Ekonomska i ekohistorija
Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ
89
te godine utrošeno 20.270 forinti te je očito industrijska revolucija koju su razvili Mađari u okolici Budimpešte u gradnji modernih mlinova utjecala na ugradnju parnog stroja i pokušaju da se konkurira mađarskim mlinovima koji su mljeli više vrsta brašna.22 3.
Vodenice slobodnih i kraljevskih gradova i crkvenih redova Gotovo svaki grad na rijeci ili potoku nastojao je iskoristiti svoj nezavisan položaj u odnosu na feudalca i izgraditi mlin koji mu je donosio stalan prihod. Mlinari su se udruživali u mlinarske cehove.23 Gotovo je svaki grad imao potok, a na tim potocima bili su sagrađeni mlinovi, prvo vodenice, a onda mlinovi koji koriste i parni stroj i motor. Građani uz velike rijeke koriste mlinove vodenice na Dravi, Savi i Dunavu. Varaždinski građani, plemićka obitelj Erdödy i isusovci posjedovali su u 18. stoljeću 18 vodenica na Dravi i Dravici, a uz te mlinove bili su i ugostiteljski objekti.24 I građani Koprivnice koristili mlinove kod Legrada i Botova iako je grad posjedovao mlin na potoku Koprivnici.25 I Zagreb je u prošlosti bio mlinarski, ali i vodenički centar. Brojni mlinovi na potocima koji su se spuštali padinama Medvednice opskrbljivali su građane i Gradeca i Kaptola i gradskih predgrađa brašnom. Tih je mlinova bilo mnogo, ali su oni bili kratkog vijeka u rukama jednog vlasnika. Svoj mlin imali su i crkveni redovi. Andrija Ljubomir Lisac istražio je bogatu povijest pekarstva i mlinarstva u Zagrebu. Gradečki mlinarski ceh postoji već oko 1780., a dobio je privilegij 1818. i patroni su mu bili sv. Toma i sv. Nikola. Pod taj ceh
Isto, 74, 79, 84, 93. Tablica iza str. 96. Veliki valpovački mlin prekrio je poslovanje malih vodenica. U njemu su radili stručni radnici dobro plaćeni. Tako je od 1876. do 1800 za plaće mlinarskih majstora plaćeno 15.229 forinti, za mlinarske pomoćnike 24.904 forinte i razni drugi troškove 43.216 gdje je uvršteno i kupovanje žitarica u vrijednosti od 24.316 forinti. Otvaranjem velikih mlinova u Osijeku i Dardi početkom 20. stoljeća djelatnost valpovačkog mlina je smanjena i poslovanje reducirano iako je 1903. mlin obnovljen i nabavljeni su novi strojevi. 23 Tako je mlinarski ceh postojao u Koprivnici još od 14. stoljeća, (R. Bićanić, n.dj., 394.), u Čakovcu od 17. st. (Dragutin FELETAR, Podravina, Koprivnica 1973., 90. - Dragutin TOMA, cehovi u Međimurju, Zbornik Čakovec, 1973, 79-89). Mnogi mlinarski majstori bili su uključeni u mješovite cehove. Cehovi su zabranjeni 1872. Obrtnim zakonom zato što koče gospodarski napredak. No smještaj vodenica izvan užih gradskih centara ponukao je vodeničare da se više vežu uz selo i njegove institucije pa su tako nastali zadružni i ketuški mlinovi koji su bili izvan cehova. 24 Život uz Dravu nekad i danas, Katalog izložbe, Varaždin 2004., 45. 25 Dragutin FELETAR, Podravina, Prinos poznavanju gospodarskog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb 1973., 146-147. Koprivnica je svoje mlinove na potoku Koprivnici davala u zakup te se zakupnici često mijenjaju, a uglavnom nalazimo prezimena koja su se kasnije promovirala u društvenom razvoju zemlje. (Rogosich, Fizer, Ivšić, Kaniszay, Miholić, Segerc, Szabo, Peršić, Šimunić, Kaufer, Dlaka, Đurkan, Krkač, Kamenar, Friben i dr. G. 1828. Grad je ponudio na prodaju jedan mlin na »četiri kotača« zajedno sa šumom i tri livade, pa se očito radilo o većem pogonu. (Državni arhiv Varaždin, Arhiv grada Koprivnice, dok. od 12. VI. 1829). To je vjerojatno kasniji Krkačev mlin koji je 1908. izgorio. No drugi mlin na potoku Koprivnici za kojeg je vlasnik Ivan Đurkan doveo iz Beča mašinista vještog radu na parnom stroju pa je taj mlin (kasnije Fribanov) postao 1858. prvi grad sjeverozapadne Hrvatske s parnim strojem zadržavši i vodeno kolo tijekom visokog vodostaja. (D. FELETAR, Podravina, I, Koprivnica 1988., 173.) 22
EKONOMSKA I EKOHISTORIJA
Volumen 3, Broj 3, str. 83-120