Issuu on Google+

246

TROJEGLAVA Današnje naselje Trojeglava utemeljeno je krajem XVII. st. na raskrsnici putova Badljevina-Sređani-Dežanovac s odvojcima prema Golubinjaku i Podborju (Daruvaru) i prema Brekinskoj, Gaju i Pakracu. To je kraj njiva i šuma na blagim uzvisinama iznad vodotoka Čavlovice i Bijele s najvišim kotama 162,2 i 165,3 m nadm. visine. Trojeglava je bila naseljavana više puta. Usmena predaja ovdašnjih žitelja kaže da su prve seoske kuće nastale na lokalitetima nazvanim Crkvene Prasice i Ograde, gdje je bila podignuta i prva drvena pravoslavna crkva Sv. Lazara. No najstarije naselje na prostoru današnje Trojeglave nastalo je još tijekom ili pri kraju turske okupacije i to vjerojatno na prostoru sjeverno od rječice Bijela prema šumama Bila na zapadu i Drleža (Derljež, Derlics) na sjeveroistoku. Austrijski vojni zemljovidi iz XVIII. i XIX. st. na sjeverozapadu od današnjeg naselja bilježe na blagim brežuljcima iznad plitkih dolina šumarke i njive pod imenom Ukosine i Raše, a uz njih i Crkvište ili Crkveno polje i Selište uz današnju šumu Pjetlovača. Selište je vjerojatno mjesto najranijeg srednjovjekovnog naselja Trojeglave, smještenog na današnjem rubu šuma i njiva istočno od potoka Mala Čavlovica i iznad Duge Rike, gdje su u srednjem vijeku vjerojatno stajali vlastelinski grad-kaštel i naselje Trojeglava. Na tom je lokalitetu prvo naselje kao novo selište obnovljeno još za vrijeme ili odmah poslije turske okupacije. Popisi crkava i župa u srednjem vijeku, kao što je bio onaj najraniji iz 1334. g., na prostoru Trojeglave izričito ne navode postojanje kakve crkve. Iz vremena kada je dijelom bivšeg velikog vlastelinstva obitelji de Thethen ili Pekry-Pakranski upravljao na prostoru današnjeg Dežanovca do Dimičkovine kraj Podborja i Sirača Petar Kaštelanović, spominje se ovdje župa Sv. Mihajla koja se prostirala na srednjovjekovnom vlastelinstvu Brekinska, a možda i na vlastelinstvu Trojeglava. Tim vlastelinstvima mogao je neko vrijeme pripadati i dio prostora vlastelinstva i župe Kravarina istočno od rječice Bijele. Oskudni pisani povijesni podaci o Trojeglavi postavljaju mnoga pitanja, a daju malo uvjerljivih odgovora.Tako komorski popis poslije oslobođenja od Turaka iz 1702. spominje pod selom Sređani katoličku crkvu Sv. Matije, za koju nije bliže navedeno gdje se nalazila. Vjerojatno je


TROJEGLAVA

247

ta crkva bila podignuta uoči turske okupacije na vlastelinstvu Petrovina, ili u njegovu susjedstvu na širem prostoru Sređana, a možda i na vlastelinstvu Trojeglava. Prema podacima iz povijesnih izvora i iz usmene predaje sigurno je od svega toga to da se utvrda Trojeglava već od ranog srednjeg vijeka nalazila u blizini Sređana, a uz nju je sigurno postojalo i više kmetskih naselja. Vlastelinstvo i grad-kaštel Téglavár dobili su vjerojatno ime prema mađarskom nazivu za grad od cigle (mađarski: tégla- cigla, vár-naselje). No ne može se sasvim odbaciti ni mišljenje da je staro hrvatsko ime Trojeglava bilo, kao najraniji naziv ovog lokaliteta, temelj za stvaranje novog mađarskog imena Téglavár, koje su usvojili njegovi novi gospodari. Trojeglavački grad i ovdašnje vlastelinstvo bili su krajem XV. st. i u vrijeme pred turskom okupacijom zasigurno dio velikog i dobro naseljenog feudalnog posjeda u svom susjedstvu - Pekerszerdahela-Sređana - s dominantnom ulogom vlastelinskog roda de Thethen, zvanih Pekry-Pakranski, očito nehrvatskog podrijetla. Srednjovjekovni trojeglavački grad-kaštel, sagrađen od cigle kojom su bili podignuti u srednjem vijeku mnogi plemićki dvorci-utvrde, i uz njega i naselje, bili su sagrađeni vjerojatno u blizini ovdašnjeg izvora žive vode, koji su ljudi još donedavna znali kao izvor u malom jezeru u kome iz podzemlja “suklja voda”. Na tom izvoru napajala se stoka i koristila se voda i za pečenje rakije sve do najnovijeg vremena. Današnje karte bilježe približno na ovom mjestu sjeverozapadno od Trojeglave lokalitet Selište jer su se tu još za vrijeme ratova i poslije oslobođenja od turske okupacije počele naseljavati prve obitelji Vlaha i Srba te je tako naselje Trojeglava ovdje i obnovljeno.1 Srednjovjekovno vlastelinstvo Trojeglava promijenilo je više gospodara. Prema predaji pripadalo je najprije rodu Teglavarovića, no pisani povijesni podaci ništa određeno ne govore o ranim gospodarima Trojeglave toga imena. Ipak je nedvojbeno da je to vlastelinstvo bilo rano uključeno u ovdašnje najveće srednjovjekovno vlastelinstvo koje se nalazilo sjeverno od Međurića do Podborja (Daruvara) i Sirača i pripadalo je obitelji Pekry Pakranskih. Toj vlastelinskoj obitelji pripadao je veliki prostor između Toplice i Bijele, koja se tada zvala PakraPuk(h)ur. Pakranski su imali na svom središnjem vlastelinstvu utvrde Pavlovinu i Petrovinu na prostoru blizu trgovišta Pekerszerdahel (Srijeda na Pakri) - Sređana. Njihovu su vlastelinstvu pripadala mnoga manja naselja, župe s crkvama i sa 1

Szabo, Ðuro, Prilozi za povijesnu topografiju Požeške županije, Zagreb, 1911., str. 54.-55. Mažuran, Ive, Hrvati i Osmansko carstvo, Zagreb,1998., str. 66.-67., 83., 98., 182.-183., 175.-178., 268.-270., 273.-276. O usmenoj predaji o naseljavanju Trojeglave prema iskazu Mihajla Dabića, rođ. 1934. u Trojeglavi Buturac, Josip, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501., Zagreb, 1984., str. 56.-58. Valentić, Mirko, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. st., Zagreb, 2002., str. 102., sek. 12. i 13. Marković, Mirko, Slavonija, Zagreb, 2002., str. 533.-534. ( zemljovidna karta) Monografija Badljevina, Badljevina, 1997., str. 46.


248

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

Naselja u Zagrebačkoj biskupiji prije turske okupacije zapadne Slavonije 1543. g.

samostanima augustinaca i franjevaca. Bio je to već od početka XIV. st. dosta napučen kraj s mnogim naseljima i zemljišnim posjedima, čiji su se vlasnici nakon komadanja vlastelinstva Pakranskih mijenjali te je takva sudbina zasigurno zadesila i srednjovjekovni Téglavár. Popisi obveznika plaćanja poreza dimnice za obranu Kraljevstva Slavonije i Hrvatske bilježe postojanje većeg broja svjetovnih i crkvenih vlasnika zemljišta u naseljima oko Sređana s određenim brojem domova podložnih kmetova (dimova, ognjišta). Tako je popis za plaćanje poreza dimnice iz 1495. g. obvezivao posjednike u vojvodatu Sređani platiti dimnicu od 115 dimova, podban Ljudevit Pekry plaćao je dimnicu od 126 dimova na vlastelinstvu Petrovina, upravitelji mjesne župe bili su obvezni platiti porez od 5 dimova, fratri samostanskog dobra trebali su platiti porez od 3 dima, franjevci od vlasništva na posjedu Petrovina i na posjedu Farkaševac bili su obvezni platiti porez od ukupno 53 dima itd. Kako nije izričito navedeno o kojim se naseljima radi možemo samo nagađati da se dio tih dimova-ognjišta odnosio na širi prostor vlastelinstva Sređana, a time zasigurno i na jedno ili više manjih naselja na posjedu Trojeglava,


TROJEGLAVA

249

smještenog u susjedstvu utvrde Petrovine i naselja Sređani. Trojeglavačko vlastelinstvo doživjelo je svoj procvat kao i cijeli ovdašnji kraj uz Bijelu, Čavlovicu i Toplicu, u XV. i početkom XVI. st. uoči pogubnih osvajanja četa Osmanskog carstva. Iz tog vremena našao se u Trojeglavi komad zlatnika iz vremena hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1457.-1490.). To je razdoblje završilo katastrofalnim porazom ugarsko-hrvatske vojske 1526. g. na Mohačkom polju. Poslije pada Požege 1536./1937. g. i velikog broja naselja srednje Slavonije bili su zbog nemogućnosti učinkovite obrane uoči približavanja turske okupacije Poilovlja napušteni gradovi Pakrac i Sirač, kaštel Petrovina i trgovište Sređani. Time je izravno ugroženo vlastelinstvo i kaštel Trojeglava, i to tim više što je bila napuštena i obrana vlastelinstva i kaštela u Sveti Duh (Kaštel-Dežanovac) u susjedstvu Trojeglave, koji je bio razoren već 1527. g. Turci su 1540. g. opsjedali Pakrac, a iste godine martolozi su opustošili širu okolicu Podborja (Daruvara), poubijali su i zarobili mnogo ljudi i stoke. Domaće hrvatsko katoličko pučanstvo, koje je ovdje već bilo prorijeđeno, zbog straha od turskih janjičara izbjeglo je do zadnjeg čovjeka u sigurnije sjeverne krajeve, a naročito na prostor sjeverozapadne Ugarske (Burgenlad, Gradišće). Kmetove su iseljavali sami velikaši kao što su bili Nadasdy, ondašnji vlasnik posjeda Međurić i Sređani, Batthyány (Baćani), vlasnik Kreštelovca i susjednih naselja itd. To naše izbjeglo srednjovjekovno stanovništvo u sjevernim krajevima održalo se do danas (Gradiščanski Hrvati). U osvajačkim pohodima turske vojske u razdoblju od 1542. do 1552. g. uništena je većina naselja u sjevernim hrvatskim krajevima uključivši i prostor oko Orahovice, Pakraca, Podborja, Kutine i sve do Čazme. Poslije turske okupacije Poilovlja 1543. g. ovaj je kraj ostao preko 140 godina slabo nastanjen, ili većinom i nenastanjen, a tek potkraj ovoga razdoblja naselilo se ovdje nešto novog stanovništva. Napuštena naselja Turci su nastojali popuniti svojim pomoćnim graničarskim četama martologa Vlaha i Srba, koji su bili povremeno naseljavani i oko utvrde i napuštenog naselja Trojeglave, gdje je kasnije nastalo naselje Selište. Od djelomično čitavih ili popravljenih dijelova vlastelinskih dvoraca ili samostanskih zgrada u Sređanima i oko ovoga središnjeg naselja turski su osvajači napravili nastambe za svoje vojnike i novodoseljene podanike. Zbog blizine nahijskog središta u Sređanima muslimanskog življa i zavisnih kmetova iz redova pravoslavnih martologa bilo je zacijelo i u Trojeglavi, o čemu svjedoče kasniji napadi kršćanskih četa braće Lapsanovića na vlastelinstvo i kaštel Trojeglavu. Doseljeno pravoslavno stanovništvo iz bosanskih krajeva često je mijenjalo boravište jer je moralo za interese Turaka polaziti u ratne pohode, a i čete hrvatskih krajišnika i hajduka često su upadale na prostor turske krajine kao što je to bilo 1586. Tada je kapetan hrvatske krajiške vojske Szekely poharao Pakrački sandžak (okrug) do Sirača, a 1595. carska krajiška vojska izvršila je napade na turske utvrde Bijela Stijena, Pakrac, Čaklovac i na naselja u njihovoj blizini. Vlaški i


250

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

srpski martolozi u mnogo slučajeva prelazili su preko Ilove na kršćansku stranu, no neki su se i vraćali u svoja bivša boravišta. Podložno pravoslavno seljaštvo oko Sirača plaćalo je kao i drugdje desetinu od priroda na njivi, dukat glavarine za odrasle ljude i druge daće i u svemu se moralo pokoravati naredbama predstavnika okupacijske vlasti, od kojih se spominje Husein-beg u Siraču. Za turske vladavine utvrda Trojeglava spominje se više puta u vezi s borbama kršćanske vojske protiv Turaka. Hajdučki vojvode Mato i Marko Lapsanović okupili su 1600. g. tisuću kršćanskih bojovnika, pobunjenih protiv turske okupacije, koji su napadali turske utvrde u Slavoniji. 1603. g. pridružili su se pobunjenici na čelu s Lapsanovićima carskoj vojsci i u napadima na turske posade porobili su i zapalili gradove Kamengrad, Trojeglavu i Pakrac. U tim borbama protiv Turaka kraj Pakraca i Trojeglave istakao se uz Lapsanoviće i kraljevski kapetan Franjo Gušić. Trojeglava - taj grad od cigle - bila je u borbama razorena i nije dočekala oslobođenje. Uz ruševine Trojeglave kao starog hrvatskog srednjovjekovnog a zatim muslimanskog naselja, opet su se počele nastanjivati nove obitelji, sada Vlaha i Srba, te je kontinuitet naseljenosti Trojeglave time održan. Najnovije naselje Trojeglava nastalo je još za turske vlasti, ili odmah nakon povlačenja turskih osvajača. Sirač i susjedna naselja bili su oslobođeni 1687. Turci su se nedugo iza toga ovamo nakratko opet vratili, ali se nisu duže održali. Oslobođenje je konačno nastupilo tek nakon velikih turskih poraza kod Slankamena na Dunavu 1691. i Sente 1697. g., a nakon potpisivanja mira u Sr. Karlovcima 1699. Osmansko carstvo zauvijek je izgubilo Ugarsku i Slavoniju i gotovo sve druge pokorene dijelove Hrvatske. Naselje sa starim imenom Trojeglava bilo je utemeljeno poslije konačnog oslobođenja od Turaka uz potok Bijelu bliže nizinskom dijelu s pašnjacima i livadama. Trojeglavački “grad od cigle” i ovdašnje srednjovjekovno naselje bili su u turskim osvajanjima sasvim razoreni kao i toliko drugih, a ostatke porušene utvrde narod je nazvao Turski Grad. U blizini Sređana i današnje Trojeglave istraživač povijesti Csaplovics vidio je ostatke trojeglavačkog kaštela 1819. g. Izidor Janković upotrijebio je u prvoj četvrtini XIX. st. cigle s ruševine ovoga grada iz srednjeg vijeka, kao i u susjednom Kaštelu s ruševina grada Sv. Duha, za podizanje svojih ovdašnjih štala i ovčara. One su bile podignute nešto dalje iznad uzvisine na ravnici sjeverno uz glavni put prema Sređanima približno na mjestu poznatom kasnije pod nazivom Majur, gdje austrijski zemljovidi bilježe lokalitet Téglavár puszta. To je lokacija kasnijeg Ofnerova zemljišnog posjeda, nastalog početkom XX. st. na dijelu bivšeg vlastelinstva Jankovića i posjeda obitelji Tüköry. Blizu te lokacije bilo je u drugoj polovici XIX. st. utemeljeno uz put Trojeglava-DrležGolubinjak naselje nazvano pučkim imenom Novo Selo, koje je dobilo kasnije ime Sveta Ana, jedan od novih dijelova naselja Trojeglave.2 2

Szabo, Ðuro, Prilozi za povijesnu topografiju Požeške županije, Zagreb, 1911., str. 52., 54.-55.


TROJEGLAVA

251

Poslije oslobođenja od Turaka izvršila je bečka Dvorska komora 1698. g. popis ljudi i dobara i na prostoru Pakraca i okolice da bi mogla uvesti porezne i druge obveze podanicima i uspostaviti novu vojnu i civilnu vlast. U nekim naseljima oko Pakraca i Podborja, što je bio za turske okupacije širi prostor Male Vlaške (Parva Valachia, Kleine Wallachei), već u tom prvom popisu, a naročito u onom drugom iz 1702. g., evidentiran je određeni broj vlaških i srpskih obitelji. Popis iz 1702. u Trojeglavi je evidentirao postojanje samo pet obitelji Srba. Ovamo su se otada počele u većom broju doseljavati srpske obitelji, najviše iz Bosne, a određeni broj tih obitelji i iz starijih susjednih naselja i iz Križevačke krajine. Ove doseljeničke obitelji naselile su se u Trojeglavu na više lokacija, uključivši i iskrčen brežuljkasti prostor iznad doline rječice Bijele, gdje je doseljeno stanovništvo imalo povrtnjake te je ovaj dio trojeglavskih okućnica nazvan Baštice. To mjesto naseljavanja kasnije je napušteno. Na njemu su sve do najnovijeg vremena izoravani ostaci cigle i kamenja, što su očiti tragovi prijašnjeg naseljavanja. Kada je pod utjecajem naredbe kraljevske vlasti počelo u XVIII. st. podizanje kuća i gospodarskih zgrada ne na osami već uglavnom uz seoske i druge putove, bilo je i naselje Trojeglava nanovo utemeljeno na uzvisini iznad Bijele istočno od Žutog brda na putu u pravcu naselja Goveđe Polje. 1734. g. u Trojeglavi su živjele 24 srpske obitelji. Povodom donošenja slavonskog urbara cara Karla III. izvršen je 1736./37. g. do tada najcjelovitiji zemaljski popis ljudi i imovine. Tom prilikom u Trojeglavi su popisani ovi naseljenici: Radovan Lukoteša - otac obitelji, imao je jednog oženjenog brata i sina (posjedovali su 3 krave, 4 jutra oranice, 1/4 jutra šljivika); Jurač Lukoteša - otac obitelji, imao je oženjenog brata i sina (bili su vlasnici 2 konja, 2 vola, 4 krave i junadi, 10 svinja, 7 jutara oranice, 1/2 jutra šljivika, livade za 1 kosca); Milovan Dabić otac porodice, živio je s oženjenim bratom i sinom, u kući je bio i jedan nadničar (imali su l konja, 2 vola, 5 krava i junadi, 16 svinja, 10 ovaca, pčela 2 košnice, 4 jutra oranice, 1/2 jutra šljivika, livade za 1,5 kosca); Mališa Slavojević, knez - otac obitelji, imao je dva oženjena brata i sina (bio je vlasnik 2 konja, 3 vola, 6 krava i junadi, 6 ovaca, 20 svinja, pčela 2 košnice, 6 jutara oranice, livade za 2 kosca, Marković, Mirko, Slavonija, Zagreb, 2002., str. 533.-534. (vidi i zemljovidnu kartu) Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata, Zagreb, 1973., str. 450., 515. Adamček, Josip, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. st., Zagreb, 1976., str. 9.-10. Kemf, Julije, Oko Psunja, Požega, 1924., str. 85., 102.-103. Mažuran, Ive, Hrvati i Osmansko carstvo, Zagreb, 1998., str. 98., 182.-183., 268., 273., 275.-276. Ðurić Tomislav u djelu Iz slavonske prošlosti 17. st., Varaždin, 1975., piše: “...Tako je trajalo sve do kolovoza 1603. g. kada je u Slavoniju prodrla hrvatska vojska pod vodstvom Nikole Zrinskog i generala Sigismunda Trautmannsdorfa. Toj vojsci krenuo je ususret Mato Lapsanović sa svojim ustanicima. Na putu prema četama iz Hrvatske Mato Lapsanović popalio je Kamengrad, Trojeglavu i Pakrac (po drugi put), te se kod Dobre kuće susreo sa spomenutom vojskom. Združene postrojbe nastavile su osvajanja turskih utvrda i oslobađale na stotine uhićenika.”


252

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

1/2 jutra šljivika); Petar Slavojević - otac obitelji, imao je 4 oženjena brata i sina (bili su vlasnici 3 konja, 5 volova, 7 krava i junadi, 35 ovaca i koza, 30 svinja, 7 jutara oranice, livade 3 kosca, 3/4 jutra šljivika); Lazo Kovačević - otac obitelji, imao je oženjenog brata i sina (bio je vlasnik 2 krave, 4 svinje, 1 jutra oranice); Ostoja Stanisavljević - otac obitelji, imao je oženjenog brata i sina (posjedovao je 2 konja, 1 vola, 2 krave, 10 svinja 2,5 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/2 jutra šljivika); Dragoje Ugrišić - otac obitelji (imao je 1 vola, 2 krave, 2 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/4 jutra šljivika); Franeš Peaković - otac obitelji, živio je s oženjenim bratom i sinom (posjedovali su 1 konja, 1 vola, 3 krave, 10 svinja, 3 jutra oranice, 1 livade za 1 kosca, 1/4 jutra šljivika): Plavša Peaković - otac obitelji, imao je oženjenog brata i sina (bio je vlasnik 2 vola, 2 konja, 4 krave i junadi, 10 svinja, 3 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/4 jutra šljivika); Nestor Bosanac - otac bitelji, obrtnik (imao je 1 jutro oranice, livade za 1/2 kosca); Radušin Nenadović - otac obitelji (imao je 2 krave, 1 jutro oranice); Tadija Radulović - otac obitelji, živio je s bratom i sinom (imali su 2 jutra oranice); Šifko Lukoteša otac obitelji (imao je 1 konja, 1 vola, 2 krave, 5 svinja, 2 jutra oranice, 1/4 jutra šljivika); Jovan Krajnović - otac obitelji, živio je s oženjenim bratom i sinom, u kući je bio i 1 nad- ničar (posjedovali su 2 konja, 2 vola, 4 krave i junadi, 25 svinja, 3,5 jutra oranice, livade za 1,5 kosca, 1/2 jutra šljivika); Blagoje Pujasović - otac obitelji (imao je 2 krave, 2 jutra oranice, 1/2 jutra šljivika); Pejak Nikolić - otac obitelji, živio je s bratom i sinom s navršenih 15 god. (imali su 1 konja, 1 jutro oranice, 1/2 jutra šljivika); Nikola Serdianović - otac obitelji, živio je s oženjenim bratom i sinom (posjedovali su 1 konja, 1 vola, 2 krave, 10 svinja, 2,5 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/4 jutra šljivika); Stojan Vojvodić - otac obitelji, imao je brata i sina s na- vršenih 15 god. (posjedovali su 1 konja, 1 vola, 2 krave, 10 svinja, 3 jutra oranice, livade za l kosca, 1/4 jutra šljivika; Gaja Radanović - otac obitelji (imao je 1 vola, 1 kravu, 5 svinja, 1 jutro oranice, livadu za 1/2 kosca, 1/4 jutra šljivika); Milašin Radanović - otac obitelji (imao je 1 konja, 1 vola, 3 krave, 10 svinja, 3 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/4 jutra šljivika); Stanisav Radanović - otac obitelji, imao je oženjenog brata i sina ( posjedovali su 1 konja, 1 vola, 2 krave, 10 svinja, 3 jutra oanice, livade za 1 kosca, 1/4 jutra šljivika); Jovan Radanović - otac obitelji (imao je 1 konja, 1 vola, 2 krave, 8 svinja, 1 jutro oranice, 1 jutro livade, 1/4 jutra šljivika); Stojan Kladar - otac obitelji; Sava Krajnović otac obitelji (imao je 2 krave, 1 jutro oranice); Milivoj Adamović - otac obitelji, živio je s bratom i sinom s navr- šenih 15 god. (imali su 5 ovaca); Radosav Starac - otac obitelji (posjedovao je 2 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/2 jutra šljivika); Dmitar Dabić - otac obitelji (imao je 2 konja, 1 vola, 2 krave, 10 svinja, 2 jutra oranice, livade za 1 kosca, 1/2 jutra šljivika); Blagoje Ugrišić otac obitelji (imao je 3 krave, 2,5 jutra oranice, livade za 1 kosca); Stanisav Bošnjak - otac obitelji.


TROJEGLAVA

253

Popis stanovnika Trojeglave iskazao je 30 glavara obitelji (očeva) u 30 kuća, 17 oženjene braće i sinova, 3 brata i sina s navršenih 15 godina, 1 obrtnika, 2 nadničara. Te su obitelji posjedovale 24 konja, 27 volova, 67 krava i junadi, 56 koza i ovaca, 203 svinja, 4 košnice pčela, 71 jutro oranica, livada za 21 kosca, 7 i 1/4 jutara šljivika. Meljavu žitarica za potrebe seljaka obavljao je jedan ovdašnji mlin (vodenica), smješten na rječici Bijeloj gdje je tijekom godina podignuto više vodenica. 3

Pravoslavna crkva Sv. Lazara u Trojeglavi — današnji izgled

Već u prvoj polovici XVIII. st. Trojeglava je bila, kako govore povijesni podaci, veće naselje s dosta iskrčene šume, pretvorene u oranice za uzgoj žitarica, i s dosta konja, rogate marve i svinja. Da bi iskoristio obilje ispaše u ovdašnjim šumama i livadama Izidor Janković u prvoj četvrtini XVIII. st. podigao je na pogodnom mjestu na brežuljku blizu današnje pravoslavne crkve štale za stoku i obore za ovce, pri čemu je iskoristio građevinski materijal, preostao od srednjovjekovnog kaštela Téglavára. Lokacija tih vlastelinskih ovčara, gdje je kasnije bio uteme3 Mažuran, Ive, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. g., Osijek, 1993., str. 16.-17., 19-25., 727-728, 763.-764. Spomenica Osnovne škole u Trojeglavi


254

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

ljen zemljišni posjed Majur, ubilježena je u austrijskim zemljovidima kao Teglavar puszta. Kako je u tim desetljećima iza turske okupacije bio seljaštvu život vrlo težak, a društvene prilike zbog mnogih proturječnosti bile su nesređene, mnoge od prvih naseljenih obitelji u Trojeglavu potražile su sreću drugdje, ali su istovremeno pridolazile u naselje nove obitelji. Zahvaljujući vjerskom djelovanju svećenstva srpske pravoslavne crkve podignuta je 1745. g. u Trojeglavi “na novo osnovana”, i izgrađena od drvene građe, crkva Sv. Lazara. Crkva je podignuta na brežuljku iznad novog naselja uz prvo ovdašnje seosko groblje, a blagoslovio ju je 15. 1. 1747. pakrački episkop Sofronije. U to doba porasta broja srpskih obitelji bila je utemeljena i pravoslavna Parohija u Trojeglavi u koju su spadali vjernici Trojeglave, Golubinjaka i Goveđeg Polja. Tek kasniji pad broja ovdašnjih pravoslavnih obitelji imao je za posljedicu premještanje sjedišta ovdašnje pravoslavne Parohije u Uljanik. Crkva Sv. Lazara bila je uvijek uzorno održavana i sačuvala se u dobrom stanju do danas. Bila je to crkva sa dva zvona na visokom zvoniku, u kojoj je uljanički paroh održavao bogoslužja svaku treću nedjelju u mjesecu, a kasnije prema potrebi i mogućnostima.4

Položaj Trojeglave i susjednih naselja na karti Pakračkog vlastelinstva u 18. st. 4

Marković, Mirko, Slavonija, Zagreb, 2002., str. 534. Monografija Daruvar, Zagreb,1987., str. 17.-18., 59. Kašić, LJ. Dušan, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1988., str. 285.-286., 293., 302. Podaci o crkvi Sv. Lazara prema navodima zvonara Mihajla Dabića, rođ. 1934. u Trojeglavi


TROJEGLAVA

255

Trojeglava je od obnove komorske uprave pripala vlastelinstvu Pakrac uz još 50 naselja, koja su 1728./29. postala vlasništvom baruna Johanna Th. Imbsena. Ovaj kraj počeo se bolje popunjavati i gospodarski razvijati naročito nakon uspostave Požeške županije 1745. g. i kotara Pakrac (Podžupanija gornja). Županiji je inače pripadalo 253 naselja sa 1.484 sesija (kuća, ognjišta). Ovdašnji vlaški i srpski seljaci teško su podnosili feudalne obveze, bunili su se protiv odmjeravanja i skupljanja poreza (kontribucije) te su mnogi nezadovoljnici oko Sirača, dakako i iz Trojeglave, napustili svoje ovdašnje kuće i preseljavali su se na prostor Varaždinskog generalata Vojne granice, gdje u zamjenu za stalnu vojnu službu graničari, kako se tvrdilo, “ne trebaju ništa plaćati”. Naselje Trojeglava i sva druga naselja pripala su oko 1760. g. vlastelinstvu Antuna Jankovića. Uprava vlastelinstva grofa Jankovića, požeškog župana, podupirala je naseljavanje starih i osnivanje novih naselja. Tako se i u Trojeglavi postupno povećavao broj ne samo srpskih nego i hrvatskih, a kasnije i drugih doseljeničkih obitelji. Uz već naseljene vlaške i srpske pravoslavne obitelji počelo se, naime, u istočnom Poilovlju od pravca Lipovljana, Banove Jaruge i Međurića naseljavati i katoličko hrvatsko stanovništvo iz Posavine i Polonja, iz istočne Hrvatske, iz Like i Gorskog kotara. Podaci o tom naseljavanju ponajbolje su sačuvani u matičnim knjigama katoličkih župa, od kojih je bila utemeljena u istočnom Poilovlju oko 1732. g. prva župa sa sjedištem u Međuriću. Nju su utemeljili i održavali franjevci iz Velike i Cernika. Doseljavanje hrvatskih obitelji u istočno Poilovlje brzo je napredovalo i prema popisu stanovništva bilo je 1730. npr. u Poljani 36, u Brekinskoj 18, u Gaju 21 hrvatskih obitelji itd. Te su katoličke obitelji pripadale najprije Župi Sv. Nikole u Međuriću, a od utemeljenja Župe Sv. Katarine u Gaju 1772. g. toj novoj župi koja je obuhvaćala katoličko stanovništvo u svim ovdašnjim naseljima od Poljane do Brezina, Brekinske, Marina Sela i do Dežanovca. U matičnim knjigama rođenih i umrlih Župe u Gaju postoje tragovi o obiteljima Milobar i Krizmanić kao o prvim hrvatskim obiteljima doseljenim u Trojeglavu (Trojglav) oko 1817. g. Nije isključeno da ih je već tada bilo ovdje i nešto više. Ovamo su se kasnije doselile i obitelji Vince, Banas i Halputak, a kao prve obitelji njemačkog podrijetla spominju se u Trojeglavi obitelji Gross i Perch. Još prije ukinuća kmetstva u revolucionarnim godinama 1848./49. u Trojeglavu se doselilo, kako kazuju tragovi u matičnim knjigama Župe Gaj kao i neki drugi izvori, dosta novih obitelji nehrvatskog podrijetla - njemačkih, mađarskih i čeških. Bile su to obitelji Horvath (1831.), Dušek (1833.) Ledvinka (oko 1836. g.), Pitlík (1837.), Køivánek (1838.), Hájek, Boršo (Borszo - 1844.), Pety (1845.), Steidl (1848.), Schenk (1849.) i dr. Kasnije su se u Trojeglavu doselile i obitelji Sücs (1864.), Stemer (1841., iz Kule u Vojvodini) i dr.5 5

Mažuran, Ive, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. g., Osijek, 1993., str. 728.


256

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

Poslije ukidanja kmetstva u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, kada je preseljavanje stanovništva u Habsburškom carstvu olakšano, počeo je rasti broj doseljenika naročito iz čeških i ugarskih zemalja, a broj srpskih obitelji počeo je stagnirati i opadati. U vrijeme većeg doseljavanja stranih kolonista u Trojeglavu naselilo se ovdje dosta čeških obitelji s tendencijom porasta kako izravnim doseljavanjem iz Češke i Moravske, tako i širenjem obitelji već doseljenih u postojeća susjedna naselja. Među tim novim doseljenim obiteljima bile su obitelji Pátek (1853. - iz naselja Kostomlaty/L. u sjev. Češkoj), Souček (1854.), Čapek (1854.), Kaloušek, (1857.), Jirout (1857.), Fiala (1859., od mjesta Chlumec u Češkoj), Lojda (1861.), Hradec (Hradca - 1866., Luštenice kod. M. Boleslave), zatim Resler, Knittl, Cenger i Bureš (u Golubinjaku i u Dežanovcu), Šlechta (i u Zdencima), Hojka, Vodal, Semrad, Brzobohatý, Špička i dr. Tih obitelji Čeha (u narodnom govornom jeziku ponekad zvanih i Deutsch-Böhmi) bilo je ovdje već za desetak godina nakon ukinuća kmetstva priličan broj. Oni su za predstavnika izabrali svoga zemljaka Fialu, koji je postao u Trojeglavi seoskim knezom. To znamo iz ugovora na njemačkom jeziku koji je potpisan 22. X. 1859. g. i ostavljen na čuvanje kod kneza Fiale prije nego se ovaj odselio u Austriju. Ovaj ugovor bio je sklopljen uoči konačne prodaje Jankovićeva vlastelinstva Pakrac 1861. g. i odnosi se na dijeljenje Jankovićeva posjeda u Trojeglavi na dio, koji je on dao na prodaju, i na manji dio koji je ostavio naselju. Prema tom ugovoru grof Janković odrekao se vlasništva na 1 sesiju (zemljište za kuću s okućnicom) u korist ovdašnjeg pravoslavnog paroha i katoličkog župnika (koga nikad nije ovdje bilo), i na 1/2 sesije u korist ovdašnje škole i učitelja s tim, da je imenovanima pripalo i pravo na ogrjevno drvo iz vlastelinske šume i na ispašu stoke. Supotpisnici ovoga ugovora uz kneza Fialu bili su još i mještani Petar Dabić, Trivun Lazić, Luka Slavujac, Tomo Radovanović, Tomo Krajnović i Damjan Ðodan. Kao dokaz da je u tim godinama u Trojeglavu bilo doseljeno već dosta češkog stanovništva postoji bilješka o tome da je oko 1860. g. bilo u ovom naselju “oko 60” obitelji Čeha. To je, čini se, uvećan broj tih doseljenika i odnosi se zapravo na razdoblje za dvadesetak godina kasnije, kada je ovamo doselilo najviše Čeha.6

Kempf, Julije, Požega, Požega. 1910., str. 205.-206. Szabo, Ðuro, Prilozi za povijesnu topografiju Požeške županije, Požega, 1911., str. 55. Pavičić, Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora, Zagreb, 1953., str. 228.-229. Župa Sv. Katarine u Gaju - matične knjige rođenih,vjenčanih i umrlih od 1772.-1819.-1857., br. 270., 271., 272., 274., 275., 276., 277., Hrvatski državni arhiv, Zagreb Monografija Daruvar, Daruvar, 1968., str .17., 59. 6 Župa Sv. Katarine Gaj - matične knjige od 1772.-1857., br. 270.-277., Hrvatski drž. arhiv, Zagreb Spomenica Župe Sv. Bartola u Dežanovcu, I. i II. Spomenica Osnovne škole u Trojeglavi


TROJEGLAVA

257

Svih oko 50 naselja vlastelinstva Pakrac, evidentiranih u Požeškoj županiji poslije slobođenja od Turaka, najprije je imalo status seoske urbarijalne općine. Trojeglava je zajedno s naseljima od Poljane do Brekinske, Goveđeg Polja, Uljanika i Imsova Sela, pripadala isprva Kotaru Kutina. Do prve velike administrativne podjele došlo je 1850. g. kada je utemeljen Kotar Daruvar u čiji je sastav prešlo iz kutinskog kotara desetak urbarijalnih općina (naselja) od Poljane do Imsovca. Te su administrativne promjene potvrđene novom upravnom reorganizacijom 1854. g. kada je daruvarski kotar brojio 37 naselja. Kao prvo veće naselje u zapadnom dijelu Pakračke podžupanije nastao je Uljanik, koji je postupno prerastao u posebnu upravnu općinu. Iako su administrativne promjene bile i dalje česte, Općina Uljanik, koja je uskoro opet na nekoliko godina uključena u Kotar Kutinu, imala je pod svojom upravom stalno više naselja.

Trojeglava s okolicom na karti austrijske vojske iz 19. st.

Popis ljudi i imovine u upravnoj Općini Uljanik 1875. g. iskazao je ukupno 15 naselja, a u Trojeglavi je tada popis utvrdio postojanje 82 kuće, 534 stanovnika i 2.827 rali zemlje. Ako se uzme u obzir da je prilikom uopće prvog popisa stanovništva 1857. g. bilo u Trojeglavi popisano 347 stanovnika, tada je veliki skok u broju stanovnika za manje od dvadeset godina čvrsti pokazatelj velikog doseljavanja novih obitelji. Doseljavanje stranog stanovništva bilo je nejednako i ovisilo


258

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

je o mnogim vanjskim i domaćim čimbenicima, ali je doseljenički val stranog stanovništva dosegao svoj vrhunac između 1870. i 1880. g.7 Prodaja pakračkog dijela vlastelinstva Julija Jankovića 1861. g. stranim vlasnicima, tršćansko-marsejskim poduzetnicima i trgovcima zemljištem i nekretninama kao što su bili Anton Henry, Ljudevit de Neureux i drugi, imala je za posljedicu parcelizaciju zemlje oko Uljanika i Dežanovca i veliku prodaju zemlje te naseljavanje stranaca. U toj doseljeničkoj struji došli su deseci pa i stotine obitelji naročito Mađara, Nijemaca i Čeha. Zapisani podaci govore o tome da se oko 1863. g. doselilo uglavnom iz Mađarske u nova naselja oko Uljanika 400 novih kolonista. U sljedećim godinama ovamo se doselilo još više ljudi. To je doseljavanje obuhvatilo širi prostor od Poljane, Marina Sela i Brekinske do Trojeglave, Dežanovca, Kreštelovca, Imsovca i do Daruvarskog Brestovca i Končanice. Doseljenici su krčili ovdašnje šume i šipražje i na krčevinama su proširivali stara naselja i podizali nove kuće i gospodarske zgrade. Od nakupaca i prekupaca zemljišta, nekad pod upravom Jankovićeva vlastelinstva, došli su veći kompleksi iskrčene zemlje oko Uljanika i Dežanovca i dr. dijelom u ruke sitnih vlasnika, a veći kompleksi zemlje u vlasništvo nove veleposjedničke obitelji Magdalene Lechner i Tüköry, koja je 1879. g. kupila najveće dijelove daruvarskog posjeda Julija Jankovića zajedno s dvorcem u Daruvaru. No i obitelj Tüköry zbog promijenjih uvjeta gospodarenja zemljom postupno je opet prodavala dijelove svoga vlastelinstva. Tako su manji zemljišni posjedi kao izdvojeni dijelovi Tüköryjeva vlastelinstva nastali u Gornjem Uljaniku, Petersalašu, Draksalašu, u Trojeglavi na Majuru (Trojeglav puszta), u Drležu i dr. Na njima su pod upravom nadzornika (španova) novih vlasnika radili uglavnom doseljenici nadničari (biroši) i siromašni domaći ljudi. Već krajem XIX. st. zemljišni posjed na Majuru u Trojeglavi dospio je u ruke obitelji Otte Biedermana, koja je otkupila i druge dijelove ovdašnjeg Tüköryjeva veleposjeda. Od Biedermana posjed na trojeglavskom Majuru kupio je Josip Ofner, doseljenik iz Vojvodine (Bački Parabuč, Kula), čija je obitelj posjedovala najprije pilanu i mlin na Bijeloj ispod Gor. Sređana, a zatim je kupila dio zemljišta bivšeg vlastelinstva obitelji Tüköry i Biederman u Trojeglavi.8 Prodajom 1861. g. pakračkog dijela veleposjeda Julija Jankovića došlo je do komadanja ovoga nekad velikog vlastelinstva, a to je imalo za posljedicu porast 7 Buturac, Josip, Kutina, Zagreb, 1977., str. 112.-113. Popović, Štefanija, Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848., Zagreb, 1993., 15., 35., 91., 185. Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SRH 1857-1971., Zagreb,1979., str. 187. Valentić, Mirko, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. st., Zagreb, 2002., str. 68.-69. 8 Monografija Daruvar, Zagreb, 1975., str. 27., 28.-29. Spomenica Župe u Gaju Spomenica Osnovne škole u Uljaniku Podaci o obitelji Ofner prema iskazu Josipa Hladíka, rođ. 1919. u Badljevini


TROJEGLAVA

259

naseljavanja doseljenika naročito iz ugarskih krajeva i Češke i Moravske. Oko Uljanika niknula su nova naselja doseljenika: Antunovac, Blagorodovac, Hrastovac i Sokolovac. Doseljavanje je tih godina bilo ovdje zaista veliko. Uz već spomenute doseljeničke obitelji iz čeških zemalja u Trojeglavu su se postupno još doselile obitelji: Zvìøina, Václavek (od grada Znojma), Dvorný, Janoušek, Hráský, Šmit i Saleta (mjesto Rouchovany, Moravska), Bervida (grad Tábor, Bálkova Lhota), Bezucha, Brandejs, Hálek, Louč, Neruda, Frumar, Berka, Červinka, Horák ( naselje Metice, Češka), Slavíček, Švasta (Houskovice u Češkoj), Zahájský, Fidermoc, Šanda, Brdal, Ruml, Petránek, Arbes, Vrbka, Pìtivokej, zatim Novotný, Vlastník (od grada Libereca), Dobrovolný, Luòák, Cáha, Doležal (i u Dežanovcu i Golubinjaku) Bukač (kasnije i u Dežanovcu), Nìmeček, Køivohlávek i dr. Uz doseljeničke obitelji iz manje razvijenih ili prenapučenih krajeva uglavnom iz sjeverne i sjeveroistočne Češke u Trojeglavu su dolazile u sve većem broju naročito mađarske obitelji iz sjeverozapadne i južne Mađarske i iz Podravine. Mađarske doseljeničke obitelji, koje su se u najvećem broju doselile poslije potpisivanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., utemeljile su Novo Selo tj. Svetu Anu kao novi dio Trojeglave, koji je nastao već sredinom XIX. st. uz sporedni put prema Drležu i Golubinjaku sjeverno od raskršća glavnog puta Sređani-Dežanovac. Među tim novim doseljeničkim obiteljima bile su, uz već spomenute mađarske i njemačke obitelji, još i obitelji Nestinger, Fay (Fa), Kupy, Schneider, Thoma, Grauschl, Lange, Hajdina, Ivany, Zeibert, Glaser, Sperka, Minks, Heim, Gyury, Czes (Čes), Langer, Balosza, Meszarosz, Sabo, Schulz, Batek, Kamensky, Bukta, Viaznay, Reinprecht, Holomčik, Stadler, Slako, Toth, Rezler, Huzor, Partosz, Maszi, Ugroczi, Hernig, Marton, Albert, Leben, Kovacs, Triebl, Nagy, Czsendesz, Lenczse (Lenče), Ofner ( iz Vojvodine) i dr. Iz Podravine i južne Mađarske doselile su se u ovoj struji doseljenika obitelji vjerojatno hrvatskog podrijetla: Czoban (Čoban), Gregorić, Emberović, Friderić, Černalović, Mateš, Kardaš i dr. Neke od novodoseljenih obitelji u Trojeglavu nastale su odcjepljenjem članova od doseljeničkih obitelji iz Gor. Uljanika i okolice - Pierabon (talijanskog podrijetla), Pintarić, Jarža, Maček, Tomšić, Vranješ, Miković, Kovačić. Osim Svete Ane zbog velikog doseljavanja i povećavanja broja novih obitelji utemeljeno je uz Trojeglavu i naselje Drlež. Nastalo je kao odvojeno malo naselje uz rub šume blizu gospodarskih zgrada i štala bivšeg veleposjeda, uz put od Sv. Ane prema Golubinjaku i Sređanima, nedaleko najviše ovdašnje kote s nadm. visinom od 176,3 m. Ovdje su najprije bile samo tri kuće koje su pripadale obitelji poznatoj pod imenom Cirih (Zürich?), zatim su se ovdje nastanile češke obitelji Sloup, Drlí (Drlina) i Hradec, kasnije i obitelji Šubert, Poznik i Škariot (Talijan) i dr. Drlež je dobio ime prema starom nazivu obližnje šume istoga imena i najprije se službeno vodio kao dio naselja Sređani Donji i zbog toga su malobrojni đaci iz


260

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

Raspelo u nekadašnjem trojeglavačkom novom naselju Sv. Ana sačuvalo se i danas je obnovljeno

Drleža pohađali od 1897. g. novootvorenu pučku školu u tom naselju. U Drležu su živjeli isprva uglavnom nadničari koji su radili najteže poslove na ovdašnjem veleposjedu Tüköryja a kasnije Ofnera. Među nadničarima bilo je i članova mađarskih i njemačkih obitelji iz obližnjeg naselja Sveta Ana i Trojeglave. Tek od početka XX. st. postali su i ovi nadničari sitni samovlasnici obradive zemlje. Drlež kao naselje na mekom putu, udaljeno oko dva kilometra od Svete Ane (Trojeglave), nije se znatnije povećavao i njegovi žitelji sve su više težili k samostalnom razvoju naselja u sklopu Trojeglave. Prvi puta bio je i Drlež u državnom popisu evidentiran kao samostalno naselje tek 1931. g. Drlež kao malo naselje očuvao se sve do novijeg vremena, kada se ovo naselje još evidentira odvojeno od Trojeglave, iako ovome naselju već dugo gravitira.9 9 Župa Sv. Katarine u Gaju - matične knjige rođenih,vjenčanih i umrlih od 1772.-1819.-1857., br. 270., 271., 272., 274., 275., 276., 277., Hrvatski državni arhiv, Zagreb Župa Presv. Trojstva u Daruvaru - matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih od 1791.-1857., br. 189., 190., 192., 193., Hrvatski državni arhiv, Zagreb Župa Pres. Trojstva u Daruvaru - zbirka matica br. 477. i 478., Državni arhiv u Bjelovaru


TROJEGLAVA

261

Prva osnovna škola u Trojeglavi bila je otvorena, slično kao i u Uljaniku (1857.) i u nekim drugim najprije čisto srpskim naseljima, na poticaj pravoslavne crkve i uz skrb svećenika koji su u tim školama bili prvi učitelji. Pravoslavna konfesionalna škola u Trojeglavi počela je s radom zasigurno na poticaj svećenika Parohije Sv. Lazara. Podatak iz školske spomenice da je ta škola otvorena već 1856. nije vjerojatno točan jer je ta škola počela raditi nešto kasnije, vjerojatno oko 1865. Kada je 1874. g. stupio na snagu novi zakon o školstvu, kojim su sve vjerske škole prešle u ruke svjetovne vlasti, nestalo je i pravoslavne škole u Trojeglavi. Općina Uljanik, kojoj je Trojeglava administrativno pripadala, nije imala novaca za podizanje novih školskih zgrada. Zato je uređenje školske učionice novootvorene škole, makar i u jednoj većoj seoskoj kući u starom dijelu Trojeglave, značilo napredak u stvaranju temelja osnovnog obrazovanja. Osnovna škola radila je zatim više godina u uvjetima pretrpanosti jedine školske učionice, tako da su učitelji zacijelo samo uz tešku muku svladavali program opismenjavanja, iako bliži podaci o tome nisu sačuvani. Trojeglava je prema popisu iz 1869. imala 534 stanovnika. Broj stanovnika porastao je naročito u Svetoj Ani, gdje je popis iz 1880. evidentirao 104 stanovnika. U zadnjim je desetljećima XIX. st. u Trojeglavi rimokatoličko stanovništvo prevladalo, a pravoslavaca je bilo sve manje. Katoličko stanovništvo odlučilo je urediti svoje groblje u sklopu starog pravoslavnog groblja na lokaciji uz pravoslavnu crkvu Sv. Lazara. Pripadnici rimokatoličke crkve najprije su uključeni u Župu Sv. Katarine u Gaju, a nešto je ovdašnjih pripadnika refor. i evangeličke crkve bilo uključeno u odgovarajuću vjersku zajednicu u Brekinskoj i u Uljaniku. Kada je u Dežanovcu 1880. g. utemeljena nova župa, trojeglavački rimokatolici uključeni su u vjerski život Župe Sv. Bartola u Dežanovcu. Češki doseljenici u Trojeglavu održavali su svoje narodne i vjerske tradicije, slavili su kirvaj kao i svi mjesni katolici prvu nedjelju poslije Tjelova, a za svoj pučki blagdan - posvícení - odredili su blagdan Sv. Havela. Broj vjernika pri popisu 1891. u Trojeglavi i Sv. Ani bio je sljedeći:10 rimokatolika - 462

grčko-istočnih - 127

luterana - 6

kalvina - 6

Doseljenici, a ponajviše Česi, donijeli su u Trojeglavu prve oblike udruživanja i društvenog života. 3. V. 1885. u Trojeglavi je utemeljno Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD), prvo seosko vatrogasno društvo u daruvarsko-pakračkom kraju. 10

Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SRH 1857-1971., Zagreb, 1979., str. 187., 189. Spomenica Osnovne škole u Trojeglavi Spomenica Župe Sv. Barola u Dežanovcu


262 Među njegovim utemeljiteljima spominju se Josip Dvorný, Franjo Frumar, Franjo Knittl, Vencl Horák, Franjo Louč, Josip Zvìøina i dr. Ovaj DVD je već za četiri godine nabavio iz Češke (Teplice) ručnu štrcaljku, za tadašnje prilike modernu. U okviru ovoga našeg najstarijeg seoskog društva bila je utemeljena i prva mjesna limena glazba, u kojoj se izmijenilo nekoliko generacija glazbenika uglavnom iz obitelji Bervida, Zvìøina, Rezler, Šlechta, Václavek i dr. Kao jedno od najstarijih DVD u svom kraju trojeglavačka udruga vatrogasaca odigrala je pionirsku ulogu u raznim oblicima udruživanja radi postizanja napretka vatrogastva i uopće boljih rezultata u seoskom društvenom radu.11 Prema odluci županijskih vlasti u Požegi došlo je 1890. g. do nove administrativne podjele i tom se prilikom od Uljanika odcijepila nova upravna općina Dežanovac u koju je uključeno i naselje Trojeglava sa svojim zaseocima. Prema općem državnom popisu 1890. g. u Trojeglavi (zajedno s Novim Selom, tj. Sv. Anom) živjelo je u 98 kuća 656 žitelja koji su posjedovali 2.827 kat. jutara zemljišta. Budući da je Trojeglava bila jedno od većih naselja nove općine, gdje je natalitet bio velik jer su poneke obitelji imale po petero i do devetero djece (obitelj Pátek), stalo se u općinskoj upravi razmišljati kako pomoći selu da ga se uključi u mrežu tvrdih putova i da se u njemu podigne nova školska zgrada. Određeni napredak postignut je 1895. kada je od Dežanovca preko Trojeglave izgrađena tvrda cesta do Badljevine. Ostala je potreba neodložne gradnje veće zgrade osnovne škole. Dežanovački župnici, počevši od Petra Ožanića, održavali su u pučkoj školi u Trojeglavi redovite tjedne satove vjeronauka. Osnovna škola u Trojeglavi postala je prinosnim članom Matice hrvatske 1899. g. kako bi mogla po nižoj cijeni nabavljati knjige. Prvi župni pouzdanici u Trojeglavi, uključeni u podizanje i popravke objekata dežanovačke župe, bili su Josip Čoban, Vendel Šulc i Josip Francov. Ovi crkveni odbornici već su 1904. predložili sagraditi u Trojeglavi katoličku crkva (kapelu), ali se taj prijedlog u potpunosti nije nikada ostvario. Naprotiv između nekih domaćih ljudi i dežanovačkog župnika nastali su određeni nesporazumi jer je prilikom blagoslova kuća 1904. g. mještanin Josip Langer, koji je ujedno bio i općinski vijećnik, odbio poljubiti sv. križ te ga je velečasni obilježio kao “socijaldemokratu”. Bolje nisu prošli ni neki drugi mještani kao Šnajder i Heim, a učitelj Ante Bahon izazvao je župnikovu sumnju zbog pojave “slobodnozidarskog i socijaldemokratskog stanja” među ljudima u naselju. Za vrijeme službe prvih dežanovačkih župnika Petra Ožanića i Konrada Cerovskog u više je navrata prešlo iz evangeličke ili kalvinske crkve u rimokatoličku crkvu desetak ovdašnjih vjernika, a oko 1896. odluku o prelasku iz jedne vjerske zajednice u drugu donijeli su Štefan Fay i Ana Irak iz Trojeglave. Župnik Cerovski pobrinuo se da se 11

Spomenica DVD-a Daruvar, 1960., str. 22. Tjednik Jednota, Daruvar, br. 34/1986.


TROJEGLAVA

263

groblje u Trojeglavi ogradi i da se podigne drveni sv. križ. 1908. g. podignut je i blagoslovljen u novom naselju Sveta Ana kameni sv. križ s likom sv. Ane u donjem dijelu raspela, a na groblju tog dijela naselja podignut je i blagoslovljen drveni sv. križ. Zaseoku Sv. Ana ostalo je od tada to njegovo novo ime.

Zgrada trojeglavačke Osnovne škole bila je nekada ponos ovoga naselja, ali je zatim ostala napuštena

Poslije dužih priprema domogla se Trojeglava nove školske zgrade. Bilo je to 16. lipnja 1907. g. kada je priređena svečanost otvorenja nove škole i tim povodom održana je uopće prva sv. misa u Trojeglavi. Novu zgradu Osnovne škole blagoslovio je dežanovački župnik Matija Ilišević. Veliku zaslugu za dovršenje školske zgrade imao je tadašnji trojeglavski učitelj Šimun Ergović. Jednokatna zgrada škole s dvije veće učionice i sa stanom za učitelja bila je podignuta na parceli koju je za školu ostavio Trojeglavi bivši vlasnik veleposjeda i dobrotvor grof Julije Janković. Učitelji su raspolagali s primjerenom površinom okućnice za školski vrt i voćnjak i za gajenje povrća. Nastojanjem udruge Julian provođena je 1908. g. i u Trojeglavi živa djelatnost aktivista te udruge s ciljem otvaranja mađarske škole. Za razliku od nedalekog Kreštelovca ovdje ipak nije otvorena mađarska škola. Tako su izbjegnuti nesporazumi i podjele između roditelja i djece, do kojih bi zasigurno


264

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

došlo naročito u mješovitim brakovima, čiji je broj porastao. I. svj. rat i u Trojeglavi je ostavio mnoge tragove: Ranjeno je ili izgubilo život više mještana, a među njima i Isztvan Toth i Stjepan Fay.12

Prva poznata razglednica Trojeglave s početka 20. st.

Poslije I. svjetskog rata na nove prilike u zajedničkoj državi Kraljevini SHS najizravnije su reagirale političke organizacije i udruge kao i katolička i druge crkve. U Trojeglavi nije bilo u prvim poslijeratnim godinama sljedbenika Oktobarske revolucije, no ideje radničko-seljačke države i socijalne pravde širile su se i među ovdašnjim seljaštvom. Stoga je imala odjeka 1919. g. kazna Kotarske oblasti u Daruvaru odmjerena veleposjedniku Josipu Ofneru iz Trojeglave, koji je na daruvarsku željezničku postaju dopremio troja kola krumpira s namjerom da ih dobro unovči. Ofner je tada kažnjen zbog prekršaja banske naredbe o suzbijanju skupoće i lihvarenja robom. Istovremeno je bio zbog prekršaja kažnjen i vođa daruvarskih komunista Ivan Muker, koji nije sa svojim suradnicima spriječio odvoženje trojeglavačkog krumpira izvan kotara. Općinski izbori 1920., zatim i opći iz- bori 1920. za Ustavotvornu, i izbori 1923. g. za Narodnu skupštinu, potakli su 12

Monografija Daruvar, Daruvar, 1975., str. 31. Kuzle, Miroslav, Daruvar-Grubišno Polje, Daruvar, 1985., str. 15. Spomenica Župe Sv. Bartola u Dežanovcu Jekelfalussy, Joszef, Helységnevtára (Statistički pregled), Budepest, 1892. str. 1724.-1726. Sudski registar Općinskog suda u Daruvaru, 1972.


TROJEGLAVA

265

uspostavu novih odnosa među seljaštvom. No komunistička i druge ljevičarske stranke bile su stavljene 1920. g. Obznanom, a zatim i drugim aktima, izvan zakona. Seljaštvo je ponajviše privukao program Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS, HSS) Stjepana Radića i kandidati te stranke u Trojeglavi, kao i u drugim naseljima općine Dežanovac, dobivali su na svim izborima najviše glasova. Pravoslavno stanovništvo bilo je u prvim poslijeratnim godinama nešto pojačano jer su se u Trojeglavu doselile (1920.-1926.) iz Like, Korduna i dr. jugoslavenskih krajeva srpske obitelji Radojčić, Lukač, Borojević, Mrđenović, Rajčić, Rudić, Milić, Podunavac, Sisan i dr.

Obiteljska kuća Josipa Ofnera a zatim dom obitelji Brzobohatý

Novi dio Trojeglave postao je poslije I. svj. rata zaselak Majur - nekadašnja Trojeglava puszta sa štalama i ovčarama još iz doba vlastelinstava Jankovića i Tüköryja. Vlasnik posjeda Majur bio je veleposjednik Josip Ofner i njegov sin Josip (Seppi). Zbog sniženja cijena poljodjelskih proizvoda i većih nadnica, te povećanja cijena industrijskih proizvoda, veleposjednik Ofner nije više imao velike prihode od obrađivanja svoga imanja s oko sto jutara ovdašnjeg zemljišta. Stoga


266

Karlo Blaha: NASELJA OKO DEŽANOVCA

je doveo mjernike na Majur i izvršio parcelizaciju svoga posjeda uz poljski put, i na raznim stranama oglasio je prodaju toga zemljišta. I jednog je proljetnog dana 1928. g. seoski bubnjar u naselju Martinščina u župi Lobor u Hrvatskom zagorju oglasio povoljnu prodaju rasparceliziranog zemljišta na Majuru u Trojeglavi. Budući da je zbog prenapučenosti jedan broj tamošnjih ljudi odlučio potražiti sreću u drugim krajevima tadašnje države, slučaj je htio da se još iste godine na trojeglavski Majur dosele članovi oko dvadeset zagorskih obitelji. Kućna mjesta i zemljišne površine od 4-6 kat. jutara kupili su doseljenici od Ofnera za gotovinu uz cijenu od 4-5.000 dinara. Zbog toga što su bili siromašni i nisu mogli odmah otplatiti kupljenu zemlju u cijelosti, Ofner je izdao novim vlasnicima dijelove zemljišta i na dug koji su pojedinci otplaćivali sve do 1941. g. Doseljenici su uz teške uvjete života i rada gradili kuće dijelom od cigle i drugog građevinskog materijala koji se zatekao na ovdašnjim napuštenim štalama, štagljevima i hambarima veleposjeda, a dijelom od nabijene zemlje i nepečene cigle. Uglavnom iz naselja Martinščina u blizini Zlatara na trojeglavački Majur doselile su se ove zagorske obitelji: Kufrin, Skramančin, Novak, Vlahek, Markulin, Bingula, Miković, Domitran, Haric, Počekal, Šavor, Jakopić, Hanžek, Špoljar, Kurtanjek, Valičević, Pintarić i dr. Ove obitelji podigle su kuće i gospodarske zgrade u posebnoj ulici, uređenoj pod pravim kutom od glavne ceste prema Drležu, nazvanoj Zagorje ili Hrvatska ulica, (narodnim imenom Jaukovac).

Karta Trojeglave s najbližom okolicom početkom 20. st.


TROJEGLAVA1