Issuu on Google+

Ekonomska i ekohistorija Economic- and Ecohistory ÄŒasopis za gospodarsku povijest i povijest okoliĹĄa Scientific Research Journal for Economic and Environmental History

Volumen III / Broj 3 Zagreb - Samobor 2007. ISSN 1845-5867 UDK 33 + 9 + 504.3


Nakladnici / Publishers:

Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju Society for Croatian Economic and Environmental History Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb Izdavačka kuća Meridijani p.p. 132, 10430 Samobor tel.: 01/33-62-367, faks: 01/33-60-321 e-mail: meridijani@meridijani.com www.meridijani.com Sunakladnici / Co-publishers:

Sekcija za gospodarsku povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti Zagreb (moderator: Hrvoje Petrić) Međunarodni istraživački projekti: »Triplex Confinium - Hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu« i Triplex Confinium - »Hrvatska riječna višegraničja« (voditeljica: doc. dr. Nataša Štefanec) Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandić) Urednici / Editors-in-chief:

Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić Uredništvo / Editorial Staff:

Dragutin Feletar, Željko Holjevac, Mira Kolar-Dimitrijević, Dubravka Mlinarić, Nenad Moačanin, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Mirela Slukan Altić, Nataša Štefanec, Ivica Šute Međunarodno uredničko vijeće / International Editorial Board: Drago Roksandić - predsjednik (Zagreb, Hrvatska), Daniel Barić (Le Havre-Pariz, Francuska), Slaven Bertoša (Pula, Hrvatska), Zrinka Blažević (Zagreb, Hrvatska), Tatjana Buklijaš (Cambridge, UK), Boris Golec (Ljubljana, Slovenija), Hrvoje Gračanin (Zagreb, Hrvatska), Andrej Hozjan (Maribor, Slovenija), Halil ˙I nalcik (Ankara, Turska), Egidio Ivetic (Padova, Italija), Aleksandar Jakir (Split, Hrvatska), Karl Kaser (Graz, Austrija), Isao Koshimura (Tokio, Japan), Marino Manin (Zagreb, Hrvatska), Kristina Milković (Zagreb, Hrvatska), Ivan Mirnik (Zagreb, Hrvatska), Géza Pálffy (Budimpešta, Mađarska), Daniel Patafta (Rijeka, Hrvatska), Gordan Ravančić (Zagreb, Hrvatska), Marko Šarić (Zagreb, Hrvatska), Nataša Štefanec (Zagreb, Hrvatska), Mladen Tomorad (Zagreb, Hrvatska), Jaroslav Vencalek (Ostrava, Češka), Milan Vrbanus (Zagreb, Hrvatska), Zlata Živaković Kerže (Osijek, Hrvatska) Grafički urednik / Graphic design:

Alojz Zaborac Prijelom / Loyout:

Meridijani, Marina Skelin Lektura / Language editing:

Lidija Menges Za nakladnike / Journal directors:

Petra Somek, Hrvoje Petrić ISSN:

1845-5867 Tisak / Print by:

Bogadigrafika, Koprivnica 2007. Adresa uredništva / Mailing adresss:

Hrvoje Petrić (urednik) Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb e-mail: h.petric@inet.hr Na naslovnici:

Splavi na rijeci Dravi pokraj Donje Dubrave 1938. godine Tiskano uz pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Grada Zagreba


Ekonomska i ekohistorija SADRŽAJ

3

TEMA BROJA: Ljudi i rijeke (vode)

Boris Golec Kostanjevica na Krki ali »Dolenjske Benetke« - edino slovensko mesto na rečnem otoku Town of Kostanjevica na Krki aka »Venice of Lower Carniola« - the only Slovenian town on an artifical river island................................................................................................................................................................... 5 Marin Knezović Voda u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama Water in the croatian early medieval documents........................................................................................... 35 Mirela Slukan Altić Krka kao razdjelnica velikaških gradova Šubića i Nelipića na karti Matea Pagana nastaloj oko 1522. godine River Krka as a borderline between Šubić’ and Nelipić’ feudal fortified towns on Mateo Pagano’s map made about 1522........................................................................................................................................................ 51 Drago Roksandić Posavska krajina/granica od 1718. do 1739. godine The Sava Military Borderland, 1718 - 1739.................................................................................................... 62 Mira Kolar-Dimitrijević Elizabeta Wagner Vodenice u Hrvatskoj (18. - 20. stoljeće) kao primjer odnosa između ljudi i rijeka/potoka 18th - 20th century watermills in croatia - example of relationship people had with rivers/streams............. 83 Branko Vujasinović Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba Role of the river sava in historical development and growth of the city of Zagreb..................................... 121 Dragutin Feletar Hrvoje Petrić Donja Dubrava - središte splavarstva na rijeci Dravi Donja Dubrava - center of lumbering and floating trade on river Drava.................................................. 156 Zlata Živaković-Kerže Odvodnja u osječkom kraju (19. stoljeće i početak 20. stoljeća) Drainage in Osijek area (19th century and early 20th century)............................................................... 182 Andrej Hozjan Reka drava in njeni signifikantni kraji na Jožefinski Vojaški izmeri za ozemlje Republike Slovenije Die drau und seine bedeutende siedlungen auf der Josephinischen landesaufnahme für das gebiet der Republik Slowenien......................................................................................................................................... 190 BIBLIOGRAFIJA I EKOHISTORIJA Ivan Peklić Bibliografija radova iz gospodarske povijesti i ekohistorije objavljenih u Časopisu za suvremenu povijest i Crisu - časopisu Povijesnog društva Križevci................................................................................................ 206 Prikazi knjiga............................................................................................................................................. 211 Znanstveni skup »Identitet Like: korijeni i razvitak«................................................................ 236 UPUTE SURADNICIMA................................................................................................................................... 240 INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS........................................................................................................... 242


4 Popis suradnika u časopisu »Ekonomska i ekohistorija«, broj 3 (2007.): Doc. dr. sc. Boris Golec, Zgodovinski inštitut Milka Kosa, ZRC SAZU, Novi trg 4, Ljubljana, Slovenija Prof. dr. sc. Dragutin Feletar, red. sveuč. prof. u mirovini, član suradnik HAZU, Zagreb - Koprivnica Doc. dr. sc. Željko Holjevac, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb Doc. dr. Andrej Hozjan, Oddelek za zgodovino, Filozofska fakulteta, Univerza v Mariboru Goran Hutinec, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb Mr. sc. Silvije Jerčinović, Visoko gospodarsko učilište, Križevci Željko Karaula, Banovine Hrvatske 26b, Bjelovar Mr. sc. Marin Knezović, Hrastin prilaz 2, Zagreb Prof. dr. sc. Mira Kolar, red. sveuč. prof. u mirovini, Draškovićeva 23, Zagreb Tomislav Krznar, A. Šercera 17, Zagreb Ivan Peklić, Gimnazija I. Zakmardija Dijankovečkog, Križevci Mr. sc. Hrvoje Petrić, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb Prof. dr. sc. Drago Roksandić, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb Doc. dr. sc. Mirela Slukan Altić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Marulićev trg 19, Zagreb Mario Šipek, Srednja škola Ivanec, Eugena Kumičića, Ivanec Mr. sc. Danijel Vojak, Vladimira Nazora 27, Bregana Branko Vujasinović, Baburićina 34, Zagreb Elizabeta Wagner, Draškovićeva 23, Zagreb Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, Hrvatski institut za povijest - Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod

Ekonomska i ekohistorija se referira u sekundarnom časopisu: HISTORICAL ABSTRACTS, ABC CLIO Library, Santa Barbara, California, USA AMERICA: HISTORY AND LIFE, Washington, USA


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

5

KOSTANJEVICA NA KRKI ALI »DOLENJSKE BENETKE« EDINO SLOVENSKO MESTO NA REČNEM OTOKU Town of Kostanjevica na Krki aka »Venice of Lower Carniola« - the only Slovenian town on an artifical river island Boris Golec Primljeno/Received: 18. 5. 2007. Znanstvenoraziskovalni center Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Slovenske akademije znanosti Rad ima dvije pozitivne recenzije in umetnosti Zgodovinski Izvorni znanstveni rad inštitut Milka Kosa Original scientific paper Novi trg 2 UDK/UDC 911.372.2(497.4  Kostanjevica)(091) SI-1000 Ljubljana 556.53(497.4)(282 Krka)(093):711.42(497.4 Kostanjevica) bgolec@zrc-sazu.si

Sažetak Jedini slovenski grad smješten na riječnom otoku (adi), Kostanjevica na Krki, jedno je od najstarijih gradskih naselja u Sloveniji i ujedno jedino naselje sa statusom grada koje nikada nije bilo okruženo zidinama. Iako izloženo svakojakim opasnostima na isturenoj granici carstva, uživalo je dovoljnu zaštitu zahvaljujući svojoj mikrolokaciji pa su tako svi ranonovovjekovni nacrti gradnje gradskih utvrđenja ostali neostvareni. Glavna funkcija rijeke bila je upravo obrana naselja i njegovih žitelja, samo neznatna uloga otpala je na riječni promet, a samo ponešto veća na ribolov i mlinarstvo kao gospodarske grane. Krka se u izvorima čak češće spominje kao negativan čimbenik jer je sve do danas uzrokovala česte poplave. Erozija riječnih bregova je, osim toga, od kraja 17. i početka 19. stoljeća uveliko izmijenila i sam oblik i opseg otoka.

Ključne riječi: Kostanjevica na Krki, rijeka Krka, grad, riječni otok, Pieroni Ključne besede: Kostanjevica na Krki, reka Krka, mesto, rečni otok, Pieroni Key words: Kostanjevica na Krki, the river Krka, town, river island, Pieroni Krka, najdaljša samo slovenska reka dolžine 111 kilometrov, je na Slovenskem hkrati edina reka, ki je s svojimi zavoji ustvarila naravne otoke in omogočila nastanek umetnih, obojih dovolj velikih za človeško naselitev.1 V spodnjem, mirnem toku reke so se na razdalji približno 23 kilometrov zvrstili štirje večji rečni otoki, na katerih so v srednjem veku ob najzahodnejšem, utrjenem gradu Otočec, nastala kar tri meščanska naselja: od zahoda proti vzhodu trga Kronovo in Otok ter mesto Kostanjevica. Danes nimamo občutka, kolikšen je bil v preteklosti pomen reke za poselitev in še posebej za izoblikovanje zgodnjega urbanega

Na robu slovenskega etničnega ozemlja najdemo podobnost v Radgoni (Radkersburg), nekoč mestu na rečnem otoku Mure, ki je z razmejitvijo leta 1920 pripadlo Avstriji.

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


6

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

omrežja vzhodne Dolenjske,2 saj razen turistično zanimivega grajskega kompleksa Otočec3 in ruralizirane Kostanjevice ni zaznati veliko sledov srednjeveške poselitvene podobe. Trg Kronovo, ki je izpričan vsega dvakrat v 14. stoletju, je namreč najverjetneje tudi fizično povsem izginil še pred koncem srednjega veka. Sled je zapustil le v mikrotoponimu danes neposeljenega rečnega otoka, imenovanega s skoraj pozabljenim, a pomenljivim imenom Tržič.4 Podobno usodo je doživel drugi zgodaj vznikli otoški trg Otok (Gutenwerd), dokumentiran od srede 13. stoletja do turške oplenitve in požiga leta 1473. Gre za edino meščansko naselje na Slovenskem, ki si po uničenju ni nikoli več opomoglo in je, enako kot Kronovo, kot takšno povsem izginilo, dokler ga v drugi polovici 20. stoletja niso »obudile« arheološke raziskave.5 Najbolj vzhodno se je umestila Kostanjevica, mestno naselje na sicer ne največjem, a zato naravno najbolje zaščitenem otoku. Kostanjevica je eno najstarejših mest na Slovenskem, kot takšno (civitas) prvič omenjeno leta 1252, vendar pozneje eno najmanjših slovenskih mest, ki že nekaj stoletij ponuja veliko bolj ruralni kakor urbani videz. Krkini otoki so torej svojo osrednjo vlogo naravne obrambe odigrali v visokem in poznem srednjem veku. Dve otoški naselji - trga Kronovo in Otok - sta celo fizično izginili, obe preostali pa sta v novem veku funkcionirali čedalje bolj kot relikt minule pomembnosti. Trditev velja še posebej za Kostanjevico, ki je status mesta ohranjala v veliki meri zaradi zgodaj pridobljenega mestnega privilegija (z začetka 14. stoletja) in je sredi spreminjajočega se sveta vse bolj postajala anahronizem. Njen zaton, kakor tudi upad obeh sosednih trških naselij, je zakrivil predvsem nastanek deželnoknežjega mesta Novo mesto (1365), ki na slovenskih tleh začenja drugo, »habsburško« generacijo mestnih ustanovitev. Ta »dolenjski velikan«, nastal brez pravega predhodnika, takorekoč »na zeleni trati«, je naglo prerasel v drugo največje mesto na Kranjskem, takoj za Ljubljano, s tem pa neizogibno skrčil življenjski prostor starejših meščanskih naselij, še zlasti treh sosednjih trgov v krogu 15-20 kilometrov. Tako je najprej pogoltnil sosednji tržec Kronovo, povzročil zaton nekoč obetavnega trga Otok in trga Trebnje, ki je slednjič postalo navadno vaško naselje (današnji Stari trg), ter zavrl nadaljni razvoj najbliže ležečega mesta Kostanjevice.6 To otoško mestece na Krki je tako v vseh ozirih obstalo na zgodnji razvojni stopnji in se obdržalo kot edini primer »konserviranega« srednjeveškega urbanega organizma na Slovenskem. Pojem Dolenjske (nemško Unterkrain) - jugovzhodnega dela Slovenije - uporabljamo v obsegu, kot se je izoblikoval sredi 18. stoletja, ko je zajel vse tri naravne regije med Ljubljano, Savo in Kolpo, tj. Dolenjsko v ožjem smislu, Belo krajino in Kočevsko, ter s tem zabrisal dotedanje bolj formalne meje med deželnimi četrtmi. Dolenjska je bila eno stoletje natanko razmejena upravno-teritorialna enota: od nastanka novomeškega ali dolenjskega okrožja leta 1748 do njegove ukinitve leta 1849. 3 Prim. zlasti: STOPAR, Grajske stavbe, str. 170 sl. 4 KELEMINA, Trg Kronovo, str. 139. GRANDA, Srednjeveški trg, str. 323-328. - Trg Kronovo je nastal na prvotno višnjegorski posesti in se prvič omenja leta 1308 (forum in Chromau), ko ga je vojvoda Friderik Habsburški v zameno za vojaško pomoč zastavil grofom Babonićem. Naslednjič in zadnjič je Kronovo nosilo trški naslov leta 1352 v zaženilnem pismu Dioniza Krupskega iz stranske veje Babonićev, a tokrat le pri opisu meja zastavljene desetine. Videti je, da je bil tržec že v času prve omembe zelo nepomemben in je spričo uspešnejših sosedov ostal vedno nekaj nedoraslega. 5 GESTRIN, Otok (Gutenwerth), str. 33-37. ŠLIBAR, Freisinški trg, str. 255 sl. ŠLIBAR, Poročilo, str. 37 sl. PREDOVNIK, Arheološke raziskave, str. 41-43. - Začetek Otoka (Gutenwerda), enega od treh upravnih središč dolenjske posesti škofa v Freisingu, bi mogli postavljati že v 12. stoletje, prvič pa se trg omenja leta 1251. Trška naselbina je doživljala svoj vrhunec konec 13. in večji del 14. stoletja, ko je bila v nekem smislu protiutež Kostanjevici, tedaj edinemu dolenjskemu mestu. Po turškem uničenju leta 1473 se trg ni več obnovil, tako da je sčasoma izginila v pozabo celo njegova lokacija. 6 Prim. GOLEC, Družba, str. 17-18. 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

7

Slika 1: Zemljevid srednjeveških meščanskih naselij ob spodnji Krki

1. Zgodnji nastanek, kratkotrajni razcvet in nagli zaton kostanjeviškega mesta Areal kostanjeviškega otoka je arheološko še preslabo dokumentiran, da bi mogli z gotovostjo govoriti o njegovi predsrednjeveški poselitvi.7 Ni izključeno, da je reka nudila varno zatočišče že v davnini, veliko preden se Kostanjevica v prvi četrtini 13. stoletja pojavi v pisanih virih. Toponim sam, ki izvira od listavca kostanja (lat. castanea), ne kaže na bližino vode ali otoka in bi mogel biti sploh šele pozneje prenesen s kostanjeviške trdnjave, približno pet kilometrov oddaljene višinske točke Stari grad.8 Nemško ime trdnjave in mesta Landstrass je nesporno mlajše in ima povsem drugačno etimologijo: Landes-Trost, tj. »dežel(i)na tolažba«, utemeljeno v obrambni funkciji lokacije za deželo Kranjsko.9 Tako kot je višinska trdnjava pod Gorjanci (276 m nm. v.) nadzorovala širok ravninski pas jugovzhodne Kranjske - Dolenjske, je Krka nudila naravno zaščito rečnemu otoku (151 m nm. v.), na katerem je nastalo naselje in pozneje po predhodnem načrtu še mesto s sistematično lamelasto parcelacijo.

PREDOVNIK, Arheološke raziskave, str. 44. O kostanjeviški trdnjavi, današnji lokaciji Stari grad nad Podbočjem, prim. PREDOVNIK, Arheološke raziskave, str. 44-49, in monografijo: PREDOVNIK, Trdnjava Kostanjevica. - Natančnih vzrokov za opustitev višinske trdnjave in časa, ko se je to zgodilo, ne poznamo. Možnosti je več: od prve, da so jo leta 1439 porušili Celjski grofje in se je sedež gospostva zatem prenesel v novi grad v mestu Kostanjevica, do mirnega (postopnega) poznejšega prenosa sedeža gospostva na drugo lokacijo zaradi dotrajanosti trdnjave in večje udobnosti gradu v otoškem mestu. Kot »opusteli grad« (Beÿ dem öden schloss) se trdnjava prvič omenja leta 1575, ko je bil v razvalinah tudi že mestni grad in ga je nadomestila mlajša graščina (GOLEC, Glavni poudarki, str. 153-154). 9 Prva omemba kraja iz leta 1220 je posredna: »plebanus de Landestrost«, kot Landstrass nastopa Kostanjevica prvič sicer že leta 1267, naslednjič pa po več kot stoletju leta 1374 in šele v 15. stoletju postane ta oblika imena običajna (prim. KOS, Gradivo, str. 271-276). 7 8

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


8

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

Kostanjevica ni le najstarejše mesto Dolenjske, temveč tudi njeno najzgodnejše v virih dokumentirano meščansko naselje, sprva izpričano kot trg.10 Svoje rojstvo dolguje kranjskim deželnim gospodom iz rodbine Spanheim, ki so imeli tu, na rečnem otoku pod obronki Gorjancev-Žumberka in nedaleč od hrvaške meje, nižinski grad, ministeriale in kovnico. Po napisu »civitas Landestro« na novcu iz okoli leta 1215 bi mogli sklepati, da je tedaj obstajalo tudi že mesto, saj je pomen besede civitas v tem času nedvoumen. Ob prvi omembi župnika nekaj let pozneje (1220) je bila Kostanjevica sedež župnije in je morala imeti za seboj že lep kos zgodovine. Z gradom in bližnjo istoimensko trdnjavo na Starem gradu je bila ne le pomembna vojaško-obrambna točka, ampak od druge polovice 12. stoletja tudi izhodiščna postojanka spanheimske ekspanzije čez Gorjance na ozemlje Bele krajine. Spanheimsko ozemlje ob spodnji Krki je še posebno intenziven razvoj doživljalo pod Bernardom Spanheimskim (1202-1256), v katerega čas padejo ustanovitev cistercijanskega samostana v neposredni bližini Kostanjevice (1234), prva omemba Kostanjevice kot trga (forum) leta 1249 in tri leta pozneje 1252 še kot mesta (civitas). Kljub nihanju nazivov trg in mesto, ki je trajalo do začetka 14. stoletja, je bil mestni status Kostanjevice nesporen.11 Z razmeroma obsežnim in sistematičnim privilegijem deželnega gospoda Henrika Koroškega je prav v tem času dobila temelj svojih mestnih pravic, ki so pozneje postale vzorec za njihov prenos na vsaj pet mlajših kranjskih mest (!).12 Leta 1317 izpričani trije sodniki, dvanajst zaprisežencev mestnega sveta sveta in skupnost meščanov pa postavljajo Kostanjevico v prednostni položaj tudi glede razvoja mestne uprave in avtonomije.13 Po letu 1335 je bilo mesto v rokah Habsburžanov in je od deželnega kneza Albrehta II. že leta 1338 izposlovalo potrditev Henrikovega privilegija.14 Vendar pa Habsburžani kostanjeviškemu mestu niso bili posebej naklonjeni, saj so favorizirali svojo lastno ustanovo - Novo mesto. Od njegovega nastanka (1365) in naglega vzpona je Kostanjevico močno zaznamovala izguba gospodarskega pomena, povezana tudi s pešanjem tranzitne poti vzdolž Krke na Hrvaško.15 Pomembna vloga, ki jo je imela otoška meščanska naselbina od svoje utemeljitve, se je tako po nekako poldrugem stoletju končala. Kostanjevica se namreč v tekmovanju z Novim mestom ni mogla opreti niti na podporo mestnega gospoda, saj je bil ta za obe mesti ves čas skupen: od leta 1365 sta bila kostanjeviški grad in mesto, tako kot Novo mesto, zastavljena Goriškim, nato

Slovenska mesta (civitas, urbs, Stadt) so, enako kot avstrijska in nemška, praviloma nastala iz starejših trgov (forum, oppidum, Markt), potem ko so od svojih gospodov dobila t.i. mestne pravice. Te so bile od 14. stoletja dalje, začenši leta 1365 z Novim mestom, podeljevane tudi formalno s posebno povzdignitveno listino. 11 Prim. ZWITTER, Starejša kranjska, str. 10-11; OTOREPEC, Srednjeveški pečati, str. 65; MLINARIČ, Kostanjeviška opatija, str. 116. 12 Mestne pravice Kostanjevice, zapisane okoli leta 1300, je prvi prejel trg Metlika, in sicer od istega Henrika Koroškega. Črnomelj je stopil v krog kostanjeviških mestnih pravic pozneje kot Metlika, vsekakor pa pred letom 1374, ko je postal habsburški. Tako kot črnomaljske pravice je moč izvajati iz kostanjeviških šele posredno tudi novomeške (1365), ki so se od kostanjeviških popolnoma osamosvojile. Zgolj s splošno formulo je Friderik III. mestne pravice Novega mesta leta 1471 podelil novoustanovljenemu Kočevju in na enak način leta 1477 v ustanovni listini Ložu, ni pa oprijemljivih dokazov, da bi bilo enako mestno pravo podeljeno Višnji Gori (1478). Med dolenjskimi mesti je po izvoru mestnih pravic odstopalo samo Krško, sicer prvi sosed Kostanjevice, saj je ob povzdignitvi v mesto (1477) prejelo mestno pravo štajerskih mest. - Prim. ZWITTER, Starejša kranjska, str. 1-3; VILFAN, Novomeški mestni, str. 88-92. 13 OTOREPEC, Srednjeveški pečati, str. 65-66. 14 ZWITTER, Starejša kranjska, str. 1. 15 Prim. GESTRIN, Otok (Gutenwerth), str. 36-37. GESTRIN, Trgovsko prometni, str. 133. 10

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

9

od 1386 Ortenburžanom,16 prešla kot njihova dediščina na Celjane (1418) in se leta 1431 spet sočasno vrnila v deželnoknežje roke.17 Neposredno pričevanje o gospodarski (ne)moči čedalje bolj zaostajajoče Kostanjevice v primerjavi z drugimi mesti, še posebej z nedavno nastalim Novim mestom, ponuja desetletje in pol mlajši popis fiskalnih obveznosti kranjskih deželnoknežjih mest iz leta 1446. Popis se nanaša na izredni davek za doto princese Katarine in je hkrati najstarejši tovrstni vir. Med petimi habsburškimi mesti je Kostanjevica pristala povsem na repu, saj so ji naložili vsega 60 goldinarjev, tj. komaj 2,25 % celotne višine ali z drugimi besedami: petkrat manj kakor Novemu mestu in le 3,75 % vsote, ki jo je morala plačati Ljubljana.18 Nazadovanje Kostanjevice se je v medmestnih fiskalnih primerjavah odražalo še izraziteje v naslednjih stoletjih. Desetletja turških plenilnih vpadov v slovenske dežele (po letu 1469) so največ posredne in neposredne škode razumljivo prinašala obmejnim pokrajinam, od prve polovice 16. stoletja pa je bila zaradi turške zasedbe glavnine Ogrske še posebej prizadeta prehodna trgovina, ki je dotlej v veliki meri potekala prav skozi Kostanjevico. Obenem se je s povzdignitvijo treh dolenjskih trgov v deželnoknežja mesta (1471-1478) povečala tudi konkurenčnost na kranjskem notranjem trgu. Kostanjevica je tedaj v svoji neposredni soseščini dobila novega mestnega soseda - Krško, na zahodu je njen domet že dobro stoletje omejevalo Novo mesto, na jugu, onstran Gorjancev Metlika, ki je medtem prav tako postala mesto, na vzhodu pa meja cesarstva z Ogrsko, katere »odprtje« po letu 1526 je mestecu bržčas prinašalo celo več koristi kakor škode. Primerjava medmestnih razmerij v začetku 16. stoletja - redna obdavčitev pri deželnih stanovih ali t. i. imenjska renta - kaže, da je Kostanjevica po davčnem deležu glede na leto 1446 občutno zdrsnila navzdol. Če je sredi 15. stoletja plačevala še 20 % odmere Novega mesta, je dobrega pol stoletja pozneje (1504) izkazovala le še neznatne 4 % novomeške obdavčitve (!). Še več, razen notranjskega Loža so Kostanjevico po fiskalni moči močno prehitevala tudi tista kranjska mesta, ki so dobila mestne pravice šele v zadnji tretjini 15. stoletja, sosednje Krško tako kar za triinpolkrat.19 Vsakršno primerjanje med mesti in toliko bolj med časovnimi obdobji je seveda tvegano brez poznavanja kriterijev obdavčitve. Če je bil izredni davek leta 1446 prejkone odmerjen na podlagi ocene gospodarske moči mest, so mesta v začetku 16. stoletja sama napovedala neki pavšalni znesek, ki naj bi odražal njihove letne dohodke.20 Ker je šlo pri tem za lastno presojo in verjetno brez izdelanih kriterijev, so nesorazmerne razlike v višini fiskalne obveznosti prinesle nekaterim mestom dolgotrajne negativne posledice. Imenjska renta, vpisana po ŠTIH, Dežela grofija v Marki in Metliki, str. 134-135. ARS, AS 1087, Zbirka dopolnilnih mikrofilmov, Listine iz HHStA, 13 D/3, 1431 VII. 15., Innsbruck. Prim. SMOLE, Graščine, str. 233. 18 VILFAN, Zgodovina Ljubljane, str. 94; VILFAN, Zgodovina neposrednih, str. 431. - Mesta so si po višini odmerjenega davka sledila takole: Ljubljana - 1.600 ogrskih goldinarjev, Kamnik - 500, Novo mesto - 300, Kranj - 200 in Kostanjevica le pičlih 60 goldinarjev. 19 Po letu 1504 so mesta plačevala naslednjo višino imenjske rente: Ljubljana - 1.000 goldinarjev, Kamnik - 600, Novo mesto 500, Kranj - 330, Višnja Gora - 125, Radovljica - 90, Krško - 70, Kočevje - 60, Metlika - 50, Lož - 20 in Kostanjevica - 20. - Podatki so povzeti po najstarejši kranjski imenjski knjigi za obdobje 1536-1539 (ARS, Imenjska knjiga za Kranjsko, št. 1 (1539), fol. 461-471´). Napoved kranjskih mest izvira sicer iz leta 1504 in se, kot se zdi, ob novi napovedi leta 1518 ni spremenila (VILFAN, Zgodovina neposrednih, str. 431). 20 Prim. VILFAN, Zgodovina neposrednih, str. 430-431. 16 17

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


10

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

letu 1504 v deželno imenjsko knjigo, je namreč postala stalnica, po kateri so skoraj poltretje stoletje, vse do leta 1747, odmerjali letni redni davek deželi.21 Tako je vrtoglavo obdavčeno Novo mesto začelo že kmalu toniti v neplačanih davčnih zaostankih, Kostanjevica pa je lahko svoje minimalne obveznosti dolgo poravnavala zelo redno.22 Nedvomno ji je šlo na roko tudi dejstvo, da je bila imenjska renta odmerjena prav v času neposredno po najhujših turških pustošenjih, tako da višina davka že v izhodišču ni odražala povsem realnih razmerij med mesti. Kostanjevica je nato dve stoletji in pol ostajala po davčni odmeri na samem repu dvanajstih kranjskih deželnoknežjih mest. Toda terezijanska davčna rektifikacija v letih 17471756, prva, izvedena po enotnih kriterijih, je pokazala, da kostanjeviški prihodki vendarle niso bili tako nizki. Po določitvi novega fiskalnega bremena je namreč Kostanjevica, tedaj sicer najmanjše kranjsko mesto, pustila za seboj kar štiri mesta: edino notranjsko in tri bližnja dolenjska.23 Mimo težav in nadlog, ki so v zgodnjem novem veku pestile srednjeevropska mesta nasploh - ruralizacije, depopulacije in pauperizacije -, se je Kostanjevica otepala predvsem specifičnih problemov, kot so: izpostavljena obmejna lega, bližina Osmanske države in izguba neposrednega mestnega zaledja. Poleg »klasičnih« razlogov za nezavidljivo gospodarsko stanje - predvsem konkurenčne kmečke trgovine in podeželskih sejmov - srečujemo v poročilih Kostanjevičanov standardne pritožbe nad neprijetno soseščino priseljenih žumberških Uskokov ali Vlahov. Demografska izpraznitev Žumberka in njegova sekundarna poselitev s privilegiranim živinorejskim prebivalstvom z Balkana je v 16. stoletju nekako za dve stoletji še dodatno oslabila položaj kostanjeviškega mesta. Okrnitev gospodarskega zaledja se ni odrazila le na prihodkih, ampak na gospodarski strukturi mestne naselbine nasploh, latentno pa tudi na varnostnih razmerah, ki so se od časa do časa akutno poslabšale. Obmejna Kostanjevica je podobno kot Metlika, drugo mesto v objemu Žumberka, težko prenašala bližino uskoškega elementa, ki je s konkurenčno gospodarsko dejavnostjo in nespoštovanjem utečenih pravil nasilno posegal v njen življenjski prostor in ogrožal eksistenco mestnega življa.24 Čeprav se zdi naslov mesta v novem veku vse bolj anahronizem, je bil po merilih dobe vendarle (še) upravičen. Kostanjeviška mestna naselbina je namreč do polpretekle dobe opravljala vse funkcije, ki gredo mestnim organizmom. Kakor vsa zgodovinska kontinentalna mesta je poznala lastno upravno-sodno ozemlje, t. i. pomirje (Burgfried), sloj polnopravnih meščanov (Bürger), voljene mestne organe na čelu s sodnikom in svetom ter lastno nižje sodstvo. Središče mestne avtonomije je predstavljala mestna hiša ali rotovž (Rathaus) na južnem koncu mesta ob glavnem trgu, kjer je zrasel tudi meščanski špital s kar dvema špitalskima cerkvama. Nasprotno sta se na severnem koncu otoka, nedaleč od zgornjih mestnih vrat, koncentrirali cerkvena in fevdalna oblast: župnijska cerkev sv. Jakoba z župniščem ter ARS, Imenjska knjiga za Kranjsko, št. 1-6. GOLEC, Družba, str. 505-512. 23 GOLEC, Družba, str. 513. - Višina letnih davčnih obveznosti kranjskih mest je bila po novem naslednja (zaokroženo na cele goldinarje): Ljubljana - 8.245, Kranj - 1.335, Novo mesto - 899, Kamnik - 793, Radovljica - 686, Metlika - 252, Višnja Gora - 190, Kostanjevica - 149, Lož - 140, Krško - 129, Kočevje - 125 in Črnomelj - 115. Dotedanje razmerje med Kostanjevico in Novim mestom (1 : 8,5), začasno zgolj pavšalno določeno leta 1747 (70 : 600 gld), se je zdaj na podlagi realnih izračunov reguliralo na 1 : 6. 24 GOLEC, Družba, str. 502, 525, 533, 701-702, 709. 21

22

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

11

kostanjeviški grad kot sedež deželnoknežjega zemljiškega gospostva Kostanjevica. Edina večja sprememba v mestni topografiji se je zgodila nekako sredi 16. stoletja, ko so zastavni imetniki gospostva pustili propasti t. i. stari grad (Altes Schloß) in je na nasprotnem, južnem koncu otoka zrasla nova graščina.25 Potem ko dolgo ni nikogar motilo, da stoji fevdalni sedež znotraj mesta in njegov naslednik, nova graščina, celo na mestu podsodnem zemljišču, je simbioza gradu in mesta postajala čedalje bolj moteča, ko je kostanjeviško gospostvo leta 1624 namesto deželnega kneza dobilo zasebne plemiške lastnike, mesto pa je še naprej ostalo deželnoknežje. Razmerje med gospostvom in mestom se je še posebej zaostrilo po letu 1667, ko je prišlo kostanjeviško gospostvo v last bližnjega cistercijanskega samostana.26 Že prej napeti odnosi med mestom in cistercijani so prerasli v neke vrste »hladno vojno«, ki so jo vse do ukinitive samostana (1786) zaznamovala medsebojna nagajanja, pravdanja in celo fizična obračunavanja.27 Mala Kostanjevica je postala za samostan »trn v očesu«, ki so ga cistercijani, v vseh pogledih močnejši sosed, hoteli na vsak način odstraniti, tako celo s predlogi, naj deželni knez mestu preprosto odvzame njegove stoletne mestne pravice.28 Toda nazadnje se je zgodilo prav nasprotno, saj je cesar Jožef II. cisterco Slika 2: Pomirje mesta Kostanjevica (Po: MLINARIČ, Kostanjeviško gospostvo, str. 72.) leta 1786 ukinil in njeno posest podržavil.29 Če ni mogel Kostanjevici nihče oporekati njenega že kmalu po letu 1300 zapisanega in nato redno potrjevanega mestnega privilegija, so sodobniki seveda opazili neskladje med mestnim statusom in dejanskim gospodarskim in demografskim stanjem naselbine. Kostanjevica je bila 27 28

Prim. GOLEC, Glavni poudarki, str. 149-159. O lastnikih gospostva: MLINARIČ, Kostanjeviško gospostvo, str. 5. SMOLE, Graščine, str. 233. Prim. MLINARIČ, Kostanjeviška opatija, str. 365, 384, 385, 400-401, 448-449, 459. Kranjska reprezentanca in komora je leta 1757 v poročilu na dunajski dvor samo nemočno ugotavljala, da mesto samostanu kot premočnemu nasprotniku ni doraslo niti v pravnih zadevah niti sicer (ARS, AS 6, Reprezentanca in komora za Kranjsko v Ljubljani, fasc. XLII, šk. 130, 8. 8. 1757). Še pet let pred razpustom samostana pa je novomeški okrožni glavar zapisal, da so mestni privilegiji samostanu trn v očesu že od časa, ko je pridobil kostanjeviško gospoščino (ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 140, RDA, N 240, No. 22, 23. 5. 1781). 29 MLINARIČ, Kostanjeviška opatija, str. 481 sl. 25 26

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


12

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

v gospodarskem pogledu že od poznega srednjega veka, ko jo je zasenčilo Novo mesto, tipično »agrarno mesto« (Ackerbürgerstadt). V ta tip mestnih naselbin so se sicer uvrščala domala vsa kranjska mesta, vendar je agrarno gospodarstvo prav v Kostanjevici predstavljalo tem močnejšo komponento. Tako se je kostanjevica med dvanajstimi kranjskimi in sedmimi dolenjskimi mesti uvrščala skupaj z Metliko in Črnomljem v skupinico izrazito agrarnih mest.30 Toda po drugi strani vendarle ni izkazovala tako maloštevilnega in nepomembnega obrtništva, kakor na primer tri druga, po številu prebivalcev precej večja mesta ob hrvaški meji: Metlika, Črnomelj in Kočevje. Nabor kostanjeviških obrti je bil sredi 18.stoletja resda pičel (10) in standarden, za polovico manjši kakor v sosednjem, še enkrat večjem Krškem (16), zato pa se je v Kostanjevici ukvarjala z obrtno dejavnostjo skoraj polovica vseh hišnih gospodarjev (24), od obrti pa je vsaj deloma živelo okoli 70 % mestnega življa.31 Povečini je šlo sicer za podeželsko obrt, namenjeno predvsem okoliškim kmečkim naročnikom in obiskovalcem sejmov. Tako je Kostanjevica v zgodnjem novem veku premogla tudi en sam obrtniški ceh, skupen za usnjarje in čevljarje. V tem pogledu se je lahko primerjala s sosednjo Metliko, ki je imela prav tako le enega, najbližje mesto Krško je premoglo dva, medtem ko jih je imelo Novo mesto osem.32 Zato pa Kostanjevičani vsaj v zgodnjem novem veku niso pomenili domala nič v trgovini, ne v domači in ne v tranzitni. Pravih trgovcev tu sploh ne srečamo, težko je govoriti celo o kramarjih, vsa domača meščanska trgovina pa je ostajala vezana na skromne tedenske in letne sejme.33 Zgovoren je podatek, da je bila Kostanjevica leta 1752 skupaj s Črnomljem edino kranjsko mesto, v katerem ni prebival prav noben trgovec ali kramar.34 Ob vsem povedanem tako ni mogel mimo nekaterih očitnih dejstev niti prizanesljivi Valvasor (1689), ki pri opisu Kostanjevice pravi: »V mestu sta cerkev sv. Jakoba in grad, sicer pa prav majhne in slabe hiše. Meščani in prebivalci iščejo svojo hrano večinoma na polju, od poljskega dela morajo jesti in se oblačiti, kajti tu manjka trgovine in skozi ne gre nikakršna prava deželna cesta, zato je za meščanskega človeka slaba obrt. Zdi se, da jim je narava sama hotela namesto trgovanja priporočiti poljedelstvo. ... Imajo sicer lepe stare privilegije in kraj je bil pred časom v veliko večjem razcvetu kakor zdaj.«35 Valvasorju je treba pritrditi zlasti glede ocene prometne odrezanosti. Glavna kopenska prometnica s Kranjske proti jugu je šla namreč iz Novega mesta na Karlovac in se je Kostanjevici že na daleč izognila. Čeprav je skozi mesto potekala glavna cesta od Ljubljane preko Novega mesta proti Zagrebu - in to vse do leta 1958 -, se njen trgovski pomen vsaj od 16. stoletja dalje ni mogel primerjati z rastočo vlogo vodne prometnice, reke Save, in pozneje še manj ob njej speljane železniške proge (1862). Tudi ko je železniško omrežje na gosto prekrilo slovensko ozemlje, niso vlaki nikoli prisopihali do Kostanjevice ali vsaj mimo nje, kar je »dolenjske Benetke« potisnilo v samo še večjo osamo in pasivizacijo.36

32 33 34 35 36 30 31

Prim. GOLEC, Družba, str. 596 sl. Prav tam, str. 521. Prav tam, str. 541 sl. Prav tam, str. 525-527. Prav tam, str. 535. VALVASOR, Die Ehre XI, str. 330. Prim. HOLZ, Promet, str. 205 sl.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

13

Bolj kakor po gospodarski dejavnosti je Kostanjevica od večine dolenjskih mest odstopala po svoji posestno-demografski majhnosti. Ugotovitev velja še posebej za čas od prve četrtine 18. stoletja dalje, ko je mesto v zelo kratkem času doživelo pravo izpraznjenje in demografski osip. Za čas pred tem o poselitvenem in gradbenem stanju mesta žal nimamo zanesljivih numeričnih podatkov,37 temveč le zelo splošne navedbe, začenši z drugo polovico 16. stoletja, ko je mesto leta 1570 do tal pogorelo. Viri Kostanjevico tedaj in pozneje večinoma naslavljajo z mestecem (stätl, städlein, städl)38 in o prebivalstvu pravijo le, da je maloštevilno.39 Tako lahko o številkah bolj ali manj le ugibamo, retrogradne ugotovitve pa pričajo, da pred letom 1700 resnično ni bilo večjih premikov in pretresov. Kostanjevičani so, denimo, v podrobnem opisu tegob za čas od 1617 do 1686 navedli nekaj konkretnejših številčnih podatkov, a le o hišah, pogorelih v treh požarih, ne pa tudi, koliko je bilo v mestu vseh domov.40 Kot vse kaže, niti veliki požari v 17. stoletju niso bistveno vplivali na demografsko podobo Kostanjevice. Tako naj bi »ognjena šiba« po Valvasorjevih besedah leta 1663 požgala celotno mesto razen župnijske cerkve, a so ga »odtlej spet zgradili in je zdaj v takšnem stanju, kot je bilo opisano na začetku« (1689).41 Kronološko najzgodnejše poročilo o številu mestnih domov je šele iz leta 1686 in prihaja od Kostanjevičanov samih: »Odkar pomnimo, ni bilo v ubogem mestecu Kostanjevica več kot 81 majhnih lesenih hišic.«42 Število 81 v znatni meri potrjujejo nekoliko mlajši, predvsem sumarni numerični podatki,43 oporo pa ima tudi v parcelacijski mreži na najzgodnejšem natančnem načrtu mesta, franciscejski katastrski mapi iz leta 1824.44 Poleg tega Kostanjevičani, drugače kot večina dolenjskih mest, vse do drugega desetletja 18. stoletja še ne tožijo nad opustelostjo in demografsko izpraznjenostjo svojega mesta.45 Proces praznjenja oz. pustenja je mestece zajel šele med letoma 1703 in 1714, vendar je bil zdaj nagel in obsežen kot le malokje drugje. Po požaru, nastalem neznanokdaj med omenjenima letoma, je namreč v obubožanem

Nabor virov za poglobljeno analizo poselitve oziroma posestnega stanja Kostanjevice je žal vse prej kot ugoden, saj segajo mestni davčni registri in župnijske matične knjige šele v dvajseta leta 18. stoletja, dotlej pa imamo na razpolago le maloštevilne numerične podatke in nekaj priložnostnih kratkih opisov. 38 Npr. StLA, I.Ö. HK-Akten, 1574-V-83, s. d. (prezentirano 12. 5. 1574); I.Ö. HK-Sach, K 84/22, 15. 1. 1575; StLA, I.Ö. HK, Exempt-Buch 1577, fol. 319, 18. 10. 1577; I.Ö.-Reg, Cop 1627-V-42, 29. 5. 1627. 39 StLA, I.Ö. HK-Akten, 1574-VII-20, 12. 6. 1574: »dan ihr sehr wenig verhanden sindt«. 40 Požari so si sledili takole: Leta 1617 (zgorelo je 67 hiš skupaj z gradom), 1663 (ogenj je pogoltnil 37 hiš in Miklavževo cerkev) in 1674 (pogorelo je 17 meščanskih hiš). ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 31. 3. 1686, 9. 8. 1686. 41 VALVASOR, Die Ehre XI, str. 333. 42 ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 31. 3. 1686, 9. 8. 1686. 43 Formulacija izpod peresa samih Kostanjevičanov ni dovolj jasna, da bi mogli iz nje z gotovostjo ugotoviti, ali se številka 81 hiš nanaša na leto 1686 ali morda že na časovno nedefinirano preteklo stanje. Čeprav ni podprta z nobenim sodobnim numeričnim virom (urbarjem ali davčnim registrom), pa naslednji podatki pričajo, da je lahko le malo odstopala od dejanskega stanja konec 17. stoletja. Prvič, izvleček iz davčnega registra za leto 1702 pozna natanko 81 davčnih zavezancev (navedeni so žal brez imen) in 76 plačnikov kontribucije, tj. davka, v osnovi odmerjenega na hišno posest (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. II-7, Statt Landtstraß visitation, Stüfft register der statt Landtstraß von 1702). Drugič, eno hišo več - 77 skupaj s pustotami - ima najstarejši ohranjeni popis hiš iz časa malo pred 1727 (prav tam, Speciffication der hernach benanthen burgerlichen haÿßer weliche bewohnt sein). 44 ARS, AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica, mapni list XI (1824). 45 Tako med vizitacijo leta 1703 omenjajo vsega tri zaradi nastanitve vojakov zapuščene hiše (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. II-7, 30. 4. 1703). 37

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


14

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

mestecu ostalo 26 popolnoma opustelih hiš, pri čemer so mestni očetje poglavitni razlog takšnega stanja videli v treh požarih zadnjih šestdesetih let.46 Razlogi opustelosti so bili seveda globlji. Izvirali so iz splošne strukturne slabosti Kostanjevice kot mestnega organizma, zato se je pustenje domov v naslednjih letih samo še nadaljevalo. Popis hiš iz časa malo pred 1727 odkriva že 31 pustih oštatov (pet več kot 1714) in samo 46 naseljenih hiš.47 Še več, nekaj mlajše nedatirano poročilo mestnega sodnika in sveta pravi, da je v mestu le še 42 slabih in nizkih hišic,48 kar pomeni, da se je število hiš od leta 1686, ko naj bi jih bilo še 81, znižalo domala za polovico!49 To pa je sploh najvišji delež opustelosti pri kranjskih mestih, toliko bolj kritičen v primeru miniaturnega mesta, kakršna je bila vseskozi Kostanjevica. Vzporedno s tem so v prvi polovici 18. stoletja strmo naraščali kostanjeviški davčni zaostanki pri kranjskih deželnih stanovih, potem ko jih okoli leta 1700 skorajda še ni bilo in je Kostanjevica veljala sploh za eno redkih nezadolženih kranjskih mest.50 Kot da mestece v zadnjih desetletjih ne bi doletelo že dovolj udarcev, je zadnji veliki požar leta 1744 z nekaj malega izjemami upepelil celotno mesto: 38 hiš in več javnih poslopij.51 Tako je Kostanjevica dočakala terezijansko davčno rektifikacijo 1747-1756 ne le kot najmanjše slovensko mesto, temveč še dodatno prizadeta v požaru in s tretjim najbolj skromnim stavbnim fondom med vsemi kranjskimi mesti.52 Toda prav popožarna obnova je v njenem stavbnem in tudi demografskem razvoju pomenila odločilno prelomnico. Dotlej zaspano, propadajoče in napol opustelo mestece ruralnega videza je v kratkem času utegnilo privabiti spet nekaj novih obrtnikov, saj je imelo leta 1752 po terezijanskem katastru 51 hiš (od tega 45 zasebnih),53 24 obrtnikov in 12 vinotočev.54 Krizno obdobje prve polovice 18. stoletja se je poslej prevesilo v počasno rast mesta. Knjiga župljanov »status animarum« 1771-1772 beleži tako v samem mestu skupaj z gradom in župniščem 57 hiš, 65 družin in 340 duš.55 Ljudsko štetje je desetletje zatem, leta 1782, pokazalo že 408 duše, 88 družin in 65 hiš, kar priča, da je v gospodarsko napredujočem

48 49 46 47

50

51

52

53

54

55

ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 5. 8. 1714. ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. II-7, s. d., Speciffication der hernach benanthen burgerlichen haÿßer weliche bewohnt sein. ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-7, s. d. (pred 1744), prošnja mesta deželnemu vicedomu. Prav tam, 15. 5. 1744, 16. 5. 1744. - Navedba mestne občine ob vizitaciji meseca maja 1744, da je propadla polovica hiš, je tako zelo realna. Vizitacija nazorno podaja neugodne razmere v mestu, za katere so Kostanjevičani krivili predvsem sosednji samostan in previsoko davčno odmero od hiš, ki naj ne bi bile niti poštene kajže. Mestece, ki leta 1686 še ni imelo davčnih zaostankov, leta 1703 pa pičlih 500 goldinarjev dolga ob 190-200 goldinarjih letnih obveznosti (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. II-7, Stüfft register der statt Landtstraß v(on) 1702, 12. 3. 1703), je sicer leta 1735 po višini davčnega zaostanka (3.458 goldinarjev) ostajalo med kranjskimi mesti na zadnjem mestu, a je njegov dolg pomenil kar za okoli 18 let (!) neplačanih obveznosti (prim. GOLEC, Družba, str. 746). ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-7, 29. 6. 1744. Dolenjska mesta so leta 1752 izkazovala naslednje število stanovanjskih stavb: Novo mesto - 262, Metlika - 167 (brez predmestja 49), Krško - 108, Črnomelj - 104 (brez predmestja 74), Kočevje - 82, Višnja Gora - 66 in Kostanjevica 51. GOLEC, Glavni poudarki, str. 167. ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 140, RDA, N 240, No. 3, 19. 6. 1752. Prav tam, No. 9, 28. 1. 1757. - Pogorišč in pustih oštatov, iz katerih so si meščani večinoma uredili zeljnike, sadovnjake in travnike, so malo pred tem našteli 23 (prav tam, No. 4, s. d.; No. 9, s. d.; No. 13, 17. 6. 1751). Status animarum 1771-1772, v: NŠAL, ŽA Kostanjevica na Krki, rojstna matična knjiga 1723-1770, str. 105-126. Hiše v statusu sicer niso oštevilčene, si pa družine sledijo v enakem zaporedju kot hišne številke prvega oštevilčenja iz leta 1770, ugotovljive iz župnijskih matičnih knjig (prim. prav tam, rojstna matična knjiga 1770-1786).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

15

mestu živelo tudi vse več gostaških družin.56 Pet let pozneje, leta 1787, navaja jožefinski kataster že 71 hiš,57 zelo podobno stanje pa prikazuje tudi franciscejski kataster leta 1824: v samem mestu na otoku 70 hiš in v predmestju šest, skupaj 76 domov.58 Toda kljub rasti se je Kostanjevica komajda približala svojemu poselitvenemu stanju 17. stoletja in je po številu domov in prebivalcev še naprej ostajala najmanjše kranjsko in slovensko mesto.59 Če stanje leta 1824 primerjamo z onim z začetka 19. stoletja, je že kmalu po letu 1800 zaznati ponovno stagnacijo, potem ko se je število hiš med 1770 in 1805 povzpelo s 57 na 77.60 Povedano potrjuje tudi nadvse skromen stavbni značaj, kot ga spričuje razmerje zidanih in lesenih hiš na katastrski mapi (1824). Tako je Kostanjevica opazno zaostajala za vsemi drugimi mesti na Dolenjskem, ki so lesene domove v minulih desetletjih v veliki meri že zamenjala z zidanimi.61 Če upoštevamo samo hiše - gospodarska poslopja so bila tu namreč izključno lesena - je premoglo mestece na otoku samo 18 ali četrtino (25,7%) zidanih stanovanjskih zgradb (16 zasebnih hiš, grad in carinski urad), v predmestju pa je bila zidana sploh le ena stanovanjska hiša.62 Opisani poselitveni razvoj mesta se nazorno odraža tudi v urbanističnem pogledu. Kot priča franciscejska katastrska mapa (1824), ima Kostanjevica na tleh ožje mestne naselbine pravilno parcelacijsko mrežo, pri čemer je lamelasta parcelacija redkejša od večine srednjeveških jeder na Slovenskem. Medtem ko je nadaljnji razvoj v bolj cvetočih mestih od 16. stoletja pospeševal čimbolj gosto pozidavo ob glavnih ulicah, takšnega pritiska in procesa v Kostanjevici ni bilo vse do druge polovice 19. stoletja. Mestece je imelo vedno na pretek prostora, tipična parcela je zato tu ostala razmeroma široka, skoraj v celoti lesene hiše pa so še v času franciscejskega katastra (1824) močno spominjale na svoje srednjeveške prednice.63 Tako kot na drugih področjih je torej Kostanjevica že v poznem srednjem veku zakrnela tudi v pogledu nadaljnjega urbanističnega razvoja. V poznejših stoletjih se je njena podoba nekako »konservirala«. Kot smo videli, splet splošnih in specifičnih negativnih dejavnikov Kostanjevice ni toliko prizadel na kratek rok, zato pa je dolgotrajna strukturna oslabelost z zamudo kulminirala v prvi polovici 18. stoletja, ko so se druga mesta že postavljala na noge. Kostanjeviško mestece, ki se dotlej, drugače kot domala vsa mesta na Kranjskem, ni moglo pritoževati zaradi davčnih zaostankov in z njimi povezanih posledic, niti ni beležilo opaznejših demografskih izgub in propadanja, je oboje doživelo z zakasnitvijo in zapovrh v zelo kratkem času - samo nekaj letih. Za okrevanje je nato NŠAL, ŠAL/Ž, fasc. 131, Kostanjevica 1766-1830, snopič 1782, Conscriptions Tabella etc., Tabella oder verlößlihes verzeicnuß etc. 57 ARS, AS 175, Jožefinski kataster za Kranjsko, šk. 179, Kostanjevica-mesto, fasija, s. d. 1787. 58 ARS, AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica, mapni list XI (1824); zapisnik stavbnih parcel, 16. 4. 1825. 59 Po ljudskem štetju leta 1817 je Kostanjevica premogla le 77 hiš in 349 prebivalcev, drugo najmanjše kranjsko mesto Višnja Gora pa 79 hiš in 391 duš (Haupt-Ausweis). 60 Seznama hiš in gospodarjev v začetku 19. stoletja pred preštevilčenjem leta 1805 v: NŠAL, ŽA Kostanjevica na Krki, rojstna matična knjiga 1723-1770, s. p. 61 Prim. reprodukcije katastrskih map dolenjskih mest v: PIRKOVIČ, Dolenjska, str. 99, 103, 107, 111, 119, 123 in 127. 62 ARS, AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica, mapni list XI (1824). Prim. tudi BAŠ, Stavbni značaj, str. 106-107. 63 Prim. PIRKOVIČ, Zgodovina urbanih, str. 15, 16, 18, 22. 56

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


16

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

potrebovalo kar nekaj desetletij, ne da bi se kdaj povsem pobralo in otreslo slovesa »najminiaturnejšega« med miniaturnimi mesti, saj ga je za nameček v veliki meri obšla tudi industrializacija. Druga polovica 18. stoletja, ko se je mala Kostanjevica gospodarsko in demografsko ponovno krepila, je prinesla dodaten udarec, ki je pomenil predvsem »napad« na »purgarski« prestiž in ponos. Mestece je leta 1786 na neki način delilo usodo s svojim večnim nasprotnikom, omenjenega Slika 3: Zračni posnetek Kostanjevice s severovzhodne strani v leta ukinjenim cistercijanskim sazačetku 21. stoletja (SMREKAR (ur.), Vekov tek, str. 144.) mostanom. Kostanjevici resda niso odvzeli mestnega naslova in zunanjih simbolov, za kar naj bi si prizadevali njeni samostanski sosedje, zato pa mu so ji reforme Jožefa II. občutno okrnile notranjo mestno avtonomijo in jo konec leta 1795 sodno-upravno povsem podredile novo oblikovanemu državnemu gospostvu s sedežem v ukinjenem samostanu.64 S tem se je za mestece začelo tako rekoč obrobno poglavje njegove zgodovine, ki traja vse do danes. Kostanjevica je še zlasti v 20. stoletju doživela občutno ruralizacijo65 in marginalizacijo, ki je v petdesetih letih dosegla vrhunec z odvzemom mestnega naslova in ukinitvijo lastne občine, šele v najnovejšem času pa se kažejo prva znamenja počasnega okrevanja.66

T. i. municipalizacijo mesta, s katero je Kostanjevica kot prva na Kranjskem izgubila položaj deželnoknežjega mesta in postala »municipalno mesto«, je gubernij v Gradcu ukazal konec leta 1786, izvedli pa so jo sredi naslednjega leta. Za dokončno municipalizirano moremo Kostanjevico šteti od konca leta 1795, ko sta mestni sodnik in svet izgubila sodne in večino upravnih pristojnosti, mestne protokole pa so s 1. januarjem 1796 prenesli na državno gospostvo Kostanjevica. GOLEC, Glavni poudarki, str. 145. 65 V vseh geografskih razvrstitvah slovenskih mest je bila Kostanjevica postavljena v skupino ruraliziranih mest, v katero se uvrščajo še tri pozno nastale mestne naselbine: Višnja Gora, Lož in Vipavski Križ (PIRKOVIČ, Zgodovina urbanih, str. 7). Poudariti kaže, da Vipavski križ (nekoč Sv. Križ) sploh nikoli ni postal pravo mesto, ampak je mestni naslov dobil poznega leta 1532 zgolj nominalno (prim. GOLEC, Nastanek, str. 370 sl.), zato ga v pričujočem besedilu pri medmestnih primerjavah ne upoštevamo. 66 V zavesti slovenskega človeka je tako Kostanjevica ostala prisotna le v megleni predstavi o »slovenskih Benetkah« in v senci vse bolj obiskovanega bližnjega samostana kot regionalne kulturno-turistične atrakcije. Današnji človek s Kostanjevico upravičeno povezuje predvsem (predolgo) obnavljajoči samostanski kompleks z galerijo in »Formo vivo«, medtem ko v otoško mestece zaidejo le redki obiskovalci samostana. Revitalizacija mestne naselbine v zadnjem desetletju je sicer tudi na tem področju prinesla določen premik, vendar bo za ponovno obuditev Kostanjevice potrebno še precej časa in naporov. Pričakovanja so se povečala zlasti na pragu 21. stoletja, ko je slovenski državni zbor Kostanjevici najprej deklarativno vrnil mestni naslov in leta 2006 udejanil referendumsko odločitev lokalnega prebivalstva za ponovno oblikovanje samostojne občine. 64

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

17

2. Funkcije reke v življenju kostanjeviškega mesta Ob prebiranju virov za zgodovino Kostanjevice se človek težko otrese vtisa, da Krka v njih nastopa skoraj izključno kot »negativka« ali pa ji je prepogosto odmerjena vloga »neme statistke«, ki neopazno teče svoj tok, kot da z mestom in njegovimi prebivalci ne bi imela prav nikakršne zveze. Zaradi narave glavnine razpoložljivih virov - tj. poročil in pritožb mestnih očetov67 - je po eni strani razumljiva tako »odsotnost« reke, kakor tudi prenapenjanje njene škodljivosti, kadar se je iz mirne, prijazne sopotnice življenja prelevila v »svetopisemsko povodenj«, pa četudi je ta trajala samo za dan ali dva in ni imela trajnejših posledic. Lenobno tekoča voda, kakršna je reka v predstavah sodobnega človeka, lahko resnično kaj hitro zamegli pomen, ki ga je imela Krka v minulih stoletjih. Vsak komentar je seveda odveč, če bi postavili na tehtnico prednosti in pomanjkljivosti reke. Kostanjevice na tem mestu preprosto ne bi bilo, ko ne bi Krka izdolbla izrazitega, slab kilometer dolgega meandra in si sama ali s pomočjo človeških rok pozneje utrla še bližnjice, ki je podolgovati polotok spremenila v otok. Poglavitni pomen reke za naselje in njegove prebivalce, ki ga viri kot nekaj samoumevnega pač ne poudarjajo, je prav naravna zaščita, z drugimi besedami varnostnoobrambna vloga otoške lokacije. Čeprav se zdi težko verjetno, je Krka skozi stoletja nudila zadostno zaščito pred nepovabljenimi vsiljivci, Slika 4: Kostanjevica po Valvasorju (1679): levo severni del mesta z zgornjimi zato se Kostanjevica vrati in župnijsko cerkvijo, v bližini katere je stal prvotni mestni grad, desno ni nikoli obdala niti novi grad iz 16. stoletja s špitalsko cerkvijo in spodnjimi vrati (VALVASOR, s kakšnim zasilnim Topographia Ducatus, št. 125.) obzidjem iz blata in lesa. Tako je bila edino neobzidano slovensko mesto in ni izpolnjevala niti temeljnega pogoja za upravičenost mestnega naslova: da se namreč mesto od trga in vasi na zunaj loči prav po obzidananosti. Še več, obzidje so premogli celo nekateri slovenski srednjeveški trgi, med njimi tudi dva takšna, ki nista nikoli postala mesti, in trije pozno nastali nominalni trgi, ki so se šele v zgodnjem novem veku razvili iz stalno naseljenih protiturških taborov. Zapovrh

Kostanjeviški mestni arhiv je za čas pred koncem 18. stoletja ohranjen le fragmentarno. Najpomembnejš vir za mestno zgodovino do srede 18. stoletja so tako dokumenti kranjskega vicedomskega arhiva, saj je bil deželni vicedom v Ljubljani neposredno nadrejena instanca deželnoknežjih mest, drugo pomembno nahajališče virov pa je arhiv kranjskih deželnih stanov. Od srede 18. do srede 19. stoletja ju nadomestijo državni organi na (nad)deželni ravni (reprezentanca in komora, deželno glavarstvo in gubernij) ter vsi trije katastri: terezijanski, jožefinski in franciscejski.

67

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


18

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

leži večina omenjenih, enako kot Kostanjevica, v jugovzhodnem, strateško ogroženem delu Slovenije, vsi trije »taborski trgi« ob reki Kolpi, neposredno na hrvaški meji.68 Med mesti je imela Kostanjevica v tem pogledu delno primerjavo le v sosednjem Krškem ob Savi, ki je ostajalo brez obzidja proti savskemu bregu in ga je na zahodni strani varovala samo naravna strmina.69 Enako kakor do Krškega so mogli nepovabljenci tudi do Kostanjevice priti neovirano po vodi, če so bila seveda na voljo plovila, reka pa dovolj mirna in varna za plovbo. Še več, mestece bi zlahka zavzela že srednje velika vojaška enota na konjih in brez plovil, zlasti upoštevaje dejavnik presenečenja. Nobenega dvoma ni o naslednjem: usklajen frontalni napad, še zlasti ob podpori topovskega ognja, ali celo samo diverzantski podvig, ki bi onesposobil straži na obeh dvižnih mostovih in omogočil vpad v mesto, bi Kostanjevico spravil na kolena, in to ne le v tehnično naprednejšem 18. stoletju, ko poznamo o takšni možnosti izvedensko vojaško mnenje,70 temveč kadarkoli v njeni zgodovini. Pravzaprav je več kot zanimivo, da o čem takem nimamo poročil. Pri tem se zdi razlog za nezavzetje Kostanjevice veliko prej v pomanjkanju volje kakor v obrambnih sposobnostih ranljivega rečnega otoka, branjenega samo z naravno oviro - Krko. Zanimiv sklep lahko potegnimo iz Valvasorjeve Slave: mesto naj bi bilo večkrat osvojeno in prizadeto le v srednjem veku - pri tem navaja (nenasilno) zavzetje s strani vojakov Otokarja II. Prˇemisla (1270) -, od časa turških vpadov dalje pa nikoli (!).71 Valvasor omenja sicer dve hudi turški pustošenji kostanjeviške okolice, medtem ko naj bi si sovražnik na »viteško« branjenem mestu »opekel roparske kremplje.«72 To je tudi vse, kar vemo o njegovi protiturški obrambi, ki vsekakor ni mogla biti tako zelo popolna. Ne smemo pa pozabiti, da so Turki leta 1473 povsem uničili le nekaj kilometrov oddaljeni, prav tako neobzidani trg Otok, lociran na podobnem, vendar večjem in teže branljivem umetnem otoku (25 ha) z ožjo rečno strugo.73 Glede na izpostavljeno lego Kostanjevice ob državni meji ter še posebej glede na dolgotrajno turško nevarnost in izkušnjo z Otokom je neobstoj mestnega obzidja komaj mogoče razložiti. Je torej mirna, lenobna Krka sama po sebi resnično lahko nudila zadostno varnost? Na rečnem otoku so za varnost prebivalstva in imetja sicer še dodatno skrbeli zidani objekti - grad in cerkve, toda niti za župnijsko cerkev sv. Jakoba ni izpričano, da bi jo kdaj obdajalo taborsko obzidje.74 Kot vse kaže, ogroženost v času turških vpadov, tj. do

Obzidana srednjeveška trga sta bila Mokronog na Dolenjskem in Senožeče na Notranjskem (prim. GOLEC, Senožeče, str. 366 sl.; GOLEC, Trg Mokronog, str. 9 sl.), obkolpski nasledniki protiturških taborov pa trgi Kostel, Vinica in Pobrežje (prim. GOLEC, Nastanek, str. 523 sl.). 69 PIRKOVIČ, Dolenjska, str. 112-113. - Prav zato je bilo Krško ranljivo in je med drugim utrpelo znatno materialno škodo med Gubčevim kmečkim uporom 1573, ko so se spopadi prenesli na sama mestna tla (GRAFENAUER, Kmečki upori, str. 242-243). 70 Jožefinska vojaška merjenja (med 1784 in 1787) vsebujejo o tedaj še skoraj v celoti lesenem mestu med drugim naslednji opis: »Z bližnjih vzpetin je mesto mogoče obstreljevati in ga v najkrajšem času zažgati in v celoti požgati. V njem ni mogoče biti varen pred topovskim ognjem« (RAJŠP (ur.), Slovenija, str. 11). 71 Valvasor, Die Ehre XI, str. 333: »Dieser Ort hat von feindlichen Anfällen zu unterschiedlichen Malen einen Schrecken und Sturz ausgestanden; ist auch sonst von andren Unglücks=Fällen betroffen worden.« O zavzetju (einnahm) leta 1270, ki je bilo lahko tudi (povsem) nenasilno, piše Valvasor nekoliko obširneje na str. 331. 72 Prvi napad postavlja v čas Baj-begovega vdora z 10.000 vojaki (=leta 1469), drugega pa v leto 1545 (Valvasor, Die Ehre XI, str. 333). 73 Prim. GESTRIN, Otok (Gutenwerth), str. 35-37. 74 Prim. GOLEC, Glavni poudarki, str. 171. 68

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

19

druge polovice 16. stoletja, resnično ni bila tolikšna, da bi se zgraditev obzidja pokazala kot nujnost. Obzidje, ki bi obdajalo celotno mesto ali vsaj njegov del, bi prebivalcem seveda dajalo večji občutek varnosti, toda poznavalci urbanega razvoja Kostanjevice so si edini, da mestece nikoli ni bilo obzidano kakor druga mesta srednjeveškega nastanka. Primarni dokaz so upodobitve iz 17. stoletja (Pieroni, Valvasor) in neizpričanost obzidja v pisanih virih,75 sekundarni, predvsem za zgodnejši čas, pa naselbinska zasnova, pri kateri pogrešamo sledi morebitnih obzidnih ulic.76 Kostanjevica je tako ne le na Slovenskem, temveč daleč naokoli edino mesto brez obzidja, ki ga je varovala zgolj naravna, otoška lega. To pa je glede na izpostavljeno lego na meji cesarstva in poznejšo bližino Osmanske države zagotovo svojevrsten fenomen. Iz povedanega neizogibno sledi vprašanje, zakaj Kostanjevica nikoli ni premogla obzidja in ali ji je topografski položaj resnično zagotavljal zadostno varnost? Zgovoren je, denimo, podatek, da se je zastavni imetnik kostanjeviškega gospostva med velikim kmečkim uporom 1573 raje umaknil iz mesta,77 ki bi, ko ne bi prišlo do posega uskoškega glavarja J. Thurna, gotovo padlo v roke upornikov, saj so ti maloprej (z napadom) zavzeli obzidano mestece Brežice in (po mirni poti) sosednje Krško.78 Res pa ni bilo mogoče v Kostanjevico kar neovirano vkorakati, saj sta jo na severni in južni strani ščitila dvižna mostova z utrjenima vhodoma. Kdor ni bil pripravljen tvegati, se zato ni po nepotrebnem zaletaval v samo po sebi malo zanimivo mestece. Tako so Kostanjevičani pozimi 1615 uspešno priredili negostoljuben sprejem vojski 400 laških vojakov, huzarjev in haramij. Pod večer so jim z dvigom mostu preprečili prehod skozi mesto in jih besne kljub mrazu vse do poldneva naslednjega dne pustili čakati onstran Krke.79 Sicer pa je bilo mesto zlahka ustrahovati z ognjem, ki bi ga vešči strelci lahko zanetili na slamnatih strehah. Ni izključeno, ampak prej verjetno, da so Turki sem in tja požgali vsaj del mesta, kar seveda ni štelo za osvojitev in ni šlo v anale. Zelo resne so se zdele tudi grožnje žumberških Uskokov leta 1627, da bodo Kostanjevico požgali in njene prebivalce pomorili, še zlasti, ker naj bi nekega Kostanjevičana resnično pokončali.80 Za neosvojitev mesta so se torej Kostanjevičani mogli veliko bolj kot lastni obrambni moči zahvaliti njegovi strateški in gmotni nezanimivosti. Tako otoško mestece kljub ugodni legi ni opravljalo nekaterih funkcij, ki bi jih od njega pričakovali. Ne preseneča, da Kostanjevica v 16. stoletju, drugače kot sosednja dolenjska mesta, navzlic obmejni legi ni bila kraj zbiranja deželne vojske,81 ampak so o njej govorili kot o prostoru, kjer se sovražniku ponuja neoviran

Ko bi mestece v srednjem veku premoglo vsaj provizorično obzidje, bi se le-to spričo za Kostanjevico razmeroma dobre dokumentiranosti tega obdobja zanesljivo odrazilo v virih, podobno kot je že v prvi polovici 14. stoletja izpričano obzidje Mokronoga, enega od dveh kranjskih obzidanih trgov (prim. GOLEC, Trg Mokronog, str. 9 sl). 76 Prim. PIRKOVIČ, Dolenjska, str. 110. 77 StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/25, 5. 7. 1588, str. 10. 78 Prim. GRAFENAUER, Kmečki upori, str. 242­-243. 79 ARS, AS 1, šk. 184, I/104, lit. L II-1, 21. 12. 1615. 80 Tako je morala graška notranjeavstrijska vlada posredovati za zaščito Kostanjevice pri kranjskem deželnem vicedomu, do ureditve razmer pa naj si ne bi upal oditi iz mesta niti novo izvoljeni kostanjeviški mestni sodnik, ki je moral k potrditvi sodniškega mandata v Ljubljano (StLA, I.Ö.-Reg., Cop 1627-V-42, 29. 5. 1627; ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. II-2, 3. 7. 1627). 81 Prim. SIMONITI, Vojaška organizacija, str. 82. 75

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


20

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

prehod v notranjost dežele.82 Tudi proviantno skladiče »zu Lanndtstrass« se v tem času zelo verjetno ni nahajalo v mestu, temveč v istoimenskem samostanu.83 Kakor koli, kostanjeviško mesto očitno ni bilo »dovolj« ogroženo, da bi se bilo primorano utrditi, a po drugi strani tudi nikoli toliko varno, da se ne bi postavljalo vprašanje zgraditve obzidja. Na tega so gotovo mislili že v času začetkov mestne naselbine v 12. oziroma 13. stoletju. Vsaj dvakrat je za utrditev mesta sicer že obstajal izdelan, a nato nikoli izpeljan načrt: prvič v osemdesetih letih 16. stoletja v času sistematične utrditve Vojne krajine in drugič v času tridesetletne vojne, ko je nastal znani Pieronijev načrt iz leta 1639.84 Prva dokumentirana zamisel, da bi »mestece nekoliko utrdili« (etwas desselben stadtls befesstigung), kot je graška dvorna komora spomladi 1574 pisala kostanjeviškemu zastavnemu imetniku K. F. pl. Poppendorfu,85 je bila plod več sočasnih spodbud. Njeno neposredno gibalo je predstavljalo dejstvo, da sta mestece in nova graščina malo prej (1570) pogorela, zato je nadvojvoda Karel za popravilo gospoščinskega sedeža in utrditev mesta odobril denarno pomoč 1.500 goldinarjev.86 Razlog zanjo je tičal tudi v povečani sovražni dejavnosti Turkov, zaradi katerih je bila Kranjska v sedemdesetih letih pogosto v pripravljenosti, čeprav potem ni prišlo do pravih turških vpadov in so jo vznemirjali samo martolozi. Leta 1574 je načrtovana utrditev izrecno omenjena kot »obdanost mesta« (zu befestig: vnd vmbschreckhung des stättls), za katero smejo meščani posekati les v samostanskem gozdu.87 Kmalu zatem izvemo, da gre za namero zgraditve pravega obzidja, vendar ob tehtnih pomislekih tehnične narave. Deželnoknežji komisarji so namreč leta 1575 ugotavljali, da je zemljišče za postavitev trdnega zidu preveč vodnato in premalo trdno, zato bi zahtevalo zelo visoke stroške.88 Nekdanji kostanjeviški zastavni imetnik Poppendorf, ki je medtem postal predsednik graškega dvornega vojnega sveta, pa je leta 1582 menil, da v Kostanjevici »zaradi globoke vode« ni moč zgraditi ničesar zidanega (wegen des tieffen wassers nichts von maurwerch an disem ortt gebaut khan werden).89 Vrhunec prizadevanj za zgraditev obzidja so predstavljala naslednja leta. Po posredovanju iz Gradca je Kostanjevico leta 1584 obiskal »graditelj Karlovca«, stavbni mojster (pawmaister) Martin Gambon,90 si zemljišče ogledal in ga premeril z namenom, da bi se z gradnjo lahko začelo, vendar do končne odločitve o njej ni prišlo.91 Medtem so meščani počasi že izgubljali ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-5, 4. 4. 1582. ARS, AS 2, Stan. a. I, fasc. 146, šk. 246, str. 97, s. d. 1566. - Kostanjevica za skladiščenje ni bila najbolj primeren kraj, saj v mestu zaradi pogostih poplav niso mogli graditi kleti, blago pa bi bilo pred vodo varno le v sila redkih zidanih nadstropjih. 84 Tu predstavljene zamisli o utrditvi temeljijo na sistematičnem pregledu kranjskega vicedomskega arhiva in arhiva graške dvorne komore. Natančen pregled arhiva graškega dvornega vojnega sveta ter kranjskih deželnih stanov bi morda navrgel še kakšen utrditveni načrt in predvsem več podrobnosti o obeh znanih. 85 StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/21, 21. 5. 1574. 86 Prav tam. - StLA, I.Ö. HK-Akten, 1574-VII-20, 12. 7. 1574. 87 ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-5, 25. 7. 1574. 88 »Souil die befrid. vnd einfahung des stätls belangt, mit anfüerung vnd auferfung ainer starkhen wahls, weil wassers halben zu gemeür khain rechte grunduest zufinden, sonnder dasselb aufpürsten mit schweren vnncossten vnd verwuesstung der schönen wald beschehen müsse« (StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/22, 15. 1. 1575, str. 14-15). 89 Prav tam, 4. 4. 1582. 90 Martin Gambon je bil glavni gradbeni mojster pri gradnji Karlovca in v osemdesetih letih tudi pri postavitvi kranjskih utrdb Vinica in Prelesje na Kolpi (prim. SIMONITI, Vojaška organizacija, str. 242, op. 37). 91 ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-5, 2. 7. 1584, s. d. 1585, 26. 6. 1586, 25. 6. 1590. 82

83

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

21

potrpljenje in leta 1588 med drugim poročali, da je Krka pri zgornjih vratih strugo zasula s peskom, tako da je v mesto in iz njega ob nizki vodi mogoče podnevi ali ponoči neovirano priti peš (!).92 Zadnje znano dejanje v zvezi z načrtovano postavitvijo obzidja je sledilo sredi leta 1590, ko si je razmere na terenu ogledala komisija v sestavi najvišjih kranjskih oblastnikov: deželnega upravitelja, deželnega vicedoma in poverjenikov deželnih stanov. Izčrpno poročilo, ki se je naslonilo tudi na mnenje mojstra Gambona izpred šestih let, potrjuje prej navedeno stanje, ponuja pa kaj težko izvedljive rešitve. Komisija je ugotovila, da mesto ne premore nikakršnega trdnega zidu razen dveh zidanih, a slabih in deloma porušenih stolpov pri zgornjem in spodnjem mostu. Tako je v temeljih rušljivo in brez obrambe, saj mu tudi rokava Krke ne nudita prav nikakršne zaščite; poleti je reko zaradi nanosa peska na več mestih mogoče preprosto prebresti (!). Ker pa stoji Kostanjevica na zelo ugodnem kraju, bi mogla sovražniku nuditi znaten odpor, če bi jo spremenili v utrdbo. Poleg tega od tod ni daleč do Karlovca, zato bi lahko v mestu zgradili še proviantno hišo za oskrbo celotne Vojne krajine. Predlog utrditve Kostanjevice je bil torej naréd, precej manj gotovosti in volje pa so predlagatelji pokazali glede izvedbe. Komisija je izdelala dva približna stroškovnika, prvega za primer zgraditve obzidja (befestigung vom gemeÿer) in drugega v primeru postavitve lesenega oboda »na ogrski način« (holzwerh alls flechtung aines zauns auf vngerisch), a se je dokončno zataknilo pri vprašanju finančnih sredstev.93 Kostanjevica je tako zamudila bržčas najugodnejši čas za sodobno utrditev, ko je vrsta krajev ob hrvaški meji po zgraditvi Karlovca dobila nova trdnjavska obzidja.94 S t. i. dolgo vojno, ki je sledila neposredno zatem (1593-1606), pa so se pozornost in potrebe utrjevanja že usmerile drugam, stran od meje cesarstva. Mestece na Krkinem otoku je torej ostalo prikrajšano za temeljito predrugačeno veduto. Poplavnost in pomanjkanje za gradnjo dovolj trdnih tal, ki so ju v sedemdesetih in osemdesetih letih 16. stoletja navajali kot glavna protiargumenta začetka gradnje, sta bila pri tem v resnici drugotnega pomena. Tako kot ju leta 1584 ni potrdil gradbeni strokovnjak M. Gambon, zemljišče kot takšno ni oviralo arhitekta Giovannija Pieronija, da ne bi leta 1639 na severni polovici otoka zasnoval zvezdasto ostrogaste utrdbe, ki naj bi s svojimi ogelnimi okopi segala tik do Krkinih bregov.95 Razen morebitnih začetnih del na severovzhodnem koncu otoka96 tudi do njene izvedbe ni nikoli prišlo prav spričo spremenjenih varnostnih razmer. Kostanjevica je tako ostala edino slovensko mesto, ki mu proti koncu 18. stoletja ni bilo treba podirati nepotrebnega obzidja, ker ga preprosto nikoli ni premoglo.97 94 95 96

Prav tam, 11. 7. 1588. Prav tam, 25. 6. 1590. Npr. Vinica in Prelesje ob Kolpi (SIMONITI, Vojaška organizacija, str. 92, 242). Prim. opisa načrta v: KOMELJ, Utrdbena arhitektura, str. 86-87: FRELIH-RIBIČ, Konservatorske opredelitve, str. 114. Takšno možnost ponuja FRELIH-RIBIČ, Konservatorske opredelitve, str. 114: »Bržkone se po Pieronijevem načrtu Kostanjevica ni nikoli utrdila ali pa so jo začeli utrjevati na tistem koncu, po Likarjevem v severovzhodnem koncu mesta, kjer je v obliki njive št. 47 po franciscejskem katastru iz leta 1824 še zaznavna geometrijska črta ostroga.« 97 V začetku 18. stoletja odgovarjajo Kostanjevičani deželnemu vicedomu glede mestnih utrb in preskrbe mesta naslednje: »Znano je, da je mestece tako ubožno, da ni podobno niti pošteni vasi, kaj šele mestu (dass nicht einmall ainem rechtschafften dorff geschwaigen ainer statt gleich sieht), da nima obzidja, nobenih orožarn in proviantnih hiš (kheine ringmauer hat, noch ainihe zeüg vnd prof: heÿser sein)« (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. II-2, 15. 5. 1707). 92

93

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


22

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

Skromno nadomestilo za neobstoječi obzidni obod je imelo mestece v dveh zidanih stolpih, po enem pri zgornjih in spodnjih vratih, kjer sta rečni otok povezovala s kopnim t. i. zgornji in spodnji most. Mostišči sami sta starejši od urbanega naselja in sta ju morala že zelo zgodaj varovati tudi stolpa z vhodnimi vrati. Brez zadnjih si namreč ni mogoče predstavljati upravičenosti naziva civitas, s katerim se Kostanjevica prvič naslavlja leta 1252,98 po vsej verjetnosti pa sta upodobljena tudi na srednjeveškem mestnem grbu.99 Stolpa sta sicer izpričana od 14. stoletja, pri čemer je v virih večkrat govor o mostovih in vratih kakor neposredno o stolpih.100 Vhodna mostova v mesto sta delovala po sistemu dvižnega mostu, ki obenem zapira stolpna vrata, a sta kot takšna izrecno potrjena šele v 17. stoletju (die pruggen abgeworffen, beede fahlthor, Slika 5: Pieronijev načrt zvezdasto ostrogaste prüglen zum statt thor ... die schlagt pruggen).101 utrdbe iz leta 1639 (ARS, AS 1073, Zbirka rokopisov, Stolpa sta dolgo zajeta v pojmu vrat (tor, thor), II/56 r, Giovanni Pieroni, »Načrti utrdb Vojne krajine« izrecno kot mestna stolpa (thurn) pa se prvič (1639), fol. 16.) pojavita šele v osemdesetih letih 16. stoletja v korespondenci o načrtovani utrditvi mesta, ko ju opisujejo kot zidana, a že močno dotrajana objekta.102 Mostna stolpa sta torej nudila zaščito celotnemu otoku in s tem tudi gradu, zato si ju je kostanjeviško gospostvo na neki način moglo lastiti enako kot meščanstvo in je sprva gotovo tudi prispevalo za njuno vzdrževanje. Ne nazadnje ju je skoraj brez dvoma kdaj uporabljalo še za en namen: pobiranje mitnine.103 Gospoščinska mitnina (Maut) v Kostanjevici je

Analogijo srečamo pri trgu Mokronog, ki je pred letom 1340 dobil obzidje in ga sočasni trški pečat iz prve polovice 14. stoletja prav tako naslavlja kot »civitas« (prim. OTOREPEC, Srednjeveški pečati, str. 104, 106-107). 99 Mestni grb na najstarejših odtisih kostanjeviškega pečata, izpričanih v obdobju od 1286 do 1302, prikazuje prosto mestno obzidje z odprtimi vrati in s stolpom na vsakem vogalu.O pečatu prim. OTOREPEC, Srednjeveški pečati, str. 68 in upodobitev na str. 66. 100 Tako se leta 1343 prvič omenja (južni ali spodnji) most »an der prukhen« (ARS, AS 730, Gospostvo Dol, fasc. 179, pola 6a, prepis listine 1343 IX. 15., Kostanjevica), leta 1386 lokacija pri zgornjih vratih: »by dem obern tor« (listina 1386 IV. 25, Brugg in Eigau po: ARS AS 1087, Zbirka dopolnilnih mikrofilmov, Listine iz HHStA, 9 D/9), leta 1406 pa hiša pri zgornjem mostu: »pey der obern prucken« (ARS, AS 1063, Zbirka listin, Listine iz HHStA, Samostan Pleterje, 1406 XI. 16. s. l. ). 101 ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 21. 12. 1615, 28. 7. 1691; prav tam, šk. 185, I/104, lit. L II-8, 1. 8. 1662. 102 ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-5, s. d., prezentirano 26. 6. 1586; prav tam, s. d., prezentirano 11. 7. 1588; 25. 6. 1590). 103 Prve natančnejše podatke o gospoščinski mitnici v Kostanjevici, vendar brez lokacije, ponujajo urbarja in deželnoknežja vizitacija v zadnji tretjini 16. stoletja (ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 98, RDA, N 4, No. 1, novo reformirani urbar gospostva Kostanjevica 1575, s. p., Meüth so zu der herrschaft Landstrass gehörig; PAM 1064, Gospostvo Kostanjevica na Krki, knj. 1, urbar 1588, fol. 131; StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/25, 5. 7. 1588, str. 9). MLINARIČ, Kostanjeviško gospostvo, str. 68, interpretira urbar iz leta 1625 tako, da je bilo v Kostanjevici dvoje gospoščinskih mitnic, in sicer pri obeh vhodih v mesto. 98

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

23

bila sploh več stoletij starejša104 od mostnine (prukhgeld), katere pobiranje je mestu šele leta 1533 dovolil kralj Ferdinand.105 Mostnina je odtlej poleg rednega davka predstavljala poglavitni vir skupnih mestnih prihodkov,106 njeno neplačevanje pa je netilo spore zlasti z bližnjim samostanom in njegovimi podložniki.107 Vloga mestnih vrat se je še povečala po letu 1574, ko je mesto dobilo dodaten deželnoknežji privilegij, da sme zahtevati mostnino od vsakega konja in voza, ki prečka most, in ne le na semanje dni kot dotlej.108 Postopek pobiranja je zdaj zahteval stalno navzočnost in dodatno obremenitev vratarjev-mostninarjev pri mestnih vratih.109 S tem se je za mesto in njegovo gospodarstvo povečal tudi pomen reke, vendar ne zavoljo vodne poti, temveč nasprotno - zaradi njene kar dvakratne premostitve na cesti Ljubljana-Zagreb. Ko so mestne utrdbe v 17. in zlasti v 18. stoletju izgubile na obrambnem pomenu, sta tudi kostanjeviška mostna stolpa kot edinemu praktičnemu namenu služila sploh le še pobiranju mostnine. Jutranje odpiranje in večerno zapiranje mestnih vrat sta tako vse bolj postajala zunanji okras in odraz statusa mesta.110 Slednjič je državna oblast konec 18. stoletja Kostanjevičanom močno okrnila ne le mestno avtonomijo (1795), temveč že nekaj let prej (1791) zahtevala, naj se stolpa prodata na dražbi in porušita. A ker je šlo je tudi za vprašanje prestiža, Kostanjevičani zlepa niso hoteli žrtvovati »svojih vrat«, za katerimi so vsaj po imenu še mogli ostajati »purgarji«, zato so se vse dražbe končale brez prodaje.111 Meščani so nato še nekaj let krčevito branili svoja »mestna okrasa«, a je gotovo, da po letu 1797 nista več dolgo stala, saj sta predstavljala tudi oviro za povečani cestni promet.112 Tako ni o njiju nikakršnega sledu več na franciscejski katastrski mapi (1824),113 v istem času pa je mesto izgubilo tudi pravico do pobiranja mostnine.114

Prvič se kostanjeviška gospoščinska mitnica neposredno omenja v ustanovni listini Novega mesta (1365), ki Novomeščane oprošča plačevanja carine in mitnine na treh pomembnih dolenjskih mitnicah, med drugim v Kostanjevici (VILFAN, Novomeški mestni, str. 105; prim. GESTRIN, Trgovsko prometni, str. 130). 105 Prepis listine 1533 XI. 11., Dunaj v: ARS, AS 1073, Zbirka rokopisov, II 68 r, privilegijska knjiga mesta Kostanjevica, fol. 7´-8, 18. 11. 1772; tudi v: ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1. 106 Kostanjevičani so se nenehno pritoževali, da jim mostnina prinaša premalo, v prvi polovici 18. stoletja nekako 20 ali 30 goldinarjev na leto (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-7, 11. 4. 1706, 15. 5. 1744). Na podlagi 6-letnega povprečja pa se je pri izdelavi terezijanskega katastra (okoli 1752) izkazalo, da znaša letni prihodek dobrih 59 goldinarjev, kar je malo več kot v Višnji Gori in za polovico več kot v Kočevju, edinih dveh dolenjskih mestih, ki sta poleg Kostanjevice smeli pobirati to prometno pristojbino (ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 140, RDA, N 240 (Kostanjevica), No. 26, s. d.; šk. 142, RDA, N 244 (Višnja Gora), No. 11, s. d.; šk. 140, RDA, N 238 (Kočevje), No. 4, 17. 8. 1752). 107 ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, s. d. po 1669; s. d., Grauamina der gemain statt Landstraß (ok. 1690). 108 Prepis privilegija 1574 IX. 16., Gradec v: StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/25, 10. 3. 1588, str. 49, priloga No. 25 (16. 9. 1574). 109 O načinu pobiranja - po dveh vratarjih (thorwartl), po enem pri vsakih mestnih vratih - poročajo viri sicer šele v drugi polovici 18. stoletja (ARS, AS 14, Gubernij v Ljubljani, II. reg., fasc. 242, šk. 105, 3228: 25. 10. 1788). 110 Spodnji ali južni stolp je bil poleg tega, kot v mestih nasploh, eden od stolpov, namenjen tudi mestnemu zaporu. ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 28. 7. 1691; , AS 151, Mesto Kostanjevica, knj. 6, C 4, 28. 7. 1786. 111 ARS, AS 14, Gubernij v Ljubljani, II. reg., fasc. 242, šk. 105, 153: 18. 4. 1791, 11.-14. 5. 1791. 112 Prav tam, III. reg., fasc. 52, šk. 298 (1797), 30. 9. 1796; šk. 296 (1796), 6350: 26. 11. 1796; šk. 297 (1796), 2409: 4. 10. 1796, 24. 12. 1796; šk. 298 (1797), 25. 1. 1797, 12. 1. 1797. 113 ARS, AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica, mapni list XI (1824). 114 Natančna usoda mostnine in za porušenje predvidenih vrat za zdaj spričo neohranjenosti relevantnih virov niznana. Registraturni fascikel »Privatne mitnice« III. registrature ljubljanskega gubernija (1795-1809) namreč ni ohranjen. 104

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


24

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

Obstali so seveda mostovi, ki jih v novoveških virih srečujemo večinoma v zvezi z mostnino in pogosto brez navedbe njihovega števila.115 Oba mostninska privilegija iz let 1533 in 1574 govorita o treh mostovih, ki vsi vodijo na otok.116 Kateri je tretji, odkriva skica k Valvasorjevi Topografiji (pred 1679), ki poleg obeh glavnih mostov prikazuje mostič v ozadju, na vzhodni strani otoka.117 Tudi v 18. stoletju, ko se v različnih virih kar nekajkrat navajajo trije mostovi,118 je tretji mogel stati na istem mestu kot v Valvasorjevem času, nato pa je pred letom 1824 dokončno izginil. Ostala dva, ki otok na severni in južni strani povezujeta s kopnim, sta pozneje doživela več obnov in razširitev, vse do danes pa sta - simptomatično - ostala lesena. Le na prvi pogled morda preseneča, zakaj je v razpoložljivih virih veliko več poročil o mostovih, mestnih vratih in obzidju kakor o gospodarskih prednostih reke. Še več, čeprav je bila Kostanjevica obrečno in zapovrh še otoško mesto, ni znano, da bi imela mikrolokacijo, imenovano lent, pristan ali pristanišče. Spričo nepomembnosti oziroma samoumevnosti ni v virih zaslediti niti privezov in čolnov.119 Ugotovitev je manj presenetljiva, če jo postavimo ob bok podobnemu spoznanju za sosednje Novo mesto.120 Narava rečne plovbe po Krki preprosto ni narekovala potreb po skupnih pristanih, saj ni šlo za utečeno stalno rečno plovbo niti za prevoz večjih količin trgovskega blaga. Za Krko namreč, povsem drugače kot za Savo, nimamo nikakršnih poročil o vodnih mitnicah, prav te pa bi bile eden glavnih pogojev za nastanek javnih pristanišč. Stanje je moralo biti že v srednjem veku na moč podobno današnjemu, ko ima domala vsaka kostanjeviška hiša lasten pristan s privezom za čoln.121 Pri tem se zastavlja večno vprašanje: ali, kako in koliko se je v preteklosti po Krki zares plulo, ne pa le čolnarilo za potrebe ribolova ter prevoza ljudi in tovora čez reko? Nepogrešljivi Valvasor, ki v Slavi vojvodine Kranjske (1689) ni izpustil še tako nepomembnih podrobnosti, je glede vodnega prometa po Krki sila redkobeseden, še posebej če primerjamo njegove opise in omembe rečne plovbe po Savi in Ljubljanici. Pri Krki poudarja njeno neizmerno bogastvo številnih vrst rib in rakov,122 s prometno funkcijo te kranjske reke pa opravi le mimogrede: »Čez to veliko in zelo globoko reko so na mnogih krajih navajeni voziti z dvema ladjama (Schiffen), ki sta med seboj povezani z deskami in jima ostane dokaj širok vmesni prostor, kot

StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/25, 10. 3. 1588, str. 49, priloga No. 25 (16. 9. 1574); ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-7, 12. 3. 1703, 30. 4. 1703. 116 Prepis listine 1533 XI. 11., Dunaj v: ARS, AS 1073, Zbirka rokopisov, II 68 r, privilegijska knjiga mesta Kostanjevica, fol. 7´-8, 18. 11. 1772; tudi v: ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1. - Prepis privilegija 1574 IX. 16., Gradec v: StLA, I.Ö. HK-Sach, K 84/25, 10. 3. 1588, str. 49, priloga No. 25 (16. 9. 1574). 117 Objava skice: VALVASOR, Topografija Kranjske, str. 163. - Za kakšen objekt je šlo, iz upodobitve ni jasno razvidno; vsekakor pa je moral biti, tako kot ostala dva, že zaradi varnosti dvižni. Skica kaže most približno na sredini dolžine otoka. 118 Tako npr. leta 1738 (MLINARIČ, Kostanjeviška opatija, str. 459), pred 1744 (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 185, I/104, lit. L II-7, s. d.), 1751 (ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 140, RDA, N 240, No. 13, 17. 6. 1751) in 1770, ko je mostove odneslo neurje (ARS, AS 7, Deželno glavarstvo na Kranjskem, Oddelek publico-politico, Ecclesiastica, imenski in stvarni indeks, PP L-3-1). 119 FRELIH-RIBIČ, Ribič, Konservatorske opredelitve, str. 117, meni, da je bilo pristanišče pod kostanjeviškim gradom in pod južnim mostom. 120 Na novomeškem Bregu je v virih le tu in tam zaslediti lokacijo z imenom Lent ali Loka (MATIJEVIČ, Novomeške hiše, str. 46-47). 121 Nekaj podobnega še danes srečujemo v manjši meri tudi pri Novem mestu. 122 VALVASOR, Die Ehre II, str. 200-202. 115

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

25

prikazuje zgornji 123 bakrorez.« O plovbi vzdolž reke torej niti besede, dasiravno »zlati molk« ne pomeni, da tovrstne oblike prometa ni bilo. Pač pa najdemo pri Valvasorju jasno potrditev že povedanega: plulo se je v lastni režiji, po potrebi in predvsem neredno. Reka torej ni imela funkcije klasične prometnice, ampak se je tovorni in trgovski promet skozi mesto Slika 6: Prevoz preko Krke po Valvasorju (1689) (VALVASOR, Die Ehre II, str. 203.) odvijal po cesti, ki je vodila iz Ljubljane preko Novega mesta proti hrvaški meji in ob kateri so bile razporejene tudi cestne in mostne mitnice.124 Nasprotno je bila Krka za Kostanjevico veliko pomembnejša kot vir vode in hrane. Vodnati kostanjeviški otok namreč dolgo ni premogel lastnih zajetij talne vode,125 ampak se je oskrboval na dva načina: s studenčnico iz okoliških studencev in predvsem z rečno vodo. Prvi vodnjaki na otoških tleh so izpričani pozno, pri čemer pred 19. stoletjem v virih ni sledov o kakšnem skupnem mestnem vodnjaku. Sklepati je mogoče, da sta najstarejša dva vodnjaka: še obstoječi grajski in pred nekaj leti ponovno postavljeni skupni vodnjak na trgu pred gradom.126 Kostanjevičani so bili tako življenjsko odvisni od rečne vode, saj mesto ni premoglo studencev in je imelo v neposredni bližini le potok Studeno. Kadar reka ni bila kalna, so tako iz nje zajemali vodo za prav vse potrebe: kuho, pranje, umivanje, napajanje živine in v obrtne namene. Zanimiv in zgovoren je naslednji podatek iz leta 1794, zabeležen pred mestnim sodiščem v tožbi zoper someščana-usnjarja, ki je pral in barval kože pod vrtom drugega meščana. Ob grožnji izgube meščanskih pravic so mu ukazali, da sme to početi le pod mostom in »ne tam, kjer vodo zajemajo za kuho« (!).127 Tako kot bi bilo mestece torej tudi v primeru obleganja oskrbljeno z vodnim virom, bi njegovi prebivalci v skrajni sili lahko preživeli ob uživanju rib. Ribolov je bil vsekakor Prav tam, str. 201. Prim. tudi: HOLZ, Promet, str. 196. Prim. HOLZ, Promet, str. 195 sl. 125 Podobno velja za Novo mesto, ki je prvi javni vodnjak dobilo šele leta 1800, potem ko so o njem razmišljali že stoletja (MATIJEVIČ, Novomeške hiše, str. 50). 126 O skupnem vodnjaku, ki je »do nedavnega« stal na mestnem trgu, prim. PIRKOVIČ, Zgodovina urbanih, str. 16. V neposredni bližini je bil ponovno postavljen šele na prelomu v 21. stoletje. 127 ARS, AS 151, Mesto Kostanjevica, knj. 6, Prothokol aller Process und Streithsachen der landesfurstlichen Stand Landstrass de anno 1786, fol. K 1, 31. 5. 1794. 123 124

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


26

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

pomembna komponenta mestnega gospodarstva in samooskrbe. V mejah mestnega pomirja je ribolovna pravica načeloma pripadala mestu. To ne pomeni le na dolžini dobrih petih kilometrov Krkinega toka, temveč tudi na potokih Obrh in Studena, od katerih zadnji, ki se pri mestu izliva v Krko, še danes slovi po postrveh.128 Med izčrpnimi navodili, ki jih je kostanjeviško mesto izdelalo leta 1691 s ciljem »dviga mesta«, je ribolovu v celoti namenjena že četrta od skupaj 64 točk, kar kaže na poseben pomen te gospodarske panoge. Meščani in gostači so smeli po mestnih pravicah loviti ribe in rake, jih najprej za primerno ceno ponuditi domačim ljudem in šele nato odnesti naprodaj iz mesta, vsak ribič-nemeščan, pa je moral mestu plačevati določeno dajatev. V nadaljnjih členih beremo tudi o ribolovni mreži, ki jo že od nekdaj hranijo v sodni hiši, in o prepovedi kopanja lukenj za ribolov, da se prepreči (podtalno) vdiranje vode.129 Pol stoletja pozneje, leta 1744, pa so se Kostanjevičani deželnemu vicedomu pritoževali, da jim bližnji samostan v mestnem pomirju odreka ribolovno pravico in jih pri tem na različne načine vznemirja.130 Precej manjšo vlogo kakor ribolov je imelo mlinarstvo, saj je Krka v spodnjem toku veliko manj primerna za pogon vodnih obratov kakor v zgornjem. Na tleh teritorialnega zemljiškega gospostva Kostanjevica, ki je z vseh strani oklepalo mestno pomirje, je bilo tako po urbarju iz leta 1625 sedem mlinov, a so prav vsi stali ob potokih na levem bregu Krke, in ne na reki.131 Na desnem bregu reke srečujemo, začenši s 14. stoletjem, mline na potoku Studena, tako tudi najstarejšega v neposredni bližini mesta (leta 1330: »vor der stat ze Lantstrost«).132 Pri mlinih na Studeni je šlo torej za obrate na območju mestnega pomirja, v katerem je imelo mesto med drugim tudi pravico do pobiranja posebne dajatve, t. i. mlinarske mere.133 Posebej zanimiva pa je ugotovitev, da v razpoložljivih pisanih virih ni dokumentiran edini mlin na mestnem otoku, ki je stal nedaleč od spodnjih-južnih vrat. Prikazujejo ga edinole Valvasorjeve upodobitve iz let 1678-1689 (gl. sliko 4 skrajno desno!),134 medtem ko ga sredi 18. stoletja očitno ni bilo več135 in tako bržčas niti ni obstajal dlje kakor nekaj desetletij. Glede na to, da je reka neznanokdaj pred letom 1824 tu odnesla precejšen kos zemlje (gl. sliko 7!), je mlin nemara padel kot žrtev erozije. Navsezadnje pa ga je lahko odnesla tudi konkurenca, saj so bili za mlinarsko dejavnost precej ugodnejši bližnji potoki kakor nezanesljiva, povečini počasna Krka. Reka nastopa v virih nasploh veliko pogosteje kot »sovražnica« Kostanjevičanov, in ne kot njihova »prijateljica« in »zaveznica«. To je po eni strani razumljivo glede na naravo ohranjenega gradiva in po drugi spričo konstantne ogroženosti mesta zaradi poplav in odnašanja zemlje. V prvi polovici 18. stoletja so meščani zapisali, da Krka skoraj vsako leto trikrat do štirikrat MLINARIČ, Kostanjeviško gospostvo, str. 66. ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 28. 7. 1691. 130 Prav tam, lit. L II-7, 15. 5 1744. 131 MLINARIČ, Kostanjeviško gospostvo, str. 15. 132 ARS, AS 1063, Listine iz HHStA, Samostan Pleterje, 1330 XI. 30., Sicherstein.. Isti mlin s tremi kolesi je bil leta 1752 v meščanskih rokah, kupoprodajno pogodbo zanj pa je pečatilo kostanjeviško mestno predstojništvo (ARS, Collectanea, fasc. 4, 1752 IV. 5., Kostanjevica). 133 ARS, AS 1, Vic. a. 184, I/104, lit. II-1, 14/6 1737, 15. 5. 1744, s. d. (18. stol). 134 VALVASOR, Topografija Kranjske, str. 145, 163. VALVASOR, Topographia Ducatus, št. 125. VALVASOR, Die Ehre XI, str. 330. 135 V katastrskem popisu hiš je naveden zgolj mlin v predmestju (ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 140, RDA, N 240, No. 3, 19. 6. 1752). 128 129

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

27

prestopi bregove in preplavi celotno mestece; hiše trpijo pri tem veliko škode, na poljih ostaja naplavljena ilovica, ceste v mestu pa so popolnoma uničene.136 Podobno beremo v vizitacijskem poročilu iz leta 1714, ki navaja, kako so poplave v preteklih letih odnašale pridelek, medtem ko so se morali prebivalci rešiti na strehe hiš.137 Poplavna nevarnost, ki se je Kostanjevica ni otresla do danes, ji je upravičeno prinesla sloves »dolenjskih Benetk«, saj se je bilo po otoškem mestecu tudi v polpretekli dobi mogoče nekajkrat gibati le s čolni. Pri tem se zastavlja vprašanje, koliko so poplave trajneje zaznamovale obliko in obseg rečnega otoka. Gre seveda za dolgotrajen proces različne intenzivnosti, o katerem je malo neposrednih poročil, a je po drugi strani v zadnjih stoletih dokaj dobro kartografsko dokumentiran. Zanimiva je ugotovitev, da so raziskovalci kostanjeviške preteklosti veliko uporabljali franciscejsko katastrsko mapo iz leta 1824,138 kot vir hidrogeografskih sprememb pa prezrli skoraj dvesto let starejši Pieronijev načrt Kostanjevice iz leta 1639.139 Kombinacija franciscejske katastrske mape in Pieronijevega načrta predstavlja ključ do spoznanja o občutnih hidrografskih premikih, na katere smo mogli sklepati tudi že iz drugih virov, predvsem iz Valvasorjevih upodobitev. Spreminjanje obsega rečnega otoka, ki ga z odnašanjem in nasipanjem povzroča Krka, je konstanten proces, le da se večjih premikov danes ne zavedamo. V zadnjih malo manj kot dveh stoletjih, odkar obstajajo natančni katastrski načrti, dinamika spreminjanja namreč ni močneje zaznavna. A tudi če franciscejski katastrski načrt (1824) primerjamo s sodobnim,140 je opaziti več razlik, največjo na severozahodni konici otoka, kjer je jasno vidna zožitev otoka v smeri proti župnijski cerkvi. Neprimerno obsežnejše zmanjšanje otoka vzdolž skoraj celotnega rečnega brega pa odkriva primerjava franciscejske katastrske mape z načrtom italijanskega arhitekta G. Pieronija, ki je leta 1639 poleg utrditve več krajiških trdnjav in Ljubljane načrtoval zgraditev nove prave utrdbe v severnem delu kostanjeviškega otoka. Najpomembnejši element Pieronijevega projekta kot vira je njegovo natančno merilo,141 zato ga je mogoče brez težav uskladiti z merilom katastra (1 : 2.880). Ob pričakovanih razlikah v širini otoka, kot jo ponujajo Valvasorjeve upodobitve, je na Pieronijevem načrtu »problematična« samo velika širina rokavov Krke, saj v povprečju za dobro polovico presega širino na katastru.142 Toda natačna širina Krke za namen načrta - postavitev utrdbe - ni bila odločilnega pomena, kakor tudi ne za predvidena manjša trdnjavska kompleksa onstran obeh mostov, saj bi stala ločeno od trdnjave. Da je šlo Pieroniju zgolj za točnost lege še ne zgrajenih objektov, potrjuje skrajna shematiziranost obstoječih stavb: te so nanizane skorajda brez vsakršne zveze z realnim stanjem; skozi mestece teče namesto dveh obstoječih celo ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-7, s. d. (pred 1744), prošnja mesta deželnemu vicedomu. Prav tam, L II-1, 5. 8. 1714. 138 ARS, AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica, mapni list XI (1824). 139 ARS, AS 1073, Zbirka rokopisov, II/56 r, Giovanni Pieroni, »Načrti utrdb Vojne krajine« (1639), fol. 8 (poročilo), fol. 16 (načrt). 140 Francicejski načrt je skupaj s sodobnim iz leta 1984 objavljen v: PIRKOVIČ, Zgodovina urbanih, str. 34-35. 141 Potrjuje ga tudi razdalja med severnimi in južnimi mestnimi vrati na franciscejski katastrski mapi iz leta 1824. 142 Po franciscejski katastrski mapi je razdalja med obema bregovoma največja na skrajni severovzhodni konici otoka (ok. 66 m), najmanjša v ožini na vzhodni strani (ok. 26 m), v povprečju pa znaša 40-45 m. Pri Pieroniju je razdalja na vzhodni ožini ok. 52 m, v povprečju okoli 70 m in tudi do 85 metrov na južni strani otoka, zato pa je na severovzhodni konici, kjer je po katastru najširša, občutno krajša (le ok. 55 m). 136 137

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


28

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

samo ena ulica, katere natančno lego podaja načrt le na območju nove trdnjave. V načrtu so namreč točno vrisani samo načrtovani objekti, medtem ko so obstoječi zgolj približno skicirani. Cerkev, ki določa simetrijo utrdbe, tako sploh ne stoji na mestu cerkve sv. Jakoba - ta bi se morala umakniti novemu obzidju -, temveč južno od nje.143 Kot prikazuje projekcija Pieronijevega načrta (1639) na merilo franciscejske katastrske mape (1824, je bil kostanjeviški otok v prvi polovici 17. stoletja precej drugačne oblike in velikosti kakor slabi dve stoletji pozneje in danes (gl. sliko 7!). Osnovna podolgovata oblika se sicer ni dosti spremenila - dolžina otoka od zgornjega do spodnjega mostu divergira morda za kak meter ali dva - zato pa se je otok po širini povsod občutno stanjšal, izraziteje na vzhodni kot na zahodni strani.144 Povedano drugače: utrdba, za katero je Pieroni leta 1639 zasnoval načrt, bi imela leta 1824 tri ogle v Krkini strugi, enega že skoraj na nasprotnem bregu reke. To dejstvo je samo argument več, da Pieronijevev načrt podaja upodobitev realnega stanja obsega otoka, saj pri postavitvi utrdbe ni bilo misliti na predhodno tehnično skrajno zahtevno spremembo rečne struge z nasutjem. Poleg tega ponuja dokaze o dejanski spremembah rečnega brega Janez Vajkard Valvasor. Vse štiri Valvasorjeve mestne vedute, nastale nekaj desetletij za Pieronijevim načrtom, v sedemdesetih in osemdesetih letih 17. stoletja, prikazujejo namreč opazno širši otok od današnjega stanja in od stanja na katastrski mapi leta 1824.145 V zadregi pa se znajdemo pri vprašanjih: kdaj v 185-letnem časovnem razponu med 1639 in 1824 se je to zgodilo ter kako - s postopnim spodjedanjem kopnega ali naenkrat? Do večjih sprememb Slika 7: Obris otoka in trdnjavskega kompleksa po očitno še ni prišlo pred nastankom Pieroniju (1639), projiciran na franciscejsko katastrsko Valvasorjevih upodobitev, kar časovno mapo (1824) dimenzijo skrajša za pol stoletja. Prav iz

Pri Pieronijevi cerkvi gre za načrtovano novo zgradbo, ki bi bila tudi bistveno daljša (43 m) od obstoječe Jakobove cerkve (29 m), le-to pa bi morali večinoma vzidati v načrtovani severni trdnjavski zid oziroma sploh porušiti, saj bi sicer delno stala v trdnjavi in delno že zunaj na okopu. 144 Spreminjanje obsega otoka bi lahko potrdile samo geofizikalne meritve, ki so bile doslej opravljene na le na območju arheološkega najdišča na severovzhodnem koncu otoka, sicer pa je za širše območje ugotovljena nizka vrednost upornosti tal (MUŠIČ, Principi, str. 22-23). 145 VALVASOR, Topografija Kranjske, str. 145, 163. VALVASOR, Topographia Ducatus, št. 125. VALVASOR, Die Ehre XI, str. 330. ARS, AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica, mapni list XI (1824). 143

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

29

tega časa imamo sicer najzgodnejše poročilo o hudi poplavi (1681)146 in prvo neposredno vest o Krkinem trganju kopna ter ukrepih zoper takšno nevarnost (1691).147 Vendar pa sodobna poročila in kartografske upodobitve iz 18. stoletja za pojasnitev naših dveh vprašanj niso dovolj natančni.148 Tako ostaja čas »velikega skrčenja« otoka še vedno v časovnem razponu med Valvasorjem in franciscejskim katastrom (1679-1824), ki obsega celotno 18. stoletje. V tem relativno dolgem obdobju se sicer svetlika oprijemljiv, a žal skrajno lapidaren podatek, da je neurje v Kostanjevici leta 1770 odneslo tri mostove.149 Omenjena letnica je tako potencialna letnica »velike spremembe«, ki je do danes občutno zaznamovala obseg in obliko kostanjeviškega rečnega otoka in ki zagotovo ni zadnja.

Sklep V očeh kostanjeviškega mestnega prebivalstva sta se pomen in vloga Krke, ki z vseh strani obdaja njihovo mesto, skozi čas zanesljivo močno spreminjala. Dokler je obstajala realna nevarnost sovražnega vdora, požiga, oplenitve in celo popolnega uničenja neobzidanega mesta, je bila Krka za Kostanjevičane »dobra prijateljica« in »zaveznica«. Kakor hitro pa je njena poglavitna - obrambno-varnostna vloga začela pešati, so naglo pozabili prednosti otoške lege in poudarjali predvsem njene slabe strani. Pestile so jih namreč pogoste povodnji in odnašanje rečnih bregov, ki niso odtehtali ugodnosti ribolova, prihodkov od mostnine in oskrbe s tekočo vodo. Poleg tega pa je rečni otok prav v tem času, neznanokdaj med letoma 1689 in 1824, prizadel korenit poseg reke v njegov obseg in obliko. Zaradi neuravnotežene strukture razpoložljivih virov - pomanjkanja starejših in nesorazmerne količine pritožbenih spisov - dobimo varljiv občutek, da je bila Krka za mestno prebivalstvo skozi celotno zgodovino predvsem »nadloga«, če že ne kar »zahrbtna sovražnica«.

V kroniki nesreč, ki so v letih med 1617 in 1686 prizadele mesto, so Kostanjevičani zapisali: 1681 je Krka tako močno narasla, da se je razlila po vsem mestu, tekla pri oknih noter in ven ter naredila obilo škode na hišni opremi. Pomorila je veliko živine in drobnice, poplavila žito in ga deloma sploh odnesla, tako da je veliko ljudi obubožalo (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 9. 8. 1686). 147 V 23. točki instrukcij kostanjeviškega mestnega pisarja beremo, da Krka okoli mesta jemlje veliko zemlje, zato naj vsak meščan nemudoma posadi deset topolov in vrb, od katerih se ne sme sekati lesa za drva, še posebej pa naj se v mestu odpravi žganje oglja in kopánje za ribolov, da vanj ne bo mogla vdirati voda in bo poleg tega varnejše pred sovražnikom (ARS, AS 1, Vic. a., šk. 184, I/104, lit. L II-1, 28. 7. 1691). 148 Odgovora o času in obsegu zmanjšanja otoka ne nudita niti Florijančičev zemljevid Kranjske (FLORIJANČIČ, Deželopisna karta) in jožefinski vojaški zemljevid iz obdobja 1784-1787 (RAJŠP (ur.), Slovenija, sekcija 221). Prvi je premalo natančen - kostanjeviški otok je upodobljen shematizirano, brez vsaj približno realistične oblike in močno predimenzioniran. Tako je otoček z gradom Otočec upodobljen kot nebistveno manjši od kostanjeviškega, neposeljeni, a dejansko občutno večji otok Tržič pri Kronovem pa je na zemljevidu spričo nepomembnosti veliko manjši kot v resnici. Jožefinski vojaški zemljevid ima sicer natančno merilo 1 : 28.800, toda pri Kostanjevici ustreza dejanskemu stanju le dolžina otoka od enega do drugega mostu (okoli 460 m), medtem ko so širina in obe diagonali povsem neustrezne: otok je namreč občutno preširok celo v primerjavi s Pieronijevo širino (RAJŠP (ur.), Slovenija, sekcija 221). 149 V arhivskem fondu Deželnega glavarstva na Kranjskem se je ohranil le zapis o izgubljenem spisu z naslovom: »Kostanjevica. Neurje je odneslo 3 mostove, 1770«, ne pa tudi sam spis (ARS, AS 7, Deželno glavarstvo na Kranjskem, Oddelek publicopolitico, Ecclesiastica, imenski in stvarni indeks, PP L-3-1). 146

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


30

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

Seznam virov in literature Viri ARS - Arhiv republike Slovenije, Ljubljana: - AS 1, Vic. a. - Vicedomski urad za Kranjsko: šk. 184, 185. - AS 2, Stan. a. - Deželni stanovi za Kranjsko: šk. 246 (fasc. 146). - ARS, AS 6, Reprezentanca in komora za Kranjsko v Ljubljani: šk. 130 (fasc. XLII) - AS 7, Deželno glavarstvo na Kranjskem, Oddelek publico-politico, Ecclesiastica, imenski in stvarni indeks. - AS 14, Gubernij v Ljubljani, II. reg., fasc. 52, šk. 105; III. reg., fasc. 52: šk. 298 (1797), šk. 296 (1796), 297 (1796), 298 (1797). - AS 151, Mesto Kostanjevica, knj. 1-6. - AS 173, Imenjska knjiga za Kranjsko: št. 1-6. - AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, šk. 98, 140, 142. AS 175, Jožefinski kataster za Kranjsko: šk. 179, Kostanjevica-mesto. - AS 176, Franciscejski kataster za Kranjsko, N 132, k. o. Kostanjevica. - AS 730, Gospostvo Dol: fasc. 179. - AS 1063, Zbirka listin: Listine iz HHStA, Samostan Pleterje. - AS 1073, Zbirka rokopisov: II/56 r, II 68 r. - AS 1080, Collectanea = Zbirka Muzejskega društva za Kranjsko, Muzejskega društva za Slovenijo in Historičnega društva za Kranjsko: šk. 3, fasc. 4. - AS 1087, Zbirka dopolnilnih mikrofilmov: Listine iz HHStA. NŠAL - Nadškofijski arhiv Ljubljana: - ŽA Kostanjevica na Krki: rojstni matični knjigi 1723-1770, 1770-1786. - ŠAL/Ž, fasc. 131, Kostanjevica 1766-1830. PAM - Pokrajinski arhiv Maribor: - PAM 1064, Gospostvo Kostanjevica na Krki: knj. 1. StLA - Steiermärkisches Landesarchiv, Graz: - I.Ö. HK - Archiv der Innerösterreichischen Hofkammer: Exempt-Buch 1577. - I.Ö. HK-Akten - Akten der Innerösterreichischen Hofkammer: 1574. - I.Ö. HK-Sach - Sachabteilung der Innerösterreichischen Hofkammerakten: K 84. - I.Ö.-Reg - Archiv der Innerösterreichischen Regierung: Cop 1627.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

31

Literatura BAŠ, Angelos: Stavbni značaj Kostanjevice v franciscejskem katastru. V: Kostanjevica na Krki. Ob sedemstoletnici mestnega obstoja. Kostanjevica: Vinarska zadruga 1953, str. 103108. FLORIJANČIČ PL. GRIENFELD, Ivan Dizma: Deželopisna karta vojvodine Kranjske. Ljubljana 1744 (Monumenta slovenica 6), Ljubljana : Slovenska knjiga 1994. FRELIH-RIBIČ, Majda: Konservatorske opredelitve urbanističnega spomenika Kostanjevica. V: Varstvo spomenikov (Ljubljana) 26 (1984), str. 113-130. GESTRIN, Ferdo: Otok (Gutenwerth). V: Zgodovinski časopis (Ljubljana) 26 (1972), str. 33-37. GESTRIN, Ferdo: Trgovsko prometni položaj Novega mesta. V: Novo mesto 1365-1965. Prispevki za zgodovino mesta. Maribor : Založba Obzorja, Novo mesto : Dolenjska založba 1969, str. 130-143. GOLEC, Boris: Družba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stoletja (Filozofska fakulteta, doktorska disertacija), Ljubljana 1999. GOLEC, Boris: Glavni poudarki k topografiji Kostanjevice v stoletjih mestne avtonomije. V: SMREKAR, Andrej (ur.): Vekov tek. Kostanjevica na Krki 1252-2002. Zbornik ob 750. obletnici prve listinske omembe mesta. Kostanjevica na Krki 2003, str. 145-179. GOLEC, Boris: Nastanek in razvoj slovenskih meščanskih naselij - naslednikov protiturškega tabora. V: Zgodovinski časopis (Ljubljana) 54 (2000), str. 369-393, 523-562. GOLEC, Boris: Trg Mokronog od nastanka do odprave trške avtonomije. V: BREGAR, Marjeta (ur.): Trg Mokronog skozi stoletja (Zbornik župnije Mokronog, 2. zvezek), Mokronog: Studio 5 Mirna 2003, str. 9-110. GOLEC, Boris: Senožeče in Prem - nenavadni trški naselbini na t.i. Kraških gospostvih. V: Kronika. Časopis za slovensko krajevno zgodovino (Ljubljana) 54 (2006), str. 365-384. GRAFENAUER, Bogo: Kmečki upori na Slovenskem. Ljubljana : Državna založba Slovenije 1962. GRANDA, Stane: Srednjeveški trg Kronovo. V: RAJŠP Vincenc (ur.): Grafenauerjev zbornik, Ljubljana: ZRC SAZU 1996, str. 323-330. Haupt-Ausweis über die Einteilung des Laibacher Gouvernementsgebiethes in -Obrigkeiten, Hauptgemeinden, Untergemeinden und Ortschaften, nebst deren Häuser- und Seelenzahl im Jahre 1817. Laibach 1817. HOLZ, Eva: Promet ob spodnji Krki in na širšem dolenjskem območju od 17. do 19. stoletja. V: SMREKAR, Andrej (ur.): Vekov tek. Kostanjevica na Krki 1252-2002. Zbornik ob 750. obletnici prve listinske omembe mesta. Kostanjevica na Krki 2003, str. 195-210. KELEMINA, J.(akob): Trg Kronovo. V: Glasnik Muzejskega društva za Slovenijo (Ljubljana) 18 (1937), str. 139-140. KOMELJ, Ivan: Utrdbena arhitektura 16. stoletja v Sloveniji. V: Zbornik za umetnostno zgodovino, Nova vrsta (Ljubljana) 7 (1965), str. 73-92. KOS, Milko: Gradivo za historično topografijo Slovenije (za Kranjsko do leta 1500). Ljubljana : Inštitut za občo in narodno zgodovino SAZU 1975. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


32

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

MATIJEVIČ, Meta: Novomeške hiše in njihovi prebivalci od srede 18. do srede 19. stoletja. Novo mesto 2005 (Zgodovinski arhiv Ljubljana, Enota za Dolenjsko in Belo krajino, tipkopis). MLINARIČ, Jože: Kostanjeviška opatija 1234-1786. Kostanjevica na Krki : Galerija Božidar Jakac 1987. MLINARIČ, Jože: Kostanjeviško gospostvo po urbarju iz leta 1625. Kostanjevica na Krki : Dolenjski kulturni festival 1970. MUŠIČ, Branko: Principi in možnosti meritev električne upornosti tal v arheologiji. V: Arheo (Ljubljana) 11 (1990), str. 19-24. OTOREPEC, Božo: Srednjeveški pečati in grbi mest in trgov na Slovenskem. Ljubljana : Slovenska matica in ZRC SAZU 1988. PIRKOVIČ, Jelka: Dolenjska in Notranjska. V: AVGUŠTIN, Cene: Srednjeveška mesta. Ljubljana : Ministrstvo za kulturo 1998, str. 93-130. PIRKOVIČ, Jelka: Zgodovina urbanih oblik - Kostanjevica na Krki. Ljubljana : Znanstveni inštitut Filozofske fakultete 1985. PREDOVNIK, Katarina: Arheološke raziskave najdišč mlajših obdobij v Kostanjevici in okolici. V: SMREKAR, Andrej (ur.): Vekov tek. Kostanjevica na Krki 1252-2002. Zbornik ob 750. obletnici prve listinske omembe mesta. Kostanjevica na Krki 2003, str. 41-54. PREDOVNIK, Katarina: Trdnjava Kostanjevica na Starem gradu nad Podbočjem, Ljubljana : Filozofska fakulteta, Oddelek za arheologijo : Znanstveni inštitut 2003. RAJŠP, Vinko (ur.): Slovenija na vojaškem zemljevidu 1763-1787. Opisi. 1. zvezek. Ljubljana : ZRC SAZU in Arhiv Republike Slovenije 1995. SIMONITI, Vasko: Vojaška organizacija na Slovenskem v 16. stoletju. Ljubljana : Slovenska matica 1991. SMOLE, Majda: Graščine na nekdanjem Kranjskem. Ljubljana : Državna založba Slovenije 1982. STOPAR, Ivan: Grajske stavbe v osrednji Sloveniji. Dolenjska.. Prva knjiga. Porečje Krke. Ljubljana : Viharnik 2000. ŠLIBAR, Vinko: Freisinški trg Otok (Gutenwerd). Poročilo o arheoloških izkopavanju na Otoku (Gutenwerth) v letih 1969-1970. V: Zgodovinski časopis (Ljubljana) 26 (1972), str. 255298. ŠLIBAR, Vinko: Poročilo o arheološkem odkrivanju freisinškega trga Otok pri Dobravi (Gutenwerth). V: Zgodovinski časopis (Ljubljana) 26 (1972), str. 37-68. ŠTIH, Peter: Dežela grofija v marki in Metliki. V: Vilfanov zbornik. Pravo - zgodovina narod. Recht - Geschichte - Nation. Ljubljana : ZRC SAZU 1999, str. 123-145. VALVASOR, Johann Weichard: Die Ehre deß Hertzogthums Crain, I-XV. Laybach 1689. VALVASOR Johann Weikhard: Topografija Kranjske 1678-79. Skicna knjiga (faksimile). Ljubljana : Valvasorjev odbor pri SAZU 2001.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

33

VALVASOR, Johann Weikhard: Topographia Ducatus Carnioliae Modernae. Bogenšperk 1679 (faksimile). Ljubljana : Cankarjeva založba, München : Dr. Dr. Rudolf Trofenik 1970. VILFAN, Sergij: Novomeški mestni privilegij iz leta 1365. V: Novo mesto 1365-1965. Prispevki za zgodovino mesta. Maribor : Založba Obzorja, Novo mesto : Dolenjska založba 1969, str. 88-110. VILFAN, Sergij: Zgodovina Ljubljane do začetka 16. stoletja. V: Zgodovina Ljubljane. Prispevki za monografijo. Ljubljana : Kronika 1984, str. 75-95. VILFAN, Sergij, Zgodovina neposrednih davkov in arestnega postopka v srednjeveški Ljubljani. V: Zgodovinski časopis (Ljubljana) 6-7 (1952-1953), str. 417-442. ZWITTER, Fran: Starejša kranjska mesta in meščanstvo. Ljubljana : 1929.

SAŽETAK Jedini slovenski grad smješten na riječnom otoku (adi), Kostanjevica na Krki, jedno je od najstarijih gradskih naselja u Sloveniji. Kao »civitas« prvi se put spominje još 1252., no već stoljeće poslije toga podizanjem Novog mesta (1365.) počinje njegov ubrzani zalazak s obzirom na to da su oba grada u posjedu istog, to jest zemaljskog gospodina. Kostanjevica tako proživljava stoljeća marginalnosti kao gotovo beznačajan, minijaturan, ruralan gradić s odlično sačuvanom izvornom srednjovjekovnom urbanom strukturom. Ujedno je jedino naselje u Sloveniji sa statusom grada koje nikada nije bilo okruženo zidinama, pa čak ni bilo kakvim pomoćnim zemljano-drvenim bedemom. Iako izloženo svakojakim opasnostima na isturenoj granici carstva, njegova mikrolokacija pružala mu je dovoljnu zaštitu kako nikada ne bi bilo osvojeno ili spaljeno, pa su i svi ranonovovjekovni nacrti gradnje gradskih utvrđenja s kraja 16. i prve polovice 17. stojeća ostali neostvareni. Glavna funkcija rijeke bila je u obrani naselja i njegovih stanovnika, neznatna uloga otpala je na riječni promet, a samo ponešto veća na ribolov i mlinarstvo kao gospodarske grane. Krka se u izvorima čak češće spominje kao negativan čimbenik jer je sve do danas uzrokovala česte poplave i s njima povezane nevolje. Tek su nedavna proučavanja kartografskih izvora pokazala da je osipanje riječnih bregova između kraja 17. i početka 19. stoljeća uveliko izmijenilo i sam oblik i opseg otoka. Hidrografske promjene dokumentirane su gradskim vedutama i planovima, a samo u manjoj mjeri suvremenim, ponajviše posrednim pisanim izvorima.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


34

Boris Golec - KOSTANJEVICA NA KRKI

SUMMARY The only Slovenian town on an artifical river island (locally known as ‘ada’, or ‘ait’) - Kostanjevica na Krki - is one of the oldest urban settlements in Slovenia; also, the only settlement with a formal status of a town, that has never been walled in. Despite various dangers and threats on the outpost borders of the Empire, it has always enjoyed sufficient protection thanks to its microlocation. This is why all building plans from the Early Middle Ages, to build fortifications, remained untouched. The main function of the river indeed was defense of the settlement and its inhabitants, with very little value in river traffic; up to a point, the only other use it had was fishing and watermills. In historical sources, the river Krka was more frequently mentioned as a negative factor; to the present day, it has been known for its adverse effects and frequent flooding. Particularly harmful effects were produced in the period from the late 17th until the early 19th century, with significant erosion of the river banks, reshaping and cutting down the island itself.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 5 - 34


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

35

VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA WATER IN THE CROATIAN EARLY MEDIEVAL DOCUMENTS Marin Knezović Hrastin prilaz 2 HR-10000 Zagreb marin.knezovic@zg.htnet.hr

Primljeno/Received: 26. 5. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK/UDC 9  30.2:556(497.5)”10” 556(497.5)(093)”10”

SAŽETAK Ovaj je rad nastao na temelju analize podataka o okolišu iz hrvatskih ranosrednjovjekovnih isprava skupljenih u prvom svesku »Diplomatičkog zbornika kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije« iz 1967. godine. Ti su podaci dopunjeni spoznajama iz hrvatske, ali i iz drugih historiografija koje su se bavile problemima okoliša u ranom srednjem vijeku, i to prije svega na području Sredozemlja, kao i podacima o današnjem stanju voda na istraživanom području. Podaci o vodama iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka ograničeni su vremenski, gotovo u potpunosti na drugu polovicu 11. stoljeća. Prostorno, podaci su koncentrirani na područje Kvarnera, sjeverne i srednje Dalmacije. Najvažnija hrvatska, ranosrednjovjekovna naselja nastaju tamo gdje postoji obilje vode. Izvori tu rano dolaze u privatno vlasništvo. Posebno je važna uloga voda tekućica u pokretanju mlinova, određivanja granica posjeda i probijanju cestovnih pravaca. Na istraživanom području česte su močvare, no čovjek ranog srednjeg vijeka njima se uspješno zna služiti.

Ključne riječi: voda, rani srednji vijek, Hrvatska Key words: water, early middle age, Croatia a) Izvori Ova analiza uloge vode u hrvatskom društvu ranog srednjeg vijeka nastala je na temelju prvog sveska »Diplomatičkog zbornika kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije« iz 1967. godine.1 U svom istraživanju oslonio sam se na podatke dobivene iz povijesnih isprava iako su informacije koje pružaju ti povijesni dokumenti o okolišu, pa prema tome i o vodama, vrlo

M. Kostrenčić, J. Stipišić, M. Šamšalović, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 1, Zagreb, 1967. (dalje Diplomatički zbornik I)

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


36

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

ograničene. Budući da drugih istraživanja koja omogućuju indirektan uvid u povijest okoliša, pa time i voda, ima malo, nije mi ništa drugo ni preostalo.2 Same hrvatske ranosrednjovjekovne isprave predmet su prijepora koji traju već desetljećima. U njih nisam ni želio, niti mogao ulaziti. Oslonio sam se na prevladavajuće mišljenje koje dopušta da brojne hrvatske ranosrednjovjekovne isprave nisu autentične, ali da je njihov sadržaj uglavnom vjerodostojan.3 Poseban problem predstavlja čitanje pojedinih isprava, prevođenje i tumačenje pojmova u njima, u što također nisam ulazio i predstavlja još jedno ograničenje ovoga rada. Najviše podataka o okolišu, pa tako i o vodama, u ispravama sam našao u opisima granica posjeda. Ti se podaci smatraju osobito pouzdanima iako često znaju biti i vrlo općeniti.4 Nisam u potpunosti poštivao podjelu isprava kakva se nalazi u »Diplomatičkom zborniku...«. Posebno se to odnosi na one primjere kada pod istim brojem priređivači donose cijele dijelove pojedinih kartulara. U takvim sam ih slučajevima podijelio na pravne poslove od kojih se sastoje. Poslužio sam se i narativnim izvorima, ali su oni bili od sekundarne važnosti i njima sam se služio samo da dopunim podatke dobivene iz isprava.5 Kojoj ću »razini« istraživanja povijesti okoliša posvetiti najveću pozornost ovisilo je o izvorima. Zbog samog karaktera isprava najveću sam pozornost poklonio socioekonomskim obilježjima odnosa čovjeka i okoliša pa tako i čovjeka i voda. U tom smislu prevladava i »gospodujući« stav prema okolišu. Dodatni problem predstavlja i kvantificiranje relativno malo podataka, njihova ograničenost na hrvatsko priobalje i njegovo neposredno zaleđe te kratko razdoblje u kojem su podaci grupirani. Usprkos tome, smatram da je moguće napisati rad o ulozi vode u hrvatskom ranom srednjovjekovlju povezujući rezultate drugih historiografija (posebno sredozemnih) koje se bave ekološkim problemima navedenog razdoblja, podatke o današnjem stanju voda na istraživanom području s relativno rijetkim podacima iz isprava.

Jan Oosthoek, Envinromental history between scince and philosophy, www.forth.stir.ac.uk/-kjwo1/ (dalje Oosthoek: Environmental history between), 3. 3 Neven Budak smatra da su hrvatske ranosrednjovjekovne isprave po svojim formalnim oblicima neautentične, no samo rijetko je moguće dokazati i njihovu sadržajnu neistinitost. Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994. (dalje Budak, Prva stoljeća); Goldstein smatra da i u slučajevima kada se radi o flasifikatima u njima su brojni povijesni podaci točni. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995. (dalje Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek) 373; Prema hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama posebno kritična Nada Klaić isprave do početka 12. st. smatra kasnijim tvorevinama. One odudaraju od »zakonitosti« koje obilježavaju vladarske isprave na Zapadu. Nijedna ranosrednjovjekovna vladarska isprava nije se sačuvala u originalu, no sve diplomatički neispravne isprave nisu i lažne. Treba razlikovati diplomatičke i materijalne falsifikate. Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. (dalje Klaić, Povijest Hrvata), 3, 6, 7, 10. 4 U ranosrednjovjekovnim ispravama posebna je pozornost posvećena međama posjeda koje su smatrane neoskvrnjivima pa su vjerojatno i ti podaci pouzdani. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 373.; Franjo Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. st., Zagreb 1894. (dalje Rački, Nutarnje stanje), 204, 205; Granice posjeda često se detaljno ne opisuju nego se samo »grubo« smještaju u prostor, pri čemu toponimi samo služe za određivanje strana svijeta. Nikola Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split 2000. (dalje Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi), 72. 5 Tako sam se narativnim izvorima pretežno služio u hrvatskom prijevodu. 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

37

b) O vodi općenito Kada govorim o vodi, prije svega mislim na slatku vodu. Ovaj se rad odnosi i na sa slatkom vodom najuže povezane pojmove kao što su rijeka, potok, jezero, močvara, bunar i mlin. Vodeni ekosustavi zauzimaju najveći dio životnog područja na Zemlji. Voda je stanište brojnih organizama, ima važnu ulogu u procesu fotosinteze, otapa hranjive elemente, prenosi energiju i regulira klimu. Voda je, kroz različita agregatna stanja, u stalnom kruženju koje joj omogućava stalno samopročišćavanje. Kada govorimo samo o slatkoj vodi, ona nije ni izbliza tako sveprisutna. Slatka je voda zapravo vrlo rijetka (čini samo 2,6% ukupne vode i pokriva samo 2,5% Zemljine površine). Čovjeku treba relativno malo slatke vode, ali ljudska poljoprivreda guta njezine velike količine.6 c) Voda u srednjem vijeku Postojanje izvora pitke, slatke vode bilo je jedno od osnovnih preduvjeta osnivanja naselja, i to posebno u srednjem vijeku.7 Opskrba vodom bila je u rukama crkve, plemstva i privatnika. Prisutnost pitke vode bio je jedan od preduvjeta osnivanja benediktinskih samostana. Pitka voda ima posebnu važnost u bizantskom svijetu zbog velikih oscilacija u količinama vode tijekom godine. Bizantinci posebno paze na opskrbu pitkom vodom njihovih utvrda.8 Stalni oprez u opskrbi vodom je neophodan iako na Sredozemlju sveprisutne planine obiluju vodom i osiguravaju opskrbu njome.9 Već u ranom srednjem vijeku postojao je i problem njezina zagađenja zbog rastućih ljudskih zajednica.10 Izuzeta je i uloga vode u održavanju higijene. Posebno su redovnici širili spoznaju o važnosti njezine upotrebe u higijenske svrhe.11 Opskrbljivanje pitkom vodom bilo je jedna od najvažnijih briga građana srednjovjekovnoga grada. Izvorima i bunarima se pruža posebna briga i stalno se grade novi. Bez vlastitih izvora pitke vode nema ni obrane naselja.12 Usprkos tome, gradovi su u srednjem vijeku uglavnom

Velik dio slatke vode oteče u more prije nego što ljudi te životinjski i biljni svijet dobiju bilo kakvu priliku da ih iskoriste. Čovjeku za osnovne biološke potrebe treba 2-3 l vode na dan, ali se čak 70% slatke vode iskoristi u poljoprivredi. Mate Matas, Geografski pristup okolišu, Petrinja 2001. (dalje Matas, Geografski pristup) 56, 57, 58, 62, 63, 64, 67; Water, Encyclopedia of middle ages, Paris, Cambridge, Rome 2000., vol. II, (dalje Encyclopedia of middle ages) 1537. 7 U srednjem vijeku sela na Sredozemlju grade se bliže izvorima pitke vode nego prije. Robert Delort, François Walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002. (dalje Delort, Walter, Povijest), 185; Wasser, Lexikon des Mittelalters, München, Zürich, vol. VIII (dalje Lexikon des Mittelalters), 2064; Lewis Mumford, Grad u historiji, Njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegov izgled, Zagreb 1988. (dalje Mumford, Grad u historiji) 10. 8 Vlasti pomažu samostanima u opskrbi vodom. Wasser, Lexikon des Mittelalters, vol. VIII, 2065, 2072, 2073. Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I, Split 1963. (dalje Ostojić, Benediktinci), 53. 9 Već područja između 200 i 400 m nadmorske visine obiluju vodom. F. Braudel, »Mediteran i mediteranski svijet«, Naše teme, br. 5, Zagreb, 1989. (dalje Braudel, »Mediteran«) 983, 1003. 10 Već u X. st. u vikinškom Yorku došlo je do promjene ribljih vrsta u rijeci od onih koje zahtijevaju vrlo čistu vodu prema onima koje podnose zagađeniji okoliš. Colin Renfrew, Paul Bahna, Archeology - theories, methods and practice, London 2000. (dalje Renfrew, Bahna, Archeology) 257. 11 W. H. H. Green, Medieval civilization in western Europe, London - Southampton, 1971., (dalje Green, Medieval civilization) 19. 12 Mumford, Grad u historiji, 297, 298. 6

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


38

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

loše opskrbljeni vodom, pri čemu se koriste cisterne i izvori.13 U potrazi za pitkom vodom gradovi se i pomiču.14 U gradovima je voda mogla predstavljati i ozbiljan problem. Neriješen način odvodnje oborinskih voda u kratkom je roku pretvarao gradske ulice u kaljuže.15 d) Hrvatska obala i njezine vode Glavni je problem u opskrbi vodom hrvatske sredozemne obale činjenica da se voda zbog vapnenačke prirode tla ne zadržava na površini, nego ponire brzo u dubinu pa, usprkos relativno mnogo kiše koja padne na području Dinarida, od toga je malo koristi.16 Na područjima koje rad istražuje izvori vode su ipak prilično česti. Kvarnerski su otoci bogati vodom. Na zadarskom su području vrela brojna iako često slaba i zagađena. Posebno je bogato vodom zaleđe Biograda. Na splitskom su području vrela također brojna, ali i jaka. Vode je dosta i na omiškom području. Nasuprot područja oko Zadra i Splita, otoci i južna Dalmacija iznimno su siromašni vodom.17 Samo ime Zadar možda je hidronim vezan za brojne izvore na području grada koji nisu ovisni o kiši, nego im voda dotječe iz zaleđa.18 Brojna vrela u obliku vrulja pojavljuju se i u moru.19 Voda koja izvire iz tla može predstavljati i ozbiljnu prijetnju. Tako za velikih kiša krški ponori mogu izazvati velike poplave.20 To tjera ljude da grade naselja na padinama u blizini polja, a ne u njima samima.21 Naselja srednjeg vijeka nastoje biti što je moguće bliže izvorima vode. To vrijedi i za hrvatska ranosrednjovjekovna naselja. Tome posebno pridonosi činjenica da je propao rimski sustav vodovoda. To osobito vrijedi za gradove koji obvezno moraju imati vlastite izvore vode.22 Zadar ima vlastite izvore s ukusnom vodom, kao i cisterne, Nin također ima dovoljno vode, a Split svoj nastanak duguje velikim izvorima vode.23

Wasser, Lexikon des Mittelalters, vol. VIII, 2064, 2065; Water, Encyclopedia of middle ages, vol. II, 1537. Teresa Dunin Wasowicz, »Climate as a factor affecting the human environment in the middle ages«, Journal of european economic history, vol. 4, 1975. (dalje Dunin Wasowicz, »Climate«) 698. 15 Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb 1997. (dalje Čoralić, Put, putnici, putovanja) 80. 16 John Wilkes, Iliri, Split, 2001. (dalje Wilkes, Iliri) 34, 35; Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 42; Damir Magaš, Osnove geografije Hrvatske, Zadar, 1998. (dalje Magaš, Osnove geografije) 85. 17 Cres i Lošinj raspolažu velikim rezervoarom vode u obliku Vranskog jezera. Na Krku su dva jezera, a Rab raspolaže s više od 300 izvora. Sjeverno hrvatsko primorje, Zagreb 1975. (dalje Sjeverno hrvatsko primorje) 36, 37, 162; Spoj stijena različitih svojstava posebno povoljno djeluje na pojavu vrela. Južno hrvatsko primorje, Zagreb 1974. (dalje Južno hrvatsko primorje) 97, 140, 150, 203; Damir Magaš, »Osnovna geografska obilježja biogradske mikroregije«, Biogradski zbornik 1, Zadar 1990. (dalje Magaš, »Osnovna geografska obilježja«), 55. 18 Arheološka istraživanja su na području Zadra otkrila niz antiknih zdenaca. Boris Ilakovac, »Dva antikna zdenca u Zadru uz osvrt: Po čemu je Zadar dobio ime«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 4/5, Zagreb 1958./59. (dalje Ilakovac, »Dva antikna zdenca u Zadru«), 461, 462, 465. 19 Magaš, Osnove geografije, 85. 20 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 42. 21 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek,107. 22 Dušan Jelovina, Starohrvatske nekropole, Split 1976., (Jelovina, Starohrvatske nekropole), 84; Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 40, 176; Južno hrvatsko primorje, Zagreb 1974. (dalje Južno hrvatsko primorje) 87. 23 U XI. st. biskupska se palača u Zadru ističe i svojom cisternom. Stjepan Antoljak, Hrvati u prošlosti, Zagreb 1992. (dalje Antoljak, Hrvati u prošlosti) 278, 282; Damir Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i problemi njegove suvremene revalorizacije, Zadar 1995., (dalje Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove) 26, 30; Nikola Čolak, »Poljoprivreda zadarske komune u ranom srednjem vijeku«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. IX, Zadar 1962. (dalje Čolak, »Poljoprivreda zadarske komune«), 179; Južno hrvatsko primorje, 145. 13

14

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

39

Dostupnost pitke vode važan je preduvjet i za razvoj cestovnog prometa posebno zbog potreba tegleće stoke.24 Voda od davnina među Hrvatima ima i važnu kulturnu ulogu. Obožavanje izvora i voda određivalo je praslavensku mitološku svijest.25 Voda je obično u vlasništvu vladara, ali analizirane isprave i izvori iz kasnijih razdoblja pokazuju da to u Hrvatskoj često nije bio slučaj, nego su izvore vode posjedovali i privatnici.26 Uzevši u obzir slatku vodu i sve pojmove koji se spominju, a vezani su uz nju, oni se javljaju u 16,6% isprava koje donose podatke o okolišu. Ovaj tip pojmova se javlja u čak 33,7% isprava koje imaju podatke iz nežive prirode. Uzevši u obzir raspored isprava s podacima o vodi po pojedinim regijama, on izgleda ovako: Tablica 1: Podaci o vodi po pojedinim regijama Kvarner

Sjeverna Dalmacija

Srednja Dalmacija

10%

50%

40%

Južna Dalmacija

Nedostatak podataka o slatkoj vodi na području južne Dalmacije nije samo odraz malobrojnosti isprava iz tog područja, nego i činjenice da je ono iznimno siromašno u njezinim izvorima.27 Nasuprot južnoj Dalmaciji, ostala područja (posebno sjeverna i srednja Dalmacija) demonstriraju svoje relativno bogatstvo u slatkoj vodi koje je ipak često i prostorno i vremenski (doba godine) skučeno. Ovako izgleda podjela isprava koje donose podatke o slatkoj vodi u vremenu: Tablica 2: Podaci o vodi po pojedinim stoljećima IX. stoljeće

X. stoljeće

XI. stoljeće

3,34%

96,66%

Podaci o vodi i oni koji su vezani za vodu ograničeni su gotovo u potpunosti na XI. stoljeće (ovo je još više izraženo ako uzmemo u obzir kako se gotovo svi podaci iz XI. st. odnose na njegovu drugu polovicu). Brojni su pojmovi koji su vezani uz slatku vodu, a pojavljuju se u ispravama. Za organiziranje sabora prostor je morao obilovati vodom za tegleću stoku koja je omogućavala ljudima dolazak na sabor. Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, 76. 25 Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja, Zagreb 2002. (dalje Vinšćak, Vjerovanja o drveću), 12. 26 Vode su u Poljičkom statutu privatno vlasništvo, ali su izvori javno dobro. Miho Barada, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb 1957. (dalje Barada, Starohrvatska seoska zajednica) 76, 78. 27 U južnoj Dalmaciji gotovo i nema stalnih površinskih tekućica. Malo je vodenih tokova i izvora zbog nepovoljnog sastava tla. Dubrovačko je područje poznato po bezvodnosti. Južno hrvatsko primorje, 183, 184, 193, 203, 205. 24

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


40

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Tablica 3: Zastupljenost pojmova vezanih za vodu po ispravama POJMOVI

BROJ ISPRAVA

voda (općenito)

9

mlin

8

bunar

8

potok

6

rijeka

4

vododerina (bujica)

4

jezero

3

izvor

3

kanal (jarak)

2

čatrnja

1

Iako su tekućice srazmjerno rijetke, one (i pojmovi koji se s njima mogu povezati poput mlina) često se spominju. To s jedne strane govori o tome da su sačuvane isprave s područja gdje je ovakvih pojava bilo više, ali i o njihovoj važnosti u očima srednjovjekovnog čovjeka. U slučaju spominjanja slatke vode velik je problem interpretacije srednjovjekovnih izraza. Pod općenitim pojmom voda (aqua) mogu se podrazumijevati razne stvari. Možda pri spominjanju ovog pojma trebamo misliti na umjetne i prirodne lokve, manja jezerca ili močvare. Što se tiče močvare, zanimljivo je da se ona nigdje ne spominje izravno, ali se njezino postojanje može naslutiti. Spominju se i brojna »Blatta«, ali ne kao opće imenice nego kao toponimi pa ih nisam uzeo u obzir kao i ostale toponime. Latinski pojam »puteum« preveo sam kao bunar, ali je taj pojam moguće prevesti i kao bilo kakva rupa u zemlji, udubina koja sadrži vodu i slično. Ovo su pojmovi iz neživa svijeta koji se spominju uz pojmove vezane uz slatku vodu: Tablica 4: Pojmovi iz »nežive« prirode koji se u ispravama pojavljuju zajedno s pojmovima vezanima za vodu POJMOVI

BROJ ISPRAVA

brdo (planina)

9

dolina

6

more

6

kamen (stijena, litica)

6

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA brežuljak

5

otok

5

obala

4

uvala

4

solište

2

ribarska pošta

1

41

S obzirom na reljef hrvatske obale, velika zastupljenost brda, brežuljaka, dolina i raznih kamenih oblika je očekivana. To je i rezultat načina na koji se voda akumulira, slijevajući se s uzvisina u njihovo podnožje. Tu se često spominje more i elementi razvedenosti obale, što potvrđuje veliku privlačnost zemljišta uz obalu koje posjeduje izvore slatke vode. Ovi pojmovi iz biljnog svijeta pojavljuju se zajedno s pojmovima vezanim za vodu: Tablica 5: Pojmovi iz »žive« prirode koji se u ispravama pojavljuju zajedno s pojmovima vezanim uz vodu POJMOVI

BROJ ISPRAVA

zemlja (polje)

24

vinograd (vino)

9

šuma

7

pašnjak (livada)

3

drvo

1

vrt

1

maslina

1

jasen

1

badem

1

podkućnica

1

brašno

1

Odmah upada u oči velika zastupljenost obradivih površina koje se pojavljuju s pojmovima vezanim uz vodu. U sredozemnom okolišu, s neravnomjerno raspoređenim padalinama, blizina izvora slatke vode predstavlja nešto iznimno važno za poljodjelstvo. Pojmovi vezani uz životinjski svijet s pojmovima vezanima uz slatku vodu također se rijetko spominju. Tako se spominju pojmovi vezani uz ribe, pčele, goveda, svinje, ovce i u nešto većoj mjeri (četiri puta) uz konje. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


42

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Teško je utvrditi kakva se voda podrazumijeva pod nazivom »aqua«, no to ne mora uvijek biti tako. Tako se u darovnici Krešimira (II. ?) spominje slana voda u solištu nekih posjeda u Solinu.28 Čini se da se, kada se spominje voda, obično misli na vodu stajaćicu, no i to čini se nije uvijek slučaj. Granice poklonjenog posjeda braće Zovine, Desimira, Petra Gromele i Slavice u Obrovcu omeđen je vodama koje izviru iz izvora.29 Ponegdje je jasno da se voda spominje u općenitom smislu obuhvaćajući sve slatkovodne izvore, tokove i površine. To je posebno izraženo u kartularu samostana Sv. Ivana Rogovskog. U nizu slučajeva kada samostan dobiva posjed na dar ili ga kupuje jasno je naznačeno da zajedno sa zemljom samostan postaje i vlasnik svih voda na posjedu.30 Za pretpostaviti je da je već i njihov prethodni vlasnik također posjedovao i te vode. Dakle, rijetki izvori slatke vode u Hrvatskoj rano postaju privatno vlasništvo. e) Vode tekućice i mlinovi Posebnu važnost imaju vode tekućice - rijeke i potoci. Klima i reljef određuju tok rijeka. One su važan izvor vode, a predstavljaju i prednost u obrani. Riječne doline su, pak, prilično nepovoljne za poljoprivredu osim ako se ne osigura kontrola poplava.31 U tom slučaju njihovo plodno tlo i blizina vode privlači brojne naseljenike.32 Rijeke nanosima premještaju i obalu na račun mora. 33 Iako se često čine neiscrpnima, i vode rijeka traže pažljivo korištenje.34 Riječne doline imaju važnu prometnu ulogu. Ceste koje idu uzduž riječnih dolina u pravilu su i najprometnije.35 Vodeni su tokovi na jadranskom području malobrojni.36 Veće su rijeke na području Dalmacije samo Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva, no kako obično imaju strme obale i teku kroz usjeke, od njihovih je voda malo koristi.37 One formiraju samo povremeno manje uske naplavne ravni. 38 Te su rijeke (poput Cetine) brze i snažne te predstavljaju ozbiljnu prometnu prepreku.39 U pojedinim slučajevima rijeka koja teče kroz kanjon može biti i prednost, kao u slučaju gusarenja.40 Na zadarskom području i na Rabu postoje brojni, manji površinski tokovi, no oni često tijekom ljeta presušuju.41 Važnost pojedinih rijeka često nije

...aquam de saline... Diplomatički zbornik I, br. 28, str. 41. ...a meridie usque ad aquam recto itinere, que oritur iuxta silvula, que vocatur Lusiz, et inde extenditur in australi parte iuxta Mazava usque ad aliam aquam, que subterraneo meatu videtur habere originem a fonte, qui vocatur Slivnich, qui fons in eadem possesione est;... Diplomatički zbornik I, br. 93, str. 126. 30 Diplomatički zbornik I, br. 116, str. 150; br. 122, str. 156; 31 Fluss, Der neue Pauly Enzyklopädie der Antike, Stutgart, Weimar, (dalje Der neue Pauly) vol. 4, 1998., 576; Područja uz rijeke zbog erozije ili deponiranja riječnog taloga podložna su brzim promjenama, ali usprkos tome, ljudi ih rado naseljavaju. Renfrew, Bahna, Archeology, 233. 32 Nasuprot dobrim obilježjima riječne su doline često u magli. Matas, Geografski pristup, 109. 33 Delort, Walter, Povijest, 116. 34 Pretjerano korištenje vode rijeka može, primjerice, dovesti do isušivanja jezera. Dunin Wasowicz, »Climate«, 699. 35 Fluss, Der neue Pauly, vol. 4, 1998., 576; Čoralić, Put, putnici, putovanja, 54, 170; Matas, Geografski pristup, 109. 36 Matas, Geografski pristup, 117. 37 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 42. 38 Magaš, Osnove geografije, 65. 39 Juraj Marušić, Sumpetarski kartular i poljička seljačka republika, Zadar, 1998. (dalje Marušić, Sumpetarski kartular) 117. 40 F. Bulić, L. Katić, Stopama hrvatskih narodnih vladara, Split, 2002. (dalje Bulić, Katić, Stopama), 110. 41 Južno hrvatsko primorje, 98; Sjeverno hrvatsko primorje, 160, 162. 28 29

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

43

proporcionalna njihovoj veličini, kao u slučaju Jadra.42 Iako rijeke jadranskog slijeva prema onima crnomorskog izgledaju beznačajno, ipak imaju važnu prometnu ulogu jer otvaraju kopneni put od jadranske obale prema unutrašnjosti, dok su kao plovni putovi nevažne.43 Tekućice se pojavljuju kao granice posjeda. Veći riječni tokovi su i granice država. O važnosti rijeka u određivanju državnih granica svjedoči i priča o podjeli kraljevstva legendarnog kralja Svetopleka u ljetopisu popa Dukljanina.44 Riječno oblikovanje krajolika odlučno utječe na sudbinu nekog naselja. Knin je opkoljen rijekama, što olakšava njegovu obranu.45 To vrijedi i za male tokove. Tekućice u okolici Nina oblikuju plodne aluvijalne ravni, ali rječica Milješić jaruga svojim je nanosima zatrpala nekada veliku ninsku luku.46 Nanosi Cetine oblikovali su prostor na kojem je nastao Omiš, a brza rijeka geološki djeluje i na iznenađujuće velikim udaljenostima.47 Usprkos opasnosti od poplava i pretvaranja okolnog zemljišta u močvaru, samostanima se poklanjaju i zemljišta uz rijeku. Pincije prvo kupuje pa poklanja zemljište koje je i blizu mora i blizu rijeke na području Solina.48 Slično će učiniti i vojvoda Stjepan u darovnici samostanu Sv. Stjepana pod Borovima.49 Rijeke, naravno, služe i za određivanje granica posjeda, odnosno jurisdikcija.50 Ovo posebno vrijedi za potoke koji se isključivo u tom smislu i spominju.51 Spominju se i povremeni vodeni tokovi poput vododerina. Zanimljivo je da se vododerine spominju najčešće u kartularu Sv. Petra u Selu.52 Često spominjanje vododerina ukazuje ne samo na blizinu planina s kojih se periodično slijeva voda, nego može ukazivati i na poodmakao proces erozije tla i s tim u vezi pretjeranu sječu šuma. Kada se govori o vlasništvu nad vodom, čini se da se prije svega posjeduju izvori. Samostan Sv. Ivana Rogovskog dobivajući u posjed otok Žirje dobiva i sve izvore na tom otoku.53 Kada samostan Sv. Krševana dobiva zemlju braće Zovine, Desimira, Petra Gromele i Jadro, iako ima tok od samo 4 kilometra, vrlo je bogat vodom i predstavlja granicu između sjevernog i južnog dijela dalmatinskog obalnog pojasa po Dyggveu. Ejnar Dyggve, Izabrani spisi, Split 1989. (dalje Dyggve, Izabrani spisi) 155, 156, 157; Kraj između Cetine i Krke iznimno je siromašan vodom, što Jadro čini još važnijim. 43 Jedinu iznimku donekle predstavlja samo donji tok rijeke Neretve. Wilkes, Iliri, 27, 28; Jadranske rijeke imaju vrlo nestalan vodostaj, što ih čini nepogodnima za plovidbu. Magaš, Osnove geografije, 85. 44 Svetoplek je svoje kraljevstvo podijelio po riječnim sljevovima kojima su rijeke u njemu pripadale. Dio kraljevstva čije su rijeke utjecale u Jadransko more nazvao je Primorje, a ono područje čije su rijeke utjecale u Dunav nazvao je Srbija. Drina je granica između Bosne i Raške. V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950. (dalje Mošin, Ljetopis) 53, 54, 54, 55. 45 Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, 22; Bulić, Katić, Stopama, 19, 20. 46 Zdenko Brusić, »Podmorska istraživanja starohrvatskih brodova na ulazu u ninsku luku«, Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. XVI. - XVII., Zadar 1969. (dalje Brusić, »Podmorska istraživanja«), 445; Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove, 9. 47 Cetina utječe čak i na oblikovanje nekih uvala na otoku Braču. Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 2003. (dalje Suić, Antički grad) 19. 48 Item emi terrenum prope litus maris sub Sabulo... qui comoratus est iuxta flumen... Diplomatički zbornik I, br. 35, str. 51. 49 Et ho offerto... dui campi del mio patrimonio; ...et fino al fiume, l’´altro campo... al fiume... Diplomatički zbornik I, br. 127, str. 164. 50 Diplomatički zbornik I, br. 90, str. 124. 51 ...a monte Tini usque ad rivum;... Diplomatički zbornik I, br. 68, str, 97; ...ex utraque parte descendentem usque ad rivum, et ex alia parte rivi ascedentem... Diplomatički zbornik I, br. 97, str. 131; ...et sicut curit litus usque ad potoch... Diplomatički zbornik I, br. 142, str. 184. 52 Et alias terras ultra torrentem... Diplomatički zbornik I, br, 136, str. 174; ...dedimus omnnes terras, que sunt in Bylay... ubi fuit pons ad torentem, qui vocatur Garggeuac et usque ad aquam, qua vocatur Cripotim, et inde alium torentem... Diplomatički zbornik I, br. 137, str. 179; ...sicut curit ripa versus torrentem. Diplomatički zbornik I, br. 142, str. 184. ...ex uno torrente ad alium... Diplomatički zbornik I, br. 154, str. 193. 53 ...ut tota insula Zuri sit propria... cum... fontibus... Diplomatički zbornik I, br, 64, str. 90. 42

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


44

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Slavica, izričito se navodi da je dio njegova posjeda i izvor Slivinich (to nije slučaj s drugim vodama koje se navode u ispravi).54 Izvori se spominju i kao oznake granica posjeda.55 Na jednom se mjestu spominje i stari rimski salonitanski vodovod kao odrednica granica posjeda.56 Ključno obilježje voda tekućica, to da se kreću, pretvorilo ih je u važan izvor energije. To se prije svega odnosi na vodene mlinove - vodenice. Vodenice u srednjem vijeku rezultat su inovacija iz doba antike.57 Usprkos tome, tek će rani srednji vijek proširiti upotrebu vodenih mlinova.58 Od X. stoljeća broj se vodenica brzo povećava, a još više od XI. stoljeća kada dolazi do velikog tehnološkog napretka.59 Krajem XI. stoljeća samo je u Engleskoj 5000 vodenica, pri čemu jedan mlin dolazi na 400 stanovnika.60 Mlinovi su stalno potrebni i zbog činjenice da u davnini nije postojao efikasan način čuvanja brašna pa se žito čuva u klasovima ili zrnu koji se po potrebi melju.61 Posebno će širenju vodenih mlinova pridonijeti redovnici. Prema pravilima sv. Benedikta, svaki je samostan uz vlastitu vodu i vrt trebao imati i mlin. Rijeke ponekad i teku kroz samostane, pomažu u nizu poslova i na kraju ih čiste.62 Gradnja mlinova mijenja tok rijeke, mijenja njezinu brzinu, a može poslužiti i za navodnjavanje okolnog zemljišta.63 Da bi privatnik izgradio vodenicu u srednjem vijeku trebao je odobrenje vladara, što također svjedoči o njihovoj važnosti.64 O važnosti mlinova svjedoči i činjenica da, iako su za svetaca bili zabranjeni teški fizički poslovi, odlazak u mlin predstavljao je iznimku. Mlinovi se u sukobima često napadaju zbog gospodarske važnosti.65 Potraga za vodenom energijom privlači stanovnike gradova selu.66 Vodenice su bile iznimno važne u srednjovjekovnoj prošlosti Hrvatske, a posebno njezina primorja gdje su tekućice tako rijetke. Na vodotoku koji utječe u more kod Nina bilo je u srednjem vijeku mlinova.67 Govoreći o lokalitetu samostana u Rižinicama, Bulića privlači potok Rupotina jer se njegove vode zimi mogu koristiti za pokretanje mlinova.68 Mogućnost 56 57 54 55

60 61 58 59

62

63

64

65

66

67

68

...originem a fonte, qui vocatur Slivinich, qui fons in eadem possesione est;... Diplomatički zbornik I, br. 93, str. 126. ...incipiente ad ipsa Rasohatica ubi sunt due funtane,... Diplomatički zbornik I, br. 68, str. 97. ...conductum de aqua de Salona... Diplomatički zbornik I, br. 28, str. 41. Prije Rimljana postojale su vodenice s horizontalnim kotačem koje su služile gotovo isključivo za mljevenje žita. Rimljani uvode vodenice s okomitim kotačem koje su mnogo efikasnije. Nikola Visković, Stablo i čovjek, prilog kulturnoj botanici, Zagreb 2001. (dalje Visković, Stablo i čovjek) 148; Lovre Katić, »Solinski mlinovi u prošlosti«, Starohrvatska prosvjeta, Serija III, sv. 2, Zagreb 1953. (dalje Katić, »Solinski mlinovi«), 201, 202; Vodenice su poznate na području Ilirika od II. st. pr. Kr. Jacques Le Goff, Srednjovekovna civlizacija zapadne Evrope, Beograd 1974. (Le Goff, Srednjovekovna civlizacija), 239. Landwirtschaft, Der neue Pauly, vol. 9,1999., 1122; Green, Medieval civilization, 59. Le Goff, Srednjovekovna civlizacija, 239, 240. Robert Lopez, Rođenje Evrope, Zagreb 1978. (dalje Lopez, Rođenje Evrope,), 134; Le Goff, Srednjovekovna civlizacija, 255. Fernand Braudel, Strukture svakidašnjice; Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, vol. 1, Zagreb 1992. (dalje Braudel, Strukture svakidašnjice), 144. Posebno će se u širenju vodenica u kasnije doba isticati cisterciti. Mumford, Grad u historiji,261; Wasser, Lexikon des Mittelalters, vol. VIII., 2065; Katić, »Solinski mlinovi«, 201, 202. Dunin Wasowicz, »Climate«, 697. Water, Encyclopedia of middle ages, vol. II, 1537; Pravo na upotrebu vode za vodenicu trebalo se skupo platiti, ponakad čak i u rijetkom gotovom novcu. Katić, »Solinski mlinovi«, 204. Katić, »Solinski mlinovi«, 211. Bogo Grafenauer, »Pitanje odnosa grada i sela u istoriji naroda Jugoslavije«, Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1 - 2, Beograd 1973. (dalje Grafenauer, »Pitanje odnosa grada i sela«), 8, 9. Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove, 28. Bulić, Katić, Stopama, 56.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

45

gradnje vodenica uz Jadro bio je jedan od glavnih razloga zašto su Hrvati tako rado naselili okolicu Salone i tu stvorili jedno od svojih sjedišta. Tu su vodenice postojale još u rimsko doba. Sami hrvatski vladari tu imaju svoje mlinove i možda je porez na mlinove bio jedan od prihoda ranosrednjovjekovnih hrvatskih vladara. Mlinovi na Jadru, uz to što melju žito, imaju važnu ulogu u obradi sukna. Lovre Katić pretpostavlja da su možda ranosrednjovjekovni hrvatski vladari imali i neku vrstu kraljevskih suknarskih radionica na Jadru. Da su mlinovi i valjaonice mogli biti važan izvor prihoda hrvatskih knezova smatra i Dyggve. Većina se vodenica nalazila kod Gospina otoka gdje se nalazio mauzolej hrvatskih vladara.69 Vodenice su mogle biti toliko važne za ranosrednjovjekovne hrvatske vladare da su izabrali to mjesto za svoj pokop i zato da bi mogli i u vječnom snu slušati monotoni štropot svojih dragocjenih vodenih mlinova. Potreba da se zbog mljevenja dolazi iz daleka baš u središte vladara moglo je imati i važnu političku, integrativnu ulogu. Hrvatski vladari samostanima poklanjaju mlinove (vodenice). Zvonimir poklanja redovnicama sv. Benedikta mlin u Solinu, što potvrđuje kasnije i Stjepan II.70 Ako ne poklanjaju mlinove, onda daruju zemljište pogodno za podizanje mlina ili čak samo »vodu« pogodnu da mlin pogoni.71 Prema tome se čini da se pravo podizanja mlinova nalazi u rukama vladara i u Hrvatskoj. Mlinove crkvi poklanjaju i privatnici. Pincije poklanja čak dva mlina u Solinu.72 Rijetki i dragocjeni mlinovi su mogli biti vlasništvo i više osoba kako svjedoči kupnja polovice mlina Petra Crnog od Brataze.73 Oni su i predmeti sporenja. Petar Crni kupio je i mjesto za gradnju mlina u Solinu te su mu kasnije vlasništvo nad sagrađenim mlinom osporili rođaci prodavatelja zemljišta.74 Zanimljivo je da nigdje nije vidljivo da je Petar Crni od vladara tražio dozvolu za podizanje mlina u jednom od samih središta kraljevske vlasti. Kako je ovaj dio kartulara datiran na kraj XI. stoljeća, i ovaj podatak vjerojatno svjedoči o bezvlađu u tom razdoblju. Veliku su važnost imali mlinovi na Jadru ne samo zato što se radi o vodenom toku s obiljem vode, nego i zato što se njegovi mlinovi nalaze u neposrednoj blizini mora. Mlinovi

Prvotno su Hrvati znali samo za ručne mlinove, a znanje o gradnji vodenica preuzeli su od Rimljana. Srednjovjekovni su mlinovi bili vrlo maleni, no Katić dopušta da su kraljevski mlinovi na Jadru mogli biti i mnogo veći. Pravo na vodu i u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj pripadalo je vladaru pa se vodenica nije mogla graditi bez njegove dozvole. Solinski su mlinovi bili toliko važni da se žito za mljevenje do njih dovozilo čak s Korčule. Katić, »Solinski mlinovi«, 201, 202, 204, 205, 209, 210, 215, 216; Dyggve, Izabrani spisi, 163; Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb 1990. (dalje Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest), 169. 70 Diplomatički zbornik I, br. 134, str. 170; ...concessimus perpetim Salone molendinum... Diplomatički zbornik I, br. 149, str. 189. 71 ...che voglia concedere... il luoco del molino... Diplomatički zbornik I, br. 90, str. 123; Diplomatički zbornik I, ...cum aqua molendinaria... Diplomatički zbornik I, br. 121, str. 155. 72 Diplomatički zbornik I, br. 35, str. 52. 73 ...comparavi medium molinum de Brataaza... et alium medium fuit de sancto Petro, dedit illum mihi presbiter et omnes servi sancti Petri, ut illum laborarem, ut fieret medietas mihi et alia medietas illis;... Diplomatički zbornik I, br. 136, str. 178. Iz navedenog je jasno da se za izvanredno naporan rad u mlinu koristila robovska radna snaga. 74 Et in ipso loco statui molindenum... Deinde post multos annos insurrexit contra me nepus suus et filius Vilcane bravari Iohannes volentes per iniustitiam tollere prefatum molendinum... Diplomatički zbornik I, br. 136, str. 176. 69

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


46

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

su bili uz obalu i na Rabu.75 To je olakšavalo transport velikih količina žitarica koje su se tako mogle dopremati do mlinova i s velikih udaljenosti. O velikoj važnosti mlinova svjedoči i izjava u darovnici kralja Zvonimira samostanu Sv. Benedikta u Splitu. U njoj se mlin proglašava za nešto što redovnicama daje »život« (Et molendinum, que est vita ipsorum, similiter fiat.).76 f) Močvare, jezera, bunari Gdje su vode, rijeke, potoci, jezera, tu su u blizini i močvare. Posebno su ravnice uz obalu često močvarne, a u unutrašnjosti su uobičajene poplave u doba otapanja snijega. Sredozemne doline su zimi poplavljene, a u slučaju velikih kiša, čak i ljeti. Da bi čovjek Sredozemlja ovladao dolinom prvo je morao ovladati njezinim močvarnim vodama. Isušivanje močvara je sporo i skupo te se, nasuprot tom naporu, sredozemna nizina vrlo lako vraća u močvarno stanje. Močvare se šire na Balkanu naročito u doba seobe naroda i po njoj.77 Zapravo, najveći dio srednjovjekovne Europe bio je močvaran. Močvarna se područja ističu svojom nestalnošću, naglim promjenama uslijed poplava, naplavinama, tonjenjem zemljišta, erozijom itd. Rimljani su se prema močvarama odnosili iznimno neprijateljski. Društvo ranog srednjeg vijeka ima drukčiji stav prema njima. Močvare pružaju sigurnost, drvo, travu i trsku za stoku, sol, a unutar njih znalo je biti i vrlo plodnih otoka. Močvara oko ranosrednjovjekovne utvrde uobičajena je pojava. Ponovna želja za isušivanjem močvara pojavljuje se u X. i XI. stoljeću i vezana je uz povećani demografski i gospodarski pritisak.78 Močvarna područja nude iznimno kvalitetno tlo pa ih ljudi, usprkos velikim teškoćama, rado »osvajaju«.79 Većina prirodnih hrvatskih jezera nalazi se u jadransko-dinarskom krškom području i pretežno su male površine. Brojne su i manje akumulacije vode u ponikvama. Riječ je zapravo o poplavljenim kraškim poljima, pri čemu stalno poplavljena polja nazivamo jezerima, a povremeno poplavljena blatima.80 Nastanku stalnih, ali i sezonskih jezera u priobalju pridonosi taloženje ilovače koju tamo donose oborinske vode.81 Od većih površinskih akumulacija vode na istraživanom području ističu se Bokanjačko i Vransko jezero kod Biograda i na Cresu, Nadinsko blato itd. One imaju važnu ulogu iako im je kvaliteta vode često sumnjiva i količina vode vrlo nestalna.82 ...per mare ad molendina. Diplomatički zbornik I, br. 63, str. 85. Radi se o mlinovima u Supeterskoj dragi. Neven Budak, »Neki elementi demografsko-ekonomskog razvoja i prostorne organizacije otoka Raba od XI. do XIII. st.«, Rapski zbornik, Zagreb 1987. (Budak, »Neki elementi demografsko-ekonomskog razvoja«), 196. 76 Diplomatički zbornik I, br. 134, str. 170. 77 Braudel, »Mediteran«, 1008, 1009, 1010, 1012; Landwirtschaft, Der neue Pauly, vol. 6, 1999., 1110, 1120, 1121. 78 Rimljani ne vole močvaru jer je neproduktivna za poljodjelstvo i isušuju je gdje god mogu, no tijekom ranog srednjeg vijeka močvare, uslijed depopulacije, dobivaju na privlačnosti. Močvare mogu biti i prilično gusto naseljene. Paolo Squatriti, »Marshes and mentalities in early medieval Ravenna«, Viator vol. 23, 1992. (Squatriti, »Marshes and mentalities«), 1, 2, 3, 4, 5, 6, 9, 11, 13, 16; Sena Gvozdanović, »Kultura stanovanja srednjeg vijeka«, Peristil br. 16 - 17, Zagreb 1974. (dalje Gvozdanović, »Kultura stanovanja«), 9. 79 Delort, Walter, Povijest, 186. 80 Magaš, Osnove geografije, 65, 87; Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 43. 81 Wilkes, Iliri, 35. 82 Nadinske su vode blatnjave, izvori u Bokanjačkom blatu često su nedovoljno izdašni, a Vransko je jezero bočato. Južno hrvatsko primorje, 97, 98. Vransko jezero, iako drugo po veličini u Hrvatskoj, ima vrlo nestalnu površinu. Magaš, Osnove geografije, 65, 87; Magaš, »Osnovna geografska obilježja«, 56. 75

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

47

Postupno podizanje morske razine otežava otjecanje vode u hrvatskom priobalju, što pogoduje nastanku močvara.83 Širenje močvara na hrvatskom tlu krajem antike i u ranom srednjem vijeku odraz je i »kulturne regresije« vezane uz propast antičke civlizacije.84 Vilim Tirski opisujući Dalmaciju krajem XI. stoljeću ističe kako je gotovo cijela močvarna.85 U blizini središta ranosrednjovjekovne hrvatske države močvare su često prisutne. U okolici Nina (u čijoj se blizini nalazi i Bokanjsko jezero, danas blato) mnogo je močvarnih i zamuljenih područja.86 Brojne su močvare u okolici Knina koje imaju važnu ulogu u obrani grada. To se posebno odnosi na lokalitet Kapitula u njegovoj neposrednoj blizini. Riječ je o episkopalnom kompleksu na poluotoku koji je okružen močvarom.87 Na utoku Jadra u more također ne nedostaje močvarnih površina. Kroz ostatke Salone teku riječni rukavci i u njoj se močvare miješaju s ruševinama i rijetkim naseljenim kućama.88 Vjerojatno je i starim Hrvatima močvara bila privlačna kao i drugom ranosrednjovjekovnom stanovništvu. Vrlo velike močvare (poput one na ušću Neretve) mogu predstavljati i ozbiljnu prometnu i prirodnu prepreku.89 U ispravama se spominju i jezera. Jezera se spominju isključivo kao odrednice granica posjeda i nema nikakvih podataka o mogućem vlasništvu nad njima ili nad njihovim resursima.90 Rimske vodovode dijelom su zamijenili brojni bunari.91 Pri tome se bunari spominju u svrhu određivanja granica posjeda,92 ali nije jasno jesu li ti bunari dio posjeda, dio nekog drugog posjeda ili javno dobro. Jedino je jasno u slučaju jednog bunara u Zadru da je u privatnom vlasništvu.93 Bunari se spominju gotovo isključivo na području sjeverne Dalmacije. U Zadru se spominje i jedna cisterna.94 ***** Magaš, Osnove geografije, 87. Ivo Babić, »Sudbina antičkih naselja na tlu Hrvatske i susjednih Sklavinija« u Starohrvatska spomenička baština; Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb 1996. (dalje Babić, »Sudbina antičkih naselja«), 30. 85 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 42. 86 Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove, 9, 10; Babić, »Sudbina antičkih naselja«, 30, 31. 87 Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, 14, 55; Ovako don Lovre Katić opisuje položaj Kapitula: »Stoji on na obronku brežuljka Gajnjače baš na mjestu gdje na domak Knina uvire Kosovčica u Krku. I danas je onaj kraj močvaran, a u doba, kada se dizaše ovdje crkva i samostan - ej u ono doba bijaše on otok posred močvare. Od nikuda k njemu nije se moglo prići nego preko Gajnjače sa sjeverne strane. Dobro bijaše obranjen od neprijatelja...« Bulić, Katić, Stopama, 36. 88 Babić, »Sudbina antičkih naselja«, 32. 89 Močvara na ušću Neretve oštro dijeli dubrovačko područje od ostatka Dalmacije. Južno hrvatsko primorje, 11. 90 ...incipientes a lacu, qui est ab oriente. Diplomatički zbornik I, br. 64, str. 90; ... a lacu ex septemtriovali plaga... Diplomatički zbornik I, br. 85, str. 118; ... a lacu orientes protensa... Diplomatički zbornik I, br. 116, str. 149. 91 Što ne znači da brojni bunari nisu bili iskopani već u rimsko doba da bi ostali služiti stanovništvu u ranom srednjem vijeku. Vesna Jakić Cestarić smatra da su neki bunari u okolici Tkona na Pašmanu još iz rimskog doba. Vesna Jakić Cestarić, »Pašmanski posjedi samostana sv. Ivana krajem XI. stoljeća i njegova nastavljača samostana sv. Kuzme i Damjana početkom XIII. stoljeća », RadoviZavoda JAZU u Zadru, sv. 29/30, Zagreb 1983., (dalje Jakić Cestarić, »Pašmanski posjedi«) 30, 31. 92 ... ad usque puteum in Drazani. Diplomatički zbornik I, br. 64, str. 90; ... et vadit usque puteum ad puteum, Diplomatički zbornik I, br. 68,str. 97; ...usque ad limitem, qui ultra puteum eiusdem loci in occidintale parte habetur. Diplomatički zbornik I, br. 79, str. 107; ... ad usque puteum occidentis in longitudine... Diplomatički zbornik I, br. 116, str. 149; ...que incipit ab orientes puteo ad usque alium puteum occidentis,... Diplomatički zbornik I, br. 116, str. 149; ...a puteo usque ad palacium... Diplomatički zbornik I, br. 116, str. 150; ...et aliam terre peciam ab occidente iuxta puteum. Diplomatički zbornik I, br. 122, str. 157. 93 ...attulit nobis domunculam ex occidentali parte cum puteo... Diplomatički zbornik I, br. 76, str. 103. 94 ...ibidumque cisternam ingredientes... Diplomatički zbornik I, br. 161, str. 200. 83

84

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


48

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Slatka voda ima ključnu ulogu u opstanku čovjeka. U tom je smislu njezina dostupnost jedan od osnovnih preduvjeta osnivanja ljudskih naselja. Iako na području primorske Hrvatske pada dosta kiše, zbog poroznosti tla slatke je vode malo. Nije slučajno da najveća naselja u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj nastaju tamo gdje postoji obilje, inače rijetke slatke vode. Gdje je blizu izvor slatke vode, tu je i obradiva zemlja. Dragocjena slatka voda u pravilu je u privatnom vlasništvu. To se prije svega odnosi na izvore. U srednjem vijeku važan izvor vode postaju brojni bunari. Rijeke, uz to što osiguravaju vodu, olakšavaju obranu i prometno povezivanje. Rijeke i potoci osiguravaju jeftinu, a opet dragocjenu vodenu energiju za brojne mlinove. Rijeke na istraživanom području imaju malu ulogu kao plovni putovi i kao stvarateljice plodnih površina, ali probijanjem kroz dinarski bedem otvaraju kopnene putove i u pojedinim slučajevima olakšavaju obranu naselja. Usprkos opasnosti od poplava, obradive površine uz rijeke su i dalje privlačne. Što su tekućice rjeđe, time je važnost mlinova na njima veća. Pravo na podizanje mlina mora dati vladar. Istraživano je područje razmjerno bogato manjim i većim jezerima. Močvare su u ranom srednjem vijeku u Europi i u Hrvatskoj sveprisutne. Onodobni ih je čovjek naučio efikasno koristiti. Hrvatska obala ima izražene preduvjete prema stvaranju močvara, što je u ranom srednjem vijeku i došlo do izražaja, ali to nužno nije bila štetna stvar, posebno kada se uzmu u obzir potrebe obrane.

LITERATURA I IZVORI: Stjepan Antoljak, Hrvati u prošlosti, Zagreb 1992. Ivo Babić, »Sudbina antičkih naselja na tlu Hrvatske i susjednih Sklavinija« u Starohrvatska spomenička baština; Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb 1996. Miho Barada, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb 1957. Fernand Braudel, »Mediteran i mediteranski svijet«, Naše teme, br. 5, Zagreb, 1989. Fernand Braudel, Strukture svakidašnjice; Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, vol. 1, Zagreb 1992. Zdenko Brusić, »Podmorska istraživanja starohrvatskih brodova na ulazu u ninsku luku«, Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. XVI. - XVII., Zadar 1969. Frane Bulić, Lovro Katić, Stopama hrvatskih narodnih vladara, Split, 2002. Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994. Neven Budak, »Neki elementi demografsko-ekonomskog razvoja i prostorne organizacije otoka Raba od XI. do XIII. st.«, Rapski zbornik, Zagreb 1987. Nikola Čolak, »Poljoprivreda zadarske komune u ranom srednjem vijeku«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. IX, Zadar 1962. Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb 1997. Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb 1990. Robert Delort, François Walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002. Teresa Dunin Wasowicz, »Climate as a factor affecting the human environment in the middle ages«, Journal of european economic history, vol. 4, 1975. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

49

Ejnar Dyggve, Izabrani spisi, Split 1989. Encyclopedia of middle ages, Paris, Cambridge, Rome 2000. Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995. Bogo Grafenauer, »Pitanje odnosa grada i sela u istoriji naroda Jugoslavije«, Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1 - 2, Beograd 1973. Sena Gvozdanović, »Kultura stanovanja srednjeg vijeka«, Peristil br. 16 - 17, Zagreb 1974. W. H. H. Green, Medieval civilization in western Europe, London - Southampton, 1971. Boris Ilakovac, »Dva antikna zdenca u Zadru uz osvrt: Po čemu je Zadar dobio ime«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 4/5, Zagreb 1958./59. V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950. Der neue Pauly Enzyklopädie der Antike, Stuttgart, Weimar Nikola Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split 2000. Dušan Jelovina, Starohrvatske nekropole, Split 1976. Južno hrvatsko primorje, Zagreb 1974. Lovre Katić, »Solinski mlinovi u prošlosti«, Starohrvatska prosvjeta, Serija III, sv. 2, Zagreb 1953. Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. M. Kostrenčić, J. Stipišić, M. Šamšalović, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 1, Zagreb, 1967. Jacques Le Goff, Srednjovekovna civlizacija zapadne Evrope, Beograd 1974. Lexikon des Mittelalters, München, Zürich Robert Lopez, Rođenje Evrope, Zagreb 1978. Damir Magaš, Osnove geografije Hrvatske, Zadar, 1998. Damir Magaš, »Osnovna geografska obilježja biogradske mikroregije«, Biogradski zbornik 1, Zadar 1990. Damir Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i problemi njegove suvremene revalorizacije, Zadar 1995. Juraj Marušić, Sumpetarski kartular i poljička seljačka republika, Zadar, 1998. Mate Matas, Geografski pristup okolišu, Petrinja 2001. Lewis Mumford, Grad u historiji, Njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegov izgled, Zagreb 1988. Vesna Jakić Cestarić, »Pašmanski posjedi samostana sv. Ivana krajem XI. stoljeća i njegova nastavljača samostana sv. Kuzme i Damjana početkom XIII. stoljeća«, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 29/30, Zagreb 1983. Jan Oosthoek, Envinromental history between science and philosophy, www.forth.stir. ac.uk/-kjwo1/ Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I, Split 1963. Franjo Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. st., Zagreb 1894. Sjeverno hrvatsko primorje, Zagreb 1975. Colin Renfrew, Paul Bahna, Archeology - theories, methods and practice, London 2000. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


50

Marin Knezović - VODA U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Paolo Squatriti, »Marshes and mentalities in early medieval Ravenna«, Viator vol. 23, 1992. Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 2003. Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja, Zagreb 2002. Nikola Visković, Stablo i čovjek, prilog kulturnoj botanici, Zagreb 2001. John Wilkes, Iliri, Split, 2001.

SUMMARY This article deals with dates from Croatian early medieval diplomas that could tell us something about water and the rest of contemporary natural environment. Dates from diplomas have been supplemented with the results Croatian and other (Mediterranean) historiographies that deal with early medieval environmental problems, especially water. Modern dates about water, from researched area were also important. Dates about water in Croatian early medieval diplomas are limited almost completely in second half of eleventh century and in the areas of Kvarner, North and Middle Dalmatia. The most important Croatian early medieval settlements ware in countryside with plenty of water sources. These sources became very early private properties. The especially important was rare running water and with running water connected watermills, its role as boundaries between land possessions and the »tool« that directed land routs. In the researched areas especially common were marshes, that were for early medieval man, friendly environment.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 35-50


Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

51

KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA ŠUBIĆA I NELIPIĆA NA KARTI MATEA PAGANA NASTALOJ OKO 1522. GODINE RIVER KRKA AS A BORDERLINE BETWEEN ŠUBIĆ’ AND NELIPIĆ’ FEUDAL FORTIFIED TOWNS ON MATEO PAGANO’S MAP MADE ABOUT 1522 Mirela Slukan Altić Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« Marulićev trg 19 HR-10000 Zagreb Republika Hrvatska mirela.altic@zg.t-com.hr

Primljeno/Received: 18. 2. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije UDK/UDC 911.374.8(497.5-3 Pokrčje)”15” 556.53(497.5)(282 Krka)(093) Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

Sažetak Na temelju karte Matea Pagana, nastale oko iz 1522. godine, autorica analizira naseljenost Pokrčja u vrijeme njegova dolaska pod osmansku vlast. Spomenuta Paganova karta iznimno je važan povijesni izvor jer predstavlja najstariji detaljniji uvid u prostor oko rijeke Krke. U vrijeme nastanka ove karte rijeka Krka bila je razdjelnica dviju velikih velikaških obitelji i njihovih posjeda - Šubića i Nelipića. Te su obitelji duž toka rijeke Krke podigle niz srednjovjekovnih gradova utvrda koji su imali važnu obrambenu ulogu u vrijeme prodora Osmanlija. Kako mnoga spomenuta naselja i utvrde više ne postoji, Paganova karta jedini je grafički izvor koji prikazuje njihov izgled i strukturu na pragu ranog novog vijeka.

Ključne riječi: rijeka Krka, Šubići, Nelipići, Skradin, Knin, Drniš, feudalne utvrde, prodor Osmanlija Key words: Krka River, Šubići, Nepilići, Skradin, Drniš, feudal fortress, ottoman counqest

Feudalne obitelji Šubića i Nelipića Tijekom 12. stoljeća počeo je uspon velikaških obitelji u Hrvatskoj. Na području Pokrčja najvažniji su bili Šubići koji su se tijekom 13. i početkom 14. stoljeća pokazali kao najsnažniji dinastički rod Hrvatskoga kraljevstva. Šubićevi posjedi prostirali su se u zaleđu Zadra i Šibenika, a upravljali su i važnim utvrdama u Bribiru i Ostrovici. Braneći hrvatsku obalu, Šubići su samostalno ratovali protiv Mlečana. Kolika je bila njihova moć, svjedoči i činjenica da je Venecija sklapala pojedine ugovore izravno sa Šubićima, ne tražeći za to dozvolu hrvatsko-ugarskog vladara. Istodobno, Šubići su se trudili uzdići gospodarsku moć priobalnih gradova kojima su vladali. Tako je ban Pavao 1304. godine dopustio Skradinu da se uzdigne s pravnog statusa utvrde (castrum) u status grada (Klaić, 1990; 21). Šubići su pomogli i Šibenčanima da u svom gradu osnuju biskupiju, obrativši se izravno papi Bonifaciju VIII. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


52

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

koji je bribirskim knezovima izišao ususret izdigavši 1298. Šibenik u status grada sa sjedištem biskupije. U 13. stoljeću na lijevoj obali Krke pojavit će se još jedna moćna velikaška obitelj - Nelipići iz roda Svačića. Oni su držali posjede istočno od rijeke Krke te Cetinsku županiju . U području Krke Nelipići podižu svoje utvrde na prominsko-miljevačkoj zaravni. Često su se sukobljavali sa Šubićima. Knez Nelipac sudjelovao je u koaliciji plemstva protiv bana Mladena II. Bribirskog, nakon čega je 1323. osvojio Knin i Unac koji je ranije bio u vlasti Šubića. Splićani su Nelipca izabrali za svoga kneza, a njegovi saveznici bili su i Trogirani. Neprijateljstva između Šubića i Nelipića trajala su sve do smrti Nelipca sredinom 14. stoljeća Sl. 1 Šibensko zaleđe na Paganovoj karti iz 1522. godine kada je njegova udovica Vladislava 1345. predala kralju Ludoviku utvrđene gradove te zadržala samo Cetinsku županiju sa Sinjom (Karaman, 1980; 416). Posjede Šubića i Nelipića dijelila je rijeka Krka. Ona je bila razdjelnica dviju moćnih velikaških obitelji i njihovih zaobalnih posjeda. Upravo zbog ovakvog graničnog položaja rijeke Krke nad njezinim je kanjonom podignuto više utvrda. S lijeve strane i danas nalazimo ostatke utvrda Nelipića, a s desne strane Šubića. Uspon velikaških srednjovjekovnih gradova utvrda na rijeci Krki prekinuo je prodor Osmanlija dvadesetih godina 16. stoljeća.

Karta Matea Pagana i njezina datacija Posljednju sliku srednjovjekovne vlasti velikaških obitelji Šubića i Nelipića te njihovih gradova utvrda na području Krke zabilježila je karta »Tuto el Contado di Zara e Sebenico« nastala oko 1522. godine.1 Ova karta nema originalnu dataciju, stoga smo godinu njezina nastanka odredili na temelju analize sadržaja karte, točnije s obzirom na poznate podatke osmanskog osvajanja pojedinih utvrda na području oko Krke. Naime, na temelju istaknute osmanske zastave nad Skradinom, Nečvenom i Kninom koji su osvojeni 1522. godine, odnosno nedostatka istih zastava nad utvrdama koje su osvojene 1523. godine, s velikom vjerojatnošću možemo zaključiti da karta prikazuje stanje krajem 1522. godine.

Primjerak ove rijetke karte čuva se u biblioteci u Leidenu.

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

53

Kartu je izradio mletački kartograf Mateo Pagano koji je djelovao u Veneciji tijekom prve polovice 16. stoljeća (Tooley, 1979; 485). Bila je to prva karta koja u nešto krupnijem mjerilu, osim obale, prikazuje i dalmatinsko zaleđe, uključujući i područje rijeke Krke. Obuhvaćajući prostor Dalmacije između velebitskog Podgorja na zapadu, Rogoznice na istoku te Krbave i Knina na sjeveru, ova karta prikazuje ne samo cijelo Pokrčje, nego širi prostor u kojem će se u sljedećim stoljećima voditi ključne bitke za povijesnu opstojnost Dalmacije (Slukan Altić, 2003a; 469; Traljić, 1973; 450). Naime, u vrijeme nastanka ove karte cijela Bosna već je pala u ruke Osmanlija, nakon čega su slijedili sve češći osmanski prodori u prostor Dalmacije. Sluteći promjene do kojih će ubrzo doći, mletačka vlast odlučila je načiniti kartu koja će prikazati pozornicu budućih zbivanja koja će uvelike odrediti i povijest Mletačke Republike.

Paganovo poznavanje rijeke Krke Karta prikazuje cijeli tok rijeke Krke od njezina izvorišta nedaleko od Knina do njezina ušća u Šibenski kanal. U oblikovanju njezina toka Pagano jasno naglašava šibenski bazen i kanal Sv. Ante na čijem su ulazu već u 13. stoljeću sagrađene utvrde. Šibenik (Sebenicho), koji je prije uspostave mletačke vlasti uglavnom bio pod upravom hrvatsko-ugarskog kralja, prikazan je u svojim srednjovjekovnim zidinama. Sam prikaz grada prilično je shematiziran, no osnovna urbana struktura je prepoznatljiva. Iznad grada uzdiže se utvrda Sv. Mihovila (Sv. Ane), a izvan utvrda naznačena su šibenska predgrađa - Dolac i Varoš. Suprotno vrlo detaljnom prikazu šibenskog bazena, Prokljansko se jezero u Paganovu prikazu jedva nazire kao neznatno proširenje rijeke. Nešto bolje označeno je Visovačko jezero s otočićem Visovcem na kojem je ucrtan franjevački samostan koji je osnovan tijekom 15. stoljeća kada su franjevci iz Bosne Srebrene bili prisiljeni napustiti svoju domovinu i potražiti zaklon u još relativno sigurnoj Dalmaciji (Živković, 1997; 343). Nešto prije Visovca vidimo i rijeku Čikolu na čijem su ušću označeni mlinovi (molini). Osobito je zanimljiv i prikaz gornjeg toka rijeke oko Knina gdje vidimo pritoke Butišnicu i Radljevac. Cijeli gornji tok rijeke do Kninskog polja, prikazan je u obliku dugačkog jezera na kojem su označena i dva otoka te dvije barke kao oznaka plovnosti. Uzvodno od Knina Krka čini još jedno jezersko proširenje označeno kao la Fiumara. Ovakav prikaz gornjeg toka rijeke Krke vjerojatno je povezan s činjenicom da se Krka sve do regulacije njezina gornjeg toka u 19. stoljeću često razlijevala Kninskim poljem. Takva je situacija još više naglašena upravo početkom 16. stoljeća kada je zbog potrebe obrane od Osmanlija umjetno prokopan dubok i širok rukavac rijeke Krke kako bi se dobio svojevrsni vodeni opkop koji je štitio kninsko podgrađe (Varoš) od Osmanlija (Paić, 1998;79). Taj je mrtvi rukav rijeke Krke bio sličan jezeru pa će na brojnim kasnijim mletačkim kartama biti nazvan jezero Krke (Lago di Chercha).

Krka i njezini gradovi Osim prikaza same Krke, Paganova nam karta donosi razmjerno detaljnu sliku naseljenosti šireg područja Pokrčja. Na samom ušću Krke označen je Zaton (Sxato) kao luka čiji je ulaz bio branjen visokom kulom. To se naselje povezuje sa selom Humljani koje se nalazilo južno do Zatona, a postojalo je već 1433. godine (Stošić, 1941; 29). S vremenom EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


54

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

je Zaton postao važniji od Humljana pa je 1533. godine, posvećenjem crkve Sv. Jurja, Zaton postao i sjedište župe. Kula koju prikazuje Pagano po svoj prilici predstavlja kulu obitelji Tavelić (Tavilić) koja se nalazila kod Zatona. Zapadno od Zatona Pagani označava Rakitnicu (Rachinca), staro hrvatsko naselje za koje se pretpostavlja da je bilo središte srednjovjekovne Lučke županije. Prvi se put spominje 1311. godine. Isprva je Sl. 3. Detalj Skradina i otoka Visovca na karti iz 1522. bila u posjedu Šubića, a zatim je u vlasti godine šibenske vlastele (Stošić, 1941; 136). Uzvodno od Zatona s desne obale označen je Skradin opasan srednjovjekovnim zidinama koji je već pao u ruke Osmanlija. Skradin, sagrađen na temeljima Scarodne, podigli su Hrvati između 8. i 12. stoljeća. Prvi hrvatski knez, pod čiju je vladavinu došao i Skradin, bio je Višeslav (oko 800. godine), a stolovao je u Ninu. Nakon kneza Višeslava jedno je vrijeme Skradin bio pod vladavinom hrvatskog kneza Mislava, a zatim kneza Trpimira. Kada je 928. obnovljena Skradinska biskupija, ona je imala sjedište u Biogradu, a od 1125. u Skradinu. Tijekom 12. stoljeća Skradin je često mijenjao vladare: 1165. osvojio ga je Bizant, 1166. vraćen je pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja, da bi od 1167. do 1180. opet bio pod Bizantom, nakon čega ga je kralj Bela III. vratio pod hrvatsku upravu. Razvoj Skradina tijekom 13. i 14. stoljeća vezan je uz uspon bribirskih knezova Šubića. Upravo u vrijeme Šubića srednjovjekovni Skradin doživljava svoj najjači procvat. Tijekom druge polovice 14. stoljeća, kada dolazi do opadanja moći Šubića,2 dolazi i do propadanja gospodarske moći Skradina. Od 1356. do 1358. Skradin se našao pod mletačkom upravom, da bi sve do 1522. uglavnom bio pod vlašću hrvatskougarskog kralja. Na karti Matea Pagana Skradin je označen malom, ali detaljnom vedutom koja nam prikazuje kako je grad izgledao krajem srednjega vijeka. Naime, iz priložene karte vidljivo je da je srednjovjekovni Skradin bio snažno utvrđeno naselje s gradskim bedemima, vratima i kulama. Bio je to tipičan srednjovjekovni grad zbijenih ulica nepravilne strukture s istaknutim središnjim položajem crkve i strogo kontroliranim ulazima u grad. Unutar zidina nalazimo katedralu, kao i kuće stanovnika Skradina. Osim katedrale u zapadnom dijelu grada se nalazila i crkva Sv. Roka koju su Osmanlije kasnije pretvorili u džamiju. Pretpostavlja se da je uvala Rokovača dobila ime upravo po spomenutoj crkvi Sv. Roka. Osim katedrale, u Skradinu je postojao i samostan klarisa Sv. Elizabete iz 13. stoljeća, a u podgrađu su postojali crkva i samostan Sv. Ivana Kristitelja dovršeni početkom 14. stoljeća te crkva Sv. Jeronima uz koju se nalazilo i groblje. Oba su samostana i crkvu porušili Osmanlije tijekom osvajanja Skradina. Paganova karta posljednja je slika srednjovjekovnog Skradina. Nakon višekratnog opsjedanja Osmanlije su konačno 1522. zaposjeli Skradin u koji su smjestili vojnu posadu od 500 konjanika. Snažne vojne funkcije Skradina, ali i njegov iznimno povoljni geografski 1322. Šubići su izgubili nasljedno banstvo nad Bosnom.

2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

55

položaj, omogućio je Skradinu da se već 1574. godine, osim kao utvrda, u osmanskim izvorima naziva i varoš, što jasno potvrđuje njegove važne urbane funkcije (Pilić, 2003; 312). Skradin će, s iznimkom razdoblja od 1647. do 1669. kada ga osvajaju Mlečani, ostati pod osmanskom vlašću sve do 1683. godine. Uzvodno od Skradina Pagano je ucrtao utvrdu Martinosouic, nadjenuvši joj ime po njegovu tadašnjem gospodaru knezu Martinušiću. Utvrda je inače poznatija kao Rog ili Babin grad. Spominje se u 14. stoljeću kao posjed knezova Ugrinića iz roda slavnih Šubića. Prije Ugrinića Rog je, Sl. 4. Antički Burnum i srednjovjekovno Čučevo kao i cijelo područje desne obale Krke, bio u posjedu Šubića. Po utvrdi Rog ime je dobio i Roški slap (Juric, 2004; 139). Utvrdu su 1523. godine osvojili Osmanlije. Sjeverno od Skradina nalazilo se još jedno važno uporište Šubića. Bila je to utvrda Ostrovica koja je na Paganovoj karti označena kao jedna od većih utvrda gradova. Ostrovica se spominje već u drugoj polovici 12. stoljeća. Šubići su gospodarili Ostrovicom puna dva stoljeća, nakon čega 1347. dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon što je tijekom 15. stoljeća promijenila više gospodara (hrvatsko-ugarski kraljevi, Mlečani, bosanski vladari) 1523. godine osvojili su je Osmanlije. Istočno od Ostrovice nalazi se Bribir, sjedište moćnih Šubića. Nakon napuštanja antičke Varvarije prvo svjedočanstvo o Bribiru nakon dolaska Hrvata nalazimo kod Konstantina Po-rfirogeneta, koji u popisu hrvatskih županija navodi i županiju »Brebar«. Najveći procvat Bribir doživljava u vrijeme kada su njime gospodarili moćni feudalci Šubići, tijekom 12. i 13. stoljeća. Iako je Bribir ostao u posjedu Bribiraca sve do dolaska Osmanlija, nakon što su Šubići 1347. prodali Ostrovicu i on počinje gubiti svoju važnost. U vrijeme nastanka Paganove karte vidimo ga u posljednjim trenucima njegova postojanja. Već 1523. grad su porušili i zaposjeli Osmanlije, u čijoj vlasti ostaje sve do 1684. godine. Uzvodno od Skradina i Visovca, na desnoj obali nalazimo još jedan starohrvatski grad - Čučevo (označeno kao Zucca), poznat i kao Trošenj-grad,3 kojim su gospodarili Šubići. Sagrađen je točno nasuprot Nečven-grada koji je bio u vlasti Nelipića. Iako nema točnih podataka kada je podignuto (spominje se 1437.), Čučevo je bila jedna od utvrda Šubića koja je kontrolirala promet mostom koji je ovdje spajao lijevu i desnu obalu Krke. U zaleđu Trošenj-grada Pagano je označio i arheološke ostatke antičkog Burnuma (Bergane) na kojem se jasno vide ostaci lukova (ostaci nekadašnje zapovjedničke zgrade), kasnije u narodu poznatih kao »šuplja crkva«. Propašću Zapadnog Rimskog Carstva Burnum Ovaj drugi naziv utvrda je vjerojatno dobila kasnije zbog trošnosti. Naime, u narodu je poznata i pod nazivom Potrošen.

3

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


56

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

je još neko vrijeme zadržao svoju važnost. Godine 537. osvojili su ga Goti, a nakon njihova potiskivanja Burnum dolazi pod Bizant. Nakon što su ga 639. razorili Avari, počinje njegovo nepovratno propadanje. U neposrednoj blizini Burnuma, na samoj obali rijeke, Pagano je označio još jednu utvrdu - Cudato koju nismo uspjeli naći u drugim pisanim ili kartografskim izvorima. Možda je riječ o ostacima naselja u Burnumu. Uz gornji tok rijeke, u području Kninskog polja, Pagano označava još tri važne utvrde. Prva od njih je Tin (označena kao Tina). Razvila se u vrijeme vladavine narodnih vladara (Trpimira, Mutimira i Svetoslava) i kraljeva (Držislava, Dmitra Zvonimira i Petra Svačića) u 10. i 11. stoljeću. Hrvatski kraljevski kastrum Knin zarana se formirao kao središte župe, a kasnije i srednjovjekovne hrvatske države. Od 11. stoljeća ovdje stoluju kninski biskup (Kninska biskupija osnovana je 1040.) i hrvatski kraljevi (ovdje je 1075. Dmitar Zvonimir okrunjen za hrvatskoga kralja). U 13. stoljeću bio je sjedište hrvatskog bana, a u njemu je bio i dvor obitelji Šubić. Od 1324. do 1345. preuzeli su ga Nelipići, nakon čega dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja. Potom je Knin često mijenjao svoje gospodare. Od 1388. do 1394. podređen je bosanskim kraljevima Stjepanu Tvrtku i Dabiši, tijekom prve polovice 15. stoljeća bio je u vlasti bana Matka Talovca, potom njegova brata Perka te bana Pavla Horvata-Šperančića. Nasuprot utvrdi Tin, na susjednom brdu razvila se utvrda Lab koja je sustavom utvrda povezana s Tinom. Dok je u Tinu stolovao ban, u Labu je svoje sjedište imao podban. Pod utjecajem snažnih upravnih i crkvenih funkcija srednjovjekovnog Knina u podnožju njegovih utvrda već u srednjem vijeku formiralo se podgrađe (Varoš) koje je na karti označeno kao Borgo de Tina. Zajedno s Tinom i Labom Varoš čini jezgru srednjovjekovnoga Knina. Nakon višekratnih pokušaja Tin i Lab 1522. osvajaju Osmanlije te, uz iznimku kratkog razdoblja 1648., ostaje u njihovim rukama sve do 1688. godine. Danas nemamo sačuvana kartografska svjedočanstva o izgledu i strukturi Knina iz prvih stoljeća njegova postojanja. O izgledu srednjovjekovnog Knina, čije su utvrde podignute u drugoj polovici 9. stoljeća, saznajemo tek iz već spominjane karte Matea Pagana nastale oko 1522. godine, Sl. 5 Knin i njegove srednjovjekovne utvrde 1522. godine koja nam pruža pogled na Knin s njegove zapadne strane. Na toj karti Knin je prikazan kao utvrđeni grad dvojne strukture. Na jednom uzvišenju brda Spas razvila se utvrda Lab, a na susjednom uzvišenju utvrda Tin (Živković, 1993; 99). Obje su utvrde bile povezane sustavom zidina. Pod utjecajem snažnih upravnih i crkvenih funkcija srednjovjekovnog Knina u podnožju njegovih utvrda već u srednjem vijeku formiralo se EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

57

podgrađe (Varoš) koje je na karti označeno kao Borgo de Tina. U podgrađu se nalazila i kolonija trgovaca iz primorskih gradova, što znači da je kninsko podgrađe imalo i iznimno važnu trgovačku funkciju. Utvrde Varoši prikazane Paganovom kartom vjerojatno su nastale oko 1504. godine, kada je Ugarsko-hrvatski sabor donio odluku o dodjeli novca za pojačavanje kninskih utvrda i njegova podgrađa. Polovica od dodijeljenog iznosa bila je namijenjena i za iskop jarka ispod same Varoši kojim je bilo planirano spojiti vode rijeka Krke i Butišnice, no do realizacije ovog zahvata nije došlo jer bi trebalo prokopati velik dio terena koji spaja Sinobadovu glavicu s izdankom brda Sv. Spas. Tako je iskopan samo dubok i širok jarak do današnje željezničke postaje koji je još više proširio poplavno područje podno Knina, pretvorivši ga u omanje jezero poznato na kasnijim kartama kao Lago di Chercha (Paić, 1998; 79). Nedaleko od Knina označena je i treća utvrda - Capitulo, koji označava Kapitul. Označen je kao veće utvrđeno naselje sa šest kula i crkvom. Bez sumnje to je crkva Sv. Bartula s kraljevskim samostanom, dobro nam poznati iz srednjovjekovnih isprava. Crkva i benediktinski samostan Sv. Bartula ustanovljeni su na ovom lokalitetu prvi put već oko 10. stoljeća, a već u 12. stoljeću bili su u vrlo lošem stanju. Oko 1203. godine, kada stara kninska katedrala Sv. Marije, sagrađena vjerojatno na lokalitetu Crkvina kod Biskupije, više nije zadovoljavala potrebe, počinje se graditi nova katedrala, ovaj puta na Kapitulu. U spomen na staru samostansku crkvu Sv. Bartula, nova katedrala koja je sagrađena kao trobrodna bazilika također je posvećena sv. Bartulu (Juric, 2004; 276). Tako je biskupsko središte preseljeno iz obližnje Biskupije u Kapitul, promijenivši titulara iz Sv. Marije u Sv. Bartul. Cijeli kompleks crkve sa samostanom početkom 15. stoljeća utvrđen je sustavom zidina i kula. Takvog ga vidimo i na Paganovoj karti. Istočna je obala rijeke Krke, koju su u vrijeme nastanka ove karte već djelomično osvojili Osmanlije, tijekom srednjega vijeka uglavnom bila u posjedu obitelji Nelipića. U blizini ušća Čikole u Krku Pagano je ucrtao jednu kulu bez oznake njezina imena. Ona zacijelo prikazuje utvrdu Ključ ili Ključicu, koju su sagradili Nelipići 1330. godine kao veliku i jaku utvrdu na strmoj hridi desne obale rijeke Čikole kojom se mogao kontrolirati prijelaz i trgovina preko rijeke. Odavde su Nelipići vodili dugotrajne bitke protiv saveza Šibenčana, Trogirana i Splićana. U 15. stoljeću pravo na Ključ dobiva kći Ivaniša Nelipića Katarina i muž joj Frankopan, a nakon očeve smrti 1437. godine odriče se prava na očevinu i predaje baštinu kralju, čemu se usprotivio ban Petar Talovac. Utvrdu zauzimaju Osmanlije 1546. u čijem posjedu ostaje do 1648. godine. Nakon protjerivanja Osmanlija posve je napuštena. Idući lijevom obalom dalje na sjever, Pagano ucrtava sljedeću utvrdu Nelipića - Kamičak (Kamičac), koji označava kao Ramica. U povijesnim izvorima spominje se 1345. kada hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Nelipićima potvrđuje pravo na Kamičak kao njihov nasljedni posjed. Godine 1523. osvojili su ga Osmanlije. Sama utvrda održala se do 19. stoljeća kada je u potpunosti porušena. Bogočin (na karti označen kao Bugucinc), smješten nedaleko Roškog slapa, jedina je utvrda s lijeve obale Krke koja nije bila u posjedu Nelipića. Kao prvi gospodari Bogočina spominju se Martinušići koji su njime vladali tijekom 15. stoljeća. Nakon Martinušića utvrdu preuzimanju Bogetići, u čijoj se vlasti nalazila sve do dolaska Osmanlija 1522. godine. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


58

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

Uzvodno od Bogočina, nasuprot Šubićevu Čučevu, nalazio se Nečven-grad. Uz utvrdu u srednjem vijeku ovdje je formirano i podgrađe u kojem se nalazilo osamdesetak kuća i crkva Sv. Duha (na nju se vjerojatno odnosi oznaka crkve desno od natpisa Necveno). Od 1421. utvrda se nalazila u posjedu kneza Jurja Martinušića. Uz Knin i Šibenik bila je to najmoćnija utvrda na Krki pa je Osmanlije ne ruše, Sl. 6 Utvrde Nečven, Bogočin, Kamičak i Drniš 1522. godine nego je nakon osvajanja 1522. godine koriste kao svoju vojnu utvrdu. U zaleđu Nečvena i Bogočina Pagano označava i Drniš (Derni). Slično kao i Knin, Drniš je nastao na rubu plodnog krškog polja tijekom srednjega vijeka, u području kojim su prolazili stari karavanski putovi. Naime, iako se dugo smatralo da su ga osnovali Osmanlije, novija istraživanja pokazala su da je nastao prije osmanskog prodora. Arheološka istraživanja pokazala su da je na lokalitetu Gradina sagrađena utvrda koja je vjerojatno pripadala Nelipićima (Juric, 2004; 210). U pisanim izvorima Drniš se prvi put spominje 1494. kao istoimeno podgrađe koje se smjestilo uz Petrovo polje (Traljić, 1972; 393).4 Zanimljivo je da, iako je od 1522. pod osmanskom vlašću, Pagano nije iznad Drniša istaknuo osmansku zastavu. Nakon što su ga 1522. godine osvojili Osmanlije, već 1528. Drniš postaje sjedište nahije sa statusom kasabe. Nakon zaposjedanja Knina Osmanlije su staru drnišku srednjovjekovnu utvrdu dogradili i u nju postavili snažnu vojnu posadu. Na zavoju rijeke Krke prema Kninu, podalje od obale, Pagano je označio još jedan toponim - Babidub, koji po svoj prilici označava naselje i utvrdu Babin dub. O Babinu dubu (danas Bobodol) u srednjem je vijeku poznato da je bio sjedište župe, no o samoj utvrdi malo je toga poznato. Vjerojatno je, kao i većina utvrda s lijeve obale Krke, bila u posjedu Nelipića.

Važnost Paganove karte kao povijesnog izvora S obzirom na brojnost označenih naselja, možemo zaključiti da je prostor oko rijeke Krke krajem srednjega vijeka bio razmjerno gusto naseljen. Pri tome valja napomenuti da Paganova karta, s obzirom na povijesni kontekst nadolazeće ratne opasnosti, prikazuje samo utvrđena naselja. No, osim utvrđenih naselja, na prostoru oko rijeke Krke bilo je više ruralnih naselja koja nisu prikazana ovom kartom jer nisu bila utvrđena pa su tijekom prodora Riječ je o kupoprodajnom ugovoru od 8. ožujka 1494. godine u kojem se spominje lokalitet Sub Darnis, dakle podgrađe Drniša (Kosor, 1979; 125).

4

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

59

Osmanlija mahom napuštana, a zatim u razdobljima mira ponovno naseljavana (usp. karte Martina Rote Kolunića iz 1570. i 1571.) U tom su smislu osobitu važnost imali prostori krških polja - Kninskog, Kosovog i Petrovog, koja su i prije i nakon dolaska Osmanlija imala ključnu ulogu koja je proizlazila iz njihove gospodarske važnosti. Plodna krška polja uvjetovala su koncentraciju relativno brojnog stanovništva upravo na tom području. Gospodarsku osnovu ovih naselja prije prodora Osmanlija činilo je ratarstvo, a manje stočarstvo koje će dominantnu ulogu dobiti u nemirnim vremenima mletačko-osmanskih ratova koja neće omogućavati sjedilački način života. Zbog specifičnih hidrografskih odnosa Petrovog, Kosovog i Kninskog polja ta su ruralna naselja formirana u rubnim, povišenim zonama polja, koje su im omogućavale ocjeditije tlo, sigurnost od poplava, kao i blizinu šuma i pašnjaka (Friganović, 1961; 156). Istodobno, položaj kninskoga grada na povišenom vapnenačkom grebenu bio je uvjetovan obrambeno-strateškim razlozima, a važnost mu je proizlazila iz povoljnog prometno-geografskog položaja. Uz samu Krku, karakteristična je pojava feudalnih utvrda uz koje se s vremenom razvijaju podgrađa. Osim za obranu i vojnu kontrolu prijelaza, utvrde su služile i u gospodarske i trgovačke svrhe. Tu bi se obavljala naplata cestarina i mostarina te kontrola kretanja ljudi i roba. Svi utvrđeni gradovi bili su međusobno povezani mrežom srednjovjekovnih putova. Te su prometne komunikacije prikazane i Paganovom kartom u obliku tankih linija koje povezuju pojedine utvrde. Iako je cijelo Pokrčje bilo povezano razmjerno gustom mrežom putova, komunikacije u smjeru sjever-jug imale su veće značenje. Bili su to trgovački putovi koji su iz unutrašnjosti (Hrvatske i Bosne) vodili prema obali. Osim putova, Pagano je označio i prijelaze preko rijeke Krke (označeni su kao »passo«). Prvi se nalazio uzvodno od Visovca. S desne strane prilaz tome prijelazu čuvala je utvrda Babin grad ili Rog, a s lijeve strane utvrda Kamičak. Drugi prijelaz povezivao je lijevu i desnu obalu nedaleko od utvrda Čučevo i Nečven-grada. Ta je cesta povezivala Bukovicu i Ravne kotare s prostorom Promine. Slika naseljenosti karakterizirana brojnim feudalnim utvrdama Šubića i Nelipića prikazana Paganovom kartom ubrzo će posve nestati. Naime, već prije pada Bosne 1463. Osmanlije su povremeno provaljivali u šibensko zaleđe. Godine 1415. zauzeli su kraljevski grad Zvončac (danas Zvonik kod Mirlovića), a 1432. u pljačkaškom su pohodu doprli sve do Srime. Pri pokušaju osvajanja Skradina i kninskog podgrađa 1512. godine Osmanlije su teško opustošili cijeli kraj (Kosor, 1979; 126). U obrani Pokrčja upravo su feudalne utvrde Šubića i Nelipića imale ključnu ulogu, odbijajući napade Osmanlija. No, te feudalne utvrde nisu bile prilagođene novim ratnim uvjetima. Najveći nedostatak starih burgova bio je njihov položaj. Građeni na prirodno zaštićenim položajima odgovarali su organizaciji feudalne uprave, ali ne i praćenju kretanja neprijatelja te lakoj i brzoj opskrbi. Drugi im je nedostatak bila mala površina koja često nije mogla primiti dovoljan broj vojnika. Nakon višekratnih pokušaja hrvatske feudalne utvrde početkom 16. stoljeća počele su popuštati pred navalom neprijatelja. Tako 1522. Osmanlije ipak uspijevaju osvojiti Drniš, Knin i Skradin, rušeći pri tome i brojne utvrde koje su im se našle na putu. Paganova karta prikazuje nam Pokrčje upravo u tom trenutku. Iako na njoj nisu označene granice osmanskih osvajanja, zastave s polumjesecom istaknute iznad Skradina, Nečvena i Knina jasno govore da su oni u trenutku nastanka karte već bili osvojeni. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


60

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

Paganova karta bila je prva karta koja je detaljnije prikazala dalmatinsko zaleđe pa je u tom smislu odigrala veliku ulogu u upoznavanju područja osmanskih prodora u naše krajeve. Danas malo znamo o Mateu Paganu, no s obzirom na njegovo ime,5 moguće je da dobro poznavanje dalmatinskog zaleđa proizlazi iz njegove osobne vezanosti za taj prostor. Njegova karta, koja je u tehnici drvoreza otisnuta u Veneciji, očito je i tada bila iznimno rijetka. Danas je sačuvano samo nekoliko primjeraka te vrijedne karte. O važnosti i pouzdanosti Paganove karte možda najbolje govori činjenica da će je 50-ak godina kasnije kao predložak za vlastitu kartu preuzeti jedan Šibenčanin koji je također djelovao u Italiji - Božo Bonifačić (1537. - 1592.), poznatiji kao Bonifacije Natal. Šibenčanin Božo Bonifačić, pripada među najistaknutije hrvatske kartografe 16. stoljeća. Bio je sugrađanin i suvremenik Martina Rote Kolunića. Bakrorezačku vještinu izučio je u Veneciji, a kao kartograf uglavnom je djelovao u Rimu. Bio je iznimno blizak crkvi te je jedno vrijeme radio u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Kao grafičar karte nije izrađivao na temelju terenskih opažanja. Bonifačićeve karte nastaju komparacijom već postojećih kartografskih predložaka koje bi na temelju novih informacija ili vlastita znanja geografije sam dorađivao. Bonifačić je očito došao i u posjed Paganove karte i odmah shvatio njezinu vrijednost. U skladu s novim grafičkim dostignućima Bonifačićeva doba, pojavom bakroreza, preradio je Paganovu kartu, pojednostavivši prikaz sadržaja, posvećujući veću pažnju njezinu grafičkom oblikovanju (Slukan Altić, 2003; 124126).6 Upravo zahvaljujući preglednosti i grafičkoj atraktivnosti tako novooblikovane karte, Kolunićevo je djelo od 1580. objavljivano u tada najpoznatijem atlasu svijeta Theatrum Orbis Terrarum,7 nizozemskog izdavača Abrahama Orteliusa. Kako je spomenuti atlas doživio čak 41 izdanje, tako će i Paganova dostignuća u poznavanju Pokrčja, u kojem će se tijekom nekoliko stoljeća odigravati ključne bitke s Osmanlijama, postati poznata cijeloj Europi.

Summary Based of Mateo Pagano’s map made about 1522, author analysed presence of population in the time when area around Krka River was conquering by the Turks. Enabling the oldest detailed insight into the space of Krka area, Mateo Pagani’s map represent an crucial historical sources which show as the last moments of feudal medieval cultural environment. In the time of occurrence of the map, Krka River was borderline between two Croatian famous noble families - Šubić and Nelipić. Along the Krka River bank, these families builded up several fortified medieval settlements, which has an important defending role in the time of ottoman conquest. Concerning the fact that many of this fortified settlement are destroyed during ottoman conquest, Pagano’s map is the only graphic sources that testify about its structure and physiognomy.

Područje Dalmacije između Cetine i Neretve u starom je vijeku poznato kao Paganija. Bonifačićeva karta nosi naslov »Zara et Sebenici descriptio«, u čemu se također jasno odražava utjecaj Paganove karte. Primjerak karte čuva se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. 7 Prvo izdanje spomenutoga atlasa objavljeno je u Antwerpenu 1570. godine. 5 6

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - KRKA KAO RAZDJELNICA VELIKAŠKIH GRADOVA

61

Popis literature: Bezić, Bosiljka (1980): Prilozi poznavanju kninske tvrđave. Fiskovićev zbornik, II, Split, str. 137-150. Friganović, Mladen (1961): Polja gornje Krke. Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 3, Zagreb. Juric, Ante (2004): Gradovi, utvrde i sakralni spomenici uz Krku i Čikolu. Matica hrvatska Skradin. Karaman, Igor (1980): Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture. Školska knjiga, Zagreb. Klaić, Nada (1990): Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb. Kosor, Karlo (1979): Drniška krajina za turskog vladanja. Kačić - zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, god. XI, Split, str. 125-193. Paić, Paško (1998): Hrvatski kraljevski grad Knin. Poglavarstvo grada Knina i Matica hrvatska Knin. Pilić, Šime (2003): Socijalna eko-historija krajeva uz rijeku Krku (1500-1800) u suvremenim putopisima. Triplex Confinium (1500.-1800): ekohistorija: zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog od 3. do 7. svibnja 2000. u Zadru. Split: Književni krug, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 2003, str. 305-334. Slukan Altić, Mirela (2003): Povijesna kartografija - kartografski izvori u povijesnim znanostima. Izdavačka kuća Meridijani, Samobor, 2003. Slukan Altić, Mirela (2003a): Granice Dalmacije u mirovnim ugovorima i na kartama razgraničenja do kraja 19. stoljeća. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, Državni arhiv Split, 2003, br. 18, Smiljanić, Franjo (1992): Građa za povijesnu topografiju Kninsko-drniškoga kraja u srednjem vijeku. Arheološka istraživanja u Kninu i Kninskoj krajini, izdanja Hrvatskog arheološkog društva, svezak 15, str. 55-64. Stošić, Krsto (1941): Sela šibenskog kotara. Tiskara Kačić, Šibenik. Tooley, R.V. (1979): Tooley’s dictionary of Mapmakers, Map Collector Publications Limited, Tring, Hertfordshire England. Traljić, Seid Mustafa (1972): Drniš šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Radovi JAZU u Zadru, br. 19. str. 393-404. Traljić, Seid Mustafa (1973): Tursko-mletačke granice u Dalmaciji u XVI i XVII stoljeću, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XX, str. 447-458, Živković, Petar (1993): Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918., Kninski zbornik, Zagreb, str. 96-123. Živković, Zdravko (1997): Prilog poznavanju graditeljskog razvoja kompleksa franjevačkog samostana i crkve na Visovcu. Visovački zbornik, Visovac, zbornik radova Simpozija u prigodi 550. obljetnice franjevačke nazočnosti na Visovcu (1445. - 1995.), str. 343-351.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 51-61


62

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE1 THE SAVA MILITARY BORDERLAND, 1718 - 1739 Drago Roksandić Odsjek za povijest Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR-10000 Zagreb drago.roksandic@ffzg.hr

Primljeno/Received: 23. 7. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije: UDK/UDC 930.2:94(497.5-3 Posavina-04)”17” 94(497.5-3 Posavina-04)(093) Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

Sažetak: Autor analizira izvore i literaturu o Posavskoj krajini od 1719. do 1739. godine, između Požarevačkog i Beogradskog mira, kao jednoj od porječnih krajina, i to u razdoblju transformiranja habsburških zemalja u dvorskoapsolutističku Habsburšku Monarhiju. Usredotočujući se na razdoblje kada je Posavska krajina uključivala područja s obje strane rijeke Save, autor je ispitao kako je taj vojnokrajiški sustav funkcionirao, imajući na umu da je on tada bio vojna ustanova i instrument kontrole međunarodne robne razmjene, kao i sanitarni kordon u nastanku.

Ključne riječi: S ava, Posavska krajina, Slavonija, Bosna, Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo, Požarevački mir, Beogradski mir, Vojna krajina, sanitarni kordon, trgovina, merkantilizam Key words: t he Sava River, the Sava Military Border, Slavonia, Bosnia, the Habsburg Monarchy, the Ottoman Empire, Peace Treaty of Passarowitz, Peace Tritty od Belgrade, Military Border, cordon sanitaire, trade, mercantilism

U vojnokrajiškoj historiografiji odavno su uočene promjene nazivlja kojim se od 16. do 19. stoljeća atribuiralo vojnokrajiške sustave u habsburškoj vlasti. Uočeno je da se u ranijim razdobljima, u istom vremenu, iste sustave moglo različito nazivati, dakako, ovisno o tome tko je kada što imenovao. Isto tako je uočeno da je u kasnijem razdoblju, s apsolutističkom Temama ovog članka bavio sam se više puta u duljem rasponu: prvo, Ph.D. Course on Comparative Methods (1) (Budimpešta, 1. listopada 1998.: J. Musil, A. Rieber, D. Roksandić); drugo, predavanje Urban Structures at the Frontier Between the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire in the First Half of the 19th Century (Lecture Series: Comparative Social History of Central and Eastern Europe in the 19th and 20th Centuries (CEU History Department, December 16, 1998)); treće, predavanje u Forumu Bosna u Sarajevu, 10. svibnja 2002.: Hrvatska i bosanskohercegovačka višegraničja u komparativnoj historijskoj perspektivi; četvrto, priopćenje na međunarodnom znanstvenom skupu Habsburg-Ottoman Twin Cities on the Cordon Sanitaire in the 18th Century (»The Ottoman Empire and the Habsburg Monarchy in the Modern Period«, Wien, 22. - 25. September 2004). Jedan članak s tim u vezi, sadržajno vrlo različit od ovoga, tiskan je pod naslovom »Imperijalna granica i sanitarni kordon« (Ljetopis 2004. Zagreb, 2004., str. 123-141).

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

63

integracijom vojnokrajiškog sustava u Habsburškoj Monarhiji sredinom 18. stoljeća, nazivlje prvi put bilo ujednačeno u razmjerima cijelog imperija. Jedan fenomen, vrlo uočljiv u prvoj polovici 18. stoljeća, ipak nije izazvao pozornost koju neupitno zavređuje. Vojnokrajiški sustavi u svojoj najranijoj povijesti, u 16. stoljeću, pretežno su bili zemaljski atribuirani (primjerice, Hrvatska krajina, Slavonska krajina), da bi potom, jačanjem habsburško/unutrašnjoaustrijskog utjecaja u vojnokrajiškim sustavima, počeli prevladavati nazivi koji su referirali na središta moći novostvorenih sustava (primjerice, Karlovački generalat, Varaždinski generalat). Međutim, poslije 1699. godine novoustrojene krajine u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Banatu bile su najčešće imenovane prema nazivima rijeka u čijim je porječjima bilo težište novih vojnokrajiških sustava (primjerice, Pokupska krajina, Pounska krajina, Posavska krajina, Podunavska krajina, Potiska krajina, Pomoriška krajina).2 Sa spomenutim promjenama sredinom 18. stoljeća relegitimirano je teritorijalno atribuiranje (primjerice, Hrvatska krajina, Slavonska krajina, Banatska krajina), što je ostalo mjerodavno do kraja vojnokrajiške povijesti. U ovom članku zanima me razdoblje prve polovice 18. stoljeća, razdoblje porječnih krajina, napose jedne među njima, Posavske, i to od Požarevačkog do Beogradskog mira (1718. - 1739.), dakle razdoblje kada su obje savske obale u arealu habsburško-osmanskih razgraničenja bile u habsburškom podaništvu. Pristup problematici Posavske krajine od 1718. do 1739. godine iziskuje više kontekstualizacija. Najprije u vezi s okolišem. Bilo bi sasvim neprimjereno reći da je prirodna sredina ikada bila nevažna u konstituiranju sustava vlasti i moći »starog poretka«, dakle u razdobljima kada je agrarna ekonomika bila odlučujuća u međuodnosu čovjeka i njegova okoliša.3 Napose je to bilo važno kada se radilo o pitanju kontrole nad izvorima vode i vodotocima. Međutim, tek u ranome novom vijeku, razvitkom modernih država te s mnoštvom tehnoloških »revolucija« i njihovih ekonomskih aplikacija, međuodnosi čovjeka i njegova okoliša silno su se usložili, dakako konkretno historijski uvijek različito, u distinktivnim makro i mikro ekosistemima.4 Drugi je kontekst intelektualno historijske i praktično političke naravi. »Prirodno pravo«, »prirodna filozofija«, »prirodna historija« bile su opsesije 18. stoljeća, što se u habsburškom slučaju praktično politički najuočljivije očitovalo na područjima na kojima se habsburška vlast manje ili više neposredovano realizirala - što prije svega znači, neovisno o zemaljskim staležima - kao što je to u osnovi bio slučaj na području promjenjivo velikog dijela novostečenih zemalja u ratovima s Osmanlijama, prije svega onih u Panonskoj nizini, u razdobljima poslije

O pojmovima »Pokupska krajina« i »Pounska krajina« u: Dabić, Vojin S. Banska krajina (1688-1751). Prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji. Beograd - Zagreb, 1984. Narodna pjesma »Dunav se je Savom oženio« s početka 18. stoljeća svjedoči koliko je u oralnoj kulturi bila ukorijenjena svijest o važnosti panonskog »mnogorječja«: »Dunav se [je] Savom oženio, / Tamiša je kumom okumio, / A Moriša ostarosvatio, / Odeveri Drinu ladnu vodu. / Sve [je] vode na veselje zvao, / na veselje Savi, na brijegu, / potočiće kićene svatove. / (...)« (Medenica, Radoslav; Aranitović, Dobrilo (pr.). Erlangenski rukopis. Zbornik starih srpskohrvatskih narodnih pesama. Popularno izdanje. Univerzitetska riječ. Nikšić, 1987., str. 47) 3 U vezi s poimanjem »ekohistorije«, odnosno povijesti okoliša u ovom članku vidjeti: Delort, Robert; Walter, François. Povijest europskog okoliša. Zagreb, 2002. 4 Povijesno mišljeni pojam »proizvodnje prostora« uveo je u raspravu Henri Fefebvre 1974. godine. Njegova je studija s time u vezi u svijetu postala poznatom u svome engleskom prijevodu The Production of Space (Blackwell, 1991. i više kasnijih izdanja). 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


64

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

1699. i 1718. godine.5 Podržavljeni habsburški dinastički interesi u ovo doba, neovisno o tome jesu li se realizirali u (uvjetno, »nepomirljivim«) matricama Dvorske komore i/ili Dvorskoga ratnog vijeća, uvijek su podrazumijevali izravnu kontrolu teritorija, aktivnu populacijsku politiku, ubrzano korištenje raspoloživih prirodnih resursa i nadasve ekonomiku koja će stvarati viškove, a ne manjkove te koja će pridonositi jačanju habsburške vojne moći. Budući da je pitanje kontrole teritorija bilo krajnje zaoštreno nakon 1699. i 1718. godine, da je naseljenost bila vrlo niska i nepostojana, čak i po suvremenim europskim mjerilima, resursi izdašni, ali teško ili nikako iskoristivi, mogućnosti »socijalnog discipliniranja« upitne, napose zbog nužnosti ekscesivne primjene sile te mogućnosti razvoja samoodržive agrarne ekonomike sporna, cijena civilizacijskih promjena u prvoj polovici 18. stoljeća bila je vrlo visoka, a učinci višestruko dvojbeni. Treći je kontekst u vezi s »apostolskom« misijom Habsburgovaca na europskom jugoistoku u dvorskoapsolutističkom izvođenju. I Karlovačkim i Požarevačkim mirom Habsburška Monarhija se proširila na Panonsku nizinu, tradicijski jedno od najplodnijih područja Europe, odnosno na rijeke podunavskog slijeva, koje su također uvijek bile doživljavane kao jedne od kontinentalno najbogatijih. Istodobno, ona se proširila i na područja iznimno slabe naseljenosti, niske razine kultiviranosti tla koja su u to doba, da bi postala plodnima, iziskivala golema ulaganja u agrikulturnu infrastrukturu i posvemašnje »socijalno disciplinaranje« podanika. S druge strane, teritorijalna širenja na europskom jugoistoku 1699. i 1718. godine u Monarhiji su se općenito bila doživljavala inicijalnima, odnosno smatralo se da su njihove krajnje, još nedosegnute granice vazalnih zemalja ugarske krune u kasnom srednjovjekovlju (primjerice, Bosna, Srbija, Vlaška, Moldavija, Bugarska) ili još i više, granice Osmanskog Carstva u Europi, kao »zakletog neprijatelja« (Erzfeind) kršćanstva. To znači da se tada još moćnom Osmanskom Carstvu s habsburške strane moralo suprotstaviti što je moguće veću vojnu silu koja će istodobno biti što jeftinija. To je pak bilo nemoguće ostvariti bez vrlo visoke razine militarizacije raznovrsnih »povlaštenih« društvenih zajednica na europskom jugoistoku, ali i razmjerno niske razine poljoprivredne proizvodnje.6 Dakle, uistinu se radilo o dinastičkim dvorskoapsolutističkim interesima koji su u štočemu uistinu bili ambivalentni, što je Habsburšku Monarhiju kao projektiranu državu činilo višestruko fragilnom. K tome, što je još važnije, ovakve ambicije habsburškoga dvorskog apsolutizma u Panonskoj nizini/Podunavlju implicirale su i »socijalno discipliniranje« povlaštenih ugarskih, erdeljskih i hrvatskih staleža, inovjernih zajednica (različitih protestanata i pravoslavnih) itd., što je uz stalne prekogranične napetosti pa i ratove na jugoistoku (1683. - 1699., 1716. - 1718., 1736. - 1739.) te uz imperijalne ratove na europskom zapadu i istoku (1689. - 1697., O pojmovima droit naturel et droits de l’homme, histoire naturelle vidjeti: Delon, Michel (ur.). Dictionnaire européen des Lumières. PUF. Paris, 1997., str. 350-352, 543-547. Eugen Savojski (Eugène de Savoie), rođen u Parizu 1663., u habsburškoj službi od 1683., a umro u Beču 1736. godine, najuočljiviji među habsburškim vojskovođama i državnicima, ljudima rane prosvjetiteljske kulture, pojedinačno je bio najutjecaniji u kreiranju, ali i izvođenju politike habsburške kolonizacije i militarizacije panonskog bazena. (Vidjeti: Kunisch, Johannes (ur.). Prinz Eugen von Savoyen. Freiburg - München, 1986.) 6 Vidjeti, s time u vezi, recentnu interpretaciju povijesti Habsburške Monarhije u 18. stoljeću: Vocelka, Karl. Glanz und Untergang der höfischen Welt. Repräsentation, Reform und Reaktion im habsburgischen Vielvölkerstaat. Wien, 2004. Što je to konkretno značilo u Slavonskoj krajini, koja nas ovdje zanima, posljednji je istraživao Karl Kaser. Vidjeti: »Novi model: Slavonski generalat«, u: Kaser, Karl. Slobodan seljak i vojnik. Rana krajiška društva (1545. - 1754.). Tom I. Zagreb, 1997., str. 219-246. 5

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

65

1701. - 1714., 1733. - 1738.) do krajnosti iscrpljivalo apsolutističku monarhiju koja to još de facto nije bila ni postala, suočena s izazovom Pragmatičke sankcije. Rat u Ugarskoj od 1703. do 1711. godine, poznatiji kao ustanak Ferenca Rákóczija II. (sina kćerke Jelene Zrinski), u historijskoj perspektivi 18. i 19. stoljeća, sve do Nagodbe 1867. godine, vjerojatno je presudnije obostrano utjecao na ugarsko-habsburške odnose nego bilo koje drugo povijesno iskustvo s jedne i druge strane.7 U seriji habsburških ratova krajem 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća rat s Osmanlijama od 1716. do 1718. godine jedan je od najuspješnijih. Ingeniozni habsburški vojskovođa je u dvije bitke (Petrovaradin, 13. kolovoza 1716. i Beograd, 16. kolovoza 1717.) uspio doslovno uništiti dvije vojske, najjače što su ih Osmanlije znali podići s ciljem da i u obračunu s Habsburgovcima povrate ono što su izgubili u Panoniji 1699. godine. U tome je ratu i hrvatski banski namjesnik uspješno ratovao s bosanske strane, u porječju Sane i Vrbasa. Šišić je zapisao da je to »najsjajniji mir što ga je ikad habsburška kuća sklopila«.8 Osmanlije su Habsburgovcima morale predati cijeli Banat, jugoistočni Srijem, Malu Vlašku, Srbiju do rijeka Zapadne Morave i Kamenice te Bosansku Posavinu, točnije, predio od Novog na ušću Sane u Unu do Bijeljine i Semberije.9 U štočemu mnogo važniji od geostrategijskog uspjeha bilo je šest dana kasnije uspješno potpisivanje habsburško-osmanskog Ugovora o trgovini i plovidbi (Commerciorum et navigationis tractatus, odnosno Passarowitzer Commerzientractat), ko-jim je bila propisana jedinstvena izvozno-uvozna carina od 3%, što je u uvjetima habsburškog »starog poretka« uistinu bio slučaj bez presedana. Godinu dana ranije, 1717. godine, Habsburška Monarhija je jednostrano proglasila slobodu trgovine Jadranskim morem, što je prije svega pogodilo mletačke interese, možda i više nego teritorijalni gubici u ratu s Osmanlijama. Gotovo istodobno s promjenom imperijalnog statusa na Jadranskom moru dvorskom je inicijativom iste godine bila stvorena Carska privilegirana orijentalna kompanija u Beču s filijalama u Trstu, Rijeci i Beogradu, čime je iniciran uistinu imperijalni projekt privrednog povezivanja golemih prostora od Jadranskog mora do istočnih predjela Panonske nizine, napose Banata, predodređenog biti imperijalna žitnica. Nakon Požarevačkog mira 1719. godine Habsburška Monarhija je proglasila Trst i Rijeku slobodnim lukama, čime su i potencijali koje je trebao, uz ostalo, osloboditi Ugovor o trgovini i plovidbi, morali početi polučivati svoje pune učinke. Godine 1725. u Temišvaru je utemeljena Temišvarska trgovačka Šišić, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb, 1962., str. 317-323; »Chapter III. An Empire evolves and asserts itself (1648-1748)«, u: Kann, Robert A. A History of the Habsburg Empire 1526-1918. University of California Press, 1980, str. 54-101; Hának, Péter (ur.). Povijest Mađarske. Zagreb, 1995., str. 93-100. Epohalni problem nasilja u povijesti dvorskog apsolutizma raspravlja se u: Turk Christensen, Stephen (ed.). Violence and the Absolutist State. Studies in European and Ottoman History. Copenhagen, 1990. Prvi članak V. G. Kiernana »Why was Early Modern Europe always at War?« je indikativan za pitanja koja apsorbiraju sve suradnike u ovoj knjizi. Neovisno o razlikama u pristupima, suradnicima u zborniku je neprijeporno da moderne države nastaju s dinastičkom legitimnošću monopola primjene sile unutar i izvan vlastitih granica. 8 Nav. dj., str. 320-321. 9 »Požarevački mir i njegove odluke«, u: Pelidija, Enes. Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699 - 1718. Sarajevo, 1989., str. 237-259 »Član III i IV odnosio se na onaj dio teritorije Bosanskog ejaleta koji je trebalo ustupiti Beču. Od većih mjesta spomenuti su: Bijeljina, Brčko, Jasenovac, Dubica, Novi, Kobaš, Bosanski Brod, Kostajnica i Furjan. Osim navedenih mjesta, Carstvo je u Bosanskom ejaletu, ovim ugovorom, na liniji od Novog do Bijeljine izgubilo i zemljišni pojas u širini od 10 do 15 km, ovisno od konfiguracije tla.« (str. 252); »Novi rat s Turskom i nove granice Hrvatskoga Kraljevstva prema zaključcima mira u Požarevcu 1718. godine«, u: Povijesne granice Hrvatskoga Kraljevstva - Historische Grenzen des Königreichs Kroatiens 1606 - 1791, Zagreb, 2004., str. 25-27, 52-55. 7

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


66

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

Slika 1: Karta Slavonije Homannovih nasljednika s označenim granicama posjeda, 1745. godina

kompanija, koja je Dunavom, Savom i Kupom, sve do Karlovca, počela izvoziti banatsko žito. (Karolinška cesta od Karlovca do Rijeke završena je od 1726. godine).10 U svakom slučaju, velike panonske rijeke, a među njima i Sava, velikim dijelom godine razlivene u nepreglednim močvarama, šikarama i šumama, s razmjerno rijetkim mjestima pogodnima za pouzdane prijelaze s jedne obale na drugu, bile su i gospodarski i prometno u pomanjkanju drugih komunikacija, a napose geostrateški najvažniji instrumenti za kontrolu cijelog prostora koji je bio stečen 1699. i 1718. godine. Budući da su u to doba Sava i Posavina, nizvodno od Jasenovca, s obje riječne obale bila postale i najvažnija razdjelnica Gavrilović, Slavko (ur.). Istorija srpskog naroda, 4/I. Srbi u XVIII veku. Beograd, 1986., 116-121.; Više istraživača ističe da nikada ne treba smetnuti s uma da habsburški uspjesi u potiskivanju Osmanlija u jugoistočnoj Europi koincidiraju s habsburškim uspjesima u potiskivanju Mlečana kao hegemona na Jadranskom moru: »U tom su smislu od presudna značenja bile dvije odluke cara Karla VI. - proglašenje slobodne plovidbe Jadranom iz godine 1717. i proglašenje Rijeke i Trsta slobodnim lukama iz godine 1719. Na toj je osnovi u Rijeci otvorena i podružnica u Beču osnovane ‘Carske privilegirane orijentalne kompanije’, kojoj je cilj bio unapređenje pomorske trgovine s Orijentom.« Vidi: Stražičić, Nikola. »Riječka luka. Od malog emporija na ušću Rječine do lučkog sustava na obalama Kvarnera«. u: Dubrović, Ervin (ur.). Riječka luka: povijest-izgradnja-promet. Muzej grada Rijeke. Rijeka, 2001., str. 3.

10

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

67

između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, »savsko pitanje« bilo je jedno od najspornijih u mirovnim pregovorima u Požarevcu u ljeto 1718. godine. Ako je suditi po dnevniku dubrovačkog svećenika Mihajla Pešića, koji je kao pouzdan svjedok nazočio raspravama i zbivanjima u Požarevcu u to doba, pitanje prelaska bosanske Posavine iz osmanskog u habsburško podaništvo bilo je otvoreno do samog kraja pregovora.11 Bila je to situacija potpuno različita od one u vrijeme potpisivanja Karlovačkoga mirovnog ugovora. Njime je status rijeke Save kao međunarodnopravno definiran na sljedeći način: »Od ušća Bosuta, uzvodno do rijeke Une, rijeka Sava i ostrva koja se nalaze u njoj u vrijeme nagodbe, zavedena su kao zajednička. Pošto je jedan od uslova mira da se ona ravnopravno koriste kako za riječni saobraćaj tako i od strane podanika obiju država, opis i objašnjenje ostrva (ada) je kako slijedi:…«12 Umjesto zajedničke rijeke, Sava je s Požarevačkim mirom postala isključivi habsburški posjed s obje svoje obale. Imajući na umu merkantilističku strategiju Habsburške Monarhije od 1717. do 1719. godine, habsburške ambicije na Savi bile su mnogo više gospodarske nego vojne naravi, kao što je to dokazalo i iskustvo rata od 1736. do 1739. godine. Naime, Osmanlije se u sljedeća dva desetljeća nisu bile toliko promijenile da bi bilo moguće govoriti o strukturalno reformiranom imperiju pa su ipak bez većih teškoća rekuperirali svoje posjede južno od Save i Dunava u Bosni i Srbiji.13 Međutim, s Beogradskim mirom nije bio obnovljen habsburško-osmanski »kondominij« na Savi. Umjesto da mnoge od tih državnih funkcija budu na različite načine »omekšane« u »tampon-zoni« s desne obale Save, one koja je bila u habsburškom posjedu od 1718. do 1739. godine, sve su one nakon 1739. godine morale biti kumulirane na lijevoj obali Save, čime je i posavski vojnokrajiški ustroj postao još složenijim i zahtjevnijim, kako za državne vlasti, tako još više za podanike, na prvome mjestu za krajišnike. Umjesto da što je moguće više profitiraju od razvitka tržišta i poslovanja i »na malo« i »na veliko«, potonji su bili osuđeni servisirati funkcioniranje istog tog tržišta, dakako ne previđajući svoje najvažnije, vojne, ratničke dužnosti. Nakon 1739. godine granica na Savi je morala postati »tvrda«, neovisno o tome je li riječ o vojnom ustroju, sprečavanju širenja zaraznih bolesti, kretanju ljudi i dobara itd. Beogradski mir 1739. godine, s habsburškim uzmakom na Savu, nije limitirao trgovinu, ali je nametnuo potrebu izgradnje jakih fortifikacijskih sistema i lokalno, na najvažnijim mjestima i duž cijele granice. Slično je bilo i na osmanskoj strani. Nikada se nije toliko ulagalo u izgradnju fortifikacija, naročito u Bosni, kao u 18. stoljeću. Kapetanije su bile reformirane, a njihov

Pod točkom 3 zaključeno je 21. srpnja 1718. godine: »…, tutto il fiume Sava che è stato abbandonato dall’essercito ottomano dovra nuovamente nel medesimo stato che hora si trova restare con tutte le sue ripe nel potere dell’imperatore de Romani.« (Škrivanić, Gavro (ur.). Dnevnik Dubrovčanina Mihajla Pešića o Požarevačkom mirovnom kongresu 1718 godine. Beograd, 1952., str. 64) Kada je o bosanskoj Posavini riječ, jedino o Bijeljini i Semberiji odlučivalo se ranije, 10. srpnja i odlučilo o »la separazione delli confine dal Danubio sino al fiume Timok, … sino à Belina (Bijeljina - D.R.), situate sul fiume Drina.« (str. 53-54) 12 Kovačević, Ešref. Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog mira. Svjetlost. Sarajevo, 1973., str. 255. 13 Vidjeti: Pelidija, Enes. Banjalučki boj iz 1737. godine., uzroci i posljedice. Sarajevo, 2003. 11

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


68

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

broj znatno uvećan.14 Kreševljaković ističe da je u 18. stoljeću bilo osnovano 28 kapetanija, pokraj onih 12 što su preostale iza Karlovačkog mira.15 U njima su fortifikacijski bili građeni »gradovi«, »kule« i »čardaci«, s tim što su prvi bili zidani od kamena, a drugi su pravljeni od drva i zemlje.16 Za razliku od vojnokrajiške vojske, u kojoj je u to doba velika većina neplaćenih, a oni koji su bili plaćeni plaću su većinom tek dijelom dobivali u novcu, ako su bili domaćeg podrijetla, s osmanske strane su svi bili plaćeni: »Vojska se sastojala od raznih rodova. Svi zapovjednici ili age i zabiti, kao i svi vojnici ili neferi, postavljani su carskim beratima: svi su bili stalni i plaćeni, a sve službe od kapetana do zadnjeg vojnika bile su nasljedne i prelazile s oca na sina ili bližeg rođaka.«17 Sa slavonske strane Gradiška je vjerojatno bila najbolji primjer gradskog naselja koje je tradicijski bilo oblikovano s obje strane rijeke Save. Nakon razaranja koje je pretrpjela u ratu od 1683. do 1699. godine trebalo je čekati 1715. godinu da bi se dočekao plan izgradnje novog pograničnog utvrđenja na starim temeljima. Napravio ga je graditelj Perretto de Sile. Okolica mjesta je u to doba još bila i močvarna i prekrivena gustim hrastovim šumama.18 Najvažnija tvrđava u Slavonskoj krajini bio je Brod koji je već u antičko doba bio važno urbano središte na raskrižju prirodnih transregionalnih putova zapad-istok i sjever-jug. U srednjem vijeku obnovio je svoje (proto)urbane funkcije. Iako je širi okoliš bio podložan čestim izlijevanjima Save, naselje se održalo zbog prometne važnosti, koja mu je već u srednjem vijeku dala i današnje ime (Brod, u smislu ‘skela’). Razvijalo se s obje strane rijeke Save. Naselje je i u vojnokrajiško doba imalo višeslojan razvitak, koji je najprije bio određen ušćem Mrsunje u Savu, gdje se nalazio Stari Grad ili Gornja brodska varoš, dok se istočno od njega postupno razvijao Novi Brod ili Donja brodska varoš. Princ Eugen Savojski imao je osobno dosta udjela u projektiranju i gradnji ovog strateški najvažnijeg grada u Posavskoj krajini. Projekt je izradio vojni inženjer Willer, a poslovima na gradilištu upravljao je već spomenuti Perretta de Sile.19 Sadašnji Brod s lijeve strane Save određen je u 18. stoljeću simultanim razvitkom i impresivne fortifikacije i civilnog naselja, izvorno »Cravaten Statt«, tj. hrvatski grad, gdje će nastati vojni komunitet Brod: »Do 1734. godine nova brodska tvrđava bila je uglavnom dovršena. (...) U nju je stalo oko 4000 vojnika, a u slučaju napada mogla se uspješno braniti pomoću 150 topova.«20 S bosanske strane, nakon što je od 1688. do 1691. godine bilo potpuno uništeno utvrđeno naselje, ponovno je naseljeno i obnovljeno poslije 1700. godine, kao Turski Brod. Ono što je sagrađeno uništeno je ponovno 1716. godine, da bi se Vidjeti: Kreševljaković, Hamdija. Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 19802. Autor ističe što se zbiva nakon 1699. godine: »Grade se novi, prepravljaju stari i popravljaju davno napušteni gradovi i formiraju se novi aganluci i kapetanije. Ne utvrđuju se samo granice nego i putevi koji vode u unutrašnjost ove zemlje. / Taj je rad nastavljen još življe nakon Požarevačkog mira (1718). (...)« (str. 18) 15 Nav. dj., str. 19. 16 Nav. dj., str. 21. 17 Nav. dj., str. 22. Još nešto: »...Bosna je bila jedina pokrajina u Osmanskom Carstvu u kojoj su postajale kapetanije.« (nav. dj., str. 73) 18 Marković 2001: 129, 133. 19 Marković 2001: 148. 20 Marković, 2001, str. 149. 14

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

69

Slika 2: Dio karte razgraničenja I. Berndta nastale nakon Požarevačkog mira 1718. godine

poslije 1739. godine počelo obnavljati. Važnost Broda je uvijek manje ili više bila povezana s činjenicom da su se na njegovu području sustjecali putevi koji su povezivali gornju i donju Posavinu te Panonsku nizinu s Bosnom i jadranskim primorjem.21 S izuzetkom Rače, većina drugih naselja u Posavskoj krajini bila je seoskog tipa u to doba, dakako seoskog tipa po mjerilima vremena i prostora. U njemački pisanim izvorima iz tog doba, primjerice u Khevenhüllerovu Unuorgreifflicher Vorschlag iz 1735. godine, o Savi, Posavskoj krajini ili posavskim krajišnicima riječ je redovito kao o »Sau«, »Saustrom(b)«, »Sclavonische(n) Saustromb gräniz«, »die Sclavonische Sau gränitzer«, očigledno zato što se u to doba rijeka Sava javljala i u hrvatskom, ali ponekad

21

Marković 2001: 145. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


70

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

i u srijemskom krajiškom smislu.22 Međutim, u to su doba krajišnici bili najizravnije u vezi s rijekom Savom, kao žitelji njezina priobalja, kao ljudi čiji opstanak ovisi o ćudljivostima te rijeke te kao krajišnici, habsburški podanici, koji na mnogo načina čine i održavaju krajinu prema Osmanskom Carstvu. Naime, ta rijeka sa slavonske strane svake godine plavi upravo nevjerojatne površine (»...alle Jahr unglaublich von dem Saustromb inundirten Terrain betrachtet wirdt...«), s bosanske pak strane ona je stalnim pohodima krajišnika, napose onih koji i sami potječu iz Bosne, opustošena. (Sa stajališta habsburških interesa bilo je to tada najbolje jamstvo »mira i sugurnosti« (»...undt etliche meil weegs weit verwüstet, die ihnen ex hostico geschehene invasionen abgewendet, und andurch sich ruhe undt sicherheit geschaffet...«)). Krajišnici su ti koji su na obali rijeke sagradili i održavaju »čardake« i »stražarnice« (»ihre czartaquen oder wachthäuser in litore erbauet«) te na rijeci sudjeluju u gradnji tvrđava, palanki, kontumaca i drugoga, kao što i stražare i patroliraju duž rijeke, obračunavaju se s razbojnicima po savskim močvarama, rukavcima i šumama, a održavaju i komunikacije s jedne na drugu stranu rijeke kao pismonoše, ordinanci itd.23 Drugim riječima, iz suvremenih opisa stanja na Posavskoj krajini poput ovoga moguće je zaključiti koliko je ova krajina doista bila krajina na rijeci te koliko se od krajišnika, koji su dotad već bili provjereni u mnoštvu ratova i s Osmanlijama i na Zapadu te napose protiv mađarskih ustanika, očekivalo da doprinesu agrarnom kultiviranju Posavine i njezinu vojnokrajiškom učvršćenju. Budući da su se od situacije do situacije dužnosti krajišnika sve više umnažale, najuočljivija je posljedica bilo njihovo posvemašnje siromaštvo. Khevenhüller će napisati: »...die extreme armuth vor augen ist...«.24 Ne ulazeći ovom prilikom u problematiku vojnokrajiškog ustrojstva Posavske krajine od 1718. do 1739. godine jer su se i Vaníček i Kaser i više drugih između njih dvojice u više nego stotinu godina bavili vojnokrajiškim reformama, htio bih se zadržati na njihovim izravnim učincima, kao što je i hajdučija, razbojništvo, koja je i u ovo doba bila endemičke naravi, nerijetko i pojačana. 25 U pariškome Service historique de l’Armée de Terre, u fondu Mémoires et Reconnaissances (dalje: SHAT, MR), sa signaturom 1582, pronašao sam 1. travnja 1980. godine svežanj spisa u vezi s Khevenhillerovom reformom Posavske krajine 1735. godine. Neke od njih je koristio već Franjo Vaníček, pišući Specialgeschichte der Militärgrenze, ..., I. Band (Wien, 1875.), na str. 236-245. Međutim, oni nikada nisu bili izvorno objelodanjeni, što je uistinu šteta jer je Ludwig Andreas Khevenhüller (1683. - 1744.) jedan od najsposobnijih vojskovođa i umnih ljudi plemićkog staleža njegova doba, koji je od 1733. do 1735. bio u Slavoniji osječki zapovjednik i vojnokrajiški zapovjednik. Spise sam transkribirao iste, 1980. godine, a nedavno ih je kolacionirala kolegica Maja Petrić, koja ih je iskoristila za pisanje diplomskog rada Khevenhüllerov memoar iz 1730-ih - Društveno-gospodarski odnosi na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva početkom 18. stoljeća, koji je napravila uz moje mentorstvo i obranila u travnju 2007. godine. 23 Unuorgreifflicher Vorschlag (SHAT, MR 1582) 24 SHAT, MR 1582. Pola stoljeća kasnije, 1786. godine, najveći dio Posavine činila je i dalje prostrana ravnica, čiji su dijelovi često na nižoj nadmorskoj visini od površina rijeka pri uobičajenom vodostaju. Čim bi vodostaj porastao golema prostranstva bi bila poplavljena, a »tolika polja ili opustošena ili onesposobljena za obrađivanje i pretvorena u baruštine koje retko, ili čak nikad ne presuše«. (Engel, 2003: 26) Ipak, predodžba o Slavoniji među suvremenicima više nije bila kao o zemlji baruština nego, upravo oprečno, kao o prirodno lijepoj i bogatoj zemlji: »Inače Slavonija ima plodno tle, dobro razvijeno ratarstvo, sočne livade, mnogo pašnjaka podesnih za stočarstvo, i gotovo skroz lepe i veoma velike šume.« (Engel, Franc Štefan. Opis Kraljevstva Slavonije i Vojvodstva Srema. Novi Sad, 2003., str. 27) 25 Hajdučijom u ovom prostoru i vremenu najviše se bavio Slavko Gavrilović. Više je radova s time u vezi. Primjerice: Gavrilović, Slavko. Hajdučija u Sremu u XVIII i početkom XIX veka. SANU. Beograd, 1986. (Vidjeti: Gavrilović, Slavko. Sremu od kraja XVII do sredine XVIII veka. Novi Sad, 1979.)

22

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

71

Budući da su područja sjeverno od Save i Dunava vrlo dugo bila pustošena i raseljavana, a stanovništvo koje je na kraju dočekalo Karlovački mir (1699.), čak i uz useljavanja iz Bosne i Srbije, bilo je uistinu malobrojno i rijetko kada stalno naseljeno. Nasuprot jednostavnoj osmanskoj upravi, u odnosu na koju je to žiteljstvo moglo imati i samoupravnih prava, dakako u mirnijim vremenima, habsburška je uprava bila oficijelno mnogo raščlanjenija, zastupala je nerijetko različite interese, radeći to na različite načine, a obraćajući se istim, redovito krajnje osiromašenim podanicima. Podanički odgovor na sistemski kaos »odozgo«, koji je bio isprepleten s mnoštvom privatnih interesa, često je bio nasilan. K tome, hajdučije (pustahiluka, razbojništva) bilo je s obje strane granice, povremeno ga je bilo mnogo i teško ga se moglo »iskorijeniti«. Raznovrsne nepogode, a na prvom mjestu velike i dugotrajne poplave, povezane s mnoštvom drugih nevolja, dodatno su ljude tjerale u hajdučiju. Nevolje su bile tim veće što su se iz godine u godinu umnožavale vojne službe (stražarska, kordonska itd.), raznovrsnih tlaka je bilo sve više, a one su obično samo u početku bile plaćene, nametale su se i kontribucije, što je dodatno loše utjecalo jer je »carska« vojska generalno bila u mnogo boljem položaju.26 Kako se u oružju nije oskudijevalo, a »(v)elike močvare, guste šume i prostrane šikare mogle su, uz pouzdane jatake, poslužiti kao sigurna skrovišta za omanje, pokretne i smele družine (»bande«) odmetnika ...«, s hajdučijom se vrlo teško moglo izaći na kraj.27 Nerijetko su se svi seljaci u nekom kraju bavili hajdučijom u vrijeme kada su mogli izbjeći nadzoru, a hajducima je na ruku išla i činjenica da se razmjerno jednostavno mogli prijeći s jedne strane Save na drugu, što je u Srbiji pod habsburškom vlašću zbog neusklađenosti vlasti intervencija protiv hajduka ovima omogućavalo izbjeći potjere.28 Vlasti su redovito nastojale što je moguće više izolirati hajduke od podanika, napose, krajišnika. Za uhvaćena hajduka moglo se dobiti izdašnu nagradu, koja je ponekad dosezala vrlo velike iznose (od 4 do 200 dukata). Jaz prema hajducima i njihovim obiteljima stvarao se i egzemplarnim kaznama na mjestu zločina, što se obično svodilo na javne egzekucije: »Ipak, prave sigurnosti nije bilo, pa je general Petraš zahtevao od provizora Langa da lutajućim kotlarima i limarima (‘špenglerima’) ne dozvoli kretanje po selima mitrovačkog okruga, kao i da Turcima ne daje pasoše za Raču i Granicu, pošto se zbog razbojnika kroz šume ne može bezbedno putovati, a u slučaju da Turci budu opljačkani ili poubijani, država može imati velikih neprijatnosti«.29 Godine 1724. u Slavoniji je trajala potjera za Đukom Ječmenicom, ucijenjenim na 200 dukata! Kada bi se učinilo da je hajdučija iskorijenjena, obično bi se pojavljivala nova družina, kao što se to dogodilo 1725. godine: »Sredinom jula razbojnici su se pojavili na području mitrovačkog provizorata; u pitanju je bila družina harambaše Banine, koga su komorski panduri uspeli da preteraju preko Save i zaplene, odnosno u močvari pronađu i unište njegova dva velika čamca - ‘koraba’.«30 Rijetki su bili slučajevi opće potjere 28 29 30 26 27

Gavrilović, Slavko. Hajdučija ..., str. 7-8. Isto. Nav. dj., str. 15-16. Nav. dj., str. 19-20. Slučaj iz 1722. godine. Nav. dj., str. 22. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


72

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

za hajducima jer je vrlo teško bilo usuglasiti vlasti različite provenijencije, a još teže praktično izvesti ono što bi bilo dogovoreno. Zabilježen je slučaj potjere iz 1727. godine u kojoj je sudjelovalo nekih 2400 ljudi: »Potera je bila predviđena za 4. avgust a trebalo je da je otpočne 700 poternika iz mitrovačkog provizorata, koji bi pretražili šume i šikare od obale Save do Grgurevačke udoline, gde bi se spojili sa 400 poternika sa Odeskalkijevog spahiluka i došli do Vrdnika a onda se okrenuli prema Savi do Kupinova. U isto vreme krenulo bi 500 ljudi iz surdučkog te 440 iz surčinskog provizorata kao krilno pojačanje te bi svi zajedno pročešljali pustare i salaše kao i sva druga sumnjiva mesta.«31 Visoka pravoslavna crkvena hijerarhija u Srijemu i Slavoniji redovito je osuđivala hajdučiju, ali joj se utjecaj gubio među ljudima koji su i inače bili ljudi s margina, i to ne samo društva, nego i života: »Zaista, u toku 1731. godine mitropolit Vićentije Jovanović uputio je poslanicu srpskom narodu u Monarhiji, ukazujući da uzroci razbojništva leže u nedovoljnom vaspitanju, u odsustvu dobrih običaja i straha božjeg već od ranog detinjstva, u pijanstvu, krađi, psovci i svetogrđu kao i u lažnom kazivanju slepih prosjaka, u kome se slave razbojnici, pljačkaši i ubice. Mitropolit je tvrdio da ni kod jednog naroda u Monarhiji nema toliko lupeža i razbojnika kao kod Srba. Iako se posvuda samo ‘Raci’ vide obešeni na vešalima, mučeni na ‘točku’, posečeni i raščerečeni, to ipak ne pomaže, pa razbojnici iz njihove sredine napadaju već i sopstvene crkve i manastire, tuku i ubijaju sveštenike, crkvene služitelje i kaluđere. Stoga on baca kletvu na sve razbojnike i jatake i preti im odlučenjem od crkve i vere.«32 Novi val hajdučije bio je uslijedio 1731. godine, nakon što su vlasti (Neoakvistička subdelegacija) naglo povećale kontribuciju za 20.000 forinti i radi uvođenja novih obveza u građenju kasarni.33 Novi rat s Osmanlijama značio je nove podaničke obveze pa se 1738. godine hajdučija iznova raširila svom silinom: »Seljaci i varošani na spahilucima a graničari u podunavskoj granici i duž Save bivali su sve iznureniji zbog prevelikih ratnih tereta, snabdevanja i ukonačenja trupa, podvoza i prevoza vojske, hrane i ratnog materijala do isturenih delova carske armije u Srbiji; oskudice u hrani i novcu i zbog kuge koja je počela da odnosi mnoge živote, zbog koje su mnoga naselja nedeljama bila blokirana i dovođena do očajanja. Stoga su ponovo nicale pustahijske družine od dezertera, vojnika i graničara, od bivših razbojnika, od samih pandura. Krvavo klupko počelo se ponovo odmotavati.«34 Jedino što se moglo u takvom stanju, da se koliko-toliko uvede kontrola, bilo je uvođenje obveznih pasoša za sve podanike, bez iznimke. Kazne su bile drakonske, tj. vješanje na kućnom pragu i/ili progon cijele obitelji.35 Godine 1978., od 26. do 28. listopada, Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba održali su simpozij u povodu 250. godišnjice vojnokrajiškog sanitarnog kordona. Naime, godine 1728., 22. listopada, car i kralj Karlo VI.(III.) patentom je propisao stalnu obranu od zaraznih bolesti iz Osmanskog Carstva: »Nasuprot turskim područjima treba 33 34 35 31

32

Nav. dj., str. 28. Filipović, M. »Stanje epske pesme kod Srba u habsburškim zemljama oko 1731«. Kovčežić. Br. VIII. Beograd 1968., 46-53. Gavrilović, nav. dj., str. 39-40. Gavrilović, nav. dj., 56-57. Isto.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

73

zbog neposredne opasnosti od zaraznih bolesti urediti stalnu protuobranu podešenu prema težini okolnosti.«36 Doista, neće biti pretjerano reći da je dubrovački »genij« imao odlučujućeg udjela u uvođenju karantene, ali je sasvim drugačija stvar s habsburškim imperijalnim projektom sanitarnog kordona koji je u 18. stoljeću postupno stvaran od Hrvatskog primorja do Transilvanije i administriran unutar goleme hijerarhijske »piramide«, čiji je vrh, sa silnom koncentracijom moći, bio u bačkom Dvorskom ratnom vijeću, odnosno kasnije Ministarstvu rata. Dakako da je unutar tog sustava udio Sanitarnog kordona vojnih krajina u Hrvatskoj i Slavoniji bio vrlo velik, ali bi isto tako pogrešno bilo previđati da je takav kakav je bio Sanitarni kordon mogla stvoriti samo imperijalna sila kakva je bila apsolutistička Habsburška Monarhija u 18. stoljeću.37 Međutim, s izuzetkom studije Ešrefa Kovačevića o bosanskim granicama prema odredbama srijemskokarlovačkog mira (1699.), nijedan drugi mirovni ugovor između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva u nas nije monografijski istražen, a bila su još tri: Požarevački (1718.), Beogradski (1739.) i Svištovski (1791.). Ipak, kada bi se sustavno usporedile odredbe sva četiri mirovna ugovora od 1699. do 1791. godine, bez teškoća bi se moglo uočiti promjene u samom poimanju granice s jedne i druge strane. Zaključujući mirovni ugovor u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, habsburška je strana još bila vrlo daleko od modernog poimanja granice kao granične crte, što je bitna pretpostavka izgradnje učinkovita sistema zaštite od zaraznih bolesti, ali i svega drugog što podrazumijeva moderno poimanje vlasti i moći. U nedostatku potrebnih istraživačkih uvida može se postaviti pitanje je li itko od tadašnjih pregovarača s habsburške strane anticipirao potrebu izgradnje strogo nadzirane granice, koja će udovoljavati višestrukim namjenama (vojnim, nadzora nad kretanjem ljudi i dobara, sprečavanju širenja zaraznih bolesti…), tj. svim onim potrebama koje će bar u načelu, a u štočemu i konkretno već 1728. godine biti ozakonjene patentom Karla VI./III. Na to pitanje nije moguć jednoznačan odgovor. Poimanje granice kao strogo nadzirane crte - razdjelnice sporo se oblikovalo na habsburško-osmanskim ratištima, naročito u močvarnim, šumovitim, riječnim, planinskim i sličnim okolišima, kojima su obilovali prostori srednje i jugoistočne Europe. U brojnim je prikazima povijesti Habsburške Monarhije u 18. stoljeću moguće pročitati da je dvorska politika bila opsjednuta svojim interesima pa i iluzijama svagdje drugdje u Europi osim na njezinu jugoistoku. Time ni interes za granicu prema Osmanskom Carstvu nije mogao biti bitno drukčiji. Ona je mogla biti jedino granica razdvajanja prema orijentalnom

Grmek, Mirko Dražen. »Karantena«. Medicinska enciklopedija. Sv. 3. JLZ. Zagreb, 1968., str. 596. Citirano u: Vodopija, Janko. »Sanitarni kordon nekad i danas« u: Vodopija, Janko (ur.). Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik radova simpozija održanog u povodu 250. obljetnice Sanitarnog kordona. Zadar, 26. do 28. listopada 1978. Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Zagreb, 1978., str. 10. 37 Vidjeti »Hrvatske granice u mirovnim ugovorima i na kartama razgraničenja do kraja 19. stoljeća« u: Slukan Altić, Mirela. Povijesna kartografija. Kartografski izvori u povijesnim znanostima. Meridijani, Samobor, 2003., str. 210-222. Vidjeti također: Povijesne granice Hrvatskoga Kraljevstva 1606 - 1791 * Historische Grenzen des Königreichs Kroatien 1606 - 1791. Hrvatski institut za povijest & Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2004. 36

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


74

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

Slika 3: Perrettov plan brodske utvrde, 1715.

»drugom« i ništa više. Tako se obično tumači izgradnja vojnokrajiškog sustava od Jadranskog mora do Transilvanije, čiji je sastavni dio bio sanitarni kordon.38 Drugim riječima, cijelu habsburšku jugoistočnoeuropsku strategiju ne bi bilo moguće pojednostavljivati. U tom je smislu teško prihvatiti sljedeću pretpostavku. Budući da je glavni cilj habsburške dvorske politike bio spriječiti izravnu komunikaciju Hrvatske i Bosne, osnovna je zadaća sanitarnog kordona, prema Mirku Valentiću, bila »da karantenskim i drugim mjerama zaštiti privredu i krajiško stanovništvo od zaraznih bolesti. Štiteći Krajinu, sanitarni kordon štiti, isključivo, najveći rezervoar jeftine i dobro izvježbane carske vojske.«39 Što je Habsburška Monarhija u 18. stoljeća komunikacijski bila bolje povezana, zaštita od zaraznih bolesti nikako nije mogla biti samo pogranična, odnosno regionalna. Sanitarni je kordon morao djelovati na razini imperijalnog sistema.

Vidi: Valentić, Mirko. »Bitne odrednice razvoja sanitarnog kordona u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini«. u: Vodopija, Janko (ur.). Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik radova simpozija održanog u povodu 250. obljetnice Sanitarnog kordona. Zadar, od 26. do 28. listopada 1978. Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Zagreb, 1978., str. 17-26. Posebno, str. 17. Isti autor piše: »Ponovni zaokret Austrije prema Istoku 1878. obilježava najbližu vremensku odrednicu ukidanja sanitarnog kordona.« (isto) Teško da bi se na taj način išta moglo objasniti jer je odluka o ukidanju vojnokrajiškog sustava, bitne pretpostavke održavanja sanitarnog kordona, već bila donesena, a austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine činila je baštinjeni sanitarni kordon disfunkcionalnim. Inače, jedini uistinu istraživački rad o sanitarnom kordonu je rad: Lesky, Erna. »Die österreichische Pestfront an der k.k. Militärgrenze«. Saeculum. Br. 8. Wien, 1957, str. 82-105. 39 Vidjeti, npr.: »...sanitarni kordon s nizom strogih preventivnih mjera djeluje prvenstveno protiv intenzivnog i tradicionalnog trgovačkog prometa između Hrvatske i Bosne.« (Valentić 1978: 19 i 20) Međutim, isti pisac će u istom tekstu napisati nešto kasnije: »Odredbe požarevačkog mira otvaraju do kraja vrata Osmanlijskog Carstva trgovačkom prometu iz Hrvatske i Ugarske.« (Valentić 1978: 20)

38

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

75

Kao što je već naglašeno, Beogradski mir 1739. godine, s habsburškim uzmakom na Savu, nije limitirao trgovinu, ali je nametnuo potrebu gradnje jakih fortifikacijskih sistema i lokalno, na najvažnijim mjestima i duž cijele granice. Slično je bilo i na osmanskoj strani. Militarizacija vojnokrajiškog sistema i sanitarni kordon, kao i sve druge funkcije višeslojne granice Habsburške Monarhije dopunjavale su se jedna s drugom u procesu koji je bio sve prije nego linearan. Prva dvorska uputstva kojima je cilj bio gradnja Sanitarnog kordona objavljena su 1710. godine i bila su namijenjena Karlovačkom generalatu i Banskoj krajini. Odnosila su se na »suhu među«, tj. na onaj dio granice koji se protezao od Tromeđe do donjeg Pounja.40 Unatoč sve pouzdanijim znanjima o zaraznim bolestima, posebno o najopasnijoj među njima - kugi, u 18. stoljeću preventiva je bila najviše što se moglo učiniti, dakako preventiva temeljena na još oskudnom poznavanju zaraznih bolesti. To je bio razlog što se kuga učestalo pojavljivala u Europi: »Već prvih godina XVIII st. buknula je jaka epidemija kuge koja se iz Carigrada proširila u Moldavsku, Vlašku, Erdelj, Poljsku, Šlesku, u baltičke zemlje, Štajersku, Austriju i Češku. Trajala je do 1714, a poharala je osobito Poljsku gdje je pomrla polovica stanovništva. Jedva se ta epidemija smirila, kad je 1720. buknula nova epidemija u južnoj Francuskoj. (...)«41 U južnoslavenskim su zemljama epidemije kuge u 18. stoljeću bilo učestale. Vojna krajina pritom nije bila izuzetak, čak ni u onim razdobljima kada je Sanitarni kordon, prema shvaćanjima suvremenika, u načelu bio učinkovit (1726., 1729. - 1732., 1738. - 1739., 1743. itd.). Međutim, dok je dubrovačka karantena već u srednjem vijeku bila čin kontrolirane izolacije, »dotle kod sanitarnog kordona vidimo kao glavnu mjeru zaštite razdvajanje ljudi i njihovih tereta. Prva je mjera izrazito ekonomska i zdravstvena, a druga je u biti vojnopolicijska, a tek poslije toga zdravstvena«.42 Prve mjere u vezi s uspostavom Sanitarnog kordona bile su, u biti, zakašnjele. Kuga je u to doba doslovno već godinama bila harala različitim dijelovima europskog prostora i očigledno dobivala nove poticaje s Levanta. Nakon rata (1714. - 1718.) stanje se dodatno usložilo. Požarevačkim mirom granica između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva postala je najvećim dijelom »suha«, što je silno usložilo mogućnosti njezina učinkovita nadzora. Tek su tada u bečkim središnjim ustanovama počele ozbiljne rasprave o mogućim načinima trajnog nadzora granice koji će biti usklađeni sa svim vrstama potreba. Posebna je pozornost morala biti ukazana sprečavanju širenja zaraznih bolesti. Stalne mjere zaštite propisao je spominjani Karlov patent iz 1728. godine. Učinjeno je to u vrijeme kada je upravo počinjala još jedna epidemija kuge koja će potrajati godinama (1729. - 1732.). Iz današnje perspektive je jasno da svaki dosljedno izveden sustav sanitarnog kordona podrazumijeva određen broj načela i postupaka koji su i modelski i praktično bili primjenjivani i provjeravani na Sanitetskom kordonu Vojne krajine. Vrlo ih je pregledno bio sažeo Janko Vodopija: »Kao osnovnu stvar i prvi postupak u mjerama sanitarnog kordona imamo uvijek

Krajasich, Peter. Die Militärgrenze in Kroatien. Dissertationen der Universität Wien. Wien, 1974., str. 105. »Kuga« u: Medicinska enciklopedija 4 Komb-Nju. JLZ. Zagreb, 1969., str. 189. 42 Vodopija, 1978, 9. 40 41

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


76

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

pitanje: Unde venis - Odakle dolaziš? Poslije toga dolazi identifikacija. U to vrijeme svaki je putnik morao imati propusnicu ili pismo kojim su vlasti obavještavale zainteresirane službene osobe da u području odakle putnik dolazi nema kužne bolesti. (...) Sljedeći postupak je bio razdvajanje. Naime, ako je postojala bilo kakva sumnja na kužnu bolest tada je dolazilo do prekida bilo kakve trgovačke razmjene. Posebne straže su pazile da ljudi ne prelaze s jedne strane granice na drugu. (...) Daljnji jasno definirani postupak u sanitarnom kordonu bila je provjera ili kontrola. To se zapravo u praksi više odnosilo na teret robe. Posebnim propisom bilo je određeno da se ‘kužnost’ određenog tereta provjerava pravim biološkim postupkom. (...) Na posljednju mjeru koja je primjenjivana u sanitarnom kordonu možemo spomenuti dezinfekciju. Najčešće se spominje ocat - a on zaista ima odlična dezinfekciona svojstva...«43 Bila su potrebna desetljeća da bi bila stvorena cijela infrastruktura Sanitarnog kordona! Cijelo to povijesno iskustvo još iščekuje svoje istraživače. Međutim, središnje otvoreno pitanje, neriješeno 1728. godine, bilo je kome će biti povjereno održavanje Sanitarnoga kordona. Iako su raspravljane različite mogućnosti, donesena je odluka da to budu krajišnici. Međutim, sve što je tada bilo učinjeno s time u vezi, dovedeno je u pitanje habsburškim porazom u novom ratu s Osmanlijama od 1736. do 1739. godine. S Beogradskim mirom 1739. godine, nakon što je Habsburška Monarhija izgubila gotovo sve svoje posjedovne stečevine iz Požarevačkog mira 1718. godine, granica se vratila na Savu i učvrstila na Dunavu. Tek tada je bilo moguće početi graditi mrežu čardaka, raštela, kao i svih ostalih brojnih objekata koji su granični kordon i Sanitarni kordon učinili onim što pod ta dva pojma danas podrazumijevamo. Sljedeća tri desetljeća proteći će prije nego što cijeli taj sustav bude funkcionalan. Sanitetski i krajiški kordon, kada su materijalna infrastruktura i ljudstvo u pitanju, najvećim su se dijelom podudarali jedni s drugima. Doista, vojnopolicijske i sanitarne mjere bile su i načelno i praktično isprepletene jedne s drugima, ali ih se ne bi smjelo izjednačavati jedne s drugima jer su se lagano mogle i razlikovati i praktično, ali i po svojim ciljevima.44 Kada je o krajiškom kordonu riječ, njegovi su zadaci bili spriječiti povrede granice s osmanske strane, napose prepade razbojničkih skupina. Ništa manje nije bilo važno sprečavati manje-više stalne pokušaje krijumčarenja, dezertiranja ili emigraciju podanika, kao i kojekakvih »vucibatina« (Krajasich). Stvar je bila u tome da je vojnokrajiški sistem bio vrlo represivan, što je bilo dovoljno da se uvijek iznova stvara masa nezadovoljnika koji su svojim raspoloženjima oduška davali prebjezima na osmansku stranu granice. U vremenima haranja zaraznih bolesti moglo je to biti krajnje opasno, kao što je u nizu slučajeva i bilo. Nikada se ne bi smjelo zaboraviti da je u svakom razdoblju postojanja vojnokrajiškog sustava mnogo ljudi pripadalo i podijeljenim kućnim zadrugama s jedne i druge strane imperijalne granice. Ukratko, stalni nadzor krajiškog i Sanitetskog kordona iziskivao je mnogo ljudi i velika Vodopija, 1978, str. 13-14. O tome je u novije vrijeme najviše pisao Peter Krajasich u svojoj doktorskoj disertaciji Die Militärgrenze in Kroatien. Vidjeti: Krajasich, Peter. Die Militärgrenze in Kroatien. Dissertationen der Universität Wien. Wien, 1974. Krajasich je u svom radu čitavu tu problematiku obradio u poglavlju »Die freibäuerliche Stellung der Grenzer«, u potpoglavlju »Innerhalb der Grenze«, s podjelom na a. Grenzkordon, b. Sanitätskordon, c. Kontumazstationen, d. Regimentsdienst, e. Robotschuldigkeit. (Krajasich 1974: 105-138)

43

44

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

77

Slika 4: Heiseov izvještajni plan o stanju brodske utvrde, 1723.

umijeća. Budući da je »suhu među« sa strane Karlovačkog generalata i Banske krajine bilo mnogo teže nadzirati, kordonsku i sanitetsku službu velikim su dijelom obavljale posebne vojnokrajiške jedinice, serežani. Na Savi i Dunavu patrolirale su lagane brodice čajkaša (šajkaša). U dravskom i savskom porječju putopisci su i krajem 18. stoljeća obično bilježili: »Ostali deo zemlje, osim nekoliko brežuljaka s obe strane, a osobito na obalama Drave i Save, ravan je i tako nizak da mnoga prostrana ravnica nije jednaka sa običnom visinom vodostaja tih reka; iz toga sleduje da pri izlivanju rekâ ogromna prostranstva bivaju preplavljena vodom, tolika polja ili opustošena ili onesposobljena za obrađivanje i pretvorena u baruštine koje retko, ili čak nikad ne presuše.«45 Umjesto zaključka. Posavska krajina od 1718. do 1739. godine, prostirući se s obje strane rijeke Save u Kraljevstvu Slavoniji, primjer je porječja kao krajišta, i to ne samo u području krajnje nepovoljnom za svakodnevni život i rad, nego i u području koje ima vrlo veliko značenje za višestruku prostornu integraciju Habsburške Monarhije kao europske sile na potezu od Jadranskog mora do Karpata, odnosno kao ključno u bilo kakvim pothvatima na europskom jugoistoku. Prekomjerno opterećenje seljaka - krajišnika sa svakovrsnim obvezama prouzročuje njegovu bijedu, ali i otpor, poput hajdučije, što je proces inkompatibilan s potrebama Habsburške Monarhije da osigura sigurnu i mirnu međunarodnu Engel, Franc Štefan. Opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srema. Matica srpska. Novi Sad, 2003., str. 26.

45

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


78

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

trgovinu, presudnu za budućnost imperija. Imajući na umu polivalentnost njezinih institucionalnih funkcija, Posavska je krajina isto tako trebala društveno-gospodarsku reformu koja će dugoročnije usmjeriti njezin razvoj prema mogućnosti prilagodba promjenjivim dvorskim interesima.

Summary Gradual stabilization of the imperial borderlands between the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire along the rivers Una and Sava in the period 1718-1739 included farreaching reforms of inherited military border systems on both sides of the frontier. The first objective of those reforms was the establishment of a strict control of any kind of transborder communication of humans and goods. In order to fulfill it, on both sides of the frontier-line it was necessary to build up a relatively large variety of border institutions and prescribe procedures that would serve military purposes, as well as facilitate authorized communications (travel, trade, health conditions, etc.). As a consequence, a relatively large number of (proto)urban centers emerged on neighboring river banks. In some of its aspects, it was almost »hermetically« closed (Cordon Sanitaire). In some others, it was a transfrontalier area of very intensive human contacts and transcultural transfers. This paper will be accomplished on interdisciplinary basis, primarily grounded in eco-history and urban history of imperial borderlands, focused on the river Sava.

Izvori Barbarić, J. Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi I (1706-1787). Slavonski Brod, 1995. Bartenštajn, J. H. baron. O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (1761). Beograd Valjevo, 1995. Bodenstein, Gustav. »Povijest naselja u Posavini god. 1718.-1739.« Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Br. XIX/oktobar-decembar. Sarajevo, 1907.; Br. XX. Sarajevo, 1908. Čelebi, Evlija, E. Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Veselin Masleša. Sarajevo, 1979. Engel, Franc Štefan. Opis Kraljevstva Slavonije i Vojvodstva Srema. Novi Sad, 2003. Mažuran, Ive. Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. Osijek, 1966. Mažuran, Ive. Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine. Osijek, 1988. Mažuran, Ive. Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine. Osijek, 1993. Medenica, Radoslav; Aranitović, Dobrilo (pr.). Erlangenski rukopis. Zbornik starih srpskohrvatskih narodnih pesama. Popularno izdanje. Nikšić, 1987. Škrivanić, Gavro (ur.). Dnevnik Dubrovčanina Mihajla Pešića o Požarevačkom mirovnom kongresu 1718 godine. Beograd, 1952. Taube, Fridrih Vilhelm fon. Istorijski i geografski opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srema... Novi Sad, 1998.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

79

Literatura Aličić, Ahmed S. »Razdoblje turske (osmanske) vlasti«. Enciklopedija Jugoslavije, 2 BJECRN. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb, 1982. Str. 174-189; Separat SR Bosna i Hercegovina. JLZ. Zagreb, 1982. Str. 86-101. Aličić, Ahmed. Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine. Posebna izdanja. Knj. XI. Orijentalni institut. Sarajevo, 1983. Bösendorfer, Josip. Agrarni odnosi u Slavoniji. Zagreb, 1950. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo, 1994; Sarajevo, 1998.2 Csaplovich, Jovann von. Slavonien und zum Theil Croatien. 2 Bde. Pesth, 1819. Ćorović, Vladimir. Istorija Jugoslavije. Beograd, 1933. Delon, Michel (ur.). Dictionnaire européen des Lumières. PUF. Paris, 1997. Dewald, Jonathan. The European Nobility 1400-1800. Cambridge University Press, 1996 Donia, Robert J. - Fine Jr, John V. A. Bosnia and Herzegovina: A Tradition Betrayed. Harvard, 1994.; Bosna i Hercegovina - tradicija koju su izdali. Sarajevo, 1995. Filipović, Nedim. Bosna i Hercegovina - najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice. Sarajevo, 1996.; 1997.2 Gavrilović, Slavko. Prilog istoriji trgovine i migracije Balkan - Podunavlje u XVIII i XIX stoleću. Beograd, 1969. Grmek, Mirko Dražen. »Karantena«. Medicinska enciklopedija. Sv. 3. JLZ. Zagreb, 1968., str. 596. Hadžibegović, Iljas. Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Institut za istoriju. Sarajevo, 2004. Hadžijahić, Muhamed. »Bune i ustanak u Bosni sredinom 18. stoljeća«. Historijski zbornik. Sv. 1980./81. Zagreb, 1982. Str. 99-137. Hammer, Joseph von. Historija Turskog (Osmanskog) Carstva. Sv. 3. Zagreb, 1979. Handžić, Adem. Studije o Bosni - historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda. Istanbul, 1994.; A Survey of Islamic Cultural Monuments Until the End of the Nineteenth Century in Bosnia. Istanbul, 1996. Historija naroda Jugoslavije II. Zagreb, 1959. Horvat, Anđela. Brakon u kontinentalnoj Hrvatskoj. Barok u Hrvatskoj. Hrabak, Bogumil. »Kužne radnje u Bosni i Hercegovini 1463-1800«. Istorijski zbornik. God. II. Br. 2. Banja Luka, 1981. Kašić, Dušan. Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj. Zagreb, 1967. Rudolf Kiszling, Die Kroaten. Köln, 1956. Klaić, Nada. »Zašto 1733. godine nisu na Banskoj krajini izgrađene kontumacijske kuće«. u: Vodopija, Janko (ur.). Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik radova simpozija održanog u povodu 250-te obljetnice Sanitarnog kordona. Zadar, 26. do 28. listopada 1978. Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Zagreb, 1978., str. 27-32. Klaić, Vjekoslav. »Brod na Savi«. Vienac. Teč. XI. Zagreb, 1879. (?) Kljaić, Josip. Brodska tvrđava. Slavonski Brod, 1998. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


80

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

Knežević, Antun. Carsko-turski namjestnici u Bosni i Hercegovini (godine 1463-1878). Senj, 1887. Kovačević, Ešref. Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog mira. Svjetlost. Sarajevo, 1973. Krajasich, Peter. Die Militärgrenze in Kroatien. Dissertationen der Universität Wien. Wien, 1974. Kreševljaković, Hamdija. »Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (1463-1851)«. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine. Br. 1. Sarajevo, 1949. Kreševljaković, Hamdija. Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Svjetlost. Sarajevo, 1980.2 Kruhek, Milan. »Oslobodilački ratovi i povijesne granice Hrvatskoga Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima (od mira na Žitvi do mira u Svištovu 1791.)«. u: Povijesne granice Hrvatskoga Kraljevstva 1606-1791. Historische Grenzen des Königreichs Kroatien 1606-1791. Hrvatski institut za povijest - Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2004., str. 7-30. Kunisch, Johannes (ur.). Prinz Eugen von Savoyen. Freiburg - München, 1986. Lesky, Erna. »Die österreichische Pestfront an der k.k. Militärgrenze«. Saeculum. Br. 8. Wien, 1957, str. 82-105. Lovrenović, Dubravko; Sućeska, Avdo; Tepić, Ibrahim; Azinović, Vlado. Istina o Bosni i Hercegovini - činjenice iz istorije B. i H. Sarajevo, 1991. (Sućeska, Avdo. »Osnovne osobenosti položaja Bosne i Hercegovine u osmansko-turskoj državi«. Str. 29-43) Malcolm, Noel. Bosnia - A short history. London, 1994; Povijest Bosne - kratki pregled. Zagreb - Sarajevo, 1995. (Osmansko razdoblje, str. 57-161) Marković, Mirko. Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva. Golden marketing. Zagreb, 2002. Matuz, Jozef. Osmansko carstvo. Zagreb, 1992. Moačanin, Fedor. »Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787.«. u: Pavličević, Dragutin (ur.). Vojna krajina: povijesni pregled - historiografija - rasprave. SNL & Odjel za hrvatsku povijest. Zagreb, 1984., str. 23-56. Noradounghian, Gabriel (ed.). Recueil d’actes internationaux de l’empire Ottoman. 3 vols. Paris, 1897-1903. Pavičić, Stjepan. Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. Zagreb, 1953. Pavlović, Drag(oljub) M. »Požarevački mir (1718. g.).« Letopis Matice srpske. Knj. 207. Sv. III. Novi Sad, 1901. Pelidija, Enes. »Prilike u Bosanskom ejaletu uoči tursko-mletačkog rata 1714-1718. godine«. Prilozi za orijentalnu filologiju. Sv. 37/1987. Sarajevo, 1988. Str. 159-172. Pelidija, Enes. Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira (1699-1718). Sarajevo, 1989. Pelidija, Enes. »Osnovni rezultati bosanskohercegovačke historiografije osmanskog perioda (od 1463. do kraja XVIII stoljeća) u posljednje dvije decenije XX stoljeća«. Prilozi. Sv. 29. Sarajevo, 2000., str. 89-109. Pelidija, Enes. Banjalučki boj iz 1737: uzroci i posljedice. El-Kalem. Sarajevo, 2003. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

81

Povijesne granice Hrvatskoga Kraljevstva - Historische Grenzen des Königreichs Kroatiens 1606 - 1791. Zagreb, 2004., str. 25-27, 52-55. Petrić, Hrvoje. Koprivnica u 17. stoljeću - okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Samobor 2005. Petrić, Hrvoje. O tipovima seoskih naselja (i njihovu okolišu) u varaždinskoj i koprivničkoj regiji u 18. i 19. stoljeću, Ekonomska i ekohistorija, br. 2, Zagreb-Samobor 2006., str. 89103. Petrić, Hrvoje. Općina i župa Drnje, povijesno-geografska monografija, Drnje 2000. Radonić, Jovan. Rimska kurija i jugoslovenske zemlje od XVI do XIX veka. SAN. Posebna izdanja. Knj. CLV. Knj. 3. Beograd, 1950. Richter, Eduard. »Prilozi zemljopisu Bosne i Hercegovine«. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Br. XVII/januar-decembar. Sarajevo, 1905. Roksandić, Drago. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 15001800. Zagreb, 2003. Roksandić, Drago. »Imperijalna granica i sanitarni kordon«. Ljetopis 2004. Zagreb, 2004., str. 123-141. Rothenberg, Gunther Erich. The Austrian Military Border in Croatia, 1522-1747. Urbana, 1960. Slukan Altić, Mirela. Povijesna kartografija. Kartografski izvori u povijesnim znanostima. Meridijani. Samobor, 2003. Spaho, Mehmed Dž. »Splitsko zaleđe u prvim turskim popisima.«. Acta historicooeconomica Iugoslaviae. Sv. 13. Zagreb, 1986. Str. 47-86. Spaho, Mehmed Dž. »Skradinska nahija 1574.«. Acta historico-oeconomica Iugoslaviae. Sv. 16. Zagreb, 1989. Str. 79-107. Stražičić, Nikola. »Riječka luka. Od malog emporija na ušću Rječine do lučkog sustava na obalama Kvarnera«. u: Dubrović, Ervin (ur.). Riječka luka: povijest-izgradnja-promet. Muzej grada Rijeke. Rijeka, 2001., str. 3-62. Sućeska, Avdo. »Osnovni rezultati bosanskohercegovačke istoriografije o osmanskoturskom periodu i njeni dalji rezultati«. Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945.-1982.). ANUBiH. Posebna izdanja. Knj. LXV. Odeljenje društvenih nauka. Knj. 12. Sarajevo, 1983. Str. 37-53. Sućeska, Avdo. »Obim autonomije Poljica u osmansko-turskoj državi«. Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu. Sv. XXXII/1984. Sarajevo, 1985. Str. 279-290. Šabanović, Hazim. Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela. Sarajevo, 19822. Šišić, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb, 1962. Škrivanić, Gavro. Dnevnik Mihajila Perišića o Požarevačkom mirovnom kongresu 1718. godine. SAN. Istorijski institut. Građa. Knj. VII. Knj. 6. Beograd, 1952. Šunjić, Marko. »Trogirski izvještaji o osvajanju Bosne (1463.-)«. Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1989. Str. 139-157. Valentić, Mirko. »Bitne odrednice razvoja sanitarnog kordona u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini«. u: Vodopija, Janko (ur.). Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik radova simpozija održanog u povodu 250. obljetnice Sanitarnog kordona. Zadar, od 26. do 28. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


82

Drago Roksandić - POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE

listopada 1978. Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Zagreb, 1978., str. 17-26. Vodopija, Janko. »Sanitarni kordon nekad i danas«. u: Vodopija, Janko (ur.). Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik radova simpozija održanog u povodu 250. obljetnice Sanitarnog kordona. Zadar, od 26. do 28. listopada 1978. Zbor liječnika Hrvatske i Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Zagreb, 1978., str. 9-16 Wagner, W. »Die Sawe und Militär-Kommunität Brood (1692-1873)«. Mitteilungen der Österreichischen geographischen Gesellschaft. Bd. 109. H. 2 und 3. Wien, 1983. Živojinović, Dragoljub. »Požarevački mirovni ugovor u svetlosti političkih zbivanja u Evropi (1715-1720).« Zbornik Istorijskog muzeja Srbije. Beograd, 1970.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 62-82


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

83

VODENICE U HRVATSKOJ (18. - 20. STOLJEĆE) KAO PRIMJER ODNOSA IZMEĐU LJUDI I RIJEKA/POTOKA 18th - 20th CENTURY WATERMILLS IN CROATIA EXAMPLE OF RELATIONSHIP PEOPLE HAD WITH RIVERS/STREAMS Mira Kolar-Dimitrijević Red. sveuč. prof. u mirovini Draškovićeva 23 HR-10000 Zagreb mira.kolar@zg.t-com.hr Elizabeta Wagner Draškovićeva 23 HR-10000 Zagreb elizabeta.wagner@zg.t-com.hr

Primljeno/Received: 7. 7. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije UDK/UDC 338.432(497.5)”18/19”:664.71 664.71(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

Sažetak Posebno mjesto u ekonomici Hrvatske zauzimaju vodenice i mlinovi. Mlinovi su se razvili u industrijsko doba, no već od 12. stoljeća pojavljuju se u Europi vodenice na potocima i rijekama prenošenjem iskustva iz prostora Bizanta. S obzirom na obilje rijeka i potoka u Hrvatskoj, broj vodenica kretao se u prošlosti od tri do pet tisuća, što je predstavljao velik proizvodni potencijal pa su se mnoge vodenice usavršavale kako bi mogle mljeti više vrsta brašna koje se tražilo u gradovima, ali i u izvozu. Energija za vodenice bila je besplatna i njihov rad nije štetio prirodi, nego je čak približio ljude potocima i rijekama, stvarajući prekrasne oaze žuborenja vode, ribnjaka i ljudskog društva u hladovini drveća.

Ključne riječi: Vodenice, 18. stoljeće, 19. stoljeće, 20. stoljeće Key words: Water mills, 18th century, 19th century, 20th century 1. »Oj mlinari, mlinari, što ste tako tužni?! Što ste tako tužni kraj vašeg zanata?! Na noge se dižite, vesla svi u ruke, reće navozite pa žito meljite.« (Vukovarska narodna pjesma. Hefelle, str. 122) Uvod. Rijeke su prvi putovi srednjeg vijeka, a vodenice su savršen primjer suživota čovjeka i tekuće vode. Gdje god su ljudi živjeli, kruh i voda bili su osnove života. Kruh koji se mogao načiniti u većim količinama tek onda kada su ljudi izmislili žrvnjeve koji melju žito u brašno i koji izrađeni od najtvrđeg kamena »frcaju« iskre kao što slavenski bog Perun izbacuje munje postao je najvažniji dio ljudske svakodnevice na našim prostorima. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


84

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

To pokazuju stara svetišta vezana uz boga Peruna i žrvnjeve, kako objašnjava akademik Radoslav Katičić na osnovi proučavanja materijalne i duhovne kulture. U 12. stoljeću pojavili su se na našim rijekama plivajući mlinovi kakvi su već bili razvijeni u Bizantu. U 18. stoljeću na rijekama su već postojale cijele kolonije vodenica jer su naše rijeke i potoci bili iznimno pogodni za male vodene mlinove koji su zajedno predstavljali važan proizvodni potencijal pa ih nalazimo u blizini gradova Varaždina, Osijeka, Siska, Karlovca. Mlinarstvo nije bilo jednostavan posao pa je i vlasništvo vodenica bilo različito kroz povijest. One se javljaju kao ius regalia - plemićke, ali kasnije sve više postaju seoske, ketuške, zadružne jer su bile od vitalnog interesa za ljude određene zajedničke skupine kako bi se mogao dobiti mirišljavi kruh. Briga oko njih često je bila posao više ljudi, a ne samo mlinara. Trebalo je uskladiti kolo sa žrvnjem, učiniti vodenicu pristupačnom korisniku seljaku, ali i mlinara seljaku pa se do vodenica grade putovi, a nerijetko i mlinar na kolima obilazi sela, prikuplja žito i kukuruz za meljavu, a onda mlivo vraća ljudima. Oko vodenica je tijekom cijele godine bilo mnogo posla. Riječne vodenice su zimi bili povlačene u zimovnike, tj. usjeke u obali, kako ne bi stradale od ledenih santa, a u proljeće su ponovno smještane na najzgodnijem mjestu i po potrebi premještane kako ne bi smetale plovidbi na rijekama. Često su nestajale preko noći otplavljene ili razrušene poplavama ili su stradale u vremenskim nepogodama. No brzo su se obnavljale sve do industrijskog doba, a njihovu sposobnost preživljavanja pokazuju i suvremeni ratovi. U slučaju prestanka rada industrijskih mlinova i nestanka električne energije one omogućavaju mljevenje žita i kukuruza, a kruh je - kako se zna - važna namirnica za naš narod.1 Smještaj vodenica je stoga uvijek bila vrlo važna informacija okolnom stanovništvu i gotovo možemo reći da je uspostavljena mreža vodenica u našoj zemlji na isti način kao što je bila uspostavljena i mreža sajmova i mreža obrtničkih usluga. Vodenice na potocima trebalo je prilagođavati prirodi pa ih ima u brdovitom terenu gdje se voda dovodi odozgo nadljevača ili se pak prikuplja odozdo podljevača, pri čemu je trebalo obavljati izvjesne zemljane radove i sagraditi male brane koje su stvarale mala jezera ili na neki drugi način rješavale probleme rada vodenica. Poznati njemački enciklopedist Johannn Georg Krünitz je cijeli svezak svoje enciklopedije posvetio vodenicama.2 On se nije posebno bavio vodenicama u Hrvatskoj, a njih je na našem prostoru bilo oko tri tisuće. No i njihov broj, i njihova konstrukcija i vlasništvo nad njima neprestano su se mijenjali pa vodenice predstavljaju gotovo najneuhvatljiviju formu proizvodnje te su zato i izmakle pažnji gospodarskih povjesničara, a postale predmet proučavanja etnografa ili slikara i fotografa. Ni mi, dakako, u ovom radu ne možemo računati na potpunost ovog rada jer vodenice su bile sitni pogoni nestalnog broja i mjesta, ali želimo ukazati na njihovu važnost kao dio naše kulturne baštine i važnu kariku povijesti

Tako je bilo tijekom Drugoga svjetskog rata kada su partizani pogonsko remenje mlinova sakrili u bunkere u šumama, a žito se moglo samljeti samo u vodenicama. Tako je bilo i tijekom Domovinskog rata kada neke vodenice tiho melju opskrbljujući potrebite žitnim ili kukuruznim brašnom. 2 J. G. KRÜNITZ, H. Gustav FLÖRKE, Oeconomische Encyklopaedie oder allgemeines System der Staats-Stadt-Haus und Landwirtschaft, in alphabetischer Ordnung , Band 95 i 96, Brünn 1810. Jedinica o mlinovima je bogato ilustrirana bakrorezima, a o toj je enciklopediji pisala Miroslava Despot. (M. DESPOT Krünitzova »Ekonomska enciklopedija« o evropskoj manufakturi 18. stoljeća, Spomenica Josipa Matasovića (1892-1962), Zagreb 1972., 61-72.) 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

85

sitne proizvodne privrede koja je uspjela izvršiti pretvorbu u industriju da bi se onda tiho i bezglasno ugasila ostavljajući kao jedine tragove ruševne vodenice i mlinove suhare te ruševine visokih mlinskih zgrada koje nagriza vrijeme. Samo su rijetke vodenice i rijetki mlinovi uspjeli preživjeti ovo propadanje, i to u prvom slučaju u najzabitijim krajevima, a u drugom, oni u velikim gradovima. Nastojat ćemo stoga što manje spominjati manufakturne, odnosno trgovačke i industrijske mlinove, a to je tema koju treba raditi u kombinaciji s ukazivanjem na proizvođače žita, dovozom u mlinove i izvozom. Među njima je bilo i mlinova koji su se koristili snagom vode. Manufakturni je mlin u Žaklju kod Rijeke 1830. godine sa 40 konjskih snaga i sedam kamenova, čiji se broj uvećao na 18 kamenova i 96 konjskih snaga.3 Izostavljat ćemo iz ovog rada i suhare koje su se gradile na mjestima gdje nije bilo rijeka i potoka pogodnih za vodenicu, često u kombinaciji s vršidbom konjima pa su tako nastajala posebna mjesta koja su vlasniku donosila dobit.4 Izostavljaju se iz ovog razmatranja i vodeni pogoni koji su se upotrebljavali u rudarstvu, tekstilnim manufakturama i slično. Industrijski su mlinovi poslovali kao trgovačke organizacije dobrim dijelom uključeni u izvoz i raspolagali su vlastitim žitom. Ušurna je meljava, tj. meljava gdje se od seljaka koji donosi žito u mlin na meljavu (pomeljara), sporedna djelatnost ovih mlinova.5 Hrvatska, osim Slavonije, iako baš nije bila velik proizvođač žita bila je velik izvoznik brašna preko Rijeke sve do 1866. godine te su u tom vremenu nastali veliki eksportni mlinovi koji su opskrbljivali Austriju i Češku brašnom do 1924. godine kada počinje krizno razdoblje za mlinarsku industriju.6 Iako mlinovi predindustrijskog doba mogu biti na vodeni pogon na rijekama, potocima, jezerima, na vjetar (vjetrenjače) ili na konjski pogon (suhare), za nas su najvažniji mlinovi na vodeni pogon (vodenice) jer je naša zemlja prepuna rijeka i potoka na kojima su se mogli sagraditi takvi mali mlinovi u čiju je gradnju trebalo utrošiti mnogo truda, a i vještine kod meljave, ali nisu trebali ni ulja, ni drva, ni ugljena i nisu zagađivali okoliš. Taj je mlin mogao samljeti godišnje 200.000 vagana žita, a bio je smješten na rječini te je koristio veliku snagu te vode. Mljeo je žito koje je bilo dovezeno iz Banata, ali i iz Rusije te je vlasnik Stabilimento commerciale di farina di Zakalj izvozio u južnu Afriku, istočnu Indiju, Englesku i Brazil. Drugi riječni mlin na vodeni pogon bio je postavljen u Zidancu kod Rijeke i imao je dnevni kapacitet od 40 vagana, a uz njega je podignuta i tvornica tjestenine. Karlovački mlin na Kupi podiglo je jedno belgijsko društvo i imao je kapacitet od 100.000 vagana godišnje i bio je također eksportni mlin. Jedan je manufakturni mlin radio i na Mrežnici od 1838. (Rudolf BIĆANIĆ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1951., 412) U Čakovcu je veliki mlin sagrađen 1834. godine, u Virovitici 1864., 1846. u Vukovaru s parnim strojem od 11 konjskih snaga, varaždinski mlin 1860. i Zagrebački paromlin 1862. godine. Ti su mlinovi bili izvozni i oni većinom od manufakturnih postaju industrijski mlinovi ugrađujući i parne strojeve kako bi osigurali stalan pogon. 4 Takvu je vršalicu posjedovao i ban Josip Jelačić u Novim dvorima kod Zaprešića, ali i mnogi veleposjednici u Slavoniji. 5 Ušur je bio manji kod industrijskih mlinova nego kod vodenica jer se mljelo brzo i bez gubitaka. Ušur je u međuratnom razdoblju, kada je brašno postalo državni monopol, određivala država i on je iznosio oko 4-6%. No neki vodeničari su uzimali i desetinu žita ili kukuruze donesene na meljavu, i to je ubrzalo njihovu propast. Inače vodeničari su imali uže vreće, takozvane žake, koje su bile lakše pa su njima mogle manipulirati i žene za razliku od uobičajenih mlinarskih vreća koje su napunjene žitom iznosile 80 kg. Vodeničari na rijekama su pak kolima znali obilaziti svoja sela i skupljati žito te ga onda nakon nekoliko dana vraćati kao brašno, označujući na vreći i vlasnika i sadržaj. 6 O velikim manufakturnim i industrijskim mlinovima M. KOLAR, Mlinarstvo sjeverozapadne Hrvatske do 1941. godine. U: zborniku radova međunarodnog znanstvenog simpozija »Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb - Varaždin, 2002., 227-236; R. BIĆANIĆ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750.1860.), Zagreb 1951., str. 412-413. , 3

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


86

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Vodenice su, dakle, vezane uz vodu, a promet rijekama postao je u 18. stoljeću od vitalne važnosti za žitni put. Trebalo je urediti rijeke. Već Sabor u Križevcima 3. studenoga 1692. zadužuje Franju Kyssa i Petra Českovića da grade nasipe uz Dravu od Varaždina do Podravine.7 Za Varaždinski je generalat između 1773. i 1776. provodio čišćenje rijeke Drave između Osijeka i Legrada.8 Trebalo je posebno brinuti o smještaju i radu vodenica, a zato su bila potrebna novčana sredstva. Obaveze za mlinove bile su ugrađene i u Slavonski urbar carice Marije Terezije. Po tom urbaru iz 1774. od vodenice kašikare plaćala se jedna forinta, od otočne vodenice od svakog kola dvije forinte, dok su vodenice dunavske i dravske plaćale po 8 forinti, upravo stoga što je trebalo o njima voditi više računa.9 Mjernika, odnosno inspektora za plovidbu Dravom Georgiusa Lietkovacza i Antona Loocza (Laacz) postavio je Ugarski ured za javne radove da pomognu urediti plovidbu na Dravi poslije 1809. godine.10 Od 1824. do 1827. plovidbu Dravom uređuje inž. Josip Mamula. Od 1835. na uređenju rijeke Drave radi Nikola Lovrenčić.11 Poduzetnik Guido Pongratz12 radio je na regulaciji Save od Zagreba do Zaprešića od 1853. do 1856. godine, a nakon što je sudjelovao u gradnji kaznionice u Lepoglavi 1855. i izvodio regulaciju rijeke Drave kod Varaždina. Vojni inženjer i major Alfred Scholten bio je od 1859. kapetan u Đurđevačkoj pukovniji u kumpaniji br. 6 u Novigradu Podravskom te je 1866. i 1867. ovdje obavio hidrografsku izmjeru Drave izradivši i 12 listova karte Drave od Legrada do ušća Drave u Dunav na osnovi kojih je izrađen prijedlog za uređenje Drave i prijedlog zatvaranja pojedinih meandara na Dravi.13 Promet roba je uvijek na našim prostorima bio najteže pitanje jer nikada nismo sagradili kanal Dunav - Sava, iako je do danas načinjeno 27 projekata, što znači da je riječ o važnom poslu za vezu Podunavlja s Jadranom.14 Broj vodenica bio je u našoj zemlji uvijek vrlo velik, a bile su na neki način umrežene prema potrebama stanovništva pojedinog područja. Za razliku od trajnijih suhara na suhom, vodenice su bile ugrožene od vode, prevrtanja, leda i od brodova te se često moraju ne samo obnavljati, nego i graditi nove. Pisanih tragova o takvim aktivnostima ima malo za razliku od Zaključci Hrvatskog sabora, sv. I, (1631. - 1693.), Zagreb 1958. Gabrijel Gruber, (Beč, 6. V 1740. - Petrograd, 26. III. 1805.) Završio je teologiju i filozofiju u Grazu i predavao latinski u Beču, a 1768. radi na problemima isušenja Ljubljanskog Barja. G. 1772. imenovan je ravnateljem navigacije za plovidbu Savom, Kupom i Ljubljanicom te je u toj funkciji nadzirao rad četvorice inženjera na Savi, produbljujući korito Kupe. Radio je i za Varaždinski generalat provodeći između 1773. i 1776. čišćenje korita Drave. Poslije njegove smrti sin Tobias, geograf i hidrograf, objavio je knjigu o regulaciji Save za koju se smatra da ju je napisao otac. (B. VUJASINOVIĆ, Zaslužne osobe, n.dj.,ruk. - Gabrijel Gruber ). 9 Josip PREDAVEC, Selo i seljaci, Zagreb, 1934, str. 194. 10 B. VUJASINOVIĆ, Zaslužne osobe, n.dj., Lietkovacz. 11 Isto, - Lovrenić - Lovrenčević. 12 Guido Pongratz (Slovenska Bistrica, 4. I. 1822. - Zagreb, 31. XII. 1889.) Bio je veliki poduzetnik i počeo graditi i crkvu Sv. Petra u Zagrebu 1857./58., most preko Kupe u Sisku 1859., željezničku prugu Pragersko - Ormož - Velika Kaniža 1860., a imao je udjela i u gradnji brojnih tvornica. 13 Blaž Madjer, Časti i dobru zavičaja, Zagreb 1937., 274-276. : Mirela SLUKAN ALTIĆ, Hidroregulacija Drave i njezini utjecaji na razvoj Podravine u području Varaždinskog generalata od 1780. do ukidanja Vojne krajine, Podravina, 2002., br. 2, 128-152; B. VUJASINOVIĆ, Prvi radovi na uređenju Drave u prošlosti, Građevinar, 1996., br. 11, str. 752-753. Alfred Scholten rođen je u Galiciji 1831., a umro je u Zagrebu 1895 godine. 14 Branko VUJASINOVIĆ, Kanal Dunav - Sava, Građevinar 1996., 1997. i 1998. godine; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Rijeka Sava u projektu kanala Dunav - Sava u drugoj polovici 19. i početkom 20. st., Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, sv. 14, Osijek 1998., str. 37-47; Ista, Rijeke Dunav i Sava te prvi projekti o prokapanju kanala Dunav - Sava, Časopis za suvremenu povijest, 1999, br. 2, str. 307-317. 7 8

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

87

kupoprodajnih ugovora, a usmena predaja i pamćenja starih ljudi izgubila su se tijekom 20. stoljeća pa tragove »mlinarskog« pamćenja možemo naći u narodnim pjesmama. Mnoge su vodenice srušene i danas je teško naći i njihove ostatke, osobito ako su bile drvene pa je i to najtvrđe drvo od kola istrunulo, a šaš i nešto gušće grmlje jedini su tragovi njihova postojanja. Svaka je poplava mogla uništiti vodenicu pa ju je trebalo nanovo graditi. No i način njihove gradnje je vrlo raznolik i svaki je graditelj ugradio u vodenicu nešto svoje, pokazujući svoju inventivnost. Povijest vodenica je projekt za sebe te mislim da bi obnova i rekonstrukcija pojedinih vodenica trebala ući u našu kulturnu baštinu. Koliko li je truda uloženo u njihovu gradnju i osmišljavanje najboljih tehnoloških rješenja radi održavanja u pogonu te veliko nastojanje da se što dulje odupru prodoru paromlinova? Možemo uočiti da su mnogi seljaci bili dugo vjerni svojim starim ketuškim i zadružnim te mlinarevim vodenicama, da su ih voljeli i da su ih koristili i kada su već mogli doći do kvalitetnijeg brašna mnogo brže i lakše u obližnjim parnim i motornim mlinovima. Mlinovi su bili kult, a pjesma mlinara Ere u najsnažnijoj narodnoj operi »Ero s onog svijeta« odraz je što su bili mlinovi za narod. Mnogi mlinovi na potocima bili su podešeni i za ispiranje sukna, biljaca pa su tu postojale i stupe s koševima. 2. Vodenice su najstariji mlinovi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Vodenice su potpadale pod regalna prava (ius molae) koja je kralj prenio na feudalce ili slobodne i kraljevske gradove. Predindustrijskih mlinova je bilo više vrsta. Po vlasništvu mogli su bili vlastelinski (feudalni) jer su spadali u regalna prava i imati mlin bilo je pravo vlastelina te su vlastelinu donosili dosta dobar dio prihoda ako je mlin bio veći i ako je bio pod neposrednom upravom vlastelina kao što je to bilo u Valpovu, Ludbregu itd. Najveći su mlinovi pripadali feudalcima bez obzira na to je li bila riječ o vodenicama ili suharama, odnosno kasnije izgrađenim mlinovima s parnim strojem. Tako je poznato da je od pamtivijeka postojao na Bednji mlin i pilana kneževske obitelji Batthyanny, koji je 1904. prodan medičaru Đuri Kerstneru za neznatnu svotu jer je mlin na ostao na suhom izmjenom korita potoka Bednje.15 Mnogi su feudalci silili svoje kmetove da melju žito upravo u njegovu mlinu, ali je 1836. godine nadopunom urbara bilo zabranjeno feudalcu da prisiljava kmetove da moraju svoje žito mljeti upravo u njegovu velikom mlinu. Zbog usitnjenosti feudalčeve zemlje to se ionako nije moglo ostvariti jer bi seljak izgubio previše vremena da dođe do najvećeg feudalčeva mlina te je to potaknulo gradnju mnogih malih vodenica, koje su držali slobodnjaci ili kmetovi i koji su plaćali zakupninu ili naknadu feudalcu po odredbi suca. Do ukinuća kmetstva podavanja vodeničara prema državi bila su strogo određena. Obaveze za mlinove bile su ugrađene i u Slavonski urbar carice Marije Terezije. Po urbaru iz 1775. godine, od vodenice kašikare plaćalo se jedan forint, od otočne vodenice od svakog kola dvije forinte, dok su se za mlin na rijeci za svako kolo plaćale dvije forinte, a za mlin na Dravi ili Dunavu koji su mogli raditi cijele godine osim zime osam forinti.16 Razvojem tehnike i nužnošću sve češćeg uklanjanja vodenica s rijeke zakupnina se popela i do 45 pa i 15

D. FELETAR, Podravina, Prinos poznavanju gospodarskog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1973.,152. Josip PREDAVEC, Selo i seljaci, Zagreb, 1934, str. 194.

16

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


88

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

do stotinu forinti. Upravo ta plaćanja pokraj velikih globa zbog ometanja plovidbe učinila su posao vodeničara na Dunavu, Dravi i Savi neisplativim i visoko rizičnim.17 Vodenice na tim rijekama uzmiču ustupajući mjesto parnim mlinovima koji se smještaju u većim mjestima uz rijeke i koji rade i kao trgovački mlinovi i kao opskrbljivači stanovništva tih gradova brašnom, a dobrim dijelom brašno i izvoze. Feudalni mlinovi su kao regalno pravo feudalca uvijek bili njegova svojina i sudac je, po članu sedam Marijaterezijanskog urbara, mogao mlin, bez obzira o kojoj se vrsti mlina radi, oduzeti, dajući mlinaru pravednu naknadu za poboljšice ugrađene u mlin i uloženi trošak.18 Mlin je kao ius molae bio vlastelinov. Povijesni izvori pokazuju da je to izazvalo brojne sporove jer ako je mlinar bio sposobniji te izgradio bolji mlin, prijetila mu je u svakom trenutku opasnost da mu ga feudalac, koji je težio k monopolu koji mu je donosio veliku i sigurnu dobit, oduzme. A sudac je, dakako, bio plemić. Ius molae kao regalno pravo ostalo je i po članu 4. carskog patenta od 2. ožujka 1853. godine.19 Težeći k većoj i brzoj zaradi veleposjednici plemići su prvi počeli graditi velike mlinove manufakturno-industrijskog načina proizvodnje te su se neki od njih u izmijenjenoj formi dugo održali. Mlinarenje je feudalcu donosilo stalan i dosta velik prihod cijele godine. Ova povezanost feudalca s vodenicama bila je i praktične prirode. Vlastelin je posjedovao šume iz kojih je potjecalo drvo za gradnju vodenica. Tako se u ugovoru Prandauova valpovačkog posjeda arendatoru Adamu Adamoviću 1776. godine određuje obaveza da se iz šuma koje su najmanje kontrolirane zbog ilegalne sječe uzme drvo za gradnju 12 vodenica.20 Vodenice su bile premali objekti da bi o njima feudalac sam vodio brigu. Primjerice, pri procjeni prosječnoga godišnjeg prihoda imanja Valpovo u vlasništvu baruna Prandaua 30. travnja 1749. spominju se prihodi od vodenica na Dravi, Karašici i Vučici, ali i od vlastelinskog mlina u Valpovu koji su ukupno dali 1723. godine dobit od 216 forinti. No dobit od vodenica se povećava s njihovom brojnošću i sve većom zainteresiranošću vlastelina. Od 1801. do 1810. godine prihodi od Prandauovih vodenica iznosili su već 8839 forinti.21 Od vodenica je feudalac primao obavezne prinose, ali je manufakturne, odnosno industrijske mlinove vodio sam jer su oni bili mjesto nakupljanja većih količina žita koje je prodavao trgovcima žitom. Tako je nedaleko od Valpova već 1824. godine osmišljen vlastelinski vodeni mlin i pilana od kojeg su nam sačuvani nacrti gradnje, ali je već 1867. sagrađen novi parni mlin za koji je R. BIĆANIĆ, n.dj., 407. Još je gore bilo kod paromlina pa je grofica Drašković od dva mlina u Bisagu imala godišnju rentu od 300 forinti, a stubički vlastelin od svog mlina 150 forinti. U pakračkom kotaru vlastelin je dobivao zakupninu od 704 forinte za mlin, a u Lovrečini kod Križevaca vlastelin je dobivao 290 forinti na godinu. Mlin Gregurovac donosio je vlastelinu na godinu 500 forinti, a grof Keglević dobivao je od mlina u Mokricama čak 750 forinti rente. Nasuprot tome 72 mlina na imanju Kraljevac Zagrebačkog kaptola davala su ukupno 150 forinti mlinarske rente na godinu. (Milivoj VEŽIĆ, Urbar hrvatsko-slavonski, Zagreb 1882., s75, 287. ) 18 Josip BÖSENDORFER, Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950., str. 136. Pravo oduzeća mlina kmetu održano je i u čl. 6. Urbarijalnog zakona od 1836. do 1840. (Isto, str. 173). 19 Isti, str. 182. 20 Igor KARAMAN, Valpovačko vlastelinstvo. Ekonomsko-historijska analiza, Zagreb 1962., 35. 21 I. KARAMAN, n.dj., 19, 22., 29, 48, 94. Obračun upravitelja Stjepana Szuarka od 1723., što je bilo relativno mnogo jer je prihod od ogrjevnog i građevnog drva iznosio te godine 890 forinti, a od 1801. do 1810. prihod od seljačkih mlinova iznosio je osminu svih prihoda valpovačkog dobra. Vlastelinski mlin u Valpovu se obično davao u zakup pa je već 1732. takav zakupnik H. G. Fieger. 17

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

89

te godine utrošeno 20.270 forinti te je očito industrijska revolucija koju su razvili Mađari u okolici Budimpešte u gradnji modernih mlinova utjecala na ugradnju parnog stroja i pokušaju da se konkurira mađarskim mlinovima koji su mljeli više vrsta brašna.22 3.

Vodenice slobodnih i kraljevskih gradova i crkvenih redova Gotovo svaki grad na rijeci ili potoku nastojao je iskoristiti svoj nezavisan položaj u odnosu na feudalca i izgraditi mlin koji mu je donosio stalan prihod. Mlinari su se udruživali u mlinarske cehove.23 Gotovo je svaki grad imao potok, a na tim potocima bili su sagrađeni mlinovi, prvo vodenice, a onda mlinovi koji koriste i parni stroj i motor. Građani uz velike rijeke koriste mlinove vodenice na Dravi, Savi i Dunavu. Varaždinski građani, plemićka obitelj Erdödy i isusovci posjedovali su u 18. stoljeću 18 vodenica na Dravi i Dravici, a uz te mlinove bili su i ugostiteljski objekti.24 I građani Koprivnice koristili mlinove kod Legrada i Botova iako je grad posjedovao mlin na potoku Koprivnici.25 I Zagreb je u prošlosti bio mlinarski, ali i vodenički centar. Brojni mlinovi na potocima koji su se spuštali padinama Medvednice opskrbljivali su građane i Gradeca i Kaptola i gradskih predgrađa brašnom. Tih je mlinova bilo mnogo, ali su oni bili kratkog vijeka u rukama jednog vlasnika. Svoj mlin imali su i crkveni redovi. Andrija Ljubomir Lisac istražio je bogatu povijest pekarstva i mlinarstva u Zagrebu. Gradečki mlinarski ceh postoji već oko 1780., a dobio je privilegij 1818. i patroni su mu bili sv. Toma i sv. Nikola. Pod taj ceh

Isto, 74, 79, 84, 93. Tablica iza str. 96. Veliki valpovački mlin prekrio je poslovanje malih vodenica. U njemu su radili stručni radnici dobro plaćeni. Tako je od 1876. do 1800 za plaće mlinarskih majstora plaćeno 15.229 forinti, za mlinarske pomoćnike 24.904 forinte i razni drugi troškove 43.216 gdje je uvršteno i kupovanje žitarica u vrijednosti od 24.316 forinti. Otvaranjem velikih mlinova u Osijeku i Dardi početkom 20. stoljeća djelatnost valpovačkog mlina je smanjena i poslovanje reducirano iako je 1903. mlin obnovljen i nabavljeni su novi strojevi. 23 Tako je mlinarski ceh postojao u Koprivnici još od 14. stoljeća, (R. Bićanić, n.dj., 394.), u Čakovcu od 17. st. (Dragutin FELETAR, Podravina, Koprivnica 1973., 90. - Dragutin TOMA, cehovi u Međimurju, Zbornik Čakovec, 1973, 79-89). Mnogi mlinarski majstori bili su uključeni u mješovite cehove. Cehovi su zabranjeni 1872. Obrtnim zakonom zato što koče gospodarski napredak. No smještaj vodenica izvan užih gradskih centara ponukao je vodeničare da se više vežu uz selo i njegove institucije pa su tako nastali zadružni i ketuški mlinovi koji su bili izvan cehova. 24 Život uz Dravu nekad i danas, Katalog izložbe, Varaždin 2004., 45. 25 Dragutin FELETAR, Podravina, Prinos poznavanju gospodarskog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb 1973., 146-147. Koprivnica je svoje mlinove na potoku Koprivnici davala u zakup te se zakupnici često mijenjaju, a uglavnom nalazimo prezimena koja su se kasnije promovirala u društvenom razvoju zemlje. (Rogosich, Fizer, Ivšić, Kaniszay, Miholić, Segerc, Szabo, Peršić, Šimunić, Kaufer, Dlaka, Đurkan, Krkač, Kamenar, Friben i dr. G. 1828. Grad je ponudio na prodaju jedan mlin na »četiri kotača« zajedno sa šumom i tri livade, pa se očito radilo o većem pogonu. (Državni arhiv Varaždin, Arhiv grada Koprivnice, dok. od 12. VI. 1829). To je vjerojatno kasniji Krkačev mlin koji je 1908. izgorio. No drugi mlin na potoku Koprivnici za kojeg je vlasnik Ivan Đurkan doveo iz Beča mašinista vještog radu na parnom stroju pa je taj mlin (kasnije Fribanov) postao 1858. prvi grad sjeverozapadne Hrvatske s parnim strojem zadržavši i vodeno kolo tijekom visokog vodostaja. (D. FELETAR, Podravina, I, Koprivnica 1988., 173.) 22

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


90

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

spadali su i kaptolski mlinari.26 Zagrebački mlinarski ceh držao je u zakupu kaptolski mlin na prokopanom rukavu potoka Cirkvenice (Medveščaka) u Novoj vesi. Zagrebački mlinarski i pekarski ceh opskrbljivao se brašnom sa svojih brojnih vodenica smještenih na potocima Kašini, Vukovdolu, Srednjacima, Gorancu, Čučerju, Miroševcu u koji utječu Vidovec, Bidrovec i Trnava te Štefanovec koji se spaja s Markuševcem i Bliznec u koji utječe Bačun te Medveščak u koji su utjecali Gračanec, Pustotol i Ribnjak. Tu je bio i Kunišćak, Črnomerec (mali i veliki potok), Kustošak i Vrabeščak u koji je utjecao potok Mikulić te Markovec i Dolje sa Stenjevcem. Među najvažnije potoke za tjeranje vodenica bili su Medveščak koji se nekoć zvao Cirkvenica i koji je dijelio grad na gradečku i kaptolsku jurisdikciju. Budući da mu je korito bilo dosta nisko, još u 13. i 15. stoljeću prokopani su posebni kanali za mlinove uz dosta velika ulaganja, a iz jedne isprave od 30. ožujka 1257. vidi se da je arhiđakon i kanonik zagrebački Petar poklonio cistercitskom samostanu svoja tri mlina. U sporu ban Stjepan je srednji mlin izdvojio iz darovnice i poklonio Gradecu, što su zatim potvrdili 1259. kralj Bela IV. i iste godine papa Aleksandar IV. Bilo je strogo određeno gdje svoje mlinove može graditi Gradec, a gdje Kaptol. Borba za vodu bila je povezana s borbom za vodenice, a grad je naplaćivao u ime regalnog prava godišnji »činž« od zakupnika svojih mlinova. Danas su detaljno istražene promjene u vlasništvu pojedinih vodenica od 14. stoljeća do danas. Povjesničar Zagreba Ivan Krstitelj Tkalčić prikazao je na svojem nacrtu Zagreba iz kraja 14. stoljeća i mlinarski odvojak Medveščaka koji je pred Splavnicom na gornjem toku imao šest mlinova, a na donjem toku podno Popova tornja i pred Krvavim mostom dva. Očuvan je zakupni ugovor između jezuitskoga kolegija njegovih mlinarskih zakupnika. Po tom zakupu iz 1773. godine zakup je sklopljen na tri godine pod ovim uvjetima: »a. Kolegij daje mlin na potpuno korišćenje zakupcima, ali će se i dalje brinuti o njegovom krovu, mlinskom kamenju i kolima; b. Zakupnici su dužni mljeti za kolegij kroz cijelu godinu prema potrebi... prez vsakega vaganca... i dvoje kaše - kakti hajdeno i sitno - kuliko za kolegium je potrebno, stući vu stupah i pripraviti, jačmeno pako omilati; c. Zakupnici će o svom trošku uzdržavati unutrašnja postrojenja i vršiti manje popravke; d. Na ime zakupa plaćat će 40 rajnskih forinti godišnje početkom svake godine, a ugovor se obnavlja svake treće godine, e. Kvarovi u mlinu i štete, ako se prouzroče nemarom zakupnika, idu na njihov teret, oni su uz to dužni s drugim mlinarima popravljati i čuvati potočno korito, a ako što sami investiraju u mlin, ostaje po prekidu kontrakta njihovo vlasništvo ili će to kolegij otkupiti od njih. Ova pogodba završava: »I ako bi kolegiumski drugi melin ne mogel mleti, onda sloboden budi kolegium pred sveršenim kontraktom vu melin - kakti vu svoje vlasti.«27 Iako je ovaj mlin u nevremenu 26. srpnja 1651. potpuno propao, ovaj je ugovor uzorak drugim zakupnim ugovorima. On utvrđuje obaveze Andrija Ljubomir LISAC, Pekarstvo i mlinarstvo Zagreba, Zagreb 1977., 56., 68-69. Naukovanje za mlinara trajalo je tri godine. Blagdan mlinarskog ceha bio je na blagdan Sv. Tome. Sačuvan je prvi cehovski zapisnik od 26. prosinca 1818., a godinu dana kasnije je nabavljena svilena zastava sa slikama patrona i cehovskim grbom, a nešto kasnije i cehovska tablica od mjedi koju je izradio zagrebački pojasar Karlo Köhler na kojem svoje dva okrunjena lava isplaženih jezika koji stoje na mlinskom kamenu i prednjim šakama drže kolo na kojemu je vreteno i pijuk, a njima lijevo i desno po jedan čekić kao znak obrade mlinskih kamena i jedan šestar iznad svega kao znak vodeničarske vještine montiranja mlinova. Mlinarski ceh imao je i svoj vlastiti štit, ali tek iz vremena oko 1835 godine, i on je stajao na ulazu u prenoćište mlinarskih pomoćnika koji su se nalazili na vandrovanju. G. 1845. spojeni su mlinarski i pekarski ceh. 27 A. LISAC, N. dj., 264. 26

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

91

vlasnika i zakupnika te ujedno kaže što se sve u mlinu radilo, tj. da je mlin mlio krupnije i sitnije te tukao u stupama i obavljao sve što je bilo potrebno raditi sa žitom, hajdinskom kašom, ječmom, a dakako kasnije i s kukuruzom. Imena mlinara vodeničara u Zagrebu su brojna i vrlo zanimljiva.28 Glavni mlinovi na Potoku bili su Schreyerov mlin, Irgoličev mlin, Lugarićev mlin, Polakov mlin, Tuškanov mlin, Broscheov mlin. U Novoj vesi su radili Mlin milosrdnica, Severov mlin, Dobrinin mlin, Barbotov mlin, Ponderkov mlin. Na Mlinarskoj cesti nalazio se Vogelov mlin, Lahov mlin, Lukačev mlin, Prebendarski mlin. Na Ksaveru je radio Königov mlin, Schulhauserov mlin, Fifnijin mlin, Spindlerov mlin, Rempflovi mlinovi i Supancov mlin. Iznad Ksavera bio je Kulmerov mlin, Belićev mlin, Krmelićevi mlinovi, Banićev mlin. U Črnomercu i Mikulićima bio je Tomašićev mlin, Tomićev mlin, Mlin milosrdnica te zadružni mlinovi u Mikulićima. Na Bliznecu i Mrzlaku nalazili su se Klakov mlin, Beđićevi mlinovi, Biskupski mlin i pilana, Hrenov mlin i Jantolov mlin. Mlinova je bilo i u Gornjoj Dubravi, Bukovcu, Gornjem Stenjevcu. Vlasnici su se često mijenjali, ali je ime mlina obično ostalo po prvom vlasniku. Iz ostavinskog inventara iz 1782., koji je načinjen u povodu smrti grofice Ane Marije Draškovićeve Trakošćanske, udovice grofa Petra Troilla Sermagea, poznatog po pismima iz sedmogodišnjeg rata, saznajemo kakav je mlinarski pribor bio u mlinu povrh Ribnjaka: javorovo drvo, jedan bijeli i jedan crni kamen, stupa, željezna šipka kojom se diže kamen, šest čekića za klepanje, željezni bat, vijci.29 U Zagrebu su se 1825. prodavale tri vrste brašna. Holba najfinijeg brašna stajala je četiri krajcara, bijelo brašno tri, a prosto brašno se prodavalo za jedan krajcar. Cijena bijelog kruha od 18 loti plaćala se jedan krajcer, a isto toliko je stajao crni kruh od 25 lota. »Muški (seljački) černi kruh mora vagati 5 funti i plaća se šest krajcara.« Tri vrste brašna postojale su i 1847. godine pa to ukazuje da je Gradec koristio brašno vodenica koje su radile na padinama Medvednice. Jedna holba prostog brašna plaćala se tada 2 novčića konvencionalne vrijednosti, za holbu finog brašna trebalo je izdvojiti 4 novčića, a za holbu najfinijeg brašna plaćalo se 6 novčića. Na zagrebačkoj tržnici strogo se pazilo na crni kruh koji su u grad donosili seljaci iz okolice pečen u krušnim pećima, a brojne hljebarice bile su glavne opskrbljivačice građana kruhom u 15. i 16. stoljeću. Jedna funta takvog kvalitetnog kruha prodavala se za tri krajcara srebra.30 Brašno se u Zagrebu 1861. godine moglo kupiti na Harmici na trgu i na Kaptolu. Područje Potoka (Tkalčićeva ulica) i Nove vesi u Zagrebu sa svojim živopisnim gostionicama i obrtničkim radnjama bilo je prepuno pekarnica i mlinara, vrlo šarolikih po nacionalnom podrijetlu, koji su si međusobno konkurirali pa moramo pretpostaviti da su građani Gradeca imali dobro brašno i jeli kvalitetan kruh.31 Slično je bilo na Ksaveru i u Vlaškoj ulici te Savskoj cesti.32 I grad Samobor imao je svoj mlinarski pekarski ceh od 1805 godine.33 Većinom su mlinari u gradovima bili učlanjeni u mješovite cehove (Križevci, Krapina, Požega itd.) Isti, 269-279. Isti, 266. 30 Rudolf HORVAT, Prošlost grada Zagreba, Zagreb 1992., str. 373.-374. Seljački crni kruh bio je veliki kruh koji se mogao jesti više dana. Holba je bila polovicu polića, a dva polića činili su pintu, dok je 20 pinta činilo jedno vedro. LISAC, n.dj., 65. 31 A. LISAC, N. dj., 94-96. Lisac je popisao sve pekarske i mlinarske obrtnike u Zagrebu od 1860. do 1948. Potok. u srcu Zagreba. Na Medveščaku od izvora do ušća. Katalog izložbe Muzeja grada Zagreba. (aut. Nada Premrl), Zagreb, 2005. 32 A. LISAC, N. dj., 96-101. 33 M. LANG, Samobor. Zagreb 1912., str. 236. 28 29

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


92

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Kocijanova vodenica kod Varaždina iz 1961. (Život uz Dravu nekad i danas, Varaždin 2004., str. 45)

Žabekova vodenica podljevača u Ladislavcu nedaleko od Zlatara (M. Pokrivka, Mlinovi u Hrvata, Zagreb 2004., str. 129) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

93

Vodenica u Torčecu u obnovi 2007. (snimio Ivan Zvijerac)

Vodenica nadljevača u Oprtlju s dva kola (M. Pokrivka, Mlinovi u Hrvata, Zagreb 2004., str. 187) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


94

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Vodenica kašikara u Starom Selu kod Topuskog (M. Pokrivka, Mlinovi u Hrvata, Zagreb, 2004., str. 139)

Nekadašnja vodenica kod Crvenog mosta na Savi kod Jakuševca (M. Pokrivka, Mlinovi u Hrvata, Zagreb 2004., str. 88) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

95

4.

Vodenice različitog vlasničkog statusa Ketuški mlinovi koji su zajedničko vlasništvo više kuća, od kojih jedna brine za zemlju na kojoj je mlin i pristup mlinu, druga za vodu, treća za mlinsku zgradu, četvrta za žrvnje, tj. kamenje i željezo, a peta za čovjeka koji će u mlinu raditi kao mlinar.34 Mlinar nije stalan, nego po utvrđenom rasporedu svaka kuća melje žito kada na nju dođe red, s time da su dogovorene količine. Članovi ketuškog mlina sami obavljaju popravke i čišćenje mlina, a često sami i melju. Prava na ketušarenje dio su baštine i prenose se na druge prodajom kuće. Seoski mlinovi u vlasništvu su cijeloga sela te se također utvrđuje raspored za korištenje mlina. Csaplovicz spominje da takve mlinove ima svako selo ili dva susjedna sela.35 Zadružni mlinovi su vlasništvo kućnih zadruga. Oni ujedinjuju interese brojnih članova kućnih zadruga.36 Tek se nakon raspada kućnih zadruga stvaraju zadruge novog tipa koje nisu Tlocrt vodenice vlastelinstva Prandau na rijeci vezane uz obitelj, nego uz selo. Karašici iz 1824 godine. (I. Karaman, Valpovačko Inokosni mlinovi vodenice u zakupu, a onda vlastelinstvo, Zagreb 1962, sl. 2) u vlasništvu pojedinaca. Te se vodenice javljaju posvuda i različit im je vijek trajanja. Upravo su se neke vodenice individualnih vlasnika uspješno održale ne samo zbog biobrašna, nego i stoga što su ih neki vlasnici voljeli i održavali u radnom stanju generacijama. Najuspješnije su se održale do danas jer su te vodenice njegovane s ljubavlju i pažnjom. Čelične čigre i osovine olakšale su gradnju vodenica kašikara na malim potocima. Nije više trebalo mnogo vode. Mljelo se sporo, ali se ipak mljelo. U veće vodenice ugrađuju se pak turbine i grade brane koje zamjenjuju mlinove s više kola. Mlinovi vodenice postaju savršenstvo narodne tehničke vještine, osobito tamo gdje su te vodenice služile i kao pilane, što se često nalazi u gorskim krajevima. Usprkos velikim naporima da se očuvaju vodenice jer su one bile izvor egzistencije mnogih ljudi, u promjenama vremena vodenice gube bitku u borbi s modernim mlinovima na paru i motornim mlinovima na ulje koji ne ovise o vodi, Takav je opis dao Vladimir Mažuranić, prema opisu u Poljičkom zakoniku s napomenom da je takav mlin bio u Mikulićima pokraj Zagreba. (V. MAŽURANIĆ, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908. - 1922. (mlin, ketuš). O ketuškim mlinovima pisao i J. PREDAVEC, Selo i seljaci, Zagreb, 193..., str. 253. 35 Johann v. CSAPLOVICS, Slavonien und zum Theil Croatien, I, Pest 1819., str. 110. 36 Dragutin PAVLIČEVIĆ, Hrvatske kućne zadruge, I, Zagreb 1989; Ognjeslav UTJEŠENOVIĆ-OSTROŽINSKI, Die Hauskommunionen der Südslaven, Beč, 1859. 34

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


96

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

niti o godišnjem dobu, nego idu za potrošačima, a ne moraju potrošači ići za mlinovima. No, što je najzanimljivije, mlinovi su propali poslije Drugoga svjetskog rata, tj. kada su električni čekičari, tj. mali električni kućni mlinovi omogućili svakom seljaku da si samelje ono što mu treba. Rudolf Bićanić piše da su u narodnoj mašti đavo i vodeničar u bliskom srodstvu, a to se vidjelo i kod glasovite hrvatske narodne opere Ero iz onoga svijeta Jakova Gotovca koji je mlinarevoj pjesmi dao posebnu draž. Mlinarija je uz to sve do gradnje paromlina 70-ih godina 19. stoljeća bila »bogata meštrija«. »Tako će biti sve dok u drugoj polovici 19. stoljeća paromlin - vatrenke - kako narod kaže u početku, ne obore svojom konkurencijom vodene mlinove na male ostatke nekadašnjeg značenja.«37 U suštini su vodeničari bili mlinari koji su uvijek strepili od poplava. Izvanredno brzi nestanak vodenica u 20. stoljeću posljedica je njihove nestabilnosti i straha. Svaka veća poplava mogla je odnijeti vodenicu niz rijeku, razbiti je, a prijetili su joj i požari. Vodenice su se u borbi za održanje nastojale modernizirati, ugrađivale su čvršće žličnjake umjesto ranijih skupih kola od tvrdog drva. No sve je ovisilo o položaju mlina na vodi, snazi vode i mnogim drugim elementima, kao i o vlasništvu, a osobito o novcu koji se nigdje nije mogao dobiti kao kredit jer banke nisu davale zajmove za ovu vrstu privrede za razliku od industrijskih mlinova gdje je povezanost financijskoga kapitala s vlasnicima mlinova dosta česta. Mnoge su vodenice propale i iz nesloge njihovih brojnih vlasnika ako je riječ o ketuškim ili zadružnim mlinovima. Urbanizacija je svakako utjecala i na napuštanje vodenica jer su prihodi mlinara bili nesigurni i nestalni. Danas bogati mlinar mogao je sutradan uslijed poplave potpuno osiromašiti. Mali mlinovi i vodenice pripadali su naturalnoj proizvodnji i poslije raspada feudalizma vlasništvo su puka, a mlinar je zarađivao preko ušura (vujma) koji je iznosio 8 do 10% na dravskim kompama, što je trgovačkim mlinovima koji su radili s ušurom od 4-6% i s mnogo kvalitetnijim mlivom omogućilo da potisnu vodenice u drugoj polovici 19. stoljeća, iako su vodenice bile najjeftiniji proizvodni pogoni, još k tome i ekološki čisti. 5.

Vodenice vezane uz sljevove rijeka Iako podjela po vlasništvu isključuje podjelu po lokaciji, mislimo da ipak treba nešto reći i na ovu temu. Dravski, savski i dunavski slijev, sljevovi rijeka koje utječu u Jadran, uključujući i istarske rijeke, uvjetovali su gradnju vodenica posebnih tipova jer su veličina rijeke ili potoka te priroda uvjetovali tip gradnje i prilagodbu okolišu. Mlinovi su bili vrlo raznoliki pa je gotovo svaki mlin jedinstven proizvod uvjetovan svojim graditeljem, ali i okolišem, drvom kojega ima u okolici i jačinom protoka robe. Mlinari su sa svojim obiteljima bili ugledni ljudi kod kojih je poštenje bilo iznimno važno. Iz tih su se obitelji kasnije regrutirali mlinarski radnici u trgovačkim mlinovima koji su nerijetko i sami

R. BIĆANIĆ, n.dj., 411.

37

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

97

gradili male parne ili motorne mlinove s pilanama, pretvarajući se tako u industrijalce, te se iz ove struke pojavljuju domaći industrijalci više nego kod drugih struka.38 Vodenice dravskog slijeva. Vodenica ima vrlo mnogo još u srednjem vijeku na svim jačim vodotocima koji teku iz Bilogore prema Dravi. Ako pođemo od Varaždina sve rijeke od Bednje kod Ludbrega, Glibokom, pa preko potoka Koprivnice i potoka Komarnice kod Novigrada Podravskog i potoka Zdjele kod Miholjanca i Virja, bile su prepune mlinova, a da ne govorimo o vodenicama na Dravi kod Hrženice, Molva i Ferdinandovca. O radu vodenica i mlinara u tom području očuvano je dosta dokumenata, osobito kupoprodajnih ugovora.39 Tako se vodenice na potoku Komarnici kod Novigrada Podravskog spominju još 1268 godine, i to je jedan od najstarijih spomena vodenica na našim prostorima.40 U jednoj ispravi iz 1308. koprivnički općinari daju pravo svom načelniku Jurju da naseli kod svog mlina izvan grada na potoku Koprivnica, osim vrtlara i čuvara mlina, sedam kmetova.41 U Torčecu na rijeci Rasinji (danas potok Gliboki) spominje se Rakov i Peterkov mlin 1353. godine kada se utvrđuju granice posjeda Struge (danas Hlebine).42 Na potoku Komarnici bilo je po zabilješci austrijskih kartografa četrnaest mlinova, a na potoku Koprivnici pet. Sva sela uz Dravu koristila su dravske mlinove na kompama (čamcima). Takav je mlin bio i kod Dubrave, i kod Legrada, i kod Botova. Mlinove na Dravi imali su Peterančani, Novigrađani, Virovci, Đurđevčani, Molvarci. Svaka vodenica bila je posebna. Znamo da je središnje mjesto svake vodenice bio gornji kamen s rupom kroz koju se sipalo žito koji se onda mljeo trvenjem toga gornjeg pokretnog s donjim stabilnim kamenom. Kvaliteta brašna ovisila je o razmaku između ta dva kamena. Kamenje je pokretano snagom vode preko kola i zato je briga za stalnu opskrbu vodom bila najveća briga vodeničara, što je uvjetovalo i smještaj vodenice, odnosno njezino premještanje. Osobito je mnogo vodenica bilo na Dravi kod Osijeka jer je tu živjelo brojno stanovništvo, a velika i uvijek vodom puna Drava kao da je pozivala mlinare da iskoriste njezine vode za rad vodenica pa su te vodenice poput gusaka plovile Dravom i mljele žito. Mlinovi na Dravi nisu obično imali svoje stalno mjesto, nego su se selili, prilagođavajući se i pomeljarima

Kao primjer takve obitelji navodim obitelj Hasenauer. Oni su imali vodenicu na Dravi polovicom 19. stoljeća i nakon što je njihov broj bio smanjen zbog plovidbe prešli su u modernu mlinarsku struku. Ivan Hasenauer bio je nadmlinar u bjelovarskom paromlinu, a njegov sin Jozef Hasenauer radio je jedno vrijeme u virovskom mlinu, pa je nakon što je oženio Štefaniju Peršić kupio 1933. na otplatu mlin u Bačkom Petrovcu. Poslije 1945. postao je jedan od glavnih stručnjaka za montiranje velikih mlinova u Bačkoj. I njegov sin Ivica Hasenauer završio je srednju mlinarsku školu u Novom Sadu i onda otišao u ekonomsku emigraciju te se stalno nastanio u Švicarskoj. Riječ je, dakle, o mlinarskoj obitelji koja je sigurno kroz četiri generacije bila mlinarska. 39 D. FELETAR, Podravina. Općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti, Knj. 1, Koprivnica 1988., 172. Feletar je objavio sliku vodenice na Dravi kod Bukevlja blizu Novog Virja iz 1922. te crtež Stjepana Kukeca Krkačeva mlina na potoku Koprivnici iz 1910. godine. 40 Franjo HORVATIĆ, Mlinovi na potoku Komarnici, Podravski zbornik 83, Zagreb 1983., 178. U tom se dokumentu spominje kako je komarnički župan Ilija kao vlasnik jednog dijela Komarnice prodao dva mlina braći Zadur. 41 Boris JANUŠKA, Torčanski mlinovi na potoku Gliboki od žrvnja do mlinskog kamena, Povijest Torčeca, Torčec 2000., 190. Zahvaljujući trudu gosp. Ivana Zvjerca i njegovoj ljubavi za svoj kraj, mislim da će vodenica u Torčecu biti obnovljena i da će biti mjesto ugodnog boravka u prirodi i spoznaje kako su naši stari mljeli žito. Ovakvih nastojanja imamo i u drugim krajevima Hrvatske jer su ljudi spoznali vrijednost ovih naših najstarijih proizvodnih pogona pa se neprestano pronalaze nove, davno zaboravljene i gotovo devastirane vodenice. 42 Isto, 190. 38

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


98

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

i ćudima vode. Bili su građeni na kompovima, tj. između dva velika čamca koji su nosili pogonski dio mlina: kotač i kamene. Vodenice na Dravi plovile su poput labudova i punile cijelo područje životom.43 Još osamdesetih godina nalazilo se na Dravi kod Osijeka 60 vodenica, i to 36 na području Gornjeg grada, a 24 na podruju Donjeg grada. Većina tih vodeničara bili su bogati ljudi i ugledni osječki građani jer su mljeli i za izvoz. No Mlin Josipa Kraussa u Donjem gradu 1879. te golemi paromlin Union podignut 1891. u gornjem sa 160 radnika pa mlin Karolina 1909. i mlin Merkur na Tenjskoj cesti od 1908. nudili su kvalitetnije brašno i brže obavljali zamjenu i kupovali žito od seljaka koji je trebao novac. Sve je to, a osobito dolazak parobroda u osječku luku koja je imala redovitu vezu i sa Zemunom i s Budimpeštom, nesmiljeno uništavalo vodenice te su vodeničari promijenili zanimanje, a oni siromašniji postali su kvalificirani mlinari kao nadmlinari.44 Nigdje kao u Osijeku nije bio tako vidljiv prijelaz od obrta u industriju i slabost obrta pred naletom industrije. Osječki slikar J. Gojković nacrtao je mlinove na Dravi kod Osijeka.45 Savske vodenice. Opise konstrukcija mlinova ponajbolje je u našoj složenoj literaturi dao sisački ravnajući učitelj Ferdo Heffele koji je obilazio Posavinu sve do Zemuna i prikupljao podatke o radu mlinova koji su onda ušli u literaturu.46 Heffele je krećući se od Siska do Zemuna popisao više od stotinjak naziva za pojedine dijelove mlina, ali zbog ograničenosti skupljanja podataka uz Savu izmaknuli su mu mnogi nazivi koji su se koristili u praksi, što saznajemo od drugih sakupljača ili opisivača narodnog blaga i života naroda. Kamenovi su se nabavljali iz Francuske, Italije, Mađarske, no i iz domaćih kamenoloma Ljubešćice na Kalniku s brda Ljubej te poslije 1879. iz Dervente u Bosni. U 18. stoljeću kamenje za mlinske žrvnjeve izrađivalo se iz kamena litavca u kamenolomima u Dolju, Bizeku, Stenjevcu i dolini potoka Vrapčanca pa je to svakako utjecalo na velik broj vodenica podno Medvednice.47 Svake je godine ovo kamenje trebalo i klepati (brusiti), što je mlinarima također predstavljalo velik problem pa se mlinarska tradicija često prenosila s oca na sina, ako se nije radilo o ketuškim i zadružnim mlinovima gdje su svi korisnici kao vlasnici trebali voditi jednaku brigu o mlinu. Mlinsko je kamenje trebalo biti vrlo otporno na vodu i tvrdo. Doprema tih kamenova s velike udaljenosti bio je najteži zadatak pri gradnji svakog mlina sve dok se nije prešlo na meljavu s valjcima (mlinovi na čigre) u drugoj polovici 19. stoljeća, pa su tada i mlinski kameni, najsličniji starim žrvnjevima, postali ostaci prošlosti, ali su se još sve do kraja života nekih vodenica koristili, brusili i prilagođivali za razne vrste meljave, a to se čini i danas kod vodenica koje su dosad preživjele. Vodenice na ostalim rijekama. Kupa je bila rijeka koja je povezivala Sisak s Karlovcem i njome su brodovi plovili sve dok sagrađena željeznička pruga do Siska (1862.) i Karlovca Stjepan SRŠAN, Stare vodenice na Dravi kod Osijeka, Hrvatska vodoprivreda, 2001, br. 110, 46-49. Radoslav KARLEUŠA, Plovni mlinovi, Hrvatska vodoprivreda, 2000, br. 89, str. 19-23. 44 Zlata KERŽE-ŽIVAKOVIĆ, S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek 1999., 66.-68. 45 Grafička mapa Stari Osijek. 46 Ferdo HEFELE, Naši domaći obrti, Zagreb 2000., reprint izdanje, 77-125. Heffeleovim podacima služio se i Vladimir Mažuranić i Josip Predavec u pisanju svojih članaka o mlinovima. 47 Sačuvan je ugovor Mikloša Vojkovića i Ivana Raucha o izradi mlinskog kamenja iz stenjevačkih kamenoloma. Sivi i bijeli kamen iz medvedgradskih kamenoloma bili su vrlo dobre kvalitete. (A.Lj. LISAC, N.DJ., STR. 277-278.) 43

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

99

(1865.) nije zanemarila vodeni promet. No problema u plovidbi Kupom bilo je i mnogo ranije. Vodenice na Sunji počeli su uklanjati poručnik Josip Miljanović, inž. Ivan pl. Mihalik i major Samuel Zdjelarović po nalogu Dvorskog ratnog vijeća u svibnju 1827 godine.48 Vodenica je bilo mnogo i na Baniji. Tu je bila rijeka Glina, ali i rijeka Maja. Za mlinove na Maji bilo je karakteristično da su se, kako bi se izbjegnula razarajuća moć rijeke, pri visokim i naglim vodostajima gradili usporedni kanali (Jaže) s vodotokom rijeke. Oni su bili dugi i do stotinjak metara te su osiguravali stalno napajanje vodom za okretanje vodeničkog kola. Danas od tih vodenica na rijeci Maji gotovo nijedna nije u upotrebi, a bilo ih je sijaset. Iz zlatnog vremena vodenica spominje se u Brezovu Polju: Miljevička vodenica, Tovrloški mlin, vodenica Litrića, vodenica Brkića te mlin Luka i vodenica Stupa. Na križanju Državne ceste i lokalne ceste za Dabrnu mlin Grabovca. U Donjem Klasniću su bili mlin Zidanac, Sarapski mlin, vodenica Milaković, vodenica Tješnjak u zaseoku Kamešnica, vodenica Krčevina, vodenica Živica. U Maji je bio Lamzin mlin, Sustolčićev, Trkov, Metikošev mlin, Tomčićev mlin, Petrovićev mlin. U Roviškoj je radila Kraljeva vodenica. U Majskim poljanama bile su Grozdanićeva vodenica, Bjelajska vodenica i Čupova vodenica. Ukupno 22 vodenice. Kod Petrovića mlina u Maji sagrađena je još prije 1941. i mala hidroelektrana.49 Na lijevoj su obali rijeke Like od davnine bili mlinovi, a selo Žitnik bilo je ekonomsko središte Like. Ime Žitnik odaje da je tu bilo sajmište gdje se trgovalo žitom. Sjeverno od Žitnika bili su Perušić, Kosinj, a na istoku Budak, Bilaj-grad, Barlete. Rijeka Lika tu je brza i još se nije razmilila u bare pa su njezine vodenice mogle raditi veći dio godine. Mlinovi Žitnika preživjeli su sve ratove, a glavni mlinari u Velikom Žitniku bili su Starčevići i Markovići.50 Političar i pravaš Ante Starčević potječe iz mlinarske obitelji, kao i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić čiji je otac imao mlin u Trebarjevu Desnom. U Švici pokraj Otočca bilo je više vodenica, kojih danas nema jer ih je potopila senjska hidrocentrala. Vodenica Baških Oštarija imaju zanimljivu povijest.51 U prvoj polovici 19. stoljeća Hrvatska je još bila prepuna malih vodenih mlinova. Još početkom 20. stoljeća u Samoboru se nalazilo 19 mlinova koji su koristili snagu Gradne.52 Kasnije je broj vodenica znatno reduciran. U Dalmaciji se na Roškom slapu i Skradinskom buku i danas nalaze brojne mlinice i stupe koje imaju kulturno-povijesno značenje kao spomenici ruralnoga graditeljstva i gospodarske prošlosti te su obnovljene i danas su u funkciji.53 Mnogo je vodenica bilo i u Istri.54 Zbog samo dvije rijeke Istra je mnogo prije nego druga područja izradila vrlo stroge propise o radu vodenica te su tu inovacije u korištenju Valentin LAPAINE, Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1896., 14. Vlado ŠOŠTARIĆ, Rijeka Maja, Matica Glinska, br. 14 od rujna 2004., str. 27. Rijeka Maja je 1879./80. bila regulirana. 50 Josip HORVAT, Ante STARČEVIĆ, Zagreb 1990., 20. Prema Horvatovim promišljanjima, Žitnik i mlinovi postojali su dok još nije bilo ni traga krajiškog Gospića. Žitnik je spadao pod crkvenu župu u Pazarištu, koje se prije turskih vremena zvalo Zažitno. Tu su vladali krčki vlastelini. 51 Vlado PRPIĆ, Zaboravljene vodenice Baških Oštarija, Hrvatski planinar, 1991, br. 3, 75-76. 52 Milan LANG, Samobor, Narodni život i običaji, Zagreb, Samobor, 192l., str. 11. 53 Gordana GORETA, Krka? To su vilinske vlasi Dinare što se pružiše do mora. Kaducej. Časopis za poslovne komunikacije, br. 20 od 2006., str. 17. 54 Branka POROPAT, Vodenice u knjizi buzetskog bilježnika Martina Sotolića (1492-1517), Buzetski zbornik, 30, 2004, str. 193-197.; Roberto STAREC, I mulini ad acqua dell’Istria settentrionale: struttua e terminologia, Atti, Rovigno, 1996, str. 489-507. 48 49

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


100

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

malo vode najintenzivnije. Pri regulaciji korita rijeke Mirne 1829. i 1830. porušeno je više vodenica.55 6.

Popisi mlinova u Hrvatskoj do polovice 19. stoljeća Popis vodenica i vodeničara bio bi neizmjerno velik da se mogu popisati sve vodenice i njihovi vlasnici jer je to bio obrt izložen stalnoj mijeni. Mi danas za mnoge vodenice ne znamo godinu nastanka jer su one često stradale od vode ili iz nekih drugih razloga, a imena vlasnika se izgubila u protoku vremena. Popise vodenica imamo samo za drugu polovicu 18. i prvu polovicu 19. stoljeća kada su one predstavljale važne gospodarske subjekte, većinom izdvojene od pekarske struke. Kasnije ih potiskuju trgovački i industrijski mlinovi na parni ili strojni pogon pa se na vodenice gotovo zaboravlja jer se ubrajaju u obrt s kapacitetom koji je zanemariv u odnosu na kapacitete mlinova od kojih su čak i osrednji mogli samljeti vagon žita na dan. Stoga bi istraživanje broja vodenica u drugoj polovici 19. i u 20. stoljeću predstavljalo posao koji prelazi snage autora ovog rada jer bi trebalo poći od svih obrtnih upisnika po gradovima i kotarevima, a i nakon toga se iz tih upisnika ne bi vidjelo ništa osim ime mlinara. Za utvrđivanje vrijednosti tih mlinova bilo bi potrebno istraživati oporuke mlinara, što je također zamašan posao budućih istraživača mlinarstva. Banska Hrvatska (provincijal). Mlinovi su brojni već u 18. stoljeću i carica Marija Terezija prva je zatražila njihovo popisivanje na području županija. Ti su popisi bili vrlo detaljni i trebalo bi obaviti posebnu studiju za svaku županiju, nakon pregleda arhivskih fondova županija. Najstariji i prvi popis mlinova pa i vodenica u Zagrebačkoj županiji izvršen je od 28. listopada 1749. do 25. veljače 1750. po nalogu carice Marije Terezije.56 Vlasnici mlinova u Zagrebačkoj županiji bili su Zagrebačka biskupija, Zagrebački kaptol, veleposjednici Erdödyjevi, Draškovići, Oršići, Sermagi, Rauchovi, Patačići i Šćitarocijevi. Prema tom popisu, 1750. na Savi su bile 153 vodenice sa 154 mlinska kola, na Kupi 107 mlinova sa 123 mlinska kola, na Odri 10 mlinova sa 15 mlinskih kola, na Dobri 17 mlinova sa 29 mlinskih kola i na ostalim vodotocima Zagrebačke županije 607 mlinova sa 679 mlinskih kola. Dakle, ukupno je na području Zagrebačke županije bilo 894 mlina sa 1000 mlinskih kola, a svakako je zanimljivo da je broj kola na Savi iznosio 154, a na Kupi 123 te na ostalim potocima 723 kola, što znači da su to sve bile vrlo male vodenice koje su radile na mah i kada je bilo vode.57 Kako bi se vidjela sva kompliciranost ovog popisa, prenosimo tablice koje je izradio ing. Branko Vujasinović. Zorko KOS, Vodoprivreda gornjeg Jadrana - povijest razvoja vodnog graditeljstva na vodnom području Primorsko-istarskih slivova, Rijeka, 2001., 43. 56 Popis i to samo za vodenice objavio je ing. Branko VUJASINOVIĆ, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode,, IX/2001, br. 34 od ... 2001., str. 87-90. Popis je izvađen iz Hrvatski državni arhiv, fond Plemićki posjedi prije regulacije županija, kut. XII, fasc. 15, br. 289.). 57 Popis, i to samo za vodenice, objavio je ing. Branko VUJASINOVIĆ, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode,, IX/2001, br. 34 od ... 2001., str. 87-90. Popis je izvađen iz Hrvatskog državnog arhiva, fond Plemićki posjedi prije regulacije županija, kut. XII, fasc. 15, br. 289.). 55

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

101

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Tablica 1. Mlinovi na području gospoštije Ivana Zaverškog na Savi. Kupi i Odri te potocima 1749.* Mjesto

Broj mlinova

Broj kola na Savi

Broj kola na Kupi

Broj kola na ostalim vodotocima

Ukupno kola

Seljački mlinovi na Savi

134

134

0

0

134

Zadružni mlinovi slobodnjaka Bešena

1

1

0

0

1

Mlinovi Siščana s Kupe na Savi**

13

13

0

0

13

Mlinovi kupskih podložnika na Savi**

73

73

0

0

73

Mlinovi podložnika na Odri

6

0

0

10

10

Mlin turopoljskih plemenitaša Berkovića i Pucekovića

1

0

0

2

2

Zadružni mlin plemića iz Kuča

3

3

0

3

3

Podložnički na potoku Lekenik

14

0

0

21

21

Podložnički na potoku na Peščenjak

4

0

0

10

10

Na potoku Buni

3

0

0

6

6

Na potoku Kravarščici

1

0

0

1

1

Na potoku Bunici

1

0

0

1

1

Na potoku Koravec

7

0

0

12

12

Na Burdeljskom Jareku

8

0

0

16

16

Na Rečici

2

0

0

4

4

Na potoku Salčenica

2

0

0

2

2

Na potoku Kovačevec

11

0

0

11

11

Na Želinu

4

0

0

4

4

Na Hotnici

10

0

0

10

10

Na Roženici

15

0

0

15

15

Na Sopniku

4

0

0

4

4

Na Kravarčici s pritocima na turopoljskom posjedu

13

0

0

15

15

Na potoku Jablan

4

0

0

4

4

Na potoku Jalševa

2

0

0

2

2

Na Hotnji

6

0

0

6

6

Na Lučelnici

8

0

0

8

8

Na potoku Kusinka

1

0

0

1

1

Na potoku Velikoj

13

0

0

13

13

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


102

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Na potoku Baričevec

2

0

0

2

2

Na potoku Jamičini

5

0

0

5

5

Na Kravarščici

3

0

0

3

3

Na potoku Sos

4

0

0

4

4

Na Rakovu potoku

1

0

0

1

1

Na potoku Brebevnica

7

0

0

7

7

Na Lipnici

4

0

0

4

4

Na potoku Kukolnjak

1

0

0

1

1

Na Lomnici

2

0

0

3

3

Ukupno

393

224

0

211

432

* B. Vujasinović, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode, br. 34 od 2001., str. 89. ** Zbog velikih voda na Kupi mlinovi Siščana i podložnika s Kupe popravljali su se na Savi. Tablica 2. Mlinovi na području veleposjeda Petra Gojmerca na Krapini i pritocima Krapine 1749.* Mjesto

Broj mlinova

Broj kola na Savi

Broj kola na Kupi

Broj kola na ostalim vodotocima

Ukupno kola

Na Krapini

2

0

0

3

3

Na potoku Suhi dol

14

0

0

14

14

Na Plavnici

6

0

0

6

6

Na potoku Cirkvena ves

2

0

0

2

2

Na Nespešu

12

0

0

12

12

Na Plavničici

1

0

0

1

1

Na Farecu

3

0

0

3

3

Na Zelini

30

0

0

30

30

Na Toplici

2

0

0

2

2

Na Lonji

3

0

0

3

3

Na potoku Kalinec

2

0

0

2

2

Na Oreščaku

8

0

0

8

8

Na potoku G. Orešje

12

0

0

12

12

Na potoku Globoček

1

0

0

1

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

103

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ Na potoku Sitomeščak

1

0

0

1

1

Na Jertovcu

5

0

0

5

5

Na Paki

3

0

0

3

3

Na Bedenici

3

0

0

3

3

Na potoku Jaršinec

4

0

0

4

4

Na Kraljevcu

6

0

0

6

6

Na Breznici

4

0

0

4

4

Na Vrbovi

2

0

0

2

2

Na Krapinici

3

0

0

3

3

Na potoku Letnik

2

0

0

2

2

Na Manovčaku

2

0

0

2

2

Na Hraščini

3

0

0

3

3

Na Turilovcu

2

0

0

2

2

Na Peščenu

1

0

0

1

1

Ukupno

139

0

0

140

140

B. Vujasinović, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode, br. 34 od 2001., str. 89. Tablica 3. Mlinovi na Kupi i Dobri i manjim pritocima 1749. godine* Mjesto

Broj mlinova

Broj kola na Savi

Broj kola na Kupi

Broj kola na ostalim vodotocima

Ukupno kola

Na Kupi

8

0

21

0

21

Na Dobri

17

0

0

0

29

Na ostalim potocima i ribnjacima u vrijeme kiša

22

0

0

31

31

Na gospoštiji Ivana Gaala

47

0

21

60

81

Ukupno

94

0

42

91

162

B. Vujasinović, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode, br. 34 od 2001., str. 89.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


104

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Tablica 4. Mlinovi raznih vlasnika Mjesto

Broj mlinova

Broj kola na Savi

Broj kola na Kupi

Broj kola na ostalim vodotocima

Ukupno kola

Na Savi

6

6

0

0

6

Na Kupi Siščani imaju

13

0

13

0

13

Na potocima Gradna, Bregana, Slapnica, Mala Breganica, Škrobotnik i Rakovcia

44

0

0

50

50

Na Starči

8

0

0

8

8

Na Okičnici

7

0

0

7

7

Na potoku Govnjeva

18

0

0

18

18

Na potoku Botičje

1

0

0

1

1

Na ribnjacima pokraj Samobora

4

0

0

4

4

Na potoku Stošinec

5

0

0

5

5

Na potoku Reka

19

0

0

19

19

Na potoku Bratinska Draga

3

0

0

3

3

Na Malinji

3

0

0

3

3

Na Maloj Reci

8

0

0

8

8

Na potoku Toplica

3

0

0

3

3

Na Volovčici

4

0

0

4

4

Na potoku Radilovec

7

0

0

7

7

Na Gornjoj Kupčini

14

0

0

22

22

Na potoku Stolnica (?)

3

0

0

3

3

Na potoku Raša (?)

6

0

0

7

7

Na potoku Bukovica

4

0

0

4

4

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

105

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ Na Slapnici

1

0

0

1

1

Na Blatnici

2

0

0

2

2

Na Donjoj Kupčini

6

0

0

12

12

Ukupno

189

6

13

191

210

B. Vujasinović, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode, br. 34 od 2001., str. 89. Tablica 5. Vodenice na veleposjedu Jurja Draganića na potocima Miranec, Prekrižje, Breznici i kod Sv. Ane 1749. godine* Mjesto

Broj mlinova

Broj kola na Savi

Broj kola na Kupi

Broj kola na ostalim vodotocima

Ukupno kola

Na potoku Miranec

4

0

0

4

4

Na potoku Prekrižje

1

0

0

1

1

Na potoku Breznica

1

0

0

1

1

Kod Sv. Ane

1

0

0

1

1

Ukupno

7

0

0

7

7

B. Vujasinović, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode, br. 34 od 2001., str. 89. Tablica 6. Mlinovi na zagrebačkim potocima i Savi 1749. godine* Mjesto

Broj mlinova

Broj kola na Savi

Broj kola na Kupi

Broj kola na ostalim vodotocima

Ukupno kola

Na Savi

12

13

0

0

13

Na Srednjem potoku

5

0

0

5

5

Na potoku Blana

4

0

0

4

4

Na potoku Matrianšak

3

0

0

3

3

Na potoku Doblinec

9

0

0

9

9

Na potoku Cokovčica

2

0

0

2

2

Pod Hrušćicom

2

0

0

2

2

Pod šumom Zdenšćak

5

0

0

5

5

Na Blani pod Prisekom

1

0

0

1

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


106

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Na Slanom Potoku

9

0

0

9

9

Na potoku Reka

3

0

0

6

6

Na potoku Pina (?)

1

0

0

1

1

Na Vidaku

13

0

0

14

14

Na Bistri

9

0

0

9

9

Na Čulinečkom potoku

5

0

0

5

5

Na potoku Sused (Podsused)

7

0

0

7

7

Na Stenjevčici

4

0

0

4

4

Na Vrabčaku

4

0

0

4

4

Na Černomerecu

10

0

0

10

10

Na Kraljevcu

6

0

0

6

6

Na potoku Toplica

1

0

0

1

1

Na potoku Bliznec

1

0

0

1

1

Za zagrebačkim potocima

2

0

0

4

4

Ukupno

118

13

0

112

125

B. Vujasinović, Popis mlinova sredinom 18. stoljeća u Zagrebačkoj županiji, Hrvatske vode, br. 34 od 2001., str. 89. Istovrsni popisi obavljeni su i u Varaždinskoj županiji. U prvoj premjeri posjeda slobodnjaka i prema Hrvatskom urbaru Marije Terezije iz 1775. spominje se u Torčecu vodenica s ribnjakom pa je to vjerojatno mlin koji i danas postoji kao zgrada Kovačevićeva mlina.58 Taj je mlin svakako došao u posjed grofovske obitelji Inkey koji su u prvoj polovici 19. stoljeća, osobito u vrijeme grofa Ferdinanda Inkeya (1829. - 1890), bila gospodarski vrlo jaka jer je pripadala Horvatsko-vugerskoj stranci. Sredinom 18. stoljeća na području Varaždinske županije uz Dravu nalazilo se 827 mlinova koji su plaćali regalna prava.59 Sitnih vodenica na potocima u Hrvatskom zagorju ima mnogo i o njima se danas pokušavaju brinuti etnolozi.60

Boris JANUŠKA, Torčanski mlinovi, 192. Isti, 190. 60 Anita PAUN-GADŽA, Mlinovi Hrvatskog zagorja. Izložba u Kumrovcu 2002., Katalog, Muzej Staro selo. Danas znamo cijeniti te objekte, što se vidi iz truda Eduarda Kušena koji je pokušao rekonstruirati vodenice u okolici Ivanca. (Eduard KUŠEN, Iščezli tradicijski hidroenergetski objekti uz Ivanečku Bistricu, Radovi društva hrvatskih folklorista, 5-6, 1997, 281-294.) 58 59

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

107

Za Virovitičku županiju imamo također popise. U toj je županiji bilo mnogo mlinova koji su se premještali s Drave u Dunav i obrnuto po odredbama vlasti.61 Vojna krajina. U Vojnoj krajini popisani su mlinovi 1806, 1817. i 1837. godine. Prvi je popis iz 1805. godine.62 Po tom popisu se u Slavonskoj granici nalaze 792 vodenice, od čega 546 na potocima, 125 na Savi i 21 na Dunavu. Osim toga, bilo je još 112 suhara na konjski pogon. U Hrvatskoj krajini najviše je mlinova bilo na području Druge banske pukovnije, dakle u okolici Petrinje, i to oko 400, a na području Slunjske, Glinske i Ličke pukovnije broj vodenica varirao je od 100 do 300. Novi je popis načinjen 1817. godine.63 Te je godine u svim generalatima bilo 2691 mlin, od čega na području Slavonskog generalata u Petrovaradinu 920 mlinova, na području Karlovačkog generalata 629, na području Varaždinskog generalata 626 i na području Banskog generalata, dakle na području Prve i Druge banske pukovnije, 516 mlinova.64 Pri popisu 1837. godine pokazuje se da je u Vojnoj krajini već bilo 5256 mlinova.65 No obrtnika mlinara, dakle onih koji rade na ušur, bilo je samo 1697, što znači da privatnih mlinara, vodenica ili suhara ima malo i da prevladavaju mlinovi kao zajedničko dobro. Vodenica je bilo mnogo i na Baniji. Tu je bila rijeka Glina, ali i rijeka Maja. Za mlinove na Maji bilo je karakteristično da su se, kako bi se izbjegla razarajuća moć rijeke, pri visokim i naglim vodostajima gradili usporedni kanali (jaže) s vodotokom rijeke. Oni su bili dugi i do stotinjak metara te su osiguravali stalno napajanje vodom za okretanje vodeničkog kola. Danas od tih vodenica na rijeci Maji nijedna nije u upotrebi, a bilo ih je mnogo i pridonosile su bogatstvu stanovništva ovoga kraja. Usporedba popisa iz 1805. i onog iz 1817. s popisom iz 1837. pokazuje da se broj mlinova uvećao od 1805. do 1817. za 33%, a od 1817. do 1837. za 2565 mlinova, što navodi na zaključak da je žita bilo više te da je i kruha bilo više i da se standard poslije 1817. ipak malo poboljšavao. Sve je to posljedica velikih promjena koje su se dogodile u prvoj polovici 19. stoljeća. Plovni put od Podunavlja do Siska i Karlovca jedan je od najfrekventnijih putova u tom dijelu Europe, iako otvaranje crnomorskih luka za rusko žito utječe na zadatak Podunavske žitnice da opskrbljuje žitom zapadnu Europu i osobito Englesku. Polovicu 19. stoljeća Vojna krajina dočekuje sa 5256 mlinova, a Banska Hrvatska s nepoznatim točnim brojem mlinova s obzirom na to da statistika polovicom 19. stoljeća u području civilne Hrvatske i Slavonije nije uređena, pa ono što znamo za Vojnu krajinu ne znamo za područje gdje je postojala županijska, odnosno banska vlast. Podaci koje bi nam mogli pružiti cehovi mlinara uglavnom nisu očuvani, nego imamo samo neke indicije. Tako znamo da je u zagrebačkom mlinarskom cehu, koji se prostirao od Jastrebarskog do Siska i

Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Regulacija i plovidba rijekom Dravom u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, Osječki zbornik, 2223, Osijek 1997., 203-208. 62 A. DEMIAN, Statistische Darstelllung des Königreichs Ungarn und der dazu gehörigen Länder,, I, Wien 1805. str. 486. 63 Carl HIETZINGER, Statistik der Militärgränze des Oesterreichischen Kaiserthums, I, Wien 1817., 134. 64 Rudolf BIĆANIĆ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750.-1860.), Zagreb 1951., 404. 65 STOPFER, Lehrbuch üuber die Statistik der Militärgränze, str. 120. 61

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


108

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

do Zeline, bilo oko 35 majstora te je u Zagrebu 1800. godine bilo samo 12, a 1837. već 16 mlinarskih majstora. Za Bansku Hrvatsku imamo samo jednu statistiku za polovicu 19. stoljeća koju je načinio dr. Rudolf Bićanić na temelju podataka županija, s time da su statistički uključeni samo mlinovi koji su plaćali zakupninu feudalcima. Ispali su, dakle, gradski mlinovi, erarski (državni) i mlinovi kompanija koje postaju također važni feudalni subjekti. Bićanić je izradio ovu tablicu kako bi se vidjela korist koju su mlinovi donosili feudalcima. Tablica 7. Mlinovi feudalaca i njihove mlinarske rente oko 1857. godine* Županije

Vlastelinstva koja imaju mlin

Broj mlinova

Godišnja renta feudalcima u forintama

Prosječno forinti po mlinu

Riječka

6

51

3173

62,0

Zagrebačka

51

403

2189

5,4

Varaždinska

31

129

2023

15,9

Križevačka

13

110

1315

11,9

Požeška

22

718

2672

3,7

Virovitička

22

598

2438

4,1

Srijemska

16

957

6750

7,1

Ukupno

161

2966

20560

6,9

* R. BIĆANIĆ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1951., str. 405. No pretpostavljamo da su obuhvaćeni mlinovi Međimurja, koje je od 1848. do 1860. bilo u sklopu Banske Hrvatske. Popis je izradila Zemljorasteretna komisija radi izračunavanja odštete feudalcima. Iz statistike možemo zaključiti da je od gotovo 800 veleposjedničkih imanja 161 imalo mlinove i da su neki imali po više mlinova vodenica u vlasništvu, što im je u ime zakupnine osiguravalo godišnji prihod veći od 20.000 forinti. Prednjači grof Eltz, vukovarski vlastelin, koji ima 570 vodenica na Dunavu koje mu donose godišnje rentu od 4798 forinti. Velik je posjednik bio i vlasnik miholjačkog vlastelinstva grof Norman-Prandau sa 123 vodenice na Dravi. Kaptolsko dobro Kraljevec kod Sesveta imalo je iznajmljeno 75 vodenica. No brojne su vodenice mlinovi u rukama obrtnika mlinara koji su izvan ove evidencije jer nisu plaćale nikakvu rentu feudalcima. Mlinova u provincijalu ima najviše u žitorodnim krajevima Srijemske, Požeške i Virovitičke županije, dakle uz Dunav, Savu i Dravu. No iz ove su evidencije 1857. ispali veliki mlinovi na parni pogon kakvi su već postojali u Osijeku, Varaždinu i na riječkom području. Usporedba područja Vojne krajine s područjem Civilne Hrvatske ispada da je prosječno u Krajini dolazio jedan mlin na 12 kuća, a u Banskoj Hrvatskoj jedna vodenica dolazi na 36 kuća. Konkurencija je među vodeničarima bila svakako vrlo velika, što ih je poticalo da proizvode što bolje brašno i da usavršavaju svoje pogone. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

109

Ukupno na području Hrvatske i Slavonije, u vojnom i civilnom dijelu, oko 1865. ima oko 8000 vodenica, što je svakako dovoljno za pokriće potreba u brašnu s obzirom na to da je 1864. Hrvatska i Slavonija imala stanovnika: 7. Vodenice u uvjetima kapitalističke privrede od druge polovice 19. stoljeća do 1945. godine. Zapreke i poteškoće u radu vodenica. Možda nijedna privredna grana nije bila tako naglo posječena u korijenu kao vodeničarstvo. No to je počelo već prije pojave modernih mlinova u procesu vodoregulacijskih radova, regulacije potoka i preusmjeravanja njihova toka. Hrvatska koja je u 18. stoljeću bila prepuna potoka u 20. ih je stoljeću reducirala na petinu, a i oni većinom više nisu bili za mlinarenje. S većih ih je rijeka tjerao riječni promet, otpremanja drvenih balvana Dravom i Savom. Gotovo su preko noći sagrađeni brojni parni mlinovi u drugoj polovici 19. stoljeća, a onda i motorni mlinovi na ulje koji su boljom kvalitetom brašna i zamjenom žita za brašno s mnogo manje čekanja utjecali na jačanje mlinarstva i slabljenje vodeničarstva. Vodenice su napuštene i prepuštene propadanju. U industrijsko se vrijeme od njihove meljave više nije dalo živjeti pa su se održale samo tamo gdje je prema njima postojala posebna obiteljska ljubav za očuvanje starine nasljeđene od predaka. Na nestanak vodenica djelovalo je i ukidanje feudalnih odnosa i ukinuće ius regalia na mlinovima. Seljaci su poslije 1848. godine počeli sve feudalne mlinove u zakupu smatrati svojima te su postali objekti parnica u procesu podjele. U međuvremenu su vodenice propadale jer to su objekti o kojima se trebala voditi stalna briga. A onda su došli parni i motorni strojevi, brza i raznolikija meljava. Počele su se razdvajati i kućne zadruge pa propadaju i ketuške vodenice ako im vlasnik nije postao pojedinac koji je u toj vodenici našao izvor svoje egzistencije. Ugarski ministar pravosuđa Baltazar Horvat izradio je Zakonsku osnovu o uređenju prava mlinarenja, koje je postalo slobodno i nije više potpadalo pod ius regalia.66 To je dalo novi zamah mlinarenju i aktiviralo kapital u podizanje modernih mlinova. No još nalazimo neke ostatke staroga. Na području Vojne krajine ubirali su se porezi za vodenice i uoči ukinuća tog sustava pa je senjska Trgovačka komora predložila reformu mlinarskog poreza u bivšoj Krajini koju je proslijeđena financijskom ravnateljstvu u Zagrebu. No ugarski ministar financija Julije Szapari nije bio voljan otpustiti taj porez u vremenu kada su se porezne obaveze umnažale i povećavale zbog velikih javnih radnji, a državna je blagajna još osjećala posljedice financijskog sloma iz 1873. godine.67 U Dresdenu (Draždjanima) održana je od 3. do 6. rujna 1865. prva mlinarska skupština koja nije više nije govorila o vodenicama i suharama, nego o modernim mlinovima trgovačkog i industrijskog tipa.68 Vodenice bježe na manje vode u zakutke bliže prirodi i tu žive od ušura jer je sve do 1941. bilo seljaka koji su radije mljeli u vodenici gdje je taj dan meljave za njih značio odmor

Gospodarski list, 39, 29. IX. 1870., str. 156. Hrvatski državni arhiv, UOZV, kut. 616, 6-2, 48566/1884. 68 Gospodarski list, 10, 9. III. 1865., str. 66. 66 67

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


110

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

u lijepoj prirodi nego u industrijskom mlinu, gdje je sve bilo u znaku strojeva i cementa te dima i pare. Podavanja vodeničaru bila su vrlo različita s obzirom na vrijeme, ali i mjesto vodenice. Korisnik vodeničarskih usluga plaćao je obično mlinaru desetinu u naravi od donesenog mliva. Nije trebao imati novca, koji je izvan gradova uvijek bio rijetkost i kojega nije bilo te se koristio izričito za plaćanje poreza državi. Sve do gradnje željeznice Zidani most - Sisak 1862. godine kao grane pruge Južnih željeznica od Beča do Trsta Sava i Kupa služile su kao važna riječna cesta za prometovanje žitom prema Jadranu. No nije bilo jednostavno ploviti ovim rijekama zbog sve brojnijih vodenica. One su smetale plovidbi i izrađeno je iznimno mnogo propisa koji su regulirali ponašanje vodenica u pred parobrodarsko, a još više u parobrodarsko doba. Kako bi se osigurala plovidba žitnih brodova Savom, poduzimani su još u 18. stoljeću veći radovi. Generalmajor i vojni inženjer, a i zapovjednik petrovaradinske pukovnije generalkomandant Magdeburg je u svibnju 1783. sastavio popis svih smetnji i teškoća plovidbe rijekom Savom s prijedlozima za njihovo otklanjanje te ih. 3. listopada 1783. predao caru Josipu II., a isto je učinio i 1786. u povodu žalbe trgovaca žitom, lađara i brodara. Stoga je 7. srpnja 1786. dobio naređenje da poduzme mjere te je 17. srpnja 1786. počeo premještanje vodenica, čišćenje riječnih korita od panjeva, podizanje novih nasipa, uređenje kopitnica uz Savu, obnavljanje miljokaza uz obalu itd., a bilo je određeno i da se redovito čisti riječno korito i održava obala za plovidbu.69 Isto se moralo raditi i na Kupi, Pokuplju i u Pounju. Vodenice na Sunji počeli su uklanjati poručnik Josip Miljanović, inž. Ivan pl. Mihalik i major Samuel Zdjelarović po nalogu Dvorskog ratnog vijeća u svibnju 1827. godine.70 Ipak mislimo da je uređivanje rijeka, plovidba brodova tim rijekama, uređivanje obala i kopitarnica zajedno s brojnim vodenicama koje su radile kada je bilo žita za mljeti davalo cijelome kraju živopisan izgled. No parobrodarski je promet omeo rad vodenica i bespoštedno ih tjerao u male kanale, parobrodi su mogli donositi strojeve za nove mlinove koje grade gradovi i veća dobra, a dovode i strane stručnjake te reklamiraju više vrsta brašna koje stare vodenice nisu mogle proizvoditi, a nitko tada ne govori o zdravom crnom brašnu jer se tada svijest o zdravoj hrani još nije razvila. Bilo je dobro sve što je bilo masno i bijelo. Osim problema s micanjem brodova, vodenice su imale mnogo problema i s vodama. Ako su bile na Dravi, Savi i Dunavu, visoka ih je voda znala odnijeti u jedan tren. Opasnost je dolazila i od nabujalih prikrajnjih potoka. Tijekom poplava vodenice su ostajale u »postupu«, tj. stanu (skloništu) i nisu izvožene na rijeku. Vodeničari su morali biti veliki majstori i pri gradnji vodenica i pri njihovu prilagođivanju ćudima prirode. Vodenice na rijeci s velikim padom kakva je bila Drava do Virovitice imale su mnogo više problema nego one kod Osijeka gdje su dravske vode bile mirnije. Isto je bilo i sa Savom kod Zagreba gdje je voda bila brža nego kod Siska. Na potocima se pak morala »pribavljati« voda kako bi vodenica mogla raditi. Mlinovi potočari bili su »podljevnjaci« (lopataši, loparaši), zatim »žljičnjaci« i

Mita KOSTIĆ, O dunavsko-savskoj trgovini, lađama, lađarima i lađarskim cehovima u XVIII. i XIX. veku do pojave železnice, Istorijski časopis, 1959, br. 9-10. 70 Valentin LAPAINE, Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1896., 14. 69

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

111

konačno »nadljevnjaci«. Nekima se voda dovodila odozgo, a drugima odozgo. Trebalo je paziti da se kamenje okreće primjerenom brzinom jer bi, ako bi se okretalo prebrzo, zrnje pregorilo. Sve se to moralo regulirati dotokom vode i dizanjem duge, što je zahtijevalo veliku vještinu. Narod je pridavao vodi iz žličarka posebnu moć pa su se uoči Đurđeva djevojke dolazile umivati s uzvitlanom vodom ispod žličarke da budu tijekom godine zdrave i bijela lica. Pričalo se i da voda brzice može sniziti temperaturu u grozničava bolesnika pa se i to koristilo u liječenju.71 Vodenice na rijekama postavljane su na samu maticu uz pješčani otočić (adicu) i sve je načinjeno od drva, osim sidra što zgradu drži na vodi. Vodenica je stajala na tri klade ili na kompi ili je bila pričvršćena uz temelj. Vodenica na potoku, bez obzira je li bila podljevača, poljevača, naljevača, bila je obično zidanica, sagrađena na čvrstom tlu zgodnih mliništa i imala je običan krov. Samo je žličarka stajala polovicom na stupovima na vodi, a polovicom na čvrstom tlu.72 Stari su mlinovi obično ležali na potocima, sakriveni u grmlju, a potoci su zbog nečišćenja često presušili, osobito ljeti kada je bila najveća potreba da se žito samelje. Često su stradali i od poplava pa su učestale velike poplave 1861., 1906., i 1926. dva puta nanijele velike štete upravo vodenicama. Poplave su bile brojne i nanosile su veliku štetu privredi. Povećanjem stanovništva, a i povećanjem žitarske proizvodnje u drugoj polovici 19. stoljeća nije više bilo moguće mljeti žito na način starih mlinova zasnovanih na naturalnoj patrijarhalnoj osnovi. Trebalo je odjednom mljeti veće količine žita jer ga je više i rodilo. Odlazak u vodenicu sada nije bio zabava i odmor, nego mukotrpno dugotrajno čekanje, pri čemu često vodenica nije mogla samljeti cijelo dopremljeno žito jer su već drugi čekali na meljavu. Modernizacija Hrvatske počela je gradnjom željezničkih pruga, ali i ubrzanim prijelazom na robno-novčanu proizvodnju pa se nastojalo doći do većih količina žita i kukuruza koje su se puštale u prodaju na sajmovima, a vlastita potrošnja postajala je sve manji dio poljoprivrednog prinosa. Novi parni i motorni mlinovi nisu ovisni o ćudima prirode. Njihova je meljava stalna. Oni su imali i magazine gdje su uskladištavali žito, a koji se s vremenom pregrađuju u moderne silose. Nijedna modernizacija vodenice, ni kombinacija voda - parni stroj nije bila isplativa zbog visokih ulaganja i jer se nikada nije moglo postići ono što je mogao moderni mlin osnovan na svim spoznajama moderne mađarske tehnologije, pa stoga i niču veliki parni mlinovi u cijeloj dužini sjeverne hrvatske granice, koji se bave trgovačkom meljavom i koji snažno i nezaustavljivo potiskuju vodenice pa čak i tamo gdje je njihov rad povezan s pilanskim poslom ili davanjem električne rasvjete selu. Tako je bilo u Vulićevoj i Maltarićevoj vodenici na potoku Komarnici u Novigradu Podravskom.73 Osobito je mnogo takvog povezivanja bilo na Krki.74 Svaki mlin vodenica ima svoju povijest pa čak i onda kada je počeo s radom kao feudalni mlin. Vodenicu grofa Inkeya u Torčecu na potoku Gliboki početkom 20. stoljeća kupuje Juraj F. HEFELE, n.dj, 79-82. Isto, 83-84. Hefele navodi detaljan tehnički opis svih vrsta vodenica te ih je na osnovi tog opisa moguće i obnavljati, jasno uz preduvjet da graditelj posjeduje sposobnost pronalaska rješenja posebnih prilika vezanih uz mlinište ili vodu. 73 Franjo HORVATIĆ, Mlinovi na potoku Komarnici, Podravski zbornik 83., Koprivnica 1983., 179. 74 Janez BOGATAJ, Mlinarji in žagarji v dolini zgornje Krke, Novo Mesto, 1982., 14. 71

72

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


112

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Unger koji je doselio iz Mađarske. Prodaju se i drugi Inkeyevi mlinovi pa drugi Inkeyev mlin (kašićaru) kupuje Josip Šalamon koji ga preprodaje Đuri Mikulcu i vodenica je srušena kada je glavni tok vode skrenut sjevernije od objekta. Treći Inkeyev mlin, vjerojatno najveći, bio je u samom Torčecu i zbog toga nije propao kao ostali mlinovi jer ga je Martin Kovačević kupio s nekoliko drugih suseljana kada je Mirko Inkey bankrotirao oko 1930. godine. Kovačević je nastojao održati mlin i kada je izmjenom korita potoka on ostao na suhom te je ugradio elektromotor koji je omogućio daljnji rad mlina i pilane, radeći tako do 70-ih godina 20. stoljeća. Društvo za povjesnicu i starine Torčec pokrenulo je inicijativu za spašavanje tog mlina kao važne kulturno-graditeljske baštine te je zakupilo mlin na 30 godina uz obavezu obnavljanja vodenice kao simbola Torčeca koji će biti jedno od rijetkih sela »... koje ima mlin, gdje kamenje, pokretano snagom tekuće vode melje žito na način star dvije tisuće godina.«75 Vodenice su dugo vodile borbu s parobrodima na rijekama, no nisu više mogle koristiti najbolja mjesta s brzim dotokom i protokom vode. Kako mlinovi ne bi smetali plovidbi, morali su biti postavljeni na slabijim mjestima. Mliništa na rijekama određivali su državni mjernički uredi pa su to obilježavali stupovima. Ako je rijeka promijenila svoj tok, ponovno se trebala dobiti nova dozvola mjerničkog ureda za lokaciju vodenice. To je silno zakompliciralo rad mlinara, a bilo je povezano i s velikim troškovima. Posebnih je teškoća bilo u okolici Osijeka gdje je radilo više vodenica poredanih jedne iza drugih. Često je mlinište trebalo uređivati i pripravljati za mlin, graditi zid ili povisoki pleter zbog čega je pred mliništem nastao »gat«, »jez« ili »brana« pa je tu bio i malo slap.76 To je cijeloj okolini davalo privid odmorišta iz bajke pa se tu obično sadilo ukrasno drveće ili cvijeće i praćakale su se patke ili guske. No često je mlinar morao sam ići po žito za mljevenje na obalu jer mu mlin nije bio blizu obale. Pri tim su se prekrcajima često događale i nesreće, no nema nikakve sumnje da se radilo o čisto prirodnoj preradi žita. Vodenice na Dravi su se uporno odupirale i parobrodima te raznim propisima koje su donosile vlasti kako bi osigurale nesmetanu plovidbu Dravom u industrijske svrhe, ali nisu mogle izdržati te su polagano počele nestajati.77 Iako je Zemaljski statistički zavod u Zagrebu osnovan 1875. godine, ipak sve do 1906. nemamo popis mlinova. Tom je prilikom napravljen popis svih mlinova u Hrvatskoj i Slavoniji te je zabilježena godina osnutka i na osnovi tih podataka Alfred Fellner, osječki mlinarski stručnjak, obranio je u Zürichu doktorsku disertaciju. Budući da mlinovi nisu popisivani po vrstama, ne možemo ih niti odijeliti vodenice od parnih, motornih mlinova i suhara. Međutim, Fellner navodi da je u Hrvatskoj i 1906. bilo mnogo starih mlinova jer do 1850. mlinovi nisu mogli biti industrijski, a među 1200 mlinova bilo je svakako mnogo vodenica (tablica 8).

B. JANUŠKA, n.dj., 195-196. Detaljnije podatke i obavijest da će mlin biti obnovljen 2008. godine dao mi je g. Ivan Zvijerac HEFELE, n.dj., 78-79. 77 Zlata KERŽE-ŽIVAKOVIĆ, Drava - spojnica života. Poseban osvrt na gospodarsko značenje rijeke Drave za grad Osijek, Zbornik Treći međunarodni simpozij održan u Osijeku 9. i 10. V. 2002. Osijek 2002, str. 1-17.; Kamilo FIRINGER, Rijeka Drava kao činilac gospodarskog razvitka Slavonije, Zbornik radova »Kombinat Belišće« kao činilac privrednog razvoja, 149 - 156., Osijek 1980. 75 76

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

113

Tablica 8. Mlinovi u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji 1906. godine po razdobljima osnutka:* Raspon godina osnivanja

Broj mlinova

Mlinovi osnovani do 1800. godine

607

Mlinovi sagrađeni od 1800. do 1825.

241

Mlinovi sagrađeni od 1826. do 1849.

367

Mlinovi sagrađeni od 1850. do 1866.

413

Ukupno

1628

*Alfred FELLNER, Die wirtschasftliche entwicklung der Mühlenindustrie KroatienSlavoniens, Zürich, 1921., str. 50. Žilavost vodeničara potvrđuju njihovi napori da se održe. Tako je Antun Kovač na potoku Komarnici, koji izvire povrh Gornjih Mosta i nakon dugog protoka ulijeva se u Dravu, kupio čak devet ketušakih vodenica.78 A na Komarnici je Franjo Horvatić registrirao i poslije Drugoga svjetskog rata 14 vodenica, nabrojivši njihove vlasnike, uglavnom poznate zadruge koje su nakon raspada zadruga potkraj 19. stoljeća prešle na inokosne vlasnike.79 U međuratnom razdoblju od 1918. do 1941. godine počinju se zatvarati i manji parni mlinovi u korist mlinova koji rade na eksplozivni motor. Previše mlinova dovodi do nesmiljene konkurencije među mlinarima jer je 1924. godine zaustavljen izvoz brašna u inozemstvo, a onda je i velika svjetska kriza i jeftinoća žita i kukuruza učinila svoje. No, opet najviše stradaju vodenice. Vodenice se smatraju obrtima. Revizija obrta i obrtnih dozvola u Zagrebu 1932./33. godine po Uredbi o radnjama pokazala je da su do tada u Zagrebu nestali već svi vodeničari. U obrtnom registru od 1932. do 1945. nalaze se samo četiri mlinara s potoka Medveščaka, i to Ivan Supan na Ksaverskoj cesti 23, Mirko König na Ksaverskoj 4, Josip Lukač na Ksaverskoj 19 i Josip Schulhauser na Ksaverskoj 11.80 To je sve što je ostalo od nekadašnje niske vodenica na ovom potoku. Djeca nekadašnjih mlinara prelaze u druga zvanja i često postaju ugledni ljudi.81 Po inerciji ili zbog ljubavi prema onom što su vodenice obilježavale one se održavaju sve do Drugoga svjetskog rata. Mnogi seljaci idu radije k vodeničaru pa tamo pričaju na obali Franjo HORVATIĆ, Mlinovi na potoku Komarnici, Podravski zbornik 83, 178-180. Horvatić je pronašao imena vlasnika vodenica na Komarnici. Budući da su mlinovi u početku pripadali zadrugama i kasnije prodani pojedincima, dulje su nazivani imenima tih zadruga. Bile su to zadruge Ružman, Pintarić, Crnjak, Prelec, Piškornjaš, Halapa, Toth, Legradi, Srdić, Vedriš, Puškarić, Crkvenac, Trnski, zadruga Fašenk, odnosno od pojedinaca Stjepan Maltarić čija je vodenica imala i pilanu, a mljeo je i kašu, zatim Ivan Pavetić te Đuro Molnar koji je 1887. sagradio u Novigradu prvi parni mlin koji je bio opskrbljen s četiri para kamenova i jednim valjkom te je mogao mljeti više vrsta brašna. Međutim, taj je mlin odnijela velika poplava 14. kolovoza 1906. pa je na istome mjestu Ljudevit Molnar s Franjom Kovačem i Rudolfom Goldschmidtom 1908. sagradio novi mlin na turbinu koji je imao i diesel motor. Dakako, svi su ti mlinovi propali usprkos jeftinom pogonu nakon što je Ettinger sagradio moderni parni, a Kožar motorni mlin. Ettingerov mlin davao je Novigradu Podravskom i električno svjetlo, i to je bilo presudno za nestanak čarobnih starih vodenica. 79 Blaž MAĐER, Časti i dobru zavičaja. Novigrad Podravski., Zagreb 1937,100, 163. 80 A. LJ. LISAC, n.dj., 281. bilješka 38. 81 Tako npr. iz mlinarskih obitelji potječu Vedriš, Mađor, Kovač, Stazić u Novigradu Podravskom, Hasenauer u Osijeku koji su imali vodenicu na Dravi i kasnije postaju kvalitetni mlinari, Stjepan i Antun Radić u Trebarjevu, Mate Lovrak itd. 78

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


114

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

potoka dok im se melje žito nego k mlinaru gdje uvijek vlada strka, gdje se čeka na vrelom suncu da se dođe na red i gdje nedostaje one draži direktnog kontakta mlinara sa seljakom. Održanje više vodenica na malim potocima bilo je važno tijekom Drugoga svjetskog rata jer su sve velike mlinove partizani onemogućili u radu sakrivanjem pogonskog remenja u šumskim bunkerima ili su pak mlinovi izgorjeli u borbama jer su kao najviše zgrade bili i promatračnice. Rad vodenica održava se i poslije 1945. godine jer je bilo dopušteno mljevenje samo crnog brašna, tzv. narodnog brašna za narodni kruh pa je u suštini bilo svejedno mijenja li seljak žito za brašno u velikom mlinu ili vodenici. U takvim vremenima rad vodenica bio je ponovno dragocjen. Vodeničar Stjepan Maltarić, čiji je mlin bio i na vodeni i na parni pogon u ulici Brežanec u Novigradu Podravskom, ispričao je da je njegova vodenica s dva para kamenja mogla samljeti 50-60 vraća žita na dan, a obližnji vodeničar Pavetić je u svojoj vodenici mogao samljeti i 100 vreća žita na dan. No sve te male vodenice Podravine uništila je elektrifikacija i modernizacija te gradnja modernih silosa gdje žito nije bilo ugroženo od glodavaca. Održale su se samo tu i tamo vodenice koje njihovi vlasnici nisu napuštali i koji su o njima vodili stalnu ili povremenu brigu. Maltarić je još 1952. mislio da bi vodenice trebalo održati jer mogu mljeti hranu za perad bez trošenja električne energije jer tada su još mnoge upravo stoga radile. »Jedna vodenica može zamijeniti današnjih 150 do 200 čekičara«, tj. kućnih električnih mlinova, rekao je Maltarić Horvatiću.82 8.

Što nam je ostalo od vodenica No neke su se vodenice dugo održale. Sve države koje su u prošlosti razvile kulturu vodenica obnovile su jednu ili više takvih vodenica na svojim vodenim putovima. Tako su Slovaci obnovili reprezentativnu vodenicu na rijeci Vaagu koja utječe u Dunav. Slovenci su obnovili vodenicu koju rado posjećuju turisti, a u Hrvatskoj još radi nekoliko vodenica. Gergelyjeva vodenica u Starigradu pokraj Koprivnice još može raditi.83 Dugo je radila vodenica kod Molva gdje se mlio kukuruz cinkvantin i od njega dobivali najbolji žganci s mlijekom na svijetu. Shvativši vrijednost vodenica kao narodnog kulturnog blaga, u novije se vrijeme prilazi obnavljanju nekih vodenica. Obnova vodenice u Torčecu pokraj Drnja (Koprivničkokriževačka županija) bit će dovršena krajem 2008. zahvaljujući Ivan Zvijercu i krugu ljudi koji su zakupili staru vodenicu te rade na njezinu obnavljanju. I u Međimurju se obnavlja jedna vodenica na Muri, a zahvaljujući slikaru, pjesniku i putopiscu Matiji Pokrivki koji je dvadeset godina obilazio Hrvatsku, opisivao, istraživao, crtao i opjevao stare vodenice te priređivao izložbe na temu vodenica, nastojeći da i one propale prikaže kao da još rade, ima nade da se dosta toga u svakom kraju obnovi te da obnovimo mrežu starih vodenica kojih je bilo u svim krajevima Hrvatske. U svojoj knjizi Mlinovi u Hrvata. Žrvnjevi vodenice, suvare i vjetrenjače,

HORVATIĆ, n.dj., 180-181. Čekičari je naziv za male kućne električne mlinove koji zadovoljavaju potrebe malog seljačkog domaćinstva. 83 Isto, str. 181. 82

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

115

(Zagreb, 2004) Pokrivka nam je prikazao sve vrste vodenica koje se nalaze na našim prostorima: vodenice s kolima nadljevače, podljevače, žličnjake, vodene mlinove s jednim ili dva kola. Iz Pokrivkine monografije možemo shvatiti o kakvom je golemom kulturnom blagu riječ te da bi, poput vinskih cesta, trebalo izgraditi i vodeničarske ceste, gdje bi se turisti i đaci upoznali s radom starih vodenica, a onda u ugostiteljskim objektima koji bi uz njih bili sagrađeni uživali u ugodnostima bogate i specifične kuhinje i miru prirode. Vodenice su muzej u prirodi, a neke su iznimno stare jer su građene od najboljeg i najtvrđeg domaćeg drva. No hoće li doći do realizacije ove ideje, ne znamo jer svaka je vodenica posebnost za sebe. To je njezina vrijednost, ali i teškoća pri njezinu obnavljanju. Ima mnogo zaljubljenika u vodenice i Pokrivkine slike vise u kućama mnogih ljudi. Isto tako i fotografije Ivice Tišljara, rodom iz Virja, fotografa Gorana Ilića, Puhanića i mnogih drugih dočaravaju nam ovo staro kulturno blago koje je nekim čudom preživjelo do naših dana. Pokrivkine slike vodenica odaju veliku ljubav prema tim malim vodenim mlinovima od kojih je svaki biser za sebe, smješten i osmišljen na vlastitom terenu te u skladu s prirodom i ljudima. Ne bismo htjele potkradati slikara i književnika, umjetnika Matiju Pokrivku prepričavanjem onog što je on čuo od vlasnika ili susjeda tih vodenica, ali mislimo da je vrijedno donijeti popis Pokrivkinih vodenica jer je on pokušao i već razrušene vodenice prikazati kao da rade te im tako sačuvao konstrukciju, a i biografiju jer je pokušao prikazati i pokušaj njihove modernizacije, a onda je te slike izlagao u Našicama, Vinkovcima i mnogim drugim mjestima prodajući ih zainteresiranima.84

84

Mato Lovrak, poznati dječji književnik, ostavio nam je takvo sjećanje u svom autobiografskom romanu »Družba Pere Kvržice« (1933.) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


116

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Popis viđenih vodenica u Hrvatskoj prema Matiji Pokrivki od 1987. do 2004. godine* I. Sjeverozapadna Hrvatska (Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravina) - Kocijanova vodenica na Dravi kod Varaždina 1861. - Željeva vodenica u Breznici na rijeci Lonji (str. 93) - stara vodenica u koju su ugrađeni turbina i valjci umjesto kamenova. Može mljeti četiri vrste brašna, a kada nema vode, koristi se električnom energijom - Vodenica Deglina na potoku Jelenščaku u selu Kraševci nedaleko od Breznice na putu u Novi Marof (str. 122) - Vodenica Pečkovec na potoku Lonji u selu Futači kod Novog Marofa (str. 128) - Žabekova vodenica podljevača na potoku Reki u Ladislavcu kod Zlatara (str. 129) - Grebengradska vodenica ispod brda Jelenšćaka na izvorištu Lonje (str. 130) - Vodenica i ribnjak Stjepana Majseca u Tomaškovićevu selu u Donjoj Stubici na potoku Reka (str. 125) - Vodenica obitelji Julijusa Rajnera i Mirka Kozine u Krapinskom Vidovcu (str. 126) - Vodenica u selu Podgorju blizu svetišta Marije Bistrice (str. 127 i 134) - Vodenica obitelji Zrinski na rijeci Bistri u Poljanici Bistranskoj kod Zaprešića (str. 131) - Vodenica u Svetom Križu kod Budinšćine (str. 133) - Vitezova vodenica u zaseoku Podvrševu na pritoku Bednje (str. 136) - prije je bilo više vodenica. Melje još uvijek - Vodenica Žličnjakove zadruge u Šemnici Gornjoj (str. 6) - Vodenica žličara podno Medvjednice (str. 41) - Vodenica na kolo Vida Ročića u Markuševcu 1987. godine (str. 49-50) - Rustanova vodenica na kolo u Čučerju (str. 51 i 69-70) - u Čučerju su nekoć bile 24 vodenice - Hukmanova vodenica u zaselku Strancariću kod Čučerja (str. 52- 53) - nekoć je bilo mnogo vodenica na Medvednici - Jakopovićeva vodenica u Čučerju (str. 54) - Prežecov mlin na čučerskom otoku koji je stradao u poplavi 1968. godine (str. 65) - Vodenica Ignaca Šturlića u Čučerju na potoku Lipi (str. 66) - Dvije vodenice u Malim Cebićima na Bidrovečkom potoku kod Vidovca (str. 56-57) - Pepelnjakova vodenica na kolo u Resničkom Gaju (str. 68) - na potoku je bilo sedam vodenica - Vodenica na kolo Ivana Šumige u Gornjoj planini kod Kašine (str. 59-60 i 71-80) - tu je nekoć bilo devet, a možda i više vodenica koje su pripadale Zagrebačkom kaptolu i kasnije bile suvlasničke vodenice uzadruženih seljaka - Obnovljena Banićeva vodenica u Gračanima na potoku Ribnjaku (str. 60-61) - radi - Ferenčakova vodenica sagrađena 1919. u Ferenčakima Donjim kod Markuševca koja se uzdržava u pogonu uz pomoć Hrvatskih voda i Hrvatske vodoprivrede (str. 85-86) - Hrenarićeva vodenica u Gornjem Vrapču na Vrapčanskom potoku (str. 86- 87) - Frketićev mlin na potoku Kustošaku u Gornjoj Kustošiji (str. 62) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

117

- Vodenica na kolo u Gornjem Stenjevcu na potoku Dubravici (str. 63-64) - radila je još 1997. i mljela kukuruzni šrot - Vodenica u Sutinskim Vrelima kod Podsuseda koju su Franja i Agata Janko kupili od grofice Anke Jelačić (str. 83) - Mlinovi Jakševčana na Savi kod Trnja (str. 88) - radile su tri vodenice, ali su poplave odnijele mlinove - Vodenica kod Prevlake na Savi blizu Dugog Sela (str. 97-98) - Ribićev mlin na Kupčini u Žumberku (str. 103) - Radićeva vodenica na slapu Sopote u Žumberku (str. 104) - Penićeva vodenica u Krašiću (str. 115) - Vodenica Stjepana Delišimunovića u Žamarju na Žumberku - uz nju i kovačnica gdje su se potkivali i volovi (str. 90-91) - Stara Čunkova vodenica pod slapovima Kupčine u Čunkovoj Dragi na Žumberku. Nekoć je mlin pripadao grofoviji Buštar (str. 91) - Vodenica Milivoja Medvena u Krašiću u Čunkovoj Dragi na Žumberku (str. 120) - Ivčecov vodenica u Svetojanskoj Dragi (str. 99) - nekoć vlasništvo Jurja Orsaga - Vodenica Alojzije Pukša u Rudama kod Samobora (str. 116-117) - nekoć je bilo sedam mlinova - Vodenica na potoku Okićnici u Podbrđu kod Samobora (str. 121) - nekoć tu radile četiri male vodenice - Đurakova vodenica u Blaževu Dolu kod Zeline (str. 100-101) - sagrađen 1896. kao ketuški mlin - Vodenica na kolo u Čanjevu na potoku Gegavcu (str. 106-107) - Zadružna vodenica u Biškupcu Zelinskom (str. 107) - Vodenica u Biškupecu zelinskom zadruge Munđaki (str. 95) - Dvije vodenice u uvali Medjarki ispod gradine Okić (str. 108) - Tri male vodenice na potoku Breganici kod Samobora (str. 109) - Vodenica žličara na potoku Breganici obitelji Svinjarić (str. 118-119) - Ježeva vodenica kuhačara na Breganici kod Samobora (str. 110-111) - Vodenica podljevača u Koretićima na potoku Breganici kod Samobora (str. 135) - Vodenica sela Tić u Puškarovu Jarku kod Samobora - uz mlin vezano i vršenje žita (str. 119) - Jerčecova vodenica u Laduču kod Zaprešića na potoku Gorjaku (str. 112-113) - Vodenica u selu Auštanovcu u Pokupskom s vodenicom i čamcem na Kupi (str. 113-114) - Kozijančeva vodenica u selu Brodarci na Kupi (str. 102) - Gergelijeva vodenica na potoku Koprivnici s ugrađenom turbinom - uklopljena u turističku ponudu Dani kruha u Koprivnici (str. 92-93)

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


118

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

Banovina, Gorski kotar, Lika, Primorje, Istra i Dalmacija - Vodenica u Hrastovici kod Petrinje (str. 67) - Vodenica s turbinom u Sunji na rijeci Sunji (str. 170) - Vodenica na rijeci Glini u selu Katinovcu (str. 154) - Vodenica nadljevača na potoku Jablanu u Štefankima Lijevim (str. 143-144) - Vodenica Horvatića u Glinskom Novom Selu (str. 145) - Kukina vodenica na kolo u Buzeti na potoku Buzeti (str. 156) - Vodenica podljevača na rijeci Buzeti ispod bela Hajtića i Ravne - Vodenica Stojkovac na potoku Krivajčici u Starom selu kod Topuskog (str. 139) - Vodenica žličarka u Perni kod Topuskog (str. 167) - Vodenica u Starom Selu Topuskom na rijeci Glini s četiri para mlinskih kamenja (str. 157) - Vodenica žličara u Bučici na cesti Pokupsko - Glina za selo Gornje Taborište (str. 162) - Trbojevićev mlin na vreteno u Vojniću ispod Petrove gore (str. 155) - Vodenica žličara u selu Ključaru podno Petrove gore (str. 166). - Zadružna vodenica žličara u Gornjoj Velešnji (str. 158) - Vodenica nadljevača u selu Gornja Velešnja (str. 163) - Vodenica u Srnjaku na potoku Trepči u Donjem Kirinu blizu Jamnice (str. 140) - Vodenica u Gvozdu na rijeci Trepči (str. 165) - Vodenica žličnjača u selu Šljivovac na potoku Trepči blizu Kirina (str. 168) - Vodenica na kolo Magličića Mike na rijeci Mrežnici u Belavićima (str. 159) - tu je još jedna vodenica podljevača - Vodenica s dva kola u Mrežničkom brigu na rijeci Mrežnici (str. 164) - Vodenica nadljevača zvana palčinjak u Pokupskoj Slatini na potoku Goljini (str. 160-161) - Vodenica u selu Krnjački Grabovac na potoku Radonji južno od Karlovca (str. 137) - Turkovićeva vodenica s branom u selu Puškarići na rijeci Odri kod Ogulina (str. 138) - Vodenica u Slušnici na Slunjčici kod Slunja (str. 146-147) - nekoć je bilo mnogo vodenica na plitvičko-krškim vodotočjima - Vodenice Skukana, Katića i Mićana na Slunjčici u Rastokama kod Slunja (str.149-151) - Vodenica na vreteno u selu Korani (str. 152-153) - Žilićeva vodenica u Bujskim Riječanim blizu Dvora na Uni (str. 169) - Vodenica u selu Dolušu kod Delnica na Kupi (str. 174) - Vodenica podljevača u Brušanima na potoku Škvadri (str. 182) - Vodenica u Bužinu na velebitskom potoku Vrbas (str. 202-203) - Vodenice u selu Vrnićima kod Brinja (str. 175-176) - Vodenica u Brinju (str. 204) - Vodenica u Kosinjskom Bakovcu na jezeru pokraj Kosinja sa šest vretena (str. 205-206) - Vodenice u Sincu kod Otočca (str. 148) - Vodenice u Grabu kod Trilja - Vodenica sela Marasović u Paklenici (str. 173) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

119

- Vodenica u Smiljanu na potoku Vagancu (str. 183) - Vodenice u Tounju uz Tounjčicu (str. 171) - Vodenica u selu Kotluši na jednom izvoru Cetine (str. 208-209) - Vodenica u Biskupiji kod Knina na potoku Kosovčice (str. 171) - Vodenica u Zmijavcima kod Imotskog (str. 211) - Vodenica u Perinuši, jedina od pet vodenica na rijeci Vrljiki u Imotskoj krajini (str. 212-213) - Bevandina vodenica na vreteno u Dračevcu kod Nina, sazidan 1938. (str. 177) - Vodenica nadljevača u selu Kotli kod Huma na rijeci Mirni (str. 183-184) - Tomažinova vodenica s dva kola u Pazinu na rijeci Pazinčici Antuna Brajkovića (str. 185-186) - Tri vodenice Antuna Blaškića u selu Sablonićima ispod Oprtlja u Istri (str. 187-188) - Vodenica nadljevača na rijeci Mirni u selu Kotlima na Humštini (str. 191) - Vodenica lopatarka u selu Rušnjaku na Mirni (str. 196) - Vodenice nadljevače u selu Mlini kod Buzeta u Istri na izvoru Are (str. 194-195) - Momjanska vodenica s dva kola ispod staroga grada Momjana - Dva mlina vodenice u Kašteliru na potoku Gradole (str. 199)

Slavonija - U selu Kutovima na rječici Vučici vodenica - do tridesetih godina vlasnik Ernest Šebek, a onda Ivan Đeri. Modernizirana, ali prestala s radom poslije 1945. godine. U toj je vodenici kao pitomac Hrvatskog Radiše učio mlinarski zanat akademik dr. Stjepan Babić (str. 6-7) - Vodenica u Orahovici - osnovana kao ketuški mlin 1870. godine na rijeci Vučici i u pogonu do 1948. godine (str. 10-11) - Vodenica u Dolnjanima na Vučici (str. 12) - Vodenica kašikara na potoku Pištancu u selu Gornji Pištani podno ogranaka Papuka nedaleko od Orahovice (str. 13-14) - Vodenica žličara obitelji Stanković u selu Šnjegavići na potoku Orljavici načinjen 1912. (str. 15 i 37) - Zadružna vodenica u selu Zdencima na potoku Jelsin - od 1935. imao ugrađenu turbinu (str. 16-17) - Mlin na Savi kod Slavonskog Šamca (str. 18-19) - prestao s radom poslije 1974. godine - Henčova vodenica na Dravi kod Osijeka (str. 20) - Vodenice Kenjia na potoku Iskrici podno Papuka (str. 21) - ne radi - Ketuška vodenica u selu Kruševu na rijeci Brzaji na južnim obroncima Papuka (str. 22) - Ostatak ketuške vodenice u selu Podvrško kod Nove Gradiške (str. 29) - Vodenica Rudolfa Vaclaveka u selu Piljenici na rijeci Pakri - preuređena na valjke i mljela još 1993. (str. 30) - Vodenica u Piljenicama na rijeci Pakri - bila vlasništvo Franje Toše, a kupio ju je Anđelko Knezović koji je obnavlja (str. 31-32) - Vodenica Alojza Toše u Banovoj Jarugi na rijeci Pakri (str. 33) - očuvan sav mlinarEKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


120

Mira Kolar-Dimitrijević i Elizabeta Wagner - VODENICE U HRVATSKOJ

ski invenar - Vodenica obitelji Mačković na Pakri (str. 34) - srušena - Pet vodenica na Savi kod Orašja (str. 35) - nestale - Vodenica žličara u Cerničkoj Šagovini kod Nove Gradiške (str. 39 i 42) na Snaš potoku - tu je nekoć bilo sedam ketuških vodenica - Napuštena ketuška vodenica u Bačin dolu kod Nove Gradiške (str. 43) - Seoska vodenica žličara - sojenica u Sinlijama kod Nove Gradiške (str. 44) vlasništvo sela - Ketuška vodenica žličara u Kutjevu na Riki (str. 38) - melje i sad šrot za kokoši - Vodenica Abramovića u Zdencima Brodskim (str. 40) - Dvije vodenica sojenica - žličara u Šnjegaviću na obroncima Psunja kao ostatak od četiri vodenice (str. 45) - Vodenica žličara u Kamenskom Vučjaku gdje su nekoć bile partizanske radionice 1987. (str. 47) * Izvađeno iz monografije Matije Pokrivke, Mlinovi u Hrvata,, Zagreb 2002. Pokrivka je ove slike radio između 1987. i 2000. godine. Budući da je u vrijeme Domovinskog rata smatrao da je Herceg-Bosna hrvatska, Pokrivka je u knjigu uvrstio i vodenice s tog područja koje je našao. One nisu uvrštene u ovaj rad jer su to danas vodenice druge države. Kocijanov mlin na Dravi 1961. naveden je prema katalogu Život uz Dravu nekad i danas, Varaždin 2004., str. 45. Vodenica u Grabu kod Trilja navedena je prema emisiji RTV-a »Život je lijep« 9. ožujka 2007., gdje je Maja Tušek opisala život 500 godina stare vodenice obitelji Čosić.

Zaključak Vodenice su bez sumnje naše veliko kulturno blago koje ne smijemo zanemariti. Trebalo bi obnoviti neke vodenice na Dravi, Muri, Savi, Kupi i drugdje te prodajom kruha od visokokvalitetnog i mirišljivog crnog brašna njegovati kult zdravog kruha i žutih žganaca s mlijekom i vrhnjem. Ljude bi trebalo približiti prirodi, a mi imamo ono čega u Europi ima malo. Kombinacija vodenice u prirodi i gostionice nije neostvariva jer je riječ o iznimno lijepoj prirodi, a kroz seoski turizam i vrlo atraktivnom segmentu turističke ponude.

SUMMARY Watermills and/or wheel-powered hydroelectric plants had a special place in Croatian economy. Watermills were developed and put to wide use during the Industrial Revolution, however, they had been in use since 12th century on streams and rivers, based on positive experiences brought in from the Byzantine Empire. Since Croatia has always been rich with rivers and streams, some estimate number of watermills at 3 to 5 thousand, quite an important production potential; hence, many watermills were upgraded to grind different cereals and produce variety of flour types, in demand throughout these regions, and abroad as well. Energy for running watermills was free and their operation was environmentallyfriendly, in harmony with Nature; moreover, watermills brought people closer to rivers and streams, creating wonderful oases of water murmur, sights and sounds of water, lakes and ponds, combined with pleasant human company in tree shades. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 83-120


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

121

ULOGA RIJEKE SAVE U POVIJESNOM RAZVOJU GRADA ZAGREBA ROLE OF THE RIVER SAVA IN HISTORICAL DEVELOPMENT AND GROWTH OF THE CITY OF ZAGREB Branko Vujasinović Baburićina 34 HR-10020 Zagreb

Primljeno/Received: 7. 7. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije UDK/UDC 911.372.2(497.5 Zagreb)(091) 556.53(497.5)(282 Sava):711.42(497.5 Zagreb) Stručni rad Professional paper

Sažetak U radu se analizira uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba na osnovi izvora i literature.

Ključne riječi: rijeka Sava, Zagreb, povijesni razvoj, povijest okoliša Key words: Sava River, Zagreb, historical development, environmental history 1. Uvod Naseljenost područja oko Zagreba od najdalje prošlosti postoji više od 35.000 godina i čovjeku su nastanjivanje omogućile prirodne i klimatske prilike u podnožju šumovite Medvednice koja je pružala utočišta i zaklone za obitavanje. Prvi ratari i stočari još od starijeg kamenog doba svoje su nastambe podizali između brojnih meandara rijeke Save i pitomijih podnožja Medvednice. I antički pisci svjedoče da su se ovdje nastanjivali i izmjenjivali različiti narodi od Ilira i Kelta do osvajanja ovih prostora od Rimljana kada se razvila civilizacija i gdje je nastalo i naselje Andautonija (na mjestu današnjeg sela Šćitarjeva) koje se nalazi na cesti koja je spajala Ptuj (Poetovio) i Sisak (Siscia). Upadima raznih plemena u provinciju Panoniju od kraja 4. stoljeća rimsko naselje Andautonija porušeno je oko 615. godine, a najstarije ranosrednjovjekovno hrvatsko naselje nastaje na brežuljku gdje se nalazi zagrebačka katedrala i Kaptol. Ime Zagreba prvi se put spominje 1134. godine u ispravi ostrogonskog biskupa uz navode da je kralj Ladislav 1094. godine u njemu osnovao biskupiju. U 13. stoljeću poznatom Zlatnom bulom kralja Bele IV. od 16. listopada 1242. godine na brdu Griču ili Gradecu Zagreb je dobio status slobodnoga kraljevskog grada. Vidi se da Zagreb nije nastao od određenog datuma, nego je nastajao slijedom višestoljetnog razvoja gospodarskih, društvenih i ostalih procesa koji se odvijaju na njegovu prostoru. U Zlatnoj buli Bele IV. iz 1242. godine opisuje se međa kraljevskog grada Zagreba i navodi se da »prva međa započinje u savskoj luci koja se zove Kraljev Brod…«. To je mjesto gdje se danas nalazi stari kolni most preko Save na kraju Savske ceste. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


122

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Poznato je da je rijeka Sava bila jedna od okosnica razvoja grada Zagreba. Ispod staroga Gradeca i Kaptola bilo je glavno stjecište putova koji su dolazili iz Kranjske i Štajerske preko Podsuseda, iz austrijskih zemalja i Beča preko Varaždina i Koprivnice, gdje se spajao i s prometom iz Ugarske te preko Save odlazio prema Dubovcu, Modrušu i Senju ili u Liku i Dalmaciju te prema Sisku. Osim tada slabo uređenim putevima, taj se promet odvijao i odavno plovnom Savom. Rijeka Sava je za grad Zagreb u povijesti imala višestruko značenje. Jedno od tih je promet rijekom Savom uzvodno i nizvodno, kako u dovozu tako i odvozu robe. Tu važnu ulogu ima i »brodišće« skele Kraljev brod gdje se obavlja utovar i istovar robe. Druga je važnost u prometu preko rijeke Save i održavanju cestovne veze Zagreba od Ugarske s jedne strane i prema moru s druge strane. Ovim udjelom u odvijanju prometa Sava je, iako u svoje vrijeme udaljena od središta Zagreba »oko jedan sat hoda«, kako je pisao Ivša Tkalčić, ipak bila iznimno važna za ukupan razvoj Zagreba. Razvojem grada prema dolini rijeke Save ta se »ura hoda« smanjuje jer se grad postupno širi i izgrađuje da bi sredinom 20. stoljeća »prekoračio« i rijeku Savu i širio se na njezinu desnu obalu. Prijelazom grada na desnu obalu Sava je postala veza starog i novog Zagreba koje danas spajaju mnogi mostovi preko kojih svakodnevno prelaze tisuće njezinih građana, ne znajući da je samo stoljeće unazad od te Save do središta grada »bila jedna ura hoda« koja se danas autom prelazi u nekoliko minuta. Radi uvida u razvoj Zagreba evo nekoliko neophodnih podataka o rastu broja stanovnika. Prvi podatak o broju stanovnika Gradeca i Kaptola javlja se u vrijeme izdavanja Zlatne bule 1242. godine, kada Zagreb ima oko 1000 žitelja, po popisu 1368. godine Zagreb ima 2820, po popisu 1668. godine oko 2000, 1742. ima oko 5600, 1785. oko 7000, početkom 19. stoljeća 1807. godine ima 7706 stanovnika, 1819. ima ih 9136, 1830. ima 10.400, godine 1847. ima 15.117, 1857. godine ima 17.202, 1870. godine 19.857, krajem stoljeća 1900. godine ima 61.692 stanovnika, godine 1910. ima 79.038, 1921. ima 108.674, 1931. ima 185.561, 1946. ima 226. 982, 1953. ima 364.209, 1960. godine ima 489.930 stanovnika te pretkraj 20. stoljeća oko 800.000 stanovnika. Vidi se da se u 19. stoljeću, za manje od jednog stoljeća, grad povećao za osam puta, a u 20. stoljeću, za samo pola stoljeća, opet za oko osam puta, što je enorman rast. I to širenje grada bilo je pretežno prema Savi i njezinoj nizini, a kasnije i preko nje zbog čega i nastaje potreba neophodnih mjera za zaštitu od poplava tih već urbanih dijelova grada.

2. Plovidba i promet Savom od davnih vremena Od rimskih vremena ostali su zapisi da je rijeka Sava tada bila plovna te da se koristila u ratnim pohodima i za obranu limesa na Dunavu. Iz tih su vremena i zapisi da je Sava bila plovna od Zagreba do ušća Ljubljanice i rimskog naselja Adnonuma (Vrhnika - Slovenija). Dokaz je i rimski naziv za Ljubljanicu kada se zvala Nauportus, što znači »lađonosna«. U starim zapisima stoji da su Rimljani obavili korekciju korita Save kod Podpeća (u Sloveniji) gdje je Sava novim koritom spojena s kamenolomom, odakle se odvozio kamen za gradnju velikih rimskih građevina. Ovih nekoliko navoda podsjeća da je Sava od davnih vremena bila plovna i korištena za plovidbu. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

123

I kasnije u ratovima s Osmanlijama rijeka Sava spominje se kao plovna rijeka koju koriste strane u sukobu i za vojne potrebe, a tu ni Zagreb nije izostavljen. Kada su u svibnju 1529. godine pri opsadi Zagreba, kojeg brane pristaše kralja Ferdinanda, branitelji ostali opkoljeni u Gradecu, pomoć opkoljenom Zagrebu došla je od ljubljanskog biskupa iz Kranjske i Štajerske s vojskom od 10.000 vojnika. Jedan dio tih snaga, konjanici, stigao je putevima, dok su se pješaci, da bi prije stigli, spustili niz Savu i dovezli čamcima i splavima po Savi te tako spasili opkoljene branitelje.

Ovako se plovilo Savom u njezinu gornjem dijelu krajem 17. stoljeća (Valvasor, 1689. godine)

Lađe koje dolaze Savom dopremale su trgovačku robu iz Kranjske i Štajerske, ali je promet tekao i uzvodno. Zapisano je da se Zagreb za svoje nabave služio već u 16. stoljeću, a vjerojatno i prije toga. Radilo se o robi koja se, osim cestama, dopremala iz Ljubljane Savom lađama. Kipar Wilchelm Meder iz Celja 1653. godine sklopio je ugovor i obvezao se sagraditi veliki oltar za crkvu Sv. Katarine u Zagrebu koji će dopremiti vodenim putem od Celja do Zagreba. I poznati kipar toga doba, Franz Rob iz Ljubljane, 1721. godine ugovorio je s isusovcima u Zagrebu da će izraditi oltar sv. Ignaca za crkvu Sv. Katarine u Zagrebu i da će izrađeni oltar dovesti Savom do Zagreba. Isti se kipar 1727. godine obavezao da će određenu robu dovesti na splavi iz Kranjske Savom do Zagreba. Nedugo nakon 1729. godine obavezao se izraditi oltar sv. Marije Loretske u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu i da će ga dopremiti Savom do Zagreba. Poznat je i ugovor iz 1745. godine između Hrvatskog sabora s Kranjskom o dobavi velikih količina sukna za vojne potrebe koje će se o trošku dobavljača dopremiti lađama Savom do Kraljeva broda u Zagrebu. I ovi primjeri dokaz su da je Sava u prošlosti na dijelu oko Zagreba bila plovna rijeka za savske lađe i plovila toga vremena koje su plovile brzinom struje vode. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


124

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Za promet uzvodno rijeka Sava je u dolinskom dijelu do Siska bila plovna i većim lađama. Za promet dalje od Siska roba se prekrcavala na manje lađe i prevozila do Zagreba pa i dalje sve do Zaloga kod Ljubljane plovilima koje su na užadi vukli ljudi, a kasnije i konji. U prijevozu Savom preko Zagreba sve do Zaloga (u Sloveniji) važna je bila doprema i prijevoz soli. Hrvatska se stoljećima opskrbljivala morskom soli, a opskrba je u to vrijeme pod državnim monopolom, kao i s kamenom soli koja se dopremala iz unutrašnjosti Ugarske. Već od 14. stoljeća Zagreb je bio jako prometno središte za trgovinu soli. U Zagrebu su tada postojali posebni dućani i skladišta za trgovinu soli. Pretpostavlja se da je i sol koju je kralj Andrija II. darovnicom iz 1217. godine darovao zagrebačkom Kaptolu iz velikih solana u Marmarošu (u Ugarskoj) dolazila lađama Dunavom i Savom te preko Siska stizala do Zagreba. Istodobno je dio morske soli dolazio od mora cestom kolima preko Karlovca do Zagreba, dok se dio soli u Karlovcu pretovarivao na lađe i Kupom dovozio do Siska te Savom do Zagreba. U vrijeme povoljnog vodostaja Sava je bila plovna do Rugvice gdje se sol iz lađa iskrcavala i tu se plaćala »obalarina«. Sol se tu i prodavala ili prekrcavala na kola i vozila do prodaje ili skladištenja u Zagrebu. No, u vrijeme povoljnog višeg vodostaja u proljeće i jesen solne lađe dolazile su i do Zagreba. Zbog korištenja Save za plovidbu i Hrvatski sabor često je na sjednicama donosio odluke o čišćenju i uređenju rijeke Save te njezinu održavanju za plovidbu do Zagreba. Osim soli, vodenim putem do Zagreba se u 17. stoljeću dopremalo i žito. Jedan zapis iz 16. stoljeća (1541. godine) spominje da se slavonsko žito dovozi Savom do Brežica ili do Krškog, gdje ga preuzimaju »tovarnici« koji ga mijenjaju za sol. I jedan zapis iz 1790. godine spominje da se banatsko žito otprema do Siska i tu pretovaruje na manje lađe i otprema preko Zagreba do Zaloga, a odatle u Trst. Iz toga proizlazi i da je u 18. stoljeću rijeka Sava iznimno važna za promet žitom ne samo do Zagreba, nego i dalje do Zaloga u Sloveniji. Lađe za prijevoz žita od Zemuna do Siska trebale su za plovidbu oko 23 dana, a put od Siska do Zaloga bio je mnogo dulji. Žitni put, kao i solni, išao je Tisom i Dunavom do Zemuna, a dalje Savom do Siska, odakle je veći dio žita odlazio prema Karlovcu i moru do Senja ili Rijeke, a manji dio uzvodno Savom preko Zagreba i prema Sloveniji. Iz svega je neupitno da je rijeka Sava bila plovna i da se njome obavljao promet raznim vrstama plovila u skladu s tehničkim mogućnostima toga doba. Lađe koje plove uzvodno od Siska prema Zagrebu su manje i nazivaju ih »tumbasi«, izrađuju se i u Kranjskoj i nisu pokrivene pa se žito prevozi u bačvama. Lađe koje obavljaju ovaj promet dugačke su i do 46 m, široke 4,5 do 5 m te imaju nosivost 2000-8000 vagana (od 85 do 390 tona), a neke mogu nositi samo do 4000 vagana (200 tona). Plovidbu toga doba otežava i ograničava nekoliko prepreka kao što su slabo održanje kopitnica na obali kojom se obavlja vuča lađa i plovila svih vrsta, u koritu su mnogi sprudovi i nanos te panjevi, a najviše mlinovi pokraj kojih se gubi mnogo vremena za plovidbu. Poseban je problem plovidba u vrijeme velikih ili malih voda, kada se uglavnom prekida zbog čega je prijevoz trajao mnogo dulje. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

125

Od 1808. godine planira se Savom obavljati i poštanski promet koji se i ostvario sljedeće 1809. godine pod nazivom poštanska diližansa i obavljao se lađom. Ova poštanska veza održava se od Zaloga preko Zagreba do Siska i ima osam međupostaja na Savi gdje se preuzima roba za prijevoz te obavlja utovar ili istovar. Ova poštanska veza kratko traje te već krajem iste godine i prestaje zbog Napoleonovih ratova. No, promet žita rijekom Savom obavljan je i dalje bez obzira što se na području Hrvatske Francuzi nalaze na desnoj obali Save. Iz tog doba ostao je iz 1811. godine cjenik za prijevoz i prolaz svake lađe ili splavi na prolazu kroz područje Zagreba bez obzira zadržava li se lađa tu i iskrcava robu ili nastavlja plovidbu Savom dalje. U cjeniku su iznosi za kolonijalnu robu koja dolazi preko Kranjske jer je ovim putem doprema robe jeftinija nego cestom od mora. Ove daće ili davanja za prolaz lađa ili iskrcaj robe u 18. stoljeću poznate su kao maltarina, ali i kao »obalarina«, »bregovina« ili »splavarina«. Rijekom Savom između Siska preko Zagreba do Zaloga (u Sloveniji) od 1804. do 1807. godine prevoženo je godišnje oko 85.000 tona slavonskog i ugarskog žita, a od 1817. do 1826. godine na istom dijelu Save uzvodno i nizvodno godišnje plovilo je od 117 do 296 lađa i prevozilo se 105.000 do 266.000 vagana žita. Kasnije, 1839. godine, čak su godišnje prolazile i do 693 lađe ili plovila s prevezenih 624.000 vagana, 1850. godine samo nešto više od 500 lađa i plovila jer je dio tereta prema moru tada odlazio cestom preko Karlovca. I u 19. stoljeću u Zagreb se lađama i drugim vrstama plovila, osim kolonijalne robe, dopremalo tkanine, obuću te gotove proizvode jer se proizvodnja ovih predmeta povećava za potrebe državnih službenika i činovnika te vojnih osoba pa to potiče dopremu ovakve vrste roba. Od sredine 19. stoljeća već se koriste i parne lađe na Savi koje se koriste kao remorkeri za tegljenje žitnih lađa te od tada opada i smanjuje se vuča lađa ljudskom radnom snagom. Godine 1848. Zagrebačka županija sastavlja svoj cjenik za prolaz i prijevoz robe kolima preko savskog mosta u Zagrebu, ali postoji i cjenik za prolaz lađa, koraba i tumbasa Savom ispod savskog mosta u Zagrebu, kada Savom plove lađe nosivosti od 46 do 185 tona. Iz tih primjera vidi se da je Sava u prošlosti na području oko Zagreba bila plovna i da je u 19. i 20. stoljeću korištena za plovidbu i prijevoz razne robe za svakodnevne potrebe. I poslije Prvoga svjetskog rata vlasti su nastojale da se po svaku cijenu obavlja plovidba Savom pa je u Zagrebu već u siječnju 1920. godine bio nabavljen motorni čamac snage 24 HP, dužine 8 m i širine 2 m s imenom Triglav, koji je izrađen kao remorker za tegljenje šlepera između Zagreba, Siska i Karlovca. Istodobno na Savi su od davnina plovile splavi koje su s drvenom građom polazile iz Slovenije i prolazile pokraj Zagreba te nastavljale plovidbu do Siska, Jasenovca, Broda ili Šamca gdje je prodavala drvenu građu.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


126

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Prolaz splavi Savom pokraj Podsuseda oko 1930. godine (Foto: Muzej grada Zagreba)

Propisi o plovidbi splavima po Savi bili su na snazi još i pedesetih godina 20. stoljeća do kada se i splavarenje obavljalo. Prema odredbama kapetanija, svaka je splav još pri sastavljanju morala najaviti svoj polazak i mjesto iskrcaja. Tijekom puta splavi su bile dužne zaustaviti se kod mosta u Galdovu i prijaviti putovanje Savom u lučkoj kapetaniji u Sisku, a na daljem putovanju bilo je obavezno javljanje kod nizvodnih lučkih kapetanija.

3. Prijelazi preko Save kod Zagreba i skela Kraljev brod U uvodu, kao i u prethodnom poglavlju, naglašeno je da je od davnina rijeka Sava bila važna okosnica života i razvoja grada Zagreba pa je i prijelaz preko Save ujedno i put u južne dijelove Hrvatske, prema Gorskom kotaru, Primorju i moru te prema Lici, Dalmaciji i moru te je stoga i potreban s prometnoga gledišta. Na prostoru Zagreba u srednjem vijeku, koji tada čine Kaptol i Gradec, na južnim dijelovima budućega grada prostire se zagrebačko polje u kojem je Sava daleko od grada te s potocima koji se slijevaju s obronaka Medvednice i Vukomeričkih (ili Kraljevečkih) gorica i prave prepreke u prolazu tim prostorom. Svako naselje u kojem obitavaju ljudi potiče i gradnju prijelaza preko potoka i vodnih prepreka. Tadašnji Zagreb nije u dolini, nego na uzvisini od koje je Sava daleko i nema bojazni od poplava. Ali za trgovinu, promet i dopremu robe, kao i za odlazak u druge krajeve moralo se prelaziti vodne prijelaze koji su bili prepreka - rijeke, vodotoke, potoke pa i obične jaruge napunjene vodom. Na rijekama preko kojih se često mora prelaziti ljeti i u doba niskih vodostaja su obično čamci, kasnije, kada je potreba za prijelaz preko njih veća, splavi ili skele te se zbog pojačanog prometa nakon toga grade i drveni mostovi, kasnije željezni ili betonski. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

127

Korito rijeke Save u srednjem vijeku na ovim prostorima imalo je više stalnih tokova uz mnogo rukavaca s vodom ili bez nje kojima je voda otjecala samo za velikih vodostaja. Zbog takvih prilika na području oko Zagreba ostali su od tih starih i napuštenih korita Save razni nazivi kao: Savica, Stara Savica, Savišće, Stara Sava i slično. Prijelaz preko takvih starih korita ili rukavaca s vodom ili bez nje mogao se pregaziti, prijeći konjem ili eventualno i kolima. Na širim rukavcima gdje se voda stalno zadržavala za prijevoz ljudi koristili su se čamci, a za prijevoz kola i splavi. Kako promet jača, umjesto splavi postavljaju se skele koje imaju glavno uže razapeto s jedne na drugu stranu te drugo pomoćno uže za privez. Takav tip skela uglavnom se primjenjivao na ovom dijelu Save od Slovenije do Rugvice. Mjesta na kojima su postavljane skele obično su prijelazi starih srednjovjekovnih prometnih pravaca i od davnina su odabrana uglavnom zbog lakšeg prilaza vodi i lakšeg prijelaza preko vode. Mjesto pristupa vodi obično se zove pristanište, »brod« ili »brodišće«. I na Savi na širokom prostoru oko Zagreba odavno su postojali prijelazi preko rijeke jer su trgovačke veze prema Zagrebu, kao i od Zagreba uvijek iznimno važne. Već u 16. stoljeću iz Zagreba ceste vode u svim pravcima: jedna cesta ide na zapad preko Kustošije i Susedgrada prema Kranjskoj, druga vodi na istok preko Dugog Sela, odakle se razdvaja jedna prema Varaždinu, te druga prema Križevcima i Koprivnici, jedna cesta vodila je na jug preko Save kroz Stupnik i Jastrebarsko prema Dubovcu, Modruši i Senju, a druga preko Odre prema Petrinji i Sisku. Najuzvodnija skela na Savi na području Zagreba bila je skela s imenom Tentas (ili Tintas), ali joj nije poznata uža lokacija. Jedna prijevozna skela na području Zagreba postojala je već 1343. godine s imenom Brod sv. Jakoba. Nalazila se podno Medvedgrada oko Susedgrada i pripadala je u početku Zagrebačkoj biskupiji te je i imala naziv po (jednom) zagrebačkom biskupu. Kasnije je u vlasništvu Medvedgrada i njegovih gospodara kojima je donosila znatan prihod. Postojala je i skela Susedgrad, što je možda i prije navedena skela Tentas. Jedna od najstarijih skela na Savi na području Zagreba poznata je pod imenom Kraljev brod koja je svoje »brodišće« imala na mjestu današnjeg starog kolnog mosta preko Save na kraju Savske ceste. Položaj skele Kraljev brod na Kneidingerovoj karti Zagreba Ime je dobila po starom pravu iz 1766. godine (Foto: Monografija, Zagreb na geodetskoda prihodi od skele pripadaju katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb, 1994.) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


128

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

kraljevoj komori, odnosno kraljevoj blagajni. Prvi se put spominje u Zlatnoj buli kralja Bele IV. iz 1242. godine, gdje počinje međa grada Zagreba. U brizi za dobrobit svojih stanovnika grad se dugo i uporno borio da ovu skelu dobije u svoje vlasništvo radi naplate maltarine (skelarine ili brodarine) koja se tu naplaćivala. Preko ove skele prolazio je velik promet robe koja je dolazila iz prekomorskih zemalja te s Jadrana preko Senja i Modruše. Zbog toga su se na toj skeli zarađivala velika sredstva koja je grad želio dobiti u svoju blagajnu. Osim toga, iz nekih računa iz druge polovine 16. stoljeća vidi se da je i grad za prijevoz žita sa svojih posjeda u Hrašću tu morao plaćati maltarinu za prijevoz skelom preko Save, pa je i to bio razlog što je nastojao dobiti ovu skelu u posjed. Ipak, grad je uspio te je od 1472. do 1482. godine skela bila u njegovu posjedu, a nakon toga bila je u posjedu drugih vlasnika do 1768. godine, kada je ponovno u posjedu grada. Kako je Sava tijekom dugog razdoblja poslije velikih poplava često mijenjala glavno korito i tok rijeke pa i rukave i rukavce, tako se i položaj »brodišća« mijenjao, što je uzrokovalo vlasničke parnice i sporove oko granice grada i vlasništva skele. Zbog toga je grad morao svjedocima (tada nije katastarskih karata!) dokazivati da se »brodišće« nalazi na njegovu zemljištu. Tako je zbog promjene glavnog korita toka Save i pristanište ili »brodišće« skele mijenjalo lokaciju. Ustvari lokacija »brodišća« skele Kraljev brod bila je kod Horvata i današnjeg starog kolnog mosta preko Save na kraju Savske ceste. Pri jednom sporu između grofa Sermagea i grada zbog promjene »brodišća« poslije jedne velike vode presuda je bila da grad plati grofu iznos od 2300 forinta i uz to mu dodijeli neka zemljišta s objektima u gradu, a grof će gradu prenijeti u vlasništvo spornu šumu i zemljište na kojem je »brodišće«, odnosno pristup skeli Kraljev brod i prepustiti pravo ubiranja maltarine (skelarine) u korist grada. Provedba ovog spora nije bila brza jer grad nije imao sredstava za isplatu, ali je u kasnijim pregovorima i to riješeno pa je grad Zagreb konačno dobio u posjed skelu i na njoj ubirao skelarinu. Od tada grad postavlja svoje skelare koji ubiru skelarinu, a kasnije se ta skela daje i u zakup pojedincima. Nakon što je grad došao u posjed skele nastaju nove teškoće jer se zakupnici slabo brinu o njezinu održavanju pa prijevoz skelom postaje opasan zbog dotrajalosti. No, to se događa i na kaptolskoj skeli u Lučkom, kao i na drugim skelama koje su zbog dotrajalosti opasne za prijevoz ljudi, robe i stoke. U takvoj situaciji konačno se na razini grada 1783. godine pokreće pitanje gradnje trajnog drvenog mosta preko Save. Druga po starosti na području grada je skela Jelen brod koja postoji od 13. stoljeća, a sagrađena je 1288. godine. Nizvodno od skele Kraljev brod na Savi je u 16. stoljeću postojala i skela Sveta Klara ili Ferencbrod, od koje je išla cesta u pravcu Svete Klare. Osim navedenih, postojala je i skela s nazivom Srednja skela, zatim skele Resnik i Rugvica. I 1664. spominje se kod Orešja skela s druge strane Save kod Susedgrada, ali kako ova skela smeta, odnosno oduzima prihod skeli Kraljev brod, dopušteno je da se koristi samo za privatne svrhe vlasnika, što znači da ne smije prevoziti kola i robu kao ni druge osobe. I zagrebački Kaptol dobio je 1748. godine dozvolu da može držati skelu kod Lučkog pod uvjetom da ne šteti skeli Kraljev brod, koja je tada u posjedu barunice Sermage, vlasnice Medvedgrada. Zagrebački Kaptol je 1764. godine dobio dozvolu da zajedno s gradom Zagrebom može postaviti skelu kod Trnja, koja se zvala i skela Donji brod, nakon što je EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

129

Hrvatski sabor 22. svibnja 1764. godine ustanovio da se zbog dotrajalosti više ne može koristiti skela kod Koledovčine, koja je u posjedu šestinskog vlastelina grofa Petra Sermagea. Iako u gornjem dijelu na Savi kod granice sa Slovenijom još djeluje i skela ispod Mokrica, na užem dijelu Zagreba najduže se zadržala skela kod Trnja koja je radila sve do gradnje novog Jadranskog mosta 1981. godine.

4. Gradnja prvog mosta preko Save kod Zagreba Razvojem prometa skela Kraljev brod postala je usko grlo jer postaje zagušena pri odvijanju prometa. Potreba gradnje mosta preko Save je neophodna jer je promet dosta gust, a i susjedni Karlovac još od 1754. godine ima drveni most preko Kupe na tada »Banskoj glavnoj trgovačkoj i poštanskoj cesti« između Zagreba i Karlovca. I to je bio jedan od razloga da i Zagreb dobije stalni prijelaz preko Save na ovom prometnom pravcu gradnjom drvenog mosta. Godine 1783. trebalo je, po naredbi cara Josipa II., pristupiti gradnji mosta kod Zagreba. Na osnovi prethodnog mišljenja mjernika Beckera Vijeće dvorske komore je 17. lipnja 1783. godine izdalo dozvolu za gradnju mosta, pod uvjetom da gradnja mosta ne bude na štetu kraljevih prava. Predračun za gradnju mosta iznosio je 16.103 forinte i veći dio tog iznosa u visini 13.079 forinti dala je Kraljevska komora, dok je ostali dio trebao dati grad Zagreb.

Položaj prvog savskog i ostala dva mosta preko starih rukavaca na karti Zagreba iz druge polovine 19. stoljeća. (Foto: Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb, 1994.) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


130

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Na osnovi tog udjela grad Zagreba dobio je pravo ubiranja maltarine na novom mostu uz kontrolu nad cijelim prekosavskim područjem. Gradnja mosta počela je iste 1783. godine te je nakon dvije godine rada most bio gotov i pušten u promet 1785. godine. Sljedeće 1786. godine grad je postavio ubirača maltarine. Kasnije ubiranje maltarine je izdavano zakupniku. Dužina sagrađenog drvenog mosta preko glavnog korita Save iznosila je 221,2 m, a širina mu je, prema doslovnom navodu, tolika da su njime mogla prolaziti četvera natovarena kola. No, za osiguranje prometa trebalo je sagraditi i drugi, nešto manji most preko »savskog gaza« na udaljenosti 815 m od prvoga mosta. Ovaj drugi most počeo se graditi 10. lipnja iste 1783. godine, kada i prvi most, i to na rukavcu Save prema Lučkom. Ovaj drugi most bio je dug 97 m, a njegova je gradnja bila završena 20. lipnja 1785. i stajala je 19.670 forinta. Nedaleko od njega sagrađen je i treći manji most na jednom starom rukavcu. Sva tri nova mosta, prema zapisima, građena su »od najbolje hrastovine«. No, već 1793. godine, zbog oštećenja, traži se popravak glavnog mosta. Na glavnom mostu preko Save je stalni ubirač mostarine, tj. maltarine koji ima dužnost preko noći zatvarati vrata na mostu jer se u to vrijeme ne odvija promet. Ubirač maltarine nastoji prikupiti što više mostarine jer je bio običaj da seljaci, kako bi izbjegli plaćanje maltarine, kriomice malim čamcima prelaze preko Save. Vidi se da je Zagreb tijekom povijesti imao teškoća sa skupljanjem sredstava za održavanje i popravak mosta jer prihod od mostarine nije bio dovoljan za pokriće troškova popravaka. Da bi pokrio manjak sredstava za popravak, grad je pretkraj 18. stoljeća pokraj savskog mosta otvorio točionicu vina od koje je ubirao zakupninu. Unatoč mnogim prigovorima da zbog dotrajalosti i oštećenja most ugrožava promet, problem se rješava tako da se svakih desetak godina obavljaju nužni popravci. Ovi detalji iz prošlosti govore o problemu do gradnje prvoga mosta, a potom i o problemima njegova održavanja. Nakon mnogih intervencija i popravaka tek 1892. godine ovaj most ima temeljitu rekonstrukciju, kada je odmah pokraj njega sagrađen novi željezni most na kamenim stupovima i s drvenim pomostom pokraj njega. Novi most je kasnije 1919. godine, zbog velikog prometa, zamijenjen montažnim armirano-betonskim pločama i s asfaltnim kolovozom. Taj most, sagrađen 1919. godine, uz onaj željeznički, sagrađen 1862., bio je jedina stalna cestovna veza Zagreba te područja južno od Save prema Rijeci i Sisku. Tek 1935. godine izvršena je temeljita rekonstrukcija ovog mosta koja je trajala sve do 1939., kada je most dužine 220 m proširen na 9 metara, od čega je kolnik bio 6 metara. Taj most, danas poznat kao »stari kolni most«, od 1975. godine je stavljen pod zaštitu spomenika kulture, a od 1981. godine, kada je otvoren Jadranski most, zatvoren je za promet i po njemu je dopušten samo prolaz pješacima.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

131

5. Kupališta na Savi oko Zagreba Na području Save kod Zagreba u prošlosti je postojalo više kupališta koja su u početku služila za kupanje tijekom ljetnih dana. Kupanje na Savi postupno postaje mjesto okupljanja te se otmjeniji Zagrepčani, kao i oni koji misle da to jesu, obavezno sastaju na kupalištima za ljetnih dana. Rijeka Sava je u drugoj polovini 19. stoljeća bila još »djevičanski čista«, što se kupanja tiče, a to se vidi po napisima iz novina toga vremena. Rijeku Savu uglavnom opisuju kao »srebrenasto pjenastu« ili kraće i »srebropjenu«. Stoga nije čudno što su se Zagrepčani u takvoj Savi u vrijeme velikih vrućina željeli osvježiti. Iako je u početku to bilo više novotarija nego potreba, kasnije kupanje na Savi prelazi u novi oblika razonode i rekreacije u slobodno vrijeme. Zbog toga su i prva kupanja na Savi bila pojedinačna za odvažnije i hrabrije, pogotovo one koji stanuju bliže u naseljima Trnju, Horvatima i donjem dijelu Savske ceste bliže Savi. Kasnije na kupanje dolaze i građani iz udaljenijih dijelova grada te se s vremenom na Savi kupaju svi slojevi stanovnika grada ili oni koje Sava privlači još neuređenim obalama. Taj običaj kupanja na Savi stalno povećava broj kupača te postupno dolazi do potrebe uređenja mjesta za kupanje. U Beču postoji manja kupališna splav na rukavcu Dunava čiji je zakupnik Franz Hutterer, koji je bio i u Zagrebu. Kada je vidio da Zagreb nema kupališta, 1851. godine ponudio je postavljanje kupališta na Savi. Sljedeće, 1852. godine dobio je dozvolu te otvorio kupalište te se i nastanio u Zagrebu, a od 1876. godine poglavarstvo mu je dodijelilo i status građanina Zagreba. Još prije ovog prvog Huttererova privatnog kupališta u Zagrebu je na Savi postojalo vojničko kupalište, gdje su na kupanje dolazili vojnici. Kako je Sava često mijenjala korito, tako se i ovo kupalište selilo kao i Huttererovo. Kada je Hutterer umro 1887. godine, vođenje kupališta preuzele su supruga Ana i kćeri Marija, koja je već udana za Franceka Gospodarića. U obiteljskoj tradiciji smatrali su da je kupalište bilo osnovano 1851. godine i kasnije tu tradiciju spominju u svim prilikama. Prema službenim ispravama u gradskom poglavarstvu Franz Hutterer (rođen 1811.), nalazi se na popisu stanovnika Zagreba 1857. godine sa stanom u Petrinjskoj ulici, a prema prijavi na policiji u Zagreb je doselio u listopadu 1857. i dozvolu za postavljanje kupališta (Badeanstalt) zatražio je 1858. godine, ali je nije odmah dobio jer uz zahtjev nije bio priložen položajni nacrt kupališta. Ponovna molba podnesena je u veljači 1859. godine, u kojoj se traži dozvola uređenja kupališta (sada pod nazivom Schwimmbad), ali je opet bila odbijena. No, konačnu dozvolu Hutterer je dobio tek nakon očevida posebne komisije, početkom ljeta iste 1859. godine, na osnovi koje je iste godine postavio i otvorio novosagrađeno kupalište na splavi na Savi u Trnju. Gradska općina je pokraj potrebnog zemljišta uz Savu kupalište dala u zakup uz kupališno pravo na tom mjestu. To prvo kupalište bilo je smješteno na »Trnjanskoj špici« na kraju naselja Trnje na Savi, ali se njegov izgled iz tog vremena ne može točno rekonstruirati. Samo je poznato da se kupalište u početku nalazilo na drvenoj splavi dugoj 24 m te da je imalo 8 većih i 5 manjih EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


132

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

kabina na splavi. Zbog čestih niskih vodostaja Save ljeti u njezinu koritu često nije bilo dovoljno vode. Na ovom su kupalištu od 1867. godine na splavi bili postavljeni tuševi (zvani »naslapi«), a samo kupalište bilo je užadi vezano uz obalu. Poznato je da je na obali bio postavljen vodomjer, a uzduž splavi su se nalazile mreže koje su služile čuvanju kupača, ograđeni prostor za plivanje bio je dovoljno dubok i označen različitim bojama te osiguran užetom, a na pločama je bilo Žensko kupalište na Savi 1895. godine (Foto: Muzej grada Zagreba) posebno označeno gdje je kupanje zabranjeno. Svake godine prije početka kupališne sezone Hutterer je podnosio zahtjev gradskom poglavarstvu koje je uz odobrenje davalo i godišnju subvenciju kao pripomoć za popravak, uređenje i održavanje kupališta, a snosilo je i dio troškova pri postavljanju kupališta. Ta godišnja pomoć grada je iz godine u godinu varirala od 100 do 500 forinta, ovisno o stavu i odluci poglavarstva, ali je bilo godina kada nije dobio niti jedne krune pomoći. Kako u to vrijeme Sava još nije regulirana, glavno korito Save se poslije svakog visokog vodostaja mijenjalo. U vrijeme sušnih godina vodostaj rijeke Save bio je nizak. No, običaj je bio da se svake godine početkom sezone kupanja, nakon pregleda komisije, odobrava lokacija, odnosno najpogodniji položaj za postavljanje kupališta u vidu splavi na Savi. Unatoč svim mjerama predostrožnosti, kupalište je više puta bilo teško oštećeno velikim vodama Save, kao 1866. i 1869. godine. Zato je 1874. godine zaključeno da treba izraditi prokop dužine oko 150 m od prudišta, a koji bi spajao glavno korito Save sa Savišćem u Trnju. Taj je prokop izveden 1876. godine, i to od glavnog riječnog korita do mjesta gdje je smješteno kupalište koje je opet poslije visoke vode jako oštećeno i ponovno sagrađeno uz pomoć vojske. Tijekom velike vode Hutterer je, osobno se izlažući opasnosti, spasio nekoliko Trnjanaca i njihovu imovinu. I sljedeće, 1877. godine bila je velika poplava Save, nakon koje je nastavljeno spajanje glavnog korita Save do Struge gdje se nalazilo kupalište, koje je opet jako stradalo pa ga je trebalo iznova graditi. Tada je 1878. godine, zbog niskog vodostaja, kupalište postavljeno »na flosove« na »živoj Savi«. No, ni to mjesto kupališta nije se dugo zadržalo jer je 1879. godine poplava Save opet velika pa se 1880. kupalište ponovno seli na prikladnije mjesto »niže željezničkog mosta« kod završetka Cvjetnog naselja. Kupalište je od 1886. godine na splavi imalo 14 kabina za 4 osobe, a na obali 50 kabina za do dvije osobe i jednu veću svlačionicu za 40 osoba. Na tom se mjestu kupalište nalazilo do 1893. godine, kada je opet preseljeno na lokaciju između dva mosta. Do 1902. godine kupalište je imalo trambulin (trampolin) i dasku za skakanje sa splavi u Savu. Kako je na ovom dijelu Save 1902. godine počela regulacija glavnog korita Save i izveden nasip, te je EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

133

godine kupalište preseljeno na prostor između nasipa i Save, kada je u koritu Save sagrađena plitka košara dimenzija 30 x 6 m. Premještanje i gradnju novog kupališta financijski su pomogli grad Zagreb i Zemaljska vlada. Neposredno nakon gradnje umrla je 1903. godine i vlasnica Ana Hutterer te je kupalište nastavila voditi kći Amalija, udana Gospodarić, koja je još od očeve smrti s mužem i majkom vodila kupalište. Kupalište je do 1911. godine stalno radilo, kada se opet moralo premjestiti, jer na tome mjestu u Savi nije bilo dovoljno vode za kupanje. Tijekom premještanja došlo je do teškoća i vlasnici su jedva dobili dozvolu da kupalište postave na Savi nedaleko od Uprave ureda za regulaciju Save, koja se nalazila u zgradi na nasipu na kraju Veslačke ulice br. 25. Tijekom tog preseljenja jaka orkanska bura srušila je potpuno i odnijela 11 kabina kupališta. I sljedeće, 1912. godine velika voda Save polomila je splav i bacila je na obalu. Nakon toga slijedila je obnova te je od 1912. do 1914. godine na obnovljenom kupalištu dograđeno nekoliko kabina i ormarića te je 1914. godine imalo oko 70 kabina. Tako je Gospodarićevo privatno kupalište imalo dosta teškoća i troškova s popravcima i održavanjem, dijelom zbog velikih ili malih voda, dijelom zbog vremenskih nepogoda. Od 1914. godine kupalište je opet preseljeno na lokaciju ispod željezničkog mosta da bi se 1917. opet vratilo na lokaciju između mostova. Od 1918. godine na kupalištu je bila sagrađena jedna skupna kabina s ormarićima za odjeću, a 1930. ponovno je sagrađeno još nekoliko kabina te je uređena garderoba pa je kupalište imalo ukupno 82 kabine, s tim da su uz njih pojedini bogatiji Zagrepčani i klubovi dogradili još 16 kabina. Ovo privatno Gospodarićevo kupalište na toj lokaciji između mostova bilo je sve do 1947. godine, kada je u vrijeme nacionalizacije privatnih poduzeća i sredstava za rad odlukom gradske skupštine grada likvidirano i potom porušeno. Na početku svake kupališne sezone gradsko poglavarstvo donosilo je propise o redu na kupalištu. Tako u proljeće 1894. u oglasu stoji da je izvan kupališta drugdje u Savi kupanje zabranjeno, da se zabranjuje plivanje s jedne na drugu obalu Save, da je gospođama dopušteno koristiti plivaonicu od ranog jutra do 1 sat popodne, a nakon toga muškarcima do večeri i slično. U oglasu iz 1905. stoji da je kupalište otvoreno od 6 sati ujutro do 9 sati na večer, s tim da je muškarcima dopušteno kupalište koristiti od 6 do 8 sati ujutro te od podne do 9 sati navečer, a gospođama od 8 ujutro do podne. Posebno je zabranjeno kupati se bez plivaćih hlača (gaćica), zavirivati u kabine, voditi pse na kupalište i u kabine, prati rublje u blizini kupališta, puštati konje, rogatu marvu, pse i druge životinje u Savu i slično. Osim ovog privatnog kupališta, u proljeće 1921. grad Zagreb je objavio da otvara vlastito kupalište i od Gospodarića uzima splav koju je od 1900. godine grad davao u najam. Prethodno je i Zemaljska vlada tražila zabranu rada privatnog Gospodarićeva kupališta jer je bilo nesigurno za kupanje, ali je spretnošću i upornošću vlasnika te stalnih kupača tog kupališta odluka bila odložena. Tako je Gospodarićevo kupalište opstalo i bilo dalje u funkciji niz godina, sve do nakon rata i nacionalizacije kada je 1947. godine likvidirano. Novo gradsko kupalište 1921. godine smješteno je na lijevoj obali Save uzvodno od starog kolnog mosta preko Save na kraju Savske ceste. Svake godine kupalište je imalo otvorenje sezone kupanja krajem proljeća, a sezona kupanja završavala je dolaskom hladnijeg vremena i prvih jesenskih kiša. Kako je kupalište bilo od drvene građe, na njemu je svake godine EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


134

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Novo gradsko kupalište s bazenima na Savi 1930. godine (Foto: Novosti br. 117 od 28. 4. 1930.)

obavljano održavanje. Pri otvorenju sezone za 1930. godinu kupalište je znatno povećano te prošireno sa 104 nove kabine i 152 ormarića pa tada ima ukupno 832 obične kabine, 563 ormarića, 36 većih društvenih kabina na obali te 12 manjih kabina na samoj splavi na Savi. Sljedeće, 1931. godine proširenje kupalište je potpuno dovršeno. Splav na Savi ima tri bazena - dva za muškarce i jedan za dame. Na kupalištu se mogu iznajmiti ležaljke (liegestuhl), a do kupališta je i restoran. Na samom kraju Savske ceste, nedaleko mosta, ima tada više restauracija od kojih je poznatija restauracija Repuš pa su kupači imali opskrbu i mogli provesti na Savi cijeli dan. Nakon otvorenja prvog Huttererova kupališta na Trnju na kupanje se dolazilo pješice ili biciklom, neki i motociklom. Dok nije bilo tramvaja, mnogi su na kupanje dolazili omnibusom od hotela Mađarska kruna u Ilici ili od hotela Sidro u Vlaškoj ulici, a bogatiji pojedinci i fijakerima. Djevojke su u to vrijeme smjele na kupanje dolaziti samo uz pratnju garde dame, a to su starije gospođe koje nisu htjele u Savu niti nogu umočiti, a kamoli se kupati. Kasnije se do oba kupališta obično dolazilo tramvajem, a poneki i autom. Na gradskom kupalištu s vremenom je za potrebe ženskog dijela dograđen ograđeni visokom ogradom dio zvani Babinjak, gdje se dame mogu po volji sunčati skrivene od muških pogleda. Cijena za korištenje kabina 1930. godine za tri sata iznosila je 4 dinara, a taksa za parkiranje auta na gradskom kupalištu ispod betonskih stupova iznosila je 20 dinara, što je tada velik novac. Na ovo gradsko kupalište između dva rata dolazi mnogo Zagrepčana i život na kupalištu je vrlo društven, posebno u vrijeme školskih praznika. Kupalište obiluje raznim mogućnostima zabave i razonode za rekreaciju, za razne igre odraslih i djece - tu se karta, igra šah, sviraju gitare ili harmonike u odvojenim društvima, tu su stalne drvene ležaljke na daskama za sunčanje paralelno duž ruba nasipa, tu se sastaju društva, sklapaju poznanstva, na kupalištu se svake godine bira Miss kupališta. Općenito, tu je društveni život jako razvijen. Na kupalište, posebno nedjeljom, dolaze sve kategorije građana jer je to jedino mjesto razonode i rekreacije, tu je gužva da se ni hodati ne može od kupača, koji se poslije kupanja u Savi uglavnom kreću na dijelu ispred kabina do nasipa ili su na travi ili ležaljkama. No osim ovih kupališta na području grada, na širem je području jedno vrijeme bilo i kupalište u Podsusedu, isto sa sagrađenim kabinama.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

135

Još pedesetih godina 20. stoljeća kupači na gradskom kupalištu na Savi doživljavaju da ih sa Save bučno upozoravaju splavari iz Slovenije da se udalje dalje od splavi kojom prolaze pokraj savskog kupališta. Takvo stanje traje sve do kraja pedesetih, početka šezdesetih godina 20. stoljeća, kada kupanje na Savi naglo prestaje. Sava postaje sve zagađenija od ugljena iz rudnika Trbovlje u Sloveniji. Kasnije je Sa- Gradsko kupalište na Savi oko 1930. godine (Foto: Muzej va zagađenija i od drugih vrsta grada Zagreba) zagađenja pa kupanje na njoj i prestaje. Kabine i ostali objekti su napušteni te ih počinju koristiti skitnice i beskućnici koji tu nalaze svoje sklonište. Uskoro sve nekadašnje ljubitelje kupanja na Savi rastužila je vijest kada je u noći sa 27. na 28. veljače 1993. godine kupalište izgorjelo te je požar uništio ono što je generacijama Zagrepčana bilo sastajalište, kupalište i mjesto rekreacije. U požaru je izgorjelo manje od polovine gradskog kupališta, a vatra je progutala i poznati ženski Babinjak i oko 250 kabina na zapadnom ženskom dijelu kupališta. S ovim požarom 1993., kao i dva kasnija 1995. godine, nestaje savsko gradsko kupalište koje je bilo i spomenik kulture grada Zagreba. Umjesto Save, novo mjesto razonode, rekreacije i zabave postaje ŠRC Jarun s multifunkcionalnim sadržajima, a odnedavno i obnovljeni Bundek s više sadržaja pruža u slobodno vrijeme mogućnosti zabave, rekreacije i razonode. Nekadašnji vjerni kupači napustili su Savu te je ona prepuštena sama sebi.

6. Planirane luke na Savi oko Zagreba U vrijeme povećanog prometa plovnim rijekama sredinom 18. stoljeća, posebno žitaricama iz Podunavlja do Siska i dalje Kupom do Karlovca, dio tog prometa išao je od Siska prema Zagrebu i dalje uzvodno prema Ljubljani. Zbog neuređene Save na tom dijelu plovidba je bila vrlo otežana i ograničena te je uglavnom ovisila o vodostaju pa se u Sisku ili Rugvici obavljao prekrcaj na manje i pliće lađe koje su dalje mogle ploviti uzvodno. Veće mjere na uređenju i održavanju plovidbe Savom i Kupom počinju se obavljati u drugoj polovini 18. stoljeća, nakon čega počinje i jači promet žitarica tim rijekama. Novi gospodarski i politički odnosi u Hrvatskoj počinju poslije 1848. godine kada se 1850. dotadašnjih pet općina na području Zagreba ujedinjuje u jednu općinu slobodnog i kraljevskog grada Zagreba. Od tada gradska uprava nastoji brže rješavati gradske probleme, posebno promet, zbog čega je 1855. godine gradsko Poglavarstvo osnovalo Građevni ured koji preuzima brigu za razvoj grada, od kada i počinje razdoblje planirane gradnje grada. Rezultat rada Građevnog ureda je 1857. godine donošenje Građevnog reda koji je postavio EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


136

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

temelje daljnjeg razvoja i gradnje Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća i naznačio izradu Regulatorne osnove grada. Izrada prve Regulatorne osnove grada Zagreba završena je i prihvaćena u ožujku 1865. godine. Kao što je poznato, željeznička pruga od Zidanog mosta preko Zagreba do Siska sagrađena je 1862. godine. U osnovi je ucrtano da novosagrađena pruga od Južnog kolodvora odlazi prema Sisku i tu je planiran odvojak pruge od Južnog kolodvora prema istoku i predviđen prostor novog (Glavnog) kolodvora te nastavak pruge prema Dugom Selu. U dijelu opisa prometnog rješenja u osnovi se potvrđuje važnost prometa Savom, čime se Zagrebu otvara mogućnost razvoja cestovnih, željezničkih i plovnih putova. Planirano je da se u zagrebačkoj riječnoj luci omogući pretovar tereta i robe s brodova izravno u željezničke vagone, dok bi se dio Prva lokacija planirane gradske luke u Trnju ispod Glavnog tereta tu mogao i uskladištiti. Planirana kolodvora u nacrtima grada Zagreba iz 1865. godine (Izvor: luka imala bi dva bazena za utovar i Nacionalna sveučilišna knjižnica, Regulatorna osnova grada Zagreba iz 1865. godine za dio grada sjeverno od željezničke istovar te prostor za zimovanje lađa. pruge i za dio grada južno od željezničke pruge) Glavni preduvjet za realizaciju riječne luke u Zagrebu bio je uređenje rijeke Save za plovidbu do Zagreba. Prva planirana riječna luka u Zagrebu trebala je biti paralelno i južno od planiranog novog kolodvora na području Trnja, gdje se danas nalaze zgrade Paromlina, Poglavarstva grada Zagreba, Zagrebačke banke i Koncertne dvorane Lisinski. Voda za bazene luke dobila bi se zahvatom iz Save odmah ispod željezničkog mosta i kanalom paralelno uz Savsku cestu dovodila do prvog bazena i spajala u drugi bazen. Od drugog bazena planiran je odvod vode s naglim skretanjem kanala na Trnju prema jugu uz Petrinjsku cestu i spojem u Savu na kraju produžene Petrinjske (danas Trnjanske) ulice. Kako do uređenja rijeke Save za plovidbu do Zagreba nije došlo, i prva riječna luka ostala je samo ucrtana i planirana kao ideja i namjera jednog vremena. Izrađena prva Regulatorna osnova grada Zagreba bila je podloga za izradu nove osnove 1887. godine. Nakon neuspjelog pokušaja ostvarenja ideje da se izgradi poseban plovni kanal Rugvica - Zagreb između 1872. i 1882. godine, kada se trebalo regulirati Savu samo do Rugvice a dalje izvesti planirani kanal, u Generalnoj regulatornoj osnovi Zagreba iz 1889. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

137

godine planirana je lokacija druge riječne luke u Zagrebu. Mjesto za riječnu luku sada je predviđeno na kraju prije planiranog Rugvičkog kanala, na mjestu jugoistočno od mjesta prve planirane luke, danas područje Kruga oko zgrade Plive i strojarske radionice željeznice. Na tom je mjestu luka planirana jer je na prvoj lokaciji luke već bilo predviđeno mjesto za strojarsku radionicu željeznice. U to vrijeme dolazi i do početka gradnje Glavnog kolodvora 1890. godine, koji je dovršen u ljeto 1892., dok je gradnja strojarske radionice počela 1893. kada je i njezin veći dio završen te počeo raditi 1894. godine. Poslije 1899. godine mnoge rasprave na razini grada vodile su se o rješenju prometa cestama i željeznici, a od 1906. godine vode se rasprave o izradi nove regulatorne osnove grada. Druga lokacija planirane savske luke na Krugama u Zagrebu Kako su 1899. godine počeli 1882. godine u Regulatornoj osnovi grada Zagreba iz 1889. godine. radovi na izvedbi regulacije i ure(Izvor: Generalna regulatorna osnova Zagreba 1889. godine) đenja rijeke Save na području grada Zagreba, očekuje se uspostava riječnog prometa i gradnja riječne luke koja bi se morala spojiti sa željezničkom i cestovnom mrežom. U izrađenoj Osnovi za budući raspored željezničkih uredaba, koju je izradio inženjer Lenuci početkom 1907. godine, predviđeno je da se ranžirni i teretni kolodvor spoje s riječnom lukom smještenoj u jednom napuštenom rukavcu Save. Planirana treća riječna luka na Savi u Zagrebu sada se nalazi na rukavcu Save s imenom Savica. Iako predložena osnova nije mogla biti realizirana, ipak je riječna luka na Savici dobila novu lokaciju i kasnije je planirana u tom dijelu grada. Nakon toga je Trgovačko-obrtnička komora 1912. godine pokrenula inicijativu za regulaciju Save dalje do Siska, ali je Prvi svjetski rat to odgodio. Poslije rata 1918. godine prave se planovi za regulaciju Save i produženje plovidbe od Siska do Rugvice, a u dugoročnom planu je i izvedba radova na uređenju Save za plovidbu preko Zagreba do ušća Ljubljanice. Zagrebačka Komora je 1926. godine pokrenula inicijativu za tehničko uređenje savskog plovnog puta do Zagreba. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


138

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Nakon toga je 1931. godine izrađen Generalni projekt regulacije i plovnosti Save od Siska do Zagreba te su u njemu obrađene tri varijante plovidbe od Siska do Zagreba, u kojima je glavni cilj bio ostvariti plovidbu do Zagreba s pristaništem i riječnom lukom na lijevoj ili desnoj obali Save. Istodobno, 1931. godine počela je izrada Generalnog regulacijskog plana grada Zagreba koja je završena 1937., a prihvaćenom uredbom stupio je na snagu početkom 1938. godine. U tom planu savska luka i zimsko sklonište za lađe predviđeni su na starom rukavcu Save na Savici, što je i četvrta lokacija zagrebačke luke, gdje je bila planirana i 1907. godine. Tim se planom potvrdilo da grad Zagreb nije odustao od gradnje riječne luke na plovnoj Savi. No, DruLokacija luke na Savici na Generalnom regulacijskom planu grada gi svjetski rat odgodio je te Zagreba 1931. - 1938. godine (Izvor: Generalni regulacijski plan grada Zagreba 1938. godine) planove. Poslije Drugoga svjetskog rata i Zakon o I. petogodišnjem planu 1947. godine predviđa velike hidrotehničke radove uređenja odvodnje i melioracija Odranskog, Lonjskog i Mokrog polja, regulaciju Save i izgradnju melioracijskog plovnog kanala Sisak - Zagreb - Podsused. U planiranju plovnog kanala kroz Odransko polje 1947./48. godine postojale su četiri varijante rješenja plovidbe između Siska i Podsuseda. Zagrebačka riječna luka trebala je po varijantama biti na više lokacija, i to na lijevoj obali Save na mjestu Savice, na desnoj obali Save kod Jakuševca ili kod Hrelića te je svaka od varijanti i podvarijanti planirala detalje rješenja plovnosti i prometnog spajanja luke cestom ili željeznicom. Kao najpovoljnija peta lokacija luke smatralo se mjesto nasuprot Savici na desnoj obali Save između sela Jakuševca i Hrelića. Ova luka zadržala je svoju lokaciju i u kasnije izrađenom Generalnom urbanističkom planu grada Zagreba iz 1950. godine. Poslije ove lokacije riječne luke, ona je oko 1960. godine planirana na lijevoj obali Save na Žitnjaku, blizu stare lokacije na Savici. Kako za ovu lokaciju luke nema tehničke EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

139

dokumentacije, nego se samo spominje i predlaže u stručnim krugovima kao moguća, nije ni uvrštena u planirane luke. U Studiji o mogućoj lokaciji luke kod Zagreba, izrađenoj 1961. godine, bilo je obrađeno mogućih osam varijanti lokacija s dvije podvarijante smještenih duž Save od Ivanje Reke do sela Jakuševca, i to šest uz desnu obalu i dvije uz lijevu obalu rijeke Save (Petruševac, Jakuševac, Kosnica, Resnik, Šćitarjevo, Rugvica, Bukevje i Drnek), od kojih je prihvaćena kao najpovoljnija lokacija luke bazenskog tipa izvan riječnog korita Save sjeverno od sela Kosnica, što je šesta lokacija riječne luke. Planirana luka imala bi prateće objekte uz pristanište te spoj na željezničku prugu. Poslije katastrofalne poplave grada Zagreba (24. listopada) 1964. godine izrađeno je novo kompleksno rješenje obrane od poplave i odvodnje Zagreba, Siska i Karlovca. Planirani i djelomično izvedeni oteretni kanal Odra zbog ograničenog širenja luke, blizine zračne luke i autoceste nametnuo je izmjenu projekta za luku kod Kosnice. Zbog toga je u Prostornom planu zagrebačke regije, izrađenog 1968. godine, nova lokacija luke bila planirana bliže selu Črnkovec, i to je sedma lokacija luke. Kako je prethodna lokacija luke prihvaćena prije završetka Generalnog urbanističkog plana Zagreba, u vrijeme njegova dovršenja došlo je do usklađivanja neriješenih problema lokacija između riječne luke, kanala Odra, zračne luke Pleso, novih lokacija vodocrpilišta, obilazne autoceste, nove industrijske zone i drugih subjekata, što je 1970. godine rezultiralo i izmjenom lokacije planirane riječne luke kod Črnkovca. Po tom dogovoru osma lokacija riječne luke sada je planirana bliže mjestu Mičevcu, a prethodna je lokacija kod Kosnice ostala kao sekundarna ili pričuvna lokacija luke. Poslije ove lokacije u Odluci grada Zagreba 1970. godine o donošenju Generalnog urbanističkog plana stoji da se predviđaju dvije mogućnosti za smještaj riječne luke, i to po sjevernoj varijanti kod sela Kosnica i po južnoj varijanti kod sela Kuče, što je deveta lokacija riječne luke označena kao Kosnica - Kuče. Iste 1970. godine grad Zagreb razmotrio je i predložio novu lokaciju luke kod Hrvatskog Leskovca, što je deseta lokacija riječne luke. Prijedlog je obrazložen planiranom gradnjom industrijske zone u Hrvatskom Leskovcu te mogućnost povezivanja luke plovnim kanalom s Kupom kod Karlovca. Kako za tu lokaciju luke nije bila izrađena dostatna tehnička dokumentacija, ta je luka ostala samo prijedlog i jedna od mogućih lokacija luke. Neke stručne institucije u gradu nisu bile zadovoljne dotad predloženim lokacijama riječne luke te su tražile preispitivanje prostornog smještaja luke na samom kanalu Odra kod Donje Poljane, gdje je bio prije planiran spoj plovnog kanala luke Kosnica - Kuče - Mičevec. Nakon toga su Centar za ekonomski razvoj grada Zagreba i Zavod za planiranje grada Zagreba u proljeće 1972. izradili Studiju s prometno-ekonomskom dokumentacijom za gradnju savske luke koja je trebala poslužiti za usporedbu glavnih pokazatelja važnih za odluku o lokaciji luke kod sela Kosnica - Mičevac ili kod Donje Poljane. U obrazloženom prijedlogu prednost je bila u premještanju luke na lokaciju kod Donje Poljane, što je jedanaesta lokacija riječne luke. Iako se očekivalo da će grad Zagreb donijeti konačnu odluku o lokaciji savske luke, to je izostalo jer nakon toga grad Zagreb nije više razmatrao pitanje gradnje savske luke, nego EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


140

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Planirana luka kod Kosnice (Izvor: Vujasinović Branko: Riječna luka na Savi u Zagrebu, Hrvatske vode, Zagreb, br. 39, 2002., str. 209-231)

je po kratkom postupku krajem 1973. likvidirao Direkciju za izgradnju savske luke koja je do tada vodila sve operativne poslove u vezi s lukom. Sve njezine obveze i poslove preuzela je 1975. godine Direkcija za Savu, koja nakon toga nije više dobivala financijsku naknadu za vođenje poslova pa su izostali i daljnji pripremni radovi na luci. U međuvremenu je od 1968. bila u izradi Studija regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji, koja je dovršena 1972. godine. Na osnovi te studije izrađena je Studija plovnosti gornjim Posavljem, koja je dovršena 1975. godine, u kojoj je obrađeno više varijanti plovidbe Savom i više varijanti lokacije savske luke Zagreb, i to kod Kosnice dvije varijante, od kojih druga u dvije podvarijante, kod Velike Gorice u dvije varijante te kod Donje Poljane u dvije varijante ili ukupno u sedam varijanti. Tim rješenjem to je bila dvanaesta lokacija riječne luke kod Zagreba. Osim ove obrade, Ekonomski institut Hrvatske izradio je 1979. godine opsežnu Studiju problema prometa i plovidbe za potrebe savske riječne luke, gdje su analizirane sve predložene mogućnosti smještaja luke i odbačeni zadnji prijedlozi gradnje luke u Kosnici te, umjesto nje, predviđene dvije nove lokacije, i to luka Otok i luka Kuče. Predviđena riječna luka Otok preispitana je i u Vodoprivrednoj osnovi grada Zagreba izrađenoj 1981. i stavljena kao moguća lokacija za riječnu luku, što je trinaesta lokacija luke Zagreb. Istodobno je u osnovi preispitana i predložena kao druga lokacija luke za slučaj plovidbe kanalom Odra te bi moguća lokacija ove luke bila na širem prostoru jugoistočno od Velike Gorice na lokaciji oko sela Donja Poljana ili sela Kuče, što je bila četrnaesta lokacija riječne luke Zagreb. Tim prijedlozima završene su sve dotadašnje rasprave o lokaciji luka kod Kosnice. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

141

Krajem 1987. godine, na inicijativu Privredne komore grada Zagreba, općine Dugo Selo te nekih većih radnih organizacija i poduzeća, izrađeno je Idejno rješenje riječne luka Rugvica, u kojem je predloženo da se nova riječna luka Zagreb, umjesto kod Otoka, smjesti nešto nizvodnije na velikoj okuci rijeke Save kod Rugvice. Za tu je lokaciju prethodno izrađena izmjena Provedbenog urbanističkog plana koji se morao uskladiti s Generalnim urbanističkim planom i Vodoprivrednom osnovom grada Zagreba, a Uvjete uređenja prostora izdala je općina Dugo Selo. Riječna luka Rugvica izvela bi se u koritu rijeke Save u više faza gradnje, a velika prednost smještaja na ovoj lokaciji bila je što bi se pristanište postupno samo izgrađivalo i stoga su za gradnju luke bila potrebna minimalna početna sredstva za izvedbu radova. Luka bi prometno imala spoj na željezničku prugu i autocestu. Lokacija ove luke ušla je u Izmjene i dopune Vodoprivredne osnove grada Zagreba 1992. godine i tako postala petnaesta Zadnja planirana lokacija luke Zagreb kod Rugvice (Izvor: lokacija riječne luke Zagreb. Vujasinović Branko: Riječna luka na Savi u Zagrebu, Hrvatske U pregledu lokacija savske luke u vode, Zagreb, br. 39, 2002., str. 209-231) Zagrebu, od prvog pristaništa na nekad plovnoj rijeci Savi pri »brodišću« skele Kraljev brod, preko prve planirane savske riječne luke 1865. godine južno od Glavnog kolodvora kod današnjeg Paromlina pa do planirane luke kod Rugvice, može se samo konstatirati da se lokacija i smještaj te luke godinama postupno i stalno premještala prema jugoistoku, što je rezultat stalnog širenja grada. Navedeni brojevi lokacija riječne luke nisu i stvarni jer je pojedina lokacija imala više varijanti ili podvarijanti pa bi stvarni broj razmatranih lokacija luke bio mnogo veći. Danas se može reći da nema izgleda da se planirana luka uskoro i ostvari, i to zbog uvjeta u Vodoprivrednoj osnovi grada Zagreba gdje je uvjet da se prije gradnje luke trebaju izgraditi kanal Dunav - Sava i izvesti regulacija rijeke Save do Rugvice s predviđenim objektima - stepenicama kod Šamca, Jasenovca i Strelečkog. A dok se to ostvari, »još će puno vode Savom proteći«, kako bi rekli naši stari. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


142

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Pregled planiranih lokacija savske luke u Zagrebu (Izvor: Vujasinović Branko: Riječna luka na Savi u Zagrebu, Hrvatske vode, Zagreb, br. 39, 2002., str. 209-231)

7. Radovi na uređenju rijeke Save za plovidbu oko Zagreba kroz povijest U drugom se poglavlju nalazi opis plovidbe i prometa Savom od davnih vremena, što dokazuje da je Sava odavnina bila plovna te da se njome obavljao i promet robe tadašnjim vrstama plovila. Poslije Bečkog rata i uspostavljenog mira 1699. godine i posebno poslije mira 1718. dolazi do potrebe većeg prijevoza roba plovnim rijekama, što iziskuje i neophodne radove na poboljšanju plovidbe. Početkom 18. stoljeća rijeka Sava dobiva posebnu važnost za prijevoz većih količina žita od Podunavlja preko Zagreba do Zaloga u Sloveniji i preko Siska Kupom do Karlovca te dalje cestama do mora. Prvo sustavno uređenje, u što spada čišćenje i otklanjanje zapreka plovidbi, počelo se na Savi obavljati 1733. godine, nakon čega se i prijevoz robe Savom počeo povećavati. Prema pregledu stanja na plovnim rijekama, koje su obavili savjetnik Raab i Teodor Schley te predstavnik Banske Hrvatske i vojnih vlasti 18. listopada 1759. godine, počelo je 1760. godine temeljito uređenje i čišćenje plovnih rijeka Save i Kupe. No, sedmogodišnji rat (1756. - 1763.) usporava brže provođenje mjera sustavnijeg uređenja i čišćenja. Prema naredbi carice Marije Terezije inženjer Maksimilijan Fremaut poslan je 1764. godine da obavi neophodne mjere uređenja rijeka Save i Kupe za plovidbu, nakon čega je i Johann Brequin de Demerge EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

143

Položaj rijeke Save i njezini meandri i rukavi na karti Zagreba oko 1853. godine (Izvor: Monografija, Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb, 1994.)

1766. podnio izvještaj o obavljenim radovima na plovnim rijekama. Nakon provedenih radova ustanovljeno je da je znatno povećan promet i prijevoz žita iz Podunavlja rijekama prema moru, što je i dokaz da su obavljeni radovi dobro izvedeni i da su pridonijeli većem prometu na plovnim rijekama. Da je plovidba plovnim rijekama u to vrijeme već dobro razvijena dokaz je da je 1771. godine na području Banske Hrvatske došlo do osnivanja Ravnateljstva za plovidbu. Ravnateljstvo je imalo zadaću voditi brigu o unapređenju plovidbe, organizaciju plovidbe, izvedbu radova regulacije i čišćenje plovnih rijeka. Potom nova komisija na čelu sa savjetnikom Raabom te sucem Špišićem i geometrom Stipanovićem 1771. godine obavlja pregled Save te u Jasenovcu u rujnu iste godine potpisuje zapisnik o stanju radova i plovidbe Savom. Oni predlažu donošenje Plovidbenog reda, koji je donesen i nakon čega je došlo do osnivanja službe za vuču lađa rijekama uzvodno i drugim mjerama za bolju plovidbu koje se trebaju primjenjivati pri plovidbi. Nakon ovih mjera za bolju plovidbu tih je godina EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


144

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

izvedeno više radova na rijekama, a 1774. godine podnesen je izvještaj o troškovima radova na uređenju rijeka. I poslije posjeta cara Josipa II. 1783. godine Hrvatskoj i Vojnoj krajini došlo je 1784. godine do većih radova na uređenju rijeka. To je razdoblje nakon kojeg je, zbog poboljšanih uvjeta plovidbe, znatno povećan prijevoz robe, posebno žitarica, kada je plovnim putem godišnje prevoženo više od milijun mjerova žita. Tada jača i broj vlasnika lađa u Sisku i Karlovcu koji prevoze robu i žito rijekama od Podunavlja Savom do Siska te dalje prema Zagrebu ili Karlovcu. Slijedilo je usklađivanje regulative propisa pri plovidbi zbog povećanih količina prijevoza robe, pri čemu se željelo uvesti reda u plovidbi. U to vrijeme, nakon 1790. godine, dolazi i do ideja za gradnju plovnih kanala zbog unapređenja trgovine, a u vezi s time i za radove na regulaciji rijeka. Početkom 19. stoljeća gotovo se redovito obavljaju neophodni radovi na uređenju Save, posebno na dijelu oko Zagreba, gdje su uvjeti za plovidbu teški zbog niskih vodostaja i stalnih promjena glavnog toka Save te njezina meandriranja poslije velikih voda oko Zagreba, što se vidi i na kartama iz toga doba. U to vrijeme već postoje i djeluju državni uredi za uređenje rijeke Save u Zagrebu, koji su nadležni za obavljanje radova u Zagrebačkoj županiji i na području oko Zagreba. Dugo godina s kraja 18. i početkom 19. stoljeća mjernik Franjom Klobučarić obavlja i nadzire te radove oko Zagreba, a u to vrijeme rade Kristofor Blažeković i Stjepan Babočaj, dok inženjer Ignac Pongratz vodi i planira radove na području Hrvatske, kasnije ga nasljeđuje mjernik Josip Erdely. Plovidbu Savom tada vodi Ludvig Zelenka, kasnije Josip Seman, Ladislav Jakopović, Ivan Zenko, Franjo Klespić i drugi. Od kraja dvadesetih godina 19. stoljeća radove na Savi oko Zagreba vode Samuel Praunsperger i Stjepan Hundray, od pedesetih godina na Savi rade Leonard pl. Zornberg, Vatroslav Egersdorfer, Aleksander Brdarić, Ignac Bertić i Wilhelm Wagner, od sedamdesetih godina Kamilo Bedeković, Josip Altmann, Makso Krempler i Srećko Jakomini, od osamdesetih godina Marcel Kušević, Josip Čabrian, Franjo Ernst i Žiga Egersdorfer i od devedesetih godina August pl. Pisačić, Franjo Hribar, Valentin Lapaine, Josip Chvala, Milan pl. Eisenthal, Arnold Mueller, Vladoje Prister te još mnogi drugi. U prošlosti grada Zagreba zabilježeno je nekoliko većih poplava koje su poharale grad i okolicu. Prva veća (zabilježena) poplava Save bila je na Miholje, 29. rujna 1469. godine i

Fotografija poplave Savske ceste u ožujku 1895. godine - danas mjesto Tehničkog muzeja (Foto: Muzej grada Zagreba) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

145

Razni oblici Wolfovih uređaja primijenjenih na Savi oko Zagreba (Izvor: Pisačić pl. August i Bukl Stevan: Podaci za regulaciju Save i melioraciju Posavlja, Zagreb, 1919.)

dogodila se u vrijeme kada su Turci u osvajačkim pohodima kroz Turopolje desnom obalom Save došli sve do Remetinca. Nabujala Sava upravo u vrijeme nastupanja turskih četa spasila je grad od turskih osvajanja pa su Osmanlije odustali od plana osvajanja grada, okrenuli se i vratili prema Sisku, ne znajući da velike vode na ovim prostorima ne traju dugo, što je spasilo Zagrepčane. Veće poplave Save na ovom su području zabilježene 1770. godine, iako je vjerojatno da je visokih vodostaja i poplava bilo i prije. Od vremena tiskanih medija od sredine 19. stoljeća zabilježene su velike vode i poplave 1876. godine te nedugo dva puta i u jesen 1880. godine. Osim poplava Save, Zagreb je u prošlosti imao štete i od brojnih poplava sljemenskih potoka koji kao bujice često plave gradsko područje. Prva takva zabilježena bujična poplava dogodila se 26. srpnja 1651. godine, da bi poslije zabilježene poplave u 18. i 19. stoljeću bile 1750., 1751., 1770., 1845., 1859., 1864., 1876. i 1880. godine koje su, svaka posebno, prouzročile velike materijalne štete, a od tih poplava bilo je i ljudskih žrtava. Još 1876. godine poslije velikih poplava Save oko Zagreba među stručnjacima se počelo intenzivnije raspravljati i planirati radove regulacije na Savi, koje su se otegnule sve do 1880. godine, kada su Zagreb zadesile dvije velike poplave. Tada se ponovno pokreću diskusije i EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


146

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Razni načini primjene Wolfovih uređaja na regulaciji Save oko Zagreba (Izvor: Pisačić pl. August i Bukl Stevan: Podaci za regulaciju Save i melioraciju Posavlja, Zagreb, 1919.)

Rješenje regulacije Save između Medsava i Podsuseda (Izvor: Pisačić pl. August i Bukl Stevan: Podaci za regulaciju Save i melioraciju Posavlja, Zagreb, 1919.) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

147

rasprave o načinu izvedbe radova regulacije Save s izvedbom nasipa na njezinim obalama. Kako vrijeme prolazi, pripreme za izradu projekta opet se odgađaju zbog neusklađenih stavova o načinu izvedbe jer je Sava gorska rijeka sa specifičnim zahtjevima za dobro i efikasno rješenje izvedbe radova. Velike i katastrofalne poplave Save oko Zagreba u proljeće i jesen 1895. godine, kao i nakon toga velika poplava 1897. potiču nove, ali hitne mjere za ozbiljniji pristup rješenju zaštite od poplava Zagreba. Sava oko Zagreba tada je rijeka s bujičnim obilježjima, brza i hirovita s velikim nanosom krupnog i sitnog šljunka koji je i razlog stvaranja brojnih meandara i rukavaca na šljunkovitoj podlozi, kada glavno korito nakon svake veće vode mijenja svoj položaj. Stoga u području oko Zagreba ima mnogo starih rukava i rukavaca, Savica, Savršćaka, Savišća i drugih naziva za ta napuštena stara korita. Okoliš tih starih napuštenih i zamuljenih rukavaca obično je pun grmlja, šiblja i raznog raslinja te gotovo neprohodan. Ne čude stoga nazivi nekih predjela oko Save kao Abesinija, Afrika i slično, koji po samom nazivu govore o stanju na tim prostorima. Na odluku gradskog poglavarstva o hitnom pristupu radovima utjecao je prirast stanovnika i naglo proširenje stanogradnje prema Savi, gdje nema mjera za zaštitu od poplava. Nakon gotovo 20 godina od prvih pripremnih radova na izradi projekta na poticaj grada Zagreba Zemaljska vlada 1896. godine preko svog Unutarnjeg odjela izdaje VI. (Građevnom) Odsjeku nalog da se pristupi izradi projekta regulacije Save. U Odsjeku je tada predstojnik građevni savjetnik inženjer Juraj Augustin i njegovi suradnici inženjeri Kamilo Bedeković, Valentin Lapaine, Josip Chvala, August pl. Pisačić i još četiri inženjera te osam inženjerskih pristava. Iste 1896. godine odmah je osnovan i ured Građevne uprave za regulaciju Save kojem je zadaća izvršiti pripreme i terenska snimanja te izraditi projekt uređenja rijeke Save oko Zagreba na dijelu od Jankomira do Mičevca. Odmah su počele i rasprave o osnovnoj zadaći projekta, sredstvima za izvedbu radova i drugome. Plan izrade projekta imao je osnovnu namjeru izradom projekta za zaštitu od poplava spriječiti štete od poplava, okolno zemljište osposobiti za obradu i rijeku Savu za plovidbu do Zagreba. Prema osnovnim koncepcijama, poplave bi se spriječile regulacijom rijeke iskopom novog korita i gradnjom obostranih nasipa. U sklopu priprema izvršeno je snimanje poplavnog područja, izrađen je Generalni projekt za regulaciju Save, izrađen je katastar svih posjednika te predložen način financiranja. Projekt je predviđao izvedbu regulacije primjenom sustava inženjera Wolfa koji se mogao uspješno primijeniti i na Savi zbog većeg pada, odnosno zbog dovoljne brzine vode, dovoljno nanosa, ugradnjom drvenih pilota i vrbina šiblja izradom u više kombinacija kao fašine, kobe, fašinski madraci, tonjače ili fašinade, kao i drugi oblici primjene. Bit primjene je u korištenju materijala koji se nalazio pri ruci u koritu, a to su šljunak i vrbovo šiblje te lomljeni kamen i piloti koje je trebalo dopremiti. Primjenom ovog načina izvedbe troškovi su bili relativno mali jer su se izvodili s minimalnim tehničkim sredstvima, a uspjeh regulacije ovisio je o višegodišnjem kontinuiranom radu. Novo korito Save projektirano je kao dvostruki trapez, s tim da je donji dio bio predviđen za malu vodu, a gornji za veliku. Trasa novog korita postavljena je da se što više EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


148

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

prilagođava postojećem glavnom koritu, izbjegavani su duži ravni pravci, minimalni promjer krivina bio je R=800 m, osim kod savskih mostova, gdje je zadržano postojeće stanje. Ukupna dužina novog projektiranog korita Save između Jankomira i Mičevca iznosila je 50,9 km, a stari tok Save imao je 66,9 km, što je bilo skraćenje za 24%. Radovi su mogli Zgrada Uprave za regulacije Save sagrađena 1902. godine na savskom početi poslije vodonasipu na kraju Veslačke ceste (Foto: inženjer Franjo Abramović, 1927. godine) pravne rasprave, koja je obavljena 28. kolo-voza iste godine. Za izvršenje radova sakup-ljan je doprinos od interesenata, a radove su financirali i državne ceste, državne željeznice, Južna željeznica te grad Zagreb. Nakon provedene javne rasprave prema izrađenom projektu u jesen 1899. godine počeli su i prvi radovi na izvedbi regulacije na području grada. Kada su žitelji preostalih naselja uz Savu vidjeli pozitivne učinke i brzo napredovanje radova, na osnovi njihovih zahtjeva radovi su prošireni i na dionice od Mičevca do Rugvice, od Podsuseda do Jankomira te od Podsuseda do granice s Kranjskom i Štajerskom (danas Slovenijom) na Sutli. Ovim proširenjem cjelokupna regulacija Save bila je podijeljena na četiri dionice i izrada projekata za njih počela je 1905. godine, a izvedba radova na novim dionicama počela je između 1906. i 1908. godine. Cijena jednog kilometra izvedene regulacije bila je oko 160.000 kruna, a ukupna cijena izvedbe regulacije Save od Slovenije do Rugvice iznosila je oko 9,700.000 kruna. Radi lakšeg praćenja izvedbe i nadzora radova cijeli je potez Save podijeljen na 36 radilišta odsjeka. Za lakše obavljanje nadzora i vođenje izvedbe radova 1902. godine sagrađena je zgrada za ured Građevne uprave na lijevoj obali Save, odmah ispod željezničkog mosta na kraju Veslačke ulice. Tu su se, osim tehničkog osoblja i uprave gradilišta, nalazile i radionice, skladišta materijala te stan za nadzornika radova. U toj zgradi u Veslačkoj br. 25 poslije 1945. godine jedno je vrijeme bila uprava poduzeća Hidroprojekt, nakon toga Hidrotehnički odjeljak Zagreb, a zatim uprava Direkcije za Savu. Sagrađene su i zgrade za uprave radilišta u Medsavama i u Mičevcu, a u Podsusedu je za upravu radilišta korištena zgrada bivše mitnice. Već nakon nekoliko godina 1905. godine vidjeli su se i rezultati rada jer su se vodostaji Save postupno snižavali, što je bio i jedan od ciljeva projekta. No, bilo je i neuspjeha, EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

149

Rješenje novog korita Save od savskog mosta do Mičevca (Izvor: Viesti hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, Zagreb, 1901.)

Planirano novo korito na regulaciji Save od Podsuseda do savskog mosta u Zagrebu (Izvor: Viesti hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, Zagreb, 1901.) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


150

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

pretežno na mjestima starih korita ili tamo gdje su se radovi forsirali, a nisu bile obavljene neophodne predradnje. Unatoč svim teškoćama, iz godine u godinu pojedine dionice puštane su na korištenje, a glavno korito Save proširivalo se i formiralo postupno do projektom predviđenih dimenzija. Radovi između Postavljanje pilota na rubu nove obale (Foto: inženjer Franjo Abramović, 1899. i 1915. godine 1927. godine) relativno su dobro napredovali i do tada je bilo završeno oko dvije trećine planiranih radova. Smatralo se da bi do 1919. godine, da nije bilo rata, bili završeni svi planirani radovi na regulaciji Save oko Zagreba. Do rata 1914. godine uspjelo se Savu prevesti u novo korito na većem dijelu izvedenih dionica. Zbog Prvoga svjetskog Naziru se temelji nove obale Save (Foto: inženjer Franjo Abramović, 1927. rata, između 1914. i godine) 1918. godine, poslovi su zbog radne snage, bili ograničeni na održavanje i popravak oštećenih gradnji, iako su sredstva bila osigurana. Poslije 1918. godine izrađeni su planovi za popravak oštećenja i nastavak radova te se smatralo da bi s osiguranim sredstvima završetak svih radova mogao biti do 1929. godine. Međutim, oštećenja već gotovih objekata su se pogoršavala poslije poznatih velikih poplava 1925. i 1926. godine pa se odmah nastavilo s radovima na oštećenim objektima, a nastavak izvedbe radova regulacije počeo je tek 1937., ali su ponovno prekinuti skorim ratom 1941. godine. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

151

Pogled na reguliranu Savu kod Zagreba (Foto: Ante Maršić)

Nakon rata 1945. godine slijedio je pregled stanja izvedenih radova i, prema uloženim sredstvima do 1950. godine, regulacija Save trebala je biti dovršena, što je znak da su u proteklom vremenu velika sredstva bila utrošena na radove popravaka i oštećenja poslije ratova, a opseg izvedenih radova do Izrada fašina i priprema za ugradnju u kosinu obale (Foto: inženjer Franjo Abramović, 1927. godine) tada bio je manji nego do 1919. godine. Takvom stanju uzrok su dva rata i brojna oštećenja nedovršenih radova. Poslije 1950. godine nastavak radova bio je usmjeren na popravljanje već izvedenih radova, što je potrajalo dosta dugo zbog oštećenja i nedovoljnih sredstava jer su se obavljali mnogi radovi na melioracijama poplavnih područja te na održavanju plovnog puta Savom do Siska, kao i gradnji mnogih kapitalnih industrijskih objekata. U tom razdoblju bila je i katastrofalna poplava Save kod Zagreba 1964. godine, poslije koje su se od 1965. godina velika sredstva utrošila na gradnju novih viših i širih nasipa na obje strane Save od Jankomira do Mičevca. Provedenim tehničkim mjerama cijelo nekad poplavno područje oko Zagreba otad je zaštićeno od poplava. Prema utrošenim financijskim sredstvima na radove regulacije Save od Sutle do Rugvice ispod Zagreba, od 1899. do 1968. godine utrošeno je i više od 5 milijardi njemačkih maraka, znači današnjih oko 2,5 milijardi eura. Ovaj iznos dobiven je primjenom (nerealnih!) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


152

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

koeficijenata valorizacije za određena razdoblja, posebno u vrijeme oba svjetska rata, što znači da je stvarna vrijednost obavljenih radova mnogo veća. No, ipak ostaje činjenica da je za više od dvije i pol milijarde današnjih eura izvedena potpuna regulacija rijeke Save na području od granice sa Slovenijom do Rugvice ispod Zagreba. I poslije tih radova, koji su trajali više desetljeća, Sava danas ima izgled rijeke koja teče sredinom Zagreba. Danas, nakon više od 100 godina od početka izvedbe radova na uređenju Save, važno je istaknuti da je to bio dugotrajan, naporan i zbog prirodnih okolnosti vrlo neizvjestan posao koji se obavljao na vrlo dugom radilištu, u vrijeme dva svjetska rata, tijekom kiša i oluja, snijega i leda te bezbroj visokih voda koji su uništavali već završene radove. Ipak, unatoč svim teškoćama, uspjelo se kroz brojna desetljeća savladati sve te prepreke i nepogode, ukrotiti onu nekad divlju i brzu Savu te je smjestiti u njezino novo korito i tako staviti pod nadzor čovjeka te gradnjom nasipa i potpuno zaštititi Zagreb i njegovu širu okolinu od nekada divlje Save. Danas je rijeka Sava na području oko Zagreba uređena, s reguliranim koritom, uređenim inundacijama i s obostranim nasipima koji visinom za 1,5 m nadvisuju izračunatu stogodišnju veliku vodu na ovom području te tako štite Zagreb i okolna naselja od eventualnih visokih voda. Na tom dugotrajnom poslu izmijenile su se brojne generacije inženjera i tehničara, od građevinara hidrotehničara do inženjera i tehničara drugih struka, mnogo poslovođa i majstora raznih obrta, predradnika i radnika. Na tom poslu sudjelovali su na raznim dužnostima mnogi inženjeri, počevši od građevnog nadsavjetnika inženjera Juraja Augustina, koji je u vrijeme početka radova bio predstojnik VI. Građevnog odsjeka pri Zemaljskoj vladi. Isto tako zasluga pripada i njegovim užim suradnicima savjetniku i inženjeru Kamilu Bedekoviću te Valentinu Lapainu, Josipu Chvali, Juliju Stanisavljeviću, kao i ostalima. Inženjeri neposredno uključeni u pripreme i izradu projekta su August pl. Pisačić, koji je najveći dio vremena proveo rješavajući sve probleme oko glavne koncepcije rješenja regulacije Save po primjeni sustava inženjera Wolfa. Uz njega, glavnu odgovornost na projektiranju i izvedbi regulacije imali su i inženjeri Milan pl. Eisenthal, Stjepan Bukl i Emil Kanet, koji je bio i šef Građevne uprave za regulaciju rijeke Save. Nakon njih, u vrijeme izvedbe radova u Građevnoj upravi za regulaciju Save radili su kraće ili dulje brojni inženjeri i tehničari, od kojih ovdje navodimo one za koje se sigurno zna da su radili na tim radovima na Savi, i to su Emil Kanet, Franjo Abramović, Franjo Bouša, Ante Franković, Nikola Vekarić, Viktor Cetinski, Karlo Bartel, Ivo Heinzel, Lovro Brkić, Ljudevit Wesley, Milan Kuhn, Adolf Ehrlich, Gejza Brichta, Marko Frangeš, Josip Ivančić, Artur Minichreiter, Albin Vilerding, Ante Celegin, Krešimir Gjurašin, Stevan Nasvagji, Vlado Paulić, Anton-Tuna Novak, Georgije Veretenikov, Mišo Bauer, Miroslav Stojšić, Stjepan Diklić, Marijan Plasaj, Stanko Odić, Berislav Odić, Dragutin Globočnik, Vladimir Broz, Rudolf Broz, Juraj Bulatov, Zvonko Petrešević, Boris Delfin, Vlado Bičanić, Nikolaj Nikoljski, Slavko Manojlović, Zdenko Žlof, Miroslav Zadro, Josip Sutlar, Vladimir Faust, Ilija Tomić, Marijan Odobašić, Ivo Palčić, Duško Gapit, Žarko Kukulj, Josip Kašnar, kao i mnogi drugi. Neki od njih bili su voditelji poslova na radilištima, neki su radili EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

153

na projektiranju, neki su radili kraće vrijeme, a neki i cijeli radni vijek kao inženjer Franjo Abramović. Mnogi od njih su, nakon što su diplomirali kao inženjeri, svoja prva stručna iskustva stjecali upravo na Savi, da bi kasnije bili vrhunski inženjeri u toj struci. Tako se na Savi stjecalo dragocjeno stručno iskustvo koje se kasnije prenosilo na mlađe generacije. Ovo je i prigoda da se oda priznanje svima koji su savjesno, stručno i odgovorno radili svoj dio posla na izvedbi radova na regulaciji Save oko Zagreba. Svi su oni zaslužni i pridonijeli su radu koji je nakon više desetljeća ipak ostavio vidljive rezultate. U dijelu koji govori o vodnim odnosima na području grada Zagreba bilo bi poželjno prikazati i stanje vodoopskrbe grada Zagreba, gdje spada i od 1876. godine izvedeni vodovod za potrebe grada Zagreba, no taj dio obrade, zbog obilne, preostaje za jedan od sljedećih brojeva ovog časopisa s ovom tematikom.

8. Riječ-dvije umjesto zaključka Nakon više od 100 godina od početka radova na regulaciji Save oko Zagreba odaje se priznanje svim projektantima i izvođačima radova koji su doveli do stanja kakvo je danas na Savi na području oko Zagreba. Taj prostor područja Save, nekad isprepleten brojnim starim i napuštenim rukavima i rukavcima, zarastao u šiblje i grmlje, danas je oplemenjen Savom s uređenim koritom i čistim inundacijama te je uklopljen u urbani dio grada. Danas Sava teče novim glavnim koritom s nasipima koji imaju šetnice, na nekim mjestima i s djelima likovnih umjetnika. Nasipi se koriste za sportske aktivnosti i rekreaciju, a uz Savu je rekreacijski park Bundek koji zajedno s Jarunom svojim sadržajima upotpunjuje mogućnosti za rekreaciju te zabavu djece i odraslih. U izvedbu regulacije Save i uređenja svih ostalih nužnih objekata utrošena su velika sredstva, te mnogo znanja i truda, proliveno je mnogo znoja, na njoj se kalilo mnogo mladih, ali i starijih inženjera, kao i brojnih tehničara, poslovođa, predradnika i radnika koji su je uredili i osposobili da ima današnji izgled. Jedino za što je nisu osposobili to je plovidba, a koja je bila jedan od glavnih ciljeva pri izradi koncepcije za izradu projekta. No troškovi osposobljenja Save za plovidbu nisu se odnosili samo na dio oko Zagreba, nego je prethodno trebalo urediti cijeli plovni put od Siska preko Rugvice do Zagreba, što nije ostvareno zbog enormnih sredstava potrebnih za to ostvarenje. Kada danas svakodnevno prelazimo preko uređene Save u njezinu ukroćenom koritu, s uređenim inundacijama i preko brojnih mostova, ne razmišljamo o tome kako se nekad davno Savu prelazilo čamcem, splavi ili skelom Kraljev brod. Dok je nekad to bio poseban pothvat, danas rijeku Savu prijeđemo u čas, a da je ni ne pogledamo, što ona i nije zaslužila jer milenijima od svog postanka teče i teći će bez obzira pogledali mi nju ili ne. No, ne radi se samo o prelasku Save kod Zagreba. Treba samo pogledati stare karte i vidjeti kako je Sava nekada izgledala iz »zraka«, a kako izgleda danas. I to je ono najvažnije u pogledu rijeke Save - da je čovjek svojim znanjem i trudom uspio podrediti tu nekad brzu i podivljalu Savu svojim planovima i željama te zato ona danas teče novim tokom u uređenom koritu. A za to se vrijedilo potruditi i stručnim je znanjem podčiniti do željenog izgleda.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


154

Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

Izvori i bibliografija: 1. Lopašić, Radoslav: Karlovac, poviest i mjestopis grada i okolice, Karlovac, 1879. 2. Pisačić, pl. August: Izvješće o poučnom putovanju po Njemačkoj 1891. godine, Hrvatski državni Arhiv, sign. 79, Zemaljska vlada, Unutarnji odjel, kulturno-tehnički odjel, kutija 208, rukopis iz 1893. godine. 3. Pisačić, pl. August: Nješto ob uporabi visećih uredaba-sustav Wolf kod uređenja riekah, Viesti družtva inžinira i arhitekata, Zagreb, br. 6, 1894. 4. Izvještaji o napredovanju radova regulacije Save, Viesti družtva inžinira i arhitekta, Zagreb, 1899-1918. 5. Regulacija rieke Save kraj Zagreba, Viesti družtva inžinira i arhitekta, Zagreb, br. 3, 1901. 6. Lapaine, Valentin: O regulaciji Save, Viesti družtva inžinira i arhitekta, Zagreb, br. 6, 1902. 7. Strohal, Rudolf: Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac, 1906. 8. Lapaine, Valentin: Regulacija Save, Viesti družtva inžinira i arhitekta, Zagreb, br. 2, 1908. 9. Tkalčić, Ivan Krstitelj: O staroj zagrebačkoj trgovini, Rad Jazu 176, Zagreb, 1909. 10. Lapaine, Valentin: Uspjeh regulacije Save kraj Zagreba, Viesti družtva inžinira i arhitekta, Zagreb, 1912. 11. Pisačić, pl. August i Bukl Stevan: Podaci za regulaciju Save i melioraciju Posavlja, Zagreb, 1919. 12. Prvi motorni čamac u Zagrebu, Obzor, Zagreb, br. 7 od 11. siječnja 1920., s. 5. 13. Deželić, Đuro: Zagrebački potoci, vode i zdenci 1874. godine, u: Laszowsky, Emil: Stari i novi Zagreb, Zagreb, 1925 14. Abramović, Franjo: Regulacija rijeke Save od Slovenačke međe do Rugvice, Tehnički list, Zagreb, br. 4 i 5, Zagreb, 1928. 15. Hrvatski državni arhiv, sign. 148, Savska banovina-tehnički odjel, kutija 9/1932-1935. 16. Pisačić, pl. August: Regulacija Save na potezu Krško - Zagreb - Rugvica - Sisak, Svojina, Zagreb, (20), br. 1, 1939., s. 2-4. 17. Horvat, Josip: Kultura Hrvata, knjiga II, Zagreb, 1942. 18. Horvat, Rudolf: Prošlost grada Zagreba, Zagreb, 1942., pretisak 1992. 19. Krčelić, Adam Baltazar: Annuae ili historija 1748. - 1767., Zagreb, 1950. 20. Dobronić, Lelja: Stari planovi Zagreba, Zagreb, 1961. 21. Paulić, Vladimir: Poplave od brdskih voda u Zagrebu, Građevinar, Zagreb, (18), br. 6, 1966., s. 237-239. 22. Simić, Rajko: Riječna luka Zagreb, Građevinar, Zagreb, br. 1, 1981. 23. Tonković, Kruno: Zagrebački mostovi, Monografija: Zagrebački mostovi, Zagreb, 1981. 24. Vujasinović, Branko: Povijesni pregled prvih radova na regulaciji Save na području grada Zagreba, Zagrebačka vodoprivreda, Zagreb, br. 8 i 11-12/1984., br. 12-14/1985., br. 15 i 18/1986., br. 19-22/1987., br. 21, 22 i 24-27/1988., br. 28 i 30-32/1989., br. 33-36/1990.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


Ekonomska i ekohistorija Branko Vujasinović - ULOGA RIJEKE SAVE

155

25. Herkov, Zlatko: Povijest zagrebačke trgovine, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 21, Zagreb, 1987. 26. Vujasinović, Branko: O skeli »Kraljev brod« na Savi u Zagrebu, Zagrebačka vodoprivreda, Zagreb, (11), br. 44, 1993., s 40-41. 27. Vujasinović, Branko: Tužaljka za gradskim kupalištem na Savi, Zagrebačka vodoprivreda, br. 45, Zagreb, 1993., s 45-46. 28. Vujasinović, Branko: O prvom mostu preko Save kod Zagreba, Zagrebačka vodoprivreda, Zagreb, (11), br. 46, 1993., s. 39. 29. Vujasinović, Branko: Iz povijesti regulacije rijeke Save oko Zagreba, Hrvatske vode, br. 4, Zagreb, 1993., s 267-269. 30. Vujasinović, Branko: O Savi i prijelazima preko nje u prošlosti, Komunalni vjesnik, Zagreb, br. 99, 1994., s. 14. 31. Škalamera, Željko: Teritorijalni razvitak grada Zagreba u zrcalu zemljovida i geodetsko katastarske dokumentacije, Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb, 1994. s. 5-12. 32. Pandžić, Ankica: Andautonija-rimsko gradsko naselje na području grada Zagreba, Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb, 1994. s. 13-16. 33. Pandžić, Ankica: Topografija Zagreba u srednjem vijeku i toponim Zagreba na zemljovidima od fra Maura do Sambucusa, 1459. - 1579., Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb, 1994. s. 17-27. 34. Vujasinović, Branko: Kako su se Zagrepčani kupali krajem prošlog stoljeća, Komunalni vjesnik, br. 101, Zagreb, 1994., s 13. 35. Vujasinović, Branko: Savska kupališta u Zagrebu u prošlosti, Komunalni vjesnik, br.103, Zagreb, 1994., s 13. 36. Vujasinović, Branko: Prisjećanje na prethodne poplave grada Zagreba, Hrvatske vode, br. 7, Zagreb, 1994. s 503-506. 37. Slukan, Mirela: Razvoj Zagreba od 1850. do 1868. godine, Prirodoslovno-matematički fakulte, Geografski odsjek, magistarski rad, Zagreb, 1995. 38. Vujasinović, Branko: Izgradnja prvoga drvenog mosta preko Save u Zagrebu, Ceste i mostovi, Zagreb, (42), br. 11-12, 1996., s. 287-292. 39. Vujasinović, Branko: 100. obljetnica početka radova na izvedbi regulacije Save na području Zagreba, Hrvatske vode, br. 28, Zagreb, 1999., s 323-338. 40. Vujasinović, Branko: Rijeka Sava - glavna hrvatska prometnica u 18. i 19. stoljeću, Okrugli stol: Hidrologija i vodni resursi Save u novim uvjetima, Slav. Brod, 6. - 8. 11. 2000., s 629-637. 41. Vujasinović, Branko: Plovidba Savom pored Zagreba u prošlosti, Hrvatske vode, Zagreb, br. 37, 2001., s. 477-485. 42. Vujasinović, Branko: Riječna luka na Savi u Zagrebu, Hrvatske vode, Zagreb, br. 39, 2002., str. 209-231.

Summary The paper analyzes the role of Sava river in historical development of the city Zagreb, based on available sources and literature. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 121-155


156

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI DONJA DUBRAVA - CENTER OF LUMBERING AND FLOATING TRADE ON RIVER DRAVA Dragutin FELETAR Član suradnik HAZU 48000 Koprivnica Trg mladosti 8 e-mail: meridijani@meridijani.com

Primljeno/Received: 1. 3. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK / UDC 911.372.2(497.5-3 Podravina) 629.512(497.5-3 Podravina)(091)

Hrvoje PETRIĆ Zavod za hrvatsku povijest Filozofski fakultet 10000 Zagreb I. Lučića 3 e-mail: h.petric@inet.hr

SAŽETAK Priobalna naselja i stanovništvo nekad su mnogo više ovisili o »darovima i hirovima« rijeke Drave nego što je to danas slučaj. Uz mnoge druge djelatnosti vezane uz Dravu, vrlo važnu gospodarsku funkciju imalo je splavarstvo (ili kako kaže narod uz Dravu: fljojsarstvo). Ta je trgovina drvom na Dravi osobito cvala od početka 19. stoljeća pa sve do Drugoga svjetskog rata. Najrazvijenije poduzeće koje se bavilo splavarstvom imalo je sjedište u međimurskoj Donjoj Dubravi, blizu sutoka Mure u Dravu. Tu je bilo sjedište velike poduzetničke tvrtke Ujlaki-Hirschler i sin, koja je početkom 20. stoljeća zapošljavala i više od 500 radnika. Donjodubravski splavari »kormanili« su svojim »fljojsima« od Maribora do Donje Dubrave, pa potom sve do Osijeka, Novog Sada, Beograda i Smedereva. U ovom članku opisan je razvoj ove djelatnosti kroz gotovo 150 godina, dakako koliko su to omogućili sačuvani izvori i predaja.

Ključne riječi: splavarstvo, rijeka Drava, obitelj Hirschler, drvo, plovidba, povijest okoliša Key words: lumbering and floating trade, the river Drava, family Hirschler, tree, navigation, environmental history

Drava kao važna komunikacija Velike panonske rijeke, bez obzira na svoje guste šume i zamočvarene poloje, oduvijek su privlačile stanovništvo. Na prijelazu iz alpskog u panonski prostor riječni profil tih rijeka još je dosta strm pa bujice nose velike količine šljunka i pijeska. Tako se korito rijeke polako uzdiže u vlastitim naslagama. Upravo na tim nešto ocjeditijim riječnim »gredama« našao se pogodan prostor za lokaciju naselja, a tu se krčila šuma za plodnije oranice. Stanovništvo EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

157

Položaj Donje Dubrave na Dravi na karti Stjepana Glavača iz 1673. godine

je, pak, osobito privlačilo područje sutoka velikih rijeka, gdje su gotovo u pravilu nastajala važna naselja pa i veći gradovi.1 Sve to vrijedi i za područje oko sutoka Mure i Drave. Kontinuitet naseljenosti ovdje se može pratiti od neolitika,2 a od kasnog srednjeg vijeka uz Muru i Dravu nastaju važna hrvatska povijesna naselja - poput oppiduma Legrad (u kojem su Zrinski sagradili veliku utvrdu, a tu je bilo i sjedište protuosmanlijske Međimurske ili Legradske kapetanije Kaniškog generalata), slavne utvrde Novi Zrin, trgovišta Kotoriba, srednjovjekovne katoličke župe Bistrica (Donji Vidovec), trgovačko-obrtničkog središta Donja Dubrava itd.3 Uz Dravu se ovdje rađalo, raslo, živjelo i umiralo. »Darovi« bili su brojni koje je donosila Drava: na plivajućim dravskim mlinovima mljelo se žito za kruh, lovila se riba (pogotovo u starim meandrima), žela se trstika za graditeljstvo i zaštitu, rezala vrbova šiba za pletenje košara, sjekla vrbovina i jagnjedovina za ogrjev i pokoju dasku ili letvu, na sprudovima (»produjinama«) ispiralo se zlato, u zamočvarenim gustišima lovila se divlja svinja, zec, tetrijeb, patka, fazan, pa i poneki srndać ili jelen, iz Drave se vadio pijesak i šljunak za zidanje kuća te zavažanje putova.4

A. Bognar, Tipovi reljefa kontinentalnog dijela Hrvatske, Spomen-zbornik GDH, Zagreb 1977.; P. Feletar, Istočno Međimurje, Samobor 2005., 19-20 2 Z. Marković, Pregled prethistorijskih promjena na području sjeverozapadne Hrvatske, Podravski zbornik 7, Koprivnica 1981., 228; H. Petrić, Ljudi i selo Donja Dubrava na Dravi do sredine 20. stoljeća, Općina i župa Donja Dubrava, Donja Dubrava 2007.,160 3 H. Petrić, D. Feletar, P. Feletar, Novi Zrin - Zrinska utvrda na Muri, Zagreb 2004.; D. Feletar, Legrad, Čakovec 1971.; H. Petrić, Ljudi i selo Donja Dubrava . . . , o. c., 67-87 4 D. Feletar, Iz povijesti Međimurja, Čakovec 1968.; R. Horvat, Poviest Međimurja, Zagreb 1944.; P. Feletar, Istočno Međimurje, o. c., 18-23 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


158

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Mariborčanin Matjaž Jež važnost rijeke sabrao je u jednu kratku rečenicu: »Reka je kot mati svoje pokrajine.«5 Tu simbiozu čovjekove svakodnevice i prirodnog ritma Drave upotpunjavala je još jedna stara funkcija rijeke - prometna. Bez obzira što nije bilo mostova, rijeka je spajala, a ne razdvajala dvije obale. Najprije su postojala za karavanske prijelaze poznata gazišta. Takvo je bilo i kod Donje Dubrave, koja je povezivala istočno Međimurje, legradsku Podravinu i Legradsku goru ili zakanjsko Pridravlje. Kasnije su postavljene skele za prijevoz putnika i robe, a skela ili brod kod Donje Dubrave bio je jedan od najprometnijih. Međutim, važnije od takvih mjesnih prijelaza bilo je komuniciranje duž rijeke - splavima i čamcima (fljojsima, šajkama, čonima). Do gradnje makadamskih putova (mahom od 18. stoljeća) upravo to dravsko šajkaštvo činilo je okosnicu prometa i trgovine. Stoga je i sutok Mure i Drave bio toliko atraktivan. Neki podaci govore da je u Legradu postojao i poseban ceh šajkaša, odnosno vlasnika splavi i čamaca te trgovaca koji su vodili razmjenu na rijeci.6 Tu se javlja i začetak splavarstva (fljojsarstvo, rancarija). Posječeni balvani iz okolnih šuma (osobito hrasta lužnjaka, a iz Slovenije bukve i crnogorice) slagali su se u posebne splavi povezane vrbovim šibama (»gožvama«). Cijeli ili dio splavi, odnosno balvana, naprosto je prodan zainteresiranom kupcu negdje nizvodno Dravom. Ne zna se točno kada je počela ta dravska trgovina drvom, ali zasigurno ima višestoljetnu tradiciju. Na takvoj splavi je iz Alpa dopremljen i prekrasan barokni oltar župne crkve u Prelogu sredinom 18. stoljeća.7 Kasnije, od početka 19. stoljeća, začeta je poduzetnički organizirana trgovina drvom rijekom Dravom. Splavarstvo je postalo važan i unosan posao. Najveće poduzeće koje se bavilo tom djelatnošću imalo je sjedište upravo u Donjoj Dubravi. Zapravo, odnos ljudi i rijeke nije bio nimalo idiličan, kako bismo to mogli shvatiti iz današnje perspektive. Priobaljem su vrlo često harale poplave, a i klima je bila mnogo vlažnija i hladnija. Kao i kod drugih priobalnih naselja, rijeka Drava vječni je susjed Dubravčana i u dobru i u zlu. To je rijeka koju se voli, ali od koje se uvijek i strahovalo. Kroz povijest je na ovom tlu stvoren poseban odnos rijeke i ljudi, generacije Dubravčana izrasle su na Dravi i k njoj se najradije vraćaju.8 Zahvaljujući upravo splavarstvu, »na periferiji, u Prekopu, uz stari dravski rukav, u sjeni šume, nastala je u Donjoj Dubravi čitava ulica malenih sitnih potleušica, brvnara i krovinjara. Tu se živjelo na Dravi i od Drave. Među čamcima, splavima, ribarskim mrežama vrzmalo se uvijek mnoštvo golišave djece, koja su se čak veselila i kakvoj poplavi. Činilo se da to nije Europa, već neka istočnjačka mahala. Tako su one velebne

M. Jež, Drava nas povezuje, Planinarski zbornik, Varaždin 1999., 37-41 J. Haller, Legrad törtenete, Eszek 1912.; D. Feletar, Legrad, Čekovec 1971.; D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, Podravski zbornik 2, Koprivnica 1976., 116-131. Posebne manje splavi (Slovenci ih zovu šajke), koje su bile građene od piljenoga drva i natkrivene daskama, služile su za prijevoz i trgovinu raznom poljoprivrednom i drugom robom duž Drave, a drvo se nizvodno također prodalo nekom kupcu. »Poleg splavov so za plovbo uporavljane tudi šajke, preprostim ladjami podobna plovila, ki so bile prav tako izdelane iz žaganoga lesa, služile pa so tudi transportu drugih kmetijskih in obrtniških izdelkov. Šajke so bile manjše od splavov, široke do 6 m in dolge do 14 m. Pokrite so bile s streho iz desk«. M. Jež, Drava nas povezuje, o. c., 40-41 7 D. Feletar i drugi, Prelog - izabrane teme, Prelog 1995.; I. Obadić, Međuodnos ljudi i rijeke na području varaždinske Podravine u novom vijeku, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin 2007. 8 D. Feletar, Općina i župa Donja Dubrava, o. c., 29 5 6

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

159

Donja Dubrava stoljećima živi na Dravi i od Drave - položaj naselja na rijeci s pogledom prema Legradu i Legradskoj gori

zgrade u središtu Donje Dubrave i one romantičarske slikovitosti plamtećih vatri na šajkama i splavima, u ljetnim noćima imale svoj krvavi epilog u bijedi i neimaštini«.9

Počeci razvoja trgovine drvom u Donjoj Dubravi Tako je Drava udahnula život i ekonomsko-demografski razvoj Donjoj Dubravi. To je naselje bilo povoljno smješteno na Dravi, a participiralo je dio šire gravitacijske zone između jakog funkcionalnog utjecaja Preloga sa zapada, Nagykanizse sa sjevera i Koprivnice s juga. Zahvaljujući upravo »darovima« Drave, Donja Dubrava se već tijekom 19. stoljeća razvila u jedno od najjačih trgovačko-obrtničkih središta u donjem Međimurju. Broj stanovnika prešao je tri tisuće pa je poljoprivredna gustoća naseljenosti bila velika. U nedostatku zemljišta stanovnici se većinom okreću djelatnostima vezanim uz Dravu, ali i razvoju trgovine i osobito obrta. Već od druge polovice 18. stoljeća Donja Dubrava postaje sjedište nekoliko cehova (Veliki, Ceh krojača, Ceh čizmara, Ceh kovača i drugi), a neke od cehovskih pravila potpisala je osobno carica Marija Terezija. U kontekstu takvog ekonomskog i demografskog razvoja Donje Dubrave trgovina drvom, odnosno splavarstvo ima osobito značenje. Toj su djelatnosti u početku polet dale trgovačke obitelji Hirschler i Ujlaki, a kasnije su od trgovačkih i obrtničkih funkcija živjele i obitelji Zalan, Kaufmann, Fischer, Rusak, Festl, Osterhuber, Roban, Štefić, Crnković, Markušić, Seifried, Lalić i brojne druge.10 Osobit pečat i važnost razvoju splavarstva dala je obitelj Hirschler pa ćemo o njihovu razvoju iznijeti detaljnije podatke i ocjene, iako je većina arhivske građe o njihovu djelovanju uglavnom uništena (osobito nakon 1945. godine, kada su njihove zgrade nacionalizirane, a neke i srušene). Uspon obitelji Hirschler iz Donje Dubrave »prikazuje tipičan put bogaćenja trgovaca tijekom 19. stoljeća. Obitelj je prešla svoj put od pokućarca do plemenitaškog

Z. Bartolić, Donja Dubrava u svojoj historiji, legendi i stvarnosti, Međimurje, Čakovec 29. 7. 1964. H. Petrić, Ljudi i selo Donja Dubrava..., o. c., 89-95; D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, o. c., 116-131

9

10

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


160

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Poplava u Donjoj Dubravi 1965. godine

Mlin na Dravi kod Donje Dubrave ostao je usamljen u bujici rijeke

Tipična ulica u staroj Donjoj Dubravi

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

161

naslova baruna«. 11 Obitelj Hirschler je tijekom većeg dijela 19. i početka 20. stoljeća obilježila gospodarski i društveni život Donje Dubrave. Prema predaji, stari Hirschler (najvjerojatnije se zvao Henrik)12 i njegov sin Julius, kaniški Židovi »trgovci-cenkari«, obilazili su kuće i prodavali robu. Početkom 19. stoljeća Julius Hirschler (29. kolovoza 1810. - 8. listopada 1876.) u Donjoj je Dubravi otvorio trgovinu,13 no Pravila donjodubravskog Ceha krojača i čohača iz 1772. godine, pisana na latinskom jeziku na pergamenu, potpisala je carica Marija čini se da je u Donjoj Dubravi Terezija još 1771. godine postojala tvrtka Braća Hirschler koja se bavila preprodajom drvne građe.14 Broj Židova je tijekom 19. stoljeća rastao: 1857. je u Donjoj Dubravi popisan 21 Židov, a do 1900. je njihov ukupni broj više nego udvostručen pa ih je te godine bilo popisano 49.15 Godine 1828. došlo je do spajanja između staroga krznarskog majstora Jeronima Ujlakija i trgovca građevnim drvom Juliusa Hirschlera te se otad Staro središte Donje Dubrave - zgrade općine, vatrogasnog doma i zajedničko poduzeće naziva općinske »oštarije« - ovih zgrada danas više nema Ujlaki-Hirschler. Hirschleri su, osim drvom, trgovali na veliko vinom, jabukama, orasima, lukom i kašama, a roba se prevozila šajkama i splavima (»fljojsima«). Dubravsko je poduzeće na obali Drave uredilo posebna pristaništa za splavi, tzv. lente. Obala na »lenti« u Donjoj Dubravi (na Posrancu) bila je utvrđena betonskim kamenovima, a manja »lenta« uređena je i u Legradu (na Šancu). Utvrđene obale, kao pristaništa splavima, 13 14 15 11

12

B. Bunjac, J. Jahn, V. Matotek, I. Puzak, M. Šestak, Pregled povijesti Međimurja, Čakovec 2003., 97 D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, Podravski zbornik, sv. 2., Koprivnica 1976., 126 Župni ured Donja Dubrava, Stanje duša. Za Juliusa Hirschlera zabilježeno je da je »trgovec od desek« Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 79/X, 63-64.; N. Benko, Povijest župe donja Dubrava, 13 V. Kalšan, Građansko društvo u Međimurju, Čakovec 2000., 126-127 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


162

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

osobito su bile važne nakon gradnje željezničkih pruga. Iz Velike Kaniže preko Kotoribe i Čakovca do Pragerskog, mađarska prijestolnica bila je povezana s Ljubljanom i Trstom već 1860., a Koprivnica sa Zagrebom i (kasnije) s Rijekom 1870. godine. Željeznica je bila nova arterija za trgovinu drvom u organizaciji dubravskih Hirschlera. »Foringaši« su balvane i piljenu građu iz Legrada vozili u Koprivnicu, a iz Donje Ispiranje zlata iz šljunka Drave donosilo je mnogo rada, a malo Dubrave u Kotoribu, a drvo zarade se željeznicom dalje transpor16 tiralo širom Mađarske, Hrvatske i susjednih regija. Može se zaključiti da je poduzeće Ujlaki-Hirschler dalo pečat cjelokupnom razvoju Donje Dubrave, ali i jačanju splavarstva na Dravi.17 Jeronim Ujlaki imao je dva sina: Stjepana koji je bio profesor u gimnaziji u Velikoj Kaniži (Nagykanizsa), a zatim u Stolnom Biogradu (Szekesfehervar) te Gašpara koji se nakon neuspješnog studija vratio kući. Poslije svađe s ocem otišao je u Varaždin i tamo izučio krznarski zanat. Iz Varaždina je otišao »u frent«. Julius Hirschler je poslije putem oporuke naslijedio imetak od Jeronima Ujlakija.18 Gašpar Ujlaki je u Parizu otvorio radionicu, a tijekom vladavine Luja Bonapartea (1808. - 1873.)19 postao je njegov krznar. Kada se Luj Bonaparte 1852. proglasio carem Napoleonom III. (vladao je do 1870. kada je uspostavljena Treća Republika Francuska),20 prema predaji sačuvanoj u obitelji, caru je sašio svečanu bundu dolamu od hermelina za krunidbu. Navodno je krajem 60-ih godina 19. stoljeća Gašpar posljednji put posjetio Donju Dubravu i donio rođacima bogate darove.21 Bilo bi zanimljivo istražiti kakav je modni pečat u Parizu ostavio Gašpar Ujlaki, podrijetlom iz Donje Dubrave.22 Kada je Gašpar Ujlaki umro bez potomaka, iz Pariza je navodno stigao ček na 70.000 franaka u zlatu, i to na ime njegovih nasljednika. Prema predaji, Hirschleri su tada imali »u službi kućnog učitelja, Švicarca, koji je učio djecu obitelji i njih njemački, francuski i talijanski. On je preveo na mađarski jezik sve dokumente koji su sti-gli iz Pariza. Jakob Hi-rschler

18 19 20 21 22 16 17

D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, Čakovec 1991., 21; H. Petrić, Ljudi i selo Donja Dubrava, o. c., 129 D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, 126 D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 21-22 Napoleon III. (puno ime Charles Louis Napoleon Bonaparte), Hrvatska enciklopedija, knj. 7., Zagreb 2005., 582 J. Carpentier, F. Lebrun, Povijest Francuske, Zagreb 1999., 216-225 D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 22 M. Novak, Tragom kravate, Hrvat na dvoru kralja Luja Bonaparte!?, Hrvatsko slovo, Zagreb, 24. studenoga 2006.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

163

je pozvao tada k sebi u kancelariju staroga Jošku Ujlakija ‘škerlačara’ i priopćio mu da mu je umro bra- tić Gašpar u Parizu i da je dobio nasljedstvo odanle u iznosu od 70 zlatnih franaka (cekina). Stari ‘škerlačar’ je bio vrlo zadovoljan jer i to su bili ‘veljki penezi’ tada. Poljubio je ruku ‘milostivomu gosponu’ i veselo izašao. Kroz nekoliko godina je stari Švicarac dobio otkaz zbog neke prepirke sa svojim poslodavcem. Prije odlaska iz sela je došao k starome Joški Ujlakiju i ispričao mu svu makinaciju Hirschlera s nasljedstvom od bratića Gašpara. Švicarac je nagovorio Joška da preda predmet u Okružni sud u Velikoj Kaniži, što je ovaj i učinio. Ali Hirschleri su već tada imali svuda ‘svoje ljude’ i advokate pa je Ujlaki izgubio parnicu iza zastarjelosti slučaja. Tako se na tome sve završilo (ali nasljednici Ujlakija su ostali za cijeli život kivni na Hirschlere)«.23 Hirschlerovo poduzeće je s vremenom ojačalo pa je 1. siječnja 1869. godine blagoslovljena njihova nova zgrada na rijeci Dravi.24 Za tadašnje prilike bilo je to doista velebno zdanje. Sagrađeno je na Posrancu, blizu luke ili »lente«. Stameno građena prizemnica imala je dva kraka koji su bili povezani trećim traktom malo uvučenim s prednje strane. Ulaz je imao natkriveni rizalit, a sa strane su uređene male zelene površine uokvirene debelim visećim lancima. Ta je zgrada prije svega služila kao uprava poduzeća, a najveći dio soba zauzimala je komercijalna te kadrovska služba. Ovo historicističko zdanje sru��eno je 70-ih godina 20. stoljeća, kada su na tome mjestu sagrađene dvije privatne jednokatnice.25 Poduzeće Ujlaki-Hirschler poslije je imalo naziv Ujlaky-Hirschler i sinovi, a posljednje je ime bilo Ujlaky-Hirschler i sin. Usprkos tome što su iz tvrtke vrlo brzo izbacili početne partnere Ujlakije (Novoselec), ipak su do kraja poslovanja svoje tvrtke u nazivu zadržali i ime Ujlaki. Stari Dubravčani kažu da ime nisu promijenili zato što ih je pekla savjest jer su »prevarili« Ujlakije prigodom nasljedstva iz Pariza. Ta je tvrtka pod vodstvom sinova Juliusa Hirschlera - Leopolda (Donja Dubrava, 22. listopada 1840. - 17. travnja 1907.),26 Maximiliana (Donja Dubrava, 16. prosinca 1841. - 1919.),27 Antuna (Donja Dubrava, 13. siječnja 1843. 1888.),28 Jakoba (Donja Dubrava, 18. studenoga 1845. - 23. ožujka 1891.) - doživjela procvat. Vodostaj rijeke Drave je 1882. godine bio toliko visok da je sva imovina poduzeća za preprodaju drvnom građom Braća Hirschler (na Lenti na obali Drave) bila pod vodom, osim njihova ureda. Župnik je s Hirscherom obišao gomile dasaka i gledao jesu li dovoljno utvrđene da ih voda ne odnese.29 Nakon jedne nesreće uspjeli su dobiti plemstvo. Zapisana je usmena predaja o tome »kako se Mura jako razlila u sedamdesetim godinama i poplavila nekoliko naselja, na spašavanje ljudi i imovine Hiršleri su u Podturnu i Kotoribi dali 70 čamaca (koliko su imali na skla 25 26

D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 23 Župni ured donja Dubrava, Spomenica župe Prema zapisu D. Feletara iz 1964. godine Suvlasnik poduzeća Leopold Hirschler je 1887. primio katoličku vjeru 27. rujna 1885. i prezime Hirschler promijenio u Zalán, a ime pri krštenju bilo mu je Janos (Ivan). Župni ured Donja Dubrava, Status Animarum 27 On je bio županijski virilist za 1907. godinu. Zajedno s braćom vodio je jednu od najvećih tvrtki za proizvodnju, preradu i promet drva u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Kralj i car Franjo Josip mu je 1887. dao plemstvo za osobite zasluge u gospodarskom razvitku zemlje. Dana 23. srpnja 1917. primio je katoličku vjeru. Župni ured Donja Dubrava, Protocolium conversorum in Parochia Dubrava; V. Kalšan, Židovi u Međimurju, katalog, Čakovec 2006., 68 28 Bio je kraljevski savjetnik u Ministarstvu financija u Budimpešti, a 27. rujna 1885. prešao je na katoličku vjeru i prezime Hirschler promijenio u Zalán. V. Kalšan, Židovi u Međimurju, 67 29 Župni ured Donja Dubrava, Spomenica župe 23 24

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


164

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

dištu u Dubravi). Taj njihov humani gest su ‘njihovi ljudi’ u Budimpešti naveliko reklamirali u parlamentu i lokalnoj vladi (Antun, Maks i njihov šurjak Franc Löke su radili u ministarstvima u Budimpešti). Bio je podnesen dvoru u Beč zahtjev da se nagrade ‘dobročinitelji’. Opunomoćenik braće Jakob je otišao sa starim Juliusom u Beč na poziv u audijenciju k caru Franji Josipu. Na pitanje cara što želi i čime da ga nagradi za njegov humani čin spašavanja njegovih podanika, Julius se zahvalio na prijedlogu caru kad mu je predlagao novac, posjed. Drhćućim glasom je izjavio da bi želio plemstvo za obitelj jer sve drugo imadu.30 Drugi podaci govore da su Hirschleri kupili plemstvo od cara u Beču tek 1917. godine. Tada su dobili plemićku titulu baruna. To im isključuje mogućnost da su ranije kupili nižu plemićku titulu. Uglavnom, uz svoje prezime Hirschleri su obvezatno pisali i pl. (plemeniti)«.31

Splav (fljojs) na »lenti« na Dravi oko 1930. godine

Na donjodubravsku »lentu« stigla su dva splava iz Slovenije snimljeno 1938. godine

Uspon donjodubravskog splavarstva do početka 20. stoljeća i utjecaj na transformaciju naselja Donje Dubrave Poslovi obitelji Hirschler (i Zalan, s kojima su sklapali i bračne odnose) bili su u stalnom usponu. Najvažnija njihova djelatnost bilo je »fljojsarstvo«. U Sloveniji i Austriji, a kasnije i u središnjoj Bosni te uz Dravu u Mađarskoj i Hrvatskoj kupovali su velike komplekse šuma. Za formiranje splavi u Mariboru (i nizvodno) osobito su bile važne šume na Pohorju s južne i Kobanskom sa sjeverne strane Drave. Donjodubravsko poduzeće otvaralo je brojna pred D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 23 Prema izjavi Ivana Vučenika, koji je radio u administraciji tvrtke Ujlaki-Hirschler i sin - pribilježio 1964. D. Feletar

30 31

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

165

stavništva širom Monarhije, a sklapalo je i dugoročne poslove s trgovačkim kućama iz Mađarske, Austrije, Slovenije, Bosne i Vojvodine. Prema nekim sačuvanim računima te sjećanjima činovnika i »fljojsara« može se zaključiti da su Hirschleri imali svoja predstavništva u Koprivnici, Zagrebu, Dravogradu, Mariboru, Budimpešti, Velikoj Kaniži, Osijeku, Novom Sadu, Beogradu, Smederevu i drugUprava tvrtke Ujlaki-Hirschler i sin blizu Drave sagrađena 1869. dje. U nekim gradovima su se godine (srušeno oko 1970.) prodajom drvene građe kupljene od Hirschlera bavile posebne tvrtke. Prema jednom računu iz 1923. godine može se zaključiti da su Hirschleri imali predstavništvo (s kompleksom šume) i u Palama južno od Sarajeva, a predstavništvo u glavnom bosanskom gradu. Računa se da je ukupan broj zaposlenih u tvrtki početkom 20. stoljeća prešao brojku od 500 radnika i službenika.32 Od rijetkih dokumenata Hirschlerova pilana u Kotoribi snimljena početkom 20. stoljeća koji su sačuvani iz djelatnosti toga poduzeća osvrnut ćemo se na nekoliko. Prvi dokument je račun od 18. lipnja 1874. godine, a iz njega se vidi da je Hirschlerovo poduzeće napravilo posao s koprivničkom gradskom općinom prodajući joj drvo u vrijednosti od 2421 forinte i 91 filira. Hirschlerovo poduzeće surađivalo je s trgovcima iz svih većih naselja sjeverozapadne Hrvatske i jugozapadne Ugarske, a pogotovo onima koji su bili specijalizirani za prodaju građevinskog materijala. Ovdje spominjemo suradnju s koprivničkim trgovcem Josipom Hirschlerom, koji je vjerojatno bio i rođak donjodubravske obitelji. On je imao trgovinu različitom robom, a posebno je trgovao pivom - tvrtka se službeno zvala Josip Hirschler i sin. Ističemo i dugogodišnju suradnju donjodubravskih Hirschlera s trgovinom Josipa Štimca u Drnju koji je za taj dio Podravine prodavao trupce, daske, grede, letve i ostalu drvenu robu dobavljenu iz Donje Dubrave. O tome govore D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, o. c., 124-128; Prema izjavi Ivana Vučenika - pribilježio D. Feletar

32

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


166

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

i sačuvani računi od početka 20. stoljeća pa sve do 1917. godine. Dragutin Feletar smatra da su se ti poslovi u Koprivnici stalno proširivali.33 Ujlaky Hirschler és fia je 14. travnja 1881. iz Donje Dubrave uputilo dopis poglavarstvu općine Novigrad Podravski iz kojega se vidi da je to poduzeće imalo razgranate poslovne veze. U svojoj knjizi o Novigradu Podravskom (1937.) Blaž Jedna od palača koje su u stilu historicizma sagradili Hirschleri krajem Magjer također objavljuje po- 19. stoljeća datke o suradnji tog mjesta i donjodubravske tvrtke UjlakiHirschler i sin. Citiramo taj dio u cijelosti: »Dva čamca na Dravi. Općina novigradska naručila ih je u travnju 1882. kod trgovine daskom Ujlaki Hirschler i sin u Dubravi na Dravi (Međumurje), svaki čamac za 25 osoba, za iznos od 32 for. Čamce su dva izaslanika općine Dravom odmah dopremila do Novigradskoga prevoza (broda) i tamošnje- Današnji izgled Hirschlerove palače - tu se nalazi Dom zdravlja mu brodaru predali. Jednako je općina dvije godine prije (1880.) kod iste tvrtke kupila 2 čamca uz cijenu od 24 for. S kupnjom je bila zadovoljna.« S obzirom na to da je donjodubravska tvrtka mnogo čamaca isporučila i drugim kupcima, može li to značiti da je u Donjoj Dubravi krajem 19. stoljeća u organizaciji Hirschlera djelovala i kakva stalna radionica dravskih čamaca?! O takvoj radionici nismo našli nikakve dokumente.34 Obitelj Hirschler je u Donjoj Dubravi »na Posrancu« sagradila parnu pilanu te istodobno kupila velike površine šuma na Pohorju i u okolici Dravograda, kao i hrastove šume u Državni arhiv Varaždin, Gradsko poglavarstvo Koprivnica, broj 1894 od 18. lipnja 1894.; D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, 126-127. U tom je članku D. Feletar objavio i jedan faksimil spisa poduzeća Ujlaky Hirschler és fia iz 1899. godine 34 Faksimil dokumenta objavljen je u: H. Petrić, Novigradska Podravina od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, Općina Novigrad Podravski - izabrane teme, Novigrad Podravski 2001., 70. Blaž Magjer, Časti i dobru zavičaja (Novigrad Podravski), Zagreb 1937., 180 33

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

167

Međimurju od grofa Feštetića. Talijanski gra-ditelji zidali su im nove velike zgrade u Dubravi, tako da su potkraj 19. stoljeća u Donjoj Dubravi posjedovali već 13 velikih kuća s gruntima za sebe i činovnike. Zapravo, gradnjom za ono vrijeme velebnih historicističkih prizemnica Hirschleri su izmijenili središte Donje Dubrave, pretvorivši je urbanistički u gradić. U središtu mjesta uređen je park, a uz njega je sagrađena pučka školska jednokatna zgrada. Glavno Hirschlerovo zdanje, u kojem su pretežno stanovali, sagrađeno je u središtu mjesta u smjeru Kotoribe (danas je na tu zgradu prizidan stari društveni dom). U novosagrađenoj pa-lači Hirscheri su 1885. primili biskupa koji je došao obaviti svetu potvrdu (firmu) u mjesnu župu.35 Ostale historicističke zidanice nastale su uglavnom u zadnjem desetljeću 19. i na samom početku 20. stoljeća. Ističu se zdanja nekadašnje »Činovničke menze« (danas Dom zdravlja), zatim Zalanova zgrada (danas općinska vijeć-nica i Dom kulture), Kaufmannova zgrada (danas kuća Vučenik-Zvonar) i druge. Na-žalost, većina manjih Hirschlerovih zdanja je srušena (pa i prije 1945.). Hirschleri su uredili prostrani arboretum s egzotičnim biljem koji se protezao između današnje Krbulje i njihovih zdanja (tu je kasnije nastala Poljoprivredna zadruga, izgrađen Društveni dom i Vatrogasni dom), od kojeg je do danas ostalo samo nekoliko stabala. Na Posrancu, blizu upravne zgrade i luke na Dravi (»lente«), Hirschleri su 60-ih godina sagradili parnu pilanu koja je zapošljavala i više od stotinu radnika. Tu su se balvani obrađivali u grede i daske te se na splavima prevozili do kupaca nizvodno Dravom i Dunavom ili su građu »foringaši« prevozili na željezničke postaje u Kotoribi i Koprivnici te dalje na šire tržište. Nakon požara koji je uništio pilanu u Donjoj Dubravi Hirschleri su odlučili podignuti novu pilanu.36 To je poduzeće odlučilo povećati trgovinu s Mađarskom kako bi tamo izvozilo daske, a ne više trupce. Zbog toga je za novu lokaciju pilane odabrano susjedno naselje Kotoriba koja je bila smještena na željezničkoj pruzi. Pilana je sagrađena pokraj kotoripskog željezničkog kolodvora 1882. godine, kao najstarija u Međimurju. Pokraj nje bilo je veliko stovarište trupaca, a južno od željezničkog kolodvora veliko stovarište dasaka, zvano »kašte«.37 U tu su pilanu trupce dopremljene »fljojsovima« rijekom Dravom prevozili »foringaši« iz Donje Dubrave, što je otvorilo novi izvor zarade tamošnjim stanovnicima. Uz splavarenje su, od izvanagrarnih zanimanja, stanovnici Donje Dubrave mogli zarađivati za život prijevozom građevnog drva, nakon istovara sa splavi te odvoza na pilanu i željezničku postaju. »Tu bi na lenti bili zaposleni deseci dubravskih prevoznika sa svojim zapregama. To su bili najviše stanovnici sela, oni s malim posjedima, polunadničari, često s neuhranjenim konjima. Znali bi preopteretiti svoja bijedna kljuseta s više kubika građe nego što su mogli konji povući jer su bili po kubiku plaćeni. Tada bi vikali dubravskim ulicama psujući svoje konje i udarajući ih bičevima. Prevažali bi ti ‘foringaši’ 15 do 20 metara dugačke grede s kojima su se teško okretali vijugavim ulicama sela. Te velike grede sa splavova su se otpremale na raspiljavanje u kotoripsku pilanu.«38 Krajem 19. stoljeća, kada je pojačana gradnja željezničkih pruga, narasla je potražnja za drvenim željezničkim pragovima, što je iskoristilo poduzeće Ujlaky-Hirschler i sin. »Na pilane 37 38

35

36

Župni ured Donja Dubrava, župna spomenica. Palača je najvjerojatnije dovršena 1884. godine, a postoji i danas. D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 23 J. Kolarić, Povijest Kotoribe, Zagreb 1992., 87-88 D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 59-60 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


168

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

je stotine zaprega dovozilo trupce iz okolnih šuma, kao i piljenu građu sa splavova prevozilo u Kotoribu za utovar u vagone. Već 1908. godine, kad se slavila 80-godišnjica tvrtke Ujlaki-Hiršler, Hiršleri su imali 16 velikih pilana diljem Austro-Ugarske imperije (Dornbirn, Kirschbach, Bruck an dem Mur, Dravograd, Kotoriba, u Galiciji, Erdelju, Slavoniji, pa i u Bosni). Već tada se njihov aktivni kapital procjenjivao na 36 milijuna kruna.«39 Zbog bogatstva šuma nije čudno što se na tom području razvila velika djelatnost na Dravi, koja je bila vezana uz transport drva splavima (»fljojsarenje«) iz austrijskih i slovenskih šuma u Podunavlje. Za razvoj Donje Dubrave je osobito zaslužno bilo poduzeće Ujlaki-Hirschler i sin koje je to selo pretvorilo u jedno od glavnih središta prometa drvom na Dravi. Do druge polovice 19. stoljeća višak je drva u Međimurju nestao, što pokazuje da su najkasnije dotad bile iskrčene nekadašnje prostrane međimurske šume do te mjere da više nisu mogle davati drvo za prodaju. O tome je zapisao Ferencz Gönczi: »Danas Međimurje više nema višak drveta, dapače drveta je premalo, pa se ono Dravom doprema iz Štajerske i Koruške, osobito u Donju Dubravu gdje braća Hirschler imaju veletrgovinu drvom. Oni drvom opskrbljuju velik dio zemlje, a izvoze ga i u druge zemlje.«40 U tom poduzeću radilo je oko 500 zaposlenika, od kojih 80 splavara, a 200 zaposlenih radilo je u kotoripskoj pilani.41 O tome je Vladimir Kapun zapisao sljedeće: »Najveći, najznačajniji i najvredniji objekt u mjestu bilo je poduzeće UjlakiHirschler i sin. Njihova trgovačka mreža protezala se od Pohorja i drugih šumovitih planina u Sloveniji do Budimpešte i Crnog mora. Niz Dravu i Dunav otpremali su čitave karavane splavi s bezbrojnim kubicima neobrađenog i obrađenog drveta. Prema ugovoru s općinom, na 50 godina imali su u zakupu velik dio dravske obale i čitav jedan predio današnje Donje Dubrave radi manipuliranja drvetom. Znali su se pokazati humanim dobrotvorima, a od njihova silnog prometa imala je korist i općina, odnosno mjesto.«42 Kolika je bila snaga obitelji Hirchler 1914. godine potvrđuje podatak da je najbogatiji čovjek Međimurja, nakon grofa Eugena Feštetića, bio Maximilijan (Mikša) Hirschler, trgovac iz Donje Dubrave. On je platio čak 3.260,40 forinti poreza.43

Život »fljojsara« na rijeci bio je mukotrpan Uza sav sjaj Hirschlera i drugih dubravskih poduzetnika, kao i njihovih gostiju iz mondenog života tadašnje Monarhije, život službenika, a posebno splavara i »foringaša« bio je iznimno težak i slabo plaćen. Najviše siromašnih radnika živjelo je u Donjoj Dubravi uz Dravu, u malim kućicama (uglavnom pokrivenih slamom i zemljanih podova u sobama) - u dijelu naselja nazvanom Prekop koji je bio izložen stalnim poplavama Drave. Z. Bartolić slikovito opisuje tadašnju splavarsku djelatnost na rijeci: »Drava je tada bila prekrita šajkama i splavima. Tu se na lenti vršilo pretovarivanje danonoćno, sve dok nije krenuo led, a na šajkama i splavima D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 23 F. Gönczi, Međimurje - ljudi, vjerovanja, običaji, 162. Poduzeće Ujlaki-Hirschler i sin zapošljavalo je mnoge nadničare i tako siromašnijem stanovništvu omogućavalo minimum zarade u izvanagrarnim djelatnostima 41 A. Golob, Mostovi, život ljudi i događaji uz Dravu, 151 42 V. Kapun, Međimurje 1918., Čakovec 1982., 172. Vladimir Kapun je 1982. godine zabilježio: »Još ima ljudi koji se sjećaju kako su svake godine znali dati i po 20 pari odijela za siromašne učenike, a najboljeg učenika nagrađivali s pet forinti ili cekinom. I općinskog nameta sami su plaćali toliko koliko čitavo selo, što znači da su imali više nego svi ostali mještani zajedno.« 43 V. Kalšan, Židovi u Međimurju, Čakovec 2006., 14 39

40

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

169

plamtjeli su ognji. Mokro drvo izvlačilo se na okrvavljenim ramenima iz vode.«44 M. Jež smatra da su splavi odvozile drvo sve do ušća Dunava! »To je bil način spravila lesa iz obsežnih gozdov Pohorja in Kozjaka po reki navzdol do kupcev po širini Panonski nižini vse tja do Černega morja. Splave so sestavljali iz hlodov, tesanoga in Razglednica Donje Dubrave iz 20-ih godina 20. stoljeća žaganoga lesa. Splavi so bili široki okrog 5 m, dolgi pa od 16 do 24 m. Vsebovali so do 120 kubičnih metrov lesa. Promet lesa s splavi je bil zelo živahen. Tako na primer je leta 1938. po Dravi odplulo kar 1164 splavov.«45 S tim se mjerama splavi uglavnom slažu nekadašnji dubravski »fljojsari«, ali na »lenti« u Donjoj Dubravi Razglednica Donje Dubrave s početka 20. stoljeća - vide se zdanja obitelji sklapali su se i veći Hirschler i Zalan »fljojsi« jer je Drava nizvodno bila šira i mirnija. Balvani su bili povezani običnim vrbovim šibama (ili »gožvama«) pa je trebalo mnogo umješnosti da se on sastavi i neoštećen na dravskim virovima stigne na odredište. Na splavi se odvijao specifičan život splavara, pun napetosti, vlage i stalne borbe s hirovima rijeke. Malu ekipu (posadu) na splavi, koja se najčešće sastojala od pet ljudi, pred Z. Bartolić, Povijesna pripovijest o Dubravi, Dobravske novine, br. 1, Donja Dubrava 1993., 4. Bartolić navodi da je ovaj članak napisao 1963. godine uz riječi: »Sve ono što sam napisao i zapisao pročitao sam u starim listinama ili sam čuo od starih Dubravčana.« 45 M. Jež, Drava nas povezuje, o. c., 40. Broj splavi vjerojatno se odnosi na luku (polazište) Maribor 44

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


170

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

vodio je kormilar (»kormanoš«). Bio je to najčešće najiskusniji splavar koji je dobro poznavao rijeku i opasnosti koje ona skriva. Neke velike splavi imale su i po dva ili čak tri kormila, kako bi se lakše usmjeravale po nemirnoj rijeci. Život splavara, ali i pilanskih i drugih radnika bio je težak i često opasan. »Fljojsari«, ti sinovi rijeke, bili su ujedno i zaljubljenici u svoj poziv. Dravu bi rijetko nazivali samo njezinim imenom, nego bi gotovo uvijek rekli »naša Drava«. Splavareva plaća kretala se ovisno o dužini rute Dravom ili Dunavom. Primjerice, za splavarenje od Donje Dubrave do Vizvara (kod Ferdinandovca) primalo se 100, a do Osijeka 350 starojugoslavenskih dinara. Ako se išlo na Dunav, ruta se plaćala mnogo više. Za uloženi trud i vrijeme bile su to vrlo niske plaće, ali drugog zaposlenja tada nije bilo. U zlatarstvu, uz mukotrpno premetanje šljunka, zaradilo se još manje. Dosta se potrošilo na putu za razne potrebe, a kad se vratilo kući, dobar dio zarade završio je u krčmama kod Rusaka, Vrtarića, Robana, Markušića i drugdje. Tako se u potleušicama u Prekopu živjelo vrlo bijedno. Mnogi su zato odlazili u »frent«, u bijeli svijet pa se Donjodubravčana i danas može naći na svim kontinentima.46 Imali smo prilike 60-ih godina 20. stoljeća razgovarati s još živim splavarima i »kormanošima« iz Prekopa. Stari dravski vuk i »fljojsar« Andrija Vugrinčić, među ostalim, ispričao je i ovo: »Naš fljojs sretno je prošao sve furgove i produjine sakrite u koritu Drave i već smo plovili naoko mirnim i širokim Dunavom. Međutim, kada smo bili blizu Slankamena, vode Dunava iznenada su se uzburkale od jakog vjetra i oluje. Podigli su se veliki valovi i mi smo teškom mukom pristali uz obalu. Ali ‘kormanoš’ je ipak naredio pokret, vjerujući da je fljojs dovoljno čvrst da opstane na valovima. Tek što smo se otisnuli od obale, zahvatili su nas valovi i naš se fljojs ubrzo raspao. Vrbove gožve su popustile. Na sreću, cijela posada spasila se plivanjem do obale. Baš tada na fljojsu je bilo i nekoliko tona letava, te su se one rasipale po velikoj površini Dunava. Kasnije smo skupljali ostatke koje smo još našli.« Starog »kormanoša« pitali smo i za imena splavara koji su plovili rijekama tih 30-ih godina 20. stoljeća. »Sjećam se Josipa Misera, Andrije Jančeca, Đure Bogomolca, Đure Kolarića, Stepana Mikulena, Đure Jakupaka, Stjepana Punčikara, Stjepana Harometa, Antuna Kralja, Stjepana Duhovića, Josipa Topleka, Stjepana Mikulana ml., Franje Bogomolca, Ivana Ujlakija i drugih. Tko bi pamtio sva imena. Kod Hirschlera je tada na splavima radilo i više od 200 duša. Većina je bila iz Donje Dubrave, i to iz pridravskih ulica, odnosno Prekopa«, rekao je Vugrinčić.47

Velebna proslava 1928. i propast splavarstva Napredak Donje Dubrave u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća se jasno vidi u tome što je od 1857., kada su u Donjoj Dubravi živjela 2602 stanovnika, ukupan broj stanovnika do 1910. godine porastao na čak 3734, odnosno više od 40 posto. To je i logično jer je druga polovica 19. stoljeća predstavljala razdoblje uspona poljoprivredne proizvodnje, obrta i trgovine, kao i glavnog donjodubravskog poduzeća Ujlaki-Hirschler i sin. Dragutin

D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, o. c., 126 D. Feletar, Iz povijesti Međimurja, Čakovec 1968., 183-189; D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, o. c., str. 126

46 47

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Maks Hirschler - jedan od zaslužnih za razvoj tvrtke i splavarstva

Jakob Hirschler

171

Adela Hirschler - u njezino vrijeme tvrtka je doživjela svoje propadanje

Feletar smatra da »upravo u tom razdoblju Dubrava postaje najživlje i najvažnije središte istočnog Međimurja«.48 Poduzeće Ujlaki-Hirschler je u studenome 1912. u Budimpešti sklopilo ugovor s upravom veleposjeda Miklósa Esterházyja o tome kako će osam godina eksploatirati borovo drvo u Kobilju u Prekomurju. Dogovorena eksploatacija borovine nije Emica Hirschler Lili Hirschler bila izvedena do kraja.49 Potkraj eksploatacije došlo je do agrarne reforme. Glavno povjereništvo za agrarnu reformu u Sloveniji nije poštovalo spomenutu pogodbu, i to uz obrazloženje da je tvrtka Ujlaki-Hirschler imala u vlasništvu šumske komplekse u Koroškem ob Dravi, čija je površina bila 1682 ha, što je bilo dovoljno za eksploataciju. No, čelni ljudi tvrtke Ujlaki-Hirschler imali su dobre veze u Zagrebu i Beogradu pa je sam ministar agrarne reforme Krizman 2. svibnja 1920. poništio odluke ljubljanskoga povjereništva. Protiv te odluke podigle su se prekomurske općine, tražeći za sebe potrebno drvo. Kako je Prekomurje tada imalo loše prometne veze D. Feletar, Kretanje broja stanovnika Donje Dubrave. Ima nas sve manje i starimo!, Dobravske novine, br. 1., Donja Dubrava 1993., 5; S time se slaže i Petar Feletar; usp. P. Feletar: Istočno Međimurje, Samobor 2005. 49 Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana, fond Esterházy, fasc. Spisi banske uprave in agrarne direkcije Gozdarstvo 48

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


172

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Gosti i domaćini pred palačom Rudolfa Hirschlera prije Drugoga svjetskog rata

sa slovenskom Štajerskom, poduzeće Ujlaki-Hirschler se 25. kolovoza 1920. ponudilo da za gradnju novoga mosta između Prekomurja i slovenske Štajerske može dati dovoljnu količinu obrađenog drva.50 Poduzeće su nakon smrti Maximiliana (Maksa) Hirschlera vodili njegova supruga Adela (Körmend, 1859. - Donja Dubrava 1928.)51 te sinovi Elemer (Donja Dubrava, 1882. - 1937.)52 i Rudolf (Donja Dubrava, 19. prosinca 1887. - 1. travnja 1944.).53 Godine 1928. u Donjoj Dubravi svečano je proslavljena 100. obljetnica tvrtke za trgovinu drvom Ujlaki-Hirschler i sin (Ujlaki-Hirschler und Sohn, Ujlaky-Hirschler és fia). Na fljojsima i šajkama opet su plamtjele vatre, došli su plemići, političari, crkveni i drugi velikodostojnici iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Austrije... Slavilo se na Dravi, ali i u palačama u središtu mjesta. Livrirani kočijaši dočekivali su goste na kolodvorima u Kotoribi i Koprivnici, a seoske snaše posluživale su goste. Bio je upriličen i atraktivan lov u pridravskim šumama. Hischlerov Miroslav Kukolj, Prekmurski Slovenci od narodne osvoditve do nacistične okupacije 1919.-1941., Murska Sobota 1984., 524-526 Rođena Presburger. Najprije supruga Jakoba Hirschlera, a nakon njegove smrti 1891. udala se za njegova brata Maximiliana. Kao kći najbogatijeg trgovca u Körmendu, donijela je milijunski miraz. Bila je udovica od 1919. godine. Često je boravila u mondenim ljetovalištima. V. Kalšan, Židovi u Međimurju, 67.; D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 23, 25 52 Bio je boem, lovac, lovio je po Africi i Aziji, kockar i lutalica, a novac je potrošio pa je umro kao siromah u Donjoj Dubravi, V. Kalšan, Židovi u Međimurju, 67.; D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 27 53 Hirschler, Rudolf (Rezso) bio je sin Jakoba i Adele, rođene Presburger iz Körmenda. Industrijalac i veletrgovac drvom. Školovao se u Sopronu i na Trgovačkoj akademiji u Grazu. Tvrtka Ujlaky-Hirschler i sin je 1913. godine sagradila industrijsku željeznicu dugu 33 kilometra, koja je išla od Redicsa preko Porszombata do Szilvagyja. U studenome 1918. godine doveo je četrdesetak vojnika u mornaričkim uniformama iz Nagykanizse kako bi uspostavili red i mir u Donjoj Dubravi. Supruga mu je bila budimpeštanska manekenka Lili Barkay. Na svadbi 1928. godine bilo je mnogo uglednih poslovnih ljudi i aristokrata, među kojima i grof Josip Franjo Bombelles, poslije ljubavnik Lily Barkay. Uz svadbu je bila organizirana i proslava 100. obljetnice poduzeća. V. Kalšan, Židovi u Međimurju 68.; D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 25. Računi tvrtke Josip Hirschler i sin iz Koprivnice isporučeni trgovini Josipa Štimca u Drnju. Računi isporučeni od tvrtke Ujlaki-Hirschler i sin iz Donje Dubrave trgovini Josipa Štimca u Drnju od 1902. do 1917. godine. Računi su sačuvani u pismohrani Ivana Zvijerca iz Torčeca. U Koprivnici su dubravski Hirschleri dugo godina surađivali s trgovinom građevinskim materijalom koju je držala obitelj Kovačević. 50 51

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

173

imperij još nije htio priznati da je pred krahom. Uslijedila je svjetska ekonomska kriza, u obitelji se po Beču i Pešti više troši nego što se zarađuje, moralo je doći do otpuštanja radnika. Hiršleri su bili veliki donatori radi unapređivanja obrazovanja, zdravstvene zaštite, društvenog i sportskog života, kao i crkve. Uskoro nakon 100. obljetnice tvrtke - trebalo je, zapravo, pomagati njima.54 Tvrtku napuštaju Idila u arboretumu obitelji Hirschler vjerni suradnici, neki osnivaju i konkurentske tvrtke, ali i oni propadaju. Prije Drugoga svjetskog rata, pogotovo nakon gradnje hidroelektrana na Dravi kod Maribora, donjodubravsko splavarstvo završilo je svoju višestoljetnu plovidbu. Hirschleri su titulu baruna »von Unterndubrau Alsodomoruy« dobili 1917. godine od posljednjeg cara i kralja Karla. Mondeni ži-vot, loše vođenje tvrtke i velika Posluga pred glavnom stambenom zgradom obitelji Hirschler svjetska gospodarska kriza upropastili su nekada poznatu i uvažavanu tvr-tku. »Degenerirani i bez me-nandžerskog talenta, sinovi Jakoba za jednu deceniju su raspršili bogatstva koja su im preci stekli. U tome im je pomogla i raspuštena majka Adela, koja je vodila ‘slatki život’ po ljetovalištima Evrope više od dvadeset godina (...) Svi ti pravnici, glavni računovođe, ekonomisti i komercijalisti (najviše sposobni Židovi) još u dvadesetim godinama su vjerno služili i ulizivali se ‘milostivom gospodinu i gospođi’, da bi već u tridesetim godinama sami postali veletrgovci drvom, vlasnici pilana i kuća Hiršlerovih. Česti lovovi, poslije njih gozbe i piknikovanje, polasci u Zagreb u hotel Esplanade na večere, dva šofera i četiri paradna kočijaša i desetak drugog osoblja po-

54

D. Feletar, Kratka povijest školstva u Donjoj Dubravi, Općina i župa Donja Dubrava, Donja Dubrava 2007., 117-122.; D. Feletar, P. Feletar, Pregled razvoja društvenog i sportskog života Donje Dubrave, Općina i župa Donja Dubrava, Donja Dubrava 2007., 322-362 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


174

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Račun iz 1874. govori da je tvrtka Ujlaki-Hirschler i sin poslovala s gradom Koprivnicom

Račun dubravske tvrtke iz 1884. godine

Račun dubravske tvrtke iz 1891. godine

Faksimil dopisa koji je tvrtka Josip Hirschler i sin iz Koprivnice uputila trgovcu Josipu Štimcu u Drnje 1907. godine

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Račun donjodubravske tvrtke Ujlaki-Hirschler i sin upućen trgovcu Josipu Štimcu u Drnje 1914. godine

175

Račun za drvenu građu upućen iz Donje Dubrave u Drnje 1917. godine

Središte Donje Dubrave na katastarskom planu iz 1876. godine - još nema Hirschlerovih zgrada

Promjenom vlasti Hirschleri su ponovno morali tražiti Obrtnu iskaznicu, koja im je izdana 1920. godine EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


176

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

FIĆ

ŠTE

FESTL (ar

bo

)

SC

m

IR

tu

H

re

H R LE

vatrogasni dom

M

KRBU

IS ER

LJA

crkv

a opć

ina

tor

dok

ni d

žup vor

park

za

men

N

ško

LA

la

ZA

ER

HIR

SCH

LER

ANTAU

TL

FES

Katastarski plan središta Donje Dubrave iz 1914. godine - obitelji Hirschler, Zalan, Festl i Štefić posjedovale su najviše kuća

VRTARIĆ

Dio Donje Dubrave blizu Drave na katastarskom planu iz 1914. godine - vidi se pozicija upravne zgrade tvrtke Ujlaki Hirschler i sin o čn te Sto jmiš sa

Stočna vaga

HIRSC HLER

P

R OS

AN

EC

Lenta - brod na Dravi

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Znamenita krčma Rusak u kojoj su »fljojsari« ostavljali svoju teško stečenu zaradu

177

Prve automobile u Donjoj Dubravi imali su Hirschleri i Zalani

sluge - sve je to odnijelo milijune koje su stekli preci. Firma je i onako stagnirala i bila nelikvidna u vrijeme katastrofalne svjetske ekonomske krize, pa nije mogla davati potrebna i tražena sredstva kao nekad. 1934. godine je firmu preuzela Prva hrvatska štedionica i rasprodavala pilane i sve blago.« Godine 1939. Hirschlerov činovnik Eugen Kaufman osnovao je svoje zasebno poduzeće za trgovinu drvom pod imenom Borka, ali je ono propalo već 1943. godine.55 Jedan od lovova koji su Hirschleri za uvažene goste O toj je obitelji donjodubravski žuorganizirali u pridravskim šumama pnik naveo: »U župi postoji stoljetna firma braća Hirschler, trgovina drvetom na veliko. Svi članovi obitelji Hirschler pređoše iz izr. veroispovijesti na katoličku, osim Adele pl. Hirschler. S ovom familijom došao sam odmah u prvu godinu u sukob jer Adeli pl. Hirschler nisam htio dati kućni blagoslov tzv. križec, budući da nije katoličke vjere, nego je bila samo katekumen. Pozivala se na 50 godišnju praksu, ali to meni nije imponiralo. Kad je ova praksa (Židovima dati križec) u protimbi sa crkvenim zakonom. Inače pokršteni članovi bijaše slabi katolici, jer ni na Božić ni na Uskrs ne dođoše k sv. Misi. Radi toga je tvrtka priječila svaki moj rad, a uvjeren sam da su oni glavni inicijatori tužbe, što sam imao sa župljanima i koja se svršila mojom pobjedom jer su klevetnici bili osuđeni.«56

55

D. Feletar, Zlatari i splavari na Dravi, 126.; D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, 24-26. Župni ured Donja Dubrava, Spomenica župe Donja Dubrava

56

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


178

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

Uspomene na stare dravske obrte i darove rijeke u priobalnim naseljima, a posebno u Donjoj Dubravi još su vrlo živi. Mariborski list Večer organizirao je 1966., 1967. i 1968. godine tzv. rancariju, odnosno plovidbu na čamcima i splavima od Maribora do Donje Dubrave. Bila je to turistička priredba koja je obnovila spomen na stare »fljojsare«. Iz Maribora je Dravom doplovilo do Donje Dubrave oko 800 zna-tiželjnika, a sudionike je na »lenti« u Donjoj Dubravi dočekalo oko 2500 duša! Bilo je to još jedno slavlje »naše Drave«, ali starih dravskih zanata i navada više nema. Novi način života odnio ih je u nepovrat. Ipak u Donjoj Dubravi je ovih godina osnovan Nautički klub Fljojsar ime je staro, ali plovi se na gumenim čamcima koje tjeraju suvremeni motori.57

SUMMARY In the past, littoral settlements and population along Drava River were depending Grob obitelji Hirschler na donjodubravskom a great deal more on »gifts and whims« of Drava groblju River, than it is today. Next to other activities, tied to Drava, lumbering and floating trade had a very important economic role (fljojsarstvoa local term for river lumbering). Since early 19th century until the World War Two, lumber trade was particularly thrived and prospered. The most developed commercial company in lumber and floating established a head office in the town of Donja Dubrava in Međimurje region, close to confluence of Mura into Drava. This is where a large commercial company »UjlakiHirschler and sons« established their offices; on Sudionici povijesno-turističke priredbe the turn of the 20th century, the company had »Rancarija 1968.« iz Maribora su stigli na dravsku more than 500 employees. Rafting of lumber in obalu u Donjoj Dubravi Donja Dubrava took lumber all the way from Maribor to Donja Dubrava and onward to Osijek, Novi Sad, Beograd and Smederevo. This paper describes development of this commercial trade throughout nearly 150 years time, as much as the preserved sources and history enabled. 57

D. Feletar, P. Feletar, Pregled razvoja društvenog..., o. c., 322-362

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

179

DODATAK Područje Drave kod Donje Dubrave krajem 19. stoljeća na kartama iz Državnog arhiva u Mariboru

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


180

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


Ekonomska i ekohistorija

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić - DONJA DUBRAVA - SREDIŠTE SPLAVARSTVA NA RIJECI DRAVI

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

181

Volumen 3, Broj 3, str. 156-181


182

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA) DRAINAGE IN OSIJEK AREA (19TH CENTURY AND EARLY 20TH CENTURY) Zlata Živaković-Kerže Hrvatski institut za povijest - Zagreb Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, Republika Hrvatska zkerze@yahoo.com

Primljeno/Received: 17. 4. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije Pregledni rad Reviews UDK/UDC 627.47(497.5-37 Osijek)(091)”189/191” 338(497.5-37 Osijek)(091)”189/191”:627.47

Sažetak Odvodnja područja uz Dravu u osječkom kraju, zapadno od Osijeka, javila se vrlo rano kao vodoprivredna djelatnost - bitna za uspostavljanje pogodnih uvjeta života i gospodarstva. Na česte poplave u tom kraju utjecali su, međutim, nereguliranost tokova Karašice i Vučice te njihovih pritoka, nepovoljan položaj proticajnih otvora mostova i mlinskih brana, zapušteni i nanosima zakrčeni vodni žljebovi te stabla koja su se rušila u rječice uslijed urušavanja obala. Korita Karašice i Vučice, zbog male propusne moći, nisu mogla prihvatiti višak vode te ga uliti u Dravu. Razlivena voda je i nakon pada vodostaja dugo ležala u šumama, na livadama i poljima nanoseći vrlo razornim djelovanjem velike štete gospodarstvu, stambenim objektima, infrastrukturi i drugom. Stoga se vrlo rano na tom području uz Dravu - privlačnom kao iznimno pogodnom za naseljavanje i razvoj naselja zato što je tlo pogodno za obradu, klimatske i vodne prilike relativno dobre, primarnog šumsko-stepskog vegetacijskog pokrova, povišenih i strmih obala, mogućnosti dobre povezanosti s bližim i daljim naseljima, izvora pitke vode i hrane - javila potreba da se podignu nasipi te održavaju sustavi obrane od poplava i odvodnje suvišnih voda. No, kako su regulacijski radovi u donjem toku Drave uređenje toka presjecima meandara, gradnja nasipa, melioracijski radovi (isušivanja gradnjom kanalske mreže) i drugo - tekli u cjelini vrlo sporo i neorganizirano do učinkovitosti u odvodnji toga kraja doći će tek 1898. kada je osnovana Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka.

Ključne riječi: odvodnja, osječki kraj, 19. stoljeće, 20. stoljeće, gospodarska povijest Key words: Drainage, Osijek Area, 19th Century, 20th Century, economic history Odvodnja područja uz Dravu, u osječkom kraju,1 javlja se kao vodoprivredna djelatnost bitna za uspostavljanje pogodnih uvjeta života i gospodarstva - posebno od kraja 18. stoljeća. Tada se, ponajprije, javljaju zamisli o pretvaranju Drave u plovidbeni put (sa zamislima o spoju Drave sa Savom te dalje s Jadranom) pa su stoga prvi počeci tehničkog tretmana Drave vezani za plovidbu da bi kasnije dobili jasne konture zaštite i obrane od poplava u borbi U ovom radu područje zapadno od Osijeka u slijevu vodotoka Karašice i Vučice, desnih pritoka Drave.

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


Ekonomska i ekohistorija

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

183

za osvajanje novih poljoprivrednih površina, odnosno nastojanjima za povećanjem žetvenih prinosa. Dio poteza koji su se poduzimali u sklopu tzv. regulacijskih vodoprivrednih radova na ovom području omogućit će - tijekom 19. i početkom 20. stoljeća - uspostavljanje plovnosti Drave do Botova, ali će u obrani od poplava postizati sporo tek djelomične uspjehe zato što ili obrambeni nasipi (za svladavanje visokih voda) nisu posve izgrađeni ili su pak pojedini objekti (prokopi, odnosno kanali) sagrađeni u tehničkom pogledu neprikladno ili nedovoljnih dimenzija.2 * Na pojavu velikih voda u Dravi utjecale su (utječu) jake glečerske komponente vodnog režima u Alpama, slijevanje obilnih voda nakon lipanjskih i srpanjskih kiša s obronaka Papuka i Krndije te u listopadu i studenome nakon jakih jesenjih kiša. Tada su se vodotoci pretvarali u bujice i povećavali razinu pritoka Drave - Karašice i Vučice.3 Te su se vode slijevale prema koritu Drave uzrokujući tako vodni val i visok vodostaj; to se ponekad, ne tako često, događalo i u zimskom razdoblju kada su niske temperature nagomilavale led u Dravi i stvarale ledene barijere.4 Ipak, Drava kao glavni sakupljač voda uglavnom ne uzrokuje poplave u osječkom kraju jer je okolno tlo uglavnom više s desne strane njezina nizvodnog toka od njezine razine i u doba najviše vode. Na česte poplave utjecali su, međutim, nereguliranost tokova Karašice i Vučice te njihovih pritoka, nepovoljan položaj proticajnih otvora mostova i mlinskih brana, zapušteni i nanosima zakrčeni vodni žljebovi te stabla koja su se rušila u rječice uslijed urušavanja obala.5 Korita Karašice i Vučice, zbog male propusne moći, nisu mogla prihvatiti višak vode te ga uliti u Dravu. Razlivena voda je i nakon pada vodostaja dugo ležala u šumama, na livadama i poljima nanoseći vrlo razornim djelovanjem velike štete gospodarstvu, stambenim objektima, infrastrukturi i drugom. Stoga se vrlo rano na tom području uz Dravu - privlačnom kao iznimno pogodnom za naseljavanje i razvoj naselja, zato što je tlo pogodno za obradu, klimatske i vodne prilike relativno dobre, primarnog šumskostepskog vegetacijskog pokrova, povišenih i strmih obala, mogućnosti dobre povezanosti s bližim i daljim naseljima, izvora pitke vode i hrane - javila potreba da se podignu nasipi te održavaju sustavi obrane od poplava i odvodnje suvišnih voda.6 Međutim, regulacijski radovi u donjem toku Drave - uređenje toka presjecima meandara, gradnja nasipa, melioracijski radovi (isušivanja gradnjom kanalske mreže) i drugo - tekli su u cjelini vrlo sporo. Naime, radovi7 usmjereni na presijecanje meandara toka Drave radi skraćivanja dravskog plovnog puta obavljani su, doduše etapno, od početka 19. do početka FIŠER, Branko. »Neki aktualni problemi na slivu rijeka Drave i Dunava«. Privreda, Časopis za privredna pitanja Slavonije i Baranje. Br. 3. Osijek, 1974., 25, 26. 3 KREUTZER, Franjo. Regulacija Karašice i Vučice te njihovih pritoka, Osijek, 1898., 25. 4 Velike vode poplave u Slavoniji i Baranji (urednik Čiček, Vladimir). Osijek, 1973., 11, 14, 23, 43, 49. 5 KREUTZER, F. Regulacija…, n. dj., 26. 6 ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Zlata. »Drava kao os života, razvoja i odnosa kroz povijest«. ANALI Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku. Sv. 18., Osijek, 2002., 47. 7 Počeli su 1805. presijecanjem meandra kod Bijelog Brda i do 1846. u donjem toku Drave presječena su 62 meandra. Ti su radovi izravno pridonijeli skraćenju plovnoga puta na dionici Osijek - ušće (Aljmaš). Godine 1784. iznosila je 32 km, a 1846. dužina toka na toj dionici je 20,4 km.

2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


184

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

20. stoljeća, a melioriranje područja (odvodnja suvišnih voda gradnjom kanala i slično) planski se i sustavno obavljalo relativno kasno. Tek u posljednjim desetljećima 19. stoljeća, i to stoga jer nije bilo zakonskih osnova za te radove i zbog »kroničnog« nedostatka novca u državnoj blagajni za te radove. No, problem suvišnih voda u osječkom kraju nametnuo se sam jer je gospodarska politika Beča tom dijelu monarhije odredila ulogu dobavljača hrane i sirovina. Budući da su razvoj i rast u poljoprivrednoj, a usporedo i u nepoljoprivrednoj djelatnosti (prometu, obrtu, trgovini) bili nezaustavljivi, država je problem odvodnje suvišnih voda ipak rješavala podupiranjem određenih radova (dugoročnim zajmovima) koji su postupno rješavali taj problem u osječkom kraju. * Osječki je kraj sve do Požarevačkog mira slabo i rijetko naseljen. U njega su tijekom 18. stoljeća stizali doseljenici, pretežno seljaci, iz južne Njemačke (uglavnom iz Švapske), iz austrijskih pokrajina i nasljednih zemalja, iz zapadne Hrvatske i susjedne južne Ugarske (Baranje, Bačke i Banata), i to posebno nakon prestanka ratovanja i nastupom mirnodopskog načina života u Slavoniji.8 Demografski rast i razvoj ovog dijela monarhije podupirao je Habsburški dvor9 (najviše u epohi apsolutizma i fiziokratizma10) politikom društveno-gospodarskoga razvoja i orijentacijom na poljoprivredne djelatnosti, potičući doseljavanje stanovništva u oslobođene i opustjele krajeve dravskog i podunavskog bazena.11 Privučeni izgledima da steknu zemlju i radna mjesta12 počinjali su doseljenici u osječkom kraju novi život. Privređivalo se u prvoj polovici 18. stoljeća gotovo stopostotno u agrarnoj (poljoprivrednoj) proizvodnji na malim površinama obradiva zemljišta jer je osječki kraj okružen tada velikim šumskim močvarnim područjem koje je zbog čestih poplava pritoka Drave bilo gotovo stalno pod vodom, a mnogo bara ostalo bi i nakon povlačenja viška vode. Zbog toga, a i zbog mnogih onodobnih (ne)prilika, izvanrednih okolnosti (česte nerodice), zanemarivanja gnojenja zemlje,13 primitivne zemljoradnje (jednog plitkog preoravanja), upotrebe primitivnog oruđa i tako dalje urod je bio slab i stoga dovoljan, možda samo za vlastite potrebe.14 Ratarstvo i stočarstvo omogućavalo

WERTHEIMER-BALETIĆ, Alica. »Stanovništvo Osijeka i osječkog kraja 1948. - 1991.«. ANALI Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku. Sv. 12, Osijek, 1996., 11. 9 Kolonizacija je krajnje osmišljena; Habsburška Monarhija je »spiritus movens« te kolonizacije. Nju je i nemoguće shvatiti ako se nema u vidu demografska habsburška politika u cijeloj Panoniji, tj. u Podunavlju. Popisi stanovnika sastavljeni u tom razdoblju govore o dva vala kolonizacije u Slavoniju i u grad na Dravi, a imena i prezimena novih doseljenika općine Gornji grad ukazuju na više doseljenih Nijemaca, Austrijanaca, Mađara, Hrvata i Srba. 10 Fiziokatizam u ekonomiji teorija po kojoj jedino priroda proizvodi vrijednosti i zbog čega samo one radinosti koje su neposredno vezane za zemlju (zemljoradnja, šumarstvo, rudarstvo i ribarstvo) imaju proizvodni karakter. 11 ŽIVIĆ, Dražen. »Neka obilježja diferencijalnog demografskog razvoja urbanih i ruralnih/područja istočne Hrvatske«. Migracijske i etničke teme. god. 19, br. 1, Zagreb, 2003.,71, 72. 12 BUCZYNSKI, Alexander. »Kolonizacija njemačkih obrtnika i trgovaca u vojne komunitete Hrvatske krajine«. Zbornik Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas. (priredio Beus Richembergh, Goran.), Zagreb, 1994., 25-27; JURKOVIĆ, Ivan. »Nijemci u Slavoniji u 18. stoljeću«. Godišnjak Njemačke Narodnosne Zajednice 1995, Osijek, 1995., 93-95; KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Mira. »Nijemci u Podravini«. Zbornik Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas. Zagreb, 1994., 43, 44. 13 Budući da je stočni fond smanjen, vladala je nestašica gnojiva pa seljaci nisu mogli gnojiti njive. Zbog toga se intenzivnije primjenjivao ugar. 14 TAUBE, Fridrich Wilhelm. »Historische und geographische beschreibung des Koenigreiches Slavonien und des herzogthumes Syrmien…«, Na izvorima historije - Privreda Hrvatske XVII-XIX stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1957., 14, 15. 8

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


Ekonomska i ekohistorija

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

185

je onodobnom stanovništvu tek puko preživljavanje jer se uzgajalo samo ono što je bilo nužno potrebno,15 a sam život na ovom području, zbog vlage, neugodnog mirisa i prostranih močvarnih legla komaraca i drugih insekata bio je izložen i širenju zaraznih i inih bolesti.16 To je zapazio i Fridrich Wilhelm Taube boraveći u osječkom kraju, opisavši ga u djelu objavljenom 1776. kao kraj prepun »baruština bez dna, močvara obraslih barskim biljkama i močvarnim šumama, mrtvim blatom«. Tu su se javljale razne groznice i bolesti, od kojih je smrtno stradavalo više doseljenika nenaviknutih na takvu klimu, pa Taube naziva Osijek i Petrovaradin »grobljima Nijemaca«. Već je tada Taube predlagao isušivanje močvara, gradnju plovnog kanala Dunav - Sava do Zemuna i kanala duž Drave do Vukovara, i to ne samo radi skraćivanja plovnog puta te olakšavanja prijevoza robe i putnika tim rijekama, nego da se na prirodan način isuše močvare izlijevanjem »mrtvih« i odstajalih voda u kanale i da se tako dobije obradivo zemljište - oranice, livade i pašnjaci.17 No, da se ostvare Taubeove i slične zamisli trebat će proći više od 100 godina, i to pod utjecajem gospodarske politike Beča, nakon što se poveća broj stanovnika u osječkom kraju te potrebe za agrarnim i inim proizvodima te nakon što su okolna vlastelinstva18 unaprijedila ratarsku proizvodnju (dublje oranje, bolje gnojenje zemlje, napuštanje ugara i slično) te primijenila suvremenije i kvalitetnije oruđe za obradu zemlje. Međutim, da se u poljoprivredi uzmogne proizvoditi više nego što je seoskom stanovništvu toga kraja trebalo za osobne potrebe i omogući da se dio proizvoda usmjeri na tržište,19 trebalo je povećati površine obradiva zemljišta. To se moglo postići iskrčivanjem golemih šumskih područja i odvodnjom suvišnih voda.

Postupnost u odvodnji Pojava velikih površina obradiva zemljišta u osječkom je kraju povezana s iskorištavanjem šuma20 na vlastelinstvima koja su od sredine 19. stoljeća kao veleposjedi našla glavni izvor prihoda u prodaji svog hrastova drva, namijenjenog za izradu bačvarskih dužica traženih na francuskom i njemačkom tržištu, ili druge drvene robe (koja se Dravom i Dunavom otpremala i izvozila).21 Prikupljeni kapital ulagao se u agrarnu proizvodnju koja je sve snažnije tražila odvodnju suvišnih voda, koje u prijašnjim vremenima - kada je kraj obilovao šumama - nisu činile veliku štetu jer su dugo zadržavale vodu. Ali kada je iskrčeno zemljište pretvoreno u oranice, polja i pašnjake, trebalo je s njih odvesti suvišne vode. Svom snagom nametnuo se problem Karašice i Vučice. One su kod Petrijevaca imale zajedničko ušće u Dravu, a u kišnim DELORT, Robert / WALTER, François. Povijest europskog okoliša, BARBAT, Zagreb, 2002., 198. Npr. uslijed vlage su se na biljkama razvijali razni nametnici i bakterije koje su se prenosile na stoku; kod ovaca i drugih životinja javljao se metilj, a kod konja tzv. kokošje sljepilo. 17 TAUBE, F. W. Istorijski i geografski opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srema kako s obzirom na njihove prirodne osobine…, Leipzig, 1777./78., (preveo Boško Petrović), Matica srpska, Beograd, 153. 18 Čepinsko vlastelinstvo obitelji Adamović, retfalačko dobro obitelji Pejačević, valpovačko obitelji Prandau-Normann te donjomiholjačko vlastelinstvo obitelji Mailath. 19 STIPETIĆ, Vladimir. Poljoprivreda i privredni razvoj. Zagreb, 1987., 6-10. 20 Osječki je kraj, osim grada Osijeka, obilovao starim hrastovim šumama. Uz hrast lužnjak u slavonskoj Podravini (od Osijeka do Donjeg Miholjca) bilo je i drugih nizinskih vrsta, npr. bijele vrbe, crne i bijele topole, jasena, bukve i graba. 21 KARAMAN, Igor. »Društveno-ekonomski uvjeti razvoja Kombinata Belišće do 1918. godine«. Zbornik radova Kombinat Belišće kao činilac privrednog razvoja, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Centar za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1980., 79. 15

16

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


186

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

su razdobljima njihova korita - puna mulja i drugih naplavina, posebno nakon gradnje mostova - onemogućavala otjecanje voda potrebnom brzinom, što je i uzrokovalo poplave. Stanje se, uz sve to, pogoršalo i zbog gradnje cestovnih i željezničkih nasipa koji nisu bili dobro projektirani te su onemogućavali prirodni tok vode.22 * Nevolje zbog suvišnih voda na obradivom zemljištu osječkoga kraja i prijeka potreba njihove odvodnje pojavile su se naročito snažno u proljeće 1879. kada je Karašica poplavila gotovo cijelo područje donjomiholjačke, valpovačke i petrijevačke općine te donjomiholjačko i valpovčko vlastelinstvo. Kako je voda dulje ležala na poljima nego u prijašnjim vremenima zbog utjecaja podzemnih voda, jer debele naslage gline ispod tankog gornjeg obradivog sloja humusa nisu propuštale vodu, potaknuta je 29. svibnja 1879. županijska rasprava o iskapanju prokopa (kanala) kod mjesta Gata od Karašice do Drave. Prokapanje je dogovoreno, ali kanal nije prokopan jer Županija nije priskrbila novac za te radove. No, odvodnja je bila prijeka potreba pa su okolna vlastelinstva o svom trošku u proljeće 1881. prokopala Gatski kanal kojim su spojene Karašica i Drava, prekinuta veza Karašice i Vučice. Međutim, iako se očekivalo da će ovim prokopom brže otjecati voda u Dravu, to se nije ostvarilo. Gradnjom Gatskoga kanala stanje se u osječkom kraju tek neznatno poboljšalo. Odvodnja i dalje ostaje hitnom potrebom. Rješavanju 1892. pristupaju, samo djelomice, vlastelini Mailath i PrandauNormann vlastitim poticajima i novčanim sredstvima. U dvogodišnjem razdoblju prokapan je kanal od granice miholjačkog i osječkog kotara do Prkosa kod Beničanaca. Iako kanal nije imao dovoljno veliku propusnu moć, ipak je njime odvodnja postala nešto uspješnija. Budući da je bilo očito da pojedinačna ulaganja zemljišnih posjednika u radove (kopanje manjih kanala i jaruga na imanjima i slično, što je ponekad i štitilo, jer to nije odgovaralo potrebama jedinstvenog sustava voda u slijevnoj cjelini) nisu donijela veće učinke, predložila je 1893. Osječka kotarska oblast projekt sustavne i cjelovite odvodnje voda u slijevu Vučice od Ladimirevaca do šume Brešće kod Kućanaca.23 No, radovi sustavno nisu obavljeni, i to ponajviše zbog kroničnog pomanjkanja novca u državnoj blagajni, a ponekad i zbog drugih razloga. Tako je npr. protiv isušivanja područja u donjem toku Vučice bio valpovački vlastelin Rudolf grof Normann. Smatrao je odvodnju suvišnih voda nepotrebnom u općinama Ladimirevci, Šag, Satnica i Petrijevci jer su u tom području 63,37% šumska područja, a samo 13,24% oranice, 12,12 pašnjaci, 9,94 livade i 1,29% neplodno zemljište. Kako podvodne vode nisu štetile tim šumama, dapače pogodovale su rastu hrastove šume - »koje širom cijele Europe pa i preko njezinih granica slove kao najljepše hrastove šume« - Normann je ukazivao na posljedice regulacije Vučice kada bi tim radovima hrastove šume ostale bez dovoljno vlage. Dokazanom tvrdnjom onodobnog uvaženog šumarskog stručnjaka Adolfa Dankelovskoga te šume »neće moći tako uspijevati«. Citiran je čl. 70 iz Zakona o vodnom pravu po kojem se »izričito određuje da se u poplavnom ĆOSIĆ, Ilija. Karašica - Vučica Donji Miholjac 1896. - 1996., Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek, 1996., 6. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), fond 1428-79, Odjel za unutarnje poslove Zemaljske vlade (dalje: UOZV), Gospodarski odjel (dalje: GO), Kulturno-tehnički odsjek (dalje: KTO), svezak 10-6, 1894. - 1896., Promjer potoka Karašica i Gatskoga kanala; Državni arhiv u Osijeku (dalje: DAO), 838, Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka Donji Miholjac, Razni podaci o tvorcu fonda (1898. - 1962.), fascikl 61.

22

23

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


Ekonomska i ekohistorija

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

187

području mogu uzeti šume samo onda kada su stalno ili podulje vrijeme poplavljene tako da poraštaj šume trpi od poplave«. No kako, prema Normannovoj prosudbi, »dosadašnje divne hrastove šume dokazuju da ne trpe od tih poplava i da su im neznatne poplave upravo koristile. Stoga bi regulacija u tom području za šume bila pogibeljna, a postojeće livade i pašnjaci regulacijom ne bi donosile toliku korist koliko imaju šume«.24 Ali promatrajući cjelokupno područje donjega toka Karašice i Vučice, štete od poplava i podzemnih voda i dalje su bile goleme pa su sve češći zahtjevi vlastelina državnim vlastima za pomoć u rješavanju problema. Iako je Zakon o vodnom pravu Kraljevine Hrvatske i Slavonije, donesen 31. prosinca 1891., omogućavao osnivanje vodnih zadruga, Kotarska oblast u Osijeku pod predsjedanjem podžupana Levina pl. Chavraka tek je 1896. predložila osnivanje Zadruge za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka. Na skupštini interesenata pokrenuto je u Donjem Miholjcu na temelju čl. 70. Zakona o vodnom pravu osnivanje zadruge 4. prosinca te godine. Izabran je privremeni odbor koji su činili: predsjednik grof Ladislav Mailáth, veleposjednik iz Donjeg Miholjca, potpredsjednik Adolf Hansemann, komorni savjetnik i ravnatelj dobara grofa Schaumburg-Lippe, te sedam odbornika Alfred pl. Gutmann de Gelse, veleposjednik iz Orahovice, Lambert Žerdik, šumarski nadzornik u Donjem Miholjcu i posjednik u Laciću, Ernest Savić, posjednik u Viljevu, August Živić, posjednik u Marijancima, Gjuro Ulaković, župnik u Harkanovcima, Ladisav Fodor, veleposjednik iz Feričanaca, i Lazo Novaković, posjednik u Suhoj Mlaki. Iako je prvi upravljajući inženjer Franjo Kreutzer25 temeljito snimio stanja na poplavljenom području i izradio projekt za regulaciju svih vodotokova tog područja, a projekt prihvatila nadzorna vlast Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, zadruga je osnovana tek krajem 1898. godine.26 Osnivačka skupština održana je 17. studenoga 1898. kao Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka. Donesena su pravila Zadruge, reguliran naslov, sjedište, djelokrug, organizacija i način prestanka rada Zadruge. Vodne zadruge su, uz neke kraće prekide, samostalno raspolagale svojom imovinom te se brinule za vlastito financijsko poslovanje i izvedbene radove. Sredstva su osiguravana iz redovnih doprinosa, zajmova, državne pripomoći, posebnih pripomoći interesenata, iz restitucije poreza, akontacija vodnog doprinosa i drugih izvora.27 Odbor su činili predsjednik grof Ladislav Mailath, potpredsjednici Adolf Hausemann i Alfred pl. Gutmann de Gelse, tajnik Vinko Knobloch te redoviti članovi odbora Lambert Žerdik, Ernest Sorić, Ladislav Fodor, Lazo Novaković, Đuro Ulaković,

DAO - 838, Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka Donji Miholjac, Razni podaci o tvorcu fonda (1898. - 1962.), fascikl 61., Iskaz B. 25 Projektanti, uz inž. Franju Kreutzera, bili su prof. Stjepan Bella, 33 godine na čelu Projektnog ureda, inž. Miroslav Albusz, 40 godina proveo u Zadruzi, a pri kraju radnog staža (u vrijeme Drugoga svjetskoga rata) bio ravnatelj Zadruge, dali su osnovne smjernice radovima. 26 DAO - 838, Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka Donji Miholjac, Razni podaci o tvorcu fonda (1898. - 1962.), fascikl 63.; KREUTZER, F. Regulacija…, n. dj., 40. 27 DAO, Razni podaci o tvorcu fonda (1898. - 1962.), fascikl 63., Zapisnik ustanovljujuće glavne skupštine interesenata za ustanovljenje Vodne zadruge za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka. 24

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


188

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

Ljudevit Mayer Emil Putić, Mato Pritišanac, Franjo Gröger te zamjenici August Živić, Nikola Mikić i Stevan Čavić.28 Nakon što je Glavna skupština donijela pravila, a Zemaljska vlada u Zagrebu ih prihvatila 3. lipnja 1899., Zadruga je konačno počela s radom.29 Sjedište zadruge bilo je u Donjem Miholjcu. Svrha osnutka je uređenje potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka, izvođenje većih ili manjih odvodnih kanala i jama za odvodnju te očuvanje nižih zemljišta od poplava.30 Pribavivši novčana sredstva (dugogodišnjim zajmom), Zadruga je od 1900. do početka Prvoga svjetskoga rata obavila najnužnije radove na glavnim recipijentima i kanalskoj mreži; prokapani kanali odvodili su površinske i podzemne vode te vodu s polja u kojima se postavljala drenaža. (U ovom slijevnom području sagrađene su o trošku pojedinih veleposjednika prve drenaže u Europi, a izvedene su postavljanjem cijevi od pečene gline.) Korita Vučice i Karašice te njihovih pritoka očišćena su, proširena i produbljena. Podignuti su brojni mostovi i prosječeni propusti, čime je spriječeno pretvaranje zaštićenih područja u močvare. Međutim, ni svim tim radovima opasnost od poplava nije otklonjena jer postojeći sustav vodoprivrednih objekata nije mogao odvesti u Dravu više od 1/3 velikih voda. Kako je Prvi svjetski rat potpuno zaustavio zadružne poslove, poslovi odvodnje u osječkom kraju ostali su nedovršeni i njihovo je rješavanje preneseno u sljedeća desetljeća.

Umjesto zaključka To, pak, svjedoči da je suočavanje ovdašnjega čovjeka s problemima - dakle, ponajprije, s nevoljama i opasnostima koje mu zadaju nesavladane vode - bilo i složeno, i po potrebama zahtjevno, i po sredstvima koje je valjalo u tu svrhu uložiti, očevidno, oskudno. A vode ovdašnjega dijela dravskoga slijeva zahtijevale su i jasnoću ciljeva, i cjelovite poteze i usredotočena sredstva.

Summary Drainage of Osijek area, alongside Drava river, west of the city Osijek, had been an early water management activity - essential to life and economy of people.Frequent flooding here was due to unregulated water flows of Karašica and Vučica and their affluents, unfavorable location of bridges and watermill dams, neglected and blocked water channels and gutters, as well as treetrunks, lying in water beds due to caving river banks and blocking the flow. Basins and river beds of Karašica and Vučica, due to their insufficient drainage, could not Isto, fascikl 63., Listići. Djelokrug zadruge protezao se na Osječki kotar (mjesta Bocanjevci, Gat, Ivanovci, Ladimirevci, Marjančaci, Petrijevci, Satnica, Šag, Tiborjanci, Valpovo, Vinogradci), Donjomiholjački kotar (Donji Miholjac, Beničanci, Bočkinci, Crnkovci, Čađavica, Čamagajevci, Golinci, Kapelna, Kućanci, Kunišanci, Lacić, Marjanci, Moslavina, Podgajci, Poreč, Radikovci, Rakitovica, Sv. Đurađ, Šljivoševci, Donje Viljevo), Našički kotar (Našice, Bankovci, Bare, Bokšić, Čačinci, Dolci, Feričanci, Harkanovci, Klokočevci, Koška, Kutovi, Martin, Donja Motičina, Obradovci, Orahovica, Podgorač, Donje Predrijevo, Pribiševci, Stipanovci, Sušine, Vukojevci, Zdenci) i Slatinski kotar (Donje Bazje, Brezovljani, Donja Bukovica, Dobrović, Mikleuš, Miljevci, Suhomlaka, Gornje Viljevo). 30 DAO, 838, Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka Donji Miholjac. Razni podaci o tvorcu fonda (1898. - 1962.), fascikl 61., Pravila Zadruge za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka, Donji Miholjac, 1898., 3, 4. 28 29

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


Ekonomska i ekohistorija

Zlata Živaković-Kerže - ODVODNJA U OSJEČKOM KRAJU (19. STOLJEĆE I POČETAK 20. STOLJEĆA)

189

deal with incoming water and infuse into Drava river. Diffused and spilt waters were left inside forests, meadows and fields, long after water-levels returned to normality, having sa devastating effects on economy, households, infrastructure etc. This is why Drava region was early recognized as very attractive for settling down and development of settlements: soil was good for cultivation, both the climate and water system were relatively good, primary vegetation was predominantly woods and prairies, river banks were mainly elevated and steep, there was a solid traffic interconnection other mess and more distant settlements, with plenty of water springs and foods - there was a need for water regulation with embankments and causeways, with regular defense system and maintenance of excess water drainage. However, lower flux of Drava - regulation of water flow by meander cross section, bulwalk building, melioration (drainage through building of channel network) etc. - in general were very slow and disorganized; efficient drainage did not happen until 1898, when Water regulation cooperative for Karašica, Vučica and their affleutns.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 182-189


190

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

REKA DRAVA IN NJENI SIGNIFIKANTNI KRAJI NA JOŽEFINSKI VOJAŠKI IZMERI ZA OZEMLJE REPUBLIKE SLOVENIJE DIE DRAU UND SEINE BEDEUTENDE SIEDLUNGEN AUF DER JOSEPHINISCHEN LANDESAUFNAHME FÜR DAS GEBIET DER REPUBLIK SLOWENIEN Andrej Hozjan Oddelek za zgodovino Filozofska fakulteta Univerza v Mariboru Koroška c. 160 SI-2000 Maribor andrej.hozjan@uni-mb.si

Primljeno/Received: 11. 6. 2007. Prihvaćeno/Accepted: 2. 10. 2007. Rad ima dvije pozitivne recenzije UDK/UDC 930.2:556.53(497.4) 556.53(497.4)(282 Drava)(093):528 911.372.2(497.4-16)(091) Stručni rad Professional paper

Povzetek: Razprava je celostna predstavitev reke Drave - najpomembnejšega vodnega kompleksa današnje severovzhodne Republike Slovenije, in vseh markantnejših meščanskih naselij ob njej, kot so izrisani in opisani na jožefinskih vojaških kartah iz obdobja med 1763-1787. Drava je tedaj še bila »deviška«, skorajda nedotaknjena od človeških rok v smislu vodnih pregrad, regulacij in podobnega. Zato avtor razprave meni, da ima ta historični vir pomen temeljnega vira ne le za starejšo ekološko zgodovino Drave in njene neposredne okolice, temveč kar celotnega slovenskega ozemlja. Uporabljenih je skupno devet sekcij iz kompleta kart za notranjeavstrijski prostor, ki jih je za objavo pripravil ter uredil dr. Vincenc Rajšp. Podlaga teksta so torej izključno reproducirane originalne karte in pripadajoči originalni opisi sekcij. Podrobno in v vsaki sekciji posebej so opisani rečni tok z vsemi vrisanimi faktorji - zavoji, obrežja, sipine, naplavinski otoki itd., nadalje pritoki, mlini in brodovi ter mostovi. Ob tem je avtor opisal tudi izgled tedanjih obdravskih meščanskih naselij: Dravograd, Vuzenica, Muta, Marenberg, Maribor, Ptuj, Ormož in Središče ob Dravi.

Ključne besede: reka Drava, jožefinske vojaške karte, meščanska naselja, zgodovina, Slovenija

Hauptwörte: Drava/Drau Fluss, Josephinische Landesaufnahme, Städtische Siedlungen, Geschichte, Slowenien

Uvod Leta 2001 se je zaključilo izdajanje izjemnega historično-kartografskega projekta Slovenija na vojaškem zemljevidu 1763-1787, katerega vodenje in celotno uredniško delo je opravil dr. Vincenc Rajšp. V šestih zvezkih je izšel celoten tedanji slovenski etnični prostor med Beneško Slovenijo ter Beneško Istro na zahodu in reko Muro na vzhodu, v sedmem zvezku EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

191

pa še Prekmurje z delom Porabja oziroma madžarski del čez Muro. Podrobneje sta vsebina projekta in sama zbirka kart opisani v predgovorih in uvodih k vsakemu od zvezkov. Za uvod razprave pa bo dovolj povedati le, da je šlo za obsežno serijo izjemno kvalitetnih, ročno izrisanih barvnih kart, ki jih strokovna javnost vsekako že dovolj dobro pozna. Ozemlje, razdeljeno na kvadrante - sekcije, so po nalogu habsburških vladarjev Marije Terezije in Jožefa II. izrisovali vojaški kartografi po natančnih navodilih. Za vsako sekcijo so izrisali original in kopijo. Original je nastajal na samem terenu, na premični risalni deski s trinožnim podstavkom, medtem ko je kopija nastajala v stabilnih razmerah - na mizi. O dragocenosti kart je nesmiselno razmišljati, saj so unikatne celo v svetovnem merilu. Dovolj je poudariti njihovo neprecenljivo uporabno vrednost za zgodovinopisje kot izvirni historični vir za slovensko ozemlje 2. polovice 18. stoletja. Z besedami dr. Rajšpa je to »dotlej najpodrobnejši zemljevid, ki daje zelo nazorno pokrajinsko podobo, imena naselij, hribov, voda ter latinska imena.« Dodatno so h karti vsake sekcije zapisovali podatke o terenu po nekaj vsebinskih točkah za vsako vrisano naselje, vode, vrhove, gozdove itd., ki bi mogli biti premikajočim se vojaškim enotam še posebej koristni. Tako je za vsako sekcijo nastal še opisni del v nemškem jeziku. Uredniško delo za vseh sedem zvezkov je bilo pravi podvig. V vso kompleksnost pa so se na več mestih prikradle neopazne in opazne napake. Celoto uporabne vrednosti jožefinskih kart kot vira za tedanje slovensko ozemlje bomo znali pravilno dojeti šele s komparativnimi študijami prostorskega stanja s topografskimi viri iz 1. polovice 19. stoletja, ali pa npr. z zemljiškoposestnimi viri od konca srednjega veka naprej. Avtor razprave se je že nekajkrat posvetil jožefinskim kartam1 in meni, da ima ta historični vir pomen temeljnega vira ne le za starejšo ekološko zgodovino Drave in njene neposredne okolice, temveč kar celotnega slovenskega ozemlja.

Vsebina in oblika predstavitve Današnja Drava je v današnji celotni dolžini 707 km v Republiki Sloveniji navzoča s 144 km oziroma skoraj s petino celotnega toka. Nekdaj so bile te številke nekoliko drugačne. Sama reka in njena neposredna okolica pa sta zgledali popolnoma drugače kot danes. Pred nami je torej podoba reke, ujeta na papir, kot je živela še skorajda nedotaknjena, še pred poznejšimi obširnimi in vseprisotnimi regulacijskimi posegi v naslednjih dveh stoletjih. Ko govorimo o Dravi, imamo v mislih vsekakor vodnoprometni dejavnik. Reka je tedaj bila osnovna naravna prometnica, po kateri je tekel intenziven rečnoplovni promet, seveda le v eni smeri, ki se je zaključevala z izlivom Drave v Donavo. Hkrati so ob njej v celotni dolžini speljane cestne povezave predstavljale ljudem znamenito transportno-komunikacijsko povezavo med stikom predalpskega in subpanonskega področja ter širnimi panonskimi pokrajinami. Zato se njeni prometni funkciji ni možno izogniti. Andrej HOZJAN, SZ Hrvatska na Jožefinskih vojaških kartah 1782 - 1785, v: Zbornik radova meðunarodnog znanstvenog simpozija Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske: Andre Mohorovičić (ur.), Vladimir Stipetić, (ur.), Varaždin, 21. i 22. studeni 2002: proceedings, Varaždin 21.-22. November 2002. Varaždin: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad, 2002, 519-526; isti, Gornje Prekmurje in del Porabja v Jožefinski vojaški izmeri 1784. Zbornik soboškega muzeja, št. 8, Murska Sobota 2005, 147-170.

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


192

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Predstavljen je tok same reke v več sekcijah notranjeavstrijskega2 dela. Avtor predstavitve je uporabil originale kart devetih sekcij v 6. zvezku, ki so jih kartografirali podporočnik Wohlgemuth, poročnik Storch in nadporočnika Mittesser in Werthenpreis. Vsako sekcijo uvaja njena številka z dodatnim avtorjevim naslovom, ki pojasni obseg odseka reke z ustreznimi toponimi s karte. Predstavitev je v obliki tekočega teksta, je pravzaprav kombinacija objavljenega tekstnega opisa na vseh tistih mestih, kjer vsebina govori o reki, in analize samih kart. Od točke pri Dubravi Križovljanski, kjer je Drava postala državna meja, do tromeje Štajerske, Hrvaške in Madžarske, so tok reke opisovali v sklopu kart hrvaškega ozemlja. Vendar jih avtor za ta del ni uporabil in torej tudi ne izvirnega tekstnega opisa. Hkrati bodo navedeni tudi vsi na kartah izrisani in imensko zapisani rečni pritoki - druge reke in potoki. Znotraj posamičnih sekcij bodo posebej predstavljene tudi vse tedaj pomembnejše trške in mestne naselbine, ležeče tik ob rečnih bregovih. To so bili: Dravograd, Vuzenica, Marenberg, Maribor, Ptuj, Ormož in Središče ob Dravi. Za komparacije tedanjih krajevno-urbanističnih razmer je avtor pritegnil tudi drugo literaturo, posebej za starejše hidronime potokov pa še starojugoslovansko vojaško specialno karto obširnega ozemlja med rekami Savinjo, Muro in Krapino, ki je njegova last. Posamičnih vasi ob reki avtor ne našteva niti ne opisuje, vsekakor pa mu služijo kot orientacijske točke. Nadalje so predstavljeni tu zarisani ter opisani premični in nepremični objekti ali predmeti na reki - mlini in brodovi. Tedanje navedene merske enote - čevlji, koraki, svežnji - so povsod spremenjene v metre. Tekstni opis bo vsekakor verodostojneje zaživel pred očmi bralca, če bo hkrati imel možnost preveriti zapisano z ogledom tu dodanih delov kart iz vsake od sekcij, na katerih je vrisan rečni tok. Zato so karte na slikah pojmovane kot vir in kot sestavni del razprave ter se nanašajo vsaka na tam opisano sekcijo.

Opisi vsebin posamičnih sekcij Sekcija 139: del Dravske doline od področja nad Dravogradom in do Gortine Nekaj km nad Dravogradom se danes Drava pojavi na ozemlju RS, zato se naš opis začenja približno tam. Samo reko (Drau Fluß) pa bomo - za celovito razumevanje njene nadaljnje podobe - predstavili še nekaj km severneje, torej že na poti od Lavamünda/Labota semkaj. Ta je tukaj 68-90 m široka in 1-1,2 m globoka, ima kamnito dno in zelo hiter tek; nikoli ne povzroča poplav, niti v tistih krajih, kjer ni visokih bregov.3 Širina struge na karti ni tako opazna, hiter tek pa je v največji meri posledica dodatne vode, saj se tik nad krajem Labot v Dravo izliva rečica Lavant/Labotnica (izliva na karti sicer ni). Tik ob rečnih bregovih so vrisana drevesa in naravne brežine. Reko spremlja obdravska cesta - Koroška cesta (Straße

Slovenija na vojaškem zemljevidu 1763-1787, 6. zv./ Josephinische Landesaufnahme 1763-1787 für das Gebiet der Republik Slowenien. Landesbeschreibung, Karten, 6. Band, ur. Vincenc Rajšp, ZRC SAZU, Arhiv Slovenije, Ljubljana 2000: Karte - sekcije 139, 140, 146, 147, 166, 171, 196, 197 in 198; Opisi - opisi in toponimija vseh naštetih sekcij (za Opise dalje: Opisi, 6. zv.). 3 Opisi, 6. zv., 2. 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

193

v. Felkermarkt(= iz Völkermarkta/Velikovca!)), ki ima posod zadostno širino, ima dobre mostove in je vselej dobro vzdrževana.4 Dravska dolina do tam še ima nekaj ravninskega dela tik ob reki. Tu se hitro zoži in tik pred trgom Dravogradom ustvari močno poudarjeno koleno, v katerem se obrne proti vzhodu v »pravo« Dravsko dolino, ali povedano drugače, Drava od tu vstopa v enega svojih najožjih delov sploh. Na tem kraju je široka od 72-99 m in globoka od 9,5-10,5 m(!), dno je kamnito. Brod na njej je zanesljivo opremljen z dobrimi vozili.5

Trg Dravograd (M. F. Drauburg) Je izrisan v gornjem delu opisanega kolena, tako da spodnje hiše segajo prav do reke. Nad njim kraljuje močan grad, prvič omenjen najverjetneje še pred letom 11806. Najvažnejše stavbe v opisu so: Župnijska cerkev z župniščem, oddaljena od trga 360 m, ter grad na griču so prostorne in trdne zgradbe. Podružnična cerkev v trgu in še nekatere hiše so zidane. V trgu se lahko povsem udobno namesti en divizion.7 Cesta ga preseka v gornjem delu, kjer je vidna župnijska cerkev sv. Janeza Evangelista - tedanja ugledna proštija, in vodi čez osrednji tržni prostor. Ta gornji del je z rdečo barvo izrisan v podobi treh masivnih pravokotnikov, ki očitno ponazarjajo večji del hišnega fonda. Spodnji del trga so izrisi poamičnih hiš. Od ceste se prav pred cerkvijo odcepi pot k reki, kjer dela tudi brod (Überfuhr), ki pelje na desni breg v vas z značilnim imenom Na Brodu. Z juga se v višini Dravograda, a na desnem bregu, v Dravo izliva rečica Meža(Miß Bach). Malo za tem je čez Dravo viden lesen most, naslednik nekdanjega srednjeveškega mostu, znanega vsaj iz poznega 12. stoletja8, po katerem je kraj dobil ime.Od točke izliva do cerkvice sv. Magdalene ter krčme Murenhof - oboje na levem bregu - teče po reki deželna meja med Štajersko in Koroško, tam pa se obrne na sever. Ta del struge je zelo ozek in stisnjen med hribe ter obdan z visokimi, predvsem smrekovimi gozdovi. Pri vasi Trbonje napravi desni zavoj, kje se dolina malce razširi, in se nato usmeri rahlo navzdol. Prav tam je reka znova široka od 72-108 m in globoka 9,5-11 m in ima kamnito dno.9 Obdravska cesta se od Dravograda naprej vseskozi drži levega brega. Je vedno uporabna za vse vrste vprežnih voz, tla so trda, mostovi v najboljšem stanju; je tudi zadosti široka.10 Za zavojem se odlepi od brega in gre tik pod obronki hribov, tako da je med cesto in reko večja nižina, porasla z redkim gozdom. Nad reko je tu še močan grad Pukštanj. V reko so se na obeh bregovih izlivali manjši in večji potoki, tako so na levem bregu izpisani današnji mejni potok Woulblbach v Jesenkovem Grabnu/Psenichka Graba/Mala Struga in potoka Prasnik Bach ter Podlaus Bach/Velka, medtem ko sploh najdaljši Ojstriški

Prav tam. Opisi, 6. zv., 4. Dravograjski brod je znan vsaj že od l. 1304, prim. Historična topografija Slovenije, II, Pavle BLAZNIK, Slovenska Štajerska in jugoslovanski del Koroške do leta 1500, 1. zv.: A-M, 168 (dalje: Blaznik, Historična topografija). 6 Prav tam, 167. 7 Opisi, 6. zv., 4. 8 BLAZNIK, Historična topografija, 167. 9 Opisi, 6. zv., 9. 10 Opisi, 6. zv., 4 in 11. 4 5

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


194

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

potok, izlivajoč se v reko v samem trgu, ni vpisan(?). Na desnem bregu je razen reke Meže vpisano le še ime nekdanjega Dravčkega potoka - Trebania Bach/danes Reka.

Sekcija 140: del Dravske doline pred Vuzenico in do Vuhreda Ta rečni del je - čeprav kratek - izjemen in nenavaden. Drava tu med Vuzenico in Marenbergom/danes Radlje ob Dravi dela prvo od obeh »velikih« rečnih kolen v naši Dravski dolini. Tu so na razdalji vsega 8 km v toku stoletij nastale kar tri obrečne naselbine s tedanjim statusom trga: Vuzenica na desnem, Muta in Marenberg pa na levem bregu. Zato jih bomo v nadaljevanju predstavili vse tri. Edini opis reke v tej sekciji je pri vasi Vuhred: Drava ima na tem kraju različno širino, namreč od 36 do 126(!) m, globoka je od 9-13 m, na nekaterih mestih pa tudi več. Dno je večidel kamnito, na več krajih skalnato, posebno pri vasi Vuhred, kjer je prehod najožji, kar se jasno vidi po strmih skalnatih bregovih. Bregovi, ki so tukaj očitni, so visoki od 4-9,5 m in zelo strmi, na več krajih so namesto bregov strma pobočja hribov.11 Z rdečo široko črto so močno poudarjene brežine. V manjšem rečnem kolenu pri Vuhredu so v strugi vidni prvi trije majhni naplavinski otočki.

Trg Vuzenica (M. F. Saldenhoffen, Mark Saldenhofen) Naselje na desnem bregu reke je bilo v dveh delih. Starejši del na nižji vzpetini je obsegal nekaj manjših kmečkih hiš, župnišče in župnijsko cerkev, drugi del pa je nižje tik ob reki, okrog 100 m od cerkve, sestavljalo neznano število večjih hiš, ki so imele tudi gospodarska poslopja: Župnijska cerkev, župnišče in okrog 6 meščanskih hiš je iz kamna.12 Vrisane so v obliki več posamičnih stavb in dveh daljših podolgovatih pravokotnikov reče barve. Nad temi je stala še zidana kapela in zraven ruševine(Rudera) nekdanjega gradu.

Trg Muta (M. F. Hochenmauthen, Mark Hohenmauthen) Na nasprotnem bregu je tik ob deželni cesti iz Dravograda in nad rečnim kolenom zarisana podoba strnjenega trga Muta, tu je stala tudi župnijska cerkev in minoritski samostan: Minoritski samostan in grad sta prostorni, trdni zgradbi, v katerih bi bilo po potrebi dovolj prostora za en divizijon. Župnijska cerkev, župnišče in okrog 6 meščanskih hiš je zidanih.13 Tudi ta kraj ima hišni fond izrisan v obliki treh podolgovatih teles ter več posamičnih hiš z gospodarskimi poslopji. Grad Kinhofen na vrhu, dominirajočim nad krajem, je bil deloma že v derutnem stanju, zato je zraven imena oznaka Rudera, čeprav ga opis navaja kot trdno zgradbo.

Trg Marenberg (M. F. Mahrenberg, Mark Maehrenberg) Naprej ob deželni cesti in kar nekaj sto m oddaljen od reke je kot dolgo obcestno naselje zarisan kraj Marenberg, znova sestavljen iz treh podolgovatih rdečih pravokotnikov ter še več

Opisi, 6. zv., 19. Opisi, 6. zv., 20. 13 Opisi, 6. zv., 22 11

12

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

195

posamičnih hiš, iz župnijske cerkve z župniščem, nad krajem pa ležita nunski dominikanski samostan in ruševine Starega gradu: Župnijska cerkev, župnišče in nekaj meščanskih hiš so iz kamna. Nekdanji nunski samostan izven trga je prostorna in trdna zgradba, obdana s 4 m visokim in 0,7 m širokim obzidjem. 1 kompanija bi imela v njej dovolj prostora.14 V terezijanskem popisu deželnega prebivalstva Štajerske in njim pripadajočih nepremičnin so v okviru trga našteli skupno 42 hiš.15 Zagotovo so bili ti trije kraji na tedanjem slovenskem ozemlju edini in izjemen primer treh naselij s trškimi privilegiji, ležečih pravzaprav tako blizu drug ob drugem. Zelo pohvalno je pisec ocenjeval tukajšnjo edino pravo prometnico: Cesta je tukaj široka m, ima trda, deloma kamnita, deloma peščena tla, vedno vzdrževana, je v dobrem stanju in v vseh letnih časih dobro uporabna za vse vrste voz.16 Na zelo kratkem presledku, morda 0,5 km narazen, sta tu čez Dravo vozila dva broda. Opisi njunega stanja pa se precej razlikujejo! Pri vasici Sekožen nedaleč od Vuzenice, a na drugi strani rečnega kolena, je bil vuzeniški brod: Brod je v takem stanju, da je tudi z malimi vozovi mogoče brez nevarnosti prečkati Dravo. In še dalje: Brod je dobro vzdrževan in je mogoče prečkati Dravo brez nevarnosti tudi z vozovi. Pri zaselku Dobrava je čez reko vozil drugi brod, vendar je bilo vozilo na brodu slabo in prevoz čez Dravo je nevaren in komaj mogoč.17 Vpisani pritoki Drave so na levem bregu reka Mučka Bistrica/Bach Feisternicz, Radeljski potok/Vitter Bach, Ehartov potok/Stok Bach, Brezniški/Brezni ali Remšniški potok/Bresan - Presan vel Fresen Bach in Potočnikov potok/Wriesen Bach/nekoč tudi Pubaherova Jama. Na desnem bregu sta to Plavžnica/Purgarska Reka/tudi Crkvenica, in Vuhreščica/Bach Buharska Reka/prej tudi Vuhredski potok.

Sekcija 147: del Dravske doline med vasema Brezno in Ožbalt Kratek del rečnega toka skozi sploh najožji del Dravske doline na ozemlju Slovenije je upodobljen tako, da se dobi jasen vtis, kako trdovratno si je ozka reka ustvarjala pot skozi trde kamninske sloje. Pri vasi Brezno je bila Drava široka 80-108 m in 11-11,5 m globoka, bregovi so tu pa tam visoki do 5,5 m. S severne strani so bregovi bolj opazni. Strma gorska pobočja na obeh straneh nadomeščajo bregove.18 Enako širino in malce več globine je imela pri Ožbaltu, kjer je stala znana gostilna (Wirtshauß). Kljub temu in ozki strugi so v reki znova vidni trije majhni otočki. Cesta je vseskozi stisnjena tik ob reki, saj nima zadostne širine, vselej pa je pripravljena za vsakršna vozila.19 Od dravskih pritokov sta na desnem bregu vnovič izpisani Plavžnica/Voznichka Reka in Vuhreščica/Vuhrad Bach, Furad Bach, in še rečica Velka/Navelyhy Bach, Naveliki Bach/tudi Veliki potok. Na vseh treh je stalo precej raznih objektov, ki so izrabljali njihovo silo - vodnih 16 17 18 19 14 15

Opisi, 6. zv., 21. Jože CURK, Slovenska Štajerska v popisu iz leta 1754, Kronika l. 35 (1987), št. 1-2, 4 in 5 (J. CURK, Slovenska Štajerska). Opisi, 6. zv., 21. Opisi, 6. zv., 20-21. Opisi, 6. zv., 103. Prav tam. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


196

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

koles, ta pa so gnala mline in žage. Na levem bregu je vpisan le Ožbaltski potok/Barbara Bach/nekoč tudi Ožboltska Jama.

Sekcija 146: del Dravske doline med okolico Ožbalta in Mariborom Nekaj za Ožbaltom je drugo večje rečno koleno, pravzaprav oster S-zavoj v smeri proti jugu, nato pa se reka znova usmeri naprej proti vzhodu. V njegovem izteku se nato malo pred gradom Fala (Schloß Fall) dolina začne počasi širiti, sprva na desnem in malo za tem na levem bregu. Tu se cesta začasno loči od rečne struge, saj se je tik ob levem bregu razraščal gost gozd (Dobrava Wald). Pri gradu Viltuš (Schloß Wildhaus) se cesta znova priključi povsem ob levi breg in gre tako do mesta. Desnoobrežni svet pa se pod prvimi griči Pohorja pri Limbušu dokončno razširi v Dravsko ravnico. O sami reki govori kar več opisov na različnih mestih. Malo naprej od izliva potoka Radoljna v Dravo - tik pred S-zavojem - je rečna širina dosegla presenetljivih 145 - 155 m in globina od 11-12 m, ima zelo skalnato dno, a nikoli ne prestopi bregov, čeprav so ti na severni strani plitvi.20 Imela je zelo hiter tek. V samem S-zavoju se je struga močno zožila in dvignila kamnito dno na širino le do 90 m in največjo globino do 6 m. Breg na oni strani je visok komaj 2,5 m, na tej strani pa od 0,60 m do 1,3 m; nikoli ne povzroča poplav.21 Po izteku S-zavoja se je reka še pred falskim gradom takoj razširila na 162-180 m in v globino od 8-9 m, ima kamnito dno in ne povzroča poplav, čeprav so bregovi na obeh straneh tu in tam visoki komaj 4,5 m.22 Na hribih na levem bregu se tu pojavijo prvi večji vinogradi, ki jih dotlej v celotni dolini ni bilo opaziti, nato pa se proti Brestrnici obdelana pobočja širijo in od tam je proti Mariboru že bolje govoriti o velikih vinogradniških kompleksih. Podobno je na desnem bregu nekako od vasi Ruše naprej. Zanimivo je, da karta tu, na že nekoliko razširjenem delu doline, dejansko ne zaznava večjih kosov močvirnega terena, kar potrjuje, da reka tu ni poplavljala in da so jo njen hiter tok ter bregovi znali usmerjati naravnost naprej. Pri brodu v bližini Selnice je reka znova malo ožja ter nižja, široka do 145 m in globoka do 8 m, bregovi so tu in tam visoki komaj 4 m, dno je kamnito in običajen tok zelo hiter.23 Podobno trdita naslednja dva opisa struge, oba v neposredni bližini. Pri Viltušu je široka 135 m in globoka do 10 m. Tu se začno v strugi znova pojavljati otočki, a tam le en majhen. Pri vasi Jelovec se širina reke spreminja, je namreč široka od 108 m do 144 m in globoka do 9 m.24 Otok pri sosednji Kamnici v manjšem rečnem kolenu je že kar obsežen in poraščen z gozdom. Tu se dolina znova razširi tudi na levem bregu, medtem ko so desnoobrežna naselja že vsa na ravnici, a naslonjena na prve griče Pohorja. Kmalu za tem se reka zravna in se približa mestu Maribor. Na tem delu je čez reko vozilo največ brodov - kar pet. Prvi je vozil na opisanem mestu izliva Radoljne, kjer pa deloma zaradi zelo hitrega teka Drave in skalnatega dna deloma

22 23 24 20 21

Opisi, 6. zv., 88. Opisi, 6. zv., 96. Opisi, 6. zv., 89. Opisi, 6. zv., 95. Opisi, 6. zv., 94.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

197

zaradi slabih vozil prevoz z brodom ni preveč varen, posebno z vozovi.25 Drugi, tik pred gradom Fala, je oskrbljen z dobrimi splavi in vozili, tako da je po potrebi mogoče prepeljati tudi velike tovorne vozove.26 Naslednji brod je vozil med večjima vasema Selnica in Ruše (Marie Rast) - prav tam danes stoji večji most -, njegovo vozilo je zelo slabo in negotovo.27 Brod tik pod gradom Viltuš je bil dober le za majhne vozove, za silo prenese tudi velike.28 Zadnji brod pred mestom je vozil pri Bresternici, a je bil oskrbljen z zelo slabim vozilom.29 Obdravska cesta je tu že dobila nazivni status Koroška deželna cesta (na karti Land Straße), je vedno vzdrževana v uporabnem stanju. Na njej stoječi leseni mostovi so vedno dobri in prenesejo vse vrste tovornih voz. Uporabna je ob vsakem času.30 Zavoljo mnogih potočkov in hudournikov, ki so se tu izlivali v reko, je na njej stalo več mostov: Tudi zidani in leseni mostovi na njej so grajeni trdno in so navadno široki 11 m31, kar je sicer bila širina velikega mariborskega mostu! Le pri opisu vasi Črešnjevec ob Dravi pa zvemo o cesti še kaj več, namreč da je tu in tam ozka, tako da se dva vozova komaj lahko izogneta drug drugemu, široka je do 9 m.32 Kmalu za kamniškim rečnim otokom se cesta spusti tik na levi breg in se tako dotakne zahodnih mestnih - Koroških vrat.

Mesto Maribor (Stadt Mahrburg) Maribor se v izrisu kaže še zmeraj v oklepu zgodnjenovoveškega obzidja z bastioni in obrambnimi stolpi iz 16. stoletja. Znotraj le-tega je vidna intenzivno urbanizirana, verjetno tudi gosto poseljena površina, nakazana s pravokotnimi rdeče pobarvanimi liki, ki očitno predstavljajo strnjene komplekse hiš. Tu je le en širši nepozidani areal - današnji Glavni trg: Celo mesto sestoji iz zidanih hiš, med katerimi najdemo veliko trdnih zgradb. Je trgovsko mesto, skozi katerega gredo vse glavne ceste, zato je tranzit zelo močan. Obzidje je slabo, skozenj je mogoče razen pri treh glavnih vratih priti še na več mestih.33 Izrisane so tudi vse tedanje levoobrežne mestne in primestne cerkve - vseh je šest - hkrati s cerkvico vseh svetnikov v današnji sinagogi. Med reko in Okroglim stolpom je v jugozahodnem kotu lepo vidna znana zgradba »Benetke«. A markanten mestni grad v severovzhodnem vogalu obzidja bomo zaman iskali na izrisu, saj ga ni! Namesto tega je delno prazen prostor, delno pa se prav tam končuje eden od omenjenih likov. Mesto je sredi 18. st. imelo 202 hiši.34 Imelo je tudi močno poudarjeno prometno funkcijo: Izhodne ceste na Koroško, proti Gradcu in Ptuju so dovolj široke in so ob vsakem času vzdrževane v uporabnem stanju za vse vrste voz.35 Nakazana so tudi primestja. Levoobrežno predmestje Maribora se razprostira od opekarne Košaki. Ta del predmestja ob graški deželni cesti sestavljajo večinoma kamnite zgradbe, ki pa 27 28 29 30 31 32 33 34 35 25 26

Glej op. št. 18. Glej op. št. 20. Glej op. št. 21. Opisi, 6. zv., 94. Opisi, 6. zv., 93. Opisi, 6. zv., 93-96. Opisi, 6. zv., 93. Opisi, 6. zv., 96. Opisi, 6. zv., 92. J. CURK, Slovenska Štajerska, 4 in 5. Opisi, 6. zv., 92. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


198

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

niso vse naseljene, ampak jih uporabljajo za vinske kleti.36 Celotno Magdalensko primestje tik ob desnem rečnem bregu pa priča o tedanji že močni urbanizaciji desnega nabrežja. Reka Drava je prav tu že dajala videz širše vodne žile: Mimo tekoča reka Drava je široka od 162 do 180 m in globoka od 9,5 do 11,5 m, dno je kamnito, tok zelo hiter, bregovi na južni strani so visoki do 8 m, na severni pa tu in tam komaj 4 m.37 Najpomembnejši mestni objekt v zvezi z reko je bil most: Leseni most čez Dravo je dolg 170 m in širok 11 m, vedno vzdrževan v dobrem stanju in prenese vse vrste težkih tovornih voz.38 O pristaniški funkciji levega obrežja na risbi ni nikakršne oznake. V višini Koroškega primestja so na levem bregu stali štirje mlini in vzhodno od mesta - v današnjem Melju - še trije, medtem ko jih na nasprotnem bregu ni videti. Tukajšnji vpisani pritoki Drave: na levem bregu so to Črmenica/Chemerlinszka Graba, Bistrica (pri Viltušu)/Bistritza Bach, Bresterniški/Trestentz, Trestenecz in Kamniški potok/ Gamser Bach, na desnem bregu pa že omenjena Radoljna/Radel Bach, Lamprehtov potok/Reka Bach, Lobnica/Lobnicza Bach, Bistrica (pri Bezeni)/Biesterza, Besterta Bach in Blažovnica/Lempach, Lembach. V desnem zgornjem kotu karte je že vrisana in vpisana levoobrežna reka Pesnica - pritok Drave, tu še kot potok/Pesnicz Bach.

Sekcija 166: Drava med Mariborom in Staršami Tok reke se tu opazno usmeri proti jugu in kar nenadoma kaže bistveno drugačno podobo. V strugi se že kmalu za mariborskim nabrežjem pojavijo manjši in tudi večji naplavinski otoki. Na tem delu reke jih je tedaj bilo čez 30 - nekaj jih je imelo tudi toponimična imena: Lokski Berl/ danes Berek pri vasi Loke/danes Loka, Dupliczki Berl pri Spodnjem Dupleku, in Starski Ottok pri vasi Starše. Očitno se je rečna struga tu razširila do te mere, da so se v vodnem toku začele ustvarjati sipine, ki pa so znova posledično širile strugo: Reka Drava je od Pobrežja (takoj za Mariborom, op. p.) do konca te sekcije pri Staršah deroča, ima peščeno in kamnito dno ter je pri srednjem vodostaju globoka tudi do 2-2,5 m, pri nizkem vodostaju pa oblikuje še več sipin, kot jih je že tako nanešenih. Rokavi, ki jih oblikuje pri Zrkovcih, Rošnji in Staršah, so globoki do 1 m in različno široki ter prevozni z majhnimi vozili (plovili).39 Manjka pa podatek o rečni širini. V mesecih zmanjšanega pretoka vode - predvsem v poznem poletju ter pozimi - je torej nastajal problem, saj ob nizkem vodostaju Drava na več mestih ni prevozna z velikimi vozili, in to zaradi plitvin in sipin. Običajen način prevoza po reki je s splavi.40 Prevoz z brodovi in s splavi do samega mesta je bil vsakdanja stvar in celo nuja, saj je bila vozna pot uničena ter za vozove zaradi številnih strmih gričev in ovinkov zelo težavna; zato se odtod vsi ljudje, ki potujejo v Maribor, prevažajo z brodom.41

38 39 40 41 36 37

Opisi, 6. zv., 74. Glej op. št. 33. Prav tam. Opisi, 6. zv., 116. Opisi, 6. zv., 118. Prav tam.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

199

Skoraj vsi otoki so gosto poraščeni z grmovjem, le malo z visokim gozdom, tako da jih ni moč prejezditi s konjem42, medtem ko je nabrežje gozdnato le na levem bregu ter ima prav tako imena: Gorni Dupliczki Lug - pri Zgornjem Dupleku, Spodni Dupliczki Lug - pri Sp. Dupleku, in gozd/Wald Osredek. Ob slednjem je tudi ogromna travnata površina, imenovana Wiesen Kaniov(s)ka. Podobno je na desnem bregu, kjer je med današnjim Miklavžem in reko nižinski zatravljeni svet imenovan Nikloski Viesen. Mlin na Dravi je delal pri Sp. Dupleku, brodova pa sta vozila pri Malečniku in pod Dvorjanami. Malečniški brod je bil odprt splav, narejen na dveh plovilih, ki lahko le z velikim tveganjem sprejme 2 kmečka voza. Glede na vodne razmere se je mogoče prepeljati v 8 do 10 minutah.43 Dvorjanski brod sta prav tako sestavljala 2 srednje velika čolna, z njim se lahko prepeljejo le ljudje.44 Vpisani pritoki reke: na levem bregu so to Žitečki ali Nebovski potok/ Bach Nebova, in potoka Ciglence/Bach Cziglin ter Rogoznica/Bach Rogocznicza, na desnem pa potok Jezero, ki ga danes ni več, saj je po 2. svetovni vojni postal del novozgrajenega rečnega kanala. Skozi Slovenske Gorice sta vseskozi lepo vrisana dolina in tok Pesnice/ Pesnitz Flus. Skoraj tik ob reki je na desnem bregu potekala deželna in poštna cesta iz Ptuja proti Mariboru, ki je pri Miklavžu skrenila proti dravskemu mostu, medtem ko se je na levem bregu med rečno strugo in hribovjem prebijala stara obdravska cesta med obema mestoma. Ob obeh cestah so ležale vasi, ki pa so v času poplav zavarovane pred vsemi nevarnostmi.45 Drava je tu seveda redno poplavljala, zato je bil ves obrežni svet precej močvirnat.

Sekcija 171: Drava med Zlatoličjem in Pobrežjem pri Ptuju Reka je tu že bila polna otočkov, kar pa nikakor ni pomenilo, da je bila povsem mirna in vijugasta. Nasprotno, ohranila je dobršnjo mero svojega močnega toka in uničevalne moči, ki se je kazala ob rednih poplavah. Na delu med Zlatoličjem in Skorbo, torej skoraj tik do Ptuja, je bila široka 75, 115 do 150 m, globoka 4 do 6 m, tu in tam pa povsem plitva, deli se v številne jarke, ima peščeno dno, je deroča, povzroča poplave do vasi.46 Do Ptuja se v njej našteje 16 manjših in večjih otočkov. Ob Dravi in na njenih otokih stoječi gozdovi so redko visoki, večinoma pa srednji in nizki.47 Najverjetneje so tamkajšnji domačini še tedaj redno poskušali srečo in izpirali vodo ter v plitvinah iskali koščke zlata, kar lepo priča sicer že visokosrednjeveški toponim Zlatoličje(Golldorf; Wind:(isch) Satolitsche). Ob levem bregu se tik nad reko vse do Ptuja že dvigajo griči, polni vinogradov, medtem ko je desni breg skoraj v celoti poraščen: Samo ob Dravi so visoki in nizki gozdovi, gosto zaraščeni z grmovjem.48 Ta svet je med Skorbo in Bregom prešel v močvirje: Pod vasjo Skorba

44 45 46 47 48 42

43

Opisi, 6. zv., 116. Opisi, 6. zv., 118. Opisi, 6. zv., 126. Opisi, 6. zv., 116. Opisi, 6. zv., 184. Opisi, 6. zv., 185. Glej op. št. 45. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


200

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

ustvarjajo številni izviri 12 m (= 60 klafter??- verjetno napaka pisca, glede na izris bi gotovo bilo ustrezneje 1200 m!, op. p.) široko močvirje, ki je globoko in ni prehodno s konji.49

Mesto Ptuj (Stadt Pettau; Stadt Pettau Windisch Obtuÿ) Leži čisto ob Dravi, ki je tu široka 150 m in globoka 4 do 8 m, ima peščeno in kamnito dno in le do 1,3 m visoke bregove, čezenj je narejen lesen, 270 m dolg in 9 m širok most.50 Ptujski most je bil zaradi širše reke neprimerljivo daljši od mariborskega! Prav nenavadna je zarisana situacija rečnih bregov in mostišča: Pod Bregom, predmestjem Ptuja, teče že omenjena reka Drava, čez katere najbližji rokav se je moč prepeljati z vozovi tudi kjer ni mostu, če je Drava nizka.51 Izris namreč kaže, da je moč vode tako zelo izpodjedla nekdanji kompakten desni breg v prostoru pred osrednjim delom naseljenega obrežja z imenom Breg(Randorff) tik nasproti mestu, da se je ta neznano kdaj spremenil v otok, ki je tu tudi že prepolovljen na dva dela. Iz mesta je torej vse do sredine otoka segal trden most, od katerega sta na »trdno« kopno vodili kar dve poti ter se po prehodu omenjenega vodnega rokava v središču naselja Breg dokončno usmerili, gornja na sever in spodnja na jug. Levi breg je bil še zmeraj vklenjen v mestno obzidje z zelo lepo vidnimi renesančnimi utrjenimi vogali ter zaključki in ostankom širokega vodnega jarka, ki pa se je zaključevalo na južnem delu mesta in precej stran od samega brega: Mestno obzidje je slabo, večinoma podrto in zazidano s hišami, vrata so močno zdelana, na vzhodu gre ob mestu 20 m širok jarek, ki je obdelan v vrt in prerezan z majhnim, 4m širokim vodnim jarkom.52 Med obzidjem in obrežjem je označen pristaniški del - Die Lend, česar npr. na izrisu Maribora ni. Mesto je v celoti zidano, odlične zgradbe so grad in dva samostana.53 Posebej izrisani in z izpisanim izrazom so na karti označeni tudi vsi trije samostani - dominikanski, minoritski in kapucinski, vendar slednjega opisni tekst sploh ne omeni, morda zato ne, ker je s samostansko cerkvijo vred stal izven obzidanega mesta, v primestju tik pred Ožbaltovo cerkvijo: Oba samostana, dominikanski in minoritski, sta četverokotna, trdno grajena, z obokanimi hodniki, kamor je moč veliko shraniti.54 Manjka pa tudi izpis za grad!, ki je sicer natančneje izrisan v smislu grajskega kompleksa - ponovno bistvena razlika z mariborskim primerom! Zato pa je tekst v opisu zelo jasen: Grad obvladuje mesto in vso bližnjo okolico, še posebej pa je z njega moč obstreljevati most, do Mestnega vrha in Vičave, od koder je mogoče obstreljevati grad sam; je prostoren, trdno grajen, ima strme in ozke dovoze, dvoje vrat z dvižnima mostovoma ter strme, visoke, s stranicami opremljene zidove na strmih skalah.55 V mestu so terezijanski uradniki leta 1754 našteli skupno 187 hiš.56 Tu so upodobljene v več majhnih pravokotnih pozidanih kompleksih, ki strnjeno segajo od dominikanskega samostana proti jugu ter proti osrednjemu trgu, čez trg pa segajo vse do obzidja ter 51 52 53 54 55 56 49

50

Prav tam. Opisi, 6. zv., 189. Prav tam. Prav tam. Opisi, 6. zv., 188. Prav tam. Prav tam. J. CURK, Slovenska Štajerska, 4 in 5.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

201

minoritskega samostana. Posebej so zarisane tudi vse mestne cerkve in, kot že zapisano, primestne kapucinska, Jožefova ter Ožbaltova cerkev. Takoj za Ptujem se je reka močno razširila in prešla v njen daleč najširši del na celotnem opisanem toku. Zaradi premnogih naplavinskih sipin je skozi stoletja ustvarila na karti izredno lepo zarisan prostor, na mnogih mestih prepreden z otočki, rečnimi rokavi in mrtvicami. Vse to je dotlej enotno strugo razcepilo do neprepoznavnosti, nastala je »deltasta« Drava. Sredi nje je kraljeval dejansko velik otok, segajoč vse do izliva Dravinje v Dravo - torej do vasi Videm pri Ptuju, na katerem je ležala še danes obstoječa vas Šturmovci(D. Stirnov): stoji na ¾ ure dolgem in ¼ ure širokem otoku na Dravi, ki se tu razdeli na 7 različnih rokavov.57 Celotna okolica je bila obdana s srednjim, večinoma grmičastim gozdom. … Gozd ob Dravi je srednji, večinoma gosto zraščen z grmovjem.58 Za gozdom so se na desnem bregu razprostirale travnate površine in delno tudi močvirja. Ob najdaljšem od tukajšnjih rečnih rokavov se je zaradi nenavadne dolžine skoraj dveh km izrazito raztezala vas Pobrežje pri Ptuju(D. Pobress). Vpisani pritok je tu le eden: na levem bregu se v predel »deltaste« reke izliva potok Rogoznica/Bach Ragossnicza, Ragaschnitza, ni pa vpisan - ne tu ne v prejšnji sekciji 166 - le nekaj krajši pritok Krčevinski potok(!). Tik ob robu karte je znova vpisana tudi levoobrežna Pesnica/Pesnicz. Mline na kolesa na Dravi je moč videti dva na levem bregu pri Vičavi in tri malo pred »mestnim« otokom na desnem bregu. Brodov tu ni bilo.

Sekcija 196: Drava med Vidmom pri Ptuju in Stojnci oziroma Gradiščem Zelo kratek odsek reke, skupaj s tistim v sekc. 198 najkrajši na vseh »dravskih« kartah, je prikazan najprej kot izliv Dravinje v Dravo oziroma v njen rokav, kar priča opis lege vasi Videm pri Ptuju - leži ob izlivu Dravinje v 20 m širok rokav Drave59, ki pa je dejansko spodnji rob prej omenjenega velikega otoka, točneje celo dveh vzporednih otokov. Tik ob tej strugi leži nov večji sipinski otok, pa še več manjših. Reka se je tu naslonila dobesedno na obronke haloških hribov, ki so jo uspešno zajezili v njenem širjenju in jo prisilili k hitremu ter močnemu zožanju struge. Tako je pod vasjo Stojnci reka Drava 160 m široka, 6 do 10 m globoka, ima kamnito in peščeno dno, je deroča in navadno poplavlja področje do polovice poti proti vasi.60 Na levem bregu se razteza nizek gozd in grmovje. Celoten desni breg predstavljajo Haloze, izrisane v vsej svoji lepoti. Levoobrežnih pritokov ni. V zgornjem delu karte je vrisana in vpisana desnoobrežna reka Dravinja, ki priteče v Dravo prav pod naseljem Videm pri Ptuju, a je tu označena kot potok/bach Dravna, Dravna Bach. Malo naprej se na desnem bregu izliva še potok Psičina/ Bach Raven, Ravna Bach/prej tudi Tajna. Prav v izlivu Dravinje, pod spodnjim robom velikega otoka, je na bregu manjšega otoka vrisan mlin ter nekaj naprej na levem rečnem bregu še dva. Brodov ali nakazanih plitvih prehodov ni.

59 60 57

58

Opisi, 6. zv., 187. Opisi, 6. zv., 188. Opisi, 6. zv., 212. Prav tam. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


202

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Sekcija 197: Drava med Stojnci in Frankovci Nenadno zoženje struge v prejšnji sekciji se izkaže kot le trenuten pojav, saj je tu reka že znova v polnem elementu, močno razširjena in s pravo množico sipinskih otokov povsem »enakovredna« reki pod Ptujem. Pri Muretincih je bila na tem področju zelo deroča, v ravnini si vsako leto naredi novo strugo. Ko poplavlja, je celotno ravninsko področje do Male Ravni pri Muretincih in Dolanah pod vodo, pri čemer je poplava pri Stojncih vedno nekaj dni daljša kot pri Zavrču. Po Dravi je na tem področju mogoče voziti tudi z večjimi plovili, ker je v svojem koritu tudi čez 4 m globoka.61 Ob desnem bregu je od borlskega broda vse do prve vasi na hrvaškem ozemlju, Dubrave Križovljanske, in naprej v notranjost tekla pomembna varaždinska cesta, stisnjena med reko in obronki haloških hribov. V Zavrču so tik pred državno mejo stali ob gostilni še poštna hiša in tridesetninski urad, v Dubravi Križovljanski ter okolici pod njo pa prav tako mitnica in kar štiri gostilne. Drava je bila od razmejitvene črte med krajema Zavrč in Dubrava - črta je natančno vrisana na karti - naprej meja med deželo Štajersko in kraljevino Hrvaško, čeprav od te točke pa vse do tromeje (v naslednji sekciji) tedaj ni stal niti en mejni kamen, kot jih poznamo npr. na celotnem poteku tedanje avstrijsko - madžarske meje prav tako do iste tromejne točke. Rečni otoki se nadaljujejo z večjim Lovrečan Otokom (Lovrechanski Ottok) in mnogimi manjšimi otočki. Naslednja večji otoka, locirana predvsem v desnoobrežnih rokavih v območju nad Križovljanom, Virjem, Komargradom in Opeko, sta navedena z imeni Sztari Omejik in Szmetniak. Skorajda vsi otoki so močno zaraščeni z gozdom. Gosto gozdnata področja se raztezajo tudi na obeh bregovih: večji levoobrežni gozd, segajoč do obeh izlivov Pesnice, ima zapisano ime Blatna, gozd(Waldung) pod Frankovci pa ime Ottok, medtem ko so desnoobrežni gozdovi pod mestom znani kot Veliki Omejik.

Mesto Ormož (Stadt Friedau, Vend: Ormoss) Zarisano mesto je ležeče ob levoobrežni deželni cesti iz Ptuja na Madžarsko, stisnjeno med reko in obronki hriba Dobrava. Tudi tu je fond hiš nakazan s podolgovatimi rdeče pobarvanimi pravokotniki, med katere je vrisanih še malo samostojnih hiš. Terezijansko štetje jih je izpričalo skupno 66.62 V jugovzhodnem vogalu je grad (Schlos), nad vsemi pa dominira mestna župnijska cerkev sv. Jakoba. Vidni so še ostanki zidov ter obzidnega vodnega jarka, o katerih pravi opomba: To mesto je bilo nekdaj trdnjava, na katero spominjajo ostanki zidov in jarkov okoli tega malega mesta. … Jarki so zamočvirjeni.63 Najobsežnejša zgradba je bil seveda ormoški grad, s katerega se obvladuje in nadzira celoten breg Drave na oni strani; v tem gradu se lahko udobno nastani en pehotni bataljon. Župnijska cerkev, obdana z zidom, župnišče in frančiškanska cerkev ter samostan, v katerem se lahko nastani ena četa. Tridesetninski in solni urad ter večina hiš v mestu je zidanih iz kamna. Pristava je od mesta

Opisi, 6. zv., 220. J. CURK, Slovenska Štajerska, 4 in 7. 63 Opisi, 6. zv., 218. 61

62

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

203

oddaljena kakih 500 m.64 Pod pristavo je stala še mestna opekarna/Zugl Hutte. Grajski hrib je najvišji in obvladuje mesto in hrib Dobrava.65 Mostu čez Dravo mesto še ni imelo. Tudi okolica naprej od Ormoža ni bila varna pred poplavami: Ob poplavljanju reke Drave je vse odprto področje do Frankovec tudi do 70 cm visoko zalito in pušča za sabo - zlasti v gozdu Ottok - zamočvirjena področja, ki pa se poleti popolnoma izsušijo.66 Naokoli in tudi na otokih razraščeni visoki gozdovi so hrastovi, mešani z jelkami, gosto porasli in zardi strmega hribovja neprehodni.67 Dravski vpisani pritoki: na levem bregu zarisana reka Pesnica se kar na dveh točkah izliva v reko nekaj pred Ormožem. Nato so vpisani še levoobrežni potoki Lešnica/Lesnitza Bach, Pavlovski potok/Bach Rakovniak/tudi Rakovnjak, Račjek/Renkovski Potok in Libanja/ Leprechichki Potok, in na desnem bregu le potok Bela/Bach Belicza. Trije zelo pomembni brodovi so tu vozili čez reko. Brod čez Dravo pri Zavrču je plitka, na kateri se da s pomočjo vrvi čez reko prepeljati tudi velike tovore. Od vasi Zavrč je oddaljen četrt ure (ob reki navzgor, o. p.) in v času 4 ali 5 minut - glede na vodno stanje - je mogoč prevoz na drugo stran. Brod pri Borlu je enak onemu pri Zavrču.68 Drugače je bilo ob poplavah, ki pa so prav tu (pri Zavrču!) trajale le po 2, 3 dni; završki brod tedaj namreč ne more pristajati.69 »Mestni« brod pri Ormožu je bil na hrvaški strani, s plitko je mogoče v čas 10 do 12 minut hkrati prepeljati 2 do 3 navadne kmečke vozove.70 Mlinov je bilo kar nekaj: levo od borlskega broda, pa tik pred zavrčkim brodom, in še dva pod Dubravo Križovljansko, prava posebnost pa je gotovo bil velik žitni mlin na bregu »mestnega« otoka. Pod vasjo Stojnci (levi zgornji kot karte) je bil z levega brega na najbližji otoček v strugi postavljen most čez mali rokav Drave na poti od Stojenc proti Borlu, je 55 m dolg, 7 m širok, slabo narejen in za težke tovore nevaren.71

Sekcija 198: Drava med Obrežem in tromejo Štajerske, Hrvaške in Madžarske Tretji od zelo kratkih odsekov reke na obdelanih kartah se začenja pod vasjo Obrež in končuje nekaj km naprej prav na tedanji tromeji dežele Štajerske, Hrvaškega in Madžarskega kraljestva. Kot po nepisanem pravilu se je struga tu znova močno zožila glede na prejšnje stanje, čeprav sta v njej dva manjša naplavinska otočka. Nato pa se je malo pred tromejno točko zaradi več starejših in novonastalih sipin ter otočkov vnovič krepko razširila. Sredi toka se je ugnezdil velik poraščen otok, obdan z večjim številom drobnih otočkov.

66 67 68 69 70 71 64 65

Prav tam. Prav tam. Opisi, 6. zv., 219. Opisi, 6. zv., 218-219. Opisi, 6. zv., 220. Prav tam. Opisi, 6. zv., 218. Opisi, 6. zv., 220. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


204

Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Trg Središče ob Dravi (Marct Polsterau vend. Szredistie) Ležal je tik ob deželni cesti iz Ptuja na Madžarsko, ki je vodila kakih 500 m nad reko. Pravzaprav opisa trga skorajda ni, tako malo je bilo tam za opisati. A tudi ta zapis je - v kombinaciji z opisom vasi Obrež in tudi z urednikovim lociranjem!- malce dvoumen glede lokacij in imen obeh cerkva. Pri opisu trga namreč piše: Cerkev Matere Božje (Die Kirche Maika Bozia!) je obdana z zidom in stoji na majhni vzpetini, s katere se vidi cel trg.72 In res, v najožjem centru trga je narisana večja obzidana cerkev, po opisu posvečena Materi Božji. Vendar to očitno ni bila župnijska cerkev župnije Središče ob Dravi(!). Znana je namreč tukajšnja nenavadna situacija, tu tudi lepo zarisana, da je tik ob cesti, 200 m pred tedanjim(!) trgom, a bistveno bliže hišam v Obrežu, stala še ena cerkev, prav tako obdana z zidom ter označena v opisu te vasi z besedo Pfar Kirche, ki je zagotovo imela patrocinij sv. Duha. Danes je župnijska ta druga cerkev. Urednikova roka je namreč v toponimiji te sekcije zapisala V trgu je cerkev sv. Duha ….73, kar pa se nikakor ne ujema z opisom trga! Trg je v terezijanskem štetju imel kar 112 hiš.74 Glede na izris ga je očitno sestavljala večja skupina hiš, tesno stisnjena pod Marijino cerkvijo. Zato so hiše ponazorjene z že znanimi podolgovatimi pravokotniki, tu še posebej dolgimi in izrisanimi v popolnih geometričnih oblikah črke L, pa nasproti ležeče oglate črke U in še en dolg pravokotnik nad le-to. Slednji dve sta ležali tik ob potoku Trnava, takoj za njim pa je stal še carinski urad: … Tridesetninski urad je ravno tako zidan.75 Dobrih sto m jugozahodno od naselja so vrisani ter zapisani ostanki nekega Frankopanovega gradu, pri čemer so v kupu razvalin še razpoznavni okopi in jarki.76 Levoobrežna okolica reke je bila običajna poplavna ravnica, dokaj zarasla s travišči: Ob reki Dravi je ravnica, ki se da obvladovati z vzpetin v trgu Središče in v vasi Obrež ter se po njej vidi vse do Drave. … Ko se pomladi tali sneg, pride navadno do poplavljenja ravnega polja vse do trga in do vasi Obrež, kar pogosto traja 3 do 4 dni, a voda nikoli ni tako visoka, da bi bila deželna cesta neprehodna.77 Na desnem bregu se nadaljuje prostrano gozdno področje, označeno z imeni Muršak (Murschak), kjer je bil tudi brod v smeri proti Središču, in še enkrat Sztari Omejek. Meja preseka omenjeni večji otok in gre proti severu, sprva ob potočku Zelena (Mezimorski potok), vseskozi označena z mejnimi kamni. Levoobrežni vpisani pritoki so: tudi tu vpisana Libanja/Dulebska Bach, potok z nekdanjim imenom Črnec/Bach Bobud-Bobin, in že omenjen potok Trnava/Ternova Bach. Pritokov z desnega brega ni. Malce pred izlivom Trnave so na levem bregu drug za drugim stali trije dravski mlini. Nekaj naprej je s hrvaške strani proti trgu vozil brod.

74 75 76 77 72 73

Opisi, 6. zv., 224. Opisi, 6. zv., 301. J. CURK, Slovenska Štajerska, 4 in 7. Opisi, 6. zv., 224. Prav tam. Prav tam.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


Andrej Hozjan - REKA DRAVA

Ekonomska i ekohistorija

205

Zusammenfassung Der vorliegende Text ist eine vollständige Präsentierung des Drava/Drau Flußes - des bedeutendsten Wasserkomplexes im Nordosten der heutigen Republik Slowenien, und aller Städtischen Siedlungen entlang der Drau, aufgrund der Josepinischen Landesaufnahme aus den Jahren 1763 - 1787. Die Drau wurde damals noch eine »Jungfrau«, von Menschen noch fast unberührt im Sinne der Regulationen. Daher zeigt sich diese historische Quelle als eine Grundquelle für die ältere Ekogeschichte nicht nur der Drau und seiner nähester Umgebung, sondern für die der ganze Slowenien. Insgesamt sind es neun Sektionen mit den beiläufigen originalen Textbeschreibungen aus dem innerösterreichischen Kartenteil, der vom dr. Vincenc Rajšp vorbereitet wurde. Genauer und speziell für jede Sektion ist der Wasserlauf mit allen bedeutenden Elementen - Kurven, Inseln, Ufern, Zuflüsse und weiter auch Mühlen, Fergen sowie Brücke - präsentiert. Dazu kommt noch das damalige Bild der Siedlungen: Dravograd, Vuzenica, Muta, Marenberg, Maribor, Ptuj, Ormož und Središče ob Dravi.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 190-205


206

Ivan Peklić - Bibliografija i ekohistorija

Bibliografija radova iz gospodarske povijesti i ekohistorije objavljenih u Časopisu za suvremenu povijest i Crisu - časopisu Povijesnog društva Križevci Ivan Peklić Gimnazija Ivana Zakmardija Dijankovečkog M. Demerca 8; 48260 Križevci

ČASOPIS ZA SUVREMENU POVIJEST 1970. • Mira Kolar-Dimitrijević, Istraživanja Ive Vinskog s posebnim osvrtom na radove iz ekonomske povijesti međuratnog razdoblja, br. 2, str. 239. 1971. • Mira Kolar-Dimitrijević, O položaju hrvatskih radnika u međuratnom razdoblju, br. 1., str. 57. • Dragutin Pavličević, Odraz bosanskohercegovačkog ustanka 1875. - 1878. na gospodarske prilike u Hrvatskoj, br. 1, str. 91 1972. • Mira Kolar-Dimitrijević, Statistički pregled stranih radnika i članova njihovih porodica u Jugoslaviji 1933. godine br. 3, str. 123. 1975. • Michel Mitterauer, O položaju ekonomske i socijalne historije u Austriji, br. 2, str. 61. • Zdenka Šimončić, Pregled literature i štampanih izvora o industrijskom razvoju Hrvatske između dva svjetska rata, br. 2, str. 101. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

1976. • Bosiljka Milinković, Bibliografija radova o jugoslavenskom selu i poljoprivredi (1964. - 1975.), str. 143. 1977. • Ivan T. Berend, Uloga ratarske proizvodnje i poljoprivrede u istočnoj i jugoistočnoj Europi između dva svjetska rata, br. 2, str. 17. • Zlatko Čepo, Društveno-ekonomski preduvjeti oktobarske revolucije, br. 3, str. 29. • Marijan Maticka, Društvene promjene na selu u Hrvatskoj u vrijeme provođenja agrarne reforme i kolonizacije (1945. - 1948.), str. 69. 1978. • Marijan Maticka, Uvjeti i okolnosti za provođenje agrarne reforme i kolonizacije u Hrvatskoj 1945. godine, str. 5. 1981. • Ivan Kralj, Organizacija zdravstva u narodnooslobodilačkoj borbi na teritoriju Hrvatske, br. 3, str. 85.

Volumen 3, Broj 3, str. 206-210


Ekonomska i ekohistorija Ivan Peklić - Bibliografija i ekohistorija

207

1982. • Mira Kolar-Dimitrijević, O ekonomsko-socijalnim istraživanjima, br. 1, str. 80. • Hrvoje Tartalja, Socijalni pokreti ljekarnika u Hrvatskoj, br. 3, str. 81.

Kolonizacija u Hrvatskoj 1945. - 1948. godine, br. 2, str. 27. • Mira Kolar-Dimitrijević, Dr. Ivo Politeo u borbi za promjenu socijalnog položaja namještenika i radnika. U povodu 100-godišnjice rođenja, br. 3, str. 69.

1983. • Slavko Juriša, Agrarna politika i problemi kolektivizacije u Jugoslaviji u vrijeme sukoba KPJ s Kominformom, br. 1, str. 55.

1988. • Zdenka Šimončić-Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija na veleposjedu Donji Miholjec 1919. - 1941. godina, br. 1-2, str. 55. • Mira Kolar-Dimitrijević, Zagrebačka tvornica baterija i džepnih svjetiljaka do 1945. godine, br. 1-2, str. 73. • Mira Kolar-Dimitrijević, Krapinska tvornica pokućstva i parna pilana d.d. od 1920. do 1925. godine, br. 3, str. 51. • Vera Kržišnik Bukić, Hrana kao glavni vid UNRRA-ine pomoći Jugoslaviji 1943. - 1948., br. 3, str. 59.

1984. • Zdenka Šimončić-Bobetko, Ekonomske i posjedovne prilike čabarskog područja i provođenje agrarne reforme između dva rata (1918. - 1941.), br. 3, str. 53. • Enes Milak, uspostavljanje trgovinski odnosa između Jugoslavije i Italije 1945. - 1947. godine, br. 3, str. 75. 1985. • Mira Kolar-Dimitrijević, Poljoprivredno društvo i radnici seljaci na području Savske banovine od 1929. do 1939. godine, br. 3, str. 31. 1986. • Zlatko Čepo, Četri decenija nakon prvog petogodišnjeg plana FNRJ, br. 2, str. 77. • Nada Kisić Kolanović, Začeci društvenovlasničkih odnosa na oslobođenom području Hrvatske u toku narodnooslobodilačke borbe, br. 3, str. 1. 1987. • Marijan Maticka,

1989. • Darko Dukovski, Socijalno-ekonomska i politička previranja među prosvjetnim radnicima u Istri neposredno nakon Prvoga svjetskog rata (1918. - 1923.), br. 1-3, str. 29. • Vilim Ribić, Koncepcija prvobitne socijalističke akumulacije u Jugoslaviji (razdoblje četrdesetih i pedesetih godina - 1945. 1954.), br. 1-3, str. 105. 1990. • Zdenka Šimončić-Bobetko, Gospodarstvene prilike u sjevernoj Hrvatskoj u godinama poslije Prvoga svjetskog rata, br. 3, str. 21.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 206-210


208

Ivan Peklić - Bibliografija i ekohistorija

1992. • Damir Agičić, Dva metodološka pristupa u obradi povijesti gradskih naselja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, br. 1, str. 213. • Mira Kolar-Dimitrijević, Presjek kroz rad Zagrebačke pivovare d.d. do 1945. godine, br. 2, str. 149. • Mira Kolar-Dimitrijević, Zagrebačka tvornica kavinih proizvoda Franck do 1945. godine, br. 2, str. 169. • Boris Olujić, Dva jubileja Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, br. 2, str. 193. • Mira Kolar-Dimitrijević, Povijesno značenje Hrvatskog radiše do 1929. godine, br. 3, str. 99. Zdenka Šimončić-Bobetko, Motrišta političkih stranaka u Hrvatskoj o agrarnom pitanju (1918. - 1931.), br. 3, str. 129. • Marijan Maticka, Promjene vlasničkih odnosa u Jugoslaviji 1945. - 1948. na stranicama hrvatskih novina, br. 3, str. 165. 1993. • Bosiljka Janjatović, Represija spram hrvatskih seljaka 1918. 1921., br. 1, str. 25. • Mira Kolar-Dimitrijević, Gospodarstvo kao sredstvo političke prisile: U povodu šezdesete godišnjice Josipa Predavca, br. 2-3, str. 203. • Zdenka Šimončić-Bobetko, Izvlaštenje veleposjedničkih šuma u Hrvatskoj 1919. - 1941., br. 2-3, str. 225. 1994. • Zlatko Kudelić, Gospodarska problematika žumberačkog kraja uoči Drugog svjetskog rata u Žumberačkim novinama, br. 1, str. 109. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

• Mira Kolar-Dimitrijević, O zagrebačkom gospodarstveniku Vjekoslavu Heinzelu, 1871. - 1944., br. 2, str. 257. • Štefanija Popović, Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848. sastav seljačkog posjeda na hrvatsko-slavonskim vlastelinskim imanjima u doba ukidanja feudalizma (Mira Kolar-Dimitrijević), br. 3, str. 537. 1995. • Katarina Spehnjak, Seljački otpori politici obveznog otkupa u Hrvatskoj 1949. godine, br. 2, str. 209. • Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvatsko gospodarstvo u NDH, br. 3, str. 527. 1996. • Jasna Turkalj, Gospodarska problematika u listu Hervatska 1871. godine, br. 1-2, str. 121. • Suzana Leček, Organizacija i oblici djelovanja Seljačke sloge (1925. - 1929.), br. 3, str. 357. 1997. • Darko Dukovski, Socijalna integracija Židova u Istri prve polovice XX. stoljeća, br. 1, str. 77. • Katarina Spehinjak, Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo Seljačka sloga, br. 1, str. 129. 1998. • Lucija Benyovski, Dobrotvorna gospojinska društva u Hrvatskoj od osnivanja do Prvog svjetskog rata, br. 1, str. 73. • Husnija Kamberović,

Volumen 3, Broj 3, str. 206-210


Ekonomska i ekohistorija Ivan Peklić - Bibliografija i ekohistorija

Osnovna obilježja gospodarskog razvoja Bosne i Hercegovine od 1945. do 1953. godine, br. 2, str. 359. • Nada Kisić-Kolanović, Podržavljenje imovine Židova u NDH, br. 3, str. 429. • Darko Dukovski, Zdravstvene i higijenske prilike u Istri, 1900. - 1950. godine, br. 3, str. 535. 1999. • Suzana Leček, Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja, br. 2, str. 279-307. • Zlata Živković Krže, Rijeke Dunav i Sava te prvi projekti glede prekapanja kanala Dunav Sava, br. 2, str. 307-319. • Mira Kolar-Dimitrijević, Projekt povijesti Zagrebačkog velesajma iz 1967. godine, str. 319-341. • Seka Brkljača, Bosanskohercegovački boksit kao strateške sirovina (1918. - 1945.), br. 2, str. 341-361. • Mato Artuković, Srpska gospodarska, kulturna, prosvjetna i humanitarna društva, br. 3, str. 491-511. 2000. • Ivan Jurić, Značenje metkovske luke u pomorskoj trgovini Dalmacije između dva svjetska rata, br. 2, str. 257-271. 2001. • Darinko Munić, Quaderne od bira, od straxe, od vina, od xita, jagniaz i kozlich, br. 1, str. 169-187. • Ivica Golec,

209

Obrtničko-radničko društvo Banovac u Petrinji (1885. - 1905.), br. 2, str. 475-495. Vesna Vučevac-Bajt, Vetrinarska povijest kao znanstveni projekt gospodarske povijesti, br. 3, str. 841-853. Zlatko Virec, Izvori za gospodarsku povijest na primjeru brodske imovne općine u Vinkovcima, br. 3, str. 853-857. Hrvoje Petrić, Analiza regionalnih gospodarskopovijesnih radova na primjeru Podravine, br. 3, str. 857-877. Ivica Šute, Gospodarska povijest u školskim udžbenicima (1945. - 1999.), br. 3, str. 877-885.

2002. • Igor Duda, I vlakom na vikend. Prilog socijalnoj i kulturnoj povijesti slobodnog vremena u Hrvatskoj krajem 60-ih godina, br. 3, str. 659-679. 2003. • Damir Matanović, Legalitet i legitimitet - suprotstavljene koncepcije pri iskorištavanju šuma Slavonske vojne krajine, br. 3, str. 961-973. 2004. • Nikola Mijatović, Usklađivanje europskog PDV-a povijesni prikaz, br. 3, str. 959-981. 2005. • Tomislav Markus,

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 206-210


210

Ivan Peklić - Bibliografija i ekohistorija

Tumačenje (post)historije i ekološka kriza, br. 1, str. 7-37. • Tvrtko Božić, Krčke kreditne zadruge i gospodarski list Pučki prijatelj u prvom desetljeću 20. stoljeća. Igor Duda, Tehnika narodu. Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj, br. 2, str. 371-393. • Goran Arčabić, Iva Kraljević, Uloga listova Privreda Zagreba i Zagrebačka panorama u gospodarskom i društvenom životu Grada između 1954. i 1966., br. 2, str. 393-407. • Hrvoje Petrić, O seljačkom pokretu u Podravini 1903. godine, Kunovečka buna i ostala seljačka gibanja, br. 3, str. 653-665. 2006. • Tomislav Zorko, Ženska prostitucija u Zagrebu između 1899. - 1934., br. 1, str. 223-243. • Alka Turalija, Nevio Šentić, Vrtlarija Prandau Malath u Donjem Miholjcu, br. 1, str. 297-315.

CRIS - ČASOPIS POVIJESNOG DRUŠTVA KRIŽEVCI 2000. • Ozren Blagec, Križevački cehovi, II/2000, br. 1, str. 22-27. 2002. • Jasenka Kranjčević, Obnova izgorjelog sela Kolarec, IV/2002, br. 1, str. 44-51.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

2004. • Mira Kolar-Dimitrijević, Apatovečka kiselica - tražena voda Europe, VI/2004., br. 1, str. 5-18. 2005. • Hrvoje Petrić, Postanak slobodnjaka u križevačkoj županiji, VII/2005, br. 1, str. 53-59. • Milivoj Ređep, Miroslav Žugaj, Ksenija Vuković, Agrarni odnosi i poljoprivredna proizvodnja u Bjelovarsko-križevačkoj županiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća, VII/2005., br. 1, str. 89-104. • Ivan Peklić, Posjed Dijankovec od 14. do kraja 18. stoljeća, VII/2005., br. 1, str. 105-112. 2006. • Mira Kolar, Zbrinjavanje gladne istarske djece tijekom Prvoga svjetskog rata u Križevcima i okolici, VIII/2006., br. 1, str. 14-25. • Milivoj Ređep, Miroslav Žugaj, Ksenija Vuković, Nepoljoprivredna proizvodnja u Bjelovarsko-križevačkoj županiji početkom 20. stoljeća, VIII/2006., br. 1, str. 26-34. • Hrvoje Petrić, O križevačkoj ekohistoriji 17. stoljeća, VIII/2006., br. 1, str. 35-53. • Ivan Peklić, Komunalno poduzeće Križevci, VIII/2006., br. 1, str. 79-99. • Ivan Tinodi, Križevačke ciglane, VIII/2006., br. 1, str. 108-139.

Volumen 3, Broj 3, str. 206-210


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

211

Grmek, Dražen Mirko. Medejin kotao. Pokusi na živim bićima u antici. Prevela Ana Buljan. ArTresor, Zagreb 2004. Knjigu kojoj nastojimo dati prikaz mogli bismo promatrati s barem tri različita gledišta. U prvom redu riječ je o djelu s područja povijesti medicine, međutim uz to, ovo djelo može biti od iznimne koristi i važnosti za one koji se bave filozofijom znanosti, napose antičkim izvorima za filozofiju znanosti. Treće gledište jest ono koje, barem u ovom prikazu, nas ponajviše zanima, a to je gledište ekohistorije. Ako bismo željeli osvijetliti ovaj posljednji segment mogućeg promatranja djela, dovoljno je poći od podnaslova knjige: pokusi na živim bićima u antici. Dobar dio knjige posvećen je pokusima (sekcijama, čak i vivisekcijama) na životinjama, što je svakako dragocjena tema kada je riječ o proučavanju odnosa čovjeka i prirode općenito, a posebno odnosa čovjeka prema životinji. Jasno je da se kroz mogućnost same izvedbe pokusa na životinji, a posebno vivisekcije, dimenzionira zaseban horizont u koji, osim primarnog odnosa čovjeka i životinje, možemo smjestiti i cjelokupan odnos čovjeka prema njegovu okruženju, posebno prema prirodnom. Naime, čovjek izvodeći pokuse nastoji nešto saznati o svijetu oko sebe, steći određenu pouzdanu strukturu znanja i podataka koja bi mu mogla omogućiti daljnja napredovanja i znanja. Kada konkretno govorimo o knjizi M. D. Grmeka, možemo reći kako je ona upravo iznimno djelo za proučavanje rasta čovjekova znanja s područja medicine, ali i prirodoslovlja i filozofije. Razloge za to možemo tražiti u različitom značenju pojma »medicina« (ili »umijeće liječenja« bolje!) koje je posjedovao antički čovjek od onog koje posjedujemo mi danas. U antici, što je svakako dragocjen podatak koji možemo dobiti iz ovog djela, granica između, prirodnih i društvenih znanosti, a osobito između medicine i filozofije, nije bila tako oštra kao danas. Ipak, u ovakvim konstatacijama potreban je velik oprez kako bismo izbjegli moguće nesporazume. Pokušajmo dati prikaz, u prvom redu formalni, a potom sadržajni, spomenutog djela. Knjiga je opremljena iznimnim Proslovom J. Balabanića u kojem doznajemo brojne podatke o autoru, ali i o okruženju u kojem je znanstveno djelovao. S druge strane, Proslov donosi brojne informacije o povijesti i filozofiji znanosti, ali i o Grmekovim epostemologijskim doprinosima znanosti. Tako J. Balabanić smatra kako su dva najvrednija doprinosa M. D. Grmeka »filozofiji i povijesti medicine: doprinos definiciji medicine i mjesta povijesti medicine u klasifikaciji znanosti« (str. 18). No sam proslov može poslužiti i kao izvrstan uvod u sadržaj knjige, tim više što je riječ o tekstu koji, prema našem sudu, nikako nije jednostavan i lagan za razumijevanje te traži velik napor u praćenju i mogućem shvaćanju. Možemo stoga postaviti pitanje koje se već od početka čitanja ove knjige nameće: što je to Medejin kotao? Odgovor, ili barem smjer mogućeg razumijevanja odgovora, daje J. Balabanić u Proslovu: »Medejin kotao metafora je dvojaka značenja, krijući samu srž medicine kao ljudskog umijeća kojim čovjek zaista može vratiti i poboljšati zdravlje, naizgled i samu mladost, osloncem na vlastite snage. Pritom, međutim, naš Medejin kotao medicine sa sobom nosi neku mjeru čarobnjaštva, nepredvidiva događanja, jer je posrijedi priroda o kojoj čovjek o kojoj čovjek nije nikada siguran koliko zaista znamo od njezinih tajni, i kako će EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


212

PRIKAZI KNJIGA

se ona ponašati« (str. 27). Sada možemo, ako se vratimo na promišljanje s početka prikaza, primijetiti kako naše polazište - a to je pokušaj davanja prikaza ove knjige s ekohistorijskog gledišta - dobiva novu karakteristiku. Ovdje zapravo dolazimo do mogućeg ishodišta, a to je proučavanje prirode eksperimentom. U predgovoru knjige M. D. Grmek kaže da želi prikazati i analizirati prve korake u izvođenju bioloških pokusa u povijesti zapadne civilizacije. Svrha te analize bila bi, kako shvaćamo, pokušaj proučavanja eksperimentalne metode za koju se smatra da je »najsnažnije oruđe uma u istraživanju prirodnih pojava, kojemu dugujemo mnoga znanstvena otkrića«. Međutim, i ta otkrića »koja omogućuju napredak u spoznaji prirodnih pojava i u ovladavanju njima, mogu i sama biti predmetom istraživanja« (str. 31). Tako si zapravo autor postavlja cilj vezan uz pisanje knjige kad kaže: »Moj je cilj bio dokazati i, koliko je moguće objasniti, paradoks da su se pokusi izvodili na živim bićima, premda im nije bilo poznato umijeće pripreme i tumačenja pokusa« (str. 32). Vidimo da je ova primjedba zapravo više sadržajnog, a tek potom metodološkog karaktera. Naime, autor smatra da bez potpunog poznavanja procesa eksperimentiranja ne možemo govoriti o kvaliteti rezultata, pokazujući time zapravo svoju fundamentalnu tezu ove knjige koja želi dokazati da je eksperimentalno istraživanje prirode zapravo specifikum novovjekovlja i da o njemu ne može biti riječi u antici. S druge strane, čovjek oduvijek promatra, proučava, pa čak i mijenja svijet oko sebe. Tako M. D. Grmek primjećuje: »Dok se životinje individualnim iskustvom koriste u relativno ograničenoj mjeri i djeluju prije svega prema prirođenim shemama, čovjek u osnovi svoje ponašanje duguje iskustvu, jer je razvio moćne putove prenošenja iskustva pripadnicima svoje vrste i svojim potomcima. Čovjek ne postaje čovjekom samo time što je došao na svijet združivanjem dvaju različitih gameta, nego i odgojem. Životinje se prirodnim odabirom prilagođuju svom okolišu; čovjek zahvaljujući kulturnom nasljeđu sve više svoj okoliš prilagođuje posebnim potrebama. On stjecajem i gomilanjem iskustva preuzima vlast nad stvarima i bićima« (str. 35). Čovjek, dakle, istražuje svijet oko sebe. Međutim, eksperiment, kao oblik istraživanja i stjecaja znanja, nije spontani intelektualni postupak. Dapače, eksperimentiranjem je čovjek mogao ovladati nakon dugo vremena i nakon brojih etapa koje su mu prethodile. S tim u vezi M. D. Grmek predlaže shemu od dvanaest razina oblika (pra)eksperimentiranja (str. 44 slj.) koje su dovele do današnjeg načina učenja i znanstvenog djelovanja koje smatramo eksperimentom. Kako smatramo ovaj dio knjige iznimno važnim, što zbog raščlanjenja pojma eksperimentiranja, a što zbog njegove važnosti za daljnje promišljanje, pridajemo mu posebnu pozornost. Tako M. D. Grmek shematski prikaz počinje (1) spominjanjem praiskonskog eksperimentalnog napipavanja za koje kaže da je to produžetak životinjskog učenja, a temelji se na metodi »pokušaja i pogreške«. Sljedeća (2) faza je elementarno kvantitativno eksperimentiranje koje je već usavršeno opažanje stvaranjem umjetnih uvjeta ili promatranjem nizova pojava, no ova faza ne uzima u obzir kvantitativne odnose. Nalazimo je u predsokratovskih filozofa. Sljedeća (3) je faza analogijskog eksperimentiranja koja omogućuje prijelaz iz područja vidljivog u područje nevidljivog analogijom onoga što se događa unutar živih bića i nekih vanjskih pojava. Grmek navodi Hipokrata kao primjer za ovakvo eksperimentiranje. Racionalistička kritika i promišljeno eksperimentalno napipavanje je sljedeća (4) faza čiji su glavni predstavnici EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

213

Platon i Aristotel, a glavna joj je karakteristika nepovjerenje prema svemu što nije u prirodi ili na način prirode. Sljedeća faza (5) je elementarno kvantitativno eksperimentiranje koje su poduzimali aleksandrijski anatomi, a važna je zbog usavršavanja kvalitativnih eksperimenata. Primjer takvog eksperimentiranja nalazimo u Galena. Hipotetičko-deduktivno kvalitativno eksperimentiranje (6) vrhunac je istraživanja antičkog doba. Ipak nije riječ o metodi, nego o pojedinačnim pokušajima. Grmek opet navodi, uz ograde, Galena kao primjer. Sljedeća vrlo važna je etapa buđenja metodologijske svijesti (7). Prvi je važniji znanstvenik, kako ističe Grmek, Ivan Filipon koji je živio u 6. stoljeću, a ostali su Francis Bacon, Robert Grosseteste, Nikola Kuzanski, ali i Leonardo da Vinci. Hipotetičko-deduktivno kvantitativno eksperimentiranje (8) javlja se u 17. stoljeću kada dolazi do matematizacije prirodnih pojava i uvođenja mehaničkih modela. Zagovornici ove metode su Galilei i Newton, ali i Harvey, Santorio i drugi. Sljedeća etapa (9) je ona znanstvenog empirizma koju karakterizira pokušaj obilaženja problema koji se stvara pri matematiziranom i fizikalnom eksperimentiranju na živim bićima. Etapa izravne eksperimentalne korelacije među varijablama je (10) sljedeća etapa u kojoj se obavljaju važniji, ali još nedovoljno sustavni eksperimenti. Pretposljednja (11) je etapa usustavljivanja eksperimentalnih postupaka koja se odvija u drugoj polovici 19. stoljeća, a riječ je o potvrdi eksperimentalnih postupaka u biomedicini. Prihvaća se apsolutni determinizam životnih pojavnosti i uvjerenje da je eksperimentiranje najbolji način otkrivanja specifičnih uzroka životnih pojava. S druge strane, sustavno opažanje i mjerenje pojava u umjetno stvorenim uvjetima upotpunjuje se stalnim grafičkim bilježenjem. Posljednja (12) faza je eksperimentiranje u 20. stoljeću koje se odlikuje sofisticiranošću naprava, statističkom analizom kvantificiranih rezultata te novim logičkim, psihologijskim i sociologijskim razmatranjem metodologije znanstvenih otkrića. U nastavku knjige autor obrazlaže neke spomenute modele pokušavajući dokazati svoju tezu da, kada je riječ o pokusima u antici, ne možemo govoriti o eksperimentiranju, niti sa sadržajnog niti s metodološkog gledišta. Kako nismo u mogućnosti promatrati svaki segment autorove misli dosadašnjom opširnošću, prisiljeni smo zadržati se na nekim, prema našem sudu, važnijim mjestima koja dobro osvjetljavaju temeljnu zamisao knjige. Fazu eksperimentalnog napipavanja karakterizira i, osobito kada je riječ o području liječenja, i naivni empirizam s kojeg »prelazimo na sve deduktivnije medicinsko umijeće, koje dijelom ostaje induktivno i nikada ne postaje uistinu eksperimentalno, tj. utemeljeno na hipotetičko-deduktivnom mišljenju. U klasično doba takvom načinu mišljenja pogodovalo je uvjerenje da je samo postojanje umijeća liječenja, shvaćenoga kao znanje, nasuprot postupcima u kojima prevladava slučaj, dokaz njegovo savršenstva« (str. 56). Međutim, ovdje se javlja temeljno pitanje: kako dolazimo do znanja? Može li se o liječenju ljudi doznati na temelju iskustva na životinjama? Ova nas problematika, osobito s gledišta ekohistorije, najviše zanima. Ako bismo o njoj htjeli nešto reći, tada nam je potrebno ponovno, ali na drugačiji način, osvijetliti metaforu Medejina kotla. Počnimo s gledišta mita. Naime, da bi ubila kralja Peliju, čarobnica Medeja izvodi pred njim pokus koji bi ga trebao uvjeriti kako je moguće pomladiti čovjeka. Medeja je razrezala starog ovna i ubacila njegove komade u kotao, nakon nekog vremena i nekih radnji čaranja izvukla je mlado živo janje. Pelija, koji ne zna za obmanu i kojemu se ovaj pokus EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


214

PRIKAZI KNJIGA

učinio savršeno očiglednim, povjeruje kako je moguće da od komada starog ovna nastane mlado janje, pa se i on sam daje izrezati. Grmek ističe kako je važno da nitko nije posumnjao u valjanost dokaza dobivenog na životinji. To nam govori kako su u antici, a posebno u ranijem razdoblju koje Grmek opisuje, pokusi na životinja bili sasvim uobičajeni, dapače smatralo se da su vrlo korisni za, recimo, otkrivanje otrova ili skrivenih obilježja bolesti. Međutim, postojala je velika praznina kada je bilo riječi o primjeni rezultata u liječenju ljudi. Svakako je zanimljiva distinkcija između racionalizma i empirizma koju autor postavlja kada želi opisati odnos između rezultata istraživanja dobivenih praktičnim putem i onih rezultata dobivenih samim mišljenjem. Tu navodi primjer Aristotela za kojeg kaže nema nikakve dvojbe da se on, kao filozof, protivio pokusima. Ipak, treba reći da je »Aristotelovu odbijanju da umuje o pojavama kojima je promijenjena narav, tj. promatranima u uvjetima koje nije stvorila sam priroda, treba dodati i prijezir prema kvantitativnom aspektu pojava. Osim toga, Aristotela, kojemu je bit pojava u onome što je u njima opće i nepromjenjivo, eksperiment malo zanima, jer on u načelu otkriva ono što je slučajno i promjenjivo« (str. 89). Ako se zaustavimo na ovoj primjedbi, možemo vidjeti da nam je ona, općenito s ekohistorijskoga gledišta, a posebno s gledišta promišljanja odnosa čovjeka i prirode, iznimno važna. Mogli bismo reći da je u Aristotelovu shvaćanju priroda nešto sasvim udaljeno od čovjekova tijeka mišljenja na način da bi se na nju moglo utjecati. Epistemološki takav način mišljenja uvelike sužava mogućnosti sabiranja znanja jer postoji nemogućnost stvaranja okruženja u kojem bi se proces učenja (saznavanja) mogao odvijati. I u slučaju Galena autor vidi određeni odmak ili čak zazor od empirizma. Tako o njemu kaže da je »zaokupljen uspjehom svoga načina liječenja koliko je opčinjen čarima spekuliranja i građenja objasnidbenih sustava. Stoga lako možemo shvatiti razloge njegova nepovjerenja prema empiričarima koji hodaju samo na jednoj nozi, nozi iskustva, ili točnije slučaja, a odbacuju blagodat teorijskog razmišljanja da usmjere svoja opažanja i da pomoću njega osvijetle rezultate. Odnos između dobrih svojstava i čistoće lijeka, s jedne strane, te s farmakološkog djelovanja, s druge, može se utvrditi umovanjem, a ne opažanjem; jedino umovanje može uzeti u obzir narav bolesnika, stadij bolesti, djelovanje lijeka i najpogodniji trenutak za njegovu primjenu, kako bi se otkrio način liječenja kojemu će vrijednost potvrditi kliničko ispitivanje« (str. 132). Na ovom primjeru jasno je vidljiv spomenuti jaz između racionalizma i empirizma koji je uvelike pridonio nemogućnosti konstatiranja eksperimenta, a time i eksperimentalnog proučavanja prirode. Vrlo važno poglavlje knjige, koja nas u okvirima koje smo postavili možda i najviše zanima, jest ono koje govori o vivisekcijama na životinjama, pa čak i ljudima. U antičkoj medicini vrlo se rano postavilo pitanje o mogućnosti testiranja lijekova na robovima i osuđenicima na smrt kako bi se došlo do što je više moguće točnijih rezultata vezanih uz učinke djelovanja nekog lijeka. S vremenom se izgradila svijest da takav postupak nije prihvatljiv te da nije dostojan liječničkog umijeća. O tome autor kaže kako je hipokratski liječnik »polagao zakletvu da će se uzdržati od pomoći u samoubojstvu otrovom. On nije smio sudjelovati ni u legalnom pogubljenju trovanjem, a kamoli u eksperimentalnu ili običnu ubojstvu. Hipokratova zakletva imala je veoma važnu ulogu u povijesti medicine, ali je ona bila obavezna samo za uski krug liječnika antičkog doba« (str. 149). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

215

Kada je riječ o vivisekcijama na životinjama, stvari su mnogo zamršenije. Naime, vivisekcija (sekcija na živo) bila je jedan od najučestalijih načina provedbe pokusa. Njome se »iz prve ruke« moglo dokazati kako funkcioniraju pojedini organi i kako reagiraju na određene zahvate. Mnogi izvoditelji pokusa uzdržavali su se raditi pokuse na majmunima jer su oni previše slični čovjeku. Zbog toga su svinje ili psi često bili žrtve ovakvih pokusa. Ne treba ni napominjati da je životinja podvrgnuta takvom pokusu bila izložena nevjerojatnoj količini boli i užasa, a smrt bi u tom slučaju bila jedini ishod. Zbog svega ovoga autor kaže da se »vivisekcija smatra učinkovitom istraživačkom metodom, ali se osuđuje iz moralnih razloga« (str. 164), navodeći pritom riječi spomenutog liječnika Galena koji je nedvojbeno izvodio vivisekciju na životinjama, kako »Galen dijeli mišljenje stoika prema kojem odsutnost racionalne duše svrstava životinje među predmete bez osobnosti i prava. Po njegovu je mišljenju vivisekcija životinja čin kojemu se s moralne strane ništa ne može prigovoriti, ali sa sentimentalne i estetskog stajališta može izazvati nelagodu« (str. 167). Možemo dodati kako je, kada je riječ o horizontu odnosa čovjeka i životinje, otklon od ovakvih načina izvedbe pokusa vrlo važna tema u ekohistorijskom mišljenju. Prije kraja ovog prikaza možemo navesti autorove riječi kojima on zaključuje svoju raspravu potvrđujući tezu kako u antičkom prirodoslovnom i liječničkom umijeću još ne možemo govoriti o eksperimentima. »Rudimentarnost antičkih eksperimenata«, kaže M. D. Grmek, »nije mogla biti glavnom preprekom na putu njihova usavršavanja. Stari su znanstvenici izvodili biološke ili medicinske pokuse da bi opovrgli mišljenje protivnika ili da bi, u najgorem slučaju, potkrijepili unaprijed stvorena osobna mišljenja, a gotovo nikada da bi se opredijelili za jednu od teorija koje su isprva bile ocijenjene kao jednakovrijedne. Ni za Galena eksperimentiranje nije univerzalna metoda: ako se uzme u obzir opsežnost njegova djela, on se njome samo rijetko služi. Antički su znanstvenici zaključili da se neki problemi mogu proučavati eksperimentalnom analizom, ali ih to nije navelo na to da se sustavno služe tim istraživačkim postupcima u rješavanju drugih takvih problema« (str. 193). Na kraju recimo da je ova knjiga, prema našem mišljenju, iznimno djelo koje svakako može biti od koristi svima koji se zanimaju za historijske aspekte razvoja znanosti, osobito prirodne znanosti, ali i onima koji se bave filozofijom znanosti. Mogli bismo posebno naglasiti uvjerljivost dokaza središnje hipoteze koja ide u smjeru dokazivanje nepostojanja eksperimenta u antičkom znanstvenom okruženju. S druge strane, osobito važnim smatramo prikaz odnosa prema vivisekciji i razvoj zamisli o neprihvatljivosti takvih postupaka. Mislimo, stoga, da je ova knjiga iznimno važan doprinos mogućem istraživanju i na planu ekohistorije. Tomislav Krznar

Podravina - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. V, br. 9 (svibanj 2006.), Meridijani, Koprivnica 2006., 164 str. Najnoviji broj časopisa Podravina, posvećen 650. obljetnici proglašenja Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom, po već uhodanoj i oprobanoj shemi donosi niz znanstvenih i stručnih članaka s područja različitih znanstvenih disciplina povezanih u smislenu cjelinu zajedničkim predmetom proučavanja - Podravinom. Pritom taj predmet nije usko shvaćen, EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


216

PRIKAZI KNJIGA

ni vremenski ni teritorijalno, pa tako u časopisu mjesto nalaze radovi širokog vremenskog raspona (od razdoblja kulture žarnih polja do najnovijeg doba), a i radovi hrvatskih, slovenskih i mađarskih znanstvenika. Dio članaka pisan je na slovenskom i/ili engleskom jeziku, no većinom ipak na hrvatskom jeziku. U prvom članku (Prilog poznavanju diplomatičkih značajki isprave kojom je kralj Ludovik I. Anžuvinac Koprivnici 4. studenoga 1356. podijelio povlastice slobodnog i kraljevskog grada, 5-18), potaknut 650. obljetnicom postanka Koprivnice slobodnim i kraljevskim gradom, Hrvoje Petrić analizira tu ispravu, potvrđuje njezinu autentičnost te naglašava njezinu važnost za razvoj Koprivnice i njezine okolice u srednjovjekovnom razdoblju. I u drugom članku (Počeci prostornog planiranja u gradu Koprivnici, 19-31) autorica Mirela Slukan Altić bavi se poviješću Koprivnice, prikazujući začetke prostornog planiranja grada i prijelaz od utvrdom definiranog prostora specifičnog za ranu fazu postojanja Koprivnice prema modernom gradu čiji su začeci postavljeni u 19. stoljeću. U sljedećim radovima naglasak je na suvremenijoj povijesti - Mira Kolar (Književnik Mihovil Pavlek Miškina i politika, 32-48) istražuje život i djelovanje podravskog seljakapisca Mihovila Pavleka Miškine, osobito na političkom planu, te njegov utjecaj na seljačku politiku i njezine posljedice kako u širem hrvatskom, tako i podravskom kontekstu. Suzana Leček (Djelovanje Seljačke sloge u Podravini, 49-85) u opširnom članku prikazuje društvene, kulturne, prosvjetne i druge aktivnosti Seljačke sloge u Podravini u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća. HSS je u centru pažnje i u tekstu Zdravka Dizdara (Odnos ustaša prema HSS na koprivničkom području i u ustaškom logoru Danica pokraj Koprivnice 1941./42., 86118), koji na temelju arhivskoga gradiva, dijelom prenesenog u prilogu, objašnjava promjenu političkog težišta u Hrvatskoj i Podravini u početku Drugoga svjetskog rata te implikacije tog procesa na podravskom prostoru koje su osobito došle do izražaja u osnivanju logora Danica i zatvaranju dijela pripadnika HSS-a u taj logor. Nešto ranijim razdobljem bavi se Ivica Zvonar (Osvrti u tisku u povodu smrti mons. dr. Frana Barca, 119-130) koji analizira nekrologe i osvrte u tisku objavljene u povodu smrti istaknutog hrvatskog svećenika i političara Frana Barca u rujnu 1940., prikupljajući na taj način vrijedne priloge za biografiju jednog od važnijih Podravaca s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Pretpovijesno razdoblje zastupljeno je člankom Primoža Pavlina arheološke tematike (Poznobronastodobni jezičastoročajni srp iz Velikega Bukovca, 131-135), a u posljednjem tekstu u časopisu (Pécs, a historically changing multicultural city, 136-142) Zoltán Hajdú prikazao je povijesne mijene jedne multikulturalne zajednice na primjeru mađarskoga grada Pécsa. U časopisu je mjesto našlo i trinaest prikaza knjiga tematikom vezanih uz šire područje Podravlja te prikaz međunarodnog znanstvenog skupa »Hrvatska 1775. - društvene i gospodarske promjene između legalnih praksi i nasilja« održanog u Velikom Ravenu i Koprivnici 16. i 17. prosinca 2005. godine. Na samom kraju časopisa odvojen je prostor za posmrtnu počast Antunu Mijatoviću, istaknutom znanstveniku, pedagogu i javnom djelatniku, članu uredništva časopisa »Podravina« od njegova osnivanja do smrti. Goran Hutinec EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. IV., Meridijani, Koprivnica 2006., 186 str.

217 br. 10.,

U studenome 2006. godine pojavio se novi broj Podravine - časopis za multidisciplinarna istraživanja. Ovaj časopis regionalnog karaktera svoju primarnu djelatnost vidi u istraživanju i doprinosu povijesti grada Koprivnice i okolnog kraja Podravine, iako nisu ni zaobiđeni ni ostali krajevi toga dijela sjeverozapadne Hrvatske. Osim Koprivnice, javljaju se i radovi o povijesti gradova Križevaca i Đurđevca. Ovdje ćemo izdvojiti rad Vladimira Šadeka koji je u pretprošlom broju Podravine objavio važan rad »Prilozi za povijest kotara Đurđevac u vrijeme šestosiječanjske diktature (od 1929. do 1934.)«, koji opisuje jedno od najtežih vremena u povijesti hrvatskog naroda toga kraja. Karakteristika ovog časopisa je njegovanje interdisciplinarnog pristupa prošlosti pa se tako, osim povijesne znanosti, ovdje javljaju ekonomija, geografija, demografija, etnologija, arhitektura, kao i one znanosti koje pridonose svestranom i detaljnom poznavanju povijesti određenoga grada, kraja i naroda. Časopis se može podičiti i međunarodnom suradnjom pa se na njegovim stranicama nerijetko pojavljuju radovi suradnika iz Mađarske, Slovenije i Austrije. Podravina se referira u četiri prestižna svjetska časopisa, a njezinu vrijednost je prepoznalo i Ministarstvo znanosti, obrazovanje i športa Republike Hrvatske. Iako, prema priznanju grupe znanstvenika entuzijasta koji su i pokrenuli ovaj časopis, nisu očekivali takvu pozornost znanstvene javnosti, ona nije nimalo slučajna kada se vidi trud unesen u taj projekt, a i postignuta znanstvena razina. Autor prvog rada objavljenog u ovom broju je Hrvoje Petrić Privilegije slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice pisane kajkavštinom 13. studenoga 1699. godine te se ovdje donosi tekst (građa) privilegija slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice pisane kajkavštinom 1669. godine. Iako je Koprivnica povlasticu slobodnog i kraljevskog grada dobila davne 1356. godine od kralja Ludovika I. Anžuvinca, tijekom druge polovice 16. stoljeća postojala je bojazan da se te privilegije naruše ili oduzmu jer su se krajiški zapovjednici počeli miješati u rad gradske uprave i suda pa su koprivnički građani ishodili novo potvrđivanje gradskih povlastica spomenute godine. Znakovito je da su te privilegije sada prvi put bile zapisane kajkavštinom. Sljedeći je članak autora Igora Žiberne Vpliv reliefnih in topoklimatskih značilnosti na rabo tal na območju zahodnih haloz, s Odsjeka za geografiju Pedagoškog fakulteta u Mariboru. U ovom se radu, uz pomoć trodimenzionalnih slika i grafikona, pokazuje kako je pokrajina Zapadni Haloz pod utjecajem uzajamnog djelovanja prirodnih značajki pokrajine i čovjekove djelatnosti promijenila prirodna obilježja. U radu se analiziraju relevantne reljefne (velike strmine) i klimatske odlike (temperaturne razlike, vjetar, poplave) toga prostora. Rad Gábora Hausnera, Lajosa Négyesia, Ferenca Pappa »Tor« usred vinograda - pokušaj određivanje lokacije Novoga Zrina s Povijesnog instituta Mađarske akademije znanosti, donosi prilično velik rad o istraživanju lokacije utvrde Novi Zrin koja je postojala od 1661. do 1664. godine, dakle samo tri godine. Važnost te utvrde je u tome što je ona, nakon što je podignuta 1661. godine kod sutoka potoka Kanjiže i Mure, na tadašnjem turskom ozemlju, time postala, između ostalog, svojevrsni casus belli za tursku stranu protiv Habsburške Monarhije te je srušena 1664. nakon trotjedne opsade turskih postrojbi, a iste je godine potpisan i Vašvarski EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


218

PRIKAZI KNJIGA

mir između zaraćenih strana. Iako su je zemljovidi s početka 18. stoljeća još označavali, poslije tog razdoblja je konačno nestala. Nakon brojnih pokušaja određivanja zemljopisnog položaja Novog Zrina, koji su završili neuspješno, autori su napravili još jedan pokušaj, sada uz pomoć suvremenu tehnologije, usporedbe slikovnih prikaza i pripovjednih izvora s rezultatima satelitske lokalizacije, obavljene tijekom terenskog obilaska. U radu se potanko donese svi izvori koji govore o lokaciji novoga Zrina i njihova reinterpretacija. Na početku rada su zanimljiva pisma koje je Zrinski slao Dvorskom ratnom vijeću u vezi izgradnje Novog Zrina, njegova oporuka sastavljena 1662. godine u korist supruge Marije Sofije Lóbl, a ista utvrda se spominje i u optužbama koje je Zrinski slao vladaru protiv načina vođenja rata carskog generala Raimonda Montecuccolija. Autori su dali i rekonstrukcijski crtež utvrde na temelju GPS mjerenja i obilaska terena. U tekstu autori nisu odrekli genijalnost Zrinskom što se tiče položaja Novog Zrina, jer iako je utvrdu opsjedalo 40.000 Turaka, samo je malom broju njih bio omogućen napad na obronku brijega, na jedva 200 metara širokom području. Treba napomenuti da je i u Hrvatskoj relativno nedavno izašla knjiga Hrvoja Petrića, Dragutina Feletara i Petra Feletara, Novi Zrin: Zrinska utvrda na Muri (1661. - 1664.). Članak Anne Marie Grünfelder Drava - izvor sukoba u prošlosti - meta europske suradnje u sadašnjosti i budućnosti donosi zanimljivu priču o rijeci Dravi u suvremeno doba, zapravo o prijeporu koji traje između političkih dužnosnika i tehnokrata te nevladinih udruga za ekologiju, čiji su stavovi o potencijalima i iskorištavanju te rijeke nespojivi. Gospodarstvenici smatraju da su ekolozi prijetnja gospodarskom napretku zemlje, a ekolozi upozoravaju da Drava ima jedan od rijetkih priobalnih i riječnih biotopa, kulturni i privredni krajolik te zaslužuje da bude udaljena od »gospodarskog izrabljivanja«. Oko pitanja Drave razvila se u posljednje vrijeme prekogranična suradnja i zaštita Drave u sklopu međunarodnog projekta »Dunav - Karpati«, a u Beču je osnovana i Euroregija »Dunav - Drava«. Sljedeći članak je kratki stručni rad Franca Kuzmića Prekmurski protestanti v 18. stoletju in njihva izselitev v artikularne kraje na Madžarskem koji govori o preseljavanju protestanata, pripadnika evangelističke i kalvinističke vjere, iz Prekomurja u Mađarsku pod pritiskom Katoličke crkve. Prekomurci su se naselili u županiji Somogy, na grofovskim posjedima, južno od Velike Kanjiže, te su tako sredinom 18. stoljeća osnovali 12 seoskih naselja. U tom se kraju razvila i prekomurska protestantska književnost, a počeli su raditi i duhovni djelatnici poput Števana Kuzmiča i Mihaela Bakoša. Cijela kolonija je u drugoj polovici 18. stoljeća narasla na oko 2000 ljudi. Katarina Horvat-Levaj napisala je rad Prilog istraživanju barokne sakralne arhitekture Podravine - župna crkva Sv. Martina u Martijancu o graditeljskoj baštini Podravine, precizno o kasno baroknoj crkvi Sv. Martina u Martijancu, koja je građena od 1767. do 1777. godine. Autorica donosi iscrpan prikaz mnogih crkvi kasnobaroknog obilježja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa čak i na području Austrije, te ih uspoređujući sa Sv. Martinom u Martijancu, uspoređujući sakralnu arhitekturu, urbanističke i umjetničke dosege, zaključuje da je crkva Sv. Martina građena većinom po uzoru na crkvu Sv. Terezije u Bjelovaru (pri čemu autorica nagađa da je projektant obiju crkava možda isti čovjek), pri čemu se ipak Sv. Martin odlikuje nekim svojstvenim arhitektonskim rješenjima. Svojim iznimnim patronima postigla je iznimnu EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

219

kvalitetu te ujedinila u sebi obilježja različitih, još udaljenijih centara srednjoeuropskog baroka. Na kraju rada su fotografije nekih crkava kasnobaroknog razdoblja iz okolice. Rad Jelene Balog Doprinos proučavanju povijesti i važnosti Visoke gospodarske škole u Križevcima na temelju relevantne literature i izvora donosi razloge važnosti Visoke gospodarske škole (učilišta) u Križevcima, posebno u drugoj polovici 19. stoljeća. Samo gospodarsko veleučilište podignuto je 1860. godine, a značilo je velik korak u modernizaciji tada skučenoga hrvatskog gospodarstva. Ukinućem kmetstva 1848. godine i raspadanjem kućnih zadruga pojavila se potreba da se zaostalost poljoprivrede unaprijedi kako bi se moglo prijeći na kapitalistički način proizvodnje. Rasla je potreba za stručnim kadrovima koji se razumiju u modernu poljoprivrednu proizvodnju. Treba istaknuti da je križevačko učilište bilo jedni zavod u Austro-Ugarskoj Monarhiji na kojemu se potpuno predavalo na slavenskom, dakle hrvatskom jeziku. Važnost učilišta pokazala se i na području šumarstva jer je trebalo podići stručnost i kvalitetu šumarstva u Hrvatskoj. Križevačko učilište prestaje s radom 1919. godine nakon što je osnovan Agronomski fakultet u Zagrebu, a nakon niza godina prenamjena 1985. osnovana je Viša poljoprivredna škola u Križevcima. Na kraju rada su statističke tablice polaznika te ukupan broj polaznika od 1860. do 1910. godine. Ukupan broj iznosi 873 polaznika, od kojih je 48% iz Hrvatske, 28 iz Slavonije, 9 iz Dalmacije, 4,5 iz Bugarske, 2% iz Slovenije itd., pri čemu se vidi da su učilište većinom pohađali polaznici iz tadašnje Trojedne Kraljevine. Autor predzadnjeg članka Politička situacija i izbori u općini Molve od 1871. do 1914. godine je Vladimir Šadek koji donose podatke o izbornim borbama za Hrvatski sabor što su se provodile na teritoriji općine Molve koje je osnovana 1871. godine. Oko 1900. godine Molve imaju oko 3600 stanovnika. Većina rada zapravo govori o razvoju seljačkog pokreta braće Radić u Molvama te je Hrvatske pučka seljačka stranka (HPSS) osnovana u prosincu 1904. i ovdje. Počeci su bili teški pa su na izborima 1906. godine od 30.000 stanovnika po izbornom cenzusu samo njih 354 imala pravo glasa. Na biralište je izašlo 295 glasača, a od kojih je 185 glasovalo za mađarona Gejzu pl. Josipovića, 66 za Stjepana Radića, a 44 za Ivana Kristića, kandidata Hrvatsko-srpske koalicije. Međutim, seljački se pokret brzo razvijao, a povećanje izbornog cenzusa išlo je u korist HPSS-a. Tako su već na izborima 1908. i 1910. godine kandidati HPSSa (Tomo Jalžabetić 1910. godine) dobili većinu glasova. Posebno je zanimljivo poglavlje o sukobima radićevaca i frankovaca u Molvama uoči izbora 1908. godine, pri čemu se frankovci nisu libili ni nasilja da omoguće pobjedu svojih kandidata. Na kraju rada se nalazi pjesma seljaka Ivana Saboleka spjevana u čast izborne pobjede Stjepana Radića 1908. godine. U zadnjem radu koji potpisuje sveučilišna profesorica u mirovini Mira Kolar-Dimitrijević Briga Podravine za djecu ugroženu u Prvom svjetskom rat, prikazuje se dolazak djece iz Istre, Bosne i Slovenije u Podravinu jer je tijekom Prvoga svjetskog rata Austro-Ugarsku u nekim krajevima zahvatila glad zbog prekida prometa i otežane opskrbe prehrambenim namirnicama. Tada je pod vodstvom zagrebačkog Središnjeg odbora za zbrinjavanje porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika organizirana velika humanitarna akcija preseljavanja djece. U samu Podravinu upućeno je oko 1000 mališana, a u prostore sjeverne Hrvatske oko 20.000 djece. To je za tu djecu bio spas jer je Podravina uživala glas gospodarski bogatog i naprednog kraja. Na kraju rada je prilog popisa udomitelja u koprivničkom, đurđevačkom i ludbreškom kotaru. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


220

PRIKAZI KNJIGA

U poglavlju pod naslovom Obljetnice Hrvoje Petrić donosi opis bogatog znanstvenog rada i života prof. dr. sc. Dragutina Feletara, koji je iznimno važan za razvoj znanosti u Koprivnici, Podravini i šire, a u povodu njegove 65. obljetnice (1941. - 2006.). U istom poglavlju nalazi se i opis Borisa Mađerića o terenskoj nastavi švicarskih studenata u Podravini s međunarodne ljetne škole u Koprivnici. Na kraju su prikazi novih knjiga i časopisa. Željko Karaula

PODRAVINA - Časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. VI, br. 11, Meridijani, Koprivnica 2007., 244. str. Časopis za multidisciplinarna istraživanja Podravina izlazi već šestu godinu zaredom, što je zasluga njegova neumorna uredništva i pokretača časopisa, odgovornog urednika Dragutina Feletara i urednika Hrvoja Petrića. Kao i u prethodnim brojevima, teme i autori nisu striktno vezani za usko područje Podravine i Koprivnice, nego se obrađuju teme vezane za široko područje porječja rijeke Drave te prostora i naroda koji su povijesno i ekonomski oduvijek bili oslonjeni jedni na druge, a koji, unatoč današnjoj formalnoj političko i administrativnoj razdijeljenosti baštine, i danas dijele isto civilizacijsko nasljeđe i vrijednosti. Na naslovnoj stranici je fotografija završetka ugovora Vlastelinstva Čakovca i mjesta Donja Dubrava iz 1771. godine koji se čuva u arhivu Općine Donja Dubrava. U prvom članku »Suvremeni promet - uvjet razvoja Koprivnice« Mladen Matica daje prikaz Koprivnice u kontekstu prometno-geografske položenosti na sjecištu uzdužnog podravskog i sekundarnog transverzalnog prometnog koridora Republike Hrvatske. Članak daje uvid u stanje nedovoljne iskorištenosti tog položaja te u mogućnosti i prilike koje će uslijediti gradnjom planiranih brzih cesta, Vrbovec, Križevci, Koprivnica, granica s mađarskom i drugog kolosijeka pruge Botovo - Dugo Selo te i Podravske brze ceste. Kako razvoj prometa ima multiplikativni karakter, a temelji se na razvijanju inovacija i visokog obrazovanja, autor očekuje da će ostvarivanjem ciljeva Koprivnica postati prometno lako dostupna, što će joj omogućiti da postane srednjoeuropski sveučilišni grad. Dražen Živić i Ivana Žebec iz Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« dali su sliku veličine i strukture demografske bilance u gradu Koprivnici tijekom druge polovice 20. stoljeća u radu »Sastavnice demografske bilance u gradu Koprivnici tijekom druge polovice 20. stoljeća«. Autori su analizirali dinamične i strukturne promjene u demografskoj slici kroz utjecaj modernizacijskih procesa u društvenom i gospodarskom razvoju grada, a naročito kroz proces industrijalizacije, deagrarizacije, deruralizacije i urbanizacije. Svi ti procesi umnogome su odredili najvažnije sastavnice u kretanju i razvoju stanovništva ovog prostora u drugoj polovici 20. stoljeća. Hrvoje Petrić iz Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu u »O nekim aspektima odnosa gospodarstva ljudi i okoliša u sjevernom djelu Križevačke županije i Varaždinskog generalata (Podravini) tijekom 17. stoljeća« razmatra sastavnice odnosa ljudi, gospodarstva i okoliša u sjevernom dijelu Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća. Ovaj mladi i talentirani znanstvenik težište svojih znanstvenih istraživanja u ovom radu temelji na osobinama stanovništva i temeljnim demografskim procesima s kraja 16. pa do početka 18. stoljeća. Autor obrađuje društveni, gospodarski, kulturni i vjerski život EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

221

na prostorima Križevačke županije i Varaždinskog generalata u 17. stoljeću. Ujedno sugerira na brojnu neistraženu građu u arhivima, muzejima, crkvenim i privatnim zbirkama te na potrebu, zadatke i ciljeve u kojima bi se trebala kretati podravska historiografija. Povjesničar iz Koprivnice Ranko Pavleš u svom radu »Razlozi i uvjeti nastanka Koprivnice i njeno mjesto među srednjovjekovnim urbanim naseljima« precizno secira razloge nastanka grada Koprivnice kroz političko okruženje, ali i društvene uvjete u 12. stoljeću. On iznosi razloge kasnog stjecanja statusa slobodnog kraljevskog grada te to objašnjava blizinom ranije povlaštenih Križevaca. U drugom dijelu rada objašnjava da se Koprivnica razvila zbog pogodnih prijelaza na Dravi kod Zakanya i niskoj lepavinskoj previji te zašto je postala najjače naselje na tom području. Pavleš rabi Christtallerovu metodu za određivanje značenja i utjecaja Koprivnice u hijerarhiji urbanih naselja u ovom dijelu Hrvatske. Zadnji dio rada obrađuje utjecaj grada na okolinu preko funkcija koje obavlja (trgovina, obrt, vojnoobrambena funkcija, vjerska funkcija itd.) i zaključuje da je takvo djelovanje lokalno. U članku »Prilog poznavanju razvoja političkog djelovanja Hrvatske pučke seljačke stranke u ludbreškoj Podravini (1904. - 1914.)« Ivančica Jež opisuje razloge duboke ukorijenjenosti HPSS-a u kotaru Ludbreg od 1905. do 1914. godine te rasvjetljuje njezino djelovanje i širenje na tom području koje je bilo sporo i teško. Tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća cijeli prostor ludbreške Podravine, osim samog Ludbrega, bio je ispresijecan mrežom ogranaka HPSS-a te je to razlog pet uzastopnih kandidatura i pobjeda Stjepana Radića na parlamentarnim izborima. Mira Kolar u radu »Grad Koprivnica i njegovi ljudi u vrijeme velike svjetske gospodarske krize« opisala je Koprivnicu u doba velike svjetske krize kada su na čelu građanske uprave bili dr. Vladimir Malančec kao gradonačelnik i Branko Švarc kao podnačelnik te njihov odnos prema Beograda u kontekstu političke klime toga doba. Oni su zaslužni jer je prvi put unutar Savske banovine Koprivnica imala položaj važnog mjesta na granici prema Mađarskoj, računajući s time da je Koprivnica godinama bila na krajnjem rubu neke administrativne cjeline. Njihova je politika bila otvorena prema svima, građanstvu, pa čak donekle i prema opoziciji, što je omogućilo Koprivnici da sačuva svoj identitet. Sašo Radovanovič u djelu »Zakupniki in lastniki mariborskega mestnega gradu od leta 1483. do 2006.« iz Pokrajinskog muzeja u Mariboru podsjeća na bogatu povijest, vlasnike i zakupce mariborskoga gradskog dvorca koji je bio sagrađen krajem 15. stoljeća. Godine 1620. kupila ga je obitelj Khisl tijekom čijeg je vlasništvom, a kasnije i u vlasništvu obitelji Brandis, dobio novi i velebni izgled. Gradnjom velebnog baroknog stepeništa u 18. stoljeću u vrijeme obitelji Brandisi gradski dvorac doživljava najsvjetlije trenutke. U drugoj polovici 19. stoljeća, kada obitelj Brandisi napušta dvorac, počinje postupno zapuštanje i propadanje. Propadanje se prekida 1933. godine kada gradski dvorac dolazi u vlasništvo grada Maribora koji ga prenamjenjuje u muzej. Rad Jože Curka »Nekaj novih vidikov o gradbenem razvoju mariborskega mestnega gradu« prikaz je dugogodišnjih studija graditeljskih faza mariborskoga gradskog dvorca. Autor daje kompletni opis svake pojedine faze, namjene dvorca, kao i način gradnje u 16. stoljeću. Rad govori o samim počecima kada je funkcija dvorca bila skladište, pa sve do njegova vrhunca kada je dvorac služio kao rezidencija mariborske aristokracije. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


222

PRIKAZI KNJIGA

Vladimir Reider iznosi nove spoznaje o početku rada Više pučke škole u Virovitici. Uz opis stanja u školstvu u drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj, autor smješta nastanak i razvoj Više pučke škole u Virovitici dajući pregled nastavnog kadra i učenika prve školske godine. Reorganizacijom Vojne krajine sredinom 18. stoljeća izgubila se osnovna svrha njezina postojanja, što je izazvalo te nove političke i gospodarske okolnosti. Željko Karaula u članku »Zahtjevanje naroda obćine belovarske pisane 31. svibnja 1848. godine« obrađuje taj zahtjev u kojima građani tog vojnog komuniteta iskazuju svoje nezadovoljstvo dosadašnjim stanjem i predlažu neke promjene, uglavnom gospodarske naravi. Kao autor posljednjeg članka javlja se Hrvoje Petrić koji je priredio i pojasnio sadržaj ugovora između Čakovečkog, odnosno Međimurskog vlastelinstva i sela Donja Dubrava iz 1771. godine kojim su bila obuhvaćena prava i dužnosti podložnika u Donjoj Dubravi. Zadnja tematska cjelina ovog broja Podravine su prikazi novih knjiga i časopisa. Szabolcs Varga dao je prikaz knjige mađarskog povjesničara crkve Antal Molnára »Katolička crkva u Podunavlju pod Otomanskom upravom« u kojoj se istražuje život i preživljavanje institucija Katoličke crkve u mađarskom Podunavlju u 16. i 17. stoljeću tijekom osmanske vladavine. Silvija Pisk prikazala je publikaciju »Hrvatska historiografija i simpozij Mogersdorf 1972. - 2004.« koja je objavljena 2005. godine u izdanju FF presa, autora Nevena Budaka, Ivice Šute i Davora Iličića. Publikacija govori o simpoziju o Mogersdorfskoj bitki koji se održava na panonskom području, naizmjence u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj, o njegovu nastanku i osnivačima te o hrvatskim sudjelovanjima. Ista je autorica dala pregled zbornika 32. međunarodnog kulturno-povijesnog simpozija Mogersdorf s referatima, održanog između 2. i 5. svibnja 2002. godine u Koprivnici. Sanja Vulić pozabavila se »Panonskim ljetopisom« koji izlazi pod okriljem Panonskog instituta, kulturne udruge Hrvata u južnom Gradišću u Austriji. Ovaj godišnjak je interdisciplinarnog sadržaja i u njemu se razmatraju različite teme vezane za gradišćanske Hrvate. Ivan Peklić iz Križevaca napravio je prikaz knjige Milivoja Kovačića „Apatovačko vrelo«. Knjiga govori o povijesti sela Apatovec, kao i o otkrivanju Apatovačkog vrela, izvoru mineralne vode čija voda ima ljekovita svojstva. Maja Blažek iz Koprivnice analizira sadržaj 20. broj časopisa „Scientia Podraviana«. Petar Dominkovits daje prikaz predavanja „Pečuška biskupija u 17. i 18. stoljeću« autora Fedeles Tamasa i Varga Szabolcsa s konferencije održane u rujnu 2004. godine na teološkoj visokoj školi u Pečuške biskupije u povodu 995. obljetnice utemeljenja Pečuške biskupije, odnosno 300. obljetnice Rakoczyjeve borbe za nezavisnost. Helena Hećimović objasnila je sadržaj brošure iz 2006. godine „Lokalna agenda 21 u Hrvatskoj, izazovi održivog razvoja u lokalnim zajednicama« Regionalnog centra za zaštitu okoliša za srednju i istočnu Europu ureda u Hrvatskoj. Tomislav Krznar donosi zanimljiv pregled izdanja jedne kuharice. Riječ je o knjizi Milana Žegarca Peharnika „Kuharica bake Ivke. Samoborska građanska kuhinja s početka 20. stoljeća« u izdanju Gradske knjižnice Samobor i Meridijana, objavljene u Samoboru 2006. godine. Maja Blažek opisuje sadržaj i kontekst u kojem je organiziran Renesansni festival u Koprivnici koji se održava između 9. i 11. rujna 2007. godine. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

223

I na kraju, Hrvoje Petrić se osvrće na znanstveni skup „Koprivnica - okoliš, ljudi i grad u dugom trajanju« koji je bio organiziran 2. prosinca 2006. godine u povodu 650 godina grada Koprivnice. Silvije Jerčinović

Katalog »Život uz Dravu nekad i danas«, skupina autora, Gradski muzej Varaždin, Varaždin 2004. Uz postav u galeriji Sermage od 19. studenoga 2004. do 28. veljače 2005. Gradski muzej Varaždin zajedno s nakladnicima, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti i Zavodom za znanstveni rad u Varaždinu, objavili su prigodni katalog skupine autora »Život uz Dravu nekad i danas«. Intencija kataloga je prije svega upozoriti javnost na ugroženu prirodnu ravnotežu rijeke Drave i okoliša. Budućim naraštajima možda ostavljamo u naslijeđe fotografije, akvarije ili snimljene cvrkute ptica, kao što smo ih mogli čuti na izložbi. S jedne strane progres, s druge priroda kako sami autori ukazuju, ekvilibrij narušen utegom financijske premoći u nadi da ona neće hipertrofirati. Zanimljivo ukoričeni zemljovidi, a na početku topografska karta područja rijeke Drave s početka 20. stoljeća ukazuje na meandrirajući tok rijeke, odnosno borbu vode i tla, a u kompeticiji participira čovjek. Digitalni ortofoto plan toka Drave u okolici Varaždina djeluje impresivno, panoramski prikazuje involviranost ljudske ruke - kanali, brane i umjetna jezera. Uz predgovor Branka Speveca, prvom temom »Drava jučer i danas« autorica Antica Bregović osvrće se na izložbu »Život uz Dravu nekad i danas«. Usporedbom dokumentacije o prirodnim značajkama varaždinskoga kraja s današnjom dokumentacijom nastoji se ustanoviti stanje rijeke Drave koje je, prema riječima autorice, zabrinjavajuće. Istodobno uz izložbu obilježavalo se 150. godina od rođenja Adolfa Eugena Jurinca, varaždinskoga prirodoslovca koji je prvi sustavno istraživao faunu kralješnjaka varaždinskog kraja, velike baze podataka o istraživanju flore i faune, a autorica spominje i Antuna Pichlera, Gjuru Sebišanovića i Franju Košćeca. Koncepcija projekta je privući pozornost na »interdisciplinarnu procjenu stanja okoliša na početku 21. stoljeća« pa i na »baze podataka u fundusima muzeja i fondovima srodnih ustanova«. U nastavku autorica piše o glavnim značajkama rijeke Drave te o položaju grada Varaždina s naglaskom na simbiozu rijeke i čovjeka. Sljedeća tema, »Postanak i resursi Dravske doline« dr. sc. Nevenka Krklec, bavi se prikazom geoloških, hidrogeoloških i hidrometeoroloških obilježja Dravske doline. Na zanimljiv način opisuje sastav tla, postanak Dravske doline, klimu, utjecaj klimatskih promjena na floru i faunu s osvrtom na vodocrpilišta u Varaždinskoj županiji. O zalihama ne treba brinuti u budućnosti, no kvaliteta, prema autoričinu mišljenju, postaje diskutabilna upozoravajući na »negativne posljedice urbanizacije i suvremene poljoprivrede«. Marina Šimek u temi »Naseljavanje u prapovijesti i ranoj povijesti« s arheološkog stajališta, uz konfiguraciju dravskog polja, opisuje krajolik i život u porječju od neolitika i eneolitika sve do antike i ranog srednjovjekovlja. Od prapovijesnih spomenika koje autorica spominje najviše pažnje posvećuje tumulima - grobnim zemljanim humcima iz starijeg željeznog doba u kojima su pronađeni vrijedni arheološki nalazi pa i kremirani konj. U ranoj povijesti autorica EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


224

PRIKAZI KNJIGA

se fokusira na mrežu antičkih prometnica, točnije magistralnu cestu koja je uglavnom pratila tok rijeke Drave na kojem su nastala i važna središta koja kasnije prerastaju u fortifikacijski objekt. Osim građevina za nadzor, spominju se i stambeno-gospodarski objekti te kameni most osporavanog antičkog podrijetla, a što je demantirano sedamdesetih godina 20. stoljeća. »Varaždinci i rijeka Drava« Spomenke Težak, kao i tema »Drava i ruralno stanovništvo Međimurja« Smiljane Petr-Marčec jedne su od najprisutnijih tema ne samo u literaturi, nego i u izvorima. Spomenka Težak opisuje odnos čovjeka i prirode, a Smiljana Petr-Marčec u svom dijelu poveznicom opisuje zanimanja uz rijeku Dravu: flojsarenje, zlatarenje, mlinovi, ribolov. Smiljana Petr-Marčec prikazuje »karakter« Drave iz djela F. Gonzcija: Međimurje, ljudi, vjerovanja, običaji koji je opisuje kao »divlja... a kraj kojim protječe izuzetno lijep... Drava stalno mijenja svoje korito... Razara stranu na koju se svaljuje njezina matica... koliko oduzme na jednoj, toliko ostavi i izgradi na drugoj obali... Ona neprekidno mijenja svoj režim i iziskuje od ljudi da joj se prilagode«. Autorica zaključuje da je Drava samo u nekim dijelovima zadržala dio izvorne ljepote - »sputana je betonskim nasipima«. O utjecaju čovjeka na »varaždinskom dijelu obale« u nastavku govori tema Spomenke Težak opisujući komunikaciju dviju obala, gospodarstvo, važnosti Drave za grad Varaždin te o flori. U sljedećoj temi »Vrednovanje kartografskih izvora u ekohistorijskim istraživanjima« Zvonimir Kopjar upoznaje nas s kartografskim i geodetskim načelima, mjerilima karata, izvornim i izvedenim kartama, inicijatorima te kontekstu u kojem su nastale karte. »Promjena toka i oblika rijeke koje dramatično utječu na sve aspekte života uz nju može se pouzdano zabilježiti i istraživati samo uz pomoć geometrijski dovoljno točnih karata«. Ukazuje na razlike u suvremenoj kartografiji i na staru kartografsku građu. U nastavku daje opis nekoliko topografskih karata, započevši s planom Varaždinske županije iz 1801. Beyshlaga Ignatiusa, a završava s digitalnom ortofoto kartom. U svojoj drugoj temi »Prirodne značajke rijeke Drave do sredine 20. stoljeća« Antica Bregović, služeći se povijesnim vrelima (V. Klaić: Prirodni zemljopis Hrvatske, G. Sebišanović: Ihtijološke refleksije, A. E. Jurinac: Ključ k opredjeljivanju riba u Dravi, Plitvici i Bednji, A. Pichler: Biljevni sag okolice varaždinske i Entomološka istraživanja F. Košćeca sa zbirkom od oko 70.000 primjeraka), nastoji stvoriti sliku okoliša rijeke Drave na kraju 19. stoljeća. Kritičkim osvrtom na prostor Varaždinske županije u 20. stoljeću zaključuje da unatoč eksploataciji »... na područjima starih tokova... uspjela održati ukupno vrlo bogatu biocenezu«. Posljednja tema ovog kataloga »Drava, rijeka kojoj su namijenili da izgubi osobnost«, dr. sc. Nikole Tvrtkovića, uz prije spomenute prirodoslovce s kraja 19. i početka 20. stoljeća, navodi znanstvenike istraživače s područja faune koji predstavljaju samo dio u mozaiku koji treba popuniti kako bi se moglo pristupiti prostornom planiranju ili samoj zaštiti faune okolice Varaždina. U tu svrhu donosi usporedbu stupnja bioraznolikosti s Plitvičkim jezerima. Autor nas upoznaje i s općim obilježjima faune. U nastavku upozorava na involviranost čovjeka i njegov reflektirajući odnos prema prirodi i sve siromašniji ekosustav. Krucijalnu ulogu u stopiranju tog trenda autor daje »lokalnoj zajednici, udruženju građana koje će na znanstvenim i stručnim temeljima slobodno vrijeme posvetiti očuvanju prirode« te nastavlja pitanjem - nije li čuvanje prirode kočnica razvoju kraja ili se to može unovčiti. Odgovor je u čovjeku koji se počinje baviti podmorskim turizmom, a ne ribolovom zbog veće dobiti. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

225

Kakvu budućnost imaju ljudi uz Dravu?! Možda im u tome pomogne »Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Hrvatske« iz 1999. ili pak EU? Prema autorovu mišljenju, pravo na odluku u očuvanju prirode trebala bi imati lokalna vlast u suradnji sa stručnjacima. Svaki tekst popraćen je fotografijama i kartama uz bonus od 163 fotografije izložaka iz prapovijesnog razdoblja, karata, isprava, krajobraza, mostova, alata i faune. Upozoriti na Dravu ili ono što je od njezine »arhetentične« prirodnosti ostalo, kao i upotpuniti znanje o flori i fauni, intencija je kataloga. Mario Šipek

Borislav Grgin, Rumunjske zemlje u srednjem i ranom novom vijeku, FF press, Zagreb 2006., 108 str. Nakon objave knjige Počeci rasapa: kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, autor Borislav Grgin, sveučilišni profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, svoje preokupacije srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim temama jugoistočne Europe preselio je nešto istočnije, točnije u Rumunjsku, čija predmoderna povijest za stručnu, a još više za širu javnost predstavlja potpunu nepoznanicu. Iako je knjiga Rumunjske zemlje u srednjem i ranom novom vijeku osmišljena kao priručnik za studente, koji na osnovi najnovije rumunjske i svjetske literature ocrtava glavne događaje, strukture i procese rumunjske srednjovjekovne i ranonovovjekovne prošlosti, ona može poslužiti onima koji žele saznati nešto više o prošlosti rumunjskog naroda, a da se to ne svodi samo na stereotipe i mitove o Drakuli iz popularne literature. Na početku knjige u poglavlju Etnogeneza Rumunja konstatira se da, iako su u etnogenezi današnjih Rumunja sudjelovale različite etničke grupe, od kojih se važnošću ističu Slaveni, kod Rumunja je, za razliku od svih njihovih susjeda, prevladala latinska (romanska) jezična sastavnica. Prva svjedočanstva o pojavi rumunjskih političkih tvorevina datiraju u početak 9. stoljeća, a sami se Rumunji u izvorima navode pod imenom Vlaha (Vlasi, Blacci, Valachi, Ilac, Iflak, Volohi).1 Razni izvori, većinom bizantske provenijencije, govore o postojanju nekoliko slavensko-rumunjskih vojvodstava tijekom 9. i 10. stoljeća, a bizantska princeza Ana Komnena spominje krajem 11. stoljeća neke od rumunjskih političkih vođa na tom prostoru (Gelu - »dux Vlachorum«). Može se zaključiti da su od 9. do 12. stoljeća Rumunji (Vlasi) počeli organizirati vlastite političke strukture manjeg ili srednjeg opsega koje su se kasnije okrupnjavale, od kojih je tada najveća bila Transilvanija. Međutim, taj je proces donekle prekinulo doseljavanje Ugara koji su počeli ulaziti i naseljavati Transilvaniju od druge polovice 10. stoljeća te je njihov sustav kraljevskih županija postupno potiskivao sustav rumunjskih vojvodstva. Iako uklopljena u sastav Ugarskoga kraljevstva, Transilvanija je zadržala relativnu autonomiju, a naseljavanje Mađara i drugih naroda poput Sikula (plemena istočnjačkog podrijetla) i Sasa u svrhu obrane jugoistočnih granica Ugarskoga kraljevstva na području Transilvanije nije moglo promijeniti pretežnu rumunjsku etničku strukturu. Ujedinjenje raznih političkih tvorbi O stavu rumunjske historiografije prema problemu Vlaha vidi, ZEF MIRDITA, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., poglavlje »Vlasi u rumunjskoj historiografiji«.

1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


226

PRIKAZI KNJIGA

južno od Karpata dovelo je do osnivanja vojvodstva Vlaške pod ugarskim vrhovništvom. Ali dinastičke borbe u Ugarskom kraljevstvu u prvoj polovici 14. stoljeća iskoristio je vojvoda Basarab, koji se u odlučujućoj bitki kod klanca Posada u Vlaškoj protiv ugarske vojske (1330.) izborio za neovisnost svoje zemlje. Ubrzo je njegov sin Nikola Aleksandar (1352. - 1364.) stekao i priznanje episkopije u mjestu Curtea de Arges, tada glavnom gradu kneževine, kao metropolitanske u Vlaškoj. Sličan proces dogodio se i u Moldaviji u kojoj je sredinom 14. stoljeća vladao izvjesni rumunjski odličnik kao vazal ugarsko-hrvatskoga kralja. Pobunom protiv nasljednika kneza Dragoša, koji su vjerno služili ugarskoj kruni kao njezini vazali u Moldaviji, vojvoda iz Maramureša, Bogdan, otjerao je Dragoševe nasljednike i u suradnji s lokalnim bojarima uspostavio de facto neovisnost Moldavije, koje je i potvrđena kada je odbijen napad ugarske vojske tijekom zime (1364. - 1365.) godine. Sve u svemu oko 1400. godine Vlaška i Moldavija postale su već stvarno neovisne kneževine, a Transilvanija je ostala vojvodstvo u sklopu Ugarskoga kraljevstva s visokom stupnjem autonomije. U društvenoj strukturi tih kneževina zanimljiva je pojava bojara, pripadnika zemljoposjedničke aristokracije, nasljednog društvenog sloja, iako je i vladar mogao stvoriti nove bojare, darujući im naslove i zemlju. Moć pojedinog bojara ovisila je o obiteljskim vezama, a i razlika u posjedu između bojara je bila velika jer ih je malo imalo prostrane posjede, dok je prevladavao srednji ili sitni posjed. Podložni seljaci koji su radili na zemlji zvali su se rumani ili vecini (susjed). Važna kategorija bili su i slobodni seljaci, koji su činili velik udio u ukupnom seljaštvu, a njihovi posjedi su se zvali mosie (čitaj mošije - djedovine). Iako je razvoj gradova bio ograničen u odnosu na Zapad, razvili su se s vremenom uz važne prometne pravce. Bili su to Brašov, Sibiu, Bistrica u Transilvaniji, Jaši u Moldaviji te Kilija i Giurgiu u Vlaškoj. U Transilvaniji su gradovi bili autonomne zajednice kojima je upravljalo vijeće od 12 vodećih građana, podređenih kruni. S vremenom se počela razvijati i feudalna hijerarhija i vazalni odnosi. Knezu je u obnašanju vlasti pomagalo vladarsko vijeće, sastavljeno od moćnih bojara, uz koje su bili i brojni dvorski službenici pod nazivom dregatori. U Transilvaniji je posebno bila važna institucija staleških skupština koja je imala određenu nadležnost u vanjskoj i unutarnjoj politici, a koju su činili predstavnici mađarskih, saskih, sikulskih i rumunjskih elita. Međutim, 1366. godine, da bi ojačao katoličanstvo u Transilvaniji i kraljevsku vlast, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Anžuvinac izbacio je rumunjske staleže iz te skupštine zbog njihove pripadnosti istočnom kršćanstvu (pravoslavlju), što će kasnije dovesti do velikih problema jer su Rumunji činili oko dvije trećine stanovništva u Transilvaniji. Nakon stjecanja neovisnosti Vlaška i Moldavija su i dalje bile ugrožene ekspanzionističkim nakanama svojih susjeda (Ugarsko kraljevstvo i Poljska), ali su mudrom politikom osciliranja između te dvije sile uspijevali sačuvati samostalnost. Teškoće su se povećale pojavom nove sile u regiji - Osmanlijskog Carstva. U početku su mnogi vlaški i moldavski vladari sudjelovali u križarskim pohodima protiv Osmanlija (vlaški vladar Mirća Stari poslao je svoje trupe u pomoć srpskom knezu Lazaru na Kosovo polje 1389. godine). Nakon prvobitnih uspjeha u borbi protiv Osmanlija, i Vlaška i Moldavija morale su priznati osmanlijsku vrhovnu vlast, a iako je danak u početku bio samo simbolična cijena za mir, to je ipak označilo početak osmanlijskog utjecaja u objema kneževinama. Suočeni s takvim novim stanjem, vladari Vlaške su počeli uvažavati interese Porte pa je vlaški vladar Dan II. bio prisiljen preusmjeriti EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

227

svoju politiku prema istoku. U toj situaciji ugarski vladari imali su svoga favorita za vlaško prijestolje, Vlada II. Draculu, koji je pod njihovim utjecajem u turbulentnim okolnostima uspio zavladati u Vlaškoj čak tri puta. Međutim, osjetljiva vojna situacija u jugoistočnoj Europi, svojevrsna pat-pozicija velikih sila Ugarskoga kraljevstva, Poljske i Osmanlijskog Carstva, u čijim se obračunima klatno uspjeha naglo mijenjalo u korist pojedine sile, prisiljavala je moldavske i vlaške knezove na niz neprincipijelnih koalicija. Tako je Vlad II. 1443. godine kao Portin pouzdanik došao na vlast u Vlaškoj početkom 1443. godine pa se zatim odbio pridružiti velikom križarskom pohodu Janka Hunjadija 1444. godine protiv Osmanlija, no već iduće godine je djelatno poduzeo nekoliko ratnih pohoda protiv njih. Treba imati na umu da su mnoge države poput Srbije, Bosne, Vlaške, Moldavije u 15. stoljeću bile na prostorima jugoistočne Europe i turske i ugarske vazalne zemlje, a pretendenti na prijestolja tih država često su se i uz tursku pomoć borili jedan protiv drugog. Mnogi vladari su uz pomoć Osmanlija legalizirali svoju vlast i tako se osigurali od suparnika i susjeda, a često su i sami sa svojim trupama sudjelovali u borbi na strani Osmanlija, poput srpskog despota Stefana Lazarevića koji je svojim trupama spasio Osmanlije u bitki kod Rovina 1395. godine. I sam Skenderbeg koji je borbom protiv Osmanlija zadivljavao cijelu Europu, bio je prinuđen velik dio svoje vladavine provesti kao sultanov vazal.2 Na sličan način vladavine bio je prisiljen i sin Vlada II. - Vlad III. Tepes, poznatiji kao Drakula. Od sredine 16. stoljeća, nakon što su Osmanlije zauzele velik dio Ugarskoga kraljevstva, rumunjske kneževine postajale su sve ovisnije o njihovoj vlasti. Međutim, to nije značio kraj protuosmanske borbe kod Rumunja jer je u vrijeme Mihaela Hrabrog (1593. - 1601.), vladara renesansnog tipa, došlo do privremenog ujedinjavanja svih triju rumunjskih kneževina Transilvanije, Vlaške i Moldavije, koji je uspio pobijediti Osmanlije i ishoditi njihovo de facto priznanje svoje vlasti. U složenim uvjetima svoje vladavine, nakon što je postao habsburški pouzdanik, ubio ga je habsburški vojskovođa Juraj Basta, bojeći će da će Mihael Hrabri postati previše moćan, kao novi miljenik habsburških vladara. U kasnijem društvenom razvoju kneževina Moldavije i Vlaške važni su protugrčki ustanci (1617. - 1619.) i (1631.) jer su se Grci pojavljivali u rumunjskim zemljama kao pratnja knezova pod osmanlijskim vrhovništvom, a često su se upuštali u trgovačke pothvate, kupovali posjede i stjecali visoke položaje na dvoru. Ova protugrčka reakcija, iako je bila rani izraz narodne svijesti, pokazivala je i ksenofobičan stav bojara prema Grcima, prije svega zbog gospodarskih interesa. Nakon kratkotrajnog opadanja osmanske moći došlo je do obnove pod velikim vezirima kuće Ćuprilić, koji su inaugurirali novu politiku postavljanja carigradskih Grka (fanariota - po jednom carigradskom kvartu naseljenom večinom Grcima) na vlaška i moldavska prijestolja, jer se često događalo da su moldavski i vlaški knezovi »prešli u neprijateljske redove usred bitke«. Autonomni status dviju kneževina je time sačuvan, ali uz nova velika ograničenja. Fanariotsko stoljeće (1711. - 1821.) mnogi povjesničari zovu i »stoljećem reformi« jer su fanarioti proveli široku reorganizaciju društva u dvjema kneževinama na načelima »prosvijećenog apsolutizma«, između ostalog na području uprave i sudstva te fiskalnih reformi, a za njihove vladavine došlo je i do ukidanja Vidi: MOMČILO SPREMIĆ, Turci i Balkanski poluotok u XVI i XV vijeku, Jugoslovenski istorijski časopis, 1-2., 1966., Beograd, 3749.

2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


228

PRIKAZI KNJIGA

kmetstva. Važna je činjenica da su oni provodili te reforme s ciljem poboljšanja mehanizma iskorištavanja u korist Porte. Tim reformama su se najjače odupirali bojari iz društvenih i političkih razloga kao konzervativna reakcija zbog gubitka povlastica. Tako su, kada je habsburška vlast privremeno zauzela Vlašku tijekom habsburško-osmanskog rata (1787. 1792.), tražili ukidanje svih reformi, optuživši ih da im je osnovni cilj bio uništenje bojara. U isto vrijeme u Transilvaniji, koja je ponovno pala u ugarske ruke, počela je borba za pravo Rumunja za političku emancipaciju, zapravo borba za jednaka politička prava s ostalim narodima (manjinskim) koji su nastanjivali Transilvaniju, pod vodstvom unijatskog biskupa Ivana Inocenta Micu-Kleina (1692. - 1768.). U svom pristupu u kojemu je tražio prava ne samo grkokatolika, nego svih Rumunja u Transilvaniji, zrcali se moderna ideja nacije. Ipak ta je borba završila neuspjehom, a biskup je bio prisiljen na progonstvo u Rim. Seljački ustanak u Transilvaniji pod vodstvom rumunjskog seljaka Horea, a koji su se žalili na zloporabu plemstva i tijela carske vlasti prema njima, prisilio je vlasti da ukinu kmetstvo u Transilvaniji 1785. godine. Borbu biskupa Micu-Kleina za jednaka prava Rumunja u Transilvaniji nastavila je intelektualna elita zvana Transilvanska škola, koja je svojim memorandumom caru Leopoldu II. (1790. - 1792.) pod nazivom Supplex Libellus Valachorum dokazala velik napredak u procesu razvoja nacionalne svijesti transilvanskih Rumunja. Napori za jednakopravnost nastavili su se i u 19. stoljeću na kulturnom području, baš zahvaljujući bogatoj i inovativnoj djelatnosti Transilvanske škole. Na kraju knjige nalazi se obiman popis izabrane literature, većinom na engleskom jeziku, pri čemu treba spomenuti i članak Castille Maneae-Grgin o Neobičnom knezu na moldavskom prijestolju: Hrvat Gašpar Graziani (1619. - 1620.), koji pokušava rasvijetliti još jednu zanimljivu biografiju. Željko Karaula

Povijest u nastavi, IV./2006., br. 2 (8), društvo za hrvatsku povjesnicu i srednja europa, Zagreb 2006., 100 str. Iako specijaliziran za radove iz metodike i prakse nastave povijesti, časopis »Povijest u nastavi« gotovo u svakom broju donosi i nekoliko znanstvenih radova, i to pretežno iz društvene i socijalne povijesti Hrvatske. Tako prvi tekst u ovom broju donosi izvorni znanstveni članak Ide Ograjšek Gorenjak »Otvaranje ženskog liceja u Zagrebu«, što je sažetak glavnih teza njezina magistarskog rada obranjenog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005. godine.3 Na početku ću citirati dio autoričina članka koji pokazuje generacijska očekivanja obrazovanja žena u prvoj polovici 20. stoljeća, prema iskustvu sam autorice: »Sjećam se da sam se zaprepastila kad sam saznala da je moja baka, inače rođena 1911. godine, završila 'samo' osam razreda škole. Tim više što je ona bila ponosna na svoje obrazovanje i smatrala je da je daleko dogurala. 'Tada je bilo drugačije!' jednostavno mi je objasnila. Smisao te rečenice Autorica se specijalizirala za »ženske teme« u Hrvatskoj te je već objavila nekoliko zapaženih radova koji, među ostalim, otkrivaju i razloge zanemarenosti pitanja prava i položaja žena u Hrvatskoj u znanstvenim radovima. Tako je objavila zanimljiv članak »Zastupljenost ženskog pitanja u hrvatskim glasilima u Hrvatskoj na kraju 19. stoljeća«, Radovi ZHP, 34/35/36., 89.-100., a u broju 2 (2004.) »Povijesti u nastavi« objavljen je i njezin rad »Osmi mart - Međunarodni dan žena«.

3

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

229

shvatila sam tek dvadeset godina kasnije proučavajući okolnosti u kojima se 1892. godine otvorila prva ženska gimnazija u Hrvatskoj.« Sve do kraja 19. stoljeća osam godina školovanja bio je gornji prag djevojačkog obrazovanja. Upravo zato je otvaranje prvog ženskog liceja 1892. godine u Zagrebu značio potez koji je djevojkama otvorio i omogućio pristup »muškom« sustavu znanja i polaganu redefiniciju žene u hrvatskom društvu. Prema autoričinu mišljenju, sam čin otvaranja liceja pokazao je da je proces razvoja građanskog društva u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća bio uznapredovao te da je time i važnost obrazovanja postala bitna i među djevojkama. Među statističkim tablicama koje se ovdje donose posebno je zanimljiv presjek učenica liceja prema zanimanju njihovih roditelja, koji pokazuje da je većina roditelja pripadala tadašnjoj građanskoj klasi, najvećim dijelom iz redova činovnika 34%, obrtnika i trgovaca 22, profesora 8, posjednika 7, vojnih časnika 6% i tako dalje. Međutim, ponuda od samo tri tipa obrazovanja na liceju - latinski jezik, engleski jezik i pedagogija - govorila je ipak o trenutačnoj društvenoj situaciji i konvencionalnoj svrsi ženskog obrazovanja. Više od 70% polaznica liceja odlučilo se na pedagoški smjer. Otvaranje liceja je ipak predstavljao presedan pa je s vremenom i zagrebačko sveučilište počelo otvarati svoja vrata za žene. Osim praktične koristi, licej je utjecao i na oblikovanje ženskog pokreta u Hrvatskoj jer su na njemu predavale vodeće učiteljice toga doba koje su svojim nastupom i angažmanom pružale pozitivan primjer alternativne ženske sudbine onoga doba. Nije slučajnost da je jedna od prvih ženskih udruga u Hrvatskoj i Slavoniji - Gospojinska udruga za obrazovanje i zaradu ženskinja - kao svoj zadatak uzela stipendiranje učenica liceja i organizaciju djevojačkog internata. Drugi rad potpisuje Ivančica Jež iz Osnovne škole Veliki Bukovac pod naslovom »Tragovima stoljetne prošlosti - pokušaj uvođenja učenika u istraživački postupak«. Rad pokazuje prikaz provedenog istraživačkog postupka učenika sedmih razreda osnovne škole na problematici zavičajne povijesti kao bi učenici stekli znanja i uvid u one postupke koje koriste povjesničari. Konkretno, učenici su trebali donijeti vlastiti sud o utemeljenju i djelovanju Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) u kotaru Ludbreg od 1905. do 1914. godine. Učenici su podijeljeni u pet skupina, svaka s određenim fondom potpitanja koja proizlaze iz glavnog istraživalačkog zadatka. Prvi je zadatak bio proučavanje literature i izvora (ludbreški zavičajni muzej) o ludbreškom kraju u to doba. Zatim je provedena kritička analiza izvora te provedena interpretacija. U sklopu četiri školska sata autorica je uočila da su učenici pravilno prezentirali uočene promjene u političkom organiziranju seljaštva, jačanju njegove samosvijesti i nacionalnog identiteta u kotaru Ludbreg. Važnost neposredne komunikacije s prošlosti preko povijesnih izvora je u tome da učenici usvajaju standarde povijesnog mišljenja, povijesnu kritiku i analizu problema i odlučivanja, što je konačno i postignuto. Treći rad je svojevrsna kritika sveučilišne profesorice u mirovini Mile Kolar-Dimitrijević prema novim generacijama povjesničara koji ne posvećuju mnogo pažnje svojim prethodnicima koji su »krčili putove i pripremali terene«. Težak lom koji se dogodio prelaskom iz socijalizma u kapitalizam doveo je do toga da su se neki povjesničari odricali onoga što su stvorili u socijalističkom vremenu, što je također imalo svojih posljedica. Da bi to donekle ispravila, Kolar-Dimitrijević je u svom radu donijela kratak prikaz biografije Franka Miroševića, utjecajnog hrvatskog povjesničara starije generacije, u kojoj se pokazuje njegovo znanstveno djelovanje u Hrvatskoj na unapređivanju povijesne znanosti. Autorica posebno naglašava EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


230

PRIKAZI KNJIGA

njegovu ulogu kao dugogodišnjeg prosvjetnog inspektora, a ističe i nezavidnu situaciju 1992. godine kada je trebalo pisati nove udžbenike, a vlast nije donijela nastavne programe te je dr. Mirošević uspio izraditi materijale za nastavnike, pri čemu mu je vrlo koristan bio časopis Školske knjige Nastava povijesti, čiji je svojevrsni nasljednik ovaj časopis Povijest u nastavi. Posebno je važna bibliografija dr. Miroševića koja se donosi na stranicama 192.-204., a koja je važna i za znanstvenu zajednicu. U ovom su broju zanimljivo napisani i neki prikazi koji vrlo detaljno prikazuju novoizašle knjige u Hrvatskoj. Tako Nenad Vidaković daje pregled kapitalnog djela Emila Heršaka Drevne seobe: prapovijest i stari vijek, Dražen Klinčić djela Vivian Green Ludilo kraljeva, Maja Crnjac zanimljivog izdanja Alberta Binga Amerika - zemlja nemogućih mogućnosti itd. Na kraju se nalaze vijesti sa znanstvenih i stručnih skupova u Hrvatskoj i prijedlog Hrvatske udruge nastavnika povijesti o Etičkom kodeksu nastavnika povijesti. Željko Karaula

Teaching modern Southeast European history. Alternative Educational Materials, sv. I-IV, Thessaloniki 2005., Center for Democracy and Reconcilliation in Southeast Europe Center for Democracy and Reconcilliation in Southeast Europe (dalje CDRSEE) izdao je 2005. u Solunu četiri sveska povijesnih čitanki koje se bave poviješću jedanaest zemalja jugoistočne Europe (područje „od Slovenije do Cipra«). Napomenuo bih kako je Obrazovni odbor za povijest CDRSEE 1999. počeo s radom na „Joint History Project« te organizirao radionice i izdao dvije publikacije Teaching the History of Southeastern Europe i Clio in the Balkans. The Politics of History education.4 Svrha izdavanja čitanki je nastojanje da se interpretira zajednička povijest kroz školski sustav. U siječnju ove godine najavljeno je izdavanje čitanki na hrvatski jezik tijekom ove godine, u čemu će sudjelovati Hrvatski helsinški odbor. Urednici prve čitanke naslovljene »Osmansko Carstvo« su Halil Berktay, profesor na Sabanci University, i Bogdan Murgescu, profesor povijesti na bukureštanskom sveučilištu. Kao razlozi zašto se počelo s Osmanskim Carstvom navedeno je da su narodi na ovom području odbacili „zajedničko povijesno iskustvo« Osmanskog Carstva. Povijest tog carstva je etnocentrički i kontradiktorno prikazana u zemljama jugoistočne Europe (često kao napredna ili nazadna, multikulturna ili represivna). Osmansko je Carstvo važno za „...kolektivno samodefiniranje nacija JI Europe...« (str. 25), pritom su „...nacionalno orijentirani povjesničari percipirali i pisali o Carstvu kao seriji herojskih vojnih uspjeha vlastitog naroda nad neumoljivim neprijateljima...« (str. 39). Urednici su koristili izvorne tekstove uz komentare i pitanja. Tekstovi opisuju prodor Osmanlija na Balkan, podvrgavanje lokalnih vođa (plemstva) te povezivanje s lokalnim saveznicima dodjeljivanjem timara. Zatim se opisuje organizacija (temeljena na islamskoj, mongolskoj i bizantskoj političkoj tradiciji), vjerske institucije (multireligijsko društvo temeljeno na miletskom sustavu), društvo i svakodnevica Osmanskog Više o Center for Democracy and Reconcilliation in Southeast Europe i njihovim publikacijama vidi na http://www.see-jhp.org/

4

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

231

Carstva. Malo je tekstova o hrvatskim područjima pod Osmanskim Carstvom, no izdvojio bih pjesmu iz krčme u Senju (o Ivi Senjaninu), krvnom bratstvu između kršćanskog i osmanskog vojnika na pograničnom području Dalmacije te tekstove pisma modruškog biskupa papi Leonu X. iz 1516. i Frana Krste Frankopana o pripremi bune protiv Habsburga. U drugoj čitanci Nacije i države u jugoistočnoj Europi obrađuje se nastanak država i nacija te njihovi (nacionalistički) sukobi sve od druge polovine 18. stoljeća do 90-ih godina 20. stoljeća. Urednica čitanke je Mirela Luminita Murgescu, profesorica povijesti na bukureštanskom sveučilištu. U čitanci su prikazani procesi samodefiniranja nacija, njihove posebnosti i autentičnosti te složenost odnosa između nacija i države. Navodi se kako su stalni nacionalni sukobi oblikovali ovu regiju. Cilj je autora bio da „više balansirana i argumentirana vizija povijesti jugoistočnoeuropskih nacionalnih država pomogne mlađim generacijama da budu više tolerantnije s obzirom na druge nacije i/ili na nacionalne grupe te više otvorenije prema suvremenim evolucijama« (str. 15). Dio teksta Franje Tuđmana „Za Hrvatsku« iz 1982. o pravu svake nacije na vlastitu državu naveden je u poglavlju o osnivanju nacionalnih država (str. 60). Definiranje nacije i nacionalnih ideologija prikazani su tekstovima iz zemalja ovog područja gdje su jasno prikazane sličnosti, ali i razlike u shvaćanju nacije. Kao primjer nacionalnih simbola, između ostalih, navedeno je izdavanje poštanske marke Dražena Petrovića, koji je „najvjerojatnije jedini jednoglasno prihvaćen kao (hrvatski, D.V.) nacionalni junak modernog doba« (str. 111). Na kraju knjige izborom tekstova nastoji se ukazati na stereotipni prikaz Balkana kao „bačve baruta« i nastanak nasilnih (nacionalističkih) ideologija. Od hrvatskih, izdvojio bih tekstove Augusta Šenoe iz djela Zagrebulje o nacionalnim predrasudama prema Nijemcima u Hrvatskoj iz 1866., govor Stjepana Radića o stvaranju hrvatske države unutar Jugoslavije iz 1918. te tekst navijača Dinama o odlasku na susret nogometnih klubova Partizan - Dinamo 1989. godine. Urednici treće čitanke Valery Kolev, profesor povijesti na sofijskom sveučilištu, i Christina Koulouri, profesorica povijesti na sveučilištu Peloponnese, obrađuju razdoblje Balkanskih ratova. Povjesničari nisu suglasni u interpretaciji rata pa je tako u Bugarskoj i Turskoj vojni poraz potaknuo pitanje traženja odgovornosti, a pobjedničke države Srbija i Grčka ovo su pitanje povezale s Prvim svjetskim ratom te kasnijim ratom u Maloj Aziji. Naglašava se kako je glavna tendencija na Balkanu bio miran razvoj i modernizacija (obilježena uspostavom modernih liberalnih ustavnih institucija i političkih sustava, izgradnjom komunikacija i industrije) te težnja za konsolidacijom nacije kroz javno obrazovanje, isticanjem nacionalnih praznika te jačanjem uloge vojske i crkve. Cilj je čitanke prikazivanje sudjelovanja „običnog čovjeka«, svakodnevne patnje i užase, ali i humanizam i solidarnost među zaraćenim narodima. Od hrvatskih tekstova izdvojio bih onaj Antuna Gustava Matoša „Živi i mrtvi«, objavljen u studenome 1912. u Obzoru, u kojem oplakuje pale srpske intelektualce u ovim ratovima. U četvrtoj čitanci obrađuje se razdoblje Drugoga svjetskog rata, pri čemu se nastojalo regionalne događaje staviti u širi (europski) kontekst te tako objasniti posebnost „balkanske brutalnosti«. Urednik posljednje čitanke je Krešimir Erdelja, hrvatski profesor jedne zagrebačke osnovne škole. U čitanci je istaknut antifašizam i solidarnost među zemljama regije, no „zbog složenosti i međunarodnih (hladnoratovskih) prilika« nisu navedeni tekstovi o poratnim posljedicama. No, unatoč tome, donesen je tekst svjedočanstvo britanskog časnika Colia EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


232

PRIKAZI KNJIGA

Gunnera o partizanskim zločinima u Bleiburgu iz djela Bleiburg (izdanom 1990. u Zagrebu). U uvodu čitanke je navedena ograničenost korištenja ovih čitanki zbog postojećeg kurikuluma, slabijeg zanimanja učenika te nedovoljne pripremljenosti samih nastavnika. Na početku čitanke donose se tekstovi o vođama različitih zemalja, vojnim i političkim pokretima. Zatim su navedeni tekstovi koji pokazuju život u ratu, u kojima je naglašeno sudjelovanje žena u pokretima otpora te položaj kulture i obrazovanja u ratnim prilikama. U poglavlju „Užasi rata« prikazano je stradanje civilnog stanovništva te utjecaj rasizma i antisemitizma na provođenje njemačkih ekspanzionističkih planova. Potrebno je naglasiti da se posebno obrađuje stradanje Židova zbog „užasne sustavne složenosti« (str. 85). Tekstovi donose primjere humanizma i solidarnosti u ratnim užasima, pritom se citira molba Alfonza Barona za puštanjem iz zagrebačkog pritvora njegove radnice Židovke u srpnju 1941. (preuzeto iz djela Ive Goldsteina „Holokaust u Zagrebu«). U posljednja dva poglavlja obrađene su ratne posljedice (npr. demografske procjene stradanja stanovništva) te uspomene na ratne prilike, a pritom je naveden tekst Anđelke Martić iz knjige Vuk na Voćinskoj cesti o dječaku koji se pridružuje partizanima nakon pogibije oca partizana. Kako na ispravan, pedagoško-didaktičan način predavati povijest? Kako izbjeći neznanstveni utjecaj u nastavi povijesti? Odgovori na ova i slična pitanja ponajprije moraju dati znanstvenici i profesori. U sva četiri sveska čitanki Teaching modern Southeast European history. Alternative Educational Materials uočljiv je multiperspektivni i multikulturalni pristup u nastavi povijesti. Od učenika se traži „povijesno razmišljati«, a pritom se donose tekstovi o manje prisutnim društvenim kategorijama i skupinama kao što su žene i djeca. Nedostaci se mogu vidjeti u nedovoljno objašnjenim „osjetljivim« pitanjima, poput onih o važnosti i posljedicama izdavanja Memoranduma SANU ili kvalitetnijem razumijevanju četničkog pokreta. Osim toga, razdoblje ratnih prilika u 90-ima na području bivše Jugoslavije nije cjelovito prikazano. No, izdavanje ovih čitanki na hrvatskom jeziku zasigurno će pridonijeti poboljšavanju kvalitete nastave povijesti u Hrvatskoj.

Danijel Vojak

Branko Vujasinović, Istaknute osobe u hrvatskom vodnom gospodarstvu kroz povijest; Zagreb: Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje, 2007., 200 str. Hrvatska je tranzitna zemlja koja se nalazi na putu od Podunavlja do Jadrana. Ova njezina karakteristika prati je od povijesti starog vijeka, ali je osobito važna nakon potiskivanja Osmanlija s ovih prostora kada vodeni put Dunavom, Savom i Dravom postaju njezine najstarije ceste kojima se kreću ljudi i robe. Upravo ovo razdoblje poslije 1699. pa do suvremenosti prepuno je osoba koje su radile na osposobljavanju i održavanju tih najstarijih i najzanimljivijih naših putova, a koje su to zanimljivije ako se stalno uzima u obzir središnji položaj Hrvatske na križanju istoka i zapada te sjevera i juga. Međutim, upravo administrativno-političko cijepanje Hrvatske i Slavonije otežalo je otvaranje, održavanje te dosljedno tome proučavanje svih vrsta prometa pa i vodenog na ovom području. Osobe koje su radile na ovom poslu pripadale su raznim nacijama i trebalo je EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

233

dočekati ovo naše vrijeme da bi se o istaknutim stručnjacima koji su radili na ovim poslovima prije dvjesto i više godina moglo govorit objektivno o njihovu radu, zalaganju i doprinosu. Vjerojatno je to i razlog zašto se nijedan povjesničar od zanata nije prihvatio ovog posla za sva tri stoljeća, jer osobe koje su radile u vodnom gospodarstvu tijekom povijesti pokazuju da je vodeni svijet mnogo širi nego što su nacionalne države formirane u 19. stoljeću i da im podjela riječnih tokova po državama na čijem području te rijeke teku samo smeta te su mnogi više puta započeti poslovi zastali da bi se nakon mnogo godina posegnulo ponovno za vodograđevnim radovima i izradi novih planova o navodnjavanju, melioraciji ili izradi kanal. Neka se samo spomene da je kanal Dunav - Sava bio planiran od 1737. godine do danas 22 puta jer je riječ o jednom od najintrigantnijih poslova srednje i jugoistočne Europe, zapravo planu koji bi morala realizirati Hrvatska kao podunavsko-mediteranska zemlja, što bi bilo od koristi za nju, ali i za sve zemlje kroz koje prolazi Dunav i koje su s njim spojene kanalima, a to je zapravo cijela Europa istočno od Alpa. Dipl. ing. geodezije Branko Vujasinović uporno je godinama istraživao osobe koje su radile u vodnom gospodarstvu. On je dao velik doprinos svojoj struci, kao što to pokazuje njegova bogata biografija. Spoznao je koliko se vrijednih podataka o osobama krije u personalnim dosjeima ustanova koje se danas bave vodnim gospodarstvom. No nije bio zadovoljan onime što je uspio pronaći pa je posegnuo za mukotrpnim istraživanjima raznih shematizama, pregledom starih novina i časopisa, pa i za arhivskom građom u našim arhivima. Bio je to posao za grupu, a ne za jednog čovjeka i Vujasinović je sustavno i vrlo pedantno prikupljao podatke te je ova knjiga rezultat tog napora. Pri tome, dakako, moramo dopustiti da je možda ispalo nekoliko osoba čije biografije autor nije našao jer i postojeće biografije ukazuju na to da se autor morao svakako snalaziti kako bi ih kompletirao pa je za neke osobe imao mnogo podataka, a druge je jedva sastavio te ih i nije posve doradio. Velika je hrabrost što se autor usudio napisati i biografije osoba koje su radile u vodnom gospodarstvu do kraja 2006. godine, ali pod uvjetom da više nisu među živima. Mislim da mu je ta odluka dobra, kao što mu je dobra i odluka da krene u neistražena područja povijesti vodnoga gospodarstva u prošlosti, pa i u 18. i 19. stoljeće. Pri tome je napisao 350 biografija navodeći kod svake biografije izvor koji je koristio, čime je omogućio i budućim istraživačima da prošire i prodube određenu biografiju. Dakako, kao i sva slična djela i ovo će se poput enciklopedija morati uvijek nanovo osuvremenjivati ličnostima koje su završile svoj životni put, a koje zavređuju da ih se trajno pamti. Shema izrade knjige je izlaganje biografija po abecednom redu. Prema vrsti materijala kojima je raspolagao ing. Vujasinović je namjerno neke ličnosti obradio detaljnije i bolje, smatrajući da to one zaslužuju, ali često je to bilo i stoga što je raspolagao s više materijala. Osobe čije biografije nije uspio sastaviti uvrstio je u popis na kraju knjige i upravo je to poticaj da se oni uključe u novo izdanje ako netko raspolaže podacima ili spoznajama do kojih autor nije mogao doći. Posebnu je pozornost posvetio nekim osobama koje su iznimno vrijedne za povijest vodnoga gospodarstva. Ignjat pl. Pongratz, rođen u Bratislavi 1754., izrađivao je hidrografske karte i 1785. je u Zagrebu kao inženjer preuzeo upravu i uređenje Save kao plovne rijeke, a osobitu je pažnju posvetio Lonjskom polju i ušću Une u Savu kod Jasenovca te je 1793. predložio projekt uređenja Lonjskog polja te se i kanal Lonja - Strug EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


234

PRIKAZI KNJIGA

temelji na Pongratzovoj ideji o izgradnji odušnog kanala sredinom Lonjskog polja kako bi se spriječile poplave. Građevni inženjer barun Leonard Zornberg rođen je u Galiciji 1803. i pola života je radio na uređenju savskog i kupskog plovnog puta, a onda je kao činovnik Zemaljskog građevnog ravnateljstva sudjelovao na planiranju, projektiranju i izvedbi cesta, mostova, vodogradnja te zemaljskih javnih zgrada. Pod njegovom upravom izvršena je prva hidrografska izmjera rijeke Save od ušća kod Zemuna do Sutle, a sa svrhom spašavanja Posavine od poplava. Građevni inženjer Franjo Avramović, rođen u Vrbovskom, bio je vojni inženjer na talijanskoj fronti tijekom Prvoga svjetskog rata, a onda radi na uređenju Save u Građevnom odsjeku Gradskog poglavarstva Zagreba pa je i regulacija Save 1924. do 1926. oko Zagreba izvođena pod njegovom upravom. Valentin Lapaine, rođen u Idriji 1843., diplomirao je na Visokoj školi u Grazu te je radio kao građevinski inženjer na području slavonske i hrvatske Vojne krajine, što ga je osposobilo da poslije razvojačenja kao službenik Građevnog odsjeka Zemaljske vlade rukovodi opsežnim vodograđevnim radovima na utvrdama i utvrđivanju dunavskih obala, ali i brojne poslove na tehničkim problemima do odlaska u mirovinu. Bio je i vrlo plodan pisac te je 1896. objavljena knjiga »Stare i nove vodogradjevine u Hrvatskoj i Slavoniji«, a mnogo je pisao i u Viestima družtva inžinjira i arhitekata. August pl. Pisačić, rođen u Trstu 1859., pripadao je pak kalničkom plemstvu. Nakon studiranja na građevnom odsjeku Tehničke visoke škole u Grazu radi od 1888. kod Zemaljske vlade u Zagrebu te i on radi na regulaciji Save, ali i na drugim vodoopskrbnim objektima u Primorju i krškom području u priobalju. Kao građevni inženjer nadzirao je gradnju većih javnih zgrada u Zagrebu među kojima staru Sveučilišnu knjižnicu na Marulićevu trgu, zgradu Zemaljske vlade na Markovu trgu te gradnju Medicinskog fakulteta na Šalati, a kontrolirao je i gradnju cesta. Slovenac Guido Pongratz bio je poduzetnik, specijaliziran za nabavu željezničkih pragova te je upravo na poslovima gradnje željezničkih pruga i mostova u Hrvatskoj proveo veći dio radnog vijeka. Gradio je i pristanišnu zgradu u Rijeci 1870., a od 1882. do 1886. radi na regulaciji rijeke Neretve do ušća i na odvodnji neretvanske doline te produbljenju splitske luke. U Karlovcu je sagradio mlin na turbine 1859., a u Zagrebu staru plinaru 1862. i uključen je u radove na gradnji zagrebačkog vodovoda koji je dovršen 1878. godine. Bio je zadužen za poslove na regulaciji Save od Zagreba do Zaprešića. Posebno mjesto pripada i Stjepanu Szavitsu Nossanu (1894. - 1970.) koji je započeo inženjersku praksu 1917. u Odsjeku za održavanju željeznica i koji se bavio mnogim važnim poslovima u međuratnom razdoblju, istaknuvši se i pisanjem biografija istaknutih graditelja cesta i željezničkih pruga. I tako bismo mogli navoditi mnoga važna imena ljudi koji su rođeni diljem Europe, a koji su ušli u ovu knjigu zbog zasluga na vodograđevnim radovima te su ostvarili golem posao koji je Hrvatsku pretvorio u mjesto pogodno za obradu zemlje i oslobođenu od velikih poplava koje su prije zemlju pretvarale u močvaru i pustoš. Djelo ovih ljudi je vrijedno pažnje i zato smatram da kao kolektivni posao vodograđevni radovi i ljudi koji su na njima radili trebaju biti posebna hrvatska vrijednost, odnosno baština. Na kraju knjige je i popis istaknutih osoba čije biografije nisu izrađene zbog nedostatka podataka, a važno je i poglavlje Važnije institucije i subjekti u povijesti hrvatskog vodnog gospodarstva koje pridonosi boljem poznavanju važnosti rijeka za hrvatsku prošlost. Na kraju su M. Kolar-Dimitrijević i Lj. Tropan napisali kratku biografiju ing. Branka Vujasinovića, rođenoga 1927. u Glini, navodeći samo sumarno njegove zasluge EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

235

na vodograđevnim i geodetskim poslovima, a bez detaljnog navođenja brojnih radova koje je objavio, a čiji se popis može naći u posebnom radu M. Kolar-Dimitrijević. Diplomirani ing. geodezije Branko Vujasinović izdavanjem ove knjige dovršio je velik posao. Knjiga je objavljena sredstvima Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje, a slučajno se tiskanje ove knjige poklopilo s autorovim 80. rođendanom, ali i osnivanjem Društva za regulaciju rijeke Vuke u Klisi pokraj Osijeka 1876 godine. Međutim, brojne su tvrtke i ustanove, kako se vidi iz zahvale prof. dr. Josipa Marušića, predsjednika Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje, bile zainteresirane za izdavanje ove knjige, a mislim da će knjiga biti podloga za pisanje povijesti vodnoga gospodarstva, ali i izradi izvještaja koje će budućim istraživačima povijesti gospodarstva olakšati posao na izradi sinteze kojoj se već sada nakon ovog posla ing. Vujasinovića već može prići, kako je to skromno najavio urednik knjige dipl. ing. građevinarstva Ljudevit Tropan. Jer knjiga je, obogaćena bogatim likovnim prilozima u obliku fotografija, crteža ili karata, koje su prikupljene izvanrednim trudom, pravo »otkriveno skriveno blago« koje nam otvara a svakako svima obogaćuje dosadašnje naše spoznaje i znanje. Završit ću izvatkom iz recenzije prof. dr. Josipa Marušića: »...čitatelji monografije trebaju imati na umu da vodno - gospodarske djelatnosti imaju osobito gospodarsko, infrastrukturno i društveno značenje za razvitak svake države. Očita je prirodna i tehničko-tehnološka, ali i društveno-ekonomska povezanost vodnogospodarskih i drugih djelatnosti, a u prvom redu: poljoprivrede, energetike, prometa, turizma, većina industrijskih djelatnosti te urbanog i komunalnog razvoja u postojećim ekološkim uvjetima okruženja« (str. 200). Mislim da će ova knjiga biti neizostavna pri pisanju povijesnih radova bilo koje struke ili privredne grane. Mira Kolar-Dimitrijević

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 211-235


236

PRIKAZI KNJIGA

Znanstveni skup »Identitet Like: korijeni i razvitak« Od 25. do 29. rujna 2007. održan je u Kulturno-informativnom centru u Gospiću znanstveni skup »Identitet Like: korijeni i razvitak«, dosad najveći znanstveni skup u Lici i o Lici uopće. Skup su zajednički organizirali Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Hrvatski institut za povijest, Gospićko-senjska biskupija, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK, Državni arhiv u Gospiću, Gradski muzej u Senju i Udruga Ličana Vila Velebita. Predstavnici navedenih ustanova konstituirali su se kao Programski i organizacijski odbor koji je pripremio skup. U povodu skupa izdala je Udruga Ličana Vila Velebita u Zagrebu prigodni broj časopisa Vila Velebita o identitetu Like, koji sadrži program skupa, uvodne referate, sažetke svih izlagača, stranice posvećene ličkim gradovima i općinama te druge priloge. Znanstveni skup »Identitet Like: korijeni i razvitak« održan je pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, a supokrovitelji su bili Ličko-senjska županija i Grad Gospić. U radu znanstvenoga skupa sudjelovalo je gotovo 75 znanstvenika i kulturnih djelatnika iz 30-ak ustanova i organizacija iz Like, Zagreba i drugih dijelova Hrvatske. Znanstveni skup počeo je 26. rujna 2007. himnom »Lijepa naša domovino« i minutom šutnje za sve koji su svoje živote utkali u boljitak Like i Hrvatske, a napose za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata. U ime Programskog i organizacijskog odbora nazočne je na početku skupa pozdravio koordinator doc. dr. sc. Željko Holjevac. Prigodnim riječima obratili su se nazočnima Milan Kolić, gradonačelnik grada domaćina Gospića, i dipl. ing. Milan Jurković, ličko-senjski župan, obojica kao predstavnici supokrovitelja. Na početku skupa govorio je i državni tajnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa doc. dr. sc. Nevio Šetić koji je svima zaželio uspješan rad u ime ministra prof. dr. sc. Dragana Primorca, a i potpredsjednik Hrvatskog sabora dr. Darko Milinović koji je govorio kao izaslanik pokrovitelja. Gradski zbor otpjevao je pjesmu »Vila Velebita«, nakon čega je znanstveni skup, u ime svih organizatora i suorganizatora, otvorio prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, ujedno predsjednik Programskog i organizacijskog odbora. U prijepodnevnom radnom dijelu skupa 26. rujna 2007. uvodna su priopćenja podnijeli: mons. dr. sc. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, mr. sc. Tatjana Kolak iz Muzeja Like, prof. dr. sc. Dane Pejnović s Geografskog odjela Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ante Bežen s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, doc. dr. sc. Željko Holjevac s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Nenad Pokos s Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« i prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta »Ivo Pilar«. Među uvodničarima je trebao govoriti i prof. dr. sc. Ivan Cifrić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i to o ruralnoj tradiciji kao komponenti u razvoju modernog društva, no zbog spriječenosti drugim obvezama nije bio na skupu. Mile Bogović je govorio o formativnim polazištima ličkog identiteta kao što su zemljopis, povijesni razvoj, vjera i kultura, karakterne osobine i sl. Tatjana Kolak postavila je pitanje što je to lički identitet. Dane Pejnović ukazao je na važnost geografskih posebnosti kao odrednica identiteta Like. Govoreći EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 236-239


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

237

o ličkim jezičnim identitetima, Ante Bežen je posebno apostrofirao četiri inačice suvremenih govora u Lici: čakavsku, štokavsku ijekavsku, štokavsku ikavsku i srednjobosansku. Željko Holjevac problematizirao je povijesne osnove disproporcija između uobičajenih predodžbi o Lici kao prirodno lijepom prostoru gotovo djevičanske privlačnosti i stvarnog života koji je ondje u mnogo čemu sve prije nego idilična pastorala. Nenad Pokos je analizirao promjene ukupnog broja te posebno narodnosnog i vjerskog sastava stanovništva Like od popisa 1900. do popisa 2001. godine. Ustanovio je kontinuirano opadanje broja stanovnika i promjene u bimodalnoj strukturi stanovništva u smislu oscilacija u kretanju udjela Hrvata i Srba u stanovništvu Like od početka 20. stoljeća kada je u Lici bilo nešto više Srba nego Hrvata do početka 20. stoljeća kada je prevladala obrnuta situacija. Vlado Šakić je okvirno iznio neke suvremene teorijske pristupe fenomenu identiteta. Između prijepodnevnog i poslijepodnevnog dijela skupa 26. rujna 2007. u Gospiću je otvoren Područni centar Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« kao peti centar u mrežnom ustroju Instituta. Na otvorenju Centra govorili su ličko-senjski župan Milan Jurković, gospićki gradonačelnik Milan Kolić i ravnatelj Instituta »Ivo Pilar« prof. dr. sc. Vlado Šakić, a gospićkosenjski biskup mons. dr. sc. Mile Bogović blagoslovio je prostorije Centra. Za voditelja Centra imenovan je doc. dr. sc. Željko Holjevac, vanjski suradnik Instituta »Ivo Pilar«, kojem je kao rođenom Ličaninu povjerena zadaća da koordinira opremanjem Centra i njegovim postupnim kadrovskim ekipiranjem. U poslijepodnevnom dijelu skupa 26. rujna 2007. raspravljalo se o povijesnim aspektima ličkog identiteta od staroga preko srednjega do novoga vijeka. Doc. dr. sc. Boris Olujić, dr. sc. Marija Buzov, dr. sc. Ante Škegro, dr. sc. Ante Birin, dr. sc. Srećko Lipovčan, dr. sc. Milan Kruhek, prof. Radomir Jurić, mr. sc. Marko Šarić, mr. sc. Hrvoje Petrić i drugi znanstvenici koji su podnijeli priopćenja u tom dijelu govorili su o prapovijesnoj i antičkoj baštini, jačanju kraljevske vlasti u Lici nakon provale Tatara 1242., slici Krbavske bitke u hrvatskoj historiografiji, udžbenicima i javnosti, starim ličkim gradovima, arheološkim istraživanjima katedrale Sv. Jakova u Krbavi, predmodernim ličko-krbavskim etnijama prema popisu iz 1712., Kranjcima u Lici i drugim temama. Navečer 26. rujna 2007. održan je u Pučkom otvorenom učilištu »Dr. Ante Starčević« u Gospiću koncert za sudionike skupa i građanstvo. Nastupile su Tamara Smirnova iz Bostona na violini i Mira Flies Šimatović iz Zagreba na glasoviru. Za organizaciju koncerta zaslužan je prof. Šime Šimatović, predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba iz Zagreba. Drugog dana skupa, 27. rujna 2007., na dnevnom su redu bili također povijesni aspekti ličkog identiteta, no sada s težištem na 19. i 20. stoljeću. Dr. sc. Jasna Turkalj, mr. sc. Krešimir Bušić, prof. dr. sc. Mira Kolar, dr. sc. Ivica Šute, dr. sc. Zdravko Dizdar, dr. sc. Mato Artuković, mr. sc. Ana Holjevac, mr. sc. Jakaš Raguž i dr. sc. Zdravko Matić govorili su o Brinju u pravaškom pokretu 80-ih godina 19. stoljeća, ličkim glasilima od 1886. do danas, putopisima subotičkog biskupa Lajče Budanovića o ličkim Bunjevcima, Lici u vrijeme dominacije Seljačko-demokratske koalicije u Oblasnoj skupštini Primorsko-krajiške oblasti 1927. i 1928. godine, oblikovanju kulturno-nacionalnog identiteta u Lici između dva svjetska rata, izvješćima Bićanićeva Zavoda za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva o Lici, EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 236-239


238

PRIKAZI KNJIGA

planovima velikosrpske ideologije i politike prema Lici tijekom 19. i 20. stoljeća, pojedinim aspektima Domovinskog rata u Lici i slično. Poslijepodne istoga dana okupljeni su znanstvenici sudjelovali na izletu po srednjoj Lici i Krbavi pod stručnim vodstvom gospićko-senjskog biskupa mons. dr. sc. Bogovića i ličkosenjskog dožupana za društvene djelatnosti, ujedno ravnatelja Državnog arhiva u Gospiću, prof. Ivice Mataije. Među ostalim, obišli su gradilište Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i otkopane temelje srednjovjekovne krbavske katedrale Sv. Jakova u blizini Udbine. Trećeg dana skupa, 28. rujna 2007., znanstvenici su najprije referirali o demografskoj problematici, migracijama i socijalnom identitetu Like, gospodarstvu, održivom razvoju i okolišu, a zatim o pojedinim kulturnim, vjerskim i jezičnim aspektima ličkog identiteta, napose o etnološkim i antropološkim temama, Crkvi u identitetu Like te jeziku i književnosti. Govorilo se o demografskim gubicima Ličko-senjske županije u Domovinskom ratu, endokrinom aspektu kroničnog stresa u Domovinskom ratu u populaciji Like, životnom zadovoljstvu i osjećaju sreće stanovnika Ličko-senjske županije, revitalizacijskim procesima u Lici, šumarskom muzeju u Krasnom i potrebi navodnjavanja u Lici, Plitvičkim jezerima kao ličkoj prirodnoj baštini svjetskoga glasa, bunjevačkim elementima u svadbenim običajima Like, važnosti magijskog u suvremenom životu Ličana, pojedinim aspektima uloge Crkve u identitetu Like, Šimi i Anti Stračeviću, gackoj čakavštini i dr. Govorili su, među ostalim, prof. dr. sc. Anđelko Akrap, dr. sc. Dražen Živić, mr. sc. Ivo Turk, prof. Jelena Maričić, doc. dr. sc. Milan Vrklja, dr. sc. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, dr. sc. Maja Štambuk, prof. dr. sc. Milan Glavaš, prof. dr. sc. Ivan Šimunić, dipl. ing. Krešimir Čulinović, prof. dr. sc. Milana Černelić, prof. Marijeta Rajković, dr. sc. Ivan Markešić, mr. sc. Robert Holjevac, prof. Maja Matasović, dipl. teolog Marjan Ninčević, prof. dr. sc. Marko Samadžija, doc. dr. sc. Dean Slavić, dipl. iur. Milan Kranjčević i drugi. Skup je završio 29. rujna 2007. prijepodnevnim izlaganjima o fragmentima urbaniteta, ličkim gradovima, spomenicima i starinama, numizmatičkoj topografiji Like, starim gospićkim razglednicama, ličkom plemstvu i njegovu heraldičkom znakovlju, podgorskim pričama o Lici, Matijanu Matijeviću kao »junaku iz Like« te ostalim kulturnim, vjerskim i jezičnim aspektima identiteta Like. O tome su izlagali dr. sc. Ratko Vučetić, dr. sc. Diana VukičevićSamaržija, prof. Sanja Vrcić-Mataija, prof. Blaženka Ljubović, prof. Enver Ljubović, Jasna Ćurković, Andrija Matijević i ostali referenti. Održavanjem znanstvenoga skupa »Identitet Like: korijeni i razvitak« prestalo je djelovanje Programskog i organizacijskog odbora koji je pripremio skup. Ujedno je počelo djelovanje novoosnovanog Područnog centra Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Gospiću, znanstveno-istraživačke jedinice koja treba, u suradnji sa svim relevantnim čimbenicima iz svijeta znanosti u Hrvatskoj i izvan nje, dati novi impuls pokušajima da se pokrene dugoročno održivi proces kvalitativne preobrazbe prostora koji svojim položajem povezuje različite dijelove Republike Hrvatske. Smisao održavanja četverodnevnog znanstvenog skupa o identitetu Like i utemeljenja Područnog centra Instituta »Ivo Pilar« u Gospiću kao područne sastavnice nacionalne znanstveno-istraživačke infrastrukture je pokušaj da se u obzorju svijeta znanja 21. stoljeća, uvažavajući baštinjene obrasce transgeneracijskih iskustava na lokalnoj razini u nacionalnom EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 236-239


Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

239

i globalnom kontekstu, pruži dodatni impuls nastojanjima oko ukupne revitalizacije gorske Hrvatske, naročito zapostavljene Like, prostora koji povezuje različite dijelove suvremenog teritorija Republike Hrvatske i prostora koji je samo u posljednjih 100 godina izgubio ¾ stanovnika, a o njegovoj višestoljetnoj materijalnoj i duhovnoj stagnaciji stjecajem brojnih nepovoljnih okolnosti da se i ne govori. S tog je stajališta naročito Područni centar Pilar u Gospiću, u kojem bi se s vremenom trebala zaposliti dva znanstvenika i četiri znanstvena novaka, zamišljen kao moderna interdisciplinarna i multiperspektivna znanstveno-istraživačka jedinica lokalno-regionalne provenijencije unutar nacionalne i globalne umreženosti u području društvenih i humanističkih znanosti. Promišljajući programe, teme, projekte i tribine od lokalno-regionalnog preko nacionalnog do globalnog karaktera, Centar Gospić se treba afirmirati kao znanstveno i intelektualno žarište grada Gospića i Ličko-senjske županije, ali i misaono sustjecište cijele gorske Hrvatske (dijelovi Karlovačke i Primorsko-goranske županije), koje bi služilo za osposobljavanje znanstvenog kadra unutar lokalne zajednice, prije svega znanstvenog podmlatka, pružajući u isto vrijeme znanstveno-istraživačke, arhivsko-dokumentacijske, izdavačke, konzultativne i obrazovne usluge široj akademskoj, upravljačkoj i gospodarskoj zajednici. Svojim istraživačkim, stručnim, promotivnim i drugim djelatnostima Područni centar Instituta »Ivo Pilar« trebao bi biti generator materijalne i duhovne revitalizacije prostora u kojem treba postojati i vremena u kojem će djelovati. Lika i cijela gorska Hrvatska morale bi u vremenu koje dolazi, uvažavajući potrebu da sačuvaju resurse i autentične vrijednosti koje posjeduju, na najoptimalniji mogući način uhvatiti i držati korak s razvojnim tendencijama suvremene Hrvatske, Europe i svijeta. Pri tome Područni centar Instituta »Ivo Pilar« kao znanstvene institucije koja je pokazala neposredni interes da sudjeluje u tome procesu može biti od velike pomoći. Na tom putu, a na tragu koncepcije održanog znanstvenog skupa, očekuje se i nadalje djelatna suradnja i potpora svih relevantnih čimbenika iz svijeta znanosti, akademske zajednice (fakulteti, instituti i dr.), ali i politike i gospodarskih subjekata jer je fokusiranje što veće količine pozitivnih impulsa prema ličkom prosperitetu kao primarnom cilju jedan od osnovnih preduvjeta da se u tome dugoročno nešto i postigne. Željko Holjevac

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 236-239


240

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

UPUTE SURADNICIMA Časopis »Ekonomska i ekohistorija« objavljuje članke koji se recenziraju i one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Članci koji se kategoriziraju kao znanstveni i stručni moraju imati dvije pozitivne recenzije. Recenzirani radovi kategoriziraju se na sljedeći način: 1. Izvorni znanstveni članci, kratka priopćenja, prethodna priopćenja, izlaganja sa znanstvenog skupa - sadrže dosad još neobjavljene rezultate izvornih istraživanja u potpunom ili preliminarnom obliku. Oni moraju biti izloženi tako da se može provjeriti točnost rezultata istraživanja. 2. Pregledni radovi - sadrže izvoran, sažet i kritički prikaz jednog područja ili njegova dijela, u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Mora biti naglašena uloga autorova izvornog doprinosa u tom području u odnosu na već objavljene radove, kao i iscrpan pregled tih radova. 3. Stručni rad - sadrži korisne priloge iz područja struke i za struku koji ne moraju predstavljati izvorna istraživanja. Časopis objavljuje i tekstove koji spadaju u grupu Građa koja sadrži prema pravilima za objavljivanje pripremljene izvorne dokumente. Kategoriju članka predlažu dva recenzenta, a u slučaju njihova neslaganja konačno mišljenje donosi uredništvo. Kategorizacija se navodi i objavljuje u zaglavlju članka. Uredništvo i urednici pridržavaju pravo na manje izmjene teksta, lekture i grafičkih priloga, ali tako da to bitno ne utječe na sadržaj i smisao članka. Uredništvo ne odgovara za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima. Časopis izlazi u pravilu dva puta godišnje, a rukopisi se ne vraćaju. Osim recenziranih članaka, časopis »Ekonomska i ekohistorija« objavljuje recenzije i prikaze knjiga te periodike, a prema potrebi obavijesti, bilješke, reagiranja i slično. Jednom prihvaćeni članak obavezuje autora da isti članak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dozvole uredništva časopisa koje je članak prihvatilo, a i tada samo uz podatak o tome gdje je članak prvi put objavljen. Prilozi za časopis »Ekonomska i ekohistorija« moraju biti pisani na računalu, u jednoj od verzija programa MS Word (od 6.0 nadalje) ili iznimno u nekom od programa koji su kompatibilni s MS Wordom. Svi tekstovi moraju biti snimljeni na formatu MS Word dokumenta (**.doc). Potrebno je koristiti font Times New Roman. Veličina slova je 12, prored je 1,5. U bilješkama je veličina slova 10, a prored jednostruki (single). Uredništvu je potrebno dostaviti jedan ispis teksta te disketu (ili CD). Članci se mogu predati osobno urednicima ili se šalju na adrese (s naznakom za časopis »Ekonomska i ekohistorija«): - urednik Hrvoje Petrić, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, h.petric@inet.hr ili EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 240-243


Ekonomska i ekohistorija

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

241

- urednica prof. dr. sc. Mira Kolar, Draškovićeva 23, 10000 Zagreb, mira.kolar@zg.htnet.hr ili - Meridijani, p.p. 132, 10430 Samobor (s naznakom »Za časopis Ekonomska i ekohistorija«), meridijani@meridijani.com. Članci ne bi smjeli prelaziti opseg od dva arka (32 kartice), a autori dobivaju besplatno primjerak časopisa. Tablice, grafički prilozi (crteži, karte i dr.) i fotografije moraju imati numeraciju i takav raspored u tekstu da ih je moguće uvrstiti paralelno s tekstom. Grafički prilozi se prilažu u originalu, svaki na posebnoj stranici, formata do A4. Naslov tablice (skraćeno Tab.) stavlja se iznad, a izvor ispod tablice. Izvorni znanstveni članci u pravilu ne smiju koristiti grafičku dokumentaciju drugih autora. Ako se koristi takva dokumentacija, obavezno je citiranje autora. Pri objavljivanju starih karata i grafika potrebno je navesti autora, izvor ili ustanovu gdje se grafički prilog čuva te signaturu ako ona postoji. Svaki autor je dužan dostaviti sljedeće podatke o članku i sebi: a) naslov članka, b) ime(na) autora, c) naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi, d) za članke koji se recenziraju potrebno je priložiti sažetak na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku. Sažetak treba sadržati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i kratki zaključak. Treba ga pisati u trećem licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Optimalan opseg sažetka je tekst koji ima oko 250 riječi, e) ključne riječi na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku (na kojem je pisan sažetak).

Citiranje i pisanje bilježaka Prezime autora se piše velikim tiskanim slovima (verzal), a ime običnim slovima (kurent). Naslov članka piše se običnim slovima, a naslov djela udesno nagnutim slovima (kurziv). Kod citiranja knjiga i članaka može se, ali i ne mora staviti »str.« ili »s.«. Najbolje je samo pisati broj stranice. Kada se isto djelo ponovno navodi u članku na drugom mjestu, treba upotrijebiti skraćeni naziv, a novodi se samo prvo slovo imena autora i prezime te prvih nekoliko riječi djela ili članka te broj stranica. Drugi način ponovna citiranja sadrži prezime autora, prvo slovo imena verzalom, godina izdanja i broj stranice. Ako isti autor iste godine ima dva ili više tekstova, onda se citira godina s dodatkom malog slova po abecedi, 2005a, 2005b, 2005c itd. Na kraju članka se može, ali i ne mora priložiti popis literature i izvora abecednim redom.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 240-243


242

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS »Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory)« magazine publishes articles and papers, subject to review and those which are not. Papers, categorized as scientific, must have 2 (two) positive reviews. The reviewed papers are catergorized in the following manner: 1. Original scientific articles, short notes, previous notes, scientific conference presentation - with yet unpublished results of original research in complete or preliminary form; must be laid out so that accuracy of research can be verified. 2. Revised papers - with original, abbreviated, concise and critically viewed summary of a certain field of work or its part, with active participation of the author; his/her original contribution in the field, in comparison to already published papers and their detailed overview, must be included. 3. Professional articles - with useful contributions in the field of expertise, and/or aimed at professionals in that field; this does not have to be an original research. The magazine also publishes articles from the category Materials/Documents, regulated as prepared original documents. The category is proposed by two reviewers. In case they disagree on the category, it will be decided by the Editorial staff. The category is listed and published in the article title/ heading. The editors have the right to make small amendments, corrections and editing of written and graphic material, as long as it doesn’t affect the content and meaning of article in a substantial way. The editorial staff will not be responsible for opinions expressed in articles and published papers. As a rule, the magazine is published twice a year; contributed papers and documents are not returned to senders. »Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory)« magazine also publishes reviews on books and periodicals; occasionally, it will publish notes, annotations, comments, reactions etc. Once an article is accepted, the author cannot publish it elsewhere without editorial approval, provided the republishing is done with remarks on where it had been published first. Contributions for magazine must be computer-written, in a Microsoft Word format (Word 6.0 and newer versions); in extreme cases, we accept a MS Word-compatible program; all texts must be in a word-format (***.doc); accepted font is Times New Roman, size 12 with 1,5 paragraph spacing; notes should be lettersize 10, with single spacing. The editors should receive 1 hardcopy printout and a copy on a floppy disk (or CD-ROM).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 240-243


Ekonomska i ekohistorija

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

243

Articles and papers can be delivered to the editors in person, or sent to the below listed addresses, with a note - »Ekonomska i ekohistorija« magazine: - Editor Hrvoje Petrić, Institute of Croatian History, Filozofski fakultet, Ivana Lucica 3, HR - 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: h.petric@inet.hr, or - Publisher »Meridijani«, Meridijani, p.p. 132, 10.430 Samobor (for »Ekonomska i ekohistorija«), e-mail meridijani@meridijani.com The articles should not exceed the size limit of 60.000 characters (32 pages); authors get a free copy of the magazine. Tables, graphics (designs, charts, etc) and photographs should be numbered and be allocated in the text in a parallel manner, so it can be inserted next to the text. Graphics must be in their original, each on a separate sheet/page of A4 format; the table heading (abbrev. ‘Tab’) should be above the table, and the source below it. In general, original scientific papers cannot use graphic documentation by other authors; if such documentations/graphics is used, the original author should be quoted; in using old maps, charts and graphics, author name should be included, together with the source and/or institution where the original graphics is kept, as well as signature, if existing. Each author must submit the following data on the paper and the author: a) paper title b) author name(s) c) institution name/address the author is employed with d) reviewed articles must be accompanied with a summary in a language the whole text is written in, and additional summary in one of the world’s languages; summary should have a general overview of the topic, methodology, results and short conclusion; it should be in neutral gender, avoiding passive verbs; ideally, it should be a 250 word-summary. e) key words in Croatian language or in another world language (in which the paper was written).

Quotations and remarks Author’s last name is written in printed, capital letters, with first name in small letters; the title should be in small, regular letters, while the the work is in italics; in quoting books and articles, it’s optional to include page, with »p« (page); the best practice is to write the page number only; when the same work is cited in the paper somewhere else, an abbreviated title should be used, with author’s last name and first name initial, first few words of the paper/article and number of pages. Another way to quote is to use the author’s last name, his first name initial (small letters) publication year and page number; if the same author in the same year has 2 or or more texts published, then the year is cited with a letter appendix (ie., 2005a, 2005b, 2005c, etc). Finally, the article/paper may, but not necessarily, be submitted with a list of literature ad sources used in alphabetical order. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 3, Broj 3, str. 240-243


Samobor, 2007.