Jezik i anacionalizam u školi

Međunarodni centar za djecu i omladinu Grbavica 10.6.2016, 17:30

NEĆE JEZIK NEGO PRAVO Jezik i anacionalizam u školi

Sandra Zlotrg: Dobar dan i dobro došli. Ovo je jedan od razgovora u seriji razgovora Neće jezik nego pravo, a današnja tema je Jezik i anacionalizam u školi. Sa mnom će razgovarati Damir Šabotić, Klaudija Mlakić Vuković i Nenad Veličković. Damir Šabotić je nastavnik u srednjoj školi, književnik, također i književni kritičar. Pisao je za Školegijum, Sic! i druge portale. Klaudija Mlakić Vuković je nastavnica u osnovnoj školi, saradnica je Školegijuma, koautorica je pravopisa Principi prije pravila i koautorica je čitanki Školegijuma Svezame, otvori se. Nenad Veličković je profesor na Filozofskom fakultetu, glavni i odgovorni urednik Školegijuma, spomenut ćemo i njegovu knjigu Školokrečina, to je knjiga nastala na osnovu njegovog doktorskog istraživanja o nacionalizmu u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama. Ja sam Sandra Zlotrg i moderirat ću raspravu. Razgovarat ću sa gošćom i gostima, a u jednom trenutku će i publika dobiti priliku da se uključi, slobodni ste da komentirate, postavljate pitanja i da podijelite s nama svoja iskustva. Ideja ovog razgovora jeste da podijelimo pozitivna iskustva, zato je tema razgovora Jezik i anacionalizam. Prvo pitanje jeste kako predavati jezik u školi tako da nastava uključi i B i H i S i O? Već sam dobila nekoliko 1

pitanja šta znači ovo O? Ovo O znači da ne isključujemo nikoga, pa ni one koji svoj jezik ne imenuju sa B, H ili S, kao što se ne žele ni etnički opredijeliti. Počet ćemo sa prvim pitanjem – šta je cilj nastave jezika, da se djeca nauče pismeno izražavati ili da napamet nauče pravila, šta je poenta učenja jezika u školi? Prvo ćemo početi sa Klaudijom.

Klaudija Mlakić Vuković: Jezik bi trebali učiti da se sporazumijevamo. Da jasno izrazimo svoju misao, da rečenica ima neko značenje. Ako pitate iz perspektive društva, može se reći da jezik učimo da naučimo pravopisna pravila napamet, jer na kraju osnovne škole djecu čeka eksterna matura, pri čemu se ne vrednuje konkretno znanje, nemaju ni priliku da napišu smislenu rečenicu, nego se traži učenje pravopisnih pravila napamet. Način na koji ja radim jeste da tri godine učim djecu da jasno izraze svoju misao, a onda četvrtu godinu, kada već izgradim odnos sa djecom, kažem da neke stvari sada trebamo napamet naučiti, jer je to nešto što njih čeka.

Sandra Zlotrg: Damire, u srednjoj školi ponavljamo šta smo učili u osnovnoj školi?

Damir Šabotić: Ja ne vjerujem da treba da uče napamet pravopisna pravila, pošto sam vidio u pitanju da ćemo govoriti o pravopisu. Ishodi učenja jezika treba da budu funkcionalni. Da učenici mogu jasno izraziti svoju misao, kako reče Klaudija. Prije svega da shvate jezik kao sistem znakova za komuniciranje i sporazumijevanje. Da ne shvate jezik kao neku vrstu nacionalnog određivanja. Da im jezik bude neka vrsta medija kroz koji mogu da komuniciraju i spoznaju svijet oko sebe, da jezik ima spoznajnu funkciju, da može imati estetsku funkciju i sl. A što se tiče pravila, vi ste dobro rekli „principi prije pravila“. Postoje pravila koja se uče napamet, ali ako oni ne razumiju to što su naučili napamet i ne razumiju funkciju toga onda je to džaba naučeno.

Sandra Zlotrg: Kada smo razgovarali o konceptu ovog pravopisa, raspravljali smo o tome šta je poenta pravopisa.

Nenad Veličković: Zaboravio sam jer sada radimo na novoj knjizi, Dekameron. Uz sljedeći Školegijum doći će izbor od dvadeset priča iz Dekamerona i to onih najgorih koje se nikad ne rade. To ima svoj razlog, ta edicija knjiga koje idu uz Školegijum – Lektira narodu namijenjena je prije svega nastavnicima, i to onima koji imaju hrabrosti, volje i želje da izađu iz onoga što se ideološki od njih u školi traži. Pravopisni priručnik koji spominjemo je knjiga zamišljena da djeci i nastavnicima pomogne da se u tim svim pravilima snađu, ako već uče napamet da onda znaju zbog čega to rade. O tome je Damir već govorio. Kako smo se mi poredali od osnovne, srednje do fakulteta ja bih tu imao još jednu stvar da kažem, a to je da 2

učimo veliko slovo u osnovnoj, pa u srednjoj školi, pa na fakultetu kao opći predmet.

Pretpostavlja se da ljudi u ovoj zemlji nakon dvanaest godina školovanja ne znaju veliko slovo pa moraju da ga ponovo rade na fakultetu. Ja sam bio protiv toga. Smatram da bi nam na fakultetu bila korisnija logika kao opći predmet nego pravopis, jer primijetim da studenti ne koriste osnovnu logičku aparaturu. Šta se iza ovog krije? Krije se to da je najodgovornije mjesto za kvalitet našeg obrazovanja jeste fakultet i akademska zajednica, ako govorimo o književnosti i jeziku to je Katedra za književnost i jezik u Kantonu Sarajevo na Filozofskom fakultetu. Ako pođemo od pretpostavke da studenti nakon dvanaest godina nisu naučili pravopis, onda znači da smo mi sa fakulteta u nastavu poslali ljude koji nisu u stanju da nakon dvanaest godina nauče nekog da piše veliko slovo. Ja mislim da je ovo jasno objašnjeno. Mi školujemo nastavnike, nastavnici idu u školu, uče nekoga i taj neko nakon dvanaest godina to ne zna. Moje pitanje je šta mi na fakultetu radimo? O tome je jako dobro pisala Maja Abadžija u posljednjem broju Školegijuma, ona je uradila analizu vezano za problematiku na koju mi je skrenula pažnju kolegica Dženana Husremović sa psihologije koja se ovim bavi.

Ona je rekla da analiza pokazuje da su odsjeci za školovanje nastavnika u kritično lošem stanju i ako hoćemo reformu mi moramo mijenjati programe na tim odsjecima. Ako imamo problem s jezikom ja mislim da je za taj problem odgovoran onaj ko je na fakultetu dopustio da oni odu u školu, a da nije učinio sve da oni svoj posao rade dobro.

Sandra Zlotrg: Ja predajem bosanski, hrvatski i srpski kao drugi jezik i ono što sam učila na fakultetu nije me pripremilo na to da predajem taj jezik strancima, onima koji ne razumiju kakav je to svršeni i nesvršeni vid, čemu taj instrumental i čemu razlika između dativa i lokativa. Prva stvar koju sam uradila jeste da sam izbacila razliku između dativa i lokativa, zovemo ga dlokativ. Semantičke razlike nisu dovoljno važne da bismo mi nekoga maltretirali tim razlikama. Klaudija, za tebe pitanje, koliko te fakultet pripremio za nastavu. Da li su ti djeca postavljala pitanja na koja nisi imala odgovor?

Klaudija Mlakić Vuković: Na konkretnu problematiku nije, ali nisu ni univerzitetske gramatike. Primjer je kongruencija, odnosno slaganje, gdje imate ta logična pitanja, a svaka gramatika izostavlja isto pitanje. Fakultet me nije pripremio za to, više su me djeca pripremila.

Sandra Zlotrg: Damire, kako ti reagiraš na dijalektizme u govoru đaka, da li reagiraš na poštapalice i žargonizme, na sve te nestandardne idiome?

3

Damir Šabotić: Ti si rekla nestandardne, dakle to je ipak dogovor šta je standard šta nije.

Naravno da ukažem šta podrazumijeva norma, ali je pitanje čiju, koju normu – bosanskog, hrvatskog, srpskog ili crnogorskog jezika? Dakle, treba skrenuti pažnju šta je standardni jezik, ali ne treba učeniku nametati vlastite jezičke vrijednosti. Ne možemo mi promijeniti nečiji akcent ukoliko učenik dolazi iz područja gdje se riječ jednostavno tako akcentuje. Mi mu možemo pokazati šta je norma, ali ja mislim generalno da se ta priča o pravopisu treba relaksirati. Pravopis treba da se više bavi konkretnom jezičkom stvarnosti i da se liberalizira.

Jako mi je čudno kada učeniku trebate podvući kao netačno riječ „uopšte“, nego ja moram insistirati da to bude „uopće“, jer me na to tjera zakon, ministarstvo itd. Ja mislim da je to nevažna razlika koja pokazuje samo koliko mi učenike prisiljavamo da ono što osjećaju kao svoj jezik, kao svoj rječnik reduciraju i da se formiraju kako nalažu pravopisne knjige, pravopisni udžbenici, gramatike. Naravno, koriste žargon u svojim pismenim zadaćama, sasvim je opravdano da koriste da motiviraju situaciju.

Sandra Zlotrg: Klaudija, i u ovom priručniku smo insistirale da jezik treba da odgovara stilu.

Da li ima prostora u nastavi da se uče različiti stilovi?

Klaudija Mlakić Vuković: U osnovnoj školi je to svedeno na mali broj sati, uglavnom je naglasak na književnoumjetničkom stilu, dok su drugi funkcionalni stilovi manje zastupljeni.

Sandra Zlotrg: A kako ti reagiraš na psovke ako se nekome slučajno omakne?

Klaudija Mlakić Vuković: Nema psovki, mi smo osnovna škola. A što se tiče drugih leksičkih spojeva riječi, sve ovisi o tome postoji li opravdanost za to. Kada su dubleti u pitanju, kažem da učimo sinonime.

Sandra Zlotrg: Ja imam traumicu iz osnovne školeg kada sam rekla „đe“ i cijeli mi se razred smijao, a nastavnik nije iskoristio priliku da razgovaramo o tome da se drugi ljudi ne trebaju smijati mom „đe“ koje je opravdano u razgovornom stilu, ali nije normirano.

Klaudija Mlakić Vuković: Na jednom od početnih satova pričamo o tome šta je standardni, a šta govorni jezik, i onda ja izgovorim svoje srednjebosansko „jêlo“, pa oni misle da se obraćam nekoj djevojci, a ne da je u pitanju jèlo. Kažem im da čim izađem iz učionice kažem „dole“ i onda su malo opušteniji.

Sandra Zlotrg: Nenade, kakva je jezička politika Školegijuma? Kada ste pravili udžbenike da li ste imali problema sa miješanjem normi, ćirilice i latinice?

4

Nenad Veličković: Ne, mi smo prije sedam godina kada smo radili prvu čitanku iz serijala Svezame, otvori se, angažovali lektora Pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo, koji je moj ujak. Od njega sam dosta o jeziku naučio, on je bio i lektor mojih knjiga. Ideju o tome da se u jeziku treba cijeniti sloboda sam od njega usvojio. Tako da smo radili sa njegovim autoritetom iza nas i sa idejom da imamo pravo da miješamo norme. Ne znam ko u Sarajevu govori unutar jednog standarda? To mi se čak čini da je nemoguće, ukoliko se družite s tim ljudima da ne poprimite način na koji oni govore. Sjećam se jednom sam razgovarao sa prijateljima sa fakulteta od kojih je jedna bila lektorica na jednoj od televizija u Sarajevu, koja je morala da lektoriše i tekstove za urednike i spikere za hrvatski Dnevnik. Oni zapravo ne znaju hrvatsku normu, pa napišu šta hoće, ona lektoriše, pa se oni prave da znaju. Oni šalju poruku ljudima da treba tako da govore, pri čemu to zapravo ona radi, a ona nije Hrvatica. Potpuno je suluda situacija u kojoj iza udžbenika, iza medija vi imate nekoga ili neke koji insistiraju i koriste se svim mogućim sredstvima da jezik pretvore u sredstvo nerazumijevanja, umjesto u sredstvo sporazumijevanja. Možete staviti svima nama traku na rukav na kojoj piše H, B ili S, pa ako je zgodan i sviđa nam se ali piše pogrešno slovo – da se ne zanosimo i ne počinjemo vezu.

Zapravo, ideja je nemiješanje. Ta ideja je suština fašizma i nacizma. To da se mi ne miješamo, da imamo čistu krv, da budemo unutar naše arijevske zajednice koja je po nečemu uvijek bolja od ostalih, to je ideja koja stoji iza ideje o čistom jeziku u koji ne treba miješati druge.

Pošto su naše čitanke htjele da budu nefašističke, da ne kažem antifašističke, onda smo rekli da nećemo ni takav jezik koristiti u čitankama. Sad kako je prošlo, prošlo je. Za peti razred je prošla, za šesti su shvatili da je to incident pa su je ukidali angažujući korumpirane recenzente da to urade – o tome možete čitati u Studiji slučaja Svezame, otvori se koja je dostupna na internetu – za sedmi i osmi je moralo da prođe, za deveti su stopirali jer su rekli da može samo jedna, pa iako je za deveti najbolja od svih nije ušla u izbor. U sedmom, ili u osmom, smo uradili zanimljiv eksperiment sa psovkama. Da bismo govorili o vulgarizmima, ali i pokazali šta je prevođenje i šta je sinonimija u prevođenju i koliko je ona važna, stavili smo katren Fransoa Vijona koji je Kolja Mićević preveo na tristo šezdeset pet različitih načina, a mi smo uzeli osam njegovih varijanti prijevoda. Prafraziram, on je osuđenik na smrt i treba da bude obješen, i kaže u katrenu: Ja sam Fransoa iz Pariza / kad me sutra objese / znat će mi vrat / koliko mi je teška guzica. U prijevodima Kolje Mićevića ima: znat će vrat koliko mi je teška guzica; znat će šija koliko mi je težak tur; znat će vrat koliko mi je teška strina i tako se to mijenja zbog rime i sl. Jedan recenzent je rekao da to ne može ostati u čitanci jer riječ „guzica“ ne treba biti u obrazovanju. Mi smo imali polemiku koja je trajala nekoliko dana, on je insistirao da se to izbaci ne prihvatajući naše razloge, a bez njega čitanka nije mogla ići u 5

proces odobravanja, a onda u štampu. Ja sam rekao uredu, izbacit ćemo, ali ću ja svoje ime kao autora povući sa čitanke pa ćemo se preko medija dopisivati o tome da li ta riječ treba biti u čitanci. I kada sam pomenuo medije, on je rekao „nek ide u čitanku“. Tu inače možete primijetiti koliko su ljudi koji kreiraju jezičku politiku prisutni u medijima, koliko polemišu, brane stavove – vrlo malo, nikako. Boje se javne riječi, sve što rade je netransparentno. Boje se da izađu u taj prostor, u tom prostoru se može saznati da nemaju argumente za silu koju primijenjuju.

Sandra Zlotrg: O tom čistunstvu u jeziku možemo govoriti i vezano za anglizme, treba li anglizme izbacivati?

Damir Šabotić: Ja nisam baš pobornik puritanstva u jeziku. Ako postoji naša riječ, uredu, ali zašto da ne postoji neki anglizam. Neminovno je da se jezik mora bogatiti stranim riječima.

Ne možete vi zatvoriti jezik i sačuvati ga od stranog uticaja, to je pokazala praksa. Jezik utječe na druge jezike, tako da nisam baš ni ljubitelj da se terminologija koristi previše ako ona nije potrebna kao aparatura pri, recimo, analizi nekog književnog djela. U svakodnevnom govoru, ako nije potrebna, ne mora. Ali nije sada da treba zatvoriti jezične granice i reći ne može neka riječ. Ako ona uđe u praksu ona je riječ govornog jezika bez obzira što je anglizam ili germanizam.

Sandra Zlotrg: Uvriježen je stav da je govor mladih iskvaren. Ima li smajlija u pismenim radovima?

Klaudija Mlakić Vuković: Ima. Pogotovo kad su sigurni da su nešto dobro uradili. Ali, da je iskvaren, ja ne bih rekla. Možda zbog toga što se sve više koristi elektronska komunikacija, te neke kratice, ali one služe sporazumijevanju i to je neformalna situacija gdje nema potrebe za formalizacijom. Što se tiče purizma, ja vidim da što duže radim sve manje imam razumijevanja za to, jer ako dijete u situaciji upotrijebi riječ i ostala ga djeca razumiju ko sam ja da tu pravim neku korekciju. Ako je riječ postigla svoj cilj.

Sandra Zlotrg: Nova tema – bosančica?

Nenad Veličković: Kako smo se bavili čitankama zadnjih godina onda mnoge stvari iz čitanki dođu u nešto što bi se moglo zvati stručnim ili naučnim radom. Recimo, ja sam otkrio da je bivši profesor, sada u penziji, Fahrudin Rizvanbegović, falsifikovao Zuku Džumhura – objavio knjigu Nekrolog jednoj čaršiji bez dvije priče koje je Zuko originalno stavio unutra, a da nijednom riječju nije to napomenuo. I to je štampano u izdanju Preporoda u tri hiljade 6

knjiga i danas kad nastavnici pripremaju časove i naučnici kad pišu radove koriste falsifikat Nekrologa jednoj čaršiji. Tako sam otkrio da u čitanci piše da je Povelja Kulina bana napisana na bosančici i svi to nastavnici i studenti tako misle. Onda sam napravio eksperiment u kojem sam im na početku pokazao to pismo i pitao koje je to pismo i oni su rekli bosančica.

Otišli smo na Wikipediju da vidimo šta je bosančica. Shvatili smo da tri Wikipedije kažu da je Povelja napisana bosančicom, a samo jedna da je napisana ćirilicom. Onda smo otišli da vidimo definiciju bosančice i shvatili da je ona loša i neprimjenjiva za razumijevanje toga šta je to pismo. Onda smo pitali nekoga ko se time bavi. Profesorica Lejla Nakaš je autoritet za to. Ona je odgovorila jasno da je Povelja Kulina bana napisana ustavnom ćirilicom. Na moje pitanje koja je razlika, odgovorila je da je ustavna ćirilica dvolinijsko pismo, a bosančica četverolinijsko. Znači, kurzivno i četverolinijsko pismo. Onda smo napisali na tabli šta je kurziv i šta je četverolinijsko pismo. Na kraju tog eksperimenta, nakon dvadeset minuta, stavio sam dvije slike na pano, s lijeve strane Povelju Kulina bana, s desne strane jedno krajišničko pismo koje je pisano bosančicom. I onda smo sve studente pitali koje je od ovog dvoga bosančica i oni su rekli krajišničko pismo. Da li je Povelja pisana bosančicom? – Nije!

I tu je počeo čas. Kako je moguće da jednu tako jednostavnu stvar oni nauče kroz sistem obrazovanja? Onda smo se pitali kako su to naučili, ko ih laže i zašto ih laže? Došli smo do toga da su ih lagali ili nesvjesno ili svjesno. Šta je veći problem? Je li veći problem kada je profesor neznalica, koji ne zna da Povelja Kulina bana nije napisana bosančicom ili je veći problem ako profesor to zna, ali vas laže iz razloga koji su ideološki. Tada smo shvatili da neznanje i nekako možemo podnijeti, ali znanje koje je perfidno i zloupotrebljava svoju moć da bi druge uvelo u nešto što je neznanje, to je po meni veći problem. Sad je ostalo samo da ta grupa studenata odluči da prema tome uspostavi neki odnos. Da odluči kakvi će profesori biti.

Jedno od omiljenih pitanja na časovima mi je: Da li biste, ako ih budete imali, djecu vodili kod ljekara, pedijatara, koji su fakultet završili kako ga vi završavate? I svi kažu da ne bi. A zašto ne bi? Vi hoćete da ljekar liječi dijete dobro, a sami ste spremni da tuđu djecu ne učite dobro. A ne učite ih dobro ako ste neznalice ili ako ste pokvareni. Imate ta dva izbora, a imate i treći – da znate o čemu govorite i da govorite istinu i da ste informisani o tim stvarima. Što je strašno teško i nažalost se na fakultetu ne isplati biti takav, jer se takve osobine kod studenata ne nagrađuju, ne podstiču i, ukoliko ih pokazuju, studenti završavaju odloženo sa dvije, tri godine, napuštaju odsjek i odlaze negdje drugo. Primjer su momci iz magazina Sic! koji su svojevremeno imali hrabrosti da napišu svoje mišljenje o tome šta se na Odsjeku radi, kako se radi i na kraju su promijenili fakultet ili još uvijek nisu diplomirali.

7

Sandra Zlotrg: Mistifikacija oko bosančice je jednako mistifikaciji da je ćirilica srpsko pismo, da je glagoljica hrvatsko pismo, kao i baviti se historijom jezika, a ne osvijestiti da govorimo o nacijama – Bošnjaci, bosanski jezik, bosančica, stećci, za koje zanemarujemo da ih ima i u Srbiji i u Hrvatskoj. Ima li historije jezika u osnovnoj školi?

Klaudija Mlakić Vuković: Ja to svedem na jedan sat. Pokažem pisma i prve dokumente.

Kažem da se nacija kao pojam javlja u devetnaestom stoljeću. Da prije toga na ovim prostorima nismo pričali o naciji.

Sandra Zlotrg: Ne spominjete starobosanski i starohrvatski?

Klaudija Mlakić Vuković: To je sužavanje nastavnog plana i programa. Taj povijesni dio suzim koliko mogu.

Damir Šabotić: U srednjoj školi plan i program predviđa nekoliko časova o historiji jezika i književnosti, ali kad bi se doista govorilo o historiji, od početaka pismenosti, Ćirila i Metodija pa naovamo, preko spomenika, kada bi se govorilo o standardizaciji, različitim standardizacijama, srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog u novijoj povijesti, to bi oduzelo cijelo polugodište. Mislim da je Klaudija donekle upravu, da to treba svesti na neke osnove. Mislim da ih ne treba gnjaviti jer oni ne razumiju. Ja kada govorim o standardizaciji jezika oni očekuju da ja govorim o standardizaciji bosanskog jezika; vi ne možete govoriti o standardizaciji bosanskog jezika bez priče o standardizaciji srpskog, hrvatskog, crnogorskog, bez Vukove reforme, ilirskog pokreta u Hrvatskoj i niza činjenica koje su jako važne za razvoj ovog jezika ili ovih jezika – ja mislim da se ipak radi o jednom jeziku koji je različito normiran. U tom smislu učenike ne treba time previše opterećivati. Treba svesti na osnovne i bitne informacije, a ne da pričamo o tome čija je bosančica, glagoljica, ćirilica. Ja sam imao neugodnih iskustava, ne samo sa učenicima već i sa roditeljima. Kažu, zar oni čitaju knjige štampane ćirilicom? Zašto ne bi čitali? Pa to nije naše pismo! Čije naše? Šta to znači – ako vi mislite da je ćirilica nečija, a ne vaša, onda sve ono što je napisano ćirilicom, a pripada vašoj povijesti, nije vaše? Dovedem ih u situaciju da mi ne znaju odgovoriti. Svi ti koji govore da je Povelja Kulina bana pisana bosančicom, a bosančica se može tumačiti kao vrsta ustavne ćirilice, onda ona ne pripada toj tradiciji. Dakle, toj našoj tradiciji, budući da ćirilica nije naše pismo, kao i sve ostalo što je ćirilicom napisano. Mislim da priča o tome može da bude vrlo neugodna, da ima vrlo neugodne efekte i stoga mislim da ne bi trebalo ulaziti u to koje je čije pismo – sva su pisma naša. Pitaju učenici čija je riječ „tisuća“, kažem slavenska, oni kažu hrvatska. A čija je onda riječ „tisjuća“ – ruska. Nema bosanska, srpska riječ. Ako mi treba 8

vlak, reći ću „vlak“, ako mi treba uvjet reći ću „uvjet“, mada to zavisi od prostora i vokabulara. Tako da mislim da historija jezika nije toliko važna za srednjoškolce.

Sandra Zlotrg: Prvo pitanje je bilo šta je cilj nastave jezika. Drugo pitanje je šta je cilj nastave književnosti? Planovi i programi, kako znamo iz istraživanja Čemu učimo djecu, prepuni su patriotskih, rodoljubnih, domoljubnih pjesama, tekstova koji ne odgovaraju dječijem uzrastu, preteški su, pretužni su i sl. Klaudija, ti si imala komentar kada smo radile pravopisni priručnik, gdje si birala tekstove koji nisu tužni.

Klaudija Mlakić Vuković: U svakoj čitanci ima barem po pet patriotskih pjesama, teme se kreću od tužnih porodičnih priča, gdje djeca ili roditelji umiru, do teških patriotskih stvari gdje je uredu dati život za državu ili zemlju, socijalnih teških priča. Vrlo su rijetki tekstovi gdje djeca mogu pronaći neku lakoću življenja, da ne pričamo o lakoći pisanja ili stilu. I onda kada smo radili pravopisni priručnik, meni je cilj bio drugačiji, da pokažem da književnost ne mora biti morbidna, da ima jako lijepe književnosti, samo da se ona ne nalazi u njihovim planovima i programima. Kada dođemo do Autobiografije Branislava Nušića u sedmom razredu, to je otkriće jer je to jedina lektira u sedmom razredu koja je smiješna, vedra. Tu se ističe i Branko Ćopić sa Baštom sljezove boje, ako im odredite da čitaju prvi, a ne drugi dio.

Jako je malo tekstova gdje djeca vide da je život lijep.

Sandra Zlotrg: Kada ste radili čitanke Svezame, otvori se, vi ste tu dodali tekstove koji ne odgovaraju planu i programu. Koliko je prostora u nastavi da se dodaju tekstovi? Da li možeš ti da radiš neku drugu pjesmu koja nije po planu i programu?

Klaudija Mlakić Vuković: Što se tiče plana i programa, uglavnom su propisani pisci i njihova djela, tako da je tu jako malo prostora. Možete vi sebi dat tu slobodu kao nastavnik ili nastavnica, ali se uvijek pitate, sad ja konkretno znam jer sam imala devetaše kao razrednica, hoće li ih ta moja odluka koštati jednog boda koji ih može koštati upisa u srednju školu, jer sam odlučila da im pokažem da je život lijep. Onda kada se na testu traži taj tekst gdje život nije lijep, vi ne znate jeste li donijeli pravu odluku. Jer je njima u tom trenutku najvažniji upis u srednju školu, što je logično.

Sandra Zlotrg: Nenade, ja što god pitam ti ćeš reći ono što želiš. Ja bih voljela da nam kažeš nešto o izboru Čehova u ediciju Lektira narodu.

Nenad Veličković: Čehov je dobar pisac i malo se radi u našim školama, jedna priča i jedna drama. Ali, važan je zbog načina na koji piše i tema koje obrađuje, zbog te nepretencioznosti 9

čak i priče koje su tužne, nisi teretne. Htjeli smo da ponudimo nastavnicima mogućnost da prošire izbor. Ovo što Klaudija kaže je nešto što je možda najveći problem – plan i program i matura, koja se sad uvodi na naopak način. Nastavnici su zaista ucijenjeni. Njihova kreativnost je ništa. Njihova sloboda, neslaganje, ljubav prema književnosti ne vrijedi jer je njihov zadatak da istreniraju praksu, da ne kažem izdresiraju učenike, da odgovore na neka prilično glupa pitanja koja će dobiti na kraju devetog razreda ili na kraju četvrtog. To je sve kontra književnosti. Ovo sad što se u Hrvatskoj dešava ustvari pokazuje ono što nas tek čeka.

Možda možemo izvući neka iskustva? Ovdje je kolegica Zineta s kojom sam zajedno bio u kantonalnoj komisiji koja je analizirala planove i programe. Hiljadu stranica programa smo pročitali, ništa ni sa čim nije u vezi. U ovoj državi, kantonu ne postoji ni jedno tijelo, neki ljudi, koji vode računa da iz Ministarstva izađe pristojan dokument. To je kao brod bez kormilara sa pijanim kapetanom. Sve je ostavljeno inerciji. Nastavnici u toj inerciji vide da nešto nije dobro, a ruke su im vezane i ne mogu ništa da urade. Jedino rješenje bila bi reforma obrazovanja koja bi podrazumijevala da se maknu sadržaji, da nastavnik ili nastavnica mogu da izaberu šta hoće da rade, ali da na tome šta rade moraju postići neke ciljeve za koje smo se dogovorili da ih treba postići. I to tako kada kažete, svi će se složiti da tako treba. Od sadržaja prema ishodima zvuči dobro. I ja kada bih to rekao na Fakultetu, kolege bi rekle to je super – ali koja će djela morati čitati? I vi kažete, ali nema više djela koja se moraju čitati, svako bira ta djela. Onda oni kažu – ali kako da ne pročita naš kanon. To se desilo u Hrvatskoj, oni su objavili spisak djela, što nisu trebali jer je suprotno ideji, i onda su se svi zakačili što nije ovaj na spisku, što nije onaj na spisku. Ne treba nijedan biti na spisku. Nastavnik će prema ciljevima izabrati djela na osnovu kojih će postići te ciljeve. I tad bi Klaudija mogla da radi Čehova ili Adisu Bašić, a da ne radi stvari za koje zna da djeca ne razumiju i da su im dosadne. I kad smo kod izbora, jedna anegdota. Mi smo u čitanke Svezame, otvori se gurali sve savremene autorice i autore. Pošto u planovima i programima imate četrdeset autora i jednu ili nijednu ženu, onda smo gledali da što više autorica bude unutra. Htjeli smo da bude i satire, koje nema. Tako sam htio da se pojavi i Viktor Ivančić i njegov Robi K. jer mislim da to djeca mogu čitati. Ali je problem što nemate nijednog Robija K., od petsto koliko ih je napisao, bez psovki, ali ne jedne nego pedeset. Ja sam se požalio prijatelju Dejanu Iliću, koji je prijatelj sa Viktorom, da bih ja to volio ali ne mogu, i on kaže – pa izbaci psovke, neće se Viktor ljutiti. Sad, i ja sam autor, kako se neće ljutiti, da mi neko slovo izbaci, ljutiću se. Ja Viktoru napišem e-mail: mi bismo ubacili jednu tvoju priču u čitanke, ali stvarno ne možemo s psovkama, bi l' ti nešto s tim uradio. Kaže, nije problem, ionako psovke tu nisu važne. Za dva dana pošalje priču bez psovki i komentar „ako je slučajno ostala jedna, molim te slobodno 10

izbaci, nemoj me više pitati“. Prva rečenica – priča počinje ovako: „Danas se mala Damjanica strmopizdila niz stepenice.“ To sam izbacio i, naravno, priča je lošija bez toga.

Sandra Zlotrg: Jednako kao što na tri, pa čak i četiri nivoa učimo veliko i malo slovo, na svakom školskom nivou učimo Hasanaginicu. Damire, pisao si o tome u priručniku Riječ i smisao. Da li se Hasanaginica predaje kao divna, naša, sjajna, narodna, bošnjačka balada ili je sjajan povod da se pokrene priča o feminizmu u školi? Sada o feminizmu!

Damir Šabotić: Štošta se govorilo, pisalo i štošta se govori i piše o Hasanaginici. Nailazio sam i na takve interpretacije koje žele da utvrde originalni tekst Hasanaginice. To je nemoguće jer je usmena književnost takva da ne možete utvrditi koji je tekst početni, originalni. Ako neko to utvrdi, onda to nije usmena književnost, nego znak autora. A što se tiče Hasanaginice u srednjim školama, ja znam da mnogi to predaju kao kanonsko djelo bošnjačke književnosti, iako je Alberto Fortis zapisao i iako nismo baš sigurni u kojoj sredini je ona nastala. Ne postoje relevantni dokazi kojima se to može potvrditi. Ona se čita kao bošnjačka, valjda zbog toga što je u pitanju Hasan-aga i što je on neki turski kapetan.

Hasanaginica, zajedno sa stećcima i Poveljom Kulina bana, predstavlja „sveto trojstvo“ u književnosti i tu se vježba učenik koliko je dobar bošnjak. Da se zna da je stećak prije svega bosanski proizvod i da je to neka vrsta temelja državnosti. Onda se tome doda Povelja Kulina bana, trgovački sporazum koji je „rodni list“ i, treća, Hasanaginica. Čak sam pročitao u jednoj interpretaciji da se kao tragični lik tu može uzeti Hasan-aga, ja nisam shvatio kako, ali pitanje za učenike je: da li se može i Hasan-aga shvatiti kao tragični lik? Da li se kao tragični lik može shvatiti njen brat beg Pintorović? A on ništa drugo ne radi nego daje oproštenje. Ne znam u čemu je tragičan lik? Mislim da se govori upravo o jednoj patrijarhalnoj, nasilnoj kulturi nad ženom. Prije svega govori o običajima, pa se poveže sa dramom Alije Isakovića.

Ja to testiram jer su učenici to čitali u osnovnoj školi, jer se ta drama ne čita u srednjoj školi, nije u planu i programu, ali ja svejedno preporučim da vidimo kako je on shvatio ta tamna mjesta, zašto ona ne ode kod svog muža. Vidim da učenici to povežu sa onim što su čuli u osnovnim školama, što im je ispričano ili im je ispričao neko iz porodice. Tu je glavni problem između snahe i svekrve i da je zla svekrva nešto njoj rekla, a ona sad neće da ode. To je jedno očito učvršćivanje stereotipa i predrasuda da su svekrve zle, a snahe žrtve, ili obratno.

Umjesto da se govori o tome kako ona nema ni imena – mi ne znamo kako se ona zove. A ja sam pisao tekst o tome da je jedna gospođa utvrdila kako se Hasanaginica zove, Fatima čini mi se, i da je ona ispjevala tu baladu itd. Ona je išla da utvrdi, našla grob gdje je ona ukopana, ali poenta je u tome da se treba govoriti o patrijarhalnoj kulturi, o postupanju prema ženi koja 11

nema ni imena ni pravo glasa. Čak, njen brat piše u njeno ime „djevojka te lijepo moljaše“ – treće lice, ona ne može da piše. Umjesto da se govori o tome, govori se o nekim sporednim stvarima: da li je Hasan-aga mogao da postupi drugačije, zašto je otjerao? Onda djeca potroše dva časa, nagađaju, ne drže se teksta, filozofiraju, a to me najviše nervira. Pitam ih da mi pokažu mjesto gdje se to događa, gdje svekrva ne voli snahu, i oni ne mogu pokazati jer toga nema u tekstu.

Sandra Zlotrg: Klaudija, kako ti okreneš priču u pravom smjeru?

Klaudija Mlakić Vuković: Za tu interpretaciju kriv je Isaković. Ja sam ove godine radila s devetašima Isakovića i jedan od komentara je bio da je Isaković pretjerao u prikazivanju svekrve i onda smo došli do zaključka da ta žena u cijeloj drami nema ni jednu pozitivnu rečenicu kad se obraća Hasanaginici. Kako okrenem priču na feminizam? Sjećam se prethodne generacije, gdje sam ušla jedan sat u razred i pitala „Kako ste mi danas, jeste mi se naspavale?“, jer je većina djevojčica, pa su oni mislili da sam napravila pravopisnu grešku, da se nisam dobro izrazila, ali kada sam nastavila pričati u ženskom rodu postigla sam to što sam htjela i onda smo razgovarali o tome zašto se u jeziku koristi muški rod i podrazumijeva se, bile žene u većini ili ne. Zašto kada se obraćamo s poštovanjem i pišemo „Vi“, podrazumijevamo množinu muškog roda, a ne množinu ženskog roda? Vi ste mi bila uzor, to ne mogu reći, nego vi ste mi bili uzor i sl. Neki dan sam pričala dječacima zašto je patrijarhat nepravedan prema muškarcima, a ne samo prema ženama. Kako oni danas reagiraju kada dječaci plaču u razredu? Kada obuku majicu drugačije boje? Kada pokažu osjećajnost? Djeca prepoznaju patrijarhat kada je stvar prošlosti, kada je nacrtan crno-bijelo, ali iz današnje perspektive ga ne prepoznaju. Kažu prvo da se ne smiju, da super reagiraju, ali kada kažem da se nećemo lagati i da se nikada nismo lagali, onda priznaju.

Sandra Zlotrg: Da li imaš komentara da je feminizam mržnja prema muškarcima – radikalne feministice i sl.? Da li djeca u osnovnoj školi imaju stav prema tome?

Klaudija Mlakić Vuković: Kada je neka prošlost u pitanju, to oni lako prepoznaju na tekstu Zije Dizdarevića, da su žene u potlačenom položaju, a današnju perspektivu suvremenog društva ne prepoznaju. To je ipak osnovna škola. U šestom razredu im bude malo neobično, poslije se naviknu i čak kad u naslovima pismenih ne napišem duple nazive, isprave me. Bude u početku neobično, ali ja sam dosadna.

Damir Šabotić: Treću i četvrtu godinu gimnazijalaca uvodite u teorijsku priču, a ako već hoćete da ovladaju nekom osnovnom literaturom, morate govoriti o feminizmu i različitim 12

vrstama feminizma i, što kaže Klaudija, oni to lako prepoznaju kada se radi o tekstovima Hasanaginice, priče Majka Zije Dizdarevića, ali ja hoću da prepoznaju u svom kontekstu. To je ono što je važnije, ovamo je, što kaže Klaudija, sve crno na bijelo nacrtano. Onda govorimo o zloupotrebi ženskog subjekta, ženskom tijelu, reklamama, komercijalnim svrhama, pitam ih kakve su lutke imali kada su odrastali? Oni kažu da su imali bebe s velikim glavama koje kad se obore zatvore oči. Ili su im mame kupovale plastično posuđe. One ih već na taj način oblikuju kao dobre majke i dobre domaćice. Dok su nama, ja se sjećam, kupovali pištolje i plastične aute. Već se tako u najranijim godinama pravi razlika i oblikuje ženski / muški subjekt. Sve u skladu s patrijarhalnim normama i patrijarhalnom kulturom. Dakle, može se govoriti o feminizmu, rodnim razlikama, kroz skoro pa svako djelo. Pogledajte stav autora, pogotovo o tim devetnaestovijekovnim autorima. Prije neki dan sam im dao da pročitaju Gorski vijenac, neki su pročitali jer se digla fama oko toga da to ne treba čitati, da je to strašna knjiga, i onda oni nisu pronašli ona mjesta za koja sam ja mislio da su problematična, nego su djevojke našle zanimljive stihove: Ćud je ženska smiješna rabota! / Ne zna žena ko je kakve vjere; / stotinu će promijenit vjerah / da učini što joj srce žudi. Drugi razred i odmah prepoznaju stereotip i uspiju da kontekstualiziraju, i prepoznaju ono što bi se danas moglo nazvati govorom mržnje, govore iz konteksta da je to romantičarsko djelo, o ideji oslobođenja od Turske, tuđinske vlasti i o tome kako je ideja bila da se osnuje jedna slavenska država.

Dakle, poznaju kontekst, samo ih treba pustiti da sami rade i usmjeriti ih, a ne insistirati na nekim stvarima koje produbljuju nerazumijevanje. To je najlakše uraditi, manupulirati učenicima i reći evo, ovo vam je važno.

Sandra Zlotrg: Vela, kako se treba obrađivati epska književnost u školi, odnosno šta će epska književnost u školi?

Nenad Veličković: Jesmo li se mi dogovorili za to pitanje? Nisam se pripremio.

Sandra Zlotrg: Povod za pitanje je scena u Školokrečini sa Budalinom Taletom kako on sjedi na konju i djevojka koju je ukrao i brata joj ubio sjedi iza njega sva nasmijana.

Nenad Veličković: Da, to je u Školokrečini zato što je to u čitanci. Ja mislim da se u školi treba sve učiti i to prema ishodima koje nemamo, ali kad ih budemo imali, trebaće se učiti sve i sve što ima veze sa životom te djece, njihovih roditelja i nastavnika. Ako mi živimo u epskom svijetu i koristimo epsku književnost da bismo održali taj epski svijet, takav kakav je – patrijarhalni, ja mislim da o tome u školi treba govoriti, samo je problem kako. Način na koji se danas u školi o tome govori je isti na koji se upotrebljava jezik. Usmena književnost je 13

rezervoar patrijarhalnih i nacionalnih stereotipa, ona je odlična jer forsira nasilje, kao vrlinu drži fizičku snagu i zato što je žena tu potčinjena, domaćica. Kosovka djevojka je poznata zato što su joj zaručnik i ostali poginuli, ostat će jadna neudata, majka Jugovića zato što su joj svi sinovi poginuli. Dakle, žena samo preko muškarca postoji. Tako se tom književnošću danas nacionalizmi služe. Ja mislim da bi anacionalna škola trebala da to također ima u programu, ali da pokazuje zašto je to nastalo, kad je nastalo i kako se to danas upotrebljava.

Ustvari, kad sam rekao anacionalna škola, ja završavam naredni broj Školegijuma i htio bih formulisati nešto što bi se zvalo „četvrti program“, ali ne televizijski, nego školski. Da ponudimo jednu ideju da se trideset roditelja u Sarajevu skupi kao roditelji u Konjević-Polju – neće naša djeca ići u školu dok ne date našoj djeci četvrti program. Nećemo ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, hoćemo četvrti u kojem će biti istina, ne laž i u kojem će biti sve što treba, i jedni i drugi i treći, na način da mi iz toga izbacimo indoktrinaciju, a ubacimo činjenice i stvarno obrazovanje. Ovaj grad ima dvjesto pedeset, tri hiljade stanovnika. Je l' puno očekivati da trideset roditelja kažu – naša djeca neće ići u školu. Vidjeli smo da može. Ako su mogli i Konjević-Polju da ne idu u školu, valjda može i ovdje. Zašto je moguće da roditelji sa pozicija nacionalizma traže i dobiju neka prava, a roditeljima sa pozicija anacionalizma ne pada na pamet? Moj odgovor je da su roditelji sa pozicija anacionalizma školovani, obrazovani ljudi, vrlo često situirani i u stanju da kompenziraju ono što njihova djeca u školi ne dobijaju. Onda oni privatno i individualno uspijevaju da njihova djeca dobiju obrazovanje koje je nad standardima ovog postojećeg i nemaju želju ni potrebu da se udružuju s bilo kim ni da traže neko generalno ili opšte rješenje. Ali to kada premjestite na politiku ili bilo šta, ti ljudi koji možda najbolje vide apsurde ovakvog obrazovanja, društva, probleme koji proizilaze iz nacionalizma, i sve se više uvećavaju, oni na neki način, iz nekog razloga nemaju dovoljno energije da se udruže politički. Četvrti program, ako uspijem da to nekako formulišem, to bi bio odgovor na pitanje šta sa epskom književnošću. Ona je važna, pa i Ilijada je epska književnost. Ali jedno je kad je slušate uz gusle prije tri hiljade godina, a drugo kada je čitate danas. Odnos prema tome se mora promijeniti, moramo uključiti sve načine zloupotrebe te književnosti, a to bi mogao uraditi jedino četvrti program, nijedan od ova tri to neće uraditi.

Sandra Zlotrg: Mislim da tome nemamo više šta dodati. Pitanja koja su još bila planirana, a na koja smo odgovorili, su: Šta je odgovor škole na pitanje jedan ili tri jezika? Kako je aparthejd u BiH povezan sa jezičkom politikom? Kako i zašto đake podučavati da prepoznaju

14

nacionalističku retoriku? Kako se mi sami možemo preispitati da li smo nacionalisti? Jesmo li se preispitali? – Jesmo. Ja bih sada pozvala vas da nam date komentare ili pitanja.

Gost 1: Mene interesuje zašto je djecu tako teško naučiti da pišu „č“ i „ć“, „ne znam“, „ne mogu“, odvojeno ili sastavljeno. Pitam to zato što u poslovnoj komunikaciji vidim ogroman broj grešaka. Mene inače ne nervira kada čujem da neko ne razlikuje „č“ i „ć“, međutim, kada vidim da je to napisano, to je već problem.

Damir Šabotić: Ja mislim čak da je to regionalni problem. Srednja Bosna, mislim da je čak to opisano. To je problem nerazlikovanja afrikata „č“, „ć, „dž“, „đ“, to je stvar toga gdje se ko rodio. Što ne znači da neko ne može nadići taj problem čitanjem ili učenjem tih basnoslovnih pravila kojih ima pedeset, šezdeset. Mislim da se to može čitanjem, ali čak Riđanović predlaže da se ukine razlika između „č“ i „ć“, odnosno „dž“ i „đ“, ali onda dolazi do miješanja značenja, i mislim da je to za našu jezičku stvarnost pretjeran zahtjev.

Nenad Veličković: Prije svega čitanjem pravopisnog priručnika Principi prije pravila!

Damir Šabotić: Da, može se naučiti i da „ne mora“ pišu rastavljeno, ali tada moraju učiti to napamet, i to možda je bolje da uče napamet izuzetke.

Sandra Zlotrg: Ne može ništa napamet. Dakle, „ne znam“ je problem zato što mi u školi naučimo da pišemo onako kako čitamo, a svi kažemo ne znam zajedno, logično da ćemo i napisati zajedno po principu „piši kao što govoriš, govori kao što pišeš“. Prvo kažemo da taj princip baš i ne vrijedi, pa ćemo onda lako. To treba objasniti – da se „ne“ piše odvojeno od „znam“, jer je „znam“ pojedinačna riječ i ima svoju semantiku, a „ne“ samo to negira.

Damir Šabotić: A zašto se „nemam“ piše sastavljeno?

Sandra Zlotrg: Zato što ne postoji „mam“.

Damir Šabotić: Ali postoji prijedlog „u“, pa kažemo [uškoli], pa učeniku i to odgovara.

Postoje te akcenatske cjeline.

Sandra Zlotrg: Upravo to! Da naučimo da ne pišemo kako govorimo, nego da je važniji princip semantike.

Damir Šabotić: Dobro, ali Miroslav Krleža je cijeli život pisao „neću“ rastavljeno.

Sandra Zlotrg (gospođi iz publike): Izvolite.

15

Gošća 2: Ja bih zamolila vas sa Fakulteta da naučite studente ćirilicu. Ja ću reći zašto. Ja sam od septembra u penziji, a bila sam direktorica škole Čengić Vila 1. Dobila sam studenticu koja je završila kod vas, koja je došla u školu, a da ne zna ćirilicu. Mi smo joj rekli da joj nećemo dati potpis da je obavila pripravnički staž dok je ne nauči. Sada u augustu sam imala sreću i nesreću da primam puno učiteljica i za tri pozicije smo izabrali od devet kandidatkinja. Onda smo ih testirali, između ostalog, trebali su da prepišu tri rečenice ćirilicom. To su ljudi koji u trećem osnovne uče djecu ćirilicu. Samo je jedna od tih devet bez greške napisala te tri rečenice. Ja mislim da je to katastrofalno. Uopće ne želim da postavljam pitanje da li je ćirilica naše pismo. Ko to producira? Producira, čini mi se, obrazovni sistem. Ja ne mogu da vjerujem da od devet učiteljica jedna napiše bez greške. A ova je došla sa Filozofskog fakulteta, sa vašeg Odsjeka, a ne zna ćirilicu. I onda smo mi rekli nećeš dobiti potpis dok ne naučiš ćirilicu. A da ne pričam o ostalim kandidatima, ostalim neznanjima iz teorije književnosti, iz književnosti uopće, tako da to što ste vi pričali, to su detalji. Feminizam, kakav feminizam, samo da pročita djelo! Ne govorim ja samo o diplomama koje nisu kupljene, zamislite o diplomi koja je kupljena u Travniku – ne može da pogodi šta joj je bio diplomski rad! Ja vam kažem najiskrenije. Ja sam iz prakse, ja nisam deset mjeseci u praksi, ja sam prije toga jako dugo u praksi i profesor sam jezika, ja se užasavam na to. Dolaze tako da ne znaju pisati na tabli, a nastavnice jezika. A šta mislite o nastavnicima drugih predmeta?

Nenad Veličković: Pošto ste prozvali nas sa katedre – mi primamo, recimo, dvadeset studenata godišnje i u prvom roku se ne prijavi ni tih dvadeset, jer ko bi danas studirao književnost i zašto bi to radio? Onda mi nismo ni insistirali na prijemnim ispitima, jer ako uvedemo prijemne, šta ćemo ako neko ne zna. Ostadosmo bez studenata. U jednom trenutku neko od nas je predložio da ih testiramo da li znaju ćirilicu jer bez toga pola knjiga koje im trebaju ne mogu čitati. Onda je neko rekao – ako je došao do fakulteta, valjda je naučio ćirilicu. Zatvoren krug. Prvi ko ga može prekinuti je akademska zajednica. Vi kažete vi ste iz prakse. Ja mislim da je problem sa svim nastavnim fakultetima, i sa našim naravno, to što studenti imaju jako malo prakse. Kada završe fakultet, pa se ohrabre da govore o svemu tome, svi kažu da nisu jako puno stvari na fakultetu naučili, gotovo ništa što im treba za nastavu.

Zašto? Zato što mi imamo dvadeset ili trideset ljudi na ta dva odsjeka koji apsolutno nisu zainteresovani za praksu. Ali mi smo u Školegijumu pisali o tome, pogledajte teme stručnih usavršavanja kakve su, čime se ti ljudi bave. Čime su se bavili u akademskim karijerama, koji je njihov cilj. Ja kada god sam govorio da nastavni smjer mora biti nastavni smjer, oni kažu da nema nastavnika koji ne zna činjenice. Onda ih zatrpaju činjenicama. Ja ne znam koliko 16

stotina djela moraju pročitati koja nikad u nastavi ne vide. Koncept koji sam predlagao još dok je prof. Duraković bio tamo je slavno propao čim sam ga izgovorio – da na Odsjeku za književnost budu tri usmjerenja – da jedan bude naučni, ko to upiše može biti asistent, drugi je nastavni, ko to upiše ide pet godina u školu i sjedi pored ljudi koji znaju da li trebaju učiti ćirilicu i za pet godina nauči, i treći bi bio publicistički, ko hoće da se bavi novinarstvom i uređivanjem. Oni su rekli da nema šanse jer bi se dvadeset ili trideset studenata razbilo na tri grupe, pa će samo deset, a ne trideset, dobiti taj radioaktivni paket nacionalizma koji na fakultetu treba da dobiju. Da se to ne bi desilo, nastojimo da školujemo nacionaliste koji nisu stručni vezano za to o čemu govore, teoriju znaju loše i ne znaju je primijeniti, jedan od deset studenata je u stanju da nezavisno interpretira djelo. Ne možemo samo napadati akademsku zajednicu. To je zatvoreni krug. Prebacujemo jedni drugima. Klaudija i Damir imaju osamnaest sati sedmično, moraju pisati pripreme, planove, pa ko je razrednik, slomiše se od administracije. Ja imam osam sati sedmično. Meni je društvo dalo neko vrijeme, da se nečim bavim da bih tom društvu bio koristan. Ja u tih osam sati mogu ispredavati šta hoću, ali u tih ostalih deset ili dvanaest trebam nešto čitati, vidjeti šta rade u Finskoj, prevesti ovdje kod nas i ponuditi da nešto mijenjamo kvalitetno. Kad je akademska zajednica o stvarima o kojima govorimo ponudila iole suvisao dokument za bilo kakvu reformu? Je l' iko od vas ikad čuo da je sa jednog od ova dva odsjeka iko izašao sa idejom o tome da bi se nešto u našem obrazovanju trebalo mijenjati? Ne. A školuju nastavnike. Jer je cilj ideologija, a ne obrazovanje. Ali to smo mi sve u Školegijumu rekli kroz pet godina.

Sandra Zlotrg (gospodinu iz publike): Izvolite.

Gost 3: Imam nekoliko komentara. Dolazim iz Elektrotehničke škole. Jezik je živa stvar, čuo sam i iz vaših definicija. Ako je živa stvar, podložan je promjeni. Sada smo u tim silnim nacionalizmima, ali jezik će prevazići nacionalizme, kao što je i ranije. On će evoluirati i živjeti i dalje. On je sada samo sredstvo, nažalost. Nekoliko ključnih riječi sam čuo sada i upravo ste ih vi, maloprije, gospodine Nenade, rekli – to je hrabrost. Mislim da u nastavnim planovima i programima koji su ponuđeni jeste najvažnija hrabrost onih koji ih direktno izvode u procesu nastave. Ta hrabrost se ogleda u tome da ne robujemo slijepo onome što nam je na tim papirima. Nije to vezano samo za književnost, nego i za cjelokupan prostor obrazovanja. To nerobovanje me podsjeti na onu fantastičnu scenu iz Društva mrtvih pjesnika u kojoj im profesor kaže da otvore predgovor knjige, a zatim učenika natjera da zatvori oči i on veoma lijepo na jedan suptilan način izrecituje pjesmu koja mu je tu u srcu. Znači, hrabrost našeg predavača je promjena. To je ono što se može uraditi sa ljudima – podstaći ih na te 17

stvari. Treba dopustiti i slobodu jeziku, ali koliko dopustiti slobodu, gospođa je, ili gospođica, to rekla, nekada smo imali pisma, čestitke i pisali smo ih i pazili kako ćemo napisati poruku.

A danas je toliko SMS poruka da ne razmišljamo kako pisati. Ali činjenica je da kada mladi ljudi to koriste, to ostaje, i to je vrlo teško promijeniti. Onda se ne treba čuditi što ne znaju pisana slova u srednjoj školi. Kompjuterizacija, način na koji jezik tretiramo je problem. Malo to kontrolišemo, a ne znam ni koliko je moguće kontrolisati, a bitan je faktor jer utječe na to da pismenost mladih ljudi pada. Oni olako komuniciraju bez ikakve kontrole, a onda se tu gube neke osnove. To bi bilo tih nekoliko komentara kojih sam imao da kažem. Hvala vam na predavanju.

Sandra Zlotrg: Ovo što smo mi sve vrijeme govorili je da nam ne treba kontrola već sloboda.

Treba naučiti djecu kako da se izražavaju i razmišljaju o jeziku. Ne kažnjavati ih jer koriste internetski novogovor i kod njih usaditi to da je to jedan vid jezične upotrebe, da se u školi jezik koristi na drugi način, u nekim trećim oblastima na treći itd. Također, izvinite, ali moram komentarisati to „gospođica ili gospođa“, nema potrebe da me to pitate, a to je još jedna prilika da razgovaramo o rodnim razlikama – zašto se od žena traži da se izjasne da li su udate ili neudate, a od muškaraca ne? Dakle, molim vas nemojte mi tražiti da se izjašnjavam.

Gost 3: Ja sam samo htio biti pristojan.

Sandra Zlotrg: Hvala. Je l' ima još nekih komentara ili pitanja? (...) Ja bih vas još jednom zamolila da se kod Selme upišete da ste bili ovdje, da vas možemo zvati i sljedeći put kada budemo imali slično predavanje. Imamo soka i keksa i bit ćemo ovdje još neko vrijeme pa možemo razgovarati neformalno. Hvala vam još jednom.

Transkript uradio i sredio: Armin Stefanović

18