Page 1


Anton Disclafani

JEDNO LJETO U INTERNATU Prevela s engleskoga Zrinka Pavlić

Znanje


Naslov izvornika Anton Disclafani The Yonahlosee Riding Camp for Girls Copyright © 2013 by Anton DiSclafani Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014. Sva prava pridrţana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.


1. Bilo mi je petnaest godina kada su me roditelji poslali u djevojački jahački kamp Yonahlossee. Nalazio se u mjestu Blowing Rock u Sjevernoj Karolini, sakriven meĎu obroncima planinskog masiva Blue Ridge. Mogli ste se bez problema provesti pokraj ulaza i uopće ga ne primijetiti. Valjalo se dobro zagledati. Moj ga je otac četiri puta promašio prije nego što sam mu napokon pokazala da smo stigli. Otac me s Floride dovezao zato što mi roditelji nisu dovoljno vjerovali kako bi me pustili da putujem sama vlakom. Zadnjega smo se dana putovanja uspeli u više planinske predjele i ondje se voţnja osjetno usporila. Cesta je bila tek napola dovršena, uska i obrasla raslinjem te je oštro vijugala. Otac nije sa mnom mnogo razgovarao tijekom voţnje. Oduvijek je smatrao da se čovjek mora koncentrirati na voţnju i cestu. Svoj prvi automobil — Chrysler Roadster — kupio je prije samo pet godina, 1925., pa se još nije bio naviknuo na voţnju. Prve smo noći stali u Atlanti i nakon što smo uzeli sobe u hotelu, rekao mi je da se lijepo odjenem. Odabrala sam svilenu haljinu boje lavande sa spuštenim strukom i izvezenim ukrasima te preko ramena prebacila majčinu stolu od nerca, koju sam uzela sa sobom, iako mi je ona to izričito zabranila. Stolu sam kao dijete nosila u svim posebnim prigodama — na boţićne večere i uskršnje ručkove — pa sam je smatrala svojom, ali taj put, prvi put što sam je nosila sama, odjednom mi je postala teret i doimala mi se preotmjenom. I haljina mi se činila preozbiljnom za mene, premda je zapravo problem bio u mojem tijelu. Grudi su mi još bile osjetljive, tek izrasle, još sam se drţala poput nezrele djevojčice. Moj otac, pak, nije izgledao mnogo drugačije nego inače. Odjenuo je sivo odijelo na pruge koje je taj put nadopunio svijetlozelenim rupčićem u dţepu kaputa. Rupčić nije bio ţarke svijetlozelene boje kakva se danas viĎa u fluorescentnim inačicama. Tada nije bilo takvih boja. Bio je boje prave, zrele limete. Na ulazu u restoran primila sam ga pod ruku kao što je to obično činila moja majka, a on me iznenaĎeno pogledao. Nasmiješila sam se, svim silama suzbijajući suze. I dalje sam se nadala da me neće ostaviti u Sjevernoj Karolini i da ima nekakve druge planove. Oči su mi bile otečene od dvotjednog plakanja, ali znala sam da mi otac teško podnosi bilo čije


suze. Moju obitelj tada još nije bila pogodila velika ekonomska kriza koja je u to doba harala zemljom. Otac mi je bio liječnik, a ljudi su uvijek bili spremni izdvojiti novac za liječenje. Imali smo i nešto obiteljskog nasljedstva, u koje su moji roditelji naposljetku morali zagrabiti jer su s vremenom očevi pacijenti postali toliko siromašni da mu u zamjenu za liječenje više nisu mogli plaćati ni povrćem uzgojenim u vrtu. No to sam sve shvatila tek kada sam se vratila iz Yonahlosseeja. Dok sam odlazila onamo, depresija mi je značila nešto sasvim drugo. Dotad sam rijetko izbivala iz obiteljskog doma. Ţivjeli smo u malom gradu u središnjoj Floridi koji je nosio naziv po mrtvome indijanskom poglavici i u kojemu je ljeti — posebice zbog toga što tada još nismo imali klimatizacije — bilo nepodnošljivo vruće, a zimi svjeţe i ugodno. Rijetko smo viĎali susjede, ali na imanju sam imala sve što mi je bilo potrebno. Ţivjeli smo na vlastitih tisuću hektara pa bih znala ujutro izjahati na svojem poniju Sasi s ručkom u torbici i vratiti se kući o zalasku sunca, na večeru, a da u meĎuvremenu ne bih naišla ni na ţivu dušu. Sjetila sam se i svojeg brata blizanca, Sama. On mi je značio više od svega ostalog. Otac i ja u hotelskom smo restoranu naručili biftek i pečenu ciklu. Visoki stakleni prozori bili su glavni ukras restorana, a kada sam kroz njih pokušala razabrati ulicu, ugledala sam samo vlastiti odraz — sav u boji lavande i pomalo ukočen. Bili smo jedini u restoranu i otac mi je dvaput pohvalio haljinu. »Lijepo izgledaš, Thea.« Puno mi je ime Tehodora, ime koje se u našoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. Sam ga je, kaţu, skratio na Thea kada su nam bile dvije godine. Dok sam ţvakala bljutavu i zrnatu ciklu, nastojala sam ne razmišljati što radi u tom trenutku. Otac mi je još jedanput ponovio da ću u kampu jahati svakoga dana osim nedjelje i ja sam mu zahvalila. Sasi je ostao na Floridi, ali ionako sam ga već bila prerasla i udarala bih ga u koljena pri uzjahivanju. Ipak, pomisao na mojeg predivnog ponija u tom mi je trenutku bila izuzetno bolna. Moja je majka uvijek govorila da je Sasijeva dlaka nevjerojatno lijepa, ravnomjerno prekrivena crnim i bijelim mrljama. Sjetila sam se i njegovih očiju — jednoga plavog, a drugog smeĎeg, što je česta pojava u konja. Oko okruţeno bijelom dlakom često je plavo, a ono okruţeno crnom


— smeĎe. Moj i očev zadnji zajednički obrok u godinu dana uglavnom je protekao u tišini. Nikada prije nisam sjela za stol samo s njim. S majkom jesam, nekoliko puta i sa Samom, naravno. No nisam znala što bih rekla ocu, a zbog svih nevolja kod kuće, i bojala sam se bilo što kazati. »Začas ćeš opet doći kući«, rekao mi je nad kavom i desertom. »Čim se raščisti cijela ova neugodna situacija«, dodao je, a ja sam bila iznenaĎena njegovim ponašanjem. Brzo sam otpila gutljaj kave i sprţila usnice. Kod kuće su mi dopuštali samo otpiti malo iz mamine šalice. Moj je otac rijetko govorio o neugodnostima, bile one osobne ili opće prirode. Vjerojatno sam zbog toga tako malo znala o ekonomskoj krizi i depresiji. Nasmiješio mi se svojim ljubaznim, jedva primjetnim smiješkom i odmah mi je postalo toplije oko srca. Moja se majka smijala čitavim licem i pokazivala je sve zube, ali očev je smiješak valjalo znati prepoznati. U tom mi je trenutku taj smiješak značio da me otac i dalje voli, unatoč svemu što sam učinila. Htjela sam da mi kaţe kako će sve biti u redu, ali otac mi nikada nije lagao. Više ništa neće biti u redu, ništa više neće biti kao nekad. Nikada više u ţivotu nijedno mjesto neću tako voljeti kao svoj roditeljski dom, dom u kojemu sam roĎena i u kojemu sam ţivjela do svih nevolja koje su se dogodile. Mnogi bi rekli da nisam istinski voljela to mjesto, već ljude koji su na njemu ţivjeli i bili bi u pravu. Sve sam ih voljela, ali svoje se obitelji nikako drugačije i ne sjećam nego kao osoba koje su šetale kroz naše vrtove, koje su čitale na trjemovima i koje su se odmarale u svojim sobama. Voljela sam tu kuću, dobro sam je poznavala i ona je poznavala mene. Jedna smo u drugoj pronalazile utjehu. Znam da zvuči apsurdno, ali to je mjesto za mene bilo čarobno. Stoga priznajem da sam bila jednako tuţna zbog napuštanja kuće i zbog odlaska od obitelji. Nikada prije nisam izvan kuće provela više od nekoliko noći i znala sam, osjećala sam duboko u sebi, da pri povratku kuća više neće biti ono što je nekada bila. I ja ću se promijeniti. Na ţeljezničkoj postaji u Orlandu pred moje će roditelje nakon mnogo vremena provedenog izvan doma istupiti jedna sasvim druga osoba. Iz svojega sam predivnog doma otišla u djevojački jahački kamp Yonahlossee, enklavu za bogate djevojke koju su vodile prijašnje, još uvijek neudate polaznice kampa.


U djevojačkom jahačkom kampu Yonahlossee zapravo sam i odrasla. *** U to vrijeme, meĎutim, nisam još ništa znala o svojoj novoj školi, osim da je riječ o mjestu na koje me roditelji šalju zato da me više ne bi morali gledati. Stigli smo u suton, sjetno doba koje mi je oduvijek bilo mrsko. Dovezli smo se naizgled beskrajnim šljunčanim prilazom natkrivenim golemim hrastovima i u tom mi je trenutku palo na pamet da se još tjednima neću ponovno provesti onuda. Otac je čvrsto primio volan i zaškiljio, pomno dovršavajući svoj vozački zadatak, kao što je to činio sa svime u ţivotu. Zaustavili smo se na trgu, koji su u školi, kako ću poslije saznati, doista i nazivali Trgom. Otac je isključio automobil na prostoru izmeĎu drvenih koliba, a ja se osvrnula, ne bih li negdje u blizini spazila još koju djevojku, no nigdje nije bilo nikoga. Otvorila sam vrata. »Thea«, zazvao me otac, ali nisam obraćala pozornost na njega. Istupila sam na glineno tlo, potpuno drugačije od ljetnom ţegom sprţenog floridskog tla. Zrak je mirisao na vlagu, ali ne onu morsku, s oceana. Na Floridi ste uvijek bili blizu mora, čak i kada ste, kao mi, ţivjeli na mjestima od kojih je valjalo satima voziti do obale. Ovdje si sa svih strana bio zaklonjen planinama. Zagledala sam se u zgradu pred sobom dok je otac nešto petljao po automobilu, kao i uvijek provjeravajući je li sve dobro isključeno prije no što bi iz njega izašao. Nikada prije nisam vidjela takvu zgradu, napola ugraĎenu u planinu. Stupovi na kojima je stajala podsjećali su me na konjske noge — bili su visoki i pomalo nestabilni, a kao takve nije ih trebalo opterećivati većom teţinom. Uvijek sam imala osjećaj da će se zgrada srušiti, da će se stupovi pod njom slomiti. Nakon dosta vremena, ravnatelj će mi reći da je to ustvari najsigurniji način gradnje u planinama. Nisam mu povjerovala. Bila je nedjelja, pa su polaznici i osoblje kampa već bili večerali, no ja to tada još nisam znala i preplavio me strašan osjećaj strepnje i čeţnje. Ovo nije moj dom. Moja je obitelj negdje drugdje. Gotovo niotkuda pojavio se jedan muškarac, pruţajući ruku na pozdrav iako su ga od mojega oca dijelila još tri-četiri metra. Na trenutak me podsjetio na mojega brata. »Ja sam Henry Holmes«, predstavio se. »Ravnatelj.« Prvo što mi je palo na pamet bilo je da Henry Holmes ima neobičnu


titulu. Nisam znala da ljetni kampovi imaju ravnatelje. No tada je prišao mojem ocu i stisnuo mu ruku, a zatim me primio za vrhove prstiju i lagano se naklonio. I ja sam kimnula glavom. »Ovo je Thea«, rekao je moj otac. »Theodora, ali zovite je Thea.« Još sam jedanput kimnula glavom i zacrvenila se. Nisam bila navikla na neznance, a gospodin Holmes bio je zgodan čovjek tamne, sjajne i poluduge smeĎe kose. Rukavi na košulji bili su mu uredno podignuti, a izbliza sam shvatila kako ne nalikuje na Sama. Sam je imao veselo, otvoreno lice s okruglim očima boje lješnjaka, baš poput moje majke. Uvijek je izgledao smireno i blago. Lice gospodina Holmesa bilo je pomalo napeto, a usnice zabrinuto stisnute. Bio je i muškarac, s blago izraslom bradom. Moj je brat bio dječak. U tom bi mi se trenutku, meĎutim, Samovo lice ukazalo u svim ljudima. Sa sobom sam ponijela jedan od njegovih rupčića s monogramom jer sam u nekoj knjizi pročitala da se rupčići daju osobama koje voliš, kao uspomena. Sam mi, naravno, ništa nije dao, rupčić sam uzela sama. Stajao mi je prilijepljen uz koţu pod haljinom i nitko na svijetu nije znao da ga nosim uza se. Poloţila sam ruku na trbuh i pogledala gospodina Holmesa u oči, točno onako kako me majka naučila da se trebam ponašati pred neznancima. U tom se trenutku nisam mogla sjetiti jesam li ikada upoznala ikoga tko mi nije bio u rodu, premda vjerojatno jesam. »Drago nam je što si odlučila biti dio ovoga društva«, rekao je, obraćajući mi se tihim, blagim glasom, kao da je tonom nastojao izraziti suosjećanje. Odvratila sam mu da je i meni drago što sam tu. Vjerojatno je pretpostavio zašto sam se kampu pridruţila tako kasno. Stigla sam usred ljeta i pitala sam se kojim je to izgovorom opravdao moj otac. Gospodin Holmes nas je strmim stubištem poveo u Dvorac. Iako sam tek poslije saznala da svi tu graĎevinu nazivaju upravo tako, već mi je tada, toliko otmjena i impozantna, nalikovala tvrĎavi. Stubište nije bilo natkriveno i vjerojatno je nedugo prije našeg dolaska kišilo jer su drveni gazovi bili skliski, pa sam po njima gacala vrlo oprezno. Ulaz na vrhu osvjetljavale su dvije plinske svjetiljke narančastim i crvenim plamenovima. Gospodin Holmes otvorio je modro obojena i ţutim crtama obrubljena teška vrata od hrastovine — modra i ţuta bile su zaštitne boje kampa — te nas je proveo kroz prednju prostoriju koja je istodobno sluţila kao blagovaonica i mjesto za molitvu. Zastao je uz udubljenje s prozorom.


»Prilično drugačije od Floride«, rekao je moj otac i nasmiješio se. Vidjela sam da mu nije lako. U zadnjih su mu se godinu dana na sljepoočnicama pojavile sjedine i u tom sam trenutku shvatila da mi otac stari. Gospodin Holmes pokretom nas je ruke pozvao u svoj ured, pa sam ondje neko vrijeme sjedila na ţutome divanu, dok su moj otac i on obavljali nuţne formalnosti. Osjetila sam da me gospodin Holmes gleda, ali svoj pogled nisam podizala prema njemu. Zakašljala sam, pa se otac okrenuo prema meni. »Pričekaj malo vani, Thea«, rekao mi je, stoga sam izašla i neko vrijeme lutala po hodniku pred uredom. S mjesta na kojemu sam stajala vidjela sam stolove već postavljene za sljedeći obrok — tamo će sutradan ujutro zacijelo sjediti djevojke. Stotine djevojaka. Ţarko sam poţeljela otići na neko drugo mjesto. Ponovno sam se okrenula prema uredu gospodina Holmesa te spazila zid prepun fotografija koji mi je nekako promakao pri prvom prolasku. Konji i na njima jahačice, mlade djevojke. Pribliţila sam se i stala čitati sitne natpise pod svakom fotografijom. Doticala sam mjedene obrube, pod prstima osjećajući svaku ugraviranu riječ. Na pločicama su stajala imena konja, pa imena jahačica, a zatim prvo mjesto, proljetno natjecanje, pa godina. Bilo je i fotografija iz devetnaestog stoljeća. Konji se nisu mnogo mijenjali, ali djevojke s najstarijih fotografija jahale su postrance, s objema nogama obješenima u stranu, gdje su bile posve beskorisne. Protok vremena jasno se vidio po kvaliteti fotografija, po imenima djevojaka, njihovoj odjeći i frizurama. Posljednje fotografije frizura i odjeće prikazivale su kraće varijante. Kamp je pohaĎala sva sila djevojaka. Na najnovijoj je fotografiji bila visoka djevojka platinasto plave kose i plemićkih crta lica, na golemome konju. Uz nju i konja, neki je čovjek dodjeljivao nagradu — izgledao je kao patuljak. Leona Keller, pisalo je na pločici, King’s Dominion, prvo mjesto, proljetna utrka, 1930. Primijetila sam i omanji mramorni stolić pokraj vrata ureda gospodina Holmesa, na kojemu su stajale dvije uredne hrpice s brošurama. Djevojački jahački kamp Yonahlossee, stajalo je na naslovnici prve, ljetni jahački kamp za mlade dame od 1876. Ispod nakošenih slova stajala je slika nasmiješenih djevojaka u bijelim bluzama i suknjama. Svaka je stajala uz po jednog konja. Uši svih konja naćulile su se unaprijed — očito im je pozornost privuklo nešto iza fotoaparata.


Isprva sam mislila da su brošure u drugoj hrpici tek starije verzije. Na njihovim je naslovnicama stajala fotografija s vjerojatno svim polaznicama, gomilom djevojaka ozbiljnih izraza lica, poslušno postrojenih u red radi slikanja. Djevojačka jahačka škola Yonahlossee, stajalo je iznad fotografije istim nakošenim slovima. Obrazovna ustanova za mlade dame od 1902. godine. Za vratima ureda gospodina Holmesa začula sam glas, pa sam se brzo odmakla prema prozoru. Poloţila sam dlan na staklo, palcem prekrivajući polovicu planinskoga lanca. Prizor je bio predivan. Nikada prije nisam vidjela ništa slično. Za razliku od vruće floridske ravnice, s prozora uz koji sam stajala pucao je beskrajan pogled na sivkaste planinske vrhunce ispresijecane drvećem. Probijali su oblake koji su se spuštali toliko nisko da sigurno nisu bili obični oblaci. Oblaci na kakve sam dotad bila navikla plutali su visoko, visoko na nebu. Iako uznemirena okolnostima u kojima sam se našla, nikako nisam mogla zanemariti toliku ljepotu. *** Smjestili su me u dom Augusta. Sve su kolibe, naime, nosile nazive po imenima članova obitelji osnivača škole. Jedna se zvala dom Mary, druga Spivey, treća Minerva i tako dalje. Gospodin Holmes poveo je oca i mene preko trga, a ja sam namjerno zaostala zato da ne bih morala razgovarati s njima. Koraci gospodina Holmesa bili su vrlo dugački. Bio je vitak i visinom je osjetno nadmašivao mojega oca, koji je oduvijek bio sitan. Sam, koji je u zadnjih nekoliko mjeseci izrastao poput korova, već je tada bio viši od njega. Moţda je u tom trenutku upravo večerao, a moţda je večera već bila gotova. Moţda je još bio u dnevnoj odjeći: kratkim hlačama i lanenoj košulji u kojima je lakše podnosio ţegu. Ljeti smo uvijek hodali u odjeći bez rukava, no u Atlanti je ama baš svaki muškarac na kojega sam naišla, usprkos vrućini, nosio odijelo. I gospodin Holmes je u tom trenutku nosio odijelo — iz ureda je s mojim ocem izašao u sakou. Moj se pak otac svim silama trudio odrţati korak s gospodinom Holmesom, hodajući brţe nego inače i svako malo vadeći ruke iz dţepova ne bi li povratio ravnoteţu. Pitala sam se bih li mu prepoznala potiljak u gomili. Samov bih prepoznala bilo gdje, nikada mi ne bi promakla njegova oštra, gusta kosa koju je majka pokušavala izravnati svaki put kada bi joj se pribliţio, već mu iz čiste navike prelazeći dlanom preko glave.


Gospodin Holmes otvorio je vrata doma Augusta i prije ulaska se okrenuo prema meni, dobacujući mi smiješak. Djevojkama je objavio da imaju gošću. Kad smo trenutak nakon toga otac i ja ušli kroz vrata, pet je djevojaka nepomično stajalo uz krevete na kat s rukama na leĎima. Već se bilo gotovo potpuno smračilo i jedina je svjetlost dopirala sa zidnog svijećnjaka. Bilo mi je čudno što gospodin Holmes, odrastao muškarac, samo tako i bez kucanja upada u djevojačku kolibu, ali djevojke su očito znale da će doći. Pitala sam se što su još znale. »Ovo je Theodora Atwell. Dolazi nam s Floride.« Djevojke su kimnule glavama u tandemu i zbog toga me obuzela panika. Čine li sve u tandemu? Odakle sam mogla znati? »A ovo su«, počeo mi je predstavljati djevojke s lijeva na desno, »Elisabeth Gilliam, Gates Weeks, Mary Abbot McClellan, Victoria Harpen i Eva Louise Crayton.« »Drago mi je«, rekla sam, a sve su se djevojke lagano naklonile. Prva se iz ukočenog poloţaja pomaknula Elisabeth, djevojka koju mi je ravnatelj prvu predstavio i bilo mi je neizmjerno drago zbog toga. Shvatila sam da je riječ o djevojkama baš poput mene. Zataknula je pramen sivosmeĎe kose za uho i vragolasto se nasmiješila. Izgledala mi je simpatično. SviĎale su mi se njezine plave oči — široko postavljene, baš kao u konja. Ona će postati moja Sissy. U kolibi kojom se širio jak miris drveta zapitala sam se kako je koja od tih djevojaka dospjela onamo. I tko ih je doveo u ovu školu. Svakoj je dodijeljena po jedna polovica kreveta na kat, majušan ormar, stalak s lavorom, pisaći stol i komoda s ogledalom. Gazdarice su stanovale jedna s drugom u potpuno odvojenoj kolibi, pa su djevojke stanovale same. Uhvatila sam očevu ruku i ponadala se da me druge djevojke zbog toga neće smatrati djetinjastom. Iznenadio me njegov stisak. Zbog njega sam shvatila da me doista namjerava ostaviti ondje. Izvukla sam dlan iz njegova i istupila. »Drago mi je što sam s vama.« Otac me poljubio u obraz i privio me u nespretan zagrljaj. Više se nisam uspijevala ni rastuţiti — samo mi je bilo neugodno pred svim tim djevojkama. Gospodin Holmes je iz pristojnosti odvratio pogled. Potom su otišli i ostala sam sama u sobi punoj djevojaka. Obuzeo me strah, ali ne onakav strah na kakav sam bila navikla i koji bih osjećala svaki put kada


bih na konju preskakala višu preponu. Taj je strah, naime, dolazio u paru s ushitom. U tom sam trenutku, pak, zurila u nepoznata lica svih tih djevojaka, u lica koja su gledala mene i osjetila sam strah kakav nikada prije nisam upoznala. Nisam nikamo mogla otići, nikome se obratiti za utjehu, osim samu sebe tješiti. Počela sam svijati ruke na prsima, ali sam se i nagonski zaustavila. Nisam htjela da primijete moj strah. »Theodora?« oprezno je upitala ljepuškasta djevojka punijega stasa za koju mi je rečeno da se zove Eva. »Thea«, promrmljala sam i pročistila grlo. »Thea. To mi je nadimak.« »No da, tako već moţe«, rekla je Eva i nasmiješila se. »Theodora je prekomplicirano.« Zastala sam. Ruga li se to ona mojem imenu? No onda je potapšala krevet za svojim leĎima. »Ovaj je tvoj. Spavaš poda mnom.« Sissy se nasmijala. Zvuk smijeha me prvo zapanjio, a zatim opustio. »Jesi li ikada spavala u krevetima na kat?« upitala me. »I ja spavam na donjem. Odvratno je, ali zbilja si kasno došla.« Prstom sam pokazala na svoj kovčeg koji je stajao uz dno mojega donjeg kreveta. Pokazivanje prstom nije pristojno i djevojke će zacijelo pomisliti da sam neodgojena, ali loše ponašanje bilo mi je draţe od objašnjavanja zašto u školu stiţem tako kasno. »Kovčeg mi je već ovdje«, rekla sam. »Donio ga je jedan od radnika«, objasnila je Mary Abbott. Glas joj je zvučao krhko. »Ali ne onaj zgodan«, dodala je Eva, a Sissy se nasmijala. Gates se okrenula od stola za kojim je nešto pisala. Moţda pismo? Upitala sam se kome, a na njezinom licu sam vidjela da joj zbog Evine napomene nije drago. »Ma, daj, Gates«, rekla je Eva. »Nemoj sve shvaćati tako ozbiljno. Samo čavrljamo.« Potom se lijeno, bezbriţno okrenula prema meni. »Dva su radnika što obavljaju teške poslove«, rekla je. »Jedan je jako zgodan, a drugi… vidjet ćeš.« Osjetila sam navalu krvi u lice, pa sam brzo pristupila krevetu da


druge djevojke ne bi primijetile. Vrlo sam se lako zarumenjela. Spetljala sam se oko kovčega, a ubrzo sam shvatila i da se sve djevojke presvlače u spavaćice. I ja sam se brzo presvukla. Nikada se prije ni pred jednom djevojkom nisam skinula do gola. Samo pred mamom, a ona više nije bila djevojka. Dok sam se svlačila, paţljivo sam skrivala rupčić. Druge bi djevojke vjerojatno pomislile da je to što čuvam komadić tkanine koji je pripadao mojem bratu — djetinjasto. Ili još gore — čudno. Sve smo imale iste spavaćice. I mene je moja dočekala na krevetu. Široke noćne oprave od mekanog pamuka oko vrata su bile izrezane u obliku slova V, dosezale su do polovice listova, a s lijeve strane prsa na njima je bilo izvezeno YRC. Točno na srcu. Spavaćica koju sam ponijela sa sobom imala je visoki okovratnik, dosezala mi je do gleţnjeva i na svakome je zglavku imala ukrasne manšete. Odmah bi me odala. Majka mi je rekla da ću u kampu nositi odoru i to me tada bilo silno razgnjevilo. Zamisao da će se prema meni odnositi kao prema bilo kome drugome bila mi je nezamisliva. No sada mi je bilo drago. Nisam ni znala da je moja spavaćica sasvim neprikladna. Djevojke su potom nekamo otišle u parovima: Eva i Sissy, Gates i Victoria, sve dok u prostoriji nismo ostale samo Mary Abbott i ja. Nije mi bilo druge nego slijediti njihov primjer. Nisam ţeljela pitati kamo idemo, ali ipak jesam. »Idemo na zahod«, rekla je Mary Abbott, pa dodala: »Sigurno se pitaš zašto nemamo zahod u kolibi.« Konspirativno je spustila glas i objasnila: »Smatraju da je tako bolje za nas.« Govorila je teškim juţnjačkim naglaskom. Naglasak sam primijetila i u gospodina Holmesa, ali ga nisam uspijevala točno prepoznati. Govorio je odrješito, sasvim drugačije od svih ostalih u domu Augusta. Ja sam pak govorila bez naglaska, barem u usporedbi s ostalim djevojkama. »No barem imamo vodu u kolibi«, dodala je Mary Abbott. »Moţemo se kupati.« Kimnula sam glavom jer nisam znala što bih joj rekla. Odrasla sam u kući u kojoj je oduvijek postojao zahod i voda. Eva i Sissy prošle su pokraj nas na povratku u kolibu, a susrele smo i nekoliko djevojaka iz drugih domova. U svojim smo bijelim spavaćicama bile poput duhova i u tom sam trenutku shvatila da mrzim to mjesto i da mrzim sve te djevojke. Bio je to prvi jasan, lako prepoznatljiv osjećaj koji me proţeo otkad sam stigla. Čvršće sam se umotala u šal i osjetila ugriz mrţnje prema vlastitoj majci.


Zahodi su bili besprijekorno čisti i zbog toga sam osjetila olakšanje. Nisam čekala Mary Abbot, nego sam poţurila natrag prema kolibi, odvraćajući pogled od svih drugih djevojaka koje sam susrela putem. Već sam leţala u krevetu kada se Mary Abbott vratila. Jedan me dugi trenutak čeznutljivo promatrala, a to je bilo besmisleno jer me poznavala samo sat vremena. Potom je u kolibu ušla osoba premlada da bi bila ţena, a prestara da bi bila djevojka te nas ovlaš okrznula pogledom. »Theodora Atwell«, rekla je kada me spazila. »Drago mi je što si se već smjestila«, a zatim je ugasila svjetla. »Laku noć, djevojke«, doviknula je na odlasku. »Laku noć, Henny«, jednoglasno su joj odgovorile. Potom su djevojke meĎusobno šapatom jedna drugoj zaţeljele laku noć i kada sam već pomislila da su gotove, oglasila se Eva. »Laku noć, Thea«, prošaptala je i sve su se djevojke povele za njom. Slušajući svoje ime izgovoreno šapatom, nisam mogla ne osjetiti divljenje nad činjenicom što sam točno znala koji glas pripada kojoj djevojci. Nevjerojatno, ali istinito — djevojke su me već bile prihvatile kao dio grupe. Zadnja djevojka koju sam upoznala prije njih bila je Milly, susjeda koja se odselila prije mnogo godina. Uvijek je uza se nosila lutku i bila mi je dosadna, što je u našoj obitelji smrtni grijeh. Druge su obitelji mogle biti dosadne, ali Atwellovi su uvijek bili zanimljivi. MeĎutim, Sam je volio Milly. Promatrala ga je dok se bavio svojim terarijima, zajedno su rezbarili granje i pozorno bi ga slušala dok bi joj objašnjavao kako golema krastača koju je uzgajao moţe štrcnuti otrov iz očiju. Jedino je Sam mogao podići tu krastaču svojim rukama. Kada bih je ja uhvatila, napuhnula bi se na dvostruku veličinu. Bio je oprezan i ţivotinje su mu zbog toga vjerovale. Ljudi takoĎer. Nije mi se svidjelo što sam nakon jahanja pronalazila Milly u Samovu društvu — zbog toga sam joj ukrala lutku i zakopala je iza štale. Nikada nam više nije došla u posjet. Sam je znao da sam to učinila. Bila sam okrutna, a on je mrzio okrutnost. Mislim da uopće nije mogao shvatiti potrebu da naudiš drugome ţivome biću i zbog toga nikada nije naučio jahati. Sama pomisao da zabije pete u konjske slabine ili podigne bič na bespomoćnu ţivotinju bila mu je nezamisliva.


Stidio se onoga što sam učinila, a i ja sam se stidjela same sebe. Ipak, brzo smo zaboravili Milly, zakopavši je u prašinu uspomena iz djetinjstva. Jedna je djevojka nešto nerazgovjetno promrmljala u snu. »Pssst«, siknula je Gates, a mumljanje je odmah prestalo. Otac i ja u Atlanti smo spavali u odvojenim sobama. Nikada prije nismo putovali sami te nisam znala kako to protumačiti, no u svojoj sam golemoj sobi plakala, a zatim samu sebe ošamarila zbog takve ludosti. Pokušala sam se uvjeriti da to nije ništa — potrebna je tek staloţenost. Zaspala sam osluškujući zvuk automobila pod prozorom, pitajući se čuje li i moj otac iste zvukove u sobi s druge strane hodnika. Je li uopće budan ili spava kao zaklan? Zbog automobila pod prozorom osjećala sam se manje usamljenom, iako je to bilo blesavo — muškarci i ţene u tim automobilima meni su bili nitko i ništa. Pitala sam se je li Sam u tom trenutku takoĎer budan i sluša li zrikavce. Što je još danas čuo, što je radio? Majka je sigurno još budna, čita i sluša radio, a pretpostavljam da otac još vozi po zavojitim gorskim cestama. Sjetila sam se i bratića Georgieja te umalo zaplakala, ali sam se suzdrţala. Dovoljno sam jecala. Dovoljno za čitav ţivot. Moţda i za dva ili tri ţivota. Sljedećeg me jutra probudilo zvono. Brzo sam se pridigla i glavom udarila u gornji krevet. Uz mene se odmah stvorilo Evino lice, koje je visjelo odozgo. »Izgledaš poput šišmiša«, rekla sam, a ona me pospano pogledala. Imala je prekrasan ten i okrugle obraščiće. Protrljala sam tjeme i pričekala da druge djevojke ustanu, no nekoliko minuta nijedna se nije ni pomakla. Samo su leţale u krevetima, zijevale i protezale se. Nikada još nisam provela toliko vremena s ovolikom hrpom djevojaka. Sam i ja tek smo dva tjedna pohaĎali školu u Emathli, nakon čega je majka zaključila da je to ispod naše razine. Razlika izmeĎu nas i djece u toj školi, sinova i kćeri seljaka, bila je i više nego očita. Ovdje nisam bila sigurna na čemu sam. Sve su mi djevojke, tada još u krevetima, izgledale ošamućeno. Eva je bila najviša, Mary Abbott najniţa. Victoria je bila najmršavija, čak i premršava, s ključnim kostima koje su joj se oštro probijale ispod brade i


zbog kojih je izgledala izgladnjelo. Moja kosa nije bila ni tamna ni svijetla, nisam bila ni visoka ni niska. Kod kuće se gotovo nikada nisam susretala s drugom djecom. Otac bi nam drţao nastavu, a kada bismo se Sam i ja susreli s drugim dječacima i djevojčicama u gradu, ta bi nas djeca u čudu promatrala jer smo, kao blizanci, bili veoma nalik jedno drugome. Oboje smo od oca naslijedili jak nos i visoke, široko postavljene jagodice zbog kojih je majka naša lica nazivala izraţajnima. Tamnu kosu smo pak naslijedili od majke — kosu jaku i kovrčavu, kestenjastu. Ljudi su nas primjećivali zbog meĎusobne sličnosti, a ovdje, bez Sama, nisam se mnogo razlikovala od ostalih, osim moţda po tome što mi je koţa zbog floridskoga sunca bila nešto tamnija. U sobu je ušla još jedna osoba — zaključila sam po odori da je spremačica. »Dobro jutro, Docey«, pozdravila ju je Eva, a Docey joj se nasmiješila i potom nalila vodu u lavore. Sve su djevojke na to ustale i prišle običnim, drvenim stalcima u kojima su stajali ţivopisno obojeni lavori. Rub mojega lavora bio je okrhnut. Docey je bila niţa od svih nas, sigurno ne mnogo viša od 150 centimetara, ali ujedno i krupne graĎe, s mišje smeĎom kosom svijenom u urednu punĎu — bila je i pomalo razroka. U govoru joj se čuo grub i odrješit juţnjački naglasak, mnogo teţe razumljiv negoli i u jedne od djevojaka. Poslije sam saznala da potječe iz najsiromašnijih predjela Apalačkog gorja. Oprale smo se i odjenule pa preko Trga otišle do iste zgrade u koju smo sinoć ušli otac i ja. Spavala sam sa Samovim rupčićem pod jastukom i najradije bih ga bila opet sakrila pod odjeću, ali bojala sam se da će ga primijetiti Eva ili Sissy, djevojke kojima sam se najviše ţeljela svidjeti. Kada smo istupile van, zapanjila me gomila djevojaka. Sve su bile odjevene u bijele suknje i bluze s bubi-okovratnicima i svima su ponad srca stajala izvezena slova YRC. Otac mi je, u ţelji da izbjegnem iznenaĎenja, bio rekao da će nas biti dvjestotinjak, ali ništa me nije moglo pripremiti na prizor čitave vojske. Jedino po čemu su se razlikovale bila je kosa. Jedna je djevojka kovrčave kose pogledala prema meni i zatim nešto šapnula prijateljici. Shvatila sam da zurim. Zakoračila sam u gomilu i pokušala uhvatiti korak s drugim djevojkama. Očiju uprtih prema dolje, shvatila sam da nijedna na nogama ne nosi čarape. Od struka nadolje izgledale smo kao djeca. Ubrzo me dostigla Sissy. SmeĎa joj je kosa bila podšišana u tada vrlo


moderan bob pa sam nagonski dotakla vlastitu kosu, koja je prilično prelazila razinu ramena. I ja sam se svojedobno htjela ošišati na bob, ali mi majka to nije dopustila. »Brzo hodaš«, rekla je. »Da«, lagano sam usporila. »Na Floridi je dosta vruće«, rekla je hrapavim glasom, sasvim suprotnim njeţnim crtama njezina lica. »Odakle si ti?« upitala sam je. »Monroeville.« Ponašala se kao da sigurno znam gdje je to, pa sam se pretvarala da tako uistinu i jest. »Što ti je otac po zanimanju?« nastavila je s ispitivanjem. »Liječnik je. I ima plantaţu naranča.« Ovo s narančama nije baš bilo sasvim istinito. Naranče su bile vlasništvo obitelji moje majke, ali učinilo mi se da ću spominjanjem zemljoposjedništva steći nešto bolji ugled. »Oboţavam naranče«, nestašno se nasmijala, a meni je njezino oduševljenje bilo zabavno. Nisam naranče smatrala nikakvom poslasticom. Bile su mi obična, svakodnevna stvar. »A što je tvoj otac po zanimanju?« upitala sam. »Upravlja djedovim poslovima. I jaše konje. Zato me i poslao ovamo — da naučim jahati, ali bojim se da nisam najuspješnija u tome.« »Ne?« »Previše prljavštine«, odvratila je. Brzo je nastavila: »Ali nisam razmaţena, ne boj se«, pogledala me iskosa, »samo više volim raditi neke druge stvari.« Naglas sam se nasmijala i to me iznenadilo. Nisam se smijala već tjednima. Ušle smo u blagovaonicu i druge su se djevojke uzvrzmale oko nas. Okupljale su se za stolovima prekrivenim oslikanim stolnjacima i čavrljale. Vidjelo se da uţivaju. Osjećale su se kao kod kuće. Sissy mi je pokazala moj stol za kojim su, izmeĎu ostalih, već sjedile Mary Abbott, Victoria i Henny. Mary Abbot mi se oduševljeno nasmiješila kada me spazila. I ja sam se nasmiješila njoj, a zatim odabrala stolac što dalje od njezina.


»Zdravo, Theodora«, obratila mi se Henny. Već sam joj htjela reći za nadimak kada se ubacila Mary Abbott. »Svi je zovu Thea.« Henny je potpuno zanemarila njezinu upadicu te mi predstavila ostale za stolom: neke mlaĎe, neke starije djevojke i jednu učiteljicu, gospoĎicu Metcalfe, ţenu veoma glatke koţe i sitnih, bisernih zubi. Pred nama su stajali pladnjevi prepuni slasnih pečenih jaja, slanine, šunke, muffina od malina, griza te svega i svačega, ali nisam imala teka. Većina ostalih nije obraćala pozornost na mene i to mi je odgovaralo. Sjetila sam se Sama — oduševio bi ga ovakav doručak jer je zadnjih mjeseci jeo kao lud. Točno sam znala što radi u tom trenutku: njeguje unesrećene ţivotinje, hrani insekte u terariju ili namješta granu da bi se gušter na njoj mogao bolje sunčati. Nije uvijek imao unesrećene ţivotinje, ali zadnjih se nekoliko tjedana brinuo za gnijezdo mladunaca vjeverica čija je majka nestala. »Mogu li ti postaviti jedno pitanje?« u pola mi se doručka obratila Molly. Imala je isturene sjekutiće zbog kojih je izgledala poput djeteta, a tanka joj je smeĎa kosa dosezala nekoliko centimetara ispod struka — bilo je to već vrijeme za šišanje. »Kaţe se smijem li…«, ispravila ju je Henny, debeljuškasta djevojka s podbratkom i madeţom nezgodno smještenim na lijevu sljepoočnicu. Nije bila ruţna, ali taj je madeţ bio doista problematičan. Nije mi se svidjela, ali mi je bilo drago što je s nama i da, kao netko gotovo odrastao, uz gospoĎicu Metcalfe odrţava red i disciplinu. »Zašto si ovamo stigla tako kasno?« nastavila je Molly. »Molim?« »Zašto nisi došla na početku, kao i ostali?« Očekivala sam da će Henny intervenirati, ali nije. Samo je šuteći sjedila i zurila u mene, baš kao i svi ostali za stolom. Alice Hunt Morgan iz Memphisa u Tennesseeju prstom je prešla preko ruba svoje čaše. Nije voljela da ju se zove Alice — kada sam to pokušala, ispravila me i rekla da joj je ime Alice Hunt. I ona je, zajedno sa svima ostalima, čekala odgovor. Bile su znatiţeljne. Nikakvo čudo — meĎu njima sam se našla kao uljez. »Zakašnjeli roĎendanski poklon«, rekla sam. »Bili smo na ljetovanju u Europi zato što je ljeti na Floridi tako vruće.«


Zastala sam, a sve su djevojke čekale, radoznalo nagnutih glava. Molly se poigravala čuperkom kose. »Idemo svake godine pa nisam to htjela propustiti, ali je moj otac htio da doĎem i ovamo, stoga je dogovorio kasniji dolazak«, slegnula sam ramenima kao da ţelim reći kako je cijela priča u rukama velikodušne i odgovorne odrasle osobe. »A gdje ste bili u Europi?« upitala me Molly, iako su druge djevojke već izgubile zanimanje za mene i vratile se meĎusobnom čavrljanju. »U Parizu«, rekla sam. »Oboţavam Pariz ljeti.« Molly je kimnula glavom i odvratila pogled, očito zadovoljna odgovorom. Rukom sam opipala tjeme ne bih li na njemu pronašla mjesto kojim sam jutros udarila u gornji krevet, ali više me ništa nije boljelo. Na drugome kraju prostorije uhvatila sam pogled Sissy. Nasmiješila mi se i ja sam se nasmiješila njoj. »Thea«, obratila mi se Henny, koja je očito ipak čula napomenu Mary Abbott, ali ova nije bila jedna od djevojaka na koje Henny obraća pozornost. »Popij to«, kimnula je prema čaši mlijeka preda mnom. Zagledala sam se u čašu. Kod kuće smo za doručak pili sok od naranče ili grejpa, ovisno o godišnjem dobu, ali nikada mlijeko — majka ga nije voljela, pa bismo ga tek ponekad dodavali u čaj ili bismo ga Sam i ja pili uz kolače. U Yonahlosseeju se, ubrzo sam saznala, uz ručak pio slatki ledeni čaj. Stakleni vrč pun jantarno ţućkaste tekućine s komadićima leda dočekao bi nas na stolu uz Hennyn tanjur i ona bi ga rastočila po čašama. Čaj je bio gust, gotovo poput sirupa i, moram priznati, baš izvrstan. Godinama nakon odlaska iz škole čeznula sam za tim čajem, za njegovim ledenim dodirom na jeziku, za gorčinom jakoga čaja ublaţenom golemim količinama šećera. Nakon odlaska iz škole saznat ću i da je čeţnja za tim čajem svojevrsna tradicija meĎu bivšim polaznicama Yonahlosseeja. No sve će se to dogoditi tek mnogo kasnije. U tom sam trenutku zurila u čašu mlijeka i jedva susprezala suze. »Thea«, još jedanput mi se obratila Henny, ovaj put još dubljim glasom, ali nisam se usudila pogledati ju jer sam znala da ću, učinim li to, zaplakati. No onda sam osjetila da je skrenula pogled s mene i sve su se djevojke za stolom okrenule na stolcima. Najprije sam pomislila da je to neki neobičan način ustajanja od stola nakon doručka, ali onda sam začula muški glas.


»Dobro jutro, djevojke«, oglasio se gospodin Holmes. »Dobro jutro, gospodine Holmes«, jednoglasno su odgovorile sve djevojke osim mene i činilo se da je gospodin Holmes vrlo zadovoljan takvim pozdravom, iako ga je vjerojatno slušao svakoga jutra. Uslijedilo je nekoliko obavijesti pa je gospodin Holmes poveo jutarnju molitvu, a kada je završio, pristupila mi je jedna ţena. Bila je niska, zdepasta i lijepoga lica, mnogo starija od kućnih nadstojnica. »Ja sam gospoĎa Holmes, ravnateljica«, predstavila se, a zatim rukom pokazala prema stubištu u kutu prostorije. »PoĎi sa mnom.« Nastojala sam neuspješno sakriti iznenaĎenje, stoga me nekoliko sekundi fiksirala prijekornim pogledom, ali bila sam sigurna da nisam prva koju je iznenadila činjenica da je riječ o supruzi gospodina Holmesa. Kada sam je spazila ranije toga jutra, mislila sam da je glavna domaćica ili pripadnica kampskog osoblja jer mi je izgledala upravo tako — pokroviteljski i nametljivo. No sada sam na njezinu licu primijetila nestrpljenje pa sam poslušno krenula za njom, usporavajući korak da ju ne bih prestigla. Njezin mi je struk izgledao neprirodno uskim, kao da ga je nečim utegnula — shvatila sam da vjerojatno nosi korzet. Čak ga ni moja majka nije nosila, no majka mi je bila toliko mršava da joj i ne bi bio potreban. Ured gospoĎe Holmes nalazio se na trećem katu i do trenutka kada smo se uspele, ravnateljica se poprilično uspuhala. Dok je otvarala vrata, iz blizine sam zamijetila da joj je kosa, čvrsto stegnuta u punĎu, počela sijedjeti, što se nije primijetilo iz daljine. Ured joj je bio otmjeno namješten, a maleni divan na koji sam po njezinoj uputi sjela presvučen modernom kariranom tkaninom. »Theodora Atwell«, zaustila je. »Sjediš za Hennynim stolom?« Nastavila je prije nego što sam uspjela odgovoriti: »Dobro poznajem Henny, vrlo je sposobna.« Izgovorila je to kao da je riječ o upozorenju, a zatim se zagledala u papire na stolu. »Dolaziš nam iz Emathle na Floridi. Volim vrtlarstvo i oduvijek mi se činilo da bi moj ţivot na Floridi bio divan jer tamo uspijeva sve što posadiš.« Moja je majka vrlo često govorila točno istu stvar, ali nisam u tom trenutku htjela razmišljati o majci. »Svi me zovu Thea«, rekla sam.


»Ma, znam«, nasmiješila se. Palo mi je na pamet da vjerojatno s muţem često razgovara o djevojkama iz škole i da joj je on već rekao za moj nadimak. »Reci mi, Thea«, nastavila je spuštajući se u sjajnu drvenu stolicu pred stolom izraĎenim od istoga drveta, uglačanim do visokoga sjaja, »kako ti se zasad sviĎa ovdje?« »Jako mi se sviĎa«, odvratila sam jer sam znala da je to jedini ispravan odgovor. »Osnivači Yonahlosseeja bili su veoma napredni ljudi. Osnovali su ovaj kamp 1876. godine, jedanaest godina nakon GraĎanskog rata. Znaš li, Thea, zašto je to bilo vaţno razdoblje u povijesti naše zemlje?« To sam, naravno, znala jer sam mnogo puta čula priču o svojem djedu, koji je dezertirao iz GraĎanskog rata. »Zato što su juţnjačke drţave u to doba bile nevjerojatno siromašne«, odvratila sam, »i zato što je to bilo iznimno teško vrijeme za ovaj dio Amerike. Sve se preko noći promijenilo i nitko nije znao što će biti s američkim jugom u budućnosti.« Moj ju je odgovor zadivio. »Tako je«, kimnula je glavom. Zatim je započela priču o Louisi i Hanesu Bellu, bračnome paru koji nikada nije imao vlastite djece, ali si je postavio ţivotni zadatak da stvori ljetni kamp za djevojke u tom svijetu, koji se — kako sam joj ja maločas rekla — promijenio preko noći. Mladići i djevojke na sjeveru Amerike već su pohaĎali takve kampove, a postojali su i na jugu, za dječake. No Bellovi su vidjeli da postoji potreba za takvom ustanovom za djevojke i zato su je osnovali. »A onda je jednoga dana, kada se stvorila potreba za tim, ljetni kamp postao škola, internat.« Do tog mi je trenutka zvučala kao da se zaplela u digresiju, odlutala od uobičajenoga govora koji je već mnogo puta izrecitirala pred novim polaznicama, i baš me tada značajno pogledala. Nisam znala zašto. »Zato je danas Yonahlossee za neke djevojke ljetni kamp, a za neke škola, ali je u oba slučaja mjesto na kojemu mlade ţene uče kako postati dame. Jer, Thea, damom se ne postaje samo tako, nekom čarolijom«, pucnula je prstima i odmahnula glavom. »Upravo suprotno. Postati damom jest lekcija koju valja naučiti.« »U današnjem svijetu prepunom neizvjesnosti«, zaključila je,


»damstvo je moţda vaţnije nego ikada prije.« Shvatila sam jedino da pod izrazom svijet prepun neizvjesnosti misli na aktualnu financijsku krizu. Što se Bellovih tiče, bilo mi ih je ţao što nikada nisu uspjeli dobiti dijete, posebice zbog toga što su posvetili ţivot mladima. Vjerojatno nešto nije štimalo s Louisinim organima. No sve ostalo što mi je upravo izgovorila gospoĎa Holmes bilo mi je potpuno nejasno. O čemu govori? Zašto je damstvo danas vaţnije nego ikada prije? »A odakle naziv?« upitala sam samo zato što me gospoĎa Holmes promatrala kao da to očekuje. »Odakle naziv Yonahlossee?« »Ah«, uzdahnula je i blago odmahnula rukom, »staro indijansko ime. Nema zapravo nikakve veze s kampom. Bilo je to ime konja gospoĎe Bell.« Očekivala sam da će mi nakon toga reći još nešto o konjičkom sportu u školi, a blago sam se, samo za sebe, nasmiješila jer je i Sasi, ime mojega konja, potjecalo iz jezika indijanskog plemena Muskogee. Nadjenula mu ga je moja majka jer se ja nisam mogla sjetiti ničega drugog, a značilo je »ovdje je«, kao u rečenici: »Cvijet je ovdje.« Majka mi je to točno tako objasnila. Njezin mi je glas još odzvanjao u ušima. »Nadam se da će ti se svidjeti kod nas«, rekla je gospoĎa Holmes, naslanjajući se laktovima na stol i gledajući me ravno u oči, malenih ruku isprepletenih pred laktovima. »Sigurna sam da hoće«, odgovorila sam i u tom sam trenutku tako i mislila. Svidjela mi se priča o Louisi Bell i Yonahlossee mi je postao draţi čim sam saznala da je dobio ime po konju. No teško su mi pale uspomene na majku i Sasija. »I tvoja me majka uvjeravala da će ti se svidjeti.« Njezine su me riječi zbunile. Zar mi čita misli? »Tvoja majka i ja smo prijateljice. Stare prijateljice.« Nemoguće. Moja majka nije imala starih prijateljica, mi smo bili sve što joj je bilo potrebno. Bezbroj sam je puta čula kako govori da su tata i ona u floridskoj divljini pronašli svoju malu, privatnu utopiju. »Imaš istu kosu kao majka«, dodala je gospoĎa Holmes i zbog toga sam shvatila da je doista poznavala moju majku. »Zajedno smo pohaĎale školu za mlade dame u Raleighu«, nastavila je. »Škola se zvala Miss Petit.«


Oči su mi se zamutile i na trenutak sam pomislila da imam alergijsku reakciju, kao pacijenti koji su obilazili mojega oca. Ubola bi ih pčela ili bi pojeli bobicu koju nisu smjeli. Zagrizla sam usnicu jer više nisam mogla disati, a onda sam briznula u plač. »Jao, Thea, nisam te htjela uzrujati. Majka ti nije rekla da se poznajemo?« Odmahnula sam glavom. »Da, i znam sve o tebi. Tvoja me majka na neki način zamolila da se pobrinem za tebe. Neko drugo mjesto moţda ti ne bi odgovaralo.« »Razumijemo li se, Thea?« ponovno je progovorila nakon nekoliko trenutaka. Kimnula sam glavom. »Pogledaj me, molim te.« Učinila sam kako je zatraţila. Imala je bademaste oči. Činilo mi se nemogućim da su ikada gledale moju majku. »I još nešto. Ako primijetiš bilo što neobično, bilo što… tjelesno, molim te, odmah doĎi k meni i reci mi.« »Tjelesno?« ponovila sam. »Tjelesno. Pretpostavljam da znaš na što mislim. Ako se takvo što dogodi.« Rekla sam joj da znam, iako nisam razumjela. *** Razmišljala sam o njezinim riječima na putu do konjušnica, gdje sam trebala proći testove, i pitala samu sebe je li moţda mislila na moj mjesečni ciklus. No već sam imala menstruaciju i znala sam što mi je činiti. Bilo mi je drago što nijedna djevojka nije vidjela moje uplakane, crvene oči i što sam se tijekom šetnje do štala mogla sabrati. Do razgovora s gospoĎom Holmes mislila sam, naime, da sam u Yonahlossee stigla slučajno, zbog okolnosti. Puteljak je vodio uz nuţnike, a zatim se toliko suzio da su njime mogle koračati samo dvije osobe jedna uz drugu, a uza nj raslo je drveće koje je zaklanjalo sunce pa sam zadrhtala od hladnoće. Kada sam odjednom izašla na veliku čistinu okruţenu planinama, laknulo mi je.


Ostala sam bez daha. Bila sam samoj sebi obećala da se neću šokirati svim novostima u Yonahlosseeju, ali nikada prije nisam vidjela ništa slično. Nisam ni znala da takvo što postoji. Preda mnom su stajale tri kamene staje — bile su mnogo, mnogo veće od staje koju smo imali kod kuće, dovoljno velike da se u njima smjesti čitava vojska konja. U usporedbi s ovim, shvatila sam, moja staja kod kuće uopće nije staja. Iz otvora na odjeljcima provirivale su konjske glave i spazila sam konja rase Appaloosa s pjegavom glavom o kakvima sam dotad samo čitala, ali ih nikada prije nisam vidjela. Uokolo su se vrzmali konjušari. Vodili su konje ili gurali tačke, a jedan me spazio dok sam zapanjeno zurila pa sam postiĎeno skrenula pogled. Izgledao je kao muška verzija Docey — sav mršav, ţilav i okretan. Spazila sam i pet jahačkih terena od kojih je jedan imao prepreke, a sve mi je izgledalo novo i savršeno. Tereni su bili svjeţe izgrabljani, ograde savršeno obojene pa sam se morala zapitati odakle kampu Yonahlossee novac za sve to. Onih nekoliko gradića kroz koje smo se provezli na putu ovamo izgledalo mi je strašno siromašno: ruševne zgrade i prljavi stanovnici, ali znala sam da se nalazimo u apalačkoj regiji, koja je bila siromašna i prije financijske krize. Otac mi je spomenuo da je područje zahvatila strašna suša, što je bilo neobično za njega jer mi nikada prije nije pričao o nevoljama i neugodnostima, no već sam se tada bila počela navikavati na niz ţivotnih iznenaĎenja. »Čovjek ovo baš i ne očekuje, zar ne?« oglasio se netko uz mene, pa sam se okrenula i našla pred visokim muškarcem koji mi je stajao slijeva. Uz njega je stajao već sputan i osedlan konj. »Iznenadili ste me«, rekla sam ruke poloţene preko srca, kao što sam uvijek činila kad bi me netko iznenadio. Nadala sam se da me crvene oči ne odaju. Muškarac se nasmijao. Govorio je njemačkim naglaskom. Već sam prije bila upoznala Nijemca, gospodina Bucha, koji je jedanput godišnje posjećivao mojega oca zbog posla u vezi s plantaţom naranča. »Nijemac ste?« »Jesam. Ja sam gospodin Albrecht.« »Ja sam Thea Atwell, drago mi je«, blago sam se naklonila da bih nadoknadila svoje prijašnje nepristojno ponašanje. Prepoznala sam gospodina Albrechta sa fotografija na zidu škole — na njima je uvijek


dodjeljivao nagrade. Bio je strahovito mršav i plosnate brade, što me iznenadilo jer sam mislila da svi Nijemci imaju četvrtastu čeljust. Koţa mu je, barem za muškarca, bila iznimno glatka i imao je ravne zube. Moţda nije bio osobito pristao, ali nije bio ni neugodne vanjštine. Činilo se da je otprilike dobi mojega oca. »A ovo je Luther«, rekao je, gladeći Luthera po vratu. Konj je spustio glavu i pogledao me — bio je ruţnjikav, nezanimljivo smeĎe boje, prevelike glave i malih ušiju, ali su mu oči bile tople i drage. »Svi koji doĎu ovamo prvo jašu njega. Tvoj otac kaţe da si već iskusna jahačica.« »Jesam.« »Ne bi onda trebala imati nikakvih problema s Lutherom. Lupni ga pri skokovima i čvrsto ga drţi u kasu. Preskočit će sve što ţeliš, ali ponekad zastane ako se jahač nećka.« Gospodin Albrecht pomogao mi je da se uspnem na sedlo i podesio mi stremene. Srce mi je snaţno udaralo, djelomično od šoka koji sam doţivjela kod gospoĎe Holmes, a djelomično zbog uzbuĎenja što ću jahati pred nepoznatim čovjekom. Luther je bio golem — viši od šesnaest ruku, moţda čak sedamnaest. Nikada nisam jahala tolikog konja. No to nije vaţno, rekla sam sama sebi. Kontrola je kontrola. Gospodin Albrecht naznačio mi je rutu pa sam ga slijedila do najdaljeg terena. Dao mi je deset minuta za zagrijavanje pa sam jahala ukrug, iskušavajući Luthera. Kada bih povukla lijevu uzdu, on bi je povukao natrag pa bih je snaţno trznula. Gospodin Albrecht stajao je uz ogradu i promatrao. Izgledao je istodobno opušteno i uštogljeno: stajao je s rukama u dţepovima i nagnute glave, u poput snijega bijeloj, besprijekornoj košulji i savršeno izglačanim hlačama. Nastojala sam zanemariti činjenicu da me promatra, ali kada mi je rekao da je vrijeme za procjenu, zaustavila sam Luthera pa ga iz hoda potjerala u lagani galop. Htjela sam mu izoštriti reflekse. Uz gospodina Albrechta stvorio se još jedan muškarac. Zaškiljila sam i prepoznala gospodina Holmesa. Mahnuo mi je, a ja sam mu odvratila naklonom glave. Čekali su me skokovi od gotovo jednog metra visine, ali u to se vrijeme ničega nisam bojala. Nisam ni bila svjesna da se ičega treba bojati. Prošla sam terenom u svojevrsnom bunilu. Nikada se nisam sjećala jahačkih nastupa kada bih ih dovršila, uvijek bi mi netko morao reći jesam li srušila kakvu pregradu ili se okrenula u pogrešnom smjeru. Kada sam preskočila zadnju kombinaciju, potjerala sam Luthera u lagani galop u krug


sve dok se oboje nismo malo opustili. Potom smo polako otišli do gospodina Albrechta. Gospodin Holmes već je bio otišao. Gospodin Albrecht je kimnuo glavom i potapšao Luthera po vratu. »Ohladi ga malo. Dobro si jahala.« U daljini sam razabirala gospodina Holmesa jer još nije bio zamaknuo za drvećem zaklonjen puteljak. Pitala sam se kada će Sam izrasti do njegove visine. U tom je trenutku još bio dijete. Ili barem napola dijete, a napola odrastao, baš kao i ja. Popustila sam uzde i dopustila Lutheru da objesi glavu, a zatim smo polako prošetali terenom. Spoznaja da moji roditelji nisu slučajno odabrali Yonahlossee prilično me uznemiravala, ali i potvrdila sumnje da roditelji sa mnom imaju planove koje nisam razumjela. Moja je majka za mene odabrala školu koja je, barem kada je o jahanju riječ, bila pravi mali raj, pa sam barem s time mogla biti zadovoljna, ali činjenica da je bila prijateljica sa ţenom kao što je gospoĎa Holmes činila mi se gotovo nevjerojatnom. Ipak, morala sam vjerovati u to. Majka je posljednjih tjedana prema meni bila veoma okrutna. Iako sam znala da to zasluţujem, teško sam podnosila takav odnos. Roditelji me nisu poslali potpunim strancima, već su me stavili pod nadzor ţene koja je barem dijelom znala moju strašnu tajnu. No koji joj je dio ispričala moja majka? Sigurno nije rekla sve. Gospodin Albrecht nestao je u konjušnici, pa sam zaustavila Luthera i sjahala. Potom sam učinila nešto doista djetinjasto. Zaronila sam lice u njegovo vruće, od soli slano rame i zajecala. Po prvi put u nekoliko tjedana u tome sam pronašla utjehu.


2. Šumski tunel koji se prostirao od konjušnica do Trga bio je mračan pa sam poţurila, iako se nikada nisam bojala samoće. Sve su druge djevojke bile na nastavi, a ja nisam znala kakve se divlje ţivotinje kriju po šumama Sjeverne Karoline ni na kakve bih otrovne biljke mogla nabasati. Sve mi je to bilo vrlo dobro poznato na Floridi, ali ovdje sam bila potpuna neznalica. Nisam još znala da se tu nemam čega bojati, barem ne što se tiče prirode. Svake bi godine jaka zima desetkovala i ţivotinjski i biljni svijet, a to se na Floridi nije dogaĎalo. Ništa na Floridi nije umiralo, ništa se nije povlačilo. Kada ne bi bilo suviše vruće, Sam i ja lutali bismo krajolikom, prolazeći plantaţe naranča i udaljavajući se miljama daleko od kuće. Jednom, kad nam je bilo jedanaest godina, povela sam i Sasija jer sam ga htjela izvesti dok još ne nastupe ljetne ţege. I Sasi je tada još bio mlad, moglo ga se jahati satima i ne bi se umorio. Sam je hodao preda mnom i traţio kupine, a ja sam polako jahala za njim. Bio je tek travanj i bilo je prerano za kupine, ali Sam je mislio da bi nam se moglo posrećiti. »Je li Sasi umoran?« doviknuo mi je. »Nije«, odvratila sam, »sviĎa mu se ovdje.« »SviĎa li ti se ovdje, Sasi?« upitao je Sam, toboţe otmjenim britanskim naglaskom i ja sam se zahihotala. Još smo neko vrijeme hodali, a zatim je Sam nestao u grmlju. »Čak i ako pronaĎemo kupine, bit će prekisele«, rekla sam. On je izašao iz grmlja, nije ništa ubrao. »Još je prerano«, objasnila sam. »Shvatio sam i kada si rekla prvi put«, nasmijao se. Okrenula sam se i posegnula u bisage za čuturicom s vodom, a onda sam osjetila kako je tlo pod Sasijevim kopitima lagano propalo, nakratko sam izgubila ravnoteţu, a zatim začula zujanje. Isprva nisam shvatila odakle taj zvuk, ali onda sam shvatila da je Sasi ugazio u podzemnu košnicu šumskih osa. »Sam!« vrisnula sam i skočila sa Sasija, koji je udarao kopitima o tlo i sa njega podizao velike oblake prašine. »Sam!«


»Thea«, oglasio se i mirnoća me njegova glasa razgnjevila. »Upomoć!« vikala sam, lupajući se po obrazima. »Poţuri!« »Thea, slušaj me«, govorio je dok mi je prilazio. Sumanuto sam odmahivala glavom. Obrazi su mi oticali, grlo mi se stezalo, a na rukama mi nicali crveni plikovi. Osjećala sam ubode i na vratu, na jeziku sam osjećala okus ţuči. »Thea«, govorio je Sam, prilazeći mi i hvatajući me za podlakticu. »Pogledaj me.« No nisam ga mogla pogledati. Pogledala sam Sasija, koji je bijesno grizao vlastitu nogu i ujede na njoj, zagledala sam se Samu iza leĎa, u nepregledne milje grmlja i hrastova drveća, pogledala sam prema plavome nebu bez ijednog oblačka i čula sam otkucaje vlastitog srca. Osjećala sam i vonj vlastitog znoja. »Nije cijela košnica«, rekao je Sam, ali zvučao mi je kao da govori odnekud iz daljine. »Nema ih tako puno, ali ako se ne smiriš, samo ćeš pogoršati stvar. Razumiješ li, Thea? Pogledaj«, dodao je, »već su otišle.« Napokon sam ga pogledala. »A Sasi?« upitala sam. »Nije mu ništa. On je velik«, rekao je Sam i shvatila sam da zapravo ţeli reći kako ja nisam tako velika. Moje teško disanje, uţareno lice koje me svrbjelo — sve je to bio dokaz toga koliko sam malena. »Koliko imam uboda?« upitala sam povišenim glasom. »Ne tako puno.« Znala sam da laţe. Nikada mi nije znao lagati. »Ahhhh«, panično sam udahnula, osjećajući kako mi se grlo sve jače steţe, »aaaaaahhhhh.« Bili smo miljama udaljeni od kuće, a znala sam što se dogaĎa kada te šumske ose previše izujedaju. Grlo ti se stegne, prestaneš disati i sve se to, da stvar bude gora, dogaĎa veoma brzo. Počela sam plakati i noktima grepsti vrat. Znala sam da ću umrijeti. »Thea!« ovaj je put gotovo podviknuo Sam. »Prestani, samo pogoršavaš stvar. Pogledaj me.« Poloţio mi je hladan dlan na upaljeni obraz pa mi rukama okrenuo lice prema svojem, gledao me u oči i nije mi dao da svratim pogled. Disanje mi se postupno smirilo. Baš si kao krotitelj zmija, prošaptala sam ispod glasa. »Samo me slušaj«, rekao je i pomogao mi da uzjašem Sasija. Vodio ga je za uzde cijelim putem i hodao uz nas, čitavo vrijeme razgovarajući sa


mnom — o ranorodnim kupinama, novom skoku koji bismo Sasi i ja trebali iskušati, o mami i tati, Georgieju i zapravo ni o čemu posebnom. Bilo je samo vaţno da mu čujem glas. Kada smo napokon prilično kasno stigli kući jer smo hodali polako, majka me ugledala i vrisnula. Lice, usnice i vjeĎe bili su mi strahovito natekli. Sam je podigao dlan da bi odmaknuo kosu s čela i tek sam tada primijetila da mu ruka drhti. Shvatila sam da se i on bojao, da sam bila u opasnosti i da me njegova sabranost spasila. Uvijek je bio takav — miran u trenucima u kojima bih ja gubila glavu. Ovdje, meĎutim, nikada neću odlutati miljama od kampa. Uvijek će me netko motriti, i to onako kako me dotad nitko nije nadzirao. Pokucala sam na vrata prije ulaska u kolibu. Ubrzo sam se odviknula od toga. Naša koliba nikada nije bila zaključana, kao ni većina drugih zgrada u kampu, s moţebitnom iznimkom ravnateljeve kolibe nad Trgom. Moţda je i negdje u Zamku postojao sef s vrijednim stvarima. Ionako mi je bilo svejedno. Docey ili bilo tko drugi mogao je mirne duše uzeti što god je htio od mojih stvari, nisam sa sobom donijela ništa što je mnogo vrijedilo. »Zdravo«, poviknula sam izuvajući čizme uz vrata, ali dočekao me samo lagani vihor zrnaca prašine u zraci sunca koja se probijala kroz kolibu. Sve je bilo u savršenom redu, očito zahvaljujući Doceynoj ruci. U kampu nisam morala ni namještati vlastiti krevet. Izula sam čizme i ostala u tankim soknama natopljenim znojem — na stopalima i listovima osjetila sam ugodnu hladnoću. Morat ću u čizme usipati pudera, pomislila sam. Sigurno ga imaju u konjušnici, ali nisam se sjetila potraţiti takve stvari. Od vremena koje se provodi s konjem, jahanje je zapravo najmanji dio posla. Prvo sam otvorila Sissyn ormar, ali ondje sam pronašla samo odjeću. S polovice vješalica visjele su moderne svečane haljine od fine, meke svile. Mislila sam da ja imam mnogo odjeće, ali Sissy je imala triput više. Osim toga, majka u zadnjih godinu dana nije uopće kupovala novu odjeću za sebe i mene, tvrdeći da bi to bilo neukusno s obzirom na to koliko su svi oko nas osiromašili. U Sissynom sam radnom stolu pronašla nekoliko olovaka i pismo od majke s nekoliko pravopisnih pogrešaka. Pismo je bilo kratko, majka joj je samo javila da protekloga tjedna ni ona ni Sissyn otac nisu radili višemanje ništa. Na stolu je stajala knjiga naslova Umjetnost prijateljstva s izvezenim ljiljanom na crvenim koricama — izgledom je bila sasvim nova.


Majka bi takvo što prozvala blentavim. Na Sissynom toaletnom stoliću stajala je četka za kosu prepuna njezinih smeĎih vlasi, u ladici je drţala tri pune bočice francuskih parfema, iako na njoj nisam namirisala ništa. Pronašla sam i svinutu baršunastu vrećicu s odjeljcima za nakit iz koje sam izvukla i svjetlu prinijela dvije naušnice od rubina. Oba su kamena bila istovjetna, besprijekorna i tamnoruţičaste boje. Imala je i ovalni medaljon s ugraviranim inicijalima koji nisu bili njezini te s pramenom kose iza stakla. Netko joj je umro. Ja nisam imala takav lijep nakit. Majka mi je uvijek govorila da ću jednoga dana dobiti njezin, ali nisam više bila sigurna u to. Drţala ga je u sefu, kao da bi ga itko, tamo gdje smo ţivjeli, uopće i mogao ukrasti. Stavila sam naušnice u uši i to me zaboljelo. U oba sam uha naišla na otpor, posebice u lijevom, koje je bilo izbušeno malo ukoso. Uši su mi svojedobno izbušile majka i Idella pomoću vruće igle i malo konca. Stavila sam ih više zbog toga da bih otvorila rupice negoli da bih vidjela kako mi pristaju, ali sam svejedno odmah zaključila da mi ne pristaju. Bile su prevelike i napadne. Majka bi mi vjerojatno rekla da ističu moju kestenjastu kosu. Iako smo ţivjeli daleko izvan grada, uvijek je bila dobro upućena u modu. U dnevnom boravku u prizemlju drţala je časopise, ali čitala je i knjige, iste one koje je čitao moj otac. No unatoč njezinu praćenju mode, nisam imala haljine poput Sissy i nikada mi nije dala tako lijep nakit. Što je Sissyna majka rekla kada joj je dala naušnice? Moţda joj ih je uručila prije kakve zabave, utisnula joj ih u dlan i preko njega poloţila svoj. Dodir iglica zacijelo ju je malo zabolio, ali osjećaj vjerojatno nije bio sasvim neugodan. Ja nikada nisam bila na zabavama, samo u restoranima. Točno sam mogla zamisliti Sissy na plesu, u plavoj svilenoj haljini iz ormara, s rubinima koji joj sjaje oko smeĎe kose i odraţavaju se u njezinoj glatkoj koţi, blago obojenoj ljetnim suncem. Razgovarala je s momcima i očijukala svojim hrapavim glasom. Obuzela me ljutnja na roditelje zbog toga što su me u Yonahlossee poslali tako nepripremljenu. Čitavog su me ţivota drţali pod staklenim zvonom, a zatim me poslali ovamo kao potpunu neznalicu. Odmah uz Sissyn nalazio se i Evin radni stol, tik pod prozorom. Na Trgu još nije bilo nikoga. U Evinoj je ladici bio velik snop fotografija. Otac joj je bio vrlo debeo, a postajao je sve deblji kako su se fotografije nizale, dok joj je majka takoĎer bila debeljuškasta. Eva će morati pripaziti, ali to je sigurno već i sama znala. Mogla bi nakon poroda potpuno izgubiti


liniju, kao što se to vjerojatno dogodilo gospoĎi Holmes. Nekim se ţenama to dogaĎa, majka mi je tako rekla. Slike u Evinoj ladici bile su zavezane vrpcom, ali ostatak je ladice bio u neredu: listovi papira, nakit, kutije s kremom i rumenilom. Na nekim su papirima bile ispisane rečenice na francuskom, a limene kutijice sa šminkom bile su izdubljene u sredini. Zapitala sam se nije li Eva moţda laka djevojka u svijetu u kojemu se djevojke petljaju s momcima. Znala sam za lake djevojke iz knjiga. U ladici koja je pripadala Mary Abbott nije bilo gotovo ničega. Gotovo da mi se nije dalo baviti njome. Ormar joj je bio poluprazan, s tek nekoliko bezveznih haljina i školskih odora. Pisma koja je drţala u ladici potjecala su od njezina oca, s poštanskim ţigom Raleigha, koji nije bio daleko od Yonahlosseeja. Mary Abbot u školi se odijevala isto kao i sve djevojke, pa se bez zavirivanja u njezin ormar nije moglo zaključiti da nema tako lijepe stvari kao ostale. Obitelj joj je očito imala dovoljno novca da bi je poslala u kamp, pa sam zaključila da je oskudnost njezine garderobe vjerojatno posljedica vjerske predanosti. Pregledala sam njezina pisma i doista, u njima se dosta spominjalo Boga. SviĎalo mi se tako otkrivati pojedinosti o djevojkama. Vratila sam pisma u ladicu i otvorila malu, okruglu kutijicu za puder. U njoj je uz ogledalce bila prilijepljena slika bebe. Odmah sam prepoznala crte lica Mary Abbott: tanke usnice i razrogačene oči. Njeţno sam dodirnula fotografiju i nasmiješila se. Bila je lijepa beba. Odjednom me nešto prestrašilo, iako nisam znala što. Vjerojatno sam krajičkom oka spazila sjenu. Okrenula sam se i kroz prozor ugledala gospodina Holmesa. I on se okrenuo i pogledao prema meni. Bio je zgodan, zgodniji od bilo kojeg filmskog glumca što sam ga vidjela, istaknute vilice, tamnih očiju, trepavica i obrva. Zurila sam u njega dobrih deset, moţda čak petnaest sekundi dok je prolazio uz kolibu i izgledao mi je tako lijepo da sam umalo pomislila: »Da me bar spazi. Neka me uhvati. Sigurno bi shvatio.« No nije se zaustavio i već mi je sljedećeg trenutka bilo drago što je sunce prejako udaralo u prozor da bi išta mogao vidjeti kroz njegova okna. Naravno da ne bi razumio. Ispala bih kradljivica ili još gore — njuškalo. Brzo sam zatvorila ladicu stola Mary Abbott i čim sam to učinila, začula sam korake na ulazu. »Dobar dan?« Bila je to Docey s ručnicima. Ništa nije rekla, a ja pak nisam znala


gleda li me ili ne zbog razrokosti. »Traţila sam puder«, rekla sam, pristupila krevetu i podigla čizme. »Htjela bih ga nasuti u čizme.« Lice mi je gorjelo dok sam uz prsa privijala još tople čizme. Nekoliko me trenutaka samo promatrala i već sam vidjela kako će sve završiti. Tuţit će me. Djevojke će me odbaciti. »U redu«, rekla je, ali bio mi je potreban trenutak da kroz njezin teţak naglasak razaberem značenje. Okrenula mi se leĎima te počela otvarati ormare, iz svakoga vadeći prljavo rublje i u njih umećući čiste ručnike. Na kraju su joj ruke bile pune rublja. Kada je završila, već sam mislila da će otići bez riječi. Promatrala sam je — izgledala je kao da je otprilike moje dobi, ali lice joj je bilo blijedo i na njemu je bilo teško razabrati godine. Ispod odore joj se nije naziralo nimalo oblina. Bila je mršava i sitna. Baš sam glupa, pomislila sam. Kako sam mogla dopustiti da me uhvati? Pred mojim je ormarom zastala kao da traţi dopuštenje, pa sam kimnula glavom i dok mi je na policu postavljala ručnik, progovorila je: »Sad ću te ostaviti da radiš što si već radila.« Na vratima se nakratko okrenula i jedva zamjetnim pokretom dotakla vlastito uho. I ja sam dotakla svoje te shvatila da sam iz njega zaboravila izvaditi Sissyne naušnice. Tada sam znala. Neće me tuţiti. *** Eva i ja pred kolibom smo u ogrtačima čekale Sissy. »Uvijek kasni«, promrmljala je Eva, »to joj je jedina mana.« Napomena mi se učinila neobičnom jer mi se Eva nije činila kao osoba koja mnogo kritizira druge. No onda se nestašno nasmiješila. Kada je Sissy konačno došla, pošle smo zajedno. Sunce je zašlo prije sat vremena i bilo je hladno, no ogrtač mi je bio debeo i mek. »Snalaziš li se?« upitala me Sissy. Nasmijala sam se. »I gospodin Holmes mi je jučer postavio isto pitanje.« »I što si mu rekla?« »Rekla sam mu da se snalazim. Što sam mu drugo uopće mogla reći?« »Eh, da. Gospodin Holmes moţe te natjerati da kaţeš što god ţeli«, rekla je, pa mi na uho još došapnula: »Henry.«


Zahihotala sam. »Ah, te njegove oči«, sanjivo je rekla, »ali moraš znati da taj čovjek nikad ne očijuka. Ponaša se kao da nam je otac.« »GospoĎa Holmes bi te opalila ravnalom po prstima da čuje što govoriš«, rekla je Eva. »Je li ti već odrţala govor o osnivačima? O tome kako bismo sve trebale biti zahvalne na obrazovanju za ţene?« »Rekla mi je samo da je Yonahlossee dobio naziv po konju«, odvratila sam. SviĎala mi se ta šetnja u grupici. Druge su nas djevojke radoznalo i s divljenjem promatrale. »Stvarno? Ona inače ne voli konje«, rekla je Sissy. »Zapravo, ne voli ona ništa.« Voljela je, izgleda, moju majku, ali to pred djevojkama ne bih bila priznala ni za ţivu glavu. »U Yonahlosseeju je isprva teško«, rekla je Eva. »Ja sam imala problema s buĎenjem. Nikako se nisam uspijevala probuditi kada bi ujutro zazvonilo. Propustila bih doručak, čak i prvi sat nastave. Kod kuće sam svaki dan spavala do podneva.« Nisam mogla zamisliti spavanje do podneva. Sam bi me svakoga jutra budio prije svitanja, dovoljno bi bilo da me potapša po ramenu i odmah bih ustala, nestrpljivo iščekujući još jedan dan. Sama je moje nestrpljenje zabavljalo. Uvijek bih jahala rano ujutro jer bi poslije bilo prevruće, a Sasi se budio s izlaskom sunca. »Zar nisi ništa trebala raditi kod kuće?« upitala sam. »Ne. Kod kuće se uistinu nisam imala čime baviti, zato su me i poslali ovamo. No nije mi to smetalo. Bilo mi je sasvim u redu da ne radim ništa.« Eva je bila najviša od nas tri i kretala se sporo. Koţa joj je uvijek izgledala pomalo vlaţno, ali na lijep način, kao da se upravo okupala, a doimala se i lijenom. »Nisu li te kaznili zbog toga što u početku nisi ustajala na vrijeme?« upitala sam. Lijeno je slegnula ramenima. »Ovdje te baš i ne kaţnjavaju, Thea. Gospodin Holmes je razgovarao sa mnom, pa sam se s vremenom navikla na rano ustajanje.« »Nije istina da te ne kaţnjavaju. I ovdje moţeš upasti u nevolju«, ubacila se Sissy. »Nastoj ne razljutiti gospoĎu Holmes.«


»Zbog kakvih te stvari kaţnjavaju?« upitala sam. »Prošli su mjesec Gatesinu sestru i još jednu djevojku uhvatili da puše, a lani se jedna djevojka u šumi sastajala s momkom iz Ashevillea. Pušačice su dobile ukor, a onu drugu djevojku su odmah idućega dana otpremili iz škole. Nitko nije znao što joj se dogodilo sve dok gospoĎa Holmes to nije objavila nakon jutarnje molitve. Kao da je nestala.« Došli smo do kuće s kupaonicom, koja se sastojala samo od jedne velike prostorije s kadama, meĎusobno razmaknutima oko metar i pol. Docey je hodala od jedne do druge gole djevojke i svakoj dodavala ručnik. »Nitko nikoga ne gleda«, prošaptala je Sissy dok smo ulazile, igrajući se s majušnom dijamantnom potkovom koju je nosila na ogrlici oko vrata. Nije govorila istinu. Ja sam gledala. Svi su gledali. Vrijeme za kupanje bilo je poput vjeţbe u tome kako da vas ne uhvate da gledate. Mary Abbot bila je najţgoljavija, izgledala je kao da bi je vjetar otpuhnuo, laka poput pera. I ja sam bila tanka, ali ruke i noge bile su mi jake od jahanja. S uţitkom sam uronila u vruću vodu i potopila glavu, trljajući tjeme, pogotovo masnu točku na vrhu. Prostorijom se širila para iz kupelji, mirisna od raznih sapuna i losiona. Dok smo se kupale, sve smo šutjele, pretvarajući se da smo same u kupaonici, ali onda je uz mene stala Docey s ručnikom i to je bio znak da je gotovo. »Hvala«, rekla sam, ali ona je već otišla do druge djevojke. Primijetila sam da joj nijedna druga djevojka nije zahvalila. Pokušala sam se uvući u spavaćicu tako da pritom otkrijem što manje gologa tijela, ali to se ispostavila nemogućim. U kutu sam spazila djevojku plave, gotovo bijele kose, a zbog načina na koji joj je glava provirivala točno iznad vode, sva sam se najeţila. Docey je upravo pomagala Mary Abbot, a Gates i Victoria jedna su drugu zaklanjale ručnicima dok su se oblačile, ali su im se obrisi tijela jasno nazirali. Ovo je bizarno, pomislila sam. Najčudnija stvar koja mi se dogodila u dosad najčudnijem tjednu koji sam proţivjela. Znala sam da smo na sigurnom, ali ipak se činilo pomalo nesmotrenim sve nas ovako okupiti u jednu prostoriju, potpuno gole. Victoria je projurila pokraj nas prema kolibama i Sissy ju je promatrala dok je odlazila. Victoria je imala vrlo blizu postavljene oči i dugo, usko lice, no bila je lijepa.


»Victoria«, rekla je Sissy. »Izgleda kao vrlo lijep, vrlo mršav majmun«, rekla sam. Sissy je prasnula u smijeh i toliko se smijala da se morala uhvatiti za drvo kako ne bi pala. Jedina druga osoba koju sam mogla tako nasmijati bio je Sam. Stajala sam uz Sissy i nervozno razmišljala što bih trebala reći kada se prestane smijati. Imale smo još nekoliko minuta do kolibe. »Ma stvarno tako i izgleda!« napokon je uzviknula Sissy. »Ne smijemo se kupati kada to same ţelimo?« upitala sam nakon nekoliko trenutaka. Odmahnula je glavom. »Moţda bi se nešto dalo potajno izvesti«, dodala je, »ali onda bismo bili banditi iz kupaonice.« Nasmiješila se i stisnula plave oči. I ja sam se morala nasmiješiti. Bila je tako opuštena. »Stani i ne miči se«, odjednom je rekla i stala mi za leĎa. Osjetila sam kako mi je podigla kosu s vrata. »Što je…?« iznenaĎeno sam zaustila, ali ona ju je samo zavrnula i iscijedila vodu iz nje. Po drugi put te večeri. »Evo, sad je bolje«, promrmljala je, i dalje stojeći iza mene, i dalje me drţeći za kosu. »Zašto si tako kasno došla ovamo, Thea?« Ručnikom mi je brisala vrat i iznenadila sam se koliko mi to godi. Majka me jedva zagrlila kada sam odlazila od kuće, Sam me jedva uspijevao pogledati u oči i bilo je to prvi put u nekoliko tjedana da me netko dodirnuo, a da pritom nije bio ljut. Osjećala sam se iznenaĎujuće voljeno. Htjela sam zato Sissy nešto ponuditi zauzvrat. »Poslali su me od kuće«, rekla sam i odmah zaţalila. Zašto sam to rekla? Što sam očekivala? Da će me ova djevojka utješiti? Pa, jedva je poznajem. Sissy mi je svila kosu i spustila je na moj vrat. Imala sam dojam kao da se ne moţe odlučiti što bi rekla. »Aha«, napokon je progovorila. »Pa, i mene su poslali od kuće. Barem na neki način. Poslali su me ovamo da naučim postati dama.« Zadnje je riječi izgovorila dramatično produbljenim glasom i sve pretvorila u šalu. Bila sam joj zahvalna na tome. S obrazima rumenim od pare iz kupaonice, uz vlaţnu kosu na ramenima, nije izgledala poput djevojke koja u stolu drţi sav onaj nakit i parfeme. Bila je dobra gotovo sa svim djevojkama, uvijek bi joj netko domahivao, prilazio joj u povjerenju


ispričati kakvu novost i morala sam se zapitati zašto je odabrala baš mene. Nadala sam se da razlog nije samo taj što sam nova. Činilo mi se da i nije. »Otišla sam kao djevojka, a vratila se kao dama«, nastavila je s pretjeranom i smiješnom teatralnošću sve do kolibe, gdje sam je u grčevitom smijehu počela preklinjati da prestane. Osjećala sam se kao da hodam po oblacima i nisam mogla vjerovati da sam se zabrinjavala zbog ispunjavanja šetnje izmeĎu kupaonice i kolibe nekakvim razgovorom. Sa Sissy se zbilja nisam trebala ni zbog čega zabrinjavati. U kuću Augusta ušle smo zajedno. Kreveti su nas već dočekali spremni za spavanje. Docey ih je pripremila, poput sobarice u hotelu. Eva nam se bezbriţno nasmiješila, ali na licu Mary Abbott vidjela sam da joj se ne sviĎa što se Sissy i ja druţimo. Stale smo se pripremati za spavanje. Sissy je na lice nanijela kremu, Victoria je četkala kosu, a Eva mi je uz lice s gornjeg kreveta lamatala nogama s nalakiranim noktima. Čitala je knjigu uzetu sa stola Sissy. Gates je za radnim stolom vjeţbala krasopis i išlo joj je teško jer je pisala grozna, jedva čitljiva i okrugla slova. GospoĎica Lee, koja nas je podučavala elokvenciji i bontonu, toga je dana s neodobravanjem odmahnula glavom nad njezinim radom. Gates je zastala nad biljeţnicom i teatralno zamahnula rukom. »Ovo je gnjavaţa!« zaviknula je. Pepeljastoplava kosa bila joj je podrezana u bob koji je iznad svakog uha učvrstila malom ukosnicom s biserom. Činilo se kako ne voli da joj kosa pada po licu. »Čekaj samo da počne nastava«, rekla je Sissy. »Tada ćemo tek nadrapati.« Gates je napravila grimasu i svi su se nasmijali, čak i Mary Abbott. »Koje će još predmete imati?« upitala sam. »Mislim na djevojke koje idu u ovu školu.« To sam dodala kada me Sissy blijedo pogledala. Naš se raspored u kampu, naime, sastojao od jutarnje nastave lijepog izraţavanja, bontona, francuskog jezika i sviranja instrumenata (ja sam svirala glasovir). Nakon ručka slijedio je sat odmora, a zatim jahanje i slobodne aktivnosti poput promatranja ptica, botanike te slikanja. Nakon slobodnih aktivnosti imale smo slobodno vrijeme do večere, koje bismo obično provodile u Sobi u Dvorcu. Soba je bio skraćeni naziv sobe za učenje, iako nitko tamo nikada nije učio. Promatranje ptica nije mi išlo osobito dobro. Uspijevala sam ugledati tek sokole i kolibriće, kojih je bilo napretek. »Djevojke koje idu u ovu školu?« upitala me Sissy.


Gates je spustila knjigu, paţljivo označivši stranicu na kojoj je stala srebrnom knjiţnom oznakom za koju sam, zahvaljujući svojem prethodnom njuškanju, znala da na sebi ima njezin monogram. »Neke djevojke nakon ljeta odlaze«, polako je počela objašnjavati, »ali većina nas ostaje.« Glas joj je bio visok, pomalo uzbuĎen i vrlo me prodorno promatrala. Osjetila sam kako mi se uz vrata penje vrućina — pouzdan znak da ću se zacrvenjeti. »Znam«, rekla sam. »Da«, ubacila se Sissy, »ali mi sve ovdje idemo u školu. Ova je koliba za djevojke koje ovdje borave cijelu godinu.« Još me trenutak pozorno promatrala, a onda sam se nasmijala. Očito nije shvaćala da ja nisam ovdje zato da bih pohaĎala školu. Očito su me u kabinu za učenice smjestili zato što drugdje nije bilo mjesta. Gates se vratila pisanju, toliko snaţno pritišćući olovkom da je u jednom trenutku poderala papir pa je ponovno zaviknula od nezadovoljstva. Sissy je legla na jastuk i podigla goblen s lijepom slikom planinskog potoka. Promatrala sam je kako strpljivo veze plavim koncem i razmišljala o tome kako se nalazim na vrlo neobičnom mjestu. Neki dan, desetak nas se našlo vani, za štafelajima i pred planinama koje su nam naredili slikati. Henny je šetala iza naših leĎa i s odobravanjem mrmljala kada bi vidjela nešto što bi joj se svidjelo ili nezadovoljno coktala kada bi spazila nešto loše. I za mojim je leĎima, naravno, coknula jezikom. Nije mi išlo promatranje ptica, vezenje u ravnoj crti ni slikanje lista koji bi izgledao kao list. Sve su to bile aktivnosti za koje nisam mogla zamisliti da bih se njima bavila nakon odlaska iz Yonahlosseeja. Mjesto na kojem sam se nalazila zvalo se djevojački jahački kamp Yonahlossee, ali nije bilo ni kamp, niti je bilo namijenjeno djevojkama. Trebalo nas je pretvoriti u dame i ja nisam bila sigurna u kakav to poloţaj stavlja mene. I dalje sam se smatrala djevojkom, ali bila sam drugačija od svojih cimerica. Nikada više neću biti takva djevojka. Jesam li ikada uopće bila takva djevojka? Kod kuće sam bila jedna od onih što odrastaju meĎu dječacima i muškarcima. Nije bilo nijedne ljepše, bogatije ili na bilo koji drugi način bolje djevojke od mene. S vremena na vrijeme, naravno, zapitala bih se postoji li takva djevojka i znala sam da vjerojatno postoji, ali brzo bih prestala o tome razmišljati. Moje je mjesto u mojoj obitelji bilo tako dobro odreĎeno da se još dugo vremena nisam morala pitati kakvo će biti u budućnosti.


Mjerilo ljepote bila mi je majka. Nikada nisam naučila ništa o svijanju kose u uvojke jer je majka svoju nosila podignutu. I nikada nije lakirala nokte — sama pomisao na to bila mi je pomalo smiješna. Oduvijek sam mislila da je bezvremena, poput ţena koje nam je otac na nastavi pokazivao na slikama. Sada sam, meĎutim, shvatila da je bila staromodna, da je pripadala drugome svijetu. Nije bila ništa manje lijepa od današnjih ţena, ali bila je ponešto neuglednija. Henny je upala u kolibu, ugasila sva svjetla i zaţeljela nam laku noć. Gates je upalila svijeću da bi uz nju mogla čitati, a ja sam dotakla rupčić pod jastukom.


3. Pismo od oca stiglo je sedmoga dana mojega boravka u Yonahlosseeju, s poštanskim ţigom Atlante. Prislonila sam pismo usnicama. Rukopis mu je bio ukošen i kitnjast, poput ţenskoga. Nikada prije nisam primila pismo. Moţda tu i tamo koju razglednicu od Georgieja, kada je u Missouriju posjećivao obitelj svoje majke. No razglednicu je bilo tko mogao pročitati, kao što je to i činila moja majka prije nego što bi mi je predala. Nitko na čitavom svijetu nije znao što piše u pismu koje sam primila. Osim, naravno, mojega oca i mene. Draga Thea, bilo mi je veoma teško ostaviti te u kampu, iako moram priznati da je ondje vrlo lijepo i da ćeš sigurno uţivati. Tvoja je majka, prije nego što smo se upoznali, jako voljela provoditi vrijeme u društvu drugih ljudi, a njezino je sluţbeno uvoĎenje u društvo trajalo gotovo godinu dana. Ti joj veoma nalikuješ. Svi te jako volimo. Čuvaj se u kampu. Shvati to kao priliku da još mnogo toga naučiš od drugih (moţda čak i boljih) učitelja. Čini mi se vrijednim da te još jednom podsjetim kako je tvoja obitelj tvoje pleme. Ovo je samo jedan mali prekid u našim ţivotima. Kod kuće smo te drţali suviše izoliranom od vanjskoga svijeta, trebali smo te vjerojatno poslati nekamo još prije. U kampu ćeš se naučiti druţiti s drugom djecom, Thea. Nadam se da ti to nije previše. Znamo što je najbolje za tebe, iako se ti u ovome trenutku moţda nikako ne slaţeš s time. Tako je uvijek s roditeljima i djecom. Volim te, tvoj otac Yonahlossee je nazvao kampom, ne školom. Ovdje sam, dakle, samo do kraja ljeta, ne dulje. Vratila sam pismo u omotnicu i poloţila ga pod jastuk, tik uz Samov rupčić. Nisam dijete, pomislila sam. Ovo jest kazna, iako su mi i on i majka tvrdili drugačije. U pismu je to umalo i priznao, a sve ostalo ionako je samo bilo ponavljanje onoga što mi je na odlasku rekla


i majka. Ona je uvijek odlučivala što će biti s nama, djecom. No ipak, otac mi je silno nedostajao. Kao da sam svaku riječ iz očeva pisma mogla čuti izgovorenu njegovim tihim glasom. GospoĎica Lee vjerojatno bi mu bila rekla da govori glasnije. Moje su cimerice šaputale o vijesti koju nam je gospodin Holmes objavio za ručkom. Sissy mi je rekla da imam sreće — tek sam tjedan dana ovdje, a već ću prisustvovati plesu. Većina je djevojaka mjesecima iščekivala plesove, jedinu svijetlu točku koja bi duge zimske mjesece učinila podnošljivijima. Zatvorila sam oči, iako nijedna od djevojaka nije spavala tijekom sata odmora. MeĎutim, bila sam iscrpljena. Prethodne sam večeri dugo ostala budna, nastojeći napamet naučiti pjesmu Roberta Frosta Krava u vrijeme jabuka, koju smo dobili za zadaću na satu lijepog izraţavanja. I prije sam, kod kuće, čitala Frosta, ali gospoĎicu Lee samo je zanimalo kako izgovaramo svaku riječ, kako odmjeravamo glas. Uopće ju nije zanimalo značenje pjesme. Iako mi je Yonahlossee bio neobičan, brzo sam se navikavala. Isprva mi je pomisao na to da mi dom neće nedostajati bila potpuno nevjerojatna, ali sada sam shvatila da je ljudsko srce prevrtljivo i inatljivo. *** RoĎena sam u kući iz koje su me roditelji poslali u kamp, a kuću je izgradio moj otac na poklon svojoj mladenki, mojoj majci. Obitelj moje majke bila je jedna od ´novih floridskih´ obitelji, kako su u toj drţavi nazivali one koji su se doselili nakon GraĎanskog rata. Prije su ţivjeli u Georgiji, ali nakon rata im je tamo postalo neizdrţivo. Moj pradjed, Theodore Fisk, po kojemu sam dobila ime, odlučio se za Floridu zato što je bila blizu, ali i zato što je čuo da moţe besplatno dobiti zemljište, koje se u to doba na Floridi smatralo bezvrijednim. On i njegova ţena isprva su bili crackeri, kako se na Jugu nazivaju siromašni bijelci, a poslije su postali bogati zemljoposjednici. Kada je na Floridi izgraĎena ţeljeznica, u njihovu je kuću kao gost navodno došao Henry Flagler, bogati industrijalac i vlasnik tvrtke Standard Oil koji je izgradio ţeljeznicu, i imovina obitelji moje majke se nemjerljivo povećala. GospoĎa Fisk navodno je gospodinu Flagleru servirala pitu od limete, poslasticu koju taj bogati sjevernjak nikada dotad nije kušao i od tada su se agrumi — naranče, limuni, limete, grejp — transportirali ţeljeznicom; tako je roĎena industrija.


Obitelj mojega oca bila je, pak, stara floridska obitelj španjolskoga podrijetla. Nisu bili tako bogati kao majčina obitelj. Bavili su se uzgojem stoke na zemlji koja nije pripadala nikome prije nego što ju je drţava Florida počela prodavati, a kada se to dogodilo, više nisu mogli tjerati stoku na jug preko svih novouzdignutih ograda i farmi. Prije bi stoku tjerali do obale, odakle ju se prevozilo na Kubu. Florida je u to doba bila potpuno drugačije mjesto, pa su moj otac i njegov stariji brat George zaključili da moraju za sebe stvoriti drugačiji ţivot. Moj otac Felix otišao je na studij medicine u Atlanti, gdje je dobio stipendiju, a George je otišao na studij prava u Illinois. Obojica su se vratila, obojica netom oţenjena. Moja majka Elizabeth bila je na drugoj godini studija na koledţu Agnes Scott i od nje se očekivalo da pronaĎe muţa u Georgiji kada je na poluformalnom plesu upoznala mojega oca. Bilo joj je dvadeset godina, a ocu pet godina više. Bili su savršen spoj. George se sa svojom ţenom Carrie naselio u Gainesvilleu, mjestu tik uz Emathlu. Otac mi je mogao otvoriti ordinaciju bilo gdje, ali htio je pomoći ljudima pa se naselio ondje gdje je bio jedini liječnik u krugu od mnogo milja. Tako su to, naime, oduvijek objašnjavali meni i Samu: mogli smo ţivjeti bilo gdje, ali ţivimo ovdje zbog očeve dobrote. Majka je isprva mislila da će biti usamljena u seoskoj osami jer je bila navikla na vrevu grada Miamija, u kojemu je odrasla. No naš je dom bio čaroban — jednostavno je poništavao samoću. Svakih nekoliko tjedana sastajala se i s drugim ljudima. Pila bi čaj sa susjedima, odlazila na sastanke društva Camellia, ali zbog tih sastanaka i drugih ljudi samo bi još više voljela svoj dom i svoju obitelj. Moja su obitelj bili Sam, moja majka i otac, stric George i strina Carrie te njihov sin, moj bratić Georgie. To je bila prva priča koju sam naučila o obitelji, priča o tome kako smo se smjestili u tom malom djeliću raja otetom divljini Floride. Veliku je ulogu u tome igrala sreća, ali i ljubav. Majka i otac zaručili su se dva tjedna nakon što su se upoznali. George, Carrie i Georgie takoĎer su bili dio naše priče. Moţda ne baš središnji dio, ali priča bi se bez njih raspala. Bili su nam potrebni u obliţnjem Gainesvilleu da bi rasvijetlili naše ţivote. *** Zvono je označilo kraj sata odmora i trgnulo me iz sna. »Napokon!« uzviknula je Gates. Voljela je jahati gotovo jednako kao i ja. Svi su već navlačili jahaće hlače i čizme. Toga sam dana prvi put


trebala jahati sa svima ostalima, zbog čega sam bila nervozna, ali i uzbuĎena. Voljela sam taj osjećaj. Dok sam navlačila čizme, krajičkom sam oka primijetila da me Sissy promatra. Nasmiješila mi se i ja sam se nasmiješila njoj. Silno sam joj se htjela svidjeti. Ugurala sam košulju u jahaće hlače, a one koje smo nosile bile su bijele — čak je i samt na koljenima bio bijele boje. Odjeću su nam prale sluţavke pa nije bilo vaţno koliko ćemo se uprljati, ali svejedno mi se činilo glupim da nas odijevaju samo u bijelo. Kada sam iz kolibe izašla na sunce i miris borova, primijetila sam da me Sissy čeka. »Pismo?« »Od majke.« Sjetila sam se da sam, dok sam njuškala po njihovim stvarima, primijetila da Evi i Sissy nikada ne pišu očevi, nego samo majke. »Majka mi piše«, rekla je Sissy, »tri puta tjedno. Ali pisma su joj tako dosadna. Ponekad mi se javi sestra, iako vrlo rijetko, samo kada je natjeraju.« Oko nas su se okupile i druge djevojke, sve potpuno jednako odjevene. Mahale su Sissy, ali i meni, zato što sam bila s njom. Smješkala sam im se. Nikada se dotad u ţivotu nisam nasmiješila tolikim ljudima. »Mrzim pisati pisma«, rekla sam, »toliko je vremena potrebno da napišeš ono što bi se moglo reći u upola kraćem roku.« Trbuhom su mi treperili leptirići i bilo mi je drago što mi je Sissy razgovorom skretala pozornost. Još je jedna djevojka prošla uz mene, ovaj put toliko blizu da mi se okrznula o ruku. Zaustila sam da nešto kaţem, ali onda sam se zaustavila. Bila je to djevojka gotovo bijele kose koju sam primijetila u kupaonici, a u tom sam trenutku s blagim zadovoljstvom i iznenaĎenjem shvatila da je prepoznajem i s fotografija u Dvorcu. Znala sam joj ime i prije nego što ga je Sissy izgovorila. »To je Leona.« Promatrale smo je dok je nestajala iza zavoja, a zatim prošle pokraj nuţnika i sasvim se pribliţile konjušnicama. Leona je bila iznimno visoka, koracima je zahvaćala gotovo dvostruko veću duljinu od mene, bijela joj je kosa bila zavezana u urednu punĎu, a na nogama je nosila tamnoplave


čizme. Jedino njezine čizme nisu bile crne. »Rodom je iz Forth Wortha«, rekla je Sissy, pri čemu je Forth Worth izgovorila kao da spominje neko drugo, nevjerojatno mjesto, poput Konstantinopola ili Port-au-Princea. Glas je utišala do šapata, iako nam je Leona nestala iz vidokruga. »Otac joj je strahovito uspješan trgovac naftom, a majka joj je kraljevskog roda. Ima i vlastitog konja, kojeg su ovamo dopremili vlakom. Trenirala je s najvećim majstorima, a troškovi dopreme konja bili su veći od cijene njezina boravka ovdje.« Leona uopće nije pozdravila Sissy, a ja sam se pitala je li Leonina majka doista kraljevskog roda ili je to Sissy samo tako rekla. Nisam baš previše znala o svijetu, ali činilo mi se da Teksas baš ne vrvi kraljevnama, stoga sam zaključila da vjerojatno nije kraljevskog roda. »Leona obično ne obraća pozornost ni na koga«, dodala je Sissy. Leona iz Forth Wortha, Thea iz Emathle. Od svih mjesta na svijetu, našla sam se baš u djevojačkom jahačkom kampu Yonahlossee. Bilo je jedan i trideset poslijepodne i s desetak sam se djevojaka bila uputila na nastavu jahanja. Sissy me uhvatila pod ruku i doticala me svojom mekom koţom, mirišući blago po ruţinoj vodici. Kod kuće bi u ovo doba majka obavljala poslove u vrtu s ručnikom oko vrata da bi upio znoj i sa starim šeširom na glavi da bi je zaštitio od jakoga sunca. Otac bi u to vrijeme obično radio. Četvrtkom bi obilazio pacijente i vjerojatno bio u nečijoj tuĎoj kući, davao injekcije i slušao tegobe bolesnika. A Sam? Sam bi vjerojatno hranio vjeverice. Trebalo ih je često hraniti, mnogo češće nego ljudsku mladunčad, a majka je često govorila da se Sam svojim ţivotinjama bavi s većom predanošću nego što se većina roditelja brine za svoju djecu. Takav je bio moj brat, predan i dobar. To mu nije bilo prvo leglo vjeverica koje je uzgojio. Rakuni su im često ubijali majke, a gnijezda su obično bila sakrivena na mjestima koja je jedino Sam uspijevao pronaći. Kada sam se pozdravljala i odlazila od kuće, nakon svega što se dogodilo, Sam je stajao na trijemu i u rukama drţao jednu vjevericu. »Izrasla joj je dlaka«, rekla sam jer nisam znala što bih mu drugo rekla. Bilo je rano jutro, ali već je bilo vruće. Majušna je vjeverica bila nešto ljepša od ruţnoga mladunčeta koje sam zadnji put vidjela tjedan dana prije toga. Izgledala je tako krhko i njeţno. Bilo mi je jasno zašto je Sam toliko voli. Bio je u istoj odjeći kao i dan prije, a kosa mu je bila raščupana.


Izgledao je pomalo zastrašujuće. Htjela sam mu zagladiti čuperke, ali znala sam kako mi je bolje da ga ne dodirujem. Oči su mu u rubovima bile ruţičaste iako su inače bile boje lješnjaka, a u tom su trenutku bile toliko tamne da su se gotovo činile tamnosmeĎima. Znala sam da će na suncu ponovno posvijetliti i postati gotovo prozirne. Imali smo različite oči, Sam i ja. Moje su bile obične smeĎe boje, kao očeve. »Jesi li spavao?« upitala sam ga, iako sam znala odgovor. Ni ja nisam spavala, čak sam tijekom noći otišla do Samove sobe, nadajući se da ću ga pronaći ondje. No u mraku sam razabrala samo njegov netaknut krevet pa sam briznula u plač, iako nisam točno znala zašto. Silno me uzrujao prizor Samova urednog kreveta, koji je prvo namjestio sam, a zatim ga je još majka poravnala nakon njega. Električni ventilator bio je okrenut prema mjestu na kojemu je obično spavao i muklo je brujao, hladeći u prazno. Isključila sam ga i prišla prozoru, s kojega je pucao pogled na naše straţnje dvorište. Ustvari, pogrešno je reći da je to bilo dvorište. Nije bilo ni ograda ni granica, a prostiralo se na tisuću hektara. Majčin se vrt nakon nekog vremena pretvarao u voćnjak s narančama koji nije bio dio plantaţe. Te naranče nisu bile za prodaju, nego za moju majku, koja ih je oboţavala i tvrdila da ne moţe ţivjeti bez njih. Sam je sjedio u travi pokraj majčina ruţičnjaka koji je u tome trenutku bio u punome cvatu. Do mene nije dopirao miris ruţa, ali znala sam da do Sama dopire. Dugo sam ga promatrala. Sjedio je nepomično, poput kipa. Oduvijek je to mogao — mirno sjediti. Ja nisam. Vječito sam se meškoljila. Nisam mu vidjela lice. Samo uska leĎa i mršave ruke. Glas mu se u posljednje vrijem počeo mijenjati. Znala sam da se to dogaĎa dječacima. Georgie je bio dvije godine stariji, glas mu se već bio promijenio. Samov glas i sada mi odzvanja u ušima — onaj dječji, visoki i lijepi glas. Da sam ga barem mogla snimiti i ponijeti sa sobom. Da se Sam u tom trenutku okrenuo, vidjela bih da na oku ima masnicu i iznad nje malu posjekotinu. Manje ozljede, brzo su zacijelile, otac ih je nazvao površinskim ozljedama. Tada sam prvi put Sama vidjela ozlijeĎenog. Pokušala sam se sjetiti je li ikada prije imao kakve ogrebotine ili modrice, no nisam uspjela. Ja sam dvaput slomila ruku, a modrice više nitko nije ni brojao. Bilo je to uobičajeno za jahače. No Sam se nije bespotrebno izlagao opasnosti. To mu nije bilo u naravi.


Odjednom je okrenuo glavu kao da je nešto čuo — i vjerojatno jest, ţivotinje su stalno šuškale po grmlju. S prozora sam mu sada mogla razabrati profil osvijetljen mjesečinom. Oboje smo od oca naslijedili nos — jak, ali lijepo oblikovan. U jednom sam trenutku pomislila da osjeća moj pogled s prozora, pa sam poloţila ruku na okno. »Sam«, promrmljala sam. Pognuo je glavu i pogledao u nešto. Odmah sam znala da u naručju drţi jedno od mladunčadi vjeverice. To mi je samo potvrdilo koliko je potresen i koliko sam ga povrijedila. Bezbroj mi je puta, naime, rekao da ne smijem dirati mladunčad divljih ţivotinja jer ako ih dodirnem, naviknut će se na miris ljudskih bića i kada ih ponovno pustimo u divljinu, više se neće bojati ljudi. A divlje nas se ţivotinje moraju bojati da bi preţivjele. »Thea?« zazvala me Sissy. »Kamo si odlutala?« Pogledala sam je postrance. Ona ne zna te tamne kutke mojega srca. Sam sigurno na mene misli jednako često kao što i ja mislim na njega, pomisao na mene vjerojatno ga proganja i prijeti njegovoj svakodnevnoj ravnoteţi i miru. No koliko god mislio na mene, ne moţe zamisliti moj ţivot ovdje, bio on prokletstvo ili blagoslov. Još nisam znala što će postati. Ubrzo smo stigle do konjušnica i otišle svaka na svoju stranu. Duboko sam udahnula. Vonj konjušnice uvijek je bio isti: sijeno pomiješano s konjskom balegom. Neki su ga voljeli, a neki nisu. Konjušar — zgodan mladić kojeg je Eva spomenula prve noći koju sam provela u Yonahlosseeju — pokazao mi je moga konja. Bila je to Naari, pjegava siva kobila ruţičaste njuške. »Hvala«, odvratila sam konjušaru. »Sama ću je pripremiti.« Coknula sam jezikom i Naari je podigla glavu sa sijena. Tijelom joj se prosulo stotinu smeĎih pjega — oduvijek su mi se sviĎali takvi konji. Bila sam uzbuĎena, ali sam se nastojala smiriti. Nisam se htjela previše vezati uz Naari jer sam znala da ću se od nje morati rastati na odlasku. Kada sam pripremila Naari, stala sam s njom u vrstu, uz druge djevojke iz svoje grupe. Konji su stajali toliko blizu jedan iza drugoga da je Naari njuškom gotovo doticala crvenkasti rep kestenjastoga konja što se nalazio pred njom. Leona je stajala na čelu vrste, kao neformalna predvodnica grupe. Konj joj je bio golem, baš kao i ona, predivan dorat bijelih nogu i s velikom bijelom mrljom na licu. I njega sam prepoznala sa slika.


Sissy je bila u srednje naprednoj grupi. Spazila sam je na terenu do našega na mršavome konju. SmeĎi su joj pramenovi lupkali po licu dok je kaskala. Ja sam bila u naprednoj grupi s još dvadesetak djevojaka, meĎu kojima su bile Gates, Leona i djevojka po imenu Jettie, koja je sjedila za mojim stolom u blagovaonici. Napredna je grupa bila najmanja i bila je velika čast pripadati joj. Jedino ondje niste morali dijeliti konja s drugim jahačicama. Djevojke iz ostalih skupina dijelile su konje s drugima. Sissy je bila najslabija jahačica u svojoj grupi. Shvatila sam da ćemo se lakše sprijateljiti zbog toga što sam toliko bolja jahačica od nje. Promatrala sam gospodina Albrechta kako izvikuje naredbe svojim tihim, ali odlučnim glasom. SviĎao mi se. Majka me, kako su godine prolazile, sve manje podučavala jahanju, a iako bi mi s vremena na vrijeme dala pokoji savjet, uglavnom sam trenirala sama. Gospodin Albrecht bio je konjički majstor koji je trenirao u Njemačkoj, osvojio je brončanu medalju u pojedinačnoj konkurenciji i srebrnu u grupnoj na Olimpijskim igrama u Belgiji 1920. godine. Već sam od njega naučila nešto novo — naučio me kako lakše i bolje sjesti u sedlo. Svi su konji u Yonahlosseeju bili čistokrvni, sve je terene projektirao savjetnik za konjički sport i prijatelj gospodina Albrechta iz Njemačke, a konjušnice su bile jednako lijepe, ako ne i ljepše od naših koliba. Svi su hodnici u stajama bili obloţeni ciglama, svaki je odjeljak za konje imao barem dva prozora radi boljeg provjetravanja, a na svakome su prozoru bili teški, solidni kapci za zaštitu od hladnoće zimi. Unatoč svim nastojanjima gospoĎe Holmes, ostatak našega obrazovanja uvijek je nekako bio na drugome mjestu nakon jahanja, što sam saznala već prvoga dana, kada nisam otišla na jutarnju nastavu radi procjene mojega jahačkog umijeća. Kod kuće nam je otac drţao nastavu od sedam ujutro do deset, kada bi odlazio u ordinaciju. Idella, naša sluţavka, servirala bi nam doručak dok bi nam on objašnjavao ono što je pisalo u knjigama. Djevojke iz moje kolibe mislile su da je to što nikada nisam išla u pravu školu vrlo čudno, ali nisu znale da je moj otac briljantan čovjek i da smo Sam i ja imali sreće što nas moţe podučavati. Bio je sigurno pametniji od seoskog učitelja u Emathli. Svakoga bih poslijepodneva jahala, Sam bi igrao tenis, odbijajući lopticu o zid garaţe, a brinuo se i za terarije i ţivotinje. »Napredna grupa!« zazvao je gospodin Albrecht i pljesnuo rukama. »Hajdemo!« Leona je zajahala i na trenutak su ona i njezin konj izgledali poput


kentaura: napola konj, napola djevojka. Potom smo i mi uzjahale na svoje konje. Gates je na konju izgledala vrlo lijepo, vitke figure i uspravna drţanja, a Jettie, koja je bila niska i pomalo zdepasta, u sedlu je djelovala snaţno. Nekoliko smo trenutaka stajale na konjima dok je prva grupa prolazila pokraj nas. Prsa njihovih konja bila su puna bijelih mrlja od sline. Bilo je rano ljetno poslijepodne, doba koje smo u Emathli provodili u kući, izbjegavajući jako sunce po kojemu je bilo vrlo opasno jahati jer bi to moglo ubiti konja. Ljeti bih ustajala prije svih i jahala u samu zoru, prije nastave s ocem, a i tada bih morala uza se nositi stari rupčić kojim bih brisala Sasijev znoj s uzda. Sam i ja povremeno bismo pobjegli tijekom poslijepodneva i tada bismo bili silno uzbuĎeni zbog opasnosti. Majka bi poludjela od bijesa da je znala. Mozak bi nam zakuhao u glavama od sunca koje je bilo toliko snaţno da nas je gotovo osvjetljavalo iznutra. Penjali bismo se po hrastovima, izazivala bih Sama da se popne sve više i više, a zatim bismo satima leţali u hladu visokih grana, zureći prema tlu i traţeći bilo kakav znak ţivota. Pokazivali su se samo gmizavci: debele, crne, bezopasne zmije i ţarko zeleni gušteri kojima vrućina nije smetala. U kampu sigurno nikada nije bilo tako vruće i ove djevojke zacijelo ne bi znale kako to preţivjeti. Dok sam razmišljala o tome, pokrenuo se Leonin golemi konj, visok više od osamnaest ruku, a i Naari se pokrenula poda mnom. Jedna za drugom neko smo vrijeme jahale u krug manjeţom, a zatim su se, kao na zapovijed, konji rastrčali svaki na svoju stranu. Ja sam se uputila prema udaljenom dijelu manjeţa, onom koji je bio najbliţi planinama. Bila sam djevojka s Floride, navikla na mutno nebo i ravnicu, planine su mi bile poput oblaka — toliko velike i izraţajne da su izgledale kao da ih mogu dohvatiti. Naari je bila brza i nemirna, znala sam da će mi se svidjeti. Bila je i vrlo pametna, odmah me počela iskušavati i okretati se u trku tako da joj teţina bude neravnomjerno rasporeĎena. Povukla me ulijevo da vidim hoću li to primijetiti, pa sam je odmah snaţno ispravila, povlačeći lijevu uzdu i zabijajući noge u njezine slabine da bih je ubrzala i ispravila. Bila je inteligentna, ali ju je bilo lako uplašiti — te su dvije osobine vrlo često u konja dolazile u paketu. Kada je spazila vjevericu koja se popela na jedan od stupova uz rub manjeţa, poskočila je u stranu. Pomislila sam na tjedne koji mi predstoje i u kojima ću se bolje upoznati s Naari — od uzbuĎenja koje me preplavilo zbog iščekivanja


skoro sam iskočila sa sedla. Ponekad je iščekivanje na mene djelovalo tako jako da sam ga osjećala u venama. To mi je vjerojatno bila jedna od tipičnih djevojačkih navada. Promatrala sam Leonu kako na Kralju jaše na putanji u obliku broja osam. Često bi spuštao rame u dijagonali pa bi ga ona ispravljala, gledajući ravno pred sebe, kako je i mene majka uvijek učila. Gledaj onamo kamo ţeliš ići i Sasi će slijediti tu putanju. Ja sam se, pak, teško odvikavala od toga da si gledam u ruke, a nije mi ni uspijevalo uspravno se drţati, baš kao da mi je uz ruke privezana metla. Leona je još jednom prošla kroz dijagonalu i ovaj je put s Kraljem sve bilo u redu. Potom ga je naglo okrenula i kratko me pogledala, a ja sam usporila Naari i zastala, posramljena zbog toga što me uhvatila u zurenju. Kada je sat jahanja završio, u vrsti smo se uputile k izlazu s terena. Leona je i ovaj put predvodila vrstu, ali to mi nije smetalo. Bila je tehnički vještija od mene, trenirali su je najveći majstori, ali nije bila bolja. Nisam bila tako fizički jaka kao Jettie ni tako lijepa kao Gates, ali znala sam s konjima. Mogla sam ih natjerati da učine sve što poţelim. Osjećala sam se veoma moćno. Bilo mi je tek petnaest godina, nalazila sam se u planinskoj zabiti okruţena neznancima, no znala sam da će sve biti u redu. Snaći ću se ovdje. *** Prčkala sam po knjigama dok je gospodin Holmes vodio jutarnju molitvu i krajičkom oka vidjela da me Henny promatra. S vremena na vrijeme pogledala bih prema gore i stala proučavati strop, iako se od mene očekivalo da se predam molitvi. Nikada prije nisam vidjela takav strop — izraĎen od lima i izrezbaren finim uzorkom cvijeća. Rododendron, rekla mi je Sissy pa mi poslije pokazala grmlje s lijepim ruţičastim cvijećem koje je raslo uz put do konjušnice. Pitala sam se tko je izradio taj strop i koliko je toj osobi bilo potrebno vremena da ga dovrši, i dok sam o tome razmišljala, glas gospodina Holmesa gubio se u daljini. Ionako je, koliko sam uspjela čuti, od Boga molio isto kao i svakog jutra: zdravlje, sreću i napredak. Teško sam se navikavala na neprestano sjedenje — prvo za doručkom, pa ovdje, a onda tijekom nastave. Do ručka sam se već osjećala kao lav u kavezu. Iako mi je i dalje nedostajao dom, počela sam se navikavati na novo stanje stvari. Polako sam učila. Primjerice, saznala sam da Yonahlossee, iako mi se isprva činio golem, ustvari nije velik čak ni kao naša farma.


Prostirao se na tek tristo hektara, od čega je većina bila u planinskim predjelima i stoga nenaseljiva. Gospodin Holmes zašuškao je sveţnjem papira na svojemu pultu i svi smo — ili barem gotovo svi — obratili pozornost na njega. GospoĎa Holmes već me u nekoliko trenutaka uhvatila kako vrludam mislima i ne koncentriram se na njegov govor. Sjedila je uz supruga i njihove tri kćeri. Kada nisam promatrala strop, promatrala sam Holmesove kćeri, koje su mi bile vrlo zanimljive. Upravo u tom trenutku Sarabeth je poloţila ruku na Deccinu, ne bi li je umirila jer se ova meškoljila. Sarabeth je bilo jedanaest godina i bila je najstarija te je nalikovala na svoju majku. Rachel je bila sljedeća — bilo joj je deset godina i često je bila mrzovoljna, s mračnim oblakom koji bi joj zasjenjivao lice dok je njezin otac drţao govore. Bila sam ljubomorna na njih jer je razlika izmeĎu nas i Holmesovih kćeri bila vrlo jasna: one ovdje nisu bile same. Decca je bila visoka i crnomanjasta, baš kao i njezin otac i već se sada, iako joj je bilo tek sedam godina, vidjelo da će takva i ostati te da će gotovo sigurno postati ljepotica. Priroda očito nije bila pravedna prema Holmesovim kćerima jer je svako sljedeće dijete bilo ljepše od prethodnog. Sarabeth se rodila kao prvi pokušaj, a Decca je bila savršena. Decca mi je uhvatila pogled i brzo sam okrenula glavu, ali uspjela sam primijetiti da se nasmiješila. Pitala sam se što misli o meni. Misli li da sam lijepa? Misle li druge djevojke da sam lijepa? Nisam bila sigurna kako kotiram u tom kontekstu. Znala sam da mi je majka lijepa — vidjela sam to sama, ali se to ujedno i smatralo neoborivom činjenicom u našoj obitelji. Neko je vrijeme, prije nego što je upoznala oca, čak i radila kao model za jednu modisticu. Ja sam sličila majci, ali sam oduvijek znala da nisam ljepotica. Naslijedila sam njezinu divlju, valovitu, kestenjastu kosu, a što se ostatka izgleda tiče — jednom sam u nekom časopisu vidjela sliku Amelije Earhart pod kojom je pisalo da je ona »pristala ţena«. Taj bi se opis, smatrala sam, mogao primijeniti i na mene. Bila sam »pristala«. »I još nešto«, rekao je gospodin Holmes i zastao, usmjerivši pogled u gomilu pred sobom. Stajao je pred prozorom s kojega je pucao savršeni pogled na planine i kada bi nam se ovako obratio, činilo se kao da prostorija oko njega nestaje i kao da nam se obraća s gorskoga vrhunca. Alice Hunt naglo se uspravila u stolcu pokraj mojega, a i ostali su reagirali na ozbiljnost trenutka. »Nešto vrlo ozbiljno«, dodao je Holmes i sve su se glave podigle prema njemu. »Svi znate Herberta Hoovera?« upitao je i


prostorijom se proširio hihot. »Naravno, ne osobno«, nasmiješio se Holmes. Uhvatila sam i vlastiti smiješak usmjeren k njemu. »Doduše, neki od vas moţda ga i jesu osobno upoznali«, dodao je, a ja sam krajičkom oka promotrila Leonu, pitajući se je li ona jedna od djevojaka koja je upoznala američkog predsjednika. »Naš je predsjednik nedavno govorio o tome da vjeruje kako će se naša zemlja oporaviti od ove financijske krize«, podigao je novine, iako smo sve sjedile predaleko da bi iz njih nešto razabrale. Djevojka preda mnom čak je i zijevnula. »Naravno, ovo su malo starije novine«, dodao je i zastao, očekujući smijeh, koji se i prolomio dvoranom. Svi časopisi i novine u Yonahlosseeju bili su u najboljem slučaju »malo stariji«, a većinom su bili od prije nekoliko mjeseci. Slale bi nam ih naše majke i sestre. »Ovdje naš predsjednik proglašava veliku depresiju završenom«, lagano je prstom lupnuo po novinama, »i od nas traţi da nastavimo podupirati gospodarstvo.« Gates, koja je sjedila jedan red ispred mene, podigla je ruku. »Izvoli, Gates?« obratio joj se Holmes i uredno savinuo novine. »A kako mi moţemo pomoći gospodarstvu?« upitala je. Pitanje mi se učinilo drskim, ali gospodin Holmes očito ga nije smatrao takvim. »Dobro pitanje«, odvratio je, »i na njega će najbolje odgovoriti vaši očevi. Bit ću otvoren — novac raĎa novac.« Čak se i gospoĎa Holmes malo zasmijuljila za leĎima svojega supruga. »Potaknite svoje očeve da ulaţu novac, da troše, da vjeruju bankama.« Isprva nisam shvatila zbog čega su se svi nasmijali odgovoru gospodina Holmesa. Sissy je hihotala pokraj mene i dok sam je promatrala kako prstima prekriva usta, napokon sam shvatila: mi nikako ne moţemo pomoći gospodarstvu. Mi smo samo kćeri muškaraca s novcem i sama pomisao da bismo svojim očevima mogle ponuditi financijski savjet bila je smiješna. I ja sam se nasmijala, ali ne zato što me Holmesova napomena zabavila. Nasmiješila sam se zato da se ne razlikujem od ostalih djevojaka. »Pomolimo se za to da, kada odete iz Yonahlosseeja, uĎete u sretniji svijet«, rekao je gospodin Holmes i odstupio te pustio svoju suprugu prema pultu. Prezime predsjednika Hoovera nisam čula otkad sam otišla od kuće i podsjetilo me na strica Georgea, koji je, kada se zadnji put vratio iz Miamija, rekao da je sve bilo uzalud i da banka moţe uzeti sve što ţeli.


Način na koji je predsjednik Hoover rješavao krizu bila je točka neslaganja izmeĎu mojega oca i njegova brata. Moj je otac mislio da predsjednik postupa ispravno, a stric George da je potrebno učiniti više, i to odmah. Ovdje su mi pak svi izgledali kao bogati juţnjaci kojima nevolje vanjskoga svijeta ne mogu ništa, a ja sam meĎu njima bila pridošlica koju je majka naučila jahati na poniju bez rodoslovlja. Nisam nosila srednje ime koje je potjecalo od nekog vaţnog člana obitelji, roditelji mi nisu imali pet kuća diljem drţave niti smo provodili boţićne blagdane u Veneciji. Ţivjeli smo dobro zahvaljujući plantaţi agruma, ali otac mi je bio liječnik, a ne naftni magnat ni plantaţer pamuka. Vaţni su juţnjaci svoje kćeri slali u Yonahlossee. Tek ću poslije saznati koliko su uistinu bili vaţni. Godinu dana prije nego što sam stigla onamo, u toj školi je maturirala djevojka iz ugledne obitelji Astor, u srodstvu s Langhorneovima iz Virginije. Jednoj je djevojci neki od predaka bio juţnjački vojskovoĎa Robert E. Lee, a obitelj joj je posjedovala tvornicu gume u Maleziji. Postojali su i drugi djevojački internati, ali Yonahlossee je bio najstariji i moćni su ga juţnjaci smatrali sigurnim mjestom. Nitko u tim nedostupnim planinama nije mogao ništa njihovim kćerima. Nitko ih nije mogao dodirnuti. Nakon Drugoga svjetskog rata, ti će isti muškarci svoje kćeri početi slati u škole na sjeveru SAD-a, gdje će ih učiti kako da postanu svjetske ţene, no u tom trenutku nitko nije htio da postanemo svjetske ţene. Jug je tada još bio svijet za sebe, na neki način i svijet koji je pregazilo vrijeme. U toj sam školi čak upoznala djevojke koje su odbijale povjerovati da je Sjever pobijedio u GraĎanskom ratu. »Hvala vam, gospodine Holmes«, započela je gospoĎa Holmes, a negdje iz zadnjih redova još je odjekivalo hihotanje. GospoĎa Holmes naglo je zastala i poviknula: »Djevojke!« Hihotanje je odmah prestalo. »Da se nadoveţem, ali moţda malo konkretnije«, jedva se primjetno nasmiješila ravnateljeva supruga, »dopustite da vam svratim pozornost na to kako moţete učiniti nešto više od same molitve za one koji imaju manje nego što imate vi.« Izgovor joj je bio savršen. GospoĎica Lee bila bi zadovoljna. »U duhu kršćanskog milosrĎa, razmislite o milodaru Fondu za djevojke iz Milla, koje ţive tek nekoliko sati od nas, a nemaju nijednu pogodnost koju imamo mi.« Jettie i Henny ustale su i prišle prednjem dijelu prostorije, noseći kutiju na kojoj je stajao papir s crvenim natpisom Fond za djevojke iz Milla. Jettie je pokraj kutije postavila sveţanj papirića te čašu s olovkama,


pa su djevojke počele ustajati i pisati brojke na papiriće, zatim ih savijati i ubacivati u kutiju. Sve mi je to nalikovalo na kutiju koju bi majka donosila kući iz Crvenog kriţa, za koji je volontirala dok smo još bili mali. »Unaprijed vam zahvaljujem na dareţljivosti«, rekla je gospoĎa Holmes. Ja nisam imala ni prebijenog novčića. Nikada nisam imala novca, barem ne uza se. »U redu, djevojke«, rekla je Holmesova. Uvijek bi tako označavala da je nešto gotovo. U školi je sve bilo podloţno takvim rutinama. GospoĎa je Holmes bila ljubazna, ali ne preljubazna. Znala sam da se tako čovjek treba ponašati ako ţeli da ga slušaju. I ja sam se tako ponašala dok sam jahala. Henny je ustala, što je bio znak da poĎemo na nastavu. Imala sam lijepo izraţavanje pa zatim bonton, što su mi bila dva najdosadnija predmeta u kampu. Mojim roditeljima nikada nije bilo vaţno da im kći ima savršen rukopis ni da zna prepoznati razliku izmeĎu vilice za masline i vilice za limun (vilica za masline ima dva šiljka, a ona za limune tri), no sada mi se činilo da majka više ne mari za to kakvo ću obrazovanje dobiti. Netko me u tom trenutku uštipnuo za ruku. »Jao«, poviknula sam. Bila je to Eva. »Oprosti«, hihotala je, »ali uvijek mi izgledaš kao da si izgubljena u vlastitom svijetu. Jao, kako sam se prejela! Oboţavam kada nam za doručak daju prţeni ribani krumpir.« Prešla je rukom preko trbuha. Nasmiješila sam se. »Ja se za svaki obrok prejedem«, rekla sam, i to je bila istina. Nakon nekoliko početnih dana, apetit mi se vratio na velika vrata. »Eva«, rekla sam joj dok smo se uspinjale stubama do učionice, »nisam ponijela novac sa sobom.« Loše sam se osjećala izgovarajući riječ novac, kao da govorim kakvu prostotu, ali Evi to, čini se, uopće nije smetalo. »Ah, to«, rekla je, »pa samo traţi od oca.« Kimnula sam glavom, ali sam znala da nikada neću traţiti novac od oca. Time bih priznala da mi je stalo do ovoga mjesta. »Moj otac«, nastavila je Eva, »kaţe da daje dovoljno u školarini, a gospoĎa Holmes svake mu zime doĎe osobno na vrata traţiti donacije za školu. Otac kaţe da je vrlo uvjerljiva.« Nasmijala se, a primijetila sam da je na lice nanijela puder i na obraze rumenilo, iako vrlo diskretno. »Vjerojatno će posjetiti i tvoje roditelje. Premda moţda i neće jer si s


Floride.« Nakratko je zastala i ugrizla se za usnicu. »Nisam time mislila ništa…« »Ma, sve je u redu«, odvratila sam. Došle smo do učionice i spazila sam široka leĎa gospoĎice Lee dok je pisala nešto na ploču. »Znam da je Florida…«, započela sam pa zastala, ali Eva me radoznalo promatrala. »Čudno mjesto«, dovršila sam. »Nije za svakoga.«


4. Na dan kada se odrţavao ples stiglo mi je još jedno pismo, ovaj put od majke. Bilo je dugo — više od dvije stranice majčina debelog papira kremaste boje za pisma s mirisom ruţa i utisnutim inicijalima pri vrhu. EAC, stajalo je u zaglavlju. Elizabeth Collins Atwell. Majka mi je imala neobičan rukopis, pomalo neuredan i okrugao. Draga Thea, započela je i onda mi pisala o vrtu, povrću i začinskom bilju koje je sadila, o rojevima pčela i leptira koje je ono privlačilo, da bi tek na kraju napisala: Sam je dobro, s obzirom na okolnosti, iako nitko ne zna što nas čeka. Ništa još nismo odlučili i tako će vjerojatno još neko vrijeme ostati. Ponekad sam silno ljuta na tebe, a ponekad te ţalim. Sve je to tako strašno. Nadam se da će Bog i njima i nama dati mira. Svima nam nedostaješ. Osjećaš li se malenom meĎu svim tim golemim planinama, Thea? Osvrnula sam se po sobi i shvatila da me Mary Abbott netremice promatra. Uzvratila sam joj napadnim pogledom. Njezine su me oči uznemiravale, tako blijede, gotovo bezbojne. Svratila je pogled, slegnula ramenima i nečujno mi dobacila oprosti, iako sam znala da joj nije neugodno zbog zurenja. Legla sam na tanak jastuk na svojem krevetu (jastuci na kojima sam spavala kod kuće bili su debeli i savršeni, stalno sam priţeljkivala da sam barem jedan ponijela sa sobom) i prstima prešla preko drvenih dasaka na podu, izrezbarenih bezbrojnim ogrebotinama. Nastale su zbog djevojačkih koraka u jahaćim čizmama, zbog Doceyna povlačenja kreveta kada bi ih namještala, zbog ispuštenih knjiga. Kod kuće nitko nije smio ući u kuću u cipelama, samo gosti, a ako bi nam nešto ispalo na pod i ako bi majka to čula, slijedila je kazna. Sissy se vrtjela po sobi, pjevušeći melodiju u ritmu valcera. Kada se pribliţila našem krevetu, Eva joj se poklonila i ispruţila ruku pa su počele plesati. Eva je vodila i glumila dječaka. Obje su bile odjevene u bijele suknje. Eva je bila viša i krupnija, činilo se da je samo njezina kosa teţa od


cijele Sissy. Izgledale su kao majka i kći koje plešu zajedno. Čak sam i ja znala da je valcer staromodan ples, ali u Yonahlosseeju su jazz-glazba i plesovi bili zabranjeni. Mary Abbot mi je objasnila da je to zato što imaju hipnotički učinak. I Sissy i Eva dolazile su iz obitelji s bogatim društvenim ţivotima. Eva je potjecala iz carstva pamuka Sjeverne Karoline, a Sissy iz Monroevillea — o tome mjestu je govorila kao da je središte svemira u kojemu je njezin otac radio nešto neodreĎeno u obiteljskoj tvrtki, te usput još i obnašao duţnost gradonačelnika. Sav je nakit dobila od majke, a pretpostavljala sam da i novac dolazi odande. Jedino Mary Abbott i ja nismo bile uzbuĎene zbog predstojeće večeri, kada će nam u posjet doći momci iz internata u Ashevilleu i kada će se od nas očekivati da s njima plešemo od osam navečer do dugo u noć. Ja sam se barem pretvarala da me to raduje. Mary Abbott se nije znala pretvarati. »Još jedan«, rekla je Mary Abbott kada se na kraju valcera Eva poklonila, a Sissy klecnula. Sve nas je prenuo zvuk njezina glasa. Poštivale smo pravila Yonahlosseeja i iako je bilo malo vjerojatno da će nas tijekom sata odmora obići nadzornica, znale smo da bi mogla. Mary Abbott je ustala i zapljeskala rukama poput djeteta koje nešto zahtijeva. Oči su joj se caklile. Eva mi je rekla da je otac Mary Abbott metodistički svećenik, a da joj je majka umrla dok je još bila beba. »Pssst«, prosiktala je Victoria s prstom na usnicama. Eva se podbočila i zabavljeno odmjerila Mary Abbott. »Vidjet ćeš dosta plesa večeras«, prošaptala je Sissy, »budi bez brige.« Mary Abbott je legla na krevet i prekriţila ruke na prsima. Pitala sam se što misli da propušta sada, kada su Eva i Sissy prestale plesati. Meni su izgledale tek kao dvije nevine djevojčice koje se vrte po sobi. *** Jedina priča koju je moja majka voljela pričati više negoli onu o tome kako je upoznala oca, bila je ona o roĎenju mene i Sama. Uvijek bi je pričala poput bajke o majci koja je nosila blizance, a nije to znala. Moj brat i ja roĎeni smo tijekom zimske oluje — padao je snijeg, ptice su padale s neba, smrznute od nenadane studeni, a sve su se biljke u majčinu vrtu smeţurale te od zelenih postale hrĎave, zagasite boje. Majka i otac


očekivali su roĎenje velikog dječaka jer je majka nosila vrlo nisko. Ja sam im bila iznenaĎenje. Mene nitko nije očekivao. U našoj obitelji prije Sama i mene nije bilo blizanaca, pa nas je cijela obitelj pozorno promatrala kada smo se rodili, a pogotovo mene. Pretpostavljali su da sam ili ja snaţniji blizanac koji je oslabio Sama, ili obratno — da je Sam oslabio mene. Mene su smatrali sebičnom ili beskorisnom djevojčicom iako je moj otac nastojao odagnati takve priče, tvrdeći da nema dokaza za takve pretpostavke. No čak je i on bio zabrinut. Djevojčica i dječak roĎeni zajedno — to jednostavno nije bilo uobičajeno. Bili smo cendrava, zahtjevna novoroĎenčad. Majka je nakon poroda još tjednima bila u krevetu, a otac se brinuo za nju, kao i za svoje ostale pacijente jer je bio jedini liječnik u Emathli. Za nas se brinula jedna ţena iz grada. Majka je tek bila počela slikati prizore iz Grimmovih bajki na zidove dječje sobe kada smo se rodili. Slap Matovilkine kose prostirao se zidovima, ali samo je dio bio obojen u zlatnu boju. Slika već odavno nije na zidu te sobe, prebojili su je prije mnogo godina, ali i dalje se sjećam prizora. Silno sam to voljela. Ja sam prva progovorila, s devet mjeseci, a Samu je trebalo još pet, iako je već prije počeo govoriti meni, u mraku i izjutra, dok su svi drugi još spavali. Moja je prva riječ bila naranča. Izgovorila sam je iskrivljeno, ali majka i otac ipak su je prepoznali. Majka je tvrdila kako to znači da sam s njezine strane naslijedila ljubav prema agrumima. I Sam i ja kasno smo dobili zube, oboje smo do druge godine bili ćelavi, oboje smo mrzili spavati te oboje voljeli kruh i marmeladu od naranči. No mračni strahovi vezani uz naše prve dane pratili su nas još mnogo vremena. Naši se roditelji još dugo nisu otarasili iznenaĎenja zbog toga što nas je stiglo dvoje, kao ni trauma zbog majčina dugog oporavka. Bojali su se smrti u porodu ili smrti od posljedica poroda, što je u to doba bila neizbjeţna opasnost. Čak i prije nego što je majka dobila trudove, postojala je mogućnost da neće dobro podnijeti porod. Bila je tu i ta zimska oluja, snijeg koji se uhvatio za tlo prvi put u više od deset godina, jaki trudovi zbog kojih je majka pala u krevet… sve je to, mislili su, moralo nešto značiti. Kako to da su im se djeca rodila baš na taj dan, a ni na jedan drugi dan, baš kada nije bilo snijega. Prvo sam se rodila ja. Djevojčica! uzviknuo je otac da bi ga majka bolje čula. Svima bi bilo draţe da sam bila dječak jer su ţeljeli prvo muško dijete koje bi sve naslijedilo, ali dok me otac brisao i rezao pupčanu vrpcu,


majka je počela raĎati drugo dijete. Pojavila se druga glavica i druga se beba rodila mnogo brţe nego prva. Dječak. Otac ovaj put nije uzviknuo. Bio je zbunjen i pomalo postiĎen. Htio je sina, a dobio kćer, a sada je dobio i sina? Nešto nije bilo u redu. Bogovi ne ispunjavaju ţelje samo tako, ili ih ne ispunjavaju a da pritom nešto ne traţe zauzvrat, neku ţrtvu zahvalnicu. Majka je trpjela prejake bolove da bi nas mogla primiti kako je trebalo, pa nas je ţena iz grada očistila, izgladila nam čuperke kose s kojima smo se rodili, savila komadiće vate i očistila nam sluz iz nosa, usta i ušiju. Bili smo sićušni. Otac nas je jedno za drugim poloţio na majčina prsa. Nezainteresirano smo sisali dok se majka svijala od bolova. Majka je još za trudnoće odlučila da će dojiti svoje dijete, iako je u to doba bilo uobičajeno unajmiti dojilju. No tko bi joj iz Emathle odgovarao? Tko bi mogao prehraniti njezino dijete jednako dobro kao ona sama? Tratina pred kućom bila je prepuna mrtvih, smrznutih ptica. Otac ih je kasnije skupio u tačke uz svjetlost mjesečine te ih spalio zajedno s otpadom, promatrajući kako u dimu leprša njihovo spaljeno perje plave, grimizne, smeĎe i bijele boje. Gledao je plamen i razmišljao. Bio je neodreĎeno optimističan, razdragan mjesečinom i parom vlastitoga daha, svojom novoroĎenčadi tako malom i blijedom, ali koliko je ljudskome oku vidljivo, zdravom. Majka nam je poslije govorila da su nas voljeli i prije nego što smo se rodili, ali to baš i nije bila istina. Jedno su od nas dvoje voljeli, za drugo nisu znali. Nikada nas nisu namjeravali poslati od kuće. Čula sam za školu Miss Petit koju je pohaĎala majka, ali nisu me namjeravali poslati onamo. Nije bilo potrebe. Trebali su me u skorijoj budućnosti poslati u školu za mlade djevojke u Orlando, ali samo na nekoliko tjedana, tek toliko da se upoznam s djevojkama svoje dobi i vidim kako se ponašaju. Majka me uvjeravala da ću vrlo brzo naučiti sve što mi je potrebno. Tamo će me pripremiti za ulazak u društvo, koji će mi organizirati kada diplomiram i završim fakultet. Već je bilo odlučeno da ću studirati na Agnes Scott koledţu, a Sam će ići na Sveučilište Emory. Bilo je vaţno da dobijemo dobro obrazovanje. Smatrali su nas pametnima, naš im je intelekt bio vaţan. Atwellov intelekt. Sam je trebao postati liječnik ili odvjetnik. Svejedno. To bi mu ionako bio posao koji bi obavljao sa strane, dok bi mu glavno zanimanje


bilo upravljanje imanjem. Naš je pravi imetak dolazio s plantaţa agruma koje su se nalazile juţnije od Emathle, a kojima je zasad upravljao majčin brat. Sam i ja trebali smo ih naslijediti, ali sada je našim dijelom upravljao on. Ja sam trebala ţivjeti s muţem, ali negdje u blizini, moţda u Gainsevilleu. Nisu svi imali sreće da ţive na tako izoliranom mjestu. Nisu svi imali sreće da mogu zaraĎivati za ţivot kao moj otac, koji je to činio pod vlastitim uvjetima. A on je imao takvu sreću zahvaljujući novcu moje majke. Bio je filantrop, tako ga je barem nazivala moja majka. Pomagao je ljudima, a mnogi ljudi kojima je pomagao nisu mu mogli platiti. Bila je to priča o našoj budućnosti, i tu smo budućnost uvijek trebali provesti zajedno. Naša je budućnost trebala biti zajednički poduhvat. No kada nam je majka pričala o svim tim stvarima, nismo je doista razumjeli. Nismo razumjeli što točno znači kada nam je govorila o tome kako će se Sam oţeniti, a ja udati i da ćemo ţivjeti svaki u svojoj kući. Nikada nismo bili juţnije od Orlanda ni sjevernije od Gainesvillea. Ja nikada nisam vidjela kako izgleda koledţ ili sveučilište. Kada sam ih pokušavala zamisliti, izgledali su kao naša kuća, samo s mnogo više ljudi. Tako sam i zamišljala Yonahlossee prije nego što sam stigla u školu — kao svoj voljeni dom, ali s nizom djevojaka. Naravno da sam znala da to ne moţe doista biti tako. Znala sam to razumom, ali ne i srcem. A Georgie? I on je trebao ţivjeti negdje u blizini, premda njegova budućnost nije bila tako pomno isplanirana kao naša. On, naime, nije bio dijete moje majke. Mogla bih reći da mi je Georgie bio kao brat, ali nije tako. Jasnije sam ga vidjela jer nije bio dio mene. Ljudi vam mogu svašta ispričati o svojemu djetinjstvu, izmisliti kojekakve laţi, i vi im morate vjerovati, osim ako niste bili s njima, ako to djetinjstvo niste proveli zajedno. Ako jeste, onda se poznajete vrlo, vrlo dobro. A kada nekoga tako dobro poznajete, to je teret. Ponekad i dar, ali uvijek teret. *** Moja je haljina boje lavande, ona ista koju sam nosila za večerom s ocem, na sreću bila dovoljno elegantna. Drhtala sam. Bilo je gotovo osam sati navečer, ali sunce je još sjalo. Bacalo je, doduše, nešto drugačiju svjetlost od one dnevne. Ta je svjetlost bila mekša, plavičasta. Ranije toga dana je kišilo pa je zrak mirisao po


vlazi, a tlo nam je pod nogama omekšalo. Oko djevojaka su letjeli rojevi krijesnica koje su me očaravale jer ih nikada prije nisam vidjela. Na Floridi je bilo prevruće za njih. Ondje su oko nas zujali samo komarci i golemi, bučni vilin-konjici. Nisam znala bih li ogrnula majčinu krznenu stolu jer sam se bojala da je preotmjena za tu priliku, ali oko mene su se gotovo sve djevojke šepurile krznom. Alice Hunt upravo je u tom trenutku prošla pokraj mene s mrtvom lisicom oko vrata. Podigla sam ruku da bih joj mahnula, ali nije me htjela ni pogledati. Bila je jedna od onih djevojaka koje ni na koga ne obraćaju pozornost. Obrazi su mi se zaţarili. Nikako nisam uspijevala zapamtiti s kim valja biti ljubazan, a koga treba nonšalantno ignorirati. »Alice Hunt«, zazvala ju je Sissy i Alice Hunt je zastala te se polako okrenula. Sissy nitko nije ignorirao. »Sissy«, kimnula joj je, a zatim i meni dobacila kratak pogled. »Thea.« Potom se okrenula i pošla dalje, ne bi li se pridruţila drugim djevojkama iz Memphisa, koje su se sve ponašale slično — govorile su tiho, tek nešto glasnije od šapata i gotovo nikada nikoga nisu gledale u oči. Znale su, doduše, gledati kroz druge ljude i svi su ih smatrali najsnobovskijom klikom u školi. »U Memphisu, čini se, sunce nikad ne zalazi«, ispod glasa je promrmljala Sissy i ja sam se zahihotala, iako prvi put kada je izgovorila tu rečenicu nisam imala pojma na što točno misli. Uvijek je koristila izraze za koje prvo ne bih znala što znače. Za gospoĎu Holmes je, primjerice, govorila da ima metlu u kičmi, a za Leoninu obitelj da je puna perja. »Misliš, puna nafte?« zbunjeno sam prokomentirala kada je to prvi put rekla i Sissy je umrla od smijeha. Oko Sissy i mene okupljale su se djevojke u ţivopisnim svilenim haljinama, krznenim pelerinama, sjajnim šalovima i s dijamantnim ukosnicama u kosi. Spazila sam Katherine Hayes iz Atlante, najveću tračericu u kampu, koja je bila okruţena svojom sljedbom drugih djevojaka, takoĎer iz Atlante. Sve su se glasno smijale i svima je, činilo mi se, ime takoĎer bilo Katherine, ali samo su Katherine Hayes zvali punim imenom. Druge su zvali Kate. Katherine je imala divlje kovrčavu smeĎu kosu i odjenula je tamnoplavu haljinu bez rukava, haljinu koja je od svih haljina na plesu nijansom bila najbliţa crnoj boji. Znala sam iz časopisa da


zvijezde često nose crno i da je to strahovito šik, ali to je bilo u Hollywoodu. Juţnjaci su crno u to doba nosili samo na sprovode. Katherine je imala i crveno nalakirane nokte. Djevojke iz Atlante bile su gradske djevojke koje su po kampu hodale kose ošišane na kratki bob i s nalakiranim noktima (kada bi ih primijetila, gospoĎa Holmes naredila bi skidanje tog laka). Uvijek su napadno gestikulirale i smijale se kao da ih netko promatra, a netko ih je, ruku na srce, uvijek i promatrao, baš kao i sada. Na naredbu gospoĎe Holmes uvijek bi doista i skinule lak s noktiju, zatim pustile da proĎe nekoliko dana i da ravnateljeva ţena zaboravi na incident, te ih ponovno nalakirale. Sve su nosile istu boju, kao jato ptica s egzotičnim kandţama. Sve smo nosile svilene čarape pa su nam se noge sjajile, a naše su haljine, uključujući i moju, bile pristojne duljine, no ako bi Eva sjela na odreĎeni način, diskretno bi otkrila koljena. Toliko još toga u ţivotu nismo bile iskusile, većina nas se nikada nije ni drţala za ruku s momkom, iako smo čeznule za tim da nam učine i mnogo više. Ţudjele smo za tim da nas zagrle svojim jakim rukama i da nam svoje jake, ali njeţne prste zariju u svilenkaste kovrče. No ništa od toga nismo smjele dopustiti. Ništa se od toga nije smjelo dogoditi dobrim kćerima bogatih i moćnih muškaraca koje su nosile vaţna prezimena, koje su imale obiteljske veze i obiteljske duţnosti. Naša je budućnost bila odreĎena — prvo ćemo biti debitantice, zatim supruge. Sve smo se jednoga dana morale udati, po mogućnosti nakon osamnaeste, ali prije nego što navršimo dvadeset jednu, iako je rijetko koja od nas brak povezivala sa strašću. Vidjele smo svoje roditelje, svoje tete i stričeve, svoje sestre i njihove muţeve. Nismo bile glupe. Shvaćale smo da je ţudnja opasna stvar s kojom valja oprezno postupati, kao s bočicama majčina skupocjenog parfema koje su se prenosile najstarijoj kćeri kada bi navršila šesnaest godina. Ja se, meĎutim, nisam izlagala tolikoj opasnosti kao druge djevojke iz Yonahlosseeja. To mi je tek sada postalo jasno. Moja se obitelj nikada nije pojavljivala u tračerskim rubrikama u novinama, moje pogreške nisu mogle naštetiti poslovnim vezama mojega oca. Jedino što sam mogla ugroziti bili su odnosi unutar moje obitelji. »Vidim momke«, prošaptala je Sissy. »Dobro, pa neće nas ugristi«, prošaptala sam i ja.


Već smo gotovo bile pred Dvorcem, a momci su ondje stajali u vrsti, leĎa okrenutih prema prozorima. Svi su bili odjeveni u svijetla ljetna odijela i leptir-kravate, kao da su se zaigrali s odjećom svojih očeva. Nisam se mogla sjetiti kada sam zadnji put vidjela Sama ili Georgieja u odijelu, iako su moji roditelji Georgieju poklonili odijelu za njegov zadnji roĎendan. Rekli su da će se uskoro prijaviti za koledţ. Tada se takvo što još činilo mogućim. Sissy se zahihotala. Bila je sva vrckasta večeras i bilo mi je drago što mi time odvlači pozornost. Lijepo je i što nemam vremena razmišljati o Georgieju te o odijelu koje još nije nosio, barem ne preda mnom. Stubište do Dvorca bilo je usko — uz njega su se u jednome redu mogle penjati najviše tri djevojke. Na najniţoj nas je stubi dočekala Mary Abbot, kose podignute u visoku, staromodnu punĎu. Sissy i ja drţale smo se ruku pod ruku, pa sam lijevu ponudila Mary Abbot. Nije me primila pod ruku, nego za dlan. »Ruka ti je hladna«, rekla je, glasa mnogo višeg nego inače i razrogačenih očiju. »Tvoja je vlaţna«, odvratila sam. Osjećala sam se kao da u dlanu drţim vlaţnu crkotinu. »Hoćeš li večeras sebi naći udvarača, Mary Abbott?« zadirkivala ju je Sissy. Sissy je odjenula blijedo zelenu haljinu četvrtastog izreza obrubljenog srebrnom trakom koja joj je naglašavala dug, tanak vrat. Toga je poslijepodneva uvinula kosu, baš kao i ja, ali za razliku od moje, njezina kosa nikako nije htjela ostati svijena u uvojke. Eva nam je svima, osim Mary Abbott, napudrala lica, pa se Sissyjine pjegice više nisu primjećivale, a svima nam je i namazala usta sjajilom, no vrlo diskretno, tako da gospoĎa Holmes ne primijeti. Šminka je u načelu bila zabranjena, ali to je očito bilo jedno od fleksibilnijih pravila u Yonahlosseeju jer je većina djevojaka na koje sam naišla te večeri izgledala nešto ţivopisnije, istaknutih crta lica. GospoĎa Holmes to je sigurno primjećivala. Nije bila glupa. Vjerojatno je zaključila da će nam u nekim slučajevima progledati kroz prste. Sissy je oko vrata nosila nisku bisera s kopčom od sjajnoga rubina te prsten s tirkiznim kamenom veličine kovanice uz koji su stajala dva okrugla dijamanta. Nosila je i naušnice s rubinima — pristajale su uz ogrlicu. Nikada ni na kome, čak ni na majci nisam vidjela takav nakit, a Sissy je još k tome bila toliko mršava da je izgledalo kao da kitnjast nakit


nosi nju. Mnogo joj je bolje pristajala ogrlica koju je nosila svaki dan — ona s dijamantnim privjeskom u obliku potkove, no čak i ako večeras nije bila najljepša djevojka na plesu, Sissy je zračila. Zbog široko je postavljenih očiju — da su bile imalo razmaknutije, izgledala bi čudno — djelovala poput nadnaravnog bića sličnog vilama iz »Sna Ivanjske noći«. Svojim je, pitanjem, meĎutim, prenerazila Mary Abbott. »Ne, neću naći udvarača. Nijedna ga od nas neće naći. Premlade smo.« »A koliko bismo trebale biti stare?« upitala sam je. »Dovoljno da ţelimo udvarača«, odgovorila je Mary Abbott i ispustila moju ruku, prije toga je stisnuvši dovoljno da sam se namrštila. Zatim je podigla predugu haljinu do polovice listova i poţurila naprijed, preskačući po dvije stube, sve dok nije zaglavila iza druge tri djevojke koje su se drţale pod ruke. Pogledala sam Sissy. »Baš je čudna.« »Ne budi zločesta«, odvratila mi je, »ne pristaje ti.« Njezin me odgovor iznenadio i htjela sam je pitati što točno ţeli reći, ali već smo gotovo došle do vrha stubišta i bile smo vrlo uzbuĎene. Pred vratima su gorjele plinske svjetiljke, kao i uvijek, danju i noću — premda ih se danju jedva primjećivalo — a zatim je vrata otvorio gospodin Holmes, koji nam se smiješio. Otvarao je vrata svakoj skupini djevojaka koja bi se pojavila pred njima, zatim ih zatvarao i ponovno otvarao, iako ih je mogao jednostavno otvoriti i ostaviti tako, kao što se činilo kada smo u Dvorac dolazile jesti ili na nastavu. No time bi pokvario iznenaĎenje. Unaprijed bismo vidjele ono što su nam pripremili. Naša se blagovaonica, naime, preobrazila. Izgledala je kao da je netko ubrao sve cvijeće iz vrtova Yonahlosseeja i njime ukrasio dvoranu. Cvijeće je bilo posvuda, sloţeno u vaze po bojama, od krvavo crvene, tamnonarančaste, blijedo ţute, jarko ruţičaste, snjeţno bijele do pirgavo kremaste. Od manjih je ruţa ispleten debeo vijenac koji je visio sa stropa, tako visoko da ga ni najviša djevojka nije mogla dohvatiti, a ja sam se čudila jer nikada nisam vidjela toliko cvijeća izvan cvjetnjaka. Majka je uvijek govorila da joj je ţao brati cvijeće iz vrta, a kada bi ga i ubrala, nikada ga nije slagala po bojama. Jaka električna rasvjeta te je večeri bila isključena, a umjesto nje postavljeni su golemi svijećnjaci sa svijećama debelim poput moje podlaktice. Svijećnjaci su bili viši od mene i bili su lijepi na isti način kao što je lijepo antikno oruţje. Drţala sam se podalje od njih, strahujući da bi njihov snaţan plamen mogao zahvatiti moju


haljinu. Na drugom je kraju blagovaonice sjedila skupina sjedokosih muškaraca, djelomično zaklonjena orijentalnom pregradom na rasklapanje. Vjerojatno se smatralo neprimjerenim da gledaju mlade djevojke. Sjedili su na stolcima i svaki je u rukama drţao svoj instrument. Bio je to orkestar. Momci su stajali u savršenoj vrsti koja se prostirala s jednoga kraja blagovaonice do drugog, a razlikovali su se tek po neposlušnom bljesku kakvog ukrasnog dragog kamena kada bi ga obasjala svjetlost svijeće. Djevojke su se, za razliku od njihove savršene vrste, okupile u pomalo kaotičnoj gomilici nasuprot njima. Pitala sam se skrivaju li momci u dţepovima pljoske, kao što mi je Eva rekla da često skrivaju, iako sam znala da je gospodin Holmes izraziti prohibicionist kada je riječ o alkoholu. Smatrao ga je velikim zlom koje vodi u nemoral. Uz momke je stajala gospoĎica Brooks, kao da pazi kako neki od njih ne bi odlutao na drugu stranu prije nego što za to bude vrijeme. GospoĎica Brooks vodila nas je u botaničke ekspedicije i na promatranje ptica svakoga poslijepodneva, a tijekom školske godine predavala je povijest. Bila je malo dosadna, ali i draga. SviĎala mi se, za razliku od gospoĎice Lee, koja nas je sve drţala na oku poput sokola. Docey i druge sluţavke posluţivale su nam punč iz goleme kristalne zdjele. Kimnula sam glavom prema Docey, ali nije mi uzvratila. Bila je odjevena u svečanu odoru za posluţitelje, nalik na onu kakvu nose spremačice u hotelima, a sastojala se od uštirkane crne kecelje i snjeţno bijele bluze. »Docey se uredila«, šapnula sam Sissy kada smo obje dobile čašu punča. »Pogledaj«, rekla mi je Sissy, a zatim odmah dodala: »Ne, ne, nemoj gledati, vidjet će nas.« Bio je to prvi put da primjećujem uznemirenost na Sissy i prvi put da stojim tako blizu skupini dječaka. Znala sam što očekuju od nas, a znala sam i što bismo mi trebale očekivati od njih. Trebali su s nama plesati, vrtjeti nas po prostoriji pod budnim okom odraslih, a ţeljele smo se svidjeti nekom zgodnom dječaku i barem za jednu večer postati dio para. No nakon toga, moţda više od svega, ţeljele smo da odu pa da moţemo čeznuti za njima. Nisam ništa odgovorila Sissy. I ja sam bila uznemirena, ali iz drugih razloga. Koliko god to glupo zvučalo, nikada nisam bila u društvu momka


koji mi nije bio u rodu. Majka i otac zacijelo nisu znali da će nam u Yonahlosseeju prirediti ples s gomilom dječaka. Henny, Jettie i još jedna maturantica, Martha Ladue, ušle su u blagovaonicu, i odmah sam primijetila da se na Henny nešto promijenilo. Isprva nisam uspijevala razabrati što, ali onda sam shvatila da je puderom prekrila madeţ. Martha je pak bila najljepša djevojka u cijelome kampu. Nalikovala je na Louise Brooks, ali je bila još ljepša i mnogo mirnija. Sissy me lupnula laktom u rebra jer se na vratima pojavila Leona, odjevena u tamnosivu svilenu haljinu, s ogrlicom od dijamanata i bisera obavijenom oko vrata. Cijela ju je prostorija promatrala jer je bilo nemoguće skrenuti pogled s nje. Leona je bila tip djevojke što vladala svakom prostorijom u kojoj bi se našla. Bila je visoka — nekih 180 centimetara, a gotovo bijela kosa dosezala joj je do struka, što je bila frizura kakvu su obično nosile mlaĎe djevojčice. Pitala sam se je li je ikada uopće i ošišala. U tom se trenutku oglasio gospodin Holmes i zatraţio da obratimo pozornost na ono što nam ţeli kazati. Stao je pred nas, a uz njega je stala gospoĎa Holmes s ukrasom od bijelih i crvenih ruţa oko zglavka. Gospodin Holmes uvelike je nadvisivao svoju suprugu i bio je napadno vitak, pogotovo u usporedbi s njezinom punačkom figurom. Ona je pak bila odjevena u istu staromodnu dugu suknju i na ušima je nosila iste biserne naušnice kao i svakoga dana. »Neka ples započne«, rekao je gospodin Holmes i mahnuo prema orkestru, koji je započeo s prvom pjesmom. Razišle smo se svaka na svoju stranu kako bi nam momci mogli pristupiti, a da se pritom ne moramo pitati prilaze li baš nama ili našoj cimerici, djevojci s kojom razgovaramo, najboljoj prijateljici. Momci su poţurili prema nama, a ja sam nagonski ustuknula, zabijajući se u Leonu. »Ispričavam se.« »Isprika prihvaćena«, odvratila je. Istoga sam trenutka zaboravila na momke i zagledala se u Leonu, koja je gledala pred sebe, vjerojatno se nadajući da će joj pristupiti kakav visok momak. Ovako mi je, izbliza, izgledala još viša, a kada sam pogledala prema dolje, vidjela sam da nosi cipele bez potpetice, srebrne boje, u potpunom skladu s haljinom. Većina je ostalih djevojaka uz svečane haljine nosila cipele s potpeticama, no Leona je očito bila dovoljno bogata da su joj mogli izraditi bilo kakve cipele po mjeri i u boji koju bi poţeljela.


»Thea«, začula sam i pogledala prema gore, prema Leoni, iznenaĎena činjenicom što je izgovorila moje ime. Mislila sam da i ne zna tko sam. »Netko te treba«, rekla je nestrpljivo, pa sam se okrenula na drugu stranu. Preda mnom je stajao mršav, blijed dječak. »Mogu li zamoliti za ples?« upitao je i ja sam prihvatila njegovu ruku, shvaćajući dok smo hodali prema podiju da svira polagana pjesma, što je značilo da ću mu se morati pribliţiti tijekom plesa. Govorio je nesigurnim glasom, a ja sam se još jedanput okrenula i pogledala prema Leoni. Gledala me dok me momak pratio prema podiju i zbog nekog sam razloga uţivala u njezinu pogledu. »Ja sam Thea, drago mi je«, rekla sam momku, kimajući glavom jer nisam mogla klecnuti u hodu. Nadala sam se da ne kršim nijedno od naučenih bontonskih pravila. »Ja sam Harry, drago mi je«, odvratio je momak. Nisam se još ni snašla, a već smo plesali u vrtlogu drugih parova. Prepoznala sam pjesmu koja je svirala čak i u samo instrumentalnoj verziji. Carolina Moon, bila je to najdraţa pjesma moje majke i u tom sam trenutku pomislila kako je čudno to što sam dotad samo mislila da je riječ o lijepoj melodiji, a nikada pjesmu nisam povezala s mjestom o kojemu govori. No evo me sada ovdje, u drţavi Karolini, plešem uz njezinu polaganu, tuţnu himnu. »Odakle si?« upitala sam Harryja. »Uglavnom odavde«, odvratio je. Nije baš najbolje plesao. Vodio je, ali jedva, no mirisao je poput Sama i Georgieja. Već sam bila zaboravila miris dječaka, toliko oštriji i nametljiviji od mirisa djevojaka. »A odakle si kada nisi ovdje?« »Iz Louisiane. Obitelj mi se bavi preradom drveta.« Bilo je očito da mi se Harry nastoji svidjeti i da je nesiguran. Svi su mu odgovori zvučali kao pitanja. Uglavnom odavde? Iz Louisiane? Preradom drveta? Na plesu je bilo momaka koji su mi se mogli svidjeti — primjerice, jedan visoki, crnokosi dječak u svjetloplavom sakou ili zgodan crvenokosi momak s kojim je plesala Sissy. No Harry nije bio jedan od njih. Molly, učenica prvog razreda koja je sjedila za mojim stolom u blagovaonici, upravo se zavrtjela pokraj mene plešući s jednim momkom. Sissy mi je rekla da su plesovi u Yonahlosseeju sada vrlo napredni. Prije dolaska Holmesovih, svakoj je djevojci bio dodijeljen momak s kojim je morala


plesati cijelu večer i koji bi je dopratio do Dvorca, noseći njezine bijele satenske cipele za ples pod miškom. Brojni su se članovi upravnog odbora škole — meĎu njima i Sissyn djed — ţustro borili protiv promjena koje su uveli Holmesovi. Smatrali su da bi plesovi u Yonahlosseeju trebali sličiti starim, predratnim debitantskim balovima. Kada je valcer završio, klecnula sam koljenima, a Harry se naklonio pa sam otišla do stola sa zakuskom i pićima, gdje mi je Docey dala još jednu čašu punča. Ovaj su nam se put oči nakratko susrele. Osjetila sam da me netko prima za lakat i prvo sam pomislila da je riječ o momku pa sam se zacrvenjela, no kada sam se okrenula, spazila sam Sissy. »Već si gotova?« upitala je. »Malo sam ţedna«, podigla sam polupraznu čašu. »A ti? Ne plešeš?« »Jesi li vidjela momka s kojim sam plesala?« upitala me i ja sam kimnula glavom. »Zove se Boone. SviĎa mi se«, rekla je, a zatim spustila glas, »jako mi se sviĎa.« Osjetila sam neobičan ujed ljubomore. Neko smo vrijeme samo stajale, opčinjene čarolijom glazbe, i ja sam proučavala punč u svojoj čaši. Bio je neobične plave boje, gotovo crn, a površinom su plutale nabubrene kupine koje su dan prije ubrale mlaĎe učenice s gospoĎom Holmes tijekom sata lijepog izraţavanja. Majka je uvijek radila punč od agruma po starom obiteljskom receptu i taj je punč bio svjetloruţičaste boje, osvjeţavajućeg okusa, sladak i samo malo gorkast. Sissy je prekinula šutnju. »Vidjela sam da si razgovarala s Leonom.« »Ne baš. Samo na sekundu. Zna mi ime.« »Moram priznati da sam iznenaĎena. Mislila sam da zna jedino ime svojega konja.« »Ne voliš Leonu?« Sissy je nestrpljivo slegnula ramenima. »To je u Leoninu slučaju sasvim svejedno. Voljela je ili mrzila, njoj nije stalo ni do koga osim do konja. Leona je silno bogata, Thea«, pogledala me Sissy. »Moţe raditi sve što poţeli. Ne mora se obazirati ni na koga.« Iako je Sissy tvrdila da su Leona i Martha Ladue najbogatije djevojke u školi, znala sam da je i sama Sissy bogata. Svi su to znali. Osim toga, bogatstvo Sissyne obitelji nije bilo novostečeno, kao Leonino, i s


vremenom je izgubilo prljavi sjaj. Eva mi je rekla da su novi jahački tereni izgraĎeni novcem koji je školi poklonio Sissyn djed, a majka i teta Sissy takoĎer su pohaĎale Yonahlossee — njezin otac i djed sjedili su upravnom odboru. No Sissyno pretvaranje da ne potječe iz bogate obitelji bilo je zapravo dio društvene igre u Yonahlosseeju. Sissy je tu igru igrala vrlo graciozno i vješto te se vrlo lako i prirodno kretala kroz sve slojeve u školi. Znala je tko je ovdje na stipendiji (deset djevojaka svake godine, meĎu kojima je bila i naša cimerica Mary Abbott), koje su djevojke pametne (rekla mi je da ću upravo ja steći ugled pametne djevojke, što mi je istodobno laskalo i plašilo me) i koje su djevojke meĎusobno u rodu (vrlo mnogo njih). Znala je koje bi djevojke uskoro mogle otići iz škole zbog financijskih problema, unatoč uvjeravanjima gospodina Holmesa da se situacija u zemlji poboljšava (Victoria je svakog trenutka mogla otići iz Yonahlosseeja), znala je tko je vaţan, a tko nije, no usprkos tome, bila je ljubazna i prema jednima i prema drugima. Djevojke iz Kentuckyja, primjerice, nisu bile osobito vaţne, svi su ih smatrali priprostima, iako nisam shvaćala zašto. Molly mi je izgledala isto kao i sve druge učenice prvog razreda. Ustvari, kad bi se zanemarile moderne frizure djevojaka iz Atlante i zlatni medaljoni djevojaka iz Memphisa na kojima su bili ugravirani njihovi inicijali — sve smo izgledale više-manje isto. Sissyne su plave oči bile iskrene, tople i savršeno okrugle. Bile su to dječje oči. Od svih je djevojaka odabrala baš mene i bila sam joj zahvalna na tome. Zaključila sam da ću je sigurno pamtiti i kada odem odavde. Moţda ćemo se čak i posjećivati. Odjednom mi je postalo jasno da je moja majka u Emathli vjerojatno bila vrlo usamljena. Jedina joj je prijateljica bila moja teta. Istodobno, preplavila me ljutnja zbog toga što mi nikada nije dopustila da imam vlastite prijateljice. Zbog toga što nikada nikoga nije pustila u naš svijet. Jedan za drugim, redali su se valceri. Plesala sam s još trojicom momaka. Jedan mi je rekao da mu se sviĎa moja bakrena kosa — nazvao ju je upravo tako, bakrenom — a drugome su ruke bile tako vlaţne i ljigave da sam se osjećala kao da dodirujem zmiju. Kada je pjesma koju sam otplesala s njim utihnula, ispričala sam se i odlučila da više te večeri neću plesati. Zbog toga sam se povukla na stolce koji su postavljeni uz rub dvorane upravo za tu namjenu. Već sam prije primijetila da momci ne smiju ili ne ţele prići djevojkama koje sjede. Sjela sam i počela čavrljati s


Henny, koja je vedro kritizirala haljine prisutnih djevojaka. Upustila sam se i u sanjarenje. Zamišljala sam da će se svakoga trenutka pojaviti moj otac. Nakon ovoga plesa. Prije sljedećeg. Ne, baš sada, usred ovog dosadnog valcera. Sad će doći, neće se obazirati na to da nas prekida jer će silno ţeljeti doći do mene. Moţda će se pojaviti i moj brat, pa će sve djevojke vidjeti koliko je zgodan, a moţda će doći baš troje njih — majka i otac uz Sama. Svima ću im odmah oprostiti i cijela će priča s Yonahlosseejem zauvijek završiti. Mary Abbott stajala je pokraj vrata i nervozno tapkala iznošenom crnom cipelom o pod, kao da bi najradije pobjegla. Bilo mi ju je ţao, ali znala sam da ću, priĎem li joj i započnem razgovor s njom, ubrzo zaţaliti. Bila je to još jedna kušnja, još jedan pokazatelj toga kakva sam zapravo osoba, ali duboko u duši znala sam da je svejedno. Nije uopće vaţno hoću li ustati i prići Mary Abbott. Već sam ionako podbacila kod kuće, i to tako da mi nitko nije mogao oprostiti. Nada koja me preplavila dok sam zamišljala kako otac dolazi po mene odjednom je iščeznula. Snuţdila sam se gledajući Mary Abbott i shvaćajući da je moja neodlučnost oko toga bih li joj prišla i pomogla ili ne zapravo ista stvar kao i maštanje o tome da otac prekida ples i odvodi me odavde. Sve su to bile samo fantazije, samo proizvodi moje iskrivljene mašte. Pogledala sam još jedanput prema dolje i odmjerila svoje lijepe cipele — njih sam prije ovoga plesa nosila samo jedanput, na uskršnjoj večeri tijekom koje sam sjedila izmeĎu Georgieja i Sama. Kada sam podigla pogled, odlučila sam ustati, prijeći na drugi kraj prostorije uz plesače i sprijateljiti se s Mary Abbott. No ispalo je da ne moram to činiti. Uz nju je stajao gospodin Holmes i smiješeći se pokazivao prema plesnom podiju. Mary Abbott mu je nešto rekla i on ju je pozorno slušao, tako zgodan s gustim crnim obrvama, kosom i nosom malo zakrivljenim ulijevo. Pitala sam se nije li ga moţda slomio baveći se sportom. Mary Abbott mu se nasmiješila i gospodin Holmes je pokazao na red stolaca te joj ponudio ruku. Prihvatila ju je i pošla za njim do stolca, gdje je on prvo pričekao da ona sjedne, a zatim sjeo do nje. U tom sam trenutku shvatila da je Holmes dobar čovjek — i on je, baš poput mene, primijetio da se Mary Abbott osjeća nelagodno, ali je ipak nešto učinio ne bi li joj olakšao situaciju. Zapitala sam se kako bi reagirao da je bio na mjestu


mojega oca. Bi li se njegova ljubaznost slomila pod teretom lošeg ponašanja kćeri? Zbog njegove me ljubaznosti preplavila nostalgija za domom. Sjetila sam se da su nekoć svi prema meni stalno bili dobri i dragi. Gledala sam kako gospodin Holmes nešto govori Mary Abbott i pitala se o čemu razgovaraju. Iz prve sam ruke znala da Mary Abbott nije baš vješta u čavrljanju i ţarko sam ţeljela biti na njezinu mjestu. Htjela sam da gospodin Holmes nešto mrmlja meni, a ne njoj. »Slaţeš li se, Thea?« Nevoljko sam se okrenula prema Henny. »Molim?« »Misliš li i ti da je ova haljina malo previše za Sissy? Uvijek to radi — paradira u odjeći koja je prefina za nju. Izgleda budalasto.« Glas joj je postao hladniji. Sve izgledamo budalasto, pomislila smo. Pravimo se da nismo djevojke na plesu u ljetnome kampu, nego dame na balu. Htjela sam kazati Henny da mi Sissy izgleda prelijepo, ali riječi su mi zastale u grlu. Henny me pozorno promatrala, kao da me pokušava procijeniti. Do toga sam trenutka mislila da je Sissy svima draga, dapače, da je svi vole. Što Henny ima protiv nje? Upravo u tom trenutku, kao da smo je zazvali, Sissy se zavrtjela pred nama, i dalje plešući sa zgodnim crvenokosim momkom. Primijetila je da ju gledam te mi se široko nasmiješila, poput najsretnije djevojke na svijetu. »Ponaša se kao budala«, promrmljala je Henny i u tom se trenutku preda mnom pojavio zgodni crnokosi momak, pa sam se sjetila gdje se nalazim. Henny je bila ljubomorna na Sissy, to sam shvatila. Tko ne bi bio? *** »Thea?« upitao je momak i pruţio ruku. Odveo me na plesni podij i moja je odluka da te večeri više ne plešem netragom nestala. Odlučno je vodio ples i snaţno me drţao. Bilo mi je drago što me odabrao, ali sam se iznenadila. Prekršio je nepisano pravilo vezano uz stolce. Znači li to da se sviĎam momcima? »Zovem se David«, predstavio se. »Ti već znaš kako se ja zovem.« Nasmiješio se. Ramena su mu bila toliko široka da se sako nad njima


napinjao, a gustu je crnu kosu kremom zagladio unatrag, kao što je to tada bilo moderno. Kada se nasmijao, usta su mu bila puna sjajnih, velikih, ravnih i bijelih zubi. Bio je gotovo prezgodan. »Koliko imaš godina?« upitala sam. IzmeĎu mojeg pitanja i njegova odgovora prošlo je nekoliko sekundi pa sam se već bila zacrvenjela, misleći da sam postavila pogrešno pitanje. No onda mi je ipak odgovorio. »Sedamnaest.« »I baviš se sportom?« »Nogometom. I atletikom. Doduše, bolji sam u snazi nego u brzini. Evo, probaj«, rekao je šaleći se, pa sam dotaknula mišić koji mi je ponudio. Glazba se usporila pa me David privio bliţe. Blago je mirisao po kolonjskoj vodi i u drugim bih okolnostima bila presretna što me odabrao. Osjećala sam da me druge djevojke promatraju s divljenjem i zavišću, no znala sam i zašto me David odabrao. Zato što sam izgledala kao da ne ţelim da me itko odabere. Pravila igre s momcima bila su sasvim izvrnuta. Osim toga, uopće nisam ţeljela Davida. Bilo mi je dosta svega toga. Nisam više ţeljela da me itko uzima u naručje. Nikad više. Netko me potapšao po ramenu pa sam otvorila oči i spazila gospoĎu Holmes, a zatim i parove za njezinim leĎima. Prestali su plesati, gledali su mene i Davida. »Preblizu, Thea«, rekla je, iako mi se činilo da ne plešemo ništa bliţe jedno drugome nego drugi parovi. No u tom mi je trenutku palo na pamet da moţda ipak jesmo plesali bliţe, ali ja to nisam primijetila. Pomisao da ne znam koliko blizu je preblizu istinski me prestravila. »Ţao mi je«, tiho sam rekla. Nisam znala kako bih se trebala ponašati u takvoj situaciji. Trebam li otići ili ostati i podnijeti prijekor svih prisutnih? Glazba je i dalje svirala, ali jedva da je itko još plesao. David je pognuo glavu i to me podsjetilo na oca. Nije me branio. Htio je da ostanem kod kuće, znam da je htio, no pobjedu u toj bitki prepustio je majci. Svijet se ipak nije srušio, iako se u tom trenutku činilo kao da bi mogao. GospoĎa Holmes netremice me promatrala. Očito se stvari ipak nisu mnogo promijenile od vremena bijelih satenskih cipelica koje nisu smjele doći u dodir sa zemljom. Nije mi naredila da odem, ali ni da ostanem. Stoga sam kimnula glavom Davidu i samoinicijativno se povukla, gurajući se uz topla tijela. Kada sam došla do ruba plesnog podija, shvatila sam da


nas ipak nisu svi gledali. Parovi su opet plesali, a Henny je razgovarala sa skupinom djevojaka, moţda o meni, ali moţda i ne. Još se mogu izvući iz ovoga, pomislila sam. Moram se izvući jer nemam kamo, barem ne sada. Nisam bila onakva kakva sam trebala biti. Nitko mi to nikada nije rekao, ali znala sam. Moţda sam doista neprilično plesala i vjerojatno više nisam znala dobro procijeniti što se pristoji, a što ne. Što je tebi? pitala me majka. I doista, što je meni? Čelo mi se zaţarilo i na njega su počeli izbijati grašci znoja. A onda sam se okrenula da bih pogledala tko me to promatra. TuĎe su mi oči palile koţu poput baklji. Gospodin Holmes. Slabašno mi se nasmiješio. Znala sam da pokušava biti ljubazan, kao ranije prema Mary Abbott. To mi se prvo smučilo jer nisam ţeljela saţaljenje, no onda se u meni probudio tračak nade. Gospodin Holmes ne misli da sam loša osoba. Promatrao me još koji trenutak, a onda pristojno skrenuo pogled, no znala sam da me ne gleda kao svi ostali odrasli, kao moji roditelji ili kao gospoĎa Holmes. On nije dječak, kao David. Ne privlačim ga zato što sam ljepuškasta i dostupna djevojka s plesa. Shvatila sam da mu se sviĎam. I on se sviĎa meni. U to sam vrijeme bila više dijete nego odrasla osoba. Nisam bila čudovište, nego zbunjena djevojka kojoj je načinjena nepravda. Proći će, meĎutim, još mnogo godina prije nego što to napokon shvatim. Zadnja dva tjedna koja sam provela kod kuće majka je bila ljuta na mene, a otac je zanijemio, kao da mi nema što kazati. Okrivljavali su me zbog onoga što se dogodilo i zato sam u Yonahlossee došla kao osoba koja zasluţuje osudu.


5. Dom u kojem sam odrasla uglavnom je bio vrlo miran i tih, a moje djetinjstvo sretno. Majka bi Sama i mene jedanput zimi i jedanput ljeti vodila u Orlando, gdje bismo kupovali, jeli u restoranima, pogledali koji film u kinu te prespavali u hotelu. Voljela sam te izlete, iako mi nije bilo drago što propuštam jahanje, ali sve je to bio dio naših obiteljskih običaja. Jedanput mjesečno Sam i ja bismo s majkom otišli u grad te je pratili od trgovine do trgovine, gdje je kupovala i obavljala poslove. Ljudi su nas poznavali — ona je bila liječnikova supruga, a mi liječnikova djeca. Majka je bila vrlo šarmantna i u trgovinama je pričala zanimljive priče ili se šalila dok bi opipavala tkanine koje nikada ne bi kupila jer smo svu svoju odjeću kupovali u Orlandu ili putem kataloga. Bilo kakvo ogovaranje smatrala je groznim pa nikada nije rekla da su stanovnici Emathle ispod naše razine, ali znali smo da to misli. Danas mi je jasno da je poloţaj moje majke bio sloţen. Suprug joj je bio seoski liječnik i nije bilo druge ţene koja je zauzimala isti poloţaj kao ona. U Gainesvilleu, gdje je bilo drugih liječnika i odvjetnika, kao što je bio moj stric, majka bi moţda imala prijateljica. No nikada nisam shvatila što je moja majka doista ţeljela. Čini mi se, naime, nemogućim da je tako šarmantna i lijepa ţena svu svoju ţivotnu sreću pronašla u samo troje ljudi: meni, Samu i mojem ocu. Jednom u nekoliko tjedana tu su bili i moja strina, stric i bratić. U to doba, meĎutim, nisam mnogo razmišljala o sreći svoje majke. Bila sam dijete. Razmišljala sam samo o tome kada ćemo napokon izaći iz automobila pa da mogu do Sasija. Jahala bih ga barem jedanput dnevno, a ponekad i dvaput. Nikada ne bih propustila nijedan dan. Jahala sam i kad bih bila bolesna i kad bi kišilo i svakoga bih dana provodila sate u štali, od kojih bi tek jedan mali dio otpadao na samo jahanje. Ostatak sam vremena obavljala teške poslove vezane uz konja, iako meni nisu bili teški, ne kao plijevljenje majčina vrta sa Samom ili laštenje srebrnine s Idellom. Svakoga sam dana čistila uzde, svakoga tjedna sedlo i četkala Sasija dok mu dlaka ne bi sjajila. Čistila sam zemlju iz njegovih kopita i štrcala jod na usjek u kopitu da ne bi dobio upalu. Skupljala sam balegu i donosila mu svjeţe sijeno u štalu, mijenjala mu vodu te ga hranila mješavinom slatke hrane i zobi svakoga jutra u


osam, a lakšom porcijom ţitarica u četiri poslijepodne. Sve sam to činila svakoga dana i uţivala sam u tome. Nitko me nije morao podsjećati. I majka je jahala kao mlada. Tada su ţene još jahale postrance, za što mi je majka tvrdila da joj nije smetalo. I ja sam pokušala jedanput ili dvaput, ali bilo mi je grozno. Sasi ne bi načinio ni koraka bez moje naredbe, a jahanje postrance, s jednom nogom zakačenom na sedlu, učinilo me nemoćnom. I Sam je dosta vremena provodio u štali sa mnom, posebice poslijepodne. Nije jahao, ali volio je Sasija, a često nam je i slagao terene s kompliciranim kombinacijama i točnim razdaljinama izmeĎu skokova. Sama je samo trebalo nagovoriti da obavi neki zadatak i kada bih u tome uspjela, sasvim bi se udubio u posao. Mjerio bi nam vrijeme i u biljeţnicu zapisivao rezultate koje bismo postigli te koliko smo prepreka porušili pri skokovima. Dopisivao bi i posebnu ocjenu izmeĎu jedan i deset, kojom bi označavao koliko smo sve to dobro učinili. Ponekad bismo, iako nismo smjeli jer je majka to smatrala opasnim, otišli nešto dalje od kuće sa Sasijem, pa bih mu skinula sedlo i posjela Sama sebi iza leĎa. Voljela sam jahati bez sedla. Pomalo je bolno, ali u tome ima i neke ljepote. IzmeĎu mene i Sasija tada ne bi bilo ničega — tako su jahali i Indijanci. Osjetila bih svaki trzaj njegovih mišića, svako njegovo oklijevanja i svaku navalu zanimanja. Sasi nije razmišljao — samo je djelovao, a takvo što je potrebno i da bi se dobro jahalo. Moraš prestati razmišljati, moraš djelovati prema nagonu, a meni je to oduvijek išlo jako dobro. Sam bi se morao vrlo čvrsto uhvatiti za mene da bi ostao na konju jer bi Sasi, uzbuĎen zbog novoga tereta na leĎima, počeo koračati u stranu, izvijati se i galopirati. Znao je što slijedi — da ću ga pustiti u galop dok se ne umori. Je li čuo kako mi uplašeni Sam šapuće u kosu i preklinje me da stanemo? Je li osjetio kako odmahujem glavom i pravim se da ne čujem brata? I je li na kraju osjetio kako se Sam opušta i kako, dok naglo skrećemo u desno da bismo izbjegli granu s drveta, tiho podvikuje od straha, ali i od uţitka? Konji zbog straha trče brţe pa sam se voljela posluţiti Samovim strahom na Sasijevim leĎima. Bilo je to, osim toga, dobro i za Sama, barem sam ja tako mislila. Strah mu je s vremena na vrijeme bio potreban da bi osjetio uţitak koji dolazi uz opasnost. Oca obično ne bi bilo kod kuće do večeri, a majka bi većinu dana


provela brinući se za vrt i kuću. I Sam i ja uvijek bismo se veoma radovali posjetima našega bratića i njegove obitelji. Majka i otac u tim bi se prilikama ponašali mnogo opuštenije, a mi bismo provodili sate s Georgijem. No bilo bi mi drago i kada bi na kraju vikenda otišli jer bih tada opet imala svoju obitelj samo za sebe, a i mogla sam više vremena provoditi u konjušnici, kamo sam za Georgijevih posjeta odlazila mnogo rjeĎe jer se moj bratić bojao konja. Otac je svakoga dana primao pacijente, ali zapravo nije baš jako volio ljude. Naravno, volio ih je utoliko koliko mu je doista bilo iskreno stalo da ih liječi i da odrţava njihovo zdravlje, ali to je bilo to. Atwellovi su na svojih tisuću hektara bili gotovo otok, često bih se šalila sa Samom. No to zapravo i nije bila šala, jer smo ţivjeli kao da nas okruţuje nepregledni ocean. »Thea?« Polako sam otvorila oči. Nada mnom je stajao Georgie. Jučer je stigao u posjet s roditeljima. »Probudi se, Thea«, prošaptao je. Sam je tiho hrkao, a mene je bolio trbuh. Bila sam pospana i nisam se ţeljela probuditi. Spavali smo u mojoj sobi, Georgie u drugom krevetu koji se nalazio u mojoj sobi, a Sam na podu. Primijetila sam, meĎutim, da je majka ovaj put malo zastala nad takvim rasporedom spavanja. »Thea«, ponovno je progovorio, »još malo pa će jutro.« »Da«, sloţila sam se, »a sad se vrati u krevet.« »A što ako mi se ne spava?« Zatvorila sam oči. Nisam ga više htjela slušati. »PoĎi sa mnom dolje«, šaptao je, vukući me za ruku, »molim te.« »Spava mi se.« »Daj, ipak doĎi.« Crte lica pri slabom su mu svjetlu bile mekše. Gledao me pogledom prepunim nade i poloţio je dlan na moj obraz, neobično njeţno. Svidjelo mi se to i srce mi je odmah brţe zakucalo. Zbacila sam pokrivač i htjela probuditi Sama, ali Georgie je odmahnuo glavom, a Sam i ja uvijek smo činili ono što bi nam Georgie rekao jer je bio stariji i snaţniji od oboje. »Hajde, doĎi«, rekao je, pa smo prošli kroz uspavanu kuću kojom je


vladala grobna tišina. »Trebala sam još nešto obući«, rekla sam kada smo izašli na prohladan zrak. Bila je jesen i bliţio se Dan zahvalnosti, ali na Floridi lišće nije ţutjelo, samo bi jednog dana brzo palo s drveća. Jesen je imala svoje dobre i loše strane: mogla sam jahati tijekom dana jer su temperature bile niţe, no morala sam se ranije vraćati kući jer je prije padao mrak. »Zar ti se ne spava?« Georgie je odmahnuo glavom. »Ne mogu spavati. DoĎi«, sjeo je na tlo i potapšao mjesto do sebe. »Sjedni.« Oklijevala sam. »Mogla bih skočiti do Sasija.« »Nemoj. Vjerojatno spava.« Nasmijala sam se i sjela do njega, prevlačeći spavaćicu preko nogu. »Konji spavaju samo sat vremena dnevno.« »Moţda sam onda ja nalik na konja.« »Spavaju stojeći«, nastavila sam, »tako da mogu potrčati u svakom trenutku.« »Govore li konji tako kao ti? U svakom trenutku?« »Meni da. Sasi meni govori svašta.« Georgie je kimnuo glavom, ali nije se nasmiješio. Vidjelo se da je odsutan duhom, da je zamišljen. Primijetila sam to jer inače nije bio takav. Obično je bio veseo, uvijek dobro raspoloţen. »Što misliš, hoćeš li zauvijek ţivjeti ovdje?« upitao me. Sjedili smo u straţnjem dvorištu, okrenuti prema kući i dobro mi poznatom prizoru. Veranda na kojoj ćemo poslije svi sjediti i na kojoj će odrasli ispijati svoja pića, veliki francuski prozori koji su se otvarali prema obiteljskom dnevnom boravku, u kojem smo sjedili kada ne bismo imali goste. »Nisam o tome razmišljala«, legla sam na travu, i dalje pospana, »vjerojatno ću ţivjeti tamo gdje mi bude ţivio muţ.« Osjećala sam se čudno izgovarajući te riječi, ali znala sam da će biti tako. Ţivjet ću tamo gdje mi bude ţivio muţ. »Što ako te odvede na Mjesec?« upitao je Georgie i namignuo mi. To je već bilo više slično njemu. Nasmijala sam se. »Onda ću povesti tebe i Sama da i vi vidite kako je na Mjesecu. No prvo ću malo odspavati.«


»Onda ću i ja tako«, rekao je i legao uz mene. »Lijepo sanjaj«, nastavio je, baš kao što je to uvijek činila strina Carrie. Primio me za ruku. Iako sam očekivala da će je pustiti nakon nekoliko trenutaka, kao što je to običavao činiti, ovaj je put nije pustio. »Hvala«, promrmljala sam i zatvorila oči. Već sam bila napola zaspala kada sam osjetila Georgijeve prste na svojoj ruci kako lagano prelaze njezinom čitavom duljinom. Pogledala sam ga i on mi se smiješio. Zatvorila sam oči i nastojala ne zaspati, nego ostati u tom divnome stanju izmeĎu sna i jave. Uţitak zbog bratićeva dodira bio je prejak, ali nisam htjela da prestane. Probudilo me sunce koje nas je prţilo u visini. Bedra su mi već bila ljepljiva od znoja. Čak i kada je zrak bio svjeţ, kao sada, sunce nas je danju uvijek pratilo. »Georgie«, zazvala sam, tresući ga za beţivotno rame, »zaspali smo.« Moj otac i stric sjedili su za stolom na verandi i premetali neke papire, iako je otac u to doba obično išao u kućne posjete pacijentima. Spazili smo ih prije nego što su oni spazili nas — moj je otac bio vitak, s njeţnim, liječničkim rukama, a stric je bio oble figure. Obojica su imala sinove koji su im nalikovali. Stric George blijedo me pogledao kada sam mu pristupila, no ipak sam ga poljubila u obraz. »Što radiš tu vani?« upitao me otac, iz dţepa izvukavši sat svojega oca koji je uvijek nosio sa sobom. Stric George zadirkivao ga je zbog toga i govorio mu da je nostalgičan, što je bila istina jer su gotovo svi drugi muškarci koje sam vidjela — iako ih nisam vidjela mnogo — nosili ručne satove. »Još je prerano.« »Zaspali smo«, rekao je Georgie. Htjela sam objasniti, ali shvatila sam da moj otac ne mari za to. Kad bih ga pitala što je stric George dobio od djeda ako je on dobio dţepni sat, samo bi se nasmiješio. »Hajde, poĎite unutra«, rekao je, »još je rano. Nemojte probuditi majku.« Otac mi je tog lipnja bio navršio četrdeset godina i kosa mu je počela sijedjeti, iz smeĎe se pretvarajući u boju papra. Stric George je, pak, počeo ćelavjeti. Obojica su starjela, ali otac na ljepši način.


Kada sam se popela na kat, shvatila sam da mi je donje rublje umrljano krvlju. Sjela sam na rub kade i opipala gaćice rukom. Prste mi je prekrila crvenkastosmeĎa tekućina. Krv, ali drugačija od one na kakvu sam bila navikla — bila je gusta i zgrušavala se. Začula sam kako s druge strane vrata škripi pod. Sam je ustao. Od bratića, koji je ponovno zaspao u krevetu te brata, koji se upravo probudio, dijelila su me samo vrata, i na tim vratima nije bilo ključa, zbog čega sam u tom trenutku gorko ţalila. Sam bi uvijek prvo pokucao prije nego što bi ušao u kupaonicu, ali ipak — ta mi tanka vrata u tom trenutku nisu bila dovoljna. Uz donje sam rublje pritisnula stari ručnik. Poslije ću ga spaliti. Poslije ću i reći majci. Moji su roditelji u nekim stvarima bili napredni pa sam znala za ovakvo krvarenje, očekivala sam ga. No ipak, zbog same sam pomisli da bi Georgie ili Sam mogli saznati htjela propasti u zemlju. *** Nešto kasnije toga dana, Georgie, Sam i ja pošli smo u lov na zmiju za jedan od Samovih terarija. Pod odjeću sam učvrstila majčin posebni pojas za stanje u kakvom sam se nalazila i iako bih za takvih izleta u prirodu obično jahala, toga sam dana za doručkom objavila da Sasi šepa. Majka me začuĎeno pogledala jer je znala da je Sasi vrlo zdrav poni, ali skrenula sam pogled s njezinoga. Navlačenje jahaćih hlača preko svega što sam učvrstila meĎu noge činilo mi se nemogućim. Prije odlaska u kući smo se pozdravili s majkom i strinom Carrie, koje su nam rekle da budemo oprezni. Uvijek su nam davale taj isti savjet, čime god da bismo se bavili, pa nam to zapravo nije značilo ništa. »Što ste radili sinoć?« upitao je Sam i odmah sam shvatila da je malo povrijeĎen zbog toga što ga nismo poveli sa sobom. »Kako to misliš?« šaljivim je tonom odvratio Georgie. »Probudio sam se i nije bilo ni tebe ni Thee.« »Georgie nije mogao spavati«, rekla sam, »pa me probudio! Nisam mu dopustila da probudi i tebe.« »Što točno traţimo?« upitao je Georgie, uopće ne primjećujući Samovo razočaranje, no činilo se da je moj brat prihvatio objašnjenje koje sam mu ponudila. »Zmije«, odgovorio je Sam. »A, onda ću sigurno pronaći barem jednu«, rekao je Georgie i nestašno se nasmiješio, »znam gdje se skrivaju.«


»Samo upamti«, upozorio ga je Sam, »nemoj je ubiti.« Georgie je poloţio ruku na srce: »Časna riječ!« Sam se nasmijao. Georgie je prošloga mjeseca slučajno zgnječio jednu od Samovih ţaba i uvijek bi na pogrešan način hvatao guštere, otkidajući im pritom rep. Sam je bio mnogo njeţniji — znao je kako navesti guštera da mu sam doĎe u ruke i kako uštipnuti zmiju za vrat tako da mu se savije oko zglavka. »Jadna zmija«, promrmljala sam, »misliš li da doista ţeli ţivjeti s tobom?« Sam se nasmiješio. »Bolje joj je to nego da je pojede veća zmija ili neka ptica.« Georgie je zastao i odvrnuo čep s čuturice te je nagnuo prema usnicama. Svaki od nas troje imao je po čuturicu na leĎima, pa sam i ja potegnula iz svoje. Godila mi je hladna voda s blagim okusom metala. Strina Carrie dopuštala je Georgieju da pušta kosu nešto dulje nego što je moja majka dopuštala Samu, pa je moj bratić u tom trenutku izgledao pomalo divlje, s raščupanom smeĎom kosom koja je na mjestima izblijedjela od sunca. Sam je kleknuo na tlo i stao proučavati zemlju. Dok je stajao pokraj mojega brata, primijetila sam da se Georgie mijenja. Kada bi podigao ruku, ispod pazuha su mu se nazirale dlake, a i znoj mu je mirisao drugačije — zrelo i mošusno. Uz mojega je brata izgledao gotovo kao muškarac — sav mišićav i jak. Sam je pak još bio nevjerojatno mršav, kao što to dječaci njegove dobi znaju biti, a svaki mu se kraljeţak ocrtavao na koţi kada bi se sagnuo. »Ako budemo imali sreće«, rekao je ustajući, »naći ćemo koraljnu zmiju. Prekrasne su. Pronašao sam neke tragove zmija, ali ne znam o kojoj je vrsti riječ. No blizu smo vodi.« Od Sama sam naučila da koraljne zmije ţive blizu vode, iako sam moţda to oduvijek znala. »Nadam se da nam se neće baš tako posrećiti«, rekao je Georgie, »jer su koraljne zmije smrtonosne.« Sam i ja samo smo ga odmjerili. Istina, koraljne su zmije smrtonosne, ali su i silno stidljive. Osim toga, morale bi te gristi vrlo, vrlo dugo prije nego što bi prenijele imalo otrova. Znali smo čega se treba bojati u floridskoj divljini, ali znali smo i pred čim nije potrebno strepiti. Što su ţivotinje manje, to nas se više boje, a još kada bih jahala ponija —


kako mi je rekao otac — za njih sam bila zastrašujuća spodoba. Zmije su osjetile naše korake miljama nadaleko, a medvjedi i pantere namirisali bi nas i prije nego što bi nas spazili. Povrh toga, Sam je volio prirodu, ali je bio vrlo oprezan. U terarije je smještao samo one gmizavce koji nisu bili otrovni. Samo je htio vidjeti koraljnu zmiju, nije ju htio smjestiti onamo. »Baš si pravi gradski dečko«, rekla sam Georgieju, »veće su ti šanse da ćeš se ugušiti tom vodom negoli da će te ujesti koraljna zmija.« »Riskirat ću onda s čuturicom«, rekao je Georgie i nestašno se nasmiješio, otpivši još jedan gutljaj. Sam je počeo pričati o ugrizu koraljne zmije, usporeĎujući je s patuljastom čegrtušom, a ja sam pošla dalje, nadajući se da ću ubrzati našu šetnju. Nisam htjela predugo ostati vani jer nisam znala koliko će dugo moj pojas izdrţati. »Tiho«, šapnula sam kada sam spazila lagano gibanje u travi i pokazala prstom prema mjestu s kojega je potjecalo. »Moţda je gušter«, tiho je napomenuo Sam. Spustio se na koljena i otpuzao do ruba travnatog busena koji nam je dosezao do struka. Georgie i ja nepomično smo ga promatrali. Sam se znao kretati nečujno poput Indijanaca, što nas dvoje nikada nismo naučili. Zadrţala sam dah, a moj je brat zavukao ruku u travu te iz nje izvukao dugačku, crnu zmiju s narančastom prugom oko vrata. Nakratko me obuzeo ponos — Sam je zbilja bio brz. »Dobro si to primijetila, Thea«, rekao je i pokazao nam zmijin trbuh, prekrasne cinober boje. »Dugačka je najmanje trideset centimetara.« Promatrali smo je kako se svija u Samovoj mreţici. »Diadophis p. punctatus«, rekao nam je. »Eh, Diadophise moj«, kazao je Georgie, »danas baš nisi imao sreće.« »Ali ja jesam«, sretno je dodao Sam. Promatrala sam zmiju u mreţici, koja je sada leţala nepomično, kao da se pomirila sa sudbinom. Bila je to odrasla zmija pune veličine i nije bila nigdje ozlijeĎena. Ta je zmija zapravo imala sreće. Sam je neće zauvijek drţati u staklenoj kućici, iako to u ovome trenutku nije mogla znati.


*** Kada sam se vratila kući, u svojoj sam sobi pronašla majku. Sjedila je na rubu mojega kreveta. »Pokrivači su ti zakrvavljeni«, rekla mi je i pogledala sam na mjesto koje je pokazivala. »Htjela sam ti reći kasnije danas.« Ustala je i kada sam već mislila da će otići iz sobe, prišla mi je i izvukla mi bluzu iz pojasa prije nego što sam se uspjela snaći. »Gdje si ovo našla?« upitala je s rukom na pojasu. Skrenula sam pogled prema prozoru i velikome hrastu koji se nad našu kuću nadvijao poput briţnoga roditelja. Otac je uvijek govorio da nas ljeti hladi, a zimi grije. »Oprosti«, brzo sam rekla, »oprosti.« Kimnula je glavom i prekrila mi ruku dlanovima, kao da me preklinje. No bila mi je majka, nije me morala preklinjati. »Znaš li što to znači?« upitala me. »Znači da ne mogu jahati.« Nasmijala se. »Ne. To znači da sada moţeš raĎati djecu.« Prestravila sam se. Majka mi se smješkala, iako bih više voljela da se naljutila na mene. Sve bi mi bilo draţe od ove njeţnosti. Pod normalnim sam okolnostima objeručke prihvaćala majčine izraze ljubavi, ali taj put nisam htjela nikakvu dodatnu pozornost posvećenu onome što mi se dogodilo. Nisam to htjela, nisam to traţila. »Naravno, ne baš sada«, nastavila je, »ali jednoga dana. Zar ti nije drago zbog toga, Thea?« Odmahnula sam glavom, pa me majka privila na grudi. »Nemoj plakati. Nisam te htjela prestrašiti. Samo ti ţelim reći da to nije ništa čega bi se trebala stidjeti.« Naglo sam joj se izvukla iz zagrljaja. »Nećeš nikome reći?« »Naravno da neću. Ostat će izmeĎu nas dvije. To su ţenske stvari«, blago se nasmiješila, »ali doista se nemaš čega stidjeti, Thea. Baš ničega.« Kimnula sam glavom, zahvalila joj i ona mi je ljubazno odgovorila: »Nema na čemu«, te otišla iz moje sobe.


Bila sam vrlo vješta u fokusiranju. Tako je to barem nazivao moj otac. Majka je to nazivala zanemarivanjem posljedica. Bila sam krvarila već dvaput prije toga, prvi put prije više od godinu dana, no tajila sam to jer me zbunjivalo. Nisam shvaćala zašto se toliko stidim zbog nečega što sam očekivala, ali sam znala da ako ikome kaţem — to će postati stvarnost. Bacila sam se na svoj namješteni krevet, što mi inače nije bilo dopušteno, zarila sam lice u jastuk i poţeljela čuti bilo čiji glas — Georgijev, Samov, čak i glas strine Carrie — tek neki znak da se ţivot nastavlja i bez mene i da moje krvarenje nije nikakav velik ni uzbudljiv dogaĎaj. Bila sam djevojka, jedina djevojka u tom svijetu. Majka mi je objasnila po čemu se razlikujem od Georgieja i Sama, ali prvi sam se put u ţivotu osjećala izdvojenom, kao na oblaku. Kao plutajuća djevojka. Shvatila sam i odakle jedva primjetan izraz olakšanja na majčinu licu. Laknulo joj je jer je dobila dokaz da sam normalna. Već se vjerojatno bila zabrinula jer joj je kći imala četrnaest, gotovo petnaest godina, a još nije imala menstruaciju. Samo malo kasnije sazrijeva, sigurno joj je rekao otac — moţda točno tim riječima ili nekim sličnim — i majka se vjerojatno sloţila s njime. Ili nije, ali jedno je bilo sigurno — nakon toga je i dalje bila zabrinuta. Otac je toga dana došao kuća kasnije nego što je obećao i majka ga je čekala uz ulazna vrata. Bojala sam se da će mu reći za moju prvu menstruaciju pa sam sjela na verandu, odakle sam ih mogla čuti kako razgovaraju. »Čekaju te vani«, rekla je majka i otac je kimnuo glavom. »Kako su?« spustio je crnu liječničku torbu koju je uvijek nosio uza se. »Kako ti se čine?« »U redu«, rekla je i pomogla mu pri svlačenju bijeloga ogrtača. »U redu?« »Da, u redu, Felixe«, rekla je blago, ali odlučno. Razgovori odraslih često su mi zvučali kao da su šifrirani, sasvim nerazumljivi i iako najčešće nisam marila za ono o čemu bi majka i otac razgovarali, taj sam put shvatila da govore o mojem stricu i strini, pa samim time i o Georgieju. A Georgieja sam jako voljela. Pričekala sam nekoliko trenutaka, a zatim pošla za njima do straţnje verande, gdje su odrasli obično ispijali koktele prije večere. I samu me to iznenadilo, ali bila sam blago razočarana činjenicom da me majka nije ni


spomenula ocu. Na trijemu su svi sjedili na zelenim metalnim stolcima, a na stolu pred njima stajali su maleni sendviči, boca šampanjca za dame i bokal viskija za gospodu. Iako su alkoholna pića u to doba bila izvan zakona, njihova je nabava odraslima bila poput igre koju su svi igrali i u kojoj su svi pobjeĎivali. Stric George poznavao je nekoga u Gainsevilleu koji je njemu i našoj obitelji dobavljao sve što smo poţeljeli. Bio je to dio dana kojemu sam se, za posjeta svojih roĎaka, najviše radovala. Odrasli su, naime, uvijek u to doba bili najsretniji. Prišla sam ocu s leĎa i poljubila ga u tjeme, na što mi se on nasmiješio. Stric George mi je namignuo, a Georgie i Sam sjedili su na zemlji podalje od ostalih, promatrajući zmiju. Sam je napunio terarij zemljom, mahovinom i kamenjem te tako stvorio minijaturu bivšega zmijina doma. Sjela sam uz njih. Strina Carrie me s osmijehom pogledala i upitala: »Je li ti poni bolje, Thea?« Prvo sam je blijedo pogledala, a onda sam se sjetila. »Oh, da«, rekla sam. »Samo mu je potrebno nekoliko dana odmora.« »Odlično«, nasmiješila se i izravnala suknju preko podbuhloga trbuha. Otac je promatrao majku kako naginje bocu šampanjca nad svoju čašu i podiţe je taman u trenutku kada su mjehurići zaprijetili da će se preliti preko ruba. Svi smo je promatrali i u tom sam se trenutku sjetila da mi je ranije rekla što znači biti ţena. To što su je svi gledali činilo mi se vrlo ţenstvenim. »No dakle«, progovorio je stric George, a onda zastao. U ruci je drţao lulu iz koje se prema nebu izvijao tanak dim. SviĎao mi se miris toga dima. Idella je iskoračila na trijem s pladnjem prepunim sitnih keksića s vlascem i Sam je ustao te zgrabio punu šaku prije nego što ih je uspjela spustiti na stol. »Sam«, tiho ga je prekorila majka, ali činilo se da joj nešto drugo zaokuplja pozornost. Svi su odrasli, činilo se, bili zaokupljeni nečim drugim. »Gledajte, jede«, rekao je Sam, potpuno zanemarujući majčinu primjedbu i pokazujući zmiju u terariju, »nije joj dugo trebalo. Zadnja nije jela danima.« Zmija je doista jela kišnu glistu. Najeţila sam se od prizora. »Moraš joj uloviti sve što jede?« upitao ga je Georgie. »To mi se čini


prilično napornim.« Sam je progutao zadnji keksić. Pokazala sam prstom na obraz, gdje mu se zadrţala jedna mrvica, ali nije primijetio. Potpuno se izgubio u svijetu zmija. Često se poistovjećivao sa ţivotinjama. I meni se to znalo dogoditi sa Sasijem, ali to je bilo drugačije. Sasi je toplokrvna ţivotinja, baš kao i ja. Njeţno je podigao zmiju iz terarija i pogladio je po glavi. Zmija je izgledala smireno, čak raznjeţeno. Majka je uvijek govorila da Sam ima dar za umirivanje ţivotinja kojih se većina ljudi boji. Poloţio je zmiju na tlo i ona je počela polako gmizati. »Mora se malo razgibati«, promrmljao je te stao na rukama i koljenima puzati za njom. Georgie me pogledao i zakolutao očima, a ja sam se nasmiješila. Ni ja nisam mogla zamisliti da toliko volim zmiju. »On je pravi krotitelj zmija«, rekla sam i Georgie mi je htio nešto odgovoriti, ali onda smo se oboje okrenuli jer smo začuli dobro nam poznat zvuk jecaja. Moja strina. Prošli su me ţmarci. Mislim da je nikada prije toga nisam vidjela uplakanu. Čak sam i vlastitu majku samo jedanput vidjela da plače, kada su joj morali ubiti konja. Oca nikada nisam vidjela u suzama. Okrenula sam se prema Georgieju, ali on je promatrao svoju majku. »I sada više nema nikakvu vrijednost?« tiho ju je pitala moja majka. »Ništa?« Strina je sklopila oči i pritisnula prste na usnice, a stric je zurio u lulu, paţljivo je drţeći palcem i kaţiprstom. Kao da moju majku nije mogao pogledati u oči. Nitko nije govorio ništa. Ponovno sam pogledala bratića i spazila da su mu se na obrazima i čelu stvorile crvene mrlje. Očito je znao o čemu je riječ. »Miami«, ţalosno je rekla strina Carrie i odmahnula glavom, »Miami.« Stric George već je godinama odlazio u Miami, otkad sam znala za sebe. Jednom je mjesečno odlazio onamo da bi se pozabavio tamošnjim imanjem koje je jednoga dana planirao prodati. Moj otac nije rekao ništa. Samo je vrlo mirno sjedio s rukama na koljenima i bezizraţajnog lica. Bilo mi je, meĎutim, jasno da ta bezizraţajnost nešto znači. Otac mi je bio ljut.


»Reci joj, George«, oglasila se strina Carrie, »reci joj.« Stric George pogledao je svoju suprugu i ona mu je kimnula glavom. »Hajde.« »Kao što sam jutros rekao svojem bratu, situacija je jasna. Dugujem banci više nego ono što imam vrijedi. Bila je to od samog početka loša investicija«, napokon je izgovorio, »ali činilo se kao sigurna stvar. Sam je Bryan to nazvao ›Boţjim Suncem‹. Svi su htjeli sudjelovati, Elizabeth, mnogi su ljudi htjeli ţivjeti ondje…« Na trenutak se izgubio, a zatim dodao: »Činilo se kao sigurna stvar.« Kada je moj otac napokon progovorio, glas mu je bio tih, ali vrlo jasan. »Ništa u ţivotu nije sigurno, George.« Na ogradu trijema u tom je trenutku sletio jarko crveni kardinal i kratko zacvrkutao. Otac se okrenuo u smjeru zvuka, letimično promotrio pticu, a zatim ponovno pogledao svojega brata. »Baš ništa.« »Posebice mešetarenje sa zemljištem«, nadovezao se stric i nervozno se nasmijao. Osjetila sam mučninu u ţelucu. Zrak je bio gust, odrasli tako zaokupljeni da uopće nisu obraćali pozornost na mene i Georgieja, a Sam je još pratio svoju zmiju. Georgie je ustao i otišao s trijema ne traţeći dopuštenje. Nekoliko sam trenutaka čekala da ga netko od odraslih zazove, ali oni su ga samo nijemo promatrali, namrštenih čela. Obuzela me strahovita srdţba. Bila sam ljuta na sve — na svojega glupoga brata, svoje glupe roditelje, svoju glupu strinu i strica. Potrčala sam za Georgijem. Majka me zazvala: »Thea!« ali nisam se obazirala. Primila sam ga za rame kad sam ga dostigla. »Što hoćeš?« okrenuo se. Nisam znala što odgovoriti, pa nisam ništa rekla. Njegova me okrutnost iznenadila. Georgie nikada prije nije bio takav prema meni. »Hajdemo do štale«, samo sam tiho predloţila. Znala sam da će poći za mnom. Sasi je zanjištao kada me začuo te gurnuo glavu kroz otvor pred svojom pregradom. I njemu je bilo vrijeme za večeru. Potapšala sam ga po čelu i pričekala. Znala sam da će Georgie progovoriti kada bude spreman. Mrmljala sam Sasiju da je dobar dečko i gladila ga, nadajući se da


krvarenje ovaj put neće trajati predugo. Silno mi je smetalo što ne mogu jahati, mrzila sam činjenicu što ću opet sa Sasijem morati proći kroz neke pripreme prije nego što nastavimo tamo gdje smo stali. »Moj je otac mislio da ćemo se obogatiti«, za leĎima mi je progovorio Georgie, »mislio je da ćemo postati bogati kao vi.« Sasi mi je lagano grickao ruku jer je bio gladan. »Ali mi nismo bogati«, rekla sam. Georgie se kratko, ali glasno nasmijao. »Imate te naranče«, rekao je. Istina. Imali smo naranče. »Znaš li što znači staviti kuću pod hipoteku, Thea?« upitao je i pribliţio mi se. Dotaknuo mi je vrh pletenice i ja sam zadrhtala. »To znači da je moj otac posudio novac iz banke, a kao zalog dao našu kuću.« »Zašto?« upitala sam, iako sam jedva disala. Georgie mi je prstom prelazio preko leĎa, igrajući se s mojom kosom. »Da bi kupio još zemljišta u Miamiju«, odvratio je, »mislio je da će ga ubrzo dobro prodati.« Glas mu se spustio do šapata: »Sada je loša situacija u zemlji, vrlo loša, moj otac ne moţe vratiti pozajmicu pa je novac zatraţio od tvojega oca.« Osjećala sam Georgijev dah na svojem vratu. Mogla sam ga i namirisati: bio je to snaţan miris, kao toga dana u šumi. Vrlo loša situacija. Bile su to riječi naših roditelja. Otac je na sličan način opisao situaciju u zemlji prošli tjedan. No svijet naših roditelja bio je zaseban svijet, nije imao nikakve veze s našim svijetom. Georgie se nije trebao zabrinjavati zbog problema koje su imali odrasli. Okrenula sam se i našla se licem u lice s bratićem čiji je sumoran i tuţan izraz bio sasvim suprotan od onoga na kakav sam bila navikla. Primila sam ga za ruku. »Već će oni sve to srediti, vidjet ćeš.« Vidjela sam da mi Georgie ţeli vjerovati. »Vjeruj mi«, dodala sam. Htjela sam Georgieju pokazati da se ne bojim. Novac mi u to vrijeme nije značio baš ništa. Ako stric George treba posuditi novac od mojih roditelja, neka ga posudi. U obitelji se ionako sve treba dijeliti, a osim toga, novca će uvijek biti. Uvijek su negdje postojale još jedne svilene zavjese iz Orlanda, uvijek je postojao još jedan poni, još jedan noţ s


drškom od bjelokosti. »U redu«, napokon je progovorio i vidjela sam da mi se vratio moj stari Georgie, »u redu, vjerujem ti, Thea.« Poljubio me u obraz i zacrvenjela sam se, no bilo mi je drago što sam oraspoloţila bratića, što sam ga razveselila i pokazala mu da novac nije vaţan. Toga sam dana vjerovala u stvari koje sam mu rekla. Svi i sve što sam voljela bili su mi na dohvat ruke — roditelji, strina i stric, brat, bratić i poni. Mislila sam da u potpunosti razumijem cijeli svijet.


6. Kiša je lijevala kao iz kabla, a Naari i ja stajale smo na vrhu manjeţa pokraj gospodina Albrechta, gledajući Leonu kako dovršava zadanu rutu. Toga joj dana nije išlo — moţda ju je kiša dekoncentrirala pa je s Kraljem zapela u nekoliko skokova, a dvije prepreke je potpuno srušila. »Drţi mu glavu!« vikao je gospodin Albrecht, ali glas mu se gubio u vjetru. Imao je kišobran koji je Naari sumnjičavo promatrala, a ja sam čekala svoj red za ocjenjivanje. Danas nas je pojedinačno ocjenjivao i meni je to bilo prvi put, ali nisam se bojala. Kada je Leona završila, potjerala sam Naari u kas. Oluja je i nju dekoncentrirala pa je stalno trzala ušima, stoga sam je pokušavala umiriti tihim glasom; dvaput sam je udarila i na trenutak me poslušala. Prošle smo pokraj Leone, koja je nešto bijesno mrmljala Kralju. »Koljena, Thea«, doviknuo mi je gospodin Albrecht. Često sam u skokovima povlačila koljena prema gore. »Imaš jednu minutu.« Gospodin Albrecht mjerio nam je vrijeme potrebno za čitavu stazu, baš kao što se to čini na pravim natjecanjima. Povukla sam desnu petu unatrag i potjerala Naari u lagani galop. »Kreni«, viknuo je gospodin Albrecht i u tom smo trenutku bile gotovo u ravnini prvoga skoka, premda ne baš sasvim. Još sam prije treninga s gospodinom Albrechtom naučila da moram zaboraviti svoje pogreške u jahanju jer bih si zbog njihova pamćenja mogla uništiti uspjeh u čitavoj stazi. »Sada«, prosiktala sam Naari nakon što smo jedva izvele prvi skok. Kiša je još jače zabubnjala po nama, premda je to moţda bilo samo zbog toga što smo se kretale brţe. Vjetar nas je šibao iako nije bilo munja i gromova — u tom smo se slučaju zbog pravila kampa morali povući s terena — a čula sam i kako se uokolo lome grane na hrastovima. Odjednom su nas zapljusnuli komadići španjolske mahovine, pa je Naari počela poskakivati. Lupnula sam je bičem po ramenima i zategnula uzde. Začula sam da gospodin Albrecht viče: »Ravnoteţa!« ali zvuk se jedva probijao do nas.


»Dva, dva, dva«, ponavljala sam u sebi jer je izmeĎu skokova bilo taman mjesta za dva konjska koraka. Ni manje ni više. »Tako je, gut!« vikao je gospodin Albrecht, ali jedva sam ga čula. »Sada«, doviknuo je i skočile smo prvi put. Jedan, dva — Naari je poletjela u drugi skok. Jedva sam je osjetila pod sobom, bila je poput opruge meĎu mojim nogama. A onda je došlo vrijeme za zadnji skok. Bile smo skoro gotove. Vjetar je zapuhao jače i prema nama je poletio kišobran gospodina Albrechta. Naari je zastranila udesno i izgubila sam desni stremen, a onda sam začula zlokobno pucketanje koţe. Sedlo mi je kliznulo ulijevo. Pukao mi je kolan, pomislila sam u nevjerici i pogledala prema gospodinu Albrechtu, kao da mu ţelim reći: »Vidite li vi ovo?« No tada je sedlo kliznulo još više ulijevo i u tom sam trenutku shvatila da me sreća sasvim napustila. Kako da se sada uspravim, pomaknem sedlo udesno, kada više nemam desnoga stremena. Takvo što više jednostavno nije bilo moguće. Zavrtjelo mi se u glavi. Jahala sam nagnuta u stranu, gotovo paralelno s tlom. »Skreni u krug«, vikao je gospodin Albrecht, »u krug!« Bila sam, meĎutim, toliko dezorijentirana da više nisam znala koja mi je uzda lijeva, a koja desna. Svom sam snagom pritisnula desnu nogu uz Naarine slabine jer me jedino to moglo spriječiti od pada. A znala sam da ako padnem, neću pasti nimalo njeţno. Iz svojega sam poloţaja vidjela kako kolan nije do kraja puknuo i da ću pri padu vjerojatno ostati zapetljana pod Naari, zaglavljena u onom stremenu koji mi nije ispao. »Učini nešto!« očajnički je viknuo gospodin Albrecht. »Bilo što!« Naari je u tom trenutku već bila u punom galopu. U prolazu sam spazila Leonu. Gledala je kroz raširene prste u plavoj rukavici, a niz podlakticu joj se slijevala plava boja. Nekako sam skupila snage i prebacila ruku preko Naarina vrata, podiţući se napokon u uspravan poloţaj. Sve se oko mene vratilo u normalu i uspjela sam okrenuti Naari u krug sve dok nije usporila. Gospodin Albrecht nam je prišao ruke ispruţene prema Naari, koja ga je promatrala sa strepnjom. »Dobro je, dobro«, mrmljao je. Zatim me upitao: »Je li sve u redu, Thea?« Kimnula sam glavom. Osjećala sam se neobično dobro. Znala sam da bih trebala osjećati olakšanje ili strah, ali nisam osjećala ništa. Čak sam


bila opuštena. Upravo sam za dlaku izbjegla nezgodu, ali nije li tomu uvijek bilo tako, svaki put kada bih uzjahala konja? Leona je i dalje stajala na istome mjestu kao i prije. Promatrala sam je i u tom sam trenutku shvatila da svjedočim momentu njezine slabosti. Ruku je podigla pred lice jer nije mogla gledati ono što mi se dogaĎalo. Bila je uplašena. »Zastrašujuća je«, rekla mi je poslije u štali, dok smo toplom vodom i spuţvom prale svaka svojeg konja i nad nama se uzdizala para. »Kralj nije takav. Priglup je. Takav bi konj i trebao biti. Glup i poslušan.« »Ja volim pametne konje«, nehajno sam dobacila. »Voliš li i opasno pametne konje?« upitala je. »Pa, izgubila si stremen, zamalo si pala. Da si pala, bila bi te vukla po cijelome terenu.« »Ali nisam pala.« Naari je bila iscrpljena i stajala je savršeno mirno. »Da, ali mogla si«, rekla je Leona. Već sam zaustila da joj proturječim, ali ona je nastavila: »Što je konj gluplji, to bolje.« Potapšala je Kralja po vratu. »Ljudi pogibaju u takvim nezgodama, Thea«, rekla je i otkopčala uzde. Naari je malo ustuknula zbog zvuka metala na betonskome podu. »Trebala bi traţiti da ti daju drugoga konja.« »No znam da nećeš«, dodala je odvodeći Kralja. »Nećeš jer si ponosna. A konj je oruţje.« Zastala sam i odmjerila je, u tom trenutku shvaćajući da imam nešto što Leona nema. Nisam se bojala, i to je nešto značilo. »Pametni konji suraĎuju s tobom«, rekla sam. »SuraĎivat će kada ih pridobiješ. Glupi konji«, značajno sam pogledala Kralja, »njima nije dovoljno stalo.« Leona je nekoliko trenutaka zurila u mene, a zatim se naglo okrenula. Platinasta joj je pletenica presjekla zrak poput biča. Obje smo znale da sam u pravu. Baš sam zaglaĎivala udubine od sedla na Naarinim leĎima kada se ponovno pojavila. »Nešto bih ti htjela reći«, prozborila je neodreĎenim tonom. »Ja potječem iz jahačke obitelji.« Lupnula sam češagijom o zid i iz nje je ispala gruda konjske dlake. »Znam«, odvratila sam Leoni. Svi su to znali.


»Da«, nastavila je, »svi u mojoj obitelji jašu.« Na trenutak je zastala, a onda dodala: »Moja je sestra tako hodala za konjem. Preblizu. Udario ju je u glavu. Umrla je.« Nisam joj ništa odgovorila. »To je bilo davno. Ja sam se rodila tek poslije. Ali ona je umrla tri dana nakon što ju je konj udario«, podigla je u zrak tri prsta. »I nije konj bio kriv za to. Krivnja je bila njezina. Hodala je tamo gdje nije trebala. Nikada konj nije kriv, Thea.« Potom se okrenula i pošla niz hodnik točno odmjerenim koracima. »Leona«, zazvala sam je. »Da?« okrenula se. »Ţao mi je zbog tvoje sestre.« Zakoračila sam prema njoj, a iako sam od nje bila udaljena više od šest metara, ta je predivna, golema djevojka ustuknula. Odmahnula je glavom i rekla: »Bilo je to prije nego što sam se rodila.« Dok sam je promatrala kako odlazi, shvatila sam da ono što mi je otkrila o sebi ne znači nikakvo zbliţavanje, kao što bi značilo da mi je takvo što ispričala Sissy. Unatoč zapovjedničkom stavu, bez obzira na sve što je o njoj govorila Sissy, Leona mi je bila draga. Nešto nas je povezivalo. Bile smo najbolje jahačice u školi. Mary Abbott kleknula je uz moj krevet i prošaptala: »Thea. Thea!« Otvorila sam oči. Bez svjetla mjesečine u našoj je kolibi bilo mračno kao u rovu, a od Mary Abbott vidjela sam samo odsjaj blijede koţe. Nešto me stezalo u prsima. Htjela sam se oglasiti, ali nisam mogla. »Dišeš čudno«, rekla je. »Probudila si me.« Prebrzo sam sjela u krevetu i udarila glavom o gornju pregradu, što nisam učinila od prvoga jutra u kampu. Kosa mi se zaplela u metalnu mreţu pod Evinim madracem i tjeme me zapeklo. Ponovno sam nešto pokušala reći, ali glas mi je zvučao kao kreštanje. »Ne zvučiš baš najbolje.« Odmahnula sam glavom i zaplakala. Nisam mogla govoriti. Jedva sam disala. Kada sam otišla na počinak, bila sam samo prehlaĎena. Imala


sam blage bolove, ali bila sam dobro. Prišla nam je Sissy, koja je odgurnula Mary Abbott, primila me za ruku i opipala mi čelo. »Idi po Henny«, naredila je i Mary Abbott je smjesta nestala. Sissy mi je otpetljala kosu iz metalne mreţe na gornjem krevetu i šapatom mi naredila: »Sada, lezi.« »Thea?« s gornjeg je kreveta provirila Evina glava. I opet sam pokušala nešto reći, ali Sissy je odmahnula glavom. »Tiho, nemoj govoriti.« Nisu dopustili Sissy da ode sa mnom u Dvorac, gdje sam provela noć u stacionaru bez prozora. GospoĎa Holmes obilazila me svakih sat vremena, a ja sam nemirno spavala, prvi put u nekoliko mjeseci potpuno sama. Tonula sam u san tek uz zvuk vjetra koji je šumio meĎu granama drveća. Bila sam se već navikla na zvukove drugih djevojaka u spavaonici. Gates bi tiho hrkala, Sissy povremeno govorila u snu sve dok je Victoria ne bi potapšala s gornjega kreveta, a kada bih se probudila i razočarano shvatila da nisam kod kuće u svojoj sobi, uvijek bi me pomalo umirilo pravilno i teško disanje drugih uspavanih djevojaka. Pala sam u bunilo. GospoĎa Holmes oprezno mi je, pazeći da me ne dodiruje, umetnula toplomjer u usta i vrhom ga prsta drţala na mjestu, dok sam ga ja uporno gurkala jezikom. »Ne guraj ga, Thea«, upozoravala me, ali i dalje sam ga gurkala, kao da se opirem. »Mama«, zazvala sam. »Nema je tu, Thea«, tiho mi je odvratila. Kako je noć odmicala, sve sam teţe disala i groznica mi je sve više rasla. Pri svakom buĎenju, mislila bih da sam kod kuće. GospoĎa Holmes ušla je u prostoriju, a za njom i još netko. Moţda sam u tom trenutku već doista bila u bunilu, ali spazila sam oštar obris visokoga i vitkog muškarca. »Sam«, zazvala sam brata. »Tišina«, tiho je rekla gospoĎa Holmes. Majka će sigurno doći kada sazna da sam bolesna, pomislila sam.


Sigurno. *** Kada sam sljedeći put otvorila oči, nada mnom su stajali gospoĎa Holmes i jedan muškarac. Taj sam put shvatila da je riječ o liječniku. »Mogu li te pregledati, Thea?« upitao je. Poloţila sam ruku preko srca. Bilo mi je neugodno. Pitala sam se je li mi već podizao spavaćicu da bi mi poslušao pluća. Iako mi je nos bio začepljen, osjetila sam njegov ustajali vonj, a nije mi se sviĎalo ni to što nije odjeven u bijeli ogrtač, kao moj otac kada bi posjećivao pacijente, nego u obično odijelo. Bila je, doduše, nedjelja i došao je samo zato da bi me pregledao. Bio je nizak i debeo, i bolje je pristajao uz gospoĎu Holmes nego njezin suprug. Njegova je supruga zacijelo bila visoka i vitka. Takve su kombinacije bile vrlo česte. Uhvatio me rukom za zglavak i opipao bilo. »Prošloga je tjedna satima jahala po kiši«, rekla je gospoĎa Holmes, »nahladila se do kostiju.« »Osim toga«, dodala je spuštajući glas, »strašno joj nedostaje obitelj.« »Jahačica, znači?« upitao je liječnik. »Da«, odgovorila sam. GospoĎa Holmes pristupila je ormaru i iz njega izvukla nekoliko čistih ručnika. Dok je zatvarala vrata, spazila sam svoj odraz u zrcalu. Bila sam veoma blijeda. »Sve djevojke jašu«, rekla je gospoĎa Holmes, kao da se radi o neizbjeţnoj, ali uglavnom nepotrebnoj aktivnosti. Pitala sam se je li ljuta na gospodina Albrechta, onoga istoga gospodina Albrechta s kojim je inače bila u dobrim odnosima i koji je uvijek sjedio za glavnim stolom s obitelji Holmes. Pitala sam se ljuti li se na njega zbog toga što mi je dopustio jahanje po kiši. »Nisam se namjerno razboljela«, rekla sam. Nisam bila takva. GospoĎa Holmes nije mi na to ništa odgovorila. Do tada sam već bila naučila tumačiti izraze lica gospodina Holmesa, a to i nije bilo teško. Na njegovu se licu lako raspoznavala reakcija na ono što su djevojke govorile ili činile — zadovoljstvo, očaj, zbunjenost. No gospoĎa Holmes bila je nešto sasvim drugo — oličenje sabranosti. Čak sam se i protiv svoje volje divila toj osobini. Odijevala se silno staromodno, kao da dolazi iz drugoga


vremena: suknja joj je dosezala pod, a bluzu je zakopčavala brošem koji je sprečavao pokazivanje i najmanjeg djelića koţe. Holmesove su smatrali naprednima. Ukinuli su jahanje u sedlu postrance, na čemu sam im bila iskreno zahvalna, a pod njihovim su se ravnateljstvom brojne polaznice tijekom zadnje godine prijavljivale na ţenske koledţe, iako bi se mnoge udale prije nego što bi dospjele na fakultet — svejedno, druge su doista i otišle na studij. Sve je to bilo točno, ali ipak, gospoĎa je Holmes sjedila pokraj mene u stacionaru i izgledala mi je poput zaostatka iz prošlih vremena. Liječnik mi je opipao vrat. »Bolest je tajanstvena i ponekad neobjašnjiva stvar, gospoĎo Holmes«, rekao je. »Kad bismo znali što je uzrokuje, znali bismo više od Boga, gospoĎo Holmes. Znali bismo više od same znanosti.« Holmesova je nešto promrmljala, ali po njezinu je mrmljanju bilo teško zaključiti izraţava li slaganje ili negodovanje. Doktor se zasmijuljio i namignuo mi, a zatim me zamolio da sjednem kako bi me s leĎa mogao preslušati hladnim stetoskopom koji je grijao blagim huktanjem. Na sebi sam imala samo spavaćicu, bez donjeg rublja. Bila sam gotovo naga pred tim čovjekom. Prsa su me boljela i jedva sam disala, ali svejedno sam se stidjela. Sklopila sam oči i duboko udahnula svaki put kada bi mi to naredio. Bilo mi je drago što nisam kod kuće jer bi me tada pregledavao otac i vidio me bez odjeće. No da sam bila kod kuće, ne bih se razboljela. »Ipak je to samo viroza. Vrlo jaka viroza«, napokon je objavio liječnik. Svidio mi se. Bio je na mojoj strani. *** Netko je pokucao na vrata, pa sam spustila knjigu. »Naprijed«, zazvala sam. Kroz vrata je ušao gospodin Holmes u odijelu. Bila je srijeda, ţivot u kampu nastavljao se i bez mene, a svi su se učitelji oblačili vrlo formalno. Gospodin Albrecht je, primjerice, preko jahaćih hlača nosio crni natjecateljski kaput, a sve su učiteljice nosile elegantne, iako pomalo dosadne haljine. Poravnala sam pokrivač na krilu. Ugurao se u stolac pokraj mojega kreveta, iako je jedva stao u njega. »Zdravo«, rekao je i nasmiješio se. Bio je previsok za jahanje, ne bi


mogao odrţavati ravnoteţu. Da je jahao od djetinjstva, to bi još nekako išlo, ali visoke je odrasle osobe bilo gotovo nemoguće podučiti jahanju. Znala sam da bih se nasamo s muškarce koji mi nije u rodu trebala osjećati čudno, ali osjećala sam se sasvim normalno. »Zdravo«, rekla sam. »Kako ste danas?« »Dobro sam. Ali to bih ja trebao pitati tebe. Je li ti bolje?« Kimnula sam glavom. »Što to čitaš?« pokazao je na moju knjigu. »Howards End.« »Voliš čitati?« »Oboţavam knjige.« Podigao je knjigu i proučio korice. »I ja ih volim. Forster piše tako dobro, a opet, tako okrutno. No ne ţelim ti pokvariti uţitak, vidim da si tek na pola knjige.« »To bi se moglo reći za bilo koju knjigu«, stidljivo sam napomenula, iako sam znala da sam u pravu. »Barem ako su likovi u njoj prikazani realistično.« »Da, moglo bi se.« Vidjela sam da sam ga ugodno iznenadila. Nekoliko smo trenutaka samo šutjeli. »Malo sam zabrinut, Thea«, napokon je rekao. »GospoĎa Holmes misli da patiš za domom…« Htjela sam mu protusloviti, ali je podigao ruku. »Ne moraš se toga stidjeti, Thea. Mnogim djevojkama nedostaju roditelji. To je normalno. No ovdje si već dva mjeseca.« Počela sam se igrati pramenom kose. Nisam je oprala gotovo čitav tjedan i pomislila sam da mu izgledam kao divljakuša — blijeda i raskuštrana. »Ali ja ne patim za domom«, rekla sam. »Ionako uskoro idem kući.« Nagnuo je glavu i primijetila sam da se trudi ne pokazati iznenaĎenje. »Kada završi ljetni kamp«, dodala sam. »Sljedeći tjedan.« Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što mi je napokon odgovorio.


»Thea«, prozborio je, »nećeš sljedeći tjedan otići iz Yonahlosseeja.« »Ali hoću«, rekla sam. »Vjerojatno je došlo do nekakvog nesporazuma.« Moja se majka izrazila upravo tim riječima prošle godine u Emathli, kada je trgovac naručio pogrešan tonik za kosu kojim se koristio moj otac. No iako sam protuslovila gospodinu Holmesu, znala sam da mi ne bi lagao. Prešla sam prstima preko korica knjige i zapitala: »Koliko dugo ostajem?« Sigurno će me pozvati kući za Dan zahvalnosti, pomislila sam. Sve smo blagdane uvijek provodili zajedno. »Otac ti je rezervirao mjesto na godinu dana.« »Godinu dana«, ponovila sam, »godinu dana.« Korice knjige zamaglile su mi se pred očima. Nisam to nikako mogla razumjeti. Zašto mi otac nije sam rekao? Zašto je dopustio da mi to priopći potpuni neznanac? Otac mi je slabić, shvatila sam. U ovome mi je trenutku to bilo kristalno jasno. Gospodin Holmes ponovno se oglasio. »Ljudi te ovdje vole, Thea. Nisi ovdje po kazni, bez obzira na namjere tvojih roditelja. Velika je povlastica biti ovdje.« Zastao je, a s njegovom šutnjom nestalo je i zadovoljstva koje mi je pričinjao njegov glas. Pogledala sam ga i blago se nasmiješila, potičući ga da nastavi. »Sama ćeš odlučiti što ti ova škola znači i što ćeš ovdje naučiti, ali molim te, nemoj mrziti Yonahlossee. Mislim da bi ga čak mogla zavoljeti.« Nisam mu ništa odgovorila. Bojala sam se da bi me glas mogao izdati. Ustao je i spremio se za odlazak. Vjerojatno je mislio da ţelim ostati sama, iako to nikako nisam ţeljela. »Znaju li da sam bolesna?« upitala sam. Nije mi htio odgovoriti, točno sam vidjela da to ne ţeli, ali kimnuo je glavom i stisnuo usnice. Sve mi je bilo jasno. Mislio je da su mi roditelji loši ljudi. Pomislio je na svoje kćeri i koliko bi im brzo priskočio da se razbole, a ja sam mu htjela reći da je u pravu, da su mi roditelji grozni, ali sam mu htjela reći i da me svejedno vole i da ih ne moţe osuĎivati jer ne zna što sam ja napravila. Htjela sam mu reći i da ne zna kako bi se on ponašao pod odreĎenim okolnostima. Nitko ne zna kako bi se ponašao, pa ni on. »Zabrinuti su«, rekao je oklijevajući.


Zvuk mojega smijeha nemalo ga je iznenadio, pa me radoznalo pogledao. »Zar mislite da sam maloumna?« upitala sam prije nego što je uspio bilo što kazati. »Da sam glupača?« Kod kuće mi nikada ne bi dopustili izgovoriti tako priprostu, ţargonsku riječ kao što je glupača. »Joj, Thea«, rekao je, odmahujući glavom. Bio mi je toliko blizu da sam vidjela sjenu na mjestu gdje su mu probijale dlake na bradi. »Nikada, ni u djeliću sekunde ne bih pomislio da si glupa. Neću se pretvarati da razumijem pojedinosti tuĎeg obiteljskog ţivota«, zastao je i odmahnuo glavom. »Oprosti, bit ću direktan. Ne poznajem tvoje roditelje, Thea. Ne znam kako tvoja obitelj funkcionira. No znam da se stvari prije ili kasnije nekako riješe.« Prije nego što je otišao, rekao mi je još nešto. »Oduvijek mi je pruţalo utjehu to što u bilo kojoj situaciji i na bilo koje mjesto mogu ponijeti knjigu. Drago mi je da i ti pronalaziš mir u čitanju.« Kada je izašao i kada sam ostala sama u prostoriji, zajecala sam u jastuk. Nisam tako plakala još od odlaska od kuće. Zar im doista tako malo značim da mi nisu mogli reći u lice? Prsa su me pekla, borila sam se za dah i jedva sam stigla do kante za otpatke prije no što sam počela povraćati. Usta mi je preplavila gorčina. Nisam ništa jela, ali u ţelucu je ipak bilo nečega za izbacivanje. Otvorila sam vrata ormara s potrepštinama i zagledala se u svoj odraz u zrcalu. Već sam otprije poruţnjela zbog bolesti — bila sam blijeda, prljava i mršava do samih kosti. Sada su mi, povrh svega, i oči bile natečene i krvave, a usnice ispucane — ukratko, izgledala sam poput kakvog čudovišta. Roditelji me vjerojatno uopće ne bi prepoznali. Nikada prije nisam provela više od jedne noći izvan obiteljskog doma, a i tu jednu noć provodila bih samo u Gainesvilleu, kod Georgijevih. Jedna se ţena u Emathli ubila kada je Samu i meni bilo deset godina. Bili smo još premali da bi nam se takve stvari izravno prepričavale, ali i dovoljno razumni da sami sastavimo djeliće priče koju smo čuli u prolazu. Imala je dijete, novoroĎenče, koje je poloţila na spavanje jedne hladne noći i pokrila ga poplunom, a ujutro je dijete bilo mrtvo, lica ugurana u poplun. Htjela ga je zaštititi od hladnoće, a zapravo ga je ugušila. Mojeg su oca pozvali da pregleda mrtvo tijelo, a kada je pokopala dijete, kada su prošle karmine i kada su se izredali svi ţalobnici, nesretna je ţena popila bocu amonijaka. Njezina je obitelj i opet pozvala mojega oca, ali kada je


stigao, već je bila mrtva. Sam i ja čuli smo kada je otac majci rekao da joj je grlo bilo tako strašno spaljeno da je nitko ne bi mogao spasiti. Rekao je i da se kaznila načinom kojim se odlučila ubiti. Sam mi je sve to ispričao u štali, dok sam se bavila sedlima i ostalom opremom za konja. Ispričao mi je cijelu priču vrlo uzbuĎeno, ni sam ne znajući što bi mislio o svemu. Ja sam znala. Malo sam se čega bojala, ali to me uţasnulo. Uţasnulo me da ljudi mogu sami prema sebi biti tako okrutni. Čula sam i druge priče o ljudima koji su si pokušali oduzeti ţivot, neki uspješno, neki neuspješno. Preda mnom je stajao pun ormar potrepština za zdravstveni stacionar: oštre škare, razne tablete, čitav niz bočica s alkoholom i drugim sredstvima za dezinfekciju. Tko zna zašto gospoĎa Holmes nije zaključala ormar. Takva joj nesmotrenost nije bila svojstvena. Ţena koja je popila amonijak bila je vrlo mlada, tek se bila udala, vjerojatno joj nije bilo mnogo više od dvadeset godina. Nije, dakle, bila mnogo starija od mene. Promatrala sam se u ogledalu i počela zaglaĎivati kosu. Promatrala sam i ruku kojom sam to činila, kako se lako steţe i otpušta, pa sve iznova, a onda sam zastala. Dosta je, pomislila sam. Sada ću zatvoriti vrata tog ormara i vratiti se u krevet. Vratit ću se u krevet i nastaviti čitati tamo gdje sam stala. Htjela sam ţivjeti. Htjela sam nastaviti sa ţivotom. Nisam bila slabić. Da bih nastavila ţivjeti, pak, moram se naviknuti na to da je moj novi dom — ovdje. Stvorit ću si svoj vlastiti dom. Bez roditelja. *** Zraka svjetlosti pala mi je na pokrivač i osjetila sam da se netko nadvija nad moj krevet. Sam, pomislila sam, još napola u snu. Došao me izvući iz kreveta, kao što je to činio gotovo svakoga jutra. »Thea?« »Sissy«, rekla sam i uspravila se. »Što si se tako uplašila? Pa nisam duh!« »Samo si me iznenadila«, odvratila sam, čvršće zateţući pokrivače. Sissy je, doduše, tako blijeda i gotovo u potpunom mraku, doista bila poput duha. »GospoĎa Holmes mi je dopustila da te posjetim. Ja sam joj nova


miljenica«, rekla je i rukama uokvirila lice, nastojeći me nasmijati. Nisam se nasmijala. Nekoliko smo trenutaka samo šutjele, a onda sam škljocnula prekidačem na svjetiljci uz krevet i obje nas osvijetlila. »Vjerojatno misli da ćeš dobro utjecati na mene«, napokon sam progovorila, izbjegavajući njezin upitni pogled. »Što ti je, Thea?« Kratko sam je promotrila. Izgledala je prilično uznemireno, vrlo zabrinuto za mene. »Roditelji ne dolaze po mene«, odgovorila sam. To nju, izgleda, nije iznenadilo. »Znači, znala si«, zaključila sam. »Pretpostavljala sam«, rekla je, »i nadala sam se.« »Hoću kući.« Bilo mi je neugodno zbog tona glasa kojim sam to izrekla. Hrapavo i napeto. Prekrila sam lice rukama. »Ali, zašto?« njeţno mi je uklonila ruke s lica. »Što ti se tamo toliko sviĎa?« Pogledala sam je u šoku i nevjerici. »Nedostaje mi«, rekla sam, »moj brat.« »Onaj isti brat koji ti otkad si došla ovamo nije napisao ni jedne jedine riječi?« »Ali«, promucala sam, »nije on kriv. Ne znaš što sam učinila, Sissy.« Nije mogla razumjeti i zbog toga sam ju ţalila. Nikada nije voljela svoju sestru tako kao što ja volim Sama. »Onda mi reci«, pogledala me odlučno. Nikada još na njezinu licu nisam vidjela takav izraz. »Ali ne ţelim ti ništa govoriti«, očajnički sam odgovorila i prekrila vrat rukom, »ţelim ići kući.« Nakratko je zastala, a onda progovorila: »Priča se da su te od kuće poslali zbog nekog momka.« »Priča se?« ponovila sam. Kratko se nasmijala. »Da, pa uvijek se nešto priča. Jedna djevojka poznaje nekoga tko


poznaje nekoga drugoga, a taj neki drugi poznaje tvoje roditelje. Nešto u tom stilu.« Nagnula je glavu u stranu. »I onda? Je li to istina?« »Da«, rekla sam. Riječi koje su istodobno bile istina i laţ vrlo su mi se lako skotrljale s usnica. »Da, poslali su me od kuće zbog momka.« »Vjeruj mi, nisi jedina«, uhvatila me za ruku pod pokrivačem. Iznenadila sam se zbog snage njezina stiska. »Ţao mi je što ne moţeš kući, ali pogledaj što sve imaš ovdje. Mene!« Morala sam se nasmiješiti. »Imaš i ljude koji ti šalju bombonijere«, podigla je kutiju s noćnog ormarića. »Što bi uostalom radila kod kuće? Ionako bi te odande otpremili za koju godinu, kad bi se udala.« Počela se igrati s mašnicom na kutiji bombonijere i odjednom mi je izgledala neodlučno. »Sissy?« Podigla je pogled i rekla: »Trebam tvoju pomoć.« Neke je ljude bilo tako lako prozreti. Što bi bilo da sam takva, toliko otvorena kao Sissy? Moţda bi mi ţivot bio bolji da nisam bila tako zatvorena, da nisam toliko skrivala osjećaje. »Trebaš pomoć u vezi s Booneom?« upitala sam. Sve su djevojke u kolibi znale da Boone piše Sissy i da mu ona odgovara. Bila mi je čak pokazala neke dijelove i već sam znala prepoznati Booneov muški, krupan rukopis. »Zaljubljena sam«, rekla mi je ozbiljno, a ja sam skoro prasnula u smijeh. »Kako moţeš već biti zaljubljena u njega?« upitala sam je. »Proveli ste zajedno samo jednu večer.« Čim sam to izgovorila, palo mi je na pamet da to moţda i nije točno. »Je li tako, Sissy?« upitala sam. Sissy je okrenula glavu i primijetila sam da uz uho ima sitan oţiljak, vjerojatno od vodenih kozica. Palo mi je na pamet i pismo koje sam ja dobila od Davida, vrlo kratko i pristojno, pismo kakvome sam se moţda trebala i obradovati. No znala sam da momci znače nevolju. Ne znaju se ponašati. Ponijela sam pismo sa sobom u Dvorac i bacila ga u vatru u trenutku kada me nitko nije mogao vidjeti. Znala sam — tako su mi barem rekle druge djevojke — da mi više neće pisati ako mu ne odgovorim. Bilo bi krajnje neprilično dami poslati još jedno pismo ako ti ne odgovori na


prvo. Potapšala sam Sissy po ruci. »Sissy?« »Samo jedanput«, napokon je priznala. »Sissy«, uzdahnula sam. Čak je i mene iznenadilo razočaranje koje mi se čulo u glasu. »Nemoj me prekoravati«, primila me za ruku, »ne mogu si pomoći.« »Ali ako te uhvate, poslat će te kući.« »Ah, to bi mi bio najmanji problem. Puno bi gore bilo to što bi me djed ubio i udao me za nekog dosadnog tipa iz Monroevillea u tren oka«, pucnula je prstima, a zatim zastala. Kada je ponovno progovorila, glas joj je bio mnogo tiši. »Ne bi uopće oklijevao«, stresla se od nelagode. »Ako budem oprezna, moći ću sama odlučiti za koga ću se udati. I neće me uhvatiti na djelu. Neće ako mi pomogneš.« Stisnula mi je ruku, kao da me preklinje, kao da to hoće li ona i Boone biti zajedno ovisi samo o meni. Znala sam da je Sissy dobra osoba, da se nekako naučila snalaziti u ovome svijetu i pritom voljeti ljude, dopustiti im da i oni vole nju, vidjela sam i da ne voli prestrastveno, kao ja, ali da se i ne boji voljeti, kao Leona. »Naravno«, rekla sam, »naravno da ću ti pomoći.« Bila joj je potrebna moja pomoć da bi se s Booneom sastajala noću u šumi, nakon što bi svi u kampu zaspali. Moj je krevet bio uz prozor na koji je Boone mogao tiho pokucati i dati joj znak da je stigao, a ja sam se trebala premjestiti u Sissyn krevet nakon što bi ona otišla jer se Mary Abbott vrlo lako budila, a njezin je krevet bio okrenut prema Sissy. Posljednje je bila moja zamisao i Sissy se sloţila, čak mi je rekla da sam se toga dobro dosjetila. Ja sam joj pak još više ţeljela pomoći zato što sam vidjela da nije sasvim svjesna opasnosti kojoj se izlaţe. Bio je dovoljan samo jedan pogrešan korak i Sissy bi nestala iz Yonahlosseeja, kao da ondje nikada nije ni bila. Pitala sam se, meĎutim, imam li ja neku osobinu koja je drugim ljudima vidljiva i koja im govori da sam sklona sudjelovanju u takvim stvarima? Ponašam li se tako? Jesam li po nečemu, čega nisam sasvim svjesna, vrlo zločesta? Cijela je ta priča Sissy bila baš zabavna i ja sam joj htjela pomoći da takva i ostane, jer moje je iskustvo bilo drugačije. Sjetila sam se ţene iz Emathle koja je prevelikom brigom ugušila svoje dijete. Sjetila sam se majke koja nas je drţala u potpunoj izolaciji, a onda se okrenula protiv mene, bacila me vukovima. Znala je da sam


bolesna, a nije ni nazvala. Sjetila sam se i oca, koji je sve vezano uz djecu potpuno prepustio majci. No zbog toga saznanja i zbog toga što se otac čak nije mogao prisiliti da mi kaţe koliko će me dugo ostaviti u Yonahlosseeju — boravak u kampu postao mi je lakši. Zašto bih sada uopće i išla kući? Kakav bi to dom uopće bio? Bih li ga i dalje doţivljavala domom? Dan prije gospoĎa Holmes rekla mi je da se mogu posluţiti telefonom. Saţalila se nada mnom. Nekoliko sam trenutaka razmišljala o ponudi, o glasovima članova svoje obitelji koje nikada prije nisam čula putem telefonske linije, samo uţivo, a onda sam odmahnula glavom. Ne, nisam ih htjela nazvati. Zadrţali su Sama jer nije učinio ništa loše. No moj siroti brat blizanac nije ništa znao o svijetu koji postoji izvan roditeljskoga doma. Ništa nije znao o drugim ljudima.


7. Kada sam nakon tri tjedna izašla iz stacionara na kojemu nije bilo prozora, odmah sam primijetila drveće. Bilo je prekriveno čitavom paletom crvenih i narančastih boja, ţarkih i ţivopisnih, gotovo neopisivih. To su te boje, pomislila sam. Na Floridi lišće nikada nije mijenjalo boju, uglavnom nije ni venulo pa se činilo zimzelenim. Čitala sam o jeseni na drugim mjestima i Eva mi je spomenula boje, ali pojavile su se tako brzo, a sve to dok mene nije bilo. Čitav se svijet pretvorio u umjetničku sliku. Od gledanja su me zamalo zaboljele oči. Zaţmirila sam pred eksplozijom boja. Zašto me toliko čudilo što sva ta ljepota zapravo znači smrt? Eva mi je ispričala indijansku legendu o četiri lovca koji su za medvjedom otišli sve do neba i ondje ga ubili. Grimizna je krv medvjeda potekla s nebesa i dok je umirao, sve se lišće od nje zarumenilo. Prije nego što sam ozdravila neko mi je vrijeme bilo još gore i gospoĎa me Holmes drţala podalje od ostalih jer nije htjela ugroziti zdravlje drugih djevojaka. Hvala ti, Boţe, na zdravlju i sreći, svi su govorili, mrmljali, čak i uzvikivali, ovisno o djevojci koja se zahvaljivala. Svi su mi ponavljali taj refren prvih dana nakon povratka u ţivot u kampu dok bih iz svoje kolibe odlazila u Dvorac, oslanjajući se na Sissyn lakat zbog slabosti, ali i zbog stidljivosti. Djevojke su se promijenile dok me nije bilo. Henny se zaručila za momka iz svojega rodnoga grada, stric Katherine Hayes ubio je vlastitu suprugu pa potom sam sebe ustrijelio u glavu kada je saznao da mu je posao sa ţeljeznicom propao, a jednu je učiteljicu ujeo bijesni rakun. Gospodin Holmes čuo ju je kako vrišti i na vrijeme ustrijelio ţivotinju. Jettie su pak otkrili kako pije, pri čemu je prava vijest zapravo bila to što se ispostavilo da pije sama, kao muškarac. Na tjedan su joj dana zabranili jahanje, što je u Yonahlosseeju bila još gora kazna od prisilnog vezenja rupčića. Kampom se širila gomila tračeva, a naša koliba, kuća Augusta, izgubila je jednu članicu. Victoria je otišla, vratila se u Jackson u Mississippiju. Trgovine odjećom koje je posjedovala njezina obitelj propale su sve odjednom, poput kuće od karata. Krevet iznad Sissyna sada je bio prazan, ali ona se ipak nije preselila s donjega. Tvrdila je da se boji pada. Cijeli se kamp smanjio, i to za trećinu. Djevojke koje su ovdje


provodile ljetne praznike otišle su kući. GospoĎa Holmes svake bi zime na tri tjedna odlazila iz škole te obilazila bivše učenice diljem Juga. Gospodin Holmes nije se navodno mogao upuštati u takav pothvat jer sam nije bio Juţnjak, a kao što mi je rekla Sissy, Juţnjaci su novac davali samo drugim Juţnjacima. Sissy je od djeda, koji je sjedio u upravnom odboru Yonahlosseeja, saznala da će gospoĎa Holmes ove godine dvostruko dulje obilaziti donatore, ali to se drţalo u tajnosti. Nisu htjeli otkriti da i Yonahlossee upada u novčane nevolje. »Zar neće svi primijetiti kada otputuje?« upitala sam. »Iznenadila bi se koliko stvari ostaje nezapaţeno meĎu djevojkama u školi«, odgovorila mi je Sissy, »a i svima će biti drago što je nema. Gospodin Holmes je mnogo manje strog nego ona.« I meni je bilo drago što odlazi jer je znala sve o meni. Jahanje mi još nije bilo dopušteno. Mišići na listovima oslabjeli su mi tijekom bolesti, ruke su mi omlitavjele, a ramena se pretvorila u koščice. Kada bih jako udahnula, mogla sam rukama obaviti vlastiti struk. Silno sam oslabjela, prvi put otkad sam znala za sebe. Zadnji sam put tako slaba bila kao novoroĎenče. Jednog sam se poslijepodneva iskrala do konjušnice dok su ostale djevojke učile u Dvorcu. Sada smo umjesto promatranja ptica, botanike i slikanja imale satove povijesti, knjiţevnosti i domaćinstva. Matematika i prirodne znanosti očito nisu postojale u ovoj gorskoj enklavi. Nisu nam ni zadavali mnogo domaćeg rada niti smo morale mnogo vremena provoditi učeći, a meni je, naravno, najdraţi predmet bila knjiţevnost. Predavala nam ju je prilično dosadna učiteljica, gospoĎica Brooks, koja bi naglo ţivnula kada bi počela govoriti o knjigama koje voli. Promatrala sam je i zaključila da je to uvijek tako — dosadne djevojke postaju zanimljivije kada ih očara dobra knjiga. Djevojke su većinu vremena provodile meĎusobno se ogovarajući u dnevnom boravku Dvorca ili čitajući časopise. Naari me nije prepoznala niti mi se obradovala kao što bi to bio slučaj sa Sasijem. Nije me još dovoljno dobro poznavala. Ipak, ja sam se obradovala mirisu konja i s uţitkom sam je pomilovala po mekanoj njušci te joj zagladila čuperak grive nad čelom. Njuška joj je bila glatka poput svile, pomislila sam, no bila je zapravo još njeţnija.


Kada sam za leĎima začula korake, isprva sam mislila da mi se pribliţava konjušar, no kada sam se okrenula, spazila sam Deccu Holmes. Djevojčica je u ruci nosila kratak bič i pruţala ga prema meni. »Pronašla sam ovo«, rekla je. Bila je umrljana zemljom po obrazu, ali inače je bila vrlo lijepo dijete. Od majke je naslijedila bademaste oči, a na oca je bila crnomanjasta. Kosa joj je uvijek bila uredno spletena u pletenice, ali sada su se one djelomično rasplele i pramenovi tamnosmeĎe, gotovo crne kose padali su joj po licu. Uzela sam bič iz njezine ruke. »Hvala«, rekla sam, a onda nisam znala što bih dalje. »Kako se to zove?« upitala me. »Bič«, odgovorila sam, a onda mi se učinilo da bih joj trebala reći još nešto, pa sam slovkala riječ: B-I-Č. No samo me upitno pogledala. »Bič«, ponovila je, a zatim ispruţila ruku i još jedanput rekla: »Bič!« Vratila sam joj ga. »Za što se koristi?« upitala je. »Za poticanje konja kada je lijen«, rekla sam, a ona me opet upitno pogledala. »Time ga se udara da ide brţe.« »Kao kad djeca dobiju po guzi?« upitala je Decca. »Točno tako.« Zgodni je konjušar ušao u štalu i Naari je na zvuk njegovih koraka odmah gurnula glavu kroz otvor na odjeljku. Bilo je vrijeme hranjenja. Decca je poskočila unatrag i plašljivo odmjerila Naari. »Ne boj se«, rekla sam, »samo je gladna. Raduje se, kao što se ti raduješ slatkišima.« Bilo mi je čudno što se djevojčica koja odrasta uz konje toliko boji tih ţivotinja, najnjeţnijih stvorenja na kugli zemaljskoj. No nijednu Holmesovu kćer nikada nisam vidjela na konju. »Ţeliš li joj dati kockicu šećera?« zapitala sam je. Decca je odmaknula kosu s očiju i kimnula glavom. Pokazala sam joj kako da ravno ispruţi dlan, da je Naari ne bi slučajno ujela za prst, a kobila je njeţno polizala kockicu s Deccine ruke te je potom pregrizla straţnjim zubima. Decca se zahihotala. »Škaklja me.« Zajedno smo se vratile do Dvorca. Decca je svoju malenu, ljepljivu ruku ugurala u moju jer me, čini se, sada smatrala prijateljicom. Zbog


druţenja s djevojčicom moja mi vlastita obitelj nije još više nedostajala, kao što sam mislila da će biti — uz nju mi je, ustvari, moja obitelj nedostajala mnogo manje. Podsjećala me na Sama, na njegovu radoznalost i tihu strast. Sve je primjećivala, dobro je zapaţala, a točno je takav bio i Sam. Takav je i sada. Sve promatra, svakoga vidi. GospoĎa Holmes iznenadila se kada smo zajedno ušle u blagovaonicu, ali onda se nasmiješila svojoj najmlaĎoj kćeri, koja joj je potrčala u susret. Dok joj je Decca pričala gdje je bila i što je radila, majka joj je izravnala raspletenu kosu. Činila je ono što čine sve majke — nije to bilo tek slušanje. ZaglaĎivala joj je kosu, popravljala pletenice, ispravljala njezine izgovorene riječi. Bila je vrlo vješta u tome, baš kao i moja majka. Djevojčica nije ni primijetila, a za večeru je sjela sasvim uredna. *** Sljedećeg sam dana rekla gospodinu Holmesu da bih htjela razgovarati s njime, pa me poveo do svojega ureda, u kojemu sam zadnji put bila s ocem. Putem smo prošli pokraj Jettie, koja mi se nasmiješila. SviĎala mi se Jettie, doţivljavala sam je kao neusiljenu osobu. Ured gospodina Holmesa bio je pun koţe i pokućstva obloţenog mjedi, a ondje je bio i divan presvučen smeĎim baršunom na kojemu sam sjedila one večeri kada sam stigla ovamo. Ondje su, pretpostavljala sam, sjedile sve dame i djeca, za leĎima svojih supruga i očeva. Pitala sam se je li moj otac išta od toga primijetio ili je bio suviše zaokupljen prebacivanjem odgovornosti za vlastitu kćer na potpuno nepoznatog čovjeka, pa mu prostorija u kojoj se nalazio nije značila ništa. »Oporavljaš li se, Thea?« »Da, hvala na pitanju.« Dlanom je podbočio bradu. Izgledao mi je suviše krhko za čovjeka koji je junački ustrijelio rakuna. »Imam jednu zamisao«, započela sam, ali onda mi se takav početak učinio djetinjastim pa sam se ispravila: »Zapravo, imam prijedlog.« »Izvoli«, kimnuo je glavom, »samo nastavi.« Činilo se da ga zabavljam. »Vaše kćeri. Htjela bih ih podučavati.« »Čemu bi ih podučavala, Thea?« U kosi mu nije bilo sijedih vlasi, kao u očevoj, ni na licu bora. Bilo


mu je trideset, moţda trideset jedna godina, nitko u kampu nije bio sasvim siguran, a njegovoj najstarijoj kćeri, Sarabeth, bilo je jedanaest, što je značilo da je postao otac u vrlo mladoj dobi, tek nekoliko godina stariji negoli što sam ja bila u tom trenutku. Djevojke iz kampa govorkale su o tome da je gospoĎa Holmes starija od svojega supruga, ali jedino sam ja znala točan podatak. Imala je otprilike jednako godina koliko i moja majka — trideset šest. U to je doba bilo veoma neobično da muškarci stupe u brak sa ţenama starijima od sebe — moj je otac, primjerice, bio pet godina stariji od moje majke — pa mi se gospodin Holmes još više svidio zbog toga. Činio mi se velikodušnim. Zbog toga su vjerojatno i imali djecu čim su se vjenčali. Ţene su starjele brţe od muškaraca. »Podučavala bih djecu jahanju«, rekla sam nešto hrabrije. Ohrabrilo me nešto u načinu na koji me gledao, neko nestrpljenje koje sam primijetila na njegovu licu. Rukom sam pokazala na uokvirenu sliku na njegovom radnom stolu, na njegove kćeri odjevene u bijelo. »Decca mi je rekla da ni ona ni njezine sestre ne znaju jahati, a ţeljele bi to naučiti.« »Stvarno ti je to rekla?« upitao je. Kimnula sam glavom. »Naravno, zatraţila bih pomoć od gospodina Albrechta. Ne bih bila sama s njima.« »Ne brine me to što bi bila sama s njima«, pogledao je fotografiju. »I doista bi trebale naučiti jahati, i njihova majka i ja to mislimo. Posebice Sarabeth i Rachel. No Decca mi se čini premalenom.« Odmahnula sam glavom i pomakla se prema rubu stolca. »Ma, nije«, rekla sam, »što mlaĎa, to bolje. Ako sada počne učiti, jahanje će joj ubrzo postati najprirodnija stvar na svijetu.« Pogledao je neke papire na stolu i nasmijao se, kao da se sjetio šale koju samo on zna. Čekala sam. Silno sam ţeljela pozitivan odgovor i nastojala sam iskoristiti ljubaznost gospodina Holmesa — ili sam, ljepše rečeno, računala na nju. Ako mi itko dopusti ostvariti zamisao, to će biti on. »Molim vas«, rekla sam. »Doista se ţelim baviti konjima, a ne smijem jahati dok ne ojačam.« Nadala sam se da mi glas ne zvuči suviše očajnički, premda je vjerojatno zvučao upravo tako. Očaj mi je potpuno obuzeo mozak. Ono što mu nisam rekla jest da se ne ţelim samo baviti konjima, nego da se ţelim druţiti s njegovim kćerima. One su obitelj, a ja na tome mjestu obitelj nisam imala. Nisam mu rekla ni da se osjećam ugodno u njegovu društvu te mi zbliţavanje s njegovim kćerima znači


zbliţavanje s njim. Nikada mu to ne bih priznala. »U redu, Thea«, rekao je nakon nekoliko trenutaka, »uvjerila si me. Ja ću pak uvjeriti gospoĎu Holmes.« Je li proniknuo moje dvojake razloge? Konji i djevojčice, djevojčice i konji? Ţeljela sam se druţiti s djecom koja se druţe s konjima. Ţeljela sam promatrati Holmesove kćeri kako se zaljubljuju u te ţivotinje. I ţeljela sam da njihov otac promatra mene. Na satu se povijesti nisam uspijevala koncentrirati i nisam se mogla sjetiti mjesta na kojemu je Grant doţivio veliki poraz u GraĎanskom ratu. »Shiloh«, odgovorila je Leona umjesto mene. Sam bi me se stidio. Napamet je znao sve datume svih tih bitaka. Nakon povijesti imali smo francuski, pa je napokon došlo vrijeme ručka. »Vidjet ćemo se poslije«, rekla sam Sissy, koja je čavrljala s Evom i potrčala prema Leoni. »Nema trčanja«, doviknula mi je nadglednica čiji je glas zvučao poput Hennyna, ali nisam se okrenula. Usporila sam i stala zaobilaziti djevojke koje su hodale prema blagovaonici. Bilo ih je tako mnogo. Već sam bila zaboravila kolika se masa djevojaka kreće izmeĎu učionica i blagovaonice. Malo sam se pregrubo okrznula o Alice Hunt i ona me prijekorno pogledala, pa sam joj se ispričala. Leona se nije okrenula, ničime mi nije dala do znanja da me čula. Ponestajalo mi je daha, boljele su me noge i osjećala sam da mi se na gornjoj usnici stvaraju kapljice znoja. Bila sam već pomalo očajna i nije mi bilo dobro. »Thea«, mirno mi se obratila Leona kada sam je napokon dostigla. »Zdravo«, rekla sam i uskladila ritam koraka s njezinim. »Htjela sam ti zahvaliti na bombonijeri«, dodala sam, »bila je izvrsna.« Skoro sam rekla predivna. Bila je to riječ kojom je moja majka izraţavala najveću hvalu, a činila je to iznimno rijetko. »Nema na čemu, sitnica«, odvratila je, »rekla sam majci i ona je to sredila.« »Poslala je bombonijeru iz Teksasa?« Leona se nasmijala. »Da, poslala ju je s drugog kraja zemlje.« Bila sam joj toliko blizu da sam primijetila sitne platinaste dlačice nad njezinom


gornjom usnicom, jedini znak nesavršenstva na inače besprijekornom licu. Okrenula se prema meni i pogledala me, a u tom sam trenutku imala osjećaj kao da me uhvatila u zurenju, pa sam se zacrvenjela. »Ne, nije ju poslala iz Teksasa«, rekla je zabavljeno. »Čokolada bi se rastopila. No bila je švicarska. Jesi li osjetila razliku u okusu?« »Naravno da jesam.« Došle smo do ulaza u blagovaonicu pa je Leona zastala, primila vrata i rukom mi pokazala da uĎem, kao da je kavalir. Sjela sam na svoje mjesto za stolom i promotrila hranu: prţenu piletinu, jelo koje je većina djevojaka u kampu oboţavala. Uz nju su nam servirali grašak i pečeni krumpir. Nisam imala teka, ali ledeni mi je čaj i dalje prijao. Netko je Henny — sada s golemim zaručničkim rubinom i dijamantom na debeljuškastom prstu — očito bio rekao da pripazi jedem li dovoljno, pa mi je njezino neprekidno pogledavanje u mojem smjeru išlo na ţivce. Uzela sam najmanji komad piletine koji sam pronašla — krilo — i nešto više pečenoga krumpira da bih nadoknadila malu porciju mesa. Od pomisli na meso sada mi se preokretao ţeludac. Dok sam boravila u stacionaru, počela sam zamišljati vlastita pluća kao goleme komade crvenoga mesa što je na rubovima pocrnjelo. Kada bih se osjećala lošije, zamišljala sam kako se crnilo širi prema središtu pluća, a kada mi je bilo bolje, zamišljala sam kako se povlači. Molly je za stolom stalno gnjavila Henny pitanjima o rakunu, a na drugom sam kraju prostorije vidjela da Sissy suosjećajno kima glavom i nešto mrmlja vitkoj Katherine Hayes, koju sam prepoznala po kovrčama. Pitala sam se je li i njezin stric imao slične kovrče i bilo mi ju je ţao, iako nisam znala je li svojega strica voljela onoliko koliko sam ja voljela svojeg. Bila sam i malo ljubomorna na nju — za razliku od mene, ona nije ni za što bila kriva. Okrenula sam se natrag prema tanjuru. Henny mi je dobacila pogled i ja sam joj se nasmiješila. Za samo tjedan dana opet ću postati obična djevojka iz Yonahlosseeja. U redu, bila sam bolesna, ali sad sam se oporavila. Sve će opet biti po starom.


8. Draga Thea, javili su nam da si bolje. Planinski je zrak sada zacijelo pogodniji za tebe negoli zrak ovdje, kao i sve tvoje prijateljice i sva ta gomila konja. Jesu li ti učitelji dobri? Nisi nam pisala gotovo mjesec dana. Nadam se da je ta tišina tek znak da imaš mnogo posla u kampu. Ništa se bitno nije promijenilo — i dalje drţim nastavu Samu, a tvoja je majka po cijeli dan u vrtu, gdje svoje ljubljene biljke priprema za zimu. Sjeti se katkad svojih roditelja, Thea, i pošalji nam koje pismo. Budi milosrdna, Thea, to je osobina koju je Bog dao jedino ljudima. Samo je još tjedan dana do tvojeg roĎendana. Sretan ti roĎendan! (Isto ću, dakako, zaţeljeti i Samu.) Nisi valjda mislila da ću zaboraviti. Dan kada si se rodila bio je najsretniji dan u mojem ţivotu, u ţivotu sviju nas. Volim te, tvoj otac Istina, nisam im pisala još od stacionara, otkad sam saznala da se ne vraćam kući krajem ljeta. Bila sam ljuta — znali su da sam bolesna, a nisu došli po mene — no srdţba mi je već bila oslabila. Jednostavno sam shvatila da ću ovdje lakše ţivjeti ne budem li razmišljala o njima. Naviknut ću se da ih nema, naučit ću samu sebe da ne čeznem za njima. Svoj ţivot u Yonahlosseeju morala sam naučiti ţivjeti bez razmišljanja o tome kako ću ga uobličiti u pismu. Očevo sam pismo spremila u ladicu toaletnog stolića, zajedno sa Samovim rupčićem, koji nisam mogla ponijeti u stacionar. Isprva mi je nedostajao, ali onda sam se navikla. Da sam bila jača, ne bih bila ni otvarala njihova pisma, koja su stizala jedanput tjedno. Majka i otac pisali su mi naizmjence i svako bi me njihovo pismo oneraspoloţilo. Sissy je to primijetila. No nisam ih imala snage ostaviti i ne pročitati. Kopkalo me ima li u njima kakvih novosti o


Samu, moţda čak i o Georgieju. *** Dan zahvalnosti u Yonahlosseeju nije se posebno slavio, izgledao je tek kao nešto svečanija varijanta nedjeljne večere. Sissy je otišla kući na tjedan dana i u Monroevilleu čeznula za tjednim susretima s Booneom, koji bi je obilazio svakoga četvrtka. Mary Abbott bila je, osim mene, jedina djevojka iz kuće Augusta koja nije otišla kući, a atmosfera u blagovaonici bila je gotovo svečana. »Thea!« zazvala me Decca kada sam ušla u blagovaonicu s Mary Abbott. Osvrnula sam se po prostoriji i shvatila da djevojke ne sjede na svojim mjestima. Bilo mi je ţao Mary Abbott, za koju sam znala da bi jedva dočekala da poĎe za mnom, ali nije mogla sjesti za glavni stol bez poziva, a Decca me uhvatila za ruku potpuno ignorirajući moju kolegicu, kao što to djeca već znaju činiti. Odvela me do glavnoga stola, za kojim je sjedilo nekoliko učitelja i Alice Hunt, koju je očito netko takoĎer pozvao onamo. GospoĎica Brooks mi se nasmiješila i ja sam joj uzvratila, a gospoĎa i gospodin Holmes sjedili su jedno nasuprot drugome, svaki na jednome čelu stola, kao da su domaćini blagdanske večere. Na neki su način to i bili. Gospodin Albrecht sjedio je do gospoĎe Holmes i takoĎer mi se nasmiješio. Sissy mi je rekla da su on i gospoĎa Holmes bliski prijatelji, ali nitko u tome nije vidio ništa zanimljivo jer gospodin Albrecht nije bio pristao muškarac, niti je gospoĎa Holmes bila lijepa ţena. »Sjedni ovamo«, rekla mi je Decca i pokazala na stolac pokraj svojega. Nije ţeljela sjesti prije nego što sam se i ja smjestila, čak je i podigla ubrus s mojega tanjura i rasprostrla mi ga na krilo. Gospodin Holmes zabavljeno ju je promatrao. »Thea«, obratio mi se, »drago mi je što si nam se pridruţila. Velika si zvijezda u našoj kući, a Decca je tvoja najveća oboţavateljica.« Decca je na to ozbiljno kimnula glavom, Sarabeth mi se veselo nasmiješila, ali Rachel je izgledala kao da je do maločas plakala. Obrazi su joj bili natečeni i išarani ruţičastim mrljama. »To mi dosta laska«, rekla sam i govorila sam istinu. Kao i uvijek, Alice Hunt nije me ni pogledala. Promatrala sam djevojke koje su ulazile u blagovaonicu i spazila Leonu, koja je kosu čvrsto svezala u punĎu i pogledala me ravno u oči, kao da je shvatila da


razmišljam o njoj, ali izraz njezina lica nije otkrivao baš ništa. Po školi se govorkalo da i njezina obitelj pati od financijskih problema, barem mi je tako rekla Sissy, i upravo takvim riječima — pate, kao da je nedostatak novca kakva rana ili bolest. Što je najgore, opis joj je bio točan. Ipak, Sissy nije vjerovala glasinama, a nisam im vjerovala ni ja. Leona se i dalje drţala kao bogataška kći, izgledala je kao bogataška kći, ali sada sam se zapitala zašto nije otišla kući za Dan zahvalnosti. GospoĎa Holmes bluzu je na vratu učvrstila staromodnim ţalobnim brošem iza čijega je stakla bila ispletena kosa mrtvih. No morali ste ga pogledati izbliza da biste shvatili kako je riječ o kosi, izdaleka je izgledala kao komadić hrapave tkanine. Ja sam pak već prije bila čitala o ţalobnom nakitu koji su Viktorijanci jednostavno oboţavali. Bio je to, uz spiritističke seanse, još jedan od njihovih neuspješnih pokušaja da se poveţu s mrtvima. Doduše, moţda ti pokušaji i nisu bili sasvim neuspješni. Moj otac nije vjerovao u duhove, ali nije nam mogao sa sigurnošću dokazati da ne postoje. I moja je majka imala ţalobni medaljon, koji je naslijedila od prabake. Bio je načinjen od čistoga zlata, a izraĎen je u spomen na njezina sina, koji je umro s pet godina. I moji bi roditelji, što se mene tiče, mogli biti mrtvi, u glavu mi se ušuljala nepozvana misao koje sam se odmah postidjela. Još jedna potvrda da sam zla osoba kojoj se glavom vrzmaju zle misli. GospoĎa Holmes primijetila je moj pogled i nagonski rukom posegnula prema vratu. Vidjelo se da je nekada bila lijepa, prije nego što je izgubila liniju. Pitala sam se koga je izgubila, ali moţda pak nosi broš samo za ukras. Pitala sam se i kako je upoznala gospodina Holmesa. U kampu se pričalo da je gospodin Holmes prebjegao sa Sjevera na Jug, a iako nitko nije znao zašto, u maštovitijim su se pričama spominjali kockarski dugovi i nesretna ljubav (ne gospoĎa Holmes). Mislila sam da će nam za Dan zahvalnosti dopustiti da se odjenemo u vlastitu odjeću, ali čak su i Holmesove kćeri bile odjevene u uštirkane bijele suknje. Sarabeth je već bila dovoljno stara za prvi razred u kampu, ali nekako mi se činilo da nikada neće ţivjeti s djevojkama po kolibama. Zavoljela sam sestre Holmes, posebice Deccu, koja je i mene silno voljela, ali s vremenom mi se počela sviĎati i Sarabeth — njezinu sam bucmastu figuru počela doţivljavati simpatičnom, čak i lijepom. Rachel je


bila tiha i plaha, svega se bojala, a ja sam se nadala da ću je naučiti neustrašivosti, barem kada je o konjima riječ. Naposljetku, tu je bila Decca, dijete čiji je ţivot, činilo se, bio obasjan sretnom zvijezdom. Bila je najdarovitija jahačica od sve tri sestre i moţda sam je zbog toga najviše voljela. Bila sam im potrebna i sviĎao mi se taj osjećaj — sada netko treba mene, umjesto da ja stalno trebam nekoga drugog. Decca je ispruţila ruku i na njezinu sam tanašnom zglavku primijetila narukvicu s dijamantima i smaragdima. »Prekrasna je«, rekla sam i prstom prešla preko pravokutnih smaragda i sjajnih, okruglih dijamanata. Narukvica je bila prefina za djevojčicu Deccine dobi, čak ju je i Alice Hunt pozorno promotrila. »Djevojke su se jutros dokopale mojega nakita«, objasnila je gospoĎa Holmes, »i Decca si je odabrala najljepši.« Uzdahnula je, ali dobronamjerno. Blagdan ju je očito udobrovoljio. S iznenaĎenjem sam ustanovila da je gospoĎa Holmes popustljivija nego moja majka, barem kada je o nakitu riječ. Moja je majka svoj najljepši nakit drţala zaključan u sefu. Decca se ponosno nasmiješila. »Ja sam najljepša!« poviknula je, a Sarabeth joj je preko usnica poloţila prst. Prostorijom je zavladala tišina, kao i uvijek u takvim prilikama, ali nikada prije nisam imala šansu izbliza promatrati kako funkcionira taj ritual. I prije nego što je gospodin Holmes do kraja ustao sa stolca, svi su zašutjeli. »Pruţi ruke«, došapnula mi je Decca jer sam, ne znajući za običaje glavnoga stola, drţala ruke presavijene u krilu. Za glavnim su se stolom tijekom molitve očito drţali za ruke. Gospodin Holmes pognuo je glavu, ali glas mu je svejedno odjekivao, dubok i melodiozan. Promatrala sam ga onoliko pozorno koliko sam mogla svijena vrata. Zahvalio je Bogu na svemu na čemu je i inače zahvaljivao: na nama, na zdravlju i sreći, te s obzirom na to da je bio Dan zahvalnosti, na duhu dareţljivosti. »Nemojte, molim vas, zaboraviti ni one koji nemaju toliko sreće kao mi. Neka njih, kao i nas, blagoslovi dragi Bog.« Zastao je i činilo se kao da ţeli još nešto kazati, no neko je vrijeme samo šutio. Nekoliko se djevojaka počelo meškoljiti. Bilo nam je teško na dulje vrijeme odrţati pozornost.


»Ni mi u zadnje vrijeme nismo ostali otporni na tragedije. Pomolimo se zato za one djevojke koje su se morale vratiti kući«, rekao je i odjednom su se svi prestali meškoljiti. Imao je našu pozornost. Nitko nikada prije, ni on ni gospoĎa Holmes, nije rekao da su djevojke koje su otišle iz škole to morale učiniti zato što im očevi više nisu mogli plaćati školarinu. Znali smo to, naravno, ali ne sluţbeno. GospoĎa Holmes se na to namrštila, ali nije mi bilo posve jasno izraţava li nezadovoljstvo zato što je njezin muţ javno priznao tu činjenicu ili je pak tuţna zbog odlaska tih djevojaka. »Amen«, izgovorili smo svi u zboru. Decca je zadrţala ruku u mojoj i nasmiješila mi se. Dva su joj prednja zuba bila blago razmaknuta, pa iako sam znala da će taj razmak vjerojatno nestati kada joj ispadnu mliječni zubi, napola sam se nadala da neće. Povukla me za ruku i bez vidljivog se razloga nasmijala, a zatim je ispustila. Vječito je smišljala neke igre, najčešće poznate samo njoj. Djeca su doista bila nesmotrena i nepredvidljiva, kao što sam se i bojala, ali bio je to dio njihova šarma. »Kakav nadjev za pečenku radi tvoja majka?« odjednom me upitala Sarabeth, dok su nam još servirali hranu. Skriveno je značenje tog pitanja bilo prilično jasno. Zašto si ovdje, a ne sa svojom obitelji? Sarabeth je od majke, čini se, naslijedila lukavost. »Ne radi nikakav nadjev«, odvratila sam. »Naša majka radi nadjev od kukuruznoga kruha«, ubacila se Decca, »za naš vlastiti Dan zahvalnosti.« »Makni laktove sa stola, Decca«, upozorila ju je gospoĎa Holmes. »Vaš vlastiti Dan zahvalnosti?« upitala sam. »Sutra«, odgovorila mi je gospoĎa Holmes. »Djevojke se moraju naučiti kuhati i postavljati stol. Neće ih cijeli ţivot netko posluţivati, barem mislim da neće.« Dok je to govorila, kutljačom je prelijevala umak po tanjuru, a pogled joj je lutao od jedne kćeri do druge. Bila bih je najradije pitala gdje će onda sve ostale djevojke naučiti kuhati i postavljati stol. Ja sam, primjerice, znala umijesiti ne tako loše tijesto za pitu i očistiti pile, a ove me godine Idella trebala naučiti kako pripremiti zimnicu. No kuhanje me nije zanimalo, baš kao ni ostali kućanski poslovi. »Jedete li na Floridi zmije?« upitala me Rachel. »I aligatore?« Zacrvenjela sam se. Eva mi je rekla da je rumenilo u obrazima prokletstvo crvenokosih, iako moja kosa nije baš bila crvena. Eva je odvratila kako je ipak dovoljno crvena.


GospoĎa Holmes prijekorno je odmjerila Rachel. »Rachel«, rekla je, »to nije pristojno pitanje, pogotovo ne za stolom.« Rachel je kimnula glavom. Nije ţeljela biti nepristojna, samo joj je ponekad bilo teško procijeniti što jest, a što nije prikladno trenutku. »Ne, u redu je«, nasmiješila sam se. »Ne jedemo zmije, ali jela sam puno raka.« »Rakova«, ispravio me gospodin Holmes i namignuo djevojčicama. »Govori kao prava Juţnjakinja, zar ne?« Alice Hunt na tu je napomenu odmah naćulila uši. Bila bi najradije, pretpostavljam, uzviknula da je ona prava Juţnjakinja. Ja sam se, pak, samo nasmijala. »Nisam baš prava Juţnjakinja«, odgovorila sam. Njegove su kćeri, meĎutim, bile prave male Juţnjakinje, sa ţabicama i volančićima na haljinama, juţnjačkim naglaskom i velikim mašnama u kosi. »Ali dolaziš iz najjuţnije američke drţave. Što bi drugo bila nego Juţnjakinja?« »Ja sam FloriĎanka. A mi, FloriĎani, druga smo sorta.« »Sorta koja prkosi društvenim normama i pravilima civilizacije? Sorta za sebe?« Od svih ljudi za stolom, jedino smo on i ja govorili i zbog toga sam imala osjećaj kao da me netko upravo postavio na pozornicu. Privukla sam previše pozornosti na sebe. Alice Hunt vrlo si je njeţno tapkala ubrusom po kutovima usnica. »Ne mogu govoriti u ime svih stanovnika te drţave«, rekla sam nonšalantno, ali glas mi je svejedno zvučao hladno i ozbiljno, »ali Florida je doista drugačija. Osim toga, mislim da nismo dovoljno Juţnjaci po mjerilima ostatka Juga.« Alice Hunt je kimnula glavom. Imala sam osjećaj da je to prvi i zadnji put da će se u bilo čemu sloţiti sa mnom. Gospodin Holmes nekoliko me sekundi pozorno promatrao, a onda je Rachel, koja do tog trenutka nije pojela ni zalogaja, počela plakati. Ruke je prekriţila na prsima i netremice zurila u tanjur. Svi smo je neko vrijeme glupo promatrali, a onda je gospodin Holmes prekinuo šutnju. »Joj, Rachel«, promrmljao je.


GospoĎa Holmes na to je ustala. »PoĎi sa mnom, dušo.« Kada su otišle, za stolom je zavladao muk. »Rachel je imala teţak tjedan«, objavio je gospodin Holmes, ali nitko nije ništa odgovorio. Kimnula sam glavom i činilo se kao da je zahvalan na tome. »Vrlo je osjetljiva.« Nakon večere, dok sam polako napuštala blagovaonicu, pristupila mi je Leona. »Thea«, obratila mi se i uhvatila me pod ruku. Zapanjeno sam je pogledala. »Večeras je pun mjesec«, rekla je dok smo silazile niza stube, pa sam pogledala u vis. Mjesec je doista bio pun. Očekivala sam da će reći još nešto — nije li prekrasan, kad ga gledam, poţelim otići kući — bilo što, bilo kakvo objašnjenje prisnosti koju je ostvarila kada me primila pod ruku i iščekivanja u tonu njezina glasa koji je gotovo drhtao, što se s Leonom inače nikada nije dogaĎalo. Nju je krasio čvrsti stoicizam i po tome se uvelike razlikovala od drugih djevojaka u Yonahlosseeju, koje su često plakale, hihotale i mahale glavom zbog oduševljenja, histerije ili već neke druge kombinacije osjećaja. »Vrijeme je savršeno za jedno noćno jahanje«, rekla je i pogledala me očima prepunim nade. Shvatila sam kako me poziva da poĎem s njom. Konjušnica je bila prazna, ali za svaki smo slučaj bile vrlo tihe. Gospodin Holmes bio bi vrlo nezadovoljan kada bi saznao da sam se oglušila o liječničke naputke, no bilo je vrlo malo vjerojatno da će se te večeri spustiti do štale. Bilo je i uzbudljivo pretvarati se da bi nas netko mogao uhvatiti, da se izlaţemo nekakvoj opasnosti — inače smo se u Yonahlosseeju rijetko izlagale opasnostima. Mogle smo pasti na ispitima, pušiti u šumi, bezobrazno se ponašati prema učiteljima, a zauzvrat bismo dobile samo upozorenje ili ukor. Jedino je petljanje s momcima moglo ugroziti poloţaj učenice u Yonahlosseeju, jedino su joj momci mogli uništiti ugled. GospoĎa Holmes često je govorila o obrazovanju i o stvaranju mjesta za ţene u svijetu, ali prava je istina bila sljedeća — najgora stvar koju smo u školi mogle učiniti bila je da se prelako predamo muškarcu. Leona i ja hodale smo na prstima, ne dopuštajući tvrdim potplatima naših jahaćih čizama da se preglasno sastanu s tlom, iako nas osim konja ionako nitko ne bi čuo. Konji su nas pak začuĎeno promatrali, razrogačenih očiju i ušiju okrenutih unaprijed, svi do jednoga s glavama izbačenim kroz otvore pregrada. Zauzdala sam Naari i povela je cijelom duţinom štale, a


ona mi je nervozno dahtala u rame. Umirivala sam je njeţnim mrmljanjem. Bila je puna energije i kada sam je zajahala, poda mnom je zaplesala poput kakvoga golemog duha, nespretno udarajući kopitima jedno o drugo. I ona je, kao i ja, ispala iz forme. Leona nas je povela stazom koja je bila dovoljno široka samo za jednoga konja. Naari se to nije sviĎalo i stalno je pokušavala prestići Kralja, ali ja sam je zadrţavala, povlačeći uzde i premještajući teţište da bi joj svratila pozornost. Nakon kraćega jahanja po stazi izbile smo na veliku čistinu, gdje smo obje, bez ijedne riječi, potjerale konje u galop. Ustale smo sa sedla, oslonjene o stremene i pustile ih da lete pod nama. Jahale smo toliko blizu da su nam se u trenutku čizme okrznule jedna o drugu, jer tako se konji i utrkuju — vrat uz vrat. Mjesec je nad nama blistao poput sjajne kugle i osvjetljavao nam put te se na trenutak učinilo kao da se pred nama prostire beskrajno prazno polje, dokle god nam pogled seţe. Dopustila sam Naari kontrolu nad glavom te se prepustila ugrizima hladnoga zraka u ušima, toplini u listovima koji su se doticali Naarinih slabina te šibanju kose, koju nisam dospjela isplesti, po obrazima. Htjela sam tako jahati zauvijek. Što se drugo uopće moţe reći o galopu? Osjećaj je to vrlo blizak strahu jer Naari bi od samo jednog pogrešnog koraka mogla slomiti nogu i ja bih pala te se razbila na tlu zapanjujućom brzinom. No dok jašete konja koji galopira, ne ţelite nikada prestati. Znala sam da se Leona osjeća kao i ja. Naari se poda mnom kretala toliko brzo da sam jedva osjećala njezine pokrete. Otac nam je jednom rekao da je povijest lekcija, način na koji učimo da nikada ne smijemo zaboraviti ono što se dogodilo prije nas. Znala sam i iz vlastitog iskustva da prošlost nikada ne moţeš potpuno ostaviti za sobom. No u galopu u koji sam se dala te noći na Dan zahvalnosti, prvi Dan zahvalnosti koji sam provela bez svoje obitelji, ostavljala sam prošlost za sobom. I koliko god taj osjećaj moţda bio varljiv, što smo se brţe kretale, udaljenost se povećavala. Naari i ja povele smo u utrci — bila je manja i okretnija, po prirodi brţa od Kralja, ali osjetila sam Leonu na njezinu boku i shvatila da nas pokušava prestići. Do toga sam trenutka jednostavno puštala Naari da se rastrči, ali u jednome sam času stisnula noge oko njezinih slabina i lagano je dodirnula mamuzama. Bilo je to sasvim dovoljno. Poletjela je pred Kraljem. Za leĎima sam čula tek njegovo bijesno dahtanje. Poslije smo se Leona i ja vratile preko polja laganim hodom na


svojim umornim konjima. Nikada se prije nisam utrkivala, jedino sam samostalno galopirala na poniju. »Brza je«, rekla je Leona i bio je to samo napola kompliment. Napola mi je htjela reći i da Naarina brzina nema nikakve veze sa mnom, no ja sam znala da se na utrkama konji ne natječu bez dţokeja. Zatim je ponovno progovorila. »Druge me djevojke ne vole«, rekla je i zastala. »Misle da sam hladna.« Znala sam da govori o Sissy, koja ju je opisala upravo tim riječima. »Ali baš me briga što misle o meni. Stalo mi je jedino do konja.« Promatrala sam je dok je govorila — njezin savršeni profil, savršenu kombinaciju četvrtaste brade i dugačkoga nosa. Skrenula sam pogled prema svojim rukama, ispucalim i crvenim od stezanja uzda na hladnoći. »Znam…«, započela sam i htjela reći još nešto, ali nisam pronalazila riječi. Glas mi se samo izgubio u noći. Znala sam što znači voljeti konje, ali znala sam i što znači voljeti ljude. Znala sam što je ţelja, što je ţudnja, tako jaka da si zbog nje spreman sve drugo baciti u njezinu vatru. Postojao je razlog iz kojega taj Dan zahvalnosti nisam provela kod kuće, ali što je bilo s Leonom? Jesu li govorkanja istinita? Činilo se da nisu jer se ponašala isto kao i uvijek. Bila je tiha, jaka, nitko joj ništa nije mogao. *** Te sam večeri još dugo leţala u krevetu razmišljajući o majci. Prvi sam put zajahala kao novoroĎenče, smješteno u sedlo pred majku, na njezinom starom konju, Chikeeju. Uginuo je kada mi je bilo sedam godina i majka nakon toga više nikada nije zajahala. Dugo sam je ţalila. Mislila sam da joj jahanje sigurno nedostaje. Smatrala sam to nedvojbenim gubitkom. Ne sjećam se da mi je itko ikada točno rekao zašto je majka prestala jahati, ali maglovito sam to povezivala s bolovima od kojih je povremeno trpjela, a koji su bili posljedica našega roĎenja. No nije se nikada ţalila. Majka je Chikeeja dovela sa sobom u brak i bila mu je gotovo dvadeset jedna godina kada je uginuo, što je vrlo visoka dob za konja. Pokopan je tamo gdje je pao mrtav, na pašnjaku. Otac je morao uposliti nekoliko radnika da bi iskopali dovoljno velik grob. Na slikama mi je uvijek izgledao lijepo — taman i s njeţnim, velikim očima. Majka ga je voljela. Lako je voljeti konje. Majka je uvijek govorila da jašem glavom, a ne srcem, što je dobro u


mnogim pogledima, ali je i tvrdila kako mi neće osigurati Sasijevu trajnu odanost. Tu sam njezinu tvrdnju smatrala romantičnom zabludom. Okrenula sam se prema prozoru s kojega se nije vidjelo ništa — noć je bila toliko tamna. Silno sam ţeljela da je majka te večeri ovdje sa mnom. Htjela sam joj pokazati kako sam letjela na konju. Bi li me onda voljela? Bi li se duboko u duši prisjetila da sam njezina kći, ona koja tako divno jaše, koja sjedi u sedlu i ne miješa se u kretanje konja koji trči najbrţe što mu vrijeme i prostor dopuštaju? Majko, osjećala sam se kao da lebdimo. Majko, ako me ne moţeš voljeti srcem, voli me barem glavom. U tom se trenutku preda mnom pojavilo lice. Na trenutak sam pomislila da sam uspjela prizvati majku, ali onda sam shvatila da je preda mnom momak. Uspravila sam se u krevetu. Srce mi je snaţno lupalo, iako sam do tog trenutka već shvatila da s druge strane prozora stoji Boone. Poţurila sam van, umirena zvukom hrkanja Mary Abbott. Boone me gledao s iščekivanjem pa sam shvatila da očito nije dobio Sissyno pismo. »Nije ovdje«, objasnila sam mu. »U Monroevilleu je.« Nikada mu još nisam bila ovoliko blizu. Obično bih ga vidjela samo nakratko prepoznavši njegov čuperak crvene kose, a zatim bih probudila Sissy. No sada mi je bio toliko blizu da sam vidjela kako se snuţdio kada sam mu priopćila novosti. Znala sam da je morao posuditi auto i voziti više od sat vremena da bi došao ovamo. Stajali smo na rubu šume i on je iz dţepa izvukao tanku kutiju te mi ponudio cigaretu, kao da je siguran da ću je uzeti. Uzela sam je. Savio je dlanove oko vrha cigarete dok mi ju je pripaljivao srebrnim upaljačem i u tom sam trenutku shvatila zašto se Sissy toliko sviĎa. Bio je tih, miran i prilično siguran u sebe. Naslonio se na stablo i stao me mirno proučavati. Ja sam pak shvatila da mi se cigareta gasi pa sam pokušala povući dugi dim, kao što sam vidjela u glumaca na filmovima. U mojoj obitelji, naime, nitko nije pušio cigarete. Boone se nasmiješio. »Nikada još nisi pušila?« njeţno me upitao. Odmahnula sam glavom. Bilo mi je neugodno. »To ti je isto kao i disanje«, rekao je i pokazao. »Ali s cigaretom«, odvratila sam i on se nasmijao. Bio je odjeven lijepo, ali nonšalantno. Košulja mu je bila izglačana, ali ne i uštirkana; hlače mu je uredno pridrţavao remen, ali nije bio suviše stegnut.


Odjednom mi je palo na pamet kako ovo izgleda kao da nešto činimo iza Sissynih leĎa. Ovo joj se ne bi svidjelo. Ne bi joj se svidjelo što sam ovdje s njim. »Moram poći«, rekla sam i bacila cigaretu na tlo. Boone se nagnuo prema meni i na trenutak sam pomislila da me ţeli poljubiti. No on je samo nagazio cipelom na opušak meĎu lišćem i ugasio ga, a zatim se povukao. Osjećala sam se budalasto. Očito sam vidjela znakove tamo gdje ih nije bilo i umišljala da sam predmet svačije ţudnje. »Thea«, obratio mi se i ja sam se iznenadila što mi zna ime. »Sissy…«, započeo je, ali onda smo spazili dvije djevojke koje su prolazile pokraj kuće Augusta. Prepoznala sam Jettiein glas. Okrenula sam se natrag prema Booneu. »Što si htio pitati o Sissy?« »Je li ti nešto pričala?« »Svašta mi je pričala«, rekla sam i Boone se nasmiješio. Činio se iskrenim. »SviĎaš joj se«, rekla sam, »a ona tebi?« Polako je kimnuo glavom. »Ţelim sve učiniti onako kako treba«, rekao je. Nasmiješila sam se. Teţio je nemogućem. »Ne bih se zabrinjavala na tvojem mjestu… Ali sada moraš poći. Netko bi nas mogao vidjeti.« Već sam se okrenula, ali on me ponovno zazvao. Pogledala sam ga. »David?« upitao me, a zatim dodao: »Prijatelj mi je.« Nisam nikada mislila da momci o nama razgovaraju kao što mi razgovaramo o njima. No naravno da su to činili. Slegnula sam ramenima. »Vidjet ćemo.« Boone nije bio vrsta dječaka koji bi navaljivali s daljnjim pitanjima. Činilo se da je vrlo drag i ljubazan. U što god su se Boone i Sissy upleli — a nitko nije mogao znati kako će to završiti — barem je našla dobroga momka. Moţda neće zaţaliti. Dragi Sam, pišem ti u mraku, iako nada mnom mjesec sjaji poput sunca, blistaviji nego što nam se ikada ukazuje na Floridi. Sve druge djevojke spavaju.


Jesi li za roĎendan dobio tortu od naranče? Je li bila sa svjećicama? Rado bih ti opisala kako je ovdje, koliko je drugačije od svijeta kod kuće, ali ne znam odakle da počnem. Ovo je mjesto potpuna suprotnost našem domu. Oko mene je gomila djevojaka. Prošli sam tjedan bila na noćnom jahanju. Bio je to čisti uţitak, Sam. S vremena na vrijeme zaboravljam zašto sam ovdje, ponekad sve to pada u zaborav. Nikada ti prije nisam pisala pismo, ali nisam ni dobila tvoje pismo. Baš nijedno. Prepoznaješ li me po mojim riječima, Sam? Pitam se bih li ja prepoznala tebe. Moţda čak i ovo ne čitaš. Moţda se praviš da ne postojim, da se više nikada neću vratiti kući i ne mogu reći da te krivim zbog toga, Sam. Zbilja to ne mogu reći. Često razmišljam o tebi i pitam se radiš li iste stvari koje si radio dok sam bila kod kuće. Pitam se imate li ti, mama i tata neke nove šale i je li Idella počela kuhati kakva nova jela. Nikada to nećeš iskusiti ako ne odeš od kuće, ali nemoguće je zamisliti da se ţivot kod vas normalno nastavlja bez mene. Zvučim li oholo? Nije mi namjera. Mislim da ćeš razumjeti. Kada odeš od kuće, vidjet ćeš da na svijetu postoje i drugi ljudi osim mene, mame i tate. Ovdje je, recimo, baš puno djevojaka. Stotine djevojaka. Neke nose imena kakva nikada prije nisam čula: Harper, Roberta, Mary Abbott, Leona. SviĎaju mi se. Ne sve, ali mnoge. Mislim da me, kada jednom upoznaš druge ljude, kada vidiš koliko je različitih ljudi na svijetu, više nećeš toliko mrziti. Znam, znam — ne mrziš me. Vrlo si mi jasno to rekao. Mrziš ono što sam učinila. No postoji li doista razlika, Sam? Podučavam tri djevojčice jahanju. Jedna od njih zapravo više i nije djevojčica, nego djevojka jer je upravo navršila dvanaest godina, ali meĎu njima mi je najdraţa Decca, kojoj je sedam godina. Podsjeća me na tebe — zna sa ţivotinjama, svi je konji odmah vole. Vrlo je mlada. Ne zna ništa ni o čemu i postavlja svakojaka neobična pitanja. Jučer me pitala zašto sam djevojka, a ne momak, kao da sam to sama odabrala. Ne sjećam se mnogo stvari iz doba dok je tebi i meni bilo šest godina, ali sjećam se tebe. Ne moţeš ni zamisliti koliko sam ponekad usamljena. Sada ću završiti pismo, prije nego što se previše rastuţim. No prije nego što završim, pitat ću te još samo jednu stvar — oporavlja li nam se


bratić? Tvoja sestra, Thea Znala sam da će majka vjerojatno pročitati svako pismo koje pošaljem kući. Moţda ga čak i neće predati Samu. Nadala sam se da hoće, ali nisam mogla biti sigurna. Oduvijek nam je davala prostora za privatnost i to nazivala našom autonomijom, kao da smo znali što to znači. Čitala je knjige o odgoju djece i u njima označavala poglavlja za koja je htjela da ih pročita i naš otac — smatrala se naprednom. Jedan od dokaza njezine naprednosti bilo je to što nam je dopuštala da cijeli dan lutamo uokolo. Time je dokazivala da ţeli odgojiti djecu koja samostalno razmišljaju i donose neovisne odluke. Majka mi je za roĎendan poslala poklone od cijele obitelji, iako sam sumnjala da je Sam s time imao ikakve veze, a jedino mi je do njegova javljanja bilo stalo. Poslala mi je viseće biserne naušnice s dijamantnim ukrasima — malene, ali lijepe. Pohranila sam ih u ladicu toaletnog stolića i nisam ih nikome pokazala. Bile su to njezine naušnice, nosila ih je u posebnim prigodama i nije mi bilo jasno zbog čega baš njih šalje meni. Je li moţda mislila da ću u kampu imati više prilike da ih nosim? Vjerojatno sam ih mogla nositi na ples, ali ona nije znala za plesove. Poklon mi se više činio kao gesta, raskošna gesta, ali sam ga i prozrela. Bio je to njezin način da se ne mora baviti mnome. Bile su to samo naušnice. Ionako ih nikada nije nosila. »Sretan vam vaš dan!« uzviknula bi svake godine za naš roĎendan čim bi nas ugledala za doručkom. Poljubila bi Sama i mene u sljepoočnicu te rekla: »Sretan roĎendan tebi i tebi.« Prošle nam je godine Idella ispekla pikantnu tortu s kremom od naranče. Svake je godine sama spravljala ekstrakt naranče po receptu moje prabake. Na poklon sam dobila novu haljinu i dvije knjige od oca. Ţeljela sam parfem iz Pariza koji sam vidjela u časopisu, ali nisam ga dobila i to me razočaralo. Ma za koga bi ga uostalom i nosila, zabavljeno me pitala majka. Za Sasija? Prošle su godine u ovo doba stvari tek počinjale. Sam je za roĎendan dobio lovačku pušku, a istu su takvu dali i Georgieju, iako njemu nije bio


roĎendan. Sam je pak za roĎendan htio opremu za kemijski laboratorij i bio je vrlo razočaran kada su mu uručili dugačku kutiju u kojoj je očito stajala puška. Moji su roditelji uvijek za Samov i moj roĎendan Georgieju davali isti poklon kao i Samu, a moj bratić, strina i stric uvijek su nas dolazili posjetiti toga dana. I mi smo s njima slavili Georgiejev roĎendan, no te su se proslave takoĎer odrţavale u našoj kući. I njemu bi Idella pekla tortu, iako je moja strina Carrie bila sjajna kuharica. Nikome se to nije činilo čudnim jer su svi, naravno, voljeli boraviti u našoj kući. Samo postojanje susjeda pokraj kuće strica Georgea i strine Carrie djelovalo nam je kao ugroţavanje privatnosti, a kod nas se oko kuće zemlja prostirala do u nedogled i mogli smo se igrati gdje smo htjeli. Ove godine nikome nisam rekla da mi je roĎendan, čak ni Sissy, kojoj je bilo drago što mi je Boone priznao koliko mu se ona sviĎa. »Vidiš?« rekla je. »Voli me.« Morala sam se sloţiti. Tako je doista i izgledalo. Pitala sam se što je Sam dobio za roĎendan i pomislila da sam mu moţda uz pismo trebala poslati knjigu gdje glavni lik načini pogrešku pa zbog toga trpi posljedice. U to su se, doduše, ubrajale gotovo sve knjige koje sam voljela — Portret dame, Kuća veselja i Doba nevinosti. Sam, osim toga, vjerojatno ne bi pročitao knjigu koju bih mu ja poslala. U Yonahlosseeju bi se roĎendani slavili poslije večere, kada bi svaka djevojka dobila krišku goleme torte, no srećom, moj je roĎendan prošao neopaţeno. Moţda su ga zaboravili zbog priprema za Dan zahvalnosti, a moţda mi gospoĎa Holmes nije htjela priuštiti roĎendansku proslavu. Svejedno, bilo mi je drago.


9. Posljednjeg sam Dana zahvalnosti čitavo jutro provela u gostinjskoj sobi strica Georgea i strine Carrie, spavajući i trčeći na zahod da bih povraćala. Čula sam majku i strinu Carrie kako kuhaju u kuhinji, Sama i Georgieja kako trče gore-dolje po stubama — sve sami zvukovi kaotičnih blagdanskih priprema koje sam inače toliko voljela. Proklinjala sam bolest što me zadesila i svojega oca, koji me nije mogao izliječiti iako je liječnik. Drijemala sam, napola budna i u jednom trenutku otvorila oči, spazivši Georgieja, koji je sjedio uz mene, na rubu kreveta. »Došao si me posjetiti?« »Jesam«, nestašno se nasmiješio. »Došao sam te posjetiti.« Moţda je to bilo zato što sam spavala, moţda mi se mozak još nije bio sasvim probudio, moţda zbog bolesti koja je pomalo jenjavala — ne znam točno zbog čega, ali činjenica da bratić sjedi pokraj mene ispunila me silnim zadovoljstvom. Osjećala sam se kao da lebdim i rukama su mi prolazili trnci. Njegov mi je osmjeh izgledao poput puta u neki drugi svijet. »Baš mi je drago«, rekla sam i vlastiti mi je glas zvučao neobično. Poloţila sam dlan na njegov. »Hvala ti.« »Sam je takoĎer ovdje«, rekao je i tek sam tada shvatila da moj brat sjedi u kutu sobe. Obojica su me došla probuditi iz drijemeţa, a potom je na vrata pokucao moj stric George, pozivajući nas da siĎemo u prizemlje. Troje nas je sišlo i znam da sam lunjala uokolo kao u izmaglici, ne shvaćajući sasvim odakle taj silni uţitak zbog Georgiejeve prisutnosti, ali jednako snaţno priţeljkujući taj osjećaj, nikako ne ţeleći da nestane. *** Strina Carrie izvrsno je kuhala i moj joj je otac to stalno ponavljao. Moja majka nije bila takva kuharica. Nije joj dovoljno bilo stalo do hrane — uvijek bi premetala po tanjuru i na kraju pojela moţda tek polovicu — pa joj zbog toga nije bilo stalo ni do kuhanja. Bila je mršava, i to je bio dio njezine ljepote. Oštrim je crtama svoga tijela i lica svugdje kamo bi pošla privlačila pozornost. Njezina je ljepota bila fina, krhka — labuĎi vrat, visoke jagodice, oči koje su mijenjale boju od ţućkaste do zelene. Strina Carrie, s druge strane, bila je obična. U mladosti je,


pretpostavljam, bila kršna djevojka sa srednjeg zapada — kose boje sijena, tamnoplavih očiju i snaţne figure. Otkad sam je ja poznavala, meĎutim, bila je ono što je moja majka nazivala zdepastim — stalno u borbi s viškom kilograma i poslije svega što nas je snašlo, često sam se pitala što se dogodilo na tom polju. Je li od tuge prestala jesti i omršavjela ili se okrenula hrani kao jedinoj vrsti utjehe. Zato bih je u Yonahlosseeju zamišljala na dva načina — kao ispijenu sjenu strine Carrie s upalim obrazima ili kao pretilu, neurednu ţenu s nekoliko podbradaka i ruku oteţalih kolutima sala. Činilo mi se nemogućim da izgleda isto kao kada sam je zadnji put sama vidjela. Dan poslije Dana zahvalnosti probudila sam se sasvim odmorena, ne znajući točno koliko je sati, kao što to često biva kada je čovjek bolestan. Osjećala sam se dobro, kao da sam se potpuno oporavila. Spavala sam u krevetu, a Sam i Georgie na podu. Uspravila sam se i vidjela da Georgieja nema. Sam se sklupčao pod starim plavim poplunom na podu. Strina Carrie imala je čudan ukus za ureĎenje prostora. Gostinjska bi soba vjerojatno bolje izgledala da ju je uredila jednostavno, ali bila je prepuna ţivahnih cvjetnih uzoraka, a presvlaka za poplun pod kojim sam leţala bila je tamnocrvena s izvezenim zlatnim medaljonima. Cijela je soba bila ruţna i naizgled zagušljiva, a njome je prevladavala tamnocrvena boja — na zastorima, stolcima, orijentalnom sagu. Krevet na kojem sam spavala bio je izraĎen od mahagonija, a djelovao je teško i sumorno. Majka je u to doba kupovala sve više art deco pokućstva, koje je bilo u čistim linijama i jednostavnoj geometriji dok je kuća strine Carrie izgledala poput zaostatka iz prošloga stoljeća. Ipak, ta je kuća odisala jedinstvenim šarmom. Ondje su ţivjeli članovi moje obitelji. U tom su se trenutku otvorila vrata, kroz zastore se probila zraka svjetlosti i osvijetlila lice mojega bratića. Priţeljkivala sam da se pojavi i to se uistinu dogodilo. Odjednom me obuzeo nemir — promatrala sam ga kako ulazi u sobu i zatvara vrata moţda malo prečvrsto. Bila sam sigurna da će zbog njihova tupog udarca majka odmah doći da provjeri kako sam, ali nitko nije došao. Georgie je u to doba taman bio izgubio svoje dječačke naslage sala pod koţom i razvio se u sportski graĎenog mladića. Odjednom je bio krupan i širok, nimalo šeprtljav. Ja sam još bila kost i koţa. »Jesi li budna?« upitao je.


»Skoro.« Podigla sam pokrivač i legao je u krevet uz mene. »Jeo sam pitu za doručak.« »Nisi mogao pričekati da svi ustanu?« »Jest ću opet sa svima«, odvratio je, »bez brige.« Okrenuo se na bok prema meni i osjetila sam njegov pogled. Sklopila sam oči. Poplun se pomaknuo i Georgie je stavio prst na korijen mojega nosa, povlačeći ga sve do vrha. »Tako lijep nosić«, rekao je napola ozbiljno. Zahihotala sam i povukla poplun preko lica, hvatajući tako Georgiejevu ruku. Pomaknuo ju je prema mojem vratu i disanje mi se zbog toga odmah ubrzalo, iako to nije bio prvi put da smo se Georgie i ja našli u intimnom poloţaju. Oduvijek smo bili dosta slobodni jedno uz drugo — bila je to posljedica zajednički provedenog djetinjstva. No čak sam i ja znala da je ono što se dogaĎa u tom trenutku — drugačije. Nisam vidjela Georgieja, a njegova me ruka grijala na vratu. Prsti su mu se lagano pomaknuli i zadrhtala sam. Okrenula sam se na bok prema njemu te nas oboje prekrila poplunom. Ruka mu je sada bila pod mojim obrazom, a oči su mu bile sklopljene. Bili smo toliko blizu da sam osjećala njegov dah na svojem licu, vlaţan i vruć. Čula sam svaki njegov udisaj. Stavila sam mu ruku na rame, a on se nije pomaknuo. Promeškoljila sam se i osjetila da su mi se pod spavaćicom ukrutile bradavice pa sam se izvila u leĎima da bih mu se pribliţila, ali u tom je trenutku netko pokucao na vrata i u sobu je ušla majka. »Hajde, ustajte«, zazvala nas je i ja sam se naglo uspravila u krevetu, otkrivajući usput i Georgieja, koji se sklupčao uz mene i pravio se da spava. Majka je zastala pri dnu kreveta i odmjerila najprije mene pa Georgieja, a ja sam prekriţila ruke na prsima, iako sam znala da ništa ne vidi kroz spavaćicu. »Je li ti bolje, Thea?« upitala me, a po izrazu joj lica nisam mogla ništa zaključiti. Georgie i ja mnogo smo puta spavali u istom krevetu, zadnji put prije mjesec dana. Ni sada nismo učinili ništa loše. »Jesam, hvala, bolje sam. Spremna sam za doručak.«


»U redu«, odgovorila je. »Georgie, probudi se i poĎi sa mnom dolje. Mislim da te majka treba.« Majka mi je oduvijek loše lagala. Glas bi joj se povisio i sve je rečenice izgovarala kao pitanja. Kada su otišli, još sam neko vrijeme sjedila na krevetu, pomalo ošamućena. »Dobro jutro«, odjednom se oglasio Sam i od zvuka sam njegova glasa poskočila. Bila sam posve zaboravila da je i on u sobi. Leţao je na slamnjači podbočen o ruku svijenu u laktu. »Budan si?« »Očito.« Glas mu je bio čudan i nije me htio pogledati u oči, nego je zurio u neku točku uz vrata. S mjesta na kojem je leţao pucao je savršen pogled na krevet pa sam se zapitala koliko je već dugo budan. Zbog tona njegova glasa, koji je bio zlovoljan i zamišljen, osjećala sam se kao da su me po drugi put uhvatili na djelu. Za doručkom sam s olakšanjem primijetila da se Samovo loše raspoloţenje popravlja dok se natjecao tko moţe pojesti više palačinki — Georgie ili on. »Sam«, rekla mu je strina Carrie, »sada je na tebi red da narasteš.« Majka ju je zbog te napomene iskosa pogledala, ali to je bila jedina napetost koju sam zamijetila. Nitko nije izgovorio riječ Miami i bilo mi je iznimno drago zbog toga. Prije sam o Miamiju razmišljala tek kao o mjestu na kojemu rastu naše plantaţe naranča i na kojemu nikada nisam bila, ali sada je Miami postao poprište nesmotrenosti mojega strica Georgea. Otac me nagovorio da popijem gutljaj šampanjca iz njegove čaše, uvjeravajući me da ću se od toga osjećati bolje i na odlasku sam mahala Georgieju kroz straţnji prozor automobila. Prestala sam tek kada me Sam povukao za rukav pa sam sjela uz njega. Osjećala sam se krivom, iako nisam znala zbog čega; osjećala sam se kao da sam učinila nešto loše, iako nisam znala što. *** Dan poslije Dana zahvalnosti majka je s Idellom otišla u podrum, odakle su donijele naše boţićne ukrase: krhke staklene kuglice koje nam majka nije dopuštala doticati, četiri ručno izrezbarena drvena jelena koje je naručila iz kataloga, a bio je tu i visok, vitak Djed Mraz izraĎen od jednog komada drveta te srebrne jaslice koje su se u obitelji mojega oca prenosile


s koljena na koljeno. Ispod svake je figurice stajalo njezino ime na španjolskom: José, María, Jesús. Kada smo sljedećeg tjedna s ocem sjeli na ostakljeni trijem, gdje nam je drţao nastavu, začuli smo lupanje i nabijanje. Majka i Idella postavljale su ukrase. »Misliš da bismo im trebali pomoći?« upitao je Sam, prstom označavajući mjesto na kojemu je stao u knjizi. Otac se nije obazirao na njegovo pitanje, nego je nastavio s čitanjem. Upravo smo se bavili mitologijom — oboţavala sam priče o bogovima na njihovim nebesima. Nismo smjeli govoriti dok čitamo, bilo je to jedno od pravila do kojih je otac drţao i u vezi s kojima je bio onoliko strog koliko je po prirodi mogao biti. Podigla sam pogled i sastala se sa Samovim — gledao me hladno, nekako bezizraţajno. Spustila sam pogled natrag na knjigu i nastavila čitati priču o Narcisu. Na sebi sam toga dana imala majčinu staru pamučnu haljinu s četvrtastim izrezom. Haljina je na meni visjela. Bila sam prosječne visine za djevojku mojih godina, ali malo premršava. Budući da se gotovo nikada nisam susretala s djevojkama svoje dobi, mogla sam se usporeĎivati samo s majkom i nisam znala da djevojčice u odreĎenoj dobi ne postanu ţene odjednom i preko noći, nego da najprije prolaze kroz nezgodno prijelazno razdoblje. Moţda sam se zato osjećala sasvim ugodno u vlastitoj koţi i moţda sam zbog toga nosila majčine stare haljine — jer sam se tako osjećala odraslije. Otac je zatvorio knjigu, dajući nam tako do znanja da je nastava gotova. »U redu«, rekao je, »moţete se sada posvetiti drugim, vaţnijim poslovima, kao što je pomaganje majci.« Nasmiješio nam se, a Sam i ja smo ustali. Prije odlaska prišla sam ocu i poljubila ga u čelo, dlanom pridrţavajući izrez na haljini dok sam se naginjala nad njim. Bila sam napola djevojka, a napola ţena. *** Nešto kasnije pomogla sam majci provući vijenac od borovih grana kroz rukohvat uza stube na prednjem trijemu, a zatim smo slične vijence postavile nad prozore. Sunce je toga dana bilo nemilosrdno, prţilo nam je ravno u glavu. Čelo i pazuha bili su mi okupani znojem. Majka je radila


naporno i brzo — otac je u mnogo navrata rekao da je učinkovitija od bilo kojeg muškarca, a u zadnje me vrijeme sve češće traţila da joj pomaţem u takvim poslovima. Kada bih se poţalila, rekla bi mi da moram učiti i da je odrţavanje kućanstva prava umjetnost. Moji su prigovori, naravno, bili zaobilazni. Rijetko smo se izravno suprotstavljali majci i ocu. Majci se, zapravo, gotovo nikada nismo suprotstavljali. Kada smo završile s ukrašavanjem, stale smo pred kuću da bismo se divile rezultatu svojega rada. Majka je uvijek uţivala u tome. Kada bi, primjerice, postavila blagdansku trpezu, uvijek bi nekoliko minuta stajala nad stolom i divila se krhkome porculanu i uštirkanim stolnjacima. »Izgledaju kao obrve«, rekla sam, misleći na vijenac iznad prozora. »Debele obrve. Kao da nas kuća promatra.« Nisam bila dobro raspoloţena. Išlo mi je na ţivce što moram s majkom obavljati te zamorne poslove dok Sam radi sve što poţeli. Čekala sam da majka završi sa svojim trenutkom divljenja vlastitom radu, a onda je ona nešto zaustila, no nije rekla ništa, kao da je oklijevala. Bilo je to vrlo neobično. Moja majka nikada nije oklijevala. »Georgie će neko vrijeme ţivjeti s nama«, napokon je izustila. Nisam joj ništa odgovorila. Georgie je često dolazio u posjete i ostajao neko vrijeme, no osjetila sam da je ovaj put drugačije i da joj je nelagodno. Mislila sam da će nešto reći o novcu, za koji me nije bilo briga, iako sam čula da joj je otac, kada je mislio da ga nitko ne sluša, rekao: »To mi je zbilja bilo strahovito blesavo.« No čuli smo ga i Sam i ja. Bilo ih je veoma lako prisluškivati — nikada nisu shvatili da vrata njihove spavaće sobe ne prigušuju zvukove — no najčešće to nismo činili jer nas njihovi večernji razgovori nisu zanimali. »Majka strine Carrie se razboljela. Odlazi onamo da bi se brinula za nju.« Onamo je značilo da odlazi nekamo u Missouri, u majušan gradić na američkom srednjem zapadu koji mi je oduvijek zvučao kao grozna, ravničarska, dosadna zabit. »Georgie će zbog toga ţivjeti s nama nekoliko tjedana«, nastavila je majka, »i ovog će puta spavati u Samovoj sobi.« »Zašto ne moţe ostati kod kuće sa stricem Georgeom?« upitala sam. Iako mi je bilo drago što ću vidjeti Georgieja, bila sam ljuta. Kako to misli? Zašto će Georgie i Sam spavati odvojeno od mene? Uvijek smo


dotad spavali u istoj sobi. No nemoj se svaĎati, rekla sam samoj sebi, drago ti je što Georgie dolazi. Majka me nije prekorila zbog svadljivog tona. Izgledala mi je zamišljeno, a onda se uozbiljila i ja sam se zagledala u tlo. »Stric George mora u Miami.« To je bilo dovoljno. Sve mi je bilo jasno. Nije mi više ništa trebala objašnjavati, ali očito je ţeljela to učiniti. »Stric mora na sastanak u banku pa će Georgie zato doći ovamo. Ipak šesnaestogodišnji dječak ne moţe ostati sam kod kuće čitavih tjedan dana. Ponijet će školske knjige.« Podigla sam glavu i susrela se s majčinim strogim pogledom i licem. Uvijek nas je tako gledala kada je od nas očekivala da se podčinimo njezinoj volji. Da je Sam bio ovdje, negodovanje bi izrazio šutiranjem komada zemlje, slijeganjem ramenima ili zabijanjem ruku u dţepove. Ja sam, meĎutim, znala izdrţati majčin pogled. Za leĎima joj je pucao predivan pogled na redove golemih hrastova meĎu kojima su se nizali uredni voćnjaci s narančama uz milje gustog zelenila. Ništa se nije činilo predaleko, nigdje nije bilo kraja horizontu. Ta me prividna blizina svega oduvijek umirivala, još otkad sam bila dijete. Sve mi se činilo nadohvat ruke, čak i onda kada nije bilo. »Zašto ne smijem spavati u istoj sobi s njima?« upitala sam na rubu suza. Privukla me k sebi prije nego što sam se stigla oduprijeti. »Nemoj plakati«, rekla je i pogladila me po kosi. Znala je da to volim, ali ovaj sam joj se put izmakla. »Thea«, promrmljala je, »pomalo odrastaš.« »Ne odrastam.« »To je normalno. Tako to ide. Shvaćaš li?« Prstima mi je uhvatila bradu i podigla je prema gore. »Osjećam se isto kao i prije.« »Ali nisi ista. I dalje ćete biti bliski — ti, tvoj brat i Georgie. No neke stvari više ne moţete raditi. Razumiješ li to?« Kimnula sam glavom. »Reci da razumiješ, molim te«, glas joj je bio ljubazan, ali odlučan.


»Da.« »Joj, Thea«, potapšala me po obrazu, »sve će biti u redu. To je samo preko noći.« Izvukla sam joj se iz ruke, okrenula se i otišla. »Budi dobra«, doviknula mi je s leĎa. Toliko mi je to puta doviknula da više ništa nije značilo. *** Toga sam dana bila okrutna prema Sasiju. Već je tijekom zagrijavanja bio spor u preskoku kriţnih prepreka pa sam isturila noţne prste i mamuzama ga ubola u slabine. Već smo se nekoliko tjedana borili s tom šeprtljavošću na kriţnim preprekama, ali to je bilo uobičajeno u jahanju — uvijek je postojao neki problem, neka poteškoća, a zbog toga je i potrebno toliko treniranje, stalna teţnja k poboljšanju. Uspjeh je, meĎutim, jednako ovisio i o meni i konju, a na nekoj općenitijoj razini, o našim karakterima. Mene je otac nazivao opsesivnom — u najmanju sam ruku bila perfekcionistica, a konji su ipak samo ţivotinje. Nisu sposobni za iste teţnje kao ljudi, no mogu se potruditi da vam udovolje. Toga dana, meĎutim, u Sasija nije bilo toga truda. Ili ga ja barem nisam osjećala. No onda me prošlo, kao što me ljutnja prema Sasiju uvijek prošla. Naši su sukobi uvijek bili ţestoki i kratki. Dok sam se okretala u sedlu i proučavala modrice koje je na Sasijevim slabinama ostavio moj bič, spazila sam Sama kako sjedi na ogradi, brade poloţene na podignuto koljeno. Pitala sam se koliko već dugo sjedi ondje i je li vidio kako sam okrenula bič u ruci da bih mogla jače zamahnuti njime. Je li uopće shvaćao da sam bila preokrutna? Majka bi znala. Natjerala bi me da prestanem, odmah. Podigla bi glas — ne, ne, ne! Potjerala sam Sasija naprijed. Pognuo je glavu — bio je iscrpljen. Brzo će zaboraviti koliko sam ga izmučila, moţda je već i zaboravio. No nikada neće zaboraviti strah i sjećanje na strah zamijenit će nagonom nepovjerenja. To je upravo najveći problem s konjima — ţivotinje su, ne koriste razum, ali nešto pamte i s tim se pamćenjem teško izboriti. »Sutra dolazi Georgie«, rekao mi je Sam. »Znam«, odvratila sam i pokušala se nasmiješiti, ali nisam uspjela. Gledala sam Sama kako sjedi s podignutim koljenom i razmišljala o tome kako meni nije dopušteno sjediti na taj način. Nisam to smjela čak ni u


jahaćim hlačama, takav se poloţaj smatrao strašno nepriličnim za jednu damu. Iz knjiga koje sam pročitala o blizancima naučila sam da postoji još jedna vrsta blizanaca — jednojajčani, identični, i u tom sam se trenutku zapitala kako bi bilo da smo Sam i ja takvi blizanci. Da je Sam djevojčica, kao i ja. Prvi put sam takvo što pitala samu sebe. Tada bismo oboje morali spavati odvojeno od Georgieja. Oboje bismo dobili menstruaciju. Sam je nagnuo glavu u stranu i promotrio me kao da mi ţeli pročitati misli. Nasmiješila sam se. Sam nikako nije mogao biti djevojčica. Ja sam jedina djevojčica u našoj obitelji. »Moram spavati odvojeno od tebe i Georgieja«, rekla sam zaustavljajući Sasija. Sam je kimnuo glavom. »Znam, majka mi je rekla.« Zatim je zastao i dodao: »No samo ćemo spavati, Thea.« Ponovno sam pokrenula Sasija u hod da mi Sam ne bi spazio crvenilo na licu. Bila sam bijesna zbog toga što je majka rekla Samu. Ipak nismo ista osoba. »Thea?« zazvao me Sam, ali nisam se obazirala. Sasi je umorno stajao u opremi za kros i ja sam spuţvom nanosila toplu vodu preko njegovih napetih mišića te proučavala oţiljke koji su mu na bedrima nastali zbog mojega biča. Stidjela sam se same sebe. Zagrlila sam ga oko vrata i Sasi je pognuo glavu. Osjetila sam kako mu u prsima kuca golemo srce. Moje su biljeţnice bile prepune crteţa njegova prekrasnog lica. Oprosti mi, htjela sam mu prošaptati, ali znala sam da nema nikakvog smisla. Bilo mi je ţao i zbog Sama. Obično sam u sedlu bila smirena i pravedna prema konju, čak i kada bih bila ljuta. Obećala sam sama sebi da se ta epizoda više nikada neće ponoviti. Da više nikada neću tako lako izgubiti kontrolu. Rekla sam sama sebi da će sljedeći put sve biti drugačije, ali ta su silna obećanja, sročena nakon što se bura stišala, bila sasvim beskorisna. *** »Kreni!« rekao je Georgie i isprepletenim prstima prekrio oči. Sam i ja potrčali smo svaki u svojem smjeru, trudeći se da budemo vrlo tihi dok nam je svjeţina šibala lica pod zrakama sunca koje su se probijale kroz još jedan savršeni, zimski dan na Floridi.


Na prstima sam ušla u štalu, pazeći da petama ne lupim po cementnom podu. Igrali smo se već satima i bila sam umorna, jedva sam čekala večeru, ali nisam htjela biti ta koja će predloţiti da prestanemo. »Zdravo«, šapnula sam Sasiju, koji je ravnodušno ţvakao slamu. Mjesto koje sam odabrala za skrivanje nije bilo osobito maštovito i već sam se prije skrivala ondje, no nadala sam se da je Georgie to zaboravio ili da će, kao i zadnji put, tek na samom kraju potrage ući u štalu. Gubila sam u toj igri. Poredak smo računali po vrlo sloţenom sustavu, koji je govorio da se više vrijednosti pridaje mjestu za skrivanje koje je opasnije. Pravila igre nikada nismo mijenjali, ali smo često dodavali nova, pa je tijekom godina što smo je igrali čitava poanta postala da nikada nisi na sigurnom. Bili smo prestari za tu igru. Georgieju je bilo gotovo sedamnaest godina, a Sam i ja smo upravo bili navršili petnaest. No Georgie je predloţio igru i Sam se sav ozario. Čučnula sam u prednji kut odjeljka, pod korito za hranjenje. Za takvo skrovište nisam mogla dobiti mnogo bodova, posebice uzme li se u obzir da je Sam vjerojatno na vrhu hrasta. Promatrala sam Sasijeve vitke, čvoraste noge. Svaki put kada bi progutao zalogaj, čitav bi mu se vrat uzbibao poput vala. U tom se trenutku na otvoru odjeljka pojavio Georgie. Toliko se tiho šuljao štalom da nisam ni posumnjala u njegovu blizinu. LeĎima sam se prilijepila uza zidove hladnoga kuta i molila Boga da se Sasi ne pomakne. »Bok, mali«, rekao je Georgie i usnicama načinio zvuk sličan poljupcu. Sasi je okrenuo glavu prema njemu. Georgie je još nekoliko trenutaka stajao na tom mjestu, a zatim je otišao. Polako sam se izvukla iz odjeljka te se na prstima vratila istim putem kojim sam i došla. Pri samom kraju štale, provirila sam kroz vrata umjesto da sam odmah potrčala prema cilju i to mi je bila taktička pogreška. Georgie, koji se šuljao uz vanjski zid štale, u tom me trenutku primijetio i nasmiješio se. »Znao sam da ćeš se tu sakriti«, rekao je. Zakoračila sam unatrag, izvan njegova vidokruga. »Da se nisi usudila«, doviknuo mi je, »ne da mi se trčati.« Ipak sam potrčala prema drugom kraju štale, ali iako smo trčali


jednako brzo (bila sam brza za djevojčicu), Georgie je imao prednost sve dok sam ja bila u štali, a on vani. »Rekao sam ti da mi se ne da trčati«, rekao je uletjevši pred mene na drugome kraju. Okrenula sam se u suprotnom pravcu, ali bilo je prekasno. Zgrabio me za haljinu i ja sam se posrćući zaustavila. Mislila sam da će me odmah pustiti i zatim poći u potragu za Samom, ali i dalje me drţao za haljinu, pribijajući me uza zid. »Što sam ti rekao?« Pogledala sam ga. Nismo se tako prije igrali. »Idi po Sama«, rekla sam. »Rekao sam — da se nisi usudila to činiti«, kazao je. Stavio mi je ruke na ramena i još me snaţnije pritisnuo uza zid. Sasi je negdje u prikrajku ritmički ţvakao sijeno. Opustila sam se pod Georgijevim rukama. Njegovo je lice bilo sasvim blizu mojemu. Na gornjoj sam mu usnici vidjela točkice iz kojih su nicale dlake nakon brijanja brkova. Nisam znala da se počeo brijati. »Zločesta Thea«, rekao je i nasmiješio se. I ja sam se nasmiješila. Zatim je otišao pronaći Sama. *** Bila sam strahovito nemirna. Otišla sam na spavanje u isto vrijeme kada su to učinili Sam i Georgie, te sam ih još nekoliko trenutaka kroz vrata slušala kako razgovaraju. Potom su umuknuli, a ja sam i dalje bila budna. Osjećala sam svoje zaobljene grudi pod spavaćicom, njihov nabubrio vršak i glatku, vrlo glatku koţu. Obično bih leţala u krevetu i čekala da me obuzme san, ali večeri nisam mogla izdrţati. Došla sam pred vrata sobe u kojoj su spavali momci i osluškivala hrče li itko. Spavaju li doista? Dvostruka vrata kroz koja se s odmorišta u prizemlju ulazilo u dnevni boravak bila su vrlo krhka, načinjena od staklenih četverokuta i mjedenih okvira, no ja sam ih znala nečujno otvoriti. Unutra se boţićno drvce uzdizalo do samoga stropa. Morali smo mu podrezati vrh da bismo na njega smjestili anĎela, figuricu bez lica i kose, odjevenu u blistavu zlatnu halju. Drvce bi nam svake godine nabavio Idellin roĎak. Čvršće sam se umotala u pokrivač i zadrhtala. I dan-danas, kada vidim boţićno drvce urešeno kojekakvim


različitim ukrasima, malo mi je neugodno. Drvca koja je kitila moja majka bila su predivna, pa je takvo bilo i ovo. Na njemu su visjele ljubičaste i crvene ručno izraĎene staklene kuglice, koje su zbog te ručne izrade bile blago nepravilne. Na svakoj se vidjelo mjesto na kojemu je puhač stakla savinuo vruće staklo i tako zatvorio kuglu. Ukrasi su bili toliko tanki da se, kada bi se na drvcu zapalile svijeće, činilo kako se meĎusobno prelijevaju i stapaju. Majka je drvce osvjetljavala desetinama svijeća, od kojih je svaka stajala u posebnom staklenom drţaču. Bio je to opasan način osvjetljavanja jelke, ali bio je i prelijep. U to su doba ljudi taman bili počeli koristiti električne svjetiljke za drvca i bilo je veoma popularno urešavati ih šarenim lampicama, no majka je to prezirala. Šarene lampice na boţićnoj jelci smatrala je vulgarnima. Odjednom sam začula da netko hoda po gornjem odmorištu pa se spušta po stubama. Kada je pod koracima te osobe zaškripala sedma stuba, znala sam da je riječ o Georgieju. Svi su je drugi u kući preskakali. »Pssst«, rekla sam mu kada je prošao kroz vrata, ali već je bokom zahvatio bravu. Duboko sam i brzo udahnula — vrata su se bučno zatresla i taj je zvuk vrlo lako mogao probuditi moju majku. A ako nas naĎe ovdje, pomislit će da sam bila nevaljala. Neće mi vjerovati ako joj kaţem istinu — da nisam učinila ništa, da sam samo sišla u prizemlje, a Georgie je došao za mnom. Sve mi je to bilo potpuno jasno dok sam promatrala Georgieja kako prolazi pokraj mene prema ulaznim vratima. Bila sam prestravljena, ali i bijesna na svojega bratića. »Stani«, prosiktala sam, ali Georgie je već jednom nogom bio napolju. Okrenuo se prema meni i mahnuo rukom, dajući mi znak da poĎem za njim. Potrčala sam prema vratima i prošla kroz njih, otimajući mu kvaku iz ruke jer sam se bojala da će ih preglasno zatvoriti. »Što to radiš?« prošaptala sam i za sobom tiho pritvorila vrata. »Gledam mjesec«, odvratio mi je normalnim glasom. »Gledaj ga iznutra.« Slegnuo je ramenima i okrenuo se prema meni. »Neću«, odgovorio je pospano. Kada me pogledao, oči su mu bile mutne i maglovite. Stala sam pokraj njega i takoĎer promatrala mjesec. Bio je velik i pun. »Koliko ćeš dugo stajati ovdje?« upitala sam ga.


»Zašto?« »Hladno mi je.« »Ti si me probudila«, rekao je. Otkad je došao k nama, bio je prilično mrzovoljan i provodio je više vremena nego obično sasvim sam u Samovoj sobi. Govorio je da čita, ali Georgie inače nikada nije čitao. »Kako sam te probudila?« Bila sam se posebno trudila da budem tiha. »Uvijek znam gdje si, Thea«, rekao je. »Samo Bog uvijek zna gdje sam«, tiho sam odvratila. »Gleda li nas i sada?« upitao je, takoĎer tiho. Zakoračio je prema meni, pa onda to učinio još jedanput. Njegovo je lice sada bilo tek nekoliko centimetara od mojega. Dah mu je bio mliječno sladak i gust. »Naravno«, rekla sam, ali već sam bila zaboravila o čemu smo razgovarali. Dodirnuo mi je kosu, a zatim dlan spustio na moj vrat. Proučavali smo jedno drugo. Pokrivač mi je pao s ramena i stajala sam pred njim samo u spavaćici, dok mi je golo tijelo pod njom drhtalo od hladnoće. Oči su mi se razrogačile od iscrpljenosti, a Georgiejevo je lice bilo natečeno od spavanja, pa je nalikovao na novoroĎenče. Draţesno. Izgledao je draţesno. U odsutnosti strine Carrie kosa mu je još više izrasla pa mu je sada padala preko očiju. Izgledao je kao dripac, ali stidljivi dripac. Licem se još više primaknuo mojem i zatim me poljubio u usta. Dlanom mi je dodirnuo obraz pa me poljubio ponovno, usnicama razmičući moje. Znala sam da se ljubimo, ali nikada nisam nikoga vidjela da se tako ljubi. Otac je majku pred nama ljubio u obraz, likovi u knjigama koje sam čitala stalno su se ljubili, ali nitko nikada nije opisao ovo. Nitko nije opisao neobičan osjećaj toploga Georgiejeva jezika u mojim ustima, nitko nije opisao koliko je to divno i čudno i koliko je divno upravo zbog toga što je čudno. Nisam bila odgojena u kući u kojoj se uţitak smatrao grijehom, a ovo — Georgiejev jezik u mojim ustima poput nekog ţivog bića, lice koje sam znala od roĎenja tako blizu mojemu, bliţe nego ikada prije — bilo je to čisto blaţenstvo.


10. Holmesove kćeri čekale su me pred vratima moje kolibe. »Zdravo«, gotovo su jednoglasno pozdravile i uhvatile me za ruke. Trebalo im je tjedan dana da se naviknu na to da mi se ne moraju klanjati. Uz njih je stajao gospodin Holmes i zadovoljno ih promatrao, ruku zabijenih u dţepove. Nagnuo je glavu u stranu kada sam mu se nasmiješila. Nismo razgovarali nekoliko tjedana, još od Dana zahvalnosti. Primijetila sam da nas druge djevojke pogledavaju. Vidi — Thea Atwell s Holmesovim kćerima, a s njima je i gospodin Holmes. Dok smo prolazili kampom, domahivale su mu brojne djevojke. S nekima od njih nikada nisam progovorila ni riječi, kao s Robertom, Laurom Bonnell i Hattie. Gospodin Holmes svima im je uzvraćao kimanjem glave, ali nije vadio ruke iz dţepova. U konjušnici sam pripremila Luthera i Brighta pa su ih djevojčice stale četkati, zastajkujući samo u trenucima kada je valjalo očistiti češagiju udarcem o zid. Bright je bio stari, crni poni mudrih očiju. Na njemu su jahala mnoga, mnoga djeca. Promatrala sam ih i pokazivala im mjesta koja su zaboravile iščetkati, a gospodin Holmes drţao se podalje, posebice od Luthera. Poţeljela sam mu reći da to nema smisla — poniji su na lošem glasu kao ćudljivi i okrutni, a konji nisu takvi, oni su dragi i njeţni. Toga su dana svi bili u dobrome raspoloţenju. Decca je podigla Brightovo kopito i pokazala usjek, pa zatim uputila oca kako očistiti prljavštinu iz njega. Dio Brightove grive se zamrsio i Rachel ju je njeţno odmrsila. Kada smo osedlali konje, odveli smo ih do manjeţa i ondje smo jahali. Gospodin Holmes stajao je s vanjske strane ograde i gledao nas iz poloţaja koji su uz manjeţ, čini se, zauzimali sami muškarci: ruke je poloţio na najgornju prečku ograde, a stopalo pod savijenim koljenom oslonio na srednju. Gospodin Holmes promatrao je Deccu kako uvjeţbava svoju rutinu, onu istu koju sam i ja uvjeţbavala kada me majka kao djevojčicu učila jahati, i pritom se naslanjao na ogradu terena kao da je njegova. Kao da se zapravo ne boji konja. »Noge su ti tako snaţne, Decca«, doviknuo joj je i Decca je


zadovoljno kimnula glavom. Prijatelj mojega oca, gospodin Buch, koji je bio Nijemac, jednom mi je rekao da iz profila izgledam kao Turkinja. To mi se svidjelo — ta ideja da sličim stanovnicima nekog drugog mjesta. Nisam to, meĎutim, pokazala jer bi Sam inače mislio da sam tašta. Od mene se, kao od djevojke, očekivalo da budem zgodna, da budem lijepa, ali se isto tako očekivalo da ne drţim previše do toga. Pitala sam se što gospodin Holmes misli o mojem profilu. Je li ikada vidio Turkinju? Vjerojatno nije. »Promjena ritma«, doviknula sam Decci, koja je svladavala drţanje na konju. »Dobro je«, dodala sam. Razvile smo svoj vlastiti jezik ili, točnije rečeno, djevojčice su naučile moj. Nijedna još nije pala, čak ni došla u opasnost da padne. Ja sam kao dijete stalno padala s konja i, srećom, najgora mi je ozljeda bila uganuće gleţnja. No ja sam padala zato što sam bila nestašna i zato što me nitko nije nadzirao. Sestre Holmes uvijek je netko nadzirao. Kada su sjahale s konja, gospodin Holmes ih je pohvalio. »Baš ste bile dobre, djevojke«, rekao je. Deccino i Sarabethino lice se na to ozarilo, a Rachel se ugurala izmeĎu Decce i oca i primila ga za ruku. Deccu je to vidljivo razbjesnilo, ali onda je gospodin Holmes podigao drugu ruku. »Imam dvije«, rekao je i Decca ga je primila za drugu ruku, a ja sam pomislila koliko su drugačije nego što smo bili Sam i ja. One su se meĎusobno stalno natjecale i stalno su, barem koliko sam uspjela primijetiti, pokušavale privući očevu pozornost i nekako se istaknuti od preostale dvije. Nakon jahanja djevojke su u hodniku s Brighta i Luthera četkale utiske od sedla, a ja sam stajala u sobi s opremom, odakle sam ih mogla drţati na oku, ali i istodobno čistiti potrebne stvari. »Rade li i djevojke to?« upitao me gospodin Holmes. Poskočila sam. »Molim?« »Ispričavam se. Prišuljao sam ti se.« Primaknuo se bliţe i proučio ono što sam radila. »Rade li i djevojke ovo što ti radiš?« »Naučila sam ih kako i Sarabeth to već zna dobro raditi, ali Rachel i Decca su još premale.«


»Premale da bi čistile?« »Nisu još dovoljno spretne.« Gospodin Holmes kimnuo je glavom i počeo proučavati ono što radim. Mirisao je na ulje. Oduvijek sam izvrsno čistila opremu za konje i do visokog bih sjaja uglačala sve kopče na uzdama. Uzdahnuo je i sjeo na jedan kovčeg dok sam ja utrljavala mast u uzde i čekala da kaţe nešto drugo. No ni on ni ja nismo progovorili. Promatrala sam ga krajičkom oka. Činilo se da i on mene pomno promatra pa sam počela uţivati u tišini, koja je bila ugodna, ali ne sasvim bez napetosti. Bili smo svjesni jedno drugoga. Majka me naučila kako čistiti opremu za konje, kako omekšati koţu te produljiti trajanje svemu što je potrebno za jahanje — oduvijek sam se dobro brinula za opremu, oduvijek sam bila ponosna na obavljeni posao, a majka je bila ponosna na mene. Umnogome sam joj bila vrlo slična. Obje smo voljele red. Djevojke su ulazile u prostoriju sa svojim sedlima i izlazile iz nje. Došla je Leona, s podlogom za sedlo mokrom od Kraljeva znoja prebačenom preko ramena. Kimnula mi je na pozdrav — nakon našeg zajedničkog noćnog jahanja bila je nešto ljubaznija prema meni, iako se to jedva primjećivalo. Češće bi me pozdravljala, uzvraćala mi poglede, u kupaonici mi je jednom čak nešto promrmljala o tome kako je noćno jahanje godilo Kralju. Kada su djevojke završile s čišćenjem konja, a ja s čišćenjem opreme, gospodin Holmes otpratio nas je natrag do Trga. »Vidimo se uskoro«, rekao je, a djevojke su me jednoglasno pozdravile. Počelo je lagano kišiti. Mahnula sam im. »Hvala ti na prilici«, rekao je dok sam se okretala, »da djevojke nauče štošta o konjima.« »Bilo mi je zadovoljstvo.« Sjetila sam se svojega prvog dana u kampu s ocem, kada mi je gospodin Holmes još bio potpuni neznanac. Nisam bila tako dobra učiteljica jahanja kao što je moja majka bila meni. Uvijek je unaprijed znala što ću pokušati učiniti — kako ću se okrenuti u sedlu, kada ću povući uzdu desno umjesto lijevo i kako će Sasi reagirati. Takva ju je sposobnost predviĎanja činila nevjerojatno dobrom učiteljicom, što sam shvaćala tek sada. Ja nisam tako dobro predviĎala što se djevojčice spremaju učiniti. Nisam ih poznavala toliko dobro kao što je majka poznavala mene. Osim toga, moja je majka predviĎala stvari i izvan


terena za jahanje. Znala je kada bi Sam brzopleto napisao zadaću iz aritmetike i prozrela me kada sam se posluţila novim ručnikom da bih očistila nešto što sam prolila. Znala je sve. No nije znala za Georgieja. Sve s Georgiejem dogodilo joj se pred nosom, a ništa nije znala. Kod kuće Masters — lijepe kolibe prekrivene pločama od brezina drveta — pridruţila sam se koloni djevojaka koje su se vraćale s terena za jahanje. Moţda me majka djelomično poslala ovamo i zato što je bila ljuta na sebe jer nije shvatila što joj se dogaĎalo u vlastitoj kući, odnosno nije me poznavala onoliko dobro koliko je mislila. Moţda je bila ljuta na sebe zato što sve to nije uspjela zaustaviti. Sissy je dotrčala do mene, jedva čekajući da joj ispričam kako je prošao trening na kojemu me ravnatelj gledao kako podučavam njegove kćeri. Nasmijala sam joj se u gomili djevojaka. Bila sam jedna od njih. Imale smo dovoljno vremena da odemo do koliba i preodjenemo se, ali ne dovoljno da sa sebe speremo miris konja. *** Na Badnju sam večer bila jedina djevojka iz kuće Augusta koja je ostala u školi. Čak je i obitelj Mary Abbott uspjela skucati dovoljno novca da joj plati put kući. Većina ostalih djevojaka koje nisu otišle kući bile su djevojke koje su školu pohaĎale uz pomoć školarine, a bilo je i onih koje su svoj ostanak u kampu pravdale raznim izgovorima. Obitelj im je ove godine nekamo otputovala ili je put do kuće bio predug za tako kratke praznike. Potonjim sam se izgovorom i sama posluţila, i u mojem je slučaju zvučao barem donekle uvjerljivo. Emathla i Florida bile su veoma daleko od djevojačkog jahačkog kampa Yonahlossee. Noćno se zvono oglasilo prije nekoliko sati, ali ja nikako nisam mogla zaspati. Ovaj se put prije blagdana čak i nisam pitala hoće li poslati po mene. Naravno da neće. Naravno da Boţić neću provesti kod kuće. Te smo večeri u Dvorcu pjevali boţićne pjesme, ureĎivali golemo drvce i nitko me nije ništa ispitivao o razlozima neodlaska kući, čak ni sestre Holmes. Sve djevojke koje nisu otišle sjedile su za istim, velikim stolom s obitelji Holmes, ali su Holmesovi sjedili na drugome kraju. Decca se, doduše, do kraja večere nekako uspjela dokopati mojega krila, ali bila je premala da bi je zanimalo zašto nisam otišla iz kampa. S druge sam strane prozora začula neki zvuk i u prvi trenutak pomislila da je to opet Boone i kako ne zna da je Sissy otišla kući, no naravno da to nije bio on. Vjerojatno je bio kod kuće sa svojom savršenom


obitelji. Vjerojatno su razmjenjivali savršene poklone. Netko se nasmijao, ali zvuk je bio jeziv. Povrh toga, činilo se kao da se netko smije točno uz moj prozor. Opet sam začula smijeh — isti piskutavi smijeh od čijega su me zvuka ţmarci prošli do kostiju. Vrlo sam oprezno provirila kroz prozor i spazila djevojačka leĎa u bijeloj spavaćici, bez kaputa. Djevojka se u tom trenutku okrenula i iz profila sam prepoznala Jettie. Prebacila sam nešto preko sebe i izjurila van, u ruci noseći jedan od Sissynih kaputa. »Jettie«, prošaptala sam, »što radiš ovdje?« Pruţila sam joj kaput, ali odmahnula je glavom. Oči su joj bile staklene i pred lice je podigla bocu jantarne boje. »Već mi je toplo«, rekla je, »ne treba mi kaput.« Prstom preko usta dala sam joj znak da se utiša. »Zašto?« upitala me još glasnije. »Što bi mi se uopće moglo dogoditi?« Ogrnula sam je Sissynim kaputom i oduzela joj bocu. Bila je prespora da bi me zaustavila. »Ako te vidi gospoĎa Holmes«, rekla sam joj, »poludjet će.« Jettie se nasmiješila. »Onda bih zamolila Henny da me spasi. GospoĎa Holmes je oboţava. Iste su. Moţeš li mi, molim te, vratiti moju bocu?« Sjela sam uz nju. »Moţe, ali samo ako ostaneš u kaputu«, rekla sam. »Dogovoreno.« Potegnula je iz boce kao muškarac. »Thea Atwell. Bila si glavna vijest kada si stigla. Katherine Hayes svima je rekla da su te poslali ovamo zbog neke nevolje s momkom.« Odmjerila me od glave do pete pa sam se čvršće zavila u kaput. »Ali sada više nikoga nije briga za tebe. Tako je to na ovome svijetu.« »Pijana si«, rekla sam. »Točno«, nasmijala se na svoj neobičan način. »Ja, dakle, znam zašto ti nisi otišla kući, ali ti ne znaš zašto nisam ni ja. Reći ću ti«, nastavila je, »ali samo ako znaš čuvati tajnu.« »Znam«, oprezno sam rekla. Nisam bila sigurna ţelim li uopće saznati Jettiene tajne.


»Moj je otac ostao bez posla i sada se moram udati. A ne ţelim se udati.« Kada je to izgovorila, glas joj je postao bijesan. »To je zadnja stvar na svijetu koju ţelim! Majka mi kaţe da moram, a Henny da sam sebična. Što ti misliš?« Unijela mi se u lice pa sam primijetila da na sljepoočnici ima malen oţiljak. »Momak za kojeg se trebaš udati — je li dobar?« »Nije on nikakav momak«, rekla je, »nego muškarac. Star je. Bogat. Obogatio se na duhanu. I nije on loš, dobar je. Ali ne volim ih. Ne volim muškarce. Sa mnom nešto nije u redu. Radije sam sama.« Izgledala je kao da će zaplakati. Uzela sam joj bocu iz ruke i nagnula je prema svojim usnicama. Skoro sam ispljunula tekućinu koja mi je ušla u usta. Bila je nevjerojatno jaka. »Još ću ti nešto reći«, rekla je i zaplakala. »Ne ţelim otići odavde. Ne ţelim otići od nje. Mislim, odavde. Ne razumijem. Nije da gladujemo. Nismo sirotinja iz Apalačkog gorja.« Pogled joj je odlutao u daljinu. Yonahlossee, oaza bogatih u moru siromaštva. Sjetila sam se Docey i njezine obitelji. U školi smo napunili čitavu kutiju boţićnih poslastica za djevojke iz Milla: šunke, pite, krumpiri. GospoĎa Holmes uvjeravala nas je da će im biti isporučena na vrijeme za boţićnu večeru. »Thea«, promrmljala je Jettie, »ţivot je tako teţak kada odrasteš.« »A moţda je tako i bolje«, napokon sam rekla. »Što?« »Ne voljeti momke. Muškarce. Samo donose nevolje.« Nekoliko me trenutaka promatrala, a onda progovorila: »Ne budi blesava, Thea.« Nasmiješila sam se, a onda pred njezinim očima izlila sadrţaj boce na tlo. Alkohol bi je samo još više rastuţio. Ustala je i nesigurno pošla prema svojoj kolibi. Izgledala je kao poni — niska i snaţna. »Zapamti«, doviknula je, »ono je bila tajna.« Prešla sam prstom preko usnica i odglumila da bacam ključ. *** Kada sam se sljedećeg jutra probudila, svijet oko mene bio je zavijen u bijelo. Navukla sam čizme i izašla pred kolibu bez kaputa u trideset


centimetara snijega. »Zdravo«, doviknuo mi je netko, pa sam spazila gospodina Holmesa kako hoda preko Trga s francuskim ključem u rukama. Mahnula sam mu i prekriţila ruke na prsima. Trebala sam se odjenuti prije izlaska. Ruke su mi bile ispucale od hladnoće. Nisam imala rukavice, a nisam htjela ni pisati majci da mi ih pošalje. »Sretan Boţić«, rekao je. »Prsnula nam je jedna cijev«, pokazao mi je ključ. »U Dvorcu nema vode, a majstor nam je otišao kući za blagdane.« Došao je do mene i zastao. Za njim je ostao uzak trag u snijegu. »Nikada prije nisam vidjela snijeg«, rekla sam, »barem ne ovako.« »Ne?« osvrnuo se i pogledom obuhvatio nepreglednu bjelinu na krovovima, drveću i planinama. »Oboţavam zimu«, rekao je. Na sebi je nosio stari kaput bez gornjega gumba. »Zima vas vjerojatno podsjeća na dom«, rekla sam. »Ha, sjetila si se«, licem mu je prešao izraz zadovoljstva. »Da, podsjeća me na Boston.« »Ja sam dosad uvijek ţivjela u ljetnim vrućinama«, rekla sam, »ali ovo… ovo je prelijepo.« A Sam nije bio sa mnom da bi to vidio. »Moja je majka često govorila da snijeg pada zato što se Bog ljuti, ali ja to nikada nisam tako tumačio.« »Što onda radi kada snijeţi? Mislim, ako se ne ljuti.« Nasmijao se i iz usta mu je izletio bijeli oblačić. »Razmišlja«, rekao je pa zastao. »Čini mi se da ti se Yonahlossee počinje sviĎati, Thea.« Kimnula sam glavom. Bilo mi je sve hladnije, ali nisam htjela otići. Zaustila sam da nešto kaţem, ali sam onda odustala. »Što si htjela reći?« upitao me. Nad usnicom je imao malu posjekotinu od brijanja. Njegova će obitelj sama proslaviti Boţić prije nego što se svi okupimo na boţićnoj večeri u Dvorcu. Silno sam ţeljela biti s njim na njihovoj proslavi. Htjela sam da me pozove, ta me ţelja odjednom sasvim obuzela. Pozovi me, ponavljala sam u sebi dok me promatrao. Pozovi me. No naravno da nije to učinio. Nisam pripadala obitelji Holmes. Razmišljala sam o tome je li ovo moj zadnji Boţić bez obitelji i u tom mi


je trenutku postalo jasno da nije. Pred očima mi se odvrtjelo toliko praznih, usamljenih Boţića u budućnosti. Nisam znala gdje ću ih točno provesti, ali znala sam da to neće biti s mojim roditeljima. Gospodin Holmes i dalje je stajao preda mnom i radoznalo me promatrao. »SviĎa mi se ovdje«, rekla sam i zastala jer nisam znala hoće li me glas izdati. »SviĎa mi se, ali mi i nedostaje dom.« To ga, čini se, nije iznenadilo. »Naravno da ti nedostaje, Thea«, rekao je. »Naravno.« *** Boţićni poklon koji sam dobila od kuće: tamnocrveni kaput od kašmira s gumbima obloţenim srebrom. Sretno, sretno, veselo, veselo, pisalo je na priloţenoj čestitki. Rukopis mi je bio nepoznat, ali izraz je bio majčin. U kutu je stajala oznaka trgovine odjećom u Ashevilleu. Kada sam kaput prinijela licu i pogledala se u ogledalu, shvatila sam da dobro pristaje uz moju boju kose. Kao da je još više sjajila uz tamnocrvenu tkaninu. Rasplela sam pletenicu i uhvatila kosu šakom. Dosta je izrasla i zgusnula se. Moj je odraz u zrcalu bio neobičan. Oči su mi bile još natekle od spavanja, usnice suhe od hladnoće, a poda mnom se prostirao raskošan kaput. Dotaknula sam zrcalo. Majka nikada nije vidjela taj kaput. Bio je to skup poklon, nešto čemu nije bila sklona, nešto čemu ni ja nisam bila sklona. Vjerojatno se osjećala krivom zbog toga što me nisu pozvali kući za Boţić. Nije znala da ne bih bila otišla čak ni da jesu. Ugurala sam kaput u jednu od praznih ladica. *** Prošloga Boţića nije bilo poklona pod našom jelkom. Majka nam je to najavila unaprijed, a iako sam gunĎala zbog toga, podsjetila me da je Georgiejeva obitelj u nevoljama — točno se tako izrazila, u nevoljama — te da im ne ţelimo oteţavati situaciju. Osim toga, dodala je, nisu nam potrebni boţićni pokloni, već imamo sve, zar ne? Što sam drugo mogla nego sloţiti se, iako su mi bile potrebne nove uzde i bolji par jahaćih hlača. Nekoliko dana prije Boţića zapalili smo krjesove. Strina Carrie bila se vratila iz Missourija jer se zdravstveno stanje njezine majke poboljšalo. Dugo smo stajali vani i promatrali vatru. Otac mi je njeţno prebacio ruku preko ramena, a majka i Idella iz kuće su nam donijele šalice s kakaom. »Joj, ne bih smjela«, rekla je strina Carrie, rukom prelazeći preko


nabreklog trbuha. Promatrala sam svojega bratića, iako sam se svim silama nastojala pretvarati da ga ne gledam, zapravo da ne gledam ništa i da me ništa posebno ne zanima. On se pak drţao uz Sama, kao da se više priklonio njemu nego meni. Inače gotovo nikada nismo pili kakao. Bio je prilično teţak, a tako sam se i ja osjećala dok sam ga pila pa sam nagnula šalicu i izlila tekućinu u vatru. Osjetila sam majčin pogled pa sam se usredotočila na vatru, dim i krjesove. Nitko te večeri nije mnogo govorio i sada dolazim u napast pomisliti da smo znali kako nam se nešto sprema. Georgie mi se nije pribliţavao sve dok vatra nije počela gasnuti, a nitko na ugarke više nije dodavao nove cjepanice. Bilo mi je vruće pa sam sjela podalje od vatre i svih ostalih, a on se odvojio od majke i kleknuo uz mene, ali nije ništa rekao, zbog čega mi je bilo drago. Poloţila sam ruke na hladnu travu, a Georgie se nagnuo unatrag i poloţio svoj suhi dlan preko moje ruke. Nitko nas nije mogao vidjeti, pa se gesta ne moţe nazvati hrabrom i tako smo sjedili kojih deset, petnaest minuta. Osjećaji koji su se u meni kovitlali — iščekivanje, uţitak, neobičan osjećaj blaţenstva — sve mi je to bilo potpuno novo. U tjedan dana, koliko je prošlo od bratićeva poljupca, pretvorila sam se u potpuno drugu osobu. Ustvari, moţda nisam bila potpuno drugačija, ali počele su me zanimati posve druge stvari. Nismo se bili ponovo poljubili nakon one večeri, nismo o tome ni razgovarali. No Georgie me sada često dodirivao i drţao me za ruku u štali, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. Stekli smo tu naviku s nevjerojatnom lakoćom i odjednom sam ţeljela još više. *** Sljedećeg sam dana sjedila sama na stubama prednje verande i gledala prema dvorištu. Georgie je sada u mojim sanjarenjima zauzeo Sasijevo mjesto i o njemu sam razmišljala češće nego što sam mislila da je moguće. Drugim riječima, stalno sam razmišljala o njemu. Za leĎima sam začula škripanje ulaznih vrata, pa sam se okrenula i u dovratku spazila Georgieja. Bilo je to poput čarolije — nadala sam se da će me naći i našao me. Uţivala sam u tome kako mi se udvara, kako me uvijek pronalazi, a kada sam ga spazila u tom trenutku, dogodilo se još nešto. Kad bi mi se pribliţio, nešto bi mi počelo pulsirati u meĎunoţju i naglo bih se ovlaţila. Nasmiješio mi se s dovratka, ali zbog kuta pod kojim je nagnuo glavu u stranu nisam uspijevala razabrati smiješi li se stidljivo ili


samozadovoljno. Sjeo je uz mene i poloţio ruku preko moje. »Ne bismo smjeli«, prošaptala sam. »Svi su vani, s druge strane«, poljubio me u čelo, a ja sam se odmaknula. Bila sam zaprepaštena — što mu je? Zašto me ljubi ovdje, gdje nas bilo tko moţe vidjeti? Istodobno sam protrnula od uţitka zbog dodira njegovih usnica na čelu. »Georgie.« »Zar ne smijem poljubiti sestričnu u čelo?« upitao je. Izazivao me. Izgledao mi je tako golem i krupan. Da sam ga susrela kao neznanca u gradu, mislila bih da je muškarac, a ne dječak. Dodirnula sam mu obraz. SviĎalo mi se kako moj dlan izgleda malen na njegovu licu. »Jesi li se obrijao jutros?« upitala sam. Činjenica da ga imam pravo to upitati neobično me ushićivala. »Jesam«, odgovorio je i zaustavio mi ruku, pritišćući je uz svoj obraz te me zatim ljubeći u palac. Pitala sam se gdje li je sve to naučio. Nisam poznavala takvoga Georgieja. Palcem sam mu prešla preko usnica i on ga je njeţno ugrizao, od čega mi je zastao dah. Skrenula sam pogled jer mi je sve to odjednom postalo previše privlačno, zavrtjelo mi se u glavi od uţitka. Pred očima mi se mutio veliki grm bršljana u dvorištu, ali onda se jedna točka na njegovu rubu polako izoštrila. Moj brat. Naglo sam povukla ruku, obrisala je o suknju i ustala. Georgie je poskočio, a ja sam mahnula Samu, koji se uz grm pojavio jer je upravo došao s druge strane kuće. Kimnuo nam je s rukama u dţepovima. Izvadi jednu ruku iz dţepa, pomislila sam. Izvadi jednu ruku iz dţepa, mahni nam i daj nam do znanja da ništa nisi vidio. Poloţila sam dlan preko usta i okrenula se prema Georgieju. »Bez brige«, rekao mi je, »nije ništa vidio.« No samo je nagaĎao. *** Na Badnjak sam za večerom sjedila izmeĎu Georgieja i Sama. Odjenula sam zlatnu svilenu haljinu za koju je majka govorila da ističe crveni odsjaj moje kose. Bio je to i zadnji put da nosim tu haljinu —


gornji mi je dio već tada bio postao preuzak, a kada sljedeći put doĎem u priliku da odjenem svečanu haljinu, vjerojatno ću biti mnogo šira i viša. No te sam je večeri htjela odjenuti još jedanput i zanemarila sam majčinu napomenu da bih moţda ipak trebala odjenuti nešto drugo. Nosila sam i majčinu krznenu stolu. Posudila mi ju je kao da sam djevojčica koja se igra presvlačenja u majčinu odjeću, što je na neki način i bilo tako, ali stola mi se sada činila više mojom nego njezinom. Za Boţić prije toga imala sam samo četrnaest godina i za večerom su sjedili isti ljudi kao i toga dana. Otac je poveo molitvu, a Georgie me pod stolom uhvatio za ruku i ja sam mu nakratko uzvratila stisak. Svi su, koliko sam uspjela vidjeti brzim pogledom, i dalje sjedili pognutih glava. Otac je zaključio molitvu za uspjeh plantaţa naranča, što je često činio, a majka je glasno uzdahnula. »Amen«, dodao je stric George, »hvala ti, Boţe, na agrumima.« Otac se zagledao u čašu s vinom i znala sam da razmišlja kako bi mu odgovorio, da promatranjem čaše samo kupuje vrijeme. Često je to činio. Znao je tisuću malih trikova pomoću kojih je dobivao na vremenu i razmišljao o onome što će reći. »Šališ li se?« upitao je. Izgovorio je to vrlo ukočeno, kao da čita Shakespearea i odjednom mi je postalo silno neugodno. Georgie je pomno promatrao odrasle i nije mi bilo drago zbog toga. Htjela sam da gleda mene. Dodirnula sam mu ruku pod stolom. »Čovjek se moţe moliti za što god ţeli, zar ne, Felixe?« odvratio je stric George. Stric mi je očito bio napet. Svi su te večeri bili napeti. Napetost u zraku mogla se rezati noţem. Negdje sam čula tu frazu i ostala mi je u mozgu. Georgiejeva ruka odjednom mi se našla na koljenu. Bila je vruća, osjetila sam to čak i kroz tkaninu. »Molim vas«, oglasila se majka. »Istina«, rekao je otac. »Pretpostavljam da je to istina.« Georgiejevi su se prsti počeli ritmički pomicati uz moje koljeno i niz njega. Umalo sam zastenjala. Dugo je to činio, moţda tri ili četiri minute, i ja sam za to vrijeme potpuno zaboravila gdje se nalazim. Podizao je ruku visoko po mojem bedru, zatim je spuštao niţe, zatim previsoko, pa ne


dovoljno visoko… Poloţila sam dlan na njegov i zaustavila ga. Nismo se mogli tako dodirivati, ne ovdje, ne pred svima, posebice ne pred mojim bratom. Bedra su mi drhtala. Odrasli su razgovarali o boţićnoj priredbi u Gainesvilleu, o nekom članku koji je moja majka pročitala o tome i svi su se ponašali kao da neobavezno čavrljaju, nastojeći se odmaknuti od napetog raspoloţenja. A iako im nije uspijevalo, iako je strina Carrie i dalje izgledala kao da će svakoga trenutka briznuti u plač, zahvaljivala sam Bogu što im je pozornost zaokupilo nešto drugo. Hvala ti, Boţe, na boţićnim priredbama, promrmljala sam i Georgie se tiho nasmijao, ali Sam me čudno pogledao. *** Nikada nisam obraćala suviše pozornosti na snove. Sam se znao probuditi iz noćnih mora sav uspuhan i dok bih ga drţala za ruku, pričao bi mi o tome kako je padao s litice i da se probudio trenutak prije nego što bi udario o tlo. Uvijek mi se činilo da malo pretjeruje jer nisam mogla zamisliti da mu se takav osjećaj stvorio samo tako, u glavi, bez ičega stvarnoga na čemu bi se utemeljio. No nakon krjesova sam otišla na počinak i sanjala o Georgieju. U snu me dirao, zavlačio mi ruku u gaćice i zatim u mene gurnuo jedan, pa dva prsta. Probudila sam se ne znajući gdje sam, s tako snaţnim osjećajem uţitka da sam mislila kako još uvijek sanjam. Bila sam na samome rubu vrhunca — stavila sam vlastite prste tamo gdje su bili Georgiejevi. Iznenadilo me koliko sam čvrsta pod dodirom, a onda sam dodirnula gaćice, tamo gdje me Georgie dirao. Bile su potpuno mokre. Pred očima su mi zasjale iskre. Nastavila sam se dodirivati — još, sve više, a onda odjednom nisam osjećala ništa osim snaţnog stezanja i pulsiranja u meĎunoţju. Zglavkom ruke protrljala sam čelo. Morala sam oprati ruke. Tada taj uţitak još nisam smatrala tajnom, kao što će to poslije postati. Ne, tada je to za mene bilo nešto što prije uopće nije postojalo, pa uza se nije donosilo nikakav osjećaj stida. *** Sam me u boţićno jutro probudio njeţnim tapkanjem po ramenu. Isprva sam mislila da je to Georgie. »Ako ţeliš jahati«, rekao je, »bolje ti je da to učiniš sada.« »U redu«, promrmljala sam. »Sretan Boţić«, dodao je, kao da se tek tada sjetio blagdana.


»Sretan Boţić«, rekla sam. Promatrao me dok sam se uspravljala u krevetu i trljala oči. Nasmiješila sam se i on se nasmiješio meni, no osmijeh mu je bio nekako čudan. Kao da mi je u tom trenutku pročitao misli, kao da je znao za Georgieja. No onda je nagnuo glavu u stranu i preplavilo me olakšanje. Naravno da ne zna za Georgieja. Odmahnula sam glavom i ponovno mu se nasmiješila, kao da mu ţelim dati do znanja da je sve u redu — kimnuo je glavom, ali znala sam da mi ne vjeruje. Toga sam jutra htjela isprobati preskakanje nove prepone koju sam izgradila na polju. Na manjeţu naredbe koje sam davala konju bile su gotovo nevidljive i tako je trebalo biti. Trebalo se činiti kao da izmeĎu konja i jahača postoji prešutan i bespogovoran dogovor. No vani, na polju, izvan konjičkog terena, Sasi bi me slušao samo ako bih ga snaţno usmjeravala uzdama i naglo prebacivala vlastitu teţinu, samo kad bih ţustro pribijala noge uz njegove slabine i vikala. Takvo je jahanje izgledalo ruţno, ali osjećaj je bio stvarniji. Mamuze sam ostavila u štali, a kada sam mu nogama stisnula slabine, što je bila naredba na koju je inače jedva obraćao pozornost, Sasi se dao u vrlo sloţen kas, izvijena vrata i ušiju usmjerenih unaprijed, potpuno me zanemarujući. Upravo sam stoga i izjahala u ovo jutro. Bila mi je potrebna moć, htjela sam da preskoči najvišu preponu koju je ikada preskočio. Ne zbog mene, nego zbog toga što je iza prepone stajalo nepoznato i tajanstveno prostranstvo. Čim sam se okrenula, shvatila sam da sam mu dala previše prostora, da smo predugo jahali ravno naprijed, a on ima previše vremena i razloga da pobjegne i da izgubim kontrolu nad njim. No osjetila sam kako skuplja noge u iščekivanju skoka. »Da, da, da«, mrmljala sam u ritmu njegova lakog galopa. Pletenica mi je udarala po leĎima, vidno polje mi se suzilo i više nisam bila svjesna ničega drugoga osim karakterističnog zvuka Sasijevih kopita pri srazu s tlom i udaljenosti do prepone, koja se sa svakim korakom skraćivala. U tom se času sve svodilo samo na nagon — trenutak prije nego što se konj otisne u zrak nešto je čemu vas nitko ne moţe podučiti. »Sada«, rekla sam i poletjeli smo. Poţeljela sam da je Georgie tamo i da nas gleda. No onda je Sasi spustio lijevo rame i izletjela sam iz sedla, pala na vlaţnu travu, ali i dalje sam drţala uzde. Nisam ih ispustila. »U redu je«, tješila sam ga, »u redu je.« Povukao me unatrag,


uplašen i svjestan prilike. Ako me se sada riješi, moţe pobjeći. Negdje duboko u mozgu, neki mu je nagon govorio da pobjegne pod svaku cijenu. No ja sam ga i dalje drţala. Voljela sam ga. Nikada ga ne bih pustila da pobjegne. Kada se malo umirio, ponovno sam ga zajahala i po drugi ga put usmjerila prema preponi. Sada smo je preskočili savršeno, bez ikakvih pogrešaka, kao što sam i znala da moţemo. Tako sam uvijek razmišljala, to je bio razlog što sam se opet hrabro popela na Sasija u situaciji u kojoj bi drugi odustali. Šanse da još jedanput padnem, da Sasi opet izgubi ravnoteţu, bile su gotovo nepostojeće. To se nije moglo dogoditi po drugi put u istome danu. Tu i tamo moraš pasti — to je cijena koju plaćaš zato što jašeš konja i od njega očekuješ da čini stvari koje nikada ne bi činio u prirodi. No past ćeš jedanput na stotinu savršenih skokova. Tiho sam se popela na kat u kući nakon što sam ohladila Sasija i nahranila ga jutarnjom porcijom zobi. Stala sam pred vrata bratove sobe i odškrinula ih. Sam se vratio u krevet, a Georgie je spavao na slamnjači na podu. Bila sam iznenaĎena što spavaju odvojeno — Samov je krevet bio i više nego dovoljno velik za obojicu. Samove su ruke i noge neobično stršale, a kosa mu se prilijepila uz obraze od znoja. Plavi mu je poplun pao na pod, a pokrivač mu se sapleo meĎu noge. Prvo sam ga pogledala tek letimično. Vidjela sam ga samo zato što je bio ondje. Zatim sam pogledala Georgieja, kojemu je Samov poplun pao preko prsa. Nije se znojio — moţda je na podu bilo hladnije i spavao je gotovo ukočeno, ruku ravno poloţenih uz tijelo i stopala jedno uz drugo, s prstima ravno nagore. Georgie se u tom trenutku pomaknuo i dok je sa sebe zbacivao Samov poplun, u vidokrug mi je upalo nešto smeĎe. Nešto je promrmljao, gotovo zastenjao, a onda sam spazila njegov penis kako izvire iz otvora na pidţami u erekciji. Bio je tamniji od ostatka njegove koţe i imao je blago ljubičasti ton. Nikada prije nisam vidjela gologa muškarca niti sam bilo s kim razgovarala o anatomiji muškoga tijela, ali nekako sam znala da je penis mojega bratića ukrućen. Okrenula sam se i zatvorila vrata za sobom. Preplavio me neki teško objašnjiv osjećaj stida. Nije mi to trebao pokazati, nisam to trebala vidjeti, ali s druge strane — spavao je. Nije mi se namjerno razotkrio.


No onda me preplavio i jedan drugi osjećaj, potpuno suprotan stidu. Preplavio me osjećaj moći, otkrivanja neke tajne. Bio je to trenutak koji je bio samo moj.


11. Boone dolazi večeras«, šapnula mi je Sissy. »Hoćeš li nam pomoći?« »Naravno.« Opasnost je ionako bila mnogo manja sada, kada gospoĎe Holmes nije bilo u kampu. Svi su znali da je ona ta koja uvodi disciplinu meĎu djevojke, a otišla je prošle nedjelje nakon molitve. Trebala je izbivati šest tjedana i vratiti se na proljeće. Proljeće mi je u tom trenutku bilo nezamislivo. Sve je bilo mrtvo osim zimzelenog bilja. Noć je s druge strane prozora bila vrlo mračna. Upravo smo bili ušli u razdoblje koje je Sissy nazivala mrtvom sezonom — u veljaču. Sunce bi zašlo već oko pet sati poslijepodne i na večeru bismo odlazile po potpunom mraku. Sissy je tvrdila da je to najdosadniji dio godine, dio godine tijekom kojeg se ništa ne dogaĎa. No meni su se sviĎali mir i tišina. Ponovno sam jahala. Morala sam dobiti četiri kilograma prije nego što mi je gospoĎa Holmes to ponovno dopustila. Moţda bih joj se bila snaţnije suprotstavljala da već ionako nisam potajno jahala. I dalje sam na vlastiti zahtjev podučavala kćeri Holmesovih, barem zasad, dok se ne pridruţe gospoĎi Holmes u kući njezine majke u New Orleansu. Gospodin Holmes rekao nam je da pišemo svojim majkama i kaţemo im da odu na sastanke svojih vrtlarskih klubova i drugih društava na kojima će govoriti njegova supruga tijekom svojeg putovanja po Jugu. Pretpostavio je da su svima nama majke članice tih elitnih ţenskih društava, ali moja majka to nije bila. Pripadala je jedino Društvu Camellia u Emathli, a i njima se pridruţila samo zbog cvijeća. Promatrajući gospodina Holmesa, zaključila sam da mi ne izgleda kao da mu supruga osobito nedostaje. Jedanput ili dvaput tjedno dolazio bi na moje jahačke satove s njegovim kćerima. Nikada nisam znala kada će se pojaviti, ali pomalo sam počela iščekivati njegovu pojavu oslonjenu na ogradu manjeţa. Te sam večeri budna leţala u krevetu sve dok nisam začula kamenčiće koje je na prozor bacio Boone. Bacao ih je lagano i precizno, a činilo mi se kao da svaki put pogaĎa isto mjesto. Ustala sam nakon trećeg kamenčića. »Sissy«, šapnula sam i protresla je za mršavo rame. »Sissy«,


ponovila sam i stegnula joj podlakticu. Spavala je odjevena. Polako je otvorila oči i iznenadila se kada me prepoznala. »To sam samo ja«, rekla sam i poloţila prst preko usnica. Do nosnica mi je dopro njezin topao noćni dah koji je blago vonjao po octu. Čovjek bi pomislio da takva njeţna djevojka u tako osjetljivoj situaciji neće tako čvrsto spavati ili da neće uopće zaspati. Ustala je i otišla. Volimo se, rekla je kada mi je objašnjavala koliko je veza izmeĎu nje i Boonea postala ozbiljna. Ne moţemo dugo jedno bez drugoga. Sjetila sam se toga gledajući za njom. Čekala ju je ljubav njezina ţivota, a ona ga je puštala da još malo pričeka. Ta je cura vječito kasnila. »Sissy?« oglasio se netko. Brzo sam se uvukla u Sissyn krevet. Te večeri nije bilo mjesečine. »Što to radiš?« glas Mary Abbott bio je pospan pa sam se umirila i pričekala da ponovno zaspe. Od svih djevojaka, ona bi je prva odala. Ne zbog zlobe, nego zato što je bila čudna i na čudan je način doţivljavala momke, muškarce, drugi spol, kako god ih ţelite nazvati. Meni cijela situacija uopće nije bila tajanstvena. Zaspala sam zamišljajući sebe na Sissynu mjestu. Zasad su se samo ljubili, no znala sam da će ići dalje. Neće si moći pomoći. Naravno da će Boone to htjeti, što je i razumljivo. Ipak je on momak, ima svoje nagone, ne moţe ih zatomiti. Kada sam se probudila, uz mene je stajala Sissy potpuno mokre kose. Po krovu je kolibe bubnjala kiša. Prešla sam u svoj krevet, ali nikako nisam mogla ponovno zaspati. Nikako nisam mogla prestati zamišljati Sissy i Boonea u zagrljaju. Bila je to napeta, nemirna noć, ali opasnost se nije ostvarila. Mary Abbott nije ništa čula, ili barem nije ništa spomenula. *** Dok sam sljedećeg jutra hodala prema konjušnici s Holmesovim kćerima, koje su sve nosile šal oko vrata, Sarabeth mi je radosno priopćila: »Danas će doći naš otac da me vidi kako jašem.« Drţala sam Deccu za ruku i u tom sam je trenutku stegnula, a djevojčica me iznenaĎeno pogledala. Blago mi se vrtjelo od neispavanosti, a u tom trenutku i od sreće. No morala sam pripaziti, pomislila sam, već sljedećeg trenutka upitavši se — što je razlog mojim brigama? Nisam se zagledala u njega. Pola djevojaka u kampu bacilo je oko na ravnatelja jer je


bio jedini muškarac u krugu od mnogo milja. Osim konjušara, dakako, ali na njih nitko nije obraćao pozornost. No sviĎalo mi se što sa mnom razgovara kao s odraslom osobom. »Doći će da nas gleda kako jašemo«, brzo se ispravila Sarabeth, ali Rachel se već bila uvrijedila i ljutito stisnutim očima promatrala sestru. Sarabeth se ispravila samo zato da bi ispala pristojna nakon što je već otkrila ono što je smatrala pravom namjerom svojega oca. Rachel mi se u nekim trenucima činila okrutnom, ali sa Sarabeth nikada nisam znala na čemu sam. Bile su, uostalom, djeca, sestre koje su se svaĎale oko budalaština. Sam i ja nikada se nismo svaĎali, što je, prema mojoj majci, bio samo još jedan u nizu dokaza koliko divnim ţivotom ţivimo. Ona se u djetinjstvu uvijek svaĎala sa svojom braćom, i otac sa stricem Georgeom, no Sam i ja bili smo blizanci — dvije strane istoga novčića. Upravo sam Lutheru namještala oglavinu kada nam je gospodin Albrecht rekao da se prošle noći tijekom oluje jedno stablo srušilo na teren i razbilo ogradu. Na trenutak sam zastala i Lutheru su uzde zazveckale u zubima. Zatresao je glavom. »Ali u redu je«, uvjeravao me gospodin Albrecht, gladeći Luthera po njušci, »stablo nije veliko. Moţete jahati većim dijelom manjeţa.« Sarabeth je uz stablo povela Luthera, a Decca Brighta. »Tapšaj ga po vratu«, rekla sam Decci dok smo prolazile pokraj stabla, »pričaj mu nešto.« Bright je odjednom zamahnuo glavom i uzde su zapucketale od napinjanja. »Ondje je ptica«, prstom je pokazala Rachel i na zglavku sam joj primijetila svijetlu, crvenu ogrebotinu. »Mislim da je ozlijeĎena.« Kleknula sam u pijesak te meĎu granama spazila sovu, neobično oblikovane glave i toliko smeĎu da se gotovo stopila s lišćem. Bila je vidljivo prestravljena, ali i potpuno mirna jer očito nije mogla letjeti. Da je Sam bio ondje, znao bi što valja učiniti. Znao bi i moţe li se ozljeda krila izliječiti. Meni se činilo da ne moţe. »Što ćemo sada?« upitala je Rachel pomalo cendravim glasom. »Ostavite je«, rekla sam, moţda pregrubo. Raspoloţenje mi se pokvarilo. Gospodin Holmes je dolazio promatrati trening, a sada se dogodilo ovo. Ako sova pokuša otići iz stabla, konji će se prestrašiti.


Brzo sam razmislila i donijela odluku. Sarabeth se već penjala na Luthera. Decca joj je izvlačila mamuze. »Djevojke«, rekla sam, »nemojte se pribliţavati stablu. Ptica je ozlijeĎena. Mogla bi preplašiti konje, pa se drţite podalje.« Sve su poslušno kimnule glavama, čak i Rachel. Stajala sam nasred manjeţa dok su se djeca ugrijavala. Krajičkom sam oka promatrala Sarabeth, ali usredotočila sam se na Deccu, koja je uvjeţbavala poloţaj. Rachel je sjedila na ogradi, mršavih nogu provučenih kroz pregrade. Isprva je sjedila mirno, bezizraţajnoga, blijedoga lica. Toga je dana kosu splela u pletenice i zbog toga je izgledala mlaĎe. Sve su Holmesove kćeri od oca naslijedile tamnu i sjajnu kosu. U jednom trenutku, krajičkom oka vidjela sam da Rachel silazi s ograde i obilazi teren. Činila je to plašljivo, kao i uvijek, ali i brzo. »Rachel?« zazvala sam. »Idem pogledati stablo«, rekla je, i ovaj put pomalo cendravo. »Zar me nisi čula kada sam vam govorila? Preplašit ćeš konje.« Odmahnula sam glavom u nevjerici. »Samo hoću pogledati.« Dala sam Decci znak da uspori Brighta u hod. »Rachel«, poviknula sam, nastojeći prizvati zvuk upozorenja u glas. Ponašala se kao da me ne čuje, samo je nastavila hodati prema stablu. Sarabeth je zaustavila Luthera i samo sjedila u sedlu, promatrajući sestru. »Samo gledam«, rekla je Rachel. »Umirem od dosade.« »Uskoro ćeš i ti doći na red.« I dalje je hodala prema stablu. »Rachel«, povisila sam glas. Pogledala me i nagnula glavu u stranu. Shvatila sam da me izaziva. Vid mi se zamutio od hladnoće. »Rachel, sjedni. Odmah.« Nasmiješila se i na trenutak sam osjetila olakšanje. Mislila sam kako će se pretvarati da se šalila. No onda je načinila još jedan korak prema stablu. »Otac dolazi«, promrmljala je Sarabeth i Rachel je skočila na ogradu,


brzo se vraćajući u poloţaj u kojem je čekala svoj red za jahanje. Gospodin Holmes se nasmiješio. Razmišljao je o nečemu drugome i podigao je ruku, kao da ţeli zaustaviti razgovor. Okrenula sam se prema Decci. Raspoloţenje mi se sasvim pokvarilo. Htjela sam usrećiti gospodina Holmesa. »Potjeraj ga u kas«, rekla sam. Decca je zamahnula nogama. »Lagano«, podsjetila sam je. »Njeţno. Ono što traţiš od njega trebala bi biti vaša mala tajna. Nitko drugi to ne bi smio primijetiti.« »Dosadno mi je«, promrmljala je Rachel, ali tiho, tako da je otac ne čuje. Decca je uspješno prolazila sve vjeţbe koje sam joj zadala pa sam se okrenula prema Sarabeth. Već sam gotovo i zaboravila na Rachel. »Jače stisni koljena«, doviknula sam Sarabeth, »i opusti laktove.« »Decca samo tamo sjedi«, doviknula mi je Rachel. »Rachel«, upozorio ju je gospodin Holmes, »prestani.« Rachel je izgledala kao da će se svaki trenutak rasplakati, ali bilo mi je drago što se gospodin Holmes razljutio. Zasluţila je. »DoĎi, Decca«, pozvala sam je i povela Brighta uz gospodina Holmesa do ruba terena, kako bi Sarabeth mogla vjeţbati u dijagonali. »Rachel«, rekla sam joj dok sam prolazila pokraj nje, »pričekaj još samo malo i dat ću ti dodatnih deset minuta. Hoću samo da tvoj otac vidi ovo.« Nije uopće obraćala pozornost na mene. Zločesto sam uţivala u tome što još mora čekati. »Uči mijenjanje glavne strane u galopu. Vidite kako pokreće noge? Desna natrag, lijeva naprijed?« Mijenjanje glavne strane — lijevih ili desnih nogu u konja — napredna je tehnika i Sarabeth još nije bila potpuno spremna za nju, ali Luther je bio tako dobro utreniran konj, takav stari školski majstor da bi ga i majmun uspio natjerati da učini ono što je trebao. »I onda on koristi malo desne, a malo lijeve noge kao glavne?« upitao me gospodin Holmes. »Da«, odvratila sam. »Izgleda kao da poskakuje«, gospodin Holmes zabubnjao je prstima po ogradi u ritmu Lutherova lakog galopa. Promjena glavne strane u


galopu vrlo je efektna i sviĎa se čak i promatračima koji nemaju pojma o konjima. Doista izgleda kao poskakivanje. Promotrila sam mu ruke i primijetila da grize nokte. U to doba muškarci nisu nosili vjenčano prstenje, stoga po njegovim rukama nisam mogla zaključiti ništa drugo. Osim, naravno, da mu koţa na rukama nije ispucana od jahanja ili bilo kakvog drugog teškog rada. »Dobra je«, napomenula sam i gospodin Holmes je kimnuo glavom. Htjela sam iz njega izvući malo više oduševljenja, da malo više uţiva u onome što mu kći moţe na konju, ali bio je rastresen. Otkopčala sam uzicu s Brightova oglavka. »SiĎi«, rekla sam Decci. I u tom je trenutku sve krenulo nizbrdo. Rekla sam Decci da siĎe s Brighta i bilo je dobro što sam je već prije bila naučila da obje noge izvadi iz stremena prije nego što jednu nogu prebaci preko sedla. Istodobno dok sam ja njoj govorila da siĎe, gospodin Holmes okrenuo se prema Rachel i viknuo: »Rachel! Sad je bilo dosta! Dosta!« Bilo je jasno da su već otprije imali nekih problema. Okrenula sam se i vidjela da je Rachel otišla sa svojeg mjesta na ogradi i da gospodin Holmes brzo hoda prema njoj. Umalo sam prasnula u smijeh — nikada prije nisam vidjela gospodina Holmesa ljutog i to me pomalo plašilo. Rachel je unatrag zašla meĎu granje na stablu, gledajuću u oca, a zatim je progovorila. »Ne!« prvo je tiho uzviknula, a zatim je počela vikati glasnije, sve dok joj glas nije postao nekontrolirani vrisak. »Ne, ne, ne, ne, ne, ne!« Izgledala je kao da ju je nešto zaposjelo. Bila je, meĎutim, prestara za djetinje histerične ispade. »Ptica!« poviknula je Decca, a sova je uzletjela ravno u zrak iz stabla te zatim posrnula, spuštajući se nesigurno prema Lutheru. Luther je brzo ustuknuo izvijena vrata i ušiju usmjerenih unaprijed. »Thea«, zazvala me Sarabeth drhtavoga glasa. Jedva sam je čula od Rachelinih vrisaka. »Što da radim?« Ispustila sam Brightove uzde i poţurila prema Lutheru, umirujući ga tihim mrmljanjem. Krajičkom oka vidjela sam da je gospodin Holmes kleknuo uz Rachel i poloţio joj ruke na ramena. »U redu je«, mrmljala sam Lutheru, »sve je u redu.«


No kad sam mu se pribliţila, sova je ponovno uzletjela i proletjela mi toliko blizu da sam je gotovo dotaknula. Krilo joj je bilo svijeno. »Thea!« Okrenula sam se i Sarabeth je pokazivala u suprotnom smjeru, prema vratima na ogradi oko terena, koja sam ostavila otvorenima. Bright je ustuknuo kroz njih. Čak sam iz te udaljenosti vidjela kako mu se crvene raširene nozdrve i kako mu se bijele oči. Uši je sljubio uz glavu. Uzmicao je sve brţe i Decca mu je pala na vrat. »Spusti se!« viknula sam. »Klizni s njega!« Rachel je i dalje vrištala pa sam morala vikati iz svega glasa da me Decca čuje, ali nisam vikala dovoljno glasno. Bright se tada dao u trk, što sam i predvidjela, te pojurio prema konjušnici. Načinila sam najgoru moguću početničku pogrešku. Ostavila sam vrata ograde otvorena. I u tom sam se trenutku sjetila točnoga trenutka u kojemu sam ih zaboravila do kraja zatvoriti. Bio je to trenutak nesmotrenosti, pogreška iz iste kategorije kao kada ne bih dobro učvrstila kolan pod sedlom. »Thea«, rekao je gospodin Holmes, gotovo mirnoga glasa, »zaustavi ga.« Pojurila sam za Brightom, koji je nestao iza konjušnice, a kada sam zamaknula za ugao, vidjela sam da juri punom brzinom, kao i svi prestrašeni konji. Decca se nekako uspijevala odrţati u sedlu. Shvatila sam da neće pasti osim ako to ne učini namjerno, ali sledila se od straha. Sve su jahačke grupe zastale u pola koraka i gledale nas. Desetak je konja stajalo na terenima, ušiju uperenih unaprijed, pokušavajući otkriti uzrok tolikoj panici. Alice Hunt prestravljeno je zurila u mene, a ne u Brighta i sama činjenica da sam uspjela izmamiti reakciju od Alice Hunt, koja gotovo nikada nije pokazivala osjećaje, dodatno me prestrašila. Leona me takoĎer gledala, blijedoga i bezizraţajnoga lica. Samo je jedanput odmahnula glavom, kao da je znala kako će moje podučavanje Holmesovih kćeri završiti katastrofom. Gospodin Albrecht popeo se preko ograde i počeo vikati: »Okreni ga, hajde, okreni ga!« sve dok mu se riječi nisu pretvorile u ritmično urlanje u kojemu je njegov njemački naglasak zbog panike iskrivio uzvik — zvučalo je kao da viče: »Okani ga, hajde, okani ga!« »Zaustavi ga«, čula sam za svojim leĎima, »odmah ga zaustavi«, no uputa je bila sasvim beskorisna. Decca je vrištala tako da mi se ledila krv u ţilama pa sam poloţila ruke na uši i u tom je trenutku Bright naglo skrenuo ulijevo. Decca je pala na drugu stranu, udesno. Nije ju, srećom, udario u


glavu. Malo je nedostajalo. Pala je čisto, gotovo spretno, samo je iskliznula iz sedla. Gospodin Holmes snaţno me okrznuo dok je jurio pokraj mene i pala sam na tlo. »Pozovi liječnika«, viknuo je u prolazu, »odmah!« Decca je leţala sklopljenih očiju, kao da spava. Ustala sam i istoga trenutka potrčala. Samo sam se jedanput okrenula i pogledala djevojke koje su i dalje nepomično stajale na konjima. Sarabeth je sjahala s Luthera i plakala, nije se čak ni okrenula kada je gospodin Albrecht protrčao pokraj nje za Brightom, koji bi, ako ga odmah ne zaustavi, mogao zauvijek nestati u planinama. Kada sam iz šume istrčala na Trg, iz sveg sam glasa povikala: »Henny!« i nastavila vikati sve dok se nije pojavila na vratima nadzorničke kolibe, ljutitoga izraza na licu. »Decca je ozlijeĎena«, uspjela sam procijediti i Henny je odmah pozvala Docey, naredivši joj da pozove liječnika. Potrčale smo zajedno kroz šumu natrag prema terenima i Henny me tako brzo prestigla da sam je izgubila iz vidokruga. Bila sam iznenaĎena njezinom brzinom. Ja sam već jedva disala, osjećala sam se kao da će mi prsni koš eksplodirati i grgljala sam pri udisaju. Usporila sam iz trka u hod i pokušala doći do daha. Poţeljela sam da počne kišiti, snijeţiti, da zapuše vjetar. Bilo što — samo da više ne budem ovako usamljena. Obavila sam ruke oko same sebe. Kada sam izašla iz šume, nitko me nije ni primijetio. Djevojaka na konjima više nije bilo, gospodin Holmes je klečao uz Deccu, a gospodin Albrecht je drţao ruku na njezinom čelu. Uz njega je stajao otvoren pribor za prvu pomoć, a bočica s jodom bila je preokrenuta na tlu i iz nje se izlijevao potočić tekućine. Nedaleko od njih čučala je Sarabeth, ljuljajući se naprijed-natrag na petama. Uprla sam oči u labirint koji je svojim izlijevanjem u prašnome tlu načinio izliveni jod. Razlio se na sve strane, u desetak potočića, stvarajući nasumičan i zamršen uzorak. Nisam, meĎutim, nigdje u blizini vidjela tragove krvi. Prišla sam Sarabeth, pogladila je po tamnoj kosi i uklonila list koji joj se zapetljao u pletenicu. Netko je drugi već bio odveo Luthera u konjušnicu, a njoj se na gornjoj usnici skupljala slina te je neprekidno plakala. Nikada prije nisam tješila nikoga drugog osim Sama, a to mi je


bilo kao da tješim samu sebe, barem u doba dok smo bili djeca i dok smo gotovo bili jedna osoba. Sada sam Sarabeth pristupila misleći na Sama i zagrlila je. Iznenadilo me koliko je spremno prihvatila utjehu: poloţila je obraz na moje rame i obgrlila me oko struka. »Bit će sve u redu«, promrmljala sam, iako mislim da me nije čula, no postojala je mogućnost da će joj te riječi poslije odjeknuti u pamćenju i da će mi vjerovati. Bila je dijete. I ja sam vjerovala svojemu ocu kada mi je govorio da će sve biti u redu. Rachel nije bilo nigdje na vidiku. I ja bih se na njezinu mjestu bila sakrila. Naudila je sestri kojoj nije htjela nauditi i sada je netko njoj trebao reći da će sve biti u redu, da njezin svijet nije došao kraju i da joj se obitelj nije raspala. No tko god joj to bude rekao, lagat će. I to neću biti ja. Ne bih imala srca.


12. Kampom se vrlo brzo proširila glasina o najmlaĎoj Holmesovoj kćeri. Iza ravnateljeve kuće stajao je nepoznat automobil, na mjestu gdje ga nitko ne bi primijetio osim ako bi baš išao gledati. Znala sam da je riječ o liječnikovu automobilu. Decca je bila ozlijeĎena, pitanje je samo bilo koliko ozbiljno. No izgubila je svijest. Znala sam da to nije dobar znak. Dok sam se vraćala iz kupaonice — bila sam prljava, sva prekrivena zemljom i pijeskom — naišla sam na raskokodakanu grupu mlaĎih učenica, meĎu kojima je najglasnija bila Molly. Srdačno mi je mahnula, a kada sam joj nevoljko odvratila, pojurila je prema meni. Još je sva bila koščata, same ruke i noge, poput ţdrebice, obrazi su joj se zarumenjeli od hladnoće, a kosa se zapetljala u neku vrstu čvora. Da ju je vidjela gospoĎa Holmes, odmah bi je poslala natrag u kolibu da se uredi. »Thea! Kaţu da je Rachel sasvim poludjela! Da je pokušala ubiti Deccu!« Glas joj je bio na granici s cvileţom. Rijetki su bili ljudi od kojih sam ja bila viša, ali Molly sam ipak nadvisivala. Sagnula sam se prema njoj i uhvatila je za zglavak. Zbog njezine sam se tanke koščice pod koţom osjećala kao da grabim pticu. »Molly«, rekla sam joj, »to su gluposti. Razumiješ li me?« Molly je klimnula glavom, ali u očima sam joj zapazila sjaj kojega prije nije bilo i shvatila sam da nisam dobro reagirala. Trebala sam se nasmijati i odmahnuti rukom na glasinu koju mi je prepričala, odbaciti je kao dosadan komadić pijeska. Otpustila sam stisak oko Mollyna zglavka. Zurila je u mene, očiju razrogačenih od iščekivanja. Što ću joj još reći? Što će ispričati prijateljicama koje su je čekale? Molly nije pripadala krugu djevojaka koje su bile vaţne u kampu, ali ipak — govorkanja su se ovdje brzo širila, bez obzira odakle su potjecala. Katherine Hayes prošla je pokraj nas, naizgled ne obraćajući pozornost, ali znala sam da sluša svaku riječ. Znala sam da će odmah poţuriti u svoju kolibu i bez imalo obzira prenijeti sve što čuje. Dobacila sam joj prijekoran pogled, a ona se sakrila iza svojih kovrča. Upravo ona, koja je nedavno bila predmet kampovskih govorkanja, trebala je imati suosjećanja za Rachel, no stric joj je bio mrtav već dva mjeseca i priče o toj tragediji već su odavno bile zaboravljene. Na drugoj sam strani


Trga spazila gospoĎicu Brooks, ali ona je zabila nos u knjigu. Odrasli su u Yonahlosseeju bili sasvim beskorisni. U glasinama je, naravno, uvijek bio barem djelić istine, ma koliko taj djelić bio sićušan. Svi su čuli Rachelino vrištanje. Što li će tek reći o meni, koja sam ugrozila sigurnost djevojčice koju sam toliko voljela samo zato što sam htjela da me njezin otac gleda? Ponovno sam se okrenula prema Molly. »Bila je to nezgoda, nesretan slučaj«, rekla sam glasno i posve uzaludno. I zadnji put kada mi se dogodilo nešto strašno, pokušala sam sve objasniti glasno i uzaludno, no sada sam bila pametnija ili barem ne toliko budalasta. Povukla sam se u kolibu Augusta i ondje se pravila da spavam, ne obraćajući pozornost čak ni na Sissy, koja mi je nekoliko puta stala pokraj kreveta, čekajući da se okrenem prema njoj ili joj dam bilo kakav drugi znak. Naposljetku je otišla, baš kao i sve djevojke. Bilo je vrijeme za večeru. Ţivot se nastavljao, uvijek se nastavljao. Decca je moţda bila na samrti, ali Yonahlossee je svojim polaznicama uredno davao tri obroka na dan. Kod kuće mi se to nastavljanje rutine činilo uţasno okrutnim. Majka je i dalje ujutro namještala moj krevet, otac je i dalje nakon doručka odlazio k pacijentima. Nikako iz mozga nisam uspijevala otjerati sliku svojega bratića. Inače sam postala vrlo dobra u tome — ţivjela sam svoj ţivot u Yonahlosseeju tako da u njemu nije bilo mjesta ni za Georgieja, ni za Sama ili koga drugoga. No sada mi je Georgie neprekidno bio pred očima, i kad su bile otvorene, i kad su bile zatvorene. Nisam mogla prestati razmišljati o njemu, i to ne o njemu kakvog sam ostavila kada sam otišla ovamo, nego o njemu kakav je bio u najboljem izdanju. Majka bi bila vrlo razočarana. Shvatila sam da je boravak u Yonahlosseeju za mene toliko utješan upravo zbog toga što sam ondje ţivjela u svijetu potpuno odvojenom od bilo čega što sam ostavila kod kuće, a sada su se ta dva svijeta odjednom spajala. A zašto sve to? Zbog mene, Thee Atwell, djevojke koja je neprekidno griješila. »Thea«, čula sam kako mi neprekidno ponavlja Samov glas. »Thea, Thea, Thea.« Uspravila sam se u krevetu i zabila nokte u čelo. Poţeljela sam ih zariti još dublje, sve do mozga, i odande ukloniti sve uspomene na Georgieja, sva sjećanja na onaj dan, sve. No što će biti s mojom dušom?


Otac mi je odavno objasnio da mozak pohranjuje naša pamćenja, ali da je duša uzrok što uopće išta pamtimo. A do duše ne mogu. Bol zbog uboda noktiju, iako nije bila jaka, ipak mi je skrenula pozornost. Preplavilo me olakšanje. Još sam leţala u krevetu kada mi je Mary Abbott donijela pecivo s večere i kleknula uz mene, odmotavajući ga iz izvezenog rupčića. »Izvoli«, prošaptala je dok su u kolibu ulazile druge djevojke: Eva, Gates, a zatim i Sissy, koja je iza leĎa Mary Abbott iznenaĎeno podigla obrve. »Hvala«, rekla sam. Pecivo je bilo hladno i tvrdo. Dok su bila topla, ta su se peciva topila u ustima, ali boravak na zraku ih je uništavao. »Nema na čemu.« Mary Abbott nije se micala od mojega kreveta. Igrala se pramenom kose oko prsta i izbjegavala me pogledati u oči. Na čelu je imala blag osip, točno na mjestu do kojega joj je dopirala vunena kapa. Prizor njezina lika pred očima, taj tako karakterističan prizor, odjednom me razbjesnio. »Trebaš li nešto?« Pogledala me, ali nije se činilo da je iznenaĎena. »Hoćeš li pojesti to pecivo?« upitala je. Odmahnula sam glavom. »Dobro, nema veze«, promrmljala je. Druge su se djevojke pripremale za počinak. Spazila sam Evina gola ramena, njezina leĎa prošarana tamnim madeţima, Sissynu svilenkastu, svjeţe očetkanu kosu i zlatnu narukvicu na njezinu zglavku, kojom je označavala da će je Boone te večeri opet posjetiti, iako je bio i sinoć. Osjećala sam da će se dogoditi nešto strašno. Mogla sam namirisati katastrofu. »Gospodin Holmes nam je večeras odrţao govor. Mislila sam da bi to voljela znati. Jesam li bila u pravu?« odjednom me hrabro upitala Mary Abbott, polaţući hladnu i ljepljivu ruku na moju. Izvukla sam ruku i kimnula glavom. »Znala sam«, nasmiješila se, kao da je dobila kakvu okladu sama sa sobom. »Došao je na molitvu i rekao nam da se pomolimo za Deccu i njegovu obitelj, a onda nam je rekao neka se pomolimo i za tebe, Thea.« Zastala je, a zatim ponovila: »Za tebe i Deccu.« Sissy nas je gledala iz svojega kreveta, ali Mary Abbott potpuno me


prisvojila. »Je li ti drago što nas je zatraţio da molimo za tebe?« »Polaskana sam«, rekla sam i sklopila oči, »i umorna.« Iako nije bilo neobično da gospodin Holmes nekoga poimence navede u molitvi, u tom mi se trenutku učinilo kao izdaja. Mrzio me. Zašto mi je ikada dopustio da se brinem za njegovu djecu? Znao je nešto o mojem ţivotu na Floridi. Znao je dovoljno, nije mi trebao vjerovati. Eto, sada me mrzi, mora me mrziti — naudila sam jednoj od njegovih kćeri, što drugo uostalom i moţe? »Mislila sam da će ti biti drago, samo sam o tome razmišljala dok sam dolazila ovamo. Mislila sam da ćeš biti sretna«, zavjerenički mi je šaptala Mary Abbott. Dah joj je bio vruć i suh. »Mislila sam da će ti biti drago jer nije ljut.« »Ostavi me na miru.« Izgovorila sam to najhladnijim mogućim glasom, poput leda. Mary Abbott je na to uzmakla, ali prvo se nagnula unaprijed, tako brzo da se nisam uspjela obraniti. Okrenula sam se, a ona je prislonila svoje usnice uz moje. Spavala sam nemirno i bez snova, desetak se puta budila i svaki se put bez razloga uplašila. Visoki kreveti na kat i djevojke u bijelim spavaćicama odjednom su mi bili nepoznati, zastrašujući. Potom bih umirivala samu sebe, što je ponekad bilo teško, ali nastojala sam se pribrati u uvjerenju kako se čitav svijet nije urotio protiv mene. Pokušavala sam se umiriti, no prava je istina bila da mi je um bio dovoljno sabran da sam ga mogla kontrolirati. Nisam se potpuno izgubila, kao onih dana prije nego što su me poslali u kamp, a kada sam plakala sve dok mi oči nisu postale tek ruţne vrećice u lubanji. »Thea«, zazvao me netko i naglo sam se uspravila u krevetu. »Sve je u redu, u redu je«, umirila me Sissy, »ne boj se.« »Vruće mi je.« »Imaš li groznicu?« Opipala mi je čelo nadlanicom. »Nemaš. Govorila si u snu.« »Što sam govorila?« »Ništa, besmislice. Jesi li dobro?« Kimnula sam glavom. »Jesi li čula kakve novosti o Decci?«


Odmahnula je glavom. »Molila sam se noćas. Već se tako dugo nisam molila…« Glas joj se izgubio. »Što se dogodilo? Svi govore da je Rachel poludjela i pokušala ubiti Deccu.« »Sova«, prošaptala sam. »Sova?« ponovila je, a kada joj na to ništa nisam odgovorila, nastavila je: »Stigao je liječnik. Gospodin Holmes je vjerojatno strašno zabrinut.« »I još je sam«, promrmljala sam. Eva se okrenula na gornjem krevetu. »Zaboravila sam to«, dodala sam, utišavajući glas. Prinijela sam ruku ustima. Prsti su mi mirisali po koţi. »Thea, moram ići. Boone je ovdje.« »Nemoj ići«, rekla sam, »molim te.« »Joj, Thea«, prošaptala je i poljubila me u čelo. »Moram. Ali vratit ću se brzo.« Ustala je. Kosa joj je bila uvučena u okovratnik kaputa, a iz dţepova su joj, poput neobičnih dlanova, virile rukavice. Osjetila sam gorak ujed ljubomore: najradije bih u tom trenutku bila na njezinu mjestu, tek djevojka koja odlazi na sastanak sa zaljubljenim momkom. Pričekala je nekoliko trenutaka, a zatim nestrpljivo pokazala prema svojem krevetu. »Ah, da«, prošaptala sam i otišla u njezin krevet, malo povrijeĎena. Toga su mi se dana dogodile sve te grozne stvari, a momak joj je i dalje bio vaţniji. Kada je otišla, ustala sam, odjenula kaput i izašla. Zatim sam, u strahu da sam probudila Mary Abbott, provirila kroz prozor, ali ova je, činilo se, mirno spavala. Evina ruka i glava tromo su visjele preko ruba kreveta. Gates nisam vidjela, ali znala sam da spava sklupčana, kao i uvijek. Nijedna se od mojih cimerica nije zabrinjavala zbog mogućih opasnosti izvana. Koliko sam znala, u Yonahlosseeju nikada nije bilo čak ni najobičnijih voajera. Opasnosti su, kao što su sve djevojke znale, vrebale u samoj obitelji iz koje si potjecao: očeve ljubavnice, majčin buran odnos sa svekrvom — tvojom bakom, bratić koji se pokušao ubiti. No bile smo nitko i ništa bez naših obitelji. Ako se nešto dogodi Decci, najmlaĎoj i najomiljenijoj članici


obitelji, Rachel neće uništiti samo njezin, nego i svoj ţivot. S blagim sam zaprepaštenjem shvatila da iza Trga, s mjesta na kojem se nalazi ravnateljeva kuća, dopire svjetlost. To je svjetlo, doduše, uvijek gorjelo — za slučaj da se nešto dogodi ili za slučaj da nekoj djevojci nešto zatreba. Čizme su mi u hodu zapinjale u blato i svaki put kada bih ih podigla, začuo bi se kratak zvuk usisavanja. Bio je to oduran zvuk, ali bio je i jedino što mi je dopiralo do ušiju. Kroz noć se prostirala potpuna tišina, potpuno mrtvilo. Toga na Floridi nikada nije bilo. Uvijek je odnekud dopiralo cvrčanje, šuškanje, zavijanje. Bilo je hladno, nije bilo ni daška vjetra i nebo je bilo tamno, gotovo bez zvijezda. Dvije plinske svjetiljke koje su uvijek gorjele na ulazu u Dvorac gorjele su i sada, ali nisu se uspijevale probiti kroz toliku tamu. Svjetlo na prozoru kuće Holmesovih, ma koliko malo, zbog toga mi je izgledalo poput kakvoga znaka ili putokaza, ono mi je aktiviralo drevni, nagonski dio mozga i kretala sam se prema njemu s golemom ţeljom da mu se pribliţim, da uĎem u tu kuću, taj dom. Ţelja je bila toliko snaţna da me gušila. Počela sam vrlo nespretno trčati kroz blato i zaustavila sam se kojih pet-šest metara pred ulazom. Morala sam se suočiti s vlastitim namjerama. Bila sam u bunilu. Znala sam da ne mogu vjerovati samoj sebi, ali znala sam i da moram razgovarati s njim. Okrenula sam se, sagnula i ispovraćala se u blato. Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, bila sam silno potresena. Iza ravnateljeve je kuće počinjala šuma, a kroz šumu se dolazilo do planina. Mogla sam nestati u toj šumi i kada bih otišla, nikome ne bih nedostajala. Ako i bih, koliko bi vremena prošlo prije nego što bi moj odlazak za sve značio olakšanje? Već me ionako uglavnom nije bilo u ţivotu članova moje obitelji — a sve zato što sam već jedanput učinila istu stvar: bila sam nesmotrena. Dopustila sam ţudnji da upravlja mnome. Sklopila sam oči i pokušala zaustaviti okretanje svijeta oko sebe. Ako je Decca ozlijeĎena tako da joj nema pomoći, nestat ću u šumi. Ako me gospodin Holmes mrzi, ako sam uspjela razoriti još jednu obitelj, otići ću odavde. »Mislila sam da se poznajemo«, rekla mi je majka kada sam otišla do nje onoga drugoga strašnoga dana. Leţala je na svojem krevetu u spavaćoj sobi i ţućkasto joj je svjetlo kasnoga poslijepodneva osvjetljavalo fine crte lica. »Ali ti nisi ona djevojka za koju sam mislila da jesi.«


Tko sam onda bila? Kada bi se Georgie privinuo uz mene, potpuno sam gubila razum. Ponašala sam se opasno s njim i ne bi me bilo briga sve da su nas s vrata gledale obje moje mrtve bake. Glavom su mi se i sad rojile uspomene na sve načine kojima se stiskao uz mene, kojima se njegovo tijelo privijalo uz moje: gnječenje momačkih ruku, lagani, ţivahni dodir njegova jezika, gotovo neprimjetan dodir penisa koji se propinje kroz tkaninu njegovih hlača. »Dosta«, viknula sam na samu sebe. Još jedan trik pomoću kojega sam se nastojala sabrati. No zbog sklonosti opasnome ponašanju prešla sam udaljenost od mjesta na kojemu sam stajala do ulaznih vrata u kuću Holmesovih, primjećujući usput da je gospodin Holmes — ili je to bila jedna od djevojčica — prekrio lončanice ruţmarina starim pokrivačima i učvrstio ih uredno zavezanom vrpcom. Vrata su bila otključana, kao što sam i očekivala. Polako sam ih otvorila i ušuljala se u unutrašnjost kojom je prevladavala gusta, topla tama. Stubište u kući Holmesovih bilo je besprijekorno uredno — srebrni okviri oko obiteljskih fotografija na zidu sjajili su se bez zrnca prašine, a prizori na tim slikama nemalo su me iznenadili. Holmesovi su za mene bili obitelj izvan prostora i vremena te ljudi bez prošlosti. Naravno, znala sam da svi imaju prošlosti, znala sam čak i neke pojedinosti iz njihove prošlosti — gospoĎa Holmes poznavala je moju majku, gospodin Holmes bio je iz Bostona. S gornjeg je kata dopiralo svjetlo. Prošlo je već nekoliko mjeseci, shvatila sam, otkad sam se zadnji put popela stubama u obiteljskom domu i zaboravila sam koliko te stube mogu biti bučne, posebice ako po njima hodaš u čizmama. Napola sam se nadala da će me škripanje stuba najaviti, a kada sam došla do vrha, s ramena sam zbacila kaput. Svjetlost je dolazila s kraja hodnika, jasno se ocrtavala na podu od borova drveta. Prošla sam pokraj zatvorenih vrata i zapitala se iza kojih spava Decca sa sestrama. Zatim sam primijetila knjige. Toliko mnogo knjiga da me soba podsjećala na knjiţnicu, mjesto koje sam posjetila samo jedanput u ţivotu, sa Samom i Georgijem u Gainesvilleu. Ta su mi dvojica te večeri stalno


bila na pameti. Sve što bih spazila podsjećalo me na njih. Gospodin Holmes stajao je pred stolom smještenim prema prozoru i čitao novine. Okrenuo je stranicu i spazila sam zrnatu fotografiju, no nisam razabirala što je na njoj. Radni mu je stol stajao na vrlo nezgodnom mjestu — s njega nije vidio tko mu ulazi u sobu i sunce koje je danju dopiralo kroz prozor sigurno mu je izbljeĎivalo knjige, pisma i fotografije. No shvaćala sam zašto je stol smjestio upravo tamo — odande se prostirao pogled prema svemu pod prozorom — na sve djevojke koje se kreću prema Trgu i s njega, ali i na sve ostalo. Na planine. Sveprisutne planine. Dotaknula sam dovratak. »Tko je…«, okrenuo se i zastao u pola pokreta kada me ugledao. Bio je potpuno odjeven, u bijeloj košulji i hlačama istkanim u uzorku riblje kosti. Na nogama je imao papuče s monogramima. »Ne bi trebala biti ovdje, Thea«, rekao je. Poloţio je novine na stol i u tom sam trenutku shvatila koliko je drugačiji od mojega oca. Bio je drugačiji i od Sama i od Georgieja. Nije me poznavao, zbog toga je bio drugačiji. »Kako je Decca?« Nagnuo je glavu u stranu, kao da me proučava. Spustila sam pogled. Već me dugo nitko nije tako promatrao. »Zabrinuta si, Thea? Oprosti mi. Da sam to znao, bio bih ti već prije javio. Decca je slomila ključnu kost. Druga je ozljeda sasvim površinska. Porezala je ruku. Nije udarila glavom. Liječnik je bio vrlo zadovoljan zbog toga.« Jodom su joj, dakle, čistili ozljedu na ruci. Oči su mi se zamutile. »Thea?« Nisam ga imala snage pogledati. Njezina glava… »Thea? Molim te, pogledaj me.« Glas mu je bio odlučan. I dalje je bio moj ravnatelj, pa sam podigla glavu i primijetila da u ruci drţi čašu. Viski. »Nije joj se ništa poremetilo u glavi«, prošaptala sam. Potvrdno je kimnuo glavom. »Ostavila sam otvorena vrata na ogradi«, rekla sam. »Bila sam rastresena.«


Poloţio je čašu na stol i posjeo me na golemi naslonjač pokraj radnoga stola. Dovukao je stolac i sjeo pred mene. »Thea«, rekao je, »Decca će biti sasvim u redu. Malo smo se prestrašili, ali nije joj se dogodilo ništa što se ne bi moglo lako izliječiti.« »Mogla se ozbiljno ozlijediti«, rekla sam i odmah pomislila na Rachel. »Istina. Ali nije.« Zaustila sam da još nešto kaţem, ali podigao je ruku. »Nije ozbiljno ozlijeĎena«, ponovio je. »Bio je to splet okolnosti, Thea. Hvala Bogu, sve je dobro završilo i to je to.« U tom su mi se trenutku u mozgu neočekivano zatvorila jedna vrata i odjednom mi se promijenio čitav pogled na svijet. Pomislila sam da je sve bio samo splet okolnosti. »Ne mogu nikako do Beth«, rekao je. »Negdje je u Alabami, ali ne znam točno gdje. Dan je već i prije svega ovoga započeo loše. Pokrovitelji nam više ne daju novac, donatori ne doniraju.« Nasmiješio se i otpio još jedan gutljaj iz čaše. Bio je daleko manje rezerviran nego inače, vjerojatno se inače tako ponašao pred suprugom, ali moţda i nije. Moţda se rijetko ponašao tako opušteno. »Najgore je to što ih uopće ne krivim«, odmahnuo je glavom i u glasu sam mu začula trag gorčine. »Oprosti mi, Thea. Uvijek mi se činiš starijom nego što jesi.« »Što je s Rachel?« upitala sam. »Rachel«, rekao je i zastao. »Rachel je izvan sebe.« »Jeste li ljuti na nju?« »Jesam«, odvratio je, »naravno da jesam.« »Nemojte biti.« »Ali kako će drugačije naučiti lekciju, Thea? Kako, ako se ne naljutim?« »Načinila je pogrešku«, rekla sam i nagnula se naprijed, prema njemu. Osjetila sam kako mi se uz vrat i uz obraze penje vrućina. »Samo jednu pogrešku!« Sjetila sam se brata i bratića u onom izdanju u kojemu sam ih posljednji put vidjela. Sve je to bila pogreška. »Ako je sve bio samo splet okolnosti, pustite je. Naučila je lekciju.«


Gospodin Holmes izgledao je iznenaĎeno. Dokrajčio je piće i poloţio čašu na pod, uz noge. »Je li doista naučila lekciju?« upitao je. Glas mu je bio nešto opušteniji, vjerojatno zbog alkohola i odsutnosti supruge. »Bilo bi mi drago da jest. No kao roditelj, nikada nisi siguran što ti dijete uči, a što ne.« U tom su se trenutku negdje zatvorila vrata i gospodin Holmes je okrenuo glavu. Počeo je ustajati sa stolca, ali uhvatila sam ga za rub rukava. Pogledao me. »Nemojte je mrziti.« »Nikada ne moţeš mrziti svoje dijete, Thea«, pogledao me i ja sam mu hrabro uzvratila pogled. Nije skretao pogled, pa sam ga na kraju skrenula ja. Ustala sam i obukla kaput. Tek sam u tom trenutku shvatila koliko sam se neprilično ponašala — stajala sam pred muškarcem s kojim nisam bila u rodu, a preko spavaćice nisam navukla čak ni kućni ogrtač. Ipak, nisam još htjela otići. Htjela sam ostati, biti u njegovu društvu, okruţiti se gospodinom Holmesom i njegovim knjigama. »Sad moram poći«, rekla sam. »Oprostite što sam ovako banula.« Kimnuo je glavom i pribliţio mi se za jedan korak, prilazeći mi tako blizu da sam mogla namirisati kremu kojom je premazivao kosu. Sjetila sam se onoga dana kada me posjetio u stacionaru i kada mi je rekao da ću s vremenom zavoljeti Yonahlossee. Bio je ljubazan. Tek sada, mjesecima poslije, shvaćala sam koliko je bio ljubazan. »Rachel nije loša djevojka«, rekao je. »Samo je pogriješila. Postoji…«, zagledao se u strop, kao da razmišlja kako bi se izrazio. »Postoji razlika.« Potom je otišao, mrmljajući nešto o tome da mora provjeriti kako je Decca, a ja sam ostala u njegovoj sobi, promatrajući uredno poslagane knjige na policama i na njegovu radnom stolu, s malim komadićima papira koji su virili izmeĎu nekih stranica. Jedna je stajala otvorena na kauču. Podigla sam je s kauča i dodirnula stranice koje je i on dodirivao, hrbat koji je i on dodirivao. Mogla sam točno zamisliti kako se gospodin Holmes u toj sobi gubi u drugim svjetovima.


13. Draga Thea, kako ti se svidio kaput? Kako si provela Boţić u školi? Tvoj mi otac stalno govori da bismo trebali nekamo otputovati, ali zbilja ne znam kamo. Ovo je jedino mjesto na kojemu ţelim biti. Nisam usamljena. Otac ti radi više nego ikada. Čak i kada se sve ostalo mijenja, uvijek ima bolesnih i umirućih, a i jednih i drugih u posljednje vrijeme ima sve više. Tako bih te voljela vidjeti, Thea. Tako bih voljela da stvari nisu takve kakve jesu. Trebala si još neko vrijeme biti moje dijete. Svi ste trebali još neko vrijeme biti djeca. No neću sada o tome. Takve te misli sigurno iznenaĎuju. Sigurno te iznenaĎuje i da ti je majka tako melodramatična. Posjekla sam sve ruţe, prekopala sve gredice i iz njih izvukla sve što je uvenulo. Danima sam to radila, moţda čak i previše. Sam mi je pomogao. Tvoj je brat i dalje tvoj brat. Sigurno bih ti još štogod mogla reći o tome, ali ne mogu se točno sjetiti što. Znam da si mu pisala i znam da ti nije odgovorio. I dalje mu je teško, Thea. Nadam se da ti toliko mogu reći. Ne ţelim ti povrijediti osjećaje, samo objašnjavam njegove. Georgie je dobro. Sam kaţe da si pitala. Dobro se utopli u tim planinama. Nemoj previše ni predugo jahati. Misli na svoje zdravlje. Volim te, majka *** Sjedila sam u dnevnom boravku u Dvorcu sa Sissy, na našem uobičajenom mjestu na otrcanoj i crvenoj baršunastoj sofi, te čitala majčino pismo. Bila sam iscrpljena. Loše sam spavala još od posjeta ravnateljevoj kući prije tri dana. Emathla i njezina vlaţna, vruća klima nisu bile pogodne za ruţe, ali majka ih je voljela. Stalno je bdjela nad njima i kada bi u proljeće procvjetale, bile su divne. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da ne pripadaju onamo.


Bila sam povrijeĎena i znala je da će me još jače povrijediti. Osjećala sam se kao da me netko ujeo i zgazio. Jedna je stvar bila razmišljati o tome kako moja obitelj nastavlja sa svojim ţivotom bez mene, a sasvim druga shvatiti da su se urotili protiv mene. Katherine Hayes počela je svirati neku veselu melodiju na glasoviru. Deccina je nesreća utišala Yonahlossee i djevojke su jedna drugoj plakale na ramenu ili hodale uokolo s ozbiljnim izrazima na licima. No sve je to trajalo samo jedan dan. Jettie je stajala za štafelajem i vodenim bojama slikala prizor planina koji se nazirao kroz prozor. Vidjela sam da Martha Ladue, koja je sjedila pokraj nje, dokono lista neki časopis, a vidjela sam i da je Jettiena slika vrlo loša. Marthu Ladue zanimale su samo dvije stvari — kako da bude što ljepša i kako da što bolje nauči govoriti francuski. Dan nakon što sam posjetila ravnateljevu kuću, gospodin Holmes svima je tijekom jutarnje molitve objavio da je Decca slomila ključnu kost i da se dobro oporavlja. Izgledao je krajnje iscrpljeno dok nam je to govorio, iz očiju mu je isijavao umor. Od tada se uglavnom pojavljivao na svim obrocima u blagovaonici. Kada ga ne bi bilo, ravnateljsku je ulogu preuzimala gospoĎica Metcalfe, učiteljica francuskog. Nikada dotad nisam obraćala previše pozornosti na gospoĎicu Metcalfe. Svrstavala sam je u kategoriju dosadnih, u koju sam svrstavala većinu učitelja i djevojaka. Bila je obična, iako ne ruţna, ljubazna, ali nezanimljiva. No sada sam znala da odlazi u ravnateljevu kuću i da razgovara s gospodinom Holmesom. Znala sam da ga suosjećajno sluša, a ja sam to htjela činiti umjesto nje. Ja sam ga htjela utješiti. Iz nekog sam razloga sada imala osjećaj da gospodin Holmes pripada meni. U gluho me doba noći pustio da uĎem u njegovu radnu sobu, tješio me i htjela sam to ponoviti. Htjela sam da me opet pusti k sebi, da me opet utješi. Henny je dan prije sa Sarabeth i Rachel otišla iz Yonahlosseeja da bi ih ispratila na vlak za New Orleans, gdje su trebale posjetiti baku i sastati se s majkom. Decca nije otišla s njima jer se još oporavljala. Prije nego što su otišle, obje su djevojčice objedovale za glavnim stolom u blagovaonici, s ocem, a iako sam pozorno traţila znakove uzrujanosti na Rachel, nisam ih pronašla. Čak mi se činila veselom. Sada sam, meĎutim, znala da je njezina radost rezultat spleta sretnih okolnosti. Sve je moglo ispasti mnogo gore. Pokušala sam se natjerati da mi bude drago zbog sreće Holmesovih. Pokušala sam progutati zavist koja mi se uz grlo penjala poput taloga od katrana.


Bilo mi je drago što su Sarabeth i Rachel otišle. Znala sam da je to ruţno i nisko od mene, ali htjela sam biti što bliţe gospodinu Holmesu, što mi je njihova odsutnost olakšavala. Mislio je da sam dobra djevojka ili barem nije mislio da sam loša, a zbog toga sam i sama počela razmišljati o tome jesam li doista toliko zlobna kao što mi se prije činilo. Bilo je pravo olakšanje što djevojke oko mene nisu ništa znale o mojem posjetu ravnateljevoj kući. Zbog toga mi je bilo lakše druţiti se s njima. Nisu ništa znale ni o mojim grozničavim mislima koje su se pomalo pretvarale u opsesiju. »Dosadno mi je«, rekla je Sissy i iz školske torbe izvukla snop Booneovih pisama, što je činila uvijek kada joj je bilo dosadno. Neke su djevojke u dnevnom boravku doista i učile — iz naše je kolibe meĎu takvima bila Gates, ali većina nas to nije činila. Gradivo koje smo obraĎivali na nastavi nije bilo dovoljno zahtjevno. Znale smo da momci u internatu dobivaju ocjene i da im to nešto znači u ţivotu, ali nismo bile potpuno sigurne što im te ocjene znače. Na nastavi smo nešto učile, govorili su nam o ratovima i pošastima, o drevnim kraljevima i kraljicama, navikama raznih predsjednika, no sve su te lekcije bile vrlo površne. Smatralo se da moramo znati neke stvari zato što smo dobro odgojene kćeri muškaraca koji su si mogli priuštiti da nas obrazuju, ali nije se smatralo potrebnim da nas se nauči išta o uzrocima dogaĎaja o kojima su nam govorili. Ništa nam nisu objašnjavali. Ničime začinjavali priče o kojima su nam govorili, čineći ih ne baš zanimljivima. Ocjenjivali su nam samo jahačke vještine, ali nijedna se od nas u budućnosti neće profesionalno natjecati niti činiti išta drugo osim tu i tamo jahati iz razonode nakon odlaska iz Yonahlosseeja. Mnoge su se od nas nakon kampa, osim toga, vraćale na mjesta na kojima ţenama još nije bilo dopušteno normalno objahati konja. Onih nekoliko djevojaka kojima je bilo stalo do učenja — iz naše je kolibe to bila Gates — nisu baš uţivale veliku popularnost. Smatralo se da teţe nečemu neprivlačnom i nejasnom. Od pameti i sklonosti knjigama mnogo se više cijenio šarm i duhovitost, osobine koje su krasile Sissy. Promatrala sam Sissy kako pisma primiče licu, a zatim ih odmiče, kao da se ţeli pretvarati da ih vidi prvi put i pitala sam se u kakvu će ţenu odrasti. Hoće li se i u odrasloj dobi činiti tako mladom? Sissyn šarm, tanki zglavci, neposlušna kosa te dug i neobičan vrat činili su mi se krajnje djetinjastima. Bila je divna, svi su to vidjeli. No bila je divna zato što je


bila potpuno bezazlena. Kako bi mi bilo u Sissynoj koţi? Pomislila sam na Boonea, zamislila ga kako njeţno, ali strastveno stišće njezine grudi, zamislila sam njegove ruke i u utrobi mi se odmah stvorio poznat osjećaj. Skrenula sam pogled na Jettienu izobličenu sliku planinskih vrhunaca i osjećaj je brzo nestao. Sissy nikada ne bi otišla u kuću gospodina Holmesa usred noći. Takvo joj što nikada ne bi palo na pamet. Odabrala je normalnog udvarača. Boone je bio momak iz dobre obitelji, pri čemu je dobra značilo bogata. Najveća im je prepreka bila to što su bili premladi i to što Boone nije bio dovoljno velik Juţnjak — nije pripadao višoj klasi iz Alabame. Bio je iz Ashevillea i Sissy mi je rekla da je to u redu, ali ne baš predivno, no pretpostavljala sam da je imao dovoljno novca da bi mu se zbog te sitne mane progledalo kroz prste. Sve mi se to činilo krajnje apsurdnim: sve te nijanse u hijerarhiji, sve suptilnosti društvenog poloţaja, a iako se Sissy sa mnom svemu tome izrugivala, znala sam da to zapravo doţivljava vrlo ozbiljno. *** Vani sam se obgrlila rukama da bih se zaštitila od hladnoće jer mi je stari kaput bio premalen. Zaškiljila sam pred jarkim suncem sve dok nisam zašla u šumu, a u šumi je bilo mračno, tek s pjegama svjetlosti na tlu. Bilo je pomalo jezivo, ali prekrasno, poput nasumično ispletenog šarenog uzorka. Na terenu i oko njega više nije bilo nikakvih tragova Deccina pada. Jod se odavno upio u zemlju, a Brighta su uspjeli vratiti u konjušnicu, gdje je ţvakao sijeno — čak su i uklonili srušeno stablo. Zastala sam pokraj Brightova odjeljka i on mi je znatiţeljno puhnuo u ruku. Nije se sjećao onoga što se dogodilo, nije imao ni najblaţeg pojma. Zavidjela sam mu na ţivotinjskom bezumlju, i to mi nije bilo prvi put u ţivotu. Naizmjenično smo vjeţbale preskakivanje preko kombinacije greda koju je izgradio gospodin Albrecht i bila sam pretposljednja u nizu. Promatrala sam kako djevojkama nikako ne uspijeva preskočiti sve prepreke. Jedna se kretala prebrzo, druga presporo, treća bi pogriješila izmeĎu drugoga i trećeg skoka pa okrznula gredu i tako redom. »Odlično, Thea«, pohvalio me gospodin Albrecht kada sam projahala pokraj njega. Tek sam tada opazila gospodina Holmesa, koji je šetao uz manjeţ i


pribliţavao mi se. Preplavile su me vrućina i panika, ali bilo mi je drago što ga vidim. »Zdravo, Thea«, rekao mi je i nasmiješio se. »Gospodine Holmes«, kimnula sam glavom. Oslonio se na ogradu na isti način kao i uvijek te rekao: »Decca se osjeća mnogo bolje.« Zagledao mi se za leĎa, na drugi kraj, i znala sam da je preda mnom zastao samo nakratko u svojem obilasku jahačkih terena te da se za nekoliko trenutaka sprema krenuti dalje, gdje će takoĎer zastati i proćaskati s drugim djevojkama. Ljubomora mi je još bila vrlo neobičan osjećaj. Kod kuće nikome nisam imala na čemu zavidjeti, nije postojalo ništa što sam ţeljela, a nisam već imala ili mogla dobiti kad god poţelim. »Je li Decca usamljena?« brzo sam ga upitala, a onda se sabrala i usporila. »Mislim, nedostaju li joj sestre?« »Vjerojatno da. Ipak je najmlaĎa. Nikada prije nije bila sama.« »Znam taj osjećaj«, rekla sam. »Ti si najmlaĎa sestra u obitelji?« upitao je. »Ne«, odmahnula sam glavom. Bilo mi je drago što o meni ne zna onoliko koliko sam mislila, ali već sljedećeg mi je trenutka bilo ţao zbog toga. Upitno me promatrao, očekujući objašnjenje. »Imam brata blizanca«, rekla sam. »Ah, tako«, rekao je. Na njegovu licu nisam primijetila ni iznenaĎenje ni osobito zanimanje. Vjerojatno stalno sluša takve podatke o djevojkama iz škole. Podigao je ruke s ograde i spremio se za polazak. »Mogu li posjetiti Deccu?« brzo sam upitala, dok sam još imala priliku. »Da joj malo pravim društvo…« Zastao je, ali vidjela sam da mu se prijedlog svidio. Svim je roditeljima drago kada netko pokaţe zanimanje za njihovu djecu. Vjerojatno je i majci i ocu bilo drago kada bi netko rekao nešto lijepo o meni i Samu, iako se to rijetko dogaĎalo, moţda samo za posjeta gradu. »Mislim da bi joj bilo drago. Hvala ti, Thea«, kazao je i okrenuo se, ali onda je stao. »Umalo sam zaboravio. Htio sam ti još reći da je Rachel dobro. Svima je silno drago što se Decca nije ozbiljno ozlijedila.« Tko zna čega se i kako sjeća od one noći, zapitala sam se. Bila sam prilično drska, i to mu, čini se, nije smetalo.


Promatrala sam ga kako odlazi i kako mu tanke, nemirne ruke lamaću uz tijelo, kako ih potom svija na leĎima te ne kraju stavlja u dţepove. Sada sam već znala prepoznati osjećaj koji mi se utisnuo u mozak i zbog toga sam se prepoznavanja bolje osjećala. Dogodilo mi se ono što se dogaĎalo mnogim djevojkama moje dobi — sviĎao mi se. Jednostavno i posve bezopasno. Nikada mi se prije nitko nije sviĎao na taj način. S Georgiejem je bilo drugačije. Stvari su se dogaĎale jedna za drugom spontano, bez ikakve moje kontrole. Ovaj sam put imala kontrolu. Samo mi se sviĎao. Okrenula sam Naari i spazila Leonu kako me promatra nedaleko od vrata na ogradi. Skinula sam glupavi osmijeh s lica. *** Na vratima kuće Holmesovih dočekala me njihova domaćica. Bilo je poslijepodne i sve su druge djevojke bile u dnevnom boravku, gdje su učile ili se pretvarale da uče. Ušla sam u kuću i počela otkopčavati čizme. »Nije potrebno«, rekla mi je. Bila je mlada, zlaćano plave kose spletene u pletenicu i s pjegicama na licu. Kada je progovorila, vidjela sam da su joj zubi prilično iskrivljeni, ali svejedno je bila lijepa. Tipična djevojka iz Apalačkog gorja — mršava i blijeda. Gorštačke su obitelji ovdje bile veoma velike i djeca su se često raĎala iz incestnih veza. Sissy mi je često govorila o tome kako je u tom kraju bilo normalno da se bratići i sestrične meĎusobno vjenčaju, a ja bih je najradije bila pitala s kim bi se drugim trebali vjenčati kada su tako izolirani u usjecima i dolinama do kojih je nemoguće doći automobilom ili vlakom. U ta su mjesta rijetko dolazili neznanci — jedini momci koje su djevojke ondje poznavale bili su im u rodu. »Skinut ću ih jer ću inače sve uprljati«, ipak sam izula čizme i predala joj ih. Vratila se nakon nekoliko trenutaka i povela me na kat. U Deccinoj je sobi bilo hladno i bilo mi je drago da sam ostala u jakni i što oko vrata imam zamotan šal. Opipala sam Sissyne rukavice u dţepu. Posudila mi je to tijekom zime, ali nisam ih smjela obući. Bilo bi to vrlo nepristojno, čak i samo u društvu domaćice i djeteta. »Zar joj nije hladno?« upitala sam jer je Decca spavala. Domaćica je na trenutak zastala, kao da razmišlja bi li mi odgovorila. »Termofor«, napokon je izgovorila, a zatim otišla iz sobe. Sjela sam na stolac koji je uz krevet postavljen očito upravo zbog


toga. Znala sam da je u tom istom stolcu sjedio i gospodin Holmes. Satima, a ako se ti sati zbroje — vjerojatno i danima. Decca je bila umotana u ruţičaste pokrivače. Dugačke su joj se trepavice isticale na blijedoj koţi, a kosa joj je — tako tamna da je bila gotovo crna — bila prilično masna. Pitala sam se zna li gospodin Holmes išta o pranju kose djevojčicama i zna li uopće išta o njezi djeteta Deccine dobi. Dodirnula sam joj mekano čelo, ali iako se promeškoljila, nije se probudila. Da je ušao u sobu dok sam sjedila uz njegovo dijete, bila bi to slučajnost i nitko me ne bi mogao optuţiti da sam učinila išta loše. Nitko me ne bi mogao optuţiti da sam preizravna, napadna. Bio bi to slučajan susret, iako sam ga silno priţeljkivala. Htjela sam mu ponovno biti blizu, razgovarati s njim, htjela sam da mi postavlja pitanja i da odgovara na moja. Vratit ću se i sutradan, i dan nakon toga. Navukla sam rukavice i oslonila glavu na koţni naslon stolca. Stolac je bio velik i udoban, namijenjen nekome mnogo krupnijem od mene — tipičan naslonjač za muškarca. Ostalo je pokućstvo u sobi bilo isto kao i u našim kolibama — stalak za lavor, pisaći stol, toaleti stol. IzmeĎu kreveta je stajao ruţan sag sa zeleno izvezenim riječima molitve Oče naš. Majci se ova soba uopće ne bi svidjela. Bila je čista, besprijekorno uredna, ali nekako neugodna. Svukla sam rukavicu i opipala Deccin pokrivač. Bio je istkan od gruboga lana i obrubljen tamnocrvenom tkaninom. Soba je na neki način bila bezvremenska, vjerojatno zbog toga što je bila skromna, a jedina je iznimka bila svjetiljka, koja je izgledala poput svjetiljki izraĎenih prije stotinu godina. Je li ta kuća odraţavala stvaran ukus gospoĎe Holmes ili je uvijek bila jednako ureĎena, a razne su ravnateljske obitelji samo mijenjale sitnice, kao što bile slike, moţda i posuĎe? Moju bi majku to dovelo do ludila — da mora ţivjeti u kući koja nije sasvim njezina. Nakon jednog sata domaćica me ispratila do ulaznih vrata i ondje mi uručila čizme, čitavo me vrijeme ignorirajući. Decca je spavala tijekom čitavog posjeta. Na izlasku sam pogledala nagore, traţeći na kući bilo kakav trag prisutnosti gospodina Holmesa. Sve su zavjese bile navučene zbog hladnoće, ali čak i da nisu bile, kroz prozor osvijetljen danjim svjetlom ne bi se ništa vidjelo.


*** Već sam treći dan za redom dolazila u posjet Decci, a gospodinu Holmesu nijednom nije bilo ni traga. Upitala sam domaćicu gdje je, ali ona je samo slegnula ramenima. »Morat ćete pitati gospodina Holmesa«, rekla mi je i učinilo mi se da joj u glasu čujem tračak prkosa, moţda čak i zadovoljstva. Naravno da ga nisam mogla ništa pitati jer ga nije bilo. Nisam ga ništa mogla pitati jer se drţao na distanci kada bismo se susreli u blagovaonici ili kada bismo izbjegli susret — o čemu je takoĎer vodio računa. Izbjegavao me, nisam to samo umišljala, ali zbog toga mi se počelo činiti da me zapravo ţeli vidjeti i da se meĎu nama nešto stvorilo. Nisam još znala što i da sam bila bolja djevojka, barem po standardima moje majke, odmah bih bila prekinula s takvim razmišljanjima, posvetila se ţivotu u Yonahlosseeju i svakoga popodneva odlazila u dnevni boravak sa Sissy, a ne ovamo. No više nisam znala kakva sam. Igrala sam se s Deccom, čitala joj i pjevala. Za mojih narednih posjeta više nije spavala. I ja sam leţala budna u krevetu noću kada je Boone bacio kamen, pa sam grubo protresla Sissy da bih je probudila. Boone — tako zgodan i drag, čekao je vani poput kakve klopke kojoj je namjera da Sissy posrne. Leţala sam u Sissynu krevetu, slušala je kako se pokušava išuljati, iako je bila vrlo glasna — i mrzila sam je. Mrzila sam i Boonea jer je bio suučesnik u toj tajni. Mrzila sam i djevojke u kući Augusta, koje su mislile da je to što posjećujem Deccu vrlo čudno. »Samo sjediš tamo?« baš me te večeri upitala Mary Abbott, hodajući uz mene do kupaonice. »Pa zašto?« Nije li to bilo očito? Bolno bjelodano? Čini se da nije. Ili je takvo bilo samo meni. Samo sam ja znala. I tako sam u tom trenutku leţala budna u krevetu. Znala sam da neću zaspati. Bilo mi je vruće. Bila sam spremna. »Voliš li me?« zamišljala sam kako Sissy pita svojeg dragog. »Voliš li me? Mene?« I on bi pitao to isto mene. »Zašto si me toliko izbjegavao?« »Zato što te volim«, odgovorio bi. Zavukao bi mi ruku pod haljinu i poloţio mi je na dojku. Zamišljala sam te duge, tanke prste kako prodiru u mene, kako me dodiruju posvuda, osjećala sam taj neobičan pritisak, tu bliskost.


Ugrizla sam jastuk i pred očima su mi se pojavile iskrice. Kad bi to barem trajalo malo dulje. Dulje, dulje. Kad bi barem — ali nikada nije. Disala sam ubrzano, ali duboko. Udovi su mi oteţali na pokrivačima. Obrisala sam se rupčićem izmeĎu nogu i ostavila ga ondje. Sada sam mogla zaspati. Sklopila sam oči. Nisam osjećala ni trunke stida. Gospodin Holmes, gospodin Holmes, gospodin Holmes. Kada bih sklopila oči, vidjela bih samo njega. Draga majko, sviĎa mi se kaput, da. Hvala ti. Toliko je lijep da ne znam kamo bih ga nosila. Ovdje je hladno, ali lijepo. Mislim da mi se hladnoća sada više sviĎa nego vrućina. Na hladnoći moţeš mnogo dulje jahati. Da, ponovno jašem, jesi li to znala? Ne znam što bih ti drugo javila. Zapravo ti nemam što drugo javiti. Hladno je, ponovno jašem, a ţivot u kampu isti je kao i uvijek. Svaki dan osim nedjelje protječe potpuno jednako, a onda su sve nedjelje jednake jedna drugoj pa je sve u savršenom redu. Mislim da ti se ne bi svidjelo ovdje. Nema zelenila zimi osim zimzelenog drveća, ali to se ne računa, zar ne? Sve vene i svijet poprima samo jednu boju — bijelu, i tako je sve do proljeća. Nikada prije nisam znala ni za što drugo osim šarolike, vlaţne Floride pa sam mislila da mi se takav okoliš najviše sviĎa, ali to je ustvari bilo samo zato što sam jedino nju poznavala. Tko zna kako je u pustinji ili na sjeveru. Tko zna, moţda bi mi se to još više svidjelo. GospoĎa Holmes ti je bila prijateljica? Nisam to znala. Nisam znala da si uopće imala prijateljice. Pisala bih ti još, ali ovdje imamo doista mnogo posla. Ne brini se zbog mene. Nemoj o meni čak ni razmišljati. »Moj je otac razgovarao telefonom«, rekla mi je Decca. »Razgovarao je s mojom majkom.« Čitala sam joj knjigu Medvjedić Winnie. Morala je mirovati, barem mi je tako rekla domaćica, ali inače je Decca već bila ona stara. Jedini dokaz da joj se išta dogodilo bila je marama koja joj je imobilizirala desnu ruku zato da bi joj ključna kost mogla zarasti. Nije bilo potrebe da je ovako posjećujem, znala sam to, iako sam i sebi i svima drugima govorila da dolazim radi Decce — ustvari sam dolazila zbog sebe. Htjela sam ga vidjeti. »Da?« upitala sam je.


»Da. Zvučao je ljutito.« Pokušala sam sakriti koliko sam iznenaĎena. Gospodin Holmes očito je morao malo više pripaziti kako i što govori. Decca, meĎutim, nije znala što sve to znači. »Zašto je bio ljut, Decca?« »Kad će mi se sestre vratiti?« tuţno je upitala. Nedostajale su joj. Nije razumjela zašto ih nema. Ja jesam. Boone je rekao Sissy da je jedan momak u internatu Harris od kuće donio kovčeg pun novca za koji su mu rekli da ga mora sakriti. Pohranio je novac u madrac. Bilo je to glupo mjesto za skrivanje iako nisam znala je li priča doista istinita, ali znala sam da banke doista propadaju. Sve smo to znale. Ujak jedne djevojke bio je predsjednik banke First National, banke koja se u gradu Charlotteu zatvorila u prosincu. No obitelj momka iz internata Harris imala je novca — sina su, na kraju krajeva poslali u Harris, a ne pod zemlju, da rinta u rudniku. Njegov otac, meĎutim, nije znao što učiniti s tim novcem, kako ga spremiti na sigurno i kako se pobrinuti za to da budu osigurani. Na svijetu je bilo dovoljno novca za sve nas da budemo ovdje, da jašemo konje, da nosimo svoje bijele odore. Pitala sam se je li i bogatstvo moje majke, bogatstvo koje je potjecalo od agruma, takoĎer u banci. Sigurno je bilo. Nisam mogla zamisliti majku kako skriva novac meĎu pokućstvom i svojim stvarima, no s druge strane, doista ništa nisam znala o financijskim poslovima svoje obitelji. Nikada o tome ništa nisam znala. Bogatstvo stečeno na agrumima oduvijek je stajalo nad nama poput dobrohotne sjene, čitav moj ţivot. Bilo je nemoguće zamisliti Atwellove bez toga. Sada sam vidjela da nam je takvo bogatstvo davalo i odreĎenu prednost pred drugim ljudima, mogućnost da se osjećamo nešto bolje u usporedbi s ljudima koji nisu imali bogatstvo poteklo iz dalekog, egzotičnog izvora. Majka nikada ne bi rekla da smo bolji od drugih ljudi. Rekla bi da smo drugačiji. Jedinstveni. »Thea?« Pogledala sam u Deccu koja me radoznalo promatrala. »Brzo će se vratiti«, odgovorila sam joj na pitanje. Nije mi se sviĎalo što joj odgovaram tako neodreĎeno, ali drugog odgovora nisam znala. Gospodin Holmes ljutito je razgovarao telefonom. Bila bih dala lijevu ruku da saznam zašto, ali Decca je bila samo dijete. Moţda je nešto


pogrešno razumjela. Moţda je gospodin Holmes bio samo uzrujan, ali ne i ljutit. Pitala sam se koliko se sjeća nezgode i zaključila da je sreća što je premlada kako bi shvatila Rachelinu ulogu u svemu što se zbilo. Podigla je lutku raščupane kose i umrljane odjeće. Vjerojatno je prvo pripadala Sarabeth, pa Rachel, a zatim Decci. Nikada nisam ništa morala dijeliti sa Samom. Nisam pretjerano voljela lutke, ali svejedno sam ih imala na desetke. Nešto je prošaptala lutki, a iako sam prvo naćulila uši da bih čula što, odmah sam se i povukla. Postidjela sam se same sebe — djevojka koja pokušava razabrati šaputanja malene djevojčice. Decca ipak ima pravo na svoje tajne. Što bi bilo da ţivot moje obitelji nije bio tako lijep? Što bi bilo da nismo imali majčino bogatstvo? Što bi bilo… Nijedna mi od tih mogućnosti nikada prije nije pala na pamet. Da nismo imali majčino bogatstvo, otac bi morao ţivjeti u gradu, gdje je bilo mnogo više pacijenata koji su mu mogli plaćati. Majka ni sebe ni nas ne bi mogla drţati toliko odvojeno od svih ostalih. Moţda bismo ţivjeli mnogo dalje od Gainesvillea. Moţda bismo rodbinu viĎali tek jedanput godišnje, za Boţić. Ne bismo imali novca i ne bismo im mogli davati novac. Ne bismo im mogli pomoći. Ne bismo bili bolji od ostalih. Ne bismo bili sretnici. Misle li roditelji da su me podučili nečemu? Da sam naučila lekciju? Mislili su da su me poslali na sigurno mjesto, daleko od muškaraca, daleko od bratića. Georgie, on je vjerojatno… zaustavila sam se. Nisam htjela ondje razmišljati o Georgieju. Ustala sam. Decca se još igrala s lutkom. Soba je još bila ruţna i neudobna. I dalje sam bila sama u kući s tim djetetom. Mislila sam da se poznajemo, rekla mi je majka, a poslije mi je tvrdila da će sve biti u redu. Sve će biti redu, učini kako ti je rečeno, učini kako ti kaţemo, tako je najbolje za sve. Da sam ostala kod kuće, s roditeljima, moţda bih bila naučila lekciju, moţda bih im htjela udovoljiti više nego što sam htjela udovoljiti sebi. Ovako, u glavu sam si utuvila da će sve biti u redu ako me gospodin Holmes zavoli.


14. Kada smo sljedeći put otišli u Gainesville, bilo je vrlo hladno. Majci strine Carrie naglo se pogoršalo i iznenada je umrla, pa smo išli u posjet da bismo joj izrazili sućut. Omotala sam šal oko vrata, glave i lica, ostavivši otkrivenima samo oči. Dok smo se vozili, promatrala sam krajolik s tu i tamo pokojom kućom. Sve su mi izgledale isto — rascijepljeno drvo i prozori poput crnih rupa bez stakala. Od Boţića sam Georgieja vidjela samo triput, što je, činilo mi se, bilo rjeĎe nego što smo se inače viĎali s Atwellovima iz Gainesvillea. No nikada prije nisam vodila računa o tome koliko se često viĎamo. To mi je postalo vaţno tek tada jer sam sada silno ţeljela što češće viĎati svojega bratića. Ţeljela sam to više nego išta drugo ikada u ţivotu. Majka se koncentrirala na voţnju. Tek je nedavno bila naučila voziti. Većinu je stvari u ţivotu činila dobro, ali voţnja se nije ubrajala u to. Naš je novi automobil imao straţnje sjedalo, što sam u to doba smatrala vrhuncem luksuza pa sam se, dok je Sam sjedio naprijed pokraj majke, ispruţila po sjedalu prekrivenom moherom. Sam je bio napet. Oduvijek se bojao brzine kojom smo putovali u automobilu. Toga sam jutra kopala po majčinoj torbici, traţeći malu bočicu parfema koju je uvijek nosila uza se. Našla sam omotnicu bez adrese. Nije bila zapečaćena, pa sam je otvorila i u njoj našla ček za Georgea Atwella. Iznos na čeku bio je najveći iznos novca koji sam ikada vidjela u ţivotu. Očev gotovo nečitljiv potpis utisnuo se u tanki papir. Natapkala sam parfem iza ušiju, kao što je to majka uvijek činila. Jednoga će dana Georgie biti George Atwell, više ga nitko neće zvati Georgie, a što će učiniti tada? Hoću li mu ja biti supruga? Zbog te sam se pomisli morala rukom uhvatiti za pult. Nisam se baš ţeljela udati za njega, ali iz knjiga sam znala da ljudi to čine nakon što se poljube. Uz posljednji dio ceste po kojoj smo se vozili nije bilo kuća jer bi ih ondje progutala močvara. Okruţivala je cestu s obje strane i da smo stali, iz šumaraka sabal palme i visoke mlade trske zacijelo bi istrčale ţivotinje. Ondje su se skrivali risovi — gotovo ih nikada nismo viĎali, ali aligatori su se često sunčali uz rub ceste za toploga vremena. Leţali bi ondje, a mi bismo u prolazu promatrali njihovu čvornatu, blatnjavu, gotovo crnu koţu i njihove nevjerojatno bijele zube koje bi pokazivali kada bi lijeno otvarali


čeljust kao da nas upozoravaju da im ne prilazimo. Moţda sam to samo bila umislila, ali učinilo mi se da se majka kroz taj dio provezla brţe nego po ostatku ceste, da se automobil dosta tresao i da nije, kao inače, usporavala pred rupama u cesti. Otac je, s druge strane, baš volio taj dio ceste. Mislio je da je krajolik u središnjoj Floridi najljepši na svijetu — malo močvare, malo šume. Kada smo stigli pred Georgiejevu kuću, izašli smo iz automobila i pričekali da majka prikupi sve što je ponijela sa sobom: knjigu za strinu Carrie i veliku košaru hrane. U njoj je bio grah, Idellin kruh i zimnica. Zar je Georgiejevoj obitelji doista trebalo toliko hrane? Dotaknula sam vreću graha i upitno pogledala majku. »Ma, to je samo višak koji nama ne treba«, rekla je. Uputila sam se prema kući. I opet, moţda sam umislila, ali izgledala mi je turobnije nego inače, kao da joj je potrebna obnova. S prozorskih se okvira ljuštila boja, oluk je visio kao da će svakoga trenutka pasti na tlo, ali ipak — neće se valjda tako brzo raspasti? »Georgie je kod susjeda«, rekla nam je strina Carrie kada nas je uvela u dnevni boravak. »Brzo će se vratiti«, dodala je kada je vidjela izraz na mojem licu. Prisilila sam se da izgledam veselije, ali bila sam očajna. Čekala sam ovo tjednima! »Moja sućut«, rekla sam kako me majka podučila i strina Carrie me obgrlila oko ramena te privila k sebi. Bila je krupna i mekana, za razliku od majke, koja se sastojala od samih oštrih kutova. »Sada više nemam nijednog roditelja«, rekla je blago povišena glasa, kao da mi postavlja pitanje. Bila je na rubu suza. »Carrie«, rekla joj je moja majka i povela je k naslonjaču, »sve će biti u redu.« »Hoće li, Elizabeth?« slabašno se nasmiješila. »Zvučiš kao naš predsjednik.« U tom sam trenutku shvatila da je zbog svih nevolja koje su je snašle strina Carrie postala pomalo neugodna. Majka se nervozno nasmijala, a Sam i ja povukli smo se iz sobe. »Hoćeš li da idemo van?« upitao me, ali nisam htjela. Toga dana nisam htjela promatrati prirodu. Nisam htjela uokolo trčkarati za Samom. »Umorna sam«, rekla sam mu, iako nisam bila. Nekoliko me sekundi


promatrao — inače sam uvijek išla s njim — ali nisam ga htjela pogledati u oči. »U redu«, rekao je i po glasu sam mu čula da je povrijeĎen. »Idem onda sam.« Bilo mi ga je ţao, ali ne dovoljno da bih pošla s njim. Otišla sam u spavaću sobu svojega strica i strine jer sam ondje mogla nasamo razmišljati. Krevet im je bio raspremljen. U mojem su svijetu kreveti bili rijetko raspremljeni. Prislonila sam čelo uz prozor i promatrala Sama sve dok nije nestao u šumi. Prethodne smo noći ostali budni dugo nakon vremena kada smo obično odlazili na spavanje i jedno drugome naizmjenično čitali kriminalistički roman Agathe Christie koji smo već pročitali tisuću puta. Gotovo sam sve svoje vrijeme provodila sa Samom — nije imao pravo biti uvrijeĎen što sada nisam htjela poći s njim. Pogledala sam svoje ruke, posebice nokte koje sam sinoć paţljivo podrezala i namazala uljem. Ruke mi više nisu izgledale dječje. Stala sam i rukom podigla kosu. Tisuću sam je puta iščetkala i na kraju se odlučila na razdjeljak u stranu. Legla sam u krevet strica Georgea i strine Carrie te zaspala. Kada sam otvorila oči, preda mnom je stajao Georgie i osjećala sam se kao da sam ga prizvala u snu. Ispruţila sam ruku prema njemu. Od spavanja sam se umirila. Prsti su mi sjajili pod blagim svjetlom svjetiljke. »Gdje je Sam?« »Vani. Majka njemu i tvojoj majci pokazuje svoje prve azaleje.« Potom je zastao. »Čut ćemo ih kada se vrate u kuću.« Pogladio me po ruci. Promatrala sam ga, a on mi je palcem prelazio preko dlana. Skoro sam zastenjala. Prstom je lagano prešao preko moje obrve. »Tako si lijepa.« »Misliš li da Sam zna?« Odmahnuo je glavom. »Gotovo sam potpuno siguran da ne zna.« To mi je u tom trenutku bilo dovoljno. Pogledala sam kroz prozor i iznenadila se kada sam vidjela da se smračilo dok sam spavala. »Izgledaš tako odraslo«, rekla sam mu i doista je tako izgledao dok je stajao preda mnom s jednom rukom u dţepu hlača, a drugom na mojemu dlanu koji je polako i uporno masirao. Ustala sam i poljubila ga. Nagnuo se


i otvorio usta, uvlačeći mi jezik meĎu usnice. »Otvori usta, Thea. Ovako.« Učinila sam što mi je rekao, a onda je okrenuo glavu i isprva nisam shvatila što čini, no onda sam vidjela da skida jaknu. To me oduševilo. Skidao se. Ostat će sa mnom. Ponovno se okrenuo prema meni i nekoliko sam ga trenutaka promatrala. Teško je disao, lice mu se zacrvenjelo. Ja sam bila mirna ili barem mirnija od njega. »DoĎi ovamo«, rekla sam mu. »Da, da«, rekao je i popeo se povrh mene, podbočivši se laktovima, ali htjela sam da mi se još više pribliţi, pa sam ga obuhvatila rukama i pritisnula ga što sam snaţnije mogla. Isprva se opirao, ali onda je popustio i privio se uz mene. Rukom sam posegnula izmeĎu naša dva tijela i potraţila izbočinu njegova penisa. Znala sam da je ondje. Pod rukom mi je bio drugačiji nego što sam zamišljala — nabrekao, ali i mekan. Posegnula sam za njim, ali… »Ne, ne«, prošaptao je, »ne još. Samo ga diraj izvana.« Učinila sam to što je htio. Dodirivala sam ga najprije bojaţljivo, ali onda mi se počeo sve jače gurati u ruku, pa sam ga počela i jače dodirivati. Prelazila sam prstima njegovom čitavom duljinom, a Georgie je stenjao dok me ljubio. Neprekidno je stenjao. I ja sam osjetila svoju napetost. Pritisnula sam ga na mjesto svoje napetosti, namjestila se tako da se dodirujemo sve jače i više, a kada se napokon dogodilo ono što sam priţeljkivala, bilo je drugačije, brţe; kada je završilo, Georgie se i dalje pomicao na mene, ljubeći me u usta, po vratu, po prsima. Glasno sam uzdahnula. »Što je?« upitao je. Odmahnula sam glavom. Očito mu nije bilo jasno što mi se dogodilo. Naglo je ustao. Na meĎunoţju mu je bila vrlo vidljiva izbočina u hlačama. Ja sam mu to učinila. »Trebali bismo sići dolje«, prošaptao je, »inače će se početi pitati.« Ustala sam i razmrsila kosu. »Tako si lijepa«, rekao je i kleknuo pred mene, poloţivši mi glavu u krilo. Provukla sam mu prste kroz kosu, ali u tom smo trenutku začuli kako


se zatvaraju ulazna vrata u prizemlju te potom korake. »Što ako nas uhvate?« »Mislila sam da te to ne zabrinjava«, rekla sam mu. »Pa i ne zabrinjava me«, odgovorio je, »ne baš jako.« »Ni mene.« I u tom se trenutku doista nisam zabrinjavala. Bila sam potpuno sigurna da nas neće uhvatiti. Mislila sam da im to što činimo nikako ne moţe pasti na pamet. Sama činjenica da sve to činimo u spavaćoj sobi njegovih roditelja samo je dokazivala koliko je naša tajna skrivena. Istina, ni moja ni njegova majka ništa nisu posumnjale kada smo sišli u prizemlje. Georgie je sišao prvi, a ja kojih desetak minuta nakon njega. Naglas sam brojala sekunde u spavaćoj sobi jer sat koji je ondje stajao nije bio navinut. Kada sam napokon sišla u prizemlje, majka je već skupljala stvari i spremala se za polazak. Sam se dosaĎivao, no kada sam ga pogledala i nasmiješila mu se, i on se nasmiješio meni. *** Na putu kući pretvarala sam se da spavam na straţnjem sjedalu kako bih mogla u miru maštati o svojem bratiću. »Je li sve u redu, Sam?« upitala je moja majka. I ona je, dakle, primijetila. Sam je bio neobično tih toga dana. »Sam?« ponovno ga je upitala i okrenula se da bi ga pogledala te neoprezno trznula volanom, pa je automobil zavijugao na putanji. »Mrzim taj stroj«, promrmljala je, a onda nastavila: »Zašto si tako tih, Sam? Ako mi ne kaţeš, morat ću te još jedanput pogledati.« Nasmiješila sam se, a kada je Sam progovorio, po glasu sam mu čula da se i on smiješi. »Georgie…«, započeo je i ugrizla sam se za usnicu. Ako sada nešto kaţe majci o meni i Georgieju, sve će biti gotovo. No u tom trenutku, dok smo majka i ja iščekivale Samov odgovor, gotovo sam priţeljkivala da joj nešto kaţe. »Uopće na mene nije obraćao pozornost«, rekao je tuţno. Prvo me preplavilo olakšanje jer nije ţalostan zbog mene. Zatim me obuzela krivnja. Ni Georgie ni ja toga dana nismo obraćali pozornost na njega. »Situacija u obitelji tvojega bratića trenutno je vrlo napeta«, napokon mu je odgovorila majka. Primijetila sam da se paţljivo izrazila, pazeći da


je Sam što bolje razumije. »Zašto?« »Mogli bi izgubiti kuću, Sam.« Naglo sam otvorila oči. Htjela sam nešto reći, ali nisam se htjela uključiti u taj razgovor. Osjećala bih se kao da sam izdala Georgieja. »Neće je izgubiti«, nastavila je majka, »jer je naša obitelj dareţljiva i drago nam je što im moţemo pomoći. No tvojem stricu nije lako prihvatiti milostinju. Ni Georgieju nije lako jer sve to zna. Ne bi te smio ignorirati, ali pokušaj se zamisliti na njegovu mjestu. Vjerojatno mu je teško kada te vidi.« Odjednom sam shvatila zašto se gotovo mjesec dana nismo vidjeli s Georgiejevom obitelji. Otkad sam znala za sebe, naša je obitelj imala više od obitelji mojega bratića. Moji su roditelji imali dvoje djece, a njegovi jedno, što je u to doba bilo neobično. Moj je otac bio pametniji, a moja je majka pobjeĎivala na svim područjima u usporedbi s mojom strinom. Potjecala je iz bogate, utjecajne obitelji i bila je lijepa, za razliku od neugledne strine Carrie. Sve sam to nagonski znala, ali nisam o tome previše razmišljala. Isto tako, nisam imala sestričnu s kojom bih se morala nadmetati. Nisam morala biti ljepša, otmjenija i pametnija ni od koga. No ipak, znala sam da mi majka griješi. Georgie nije ignorirao Sama zato što mu je bilo neugodno ni zato što mu je bio zavidan, nego zato što sam ga zanimala samo ja. »Da, dobro«, rekao je Sam, »ali Theu nije ignorirao.« Nasmiješila sam se. Sam je bio u pravu. No tada se ponovno oglasila moja majka. »Thea je djevojčica«, rekla je. Na trenutak sam pomislila da time ţeli reći kako sam prelijepa da bi me momak poput Georgieja ignorirao. No onda je ponovno progovorila. »Nije tako vaţna kao ti.« Osjećala sam se kao da mi je netko šakom izbio sav zrak iz prsa. Srce mi je tako glasno zabubnjalo da sam bila sigurna da ga i majka čuje, no uspjela sam se umiriti. Znala sam se prisilno umiriti, naučila sam to uz Sasija jer su konji mogli namirisati strah. Kuće uz koje smo prošli na putu do Gainesvillea sada su bile osvijetljene vatrom iz ognjišta. Pokušavala sam na njima prepoznati neki


znak siromaštva, ali nisam znala kako bi ti znakovi trebali izgledati. Odjednom me obuzela ljutnja — roditelji su me drţali pod staklenim zvonom, podalje od bilo kakve stvarnosti. Majka je u krivu, ponavljala sam sama sebi. Ja jesam vaţna. Pokušala sam utonuti u san uz zvuk vjetra koji je šibao po vratima automobila. Vaţna sam. Moje je ime Theodora Atwell i vaţna sam Georgieju Atwellu.


15. Vijest je u kamp stigla preko nekadašnje nadzornice koja je ţivjela u Dallasu i bila Hennyna prijateljica. Leonina je obitelj sve izgubila. Svi su govorili o tome da je nafta njezina oca kisela, ali nitko nije znao što to točno znači. Govorili su da sada vrijedi manje od vode za piće. Svi su znali što to znači. Sve su izgubili. Sve, rekla je Henny, ali čak ni ona nije osobito uţivala u tom traču. »Gdje će sada ţivjeti?« upitala sam Sissy dok smo te večeri odlazile u kupaonicu, obje ogrnute debelim, zimskim ogrtačima. Pogledala me iskosa. »I dalje će imati kuću, Thea. Samo više neće ţivjeti kao prije.« Kada sam stigla u kupaonicu, osvrnula sam se traţeći Leonu, koju sam katkad viĎala u tim prilikama. Ali nje nije bilo — oko mene se tek skupila grupica učenica prvog razreda i meĎu njima Molly. Ljeti smo se morale kupati svaki drugi dan, a zimi svaki treći. GospoĎa Holmes odrţavala je visoke higijenske standarde. Dok sam čekala da mi Docey napuni kadu, pitala sam se kakvim će sada ţivotom ţivjeti Leona. Nije učinila ništa loše, ništa neoprostivo, a morat će otići odavde. Morat će prestati jahati ili će barem morati prestati jahati konje kao što je Kralj, a on je stajao čitavo bogatstvo. Vjerojatno neće ni otići na ţenski koledţ. Docey mi je dala znak da mogu ući u kadu i iz ruku mi uzela ogrtač dok sam ulazila. Nakon prvih sam nekoliko tjedana u kampu potpuno zaboravila na stid. Doceyna je ruka bila crvena od isprobavanja temperature vode. Leonin će ţivot nakon obiteljskog gubitka sigurno biti drugačiji, pomislila sam, mogućnosti će joj biti ograničene, ali sigurno neće postati sluţavka, kao Docey. Leona nikada neće biti gladna. Sigurno je imala bogate roĎake koji će joj pomoći. Victoriji, Leoni i svim drugim djevojkama koje su morale otići iz kampa ţivot će se promijeniti na mnogo suptilnije načine. Neće ih obilaziti bogati udvarači, morat će biti opreznije pri odlukama. Ţenski časopisi koje su nam majke slale u školu u zadnje su vrijeme sve češće donosili članke o sitnim poslovima koje su ţene mogle obavljati da bi pridonijele odrţavanju obitelji: pranje rublja i šivanje, na primjer. Pri pomisli na to skoro sam


prasnula u smijeh. Leonina majka sigurno nije mogla spasiti obiteljsko bogatstvo. Strina Carrie sigurno nije mogla otplatiti dug banci tako da poveća urod u svojemu povrtnjaku. Pomisao da bi supruge mogle zaraditi čak i djelić onoga što su njihovi supruzi izgubili zbog krize — bila je čista zabluda. Pomalo sam uviĎala da su naše učiteljice — one iste učiteljice koje smo nekada ţalile jer nisu imale sve povlastice kao mi — zapravo sretnice. GospoĎica Brooks imala je plaću, smještaj i hranu te je cijeli dan pričala o knjigama i nije morala razbijati glavu nad time kako uzdrţavati obitelj. U ovakvim je okolnostima bila prednost to što nisi imao obitelj. Tijekom dana koji su uslijedili svi su pomno promatrali Leonu i traţili znakove posrnuća. No Leona se ponašala kao i dotad. Djevojke su zbog toga, kao i uvijek, pomalo izgubile interes. Ako se na Leoni išta i moglo primijetiti, bilo je to da joj je stav bio još nadmoćniji nego prije. Dok smo je promatrali kako na Kralju kao od šale svladava sve prepreke, a zatim odlazi s terena i pritom nikome ni ne kimne glavom — pitale smo se jesu li glasine o njoj doista istinite. No ipak — Leona nas je podsjetila i na vlastit nesiguran poloţaj u mreţi sudbine. Ako je Leonin otac mogao izgubiti sve, što je s našim očevima? Što će biti s nama? Pitanje se sada nad nas nadvijalo poput mračnoga oblaka. *** Jedne je večeri u kući Augusta Eva pogasila sva svjetla, zapalila svijeće i iznijela ploču za prizivanje duhova koju je posudila iz kolibe u kojoj su stanovale učenice prvog razreda. Prvašice su bile opsjednute tom pločom. Čitav smo taj dan provele zarobljene u zatvorenom. Nismo mogle jahati jer je kišilo, i to tako snaţno da je sličilo uraganu. »Te ploče«, rekla je Gates čim je ugledala jednu, »zabranjene su. Osim toga, i glupe su.« Unatoč tome, pridruţila nam se u krugu te vršcima prstiju lagano dotaknula komadić drveta u obliku srca. Sjedile smo na izblijedjelom orijentalnom sagu koji je stajao nasred kolibe, a ja sam mu odsutno prstima češljala resice. Orijentalni sagovi prekrivali su podove svih koliba. Znala sam koliko su skupi. Gospodin Holmes trebao bi ih sve prodati, pomislila sam, i platiti školarinu barem jednoj djevojci. »Moj otac kaţe da je to Ďavolja naprava«, dobacila nam je Mary Abbott s kreveta, »ne biste se trebale igrati s time.« »Joj, Mary Abbott«, rekla joj je Eva, »ne budi tako ozbiljna. Samo se zabavljamo.«


»Koga zazivamo?« upitala je Sissy. »Moju baku«, predloţila je Eva, »a moţda i ne. Bila je tako dosadna za ţivota da vjerojatno nije postala mnogo zanimljivija ni kad je umrla.« »Eva!« prekorila ju je Gates, a Eva je lijeno podigla obrve i nasmiješila se. Prigušila sam smijeh. »A što je s tobom, Thea?« upitala me Sissy. »Ţeliš li ti nekoga zazvati? Znaš li nekoga tko je umro?« Pitanje mi je u glavi zazvonilo poput zvona. Je li Georgie mrtav? zapitala sam se i na oči su mi navrle suze. Dobro sam ih poznavala. Ali ne — majka mi je rekla da je dobro. »Ne«, odvratila sam i slabašno se nasmiješila, »ne mogu se nikoga sjetiti.« Sissy me pokušala pogledati u oči, ali izbjegavala sam njezin pogled. »Zašto ne bismo prizvale neku bivšu polaznicu Yonahlosseeja?« predloţila sam da bih prekinula tišinu. »Koju?« upitala je Gates. Sjedila je ukočeno na petama, uredno podvučenih nogu, točno onako kako su nas na satovima bontona učili da sjedimo ako se ikada naĎemo u prostoriji bez stolaca. »Lettie Sims«, rekla je Eva, »zbog nje se više ne smijemo kupati u jezeru. Utopila se.« »Kada?« upitala sam. »U prošlom stoljeću«, rekla je Sissy, »Davno. Jako, jako davno.« Ohrabrujuće mi se nasmiješila. I ja sam se nasmiješila njoj, da joj pokaţem da nisam uplašena, no Sissy je pod svjetlošću svijeća pomalo izgledala kao biće s drugoga svijeta. Sve smo tako izgledale. Ipak, nisam bila tako strašljiva da bih se uznemirila zbog utopljenice iz prošloga stoljeća. Sve smo dodirnule drveno srce, a Mary Abbott je ugasila svu električnu rasvjetu pa smo ostale samo pod svjetlošću svijeća. »Duhovi tame«, započela je Eva, a Sissy se zahihotala. »Duhovi tame«, ponovila je, »dopustite nam da se obratimo gospoĎici Lettie Sims, za koju znamo da su je svi zvali Simsy. Htjeli bismo je nešto pitati. Uza sve duţno poštovanje.« Srce se pomaknulo. Naravno da se pomaknulo, jedna od nas ga je gurkala. Promatrala sam lica djevojaka i pitala se što bih pitala kada bih mogla pitati bilo što i kada bi odgovor sigurno bio istinit.


»P-I-T-A-J-S-A-M-O-J-E-D-N-O-P-I-T-A-NJ-E-A-K-O-B-A-Š-MO-R-A-Š-A-L-I-S-A-M-O-J-E-D-N-O.« Odmah sam posumnjala da je odgovor djelo Gatesinih pjegavih prstiju. Ona je bila ta koja je htjela što prije završiti s ovime. Mary Abbott je zacendrala s kreveta: »Bojim se.« »Pssst«, prošaptala je Eva, »neće nam ništa.« Sissyne su ruke drhtale. Vjeruju li djevojke doista u ovo? S ocem smo na nastavi čitali tekst o okultnim praksama i kako su se ljudi nakon rata često utjecali prizivanju duhova jer se nisu mogli pomiriti s time da su svi vojnici u njemu doista poginuli. Pokušala sam uhvatiti Gatesin pogled, ali ona je netremice promatrala ploču. »Ovo je glupo«, rekla sam. »Jedna od nas pomiče okvir.« Počela sam podizati prst, ali Sissy je odmahnula glavom. »Molim te, Thea«, prošaptala je, »pričekaj.« »Dobro, ali poţurite. Pitajte što ţelite.« Koliba se zatresla zbog vjetra, kao da je od papira, jedna je grana udarila o prozorsko okno i Eva je glasno udahnula od straha. Sam se jedno kraće vrijeme, kada nam je bilo sedam godina, bojao zvončarske vještice Kate. Govorio mi je da se moţe prerušiti u bilo koga ili bilo što i da ju je moguće prepoznati samo po zelenim očima. Mogla se pretvoriti u zmiju, pticu ili djevojčicu. Priču o vještici Kate ispričao mu je Georgie i silno ga preplašio. Majka se zbog toga jako naljutila — Georgie je u naše ţivote donio vanjski svijet. Sam je još godinama pomno promatrao lica svih ljudi koje bismo susreli, ali srećom, nismo ih susretali mnogo, i nitko od onih koje jesmo nije imao zelene oči. »Dakle, pitanje?« ponovila sam. »Evo, ja imam pitanje«, rekla je Gates, što nas je sve iznenadilo. Zatvorila je oči i duboko udahnula. »Hoće li s nama biti sve u redu?« upitala je i glas joj je blago zadrhtao. Nikada prije i nikada poslije glas joj nije tako zadrhtao. Barem ne u mojoj prisutnosti. *** Te sam zime uvelike napredovala u jahanju. Hladnoća mi je odgovarala jer se, ako ništa drugo, moglo mnogo dulje jahati bez straha da će se konj pregrijati. Bila sam sve brţa i jača, preskakala sam sve prepreke


koje bi nam postavio gospodin Albrecht, obično već isprva. Noge me nakon treninga više nisu boljele, a ruke su mi postale mišićave. Eva me ošišala i kosa mi je sada dosezala do ramena, pa više nisam izgledala tako djetinjasto. SviĎao mi se odraz koji me gledao iz zrcala nad stalkom za pranje svakoga jutra. I opet, moţda sam to umislila, ali dok bih se promatrala, vidjela sam djevojku koja je po svemu bila bolja od negdašnje Thee. Bila sam snaţnija i moćnija nego ikada. Za većinom bih obroka pojela sve na tanjuru, a Henny bi me promatrala, pijući tek jednu čašu vode za drugom. Nije još bila debela, nikako, bila je samo obla i krupna, no svi smo vidjeli da će s godinama postati debeljuca. To joj je jednostavno bilo suĎeno. Povremeno bih joj postavila pokoje pitanje o predstojećem vjenčanju i to bi joj se svaki put svidjelo. Bilo ju je tako lako pridobiti. Nije toliko pričala o svojem zaručniku, ali je oboţavala govoriti o cvijeću, kolačima, haljini koju je naručila iz New Yorka te o Marthi i Jettie, koje su joj trebale biti djeveruše. Pitala sam se smeta li joj da će uz nju kraj oltara stajati prelijepa Martha. GospoĎica Metcalfe nikada ne bi rekla ni riječi dok bi Henny govorila o planovima za vjenčanje i ubrzo sam shvatila da je ljubomorna. Postavila sam joj pitanje o novoj kući u koju se s muţem trebala useliti nakon vjenčanja i Henny se okrenula prema meni, zanemarujući sve druge djevojke za stolom. »Vidjet ćeš jednoga dana i sama, Thea. Vidjet ćeš kako je to lijepo i koliko radosti donosi.« Dah joj je blago mirisao po čokoladi, a ja sam pomislila koliko je rečenica koju mi je izgovorila neobična. Kao da mi je htjela reći da na svijetu postoji neograničena količina radosti i da je potrebno samo stati na pravo mjesto da bi ju se uhvatilo. Kada se gospodin Holmes, tjedan dana nakon što sam počela posjećivati Deccu, napokon pojavio, nije se dogodilo ništa posebno. Kao i s mnogim drugim stvarima u ţivotu, i ta se dogodila nakon dugo čekanja, a kada se napokon dogodila, ja sam i dalje bila ja. Nisam još znala jesam li zbog toga razočarana ili mi je laknulo. Vjerojatno oboje. Sjedile smo u prizemlju i igrale domino. Pila sam čaj i pazila na Deccinu čašu mlijeka, koja je stajala preblizu rubu stola pa sam se bojala da će je prevrnuti laktom. Već sam joj dvaput bila rekla da pazi, ali, kao što sam već bila naučila iz boravaka s Deccom, postojala je granica do koje moţeš upozoravati dijete.


U toj je sobi bilo dosta skupih stvari — zbirka malenih kutija od Limoges porculana u staklenoj vitrini, šest srebrnih kutija za posjetnice s različitim ugraviranim inicijalima, ulje na platnu koje je prikazivalo djevojku koja sjedi na polju s ovcama u daljini, a koja me podsjećala na Tessu od D’Urbervillea. Nijedan mi predmet, meĎutim, nije djelovao osobno — osim moţda srebrnih kutija s inicijalima — i ponovno sam se zapitala pripada li išta od toga Holmesovima. Postoji li neki fond iz kojega je ravnateljicama dopušteno podizati sredstva za kućanstvo? Ako i postoji, razmišljala sam, taj je fond u svim ovim nevoljama zacijelo presušio. Čak i ako nije, bilo bi veoma neukusno koristiti ga u ovoj situaciji. »Ti si na redu.« »Oprosti«, rekla sam, »da vidimo…« No nisam ništa vidjela. Nikada prije nisam igrala domino, a Holmesove kćeri igrale su ga, izgleda, od roĎenja. Bila je to beskrajna, dosadna igra. Decca je bila odjenula ljetnu haljinu, što je bio dokaz očeve ruke. Znala je biti tvrdoglava i izbirljiva glede odjeće pa sam pretpostavila da je ustrajala na tome da odjene tu haljinu, a otac je popustio njezinim hirovima, ma koliko neprikladni bili za godišnje doba. Ja sam bila u odori Yonahlosseeja, ali to mi više nije smetalo. Navikla sam se na prizor gomile jednako odjevenih djevojaka u kojoj se nijedna nije posebno isticala. Nisam nosila nikakav nakit. Decca je odjednom ustala, a ja sam se prestala poigravati s kosom. Bila sam tašta, bilo mi je šesnaest godina i nikada poslije neću biti toliko svjesna tuĎega pogleda. »Otac je stigao«, objavila je i zavrtjela se u krug. »Decca«, opomenula sam je. »Ponašanje!« Njegov je dolazak uvijek pratila nekakva katastrofa — ovaj je put to bilo proliveno mlijeko. »Decca!« bila sam bijesna. Toliko sam čekala taj trenutak, toliko se pripremala, a sada je ona prolila mlijeko, dok Emmy nije bilo u blizini i nisam je mogla pozvati a da ne zazvučim osorno. Decca je potrčala prema ocu, a ja sam se spustila na pod, brišući proliveno mlijeko suknjom. »Nezgoda?« upitao me gospodin Holmes noseći Deccu na boku te prema meni pruţio slobodnu ruku. Prihvatila sam je i ustala.


»Emmy«, zazvao je domaćicu i ona se tako brzo pojavila da sam znala da je samo čekala taj trenutak. »Samo smo se…« »Igrale?« Kimnula sam glavom i zagledala se udesno, kroz prozor. Vani je sve bilo prazno, mirno i hladno. »Da, igrale smo se«, potvrdila sam. Osjećala sam se slomljeno. Decca se sklupčala na očevu boku, a Emmy je brzinski čistila sag. »U redu je, Emmy«, rekao je iako je zvučao rastreseno, ali obratio joj se njeţno. Ustala je, poklonila se i povukla iz sobe nijednom ga ne pogledavši u oči. Nisam htjela više ništa reći. Nakon toliko sam čekanja htjela da on prvi nešto kaţe. No prva je progovorila Decca: »PobjeĎujem u dominu.« »Nemoj se hvalisati.« »Ne hvališe se. Istina je«, nasmiješila sam se Decci i ona se nasmiješila meni. Gospodin Holmes spustio je djevojčicu na pod, ali ona se i dalje drţala njegove noge. Njeţno joj je poloţio ruku na glavu i izvukao nogu iz njezina stiska. »Stvarno?« nasmiješio se. Decca je nesigurno kimnula glavom. Odrasli su se smijali i znala je da je to ponekad dobro, a ponekad nije. »PoĎi sada gore«, rekao je Decci. »Molim te«, dodao je, očekujući da će se pobuniti, »doći ću odmah za tobom.« Znači, trebali smo ostati nasamo! Pitala sam se misli li da sam lijepa. Htjela sam da me pogleda, da me primijeti, ali bio je rastresen. Decca me poljubila u obraz i on se zaţario. Bila mi je toliko blizu da sam je mogla namirisati i osjetiti dodir njezinih vitkih ramena. Gospodin Holmes ju je potapšao po glavi dok je prolazila pokraj njega i nasmiješio joj se. Da mu već i prije nije bila miljenica, znala sam da bi to sada postala. U toj je sobi postojalo nešto što u nju nije pripadalo, a to sam bila ja. Bila sam uljez. Gospodin Holmes sigurno me smatrao uljezom, pomislila


sam. Nadzornice su se ponekad ovdje sastajale s gospoĎom Holmes, ali kuća Holmesovih uglavnom je bila privatna, učenice u nju nisu bile dobrodošle. Dok se gospodin Holmes smještao u stolac, znala sam da bi najradije htio da odem. »Dobro onda«, rekla sam, spremna poći. Što sam uostalom mislila? Da će se gospodin Holmes zaljubiti u mene? Zaljubljene su djevojke upravo ovako radile budale od sebe. Odlučila sam da se više nikada neću zaljubiti, barem ne prije nego što se netko prvo ne zaljubi u mene. Kontrolirat ću svoje srce. »Sjedni, sjedni«, rekao je, a zatim dodao: »Molim te.« Pokazao je na stolac i shvatila sam da sam se prevarila. Htio je da ostanem. Činio se iskrenim. Dakle, nisam baš sve umislila. Upravo u tom trenutku Emmy je ponovno ušla u sobu s pladnjem u rukama. Poloţila ga je na stolić te mi pozorno, odmjereno dolila čaj u šalicu. Podigla je čajnik, drţeći ga za podnoţje i ručku, zatim nagnula zglavak, trudeći se da joj ruka ne drhti, pa nalila čaj u šalicu, brzo izravnala zglavak da bi prekinula curenje čaja i da se ništa ne bi prolilo po porculanskom pladnju, srebrnini ili meni. Emmy nijednom nije podigla glavu i nijednom me nije pogledala. Ruka joj je bila savršeno mirna. Očito je u kući Holmesovih bila s razlogom. Gospodinu Holmesu dodala je visoku, prozirnu čašu i otišla. U ustima sam osjećala čudan okus zbog previše čaja. Nisam ga više ţeljela piti. Gospodin Holmes otpio je jedan dugačak gutljaj iz svoje čaše. Bio je blijed, ali to je moţda bilo zbog toga što se tih dana dnevno svjetlo rano povlačilo i brzo je padala noć. Zazvonilo je zvono. Svi su još sigurno bili u dnevnom boravku u Dvorcu. Pomislila sam na Sissy, koja me zacijelo čekala. Nisam imala namjeru nikamo poći. »Nastava«, rekao je gospodin Holmes, ali sasvim nesluţbeno i opušteno, kao da mi ţeli reći da se ne moram zbog toga uzrujavati. Progutao je ostatak iz čaše. Začula sam da na katu Emmy puni kadu za Deccu. »Ispričaj me na trenutak, Thea«, tiho je kazao i izašao iz sobe.


Vratio se sa staklenim pokalom. Sličan smo i mi drţali u primaćoj sobi. Zamišljala sam da mi govori — odao sam se lošim navikama otkad je gospoĎa Holmes otputovala. Prilično daleko od mene, na drugome kraju sobe, nalijevao je piće u čašu povrh glasovira, ne mareći što vlaţna čaša stoji na drvenoj površini i što će iza nje ostati okrugao trag. No kada je završio s natakanjem, vidjela sam da sam se ipak prevarila. Vlaţan je trag obrisao rukavom. Sjeo je i stao proučavati čašu. S kata se začuo zvuk i oboje smo se osvrnuli prema gore. Pogledala sam ga i nasmiješila se, pa se i on nasmiješio meni. Bila sam opuštena i ponašala sam se prirodno. Još sam jedanput pogledala prema gore, ali gospodin Holmes više nije. Gledao je u čašu i prstom miješao piće. »Thea«, započeo je pa zatim zastao. Otresao je prst kojim je miješao piće, a zatim ga omirisao, zbog čega mi je odjednom postalo neugodno. Bile su to očito njegove privatne geste i ja ih nisam trebala vidjeti. Zatim je otpio još jedan dugi gutljaj iz čaše. Zbog napetosti mi je iz usta izletjela prva stvar koja mi je poskočila na umu, poput jedne od Samovih ţaba. »GospoĎe Holmes još nema?« upitala sam i bila je to najgora stvar koju sam mogla izgovoriti. Zvučalo je kao da je osuĎujem zbog odsutnosti, a zapravo mi je bilo drago što je nema. Da je ona ovdje, ja sigurno ne bih bila. Polako je kimnuo glavom. »Najradije bih i Deccu poslao za njom, bez obzira na ključnu kost, ali bojim se da bih bio suviše usamljen.« Nasmiješila sam se, iako mi se činilo nemogućim da bi jedno dijete moglo olakšati usamljenost odrasloj osobi. S druge strane, Sam i ja smo olakšavali usamljenost svojoj majci. »Vratit će se za nekih mjesec dana«, nastavio je. »Nadajmo se da ću do njezina povratka uspjeti odrţati kamp na okupu.« Opet je otpio gutljaj i napravio grimasu kakvu odrasli često rade kada piju ţestoka pića. Grimasa je značila da im okus prija. Znala sam to zbog promatranja strica Georgea. »Ima li kakvih donacija?« IznenaĎeno me pogledao. »Prije ste bili spomenuli«, objasnila sam, »da donatori ne daju


onoliko koliko ste se nadali.« »Da, da. Imaš izvrsno pamćenje, Thea.« »Ne baš«, rekla sam. »Moj brat ima mnogo bolje. Zna nazive svih biljaka i ţivotinja, na stotine njih.« »Tvoj brat blizanac«, rekao je. »Sad se sjećam.« Zarumenjela sam se od zadovoljstva. Sjetio se jedne pojedinosti iz mojega ţivota i to me toliko usrećilo da se nisam mogla sjetiti kada sam zadnji put bila toliko sretna. Iskapio je ostatak pića iz čaše i poloţio je u krilo. »Beth je imala više uspjeha nego ja, tako je. Ja baš nisam dobar u izvlačenju novca od ljudi. Znaš li zbog čega su nam donatori počeli davati više novca?« Odmahnula sam glavom. »Konji«, nasmijao se u nevjerici. »Čini se da je to ţenama slaba točka. Ovu školu pohaĎaju neke djevojke, djevojke koje su na stipendiji i koje će morati otići kući ako im donatori ne budu plaćali školarinu. No nijednoj ţeni nije ţao tih djevojaka, to ne. No spomeni konje u nevolji i…«, pucketnuo je prstima, »odmah potpisuju čekove.« »Konji u nevolji?« upitala sam. Nisam se htjela izjednačiti sa ţenama koje je tako očito prezirao, ali nije mi bilo jasno što je htio reći. Ako ne budem mogla jahati, nisam znala što ću. »Ah. Nisam te mislio prestrašiti, Thea. Bez brige, neće konji nikamo«, uzdahnuo je. »Nitko ih ionako ne bi kupio u ovakva vremena. Riječ je o troškovima njihova uzdrţavanja. Cijene zobi skočile su do nebesa, zahvaljujući suši. Nikada nisam mislio da ću biti toliko upućen u poljoprivredno gospodarstvo. Konji mnogo jedu, kao što sigurno znaš.« »Da. Veliki su.« Shvaćala sam potrebu da se zaštiti ţivotinju koja nema glasa ni roditelja koji bi se za nju pobrinuli. I ja bih bila meĎu onima koji bi radije donirali konjima nego učenicama. »Ne bih ti trebao dosaĎivati takvim stvarima«, rekao je. »Ne dosaĎujete mi«, odvratila sam. I doista mi nije dosaĎivao. Nikada mi u ţivotu nije bilo manje dosadno. Svijet odraslih u koji me upravo uvukao, svijet u kojemu nisam bila ničija kći ni nećakinja — takav mi je svijet bio posve nov.


»Thea Atwell s Floride. Tako ozbiljna. Jesi li i kao dijete bila tako ozbiljna?« »Ne znam.« Gospodin Holmes inače je bio mnogo rezerviraniji. Njegova je trenutačna druţeljubivost očito bila privremeni iskorak nadahnut alkoholom. Nasmijao se. »Ne znam što mi je. Slušaj«, rekao je i nagnuo se naprijed, igrajući se praznom čašom. »Hvala ti za svu pomoć. Pravi si blagoslov.« »Blagoslov maskiran u nevolju«, rekla sam, ali nije se nasmijao, kao što sam htjela, nego je kimnuo glavom, kao da se slaţe. Vraćajući se do kolibe, uţivala sam u tišini kampa. Uţivala sam u maštanju o njegovoj ruci koja se, dok sam odlazila, okrznula o moje rame i ondje se — ili sam i to umislila? — zadrţala dulje no što je bilo potrebno. Nagnuo se prema meni i zahvalio mi, i to me ushitilo. Osjećala sam se blagoslovljeno. *** Te večeri nakon večere — običnoga, gustoga variva za koje nisam mogla vjerovati da je izašlo iz kuhinje Yonahlosseeja, ali sam ga svejedno pojela — pred nas je stao gospodin Albrecht i rekao nam da se pridruţimo svaka svojim jahačkim grupama. Upravo smo jele desert — običan biskvit — a ja sam promatrala gospodina Holmesa koji je stajao do njega i upitala: »Ali zašto?« »Proljetno natjecanje«, odgovorila mi je Molly. »Uskoro će biti proljetno natjecanje.« »Ali tek je veljača.« »Dugo ga pripremaju. A odmah nakon natjecanja je i proljetni ples.« »Nisi čula za to?« upitala me Henny. »Svi se natječu, svi gledaju. Predivno je. Ako si nadzornica kuće, pozovu te da pijuckaš šampanjac s odraslima i gledaš natjecanje.« »Zbilja je fantastično«, dodala je Molly, »za ručak imamo piknik, a zatim se ureĎujemo za ples.« Blagovaonicom su se uskomešale djevojke dok smo pokušavale pronaći svoju jahačku grupu. Na drugom sam kraju prostorije spazila Leonu. Hodala je ravno prema meni. Djevojke su joj se micale s puta kao


da je ona kombajn, a one pšenica. Zbog njezinih obiteljskih nevolja bila je mnogo strašnija. Sjetila sam se Leonine slike na zidu pred uredom gospodina Holmesa. Većina ljudi nije sličila sebi na fotografijama — zbog kamere bi postali preozbiljni, usne bi im se stanjile, a crte lica postale neprepoznatljive. Sam je često govorio da ljudi zure u fotoaparat kao da gledaju nešto strašno. No Leona je upravo tako izgledala i uţivo. Prošla je pokraj mene ni ne osvrnuvši se, a ja sam pošla za njom. Pronašle smo stol i sjele za njega. Moja je napredna grupa dobila zadatak projektiranja terena za srednju grupu. Gates je skicirala teren i sve smo se nagnule nad nju dok joj je blijeda ruka bljeskala nad papirom. Jettie joj se najviše pribliţila i mrmljala je s odobravanjem. Situacija je za mene bila idealna. Gospodin Albrecht još je sjedio s gospodinom Holmesom za glavnim stolom, a gospodin Holmes bio mi je dovoljno blizu da na njemu vidim sve pojedinosti — uštirkani okovratnik, ručni sat, kosu — no sjedila sam tako da on nije mogao primijetiti da ga promatram. Gospodin Albrecht nešto je iscrtao rukom u zraku, gospodin Holmes je kimnuo glavom. Oslanjao se laktovima o raščišćeni stol — muškarci su to katkad radili. Gospodin Albrecht prekriţio je ruke na prsima i slušao gospodina Holmesa, a onda su završili s razgovorom. Gospodinu Albrechtu čavrljanje nije išlo baš najbolje. Za razliku od naših, njihovi su stolci imali naslone za ruke, jer mi smo bile djevojke, a oni muškarci. Promatrala sam im lica, ali bila su poput maski — ni jedan ni drugi nisu ništa posebno gledali, pogled im se samo gubio u daljini, negdje iznad glava djevojaka iz kampa Yonahlossee. Nije mi uopće padalo na pamet da je moţda teško biti odrastao muškarac okruţen stotinama mladih djevojaka koje su im bile potpuno nedostupne. Nije mi palo na pamet da je oko njih bilo očijukanja, da su neke djevojke zaigrano znale uhvatiti gospodina Albrechta za lakat u sobi s opremom, da bi se malo predugo oslanjale na njega kada bi im pomagao da sjašu s konja, a da on ne bi smio ništa učiniti zauzvrat. Nisam o tome razmišljala jer gospodina Albrechta nisam smatrala muškarcem. Nije ga takvim smatrala nijedna druga djevojka — nije bio dovoljno zgodan, bogat ni mlad. No očijukale smo s njim zato što je bio ondje s nama. Noću se vjerojatno dodirivao, dok bi mi spavale u svojim kolibama, a on u svojoj kući u gradu. Dodirivao bi se i zamišljao Leoninu platinastu kosu na njezinim golim leĎima, zamišljao bi Evine oble grudi stegnute u bijelu


bluzu, zamišljao bi kako polaţe dlan na njezinu dojku, pa zatim na drugu, zamišljao bi kako ona ţeli raskopčati bluzu, ali joj on ne dopušta jer mu se sviĎa dodir njezinih krutih bradavica kroz pamuk. Naravno, ne bi nosila grudnjak, izmeĎu njegove ruke i njezinih grudiju ne bi bilo ničega osim pamuka. »Thea?« zazvala me Leona. »Da«, odvratila sam odlučno, iako nisam imala pojma što me pitala. »Slaţeš li se s ovakvom postavom trostruke prepreke?« Slegnula sam ramenima, a zatim ih opustila i kimnula glavom. Prošloga sam tjedna imala poteškoća sa sličnom trostrukom preprekom. »Slaţem se«, rekla sam i još se jedanput začudila njezinoj sabranosti. Svijet joj se okrenuo naglavce, obitelj joj više nije bila što je bila nekada, a nije to ničime pokazivala. U tom je trenutku pokraj našega stola prošla Martha, u ruci drţeći skicu koju je sastavila njezina grupa. Bila je u Sissynoj grupi — jahala je bolje od Sissy, ali njezina joj mirnoća u sedlu ipak nije mnogo pomagala. Te je večeri u ušima nosila sitne dijamantne naušnice i dok sam je promatrala, učinilo mi se da se pretvorila u bljesak, zvijezdu, krijesnicu — nešto sasvim izvanzemaljski. I gospodin Holmes je, čini se, promatrao Marthu, veoma mirnoga i sabranoga lica. Nisam si htjela priznati da je Martha ljepša od mene, iako sam, naravno, znala da jest. Znala sam da bi mi svi u kampu, da sam ih pitala, rekli kako je Martha najljepša djevojka u školi, ali isto sam tako znala da ne postoji pravo mjerilo ljepote te da ja moţda na licu imam nešto posebno što se baš sviĎa gospodinu Holmesu. Gospodin Holmes je okrenuo glavu i prošao je trenutak prije nego što sam shvatila da me uhvatio kako zurim u njega. Zacrvenjela sam se i brzo svratila pogled. »Kako ti sve to zvuči, Thea?« opet me upitala Leona. »Zvuči mi«, rekla sam i pogledala skice na stolu, »zvuči mi savršeno.« Leona se nasmiješila. »Da te moţda nismo dekoncentrirale?« Obrazi su mi se zaţarili. Svi su gledali u mene. Leona se okrenula na stolcu i napadno pogledala prema stolu za kojim su sjedili gospodin Holmes i gospodin Albrecht. Odmahnula sam glavom. Nisam se htjela


olako pokoriti Leoni, ali u tom trenutku nije bilo boljeg načina da je zaustavim. »No, pa dobro onda«, rekla je, »ne bismo ti htjele smetati.« Gates je hodala nekoliko koraka iza mene dok smo skupljale svoje stvari i odlazile. Mapu sa skicama uredno je umetnula pod mišku. »Thea«, zazvala me dubokim glasom, a obrazi su joj se pod pjegicama zarumenjeli. »Leona je prošle godine pobijedila. Bila je najmlaĎa djevojka koja je ikada pobijedila na tom natjecanju.« »Znam«, odgovorila sam. Zar to nisu svi znali? Gates je polako kimnula glavom. »Onda sigurno znaš i koliko joj je stalo da ove godine opet pobijedi«, rekla je i dotaknula mi ruku. »Samo budi oprezna«, prošaptala je. Iznenadilo me što je Gates dovoljno stalo da bi mi išta kazala. Obično se nije uključivala u kampovske čarke. Promatrale smo Leonu, koja je sjedila sama za stolom i pregledavala Gatesine skice. Potpuno se skoncentrirala na papir, ali to je uvijek činila. Čime god se bavila, potpuno se posvećivala tome. »Tko zna hoće li uopće biti ovdje kada počne natjecanje«, rekla je Gates i umjesto olakšanja, osjetila sam razočaranje. Leona mi je bila jedina prava konkurentica. Te sam večeri otvorila pismo koje je stiglo od majke. Sissy je bila otišla na sastanak s Booneom. Znala sam da sam u zadnjem pismu bila drska i da sam se majci obraćala kao da smo ravnopravne, iako nismo bile. Draga Thea, u zadnjem si mi pismu zvučala kao da se ljutiš. Naravno, razumijem te. Da, bila sam prijateljica s Beth Holmes. Tada je još bila Beth Babineaux, iz cijenjene i bogate obitelji u New Orleansu. Bili su strahovito bogati. Pretpostavljam da više nisu, ali tko zna. Nisam ostala u kontaktu s njom, kao ni sa drugim svojim prijateljima, a znaš li zašto? Ti, Sam i tvoj otac bili ste sve što mi je bilo potrebno. Mogla sam imati dvadeset prijateljica, trideset prijateljica, ali obitelj ti je uvijek najbolji prijatelj, Thea. Prije tvojeg odlaska nisam ti rekla da poznajem Beth zato što mi je na umu bilo stotinu drugih stvari, a ne zato što sam ti to htjela namjerno sakriti. Nije mi čak ni palo na pamet da bi ti taj podatak mogao biti vaţan.


Prodali smo kuću. Na moje ju je veliko čuĎenje netko htio kupiti. Nisam mislila da će biti interesa, ali tvoj je otac bio u pravu — još ima ljudi koji imaju novca. Srećom, i mi smo meĎu njima. Sada pakiram sve naše stvari. Selimo u Orlandu, gdje će tvoj otac raditi. Moţda se nakon nekog vremena preselimo još juţnije, u Miami. Sve je zasad otvoreno. No morali smo Sama odvesti odavde. I nama je potreban novi početak, sličan tvojemu u Yonahlosseeju. Volim te, majka Čim sam ga pročitala, iskidala sam pismo u stotinu sitnih komadića. Nije me iznenadilo što je netko htio kupiti našu kuću. Kako i ne bi? Bila je predivna, savršena. Šokiralo me što su mi roditelji to učinili. Šokiralo me što kuće više nema. Doista nisam mislila da će majka ikada otići odande. Još dok sam kidala pismo znala sam da je to glupi potez; ionako pismo nitko osim mene neće vidjeti. Sutradan ću morati puzati po podu da bih pokupila sve rasipane komadiće ispod kreveta, a mogle bi ih primijetiti i druge djevojke, zapitati se što to radim, pa bih im morala nešto izmisliti, još jedanput lagati da bih svoju obitelj prikazala boljom nego što jest. Odmah sam pomislila i na Sasija. Znala sam da ćemo ga prodati — već sam ga odavno bila prerasla, ali nisam o tome htjela razmišljati. Hoće li moja obitelj u Orlandu ţivjeti na farmi ili na nekome mjestu gdje iz svoje kuće vidiš kuće svih susjeda? Hoće li Sasija prodati dječaku ili djevojčici? Hoće li Sam u Orlandu pohaĎati školu? I misli li majka doista da sam glupa? Misli li da ću joj povjerovati da je Yonahlossee bilo što drugo nego mjesto na koje me poslala da bi me se riješila? Ako je to novi početak, ja sam majmun. Prije godinu dana ne bih mogla povjerovati ni u što od onoga što mi je napisala. Otac napušta pacijente? Majka odlazi iz svoje kuće? No sada mi to nije bilo nevjerojatno. Znala sam da je najgore što joj mogu učiniti, ono što bi je najviše povrijedilo — da joj ne odgovorim na to pismo. *** Bojala sam se da se više neće pojaviti tijekom mojih posjeta, ali pojavio se, i to već sljedećeg dana. I ovaj je put poslao Deccu na kat, što me istodobno obradovalo i uplašilo.


»Decca je dobro?« upitao je. Kimnula sam glavom. Osvrnuo se traţeći još jedno piće, ono u ruci već je bio dokrajčio. Čekala sam da mu glas postane nesigurniji, da mu geste postanu manje ukočene. Gospodin Holmes zbog alkohola se pretvarao u dječaka. Stvari koje sam na njemu primjećivala uţivo — oteklinu na malome prstu, mrlju suhe koţe na podlaktici — nisam zamišljala na njemu u svojim maštarijama. Tako je bilo i s Georgiejem. Sanjarila sam o blaţenstvu njegova dodira, a kada bi me dodirnuo, primijetila bih neobične stvari — koliko mu je lakat mršav i kako blago miriše po sijenu. »Jesi li čula za Leoninu obitelj?« upitao me. Iznenadio me. Nikada mi prije nije spomenuo nijednu drugu djevojku iz Yonahlosseeja. Prekršio je pravilo. »Jesam«, odgovorila sam, »svi su čuli.« »Stvarno?« nasmiješio se i počeo se igrati s gumbom na manšeti. Izgledao je staro, kao da ga je naslijedio od oca ili djeda. »A što su to svi čuli?« Nije mi se sviĎao njegov ton. »Ne tiče me se to«, odvratila sam. Nisam htjela da me smatra osobom koja zabada nos u tuĎa posla. »Je li to ikada ikoga spriječilo? Na mjestu kao što je ovo bilo bi nenormalno da se ljudi ne bave tuĎim problemima.« Prijelaz iz ugodnog druţenja u vrlo neugodnu situaciju zbivao se prebrzo za moj ukus. »Ne znam točno na što mislite«, rekla sam, iako sam znala. Nastojala sam zvučati nehajno, nadala sam se da ćemo tako uspjeti promijeniti temu, ali takav ga je moj ton razdraţio i odmahnuo je glavom. »Naravno da znaš. Uvijek sve promatraš, zar ne? Stalno promatraš sve te budalaste djevojke, zar ne? One ti pričaju o svojim brigama, ti ih slušaš i ništa im ne govoriš.« »Pa, i ne dolaze mi tako često.« »Znam da ih promatraš. Znam to jer ja ponekad promatram tebe. Vidim kako se neprimjetno krećeš, kako se šuljaš oko drugih djevojaka i kako primjećuješ stvari…«, nakratko je zastao. »Lice ti je nepomično, Thea. Stalno se drţiš podalje od svih. Tko zna što druge djevojke misle o tebi.«


Jedva sam se suzdrţavala da ne briznem u plač. »Vjerojatno ne razmišljaju o meni baš previše«, rekla sam. Bila sam veoma osjetljiva u tom trenutku. Majčino sam pismo bila pročitala prije tjedan dana, ali još mi je vrlo glasno odjekivalo u glavi. Ako ikada ponovno i vidim svoju kuću, vidjet ću je kao gost, kao neznanka. Zauvijek sam izgubila i njega. Hoće li sljedeći vlasnik voljeti Sasija kao što sam ga ja voljela? To mi se činilo nemogućim. Sa Sasijem sam provela više vremena nego sa Samom. Po načinu na koji je svijao uši znala sam je li uplašen ili samo uzbuĎen, po načinu na koji mi je grickao rame znala sam je li ljut ili se samo htio igrati. »Ne vjerujem da to doista misliš«, rekao je Holmes. Da mi je bio prijatelj, upitala bih ga zašto je odjednom tako okrutan. No nije mi bio prijatelj. Ustala sam i rekla: »Moram poći.« Nisam mogla vjerovati koliko sam bila glupa. Nisam s gospodinom Holmesom razgovarala u povjerenju. Nije me smatrao bliskom osobom. Nisam mu značila ništa više i ništa manje od najobičnije učenice Yonahlosseeja koja voli ogovarati. Ustvari, bila sam još manje od toga, bila sam gora. Gospodin Holmes je mislio da se smatram boljom od ostalih. Ništa nije moglo biti dalje od istine — to mi je barem bila prva pomisao. Sljedeća, koja se pojavila odmah nakon nje, bila je ona u kojoj sam se zapitala nije li me moţda ipak pročitao. Nije li prava istina da doista jesam bolja od ostalih. Nisam se htjela previše uplitati u kampovske aktivnosti jer sam duboko u sebi doista vjerovala da sam bolja od ostalih djevojaka. Vjerovala sam da znam više, da razumijem više i da mi je suĎen drugačiji ţivot nego njima. Prošla sam pokraj njega i prišla ormaru za kapute te se uspetljala oko kvake. Nikada ga prije nisam sama otvarala. Gdje li je Emmy, pomislila sam, zašto je nema? Trebala nas je prekinuti, trebala je prekinuti gospodina Holmesa. Htjela sam mu reći da drugačiji ţivot koji mi je suĎen nije nuţno i bolji ţivot. Htjela sam mu reći da bih u nekim mračnijim trenucima dala sve samo da mogu poništiti ono što sam učinila. Šumilo mi je u ušima i nisam čula da mi prilazi sve dok mi se nije našao tik uz leĎa. Kada mi je prišao, nisam se okretala. Ne bih se bila okrenula ni za ţivu glavu. Prstom mi je prešao po kraljeţnici. »Uvijek savršeno ravno drţanje, čak i kada se šuljaš. Jesam li ti ikada rekao da je to bila prva stvar koju sam na tebi primijetio kada si došla ovamo s ocem? Savršeno drţanje.« Klizio mi je prstom niz leĎa i zaustavio


mi se na trtici. »Naravno da ti to nisam rekao, nikada ne govorim takve stvari. Nemam prilike. Leona će morati otići, Thea. Sve se raspalo. Ili se raspada. Ne znam više koje bih glagolsko vrijeme upotrijebio.« Glas mu se smekšao. Okrenula sam se prema njemu i on me dodirnuo po obrazu. »Oprosti mi, Thea. Ponekad sam, čini se, okrutan. Nisam trebao biti takav«, rekao je i onda otišao. Nisam otvorila ormar s kaputima sve dok ga nisam čula na katu, u Deccinoj sobi. Pokušala sam se zakopčati, ali ruke su mi se tresle, što mi se inače nikada nije dogaĎalo. Izašla sam iz kuće Holmesovih i pošla prema svojoj kolibi. Bila sam sama, a iako sam i prije znala da će svi biti u dnevnom boravku u Dvorcu, laknulo mi je što je tako. Sve je bilo u savršenom redu — naše su spavaćice bile uredno sloţene i smještene u ladice, naši su losioni i parfemi stajali u ravnoj vrsti na stalcima za pranje, naši su kreveti bili namješteni, a Docey ih je dodatno izravnala nakon sata odmora. Po kolibi je bilo i osobnih predmeta: uokvirenih fotografija, slika iz časopisa, kutija za nakit presvučenih ljubičastim baršunom. Ovdje su ţivjeli duhovi, mi smo nastanjivale tu kolibu, ali nikada nam nije do kraja postala dom. Osjećala sam se kao da me netko prevario nekim trikom. Prije mi se bila sviĎala njegova ljubaznost, a sada, kada je ljubaznosti nestalo, i dalje sam ga ţeljela. Ako je to bilo moguće, ţeljela sam ga još više. Nisam se ni potrudila povući pokrivače. Nije bilo nikoga, nitko nije mogao vidjeti da sam podigla suknju iznad struka, popela se na prekrivač u prljavim cipelama, pomicala ruku u gaćicama tako brzo da me poslije boljelo. Nitko me nije čuo. Nitko nije vidio trag krvi, nitko me nije pitao zašto tako dugo zurim kroz pozor, što li uopće tamo gledam? Nije bilo ničega. Baš ničega. *** Kada sam sjela za toaletni stolić, opkoračila sam stolac kao da jašem na konju. Na neki sam način i jahala. Čak i kada nisam, konji su mi stalno bili na pameti. Svaki sam dan najviše dva sata provodila u sedlu, a ostatak na tlu, kao i sve ostale djevojke, no čak i tako mi je korak uvijek bio pomalo nesiguran, kao da sam upravo s broda zakoračila na kopno. Sjajno mi je išlo posljednjih dana. Sve sam prepreke preskočila tako dobro da mi je ostajalo još pet do deset centimetara slobodnog prostora.


Gospodin Albrecht angaţirao me kao demonstratoricu za druge grupe. Evo, ovako trebate jahati, govorio je drugim djevojkama. Meni je pak rekao da ne jašem lijepo, da nisam graciozna, ali da sam tehnički savršena. Silno sam ţeljela pobijediti na natjecanju. Leona mi je i davala razloga da je još više ţelim pobijediti. U posljednje sam vrijeme počela shvaćati da je njezina ljubaznost prema meni iščezla nakon što sam se potpuno oporavila od bolesti. Sada, kada sam joj postala prijetnja, jedina prava rivalka, više na mene nije obraćala pozornost u Dvorcu. Prošloga sam je tjedna u dnevnom boravku vidjela kako nešto šapuće i hihoće se s Jettie. Nasmiješila sam se Jettie, ali ona mi je okrenula leĎa, a Leona mi je preko njezina ramena dobacila jedan dugačak pogled, kao da me procjenjuje, a onda je još nešto došapnula Jettie. Jettiena su se krupna leĎa zatresla od smijeha. Pogledala sam prema dolje i provjerila je li nešto na meni pogrešno ili smiješno, ali nisam primijetila ništa. Obrazi su mi se zaţarili i okrenula sam se prema Evi te joj postavila neko glupo pitanje samo zato da bih ostavila dojam kako me nije briga. Znala sam da se druge djevojke stalno pitaju što drugi govore o njima, ali nikada prije nisam osobno iskusila taj neobičan osjećaj kada istodobno ţeliš znati i nikako ne ţeliš otkriti što netko drugi misli o tebi. Prijateljstvo sa Sissy bilo mi je korisno — djevojke su me voljele zato što su voljele i nju. Upijala sam dio njezina šarma i predstavljala ga kao dio svojega. No uglavnom nisam bila osobito popularna. Molly me za večerom zadirkivala da sam preozbiljna. Kada sam jedanput u dnevnom boravku rekla nešto smiješno, skupina djevojčica s kojima smo Sissy i ja sjedile prasnula je u smijeh, ali onda se začuĎeno zagledala u mene, kao da se čude što imam smisla za humor. Sada mi je još i gospodin Holmes rekao da se šuljam uokolo. Tko se još šulja? Ţivotinje i kriminalci. Jesu li mi se Leona i Jettie rugale zbog pretjerane ozbiljnosti? Misle li da sam ohola? Leona mi je dvaput tijekom treninga presjekla put, a onda sam jedanput i ja učinila nešto neobično. S Naari sam prokaskala točno ispred Kralja, prolazeći tako blizu da me Kralj očešao po čizmi. Poslije sam očistila čizmu od njegove sline, ali sam bila iskreno iznenaĎena sama sobom. Bilo je neobično da se dvije učenice trećeg razreda natječu za titulu najbolje jahačice. Bilo je još neobičnije prošle godine, kada je Leona bila


najbolja, a išla je u drugi razred. Osim mene, Gates i Leone, većina ostalih djevojaka u našoj naprednoj grupi išla je u četvrti razred, a iako je Gates bila vrlo otmjena jahačica, nije nikada bila dovoljno sigurna u sedlu da bi postala izvrsna. No sada sam se silno ţeljela upisati u povijest Yonahlosseeja. Htjela sam da mi se dive, htjela sam da mi fotografiju objese na zid pokraj ureda gospodina Holmesa. Htjela sam da svakoga dana desetak puta proĎe pokraj moje slike, svaki put kada doĎe u ured ili ode iz njega. Htjela sam da ljudi vide moju sliku i pomisle da sam lijepa, ali htjela sam da pomisle i kako sam više od ljepotice — da sam dobra u nečemu. Jesam li ţeljela previše? Je li bilo previše što sam ţeljela i njega? Da, jest. Negdje duboko u mozgu stalno mi se rojila neugodna misao kako bih bila sretnija da nisam toliko toga ţeljela.


16. Kada ćemo opet u Gainesville?« upitala sam majku dok smo presvlačile moj krevet. »Ne znam. Daj malo brţe s tim pokrivačima, moţe?« Naglo sam povukla pokrivač iz majčinih ruku i bacila ga na pod, s ostalim prljavim rubljem. »U redu«, rekla sam, »misliš li da bismo mogli ići uskoro?« Majka mi je dobacila jedan kratak pogled, ali nešto joj se drugo motalo glavom. »Moţda bi Georgie mogao doći do nas?« Rasprostrla je pokrivač, podmetnula ga pod bradu i dlanom izgladila nabore. Sve je to učinila samo jednim pokretom. Bila je vrlo vješta u obavljanju kućanskih poslova, u samo bi jednoj sekundi sloţila bluzu, za samo minutu izglačala očevu košulju. S Georgiejem i njegovom obitelji nismo se bili vidjeli već tri tjedna, gotovo mjesec dana. Znala sam da postoji razlog što se više ne viĎamo toliko često — majka je to vrlo jasno rekla Samu. No ţeljela sam vidjeti bratića. Silno sam ga ţeljela vidjeti. »Zašto to ne prepustimo Idelli?« upitala sam je. Išli su mi na ţivce njezini brzi, spretni pokreti po površini mojega kreveta. Išlo mi je na ţivce što tako vješto ravna kutove i skuplja nevidljive komadiće prašine. Nije mi odgovorila na pitanje. »Evo. Gotovo.« »Hoće li otac večeras jesti kod kuće.« Okrenula se od zastora koje je upravo istresla. Zrnca prašine kovitlala su se u zraku. »Ni to ne znam.« »Izgleda da se nitko ne ţeli druţiti s nama.« Pogledala me. »Kako to misliš?« »Usamljena sam.« Sjela je na krevet uz mene. Dah joj je mirisao na kavu i pastu od lavande kojom je prala zube. Ogledala se po mojoj sobi, a zatim napokon


progovorila. »Ova je kuća očaravajuća. Uvijek sam je tako doţivljavala. Tako je lijepa, tako draţesna. Nikada više nećeš ţivjeti na mjestu poput ovoga. Trebala bi ga voljeti.« »Pa i volim ga«, rekla sam. »Jednoga ćeš dana upoznati muškarca u kojega ćeš se zaljubiti i poći ćeš za njim«, rekla mi je, kao da mi čita bajku i kao da me uopće nije slušala, »a onda ćeš morati stvoriti vlastiti dom.« »Majko!« počupala sam se za kosu. Mrzila sam kada je to činila, kada bi izvrtala moje riječi. Na umu su mi bile samo krupne ruke mojega bratića. To sam ţeljela. Ne muţa. No ona je i dalje pričala, kao da je u transu. »Upoznat ćeš muškarca koji će ti postati muţ, Thea«, ustala je i vidjela sam joj bore oko očiju, kao i na čelu. Nisam joj više ništa rekla. Nisam joj smjela ništa otkriti. »I morat ćeš dobro odabrati. To će ti se činiti zabavnim, ali nije. Uopće nije u tome stvar.« »Je li tako bilo i tebi?« upitala sam. »Nezabavno?« Nasmiješila se i odmahnula glavom. »Ne postoji riječ nezabavno, Thea. Meni je bilo dobro. Uostalom, rezultati se vide.« Širokom je kretnjom prošla po sobi te na kraju pokazala na mene, kao da mi ţeli reći: evo, tu si ti. Tebe sam dobila iz svega toga. I govorila je istinu. *** Georgie i njegova obitelj ipak su nam sljedećeg tjedna došli u posjet. Majka nas je o tome obavijestila za doručkom, kao da se ne radi ni o čemu posebnom. Moţda doista i nije bilo. Novcem koji je od nas posudio stric George riješio je sve što je trebao riješiti i popravio sve što je trebao popraviti. Taj je novac, čini se, bio poput gipsa ili poput sijena što sam gurala u pukotine na zidovima štale. Pozdravili smo se na prednjem trijemu. Ljubili su me i oduševljeno me pozdravljali. »Vrijeme je savršeno«, izjavila je majka i bila je u pravu. Vrijeme je doista bilo savršeno — kratko razdoblje proljeća prije neizbjeţnog, prevrućeg ljeta. No majka inače nikada nije govorila o vremenu, smatrala


je to dosadnim, pa sam u tom trenutku shvatila da pokušava oraspoloţiti sve prisutne, da im s nečega svraća pozornost. Trudila sam se ne gledati u Georgieja dok sam razgovarala sa stricem i strinom, ali onda su odrasli otišli i ostalo je samo nas troje, kao i uvijek. Rukom sam prešla po straţnjici da bih se uvjerila kako ne krvarim. Nisam imala menstruaciju, ali u to mi je doba, kako je rekla majka, još dolazila u nepravilnim razmacima pa je mogla početi bilo kada. Pitala sam se prate li i druge majke tako pomno tjelesne promjene na svojim kćerima, a ja sam zbog svega toga taj pokret pretvorila gotovo u tik. »Hajdemo van«, predloţio je Sam, »ponijet ću šator, Idella nam moţe spakirati ručak i…« Dok je Sam izlagao svoj plan, prvi sam put Georgieja pogledala u oči. Zapravo, on je prvi pogledao mene. U njegovim sam očima traţila sjaj ili znak nečega. Ludjela sam od ţudnje. Trebam li to tako nazvati? Je li to bila poţuda? Bila je to vrlo konkretna čeţnja koju dotada nisam poznavala. »Sam«, rekao je Georgie i okrenuo se prema mojem bratu, »ne. Ne bih to danas. Ostat ću u kući i pisat ću zadaću.« Glas mu je bio okrutno nonšalantan i u tom sam trenutku sve poţalila. Htjela sam da bude ljubazan, da ne povrijedi Sama, htjela sam da se sve vrati na staro. »Zašto?« pokunjeno je upitao Sam. Pogledao je mene, zatim Georgieja, kao da pokušava sastaviti sloţenu slagalicu. Nisam, meĎutim, htjela biti dio te slagalice. Odjednom sam se silno razbjesnjela na Georgieja. Nije smio podbadati Sama. Nije ga smio ostavljati u takvoj neizvjesnosti. I Sam i ja čekali smo Georgiejev odgovor. Nisam htjela ništa reći jer bi svaka moja riječ značila da sam stala na nečiju stranu. A na čiju bih stranu stala? Pogledala sam Sama. Majka ga je baš dan prije bila ošišala. Potom sam pogledala Georgieja, koji je hladno promatrao Sama. »Zašto?« ponovio je Georgie, oponašajući Sama. Ţeludac mi se preokrenuo, i to doslovno, osjetila sam ga pod koţom. »Zato što se ne ţelim pretvarati da smo na kampiranju. Danas se uopće ne ţelim pretvarati.« »Georgie!« prijekorno sam poviknula i oboje su me pogledali, i brat i bratić. Odmahnula sam glavom. »Ma, ništa«, rekla sam. »Ja ću poći s tobom, Sam.« Ustala sam.


Sam je odmahnuo glavom. Prekasno sam to rekla. »Ne«, odbio je, »ići ću sam.« »Thea«, oslovio me Georgie kada je Sam otišao u kuću, ali bila sam toliko ljuta da mi je bilo zlo. »Zašto si to učinio?« upitala sam. »Zašto?« Počeo mi je odgovarati, ali nisam ga htjela slušati. Tiho sam se ušuljala u kuću da me odrasli ne čuju. Htjela sam potraţiti Sama, ali on je nekamo nestao. Mogla sam ga pronaći da sam htjela, znala sam sva mjesta na kojima se skrivao, ali ako nije htio da ga pronaĎem, nije ni imalo smisla truditi se. *** Za posjeta sam odraslih pijuckala šampanjac iz majčine čaše. Stric George je rekao da je četiri poslijepodne i da je negdje na svijetu zacijelo vrijeme za koktele. Jedna sestra strine Carrie, pričali su, teško je podnijela majčinu smrt, a druga se snašla bolje nego što je itko očekivao. Nije li to uvijek iznenaĎenje, rekla je moja majka. Nikad ne znamo kako će se ljudi ponašati nakon što nekoga izgube. »Gdje su momci?« upitao je stric George. »Mislim da su vani«, rekla sam, iako nisam točno znala. Obojica su nestala nakon jutrošnje prepirke. »U lovu su«, rekao je otac. Pogledao je u čašu koju je drţao s oba dlana, poput djeteta. »Osakaćuju nemoćne i nevine«, rekao je stric George, a onda mu je iz ruke ispao čep sa staklene boce kojim se poigravao na stoliću od mahagonija, onome koji je bilo vrlo teško ulaštiti. To, meĎutim, nije bilo ono na što je moj otac mislio. Htio je reći da Georgie i Sam love ţivotinje za Samove terarije, ne da love ţivotinje koje će ubiti. No Georgie i Sam nisu činili ni jedno ni drugo. »Opa!« uzviknuo je stric George, a zatim prolio malo viskija po sagu. Majka je već bila ustala da mu pomogne, ali rukom joj je dao znak da sjedne. Brzo je izvadio ubrus i njime upio proliveni alkohol. Nije trljao, time bi razmazao boje u tkanini. »Dobro ti to ide«, rekla sam mu. »Thea«, prekorio me otac pa sam okrenula glavu od njega. Bila sam prilično izvan sebe i bilo mi je teško biti ljubazna prema stricu Georgeu,


koji je toliko sličio svojem sinu. Nisam baš ozbiljno mislila da će se to dogoditi, ali negdje u skrovitom krajičku mozga rodila mi se zamisao da je Georgie potraţio Sama, da će mu sve ispričati i da će sve biti gotovo. Stric George se nasmijao. »Ma, u redu je. Mogao bih si i natočiti još jedno kad sam već ovdje«, rekao je i ulio čisti viski u čašu. Neko smo vrijeme svi šutjeli. Otac je zurio u svoju čašu, majka u sag — znala sam da ga u tom trenutku silno ţeli pošteno očistiti — a ja sam razmišljala o nagonu za samoodrţanjem. Dobro sam ga upoznala, najviše kroz promatranje Samovih ţivotinja i zbog toga sam znala da Georgie neće nikome ništa ispričati. Kad bi ispričao, time bi ugrozio i sebe. »Thea«, rekao je stric George, a čaša u ruci mojega oca zatresla se kada je progovorio. »Thea, ti postaješ prava ljepotica.« »Hvala.« »Izgleda baš kao i njezina majka u tim godinama. Ista je. Slaţeš se?« Otac mi je dobacio jedan kratak pogled, a zatim slegnuo ramenima. »Ne, ne slaţem se. Zato što ne znam. Nisam poznavao Elizabeth kada je bila te dobi, a nisi ni ti.« »Jest, nalikuje na mene«, rekla je moja majka i dodirnula kraj moje pletenice. Znala sam da pokušava svratiti pozornost mojemu ocu, ali nisam htjela da me dodiruje. Osim toga, nisam joj sličila. Nikada neću biti tako lijepa kao ona i to mi nije smetalo. Što je uopće ona postigla s tom svojom silnom ljepotom? Samo je imala kuću u teško dostupnoj zabiti. »To je uglavnom zbog toga što ima istu kosu kao ja«, nastavila je, »ali čelo joj sve više sliči Felixovu.« Otac se nasmiješio, kao da je izrekla neku njihovu internu šalu. »Zanimljivo je«, zatim nastavi ona, »kad gledaš svoje fotografije i vidiš kako se iz godine u godinu mijenjaš.« »Zanimljivo?« zapitala je strina Carrie. »Oduvijek mi se činilo da je gledanje vlastitih fotografija vrlo tašto. A i dosadno je.« Zapanjeno sam je pogledala. Nikada prije nije tako razgovarala s mojom majkom. Moja se majka namrštila i zagledala u rub svoje čaše kao da je riječ o najzanimljivijem predmetu na svijetu. Bila je na rubu suza. Strina Carrie netremice je zurila u kamin — u prazan i dobro očišćen kamin — a muškarci nisu činili ništa. Tišinu je napokon prekinuo moj otac. »Vrlo si lijepa, Thea«, rekao


je, »lijepa i pametna djevojka.« »Cijeli je svijet pred njom«, dodao je stric George, nastojeći zvučati veselo i pomoći bratu u razvedravanju teške atmosfere. »Sigurno ćeš do sljedeće godine imati dvadeset udvarača«, dodao je, »moţda i trideset!« »Ne bih se kladio«, šaljivo je dodao moj otac, »ne u mojoj kući.« »Ne ţelim udvarače«, rekla sam. »To će se promijeniti«, rekla je strina Carrie. Glas joj je bio neobičan. Tko zna koliko je popila. »Hoće«, potvrdio je stric George, »naravno da hoće.« Iz daljine sam začula kako se zatvaraju ulazna vrata. Prvo je u sobu ušao Sam. Prišao je stoliću te s njega zgrabio šaku slanih krekera sa sirom i zatim mi u prolazu prevrnuo pletenicu naopako, a mene je preplavilo olakšanje. Osjećala sam kao da sam dobila drugu priliku. »Jedan po jedan«, dobacila mu je majka i Sam je kimnuo glavom, ali je svejedno trpao krekere u sebe. Potom je u sobu ušao Georgie, pogledao me i nasmiješio se, pa sjeo do Samovih nogu jer više nije bilo slobodnih stolaca. Nastavili su razgovor koji su započeli negdje drugdje — o jezeru u Gainesvilleu u kojemu ljudi plivaju, a odrasli su se upleli u neki svoj razgovor, tko zna o čemu. Osjetila sam toliko olakšanje zbog toga što Georgie nije ništa rekao Samu da sam skoro zajecala od sreće. Čavrljanje odraslih bilo je drugačije nego inače. Zvučali su napeto i primijetila sam da Georgie, iako se pravio da sluša mojega brata, zapravo pomno proučava odrasle. Uhvatio me kako zurim u njega i nestašno mi se nasmiješio, zbog čega su me prošli ţmarci. Učinilo mi se kao da smo povezani posebnom vezom zbog načina na koji je s odraslih svratio pozornost na mene. U tom sam trenutku shvatila da moja obitelj nikada ne smije saznati moju tajnu. Novac — novac na mjestima gdje nije pripadao, skoro nas je uništio. No shvatila sam da bi ljubav — ljubav na mjestima na koja nije pripadala bila još gora. Ne, nikada to nisu smjeli saznati. No to nije značilo da ću prestati. ***


Nakon što sam na pokrivačima leţala sat vremena, a cijela kuća oko mene spavala, nakon što sam prestala biti nestrpljiva i postala očajna, otvorila su se vrata moje sobe i Georgie mi je dao znak da poĎem za njim. Bio je odjeven u istu odjeću kao i tijekom dana, što je bilo nesmotreno jer je moj brat mogao to primijetiti. Stube su nam pod nogama bile milostivo tihe. Netko je iz blagovaonice u kuhinju premjestio ostatke pite od limete i sada je na kuhinjskom stolu vladao strašan nered. Georgie je umalo dopustio vratima da se zalupe za nama, što me na trenutak strašno naljutilo. Uspjela sam ih na vrijeme uhvatiti i tiho ih zatvoriti. Na okoliš se bila spustila magla — svijet oko nas bio je potpuno prekriven njome. Usporila sam hod i kretala se oprezno, ali Georgie je marširao naprijed, gotovo nestajući u bjelini. Oboje smo bili bosonogi i dok smo naslijepo hodali prema štali, pribojavala sam se da ću stati na nešto oštro. Nisam se, meĎutim, bojala dovoljno da bih se okrenula i vratila u kuću po cipele niti da bih na izlasku zastala i obula ih. Nisam se bojala dovoljno da bih ostavila Georgieja da me čeka. Preda mnom je upadao u maglu i ispadao iz nje. Na trenutak bih mu spazila ruku, zatim lakat, pa onda opet ništa. U tom mi je trenutku bio neznanac — pa zbog njega sam i mogla tako lako osramotiti obitelj. Kada sam došla do štale, prvo sam otišla do Sasija. Prije nego što mi se mozak uskladio sa strahom koji sam osjetila u srcu, pomislila sam da je pobjegao, ali onda sam vidjela da leţi i spava, nogu oprezno svijenih pod truplo. »Thea?« Okrenula sam se i poloţila prst na usta, no Sasi je već ustajao, u jednoj sekundi pokazujući koliko je konjsko tijelo nevjerojatno, koliko su mu noge slabašne i samo naizgled nedovoljno stabilne. »Zašto si ono učinio?« upitala sam ga. »Što?« »Ne pravi se glup«, rekla sam i poloţila mu dlanove na prsa. Osjećala sam kako mu srce pod prsnim košem snaţno tjera krv. »Ah, ono«, dodirnuo mi je prst i zapitala sam se osjeća li i on svoje srce kroz moje ruke. »Ponekad je pravo dijete.« Zaustila sam da nešto


kaţem, ali poloţio mi je prst na usta, a zatim ga gurnuo u usta. Imao je okus po zemlji. SviĎalo mi se to. »Bit ću dobar prema njemu, bez brige.« Nisam bila zabrinuta. Druge su mi stvari bile na pameti. Sasi je radoznalo našiljio uši prema nama, a Georgie me počeo ljubiti po vratu i zatim ga lizati, na što je meni zašumjelo u ušima. Uhvatio me za grudi snaţnim rukama i glasan se šum u ušima pretvorio u tiho zujanje. Zatim mi je provukao prste kroz kosu i sjetila sam se majke, koja je dotad bila jedina osoba koja mi je to činila. »Ti si doista«, rekao je, a zatim zastao, otkopčavajući gumb na mojoj spavaćici i zavlačeći ruku pod nju, »vrlo lijepa.« Otvorio je vrata jednoga odjeljka i uvukao me unutra. Preko prljavoga je poda već bio rasprostrt lijep pokrivač iz majčine zalihe. Pokazala sam pokrivač i rekla: »Nemoj to ovdje ostaviti, majka će primijetiti.« Odmahnuo je glavom i zaključao vrata odjeljka uz poznat mi zvuk metala o metal. Ponovno se okrenuo prema meni, a nabreklina meĎu nogama napinjala mu je hlače poput tumora ili kakve druge izrasline. Gurnuo me u kut i pribio se uza me. Nosio je zimske hlače, debele i vunene, a moja je spavaćica bila od tankoga pamuka. Ja sam osjećala sve, njegovi su osjeti bili zatomljeni. Sklopila sam oči i iz drugoga mu pokušaja otkopčala hlače, posegnula u rasporak i ponovno se iznenadila koliko mu je penis mek i njeţan. Mozak su mi preuzeli sitni bljeskovi, kao da mi misli više nisu bile potrebne. Leţali smo na pokrivaču, Georgie se popeo na mene, spavaćica mi se podigla iznad struka, a Georgiejeve me penis dodirivao, sklizak jer sam ja bila vlaţna, pa mi je raširio noge i prislonio penis uz najvlaţnije dijelove. Ondje, meĎu mojim nogama, bio je vrlo velik, gotovo me bolno dodirivao i nisam htjela da se sve odvije tako — ne još, ne sada, pa sam ga jednim spretnim pokretom prebacila na leĎa. Iznenadila sam ga. Iznenadila sam i sebe, ali obavila sam noge oko njegova bedra i počela se pomicati istodobno brzo poteţući ruku po njegovu penisu. Pokušala sam postići isti ritam u nogama i u ruci, ali nije mi baš uspijevalo. Činila sam dvije stvari istodobno i nijednu nisam činila kako treba. Počela sam se pomicati brţe, a snaţna napetost u meĎunoţju najprije se povukla, a zatim eksplodirala. Na sekundu sam prestala dodirivati Georgieja. Sada sam ga vidjela nešto jasnije i shvatila sam da me promatra. Leţao je ruku podvijenih pod glavom, kao da je sunčan dan i kao da promatra nebo. Nasmiješila sam se i


nastavila tamo gdje sam stala. Prvi put u ţivotu osjećala sam se vrlo odraslo. *** Nakon što sam neko vrijeme vani s Georgiejem i Samom udarala loptice za golf, negdje u vrijeme ručka vratila sam se u kuću i spazila majku, koja je cijelo jutro bila na katu. Stric George otišao je van s ocem, a strina Carrie nije se mnogo druţila s ostalima tijekom toga posjeta. Majka mi se nasmiješila i vratila se čitanju novina, a naočale koje je koristila za čitanje sitnih slova skliznule su joj niz nos. Uzela sam tri sendviča s pladnja koji je Idella ostavila na stolu. »Danas nećeš jahati?« »Igramo golf«, rekla sam i majka je polako kimnula glavom. Nisam joj htjela reći da sam toga jutra dobila menstruaciju, htjela sam to zadrţati za sebe. »Ne ide nam baš najbolje«, dodala sam. Posegnula je pod stol i nisam znala što se sprema učiniti sve dok nisam spazila da u ruci drţi pokrivač. »Ovo je bilo vani«, rekla je i podigla naočale. Mrzila ih je nositi, ali otac ju je uvjerio da će bez njih previše umoriti oči. »Bilo je u štali. Moţda su to Sam i Georgie uzeli kada su išli u lov? Ti nisi? Sam bi trebao znati da za to ne smije koristiti lijepe pokrivače. Ovo je stari prekrivač iz kočije, vrlo je star, stariji od tebe i Sama zajedno.« Kimnula sam glavom i nakon što sam Samu i Georgieju odnijela njihove sendviče, otišla sam do prednjeg trijema, mrmljajući nešto o pošti. Sjela sam na stube i zagledala se u cestu po kojoj je samo jedna osoba putovala svakoga dana. Moj otac — kad bi odlazio od kuće i kad bi se vraćao. Razmišljala sam o tome koliko sam glupa. Glupa, glupa djevojka. Obuzeo me očaj. Ovo je pravi očaj, prošaptala sam. Prestani s time. Da je Sam nešto posumnjao i da je rekao majci, da je majka sama nešto vidjela, provirila kroz jedan od stotinu, tisuću prozora na našoj kući — otac je uvijek govorio da neće škrtariti na staklu jer majka voli svjetlo — da je samo bacila pogled na moj i Georgiejev svijet i da je to bilo u onome trenutku kada me dodirnuo po obrazu, poljubio me, ugrizao me za palac… što bi bilo onda?


17. Kada smo se sljedeći put susreli, sve se odvijalo isto kao i prije toga. Poslao je Deccu na kat i uzeo piće od Emmy. Nekoliko smo trenutaka samo sjedili, a onda je progovorio. »Neke se djevojke već prijavljuju za sljedeću godinu.« »Je li postupak prijave vrlo strog?« Nasmiješio se. »Ponekad jest.« »Odabirete jednu od tisuću?« »Tebe nismo«, rekao je, »ali da, ponekad je konkurencija velika.« S kata smo začuli Emmyno strogo upozorenje, pa Deccino histerično hihotanje. Često se poslijepodne ponašala upravo tako — kao konj koji je danima bio zarobljen u svojem odjeljku u konjušnici. Nakon nekoliko trenutaka začula sam kako se otvaraju i zatvaraju ulazna vrata. Kroz prozor sam vidjela da Emmy vodi Deccu preko Trga. Gospodin Holmes sjeo je u svoj koţni stolac, a ja na kauč, moţda tek koji metar od njega. »Kako odabirete učenice?« poloţila sam ruku na naslon, smanjujući tako udaljenost izmeĎu nas. »Prema obiteljskim vezama. Ako ti je sestra pohaĎala školi, ili sestrična, imaš prednost. Prednost je i obitelj iz koje potječeš. Nastojimo i zastupiti većinu drţava, iako je najsjeverniji grad iz kojega smo primili učenicu St. Louis. Nakon svega toga procjenjujemo i samu kandidatkinju. Ono što njezini roditelji ţele da je naučimo dok je ovdje.« »Ono što ţele njezini roditelji«, ponovila sam. »Da. Pišu nam pisma, odgovaraju na pitanja na prijavnom obrascu. Obično to čini otac. Mislila si da to ide nekako drugačije?« Nisam mu ništa odgovorila. »Prokletstvo je kada netko drugi umjesto tebe donosi sve odluke. No pretpostavljam da ti je to dobro poznato«, rekao je kao da mi je pročitao misli. Čak je to i bolje uobličio nego što bih ja. No i toga je dana djelovao rastreseno. »Sa mnom to nije uvijek bilo tako«, rekla sam i nasmiješila se zbog


činjenice da branim svojega oca. Nije mi bilo jasno zašto to činim. No gospodin Holmes je radoznalo gledao pa sam nastavila. »Nikada se prije nisam tako osjećala, kao da netko drugi donosi sve odluke vezane uz mene. Tek nakon što su me poslali ovamo.« »Ovamo«, ponovio je zadnju riječ, izgubljen u svojim mislima. »SviĎa li vam se ovdje?« upitala sam ga. Bojala sam se da ću izgubiti njegovu pozornost. »Da«, napokon je odgovorio. »Kada se sve zbroji i oduzme, sviĎa mi se. Stalno sam sebi govorim da se svijet mijenja, da obrazovanje ţena postaje sve vaţnije. No istina je da sam slučajno došao na ovaj poloţaj i da je ovo lijepo mjesto, da je ovdje djevojkama lijepo. Većinu bih vremena, ipak, radije proveo čitajući.« Sklopio je oči i protrljao sljepoočnice. »Kad si mlad, ne misliš da ćeš slučajno upasti u nekakav ţivot. Ne misliš da će ti se ţivot tek tako dogoditi. No upravo to«, podigao je glavu i pogledao me, »upravo je to ono što se dogaĎa.« Ustala sam i pristupila mu što sam brţe mogla, prije nego što se stignem predomisliti. Sjela sam pokraj njega na malen prostor u stolcu, a zatim… Što me potaklo da učinim ono što sam učinila nakon toga? Da sam se odmakla ili da nisam učinila ništa, gospodin Holmes sigurno me ne bi ni dotaknuo. Dotaknuo me zadnji put, ali toga sam dana imala osjećaj da neće. Toga se dana činilo da se trudimo izbrisati grijehe jučerašnjega dana, a ja ih nisam htjela izbrisati. Da je izbrisao način na koji me jučer dodirnuo, izbrisao bi i mene, Theu, moju sitnu ulogu u njegovu ţivotu. Zato sam mu poloţila ruku na koljeno i zabila mu lice u kaput. Nije se odmaknuo. Uţitak toga trenutka bio je tako izniman da se činio gotovo nepodnošljivim, poput preraskošnog poklona. Isprva je bio napet, ali onda se opustio. Da je u sobu ušla koja djevojka iz Yonahlosseeja, sigurno bi isprva bila zaprepaštena, ali onda bi vjerojatno pomislila da me gospodin Holmes tješi, da sam se zbog nečega uzrujala i da me ravnatelj umiruje. No moţda sam se i zavaravala. Moţda bi točno znala što se dogaĎa. »Predivno je ovdje.« »Da, Thea«, poloţio mi je dlan na obraz. Glas mu je drhtao. »Ne smijemo«, rekao je. »Moţemo, u redu je«, promrmljala sam u njegovu košulju. Imala sam pravo, nisam umišljala da nešto osjeća prema meni.


Ustao je i pogledao me. »U tebi sam našao nekakvu utjehu. Ne znam zašto. Ali ovo ne bi smjelo biti tako. Znaš li koliko je situacija loša?« izraz lica sada mu je bio prepun boli. »Ova bi se škola mogla zatvoriti, Thea. Svi se nadamo da će gospoĎa Holmes nekom čarolijom spasiti situaciju, ali istina je da od ljudi traţimo novac koji nemaju ili novac koji ţele zadrţati.« Odmahnuo je glavom. »No nadajmo se da ipak neće doći do toga, nadajmo se da je ovo samo najgora godina u ţivotima sviju nas. Ti si još i sretnica. Tvoja je najgora godina u ţivotu došla tako rano. Pred tobom stoje samo bolje godine.« Nasmijala sam se i ustala. Sada smo stajali licem u lice, gospodin Holmes i ja. Podigao je ruku i kada sam već mislila da će me dodirnuti, samo je pomaknuo pramen kose s lica. Ruka mu je drhtala i bilo mi je drago zbog toga. Bila sam i nemirna, ushićena — ruka mu je drhtala zbog mene. »Zašto se smiješ, Thea?« upitao me tiho. »Svima se ţivoti raspadaju. Što hoćeš? Ja znam što ja ţelim u ovome trenutku. No da stvari nisu tako loše, moţda to ne bih toliko ţelio. Ipak, muškarci u očaju čine očajničke stvari. Nije li tako? Reci mi da je tako.« Umjesto odgovora, poljubila sam ga. Čak sam i ja bila zaprepaštena svojom izravnošću, ali bila sam i zahvalna na njoj. Bio je mnogo bolji od Georgieja, tako čvrst i njeţan. Georgie je povremeno bio grub. Gospodin Holmes tada je zastao i pogledao me, a zatim ustuknuo. Nisam znala uzmiče li preda mnom ili mi daje znak da ga slijedim. »Odvedite me nekamo«, prošaptala sam. Nekoliko me trenutaka promatrao, a zatim pogledao kroz prozor. Znala sam da pokušava donijeti odluku. »Kamo bi htjela da te odvedem?« Glas mu je bio silno ozbiljan. Nisam mu odgovorila jer na njegovo pitanje odgovor nije bio potreban. Znala sam točno kamo ţelim poći. S njim, bilo kamo. Na kraju, nakon stotinu, moţda dvije stotine sekundi, odveo me na kat u svoju knjiţnicu. Kretao se brzo, gotovo nespretno, kao da ga je tijek toga poslijepodneva uhvatio nespremnog. Zatvorio je vrata za nama i prije nego što me poloţio na kauč, uspjela sam pogledom obuhvatiti knjige na policama. Privukao me k sebi i zbog načina na koji je poloţio ruku na moja leĎa gotovo sam eksplodirala. Zastenjala sam i on me poljubio. Legao je na mene, ljubio me u usta, lice, vrat. Nitko me nikada prije nije tako ljubio. Osjećala sam se bespomoćno, ruke su mi onemoćalo leţale uz tijelo,


pritisnute njegovom teţinom. No bio je to divan osjećaj bespomoćnosti. U gospodinu Holmesu našla sam utjehu. No i ja sam je pruţila njemu. MeĎusobno smo se tješili. Leona me uhvatila dok sam iz ravnateljeve kuće brzala prema kući Augusta. Pokušala sam je ignorirati, ali toga mi dana to nije dopustila. »Vrijeme se mijenja«, rekla je i uhvatila korak sa mnom. Nisam joj ništa odgovorila. »Idem posjetiti Kralja«, rekla je kada smo već gotovo došle do moje kolibe. »Ţeliš li poći sa mnom?« Sve su druge djevojke nestajale u kolibama, a ja sam na sebi imala samo tanki dţemper koji sam sada stezala oko sebe zbog hladnoće. Nebo se nadvijalo nad Yonahlosseejem čitavoga dana prijeteći olujom, ali oluja nikako nije stizala. Bio je jedan od onih dana kada se u zraku osjećala prijetnja. I dalje sam osjećala punu teţinu gospodina Holmesa na sebi, čak i dok sam hodala preko Trga te dok sam stajala pred Leonom, pokušavajući odlučiti što da joj kaţem. Osjećala sam se kao da sam sa sobom ponijela neki tračak onoga što smo učinili. Osjećala sam se kao druga osoba. »Zašto?« upitala sam je. »Zašto? Mislila sam da bi ti moţda bilo drago i…« »Prestani. Barem ti, meĎu svim ovim djevojkama, inače nemaš strpljenja za takva prenemaganja. Zato, molim te, prestani.« U Leoninu se drţanju nešto promijenilo. »U redu«, rekla je mirno. Odmjerila je skupinu djevojaka koja je prošla pokraj nas, a mene je razbjesnilo što je toliko mirna usred takve rasprave. Opet sam osjetila poriv da je dodirnem, da joj fizički naudim. Nagnula je glavu u stranu. »Pretpostavljam da si sada zauzeta«, zastala je, »drugim stvarima. Vrlo si zauzeta djevojka, Thea.« Ponovno je zastala i znala sam da će mi u tom trenutku reći nešto najgore čega se mogla dosjetiti. Znala sam da će mi otkriti razlog radi kojega je stala uz mene. »Zbog čega su te ono poslali ovamo?« Stajala sam pred njom bez riječi, osjećajući se glupo, svjesna koliko se bespomoćno doimam. Spazila sam Sissy kako silazi niza stube Dvorca i pošla sam, zapravo napola potrčala pokraj Leone prema njoj. Uspjela me uzrujati. No Leona je doviknula za mnom: »Oh, zaboravila sam i ovo. Ti više nisi djevojka. Sada


si odrasla ţena. U posljednje dane provodiš sve više vremena s odraslima.« Ne odlaziš li ti uskoro iz škole? — zamalo sam je upitala. Bilo mi je na vrhu jezika, ali nisam mogla. Bilo bi to previše čak i za mene. Sissy i ja gledale smo za njom dok je nestajala u šumi. »Odlazi vidjeti Kralja«, promrmljala sam. »Jesi li čula?« upitala me Sissy. »Što?« Već sam mislila kako će mi reći da se vraća gospoĎa Holmes. »Za Leonu.« »Ne«, odvratila sam i osjetila kako me preplavljuje olakšanje. Još sam imala vremena. »Odlazi početkom ljeta. A kada ode, Kralj ostaje ovdje.« »Oh, ne«, rekla sam. Bila sam istinski uţasnuta. Morala je napustiti vlastitog konja, a nije učinila ništa loše. I ja sam morala napustiti Sasija, ali već sam ga ionako bila prerasla. Ipak, bila sam očajna zbog toga. Jednim malim dijelom bilo mi je drago zbog Leonine nevolje. Bila je grozna, moţda su joj se zato i dogaĎale grozne stvari. »To je strašno«, rekla sam Sissy jer se činilo da od mene očekuje još nekakav odgovor. »Ne tako strašno kao sve ostalo što se dogodilo njezinoj obitelji«, rekla je i radoznalo me pogledala, a iako se nisam slagala s njom, nisam ništa nadodala. Bila sam sigurna da je to najgora stvar koja se dogodila Leoni. Naravno da je i bila. Kada sam se sljedeći put sastala s gospodinom Holmesom, on me opet odveo u knjiţnicu i zatvorio vrata za nama. Posegnula sam za njim, ali zaustavio mi je ruku u pola pokreta. Čak sam i od tog dodira zadrhtala. Znala sam da mi tim činom ţeli dati do znanja da prestanem, da me zaustavlja kao što bi zaustavio dijete. Ali nisam htjela stati. »Emmy je vani?« upitala sam. »Da, vani je«, odvratio je, »s Deccom.« Poljubila sam ga i sama pomisao da bismo trebali prestati, da se više ne bismo trebali dodirivati, nestala je poput oblaka dima. Poljubio me u vrat i otkopčao mi gumb na bluzi. Ruka mu se tresla pa sam poloţila svoju preko nje. »Tako si divna, Thea«, rekao je. Glas mu je bio zvučan i drhtao je.


Poloţio je moju ruku uz svoj obraz te je tako drţao nekoliko trenutaka pomno mi proučavajući lice. Nikada me prije nitko nije tako promatrao, tako pozorno gledao svaku crtu na mojemu licu. Povukla sam ruku i počela otkopčavati bluzu. Htjela sam mu se razotkriti i trenutak u kojem sam to učinila bio je nevjerojatno njeţan, potpuno drugačiji od svega što sam ikada prije iskusila. Dotaknuo mi je grudi, privio me k sebi, a zatim kliznuo na pod, tako da je klečao preda mnom. S druge je strane prozora prolazio još jedan mračan, zimski dan, dan kakav nikada nisam doţivjela na Floridi. Kroz okno sam nazirala samo planine, ostatak mi je kampa bio izvan vidokruga. »Thea«, rekao je i primio me za ruke, »doista ţeliš ovo?« Glas mu je bio tako ljubazan, tako njeţan. Ţeljela sam mu udovoljiti, a ţeljela sam i da on udovolji meni. Kimnula sam glavom. »Da«, rekla sam, ali glas mi nije bio dovoljno siguran, pa sam ponovila: »Da.« Zavukao mi je ruku pod suknju i povukao je prema gore sve dok nije došao do ruba mojih gaćica. »Skini ih«, promrmljao je, a onda mi sam skinuo najprije čarape, a zatim gaćice. Bila sam vrlo opuštena, pospana, ali ne i umorna. Milovao me po unutarnjoj strani bedra. Poloţila sam mu ruke na ramena da bih povratila ravnoteţu, a on me pogledao. Sve se odigravalo vrlo velikom brzinom. »Raširi noge«, rekao je, a to sam i učinila. Ugurao je jedan prst u mene i zbog toga sam se nakratko ukočila. »Boli li te?« Odmahnula sam glavom. »DoĎi«, rekao je i povukao me na sag pokraj sebe. Legao je na bok uz mene i raskopčao hlače. Ponovno je gurnuo prst u mene, zatim još jedan, pa mi podigao suknju. »Evo«, rekao je. »Vidim te. Tako si…«, pomilovao me po čelu. Glas mu je bio tih i opušten. »Lijepa«, dovršila sam rečenicu. Nasmiješio se. »Bi li trebala sama sebi tako dijeliti komplimente?


Htio sam ti reći nešto drugo. Tako si…« Ovaj sam put pričekala. Gurnuo je prste dublje u mene i bio je to vrlo čudan pritisak. SviĎao mi se. »Tako si posebna«, rekao je. »Lijepa si, da, ali mnogo je lijepih djevojaka. Budi još nešto osim toga, Thea.« »U redu«, rekla sam, »pokušat ću.« Izvukao je ud iz hlača i ja sam ga dodirnula, ali on je odmahnuo glavom. »Ne, samo budi mirna te lezi.« »I posebna.« »Da«, drţao je prste u meni dok se dirao i gledao me sve dok nije svršio, a tada mi je izgledao kao da ga je obuzela neka velika bol. Sklopio je oči i opsovao. Poslije smo leţali jedno pokraj drugoga na sagu. »Mogu li vas nešto pitati?« »Ništa preteško, molim te«, odvratio je i potapšao me po ruci. Nasmiješila sam se. Sada je sve bilo lako. Da sam mogla, ostala bi tamo leţati zauvijek, zauvijek bih zatvorila vrata svemu iz svojega ţivota. U tom bih trenutku to doista bila učinila. »Thea?« njeţno me zazvao. »Gospodine Holmes…« »Isuse, daj, molim te, zovi me Henry.« Okrenula sam se prema njemu. Poloţio mi je ruku na prsa. »Tako si snaţna.« »Znaš li da je gospoĎa Holmes poznavala moju majku?« »Da.« Očekivala sam da će zbog spominjanja gospoĎe Holmes postati napet, ali nije. »Misliš li da ćeš ikada otići?« Dugo mi vremena nije ništa odgovarao. »Oprosti«, napokon sam rekla. »Ne bih nikad…« »Ne, u redu je. Na neki način. Hoću li ikada otići iz Yonahlosseeja? I sam si često postavljam to pitanje, naravno. Na neki mi se način sviĎa ovdje. Kada sam bio mlad, samo sam htio otići iz Bostona. Mrzio sam


Boston, pa sam otišao.« Izgubio se u mislima. »Kamo si otišao?« upitala sam ga. »U New Orleans. A onda smo završili ovdje. Mislio sam da je Jug drugačiji. I jest, bio je drugačiji. Ali ne dovoljno drugačiji.« Okrenuo se prema meni. »No nikada ne moţeš otići s mjesta koje ti je dom, zar ne?« »Ja nisam htjela otići iz svojega doma«, rekla sam. »Oboţavala sam svoj dom.« Podigao je pramen moje kose i proučio ga. »Imala si tako dugu kosu kada si došla. A onda si je podšišala, kao i sve druge djevojke.« Nasmiješio se. »Moraš zapamtiti da se grijesi iz mladosti čine strašno dalekima kada više nisi mlad.« Nisam mu ništa odgovorila. Razmišljala sam o majci, ocu, bratu i Sasiju. Razmišljala sam i o svojem prvom poniju, prije Sasija, koji je sada već godinama bio mrtav. »ViĎaš li se ikada sa svojom obitelji?« upitala sam. Odmahnuo je glavom. »Kada mi je umro otac, Beth i ja našli smo se s mojom majkom u Philadelphiji. Sarabeth je tada još bila beba. No nakon toga je više nisam vidio.« »Pa, što si učinio?« Vjerojatno sam zazvučala zapanjeno jer se podigao na lakat i dodirnuo me po obrazu. »Ah, Thea. Nisam učinio ništa. Moji su roditelji samo htjeli da budem odreĎena vrsta čovjeka, a ja nisam takav čovjek. Bio sam im veliko razočaranja. No i oni su meni bili veliko razočaranje, premda su mi bile potrebne godine da to shvatim.« Neko me vrijeme samo promatrao. »Thea, ne znam što si učinila, ali ovamo si došla zato da bi tvoja obitelj to mogla zaboraviti. I zato da bi ti mogla zaboraviti. Tako da, kada odeš odavde, sve ono što se dogodilo ostane u prošlosti, nestane.« »Uništila sam svoju obitelj.« »Hm, sumnjam u to«, tiho je rekao. »Ako ti je obitelj uništena, nije uništena zbog tebe.« »Vjerovali su mi.« »Tko?«


»Moji roditelji, moj brat.« »Tvoj ti je brat moţda vjerovao, ali roditelji nisu nikada. Roditelji nikada ne vjeruju vlastitoj djeci. Ne znam što se točno dogodilo i ne moraš mi kazati, ali i ja sam dugo vjerovao da sam osramotio obitelj. No često je roditeljima u interesu da dijete u to povjeruje.« Govorio je tiho, ali odlučno. Na Yonahlosseeju je predavao samo jedan predmet — napredni tečaj knjiţevnosti za maturantice. Pitala sam se objašnjava li ovako i postupke likova iz knjiga koje su čitali na nastavi. Činilo se da mu je jako vaţno da razumijem što mi govori. Kimnula sam glavom, ali nisam ništa rekla. »Shvaćaš li me doista? Tebi je šesnaest godina. Ono što tvoja obitelj misli o tebi sada ti se čini kao sve na svijetu, ali vjeruj mi, nije. I oni štite neke svoje interese. Volio bih da sam to znao kada sam bio mlaĎi — koliko se u jednoj obitelji stvari štite i koliko ponekad djeca narušavaju tu zaštitu.« »Sada to znaš.« »Pitaš ili tvrdiš? Da, sada to znam«, zastao je. »Imaš brata, zar ne? Jesu li i njega nekamo poslali?« Znala sam da su njegova pitanja samo retorička. »Imam i bratića«, rekla sam. »A gdje je on?« Odmahnula sam glavom. »Ne znam«, napokon sam rekla. Svjetlo se za zastorima pomalo povlačilo. Gospodin Holmes poljubio me u čelo i čvrsto me zagrlio. »Znači, tvoj je brat kod kuće, tvoj je bratić na nekom nepoznatom mjestu, a ti si ovdje sa mnom«, prstom mi je prešao preko usnica. »Zamijenili su te, Thea. Poslali su te ovamo, a zadrţali su tvojega brata.« Zaustila sam da nešto kaţem, ali on je odmahnuo glavom. »Nemoj im vjerovati«, vrlo je tiho rekao, »nemoj nikada vjerovati u ono što govore o tebi.« Zgrabila sam ga za ruku i stavila je meĎu svoje noge, a on me nesigurno pogledao. No onda je shvatio. Prsti su mu isprva bili hladni, ali znao je što treba činiti mnogo bolje nego Georgie. Znao je kako se podbočiti laktom da bi me mogao promatrati. Polako je pomicao prste i ovaj mi put, za razliku od svih ostalih prilika, nije bilo ni najmanje neugodno gledati ga u oči.


»Vrlo si vlaţna, Thea. I posebna.« U njegovu je tonu bilo nešto što nisam mogla točno definirati. »Brţe, molim te«, rekla sam. »Naravno.« Dodirnula sam vlastite grudi i sklopila oči. Znao je kako me povesti na taj put, i činio je to vrlo oprezno — ni prebrzo ni presporo. Stenjala sam i nije me utišavao — u kući nije bilo nikoga. Pokušala sam se izviti bliţe uz njegovu ruku, ali njeţno me gurnuo natrag. Oči su mi bile sklopljene, ali sve sam ipak jasno vidjela. Glavom su mi brzo prolazile slike — majke, brata, Sasija, a zatim Georgieja, Georgieja, Georgieja. Henryjeva je ruka nestala, sve je nestalo, pred očima su mi samo bljeskale iskrice i lice mojega bratića. Otvorila sam oči i zaustavila njegovu ruku. Vrlo me pozorno promatrao. Privila sam mu glavu na prsa pa smo neko vrijeme samo tako leţali, sve dok se nije začulo zvono. Pokušala sam u mislima zadrţati sliku Georgiejeva lica. Bio je to prvi put nakon dugo vremena da sam mislila na njega i da pritom nisam osjećala bol. *** Znala sam da ta veza neće potrajati. Znala sam da će se gospoĎa Holmes vratiti. Bio je kraj veljače, a ona se trebala vratiti do sredine oţujka, no ja sam oduvijek bila stručnjak za zanemarivanje neizbjeţnoga. Ponekad mi se činilo kao da me Bog promatrao, ali suzio vidokrug samo na Yonahlossee, mjestašce ugnijeţĎeno meĎu planinama. Nešto sam silno ţeljela, dobila sam to, i svakim je danom postajalo sve bolje. Zima se pomalo povlačila. Svlačili smo je kao staru koţu. Docey je iz kolibe odnijela poplune, iz ormara su nam nestali plavo-ţuti šalovi, a nestajali su i dţemperi. I mi smo se otapale — sve su djevojke izgledale ljepše i svjeţije na proljetnome zraku. Svakog sam popodneva bila u ravnateljevoj kući i dani koje smo provodili zajedno postali su poput godina. Imala sam osjećaj da se poznajemo već jako dugo, a gospodin Holmes polako mi je otkrivao tajne Yonahlosseeja koje mi Sissy nije mogla otkriti. Ona je ipak bila samo učenica, nije imala njegovu perspektivu. Rekao mi je da svi već znaju za Jettieno opijanje i kako bi je gospoĎa Holmes već odavno bila poslala kući, ali Henny ju je stalno uvjeravala da je zadrţavanje Jettie u školi njihova kršćanska duţnost. Rekao mi je i da Yonahlossee zadrţava Kralja u


zamjenu za Leoninu školarinu, koja nije bila plaćena više od godinu dana. Rekao mi je da otac Katherine Hayes ne stoji onako dobro kako ona misli i da joj je djed uskočio i platio članarinu. Rekao mi je i da joj se stric ubio jer je trebao ići u zatvor. Na posljetku mi je rekao da mu se najviše sviĎaju djevojke iz Kentuckyja jer su najmanje ukočene, najmanje opterećene bontonom. I djevojke s Floride, rekao je i nestašno se nasmijao. One mi se takoĎer sviĎaju. *** Otišla sam ranije sa sata francuskog jer se nisam osjećala dobro. Imala sam grčeve, dolazilo je moja doba u mjesecu. Docey je brisala podove i bila mi je okrenuta leĎima, a ispod glasa je pjevušila neku melodiju. Bila sam sigurna da me čula, ali nije se okretala. Samo je brisala jedno te isto mjesto na podu. S leĎa je izgledala kao jedna od nas. »Docey?« Okrenula se, ali nije mi ništa rekla. »Malo ću prileći«, rekla sam, zamalo je pitajući smijem li. Kimnula je glavom i gledala me dok sam svlačila čizme pa na prstima prešla preko vlaţnoga poda. Nije mi ponudila pomoć. Čarape su mi bile potpuno mokre. Legla sam na krevet i svukla ih, iznenaĎena dodirom pokrivača na golim nogama. Sklopila sam oči i pravila se da drijemam. Dan prije ovoga, gospodin Holmes bio je vrlo melankoličan i rekao mi je da ću vrlo brzo zaboraviti Yonahlossee. Nisam to mogla zamisliti. Dah mu je mirisao na dţin i pričao mi je o smreci, čije je bobice nazivao parfemom zimzelenog drveća. Da smo se vjenčali i da nas je netko uslikao, ne bismo izgledali kao neobičan par. Bila mu je trideset jedna godina, a ţene su se u to doba stalno udavale za dvostruko starije muškarce. Kosa mu je bila gusta i sjajna — Eva se često šalila da bi umrla samo da moţe imati takvu kosu — drţanje mu je bilo dječačko, usnice vrlo rumene. Ja sam svoju mladost pokazivala načinom kretanja, govorom i gestama, no kada sam mirno stajala, nisam izgledala tako mlado. Zbog oštrog sam se zvuka uspravila u krevetu. Usta su mi bila suha. »Govorila si u snu«, rekla mi je Docey. Čistila je pod stolom Mary Abbott.


»Jesam li?« ustala sam i natočila si čašu vode. »Što sam govorila?« »Besmislice.« Na trenutak sam se pobojala da sam buncanjem u snu nešto otkrila. Prošlo je tjedan dana od susreta s Leonom na Trgu. Sada smo se meĎusobno izbjegavale, kao da smo imale kakav prešutan dogovor. Bezbroj sam puta u mislima analizirala svoje odlaske u ravnateljevu kuću te iz nje i zaključila da nije mogla ništa saznati. Pomislila sam i na Emmy, ali Leona nije bila tip djevojke koji bi ikada razgovarao sa sluţavkama. Zaključila sam — ili mi se tako svidjelo razmišljati — da meĎu nama doista postoji prešutan sporazum. Ona je znala da ja znam za Kralja i da zna da je ţalim. No Leona nije ţeljela da je itko ţali. »Poznaješ li Emmy, Docey? Iz ravnateljeve kuće?« Nasmiješila se, gotovo frknula. Već sam je htjela ponovo upitati, kada je rekla: »To mi je sestra.« Okrenula se i prvi me put toga dana pogledala u oči. Lijeno joj se oko nekontrolirano trzalo. »Nisam znala.« Docey se vratila poslu. »Nisam znala«, ponovila sam. Trebala sam znati. Gledala sam je kako krpom briše stol te paţljivo lašti čvorove i ukrase. U tom mi je trenutku postalo jasno da sluţavke meĎu sobom govore o nama. »Ali tvoja je kosa smeĎa«, rekla sam i zastala. »Niste slične jedna drugoj.« Bila je to istina. Emmy je bila lijepa, a Docey nije. »Sličiš li ti svojoj sestri?« ton joj je bio oštar. »Nemam sestru.« »Nijednu?« iznenaĎeno je upitala. Odmahnula sam glavom. »Imam brata. I nalikujemo jedno na drugo, blizanci smo.« »Blizanci?« upitala je. Bilo je to prvi puta da joj čujem zadovoljstvo u glasu. »Kako je imati blizanca?« Nasmiješila sam se. »Da, to je moj brat«, rekla sam. »A osjećaj je kao da na svijetu postoji tvoje drugo ja.« »Ne znam bi li mi se to svidjelo.« »Da imaš blizanca, ne bi razmišljala o tome sviĎa li ti se to ili ne. To bi ti bilo… uobičajeno.«


Docey mi ništa nije odgovorila. Promatrala sam njezino lijeno oko i pitala se moţe li se izliječiti, postoji li kakva korektivna metoda ili ljudi s takvim očima jednostavno moraju naučiti ţivjeti s time. Pitala sam se i što vidi — je li joj moje lice pred očima mirno ili se nekontrolirano pomiče? No naravno da Docey nikada neće moći izliječiti oko. Shvatila sam da zurim u nju. »Koliko braće i sestara imaš?« upitala sam je. »Dvanaest«, rekla je i onda još jedanput ponovila: »Dvanaest.« To me zapanjilo. Ja nisam imala ni dvanaest roĎaka. U svojoj i Georgiejevoj obitelji mogla sam nas nabrojati najviše sedam. Docey je primijetila šok na mojemu licu pa se nasmijala. »Što rade tvoja braća i sestre?« upitala sam je. »Što rade?« ponovila je, a zatim slegnula ramenima, pa sam shvatila da je Yonahlossee Docey i njezinoj sestri Emmy vjerojatno izgledao kao pokvareno mjesto. Otac Mary Abbott, propovjednik, pisao je o dva dječaka koji su ţivjeli nedaleko od škole, u planinama, i koji su umrli zato što su pojeli otrovne šumske bobice. Sve su djevojke mislile da dječaci jednostavno nisu znali da su bobice otrovne, ali naravno da su znali. Na Floridi sam točno znala koje bobice mogu jesti, a koje će me odmah ubiti, a ti su dječaci u šumi provodili jednako mnogo vremena kao i ja, ako ne i više. Pojeli su ih jer su bili izgladnjeli. Htjela sam se ispričati Docey, ali za što? Sreću, sudbinu, bogatstvo? Ionako se već bila okrenula od mene i, sagnuvši se, savila sag u čvrstu rolu pod jednim stolom. Malo je zastala. Ponekad sam majci pomagala u čišćenju kuće i znala sam koliko je taj posao dosadan i naporan. Bio je to entropijski sustav, rekao bi moj otac bacajući novčić. »Voliš li čistiti?« Docey je prasnula u smijeh. Pitanje je bilo glupo. Majka je voljela čistiti zato što je voljela uvoditi red u svoj svijet. No ovo nije bio Doceyjin svijet, bio je to naš svijet. Već sam se okrenula i počela navlačiti cipele, ali onda je progovorila. »Ne smeta mi«, rekla je. Ali znala sam da laţe. Obje smo to znale. *** Toga je dana samo šutio i sjedio s čašom dţina u ruci. Košulja mu je bila ukrivo zakopčana pa iako je izgledao tuţno, košulja mu je izgledala


razigrano. »Hajdemo van, u straţnje dvorište«, ustala sam i pošao je za mnom. Znala sam da će biti tako, on je u pasivnom raspoloţenju. Osjetila sam blago ushićenje zbog toga što smo prolazili prostorijama kuće kroz koje prije nikada nisam prošla. Blagovaonica, primaća soba, a tu su i francuski prozori koji su se otvarali prema straţnjem trijemu. Uz prozor je stajao stol prepun staklenih boca s uskim grlima. Prišla sam mu i kada sam shvatila u što gledam, zadivila sam se. U bocama su rasle razne egzotične biljke kakve nikada prije nisam vidjela. Sličile su maketama brodova u boci. »To je Bethino«, rekao je gospodin Holmes, koji mi je prišao s leĎa. Sjetila sam se da gospoĎa Holmes voli vrtlarstvo. Podigao je jednu bocu. »Naručuje sjemenje izdaleka.« Zamislila sam se nad svom pozornošću koja je bila potrebna za uzgoj tih biljaka — posebni alati, velika briga. Nisam znala da je gospoĎa Holmes sposobna za takvu čaroliju. Straţnji je trijem očito bio namijenjen primanju gostiju. U kutu je stajao šank te nekoliko manjih stolova okruţenih stolicama. Zamislila sam očeve djevojaka koje su pohaĎale školu kako dolaze ovamo s gospodinom Holmesom da se dive pogledu i razgovaraju — o čemu? Vjerojatno o namjeni ove škole. O cilju obrazovanja ţenske djece. O stvarima o kojima nijedna djevojka u školi nikada nije razgovarala. Nisam više htjela biti ondje, nisam htjela boraviti na mjestu na kojemu su očevi s gospodinom Holmesom razgovarali o svojim kćerima. »Hajdemo van«, rekla sam. »Strašno me boli glava.« »Svjeţi zrak će ti pomoći«, nadodala sam. Otvorio je vratašca prema šumi koja je počinjala iza straţnjega trijema. Put kojim smo kročili bio je kvrgav i kamenit, ali nije mi smetalo jer je to značilo da me gospodin Holmes mora drţati za ruku, a toga me dana baš i nije htio dodirivati. »Ponekad ovuda jašem na Naari«, rekla sam mu, ali nije odgovorio ništa. Još sam mu s oprezom spominjala konje. »Lakše je kada se ona penje, a ne ja.« Nasmijao se.


»Osjećaš li se bolje?« upitala sam ga. »Nije to najgora glavobolja koju sam imao u ţivotu. Dok sam bio dječak, morao sam leţati u zamračenoj sobi na podu. Uvijek na podu, iz nekog mi je razloga bilo lakše ako sam leţao na podu i čekao da proĎe. Nije bilo nikakve logike u tim glavoboljama. Ponekad bi brzo prošle, a ponekad bi trajale danima.« »I onda bi danima leţao na podu?« »Uglavnom da«, stao je i oslonio se na stablo. »Moja bi guvernanta sjedila pred vratima moje sobe i ne bi nikoga puštala da uĎe. Nisam podnosio nikakve zvukove.« Sklopila sam oči i zamislila gospodina Holmesa kao dječaka kako leţi na podu i kako njegova engleska guvernanta čuva straţu pred vratima. »Imao si guvernantu?« »Da. Zvučiš kao da te to iznenadilo. Roditelji su mi bili vrlo bogati. Moja je obitelj i dalje bogata. Ne onoliko bogata kao nekada, pretpostavljam, ali sigurno su preţivjeli krizu.« Gorko se nasmijao. Nisam bila iznenaĎena. Znala sam da potječe iz bogate obitelji. »Moji su roditelji bili vrlo bogati, majka i otac većinu su godine provodili u Europi, a ja sam imao guvernantu. Dvaput sam bio izbačen s Harvarda. A onda sam upoznao Beth.« Otvorila sam oči. »A sve ostalo je«, nastavio je, »kao što kaţu — povijest.« Glas mu se promijenio, postao je ukočen i dalek. »Sve ostalo je, kao što kaţu…«, ponovila sam, ali ne do kraja. »Povijest«, dovršio je gospodin Holmes. »Bio sam veliko razočaranje svojim roditeljima.« »I ja isto«, rekla sam. »Da, ali ima i gorih stvari.« Šutjela sam. »Thea, kada si mlada, čini ti se da je razočaravanje roditelja najgora stvar na svijetu. Ali nije. Vjeruj mi, nije.« Kimnula sam glavom. Nekoliko smo trenutaka hodali u tišini. Zrak je bio topao, osjećao se dolazak proljeća. Ponekad bi mi bilo krivo što moram stalno nositi suknju — nikada se nisam mogla tako razigrati kao Sam i Georgie, no sada mi je suknja odgovarala jer sam u njoj mogla raditi velike


korake i dostizati gospodina Holmesa. Hlače, pogotovo vunene, kakve je nosio gospodin Holmes, vjerojatno bi me sputavala, u njima bi mi bilo vruće i ne bih imala dovoljno zraka. »Što je onda najgora stvar?« upitala sam oprezno. »Što je gore od razočaravanja roditelja?« »Najgore je razočarati samoga sebe«, brzo je odgovorio. »Da, razočarati samoga sebe«, ponovio je. »A baš je to vrlo lako učiniti.« Nekoliko sam puta u mislima ponovila njegov odgovor. Nikada mi prije takvo što nije palo na pamet. Zašto bi moje razočaranje uopće bilo vaţno? Moji su roditelje bili razočarani mnome. I moj brat, moja strina, moj stric. Riječ mi je, meĎutim, odjednom počela zvučati besmisleno, kao što riječi obično zvuče kada o njima predugo razmišljaš. Razočarati. Što to uopće znači? I kako uopće moţeš razočarati sebe? Ja sam samo — ja. Thea, djevojka, kći, sestrična, sestra, a sada i prijateljica. »Jesi li ti razočarao samoga sebe?« upitala sam ga. Nasmijao se. »Ni sam ne znam koliko puta.« Promatrala sam mu zatiljak. Nekoliko trenutaka nije govorio ništa. Bio je tako snaţan — penjali smo se po oštroj strmini, a uopće se nije zadihao i korak mu je bio siguran. Već sam mislila da smo završili s tom temom, ali onda je ponovno progovorio. »Da se mogu ponovno vratiti u mladost, mnoge bih stvari učinio drugačije. No svi bi to vjerojatno učinili. Glavno je da ne zaglaviš u blatu.« Bio je to izraz kojim se sluţio i moj otac. Okrenuo se tako da sam ga sada mogla promatrati iz profila. »Prošlost je prošlost, Thea. Nadam se da ti je to već netko rekao, ali ako nije — sada zapamti.« Zastao je uz jedan red stabala pa prošao kroz prolaz koji nikada prije nisam vidjela. Tajni prolaz, pomislila sam dok sam ga pratila. Tajni prolaz za našu tajnu vezu. Zamisao me oduševila. Stabla su se razmaknula i sada sam nad sobom vidjela nebo. Pomislila sam da se barem pola prijestupa ovdje dogaĎa zbog ovakvoga vremena, a druga polovica — zbog pamćenja tih dogaĎaja. Dodirnula sam mu jaknu, bila mi je mekana pod prstima. »Što Emmy misli — gdje smo mi?« upitala sam ga. »Ne znam, Thea«, odmahnuo je glavom. »Ti bi trebala biti u dnevnom boravku u Dvorcu s drugim djevojkama. Ne bi trebala biti ovdje sa mnom.«


»Ali ja ţelim biti ovdje.« Nekoliko smo trenutaka šutjeli i znala sam kako postoji velika vjerojatnost da će, kada ponovno progovori, prekinuti sve ovo i poslati me natrag u kamp k drugim djevojkama. No on se samo sagnuo i s tla podigao prozirnu zmijsku koţu. »Zmije počinju izlaziti.« Uzela sam mu koţu iz ruku. Bila je dugačka, prljava i prozirna. »To je stara koţa.« IznenaĎeno me pogledao. »Na Floridi je gomila zmija.« »I ne bojiš ih se?« »Ne pretjerano. Ako ih ostaviš na miru, i one će tebe ostaviti na miru.« Podigla sam lice prema njegovu i poljubila ga. Poljubila sam ga snaţno, ravno u usta, poigrala se njegovim jezikom, privukla ga bliţe k sebi. »Ovdje se moţemo pretvarati da smo potpuno sami«, rekla sam. »Pa i jesmo.« Poljubio me u vrat i odjednom smo se srušili na tlo. Leţao je na meni, raskopčao mi je suknju i skinuo jaknu. Posegnula sam mu u hlače. Nadvijao se nad mene uokviren najplavijim nebom koje sam dotada vidjela i bila sam sretna što je sa mnom, što opet dobivam ono za što sam znala da mi je zabranjeno. »Ne«, prošaptao je i polizao mi grudi, pa trbuh i spustio se niţe. Poloţio je usnice na moje gaćice te sam se uspravila, ali on je podigao glavu i rukom me vratio u leţeći poloţaj. Htjela sam ga upitati što to radi, ali bojala sam se da će, ako progovorim, prestati. Bedra su mi drhtala i osjećala sam njegov jezik u sebi. Nemoguće, pomislila sam, ali svejedno sam ga osjećala. Bio je velik i pomicao se, pa sam mu postavila ruke na glavu kao znak blagoslova.


18. Dok sam se vraćala iz konjušnice, dostigla me Sissy. Obično bih je čekala, ali u zadnje sam vrijeme prva izlazila iz kolibe nakon sata odmora, a nakon jahanja bih na brzinu hladila Naari. Sissy je na taj način bilo lako izbjeći jer je uvijek kasnila. Počela sam činiti što god mi se prohtjelo. Ponekad čak i ne bih spustila glavu tijekom molitve, nego bih promatrala gospodina Holmesa. Blago je gestikulirao rukama čak i kada bi govorio zatvorenih očiju. I sama sam jedanput pokušala nešto slično u šumi — sklopila sam oči i obratila se drveću. No osjećaj je bio čudan, kao da hodam zavezanih očiju. »Stalno ţuriš«, rekla mi je Sissy, »nikako da te uhvatim.« Zvučala je razdraţeno i hrapav joj je glas bio viši nego inače. Slegnula sam ramenima. Oko nas je sve bilo puno djevojaka. Zaustila sam da joj nešto kaţem, ali onda sam odustala. Nisam joj zapravo imala što kazati. Sissy je takoĎer slegnula ramenima i odjednom sam zapanjeno shvatila da me oponaša. Zastala sam i pogledala je. »Što je?« ponovno je slegnula ramenima. »Nikada se ne viĎamo, a tebi kao da i nije stalo. Već me tjednima nisi pitala za Boonea.« Znači, u tome je stvar. Laknulo mi je, ali bila sam i malo razočarana. »Znam da te i dalje posjećuje«, podsjetila sam je. »I dalje ti pomaţem, zar ne? Još uvijek lijeţem u tvoj krevet.« Odvukla me s puta u šumu. »Prestani, Thea«, glas joj je napuknuo. »Hodaš po kampu s glavom u oblacima. Više uopće ne dolaziš u dnevni boravak.« »Tamo ionako nitko ne uči.« »Nisam na to mislila«, odvratila je Sissy. »Previše odlaziš u ravnateljevu kuću. Djevojke te ogovaraju.« Pričekala sam da nastavi, ali nije. »O čemu govore?« upitala sam. »Govore da si opsjednuta gospodinom Holmesom, da si poludjela od ljubavi prema njemu.« Nasmijala sam se, ali smijeh je čak i meni zazvučao neobično. »Sissy«, rekla sam, nastojeći da zvučim kao da ne mogu vjerovati što je


izgovorila, »tamo odlazim zbog Decce. Traţila je da ju doĎem posjetiti.« Govorila sam joj to kao da time nešto dokazujem, ali osjećala sam i odreĎeno olakšanje. Ono što mi je Leona rekla bilo je, dakle, utemeljeno samo na ogovaranju, ni na čemu drugome. »Nemoj tako, Thea!« Sissyn se glas još povisio. »Ja sam ti najbolja prijateljica. Nemoj.« Čak me i u tom trenutku dirnulo što se smatra mojom najboljom prijateljicom. Stajala je ukočeno, a ja sam je primila za ruku. »Volim odlaziti onamo. Volim provoditi vrijeme s Deccom i s gospodinom Holmesom. Puno razgovaramo. On me razumije.« »U vezi s čim te tako dobro razumije?« Stegnula mi je ruku i ţalosno me pogledala. »U vezi s time da su te ovamo poslali zbog momka?« Kimnula sam glavom. Rekla sam joj to toliko davno da mi se činilo kao da se zbilo u drugome ţivotu. Rekla sam joj to dok sam se još pokušavala snaći u Yonahlosseeju i dok mi je očajnički trebala prijateljica. »Gospodin Holmes nije dječak.« Izvukla sam svoju ruku iz njezine. »Znam to.« Na trenutak sam zastala. Da sam bila dovoljno hrabra i da sam dovoljno vjerovala Sissy, moţda bih je bila pitala na što točno misli. Na što cilja? »A što je s Davidom?« upitala me Sissy. »David«, ponovila sam, prilično zbunjena. Gotovo sam zaboravila na njega. Sissy me promatrala. Uz nas su prošle Eva i Gates pa sam im se nasmiješila preko Sissyna ramena. »On nije… Ţao mi je.« »Ma, daj, nemoj se ispričavati. Samo sam ga spomenula jer bi bilo tako lako… da ti se sviĎa. Tako zabavno. Samo bih htjela da se malo više druţimo«, rekla je i glas joj se vratio u normalno stanje. »Moţe?« I prije sam vidjela da Sissy tako okončava svaĎe, jednim kratkim potezom, kao da gasi svijeću. Bio je to jedan od njezinih talenata — nikada ne biti u svaĎi. No sa mnom se prije nije tako ponašala. Nikada joj to nije bilo potrebno. Ostatak sam dana razmišljala o Davidu dok sam hodala s jednog mjesta u kampu na drugo i kimala glavom prema raznim djevojkama, čitavo vrijeme svjesna da se razlikujem od njih, da ne ţelim isto što i one, da sam si bespotrebno oteţala ţivot i da ću to vjerojatno i dalje činiti. A zašto? Zašto, Thea, zašto? U glavi mi je odzvanjao majčin glas.


Doduše, znala sam odgovor. Bila sam pametna djevojka. David je bio momak koji me podsjećao na Georgieja, kao što bi me bilo koji momak podsjećao na Georgieja. A meni je bilo dosta momaka. *** Yonahlossee je jednoga dana jednostavno eksplodirao od proljetnih boja. Ognjice su prekrile livade izvan jahačkih terena poput ruţičastog saga, uz Trg su procvali zumbuli, a tu su, napokon, bili i sunovrati, moje omiljeno cvijeće, paţljivo posaĎeni uz ogradu manjeţa. GospoĎa Holmes osobno je prije odlaska nadzirala njihovu sadnju. Ona je genij za cvijeće, jedne mi je večeri rekla Henny i morala sam se sloţiti. Ovo nema budućnosti. Svakoga sam dana očekivala da će mi gospodin Holmes izgovoriti te riječi, ali on ih nije izgovarao. Znala sam da će naša veza završiti. Znala sam i kada i kako. GospoĎa Holmes vratit će se kući i jednostavno ćemo se prestati viĎati. Gospodin Holmes mogao mi je baš i reći da naša veza nema budućnosti i tako me pripremiti za neizbjeţno. No ja nisam bila naivna. Moglo me se nazvati svakakvim pridjevima — sramotnom, podlom, lukavom — ali ne i naivnom. Zašto sam onda sve to činila, prvo kod kuće, a onda u Yonahlosseeju? Riskirala sam sve, iako sam bila dovoljno odrasla da znam kako to nije dobro. No u grlu me neprekidno ţuljao krupan čvor ţudnje. Nisam ga mogla progutati. Nisam ni htjela to napraviti. Majka bi bila silno razočarana mojim ponašanjem. Mrzila bi me da je znala što činim. No kad me već obitelj tako lako izopćila iz svojega doma i svojih srdaca — zašto se ne bih opet jednako ponašala? Nisam bila slabić, nije u tome bila stvar. U meni je jednostavno bilo toliko ţelje, toliko ţudnje da sam mislila kako ću eksplodirati pod dodirom gospodina Holmesa. Mislila sam da ću se raspasti. Ţudnju sam osjetila već s Georgiejem, da, ali samo djelić onoga što sam proţivljavala sada, s gospodinom Holmesom. Naučio me da se ţudnja moţe podijeliti, da se mijenja s obzirom na ono na što se odnosi. Pitala sam se zna li majka to. Pitala sam se zna li to i moj otac. Jer nitko nije mogao shvatiti ako je u ţivotu ţelio samo jednu osobu, ako se drţao podalje od svih ostalih. Razmišljala sam o onome što mi je rekao gospodin Holmes — da su me roditelji zamijenili za Sama. Nije ih poznavao, nije znao koliko mi je otac njeţan, s koliko je ljubavi moja majka uredila naš dom. Nije znao koliko smo se voljeli.


19. Georgie je bio u Missouriju s roditeljima. Majka mi je rekla da ćemo ih moţda vidjeti sljedeći tjedan, ali nisam mogla traţiti potvrdu datuma i pritom ne privući neţeljenu pozornost na sebe. Probudila sam se bez daha — zrak je bio teţak, a u mojoj sobi zagušljivo. Sat na noćnom ormariću pokazivao je tri i trideset. Za kojih sat vremena će se razdaniti dovoljno da mogu izjahati. Ljeti sam na Floridi imala još jednu koţu, sloj vlage i znoja koji me nije napuštao, a ono što sam osjetila toga jutra bio je tek početak. Vani je čitav svijet izgledao mrtvo i nezainteresirano. Nije bilo povjetarca koji bi šumio travom ni zrikavca koji bi prekidali noćnu tišinu. Sjela sam na stube i otkopčala gumb na spavaćici. Nije mi pomoglo. Sklopila sam oči i počela maštati o bratiću, o načinu na koji me zadnji put dodirivao, o načinu na koji sam ja dodirivala njega, o tome kako smo nešto novo učili. »Thea«, iza leĎa me zazvao Sam. I bez gledanja sam znala da sjedi u stolici za ljuljanje. »Sam.« »Nisam te prestrašio?« upitao je. Zvučao je kao da je već neko vrijeme budan. Oduvijek je volio iznenaditi ljude, skočiti iza vrata i čekati u zasjedi u grmlju. »A tko bi drugi uopće mogao biti ovdje?« Pitanje je neko vrijeme visjelo u zraku, a onda sam ga upitala: »Ne moţeš spavati?« »A tko moţe? Ovo je vjerojatno neka rekordna vrućina. Barem se tako čini.« »Nikad nije rekordna.« »Ne«, sloţio se, »nikad nije.« Nekoliko smo trenutaka šutjeli, a onda je Sam uzdahnuo. »Sutra ćeš biti pospan«, rekla sam. »Onda ću sutra spavati. Neću ništa propustiti.« »Vjerojatno nećeš.« »Htio bih nekamo otići, Thea. Htio bih putovati.« Glas mu je bio


neobičan, pa sam se okrenula i pogledala ga. Bosonog je sjedio u stolcu za ljuljanje u odjeći koju je inače nosio danju, a glavu je okrenuo na drugu stranu. Promatrala sam ga i shvatila da mi brat odrasta, da postaje zgodan mladi muškarac. Bit će zgodniji kao muškarac nego što ću ja biti kao ţena jer su naše crte lica bolje pristajale muškarcu, no odagnala sam tu pomisao iz glave. Imala sam petnaest godina, htjela sam biti ljepotica, nisam htjela da me bilo tko u tome nadmaši, čak ni moj blizanac. Posebice ne moj blizanac. »Ne ţeliš li to i ti?« upitao me i okrenuo se prema meni. Majka je znala reći da blizanci prestaju sličiti jedno drugome kako odrastaju, ali to u Samovu i mojem slučaju nije bilo tako. »Kamo bi ti otputovala?« pitao je. Nikada prije nije govorio o odlasku od kuće. Nikada. »Ja mislim da bi ti rado otplovila nekamo na brodu«, rekao je, a ja si nisam mogla pomoći. Nasmijala sam se. Nije mi htio pogledati. »Oprosti mi«, rekla sam, »samo mi je smiješno kad tebe zamislim na brodu. Što bi bio? Mornar?« Nije mi ništa odgovorio. »Sam«, zaustila sam, »ţao mi je…« »Ne, nije ti ţao. Osim toga, ne bi li ti bilo drago da odem?« Glas mu je bio vrlo visok i u tom sam trenutku shvatila da ne ţeli nikamo otputovati, da zapravo ne ţeli da se bilo što u našim ţivotima promijeni. »Zašto bi mi bilo drago, Sam?« tiho sam ga upitala. »Ti si mi potreban.« »Potreban?« sada se on nasmijao. »Za što sam ti potreban? Čitav dan provodiš na Sasiju. Nitko tebi nije potreban.« »To nije istina«, rekla sam. Čudno, ali nije me povrijedio. Znala sam da bih trebala biti povrijeĎena, očekivala sam ujed, ali nisam ga osjećala. »Ne«, rekao je Sam, »nije istina, imaš pravo. Potreban ti je naš bratić.« Legla sam na čvrstu ciglu, odjednom iscrpljena. Osjetila sam da je Sam stao iza mene. Mislila sam da će poći kući, ali nije. Sjeo je pokraj mene. Promatrala sam mu leĎa — njegova su postala šira, a moja nešto uţa.


»Noćas nema mjeseca«, rekao je bezizraţajno. Odmahnula sam glavom, iako me nije gledao. »Sjećaš li se kada si mislio da na Mjesecu ţivi Indijanac?« upitala sam ga. »I ti si to mislila.« Legao je pokraj mene i znala sam da i on osjeća olakšanje zbog dodira hladne cigle. »Thea?« »Jesi li ikada razmišljala o tome kako je biti mrtav?« Razmislila sam o pitanju, a on mi je dlanom lagano prešao preko očiju. »Zatvori ih.« To sam i učinila. »Ovako je bolje«, rekao je. »Ma, nije.« »Pokušaj zaspati. Kada spavaš, isto je kao da si mrtva.« Pokušala sam iz glave odagnati sve misli. Pokušala sam ne misliti na Georgieja. Pokušala sam otupjeti um. Htjela sam udovoljiti bratu. »Mislim da neće ići«, rekla sam, ali Sam mi nije odgovorio. Znala sam da ne spava, samo pokušava. »Pitam se tko će od nas dvoje prije umrijeti.« »Ja ću«, rekao je, »ja ću prvi umrijeti.« Nisam ništa rekla. Ţivjeti bez Sama — bi li to uopće bio ikakav ţivot, zapitala sam se. Znala sam da će majka i otac umrijeti prije mene, iako nisam znala kojim redom. To mi je imalo smisla. Imali su ţivote prije mene i ja ću imati ţivot nakon njih. No Sam i ja nikada nismo postojali jedno bez drugoga i sada mi je takvo postojanje bilo jednako teret koliko i zadovoljstvo. A moţda zapravo nije ni jedno ni drugo. Tako valjda mora biti. »Thea. Pokušaj ponovno.« Slušala sam Sama. Sklopila sam oči. I što sam vidjela? Majčin stari pokrivač za kočije kako joj oteţalo leţi u rukama. Pokušala sam razmišljati o nečemu drugome, prekriti pokrivač drugim mislima: Sasijem, Georgiejem, nekim drugim stvarima. No sve se na kraju vraćalo pokrivaču. Obično sam iz misli lako blokirala ono o čemu nisam htjela razmišljati. Gotovo sam usnula. Sunce je polako izlazilo i nisam ga htjela


pogledati. Pokušala sam otplutati u zaborav i onda sam odjednom osjetila kako bi bilo sjediniti se s ništavilom. Bila je to takva praznina da je nisam mogla pojmiti. Jednostavno me prestravila. Otvorila sam oči, uspravila se i okrenula prema Samu, koji je mirno spavao. Posegnula sam rukom prema njegovu ramenu jer sam ga htjela probuditi, reći mu da se bojim. Pomogao bi mi da shvatim. No onda sam spustila ruku na ciglu. Htjela sam postojati odvojeno od Sama. Htjela sam iskusiti nešto što on nije iskusio. Ostala sam zato još kojih sat vremena na trijemu, a sunce nas je sve jače grijalo kako je izlazilo. Trebala sam probuditi Sama jer onda ne bi izgorio. Oboje smo bili crveni čitav sljedeći tjedan. Koţa na podlakticama i na licima bila nam je rumena, pa ruţičasta, pa se počela ljuštiti. No nisam probudila Sama. Moje je lice bilo crvenije na lijevome obrazu, kao da sam ga premazala rumenilom. Taj sam obraz bila okrenula prema suncu dok sam promatrala svojega brata. Htio je da poĎem za njim na mjesto na koje je odlutao, a ja ga nisam slijedila. Nisam ga mogla slijediti. Promatrala sam ga i tada mi je postalo jasno da postoje mjesta na koja ne bih pošla za Samom i mjesta na koja on ne bi pošao za mnom. *** Ono što mi je Sam rekao neprekidno mi je odzvanjalo u glavi. Potreban ti je naš bratić. Voljeli smo ga na različite načine. Sam je vidio Georgieja, krupnog momka širokoga struka i širokih prsa. Nije znao da ima dlakavu prugu ispod pupka, nije znao da mu je trbuh napet. Voljeli smo ga na različite načine, ali u čemu je zapravo bila ta razlika? Moji su se majka i otac voljeli i zajedno su spavali u istome krevetu, ja sam voljela majku, otac je volio mene, oboje su voljeli Sama. Brak je značio da nekoga trajno uključuješ u svoju obitelj. Takav je brak imao smisla. Jakob se u Bibliji oţenio svojim dvjema sestričnama, Rahelom i Leom, i bio je to radostan dogaĎaj. Ili radosni dogaĎaji. Nisam htjela takvo nešto. Htjela sam tek jednu osobu, izdvojenu i samu. No to je bilo tako davno. U pradavna vremena. Svi su u to doba vjerojatno bili u rodu. Brak izmeĎu prvih roĎaka, tako se to tada nazivalo, a sklopili su ga, primjerice, Charles Darwin i Emma Wedgwood. Otac nam je o tome braku pričao kao da priča anegdotu, začinjavajući tako lekcije u kojima nas je nečemu pokušavao podučiti. Pitala sam se je li Emma bila u rodu s proizvoĎačem porculana Wedgwood, ali ni majka ni otac nisu znali odgovor, a ja u to doba nisam mogla saznati takve stvari, bez obzira koliko


sam ţeljela to učiniti. I tako se priča o Emmi i Charlesu urezala u moje mladenačko pamćenje. Gospodin Darwin pomno je razmislio o svim prednostima i nedostacima braka, a zatim se obećao gospoĎici Wedgwood do smrti. Brak je značio manje novca za njegova istraţivanja, manje vremena za prikupljanje podataka o ţivotinjskom i biljnom svijetu iz dalekih krajeva. GospoĎicu Emmu Wedgwood već je poznavao i gospodin Darwin brzo je gubio interes za stvari koje je odavno shvatio. U njegovom golemom, neustrašivom umu sav je kapacitet za ljubav već bio ispunjen stanovnicima planeta Zemlje. Da je majka saznala što činim, vjerojatno bi htjela da se udam za Georgieja. A ja se nisam htjela udati za svojega bratića. Nisam htjela ţivjeti u Gainesvilleu. Nisam — iako sam se stidjela takvoga razmišljanja — htjela biti siromašna. No svejedno sam ţudjela za bratićem. Silno sam ţudjela za njim. Pokušala sam te dvije stvari odvojiti u mislima. Nikako mi to nije imalo smisla. Zašto ţelim jedno, a ne ţelim drugo? Georgie i ja prije toga nikada tako dugo nismo bili odvojeni. Tada o tome nisam tako razmišljala, ali one večeri u odjeljku konjušnice nešto se dogodilo u mojoj svijesti i odjednom sam vrlo jasno vidjela što činim te se prestravila mogućnosti da bi netko mogao saznati. I dalje sam ţeĎala za bratićem — htjela sam da me dodirne, čeznula sam za njegovim dodirom — no moja je glad bila ublaţena oprezom. Stvar je vjerojatno bila vrlo lako objašnjiva — bila sam nešto starija. Kada sam vidjela kako majka ispod stola izvlači pokrivač za kočiju, u mislima su mi se prikazale sve moguće posljedice. Ako dopustim da se stvari razviju još dalje, više neću biti djevica. To je bila prva posljedica. Druga je bila ta da se više neću moći udati. Mogla sam i začeti dijete. Mi smo mogli začeti dijete. I to je bilo moguće. Kada bih pomislila što bi se dogodilo s mojim ţivotom da smo to učinili, prošla bi me jeza. Kada je moja majka ispod stola izvukla pokrivač, on mi se u Georgiejevoj odsutnosti ukazao poput signalne rakete na noćnome nebu. Zabljesnuo mi je pred očima naglo i zastrašujuće. Onda se Georgie vratio, a majka i ja otišle smo u Gainesville na čaj. Sam nije pošao s nama, imao je nekog drugog posla. Prije mjesec dana njegovo bih izbivanje smatrala blagoslovom, ali sada mi je bilo ţao što nije uz nas. Georgie je s nama pio čaj i vrlo očito piljio u mene, no majka i strina Carrie ništa nisu primjećivala. Pojela sam pecivo koje mi se u ustima


pretvorilo u prašinu. Poslije sam pošla za njim na kat. Potapšao je mjesto pokraj sebe na raspremljenom krevetu i ja sam nevoljko sjela. Njegova mi se soba nikada nije sviĎala. »Jesam li ti nedostajao?« »Jesi.« »Moje sestrične u Missouriju nisu kao moja sestrična ovdje«, rekao je, pa sam ga pogledala. Nagnuo se prema meni da bi me poljubio, već je bio zatvorio oči, ali ja sam mu okrenula obraz. »Zadnji si put ostavio pokrivač u štali.« »Jesam li?« »Majka ga je pronašla. Mogla nas je uhvatiti.« Izravnao je pokrivač na krevetu izmeĎu nas, tako da me gotovo dodirivao. Čula sam kako mi srce ubrzano lupa u grudima. Pomicao je ruku po krevetu prvo nešto bliţe, a zatim dalje od mene. »Georgie«, rekla sam, glasa toliko tihog da je bio na rubu šapta. »Mojim roĎacima u Kansas Cityju ne ide baš najbolje. Svi su se preselili u kuću moje bake.« Pogledao me iskosa i dodao: »Dobro što je umrla.« »Nemoj tako govoriti.« »Zašto? To je istina. Oni su svi zemljoradnici, nemaju zanimanja na koja se mogu osloniti, kao naši očevi. Zapravo, kao tvoj otac. Ljudi uvijek pobolijevaju, zar ne? No tamo već mjesecima nije bilo kiše. Očajni su.« Umirila sam mu ruku i uzela je meĎu svoje dlanove. Bio je to moj Georgie, Georgie kojega nije vidio nitko osim mene. »Tako mi je ţao.« »Znaš li uopće koliko su svi trenutno siromašni? Moj otac kaţe da će biti još gore, da će se situacija pogoršati prije nego što se poboljša. Sve krave na pašnjacima su izgladnjele. Vide im se svi kralješci kroz koţu.« Zadrhtala sam. »Trebali bi ih ustrijeliti, prikratiti im muke.« »Ne mogu. To bi stvarno bio kraj. Razmisli malo, Thea — potrebne su im te krave.« »Opet će pasti kiša. Uvijek ponovno padne kiša.«


»To samo Bog zna.« »I ocean. Ocean odlučuje kada će kišiti.« »Reci to mojim ujacima. Reci im da zamole ocean.« Nisam ţeljela biti drska. »Sigurna sam da im je grozno.« »Jest«, naslonio mi je glavu na rame, što nikada prije nije učinio. Obično sam se ja oslanjala na njega. Gladila sam ga po podlaktici i promatrala kako se njegove sitne dlačice uzdiţu pod mojim dodirom. »Dok smo bili tamo, razmišljao sam samo o tebi. I o tome koliko ţelim biti s tobom.« »Pa, evo, tu sam.« »Htio bih biti s tobom na onaj drugi način«, povukao je prst preko mojega krila. »Ţeliš li i ti biti sa mnom na taj način?« Ogledala sam se po sobi. Otrcani prekrivač za krevet leţao je na podu, parket je bio neravan, njegov pisaći stol izlizan, a na njemu uokvirena fotografija muškarca kojega nisam poznavala, vjerojatno nekoga iz obitelji strine Carrie. Pokraj kreveta je drţao malen sef u kojemu su bile njegove dragocjenosti: srebrni dolar, kamenčić s plaţe Ormond i razglednica iz Toronta. Bilo je to sve što je imao na ovome svijetu. A sada je imao i mene. »Ne moraš mi odgovoriti«, promrmljao mi je u vrat, »samo ostani ovdje sa mnom.« *** U Yonahlossee sam stigla koncem srpnja, već gotovo pred sam kraj ljeta. Na Floridi je to uvijek bio najgori mjesec, s tako strašnim vrućinama da je svake godine od njih desetak ljudi umrlo. Posebno su nepodnošljive bile bube, koje su stalno ujedale, zujale i pokušavale nas napasti na sve moguće načine. Često bih pri razodijevanju u gaćicama pronašla komarce, koji bi se ugnijezdili meĎu moje prepone. Georgie nam je došao u posjet za Dan nezavisnosti, četvrtog srpnja. Radovala sam se susretu s bratićem, ali osjećala sam posebnu mješavinu ushićenja i strepnje. Stric je na štandu u Gainesvilleu iz hira kupio kutiju naprava za vatromet. Nikada prije nismo radili vatromet i vidjela sam izraz na očevu licu kada mu je brat otkrio to iznenaĎenje. Nije mu bilo drago, svima je to


bilo jasno. »To je poklon«, rekao je stric George, »poklon«, ali moj mu otac nije ništa odgovorio. Bilo mi je ţao strica Georgea i ljutila sam se na oca zbog njegove okrutnosti. »Lijep je to poklon«, rekla je moja majka, prekidajući šutnju, »baš lijep.« No bilo je prekasno. Kada bih poslije razmišljala o tom vikendu — a često sam o njemu razmišljala i ponovno u glavi vrtjela sve prizore, nije bio tako impresivan kao što mi se činio tada. Sve ono što se dogodilo poslije, činilo mi se moţda i ne baš normalno, ali svakako neizbjeţno. Nije bilo nikakvih iznenaĎenja. Moja se obitelj nakon tog vikenda zauvijek promijenila, no to bi se ionako bilo dogodilo. Sam i ja bismo otišli na koledţ, Georgie bi se oţenio, djeca bi otišla. No kada o tom vikendu razmišljam kao mlada neznanka, kao da ga prvi put proţivljavam — tada mi se taj vikend čini posve nevjerojatnim. *** Imala sam vrlo snaţan osjećaj da nas netko promatra i bila sam vrlo oprezna, uporno sam ignorirala Georgieja kad god bismo bili u društvu još nekoga, uključujući Sama. Kada bi Georgie ispričao kakvu šalu, a ja se ne bih nasmijala, čak ni nasmiješila, Sam bi me pogledao kao da meĎu nama postoji kakvo savezništvo. Bilo mi je tako lako udovoljiti. Gledali smo vatromet kasno navečer, kada je bilo najmračnije. Stric je iz šale molio mjesec da zaĎe, a Sam i Georgie odnijeli su kutiju do ruba polja, iza štale. Georgie je poskočio i lupio petama uz vrisak. Sam se nasmiješio, pa sam se i ja nasmiješila, iako to nisam ţeljela, ali brzo sam se ohladila. Georgie nije bio uzbuĎen zbog vatrometa, uzbuĎivala ga je pomisao na mene i na ono što je mislio da ćemo poslije činiti. Pogledala sam majku, ali ona je oči usmjerila za mojim bratom, stricem i bratićem koji su nestajali u tami. »Nadam se da će biti oprezan«, rekla je, a ja nisam znala o kome govori. Da je samo znala što se sprema. Onda bi meni rekla da budem oprezna i moţda bi spriječila razvoj dogaĎaja prije nego što postane prekasno. Izmakli su nam iz vidokruga, ali čula sam da Georgie nešto dovikuje Samu, vjerojatno neke upute. Zvuk njegova glasa odjekivao mi je u glavi i zbog toga sam osjetila ushićenje. Njegov mi je glas pojačao ţudnju za koju nisam ni znala da postoji.


»Već godinama nisam vidio vatromet«, tiho je rekao otac. Poloţila sam ruku na njegovu, pa se on okrenuo i primio me za dlan. Bilo ga je tako lako voljeti. »Jeste li palili vatromet kao djeca?« »Ne sjećam se.« Njegov mi je odgovor bio čudan. Činilo mi se da bi čovjek trebao zapamtiti je li u djetinjstvu vidio vatromet, no nisam ništa rekla. Samo sam mirno sjedila jer sam osjetila da otac ţeli to isto. Palo mi je na pamet da ću se tako moţda i ja sjećati te večeri. Jednoga će dana izblijedjeti u maglovitu, jedva raspoznatljivu uspomenu. Ta mi je pomisao bila posve nepodnošljiva — da će sve što doţivljavam jednoga dana nestati. Začuli smo zvuk ispaljivanja, majka je prestravljeno ustala, a zatim se začuo prasak i na nebu su eksplodirale boje. »Sve je u redu, Elizabeth«, rekao je moj otac pa je sjela natrag na stolac. »SviĎa li ti se to, Thea?« upitala me. Pogledala sam prema nebu. »Da.« Strina Carrie sjedila je šuteći. Pogledala sam je i najradije bih bila vrisnula. Trebala si znati! Trebala si spriječiti sina da se uplete u sve ovo! Otišla sam prije nego što su se vratili s polja, htjela sam vidjeti kako je Sasi, koji je, kako sam i pretpostavila, bio vrlo uplašen. Neko sam vrijeme ostala s njime, ali nikako ga nisam uspijevala umiriti. Prošetala sam ga po terenu, pustila ga da pase, ali trava ga nije zanimala. U zraku se osjećao miris paljevine, a nisam mu mogla objasniti da je sve to bilo samo zbog zabave, da nema prave opasnosti. Kada sam se vratila, majka mi je rekla da priprema kuću za spavanje, što je bio izraz koji nikada prije nije koristila. Vjerojatno ga je pročitala u nekoj knjizi. Bila je u dnevnom boravku, navlačila je zastore, a ja sam joj rekla da ću još neko vrijeme biti vani i brinuti se za Sasija. Rekla mi je da ne ostanem predugo budna i ja sam joj to obećala, iako sam planirala spavati napolju ako se Sasi ubrzo ne smiri. Georgie je moţda bio u susjednoj prostoriji — kuhinji ili hodniku — pa je čuo dok sam joj to govorila, a moţda i nije. Moţda me samo pošao potraţiti te točno pretpostavio da ću biti u štali. Ondje smo se i prije sastajali. Bilo je prilično logično zaključiti da ću opet ondje čekati.


Drijemala sam u polusnu kada sam ga začula. Promatrala sam ga dok me traţio. Sasi je bio iscrpljen i stajao je veoma mirno, s glavom iznad mene. Toliko sam ga voljela da sam osjećala kako mi se taj osjećaj penje u grlu. Georgie je prošao pokraj odjeljka i primijetila sam da se znoji. Nekoliko trenutaka poslije ponovno je prošao blizu, oslonio se na laktove na otvor u vratima i nasmiješio se. »Pronašao sam te.« Sasi se trznuo, podigao glavu i pošao prema vratima. Georgie je uzmaknuo. »Nisam se skrivala«, stala sam uz Sasija i pogladila ga po vratu, prošla mu prstima kroz zapetljanu grivu i shvatila da se u zadnje vrijeme baš najbolje ne brinem za njega. »Thea?« Okrenula sam glavu i pogledala bratića. Vidjela sam da je silno nestrpljiv. Mahnuo mi je da mu se pridruţim pa sam pošla prema njemu. Očekivao je to od mene, smatrao je to normalnim nakon svega što smo činili zajedno. Pošla sam za njim svojevoljno i čim sam izašla iz odjeljka, pribio me uz hladni cigleni zid, što mi je godilo. Vonjao je po znoju i ugrizao me za usnicu. Okrenula sam glavu, a on mi je počeo podizati haljinu. Nabreklim se penisom nabio uz moju golu nogu, a kad sam se okrenula, shvatila sam da se gleda, da ga prizor njegova uzdignuta penisa uz moju nogu uzbuĎuje. »Georgie«, rekla sam, »čekaj.« »Zašto?« Primio me za ruku i poveo me u prazni odjeljak. Glas mu je bio dublji nego prije. Odmaknula sam mu pramen kose s čela i nasmiješila mu se. »U redu.« »Ti si«, rekao je, »ti si tako dobra.« U tom bih trenutku bila učinila bilo što. Okrenula sam se od njega i raskopčala opravu, a on mi je s leĎa povlačio haljinu s ramena. Ljubio me u vrat i dirao me po grudima, a zatim me okrenuo prema sebi. Stavio mi je prst pod bradu i podigao je. »Jesi li dobro?« »Ne.«


»Bit će ti bolje. Ja ću se pobrinuti za to.« No htjela sam da me pita zašto mi nije dobro. Htjela sam i da on osjeti kakvoj se opasnosti izlaţemo, barem napola koliko sam to ja osjećala. Bio je tako nesmotren, nije uopće razmišljao ni o čemu. Nije me prestajao gledati, a ja sam u sebi vrištala — pitaj me! Pitaj me, pitaj me, pitaj me! No on to nije učinio. Stavio mi je ruku meĎu noge i dalje me gledajući. Bio je njeţan. Na trenutak je prestao, nasmiješivši se kutkom usnica, i znala sam da me podbada. Uspijevalo mu je. »Nemoj prestati«, rekla sam dok je otkopčavao pojas. Sve mi je tako godilo i ţeljela sam ga, trebala sam ga jer u tom trenutku nisam još osjećala zadovoljstvo, nego tek nagovještaj zadovoljstva, nešto poput svrbeţa kojemu je potrebno grebanje noktima. I moţda je to zasad dovoljno, pomislila sam dok mi je razmicao bedra i prstom mi prelazio preko bradavice. Moţda je u redu da sada radimo ovo, pomislila sam dok je ulazio u mene, a poslije ću mu objasniti i on će me razumjeti. Moţda i mora biti ovako — sada imamo potrebu, a kada završimo, potrebe više neće biti. »Opusti se«, rekao je i pokušala sam to učiniti. Boljelo me, ali ubrzo sam shvatila da je bol dio zadovoljstva. Nisam ovo smjela učiniti, bila sam vrlo loša i bol mi je kazna. Sve mi je u tom trenutku bilo jasno. Pogledala sam kroz otvor na odjeljku u mračnu, crnu noć. Stavila sam ruke na Georgiejeva ramena i privukla ga bliţe k sebi. Što ako se negdje zalupe vrata, što ako me majka zazove imenom? Pred očima mi je bljesnulo Samovo lice — ne onakvo kakvo je bilo tih dana, ljutito i povrijeĎeno — nego lice malenog dječaka koji je preduboko proţivljavao svijet oko sebe. »Trebali bismo vas zamijeniti«, govorila bi majka, kao da ţeli reći da njegova osjećajnost bolje pristaje djevojčici nego dječaku. Georgie se sagnuo i polizao mi dojku poput gladnoga psa, a od toga me prošla jeza. Povukla sam ga prema gore. Odjednom se više nisam osjećala kao dio onoga što je činio. Bio je u meni, ali kao da je ostvarivao neku svoju privatnu maštariju za koju je moţda bila potrebna moja nazočnost, ali ne i moja ljubav. Majka je bila u pravu. Bila sam suviše nalik na dječake, preglupa da bih vidjela posljedice. Sjetila sam se šatora koji smo Sam i ja kao djeca podizali izmeĎu kreveta. Sam bi mi na lice poloţio svoje debele ručice i govorio: »Thea, Thea!« Georgie je stenjao uz mene, trzao se, jedanput, dvaput i osjećala sam


ga u sebi, bio je gotovo nemoguće velik. Potom je poloţio glavu na moja prsa i duboko uzdahnuo. Bilo je gotovo. Vrlo brzo. Što je Sam htio kada me je tako zazivao u šatoru? Nikako se nisam mogla sjetiti. Kliznula sam niz hladan zid sve dok nisam sjela na pod. Georgie je stajao nada mnom, gurao košulju u hlače i zakopčavao remen. Zbog nečega u načinu na koji je sve to činio, na koji je obavljao sve te svakodnevne radnje — osjećala sam se silno usamljeno. Poloţila sam glavu meĎu ruke. »Thea?« »Što smo to učinili?« »Zar ne znaš?« Bila sam uţasnuta činjenicom da mu u glasu čujem naznaku smijeha. »Nisam tako mislila.« Sjeo je pokraj mene. »Sve je to sasvim prirodno«, rekao je. »Nije mi se takvim činilo«, odmahnula sam glavom. »Ne?« »Trebali smo čekati«, odvratila sam pogled. Nasmijao se. »Zašto?« upitao je. »Nije bilo razloga da čekamo, za nas nije bilo tog razloga.« Bila sam gola, a moj je bratić bio potpuno odjeven. Nešto je crtao u piljevini na podu i kao da je razmišljao što da mi još kaţe. To sigurno nije moj način. On nikada nije razmišljao prije nego što bi nešto rekao. »To što smo učinili bilo je pogrešno«, rekla sam. »Nisam te ni na što natjerao.« Odmahnula sam glavom. Ništa nije razumio. »Dodaj mi haljinu«, rekla sam i pokazala je. Dohvatio je moju haljinu koja je leţala nasred odjeljka i dok je to činio, izgledao mi je kao potpuni neznanac. Zatim je stao nad mene i promatrao me. »Zar nisi očekivala da će se to dogoditi?« Zvučao je istinski radoznalo. Ţarko sam ţeljela da ode, da me ostavi nasamo. Imala sam snaţan osjećaj da sam mu dala previše, a zauzvrat dobila devedeset, moţda stotinjak sekundi. I u tih je minutu, moţda dvije minute,


za mene postojala samo bol. Uţitak je bio samo Georgiejev. Vrlo sam jasno vidjela kako će se dalje razvijati naš odnos. Učinit ćemo to još desetak, moţda dvadesetak puta, a onda će se Georgie mene zasititi, bit će mu dosta naše veze. Momci mogu tako, shvatila sam to u trenutku dok sam ga promatrala kako stoji nada mnom toliko bezbriţno i samouvjereno. Momci su stvoreni baš po mjerama ovoga svijeta. »Mi ionako nismo ljudi koji bi se vjenčali«, rekao je. »Thea? Zar si mislila da smo ljudi koji bi se mogli vjenčati?« »Ne znam što sam mislila«, rekla sam. »Sigurno ne ovo«, pokazala sam na odjeljak i zidove prepune plijesni koje je valjalo ostrugati — to sam obično činila ljeti. Georgie je pogledom pratio moju ruku, pratio ju je sve do mjesta na kojemu se zaustavila — na njemu. Stajao je ondje u odjeći koju su mu kupili moji roditelji, u jedinoj lijepoj odjeći koju je imao. Obrazi su mi gorjeli. »Sve je to tako prljavo.« Kleknuo je pokraj mene i dotaknuo mi obraz. »Nije tako.« »Jest«, rekla sam i uklonila mu ruku. »Baš je tako. To vi tako činite u vašoj obitelji.« »U mojoj obitelji?« U meni je bujala gomila riječi, prijetile su da će probiti branu i izliti se. Privila sam haljinu uz prsa. U tom sam trenutku znala kako ću sve to prekinuti. Bilo mi ga je ţao. Stajao je preda mnom s tupim izrazom na licu, bio je sasvim zbunjen. Nisam ga htjela saţalijevati. Nisam htjela više ništa imati s njim. Htjela sam oprati ruke od njega i u tom mi se trenutku to učinilo mogućim. Mogu ga se zauvijek riješiti. »Isti si kao i tvoj otac«, brzo sam izgovorila. Sjetila sam se svojega dragog, njeţnog strica i osjećala sam se kao zla, nevaljala djevojka zbog onoga što govorim, ali nisam imala izbora. »Došao si k meni kao što je tvoj otac došao k mojemu. Moljakao si. Isti si kao on, sramotan.« Privijala sam haljinu uz prsa i u tom sam se trenutku samo ţeljela odjenuti. On je gledao kroz otvor na odjeljku, gledao je u noć, mračnu poput ponora, gledao je u mrak do kojega se nisu probijala gradska svjetla. Bilo mi je zlo od svega. Htjela sam da sve što brţe završi. No dok sam ga promatrala kako gleda u noć, znala sam da se to nikada neće završiti. Bili smo dio iste obitelji, nismo se mogli riješiti jedno drugoga. Pognula sam pogled, a kada sam ga ponovno podigla, primijetila sam okrutan izraz na Georgiejevom licu. Što je drugo mogao? Kojeg je drugog


izbora imao? No to si pitanje postavljam tek sada, mnogo godina poslije, nakon što je već sve odavno uništeno. »Daj se pogledaj«, rekao je i očima mi prešao preko tijela, tako nedostatno pokrivenog haljinom koju sam stezala na prsima. »Ako ne odeš«, rekla sam, »vrištat ću.« »Vrištat ćeš?« Moţda sam trebala malo pričekati prije nego što sam mu zaprijetila da ću zavrištati. Ili još bolje — moţda sam ga trebala samo poljubiti, zaţeljeti mu laku noć i ponašati se kao da je sve isto kao prije te pustiti da naša veza umre prirodnim putem. Ponekad je bio grub, nespretan i zao, ali bio je i drag, duhovit i iskren. Uostalom, ništa od toga nije bilo vaţno. Bio je moj. Bio je moj bratić. Htjela sam povući sve što sam mu rekla i sve što sam s njim učinila. Htjela sam i da on sve povuče. Prvi sam put u ţivotu shvatila da su neke riječi poput ţigova koji ti se utiskuju u mozak. »Tko će te čuti?« »Svi.« »Mislim da ti je bolje da te ne čuju baš svi.« Gledali smo se. Bog zna što si mislila, Thea. Samo Bog zna što ti je bilo na pameti. Majčine su mi riječi odzvanjale mozgom. Georgie me promatrao, ali nisam ga htjela pogledati u oči. Napokon je otišao. Spavala sam u štali. Osjećala sam se prljavo, ali ne dovoljno prljavo da bih se oprala. Činilo mi se prirodnim da zaspim u tom praznom odjeljku, da ostanem u štali do svitanja. U zoru sam se došuljala na kat i okupala se, cijelo vrijeme razmišljajući o Georgieju, koji je spavao u susjednoj sobi. Nisam ni morala zatvoriti vrata — ionako me već vidio golu. No ipak, bio je tu i Sam, koji nije imao prilike. Zarila sam si nokte u podlakticu. Iskoristio me vlastiti bratić. Bila sam mlada ţena u doba kada mlade ţene nisu imale nikakva prava, nikakve moći. Danas bi rekli da sam mogla predvidjeti što će se dogoditi. No nikada se nisam osjećala nemoćnom u vlastitom domu. Nisam znala da i ondje moram biti na oprezu. Kada sam sišla u prizemlje na doručak, Georgieja nije bilo za stolom, a nije bilo ni Sama. Pretpostavila sam da još spavaju. Bilo je rano, nešto prije sedam sati. »Tvoj se poni smirio?« upitala me majka.


»Jest.« »Jesi li dobro, Thea?« Silno sam joj ţeljela sve ispričati. Bila mi je potrebna njezina utjeha. Tako se stidim, majko, učinila sam nešto toliko strašno da mi nećeš vjerovati. Potapšala me po zglavku. »Thea?« Glas joj je bio tih, tako njeţan i divan. »Jesam, dobro sam«, odgovorila sam. »Jedino sam umorna.« Pogledala me glave nagnute u stranu i znala sam da joj nikada neću moći ništa reći o onome što se dogodilo. Nikada. Ne za ovoga ţivota. Nakon doručka sam osedlala Sasija i odjahala u voćnjak. Jahala sam cijelo jutro, a onda se okrenula i pustila Sasija da lagano galopira natrag prema štali. Bila sam prilično nesmotrena, ali nije me bilo briga. Znala sam da će uslijediti posljedice — Sasi će to pokušati učiniti i svaki sljedeći put kada se budemo vraćali prema štali, ali te su mi se posljedice činile sićušnima, a ja sam se osjećala kao velika i opaka osoba. Osjećala sam i strah, iako sam ga pokušavala zatomiti, vratiti ga odakle je došao. Prije mi je to jako dobro išlo. Cijelo sam jutro bila na rubu plača, a u tom me trenutku lagani galop uljuljao u neku vrstu transa. Tresla sam se u sedlu poput krpene lutke te sam počela plakati i ridati, poput maloga djeteta. No onda je Sasi naglo skrenuo da bi nešto izbjegao — nisam vidjela što — i ostala sam bez daha te ga zgrabila za grivu, uspravljajući se u sedlu, baš u zadnji trenutak. Pokušala sam mu nešto umirujuće promrmljati i povratiti kontrolu nad uzdama. Bila je to situacija tako tipična za jahanje — stotinu stvari koje je potrebno učiniti odjednom, a sve nagonski. »Oprosti«, za leĎima mi je doviknuo Sam i kada sam ga spazila, poţeljela sam da sam ipak pala sa sedla. Onda bih mu time mogla objasniti suze. »Thea?« upitao je Sam. »Je li sve u redu?« Ne, nije, htjela sam mu odgovoriti. Nije u redu, ja nisam u redu, htjela sam reći i gorko zaplakati. Dopustila sam Georgieju da mi čini nezamislive stvari, ja sam njemu činila stvari koje nikada nikome neću smjeti priznati, ni majci, ni ocu, ni Samu… Tek mi je u tom trenutku, dok sam jahala svojeg voljenog ponija usred voćnjaka s narančama kroz koji sam projahala tisuću puta, palo na pamet da za ono što se sinoć dogodilo nikada neću moći reći ni svojem budućem suprugu. Zavrtjelo mi se u glavi


i obuzela me mučnina. »Thea?« zazvao me još netko — to je bio Georgiejev glas. Naravno. Georgie je sada bio sa Samom, bio je dobar prema njemu jer mu ja više nisam bila miljenica. »Thea?« ponovio je, ali Sam je već bio uz mene, drţao je Sasija za uzde i nešto mu tiho govorio. Sasi ga je blago ugrizao za košulju, ali zatim se umirio. Sjetila sam se nečega što je majka uvijek govorila — da nam je u krvi da volimo konje. Što nam je još u krvi, zapitala sam se. »Zašto plačeš?« upitao me Sam, ali nisam mu mogla ništa odgovoriti. Samo sam još jače zaplakala. Predivan dan koji me obasjavao samo je još pojačavao moju bijedu. Da je kišilo, ne bih se osjećala tako usamljeno, tako slomljeno. Sasi je dahtao i nekoliko je trenutaka to bio jedini zvuk koji sam čula. Ritmično, teško disanje. »Thea?« opet me zazvao Sam i umalo sam vrisnula — prestani mi izgovarati ime! Prestani. Okrenula sam se prema njemu i spazila da Georgie sjedi na obliţnjem kamenu. Nije mi se pribliţavao. Tek sam tada primijetila da i on i Sam imaju preko ramena prebačene puške pa sam se zapitala je li Sam moţda što ustrijelio. Sigurno nije. Osoba koja njeguje novoroĎenčad vjeverice neće ih ubijati kada odrastu. »Ţao mi je«, rekla sam, »oprosti, oprosti, oprosti.« S lica sam obrisala znoj, slinu i suze. Osjećala sam se kao sluzavo čudovište. Georgie je ustao s kamena i prije nego što sam se uspjela snaći, prišao mi je i poloţio ruku na moje bedro, ne usuĎujući se dotaknuti Sasija, na kojemu sam i dalje sjedila. Poludjela sam. »Ne diraj me!« vrisnula sam. Nikada prije nisam osjetila takvu paniku. Iako je bio vedar dan, pred očima su mi sijevale munje i bilo mi je vruće, uţasno vruće. »Ne diraj me!« neprekidno sam ponavljala vrišteći, sve dok mi glas nije pukao. Oba su me momka u čudu promatrala. Sam se okrenuo prema Georgieju. »Što si učinio?« »Što smo mi učinili«, rekao je i glas mu je postao grub. »Što smo mi učinili zajedno.« Zatim se okrenuo da nas napusti, ali Sam je potrčao za njim i gurnuo ga na tlo. Georgie je bio toliko iznenaĎen da mu je trebalo nekoliko trenutaka da ustane. Sasi se uznemirio, zadrhtao ispod sedla i počeo kaskati, ali ja sam i dalje gledala unatrag. Vidjela sam da Sam podiţe ruku i udara Georgieja


otvorenim dlanom, a vidjela sam i da Georgie šakom udara Sama te da iz Samova nosa šiklja krv. »Prestanite«, viknula sam i nagnula se naprijed. Sasi je blago ustuknuo i ja sam udarila u oglavlje sedla jer nisam obraćala pozornost. Sada me i meĎunoţje jako boljelo i gotovo da mi je zbog toga bilo drago jer mi je sve ponovno postalo stvarno. Sam i Georgie više mi nisu bili samo nadrealni likovi koji se u golemom voćnjaku s narančama nespretno udaraju šakama. »Prestanite«, još sam jedanput viknula i zamahnula rukom, kao da bih time išta mogla postići. Kada sam se ponovno okrenula, vidjela sam da Sam podiţe kundak puške i njima udara mojega bratića — svojega bratića, našega bratića. Udario ga je u rame i Georgie je pao na leĎa, ali je odmah ustao i navalio na Sama. Izgledao je poput djeteta koje pokušava srušiti odraslog čovjeka. Sjetila sam se da se Georgie boji konja pa sam snaţno udarila Sasija u slabine i natjerala ga u galop ravno prema bratu i bratiću. Htjela sam zaustaviti tučnjavu i dok sam galopirala prema njima, nisam uopće razmišljala o posljedicama onoga što sam učinila. Uopće nisam razmišljala o tome da sam pokrenula slijed dogaĎaja nakon kojega će barem jedno od nas biti teško ozlijeĎeno. Ne. Razmišljala sam samo o tome kako nespretno jašem, kako ruţno izgledam na svojem uznemirenom, pregrijanom poniju i stidjela sam se zbog toga što će me Georgie vidjeti takvu. Georgie je pogledao prema nama. Usta su mu bila krvava, a lice mu se izobličilo od straha. Premjestila sam teţinu u sedlu zato da bih progalopirala ravno izmeĎu brata i bratića. Sasi je letio, nikada prije nisam na njemu tako brzo jahala, a voćnjak se oko mene pretvorio u izmaglicu. U ustima sam osjećala gorak okus, moţda je to bio strah. Nisam ih razdvojila kao što sam se nadala. Georgie se uspaničario i potrčao prema Samu. Mislio je da ga ţelim pregaziti, mislio je da će sa Samom biti sigurniji. Nije znao da mu konj to nikada ne bi učinio. Nije znao da bi konj radije izgorio u štali nego pregazio ljudsko biće. Sasi se spotaknuo, kopitom je udario u nešto tvrdo — shvatila sam da je riječ o kamenu na kojemu je Georgie do maloprije sjedio — i u djeliću sekunde, dok smo prolazili pokraj njih, vidjela sam da Sam podiţe pušku i kundakom udara Georgieja u sljepoočnicu. No Sasi je povratio ravnoteţu i galopirao je tako brzo da ga nisam uspjela usporiti. Povukla sam mu uzde najjače što sam mogla, ali bio je poput električne ţice, ništa ga nije moglo


umiriti. Skliznula sam sa sedla dok još nije prešao u divljački galop i snaţno udarila u tlo. Ustala sam i okrenula se, odmah spazivši Georgieja. Sam ga je tresao za ramena kao da je lutka. Vidjela sam da mu se glava beţivotno trese. Vidjela sam da nije dobro. »Sam«, viknula sam, »ubit ćeš ga.« Sam me zaprepašteno pogledao i shvatila sam da je u potpunom šoku. Ja nisam bila u šoku. Čitavo je Samovo lice bilo prekriveno krvlju, curila mu je niz obraze i vrat poput boje. I Georgie je bio krvav, krvi je bilo i na tlu. Nikada nisam vidjela toliko krvi, ali odmah mi je palo na pamet da otac zacijelo jest i da će on znati što valja učiniti. Rukom sam dozvala Sama i on je dotrčao najbrţe što je mogao, razbacanih udova, poput djeteta. »Idi po oca«, rekla sam. Iz usta mu je curila slina. »Idi po oca«, ponovila sam. Ostala sam sama s Georgiejem dok je Sam trčao prema kući. Podigla sam mu kosu s čela. Koţa mu je bila vruća, a kosa slijepljena od krvi. Sam je našega bratića ozlijedio puškom, puškom koju nikada prije nije podigao na ţivo biće. Kleknula sam uz njega i malo ga uredila, očistila. Izravnala sam mu prsluk i rupčićem mu obrisala krv s usnica. Usta su mi i dalje bila precrvena pa sam mu nagnula glavu i obrisala krv s njegovih zuba. Izgledao je malo bolje kada sam završila. Opet sam mu zagladila kosu na čelu. Disao je i gotovo sam očekivala da otvori oči i nasmiješi mi se, kao da se sve ovo nije ni dogodilo. No nije otvarao oči, nije mi se smiješio i nisam mu mogla uzvratiti osmijeh. Nisam mogla zaboraviti što se dogodilo. Začula sam viku iz kuće — majka ili strina Carrie, nisam uspjela razabrati — i u tom trenutku spazila Samovu pušku, koja je leţala pokraj mene. Na kundaku je bilo nešto krvi. Nisam uopće razmišljala o tome, obrisala sam pušku o svoje jahaće hlače, koje su već ionako bile prepune krvi, a zatim sam je zavitlala i bacila što dalje od sebe, ne baš naročito daleko. I dalje je leţao kada se pojavio moj otac i ostali odrasli. Drţala sam ga za ruku i otac me čudno pogledao, a onda su me izgurali iz kruga koji se stvorio oko Georgieja — moja majka, otac, strina i stric. Sam me pogledao i nagonski sam ga primila za ruku, ali on ju je


otresao. Oči su mu bile staklene. Ponašao se kao da me ne poznaje. »Sam?« tiho sam ga zazvala. Pokušala sam zanemariti krug odraslih i usredotočiti se samo na krvavo lice svojega brata. Kratko me pogledao, zatim čučnuo na tlo, obavio ruke oko koljena i počeo se polako njihati naprijed-natrag. Kleknula sam uz njega i obgrlila ga oko ramena, a on me opet pogledao, i dalje izgledajući kao da me ne prepoznaje. Htjela sam umrijeti odmah, tamo, na licu mjesta. Htjela sam da Sam sada mene udari kundakom puške u lice. Majka je izašla iz kruga oko Georgieja i prišla nam. Pogledala je mene, pa Sama, pa opet mene, pa opet Sama, a zatim se sagnula i primila svakoga za jednu mišku. To je često činila dok smo bili djeca, uhvatila bi mene za desnu, a Sama za lijevu mišku, kao da smo jedna osoba, a zatim bi se sagnula na našu razinu. Sve me to toliko podsjećalo na djetinjstvo. »Idite svaki u svoju sobu«, prošaptala je i njezin nam je dah zapuhnuo lica. Snaţno nam je stisnula miške, nokti su joj se zabijali u našu koţu kroz tkaninu, ali nismo ništa rekli. Sam ju čak i nije primjećivao, a majka nije primjećivala da je Sam vrlo čudan. »Idite«, ponovno je prošaptala, a onda nas pustila, kimajući glavom prema kući. Sam je ustao, a ja sam ga promatrala s razine tla. Protrljala sam mjesto na nadlaktici za koje me majka zgrabila, a on je odlutao nesigurna hoda, ubrzo se potom okrećući i zureći u mene. Svratila sam pogled. »Thea«, rekao je, »Thea, Thea, Thea.« Uporno je ponavljao moje ime, zvučao je kao da ga je nešto zaposjelo. Bio je potpuno izvan sebe. »Prestani!« viknula sam. »Odmah prestani!« Začepila sam uši dlanovima. Upravo je to činio dok smo bili djeca, kada me htio gnjaviti. Mrzila sam to, mrzila sam kako je moje ime pretvarao u niz besmislenih zvukova. Bila sam već gotovo zaboravila na to. Nije to činio već godinama. Prestao je vikati, ali usnice su mu još bile razmaknute. Silno sam ţeljela reći nešto drugo, ali nisam znala što bih rekla. Pokazao je u smjeru iza mojih leĎa, pa sam se okrenula i ugledala Sasija koji je stajao na ulazu u štalu. Slabine su mu podrhtavale. Bila sam potpuno zaboravila na njega. Prišla sam mu, primila uzde i zagladila mu vrat, a vitak lik mojega brata izgubio se u daljini. Nisam Sasija mogla vratiti u štalu u takvome stanju. Dobio bi grčeve i uginuo, pa sam ga vodila po terenu da se ohladi, kada sam u daljini spazila strica Georgea. Za njim su hodali ostali odrasli, a on


je na rukama nosio svojeg nepomičnog, ozlijeĎenog sina. »Je li mrtav?« vrisnula sam. »Je li mrtav?!« i majka je pojurila prema meni, zaustavljajući se uz ogradu terena. »Ne«, glasno je šapnula, »ne, nije mrtav, ali je ozlijeĎen. I što se dogodilo, Thea?« Nisam joj ništa odgovorila. »Thea«, rekla je još jedanput i glas joj je bio silno suosjećajan. Nisam to zasluţila i znala sam da je to zadnji put da mi pokazuje suosjećanje. Kada mi se sljedeći put bude obratila, glas će joj biti mnogo ruţniji. Nije mogla dovijeka stajati tamo pa se pridruţila povorci odraslih, a ja sam se okrenula prema Sasiju, zabila lice u njegov vrat i nastojala ne gledati prema svojem bratiću.


20. Sjedila sam na krevetu s pismom u ruci. Gospodin Holmes me čekao i da sam ga pustila još neko vrijeme, počeo bi se pitati što je sa mnom. Dotaknula sam rukopis na omotnici. Theodora Atwell, djevojački jahački kamp Yonahlossee. Pisma koja mi je slala majka bila su površna i nikada me nije zvala Theodora. Napisala mi je da pakira sve naše stvari, da će ona, Sam i otac neko vrijeme ţivjeti u hotelu, dok ne pronaĎu kuću, da će otac otići ranije kako bi otvorio novu ordinaciju. Na neki mi je način bilo drago što mi je sve to pisala, što me pripremala za novi ţivot, što mi je dala priliku da zamišljam njihov ţivot dok sam ţivjela svoj u Yonahlosseeju. Natuknula je, ali nikada izravno, da ću i ja ţivjeti s njima u novoj kući u Orlandu. No pismo koje sam drţala u ruci bilo je ispisano Samovim rukopisom. Katkad mi se činilo da sam samo igračka u Boţjim rukama. Do natjecanja je ostao tek jedan dan, a upravo mi je stiglo pismo od brata, koji mi nije napisao ni riječi otkako sam došla ovamo. Draga Thea, znam da ţeliš da ti napišem pismo, ali ne znam zašto. Kada ovo pročitaš, sve će vijesti već zastarjeti. Znaš da selimo. Ovdje je sve isto osim što tebe nema, ali uskoro više ništa neće biti isto jer nas više neće biti ovdje. Obitelj koja se doseljava u našu kuću ima petero djece. Petero. Zamisli. Da imaš toliko braće i sestara, sigurno bi neke voljela više, a neke manje. To je jednostavno tako. Otac mi je dao više posla nego inače. Vjerojatno misli da ću se osjećati bolje ako budem imao više posla. Ne znam što bih ti napisao, Thea. Napisala si da ţeliš pismo, ali što bi htjela da ti kaţem? Nešto nije u redu s Georgiejem. Majka i otac ne ţele mi ništa reći, ali čuo sam njihove razgovore. Nije ih teško prisluškivati. Misle da sam glup i da ne znam slušati kroz vrata, ali su u zabludi. Otac već mjesecima ponavlja istu stvar o Georgieju — da ´nije baš sasvim svoj´. Što bi to trebalo značiti? Znaš li da me ispitivala policija? Nisam se bojao, ali majka i otac jesu. Strinu Carrie i strica Georgea nismo vidjeli otkad si otišla. Mislim da se otac vidio sa stricem, ali nisam siguran. Plaćamo za


sve, toliko znam. Kuća u Orlandu bit će manja. Tako mi je barem rekla majka. Ne ţele mi to priznati, ali mislim da trenutačno nemamo novca za novu kuću. Mislim da moraju pričekati s kupnjom. Dosadno mi je. Rado bih da imam nekog prijatelja. Tvoj brat, Sam Stotinu sam puta preklopila pismo, sve dok ga više nisam mogla preklapati. Potom sam ga otvorila i pročitala ga još toliko puta da sam ga zapamtila napamet. Nisam to učinila namjerno — bilo bi mi draţe da mi bratov glas nije odzvanjao mislima, da mi se u glavi ne vrti jedna te ista ploča dok ne poţelim zavrištati da bih je utišala. No nisam zapravo ţeljela vrištati. Htjela sam plakati. Htjela sam jecati, kao junakinje u knjigama. Majka mi je lagala. Georgie nije dobro. No ţeljela sam joj vjerovati, pa sam joj i povjerovala. Nisam točno znala što bi Samovo pismo trebalo značiti, osim da je usamljen i ljut. Nikada nije bio sklon ljutnji, a zbog svega je ovoga postao ljutita osoba, promijenio se, postao je drugačiji. Uz njegovo sam se pismo osjećala sebično, kao loša osoba. Poslali su me na mjesto na kojemu nikako nisam mogla biti usamljena. A Sam — on je ostao kod kuće, ostao je s roditeljima kao jedino dijete u tom svijetu. Zanimalo me i koliko već dugo zna za Georgieja. Koliko se već dugo sam nosi s tim teretom? Ovim pismom, na kraju sam zaključila, na svoj me način htio zamoliti da se vratim. U početku sam se i htjela vratiti. No sada više nisam. Kod kuće više nisam imala budućnosti. Ustala sam i iz crvene baršunaste kutijice izvadila majčine naušnice. Već mjesecima nisam nosila naušnice, još od onoga dana kada sam isprobala Sissyne rubine. Potom sam preko Trga poţurila prema ravnateljevoj kući. Znala sam da me gospodin Holmes čeka. Htio me povesti u knjiţnicu, ali nisam ţeljela poći za njim. »Hajdemo van«, rekla sam, »kao zadnji put.« »U redu«, rekao je, »kako god ţeliš.« Povela sam ga kroz kuću i preko straţnjega trijema. Bilo je sunčano, baš kao i onoga strašnoga dana i nadala sam se da mi se sunce zbog svega


toga neće zauvijek zamjeriti. Nadala sam se da će jednoga dana sva sjećanja postati manje jasna. Penjali smo se uza strmu stazu i osjetila sam da mi gospodin Holmes dodiruje straţnju stranu bedara. Okrenula sam se i nasmiješila mu se, ali nastavila sam se penjati. Znala sam da ga moja šutnja zbunjuje. No za to nije bilo potrebe. Znala sam kamo ţelim ići. Znala sam što ţelim učiniti. S Georgiejem je sve na kraju ispalo slično nasilju i iskorištavanju, nečemu što nismo smjeli učiniti. Nisam znala zašto sam to doţivjela kao nasilje, ali znala sam da Georgie više nikada neće biti isti. Znala sam to čitavo vrijeme, Samovo je pismo samo potvrdilo moje slutnje. Niz dogaĎaja. Isprva sam mislila da sam moţda mogla nešto promijeniti, spriječiti tragediju u obitelji Atwell, jer bilo je toliko trenutaka u kojima se sve to moglo zaustaviti. Da barem toga dana nisam jahala, da sam jahala drugim putem, da Sam nije htio otići u lov s Georgiejem, da nisam plakala kao dijete… No sada mi je postalo jasno da je sve počelo još prije nego što sam se rodila. Počelo je s dva brata i s njihovim sinovima. Ja sam bila kći, jedna djevojčica viška. Potom su se na nas sručile okolnosti koje isprva nisu imale nikakve veze s našim ţivotima. Bile su to okolnosti na koje smo reagirali loše, ali nismo ih mi stvorili. Zemljište u Miamiju za kojim se moj stric pomamio, ekonomska kriza, zbog koje se osjećaj moje obitelj da smo bolji od svih ostalih povećao. Zato je samo Bog mogao reći da je sve moglo ispasti drugačije. Kada bih ja to rekla, zvučalo je kao da govorim kako se nikada nisam trebala roditi jer to bi bio jedini način, shvaćala sam sada, da se sve to izbjegne. Jedno od nas troje moralo je otići: ja, Georgie ili Sam. Zastala sam na čistini i okrenula se prema gospodinu Holmesu. »Thea«, rekao je, »Thea.« Dodirnuo je moje naušnice, naušnice koje sam dobila od majke. Činjenica da su i majka i gospodin Holmes dodirivali istu stvar u tom mi se trenutku učinila skandaloznom, tuţnom, ali i utješnom. Kada je prije gotovo godinu dana prišao automobilu pred školom, što je vidio? Čekao nas je, čekao je mene. Gledao je mojega oca, koji je oklijevao pri izlasku, gledao ga je kako nevoljko prolazi pokraj automobila, sav prljav od putovanja, a zatim je spazio mene kako izlazim iz vozila prije nego što mi je otac uspio otvoriti vrata. Je li mislio da sam drska? Ohola? Theodora Atwell s Floride, djevojka koja se ponašala nepristojno i loše, a zbog toga su je poslali od kuće. Prvo su iz automobila


izvirile moje noge, djevojačke noge. Zatim sam se pojavila ja, sitnija nego što je mislio i zgodna, savršeno uspravna drţanja. Moţda i nije mislio da sam zgodna, no svakako sam mu bila zanimljiva. Sve je to vidio kroz sumrak, a onda je shvatio da nas već predugo promatra i poţurio je van. »Thea«, ponovio je. Samo je to govorio. Sve sam učinila nekako nagonski. Znala sam da ga imam. I prije sam činila slične stvari, naravno, ali nikada s takvom sigurnošću, nikada tako lako. Jedno smo se prema drugome odnosili s lakoćom, sada je sve meĎu nama djelovalo tako ispravno i činilo mi se nemogućim da je bilo tko osim njega i mene ikada prije osjećao bilo što slično. Nikada nisam tako ţeljela Georgieja. Strastveno sam ga poljubila, drţeći ga objema rukama za obraze. Zatim sam pokazala na tlo i shvatio je, znao je točno što ţelim. Legao je na zemlju i otkopčala sam mu remen, pomaţući mu da se izvuče iz hlača. Spustila sam se na njega. Bio je golem i čvrst, osjećala sam ga u sebi te nisam htjela da taj osjećaj prestane. Bio je to osjećaj zbog kojega sam činila sve što sam učinila do tada, počevši s Georgiejem. Sve sam činila zbog tog osjećaja, zbog tog osjećaja da nisam sama. I čak dok je taj osjećaj u mojemu mozgu dosezao točku usijanja, bila sam tuţna jer znala sam da to činimo prvi i posljednji put. I u tom mi se trenutku nije činilo mogućim — u tom trenutku dok sam ga stezala za ramena, a on je podizao moju bluzu i sisao mi dojke — nije se činilo mogućim da ću se ja ikada ponovno osjećati tako. Na trenutak sam umirila bokove, nagnula se i poljubila ga. I njegovo i moje tijelo bilo je prekriveno znojem. »Nemoj prestati«, promrmljao je i obećala sam mu da neću. Promatrala sam mu lice, njegove napola spuštene vjeĎe, i razmišljala sam. Što je volio kao dijete? Je li drţao majku za ruku dok su hodali zaleĎenim gradskim ulicama i je li mu pruţala utjehu? Je li volio zvuk očeva glasa u molitvi? Sve mu to sada sigurno nedostaje, svi ti zvukovi i dodiri koji tako lako nestaju iz pamćenja. Počela sam se kretati sve brţe, a on je poloţio svoje ruke na moje bokove te me počeo pritiskati prema dolje, na sebe; odjednom sam se okrenula u neki drugi nagib i morala sam sklopiti oči od uţitka, od golemog, jakog osjećaja nade. Nisam to činila zato da bih zaboravila Georgieja. Nisam htjela zaboraviti Georgieja. Htjela sam zaboraviti onu noć i sljedeći dan. A to je,


shvatila sam u tom trenutku, nemoguće. Bol je sastavni dio uţitka, a moja uspomena na bratića sastojala se od jednoga i drugoga. *** Na dan utrke osvanulo je predivno jutro, jutro kakvo obično prethodi prekrasnome danu. Ako o danima u kampu često govorim kao o predivnima, to je zato što su takvi uistinu i bili i ne mogu se sjetiti nijednoga drugoga načina za točan opis. Zato ih nazivam prekrasnima i predivnima, poput razglednica, slika, nečega nestvarnog. Na šumski sam puteljak došla sa Sissy s jedne te s Mary Abbott s druge strane. Potonjoj su jahaće hlače visjele na koljenima. Sissy je kosu zavezala u čvrsti čvor, a meni je jahaći haljetak na ramenima postajao sve uţi. Prerast ću ga za samo dva mjeseca, ali u onome trenutku nisam o tome razmišljala. Nisam razmišljala o predstojećoj godini, nisam čak ni razmišljala o predstojećem danu. Razmišljala sam samo o sljedećih sat vremena, o sat vremena tijekom kojih ću jahati preko prepreka pred svim djevojkama, gospodinom Albrechtom i gospodinom Holmesom. Gospodin Holmes stajao je na vratima terena s Deccom. Moje je tijelo sada reagiralo na njega, kao da mi je netko pod koţu ugradio magnet koji me privlačio k njemu. No naravno, nisam to činila, nisam to smjela učiniti. Podigla sam ruku i mahnula im, a zatim odvratila pogled. Spazila sam Leoninu platinastu kosu spletenu u čvrstu pletenicu. Brojala je korake izmeĎu dvostrukih prepreka. Krenula sam istim putem kao i Leona, koja je već drugi put hodala terenom. To mi je išlo na ţivce — jednostavna je pristojnost nalagala da nekome drugome pruţi priliku. Brojala sam korake izmeĎu skokova i pokušavala sagledati stazu iz Naarine perspektive. Pokušavala sam predvidjeti što bi je moglo prestrašiti — lončanice na kraju svakoga skoka, šatori na kraju terena koji su zaklanjali stolove za ručak, prisutnost drugih ljudi — bilo je tu dosta mogućnosti. MeĎunoţje me boljelo, ali znala sam od prošloga puta da će ta bol brzo nestati te da će mi ostati samo uspomena koja će blijedjeti, sve dok mi od nje ne ostane tek daleko sjećanje. Gospodin Holmes me promijenio. Bila sam druga osoba zbog njega. Pokušala sam se usredotočiti na skokove. Kros koji je sastavila Sissyna grupa bio je doista impresivan. Najteţi su bili oni skokovi koji su vodili preko vode do široke prepone, dva skoka jedan do drugoga, a zatim trostruka kombinacija koja je završavala zidom od cigle. Zid je bio zadnji i


najviši skok na terenu, zamišljen kao finalni test. Cigle nisu bile prave, načinjene su od lakoga drveta, no konji to nisu znali — za njih je to bila čvrsta prepreka. Gospodin Albrecht puhnuo je u zviţdaljku, pokraj mene je prošla Leona i primijetila sam da su joj obrazi rumeniji nego inače. Bila sam zapanjena — nije mi djelovala kao tip djevojke koja bi nanosila rumenilo. Znala sam da bih joj trebala prepustiti pobjedu. Čak mi je i Sissy to neizravno sugerirala. Svaki bih se put nasmijala i rekla joj da će me Leona vjerojatno ionako pobijediti, no nadala sam se da to nije istina. Kvalifikacijske su runde prošle vrlo brzo. Zagrijavala sam se na susjednom terenu i promatrala kako čak tri djevojke — dvije učenice trećeg razreda i Martha Ladue — ne uspijevaju preskočiti vodene prepreke. Ja sam pak trebala nastupiti meĎu posljednjima. Gospodin Holmes i dalje je drţao Deccu i nisam ih dobro vidjela, samo iz profila, pri čemu ga je Decca zaklanjala. Na terenu je već bilo i padova — jednu je djevojku konj zbacio iz sedla nakon što je odbio preskočiti preponu. Na pola kvalifikacijskih runda bila je pauza. Nastojala sam ujednačiti disanje i opustiti Naari. Nije mi predstojala brzinska utrka — morale smo se usredotočiti na točnost. Zatvorila sam oči i zamišljala svaki skok, brojeći korake izmeĎu njih. Došao je red na mene i savršeno sam tempirala start. Kada je gospodin Albrecht puhnuo u zviţdaljku, stigla sam taman u ravninu prvoga skoka. Naari je nesigurno pogledala jednu lončanicu, ali stisnula sam je nogama pa je skočila savršeno. Skokovima sam se posvetila kao i uvijek — sve i svi su nestali. Ljudi koji su me gledali pretvorili su se u izmaglicu. Usredotočila sam se samo na oštar vonj Naarina znoja i njezine drhtave pokreta meĎu mojim bedrima. Znala sam da imamo zadnji skok. Znala sam da ne moţemo pogriješiti. No onda sam čula kako se za nama ruše cigle i ispod glasa sam proklela Naari. Nije dovoljno podigla noge. Ali bile smo brze. Leona je pokraj nas proletjela u kasu, tako blizu da je u prolazu stvarala vlastiti povjetarac. I Naari je htjela zakaskati, bila je nervozna i napeta. Htjela sam upitati gospodina Albrechta kakvo nam je bilo vrijeme, ali kad sam ga spazila, bio mi je okrenut leĎima i mahao je rukama. Shvatila sam da s nekim razgovara, ali nisam vidjela s kim. Tek kada sam prošla pokraj njega, vidjela sam da razgovara s gospoĎom Holmes.


Sa sigurne sam udaljenosti gledala Leonu. U glavi mi je bubnjalo i usta su mi bila posve suha. Gotovo je, šaputala sam Naari dok smo stajale i gledale, no čak ni tada nisam vjerovala u to. Moţda su me oči varale. Moţda se moj um poigravao sa mnom. No duboko u sebi znala sam da nije tako. Istina je bila jednostavna: gospoĎa Holmes vratila se kući dan ranije. Ljudi su se često vraćali ranije kući. Kralj je savršeno preskočio sve prepreke, uključujući i zadnju kombinaciju. Preskakao ih je kao igračke. Noge su mu bile vrlo duge, jedva da se i morao naprezati. Sissy me pronašla u Naarinu odjeljku, gdje je Naari stajala pognute glave, potpuno iscrpljena. Ušuljala se u odjeljak i zalupila vratima za sobom. Potapšala sam Naari po zadnjici. Imala je nekoliko sati za odmor. Napredna je grupa jednom nastupala prva, a potom zadnja, pa su naši konji imali najviše vremena za oporavak. »Zašto si ovdje?« upitala me Sissy. Obrazi su joj bili rumeni, a kosa joj je ispala iz punĎe. Bila je odjevena sva u bijelo, kao i ostale djevojke. Nisam se natjecala protiv nje, ali i da jesam, ne bi me nimalo ugrozila. Nije ugroţavala nikoga. Nije dovoljno dobro jahala. Nije joj bilo stalo. »Umorna sam.« »Ali imamo ručak. Zar nisi gladna?« Pogledom sam pratila Sissyn uzdignuti prst i vidjela sam da se uokolo vrzmaju djevojke u bijelom. »Što je za ručak?« pitala sam, mrzeći se zbog tuţnoga tona u glasu. »Sendviči. Ali dobri su.« »Vratila se gospoĎa Holmes.« »Znam.« Poloţila sam dlan preko bolnoga čela i nisam je htjela pogledati u oči. »Tuţna sam«, napokon sam prozborila. »Ali znala si da će se vratiti«, rekla je tiho. »Da«, rekla sam, »znala sam. No nije li uvijek tako? Znaš da će se nešto dogoditi i ne moţeš to spriječiti?« Privukla me u zagrljaj i primijetila sam da je to učinila vrlo snaţno, kao da se boji da ću joj se izmaknuti. Nisam se izmaknula. Nitko me


tijekom protekle godine nije zagrlio, nitko nakon Georgieja. Nitko me nije doticao. *** Tri jahačice s najboljim rezultatima — ja, Jettie i Leona — nastupale smo u finalu. Nastupala sam prva, što nitko nije volio, ali bilo mi je drago. Morale smo biti brze. Znala sam da se pravo natjecanje odvija izmeĎu mene i Leone. Oduvijek sam znala da će biti tako. Kralj je bio veći, bio je sportski nadaren, ali Naari je bila brţa, kao što je dokazala one davne noći. Osim toga, bila je pametnija. Kralj je bio tup, ništa ga nije zanimalo, a ako Naari uspijem dovoljno potaknuti, ako je uspijem učiniti dovoljno nemirnom, ići će brzo kao one noći i pobijedit ćemo. U ringu za zagrijavanje nisam skidala pogleda s Naarinih ušiju i šetala sam je u sve uţim krugovima, dok se praktički nije vrtjela oko svoje osi. Nisam joj dopuštala da krene u kas — htjela sam uštedjeti što više njezine energije. Nisam gledala prema gospodinu Holmesu, ali znala sam da on promatra mene. Oh, itekako me promatrao. Osjetila sam to. Gospodin Albrecht radoznalo me pogledao dok sam prolazila uz njega, a znala sam i zašto. Trebala sam Naari ugrijavati polako, postupno je uvodeći u kros, no na kraju krajeva, pravila su bila jasna. Sa svojim sam konjem mogla raditi sve što sam htjela. Omotala sam uzde oko ruku, što nikada prije nisam učinila, jedino sam čula da neki ljudi to rade. Bio je to glup potez — ako Naari odbije skok u zadnjem trenutku, svejedno bih pala preko nje, s tim da bih ovako ostala privezana uz nju uzdama. U najboljem bih slučaju slomila obje ruke. No povratila mi se stara neustrašivost, ista neustrašivost koju sam osjećala svaki put prije teške staze. Osjećala sam je i svaki put kada bi me ljudi promatrali. Sada je u publici bio i on i zbog toga sam postala još hrabrija. Smiono sam omotala uzde oko ruku tako čvrsto da mi se koţa zabila u nadlanice. Bila sam odvaţna kada sam začula zviţdaljku gospodina Albrechta i kada sam Naari potjerala u galop. SviĎala mi se sirova moć omotanih uzda. Savila sam laktove i Naari je iznenada usporila, a zatim sam podigla noţne prste i zabila joj mamuze u slabine. Uhvatila sam je u klopku — obuzdala sam svu njezinu snagu izmeĎu svojih nogu i ruku. Nikada dotad nisam osjetila takvu energiju. Nikada se poda mnom ništa tako nije kotrljalo, poput razornoga vala. Kretale smo se prebrzo. Da smo bile na treningu, gospodin Albrecht bi me glasno upozorio da smanjim brzinu napola. Sve su se djevojke u


bijelom pretvorile u izmaglicu koju bi svakih nekoliko metara prekinuo tek šešir nadstojnice. Da sam u gomili htjela raspoznati gospodina Holmesa, ne bih uspjela. Preskočile smo vodenu prepreku i osjetila sam kako Naari mijenja glavnu stranu. Dok se pripremala za preponu pred nama, osjetila sam, znala sam da se razumijemo. Ja sam htjela pobijediti, a ona me se htjela riješiti. Htjela se riješiti te zbunjujuće djevojke sa svojih leĎa, te djevojke koja je izaziva na trk bolnim ubodima u slabine, a zatim je obuzdava strašnim povlačenjem o kutove usta. U ustima je osjetila krv zbog stalnoga pritiska takve igre, jezik joj se pribio uza zube i bilo joj je teško disati. Frknula je od ljutnje i šapnula sam joj: »Dobro je.« Nastavila sam u ritmu njezina lakog galopa: »Dobro je, tako, dobro je«, a kada smo se pribliţile zadnjoj kombinaciji — postavljanje najteţeg skoka na kraju bio je doista prljav trik — zamahnula sam nogama o njezine slabine i pomakla ruke uz njezin vrat tako da je u ustima osjetila olakšanje — um joj se razbistrio i skočila je poput vjetra. Bila je to brzinska runda pa rušenje prepreka nije bilo vaţno, ali morala sam čisto preskočiti tu prepreku. Htjela sam da me gospodin Holmes vidi. Dok smo još letjele preko zadnje prepreke — moţda na jednu ili dvije sekunde — sklopila sam oči i zamislila da sam opet na Sasiju, da skačemo na polju iza naše kuće na Floridi, da jašemo prema velikoj i neistraţenoj divljini. Morala sam na Naari projahati još pet krugova prije nego što je napokon usporila u hod. Iz publike nije dopirao nijedan jedini zvuk. Sve sam savršeno preskočila. Leona je na Kralju prokaskala pokraj mene, ni trzajem oka odajući da me primijetila, no pogled mi je uhvatio gospodin Albrecht, a primijetila sam i da sve djevojke uz ring gledaju mene, a ne Leonu. Udarila sam Naari po vratu i ona se trznula. »Dobro je ohladi«, promrmljao je gospodin Albrecht dok smo prolazile pokraj njega. Kimnula sam glavom. Nastojala sam ne obraćati pozornost na to da svi zure u mene. Mary Abbott stajala je uz ulaz u ring i dok sam prolazila kraj nje, uhvatila je jednu uzdu. »Ne«, bijesno sam je upozorila, »pusti to.« »Kako ste divno jahale«, rekla je pijevnim glasom, »jednostavno


predivno. Dobra cura«, obratila se Naari. »Ne diraj je.« Mary Abbott me pogledala bez iznenaĎenja u pogledu, otpuhnula šiške s lica i promotrila me. »Bude li još jedno doigravanje, kladim se da ćeš i u tome pobijediti. Danas ćeš u svemu pobijediti, ako mene pitaš.« »Ostavi me na miru«, prošaptala sam i potjerala Naari u kas. Usporila sam je tek kada sam izašla iz gomile, pa sam kliznula sa sedla i počela je šetati u krug, opet gledajući Leonu sa sigurne udaljenosti. »Dobro je, dobro je«, mrmljala sam Naari, ali nije reagirala. Samo je pognula glavu gotovo do tla. Pokušala sam obrisati znoj s udubljenja koja sam joj u slabinama načinila mamuzama, ali trzala se i povlačila pred mojim dodirom. Odjednom sam poţalila sve što sam učinila. Baš sve. Učenica prvog razreda kojoj nisam znala ime — moţda Holly? — prošla je pokraj nas i razrogačenih se očiju zagledala u Naari. Kada sam joj pokušala uzvratiti pogled, okrenula je glavu. Naari je zadrhtala kada nas je zapuhnuo povjetarac, neugodno hladan na njezinoj vrućoj koţi. Svuda oko nas tiho su šumile grane i odjednom sam osjetila kako me ispunjava ugodan osjećaj mira, praznine, kako me napušta i zadnji tračak neobuzdane sile koja me bila obuzela. Gladila sam Naari po vratu i ţarko priţeljkivala neku čaroliju koja bi me toga trenutka prenijela u krevet i pokrila poplunom do vrata. Nisam mogla procijeniti kojom se brzinom kreću Leona i Kralj. Bio je tako visok i vitak da se uvijek činilo kao da se kreće sporo, kao da prolazi kroz vodu. Bili su prekrasan par, Leona i Kralj — morala sam im se diviti, sjaj Leoninih tamnoplavih čizama u kontrastu s Kraljevim krznom svakome je morao upasti u oči. Bili su poput plemića kampa Yonahlossee. A uskoro više ovome mjestu neće značiti ništa. Postat će tek davno zaboravljena djevojka i njezin konj. Kralj je i ovaj put kao od šale preskočio zadnju kombinaciju. *** Jettie, Leona i ja kao zadnje smo tri finalistice ušle na teren. Nitko nije znao kakvi su nam rezultati. Tiho sam šaputala Naari, koja je skakutala i izvijala vrat. Leona mi je dobacila prijekoran pogled kada je Naari pokušala preteći Kralja. »Obuzdaj je«, naredila je. S Leonom će sve biti u redu, znala sam to. Dobro je podnosila sve ţivotne nedaće.


»Ne moraš uvijek biti prva, dosta je toga«, odvratila sam joj. Dan se polako penjao na ljestvici najgorih dana koje sam proţivjela, ali kratki bljesak zaprepaštenja na Leoninu licu ipak mi je donio malo zadovoljstva. Potjerala sam Naari pred Kralja. Vidjela sam Henny kako uz vrata terena s nekim uzbuĎeno razgovara, ali sve dok se nije okrenula, nisam razabirala s kim. Bila je to gospoĎa Holmes. Sve je na njoj bilo kraće — kosa, koja je visjela u maloj, labavoj punĎi, suknja, koja se više nije vukla po podu, ali i bluza, koja više nije bila brošem prikopčana uz vrat, nego je otkrivala malo blijede koţe. Zavrtjelo mi se u glavi i nagnula sam se naprijed u sedlu malo prebrzo, kao da ću se onesvijestiti. »Jesi li dobro, Thea?« upitala me gospoĎa Holmes. Pogledala sam je otvorenih usta i nisam mogla sakriti iznenaĎenje. Izgledala je svjeţe, kao da se vratila iz toplica. Sada se dobro vidjelo da je u mladosti bila lijepa. Ne prekrasna, ali lijepa na ţivahan, okretan način. Ţeludac mi se podigao od mučnine. »Da, Thea«, ubacila se Henny, vrlo hladnoga glasa. »Jesi li dobro?« Kimnula sam glavom i prošla pokraj njih, izbjegavajući pogled gospoĎe Holmes i Hennyne napomene. »Thea«, doviknula mi je, »zar si se zaboravila pristojno ponašati?« Nisam se mogla okrenuti. Nisam se mogla suočiti s gospoĎom Holmes. Nisam se mogla ni za što na svijetu pretvarati da mi je draga. Naravno da sam zaboravila. Sve sam zaboravila. Zaboravila sam da će se vratiti, da će ponovno preuzeti svojega supruga i da će nastaviti sa svojim ţivotom ovdje. No ipak, dok sam ulazila u ring, i dalje sam htjela pobijediti. Sve smo okrenule konje prema gospodinu Albrechtu i Rachel, koja je bila odabrana da našoj grupi dodjeljuje vijence. Nasmiješila mi se i primijetila sam da joj je lice prekriveno pjegicama od sunca. Nje mjesec dana nije bilo, ali kada si ravnateljeva kći, imaš neke povlastice. Gospodin Albrecht obavio joj je ruku oko ramena, kao da je štiti. Svi su je u školi i dalje voljeli. Obrazi su joj bili ruţičasti i izgledala je radosno, prepuna nade. Naravno da je bila radosna, naravno da je bila prepuna nade. Roditelji su joj ponovno bili zajedno i obitelj opet na okupu. Vidjela sam kako Molly u prvome redu uzbuĎeno razgovara s nekom drugom učenicom prvoga razreda. Sve su mi učenice prvoga razreda izgledale kao ţdrebice


— raskuštrane kose i dugih, tankih nogu. Činilo se kao da ne znaju kamo bi s rukama i nogama u hodu, kao da ih ne znaju kontrolirati sada, kada su tako naglo i tako mnogo narasle. »Za nekoliko trenutaka«, oglasio se gospodin Albrecht i svi su u gomili zašutjeli, »imat ćemo rezultate.« Jettie si je nešto grozničavo mrmljala u bradu, pa sam se okrenula i pogledala je. »Stalno zuriš«, rekla je kada me primijetila, a to mi je i Henny jedanput rekla. Nisam joj ništa uzvratila. Samo sam sklopila oči pred svim tim ljudima. Kada sam ih opet otvorila, pred njima mi se ukazala gomila lica i sva su piljila u mene, ozbiljna i tiha. Svima nam je to tako mnogo značilo. Vidjela sam da Martha tiho vijeća s Henny, da nas Alice Hunt pozorno promatra, a Molly grize nokat. Ni o jednoj od njih nisam znala gotovo ništa, osim o Sissy. Moţda sam još jedino o Evi znala dovoljno da bih je nazvala prijateljicom. Rachel me pogledala, a onda brzo skrenula pogled — u tom sam kratkom trenutku znala da sam pobijedila. »Ovo se još nikada nije dogodilo«, progovorio je gospodin Albrecht pred nama, obraćajući se publici. Izgledao je kao bilo koji drugi muškarac, jedino po čemu se isticao bio je iskrivljen engleski kojim je govorio. »Nikada još nismo nagradu dodijelili novoj učenici.« Zastao je. Vidjela sam da Henny nešto šapće gospoĎi Holmes i da ova odmahuje glavom. Svi su sada znali da sam ja pobijedila. Mary Abbott blistala je od sreće, a Katherine Hayes pozorno me promatrala. Gledala sam gospoĎu Holmes zato da ne bih gledala njezina muţa, za kojega sam znala da stoji negdje u gomili s Deccom u rukama. I gospoĎa Holmes je gledala mene, potpuno mirnoga izraza lica. »Jahanje je«, nastavio je gospodin Albrecht, »ako to mogu tako kazati, pravo partnerstvo izmeĎu čovjeka i ţivotinje, zdruţeni napor ljudskoga uma i čiste konjske snage.« »Hajde, daj već jednom«, tiho je promrmljala Leona. »I u jahačkom je ringu sve dopušteno, u jahačkome ringu nema favorita, ondje su jedino vaţni vještina i brzina, točno tim redoslijedom. Djevojke, ovdje se krije lekcija koja će vam dobro doći u ţivotu: dajte sve od sebe u svemu što činite i ako to napravite, čeka vas velika nagrada.«


Od Rachel je prvo uzeo najjednostavniji vijenac, ostavivši ostale da joj vise oko ruke u urednome nizu. Pričvrstio je taj vijenac oko vrata Jettiena konja, koji je spljoštio uši i iskesio zube. Potom je postavio vijenac oko Kraljeva vrata, dok je ovaj strpljivo stajao, čekajući da gospodin Albrecht učvrsti kopču. »I naša pobjednica danas, Theodora Atwell iz Emathle na Floridi, koja nas je sve zadivila svojom spretnošću i hrabrošću.« Gospodin Holmes ušao je u ring, prošavši pokraj svoje supruge i Henny koje je pozdravio naklonom glave. Uštinuo je Rachel za obraz nakon što joj je s ruke uzeo vijenac, a ona se zarumenjela od neugodnosti i okrenula glavu. Grlo mi je stegnula panika. Nisam ţeljela da mi prilazi tako blizu, no ipak mi je prilazio, toliko blizu da sam mu vidjela razdjeljak u kosi. Još jedna tradicija kampa Yonahlossee. »Thea«, promrmljao je. »Bravo.« Bojaţljivo je potapšao Naari kao što to čine samo ljudi koji ne poznaju konje, a zatim joj je učvrstio vijenac oko vrata. Bio je načinjen od prvih pupoljaka forzicije i puzajućeg plamenca, koji su se savršeno slagali u predivan ukras. Tko bi se nadao da će se te dvije vrste cvijeća — jedna napadna, a druga njeţna — tako dobro nadopunjavati? GospoĎa Holmes, eto tko. Vratila se upravo na vrijeme da se pozabavi vrtom. Sada se bavila Deccom, svojom prelijepom, tamnokosom Deccom. GospoĎa Holmes nije zasluţila ono što sam joj učinila. King je odjednom uzmaknuo prestrašen vijencima i Leona mu je zarila mamuze u slabine. Gospodin Holmes brzo se s Rachel odmaknuo prema rubu ringa. Usta su mi bila vrlo suha. Kaţnjavala sam se time što nisam pila vodu, bila je to najbolja kazna koje sam se u tom trenutku mogla sjetiti. »U redu je, Kralju«, rekao je Albrecht, a Kraljeve su se uši naćulile prema njemu. Bilo mi ga je ţao. Gazdarica mu je odjednom postala okrutna zbog gubitka koji on nije mogao razumjeti. Coknula sam jezikom i Kralj je okrenuo glavu prema meni, očito traţeći utjehu, a izraz na Leoninu licu prvi je put otkad sam je poznavala postao sasvim jasan. Nisam trebala pobijediti. Znala sam da je sada sve gotovo. U teoriji se takve stvari dogaĎaju postupno. Ljudi neke stvari shvaćaju polako i bolno. No ja sam u samo jednoj sekundi shvatila da mi Leona ţeli nauditi na bilo koji mogući način. Stala sam na put jednoj


jedinoj stvari do kojoj joj je bilo stalo. Upropastila sam joj zadnju priliku. Da sam pak ja imala drugu priliku, i opet bih je nastojala pobijediti. Radije bih bila umrla nego izgubila. Jahanje mi je išlo tako dobro zato što sam bila neustrašiva. Ljudi su se uvijek divili mojoj spremnosti da preskačem prepreke koje su bile previsoke i preširoke za tako malenu djevojčicu. Stoga sam, oblizujući ispucane usnice, pogledom traţila gospodina Holmesa. Stajao je uz rub ringa, drţeći Rachel za ruku. Svi su gledali Leonu, koja im je privukla pozornost zato što je poticala Kralja na divlje ponašanje. No gospodin Holmes gledao je mene. Znala sam da će me gledati. Kada su nam se pogledi susreli, tuţno je odmahnuo glavom i da sam si u tom trenutku mogla zabiti noţ u srce, bila bih ga zabila. No čekala sam — mirno sam sjedila na konju poput prave i dobre, poslušne djevojke te čekala da prvo Jettie, a zatim Leona objašu svoj počasni krug, a onda sam i ja pojahala, praćena gromoglasnim pljeskom koji mi je zvučao kao upozorenje. Pričekala sam da me fotograf uslika, da gospodin Holmes sa svojom obitelji nestane u šumi i da mi stotina djevojaka čestita, opraštajući mi ruţan način na koji sam jahala. »Kako je lijepa«, govorile su i gladile Naari po vratu, jedna za drugom. Potom sam povela Naari izvan ringa, prošla pokraj konjušnice i pošla uzbrdo, u planinu putem koji je nekoliko milja vijugao kroz šumu, a zatim izlazio na čistinu. Bio je to jedini put koji se nije vraćao natrag do konjušnice, a pričali su da vodi skroz do Ashevillea preko stare rudarske ceste. Pustila sam Naari da vodi i odvezala joj vijenac s vrata. Forzicija se ionako već bila savila, a plamenac je bio zgnječen. Bacila sam ga negdje usput, u šumu. Preokrutno sam jahala konja toga dana u ringu i nisam zbog toga ţalila. Jahala sam preokrutno na tom natjecanju, ali pobijedila sam. Došla sam do prve čistine i sišla sa sedla. Zrak je bio tako oštar i čist da mi je pri dubokim udisajima štipao grlo. Naari je oslonila njušku o moj dlan, što je za nju bila neobično njeţna gesta. Znala sam da ta njeţnost potječe zbog iscrpljenosti i nesigurnosti — nije poznavala okoliš u kojem smo se našle — no svejedno sam joj bila zahvalna na tome. Poloţila sam joj dlan na čelo i prstom napravila krug oko njezina oka. Bila sam neustrašiva. Bila je to osobina koja me dobro sluţila u jahačkom ringu, a loše u ţivotu.


Odabrala sam jednu haljinu iz Sissyna ormara, sašivenu od svile i satena koji su upravo te sezone bili u modi. Majka joj je baš bila poslala nove haljine i Sissy je bilo neugodno zbog sve te raskoši. Nije se trebala osjećati loše. Zbog nove bi joj haljine zavidjeli, ali ne bi je prezirali. Nova je haljina značila da je na sigurnom. Neće je poslati kući iz škole kao Leonu. Haljina koju sam odabrala bila je svečana, dosezala mi je do gleţnjeva. »Ţeliš li ogrlicu?« upitala me Eva. »Mislim da ne«, odgovorila sam promatrajući se u zrcalu koje je bilo premaleno da bih se u njemu ogledala od glave do pete. Kosa mi je bila prljava, nisam je bila oprala dulje od tjedan dana, ali izgledala je teško, bujno i kestenjasto. Odstupila sam korak od ogledala i pogledala ostatak tijela. Crveni mi se saten priljubljivao uz bokove — majka bi to smatrala nepriličnim — a u prsima mi je haljina bila pomalo uska, pritiskala mi je grudi. Nisam bila sigurna izgleda li mi to čudno ili privlačno. Naramenice su bile sašivene tako da su se ukoso spuštale s ramena i nisam se mogla otarasiti osjećaja da padaju. Ponovno sam stavila majčine naušnice. Prvi sam put nosila nakit koji je bio na razini nakita drugih djevojaka. Otišla sam iz kolibe prije ostalih. Druge su djevojke još nanosile diskretnu šminku za koju su se nadale da je gospoĎa Holmes neće primijetiti. Malo rumenila i pudera, svijetli ruţevi i slično. Ja se nisam htjela šminkati, a osim toga, izbjegavala sam Sissy. Imala sam sreće pa sam uspjela neopaţeno izaći iz kolibe te sam plutala na tom osjećaju dok sam hodala po Trgu, utapajući se u gomili djevojaka koje su pošle prema Dvorcu. Bilo je sedam sati navečer i sumrak, pa smo sve u polumraku izgledale nekako mekše. Holmesovi su stajali na ulazu ukrašenom plavim i ţutim trakama, ali bila sam potpuno mirna. Djevojčice su takoĎer bile ondje, nagurane oko oca. Obuzimala me silna tuga koja nije imala nikakve veze s njim. U Holmesovima sam vidjela obitelj koja je nastupala jedinstveno, čak i uz sve svoje tajne podjele i patnje. Odjednom sam osjetila silnu čeţnju za svojim bratom blizancem, umalo sam zaplakala od ljubomore, no onda sam se sabrala, pa sam zagladila kosu i opipala te nesretne naramenice. Kako će izgledati naš ponovni susret? Hoće li mu biti drago što me vidi? Takvo mi se što činilo nemogućim. »Evo i naše pobjednice«, na vratima me pozdravila gospoĎa Holmes.


Suprug joj je stajao iza leĎa pa nije mogla vidjeti kako mi napadno izbjegava pogled. »Hvala vam«, rekla sam, iako mi nije baš izravno čestitala. Pogledala sam djevojčice — sve su me gledale, posebice Rachel. »Je li vam drago što ste se vratile?« glas mi je bio iznenaĎujuće miran. »Je li vam drago što ste opet s ocem?« Sve su kimnule glavom. »Ali bilo nam je zabavno s djedom i bakom«, rekla je Sarabeth. »Jako zabavno«, dodala je Rachel. »Sve su se odlično zabavile«, rekla je gospoĎa Holmes, »a ja sam se susrela s mnogo bivših polaznica Yonahlosseeja.« Nasmiješila se. »Toliko vas je diljem Juga!« Nekoliko sam trenutaka razmišljala na koga to misli kada govori vas, ali onda sam shvatila. Naravno. I ja sam sada bila polaznica Yonahlosseeja. Susret s Holmesovima nije mi bio tako teţak kao što sam mislila da će biti. Prizor njihova zajedništva čak me i ispunio olakšanjem. Nisam razorila tu obitelj. »No dobro«, rekla sam i okrenula se da vidim dolazi li za mnom još koja djevojka, a zapravo sam silno ţeljela skrenuti pogled s gospodina Holmesa, koji me hladno ignorirao. Molly i Henny upravo su stigle do dna stubišta. Molly je brbljala, a Henny samo napola obraćala pozornost na nju. Okrenula sam se natrag prema Holmesovima, poklonila se i prošla kroz ulazna vrata, koja su mi otvorile Docey i Emmy. Prvi sam ih put vidjela zajedno i sada sam primijetila da meĎu njima ipak postoji sličnost — nešto u načinu drţanja, u načinu na koji im se glava stapala s vratom i u načinu kojim su brzo gestikulirale. Docey mi se nasmiješila, a Emmy se pravila da me ne primjećuje. Blagovaonica je izgledala prekrasno — cvijeće s terena premješteno je ovamo i vidjelo se da je gospoĎa Holmes, iako je kod kuće bila tek jedan dan, već uspjela štošta organizirati i štošta vratiti na pravo mjesto. Mladići su i ovaj put stajali na drugome kraju prostorije, odjeveni u odijela i s raznobojnim leptir-mašnama oko vrata, pa sam zbog njihove nazočnosti odjednom postala vrlo svjesna duljine i ozbiljnosti svoje haljine. Sve su druge djevojke odjenule kraće, šire haljine, čak je i Sissy podigla obrve kada sam odabrala baš ovu, ali ipak sam je odjenula. Zašto? Zašto sam htjela da me svi gledaju? Osjećala sam njihove poglede dok sam


prelazila preko plesnog podija, u mene je bilo upereno barem stotinu očiju, no osjećaj nije bio sasvim neugodan. Zamislila sam da meĎu momcima stoji Sam, da čeka na ples s djevojkom i u tom sam trenutku shvatila da su i njega roditelji trebali poslati od kuće. Zar nisu shvaćali koliko su nepošteni kada mene puštaju da odem u svijet, a njega ne? Bili su u zabludi, točno kako je Sam i napisao. Sissy je kroz vrata ušla s Evom i odmah brzo pogledala prema momcima. Poţeljela sam da nije tako prozirna, da toliko ne pokazuje osjećaje, barem ne večeras. »Je li sve u redu?« došla je do mene i upitala. Prepoznala sam njezine naušnice. Bile su to one iste naušnice s rubinima koje sam pronašla dok sam njuškala po kolibi prije gotovo godinu dana. Kako vrijeme leti. Kimnula sam glavom i zagrizla sićušnu torticu od šumskog voća, tek ispečenu. Jezikom mi se rastopio maslac. Oglasila se i glazba i počeli su nam prilaziti momci. Stajale smo i čekale, Sissy me pozorno promatrala, a ja sam se pretvarala da to ne zamjećujem. Zašto misli da tako lako mogu prenijeti osjećaje na nekoga drugoga? U tom se trenutku, kao da sam ga prizvala, preda mnom stvorio David, visok i zgodan, baš kao i zadnji put. »Thea? Evo, opet se susrećemo.« »Davide«, pozdravila sam ga. Bio je vrsta momka koji nije prihvaćao odbijanje. »Znači, i ti si ovdje.« Bila je to vrlo glupa rečenica. Sigurno sam mogla smisliti nešto bolje. »Da, ovdje sam.« Odveo me do plesnog podija, uzeo moju ruku u svoju i drugu mi poloţio na leĎa. Bio je niţi od gospodina Holmesa. Primijetila sam Katherine Hayes — odjenula je ţarko crvenu haljinu i usnice premazala ruţem iste boje. Bio je to hrabar potez, ali Katherine je uvijek bila hrabra. David nije govorio ništa, samo je plesao i vodio me po plesnome podiju, a kada je pjesma završila i nakon nje počela druga, upitao me: »SviĎa li ti se ova pjesma?« »Nije loša«, odgovorila sam. Okrenuo je glavu i već sam pomislila da sam se moţda prehladno izrazila, ali onda sam osjetila da mi prstima prelazi preko leĎa. »I, kakva ti je bila ova godina u školi?« upitao je. »Hajdemo samo plesati«, kazala sam i nasmiješila se da bih ublaţila


svoje riječi. Privukao me bliţe k sebi i bila bih mu najradije poloţila glavu na rame, smanjila i tu malu udaljenost izmeĎu nas. Naposljetku sam to i učinila. Poloţila sam glavu na rame tog neznanog dječaka i dopustila mu da me vodi po blagovaonici Dvorca, po mjestu na kojemu sam pojela stotine obroka, izrekla stotine molitvi. Nisam se bojala da će nas uhvatiti, ne ovaj put. Bili smo okruţeni desecima drugih parova, nije bilo opasnosti. Blago je mirisao po kolonjskoj vodi. Kada je pjesma završila, još me neko vrijeme drţao za ruku, kao da mi ne ţeli dopustiti da odem. Nasmiješila sam mu se kao da se ispričavam, a zatim se okrenula prema mjestu na kojemu sam zadnji put vidjela gospodina Holmesa. No umjesto njega, ondje je stajala gospoĎa Holmes. Zurila je u mene i u pogledu joj nije bilo ni traga naklonosti. Morala sam skrenuti pogled jer ona ga očito nije ţeljela skrenuti. Uhvatila sam Davida za rukav sakoa. »Još jedan ples?« upitala sam i to ga je iznenadilo. Bacila sam se na ples te večeri, samo jednom načinivši stanku i otišavši s Davidom, Booneom i Sissy u udaljeni kutak, gdje smo pijuckali viski iz pljoske. Sissy je popila samo jedan gutljaj, ja sam popila onoliko koliko sam mogla podnijeti. Nakon viskija sam se osjećala sjajno, osjećala sam se kao dobra djevojka s divnim, rumenim usnicama. Osjećala sam da me David promatra dok naginjem pljosku prema usnicama i bilo mi je drago što sam odjenula Sissynu svečanu haljinu. Leone nije bilo na plesu. Traţila sam ju i da je bila ondje, sigurno bih je zamijetila. I moţda je to bilo zbog viskija, ali te sam se večeri osjećala dovoljno smjelo da zaboravim na nju, da je potpuno prognam iz misli. Moţda sam ionako tek bila umislila njezinu prijetnju. Sigurno nije znala ništa, a da i jest, bi li doista supruzi gospodina Holmesa došla s glasinama o meni i njemu? Morala bi imati dokaze. »Što to radiš?« prošaptala mi je Sissy dok smo zamjenjivale plesne partnere, ali nestašno se smiješila dok me to pitala. »Ništa«, odgovorila sam joj. Pala sam u Booneov zagrljaj, a on me povukao dalje od Sissy. I Boone i ja bili smo pripiti i izbliza mi je izgledao zapanjujuće, posebice njegova kuštrava, crvena kosa. No još čudnija od kose bila je njegova koţa, blijeda i prozirna kao što to često biva na crvenokosima. Oko svakoga su mu se oka ispreplitale tanke zelene ţilice. »Dobro se zabavljaš?«


»Da«, odgovorio je i zavrtio me. Lijepo je plesao. »Sissy je uhvatila baš dobroga momka.« Nasmiješio se. »Je li? Zanimljivo, ja sam baš razmišljao o tome kako sam ja uhvatio dobru djevojku.« Osjećala sam se neobično — bila sam mu dovoljno blizu da sam mogla namirisati kremu kojom je mazao kosu, ali sam znala da je taj zagrljaj sasvim platonski. Smiješio se bezizraţajnim smiješkom koji je očito namijenio djevojkama koje nisu Sissy, a ja sam mu promotrila kremaste hlače, dovoljno tanke da sam točno vidjela na kojim se mjestima guţvaju pa sam se zapitala tko ga odijeva. Kupuje li mu majka odjeću kada ode u posjet kući? Odvodi li ga krojačici, čeka dok ga ova izmjeri, a zatim pomno bira tkanine? Misli li da ga dobrim odijevanjem priprema za odlazak u svijet? »Voliš li je?« Ozareno se nasmiješio i nabori oko očiju su mu se udvostručili. »Da«, odgovorio je, a zatim zastao. »Je li sve u redu, Thea?« Izgledao je zabrinuto. »Mislim, to je prilično čudno pitanje.« Obrazi su mi se zaţarili. Boone je bio tako dobar da me srce boljelo od njegove dobrote. Zagledao se na drugi kraj plesnoga podija, a kada sam se okrenula u pravcu u kojemu je gledao, shvatila sam da promatra gospodina Holmesa. Zajedno je s gospoĎom Holmes rezao krišku velike torte ukrašene ušećerenim laticama ruţe. Prebacila je krišku s lopatice na tanjur, a on je već pripremio drugi tanjur. Boone je pogled s njega svratio na mene, a ja sam pognula glavu. »Bit će sve u redu«, tiho mi je rekao, a ja mu ništa nisam odgovorila, samo sam mu dopustila da me obgrli u prijateljski, nevini zagrljaj. Vratio me Davidu pa sam plesala s njim sve dok ples nije završio. Orkestar je svirao neku polaganu pjesmu melankolične melodije, David mi je govorio da mu se sviĎam, a ja sam preko njegova ramena promatrala druge parove. Boone je Sissy pribio u kut i iznenadilo me da su tako hrabri. Sissy je moţda bila pijanija nego što sam mislila jer inače ne bi tako nesmotreno odbacila sve manire. No moţda je to bio učinak Yonahlosseeja, moţda su svi ovdje nesmotreno odbacivali manire. Osjetila sam da me gospodin Holmes promatra i prije nego što sam


se okrenula i pogledala ga. Stajao je u jedinom kutu prostorije koji još nisam promotrila. Pogledala sam ga samo zato da bih provjerila ima li na licu izraz koji sam zamišljala i stoji li nehajno kako sam zamišljala, no kad sam se okrenula i ugledala ga, skrenuo je pogled i otišao iz blagovaonice. To me povrijedilo. Pjesma još nije bila završila, ali promrmljala sam Davidu nešto o tome da moram skupiti svoje stvari. Drţao me za vrhove prstiju, stoga sam ih povukla, moţda snaţnije nego što sam namjeravala, pa mu se izraz lica sledio. »Zašto me vučeš za nos?« upitao me glasno i u tom sam trenutku shvatila da je i ljut i pijan. Htjela sam mu se ispričati, ali onda mi je s usnica sišlo nešto potpuno drugačije. »Ti si samo budalasti dječak«, rekla sam i Davidovo se lice snuţdilo. Doista je izgledao kao budalasti dječak, ali nisam se sada mogla brinuti još i za njega. Poţurila sam što dalje od njega i shvatila da nemam nikakvih stvari koje moram skupiti, da nema ničega što me zadrţava na plesu, ništa zbog čega ne bih mogla izaći van, gdje me moţda čeka gospodin Holmes. Ili me ne čeka. Još gore. Prostorija je u tom trenutku već izgledala grozno — stol sa zakuskom bio je preplavljen prljavim tanjurima i čašama, a na stalku su još stajali tek neuredni ostaci torte. Docey je čistila, njišući se u ritmu tuţne pjesme. »Zbogom, Docey«, rekla sam jer nisam znala što bih joj drugo rekla, ali i zato što sam se osjećala glupo i neugodno. Nasmiješila mi se i mahnula mi s čeznutljivim izrazom na licu. Pojurila sam niza stube i bila bih već otišla, no onda me zazvao gospodin Holmes. Bilo mi je, naravno, jasno da je gospoĎa Holmes otišla s plesa. Povukao me u sjenu, podalje od svjetla koje je dopiralo s plinske svjetiljke. »Što hoćeš?« Moja ga je reakcija iznenadila, ali brzo se sabrao te se postavio kao da će odrţati kakav govor. »Jesi li se večeras dobro zabavila?« Bio je to Henry Holmes kakav je nastupao u javnosti, ne Henry Holmes kojega sam voljela. Kravata mu je bila uredno svezana i kosa uredno začešljana. Primijetila sam da je i podšišan, i od svega što se dogodilo toga dana, to mi je bilo najgore. Prizor njegove uredno začešljane i podšišane kose, za koju sam točno znala tko ju je uredio. Znala sam i da će proći još mjeseci prije nego što mu šiške


ponovno počnu padati u oči. »A što ti misliš, jesam li se dobro zabavila?« Odmahnuo je glavom. »Nisi.« Zatim je zastao i oslonio se rukom na drvenu ploču za leĎima, pa je sada stajao u iskrivljenom poloţaju. Ţudjela sam za njim, ali znala sam da ga više nikada neću imati. Zaustio je da nešto kaţe, ali odmah sam ga zaustavila. »Nema se tu što reći«, rekla sam, »doista nema.« Nasmiješio se. »Mnogo ti toga ţelim reći, Thea. Previše.« »Nemojmo onda reći ništa«, rekla sam i zagledala se u svoje ruke. Još su bile crvene od današnjeg jahačkog natjecanja. Trebala sam nositi rukavice, ali kroz njih sam slabije osjećala uzde. »Odlazim odavde«, rekla sam. »Sada i moram.« »Ne, ne moraš…« »Ne«, prekinula sam ga i upravo u tom trenutku iz Dvorca je izašla gospoĎica Brooks. Odmah nas je spazila. Gospodin Holmes joj je domahnuo, ona nas je radoznalo odmjerila i ja sam se zapitala znaju li svi u školi za nas ili je takvo što osobama poput gospoĎice Brooks nezamislivo. Kada je nestala s Trga, ponovno sam se okrenula prema gospodinu Holmesu. »Bio si u pravu«, rekla sam mu. »Zavoljela sam ovo mjesto. Sada ga volim. Prekrasno je.« »Onda ostani, Thea. Neka ti i dalje bude prekrasno. Nemoj se kaţnjavati odlaskom.« »Ne kaţnjavam se. Mislim da sam dovoljno kaţnjena. Bila mi je kazna kada su me poslali ovamo, ali to na kraju nije tako ispalo, zar ne? Ovamo sam stigla pod strašnim okolnostima, a sada odlazim pod dobrima.« »Doista?« »Da«, rekla sam i silno sam ga ţeljela dodirnuti, ali znala sam da ne smijem, pa sam zato samo još jedanput ponovila svoj odgovor, nastojeći zvučati suosjećajno, tako da zapamti da mi je pomogao: »Da.« »A kamo ćeš otići?« »Kući«, odgovorila sam, »kući.«


21. Kada sam se vratila sa zabave, ostale su djevojke u kolibi Augusta još bile budne, u raznim fazama pripreme za počinak. Sissy nije bilo, te se večeri odlučila ponašati neustrašivo. Zavukla sam se pod pokrivače još uvijek u posuĎenoj haljini. Mary Abbott me promatrala, ali nitko drugi nije primijetio. »Jesi li se dobro zabavila?« Kimnula sam glavom. Oči su mi bile zatvorene, ali pitanje je zvučalo kao da je došlo iz Evine glave koja visi s gornjega kreveta. »Jesi li se ti dobro zabavila?« upitala sam je. »Jesam…«, odgovorila je i zamislila se. Mislila sam da je time razgovor završio, ali onda se ponovno oglasila: »Kada odemo odavde, najviše će mi nedostajati plesovi.« »Mislim da ćeš se još naplesati po raznim plesovima u ţivotu.« »Ali neće biti kao ovi.« Što moţe biti i dobro i loše, pomislila sam. »Ne, neće biti kao ovi«, rekla sam. »Takva si sanjalica, Eva. Uvijek sanjaš o nekom drugom mjestu.« Nisam baš to ţeljela reći, ali nisam mogla jasnije izraziti ono što osjećam. »Uvijek ćeš biti ovakva.« »Kakva?« upitala je Mary Abbott. »Mlada i lijepa«, rekla sam, a Eva se nasmijala. Svidjelo joj je što sam to rekla. »Mlada i savršena.« Nakon što su sve djevojke zaspale, otišla sam u Sissyn krevet i tamo leţala kojih sat vremena. Naravno da nikoga nisam zavarala time. Vjerojatno sam zaspala jer sam odjednom otvorila oči i iznenadila se, a onda s olakšanjem utonula u tamu. Teškim sam korakom otišla na drugi kraj sobe, nalila punu čašu vode, popila je i nalila još jednu. Netom prije gašenja svjetala Mary Abbott upitala je gdje je Sissy i trebamo li dojaviti kućnoj nadzornici da je nema. Eva se nasmijala i rekla joj neka se ne zabrinjava. Nakratko sam se razljutila. Nakon svih mjera opreza ispalo je da sam ja opreznija od Sissy. Bespotrebno se izlagala opasnosti. ***


Sljedećeg sam jutra u Dvorac stigla taman na završetak molitve i probila se kroz gomilu djevojaka koje su pošle na nastavu. Kako sam prolazila uz njih, djevojke su se razmicale kao da sam zmija, a one konji. Katherine Hayes i jedna djevojka iz Atlante meĎusobno su si nešto došaptavale i dok sam prolazila onuda, Katherine je podigla obrve na samo sebi svojstven način. Jedino me Leona, koja je stajala sama na rubu gomile, bezizraţajno promatrala. Nešto u načinu na koji se drţala dalo mi je nadu — moţda ipak sve ovo umišljam. Osjetila sam da me netko prima za ruku. Rachel. »Zdravo«, prošaptala je i stisnula me za ruku. »Hoćeš li nas opet podučavati?« Zagrlila sam je i poljubila je u čelo. »Nedostajala si mi.« Rachel mi se zbunjeno nasmiješila, a ja sam joj rekla da ćemo se još dogovoriti za podučavanje. Otišla je, a zatim sam spazila da me s pulta promatra gospodin Holmes. Njegov je pogled bio tuţan i odjednom su sve djevojke i njihove oči nestale. Nikada više neću biti nasamo s njim. Osjetila sam da netko stoji pokraj mene. Sissy. Pratila je moj pogled, vidjela što gledam, a zatim pogledala mene. »Hajde«, rekla mi je. »Idemo na nastavu.« Kasnije tog poslijepodneva Sissy je bila posebno vesela i nije mi bilo teško pogoditi zašto. »Boone i ja smo se zaručili«, rekla mi je dok smo šetale i dok sam rukom zaklanjala oči od sunca. »Zaručili smo se u tajnosti.« Stisnula sam joj ruku. »To je divno. Ţelim ti svu sreću ovoga svijeta.« Doista sam joj to ţeljela. Sissyne su sjajne oči bile dokaz nečega. Oko nas je bilo samo nekoliko djevojaka, ali shvatila sam da nisam to umislila. Sissy ništa nije primjećivala — valjda je bila zaslijepljena ljubavlju — ali sve su zurile u mene. Pokušavala sam ne obraćati pozornost, ali to nije bilo moguće. Kada sam mahnula Molly, pobjegla je od mene poput uplašenog miša. Skoro sam prasnula u smijeh — nisam mogla vjerovati da se itko boji mene. »Ljudi me gledaju«, rekla sam Sissy. »Stvarno?« Osvrnula se po Trgu. »Mislim da ne gledaju. Moţda im je samo drago što te vide.« No glas joj je bio neobičan. Očito je lagala.


Kada smo se već sasvim pribliţile konjušnici, spazile smo Gates, koja je svojega lijepog kestenjastog konja vodila prema terenu. »Gates«, zazvala ju je Sissy i ova se okrenula. Kada nas je vidjela, lice joj se zategnulo i izgledala je kao da ju je nešto pogodilo ili kao da je ugledala sablast. I njezin nas je konj pozorno promotrio, ušiju ušiljenih naprijed. »Zdravo«, doviknula nam je treperava glasa. Konj joj je puhnuo u rame i Gates se nasmiješila pa pošla dalje. No Sissy se ponovno oglasila. »Čekaj«, poviknula je. »Hej, čekaj!« »Sissy«, bijesno sam prošaptala. Sada su nas gledale i druge djevojke. Vidjela sam da nas Henny pozorno odmjerava glave nagnute u stranu, a Jettie stoji uz nju, kao i uvijek. Nekoliko sam ih sekundi promatrala i onda shvatila da Jettie voli Henny. No zatim sam pojurila za Sissy, koja je marširala prema Gates. »Ţeliš li mi nešto reći, Gates?« pitala je čeličnim glasom. »Postoji li neki razlog za ovo ignoriranje?« Gates je odmahnula glavom i u tom mi ju je trenutku bilo ţao. Nije ignorirala Sissy, ignorirala je mene. Gates je bila dobra djevojka. Zastala je, nogom udarila komadić zemlje i izgledala je kao da će zaplakati. Pogladila sam komadić grive njezina konja koji se spuštao prema očima, a on me pogledao sa strepnjom. »U redu je«, promrmljala sam. Zatim sam rekla Sissy: »Ne ignorira tebe. Ostavi je na miru.« Potom sam joj došapnula: »Ignorira mene.« »Ali mi bismo trebale stajati jedna uz drugu!« bijesno je viknula Sissy i u tom mi je trenutku bilo drago što sam došla u taj kamp. Bilo mi je drago što sam provela neko vrijeme zatočena u tom internatu ako je to bila cijena toga da upoznam Sissy. Pogledala sam Gates i vidjela ono što je Sissy vidjela — djevojku bez kičme. »Poznajem te otkad ti je bilo dvanaest godina, Gates Weeks! Trebala bi se stidjeti.« Primijetila sam da nam se pribliţava gospodin Albrecht, pa sam povukla Sissy u stranu. Umalo smo se zabile u Alice Hunt i njezina konja, ali čak se i ona pravila da nas ne vidi. »Sissy«, rekla sam joj nakon što sam je odvukla u Naarin odjeljak i nakon što je ondje nekoliko minuta šuteći razmišljala. Raščešljavala sam


čvorove u Naarinu repu samo zato da bih se nečim bavila. Što god se dogodilo, uvijek je bilo čvorova u konjskome repu. »Ja ću otići odavde, ali ti ostaješ. Nemoj se sada zbog mene sa svima posvaĎati.« »Ne moţeš otići«, rekla je. »A i zašto ţeliš otići?« »Vrijeme je.« Izgledala je kao da će se rasplakati, ali kada je progovorila, bila je bijesna. »Nije to tako jednostavno. Ne moţeš se samo tako pokupiti i otići.« »Smislit ću već nešto«, rekla sam. »Da barem nikada nisi upoznala gospodina Holmesa«, nastavila je, »i da barem gospoĎa Holmes nikada nije otišla na put. Mrzim ga«, rekla je i pogledala me zaţarenih obraza. »Znam da ga ti ne mrziš, ali zato ga ja mrzim za nas obje, dvostruko više!« »On je…«, zaustila sam, ali Sissy je odmahnula glavom. »Molim te, nemoj«, rekla je, »uvijek ću ga mrziti. To što je učinio je pogrešno. Potpuno pogrešno. Mogla si voljeti nekoga drugoga.« Promatrala sam je nekoliko trenutaka, moju dragu i dobru prijateljicu, smeĎe kose zataknute iza ušiju, grimiznih obraza i naborana čela od srdţbe. Htjela je reći da sam mogla voljeti Davida, da sam mogla biti poput nje. »Voljela sam drugoga momka prije nego što sam došla ovamo.« »Znam to«, nestrpljivo je rekla. Ali nije znala. Nikada joj nisam rekla da imam bratića. »Ne znaš da je taj momak bio moj bratić. I to ne bratić kojega nikada nisam upoznala, ne bratić u trećem koljenu iz druge drţave«, brzo sam joj govorila jer sam morala reći sve odjednom ili ne bih rekla ništa. »Bio mi je kao brat.« Sissy nije ništa govorila, samo me promatrala pa sam nastavila, napola iz straha, a napola iz olakšanja jer je osjećaj da nekome napokon sve govorim bio tako dobar da sam se, dok sam joj govorila, sjetila kako pričanje ima svoju moć i da donosi osjećaj osloboĎenja koji već tako dugo nisam iskusila. Kada sam bila još sasvim mala, od upale mi je uha puknuo bubnjić, a iako su gnoj i krv koji su mi se slijevali niz vrat prestravili Sama te je otrčao po majku, sjećam se da sam osjećala golemo olakšanje od boli koja mi se prikrala tako postupno da nisam bila ni svjesna da me boli uho.


Sada sam se osjećala isto tako, samo što je sve curilo iz mojega srca. »Moj je brat saznao.« »Sam«, tiho je rekla Sissy. »Da, Sam. Moj mu je bratić rekao. Potukli su se. Bila je to strašna tučnjava«, glas mi se slomio. »Zbog toga su me poslali ovamo.« »Jesu li i Sama nekamo poslali?« Kada joj nisam odgovorila, podigla mi je bradu prstom, baš kao što je to nekada činila majka. Odmahnula sam glavom. »Ja nisam dobra djevojka.« »Dobra djevojka«, rekla je tihim, hrapavim glasom. »Što je to uopće? I gdje bismo je pronašli?« »Ne razumiješ«, napokon sam rekla. »Ne?« upitala me. »Mislim da razumijem sasvim dovoljno. Ne biramo koga volimo, zar ne?« Nasmiješila se i znala sam da misli na Boonea. »Ne biramo ni obitelji iz kojih potječemo. No moţeš barem odabrati to da se razljutiš.« Uhvatila me za ruku i snaţno je stisnula. »Au«, jauknula sam, ali nije me puštala. »Nemoj svojoj obitelji dopustiti da ti odredi čitav ţivot.« »To mi je rekao i gospodin Holmes.« »Onda se on i ja barem u jednoj stvari slaţemo. Što ćeš sada napraviti?« upitala me. »Ipak si ti samo djevojka.« »Znam«, rekla sam tiho. »Ja sam samo djevojka, ali sam i njegova sestra. Moram vidjeti brata. On nije učinio ništa loše.« »Nisi ni ti.« Ispustila mi je ruku i privukla me u zagrljaj. Mirisala je neobično, po znoju i zemlji. »Dosad nisi imala sreće«, šapnula mi je na uho, »ali sreća se mijenja, stalno se mijenja. Bog daje sreću samo onima koji je traţe.« *** Mary Abbott vratila se u kolibu dok su još svi bili u dnevnom boravku u Dvorcu. Te sam trenutke donedavno provodila kod gospodina Holmesa, u ravnateljevoj kući. Znala sam da neće proći mnogo vremena prije nego što gospoĎa Holmes primijeti moje izbivanje iz dnevnog boravka te napomene da ne učim dovoljno. Morala sam otići iz škole prije


nego što se to dogodi. Mary Abbott dosta me dugo promatrala glave nagnute u stranu, a onda me upitala: »Što je tebi?« »Što te briga?« otresla sam se. Pogledala je u stranu, a ja sam ušutjela. »Oprosti. Umorna sam. Spava mi se.« »Ali samo to radiš u zadnje vrijeme. Samo spavaš. Prijateljice smo, zar ne?« »Jesmo, Mary Abbott.« Zašto je Mary Abbott odabrala mene. Zašto se nije uhvatila Eve ili Gates? Zašto ne Sissy? Sissy bi sigurno bila ljubaznija prema njoj. »Što ti treba?« upitala sam je, a zapravo sam izazivala da mi kaţe kako svi znaju za mene i gospodina Holmesa, da cijeli kamp priča o nama. Spustila se na rub mojega kreveta. »Netko je sinoć vidio Sissy u šumi«, prošaptala je iako smo bile same u kolibi. »Jesi li znala da je bila tamo? Bila je s jednim momkom. Svi pričaju o tome. Govore da gospoĎa Holmes zna.« Uspravila sam se u krevetu tako da mi je lice došlo na svega nekoliko centimetara od njezina. »Tko, Mary Abbott? Tko je vidio Sissy?« Pred očima mi se odvrtio cijeli protekli dan, sve djevojke koje su okretale glavu, ali ne od mene, sve djevojke koje su zurile, ali ne u mene. No Mary Abbott nije znala ili nije htjela reći. Izgledala je zabrinuto i pitala sam se boji li se Leone. Jer znala sam tko je svima ispričao. Leona, koja nije bila na plesu, koja je vjerojatno bila u konjušnici. Kada se vraćala, vrlo je vjerojatno vidjela Sissy i Boonea. Bila je jedina djevojka u kampu koja bi prokazala Sissy. Kome bi drugome palo na pamet da povrijedi jednu djevojku samo zato da bi preko nje povrijedio mene? No s druge strane, Sissy je sinoć mogao vidjeti bilo tko. Bila je tako nesmotrena. I opet me na trenutak obuzela srdţba. Kako je mogla biti tako neoprezna? Pogledala sam Mary Abbott, koja se igrala rubom mojega pokrivača. Je li to moţda bila ona? Ne vjerujem — oduvijek se uglavnom drţala mene, očiju uvijek uprtih u moja leĎa, kao prava mala pošast. Nju sam zanimala ja, ne Sissy. U doba večere, dok su svi bili u Dvorcu, izjahala sam na Naari u


planine. Tih je dana noć padala tek nakon osam sati, pa sam ostala vani sve dok se na nebu nisu pojavile zvijezde. Sklopivši oči, u sjećanje bih prizivala Sissynu tanku smeĎu kosu, njezine široko postavljene oči. Njezino mi se lice ukazivalo jasnije nego majčino, bratovo, očevo. Prije nego što odem, zamolit ću je neka mi da svoju fotografiju. Mary Abbott mi je rekla da će Sissy sada, kada se glasina počela širiti, poslati kući u roku od nekoliko dana, a iako nisam imala previše povjerenja u Mary Abbott, znala sam da je u pravu. GospoĎa Holmes će saznati — uvijek je bilo tako. A ako Sissy pošalju kući zbog momka, neće joj nikada dopustiti da se uda za onoga koji joj je uništio inače besprijekoran ugled. Svi njezini planovi, čitav će se njezin ţivot raspasti na komadiće. I to će se dogoditi njoj, onoj istoj Sissy koja je još jučer imala vrlo čvrsto mišljenje o tome kako se moja obitelj trebala ponašati prema meni. Tko zna kako bi se ponašala njezina obitelj, što bi mislili o njoj, bez obzira na to kako se branila? Sissy to očito nije znala. Zabrana da se uda za Boonea mogla bi joj biti najmanji problem. Dok sam silazila sa sedla u konjušnici, opazila sam gospodina Albrechta. Bilo je prekasno da ponovno zajašem i napravim još nekoliko krugova prije nego što ode. »Thea«, rekao mi je i ja sam mu kimnula glavom. »Zdravo.« »Za tebe više nema treninga. Samo noćno jahanje.« Slegnula sam ramenima. Zbog stranoga je naglaska govorio tako neobičnim ritmom. »Mislim da ti još nisam imao prilike čestitati na uspjehu«, rekao je i ispruţio ruku. »Bravo.« »Hvala«, odvratila sam dok je svojim velikim, hrapavim dlanom stiskao moj malen i razmjerno mekan. Opet sam bila na rubu suza i opet nisam znala zašto. Postavila sam drugi dlan na Naarino široko čelo. Kada moj miris iščezne, kada popodne prestane iščekivati zvuk mojih čizama na betonu, kada se navikne na miris i zvukove druge djevojke, bit će kao da sam umrla. No ja ću se uvijek sjećati svojega konja prvaka. Nikada je neću zaboraviti. Gospodin Albrecht dosta me dugo promatrao, a onda progovorio. »Vrlo si nadarena jahačica. Mogla bi se time nastaviti baviti.« Zbog neobičnog je naglaska naglasio time.


»I što bih onda radila?« »Mogla bi raditi stvari koje još nitko prije nije radio«, rekao je i dalje me drţeći za ruku. Skrenula sam pogled. »Moţda.« Na svijetu je još bilo dobrote. Bilo je dobrote čak i u Yonahlosseeju. No sada mi se to više nije činilo vaţnim.


22. Sljedećeg sam jutra rano ustala i paţljivo se obukla, uredno uvlačeći bluzu u suknju i čisteći mrlju s čizme. Pogledala sam Sissy koja je spavala na leĎima, ruku raširenih u stranu. Nasmiješila sam se. Sinoć mi je rekla da djevojke znaju za nju i Boonea, ali nije se doimala kao da je to zabrinjava. Čak se i malo ponosila time. Pravila sam se da sam iznenaĎena. Očito nije imala pojma koliko se daleko proširila glasina i kako je kroz kamp dopuzala do ušiju gospoĎe Holmes. Dok sam se ogledavala u zrcalu bila sam gotovo sigurna da me Mary Abbott promatra, ali kada sam se okrenula, oči su joj bile sklopljene, a usnice stisnute u tanku crtu. U Dvorac sam stigla rano. Htjela sam uhvatiti gospoĎu Holmes prije doručka. Blagovaonica je bila gotovo prazna, tek je nekoliko učenica drugog razreda sjedilo za stolom. Zaobišla sam ih u širokom luku, a dok sam prolazila pokraj kuhinje, netko je širom otvorio vrata. »Zdravo«, rekla je Emmy pa se zagledala u neodreĎenu točku na podu. Nosila je pladanj pun čaša, a preko ramena je prebacila kuhinjsku krpu. Vrata su se za njom zatvorila. Nisam joj ništa odgovorila i već sam pošla dalje kada se ponovno oglasila. »Zar me nećeš pozdraviti?« »Zdravo«, rekla sam. »Zdravo, i opet zdravo. Pošla sam k gospoĎi Holmes.« Kratko se nasmijala. Nikada prije nismo razgovarale. Bila je nešto otmjenija od sestre, nije bila razroka, ali glasovi su im bili isti, visoki, i obje su govorile takvim naglaskom da sam se morala koncentrirati da bih ih razumjela. »Docey te ţali«, rekla je i prebacila pladanj iz jedne ruke u drugu. »Molim?« »Moja sestra. Ţali te.« Govorila je brzo, gotovo nestrpljivo. »Aha«, rekla sam izgubljeno. »No u tome se ne slaţemo«, nastavila je. »Ja sam bila tamo. Moţeš reći što hoćeš o gospoĎi Holmes, i djevojke svašta govore, ali ona je dobra


duša. Dobra duša«, ponovila je čvrsto, gotovo ukočeno. »Zna li?« upitala sam tiho. Okrenula sam se i učenice drugog razreda zurile su u nas. Nitko ovdje nije razgovarao s poslugom. No s tim sam stolom mogla izaći na kraj. Bile su to djevojke iz Kentuckyja i brzo su skrenule pogled. »Trebala si o tome mislit’ prije«, ponovo je premjestila pladanj. Ruke su joj drhtale i skoro sam joj uzela pladanj. Neko je vrijeme šutjela, kao da čeka na odgovor, a ja sam podigla pogled s pladnja na njezino lice. Bahato me promatrala. »Mislit’?« upitala sam i Emmy je spustila pogled. Postidjela sam ju. Bilo je tako lako. »To se tebe ne tiče.« Kada sam po drugi put zakoračila da je obiĎem, Emmy je slegnula ramenima. »Od mene bo’me nije«, rekla je. »Saznala«, brzo je dodala. Bilo mi je drago što me nitko nije čuo kako se rugam govoru sluţavke Emmy, siromašne djevojke koja se rodila bez ijedne povlastice koje su meni bile normalne od roĎenja. Nikada o njoj nisam razmišljala kao o osobi koja je mogla biti zajedljiva, ali bilo bi poštenije da sam se u verbalni dvoboj upustila s Leonom ili Katherine Hayes. Prije uspinjanja stubištem još sam se jedanput okrenula i vidjela da Emmy postavlja čaše na stol za kojim su sjedile učenice drugog razreda. Gledala je prema dolje, lice joj je bilo bezizraţajno. Zatim sam spazila Henny za našim stolom. Čitala je knjigu. Ugledala me pa sam nagonski podigla ruku da bih joj mahnula, a onda sam se sjetila da to neće ići. Samo je podigla obrve. Iako sam imala većih problema od Hennyna prezira, to me svejedno pogodilo. Ako me Yonahlossee ičemu naučio, naučio me da je nemoguće ostati ravnodušan, da je nemoguće ne razbijati glavu nad tajnovitim putovima naklonosti drugih djevojaka, koje su se ovdje teško stjecale, a lako gubile. Ako nitko nije znao za mene i gospodina Holmesa, zašto se onda Henny ponaša tako hladno? To me pitanje sasvim zaokupilo dok sam se penjala stubama, napola se nadajući da gospoĎu Holmes neću pronaći u uredu. No onda bih se samo morala još jedanput vratiti. »Thea«, rekla je gospoĎa Holmes i podigla pogled s radnoga stola kada sam prošla kroz njezina vrata. Pokazala mi je stolac kao da me očekivala. Gospodin Holmes stajao joj je za leĎima i gledao kroz prozor, s


rukama u dţepovima, kao i uvijek. Začuvši moje ime, naglo se okrenuo, lica izobličena zbunjenom grimasom. Neko sam vrijeme stajala na vratima, a zatim sam primijetila da mi drhte ruke, pa sam ih sklopila na leĎima i pošla prema stolcu. »Htjela si razgovarati s nama?« upitala me gospoĎa Holmes, rastreseno čisteći lončanicu na svojemu stolu od suhoga lišća. S vama, htjela sam je ispraviti. Htjela sam razgovarati samo s vama, gospoĎo Holmes. No samo sam podigla glavu i rekla: »Da.« »O čemu?« »O Sissy.« IznenaĎeno je i sasvim kratko udahnula, ali bilo mi je drago što sam je uspjela šokirati. On me pak samo bezizraţajno promatrao. Je li me tako dobro poznavao da je predvidio što će se dogoditi? Je li toga jutra imao osjećaj da će se nešto slično dogoditi, pa je zbog toga sa suprugom došao u njezin ured? To bi značilo da me poznavao bolje nego što sam ja poznavala samu sebe, jer čak ni ja nisam znala da ću otići tako daleko. A nitko me nije tako dobro poznavao. »Znam da je netko rekao da je vidio Sissy u šumi. S Booneom Robertsom iz internata Harris?« Glas mi je i protiv vlastite volje drugu rečenicu pretvorio u pitanje. GospoĎa Holmes prestala se baviti biljkom i zastala je u pola pokreta s listom u ruci i rastvorenih usta. »No to nije bila ona«, nastavila sam, »bila sam to ja.« Potpuno sam je zbunila. Nikada prije na njezinu licu nisam vidjela takav izraz. Ništa joj nije bilo jasno, ali onda se sabrala. Ona je trebala biti ravnatelj škole, a ne njezin muţ. U praksi je to zapravo i bila. »Da?« upitala me. »I? Reci nam.« Nisam bila sigurna da ću moći učiniti ono što sam potom učinila, ali kada je gospoĎa Holmes zaustila reci nam i kada je na mene pokazala kao da sam sasvim bezazlena djevojka, u tom trenutku me gospodin Holmes pogledao i odjednom sam osjetila strašnu iscrpljenost. Sve je to bilo tako nesmotreno. Pogledala sam gospoĎu Holmes u oči i rekla: »Pitajte Evu. Nije me bilo u krevetu.« Zatim sam zastala. Glas mi je drhtao te sam duboko udahnula pa nastavila mirnije. »Svi vole Sissy. Svi vole njezinu obitelj. Nikome neće biti drago ako ode, a najmanje od svih njezinom ocu i njezinom djedu.« Nisam joj morala posebno objašnjavati na što mislim,


gospoĎa Holmes bila je mudra ţena. »A posebice im to neće biti drago ako budu mislili da je izbačena zbog pogreške. Ljudima neće biti toliko ţao ako kući pošaljete mene.« Odmahnula sam glavom. »Shvaćate li što vam pokušavam reći? Kaţnjavanje Sissy neće vas nikamo odvesti.« »Jasno mi je«, rekla je gospoĎa Holmes. »Savršeno mi je jasno. I sve mi je to vrlo zanimljivo. No dopusti da ti postavim jedno pitanje. Jesi li razmišljala o onome zbog čega si ti došla ovamo? Jesi li moţda razmišljala o tome da bi za Sissy bilo bolje kada bi ju se poslalo na neko mjesto gdje ne bi dolazila u takvo iskušenje?« ZačuĎeno sam je pogledala. »A gdje bi to bilo? Ovdje se nalazimo na vrhu zabačene planine.« GospoĎa Holmes nakratko se okrenula prema suprugu, kao da mu ţeli reći — vidiš li ti ovo? Vidiš li ovu djevojku preda mnom, tako drsku, tako arogantnu. Odmahnula je glavom i gorko se nasmijala. Gospodin Holmes samo je gledao kroz prozor i znala sam da ne se ne ţeli miješati. Nikada mi ne bi pomogao, nije bio sposoban za to. GospoĎa Holmes oduvijek je bila zaduţena za disciplinu djevojaka, za neugodan dio odrţavanja reda u kampu. »Tako si divna, Thea, baš kao što je bila tvoja majka. Divna djevojka. No misliš li doista da je čitav svijet tvoj? Misliš li doista da imaš ikakvog utjecaja na to što će svijet učiniti s tobom? Tako si divna, ali tako naivna.« »Beth«, oglasio se gospodin Holmes kao da je upozorava, ali ponašala se kao da ga uopće nije čula. Smrvila je suhi list u ruci i bacila mrvice u koš za smeće. »Nikako ne uspijevam shvatiti tvoj način razmišljanja, Thea. Obično razumijem svoje učenice, ali tebe nipošto. Moţda mi pokušavaš nešto reći? Pretvarat ćeš se da si Sissy iza leĎa petljala s njezinim zaručnikom?« Vjerojatno sam izgledala iznenaĎeno — i bila sam iznenaĎena — jer je gospoĎa Holmes odmah nastavila. »Da, znam da su se zaručili. Ja znam sve, Thea«, nasmiješila se i pritisnula prst na usnice. »Nisam baš sigurna da ţeliš otići kući.« Sjetila sam se svoje roditeljske kuće i kako je kraljevski izgledala za oblačnih dana, kako ju je pepeljasto nebo otmjeno osvjetljavalo. Htjela sam se vratiti toj kući, kući svojega djetinjstva, kući u kojoj je postojao Georgie, kući u kojoj su me roditelji voljeli bez zadrške. No te kuće više


nije bilo, prodana je neznancima. »Zašto bi se uopće htjela vratiti kući?« upitala me nešto tiše. »Znaš li zašto su te poslali ovamo?« Gospodin Holmes primio je suprugu za nadlakticu, sasvim njeţno, kao da dodiruje dijete. »Bilo bi dosta, Beth.« No naravno da sam znala zašto su me poslali ovamo. Skoro sam prasnula u smijeh. GospoĎa Holmes, meĎutim, nije obraćala pozornost na supruga. »Mislili su da si moţda u drugom stanju«, rekla je. Zurila je u mene, ali ona je izgledala iznenaĎeno, ne ja. »I sami bi uskoro saznali jesi li ili nisi, ali tvoja je majka oduvijek bila sklona pretjeranoj brizi«, rekla je, a zatim se naglo okrenula prema muţu. »Henry. Prejako me stišćeš. Boli me.« I sama sam vidjela koliko ju je snaţno stisnuo za nadlakticu. »Bilo bi dosta«, rekao je tiho, »od toga nema nikakve koristi.« »Valjda se nije htjela baviti jadnim djetetom, pa te radije prepustila meni. Ja sam za vrijeme našeg prijateljstva uvijek bila ona koja je rješavala probleme, znaš. I nekada sam mislila da se lijepe djevojke poput nje ne moraju zamarati svakodnevnim ţivotnim tehnikalijama, jednostavnim postupcima. No tvoj otac… što je njemu? Liječnik je, valjda je on mogao provjeriti nosiš li dijete svojega bratića.« Zastala je kada je to izgovorila i poloţila ruku preko usta. Gospodin Holmes tek ju je tada pustio, pa je počela trljati mišku na mjestu koje je do maločas drţao, s izgubljenim pogledom u očima. Izraz lica joj se smekšao. Sjetila sam se svih njezinih biljaka u staklenim bocama. Mislila sam da ta ţena prema meni nema nikakvog suosjećanja. Bilo je tako lako zavarati ljude. »Trebala je sve to saznati«, rekla je suprugu, a zatim se okrenula k meni. »Treba znati što je čeka kod kuće.« Odmahnula sam glavom, iako se od mene nije očekivao nikakav odgovor. Sjetila sam se da je majka svaki dan prije mojeg odlaska provjeravala moje pokrivače. Sjetila sam i što mi je gospoĎa Holmes rekla kada sam došla u kamp — da joj se obratim ako primijetim bilo što na svojem tijelu. Naravno. »Nisam iznenaĎena«, rekla sam tiho. Bila bih iznenaĎena da mi je gospoĎa Holmes rekla da je Georgie ozdravio, da mi je majka oprostila. Sama činjenica da su mi roditelji razmišljali o najgorem mogućem ishodu i da su poduzeli mjere za slučaj da se on i obistini — to me uopće nije


iznenadilo. »Morat ću svima objaviti da si bila u šumi, znaš. Morat ću od tebe načiniti primjer.« »Znam«, rekla sam tiho. GospoĎa Holmes ponovno se oglasila, ovaj put vrlo tiho. Morala sam se naprezati da bih je čula. »Znaš li zašto se tvoja majka sprijateljila s osobom poput mene? Nismo se baš kretale u istim krugovima, to ti je valjda jasno. Nikada nisi ni čula za mene prije nego što si došla ovamo…« Glas joj se nakratko izgubio, a onda je odmahnula glavom i nastavila. »Tvoja je majka u školi Miss Petit bila na lošem glasu. Voljela je momke, baš kao i ti. Pratio ju je glas lake djevojke. Ja sam pak bila miljenica gospoĎice Petit. Tvojoj je majci dala sljedeći izbor — otići iz škole osramoćena ili se sprijateljiti sa mnom. A majka ti nije bila glupa. Sredila se. No i danas ţelim vjerovati da smo doista bile prijateljice. Ţelim vjerovati da je na kraju ona voljela mene kao što sam ja voljela nju.« Sada sam bila sigurna da nije znala za mene i gospodina Holmesa. Bio je to jedan mali blagoslov u cijeloj situaciji. »Moja je majka dakle…«, upitala sam, »voljela momke i zabavu?« »Joj«, oglasila se gospoĎa Holmes sjetnim glasom. »Voljela ih je kao nitko.« *** U blagovaonici je posluga još namještala stolove. Docey me pogledala i nasmiješila sam joj se. Silno sam prema nekome ţeljela biti ljubazna. Emmy nije bilo na vidiku. Sjela sam na klupu podalje od svih, a miris prţene slanine bio je tako jak da mi je postalo mučno. Djevojke su pomalo navirale kroz vrata, očiju natečenih od sna. Nijedna me nije ni pogledala i osjetila sam blagi ujed razočaranja. Nisam im više bila vaţna. Bacila sam pogled na sat. U uredu gospoĎe Holmes provela sam samo deset minuta. To mi se činilo nevjerojatnim. Što li su gospodin i gospoĎa Holmes sada radili u njezinu uredu? Moţda su okrivljavali jedno drugo, pokušavali otkriti zbog koga je od njih dvoje jedna djevojka — ustvari, dvije, ako se ubroji i Sissy — toliko lako izmaknula nadzoru. No moţda je i gospodin Holmes tješio svoju suprugu, moţda ju je privio u zagrljaj i govorio joj da će se ova čudna stvar koja se upravo dogodila s Theom Atwell s Floride — već nekako razriješiti. Sklopila sam oči da bih se isključila iz vreve blagovaonice i poloţila


sam glavu meĎu ruke. Vrat me bolio na spoju s leĎima. Razorila sam jednu obitelj, a zatim umalo uništila još jednu. Glava me još jače zaboljela. Nisam znala kako ću se pridići na noge kada Sissy doĎe ovamo. Kasnila je, naravno, no odlučila sam je čekati. Vidjela sam da Katherine Hayes ulazi u blagovaonicu i brblja s Leonom, što je bilo neobično. Alice Hunt je razrogačila oči prema njima. Skoro sam prasnula u smijeh — nikada nisam nikoga vidjela toliko silno zaprepaštenog. GospoĎa Holmes jurnula je stubištem, sva crvena u licu. Slijedio ju je gospodin Holmes, koji joj je nešto brzo govorio ispod glasa. Sve su se djevojke okrenule u stolcima. Leona i Katherine zastale su u pola koraka. Nikada prije nismo vidjeli da su gospodin i gospoĎa Holmes meĎusobno razmijenili ijednu oštriju riječ, a prizor njihove svaĎe bio nam je nezamisliv. Svi su odjednom počeli šaputati, i jedva sam uspijevala podnijeti brujanje svih tih glasova. Zatvorila sam oči i poloţila ruke preko ušiju. »Thea?« netko me potapšao po ramenu. Otvorila sam oči. Bila je to razroka Docey. »Jesi li dobro?« prošaptala je. Iza Doceynih leĎa spazila sam kako kroz vrata Dvorca ulazi Sissy s Evom. Svi su se okrenuli prema njima, a šaputanje je utihnulo. Sissy je to primijetila, polako se ogledala po prostoriji, a zatim podigla ruku prema vratu. I ja sam podigla ruku prema vratu. Nikada prije nisam vidjela Sissy tako uplašenu. Henny je nešto šapnula Jettie. Tako tipično. U tom mi je trenutku postalo jasno zašto mi je oduvijek bila tako antipatična. Naravno da se drţala samozadovoljno. Bila je predosadna da bi bila drugačija. GospoĎa Holmes podigla je glas na drugom kraju prostorije i svi su se pogledi sa Sissy usmjerili prema njoj. »Thea«, s blagom mi je panikom rekla Docey, »idi odavde. Idi!« Pokušala me podići s klupe. Vrijeme se odjednom usporilo. GospoĎa Holmes promatrala je gospodina Holmesa kako se probija uza stolove na kojima se već pušila vruća hrana. Nešto je traţio i u hodu brzo pregledavao prostoriju, a djevojke su jedna za drugom odvraćale pogled od njegova. Zaustavio se za mojim stolom, a Mary Abbott pokazala je prstom iza njegovih leĎa. Gospodin Holmes pogledom je pratio njezin prst i onda spazio mene. Prostorijom je zavladala mrtvačka tišina, sve je brujanje prestalo.


Glavom mi je pokazao u pravcu vrata, kao da smo sami u njegovoj knjiţnici, okruţeni njegovim knjigama. »Jesi li ih sve pročitao?« pitala sam ga. »Većinu«, odgovorio je. »Star sam, imao sam dosta vremena za čitanje.« Nasmiješila sam se jer sam znala da je još uvijek vrlo mlad. Oboje smo to znali. A onda sam ga primila za ruku i on me povukao s kauča. Sada, u ovoj blagovaonici, u prostoriji u kojoj sam pojela stotinu obroka, gospodin Holmes i dalje mi je izgledao kao mladić, ako mladolikost znači da te svijet još nije dodirnuo. On nije bio netaknut, znala sam to bolje od ikoga, ali nije djelovao kao da ga nešto progoni, u njegovim očima još nije bilo sablasnoga pogleda. Izgledao mi je poput besmrtnika. Pokazao mi je palcem prema vratima i Martha Ladue, koja je sjedila za stolom do mojega, glasno je udahnula i blijedom joj se koţom razlilo crvenilo. PoĎi sa mnom, rekao mi je tog poslijepodneva, ali te su riječi bile samo formalnost, nešto što je govorio tek tako. Bila bih ga slijedila bilo kamo, ali poveo me na kat, u sobu u kojoj nikada prije nisam bila. Sarabethina soba. Nisam shvaćala zašto me odveo onamo, ali iz njezine je komode nešto izvadio i rekao: »Pogledaj.« Odjednom mi je izgledao stidljivo, poput dječaka. Kosa mu je padala preko očiju. No sada, u blagovaonici, znala sam da su se stvari promijenile. Više ga ne bih slijedila bilo kamo. Postojao je trenutak u kojemu sam na to bila spremna, kao i s Georgiejem, ali taj je trenutak prošao. Zato sam odmahnula glavom, a on me još neko vrijeme prodorno gledao, kao da mi pogledom čita samu dušu. Zatim je otišao. Svratila sam pogled prema glavnome stolu — njegove djece nije bilo. Da su bila ondje, odveo bi ih. Bila sam sigurna da sada odlazi k njima. Ondje će i ostati. Ja odlazim, ali on ne moţe. »Djevojke«, rekla je gospoĎa Holmes i stala za ravnateljevu govornicu, gdje je gospodin Holmes obično drţao jutarnju molitvu, »molim vas za trenutak vaše pozornosti. Imam jednu obavijest.« Bila je usplahirena, nemirnoga glasa i ruke su joj drhtale, a činjenica da sam je uzrujala nije mi pričinjala baš nikakvo zadovoljstvo. No iza svega je stajao pogled, taj bezvremenski pogled. Bila je pred prozorom, pred istim prozorom koji sam dodirnula prije gotovo godinu dana, kada me otac zamolio da odem iz ureda gospodina Holmesa. Za leĎima su joj se uzdizale planine i, unatoč svemu, čak sam im se sada


morala diviti. »Theodora Atwell nas napušta. Sutra ujutro. To je vrlo naglo, naravno«, djevojke su ponovno počele šaputati, kao što sam i predvidjela, a predvidjela sam i što će gospoĎa Holmes reći kada stane za govornicu. Sve me to na neki čudan način umirivalo — sve sam znala, a više se nijednoga od tih dogaĎaja nisam bojala. »Odlazi zbog prekršaja vezanog uz mladića.« Graja je postala glasnija, ali gospoĎa Holmes je podigla glas. »Od vas očekujem da više ne razgovarate o tom dogaĎaju. Dame ste, a dame ne ogovaraju.« Potom je pogledala prema meni. U Sarabethinoj sam sobi razgledavala predmet što mi ga je pruţio. Bila je to fotografija mnogo mlaĎega Henryja Holmesa u srebrnom okviru kojemu je bilo potrebno laštenje, po čemu se vidjelo da gospoĎe Holmes već dulje vrijeme nema kod kuće. To sam ja, rekao je. Ja u tvojim godinama. Stajao je pred jezerom, drţao veslo i gledao ravno u objektiv, kao što su to muškarci običavali. Izgledao je isto, samo mu je lice bilo malo punije, bez oštrih crta zbog kojih je sada bio tako zgodan. Dodirnula sam staklo. Tako si zgodan, rekla sam, ali zapravo sam mislila — tako si mlad. »I neka vam to svima bude lekcija, djevojke. Ponašajte se u skladu sa svojim godinama. Poštujte pravila.« Sissy me pogledala s drugoga kraja blagovaonice, a to su učinili i svi ostali, ali na njezinu sam licu vidjela kako odjednom shvaća. Znala je. Skrenula je pogled prema prozoru i dodirnula dijamantnu potkovu na vratu. Na trenutak sam pomislila da će se obistiniti predviĎanje gospoĎe Holmes i da će Sissy povjerovati da sam je izdala. Ustuknula je prema vratima i izašla. Svi su je gledali. GospoĎa Holmes je gledala mene, a onda sam na ramenu osjetila Doceynu ruku. Poloţila sam svoju preko njezine, a iako se Doceyna ruka isprva ukočila, nije ju pomakla. Po opipu sam shvatila da imamo slične ţuljeve, samo što su moji bili od jahanja, a njezini od čišćenja. No ruke su nam na dodir bile jednake. *** Sissy sam pronašla u šumi, na istome mjestu na kojemu se sastajala s Booneom. Sjedila je na srušenom deblu i plakala lica uronjena u dlanove. Ispričala sam joj što sam učinila i postupno je prestala plakati.


Sjedila sam joj toliko blizu da sam je mogla namirisati. Bila je to posljedica toliko prospavanih noći u njezinu krevetu. Sada sam umjela prepoznati miris koji je ostavljala na jastuku. Bio je iznenaĎujuće snaţan. »Noćas ćeš spavati u stacionaru. Tamo te smjeste prije nego što te izbace iz škole.« I dalje me nije gledala u oči. Potapšala sam je po ramenu pa se okrenula prema meni i vidjela sam da su joj oči natečene. »Hvala ti«, rekla je, glasa još hrapavijega nego inače, zbog plakanja. »Učinila si vrlo hrabru stvar.« »Postoji i dokaz. Eva je primijetila da me te večeri nije bilo. Rekla sam gospoĎi Holmes da je pita.« »Eva joj neće htjeti kazati.« Naravno da će joj kazati, pomislila sam. Ako je bila riječ o izboru izmeĎu mene i Sissy, reći će. »Nije ni vaţno«, rekla sam, »ionako je neće pitati.« »Ne«, rekla je Sissy, »vjeruje ti, kao i svi ostali.« Glas joj se slomio. »GospoĎa Holmes mi ne vjeruje. Odmah me prozrela.« Primila sam Sissy za ruku. »Ţao mi je.« »Znam«, rekla je i odmahnula rukom, kao da mi ţeli reći — nadišle smo ispričavanja. Nikada neću zaboraviti taj njezin pokret. Kada budem najtuţnija, sjetit ću se tog mahanja rukom, izvući ću ga iz najdubljeg kutka pamćenja. »Ali s kim ću sada razgovarati, kada ti odeš?« Tada sam mislila da se uvijek u ţivotu moraš odlučiti za jednu stvar i pritom izgubiti drugu. Da moraš izgubiti jednu ljubav kako bi dobio novu. »I zašto ţeliš ići kući, Thea? Ne razumijem.« Nasmiješila sam se. S punim je pravom postavila to pitanje. Zašto sam htjela poći kući? Moja me obitelj nije ţeljela. »Ţelim pomoći tebi, a i ţelim vidjeti brata.« Kimnula je glavom. »Ali što će biti s tvojim ugledom. Što će ti reći roditelji?« Skrenula sam pogled u stranu. Toga sam se najviše bojala, ali nisam to mogla reći Sissy. Iz kampa ću otići osramoćena, a upravo ga na taj način nisam ţeljela napustiti. Htjela sam da me roditelji vole, htjela sam im se opet svidjeti — ma oni me zacijelo i vole, njihovo sam dijete. A napuštanje


škole zbog skandala — to im se sigurno neće svidjeti. No bolje ja nego Sissy, koja je još imala šanse. MeĎutim, duboko u sebi znala sam da me majka već smatra djevojkom uništenoga ugleda, bez obzira jesam li bila umiješana u jedan ili dvadeset skandala. Thea koja je nekada postojala za nju je ionako odavno nestala, pretvorila se u oblačić dima. »Mislim da me roditelji smatraju izgubljenim slučajem«, rekla sam. Sissyno se lice zgrčilo kao da će opet zaplakati. Uhvatila me za ruku. »To je grozno,Thea. To je najgora stvar koju sam ikada čula.« »Ali to nije najgora stvar koju sam ja ikada čula«, rekla sam. »Postoje i gore. Moram učiniti ono što je ispravno, Sissy. Moram pomoći bratu i biti dobra djevojka.« *** Zadnjeg poslijepodneva prije odlaska iz Yonahlosseeja lunjala sam Dvorcem jer sam se iskrala iz stacionara. Nije uopće bilo teško. Nitko me nije nadzirao. Po zvonima sam znala da upravo traje sat odmora. Sam je već, znači, znao da dolazim kući. Majka mu je sigurno rekla. Vjerojatno mu je drago što će me vidjeti — barem u srcu, ako ne i u mislima. Bila sam ostavila knjigu u jednoj od učionica, ali nije mi toliko bilo do knjige koliko do toga da još jednom proĎem tom školom, mjestom koje sam zavoljela. Htjela sam još jedanput otići onamo kamo sam stigla prije gotovo godinu dana. Htjela sam još jedanput vidjeti sve prije nego što se vratim na Floridu. Znala sam i što me čeka — ubrzani proces u kojemu će mi Yonahlossee postati stran. Blagovaonica je bila raščišćena od kaosa toga jutra, a ja sam nastojala upiti svaku pojedinost: stol za kojim sam pojela stotine obroka, prostor na kojemu je gospodin Holmes stajao i govorio nam o Bogu. Popela sam se stubama na treći kat da ga obiĎem po posljednji put, ali moţda sam po nečemu i znala da će gospoĎa Holmes biti u svojoj učionici. Stajala je u neobičnom poloţaju, čelom oslonjena na prozorsko staklo i dlana pritisnuta na zid, kao da se ţeli probiti kroz njega. Dobro sam poznavala taj pogled — mislima je bila u planinama, od njih ju je dijelilo samo prozorsko staklo. Učinilo mi se da plače. Onda se okrenula i ja sam se povukla, sigurna da me opazila. No ona


je samo pristupila stolu za kojim je sjedila Decca i crtala. GospoĎa Holmes joj se nasmiješila i pokazala nešto na papiru. Decca je kimnula glavom. Predugo sam ih promatrala; i Deccu koja je sasvim utonula u crtanje te stalno pogledavala prema prozoru — očito je crtala planine — i gospoĎu Holmes s izrazom lica koji se stalno mijenjao, kao da reagira na Deccin crteţ što ga je promatrala. Izgledala mi je zadovoljno. Obje su izgledale zadovoljno. Kada sam otišla, oprezno sam skrenula iza koliba. Trebala sam se sastati sa Sissy, a tako me gospoĎa Holmes nije mogla opaziti s prozora. *** Djevojka iz kuhinje kojoj nisam znala ime donijela mi je večeru u stacionar. Cijelu sam se noć prevrtala po tvrdome madracu. Uskoro ću opet vidjeti roditelje. I brata. Što su im rekli? Sada sam bila još dvostruko neposlušnija nego prije. Vraćala sam im se zbog istoga grijeha zbog kojega su me poslali od kuće. Odjednom su se vrata stacionara otvorila. Nisu bila zaključana i na trenutak sam pomislila da me gospodin Holmes došao obići po posljednji put. Ta me pomisao nevjerojatno obradovala. No po obrisu lika shvatila sam da u stacionar ulazi djevojka. Uspravila sam se i upalila svjetiljku. Mary Abbott. »Zašto odlaziš?« upitala me poprilično smirenim glasom. »Pssst«, utišala sam je. »Zato što sam bila nevaljala.« Zatim sam uzdahnula: »Ne bi trebala biti ovdje.« »Ali nisi bila nevaljala!« kleknula je uz moj krevet. »Znam tko je bio nevaljao.« Ţeludac mi je poskočio. Sjetila sam se noći kada sam leţala u Sissynu krevetu i kada ju je Mary Abbott zazvala. »Nije to smjela napraviti. Nije se smjela stalno iskradati noću«, zastala je. »Ali nemoj se ljutiti na mene.« »Neću«, rekla sam, »obećavam. Ali reci mi sve.« »Nisam rekla gospoĎi Holmes.« »Kome si rekla?« polako sam prošaptala, kao da razgovaram s malim djetetom. »Henny«, šapnula je razrogačenih očiju. »Rekla sam Henny.«


»Aha«, uzdahnula sam i naslonila se na metalno zaglavlje. »Tako dakle.« »Pitala me!« branila se Mary Abbott. »Čula je glasine, djevojke su već dulje vrijeme pričale o tome, a onda sam vidjela Sissy.« »Onu večer kada je bio ples«, rekla sam. Slegnula je ramenima. »I mnogih drugih večeri. Znam kamo odlaze. Već dugo znam. Ponekad ih pratim.« Rekla je to kao da se ponosi svojim pothvatom. »I gledaš ih?« upitala sam je s nevjericom. Brzo je odmahnula glavom. »Samo na sekundu-dvije. Samo kako bih se uvjerila da je Sissy na sigurnom. I nju volim«, rekla je, »kao i tebe.« Kimnula sam glavom, nastojeći u slagalicu posloţiti sve te novoprikupljene podatke. Ništa me zapravo nije iznenadilo. Nije me začudilo što je Mary Abbott pratila Sissy i Boonea, nije me iznenadilo ni što je uzrokovala Sissyn pad u nemilost, ali bez zloće kakva je očito pratila takva prokazivanja. Bila je usamljena. To je bilo sve. »Bila si nevaljala kod kuće, zar ne?« »Da«, odvratila sam joj bez razmišljanja, »vrlo nevaljala.« Oči su mi se zaţarile. »Joj, Thea«, rekla je Mary Abbott, a zatim me čvrsto zagrlila i u uho mi prošaptala: »Sve je u redu.« Čarolija kojom me dotad bila začarala u tom se trenutku prekinula i snaţno sam je odgurnula od sebe. »Jao«, zastenjala je i protrljala rame te privukla ruke k prsima, kao da se brani. Nije se morala braniti. U njoj sam nešto prepoznala, odreĎenu iskrivljenost, odreĎenu potrebu. Čeţnju za koju je znala da je mora skrivati, iako nije znala kako. Nije imala pojma. Bila je previše slična meni, nisam mogla biti dobra prema njoj. Jedina je razlika izmeĎu nas bila ta što se ja, površinski gledano, nisam ponašala tako čudno. »Uvijek je bolje«, rekla sam joj, »uklopiti se. Ne odstupati. Ne biti primijećen.« Mary Abbott izgledala je povrijeĎeno, ali kimnula je glavom. Posegnula je za mojom rukom i taj sam joj je put pruţila. Uvijek je posezala za mojom rukom, ali ovo joj je bio posljednji put. »Čuvaj se«, rekla sam joj, »i pazi na sebe.«


*** Potraţila sam Sama one noći nakon što sam majci priznala sve — ili gotovo sve. Nisam joj rekla da sam spavala s bratićem, to joj nisam nikada htjela reći. Mislila sam da je time štedim, nije mi uopće palo na pamet da mi ne vjeruje i da ima svoju vlastitu verziju onoga što se dogodilo. No na kraju je ipak bila u pravu — nije mi ni trebala vjerovati. Dok sam je traţila po kući i kada sam je napokon našla u straţnjem dvorištu, gdje je podrezivala ruţe, vjerovala sam da će mi biti lakše kada joj sve ispričam. Bila sam u zabludi. Sama sam pronašla u našoj staroj, dječjoj sobi. Čitao je časopis i sjedio prekriţenih nogu na golome podu. Zatresao je glavom kada sam ušla. Oči su mu bile staklene, a svjetlo u sobi prigušeno. »Hoćeš da pojačam svjetlo?« upitala sam s jednom rukom na prekidaču. »Ostavi ga.« Okrenuo je stranicu i spazila sam reklamu za koturaljke, koje ni on ni ja nikada nismo isprobali. »Što to čitaš?« upitala sam. »Čitam članak o ljudima s neprirodnim ţeljama.« »Ţao mi je.« Lice mi je bilo otečeno od plača, osjećala sam se kao da mi se pod vjeĎe zavukla gomila pijeska. »Trebao sam te zaustaviti.« Izgledao je jadno, i njemu su oči bile natečene i crvene, a na njima su se pojavile ţilice koje nikada prije nisam vidjela. Lijevo mu je oko, osim toga, bilo crno od modrice. »Nisi me mogao zaustaviti«, rekla sam tiho. »Nisi ti bio taj koji me trebao zaustaviti.« »Poslat će te nekamo.« Ostala sam zapanjena. »Tko?« »A što misliš tko? Majka i otac.« »A kamo?« Prvo mi je na pamet pao majčin brat na juţnoj Floridi. Bilo je to jedino mjesto na koje su me mogli poslati. »Na neko mjesto za koje nikada nisam čuo. Ima indijanski naziv.« »Ne ţelim otići, Sam«, rekla sam podiţući glas. Nisam uopće razmišljala odakle mu ta informacija. Vjerojatno je nešto načuo. »Nemoj


im dopustiti da me odvedu.« »Zašto, Thea?« upitao me. »Zašto si to učinila?« Počeo je jecati. »Poslat će te nekamo, a ja ću ostati sam. Jesi li ikada razmišljala o tome? Jesi li? Je li ti ikada palo na pamet da ću, kada odeš, ja ostati potpuno sam?« Bacila sam se na njega. Prvo mi se odupirao, ali onda je popustio i zagrlio me. Zbog tog mi je zagrljaja sve što je uslijedilo u sljedeća dva tjedna, prije nego što su me poslali u Yonahlossee, bilo podnošljivije. Strašna neugodnost, roditelji koji su od mene okretali glavu, svijest da sam ih duboko iznevjerila — sve mi je to bilo lakše samo zbog toga što me brat u tom trenutku zagrlio. »Trebao sam znati«, promrmljao mi je u kosu. Jedva sam ga razumjela. Drţala sam mu lice meĎu dlanovima. Obrazi su mu bili vrući i znojni. »Znao si«, rekla sam. *** Otac je bio u svojoj radnoj sobi i kada sam pokucala, oglasio se istim glasom kao i uvijek. Pozvao me da uĎem. Tiho i odlučno. »Thea.« »Oče.« Upravo je pisao neko pismo i lupkao se olovkom po bradi te čekao. »Kako je Georgie?« izlanula sam jer sam znala da ga to moram pitati odmah i brzo ili ga neću uopće pitati. »Georgie je u bolnici. Jesi li to znala?« Odmahnula sam glavom. »Kada sam ga zadnji put vidjela, još je disao.« »Da. Naţalost, i ljudi koji dišu mogu biti teško ozlijeĎeni. Izgleda da ima oštećenje mozga.« Zastao je, pa zatim nastavio: »Kada mi je tvoja majka rekla što si joj priznala, bio sam siguran da je pogriješila.« Glas mu je bio potpuno miran. »Je li tako?« Odmahnula sam glavom. »Od sveg bih srca ţelio da jest.« Moj je otac vrlo rijetko u govoru koristio takve sentimentalne izraze. Od sveg srca. »No i tvoj je brat


umiješan u sve to. Georgiejeva rana…«, poloţio je olovku na stol i rukama načinio pokret kao da u zraku drţi lubenicu, »Georgiejeva rana izgleda kao posljedica nasilnog udarca. Razumiješ li to, Thea?« Kimnula sam glavom, iako nisam sasvim shvaćala. »Georgieja je ili udario tvoj brat, ili je pao. U oba je slučaja ishod isti. No ipak postoji velika razlika, kao što ti je vjerojatno poznato.« Nisam rekla ništa. »Čini se vjerojatnim da je Georgie pao na velik, tup predmet. U bolnici sam rekao da je pao na kamen i to su prenijeli policiji — da je tvoj bratić pao i udario glavom o kamen.« »U redu«, rekla sam jer mi se činilo da od mene očekuje odgovor, »u redu.« »Tvoj me brat nije prepoznao kada sam ga poslije pronašao. Satima je sjedio pod jednim drvetom. Pomokrio se u gaćice. Pamćenje vezano uz ono što se dogodilo u najboljem mu je slučaju manjkavo.« Izgovorivši to, otac me pogledao kao da se čudi što sam još ondje. »Samo sam htjela pitati kako je Georgie«, prošaptala sam. Činilo se pogrešnim što uopće izgovaram njegovo ime. »No, pa sada znaš. Nije dobro.« »A hoće li mu ikada biti dobro?« To očito nisam trebala pitati. Otac je slabašno slegnuo ramenima. »Ako Bog da.« Već sam krenula prema vratima, ali onda je moj otac ponovno progovorio. »Jesi li nešto vidjela, Thea? Moţeš li mi reći što se dogodilo? Moţeš li mi iskreno reći što se dogodilo?« Lice mu je bilo prepuno boli, bio je tako izgubljen. Najgornji gumb na košulji bio mu je otkopčan, kao nikada prije. »Udario je u kamen«, rekla sam, »ozlijedio ga je kamen, ne Sam.« Bilo je to lako — uvjeriti oca da je ono što tako ţarko ţeli vjerovati doista istina. Bilo je to najmanje što sam mogla učiniti za njega. Majka me pronašla nešto kasnije u štali. Upravo sam raščešljavala čvorove u Sasijevu repu.


»Thea.« »Majko.« Još sam labavo drţala Sasijev rep u ruci. Nisam ga htjela do kraja ispustiti. »Bila sam u šetnji«, pokazala je prema polju. Inače nikada nije šetala. Boravila bi u vrtu ili u kući. U proteklih je tjedan dana sa mnom razgovarala točno tri puta. Jednom me zamolila da pometem prednju verandu, što sam već bila učinila dvaput, iako nije bilo potrebno. Oslonila je čelo o vrata Sasijeva odjeljka. Izgledala je umorno, krhko. Moţda ima kakve vijesti o mojem bratiću. »Odlučili smo te poslati nekamo. Da odeš od svega ovoga.« »Ne ţelim ići«, pogledala sam je u oči, a iako je bila iznenaĎena, sva pravila prema kojima smo se prije ponašali jedni prema drugima odjednom su nestala, isparila s vrućinom. Zatvorila je oči. »Nemaš izbora. Bolje je za tebe da odeš.« »Nije. Ovdje mi je dobro. Svima ću vam se micati s puta. Vidjet ćeš. Spavat ću ovdje. Nikome neću smetati. Molim te, neće mi biti bolje ako me pošaljete drugdje.« Nasmijala se. »Spavat ćeš u štali? Pa nisi ţivotinja, Thea.« Odmahnula je glavom. »Otići ćeš.« »Aha«, zamotala sam Sasijev rep oko zglavka, »tako dakle.« Majka me nekoliko trenutaka promatrala, a onda progovorila. »Zašto, Thea? Zašto si to učinila?« Usnice su joj se iskrivile u maleni, ruţni čvor. U tom trenutku nije više bila ljepotica. Izgledala je kao iznevjerena osoba. »Zašto je to toliko loše?« upitala sam je i glas mi je napuknuo. »Pa i ti voliš Georgieja.« Kao da se već bila pripremila za to pitanje. Kao da si ga je već i sama bila postavila. »Ali za tebe sam ţeljela nešto više«, viknula je. »Zar ne vidiš da Georgie nije dovoljno dobar? Sve i da jest, ovo je sada prava noćna mora. Georgie je u bolnici, a tvoj ga je brat strpao onamo. Stric George i strina Carrie ne mogu nam to oprostiti. A ja sam tako ljuta na Georgieja… i na tebe.« Pokazala je rukom prema izlazu iz štale, na naših tisuću hektara.


»Imali smo sve, Thea. Sve. A sada je sve ovo uništeno.« »Molim te«, zavapila sam, »kamo me šaljete? Molim te, nemoj.« Uhvatila sam je za ruku. »Molim te, dopusti mi da ostanem ovdje. Bit ću dobra.« Pogledala je mjesto na podlaktici gdje sam je dodirnula, a zatim podigla pogled prema meni. »Bojim se da je sada prekasno za to«, mirno mi je rekla. *** Tijekom mojega zadnjega tjedna kod kuće uspjeli smo uspostaviti kakvu-takvu rutinu. Ustala bih rano svakoga jutra i zatim jahala sve dok ne bih iscrpila Sasija. Iskušavala sam sve više skokove, a Sasi ih je uspješno izvodio jer je osjećao koliko sam ludo hrabra. Majka se zaokupila kućanskim poslovima i ja sam joj pomagala tako da sam joj se sklanjala s puta. Znala sam da me najradije uopće ne bi gledala. Sam bi odlazio u divljinu i ne bi ga bilo satima. Pretpostavljam da je lovio ţivotinje za terarij. Otac je odlazio od kuće prije nego što bih ustala, a vraćao se kad bih već bila u krevetu. Kad smo se jedanput susreli u hodniku, spomenuo mi je bolesno novoroĎenče koje ne moţe jesti. Nisam više pitala za bratića. Pretpostavljala sam da bi mi otac rekao da mu se stanje pogoršalo. Bila sam naivna — mislila sam kako šutnja mojih roditelja znači da je Georgieju bolje. Trebala sam se spakirati, ali majka mi nije jasno rekla što trebam ponijeti, pa je jedini napredak koji sam postigla na tom polju bio taj da sam sve svoje ladice ispraznila na pod. Potom sam pregledavala svu svoju lijepu odjeću — sjajne haljine, krute pamučne suknje, glatke svilene šalove. Nisam ih zavrijedila. Nisam mogla zamisliti budućnost u kojoj ću ih opet nositi. Dok sam tako jednoga dana pregledavala odjeću, netko mi je pokucao na vrata. Zatvarala sam vrata svoje sobe da bih roditelje poštedjela toga da me gledaju. »Naprijed.« Ugledala sam Idellinu smeĎu ruku. Vratila sam se odjeći. Razočaranje je bilo gotovo nepodnošljivo. »Poslala me tvoja majka. Rekla mi je da ti pomognem s pakiranjem.« Pokazala sam hrpe na podu. »Napravila sam strašan nered.«


»Pusti mene.« Promatrala sam ju dok je odjeću slagala u urednije hrpe — suknje na suknje, jahaće hlače uz jahaće košulje. Uredno je slagala sve ono što sam ja razbacala. »Tvoja je majka rekla da ne trebamo spakirati previše stvari«, rekla je i dobacila mi jedan kratak pogled. »Kaţe da ćeš tamo imati odoru.« »Odoru«, ponovila sam. »Znaš li zašto odlazim?« Idella je poravnala okovratnik jedne bluze. Slabo sam je poznavala. Znala sam samo da nije udana, da ţivi s majkom i dvije sestre i da su sve četiri velike vjernice. »Sigurna sam da je sve u redu«, rekla je. Kimnula sam glavom, na rubu suza. »Ali nije«, rekla sam. »Sve po Boţjoj volji«, rekla je Idella, »sve po Boţjoj volji.«


23. Vlak od Ashevillea do Orlanda bio je poluprazan. U prvoj klasi bila je još jedna djevojka moje dobi — vidjela sam je u vagon-restoranu za vrijeme ručka, gdje smo jele svaka za svojim stolom. Pomno sam je proučila. Nije gledala konobara dok je naručivala, a kada joj je donio obrok, jela je brzo i stidljivo, kao da će nekoga uvrijediti samo zato što objeduje. Na ušima je nosila prekrasne naušnice sa smaragdima u obliku suza i stalno ih je dodirivala, baš kao što je to Sissy činila sa svojim privjeskom u obliku potkove. Taj je privjesak sada visio oko mojega vrata i ja sam ga takoĎer stalno dodirivala, ali ne iz istih razloga kao Sissy. Dodirivala sam ga zato što mi je nedostajala moja prijateljica. Nisam se mogla prisiliti da pojedem juhu od rajčice koju je konobar donio pred mene. Nije baš bila ukusna, ali trebala sam biti gladna jer već danima nisam pošteno jela. Uspjela sam se prisiliti da pojedem pecivo. Dok sam sjedila u tom vlaku pred tom bezukusnom hranom, odjednom mi je sve ponovno postalo stvarno. Moja se odlučnost raspršila poput sjemenki maslačka. Uz prozor vlaka promicao je zelen i ţivopisan krajolik Sjeverne Karoline. U daljini su se nazirale planine, tako hladne i tako nedostiţne. Kada smo prešli granicu prema Floridi, sve je nekako postalo bliţe i ţivlje. Znala sam da će me, čim siĎem s vlaka, vrućina pozdraviti kao staru prijateljicu, iako je bilo tek proljeće. Bila sam ljubomorna na djevojku iz vlaka, djevojku kojoj uopće nisam znala ime i koju više nikada u ţivotu neću vidjeti. Nijednom nisam toliko ţeljela biti netko drugi kao za tog putovanja vlakom. Bila bih najradije sve počela iznova: ponovno bih se rodila, ali ovaj put bez blizanca i bez bratića koji bi mi bio blizak poput brata. »Znaš li koja je sljedeća stanica?« upitala me djevojka. Nisam ni primijetila da je ustala od stola, a već je i stajala preda mnom. Na trenutak se nisam mogla sjetiti naziva postaje. »Church Street«, rekla sam, »Orlando.« Izgledala mi je nervozno i bila bih je najradije uhvatila za ramena, protresla je i rekla joj — smiri se, nemaš zbog čega biti nervozna, ali nisam joj to mogla reći, prije svega zato što nisam znala je li to istina. Nisam znala s kim će se ili s čim susresti kada siĎe s vlaka koji je polako usporavao. Već sam vidjela postaju na kojoj ćemo se uskoro zaustaviti i u


tom mi se trenutku činilo nemogućim da sam sada u tome vlaku, a za pet, deset minuta više neću biti. I ništa se od toga neće dogoditi mojom voljom. Zašto, Thea, zašto? Zašto sam se toliko ţeljela vratiti svemu ovome? Zašto sam se htjela vratiti bratu koji mi mjesecima nije napisao ni riječi, majci i ocu koji su me tako brzo poslali od kuće da se činilo kao da su oduvijek imali plan za takvu vrstu krize ili tragedije, neplaniranog dogaĎaja? Djevojčicu pošalji od kuće, dječaka zadrţi? A onda sam svoje roditelje spazila na peronu — oca u odijelu, a majku u šeširu širokog oboda. I u tom sam trenutku znala zašto sam se htjela vratiti kući. Ipak, nisam ih još bila spremna vidjeti. Poloţila sam glavu u ruke. Kada sam ponovno podigla pogled, shvatila sam da me druga djevojka iz vlaka promatra. Ne bi bila popularna u Yonahlosseeju, zaključila sam. Bila je prenervozna, previše je čeznula za paţnjom. »Tko će te dočekati?« upitala me. »Roditelji«, pogledala sam kroz prozor. Majka je stajala pred ocem, otac je ruke prekriţio na leĎima, a ona je izgledala nemirno. Moja majka, djevojka koja je u mladosti voljela momke i zabavu, ţena koja je nekada bila lijepa i besramna. Izgledala je mršavije. Sama nije bilo. Promatrala sam ih dok se vlak zaustavljao i ostala sam u sjedalu kad su se drugi putnici iskrcavali i dok je moja majka nervozno svakoga zagledavala u lice. Ustala sam. Već sam osjetila da mi noge postaju slabije, da mi mišići postaju opušteni jer već danima nisam jahala. Kada sam napokon, kao zadnja putnica, izašla iz vlaka, na licu svoje majke zapazila sam vidljivo olakšanje. »Thea«, zazvala me povišenim glasom. Promotrila me od glave do pete, a onda se pogledom zaustavila na ogrlici i pogled joj se sledio. Ne moţe si pomoći, znala sam. Vidjelo se da se trudila biti ljubazna. Moj je otac podigao glavu i s čuĎenjem sam primijetila da je ostario. Za mojeg je izbivanja potpuno posijedio, čak i u obrvama. Čekali smo dok je nosač skupljao moju prtljagu, dok mu je moj otac davao napojnicu i dok je moja majka omatala kosu šalom radi predstojeće voţnje. Oko nas su se vrzmali putnici sljedećega vlaka i bilo mi je drago zbog toga. Bili su netko drugi. Ţene su bile odjevene u ruţičasto, ljubičasto i zeleno, prizor na koji moje oči nisu bile navikle nakon sve one bjeline. I nitko ih nije nadzirao.


Nitko nije vodio računa o tome da na vrijeme stignu na nastavu, nitko im nije u devet gasio svjetla i nitko ih nije budio u sedam. Nitko nije mario. Majka i otac okrenuli su se i spremili za polazak, očekujući da poĎem za njima. Prvo se okrenula majka, zatim otac, a ja sam čekala da nešto kaţu. »Hajdemo«, rekao je moj otac. »DoĎi.« Otac je ispruţio ruke, a majka me očajnički promatrala. »Da«, rekla sam, »hajdemo kući.« No nisam se pomakla. Pogrešno sam se izrazila. Nismo odlazili kući. Osvrnula sam se i spazila da moj vlak odlazi, a na njegovo mjesto dolazi drugi golemi stroj. Bit će još vlakova. Nasmiješila sam se i dopustila ocu da me primi za ruku. Prije gotovo godinu dana očajnički sam ga drţala za ruku i nisam je htjela ispustiti, a sada sam se morala prisiliti da je uhvatim. Svi smo bili vrlo hrabri. Otac mi je otvorio vrata automobila i pričekao da se smjestim, pa ih tek onda zatvorio. Šutjeli smo dok je vozio prema cesti kroz vrevu Orlanda. Već dugo nisam vidjela automobile, ceste i bilo kakve zgrade osim Dvorca. No onda se moja majka okrenula dovoljno da sam je mogla promotriti iz profila i u tom sam trenutku znala da se neću morati truditi ponovno ih zavoljeti. Zaboravila sam koliko je to lako. Moje je srce bilo nevidljivim nitima povezano s njima i znala sam da će tako biti sve dok ne umru. Tek ću tada biti potpuno slobodna od svih, osim od Sama. No to je bila jedna nit, a ne tri. Promatrala sam majčin profil, taj dobro mi poznat prizor. Bio je nešto oštriji nego prije. Znala sam da sam joj to ja učinila. Čekala sam da progovori. »Thea«, započela je i mogla sam je namirisati, čak i sa straţnjeg sjedala. Bio mi je to dobro poznati, stari miris. Nagnula sam se naprijed. »Da?« Okrenula se i pogledala me, a zatim zatvorila oči, lagano prstima dodirujući čelo. Bio je to novi pokret, nisam ga otprije poznavala. »Ova glavobolja«, rekla je, »ne da mi mira.« Prije nego što je progovorila, htjela sam joj nešto reći o tome kako se čudno osjećam, kako mi je sve neobično. Toliko se toga dogodilo u posljednjih godinu dana, bila je to najdinamičnija godina u mojem mladom


ţivotu i sada sam se osjećala mnogo starijom, mnogo odraslijom. Htjela sam joj reći, i ocu takoĎer, da su mi sve djevojke u školi isprva bile čudne, a kako su mi onda postale bliske i poznate. Htjela sam im reći da su mi sada oni čudni, moji roditelji, da su mi neobični iako ih volim, iako im ţelim udovoljiti. Htjela sam reći svašta — ali teško je zamisliti taj trenutak. Čekaš ga, čini ti se da nikada neće doći, a onda ipak doĎe i eto te, ovdje si, Thea Atwell iz Emathle na Floridi, ista djevojka. »Thea«, rekla mi je majka, »zadnjih mjesec dana ţivimo u hotelu, ali selimo sljedeći tjedan. Kupili smo kuću. Ovdje ima mnogo, mnogo napuštenih kuća.« »Sasi?« upitala sam. Nisam se još mogla nositi s punim rečenicama, i riječi sam jedva izgovarala. »Prodali smo ga, Thea. Ionako bi ga vrlo brzo prerasla.« Glas joj je bio tih. Pokušavala je biti ljubazna. »Tko ga je kupio?« »Jedna djevojčica«, odgovorio je otac. »Jako ga voli. Istina je, Thea…«, moja je majka na to ispustila tihi zvuk negodovanja, ali on ju je ušutkao, što me iznenadilo, a još me više šokiralo što ga je majka poslušala. »Istina je da si trenutačno ne moţemo priuštiti vlastitoga konja za tebe.« »On je bio poni«, tiho sam rekla. »Molim, Thea?« »Ništa«, rekla sam, »nije vaţno.« Pogledala sam u svoje ruke, ruke za koje me drţao gospodin Holmes. Majka se opet okrenula naprijed i naslonila glavu na prozor. »Ova glavobolja«, rekla je, »ubit će me.« Nije bilo baš tako strašno, nije plakala. Majka mi je, na kraju krajeva, bila laţljivica. Laţljivica koju sam voljela, ali ipak laţljivica. Bila mi je obećala da će Georgie ozdraviti, da će mi pisati ako mu bude gore. Bila sam u zabludi kada sam joj vjerovala, ali htjela sam joj vjerovati. Kroz prozor sam gledala na ulicu i na njoj spazila prljavu malu djevojčicu. Tko zna je li siromašna, jesu li joj roditelji napustili kuću ili je samo djevojčica koja se uprljala za igre u dvorištu. Haljina joj je izgledala pristojno. Nikada neću saznati. Hotel u kojem smo odsjeli izgledao mi je veličanstveno, sav u


crvenim baršunastim tepisima i s liftom. Nosač je mene i majku otpratio do moje sobe — čim sam ušla u nju, znala sam da će biti samo moja jer od Sama nije bilo ni traga. Soba je vonjala po vlazi, ali sobe na Floridi često su bile takve. Nosač je bio mlad i zgodan, s gustom smeĎom kosom i dugim, vitkim udovima. Naravno, pomislila sam, naravno da ću dobiti mladog i zgodnog nosača, a ne starog i smeţuranog. Uputila sam ga kamo da odloţi moje stvari i kada je završio, stao je uz nas i čekao. »To bi bilo sve«, rekla je majka. »Majko«, pogledala sam u njezinu torbicu. »Ah, da«, rekla je, »oprostite, baš mi je ţao.« Bila je nervozna, a znala sam i zašto je nervozna. Uskoro će ostati nasamo sa mnom, a to što sam upravo razgovarala s muškarcem i još joj onda rekla kako se ona treba ponašati pred muškarcem — to sigurno nije pomoglo. Vjerojatno bi joj bilo draţe da sam se sakrila u kut dok nosač ne ode, moţda čak i nakon što ode. E pa, ja nisam imala namjeru učiniti ništa slično. Zatvorio je vrata za sobom i ja sam se okrenula prema majci, pogledala je ravno u oči i pričekala da progovori. »No, Thea«, rekla je, »kamp ti je očito godio. Izgledaš dobro.« »Nije to bio nikakav kamp, majko«, rekla sam, a ona se ukočila. Odlučila sam da ipak neću ulaziti u to. »Ne, u redu je«, dodala sam, »drago mi je što sam tamo ostala toliko vremena.« Dugo me promatrala. Jedini zvuk u sobi bilo je brujanje električnog ventilatora. Odjenula je haljinu koju sam već vidjela stotinu puta i još uvijek je bila lijepa — nosač je više pozornosti obraćao na nju nego na mene. Osjetila sam kako me polako napušta hrabrost. Ona mi je majka, ja sam njezino dijete i to je nepromjenjiva činjenica, pa sam se počela pripremati na prijekor, na to da će mi reći koliko je razočarana i koliko sam se loše ponašala. Čekala sam da mi to kaţe po drugi put u ţivotu. »Dakle«, rekla je napokon i primila me za ruku. »Što ćemo s tobom, Thea?« Zaustila sam da joj nešto kaţem, ali me ušutkala. »Nemoj, molim te. Poslije ćemo o tome. Sada sam umorna.« »Sam?« »Sam je u sobi do tvoje. Na tvojem bih mjestu pričekala da on doĎe k


tebi, ali ti ćeš, sigurna sam, učiniti onako kako ti ţeliš.« Kimnula sam glavom. Imala je pravo. *** Zadnju sam noć u Yonahlosseeju htjela ostati u stacionaru, ali nisam mogla. Nakon sati prevrtanja u krevetu poslije posjeta Mary Abbott, napokon sam ustala. Ţeljela sam spavati, skloniti se u kratak predah sna, ali san mi nije dolazio na oči pa sam se uznemirila i postalo mi je vruće. Tjeme mi je gorjelo povrh mozga ili sam barem imala takav osjećaj — da mi se mozgom vrzma previše uznemirujućih misli i da se zapalio. Nadala sam se da neću poţaliti što odlazim. Nadala sam se da će Samu biti drago što me vidi. Nadala sam se da će Sissyn ţivot biti upravo onakav kakav je priţeljkivala. Trg je bio potpuno prazan i osvjetljavao ga je predivan puni mjesec. Na ravnateljevoj kući nije bilo nijednog upaljenog svjetla, a i u kolibi Augusta vladao je mir — sve su moje prijateljice čvrsto spavale. Boone više neće dolaziti. Bilo je preopasno sada, nakon što je Sissy skoro uhvaćena. Njegov identitet, meĎutim, nije bio otkriven, što je bila jedna mala sreća u nesreći. Natjerala sam Sissy da mi obeća kako će mu odsad pisati pisma i da će biti opreznija. Dok sam išla prema konjušnici, zbog tamnih sam se šuma koje su me okruţivale sjetila zvončarske vještice Kate. Mogla sam tako lako zakoračiti u njih i nestati. Većina konja nije proturila glavu kroz otvor na odjeljku. Bilo je kasno i nije im bilo vrijeme hranjenja. No Naari je provirila. Prepoznala mi je korake. Znala sam da će ih ubrzo zaboraviti i da više neće ni znati da ih je zaboravila. Privila sam njezinu njušku uz svoje lice, duboko udahnula njezin blago smrdljiv vonj i pustila je da i ona udiše moj. Tko zna kako sam ja njoj mirisala. Kao djevojka. Kao Thea. Za leĎima sam začula škljocaj metala o metal i poskočila sam, misleći da su me uhvatili. No što su mi mogli? Nisam više imala što izgubiti, ništa im nisam mogla dati. Bila je to Leona. Izlazila je iz Kraljeva odjeljka i zatvarala vrata. Bila je odjevena samo u spavaćicu koja joj je dosezala do koljena. Meni je moja sezala do polovice potkoljenica, ali sam se bila odjenula prije no što sam došla u konjušnicu. Primijetila sam da je bosonoga, što je bila čista ludost.


Uz konja je vrlo opasno hodati bez cipela. Kosa joj je bila raskuštrana koliko je Leonina kosa to uopće mogla biti. Kralj je gurnuo golemu glavu kroz otvor na odjeljku i pogledao me. Leona je ispruţila ruku unatrag i odsutno ga potapšala po njušci. Mislila sam da je ona bila odgovorna za izdaju i širenje glasina po kampu, a moj prvi dojam o njoj bio je točan. Nije marila ni za što drugo osim za konje. »Thea Atwell«, rekla je. »Pobijedila si me. Nitko me nikad prije nije pobijedio.« »Ţao mi je«, rekla sam i u tom mi je trenutku doista bilo ţao. Moţda sam trebala biti bolja prema njoj. Moţda sam je ipak trebala pustiti da pobijedi. »Neka ti ne bude ţao. I ja bih učinila isto na tvojem mjestu. U tvojem sedlu.« Nasmiješila se i ja sam joj uzvratila osmijeh. »Ţao mi je zbog Kralja«, rekla sam i pokazala na njegovo veliko, lijepo lice. Leona se okrenula i zarila lice u njegov vrat, a on se opustio u njezinu zagrljaju, kao dijete. Na terenu je bio opasan, a u konjušnici njeţan. Mislila sam da plače, znam da bih ja plakala na njezinu mjestu, ali kada me opet pogledala, lice joj je bilo potpuno suho. »Bit će drugih konja«, rekla je, »ali ne ovakvih. I još ih dugo neće biti.« Kimnula sam glavom. Vjerovala sam joj. Ako je itko mogao pronaći put natrag do sedla, bila je to Leona. »I ti moraš ostaviti nju«, rekla je, ali u njezinu glasu nije bilo ni trunke zlobe. »Da«, pogledala sam Naarino majušno, njeţno lice, »ali ona nikada i nije bila moja.« *** Sam mi nije pokucao na vrata. Satima sam leţala u krevetu, zaspala sam, a kada sam se probudila, prozor mi je bio osvijetljen uličnom rasvjetom, iako sam vidjela da je već skoro zora. Usta su mi bila suha. Nije bilo Docey da mi natoči čašu vode ni drugih djevojaka da mi kaţu koliko je sati. Sama sam se pobrinula za čašu vode iz slavine na umivaoniku i brzo je popila, pa zatim natočila još jednu te popila i tu. Oko mi je zapelo za nešto bijelo na podu i shvatila sam da mi je netko pod vrata gurnuo poruku.


Srce mi je poskočilo: Sam! No prevarila sam se. Bila je to poruka od majke, u kojoj mi je napisala da me nisu htjeli buditi za večeru. Nisu. Oni. Je li Sam bio s njima? Odjednom sam shvatila da je situacija u kojoj se nalazimo prilično tuţna. Obitelj smo, a ţivimo svaki u svojoj sobi u hotelu. Začula sam nešto s druge strane vrata, ali nisam dovoljno poznavala hotel da bih znala prepoznati što. Polako sam otvorila vrata i ugledala ga. Moj brat. Vidjela sam ga samo s leĎa, ali znala sam da je to on. Prepoznala sam ga isto kao što bih prepoznala vlastitu ruku. Okrenuo se i na blještavom sam svjetlu hodnika vidjela da se obistinilo ono što sam predvidjela. Postao je vrlo zgodan. Bio je zgodniji kao muškarac nego što sam ja bila kao ţena. Ramena su mu se proširila i nadvisivao me za glavu, a moţda i više. Ostala sam zapanjena pred snagom ţivota. Ţivot je uzeo osobu koju sam poznavala kao samu sebe i pretvorio je u neznanca. »Sam.« »Thea.« Glas mu je bio dubok. Više nikada neću čuti glas koji sam ostavila kada sam otišla u kamp — tih i mekan. Sada je imao glas koji se nametao, koji je izdavao naredbe, upućivao, koji se čuo i kroz gomilu. Imao je muški glas. Poloţila sam dlan na vrat. »Koliko je sati?« »Kasno je«, rekao je. »Nisi mogao spavati?« Nije mi ništa odgovorio. Nije me htio pogledati u oči. »UĎi«, rekla sam mu, »molim te.« Oklijevao je. »Molim te«, ponovila sam, »nemoj da te moram preklinjati.« Ušao je bez riječi i sjeo na krevet, a ja sam sjela do njega. Krevet mi je bio raspremljen i odjednom mi je postalo neugodno. Pustila sam momka u sobu, a nisam namjestila krevet — kako vulgarno! No onda sam se sjetila da Sam nije momak, nego moj brat. Dugo smo sjedili u tišini, ali nije mi bilo neugodno. Čak mi se tišina više sviĎala od našeg pokušaja razgovora, koji je bio ukočen i čudan. Kada je sjeo, nije mi izgledao tako visok. Ponovno je bio moj brat. »Toliko se toga promijenilo…«, započela sam, ali Sam me prekinuo. »Tebi«, rekao je. »Tebi mnogo više nego meni. Ja nisam nikamo


otišao.« »Vratila sam se«, rekla sam, »vratila sam se zbog tebe.« Tek me tada pogledao i vidjela sam da je zapanjen. Kada sam otišla, lice mu je bilo ozlijeĎeno, imao je modrice, no sada je bilo savršeno. Počeo se smijati. »Zbog mene?« upitao je. »Zbog mene?« »Da, zbog tebe«, rekla sam, ali glas mi je postao nesiguran. »Nemojmo se pretvarati da je bilo što od ovoga zbog mene, u redu? Moţemo li se prestati pretvarati, Thea?« Glas mu je postao tuţan. Odmahnula sam glavom. »Ali mislila sam da ţeliš da se vratim. Toliko sam ti puta rekla da mi je ţao.« Dotaknula sam ogrlicu i Sam ju je odmah pogledao. Shvatila sam da je on jedva čekao da me vidi kao i ja njega, da i on ţeli saznati koliko se njegova sestra blizanka promijenila, jednako kao što sam ja sve to htjela vidjeti na njemu. »Ostavila si me.« Znala sam da to misli dvojako. Ostavila sam ga zbog Georgieja i ostavila sam ga kad sam otišla u Yonahlossee. Tuţno mi se nasmiješio i tako sam ga ţarko ţeljela dodirnuti. Samo po ruci ili ramenu. »Joj, Sam«, rekla sam i znala da taj trenutak neću zaboraviti sve dok sam ţiva. Da i doţivim stotinu godina, taj me trenutak nikada neće napustiti. »Ţao mi je«, rekla sam, »tako mi je ţao.« I doista mi je bilo ţao zbog svega, a posebno zbog nas, sada zauvijek razdvojenih blizanaca. Kroz grlo mi se probio jecaj i to je bilo dovoljno. Sam se okrenuo, snaţno me zagrlio i u tom sam trenutku shvatila da su nam se ţivoti razvili u nemogućim pravcima. Nismo spominjali Georgieja, ne imenom, ne riječima, ali nismo ni morali. Bio je ondje, s nama, jednako stvaran u odsutnosti kao što je bio u stvarnosti. Sam se nakon nekog vremena izvukao iz mojega zagrljaja te ustao i otišao do prozora. Bila sam malo hrabrija u trenutku kada mi je bio okrenut leĎima. »Gdje su sada?« Samo je gledao u noć. »Preselili su se u Missouri.«


»A što je s kućom u Gainesvilleu?« »Banka ju je zaplijenila. Stric George prepustio je tu kuću. Htjeli su otići.« Prstom je lupnuo po staklu. »Nisam ih vidio od…«, nije dovršio rečenicu. »Samo otac razgovara sa stricem Georgeom i svakog im mjeseca šalje ček. To nam je kršćanska duţnost«, rekao je oponašajući oca, ali zapravo ga i nije morao oponašati. Ionako je zvučao kao on. »To su ti rekli?« upitala sam. Moji roditelji rijetko su kad bili toliko iskreni. »Nešto su mi morali reći, Thea. Morali smo prodati kuću. Osim toga, mislim da su mi htjeli dati do znanja kako nam ţivot sada više nije isti. Mislim da su me htjeli pripremiti.« Okrenuo se i pogledao me, nastojeći s mojega lica pročitati o čemu razmišljam. Zatim se ponovno usmjerio prema prozoru. »I dalje imamo dovoljno novca, bez brige.« »Nisam se ni zabrinjavala.« »Samo ga nema toliko kao prije. I nitko ne zna do kada će ovo trajati.« Mislio je na Depresiju, o kojoj nije znao ništa kada sam otišla. Sada je znao toliko stvari. Više nije bio dijete. »Sjećaš li se onoga što se dogodilo, Sam?« Uporno je zurio kroz prozor. Noć u gradu bila je toliko drugačija od noći u Yonahlosseeju. Tako je dugo šuteći zurio da sam već mislila kako je zaboravio što sam ga pitala, ali onda se ipak oglasio. »Da«, rekao je, »sjećam se kao što se sjećam snova. Majka i otac kaţu da je udario glavom o kamen.« Promatrala sam mu leĎa. Postavio je dlan na prozor. »Sjećaš li se kako je majka znala govoriti da su nam ţivoti blagoslovljeni i da imamo svoj vlastiti djelić raja?« Kimnula sam glavom i pogledala u odraz njegovih očiju u prozoru. »Sada više to ne govori«, kratko se nasmijao. »A ja sam stvarno mislio da nas Bog gleda.« Nekoliko je trenutaka šutio i jedva sam se suzdrţala da ga ne prekinem. Nikada mi to prije nije rekao i nisam mu baš potpuno vjerovala. »Znam da je glupo, ali mislio sam da Bog zna da smo posebni«, nasmiješio se. »Nisam ga htio ozlijediti, Thea. Bilo bi mu bolje da je mrtav.«


»Nemoj tako«, rekla sam. »Uostalom, tko to moţe reći sa sigurnošću?« »Ja to mogu reći«, gotovo je viknuo. »Ja!« Odmahnuo je glavom, a zatim nešto tiše dodao: »Ja to mogu reći jer sam bio tamo i sve sam vidio. Sve, Thea.« »Sve«, ponovila sam, iznenaĎena zvukom vlastitoga glasa. »Trebao bi otići odavde, Sam. To nisu tvoji problemi.« »A čiji su to problemi?« »Ničiji. Samo splet okolnosti. Niz dogaĎaja.« »Ne, Thea, to su naši problemi.« »Moji nisu«, ustala sam i prišla prozoru, vireći mu preko ramena. Sunce je izlazilo, a čistači ulica pometali su pločnike. »Na svijetu postoji toliko ljudi, a ti i ja smo tek dvoje. Majka i otac mislili su da me kaţnjavaju kada su me poslali u kamp. Nagrada je bila ostati ovdje. Potpuno su pogriješili. Odlazak u kamp nije bio kazna.« »Mnogo si naučila u kampu«, rekao je i osjetila sam miris njegova daha, specifično kiselkast vonj koji je poprimao svaki put kada ne bi dovoljno spavao. »Dosta sam naučila«, rekla sam, pa ga primila za ruku i stisnula je. »I ti bi trebao otići. Naši su ţivoti drugdje.« Nasmijao se. »A kamo da odem?« Slegnula sam ramenima. »Tko zna? Ali Bog daje sreću samo onima koji je traţe.« *** Sutradan mi je oko podneva netko pokucao na vrata. Bila sam budna — zaspala sam u svitanje, no nisam se još bila odjenula. Otvorila sam vrata — bila je to moja majka. Sam joj je stajao za leĎima, a izgledao je svjeţe i ţivahno, pa sam se zapitala kada je uopće imao prilike za spavanje nakon što je otišao iz moje sobe. Pogledao me, a onda skrenuo pogled, što je nakon njega učinila i moja majka. Shvatila sam da me ni ona ni on ne ţele gledati u spavaćici. Naravno. »Hoćemo li na ručak?« skrenuta je pogleda upitala majka, pa sam im rekla da ću se odjenuti za petnaest minuta, iako mi je bilo dovoljno i pet. Čekala sam ih sjedeći na rubu kreveta, odjevena u haljinu koju sam prerasla, koja mi je jedva prekrivala koljena i stezala me pod rukama. Bila


je, doduše, lijepa — smeĎa s bijelim točkicama. Odabrala sam je iz kataloga prošloga proljeća, a stigla je nakon što sam već bila otišla u kamp. Potpuno sam zaboravila da uopće postoji, ali majka mi ju je objesila u ormar, gdje me dočekala nakon godinu dana izbivanja. Sjetila sam se i da je bila skupa te da sam je silno ţeljela zbog Georgieja. Htjela sam da me vidi u njoj jer sam tada stalno razmišljala o njemu, stalno mu prizivala lice u pamćenje. Sve se to dogodilo u nekom drugom ţivotu, pomislila sam sjedeći na rubu kreveta. Sjedila sam ondje jer sam znala da je mojoj majci tako draţe, da bi radije da je pričekam ovdje nego da je traţim po hotelu. Sve je to neki drugi ţivot. »Tvoja kosa«, rekla mi je u liftu pa ispruţila dlan vodoravno i dodirnula oštar, ravan rub po kojemu mi je Eva podrezala kosu. »Vrlo lijepo izgleda, Thea. Jako mi se sviĎa.« Nisam to htjela, ali obrazi su mi se zaţarili. Okrenula sam glavu da prikrijem crvenilo, ali već je vidjela. Majka i Sam uglavnom su šuteći jeli u hotelskom restoranu, gotovo potpuno praznom, poput pećine. Sam mi se činio rastresenim i stalno je pogledavao prema drugom gostu u restoranu, starijem muškarcu u odijelu koji je iznova pregledavao jelovnik. Majka mi se činila tihom i plahom. Nije mi se takvom činila u pismima. Jedva je pojela i zalogaja, ali je natjerala Sama da pojede ono što je ostavila jer se bojala da će je osoblje restorana smatrati rastrošnom i oholom. Nikada je prije nisam doţivljavala kao osobu koja vodi računa o onome što neznanci misle o njoj i u tom sam trenutku shvatila da prije to nije ni morala. Bila je to jedna od povlastica koju je imala dok se skrivala od ostatka svijeta. TuĎe mišljenje jednostavno nije dopiralo do nje. Voditi računa o tuĎem mišljenju vrlo je naporno. To sam znala i naviknula se da mora biti tako u Yonahlosseeju. To moţe biti ugodan teret, u slučajevima kada te netko voli ili ti se divi. Majka nam je to bila uskraćivala. Pijuckala sam ledeni čaj, ne onako ukusan kao ledeni čaj iz Yonahlosseeja koji majka i Sam nikada nisu i nikada neće okusiti. Majka je pomno promatrala Sama dok je jeo njezin sendvič — apetit mu se za mojega izbivanja udvostručio — povremeno pogledavajući konobara, a zatim opet sina. Cijela mi je situacija izgledala potpuno nevjerojatno. Da je kakva gatara prije godinu dana mojoj majci prorekla ovakav ţivot, ona bi se vjerojatno grohotom nasmijala, a zatim ponovno zatvorila vrata prema vanjskome svijetu i potpuno nas odvojila od njega. No eto, bili smo ovdje, daleko od doma u kojemu smo prije ţivjeli, i mojoj je majci bilo stalo, bilo


joj je strahovito stalo do toga što o njoj misli konobar, čovjek kojemu nikada neće saznati ni ime. »Dobro smo se najeli«, rekla je kada je posluga raščistila stol, »a sada se idem malo odmoriti.« Shvatila sam u tom trenutku da se majka zabrinjava zbog malih stvari zato što je bolesna od brige zbog krupnijih. Palo mi je na pamet da bi mi to moglo pogodovati. Nitko još, naime, nije spomenuo način na koji sam otpuštena iz kampa. Poslije ručka tiho sam pokucala na Samova vrata, ali nije mi otvorio. Vjerojatno je spavao. Nadala sam se da spava, nisam htjela vjerovati da me izbjegava, iako je za ručkom bio pristojno rezerviran. Poslijepodne sam provela pišući pisma. Pisala sam Sissy, Evi, čak sam i jedno kratko pismo poslala Mary Abbott. Trudila sam se biti ljubazna prema njoj, kao što je toliko djevojaka u Yonahlosseeju bilo ljubazno prema meni. Otac mi je na vrata pokucao baš u šest sati, u trenutku kada su zazvonila zvona na crkvi, i njegova me točnost podsjetila na Yonahlossee. I ondje smo jeli točno u šest sati, iako to nije mogao znati. Sam je i ovaj put stajao iza njega. »Majci nije dobro«, rekao je otac i odmaknuo se da bih mogla proći pokraj njega, kao da sam dama. Pogledala sam Sama i shvatila da naši roditelji i inače tako naizmjenično provode vrijeme sa svojom djecom. Kada smo naručili, otac me upitao što sam naučila u kampu. »Naučila?« »Da. Što si čitala? Što ste proučavali?« Nasmijala sam se i otac me čudno pogledao. »Naučila sam se druţiti s drugim djevojkama«, rekla sam i on je kimnuo glavom. To su, uostalom, i ţeljeli. Barem mi je tako bio napisao u svojem prvom pismu. U kampu ćeš se naučiti druţiti s drugom djecom, Thea. Nadam se da ti to nije previše. Nikada neću zaboraviti tu rečenicu, no otac je se više nije sjećao. Čak se blago uzrujao, doţivljavajući moju napomenu podrugljivom. Na neki je način to i bila, ali ne onako kako je mislio. »Je li ti se svidjelo ondje?« upitao je. »Mislim, nakon što si se snašla.« I Sam me upitno pogledao. Doista ih je zanimalo. Htjeli su da im pričam priče. No nisam im htjela pričati priče. Yonahlossee je bio samo moj. »S vremenom sam zavoljela Yonahlossee«, rekla sam.


Sljedećeg su mi se jutra na vratima pojavili i majka i otac. Sam im je opet stajao iza leĎa. »PoĎi s nama da se provozamo«, rekao je otac smiješeći se. »Da pogledamo našu novu kuću.« Majka je čitavim putem iz hotela čvrsto drţala oca pod ruku i drugim dlanom zaklanjala oči od sunca. Sam je kroz prozor promatrao trgovine uz postaju Church Street, a zatim plantaţe naranči koje će s vremenom preuzeti neke dijelove grada. Vozili smo se nekamo izvan grada, i to mi je bilo logično. Majka ne podnosi ţivot u gradu. Nitko u automobilu nije progovorio ni riječi, nitko nije ni pokušao započeti razgovor, čak ni ja, iako sam, navikla na neprekidan šum djevojačkih glasova, umalo eksplodirala od silne tišine. Otac je nakon nekog vremena skrenuo na usku cestu, a zatim, nakon kojih pet minuta, na još jednu i ubrzo se pred nama ukazalo mjesto na koje mi se obitelj trebala doseliti. Kuća je bila lijepa, izgraĎena u španjolskom stilu s bijelom fasadom i crvenim crjepovima na krovu, a oko nje su u gustom, pravilnom četverokutu, rasle palme. Bila je upola manja od kuće u kojoj smo dotad ţivjeli, ali naša je stara kuća, ruku na srce, bila ogromna, čak i prevelika za četveročlanu obitelj. »Imamo li i štalu?« upitala sam, iako zapravo nije bilo vaţno. »Ne«, odgovorio je otac i poveo nas uza stube prema ulaznim vratima što su bila zaključana. Na staroj kući nikada, baš nikada nismo zaključavali vrata, ali od tog trenutka nadalje, vrata će se na novoj kući zaključavati. Ušli smo u praznu kuću i praznu prostoriju s blistavo bijelim zidovima, te sam odmah vidjela da će pod majčinom rukom postati lijepa. Stropovi su bili visoki, stubište izraĎeno od kovanog ţeljeza, a drveni podovi uglačani i tamnosmeĎi. »Lijepa kuća«, rekla sam i okrenula sam se prema ocu, po njegovu izrazu lica shvativši da mi još uvijek ţeli udovoljiti, da se nada kako će kuća postati neka vrsta melema za našu obitelj. »Da, lijepa je«, rekao je. »Zar ne?« Moja majka uopće nije shvatila da pitanje postavlja njoj. »Da«, ipak je na kraju rekla. »Poprilično je lijepa.« Sam i otac otišli su pogledati garaţu, a majka je izašla van. Pretpostavila sam da se vraća u automobil, da se ondje ţeli odmoriti. Pričekala sam nekoliko trenutaka i pokušala se sabrati. Nije bilo lako.


Nikada mi neće postati lako i čekanjem se ništa nije mijenjalo. Prišla sam prozoru i vidjela da se majka nije vratila u auto. Sjedila je na prednjem stubištu nogu uredno poloţenih u stranu. Izgledala je bijedno i to me ljutilo jer ju nikako nisam htjela saţalijevati. Saţaljenje je mojoj majci bio najgori osjećaj, oduvijek je bila jaka, iznad nečega takvoga. Otac mi se činio istim kao prije — tih i ljubazan, Sam se drţao rezervirano, ali način na koji se ponašao te nesputanost kojom se odnosio prema svijetu oko sebe su ostali nepromijenjeni. Majka je, meĎutim, bila ruševina. Uništilo ju je to što je morala otići iz svojega doma, jer bila je osoba koja pripada mjestu, a ne ljudima. Sjetila sam se jedne ţene, prijateljice strica Georgea i strine Carrie koja je jedanput došla u Emathlu da bi pogledala našu kuću. Muţ i ona spremali su se izgraditi vlastitu kuću, a čuli su da je naša veličanstvena. I bila je takva. Bila je veličanstvena, ali i tako krhka. Lako je mogla stradati u vatri, uraganu, hrastu koji bi joj pao na krov, a mogla ju je uništiti i kći svojim lošim ponašanjem. Sjećam se da joj je majka pokazivala sve sobe, čak i moju i Samovu, a ţena, koja je bila vrlo visoka i mršava te slična ptici, stalno je ponavljala: »Izvanredno.« Jasno sam je se sjećala jer smo rijetko imali goste. Strina Carrie hodala je za njima i morala sam sklopiti oči zbog jasne slike nje kako hoda po kući za mojom majkom. Poloţila sam glavu u dlanove — mislima mi se rojilo previše toga: uspomena na našu staru kuću prije svih nevolja, uspomena na Yonahlossee — od njihova mi se kovitlaca vrtjelo u glavi. »Izvanredno«, ponavljala je mršava ţena, i naš je dom doista bio izvanredan. Nikada, meĎutim, o njemu nisam tako razmišljala, već kao o kući u kojoj ţivim. Majci je na kraju mršava gošća dojadila. Bila je dosadna, stalno je ponavljala jednu te istu stvar, a majci je još dodatno išlo na ţivce što govori nešto toliko očito da to zapravo nije morala ni izgovoriti. Kao kada su za moju majku govorili da je lijepa. Ili za nas da smo sretna obitelj. Stajale smo na prednjoj verandi sve dok auto mršave ţene nije nestao u oblaku prašine i majka me primila za ruku. »U redu«, rekla je, »vratimo se onda svojoj izvanrednosti, moţe?« A sada sjedi na stubištu pred ulaznim vratima kuće koja nikada neće biti doista njezina i pretvara se da promatra dvorište koje nikada neće


voljeti. Njezina je kuća bila njezino dijete, pomislila sam, ali onda sam se odmah i ispravila. Kuća joj je bila majka, kuća joj je bila otac, u njoj je pronalazila utjehu, ona ju je štitila od svih ţivotnih nedaća. Tiho sam izašla kroz vrata i odmah me zapljusnuo vrući zrak. U dvorištu nije bilo boja, samo palme i grmlje, ali znala sam da će majka već nešto zasaditi. »Lijepo dvorište«, rekla sam joj iza leĎa i kimnula je glavom, ali nije ništa komentirala. Sjela sam uz nju i blago me potapšala po koljenu. »Majko«, rekla sam, »htjela bih opet otići.« Lijeno, kao da se kreće pod vodom, okrenula se prema meni. U tom mi je trenutku palo na pamet da je moţda ošamućena od lijekova koje joj otac daje protiv glavobolje. »Pa, zašto ne«, odgovorila je, »zašto ne?« Njezin mi je odgovor bio poput šake u trbuh. Očekivala sam otpor ili, točnije, ţeljela sam otpor, neki znak da sam joj potrebna. No s druge strane, doista sam ţeljela otići, i otišla bih, bez obzira na njezinu reakciju. Nisu li onda moji osjećaji bili budalasti? Dobila sam ono što sam ţeljela i dobila sam to lakše nego što sam mislila. Suze su mi navrle na oči, ali onda se ona ponovno oglasila, čvršćim glasom, glasom kakav sam pamtila. »I mislila sam da ćeš htjeti ponovno otići kada vidiš kako je drugdje.« »Imala si pravo«, rekla sam i rasplakala se. Mrzila sam se zbog tih suza. »Joj, Thea«, promrmljala je i privukla me k sebi. Da sam u tom trenutku mogla zaustaviti vrijeme, sve satove na svijetu, učinila bih to — ali nije bilo moguće. Bila sam samo djevojka. Moja je majka bila samo ţena. »Beth mi je nešto spomenula, da si se ondje sastajala s nekim momkom.« Nasmijala se. »Mislila sam da tamo nema momaka, ali naravno, svugdje ima momaka. Otići ćeš na neko drugo mjesto. Savjetovala bih ti samo jedno, ako me ţeliš poslušati. NaĎi nekog dragog momka.« Pogladila me po kosi i opet mi je zvučala kao majka koju sam poznavala. »NaĎi dobrog momka, nekog dobrog kao što je otac. I ja sam jednom upala u nevolju s momkom.« Pokušala sam podići glavu i pogledati je, ali čvrsto me privila uz prsa. »Bilo je to davno prije tvojeg oca. I to je tako divna nevolja, znam. Sve dok se iz nje moţeš izvući. A ti se nisi mogla izvući.« Zastala je. »Nisi, zar ne?«


Pustila me iz zagrljaja, pa sam se uspravila i pokušala razabrati svijet oko sebe kroz oči zamućene suzama. »Nisam otišla zbog momka. Moţda mi nećeš vjerovati, ali jednostavno sam htjela doći kući. Htjela sam vidjeti svojega brata.« »I onda ponovno otići?« »Ali ovdje nema ničega za mene«, rekla sam. »Nema čak ni konja.« Majka je neko vrijeme samo šuteći gledala pred sebe. »Istina«, napokon je nastavila, »ovdje za tebe nema ničega, barem ne sada. Drugačije sam zamišljala tvoju i Samovu budućnost«, dodala je, ponovno tihim glasom. »Ali to je bila moja pogreška. Mislila sam da vas mogu promijeniti, da se mogu poigrati s vašom prirodom.« *** Tjedan prije Dana nezavisnosti bio je zadnji tjedan koji smo Sam i ja proveli zajedno prije nego što se otkrilo što sam učinila. MeĎu nama je, meĎutim, već tada postojala čudna napetost i oboje smo to nekako neodreĎeno znali. Vani je kišilo kao iz kabla pa sam se premještala sa stolca na stolac u kući i umirala od dosade. U jednom sam trenutku tako dolutala do bratove sobe i otvorila vrata bez kucanja. Prvo se prestrašio, a zatim se vratio onome što je činio, shvativši da sam to samo ja, a ne majka. »Gnijezdo«, objasnio je dok sam stajala nad njim, »mladunčad vjeverice.« »Samo dvije?« Sam je već prije uzgajao vjeverice, ali obično ih je bilo više. Bile su vrlo ruţne, male poput miševa, bezdlake i ruţičaste, zatvorenih očiju. Sam ih je poloţio u stari pokrivač i u tom se trenutku činilo nemogućim da će ikada izrasti u vjeverice. »Rakun je sredio ostale.« Jedno se mladunče pomaknulo, pa sam ispruţila ruku da ga dodirnem. »Thea!« »Oprosti«, rekla sam, »uvijek zaboravim.« »Majka bi te ubila«, nastavila sam nakon nekoliko trenutaka. Nije mu dopuštala da u kuću unosi ţivotinje. Nasmiješio se. »Ne bi«, odmahnuo je glavom. »Da ih vidi, ne bi


vjerovala vlastitim očima.« No vjerojatnost da majka toga dana ponovno uĎe u Samovu sobu bila je doista nikakva. Već je bila namjestila krevete i pospremila sve sobe na katu. Promatrala sam Sama kako pokušava nahraniti jedno mladunče očevom špricom za injekcije, ali bez igle. »Mlijeko?« upitala sam. Odmahnuo je glavom. »Kravlje bi ih mlijeko ubilo. Zagrijana šećerna voda. Mislim da im je sada bolje.« Mladunče je otvorilo usta i počelo sisati. Čak sam se i ja poveselila. »Tako je«, rekao je Sam, »tako je.« Još sam ga neko vrijeme promatrala. Stalno je ponavljao tako je, tako je, kao kakvu uspavanku. »Kako to da toliko voliš vjeverice?« upitala sam ga. Slegnuo je ramenima. »Zašto ti toliko voliš konje?« Imala sam bezbroj razloga, ali kada sam mu pokušala objasniti barem jedan, nije mi uspjelo. »Vidiš?« rekao je. »Osim toga, nisu vjeverice te koje posebno volim. Samo… samo volim biti vani, u prirodi.« »U prirodi«, ponovila sam. »Da«, rekao je sam. »U svijetu prirode.« Počeo je ponovno mrmljati malenoj vjeverici, pa sam se bacila na njegov krevet i zatvorila oči slušajući zvuk njegova glasa. Dugo sam leţala ondje na rubu sna, uz divan glas svojega brata koji se posljednjih nekoliko mjeseci počeo mijenjati i postajati sve dublji, kao što je Sam postajao sve viši. Moj je brat bio cvijet, cvijet koji je cvao i rastao prema nebu. *** Te sam večeri otišla u njegovu sobu. Izgledala je kao da netko u njoj ţivi, za razliku od moje. Na radnom je stolu stajala staklenka s cvijećem i tri zmijske koţe, gotovo potpuno netaknute, sa sićušnim rupicama gdje su nekada bile oči. Vrlo sam oprezno dotaknula jednu. »Što je bilo s tvojim terarijima?« upitala sam ga.


Sjeo je na rub kreveta i gledao me. »Nema ih više.« Kimnula sam glavom. »Opet odlazim«, rekla sam. »Znam.« »I ti bi mogao otići. Pustili bi te.« Moţda sam zvučala prenapadno, ali doista sam mislila da treba otići. Nisam htjela da ga ţivot kakav je vodio potpuno proguta. Kada je napokon progovorio, glas mu je bio svadljiv. »Ali ja ne ţelim otići, Thea. Ne ţelim…«, zastao je. Bilo je to, meĎutim, nešto više od obične stanke u govoru. Stao je jer nije htio izgovoriti ruţne stvari koje su mu pale na pamet. No ja sam znala što ţeli reći. »Ne ţeliš biti kao ja?« upitala sam ga. Odvratio je pogled. Znala sam da misli upravo to. Nije bio pošten prema meni, naravno. Prisilili su me da odem od kuće, nisam ga namjerno napustila, no na kraju krajeva, prošla sam bolje od njega. U ţivotu, na čitavom svijetu, toliko se stvari dogaĎa slučajno, toliko je spletova okolnosti — neke su sretne, a neke nisu. Bila sam spremna na svoje. Sjela sam do njega na krevet. Moj brat blizanac nije htio otići od kuće jer je bio bolji sin nego što sam ja bila kći. Nije mogao otići jer nije mogao zamisliti ţivot bez roditelja. Nije bio hrabar. Nikada nije bio hrabar. Bio je odan i iskren i još uvijek je pripadao mojim roditeljima onako kako im ja više nikada neću pripadati. Nije bio hrabar, ali nije ni mogao biti sve. Još je bio dijete mojih roditelja i moţda će to biti zauvijek. Samo će vrijeme pokazati. »Ti si pravi dečko s Floride«, rekla sam mu, a onda sam posegnula u dţep i iz njega izvadila rupčić koji sam bila ponijela sa sobom u Yonahlossee. Izgledao je potpuno isto kao kada sam ga odnijela od kuće. Poloţila sam mu ga u ruku i sklopila mu dlan oko tkanine. Pogledao je rupčić, a zatim mene. »Da«, rekao je tiho svojim novim, dubokim glasom, »Jesam.« *** Te sam noći u krevetu u pamćenje pokušala prizvati Sissyne oči, profinjene ruke gospodina Holmesa i Naarino divno lice, no ničega se više


nisam mogla sjetiti. Sve mi je isparilo u pamćenju. Ustala sam i odjenula odoru iz Yonahlosseeja jer je to bila jedina odjeća koju sam imala, a koju nisam prerasla. Još je mirisala po kolibi Augusta i zbog toga sam se zamalo rasplakala. Pokušala sam ne čeznuti za nečim što više nikada neću imati. Izašla sam van, na vlaţan, topao zrak, pod golemi mjesec. Nekoliko je ljudi prolazilo pločnikom, a u blizini su se otvorila vrata za kojima sam zapazila prepunu, zadimljenu prostoriju i muškarca pred klavirom. »Oprostite, gospoĎice«, začula sam glas za leĎima i shvatila da nekome stojim na putu. Odmaknula sam se u stranu i pokraj mene je prošao muškarac. Prepoznala sam nosača kojemu je majka umalo zaboravila dati napojnicu. Prolazio je ulicom i neka ga je ţena drţala pod ruku, no vidjela sam samo straţnji dio njezine tanke haljine i njezinu crnu kosu. Ničime nije pokazao da me prepoznao. Gledala sam ga kako nestaje u noći, odlazi na neko drugo mjesto ili moţda kući, gdje će se milovati sa svojom djevojkom i noć će se rascvasti poput cvijeta. Dugo sam šetala gradom. Sat vremena, moţda dva, izgubila sam osjećaj za vrijeme. Budalasto sam mislila da ću naletjeti na Sama jer sam znala da noću izlazi i luta gradom. No nije mu bilo ni traga. Hodala sam podalje od uličnih svjetiljki, drţala sam se tame. Majka nas nije naučila da se bojimo svijeta, samo nas je učila da ga preziremo. Napokon sam stigla do dijela grada u kojem se nalazila postaja Church Street. Znala sam da će ondje biti mnogo ljudi, da će biti ţivahno. Ljudi su ondje uvijek nekamo odlazili i odnekud se vraćali. Uvijek. Nebo se odjednom otvorilo, kao što se to često zbiva na Floridi, i nad gradom se prolomila munja. Nisam se bojala. Ništa me u prirodi nije plašilo, znala sam da je ta munja daleko i da sam okruţena zgradama koje su više od mene te da će munja, ako udari, prvo udariti u njih. Sjela sam na natkrivenu klupu pokraj starije ţene koja je čekala vlak. Upitala me koliko je sati, a ja sam pogledala na velik sat koji je visio iznad nas i rekla joj. Nije mi zahvalila. Bila je nestrpljiva i shvaćala sam zašto. »Idem u Miami«, rekla je, »a vlak mi strašno kasni.« Skoro sam prasnula u smijeh. Miami. Sam mi je rekao da su ondje vlasnici napustili tisuće hektara zemljišta. Naš je stric bio samo jedan u nizu. Shvaćala sam, meĎutim, nemir te ţene. Čekala je vlak koji će je odvesti s ovoga mjesta. Bila je odjevena poput osobe iz prošloga stoljeća


— duga suknja i bluza koja joj je prekrivala čak i zglavke na rukama. Ona i jest iz prošlog stoljeća, shvatila sam. Rodila se davno, davno prije mene i znala sam da će jednoga dana neka mlada, nemirna djevojka, kada me vidi, za mene pomisliti isto: da sam stara i budalasta, da je moje vrijeme prošlo i da više nisam vaţna. Ostala sam na toj klupi te pričekala vlak koji je čekala i starija ţena. Pokušala sam zatomiti strah od budućnosti. Nadala sam se da će biti bolja od prošlosti. Kada sam se prije godinu dana vozila uz oca prema Yonahlosseeju, promatrala sam očev profil za volanom i bilo me malo stid zbog toga. Nadala sam se da neću uvijek tako duboko sve proţivljavati, ali znala sam da hoću. To mi je bilo u prirodi. Sjedila sam na toj klupi dok mi je snaţan vjetar udarao u gleţnjeve i pokušavala se prisjetiti svih svojih uspomena. Dotaknula sam Sissynu ogrlicu. Zamišljala sam sebe kako u budućnosti putujem vlakovima i pitala sam se s kim ću putovati, kamo ću ići. Nikada neću nikamo otputovati s Georgiejem, koji je umro šest dana prije svojeg dvadeset petog roĎendana. Nikada ga više nisam vidjela, nikada nisam vidjela ni strinu Carrie, strica Georgea ni njihov prijašnji dom u Gainesvilleu. Georgie više nikada nije bio onaj stari, zadesila ga je sudbina gora od smrti. Da je odmah umro, bila bi pokrenuta istraga koja bi pobliţe ispitala okolnosti njegove pogibije, ali — na sreću moje obitelji — nije umro. Poţivio je, iako kratko. Sudbina nije imala milosti prema mojoj strini i stricu, koji su do kraja njegova ţivota njegovali Georgieja. U Yonahlosseeju sam se Georgieja i njegove obitelji prisjećala samo u kontekstu prošlih vremena, nikada nisam pokušavala zamisliti što rade sada. Činjenica da sam tako lako zaboravila na ranjenoga bratića vjerojatno je bila moja karakterna mana, ili sam tada barem tako mislila. Danas mi je drago što sam bila u stanju prestati razmišljati o tome, jer tako sam i preţivjela. Nismo često razgovarali o njemu, no jedne večeri, kada mi je otac već bio vrlo star, vrlo pijan i mnogo godina nakon smrti moje majke — otkrio mi je da je Georgie nakon ozljede često imao ispade strašnoga bijesa jer mu je dio mozga koji je kontrolirao ljutnju bio oštećen u nezgodi. Da, nezgodi. Moja je majka postala invalid. Većinu je vremena provodila zatvorena u svojoj spavaćoj sobi, gdje je liječila migrene. Mene su poslali u pravi internat, u školi na sjeveroistoku Amerike koju sam sama odabrala.


U blizini škole bila je konjušnica, gdje sam se nastavila baviti jahanjem. Uvjeţbavala sam konje bogataša, što je, kako se ispostavilo, bio prilično dobar način da se vratim jahanju u situaciji u kojoj si nisam mogla priuštiti konja. U to sam doba često razmišljala o Leoni i pitala se je li i ona našla načina da se vrati u sedlo. Bila sam sigurna da jest — jedino je pitanje bilo kako. Otišla sam s Juga, a moj je brat ostao. Ţivio je s mojim roditeljima, koji su takoĎer ostali na Floridi, ali su se poslije preselili na jug Floride, u uţurbani, golemi Miami, gdje je otac otvorio ordinaciju. Moj otac više nikada nije vidio brata, ali mu je nastavio slati novac. Jednom sam vidjela pismo u kojemu mu je poslao ček. Bilo je naslovljeno na Georgea Atwella u gradu Centralia, u drţavi Missouri. Plantaţe agruma i dalje su bile blagoslov za moju obitelj. Omogućile su nam da tijekom tridesetih odrţimo glavu iznad vode, a četrdesetih smo se od njih opet obogatili. Agrumi su nas spasili, omogućili mi da odem na školovanje, dopustili nam da ţivimo barem nekom verzijom ţivota koji smo priţeljkivali. Kada je Georgie umro, strina Carrie poslala nam je njegov nekrolog, izrezan iz novina. Uz članak je dodala rukom pisanu poruku u kojoj je bilo samo ovo: »Napustio nas je.« Ona i stric George mislili su da je Georgie ozlijeĎen u tučnjavi izmeĎu bratića. Prilično sam sigurna da nikada nisu saznali koja je bila moja uloga u svemu. Ja bih si radije bila odrezala jezik nego bilo što rekla, a Georgie… čak i ako se sjećao onoga što se dogodilo, nije više bio potpuno pri sebi. Gotovo sam sigurna da mu ne bi vjerovali. U mojem je ţivotu Georgie zauvijek ostao sjena, osoba koju sam nekada voljela i u čijoj sam smrti imala ulogu. Georgie je bio duh. Moj duh. Sigurna sam da Sam nije htio ubiti Georgieja. Bio je samo dječak koji je izrastao u muškarca. Nije znao koliko je jak. Bio je to splet okolnosti, Sam. Tek splet okolnosti. Nikada nikome nisam rekla da sam vidjela brata kako podiţe kundak puške i udara Georgieja u glavu. Je li moj otac znao što se zbilo? Bio je liječnik, sigurno je znao prepoznati razliku izmeĎu rana nastalih padom i rana nastalih nasilnim udarcem. No nikada nisam saznala što je on znao. Kući sam dolazila dvaput godišnje — na dva tjedna za Boţić i dva tjedna ljeti. Provodila sam djelić godine s roditeljima i bratom, i naš je odnos svih tih godina bio jednak. Moj je otac i dalje bio rezerviran, moja majka i dalje teška, a svi su naši osjećaji i dalje bili zamršeni zbog onoga


što sam učinila i zbog onoga što je moja obitelj učinila meni. Teško je reći što je Sam mislio o svemu tome. Kao djeca, kao blizanci, nikada jedno drugome nismo morali govoriti o osjećajima, jednostavno smo ih znali. No to poslije više nije bilo tako. Više se nismo poznavali. Kada bih došla kući, uvijek bi prema meni bio ljubazan, ali i rezerviran, a to mi je bila gora kazna nego što sam mogla zamisliti. Ponašao se prema meni kao prema neznanki. Nikada više pred njim nisam zaplakala, ni on preda mnom. Dolazila bih kući, sjedila za istim stolom sa svojom obitelji, razgovarala s njima i spavala pod istim krovom pod kojim su spavali i oni, a sve sam to bila u stanju učiniti samo zahvaljujući Henryju Holmesu. Sve je to bilo moguće samo zato što mi je on objasnio postupak mojih roditelja. Zamijenili su mene za Sama. No ja sam bila prva koja je pokrenula takvu trampu: zamijenila sam brata za bratića. U ţivotu sam doţivjela pravu ljubav, doţivjela sam veliku radost kada su mi se rodila djeca, doţivjela sam i veliku tugu kada sam izgubila dijete u petom mjesecu trudnoće. Imala sam ţivot neovisno od svojih roditelja i brata, ţivot koji nije imao veze s onime što se dogodilo dok sam bila dijete. Konji su u tom ţivotu uvijek igrali veliku ulogu, bili su mi blagoslov i u njima sam uvijek nagonski pronalazila utjehu, a taj nagon nikada nisam prerasla. Uţivala sam u svojoj jahačkoj vještini, uţivala sam u tome koliko sam dobra s konjima. Neki ljudi nikada ni u čemu ne postanu dobri, a ja sam imala tu sreću da sam bila dobra u nečemu. Konji su mi takoĎer bili dar — većina ljudi nema takvu konstantu u ţivotu, nešto čemu se uvijek mogu vratiti, nešto u što se mogu sakriti pred svakodnevicom. U Yonahlosseeju sam naučila lekciju koju sam usvajala i kod kuće: moj je ţivot samo moj. I samo sam ja odgovorna za njega. Kad bih se vraćala kući sa sjeveroistoka Amerike, svaki bi me put iznenadile palme, vrućina i toliko vlage u zraku da bi mi od nje gotovo svaki put skoro pozlilo. Roditelji su mi ţivjeli u susjedstvu u kojemu su vidjeli susjedne kuće. Ţivjeli su u kući koja je bila prekrasna i hladna. Sam je postao liječnik, kao i moj otac. Prestao je s istraţivanjem prirode i gotovo je cijele dane provodio u zatvorenom. Kada bih odlazila kući, često bih ga proučavala — koţa mu je bila blijeda, a kada bi se okrenuo prema meni, blago bi zasjala i zbog toga bih uvijek osjetila kratak ubod očaja. Udaljili smo se jedno od drugoga. U Yonahlosseeju sam naučila ţivjeti bez njega, naučila sam da je moguće ono za što sam nekada


mislila da nije. I moj ţivot bez njega zapravo je na mnogo načina bio lakši. Bila sam usamljenija, da, ali imati blizanca je teret jednako koliko i zadovoljstvo. Kao dijete nisam znala za ţivot bez njega, kao djeca smo imali vlastiti jezik kojim smo se sporazumijevali, prije toga smo zajedno boravili u maternici i kada su svi mislili da će doći jedno dijete — bilo nas je dvoje. A nije lako biti dvije osobe. Da smo bili samo jedna osoba, Georgie bi još bio ţiv jer nitko osim Sama ne bi sve to proţivio tako duboko, nitko osim njega ne bi shvatio koliko je neopozivo ono što je učinila njegova druga polovica. Roditelji su me poslali od kuće jer su vidjeli da sam djevojka koja vrlo ţarko i sirovo ţeli previše toga. A u to je doba takva ţelja bila opasna. Jao tebi, Thea, rekao je gospodin Holmes. Bili smo u njegovoj knjiţnici, okruţeni njegovim knjigama, bluza mi je bila raskopčana, a on me uhvatio za ruku i poljubio mi palac. Jao tebi zbog toga što ţeliš previše. Poljubio mi je i zglavak. Jao tebi što ţeliš tako mnogo. Spustio me na kauč i podigao mi suknju do struka. Ţeljela sam sve. Ţeljela sam svojega bratića, ţeljela sam gospodina Holmesa, a onda sam naučila da mogu dobiti sve što ţelim, ali ne bez tuge, ne bez oţiljka. Toliko dubokog i širokog oţiljka, toliko velike brazde da je progutala moju obitelj, a zamalo i mene. Skoro sam upala u tu prazninu s njima i sve izgubila. No bila sam suviše sebična. Ţeljela sam, kao što je to rekao gospodin Holmes, previše. I ništa od toga nije bila moja svjesna odluka, ništa nije dolazilo s popisa ni iz dobro smišljenog plana. Ne moţemo birati koga ćemo voljeti. I jao svima nama zbog toga. Jao Samu, koji nikada nije otišao s Floride, koji nikada nije ţivio u svijetu izvan njezinih granica i obala. Oţenio se, imao je obitelj, ali sestru je izgubio. Jao gospodinu Holmesu, kojega više nikada nisam vidjela, a koji je moj odlazak sigurno doţivio kao gubitak. Jao majci i ocu, koji su dopustili da ono što sam učinila uništi naše ţivote. Jao Georgieju, najviše baš njemu, čija je prva ljubav bila i zadnja, koji je sada samo prah i jedini dokaz o njegovu postojanju stoji uklesan u nadgrobnu ploču na groblju u Missouriju. Taj kamen dokazuje da je postojao, ali ne dokazuje da je volio. Ja sam dokaz da je volio. I to je moţda bio moj najvaţniji zadatak u ţivotu — ţivjeti i za sebe i za njega. Vidjeti stvari koje on nikada nije vidio. Učiniti ono što on nije mogao. Ali taj Jao tebi, Thea — to ne postoji. Povuci to, Henry. I povukao bi


da smo se još koji put sreli. Sigurno bi to povukao da je vidio koliko mi je ţivot bogat, ispunjen i samo moj. Nikada je neću vidjeti, ali znam da na zidu izvan ureda gospodina Holmesa visi fotografija. Nikada se neću vratiti u Yonahlossee ni u svoj dom na Floridi, ali fotografija je podsjetnik. Podsjetnik gospodinu Holmesu, podsjetnik svima da su Theodora Atwell i Naari pobijedile na proljetnoj utrci 1931. Iz Yonahlosseeja sam izbačena zbog sramote, ali tu su sliku sigurno postavili na zid. Takva je tradicija. *** Iz daljine se začuo poznati zvuk vlaka. Ţena pokraj mene ustala je s klupe, zaboravljajući da sam ikada sjedila pokraj nje. Jao nama. Uspomena mi se javila nepozvana, uspomena na jedno od bezbrojnih poslijepodneva koje smo proveli zajedno. Uspomene su mi krenule kao bujica, sve odjednom, činilo se kao da mi naviru iz glave i pretvaraju se u paru. Zavrtjelo mi se. Poloţila sam glavu meĎu dlanove. No onda sam ipak pogledala pred sebe. Vlak je polako pristajao na stanicu, a starija je ţena iskoračila na kišu, iako se još neko vrijeme neće moći ukrcati. To joj nije bilo vaţno. Samo je ţeljela otići. Pomislila sam na svoju sliku u Dvorcu, koju ni Sam ni moji roditelji nikada neće ugledati. Što li će na njoj vidjeti djevojke koje će u budućnosti pohaĎati tu školu? Što će vidjeti ako zastanu u prolazu iz jedne učionice u drugu, na putu prema nekoj svakodnevnoj aktivnosti? Neće vidjeti boju moje kose budući da je fotografija crno-bijela. Neće vidjeti gospodina Holmesa koji je stajao izvan kadra. Neće zapravo vidjeti ništa. Samo djevojku na konju. Samo još jednu od mnogih djevojaka na konju.


ZAHVALE Izraze duboke zahvalnosti dugujem svojoj agentici Dorian Karchmar, koja je preuzela Yonahlossee dok još nije bio ni pravi rukopis te sa mnom radila na brojnim preradama. Knjiga bez nje ne bi postojala. Hvala i mojoj urednici, Sari McGrath, zbog čije je paţnje i uvida knjiga mnogo bolja. U izdavačkoj kući Riverhead Books zahvaljujem čitavoj ekipi, a posebice izdvajam sljedeće: Geoff Kloske, Sarah Stein i Jynne Dilling Martin. U poduzeću Headline, svojem britanskom izdavaču, zahvaljujem Claire Baldwin. U agenciji William Morris Endeavor, zahvaljujem sljedećim osobama: Simone Blaser, Tracy Fisher, Catherine Summerhayes i Eugenie Furniss. Veliku zahvalnost dugujem i odsjecima za kreativno pisanje na sveučilištima Emory University i Washington University. Na prvome sam pohaĎala rana predavanja iz kreativnog pisanja, a na drugome sam magistrirala i predavala dok sam pisala Yonahlossee. Na oba su me sveučilišta podučavali mnogi sjajni profesori, a posebnu zahvalu dugujem Kathryn Davis, koja je uvijek bila moja najvatrenija navijačica, kao i Marshallu Klimasewiskom te Saheru Alamu. Zahvaljujem Timu Mullaneyju, Davidu Schumanu i Curtisu Sittenfeldu na podršci dok sam pisala. Zahvaljujem majci, koja me naučila kako se voli vlastiti dom. Zahvaljujem ocu, koji me vozio tisućama milja do konjušnica i natrag. Zahvaljujem mu i na tome što mi nije dopustio da studiram pravo. Zahvaljujem i svojoj sestri Xandri, koja mi je oduvijek bila najveća junakinja. Što sam starija, to više cijenim ljubav i podršku koju sam oduvijek primala od roditelja i sestre. Na kraju, zahvaljujem svojem suprugu Matu. Ova je knjiga za njega. Nije mogla biti ni za koga drugoga.


Nakladnik: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb Za nakladnika: Zvonimir Čimić Glavna urednica: Silvia Sinković Urednik: Bojana Franić Tehnički urednik: Vedran Sinovčić Lektor: Siniša Radiković Korektorica: Iva Marić Dizajn naslovnice: Janka Carev Tisak: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb — oţujak 2014. ISBN 978-953-324-960-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjiţnice u Zagrebu pod brojem 874256

Anton disclafani jedno ljeto u internatu  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you