portalom crkve isklesao je Nikola Firentinac vjerojatno kasnih 1480-ih godina. Među slikama u crkvi zanimljive su one A. Zanchija, A. Molinarija i G. Lazzarinija. Krajem 17. st. djeluje u Trogiru kipar Jakov Jučen radeći niz lijepih kompozicija u polikromiranom drvetu, pa je on možda mogao raditi na kasetiranom stropu i na kućištu orgulja. Na glavnom oltaru su drveni kipovi sv. Petra i Pavla.


Trogir

U nizu plemićkih palača i kuća ističe se, uz već spomenute na glavnom trgu, palača Lucić unutar sklopa višekratno preoblikovanih kuća, prislonjenog uz južne gradske zidine. Pročelje prema sjeveru s krasnim renesansnim portalom, te dvorište s arkadama i s balkonima

Palača Garagnin (od 1840. Garagnin-Fanfogna) preuređena je 1966. u Muzej grada Trogira. Sastavljena je od čitava sklopa kuća različitih stilskih odlika (prema glavnoj ulici ističe se trifora s grbovima ob. Lipavić, vjerojatno djelo A. Alešija) kojima je zamašnim baroknim preuređenjem dan zajednički nazivnik, osobito s monumentalnim sjevernim pročeljem (1763.), te s raskošnim salonima i stubištima u unutrašnjosti. Knjižnica Garagnin Fanfogna s nizom bibliofilskih rariteta (u izvornom ambijentu, s oslikanim stropovima i ormarima iz 19. st.) predstavlja jednu od rijetko sačuvanih starih biblioteka u Dalmaciji. U muzejskoj postavi, pored vrijednog namještaja, slika i kipova, arhivskih isprava i knjiga, izložen je i portret jednog od vlasnika palače, Ivana Luke Garagnina ml. (1764.-1841.), poslanika kod Napoleona 1808. godine u Parizu, prvog počasnog konzervatora spomenika u Dalmaciji. Osobito je slikovit pločnik dvorišta (I. Macanović), u čijem uglu je sačuvana mala romanička katnica. Lapidarij je otvoren (1987.) u prizemlju nekadašnjeg gospodarskog krila u dvorištu, nakon temeljitih arheoloških istraživanja koja su u znatnoj mjeri definirala spoznaje o najranijoj povijesti grada. Prezentirani su ostaci helenističkog i srednjovjekovnog ziđa, kasnoantičke grobnice na svod. Među artefaktima najznačajnije su skulpture Ivana Duknovića, Andrije Alešija i Nikole Firentinca, uz niz skulptura od antike do baroka. Koncem 18. st. obitelj Garagnin uredila je u ono doba znamenit perivoj s lapidarijem (uglavnom solinski ulomci) na kopnu preko mosta, nedaleko izvora Dobrića, sa zgradama koje je projektirao Giannantonio Selva (projektant teatra La Fenice u Veneciji, ali i Garagninovog ljetnikovca u obližnjim Divuljama).

83


Trogir

Maslina iz 5.-6. st. na Sudanelu poviše Trogira

Biskupski kaštel u Marini

84

vezuju se uz preuređenje palače kojeg se poduhvatio Jerolim Lucić, djed glasovitog povjesničara Ivana Lucića u prvoj pol. 16. st. Dio prizemlja i prvog kata sklopa nedavno je uređen kao Gradska knjižnica. Seget. Godine 1564. trogirski plemić Jakov Rotondo dobio je dozvolu gradnje kule uz utvrđeno selo. Cesta od Travarice pred Trogirom prema Segetu bila je zasjenjena prelijepim stablima, posječenim pred ratne operacije 1648. godine. Marina. Nastaje kao planirano naselje za obranu kolona koji su radili na imanjima trogirskih biskupa (glasovito ulje i suhe smokve). Četverokutnu kulu s konzolno istaknutim kruništem (izvorno s pokretnim mostom) gradio je 1495. biskup Francesco Marcello. Ime je dobilo po crkvi sv. Marine na ulazu u mjesto.


Trogir Seget

85


Stobreč

Stobreč i ušće Žrnovnice

Žrnovnica

sTOBREČ Stobreč na ušću rijeke Žrnovnice zvao se u antičko doba Epetium. Prvotno grčko-isejska naseobina, u rimsko doba postao je središtem jedne gradske prefekture u sklopu salonitanskog agera. Istražen je tek trakt gradskih bedema s vratima iz grčkog razdoblja. Između Mosora i mora pruža se dugačka gorska kosa što dijeli Srednja Poljica od Primorskih poljica. Stanovnici mosorskih sela osobito su ponosni na povijest svoje Poljičke knežije („Seljačke republike“), originalne srednjovjekovne državne organizacije od 12 seoskih općina (svaka sa svojim knezom). Teritorij joj je omeđen rijekom Žrnovnicom, morem i „koljenom“ Cetine ispod Zadvarja. Poljičani su plaćali Turcima harač, Veneciji davali danak i vojnike, ali je Knežija imala vlastite zakone (Poljički Statut), koji su, pretpostavlja se, inspirirali engleskog humanistu Thomasa Morea (1478-1535) u pisanju njegove „Utopije“. Službeni jezik bio je hrvatski čakavski, pisan „bosančicom“ (hrvatska varijanta ćirilice). Autonomiju je zadržala sve do krvave bitke kod Strožanca 1807. u ustanku protiv Napoleonove vojske. Posljednji poljički knez Ivan Ćović ruskim je brodom pobjegao u Rusiju. (Više o fenomenu Po-

86


Stobreč Idealna rekonstrukcija helenističkog Epetija (B. Gabričević)

Reljef s prikazom sv. Jurja na župskoj crkvi u Žrnovnici

ljičke knežije vidi u sukladnom vodiču Zagore.) Svako selo Primorskih Poljica naziva svoj dio planine posebnim imenom, najčešće po titularima drevnih crkvica ili božanstava (Perun nad Žrnovnicom bio je slavenski bog gromovnik). Na rubu flišnog pojasa pod samom kosom nalazi se niz slikovitih drevnih sela (Podstrana, Jesenice, Duće). Uz more, kod crkve Sv. Martina u Podstrani nalazila se rimska naseobina Pituntum o kojoj svjedoče brojni arheološki 87


Stobreč

Dvojna crkva groblju u Jesenicama

Nikola Firentinac, kip sv. Stjepana

88

nalazi od kojih su najsugestivniji fragmenti sarkofaga uzidani u ogradni zid starog dijela groblja kod te crkve. Na jeseničkom groblju poviše Sumpetra nalazi se zanimljiva dvojna crkva Sv. Stjepana i Sv. Ante s predromaničkom oltarskom pregradom iz 11. st. i s kipom sv. Stjepana Nikole Firentinca. Na groblju je spomenik Mati Brničeviću koji je streljan početkom 1918. kao jedan od vođe pobune mornara u austrougarskoj Boki Kotorskoj. U blizini je bio samostan Sv. Petra u Selu, koji je u posljednjoj četvrtini 11. st., na ruševinama starokršćanske crkve, osnovao bogati Splićanin Petar Crni. Srušen je vjerojatno za tatarske provale 1242. godine. Poznat je po zborniku isprava koji je prvorazredni izvor za poznavanje socio-gospodarskih odnosa hrvatskog ranog srednjeg vijeka. (Supetarski kartular izložen je u Riznici splitske katedrale.) U župnoj crkvi u Dućama je lijepa pala Vlahe Bukovca. U nastavku te planine prema jugoistoku, preko kanjona Cetine, proteže se Omiška Dinara, povezujući se na Dupcima / Vrulji s ograncima Biokova. „Vruja“ (ime dobila po jakim podmorskim izvorima) je mjesto gdje se spajaju omiška i makarska riviera, gdje se otvara jedan od rijetkih putova prema Zagori. Niz starih sela (Stanići, Lokva Rogoznica, Medići, Mimice, Marušići, Pisak) poznat je danas po krasnim šljunčanim plažama.


StobreÄ?

Supetarski kartular (riznica splitske katedrale)

89


Omiš

Fedor Karačaj, veduta Omiša oko 1830.

90


Omiš

91


Omiš

Ušće Cetine

Zvonik župske crkve

Omiš Na lijevoj obali ušća Cetine (Nestos – prema Pseudoskilakovu Periplusu iz 4. st. pr. Kr. – otud ime ilirskog plemena Nesti, poslije Onastini) razvio se rimski Oneum, možda na granici između dviju većih ilirskih plemenskih cjelina Delmata i Daorsa. Naselje Onastina nalazilo se u zaselku Baučićima u Borku iznad Omiša. Susjedi su im bili Narestini u Jesenicama (Nareste), odnosno Tugarama, a njima Pituntini u današnjoj Podstrani (Pituntium) i u pripadajućoj unutrašnjosti (Srinjine, Dubrava). Onaeum vjerojatno nije imao urbani karakter u rimsko doba, kao ni ostala spomenuta naselja u Primorskim Poljicima. Natpis s neke javne zgrade iz doba cara Klaudija (51. ili 52. god.) i reljef s likom bakhantice najznačajniji su omiški spomenici iz antičkog doba. Prvi se čuva u gradskoj muzejskoj zbirci, drugi u splitskom Arheološkom muzeju. Još značajniji je ćirilični natpis s kraja 12. st., nađen na starom omiškom groblju, koji spominje kneza Miroslava Kačića koji je poč. 13. knezovao na susjednom Braču i Hvaru.

92


Kanjon Cetine sa Zakučcom u pozadini, gdje je svetište sv. Leopolda Mandića

Omiš

Omiški gusari. U srednjem vijeku Omiš je tvrdo uporište neretvanskih gusara. Mlečani 839. sklapaju ugovor (vjerojatno kraj današnjeg Svetog Martina na pola puta između Omiša i Splita) s hrvatskim knezom Mislavom i neretljanskim knezom Družakom po kojemu će njihovi brodovi nenapadani ploviti kroz neretljanske vode. No god. 874. sâm papa Ivan VIII. piše hrvatskom knezu Domagoju da obuzda gusare. Mlečani su Omiškim gusarima plaćali danak za slobodnu plovidbu, koji se zvao „pravda“. Osim Mlečanima Omiški gusari prkosili su i moćnom bizantskom caru Manuelu Komnenu(1120.-1180.) i njemačkorimskom caru Fridriku I, kralju Jeruzalema i Sicilije(1152-1190.) Omiš je sjedište Knezova Kačića, koji će zadavati glavobolju svim jadranskim gradovima, pa će nastojati da s njima sklope mirovne ugovore (Kotor 1167; Dubrovnik 1180). Od 1222. do 1226. pokrenut je protiv njih rat koji vodi Andrija II, a potiče sâm papa. “Sâm prirodni položaj njihova grada napastovao ih je da se bave gusarstvom”, veli jedan barokni putopisac. Napadaju i brodove Fridriha II. pred obalama Apulije. Ratuju osobito sa Splitom koji je bio pod mletačkom vlasti, pustoše njegov teritorij na Braču i Šolti. Dominaciju na Jadranu stekli su

omiški gusari hrabrošću i posebnom konstrukcijom brodovlja. Omiški gusari su koristili brodove na vesla, omiške strijele, plitka gaza koji im je omogućavao brzinu manevriranja i, u slučaju opasnosti, povlačenja u korito Cetine koje je bilo branjeno i samo njima vidljivim podvodnim zidom (Mostina) na samom ušću Cetine. Među ljetnim omiškim turističkim atrakcijama (uz festival dalmatinskih klapa, koncerte klasične glazbe, rafting…) sve veću pažnju izazivaju manifestacije poput „Omiških gusarskih večeri“ i „Gusarske bitke“ s pitoresknom rekonstrukcijom bitke koju su omiški gusari vodili s mletačkom mornaricom.

93


Omiš Babnjača poviše Prikog

Renesansna monofora

Trg uz crkvu pod prijetećim klisurama predstavlja jednu od najslikovitijih urbanističkih minijatura baroknog razdoblja na hrvatskoj obali. Župna crkva sv. Mihovila posvećena 1629., podignuta je na temeljima starije. Portal odaje dojam drvenog oltarskog retabla, ali je karakterističan za ranobarokne klesarske srednje-dalmatinske radionice poput one ob. Bokanić. U unutrašnjosti se nalazi monumentalni drveni pozlaćeni glavni oltar; pred njim kip Gospe, djelo F. Čućića, korčulanskog drvorezbara druge pol. 16. st.; kasnogotičko polikromirano raspelo J. Petrovića (sredina 15. st.); te slike J. Palme Mlađeg, M. Ingolija i M. Ponzonija-Pončuna. Na gradskom „cardu“ koji povezuje dvoja gradska vrata nalazi se više kuća koje su zadržale izvorne funkcije u prizemlju (prodaja slanih srdela iz barila, vina iz bačava i sl.). Renesansna „Kuća sretnog čovjeka“ (1545.) dobila je ime po natpisu na profiliranom luku portala: GRACIAS AGO TIBI DOMINE QUIA FUI IN HOC MUNDO. (Zahvaljujem ti, Gospodine, što sam bio na ovom svijetu). Sklop crkvica sv. Roka (17. st.) i sv. Duha (1585.) s lijepo usklađenim dvostrukim stubištem i sa gradskim sat-zvonikom, stoji nad prolazom u gornji grad (Funtana).

94


Omiš Uz samu rijeku, na mjestu nekadašnjih zapadnih gradskih vrata poč. 19. st. oblikovana je skladna plokata (Poljički trg), čiju sjevernu stranu zatvara barokna palača Caralipeo-Despotović s hrvatskim natpisom iz 16. st. (Choia godir ovdi dogde / Veselo opet doma pogde). Na zapadnim gradskim vratima izgrađenim 1541. postavljen je povijesni grb Omiša. Na drugom kraju glavne ulice u gradu, u bloku pred istočnim gradskim vratima je Gradski muzej s malom ali reprezentativnom zbirkom (poljička zastava i statut) i lapidarijem (antički nalazi s Borka, ćirilični natpis iz doba Kačića...).

Portal župske crkve sv. Mihovila

Gradskom jezgrom dominira tvrđava Peovica iz 13. st. (Mirabela), temeljito restaurirana nakon što ju je porušio udar groma 1979. Godine. Središnja komunikacija, i razdjelnica starog i novog Omiša, je Fošal, sav u sjeni golemih platana, sa slikovitom Ribarnicom i Pazarom. Ime Fošalu dolazi od jarka uz gradske zidine 95


Omiš Starigrad poviše Omiša

Vrulja

koje su porušene 1862. godine. Istočno od istočnih gradskih vrata nalazi se staro groblje s crkvicom sv. Luke, te s nizom antičkih sarkofaga i renesansnih i baroknih nadgrobnih ploča omiškog plemstva – sigurno najsugestivnija takva cjelina pod otvorenim nebom na hrvatskoj obali. Franjevački samostan na Skalicama istočno od grada utemeljen je 1716. kad su fratri sklanjajući se pred Turcima došli iz Prološkog blata. Starigrad (Fortica; 245 m), srednjovjekovna tvrđava iznad Borka, dodatno utvrđivana u 16. i 17. st. predstavlja jedinstven vidikovac na grad, otoke preko puta i Poljica u zaleđu. Obnavlja se nesvakidašnjim entuzijazmom grupe Omišana. Prilazi joj se stazom iz samog grada ili dvadesetminutnom šetnjom, koja se pamti kao pravi planinarski izlet, markiranom stazom od ceste iz Baučića. Na desnoj obali Cetine, na ušću rijeke, nalazi se crkvica Sv. Petra na Priku, jedna od najznačajnijih starohrvatskih građevina iz 9-11. stoljeća. (Obrađena je opširnije, povijesno pripadajući arealu Poljičke knežije, u vodiču Zagore.) Radmanove mlinice sa stoljetnim platanama i ribnjacima pastrva, omiljeno su izletište (i kupalište) do kojeg je najljepše brodom iz Omiša.

96


Omiš Ušće Cetine u pogledu s vrha Mosora

97


98

Makarska


Makarska

99


Makarska

MAKARSKA I PRIMORJE Makarsko primorje, najpitomiji jadranski kraj, od davnine je omeđeno Vruljom i Baćinom pred ušćem Neretve, te bilom Biokova impozantnim poput Alpa. Najviši vrh stoji vidljivih 1762 m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. radi gradnje televizijskog repetitora premještena nešto niže, privlačeći i sada hodočasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake godine. Cesta do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vožnja dopuštena samo od zore do sumraka. Od 1981. širi prirodni okvir same planine (19.550 ha) proglašen je zaštićenim parkom prirode o kojemu skrbi posebna javna ustanova. Time će se zasigurno u neposrednoj budućnosti steći uvjeti da se cijeli taj prostor tretira i kao nacionalni park, zacijelo i uz proširenje zone zaštite. Godine 1984. na 16,5 ha područja iznad sela Kotišine oblikovan je Biokovski botanički vrt. Utemeljio ga je franjevac i znanstvenik Jure Radić (1920-1990) radi uzgoja i zaštite najznačajnijeg biokovskog bilja. On je trasirao i „Poučni ekološki put“ dugačak 33 km, od njegove rodne kuće u Baškoj Vodi do Sv. Jure na Biokovu, odnosno do ulaznih vrata Instituta „Planina i more“ sjeverno od Franjevačkog samostana u Makarskoj, u kojemu je 1963. utemeljio i glasoviti Malakološki muzej.

100


Makarska

101


Makarska

Katedrala sv. Marka i Jerka

Ivan Rendić, spomenik fra Andrije Kačića Miošića

102

Makarska – antičko naselje Muccurum (u 6. st.) ili Mokron (u Konstantina Porfirogeneta u 10. st.) – nastala je u podnožju Biokova, u eliptičnoj uvali koju zaklanjaju dva poluotočića, Sv. Petar i Osejava. Na poluotoku sv. Petra stajala je prethistorijska ilirska gradina i potom rimski gospodarski sklop, pa kasnoantički kastrum i srednjovjekovna utvrda s crkvom (porušena u mletačkoturskim ratovima; novija srušena 1963., obnovljena 1993.). Prirodni amfiteatar u kojem se svila Makarska, danas je u zelenilu koje je tek 1880-ih počelo skrivati suri krš gordog Biokova. U povijesnoj jezgri očuvano je nekoliko vrijednih baroknih sklopova i palača (Ivanišević, Alačević, Karalipeo-Mrkušić itd.). Tijekom 18. zapadno od glavnog trga duž uzdužne komunikacije prekinute manjim poprečnim ulicama, podignuto je nekoliko stambenih blokova s nizom lijepih baroknih palača, prema zaokruženom urbanističkom planu. U vrijeme mletačke uprave Makarska ponovno dobiva biskupiju (1695.). Na glavnom trgu sagrađena je katedrala Sv. Marka i Jerka (1700-1776), prema projektima vojnih inženjera Francesca Melchiorija u Bartola Riviere. Glavni oltar je djelo Pietra Onigha (1786.). Pred crkvom je česma, rad Giuseppea Bisaggia iz 1775., obnovljena 1989., te spomenik najčitanijem hrvatskom pjesniku fra Andriji Kačiću Miošiću, podignut 1889., remek djelo Ivana Rendića.


Makarska

Franjevački samostan u Makarskoj utemeljen je 1502. uz crkvu Sv. Marije. Ponovno je građen nakon Ciparskog rata (1570-1573) i dovršen 1614., s klaustrom koji na tri strane ima rustične arkade i trijemove na stupovima na katu. Zvonik je dovršen 1715. Godine. Stara crkva sv. Marije danas služi kao pinakoteka. Nova crkva građena po nacrtu Stjepana Podhorskog dovršena je 1940. Godine. Uz samostan se formirala Franjevačka visoka bogoslovija (od ranijeg filozofskog učilišta provincije Bosne Srebrene) s bogatim arhivom i knjižnicom. Dio samostana udomio je izuzetnu malakološku zbirku, a uza nj djeluje i Institut biokovske vegetacije koji je utemeljio fra Jure Radić.

Klaustar franjevačkog samostana

103


Makarska

Urbanistički je zanimljiv sklop Male obale (Marineta) s prijelaza 18/19. st, te dio obale u kojemu se ističe kasnobarokno pročelje crkve Sv. Filipa iz 1757., s niskim zvonikom (danas zbirka crkvenih umjetnina). Uz nju je postojao samostan filipinaca koji je utemeljio biskup Blašković. Treba posjetiti i svetište u Vepricu, oblikovano zauzimanjem biskupa Jurja Carića oko špilje slične onoj kod Lurda. Privlači pobožni narod od Cetine do Neretve, iz Zagore i s otoka. Baška Voda. Ime mjesta dolazi od Basta, karakterističnog podbiokovskog sela, danas većim dijelom napuštenoga. Bast se spominje među selima u „Primorju“, koje Hrvojev sinovac vojvoda Juraj Hrvatinić-Vojsalić 1424. vraća kao djedovinu krajinsko-humskoj vlasteoskoj obitelji Jurjevića, koji su duhovnu pastvu povjerili franjevcima. Još do nedavna grandioznim platoom pod Biokovom „gospodarile“ su ovce i koze (bilo ih je do 5-6.000) omogućavajući proizvodnju glasovitog sira. Osobito slikovit je zadnji dobro sačuvani sklop karakteristične podbiokovske pučke arhitekture pod bijelim kamenim krovovima u zaseoku Ribarovići, kao i pastirski stanovi u Starom selu, na terasama u stijenama visoko poviše crkvice sv. Roka.

104


Makarska

105


Makarska

U samoj luci je nedavno otkriven antički brodolom, što dodatno potvrđuje pretpostavku da tu treba locirati rimski Biston koji u svojoj Kozmografiji spominje Anonim iz Ravene u 7. st. I kasnobarokna crkvica Sv. Lovre vjerojatno je sagrađena na antičkom lokalitetu. Brela Donja. Raštrkano mjesto s dobro branjenim ruralnim sklopovima (vjerojatno na poziciji antičke Berulije), nastalo je spuštanjem žitelja podbiokovskih zaselaka uz more. Tu je 1710. poduzetni makarski biskup Nikola Bijanković (koji je u to doba definirao makarski urbanitet) sagradio filipinski hospicij, nažalost srušen. Ostala je samo tradicija Bijankovićeva bora uz morsko žalo, pod kojim je taj biskup svete uspomene meditirao. Uz župnu crkvu iz 19. st. (na mjestu ranije), među borovima i dubovima, nalazi se srednjovjekovno groblje. Tučepi. Ostaci antičke arhitekture na južnim obroncima brda Sutvid i ulomci starokršćanskog kamenog namještaja na mjesnom groblju, gdje ima i više srednjovjekovnih nadgrobnih ploča, svjedoče o kontinuitetu naselja. Crkvica sv. Jurja je s kraja 11. st. Podignuta je unutar rastera rimske vile i na ostacima kasnoantičke baziličice, a uz nju je postojao i mali pustinjački cenobij. Lokalna legenda prenosila je da je tu pokopan Petar Candiano, mletački

106


dužd koji je poginuo 18. X. 887. u bitci s Neretljanima, nakon čega su Mlečani s hrvatskim knezom Branimirom (888.) sklopili ugovor o plaćanju danka za slobodnu plovidbu Jadranom i trgovanje.

Makarska

Sv. Jure u Tučepima

Župna crkva u Gornjim Tučepima

107


Makarska

Podgora

Župna crkva u Gornjoj Podgori

Podgora. Mjesto se razvilo u više zaselaka uz more, te uz cestu prema Vrgorcu. Tu su 1700-ih podignute kule protiv Turaka. Blizu su bila obilna vrela pitke vode i ljekovito slano vrelo Klokun. Obitelj Mrkušić sagradila je uz more (danas preinačeni) kasnobarokni ljetnikovac s osmerostranom klasicističkom kapelom Srca Isusova (1802). Klasicistička župna crkva Svih Svetih (18. st.) u sredini Gornje Podgore jedna je od reprezentativnijih građevina Makarskog primorja podignutih nakon odlaska Turaka. Crkva Sv. Tekle, na ranosrednjovjekovnom lokalitetu Sutikla, građena na mjestu crkve dvaput srušene u potresu, nedavno je iz temelja obnovljena. Uz srednjovjekovne ploče na groblju je spomenik u bronci, rad Ivana Rendića, podignut Mihovilu Pavlinoviću (1830-1887) hrvatskom preporodnom političaru koji je radio na sjedinjenju Dalmacije s ostalom Hrvatskom, zaslužnom što je Makarska bila prvom općinom koja je stekla prvu hrvatsku autonomnu upravu (1865.) u Dalmaciji. Iznad luke je monumentalni spomenik galebova krila (1962.) podignut u spomen osnivanja prve partizanske flote 1942. upravo u Podgori.

108


Makarska Ivan Rendić, spomenik Mihovila Pavlinovića

109


Makarska

Igrane

Drašnice. U gotičkoj crkvi sv. Stjepana nad selom nađen je rimski natpis i natpis sa spomenom hercega Stjepana iz 1444. Godine. Igrane. Na groblju s novijom crkvom otkrivena je apsida srednjovjekovne crkvice Sv. Spasa. Nad selom kojim dominira neoromanički zvonik podignut 1920. kao kopija zvonika splitske katedrale, nalazi se barokna župna crkva Gospe od Ružarija, te Zalina kula iz 17. st. U zaselku Markovićima, u maslinicima, nalazi se ranoromanička baziličica Sv. Mihovila, najznačajniji srednjovjekovni spomenik u Makarskom primorju. Zanimljiv je njen pseudobazilikalni krov (poput suvremenih crkvica na Bolu i Pučišćima na Braču, Starom Gradu na Hvaru i na Sušcu). Živogošće. Franjevački samostan Sv. Križa gradili su ga mostarski fratri koji su 1563. morali bježati i lutati po Hercegovini i Imotskoj krajini dok se 1614. nisu tu skrasili i 1620. sagradili crkvu posvetivši je zaštitniku Bosne Srebrene – svetome Križu. Pod samostanom je veliki izvor slatke vode koji za oseke ostaje na suhom. Rimski epigram Licinijana i Pelagije uklesan nad njim u živu stijenu, nad morem, posvećen tom vrelu i zemlji darovateljici ušao je u mnoge antologije latinskih natpisa, pa zaslužuje da ga se, barem dijelom, donese u originalu: Quis queat arcanum sapi-

110


Makarska

Franjevački samostan u Živogošću

ens pernoscere fontis? nasceris e scopulis, fons, moriture fretis. (Koji će razuman stvor u tajnu proniknut vrela? Vrelo, rodi te hrid, u moru tebi je mrijet.)

111


Makarska

Zaostrog

Franjevački samostan u Zaostrogu

112

U starom selu je 1902. podignuta neoromanička crkva Sv. Dominika, na mjestu nekadašnje stare župne crkve Sv. Arnira. Na groblju se nalazi više ukrašenih srednjovjekovnih nadgrobnih ploča. Prostor je ograđen visokim zidom s puškarnicama, jer je služio i kao refugij u mletačko-turskim ratovima u 17. st. Zaostrog. U ranom srednjem vijeku naselje se spominje kao Ostrog. Uz natpise je pronađen i reljef s prikazom Mitrine taurobolije (izložen u samostanskoj zbirci). U mjestu je prvo građen augustinski samostan, ali ga 1468. preuzeše bosanski franjevci. Dovršen je u 17. st. gradnjom kasnorenesansnog klaustra. U crkvi su mramorni oltari i lijepi drveni kor, poprsja pjesnika Andrije Kačića Miošića i Ivana Despota, djela Ivana Rendića, a osobito su značajne orgulje Petra Nakića, orguljara rodom iz Skradina, proslavljenog u Veneciji u 18. st. U bogatoj samostanskoj zbirci, posebno su važni etnografski predmeti. Podaca. Na srednjovjekovnom mjesnom groblju u blizini romantičnih ruševina napuštenog sela i kule iz 17. st., nalazi se ranoromanička crkvica Sv. Ivana iz 12. st. Obnovljena je u 15. st. i oslikana zavjetnim križevima postavši mauzolejom knezova iz drevnog roda Kačića. Uz nju je 1762. podignuta barokna župna crkva Sv. Stjepana. Izdvojeni zvonik dao je 1888. podići bogati mještanin


Makarska

Podaca

Ivan Cvitanović-Tomić, jedan od graditelja Sueskog kanala. Pri ulazu u selo karakterističnih kamenih kuća, stoji kula sagrađena 1700-ih godina.

113


Makarska

Drvenik

Kačićev spomenik u Bristu

114

Brist. U staroj župnoj crkvi sv. Margarite iz 1741. (na temeljima starije) nalaze se grobovi Kačića, a u blizini masivni urešeni stećak. U zaselku Kačića, stoji rodna kuća fra Andrije Kačića Miošića – „hrvatskog Homera“ – filozofsko-teološkog, pučko-prosvjetiteljskog pisca i pjesnika silna utjecaja u 18. i 19. st. U „Razgovoru ugodnom naroda slovinskog“, sabrao je u obliku narodne pjesme najvažnije događaje uz hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nova župna crkva sv. Mare u neoromaničkom slogu podignuta je 1870. Godine. Pored nje je Meštrovićev spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću. Uz morsku obalu je kroz 18. st. izgrađeno nekoliko ladanjsko-gospodarskih sklopova, među kojima je sačuvana skladna dvokatnica sklopa Diana – Kačić Miošić, s antičkim spolijama, s lijepim baroknim balkonom. Gradac. Ime mu dolazi od ruševina utvrde podignute za obranu od Turaka u 17. st. U prostoru Gradca odigrala se 1666. jedna od važnijih bitki između mletačke i turske vojske, čiji tijek detaljno prikazuje crtež jednog sudionika, vojnog inženjera Josipa Santinija. U selu nad magistralom je dvokatna kula podignuta 1661. Godine. U blizini, uz baroknu crkvu, nalazi se seosko groblje. U Drugom svjetskom ratu talijanski fašisti spalili su gotovo sve kuće.


Makarska

Reljef s prikazom Mitre (zbirka samostana u Zaostrogu)

115


Makarska 116

Drvenik

Drvenik. Mjesto s ruševinama barokne kule na glavici sjeverno od mjesta. U zidovima i temeljima gotičke (barokizirane) crkve Sv. Jurja nalazi se nekoliko srednjovjekovnih nadgrobnih ploča. U Donjoj Vali su jedan uz drugog dva ladanjska sklopa obitelji Ivičević, iz 18. st. Antičku Aroniju koju spominju Tabula Peutingeriana i Anonim iz Ravene u novije se vrijeme traži u području Zadvarja – Brela, odakle bi se nadziralo važno čvorište oko prijevoja na Dupcima i kod velikog koljena Cetine. Zadvarje (Dvare, Duare) bijaše srednjovjekovni grad i važna tvrđava, poprište krvavih borbi s Turcima u Kandijskom ratu u 17. st.


Makarska

117


ZAGREB

PULA

OSIJEK

KARLOVAC

RIJEKA SENJ

ZADAR ŠIBENIK

TROGIR

Split

Šolta Brač Vis

OMIŠ MAKARSKA

Hvar

DUBROVNIK

A1

118


Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije Prilaz braće Kaliterna 10/I HR-21000 Split CROATIA tel./fax: +385 (0)21 490 032, 490 033, 490 036 e-mail: info@dalmatia.hr www.dalmatia.hr

A1

Drašnice Igrane Živogošće Zaostrog Podaca Brist

119


Izdavač: Splitsko-dalmatinska županija Upravni odjel za pomorstvo i turizam Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije Za izdavača: dipl. oec. Joško Stella dr. sc. Mili Razović Urednik: dr. sc. Joško Belamarić Tekst: dr. sc. Joško Belamarić Lektura: Mirko Sardelić Koncept i dizajn: Mario Brzić Fotografije: Živko Bačić Tonko Bartulović Mario Brzić Ivna Bučan Boris Kragić Ivo Kraljević Ivo Pervan Ante Verzotti Arhiva MIM-a Arhiva 3LHD Arhiva Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije Grafička priprema: Studio Tempera Nova Tisak: TIPOMAT Tiskara 2010.

120


COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ


obal a Split

Solin

Kaštela Trogir

Omiš

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije

Makarska i primorje

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije

Obala hr  
Obala hr