Page 1

Jean Sasson

Princeza Sultana Istinita priÄ?a o Ĺživotu u saudijskoj kraljevskoj obitelji

Chiarissima www.bosnaunited.net www.crowarez.org

1


Priča o princezi Sultani je istinita. Riječi su autoričine, no priča je princezina. Šokantne ljudske tragedije opisane u ovoj knjizi su činjenične. Imena su izmijenjena, a različiti događaji malo drukčije izneseni, kako bi se zaštitili pojedinci potencijalno prepoznatljivog identiteta. Iznoseći ovu istinitu priču ni autorica ni princeza nisu imale namjeru, obezvrijediti islamsku vjeru.

2


The image cannot be display ed. Your computer may not hav e enough memory to open the image, or the image may hav e been corrupted. Restart y our computer, and then open the file again. If the red x still appears, y ou may hav e to delete the image and then insert it again.

Saudijska Arabija

SLUŽBENI NAZIV: Kraljevina Saudijska Arabija POVRŠINA: 2.218.000 km2 NEOVISNOST: 23. rujna 1932. (ujedinjenje) KLIMA: Pustinjska i stepska STANOVNIŠTVO: 22.024.505 (uključujući 5.360.520 stranih radnika) DRŽAVNO UREĐENJE: Apsolutistička monarhija (obitelj Al Sa'ud) POLITIČKE STRANKE: Nisu dopuštene USTAV: U skladu sa šerijatom (vjerski zakon islama) ZAKONSKI SUSTAV: Temeljen na šerijatu, iako su uvedeni i neki svjetovni akti. Trgovačke sporove rješavaju posebna povjerenstva. Savjetodavno vijeće (majlis al-Shura) sastoji se od 90 članova koje je imenovao kralj Fahd 1997. godine RELIGIJA: Islam (ostale religije nisu dopuštene) JEZIK: Arapski (engleski se često koristi u poslovnim pregovorima) OČEKIVANI ŽIVOTNI VIJEK: Muškarci: 66,11 god.; žene: 69,51 god. NOVAC: 1 saudijski rijal (SR) = 100 halala

3


TEČAJ: 1 SR = 0,26666667 US $. (1 US $ = 3,75 SR), fiksni tečaj od 1986. godine EKONOMIJA: Temeljena na nafti sa strogom državnom kontrolom glavnih ekonomskih aktivnosti. Saudijska Arabija ima najveće rezerve nafte u svijetu, najveći je svjetski izvoznik nafte i ima vodeću ulogu u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC).

4


The image cannot be display ed. Your computer may not hav e enough memory to open the image, or the image may hav e been corrupted. Restart y our computer, and then open the file again. If the red x still appears, y ou may hav e to delete the image and then insert it again.

Saudijska Arabija i susjedne zemlje.

EGIPAT: Stanovništvo: 68,3 milijuna Religija: suniti 90%, kopu 10% IZRAEL: Stanovništvo: 5,8 milijuna Religija: Židovi 82%, suniti 14%, kršćani 2,5%, ostali 1,5% JORDAN: Stanovništvo: 4,9 milijuna (samo istočna obala). Religija: suniti 93%, kršćani 5%, ostali 2% IRAK: Stanovništvo: 22,7 milijuna Religija: šijiti 54%, suniti 43%, kršćani 3% KUVAJT: Stanovništvo: 1,9 milijuna Religija: suniti 63%, šijiti 28%, kršćani 7%, hindusi 2% BAHREIN: Stanovništvo: 634.000 Religija: suniti 48%, šijiti 38%, kršćani 7%, ostali 7% KATAR: Stanovništvo: 744.000

5


Religija: suniti 93%, kršćani 5%, ostali 2% UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI: Stanovništvo: 2,3 milijuna Religija: suniti 74%, šijiti 21%,kršćani 5% IRAN: Stanovništvo: 65,7 milijuna Religija: šijiti 92%, suniti 7%, ostali 1% OMAN: Stanovništvo: 2,5 milijuna Religija: ibadi 69%, suniti 18%, hindusi 13% JEMEN: Stanovništvo: 17,4 milijuna Religija: suniti 53%, šijiti 47% ETIOPIJA: Stanovništvo: 64,1 milijuna Religija: pravoslavci 53%, muslimani 32%, tradicionalisti 15% SUDAN: Stanovništvo: 35,1 milijuna Religija: suniti 74%, tradicionalisti 16%, kršćani 8%, ostali 2%

6


Pismo princeze Sultane Dragi čitatelji Princeze, Pišući ove retke, smiješim se sa zadovoljstvom što ćete upravo početi čitati priču o mom djetinjstvu i prvim godinama braka. Budući da sam kao mlada djevojka iskusila nedostatak očeve ljubavi i neprestanu izloženost maltretiranju od strane svog okrutnog starijeg brata, žudjela sam za prilikom da čitavom svijetu kažem koliko mnogo mladih saudijskih djevojaka živi zastrto oblacima tuge ili bijesa zbog toga što su njihova braća bezgranično voljena, dok njih kao žene jedva podnose. Iako sam živjela kao princeza, imala sam ograničeno pravo izbora. Moj je otac volio samo svoje sinove. I ja sam žudjela za njegovom ljubavlju, ali ništa što bih učinila ili rekla nije ni najmanje mijenjalo njegovu ravnodušnost prema meni. Iako neobrazovani, moji su roditelji potjecali iz kraljevske obitelji, i stoga mi je omogućeno mnogo dobrih stvari, poput obrazovanja, obilne i ukusne hrane, prekrasnih haljina i nakita. Bila sam okružena starijim sestrama koje su me voljele. Moja brižna, draga majka uvijek me pokušavala zaštititi od muških članova obitelji. Bila sam sretnija od većine. Jedva mogu zamisliti kako druge mlade saudijske djevojke podnose svoje živote. Znam za mlade djevojke koje su prisiljene biti trećom ili četvrtom ženom muškaraca dvostruko ili trostruko starijih od sebe. Znam za mlade žene od kojih su se njihovi muževi razveli kad se ustanovilo da boluju od neke teže bolesti. Neke od tih žena su majke kojima su otimali prestrašenu djecu iz naručja kako bi ih podizala druga žena. Znam za mlade djevojke koje su članovi njihove vlastite obitelji poslali u smrt zbog navodnog nedoličnog ponašanja. Poznato mi je mnogo tragičnih priča o kojima govore tri knjige o mom životu i o životima žena koje poznajem. Možda ćete se zapitati kako to da okrutnost i nazadnjaštvo još uvijek opstaju u zemlji koja je zahvaljujući golemim zalihama nafte toliko bogata da bi svaki njezin građanin trebao biti obrazovan i prosvijetljen. Vjerujem da većina muškaraca u mojoj zemlji želi vladati svime oko sebe, a pogotovo ženama iz svoje obitelji. Takvo ponašanje podupiru vjerski 7


vođe, koji namjerno izvrću riječi našeg voljenog proroka Muhameda (neka mu Alah podari svoj blagoslov i spasenje), isključivo zato da bi žene držali u podređenom položaju. Mi saudijske žene raspolažemo s vrlo malo mogućnosti za istinsku promjenu. Mi saudijske žene trebamo vašu pomoć. Mnoge od vas žive u zemljama u kojima od vaših vlada možete zahtijevati da od Saudijske Arabije, kao jednog od njihovih ekonomskih i političkih partnera, zatraže uvođenje promjena. Ali mi saudijske žene nismo jedine kojima je potrebna vaša pomoć. Kako sve više saznajem o položaju žena diljem svijeta, došla sam do iznenađujućeg otkrića da su i drugdje žene često zlostavljane od strane muškaraca. Mlade djevojke iz Laosa, Kambodže i Tajlanda žrtve su trgovine seksualnim robljem. Žensku novorođenčad u Kini ostavljaju na obroncima planina i puštaju da skapaju od gladi. Primaljama u Indiji plaćaju da slome kralježnicu ženskoj novorođenčadi, jer obitelj želi jedino mušku djecu. Američke žene često postaju žrtvama umorstva a počinitelji su njihovi ljubomorni momci ili muževi. Teško mi je kad slušam o raznim primjerima zlostavljanja žena i ta me spoznaja strahovito boli. Svi zajedno moramo raditi na tome da se poboljša položaj žena u svijetu. Moramo ustrajati sve dok se svako pojedino žensko dijete ne počne dočekivati s onolikom radošću s kolikom se dočekuju muška djeca. Neka Alah blagoslovi naša plemenita nastojanja.

Princeza Sultana Al Sa'ud

8


Uvod

U zemlji kojom još uvijek vladaju kraljevi, ja sam princeza. Ne mogu otkriti svoje pravo ime iz straha da se ne naudi meni i mojoj obitelji zbog onoga što ću vam ispripovjediti. Stoga ćete me u ovoj knjizi upoznati pod imenom Sultana. Saudijska sam princeza, članica kraljevske obitelji Al Sa'ud, vladara Kraljevine Saudijske Arabije. Kao žena u zemlji kojom vladaju muškarci, ne mogu vam se obraćati izravno. Stoga sam zamolila svoju američku prijateljicu i spisateljicu Jean Sasson da me sasluša i zatim ispriča moju priču. Rođena sam slobodna, no ipak, danas sam u lancima. Naoko nevidljivi, obujmili su me isprva neprimjetno sve dok se s godinama moj život nije sveo na osjećaj neprestanog straha. Nije mi ostalo nikakvo sjećanje na prve četiri godine života. Pretpostavljam da sam se smijala i igrala poput sve ostale malene djece, blaženo nesvjesna da sam u svojoj rodnoj zemlji kao žensko dijete potpuno bezvrijedna. Da biste razumjeli moj život, morate znati nešto o mojim precima. Mi, današnji pripadnici obitelji Al Sa'ud, šesta smo generacija potomaka emira od Nedžda, beduinskog područja koje je danas sastavni dio Saudijske Arabije. Ti prvi Al Sa'udi bili su muškarci čiji snovi nisu sezali dalje od osvajanja obližnjih pustinjskih pokrajina i noćnih napada na susjedna plemena. Godine 1891. klan Al Sa'ud zadesila je katastrofa: bijahu poraženi u bitci s plemenom Rašida i prisiljeni pobjeći iz Nedžda. Abdul Aziz, koji će jednog dana postati mojim djedom, tada je još bio dječak. Jedva je preživio mukotrpan bijeg preko pustinje. Kasnije se prisjećao kako je izgarao od srama kad mu je otac naredio da upuzi u golemu vreću koja je zatim grubo prebačena preko drške devina sedla. Njegova sestra Nura bila je ugurana u drugu vreću koja je visjela s drugog devinog boka. Ogorčen jer ga je mladost spriječila da se bori kako bi zaštitio svoj dom, posramljeno je virio iz vreće što se ljuljala u ritmu devina kasa. Bila je to 9


prijelomna točka u njegovom mladom životu, prisjećao se kasnije: taj osjećaj koji ga je obuzeo dok je ponižen obiteljskim porazom gledao kako mu se zapanjujuće lijepi krajolici njegove domovine polako gube iz vidokruga. Nakon dvije godine nomadskog putovanja pustinjom, pleme Al Sa'ud našlo je utočište u Kuvajtu. Abdulu Azizu izbjeglički život bio je toliko mrzak da se od ranih dana svečano zakleo kako će ponovno zauzeti pijesak pustinje koju je nekoć zvao domom.. Tako se u rujnu 1901. tada dvadesetpetogodišnji Abdul Aziz ponovo zaputio u domovinu iz koje je protjeran dok je bio dječak. Dana 16. siječnja 1902., nakon mjeseci mukotrpnih borbi, sa svojim je ljudima odlučno porazio neprijatelje Rašide. Da bi osigurao odanost pustinjskih plemena, u nadolazećim godinama Abdul Aziz oženio je više od 300 njihovih žena, koje su mu tijekom vremena izrodile više od pedeset sinova i osamdeset kćeri. Sinovi njegovih omiljenih supruga imali su čast uživati njegovu posebnu naklonost; ti sinovi, danas odrasli ljudi, na najmoćnijim su položajima u našoj zemlji. Ipak, nijedna žena Abdula Aziza nije bila voljenija od Hasse Sudairi. Hassini sinovi danas su na čelnim pozicijama u kraljevstvu koje je osnovao njihov otac. Fahd, jedan od njegovih sinova, danas je naš kralj. Sinovi i kćeri iz loze Al Sa'ud sklapali su brakove sa svojim rođacima iz uglednih ogranaka naše obitelji, kao što su loze Al Turki, Jiluwi i Al Kabir. Današnji potomci iz tih brakova ubrajaju se među utjecajne Al Sa'ude. Godine 1991. naša proširena obitelj sastojala se od gotovo 21 000 članova. Od tog broja, približno je tisuću prinčeva i princeza koji su izravni potomci našeg prvog vladara, kralja Abdula Aziza. Ja, Sultana, jedna sam od tih izravnih potomaka. Moje prvo živo sjećanje je sjećanje na nasilje. Kada mi je bilo četiri godine, moja inače nježna i blaga majka pljusnula me po licu. Zašto? Oponašala sam svog oca u molitvi. Umjesto da se okrenem prema Meki, molila sam se okrenuta prema svom šestogodišnjem bratu Aliju. Mislila sam da je on bog. Kako sam mogla znati da nije? Trideset i dvije godine kasnije još se sjećam ujedajuće boli tog šamara i zbunjujućeg pitanja u mojoj glavi: Ako moj brat nije bog, zašto ga se onda tretira kao da jest?

10


U obitelji s deset kćeri i jednim sinom strah je vladao našim domom: strah da će grozna smrt snaći jedino muško dijete, strah da se više neće roditi niti jedan sin, strah da je Bog naš dom prokleo kćerima. Moja majka strahovala je od svake trudnoće, moleći za sina, strepeći od kćeri. Na svijet je donosila jednu kćer za drugom - dok ih naposljetku nije bilo deset. Najužasniji strah moje majke ostvario se kada je moj otac oženio još jednu, mladu ženu, kako bi mu ona podarila dragocjene sinove. Prije nego što se od nje razveo, nova supruga donijela je na svijet tri sina - sva tri mrtvorođena. Tek ga je četvrta supruga konačno bogato podarila sinovima. No moj stariji brat uvijek će biti prvorođenac, i stoga je njegovo mjesto u obitelji bilo povlašteno. Poput mojih sestara, pretvarala sam se da ga poštujem, ali zapravo sam ga mrzila kako to samo ugnjetavani umiju. Kada se udala za mog oca, mojoj je majci bilo dvanaest godina. Njemu je bilo dvadeset. Bila je 1946., godinu dana poslije završetka velikog svjetskog rata koji je prekinuo proizvodnju nafte. Nafta, koja danas predstavlja vitalnu snagu Saudijske Arabije, tada još nije donosila veliko bogatstvo obitelji Al Sa'ud, ali njezin utjecaj na obitelj mogao se osjetiti kroz brojne materijalne probitke. Vode velikih nacija počeli su našem kralju iskazivati počast na različite načine. Tako je primjerice britanski premijer Winston Churchill poklonio kralju Abdulu Azizu luksuzni Rolls-Royce. Drečavo zelene boje, sa zadnjim sjedalom nalik na prijestolje, automobil je blistao na suncu poput dragulja. No nešto na tom vozilu, ma koliko veličanstvenom, kralju se očito nije dovoljno svidjelo. Nakon što ga je razgledao, poklonio ga je svom najdražem bratu Abdullahu. Abdullah, stric i blizak prijatelj mog oca, posudio mu je automobil da njime otputuje na medeni mjesec u Jeddu. Otac je prihvatio, na Veliko oduševljenje moje majke koja se nikada prije nije vozila u autu. U to vrijeme - kao i nebrojena stoljeća prije - deva je bila uobičajeno prijevozno sredstvo na Bliskom istoku. Proći će tri desetljeća prije nego što će se prosječni Saudijac radije voziti u autu nego jahati devu. Sretni i uzbuđeni, moji su roditelji uživali u vožnji pustinjskom rutom u Jeddu. Nažalost, u žurbi da što prije otputuje iz Rijada, moj otac je zaboravio ponijeti šator: zbog ovog previda, i s obzirom na nazočnost nekoliko robova, njihov brak nije konzumiran sve dok nisu stigli u Jeddu. 11


To prašnjavo, iscrpljujuće putovanje mojoj je majci ostalo među najradosnijim i najugodnijim sjećanjima. Nakon toga, svoj je život zauvijek podijelila na »vrijeme prije putovanja« i »vrijeme poslije putovanja«. Jednom mi je rekla da je ta pustolovina označila kraj njezine mladosti, jer je bila premlada da bi razumjela što je sve čeka na njezinom životnom putu. Roditelji su joj umrli u epidemiji groznice, pa je ostala siroče s nepunih osam godina. U dvanaestoj godini udala se za čovjeka žestokog temperamenta i mračne okrutnosti. Bila je slabo pripremljena da od svog života učini išta više od povinovanja njegovim zapovijedima. Nakon kratkog boravka u Jeddi, moji su se roditelji vratili u Rijad, koji je konzervativna obitelj Al Sa'ud odabrala za svoju prijestolnicu. Moj je otac bio nemilosrdan čovjek; logična posljedica njegova karaktera bila je melankolija moje majke. Njihovo nesretno zajedništvo na kraju je proizvelo šesnaestoro djece, od kojih je jedanaest preživjelo opasno djetinjstvo. Danas njihovih deset ženskih potomaka živi živote koje kontroliraju njihovi muževi. Njihov jedini preživjeli sin, ugledan saudijski princ i biznismen s četiri supruge i brojnim ljubavnicama, vodi lagodan život ispunjen užicima i dokolicom. Negdje sam pročitala da se civiliziraniji baštinici ranijih primitivnijih kultura podsmjehuju primitivnosti i neukosti svojih predaka. Kako civilizacija napreduje, strah od slobode pojedinca prevladava se kroz prosvijetljenost. Ljudsko društvo željno hrli prigrliti znanje i promjenu. No zemlja mojih predaka se začuđujuće malo promijenila u razdoblju od tisuću godina. Da, niču moderne građevine, moderna zdravstvena skrb dostupna je svima, ali razumijevanje za žene i razmišljanje o poboljšanju kvalitete njihovih života još uvijek nailazi na zid nezainteresiranosti i ravnodušno slijeganje ramenima. Ipak, bilo bi pogrešno okrivljavati islamsku vjeru za loš položaj žena u našem društvu. Iako se u Kuranu doista tvrdi kako su žene u odnosu na muškarce bića drugog reda, što je umnogome slično načinu na koji Biblija odobrava muškarcima vladanje nad ženama, naš prorok Muhamed naučava jedino dobrotu, ljubaznost i toleranciju prema mojem spolu. Ljudi koji tobože slijede proroka Muhameda odabrali su slijediti običaje i tradiciju mračnog doba, radije nego da slijede Muhamedove riječi i primjer. Naš je prorok osudio praksu čedomorstva, u njegovo doba uobičajenog načina na koji su se obitelji rješavale neželjenih ženskih potomaka. Muhamedove riječi odzvanjaju zabrinutošću zbog 12


zlostavljanja žena i ravnodušnosti prema njihovu položaju: »Tko god ima kćer i ne zakopa je živu, ne grdi je, ili joj ne pretpostavlja mušku djecu, neka mu Bog podari Raj.« Ipak, nema toga što muškarac neće učiniti, niti što nije učinio u ovoj zemlji, kako bi osigurao rođenje muških, a ne ženskih potomaka. Vrijednost djeteta rođenog u Kraljevini Saudijskoj Arabiji još uvijek se mjeri odsustvom ili prisustvom muškog spolnog organa. Muškarci moje zemlje čvrsto se drže patrijarhalnih zakona. U Saudijskoj Arabiji muška čast počiva na časti žene, i stoga muškarac mora nametnuti svoj autoritet i nadzor nad ženinom seksualnošću ili se suočava s javnim osramoćenjem. S obzirom na uvjerenje da žene nemaju kontrolu nad svojom seksualnom žudnjom, nameće se potreba da dominantan muškarac pažljivo nadgleda žensku seksualnost. Takva apsolutna kontrola nad ženom nema nikakve veze s ljubavlju, već je povezana isključivo sa strahom od ukaljanja muškarčeve časti. Autoritet saudijskog muškarca je neograničen: njegova žena i djeca prežive samo ako se njemu tako prohtije, i u tom duhu odgajana su muška djeca u obitelji. Od rane dobi mušku se djecu uči kako su žene gotovo bezvrijedne: one postoje samo kako bi im ugađale. Dijete svjedoči očevom omalovažavanju njegove majke i sestara; taj otvoreni prijezir potiče dječake na podcjenjivanje svih žena, te tako uživanje u prijateljstvu s osobom suprotnog spola za njega postaje nezamislivo. Nije stoga ni čudno da, naučen jedino na ulogu gospodara koji podjarmljuje, u vrijeme kad postane dovoljno odrastao za ženidbu svoju životnu družicu smatra pokretnom imovinom a ne ravnopravnim partnerom. Patrijarhalni odgoj dovodi do toga da su žene moje zemlje zanemarivane od svojih očeva, prezrene od svoje braće i zlostavljane od svojih muževa. Taj začarani krug teško je razbiti, jer muškarci koji ženama nameću takav život i samima sebi uskraćuju bračnu sreću. Naposljetku, koji muškarac može biti istinski zadovoljan ukoliko je okružen takvim čemerom? Očito je kako muškarci moje zemlje traže zadovoljenje ženeći jednu ženu za drugom, i usto uzimajući ljubavnicu za ljubavnicom. Oni nisu navikli i ne znaju kako svoju sreću tražiti u vlastitom domu, s jednom, sebi ravnopravnom ženom. Tretirajući žene kao robinje, kao svoje vlasništvo, muškarci su sami sebe učinili nesretnima jednako onoliko koliko su to žene kojima vladaju, učinivši ljubav i istinsko zajedništvo nedostižnima za oba spola. 13


Povijest naših žena skrivena je iza crnog vela tajnovitosti. Ni naše rođenje ni smrt ne bilježe se u službenim dokumentima niti državnim statistikama za razliku od rođenja muške djece koja se uredno zapisuju u matične knjige. Uobičajena emocija izražena prilikom rođenja ženske bebe je žalost ili pak sram. Iako broj bolničkih porođaja i njihovog službenog evidentiranja raste, većina seoskih porođaja odvija se kod kuće. Vlasti Saudijske Arabije ne provode službeno popisivanje seoskog stanovništva. Često sam se pitala: zar mi žene, kćeri pustinje, ne postojimo, budući da naša rođenja i odlasci s ovoga svijeta ostaju nezabilježeni? Ako nitko ne zna za moje postojanje, znači li to da uopće ne postojim? Ova me činjenica, više nego ijedna nepravda u mom životu, potakla da preuzmem veoma ozbiljan rizik odlučivši iznijeti svoju priču. Iako su žene u mojoj domovini skrivene iza vela i neprestano podvrgnute čvrstom nadzoru našeg strogog i surovog patrijarhalnog društva, do promjena će jednom ipak morati doći, jer smo site ograničenja koja nam nameću zastarjeli običaji. Mi žudimo za individualnim slobodama. Pokušat ću vam dočarati sliku života princeze u kraljevskoj kući obitelji Al Sa'ud, počevši od mojih najranijih sjećanja pohranjenih u tajnom dnevniku koji sam počela voditi u svojoj jedanaestoj godini. Nastojat ću razotkriti skrivene živote drugih saudijskih žena, milijuna običnih žena koje nisu rođene u kraljevskoj obitelji. Moja težnja za istinom je razumljiva, jer i ja sam jedna od onih žena koje je otac ignorirao, brat prezirao a muž zlostavljao. U tome nisam sama. Mnogo ih je poput mene koje nisu u mogućnosti ispričati svoju priču. Rijetkost je da se istina probije izvan zidina saudijske kraljevske palače, jer je naše društvo veoma sklono čuvanju tajni, ali ono što ovdje iznosim i što je autorica u moje ime zapisala istinita je priča o životu žena u saudijskom kraljevstvu.

14


Prvo poglavlje

Djetinjstvo Ali me ošamario tako snažno da sam pala na pod, no nisam mu htjela predati sjajnu crvenu jabuku koju mi je dao pakistanski kuhar. Isprva sam se kolebala, no potom sam je stala žustro gristi, zubima otkidajući velike zalogaje koje sam gutala čitave, na što je Alijevo lice počelo bubriti od bijesa. Odbivši se podrediti njegovoj muškoj nadmoći počinila sam ozbiljnu pogrešku, svjesna da ću svakako ispaštati zbog svog nepromišljenog čina. Ali mi je okretno zadao dva žestoka udarca nogom a zatim otrčao po očevog vozača, Egipćanina Omara. Moje su se sestre Omara bojale gotovo koliko i Alija i našeg oca. Pobjegavši u vilu, ostavile su me da se sama suočim s udruženim gnjevom muškog dijela obitelji. Nekoliko trenutaka kasnije Omar je u Alijevoj pratnji dojurio kroz sporedna vrata vile. Znala sam da će oni biti pobjednici, jer su mi u mom mladom životu prethodni slučajevi to obilato potvrđivali. U ranoj dobi naučila sam da će svaka Alijeva želja biti ispunjena. Ipak, progutala sam i posljednji zalogaj jabuke i u bratovom smjeru pobjednički uputila nadmoćan pogled. Uzaludno sam se otimala iz čvrstog stiska Omarovih snažnih, divovskih ruku; podignuo me u zrak i odnio do očeva ureda ne mareći za moje prosvjede. Moj otac nevoljko je podigao pogled s knjige računa i razdražljivo sijevnuo očima na svoju nametljivo sveprisutnu neželjenu kćer, iskazujući istodobno srdačnu dobrodošlicu tom neprocjenjivom dragulju, svom najstarijem sinu. Alije smio govoriti, dok je meni i odgovarati bilo zabranjeno. Preplavljenu žudnjom za očevom ljubavlju i odobravanjem, obuzela me iznenada probuđena hrabrost te sam uzbuđenim glasom iznijela istinu o nemilom događaju. Otac i brat preneraženo su šutjeli zapanjeni mojim ispadom, jer su žene u mom svijetu naučene na poslušnost našem strogom i neumoljivom društvu koje se mršti na svako glasno izražavanje 15


našeg mišljenja. Sve naše žene od najranije se dobi uče svakojakim smicalicama i lukavštinama, radije nego izravnom suprotstavljanju. Plamen u srcima nekoć ponositih i vatrenih beduinskih žena nasilno je ugašen; na njihovom mjestu sada su meke, slabašne i popustljive žene koje sa svojim pretkinjama imaju vrlo malo sličnosti. I sama zatečena svojom smionošću, u trbuhu sam iznenada osjetila kovitlanje straha. Kad je otac ustao od stola noge su mi zadrhtale. Ugledala sam njegovu ruku u pokretu, ali udarac u lice ipak nisam osjetila. Odlučio me drugačije kazniti. Aliju su dali sve moje igračke, a kako bi me naučio da su muškarci moji gospodari, moj otac je povjerio Aliju ekskluzivno pravo na punjenje mog pladnja za vrijeme obroka. Zlobno likujući, Ali mi je davao najsićušnije porcije i najlošije komade mesa. Svake večeri odlazila bih na spavanje gladna, jer je Ali pred moja vrata postavio čuvara i naredio mu da ne dopusti mojoj majci i sestrama da mi donose hranu. Brat bi me okrutno mučio ulazeći u moju sobu u ponoć nakrcan pladnjevima s kojih su se širili zamamni mirisi pečene piletine i vruće riže. Naposljetku mu je ipak dozlogrdila ta okrutna igra, ali od tada nadalje - a u to vrijeme bilo mu je samo devet godina - postao je mojim zakletim neprijateljem. Iako sam bila tek sedmogodišnjakinja, nakon incidenta s jabukom prvi put sam postala svjesna da sam kao pripadnica ženskog roda posve u vlasti bezobzirnih muškaraca. No iako je duh moje' majke i sestara bio slomljen ja sam zadržala optimizam, nikada ne sumnjajući kako ću jednoga dana trijumfirati, a moja će patnja biti naplaćena istinskom pravdom. Sa svojom tvrdoglavom pravdoljubivošću od rane dobi bila sam obiteljski izazivač nevolja. Bilo je u mojem mladom životu i ugodnih razdoblja. Najsretnije trenutke proživjela sam u kući majčine tetke. Kao udovica, prestara da bi je muškarci primjećivali i time zaštićena od njihovog maltretiranja, bila je vedra i puna uzbudljivih priča o svojoj mladosti u doba plemenskih bitaka. Svjedočila je rođenju naše nacije te bi nas opčaravala pripovijestima o hrabrosti i odvažnosti kralja Abdula Aziza i njegovih sljedbenika. Sjedeći prekriženih nogu na skupocjenim orijentalnim sagovima, moje sestre i ja grickale smo poslastice s pladnjeva punih finih kolača od datulja i torti od badema, uranjajući u dramatične priče o veličanstvenim pobjedama naših predaka. Moja teta probudila je u meni

16


novi osjećaj obiteljskog ponosa svojim pričama o velikoj hrabrosti koju su Al Sa'udi iskazivali u bitkama. Godine 1891. obitelj moje majke pridružila se klanu Al Sa'uda u bijegu iz Rijada nakon što su poraženi od plemena Rašid. Deset godina kasnije muški članovi njezine obitelji pridružili su se Abdulu Azizu u bitci kojom su povratili to područje. Brat moje drage tete borio se uz bok Azizu. Takvo iskazivanje odanosti omogućilo im je ulazak u kraljevsku obitelj ženidbom kćeri iz klana Al'Saud a meni osiguralo status princeze. U vrijeme moje mladosti moja obitelj bila je povlaštena, iako još ne osobito imućna. Prihodi od naftne industrije osigurali su obilje hrane i dostupnost zdravstvene skrbi, što se u to doba naše povijesti činilo najvećim luksuzom. Živjeli smo u prostranoj vili sagrađenoj od betonskih blokova obojenih u snježnobijelu boju. Svake bi godine pustinjske pješčane oluje sniježnu bjelinu pretvorile u boju pijeska, no očevi bi robovi s poslušnom revnošću kamenje ponovo prebojali u bijelo. Na isti su način održavani i trideset stopa visoki zidovi od betonskih blokova koji su okruživali naš posjed. Dom mojega djetinjstva, koji sam uzimala zdravo za gotovo, po zapadnim je mjerilima bio pravi dvorac; no gledajući unatrag, po današnjim mjerilima saudijske kraljevske obitelj i bila bi to obična, jednostavna nastamba. Naš mi se obiteljski dom činio previše velikim da bi se u njemu osjećala toplina i udobnost. Dugački hodnici bijahu mračni i ispunjeni slutnjom zabranjenog. Posvuda su se granale sobe različitih oblika i veličina, skrivajući tajne naših života. Otac i Ali boravili su u muškom dijelu palače na drugom katu. S radoznalošću svojstvenom malenom djetetu običavala sam potajno viriti u njihove odaje s tamnocrvenim baršunastim zastorima koji su sprečavali prodor sunčeve svjetlosti. Težak, opojan vonj turskog duhana i viskija prožimao je zrak. Jedan plahovit pogled i brzo bih jurnula nazad prema ženskim odajama u prizemlju, gdje smo sestre i ja zaposjedale jedno prostrano krilo. Soba koju sam dijelila sa Sarom gledala je na skrovit ženski vrt. Majčina soba obojena jarkožuto zračila je životnošću koja je tako upadljivo nedostajala ostatku palače. Obiteljski sluge i robovi živjeli su u tijesnim zagušljivim sobičcima u zasebnoj zgradi odvojenoj od palače, smještenoj u stražnjem dijelu vrta. Dok je naša vila bila hlađena rashladnim uređajima, služinske prostorije 17


bijahu slabo opremljene za podnošenje vruće pustinjske klime. Sjećam se kako su sluškinje i vozači strahovali od odlaska na spavanje. Jedino olakšanje od vrućine nudio im je povjetarac što ga je proizvodio maleni električni ventilator. Otac bi znao reći kako bi po čitave dane spavali da im je odaje opskrbio pravim rashladnim uređajima. Od služinčadi jedino je Omar spavao u malenoj sobi u palači. Nad glavnim ulazom u palaču visio je dugački zlatni gajtan povezan s kravljim zvonom u Omarovoj sobi. Kad god bi ga zatrebali, pozvali bi ga zvonjavom tog zvonceta; na njegov zvuk, bio dan ili noć, skočio bi na noge i dotrčao do očevih vrata. Moram priznati da sam to zvonce često potezala u vrijeme Omarovog popodnevnog drijemeža, ili pak usred noći. Tada bih s plućima na rubu rasprskavanja od zadržavanja daha pojurila u krevet gdje bih se pritajila i tiho ležala, pretvarajući se u nevino djetešce što čvrsto spava. Jedne me noći u mojoj trci prema krevetu iznenadila majka, čekajući kraj moje postelje. S razočaranim izrazom lica zbog nepodopštine svoje najmlađe kćeri potegnula me je za uho i zaprijetila da će me tužiti ocu. No nikad to nije učinila. Još od vremena moga djeda naša je obitelj posjedovala sudanske robove. Naša robovska populacija svake bi godine porasla kada bi se naš otac vratio s hadža, godišnjeg muslimanskog hodočašća u Meku, s novim robovima, mahom djecom. Hodočasnici iz Sudana i Nigerije prodavali bi svoju djecu imućnim Saudijcima kako bi mogli platiti troškove puta u domovinu. Nakon što bi ih moj otac kupio više ih nije prodavao, kao što su kupovali i preprodavali robove u Americi; naprotiv, sudjelovali su u našem životu i u poslovima mog oca kao da su članovi obitelji. Njihova djeca bijahu naši prijatelji u igri, i nisu osjećala nikakav pritisak da nam služe. Godine 1962., kada je naša vlada donijela uredbu o oslobađanju robova, naši su sudanski robovi plačući preklinjali našeg oca da ih zadrži. Oni i dan-danas žive u očevoj kući. Moj je otac čuvao živom uspomenu na našeg voljenog kralja Abdula Aziza, govoreći o tom velikom čovjeku kao da ga susreće svaki dan. Bila sam šokirana kad mi je kao osmogodišnjakinji rečeno da je stari kralj preminuo 1953., tri godine prije mog rođenja. Nakon smrti našeg prvog kralja naše se kraljevstvo našlo u ozbiljnoj opasnosti, jer njegov sin Sa'ud - nasljednik kojeg je sam odabrao - nije posjedovao kvalitete potrebne za vođenje države. Rastrošan kakav je bio, većinu državnog novca dobivenog prodajom nafte proćerdao je na 18


palače, automobile i nakit kojima je obasipao svoje žene. Njegovo lakoumno ponašanje našu je mladu državu ubrzo dovelo do. ruba političkog i ekonomskog kaosa. Sjećam se jedne prigode - bilo je to 1963. godine - kada su se u našem domu okupili muškarci iz vladajuće obitelji. U to doba bila sam vrlo radoznala sedmogodišnjakinja. Vozač mog oca, Omar, upao je u vrt s užurbanošću nekoga kome je povjerena važna zadaća i naredio ženama da se pokupe na gornji kat. Zamahnuo je rukama prema nama kao da iz kuće istjeruje demone i doslovno nas poput stoke potjerao uza stepenice u dnevni boravak. Moja starija sestra Sara molila je majku za dopuštenje da se sakrije iza arabeskne balkonske ograde kako bi odatle mogla uživati u rijetkoj prilici da promatra našu političku elitu na djelu. Svoje smo moćne stričeve i ostale muške rođake često imale prilike vidjeti na ležernim obiteljskim okupljanjima, no nikada nam nije bilo dopušteno biti u blizini kad se raspravljalo o važnim državnim temama. Dakako, nakon što bi djevojčica dobila svoju prvu menstruaciju morala bi se pokriti velom i bilo joj je zabranjeno boraviti u društvu muškaraca, osim oca i braće. Naši su životi bili tako izolirani i jednolični da se majka sažalila nad nama, štoviše čak se i sama pridružila svojim kćerima na podu hodnika kako bi virila kroz ogradu balkona i prisluškivala razgovor muškaraca u prostranom salonu ispod nas. Mene je, kao najmlađu, majka držala u krilu. Za svaki je slučaj lagano položila prste na moje usne. Da nas je tako zatekao, otac bi pomahnitao od bijesa. Moje sestre i ja uzbuđeno smo promatrale veličanstvenu povorku sinova, unuka i nećaka pokojnog kralja, krupne muškarce u lepršavim haljama što su tiho, sa smirenim dostojanstvom i svečanom ozbiljnošću, ulazili u salon. Našu pažnju privuklo je stoički mirno lice prestolonasljednika Faisala. Čak ni mojim mladim i neiskusnim očima nije promaknula njegova turobna zabrinutost, kao da je opterećen nepodnošljivo teškim bremenom. Do 1963. već je svima u Saudijskoj Arabiji postalo jasno da je princ Faisal kompetentno rukovodio državom u ulozi njezina premijera, dok je kralj Sa'ud bio posve nesposoban vladar. Šuškalo se kako je obitelj dosad tolerirala Sa'udovu vladarsku nesposobnost isključivo zato da bi osigurala privid obiteljskog jedinstva koje je pod svaku cijenu trebalo sačuvati. No sve je više jačao osjećaj kako

19


je riječ o vrlo štetnom aranžmanu, nepravednom prema državi i prema princu Faisalu, s malo izgleda za opstanak. Princ Faisal stajao je malo izdvojen iz grupe. Kad je svojim mirnim i staloženim glasom zatražio dopuštenje da govori o temama od presudne važnosti za obitelj i državu, žamor gomile se naglo utišao. Princ je izrazio bojazan da bi prijestolje, koje je bilo tako teško osvojiti, uskoro moglo biti izgubljeno. Rekao je kako obični ljudi više ne žele trpjeti razuzdanost i rastrošnost kraljevske obitelji, i kako se sve češće prijeti ne samo zbacivanjem s prijestolja njihova brata Sa'uda zbog njegova dekadentnog ponašanja, već i okretanjem leđa čitavom klanu Al Sa'ud i postavljanjem na vlast nekog od vjerskih vođa. Princ Faisal oštrim je pogledom prostrijelio mlade prinčeve dok je jasnim i sigurnim glasom govorio o njihovom nepoštivanju tradicionalnog načina života beduinskih vjernika, čime dovode u opasnost opstanak prijestolja. Rekao je kako mu srce ispunjava tugom činjenica da je tako malo mladih pripadnika kraljevske obitelji voljno raditi, te da su umjesto toga odlučili živjeti od svojih mjesečnih apanaža od naftnog bogatstva. Uslijedila je duga pauza dok je čekao komentare svoje braće i ostalih rođaka. Kako se činilo da nitko ne kani progovoriti, dodao je da bi on, kad bi imao nadzor nad naftnim bogatstvom, prekinuo prinčevima dotok novca te bi se oni konačno morali početi baviti čestitim radom. Kimnuo je glavom prema svom bratu Muhammadu i uzdahnuvši sjeo. S balkona sam zamijetila nervozno vrpoljenje nekolicine svojih mlađahnih rođaka. Iako najveća mjesečna apanaža nije iznosila više od deset tisuća dolara, muškarcima iz klana Al Sa'ud sve veće bogatstvo donosili su prihodi od zemljišnih posjeda. Saudijska Arabija je velika zemlja, a većina posjeda pripada našoj obitelji. Osim toga, niti jedan građevinski ugovor nije potpisan a da to nije donijelo znatnu financijsku korist nekome iz klana Al Sa'ud. Princ Muhammad, treći sin pokojnog kralja i Faisalov mladi brat, uzeo je riječ; prema onome što smo mogli razabrati iz njegova govora, kralj Sa'ud je sada inzistirao na povratu apsolutne vlasti koja mu je bila oduzeta 1958. Govorkalo se kako obilazi zemlju i govori protiv svog brata Faisala. Bio je to težak trenutak za obitelj Al Sa'ud, jer su njezini članovi pred narodom Saudijske Arabije dosad uvijek pokazivali jedinstvo i slogu.

20


Sjećam se da sam čula oca kako nekome objašnjava zašto je princ Muhammad preskočen u liniji nasljeđivanja prijestolja. Otac je rekao da se stari kralj plašio Muhammadove dobro znane silovite naravi. Kad bi mu se povjerila vlast njegova sklonost nasilju mogla bi izazvati brojne nevolje i skriviti smrt velikog broja ljudi. Pažnja mi je nakratko popustila, no vratio ju je dramatičan ton princa Muhammada i njegova izjava da je monarhija ugrožena te da će možda biti potrebno nasilnim putem maknuti kralja, s trona i postaviti princa Faisala na njegovo mjesto, na što je princ Faisal reagirao zgranutim uzvikom a Muhammad je smjesta zašutio. Faisal se tada skupu obratio tihim, gotovo plačnim glasom, rekavši kako je svom voljenom ocu na samrtnoj postelji dao obećanje da se nikada neće suprotstaviti vladavini svog brata. Ni u kom slučaju ni ne pomišlja na to da pogazi svoje obećanje, bez obzira na to što Sa'udova vladavina vodi zemlju u bankrot. Ako svrgavanje njegova brata postane središnja tema okupljanja, on, Faisal, morat će napustiti skup." Nastao je žamor, i nakon kratkog savjetovanja okupljeni muškarci složili su se da bi Muhammad, uz Faisala najstariji brat, trebao pokušati urazumiti kralja. Čuli smo potom kako uz zveckanje šalicama s kavom prisežu da će poštivati želju pokojnog kralja da se sinovi Abdula Aziza suočavaju s problemima jedinstveno i složno. Uslijedila je tradicionalna razmjena oproštajnih pozdrava, a onda su svi prisutni napustili prostoriju u urednoj koloni, jednako tiho kao što su i ušli. Nisam ni slutila da ovaj sastanak predstavlja početak kraja vladavine mog strica, kralja Sa'uda. Neće proći dugo, a naša obitelj i sunarodnjaci svjedočit će situaciji u kojoj su sinovi Abdula- Aziza bili prisiljeni protjerati vlastitog brata - usto i kralja - iz zemlje kojom je vladao. Naime Sa'ud je postao toliko očajan da je svom bratu, princu Faisalu, naposljetku poslao prijeteću poruku. Taj čin zapečatio mu je sudbinu, jer bijaše nezamislivo da netko vrijeđa ili zastrašuje vlastitog brata. Nepisano beduinsko pravilo glasi da se braća nikad ne okreću jedan protiv drugog. Unutar kraljevske obitelji i u cijeloj zemlji izbila je žestoka kriza. Tek smo kasnije saznali da je revolucija koju je poticao stric Sa'ud bila spriječena zahvaljujući mudrosti princa Faisala, koji je prepustio svojoj braći i vjerskim vodama da odrede tijek djelovanja koji će biti najbolji za našu mladu zemlju. Time je isključio osobne interese koji su otežavali 21


situaciju, tako da je ona postala manje kaotična, a državnici su mogli u miru donositi nužne odluke. Za abdikaciju kralja Sa'uda saznali smo od naše najdraže strine, jedne od supruga strica Sa'uda, jer je u to vrijeme naš otac zajedno sa svojom braćom i rođacima bio odsutan. Banula je u našu vilu sva uzrujana i sve nas šokirala strgnuvši veo s lica pred našim muškim slugama. Stigla je iz stričeve palače Nasiriyah (zdanja koje je predstavljalo savršen primjer bezočne rastrošnosti i poguban primjer svega što je u našoj zemlji bilo pogrešno i trulo.) Sestre i ja u strahu smo se okupile oko naše majke kad je strina, potpuno izgubivši kontrolu nad sobom, počela izvikivati optužbe protiv kraljevske obitelji. Naročito se razbjesnila na prestolonasljednika Faisala, okrivljujući ga za nevolje u koje je upao njezin muž. Rekla nam je kako su braća njezina muža skovala zavjeru da ugrabe tron koji je njihov otac ostavio Sa'udu. Vikala je kako su članovi vijeća vjerskih starješina, uleme, tog jutra stigli u palaču i obavijestili njezinog muža da mora odstupiti s kraljevskog trona. Bila sam opčinjena prizorom pred sobom, jer se u našem društvu rijetko viđaju otvorena sučeljavanja. U našoj je naravi da govorimo mirno i tiho, da se pretvaramo da se slažemo sa sugovornikom a da ono što doista mislimo zadržimo za sebe. Kad je naša strina, prekrasna žena dugih crnih uvojaka, stala čupati kosu i trgati svoje skupocjene bisere s vrata, bilo mi je jasno da je riječ o nečem ozbiljnom. Napokon ju je moja majka uspjela smiriti dovoljno da je odvede do primaće sobe na šalicu umirujućeg čaja. Moje su se sestre skupile ispred zatvorenih vrata u nastojanju da čuju sadržaj njihova šaputanja. Vrškom stopala skupila sam na hrpicu pramenove strmine kose a onda se prignula kako bih s poda pokupila punu šaku krupnih, sjajnih bisera koje sam stavila u praznu vazu u hodniku. Uplakanu strinu majka je uskoro otpratila do crnog Mercedesa koji ju je čekao pred našom kućom. Ispratile smo pogledom auto koji se udaljavao sa svojom neutješnom putnicom. Svoju strinu više nikada nismo vidjeli, budući da je zajedno sa stricem Sa'udom i njegovom svitom izgnana iz zemlje. Ipak, majka nas je savjetovala da pokušamo razumjeti strica Faisala. Rekla je da je strina izrekla oštre riječi protiv Faisala jer je voljela svog dobrostivog i velikodušnog muža, no takav čovjek nije nužno i najbolji vladar. Rekla nam je i da ujak Faisal vodi 22


zemlju u razdoblje stabilnosti i prosperiteta, Ä?ime je na sebe navukao gnjev manje sposobnih. Iako je prema zapadnjaÄ?kim mjerilima moja majka bila neobrazovana, bila je istinski mudra.

23


Drugo poglavlje

Obitelj Ohrabrena podrškom žene kralja Faisala, Iffat, moja je majka uspjela omogućiti obrazovanje svojim kćerima, usprkos očevu otporu. Mnogo je godina moj otac odbijao svaki razgovor o toj temi. Školovanje mojih pet starijih sestara sastojalo se tek od recitiranja Kurana pod paskom privatne učiteljice koja bi dolazila u naš dom. Šest popodneva u tjednu dva bi sata ponavljale riječi za egipatskom učiteljicom Fatimom, strogom ženom od otprilike četrdeset i pet godina. Jednom je moje roditelje pitala za dopuštenje da proširi obrazovanje mojih sestara na područje povijesti i matematike, no otac je tu ponudu odlučno odbio pa je recitiranje Prorokovih riječi, i jedino njegovih riječi, nastavilo odjekivati našom prostranom vilom. Kako su godine prolazile, otac je sve više uviđao da mnogi pripadnici kraljevske obitelji omogućuju svojim kćerima povlasticu obrazovanja. S pojavom značajnog bogaćenja zahvaljujući naftnom obilju, gotovo sve saudijske žene osim žena iz beduinskih plemena i seljanki iz ruralnih područja oslobođene su svake vrste posla, pa su neaktivnost i dosada postale nacionalni problem. Članovi kraljevske obitelji znatno su imućniji od većine Saudijaca, no i prosječne obitelji su si zahvaljujući naftnom bogatstvu mogle priuštiti poslugu s Dalekog istoka i ostalih siromašnijih područja. Svakom je djetetu potreban stimulans i aktivnost, no moje sestre i ja jedva da smo bile u prilici baviti se ičim osim igranjem u svojim sobama ili ljenčarenjem u ženskim vrtovima. Nije se imalo kamo ići, niti što raditi, jer u našem gradu u vrijeme mojeg odrastanja nije bilo čak ni zoološkog vrta, ili kakvog parka. Izmorena neiživljenom energijom svojih pet najmlađih kćeri, majka je smatrala kako bi joj naše školske obveze donijele olakšanje i rasterećenje, a nama proširile vidike i obogatile um. Napokon je uz pomoć ujne Iffat uspjela skršiti očev otpor i izvući iz njega nevoljki 24


pristanak. I tako smo Sara i ja zajedno s još tri naše sestre dobile povlasticu uživati u nevoljko odobrenom pravu obrazovanja za žene. Naša prva učionica bila je smještena u domu jednog od naših kraljevskih rođaka. Sedam obitelji klana Al Sa'ud našu je poduku povjerilo mladoj ženi iz Abu Dabija, glavnog grada susjednih Emirata. Naša malena skupina učenica, nas šesnaest, obrazovala se prema tada popularnoj grupnoj metodi podučavanja djevojaka nazvanoj kutab. Svaki dan od subote do četvrtka okupljale bismo se u domu našeg kraljevskog rođaka i pratile nastavu od devet sati ujutro do dva popodne. Upravo je tamo moja najdraža sestra Sara iskazala svoju superiornu inteligenciju. Bila je mnogo bistrija čak i od dvostruko starijih djevojaka. Učiteljica ju je upitala je li već završila osnovnu školu, a kad joj je Sara odgovorila da nije, u nevjerici je odmahivala glavom. Naša podučavateljica imala je sreću da joj je otac bio modernih nazora pa ju je bio poslao na školovanje u Englesku. Zbog svoje tjelesne mane, zgrčenog stopala, nije se uspjela udati i stoga je izabrala put slobode i neovisnosti. Nasmiješivši se, rekla nam je kako je njezino deformirano stopalo Božji dar koji je osigurao da joj um zaobiđe ista nevolja. Iako je živjela u kući našeg kraljevskog rođaka (za neudatu ženu bilo je i još je uvijek nezamislivo da u Saudijskog Arabiji živi sama), zarađivala je svoju plaću i donosila životne odluke bez utjecaja sa strane. Voljela sam je zato jer je bila blaga i strpljiva kad bih zaboravila napisati domaću zadaću ili naučiti neku lekciju. Za razliku od Sare, nisam bila tip revne učenice, i stoga sam bila sretna što učiteljica nije izražavala pretjerano razočarenje mojim nedostacima. Mnogo više me zanimalo crtanje od matematike, kao i pjevanje od izgovaranja molitvi. Sara bi me katkad uštipnula kad bih se loše ponašala, ali nakon što sam jednom prilikom zajaukala od boli i time omela nastavu, odustala je i prepustila me mom neposluhu. Nema sumnje da je podučavateljica uistinu živjela u skladu s imenom koje joj je dano prije dvadeset i sedam godina - Sakina što na arapskom znači »spokojna«. Gospođica Sakina rekla je majci kako je Sara najbistrija učenica koju je ikad podučavala. Kad sam poskočila i dreknula: »A ja?«, dugo je razmišljala prije nego što je odgovorila. Naposljetku je sa smiješkom rekla: »A Sultana će zasigurno postati slavna.«

25


Te večeri za objedom majka je ocu ponosno prenijela opasku o Sari. Vidljivo zadovoljan, otac se Sari nasmiješio, no kad je vidio kako majka blista od zadovoljstva, s okrutnom podrugljivošću pitao ju je kako ijedna kći izašla iz njezine utrobe može svladati proces učenja. Nije joj priznao nikakvu zaslugu ni za njezin doprinos Alijevom uspjehu u školi - bio je jedan od najboljih u svom razredu u jednoj od modernih srednjih škola u gradu. Podrazumijevalo se kako smo mi djeca intelektualne sposobnosti naslijedili isključivo od našeg oca. Čak i danas prolaze me trnci nelagode dok gledam svoje starije sestre kako se muče sa zbrajanjem ili oduzimanjem. Ujni Iffat često upućujem molitve zahvalnosti, jer je promijenila živote mnogih saudijskih žena. Iffat Thunayan upoznala je našeg ujaka Faisala kad je u ljeto 1932. posjetio Tursku. Čuvši da je saudijski princ u posjetu Istambulu, mlada Iffat i njezina majka zatražile su sastanak s njim kako bi raspravili pitanje spornog vlasništva nad zemljišnim posjedom koji je pripadao Iffatinu pokojnom ocu. (Thunayani su izvorno bili Saudijci, ali su ih u Tursku preselili Osmanlije za vrijeme svoje duge vladavine nad tim područjem.) Očaran Iffatinom ljepotom, Faisal je nju i njezinu majku pozvao u Saudijsku Arabiju kako bi riješili pitanje spornog vlasništva, i ne samo da joj je prepustio vlasništvo nad posjedom, već ju je i oženio. Kasnije će govoriti da je to bila najmudrija odluka u njegovu životu. Majka je rekla kako se ujak Faisal nije uspijevao skrasiti ni uz jednu ženu sve dok nije sreo Iffat. Za vrijeme vladavine ujaka Faisala Iffat je postala strastvena zagovornica obrazovanje mladih djevojaka. Da nije bilo njezinih nastojanja, arapskim ženama školovanje bi i dalje bilo zabranjeno. Osjećala sam strahopoštovanje i divljenje prema njezinom snažnom karakteru i izjavila da ću kad odrastem biti baš poput nje. Bila je dovoljno odvažna da kao dadilju svoje djece uposli Engleskinju, i ona su se od svih kraljevskih potomaka naposljetku pokazala najmanje iskvarena utjecajem velikog bogatstva. Nažalost, mnogi naši kraljevski rođaci nisu se znali nositi s iznenadnim stjecanjem golemog bogatstva. Moja je majka običavala govoriti kako su se naši preci beduini uspijevali nositi s okrutnim uvjetima života u pustinji, no kako će njihove nasljednike uništiti luksuz koji su im omogućila bogata naftna nalazišta. Radišnost i pobožna 26


religioznost njihovih očeva nimalo se ne doimlju ogromne većine mladih pripadnika loze Al Sa'ud. Vjerujem da su djeca ove generacije iskvarena lagodnošću života i da su ih bogatstvo i povlastice koje ono donosi lišili bilo kakve ambicije i istinskih zadovoljstava. Slabosti saudijske monarhije nesumnjivo su u uskoj vezi s našom ovisnošću o rastrošnosti. Bojim se da će nas ona odvesti u propast. Većinu svog djetinjstva provela sam putujući svojom zemljom od jednog grada do drugog. Kako nomadska, beduinska krv teče venama svih Saudijaca, čim bismo se vratili s jednog putovanja povele bi se rasprave o poduzimanju idućeg. Mi Saudijci više nemamo ovce koje bismo napasali, ali svejedno ne možemo prestati tražiti zelenije pašnjake. Rijad je glavni grad i političko središte Saudijske Arabije, no nitko iz obitelji Al Sa'ud nije posebno volio u njemu boraviti; jadikovke o turobnosti i dosadi života u Rijadu nisu imale kraja. Bilo je ili prevruće, ili je zrak bio previše suh a noći prehladne, a povrh svega klerici su ondje nametali suviše stroga pravila života. Veći dio obitelji preferirao je Jeddu, ili pak Taif. Jedda je, sa svojom drevnom lukom, bila mnogo otvorenija prema promjenama i slobodnijem načinu života. Tamo, na morskome zraku, svi smo lakše disali. Razdoblje od prosinca do veljače uglavnom smo provodili u Jeddi. U Rijad bismo se vratili u ožujku i tamo ostali tijekom travnja i svibnja. Vrućina ljetnih mjeseci otjerala bi nas u planine Taifa od lipnja do rujna. Na kraju bi uslijedio povratak u Rijad, gdje bismo boravili u listopadu i studenom. Naravno, mjesec ramazan i dva tjedna hadža proveli bismo u Meki, našem svetom gradu. Kad mi je bilo dvanaest godina, moj je otac već postao jako imućan, no usprkos svom bogatstvu bio je jedan od ponajmanje rastrošnih pripadnika obitelji Al Sa'ud. Ipak, svakoj od svoje četiri obitelji dao je izgraditi po jednu palaču u Rijadu, Jeddi, Taifu i Španjolskoj. Palače u svakom gradu bile su potpuno istovjetne, čak i po boji sagova i odabranom pokućstvu. Moj otac mrzio je promjene, i želio se osjećati kao da je u istome domu čak i nakon leta iz jednog u drugi grad. Sjećam se da je mojoj majci rekao da nabavi po četiri jednaka komada svakog pojedinog predmeta, sve do dječjeg rublja. Nije htio da se obitelj previše opterećuje pakiranjem putnih kovčega. Bilo je nečeg pomalo sablasnog u tome što bih, ušavši u svoju sobu u Jeddi ili Taifu, zamijetila kako je potpuno ista kao i moja soba u Rijadu, s identičnom odjećom u 27


identičnim ormarima za garderobu. Moje knjige i igračke bile su nabavljene u četiri identična primjerka, svaki smješten u jednoj od palača. Moja majka je rijetko prigovarala, ali kad je moj otac nabavio četiri identična crvena Porschea za mog brata Alija kojem je tada bilo četrnaest godina, vikala je kako je to sramota: takvo rasipanje novca u svijetu prepunom siromašnih! No kad je bila riječ o Aliju, nije se štedjelo na novcu. Kad mu je bilo deset godina Ali je dobio svoj prvi zlatni Rolex. Bila sam jako uzrujana, jer sam oca zamolila da mi kupi zlatnu narukvicu koju sam vidjela u suku a on je to grubo odbio. Drugi tjedan Alijevog kočoperenja s Rolexom zamijetila sam kako ga je odložio na stol pokraj bazena i svladana ljubomorom uzela oveći kamen i smrvila sat u komadiće. Ovaj put moja nepodopština nije bila otkrivena te sam sa silnim zadovoljstvom gledala kako otac kori Alija zbog nemarnog odnosa prema svojini. Ali naravno, za koji tjedan Ali je dobio novi zlatni Rolex i tako se moja djetinjasta srditost vratila, zajedno s osvetoljubivošću. Majka je često pričala sa mnom o mojoj mržnji prema bratu. Bila je mudra žena kojoj nije promakao izdajnički plamen prkosa u mojim očima, čak i u trenucima kad bih se pokoravala neizbježnoj kazni. Kao najmlađe dijete u obitelji bila sam joj mezimica, a mazile su me i tetošile i moje sestre i ostali rođaci. Gledajući unatrag, teško je poreći da sam bila nevjerojatno razmažena. Zbog svoje građe koja je bila prilično sitna za moje godine - za razliku od mojih sestara, redom visokih i krupnih čitavo moje djetinjstvo tretirali su me kao nestašno dijete. Sve moje sestre bile su tihe i suzdržane, kao što i doliči saudijskim princezama. Ja sam, naprotiv, bila glasna, jogunasta i divlja, jedva mareći za kraljevski imidž. Kako sam samo iskušavala njihovo strpljenje! No čak i danas svaka od mojih sestara pohrlila bi stati u moju obranu na prvi znak opasnosti. Kao tužan kontrast njihovoj bezuvjetnoj ljubavi, svojem sam ocu predstavljala ono konačno među silnim razočarenjima i zbog toga sam čitavo djetinjstvo provela u nastojanju da zadobijem njegovu naklonost. Kad sam izgubila svaku nadu da ću ikada steći njegovu ljubav odlučila sam zadovoljiti se bilo kakvim znakom pažnje, čak i kad bi dolazio u obliku kazne za moje nestašluke. Računala sam da ću ga upornim skretanjem pažnje na sebe navesti da primijeti i moje vrijedne značajke i 28


konačno zavoli svoju kćer, baš kao što je volio Alija. No svaki put bih svojom neotesanošću naišla na zid ravnodušnosti, ili pak na otvorenu nenaklonost. Moja je majka prihvatila činjenicu da je zemlja u kojoj smo rođeni mjesto osuđeno da bude poprištem nesporazuma među spolovima. No ja sam tada još bila dijete pred čijim se nogama prostirao cijeli svijet, i tek mi je predstojala spoznaja te činjenice. Gledajući unatrag, Ali je morao imati i dobrih osobina, ali bilo mi je teško previdjeti jedan njegov veliki i neoprostivi nedostatak: moj brat je bio okrutan. Više puta vidjela sam kako maltretira Šamija, hendikepiranog sina našeg vrtlara. Siroto dijete imalo je dugačke ruke i čudno oblikovane noge i Ali bi zabavljao svoje prijatelje tražeći od Šamija da im pokaže svoj »majmunski hod« - ne primjećujući izraz patnje i poniženja na Samijevom licu, niti suze koje su mu se kotrljale niz obraze. Kada bi pronašao tek izlegle mačiće, zaključao bi ih negdje daleko od njihove majke i urlao od veselja dok bi mačja mama uzaludno pokušavala doći do njih. Nitko u kućanstvu nije se usudio ukoriti Alija, jer naš otac u njegovim okrutnostima nije vidio nikakvo zlo. Nakon što me je majka jednom prilikom posebno dirljivo i usrdno zamolila da se pokušam pomirljivije odnositi prema Aliju, odlučila sam iskušati »saudijski« način postupanja umjesto izravnog suprotstavljanja bratu. Moja se majka u svojim apelima često pozivala na Božje želje, a pozivanje na Boga je uvijek djelotvorna formula za uvjeravanje djece da poprave svoje ponašanje. Majka me je napokon uspjela uvjeriti da će mi moji nestašluci donijeti samo nevolje, no Alijevo podlo i kukavičko ponašanje moje je dobre namjere u samo tjedan dana izvrgnulo teškom iskušenju. Moje sestre i ja našle smo majušnog štenca koji je, očito nasilno odvojen od svoje majke, cvilio od gladi. Obuzete uzbuđenjem zbog svog otkrića, bacile smo se na skupljanje bočica za dojenčad i grijanje kozjeg mlijeka, izmjenjujući se u hranjenju siročeta. Ogrtale smo ga prnjama i čak ga uspjele izdresirati da sjedne u dječja kolica. Istina je da muslimani nisu posebno naklonjeni psima, no malo tko će nauditi mladuncu bilo koje životinjske vrste. Čak su i majci, inače revnoj muslimanki, vragolije malog psića mamile osmijeh na lice. Jednog poslijepodneva, dok smo svog psića Basema vozile u kolicima, pokraj nas je prošao Ali sa svojim prijateljima. Opazivši da su 29


se njegovi prijatelji zainteresirali za psića, Ali je odlučio da ga mora imati. Kad smo sestre i ja počele vrištati i udarati ga jer nam ga je pokušao oteti iz ruku, otac je začuo buku, izašao iz svoje radne sobe i krenuo prema nama. Ali mu je rekao da želi psića, i otac nam je naložio da mu ga predamo. Ništa što bismo rekle ili učinile ne bi promijenilo njegovu odluku. Ali je poželio psića - Ali je dobio psića. Suze su nam tekle niz lice dok je Ali veselo odskakutao s Basemom pod rukom. Moja ljubav prema bratu u tom je trenutku zauvijek izgubljena, a mržnja se dodatno učvrstila kad mi je rečeno da je Aliju ubrzo dosadilo Basemovo cviljenje te ga je vozeći se k prijateljima zavitlao kroz prozor svog jurećeg auta.

30


Treće poglavlje

Moja sestra Sara Osjećala sam se jadno i bespomoćno gledajući svoju najmiliju sestru Saru kako neutješno plače u majčinom naručju. Sara je deveta kći mojih roditelja, tri godine starija od mene. Razdvaja nas samo Alijevo rođenje. Bio je Sarin šesnaesti rođendan, i trebala se veseliti, ali majka joj je upravo prenijela uznemirujuće vijesti koje je čula od oca. Otkako je nakon svoje prve menstruacije prije dvije godine počela nositi veo, Sara je prestala govoriti o svojim djetinjim snovima o velikim postignućima. Udaljila se od svoje mlađe sestre na koju se institucija prekrivanja velom još nije primjenjivala i ostavila me da usamljena čeznem za sretnim danima našeg zajedničkog djetinjstva koje je sada bilo tek lijepa uspomena. Iznenada mi je postalo jasno kako se sreća može pojmiti samo u odnosu na nesreću, jer nisam znala koliko smo bile sretne sve dok Sarma nesreća nije postala očita. Sara je bila veoma dražesna, mnogo ljepša od mene i ostalih sestara, no njezina izrazita ljepota postala je sada prokletstvo i teret, jer su je mnogi muškarci koji su o njezinoj dražesti čuli od svojih majki i sestara željeli oženiti. Sara je bila visoka i vitka, porculanski mliječne kože, njezine velike smeđe oči iskrile su sviješću da se svatko tko ju ugleda divi njezinoj ljepoti. Njezina dugačka crna kosa bila je predmet zavisti svih sestara. Osim svojom prirodnom ljepotom, Sara se odlikovala istinskom ljubaznošću i plemenitošću i bila je voljena od svih koji su je poznavali. Na nesreću, Saru nije samo pratilo prokletstvo koje često dolazi s iznimnom ljepotom. Bila je i izuzetno bistra, a u našoj zemlji ženina oštroumnost izvor je boli i nevolja, jer nije u mogućnosti nigdje ispoljiti svoju nadarenost i inteligenciju. Sara je željela studirati umjetnost u Italiji i biti prva koja bi otvorila umjetničku galeriju u Jeddi. Usmjerila se prema tom cilju još od svoje dvanaeste godine. Njezina je soba bila pretrpana knjigama o velikim 31


slikarskim majstorima. Sara mi je često punila glavu fascinantnim pričama o veličanstvenoj europskoj umjetnosti. Netom prije najave njezina vjenčanja, dok sam potajice pretraživala njezinu sobu, ugledala sam popis galerija i muzeja u Firenci, Veneciji i Milanu koje je namjeravala posjetiti. Nažalost, znala sam da se Sarini snovi neće ostvariti. Iako je u našoj zemlji pravilo da su za bračno posredovanje i organizaciju vjenčanja zadužene starije žene u obitelji, u našoj je obitelji otac bio taj koji je o svemu odlučivao i koji je već davno prije odlučio je da će ruku svoje najljepše kćeri dati samo veoma uglednom i imućnom čovjeku. Taj osobit čovjek kojeg je otac izabrao za budućeg muža svoje najpoželjnije kćeri bio je pripadnik najuglednije trgovačke obitelji u Jeddi, koja je imala velikog utjecaja na poslove mojeg oca. Mladoženja je bio izabran isključivo na temelju prošlih i budućih poslovnih suradnji s našom obitelji. Bilo mu je šezdeset i dvije godine i Sara mu je trebala postati treća žena. Iako je nikad nije vidio, njegove rođakinje pronijele su mu glas o njezinoj izuzetnoj ljepoti te je nestrpljivo iščekivao da se datum vjenčanja što prije utanači. Majka je pokušala posredovati u Sarinu korist, ali otac je kao i obično na njezine molbe i na suze svoje kćeri reagirao potpunom ravnodušnošću. I tako je Sara na svoj šesnaesti rođendan saznala da joj je otac odabrao ženika. Majka mi je naredila da napustim sobu, ali kako mi je bila okrenuta leđima odglumila sam da odlazim udarajući nogama o pod i zalupivši vratima, no umjesto toga skliznula sam kroz otškrinuta vrata ormara i prigušeno jecala dok je moja sestra proklinjala našeg oca, našu zemlju, naše običaje. Plakala je toliko glasno da sam jedva razabirala njezine riječi, ali čula sam kad je ogorčeno uzviknula da je svjesna da će biti žrtvovana poput janjeta. I majka je plakala, jer nije mogla naći riječi utjehe za Saru i jer je znala da jedino naš otac ima puno i neotuđivo pravo svojim kćerima ugovoriti brak s bilo kojim čovjekom koji njemu odgovara. Šest od deset njegovih kćeri već su bile udane za muškarce koje nisu same izabrale. Majci je bilo jasno da su i preostale četiri kćeri osuđene na jad i čemer u svojim životima; nije bilo te sile na kugli zemaljskoj koja bi to zaustavila. Majka je začula moje vrpoljenje u ormaru. Razrogačila je oči i zatresla glavom kad me ugledala, ali nije ništa poduzela da bi me odatle otjerala. Zatražila je da donesem ručnike natopljene hladnom vodom i zatim se ponovno posvetila Sari. Kad sam se vratila, bila je položila 32


ručnike na Sarino čelo i uljuljkala je u san. Dugo je sjedila i gledala svoju mladu kćer a naposljetku je umorno ustala i s tužnim uzdahom uzela me za ruku i povela u kuhinju. Kako nije bilo vrijeme za objed, kuharica je drijemala, pa mi je majka sama donijela tanjur s kolačima i čašu hladnog mlijeka. Bilo mi je trinaest godina, no bila sam sitna za svoju dob. Majka me uzela u krilo i dugo, dugo me grlila i nježno me milovala. Na nesreću, Sarine suze samo su otvrdnule očevo srce. Slučajno sam čula kako ga usrdno preklinje. Bila je toliko uzdrmana u svojoj ojađenosti da je optužila oca za mržnju prema ženama. Gnjevno je izgovorila Budin stih: »Pobjeda rađa mržnju, jer pobijeđeni su nesretni.« Leđa ukočenih od bijesa, otac se okrenuo i pojurio prema vratima. Sara je za njim bolno kriknula kako bi bilo bolje da se nije ni rodila, jer njezina bol nepodnošljivo nadjačava njezinu sreću. Glasom iskrivljenim od bijesa otac joj je uzvratio da će vjenčanje biti pomaknuto na raniji datum kako bi se izbjeglo razvlačenje njezinog bolnog iščekivanja nemilog događaja. Otac je redovito dolazio u našu vilu svaku četvrtu noć, budući da su muškarci s četiri žene bili dužni svakoj supruzi i obitelji posvetiti jednaku količinu vremena. Muževljevo odbijanje da posjeti neku od žena i njihovu djecu predstavlja ozbiljnu situaciju, jedan oblik kazne. Kad je u našoj vili zavladala divlja pomutnja zbog Sarinog prisilnog vjenčanja, otac je obavijestio majku - budući da je bila njegova prva a time i glavna supruga - da prenese njegovim ostalim trima ženama kako će do daljnjega cirkulirati između njihovih vila, no ne i kroz našu. Prije nego što je napustio našu vilu, otac je majku osornim tonom upozorio da izliječi svoju kćer od nerazumnog otpora i da se pobrine da mirno prihvati sudbinu »pokorne supruge i brižne majke«. Jedva mogu dozvati u sjećanje vjenčanja ostalih sestara. Mutno se sjećam suza, ali bila sam veoma mlada, tako da emocionalna trauma udavanja za potpunog stranca još nije dopirala do mog uma. No i danas kad zatvorim oči mogu prizvati u sjećanje svaki pojedini detalj događaja koji su se zbili u mjesecima prije Sarinog vjenčanja, vjenčanje samo, i tužne događaje koji su se odvijali tjednima poslije. U obitelji sam bila na glasu kao teško i hirovito dijete, kći koja je najviše iskušavala strpljenje svojih roditelja. Svojeglava i nepromišljena, haračila sam našim kućanstvom. Ja sam bila ta koja je usula pijesak u motor Alijevog novog Mercedesa; ja sam ukrala novac iz očeve lisnice; ja sam zakopala Alijevu kolekciju zlatnih novčića u stražnjem dvorištu; ja 33


sam oslobodila zelene zmije i ružne guštere iz ćupova i pustila ih u obiteljski bazen dok je Ali drijemao plutajući na vodi. Sara je u svojoj tihoj poslušnosti bila savršena kći, i uvijek bi dobivala izvrsne ocjene za svoje školske zadaće. Iako sam je ludo voljela, smatrala sam je slabom. No sve nas je iznenadila u tjednima prije svog vjenčanja. Očito je dosad skrivala svoju snagu, jer je sada svakodnevno zvala oca u ured i ostavljala mu poruke kako se ne namjerava udati. Čak je nazvala i ured čovjeka kojem je bila obećana i ostavila mu grubu poruku preko njegova tajnika Indijca u kojoj ga naziva ogavnim starcem, i u kojoj mu poručuje da bi trebao oženiti ženu, a ne mladu djevojku. Indijski tajnik očito je zaključio da tu poruku ne treba predati svome šefu, jer je burna reakcija koju je Sara očekivala izostala. Odlučna i čvrsta u svom naumu, Sara je ponovno nazvala u njegov ured, zahtijevajući da razgovara s njime osobno! No njega nije bilo u uredu. Obaviještena je da je čovjek u Parizu, gdje će boraviti nekoliko tjedana. Otac je, iznerviran Sarinim ponašanjem, isključio naše telefonske aparate, a Saru je dao zatvoriti u njezinu sobu. Turobna budućnost moje sestre neumitno se približavala. Došao je i dan vjenčanja. Tjedni očajavanja nisu nimalo umanjili Sarinu ljepotu, dapače, činila se još ljepšom, gotovo eteričnom, poput nebeskog stvorenja koje ne pripada ovome svijetu. Uslijed naglog mršavljenja njezine tamne oči postale su još upadljivije, a crte lica doimale su se kao dlijetom isklesane. Oči su joj bile beskrajno duboke, i kroz te goleme crne zjenice mogla sam joj pogledom prodrijeti u dušu. Tamo sam vidjela strah. Naše starije sestre, brojne sestrične i tete stigle su rano ujutro na dan vjenčanja kako bi mladu pripremile za mladoženju. Moje neželjeno prisustvo žene nisu zapazile, jer sam sjedila kao skamenjena u kutu velike sobe za oblačenje koja je bila pretvorena u prostoriju u kojoj se mladenku priprema za ceremoniju vjenčanja. Više od petnaest žena sudjelovalo je u različitim fazama pripreme za vjenčanje. Za prvi obred, halawu, bile su zadužene naša majka i njezina najstarija teta. Sve Sarine tjelesne dlake osim obrva i kose morale su biti odstranjene. Specijalna mješavina šećera, ružine vodice i limunova soka, kojom će premazati čitavo njezino tijelo, kuhala se iznad lagane vatre u kuhinji. Kad se slatka smjesa osuši na njezinu tijelu, Sarine tjelesne dlake 34


bit će strgnute zajedno s ljepljivom pastom. Smjesa je ugodno mirisala, no Sarino bolno cviljenje učinilo je da protrnem od jeze. Sarini bujni uvojci isprani su kanom pa joj je kosa sada blistala u predivnim nijansama. Nokti su joj obojeni žarkocrveno. Boja krvi, pomislila sam sumorno. Na vratima je visila svijetloružičasta čipkasta vjenčana haljina, a na toaletnom stoliću ležala je dijamantna ogrlica s pripadajućom narukvicom i naušnicama. Iako su dragulji bili poslani kao dar od mladoženje tjednima prije, Sara ih nije ni dotakla. Kad je saudijska mlada sretna, soba za pripremu puna je smijeha i žudnog iščekivanja. No atmosfera oko Sarina vjenčanja odisala je sumornošću; činilo se kao da okupljene žene pripremaju njezino tijelo za grob. Svi su govorili šapćući. Sara nije reagirala - do nje je bilo nemoguće doprijeti. Primijetih kako je čudnovato suzdržana u odnosu na svoje odvažne i vatrene reakcije za vrijeme proteklih tjedana. Tek kasnije sam doznala razlog njezinom stanju sličnom transu. Zabrinut da bi Sara mogla osramotiti obitelj i glasno izraziti svoje negodovanje te time uvrijediti mladoženju, otac je naredio jednom od dvorskih liječnika da joj kroz dan nekoliko puta ubrizga injekciju jakih sredstava za smirenje. Kasnije smo otkrili da je isti liječnik dao mladoženji sedative za Saru u obliku pilula. Mladoženji je rečeno da je Sara veoma nervozna zbog uzbuđenja oko vjenčanja, i da je lijek prepisan za nadražen želudac. Budući da mladoženja Saru nije prethodno upoznao, u prvim danima njihova braka zasigurno je mislio da se oženio neobično plahom i poslušnom mladom ženom. Naposljetku, u mojoj zemlji mnogi stariji muškarci žene se mladim djevojkama i sigurna sam da su navikli na plahost svojih mladih nevjesta. Udarac bubnjeva označio je dolazak gostiju. Žene su napokon bile gotove sa Sarom. Fina haljina skliznula je preko njene glave, patentni zatvarač povučen je prema gore i lagane ružičaste cipelice nalik na papučice nazute su na njezina stopala. Majka je zakopčala dijamantnu ogrlicu oko njezina vrata. Ogorčeno sam uzviknula da bi ogrlica isto tako mogla biti i omča. Jedna od mojih teta lupila me po glavi, druga mi je zavrnula uho, no Sara nije pustila ni glasa. Svi smo zurili u nju u tišini, puni strahopoštovanja. Znali smo da nema ljepše mlade. U stražnjem dvorištu bio je podignut ogroman svadbeni šator. Vrt je bio preplavljen cvijećem poslanim iz Nizozemske. Obasjan tisućama 35


raznobojnih žarulja, prostor je izgledao spektakularno. Upijajući svu tu divotu i blještavilo, na nekoliko trenutaka sam zaboravila na strahotnost čitave situacije. Šator je već bio krcat gostima. Žene iz kraljevske obitelji, doslovno pognute pod teretom dijamanata, rubina i smaragda, prisustvovale su društvenom događaju zajedno s običnim pučankama - zaista rijetka prilika. Saudijskim ženama iz nižih klasa dopušteno je prisustvovati našim vjenčanjima pod uvjetom da su prekrivene velom i da se drže podalje od članica kraljevske obitelji. Jedna od mojih prijateljica rekla mi je da se muškarci ponekad prekriju velom i pridruže tim ženama znatiželjni da vide lica princeza iz kraljevske obitelji. U isto vrijeme muški svatovi zabavljali su se u jednom od hotela u gradu, uživajući u istim društvenim aktivnostima kao i ženski gosti: razgovoru, plesu i jelu. Svadbenu svečanost u Saudijskoj Arabiji muškarci slave na jednom mjestu, a žene na drugom. Jedine muške osobe kojima je dopušteno prisustvovati ženskoj proslavi su mladoženja, njegov otac, mladenkin otac i imam koji će obaviti kratak vjenčani obred. Budući da otac Sarinog budućeg muža nije bio živ, kad dođe vrijeme da preuzme mladu mladoženju će pratiti naš otac. Kad su robovi i sluge počeli micati pokrove s pladnjeva punih raznovrsnih jela, svi su navalili na hranu. Žene iz nižih klasa prekrivene velom prve su se bacile na ponuđena jela, silovito i pohlepno trpajući hranu pod svoje velove i u usta. Gosti su uživali u dimljenom lososu iz Norveške, ruskom kavijaru, prepeličjim jajima i ostalim gurmanskim poslasticama. Četiri velika stola svijala su se i ljuljala pod težinom hrane. Ukusna pikantna predjela bila su na lijevoj strani, glavna jela u sredini, deserti desno, a posve na kraju osvježavajući napitci. Naravno, alkohol nije bio u ponudi, ali mnoge pripadnice kraljevske obitelji nosile su male draguljima optočene pljoske sa zabranjenim pićem u svojim ručnim torbicama. Svako malo bi se uz hihot povukle u toalet na potajni gutljaj. Kad su se u središtu šatora pojavile trbušne plesačice iz Egipta, mnoštvo sastavljeno od žena svih naraštaja utihnulo je i zainteresirano ali s pomiješanim osjećajima promatralo pokrete plesačica. To je bio moj omiljeni dio vjenčanog slavlja, ali većini žena bilo je očito neugodno zbog izazovno izloženih djevojaka i erotikom nabijene izvedbe. Saudijci sebe uzimaju suviše ozbiljno, i na zabavu i smijeh gledaju sumnjičavo. Stoga sam se zapanjila kad se jedna od mojih teta izdvojila iz gomile i 36


pridružila se valovitom gibanju i izvijanju trbušnih plesačica. Bila je zadivljujuće vješta, no začula sam mrmljanje neodobravanja nekolicine mojih rođakinja. Kad je zvuk bubnjeva ponovno odjeknuo i najavio da će se uskoro pojaviti mladenka, pogledi puni iščekivanja usmjerili su se prema ulazu u vilu. Nakon samo nekoliko trenutaka vrata su se širom otvorila i Sara je, u pratnji naše majke sjedne strane i tete s druge, sprovedena do podija natkrivenog baldahinom. Sarino lice prekrivao je ružičast prozračan veo pričvršćen tijarom s ružičastim biserima. Ta fina koprena od tanašne tkanine služila je tek tome da naglasi njezinu nesvakidašnju ljepotu. Začuo se prigušen žamor; gosti su šaptom izrazili odobravanje njezinu prikladno izmučenom držanju. Uostalom, mlada, djevičanska nevjesta upravo bi tako i trebala izgledati: preplašena do same srži svojega bića. Slijedila ju je velika skupina rođakinja, ispunjavajući zrak pustinjskim zvucima uzbuđenja i slavlja: visokim vibrirajućim tonovima što su ih žene proizvodile brzim uzastopnim pucketanjem vrškom jezika po gornjem nepcu. Druge žene pridružiše se reskim, prodornim, vriskavim poklicima. Sara je posrtala, no majka ju je pridržavala da ostane uspravna. Uskoro se pojaviše moj otac i mladoženja. Iako sam znala da je mladoženja stariji od mog oca, kad sam ga ugledala ustuknula sam zatečena njegovim odbojnim izgledom. U mojim mladim očima izgledao je prastaro, i smjesta sam pomislila kako sliči lasici. Zgrčila sam se na samu pomisao da taj stvor fizički dodiruje moju stidljivu i osjetljivu sestru. Podigavši Sarin veo, mladoženja ju je pogledao ispod oka uz pohotno keženje. Sara je bila suviše omamljena da bi reagirala, i samo je stajala kao ukopana, oči u oči sa svojim novim gospodarom. Službeni obred sklapanja braka bio je obavljen tjednima prije svadbe i nije mu nazočila niti jedna žena. Bijahu prisutni isključivo muškarci, jer su se potpisivali ugovori o mirazu i razmjenjivali pravni dokumenti. Danas će na svadbi biti izgovoreno tek nekoliko rečenica kojima će biti okončan obred vjenčanja. Imam je gledao u mog oca dok je ovaj izgovarao prisegu potvrđujući da je Sara sada udana za svog mladoženju u zamjenu za 37


dogovoren miraz. Zatim je bacio pogled na mladoženju koji je potvrdio da uzima Saru za ženu i da će se od tog trenutka nadalje brinuti za nju i štititi je. Za čitavog trajanja obreda, niti jedan od muškaraca Saru nije niti pogledao. Naposljetku je imam pročitao nekoliko ulomaka iz Kurana i blagoslovio brak moje sestre a sve su žene uglas stale podvriskivati i klicati. Sara je bila vjenčana. Muškarci su prizor promatrali sa zadovoljnim osmijehom na licu. Dok je Sara nepomično stajala, mladoženja je iz džepa svog tobea izvadio malenu kesicu i među goste bacio šaku zlatnih kovanica. Zadrhtala sam od gađenja gledajući ga kako samodopadno prima čestitke zbog vjenčanja s tako predivnom ženom, a onda je moju nesretnu sestru uhvatio pod ruku i stao je užurbano odvoditi. Dok je odlazila, Sarine su se oči prikovale za moje; znala sam da bi joj netko trebao pomoći, ali bilo mi je isto tako jasno da to nitko neće učiniti. Iznenada sam se sjetila Sarinih riječi upućenih ocu: »Pobjeda rađa mržnju, jer poraženi su nesretni.« U svom ojađenom umu nisam nalazila nimalo utjehe u saznanju da mladoženja nikada neće spoznati sreću u tako gorko nepravednoj zajednici.

38


Četvrto poglavlje

Razvod Otac nam je zabranio da posjećujemo Saru prva tri mjeseca njezina braka. Rekao je kako joj treba vremena da se prilagodi svom novom životu i odgovornostima, a pogled na njezinu obitelj samo bi joj rasplamsao žudnju da se vrati svom starom beskorisnom životu ispunjenom sanjarenjem. Naše jadikovanje zbog njezine zatočenosti u neželjenom braku izmamilo je samo ravnodušno odmahivanje glavom. U očevim očima Sara je činila ono za što je žena rođena: da služi i udovoljava svom muškarcu i rada mu djecu. Sara nije sa sobom ponijela ništa iz svoje sobe. Možda je osjećala da bi prisustvo njenih knjiga i ostalih predmeta koji su joj pričinjali užitak njezinu novu stvarnost učinilo još bolnijom i čememijom. Činilo mi se kao da je mrtva; njezina odsutnost ostavila je crnu, zjapeću rupu u mom životu. Oplakivala sam njezin odlazak provodeći mnoge duge sate u njezinoj sobi, s njezinim stvarima. Počela sam sa zanimanjem proučavati Sarme hobije i upoznavajući je sve dublje osjećala sam se kao da prisvajam neke dijelove njezine osobnosti. Čitajući njezin dnevnik, njezine snove osjećala sam kao svoje; plakala sam gnjevnim suzama propitujući mudrost Boga koji dopušta da zlo pobijedi nevinost. Nakon što me zatekla u Sarinu krevetu, u njezinoj spavaćici, kako čitam njezine knjige o umjetnosti majka je naredila da se Sarina soba zaključa. Nismo morali čekati tri mjeseca da ponovo vidimo Saru: pet tjedana nakon vjenčanja pokušala se ubiti. Bila sam u vrtu i razgovarala sa životinjama iz našeg tek sagrađenog privatnog zoološkog vrta, kad je iznenada dojurio Omar, umalo ostavši bez sandala u silnoj hitnji da se što prije dočepa ulaza u kuću. Njegova inače tamnobrončana koža bila je blijeda poput prijesnog tijesta. Otresao je svoj tobe i izbacio pijesak iz sandala udarajući ih o zid. Naložio mi je da potrčim i što prije pronađem svoju majku. 39


Majka je uvijek imala razvijen predosjećaj kad se radilo o njezinoj djeci te je vidjevši Omara odmah upitala što nije u redu sa Sarom. Arapi ne vole biti glasnici loših vijesti. Primjerice, kad dijete umre, nesretnik kojemu je dodijeljen zadatak obavještavanja obitelji isprva će reći kako se dijete ne osjeća dobro. Nakon ispitivanja potvrdit će kako je odlazak liječniku nužan, a potom će priznati da je dijete u bolnici. Nakon dugog preklinjanja članova obitelji da im se podastru dodatne informacije, glasnik će napokon reći da je bolest vrlo ozbiljna i da bi obitelji bilo najbolje da se pripremi na bdijenje uz postelju voljenog. Kasnije će glasnik uz puno boli i muke priznati kako je život voljenog člana obitelji u smrtnoj opasnosti. Može proći i nekoliko sati prije nego što otkrije obitelji koliko je situacija ozbiljna, ali neće htjeti priopćiti vijest o smrti voljene osobe članovima njezine obitelji. Najdalje što će Arapin ići u prenošenju loše vijesti jest da pripremi obitelj da ono najgore čuje od liječnika. Omar je rekao mojoj majci da je Sara pojela pokvareno meso i sada je u privatnoj klinici u Jeddi. Za sat vremena otac je majci osigurao let u privatnom zrakoplovu, a ona je s grčem na licu odjurila po svoju obaju i veo. Ja sam je slijedila u stopu plačući tako neutješno da se sažalila i dopustila mi da pođem s njom, ali morala sam obećati da neću raditi scene u bolnici ukoliko se ispostavi da je Sara ozbiljno bolesna. Dala sam obećanje i otrčala do Sarine sobe, lupajući šakama i nogama o zaključana vrata dok jedan od slugu nije pronašao ključ. Željela sam Sari odnijeti njezinu omiljenu knjigu o umjetnosti. Omar nas je prvo odvezao do očeva ureda jer je otac zaboravio ponijeti naše putne isprave. U Saudijskoj Arabiji muškarac mora napisati pismo kojim ženskim članovima obitelji daje dopuštenje da putuju. Bez tih dokumenata mogli bi nas zaustaviti na carini i spriječiti da se ukrcamo na avion. Otac nam je dao i naše putovnice, jer bi se, kako je rekao majci, moglo pokazati nužnim da Saru prebacimo na liječenje u London. Trulo meso? London? Znala sam što je tu trulo: očeva priča! Pomislih kako je moja sestra zasigurno mrtva. U Jeddu smo odletjeli malim privatnim zrakoplovom. Let je tekao glatko, ali atmosfera u kabini zrakoplova bila je zastrta tmurnim oblacima napetosti. Majka je malo govorila i većinu vremena oči je držala zatvorenima. Samo nekoliko godina prije prvi put se vozila u automobilu. Sada sam vidjela kako joj se usne miču i znala sam da Bogu 40


upućuje dvostruku molitvu: da Saru zateknemo živu i da nas avion sigurno odnese k njoj. Pilot i kopilot - obojica Amerikanci - odmah su me osvojili svojim srdačnim i prijateljskim ponašanjem. Kad su mi ponudili da sjednem k njima u kabinu, oduševljeno sam poskočila i zapljeskala a majka je kimnula u znak nevoljkog pristanka. Za razliku od Alija, nikada do sada nisam sjedila u kabini. Isprva sam bila preplašena pogledom na beskrajno nebesko prostranstvo. Zrakoplov mi se činio poput igračke između neba i tvrde površine zemlje. Prigušeno sam kriknula ustuknuvši od straha. Krupniji od dva Amerikanca, John, uputio mi je umirujući smiješak i počeo mi strpljivo objašnjavati funkcije različitih poluga i uređaja. Na vlastito iznenađenje, zatekla sam se kako se sa zanimanjem naginjem preko njegova ramena, potpuno opuštena i umirena. Bila je to jedna od rijetkih prilika u mom mladom životu u kojoj sam se osjećala spokojno i ugodno u prisustvu muškaraca. Tužno je što sam se oca bojala a brata Alija mrzila, baš kao i svoju polubraću. Ovo je bio čudan osjećaj: bila sam opijena saznanjem da muškarci, koje sam uslijed svog odgoja naučila smatrati bogovima, mogu biti tako normalni i nimalo zastrašujući. Bilo je to nešto sasvim novo, nešto o čemu je vrijedilo razmisliti. Pogledavši kroz prozor zrakoplova shvatila sam kako predivan osjećaj slobode obuzima srce orla što lebdi visoko nad zemljom. Misli su mi se vratile Sari zarobljenoj u braku s nevoljenim čovjekom. Svečano sam se zaklela sama sebi da ću biti gospodar vlastitog života, bez obzira na to što ću sve trebati poduzeti da u tome uspijem i koliku ću patnju pritom morati pretrpjeti. Prije slijetanja pridružila sam se majci koja me obuhvatila svojim rukama punim ljubavi i nježno me držala u naručju dok je avion klizio po tlu prema terminalu. Bila je prekrivena velom, no znala sam svaki izraz njezina lica. Srce mi se stegnulo kad sam čula njezin dugačak izmučeni uzdah. Oprostila sam se od prijaznih Amerikanaca. Nadala sam se da ćemo se njihovim zrakoplovom vraćati u Rijad, jer sam osjetila drugarsku povezanost s tom dvojicom muškaraca koji su pridavali toliku važnost naivnim i uzbuđenim pitanjima jednog djeteta.

41


Stigavši u kliniku slušali smo jauke i krikove dok smo prolazile dugačkim bolničkim hodnikom. Majka je ubrzala korak, zgrabivši me za ruku tako čvrsto da sam gotovo zajauknula. Sara je bila živa. Jedva, ali ipak živa. Bile smo izvan sebe kad smo saznale da si je pokušala oduzeti život gurnuvši glavu u plinsku pećnicu. Ležala je nepomična i samrtnički blijeda. Njen muž nije bio uz nju, ali je poslao u posjet svoju majku. Kad nas je ugledala podla stara vještica stala je glasno i oštro grditi i psovati Saru optužujući je da je osramotila njezinog sina i njegovu obitelj. Željela sam joj izgrepsti lice i natjerati je u bijeg, ali sjetih se obećanja majci. Umjesto toga ostala sam mirno stajati, jedva dišući od bijesa, gladeći Sarine meke nepomične ruke. Majka je zbacila veo sa svoga lica i ustobočila se pred odurnom babom. Otkad je doznala da je Sara u bolnici izjedala se od brige i strahovanja, ali otkriće da joj je kći pokušala samoubojstvo bilo je posve neočekivano i razorno. Kad se u ledenom bijesu okrenula prema majci svog zeta, poželjela sam oduševljeno zatoptati nogama i zapljeskati. Starica je zanijemila od čuda kad ju je upitala što je to njezin sin učinio da si je mlada djevojka poželjela oduzeti život. Kad joj je naredila da napusti Sarinu sobu jer ovo nije mjesto za bezbožnike, stara se vještica pokupila zaboravivši u žurbi spustiti veo. Mogli smo čuti kako joj se glas podiže od gnjeva dok je zazivala Božju pomoć. Majka se okrenula prema meni i ugledala moj osmijeh pun divljenja. Svojim gnjevom ulila mi je strahopoštovanje, i na jedan kratak, bljeskovit trenutak osjetila sam da nas Bog možda ipak neće napustiti. Sara će biti spašena. Ali znala sam da će majka ispaštati kad otac čuje za oštre riječi upućene Sarinoj svekrvi. Poznavajući svog oca, bit će ljut na Saru i nimalo sućutan zbog njezinog očajničkog postupka, i bez sumnje bijesan na majku jer je branila vlastitu kćer. U Saudijskoj Arabiji stariji se istinski i bespogovorno poštuju. Bez obzira na to što čine ili govore, ili kako se ponašaju, nitko se ne usuđuje suprotstaviti starijim i iskusnim ljudima. Majka se prema majci Sarinog muža postavila kao tigrica koja štiti svoje mladunče. Srce mi se nadimalo od silnog ponosa zbog njezine hrabrosti. Nakon što tri dana nije čak niti telefonirao da bi doznao kako mu je žena, Sarin muž stigao je u kliniku po Saru ponašajući se kao da je ona njegovo vlasništvo. No majka je u međuvremenu otkrila razlog Sarine agonije, pa se sa svojim zetom suočila ne skrivajući prijezir. Sarin je muž 42


bio sadist. Podvrgnuo je moju sestru bolesnoj seksualnoj brutalnosti do te mjere da je osjećala kako joj je smrt jedini izlaz. Čak i otac je osjetio gađenje kad je čuo što je sve propatila njegova kći, ali je ipak podržao svojeg zeta u tvrdnji da žena pripada svom suprugu, nakon što mu je ovaj obećao da će svoje odnose sa Sarom prilagoditi normalnim običajima. Majčina je ruka zadrhtala a usne su joj se rastegle u jauk kad joj je otac priopćio svoju odluku. Sara je jecajući pokušala ustati iz kreveta, vičući kako više ne želi živjeti. Zaprijetila je da će si prerezati žile ako bude prisiljena vratiti se mužu. Majka je stajala nad svojom kćeri nepokolebljiva i čvrsta poput stijene; prvi put u svom životu prkosno se suprotstavila ocu. Rekla mu je da se Sara nikada neće vratiti u kuću tog čudovišta, i da će se ona bude li potrebno potužiti kralju i Vijeću vjerskih učenjaka, jer je sigurna da nitko od njih neće dopustiti da se ta tortura nastavi. Kad je otac majci zaprijetio razvodom, ona je ostala pri svojoj odluci rekavši mu da učini što mora, ali da se njezina kći ne vraća u tu kaljužu zla. Otac je bio zatečen njezinom nepopustljivošću. Vjerojatno je znao da bi Vijeće vjerskih učenjaka po svoj prilici Sari savjetovalo da se vrati mužu. Ako je suditi po dosadašnjim odlukama Vijeća, tražili bi od supruga da se ponaša prema svojoj ženi na način koji propisuje Kuran a potom bi digli ruke od posredovanja u razrješavanju te neugodne situacije. Otac je stajao zureći u majku, procjenjujući stupanj njezine odlučnosti. Poljuljan njezinom beskompromisnošću, i u želji da izbjegne uplitanje javnosti u privatnu obiteljsku stvar, prvi put u njihovom braku otac je popustio. Budući da smo bili pripadnici kraljevske obitelji, te da mu nije bilo u interesu raskidanje poslovne suradnje s mojim ocem, Sarin suprug je iako nevoljko ipak pristao na razvod. Islam muškarcima daje za pravo da se razvedu kad požele, ne propitujući njihove motive, no ženi je rastava od supruga mnogo teže ostvariv cilj. Ukoliko bi Sara bila primorana podnijeti zahtjev za rastavu braka, suočila bi se s brojnim poteškoćama, jer bi vjerski autoriteti zaključili kako je »moguće da ti odbojnim bude ono što ti je Alah ipak namijenio za tvoje dobro« te bi je prisilili da ostane sa svojim suprugom. Sarin je suprug srećom popustio, i nakon što je tri puta u prisustvu dva

43


muška svjedoka izgovorio »Razvodim se od tebe« u samo nekoliko minuta razvod je bio okončan. Sara je bila slobodna! Vratila se kući. Buma previranja u obitelji kojima sam svjedočila u nekoliko posljednjih mjeseci ubrzala su moje sazrijevanje. Moj se svijet promijenio Sarinim vjenčanjem, njezinim pokušajem samoubojstva i razvodom. Nove misli i ideje počele su klijati u mom umu; nikad više neću razmišljati na način djeteta. Često sam razmišljala o primitivnim običajima vezanim uz sklapanje braka u mojoj zemlji. U Saudijskoj Arabiji brojni faktori sudjeluju u procjeni koliko je djevojka poželjna kao udavača: njezino obiteljsko ime, bogatstvo njezine obitelji, odsutnost fizičke deformacije i njezina ljepota. Sastajanje s muškarcem u javnosti je tabu, tako da muškarac ovisi o orlovskom oku svoje majke i sestara koje su u neprestanoj potrazi za odgovarajućom družicom. Čak i nakon što se donese odluka o vjenčanju, i nakon što je određen datum, rijetko kada djevojka susreće svog budućeg muža prije same vjenčane ceremonije iako katkada pojedine obitelji dopuštaju razmjenu fotografija. Ukoliko je djevojka iz dobre obitelji i bez fizičkih nedostataka, dobit će brojne ženidbene ponude. Ukoliko je ljepotica, mnogi muškarci slat će svoje majke ili očeve da pod svaku cijenu dogovore brak, jer ljepota predstavlja veliku pogodnost za saudijsku ženu. Dakako, nijedan skandal ne bi smio uništiti dobar glas o ljepoti, inače poželjnost djevojke blijedi; takva djevojka naposljetku završava kao treća ili četvrta supruga kakvog starca u nekom zabačenom selu. Mnogi saudijski muškarci prepuštaju odluku o sklapanju braka njihovih kćeri svojim ženama, znajući da će one pronaći najboljeg partnera koji će savršeno odgovarati obitelji. Pritom će i majka često inzistirati na neželjenom braku, ne mareći za kćerine suze. Reći će kćeri da je i ona strahovala od braka s čovjekom kojeg ne poznaje, no da se pokazalo da za strah nije bilo potrebe. Majka će upozoriti svoju kćer da zaljubljenost ne traje dugo pa je najbolje udati se u dobru i uglednu obitelj. S druge strane tu su i muškarci poput mog oca, koji sami donose odluke o kćerinoj udaji temeljeći ih na osobnoj i ekonomskoj koristi od takvog zajedništva, i nema tog višeg autoriteta koji bi doveo u pitanje takvu prosudbu. Uza svu svoju ljepotu, inteligenciju i snove iz 44


djetinjstva, Sara je na kraju bila tek ulog u očevim planovima oko bogaćenja. Bliski i neposredni uvid u žalosnu sudbinu moje voljene sestre ispunio me novom odlučnošću u zagovaranju stava da žene moraju imati pravo glasa u odlučivanju o bitnim pitanjima koja utječu na njihove živote. Od tada sam život posvetila kovanju planova za ostvarenje prava žena u mojoj zemlji na dostojanstven život i osobno ispunjenje - prava koja muškarcima pripadaju od rođenja.

45


Peto poglavlje

Ali Nekoliko mjeseci nakon Sarina povratka moja starija sestra Nura uvjerila je oca da bi Sari i meni koristilo putovanje u inozemstvo. Budući da nikako nismo uspijevali izvući Saru iz njezine kronične depresije, Nura je pomislila da bi putovanje za nju bilo najbolji lijek. Ja sam dosad dvaput posjetila Španjolsku, ali bila sam još mala pa se jedva sjećam tih putovanja. Nura je zbog udaje za jednog od unuka našeg pokojnog kralja te zbog smirene i blage naravi bila kći kakvu je otac mogao samo poželjeti. Činila bi sve što joj je rečeno, bez suvišnih pitanja. Otac ju je s godinama istinski zavolio, jer je malo njegovih kćeri imalo Nurine kvalitete ljubaznu susretljivost, poslušnost i uslužnost. Nakon Sarina razvoda otac je Nuru stalno isticao kao primjer ostalim njegovim kćerima. Udala se za čovjeka kojeg nije poznavala, a brak joj se ipak pokazao zadovoljavajućim. Naravno, za to je bila zaslužna i obzirnost i pažljivost njezina mula. U očevim očima Sara je očigledno izazivala svog muža i potakla ga na izopačeno ponašanje. Na Bliskom istoku muškarac nikad nije kriv. Čak i ako ubije vlastitu ženu, za svoj će postupak iznijeti »opravdani« razlog, koji će ostali muškarci prihvatiti bez imalo kolebanja. U svojoj sam zemlji imala prilike vidjeti članke u novinama koji slave muškarca zbog toga što je ubio svoju ženu ili kćer zbog »bestidnog ponašanja«, Puka sumnja na loše vladanje, kao što je ljubljenje, može mladu djevojku stajati života. A pritom će otac za ubojstvo kćeri biti nagrađen podrškom od strane čuvara vjere i čestitkama zbog »hvalevrijednog poštivanja Prorokovih zapovijedi«. Nura i Ahmed bili su usred podizanja palače kada je Nura poželjela otputovati u Europu u kupovinu talijanske opreme za dom. Na putu smo namjeravali zastati u Egiptu kako bi Nurina mala djeca vidjela piramide.

46


Našeg oca, s dvadeset i dvije kćeri koje je imao sa svoje četiri žene, često se moglo čuti kako mrmlja: »Žene su muškarčeva pokora.« Njegov stav dodatno je učvrstila činjenica da su se njegove mlađe kćeri otvoreno bunile protiv apsolutne vladavine muškaraca. Naše riječi i naše postupke smatrao je nečuvenima i neoprostivima. Dobro smo znale da ćemo teško postići cilj za kojim smo žudjele, no već je sama činjenica da smo se usudile govoriti o vlastitim snovima i ambicijama predstavljala svojevrsnu pobjedu - jer rijetko se koja saudijska žena usudila o tome govoriti tako otvoreno i hrabro. Nura je željela da s nama na put pode i majka, ali majka kao da se potpuno povukla u sebe nakon Sarma povratka. Kao da ju je njezina jedina ozbiljna pobuna protiv očeve dominacije potpuno iscrpila. Ipak, ohrabrila nas je na putovanje, jer je silno željela da Sara vidi Italiju. Smatrala je da sam ja premlada za takav put i da bih trebala ostati kod kuće, ali je moj žestoki temperament kao i obično postigao željeni cilj. Sara nije pokazala pretjerano zanimanje, čak ni za mogućnost da vidi talijanska umjetnička čuda, ali zato sam ja bila izvan sebe od sreće. Moja radost bila je donekle pomućena Alijevom samozadovoljnom objavom da i on ide s nama. Otac je smatrao da mi je potrebna pratnja. Pomahnitavši na samu pomisao na Alijevo podmuklo prisustvo koje upropaštava moj odmor odlučila sam osvetiti mu se na najgori mogući način. Zgrabila sam njegovo novo pokrivalo za glavu i jumula kroz kuću prema kupaonici. U tom trenutku nisam još ni sama znala što ću učiniti, ali znala sam da je za saudijskog muškarca velika uvreda ako netko samo takne njegovu odjeću. Osjetila sam poriv da povrijedim Alija ne razmišljajući o posljedicama. Kad je Ali potrčao za mnom vičući kako će me tužiti ocu, udarila sam ga vratima kupaonice slomivši mu nožni palac i ozlijedivši mu ruku. Toliko je vrištao i zapomagao da su sluge pomislili da ga ubijam, no ipak mu nitko nije došao pomoći. Ne znam što me je bilo spopalo - možda je razlog bilo cviljenje i zapomaganje okrutnog nasilnika - ali bacila sam njegovo pokrivalo za glavu u zahodsku školjku i povukla vodu. Obruč na pokrivalu zapeo je u školjci pa sam ga grozničavo ali bezuspješno potiskivala otčepljivačem za wc. Kad je Ali vidio što sam učinila, nasrnuo je na mene i oborio me na pod. Hrvali smo se na podu, a onda sam snažno zgrabila njegov slomljeni palac i počevši ga povlačiti, svijati i uvrtati stekla prednost u borbi. 47


Začuvši Alijeve bolne krikove, majka se umiješala u borbu i spasila ga od mojega godinama potiskivanoga gnjeva. Znala sam da sam u velikoj nevolji. Zaključivši da moja situacija ne može biti gora, kad su majka i Omar odvezli Alija u bolnicu da mu previju slomljeni palac ušuljala sam se u njegovu sobu i sakupila na hrpu njegovu tajnu zalihu »blaga« koja su bila zabranjena i prema našoj, vjeri i prema zakonima naše zemlje. Ta »blaga« bila su uobičajeni predmeti koje skupljaju mladi dečki širom svijeta, ali njihovo posjedovanje u Saudijskoj Arabiji se smatra ozbiljnom povredom vjerskih zakona. Davno prije otkrila sam Alijevu kolekciju Playboya, Penthousea i sličnih časopisa, no nedavno sam u njegovom tajnom skrovištu pronašla zbirku dijapozitiva. Kipteći od znatiželje odnijela sam ih u svoju sobu i zapanjeno promatrala gole muškarce i žene zaokupljene čudnim radnjama; nekoliko dijapozitiva prikazivalo je čak i životinje sa ženama. Ali ih je očito ponekad posuđivao svojim prijateljima, sudeći po njegovom jasno otisnutom imenu na svakom zabranjenom predmetu. U to vrijeme bila sam previše mlada i neupućena u svojoj naivnosti da bih točno znala što sve to znači, ali znala sam da su ta »blaga« nešto loše, jer je svoju zabranjenu zbirku smjestio u staru pohabanu kutiju označenu natpisom »školske bilježnice«. Bila sam dobro upoznata s njegovom svojinom, jer sam godinama redovito prekapala po njegovim stvarima. Pažljivo sam pokupila zabranjene časopise, zajedno s dijapozitivima, a pronašla sam i sedam bočica alkohola koje je Ali donio kući nakon vikenda provedenog u Bahreinu. Smješkala sam se zadovoljna svojim planom dok sam Alijevo blago trpala u papirnatu vrećicu. U Saudijskoj Arabiji svaka četvrt ima svoju džamiju. Vlast je kao glavni prioritet odredila obvezu podizanja džamija praktički na svakom koraku, kako bi svaki musliman tu udaljenost mogao lagodno prijeći pješke. Muškarac će pet dnevnih molitvi lakše obaviti ako mu je džamija u blizini. Unatoč tome što se molitve mogu obavljati bilo gdje pod uvjetom da je vjernik okrenut prema Meki, smatra se kako je molitva u džamiji ipak najpoželjnija. Kako smo živjeli u jednom od najbogatijih gradskih okruga, na raspolaganju nam je bila golema džamija od bijelog mramora koji se 48


prelijevao poput opala. Budući da su bila dva sata popodne, znala sam da imam dovoljno vremena da prije početka sljedeće molitve provedem svoj naum a da me nitko ne vidi. Čak i čuvari vjere drijemaju za vrućih arapskih popodneva. Sa strahopoštovanjem sam otškrinula vrata džamije, oprezno zavirivši unutra prije nego što sam ušla. Još nisam nosila veo, pa sam mislila da moja prisutnost možda neće izazvati preveliku sumnjičavost. Već sam pripremila svoju verziju priče u slučaju da me uhvate. Ukoliko bi me upitali što tu radim, rekla bih da tražim svoju macu koja je zalutala u dvorište džamije. Džamija je iznutra bila ugodno prohladna i primamljiva. Nikada dosad nisam bila u unutrašnjosti tog golemog zdanja, iako sam mnogo puta slijedila oca i Alija kad su išli na molitvu. Od njegove šeste godine Alija su poticali na odlazak u džamiju i obavijanje pet dnevnih molitvi. Počela sam ubrzano disati sjetivši se povrijeđenosti koju sam osjećala gledajući kako otac drži Alija za ruku i ponosno ga vodi kroz veličanstven ulaz u džamiju a mene, bezvrijedno žensko, ostavlja da stojim uz rub ceste i zurim za njima očiju ispunjenih žalošću i bijesom. U mojoj zemlji ženama nije dopušten ulaz u džamiju. Iako prorok Muhamed nije izričito zabranio ženama da javno mole po džamijama, ipak je ustvrdio da bi za njih bilo najbolje da mole u privatnosti vlastita doma. Ustanovivši da nema nikoga na vidiku žurno sam koračala po mramornom podu a kuckanje mojih sandala sablasno je odjekivalo u tišini prazne džamije. Torbu s Alijevim zabranjenim blagom položila sam u podnožje stepeništa koje je vodilo do balkona sa zvučnicima iz kojih su pet puta dnevno odjekivale riječi proroka Muhameda. Pri samoj pomisli na pobožnu predanost kojom je mujezin pozivao vjernike na molitvu, osjetila sam krivnju zbog moje avanture. A onda sam se sjetila Alijevog nadmenog cereka kad me obavijestio da će me otac dati izbatinati i da će upravo Aliju pružiti zadovoljstvo da me osobno premlati. Odšetala sam doma sa samozadovoljnim osmijehom na licu. E pa neka se Ali pokuša izvući iz ovoga! Te večeri prije nego što se otac vratio iz ureda na našim vratima pojavila su se tri pripadnika vjerske policije. Tri filipinske sluškinje i ja virile smo kroz jedan od prozora na katu, gledajući kako mutawe viču na 49


Omara bijesno gestikulirajući. Teatralno su uzdizali ruke prema nebu, a zatim s očitim gađenjem pokazivali prema nekakvim knjigama i časopisima. Poželjela sam se nasmijati, ali ipak zadržan ozbiljan izraz lica. Mutawe su strah i trepet za strance u Saudijskoj Arabiji, a i za većinu Saudijaca, jer imaju veliku moć koju koriste u otkrivanju i kažnjavanju prekršitelja strogih vjerskih propisa. Čak se i članovi kraljevske obitelji trude ne privlačiti njihovu pažnju. Dva tjedna ranije jedna od naših filipinskih služavki iskusila je gnjev mutawa kad su je opazili u suku u suknji do koljena. Ti fanatični čuvari vjere krvnički su je izudarali štapovima i posprejali njezine nepokrivene noge crvenom bojom. Iako naša vlada ne dopušta turistima ulazak u zemlju, u Saudijskoj Arabiji zaposleno je mnogo strankinja koje u našim većim gradovima rade kao medicinske sestre, tajnice ili kućne pomoćnice. Mnoge od njih na vlastitoj su koži iskusile bijes i mržnju onih koji promiču Božju riječ ali preziru osobe našeg spola. Ukoliko se žena usudi prkositi tradiciji izlaganjem svojih nepokrivenih udova, riskira batine i prskanje bojom. Naša je služavka namakala noge u tekućini za uklanjanje boje, no one su i dalje bile crvene, kao da su oblivene krvlju. Uvjerena da je vjerska policija nekako ušla u trag njezinom prebivalištu i sada ju namjerava utamničiti, panično se sakrila ispod mog kreveta. Htjela sam joj otkriti razlog njihova posjeta, ali moja tajna trebala je ostati skrivena čak i od filipinskih sluškinja. Omar je bio blijed poput zida kad je utrčao u vilu bijesnim glasom dozivajući Alija. Ali se pojavio na stepenicama silazeći nesigurnim korakom, s desnim stopalom visoko podignutim u zrak dok je balansirao na peti lijeve noge. Izašla sam iz svog skrovišta i pridružila se njemu i majci u dnevnoj sobi iz koje je Omar telefonirao u očev ured. Mutawe su otišli, ostavivši Omaru dio inkriminirajućeg plijena: jedan časopis, nekoliko dijapozitiva i jednu bočicu žestokog alkoholnog pića. Ostatak su zadržali kao dokaz Alijeve krivice. Bacila sam pogled na Alijevo lice iz kojeg kao da je istekla sva krv nakon što je ugledao svoje »tajno blago« rasprostrto u Omarovom krilu. Opazivši me, Omar je zatražio da napustim sobu, no ja sam se čvrsto priljubila uz majčine skute a ona me zaštitnički gladila po glavi. 50


Majka je zasigurno mrzila način na koji se Omar odnosio prema njezinoj djeci te ga je prkosno pogledala u oči, na što me je on odlučio ignorirati. Aliju je rekao da sjedne, da je otac na putu kući i da su mutawe otišle po policiju. Alija će uskoro uhititi, objavio je s prijetećom izvjesnošću. Tišina u sobi bila je poput zatišja pred oluju, no onda je Ali povratio samopouzdanje i drskim tonom uzvratio Omaru: »Ne mogu me uhititi; ja sam princ. Ti religiozni fanatici nisu ništa drugo do li nesnosni komarci što se roje oko mojih gležnjeva.« Odjednom sam pomislila da bi Aliju utamničenje moglo činiti dobro. Začulo se cviljenje kočnica auta i otac je trenutak kasnije uletio u sobu i s jedva prikrivenim bijesom posegnuo za zabranjenim predmetima koje je Omar izložio na stolu. Prvo je zgrabio Playboy i strogo pogledao u Alija. Viski je prezrivo bacio ustranu, jer svi prinčevi doma drže alkohol. No kada je uzeo jedan od dijapozitiva i podigao ga prema svjetlosti svjetiljke, bijesnim je glasom zapovjedio majci i meni da napustimo prostoriju. Mogle smo čuti kako po Aliju pljušte teški udarci njegovih šaka. Sve u svemu, bio je to loš dan za mojeg brata. Mutawe su se očito predomislili i odustali od poziva policiji i uhićenja pripadnika kraljevske obitelji, jer kad su se nekoliko sati kasnije vratili bili su oboružani tek pobožnošću i bijesom. Otac se našao u krajnje neugodnoj situaciji da s mutawama raspravlja o nemoralnim postupcima svoga sina, naročito o skandaloznim dijapozitivima sa ženama koje kopuliraju sa životinjama. Bila je godina 1968. i kralj Faisal nije bio toliko tolerantan prema nestašlucima mladih prinčeva kao što je to prije njega bio njegov stariji brat Sa'ud. Mutawe su osjećali da su u nadmoćnoj poziciji, jer su i oni i moj otac znali da bi kralj bio izvan sebe od bijesa ukoliko bi priča o skandaloznim dijapozitivima iscurila u javnost. Bila je općepoznata stvar da su mutawe bili zabrinuti zbog rastućeg trenda modernizacije naše zemlje. Kralj Faisal neprestano je upozoravao svoju braću i rođake da nadziru svoju djecu kako bi izbjegli da se gnjev vjerske policije usmjeri na članove kraljevske obitelji. Iako je uvjeravao vjerske starješine kako vodi našu zemlju prema nužnoj modernizaciji a ne izopačenom pozapadnjačenju, mutawe su u ponašanju pripadnika kraljevske obitelji i prečesto viđali dokaze utjecaja dekadentnog Zapada. Alijeva kolekcija 51


dijapozitiva samo im je potvrdila istinitost glasina o razuzdanosti i nemoralu kraljevske obitelji. Dugo u noć slušali smo kako mutawe s ocem raspravljaju o prikladnoj kazni za prinčevskog sina. Ali je imao sreću da dolazi iz obitelji Al Sa'ud. Mutawe su znali da pravni sustav naše zemlje ne bi osudio člana kraljevske obitelji bez kraljevog pristanka. Takvo što ne događa se gotovo nikad. No da je Ali član obične saudijske obitelji, ili zajednice stranaca koji su u zemlji boravili uz radnu dozvolu, bio bi osuđen na odsluženje duge zatvorske kazne. Naša obitelj bila je vrlo dobro upoznata s tužnom pričom brata našeg vozača s Filipina, koji je radio u Rijadu u jednoj talijanskoj građevinskoj tvrtci, i koji je prije četiri godine uhićen zbog posjedovanja pornografskog filma i osuđen na sedam godina zatvora. Ne samo da čami u zatvoru, već mu je određena i kazna od deset udaraca bičem svakog petka. Naš vozač posjećivao ga je svake subote i jecajući prepričavao kako bi svaki put kad bi ga vidio njegov jadni brat bio pun modrica od vrata do nožnih prstiju od bičevanja prethodnog dana. Strahovao je da mu brat neće preživjeti narednu godinu. Na Alijevu nesreću, krivnja mu je ustanovljena bez imalo sumnje njegovo ime ispisano je krupnim slovima na svakom pojedinom zabranjenom predmetu. Naposljetku je postignut svojevrstan kompromis: otac je džamiji darovao poveliku svotu novca i obećao da će Ali redovito odlaziti u džamiju na pet dnevnih molitvi da bi udovoljio čuvarima vjere kao i bogu samom. Mutawe su znali da se tek rijetki mladi prinčevi potrude da se barem povremeno pojave u džamiji, i da će takva kazna Aliju biti posebno mrska. Rečeno mu je da će se tijekom idućih dvanaest mjeseci morati svakog dana javiti glavnom mutawi i prisustvovati svakoj molitvi. Jedina važeća isprika bit će mu izbivanje iz grada. Budući da je Ali uglavnom spavao do devet sati, zgrozio se na samu pomisao na prvu ranojutarnju molitvu prije izlaska sunca. Osim toga, morao je tisuću puta napisati u blok: »Bog je velik, a ja sam ga uvrijedio povodeći se za izopačenošću i nemoralom bezbožnog Zapada.« Posljednji zahtjev bio je odavanje imena osobe koja ga je snabdijevala dijapozitivima i časopisima. Ispostavilo se da je Ali potajno donosio zabranjene časopise sa svojih putovanja po inozemstvu, budući da se prtljaga članova kraljevske obitelji na carini pregledavala tek površno. Sporne dijapozitive prodao mu je neki Zapadnjak s kojim se sprijateljio 52


na jednoj zabavi. Ali je bez oklijevanja odao mutawama njegovo ime i adresu tvrtke u kojoj je radio. Kasnije je saznao da je taj čovjek bio uhićen, izbičevan i zatim deportiran iz zemlje. Osjećala sam se užasno. Svojom sam glupom i obijesnom šalom osramotila čitavu obitelj i izvrgnula je bolnom poniženju. Iako sam vjerovala da je Aliju ovakva lekcija bila itekako potrebna, bila sam svjesna da sam onim što sam učinila povrijedila svoje roditelje i naštetila još nekim nedužnim ljudima. Uz to sam, stid me priznati, bila skamenjena od straha da bi moja krivnja mogla biti otkrivena. U svojim molitvama obećala sam Bogu da ću se, ako mi dopusti da se ovaj put izvučem, odsada nadalje uzorno ponašati. Omar je ispratio mutawe s našeg imanja, a majka i ja čekale smo oca i Alija da se vrate u dnevnu sobu. Otac je glasno i uzrujano dišući čvrsto zgrabio Alija za nadlakticu i gurnuo ga prema stepeništu. Moj brat pogledao je prema meni, i kad su nam se oči načas susrele, u tom trenutku znala sam da je shvatio da sam ja krivac za njegovo stradanje. Gotovo sam se rastužila opazivši da djeluje više povrijeđeno nego ljutito. Počela sam ridati, slomljena krivnjom zbog, svega što sam učinila. Otac me sažaljivo pogledao, a zatim odgurnuo Alija i izderao se na njega da je uznemirio čitavu obitelj, uključujući nevinu djecu. Prvi put u mom životu otac mi je prišao, uzeo me u zagrljaj i rekao da ne brinem. Tek sada sam se osjetila istinski jadno i nesretno. Dodir za kojim sam čeznula čitav svoj život i očeva nježnost o kojoj sam toliko često snatrila došli su u trenutku kada sam to najmanje zaslužila. Ipak, moje nedjelo postiglo je svoj cilj. Nitko nije ni spomenuo Alijev slomljeni palac, kao ni zahodsku školjku začepljenu njegovim pokrivalom za glavu. Novim sam grijehom nadmašila prethodni i postigla da ni za. jedan ne budem kažnjena.

53


Šesto poglavlje

Putovanje Usprkos nedavnim burnim događanjima u obitelji, putovanje u Italiju i Egipat još je uvijek bilo u planu, ali moje srce više nije bilo ispunjeno radošću. Ali je sada opreznim korakom prolazio pokraj vrata moje spavaonice. U prošlosti me najčešće ignorirao: kao djevojčica, u njegovim očima bila sam prezrena, netko koga je izazivao ili maltretirao kad mu je bilo dosadno - riječju, gotovo beznačajna osoba. No sada me gledao na drugačiji način, jer je došao do iznenađujućeg otkrića da sam ja, ništavno žensko biće i najmlađi član obitelji, zapravo opasan i dostojan protivnik. Na dan našeg polaska bilo je potrebno čak šest limuzina da nas i našu prtljagu odvezu na aerodrom. Nas jedanaestoro putovali smo na četiri tjedna: Nura i Ahmed s troje od njihovo petero djece, dvije služavke Filipinke, Sara i ja te Ali i njegov prijatelj Hadi. Hadi je bio dvije godine stariji od Alija i bio je student medrese u Rijadu, u kojoj su se školovali mladići koji su željeli postati mutawe. Hadi je impresionirao odrasle svojim citiranjem Kurana i veoma pobožnim vladanjem u njihovu prisustvu, pa je otac vjerovao da će imati dobar utjecaj na njegovu djecu. Onima koji su htjeli slušati, Hadi je nadmenim tonom izražavao svoje stajalište da bi sve žene trebale ostati zatvorene u kući; Aliju je rekao da su žene uzrok svega zla na svijetu. Sarkastično sam pomislila da će Alijevo i Hadijevo »ugodno« društvo naše putovanje učiniti nezaboravnim. Majka nas nije pratila na aerodrom. Posljednjih nekoliko dana bila je umorna i neraspoložena; pretpostavila sam da su je zabrinule Alijeve nepodopštine. Oprostila se s nama u vrtu i otpravila nas mašući s kapije. Nosila je veo, ali znala sam da joj se niz lice kotrljaju suze. Osjećala sam da nešto s njom nije bilo u redu, ali nisam imala vremena razmišljati o tome jer su se pred nama prostirali novi uzbudljivi vidici.

54


Ahmed je nedavno nabavio novi avion, tako da je naš let bio strogo obiteljska stvar. Otišla sam pogledati upravljaju li letjelicom dvojica Amerikanaca koji su majku i mene vozili u Jeddu i razočarano ustanovila da su umjesto njih u kokpitu dva britanska pilota. No kasnije sam otkrila da su i oni jednako srdačni i susretljivi kao i američki piloti. Kraljevska obitelj unajmila je velik broj američkih i britanskih pilota za svoje privatne avione. Ahmed se savjetovao s pilotima dok su se Nura i služavke smještale unutra s troje male djece. Sara je skinula veo i pokrila se pokrivačem, stišćući u naručju svoje dragocjene knjige. Hadi je s gađenjem pogledao njezino nepokriveno lice i nešto ljutito šapnuo Aliju, koji je zatim naredio Sari da ponovno stavi veo dok ne napustimo Saudijsku Arabiju. Sara mu je odgovorila da ne vidi čitati kroz gustu tkaninu i da bi mu bilo najpametnije da začepi svoju ružnu gubicu. Još i prije nego što smo poletjeli došlo je do obiteljskog koškanja. Pokušala sam nagaziti Alijev povrijeđeni nožni palac, ali sam promašila; Ali je svom snagom zamahnuo prema mojoj glavi, no brzo sam se prignula te je i on promašio mene. Kao najstarija muška autoritativna figura Ahmed nas je oštro opomenuo da sjednemo i budemo tiho. Nura i on razmijenili su poglede koji su mi dali do znanja da se već pitaju koliko je uopće bio mudar njihov velikodušan poziv da im se pridružimo na putovanju. Tri najsvetija mjesta islama su Meka, Medina i Jeruzalem. Meka je grad koji je najviše prirastao srcima više od milijarde muslimana širom svijeta, jer upravo je tamo Alah objavio svoju volju proroku Muhamedu. Temelje našeg religioznog života predstavlja pet bogoštovnih dužnosti zvanih stupovi islamske vjere. Jedna od tih dužnosti sastoji se u tome da svaki musliman koji si to može financijski priuštiti poduzme hadž. Nijedan dobar musliman ne osjeća se ispunjenim ukoliko nije hodočastio u Meku barem jedanput u svom životu. Naš drugi najsvetiji grad, Medina, naziva se »Prorokovim gradom«; ondje se nalazi Muhamedov grob. Jeruzalem je naš treći najsvetiji grad. Tamo je Hramska gora, s koje je Bog Muhameda uzdigao na nebo. Na spomen Jeruzalema muslimani liju gorke suze, jer taj je grad sada okupiran, nije više slobodan i otvoren za naš narod. 55


Ako su Meka, Medina i Jeruzalem duhovni praizvori muslimana, tada je Kairo krunski dragulj njihova ponosa i slave. Kairo predstavlja pedeset stoljeća titanske trajnosti i čudo arapske civilizacije kao jedne od najvećih i najsjajnijih u povijesti svijeta. Egipat je izvor velikog ponosa za sve Arape. U usporedbi sa snagom, moći, bogatstvom i postignućima drevnih Egipćana, naftno bogatstvo modernih zaljevskih arapskih država čini se sitnim i beznačajnim. Upravo sam u Kairu, gradu koji kipti od života još od drevnih vremena, postala ženom. U arapskoj kulturi, gdje se silna važnost pridaje preobrazbi iz djevojke u ženu, svaka djevojčica iščekuje pojavu prve menstruacije s mješavinom straha i radosti. Kad su mi moje zapadnjačke prijateljice pričale kako nisu znale što im se događa kad im se pojavila prva mjesečnica, i kako su bile uvjerene da umiru, zanijemila sam od zaprepaštenja. U islamskom svijetu žene o menstruaciji govore opušteno i sasvim prirodno. To je trenutak kad se djevojčica preko noći pretvara u ženu. Nakon toga nema povratka u zaštitničku čahuru nevinog djetinjstva. U Saudijskoj Arabiji pojava prve menstruacije znači da je došlo vrijeme za pažljivo odabiranje prvog vela i abaje. Čak se i muški vlasnici dućana - najčešće muslimani iz Indije ili Pakistana - raspituju neusiljeno i s poštovanjem o trenutku kad je djevojčica postala ženom. Svjestan važnosti prigode, vlasnik dućana će se s ljubaznim smiješkom na licu posvetiti odabiranju abaje i vela koji će najbolje pristajati mladoj vlasnici. Iako veo mora biti crne boje, brojne su mogućnosti za odabir vrste tkanine i strukture materijala. Veo može biti od tanke tkanine, dopuštajući svijetu tek zasjenjen pogled na zabranjeno lice. Tkanina srednje gustoće praktičnija je, jer kroz takvo koprenasto i prozračno sukno žena može vidjeti, a ipak biti zaštićena od tuđih nepristojnih pogleda ili oštrih prigovora od strane čuvara vjere. Ukoliko žena izabere tradicionalnu gustu crnu tkaninu, nijedan muškarac ne može si dočarati njezine crte lica, jer je ono skriveno iza maske koja se ne pomiče čak ni na najsnažnijem zapuhu vjetra. Dakako, ovakva pokrivala onemogućuju ženi da razgleda nakit u dijelu suha u kojem se prodaju zlatni predmeti, ili da nakon sutona uoči jureći automobil. Kao dodatak tom tradicionalnom, teškom velu neke konzervativnije žene odlučuju se za crne rukavice i debele crne čarape, kako svijetu ne bi pokazale ni najmanji nagovještaj kože. 56


Žene koje imaju potrebu izraziti svoju individualnost i smisao za modu imaju razne mogućnosti da izbjegnu beskrajnu jednoličnost u odijevanju i odaberu kreativni dizajn. Mnoge odabiru rupce ukrašene draguljima, svjesne da lelujanje uresa privlači poglede brojnih muškaraca, ili pak skupocjene upadljive ukrase koji se često ušivaju sa strane ili na stražnjem dijelu abaje. Mlade žene posebice se trude istaći se jedinstvenim odjevnim stilom. Vlasnici dućana naručit će velove i abaje po posljednjoj modi i u skladu s najnovijim dizajnerskim trendovima i pokazati mladoj djevojci najnoviji stil prebacivanja vela preko lica koji će je predstaviti u elegantnom i modernom izdanju. O načinu nošenja abaje, tako da se pokaže taman onoliko stopala koliko je dopušteno i izbjegne rizik pretjeranog otkrivanja, raspravlja se do najsitnijeg detalja. Svaka mlada djevojka eksperimentira dok ne pronađe abaju koja će na najbolji način istaknuti njezin ukus i stil. U trgovinu ulazi dijete, a izlazi žena pokrivena velom i spremna za udaju. Život joj se u trenutku mijenja iz temelja. Arapski muškarci jedva će pogledati djevojčicu koja ulazi u trgovinu, ali kad izađe u abaji i zastrta velom odjednom postaje metom znatiželjnih muških pogleda koji pokušavaju uloviti bljesak zabranjenog, odjednom tako erotičnog gležnja. S velom, arapske žene odjednom postaju beskrajno privlačne i poželjne arapskim muškarcima, neodoljivo izazovne onako prekrivene od glave do pete. Međutim, sada sam bila u Kairu a ne u Saudijskoj Arabiji, tako da me obilna navala moje prve menstrualne krvi nije učinila ponosnom nego samo razdražljivom. Sara i Nura pokazale su mi što u toj situaciji žena treba činiti. Obje su me upozorile da ništa ne govorim Aliju - iako mi to nije bilo ni nakraj pameti - jer su znale da bi me pokušao natjerati da stavim veo, čak i u Kairu. Sara me sućutno pogledala, a onda me zagrlila i dugo me držala u svom naručju. Znala je da će me odsada smatrati prijetnjom i opasnošću za muškarce sve dok me ne udaju i zatvore unutar četiri zida. U središtu Kaira Ahmed je imao luksuzni apartman koji se prostirao na tri kata. Ahmed i Nura smjestili su se na najgornji kat kako bi imali potpunu privatnost. Dvije filipinske sluškinje, Nurino troje malene dječice, Sara i ja zauzele smo drugi kat. Ali, Hadi i egipatski pazikuća

57


ostali su u prizemlju. Sara i ja oduševljeno smo se zagrlile ustanovivši da nas od Alija i Hadija dijeli čitav kat. Prve večeri našeg boravka u Kairu Ahmed, Nura, Hadi i Ali planirali su poći u noćni klub s trbušnim plesačicama. Ahmed je smatrao da bismo Sara i ja trebale ostati kod kuće s Nurinom dječicom i filipinskim služavkama. Sara se nije bunila, no ja sam se tako rječito zalagala da i nas dvije pođemo s njima da je Ahmed napokon popustio. Sa četrnaest godina našla sam se prvi put u zemlji faraona i očarana njezinom živošću oduševljeno proglasila Kairo najuzbudljivijim gradom na svijetu. Ta fasciniranost Kairom nikad nije popustila. Uzbudljiva atmosfera grada probudila je u meni životnu radost kakvu nikad prije nisam iskusila, i koju ni dandanas ne mogu u potpunosti objasniti. Ulice Kaira prepune su muškaraca i žena svih boja i odjevnih stilova u potrazi za avanturom i boljim životom. Shvatila sam da je moj život dosad bio suhoparan i dosadan i da je Kairo potpuna suprotnost našim saudijskim gradovima koji su u mojim mladim očima bili tako sterilni i beživotni. Prizori bijede i siromaštva donekle su me uznemirili, no nisu pobuđivali obeshrabrenost i beznađe, jer sam u njima otkrivala neuništivu životnu snagu. Siromaštvo može čovjeka pretvoriti u vatrenog zagovornika promjene i revolucije bez kojih nema napretka. Ponovo sam se sjetila Saudijske Arabije i pomislila da bi opadanje materijalnog blagostanja u naše jalove i bogatstvom zatupljene živote unijelo živost i prisililo nas na obnovu duhovnog života. Mnogo je socijalnih slojeva u mojoj zemlji, od različitih razina bogatstva i moći unutar kraljevske obitelji sve do skromno plaćenih radnika. Ali nitko, uključujući strane radnike, nije bez osnovnih sredstava za život. Naša vlada osigurava blagostanje svim Saudijcima. Svakom muškom stanovniku osiguran je dom, zdravstvena skrb, obrazovanje, posao koji mu omogućuje da zaradi za život, beskamatni krediti pa čak i novac za hranu, ako ustreba. O potrebama žena skrbe muški članovi obitelji, bio to otac, suprug, brat ili rođak. Zadovoljene osnovne potrebe glavni su razlog da našoj zemlji beznadno fali ona iskra života koju izazivaju materijalne želje. Zbog toga sam gubila nadu da će se u mojoj zemlji ikada dogoditi stvari od povijesne važnosti. Mi Saudijci previše smo bogati, previše zbrinuti i utonuli u apatiju, bez želje za promjenom. Dok smo se vozili kroz vrevu 58


Kaira, svoja sam razmišljanja podijelila s obitelji, ali uvidjela sam da me samo Sara sluša i da samo ona razumije što sam htjela reći. Sunce je počelo zalaziti a na pozlaćenoj pozadini neba ocrtavale su se jasne konture piramida. Promatrajući široki, moćni Nil što udahnjuje život gradu i okolnoj pustinji, osjećala sam kako mi životna energija divlje struji kroz žile. Ali i Hadi bili su bijesni što je Sari i meni - dvjema neudatim ženama - dopušten odlazak u noćni klub. Hadi je Aliju ozbiljnim tonom nadugačko govorio o narušavanju obiteljskih vrijednosti. Sa samodopadnim zadovoljstvom izjavio je da su se sve njegove sestre udale do svoje četrnaeste godine a da su ih dotada muškarci iz njegove obitelji držali pod strogom kontrolom. Rekao je i da će se kao čovjek privržen vjeri morati potužiti našem ocu čim se vratimo s putovanja. Sara i ja, obje neustrašive sada kad smo bile daleko od Rijada, rugale smo mu se radeći grimase, podsjećajući ga da još nije službeno postao čuvar vjere. Služeći se slengom što smo ga naučile iz američkih filmova rekle smo mu da začepi i da se skulira. Hadi je plesačice proždirao očima i dobacivao im prostačke primjedbe a zatim je Aliju objašnjavao da su one najobičnije kurve koje bi, da je po njegovom, bile kamenovane. Hadi je bio napuhana budala. Čak se i Ali umorio od njegovih nadmoćnih moralnih prodika i počeo nemirno bubnjati prstima po stolu i lutati pogledom po prostoriji. Nakon svega što je Hadi izrekao o ženama pozivajući se na vjeru i moral, ono što je uskoro potom učinio ostavilo me je zgroženu i bez riječi. Ahmed je unajmio limuzinu s vozačem da bi Nuru, Saru i mene odveo u šoping. Pazikuća, koji je obavljao i ulogu vozača, odvezao je dvije Filipinke i troje djece na bazen hotela Mena. Kad smo napuštale apartman, Ali i Hadi povlačili su se naokolo, iscrpljeni od sinoćnjeg provoda do kasno u noć. Teška sparina velegrada uskoro je izmorila Saru, pa sam ponudila da se zajedno vratimo u apartman i da joj pravim društvo dok Nura ne završi sa šopingom. Nura se složila, i rekla vozaču da nas odveze natrag i poslije se vrati po nju. Kad smo ušle u apartman začule smo prigušene krikove i slijedeći buku došle do Hadijeve i Alijeve sobe. Vrata su bila otvorena, i ubrzo smo shvatile što se to odvija pred našim očima. Hadi je silovao djevojčicu 59


ne stariju od osam godina, dok ju je Ali pridržavao. Krvi je bilo posvuda. Moj brat i Hadi su se smijali. Pri pogledu na taj traumatičan prizor Sara je užasnuto vrisnula i pobjegla, a Ali se lica izobličenog od bijesa zaletio prema meni i gurnuo me iz sobe tako grubo da sam pala na tlo. Ustala sam i potrčala za Sarom u sobu gdje smo šćućurene drhtale ne znajući što poduzeti. Ubrzo više nisam mogla podnijeti stravične zvukove koji su se nastavljali probijati do našeg kata te sam otpuzala nazad do stepeništa. Očajnički sam pokušavala smisliti što da učinimo, kada je zazvonilo zvono na ulaznim vratima. Vidjela sam Alija kako otvara vrata ženi od nekih četrdesetak godina. Uručio joj je petnaest egipatskih funti i upitao je ima li još kćeri. Rekla je da ima i da će se vratiti sutra. Kad se pojavio Hadi vodeći uplakanu djevojčicu što je nemoćno teturala dok su joj se suze slijevale niz obraze, majka ju je bez trunke emocija uzela za ruku i zatvorila vrata za sobom. Ahmed se nije doimao iznenađenim kad mu je Nura ogorčenim glasom ispričala što se dogodilo. Nabrao je usne i obećao da će ispitati slučaj, a sljedeći dan rekao je Nuri da je majka svojevoljno prodala svoje dijete i da se tu ništa ne može učiniti. Iako su uhvaćeni u sramotnom činu, Hadi i Ali ponašali su se kao se ništa nije dogodilo. Kad sam s gađenjem na licu upitala Hadija kako netko poput njega može sebe nazivati istinskim vjernikom i moralnim čovjekom, podrugljivo mi se nasmijao u lice. Okrenula sam se prema Aliju i zaprijetila mu da ću reći ocu kako napada male djevojčice, no on se nasmijao čak i podrugljivije od Hadija. Nagnuo se prema meni i rekao: »Ispričaj mu! Nije me briga!« Dodao je kako mu je upravo otac dao ime čovjeka kojega može kontaktirati za tu vrstu usluge. Podrugljivo se zacerekao i dodao da su mlađe djevojke zabavnije, i da je uostalom i otac to radio kad bi došao u Kairo. Osjećala sam se kao ošamućena udarom električne struje. Mozak mi je bio paraliziran od šoka a usta su mi se objesila dok sam tupo i prazno buljila u brata. Prvi put sam pomislila da su svi, baš svi muškarci pokvareni i zli. Žudjela sam izbrisati svako sjećanje na taj dan i ponovo utonuti u nevinost mekih izmaglica mog djetinjstva, no preostalo mi je jedino da se bez riječi udaljim, obuzeta strahom što bih sve još mogla otkriti u tom moralno izopačenom i dvoličnom svijetu muškaraca. 60


I dalje sam se divila Kairu i njegovoj energiji i slobodoumnosti, ali ljudska bijeda i jad izazvani siromaštvom ponukali su me da preispitam svoje ranije dojmove. Nekoliko dana kasnije vidjela sam onu istu ženu pred vratima zgrade s drugom malom djevojčicom koju je vukla za sobom. Krenula sam prema njoj želeći je pitati kako jedna majka može prodavati vlastito dijete, no čini se da je shvatila moju namjeru pa je naglo pobjegla. Sara i ja dugo smo razgovarale s Nurom o groznoj praksi podvođenja vlastite djece. Nura je uzdahnula i rekla kako joj je Ahmed objasnio da se to događa u mnogim dijelovima svijeta. Kad sam ogorčeno povikala da bih radije skapala od gladi nego prodavala vlastito dijete, Nura se složila, ali i ustvrdila kako je to lako reći kad ti u želucu ne krulji od gladi. Ostavili smo za sobom Kairo i njegove brige i nedaće. Sara je konačno dobila priliku ispuniti svoje snove i maštanja o Italiji pretvoriti u stvarnost. Je li oduševljenje kojim je zračilo njezino lice bilo dovoljna naknada za muke koje je prošla prije nego što se dočepala slobode? Sanjarskim glasom izjavila je da je stvarnost daleko nadmašila njezina očekivanja. Obišli smo Veneciju, Firencu i Rim. Vedrina i smijeh Talijana još mi odzvanjaju u ušima. Njihova životna radost dojmila me se jače od njihova doprinosa umjetnosti i arhitekturi. Meni, koja sam rođena u zemlji u kojoj se životna radost smatra grijehom, veliku utjehu pruža pomisao na narod koji sebe ne shvaća tako ozbiljno. U Milanu je Nura u nekoliko dana potrošila više novaca nego što većina ljudi zaradi za čitavog života. Ona i Ahmed kupovali su kao u kakvoj groznici, kao da time pokušavaju ispuniti prazninu u svojim životima. Hadi i Ali provodili su svoje vrijeme kupujući žene, jer su ulice talijanskih gradova i danju i noću bile prepune prekrasnih mladih žena dostupnih onima koji ih mogu platiti. Za Alija je to bilo uobičajeno ponašanje sebičnog mladog čovjeka zaokupljenog samo vlastitim užitkom. Ali Hadi je, znala sam, pritom pokazivao koliko je zapravo pokvaren i zao, jer je kupovao žene i istovremeno ih osuđivao zbog njihove uloge u čitavom tom scenariju. Žudio je za njima, a opet mrzio i

61


njih i sustav koji im ostavlja slobodu da čine što žele. Njegovo licemjerje za mene je bilo simbol zloće i pokvarenosti saudijskih muškaraca. Dok je naš avion letio prema Rijadu, pripremala sam se za nove životne izazove. Imala sam četrnaest godina i znala sam da ću od sada biti smatrana ženom i da me čeka teška sudbina. Iako mi djetinjstvo nije bilo idilično, odjednom sam poželjela da nikad ne prestane, da nikad ne moram odrasti. Nisam nimalo sumnjala da ću kao žena u životu biti stalno suočena s borbom protiv društvenog poretka moje zemlje u kojoj žene imaju ulogu žrtve. No moj strah pred budućnošću uskoro je izblijedio pred groznom viješću koja nas je dočekala na povratku s puta: saznala sam da mi majka umire.

62


Sedmo poglavlje

Kraj putovanja Jedino izvjesno u ljudskome životu je smrt. Kao vjernica koja se čvrsto i nepokolebljivo ponašala u skladu s riječima našeg proroka Muhameda, moja majka nije osjećala nikakav strah na kraju svog životnog puta. Slijedila je put čistog života dobre muslimanke i znala je da je čeka pravedna nagrada. Njezinu pomirenost sa sudbinom narušavala je jedino strepnja i briga zbog njezinih neudanih kćeri. Bila je naša snaga, naša jedina podrška, i znala je da ćemo nakon njezine smrti biti izgubljene, ostavljene na milost i nemilost okrutnom svijetu muškaraca. Majka nam je priznala da je osjećala da je život napušta i prije nego što smo krenule na putovanje. Nije imala nikakav opipljiv temelj za takav predosjećaj, osim vrlo neobičnih vizija koje su joj se ukazivale u snu. Majčini roditelji umrli su od groznice kad joj je bilo osam godina. Kao jedino žensko dijete njegovala je svoje roditelje tijekom njihove kratke bolesti. Činilo se da se oboje oporavljaju, kad se usred vrtložnog bješnjenja zasljepljujuće pustinjske oluje njezin otac pridigao na laktove, nasmiješio pogleda podignutog prema nebu, izustio dvije riječi - »Vidim vrt« - i umro. Njezina je majka umrla ubrzo nakon njega. Moja majka, ostavljena na brigu svoje četvero starije braće, udala se vrlo rano za mog oca. Majčin otac bio je suosjećajan i dobrostiv čovjek. Svoju je kćer volio koliko i svoje sinove. Kad bi se ostali muškarci iz plemena ozlovoljili nakon rođenja kćeri, moj bi se djed nasmijao i rekao im da slave Boga što ih je blagoslovio dodirom nježne ženske ruke u njihovu domu. Majka je rekla da se nikada ne bi udala u tako ranoj dobi da je njezin otac bio živ. Vjerovala je da bi joj dopustio da što dulje uživa u godinama slobode i bezbrižnog djetinjstva. Sara i ja sjedile smo pokraj majčine bolesničke postelje dok nam je ona iscrpljenim glasom prepričavala svoje uznemirujuće snove. Prva od 63


njezinih vizija pojavila se četiri noći prije nego što smo primili vijesti o Sarinom pokušaju samoubojstva. »Bila sam u beduinskom šatoru koji je izgledao potpuno jednako kao naš obiteljski šator iz mojega djetinjstva. Bila sam iznenađena što vidim svojega oca i majku mlade i zdrave, kako sjede kraj vatre na kojoj se kuhala kava. Iz daljine sam čula svoju braću koja su dovodila ovce s cjelodnevne ispaše. Jumula sam prema svojim roditeljima, ali oni me nisu mogli vidjeti, niti su mogli čuti kako plačući dozivam njihova imena. Dvojica moje braće koji su umrli dok sam još bila dijete ušli su u šator i sjeli uz moje roditelje. Pili su toplo devino mlijeko iz malenih šalica, dok je moj otac mljeo zrna kave za okrepljujući napitak. San je završio očevim recitiranjem stihova koje je sam sastavio, o raju koji čeka sve dobre muslimane. Stihovi su bili jednostavni, no meni su zvučali vrlo umirujuće i ohrabrujuće. Glasili su ovako: Tamo gdje žubore ljupke rijeke, A drveće sjenom štiti od zlatnih sunčevih zraka. Tamo gdje sočni plodovi padaju s voćki, A med i mlijeko teku u potocima Voljeni čekaju na one koji su zarobljeni na zemlji. Tako je završavao prvi san. Majka je rekla da nije puno razmišljala o njemu, osim kao o radosnoj poruci kojom joj Bog želi reći da se ne brine, jer su njezini roditelji i braća u raju. Otprilike tjedan dana nakon što se Sara vratila kući, majka je doživjela drugu viziju. Ovoga puta su svi pokojni članovi njezine obitelji sjedili u sjeni palmina drveta i jeli ukusnu hranu sa srebrnih pladnjeva. No ovaj put su je vidjeli, i otac je ustao i prišao joj da joj zaželi dobrodošlicu. Primio ju je za ruku i pozvao je da sjedne s njima i pridruži im se u objedovanju. Majka je rekla da se u snu uplašila i pokušala pobjeći, ali ruka njezina oca stegnula ju je još jače. Rekla je ocu da ima djecu o kojoj mora brinuti moleći ga da je pusti, jer nema vremena sjediti s njima i jesti. Rekla je da je njena majka tada ustala i dotaknuvši joj rame rekla: »Fadila, Bog će se skrbiti za tvoje kćeri. Došao je trenutak da ih prepustiš Njegovoj brizi.« 64


Majka nam je rekla da je istog trenutka kad se probudila iz sna znala da se njezino vrijeme na zemlji primiče kraju i da će se uskoro pridružiti onima koji su otišli prije nje. Dva tjedna nakon što smo otputovali, majka je počela osjećati bolove u leđima i vratu te vrtoglavicu i mučninu. Bol joj je nešto poručivala; znala je da joj ne preostaje još puno vremena. Posjetila je liječnika i rekla mu o svojim snovima i bolovima što su se nedavno pojavili. Priču o snovima odbacio je nehajnim pokretom ruke, ali opis bolova ga je zabrinuo. Specijalističke pretrage uskoro su otkrile da majka ima tumor na kralježnici koji se ne može operirati. Posljednji san majka je usnula one noći kad je liječnik potvrdio terminalnu fazu njezine bolesti. U tom snu sjedila je sa svojom nebeskom obitelji, jedući i pijući s velikim veseljem u vedrom i bezbrižnom raspoloženju. Bila je u društvu svojih roditelja, baka i djedova, braće i rođaka - rodbine koja je umrla prije mnogo godina. Kad se majka nasmiješila ljupkom prizoru mališana što su puzali uokolo i lovili leptire na livadi, moja baka joj je uputila osmijeh ohrabrenja i rekla: »Fadila, zašto ne priđeš svojoj dječici? Zar ne prepoznaješ one koji su tvoja krv?« Kad ih je bolje pogledala, shvatila je da su to doista njezina djeca ona koju je izgubila dok su još bila u povojima. Majka ih je uzela u krilo, to petoro nebeske dječice, i stala ih grliti i zibati držeći ih čvrsto u svom naručju. Majka je odlazila onima koje je izgubila prije nego što ih je stigla upoznati i gubila one koje je poznavala. Napuštala nas je. Božjom milošću, majka se nije jako mučila prije smrti. Voljela bih vjerovati da je Bog, vidjevši kakve je teške kušnje prošla za života, odlučio da nije zaslužila da je dodatno izlaže patnjama na odlasku s ovoga svijeta. Njezine kćeri okupile su se kraj njezine samrtne postelje pa je ležala zaštitnički okružena ljubavlju onih koje su bile njezina krv i meso. Pogled joj se zadržao na svakoj ponaosob, i iako nije izgovorila niti jednu riječ osjetile smo da se oprašta od nas. Kad su joj se oči zaustavile na mojima, vidjela sam kako joj lice zastiru brige poput olujnih oblaka, jer je znala da će meni, kojoj je teško padalo ponizno ponašanje žena i pokoravanje okrutnim pravilima u muškom svijetu, život biti najteži.

65


Starije rođakinje iz naše obitelji oprale su majčino tijelo i pripremile ga za pokop. Gledala sam dok su u mrtvački pokrov od bijelog lanenog platna umatale njezino mršavo tijelo iscrpljeno od uzastopnih trudnoća i rađanja djece i na kraju od teške bolesti. Njezino lice oslobođeno ovozemaljskih briga izgledalo je spokojno. Pomislila sam kako djeluje mlađe sada kada je mrtva. Bilo mi je teško povjerovati da je rodila šesnaestero djece, od kojih je jedanaestero preživjelo, U našoj se kući skupila najuža obitelj te sve očeve žene i njihova djeca. Pročitani su stihovi iz Kurana koji su prisutnima trebali pružiti utjehu. Majčino tijelo umotano u mrtvački pokrov potom je smješteno na stražnje sjedište crne limuzine. Omar je bio zadužen da ga odveze do zadnjeg počivališta. Naši običaji zabranjuju ženama prisustvovanje ukopu, ali sestre i ja svojem smo ocu odvažno dale na znanje da nas nitko u tome neće spriječiti; popustio je kad smo obećale da nećemo jaukati od boli niti čupati kosu. I tako je naposljetku čitava naša obitelj krenula za mrtvačkim kolima - tužna ali dostojanstvena karavana - prema mjestu ukopa u pustinji. U islamu se pokazivanje žalosti zbog smrti voljene osobe tumači kao protivljenje Božjoj volji. Osim toga, naša obitelj potječe iz oblasti Nedžd, gdje ljudi ne oplakuju javno odlazak voljenih. Sudanski sluge već su pripremili svježe iskopan grob u beskrajnom prostranstvu saudijske pustinje. Tijelo naše majke nježno je položeno u nj, a Ali, njezin jedini preživjeli muški potomak, maknuo je bijelu tkaninu koja joj je prekrivala lice. Moje sestre privinule su se jedna uz drugu stojeći podalje od majčinog zadnjeg počivališta, no ja nisam mogla maknuti pogled s njezina groba. Bila sam posljednje dijete koje je njezino tijelo porodilo; ostat ću s njezinim zemaljskim ostacima do posljednjeg trenutka. Lecnula sam se gledajući kako robovi bacaju crveni pustinjski pijesak preko njezina lica i tijela. Dok sam promatrala kako pijesak prekriva tijelo one koju sam tako silno voljela, iznenada sam se sjetila prekrasnog stiha velikog libanonskog pjesnika Halila Džubrana: »Ono što je za ljude pogreb, za anđele je svadbena svečanost«. Zamislila sam svoju majku okruženu njezinim roditeljima i mališanima koje je prerano izgubila a sada ih ponovno može držati u naručju. U tom trenutku bila sam sigurna da ću 66


jednoga dana iznova osjetiti majčin dodir pun ljubavi. Prestala sam jecati i zaputila se prema sestrama koje su zapanjeno gledale kako se smiješim ispunjena radošću i smirenjem. Kad sam izgovorila Džubranov stih kojeg mi je Bog poslao da bi izbrisao moju bol, sestre su kimanjem glave pokazale da razumiju kakvu sam utjehu mogla pronaći u mudrim Džubranovim riječima. Majku smo ostavili u praznom i golemom prostranstvu pustinje. Ipak, znala sam da više uopće nije važno što nije postavljen ni kamen kako bi označio njezinu prisutnost, niti je održana vjerska ceremonija u kojoj bi netko izrekao nekoliko riječi o skromnoj ženi koja je plamenom nesebične ljubavi grijala sve oko sebe za svoga boravka na zemlji. Njezina nagrada bila je ta što je sad sa svojim voljenima, čekajući na nas. Ali mi je po prvi puta djelovao posve izgubljeno. Osjećala sam da je njegova bol duboka. Otac očito nije imao potrebu išta posebno reći, samo je nakon majčine smrti počeo izbjegavati našu vilu. Slao nam je poruke preko svoje druge žene, koja je zamijenila majku na mjestu glavne među njegovim suprugama. Za manje od mjesec dana od Alija smo saznale da se otac ponovo priprema za ženidbu, jer je i za bogataše i za siromašne beduine u mojoj zemlji uobičajeno da imaju četiri supruge. Kuran kaže da muž prema svim svojim ženama mora postupati jednako. Bogataši u Saudijskoj Arabiji lako će osigurati jednaki tretman za sve svoje žene, a i najsiromašniji beduin može podići četiri šatora i osigurati da mu obitelj ne bude gladna. Iz tih razloga mnogi među najbogatijim i najsiromašnijim muslimanima imaju četiri žene. Jedino Saudijci iz srednje klase moraju se zadovoljiti samo s jednom suprugom, jer im je nemoguće osigurati dovoljna sredstva za održavanje životnog standarda srednje klase za četiri zasebne obitelji. Otac je planirao oženiti Randu, jednu od naših kraljevskih rođakinja, djevojku s kojom sam se igrala u djetinjstvu u vrijeme koje se sada činilo kao da pripada nekom drugom životu. Očevoj budućoj nevjesti bilo je petnaest godina - bila je samo godinu dana starija od mene, najmlađe kćeri moje majke. Samo četiri mjeseca nakon majčina pogreba prisustvovala sam očevu vjenčanju. Bila sam mrzovoljna, nimalo raspoložena za sudjelovanje u slavljeničkom veselju. Odjednom su na površinu izbili 67


potisnuti osjećaji neprijateljstva i mržnje prema ocu. Bila sam svjesna da je tim činom nepodnošljivo olako obezvrijedio uspomenu na moju majku, nakon što mu je rodila šesnaestero djece i mnogo godina poslušno služila. Osim što sam bila bijesna na svog oca, osjećala sam razornu mržnju prema svojoj nekadašnjoj družici u igri, Randi, koja će mu sada biti četvrta supruga i popunjavati prazninu nastalu nakon majčine smrti. Vjenčanje je bilo raskošno, a nevjesta mlada i prelijepa. Moja ljutnja na Randu rasplinula se nakon što ju je otac poveo iz plesne dvorane prema spavaćoj sobi. Kad sam ugledala njezino tjeskobno lice i usne što drhte od straha, plamteći oganj mog bijesa naglo se ugasio. Prizor Randinog očitog očaja utišao je moje žestoke emocije i preobrazio ih iz najdublje mržnje u nježno suosjećanje. Osjećala sam sram zbog svojeg neprijateljstva. Shvatila sam da je i ona poput nas ostalih beznadno potčinjena dominantnom saudijskom muškarcu. Otac je sa svojom djevičanskom nevjestom otputovao na medeni mjesec u Pariz i Monte Carlo. Sada kada su se moje emocije prema Randi promijenile, i kada sam prema njoj počela osjećati sućutnu naklonost, jedva sam čekala da se vrati. Zaklela sam se da ću očevu novu ženu potaknuti da se uključi u ostvarivanje vrijednog cilja: borbe za oslobođenje žena u našoj zemlji. Ne samo da ću time pred Randu postaviti nove izazove i potaknuti je da se oslobodi potčinjenosti svojem mužu, nego ću - u to sam bila sigurna - povrijediti oca političkim i duhovnim buđenjem njegove mlade supruge. Nisam mu nikako mogla oprostiti što je tako lako zaboravio moju majku.

68


Osmo poglavlje

Prijateljice Po povratku s medenog mjeseca otac i Randa uselili su se u našu vilu; Iako majka više nije bila među živima, njezina djeca nastavila su stanovati u očevoj vili, a od njegove nove žene očekivalo se da počne počne preuzimati majčinske dužnosti. Budući da sam ja, najmlađe dijete, bila samo godinu dana mlada od Rande, taj se običaj u našoj situaciji pokazao apsurdnim. Međutim, u Saudijskoj Arabiji nema prostora za promjene i prilagodbe konkretnoj situaciji, tako da je Randa preuzela ulogu gazdarice u našoj kući. Iako je praktički bila još dijete, morala je glumiti odraslu ženu i gospodariti našim velikim kućanstvom. S medenog mjeseca Randa se vratila šutljiva, gotovo slomljena duha. Rijetko je govorila, nikada se nije smiješila i po kući se kretala tako oprezno kao da se boji da će nekoga ozlijediti ili mu nauditi. Otac se činio zadovoljan svojom novom svojinom, sudeći prema tome što je mnoge sate provodio zatvoren u svojim odajama sa svojom mlađahnom suprugom. Nakon trećeg tjedna očeve intenzivne posvećenosti Randi, Ali se našalio na račun očeve seksualne izdržljivosti. Pitala sam brata što misli kako se Randa osjeća u braku sa znatno starijim muškarcem, s nekim koga ne poznaje i ne voli. Alijev tup i bezizražajan izraz lica jasno je odavao da mu takvo pitanje nikad nije ni palo na pamet, te da razmišljanje o tome ne bi pronašlo plodno tlo u njegovu skučenom umu. Njegov me stav podsjetio da nikada ništa neće moći prodrijeti u to tamno more egoizma, temeljne osobine kojom se odlikuje um saudijskog muškarca. Randa i ja imale smo različite svjetonazore. Njezin je moto bio: »Tvoje misli moraju se odražavati u tvojim očima«. Moja životna deviza bila je: »Tvoje misli moraju se odražavati u tvojim postupcima«. Povrh svega Randa je bila jako stidljiva, povučena i plaha, dok sam se ja suočavala sa životom s vatrenom neobuzdanošću. 69


Primijetila sam kako Randine oči prate kretanje kazaljki sata; počela bi se nervozno vrpoljiti nekoliko sati prije uobičajenog vremena očeva dolaska na ručak i večeru. Moj otac joj je naređivao da uvijek objeduje prije nego što on stigne kući i da se potom otušira i pripremi za njega. Svaki dan u podne Randa bi naredila kuharici da servira ručak. Jelo bi jedva dotakla, i zatim bi se povukla u svoje odaje. Moj otac bi uglavnom dolazio s posla oko jedan poslijepodne, ručao i pridružio se svojoj novoj ženi. Vilu bi napustio oko pet sati i vratio se svojim poslovima. (U Saudijskoj Arabiji radno vrijeme podijeljeno je na dva dijela: od devet ujutro do jedan popodne i, nakon četverosatne popodnevne pauze, od pet popodne do osam navečer.) Potaknuta Randinom potištenošću, poželjela sam podsjetiti oca na upute iz Kurana prema kojima bi svaki musliman trebao ravnomjerno podijeliti svoje dane i noći između četiri žene. Od dana kada je oženio Randu, ostale tri žene praktički kao da više nisu postojale. Nakon kratkog razmišljanja odustala sam od takve demonstracije odvažnosti. I tako su večeri bile repriza pauze za ručak. Randa bi nas pozvala za stol oko osam navečer, pojela svoj obrok i zaputila se u svoje odaje na kupanje i pripremu za muža. Obično je taj dan više ne bih vidjela, sve do očeva odlaska na posao idućeg jutra. Bilo mi je sve teže gledati kako Randa s mukom podnosi tegobnu ulogu supruge pa sam se odlučila nešto poduzeti. Imala sam dvije prijateljice koje su čak i mene plašile svojom odvažnošću, pa sam se ponadala da bi njihov utjecaj mogao potaknuti Randu da postane odlučnija u zahtijevanju svojih prava. Nisam ni slutila kakve ću događaje pokrenuti osnovavši ženski klub s Random, mojim dvjema neukrotivim prijateljicama i sa mnom kao jedinim članovima. Svoj smo klub nazvale »Odvažna usta«, a cilj nam je bio osmisliti način borbe protiv prešutnog prihvaćanja ženske potčinjenosti u našem društvu. Svečano i s ponosom prisegnule smo da ćemo se zalagati za sljedeće ciljeve: (1) U svakoj prilici pustiti da duh borbe za ženska prava pokreće naša usta i vodi naše jezike. (2) Svaka članica trebala bi nastojati uvesti u grupu po jednu novu članicu svakog mjeseca.

70


(3) Naš prvi cilj bit će zaustavljanje prakse udavanja mladih djevojaka za puno starije muškarce. Mi mlade saudijske žene shvatile smo da muškarci u našoj zemlji nikada neće pristati na promjenu društvenog položaja pripadnica našeg spola i da ćemo se za tu promjenu morati izboriti same. Dok god saudijske žene budu prihvaćale njihov autoritet, muškarci će vladati. Zaključile smo da je odgovornost svake pojedine žene da potiče u sebi želju za preuzimanjem kontrole nad vlastitim životom i da ohrabruje žene unutar svojeg društvenog kruga da učine isto. Naše žene oslabljene su i obeshrabrene nakon stoljeća potlačivanja, ponižavanja i zlostavljanja pa je naš pokret morao započeti s buđenjem njihova duha. Moje dvije prijateljice, Nadja i Wafa, nisu bile kraljevskog porijekla, ali su bile kćeri utjecajnih i imućnih obitelji u Rijadu. Nadjin otac posjedovao je veliku građevinsku kompaniju. Zbog njegove spremnosti da golemim novčanim iznosima podmiti različite prinčeve, njegovoj je kompaniji vlada povjeravala unosne građevinske poslove. Uposlio je tisuće stranih radnika iz Šri Lanke, Filipina i Jemena. Nadjin otac bio je imućan gotovo koliko i pripadnici kraljevske obitelji; bez problema je uzdržavao tri supruge i četrnaestero djece. Nadji je bilo sedamnaest godina i bila je srednja od sedam kćeri. S konsternacijom je svjedočila kako su njezine tri starije sestre poudavane iz koristi, radi učvršćivanja ekonomskih veza među obiteljima. Začudo, sve tri sestre bile su zadovoljne svojim brakovima, Očito su imale sreće da se udaju za dobre muževe. Nadja je tvrdila da je nemoguće da ta sreća potraje, pesimistički predosjećajući da će njoj sudbina zasigurno namijeniti starog, ružnog i okrutnog supruga. No ispostavilo se da je Nadja bila veća sretnica od većine saudijskih kćeri; njezin otac dopustio joj je da nastavi školovanje. Rekao joj je da se ne mora udavati sve do dvadeset i prve godine. Taj nametnuti rok u njoj je izazvao potrebu za akcijom. Izjavila je da će, budući da joj je preostalo samo još četiri godine slobode, za to vrijeme kušati sve što joj život nudi i osigurati si uspomene kao podsjetnik na lijepa vremena dok bude vodila dosadan i sumoran život u braku sa starcem. Wafin otac bio je istaknuti mutawa, što je nagnalo njegovu kćer da na njegov vjerski fanatizam odgovori fanatičnom potrebom za kršenjem njegovih krutih pravila. Imao je samo jednu ženu, Wafinu majku, no bio 71


je okrutan i opak čovjek. Wafa je govorila da ne želi imati ništa s religijom koja kao čuvare vjere postavlja ljude poput njezina oca. Vjerovala je u Boga i njegova poslanika Muhameda, ali je smatrala da su njegovi sljedbenici krivo prenijeli njegove poruke, jer Bog nipošto ne bi želio da žene, koje čine polovicu svjetskog stanovništva, budu tako okrutno tlačene. Wafa nije trebala tražiti dalje od vlastita doma; sva nepravda bila je vidljiva već tamo. Njezinoj majci nije bilo dopušteno izlaziti iz kuće. Bila je praktički zarobljenica u vlastitom domu, potpuno potčinjena svome mužu. Imala je šestero djece, od kojih pet odraslih sinova. Wafa je bila zakašnjelo iznenađenje svojim roditeljima, a njezin je otac bio toliko razočaran što mu se rodila kći da ju je posve ignorirao, osim u prilikama kad joj je izdavao naredbe. Naređeno joj je da po čitave dane čami u kući i uči šivati i kuhati. Od svoje sedme godine Wafa je bila prisiljena nositi abaju i pokrivati kosu. Od njezine devete godine, svako jutro otac bi je pitao je li joj se pojavila prva mjesečnica. Bio je izbezumljen od straha da će mu kći izaći na ulicu nepokrivena lica nakon što je prema Božjim zakonima počnu smatrati ženom. Wafi je dopušteno družiti se s nekoliko prijateljica, ali i te rijetke prijateljice uskoro su je napustile otkako je njezin otac uveo naviku da je u njihovu prisustvu otvoreno i drsko ispituje o njezinom prvom krvarenju. Wafina majka, umorna i iscrpljena od krutih pravila koja joj je nametao muž, napokon je odlučila da se počne tiho opirati njegovim zahtjevima. Pomagala je svojoj kćeri u iskradanju iz kuće i mužu govorila da dijete spava ili proučava Kuran kad bi je pitao gdje mu je kći. O sebi volim misliti kao o hrabroj, srčanoj i buntovnoj, ali u usporedbi s Wafom i Nadjom moje se zalaganje za ženska prava činilo mlakim i jalovim. Tvrdile su da se ono što ja činim svodi na teoretiziranje, da je moj odgovor na problem beskrajno analiziranje situacije, ali da su u praksi moja nastojanja da pomognem ženama bila potpuno beskorisna. Na kraju krajeva, nisam se uspjela izboriti čak niti za promjene u vlastitom životu. Uvidjela sam da su u pravu. Nikad neću zaboraviti incident koji se dogodio u podzemnoj garaži u blizini suka, nedaleko od mjesta koje stranci zovu »Trg sjec-sjec« - jer

72


tamo kriminalci svakog petka, koji je u našoj religiji sveti dan zajedničke molitve u džamiji, ostaju bez glava ili ruku. Budući da mi se nije žurilo umotati u crnu odoru kakvu nose naše žene, sakrila sam od oca pojavu prve menstruacije. Nažalost, Ahmed i Nura zaključili su da sam ono neizbježno odlagala dovoljno dugo. Nura mi je rekla da smjesta kažem ocu, priprijetivši da će mu u suprotnom ona morati reći. I tako sam sa svojim prijateljicama i Random krenula u misiju odabiranja »uniforme«, koju ću sad kad sam postala žena nositi do kraja života: crne marame, crnog vela i crne abaje. Omar nas je odvezao do ulaza u suh i ondje iskrcao. Dogovor je bio da se s njim ponovno sastanemo za dva sata na istom mjestu. Omar bi nas uvijek pratio dok smo obilazile suk, jer mu je jedna od zadaća bila pažljivo nadgledanje i praćenje ženskih članova obitelji, ali toga dana morao je izvršiti neki važan nalog pa nas je ostavio da same obavimo kupovinu. Omar je bio uvjeren da nema razloga za brigu, pouzdajući se da će očeva nova žena dovoljno budno paziti na svoju kćer. Nije primijetio da se Randa polako budi nakon dugačkog, omamljujućeg perioda pasivnosti i podređenosti. Obilazile smo dućane prebirući po različitim rupcima, velovima i abajama, u potrazi za nečim posebnim i originalnim, nečim što će me izdvojiti iz jednoličnog oceana u crno umotanih žena. Proklinjala sam samu sebe što nisam dala abaju sašiti u Italiji, od najfinije talijanske svile sa raskošnim umjetničkim šarama. Kad bih prolepršala pored njih poput povjetarca, ljudi bi znali da se ispod crnog pokrova skriva netko poseban, žena s otmjenošću i stilom. Sve su žene bile pokrivene velom osim mene. Dok smo napredovale prema srcu suka da bismo nastavile svoju potragu, primijetila sam kako se Wafa i Nadja došaptavaju i hihoću. Randa i ja ubrzale smo korak. Kad sam ih pitala što je toliko zabavno, Nadja je pogledala prema meni kroz veo i rekla da su se prisjećale svog zadnjeg izleta u suk i muškarca kojega su tom prilikom susrele. Muškarca? Pogledala sam prema Randi. Obje smo bile zbunjene. O čemu to one govore? Trebalo nam je samo sat vremena da pronađemo prikladnu abaju, veo i rubac. Izbor se činio prilično ograničen.

73


Život mi se u trenu promijenio. U suk sam ušla kao mlada djevojka što pršti od života, s licem koje svijetu uvijek otvoreno izražava svoje emocije a iz njega izašla prekrivena od glave do pete - bezlična spodoba u crnom. Moram priznati da je prvih nekoliko trenutaka pod velom bilo veoma uzbudljivo. Ustanovila sam da mi je veo omogućio neka nova iskustva, dok sam sa zanimanjem gledala kako saudijski dečki radoznalo zure u moju pojavu, sada misterioznu siluetu u crnom. Znala sam da priželjkuju da dašak povjetarca otpuhne veo s mog lica kako bi mogli baciti makar kratak zabranjeni pogled na djelić moje kože. Na trenutak sam se osjetila kao utjelovljenje ljepote, toliko dražesno djelo prirode da naprosto mora biti prekriveno kako u muškarcima ne bi izazvalo neobuzdanu žudnju. Ipak, osjećaj uzbuđenja zbog novosti nošenja vela i abaje bio je prolazan. Kad smo izašle iz hladovine suka na paklenski vrelo sunce, panično sam hvatala dah osjećajući kao da se gušim ispod fine crne tkanine. Filtriran kroz tanko koprenasto platno, zrak je bio suh i zagušljiv. Odabrala sam najtanji mogući veo, no ipak sam osjećala kao da život gledam kroz debeli zastor. Kako su žene uopće mogle išta vidjeti kroz deblju tkaninu? Nebo više nije bilo plavo, sunčev sjaj je potamnio. Želudac mi se zgrčio kada sam shvatila da od tog trenutka izvan svoje vlastite kuće više neću moći doživljavati život kakav jest, sa svim njegovim bojama. Svijet je odjednom postao turobno mjesto. I opasno! Spoticala sam se i posrtala po raspucalom pločniku punom rupa, ispunjena strahom da ću iščašiti gležanj ili slomiti nogu. Moje prijateljice prasnule su u smijeh promatrajući moje nespretne pokrete i uzaludne pokušaje da izađem na kraj sa svojim velom. Spotaknuvši se o čopor djece neke beduinske žene, sa zavišću sam pogledala njezin slobodnije namješten veo. Beduinske žene nose velove koji se spuštaju od nosa nadolje, tako da im oči ostaju slobodne za istraživanje okoliša. O, kako sam željela biti beduinka! Drage volje bih prekrivala lice, samo kad bi mi oči ostale nepokrivene i slobodne za promatranje beskonačnih mijena života oko mene. Na mjesto sastanka s Omarom stigle smo prerano. Randa je pogledala na sat: preostalo nam je gotovo sat vremena do njegovog dolaska. Predložila nam je da se vratimo u hlad suka jer je na užarenom suncu bilo prevruće. Kad su nas Nadja i Wafa upitale želimo li se malo 74


zabaviti, pristala sam bez oklijevanja. Randa je nestrpljivo cupkala s noge na nogu, iščekujući Omarov dolazak. Bilo je očito da joj i sama riječ zabava ulijeva nelagodu, no ipak sam je nakon upornog uvjeravanja uspjela nagovoriti da pođemo s Nadjom i Wafom. Gorjela sam od znatiželje, jer nikad do tada nisam prekršila nijedno od pravila propisanih za žene. Sirotoj Randi nije preostalo ništa drugo nego da se povinuje jačoj volji. Dvije djevojke razmijenile su osmijehe i naložile nam da ih slijedimo do parkirališta ispod nove poslovne zgrade nedaleko od suka. Tamo su svoja vozila parkirali muškarci koji rade u toj zgradi i u obližnjim trgovinama. Nas četiri mlade žene oprezno smo se probijale preko raskršća prepunog užurbanih ljudi i jurećih vozila. Randa je zacičala i prijekorno me pljesnula po ruci kad sam podigla svoj veo kako bih mogla lakše paziti na promet. Prekasno sam shvatila da sam svoje lice izložila pogledu muškaraca na ulici koji nisu mogli vjerovati svojoj sreći. Dobili su priliku vidjeti žensko lice na javnom mjestu! Za mene bi očito bilo nemjerljivo bolje da me pregazio jureći auto nego da sam počinila tako neoprostiv čin samootkrivanja. Kad smo se dokopale parkirališnih liftova, šokirano sam ustuknula kad sam shvatila što su moje prijateljice imale na umu kad su govorile o zabavi. Wafa i Nadja približile su se strancu, izrazito naočitom Sirijcu, i upitale ga želi li se malo zabaviti. Na trenutak se činilo da će pobjeći glavom bez obzira; unezvijereno je pogledao lijevo i desno i panično pritisnuo gumb na liftu. Naposljetku je ipak odustao od bijega, shvativši da mu se ukazala rijetka prilika za upoznavanje slobodnih i potencijalno prekrasnih saudijskih žena. Upitao je kakvu vrstu zabave nudi. Wafa je uzvratila pitanjem ima li auto i svoj privatni stan. Rekao je da ima, i stan i cimera Libanonca. Nadja je pitala traži li možda njegov cimer djevojku, na što je odgovorio da doista traže, i cimer i on. Kad smo se Randa i ja dovoljno oporavile od šoka, skupile smo skute svojih abaja i dale se u trk kao da nas gone svi vrazi. U toj jurnjavi izgubila sam maramu, a kada sam se okrenula da je podignem Randa je naletjela ravno na mene i pala na leđa u pijesak, izloživši gole noge pogledima prolaznika. Kad su nas Nadja i Wafa sustigle, još uvijek smo hvatale dah oslonjene na izlog obližnje trgovine. Njih dvije previjale su se od smijeha 75


opisujući kako smo komično izgledale dok sam se mučila da podignem Randu na noge. Randa i ja bile smo neopisivo bijesne. Kako su mogle učiniti takvu glupost? Dogovoriti sastanak s neznancem! Uostalom, kako su nešto takvo uopće mogle smatrati zabavnim? Zar nisu znale kakva je kazna predviđena za ono što su učinile? Za Randu bi to bilo kamenovanje, a za nas tri utamničenje, ili nešto još gore. One su zabavom proglasile nešto što bi se prije moglo nazvati samoubojstvom! Wafa i Nadja samo su se nasmijale i slegnule ramenima na našu provalu bijesa. Znale su da bi bile okrutno kažnjene da su ih ulovili, ali ih nije bilo briga. Njihova im je budućnost izgledala tako sumorno i čemerno da je vrijedilo upustiti se u bilo kakav rizik da je izbjegnu. Možda su mogle susresti kakvog zgodnog stranca i udati se za njega. Svaki muškarac bio je bolji od saudijskog muškarca! Mislila sam da će se Randa onesvijestiti. Potrčala je na ulicu, grozničavim pogledom tražeći Omara. Znala je da moj otac neće imati milosti ako dozna što smo učinile. Bila je prestravljena. Onako lukav i pronicljiv, Omar je odmah shvatio da nešto nije u redu i upitao nas je što se dogodilo. Randa se uzvrpoljila i počela govoriti, ali sam je prekinula i ispričala Omaru priču kako je neki mladić ukrao ogrlicu iz dijela suka na kojem se prodaju nakit i predmeti od zlata. Čuvar dućana ga je prebio, a potom ga je policija grubo odvukla u tamnicu. Glas sam učinila prigodno drhtavim dok sam Omaru potreseno prepričavala kako smo se uzrujale jer je tako mlad i jer smo znale da će izgubiti ruku zbog krađe ogrlice. Pao mi je kamen sa srca kad sam ustanovila da je Omar povjerovao u moju priču. Randa je kriomice posegnula pod moj ogrtač i stisnula mi ruku u znak zahvalnosti. Kasnije sam od Nadje i Wafe saznala u čemu se sastojalo ono što su one nazivale »zabavom«. Ispričale su mi da su se ispred liftova na parkiralištu sastajale sa strancima, obično iz susjednih arapskih zemalja, a ponekad i Britancima ili Amerikancima. Odabirale su pristale muškarce, one za koje su osjetile da bi ih mogle voljeti. Ponekad bi se muškarci uplašili i pobjegli liftom na neki od gornjih katova. Ponekad bi se zainteresirali. Ako bi muškarac kojeg su presrele bio zaintrigiran, Wafa i Nadja bi s njim dogovorile vrijeme sastanka kraj istoga lifta. Zamolile bi ga da po njih dođe kombijem a ne autom. Na dan sastanka djevojke bi 76


odglumile da idu u kupovinu. Vozač bi ih odvezao do suka i ostavio ondje a one bi kupile neke sitnice a zatim krenule na mjesto sastanka. Ponekad bi muškarci naknadno razmislivši odustali; ponekad bi se pojavili i nervozno čekali. Ako bi muškarac uspio pribaviti kombi, djevojke bi se prvo uvjerile da nikoga nema u blizini a zatim bi brzo uskočile u stražnji dio vozila. Muškarac bi ih oprezno dovezao do svog stana, a onda ih jednako oprezno prokrijumčario unutra. Da ih uhvate kazna bi bila vrlo stroga, najvjerojatnije smrt za sve uključene. Objašnjenje za korištenje kombija vrlo je jednostavno: bio je dovoljno velik da se djevojke u njemu sakriju. U Saudijskoj Arabiji muškarcima i ženama nije dopušteno voziti se u istom autu, osim ako nije riječ o bliskim rođacima. Ako se mutawama neko vozilo učini sumnjivim, zaustavit će ga i tražiti od vozača dokumente. Također, samcima nije dopušteno u stan ili u kuću dovoditi žene. Nije neuobičajeno da na najmanji znak sumnje u neprilično ponašanje mutawe opkole kuću osumnjičenog i sve osobe koje tamo zateknu - i muškarce i žene - odvedu u zatvor. Strahovala sam za svoje prijateljice i uporno ih upozoravala na moguće posljedice. No bile su mlade i lakomislene i bilo im je dosadno u životu. Uz smijeh su mi govorile o ostalim aktivnostima koje su poduzimale da bi se zabavile. Primjerice, nasumce su birale nepoznate telefonske brojeve i čekale dok se neznanac ne javi. Svaki muškarac dolazio je u obzir osim Saudijca ili Jemenca. Pitale bi ga je li sam i čezne li za ženskim društvom. Odgovor bi uglavnom bio potvrdan, jer se većini stranaca koji rade u Saudijskoj Arabiji izdaje viza za samce, što znači da je muškarcima rijetko dopušteno povesti sa sobom ženu ili čitavu obitelj. Kad bi ustanovile da je riječ o slobodnom muškarcu koji zadovoljava njihove kriterije, Wafa i Nadja bi ga zamolile da opiše svoje tijelo. Muškarac bi ga, polaskan, opisao vrlo živopisno i detaljno, a zatim bi zamolio djevojke da učine isto. Tada bi se Wafa i Nadja upustile u podrobno opisivanje vlastitog tijela - od glave do nožnih prstiju - s puno besramnih detalja. Bila bi to fantastična zabava, rekle su, a ponekad bi se i sastale s tim muškarcima, prema sličnom scenariju kakav su dogovarale s odabranicima s parkirališta. Pitala sam svoje prijateljice do kojeg su stupnja intimnosti bile spremne ići u vezama s tim usputnim ljubavnicima i ostala zapanjena kad sam čula da je bilo svega osim penetracije. Nisu mogle riskirati 77


gubitak nevinosti, jer su dobro shvaćale ozbiljnost posljedica s kojima bi se morale suočiti svoje prve bračne noći. Muž bi ih vratio roditeljima, a otac bi ih se odrekao. Mutawe bi poduzele istragu i možda bi čak bile osuđene na smrt; a ako i ne bi, svejedno ne bi više imale gdje živjeti. Wafa je rekla da tijekom susreta s tim muškarcima ona i Nadja nikad nisu skinule veo. Skinule bi svu odjeću, ali veo je ostajao nedirnut. Muškarci bi ih zadirkivali i nagovarali, a neki čak i pokušali prisiliti da skinu veo, ali djevojke su rekle da se osjećaju sigurno dok god im muškarac ne može vidjeti lice. Rekle su da bi razmislile o razotkrivanju lica samo onda kada bi muškarac imao ozbiljne namjere. Ali, naravno, nijedan od njih nije mislio ozbiljno. I oni su se samo zabavljali. Moje su prijateljice očajnički pokušavale pobjeći od budućnosti koja se pred njima neumoljivo pomaljala u obličju mračne i beskonačne noći. Randa i ja smo plakale, nesretne zbog ponašanja naših prijateljica koje ih je izlagalo smrtnoj opasnosti. Osjećala sam kako se mržnja prema običajima moje zemlje uvlači u moje grlo ostavljajući okus prljave, kužne truleži. Potpuno odsustvo ženine kontrole nad vlastitim životom i slobode za naš spol tjeralo je mlade djevojke kao što su Wafa i Nadja na očajničke pothvate. Takvi postupci sigurno će ih stajati života ako kojim slučajem budu otkrivene. Nekoliko mjeseci kasnije Nadja i Wafa su bile uhićene. Na njihovu nesreću, članovi samoprozvanog Odbora za zaštitu javnog morala - koji su krstarili ulicama Rijada i hvatali one koji krše moralni propise Kurana saznali su za njihove zabranjene aktivnosti. Tek što su Nadja i Wafa ušle u stražnji dio kombija, naišao je kamion pun mladih vjerskih fanatika i zapriječio im put. Tjednima su nadgledali to područje nakon što je jedan od članova odbora čuo nekog Palestinca kako spominje dvije žene pod velom koje su mu kod lifta predložile druženje. Wafi i Nadji život je bio pošteđen zahvaljujući činjenici da su njihovi djevičnjaci ostali netaknuti. No ni Odbor za zaštitu javnog morala, niti Vijeće vjerskih starješina, a pogotovo očevi dviju djevojaka, nisu povjerovali njihovoj izmišljenoj priči da su samo zamolile čovjeka da ih poveze, jer im je vozač kasnio. Pretpostavljam da je to s obzirom na okolnosti najbolja priča koju su u tom času uspjele smisliti. Vijeće vjerskih starješina ispitalo je sve muškarce koji rade na tom području i pronašlo ukupno njih četrnaest koji su izjavili da su im dvije 78


ženske osobe pod velom nudile društvo. Niti jedan muškarac nije priznao da se s njima upuštao u bilo kakvu nedopuštenu aktivnost. Nakon tri čemerna mjeseca provedena u zatvoru, u nedostatku čvrstog dokaza o seksualnoj aktivnosti Vijeće je Warn i Nadju prepustilo njihovim očevima da ih kazne prema vlastitom nahođenju. Začudo, iako nepopustljiv i fanatično religiozan čovjek, Wafin je otac sjeo sa svojom kćeri i razgovarao s njom o razlozima njezinog nepromišljenog ponašanja. Kad se rasplakala i priznala mu da se osjećala odbačeno i bespomoćno, rekao je da mu je žao što je nesretna. No usprkos žaljenju i suosjećanju, obavijestio je Wafu da je čvrsto odlučio da će je držati podalje od svih daljnjih iskušenja. Savjetovao ju je da proučava Kuran i da prihvati jednostavan život predodređen za žene, a uskoro zatim dogovorio je njezinu udaju za beduinskog mutawu iz nekog zabitnog sela. Muškarcu je bilo pedeset i tri godine, a Wafa je sa sedamnaest godina postala njegova treća žena. Ironično je da upravo Nadjin, inače vrlo tolerantan otac, nije mogao svojoj kćeri oprostiti ono što je učinila. Odbio je razgovarati s njom i naredio je da je zaključaju u sobu dok on ne donese odluku o odgovarajućoj kazni. Nekoliko dana kasnije moj se otac vratio rano iz ureda i pozvao Randu i mene u svoju radnu sobu. Sjedile smo i u nevjerici slušale kako nam govori da će otac Nadju sljedećeg jutra, u petak u deset sati, utopiti u obiteljskom bazenu. Rekao je da će čitava Nadjina obitelj svjedočiti njezinu smaknuću. Srce mi je uzdrhtalo od straha kad je otac upitao Randu jesmo li se ona i ja ikada pridružile Wafi i Nadji u njihovim sramotnim pothvatima. Zakoračila sam prema njemu i stala žestoko nijekati svaku mogućnost našeg sudjelovanja u nečem takvom, no otac je povikao da ušutim i odgurnuo me. Randa je briznula u plač i ispričala mu događaj koji se zbio onog davnog dana kada smo išle u nabavku moje prve abaje i vela. Otac je sjedio nepomično, ni ne trepnuvši, sve dok Randa nije dovršila svoju priču. Zatim nas je počeo ispitivati o našem ženskom klubu. Rekao je da slobodno možemo reći istinu, jer je Nadja ionako ispričala sve o našim aktivnostima još prije nekoliko dana. Randi se jezik ukočio, no tada je otac iz svoje aktovke izvukao papire na kojima smo vodili evidenciju o našem udruženju. Bio je pretražio moju sobu i pronašao naš zapisnik i 79


popis članova. Po prvi put u životu ostala sam bez riječi, usta kao da su mi bila zaključana lokotom. Otac je mirno vratio papire u aktovku, pogledao Randu u oči i rekao: »Na današnji dan razvodim se od tebe. U roku od jednog sata tvoj otac će po tebe poslati vozača da te vrati tvojoj obitelji. Zabranjen ti je bilo kakav kontakt s mojom djecom.« A Onda se na moj užas polako okrenuo prema meni. »Ti si moje dijete. Tvoja je majka bila dobra žena. No da si s Wafom i Nadjom sudjelovala u nemoralnim aktivnostima, držao bih se pravila koja propisuje Kuran i kaznio te smrću. Drži se podalje od mojih očiju i posveti se školskim dužnostima dok ti budem tražio prikladnog ženika. Na trenutak je zastao, približio mi se i strogo mi se zagledao u oči. »Sultana, prihvati svoju budućnost i pokori se svojoj sudbini, jer drugog izbora nemaš.« Rekavši to posegnuo je za aktovkom i ne pogledavši više ni Randu ni mene izašao iz sobe. Poraženo sam slijedila Randu do njezine sobe i tupo i bespomoćno promatrala kako skuplja svoj nakit, odjeću i knjige na neurednu hrpu na sredini prostranog kreveta. S lica su joj bile izbrisane sve emocije. Nisam mogla oblikovati riječi koje su se smušeno rojile u mojoj glavi. Zvono na vratima oglasilo se prebrzo, i odjednom sam se našla kako pomažem slugama da odnesu njezine stvari do auta. Bez i jedne riječi oproštaja Randa je napustila moj dom, no ne i moje srce. Iduće jutro u deset sati stajala sam sama na balkonu svoje sobe, zureći praznog pogleda u daljinu. Mislila sam na Nadju, zamišljajući je vezanu teškim lancima, s tamnom kapuljačom preko glave, kako je podižu s tla a zatim zaranjaju u modro-zelenu vodu obiteljskog bazena. Zatvorila sam oči i osjetila kako joj se tijelo grčevito bacaka, usta očajnički hvataju zrak, pluća vrište pod pritiskom prodiruće vode. Sjećala sam se njezinih blistavosmeđih očiju i posebnog načina na koji joj se brada podizala dok bi svojim smijehom ispunjavala prostoriju. Prisjećala sam se mekoće njezine svijetle kože i s grimasom užasa zamišljala kako ta nježna i meka put brzo trune prekrivena bešćutnom zemljom. Pogledala sam na sat i vidjevši da je 10.10 osjetila kako mi se prsa stežu na pomisao da nikada više neću čuti Nadjin smijeh.

80


Bili su to najdramatičniji trenuci u mojem mladom životu. Koliko god način zabave mojih prijateljica bio pogrešan i za osudu, Nadjina smrt i Wafin preuranjeni brak sa starcem bili su pretjerana kazna za njihov grijeh. Takva surovost bila je najbolji dokaz kakvi su ljudi saudijski muškarci, koji razaraju i uništavaju živote i snove svojih žena s bezosjećajnom ravnodušnošću.

81


Deveto poglavlje

Strankinje Nakon Randinog iznenadnog odlaska, Wafinog braka i Nadjine smrti utonula sam u tešku depresiju. Sjećam se kako sam mislila da moje tijelo više ne treba svježi dah života. Maštala sam da spavam zimski san, želeći doživjeti plitko disanje i usporeno kucanje srca poput stvorenja iz divljine koja se s vremena na vrijeme udalje od svijeta na nekoliko mjeseci. Ležala bih u krevetu, prstima začepila nos i čvrsto stisnula usnice, a kad bi mi pluća na silu izbacila zrak, sa žaljenjem bih sebi priznala da imam vrlo malo kontrole nad svojim vitalnim funkcijama. Kućna posluga snažno je suosjećala sa mnom dijeleći moju bol, jer sam bila znana kao najosjećajniji član obitelji, i uvijek bih pokazivala brigu za njihove probleme. Mršava svota novca koju su svaki mjesec primali iz Omarovih ruku činila mi se kao bijedna naknada za odvojenost od njihovih voljenih. U nastojanju da mi vrati volju za život, moja filipinska služavka Marci počela je stimulirati moje misli pričama o svojoj zemlji. Naši dugački razgovori zbližili su nas, uklanjajući impersonalnost uobičajenu za odnos između gospodarice i sluškinje. Jednoga mi je dana stidljivo otkrila svoju životnu ambiciju. Radila je kao služavka u našoj obitelji kako bi uštedjela dovoljno novca za povratak na Filipine gdje bi se školovala za medicinsku sestru. Za filipinskim medicinskim sestrama vlada velika potražnja diljem svijeta, a na Filipinima to se zanimanje za žene smatra vrlo unosnim. Marci je rekla da će se nakon diplome vratiti u Saudijsku Arabiju i zaposliti u jednoj od naših modernih bolnica. Smiješila se navodeći podatak da filipinske sestre ovdje zarade 3,800 saudijskih rijala svaki mjesec! To je približno 1,000 dolara mjesečno, u usporedbi s 200 dolara koje zaradi kao naša služavka. S tako velikom plaćom, rekla je, mogla bi novčano potpomoći čitavu svoju obitelj na Filipinima.

82


Kada je Marci imala samo tri godine, otac joj je poginuo u rudarskoj nesreći. Njezina majka sedam je mjeseci bila trudna sa svojim drugim djetetom. Život im je bio tegoban, ali nisu se predavali. Marcina baka brinula se za djecu dok je majka radila u dvije smjene kao sobarica u lokalnim hotelima. Marcina majka često je ponavljala da je stjecanje znanja jedini izlaz iz siromaštva, te je pažljivo štedjela za obrazovanje svoje djece. Dvije godine prije nego što se Marci trebala upisati u školu za medicinske sestre na njezinog mlađeg brata Tonyja naletio je auto. Zadobio je teške ozljede po čitavom tijelu, noge su mu bile toliko nagnječene da su ih morali amputirati. Na troškove njegova liječenja otišla je čitava ušteđevina za Marcino školovanje, sve do zadnjeg novčića pohranjenog u malu limenu kutiju. Čuvši Marcinu životnu priču, gorko sam zaplakala. Pitala sam je kako uspijeva zadržati svoj radosni osmijeh dan za danom, tjedan za tjednom. Marci se široko nasmiješila. Njoj je lako, rekla je, jer ima svoj san i zna način na koji ga može ostvariti. Nakon iskustva odrastanja na Filipinima, u pokrajini poznatoj po siromaštvu i bijedi, imala je osjećaj da je iznimno sretna što ima posao i tri obroka na dan. Rekla je da ljudi iz njezina zavičaja nisu umirali od gladi, već od pothranjenosti, koja ih je učinila neotpornima na bolesti koje ne bi bujale u zdravom okruženju. Marci je o svojoj zemlji i narodu pričala s takvom živopisnom uvjerljivošću da sam se osjećala kao da sam i sama dio njezine priče, njezine zemlje, njezine bogate kulture. Shvatila sam da sam podcijenila Marci i njezine sunarodnjake jer sam ih smatrala prostodušnim narodom kojemu nedostaje ambicije. Kako sam samo bila u krivu! Nakon nekoliko tjedana Marci je stekla dovoljno povjerenja u mene da mi ispripovijeda priču o svojoj prijateljici Madeline. Pričajući mi o njoj, otvorila je pitanje moralnih vrijednosti moje zemlje. Zahvaljujući Marci prvi put sam doznala da su žene iz zemalja Trećeg svijeta držane kao seksualne robinje u mojoj domovini Saudijskoj Arabiji. Marci i Madeline bile su prijateljice iz djetinjstva. Koliko god da je Marcina obitelj bila siromašna, Madelinina je bila još puno siromašnija. Madeline i njezinih sedmoro braće i sestara običavali su prositi uz autocestu koja je njihovu pokrajinu povezivala s Manilom. Povremeno bi 83


se zaustavila velika limuzina, jedna od onih kakve voze stranci, i velike bijele ruke bi ispustile nekoliko kovanica u njihove ispružene dlanove. Dok je Marci išla u školu, Madeline je bila u potrazi za hranom. Već odmalena Madeline je imala svoj san i plan kako će ga ostvariti. Kad joj je bilo osamnaest, sašila je haljinu od Marcine stare školske uniforme i otputovala u Manilu. Tamo je pronašla agenciju koja je Filipincima nudila posao u inozemstvu i prijavila se za mjesto služavke. Kako je bila sitna, nježna i ljepušna vlasnik Libanonac prepredeno je natuknuo da joj može srediti posao u manilskom bordelu; tamo bi mogla zaraditi značajnu svotu novca koju jedna služavka ne može ni zamisliti! Iako odrasla u teškom siromaštvu, Madeline je bila pobožna katolkinja; odlučno je dala Libanoncu na znanje da ne namjerava prodavati svoje tijelo. Uzdahnuvši sa žaljenjem rekao joj je da ispuni prijavnicu i pričeka. Dodao je da je upravo potpisao ugovor kojim se obvezuje da će u područje Perzijskog zaljeva poslati više od tri tisuće filipinskih radnika, i da će Madeline imati prednost jer bogati Arapi uvijek traže zgodne služavke. Dok je izlazila iz njegova ureda namignuo joj je i potapšao je po stražnjici. Kad je primila obavijest da je dobila mjesto služavke u Rijadu u Saudijskoj Arabiji, Madeline je istovremeno bila uzbuđena i preplašena. Otprilike u isto vrijeme Marcini planovi da upiše školu za medicinske sestre su propali, i ona je odlučila slijediti Madelinein primjer i potražiti posao izvan Filipina. Onog dana kad je Madeline otputovala u Saudijsku Arabiju, Marci joj je rekla da će i ona uskoro za njom. Dobre prijateljice zagrlile su se na rastanku i obećale da će pisati jedna drugoj. Četiri mjeseca kasnije, kad je Marci saznala da je i ona dobila posao u Saudijskoj Arabiji, Madeline joj se još uvijek nije javila. Kad je stigla u Rijad pomislila je da nikad neće pronaći svoju prijateljicu u tako velikom gradu, no čvrsto je odlučila da će biti uporna u svojoj potrazi. Sjećam se večeri kad je Marci stigla u naš dom. Majka je bila zadužena za vođenje kućanstva i zapošljavanje posluge. Sjećam se kako mije Marci izgledala sitna i preplašena te kako se od prvog trenutka držala najstarije od naših filipinskih sluškinja. Budući da smo imali više od dvadeset slugu u vili, na Marci nitko nije obraćao osobitu pažnju. Kao neiskusnoj služavci, kojoj je bilo tek devetnaest godina, dodijeljeno joj je da čisti sobe dvjema najmlađim 84


kćerima kuće, Sari i meni. Jedva da sam je i primjećivala tijekom šesnaest mjeseci dok me je tiho i strpljivo slijedila zapitkujući me trebam li što. Marci me iznenadila priznanjem da joj ostali filipinski sluge zavide, jer je ni Sara ni ja nismo nikada udarile niti smo ikad podigle glas na nju. Oči su mi sijevnule; zapitala sam Marci tuku li ljude u našoj kući. S olakšanjem sam uzdahnula kad je rekla ne, ne u našoj vili. No rekla je da je Ali poznat po svojoj teškoj naravi i da uvijek viče i ljudima se obraća uvredljivim tonom. Ipak, jedini njegov nasilan postupak bio je kad je Omara nekoliko puta udario nogom u goljenicu. Nasmijala sam se, jer prema Omaru nisam imala nimalo suosjećanja. Marci je stišala glas do šapta dok mi je povjeravala trač koji kruži među poslugom. Rekla je da očeva druga supruga, žena iz jedne od susjednih Zaljevskih zemalja, svakodnevno štipa i udara svoje služavke. Jedna sirota djevojka iz Pakistana zadobila je ozljedu mozga nakon što ju je gurnula niz stepenice. Kad su djevojci prigovorili da ne radi dovoljno brzo, sjurila se do vešeraja s košarom punom prljavih plahti i ručnika i slučajno se sudarila s očevom suprugom. Ova se toliko razbjesnila da ju je šakom udarila u trbuh tako snažno da se sirotica stropoštala niz stube. Dok je djevojka ležala i jaukala od boli, sjurila se niz stepenice i lupila ju nogom zaurlavši na nju da dovrši svoje kućne poslove. Kako se djevojka nije micala, optužila ju je da se prenemaže. Naposljetku su je ipak odveli liječniku; djevojka se ponašala čudno, neprestano se držeći za glavu i hihoćući. Po nalogu očeve žene dvorski liječnik je ispunio formular u kojem se navodi da je djevojka slučajno pala niz stube i zadobila potres mozga. Čim bude mogla putovati, bit će poslana nazad u Pakistan. Uskraćena joj je plaća od posljednja dva mjeseca te je poslana svojim roditeljima sa samo pedeset saudijskih rijala (ili 15 dolara). Marci nije bilo jasno zašto sam toliko iznenađena. S većinom služavki u mojoj zemlji postupa se grubo i zlostavljački; naša vila bila je rijetka iznimka. Odgovorila sam joj da sam bila u brojnim domovima mojih prijateljica, i makar moram priznati da se sluge slabo uvažavaju, ipak nikad nisam svjedočila fizičkom zlostavljanju. Nekoliko puta sam vidjela kako moje prijateljice verbalno zlostavljaju svoje služavke, ali nisam tome pridavala previše pozornosti, jer nitko dosad nije bio fizički napadnut.

85


Marci je rezignirano uzdahnula, i rekla da se fizičko i seksualno zlostavljanje brižno prikrivaju. Podsjetila me da živim samo nekoliko dvorišta od palače koja skriva patnje mnogih mladih djevojaka a da ipak ništa ne znam o tome. Tihim mi je glasom rekla da držim oči otvorenima i da pažljivo promatram kako se žene iz drugih zemalja tretiraju u mojoj domovini. Složivši se, pokunjeno sam kimnula. Kroz naš razgovor Marci je postajala sve svjesnija moje suosjećajne naravi. Odlučila je da mi može ukazati povjerenje i ispričati mi čitavu priču o svojoj prijateljici Madeline. Sjećam se našeg razgovora kao da je bio jučer. Jasno se do zadnjeg detalja sjećam svega izrečenog. Gotovo mogu vidjeti pred sobom njezino ozbiljno lice. »Gospojo, željela bih da saznate o sudbini moje najbliže prijateljice, Madeline. Vi ste princeza. Možda dođe dan kad ćete moći pomoći nama sirotim Filipinkama.« Taj dan bila sam sama i osjećala sam kako se dosada uvlači u moj dan, pa sam kimnula zadovoljna što će mi jutro proteći u slušanju uzbudljive priče, pa makar ona bila o običnoj i siromašnoj Filipinki. Udobno sam se smjestila na svoj krevet, a Marci mi je podmetnula jastuke pod glavu, baš na način za koji je znala da mi se sviđa. Rekla sam joj: »Prije nego što započneš svoju pripovijest, donesi mi zdjelu svježeg voća i čašu labana.« Nakon što se vratila s poslužavnikom na kojem je bilo voće i moj hladni napitak, proturila sam stopala izvan pokrivača i rekla Marci da ih masira dok mi priča o toj svojoj prijateljici Madelini. Prisjećajući se tog dana gorim od srama zbog svojeg sebičnog, djetinjastog ponašanja. Bila sam zaintrigirana tragičnom pričom, no nisam bila spremna mirno sjediti i slušati sve dok sve moje želje nisu bile ispunjene! Danas kad sam starija i mudrija mogu tek postiđeno žaliti zbog običaja i navika koje sam naslijedila od svoje saudijske kulture. Niti jedan Saudijac kojeg znam nije nikada pokazao ni najmanje zanimanje za život slugu: kolika im je obitelj, kakvi su im snovi i težnje... ništa ih nije zanimalo. Ljudi iz Trećeg svijeta bili su tu da služe nama, imućnim Saudijcima, ništa više od toga. Čak je i moja majka, koja je bila dobrostiva i ljubazna žena, rijetko izražavala zanimanje za osobne probleme služinčadi. No to pripisujem majčinim silnim obavezama oko vođenja golemog kućanstva, a povrh toga i udovoljavanja mom zahtjevnom ocu. 86


Ja međutim nisam imala takvu vrstu opravdanja. Danas uz žestoku grižnju savjesti priznajem samoj sebi da sam Marci i ostale sluge doživljavala kao obične robote, koji su bili tu samo da bi izvršavali moja naređenja. A Marci i sluge našeg kućanstva pritom su me svejedno smatrali ljubaznom i dobrom osobom, jer sam ih jedino ja ispitivala o njihovim životima. Tegobna je to uspomena za nekoga tko sebe smatra sućutnim. Zamišljena lica i odsutna pogleda, Marci mi je počela trljati stopala započinjući svoju pripovijest. »Gospojo, prije nego što sam napustila svoju zemlju preklinjala sam onoga Libanonca za adresu Madelininog poslodavca. Rekao je ne, nije mu dopušteno odati takvu informaciju. Izrekla sam laž, gospojo. Rekla sam da svojoj prijateljici moram odnijeti neke stvari koje joj šalje njezina majka. Nakon što sam ga neko vrijeme usrdno molila, napokon je pristao i dao mi njezin telefonski broj i ime kvarta u Rijadu u kojoj je Madeline zaposlena.« »Je li njezin poslodavac princ?« »Ne, gospojo. On živi u četvrti koja se zove Al Malaz, oko trideset minuta autom odavle.« Naša palača bila je u četvrti Al Nasiriyah, prestižnoj lokaciji koju nastanjuju mnogi članovi kraljevske obitelji, najbogatijoj rezidencijalnoj četvrti Rijada. U Al Malazu sam bila jednom davno, i u sjećanju su mi ostale lijepe palače u kojima je živio gornji poslovno-poduzetnički sloj Saudijaca. Znala sam da je Marci bilo zabranjeno napustiti našu vilu, osim prilikom specijalnih mjesečnih odlazaka u kupovinu koje je Omar organizirao za služavke. Budući da su naše sluge, poput većine posluge u Saudijskoj Arabiji, odrađivali brutalno radno vrijeme od sedam dana u tjednu, pedeset i dva tjedna u godini, pitala sam se na koji se to način Marci uspjela neprimjetno izvući iz kuće i posjetiti svoju prijateljicu. Glasno sam izrazila svoju znatiželju. »Kako si uspjela stići do Al Malaza?« Marci je oklijevala jedan kratak trenutak. »Pa... gospojo, znate filipinskog vozača Antoinea?« Imali smo četiri vozača, dva Filipinca i dva Egipćanina. Mene je uglavnom vozio Omar ili onaj drugi Egipćanin. Filipince smo koristili za 87


obavljanje kupovine namirnica i slične sitnije poslove. »Antoine? Onaj mladić koji se uvijek smiješi?« »Da, gospojo, taj. Ponekad se sastajemo, pa je pristao da me odveze da pronađem svoju prijateljicu.« »Marci! Pa ti imaš dragog!« Prasnula sam u smijeh. »A Omar... Kako si uspjela izbjeći da te Omar uhvati i cinka?« »Čekali smo dok Omar nije otišao s vašom obitelji u Taif i tada iskoristili priliku.« Marci se nasmiješila kad je opazila zadovoljan izraz na mojem licu. Znala je da mi ništa nije draže od uspješno izvedene lukavštine kojoj su žrtve muškarci u našem kućanstvu. »Prvo sam nazvala telefonski broj koji sam dobila od Libanonca, no nije mi dopušteno da razgovaram s Madeline. Rekla sam da imam poruku od Madelinine majke. Nakon dugog i upornog uvjeravanja, uspjela sam iskamčiti podatak o lokaciji i opisu vile. Antoine se dovezao do kuće gdje je trebao predati pismo za Madeline i uručio ga Jemencu koji mu je otvorio vrata. Dva tjedna kasnije primila sam od svoje prijateljice telefonski poziv. Jedva sam je mogla čuti, jer je šaptala, u strahu da je ne otkriju kako se služi telefonom. Rekla mi je da je u groznoj situaciji, i zamolila me da dođem i pomognem joj. Preko telefona smo skovale plan.« Odgurnula sam hranu na stranu i posvetila punu pažnju Marcinoj priči. Rekla sam joj da mi prestane masirati stopala. Priča je postala napeta, jer sam bila svjesna koliko je bio opasan njihov plan da se susretnu. Moje je zanimanje za ovu hrabru Filipinku koju nisam poznavala sve je više raslo. »Prošla su dva mjeseca. Znale smo da će nam vrući ljetni mjeseci pružiti priliku da se sretnemo. Bojale smo se da će poslodavac povesti Madeline sa sobom u Europu, ali rečeno joj je da ostaje u Rijadu. Kad ste vi i vaša obitelj zajedno s Omarom napustili grad i otišli na ljetovanje, sakrila sam se na stražnjem sjedalu crnog Mercedesa i Antoine me odvezao k Madelini.« Marci je glasom što je podrhtavao od emocija nastavila svoju priču: »Sjedila sam u autu gledajući Antoinea kako zvoni na dvorišnim vratima, a dok sam čekala nisam mogla ne primijetiti trošne zidove vile. Boja se gulila, kapija je bila hrđava, nekoliko bijednih komadića zelenila koji su visjeli preko fasade uvenulo je zbog nedostatka vode. Bilo je jasno da je to 88


jedno vrlo neugodno mjesto. Znala sam da mojoj prijateljici nije moglo biti dobro u takvome kućanstvu. »Antoine je morao pozvoniti četiri ili pet puta prije nego što smo začuli korake nekog tko nam dolazi otvoriti vrata. Sve je izgledalo upravo onako kako mi je Madeline opisala! Bilo je jezivo! Vrata je otvorio stari Jemenac obučen u nešto što je nalikovalo suknji na preklop načinjenoj od grube tkanine. Izgledao je kao da se upravo probudio iz sna; njegovo ružno lice govorilo nam je da baš i nije presretan što smo mu prekinuli popodnevni odmor. I Antoine i ja smo se prestrašili; čula sam kako mu glas drhti .dok je molio za dopuštenje da razgovara s gospođicom Madeline s Filipina. Jemenac jedva da je znao koju riječ engleskoga, ali zato je Antoine znao nešto malo arapskog. Malo pomalo uspjeli su se sporazumjeti, dovoljno da nas Jemenac, shvativši što Antoine traži, odbije pustiti unutra. Počeo nas je tjerati mahanjem ruke i zatvarati vrata, kad sam ja najednom počela plakati. Kroz suze sam mu rekla da mi je Madeline sestra. Upravo sam stigla u Rijad gdje sam započela raditi u palači jednog od prinčeva iz kraljevske obitelji. Pomislila sam da bi ga to moglo uplašiti, ali izraz lica ostao mu je isti. Zamahnula sam prema njemu kuvertom koja je upravo stigla s Filipina. Majka nam je smrtno bolesna. Moram na nekoliko trenutaka popričati s Madelinom i predati joj posljednju poruku od naše umiruće majke. Molila sam Boga da me ne kazni zbog takvih bezočnih laži. Mislim da me Bog čuo, jer se Jemenac predomislio kad je čuo arapsku riječ za majku. Vidjela sam da se premišlja. Prvo je pogledao Antoinea, zatim mene, i napokon nam rekao da malo pričekamo. Zatvorio je dvorišna vrata; mogli smo čuti kuckanje njegovih sandala dok je koračao nazad prema vili. Znali smo da mu je namjera ispitati Madeline i zatražiti da opiše svoju sestru. Pogledavala sam Antoinea sa slabašnim smiješkom. Činilo se da bi naš plan mogao upaliti.« Marci je zastala, prisjećajući se tog dana. »Gospojo, taj je Jemenac izgledao upravo zastrašujuće. Imao je zlokoban pogled i nosio zakrivljeni nož za pasom. Antoine i ja zamalo smo odustali i vratili se odakle smo došli. Ali pomisao na moju sirotu prijateljicu davala mi je snage. 89


Madeline mi je rekla da vilu čuvaju dva Jemenca. Nadzirali su žene u kući. Nijednoj služavki dosad nije bilo dopušteno napustiti svoje radno mjesto. Madeline mi je preko telefona rekla da mladi Jemenac ima okrutno srce i da nikoga ne pušta kroz kapiju, pa taman da se pojavi i umiruća majka iz priče koju smo smislili za ovu prigodu. Mislila je da bismo sa starim Jemencem mogli uspjeti. Budući da je čitava obitelj bila na praznicima u Europi, mladi Jemenac je dobio dvotjedni dopust i vratio se u Jemen da bi se oženio. U to vrijeme jedini muškarci na području vile bili su stari Jemenac i vrtlar iz Pakistana. Pogledala sam na sat, a Antoine je pogledao na svoj. Napokon smo začuli kako se starac vraća, teško vukući noge. Polako je otškrinuo vrata koja su sablasno zaškripala. Zadrhtala sam, jer sam imala osjećaj kao da ulazim kroz vrata pakla. Stari Jemenac je zagundao i pokretom ruke signalizirao da Antoine ostane vani uz auto. Samo je meni bilo dopušteno ući.« Ukočila sam se zamišljajući užasan strah koji je Marci zasigurno osjećala. »Kako si se samo usudila? Ja bih bila pozvala policiju!« Marci je zatresla glavom. »Policija ne pomaže Filipincima u ovoj zemlji. Bili bismo prijavljeni svojem poslodavcu, vašem ocu, a zatim utamničeni ili prognani iz zemlje, ovisno o njegovoj odluci. Policija u ovoj zemlji na strani je snažnih a ne slabih.« Znala sam da je ono što je rekla istina. Filipinci su bili za stupanj niža bića od nas žena. Čak ni meni koja sam princeza policija ne bi pomogla ako bi to značilo da bi morala djelovati suprotno željama muškaraca u mojoj obitelji. Ali u tom trenutku nisam željela misliti o svojim problemima; bila sam posve uronjena u Marcinu avanturu. »Hajde, reci mi, što si otkrila unutra?« Zamišljala sam tajne odaje saudijskog Frankenštajna! Pridobivši punu pažnju svoje gospodarice Marci je pričala živahno, pojačavajući dojam izražajnim grimasama, opisujući svoje doživljaje gotovo s užitkom. »Koračao je toliko sporo da sam, slijedeći ga, uspijevala pogledom pretražiti čitavu okolicu. Betonski blokovi nikad nisu bili oličeni. Malena kamena koliba u blizini nije imala vrata, već samo veliki otvor preko kojeg je bio prebačen stari, izlizani dronjak grube tkanine. Sudeći prema 90


neredu od prljavih prostirki, otvorenih konzervi i smrdljivih otpadaka, ovdje je nedvojbeno stanovao stari Jemenac. Prošli smo pored obiteljskog bazena, u kojem nije bilo vode nego samo odvratni crni talog na dnu. Tri sićušna kostura - koji su izgledali poput ostataka tek izleglih mačića ležali su u plićem dijelu bazena.« »Mačići? O, moj Bože!« Marci je znala koliko sam voljela mladunčad svih životinja. »Kakva užasna smrt!« »Izgledalo je kao da su mačići. Pretpostavljam da su rođeni u praznom bazenu i da ih majka nije mogla izvući na površinu.« Prošli su me trnci jeze. Marci je nastavila. »Vila je bila prostrana, ali iznutra je izgledala jednako pohabano i trošno kao izvana. Nekada davno zidovi su bili premazani bojom, no pješčane oluje su je ogulile. Bio je tamo i vrt, no sve su biljke povenule od nedostatka vode. Vidjela sam četiri ili pet ptica u kavezu koji je visio pod velikim drvetom. Izgledale su mršavo i tužno, praznog srca bez pjesme. »Kroz prednja vrata Jemenac je nešto doviknuo na arapskom nekome koga nisam vidjela; kimnuo je prema meni i kretnjom mi pokazao da uđem. Oklijevala sam, jer me s vrata zapuhnuo vrlo neugodan vonj. Tresući se od straha, zazvala sam Madelinino ime. Jemenac se okrenuo i vratio', vjerojatno da nastavi prekinuti san. Madeline se pojavila u dnu dugačkog, mračnog hodnika. Nakon zasljepljujućeg sunčeva sjaja jedva sam mogla razabrati njezinu siluetu kako mi oprezno prilazi. Vidjevši da je to uistinu njezina stara prijateljica Marci, počela je trčati prema meni. Kad smo se bacile jedna drugoj u zagrljaj, bila sam iznenađena što je čista i što ugodno miriši. Bila je mršavija nego zadnji put kad sam je vidjela, ali ipak živa!« Osjećaj olakšanja preplavio mi je tijelo, jer sam očekivala da će mi Marci reći da je svoju prijateljicu pronašla polumrtvu, kako leži na prljavoj hasuri i zadnjim dahom izgovara svoju posljednju želju: da bude pokopana u Manili. »Što se zatim dogodilo?« Bila sam nestrpljiva da otkrijem kako završava Marcina priča. Marcin glas utišao se do šapta, kao da joj postaje prebolno prizivati uspomene. »Nakon što smo završile s usklicima radosti i zagrljajima, Madeline me pogurnula prema dugačkom hodniku. Držeći me za ruku, 91


odvela me do malene sobe s desne strane. Usmjerivši me prema sofi, sjela je na pod nasuprot meni. »Čim smo ostale same, briznula je u plač. Zakopala mi je lice u krilo, a ja sam joj gladila kosu i kroz šapat molila da mi ispriča što joj se dogodilo. Nakon što se malo pribrala, započela je pripovijest o svom životu otkako je prije godinu dana napustila Manilu. »Madelinu su na aerodromu dočekala dvojica jemenskih slugu. Držali su karton na kojem je bilo ispisano njezino ime na engleskom. Pošla je s njima, jer nije znala što bi drugo učinila. Bila je uplašena njihovom divljom pojavom, rekavši kako je strahovala za život dok su se luđačkom brzinom probijali kroz grad. U vilu je stigla kasno u noći; nije bilo svjetla, tako da nije uočila zapušteno zemljište uokolo. U to vrijeme obitelj je bila u Meki na hadžu. Do njezine sobe odvela ju je stara Arapkinja koja nije govorila engleski. Za jelo je dobila kekse i datulje, za piće vrući čaj. Dok je stara žena izlazila iz sobe, uručila je Madelini poruku u kojoj je stajalo da će sutra ujutro biti obaviještena o svojim dužnostima.« »Starica je vjerojatno bila gazdina majka«, rekla sam. »Možda - Madeline mi nije rekla. Kako bilo, sirota Madeline skoro se onesvijestila kad je idućeg jutra sunčevo svjetlo obasjalo njezin novi dom. Ustuknula je od gađenja kad je vidjela krevet u kojem je spavala: plahte su bile prljave; čaša i pladanj od prošle noći vrvjeli su žoharima. Obuzeta malodušnošću, Madeline je potražila kupaonicu i otkrila da tuš ne funkcionira. Pokušala se oprati nad slivnikom s posljednjim ostacima prljavog sapuna i mlakom vodom. Uzaludno je molila Boga da umiri njezino srce koje je mahnito udaralo. Tada je starica pokucala na vrata. Nemajući drugog izbora, slijedila je ženu do kuhinje gdje joj je bio uručen popis obaveza. Madeline je pročitala nabrzinu načrčkanu bilješku i vidjela da je čeka pomaganje kuharici, posao domaćice i briga za djecu. Stara žena kretnjom je pokazala Madeline da si pripremi obrok. Nakon što je pojela doručak, počela je četkom ribati prljavštinu s lonaca i tava. Uz Madeline, bile su tu još tri namještenice: stara kuharica iz Indije, zgodna služavka iz Šri Lanke i neugledna služavka iž Bangladeša. Kuharici je bilo najmanje šezdeset godina; druge dvije bile su u svojim srednjim dvadesetima. 92


Kuharica je odbijala razgovor s bilo kime; za manje od dva mjeseca vraćala se u Indiju, i sanjala je samo o slobodi i svojem domu. Neugledna služavka nijemo je podnosila svoju nesreću, jer je do isteka njezina poslovnog ugovora preostalo više od godinu dana. Zgodna služavka iz Šri Lanke malo je radila i većinu je vremena provodila pred zrcalom. Govorila je da jedva čeka da se obitelj vrati. Madelini je neuvijeno rekla da ju gospodar kuće jako voli. Očekivala je da joj na povratku iz Meke donese zlatnu ogrlicu. Madeline je rekla da je bila iznenađena kad joj je zgodna služavka naredila da se okrene oko svoje osi kako bi mogla promotriti njezin stas. Zatim je stavila ruke na njezine bokove i uz cerek izjavila da bi gospodar Madeline smatrao premršavom za njegov ukus, ali bi se njegovim sinovima možda mogla svidjeti. Ne obraćajući pažnju na dublji smisao služavkinih riječi Madeline se vratila mukotrpnom i beskonačnom čišćenju. Četiri dana kasnije obitelj se vratila iz Meke. Madeline je smjesta uvidjela da je obitelj njezina poslodavca iz nižeg staleža; djelovali su sirovo i neotesano, i svojim su ponašanjem njezinu procjenu ubrzo potvrdili kao točnu. Postali su imućni sasvim slučajno, bez imalo vlastitog truda, a jedino obrazovanje sastojalo im se u čitanju Kurana, čija su učenja u svojoj neukosti iskrivili tako da odgovaraju njihovim potrebama. Podređeni status žene prema odredbama u Kuranu gazda kućanstva je shvaćao kao ropstvo. Svaka žena koja nije bila muslimanka smatrana je prostitutkom. Svemu tome nije nimalo pomagala činjenica da su otac i njegova dva sina putovali u Tajland četiri puta godišnje kako bi posjetili bordele u Bangkoku i kupovali seksualne usluge od prekrasnih mladih Tajlandanki. Saznanje da su neke od žena s Istoka na prodaju uvjerilo ih je da su sve žene koje nisu islamske vjere roba koju se može kupiti. Smatrali su sasvim prirodnim da mladu služavku iskorištavaju i postupaju s njom kao sa životinjom, očekujući od nje da ispunjava hirove muških članova kućanstva. Madeline je gazdina žena bez uvijanja obavijestila da su je zaposlili kako bi služila kao seksualna robinja dvojici njezinih sinova tinejdžera. Rekla je da se od nje očekuje da bude na usluzi Baselu i Farisu svaki

93


drugi dan. Na Madelinino zgražanje i očaj izrekla je to tonom bez ijedne emocije. Na iznenađenje privlačne služavke iz Šri Lanke, Madeline je ipak bila po ukusu gospodara kuće. Svojim sinovima rekao je da s novom služavkom mogu spavati tek kad je se on zasiti.« Ostala sam bez daha; znala sam što će mi Marci reći. Nisam to željela čuti. »Gospojo Sultana, prve noći kad se obitelj vratila s puta gazda je silovao Madeline!« Zajecala je. »Bio je to tek početak, jer mu se toliko svidjela da ju je nastavio silovati svakodnevno!« »Zašto nije pobjegla? Potražila nečiju pomoć?« »Gospojo, pokušala je. Molila je ostale služavke da joj pomognu! Stara kuharica i ružna služavka nisu se htjele miješati iz straha da ne ostanu bez posla. Zgodna je služavka mrzila Madeline, i optužila je da je ona razlog što nije dobila svoju zlatnu ogrlicu. Gospodar je loše postupao čak i prema vlastitoj ženi i majci, pa su one, navikle na njegovu grubost, naprosto ignorirale Madelinine patnje, govoreći joj kako je unajmljena kako bi zadovoljavala muške članove obitelji!« »Ja bih skočila kroz prozor i pobjegla!« »Pokušala je pobjeći, mnogo puta. No uhvatili su je i svima u kući je bilo naređeno da je drže na oku. Jednom se dok su svi spavali popela na krov i na pločnik ispustila papiriće s pozivom upomoć. Saudijci iz susjedstva koji su ih našli predali su ih Jemencima a Madeline je bila kažnjena batinama!« »Što se dogodilo nakon što ste se susrele?« Marci je nastavila priču tužnog i rezigniranog izraza lica. »Svašta sam pokušala. Zvala sam našu ambasadu u Jeddi. Čovjek koji se javio na telefon rekao je da primaju mnogo sličnih pritužbi, ali malo toga zaista mogu učiniti. Naša zemlja oslanja se na novac koji nam šalju naši radnici po svijetu; naša se vlada nije željela zamjeriti saudijskoj podnošenjem tužbe. Što bi siroti filipinski narod bez novca iz inozemstva? Antoine se raspitao kod nekih svojih kolega vozača bi li vrijedilo otići na policiju, ali rekli su mu da bi policija povjerovala makar i najneuvjerljivijoj priči saudijskog poslodavca a Madeline bi se našla u još goroj situaciji.« 94


Zavapila sam: »Marci! Što bi moglo biti gore od toga?« »Ništa, gospojo. Ništa. Nisam znala što učiniti. Antoine se bojao išta više poduzeti, tvrdeći da joj mi ne možemo pomoći. Napokon sam pisala Madelininoj majci i izložila joj situaciju, a ona je pošla u agenciju za zapošljavanje u Manili, no otjerali su je. Otišla je do gradonačelnika, no on joj je rekao da je u toj situaciji bespomoćan. Nitko se nije želio uplitati.« »Gdje je sada tvoja prijateljica?« »Primila sam pismo od nje prije samo mjesec dana. Laknulo mi je kad sam saznala da su je nakon isteka dvogodišnjeg ugovora poslali natrag na Filipine. Zamijenile su je dvije nove Filipinke, mlađe od nje. Možete li vjerovati, gospojo, da je Madeline bila ljuta na mene? Mislila je da sam je napustila ni ne pokušavši joj pomoći. Molim vas, vjerujte mi da sam napravila sve što je bilo u mojoj moći. Poslala sam joj pismo u kojem sam joj opisala sve što sam poduzela. Nisam primila odgovor.« . Nisam mogla naći niti jednu riječ kojom bih opravdala ponašanje svojih sunarodnjaka. Samo sam u neprilici nijemo zurila u Marcino lice. Napokon je razbila tišinu. »I to vam je, gospojo, ono što se s mojom prijateljicom dogodilo u ovoj zemlji.« Osjećala sam da je Marci slomljeno srce zbog grozne sudbine njezine prijateljice. Šutjela sam preplavljena bespomoćnim stidom. Što uopće reći na tako stravičnu priču? Ja sam ostala bez riječi. Posramljena ponašanjem muškaraca moje zemlje, više se nisam osjećala superiorna mladoj djevojci koja je samo nekoliko trenutaka prije bila tek moja sluškinja, netko nižeg reda. Obuzeta grižnjom savjesti, zakopala sam glavu u jastuk i rukom dala Marci znak da može napustiti prostoriju. Danima sam bila šutljiva i zamišljena; razmišljala sam o bezbrojnim slučajevima zlostavljanja u ovoj zemlji koju zovem svojom domovinom. Koliko je još Madelina oko nas koje pokušavaju doprijeti do bešćutnog srca onih što ne mare, onih bijednih nitkova u službenim uniformama koji su plaćeni da budu na strani pravde? A ni Filipinci nisu ništa bolji od mojih sunarodnjaka, jer su žmirili na nepravdu ne želeći se uplitati. Kada sam se napokon trgnula iz bespomoćnog osjećaja posramljenosti, počela sam poticati svoje prijateljice da se trgnu iz pasivnosti i zainteresiraju za sudbinu svojih sluškinja. Moja tvrdoglava upornost uskoro je urodila poplavom izvještaja iz prve ruke o neizrecivo 95


sramotnim zlodjelima koja su saudijski muškarci počinili nad ženama iz svih dijelova svijeta koje su ovamo došle kako bi pošteno zarađivale za život. Čula sam za slučaj Šakuntale iz Indije, kojoj je bilo trinaest godina kad ju je njezina obitelj prodala za iznos od 600 saudijskih rijala (170 dolara). Danju je naporno radila a noću trpjela seksualno zlostavljanje baš kao i nesretna Madeline. Ali Šakuntale je bila kupljena. Bila je vlasništvo kojeg se njezini vlasnici nisu namjeravali odreći. Šakuntale se nikad više nije mogla vratiti doma. Bila je trajna svojina svojih mučitelja. S užasom sam svjedočila kako majka jedne moje prijateljice uz smijeh odmahuje rukom na situaciju u kojoj se našla njezina tajlandska služavka koju je njezin sin silovao kad god ga je bila volja. Rekla je da je njezinom sinu potreban seks, a s obzirom na čednost i bogobojaznost saudijskih žena obitelj mu je morala pribaviti neku iz druge sredine. S uvjerenjem je tvrdila da žene s Istoka ne mare s kim idu u krevet. U očima njihovih majki sinovi su kraljevi. Zaprepaštena razmjerima tog zla i nemorala upitala sam Alija zašto otac i on putuju triput godišnje na Tajland i Filipine. Opsovao me je i odbrusio da me se to ne tiče. Ali odgovor sam znala, jer su mnogi očevi i braća mojih prijateljica poduzimali ista takva putovanja u predivne zemlje koje prodaju svoje djevojke i žene svakoj pohotnoj zvijeri koja ima novca da ih plati. Shvatila sam da sam dosad znala vrlo malo o muškarcima i njihovim seksualnim prohtjevima. Vidjela sam samo površinu koja nije bila ništa više od puke fasade, no dovoljno je bilo tek malo zagrebati da se otkrije zlo skriveno ispod tanahne ljušture civiliziranog odnosa među spolovima. Prvi put u svom mladom životu postala sam svjesna kakav se težak zadatak nameće pripadnicama mojeg spola. Znala sam da je cilj koji sam si postavila - ravnopravnost saudijskih žena - nedostižan, jer sam napokon shvatila da svijet saudijskih muškaraca iznad svega definira patološka ljubav prema samima sebi i potreba za ugađanjem svim svojim željama. Mi žene smo robovi okruženi zidovima tamnice iz koje se nikad nećemo izbaviti, jer taj groteskni, bolesni osjećaj muške superiornosti genetski je upisan i prenosi se s generacije na generaciju.

96


Vlasništvo nad mojim tijelom i dušom uskoro će se prenijeti s mog oca na nekog stranca kojeg ću zvati svojim mužem: otac me obavijestio da će mi ugovoriti brak tri mjeseca nakon mog šesnaestog rođendana. Osjećala sam kako se oko mene čvrsto stežu lanci tradicije; preostalo mi je još samo šest kratkih mjeseci uživanja u slobodi. Čekala sam pomirena sa sudbinom, poput bespomoćnog djeteta, poput kukca uhvaćenog u paukovu mrežu.

97


Deseto poglavlje

Huda Mojih devet sestara i ja te smo večeri 12. siječnja 1972. godine opčinjeno slušale kako naša stara sudanska služavka Huda proriče Sari budućnost. Nakon Sarinog traumatičnog braka i razvoda posvetila se proučavanju astrologije, uvjerena da mjesec i zvijezde igraju odlučujuću ulogu u određivanju nečijeg životnog puta. Huda je naše uši od ranih dana punila pričama o crnoj magiji; obožavala je biti u središtu pažnje i zabavljati nas oživljujući svojim pričama jednoličnost života u dosadnom i sumornom Rijadu. Svi smo znali da su Hudu 1899., kad joj je bilo osam godina, zarobili arapski trgovci robljem nakon što je odlutala od svoje majke zaposlene kopanjem slatkog krumpira za obiteljsku večeru. U našoj mladosti zabavljala je djecu u našem kućanstvu satima pričajući sagu o svojoj otmici i sužanjstvu. Na naše ogromno veselje, Huda bi svaki put odglumila svoju otmicu s izrazitim smislom za dramatičnost, bez obzira na to koliko je puta do tada ponovila svoju priču. Čučnula bi pored sofe i tiho pjevušila pretvarajući se da se igra u pijesku, a onda bi iznenada uz divlje vrištanje i otimanje zgrabila jastuk iza svojih leđa i stavila ga preko lica, sopćući i braneći se nogama od imaginarnih otmičara. Jaukala bi i stenjala i bacala se po podu udarajući nogama i krikom dozivajući svoju majku. Naposljetku bi skočila na stolić za kavu i virila kroz prozor dnevne sobe, opisujući modre vode Crvenog mora koje je gledala s broda što ju je odvozio iz rodnog Sudana prema obalama Saudijske Arabije. Oči bi joj zasjale divljim sjajem dok bi glumila borbu s imaginarnim kradljivcima za svoju malenu porciju hrane. Zgrabila bi breskvu ili krušku iz zdjelice s voćem i halapljivo proždirala sve osim koštica. Zatim bi stala svečano koračati po sobi s rukama na leđima izgovarajući molitvu Alahu da je oslobodi patnje glumeći scenu odvođenja na tržnicu s robovima u Jeddi. 98


Prodana za pušku članu klana Rašid iz Rijada, posrtala je dok su je odvodili iz Jedde kroz zasljepljujuću pješčanu oluju do Mismaaka, vojne utvrde klana Rašid u glavnome gradu Rijadu. U sljedećoj sceni, koja bi nas svaki put nasmijala do suza, Huda bi skakala uokolo zaklanjajući se iza dijelova namještaja glumeći da izmiče puščanoj paljbi tijekom napada našeg slavnog pretka Abdula Aziza i njegovih šezdeset ratnika na vojnu utvrdu klana Rašid koju su osvojili i tako vratili zemlju u ruke klana Al Sa'ud. Čitavom težinom svog krupnog tijela bacila bi se na pod i puzeći mučno se probijala do zaklona dok su pustinjski ratnici ubijali svoje neprijatelje. Ispričala nam je da ju je spasio moj djed, i u završnoj sceni svojeg igrokaza poletjela bi u zagrljaj najbližoj od nas sestara, obasipajući je poljupcima kao što je izljubila našeg djeda u znak zahvalnosti što ju je izbavio od smrti. Tako je Huda dospjela u našu obitelj. Dok smo odrastali, naše neobuzdano ponašanje i dječje ispade krotila je plašeći nas nadnaravnim moćima crne magije. Majka je na Hudino hvalisanje nadnaravnim moćima reagirala dobrohotnim smiješkom, ali nakon što sam se jedanput probudila buncajući o vješticama i magičnim napicima, zabranila joj je da svojim praznovjericama plaši djecu. Sada kad majka nije više s nama, Huda se s užitkom vratila svojoj prijašnjoj navici. Fascinirano smo promatrale kako Huda proučava linije na Sarinom dlanu zureći u njih svojim sitnim crnim očima kao da upravo gleda kako se pred njom poput vizije prostire Sarma sudbina. Kad joj je Huda sa svečanom ozbiljnošću rekla da neće uspjeti ostvariti svoje životne ambicije Sara se nije osobito uzrujala - kao da je očekivala upravo takve riječi. Razočarano sam uzdahnula. Toliko sam silno željela da Sara pronađe sreću koju zaslužuje da sam razljućena Hudinim riječima proglasila njezina proročanstva praznovjernim gluparijama, no nitko se nije obazirao na moje proteste. Huda je nastavila pomno istraživati Sarinu liniju života, a onda je rukom protrljala svoju koščatu bradu i promrmljala: »Hm, Saro moja mala... Ovdje vidim da ćeš se uskoro udati.« Sara se zagrcnula i naglim trzajem izvukla svoju ruku iz Hudina čvrstog stiska. Suočavanje s još jednim košmarnim iskustvom vjenčanja bilo je zadnje što je željela. 99


Huda se tiho nasmijala i rekla joj da ne bježi od svoje budućnosti. Dodala je da će Sara iskusiti brak pun ljubavi i donijeti na svijet šestoro dječice koja će joj pružiti veliku sreću. Sara je zabrinuto nabrala čelo a zatim slegnula ramenima ne želeći se dalje zamarati onim nad čime nije imala kontrolu. Pogledala je prema meni i uputila mi jedan od svojih rijetkih osmijeha. Zatražila je od Hude da i meni čita iz dlana, obećavši da više nikad neće sumnjati u njezine moći ako uspije proreci kakvu će novu nepodopštinu smisliti njezina nepredvidljiva mlada sestra. Previjajući se od smijeha, i moje ostale sestre pridružile su se Sarmom zahtjevu. Njihova lica odavala su da me vole s beskrajnom nježnošću, iako sam svojim nestašlucima svakodnevno iskušavala njihovo strpljenje. Zabacivši oholo glavu, s glumljenom samouvjerenošću pružila sam Hudi dlanove okrenute prema gore, otresito naređujući da mi kaže što ću raditi sljedeće godine na današnji dan. Huda se nije osvrtala na moju mladenačku neotesanost; proučavala je moj dlan čitavu vječnost prije nego što će mi priopćiti moju sudbinu. U čudu smo gledale kako odmahuje glavom, mrmlja sebi u bradu i glasno uzdiše nastojeći proniknuti u moju budućnost. Napokon je prikovala svoj pogled na moje lice i objavila svoje proročanstvo s takvom sigurnošću da sam se uplašila, ustuknuvši pred zlokobnom snagom crne magije u njezinim riječima. Sablasno dubokim, grlenim glasom Huda je objavila da će me otac uskoro obavijestiti da mi je našao ženika. Taj će mi čovjek donijeti i sreću i jad. Ljudima oko sebe donijet ću propast i prokletstvo. Moji budući postupci donijet će obitelji koju volim dobro, ali zajedno s njime i zlo. Bit ću predmet velike ljubavi i mračne mržnje. Ja sam sila dobra i zla. Ja sam enigma svima koji me vole. Uz oštar krik Huda je podigla ruke u zrak upućujući molitvu Alahu da mi pomogne i zaštiti me od mene same. Skoro sam pala sa stolca kad mi se bacila oko vrata i počela naricati ispuštajući divlje, prodorne jauke. Nura je skočila na noge i oslobodila me iz Hudinog čvrstog stiska. Sestre su pohrlile da me utješe dok je Nura izvodila Hudu iz sobe, mrmljajući ispod glasa molitvu Alahu da zaštiti njezinu sestru, najmlađu kćer njezine voljene majke Fadile.

100


Drhtala sam potresena Hudinim proročanstvom, a onda kroz jecaje ispričala sestrama da mi se Huda jednom hvalila da je vještica, da je i njezina majka bila vještica i da je nadnaravne moći još kao dojenče usisala s majčinim mlijekom. Pa da, zajecala sam, samo vještica može prepoznati nekog toliko zlog kao što sam ja. Tahani, jedna od mojih starijih sestara, pokušala me umiriti rekavši da je riječ samo o budalastoj igri koja je otišla malo predaleko i da nema potrebe za dramatiziranjem. U namjeri da me oraspoloži, Sara mi je obrisala suze i rekla da plačem sigurno zato što se bojim da nikad neću moći ispuniti Hudina fantastična proročanstva. Pridruživši se Sarmom nastojanju da me razvedri, moje ostale sestre počele su zbijati šale i uz provale urnebesnog smijeha prisjećati se psina kojima sam godinama uspješno izluđivala Alija. Podsjetile su me na jednu od njima najomiljenijih, koju smo sada po tko zna koji put počele razdragano prepričavati. Počelo je tako što sam jednu od svojih prijateljica zamolila da nazove Alija praveći se da je zaljubljena u njega preko ušiju. Satima smo prisluškivale kako Ali blebeće besmislice i iscrpno razrađuje plan susreta s njezinim vozačem koji bi ga pokupio iza obližnje vile u izgradnji i odvezao k njoj. Djevojka je uvjerila Alija da na mjesto sastanka mora doći s kozlićem na uzici, kako bi ga njezin vozač mogao prepoznati. Rekla mu je da su njezini roditelji izvan grada pa ga vozač može bez opasnosti odvesti do njezine kuće na tajni sastanak. Mjesto sastanka bilo je preko puta kuće moje prijateljice, pa smo joj se ja i moje sestre pridružile na balkonu njezine sobe umirući od smijeha dok smo promatrale sirotog Alija kako satima čeka držeći kozlića na uzici i istežući vrat u iščekivanju da se pojavi vozač. Na naše veliko veselje djevojka je uspjela Alija namamiti u istu situaciju ne jedanput, ne dvaput, već čak tri puta zaredom! Obuzet gorljivom žudnjom da se sastane s djevojkom, Ali je izgubio razum. Sjećam se kako sam tada došla do zaključka da od tog smiješnog običaja pokrivanja velom ponekad i djevojke mogu izvući neku korist!

101


Ohrabrena smijehom i podrškom svojih sestara, uspjela sam Hudino lupetanje nekako izbaciti iz glave. Uostalom, imala je preko osamdeset godina, i bilo je više nego vjerojatno da je senilna. Možete zamisliti kako sam se prenerazila kad nas je te večeri posjetio otac i objavio da mi je pronašao prikladnog muža. Sa srcem u grlu, mogla sam misliti samo na to da se prvo od Hudinih proročanstava obistinilo. Onako prestravljena, nisam ni pitala oca za ime svog budućeg muža; izjurila sam iz sobe dok mi se pred očima mračilo a žuč mi se penjala u grlo. Gotovo čitavu noć ležala sam budna u krevetu i razmišljala o Hudinim riječima. Po prvi put u svom mladom životu bojala sam se svoje budućnosti. Iduće jutro Nura se vratila u našu vilu da bi me izvijestila kako ću se udati za Karima, jednog od kraljevih nećaka. Dok sam još bila posve mala igrala sam se s njegovom sestrom, no jedino čega se sjećam jest da mi je rekla da njezin brat voli šefovati. Sada mu je bilo dvadeset i osam godina, i ja bih mu bila prva žena. Nura mi je rekla da je vidjela njegovu fotografiju i da je izuzetno lijep. I ne samo to: u Londonu je studirao pravo. Što je bilo još neobičnije, od ostalih kraljevih rođaka razlikovao se po tome što je imao stvaran utjecaj u poslovnom svijetu. Nedavno je u Rijadu otvorio vlastiti veliki odvjetnički ured. Nura je dodala kako sam sretnica, jer Karim je ocu već rekao da bi želio da dovršim školovanje prije nego što zasnujem obitelj. Nije želio ženu s kojom neće moći ravnopravno komunicirati. Kako nisam bila raspoložena za Nurin pokroviteljski ton, isplazila sam joj jezik i navukla prekrivač preko glave. Nura je rezignirano uzdahnula kad sam joj doviknula da nisam ja ta koja je sretnica; naprotiv, Karim je taj koji ima sreće! Nakon što je Nura otišla, nazvala sam Karimovu sestru koju sam površno poznavala, i rekla joj da savjetuje bratu da odustane od ženidbe sa mnom. Zaprijetila sam da ako se oženi sa mnom neće smjeti imati drugih žena, jer da ću ih prvom prilikom sve potrovati. Osim toga rekla sam joj da je moj otac imao velikih problema da mi pronađe muža jer sam doživjela nezgodu u školskom laboratoriju. Kad je Karimova sestra pitala što se dogodilo, isprva sam glumila da mi je neugodno o tome govoriti, ali napokon sam priznala da sam nespretno ispustila bočicu s kiselinom, koja mi je poprskala lice i gadno ga unakazila. Previjala sam se od

102


smijeha nakon što je naglo okončala naš razgovor kako bi ono što je čula što prije prenijela bratu. Kasnije te večeri otac je bijesno umarširao u našu vilu u pratnji dviju Karimovih tetaka. Naređeno mi je da stojim u stavu mirno dok su me pažljivo pregledavale sa svih strana u potrazi za bilo kakvim tragom ožiljka ili kakvog drugog nedostatka na licu ili na udovima. Toliko sam se razbjesnila da sam širom otvorila usta i rekla im da mi pregledaju i zube ako se usude i nagnula se prema njima počevši glasno škljocati zubima. Potrčale su panično iz sobe užasnuto se osvrćući preko ramena dok sam ja njištala poput konja i ritala se podižući tabane prema njihovu licu, što u arapskom svijetu predstavlja groznu uvredu. Otac je samo stajao i dugo me promatrao. Činilo se da se u njemu odvija unutrašnja bitka između suprotstavljenih emocija; odjednom je, na moju posvemašnju zaprepaštenost, odmahnuo glavom i prasnuo u neobuzdan smijeh. Iskreno, očekivala sam šamar ili barem bukvicu, no nikad, ni u svojim najluđim snovima, ne bih od njega očekivala da će prasnuti u smijeh. Privučeni znatiželjom Sara i Ali ušli su u sobu i zastali sa zbunjenim osmjehom na licu. Otac se srušio na sofu brišući suze s lica rubom svojeg tobea. Pogledao me i rekao: »Sultana, jesi li vidjela njihova lica kad si ih pokušala ugristi? Jedna od njih baš je nalikovala na konja! Dijete, ti si nevjerojatna. Ne znam trebam li žaliti tvog rođaka Karima ili mu zavidjeti.« Otac je ispuhao nos. »Ono što je sigurno, život s tobom bit će urnebesna avantura.« Osjećajući se opijeno od očeva odobravanja, sjela sam na pod i položila mu glavu u krilo. Zauvijek sam željela zadržati taj trenutak kada mi je obgrlio ramena i nasmiješio mi se - upravo meni, svojoj zabavnoj i duhovitoj kćeri. Iskoristivši priliku koju je nudio taj intimni trenutak, ohrabrila sam se i pitala oca bih li mogla upoznati Karima prije vjenčanja. Otac se okrenuo i pogledao Saru: nešto u izrazu njezina lica dirnulo ga je u srce. Potapšao je sofu i pozvao je da sjedne kraj njega. Nitko od nas troje nije izgovorio niti riječ, ali smo ipak komunicirali povezani dubokom bliskošću obiteljskih veza. Osupnut pažnjom koju je otac iskazao ženskim članovima obitelji, Ali nas je oslonjen na dovratak promatrao bez riječi, zanijemio od čuda.

103


Jedanesto poglavlje

Karim Na očevo golemo iznenađenje, i na moje gorko razočarenje, Karimova obitelj nije razvrgnula naše zaruke. Umjesto toga, sljedećeg tjedna Karim i njegov otac posjetili su očev ured i uljudno zamolili da se Karimu dopusti susret sa mnom - naravno, pod odgovarajućim nadzorom. Karim je čuo za moje nekonvencionalno ponašanje prema njegovim rođakinjama i nesumnjivo je bio radoznao da otkrije jesam li potpuno luda ili samo vatrena i ponosna duha. Otac nije udovoljio mojoj ranijoj usrdnoj molbi da mi dopusti da upoznam Karima, no zahtjev za upoznavanjem koji je došao iz obitelji mog budućeg muža nije mogao odbiti. Nakon što je nadugačko i naširoko razgovarao o tome s nekoliko starijih rođakinja i mojom sestrom Nurom, povoljno je odgovorio na Karimovu molbu. Obuzeta divljom radošću zaplesala sam po sobi kad mi je otac priopćio dobru vijest. Susrest ću prije vjenčanja čovjeka za kojeg se trebam udati! Sestre i ja bile smo silno uzbuđene, jer takvo što naprosto se ne događa u našem društvu; bile smo zatočenice koje su osjećale kako se lanci tradicije konačno malo olabavljuju. Karimovi roditelji su se s mojim ocem i Nurom dogovorili da Karim i njegova majka dođu za dva tjedna u našu vilu na popodnevni čaj. Susret između Karima i mene nadgledat će Nura, Sara, moje dvije tetke i Karimova majka. S mogućnošću preuzimanja kontrole nad vlastitim životom koja se sada pomaljala na horizontu, rodila se i nada: bilo je to ostvarenje sna, nešto o čemu se još jučer nisam usudila ni razmišljati. Silno uzbuđena pitala sam se hoće li mi se Karim dovoljno svidjeti. A onda mi se iznenada pojavila nova i neugodna pomisao: što ako se ja ne svidim njemu! Odjednom sam poželjela biti prelijepa poput Sare i natjerati muška srca da ludo kucaju od žudnje.

104


Satima sam stajala pred zrcalom zureći u svoj odraz - proklinjući svoj sitan stas, uvijajući svoje kratke, neukrotive uvojke. Nos mi se činio premalim u odnosu na lice, oči nedovoljno sjajne. Vjerojatno bi bilo najbolje da me sakriju pod velom sve do prve bračne noći! Gledajući me tako zdvojnu Sara me pokušala razuvjeriti: muškarci vole sitnije, krhke žene, pogotovo one s malenim, prćastim nosićima i nasmiješenim očima. Nura, čije su mišljenje svi u obitelji poštovali, sa smiješkom mi je rekla da me sve žene u obitelji smatraju vrlo ljupkom. Dotad nikad nisam poklanjala osobitu pažnju vanjskom izgledu; očito je došlo vrijeme da istaknem svoje kvalitete. Odjednom obuzeta željom da me smatraju neodoljivo privlačnom, rekla sam ocu da nemam što obući. Iako se mi saudijske žene prekrivamo velom na ulici, svoja tamna pokrivala odbacujemo čim stupimo u dom svojih prijateljica. Budući da nismo u prilici svojom pojavom zadiviti pripadnike suprotnog spola - osim svojih muževa — mi žene nastojimo zabljesnuti jedna pred drugom. U ovoj zemlji doista se odijevamo da bismo zadivile druge žene, pa će tako primjerice žene u mojoj zemlji otići na popodnevnu čajanku u pomno odabranoj odjeći od čipke i satena, upotpunjenoj skupim nakitom od dijamanata i rubina. Mnoge moje prijateljice iz inozemstva bile su zapanjene dubokim dekolteima i oskudnom odjećom ispod naših čednih i neuglednih abaja. Rekle su mi da saudijske žene kad skinu crne velove i abaje nalikuju jarkim egzotičnim pticama. Mi žene u crnom bez sumnje posvećujemo puno više vremena i pažnje isticanju svojeg osobnog ukusa biranjem odjeće ispod abaje nego što to čine zapadnjakinje, koje se mogu slobodno šepiriti uokolo u svojoj pomodnoj odjeći. Oduševljen što pokazujem zanimanje za vjenčanje, nakon što se bojao da ću ga pokušati sabotirati, otac je popustio mojim molbama. Nura i njezin muž odveli su me u London na trodnevnu šoping-orgiju u Harrods. Prodavačicama sam se ponosno hvalila da ću se idući tjedan susresti sa svojim zaručnikom. Nisam željela da misle kako mi nije ostavljena mogućnost izbora u životu samo zato što sam saudijska princeza. Osjećala sam se razočarano što nijedna od njih nije moju ponosnu objavu dočekala s divljenjem ili barem s iznenađenjem. Oni koji su slobodni ne mogu pojmiti vrijednost sitnih pobjeda onih koje drže na povodcu.

105


Za vrijeme našeg boravka u Londonu Nura mi je dogovorila kozmetički tretman kompletnog uljepšavanja, a čekao me i katalog boja za moju garderobu. Kad su mi rekli da je smaragdnozelena nijansa koja mi najljepše pristaje, kupila sam sedamnaest odjevnih kombinacija samo u toj boji. Moja neposlušna kosa začešljana je prema nazad u glatku pundžu i sada sam obilazeći londonske kvartove s dućanima ushićeno zurila u odraz profinjene strankinje u izlogu. Sara i Marci pomogle su mi da se odjenem za čajanku na kojoj sam trebala upoznati Karima. Naizmjenično sam plakala i proklinjala nemogućnost doslovnog kopiranja moje londonske frizure, kad se na vratima kupaonice iznenada pojavila Huda. »Pazi se«, opomenula me je, gledajući me očima stisnutim u uske proreze. »Sa svojim ćeš suprugom isprva upoznati sreću, ali nakon toga će te snaći nesreća.« Bacila sam na nju svoju četku za kosu i glasno joj odbrusila da mi ne kvari dan svojim glupim blebetanjem. Sara me je povukla za uho i rekla da me može biti sram što se tako ponašam prema sirotoj starici. No savjest me uopće nije pekla, i to sam rekla Sari. Sara mi je odgovorila da je to zato što je niti nemam. Durile smo se jedna na drugu sve dok se nije oglasilo zvono na vratima; tada me zagrlila i rekla da izgledam čarobno u svojoj smaragdnozelenoj toaleti. Ta ja ću se zaista susresti s budućim mužem licem u lice! Srce mi je luđački udaralo a obraze oblilo rumenilo kad sam postala svjesna da su sve oči uprte u mene; propao je moj plan da u sobu uđem poput sofisticirane i samouvjerene žene. Oh, da mi se vratiti u sigurnost djetinjstva! No nisam imala razloga za zabrinutost. Karim ne samo da je bio najljepši i najprofinjeniji muškarac kojeg sam ikad vidjela, nego je milujući me svojim senzualnim pogledom učinio da se i ja osjećam apsolutno najprivlačnijim stvorenjem na svijetu. Već nekoliko minuta nakon našeg formalnog upoznavanja znala sam da nema opasnosti da će odustati od zaruka. U sebi sam otkrila skriveni talent, onaj koji je od najveće pomoći ženama koje moraju manipulirati da bi postigle svoj cilj. Shvatila sam da sam rođena koketa. Zatekla sam se kako s lakoćom pućim usta i Karima pogledavam ispod poluspuštenih kapaka. Moja mašta vinula se u neslućene visine: Karim je bio tek jedan od mogućih prosaca.

106


Karimova majka zapanjeno me promatrala, očito zgrožena mojim zavodničkim ponašanjem. Sara, Nura i moje tete izmjenjivale su poglede pune nelagode. Ali Karim je bio očaran, i ništa drugo nije bilo važno. Prije nego što su Karim i njegova majka otišli, upitao me može li me nazvati krajem tjedna da porazgovaramo o planovima za vjenčanje. Zgranula sam svoje tete što sam propustila zamoliti njihovo dopuštenje prije nego što sam odgovorila: »Naravno. Možemo se čuti navečer iza devet.« Kad se opraštao sa mnom, uputila sam mu zavodnički osmijeh pun obećanja. Pjevušila sam svoju omiljenu melodiju, libanonsku ljubavnu baladu, jedva obraćajući pažnju na Nuru, Saru i moje tete koje su do najsitnijih detalja analizirale svaki moj pogrešan potez. Zaključile su da će Karimova majka sigurno zahtijevati da se otkaže vjenčanje, jer sam praktički zavela njezina sina. Rekla sam im da su sve one ljubomorne jer sam dobila priliku da svojeg muža upoznam prije vjenčanja. Svojim tetama isplazila sam jezik, rekavši da su prestare da bi razumjele ludo kucanje mladih srdaca; ostale su šokirane, širom razrogačivši oči na moju drskost. Zatim sam se zaključala u kupaonicu i počela pjevati iz sveg glasa. Kasnije sam analizirala svoje ponašanje. Da mi se Karim nije svidio, učinila bih sve što mogu da se ja ne svidim njemu. Sviđao mi se, i stoga sam ga navela da se zaljubi u mene. Moji postupci bili su vrlo promišljeni: da sam ga smatrala odbojnim i da sam željela da se naše zaruke otkažu, jela bih nepristojno, podrigivala u lice njegove majke i prolila vreo čaj u njegovo krilo. Ukoliko Karim i njegova obitelj još uvijek ne bi bili uvjereni da nisam vrijedna da postanem njegova žena, razmislila bih o tome da pustim vjetar. Na njihovu sreću, Karim i njegova majka bili su pošteđeni takvog sablažnjivog ponašanja, jer sam zaključila da je vrlo privlačan i ugodne naravi. Olakšanje zbog saznanja da se neću morati udati za ishlapjelog i onemoćalog starca bilo je tako veliko da sam bila uvjerena kako će u našoj zajednici ljubav vječno cvjetati. Razgaljena tako ugodnim mislima, darovala sam Marci šest lijepih oprava iz moje garderobe i rekla joj da ću zamoliti oca da joj dopusti da pode sa mnom u moj novi dom. Karim me nazvao te iste večeri. Tonom koji je otkrivao da ga to neizmjerno zabavlja, rekao mi je da ga majka nagovara da odustane od 107


vjenčanja. Tresla se od bijesa zbog moje drskosti, uvjerena kako ću njezinom najstarijem sinu priuštiti patnju a njegovoj obitelji donijeti nevolje. Obodrena svojom novootkrivenom ženskom lukavošću, ironično sam mu odgovorila kako bi bilo najbolje da ozbiljno shvati majčin savjet. Karim je šapnuo da sam djevojka njegovih snova: pripadnica kraljevske obitelji, bistra i sa smislom za humor. Izjavio je da nije mogao podnijeti žene koje je njegova majka smatrala prikladnima; sjedile bi nepomično poput kipa, a znao je da su spremne izaći u susret svakom njegovom prohtjevu. Sviđale su mu se odvažne i vatrene žene, bilo bi mu dosadno s običnom pokornom ženicom. A onda je dodao svojim promuklim seksi glasom kako je uživao promatrajući me. Zatim je načeo zbunjujuću temu: pitao me jesam li obrezana. Kad sam mu rekla da bih trebala pitati oca, blago me odvratio: »Ne, ne moraš ga pitati. Ako ne znaš, znači da nisi.« Činilo se da je zadovoljan mojim odgovorom. U svojoj prostodušnosti, za večerom sam izlanula pitanje o obrezivanju. Tu je večer otac provodio s obitelji svoje treće žene pa je Ali sjedio na čelu stola. Preneražen mojim pitanjem, uz snažan tresak spustio je čašu na stol i pogledao Saru, čekajući njezin komentar. Nastavila sam umakati kruh u zdjelu s humusom ne primjećujući uznemirenost u očima svojih sestara. Kada sam podigla pogled, vidjela sam da su svi preplavljeni nelagodom. Uživjevši se u svoju ulogu glave obitelji, Ali je lupio šakom po stolu i zahtijevao da mu kažem gdje sam čula tu riječ. Uvidjevši da nešto nije u redu, sjetila sam se Karimovog upozorenja i rekla kako sam načula da o tome pričaju sluškinje. Ali nije imao razumijevanja za moju neupućenost. Dobacivši mi bijesan pogled odsječno je naredio Sari da sutra ujutro nazove Nuru i od nje zatraži da porazgovara s »ovim djetetom«. Budući da nam je majka umrla, Nura je kao najstarija sestra bila zadužena da me uputi u takve stvari. Nura je u vilu stigla sutradan ujutro prije deset sati i zaputila se ravno prema mojoj sobi. S grimasom na licu rekla mi je kako ju je Ali ukorio da loše obavlja zadaću najstarije sestre te da on namjerava izvijestiti oca o svojim zapažanjima i nezadovoljstvu. 108


Nura je sjela na rub kreveta i blagim me glasom upitala što znam o odnosu između muškarca i žene. Samouvjereno sam joj odgovorila da znam sve što se o tome treba znati. Nasmijala se mojem odgovoru. »Bojim se da ti je jezik brži od pameti, seko. Možda ipak ne znaš sve o životu.« No iznenadila se kad je otkrila da znam gotovo sve o samom seksualnom činu. U Saudijskoj Arabiji, kao i u velikom dijelu arapskog svijeta, seks se smatra tabu temom. Možda je upravo to razlog da žene ne pričaju gotovo ni o čemu drugome. Rasprave o seksu, muškarcima i djeci glavna su tema na svim ženskim okupljanjima. U mojoj zemlji, gdje je ženama na raspolaganju tako malo aktivnosti kojima bi zaokupile um, glavnu zanimaciju predstavljaju okupljanja i druženja po kućama. Nije neuobičajeno prisustvovati ženskoj zabavi svaki dan u tjednu, uključujući petak, koji je u nas vjerski blagdan. Okupimo se, pijuckamo kavu i čaj, jedemo slatkiše, izležavamo se na udobnim sofama i tračamo. Jednom kad žena počne nositi veo, automatski je uključena u ovakve društvene aktivnosti. Otkad sam počela nositi veo, opčinjeno sam slušala kako mlade nevjeste pričaju o svojoj prvoj bračnoj noći; nijedan detalj nije bio preintiman da bi se o njemu govorilo. Neke mlade žene šokirale su prisutne izjavom da su uživale u seksu. Druge su rekle kako su se pretvarale da uživaju, kako bi spriječile muževe da potraže drugu ženu. Zatim su tu bile i žene kojima je seks toliko mučan da su zatvorenih očiju, užasnute i s gađenjem podnosile muževljeve nasrtaje. Znakovito, bila je tu i nekolicina onih koje nisu sudjelovale u takvim raspravama, izbjegavajući tu temu; to su bile žene s kojima su njihovi muškarci postupali na vrlo okrutan način, podosta slično brutalnom mučenju koje je pretrpjela Sara. Uvjerivši se da sam ipak dovoljno upućena u ono što me čeka u braku, Nura gotovo da i nije imala što dodati. No upozorila me je da je moja dužnost supruge biti Karimu cijelo vrijeme na raspolaganju, bez obzira na moje trenutno raspoloženje. Izjavila sam da ću činiti što me je volja, i da me Karim ne može prisiliti na nešto što će se kositi s mojim nagnućima. Nura je odmahnula glavom. Niti Karim, niti bilo koji drugi muškarac neće prihvatiti odbijanje. Ustvrdila sam da će Karim biti drukčiji. On nikad ne bi koristio silu. Nura je uzvratila da nijedan 109


muškarac nema razumijevanja kad je riječ o tim stvarima. Ne bih to trebala očekivati, inače ću se gadno razočarati. Da bih promijenila temu, upitala sam svoju sestru o obrezivanju. Naglo stišavši glas, Nura mi je rekla da je bila obrezana kad joj je bilo otprilike dvanaest godina. Obredu su podvrgnute i tri sestre mlade od nje. Najmlađih šest kćeri naše obitelji bilo je pošteđeno tog barbarskog običaja zahvaljujući intervenciji jednog zapadnjačkog liječnika, koji je razgovarao s mojim ocem i satima ga uvjeravao u štetnost tog rituala. Nura je dodala da sam sretna što nisam morala pretrpjeti takvu traumu. Opazivši da je Nura na rubu suza upitala sam je što su joj učinili. Žene iz naše obitelji bile su obrezivane generacijama prije Nure. Poput većine saudijskih žena, moja je majka bila obrezana kada je s pojavom mjesečnice postala žena, nekoliko tjedana prije vjenčanja. Kad se Nuri sa četrnaest godina pojavila menstruacija, majka je u skladu s tradicijom koju su slijedile nebrojene generacije žena prije nje dogovorila Nurino obrezivanje u selu nekoliko milja udaljenom od Rijada. Priređeno je pravo slavlje i pripremljena bogata gozba. Mlađahna Nura uživala je u pažnji kojom su obasuli slavljenicu. Nekoliko trenutaka prije nego što će je podvrgnuti obrezivanju majka je Nuri rekla da će starije žene izvesti maleni obred, te da je važno da Nura leži veoma mirno. Jedna je žena udarala u bubanj, ostale su recitirale ulomke iz Kurana, a najstarije su se okupile oko preplašene djevojčice. Dok je naga od struka nadolje ležala na plahti prostrtoj na podu, Nuru su pridržavale četiri žene. Kad je najstarija među njima podigla ruku u zrak, Nura je s užasom opazila da u ruci drži predmet nalik britvi. Zavrištala je osjetivši oštru bol u predjelu genitalija, a malo zatim, omamljenu od šoka, žene su je podigle visoko u zrak i čestitale joj na ulasku u zrelost. Prestravljeno je gledala kako joj krv istječe iz rane dok su je prenosili u šator gdje joj je razderano tkivo omotano zavojima. Rane su joj brzo zacijelile, no mučne posljedice tog barbarskog obreda osjetila je u punoj mjeri tek prve bračne noći: bol je bila nepodnošljiva, a krvarenje obilno. Budući da je takvo stanje potrajalo, počela je strepiti od seksa sa svojim novopečenim suprugom. Kad ju je nakon što je zatrudnjela posjetio zapadnjački liječnik bio je zgrožen njezinim ožiljcima. Rekao je Nuri da su joj odstranjene kompletne vanjske genitalije, i da će joj svaki spolni odnos biti popraćen trganjem tkiva, boli i krvarenjem. 110


Kad je liječnik otkrio da su obrezane još tri Nurine sestre, i da će preostalih šest najvjerojatnije zadesiti ista sudbina, molio je Nuru da nagovori svoje roditelje da dođu na razgovor u kliniku. Nakon što je pregledao i ostale tri obrezane sestre liječnik je ustanovio da je naša sestra Baher u mnogo gorem stanju nego Nura, i rekao da ne zna kako uopće uspijeva izdržati seksualne odnose sa svojim mužem. Nura je prisustvovala obrezivanju naših triju sestara i sjećala se da se Baher žestoko opirala i da joj je čak nakratko uspjelo istrgnuti se iz ruku svojih mučiteljica. Ali brzo je vraćena na prostirku, gdje je zbog očajničkog otimanja pretrpjela teške ozljede i golem gubitak krvi. Na liječnikovo iznenađenje, upravo je majka bila ta koja je inzistirala na obrezivanju svojih kćeri. I sama je podvrgnuta tom obredu i bila je uvjerena da je to Alahova volja. Naposljetku je liječnik uspio uvjeriti našeg oca u krajnju bezumnost tog postupka, kao i s njime povezane zdravstvene rizike. Nura mi je na kraju rekla da sam sretna što sam pošteđena tog okrutnog i besmislenog običaja. Pitala sam Nuru što ona misli o razlogu Karimova raspitivanja o tim stvarima. Nura je rekla da imam sreće što Karim misli da žena treba biti potpuno i cjelovito biće. Rekla je da mnogi muškarci još uvijek inzistiraju na ženskom obrezivanju, no sve je to uglavnom ovisilo o običajima kraja iz kojeg potječete ili o stavu obitelji u kojoj ste rođeni. Neke obitelji su nastavile s tom tradicijom, dok su je druge prepustile barbarskoj prošlosti, gdje i pripada. Nura je rekla da joj se čini da Karim želi ženu koja će s njim dijeliti užitak, umjesto da bude tek objekt njegova užitka. Nura me ostavila samu sa svojim mislima. Znala sam da imam sreće što pripadam najmlađem naraštaju u mojoj obitelji. Uzdrhtala sam pri samoj pomisli na traumu koju su pretrpjele Nura i moje ostale sestre. Bilo mi je drago što je Karimu stalo do moje dobrobiti. Počela sam vjerovati u mogućnost da i u mojoj zemlji neke žene ostvare sretan život, i da budu pošteđene barbarskih običaja kojima nije mjesto u civiliziranom društvu. No ipak me i dalje mučila nepravednost cijele te situacije. Mi žene arapskog svijeta možemo se nadati sretnom životu samo ako je naš gospodar pažljiv i obziran; u suprotnom, osuđene smo na nesreću. Bez obzira što činile, naša budućnost ovisi o jednom jedinom uvjetu; dobroti i velikodušnosti čovjeka koji nama gospodari.

111


Osjećala sam se umorno pa sam odlučila još malo odspavati; sanjala sam da sam odjevena u prekrasnu vjenčanicu smaragdnozelene boje i da čekam svog mladoženju Karima. No on se nije pojavio, i moj se san pretvorio u noćnu moru iz koje sam se probudila dršćući, sva u znoju; sanjala sam da me progoni demonska starica u crnom s britvom u ruci, zlokobno kričeći za mojom krvlju. Dozvala sam Marci i zatražila da mi donese hladne vode. Obuzela me tjeskoba kad sam shvatila značenje svoje užasavajuće vizije: glavnu prepreku promjeni i oslobađanju od zastarjelih običaja predstavljale su upravo arapske žene. Pripadnice generacije moje majke bile su neobrazovane, i vjerovale su onome što su im njihovi muškarci predstavljali kao istinu. Tragična je posljedica tog neznanja da običaje poput obrezivanja na životu održavaju upravo one koje su i same iskusile okrutnost te barbarske tradicije. U svom brkanju prošlosti i sadašnjosti one nesvjesno ohrabruju muškarce u njihovim nastojanjima da nas zadrže u neznanju i izolaciji. Ne obazirući se na opasne posljedice po zdravlje moja je majka inzistirala na tom obredu, priklanjajući se tradicionalnim običajima. Ona nije mogla zamisliti drugačiji životni put za svoje kćeri od onog kojim je i sama kročila, iz straha da bi bilo kakav otklon od tradicije naškodio njihovoj prilici da se udaju. Samo mi, moderne i obrazovane žene, možemo promijeniti žensku sudbinu. Datum svog vjenčanja iščekivala sam s nestrpljenjem i odlučnošću. Bit ću prva među saudijskim ženama koja će razbiti začarani krug u kojem smo zaglavile. Naraštaj mojih sinova i kćeri bit će taj koji će Saudijsku Arabiju preoblikovati u zemlju dostojnu svih njezinih građana, kako muškaraca tako i žena.

112


Dvanaesto poglavlje

Vjenčanje Na dan mojeg vjenčanja soba za pripremanje mladenke bila je ispunjena veseljem. Bila sam okružena ženama iz moje obitelji i sve su govorile uglas, nadvikivale se i smijale, ponesene atmosferom veličanstvenog slavlja. Bila sam u Nurinoj i Ahmedovoj palači dovršenoj samo nekoliko tjedana prije mog vjenčanja. Nura je zadovoljna rezultatom nestrpljivo i uzbuđeno iščekivala da se glas o njezinim pozlaćenim dvorima proširi Rijadom i da svakoga impresionira količinom potrošenog novca i zadivi ostvarenom krasotom. Meni se palača nije nimalo svidjela. Činilo mi se puno romantičnije vjenčati se u Jeddi, pored mora, no moj je otac inzistirao na tradicionalnom vjenčanju. Ovaj put nisam se bunila što mojim zahtjevima nije udovoljeno. Nekoliko mjeseci prije odlučila sam da ću obuzdati strasti, osim ako je riječ o stvarima koje su mi doista važne, i da se neću nervirati zbog sitnica. Očito sam se već umorila od razmišljanja o brojnim slabostima moje zemlje. Nura je zračila od sreće dok su je naše rođakinje obasipale komplimentima na račun ljepote njezine nove palače. Sara i ja razmijenile smo kisele osmijehe, budući da smo se prije nekog vremena složile da je palača primjer neukusa i kiča. Bila je golema i sagrađena od mramora. Stotine filipinskih, tajlandskih i jemenskih radnika, koje su nadgledali namrgođeni njemački građevinski poduzetnici, mjesecima su radili po čitave dane i noći da bi stvorili čudovišno ruglo. Ličioci, drvodjelje, metalci i arhitekti očito međusobno nisu komunicirali pa su različite vizije rezultirale potpunim nedostatkom sklada. Hodnici bijahu pozlaćeni i bogato ukrašeni. Sara i ja izbrojale smo 180 slika samo u predvorju. Sara je užasnuto ustuknula, ustvrdivši da je ta djela izabrao netko s malo ili nimalo znanja o velikim majstorima slikarstva. Napadni, kičasti sagovi s izvezenim pticama i zvijerima 113


svakojakih vrsta prostirali su se po golemim površinama bezbrojnih soba. Prenakićene spavaće sobe djelovale su upravo deprimirajuće; čudila sam se kako rođene sestre mogu imati toliko različit ukus. Nura je žalosno podbacila u dekoriranju svog doma, no zato su joj vrtovi bili remek-djela. Palaču su okruživala ljupka jezera i široki travnjaci urešeni prekrasno aranžiranim cvijećem, grmovima i drvećem. Pogledu su pružale užitak različite skulpture, žarko obojene kućice za ptice, fontane iz kojih je veselo prštala voda, pa čak i dječji vrtuljak. S Karimom ću se vjenčati u vrtu u devet sati navečer. Nura je znala da volim žute ruže te je na tisuće njih, dobavljenih iz Europe, sada plutalo na jezeru u blizini ružama prekrivenog paviljona gdje ću večeras postati Karimova žena. Nura je ponosno objavila da ljudi već šapuću kako je ovo vjenčanje desetljeća. U Saudijskoj Arabiji zaruke i vjenčanja se ne objavljuju u javnosti; ti se događaji smatraju krajnje intimnima. Ali glasine o tome koliko je novca potrošeno i koliko je raskošna i veličanstvena bila upriličena svečanost brzo se prošire čitavom zemljom, pa se ogranci kraljevske obitelji nadmeću u nastojanju da u rastrošnosti nadmaše jedni druge. Udarala sam svoje tete i vikala dok su mi grubo uklanjali dlačice s intimnih dijelova tijela. Cvileći od boli, pitala sam ih tko je izmislio tako divljački običaj. Moja najstarija teta ošamarila me zbog moje drskosti. Strogo me pogledala u oči i rekla da sam zbilja glupo dijete, jer da bih kao kći islamske vjere trebala znati da je Prorok preporučio da se poradi čistoće sve pubične i pazušne dlake uklanjaju svakih četrdeset dana. Svojeglava kao i uvijek, odbrusila sam joj da ta praksa više nema nikakvog smisla, jer suvremeni muslimani imaju na raspolaganju toplu vodu i sapun kojima mogu oprati prljavštinu. Nismo više prisiljeni koristiti pustinjski pijesak u te svrhe! Znajući koliko je rasprava sa mnom uzaludna, moja je teta zašutjela i nastavila sa svojim poslom. Prenerazila sam sve prisutne izjavivši da sam sigurna da bi se Prorok, da živi u ovom suvremenom dobu punom svakojakih pogodnosti, zasigurno usprotivio tako besmislenom običaju. Nesumnjivo je da već i sam ovaj slučaj dokazuje koliko smo mi Saudijci glupe mazge - gazimo istim zamornim, već odavno utabanim putem kao i mula ispred nas, Čak i kad nas on vodi prema survavanju niz klisuru.

114


Samo ako evoluiramo u odvažne pastuhe sa vlastitom snažnom voljom moći ćemo napredovati i ostaviti iza sebe eru primitivizma. Moje su se rođakinje zabrinuto pogledale. Užasavale su se moje buntovne prirode, osjećajući se ugodno samo u društvu pitomih i pokornih žena. Činjenica da sam bila zadovoljna mužem kojeg su mi izabrali bila je ravna čudu, no sve dok svadbena ceremonija ne bude okončana nitko iz moje obitelji nije se mogao opustiti. Moja vjenčana haljina bila je izrađena od crvene čipke najžarkije nijanse koju sam mogla pronaći. Bila sam odvažna mladenka i uživala sam u sablažnjavanju vlastite obitelji koja me preklinjala da radije nosim nježnu boju breskve ili blijedoružičastu. Kao i obično, odbijala sam popustiti. Znala sam da sam u pravu. Čak su i moje sestre naposljetku ipak priznale kako žarkocrvena boja pristaje mojem tenu i očima. Bila sam omamljena od radosti dok su mi Sara i Nura navlačile haljinu preko glave i ramena i pričvršćivale fini pojas oko moga struka. Dok mi je Nura oko vrata stavljala Karimov dar - ogrlicu od rubina i dijamanata - na trenutak me obuzela tuga. Nisam mogla izbaciti iz glave sliku moje majke onog tužnog dana Sarinog vjenčanja, kada sam sjedila na podu i promatrala je kako pričvršćuje neželjene dragulje oko Sarina vrata. Bilo je to prije samo dvije kratke godine, a opet se činilo kao neki drugi život, neka druga Sultana. Odbacila sam svoju potištenost i nasmiješila se zamislivši svoju majku kako me promatra iz daljine sa sretnim sjajem u očima. Jedva sam disala u tijesnom stezniku kad sam se nagnula da dohvatim buket proljetnog cvijeća u potpunosti izrađen od dragog kamenja, koji je Sara dizajnirala posebno za tu priliku. Gledajući nasmiješena lica svojih sestara, objavila sam: »Spremna sam.« Bilo je vrijeme za novi početak, za jedan drugačiji život. Udarci bubnjeva nadglasali su zvukove orkestra dovedenog iz Egipta. S Nurom s jedne strane i Sarom s druge ponosno sam se pojavila pred gostima koji su nestrpljivo čekali u vrtu. Kao i kod svih saudijskih vjenčanja, službena ceremonija obavljena je nekoliko tjedana ranije. Tom je prilikom Karim sa svojom obitelji bio smješten u jednom dijelu palače, a ja sa svojom u drugom, pa je imam otišao do Karima i pitao ga uzima li me za ženu, a onda je pošao do drugog dijela palače da bi mene pitao uzimam li Karima za muža. 115


Karimu i meni nije bilo dopušteno da te riječi izgovorimo jedno drugome licem u lice. Nakon službenog dijela ceremonije naša obitelj slavila je četiri dana i noći. Nakon našeg večerašnjeg pojavljivanja pred ženskim gostima proslava će se nastaviti još tri dana i noći. Večerašnja svečanost bila je upriličena kako bi mlada i mladoženja uživali u ljepoti svetkovine mladosti i nade. Bila je to naša noć ponosa i slave. Karima nisam vidjela od dana našeg prvog susreta. Unatoč tomu naše udvaranje se nastavilo tijekom dugih sati telefonskih razgovora. A sada sam ga gledala kako u pratnji oca polagano korača prema paviljonu. Bio je tako lijep, i bio je moj muž. Iz nekog čudnog razloga bila sam opčinjena lupanjem njegova srca. Motrila sam podrhtavanje njegova grla, brojala udarce njegova pulsa i mislila: To srce je sada moje. Ja imam moć učiniti da ono kuca sretno, ili da pati. Bila je to otrežnjujuća spoznaja za tako mladu djevojku. Kad je napokon stao pred mene, onako visok i uspravan, iznenada su me preplavile emocije. Osjećala sam kako mi usne drhte i oči se pune suzama, boreći se s porivom da zaplačem. No kada je Karim maknuo veo koji mi je prekrivao lice, oboje smo prasnuli u smijeh; naše emocije i radost bijahu toliko snažni. Nazočne gošće počele su glasno pljeskati rukama i toptati nogama. U Saudijskoj Arabiji rijetkost je da mlada i mladoženja toliko očito uživaju jedno u drugome. Utapala sam se u Karimovim očima, i on u mojima. Obuzeo me osjećaj nevjerice. Nakon crnih slutnji koje su me progonile još od djetinjstva, da će mi udaja donijeti jad i ropstvo, dobila sam muža koji će mi podariti sladak osjećaj slobode. Nestrpljivo iščekujući da napokon ostanemo sami, zadržali smo se s gostima tek nakratko nakon ceremonije, tek toliko da primimo čestitke prijateljica i rođakinja. Karim je bacao zlatne novčiće iz malenih baršunastih kesica prema grupicama razdraganih gošći, dok sam se ja iskrala kako bih se presvukla u odjeću za put. Poželjela sam porazgovarati s ocem, ali požurio se napustiti vrt istog trena kad je njegova uloga u obredu bila obavljena. Duh mu je bio umiren: njegova najmlađa i najproblematičnija kći iz braka s njegovom prvom ženom sada je sigurno udana i više nije njegova odgovornost.

116


Bolno sam čeznula za bliskošću među nama koja je živjela u mojim snovima, no koju nikad nismo uspjeli doista ostvariti. Karim mi je obećao da ćemo za medeni mjesec ići kamo god poželim i raditi što god me volja. Svaka moja želja bila je njegova zapovijed. S djetinjom radošću nabrojala sam sva mjesta koja sam željela vidjeti i sve stvari koje bih željela činiti. Naša prva destinacija bio je Kairo, odakle bismo produžili dalje prema Parizu, New Yorku, Los Angelesu i zatim Havajima. Imali smo osam dragocjenih tjedana za odmor od Saudijske Arabije. Odjevena u smaragdnozeleni svileni kostim, prije odlaska izgrlila sam svoje sestre. Sara je grčevito jecala i nije me ispuštala iz zagrljaja. Neprestano je šaptala, »Budi hrabra«, a meni se srce stegnulo jer sam i predobro znala da sjećanja na njezinu prvu bračnu noć nikada neće iščeznuti. Ipak, tješila sam se da će s godinama uspomene na njezin medeni mjesec možda ipak izblijediti i biti zamijenjene ljepšim sjećanjima. Svoj dizajnerski kostim prekrila sam crnom abajom i velom i udobno se smjestila na stražnje sjedalo Mercedesa, privivši se uz svog lijepog i mladog muža. Mojih četrnaest putnih torbi već je bilo prebačeno na aerodrom. Da bi nam osigurao privatnost Karim je zakupio sva sjedala prve klase na svakom letu tijekom našeg putovanja. Libanonske stjuardese sa smiješkom su promatrale naše luckasto ponašanje. Bili smo poput adolescenata koji su tek počeli svladavati umijeće udvaranja. Napokon smo stigli u Kairo, projurili kroz carinu i odvezli se do luksuzne vile na obalama drevnog Nila. Vila je pripadala Karimovu ocu, a sagradio ju je u osamnaestom stoljeću neki bogati turski trgovac. Nakon što ju je kupio, Karimov otac dao je obnoviti i vratiti u stanje nekadašnje raskoši njezinih trideset soba na nekoliko etaža, s lučnim prozorima koji su gledali na bujan vrt. Zidovi bijahu prekriveni delikatnim sivoplavim pločicama s izrezbarenim ornamentima fantastičnih bića. Kuća me upravo očarala. Ponosnom Karimu rekla sam kako je to prekrasno mjesto za početak bračnog života. Usporedba između te besprijekorno uređene vile i napadnog neukusa Nurine palače pomogla mi je da shvatim da se smisao za lijepo

117


ne može kupiti novcem, a najbolji su primjer bili novopečeni bogataši u mojoj zemlji, uključujući i neke članove moje obitelji. Bilo mi je tek šesnaest godina, još sam praktički bila dijete, no moj je muž srećom imao razumijevanja za moje mladenačko neiskustvo te se potrudio da mi olakša moje uvođenje u svijet odraslih mudrim rješenjem. Kao i ja, ni on se nije slagao s načinom stupanja u brak u našoj zemlji. Rekao je da stranci ne bi trebali biti intimni, čak i ako su ti stranci muž i žena. Po njegovom mišljenju, muškarci i žene trebali bi si dati dovoljno vremena da se upoznaju; upravo će taj proces uzajamnog otkrivanja i upoznavanja sve više jačati njihovu strast. Karim mi je rekao da je tjednima ranije odlučio da ćemo on i ja imati priliku uživati u igri zavođenja nakon stupanja u brak. I tek kad budem potpuno spremna na njega, ja ću biti ta koja će reći: »Želim upoznati svaki dio tebe.« Dane i noći provodili smo u dokolici i zabavi. Objedovali smo, jahali na konjima oko piramida, obilazili kairske bazare prepune ljudi, čitali knjige i razgovarali. Sluge su bili zbunjeni razdraganim parom koji razmjenjuje čedne poljupce za laku noć i odlazi u odvojene spavaće sobe. Četvrte noći dovukla sam muža u svoj krevet. Nekoliko sati kasnije ugodno iscrpljena od naših milovanja položila sam glavu na Karimovo rame i sanjivo šapnula kako ću biti jedna od onih skandaloznih mladih žena Rijada koje veselo priznaju da uživaju u seksu sa svojim suprugom. Nikada nisam bila u Americi i jedva sam čekala da upoznam Amerikance - ljude koji svoju kulturu i običaje šire diljem svijeta, a pritom sami o tom svijetu očito znaju vrlo malo. Njujorčani su me plašili svojim nametljivim i grubim stilom. Laknulo mi je kad smo stigli u Los Angeles s njegovom ugodnom, opuštenom atmosferom, koja mi je puno više odgovarala. U Kaliforniji, nakon tjedana upoznavanja Amerikanaca koji su onamo došli iz svih dijelova Amerike, objavila sam Karimu da mi se sviđaju ti neobični, bučni i srdačni ljudi, Amerikanci. Kad me pitao zašto, bilo mi je teško objasniti ono što sam osjećala. Naposljetku sam rekla: »Vjerujem da je ova čudesna mješavina kultura dovela civilizaciju do višeg stupnja nego ijedna druga kultura u svjetskoj povijesti.« Bilo mi je očito da Karim nije razumio što sam htjela reći pa sam pokušala objasniti. »Tako malo zemalja uspijeva osigurati slobodu za sve svoje građane bez kaosa; u ovoj golemoj zemlji to je postignuto. Čini se nemogućim postići 118


da golemi broj ljudi poštuje jednako pravo slobode za sve, kad sloboda nudi toliko različitih izbora. Samo pokušaj zamisliti što bi se s takvom slobodom dogodilo u arapskom svijetu: odmah bi nastao kaos, jer bi svatko bio uvjeren da jedino on ima pravi odgovor za dobrobit sviju! U arapskom svijetu problem je to što ljudi ne vide dalje od vlastita nosa. Ovdje je drugačije.« Karim me zapanjeno pogledao. Nenavikao na ženu koja pokazuje interes za svijet oko sebe, ispitivao me do duboko u noć da bi saznao moje mišljenje o različitim pitanjima. Bilo je očito da moj muž nije bio navikao na ženu koja ima svoje vlastito mišljenje. Činilo se da je zatečen saznanjem da me zanimaju političke teme i situacija u svijetu. Na kraju me poljubio u vrat i rekao kako ćemo nastaviti razgovor o mojem obrazovanju kad se vratimo u Rijad. Uzrujana njegovim pokroviteljskim tonom, rekla sam mu da nisam znala da je moje obrazovanje predmet rasprave. Planirani osmotjedni medeni mjesec pretvorio se u desetotjedni. Tek nakon poziva Karimova oca nevoljko smo se uputili kući. Namjeravali smo živjeti u palači Karimova oca i majke dok se ne izgradi naša vlastita. Znala sam da me Karimova majka mrzi i prezire, a sada će napokon dobiti priliku da mi zagorča život. Pomislila sam na svoje nepromišljeno ignoriranje tradicije kojim sam navukla njezin prezir i proklinjala samu sebe što nisam mislila na svoju budućnost kada sam već na našem prvom susretu svoju svekrvu okrenula protiv sebe. Na meni je bilo da dođem s maslinovom grančicom i pružim joj je u znak pomirenja. Slijetanje aviona u zračnu luku Rijad i Karimovo podsjećanje da stavim veo bio je za mene neugodan povratak u realnost. Ponovno prekrivena crnom abajom i zastrta crnim velom osjetila sam bolnu čežnju za slatkim mirisom slobode koji je počeo blijedjeti onog trenutka kad smo ušli u saudijski zračni prostor. Grla stegnutog od strepnje ušla smo u palaču Karimove majke gdje ćemo moj muž i ja započeti bračni život. U tom trenutku nisam bila svjesna da me je Karimova majka toliko mrzila da je već počela kovati podmukle planove za razvrgavanje naše sretne zajednice.

119


Trinaesto poglavlje

Bračni život Kad bi trebalo pronaći samo jednu riječ koja opisuje život saudijskih žena iz generacije moje majke, ta riječ bila bi čekanje. Čitav život one provode čekajući. Ženama toga naraštaja bilo je zabranjeno obrazovanje i zapošljavanje, tako da im nije preostalo ništa drugo osim čekanja da se udaju, čekanja da rode, čekanja da dobiju unuke i čekanja da ostare i umru. U arapskim zemljama zrelost ženama donosi veliku satisfakciju, jer one koje ispune svoje dužnosti rađanja i donošenjem na svijet velikog broja sinova osiguraju nastavak obiteljske loze uživaju veliki ugled i čast. Moja svekrva Nura čekala je da se u njezinu životu pojavi snaha koja će joj iskazivati zasluženo poštovanje i poslušnost. Karim je bio njezino najstarije dijete, najvoljeniji sin. Saudijski običaji zahtijevali su da se supruga prvorođenog sina povinuje zapovijedima njegove majke. Kao sve mlade žene, i ja sam znala za ovaj običaj, ali nisam o tome razmišljala sve dok nije došlo vrijeme da se suočim s realnošću. Nesumnjivo je da je želja za muškom djecom prilično uobičajena u većem dijelu svijeta; ali niti jedno mjesto na svijetu ne može se usporediti s arapskim zemljama, gdje je svaka žena izložena nepodnošljivoj napetosti tijekom svojih plodnih godina, u iščekivanju rođenja sina. Sinovi su praktički jedini razlog za brak, jedini način da se zadovolji suprugovo očekivanje. Mušku djecu smatra se velikom dragocjenošću, a između majki i sinova razvija se čvrsta povezanost. Ništa, izuzev ljubavi druge žene, ne može ih razdvojiti. Od trenutka kad smo se vjenčali, Karimova majka me smatrala suparnicom, a ne dobrodošlim članom obitelji. Bila sam sjeme razdora između Nure i njezinog sina; moja je prisutnost samo pojačavala njezinu mrzovolju i ogorčenost duboko nezadovoljne žene. Nekoliko godina ranije u njezinom životu dogodio se nenadani, nagli preokret koji joj je zatrovao život.

120


Kao prva žena Karimova oca, Nura je svom suprugu rodila sedmoro djece, od kojih trojicu sinova. Kada je Karimu bilo četrnaest godina, njegov otac uzeo je drugu ženu, Libanonku velike ljepote i iznimnog šarma. Od toga trenutka više nije bilo mira unutar zidova palača dviju žena. Nura se pretvorila u podmuklu i bolesno ljubomornu ženu odlučnu uništiti mužev drugi brak. Njezina ju je mržnja nagnala da se posavjetuje s vračem iz Etiopije - koji je služio u kraljevoj palači, ali su ga unajmljivali i drugi članovi kraljevske obitelji - i plati mu velik iznos da na Libanonku baci kletvu i učini da postane jalova. Ponosna na vlastitu plodnost, Nura je bila uvjerena da će se njezin muž razvesti od Libanonke ako mu ne bude mogla rađati sinove. Ispostavilo se da je Karimov otac toliko volio Libanonku da mu nije bilo važno hoće li mu roditi djecu. Kako su godine prolazile, Nuri je postalo jasno da Libanonka ne može rađati ali da se njezin suprug ipak neće razvesti od nje. Opsjednuta željom da svog muža pod svaku cijenu rastavi od njegove druge žene, ponovo je zatražila savjet od vrača i platila mu još veći iznos da svojom kletvom izazove Libanonkinu smrt. Kad je Karimov otac čuo glasine o razlogu Nurinog posjeta kraljevskoj palači i vraču iz Etiopije, dojurio je k njoj obuzet divljim bijesom. Zakleo se da će se razvesti od Nure ako Libanonka umre prije nje. Bit će prezrena i otjerana, i bit će joj zabranjen svaki kontakt s njenom djecom. Uvjerena da je Libanonkina jalovost rezultat vračeve kletve, Nura je sada bila užasnuta mogućnošću da se ispuni i druga kletva te da Libanonka umre; više od svega sada se bojala da kletvu neće biti moguće opozvati. Od toga vremena Nura je bila primorana štititi Libanonku. Sada je svoj nesretni život provodila pokušavajući spasiti život ženi koju je uz pomoć vradžbina pokušala ubiti. Bilo je to neobično kućanstvo. Onako nesretna, Nura se iskaljivala na svima oko sebe osim njezine djece. Kako nisam bila njezina krv, te kako me Karim silno volio, bila sam njezina prirodna meta. Njezina žestoka ljubomora bila je očita svima osim Karimu koji, kao i većina sinova, nije vidio ni trunku zla u svojoj odanoj majci. Kao iskusna žena očigledno je bila stekla stanovitu

121


mudrost, budući da se izvrsno pretvarala da mi je naklonjena - dok god je Karim bio dovoljno blizu da je može čuti. Svako jutro veselo sam ispraćala Karima na posao. Vrijedno je radio, u svojoj odvjetničkoj tvrtci, odlazeći u ured već u devet, što je u Saudijskoj Arabiji rano za svakoga a pogotovo za jednog princa. Tek rijetki članovi kraljevske obitelji ustajali bi prije deset ili jedanaest. Bila sam sigurna da nas je Nura promatrala s prozora svoje spavaće sobe, jer čim bi se za Karimom zatvorila dvorišna vrata, počela bi dozivati moje ime u najvećoj hitnji. U kućanstvu su bile zaposlene trideset i tri sluge no ona je tražila da je upravo ja poslužim vrućim čajem. Nakon što sam čitavo svoje djetinjstvo provela kao žrtva iživljavanja muškaraca, nisam bila raspoložena za to da drugi dio svog života provedem trpeći žensko zlostavljanje, čak i ako je riječ o Karimovoj majci. Odlučila sam da joj se neću odmah početi suprotstavljati. No Karimova majka će uskoro saznati da sam se suočavala s puno težim protivnicima od stare isfrustrirane žene. Uostalom stara arapska uzrečica kaže: »Tko ide polako, stigne dalje.« Zaključila sam da ću lakše ostvariti cilj ako se držim mudrosti koja se pronosila generacijama. Bit ću strpljiva i čekat ću priliku da oslabim Nurinu moć nada mnom. Na sreću, nisam trebala dugo čekati. Karimov mladi brat Munir nedavno se vratio sa studija u Americi. Ogorčen što život mora nastaviti u Saudijskoj Arabiji, svojim nezadovoljstvom ozbiljno je narušavao mir u kućanstvu. Dosta je toga napisano o monotonom životu žena u Saudijskoj Arabiji, no nedostatna je pažnja pridavana dosadi i ispraznosti u životima mnogih naših mladih muškaraca. Istina, oni su još uvijek pravi sretnici u usporedbi sa ženama osuđenima na gotovo stalnu zatočenost u kući; no i dalje su u mnogo čemu prikraćeni, i primorani provoditi dosadne dane čeznući za razonodom. Nema kinodvorana i klubova, kao niti miješanih restorana, jer ženama i muškarcima nije dozvoljeno u restoranu boraviti zajedno osim ako nisu muž i žena, brat i sestra, ili otac i kći. Muniru, koji je bio tek dvadesetdvogodišnjak i navikao na slobode američkog društva, nije prijao povratak u Saudijsku Arabiju. Nedavno je 122


diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Washingtonu, i planirao se baviti posredovanjem u dodjeljivanju državnih koncesija. Dok je čekao na priliku da dokaže svoju vještinu u stjecanju bogatstva, počeo se družiti s grupom prinčeva koji su u kraljevskoj obitelji bili na zlu glasu zbog svog razuzdanog ponašanja. Priređivali su i pohađali zabave na koje su pozivane žene sumnjivog morala, koje su u Saudijsku Arabiju došle kako bi radile u bolnicama i zrakoplovnim kompanijama. Droge je bilo u izobilju. Mnogi od tih prinčeva postali su ovisnici o alkoholu ili drogama, a najčešće o jednom i drugom. U njihovim narkotičkim ili alkoholnim izmaglicama nezadovoljstvo njihovom lozom koja je upravljala zemljom buknulo bi poput gnojnog čira. Nezadovoljni tempom modernizacije, čeznuli su za pozapadnjačenjem; ti mladi ljudi žarko su žudjeli za revolucijom. Nije bilo nimalo iznenađujuće što je njihova dokonost urodila opasnim razgovorima i riskantnim ponašanjem ta da su njihovi pobunjenički planovi uskoro izašli na vidjelo. Kralj Faisal, nekoć i sam slobodouman mladić, preobrazio se u pobožnog vladara koji je pažljivo nadgledao ponašanje mladih prinčeva. Na njihove mladenački nepromišljene ispade reagirao je prilično blago i s razumijevanjem te je neke od problematičnih prinčeva zaposlio u obiteljskom biznisu, a druge je poslao u vojsku. Nakon što je kralj Faisal Munirovu ocu prenio svoju zabrinutost zbog nedoličnog ponašanja njegova sina, začula sam glasnu viku i ljutite tonove iz radne sobe. Poput ostalih ženskih članova obitelji, i ja sam uskoro pronašla izliku da odem do sobe sa zemljopisnim kartama, točno preko puta radne sobe. S očima na kartama i ušima napregnutim kako bismo što bolje čule svađu između oca i sina, zinule smo od šoka čuvši Munira kako optužuje vladajuću obitelj za korupciju i rasipnost. Munir se zaklinjao da će on i njegovi prijatelji donijeti promjene koje su nužne ovoj zemlji. Izvikujući kletve i poziv na pobunu bijesno je izjurio iz vile. Iako je Munir tvrdio da mu je glavna briga sudbina njegove zemlje i njezine budućnosti, njegova posvećenost tom cilju bila je upitna, a njegove stvarne aktivnosti zabrinjavajuće. Bila je to tužna priča o krivoj prosudbi; alkohol i lako stečen novac zaveli su ga na krivi put. Danas malo stranaca zna da prije 1952. alkohol nije bio zabranjen nemuslimanima u Kraljevini Saudijskoj Arabiji. Dva zasebna i tragična

123


događaja u kojima su sudjelovali prinčevi iz kraljevske obitelji dovela su do toga da naš prvi kralj, Abdul Aziz, zabrani alkohol. Potkraj 1940-ih princ Nasir, sin našeg vladara, vratio se sa školovanja u Sjedinjenim Državama potpuno promijenjenih navika i ponašanja. Otkrio je neodoljivu privlačnost u kombinaciji alkohola i slobodoumnih zapadnjačkih žena, zaključivši da je upravo u alkoholu tajna pridobivanja ženske naklonosti. Nakon što mu je povjereno mjesto guvernera Rijada, nije imao nikakvih problema u pribavljanju tajnih zaliha alkohola. Organizirao je zabranjene zabave na koje je pozivao ne samo muškarce nego i žene. U ljeto 1947., nakon jednog takvog cjelonoćnog bančenja, sedmero uzvanika je umrlo od trovanja metanolom, među njima i nekoliko žena. Nasirov otac, kralj Abdul Aziz, bio je toliko razjaren ovom besmislenom tragedijom da je osobno pretukao svog sina i poslao ga u zatvor. Kad je nekoliko godina kasnije, 1951., drugi kraljev sin, Mishari, u alkoholiziranom stanju pucao u britanskog vicekonzula i ubio ga, pritom ranivši njegovu ženu, strpljenju staroga kralja došao je kraj. Od toga dana u Kraljevini Saudijskoj Arabiji alkohol je strogo zabranjen, a stvoren je prostor za golemu zaradu krijumčara na crnom tržištu. Ljudi u Saudijskoj Arabiji reagiraju na zabrane na sličan način kao i ljudi iz drugih kultura. Zabranjeno postaje još primamljivije. Većina saudijskih žena i muškaraca koje znam piju u društvu; velik broj njih stekao je ozbiljnu ovisnost o alkoholu. Nikad nisam bila u saudijskom domu koji nije imao širok izbor najfinijih i najskupljih alkoholnih pića na ponudu gostima. Od 1952. godine cijena alkohola je narasla na 650 saudijskih rijala za bocu viskija (200 američkih dolara). Uvozom i prodajom ilegalnog pića moglo se zaraditi bogatstvo. Budući da su Munir i dvojica njegovih rođaka, visoko pozicioniranih prinčeva, smatrali da bi alkohol trebao biti legaliziran, udružili su snage i uskoro se basnoslovno obogatili dopremajući ilegalni alkohol iz Jordana. Kad bi čuvari na granici postali sumnjičavi, ponuđeno im je mito da ne bi postavljali suvišna pitanja. Jedina prepreka ilegalnom uvozu alkohola su vječno budni odredi Odbora za čuvanje morala i sprečavanje 124


kriminala. Te su odbore osnovali vjerski fanatici mutawe, koje je osobito razjarivala drskost članova saudijske kraljevske obitelji, od kojih bi se više od ostalih očekivalo da poštuju islamski zakon; no umjesto toga oni su uvijek iznova pokazivali kako smatraju da su iznad Prorokovih naučavanja. Kad je jedan od tih vjerskih odbora ušao u trag Munirovim protuzakonitim aktivnostima, prepoznala sam u tome svoju priliku da riješim problem s nesnosnom svekrvom. Bila je subota, dan koji nitko u Karimovoj obitelji neće zaboraviti. Karim se tog dana vratio kući loše volje, izmoren nesnosnom vrućinom i napornim danom u uredu, a kad se pojavio na vratima zatekao je svoju majku i ženu u oštroj svađi. Ugledavši sina, Nura je počela glasno jecati žaleći se Karimu da je njegova žena Sultana neposlušna i drska prema njegovoj majci i da ju je bez ikakvog razloga napala i započela svađu. Prije no što je uvrijeđeno odjurila s poprišta podmuklo me uštipnula za podlakticu, na što sam ja u rastućem bijesu pojurila za njom, i zamahnula bih prema njoj da je udarim da se nije upleo Karim. Nura me pogledala s mržnjom a onda se okrenula prema Karimu i rekla kako sam loša supruga i da bi se Karim, kad bi malo istražio moje ponašanje, bez oklijevanja razveo od mene. Bilo koji drugi dan Karim bi se možda tek nasmijao našem glupom i djetinjastom ponašanju, svjestan da žene s previše slobodnog vremena i premalo toga čime bi ga mogle ispuniti često upadaju u rječkanja i bezrazložne svađe. Ali toga dana njegov ga je londonski burzovni mešetar obavijestio da je tijekom prošloga tjedna na burzi izgubio više od milijun dolara. U svome mračnom raspoloženju izgubio je živce i na nasilje reagirao još većim nasiljem. Budući da nijedan arapski muškarac neće proturječiti svojoj majci, Karim me tri puta pljusnuo po licu. Bili su to šamari s namjerom da uvrijede, a ne da me fizički povrijede, jer su ostavili tek lagani trag crvenila na mojoj čeljusti. Moj snažan karakter već je bio formiran do moje pete godine. Kad osjetim da mi prijeti opasnost, obuzme me strah. No kako se opasnost približava moj se strah smanjuje, a kad se s njom suočim ispuni me divlja snaga. Sa svojim se napadačem dograbim zaslijepljena srdžbom, spremna na borbu do kraja, gotovo i ne misleći na posljedice. 125


Ovo je bio takav trenutak. Bacila sam prema Karimu skupocjenu vazu koja mi se slučajno našla pri ruci, i pogodila bih ga u lice da se nije hitro izmaknuo. Vaza se razmrskala pogodivši Monetovu sliku vrijednu stotine tisuća dolara. I vaza i slika s lopočima bile su uništene. U svom neobuzdanom bijesu zgrabila sam potom skupu orijentalnu skulpturu od slonovače pa sam i nju bacila prema Karimovoj glavi. Tresak, lomljava i naši povici uzbunili su cijelo kućanstvo. Ženski dio obitelji i posluga dojurili su i počeli panično vrištati. Karimu je bilo jasno da ću, ako ovako nastavim, uništiti sobu prepunu skupih umjetnina što su pripadale njegovu ocu. Da bi me zaustavio, udario me šakom u bradu. Utonula sam u tamu crnu poput tinte. Kada sam otvorila oči, Marci je stajala nada mnom kapajući mi po licu hladnu vodu s nakvašene tkanine. U pozadini sam čula uzrujane glasove i pretpostavila da uzbuđenje oko moje svađe s Karimom još traje. No Marci mi je rekla da je razlog novoj strci Munir. Kralj Faisal pozvao je Karimova oca na razgovor u vezi sa cisternom alkohola koja je procurila ostavljajući trag ilegalne supstance na ulicama Rijada. Kad je egipatski vozač cisterne stao da bi kupio sendvič, prodorni vonj alkohola privukao je gomilu znatiželjnika i pripadnike Odbora za sprečavanje poroka koji su vozača smjesta priveli i podvrgnuli ispitivanju. Nakon što je prestrašeni vozač odao Munirovo i ime još jednoga princa, obaviješten je starješina Vjerskog vijeća koji je sve ispričao kralju. Kralj se neviđeno razbjesnio. Karim i njegov otac otišli su hitno u kraljevsku palaču, a obiteljski vozači su poslani u potragu za Munirom. Ja sam držala oblog na natečenoj čeljusti i smišljala plan osvete mrskoj Nuri. Začuvši njezine krikove ispunjene dubokim jadom pribrala sam se i spustila niz kružno stubište slijedeći zvuk njezinog neutješnog ridanja. Nisam nimalo suosjećala s njezinom nevoljom; naprotiv, željela sam je vidjeti kako plače i osjetiti duboki užitak u njezinoj boli. Slijedila sam zvuk jecaja do dnevne sobe, a kad sam je ugledala bila bih se nasmijala da me nije boljela čeljust. Nura se sklupčala u kutu sobe moleći Alaha da njezinog voljenog Munira poštedi kraljeva gnjeva i kazne. Ugledavši me, Nura je smjesta utihnula. Nakon dugačkih trenutaka tišine, pogledala me s mržnjom i prezirom i rekla: »Karim mi je obećao da će se razvesti od tebe. Shvatio je da se tvoja divlja narav nikad neće 126


promijeniti, jer ti si oduvijek bila divljakuša. U ovoj obitelji nema mjesta za nekoga poput tebe.« Očekujući suze i preklinjanja - uobičajenu reakciju onih koje se drži bespomoćnima - Nura se zapanjila kad sam joj odgovorila da ću sama zatražiti razvod od njezina sina. Izvijestila sam je da upravo u ovom trenutku Marci pakira moje putne torbe; za manje od sat vremena napustit ću njezin tiranski dom. Kao završni udarac, preko ramena sam dobacila da ću nagovoriti svog oca da zatraži da Munira oštro kazne kao primjer onima koji preziru zakone naše vjere. Njezin ljubljeni sinčić će najvjerojatnije biti bičevan ili utamničen, ili oboje. Ostavila sam Nuru zabezeknutu i ukočenu od straha. Situacija se naglo promijenila. Moj glas odzvanjao je samopouzdanjem koje nisam osjećala. Nura nikako nije mogla znati posjedujem li zakulisnu moć kojom bih mogla ostvariti svoje prijetnje. Ako bi se njezin sin razveo od mene, slavila bi; no ako bih ja bila ta koja traži razvod bila bi ponižena i osramoćena. Za ženu u Arabiji teško je, ali ne i nemoguće, rastati se od supruga. Budući da je moj otac bio bliži srodnik našeg prvog kralja nego Karimov otac, Nura se uplašila da bih mogla imati uspjeha u svom nastojanju da se Munir kazni. Nije znala da bi me otac najvjerojatnije odbio primiti u kuću zbog moje drskosti i nepromišljenosti te da ne bih imala kamo poći. Moje smione prijetnje zahtijevale su odgovarajuću akciju. Kad smo se Marci i ja pojavile na vratima natovarene putnim kovčezima, u kućanstvu je nastala strka i panika. Munir, kojeg su pronašli u kući jednog od njegovih prijatelja, i kome je naređeno da se odmah vrati doma, slučajno je stigao upravo u tom trenutku u pratnji jednog od vozača. Nesvjestan ozbiljnosti svoje situacije, opsovao je kada sam ga obavijestila da je njegova majka prouzročila razvod njezina najstarijeg sina. Val perverznog zadovoljstva prostrujao je mojim tijelom kad me Nura, potaknuta strahom od provale mojeg neobuzdanog gnjeva i osvete, počela nagovarati da ostanem. Dvostruka obiteljska kriza oslabila je Nurinu odlučnost da me se riješi. Iz naše ogorčene bitke izašla je gotovo posve poražena. Nakon mnogo nagovaranja s njezine strane, nevoljko sam pristala da ostanem.

127


Kad se Karim vratio već sam bila u krevetu, iscrpljena od večeri ispunjene poniženjem i uvredama. Čula sam kad je rekao Muniru da pomisli na ugled njihova oca prije nego što se ponovo upusti u kršenje zakona. Nisam morala naprezati sluh da bih čula Munirov drzak odgovor u kojem je Karima optužio da pomaže u podmazivanju goleme mašinerije licemjerja u koju se pretvorila kraljevina Saudijska Arabija. Kralja Faisala većina je Saudijaca voljela i cijenila zbog njegovog moralnog i pobožnog načina života. Unutar same obitelji uživao je duboko poštovanje starijih prinčeva. Izveo je našu zemlju iz teške krize što ju je prouzročila vladavine kralja Sa'uda i osigurao joj međunarodni ugled, a u nekim krajevima svijeta čak i divljenje. Ali u obitelji je postojalo veliko razilaženje između starije i mlade generacije prinčeva. Obuzeti žudnjom za nezasluženim bogatstvom, mladi muškarci iz naše obitelji mrzili su kralja jer je srezao njihove apanaže, branio im bavljenje nezakonitim poslovima, i korio ih kad bi zabludjeli s pravog puta. Nije postojala čak ni naznaka mogućeg kompromisa između ta dva tabora, i među njima su neprestano frcale iskre. Te se noći na našem prostranom krevetu Karim odmaknuo što dalje od mene. Noću sam ga čula kako se nemirno okreće i bacaka po postelji. Znala sam da ga more teške misli. Osjetila sam za mene neuobičajenu grižnju savjesti dok sam pokušavala shvatiti ozbiljnost njegovih briga. A onda sam odlučila da ću, ako naš brak preživi današnji buran dan, poraditi na obuzdavanju svog žestokog temperamenta. Kad sam se idućeg jutra probudila našla sam se pred jednim posve drugačijim Karimom. Nije mi se obraćao, pretvarajući se da me ne vidi. Moje dobre namjere od prethodne noći iščezle su u blijedom jutarnjem svjetlu. Naglas sam izjavila kako mislim da je razvod najbolje rješenje, no u srcu sam čeznula da predloži da se pomirimo. Umjesto toga pogledao me i odgovorio sablasno hladnim i ravnodušnim glasom: »Misli što te volja, no svoje ćemo razmirice rješavati tek kad obiteljska kriza bude za nama.« Potom se nastavio brijati, kao da se među nama nije dogodilo ništa neobično. Taj novi neprijatelj, ravnodušnost, ušutkao me, i sada sam mrmljajući neku melodiju sjedila praveći se nezainteresiranom dok je Karim završavao sa svojim oblačenjem. Otvorio je vrata spavaće sobe i na odlasku izrekao rečenicu koja me je natjerala na razmišljanje: »Znaš, 128


Sultana, prevarila si me sa tom svojom ratobornošću skrivenom iza ženstvenog osmijeha.« Nakon što je otišao, bacila sam se na postelju i neutješno jecala sve dok se nisam posve iscrpila. Nura me privolila da sklopimo primirje, a svoje smo razmirice okončale gestom velikodušnosti. Nakon što je ona jednog od svojih vozača poslala u suk s nakitom da za mene nabavi dijamantnu narukvicu, požurila sam se uzvratiti i kupiti joj najskuplju i najraskošniju zlatnu ogrlicu koju sam mogla pronaći. Potrošila sam više od 300,000 saudijskih rijala (80,000 američkih dolara), ne mareći što će mi Karim reći. Iznenada sam uvidjela da bi bilo mudrije održavati dobre odnose sa ženom koja bi mi mogla ozbiljno zagorčavati život ako moj brak opstane. Prošli su tjedni prije nego što je odlučeno o Munirovoj sudbini. Kraljevska obitelj ponovo je zaključila da nema koristi od toga da se prinčevske nepodopštine iznose pred javnost. Kraljev gnjev bio je donekle ublažen naporima moga oca i još nekih prinčeva da umanje ozbiljnost incidenta, prikazujući ga kao nepromišljen čin mladog čovjeka pod svježim utjecajem zala koja dolaze sa Zapada. Misleći kako sam izvršila pritisak na oca, Nura mi je bila zahvalna, govoreći svima kako je sretna što ima snahu poput mene. Nikad nije saznala da s ocem nisam razmijenila niti riječ. Njegov angažman potaknula je činjenica da sam udana u tu obitelj, i da mu ne bi bilo drago da se njegovo ime povezuje s Karimovim bratom u kontekstu skandala. On se brinuo zbog sebe i Alija. No ipak sam u potpunosti bila zadovoljna ishodom, a u očima svoje svekrve, iako nezasluženo, postala sam heroina. I ovaj put kralj je uspio utišati bijes mutawa. Vjersko vijeće toliko je poštovalo kralja Faisala da su njegove molbe uvijek saslušane i uvažene. Munira je otac uveo u biznis i poslao u Jeddu da upravlja njegovim novim uredima. Da bi ga udobrovoljio i ublažio njegovo nezadovoljstvo, pomogao mu je u sklapanju unosnih ugovora s državnim firmama. Nakon nekoliko mjeseci Munir je rekao ocu da se želi oženiti, pa su mu pronašli prikladnu mladenku da bi mu dodatno ugodili. Uskoro se počeo debljati, pridruživši se krugu članova kraljevske obitelji koji žive za zgrtanje novca, sve dok njihovi bankovni računi ne narastu toliko da im

129


je samo prihod od kamata veći od državnog budžeta nekih siromašnijih zemalja. Dan nakon našeg mučnog razgovora Karim se preselio u odvojenu spavaću sobu. Niti njegov otac niti njegova majka nisu mogli reći ili učiniti ništa što bi ga uvjerilo da odustane od odluke o razvodu. Na svoj veliki užas, tjedan dana nakon našeg otuđivanja otkrila sam da sam trudna. Nakon dugotrajnog i mučnog razmišljanja odlučila sam da nema drugog izbora nego pobaciti. Znala sam da Karim nikad ne bi pristao na razvod ako bi otkrio da nosim dijete. Ali ja nisam željela supruga koji bi sa mnom bio na silu. Bila sam u dilemi, jer u našoj zemlji pobačaji nisu uobičajeni - većina djece je željena - i nisam imala ni najmanju ideju kamo bih mogla poći i kome bih se mogla obratiti za savjet. Moja je situacija bila krajnje delikatna, no na koncu sam svoju tajnu ipak povjerila jednoj rođakinji koja mi je ispričala da je njezina mlađa sestra godinu dana prije zatrudnjela na praznicima u Nici. Ne znajući da je u drugom stanju, vratila se u Rijad. Kad je saznala da je trudna, njezin strah od toga što će joj učiniti otac bio je toliki da je pokušala samoubojstvo. No majka je štitila kćerinu tajnu i pronašla indijskog liječnika koji je za povelik iznos izvodio abortuse nad saudijskim ženama. Pažljivo sam isplanirala svoj bijeg iz palače i odlazak k indijskom liječniku, a u svoj plan uputila sam samo Marci, koja je i inače bila moja osoba od povjerenja.. Klonula duhom, čekala sam da me liječnik primi kad je u ordinaciju dojurio Karim, lica crvena od bijesa. Bila sam jedna od brojnih žena pod velom, ali prepoznao me po mojoj svilenoj abaji i crvenim talijanskim cipelama. Povukao me prema vratima i gurnuo kroz njih, urlajući na recepcionara da bi bilo najbolje da ordinaciju smjesta zatvore, jer će se on osobno pobrinuti da liječnik završi u zatvoru. Smiješila sam se pod velom, slušajući s olakšanjem i gotovo ushićeno kako mi Karim naizmjence iskazuje ljubav i proklinje me. Oči su mu istodobno sjajile od ponosa i sijevale od bijesa! Otjerao je moj strah da ću ga izgubiti zaklevši se kako nikad nije ozbiljno razmišljao o razvodu te kako je njegovo ponašanje proizašlo iz povrijeđenog ponosa i ljutnje. Karim je otkrio moj plan kad je Marci odala tajnu jednoj služavki u kući. Ta je sluškinja sve rekla Nuri, našto se moja svekrva dala u paničnu 130


potragu za Karimom, i pronašavši ga u uredu jednog njegova klijenta histeričnim ga tonom izvijestila da namjeravam ubiti njezino nerođeno unuče. Naše je dijete spašeno u zadnji čas. Marci je nedvojbeno zavrijedila nagradu. Karim me uveo u kuću obasipajući me psovkama, no kad smo se našli u našoj sobi obasuo me poljupcima. Oboje smo plakali i konačno se pomirili. Trebao se desiti niz nesretnih slučajeva da bismo iskusili vrhunac sreće. Za divno čudo, sve se dobro svršilo.

131


Četrnaesto poglavlje

Rođenje Rođenje djeteta najpotpunija je i najmoćnija manifestacija života. Čin začeća i rađanja nose u sebi veću dubinu i ljepotu nego ijedno čudo umjetnosti. To sam shvatila čekajući naše prvo dijete ispunjena dubokom radošću i srećom. Karim i ja s najvećom smo pažnjom isplanirali dolazak djeteta na svijet. Niti jedan detalj nije bio toliko nevažan da se ne bi uzeo u obzir. Rezervirali smo avionske karte za put u Europu četiri mjeseca prije očekivanog datuma djetetova rođenja. Rodit ću u bolnici Guys Hospital u Londonu. Kao što to biva s mnogim pažljivo razrađenim planovima, našem se odlasku ispriječio niz neplaniranih slučajnosti. Prekrivena svojim novim velom od deblje i gotovo neprozirne tkanine, Karimova majka iščašila je gležanj spotaknuvši se preko neke stare beduinke dok je obilazila trgovine u suku; Karimov bliski rođak, koji je bio pred potpisivanjem jednog važnog ugovora, zahtijevao je od Karima da odgodi svoj odlazak; a moja sestra Nura zabrinula je obitelj nečim za što je doktor mislio da je upala slijepog crijeva. Jednom kad su te krize minule, počeli su problemi s lažnim trudovima. Moj liječnik mi je zabranio da putujem. Karim i ja prihvatili smo neizbježno i bacili se na pripreme za dogovaranje poroda u Rijadu. Nažalost, Specijalistička bolnica i istraživački centar kralja Faisala, koja bi nama članovima kraljevske obitelji pružila najbolju i najsuvremeniju liječničku njegu, tek je trebala biti otvorena. Stoga je dogovoreno da ću roditi u manjoj gradskoj bolnici, s ne baš najboljim higijenskim uvjetima i s inertnim i šlampavim osobljem. Kao pripadnici kraljevske obitelji imali smo mogućnosti koje nisu bile dostupne ostalim Saudijcima. Karim je uredio da se tri sobe na odjelu za rodilje preurede u kraljevski apartman. Unajmio je lokalne tesare i

132


soboslikare. U pomoć su pritekli i dizajneri interijera iz Londona, s mjernim trakama i uzorcima tkanina u rukama. Moje sestre i mene do apartmana je ponosno dopratio bolnički upravitelj. Sobe su blistale oličene nebeskoplavom bojom, ukrašene svilenim zastorima i satenskim krevetnim prekrivačima. Fino izrađena kolijevka s pripadajućom svilenom posteljinom pričvršćena je za pod masivnim vijcima iz bojazni da netko od osoblja nepažnjom ne okrzne krevetić i prevrne naše ljubljeno djetešce na pod. Moja sestra Nura presavijala se od smijeha vidjevši takve mjere predostrožnosti te me upozorila da će Karim izludjeti obitelj s tako pretjeranim nastojanjem da zaštiti dijete. Ostala sam bez riječi nakon što mi je Karim priopćio da će iz Londona stići šesteročlano medicinsko osoblje kako bi asistiralo pri porodu. Poznatom londonskom obstetričaru i njegovom timu od pet vrhunski stručnih medicinskih sestara plaćen je golem honorar kako bi doputovali u Rijad tri tjedna prije predviđenog datuma poroda. Budući da sam ostala bez majke, tijekom zadnjih tjedana moje trudnoće u palaču se doselila Sara. Došla je kako bi pripazila na mene, no činilo se da bi bilo potrebnije da netko pazi na nju. Sada kad smo neprestano bile zajedno bilo je teško ne primijetiti koliko se promijenila. Rekla sam Karimu da se bojim kako se nikad neće oporaviti od svojeg traumatičnog braka; tiha sjeta sada je već postala trajno obilježje mlade žene koja je nekada bila vedra i vesela, puna životne radosti. Kako život može biti nepravedan! Sa svojom borbenošću ja bih se puno bolje nosila sa zlostavljačkim suprugom, jer nasilnici su manje skloni napadati nekog za koga znaju da će im se oduprijeti. Sa svojom pitomom i blagom naravi, Sara je bila laka meta grubosti svojeg divljačkog supruga. Ali, bila sam zahvalna na njezinom brižnom i blagom prisustvu. Kako mi je tijelo sve više bujalo, postajala sam sve nervoznija i ćudljivija. Karim je pak, sav ushićen zbog očinstva, posve izgubio zdrav razum. Zbog prisutnosti Karimovog brata Asada, i brojnih rođaka koji su dolazili i odlazili kako im se prohtjelo, Sara je bila oprezna i stavljala bi veo svaki put kad bi napuštala naš apartman na drugom katu. Neoženjeni muškarci iz obitelji bili su smješteni u drugom krilu, ali su prolazili palačom u svako doba dana. Nakon trećeg dana Sarinog 133


boravka u našem domu, Nura joj je preko Karima poručila kako nema potrebe da se pokriva velom kad prolazi kroz vilu ili odlazi u vrt. Veselilo me svako popuštanje stege i ublažavanje ograničenja i zabrana nametnutih ženskim životima. Sara se na početku osjećala nelagodno, ali se vrlo brzo opustila i odustala od stalnog prekrivanja velom. Jednog dana kasno navečer Sara i ja odmarale smo se na pletenim ležaljkama, uživajući na ugodno prohladnom noćnom zraku u zajedničkom vrtu. Većina saudijskih palača ima ženski i zajednički ili obiteljski vrt. Posve neočekivano, naišli su Asad i četiri njegova prijatelja na povratku s noćnog izlaska. Začuvši približavanje muškaraca, Sara je okrenula lice, jer nije željela osramotiti obitelj izlaganjem očima stranaca. Nisam bila raspoložena slijediti njezin primjer; umjesto toga upozorila sam ih na našu prisutnost doviknuvši Asadu da su u vrtu žene bez vela. Muškarci u Asadovu društvu žurno su prošli pored nas i ne okrznuvši nas pogledom ušli su kroz jedna od pokrajnjih vrata u muški dnevni boravak. Asad nam je iz učtivosti prišao da nas pozdravi i raspita se gdje je Karim - i njegove oči zastale su na Sarinom licu. Njegova reakcija bila je tako neobična da sam se uplašila da ga je zadesio srčani udar. Opazivši kako mu se tijelo groteskno trznulo panično sam potrčala prema njemu - onoliko brzo koliko mi je moj golemi trbuh dopuštao - i protresla mu ruku pitajući ga je li mu dobro. Bila sam istinski zabrinuta. Je li bio bolestan? Asadovo lice se zažarilo i činilo se da se ne može pomaknuti s mjesta. Odvela sam ga do stolice i posjela a zatim pokušala dozvati nekog od slugu da donese vode. Kako nitko nije odgovorio, Sara je skočila na noge i požurila sama po vodu. Asad je sav smeten pokušao otići, ali ja sam se bojala da će se onesvijestiti pa sam inzistirala da ostane. Rekao je da ga ništa ne boli i da ne može objasniti svoj iznenadni gubitak sposobnosti da se pomakne. Sara se vratila s čašom i bocom hladne mineralne vode. Ne gledajući Asada, ulila je tekućinu u čašu i podigla je do njegovih usana, a Asadova ruka okrznula joj je prste. Kad su im se oči susrele čaša je iskliznula iz njezine ruke, pala na pod i razbila se na komadiće. Sva izvan sebe Sara je potrčala prema vili, gotovo me srušivši sa stolca. Prepustila sam Asada njegovim prijateljima, koji su postali nestrpljivi i došli ga potražiti u vrt. Bili su smeteniji zbog pogleda na 134


moje lice nego na moj golemi, stršeći trbuh. Izazovno sam se odgegala kraj njih i u prolazu ih pozdravila namjerno ih gledajući ravno u oči. Odgovorili su zbunjenim mumljanjem. Karim je stigao kući u ponoć i probudio me. Rekao mi je da je upravo sreo Asada koji je bio u vrlo čudnom stanju. Tražio je da mu ispričam što se te večeri dogodilo u vrtu. Pospano sam mu odgovorila da Asadu nije bilo dobro i raspitala se je li mu sada bolje. Naglo sam se uspravila u sjedeći položaj kad mi je Karim rekao da Asad inzistira na tome da oženi Saru. Izjavio je da neće biti sretan dok Sara ne postane njegova žena. I to su bile riječi koje su dolazile od playboya nad svim playboyima! Od čovjeka koji je prije samo nekoliko tjedana rasplakao svoju majku čvrsto se zaklevši da se nikada neće ženiti. Bila sam zapanjena. Rekla sam Karimu da se po Asadovom ponašanju u vrtu moglo naslutiti da mu se Sara svidjela, ali ovo inzistiranje na vjenčanju bilo je nevjerojatno! Nakon samo nekoliko trenutaka vizualne ugode? Odbacila sam to kao besmislicu i okrenula se na bok. Dok se Karim tuširao ponovo sam razmislila o svemu i ustala iz kreveta. Pokucala sam na Sarina vrata. Kako nije bilo odgovora, lagano sam otškrinula vrata. Moja sestra je sjedila na balkonu, zureći u nebo prepuno zvijezda. Onako glomazna, s naporom sam se dogegala do stolca u kutu balkona i sjela tupo šuteći, zatečena ovakvim razvojem događaja. Ni ne pogledavši u mom smjeru, Sara je rekla s potpunom sigurnošću u glasu: »On me želi oženiti.« »Da«, odgovorila sam tiho. Užarenih očiju Sara je nastavila: »Sultana, kad sam pogledala u njegove oči, vidjela sam u njima čitav svoj život. To je čovjek o kojem je Huda govorila kad mi je prorekla da ću spoznati ljubav. Rekla je i da ću kao plod te ljubavi donijeti na svijet šestoro dječice.« Zatvorila sam oči kako bih se prisjetila Hudinog proročanstva toga davnog dana u domu naših roditelja. Sjećam se da je spominjala Sarine neostvarene ambicije i da je spomenula brak, ali sve ostalo mi je postupno izblijedilo iz sjećanja. Sada se sjećanje vratilo i ja sam zadrhtala shvativši da se ostvarilo gotovo sve što je Huda najavila. 135


Nikada nisam bila sklona vjerovati u ljubav na prvi pogled i to sam namjeravala reći Sari. No tada sam se sjetila kako su mi se noge odsjekle kad sam prvi put ugledala Karima. Ugrizla sam se za jezik zaključivši da mi je bolje da šutim. Sara me potapšala po trbuhu. »Podi u krevet, Sultana. Tvoje dijete treba odmor. Moja sudbina će me već pronaći.« Svrnula je svoj sanjarski pogled natrag na zvijezde. »Reci Karimu da bi Asad trebao razgovarati s našim ocem.« Kad sam se vratila u krevet, Karim je bio budan. Ponovila sam mu Sarine riječi, a on je zatresao glavom i promrmljao kako je život zaista čudan, a zatim je nježno ovio ruke oko moga trbuha. Spokojno smo zaspali jer se naš život usidrio u mirnoj luci, i nisu nas morila pitanja što će nam donijeti budućnost. Iduće jutro dok se Karim brijao teškim sam korakom sišla niz stube. Začula sam Nurin glas i prije nego što sam je ugledala. Citirala je poslovicu, što je bila jedna od njezinih omiljenih navika. »Čovjek koji ženu uzima zbog njezine ljepote bit će obmanut; samo onaj tko odabere mudru i poštenu ženu može s pravom reći da se dobro oženio.« Nisam imala snage da se s njom upuštam u prepirku, pa sam htjela zakašljati da najavim svoje prisustvo. No kad je Nura nastavila govoriti, predomislila sam se. Zadržala sam dah i naćulila uši da mi ne promakne koja riječ. »Asad, djevojka je već bila udana. Brzo se razvela, tko zna iz kojeg razloga. Ponovo promisli, sinko. Možeš se vjenčati s kim god želiš. Bit će mudrije da započneš život sa ženom koja je svježa i neiskvarena, ne s onom koja je istrošena od upotrebe! Osim toga, sinko, vidiš kako je Sultana žestoka i neobuzdana! Može li njezina sestra biti drugačija?« Ušla sam u sobu usplahirenog srca. Ona je Asada odgovarala od ženidbe Sarom. I ne samo to: vuk je promijenio dlaku, ali nije ćud - Nura me potajno još uvijek mrzila. Bila sam gorka pilula koju nikako nije mogla progutati. Svjesna Asadove pomalo lakomislene naravi, nisam bila naklonjena njegovoj i Sarinoj ljubavi, no sada sam odlučila čvrsto podržati njihovu vezu. Laknulo mi je kad sam iz Asadovog izraza lica zaključila kako ga ništa neće natjerati da odustane od Sare. Bio je opsjednut njome.

136


Razgovor je naglo prestao kad sam se pojavila na vratima i kad su mi ugledali izraz lica, jer nisam uspjela prikriti ljutnju. Bila sam bijesna zbog Nurine pretpostavke da će brak s mojom sestrom njezinu sinu donijeti nesreću. Naravno, nisam mogla zanijekati svoju buntovničku narav. Takva sam od najranije dobi i ne kanim se mijenjati. No razbjesnilo me što Sari želi pripisati moju reputaciju! U svojoj sam mladosti često čula stare žene kako govore: »Ako stojiš blizu kovača, prekrit će te čađa; a ako staneš kraj prodavača parfema, obavit će te miris parfema.« Shvatila sam da se Nura služila sličnom logikom: Sara i ja zajedno smo odrasle pa nam je i narav zajednička. Počela sam osjećati beskrajan bijes prema svojoj svekrvi. . Sarina ljepota izazivala je ljubomoru u mnogim pripadnicama našeg spola. Znala sam da je njezina vanjska ljepota često odvlačila pažnju od njezinih unutarnjih vrijednosti - blage i plemenite naravi i briljantnog uma. Sirota Sara! Asad je ustao i lagano kimnuo u mom pravcu a potom rekao da mora poći. Na Nurinu se licu pojavio bolni grč, kao da joj je netko u srce zarinuo bodež, kad se Asad okrenuo prema njoj i rekao: »Odluka je donesena. Ako me ona želi i ako me prihvaća njezina obitelj nitko me ne može spriječiti.« Dok je izlazio Nura mu je doviknula da je nezahvalan i pokušala u njemu izazvati krivnju kriknuvši da neće još dugo biti na ovome svijetu; njezino je srce svakim danom sve slabije. Kad je Asad ignorirao njezin proziran trik, rezignirano je odmahnula glavom. Namrštenih obrva zamišljeno je srkala kavu iz šalice. Nije bilo sumnje da smišlja zavjeru protiv Sare kao godinama ranije protiv Libanonke. Prilično uzrujana, zvoncem sam pozvala sluškinju i naredila da mi donese jogurt i voće za doručak. Malo zatim došla je Marci kako bi mi svojim vještim i spretnim prstima izmasirala naotečena stopala. Nura je pokušala započeti razgovor, ali bila sam previše bijesna da bih odgovorila. Tek što sam posegnula da uzmem jednu od svježih jagoda što su svakodnevno dopremane iz Europe, uhvatili su me tako snažni trudovi da sam se presavijala na podu. Vrištala sam od boli i od straha, jer su se trudovi pojavili prije vremena a i bolje bila preoštra. Znala sam da bih u početku trebala osjetiti tek lagano probadanje, kao kad su me nekoliko tjedana ranije uhvatili lažni trudovi. 137


Nastala je strka i panika. Nura je u jednom dahu zazvala Karima, Saru, medicinske sestre i poslugu. Karim je dojurio, podigao me u naručje i ututkao me poput zavežljaja na stražnje sjedište goleme limuzine, koja je bila posebno opremljena za ovu prigodu. Sjedala su na jednoj strani bila izvađena i ugrađen je krevet, a na suprotnoj strani tri su sjedala bila pripremljena za Karima, Saru i medicinsku sestru. Hitno su pozvani i londonski liječnik i medicinske sestre, koji su nas slijedili u zasebnoj limuzini. Hvatala sam se za križa dok mi je bolnička sestra uzaludno pokušavala izmjeriti bilo. Karim se derao na vozača da stisne gas; zatim je promijenio mišljenje i zaurlao da uspori, vičući da će nas svojom nesmotrenom vožnjom sve ubiti. Lupio je sirotog čovjeka u potiljak kad je ovaj dopustio drugom vozaču da se ubaci ispred nas, a onda si je počeo glasno predbacivati što nije dogovorio policijsku pratnju. Sara se trudila da ga smiri, ali Karim je bio poput razornog uragana. Naposljetku se umiješala britanska bolnička sestra oštrim ga tonom opomenuvši da svojim ponašanjem uznemiruje svoju ženu i dijete. Zaprijetila je da će ga dati izbaciti iz auta ako smjesta ne umukne. Ugledan i važan član kraljevske obitelji, Karim još nikad u životu nije doživio da ga kritizira jedna žena. Ostao je u šoku i bez riječi, a mi smo odahnuli od olakšanja. Upravitelj bolnice i bolničko osoblje čekali su na glavnom ulazu. Upravitelj je bio oduševljen što će naše dijete biti rođeno u njegovoj bolnici, s obzirom na to da su u to doba pripadnice kraljevskih obitelji najčešće putovale u inozemstvo da bi se ondje porodile. Moj porod bio je dug i težak, jer sam bila mlada i sitne građe, a moja je beba bila jogunasta i krupna. Samoga poroda jedva da se sjećam; bila sam omamljena od lijekova pa mi je sjećanje ostalo maglovito. Nervoza i napetost osoblja dodatno su usijale atmosferu u rađaoni, pa sam cijelo vrijeme slušala kako se liječnik izdire na sestre. Poput mog muža i njegove obitelji, i oni su se nesumnjivo molili za rođenje sina. Ukoliko se rodi muško dijete, dobit će velikodušnu nagradu; ako se pak rodi djevojčica, bit će to veliko razočarenje. Što se mene tiče, željela sam žensko dijete. Moju su zemlju očekivale promjene, i ja sam sa smiješkom zamišljala ugodniji i opušteniji život u kakvom će uživati moja buduća kći.

138


Radosni uzvici liječnika i sestara trgnuli su me iz omamljenog stanja polusvijesti. Rodio se sin! Bila sam sigurna da sam čula kako liječnik šapuće svojoj glavnoj sestri: »Bogatun u haljini dobrano će mi napuniti džepove zbog ovakvog zgoditka!« Moj um je protestirao zbog drske uvrede mome suprugu, no uskoro sam utonula u duboki san a liječnikove bezobrazne primjedbe sjetila sam se tek tjednima kasnije. Dotada je Karim liječnika već nagradio novim Jaguarom i s pedeset tisuća engleskih funti. Sestre iz njegovog tima dobile su zlatni nakit i uz to još po pet tisuća engleskih funti. Upravitelj bolnice iz Egipta bio je ushićen i bučno je slavio, jer je primio značajnu donaciju za izgradnju novog krila za rodilje. Bio je van sebe od radosti i zbog bonusa u iznosu tromjesečne plaće. Sva snatrenja o kćerčici iščeznula su u trenutku kad su mi u naručje položili mog prekrasnog sina. Kći će doći kasnije. Ovo će muško dijete biti odgajano drukčije i bolje od generacije prije njega. Osjetila sam kako me ispunjava snaga i moć dok sam planirala njegovu budućnost. Njegova razmišljanja neće biti nazadna; poštivat će svoje sestre i neće ih smatrati manje vrijednima; svoju će odabranicu upoznati i zavoljeti prije vjenčanja. Neizmjerne mogućnosti koje ga čekaju u životu u mojoj su mašti sjajile blještavim sjajem novootkrivene zvijezde. Govorila sam sebi da je toliko puta u povijesti jedan čovjek bio zaslužan za promjene koje su utjecale na milijune. Bujala sam od ponosa maštajući o dobrobiti za čovječanstvo koje će poteći iz ovog sićušnog tjelešca što ga držim u rukama. Nova era za sve žene Arabije mogla bi započeti s mojim potomstvom. Karim nije previše razmišljao o budućnosti svojega sina. Bio je oduševljen očinstvom i neobuzdan u svojim luckastim izjavama koje su se ticale broja sinova koje ćemo zajedno proizvesti. Bili smo ludi od sreće!

139


Petnaesto poglavlje

Mračne tajne Svaki čovjek na svijet uvijek dolazi na jednak način, kroz jedan uski prolaz; no načini odlaska s ovoga svijeta su bezgranično raznoliki. Najbolje čemu se možemo nadati kad napuštamo život jest da je on bio proživljen na najbolji mogući način i u punoj mjeri. No kad smrt zadesi nekoga tko je u cvijetu mladosti, to je najtužniji od svih ishoda. Kad mladi život nasilno okonča tuda ruka, to je nešto najgore na svijetu. Dok sam još bila obuzeta zanosom zbog rođenja mog sina suočila sam se s tragičnom pričom o mladoj i nevinoj djevojci osuđenoj na smrt. Poput većine pripadnika kraljevske obitelji, vodila sam život zaklonjen od običnih građana, pa su me Karim i medicinsko osoblje i u ovoj prigodi izolirali od »običnih« rodilja smještenih u sobama na nekoliko koraka od mojeg apartmana. Dok je moj sin spavao uz mene okružen zaštitarima i poslugom, njihovi sinovi i kćeri smješteni su u sobu za novorođenčad. Radoznala da saznam njihove životne priče često sam izlazila iz svojih raskošnih odaja da bih s njima popričala. Ako je moje djetinjstvo bilo dosadno i turobno, obilježeno zabranama, životi većina tih saudijskih žena bili su još turobniji, kako sam ubrzo saznala. Mojim životom upravljali su muškarci, no bila sam na neki način zaštićena zahvaljujući svom obiteljskom imenu. Velika većina žena okupljenih pred prozorom sobe s novorođenčadi nisu imale nimalo udjela u upravljanju vlastitom sudbinom. U vrijeme rođenja mojeg prvog djeteta imala sam osamnaest godina, a ovdje sam susrela djevojke kojima je bilo tek trinaest a već su dojile svoj podmladak. Druge mlade djevojke, ne starije od moje dobi, donosile su na svijet već četvrto ili peto dijete. Moju pozornost privukla je mlada djevojka s tamnim očima zamućenim od boli koja je izgubljeno zurila u bebe. Stajala je ondje dugo, nijema i nepomična, i bilo je jasno da ne vidi prizor pred sobom. Bila je odsutna duhom, beskrajno daleko od ovog mjesta. 140


Saznala sam da dolazi iz malenog sela nedaleko od Rijada. Žene iz njezina plemena obično rađaju u vlastitom domu, ali ona je trpjela trudove pet dugih dana i noći, pa ju je njezin muž napokon odvezao do grada i potražio medicinsku pomoć. Sprijateljila sam se s njom tijekom nekoliko dana koliko smo provele u rodilištu i saznala da se u svojoj dvanaestoj godini udala za pedesettrogodišnjeg muškarca. Bila mu je treća žena, ali njemu najomiljenija. Naš ljubljeni prorok Muhamed dopuštao je da muškarci imaju četiri žene, pod uvjetom da svoje vrijeme jednakomjerno podijele na svaku od njih. U ovom slučaju suprug je bio toliko obuzet čarima svoje mlade nevjeste da su se njegove prve dvije žene, da bi mu udovoljile, pristale odreći druženja sa svojim mužem kad bi na njih došao red. Mlada je žena rekla da je njezin muž bio vrlo potentan čovjek neiscrpne energije, i da je »to« obavljao mnogo puta dnevno. Oči su joj se raširile kad je rukom učinila pokret gore-dolje, kao da pumpa, kako bi pojačala dojam. Sada je bila uplašena jer je rodila kćer, a ne sina. Njezin muž bit će bijesan kad dođe po njih u bolnicu, jer su prvorođena djeca druge dvije žene bili sinovi. Bila je ispunjena zlom slutnjom da će ju muž sada s prezirom odbaciti. Slabo se sjećala svojega djetinjstva, koje joj se činilo beskrajno daleko. Odrasla je u siromaštvu, i iskusila uglavnom težak rad i žrtvovanje. Opisivala je kako je svojoj brojnoj braći i sestrama pomagala brinuti se za koze i deve i obrađivati maleni vrt. Htjela sam čuti kakva su njezina razmišljanja o muškarcima, ženama i životu, ali kako joj je manjkalo i najosnovnije obrazovanje, nisam dobila odgovore koje sam tražila. Otišla je prije nego što sam imala priliku reći joj zbogom. Zadrhtala sam na pomisao na njezin pust, čemeran život, i vratila se u svoj apartman obuzeta malodušnošću. U napadaju pretjerane brige oko sigurnosti svojega sina, Karim je ispred vrata mojeg apartmana postavio naoružane čuvare. Krenuvši u svoju redovitu jutarnju šetnju do zajedničke sobe za novorodenčad, iznenadila sam se vidjevši naoružane čuvare kako stoje ispred sobe nedaleko od mojeg apartmana. Pomislila sam kako je na odjelu zasigurno još jedna princeza, pa sam zamolila britansku bolničku sestru da mi kaže njezino ime. Nabrala je čelo rekavši mi da sam jedina princeza u bolnici, a 141


onda mi je ispričala tragičnu priču o djevojci iz sobe 212 uzbuđenim tonom koji je pokazivao koliko je zgranuta. No prije toga rekla je da je nezamislivo da se nešto takvo dogodi u njezinoj zemlji, jer su Britanci, hvala bogu, civiliziran narod, i da se u usporedbi s njima veći dio svijeta čini naprosto barbarskim. Nestrpljiva da čujem što ju je toliko ogorčilo i razbjesnilo, stala sam je požurivati da mi ispriča što se dogodilo prije nego što Karim dođe u svoju redovitu popodnevnu posjetu. Dan prije, rekla mi je, na odjel za rodilje dopremljena je mlada djevojka sputana željeznim lancima oko nogu i lisičinama oko ručnih zglobova i u pratnji naoružanih čuvara. Čuvarima se pridružila skupina mutawa, koji su ignorirajući prestrašenog bolničkog upravitelja došli ovamo kako bi odabrali liječnika za njezinu skrb. Mutawe su zgranutog liječnika informirali da je djevojka prema šerijatskom zakonu proglašena krivom za blud, a kako je to hudud, zločin protiv Boga, kazna je bila teška. Oboružani pravedničkim gnjevom mutawe su sebi uzeli u zadaću da se pobrinu da djevojka ne izmakne odgovarajućoj kazni. Liječnik, musliman iz Indije, nije prosvjedovao pred mutawama, ali bio je ogorčen zbog uloge koju je bio prisiljen odigrati. Osoblju je rekao da je uobičajena kazna za blud bičevanje, ali u ovom slučaju otac je inzistirao na smrtnoj kazni za svoju kćer. Djevojku su stražari trebali nadgledati dok ne rodi, a potom bi se izvršila kazna kamenovanja do smrti. Glasom što je podrhtavao od indignacije, britanska medicinska sestra rekla mi je da je djevojka mlada, gotovo još dijete, ne starija od četrnaest ili petnaest godina. Rekla mi je da je to sve što je uspjela doznati a potom se otišla pridružiti ostalim sestrama koje su razgovarale na bolničkom hodniku. Preklinjala sam Karima da nešto poduzme, no odgovorio je da to nije naša briga. Nakon upornog nagovaranja, omekšan mojim suzama, obećao je da će istražiti čitavu stvar. Malo svjetla u moje turobno raspoloženje unijela je Sara, donijevši mi radosne vijesti o razvoju svoje romanse. Asad je razgovarao s našim ocem i primio očekivani pozitivan odgovor. Sara i Asad će se vjenčati za tri mjeseca. Bila sam oduševljena zbog svoje sestre koja je u životu dosad iskusila tako malo sreće. 142


A zatim mi je povjerila novosti od kojih mi se želudac zgrčio od straha. Ona i Asad isplanirali su da se idućeg vikenda sastanu u Bahreinu. Kad sam se pobunila, rekla je da će ostati pri svojoj odluci, sa ili bez moje pomoći. Plan je bio da ocu kaže da će još neko vrijeme boraviti u našoj palači i pomagati mi u mojoj novoj, majčinskoj ulozi. Mojoj svekrvi Nuri rekla bi da se vraća u očev dom. Rekla je da nitko neće otkriti prevaru. Upitala sam je kako će putovati bez očeva dopuštenja, jer sam znala da on sve naše obiteljske putovnice drži zaključane u sefu u svom uredu. Osim toga, morala bi zatražiti očevo pismo dopuštenja, inače je neće pustiti u avion. Zgranula sam se kad je rekla da je putovnicu i pismo dopuštenja posudila od prijateljice koja je planirala put u Bahrein da posjeti rodbinu, ali ga je morala otkazati kad se jedan od rođaka razbolio. Budući da se saudijske žene prekrivaju velom, a čuvari na aerodromima nikad se ne bi usudili zatražiti da vide žensko lice, mnoge Saudijke posuđuju jedna drugoj putovnice u takvim prilikama. Sara bi kasnije vratila prijateljici uslugu tako što bi isplanirala putovanje u neku od susjednih zemalja i otkazala ga u zadnji čas, a zatim svoje dokumente posudila toj istoj prijateljici. Bila je to detaljno razrađena ilegalna operacija koju nitko od saudijskih muškaraca nikad nije prokljuvio. Uvijek me zabavljala lakoća s kojom bi žene nasamarile službenike na aerodromima, ali sada kada je bila riječ o mojoj sestri tresla sam se od straha. U nastojanju da odvratim Saru od nesmotrena poteza, ispričala sam joj priču o mladoj djevojci koju je čekala smrt kamenovanjem. Saru je priča silno potresla, ali je i dalje čvrsto ustrajala na svom planu. Premirala sam od straha no ipak sam je pristala pokrivati u izvršenju njezina nauma. Sretno se smiješila, veseleći se sastanku s Asadom bez tuđeg nadzora, povjerivši mi da se Asad dogovorio s jednim prijateljem da mu ustupi svoj apartman u Manami, glavnom gradu sićušne susjedne zemlje Bahrein. Sara je razdragano podigla mog sina iz njegove svilom obložene kolijevke i iskričavih očiju divila se njegovu savršenstvu. Rekla je kako će i ona uskoro upoznati radosti majčinstva, jer su ona i Asad čeznuli za šestero mališana koje im je Huda prorekla s tolikom sigurnošću.

143


Ne želeći kvariti Sarmo veselje glumila sam vedrinu i spokoj, no strah mi se ugnijezdio u utrobi poput ledene grude. Karim se vratio rano navečer s informacijama o osuđenoj djevojci. Rekao je kako je bila poznata po raskalašenom ponašanju te da je zatrudnjela nakon seksa sa skupinom tinejdžera. Karim je bio zgađen njezinim ponašanjem. Rekao je da je, prezrevši zakone naše zemlje, osramotila svoju obitelj i ukaljala čast obiteljskog imena; njezina obitelj nije ni mogla postupiti drugačije. Pitala sam svog muža kakva je kazna dosuđena mladićima koji su sudjelovali u bludničenju, ali na to nije imao odgovora. Nije ni trebao ništa reći, jer sigurna sam da ih je umjesto smrtne kazne zapala tek malo stroža opomena; u arapskom svijetu sva krivnja za nedopušteni seks u potpunosti je prebačena na ženska pleća. Karim me razočarao odobravanjem smrtne kazne dosuđene djetetu, bez obzira na vrstu zločina. Iako sam ga usrdno molila da uloži dodatni napor i zamoli kralja da intervenira u djevojčinu korist - kao što je često uspješno činio kad se radilo o očevima sklonima najstrožoj kazni - Karim je ignorirao moje vapaje, upozorivši me s neskrivenom razdraženošću da se okanim te teme. Kad me na rastanku pozdravio, nisam ga ni pogledala. Dok je on obasipao našeg sina razdraganim poljupcima i obećanjima savršenog života, ja sam sjedila tupa i utonula u mračne misli. Pripremala sam se na odlazak iz bolnice kad je britanska sestra uzrujano banula u moj apartman s vijestima o osuđenoj djevojci, prepričavajući mi s mučnom preciznošću svaku najbolniju pojedinost koju je čula od liječnika iz Indije. Osuđena djevojka u ranim je jutarnjim satima rodila žensko dijete. Trojica mutawa, obaviješteni o indignaciji s kojom su stranci što borave u našoj zemlji dočekali priču o sudbini nesretne djevojke, pridružili su se naoružanim čuvarima ispred ulaza u rađaonicu kako bi spriječili da neki suosjećajni stranac pomogne djevojci u bijegu. Nakon porođaja djevojka je u kolicima odvezena u sobu odakle će - kako su mutawe obavijestili liječnika - istog dana biti odvedena na izvršenje kazne kamenovanjem do smrti zbog sagrješenja protiv Božjeg zakona. Sudbina novorođenčeta nije bila odlučena, budući da ga je djevojčina obitelj odbila odgajati. Bolnička sestra potreseno mi je prepričala što je mlada djevojka u suzama povjerila liječniku o događajima koji su doveli do njezinog tragičnog položaja. Zvala se Amal i bila je kći trgovca iz Rijada. Imala je 144


samo trinaest godina i upravo je počela nositi veo kada se zbio događaj koji joj je uništio život. Bio je četvrtak navečer i Amalini roditelji otputovali su tog jutra na vikend u Emirate gdje su namjeravali ostati do subote u podne. Tri filipinske služavke su spavale, a vozač je bio u svojoj maloj stražarskoj kućici pored kapije, dosta udaljenoj od kuće. Amalina starija oženjena braća i udate sestre živjeli su u drugim dijelovima grada. Od obitelji samo su ona i njezin sedamnaestogodišnji brat ostali kod kuće. Njezinom bratu i trima filipinskim sluškinjama bilo je naloženo da se brinu o njoj. Njezin brat je iskoristio priliku da u odsustvu roditelja organizira zabavu za grupu svojih tinejdžerskih prijatelja. Amal je mogla čuti glasnu muziku i glasove do duboko u noć; prostorija u kojoj je organizirana zabava bila je smještena točno ispod njezine spavaće sobe. Pretpostavljala je da njezin brat i njegovi prijatelji puše marihuanu. Kad su zidovi Amaline sobe počeli podrhtavati od zvukova basa s glazbene linije, odlučila je sići dolje i zamoliti svog brata i njegove prijatelje da stišaju muziku. Odjevena samo u tanku spavaćicu, nije imala namjeru ulaziti u sobu, već samo gurnuti glavu kroz vrata i opomenuti ih da se stišaju. Svjetla su bila prigušena, soba je bila gotovo mračna; brat nije odgovorio na njezino dozivanje, pa je djevojka ušla unutra da ga potraži. Amalin brat nije bio u sobi. Njegovi prijatelji bili su očigledno pod utjecajem droge i razgovora o ženama, jer je nekoliko njih iznenada na nju nasrnulo i oborilo je na pod. Zavrištala je dozivajući brata i pokušala dečkima objasniti kako je ona kći obitelji ove kuće, ali njezina preklinjanja nisu dopirala do njihovih drogiranih mozgova. Strgnuli su joj spavaćicu i zvjerski se oborili na nju poput pomahnitale rulje. Jačina glazbe posve je zaglušila zvukove brutalnog napada, i nitko nije čuo njezine krikove upomoć. Amal je izgubila svijest nakon što su je zaredom silovala trojica momaka. Brat joj je bio u kupaonici, ali bio je toliko nadrogiran da se skljokao uza zid i u narkotičkoj omaglici ondje proveo ostatak noći. Kasnije, kad je jutarnje svjetlo razbistrilo glave napadača i kad je otkriven Amalin identitet, momci su pobjegli iz vile. Vozač i filipinske služavke otpremili su Amal u najbližu bolnicu, a liječnik u službi hitne pomoći obavijestio je policiju. Upleli su se i mutawe. 145


Budući da je kao žena bila izolirana od vanjskog svijeta, Amal nije mogla identificirati svoje napadače po imenu, već ih samo prepoznati kao poznanike svog brata koji su prisustvovali zabavi. Njihova imena policija je doznala od Amalinog brata, ali do časa kad su ih pronašli i priveli radi iskaza momci su već pripremili i uskladili svoju priču. Prema njihovoj verziji te večeri nisu konzumirali drogu. Potvrdili su samo da su puštali glasnu muziku i nedužno se zabavljali. Rekli su da je djevojka ušla u sobu u providnoj spavaćici i nagovarala ih na seks. Prema njihovu daljnjem iskazu, rekla je dečkima da je u sobi upravo čitala neku knjigu o seksu i postala vrlo znatiželjna. Zakleli su se da su je isprva odbili, ali da se ponašala na tako smion i drzak način - sjedajući im u krilo, ljubeći ih, dodirujući se po tijelu - da se više nisu mogli suspregnuti. Djevojka je odlučila iskoristiti činjenicu da je ostala bez nadzora i dobro se zabaviti s momcima. Izjavili su da je bila nezasitna i da ih je sve pozivala da se pridruže. Kad su se roditelji vratili iz Emirata, Amalina majka povjerovala je priči svoje kćeri; bila je izvan sebe od boli, no nije uspjela uvjeriti svog muža u kćerinu nevinost. Amalin otac, koji nikad nije uspio uspostaviti bliskost sa kćerima, bio je pogođen događajem, ali je smatrao da su dečki učinili ono što bi učinila bilo koja muška osoba u tim okolnostima. Teška srca odlučio je da njegova kći mora biti kažnjena zbog sramoćenja obiteljskog imena. Amalin brat, koji je bio u strahu od oštre kazne zbog korištenja droga, nije istupio da obrani sestrinu čast. Mutawe su djevojčina oca podržali u njegovu nepopustljivom stavu i pohvalili ga zbog njegovih čvrstih religijskih uvjerenja. Djevojka je trebala umrijeti za nekoliko sati. Otupjela od tuge i straha, jedva sam čula uzrujane riječi britanske medicinske sestre. Moju osobnu sreću zbog rođenja sina nadjačala je pomisao na tragičnu sudbinu nedužne djevojke i uzaludan napor njezine majke da je spasi od okrutne smrti. Sama nisam nikad svjedočila kamenovanju, ali naš vozač Omar jest, i to čak tri puta - i svaki puta nam je s velikim užitkom opisivao sudbinu žena koje nisu bile pažljive u čuvanju svoje časti koju su njihovi muškarci toliko visoko cijenili. Razmišljala sam o jednom od Omarovih mučnih opisa koji mi se zauvijek urezao u sjećanje. Kad mi je bilo dvanaest godina, žena iz jednog malenog sela nedaleko od Rijada bila je optužena za preljub. Bila je osuđena na smrt

146


kamenovanjem, a Omar i vozač našeg susjeda odlučili su otići pogledati taj spektakl. Od ranog jutra skupljala se gomila svjetine što je nestrpljivo očekivala da vidi to »bezbožno i pokvareno biće«. Kad su već postali razjareni od dugog čekanja pojavio se policijski auto iz kojeg su policajci grubo izvukli mladu ženu od otprilike dvadeset i pet godina. Omar je rekao da je bila vrlo lijepa, upravo ona vrsta žene koja bi prkosila božjim zakonima. Ženine ruke bile su vezane a glava joj je bila spuštena na prsa. Strogim službenim glasom jedan je muškarac pred gomilom pročitao kakav je zločin žena počinila. U usta su joj ugurali prljavu krpu, a preko glave prebacili crnu kapuljaču. Prisilili su je da klekne a onda ju je krupan muškarac išibao bičem po leđima zadavši joj pedeset udaraca. Kad se pojavio kamion napunjen kamenjem koje je istovareno na gomilu, čovjek koji je pročitao presudu obavijestio je svjetinu da smaknuće može započeti. Omar je rekao da je grupa ljudi, uglavnom muškaraca, jurnula prema gomili kamenja i počela ga bacati prema ženi. Osuđenica se ubrzo stropoštala na zemlju a tijelo joj se stalo grčevito trzati. Omar je rekao da mu se činilo kako tupi udarci kamenja o njezino tijelo traju čitavu vječnost, uz kratke prekide dok bi doktor provjeravao ženin puls. Nakon približno dva sata doktor je ženu napokon proglasio mrtvom, i kamenovanje je prestalo. Britanska medicinska sestra vratila se u moju sobu vidno uzrujana trgnuvši me iz turobnih misli. Policija i mutawe odvodili su djevojku na izvršenje kazne. Rekla je da ću ako stanem na vrata moći vidjeti njezino lice, jer djevojka nije imala veo. Začuvši komešanje u hodniku brzo sam pričvrstila veo a noge su me same odnijele do vrata, bez ikakve misli ili namjere. Osuđenica je bila krhka i sitna poput djeteta među visokim, ravnodušnim čuvarima koji su je sprovodili njezinom usudu. Brada joj je počivala na prsima te je bilo teško vidjeti izraz njezina lica. Ali razaznala sam da je bila ljepušno dijete, koje bi izraslo u pravu ljepoticu da joj je pružena prilika da sazri. Prestravljeno je podigla pogled i virnula u more nepoznatih lica koja su je motrila s neskrivenom znatiželjom. Vidjela sam da je paralizirana od straha. Nije bilo rođaka koji bi je tješili na putu do

147


gubilišta, samo stranci koji će je ravnodušnim pogledom ispratiti na najmračnije i najsamotnije od svih putovanja. Vratila sam se u svoj bolnički apartman i nježno u naručje uzela svog malenog sina. Ganuto sam promatrala njegovo sićušno lišće, ispunjena olakšanjem što nije pripadnik slabijeg spola. Pitala sam se hoće li on jednog dana podržavali sustav koji je bio toliko nepravedan prema njegovoj majci i sestrama. Zadrhtala sam od strepnje dok sam se pitala hoću li se i ja jednom naći u situaciji majki koje su nemoćne svoje kćeri zaštititi od zakona ove zemlje. Oči britanske medicinske sestre bile su mokre od suza. Šmrcnula je i pitala me zašto ja kao princeza nisam intervenirala da spriječim ovu suludu okrutnost. Rekla sam joj da sam pokušala ali nisam uspjela; prema zakonu, žene u našoj zemlji nemaju pravo glasa, pa čak ni one iz kraljevske obitelji. S gorčinom u glasu dodala sam da će djevojka bez odgađanja biti umorena na najgrozniji način - i što je još gore, njezin život i njezina smrt neće ostaviti nikakvog traga, kao da nikad nije niti postojala. Ogorčeno sam pomislila na prave krivce, prijatelje Amalinog brata koji slobodno šeću okolo, ne mareći zbog tragične smrti koju su prouzročili. Karim je stigao po nas lica obasjanog radosnim osmijehom. Naš povratak u palaču isplaniran je tako brižljivo kao da je riječ o planu neke presudne bitke. Policijska pratnja krčila nam je put kroz kaotični promet Rijada. Karim me naglo ušutkao kad sam spomenula bolnički incident. Nije želio slušati tužne priče dok u naručju drži svojeg novorođenog sina koji je imao sreće da svoj životni put započne kao princ u zemlji koja je mazila i pazila takve kao što je on. Osjetila sam hladnoću i distanciranost prema čovjeku koji nije nimalo mario za tragičnu sudbinu jedne skromne, siromašne i nedužne djevojke. Potišteno sam uzdahnula, suočena sa samoćom i strahom pred budućnošću koja čeka mene i moje još nerođene kćeri.

148


Šesnaesto poglavlje

Kraljeva smrt Uz godinu 1975. vežu me slatkogorke uspomene: za moju obitelj i moju zemlju bila je to istovremeno godina najveće radosti i najdublje tuge. Okružen onima koji ga vole, moj obožavani sin Abdullah slavio je svoj drugi rođendan. Na zabavu je iz Francuske našim privatnim avionima dopremljena mala cirkuska trupa koja je čitav tjedan boravila u palači Karimova oca. Sarin i Asadov tajni romantični izlet u Bahrein prošao je bez posljedica i sada su bili u sretnom braku i iščekivali svoje prvo dijete. Asad je uoči bebina rođenja u Parizu opustošio tri robne kuće, pokupovavši čitavu zalihu dječje odjeće. Njegova majka Nura zgroženo je svima pričala da je Asad sišao s uma. Obasuta ljubavlju i pažnjom svoga muža, moja sestra Sara je nakon toliko patnji u životu napokon zasjala od sreće. Ali je studirao u Sjedinjenim Državama i više nije bio uključen u živote svojih sestara. Ocu je priredio šokantno iznenađenje kad mu je obznanio da je zaljubljen u Amerikanku iz radničke klase. Srećom, i na očevo veliko olakšanje, Ali je još jednom iskazao svoju prevrtljivu prirodu i ubrzo nas obavijestio da bi mu ipak bila draža saudijska žena. Kasnije smo saznali da ga je Amerikanka pogodila svijećnjakom u glavu kad je postao ratoboran i svadljiv zbog njezinog odbijanja da mu se pokorava. Mi mladi saudijski parovi modernih nazora iskoristili smo postupno popuštanje strogih ograničenja nametnutih ženama. Godine nastojanja što su ih kralj Faisal i njegova žena Iffat uložili kako bi pomaknuli granice ženskih sloboda i omogućili ženama obrazovanje, pokazale su rezultate. Obrazovanje je u ženama potaknulo odlučnost da sudjeluju u poticanju promjena u našoj zemlji. One najhrabrije više nisu pokrivale svoja lica, odbacivši svoje velove i hrabro uzvraćajući pogled 149


dežurnim čuvarima vjere koji bi se drznuli pozvati ih na red. Iako su i dalje pokrivale kosu i nosile abaje, odvažnost ove nekolicine svima nam je dala nadu. Nama iz kraljevske obitelji nikada neće biti dopuštena tolika sloboda; srednja klasa je bila ta koja je iskazivala snagu i hrabrost. Škole za žene sada su se otvarale bez javnog iskazivanja neodobravanja od strane mutawa. Počele smo vjerovati da će obrazovanje žena konačno dovesti do jednakosti. Nažalost, kažnjavanje žena smrću među natražnjačkim fundamentalistima još uvijek je bilo česta pojava. Promjene ne mogu nastupiti preko noći, tješile smo jedna drugu kad bismo slušale o takvim nemilim događajima. Iznenada, za manje od šest mjeseci, Karim i ja postali smo vlasnici četiri nova doma. Naša nova palača u Rijadu napokon je bila dovršena. Karim je zaključio da će njegov mali sin bolje napredovati ako bude udisao svježi morski zrak, pa smo kupili i novu vilu pored mora u Jeddi. Moj otac posjedovao je prostrani apartman u Londonu, samo četiri ulice od Harrodsa, koji je po izrazito povoljnoj cijeni ponudio svojim potomcima. Budući da su ostale sestre i njihovi muževi već posjedovali kuće u Londonu, a Sara i Asad su upravo odlučili kupiti vilu u Veneciji, Karim i ja smo rado iskoristili priliku da postanemo vlasnici doma u tom uzbudljivom gradu koji Arapi toliko vole. I napokon, kao dar za trogodišnjicu vjenčanja i nagradu što sam mu podarila toliko priželjkivanog sina, Karim mi je kupio dražesnu vilu u Kairu. Povodom Abdullahovog rođenja nagrađena sam i skupocjenim nakitom. Obiteljski draguljar iz Pariza donio je u Rijad sedam savršenih setova ogrlica, narukvica i naušnica načinjenih od biranih dijamanata, rubina i smaragda. Nepotrebno je dodati da sam se osjećala prebogato nagrađenom za nešto što sam ionako željela učiniti. Karim i ja provodili smo većinu vremena u Jeddi, u našoj vili smještenoj na prestižnoj lokaciji rezerviranoj za pripadnike kraljevske obitelji. Zabavljali smo se igrajući tablu ili šah i gledajući našeg sina okruženog filipinskim služavkama kako razdragano udara ručicama po toplom modrom moru bogatom egzotičnim ribama. Čak i nama ženama bilo je dozvoljeno kupanje, premda smo svoje abaje držale čvrsto oko sebe sve dok ne bismo zašle u vodu do vrata. Jedna od mojih sluškinja tada bi me oslobodila abaje, kako bih mogla nesputano plivati i uživati u svježini

150


valova. Bila sam slobodna koliko god je to za jednu saudijsku ženu bilo moguće. Bio je kraj ožujka, ne odviše toplog mjeseca u godini, pa se nismo previše zadržavali vani nakon podneva, kad je sunce najjače grijalo. Rekla sam služavkama da uzmu naše nasmijano djetešce i da ga isperu pod prijenosnim tušem s toplom vodom, izrađenim specijalno za njega. Gledali smo kako guguče i lamata svojim kratkim, punašnim nožicama i rastapali se od ponosa. Karim mi je stisnuo ruku i rekao kako se osjeća gotovo krivim zbog tolike sreće. Kasnije sam ga optužila da je nama, a i svim Saudijcima, donio nesreću glasno izražavajući svoju životnu radost. Većina Arapa vjeruje u urokljivo oko; mi nikad ne pričamo glasno o svom zadovoljstvu životom ili o ljepoti naše djece, u strahu da će nas čuti zloduh i nauditi nam oduzimanjem voljenog bića. Da bismo se obranili od zlog utjecaja urokljivog oka, našu djecu štitimo talismanima - poput plavih brojanica pričvršćenih na njihovu odjeću. Koliko god da smo bili prosvijetljeni i obrazovani, i mi smo svoga sina štitili na taj tradicionalni način. Dok smo tako sjedili i uživali u ljepoti i spokoju morskog krajolika dotrčao je Asad panično vičući: »Kralj Faisal je mrtav! Ubio ga je netko iz kraljevske obitelji!« Slušali smo nijemi i potreseni od šoka dok nas je Asad izvještavao o oskudnim detaljima koje je saznao od jednog kraljevskog rođaka. U pozadini ubojstva našeg strica bio je spor oko pokretanja televizijskog programa prije otprilike deset godina. Kralj Faisal se od početka svoje vladavine čvrsto zalagao za napredak i modernizaciju naše zaostale zemlje. Karim je rekao da ga je jednom čuo kako kaže: »Sviđalo se to Saudijcima ili ne, i koliko god se konzervativci otimali i prosvjedovali, ja ću ih makar i silom odvući u dvadeseto stoljeće.« Problemi s kojima se suočavao u obuzdavanju vjerskog ekstremizma bili su nastavak mučnih situacija s kojima se susretao i naš prvi vladar, Faisalov otac Abdul Aziz. Naime, za njegove vladavine zagriženi vjerski fanatici gnjevno su prosvjedovali protiv otvaranja prve radijske stanice, ali naš prvi kralj ušutkao je prigovore naredivši čitanje Kurana na radiovalovima. Čuvari vjere nisu se imali razloga buniti protiv novog i učinkovitijeg načina širenja Božje riječi. Godinama kasnije, kad je Faisal odlučio omogućiti svom narodu da dobije televizijski program, 151


naišao je, kao i njegov otac prije njega, na protivljenje Vijeća vjerskih starješina. Žalosno je da su se i neki članovi kraljevske obitelji pridružili takvim prosvjedima, pa je u rujnu 1965. godine - kad sam bila tek malo dijete - jednog od prinčeva koji je organizirao prosvjed protiv uvođenja televizijskog programa ubila policija. Odmetnuti princ je na čelu svojih sljedbenika pokušao zauzeti televizijsku stanicu pa je u razmjeni puščane paljbe s policijom bio ustrijeljen. Iako je od tog događaja prošlo gotovo deset godina, u mlađem bratu ubijenog princa i dalje je ključala mržnja i želja za odmazdom, sve dok naposljetku nije ubio svog ujaka kralja. Karim i Asad hitno su se vratili avionom u Rijad, a Sara i ja, zajedno s još nekoliko pripadnica kraljevske obitelji, okupile smo se u našoj obiteljskoj vili oplakujući smrt voljenog kralja. Malo tko od ženskog dijela kraljevske obitelji nije volio kralja Faisala, jer je on bio naša jedina nada za poboljšanje položaja žena i postizanje konačne slobode. Kao najviši autoritet, koji je uživao ugled i među vjerskim vođama i među različitim frakcijama unutar kraljevske obitelji, bio je jedini u prilici promicati borbu za ženska prava. Naše je okove osjećao kao svoje, i gorljivo je poticao naše očeve da ga podrže u zalaganju za društvene promjene. Jednom sam ga čula kad je rekao da je Bog muškarcima i ženama dodijelio različite uloge, no da to ne znači da bi jedan spol trebao s neupitnom nadmoći vladati nad drugim. Mirnim ali čvrstim glasom dodao je da neće biti sretan sve dok svaki građanin ove zemlje, bez obzira na spol, ne bude gospodar vlastite sudbine. Vjerovao je da je obrazovanje naših žena jedini način da se postigne taj cilj, budući da je neznanje najveća prepreka napretku. Nesumnjivo je da se niti jedan vladar ni prije ni nakon Faisala nije u tolikoj mjeri zalagao za poboljšanje položaja žena. Gledajući unatrag, naš kratak i opojni uspon prema slobodi pretvorio se u nagli otrežnjujući pad onoga trenutka kad su Faisalov život prekinuli izdajnički meci koje je ispalio pripadnik njegove vlastite obitelji. Mi žene bile smo shrvane spoznajom da su naše šanse za slobodu pokopane s kraljem Faisalom. Osjećale smo bijes i mržnju prema obitelji koja je iznjedrila takvo čudovište kao što je bio naš rođak Faisal ibn Musaid, ubojica naših nada i snova. Jedna od mojih sestrični ogorčeno je okrivila ubojičina oca da je sinove odgajao u duhu mržnje i protivljenja napretku. On, kojem je rođenjem pripala istaknuta pozicija u vladajućoj hijerarhiji, i koji je bio 152


jedan od polubraće kralja Faisala, klonio se svakog kontakta s članovima obitelji i odgovornosti koju nameće prijestolje. Jedan je sin bio fanatik, voljan umrijeti da spriječi uvođenje televizijskog programa, a drugi je ubio našeg voljenog i cijenjenog kralja Faisala. Nema riječi koje bi mogle opisati našu bol pri pomisli na to da je Saudijska Arabija ostala bez tako mudrog vladara, koji nas je tako odlučno i sigurno vodio putem napretka. Nikad prije niti poslije nisam svjedočila takvoj nacionalnoj žalosti. Čitava naša zemlja i sav njezin narod bio je shrvan tragedijom. Najbolji voda kojeg je naša obitelj mogla ponuditi stradao je od ruke jednog iz naših redova. Tri dana nakon kraljeve pogibije Sarina kći iznenadila je svoju majku naglim i bučnim dolaskom na svijet. Malena Fadila, nazvana prema našoj majci, rodila se kad je nacija žalovala. No iako je bol bila duboka a oporavak polagan, malena Fadila razvedrila nam je misli i vratila nam nadu u životnu radost. U strahu za kćerinu budućnost, Sara je nagovorila Asada da potpiše dokument u kojemu je stajalo da će njihova kći imati slobodu sama izabrati svog muža bez uplitanja obitelji. Sara je sanjala uznemirujući san da su ona i Asad poginuli u avionskoj nesreći, i da njihovu kćer obitelj odgaja na jednako krut i strog način kao i njezinu majku. S nepokolebljivom odlučnošću rekla je Asadu da bi radije počinila umorstvo nego da gleda kako joj se kći udaje za kakvog pokvarenjaka s dvostrukim moralnim standardima. Još uvijek ludo zaljubljen u svoju ženu, Asad ju je utješio potpisavši dokument i otvorivši u švicarskoj banci račun od milijun dolara na djetetovo ime. Sarina kći imat će zakonska i financijska sredstva za bijeg od neželjenog braka ako je nužda na to primora. Ali se za ljetne praznike vratio iz Sjedinjenih Država još nepodnošljiviji no što sam ga se sjećala. Razmetao se pripovijestima o svojim pothvatima s američkim ženama i obznanio da su - o da, istina je, baš kao što su mu pričali! - sve one kurve. Kad mu je Karim upao u riječ i ustvrdio da je susreo mnogo vrlo moralnih žena dok je bio u Washingtonu, Ali se nasmijao i rekao da se očito mnogo toga promijenilo. Izjavio je da su žene koje je susretao u barovima preuzimale inicijativu i predlagale seks prije nego što je uopće imao priliku da i načne tu temu. Karim mu je rekao da je upravo u tome 153


stvar; ako je žena sama u baru, najvjerojatnije je u potrazi za jednonoćnom avanturom ili dobrim provodom. Na koncu konca, žene u Americi su slobodne, baš kao muškarci. Savjetovao je Aliju da katkad ode u crkvu ili posjeti kulturna zbivanja ako želi susresti drugačiju vrstu ponašanja. Ali je bio nepopustljiv. Rekao je da je testirao krepost Američkih žena iz svih društvenih slojeva, i sve su one definitivno bile kurve, barem po njegovom iskustvu. Kao i većina muslimana, Ali nikad neće biti u stanju razumjeti običaje i tradiciju neke druge religije ili zemlje. Slika koju Arapi imaju o američkom društvu temelji se na trećerazrednim američkim filmovima i jeftinim televizijskim zabavnim emisijama. Sto je najvažnije, nametnuta zabrana druženja sa ženama u njihovoj domovini razlog je što saudijski muškarci jedva čekaju da svoje potisnuto zanimanje za žene zadovolje kad se nadu među slobodoumnim strankinjama. Tužno je što traže isključivo društvo žena koje rade u barovima kao striptizete ili prostitutke i na tome baziraju dojam o zapadnjačkom moralu. Kako većina saudijskih žena ne putuje, one vjeruju pričama svojih muževa i braće. Kao rezultat toga golema većina Arapa vjeruje da je većina zapadnjačkih žena promiskuitetna. Iako se ne može poreći da je moj brat bio naočit na neki egzotičan način, i da je privlačio brojne pripadnice suprotnog spola, njegove priče da se osobno uvjerio u nemoral američkih žena bile su neuvjerljive. Rekla sam Karimu da bih se voljela naći u prilici da putujem s Alijem. Kakva bi samo zabava bila stajati mu iza leđa s visoko podignutim natpisom na kojem bi stajalo upozorenje: OVAJ TE MUŠKARAC POTAJNO PREZIRE I GADIŠ MU SE! AKO OVOM MUŠKARCU KAŽEŠ DA, PRED ČITAVIM SVIJETOM ĆE TE ŽIGOSATI KAO KURVU! Prije povratka u Sjedinjene Države, Ali je rekao ocu da je spreman uzeti svoju prvu ženu. Život bez seksa je patnja, rekao je, i stoga bi volio imati ženu koja će mu biti na raspolaganju svaki put kad se za praznike vrati u Rijad. I najvažnije, vrijeme je da dobije sina. Jer, bez sinova muškarac u Saudijskoj Arabiji je bezvrijedan, predmet poruge i podsmjeha okoline. Njegova nova žena, naravno, ne bi mogla s njime živjeti u Sjedinjenim Državama; živjela bi u očevoj vili, gdje bi je Omar i ostali sluge pažljivo čuvali. Ali je rekao da mu treba sloboda kako bi mogao uživati u opuštenom američkom moralu. Njegov jedini uvjet za buduću 154


suprugu - osim djevičanstva, naravno - bio je da bude mlada, ne starija od sedamnaest godina, izuzetno lijepa, i pokorna. Za manje od dva tjedna Ali se zaručio za rođakinju iz kraljevske obitelji; dan vjenčanja bio je zakazan za prosinac, kada će imati nešto više od mjesec dana vremena između dva studijska semestra. Promatrajući svog brata, shvatila sam koliko imam sreće što sam se udala za muškarca poput Karima. Moj muž je, istina, bio daleko od savršenstva, no Ali je bio tipičan saudijski mužjak; uz takvoga gospodara život bi bio mučan i tegoban. Prije Alijevog povratka u Sjedinjene Države, cijela obitelj okupila se u našoj vili u Jeddi. Jedne večeri muškarci su malo previše popili i upali u žustru raspravu. Nakon večere na red je došlo kontroverzno pitanje treba li ženama dopustiti da voze automobile. Karim i Asad pridružili su se Sari i meni u našem inzistiranju na potrebi za ukidanjem besmislene zabrane koja nema nikakvog temelja u naučavanju islama. Iznijeli smo primjere žena koje u razvijenim zemljama pilotiraju avionima, dok nama nije dopušteno voziti ni najobičniji auto! Mnoge saudijske obitelji ne mogu si priuštiti više od jednog vozača. Što se događa ako se pojavi iznenadna potreba da se nekoga iz obitelji odveze liječniku dok je vozač odsutan jer su ga poslali da obavi nešto u gradu? Misle li saudijski muškarci zaista toliko loše o ženskim sposobnostima da će radije volan povjeriti dvanaestogodišnjaku ili trinaestogodišnjaku, nego odrasloj ženi? Alija, oca i Ahmeda iritiralo je što se o takvom nečem uopće raspravlja. Ali je tvrdio da bi se žene i muškarci u tom slučaju mogli neometano sastajati izvan grada i upuštati se u zabranjene seksualne avanture! Ahmed se brinuo da bi žene zbog vela imale problema sa smanjenom vidljivošću. Otac je upozorio na mogućnost automobilskih nesreća, kad bi žena bila izložena pogledu prolaznika dok čeka da policija stigne na uviđaj. Otac je pogledom kružio po prostoriji očekujući da njegovi zetovi potvrde da žena za volanom predstavlja opasnost i za sebe i za sve ostale uključene u promet. Muževi mojih sestara pretvarali su se da su zauzeti dolijevanjem pića u čašu ili odlaskom na toalet. Ali je naposljetku s drskim pouzdanjem iznio »genijalnu« ideju koja je trebala pobiti sve ostale argumente. Izjavio je da bi žene, budući da su podložnije tuđem utjecaju nego muškarci, oponašale mladež naše zemlje koja se bjesomučno utrkivala ulicama u svojim autima. Naravno, žene ne bi imale pametnijeg posla od upuštanja u takmičenje s njima, što bi kao 155


rezultat dovelo do toga da se naša već visoka stopa učestalosti nesreća popne još više. Moj brat me je i dalje dovodio do bjesnila, pogrešno vjerujući da sam svoju mladenačku impulzivnost ostavila iza sebe. No taj njegov samodopadni izraz tako je raspalio moj gnjev da sam na potpuno iznenađenje prisutnih skočila na njega, zgrabila ga za kosu i počela je vući što sam snažnije mogla. Bila je potrebna Karimova i očeva intervencija koji su me zajedničkim snagama prisili da popustim svoj čelični stisak. Prostorijom je odjeknuo glasan smijeh mojih sestara, a njihovi muževi zurili su u mene s mješavinom straha i divljenja. Idući dan Ali je prije svog povratka u Sjedinjene Države pokušao sa mnom sklopiti primirje. No moj bijes bio je i dalje toliko snažan da sam ga želeći mu se osvetiti namjerno uvukla u razgovor o braku i inzistiranju naših muškaraca da im žene budu djevice dok su oni sami nastojali skupiti što je moguće više žena. Ali je razgovor shvatio ozbiljno te mi je revno citirao Kuran upućujući me u apsolutnu nužnost ženskog djevičanstva. Stara Sultana s mnoštvom prepredenih trikova s lakoćom se vratila u igru. Tužno sam protresla glavom i duboko uzdahnula. Ali me pitao što mi je na srcu. Rekla sam mu da me ovaj put uvjerio. Složila sam se s njim da bi sve žene prilikom svoje udaje trebale biti djevice. Sa skrivenom pakošću koju nije uočio dodala sam da se narav naših mladih djevojaka toliko promijenila da se među njima rijetko može naći prava djevica. Na Alijev upitan pogled, rekla sam da se zasigurno vrlo malo saudijskih žena usuđuje slobodno ponašati u vlastitoj zemlji, jer koja bi žena željela riskirati život? Ali kad naše žene putuju, tvrdila sam, u potrazi su za seksualnim partnerima i svoj najdragocjeniji dar pružaju strancima. Ali se razbjesnio na pomisao da bi ijedan drugi muškarac umjesto Saudijca razdjevičio saudijsku djevicu. Krajnje uzrujan počeo me ispitivati gdje sam doznala tu informaciju. S molećivim izrazom lica preklinjala sam brata da nikome ne oda naš razgovor, jer bi otac i Karim sigurno bili zgranuti. Ali priznala sam mu da mi žene raspravljamo o tim stvarima i da je to česta tema: u našoj zemlji sve je manje pravih djevica! Ali je naškubio usne i utonuo u misli. Pitao me što te mlade djevojke rade na svoju prvu bračnu noć; jer, ukoliko ne bi bilo krvi, djevojka bi bila osramoćena i vraćena svome ocu. U Arabiji se krvave plahte još 156


uvijek ponosno predaju nevjestinoj svekrvi tako da ova može svojim prijateljima i rođacima pokazati da se obitelji pridružila časna i neukaljana djevojka. Nagnula sam se povjerljivo prema Aliju i rekla mu da većina mladih žena odlazi na operacije obnavljanja djevičnjaka. Dodala sam da većina mladih žena uspijeva prevariti naivne muškarce i uvjeriti ih u svoju nevinost. Obmanuti muškarca jednostavno je i lagano. U Europi postoji mnogo liječnika koji vješto izvode takve operacije, a i nekoliko njih u Saudijskoj Arabiji poznati su po pružanju te usluge. Tada sam dodala nešto što ga je potpuno dotuklo: šapnula sam mu da djevojka, u slučaju da se ne uspije prije udaje podvrgnuti operaciji obnavljanja himena, može bez problema riješiti stvar tako da prije seksualnog čina postavi ovčju jetru. Suprug ne bi primijetio razliku. Deflorirao bi ovčju jetru, a ne svoju ženu! Uspjela sam u svom naumu. Paničan strah uvukao se u mog egocentričnog brata. Smjesta je nazvao svog prijatelja liječnika; dok je držao slušalicu, lice mu je problijedjelo kad mu je prijatelj potvrdio da su takve operacije zaista moguće. Što se tiče ovčje jetre, liječnik nije bio čuo za to, no zvučalo je kao izvediv plan kojeg bi se nemoralne žene dosjetile prije ili kasnije. Vidno uznemiren, Ali se toga dana dvaput vratio u vilu, moleći me za savjet o tome kako se može najbolje obraniti od takve lukavštine. Rekla sam da je to nemoguće, osim ako nije pravio društvo svojoj nevjesti dan i noć od dana njezina rođenja. Ali će se naprosto morati pomiriti s mogućnošću da je ona koju kani oženiti ljudsko biće koje je u svojoj mladosti možda činilo pogreške. Ali se u Sjedinjene Države vratio zabrinut i utučen. Kad sam Karimu, Sari i Asadu rekla za svoju šalu, Sara je prasnula u smijeh. Karim i Asad razmijenili su zabrinute poglede a onda sumnjičavo pogledali prema svojim ženama. Možda su i oni imali razlog da se zamisle nad pričom. Alijevo vjenčanje ipak je održano prema planu. Njegova mlada nevjesta bila je bolno lijepa. Kako sam je samo žalila! Ali Sara i ja slatko smo se nasmijale vidjevši da je Ali mahnit od zabrinutosti. Kasnije me moj muž ukorio zbog moje neslane šale kad mu je Ali povjerio da se sada užasava seksualnog čina. Što ako je nasamaren? Nikad neće saznati i bit 157


će prisiljen živjeti opterećen sumnjom u svoju sadašnju a i u sve svoje buduće žene. Najgora moguća noćna mora za saudijskog muškarca je mogućnost da je netko prije njega spavao sa ženom koju je oženio. Ukoliko je žena prostitutka, bilo je nevažno s koliko njih je bila prije njega, no supruga predstavlja njegovo obiteljsko ime, rada mu sinove. Sama pomisao na to da bi mogao biti prevaren bila je nešto što moj brat nije mogao podnijeti. Svome mužu spremno sam priznala da imam svoje zločeste trenutke i da ću se na dan posljednjeg suda morati suočiti s brojnim grijesima. No to nije bilo ništa u usporedbi s dubokim zadovoljstvom koje sam osjetila misleći na to kako Ali prestravljeno iščekuje svoju prvu bračnu noć. Otkrila sam i iskoristila Alijev najveći strah.

158


Sedamnaesto poglavlje

Ženska soba Nurina ruka je drhtala dok je dohvaćala našu svetu knjigu Kuran. Ukazala mi je na jedno poglavlje. Pogledala sam Nuru a zatim, jednu po jednu, i ostale sestre. Moj pogled zaustavio se na Tahanihom licu koje je izražavalo dubok očaj. Za njezinu prijateljicu Samiru svaka je nada bila izgubljena. Obično tiha i suzdržana, Sara je sada progovorila. »Nitko joj ne može pomoći. Sam Prorok odredio je ovakav način kažnjavanja.« Drhteći od gnjeva oštro sam uzvratila: »Nisu imali pravo optužiti je za raskalašenost zato što se zaljubila u Zapadnjaka! Saudijski muškarci uzimaju sebi za pravo ulaziti u vezu sa strankinjama, ženama druge vjere, a nama je zabranjeno zaljubiti se u stranca! To je nepravedno! Ovaj zakon - i njegovo tumačenje - djelo je muškaraca i ide na ruku muškarcima!« Nura me pokušala smiriti, ali nisam bila spremna odustati od borbe do posljednjeg očajničkog daha protiv ove protuprirodne tiranije čijom je žrtvom postala djevojka koju smo svi voljeli: Samira. Dan prije Samiru su muškarci iz njezine obitelji osudili na boravak u sobi sa zazidanim prozorima sve dok smrt ne dođe po nju. Samira je imala dvadeset i dvije godine. Tako mlada i snažna umirat će mučnom i polaganom smrću. Njezin zločin? Dok je bila na školovanju u Londonu srela je muškarca koji nije naše vjere i zaljubila se u njega. Od malih nogu saudijske žene poučavaju se da je za muslimanku grijeh vezati se za nemuslimana, jer nema jamstva da će njihova djeca biti odgojena u muslimanskoj vjeri ako je njezin suprug kršćanin ili židov. Budući da u bliskoistočnim obiteljima zadnju riječ uvijek ima suprug, djeca bi vrlo lako mogla biti odgojena kao kršćani ili židovi; supruga i majka u tome nema pravo glasa.

159


Sve muslimane uči se da je islam konačna Božja poruka čovječanstvu, i stoga je ta religija superiorna svim drugima. Muslimanima nije dopušteno da se svjesno podređuju nemuslimanima, niti bi smjeli ulaziti u vezu s pripadnicima neke druge vjere. Mnogi saudijski muškarci unatoč tome žene se ženama drugih vjeroispovijesti, i to bez ikakvih posljedica, za razliku od saudijskih žena koje skupo plaćaju vezu s nevjernikom. Naši vjerski učenjaci kažu da je zajednica muškaraca muslimana sa ženama drugih vjeroispovijesti dopustiva jer se tada djeca podižu u superiornoj muslimanskoj vjeri njihova oca. Već pri samoj pomisli na krajnju nepravednost takvih dvostrukih mjerila došlo mi je da vrištim od bijesa. Moje sestre i ja bile smo bolno svjesne da je Samirin životni put nepovratno zacrtan i da vodi do užasne tragedije. A mi, njezine prijateljice još od djetinjstva, bile smo bespomoćne u svojoj želji da je spasimo. Od njezine osme godine Samira je bila Tahanina najdraža prijateljica. Bila je jedino dijete; njezina majka razboljela se od raka jajnika, ali iako je izliječena rečeno joj je da više neće moći imati djece. Začudo, Samirin otac nije se razveo od svoje jalove supruge, što bi za većinu saudijskih muškaraca bilo uobičajeno. Moje sestre i ja poznavale smo žene pogođene teškim bolestima koje su njihovi muževi nemilosrdno odbacili. Društvena stigma razvoda i financijska i emocionalna trauma ženama uništavaju život. Ukoliko djeca razvedene žene više nisu u dojenačkoj dobi, i ona joj se mogu oduzeti. Ukoliko imaju sreće, razvedene žene imaju roditelje koji ih vole i koji će ih rado primiti u svoj dom, ili starijeg sina koji će im pružiti utočište. Bez obitelji koja ih je voljna podržati, te žene su osuđene na propast, jer u mojoj zemlji nijedna neudata ili razvedena žena ne može živjeti sama. Postoje domovi koje država gradi specijalno za prihvat takvih žena, no život je ondje turoban i težak. Rijetke razvedene žene dobiju priliku za ponovnu udaju, zahvaljujući izuzetnoj ljepoti ili pak činjenici da su izvanredno imućne. Kao što je to slučaj sa svime drugim u saudijskom društvu, odgovornost za propast braka i krivnja za razvod počivaju isključivo na ženama. Samirina majka je bila jedna od sretnica. Njezin ju je muž iskreno volio i nije ni pomišljao da je odbaci u trenucima kad joj je bio najpotrebniji. Čak nije uzeo ni drugu ženu koja bi mu priskrbila sinove. Ljude poput Samirina oca naše društvo smatra čudacima. 160


Samira i Tahani bile su najbolje prijateljice, a kako smo Sara i ja bile najbliže Tahani po godinama, i mi smo se često družile sa Samirom. Sve tri smo joj zavidjele na mnogo čemu, a ponajviše na tome što je njezin otac svoje jedino dijete volio bezuvjetnom i snažnom ljubavlju. Za razliku od većine saudijskih muškaraca njegove generacije, on je bio modernih nazora te od svoje kćeri nije očekivao da se podvrgne zastarjelim običajima nametnutim ženama u našoj zemlji. Samira je suosjećala s našom boli zbog nedostatka očeve ljubavi. U svakoj našoj krizi stajala je čvrsto uz nas, pokazujući nesebičnu brigu i razumijevanje. Oči su me pekle dok sam se prisjećala Samirinih suza na Sarmom vjenčanju. Priljubila se uz mene i kroz jecaje govorila kako će Sara umrijeti pod jarmom ropstva! I sada je ona, Samira, bila zaključana u mračnoj tamnici bez prozora. Čak je i slugama bilo zabranjeno pričati s njom pa su joj hranu dodavali kroz otvor pri dnu zaključanih vrata prostorije. Nikad više neće čuti glas drugog ljudskog bića. Jedini zvuk bit će zvuk njezina vlastita disanja. Pomisao na to bila je nepodnošljiva. Okrenula sam se prema Sari i natuknula da bi Karim i Asad možda mogli pomoći. Tahani nas je pogledala pogledom punim iščekivanja. Sara je polagano odmahnula glavom. Asad se već bio raspitao i doznao da niti Samirin stric a niti Samirin bivši muž nisu spremni odustati od okrutne osude na tamu i tišinu do smrti. Nitko se nije imao pravo miješati u način na koji obitelj iskazuje vjeru u Boga. U godini mojeg vjenčanja Samira je već bila precizno isplanirala svoju budućnost. Od rane dobi imala je za naše prilike neobičnu ambiciju da postane inženjerka. Niti jedna žena u Saudijskoj Arabiji nije imala tu vrstu obrazovanja, jer smo usmjeravane na karijere koje se smatraju prikladnima za žene: pedijatrice, učiteljice ili socijalne radnice za žene i djecu. Budući da saudijske studentice ne smiju pohađati muške fakultete, Samirin je otac zaposlio kućnog učitelja iz Londona. Nakon nekoliko godina koncentriranog i napornog studiranja kod kuće, Samira je primljena na Strojarski fakultet u Londonu. Otac je bio ispunjen golemim ponosom na svoju lijepu i pametnu kćer dok su je on i majka ispraćali u London gdje su joj unajmili stan u kojem će boraviti zajedno s dvije indijske služavke i egipatskom tajnicom. Kad su se s njom pozdravili i vratili u Rijad nitko nije mogao misliti da se nikad više neće vidjeti. 161


Prolazili su mjeseci a Samira se, kao što smo i očekivali, pokazala odličnom studenticom. Nakon četiri mjeseca boravka u Londonu Samira je srela Larryja, studenta na razmjeni iz Kalifornije. Kažu da se suprotnosti privlače: Larry je bio visok, mišićav i plav, kalifornijski nesputan duh, a Samira egzotična, sitna i sputana pravilima nametnutim od naše tlačiteljske kulture. Pisala je Tahani da se zaljubila, ali da je nesretna jer je svjesna da joj je zabranjeno udati se za kršćanina. Larry je bio katolik i nikad ne bi pristao na preobraćenje na islamsku vjeru. Nakon mjesec dana Tahani je primila drugo, još očajnije pismo: Samira i Larry ne mogu živjeti jedno bez drugog. Dok je u Londonu živjet će s njim, a kasnije će pobjeći u Sjedinjene Države gdje će se vjenčati. Samira se nadala da bi njezini roditelji u Americi mogli kupiti kuću blizu svoje kćeri, pa tako njihovi bliski obiteljski odnosi neće biti ugroženi, no znala je da će izgubiti saudijsko državljanstvo. Više je nikad nećemo vidjeti, jer se neće smjeti vratiti u domovinu nakon skandalozne udaje za nevjernika. Tragično je da Samirini roditelji nikad nisu saznali za dilemu svoje kćeri, jer su oboje, zajedno s vozačem, poginuli na licu mjesta kad se cisterna s vodom zabila u njihov auto na prometnom križanju u Rijadu. U arapskom svijetu, kad glava obitelji umre najstariji brat preuzima kontrolu nad životom članova obitelji. Nakon smrti Samirina oca njezin je staratelj postao njezin najstariji stric. Nikad se dvojica muškaraca iz iste obitelji nisu međusobno toliko razlikovala. Dok je Samirin otac bio blag i pun ljubavi, njegov je brat bio krut, strog i nepopustljiv. Konzervativan i netolerantan, naročito u pitanjima vjere, često je izražavao duboko nezadovoljstvo neovisnim životom svoje nećakinje. Zgranut popustljivošću svoga brata, prekinuo je s njim svaki kontakt od onoga dana kad se Samira upisala na fakultet u Londonu. Pun podrugljivog prijezira prema obrazovanju djevojaka, smatrao je kako je za žene najbolje udati se u nježnoj dobi za zrelog i mudrog muškarca. On sam nedavno se oženio trinaestogodišnjom djevojčicom koja je tek nekoliko mjeseci ranije dobila prvu menstruaciju, i bila kći čovjeka koji je dijelio njegov svjetonazor. 162


Samirin stric imao je četiri kćeri i tri sina; kćeri je poudavao nakon prvih znakova nastupajućeg puberteta, ne omogućivši im nikakvo obrazovanje osim poduke u ženskim umijećima kuhanja i šivanja, te čitanja, kako bi mogle recitirati Kuran. Dan nakon smrti roditelja Samira je doživjela još jedan šok. Njezin stric, koji je sada bio glava obitelji, oštro joj je naredio da se vrati u Rijad prvim mogućim letom i ponese sa sobom sve svoje stvari. Strah od okrutne realnosti života pod kontrolom strogog strica nagnao je Samiru da skupi hrabrost i nepromišljeno krene u neizvjestan put u nepoznato. Zaputila se naime s Larryjem u Kaliforniju, što je, kako će se uskoro pokazati, bila fatalna pogreška. Drski neposluh ovog ženskog djeteta ujeo je za srce Samirina novog čuvara. U to vrijeme nije uopće znao za Samirinog ljubavnika stranca. Nije mogao shvatiti djevojačku svojeglavost i mušičavost, jer je imao iskustva samo sa pokornim ženskim bićima. Bez ikakvih informacija o Samirinom kretanju, nakon par tjedana povjerovao je da mu je nećakinja mrtva i da joj tijelo trune u nekoj neznabožačkoj zemlji. Ipak je nastavio potragu za njom, no bez ikakvih rezultata, sve dok naposljetku, na inzistiranje najstarijeg sina, nije angažirao detektivsku agenciju da ude u trag jedinom djetetu njegova brata. Jednog ranog jutra Samirin je tiranski stric upao u Tahaninu vilu ričući od bijesa, stišćući u šaci izvještaj detektivske agencije. Zatražio je da moja sestra, Samirina pouzdanica, razotkrije lokaciju njegove »bezbožne nećakinje i njezinog nevjerničkog ljubavnika«. Tahani nam je očiju razrogačenih od straha opisala njegov divljački izljev gnjeva. Lupao je glavom u zid glasno zazivajući Alaha da mu pomogne oštro kazniti njegovu nećakinju; uz divlje pogrde i psovke, prijetio je osvetom poganskom ljubavniku. Proklinjao je dan kad se dijete njegova brata rodilo i zaklinjao boga da njegovu vjerolomnu nećakinju kazni najgorom nesrećom i bijedom, jer je zauvijek uništila čast vlastite obitelji. Uplašena njegovom vikom i nasilnošću, Tahani je utekla iz svog doma i potražila zaštitu svoga muža Habbiba. Kad su se iz njegova ureda vratili u palaču, Samirin stric je već bio otišao, ali ne bez zlokobnog upozorenja slugama da će svatko tko bude štitio i krio njegovu nećakinju 163


osjetiti posljedice njegova gnjeva. Kako bi ublažio Tahanin strah, Habbib je potražio Samirina strica i pokušao smiriti njegov bijes. Uvjerio ga je da njegova nećakinja nije u kontaktu s našom obitelji. Izgubljena i usamljena u tuđoj zemlji, Samira nije znala da je njezin stric u upornom nastojanju da locira svoju nećakinju nadgledao poštu svih članova obitelji, zastrašivši prijetnjom najstrožim kažnjavanjem svakoga tko bi potajice pokušao kontaktirati s njegovom nećakinjom. Znao je da djevojka naposljetku neće izdržati da se ne javi najbližima iz obitelji, a kad »veliku grešnicu«, kako je nazivao Samiru, čežnja natjera da stupi u kontakt s njima, to neće promaknuti njegovu budnom oku. Trebao je samo čekati. U međuvremenu, u Kalifomiji, Larry je postao nesiguran u svoju ljubav, a Samira je očajna i izgubljena zbog sve veće ravnodušnosti svoga ljubljenoga napokon u panici nazvala Tahani i povjerila joj svoj strah od neizvjesne budućnosti. Što da učini? Bila je u tuđoj zemlji, s malo novca i još manje prijatelja. Sad kada je brak s Larryjem otpao neće joj biti dopušteno da ostane u Americi. Iako je dopustio Tahani da nastavi prijateljstvo sa Samirom, Habbib je odbio molbu svoje žene da Samiri pošalje novac. Sa samo nekoliko tisuća dolara na bankovnom računu, Samira je u stanju krajnjeg očaja nazvala svoju najdražu tetu, najmlađu sestru svog oca. Kad je u strahu od gnjeva svoga brata teta poslušno prijavila poziv njegove nećakinje i obavijestila ga o teškoćama u kojima se zatekla, stric je pažljivo isplanirao način da je namami kući i vrati pod svoju kontrolu. Samira je namamljena u Kairo obećanjem da će bez posljedica biti primljena u obitelj od koje je pobjegla. Poslan joj je i novac za povratak iz Amerike. Samira je potom nazvala Tahani i grcajući u suzama povjerila joj da nema izbora, jer se Larryjeva ljubav rasplinula i nije imao namjeru novčano joj pomoći, a kako još nije stekla diplomu nije se mogla zaposliti. Nakon što je ostala bez novca telefonirala je saudijskoj ambasadi u Washingtonu i Londonu, no osoblje ambasade nije pokazalo niti najmanje razumijevanje za njezine probleme. Nakon što je objasnila svoju situaciju, kratko su joj odbrusili da bi se trebala vratiti svojoj obitelji. Bijeg od realnosti bio je nemoguć; mora se vratiti u Saudijsku Arabiju. Samira je rekla Tahani da je rastrzana između straha i nade da su njezine tete govorile istinu, jer su prisegnule da se njihov brat smekšao i 164


složio s time da nastavi pohađati studij u Londonu. Možda će nakon svega njezin stric prema jedinom djetetu svog brata pokazati barem malo dobrote. Tahani je bila sigurna da se stričev gnjev nije ublažio, no nije bilo svrhe opomenuti je na oprez, jer je jasno uviđala bezizlaznost Samirina položaja. Samiru su na kairskom aerodromu dočekale dvije tete i dva bratića. Njezine strepnje umirili su obećanjem o povratku u London, čim se u okrilju obitelji oporavi od svega što je pretrpjela zadnjih mjeseci. S olakšanjem zaključivši da će na koncu ipak sve ispasti dobro, Samira se vratila u Rijad. Tahani je očekivala da će je Samira odmah po povratku nazvati, no kad telefonski poziv nije stizao Tahani se ozbiljno zabrinula. Naposljetku je nazvala Samirinu obitelj, da bi je oni obavijestili kako njezina prijateljica ima temperaturu i ne osjeća se dovoljno dobro da bi mogla razgovarati s prijateljima. Uvjeravali su je da će je Samira nazvati čim joj se zdravlje malo popravi. Drugoga tjedna po Samirinu povratku jedna od njezinih teta nazvala je Tahani i obavijestila je da se Samira udaje i da želi prekinuti daljnje kontakte, jer njezin budući muž ne gleda s naklonošću na prijateljice svoje supruge. Kad je napokon uspjela stupiti u vezu s Tahani, Samira joj je ispričala da su joj se sve nade raspršile u trenutku kad je ugledala svog strica. Dok je čekao da mu se nećakinja napokon pojavi njegov je bijes rastao, da bi eksplodirao u času kad je ugledao lice svoje »bezbožne« nećakinje. Već iste noći naredio je da je zatvore u njezinu sobu, gdje je čekala stričevu presudu. Niti jedan član njezine obitelji nije se usudio dići glas pobune protiv njezina zlostavljanja. Prestravljenim glasom šapnula je Tahani da su joj rekli da joj je dogovoren prikladan brak; vjenčat će se u roku od mjesec dana. Samira je bila užasnuta, jer njezina je veza s Larryjem bila ispunjena dubokom ljubavlju i više nije bila djevica. Doznali smo tek vrlo malo detalja o vjenčanju, jer nitko izvan Samirine obitelji nije bio pozvan. Postalo nam je jasno da to neće biti sretna zajednica kad smo saznali da se mladoženja bliži šezdesetoj i da mu je Samira treća supruga. Mnogo kasnije Habbibu je jedan od Samirinih bratića prepričao obiteljski trač, povjerivši mu da se prve bračne noći Samira odupirala 165


suprugu s tolikom snagom i odlučnošću da je jedva preživio pokušaj da uzme ono što mu pripada. Suprug je, saznali smo, bio nizak i debeo i ne osobito snažan. Očigledno je proliveno nešto krvi, ali ona nije bila nevjestina nego mladoženjina. U žestokom hrvanju nije bilo prilike da provjeri je li mu žena djevica. Tahani je u razgovoru sa Samirinom tetom - koja je sada žalila zbog svoje uloge u postavljanju zamke svojoj nećakinji - doznala da je Samirin suprug u početku bio ludo zaljubljen u tigricu koju je oženio. Njezine uvrede i žestoko odupiranje nisu ga obeshrabrile u nastojanju da je silom svlada. Ali s vremenom su mu Samirin otpor i gnušanje koji je prema njemu izražavala postali zamorni i zažalio je što ju je uzeo pod svoj krov. Samira se povjerila svojoj teti da je u svom jadu postala tako neustrašiva i drska da je mužu u lice rekla da nikad ne bi mogla voljeti nekoga kao što je on nakon što je upoznala milovanja pravog, snažnog muškarca. Prezrela je muževu ljubavničku vještinu i okrutno ga uspoređivala sa svojim visokim, pristalim Amerikancem. Suprug se bez obreda razveo od Samire i doveo je pred vrata njezinog strica. Bijesno ga je napao, optuživši ga da njegova obitelj nema nimalo časti kad ga je svjesno navela na ženidbu s onom koja više nije bila nevina. Do najmanjeg detalja opisao je kako je Samira s krajnjom besramnošću u bračnoj postelji hvalila umijeće svojeg bivšeg ljubavnika. Obuzet divljačkim bijesom Samirin stric potražio je na stranicama Kurana upute za kažnjavanje svoje nećakinje; ubrzo je pronašao stihove koji su učvrstili njegovu odluku da zauvijek utamniči onu koja je osramotila ime njegove obitelji. Samirin bivši muž, duboko povrijeđen uvredama na račun njegove muškosti, zakleo se da će svima obznaniti da je obitelj Samirina strica nečasna ukoliko se djevojci ne odredi stroga kazna. Tahani je od Habbiba doznala tužne vijesti da je Samira osuđena na »žensku sobu«, osobito okrutnu kaznu. Na najgornjem katu stričeve vile za nju je pripremljena specijalna prostorija - izolirana ćelija s prozorima zazidanim betonskim blokovima preuređena za potrebe Samirina utamničenja. Zidovi sobe bili su obloženi posebnom izolacijom tako da se vapaji utamničene ne mogu čuti. Ugrađena su specijalna vrata s malim otvorom u donjem dijelu kroz koji bi sluge zatočenici dvaput dnevno gurnuli hranu i vodu. U podu je bila izbušena rupa za obavljanje nužde.

166


Na upit stranih radnika koji su pozvani da sobu preurede u tamnicu odgovoreno je da je član obitelji u nesreći pretrpio ozljede mozga i strahovalo se da bi ta osoba mogla nauditi sebi ili članovima svoje obitelji. Sestre i ja okupile smo se da utješimo Tahani, koja je bila shrvana viješću o utamničenju one koja joj je toliko prirasla srcu. Svaka od nas osjećala je neizmjernu bol, jer Samira je bila jedna od nas - saudijska žena bez utočišta pred nepravdom. Dok. sam ja neumorno smišljala planove za njezino spašavanje, moje starije sestre situaciju su sagledavale puno realnije. I ranije su slušale priče o okrutnom kažnjavanju, i znale su da nema nade da se Samira spasi od mučne i polagane smrti u izolaciji. Noćima nisam mogla spavati mučena očajem i bespomoćnošću. I ja sam čula glasine o ženama u mojoj zemlji osuđenima na utamničenje u ženskoj sobi, ali nikada me tako opsesivno nije proganjala slika ljudskog bića kako iscrpljeno i izmučeno ječi u tamnici - jer sad je to bio netko koga poznajem. Bila je žena koja je utjelovljivala novi život i nadu za našu zemlju, a sada je trunula u tamnici, bez tračka svjetla ili bilo kakvog zvuka koji bi joj dali snage za život. Jedne noći sanjala sam Samiru i probudila se u znoju pomislivši isprva da je sve samo ružan san. No olakšanje je kratko trajalo. Shvatila sam da je košmar stvaran i da neće biti nikakve utjehe za one koji poznaju Samiru i znaju da sada bespomoćno pati u zatočeništvu i izolaciji. Stalno me iznova opsjedalo isto pitanje: Postoji li ikakva sila na svijetu koja bi je mogla osloboditi? Zureći u pustinjsko nebo posuto zvijezdama morala sam zaključiti da ne postoji. Samiri više nitko nije mogao pomoći.

167


Osamnaesto poglavlje

Druga žena Četvrtak 28. kolovoza 1980. dan je koji nikad neću zaboraviti. Karim i ja upravo smo se vratili u Rijad iz Taifa, planinskog odmarališta za imućne Saudijce. Ležala sam na sofi dok mi je jedna od filipinskih služavki trljala bolna stopala. Naše troje djece bilo je u ljetnom kampu u Dubaiju, u Emiratima, i vrijeme mi je bez njih prolazilo još sporije. Dok sam prebirala po hrpi štampe koja se nakupila tijekom naše dvomjesečne odsutnosti, na naslovnici najnovijeg broja novina u oči mi je upao zanimljiv članak. Princ Khaled Al Faisal, jedan od mojih rođaka i guverner pokrajine Asir, nedavno je poduzeo korake da obuzda nagli rast troškova vjenčanja u njegovoj pokrajini tako što je ograničio iznos koji na ime miraza mladoženja mora platiti obitelji mladenke. Princ je odredio granicu od 25,000 saudijskih rijala (7,000 dolara) kao maksimalan iznos koji mladenkini roditelji imaju pravo tražiti za svoju kćer. U članku je istaknuto da su potencijalni ženici taj propis dočekali s odobravanjem, budući da je prosječna cijena mladenki u 1980. godini bila 100,000 saudijskih rijala (27,000 dolara) pa si mnogi mladi Saudijci nisu mogli priuštiti ženidbu. Pročitala sam članak filipinskoj služavki, no nju nije pretjerano zanimao položaj saudijskih žena i činjenica da se njima trgovalo kao da su roba. Za većinu Filipinki dovoljna je briga bila borba za preživljavanje. Mislile su da su saudijske žene itekako sretne jer imaju beskrajno puno slobodnog vremena i goleme svote novca koje mogu trošiti na sve što požele. Iako majka dviju kćeri, nije me osobito zanimala cijena koju mladoženja mora isplatiti za mladenku, jer sam znala da će kad dođe vrijeme za udaju naših kćeri novac biti najmanja briga. Karim i ja bili smo vrlo imućni. Novac nikad nije bio razlog mojim svakodnevnim brigama i frustracijama. Više me brinulo nazadnjaštvo muškaraca u našoj obitelji. Unutar zidova vlastitog doma rječito su zagovarali pravo na slobodu 168


žena, a istodobno su sastavljali zakonske odredbe u kojima su se zalagali za održavanje statusa quo, gurajući nas u zaostalost i kočeći modernizaciju. Kad bi se mene pitalo, samo bi potpuno ukidanje obaveze plaćanja miraza bilo zadovoljavajuće rješenje. Koliko će još godina trebati prije nego što se žene više ne budu kupovale i prodavale kao nečije vlasništvo? Bila sam nemirna i razdražljiva bez svoje djece i sestara, koje su sve osim Sare još boravile na praznicima u inozemstvu. Do kraja četvrte trudnoće moje najdraže sestre preostalo je još nekoliko tjedana i sada je veći dio dana ležala u postelji. Moj život, kojeg sam u mladosti tako dobro isplanirala, nije ispao onakav kakvog sam zamišljala. Umjesto toga, smirila sam se u rutini koja je prilično nalikovala onoj mojih sestara i ostalih princeza iz kraljevske obitelji s kojima sam prijateljevala. Budući da je posluga pripremala djeci njihov jutarnji obrok i organizirala im dnevni raspored, najčešće sam spavala do podneva. Nakon zakuske od svježeg voća, dokono bih se namakala u kadi, a potom se obukla i pridružila se Karimu na kasnom ručku. Ili bi, ako je on bio zauzet poslom, ručala sa svojim sestrama. Nakon obroka razgovarale bismo ili čitale, a zatim bismo otišle nakratko prileći. Karim bi se nakon ručka i odmora obično vratio u ured ili bi otišao u posjet svojim kraljevskim rođacima a ja bih nekoliko sati provela s djecom. Često bih odlazila na kasnopopodnevne ženske zabave i vraćala se u našu palaču najkasnije u osam ili devet sati navečer. Karim i ja uveli smo naviku da večeramo s djecom, kako bismo doznali kako su protekle njihove dnevne aktivnosti. Navečer bismo gotovo uvijek odlazili na zabave, koje je pohađalo odabrano društvo sastavljeno od bračnih parova. Najčešće su to bili pripadnici kraljevske obitelji, ali povremeno bi u naš zatvoreni krug bili uključeni ugledni strani biznismeni, inozemni ministri i imućne saudijske poslovne obitelji. Budući da smo uzaludno čekali ostvarenje obećanih socijalnih sloboda, mi iz mlade generacije odlučili smo ih prisvojiti na silu. Znali smo da su vjerski fundamentalisti kipjeli od bijesa zbog zabava kojima su prisustvovale i žene i muškarci, no nisu se usudili tražiti od našeg poštovanog i pobožnog kralja Khalida da intervenira. 169


Mi žene na takva društvena okupljanja dolazile smo raskošno odjevene i okićene draguljima, jer nismo imale puno drugih prilika gdje bismo mogle pokazati svoj nakit i haljine. Karim i ja često smo bili vani do dva ili tri ujutro. Naša dnevna rutina rijetko bi se mijenjala, osim kad bismo odlazili u inozemstvo. Stalno me progonilo isto pitanje: Je li to doista sve što mogu očekivati od života? Više nisam mogla ignorirati činjenice. Nekad sam bila tako živahna i radoznala djevojka a sada sam postala obična, tupa, dosadna i dokona saudijska žena, s malo istinski važnih stvari kojima bih ispunila svoje dane. Mrzila sam svoj luksuzan život ispunjen ljenčarenjem, ali nisam znala što bih trebala poduzeti da se oslobodim dosade. Nakon opuštajuće masaže stopala poželjela sam prošetati vrtovima oko naše vile koje sam dala urediti po uzoru na Nurine. Ništa me nije toliko smirivalo kao šetnja u hladovini stabala koja je s takvom predanošću njegovalo dvanaest vrtlara sa Šri Lanke. Živjeli smo usred jedne od najoporijih svjetskih pustinja, pa ipak su naši domovi bili okruženi bujnim zelenim vrtovima. Zahvaljujući golemim svotama novca koje smo plaćali za vodu dopremanu u cisternama iz morskih luka kojom su četiri puta dnevno zalijevani vrtni nasadi, mi imućni Saudijci mogli smo umaći neumoljivom crvenom pijesku koji je prijetio da prekrije naše gradove i izbriše s lica zemlje sjećanje na njihove stanovnike. S vremenom će pustinja pobijediti, ali za sada mi smo bili gospodari naše zemlje. Zastala sam da se odmorim u sjenici sagrađenoj posebno za našu stariju kćer Mahu, koja će uskoro proslaviti svoj peti rođendan. Bila je sanjar i provodila sate i sate usred te ljupke građevine natkrivene vinovom lozom, igrajući se maštovitih igara sa svojim izmišljenim prijateljima. Toliko me podsjećala na mene u tim godinama. Nasreću, nije dijelila tešku i buntovnu narav svoje majke, jer je Maha uživala očevu ljubav i nije imala nikakvu potrebu za buntovništvom. Posegnula sam za cvijećem koje je visjelo iznad Mahinog omiljenog mjesta usred sjenice. Svoje igračke nabacala je u neurednu gomilu. Nasmiješila sam se i upitala se kako je moguće da je karakterom toliko različita od svoje mlade sestre Amani, kojoj je bilo tri godine i koja je bila

170


savršeno uredno i poslušno dijete, kao što je to nekad bila njezina teta Sara. Dok sam razmišljala o djeci vratila mi se moja depresija, ovaj put još jača nego prije. Iako sam bila zahvalna bogu na svom zdravom sinu i dvije kćeri, suze su mi navrle na oči kada sam ponovno pomislila na činjenicu da više neću imati djece. Godinu dana ranije, tijekom rutinskog pregleda u rijadskoj Specijalističkoj bolnici i istraživačkom centru Kralja Faisala, dijagnosticiran mi je rak dojke. Karim i ja bili smo šokirani, jer smo mislili da bolest ide uz starost. Čitav moj život bolesti su me zaobilazile, a svoju sam djecu na svijet donijela s lakoćom. Najnoviji liječnički nalazi pokazivali su da sam napokon izliječena, ali izgubila sam jednu dojku. Osim toga, upozorili su me da ne bih smjela zatrudnjeti. Da bismo se osigurali od mogućnosti da zdrav razum nadvlada čežnja da imamo još djece, Karim i ja odlučili smo da se podvrgnem sterilizaciji. Moj strah da možda neću poživjeti da vidim kako moja djeca odrastaju bio je toliko golem da me u prvom času nije previše brinula pomisao da ćemo za saudijske prilike ostati malena obitelj, jer u Saudijskoj Arabiji žene rađaju dok god ih u tome ne spriječi starost. Iz duboke zaokupljenosti mislima trgnuo me je zvuk Karimova glasa. Promatrala sam ga dok je žustro koračao kroz gustu travu. Tijekom protekle godine prošli smo kroz brojne žučne rasprave, jer su nam životi bili pod velikom pritiskom zbog moje bolesti. Iznenada sam donijela odluku da opet postanem ona stara Sultana, vedra i opuštena djevojka koja je nekada nasmijavala svoga muža. Smiješila sam se pri pogledu na njegove duge, atletske noge sputane uskim tobeom. Pogled na njega još uvijek mi je razgaljivao srce. Kad je prišao bliže primijetila sam da ga nešto muči. Mozgala sam što bi to moglo biti, jer sam dobro poznavala svog supruga i znala da će mu dugo trebati da razotkrije što ga tišti. Pokretom ruke pozvala sam ga da sjedne pored mene. Željela sam da mi se približi barem onoliko koliko su to dopuštali naši kruti običaji, što je značilo da bi nam se udovi smjeli dodirivati kroz odjeću pod uvjetom da to nitko ne vidi. No Karim me razočarao, smjestivši se u najudaljeniji kut sjenice. Nije mi uzvratio osmijeh dobrodošlice. Neko je zlo snašlo našu djecu! Skočila sam na noge i upitala ga kakve mi to loše vijesti donosi. Doimao 171


se iznenađenim što sam predvidjela neugodne vijesti. Zatim je izustio riječi za koje nikad, ni u svojim najgorim noćnim morama, nisam mislila da ću ih čuti od svojega supruga. »Sultana, prije nekoliko mjeseci donio sam vrlo tešku odluku. S tobom nisam raspravljao o tome zbog tvoje bolesti.« Kimnula sam; nisam slutila što me čeka, no bila sam prestravljena kad sam čula njegove riječi. »Sultana, ti jesi, i uvijek ćeš biti najvažnija žena - najmilija supruga u mom srcu.« Još uvijek nisam shvaćala što mi moj muž želi poručiti, ali njegove su riječi očito imale zadatak da me pripreme za novosti koje neću moći prihvatiti. Osjećala sam kako mi se lice ukočilo od užasa; znala sam da ne želim čuti ono što mi se spremao razotkriti. »Sultana, ja sam muškarac koji si može priuštiti mnogo djece. Želim ih imati desetero, dvadesetero, koliko god Bog smatra prikladnim da mi podari.« Zastao je; pauza je, činilo se, trajala čitavu vječnost. Sa strahom sam zadržala dah. »Sultana, oženit ću drugu. Kao druga žena ona će biti tu da mi osigura djecu. Ne želim ništa više od nje, samo djecu. Moja ljubav pripada samo tebi.« Nisam više ništa čula od zaglušujuće tutnjave u mojoj glavi. Bila sam zatočena u klopci mračne realnosti u koju sam odbijala povjerovati. Baš nikad mi se, ni u najgroznijim snovima, takvo nešto nije činilo mogućim. Karim je čekao na moju reakciju. Isprva se nisam mogla pomaknuti, a onda mi se dah konačno povratio u dubokim, nepravilnim, isprekidanim soptajima. Pravo značenje onoga što mi je rekao polagano mi je prodiralo u um, a kad sam se konačno trgnula iz obamrlosti uhvatio me divljački bijes. Nasrnula sam na njega poput divlje zvijeri i oborila ga na tlo. Dubina moje boli nije se mogla izraziti riječima. Htjela sam Karima natjerati da me preklinje za milost dok sam ga noktima nemilosrdno grebala po licu i udarala ga u prepone, kao da želim ubiti tog čovjeka koji mi je htio uništiti život. 172


Karim se upinjao da se podigne s tla, no iznenadna mahnitost koja me tako silovito obuzela dala mi je golemu fizičku snagu. Kako bi me obuzdao, Karim me morao prikovati na tlo i zajahati me. Moji krikovi probadali su zrak. Okupljeni sluge ukočili su se od užasa slušajući imena kojima sam nazivala svog muža a onda se u panici počeli povlačiti prestravljeni scenom kojoj su prisustvovali. Poput kakve podivljale zvijeri pljunula sam Karimu u lice i gledala kako njegova zapanjenost raste dok je svjedočio divljem bijesu koji je sam izazvao. Kad se moj neobuzdani bijes napokon iscrpio, preplavila me samrtna mirnoća. Donijela sam odluku. Rekla sam Karimu da želim razvod; nikad se neću pomiriti s poniženjem da uz mene ima druge žene. Karim mi je uzvratio da razvod ne dolazi u obzir, osim ako ne odustanem od svoje djece i pristanem da ih odgaja njegova druga supruga. Nikad im ne bi dozvolio da napuste njegovu kuću. Pred očima mi je bljesnuo moj budući život. Karim, u kojem nije ostalo ni traga dostojanstva i pristojnosti koji odlikuju civiliziranog čovjeka, uzima žene jednu za drugom. Svaki čovjek ima svoje granice tolerancije. Ovo je bilo nešto preko čega nisam mogla prijeći. Nisam mogla dopustiti takvu razvratnost. Karim je smislio lažno opravdanje za svoju odluku, no meni je odmah bilo jasno o čemu se zapravo radi. Želja za djecom nije bila njegov pravi razlog. Stvar je bila prizemnije naravi. Bili smo u braku osam godina; njegov cilj bila je dozvola za seks. Očigledno, mojem mužu dojadilo je konzumiranje uvijek istog jela, i sada je bio u potrazi za novom, egzotičnom hranom za svoje nepce. Pomisao da me Karim smatrao dovoljno glupom da prihvatim njegovo prozirno objašnjenje još me više razgnjevila. Da, spremna sam prihvatiti ono što Bog postavi pred mene, no odluku mojeg supruga odbila sam prihvatiti kao božju providnost. Rekla sam Karimu da se makne od mene jer ne mogu jamčiti za svoje postupke. Po prvi put osjetila sam snažnu odbojnost prema svom mužu. Iza fasade mudrosti i plemenitosti skrivala se prepredenost i sebičnost. Lijegala sam pored njega osam godina, a odjednom se doimao poput stranca, poput čovjeka kojeg nikad nisam poznavala. Smučilo mi se kad sam otkrila da je preda mnom prazna ljuštura umjesto čovjeka kojeg sam donedavno smatrala vrijednim najdublje ljubavi. 173


Gledala sam ga kako odmiče, spuštene glave, pogrbljenih ramena. Kako je bilo moguće da sam ga pred samo sat vremena bezgranično voljela? Cijenila sam ga i smatrala moralno superiornim većini muškaraca u našem društvu. Nažalost, duboko u nutrini bio je poput svih ostalih. Da, proživjeli smo tešku godinu. Da, brak se ponekad pokaže ograničavajućim i razdražujućim. Iskusili smo sedam godina nepomućene sreće i samo jednu godinu briga i teških trenutaka. No ta je jedna godina kušnji bila dovoljna da moj životni partner počne sanjati o novim radostima i očito o novoj, manje kompliciranoj ženi. Što je najgore od svega, pokazao se kao čovjek koji je u stanju podlo ucjenjivati onu koja mu je rodila djecu. Bez imalo srama zaprijetio mi je zlokobnom mogućnosti da njegova druga žena odlučuje o sreći moje voljene djece. To je bilo sasvim dovoljno da me podsjeti da živim u svijetu kojim vladaju muškarci. Kako se u mojoj glavi počeo rađati plan, na svog sam muža počela gledati sa sažaljenjem. Očito je zaboravio koliko je odlučna i odvažna djevojka kojom se oženio. Karim će uskoro shvatiti da me je jako podcijenio kad je pomislio da će mi tek tako oduzeti djecu.

174


Devetnaesto poglavlje

Bijeg Za razliku od većine saudijskih muževa, Karim je obiteljske putovnice i isprave držao tamo gdje njegova supruga do njih može lako doći. Već sam postala majstor u kopiranju njegova potpisa. Svoj osobni pečat čuvao je na stolu u svojoj radnoj sobi. Do vremena kad sam sabrala svoje misli i vratila se u kuću, Karima nigdje nije bilo na vidiku. Dakle, uza sve još je i kukavica. Bila sam sigurna da će jednu ili dvije noći provesti u očevoj palači. Iznenada mi je na pamet pala Nura. Kipjela sam od bijesa zamišljajući zlobno zadovoljstvo svoje svekrve zbog mog neugodnog položaja. Bilo je više nego vjerojatno da je već izabrala drugu ženu za svojeg najstarijeg sina. Do tog trenutka nisam razmišljala tko bi ta nova supruga mogla biti; moguće je da je riječ o mlađahnoj kraljevoj nećakinji, jer mi iz kraljevskih obitelji biramo supružnike iz vlastitog društvenog kruga. Mimo sam spakirala putni kovčeg i ispraznila naš skriveni sef pokupivši iz njega nekoliko stotina tisuća dolara. Poput većine članova kraljevske obitelji, Karim se osigurao za slučaj izbijanja revolucije, što se znalo događati u zemljama s apsolutističkom vlašću. Novac je bio način da spasimo život bijegom iz zemlje u slučaju da potlačena većina zbaci s vlasti vladajuću manjinu. Izgovorila sam u sebi osvetničku molitvu da šiitska manjina u Istočnoj provinciji sruši s vlasti sunitske vode; prizor Karimove glave nabodene na kolac izmamio je zlobni osmijeh na moje mrgodno lice. Nakon što sam u malenu putnu torbu potrpala svoje skupocjene dragulje i uzela potrebne putne isprave, bila sam spremna za polazak. Nisam se mogla povjeriti niti jednoj od svojih sestara, jer bi mogle doći iskušenje da moj plan otkriju svojim muževima koji bi ga iz muške solidarnosti odmah prenijeli Karimu.

175


Pozvala sam služavku u koju sam imala najviše povjerenja - jer sam sumnjala da će Karim upravo nju prvu ispitati - i rekla joj da na nekoliko dana odlazim u Jeddu, zamolivši je da Karima izvijesti o mojim planovima u slučaju da se bude raspitivao o meni. Telefonirala sam jednom od obiteljskih pilota i rekla mu da za sat vremena dođe na aerodrom jer me treba prebaciti u Jeddu. Nazvala sam sluge u Jeddi i obavijestila ih da ću posjetiti prijateljicu u gradu i možda usput svratiti do naše vile. Ukoliko Karim nazove i zatraži da razgovara sa mnom, neka mu kažu da sam odsjela kod svoje prijateljice i da ću mu se javiti čim budem mogla. Sve su te varke imale za cilj spriječiti Karima da dozna moje prave planove o putovanju. Dok sam se vozila prema aerodromu, u čudu sam promatrala prometnu gužvu četvrtkom navečer u Rijadu. Naš grad bio je prepun stranih radnika, jer Saudijci su smatrali ponižavajućim obavljati »sluganske« poslove. Jednoga dana potlačenima će dojaditi naše tlačenje; naša trupla bit će hrana čoporima divljih pasa što tumaraju našim gradovima. Kad je naš američki pilot ugledao poznatu crnu siluetu kako korača prema njemu, nasmješio se i mahnuo. Često sam putovala avionom kojim je on pilotirao; podsjećao me na pristupačne i prijateljski nastrojene pilote s kojima smo prije mnogo godina moja majka i ja letjele u Jeddu u posjet bolesnoj Sari. Srce mi je zatreperilo od bolne čežnje za majčinim iscjeljujućim zagrljajem. Kad smo se ukrcali na avion, rekla sam pilotu da su nam planovi promijenjeni. Jedna od naših kćeri razboljela se i upravo sam primila telefonski poziv od Karima koji me je savjetovao da umjesto u Jeddu radije odem u Dubai posjetiti naše bolesno dijete. Ukoliko situacija to bude zahtijevala, on će nam se sutra pridružiti. Lagala sam uvjerljivo i bez grižnje savjesti, rekavši pilotu da smo Karim i ja gotovo sigurni da je našu malu mezimicu uhvatila čežnja za domom te da bi je moje prisustvo moglo smiriti. Uz smiješak sam dodala da su već tri tjedna daleko od kuće i da je to očito predugo za našu najmlađu kćer.

176


Pilot je promijenio plan leta bez suvišnih pitanja. Za našu obitelj letio je već mnogo godina i poznavao nas kao sretan par. Nije imao razloga sumnjati u moje naredbe. Kada smo stigli u Dubai, rekla sam pilotu da odsjedne u svom uobičajenom hotelu, Dubai Sheratonu. Zvat ću ga sutra ili prekosutra da ga obavijestim o svojim planovima. Savjetovala sam mu da to vrijeme iskoristi za odmor, jer je Karim rekao da nekoliko dana neće trebati ni njega niti avion. Posjedovali smo tri mlažnjaka i jedan bi uvijek bio u pričuvi za Karimove potrebe. Djeca su bila izvan sebe od veselja kad su neočekivano ugledali svoju majku. Voditelj britanskog ljetnog kampa suosjećajno je kimnuo glavom kad sam mu rekla da im je baka ozbiljno bolesna i da ćemo se još večeras vratiti u Rijad. Požurio je do svog ureda da pronađe njihove putovnice. Na odlasku sam mu stisnula ruku i spomenula da nisam mogla pronaći sluge koji su djecu pratili u Dubai. Nisu se javili kad sam ih nazvala u njihovu hotelsku sobu vjerojatno zato što su bili vani na večeri. Hoće li biti tako ljubazan i nazvati ih ujutro te im poručiti da će ih pilot čekati u hotelu Dubai Sheraton? Voditelju kampa dala sam omotnicu naslovljenu na američkog pilota i zamolila ga da kaže slugama da mu je predaju kad se s njim nađu u hotelu. U omotnici je bilo pismo isprike u kojem sam pilota molila da mi oprosti zbog toga što sam ga iskoristila na tako ružan način; dodala sam postskriptum za Karima u kojem sam mu opisala kako sam prevarila pilota. Znala sam da će mu Karim nakon prve provale bijesa oprostiti kad razmotri sve okolnosti. Joel je bio Karimov omiljeni pilot pa sam bila sigurna da ga neće otpustiti. S djecom sam ušla u limuzinu koja nas je čekala i potom nas u punoj brzini odvezla do aerodroma; direktan let do Londona polazio je za sat vremena. Bila sam spremna izmisliti bilo kakvu laž koja će mi omogućiti da se dokopam četiri mjesta u avionu. Srećom, pokazalo se da svoju dušu nisam morala opteretiti još jednim grijehom prema Bogu. Avion je bio gotovo prazan; većina ljudi vraćala se na kraju vrućeg ljeta u Zaljev, a ne odlazila iz njega. Djeca su bila pospana i nisu puno zapitkivala; rekla sam im da ih na kraju putovanja čeka iznenađenje. 177


Dok su djeca spavala nervozno sam listala časopis, no ništa na njegovim stranicama nije uspijevalo prodrijeti u moje misli zaokupljene pažljivim planiranjem sljedećeg koraka. Ostatak mog života ovisit će o događajima u iduća dva tjedna. Polagano me obuzeo osjećaj da netko uporno zuri ravno u mene. Je li moj bijeg od Karima već bio otkriven? Okrenula sam glavu i na sjedalu s druge strane prolaza ugledala Arapkinju od nekih trideset godina kako netremice pilji u mene držeći u naručju zaspalu trogodišnju ili četverogodišnju djevojčicu. Laknulo mi je kad sam ustanovila da je riječ o ženi a usto i majci, jer saudijski muškarci nikad ne bi zadatak praćenja povjerili ženskoj osobi. Zbunjivalo me njezino uporno zurenje, pa sam ustala, zaobišla kolica za posluživanje i sjela na prazno sjedalo pored nje. Pitala sam je što je muči. Jesam li je nečime uvrijedila? Njezino ukočeno lice iznenada je oživjelo te je praktički ispljunula na mene gnjevne riječi: »Bila sam na aerodromu kad ste stigli, vi i vaše leglo.« Pogledom je prezirno sijevnula prema mojoj djeci. »Praktički ste pregazili mene i moje dijete dok ste se čekirali!« S pakosnim pogledom zagledala mi se u oči dok je naglašavala moju nacionalnost u svojoj sljedećoj uvredljivoj rečenici. »Vi Saudijci mislite da možete kupiti cijeli svijet!« Stres kojem sam bila izložena čitav dan iscrpio mi je svu snagu; iznenadila sam samu sebe možda i više nego svoju sugovornicu briznuvši u plač. Kroz jecaje sam je potapšala po ramenu i rekla da mi je silno žao. Doživjela sam veliku tragediju u svom životu i bilo mi je jako važno uhvatiti ovaj let. Lica oblivenog suzama vratila sam se na svoje sjedalo. Žena je očito imala suosjećajnu narav, jer je nakon mog izljeva emocija osjetila potrebu da me utješi. Svoju kćer pažljivo je položila na sjedalo i kleknula pokraj mene. Tijelo mi se ukrutilo i okrenula sam se od nje, no ona se nagnula prema meni i rekla: »Molim vas, oprostite mi. I mene je zadesila velika tragedija. Ako vam kažem što se mojoj kćeri dogodilo u vašoj zemlji, vrlo vjerojatno krivnjom jednog od vaših sunarodnjaka, razumjet ćete moju silnu gorčinu.« Naslušala sam se dovoljno groznih priča u svom životu, i u ovom času nisam bila raspoložena opteretiti glavu još jednom slikom nepravde. 178


Bojeći se da će me izdati glas, nijemo sam oblikovala riječi isprike, »Žao mi je«. Činilo se da razumije kako sam na rubu histeričnog napada te se udaljila. No ipak nije mogla odoljeti da mi ne ispriča svoje tragično iskustvo. Pričekavši da se malo priberem, pobrinula se da prije nego što let završi doznam razlog njezina očajanja. Njezina priča u menije dodatno učvrstila ogorčenje prema izopačenosti patrijarhalnog društva koje se s nesmiljenom okrutnošću odnosilo ne samo prema ženama nego i prema djeci koja su imala nesreću da iz drugih zemalja dođu živjeti u Saudijsku Arabiju. Žena, Widad, bila je iz Libanona. Kad je u toj nekoć predivnoj maloj zemlji izbio krvavi građanski rat, Saudijsku Arabiju i Zaljevske zemlje preplavile su izbjeglice iz Libanona u potrazi za zaposlenjem. Widadin muž bio je jedan od sretnika koji je uspio pronaći dobro plaćen posao u jednoj od brojnih firmi koje su u Rijadu nicale kao gljive poslije kiše. Budući da se dobro snašao u saudijskom glavnom gradu odlučio je pozvati suprugu i malenu kćer da mu se pridruže. Widad je bila zadovoljna svojim životom u Rijadu. Rat u Libanonu oduzeo joj je svaku želju da se vrati u domovinu izloženu stalnom granatiranju i bezumnom ubijanju nevinih. Zadovoljno se smjestila u zemlji umnogome različitoj od one koju je napustila. Unajmili su prostranu vilu, kupili namještaj i započeli novi život. Widad je najviše impresionirala niska stopa kriminala u novoj domovini. S obzirom na stroge kazne kojima se u Saudijskoj Arabiji kažnjavaju krivci za zločine, malo je kriminalaca svoj zanat odlučilo upražnjavati u našoj zemlji - jer lopovi kojima je dokazana krivnja ostajali bi bez ruke, a ubojice ili silovatelji bez glave. Umirena tom spoznajom, propustila je upozoriti svoju malenu kćer na opasnosti koje vrebaju od stranaca. Prije dva mjeseca Widad je organizirala žensku zabavu za skupinu svojih prijateljica. Poput saudijskih žena, ni strankinje koje su boravile u našoj zemlji nisu imale na raspolaganju puno aktivnosti kojima bi mogle zaokupiti um. Gošće su uz laganu zakusku i osvježavajuća pića kratile vrijeme čavrljanjem i kartama. Dvije od njih dovele su svoju djecu, pa se Widadina kći s njima bezbrižno igrala u vrtu ispred kuće. Nakon što je otišla i posljednja gošća, Widad je pomogla svojim dvjema indijskim služavkama da prije suprugova povratka s posla 179


počiste kuću a zatim se s prijateljicom zadržala u telefonskom razgovoru koji je potrajao mnogo duže nego što je mislila. Kad je bacila pogled kroz prozor, vani se već bilo smračilo. Zazvala je jednu od služavki i naložila joj da dovede dijete u kuću. No Widadinu kćer nisu mogli nigdje pronaći. U panici je telefonirala gošćama i jedna od njih sjetila se da je na odlasku vidjela dijete kako sjedi na ivičnjaku s lutkom u naručju. Kad se vratio Widadin suprug počeli su potragu po susjedstvu, no nitko od susjeda nije vidio djevojčicu. Nakon višetjedne potrage, Widad i njezin muž morali su prihvatiti tragičnu činjenicu da je njihova jedinica oteta i vrlo vjerojatno ubijena. Kad je izgubila svaku nadu da će ikad više vidjeti svoje voljeno dijete, Widad se vratila svojoj obitelji u ratom razoreni Libanon, jer više nije mogla podnijeti pomisao da ostane u Rijadu. Njezin suprug nije si mogao priuštiti da izgubi posao, pa je odlučio ostati i nastavio je živjeti na istoj adresi. Deset dana nakon što je stigla u Beirut, Widad je jednog jutra začula glasno lupanje na vratima svog stana. Ustrašena nedavnim sukobima između kršćanskih i muslimanskih milicija, pretvarala se da nitko nije kod kuće dok nije čula svojeg susjeda kako uzbuđenim glasom viče da ima vijesti od njezinog supruga u Rijadu. Susjeda je upravo bio nazvao Widadin suprug, i prije nego što je linija prekinuta ostavio mu je nevjerojatnu poruku za Widad: suprug joj je poručio da se hitno ukrca na brod za Cipar i ode do saudijske ambasade u toj zemlji gdje će je čekati viza za ponovni ulazak u Saudijsku Arabiju. Neka se što je brže moguće vrati u Rijad, jer njihova kći je živa! Vratila se kući! Nakon tri duga dana putovanja brodom iz Jounieha u Libanonu do Larnace na Cipru, gdje je podigla vizu, napokon je stigla avionom u Rijad i od muža doznala šokantnu priču o stravičnoj patnji koju je preživjelo njihovo nesretno dijete. Čim se Widadin muž oporavio od šoka kad je svoju izgubljenu kćer ugledao pred kapijom vile, odveo je dijete u bolnicu da provjeri je li bila silovana, jer od toga je najviše strahovao. Nakon temeljitog pregleda, otkriće je bilo jezivo: liječnik je osupnutom ocu rekao da dijete nije pretrpjelo seksualno nasilje, no nedavno je bilo podvrgnuto većem 180


kirurškom zahvatu. Widadina kći bila je iskorištena kao donor bubrega, rekao mu je liječnik. Nestručno zašivena rana sporo je zarastala pa je uslijed izloženosti prljavštini došlo do infekcije. Medicinski tim koji je pregledalo djevojčicu bio je zbunjen brojnim pitanjima koja nisu uspjeli razjasniti - primjerice problemom kompatibilnosti donora i izvođenja tog kompliciranog kirurškog postupka. Nije bilo vjerojatno da je dijete bilo podvrgnuto kirurškom zahvatu u Saudijskoj Arabiji, jer u to vrijeme takve operacije nisu obavljane u saudijskoj kraljevini. Policijsko istraživanje rezultiralo je pretpostavkom da je djevojčicu oteo i odveo u Indiju neki saudijski bogataš čijem je djetetu trebalo transplantirati bubreg. Ta je osoba vjerojatno otela više od jednog djeteta i izabrala ono koje je bilo najprikladniji donor. Policija nije uspjela utvrditi što se zapravo dogodilo jer se djevojčica nije sjećala ničeg osim dugačke crne limuzine i maramice odvratnog mirisa koju joj je na licu držao krupan čovjek. Probudila ju je žestoka bol. Izolirana u sobi s bolničkom sestrom koja nije znala engleski, nije vidjela nijednu drugu osobu. Onog dana kad su je pustili stavili su joj povez preko očiju i nakon duge vožnje iskrcali je pred vratima njezina doma. Bilo je nesumnjivo da je njezin otmičar imućan čovjek, jer kad je njezin otac ugledavši je iskočio iz auta i zgrabio je u naručje, djevojčica je u ruci čvrsto stiskala malenu torbu u kojoj je bilo više od dvadeset tisuća dolara u gotovini i nekoliko komada skupocjenog nakita. Nikakvo čudo da je Widad zamrzila moju zemlju i njezine stanovnike koji su obogativši se na nafti povjerovali da novcem mogu riješiti sve životne probleme. Kakvo je čudovište moglo nevinom djetetu uzeti bubreg i misliti da će novcem smiriti bijes onih koje je tako okrutno iskoristio! Ugledavši izraz nevjerice na mom licu Widad je požurila da mi donese svoje zaspalo dijete i pokaže mi dugačak crveni ožiljak, jasan dokaz da neki ljudi ne prežu ni pred najgnusnijim zločinom da bi se dočepali zacrtanog cilja. Mogla sam samo zgroženo protresti glavom. Widad nije skidala pogled pun nježnosti i ljubavi sa svoje usnule kćeri; to što joj se vratila bilo je ravno čudu. Riječi koje mi je uputila na rastanku izbrisale su i ono malo domoljubnog ponosa koji sam bila osjećala. »Prema tebi i prema svim saudijskim ženama osjećam iskrenu 181


sućut. Tijekom kratkog vremena koje sam provela u tvojoj zemlji vidjela sam kako živite. Istina, novac vam možda može olakšati život, no način na koji se Saudijci odnose prema svijetu oko sebe ne vodi nikamo.« Zastala je na trenutak da bi razmislila prije nego što je nastavila: »Činjenica je da očajna financijska situacija dovodi u Saudijsku Arabiju mnoge strance, ali svatko tko vas upozna na kraju vas zamrzi.« Widad sam posljednji put vidjela na aerodromu Heathrow kako zaštitnički grli svoje voljeno dijete. Rekla mi je da će se, kad obavi medicinske pretrage što ih je za svoju kćer dogovorila u Londonu, radije vratiti u Libanon i izložiti opasnosti od bombardiranja nego se suočiti s hipokrizijom i neshvatljivim zlom koje je iskusila u mojoj zemlji, Saudijskoj Arabiji. Djeca i ja prenoćili smo u Londonu i sljedećeg dana prešavši trajektom La Manche stigli u Francusku, a otamo smo vlakom otputovali u Zurich. Dok sam podizala novac sa sinovljevog računa u Švicarskoj banci, djecu sam na nekoliko sati ostavila u hotelu. S bankovnim čekovima u vrijednosti preko šest milijuna dolara osjećala sam se sigurno. Unajmila sam automobil i vozača da nas odveze do Ženeve; otamo smo odletjeli u London, a zatim do Kanalskih otoka. Ondje sam položila novac na svoj bankovni račun a gotovinu iz sefa u Rijadu sačuvala sam za troškove putovanja. Zatim smo odletjeli u Rim gdje sam unajmila drugog vozača da nas odveze nazad u Pariz. U Parizu sam unajmila domaćicu, vozača i tjelohranitelja na puno radno vrijeme, a zatim sam pod lažnim imenom unajmila vilu na periferiji Pariza. Potrudila sam se zamesti trag zbunjujućim i zamršenim planom putovanja kako bih bila posve sigurna da nas Karim nikada neće pronaći. Mjesec dana kasnije povjerila sam djecu na brigu i čuvanje kućedomaćici i odletjela u Frankfurt. Nakon što sam u jednoj od tamošnjih banaka rekla da sam iz Dubaija, i da želim položiti na račun veću svotu novca, otpraćena sam uz povlašteni tretman do ureda upravitelja banke. Iz torbe sam izvadila nekoliko svežnjeva novčanica i položila ih na upraviteljev stol, i dok je on pohlepno zurio u novac rekla mu da moram telefonirati svome mužu koji je zbog nekog posla trenutno u Saudijskoj Arabiji. Dodavši da sam više nego voljna platiti za taj poziv, 182


na dlan sam mu položila pet stotina dolara. Upravitelj je u hipu skočio na noge i praktički mi salutirao, rekavši mi da uzmem koliko god mi je vremena potrebno. Zatvorio je vrata i dodao da će, ako ga zatrebam, biti troja vrata dalje niz hodnik. Telefonirala sam Sari. Znala sam da je u međuvremenu već rodila i da će najvjerojatnije biti kod kuće. Odahnula sam od olakšanja kad je jedan od slugu odgovorio da će se gospodarica odmah javiti na telefon. Sara je vrisnula od sreće i olakšanja začuvši moj glas. Brzo sam je pitala prisluškuju li se njezine telefonske linije, na što je uzvratila da nije sigurna i u istom dahu dodala da je Karim izvan sebe od brige. Slijedio me od Dubaija do Londona, ali je od te točke izgubio svaki trag koji bi vodio do nas. Ispričao je obitelji što se među nama dogodilo i da je istinski ispunjen dubokim kajanjem. Nije želio ništa drugo do li da se djeca i ja vratimo kući. Rekao je da nas dvoje moramo razgovarati. Zamolila sam Saru da prenese mome mužu kratku poruku. Željela sam da zna da ga smatram vrijednim prezira i da nas nikad više neće vidjeti. Podnijela sam zahtjev za državljanstvo za djecu i sebe u drugoj zemlji. Jednom kad budem potpuno zaštićena u novoj zemlji izvijestit ću svoje sestre o svom novom životu, ali Karim nikada ne smije saznati gdje sam. I, kao da to nije bilo dovoljno, rekla sam Sari da mu prenese da njegov sin Abdullah više ne želi ni čuti za svojeg oca. S time sam okončala razgovor o Karimu. Razveselila sam se kad sam čula da je Sara rodila sina i da je ostatak moje obitelji dobra zdravlja. Rekla je da su otac i Ali izvan sebe od bijesa i da inzistiraju da se vratim u Rijad i povinujem Karimovim željama, kao što mije dužnost. Od njih dvojice nisam ni očekivala ništa drugo. Sara je nastojala ublažiti moj nepomirljiv stav upitavši me ne bi li bilo bolje prihvatiti novu ženu nego živjeti svoj život kao izbjeglica. Kad sam je pitala bi li ona pristala na takav aranžman s Asadom, tišina koja je uslijedila bila je dovoljno rječit odgovor. Nakon što sam obavila telefoniranje, vratila sam svoj novac u torbu i šmugnula iz banke, izbjegavši susret s pohlepnim upraviteljem. Osjetila sam lagano kajanje zbog obmane kojom sam se poslužila, no znala sam da ne smijem riskirati poziv s telefonske govornice, jer bi Karim pomoću prislušnih uređaja lako mogao ući u trag pozivu i doznati odakle sam zvala. 183


Dok sam razmišljala o Sarinim riječima - kako je Karim nesretan i kako se kaje zbog onog što je učinio - osjetila sam kako se mojim licem razlio smiješak. Moj plan je djelovao, ali mislila sam da je najbolje da se još malo muči i živi u neizvjesnosti. Trebat će mu neko vrijeme da shvati da nikad i ni pod koju cijenu neću prihvatiti suživot ni s jednom a kamoli s više žena u njegovu životu. Djeca srećom nisu bila svjesna drame koja se odigravala u našim životima. Ispričala sam im uvjerljivu priču o poslu njihova oca zbog kojeg će više mjeseci biti odsutan. Umjesto da ostanemo u Rijadu, gdje bismo umirali od dosade, pomislio je da bismo mogli uživati u ugodnom boravku u Francuskoj. Abdullah me pitao zašto ga otac nikad ne nazove, no ubrzo je zaokupljen školskim dužnostima i brojnim društvenim aktivnostima zaboravio na njega; djeca se novim situacijama prilagođavaju mnogo lakše nego što bismo mogli zamisliti. Naše dvije kćeri bile su još uvijek male, nesvjesne zlosretnih okolnosti. Od rođenja su navikle na česta putovanja. Otac im je isprva nedostajao, no ja sam poduzela sve što sam mogla da im to nadomjestim. Tješila sam se mišlju da bi alternativa bila puno gora. Život u Rijadu s posvađanim roditeljima činio mi se puno neprihvatljivijim za dobrobit moje djece. A ako bi Karim doveo drugu ženu u naše živote, nije bilo isključeno ni da ću ga u nastupu divljeg bijesa ubiti. Tada bi ostali siročad, bez oca i bez majke koju bi pogubili kao zločinku. Uzdrhtala na pomisao na oštro sječivo krvnikove sjekire na mojem vratu. Znala sam da imam sreće što sam iz kraljevske obitelji, jer sam se, poput Alija mnogo godina prije, mogla izvući iz u zakonskom i etičkom smislu delikatnih situacija pošteđena intervencije čuvara vjere. Da nisam kraljevske krvi, za ovo što sam učinila svom mužu bila bih osuđena na smrt kamenovanjem. Ali mi iz kraljevskih obitelji zadržavamo svoje skandale unutar svojih zidova; nitko izvan moje obitelji nije znao za moj bijeg od kuće. Samo je Karim mogao zahtijevati da budem kažnjena smrću, no bez obzira na to što učinila, sa sigurnošću sam znala da moj suprug nikad ne bi tražio takvu kaznu. Saru sam zvala jednom mjesečno. Tijekom višemjesečne odvojenosti od moje obitelji i domovine, dani i noći bili su mi ispunjeni usamljenošću i nespokojem. Ali znala sam da moram izdržati ako želim postići cilj;

184


morala sam biti odlučna i strpljiva da bih dočekala da Karim odustane od svojih planova što su unijeli pometnju u naše živote. Pet mjeseci nakon odlaska od kuće pristala sam da se s Karimom čujem preko telefona. I dalje oprezna i u strahu da mi ne uđe u trag odletjela sam u London da ga odanle nazovem. Naš razgovor uvjerio me kako Karim doista očajnički želi vidjeti i mene i djecu. To je bila prilika za ostvarenje druge faze plana, kojim ću ga dokraja uvući u svoju pažljivo pripremanu u klopku. Kad sam se idućeg vikenda sastala s njim u Veneciji, Karim je bio osupnut vidjevši me u pratnji četiri mišićava njemačka tjelohranitelja. Objasnila sam mu da više ne vjerujem njegovoj riječi; mogao je unajmiti snagatore da me kidnapiraju i otprave me u Rijad da bih se ondje suočila s nepravednim načinom na koji naš zakonski sustav postupa s neposlušnim suprugama! Lice mu se zacrvenjelo, i mada bih se mogla zakleti da je to bilo crvenilo srama, možda je ipak samo bio bijesan zbog svoje nesposobnosti da kontrolira vlastitu suprugu. Naš je razgovor završio kompromisom. Vratit ću se u Rijad samo ako Karim potpiše dokument u kojem stoji da tako dugo dok je u braku sa mnom neće uzimati drugu ženu. Ukoliko pogazi svoje obećanje dobit ću razvod, skrbništvo nad našom djecom i polovicu njegova bogatstva. Usto, moći ću zadržati novac koji sam podigla sa sinovljevog računa u Švicarskoj, a Karim će sinu nadoknaditi iznos koji nedostaje. Osim toga, položit će milijun dolara na ime obje naše kćeri na račun u švicarskoj banci. Zadržat ću kod sebe i naše putovnice s ažuriranim papirima u kojima se navodi da možemo putovati bez ograničenja. Rekla sam Karimu da ću, nakon što potpiše potrebne dokumente, ostati s djecom u Europi još mjesec dana. Sad kada se iz prve ruke uvjerio u moju nepopustljivost, možda će nakon što o svemu promisli zaključiti da više ne želi biti sa mnom. Vidjela sam da su ga uzdrmale moje riječi izrečene s hladnom odlučnošću na koju nije navikao. Otpratila sam Karima na aerodrom. Sigurna sam da nije bio zadovoljan ishodom našeg razgovora, no morala sam sebi priznati da sam i sama bila puno manje zadovoljna nego što sam mislila da ću biti, nakon što je najriskantniji potez u mom životu rezultirao tako

185


zapanjujućom pobjedom. Otkrila sam da prisiljavanje nekoga da učini ono što je ispravno ne može donijeti puno radosti. Mjesec dana kasnije nazvala sam Karima da čujem njegovu odluku. Rekao mi je da sam ja njegova snaga, sav njegov život. Želio je da mu se obitelj vrati i da sve bude kao i prije. Hladno sam ga podsjetila da je on presudio našoj ljubavi uništivši je svojom ravnodušnošću, i da ne može očekivati da će naš brak biti onako skladan kao što je bio ranije. Bili smo među najsretnijim parovima - voljeli smo se, imali sretnu obitelj i golemo bogatstvo. On je taj koji je sve to razorio, a ne ja. Kad sam se vratila u Rijad, muž me dočekao drhtavih usnica i neodlučnog osmijeha. Naš sin i kćeri podivljali su od veselja ugledavši svog oca i u ovom času jedino zadovoljstvo nalazila sam u njihovoj sreći. No to je moglo biti dovoljno u početku, dok nisam otkrila da se osjećam kao stranac u vlastitom domu, ravnodušna i nesretna. Dogodilo mi se previše toga da bih ponovno bila Sultana od prije godinu dana. Bio mi je potreban stvaran i opipljiv cilj, istinski izazov, pa sam odlučila da ću se vratiti školovanju i upisati se na jedno od novootvorenih sveučilišta za žene. Otkrit ću čari normalnog života i ostaviti iza sebe besmislene navike i isprazne rituale dokone princeze. Što se tiče Karima, preostalo mi je samo da čekam da vrijeme izbriše ružna sjećanja na njegovo ponašanje. Bitka da spasim svoj brak od prisustva nepoželjne strankinje promijenila mi je život. Karim je bio središte moga života sve dok nije uništio naše skladno zajedništvo najavom o vjenčanju s drugom ženom. Ljubav koju sam osjećala prema njemu bila je uništena. Sada je bio naprosto otac moje djece i jedva nešto više od toga. Ipak, oboje smo se trudili obnoviti obiteljski sklad i omogućiti svojoj djeci odrastanje u sigurnosti i nepomućenom spokoju doma koji im je proteklih mjeseci sigurno nedostajao. Karim mi je rekao da mu silno nedostaje moja ljubav, i da će učiniti sve da se iskupi u mojim očima. Rekao je da mu pokušam oprostiti i zaboraviti prošlost, jer je to jedini način da i mi i djeca počnemo uživati u našoj zajedničkoj budućnosti. Nisam mu ništa odgovorila, ali znala sam da je u pravu. Trauma našeg osobnog rata sada je bila stvar prošlosti, ali okus mira bio je daleko od slatkog. Često sam razmišljala o emocionalnim ožiljcima koje sam stekla u tako kratkom životnom vijeku; tužna je istina 186


da su mi sve moje rane zadali muĹĄkarci, pa nije Ä?udo da sam izgubila povjerenje u sve pripadnike suprotnog spola.

187


Dvadeseto poglavlje

Velika bijela nada Tog kolovoza 1990. godine u našoj vili u Jeddi priredili smo raskošnu večeru za odabrane uzvanike, kad nas je usred zabave zatekla vijest o izbijanju rata između dva saudijska susjeda: Irak je izvršio invaziju na sićušni Kuvajt. Karim i ja bili smo u društvu dvadeset gostiju iz našeg ekskluzivnog kruga kada se na vrhu stepeništa pojavio naš sin Abdulah i uzbuđeno doviknuo kako je na BBC-ju upravo čuo vijest o napadu Iraka na Kuvajt. Nakon dugačke šutnje, prostoriju su ispunili uzvici nevjerice. Rijetki su Saudijci doista vjerovali da će Saddam Hussein napasti Kuvajt. Takav je rasplet događaja iznenadio čak i najupućenije pripadnike saudijske kraljevske kuće uključene u pregovore između dviju država. Karim je bio prisutan na konferenciji održanoj u Jeddi koja je dan prije invazije, 1. kolovoza 1990., završila pat-pozicijom. Kuvajtski emir, šeik Saud Al Abdullah Al Salem Al Sabah, upravo se vratio u Kuvajt s nadom da rat može biti spriječen. Kad je naš sin povikao da iračke trupe napreduju prema glavnom gradu, Kuvajtu, bilo je jasno da je situacija krajnje ozbiljna. Pitala sam se hoće li članovi obitelji Al Sabah uspjeti spasiti glave. Kao majku, najviše me brinula sudbina njihove nedužne djece. Promatrala sam Karimovo lice preko sobe prepune ljudi. Ispod smirene fasade, u, njemu je ključao bijes. Iračani su pogazili zadanu riječ pa je tako ispalo da su predstavnici naše vlade koji su sudjelovali u pregovorima krivo procijenili situaciju i nehotice naveli Kuvajćane da podcijene opasnost koja im je prijetila. Iz Karimovih smeđih očiju sijevao je gnjev od kojeg su mi niz kičmu prostrujali žmarci. Znala sam da će on, zajedno s ostalim nazočnim pripadnicima obitelji Al Sa'ud, uskoro biti pozvan na hitan obiteljski sastanak. Često sam čula Karima kako govori o barbarizmu iračkog režima kojem je na čelu bio Saddam Husein i njegova stranka Baas. Više puta je 188


komentirao kako su Iračani po prirodi agresivni i skloni nasilju u obiteljskim odnosima. Rekao je da misli da je upravo ta agresivnost bila objašnjenje njihove političke podrške brutalnom policijskom režimu. Ja sama znala sam vrlo malo o političkim zbivanjima u regiji, jer se u Saudijskoj Arabiji vijesti oštro cenzuriraju a naši muževi svojim ženama gotovo nikad ne govore o svojem političkom angažmanu. Ali Karimovo mišljenje o Iračanima bilo je potvrđeno pričom koju sam čula od jednog iračkog poznanika. Prije nekoliko godina, dok smo večerali u nekom londonskom restoranu, Karim, Asad, Sara i ja slučajno smo upoznali nekog Iračanina koji nam se pohvalio kako je ubio svog oca zbog svađe oko novca. Ne vjerujući vlastitim ušima slušali smo ga kako objašnjava što se zapravo dogodilo. Naime, naš je znanac poslao ocu zaradu od poslovne investicije u Parizu, a njegov otac udovac, zaljubivši se u neku ženu iz svoga sela, potrošio je novac na skupe darove za svoju ljubavnicu. Kad se sin vratio u Irak i ustanovio da je njegov novac proćerdan, znao je što mora učiniti: bez imalo razmišljanja ustrijelio je vlastitog oca. Saslušavši priču Karim je zgranutim uzvikom izrazio svoje negodovanje zbog tog nevjerojatnog čina. Iračaninu nije bilo jasno čemu toliko zgražanje. Uzviknuo je: »Ali on je potrošio moj novac! Taj je novac bio moj!« Po njegovu mišljenju imao je sasvim opravdan razlog kazniti oca smrću. Njegov čin Karimu je bio toliko nezamislivo odvratan da je odstupio od svojeg u pravilu prijaznog načina ophođenja, skočio prema Iračaninu i naredio mu da napusti naš stol. Ogorčeno je prokomentirao da je i dosad znao da je u Iraku nasilničko ponašanje u obitelji bilo česta pojava, ali da naprosto ne može povjerovati da je ubojstvo vlastita oca društveno prihvatljivo ponašanje. Poput svih saudijskih muškaraca, Karim je cijenio svog oca i iskazivao mu veliko poštovanje. Bilo mu je nezamislivo da na njega podigne glas, pa čak i da mu okrene leđa. Nebrojeno puta sam vidjela kako napušta sobu hodajući unatraške. Sa žaljenjem priznajem da sam i ja, poput većine Arapa, strastveni pušač, no nikad mi nije bilo dopušteno pušiti pred Karimovim ocem. Kao pripadnik kraljevske obitelji, Karim je vrlo pažljivo pratio politička zbivanja na Bliskom istoku, posebno političke pokrete koji su 189


nasilno preuzeli vlast zbacivanjem vladara s prijestolja. Tijekom burne arapske povijesti bilo je dosta pučeva i vladara čija je vlast nasilno okončana, pa se opravdano bojao mogućnosti izbijanja nemira u našoj zemlji. Pored toga, kao i većina Arapa Karim se osjećao posramljenim stalnim sukobima u kojima su se muslimani borili protiv svoje braće po vjeri. Mi Saudijci uglavnom smo odustali od oružanih bitaka otkako je naš kralj Abdul Aziz pomirio zaraćena plemena i osnovao ujedinjenu kraljevinu. Krvavi sukobi prestali su biti naš način borbe protiv naših neprijatelja; umjesto toga priklonili smo se civiliziranijoj metodi pobjeđivanja -stjecanju moći uz pomoć novca. No u ovom času naš su život uzdrmala dramatična zbivanja povezana s bezumnim ratom u našem neposrednom susjedstvu. Naši muškarci pozvani su na okupljanje na kojem se trebalo razgovarati o važnim političkim odlukama, a mi žene pozvale smo Abdullaha da donese radio u primaću sobu da čujemo najnovije vijesti. Vijesti su bile oskudne, ali činilo se da je sudbina nesretnih Kuvajćana iz sata u sat sve teža. Prije odlaska na spavanje saznale smo da je Kuvajt okupiran i da su u našu zemlju nagrnule tisuće i tisuće izbjeglica. Mi Saudijci osjećali smo se zaštićeni od nadirućeg zla; nismo pomišljali da bi naša sigurnost mogla biti ugrožena, niti da našoj zemlji prijeti bilo kakva opasnost. Tjedan koji je uslijedio pokazat će koliko smo bili u krivu. Kako su se Saddamovi vojnici primicali našim granicama, sve češće su se čule glasine da Saddam ima namjeru progutati dva susjeda u jednom obroku! Rijeke prestrašenih Saudijaca pridružile su se Kuvajćanima u egzodusu iz istočnog područja naše domovine. Primali smo panične telefonske pozive od uznemirenih članova obitelji koji su nam javljali da je Rijad preplavljen tisućama prestrašenih ljudi. Uskoro su mnogi Saudijci osjetili da je Rijad nesigurno mjesto; nije bilo dovoljno avionskih letova za sve koji su htjeli pobjeći iz glavnog grada, a ceste prema Jeddi bile su zakrčene nepreglednim kolonama izbjeglica. U našoj mirnoj kraljevini nastao je mahniti kaos. Sara i ja s iznenađenjem smo dočekale vijest da Kuvajćanke - koje se ne moraju pokrivati velom i kojima je dozvoljeno voziti - voze automobile našim cestama i ulicama našeg glavnog grada. Naša su čuvstva bila pomiješana: bile smo oduševljene i zadivljene a istodobno 190


smo se pjenile od ljubomore što su naše arapske sestre u našoj zemlji slobodno sjedile za volanom i nekažnjeno izlagale svoja otkrivena lica! Zar je ono što je u ovoj zemlji smatrano toliko važnim - poput nošenja vela i ostalih tradicionalnih saudijskih običaja - odjednom postalo nebitnom koještarijom, tako lako odbačenom sada kad se radilo o Kuvajćankama? Kuvajćanske žene imale su lagodan život u usporedbi s nama koje smo morale podnositi tegoban teret muške dominacije. Ubod zavisti zatrovao nam je krv. Koliko god da smo prema tim ženama koje su izgubile svoju domovinu, svoje domove i svoje voljene osjećale sućut, istodobno smo pucale od kivnosti na one koje su svojim dolaskom razotkrile svu apsurdnost i licemjerje našeg puritanstva. O, kako smo čeznule za pravima koja su one prisvojile s takvom lakoćom! U tim mračnim kolovoskim danima svako malo pojavile bi se nove glasine. Kad mi je Karim rekao da je posljednja glasina - da se kralj složio da strane trupe uđu u našu zemlju - istinita, znala sam da naši životi više nikad neće biti isti. S dolaskom američkih trupa probudili su se najambiciozniji snovi saudijskih feministica. Nijedan Saudijac nije nikad mogao ni sanjati da će žene u vojničkim uniformama braniti zemlju koja predstavlja bastion muške dominacije. Bilo je to nezamislivo! Naši vjerski vode s konsternacijom su upozoravali na nepopravljivu štetu koju će prisustvo strane kulture i običaja nanijeti našoj zemlji. Nemoguće je iskazati u kojoj je mjeri to poremetilo našu ustaljenu kolotečinu. Niti jedan zemljotres ne bi nas mogao više uzdrmati. Ja osobno novu sam situaciju dočekala s odobravanjem, jer sam osjećala da će donijeti toliko nužne promjene, no većina saudijskih žena bijesno je izražavala prijezir i negodovanje. Bilo je i onih - koje sam smatrala osobito smiješnima - koje su se više od svega bojale da im te strankinje ne preotmu muževe! Pa, ipak, takva zabrinutost nije bila posve neutemeljena. Većina saudijskih žena strahuje od inozemnih putovanja svojih muževa, jer malo koja od njih ima povjerenja u to da će im ostati vjerni i oduprijeti se iskušenju okruženi zapadnjačkim svjetlokosim zavodnicama. Mnoge moje prijateljice tješile su se mišlju da bi samo prostitutka ili žena koja ne može ponuditi ništa drugo osim privlačne vanjštine pristala da se ponizi odlaskom u krevet s potpunim strancem. Među Saudijkama se širio trač da su te američke žene u uniformama

191


primljene u vojsku isključivo zato da bi opsluživale američke vojnike i zadovoljavale njihove seksualne potrebe. Te američke superžene, koje su se u našoj zemlji ponašale slobodno kao da su kod kuće, izazivale su u nama suprotstavljene emocije. O njima smo vrlo malo znale, jer u našoj su se zemlji cenzurirale vijesti o ženama koje kontroliraju vlastitu sudbinu a prilikom povremenih putovanja u inozemstvo cilj nam je bio šoping a ne stjecanje informacija o tuđoj kulturi i običajima. Kada je Asad donio Sari necenzurirane primjerke američkih i europskih časopisa i novina, bile smo zapanjene vidjevši kako su te vojnikinje zapravo vrlo privlačne žene. Mnoge od njih bile su majke. Naš način razmišljanja nije nam dopuštao da pojmimo takvu slobodu. Naši skromni ciljevi uključivali su tek odbacivanje vela, dopuštenje da vozimo automobil i priliku da se zaposlimo, a sada je naša zemlja udomila pripadnice našega spola savršeno osposobljene da ratuju rame uz rame s muškarcima. Suočene s novom situacijom saudijske žene našle su se u vrtlogu sukobljenih emocija. U jednom trenutku mrzile smo sve te strankinje - i Kuvajćanke i Amerikanke - doživljavajući ih kao uljeze u našoj zemlji, a istodobno smo im bile zahvalne i divile im se - posebno Kuvajćankama i njihovom prkošenju višestoljetnoj tradiciji muške dominacije. Iako konzervativne, nisu se u potpunosti podvrgnule nepravednom društvenom običaju vladavine muškaraca. Na koncu se ljubomora povukla pred spoznajom da su one svojim stavom uspjele unaprijediti društveni položaj muslimanskih žena, dok smo mi Saudijke umjesto da se izborimo za bolji status samo jadikovale kako smo nezadovoljne. Zbunjene ali i ohrabrene događajima oko nas, na svojim dnevnim ženskim okupljanjima više nismo tratile vrijeme na besmislene tračeve nego na puno ozbiljnije teme promjena u društvu i iznenadnog buđenja svijesti o potlačenom položaju saudijskih žena. Još donedavno rijetke su se žene u islamskoj Saudijskoj Arabiji usudile govoriti o nužnosti društvenih reformi, jer je nada da će time nešto postići bila ništavna, a kazna za dovođenje u pitanje statusa quo vrlo izvjesna i krajnje okrutna. Na koncu konca, naša zemlja je domovina islama; mi Saudijci smo »čuvari vjere«. Da bismo prikrile sram zbog toga što dopuštamo da nas muškarci tlače, svojim kuvajćanskim sestrama ponosno smo naglašavale naše jedinstveno nasljeđe: mi saudijske žene svijetom smo ponosno pronosile simbole muslimanske vjere. A onda su odjednom saudijske 192


žene srednje klase odlučile zbaciti svoje okove. Otvoreno su se suprotstavile fundamentalistima i pozvale svijet da im pomogne da se izbore za slobodu, kao što pomaže okupiranim Kuvajćanima! Zadrhtala sam od strepnje kad je Sara vrišteći utrčala u palaču. Prva pomisao bila mi je da je na našu zemlju izvršen napad kemijskim oružjem i da će moja djeca biti izložena udisanju otrovnih kemikalija. Stajala sam kao paralizirana, zadržavajući dah, ne znajući kamo da pođem i što da učinim. Još koji trenutak i počet ću se grčiti i presavijati na podu u samrtnom hropcu. Proklinjala sam samu sebe. Trebala sam poslušati Karima i odvesti djecu u London, daleko od opasnosti da skončaju polaganom, bolnom smrću. Kad su Sarine riječi konačno doprle do mene i trgnule me iz ukočenosti od straha, vijesti koje je donijela pretvorile su stravu u neobuzdano slavlje. Upravo ju je bio nazvao Asad i rekao joj da su saudijske žene izašle na ulice Rijada i kružile uokolo ponosno sjedeći za volanom svojih automobila! Vrisnula sam od sreće; Sara i ja zagrlile smo se i zaplesale. Moja mlađa kći počela je plakati od straha kad je ušavši u sobu ugledala svoju majku i tetu kao se valjaju po podu i kriče. Uhvatila sam je u naručje kako bih je smirila, blago joj objašnjavajući da smo svojim ludiranjem samo htjele izraziti koliko smo sretne. Moje molitve su uslišene: američka prisutnost izmijenit će naše živote na čudesan, predivan način! Karim je dojurio na vrata sa zabrinutim izrazom lica. Pitao nas je što se dogodilo, rekavši da je bio u vrtu i čuo naše krikove. Zar on ne zna? Žene su probile prvu od nepopustljivih barijera zatražile su svoje pravo da voze! Karimova reakcija djelovala je na nas poput hladnog tuša. Znala sam što je ranije mislio o toj temi. U više navrata spomenuo je da naša religija nigdje ne spominje zabranu, te da je poput mnogih drugih saudijskih muškaraca oduvijek smatrao apsurdnim da se saudijskim ženama ne dozvoljava upravljanje automobilom. Bile smo zatečene kad je Karim umornim glasom sada izrekao nešto što je odstupalo od njegovog ranijeg stava. »To je upravo ona vrsta akcije koju je vlast htjela izbjeći jer nepotrebno izaziva gnjev vjerskih fanatika. S njima se stalno mukotrpno natežemo oko. nekih važnih političkih odluka koje im se čine kao ustupak ženama i poticaj da traže još veće slobode. Što ti se čini važnije, Sultana«, viknuo je, »imati u zemlji američke vojnike 193


da nas štite od iračke prijetnje, ili baš u ovom času insistirati na pravu da vozite?« Bila sam ogorčena Karimovim riječima. Koliko je puta i sam kritizirao apsurdni propis koji saudijskim ženama ograničava pravo na slobodno kretanje, a sada je strah od reakcije vjerskih fanatika iznio na površinu njegov bijedni kukavičluk. Što bih dala da sam udata za borca a ne za kukavicu, za čovjeka koji se u životu strastveno zalaže za pravičnost. Razjarena, oštro sam uzvratila da si mi žene nažalost ne možemo priuštiti da biramo priliku. Kojeg li luksuza biti u mogućnosti odabrati mjesto i vrijeme! Moramo koristiti rijetke prilike koje nam se pružaju. Ovo je bila takva prilika i Karim je trebao stati na našu stranu. Prijestolje zasigurno neće biti ugroženo činjenicom da su žene sjele za volan i voze ulicama svojeg grada! Pjeneći se od bijesa na ženski rod Karim je zlokobnim tonom rekao da će žene posljedice ovog incidenta osjećati još desetljećima kasnije i da će on unazaditi borbu za ženska prava. Rekao je da će se naša radost pretvoriti u jad i čemer kad čujemo kakva će kazna biti izrečena tim nepromišljenim ženama. Žene će dočekati dopuštenje da voze kad za to dođe vrijeme, upozorio je, ali ovo je bio loše odabran trenutak za cirkus koji su priredile. Nakon što se udaljio, njegove riječi još uvijek su prijeteći visjele u zraku. Karim je uspio pokvariti naš kratki trenutak slavlja. Zasiktala sam poput divlje mačke kad se okrenuo da pođe, a Sarine usne su podrhtavale dok se obuzdavala da ne prasne u podrugljiv smijeh. Odbacujući s prijezirom njegovo zloslutno upozorenje komentirala je kako naši muževi glume suosjećajnost i razumijevanje dok govore o ženskim pravima, ali u stvarnosti se gotovo nimalo ne razlikuju od vjerskih ekstremista. Muškarcima je odgovarao potlačeni položaj njihovih žena, u suprotnom bismo dosad iskusile barem djelomično popuštanje stege. Naši muževi pripadali su kraljevskoj obitelji koja je vladala zemljom; ako nam oni ne mogu pomoći, tko može? »Amerikanci!«, šapnula sam sa smiješkom. »Amerikanci.« No pokazalo se da je Karim bio u pravu. Četrdeset i sedam hrabrih mladih žena koje su demonstrirale protiv zabrane vožnje postale su žrtvena janjad. Bile su to žene iz srednje klase, mahom učiteljice koje su 194


podučavale generaciju mladih žena - predvodnice u borbi za ženska prava koje su svoju hrabrost svirepo platile. Oduzete su im putovnice, izgubile su posao a na članove njihovih obitelji vršen je pritisak da ih se odreknu. Dok smo kupovale u lokalnom šoping-centru, Sara i ja čule smo kako mladi studenti medrese huškaju saudijske muškarce protiv tih žena, govoreći kako su pokvarene i da za život zarađuju kao prostitutke. U džamiji su protiv njih javno izrečene takve optužbe od strane muškaraca koji su tvrdili da su to doznali iz prve ruke! Sestra i ja zastale smo ispred izloga i slušale kako mladi vjerski fanatici uzvikuju parole protiv običaja uvezenih sa Zapada koji ugrožavaju čast svih Saudijaca. Željela sam se sastati s tim ženama, čestitati im na hrabrosti, no kad sam to rekla Karimu on se zgranuo i zaprijetio mi da će me dati zatvoriti u kuću ako smjesta ne odustanem od te sulude zamisli. U tom trenutku mrzila sam svog muža, jer sam znala da je u stanju ispuniti svoju prijetnju; iznenada je bio mahnit od straha za sudbinu naše zemlje, optužujući žene da će donijeti propast kraljevskoj obitelji. Nakon nekoliko dana skupila sam hrabrost i odlučila doznati imena odvažnih prosvjednica, kako bih s njima stupila u kontakt. Vratila sam se u šoping-centar, i kad sam ugledala gomilu muškaraca kako stoje u krugu pozivajući na kažnjavanje grješnih vozačica rekla sam svom filipinskom šoferu da ode do njih i zatraži popis s telefonskim brojevima »palih žena«. Neka kaže da bi želio nazvati njihove očeve ili muževe kako bi im prigovorio zbog ponašanja njihovih kćeri ili supruga. Kad se vratio s papirom upozorila sam ga da ništa ne spominje Karimu. Srećom, za razliku od arapskih slugu Filipinci se nastoje držati podalje od naših obiteljskih sukoba i uopće ne spominjati naše male slobode našim muževima. Na papiru je bio popis od trideset imena i telefonskih brojeva. Ruka mi se tresla dok sam birala prvi broj. Nakon tjedana upornog nazivanja odgovoreno mi je na samo tri poziva. Bez obzira na to što bih rekla, uvijek bi mi odgovorili da sam nazvala krivi broj. Izložene neprestanom uznemiravanju okoline, obitelji najčešće uopće nisu odgovarale na telefonske pozive. Ali nas je posjetio dan prije putovanja u inozemstvo i objavio kako sa svojom obitelji od četiri žene i devetoro djece namjerava otputovati na 195


nekoliko tjedana u Pariz. Moj je brat tvrdio da bi se rado borio protiv Iračana da nije tako pretrpan poslovnim obavezama koje su svakako važnije za našu zemlju nego još jedan muškarac u uniformi. Alijeva domoljubna dužnost bila je da napusti Saudijsku Arabiju. Znala sam da će se moj brat skloniti negdje na sigurno, no toga dana nisam imala volje zadirkivati ga zbog kukavičluka. Rezignirano sam se nasmiješila i zaželjela mu sretan put. Prije odlaska Ali je načeo temu o hrabrim vozačicama, natuknuvši da je čuo da je jednu od njih njezin otac ubio zbog osramoćivanja obitelji. Smaknuo je kćer kako bi vjerski fanatici prestali uznemiravati njega i ostatak njegove obitelji. Dok je pričao o tome Ali se zlobno smijuljio. Kako sam ga samo mrzila u tom trenutku - njega i sve slične njemu koji su se savršeno uklapali u sustav zemlje koja od žena traži potpunu pokornost muškarcima. Svim je srcem zagovarao zakone koji mu daju pravo na nadmoć, jer je bio prevelika kukavica da se suoči sa ženom snažna karaktera. Kad je otišao, pitala sam Karima je li vijest o smaknuću točna, no on je tvrdio da nije ništa čuo i rekao mi da se ne zamaram time. To nije bila naša stvar. Rekao je međutim da ne bi bio iznenađen, jer obitelji ispaštaju zajedno s tim ženama koje su i sebe i njih uvalile u nevolju. Samozadovoljno je dodao: »Jesam li ti rekao«, podsjećajući me na svoje predviđanje na dan prosvjeda. Karim me obmanuo svojim pričama o podržavanju ženskih prava; njegovi su stavovi bili tek nešto malo napredniji od Alijevih. U mojoj zemlji očito nije bilo niti jednog jedinog muškarca koji bi iskreno želio da se okovi kojima su žene sputane konačno olabave. Glasine o smrti mlade žene nisu jenjavale, no do današnjeg dana vijest o njezinu smaknuću nije niti zanijekana niti potvrđena. Ta je neizvjesnost očito trebala poslužiti kao prikrivena prijetnja smrtnom kaznom svim onima koje bi se odvažile prkositi sustavu. Rat od kojeg smo toliko strepili nije dugo potrajao. Naši muškarci borili su se i ginuli, ali od Karima sam čula da se malo njih iskazalo hrabrošću. Štoviše, naši američki saveznici suočili su se s delikatnom situacijom da diplomatski prikrivaju istinu o kukavičluku naših vojnika da se mi Arapi ne bismo uvrijedili. Moj suprug crvenio se od stida dok je pričao kako Saudijci bježe od neprijateljskih vojnika, umjesto da se s 196


njima suoče.Obraz nam je spašavala jedino srčana neustrašivost naših pilota, koji su svoje zadatke izvršavali časno i dostojanstveno. Asad je tvrdio da ne bismo trebali osjećati sram nego olakšanje. Snažna vojska predstavljala bi opasnost za vlast koja se ne bi mogla oduprijeti jakoj vojnoj mašineriji. U arapskom svijetu bilo je dovoljno primjera monarhija srušenih vojnim pučem uz podršku naroda koji traži pravo da sudjeluje u oblikovanju politike u vlastitoj zemlji. Poučena tim primjerima saudijska kraljevska obitelj vojsku je držala pod kontrolom, postavljajući na zapovjedne funkcije ljude iz vlastitih redova s ciljem da se borbena sposobnost otupi umjesto ojača. Promjene što su ih u našoj zemlji potaknula ratna zbivanja na kraju su iznevjerile naša očekivanja i nadu u poboljšanje položaja saudijskih žena. Rat koji je pažnju Zapada svrnuo na društvene prilike u Saudijskoj Arabiji prebrzo je okončan. Kad je naš neprijatelj Saddam primoran na povlačenje iz Kuvajta zanimanje za položaj saudijskih žena je jenjalo; zamijenila ga je usredotočenost Zapada na tragičnu sudbinu Kurda, koji su vapili za pomoći izloženi masovnoj pogibiji nakon što su iračke trupe zauzele veći dio kurdskog područja. Po završetku rata naši su muškarci revno upućivali molitve zahvale Bogu koji ih je spasio od prijetnje osvajačke vojske i od opasnosti da se žene dočepaju većih prava. Pitam se koja ih je prijetnja više uplašila?

197


Epilog

Zrakom se prolomio prodorni glas mujezina, ispunjavajući srce svakog muslimana uzvišenom radošću. Vjernici su pozvani na molitvu. »Alah je najveći i nema drugog boga osim Alaha a Muhamed je Božji poslanik. Dođite na molitvu, dođite na molitvu. Alah je najveći i nema drugog boga osim Alaha.« Spuštao se sumrak; veliki žuti krug sunca polako je tonuo iza horizonta. Za muslimanske vjernike došlo je vrijeme za četvrtu dnevnu molitvu. Stajala sam na balkonu spavaće sobe i gledala kako moj suprug i sin izlaze iz palače i ruku pod ruku koračaju prema džamiji. Muškarci su se okupljali pozdravljajući jedni druge u srdačnom duhu bratstva. Vratilo me to u frustrirajuće dane mojeg djetinjstva; ponovo sam bila djevojčica, isključena iz bliskosti koju je moj otac dijelio sa svojim dragocjenim sinom Alijem. Prošlo je skoro trideset godina, a ipak se ništa nije promijenilo. Moj život prošao je puni krug. Otac i Ali, Karim i Abdullah, jučer, danas i sutra, nepravda se prenosila s oca na sina. Muškarci koje sam voljela i muškarci koje sam prezirala ostavljali su nasljeđe stida svojim sramotnim ponašanjem prema ženama. Pogledom sam ispraćala dvojicu najbliskijih muškaraca u mojem životu: moj muž i moj sin ulazili su u džamiju ruku pod ruku, bez mene. Osjećala sam se kao najusamljenije stvorenje na svijetu.

198


Dodatak A

Zakoni Saudijske Arabije

Kazneno zakonodavstvo Saudijske Arabije usklađeno je sa strogim vjerskim propisima. Riječ islam znači »predanost Bogu«, a šerijat znači »put k Bogu« ili »Božji zakon«, koji regulira cjelokupni način života islamske zajednice. Od svih ljudi islamske vjere očekuje se da svoje živote vode u skladu s tradicionalnim vrijednostima koje je odredio Božji poslanik Muhamed, rođen 570. a umro 632. godine. Većini Zapadnjaka teško je razumjeti cjelokupnu i potpunu podređenost muslimana propisima Kurana u svakom aspektu njihovog svakodnevnog života. Kuran kao objava priopćena muslimanskoj zajednici, zajedno sa sunom, odnosno Muhamedovim tumačenjem te objave, čini temelj zakonskog sustava u Saudijskoj Arabiji. Dok sam živjela u Saudijskoj Arabiji, jednom prilikom zamolila sam uglednog poznavatelja islama, koji je za život zarađivao kao odvjetnik, da mi opiše primjenu pravnih propisa u Saudijskoj Arabiji koja se temelji na Poslanikovim učenjima. Njegova objašnjenja pomogla su mi razjasniti vlastite nedoumice oko funkcioniranja saudijskog pravnog sustava. Evo dijela njegovog pisanog objašnjenja, za koji sam pomislila da bi mogao pobuditi čitatelj evo zanimanje: (l) Postoje četiri glavna izvora šerijata: Kuran, koji je sastavljen od pobožnih stihova koje je Bog objavio proroku Muhamedu posredstvom meleka Džibrila; suna, islamska predaja odnosno Poslanikovo tumačenje Božje objave zabilježeno u hadisima; idžma, odnosno suglasnost zakonoznanaca u vjerskim pitanjima; i kijas, metoda pomoću koje se ugledni zakonoznanci usuglašavaju kad se pojavi neki novi pravni ili vjerski problem. (2) Kralj Saudijske Arabije nije izuzet iz odredaba šerijatskog prava. (3) Pravni sustav je sam po sebi kompliciran, ali ako je protiv sudske odluke podnesena žalba, nju razmatra prizivni sud. Taj sud, koji se obično sastoji od tri člana, povećava se na pet članova ukoliko je 199


dosuđena smrtna kazna ili kazna sakaćenjem. Kralj je konačni arbitar, i kao posljednja instanca ovlašten za izricanje pomilovanja. (4) Zločini se kažnjavaju trima kategorijama kazni: hudud, tazir i qisas. Hudud je kazna za zločin koji predstavlja kršenje pravila koja je odredio sam Bog, a propisana je Kuranom. Izricanje kazne tazira prepušteno je nadležnim sudskim vlastima. Kazna qisasa prepušta se žrtvi i predstavlja pravo na odmazdu. PRVA KATEGORIJA KAŽNJAVANJA: HUDUD Hudud je kazna za prekršaje koji uključuju krađu, konzumiranje alkohola, vrijeđanje islama, razvrat i preljub. Osobe optužene za krađu kažnjavaju se globom, utamničenjem, ili amputacijom desne ruke.(Lijeva se amputira ako je desna već bila odsječena). Osobe optužene za konzumiranje, prodaju ili kupovanje alkohola te uživanje droga (šmrkanjem, injektiranjem ili miješanjem u tijesto) kažnjavaju se sa osamdeset udaraca bičem. Osobama optuženim za vrijeđanje islama dosuđuje se kazna ovisno o okolnostima. Oštrina kazne ovisi o tome je li optuženik musliman ili nije. Za muslimane uobičajena je kazna bičevanje. Osobe optužene za blud osuđuju se na bičevanje. Muškarci se bičuju u stojećem stavu, a žene u sjedećem. Lice, ruke i vitalni organi okrivljenog su zaštićeni. Uobičajen broj je četrdeset udaraca, ali taj broj može varirati ovisno o okolnostima. Preljub se smatra najtežin zločinom. Ako je okrivljenik u braku on (ili ona) osuđuju se na smrtnu kaznu kamenovanjem, odrubljivanjem glave ili strijeljanjem. Kamenovanje je uobičajena metoda kažnjavanja. Zločin mora biti utvrđen priznanjem ili iskazom četiri svjedoka. DRUGA KATEGORIJA KAŽNJAVANJA: TAZIR Tazir je kazna koja se dosuđuje za kršenje zakona usporedivo s prekršajnim zločinima u Americi. Nema propisanog načina kažnjavanja,

200


već se svakoj osobi sudi na individualnoj bazi, u skladu s ozbiljnošću prekršaja i kajanjem koje optuženi eventualno pokaže. TREĆA KATEGORIJA KAŽNJAVANJA: QISAS Ako je osoba optužena a zločin protiv pojedinca ili njegove obitelji, oštećena obitelj ima pravo na odmazdu. Ako je počinjeno umorstvo, obitelj ima pravo ubiti počinitelja na isti način na koji je ubijen njihov član, ili na bilo koji način koji odaberu. Ako je član obitelji ubijen slučajno (primjerice u prometnoj nezgodi), obitelj žrtve ima pravo na novčano obeštećenje-, ili tzv. krvarinu. U prošlosti su se na ime obeštećenja davale deve; danas se obeštećenje daje u novcu. Visina obeštećenja ovisi o okolnostima, a kreće se u rasponu od 120,000 do 300,000 saudijskih rijala (45,000-80,000 dolara). Ukoliko je žrtva žena, obeštećenje je dvostruko manje nego ako je žrtva muškarac. Ako neka osoba odsiječe dio tijela druge osobe, obitelj žrtve ima pravo na jednaku odmazdu nad počiniteljem.

TKO MOŽE SVJEDOČITI U KAZNENOM POSTUPKU Svjedok mora biti psihički zdrav, punoljetan i musliman. Na sudu ne mogu svjedočiti nemuslimani a niti žene, osim ako nije riječ o nečem što se dogodilo izvan vidokruga muškaraca. Na svjedočenje žene zapravo se ne gleda kao na činjenicu već prije kao na pretpostavku. Sud može odlučiti o valjanosti svjedočenja s obzirom na okolnosti. ZAŠTO JE ŽENAMA KAZNENOM POSTUPKU

ZABRANJENO

SVJEDOČITI

U

Navode se četiri razloga zašto se žensko svjedočenje ne smatra valjanim na saudijskom sudu: (l) Žene su puno emotivnije od muškaraca te će pod utjecajem emocija iskriviti svoj iskaz. (2) Žene ne sudjeluju u javnom životu, tako da neće biti sposobne za razumijevanje onoga što opažaju. 201


(3) Ženama u potpunosti dominiraju muškarci, koji se milošću Božjom smatraju superiornima; stoga će iskaz žene biti pod utjecajem onoga što im je rekao muškarac. (4) Žene su zaboravne, i stoga njihov iskaz ne može biti smatran pouzdanim.

202


Dodatak B

Rječnik abaja: dugačak crni ogrtač koji žene u Saudijskoj Arabiji nose preko odjeće. Abu Dhabi: grad u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Al Sa'ud: obitelj koja vlada kraljevinom Saudijskom Arabijom. Asir: tradicionalno ime za jugozapadno područje Saudijske Arabije. Baas: politički pokret koji je nastao u Siriji i proširio se na Irak. Glavni je cilj ovog pokreta arapsko jedinstvo. Bahrein: otočna zemlja koja je sa Saudijskom Arabijom povezana mostom. beduini: pripadnici arapskih nomadskih plemena. Dammam: grad u Saudijskoj Arabiji gdje je 1938. prvi put otkrivena nafta. Dafiyah: stari dio grada Rijada. Dubai: grad u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. gutra: tradicionalno arapsko pokrivalo za glavu koje. nose muškarci. hadi: hodočašće u Meku, jedan od pet stupova islama. Put u Meku životna je težnja većine muslimana. Svi muslimani trebali bi barem jednom u životu poduzeti to putovanje. halawa: obred odstranjivanja tjelesnih dlaka. haram: nešto zabranjeno ili nedopušteno. Hijaz: tradicionalno ime za područje zapadne Arabije. Jedda je smještena na obali Crvenog mora, u području Hijaza. hudud: kazna za zločin koji predstavlja kršenje pravila propisanih Kuranom humus: arapsko jelo od slanutka, obično se poslužuje uz lepinju. tim: sin; ibn Faisal = Faisalov sin.

203


igal: crni konop koji se nosi povrh gutre, arapskog pokrivala za glavu. idžma: suglasnost islamskih učenjaka oko nekog zakona u šerijatskom pravu. Jedda: grad u Saudijskoj Arabiji smješten na obali Crvenog mora. Jemen: država u jugozapadnom dijelu Arapskog poluotoka. Nekad su Jemenci činili većinu manualne radne snage u Saudijskoj Arabiji, no budući da je Jemen u Zaljevskom ratu stao na stranu Saddama Husseina, većina jemenskih radnika prognana je iz saudijske kraljevine. Jeruzalem: treće po važnosti mjesto muslimanskog hodočašća, sada pod vlašću Izraela. kijas: rješenja koja na temelju analogije izvode islamski pravnici, primjenjujući ih na nove slične slučajeve. Kuran: sveta knjiga muslimana koja sadrži Božju objavu prenesenu proroku Muhamedu posredstvom meleka Džibrila. Kurdi: transnacionalna etnička i jezična skupina. Oko 35 milijuna Kurda živi pretežno u Turskoj, Iranu, Iraku i Siriji. hitah: uobičajena metoda privatne grupne poduke djevojaka u Saudijskoj Arabiji prije uvođenja školovanja za žene. laban: osvježavajuće piće nalik na mlaćenicu uvriježeno na Bliskom istoku. Malaz: rezidencijalna četvrt Rijada omiljena među imućnim Saudijcima. Manama: glavni grad Bahreina, otočne države mostom povezane sa Saudijskom Arabijom. Medina: drugi najsvetiji grad islama, nazvan »Prorokovim gradom«. Ondje je prorok Muhamed 632. godine i pokopan. Mena: popularni hotel u Kairu. Mismaak: vojna utvrda u Rijadu koju je Abdul Aziz sa svojim ljudima zauzeo u bitci 1902. godine i pobijedivši klan Rašida doveo na vlast dinastiju Al Sa'ud. mutawa: pripadnik saudijske vjerske policije.

204


Nedzd: tradicionalno ime za središnju Arabiju. Rijad je smješten u toj regiji. Njezini žitelji su poznati po svom konzervativnom načinu života. Obitelj Al Sa'ud porijeklom je iz Nedžda. Nasiriyah: rezidencijalna četvrt Rijada u kojoj žive članovi kraljevske obitelji i iznimno imućni Saudijci. qisas: arapska riječ čije je značenje »odmazda«. Kategorija kažnjavanja u šerijatskom zakonu koja obitelji žrtve daje pravo da počinitelja kazni jednakom mjerom za namjerno počinjen zločin - poput ubojstva, sakaćenja i sl. Prazni prostor: velika pustinja koja zauzima jugoistočni dio Saudijske Arabije. Njezino arapsko ime je Rub al Khali. Ramazan: za muslimane sveti mjesec, jer je tada počela objava Kurana. To je mjesec posta - suzdržavanja odjela, pića, seksualnih odnosa i lošeg ponašanja od zore do zalaska sunca. Rijad: glavni grad Saudijske Arabije. rijal: saudijski rijal je novčana valuta Saudijske Arabije. suk: tradicionalna arapska tržnica, pazar. suna: islamska predaja, Muhamedove riječi i djela zabilježeni u hadisima. suniti: većinska, ortodoksna grana islama. Saudijska Arabija je 95 posto sunitska. sure: poglavlja Kurana. Kuran se sastoji od 114 sura. šari'a: šerijat, islamski vjerski zakon koji regulira religiozni i društveni život islamske zajednice. šijiti: grana islama koja se otcijepila od sunitske većine zbog spornog pitanja oko nasljednika proroka Muhameda. Taif: planinsko odmaralište u Saudijskoj Arabiji nedaleko Meke. tazir: kazna koju određuje sud za kategoriju lakših kaznenih djela. tobe: dugačka haljina nalik košulji koju nose saudijski muškarci. Tradicionalno je načinjen od bijelog pamuka, no za vrijeme hladnih zimskih mjeseci muškarci često nose tobe od deblje tkanine tamnije boje. Čim muško dijete prohoda, odjenu ga u tobe i stave mu pokrivalo za glavu kakvo nosi njegov otac. 205


ulema: viĹĄi sloj islamskih pravnika i teologa.

Chiarissima www.bosnaunited.net www.crowarez.org

206

Jean sasson princeza sultana  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you